You are on page 1of 17

1

DEFINICIJA ZAVARIVANJA (str 1) Zavarivanje je tehnoloki proces dobivanja nerazdvojnih spojeva, ostvarenih uspostavljanjem meuatomskih veza izmeu elemenata uz postojanje difuzije, pri emu spojevi imaju neprekidnu strukturu.

OGRANIAVAJUI FAKTORI TEHNOLOKOG POSTUPKA ZAVARIVANJA (str 2)

Kao tehnoloki postupak zavarivanje ima i svojih ograniavajuih faktora, a to su : Utjecaj ovjeka na kvalitet. Postojanje strukturnih nehomogenosti. Mogunosti prisustva greaka materijalne nehomogenosti. Mogunost prisustva unutranjih napetosti. 3 KAKVU GRAU IMAJU METALI U VRSTOM STANJU (str 4)

Metali i njihove legure u vrstom stanju imaju kristalnu strukturu. U vo rovima prostorno formirane kristalne reetke smjeteni su po odreenom rasporedu atomi, koji osciliraju oko svog ravnotenog poloaja. 4 NACRTATI DIJAGRAM UZAJAMNOG UTJECAJA DVIJE POZITIVNO NAELEKTRISANE ESTICE (DIJAGRAM ZAVISNOSTI SILA PRIVLAENJA I ODBIJANJA) (str 4)

5 6

VRSTE ZAVARIVAKOG LUKA (str 6) DEFINICIJA ZAVARIVAKOG LUKA (str 7)

Zavarivaki luk predstavlja vrstu stabilnog elektrinog pranjenja kroz gasni prostor izmeu elektroda. Karakteristika ovakvog pranjenja su mali napon izmeu elektroda, velika gustina struje i visoke temperature gasa. 7 SHEMA ZAVARIVAKOG LUKA (str 7)

Na slici 2.7. data je shema zavarivakog luka, na kojoj oznake predstavljaju sljedee: Ul - napon luka, u V; Uk- katodni pad napona, u V; UA- anodni pad napona, u V; Us- pad napona u stubu luka, u V; 1- katodna mrlja; 2- katodna oblast; 3- stub luka; 4- anodna oblast; 5- anodna mrlja: l- duina luka, u mm. 8 SHEMA UTJECAJ SOPSTVENOG MAGNETNOG POLJA NA SKRETANJE ZAVARIVAKOG LUKA (str 14) Sopstveno magnetno polje stvoreno istosmjernom strujom, pri zavarivanju vri skretanje luka u zavisnosti od mjesta vezivanja osnovnog materijala za izvor struje (sl.2.14.). Skretanje luka postaje znatno pri zavarivanju istosmjernom strujom iznad 300 A. Pri runom zavarivanju skretanje luka se moe smanjiti ako se elektroda nagne na istu stranu na koju skree luk.

UTJECAJ FEROMAGNETNIH MASA NA SKRETANJE LUKA (str 14)

Pri zavarivanju u blizini feromagnetnih masa to dovodi do skretanja luka prema tim masama (sl.2.15). Pri zavarivanju naizmjeninom strujom skretanje luka je znatno manje nego pri zavarivanju istosmjernom strujom, zbog stvaranja promjenjivog magnetnog polja.

Slika 2.15. Utjecaj feromagnetnih masa na skretanje luka a - pri zavarivanju ugaonog ava; b - pri zavarivanju V-ava; c - utjecaj ivice lima na skretanje luka.

10

UKUPNA TOPLINSKA MO ZAVARIVAKOG LUKA q (str 15)

Ukupna toplinska mo zavarivakog luka predstavlja koliinu topline koja se izdvoji u luku u jedinici vremena : gdje je: Ul - napon luka, u V Iz- struja zavarivanja ,u A. Jedan dio ukupne toplinske moi luka se troi na zagrijavanje i topljenje osnovnog i dodatnog materijala, dok se drugi dio troi na odvoenje topline u okolnu sredinu i na gubitke usljed isparavanja i prtanja tenog metala. Dio ukupne toplinske moi luka koji se troi na zagrijavanje i topljenje osnovnog i dodatnog materijala, zove se efektivna toplinska mo zavarivakog luka i iznosi: q U 1 IZ n ef q1 IZ U1 (W)

gdje je:

nef -efektivni koeficijent korisnog dejstva zavarivakog luka; q = q1 nef Vrijednost koeficijenata nef za razne postupke zavarivanja:

Zavarivanje netopljivom elektrodom u zatiti argona: nef = 0.50 -0.60 Zavarivanje topljivom elektrodom u zatiti ugljendioksida: nef = 0.58 -0.72 Zavarivanje topljivom elektrodom u zatiti argona: nef = 0.70 -0.80 Zavarivanje topljivom elektrodom sa debelom oblogom: nef = 0.70 -0.85 Zavarivanje pod prakom: nef = 0.80 -0.95 11 TOPLINSKI BILANS ZAVARIVAKOG LUKA (str 16) Toplinski bilans zavarivakog luka prikazuje raspodjelu ukupne toplinske moi na zagrijavanje i topljenje osnovnog i dodatnog materijala i na razne gubitke. Na slici 2.17. je prikazan toplinski bilans zavarivakog luka za dva postupka zavarivanja. Iz navedenih podataka se vidi da se toplina izdvojena u luku najraci - onalnije koristi pri automatskom zavarivanju pod prakom.

Slika 2.17 Toplinski bilans zavarivakog luka a - Za runo zavarivanje obloenom elektrodom; b - Za automatsko zavarivanje pod prakom.

12 PODJELA ZAVARIVANJA PRISKOM (str 17 A) Zavarivanje pritiskom koje moe biti :1. Gasno zavarivanje pritiskom 2. Zavarivanje elektrinim otporom : a) sueljno zavarivanje (pritiskom i razmicanjem) b) preklopno zavarivanje (tokasto, bradaviasto i avno) 3. Zavarivanje indukciono 4. Zavarivanje trenjem 5. Korano zavarivanje 6. Hladno zavarivanje 7. Zavarivanje ultrazvukom 8. Zavarivanje difuzijom 9. Aluminotermijsko zavarivanje pritiskom. 13 PODJELA ZAVARIVANJA TOPLJENJEM (str 17) B) Zavarivanje topljenjem 1. Gasno zavarivanje 2. Elektroluno zavarivanje: a) zavarivanje obloenom elektrodom b) zavarivanje poloenom elektrodom c) gravitaciono zavarivanje d) zavarivanje pod prakom e) zavarivanje u zatitnom gasu f) zavarivanje ugljenom elektrodom 3. Zavarivanje pod troskom 4. Aluminotermijsko zavarivanje topljenjem 5. Livako zavarivanje 6. Zavarivanje elektronskim snopom 7. Zavarivanje plazmom 8. Zavarivanje laserom. TOPLINSKOFIZIKE KARAKTERSTIKE METALA (str 19)

14

Toplinskofizike karakteristike metala. Kod toplinskih prorauna javljaju se slije dee toplinskofizike karakteristike metala : Koliina topline Q, sadrana u tijelu ili dobijena od izvora topline, u J. Toplina q, dobijena od izvora topline, u W. Specificna toplina c, u J/kgK. Koeficijent provoenja topline , u W/m K. Zapreminski toplinski kapacitet c , u J/m3K . Koeficijent temperaturne provodljivosti a= / c , u m2/s. Koeficijent povrinskog odavanja topline (zraenjem i konvekcijom) W/m2K. 15 ,u

PODJELA IZVORA TOPLINE PRI ZAGRIJAVANJU TIJELA PROCESOM ZAVARIVANJA (str 20)

Zagrijavanje tijela pri zavarivanju moemo vriti razliitim izvorima topline, koje dijelimo: a) prema vrsti raspodjele: koncentrisan i raspodjeljen (po nekom zakonu) izvor topline; b) prema duini djelovanja: trenutnog i neprekidnog djelovanja; c) prema poloaju u odnosu na neku taku u toku vremena: nepokretan, pokretan i brzopokretan izvor topline.

16

TERMIKI CIKLUS ZAVARIVANJA (str 41)

Pri zavarivanju se temperaturno polje kree zajedno sa izvorom topline. Zbog toga se temperatura pojedinih taaka tijela u toku vremena neprekidno mijenja (slika 3.20.). Promjena temperature u toku vremena u datoj taki tijela naziva se termiki ciklus. Temperatura u poetku raste, zatim dostie maksimum i na kraju opada. Oblik krive termikog ciklusa zavisi od postupka zavarivanja.

Slika 3.20. Promjena temperature pri zavarivanju u takama tijela A, B i C u toku vremena Termikim ciklusom je definisana maksimalna temperatura do koje se zagrijao metal u datoj taki, vrijeme zadravanja metala iznad date temperature i brzina zagrijavanja i hlaenja u procesu zavarivanja. Navedeni parametri termi - kog ciklusa zavarivanja vre bitan utjecaj na strukturu i svojstva avova i zone utjecaja topline. 17 VRSTE GORIONIKA PRI ZAGRIJAVANJU METALA GASNIM PLAMENOM (str 47) Pri zagrijavanju metala gasnim plamenom koriste se obini gorionici (sa jednim plamenom) i linijski gorionici (sa vie plamenova u jednom redu). Postoje i gorionici sa vie plamenova rasporeenih u vie redova. 18 PROCES OBRAZOVANJA AVA PRI ZAVARIVANJU TOPLJENJEM (str 53) Proces obrazovanja ava, pri zavarivanju topljenjem vri na slijedei nain (uz kretanje elektrode u smjeru zavarivanja): Prvo se rastopi osnovni materijal do dubine uvara i rastop potisne suprotno od smjera zavarivanja (sl. 4.1.). Zatim se tako obrazovano udubljenje popuni smje - om rastopljenog osnovnog i dodatnog materijala. Na kraju dolazi do kristalizacije ava. Primarna kristalizacija ava, tj. obrazovanje primarne strukture ava, izvo - di se u uvjetima istovremenog zagrijavanja rastopa zavarivakim izvorom topline i njegovog hlaenja okolnom masom osnovnog materijala. Pri tome se front kristalizacije kree sa izvorom topline a promjena temperature u takama rastopa je neravnomjerna. Zbog toga ne postoje uvjeti da se u rastopu obrazuju centri (jezgra) kristalizacije.

Slika 4.1. Uzduni presjek rastopa Zato kristalizacija poinje od postojeih centara kristalizacije, tj. od zrna osnovnog materijala koja se nalaze oko rastopa. Kristaliti u avu rastu normalno na povrinu hlaenja u smjeru suprotnom od smjera odvoenja topline, tj. u dubinu rastopa.

19 FAKTORI KOJI UTIU NA OBTAZOVANJE VIDMANTETONOVE STRUKTURE (str 56)Na obrazovanje Vidmantetenove strukture utjeu slijedei faktori Hemijski sastav elika. Pri sadraju ugljika u eliku od 0,2 - 0,4% (za slaba pregrijavanja), dolazi do obrazovanja Vidmantetenove strukture. Kada temperatura pregrijavanja raste, obrazovanje ove strukture se proiruje u oblast niih koncentracija ugljika. Legira jui elementi mangan, hrom i molibden olaka - vaju obrazovanje Vidmantetenove strukture. 2. Temperatura pregrijavanja u - oblasti. Ukoliko su vie temperature pregrija vanja u - oblasti (tj. ako se polazi od krupnozrnastog austenita), utoliko lake dolazi do obrazovanja Vidmantetenove strukture. 3. Brzina hlaenja, poev od temperature pregrijavanja u - oblasti. Ukoliko su brzine hlaenja manje, utoliko je lake obrazovanje Vidmantetenove struk ture. 1. 20 DEFINICIJA ZONE UTJECAJA TOPLINE (str 57) Izmeu ava i nepromijenjenog osnovnog materijala nalazi se prelazna zona. Ova zona se naziva zona utjecaja topline (skraeno ZUT) i ne moe se izbjei pri zavarivanju (sl. 4.7.). U zoni utjecaja topline nalazi se osnovni materijal, koji se pri zavarivanju nije istopio niti je promjenio svoj hemijski sastav. Meutim, u zoni utjecaja topline dolo je do promjene strukture i mehanikih karakteristika osnovnog materijala, zbog termike obrade koja je izvrena u toku procesa zavarivanja.

21 UTJECAJ VODIKA NA OSOBINE ZAVARA (str 64) Prisustvo vodika u avu dovodi do obrazovanja slijedeih greaka: 1. Prtanje metala. Razlika rastvorljivosti vodika u tenom i vrstom metalu dovodi do njegovog burnog izdvajanja iz rastopa. Ovo izaziva gubitke uslijed prtanja metala. 2. Obrazovanje mjehurova. Prekomjerna zasienost rastopa gasovima ili njegovo suvie brzo ovravanje dovodi do obrazovanja mjehurova, u kojima se gaso - vi nalaze pod tlakom. Ovi gasovi su najee jedinjenje vodika H2O, H2S i CH4, ije se obrazovanje odvija prema slijedeim reakcijama: FeO + 2H H2O + Fe H2 + S H2S Fe3C + 2H2 CH4 + 3Fe Pojava mjehurova je naroito izraena elektrodama ili ako je okolina zasiena vlagom.

pri

zavarivanju

sa

vlanim

3. Obrazovanje ribljih oiju. Riblje oi se pojavljuju u prelomima avova. Imaju oblik bijelih krunih mrlja prenika od 1 - 10 mm i tee da se obrazuju oko ukljuaka. Riblje oi obino prate mikroprsline. Na slici 4.18. prikazan je izgled ribljeg oka na prelomu epruvete za ispitivanje zatezne vrstoe.

Slika 4.18. Izgled ribljeg oka

Ukoliko se zavaruje elektrodama sa vlanom oblogom, av e apsorbovati veliku koliinu vodika. Poto je vodik osnovni uzrok obrazovanja ribljih oiju, to e se na prelomu takvog ava pojaviti riblje oi. Obrazovanje ribljih oiju mogue je samo na prelomima avova pri ispitivanju zatezanjem na kidalici, tj. samo pri malim brzinama deformacije. Pri ispitivanju epruvete na udarnu ilavost, nikada se ne pojavljuju riblje oi (zbog velikih brzina deformacije). Riblje oi se obrazuju samo u procesu razaranja elika i to poslije granice razvlaenja (sl. 4.19.). Prema tome, ukoliko u avu nisu obrazovane prsline pri hlaenju, riblje oi ne mogu imati nepovoljno dejstvo u oblasti elastinih deformacija.

Slika 4.19. Obrazovanje ribljih oiju (praeno ultrazvukom) u procesu razaranja elika na kidalici. 22 FAKTORI KOJI UTIU NA OSTVARIVANJE VODIKA IZ ZAVARA (str 65) Faktori koji utjeu na odstranjivanje vodika iz avova. Navodimo slijedee faktore : 1. Zavarivanje sa dobro osuenim elektrodama i to sa niskovodinim elektrodama (kao to su bazine elektrode); 2. Neprekidnim zavarivanjem ava, bez meuhlaenja; 3. Zavarivanje elektrodama velikog prenika sa poveanom jainom struje; 4. Termika obrada zavarenih spojeva pri temperaturama ispod - oblasti (pri 600-650 0C). 23 VRSTE PRSLINA U SUELJENOM SPOJU (str 66) Razlikujemo nekoliko naziva za prsline u zavarenim spojevima. Pod mikroprslinama podrazumijevaju se prsline koje se mogu otkriti pod mikroskopom. Zatim, imamo prsline koje se mogu otkriti vizuelnim pregledom ili pomou lupe. Na kraju, imamo pukotine koje predstavljaju velike prsline. Pod terminima lom ili prelom podrazumijeva se potpuno razaranje zavarenog spoja. 24 UZROCI NASTANKA PRSLINA U ZAVARENOM SPOJU (str 70) Pod vruim prslinama podrazumijevaju se kristalizacione prsline, ije obrazovanje poinje u procesu primarne kristalizacije ava, a mogu se dalje razvijati u vrstom stanju u toku hlaenja. To su prsline meukristalitnog tipa. Vrue prsline mogu biti u odnosu na av uzdune i poprene, a mogu da se pojave i na povrini ava. av pri ovravanju prolazi kroz efektivni interval kristalizacije u kome se nalazi u vrsto tenom stanju. Ovaj interval se jo naziva temperaturski interval krtosti, poto u vrsto - tenom stanju metal ima poveanu krtost. Veliina temperaturnog intervala krtosti zavisi od hemijskog sastava ava. Pri zavarivanju dolazi do neravnomjernog zagrijavanja i hlaenja osnovnog materijala, kao i do uklijetenja zavarivanih elemenata. To oteava skraenje ava u toku hlaenja, pa se njegovo ovravanje izvodi u uvjetima zateuih napona. Zateui naponi izazivaju plastinu deformaciju ava, koja se poveava sa opadanjem temperature. Ukoliko u temperaturskom intervalu krtosti skraenje ava prelazi deformacionu sposobnost metala na datoj temperaturi, doi e do obrazovanja vruih prslina. Uvjeti za obrazovanje vruih prslina nastaju kada se pojavi bitna razlika izmeu stvarne deformacije i toplinske deformacije, koja bi nastala ako bi se av skratio proporcionalno padu temperature u procesu hlaenja (sl. 4.21.).

Slika 4.21. Shema promjena deformacije u toku kristalizacije i hlaenja ava a - poetna stvarna deformacija vea od toplinske deformacije; b - poetna stvarna deformacija manja od toplinske deformacije; 1- stvarna deformacija; 2 - toplinska deformacija. U toku hlaenja av bi trebao da se skrati proporcionalno temperaturi, tj. za (sl. 4.21.a.). Poto je av okruen osnovnim materijalom, ija se temperatura stalno mijenja pod utjecajem pokretnog zavarivakog izvora topline, to stvarna deformacija ava nee biti jednaka T. U toku izvoenja ava, neki dijelovi osnovnog materijala e se u datom momentu skraivati zbog hlaenja, dok e se drugi dijelovi zbog zagrijavanja iriti. Poto je av povezan sa osnovnim materijalom, njegova stvarna deformacija se moe znatno razlikovati od toplinske deformacije T . 25 POSTUPCI ZA SPREAVANJE OBRAZOVANJA PRSLINA U ZAVARENOM SPOJU (str 719 Za spreavanje obrazovanja prslina u zavarenim spojevima koriste se slijedei postupci: 1. Upotreba niskovodinih elektroda (npr. Bazinih elektroda) i to sa veim prenikom elektrode. Najbolje je koristiti elektrode koje su osuene pri 300 - 400 0C.

2. Upotreba austenitnih elektroda tipa 18% Cr - 8% Ni. Pri zavarivanju sa ovim elektrodama, vea rastvorljivost vodika u austenitnom materijalu ava zadrava vodik da ne difunduje u zonu utjecaja topline. 3. Predgrijavanje osnovnog materijala smanjuje brzinu hlaenja. To je najefikas - niji postupak za spreavanje obrazovanja prslina u zoni utjecaja topline. Pred - grijavanjem osnovnog materijala postie se slijedee: strukturna transformacija se pomjera ka ravnotenim strukturama; smanjuju se lokalna naprezanja izazvana strukturnim transformacijama; olakava se difuzija vodika iz ava. Na slici 4.28. prikazana je veza izmeu tvrdoe u zoni utjecaja topline (odn. obrazovanja martenzita) i predgrijavanja. Ukoliko je vei sadraj ugljika u eliku, odnosno ukoliko je elik vie legiran, utoliko je potrebno osnovni materijal predgrijati na viu temperaturu, kako bi se izbjeglo zakaljivanje i obrazovanje prslina u zoni utjecaja topline.

26 PDJELA ELIKA (str 103) Svi elici se mogu podijeliti prema:

- hemijskom sastavu; - mikrostrukturi; - nainu proizvodnje i - namjeni. Podjela elika prema hemisjkom sastavu Prema hemijskom sastavu, elici se dijele na: - ugljine i - legirane Kao to je ve ranije izneeno, u ugljinom eliku ugljik se javlja kao osnovni legirajui elemenat, koji odreuje mehanike osobine elika. Prema sadraju ugljika, ovaj elik se moe podijeliti na: - niskougljini (do 0.25 % C); - srednjeugljini (od 0,25 do 0,45 % C) i - visokougljini (od 0,45 do 0,9 % C). Legirani elici se mogu podijeliti na: - mikrolegirane; - niskolegirane; - srednjelegirane i - visokolegirane. Podjela elika prema mikrostrukturi Uzimajui u obzir strukturu, dobijenu poslije hlaenja uzoraka male debljine na mirnom vazduhu, mogu se izdvojiti slijedee grupe elika : - feritni; - perlitni; - martenzitni i - austenitni. Pored ove podjele na osnovne grupe, postoje i kombinacije : - feritno-perlitni; - feritno - martenzitni; - martenzitno - austenitni i dr. 27 PODJELA OBLOENIH ELEKTRODA (str 142) Elektrode dijelimo prema vrsti i debljini obloge, dimenzijama, tehnolokim svojstvima i namjeni. Prema vrsti i metalurkoj karakteristici obloge, po vaeim standardima, dijele se na : A - kisele (oksid eljeza), AR - kisele (rutilne), B - bazine, C - celulozne, O - oksidne, R - rutilne (srednje debljine obloge), RR - rutilne (debele obloge), S - drugi tipovi obloge Tip obloge je oznaen oznakom koju ine slova.

28 FUNKCIJA OBLOGE ELEKTRODE (str 142) Obloga elektrode u procesu zavarivanja vri tri sloene funkcije: elektrinu, fizikalnu i metalurku. Elektrina funkcija obloge sastoji se u tome da osigura dobro uspostav - ljanje i stabilan elektrini luk. U tu svrhu dodaju se tvari (spojevi natrija i kalija) u oblogu elektrode koje kod taljenja stvaraju plinove s velikom sposobnou ioniza - cije i na taj nain ine dobru provodljivost elektrinoj struji izmeu vrha elektrode i radnog komada. Metalurke karakteristike pojedinih tipova obloga utvrene su standardima za tehnike uvjete. 29 ICE ZA MIG/MAG POSTUPAK ZAVARIVANJA (str151) Kod MIG/MAG zavarivanja najee se koriste pune ice promjera od 0,6 do 2,4 mm. ice od elinih materijala su pobakrene ili poniklane radi boljeg elektrinog kontakta i zatite od korozije. Povrina ice mora biti glatka, dimenzija vrlo tana i treba biti uredno namotana u kolutove koji se postavljaju u ureaj za dodavanje. Osim punih ica koriste se i prakom punjene ice, slika 6.4. Takve ice mogu imati raznovrsne presjeke, ovisno o nainu proizvodnje. Prakom punjene ice koriste se uz plinsku zatitu, a postoje ice koje same stvaraju zatitnu atmo - sferu raspadanjem jezgre, pa se ne zahtijeva dodatna zatita plinom. Pri MIG/MAG zavarivanju prijenos metala s elektrode (ice) u rastop na radnom komadu obavlja se diskretnim komadiima metala ili metalnim kapljicama. U skladu s ranije objanjenim nainom prijenosa, prijenos metala moe se realizirati i pri MIG/MAG tako da se kapljice s vrha elektrode prenose kroz elektrini luk slobodnim letom, ili da metalne kapljice s vrha elektrode ostaju uronjene u talini prilikom kratkog spoja elektrode i radnog komada. Prijenos se moe ostvariti i tako da se dio metala pri zavarivanju prenese na jedan nain, a dio metala na drugi nain. Prema karakteristikama luka razlikujemo etiri karakteristi - na naina prijenosa: kratkim, trcajuim, mjeovitim lukom i impulsnim strujama. Prijenos metala kratkim spojevima vri se uz male struje zavarivanja i mali napon elektrinog luka. Time se ostvaruje mala koliina rastopljenog metala, pa je takav nain zavarivanja podesan za zavarivanje tankih limova, zavarivanje korijenskog sloja i zavarivanje u prisilnim poloajima. Prijenos trcajuim lukom ostvaruje se uz jake struje zavarivanja i velike napone elektrinog luka. Time se ostvaruje velika penetracija, veliki unos topline, to je pogodno za zavarivanje predmeta velike debljine, ali samo u poloenom poloaju. Ovakvim nainom zavarivanja mogue je ostvariti na primjer produktivnost od 5 do 7 kg/h icom promjera 1,2 mm. 30 ELEKTRODE ZA TIG POSTUPAK (str 1519 Kod TIG postupka zavarivanja koristi se netopiva Wolframova elektroda. Wolframova elektroda kod ovog postupka slui iskljuivo za uspostavljanje i odravanje elektrinog luka. Elektrode se izrauju od istog wolframa (danas rjee) ili wolframa legiranog s malim dodacima (1....2 %) torijevog ili zirkonijevog oksida. Ovi dodaci olakavaju uspostavljanje luka, stabiliziraju luk, osobito pri malim strujama, smanjuju eroziju vrha elektrode, te poveavaju dozvoljeno strujno optereenje. Elektrode se proizvode u promjerima od 0,8 do 9,5 mm, a duina elektrode je 200 mm. Obino je kraj elektrodnog tapia oznaen kodnim bojama koje oznaavaju sastav elektrode. Nain oznaavanja je propisan pojedinim stan dardima. Vrh elektrode prije zavarivanja mora biti bruenjem pripremljen na pravilan oblik koji ovisi o vrsti struje, koja e se primjeniti, veliini struje te zahtjevima na zavar (tabela 6.4.) Wolframova elektroda se u redu ne smije topiti, pa se naziva netopivom, no uslijed erozije vrha, te njegovom prljanju u sluaju nehotinog kontakta s radnim komadom, to se bruenjem mora ukloniti, ona se ipak postupno troi. Trajnost elektrode duine 170 mm prosjeno je 30 sati rada. Osnovna uloga ove elektrode je da topi dodatni materijal. 31 ZATITNI PLINOVI PRI ZAVARIVANJU (str 152) Zatitni plinovi pri zavarivanju. Radi spreavanja prodora azota (N) i kisika (O) iz zraka u rastop, koriste se inertni ili aktivni gasovi, a ponekad i smjea plinova. Najee se pri zavarivanju u zatitnom plinu koriste argon i ugljini dioksid. Argon (Ar) spada u grupu inertnih gasova. To je plin bez boje, mirisa i ukusa. Nije toksian. U zraku ga ima oko 0,93 zapreminska procenta.Izuzetno je inertan i ne gradi nikakva poznata hemijska jedinjenja. Argon se dobija iz tenog vazduha frakcionom destilacijom. Temperature kljuanja pri atmosferskom pritisku iznose:

za azot (duik) za vazduh za argon za oksigen (kisik)

-195,8 0C -191,5 do -194,5 0C -185,92 0C -183 0C

Ova razlika u temperaturama kljuanja omoguava izdvajanja argona iz tenog zraka frakcionom destilacijom.Poslije preiavanja dobija se argon eljene istoe. Pri zavarivanju se koristi argon istoe minimum 99,96 zapreminska procenta. Takoe, odreen je maksimal ni iznos sadraja u argonu za kisik, vodik, duik i vlagu, kako bi se zatitio rastop od unoenja tetnih plinova i na taj nain dobio kvalitetan materijal ava. Za potrebe zavarivanja argon se koristi iz elinih boca zapremine 40 litara. Boce su obojene sivom bojom.Argon se u bocama nalazi u plinovitom stanju pod pritiskom od 150 bara na temperaturi od 15 0C. Pritisak argona u boci raste sa porastom temperature okoline. U jednu bocu se moe smjestiti 10 kg argona pod pritiskom od 150 bara. Kod troenja argona pritisak u boci ne smije pasti ispod 1-1,5 bara zbog mogunosti prodora zraka i vlage u nju. Ako se to ipak dogodi, boca se mora prije punjenja suiti, vakumirati i isprati argonom, kako bi se iz boce odstranili svi tetni plinovi i vlaga. Pune boce argona pod pritiskom ne smiju se bacati niti nositi na rukama, ve se moraju prenositi do radnog mjesta runim kolicima ili kotrljanjem u nagnutom poloaju. Za vee potroae ekonominije je nabavljati tean argon koji se trans - portuje i skladiti na niskoj temperaturi u specijalnim dobro izolovanim rezervoa - rima, kako bi se gubici uslijed isparavanja argona sveli na minimum. Iz ovih rezervoara argon se preko isparivaa direktno ubacuje u razvodnu mreu. Na svaku bocu montira se reducir venitil koji smanjuje visoki pritisak argona u boci na potreban znatno nii radni pritisak. Na reducir ventilu se nalazi manometar visokog pritiska i mjera protoka argona radnog pritiska. Ugljendioksid (CO2) spada u grupu aktivnih plinova. To je plin bez boje, bez mirisa i slabo kiselog ukusa. Veoma je postojan pa se razlae tek na visokim temperaturama. Srednji sadraj CO2 u zraku je 0,03 zapreminska procenta. Na slici 6.5. je prikazan fazni dijagram CO2. Uz povienje pritiska CO2 se na normalnoj temperaturi lahko prevodi u teno stanje. Potreban pritisak za predvoenje CO2 u teno stanje na 150C iznosi 52 bara, dok na 311 0C iznosi 73 bara. Iznad temperature od 310C, CO2 se nikakvim pritiskom ne moe prevesti u teno stanje. Zbog toga se ta pozicija na faznom dijagramu naziva kritina taka (slika 6.5., taka B). Taka A na slici 6.5. se zove trojna taka, jer su u njoj mogue sve tri faze CO2: vrsta, tena i gasovita. Pri hlaenju na atmosferskom pritisku CO2 prelazi direktno u vrsto stanje ("suhi led") mimoilazei tenu fazu. Ugljini-dioksid ne gori i ne potpomae sagorijevanje. U atmosferi CO2 gore samo materije iji je afinitet prema kisiku mnogo vei nego kod ugljika (na primjer, magnezij).

Slika 6.5. Fazni dijagram CO2 Ugljinidioksid se dobija na vie naina. Izvori sirovina su: prirodni izvori ugljinog dioksida; gasovi alkoholnog vrenja skrobnih materija; otpadni gasovi nekih procesa hemijske industrije; gasovi koji se dobijaju sagorijevanjem raznih vrsta goriva. U tehnici zavarivanja se koristi ist ugljinidioksid, pri emu sadraj CO2 mora iznositi najmanje 99,8 zapreminska procenta. Prisustvo vodene pare i duika u boci sa CO2 veoma negativno utjee na kvalitet materijala ava. Distribucija CO2 se vri u tenom stanju pod pritiskom u elinim bocama. Najee se upotrebljavaju u tehnici zavarivanja boce zapremine 40 litara u koje moe da se smjesti 30 kg CO2. Pritisak punjenja boca se kree od 70 do 100 bara u zavisnosti od spoljne tempera -

ture. U boci se pored tene nalazi i parna faza CO 2, jer je zabranjeno napuniti itavu bocu tenim CO2, poto bi pritisak u njoj naglo porastao sa porastom spoljne temperature. Boce su obojene sivom bojom. Na svaku bocu se montira reducir ventil radi smanjenja visokog pritiska CO2 u boci na potreban znatno nii radni pritisak. Na reducir ventilu se nalazi manometar visokog pritiska i mjera protoka CO2 radnog pritiska. Na reducir ventil se montira specijalni ispariva (elektrini grija niskog napona) koji omoguava dobijanje potre- bnih koliina gasovitog CO2, spreavajui zamrzavanje tog ventila uslijed nagle ekspanzije plina. U bocama mora pritisak zaostalog plina iznositi najmanje 1-1,5 bara. Ako to nije ispunjeno, boca se mora prije punjenja produhavati ugljinimdioksidom kako bi se iz nje odstranio zrak. Pune boce sa CO2 ne smiju biti izloene udarcima niti zagrijavanju. Pri zagrijavanju teni CO2 naglo isparava. To moe izazvati nagli porast pritiska i dovesti do eksplozije boce. Pri oduzimanju plina iz boce, teni CO2 isparava oduzimajui toplinu od okolne sredine, to dovodi do pada tempera - ture itavog sistema. Ako je brzina oduzimanja plina vea od 3 kg/h, temperatura u boci moe toliko da opadne da teni CO 2 pree u vrsto stanje, to dovodi do pada pritiska u boci i onemoguavanja daljeg korienja plina. Preporuuje se da brzina oduzimanja plina iz boce iznosi oko 2 kg/h. Vee koliine tenog CO2 mogu se uvati i transportirati u specijalnim dobro izolovanim rezervoarima. U njima se teni CO2 nalazi na niskoj temperaturi pod pritiskom od 20 bara. Poto je tei od zraka, CO2 ispunjava prostoriju potiskujui zrak navie. To moe da dovede do guenja prisutnog osoblja. Zbog toga je neophodno dobro provjetravati prostoriju u kojoj se vri zavarivanje u zatiti CO2. Oksid torijuma znatno poboljava emisionu sposobnost volframove elektrode, smanjuje temperaturu vrha elektrode i omoguava znatno poveanje gustine struje. Volframove elektrode su cilindrinog oblika, dok im je vrh zailjen u konus. Prenik volframove elektrode iznosi od 1-4 mm a duina 50 ili 175 mm. Volframova elektroda se pri zavarivanju troi uglavnom zbog isparavanja. Troe - nje elektrode se znatno poveava pri zavarivanju sa suvie velikom strujom ili zbog oksidacije usljed nedovoljne zatite vrha elektrode inertnim gasom. Dodiriva- nje rastopa vrhom elektrode ili uspostavljanje luka dodirivanjem osnovnog materijala, takoe poveava troenje volframove elektrode. 32 ULOGA PLINA PRI ZAVARIVANJU (str 156) Zadatak zatitnog plina je da osigura prikladnu atmosferu, koja se da to lake ionizirati, te titi vrh elektrode i talinu od kontaminacije kisikom i drugim plinovima iz okoline. Kod TIG postupka koriste se inertni plinovi, najee argon (Ar), a zatim helij (He). Kod MIG/MAG postupka zatitni plinovi koji se koriste kod ovih postu - paka tite rastaljeni metal od utjecaja okolne atmosfere, a dovode se na mjesto zavarivanja kroz posebnu sapnicu na pitolju, koja se nalazi oko kontaktne cjevice. Ionizacijom plina osigurava se vodljivi prostor za odravanje elektrinog luka. U sluaju primjene inertnog zatitnog plina (Ar, He ili njihove mjeavine) nema reakcije rastopljenog metala s plinom pa se takvi plinovi koriste kod zavari - vanja osjetljivih materijala na utjecaj plinova iz atmosfere (Al, Cu i njihove legure; CrNi elici, Ti i slino). oznavanje utjecaja zatitnih plinova je neophodno da bi se moglo ocijeniti njihovo djelovanje. Utjecaj zatitnih plinova odraava se na: elektrino-fizikalna svojstva elektrinog luka i time na prijenos metala s elektrode na radni komad, metalurke procese u talini zavara, tehnoloke parametre. 33 ULOGA PRAKA PRI EPP ZAVARIVANJA (str 164) Elektrini luk se u toku procesa ne vidi jer je prekriven slojem praka i troske koja nastaje taljenjem dijela tog praka. Praak titi rastaljeni metal od djelovanja okolne atmosfere, spreava naglo hlaenje zavara i oblikuje zavar. Takoe, on ima utjecaja na hemijski sastav metala zavara. U pripremi za EP zavarivanje moe se zakljuiti da u procesu ostvarivanja spoja sudjeluje vei postotak osnovnog materijala u odnosu na REL zavarivanje. Najee se primjenjuje mehanizirana varijanta postupka, gdje je mehani - zirano dodavanje elektrodne ice i pomicanja u smjeru zavarivanja. Postoje i polu - automatski ureaji gdje se voenje glave vri runo. Ovaj postupak namijenjen je prvenstveno za zavarivanje i navarivanje debljih i duljih spojeva, na primjer u gradnji velikih spremnika, brodogradnji, za eline konstrukcije, za avne cijevi veih promjera, za navarivanje nehrajuih elika na nelegirani elik i slino. Prakovi se razlikuju prema hemijskom sastavu, nainu proizvodnje, obliku i veliini zrna. Po hemijskom sastavu, prakovi su vrlo slini sastavu obloge kod obloenih elektroda i imaju iste funkcije.

43

PREMA NAINU PROIZVODNJE KOJE PRAKOVE RAZLIKUJEMO (str 165)

Prema nainu proizvodnje razliku - jemo: rastopljene prakove aglomerirane prakove sinterirane prakove mijeane prakove Rastopljeni prakovi proizvode se taljenjem u elektrolunim ili plinskim peima pri temperaturi iznad 1500 0C....1600 0C. Rastaljena masa lijeva se u vodu gdje se rastop skruuje u obliku grumena koje se kasnije sue i drobe na potrebnu veliinu. Aglomerirani prakovi dobivaju se vezivanjem sitno mljevenih kompo - nenti, a kao vezivo slui neka od vrsta vodenog stakla. Mijeani prakovi su prakovi koji su mijeani od dva ili vie tipova praka. Prednost taljenih praaka je to nisu hidroskopni za razliku od aglome - riranih koji su vrlo osjetljivi na vlagu, pa ih je esto puta potrebno suiti prije upotrebe. Nedostatak taljenih u odnosu na aglomerirane prakove je u nainu proizvodnje. Za proizvodnju taljenog praka potrebno je uloiti znaajno vie energije, a izaziva se i prilino zagaivanje okoline. 35 DEFINICIJA ZAVARENOG SPOJA (str 182) ZAVARENI SPOJ je cjelina, ostvarena zavarivanjem, koja obuhvata do - dirne dijelove zavarenih komada. Okarakteristan je meusobnim poloajem zava - renih dijelova. 36 DEFINICIJA LIJEBA(str 182) LIJEB je pripremljeno mjesto na osnovnom materijalu radi uspjene izrade ava. 37 DEFINICIJA ZAVARA (str 182) ZAVAR je ovrsnuti rastaljeni dodatni materijal nastao u jednom prolazu zavarivanja 38 DEFINICIJA SLOJA (str 182) SLOJ dobijamo ako lijeb ispunjavamo poprenim klaenjem vrha elektro- de u toku zavarivanja 39 DEFINICIJA AVA (str 182)

AV je materijalizovano mjesto spajanja a predstavlja ovrsnuti rastaljeni metal koji je stvoren prilikom zavarivanja taljenjem (u jednom ili u vie prolaza zavarivanja). U sluaju zavarivanja tlakom av nastaje ovravanjem materijala koji je pri zavarivanju bio omekan. av se moe sastojati iz jednog ili vie zavara ili slojeva. 40 VRSTE AVOVA S OBZIROM NA BROJ ZAVARA (str 184) S obzirom na broj zavara, odnosno slojeva iz kojih se sastoji, av moe biti: Jednoprolazni av, koji se sastoji iz jednog zavara 7.5.a.

Slika 7.5. Vrste avova s obzirom na broj zavara a - jednoprolazni av; b - vieprolazni av; c - vieslojni av;

1, 2, 3, 4, 5 - redoslijed izvoenja zavara; I, II, III - redoslijed izvoenja slojeva. Vieprolazni av, koji se sastoji iz vie zavara (slika 7.5.b.). Vieslojni av, koji se sastoji iz vie slojeva (slika 7.5.c.) 41 Pri SHEMA REL ZAVARIVANJA OBLOENOM ELEKTRODOM (str 185) runom elektrolunom zavarivanju obloenom elektrodom, luk se uspostavlja izmeu taljive obloene elektrode i osnovnog materijala (slika 7.10.).

Slika 7.10. Shema runog elektrolunog zavarivanja obloenom elektrodom 1 - metalno jezgro elektrode; 6 - tena troska; 2 - obloga elektrode; 7 - ovrsla troska; 3 - elektrini luk; 8 - ovrsli metal; 4 - krater; 9 - zona pod utjecajem topline (ZUT); 5 - talina; 10 - osnovni materijal. 42 PREDNOSTI ZAVARIVANJA POD ZATITOM PRAKA (str 205) Zavarivanje pod prakom ima slijedee prednosti: duboko rastapanje osnovnog materijala omoguava da se na ivicama limova izvode manja zakoenja (npr. Y - av), ili da se zakoenja uopte ne izvode (do odreene debljine limova); smanjuje se udio materijala elektrodne ice u metalu ava (2/3 ava otpada na rastaljeni osnovni materijal a samo 1/3 materijal elektrodne ice); produktivnost rada se poveava u odnosu na runo elektroluno zavarivanje do 10 puta; gubici zbog sagorijevanja i prtanja tenog metala ne prelaze 2% teine rastaljenog metala elektrodne ice; zatita zavarivaa nije potrebna poto luk gori pod slojem praka; avovi imaju glatku povrinu, visok kvalitet i sporije se hlade (nego pri runom elektrolunom zavarivanju). 43 NEDOSTACI ZAVARIVANJA POD ZATITOM PRAKA (str 205) Osim navedenih prednosti, zavarivanje pod prakom ima i slijedee nedostatke: proces zavarivanja se zbog sloja praka ne moe pratiti, pa je potrebna velika preciznost kod obrade ivica osnovnog materijala; utroak praka i njegova cijena su prilino veliki, to bitno utjee na ukupnu cijenu zavarivanja. 44 KOJI SE GASOVI KORISTE KOD MIG A KOJI KOD MAG POSTUPKA (str 229) 45 UZRONICI GREAKA PRI MIG I MAG ZAVARIVANJU (str 266)

50

NABROJATI VRSTE ELEKKTROOTPORNOG ZAVARIVANJA. I GDJE SE KORISTI (str 285)

Elektrootporno tokasto EOT 1,5 - 15 R, A Bez DM Elektrootporno avno EO 0,5 10 R, A Bez DM Elektrootporno sueono EOS 0,5 10 PA, A Bez DM Elektrootoprno bradaviasto EOB 1,5 15 PA, A Bez DM Elektrootporno iskrenjem EOI 4 - 50 PA, A Bez DM Elektrootporno tupo EOT 4 - 50 PA, A Bez DM 51 KOJIM PRINCIPOM SE IZVODI ZAVARIVANJE POD TROSKOM I GDJE SE KORISTI (str 301) Pri zavarivanju pod troskom, toplina se izdvaja pri prolasku elektrine struje kroz rastaljenu trosku. Zavarivani elementi su postavljeni vertikalno, meusobno razmaknuti za 20 - 40 mm i to bez zakoenja njihovih ivica. Radi oblikovanja ava, spreavanja isticanja taline i rastaljene troske, slue bakarni ograniavai taline koji se hlade vodom. Proces zavari - vanja se izvodi u vertikalnom poloaju odozdo prema gore, uz upotrebu ulazne i izlaznih ploica (slika 8.29.). Prvo se praak za zavarivanje pod troskom naspe u najnii dio ulazne ploice. Zatim se uspostavlja elektrini luk izmeu elektrodne ice i dna ulazne ploice. Kada se praak rastali, obrazovana rastaljena troska plavi i gasi luk pa proces prelazi u zavarivanje pod troskom (elektrinog luka vie nema). U toku daljeg procesa zavarivanja, struja prolazi kroz rastaljenu trosku (izmeu elektrodne ice i taline), pri emu se izdvaja toplina koja odrava njenu visoku temperaturu. Dubina rastaljene troske iznosi od 25 - 70 mm. Temperatura rastaljene troske je via od temperature topljenja metala. Zbog toga se topi elektrodna ica i osnovni materijal obrazujui talinu ispod rastaljene troske. Poto zavarivanje napreduje prema gore, talina se hladi obrazujui av. U toku zavarivanja praak se stalno dodaje u rastaljenu trosku. Ograniivai taline se ravnomjerno pomjeraju prema gore oblikujui av. Poto se av izvede do kraja, ulazna i izlazna ploice se odreu do nivoa ivica zavarenih limova. Koristi se za zavarivanje elika i livenog gvoa, zatim aluminijuma, bakra, titana i njihovih legura. Zavarivanje se izvodi u jednom prolazu zavarivanja. Produktivnost rada je 5-15 puta vea nego kod vieslojnog automatskog zavariva - nja pod prakom. 52 KAKO SE IZVODI ALUMINOTERMILSKO ZAVARIVANJE I GDJE SE KORISTI (str 302) Kod ovog postupka zavarivanja se koristi toplina koja se izdvaja u procesu egzotermike reakcije izmeu krupnozrnastog praka aluminija i oksida eljeza iste veliine zrna (oko 1 mm). Poto se navedena smjea zagrije u jednoj taki do temperature oko 1000 0C, zapoinje njeno gorenje koje protie vrlo burno prema slijedeoj reakciji: 3Fe3O4 + 8Al = 4Al2O3 + 9Fe + Q Smjea sagori za 20 - 30 sekundi. Aluminotermijsko zavarivanje se moe koristiti i za remont krupnih elemenata od elika i lijevanog gvoa. Pri aluminotermijskom zavarivanju lije - vanog gvoa koristi se specijalna smjea sa velikim sadrajem ferosilicija. Inae, aluminotermijsko zavarivanje ima ogranienu primjenu (npr. za zavarivanje ina). 53 KAKO SE MATERIJAL ZAGRIJAVA PRI ZAVARIVANJU ELEKTRONSKIM SNOPOM I GDJE SE KORISTI (str 303) Kod ovog postupka zavarivanja, zagrijavanje osnovnog materijala na mje - stu spoja do topljenja izvodi se bombardovanjem snopom brzopokretnih elektrona u vakumu (slika 8.33.). Udarajui u povrinu osnovnog materijala, brzopokretni elektroni odaju svoju kinetiku energiju koja se pretvara u toplinu. Na taj nain se zagrijava osnovni materijal na mjestu spoja u toku procesa zavarivanja. Tempera - tura na mjestu udaranja elektrona dostie 5000 - 6000 0C. Zavarivanje elektronskim snopom se koristi za spajanje elemenata iz tekotopljivih i kemijski aktivnih metala (kao to su volfram, molibden, niobij, tantal, cirkonij, vanadij, i dr.) te njihovih legura. Takoe se mogu zavarivati konstrukcije iz nehrajuih elika i lahkih legura. Ovaj postupak zavarivanja je posebno interesantan za spajanje elemenata u kosmosu.

54

KOJI PLINOVI SE KORISTE ZA OBRAZOVANJE PLAZME, KOJA SE TEMPERATURA POSTIE NJENIM SAGORIJEVANJEM I GDJE SE KORISTI (str 305) Za potrebe zavarivanja, plazma se obrazuje na taj nain to se radni plin (argon ili smjea argona sa vodikom) proputa kroz elektrini luk, koji se odrava najee izmeu volframove elektrode i osnovnog materijala. irenje plina sa porastom temperature dovodi do poveanja brzine njegovog istjecanja iz mlaznice na 300-1000 m/s. Plazmom se mogu zavarivati tanki limovi iz niskougljinih i nehrajuih elika, kao i tekotopljivih metala. esto se u dra elektrode (plazmatron) dovode istovremeno (ali odvoje- no) dva plina. Jedan plin slui za obrazovanje plazme a drugi se dovodi oko plazme kao zatitni plin. Za obrazovanje plazme najee se koristi argon a kao zatitni plin smjea argona sa vodikom. Zatitni plin spreava prodor vazduha u talinu i stee mlaz plazme dajui mu cilindrini ili konusni oblik. 55 KAKO SE IZVODI KOVAKO ZAVARIVANJE, NA KOJOJ TEMPERATURI I GDJE SE KORISTI (str 309) Kovako zavarivanje je najstariji postupak zavarivanja metala tlakom. Pri kovakom zavarivanju elik se prvo zagrije do 1100-1300 0C, pa se zatim kova - njem (runo ili mainski) izvri zavarivanje. Zavarljivost tlakom u plastinom stanju je razliita za razne metale. Niskougljini elici posjeduju odlinu zavar - ljivost u plastinom stanju. Sa porastom sadraja ugljika, zavarljivost metala opada. Pri sadraju ugljika iznad 0,7%, zavarljivost elika tlakom je vrlo loa. Loe se zavaruju tlakom mnogi legirani elici i obojeni metali dok se lijevano gvoe uope ne moe zavariti tlakom u plastinom stanju. Mjesto zavarivanja se moe zagrijati u raznim vrstama pei. Poslije zagri - javanja vri se uklanjanje oksida sa mjesta spoja pomou topitelja koji ih prevede u lahko topljive spojeve (tene pri temperaturi zavarivanja). Tek tada se vri zavarivanje kovanjem. Osnovni nedostatak kovakog zavarivanja jeste sporo zagrijavanje metala i niska produktivnost rada. Zbog toga se ovaj postupak zavarivanja sve manje koristi. 56 KAKO SE IZVODI ZAVARIVANJE TRENJEM, SA KOJIM BROJEM OBRTAJA. I GDJE SE KORISTI (str 309) Zavarivanje trenjem se ostvaruje na taj nain to se zavarivani elementi, uslijed uzajamnog trenja, zagriju do plastinog stanja a zatim tlakom izvri njihovo spajanje (slika 8.42.). Zavarivani elementi se prvo stegnu u eljusti maine. Zatim se jedan elemenat okree brzinom 500 - 1500 (o/min) i tlaka silom F1 na drugi elemenat. Zbog trenja dolazi do plastinog stanja i tlaka se silom F2, te dolazi do zavarivanja na mjestu spoja. 57 KOJIM PRINCIPOM SE IZVODI ULTRAZVUNO ZAVARIVANJE. I GDJE SE KORISTI (str 309) Kod zavarivanja ultrazvukom radni komadi koje treba spojiti postavljaju se izmeu pomonog dijela ureaja nazvanog sonotroda, koji vibrira ultrazvunom frekvencijom i nepominog dijela, nakovnja (slika 8.43.). Sonotroda pritiskuje odreenom, razmjerno malom, silom na radne komade. Ultrazvune vibracije sonotrade, koje su paralelne s povrinom gornjeg dijela, prenose se na njega to s druge strane dovodi do relativnog gibanja po dodirnoj povrini u odnosu na donji, nepomini dio. Sonotroda je dio ureaja koji elektromagnetske oscilacije visoke frekven - cije pretvara u mehanike na piezoelektrinom ili magnetostrikcijskom principu. Kod zavarivanja metala, pri dovoljno velikom tlaku i amplitudi gibanja dolazi do teenja materijala vrkova povrinskih neravnina dijelova u dodiru. Isto - vremeno zbog sminog naprezanja na prionutim povrinama (oksidi, neistoe itd.) dolazi do njihihovog otkidanja i odbacivanja u stranu. Ostvarena toplina trenja dovodi materijal u podruju zavarivanja u kvazirastaljeno stanje. U takvom sluaju, zbog prisnog kontakta poinju djelovati meuatomarne sile te se oblikuje zavareni spoj.

Zavarivanje ultrazvukom pogodno je i pri zavarivanju neeljeznih materi - jala (Al, Cu i legure), plastinih masa i stakla te kombinacija raznorodnih materijala, i to u podruju malih debljina (do oko 1.2 mm). Postupak je pogodan za zavarivanje tankih ica i metalnih folija (ak i debljine 0,005 mm) meusobno ili za deblje dijelove. 58 KOJI PRINCIP SE KORISTI PRI DIFUZIONOM ZAVARIVANJU I GDJE SE KORISTI (str 311) Difuzijsko zavarivanje je postupak spajanja materijala pod djelovanjem tlaka uz povienu temperaturu. Pri ovom postupku temperatura dostie vrijednost 0,5 0,7 Tt gdje je Tt temperatura taljenja. Postupak se odvija bez pojave tekue faze. Sam postupak se odvija kroz nekoliko faza meusobno zavisnih, koje se odvijaju jedna iza druge ili istovremeno. Povrine materijala, gledano mikroskop - ski, nisu nikad sasvim glatke, to znai da dva meusobno pritisnuta dijela zapravo nisu u dodiru po itavoj dodirnoj povrini. Da bi se to ostvarilo nuno je osigurati plastino teenje materijala, a to ovisi o temperaturi i vremenu. Spoj se ostvaruje kad se razmak dodirnih ploha smanji na veliinu kon - stanti reetke metala. Time je omogueno kretanje elektrona preko granine povrine. Kod idealno izvedenog zavarenog spoja ne vidi se linija spajanja niti mikroskopskim pregledom strukture. Zavarivanje se odvija u vakuumiranim komorama (vakuum od 10-4 do -3 mb) a zagrijavanje radnih komada najee indukcionim putem ili nekim 10 drugim nainom indirektnog elektrootpornog zagrijavanja. Postupak je primjenljiv za zavarivanje elika svih vrsta, te neeljeznih materijala a naroito za kombinacije raznorodnih materijala loe zavarljivosti. Podruje debljina za koje je primjenljiv ovaj postupak kree se od 1 do vie od 100 mm. 59 KOJI PRINCIP SE KORISTI PRI ZAVARIVANJU EKSPLOZIJOM, KOJOM BRZINOM SE KREE POMINI DIO I GDJE SE KORISTI (str 3129 Zavarivanje eksplozijom ostvaruje se u hladnom stanju djelovanjem oko - mitog tlanog optereenja u kombinaciji s tangencijalnim. Uslijed takvog djelo - vanja sila istiskuje se povrinski sloj oksidiranog materijala na dodirnim plohama koje je potrebno spojiti, a koji bi onemoguio zavarivanje. Nuan visoki tlak izme - u dijelova koje treba zavariti ostvaruje se detonacijskim izgaranjem eksplozivnog punjenja, koje potiskuje gornji dio, obino namjeten pod kutem od 2 do 250 brzi - nom od 100 do 1000 m/s prema donjem nepominom dijelu. Tlak u asu sudara iznosi od 10 do 100 kb. Postupak se primjenjuje za elike (nelegirane, legirane), te neeljezne metale (Al, Cu, Ni, Ti i njihove legure). Postupak se esto primjenjuje za izradu vieslojnih materijala koji se ne mogu zavariti taljenjem jer bi se tada dobili krti intermetalni spojevi (na primjer elik + Al, elik + Ti, Cu + Al itd.). Metali i legure koji se zavaruju moraju imati istezljivost od najmanje 5%. 60 KOJI PRINCIP SE KORISTI PRI HLADNOM ZAVARIVANJU I GDJE SE KORISTI (str 313) Postupak hladnog zavarivanja temelji se na principu difuzije metala, ali se ovdje difuzija ostvaruje bez zagrijavanja, tj. u hladnom stanju. Na spojnom mjestu ostvaruje se velika plastina deformacija oienih povrina spoja, koja omoguuje spajanje estica metala tj. difuziju i druge sline sile meu esticama. Za ovaj postupak spajanja prikladni su metali koji imaju sposobnost velike plastine deformacije, kao to su aluminij, bakar, nikal, titan, nehrajui elik i drugi. Mogue je zavarivati i raznorodne metale. Spojevi su obino sueljeni, takasti ili preklopni, a najvie se primjenjuju u elekotroindustriji za spajanje vodova i u izradi raznih aluminijskih posuda debljine 1,5 - 2 mm

You might also like