P. 1
FILOZOFSKA ANTROPOLOGIJA SKRIPTA

FILOZOFSKA ANTROPOLOGIJA SKRIPTA

|Views: 2,420|Likes:

More info:

Published by: Hannah Ani Maamin Aleksandra on Jun 24, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

06/26/2015

pdf

text

original

FILOZOFSKA ANTROPOLOGIJA

PITANJE O ČOVJEKU Što je čovjek? Emerich Coreth, O smislu života u OŽ 4 (1998) (hegelijanac) To je pitanje kao i svako drugo, ali ipak potpuno drugačije. Čovjek se pita o samom sebi. Pita se o svojoj biti i o smislu svoga postojanja. Prvi odgovor je da je čovjek pitalac i da pitati mora, i pitati može jedino čovjek. Jedino je čovjek samog sebe svjestan. Koji su uvjeti mogućnosti postavljanja tog pitanja? Kojim putem krenut? Koju metodu koristiti? Moramo početi od samog pitanja. Što to pitanje u sebe uključuje da bi ono bilo uopće moguće? (Pitanje je početak metafizike – Coreth) Znači pitamo se o pitanju. Pitanje o pitanju. Predznanje je potrebno kao preduvjet pitanja. Svako pitanje posjeduje svoje mogućnosti. Mogu pitati samo onda ako o tome ne znam. Mogu pitati o onome što ne poznajem. Kad bih to poznavao onda bi to pitanje bilo prevaziđeno. Ali ako mogu pitati to opet znači da ipak nešto o tome znam (to je neko predznanje). Ipak to predznanje je nekako prazno, ja znam da ne znam. To je dakle pitanje o granicama znanja – DOCTA IGNORANTIA – učeno neznanje (znanje koje u sebi skriva neznanje). Ono je tada nadilaženje, proširivanje granica. Mi posjedujemo bezuvjetni (neograničeni) horizont koji u nama stalno pobuđuje pitanja. Međutim, TO ZNANJE TREBA TEMATIZIRATI. Čovjek se pita o svom vlastitom bitku. To je moguće jer čovjek oduvijek zna za sebe. Čovjek zna samoga sebe i poznaje samoga sebe, zato se može pitati o sebi. Ali čovjek ne shvaća samoga sebe u potpunosti. Zato on može i mora pitati o svom vlastitom istinskom bitku. Čovjek s jedne strane, kao duhovan, ipak nije sam sebi potpuno proziran, jer je utemeljen u materiji. Moramo ono što je poznato, ono predznanje staviti u prvi plan (tematizirati) No, to nije moguće na način iskustvenih znanosti (staviti si to kao predmet, predmetnuti). PROBLEM METODE Što je filozofska antropologija? Kako je započeti i voditi? To je problem metode. Metoda – put kojim treba krenuti da bi postigli cilj proučavanja i istraživanja. Veliki broj empirističkih znanosti stoji u službi antropologije. Zapravo sve ono što obuhvaća humanističke znanosti može stajati u službi antropologije. Svi pojedinačni upotrebljavati kao sredstvo za postizanje svojih ciljeva. Prinuđeni smo da svakog čovjeka bezuvjetno poštujemo (bez iznimke.) U dohvaćanju biti čovjeka pomoći će nam i refleksija na povijest filozofske misli. ANSATZ – polazište. Trebamo pronaći jednu točke od koje treba početi studirati. Možemo poći od onih fenomena. Agere exqutur esse – bit se nekog bića razotkriva iz njegova načina djelovanja. Eksplicitan duhovni čin – je onaj u kojima čovjek sam dolazi do izražaja. 1. treba poći od sebe-svijesti, sposobnost čovjeka da razmišlja o sebi i na i svojim načinima tj. treba poći od načina spoznanvanja. 2. Čovjek treba imati mišljenje na način suda. 3. Čovjek treba imati mišljenje na način zaključka da u svojim činima može slobodno zaključivati.

1

4. Da može slobodno odlučivati. Kod metode, mi promatramo izvana i postavljamo pitanje što uzrokuje takvo ponašanje i princip kao temelj takvih čina. Vrste metoda Fenomenološka – istraživanje čovjeka u pojavnom svijetu. Transcendentalna – upućuje čovjeka na apsolutno, na Boga Ontološka Sloboda u Grčkoj misli Grčka riječ ELEUTHERIA (sloboda) izvorno označuje pravo političke slobode. Slobodan je grad-država koji nije pod tuđinskom vlasti. Slobodan je građanin sa svim svojim pravima i dužnostima. Ipak, ubrzo dozi do svijesti i vlastito-osobne slobode i etičke odgovornosti. Dolazi do izražaja, razlika između vanjske i unutarnje slobode. Unutarnja (subjektivna) sloboda pojavljuje se bitan svijest moralnog djelovanja. Sloboda nije dopuštanje bilo kakvih vrijednosti, već je ona po samoj svojoj biti moralna sloboda. Izvanjska (objektivna) pravna ili socijalno-politička sloboda pretpostavlja i osobno moralizira slobodu i odgovornost pojedinca kojih je ona objektivan odraz. Kršćanstvo se usredotočuje na subjektivnu slobodu, kao sposobnost za dobro. ANTROPOLOŠKA SLIKA ČOVJEKA KROZ POVIJEST – povijesna pozadina Filozofsko mišljenje odgovara čovjekovoj naravi ili drukčije čovjek filozofira prema svojoj naravi. Čovjek pita o temeljima i razlogu svega (arhe panton – temelj svega). Ovo je temeljno filozofsko pitanje. Ono je postavljeno od čovjeka za čovjeka kako bi spoznao svoje mjesto i svoju zadaću. Filozofsko je mišljenje uvijek antropološki obilježeno. No, ta antropološka crta u povijesti filozofije nije uvijek bila izričita. Sve do skorijeg vremena nije postojala jedna filozofska grana koja bi se izričito time bavila. ČOVJEK U GRČKOJ MISLI Filozofija grčke antike bila je obilježena objektivnom misli upravljenom na kozmos. Pokušava se doprijeti do biti, uspostaviti red stvari – od neživih stvari pa sve do duha. (vegetativna, osjetna i duhovna stvarnost). U ovom univerzalnom redu čovjeku pripada središnje mjesto. Čovjek je mikrokozmos (Demokrit), u njemu se ujedinjuju svi stupnjevi života i sve razine kozmosa. On je dio prirode i pripada fizici (sve ono što postoji neovisno o ljudskoj volji i što je podložno promjeni). No ipak ono što čovjeka obilježava jest njegova duša (psyhe) i zato nju treba proučavati. Ona je nešto najplemenitije (Aristotel – O duši). Rad se o duši a ne o čitavom čovjeku, radi se o psihologiji a ne čitavom čovjeku. No, ipak u ranoj grčkoj filozofskoj misli nalazimo i neke antropološke elemente. Pokušava se dokučiti pravi smisao čovjeka kroz njegovu dušu koja je božanskog porijekla. Ovdje se već uočava dvojnost duše i tijela. To su začeci antropološke misli. Kada u VI st. Pr.Kr. započinje prvo filozofsko mišljenje, čini se da pitanje o čovjeku pada u drugi plan. Filozofi se pitaju (Tales) što je uzrok svega. Ali to pitanje postavlja čovjek i odgovor služi čovjeku. Po Heraklitu najvažnije je razumijevanje (logos), smisla svjetskog događanja koji leži u neprestanoj borbi suprotnosti. Prema njemu čovjek ima sposobnost razumijevanja toga. Njemu se suprotstavlja Parmenid kod kojega nema nikakve promjene. No i

2

kod njega je čovjek sposoban doći do biti. Od Parmenida do Platona shvaća se da je čovjek prije svega razumno biće i da je sposoban otkriti smisao svojeg postojanja. U sofistici dolazi do kritičke skeptičke refleksije. Je li čovjek sposoban spoznati istinu, nije li čovjek mjera svih stvari (mentron panton – Protagora), No, Sokrat otkriva da je čovjek uvjetovan moralnim vrijednostima i normama. On otkriva božanski glas u sebi (svijest) postoji nepromjenjiva istina koja se mora slijediti. Prema Platonu – čovjek po svom duhu pripada inteligibilnom svijetu koji je prava stvarnost nasuprot svijetu pričine (materijalnom). Ta prava stvarnost jest i ne može ne biti. Njoj čovjek svojom dušom pripada i po svojoj biti duša je besmrtna (pripada nepropadljivom svijetu). Bit i dostojanstvo stavljeni su samo u duh. Međutim, to ne ide uz grčki duh, zanemarenost tijela i materije. U ovom dualizmu tijelo se pojavljuje kao tamnica duše koja teži svom zavičaju. Smisao života se sastoji u što većem oduhovljenju i negiranje materije i tijela (prema Platonu). Duh je um (nosu) Spiritualizam se poistovjećuje s čovjekovim intelektualizmom. Prema Aristotelu čovjek nadilazi sve stvari po svom umu. No on nastoji prevazići ovaj dualizam. Tako njegov hilemorfizam dušu poistovjećuje s formom koja oblikuje tijelo (prva uloga duše da oblikuje tijelo). To daje sliku jedinstvenog čovjeka. Druga uloga duše je e da produhovljuje i oživljuje i čini tijelo ljudskim tijelom. Tijelo prima određenje i daje individualizaciju duše (anima forma corporis). Čovjek se razumije kao povezujuće središte cijelog bitka. No, Aristotel nije potpuno nadišao Platona. Duh je um, moć spoznaje, ne gleda se kao moć ljubavi, slobode. Dakle, i dalje prevladava intelektualizam. Platonova teorija ideja i dalje se odražava u Aristotelovoj formi koja sada samo nije toliko transcedentnta. Značenje povijesnog dolazi tek do punog izražaja u kršćanstvu kao povijest spasenja. Tu se povijest prepoznaje kao ono u čemu se čovjeku nudi spasenje. Shvaćanje povijesti u grčkoj misli Naučava se Božja sloboda i sloboda čovjeka. Spasenje se događa u povijesti u dijalogu između Boga i čovjeka. Ovaj svijet i čovječanstvo proizlaze iz slobode Božjeg čina. Čovjek je stvoren da bude slobodan. No, Bog djeluje tako da čovjeka uključuje u svoj spasenjski plan koji se ostvaruje u Isusu Kristu (kairos – presonificirani izraz za povoljan trenutak). Objava donosi poruku spasenje konkretnom čovjeku. Nova slika čovjeka bila je implicitna i pretpostavljena. Čovjek stoji u sredini, između materijalnog i duhovnog tijela. Duša je mjesto duhovnog života. Ona je stvorena od Boga iz ljubavi. Duša više nije shvaćena samo intelektualno, nego kao volja i sloboda te ljubavi. Sveti Augustin i franjevačka škola (Bonaventura) stoje pod utjecajem Platona. Stavljaju naglasak na slobodnoj volji i ljubavi po kojima se dolazi do spoznaje (po čitavom srcu). Sveti Toma i dominikanska škola preuzimaju intelektualizam (Aristotel) a ljubav i volja dolaze onda sami po sebi (preuzimaju hilemorfizam). Aristotel – O duši To je spis koji se sastoji od tri dijela. Proučava ljudsku dušu. U prvoj knjizi donosi pregled filozofskih mišljenja koja su tada razmatrala problem duše. Za neke je duša samo snaga koja pokreće tijelo, drugi tvrde da je materija, ili pak treći da je vatra sastavljena od finih dijelova. Aristotel navodi dva razloga zbog kojih duša zavređuje da bude promatrana. U drugoj knjizi daje dvije definicije duše:

3

1. Duša je prva entelehija nekog tijela, ona je posljednja savršenost. 2. Duša je princip života (po čemu neki život biva omogućen) U trećoj knjizi raspravlja se o unutarnjim osjetilima (moći predočivanja, zapažanja). Poglavlja od 4-8 donose poznate tekstove o umu koji može sve misliti. Tu razliku receptivni ili trpni um (koji prima sve forme). Duša po tom receptivnom umu može primiti sve forme stvari (quodamimodo omnia) kao vosak. Drugi dio duše je aktivni um koji poput svijetla osvjetljava sve te forme koje je receptivni um primio. Tako trpni um može u njima prepoznati bit stvari. Posljednja četiri poglavlja raspravlja o moćima kretanja. Ovaj spis je utrio put psihologiji i imao je veliki utjecaj na razvoj antropologije. ČOVJEK U NOVOVJEKOJ MISLI Događa se filozofski obrat prema subjektu. Započinje subjektivno mišljenje. Nominalizam vrši obrat od transcedencije prema imanenciji (pojmovi su samo imena i ne postoje izvan našeg uma, postoje samo pojedinačne stvari). Humanizam utječe da se dogodio obrat prema čovjeku, a kasnije prema subjektu. Također dolazi do podjele u Crkvi – reformacija. Događa se i Kantov „Kopernikatnski obrat“. Čovjek se odjednom nalazi na periferiji, osjeća se nesigurnim. Zbog svega toga čovjek biva upućen na samog sebe. Javljaju se pitanja o biti čovjeka i njegovom smislu. Sužava se razmišljanje od čovjeka kao središta na subjekt kao središte. Descartes obnavlja dualizam duše i tijela (res cogitas i res extensa). Ovaj dualizam kasnije utječe na stvaranje psihologije, a također i na podjelu filozofije kod C.Wolffa. Podjela filozofije kod C.Wolfa 1. PHILOSOPHIA PROPEUDIKA (logika) 2. PHILOSPHIA THEORETICA - metaphisica generalis (ontologija) - methaphisica specialis - 1. cosmologia (de mundo corporeo- pručava materijalni svijet) - 2. phyhologia (de anima – antropologija) - 3. theologia naturalis (naravna teologija – teodiceja); 3. PHILOSOPHIA PRACTICA SEU MORALIS; opća, posebna THEOLOGIA NATURALIS - o Bogu zaključuje posredno iz tragova na zemlji koji govore o Bogu kao o stvoritelju; Teodiceja – filozofska nauka o Bogu čiji je cilj opravdanje Božje egzistencije. Pojam potječe još od Leibniza (1710g.) – kako pomiriti s postojanjem dobrog sa zlim stvarima u svijetu) On Racionalizam (res cogitas – duhovna stvarnost), prenaglašava ovu racionalnu, kognitivnu stranu čovjeka i završava u idealizmu gdje se čitava stvarnost razumije kao duhovna. Kod engleskog empirizma (Locke, Hume) imamo obrnuta (res extensa – materijalna stvarnost). Spoznaja dolazi samo u osjetilnim opažanjima. Tako se priprema put materijalizmu. Materijalizam pruža mehanicistički pogled na svijet (od XIX st.). Obje ove teorije gledaju zasebno res cogitas i res extensa. No, treba ih gledati zajedno. Kant nastoji nadići racionalizam i empirizam. Kod njega se prvi put postavlja pitanje što je čovjek. Kod njega je čisti um temelj spoznaje. Nije uspio sastaviti filozofski sistem koji bi

4

obuhvatio čitavog čovjeka. Kod Kanta između razuma i vjere nema suradnje. Kant postavlja sljedeća četiri pitanja: 1.što mogu znati? – odgovara metafizici 2.Što treba da činim? – moral 3.Čemu se smijem nadati? – religija 4.Što je čovjek? – antropologija On smatra da se prva tri pitanja mogu svesti na pitanje čovjeka, jer je čovjek onaj koji se pita, te tako odgovor daje antropologija, iako on sam nije stvorio svoju antropologiju. Nakon Kanta slijedi idealizam koji doseže svoj vrhunac kod Hegela. U XIX st. ponovno dolazi do obrata prema subjektu (čovjeku). 1. MATERIJALIZAM I EVOLUCIONIZAM Čovjek je podložan materiji. Sve se može objasniti materijom. Ovo mišljenje se prvi put javlja u XVIII st. kod francuskih enciklopedista (prosvjetitelja). Duh (um) je potpuno zanemaren. U XIX st. materijalizam se razvija posredstvom pozitivizma. To je donijelo radikalnu promjene slike svijeta. Čovjek je materijalna stvar kao sve drugi i podložan je zakonima kao i sve druge stvari. Utemeljitelj pozitivizma je bio August Comte. Pod pozitivizmom se misli sužavanje znanstvene spoznaje samo na ono što je pozitivno dano, na sadržaj pukog empirijskog iskustva. Comte tumači svjetsku povijest kroz tri stadija: teološki (mitološki), metafizički i pozitivni stadij. U pozitivnom stadiju čovjek postaje objekt znanstvenog istraživanja. Pozitivizam ne dopušta ono što nadilazi neposredno iskustvo. Međutim, materijalizam to čini, on kaže – sve je materija. To je metafizički iskaz koji prevazilazi metodički iskaz pozitivizma. Materijalizam je pozitivistički neutemeljen iako to čini na pozitivistički način. Svi fenomeni trebaju biti protumačeni čisto mehanički kroz zakon koji vladaju u domeni materije. U ovu atmosferu ulazi razvojna teorija Charles Darwina, (djelo Postanak Vrsta 1859.). On dokazuje evoluciju životnih formi i to prirodnom selekcijom. Održavaju se samo one forme i oblici koji su sposobni za život. Materijalisti su iskoristili ovu teoriju da učine jedan nazor na svijet. Na njemačkom području je to učinio E. Heckel, Darwinom učenik koji je ovu teoriju okrenuo u filozofski smjer. Protivnik je kršćanstva, poriče dušu i besmrtnost. Tako je teorija nastanka iskorištena za čisti materijalizam koji je trebao prevladati dualizam i zaokružiti jedan monoistički pogled. Ova teorija djeluje i kod F. Nietzschea. On čovjeka vidi kao predmet (produkt)jednog razvoja koji nije postigao svoj cilj. No, Nietzsche ne misli da se to događa nužno (kao kod Darwina), nego jednom slobodnom voljom za moć. Takav čovjek postaje nadčovjek. Također i Karl Marx i Fredrich Engles stoje pod utjecajem Darwinove teorije u kojoj vide utemeljenje svog mišljenja i materijalističkog pogleda na svijet. Marx piše da je Darwin stao u kraj teologiji.

Dijalektički materijalizam Potječe od Maxa i Engelsa kojeg je kasnije doradio Lenjin. Razlikuje se od materijalističkog pozitivizma. Znanstveno potječe od Darwina a filozofski od Hegela. Odnosi se

5

na cjelokupnu stvarnost, kao na prirodu tako i na povijest. Materijalizam se razumije, ne statički, nego dijalektički. Nastaje dijalektikom materije (a ne duha kao kod Hegela) koja se kvalitativno razvija u više oblike materije. IDEIRUNG – ideacija (sposobnost apstrakcije) Čovjek ima i sposobnost refleksije o samom sebi. Pomoću sposobnosti ideacije čovjek je sposoban vinuti se do biti predmeta. Duh – biće obdareno samosviješću, intelektom i iz tog subjekta (duha proizlazi voljni čin). Arnold Gehlen (1906-1976.) Der Mensch – Sein Natur und stellin in der Welt (1940.) Čovjekove morfološke osobnosti, opažaj kretanja, jezik, zakoni poriva, karakter, problem duha. Razvoj antropologije poslije Schelera je išao dvostrukim putem. Jedni su se jako oslanjali na razvoj prirodnih znanosti, dok drugi nisu marili za to. Gehlen je nastojao prikupiti sva saznanja prirodnih znanosti. Došao je do zaključka da je čovjek biološki gledano biće s nedostacima (mangelwesen). On se pita kako je uopće onda moguće da se jedno takvo biće održalo na životu. Pa kaže da je čovjek svojim radom i tehnikom preoblikuje okolinu, pomoću svojih ruku i inteligencije. Shvaćanje čovjeka kao „primarno djelatnog bića“. Helmut Plessner je također upotrebljavao rezultate prirodnih znanosti (Die Stufen – razlike, das Organischen und der Mensch 1928.) On je pored Shelera jedan od utemeljivača moderne antropologije. Čovjek je ekscentriran, živi ekscentrično, izlazi iz svog centra, nadilazi se i to je zbog njegove mogućnosti refleksije. Čovjek živi u posredovanoj neposrednosti, on je u neposrednosti ali je ona posredovana. Plessner također govor o čovjeku kao religioznom biću i to je još jedan dokaz za čovjekovu ekscentričnost. Čovjek ne može naći uporište u samom sebi, nego teži transcendenciji. R. Bultmann (K.Brth, P.Tilich) – teološki egzistencijalizam, u svojoj filozofiji koriste metodu filozofske egzistencije. W. Pannenberg – Mensch aund Cosmos. Nakana ovog našeg kursa je doći do biti čovjeka. Promatramo čovjekov način ponašanja, odnošenja u svijetu, njegove duhovne sposobnosti. ČOVJEK U KRŠĆANSTVU Bitni unutarnji element koji izlazi iz kršćanske tradicije je određenje čovjeka kao osobe. Čovjeka se određuje kao osobu koja ima udjela u zakonima materije. Duše se ne shvaćaju kao nešto preegzistentno. Čovjeka je Bog stvorio na svoju sliku i poziva ga na besmrtni život. Duše se u kršćanskoj misli ne shvaćaju samo kao razum i volja, nego kao duhovna moć ljubavi i odgovornosti. Karl Jaspers je krenuo od „graničnih situacija“ (Grenzsitenatione). Čovjek se počinje pitati o smislu svojeg života tek kad zapadne u takve situacije (smrt, bol, borba, grijeh). On kaže da bi dohvatili čovjeka kao cjelinu, moram krenuti od takvih situacija. Iz čovjekova odnosa sa svijetom tek tada se pokazuje njegova bit. Ali se on ostvaruje i iz svojeg odnosa prema bitku, nužnosti bitka iz kojeg proizlazi zahtjev za istinom. Bezuvjetnost za istinom dolazi od upućenosti na bitak. 1.ČOVJEKOV ODNOS PREMA SVIJETU 1.čovjek i svijet 2. svijet čovjeka

6

3. ponašanje čovjeka SVIJET I OKOLICA Čitavo se ponašanje čovjeka obilježava pojmom Weltoffenheit (otvoren za svijet), za razliku od životinje koja je Umweltgebundenheit (vezan za okolicu). Čovjekovo ponašanje je Umweltfrei (slobodno od okolice). Životinja posjeduje samo jednu ograničenu okolicu. Čovjek jedini živi u otvorenom svijetu. On je Das weltoffene wesen (biće otvoreno za svijet). Umwelt znači određeni ograničen prostor u kojem je neko biće na specifičan način vezano – okolica. Ograničen se ne smije shvatiti u prostornom smislu, ali žive u kvalitetno i strukturalno ograničenoj okolici. Gdje god životinje odu, njihova je okolica strukturalno ista, vezane su za određene životne uvjete. Na stvarnost reagiraju nagonski i toj vrsti primjeren način. Životinja ne može nadići svoju okolicu i utoliko je Umweltgebundwesen. Svijet znači jedan širi horizont koji posve nadilazi svako ograničenje. Seže dalje od neposrednog životnog prostora. Čovjek se može uzdići iznad svoje okolice, može se prilagoditi drugim uvjetima. Njegovo čitavo ponašanje je posve otvoreno. Nije definitivno privezan za jednu okolicu i utoliko je Umweltfrei i stoga Weltoffen. ŽIVOTINJSKO PONAŠANJE Životinjsko ponašanje je očito vođeno osjetilnim opažanjem. Njezini organi su slični čovjekovim. Ono je osjetno biće, svaki organ ima proporcionalni objekt. Životinja reagira posve ili ne reagira uopće. Ona spoznaje ili ne spoznaje, dakle reagira tipično spoznavajući. Također posjeduje nešto kao osjetno pamćenje koje memorira prethodne osjećaje, ima jednu osjetnu svijest. No, ona nema mogućnost refleksije, nije sama sebe svjesna (nije svjesna da vidi, osjeća). Osjetno opažanje životinje je strogo vezano za jedan životni okoliš. Građa tijela, način prehrane su podređeni jednoj okolici za čije je nadvladavanje životinja posebno obdarena. Ta visoka specijalizacija životinja ukazuje na njihovu ograničenost, ona se snalazi samo u nekim uvjetima. Životinje, ne samo da su po biološkim osobitostima vezane, nego i po načinu reakcije. Vezana je svojim nagonom – triebgebuden. Ona shvaća svoju okolicu na nagonom vezani način. Opaža samo one sadržaje koji nude ispunjenje nagona. Sve što životinja može shvatiti i primijetiti leži u sigurnim granicama njezine okolice. Pod instinktom razumijemo jedno nasljedno, pojedinom biću urođeno specifično ograničeno ponašanje koje služe održavanju vrste i života. Nije naučen vježbom ili stečen učenjem. Pod istim uvjetima je uvijek isti. Životinja ne može ništa iznaći, ništa otkriti, nema povijesti, kulture, napretka, tehnike. Ona može nešto naći, ali ne može ništa iznaći. Ostaje skučena i ograničena u svoju okolicu. Inteligentno ponašanje životinja Za životinju ne možemo reći da se ponaša inteligentno. One nisu obdarene intelektualnom spoznajom u smislu dohvaćanja biti neke stvari. Ali životinja može pod nekim određenim okolnostima prevazići svoje uobičajeno ponašanje i doći do nečeg novog u novoj situaciji. No to je uvijek pod vitalnim oblikom, dakle da čuva, zadovolji svoj nagon. Tu se ne može govoriti o duhovnoj spoznaji. Radi se o nekoj vrsti praktične inteligencije (Scheller). Svako dakle ponašanje životinje ostaje vezano za okolicu i uz ispunjenje nagona.

7

Ljudsko ponašanje Za ljudsko ponašanje se može reći da je Weltoffenes verhalten, iako svaki čovjek posjeduje svoju okolicu. No ta okolica nije strukturalno ograničena, specijaliziran, vezana na nagon i instinkt. Nespecijaliziranošću koja je upadljiva, čovjek nije ograničen na jedan određeni okoliš, on je već biološki predodređen da bude ekspert na sve okolice. Samo uspoređen sa životinjom može se činiti Mangelwesen (nedostatno biće) i bio bi istrebljen. No, ljudski tu-bitak pobija ovo čisto biološko uspoređenje sa životinjama. On se kreće u jednoj čisto drugačijoj dimenziji. To da biološki nije vezan je uvjet za jedno specifično ljudsko ponašanje, pokretljivost slobodnost, vlastito prevladavanje, otvorenost prema svijetu. Ove pojavnost pokazuju da se posebnosti čovjeka ne mogu odrediti polazeći od duha. Već i građa, struktura tijela čovjeka upućuje na njegovu posebnost. Uspoređen sa životinjom čovjek pokazuje siromaštvo instinkta, što ukazuje da je čovjek drugačije biće. Čovjek ima po život opasan nedostatak pravog instinkta. Nema automatizama i ne može se pokazivati ni na kakvo naslijeđeno instinktivno blago. Sve to ukazuje na jednu prirodnu nedovršenost čovjeka. No čovjekovo djelovanje i razvijanje pretpostavlja bit čovjeka koju on u svojem djelovanju ostvaruje. U svojem djelovanju čovjek pokazuje da je slobodan od okolice i nagona (Triebfrei). Postoji jedinstvo strukture okolice i nagona, ipak čovjek dohvaća stvari koje nisu povezane sa zadovoljavanjem nagona. On dohvaća bit stvari, može se odlučiti za da ili ne (nije navezan na vlastiti nagon pa je slobodan za odluke). Ovakvo ponašanje može opisati kao sposobnost za distancu, postojanje Fahigkeit zum distanz. Čovjek nadilazi svoju okolicu, ali uzima i odstojanje od samoga sebe kao nagonskog bića i tako nadilazi i samoga sebe. U tom nadilaženju samoga sebe on zadobiva jedno više stajalište, proširenje obzora. Tek je time omogućeno jedno zbiljsko shvaćanje stvari (njihovih biti). To j sposoban samo čovjek. Njegov svijet je otvoren i čovjek je otvoren za svijet. Njegov svijet nikad nije dovršen, uvijek se usavršava. Ponašanje životinje uvijek je pod vidikom hic et nun (ovdje i sada), čovjek se izdiže iznad toga i shvaća cjelinu, razumije pojedinačno u povezanosti s cjelinom koja mu opet ukazuje na pojedinačno. Temeljena sloboda Temeljna sloboda (Grundefreiheit) – prema Corethu to je nenavezanost na okolicu, uzimanje odstojanja, uzdignutost od stvari ovog svijeta i njegove vlastite instinktivnosti. Ova Vrabhebung – preuzdignutost je osnovna i čovjek ne živi u posrednosti, nego neposrednosti sa svijetom (Unmittelbarkeit – neposrednost, Vermittlung – posrednost). H. Plessender donosi dokaze za neposrednost u kojoj živi čovjek , donosi tri temeljena zakona: 1. zakon prirodne neprirodnosti – čovjek mora krenuti zaobilaznim putem, mora si činiti stvari (alat, nastambe) jer nije jedno sa svojom okolicom, stvara umjetne stvari 2. zakon posredovanje neposrednosti – znači da čovjek, doduše upućen na stvari ovog svijeta, no on ove stvari po vlastitim otkrićima posreduje za svoj vlastiti svijet.

8

3. zakon utopijskog stanovništva – čovjek se po svom uzimanju odstojanja doživljava kao biće ništetnosti pa stoga drži pogled prema nekom apsolutnom temelju, prema Bogu (čovjek ne može utemeljiti samog sebe, razlog svoje egzistencije ima u donesenosti od nekog drugog) Ova tri zakona mogu biti svedena na jedan – zakon posredovane neposrednosti – a to je sloboda (svaka oslobođenost od nekog determinirajućeg veza). Ovdje dohvaćamo izravnu slobodu – temeljnu bit. To je temeljna sloboda koja pogađa čitavo biće i čini ga oslobođenim. Temeljna sloboda ne pogađa samo praktično, nego i teoretsko ljudsko ponašanje. Kad to ne bi bilo tako onda čovjek ne bi mogao mislit bit nekog predmeta, stvarati pojmove, ne bi se mogao distancirati od predmeta i zauzimati stavove i donositi sudove. No ipak, sloboda u užem smislu moguća je na temelju intelektualne spoznaje koja je opet moguća na temelju temeljne slobode, koju onda razvijamo u svom duhovnom ponašanju. Svijet u kantovskom smislu Za Kanta metafora nije moguća, spoznaja je ograničena na iskustvo. On metafiziku utemeljuje u idejama čistog uma. Utemeljeni pojmovi su duša, svijet, Bog. Duša je apsolutno jedinstvo mislećeg subjekta. Bog je apsolutno jedinstvo uvjeta svih predmeta mišljenja. Svijet je apsolutno jedinstvo uvjeta pojavnosti. Te ideje su utemeljitelji naše spoznaje. Svo mišljenje je bazirano na tim idejama, ali one ne mogu biti predmetima naše spoznaje. One omogućuju da se svi sadržaji iskustva odrede u višem jedinstvu. Što je svijet? Bitni konstitutivni element našeg svijeta je iskustvo (osjetno, ali i iskustvo duha) Ono ne znači čisto pasivno poimanje, već i aktivno djelovanje (odluke, zauzimanje stava, izbor, ophođenje s ljudima, postavljanje ciljeva). Naše iskustvo svijeta obilježeno je prostorom i vremenom. Događaji se zbivaju jedan iza drugog u vremenu. Posjedujemo geografske i astronomske predodžbe, što nadilazi prostor i vrijeme (time smo iznad „ovdje i sada“). Svijet se po međuljudskim odnosima mijenja. Jezik je važan element, po njemu dobijemo ideje, predodžbe, također se po njemu ustalila i kulturna predaja. Svijet je povijesni svijet. Mi ga istražujemo i gradimo svoj sud o tome. Važan je naš nadzor (pogled) na svijet. On osmišljava ono što nam se u životu događa. Vrhunac toga je religiozni pogled na svijet. U religioznom nazoru na svijet sve se gleda pod vidikom vječnosti (religija se očituje u svakom trenutku u životu i svakoj životnoj situaciji). Čovjekova samosvijest, pojmovno spoznavanje i sposobnost zaključivanja su sposobnosti kroz koje čovjek samoga sebe izriče, samoostvaruje, samoizriče.

Čovjekova samosvijest kod Fichtea Čovjek živi u neposrednosti i to ga oblikuje. Sam sebe tumači i izriče korz čine, samoostvaruje se kroz njih. Selbstvolzug – samoostvarenje, samosvijest.

9

Čovjek živi u svijetu ali se izdiže iznad svega. Čovjek je upućen na samog sebe (ja) – na pojedinačni, jedinstveni i neponovljivi ja. Samoiskustvo (ja) je ujedinjujuća točka i jedinstveni temelj svega ostvarivanja (djelovanja). Pojedinačni neponovljivi tubitak (jedinstveni individuum) koji sam ja, njegova veličina, ja koji nikad ne može biti nadomješten, niti ga itko može zastupati, nalazi se unutar cjelokupne cjelina svijeta i otuda dolazi ona posljednja samoća. Tako i postoje odluke koje moramo donijeti sami, nitko nas ne može zamijeniti. Ja – biti sam sa sobom, biti kod sebe. Ja kao središte i kao cjelokupnost (tako shvaćeno u dvojakom smislu). Takđer ja kao cjelokupnost koja uključuje i našu tjelesnost. Imamo isustvo svoga tijela od iznutra, ono je naneposredniji medij moga samoostvarivanja. Između ja kao cjelovitosti i ja kao središta ne postoji suprotnost, već međusobno uvjetovanje. Ja je nepredmetno, netematski dano u svakom našem činu samoizricanja. Ja koji sumnjam, ali sam u toga samoga sebe koji sumnja siguran. Descartes se poziva na ja, središte ja kao shvaćanje spoznaje. Mi prije svega imamo svijest objekta, svijest sebe kao subjekta. Popratna samosvijest – u spoznaji vanjskih objekata spoznajemo i sebe (sebe spoznajemo na netematski način), shvaćanje vanjskog kao realno različitog od nas samih. Refleksna samosvijest – spoznaja vlastitih čina kojom se subjekt pozornošću duha vraća samom sebi, svjestan je svojih operacija i samoga sebe i o njima razmišlja. Čin samospoznaje je postupno transparentan (neposredna transparentnost – u samom sebi i svojim činima) Individuum – individuum in se et divisum ab omni alio; u sebi jedinstven a odijeljen od drugih; osoba je jedno konkretno u sebi postojeće jedinstvo koje istodobno i različito, odvojeno od svoga drugog i odijeljeno. U samosvijesti čovjek na eksplicitan način postaje svjestan duhovne stvarnosti. Samosvijest posjeduje spoznavajući subjekt kao objekt. Razlog u sebi ako je neposredno evidentan ili dovoljan razlog u drugom ako nije evidentan. U ontološkom smislu znači da svako biće koje bistvuje mora imati temelj svog bistvovanja u sebi ili nekom drugom. Princip kauzaliteta kaže da svaka konkretna stvarnost zahtijeva razlog u drugome, a sve kontingentno u apsolutnom. Mogućnošću svoga uma imamo uvid u ove temeljne principe koji omogućuju sve naše spoznavanje. VOLJA I SLOBODA Slobodno htijenje Čovjek nije samo poznavajuće biće. Spoznaja je samo jedan element cjelokupnog čovjekovog samoostvarenja. Ona ima bitno posredujuću funkciju te je upućena na htijenje i djelovanje. Čovjek dokle god živi stoji u procesu nastojanja, samorazvitka. U tom događaju mi aktivno sudjelujemo. Ostvarenje onoga što bi trebalo biti zadano je u nama samima u slobodnom odlučivanju. Spoznaja nam pokazuje naše mogućnosti, vrijednost i i nevrijednosti. Ali birati i odlučivati moramo mi sami. U našem ostvarivanju mi smo slobodni. Sloboda htijenja zahtijeva duhovnost spoznaje i obratno, duhovna spoznaja zahtjeva slobodu volje. Samo spoznavanje ne ostvaraju pravu ljudsku moralnu vrijednost. Ljudsko samoostvarenje dovršuje se tek u slobodnom htijenju i volji. To pokazuje da spoznavanju i htijenju pripada jedan ontološki primat. Upućene su jedna na drugu i u svojoj cjelokupnosti čine čovjekovo samoostvarenje. Zapreke slobodnoj volji dolaze od strane razuma. Volju treba vježbati namjernim odricanjem, spartanizmom. Zapreke slobodnoj volji mogu biti neznanje, požuda, strah.

10

Volja Što kod čovjeka ima prednost, razum ili volja? Različiti filozofski pravci su kroz povijest davali prednost jednom od toga. Izvori dokaza za volju: 1. iz unutarnjeg iskustva – težimo i za duhovnim dobrima (znanost, vrlina, čast, Bog) zato mora postojati duhovna moć težnje 2. A priori (neovisno od iskustva) – razumskom spoznanvanju mora odgovarati duhvna težnja inače bi život bio nepotpun (duhovna sposobnost težnje može težiti za dobrima koje je razum spoznao). Osjetilnoj spoznaji odgovara osjetna težnja. Objekt volje određuje se iz modusa razuma i volje. Volja može za nečim težiti dok to razum dohvaća kao dobro/vrijednost. Štogod čovjek spoznaje može postati duhovna težnja (ona je neograničena tj. objektno područje duhovne težnje je neograničeno). Osjetna težnja je skučena na područje osjetno ugodnog. Volja teži pod općenitim vidikom doboga (vrijednoga kao takvog). Stvorena bića djelomično su dobro, no ne mogu potpuno zadovoljiti i ispuniti težnju za dobrom kao takvim (Augustin – „nemirno je srce naše, dok se ne smiri u Tebi“). Bog je adekvatni objekt volje (spoznajemo ga kao uzrok). Koji su čini volje? Čini koje izvšava volja: 1.actus volicitus – ljubav, mržnja,težnja (neposredno proizlaze iz volje) 2.actus imperatus – moći gledanja, hodanja (volja ih je potaknula, ali bivaju izvršeni od kakvog drugog čina) Također imamo: Neslobodni čini – kihanje (čine se bez promišljanja i mišljenja) Slobodni čini – proizlaze iz promišljanja i izbora Odnos razuma i volje (povijesni pregled) Toma Akvinski daje prednost razumu nad voljom. 1.formalni objekt razuma je općenitiji no formalni objekt volje; razum je upućen na svako biće bez oganičenja, a volja samo na biće koje je prikladno. 2.razum uzima u sebe predmete na nematerijalan način; nematerijalna prisutnost a volja teži za konkretnim. 3.iz ovisnosti volje o razumu; volja se može potvrditi ukoliko razum (mišljenje) ide ispred nje. Ipak, u određenom smislu treba staviti volju ispred razuma. Dok razum daje nematerijalni bitak, volja teži bićima u realnosti. Ljubi li volja stvarnost što čovjeka nadilaze, čin volje savršeniji je od čina razuma kojim te stvari izričemo „Bog je ljubav prema Bogu, ne spoznaja Boga“. Što se tiče nižih stvari, bolje ih je spoznavati nego im težiti. Iz pogrešnog davanja prednosti volje proizašao je voluntarizam (čitav život kao djelovanje težnje). Imamo i metafizički voluntarizam gdje je bit svijeta volja, a pojedinačne stvari su projekcija volje. Nasuprot voluntarizmu imamo intelektualizam gdje je sve do razuma. Sloboda Razumska težnja je slobodna. Jesmo li u htijenju i djelovanju slobodni? Izraz „slobodan“ upotrebljava se u mnogostrukom i analognom smislu. U antici time se oznavčavao

11

status slobodnog prema neslobodnom – robu (eleutheros – onaj koji je izuzet iz okova). Vanjska sloboda nije sužena izvanjskim pritiskom. Čovjekovu htijenju (djelovanju) nisu izvana nametnuta pravila. Čovjek se ostvaruje u drugome, njegova sloboda je samorazvitak. To ne pogađa bit ljudske slobode (unutarnje slobode), u našem djelovanju nismo determinirani. Libertas a coactione – od izvanjske prisile; sloboda u mišljenju, govoru, religiji, savjesti, sloboda medija, nema izvanjskih pritisaka. Libertas a necessiatate – od unutarnje nužnosti Slobodan sam kad sam bez unutarnje nužnosti (unutar se mogu sam odlučiti za nešto) Liberum arbitrium (sloboda odabira) – 1.libertas exercitii actus = velle aut non vell; unutrašnja sloboda, da se učini ili ne učini jedan čin, razlozi za i protiv. 2.libertas specificationis actus = velle hoc aut illud – mogućnost željeti ovo ili ono (biranjem činiš nešto od sebe, činiš odluku o sebi) Apstraktna sloboda – čovjek se pojavljuje kao autonomni subjekt – dolazi do bezobzirnog shvaćanja slobode (npr. u novinarstvu, kod pušača) Konkretna sloboda – sposobnost za dobro, sposobnost razumnog djelovanja u određenom kontekstu (npr. znak na cestu poziva našu slobodu na angažman) Sloboda volje je slobodno biranje, prethodi razumskoj spoznaji kojom razum dokučuje dobro, samo volja bira. Formalni objekt volje je dobro, mora željeti dobro (s obzirom na dobro volja je određena). Volja je slobodna da bira ovo ili ono dobro, no ona može birati i zlo (grijeh). To ne čini bit slobode, to je otklanjanje, odstupanje od ispravnog moralnog reda. Sloboda kakvu posjeduju Bog i sveci je savršenija sloboda (ne mogu zloupotrijebiti svoju slobodu). Sve što spoznajemo s nekim je nedostatkom, spoznato je na sužen način. Ni jedno razumom predstavljeno dobro ne može se smatrati općim dobrom i zato volja može težiti ili ne težiti za nečim. Ni na kakav način volja ne može biti prisiljena na neko od tih dobara. Volja za svoj adekvatni objekt ima apsolutno dobro, samo je ono privlači i sposobno ju je učiniti dovoljno, tj. potpuno sretnim (partikularna dobra to ne mogu, niti je primorati da to nužno izabere). Augustin je rekao da e niti jednom stvorenom dobru ne smije pripisivati apsolutnost. U povijesti filozofije postoje pravci koji su poricali čovjekovu slobodu tvrdeći da je čovjek determiniran. Materijalizam; postoji samo jedan materijalni bitak i događanje; sve podliježe kazualnoj determinaciji (i procesi u našoj svijesti su izraz materijalnosti), procesi se događaju nužnošću e se i čini slobode tako događaju, te stoga čovjek nije slobodan. Panteizam; nema prostora za čovjekovu slobodu (sve je jedan cjeloviti princip koji se samorazvija, sve je uzeto kao božansko), apsolutna nužnost – prototip ovog mišljenja imamo kod Spinoze (slobodu razumije kao unutarnju nužnost). Idealizam; čitava stvarnost je proces nastanka duha, čovjek je momenat nužnosti procesa, čitava povijest je određena nužnošću – Hegel. Egzistencijalizam; filozofski pravac koji se pokazao kao oštra antiteza prethodnim; J.P. Sartre zastupa apsolutni indeterminizam, nema ograničenja slobode, niječe vezanje na zakone koji bi on u životu morao potvrđivati (čovjek je egzistencija koja se u svom slobodnom činu od se učini). Podiže protest protiv Boga, ako postoji Bog, čovjek nije slobodan. F.Nietzsche negira Boga radi održanja postulata neograničene čovjekove slobode. Čovjek je uvjetovano relativno biće, njegova sloboda je uvjetovana (povijesni utjecaj) Naša sloboda je vezana sloboda, našem slobodnom odlučivanju zadane su vrijednosti i norme. Sloboda ne znači samovolju, već samoostvarnje u službi dobra. Dokazi za slobodu

12

Dokaz iz iskustva - Iz samospoznaje ili unutarnjeg iskustva; iz neposrednih činjenica svijesti. Prije vršenja radnje često so svjesni da na djelovanje nismo prisiljeni, za vrijeme radnje svjesni smo da bismo od radnje mogli odustati (djelujemo bez nužnosti) Dobro razliku dvije vrste voljnih djelovanja: 1. da ne leže u sferi slobodnog odlučivanja (misli, osjećaji) 2. radnje koje činimo slobodnom voljom kad se svjesno suzdržavamo od misli i osjećaja Dokaz iz cjelokupnog uvjerenja ljudskog roda - Ljudi jedni druge potiču pohvalama i nagrada, ne bi to radili kada bi djelovali nužno. Ukor i kazne postoje jer se prekršioca smatra odgovornim za učinjeno djelo, da čovjek nije slobodan, te činjenice bi bile nebitne. Metafizički argument - Iz same naravi volje; svako biće po svojoj naravi volje teži dobru; volja proizlazi iz razuma kojemu je otvoren cijeli bitak, te je tako i volji otvoren cijeli bitak i s njim apsolutno dobro. Znači uslijed svoje težnje ka apsolutu, apsolutnom dobru, volja je slobodna, slobodna od partikularnih želja. Zapreke slobodne volje - Sloboda kadkad može biti dokinuta. Neznanje - Volja kao nematerijalna sposobnost ne može biti ni pod čim doli razumom. Dokinuta je ukoliko razum u mirnom promišljanju bude ometan ili onemogućen da djeluje. Razumna djelatnost je uvjetovana osjetnom spoznajom. Svaka smetnja u osjetnoj težnji može imati isti takav nedostatak (ubrzavanje/usporavanje mislenog tijeka). Požuda i strah - Čini osjetne težnje mogu, budući da su povezani opažanjem, umanjiti razumsko promišljanje stavljajući u prvi plan osjetne potrebe. Drugi čini - I drug čini utječu na volju, tj. razumno promišljanje. Samo neki od tih su naklonost, sklonost, ljubav, prekomjerna žalost. Tu imamo ovisnost o karakteru, naslijeđu, zanimanju životnim uvjetima, vremenskim uvjetima, duhovnom okruženju, trenutačnom stanju. Strasti - To su osjetne energije koje se bude u nama. One nastaju spontano i isto tako mogu utjecati na našu sposobnost mišljenja. Apsolutnom shvaćanju slobode se suprotstavlja Ljudska sloboda je ograničena fenomenom moralnosti. Čovjek nije apsolutno slobodan. Doživljavao ograničenja i vezivanje naše slobode. Svaki pojedinac je obilježen svojom okolicom, odgojen vremenom u kojem živi, nacijom, kulturom, genetskim porijeklom. Time je tubitak oblikovan iznutra i izvana. Mogućnosti naše slobode su ograničene. Samo konkretno ostvarive mogućnosti ulaze u polje moje slobode. Naša sloboda je ograničena našim tubitkom, nepotpunom voljom i nepotpunom spoznajom. Fenomen koji slobodu niti dokida, niti umanjuje je dužnost (sollen). To je jedan fenomen koji obvezuje i zahtjeva naše slobodno odlučivanje. To je unutarnja dužnost koja se bezuvjetno nameće. Ovaj fenomen pripada temeljnim iskustvima ljudskog bitka – moralnost. Poznat je svakom čovjeku, svakoj kulturi još iz davnih vremena. Postoji socijalno-kulturno uvjetovane razlike, ali u svim njima vrijedi jedno pravilo: dobro treba činiti, a zlo izbjegavati. Što je moralno dobro? Nalaze se mnogi odgovori, ali uzet ćemo tri tipična. 1. Moralna vrijednost biva svedena na druga područja vrijednosti. Biva povezana s praktičnom svrhom. - dobro je što čini zadovoljstvo – hedonizam epikurejaca

13

- dobro je ono što je korisno – utilitarizam (što služi praktičnim ciljevima života) - dobro je ono što služi višem razvitku ljudskog roda – bilogizam Nietzsche - dobro je ono što služi rasi, narodu – nacionalsocijalizam - dobro je ono što služi proleterijatu – marksizam Svode moralnu vrijednost na praktične ciljjeve čime ju degradiraju i koriste za druge svrhe. Relativizira se i reducira na druge vrijednosti. 2. Polazi se od psiholoških i socioloških uzroka koji utječu na formiranje moralnih vrijednosti, prema Freudu pojedinac biva formiran od malih nogu od društva i obitelji. Tako se formira od drugih jedan nad-ja i mi smo mu ropski poslušni. Marx moralno dobro objašnjava sociološki, ukoliko pripada moralnoj nadgradnji. Do promjene naravi može doći jedino ako se promijeni čitavo društvo. Ovo su relativistička shvaćanja i objašnjenja moralnosti. 3. Hartman i Scheler stavljaju moralno dobro u platoničko nebo. To dobro ne biva dohvaćeno razumskom spoznajom, već na iracionalan način osjetljivo. Ovakvo shvaćanje pretpostavlja da moralno dobro proizlazi iz želje. Mi imamo osjećaj za vrijednost, te ih u našim moralnim činima realiziramo. Dobro i vrijednost Dobro je ono za čim se teži i ono što je vrijedi da se za njim teži (appetibile). Dobro je nešto što može postati cilj neke težnje, ono što odgovara nekom biću za samoostvarenjem i samosavršenstvu. Svako biće je u svom redu bivstvovanja dobro. Karakteristično je svakom biću jedna punina. Svako je biće jedan bonum sibi - dobro za sebe i ono teži za tim da svoju vrijednost održi (da održi svoj primjereni bivstveni sadržaj). Budući da je svako biće dobro u sebi, onda ono može postati i dobro za drugog – bonum alteri. Vrijednost je uvijek vrijednost za nešto, jedno dobro za nešto. Ono što odgovara jednoj težnji jednog bića, to je vrijednost za njega. Ono što mu proturječi predstavlja ne-vrijednost za njega (ono što mu je štetno, što ga sputava). Vrijednost i ne-vrijednost ostaje u odnosu na narav. Slično vrijedi i za čovjeka koji je podložan rastu, različitim razinama bitka i tako različitim vrijednostima. Biološke vrijednosti (hrana, klimatski uvjeti) pospješuju i omogućuju biološki opstanak. Imamo i religiozne, socijalne, intelektualne, praktične, estetske vrijednosti. One također doprinose čovjekovom rastu (duhovnom). U području nižih vrijednosti (praktičnih i korisnih) mi težimo da dohvatimo vrijednost za nas (da ih zgrabimo). U području viših vrijednosti ne želimo ih zgrabiti, nego ih u njima samim potvrdimo za njih samih (intelektualne vrijednosti istine, estetske vrijednosti – otvaramo im se i dopuštamo im da nas zahvate). Ovo sve tek vrijedi za vrijednost vrline, otvaramo se prema drugom i dajemo amor benevolentia (benevolentna ljubav). Ne činimo to zbog nekakve koristi, nego zbog drugog, zbog njegove vrijednosti. Tako, ne želeći iskoristiti drugog zbog sebičnih ciljeva, prefekcioniramo same sebe. Tako se mjeri čovjek, kako se on odnosi prema drugom. Koliko cijenimo druge i naša vrijednost raste. Moralna vrijednost Postoje li vrijednosti koje pogađaju čovjeka kao čovjeka? Postoje vrijednosti koje ne čine čovjeka dobrim u jednom području, već ga čine dobrim čovjekom. Moralno dobro odgovara cjelokupnom ostvarenju Ono što se protivi je moralno zlo. Sloboda je prvi i temeljni uvjet moralnosti. Živo biće slijedi unutarnje zakone života i rasta. Moralna vrijednost se očituje u slobodnom činu čovjeka. Čovjek je sposoban u svakoj

14

situaciji da se odluči protiv moralnog djelovanja, te da čini lo. Moralno djelovanje je slobodno djelovanje. Moralnost je moguća samo iz slobode, ali tek se u moralnosti zaokružuje smisao ljudske slobode. Svaka slobodna odluka je odluka o samom sebi. Battista Mondini I valori fundamentali Sve što se smatra vrijednim što perfekcionira čovjeka jest jedna vrijednost. Tako imamo vrijednosti prirode, čovjeka, Boga kao vrijednost, ontološke vrijednosti, osobne vrijednost (duh, seksualnost), socialne (dom, pravednost, mir), ekonomske (rad), kulturne (tradicija), estetske (umjetnost), somatske (igra, zdravlje, trpljenje, smrt), neotske (istina), moralne (dobrota, savijest), religiozne (sveto,vjera). Postoje različite razine vrijednosti: 1.podljudske vrijednosti – ne u smislu da ne rijede za čovjeka nego u smislu da ga ne specificiraju u onom što jest, tu spadaju osjetnost, biološke vrijednosti 2.vrijednosti na razini ispod moralnih vrijednosti – one su posljedica čovjekove razumske naravi (ekonomske, neotske) to jesu prave ljudske vrijednosti, ali one još ne određuju bit čovjeka (ono po čemu je čovjek). 3. moralne vrijednosti – čovjek je čovjek ukoliko je onaj koji ostvaruje moralnu vrijednost; dodiruju subjekta u onome što je on u svojoj biti (ljudskosti). Mi možemo osjetnu vrijednost (npr. jabuku) pojesti i sutra (ništa nas ne prisiljava da to učinimo sada), ali moralne vrijednosti su drugačije naravi. Njihov je zahtjev neposredne naravi (odmah i sada) i ukoliko si na trenutak neutralan, već izdaješ tu moralnu vrijednost. BIT ČOVJEKA 1. Čovjek u svijetu (homo ens sui generis) 2. Čovjek u unutarnjoj samorefleksiji (to je drugi put za ukazivanje čovjekove posebnosti) 3. Bit čovjeka Pitamo o biti čovjeka ukoliko ona prethodi svakom samorazvoju, samospoznaji. Mnoge defenicije su opisne i donose samo vanjska obilježja. Kada govorimo o biti onda mislimo na ono po čemu nešto jest to što jest. Bit je i princip njegova samorazvoja. Do biti se dolazi tako da se čovjekovi načini pojavnosti svedu na temelj. Aristotelovski govoreći – svođenje biti na formu. Misli se na princip koji nije objekt, ostvarljiv. Kod čovjeka je dakle onotloški princip neuhvatljiv, jer nije dan na način predmeta. Objašnjavamo ga kao princip koji određuje način bitka nekog bića. Tako govor o ontološkom principu čovjeka postaje ovdje transcendentalnim pitanjem, tj. pitanjem o uvjetima mogućnosti realnih fenomena na čovjeku, dakle on onome što nužno treba biti pretpostavljeno ako fenomeni trebaju biti mogući. Ti su fenomeni svijesti, čovjekovi duhovni čini te jedinstvo i cjelovitost čovjeka. U pronalaženju i tumačenju principa idemo preko Kanta, jer kod nas susrećemo realno događanje te zato uvjet mogućnost ovoga događanja mora biti jedan realno-ontološki temelj. DOKAZI ZA BESMRTNOST DUŠE Govorimo o realnoj i osobnoj besmrtnosti koja se razlikuje od metaforičke (to bi bilo kad kažemo da netko živi u sjećanjima ljudi). Postoji i panteistička besmrtnost koja kaže da bi ljudska duša bila neka emanencija božanskog bića koja će se u njega vratiti i izgubiti svaku svijest. Postoje tri vrste realne osobne besmrtnosti:

15

1.apsolutna besmrtnost vlastita biću čija bit isključuje svaku nesavršenost pa tako i besmrtnost (još se zove esencijalna, bitna besmrtnost). Biće snagom svoje biti isključuje svaku nesavršenost, bit ne uključuje besmrtnost. 2.darovana besmrtnost jest vlastita biću koje bi po svojoj naravi trebalo umijeti ali ga Bog vječno uzdržava. 3.naravna besmrtnost jest vlastita ljudskoj duši koja kao takva ima sposobnost vječnog življenja. DOKAZ I – ontološki dokaz Ljudska duša je po svojoj naravi neuništiva pa je prema tome besmrtna. Uništenje nekog bića bi se moglo dogoditi na sljedeći način: 1.raspadanjem, rastavljanjem dijelova (kao što je npr. slučaj s kućom) 2.uništenjem drugog bića od kojeg ono prvo na unutarnji način (interinsecus) ovisi (primjer neka slika, ako se uništi platno, uništena je i slika) 3.Neko biće može prestati postojati anihilacijom – vraćanjem u ništavilo. Anihilaciju može učiniti samo stvoritelj, ona označuje prestanak čina kojim stvoreno biće biva uščuvano u svom bivovanju od Boga. Da li se nekim od ova tri čina može uništiti ljudska duša? Prvi način otpada, jer ljudska duša nema partes extra partes (jednostavna je, nije materijalna). Ne može nestati na na drugi način, budući je neovisna o tijelu, duhovne je naravi, nadilazi tijelo. Također ne može prestati postojati anihilacijom jer je ni jedna prirodna snaga ne može uništiti. To bi mogao samo Bog, no on to ne čini jer ne uništava prirodne zakone koje je sam ustanovio. Njemu je karakteristično da je stvoritelj. Protivilo bi se mudrosti Božjoj da vraća u ništavilo biće koje je stvorio za vječni život. DOKAZ II – teološki (psihološki) Čovjek po svojoj naravi teži za savršenom srećom te tako za besmrtnošću. Besmrtnost proizlazi iz njegove naravi. Boetije – blaženstvo je stanje koje je savršeno time što u sebi okuplja i uključuje svako dobro (status omnium bonorum cogreegatione perfectus); mi smo po svojoj naravi usmjereni prema ovakvoj sreći. Težnja za blaženstvom je naravna i svaka je individualna duša usmjerena je prema vječnom životu koji je blažen. Ta naravna težnja ne može varati. Ako bi nas ta naravna težnja varala onda bi sama naša narav u sebi bila kontradiktorna. Ona bi bila usmjerena prema tom cilju (blaženstvu) a ne bi ga mogla nikad ostvariti, to bi onda bila kontradikcija i tako biće u sebi ne bi bilo moguće. Naravna težnja u sebi mora biti ostvariva. DOKAZ III - moralni Naravni (moralni) zakon zahtjeva perfektnu sankciju. No ta sankcija (perfektna) se ne može dogoditi ako je ljudska duša smrtna. Dakle, ljudska duša je besmrtna. Jasno da moralni zakon zahtjeva perfektnu sankciju jer zašto bi neko stvorio zakon ako ga se ne mora slijediti. Te sankcije nema za ovoga života i tako mora postojati neki drugi život u kojem se dobro nagrađuje, a zlo naplaćuje. DOKAZ IV – confiramtivum

16

Ovaj dokaz samo potvrđuje prethodna tri. Još se zove dokaz i iz slaganja ljudskog roda. Čašćenjem onih kojih su umrli, svi narodi potvrđuju da oni i dalje žive. I tako je nemoguće da se svi ljudi u tako važnoj stvari varaju. Uvjerenje čitavog ljudskog roda ne može biti pogrešno. Povijesni pregled teorija o smrti i besmrtnosti Od Platona do Kanta većina filozofa je smatrala da smrt nije potpuni kraj, duša nastavlja živjeti u nekom svijetu duhova. Platon se prvi suočio s nadživljavanjem duše nakon smrti tijela. Glavni argument polazi od duhovnosti umskog čina spoznavanja. Imamo sposobnost spoznavanja dobrog, lijepog. Duša s tim sposobnostima sposbna je prebivati u carstvu takvih nepromjenjivih stvarnosti i onda je ona sama po sebi takva. Aristotel – dva tumačenja njegova stava. Augustin kaže duša budući da je sjedište istine, jest besmrtna kao što je i sama istina besmrtna. Sv.Toma – umsko djelovanje je autonomno (neovisno od tijela) pa tako je i duša autonomna, neovisna od tijela (jer vrši funkcije koje nema tijelo) i ona je nepropadljiva koa takva (neovisna od tijela). Descartes – narav duhovne duše je izvan svake diskusije. Kod Kanta spekulativni um je izvan mogućnosti spoznaje duše, no u krilu praktičnog uma on priznaje postulat besmrtnosti duše i to zbog činjenice morala. Ostvarenje vrline koje ne zahtjeva jedan trenutak, već u beskrajnom trajanju, približavanju ideala Kant naziva besmrtnost duše. (Teoretski um ne može ništa reći o umu, Bogu, svijetu. Ali besmrtnost duše je zahtjev praktičnog uma koji se očituje u putu približavanja moralnom vrhuncu). Nakon Kanta veliki dio filozofa negira besmrtnost duše. Tako Feuerbach vidi u besmrtnosti duše samo ljudsku želju za nadživljavanjem. Za Nitzeschea smrt predstavlja najveći vrhunac čovjekove slobode. Smrt je za čovjeka izazov. Što se tiče smisla imamo: 1. nihilistički pogled (smrt je apsolutni kraj – Heidegger) 2. ne-nihilistički pogled (smrt nije kraj Marcel CHromski) 1. Nihilistički pogled – Heidegger; smrt je uvijek prisutna stvarnost, mogućnost iza koje ne postoji nikakva druga. Smrt se ne može nadići. Čovjek tek u smrti stiče totalitet svoga života. 2. Nenihilistički pogled – Reakcija spiritualista na nihilizam bila je neobično jaka. G. Marcel je uvjeren da aposlutno ne postoje dokazi za besmrtnost duše. Kada bi postojali, što bi to značilo za ozbiljnost života. Nemamo dokaze za našu nadu ali imamo sigurnost koja proizlazi iz iskustva ljubavi. Ljubit to znači – ti nećeš umrijeti. Kad bih pristao da odlaziš u ništavilo, ja bih izdao našu ljubav (homo viator). Karl Jaspers ima mnogih dodirnih točaka sa Marcelom. Filozof ne može donijeti nikakve dokaze za besmrtnost duše. Ona može samo dati opis egzistencijalnih situacija. Najvažniji su slučajevi „graničnih situacija“ a od njih najozbiljnija je smrt. Te situacije imaju karakter definitivnosti i supstancijalnosti, one su poput zida u koji udaramo, pobuniti se – to je potpuno besmisleno. Jaspers razliku je smrt kao općenitu situaciju svijeta, i kao individualnu situaciju. Um ne može ništa reći o besmrtnosti, no ljubav nas stavlja u komunikaciju s onima koji su umrli. U

17

smrti se sjedinjujemo na najbolji način s onima s kojima smo živjeli. Besmrtnost nije dio našeg znanja, već bogatstvo naše ljubavi. T. de Chardin ne priznaje besmrtnost u spiritualističkom smislu, no potpuna smrt je apsurdna teza. Čovjek se cijeli život potvrđuje, izvrgnut je naporu i kako onda da na kraju sve to nema nikakvog smisla. Čovjek na kraju nosi sa sobom u vječnost puninu svojih dostignuća i vrijednosti. To mora biti spašeno. Chardin iznosi dva zakona: 1. Zakon očuvanja – zahtjeva da od trenutka rođenja pa do zauvijek nešto od toga mora ostati za svu vječnost 2. Zakon transformacije – predviđa da evolucija kozmosa kada dostigne noosferu ona orijentira točke sfere omega (koja je Krist uskrsli) u kojoj bivaju očuvane se pojedine svijesti. Postoji četiri stava oko problema smrti: 1. totalna propast – neopozitivizam, materijalizam, scientizam 2. djelomično nadživljavanje putem karme – hinduizam 3. nadživljavanje putem reinkarnacije 4. besmrtnost Teorije o nastanku ljudske duše I) Teorija 1. Panteističko objašnjenje – ljudska duša nastaje tako da se jedan dio božanske sustancije odijeli i postaje samostalan (eminencija – emanentizam) 2. Semipanteizam – božanska supstancija je duša svih stvari i ona se sada objavljuje prema gradaciji bivstvenih struktura 3. Idealistička struja – ljudska duša je najveći dostignuti stupanj Boga koji postaje i koji se razvija (Fichte, Schelling, Hegel, Croce) Sva ova mišljenja u suprotnosti su s Božanskim bićem koje je nužno, nedjeljivo, jednostavno. Ljudska duša ne može nastati nikakvom emannacijom zbog jednostavnosti Božanskog bića. Također Bog se ne može razvijati jer je on po sebi savršen i nepromjenjiv (protiv idealističke struje). II) Teorija Generacionizam – ljudska duša ima zahvaliti svoje nastajanje svojim roditeljima koji su je proizveli po začeću (traducionizam). Kritika ovog stava je sljedeća – Svako rađanje događa se tako da biće koje nastaje, nastaje iz iste vrste. Iz jednog tjelesnog sjemena ipak ne može proizaći jedna ljudska duša, jer je ona duhovna. Nemoguće je također da postoji neko duhovno sjeme. III) Teorija Kreacionizam – ljudska duša je kreacija, stvorena iz ničega od Boga. budući da je ljudska duša jednostavna, ona ne može proisteći iz ničega, ili biti rođena, ali one ne može biti i da nije nastala. Ako nije Božja kreacija onda bi morala sama sebe stvoriti, što se protivi logičkim zakonima. Iz toga proizlazi da je ljudska duša stvorena od Boga iz ničega. Način

18

nastajanja jednog bića mora odgovarati njegovu bitku. Duša ima mogućnost duhovnog djelovanja i ne može biti materijalnog porijekla. Trenutak stvaranja ljudske duše PREEGZISTENCIJALIZAM – Ova teorija tvrdi da duša postoji i prije nego što se sjedinila sa tijelom (Pitagora, Platon). Duša postoji od vječnosti. U trenutku stvaranja tijela ona se pojavljuje. Leibnitz je mislio da su sve duše bile stvorene prilikom stvaranja prvog čovjeka Adama. On je obuhvaćao sve duše koje su poslije bile predodređene svakom tijelu. To stoji zajedno s naukom o seljenju duša. Duše se sele iz tijela u tijelo, bilo ljudsko ili životinjsko prema moralnom zakonu. To traje dok duša ne bude potpuno pročišćena. Ovo mišljenje susrećemo kod starih naroda Egipćana, stoika, gnostika, a danas kod raznih teozofija i antropozofija. Razlozi protiv ovog mišljenja su sljedeći: Ljudska duša nije čisti duh, nego suprincip čovjeka; ako je ljudska duša supstancijalna forma tijela i ako je u upućena na tijelo, tada se to protivi Božanskoj mudrosti – staviti je u jednu egzistenciju nesavršenu koja se protivi njezinom naravnom stanju. Zašto se u ovom životu ne sjećamo onih prethodnih stanja i zašto sve spoznaje moramo stjecati ispočetka?; Odijeljena duhovna duša ne može po svojoj naravi postojati bez činova mišljenja i volje. Protiv seljenje duše govore ovi razlozi: nemoguće je da ljudska duša oduševljuje neko životinjsko tijelo, jer tada unutarnja bit čovjekove duše zahtijeva da ona bude forma upravo jednog ljudskog tijela; Svakoj ljudskoj duši pripada jedno određeno tijelo, određena individualna naročitost svakog čovjeka nastaje da se ova određena duša spaja s odgovarajućim tijelom, zato nijedna duša ne može oduševljavati jedno drugo tijelo; Duša mora, ako bi bila živjela već u prije nekom tijelu sjećati se toga. KRŠĆANSKO MIŠLJENJE – Duša nastaje u trenutku ujedinjenja sa svojim tijelom. O trenutku kada duša biva stavljena u tijelo postoje dva mišljenja. 1. stari skolastici – ljudski embrio u prvom vremenu svoga života biva oduševavan nekom vegetativnom dušom, a ona biva proizvedena od roditelja, a tek kad je ljudski organizma dovoljno formiran (po Sv.Tomi 40 dana muški, 80 ženski) biva stvorena ljudska duša 2. danas – prevladava mišljenje da se ljudska duša stvara odmah nakon oplodnje, povezivanja spolnih stanica. Novija istraživanja pokazuju da se već od samog početka razlikuju. Odgovarajući princip postoji od samog početka i izvršuje svoju oblikujuću djelatnost. Tijelo kao medij duha Duh je vezan za tijelo, na tijelo djeluje i u njemu se ostvaruje. Duh je forma tijela. Tijelo je samoostvarenje duha u izvanjskosti i materiji. Tijelo je medij djelovanja duha, duh se samo po tijelu može ostvariti. Duhovni čini su neovisni od materije, no ipak su vezani materijalnim supstratom (npr. mozak mora biti zdrav). Duh samo kroz tijelo može biti prisutan i djelatan u svijetu. Drugog spoznajemo po tjelesnom izgledu. Razumijemo drugog u mediju vanjskih radnji. Tijelo je i medij izričaja duha. (npr.izrazi na licu, žalost, radost). Iako je tijelo medij duha, taj medij se ne smije previše idolizirati. Postoji otpor medija. Duhovno se nikad ne može potpuno izraziti u tjelsnosti. Duh nema gospodarstvo nad svim fizičkim procesima (bolest, umor). Ne možemo u potpunosti ovladati našim porivima i tjelesnim procesima. Tijelo je ipak manje podređenije i ne-ja.

19

Tijelo nije samo izričaj duhovnog nego i njegovo prikrivanje. Ovdje se misli na nemogućnost potpunog našeg izlaženja i davanja (npr. kad osjećamo sućut). Tijelo posjeduje relativnu samosvijest u odnosu na duh. Zato se i smatralo da je tijelo zatvor duše. Isto tako, po našoj tjelesnosti stavljeni smo u točno određene datosti (npr.spol), i tako smo i tu tom defirencijacijom ograničeni. Razlike između duše i ja Duhovna duša je konstitutivni princip tijela. No ovo nije ono neposredno u nama što doživljavamo kao duhovno . Ona je princip koji se ne može iskusiti, ali se mora pretpostaviti kao realni uvjet iskustva. Ona materiju čini jednim ljudskim tijelom. Ona je princip identiteta svijesti svjesnog duhovnog života, tj. jedno osjetno samoposjedovanje i raspolaganje samim sobom. To je sami vrh duše koji se oslobađa materijalnog i ona reflektira samoga sebe i dostiže onaj „biti kod sebe“ i „biti za samog sebe“. Duša nije isto što i ja, ona je ontološki princip koji na duhovni način utemeljuje cjelinu duhovnog života. Ja je transcedentalni princip koji uvjetuje jedinstvo svijesti iz kojeg proizlaze temeljne čini (npr. ljubav, i to kao moji čini). Charles Renoruvier – dao je odlučujuće poticaje i usmjerenje personalizmu. Za njega je osoba svojom sviješću otvorena prema svijetu i apsolutu. Ta svijest vodi čovjeka priznavanju prve egzistencije, osobe (djelo Personalizam). Emmauel Mounier – također naglašava čovjekovu transcendenciju (u svim pogledima) i težnju k jedinstvu. Gabriel Marcel – najznačajniji predstavnik katoličkog egzistencijalizma. Čovjekova osoba ne može biti proučavana instrumentima prirodnih znanosti. Čovjekova osoba nije problem, nego je ona misterij, i zato jer se ona mora razumjeti pomoću metafizičkog propitivanja. Da bismo na pravi način vrednovali osobu, moramo joj se približiti kao jednom ti u razgovoru, ljubavi. Ja postaje osobom samo u mjeri u kojoj se založi za djelovanje i ako se spremi preuzeti odgovornost za svoj život. Max Scheler – Potražuje ove teze personalizma, primat individualnosti, neadekvatnost znanstvene tehnike za proučavanje osobe. Osoba je konkretni bitak. Ona uključuje svijest o tijelu, osjećajima. Totalitet je u činu koji izriče ontološko jedinstvo čovjeka. Romano Guardini – osoba je forma žive individualnosti ukoliko je određena duhom. Ona stoji u sebi i nasuprot svijetu u njegovu totalitetu. Nitko me ne može zastupati i ja pripadam samom sebi. Samo čovjek ima privilegiju da ima osobu. Osoba znači da čovjek ima vladavinu nad samim sobom, da je jedinstven, individua. Supstancija ne znači suppositum u smislu statičke baze, nego da ona ima vlastiti individualni bitak koji ne može biti od drugih ugrožen, niti s drugima djeljiv. Osoba jetakođer i nepriopćiva drugima. Čovjek je osoba po tome što je obdaren jednim načinom bivstvovanja koji nadilazi sve druge oblike života. Posebno je u tome što čovjek posjeduje ekstremnu intencionalnu otvorenost bilo u spoznavanju, bilo u slobodnom htijenju. Po toj je intencionalnoj otvorenosti sposoban za komunikaciju sa drugim ljudima i konačno za komunikaciju s Apsolutom. Osoba je individuum obdaren autonomijom bivstovanja, samosvijesti, komunikacije i samonadilaženja ili autotranscedencije. Ovo posljednje je ono što čovjeka razlikuje od svega drugoga. Autotranscedencija je duhovnost. Osoba je jedno bogatstvo mogućnost i pod tim vidikom osoba ono što se stiče.

20

Samorazvoj ili samoostvarenje osobe Pitamo se o onoj dimenziji koja dovodi čovjeka do samoostvarenja. Čovjek sebe ostvaruje prvotno po onome što nije on. Dimenzija intersubjektivnosti jest jedina ona koja može dovesti do potpunog ostvarenja mene kao čovjeka (ali samo ona stvarnost koja gleda na moje dobro). Spoznaja druge osobe je najdublji i najpotpuniji način spoznaje. Ja sam spoznajem ono što mi se iznutra otvara, tako bivam omogućen za duhovni svijet druge osobe. No drugi mi se otvara samo u onoj mjeri u kojoj se ja njemu otvaram. Osobni odnos dostiže svoj vrhunac, ne u spoznaji, već u odnosu ljubavi u kojoj ja ne grabim vrijednost druge osobe u njezinoj cjelovitosti da bi se njome obogatio, već potvrđujem vrijednost druge osobe zbog nje same. Ta vrijednost druge osobe je apsolutna jer taj drugi ima odnos prema apsolutu. Potvrđivanje vrijednosti zbog nje same moguća je samo prema osobama. Samoostvarenje osobe se može dogoditi u ljubavi prema drugome, samozaboravnom sebedarujućom ljubavlju. Takvu ljubav filozofi zovu eunoia ili amor benevolentia. No, naše konačno rješenje ne možemo naći ni u tako plemenitoj ljubavi prema drugoj osobi. (Ta) Druga osoba nije utemeljena u samoj sebi nego u drugoj. Ona je konačna. Zbog te konačnosti naš cilj je usmjeren prema božanskom, gdje naše predanje može biti apsolutno potvrđeno. THE END???

UKRATKO – ZA PONAVLJANJE… FILOZOFSKA ANTROPOLOGIJA je filozofska disciplina koja odgovara na pitane što je to čovjek. Materijalni objekt filozofske antropologije je čovjek. Partikularni (formalni) objekt je čovjek po svojoj biti. Obiectum materijale – princip koji treba dalje određenje, čovjek (intelligitus tota res quae considerationi subjectur) Obiectum formale – princip koji ima ulogu određivanja (determinatus respectus sub quo res consideratur). U filozofiji pod vidikom posljednjih uzorka. Rezultati ostalih znanosti važni su za filozofsku antropologiju. Sinteza tih rezultata još nije filozofska antropologija. Čovjeka se ne može istraživati kao objekt. Njegove oznake ne ulaze u okvire empirističkih istraživanja. Svaka pojedinačna antropologija tu cjelovitost čovjeka pretpostavlja. Čovjekov način djelovanja ukazuje na njegovu bit (agere sequitur esse). Otuda zaključujemo na čovjeka kao duhovno biće koje se izdiže iz materije.

21

*Max Scheler (1874-1928) Učitelj Hursserl – od njega preuzima fenomenološku metodu; Selbstbewungtsein –samosvijest; Ideirung – sposobnost apstrakcije. *Anrold Gehlen (1904-1976) skupio je rezultate drugih prirodnih znanosti i natemelju njih pokušao konstruirati filozofsku antropologiju. *H.Plessner – drugi tip filozofske antropologije; pokušava na temelju fenomena i čovjekovog iskustva potražiti bitno u čovjeku.Vermittelung – posrednost; Unmittelbarkeit – neposrednost. Donosi zakone za posrednosti u kojoj živi: 1.zakon prirodne umjetnosti – naturlich Kunstilich 2. zakon posrednovane neposredovanosti – vermittelte unmittelbarkeit 3. zakon utopijskog stajališta – utopischer Standort Uzdignutost od neposrednog je ono što zovemo sloboda (svaka oslobođenost od bilo kakvih determinirajućih veza). *R. Bultmann – teološki egzistencijalizam *Muller – bitak i duh *Rahner *W.Pannerberg – Mensch und Kosmos Gerd Haeffuer – filozofska antropologija; sistematičnost utemeljenja i otvorenost. JA - Temeljno iskustvo izražavamo izrazom ja. Kad pitamo što je čovjek, to je moguće jer se ja razumijem kao čovjek. Iskustvo ja – doživljava se kao ovaj određen, pojedinačni i neponovljivi samobitak koji se uzdiže iznad svega. SPOZNAJA – Conscientia reflexa est notitia propriourm actum, qua subiectum per animi advertentia ad operationes suas et ad se ipsum redit et reflecitur (S.th. I.q.87 al) Spiriuale est quod neque materia est neque a materia intisecus pendet – duhovno biće je on koje niti je materija, a koje niti od materija na duhovni način ovisi (unutarnji način). Materia – ens quantum in spatio positum qualitatibus sensitivis praeditum; refleksna spoznaja – mi dohvaćamo sa svojim mišljenjem vlastite čine i mišljenja onoga kojih ih polučuje. APSTRAKCIJA 1. Izvanjska osjetila – formalni objekti: OPIP (otpor, pritisak, materijalne stvari), OKUS (svojstva – gorko, slatko kiselo i njihove mješavine) MIRIS (podražaj izazvan molekulama koje se stvaraju od nekog objekta i dolaze do sluznice nosa) SLUH (tonovi, pravilno treptanje tijela i šumovi nepravilno treptanje tijela) VID (svjetlo, tj. nizovi boja i mješavine) 2. Unutarnja osjetila – dohvaćaju tjelesna određenja i na pojedinačan i konkretan način; sjedište u unutarnjem centru nervnog sistema; striktno se moraju razlikovati od duhovnih jer su određena pojedinačnošću i konkretnošću. Potvrdu postojanja pronalazimo u ranom djetinjstvu i snu. U njima postoje osjetno pamćenje, svijest idr. 3. Zajedničko osjetilo – naziva ga se centralno osjetilo ili osjetna svijest. Unutarnje osjetilo po kojem biće zapaža dijelove pojedinačnih osjetila, te predmete i na taj način razlikuje (slično ako opaža i razlikuje razne nijanse boja) FANTAZIJA ili moć predočivanja. Može posadašnjiti osjetne objekte, koji baš sada ne djeluju na osjet. Ima reproduktivnu moć. Ima produktivnu sposobnost, može povezivati utiske koji ne postoje u stvarnosti. Slika koju stvara naziva se fantazma. Doprema materijal razumu ukoliko iz osjeta koje je dobilo pet osjetila stvara cjelokupnu sliku.

22

OSJETNO PAMĆENJE – unutarnje osjetilo po čemu biće spoznaje nešto prošlo kao prošlo ili ponovno prepoznaje objekte i doživljava iz kao one koji su se već prije bili doživljeni. Naziva se još i memorija. OSJETNA MOĆ PROCJENE – životinje dohvaćaju ono što je dobro za njezino održanje, ne za jedan organ, nego za cijeli organizam. Sposobnost procjene dobrog za egzistenciju. Osjetno biće procjenjuje što je za njegovu narav korisno a što štetno. SLOBODNO HTIJENJE – Omne solutum esse a viculo determinante. Dokazi da čovjek posjeduje duhovnu težnju i koja je ujedno i njezina bit. Dva razloga: 1. Unutarnje iskustvo – čast, težnja za Bogom; mora postojati duhovna moć težnje - volja 2. Apriori – neovisno od iskustva; kao što osjetnoj spoznaji odgovara osjetna težnja tako i razumskoj spoznaji mora odgovarati duhovna težnja. VOLJA – duhovna sposobnost težnje koja može težiti za stvarima koje je razum spoznao, nematerijalna. OBJEKT VOLJE – svaka težnja je priklanjanje nekom dobru (vrijednost) koja obećava neko ostvarenje; objekt volje određuje se iz suodnosa sa razumskom voljom. Svako je biće jedno dobro (jedna vrijednost); volja može težiti sve do kud razum dohvaća kao jedno i vrijedno; sve što čovjek spoznaje može postati objekt težnje – neograničen, sveobuhvatan; osjetna težnja skučena je na sasvim ograničeno područje osjetnom voljom. Formalni objekt volje je dobro kao takvo. Materijalni objekt volje je materijalno biće ukoliko je vrijedno bilo ono materijalno ili nematerijalno, korisno ili nekorisno. Bog – adekvatni objekt volje. Ograničena spoznaja Boga ne može na nutarnji način natjerati volju na težnju prema Bogu. ČINI VOLJE – čini koje izvršava volja – ljubav, težnja, mržnja; izlaze neposredno iz volje. ZAPREKE SLOBODNE VOLJE – volja u izvođenju svoje sposobnosti može biti umanjena. Postoje četiri zapreke koje djeluju na slobodu volje: 1. neznanje – volja može biti potkupljiva samo razumom; može biti dokinuta ako je razum u svom duhovnom (smirenom) razmišljanju uznemirivan i potpuno onemogućen u svojoj djelatnosti (mišljenju) 2. požuda i strah – čini organske težnje nisu sposobni da utječu na volju jer je ona anorganska djelatnost. Osjetni strah, zdvojnost a posebno strah mogu onemogućiti osjetno djelovanje; sloboda volje može na izvanjski način biti zapriječena prisilom; ovisi o karkateru, temperamentu, spolu, životnoj okolini, statusu, vremenskim uvjetima. 3. druge čini – dobre navike (vrlline) loše navike (poroci) 4. strasti – neophodno je gajiti osjećaj za trajni samoodgoj APSOLUTNO SHVAĆANJE SLOBODE Ljudska sloboda je ograničena – postavile su je granice fenomena moralnosti. Tu-bitak pojedinca je oblikovan iznutra i izvana; samo konkretno ostvarive mogućnosti ulaze u polje moje slobode – sloboda se ne može apsolutno shvaćati: sloboda je ograničena po ograničenju našeg tu-bitka, volje. Samim tu-bitkom smo uvjetovani. Nama se pružaju ograničena područja na kojima možemo birati i odlučivati. Tu-bitkom su nam zadane mogućnosti, područje slobode je ograničeno. Vezivanje slobode postoji s druge strane i to je fenomen moralnosti.

23

Fenomen vezivanja slobode – slobodu niti dokida, niti umanjuje. Odricanje moguće zahvaljujući slobodi. Unutarnja nužnost je bezuvjetno nametnuta, poziva nas da angažiramo sviju slobodu. Čini dobro i izbjegavaj zlo. Nije pogođena bit slobode – jedan čin se isključuje dok se drugi naglašuje. Sloboda je vezana u smislu da su našem odlučivanju zadane norme. Sloboda je smisleno samopotvrđivanje u određivanju i ostvarivanju dobra. TUMAČENJE MORALA – tri odgovora 1. moralna vrijednost biva svedena na druga područja vrijednosti. Prema svrsi na koju se moral odnosi postoji različitost: a) dobro je ono što čini zadovoljstvo – hedonizam, b) dobro je ono što je korisno – utilitarizam, c) dobro je ono što je biološki važno i pospješujuće – biologizam, d) dobro je ono što služi narodu, rasi – nacionalizam, e) dobro je ono što služi volji ploretarijata – komunizam. 2. moral se nastoji objasniti polazeći od nekog uzroka – biološki i socijalni Kritika: Moralni zakon se često potvrđuje izvan onoga što je praktično korsno, što donosi biološko prednosti. Postoji rijetka bezuvjetnost moralne vrijednosti koja niti sa jednom drugom vrijednosti ne može biti zamijenjena DOKAZI ZA BESMRTNOST DUŠE – Što je to (općenito) besmrtno? Besmrtnim se naziva ono što ne umire; ljudska besmrtnost – govorimo o realnoj i osobnoj besmrtnosti koja se razlikuje od: a)metaforičke – čovjek živi u sjećanju onih koji ostaju b) panteističke – ljudska duša bi bila emanacija božanskog bića koja će se u njega vratiti i izgubiti svako sjećanje i osobnu svijest (idealisti) c) realna (osobna) – apsolutna (vlastita sposobnost bića čija bit isključuje svaku mogućnost prestanka egzistencije) darovana (vlastita bića koje bi po svojoj naravi trebalo umrijeti ali ga Bog vječno uzdržava, tijelo nakon uskrsnuća, praroditelj prije grijeha) naravna vlastitoj ljudskoj duši koja kao takva ima sposobnost vječno živjeti. 1. ONTOLOGIČKI DOKAZI (agumetnutm methaphysicum) – ljudska duša je po svojoj naravi neuništiva, ona je prema tome besmrtna. Uništenje bi se moglo dogoditi: raspadanjem, uništenjem drugog bića od kojega prvo na unutarnji način ovisi npr. ako se slici uništi platno na kojem je naslikana, životinja – ako se uništi tijelo od kojeg na unutarnji način ovisi, vraćanjem u ništavilo (annihilatio) može je vratiti u ništavilo samo onaj tko ju je stvorio. Može li duša na jedan od ova tri načina propasti? Nema dijelova, prema tome ne može propasti. Nije ovisna o tijelu jer posjeduje čine koji nadilaze tu narav, nijedna prirodna stvar je ne može anihilirati – to bi mogao učiniti samo Bog. 2. TEOLOŠKI DOKAZI (argumentum psyhologicum) – čovjek po svojoj naravi teži za savršenom srećom pa prema tom i za besmrtnošću; savršena sreća, blaženstvo – stanje koje je savršeno time što okuplja i usavršuje svako dobro (status omnium bonorum congregatione perfectus) Mi smo po samoj naravi usmjereni prema ovakvoj sreći, takva naravna težnja ne može varati. Ljudska duša po sebi je usmjerena vječnom životu. Materijalni objekt ljudske duše je bezgranični objekt istine i dobra; ili je takva da se ne može postići ili je zbilja usmjerena na to da to postigne; U ovom životu (koji je ograničen) ne može postići puninu, ako bi ta želja koja je bitna našoj naravi i u kojoj se utemeljuju svi naši čini, onda bi bila kontradiktorna; ljudsko biće bi na okrutan način bilo nesavršeno. 3.MORALNI DOKAZI – naravni zakon zahtijeva naplatu za dobro i kaznu za zlo, no ta perfektna sankcija ne može se ostvariti ako je ljudska duša smrtna; naravni moralni zakon zahtjeva perfektnu sankciju. Te sankcije nema u ovom životu, te mora postojati drugi život u

24

kojem se dobro naplaćuje a zlo kažnjava. Svetost moralnog reda zahtijeva vječni život da se točno i pravedno uspostavi sankcija. 4. AGRUMETNUM CONFIRMATIVUM – kod svih naroda postoji kult onih koji su preminuli i tim kultom svi narodi potvrđuju da svi oni koji su preminuli žive. Nemoguće je da se svi u tako važnoj stvari varaju. Stavovi oko drame smrti mogu se svesti na četiri mišljenja: 1. totalna propast – teoretski vrlo komotno rješenje, materijalizam, scijentizam, pozitivizam 2. djelomično nadživljavanje putem karme; 3. reinkarnacija – ljudska duša iziskuje tijelo kako bi ova mogla funkcionirati 4. ljudska duša je besmrtna NASTANAK LJUDSKE DUŠE – postoje tri objašnjenja. 1. Panteističko objašnjenje – ljudska duša nastaje time da se jedan dio božanske supstancije odijeli i postaje samostalan; kritika – božansko biće je nepromjenjivo, nedjeljivo i savršeno, ljudska duša ne može nastati nikakvom emanacijom. 2. Generacionalizam – ljudska duša ima zahvaliti svoje nastajanje roditeljima koji su je proizveli prilikom začeća; iz ljudskog sjemena ipak ne može proizaći jedna ljudska duša jer je ona duhovna; nemoguće je da postoji duhovno sjeme jer je duhovno u sebi jedno i nedjeljivo. 3. Kreacionizam – ljudska duša je stvorena od Boga iz ništa. PONOVIMO SVE JOŠ JEDNOM…. *Materijalni objekt (objectum materale) filozofske antropologije je čovjek. *Formalni objekt (objectum formale) promatra čovjeka pod vidikom posljednjeg uzroka, želi dohvatiti cjelinu čovjeka. *Metoda filozofske antropologije filozofska antropologa želi dohvatiti čovjeka kao cjelinu a upravo je to ono što ostale pojedinačne antropologije u svojem promatranju pretpostavljaju. One pretpostavljaju znanje o cjelini koje se temelji na znanju pojedinačnog kao pojedinačnog. Cjelina je dohvatljiva preko pojedinačnih fenomena koji otvaraju cjelinu kao uvjet i pozadinu. *Kroz povijest filozofije su predlagali različite pojedinačne privilegirane fenomene, kao npr. fenomen svijesti, čovjekovo pitanje i njegova spoznaja, ljubav, sloboda, granične situacije, odnos ja –ti, koji se ostvaruje u odnosu s drugim, fenomen egzistencijalnog straha. No problem metode nastaje kada se polazi od samo jednog privilegiranog fenomena da se zahvati u jednostranosti, jer je cjelina čovjeka u pluralnosti. Obuhvaćanje cjelina nalazi se u metodi koja ujedinjuje fenomenološke, transcendentalne i ontološke fenomene. Fenomene svjesnog djelovanja, htjenja, spoznaje, odnosa prema čovjeku i prema svijetu. *Temeljna sloboda Grundfreiheit je oslobođenost od nagona, nenavezanost na okolinu, uzdignutost iznad okoline. *Pojmovno mišljenje upućuje čovjeka na duhovnost. To je način duhovnog spoznavanja. Kako je spoznaja temelj čovjekovog ponašanja, pojmovna spoznaja je jedna od tema antropologije koja želi proučiti čovjeka u cjelini, a spoznaja je jedna od temelja čovjeka. *Pojam je jedan od tri čovjekova oblika valjane misli. Pojmom se izriče smisleni sadržaj koji mislimo i izričemo. Taj smisleni sadržaj ostvariv je u stvarima. Stvar koju spoznajemo je konkretna, a pojam koji izričemo o njoj je apstraktan i općenit, tj. odnosi se na stvari u kojima je ostvarena bit. No ne tvorimo samo pojmove koji mogu biti mjerljivi materijalnim stvarima, već i pojmove koji se odnose na našu duhovnost (ljubav, mržnja, uzrok, posljedica). Temelj tih pojmova ne može biti ispod duhovne razine, tj. materijalna stvarnost ne može omogućiti sebesvijest. *Sloboda odabira liberum arbitrium, činu odabira prethodi razumska spoznaja. Čovjek je konačno ograničeno biće, pa ni njegova sloboda nije apsolutno neograničena Vezana je u

25

smislu zadanih normi, dužnosti, vrijednosti. Sloboda odabira je smisleno samoostvarivanje u potvrđivanju i ostvarivanju i odabiranju dobra. Dijeli se na unutrašnju slobodu (libertas exerciti actus) da se učini ili ne učini jedan čin i mogućnost željeti ovo ili ono (libertus specificationis actus) *Duša je temelj čovjekove cjelovitosti, ali i princip cjeline koja ima bit, određujuću funkciju. Duša je ontološki princip koja na unutrašnji način utemeljuje cjelinu tjelesnog i duhovnog života. Metafizički princip koji ima funkciju temelja jedinstva i izvora čitavog ljudskog života. Duša je uvjet svakog našeg duhovnog čina. *Augustin o besmrtnosti duše – budući da je duša sjedište istine, a istina je besmrtna, onda je i duša besmrtna. *Jaspers o besmrtnosti duše – čovjekova egzistencija ima polazište u graničnim situacijama. Besmrtnost nije racionalno objašnjiva već je stvar ljubavi, a ljubav ima moć osjetiti misterij smrti. *Osoba je čovjekovo jedinstvo duše i tijela kao individualnog samobitka koja se ostvaruje u samoposjedovanju (ako smo svjesni samog sebe i posjedujemo slobodu vlastitog raspolaganja). Pod pojmom osobe podrazumjeva se područje duhovnog života, svijesti, slobodnog i odgovornog samoodlučivanja, Sheler osobu shvaća kao „osobu-središte2 koju ne može objektivizirati, nije dostupna refleksijom, ali je ona središnja točka od koje polazi cjelokupni duhovni život čovjeka. *Samoostvarenje čovjeka – čovjek je uzdignut od okolice i upućen na samog sebe, na ja – neponovljivi ja. Ja doživljavamo ka konkretni, neponovljivi samobitak koji se uzdiže iznad svega što nisam ja . Ipak ja je jedinstven, jedini s obzirom na sve što nisam ja. Ja u tri točke: 1.ja kao točka u kojoj sam prisutan; 2. u ja primam druge ne-ja 3. ta točka nije samo prostor spoznaje nego i slobode. *Ja je središnja točka mog svijeta, sve durgo stoji u odnosu na to središte. Ja kao cjelokupnost ukljjučuje našu tjelesnost, a ja kao središte svjesno djelovanje. Obadva su povezana. Središte nije spoznatljivo na način objekta, ono je netematski i nepredmetno prisutno u svakom činu izricanja. Ja je uvjet mogućnosti spoznaje. *Znanje o samom sebi – prije svega imamo svijest objekta koja je praćena sa samosvijesti (spoznaja sebe kao subjekt koji spoznaje nešto izvana sebe – objekte) Conscientia concomitans – conscientia reflexa – neposredna spoznaja (svjesnost mene kao subjekta koji pozornošću duha promatra neki objekt i ima refleksiju o tome) *Volja je duhovna sposobnost težnje koja može težiti za dobrom. Volja teži pod općenitim vidikom doboga (vrijednoga kao takvog). Stvorena bića djelomično su dobro, no ne mogu potpuno zadovoljiti i ispuniti težnju za dobrom kao takvim. *Dobro je ono za čim se teži ili je vrijedno da se za njim teži, nešto što može postati cilj htijenja. Volja za svoj adekvatni objekt ima apsolutno dobro, samo je ono privlači i sposobno ju je učiniti dovoljno, tj. potpuno sretnim (partikularna dobra to ne mogu, niti je primorati da to nužno izabere). *Vrijednost je uvijek vrijednost za nešto, jedno dobro za nešto. Ono što odgovara jednoj težnji jednog bića, to je vrijednost za njega. Ono što mu proturječi predstavlja nevrijednost za njega (ono što mu je štetno, što ga sputava). Vrijednost i ne-vrijednost ostaje u odnosu na narav. Slično vrijedi i za čovjeka koji je podložan rastu, različitim razinama bitka i tako različitim vrijednostima. THE END…

26

Priredio Mulder Pavlović 2009.

27

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->