P. 1
Pregled [godina 47, broj 4; septembar-decembar 2006.]

Pregled [godina 47, broj 4; septembar-decembar 2006.]

|Views: 101|Likes:
Published by Tiskarnica

More info:

Published by: Tiskarnica on May 04, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

03/14/2013

pdf

text

original

ISSN 0032-7271

PREGLED
časopis za društvena pitanja

Broj 4

Godina 2006.

Godište LXXXVI

Sarajevo, septembar - decembar 2006.

PREGLED Časopis za društvena pitanja Izdavač: Univerzitet u Sarajevu Sarajevo, Obala Kulina bana 7/II Bosna i Hercegovina Redakcija časopisa: Meho Bašić Enes Duraković Mustafa Imamović Senadin Lavić Mirko Pejanović Hidajet Repovac Safet Smajkić Nusret Smajlović Glavni i odgovorni urednik: Mirko Pejanović Zamjenik glavnog i odgovornog urednika Mustafa Imamović Izvršni urednik u redakciji: Senadin Lavić Urednik teme broja: Meho Bašić Sekretar redakcije: Fuada Muslić Lektor: Zinaida Lakić DTP: Meldijana Arnaut Tiraž: 300 primjeraka 100 primjeraka u elektronskoj formi Štampa: Odgovorno lice štamparije: Dvomjesečno Na osnovu mišljenja Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke broj: 04-15-1191/03 od 10. 04. 2003. godine, časopis Pregled spada u proizvode iz člana 18. tačka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga na čiji se promet ne plaća porez na promet proizvoda. ISSN 0032-7271 (na poleđini časopisa i bar kod)

4

PREGLED

ISSN 0032-7271

PREGLED
Periodical for Social Issues

Number 4

Year 2006

Volume LXXXVI

Sarajevo, September -December 2006

PREGLED Periodical for Social Issues Publisher: University of Sarajevo Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana Bosnia and Herzegovina Editorial Board: Meho Bašić Enes Duraković Mustafa Imamović Senadin Lavić Mirko Pejanović Hidajet Repovac Safet Smajkić Nusret Smajlović Editor-in-Chief: Mirko Pejanović Editor-in-Chief Deputy Mustafa Imamović Executive Editor: Senadin Lavić Issue Editor: Meho Bašić Editorial Board Secretary: Fuada Muslić Language Editor: Zinaida Lakić DTP: Meldijana Arnaut Press run: 300 copies 100 electronic copies Print: Officer in charge in Printing-house: In two months Based on the Federal ministry of education and scence oppinion No: 04-15-1191/03 from April 10, 2003, this Periodical is not a payable product according to the Sales Tax Law, article 18. item 10. ISSN 0032-7271 (na poleđini časopisa i bar kod)

6

PREGLED

SADRŽAJ
Tema broja: Strategija ekonomskog i socijalnog razvoja Bosne i Hercegovine (II)
Meho Bašić: Makroekonomska efikasnost kao faktor dugoročnog ekonomskog razvoja Bosne i Hercegovine ..................................... 15 Kadrija Hodžić: Kvazi makroekonomska stabilnost – zapreka ekonomskom razvoju Bosne i Hercegovine .................................... 35 Safet Krkić: Sa razvojnom strategijom Bosna i Hercegovina ima perspektivu ........................................................ 51 Miloš Trifković: Određivanje monopolističkih sporazuma u pravima Bosne i Hercegovine i Evropske unije ............................................ 63 Jasmina Osmanković: Strategija regionalnog razvoja Bosne i Hercegovine u procesu pristupanja Europskoj uniji ............................................. 93 Muhamed Mujakić: Finansijske institucije i fondovi Evropske unije – perspektiva za ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine ................................... 123

Članci
Emina Kečo-Isaković: Jednodimenzionalna kultura : Herbert Marcuse ............................ 143 Zlatan Delić: Transformacija sociologije u najnovijim diskursima o „globalizaciji“........................................................... 165

PREGLED

7

Meliha Hrustić: Opravdanost postojanja situativne dopune uz pridjeve u svjetlu gramatike zavisnosti ......................................... 205

Pogledi i mišljenja
Kemal Čuzović: Deweyjevo poimanje demokracije ................................................ 217

Osvrti i prikazi
Abdulah Šarčević: Kritičko preispitivanje i spas od hipnotičke postojanosti političke i nacionalne narcisoidnosti ............................................. 237 Vesna Ivanović: Zanimljiv udžbenik o teorijama i metodama političke znanosti ... 257

8

PREGLED

CONTENTS Theme Issue: Economic and social development strategy of Bosnia and Herzegovina (II)
Meho Bašić: Macroeconomic efficiency as a factor in the long-term economic development of Bosnia and Herzegovina ....................... 15 Kadrija Hodžić: Quazi-makroeconomic stability – major obstacle towards economic development of Bosnia and Herzegovina ....................... 35 Safet Krkić: With development strategy B&H has prospect ............................... 51 Miloš Trifković: Defining monopolistic agreements of laws in Bosnia and Herzegovina and European Union ............................... 63 Jasmina Osmanković: Regional development strategy Bosnia and Herzegovina in the process accssesion to Eeuropean Union ................................ 93 Muhamed Mujakić: Financial institutions and funds of the European Union – perspectives to economic development of Bosnia and Herzegovina ........................................................... 123

Articles
Emina Kečo-Isaković: One-dimensional culture: Herbert Marcuse .................................. 143 Zlatan Delić: Transformation of sociology in the most recent discourses about „globalization“ .................................................. 165

PREGLED

9

Meliha Hrustić: Situational complement with adjectives in the light of “dependency grammar” .......................................... 205

Attitudes and oppinions
Kemal Čuzović: Dewey’s understanding of democracy ........................................... 217

Comments and reviews
Abdulah Šarčević: Critical reexamining and solvation of hypnotical stability of political and national narcissism ................................. 237 Vesna Ivanović: Interesting textbook about theory and methods in political science ......................................................................... 257

10

PREGLED

Tema broja:

„Strategija ekonomskog i socijalnog razvoja Bosne i Hercegovine“

II

Za temu broja pišu:

Meho Bašić, Kadrija Hodžić, Safet Krkić, Miloš Trifković, Jasmina Osmanković i Muhamed Mujakić

Theme Issue:

„Economic and social development strategy of Bosnia and Herzegovina“ II

The Theme Issue is written by:

Meho Bašić, Kadrija Hodžić, Safet Krkić, Miloš Trifković, Jasmina Osmanković and Muhamed Mujakić

UDK 330.362 + 330.34(497.6)

Meho Bašić MAKROEKONOMSKA EFIKASNOST KAO FAKTOR DUGOROČNOG EKONOMSKOG RAZVOJA BOSNE I HERCEGOVINE MACROECONOMIC EFFICIENCY AS A FACTOR IN THE LONG-TERM ECONOMIC DEVELOPMENT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA Sažetak U težnji da se brže razvijaju u svim segmentima društvenog života, moderne države prvenstveno nastoje efikasnije iskorištavati raspoložive ekonomske i ukupne razvojne resurse. Za ostvarivanje utvrđenih strateških ciljeva stoji im na raspolaganju opća i pojedinačna metodološka aparatura. Time se postiže željeni model razvoja i visok stepen makroekonomske i razvojne efikasnosti, što se izražava i mjeri primjenom odgovarajućih metoda, tehnika i pokazatelja. Za Bosnu i Hercegovinu, koja je tek jednu i po deceniju prije stekla nezavisnost i međunarodno priznanje, vrlo je važno kakvu makroekonomsku efikasnost postiže njena privreda. Od toga, u osnovi, zavisi položaj zemlje na rang-listi globalne konkurentnosti koju svake godine sačinjava Svjetski ekonomski forum (WEF). Sadašnje stanje globalne konkurentnosti Bosne i Hercegovine nije povoljno, ali se naziru potencijalne mogućnosti za njegovo podizanje u bližoj budućnosti. Makroekonomskom analizom ukazano je na putove povećanja konkurentnosti naše zemlje u tekstu koji slijedi. Dakle, u ovom radu prezentiraju se rezultati istraživanja makroekonomske efikasnosti privrede Bosne i Hercegovine u vremenu dok je ona bila u sastavu ex-SFRJ, zatim u toku rata 1992-1995. i u periodu nakon rata, primjenom “razvojnog modela Sollow” i pomoću adekvatne kvantitativne metodologije za kompaPREGLED
15

rativnu analizu. Pored toga, ovdje se razmatraju relevantne razvojne determinante i faktori buduće ekonomske strategije Bosne i Hercegovine kao male zemlje sa otvorenom ekonomijom (SOE). Na toj osnovi ponuđena je, i čini se, prihvatljiva buduća razvojna orijentacija naše zemlje, koja se može uspješno pretočiti u oficijelni dokument dugoročne strategije ekonomskog razvoja. Posebno je autor ovog rada respektirao činjenicu da će se dugoročna ekonomska strategija ostvarivati u uvjetima globalizacije, integracije i liberalizacije svjetske privrede. Ključne riječi: efikasnost, model ekonomskog razvoja, domaći bruto proizvod (BDP), investicije, zaposlenost, produktivnost, kapital, liberali zacija tranzicija, globalizacija, integracija Summary In their desire to develop all the segments of social life as fast as possible, modern states primarily attempt to use the available economic and overall development resources more efficiently. In order to achieve the established strategic goals they have, at their disposal, the general and particular methodological apparatus. This allows them to achieve the desired model of development and a high degree of macroeconomic and developmental efficiency, which is expressed and measured using appropriate methods, techniques and indicators. For Bosnia and Herzegovina, which gained its independence and international recognition only a decade and half ago, the macroeconomic efficiency achieved by its economy is very important. Essentially, it leads to its ranking in the list of global competitiveness made by the World Economic Forum (WEF) every year. The present conditions of B-H global competitiveness are not favourable, although one can discern potentials for their improvement in near future. The macroeconomic analysis in the following paper points to the paths toward the increase in our country competitiveness. The paper this presents the results of the study into macroeconomic competitivenes of B-H economy in the period when it was part of ex-SFRY, then during the 1992-1995 war, and in the post-war period, by using the „Sollow development model“, and
16

PREGLED

appropriate quantitive methodology for comparative analysis. Besides, it considers relevant development determinants and factors of the future economic strategy of Bosnia and Herzegovina as a small, open-economy country (SOE). On this basis it offers, it seems, an acceptable future developmental orientation of our country, which can successfully be translated into an official document of long-term economic development strategy. The author of the paper particularly respected the fact that the longterm economic strategy will proceed in the conditions of globalization, integration and liberalization of world economy. Key words: Efficiency, economic development model, gross domestic product (GDP), investment, employment, productivity, capital, transition, globalization, integration, liberalization Uvod Svako moderno društvo nastoji da ostvaruje svoju unutrašnju razvojnu i vodi vanjsku politiku tako da može što uspješnije održavati društveni red i harmoniju i postizati brz i stabilan ekonomski razvoj. U tome nastojanju uspjesi su različiti od zemlje do zemlje, pri čemu je aktualni globalizacijski proces i pokrenut da bi se doprinijelo ujednačavanju tih učinaka i njihovoj ravnomjernijoj distribuciji. Bosna i Hercegovina u tom smislu postiže, može se reći, promjenjive rezultate, jer se kod nje sve to odvija u uvjetima tranzicije društvene i ekonomske strukture, i uz rješavanje brojnih i složenih poslijeratnih konflikata. Makroekonomska* efikasnost u Bosni i Hercegovini u predratnom razdoblju determinirana je velikim brojem faktora endogene i egzogene prirode. Ustavnopravna pozicija Bosne i Hercegovine unutar ex-SFRJ i raspoloživi prirodni resursi bili su najutjecajniji faktori njene tadašnje makroekonomske efikasnosti. Brojna znanstvena istraživanja pokazala su da je Bosna i Hercegovina kao jedna od šest jugoslavenskih republika sistematski gubila u
* U ekonomskoj teoriji ne postoji konsenzualni postulat kojim se definiraju indikatori makro-efikasnosti ekonomskog rasta i razvoja. Za potrebe ovog eseja koriste se indikatori koje su analitičari najčešće odabirali. Čini se da i za slučaj BiH oni daju optimalne efekte.

PREGLED

17

razvojnoj politici, tako da je na kraju (1990) imala relativno lošiju poziciju u odnosu na početak (1946) razvoja u sastavu SFRJ. Uz sve to, ona je u svoj razvoj ugradila relativno više jediničnih inputa nego SFRJ, a znatno više nego razvijene republike (Slovenija i Hrvatska). Tu činjenicu, međutim, nikad nisu htjeli ni željeli priznati relevantni politički čimbenici u Bosni i Hercegovini, što je bila svojevrsna politička farsa. Zbog toga u ovom eseju namjeravam naučno objektivno razmotriti neke od najvažnijih aspekata ostvarene makroekonomske i razvojne efikasnosti Bosne i Hercegovine u predratnom razdoblju, kako bih dobio pouzdaniju osnovu za sagledavanje dugoročne razvojne perspektive naše zemlje u novim uvjetima. Pritom ću se, kao što sam naglasio, koristiti adekvatnom metodologijom i primjerenom kvalitativnom analizom. U punoj mjeri ću respektirati ratne posljedice i ostvarene poslijeratne promjene u domenu državnopravne organizacije zemlje i njene međunarodne pozicije. Aktualni i očekivani trendovi u procesu globalizacije, integracije i liberalizacije svjetske privrede također će biti relevantne varijable za koncipiranje dugoročne strategije ekonomsko-socijalnog razvoja Bosne i Hercegovine. Svjestan sam da je zadatak izazovan i zahtjevan, ali svaki pokušaj je inače prvi korak na dugom putu do dolaženja do ovog za našu zemlju izuzetno važnog dokumenta. Svaka sugestija i pozitivna kritika dobro bi mi došla u daljnjem dotjerivanju ovog teksta. Tempo rasta kao indikator makroekonomske efikasnosti U ekonomskoj teoriji i praksi savremenog svijeta jedno od centralnih pitanja jeste fenomen ekonomskog razvoja. Taj ekonomski fenomen sve više poprima značenje šireg, reklo bi se, društveno-političkog fenomena. Svaka zemlja, bez obzira na stepen već dostignute razvijenosti i karakter njenog unutrašnjeg društveno-političkog uređenja, veoma je zainteresirana za postizanje bržeg i stabilnijeg ekonomskog razvoja. Pa ipak, pod utjecajem brojnih, kako internih tako i eksternih uvjeta i faktora razvoja, pojedinačni rezultati u tom domenu su različiti kod pojedinih zemalja savremenog svijeta.

18

PREGLED

Na karakter i tempo ekonomskog razvoja utječu brojni činioci materijalne ili nematerijalne konstelacije. Razvojem proizvodnih snaga skup faktora ekonomskog razvoja se postepeno proširuje. Stalni proces proširenja skupa faktora ekonomskog razvoja oslanja se, prije svega, na nagli razvoj nauke, tehnologije i informatike. Tehničko-tehnološki progres u savremenim uvjetima djeluje dvojako na ekonomski razvoj. S jedne strane utječe na proširenje kruga razvojnih faktora, a s druge strane i sam vrši snažan doprinos ubrzanju ekonomskog razvoja. Da bi tehničkotehnološki progres dao svoj doprinos ekonomskom razvoju, neophodno je prethodno uložiti stanoviti dio sredstava, bilo da se radi o izgradnji novih ili rekonstrukciji postojećih kapaciteta. Prema tome, općenito se može uzeti da su uz svaki novi proces rada i razvoja vezana i neka dodatna ulaganja, odnosno da nema razvoja bez novih investicija. Moguće je općenito tvrditi da između ma kakvog povećavanja proizvodnih kapaciteta, s jedne, i investicija, s druge strane, postoji čvrsta međuzavisnost. Budući da, po pravilu, nema nove proizvodnje odnosno novih proizvodnih kapaciteta bez investicija, to se može smatrati da ta međuzavisnost poprima karakter funkcionalne veze u kojoj se investicije pojavljuju kao nezavisna (naravno ne i jedina), a privredni razvoj kao promjenjiva varijabla. Otuda je u savremenoj makroekonomskoj teoriji prisutna teza da čak fenomen privrednog razvoja u cjelini stoji u funkcionalnoj ovisnosti s kategorijom investicija. Zbog toga ne treba da iznenađuje činjenica što se prilikom koncipiranja i programiranja privrednog razvoja kao jedan od osnovnih problema pojavljuje usklađivanje ciljeva razvoja s obimom i strukturom investicija. Konzekventno tome, i politika investiranja jedan je od fundamentalnih segmenata sveukupne ekonomske politike. 2. Makro efikasnost ekonomije Bosne i Hercegovine u funkciji izrade strategije budućeg razvoja 2.1. Opći ambijent i polazne premise za modeliranje budućeg razvoja BiH Agresijom 1992. godine na suverenu i međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu proizvedene su i, nažalost, još

PREGLED

19

uvijek se proizvode ogromne i teško mjerljive direktne i indirektne ekonomske štete. Budući da se time bitno mijenjaju objektivne razvojne determinantne, neophodno je izvršiti kako stručnu reviziju prethodno utvrđenog razvojnog koncepta tako i dati novu procjenu ukupnog unutrašnjeg i relevantnog međunarodnog okruženja. Tek onda mogu se naučno sagledati raspoloživi i očekivani razvojni potencijali i ograničenja. Sve to, razumije se, zahtijeva puno respektiranje objektivnih okolnosti općeg ambijenta u kojima se ekonomija Bosne i Hercegovine razvija (etnička struktura, socijalna situacija, tehnološka osnovica, konkurentnost), kako bi se došlo do što realnijih strateških razvojnih opredjeljenja. Zbog složenosti ukupne problematike i otvorenih brojnih pitanja koja će opredjeljivati pravce i dinamiku ekonomskog razvoja Bosne i Hercegovine u narednom periodu, a imajući u vidu institucionalne promjene u procesu tranzicije, u izradi ovoga eseja* pošao sam od prvenstvenog zadatka da se dobije cjelovita kvalitativna analiza uvjeta i mogućnosti razvoja i tako olakša uspješnije vođenje buduće razvojne i ekonomske politike. Kvantitativne relacije sa dosadašnjim razvojem respektirane su samo u onoj mjeri koliko je bilo potrebno da se sagledaju dimenzije i složenost pojedinih konkretnih razvojnih determinanti. S obzirom na okolnost da se cijeli političko-pravni i društvenoekonomski sistem nalazi u fazi konstituiranja i da još nije dobio svoje konačne forme i sadržaje, ovdje su se morale koristiti određene hipoteze o budućim pravcima transformacije našeg modela privređivanja. Svakako da su u tom sklopu i promjene pravaca i dinamike strukturnih trendova i tehnoloških inovacija u uvjetima “informatičke revolucije” predstavljale bitnu razvojnu determinantu. U izboru modela razvoja primijenjeni su ekonomski kriteriji i kategorije moderne ekonomske analize, a sve u kontekstu već usvojenih osnovnih tranzicijskih postulata i izvršenih državnopravnih
* Esej predstavlja sintetizirane osnovne rezultate naučnih istraživanja koja su izvršena na Ekonomskom institutu Sarajevo u funkciji izrade Koncepcije razvoja BiH u periodu od 1991. do 2005. i koji su redigirani i inovirani u kontekstu sagledavanja relevantnih trendova u ratnom razdoblju 1992-1995. godine i prvom poratnom petogodištu.

20

PREGLED

i društveno-ekonomskih promjena u nas.* To je omogućilo da se dobije koliko-toliko objektivna slika uvjeta i mogućnosti razvoja, kompleksno sagledaju opredjeljujući faktori i naznače osnovni pravci prevladavanja postojećih razvojnih ograničenja i nedostataka. Na taj način su stvorene realne pretpostavke da se razvojna politika (zavisno od konkretnih budućih okolnosti) definira, provodi i da se poduzimaju one mjere i rješenja koja će najviše doprinijeti tranziciji i budućem razvoju naše ekonomije i javnog sektora. Moguće je očekivati da će ova ekspertiza olakšati tekuće aktivnosti vezane za razradu i konkretizaciju naših programsko-razvojnih dokumenata i povećati interes za trajna i produbljena naučna istraživanja ekonomskog razvoja u Bosni i Hercegovini. Definiranje koncepcije dugoročnog razvoja i utvrđivanje strategije rasta ekonomije Bosne i Hercegovine mora se zasnivati na kriterijima koji dijelom dolaze kao inputi iz političkog sistema zemlje, a dijelom su objektivno dati iz međunarodnog okruženja i domaće ekonomske stvarnosti. Pritom su posebno relevantni složeni procesi naše prilagodbe aktualnim globalizacijskim trendovima i priključenja Bosne i Hercegovine euroatlantskim integracijama. Osnovni politički parametar tiče se odluke o karakteru ustavnopravnog uređenja zemlje i tipu društvenih odnosa na kojima se to uređenje mora konzistentno zasnivati. To praktično znači da odlučivanje za tržišno-socijalni model ekonomije mora biti cjelovito i teoretski fundirano da bi ekonomska nauka bila u stanju da proizvede konzistentne analize u funkciji optimizacije ukupnih efekata privređivanja. Nije dobro to što u Bosni i Hercegovini nisu adekvatno razvijane naučnoistraživačke organizacije koje bi, uz već osvojena teorijska makroekonomska znanja, mogle garantirati moderan pristup modeliranju budućih ekonomskorazvojnih tendencija koje vode našu zemlju Evropskoj uniji. Prema cjelovitom uvidu u sadašnju (generalnu i lex specialis) zakonsku regulativu na nivou države Bosne i Hercegovine, nažalost, mora se reći da do ovog momenta nije ponuđen cjelovit model privrednog sistema, kao ni skala društvenih vrijednosti koje će ga
Istraživanja i model rađeni su u periodu 1985-1990., pri čemu sam izvršio neophodne prilagodbe proistekle iz najnovijih globalizacijskih promjena i naših adaptibilnosti za priključenje euroatlantskim integracijama.
*

PREGLED

21

kreirati i podržavati. Istina, kurs je nedvosmisleno pluralni i tržišni, uključivo i zakonske propise u pripremi koji se odnose na način i putove dokidanja monopola i njemu imanentne korupcije, odnosno revizije već usvojenog modela privatizacije. Bez obzira na neizvjesnost državnopravnog statusa i političkog inputa za jedan ovakav model, apriorno polazim od pretpostavke da se u Bosni i Hercegovini zbilja želi izgraditi konzistentna tržišna privreda i socijalno odgovorno društvo, s održivom ekološkom paradigmom. Odmah želim naglasiti da ova pretpostavka nužno znači veliki rizik za ekonomsku znanost, jer u ovom momentu nema jasno definiranog okvira u kojem ekonomisti mogu u potpunosti upotrijebiti meritorne tehnike i metodološke aparature bez kojih se ne može zamisliti iole ozbiljnija ekonomska strategija. Stoga treba imati na umu da je i ova analiza rađena bez istinskog i stabilnog političkog inputa, što je bitno ograničenje, ali ne i nesavladiva zapreka. Poseban problem u ovom kontekstu je neizvjesnost u pogledu dinamike konkretnog kursa i realne vizije vlade u vezi s revizijom vlasničke pretvorbe. U tom okviru, konačan izgled razrješenja ovog problema u ovom momentu nije poznat. Njegovo alternativno rješenje bitno utječe na tempo rasta, strukturne promjene, visinu dohotka, zaposlenosti, nezaposlenosti, raspoloživa financijska sredstva u zemlji i na tip MEO*, što su neki od ključnih parametara kod kreiranja modela i koncepcije razvoja privrede Bosne i Hercegovine u narednom periodu. Prema tome, visoka neizvjesnost i kontinuirana izmjena ključnih političkih i društvenih parametara donekle otežavaju korištenje rezultata modelskih analiza za izradu razvojnih strategija. Naime, za svaku upotrebu modelske analize mora da vrijedi pretpostavka “da će i u budućnosti isti faktori djelovati na isti način kao i u baznom periodu”. Ona ovdje očito nije ispunjena, pa se dovodi u pitanje smisao pravljenja modelskih projekcija za naredni period na osnovu podataka i odnosa varijabli iz proteklog razdoblja. Zbog toga, ovakva tekuća politička, društvena i privredna situacija de facto jako otežava normalno modelsko povezivanje prošlosti i neposredne budućnosti. Ali, mislim da i pored takvog hendikepa model koji će biti primijenjen ima svoju validnost, tim
*

Međunarodni ekonomski odnosi.

22

PREGLED

više što su respektirane sve ratne ekonomske štete, kao i poslijeratne mjere i aktivnosti u domenu integralnog tržišta i tranzicije. 2.2. Intenzitet i kvalitet ekonomskog rasta Bosne i Hercegovine u periodu 1976 – 1990. godine Glavni makro agregati ekonomskog rasta Bosne i Hercegovine, ex-SFRJ i svijeta za period 1976 – 1990. godine, dati u tabeli 1, pokazuju kod BiH stalno opadanje intenziteta rasta. Naime, trend stopa ekonomskog rasta izrazito je negativnog nagiba s prosječnim apsolutnim vrijednostima koje se približavaju nuli. Ako se kretanje u domenu ekonomskog rasta u Bosni i Hercegovini u promatranom periodu uporede s istim kretanjima u svjetskoj privredi, lako je zaključiti da eksterni uvjeti razvoja nisu predstavljali ograničenje za rast ekonomije Bosne i Hercegovine. Naime, svjetska privreda je u istom razdoblju ostvarila znatno intenzivniji rast nego privreda Bosne i Hercegovine. Dakle, prilično dinamična kretanja u svjetskoj privredi, nažalost, nisu imala pozitivan odjek na bosanskohercegovačku ekonomiju. Zbog toga se može postaviti hipoteza da su faktori vezani za logiku funkcioniranja ekonomskog sistema u zemlji imali presudnu ulogu u određivanju tako slabih ekonomskih performansi zemlje u promatranom periodu. Štaviše, potpuno odsustvo pozitivnih udara sa strane ekonomskih kretanja iz svijeta u istom razdoblju najbolje potvrđuje navedenu hipotezu. Ostvarene niske stope ekonomskog rasta u Bosni i Hercegovini, promatrane u svjetlu prirodnog priraštaja stanovništva (od blizu 1% godišnje), te u svjetlu realno pozitivnih kamatnih stopa na svjetskom tržištu kapitala, objektivno su morale dovesti do “eksplozije sistema”.* Daljnjim uvidom u prezentiranu tabelu jasno se pokazuje da kvalitet (ionako niskog) ekonomskog rasta u Bosni i Hercegovini opada u promatranom razdoblju. Naime, investicije su u periodu 1980 – 1990. godine padale 7,3% prosječno godišnje, dok je (istovremeno) zaposlenost rasla 3%. Interesantno je da je i na
Ovaj termin je odavno poznat u makroekonomskoj teoriji i označava nemogućnost sistema da se reproducira u proširenim razmjerima i da normalno funkcionira.
*

PREGLED

23

polju zaposlenosti i investicija ekonomija Bosne i Hercegovine iskazala lošije ekonomske performanse nego ex-SFRJ u prosjeku. U jednom normalnom ekonomskom sistemu, gdje investicije realno padaju, logično je i da zaposlenost ima isti trend. Kao rezultanta rasta društvenog bruto proizvoda i rasta proizvoda i zaposlenosti, također je logično da dolazi do rasta produktivnosti (mjerene kao približna razlika između stopa rasta društvenog proizvoda i zaposlenosti). Vrlo interesantne vrijednosti imao je tzv. “kapital-output odnos” izražen preko stopa rasta DBP-a, investicija i zaposlenosti. On je izrazito negativan u razdoblju 1980 – 1990. godine, što dovodi do opadanja količnika investicija i rasta društvenog bruto proizvoda. Sama po sebi, negativnost ovog količnika stavlja pod sumnju vjerodostojnost tadašnjih zvaničnih statističkih klasifikacija i podataka u Bosni i Hercegovini. Naime, nema toga modela rasta koji je u stanju ponuditi jedan ovakav rezultat ako su podaci sistematizirani po metodologiji koja se primjenjuje u zemljama OECD-a, a ovdje primijenjeni “model Sollow” to nedvosmisleno potvrđuje. Tabela 1: Stope prosječnog rasta GDP-a na bazi cijena 1988. godine

24

PREGLED

Tabela 2: Stope prosječnog rasta bruto investicija

Tabela 3: Stope prosječnog rasta zaposlenosti

PREGLED

25

Tabela 4: Stope prosječnog rasta izvoza i uvoza

Izvor: Isto

Tabela 5: Stope prosječnog rasta produktivnosti

Na bazi ovih rezultata primijenjenog “modela Sollow” moguće je izvršiti kompleksnu makroekonomsku analizu intenziteta i kvaliteta rasta ekonomije Bosne i Hercegovine. Raspoloživi prostor u zadatim okvirima eseja dopušta samo eksplikaciju glavnih istraživačkih nalaza. Tako se na prvom mjestu nameće
26

PREGLED

ocjena o slabom intenzitetu rasta GDP-a u Bosni i Hercegovini u komparaciji sa ex-SFRJ. To je, de facto, bio isti tempo rasta, iako je Bosna i Hercegovina u istom razdoblju bila tek na oko 70% dostignutog stupnja razvoja ex-SFRJ. Ovaj istraživački nalaz negira uvriježeno (propagandno) mišljenje unutar tadašnjih jednostranačkih vladajućih krugova da je Bosna i Hercegovina u bivšoj zajedničkoj državi bila razvojno preferirana i podsticana iz federativnih potencijala. Dapače, ako se u makroekonomsku analizu uključe sve komponente ekološke sfere, onda je nepobitno da je Bosna i Hercegovina imala relativno “skuplji” ekonomski rast nego SFRJ. Naime, posve je logično da je tokom vremena Bosna i Hercegovina relativno zaostajala u razvoju za bivšom zajedničkom državom. Na drugom mjestu valjalo bi konstatirati da je ekonomski rast u Bosni i Hercegovini ostvarivan u ozračju lošijeg kvaliteta jer je zaposlenost rasla po većoj stopi od stope rasta GDP-a, što govori o tzv. ekstenzivnom tipu rasta kojeg primarno karakterizira doprinos ljudskog rada prirastu nove vrijednosti. U takvom tipu rasta opada dinamika produktivnosti, a time i konkurentnost zemlje u međunarodnim relacijama. Zapanjujuće je saznanje da je u promatranom razdoblju produktivnost u BiH smanjivana po prosječnoj godišnjoj stopi od 0,8%, dok su istovremeno u svijetu vladale krilatice “tehnološke ere” u “inovativnom dobu”. Stoga je opravdano konstatirati da je ekonomski rast u Bosni i Hercegovini dobrano devalvirao ukupan bonitet društvenog sistema zasnovanog na ignoranciji tržišnih principa poslovanja. I kao treću karakteristiku kvaliteta ekonomskog rasta i razvoja Bosne i Hercegovine u promatranom razdoblju treba vidjeti u istraživačkom nalazu da se razvoj odvijao u uvjetima suficita razmjene ekonomskih dobara sa svijetom. Često se ova činjenica kvalificira kao veoma pozitivan kvalitet ekonomskog stanja i razvoja Bosne i Hercegovine u predtranzicijskom vremenu. Međutim, takva kvalifikacija bi doista i bila na mjestu ako bi se zanemarila unutrašnja struktura vanjskotrgovinske razmjene Bosne i Hercegovine sa svijetom. Naime, konstantni rast izvoza ostvaren je uz paralelni konstantni pad uvoza ekonomskih dobara, tako da se može pouzdano zaključiti da je Bosna i Hercegovina u tom razdoblju predstavljala područje rasprodaje svojih prirodnih

PREGLED

27

resursa, što je praćeno istovremenim procesom devastiranja prostora i ekološkim štetama. Da je kojim slučajem bio u primjeni koncept održivog razvoja (Sustainable Development), nesumnjivo je da bi trgovinski bilans Bosne i Hercegovine sa svijetom imao drugačiji izgled. Sigurno je da bi izvoz BiH bio manji da je u cijene izvoznih dobara bio uključen tzv. ekološki dolar, a da bi uvoz morao biti veći jer bi zbog smanjene proizvodnje roba za izvoz uslijedila preorijentacija na proizvodnju za koju objektivno nema domaćih inputa. To se prvenstveno odnosi na uvoz moderne opreme i repromaterijala. 2.3. Okruženje kao faktor makroekonomske efikasnosti Bosne i Hercegovine Nije potrebno posebno isticati da je za svaku zemlju i njenu ekonomsku efikasnost input koji dolazi iz međunarodnog okruženja važan, jer je u Bosni i Hercegovini postignut konsenzus da se gradi ekonomija tipa male otvorene ekonomije (SOE – small open economy). Takav tip ekonomije nužno pretpostavlja respektiranje svih paralelnih promjena u međunarodnoj ekonomiji, i ne samo u ekonomiji nego i u ukupnom procesu globalizacije, liberalizacije i integracije svijeta. Inače, treba imati u vidu da tekući proces funkcioniranja i razvoja svjetske privrede ima dalekosežne posljedice u koncipiranju pojedinih državnih privrednih sistema, načinu strukturnog prilagođavanja, kao i na svjetsku i nacionalnu monetarnu sferu.* Kao jedna od posljedica opće globalizacije i liberalizacije pojavio se i međunarodni fenomen prestrukturiranja s različitim nazivima u pojedinim dijelovima svijeta. Osnovni koncept prestrukturiranja proizlazi iz praktičnog neuspjeha Keynesovog modela ekonomskog sistema, čija krucijalna premisa kaže “da svaki tržišni ekonomski sistem ima prirodnu tendenciju da stagnira, te da je aktivna uloga države neophodan sastojak privrednog napretka”. Iz učenja Keynesa ne samo da su proizlazile ekoVidi šire o stanju i problemima liberalizacije svjetske trgovine i kretanja kapitala u: Finger, J.M. and Olechowski A., The Uruguay Round, a handbook on the multilateral trade negotiation, The World Bank, Washington D.C., 1987, te u: Economist, April 21, 1990.
*

28

PREGLED

nomske politike u mnogim bivšim socijalističkim zemljama nego su čak i pojedine političke partije iz kapitalističkih zemalja slijedile njegov recept. Ali velike privredne sile, uz Pacifički bazen (“zemlje sedam tigrova”), slijedile su u suštini preporuke F. Hayeka.* Njegova osnovna teza je “da tržišna privreda, slobodna od uticaja vanekonomskih faktora, nužno teži punoj zaposlenosti i stabilnom rastu”. Kako je slijeđenje ove ideje donijelo jako dobre performanse ekonomijama zemalja Pacifika, u isto vrijeme kada je “Keynesova politika” doživjela fijasko, nametnuo se zaključak da Hayekovim preporukama, ustvari, nema alternative prilikom izgradnje i primjene globalnog koncepta i modela ekonomskog razvoja svake zemlje u uvjetima globalizacije, liberalizacije i integracije svjetske privrede. Kao posljedica ovog saznanja, u velikom broju zemalja pokrenut je proces prestrukturiranja u širem smislu. Proces prestrukturiranja dodatno je podstaknut globalizacijom tržišta roba i usluga, globalizacijom financijskog tržišta, te globalizacijom tržišta aktive odnosno imovine. Ovaj proces prestrukturiranja tiče se svih dijelova i nivoa realnog života u svjetskoj privredi. Osnovni njegovi elementi su denacionalizacija, privatizacija (u zemljama istočne Evrope), deregulacija na svim nivoima, i porezna reforma, uključivo smanjenje marginalnih poreznih stopa. Interesantno je da ovaj proces prestrukturiranja nije ideološki zasnovan jer su ga primjenjivale i socijalističke vlade tržišne ekonomije kapitalističkih zemalja. S druge strane, restrukturiranje u nerazvijenim zemljama išlo je po konceptu imitacije nekih zemalja, u prvom redu “sedam tigrova”. U isto vrijeme, najgore performanse privrede ostvarene su u bivšim socijalističkim zemljama.** Osnovni ciljevi procesa

* Jedan njegov interesantan rad u tom smislu je The Price System as a Mechanism for Using Knowledge, American Economic Review, Vol.35, septembar 1945, pp. 519-530. ** O tome vidi šire u: The World Bank, World development report 1989, Wahington, D.C., 1989, pp. 166-167, ECE, Economic survey of Europe in 1987-88, United Nations, Geneve, 1988 i ITF, o.c., i u: Eastern European in crisis and the way out, European Economic Interaction and Integration, Workshop Papers, Volume 15, Edited by C.T. Saunders, The Vienna Institute for Comperative Economic Studies, MACMILLAN PRESS LTD, London, 1995.

PREGLED

29

restrukturiranja su: bolje ekonomske performanse; brži ekonomski rast; viša produktivnost i, u krajnjoj konzekvenci, viši standard življenja. Izmjena porezne politike u procesu prestrukturiranja ima izvanredan značaj. Njena suština se sastoji u smanjenju marginalnih kamatnih stopa na zarađeni dohodak i prebacivanje naglaska u poreznom sistemu na poreze na potrošnju, uz istovremenu harmonizaciju poreznog sistema i poreznih stopa sa zemljama glavnim trgovinskim partnerima. Ova harmonizacija logična je posljedica globalizacije privrednog života u svijetu i formiranja glavnih monetarnih blokova. Koliko je trend smanjenja marginalnih poreznih stopa snažan pokazuje i podatak da u jednom uzorku od 85 zemalja svjetske privrede krajem prošlog stoljeća nijedna nije povećala porezne stope, dok ih je većina smanjila. Vrlo vjerovatni ishod tekućeg procesa prestrukturiranja svjetske privrede je tzv. ekonomijska regeneracija, s predviđanjem da tekuća dekada 2000-ih godina (u okviru stabilnih i uobičajenih političkih determinanti) može biti najprosperitetnija u odnosu na ukupno vrijeme iza nas. Naravno, da bi se ovo predviđanje ostvarilo, potrebno je da se na globalnom planu proces prestrukturiranja cijelih privreda, industrija i firmi vrlo intenzivno odvija, te da politički sistem svoje vrijednosti i ciljeve uskladi s ciljevima pojedinačnih firmi i industrija. Osim privrednog restrukturiranja u užem smislu riječi, monetarno-bankarsko restrukturiranje je također paralelan proces. Ovaj zadatak u praktičnom jeziku može se izraziti kao ostvarenje stabilne i konvertibilne valute koja je neophodna kako za odvijanje normalnog procesa privređivanja u zemlji tako i za privlačenje stranog kapitala. Nužnost njegovog ostvarenja proizlazi iz faktičke nemogućnosti nacionalnih vlasti da u globaliziranoj svjetskoj privredi kontroliraju ključnu funkciju novca: obračunsku. Ova funkcija, međutim, nije više instrument nacionalne politike, što bitno limitira autonomnost nacionalne monetarne politike svake zemlje. S druge strane, nacionalne monetarne vlasti mogu kontrolirati drugu bitnu funkciju nacionalnog novca: sredstvo razmjene, što naravno ništa ne doprinosi povećanju navedene autonomnosti. U tom okviru može samo da se mijenja odnos jedinica domaće valute za jednu jedinicu inozemne valute. Globalno postojanje paralelnih valuta u mnogim nacionalnim privredama, uključivo i sve razvijene
30

PREGLED

zemlje, dalje ograničava slobodu monetarnih i drugih vlasti u svakoj zemlji. U ovoj situaciji kada novac obavlja razmjensku funkciju novac niže vrijednosti (recimo bh. KM) potiskivat će novac više vrijednosti (u ovom slučaju euro), i obratno. Kao mala zemlja koja je opredijeljena za koncept SOE u međunarodnim ekonomskim odnosima, Bosna i Hercegovina se objektivno nalazi pod snažnim utjecajem međunarodnog okruženja. Dakle, iako je ekonomija Bosne i Hercegovine zbog ratnih devastacija de facto bila dovedena u stanje kliničke smrti, koncept ekonomske revitalizacije Bosne i Hercegovine mora se ipak postaviti u odgovarajuće međunarodne okvire. U sadašnjem trenutku potrebno je podvući da je cilj procesa globalizacije postizanje što liberalnijeg i harmoniziranijeg ekonomskog sistema u nacionalnim i međunarodnim dimenzijama. Postizanje takvog sistema moguće je jedino ako se pridobije povjerenje u javnosti da će liberalna ekonomska reforma biti izvedena do kraja s predvidivim posljedicama. Očito da put ka liberalnom ekonomskom poretku svijeta mora imati cjelovitu fizionomiju i nediskriminirajuću paradigmu. To znači da paralelna deregulacija i liberalizacija svih tržišta (roba, rada, kapitala, novca) postavlja našu neminovnost, osim u iznimnim slučajevima gdje to određeni sigurnosni, politički, etnički ili etički razlozi ne dozvoljavaju. Tada se ide na faznu deregulaciju, koja mora poći od deregulacije onih tržišta gdje su potencijalni poremećaji najjači. To je kod nas očito slučaj s tržištem rada. Nefunkcioniranje integralnog tržišta neizostavno uzrokuje neuspjeh razvojne i strukturne politike. U tom svjetlu, tekuća ekonomska politika u Bosni i Hercegovini mora znatno više doticati suštinske probleme deregulacije svih tržišta. Dokazana neadekvatnost skoro poluvjekovnog koncepta plansko-tržišne privrede nalaže odbacivanje praktično neostvarivih ideja o dogovornom reguliranju ekonomskih tokova (i unutar preduzeća), te uspostavljanje konzistentnog sistema vlasničkih prava. Vrlo visoka nefleksibilnost svih oblika tržišta sigurno je odgovorna za nefunkcioniranje mehanizma strukturnog prilagođavanja naše ekonomije svjetskom ekonomskom okruženju. To je bio glavni razlog da su isto i/ili slično postupile i sve bivše socijalističke zemlje, gdje se razrušio jedan (loš planski) sistem, a da nije napravljen produktivan novi, što se može cijeniti kao izvjesna civilizacijska avantura s rizičnim ishodom.
PREGLED
31

Zaključak Detaljan uvid u stečeno iskustvo kod izvršenih pojedinačnih privatizacija u našoj zemlji pokazuje da nema uvjeta za efikasnu ukupnu privatizaciju ako joj nisu prethodile uspješne makro i mikro ekonomske reforme, uključivo deregulaciju, liberalizaciju i monetarnu stabilizaciju. To je nedvosmisleno pokazalo da je, pored makroekonomske nestabilnosti i mikroekonomske rigidnosti, važna direktna prepreka uspješnoj privatizaciji bio snažan otpor radnika, s tim da su u višenacionalnim sredinama morala biti nađena specifična rješenja zbog postizanja odgovarajuće etničke strukture vlasništva privatiziranih preduzeća. Takva praksa je u procesu privatizacije u Bosni i Hercegovini dovedena do apsurda u slučaju jednog broja tvrtki (“Aluminij” Mostar, “Čajavec” Banja Luka), zbog čega je privatizacija u cjelini bitno usporena i zbog čega su narasle političke i međunacionalne tenzije. Sve je to ostavilo i ostavlja negativne utjecaje na efikasnost privrede Bosne i Hercegovine. Rezultati makroekonomske analize efikasnosti privrede naše zemlje (evaluirani kroz model Sollow) za period 1976 – 1990. pokazali su da postoji funkcionalna ovisnost između porasta društvenog bruto proizvoda, kao zavisne varijable, i uvoza, investicija i zaposlenosti, kao nezavisnih varijabli. Kvalitet razvoja mjeren odnosom stopa rasta BDP-a i stopa rasta zaposlenosti nije zadovoljavajući jer je produktivnost stagnirala, pa i opadala. Budući da je zaposlenost konstantno rasla a produktivnost stagnirala, Bosna i Hercegovina je bila tipičan primjer zemlje sa tzv. ekstenzivnim karakterom razvoja. Takav razvoj se postiže jedino natprosječnim trošenjem klasičnih razvojnih resursa (rad, kapital, zemljište), i to uz veliko devastiranje prirode i zagađenje životne sredine (tlo, voda, zrak). Sve to na dugi rok vodi zemlju u stagnaciju, i na koncu u pad životnog standarda u uvjetima zagađene životne sredine. Zbog toga se ovaj razvojni koncept više nikad ne smije ponoviti. Umjesto njega, Bosna i Hercegovina treba otpočeti sa tzv. intenzivnim karakterom razvoja, u čijem središtu je orijentacija na kompleks zelenog biznisa i njemu komplementarne djelatnosti, za koji sam ponudio sve neophodne premise i determinante u mojoj najnovijoj knjizi “Ekonomija BiH” (2005).

32

PREGLED

Literatura 1. Bašić, M., Ekonomija BiH, Ekonomski fakultet, Sarajevo, 2005. 2. Bašić, M., Ekonomija javnog sektora, Ekonomski fakultet, Sarajevo, 2004. 3. Group authors: The Uruguay Round, World Bank, 1990. 4. Balassa, B., Export and Economic Growth: Further Evidence, 1992. 5. Bardhan, P. – Lewis, S., Models of Growth with Imprvted Inputs Econometrica, Vol. 30, 1979. 6. Vojnić, D., Tranzicioni proces u R Hrvatskoj, IWEI, Vienna, 1995. 7. Zaklan, D., Multilateralne razvojne banke u svijetu – prikaz osnovnih empirijskih karakteristika, FPM, Mostar, 2004. 8. VM BiH – Ministarstvo finansija i trezora: Informacija o stanju zaduženosti BiH, Sarajevo, 2004. 9. VM BiH – Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa: Srednjoročna razvojna strategija (PRSP), Sarajevo, 2003. 10. Thurow, L., Budućnost kapitalizma, MATE, Zagreb, 1995. 11. Stiglitz, J., The Economics of Public Sector, McGrowHill, London – New York, 2003. 12. Porter, M., The Competitive Advantages of Nations, 1990, 1997. 13. Mahatir, M.,The New Deal for Malaysia, Kuala Lumpur, 2003. 14. Krugman, P., The Age of Deminished Ekspeetations, 1997. 15. Hayek, F., The Prices System As a Mechanism For Using Knowledge, New York, 1945. 16. Grupa autora: Aspekti globalizacije, sa pregledom osnovnih pojmova, Beogradska otvorena škola, Beograd, 2003. 17. Kešetović, I., Ekonomska stvarnost BiH, Ekonomski fakultet, Sarajevo, 2002.

PREGLED

33

UDK 330.362 : 330.34(497.6)

Kadrija Hodžić

KVAZI MAKROEKONOMSKA STABILNOST – ZAPREKA EKONOMSKOM RAZVOJU BOSNE I HERCEGOVINE QUAZI-MAKROECONOMIC STABILITYMAJOR OBSTACLE TOWARDS ECONOMIC DEVELPOPMENT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA

Sažetak U bosanskohercegovačkim ekonomskim i političkim specifičnostima autor problematizira važnost stabilnog makroekonomskog okvira kako za ekonomski rast tako i za postizanje održivog smanjenja siromaštva. Autor razvija tezu o reduciranoj makroekonomskoj stabilizaciji u Bosni i Hercegovini kao posljedici primijenjenih načela Vašingtonskog konsenzusa, koja za posljedicu ima zapriječen ekonomski razvoj. S druge strane, autor razmatra i interne insuficijencije bosanskog društva: nedostatak političke volje, nedostatak makroekonomskog znanja, te nedostatak efikasnih tržišnih institucija. Autor, pritom, pokazuje da otklanjanje postojećih prepreka i podsticanje ekonomskog razvoja predstavlja ujedno ispunjavanje preduvjeta za prilagođavanje i pristupanje EU, zbog čega reagira s preporukama za makroekonomski okvirni izlaz iz tranzicijske recesije. Ključne riječi: makroekonomska stabilnost, ekonomski razvoj, tranzicijska recesija, Bosna i Hercegovina Abstract In the realm of specific economic and political qualities of Bosnia and Herzegovina, the author examines the importance of
PREGLED
35

a stable macroeconomic frame as the basis for economic growth, as well as for continued poverty reduction. On one hand the author examines the thesis about reduced macroeconomic stabilization in Bosnia and Herzegovina as a consequence of applied principles of the Wahington consensus which in turn thwarts economic development. On the other hand, author looks into internal insufficiencies of the Bosnian society such as: lack of political will, lack of macroeconomic knowledge/know-how, lack of efficient market institutions. Through examination of these factors author shows that the removal of all obstacles and incentive based economic development represents one of the prerequisites for adapting and accession to EU. Based on those examinations the author offers several macroeconomic recommendations for overcoming the problems of transitional recession. However, there are internal and external economic and political factors to be fulfilled to achieve economic sustainability and macroeconomic stability as synchronous processes for fulfilling standard transition economic-social prerequisites for joining EU. The author recommends macroeconomic stability as a way out from the transitional recession. Key words: macroeconomic stability, economic development, transitional recession, Bosnia and Herzegovina 1. Eksterni izvor nestabilnosti Ekonomske tranzicije bivših socijalističkih zemalja, tim prije i Bosne i Hercegovine s obzirom na dominantni utjecaj međunarodnih institucija, vode se prema receptima neoklasične ekonomije. Ove politike baziraju se na mjerama: ortodoksno-restriktivne, monetarne i čvrste fiskalne politike (kao principa klasičnog monetarizma); jačanja konkurentnosti (prihvaćanjem vanjske konkurentnosti i koncepta “malih otvorenih ekonomija”) putem liberalizacije cijena, demonopolizacije, te brze privatizacije. Jednom riječju, s naglaskom na slobodno tržište i slobodno formiranje cijena, vanjskotrgovinsku liberalizaciju i smanjivanje uloge države u ekonomiji.
36

PREGLED

U ekonomskim uvjetima koji su karakterizirali početak tranzicijskog procesa u zemljama CEE, makroekonomska stabilizacija jeste nužan preduvjet za radikalne sistemske promjene, ali nedovoljan zbog zaostajanja potpunijih institucionalnih promjena. S forsiranjem stabilizacije (u Bosni i Hercegovini još u njenoj reduciranoj formi) i kratkoročnih razvojnih efekata, te s gotovo isključivo forsiranom kvantitativnom stranom brze vlasničke transformacije, nastanak i razvoj kapitalizma u zemljama CEE i nije mogao, kako se izrazio Sekretery of the UN Economic Commission for Europe, a da ne bude “brz...nezreo...i problematičan”1. Rezultat je primjene neoliberalnog modela ekonomskog razvoja, kakav je Vašingtonskim konsenzusom instaliran u tranzicijske pakete i ekonomske politike zemalja CEE. Međutim, nijedna dogma, pa tako ni ova, nije našla svoju potpunu potvrdu u praksi. Primjena ovog koncepta u nekim tranzicijskim zemljama donijela je poboljšanja, ali u neprilagođenim uvjetima i izvjesne poremećaje. Uz Rusiju iz prve polovine devedesetih godina, Bosna i Hercegovina je gotovo jedinstven slučaj u kome je sveprisutna međunarodna zajednica doslovno primijenila koncept Vašingtonskog konsenzusa, i to u njegovoj gotovo rudimentarnoj formi. Uz aksiomatsko stajalište da je makroekonomska stabilnost preduvjet održivog ekonomskog razvoja, primjena ovog koncepta, međutim, dobrano je doprinijela uspostavljanju kvazi-makroekonomske ravnoteže u zemlji (s najvećom registriranom stopom nezaposlenosti u Evropi). Iako su bosanskohercegovačku makroekonomsku stabilnost i ekonomski razvoj eksplicite priječili permanentna politička neusaglašenost i divergencije o ekonomskoj reintegraciji države, nedostatak znanja makroekonomskog menadžmenta i neizgrađenost efikasnih, pa i institucija uopće, implicitna slabost proizlazila je iz nesporazuma da se načela Vašingtonskog konsenzusa, izvedena iz odlika snažne države, primijene na slabu državu kakva je dejtonska Bosna i Hercegovina. Otuda je i mogla biti dosegnuta samo umjetna makroekonomska ravnoteža u kojoj
1 Five Years of Reform. A Brief Retrospective, IDS Bulletin, Vol. 29, No. 3, 1998. p 10.

PREGLED

37

su niska inflacija i stabilan tečaj ostvareni uz cijenu visoke nezaposlenosti i deficita platne bilance. Neuspjeh reformi u neprilagođenim uvjetima, kako su se kritičari2 izjasnili, logična je posljedica “nerazumijevanja osnova tržišne privrede i osnova institucionalnih reformi”. Ovakav pristup, s jedne strane, proizlazi iz “pretjeranog oslanjanja na školske neoklasične modele ekonomije”, koje sveopće liberalizacije i privatizaciju shvaćaju “kao znak uspjeha”, a ne kao “sredstvo za postizanje razvojnih perspektiva”. I, s druge strane, reduciranja ekonomskog neoliberalizma na mali broj instrumenata (makroekonomska stabilnost, liberalizacija trgovine i cijena s otvorenom ekonomijom i privatizacija), kojima će se ekspresno kreirati tržište, koje će ubrzo izvršiti preraspodjelu dobara i dodijeliti ih efikasnim vlasnicima. Shodno analizama J. Stiglitza, model zapostavlja upute neoklasične teorije po kojoj su za funkcioniranje tržišne privrede (u smislu Pareto efikasnosti) jednako neophodni konkurencija i privatno vlasništvo. Šok terapijski prijenos (distribucija) državne svojine je lako izvodljiv, ali takva privatizacija ne doprinosi stvaranju osnova tržišne ekonomije. Otuda, “to što privatizacija nije uspjela da udari temelje tržišnoj ekonomiji nije slučajnost, već logična posljedica načina na koji je ona provedena.” Krajnji ishod ovakvog pristupa, kako je i ukazivala kritička misao, a što je i ispoljeno u slučaju Bosne i Hercegovine, jest sljedeći: (1) “privatno tržište, bez adekvatne institucionalne strukture, može dati podsticaj jedino procesu rasprodaje državne imovine”, (2) ako se tržišta prebrzo otvaraju za konkurenciju, prije nego što se uspostave snažne finansijske institucije, postojeća zaposlenost će biti dalje produbljivana,
Naročito: J. Stiglitz (Beyond the Washington Consensus, “Transition”, vol. 9, No. 3, The World Bank, 1988; More instruments and Broader Goals: Moving Toward the Post- Washington Consensus, The 1998 WIDER Lecture, 7 januar, 1998, Mimeo, Helsinki; Reforma? Ten Years of the Transition, The World Bank, Washington D.C., 28-30 april, 1998) i G.Z. Kolodko, Economic Neoliberalism Became Almost Irrelevant, “Transition”, vol. 9, No. 3, The World Bank, 1998; Globalization and Cattching-UP: From Recession to Growth in Transition Economies, IMF Working Paper, 2000; Ten Years of Postsocialist Transition: the Lessons for Policy Reforms, The World Bank Development Research Group, Washington D.C., 1999.
2

38

PREGLED

(3) politike na kojima počiva Vašingtonski konsenzus mogu osigurati jedino kratkoročnu stabilnost, ali ne i dugoročan rast. Nasuprot ovome, stav Svjetske banke o modelu makroekonomske politike u Bosni i Hercegovini govori o njenom pozitivnom učinku po konsolidaciju stabilnosti Bosne i Hercegovine budući da je utemeljila stabilnost cijena i kursnih stopa na strogom poštovanju režima currency boarda. Na prethodne kritike donekle se priznaje da ovakve makroekonomske politike “možda u pretjeranoj formi ograničavaju potencijale Bosne i Hercegovine”, ali da “nastavak usmjerenja na održavanje stabilnosti predstavlja najbolju opciju za promociju konkurentnosti i održiv rast u srednjoročnom periodu”. Usto, ovdje se tvrdi da će ovakvom makroekonomskom politikom ograničavanje potencijala ekonomije Bosne i Hercegovine biti riješeno “ubrzavanjem ključnih strukturnih reformi, uključujući unapređenje poslovnog okruženja i povećavanje stepena fleksibilnosti tržišta rada”.3 Međutim, ono što se ovdje previđa jest da je za ostvarivanje dugoročnog rasta, kako tvrdi Stiglitz, neophodno osigurati funkcioniranje (kompletnog – dopuna K.H.) tržišta, što zahtijeva mnogo više od niske inflacije i brze privatizacije. Za ovo je potrebna snažna finansijska regulativa, konkurentnost i podsticaj transfera tehnologije, uz transparentnost cjelokupnog tranzicijskog procesa.4 Formiranje Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu (1999) nastavak je implicitnog priznanja o neuspjehu pojedinačnih tranzicija u zemljama jugoistočne Evrope. 2. Provođenje makroekonomske stabilizacije u BiH Nedovršena obnova i produžena tranzicijska recesija Bosne i Hercegovine aktualiziraju važnost stabilnog makroekonomskog

Bosnia and Herzegovina, Country Economic Memorandum, Poverty Reduction and Economic Management Unit Europe and Central Asia Region, The World Bank, May 2005, pp. 1-2. 4 J. Stglitz, More Instruments and Broader Goals: Moving Toward the Post-Washington Consensus, The 998 WIDER Lecture, January 7, Heldsinki, 1998, p. 20.

3

PREGLED

39

okvira kako za ekonomski rast tako i postizanje održivog smanjenja siromaštva, kao i podizanje građanske sigurnosti.5 Ekonomsko iskustvo jugoistočne Evrope iz devedesetih pokazuje da do rasta ne dolazi bez makroekonomske stabilnost koja je izgrađena na fiskalnom i monetarnom ublažavanju, ali i da sam rast nije dovoljan za smanjenje siromaštva ako nije fokusiran na socijalnu politiku i jačanje sposobnosti države da uključi marginalizirane grupe u ekonomski rast.6 Svaka makroekonomska stabilnost je krhka ako nema i dinamiziranja ekonomije, odnosno razvoja na pretpostavkama povoljnog okruženja za poduzetnike i zaštite vlasničkih prava. Otklanjanje postojećih prepreka i podsticanje ekonomskog razvoja u Bosni i Hercegovini predstavlja ujedno ispunjavanje preduvjeta za prilagođavanje i pristupanje EU. Otuda slijedi nužnost prevođenja bosanskohercegovačke privrede na višu stopu rasta uz istovremeno osiguranje osnovnih srazmjera između makroekonomskih agregata. Da bi se učinio ovaj korak, prethodno valja ostvariti prijelazne, intermedijarne ciljeve: nisku inflaciju, stabilan valutni kurs i finansijsku stabilizaciju, koji treba da osiguraju stalan rast BDP-a i životnog standarda, što su preduvjeti za buduće uključivanje u EU. Izolirano postignuta prva dva intermedijarna cilja pokazuju da je bosanskohercegovačka poslijeratna makroekonomska stabilnost konstantno reducirana na monetarni sektor. Stabilnost je pretpostavka, a ne cilj ekonomske tranzicije Prisutnost currency boarda uz svu monetarnu rigidnost sprečava nacionalne i druge interesne udare na inflaciju (stabilna konvertibilna valuta, stabilna kursna vrijednost i “nulta inflacija”). Zahvaljujući dosljednoj primjeni Zakona o Centralnoj banci na principima currency boarda omogućeno je održavanje monetarne i cjenovne stabilnosti u Bosni i Hercegovini tokom ukupnog poslijeratnog perioda.

Uvrštene teme u okvire politike zacrtane u Milenijskim razvojnim ciljevima (MDG) i dokumentom o strategiji smanjenja siromaštva (PRSP). 6 B. Slay, Uvodna riječ na Balkanskom forumu za siromaštvo, Badem, 29. oktobra 2002.

5

40

PREGLED

Ponovljena istraživanja7 pokazuju da postoji visok stepen povjerenja stanovništva u stabilnost domaće valute i cijena: stopa inflacije održava se na niskom nivou te je nakon 0,4% u 2002. blago porasla na 0,6% u 2003. godini, da bi u 2005. i naročito 2006. godini porasle cijene na malo (oko 8%) uslijed uvođenja poreza na dodanu vrijednost i novih stopa oporezivanja. Uz pozitivne doprinose stabilizaciji, niske stope inflacije su, međutim, onemogućile restrukturiranje i rast konkurentnosti. Fiskalni sektor i sektor realne ekonomije, pri sadašnjem obrascu ekonomske politike, ostaju van poželjnih stabilizacijskih tokova. Održavanje stabilnosti domaće valute je upitno u uvjetima niske izvozne sposobnosti pri općoj vanjskotrgovinskoj liberalizaciji. Ekonomski rast je dijelom ovisan o dotoku strane pomoći, zbog čega je prisutna neusklađenost vanjskih tekućih i fiskalnih računa. Smanjivanje dotoka ovih sredstava usporava stopu ekonomskog rasta (sa 5,6% u 2001. na 3,8% u 2002. i 3,5% u 2003. godini), koja je do 2003. godine bila među najnižim u regiji; evidentiran rast od 7,45% u 2005. još uvijek nije dovoljan ako se uzme u obzir osnova ekonomskog stanja s koje se startalo. Budžetski deficit je velik, ostaje nepokriven, jer nema realnih izvora u prihodima (slaba prihodna moć države zbog nepovoljne strukture poreza, sporih reformi finansijskog sektora i tržišta rada), a s druge strane javni rashodi ostaju visoki. Fiskalni deficiti nadilaze granicu omjera dug - proizvodnja koja se može finansirati i razumne makroekonomske ciljeve u srednjoročnom periodu.8 Nema održivog privrednog rasta ni stvaranja radnih mjesta. Problemi strukturne naravi, niska razina i poremećena struktura investicija, te nepovoljna razina i struktura vanjskotrgovinske razmjene osnovni su ograničavajući faktori proizvodnje i zaposlenosti. Iako je od sredine 2002. primjetan trend bržeg rasta izvoza od uvoza, odnos izvoza i uvoza je još nepovoljan, pa je stopa nezaposlenosti i nadalje jedna od najviših u regiji (registriranih 42%), bez većih naznaka za smanjenje. Kako je udio nezvaničnog
Sistem ranog upozoravanja u BiH, razna godišta (prilozi F. Čauševića i F. Hadžića). 8 Bosna i Hercegovina. Od zavisnosti od pomoći do fiskalne samoodrživosti, Studija zemlje, Svjetska banka, 2002.
7

PREGLED

41

sektora veliki (30-40%), stvarni nivo nezaposlenosti je po nekim proračunima upola manji. Trgovinski deficit i još uvijek niska pokrivenost uvoza izvozom (u 2006. godini 49%) pokazuje slabu međunarodnu konkurentnost domaće privrede koja nije dovoljno sposobna da izdrži konkurentnost privreda EU, a što je jedan od ključnih kriterija za članstvo u EU. Po ostvarivanju strukturalnih reformi, Bosna i Hercegovina je, po ocjeni stručnjaka EBRD-a, svrstana u samo začelje tranzicijskih zemalja. Konkurentnost privrede je, naime, jedan od najvažnijih uvjeta za članstvo u Evropskoj uniji. U procjenjivanju indikatora konkurentnosti u 59 zemalja na osnovu metodologije Svjetskog ekonomskog foruma, za 2002. godinu, Bosna i Hercegovina je vrlo nisko rangirana: npr. u pogledu “institucionalne stabilnosti”, “konkurencije na domaćem tržištu” i “slobode ulaganja stranih investitora na domaće tržište kapitala” zauzima od 55. do 56. mjesta itd.9 Od tada do mjerenja u 2004/2005. Bosna i Hercegovina je ostala vrlo nisko plasirana po sva tri indeksa rasta: od 104 zemlje Bosna i Hercegovina je plasirana na 81. mjesto po GCI-u (Growth Competitivenes Index), na 93. mjesto po BC-u (Business Competitivenes Index), a po NGC-u (new Global Competitivenes Index) čak na 98. mjesto.10 Bosna i Hercegovina je u potpunosti oslonjena na eksterne faktore u konsolidaciji institucionalnih kapaciteta za ekonomski razvoj. Iako postoji politički i socijalni konsenzus glavnih aktera u društvu, opredjeljenje nosilaca političke moći za Evropu je načelno i verbalno. 3. Interne ekonomsko-sistemske prepreke Na putu dosezanja ekonomske održivosti i makroekonomske stabilnosti, kao istovremenog procesa ispunjavanja standardnih tranzicijskih ekonomsko-socijalnih preduvjeta za pridruživanje

Izvještaj o konkurentnosti BiH za 2001. godinu, ANUBiH, MIT, Sarajevo, 2002. 10 Prema: Izvještaj o konkurentnosti Bosne i Hercegovine 2005-2006, Sarajevo, 2006, str. 20.

9

42

PREGLED

EU,11 stoje slabosti centralne vlasti da ostvari klasične političke i ekonomske funkcije države. Prevedeno na ekonomski jezik, u pitanju su sljedeći faktori zaprečavanja unutarnje i vanjske prirode: 1. Uz nesporni poslijeratni napredak u izgradnji zemlje i ekonomskoj tranziciji, bosanskohercegovačka politička i ekonomska državna organizacija nije kompatibilna s tržišnom privredom iako je zemlja pod nadzorom međunarodne zajednice podvrgnuta mjerama standardnog tranzicijskog paketa, čija nutrina reprezentira tržišne i političke reforme. Bosanskohercegovački paradoks državnog ustrojstva fragmentira jedinstveni administrativni i ekonomski prostor12, što: 1.1. stvara teškoće u izgradnji kapaciteta za održivi ekonomski sistem i zakonodavno i institucionalno harmoniziranje s razvijenim zemljama, posebno EU, uključujući odsustvo vlastitih prihoda države; 1.2. blokira implementaciju zakona na državnom nivou, iako su doneseni u skladu s evropskim standardima;13 1.3. komplicira i poskupljuje administrativno vođenje zemlje; 1.4. čini da neusaglašena metodologija statističke obrade po entitetima proizvodi nepouzdane podatke o nezaposlenosti, BDP-u i drugim makroekonomskim podacima sa državnog nivoa. 2. Nacionalno i političko-administrativno Dejtonskim sporazumom podijeljena privreda na dva entiteta i kasnije forU pitanju su: makroekonomska stabilizacija, uspostavljanje vlasničkih prava i strukturne reforme neophodne za efikasno funkcioniranje tržišta, kao i prilagođavanje pravila i normativnog sistema za dosezanje neophodnog stepena kompatibilnosti s privredama na jedinstvenom tržištu 12 S obzirom na to da se entitetska fragmentiranja provode na temelju etničkog i konfesionalnog pripadanja, za jedan broj domaćih kritičara ovakvo političko organiziranje je prepreka političke demokracije i funkcije društvenog sklada i u funkciji je proizvođenja društvenih napetosti, konflikata i destrukcije. 13 U pitanju su npr. Zakon o konkurenciji i intelektualnom vlasništvu, Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o statistici itd. Za politički pejzaž BiH, dakle, karakteristična je tzv. protodemokracija, što predstavlja demokraciju kao nadmoć zakona, ali u uvjetima permanentne normativne krize, bez demokratske ili političke strukture koje je može u potpunosti podržati.
11

PREGLED

43

mirani Distrikt Brčko isključuje vođenje cjelovite makroekonomske politike. U pitanju su neusklađene:14 - fiskalne politike (uz to i destimulativne), - politike formiranja stope inozemne razmjene (zbog čega je isključena mogućnost korištenja devalvacije valute da bi je prilagodila kursnoj vrijednosti), - politike privatizacije, - politike formiranja cijena (različite inflacije), - politike ostvarivanja prihoda, i - socijalne politike. 3. Prethodnim procesima, kao i činjenicom da su monetarna i fiskalna politika platne bilance podređene pravilima igre i uvjetima koje diktiraju eksterni faktori i institucije, izvršena je (1) deindustrijalizacija zemlje, i (2) identificirani su SME kao motori ekonomskog rasta i razvoja. SME mogu biti značajan, ali ne i odlučujući faktor za nezaposlenost u slabim državama kakva je Bosna i Hercegovina, koje nisu u stanju kreirati svoju industrijsku politiku.15 4. Uz teško ostvarivanje vlasničkih prava (“povratnički problemi”), prethodna slika govori o zapriječenim ekonomskim slobodama16 te u krajnjem ishodu o teško ostvarivoj tržišnoj privredi
D. Stojanov, BiH od 1995.; Tranzicija i rekonstrukcija privrede u: “Politike međunarodne podrške zemljama JIE”, FOD BiH, Sarajevo, 2000. 15 Ne umanjujući potrebu za uvažavanjem ove nove paradigme “poduzetničkog prestrukturiranja”, smatramo da se predstave o SME kao spasonosnom rješenju za nezaposlenost i razvoj moraju uzeti s rezervom. U suprotnom, imat ćemo ono što čuveni radikalni ekonomisti Bowles i Edwards nazivaju “kapitalizam štandova za limunadu” - kao idealiziran pogled na kapitalizam u kome je privreda oslikana kao da se u potpunosti sastoji od malih businessa (“štandova za limunadu”) koji djeluju na savršeno konkurentnom tržištu (Razumijevanje kapitalizma, Zagreb, 1991). Teze o SME kao generatoru ekonomskog rasta stvorile su nerealna očekivanja da će mali poduzetnici biti uspješni apsormenti očekivanog vala nezaposlenosti nastalih raspadom većih državnih privrednih sistema. SME su samo dio rastućeg privatnog sektora novih tržišta, te je tržišna strategija za njihov razvoj ista kao i za razvoj privatnog sektora uopće. 16 Na mjernoj ljestvici ekonomskih sloboda u svijetu BiH je u grupi “pretežno neslobodnih zemalja” (vid. http:// www.cf.heritage.org.).
44
14

PREGLED

na ovim prostorima. Reduciranje makroekonomske stabilnosti je pritom očigledno, što zorno pokazuju: (1) dramatične razmjere nezaposlenosti, (2) neodrživi platni deficit, (3) neodrživi nivo vanjskog duga. 5. Uporedno vođenje ključnih ali nespojivih društvenoekonomskih procesa (ratne obnove, tranzicije ratne u mirnodopsku proizvodnju i tranzicije socijalističke u tržišnu privredu), još u uvjetima sveopće liberalizacije i izloženosti procesu globalizacije. 6. Aktivnost projekata donatorske pomoći, mada je vratila znatan dio nezaposlenih na posao i postavila osnovu za napredak, naročito u obnovi infrastrukturnih kapaciteta, značajno je prikrila kašnjenje Bosne i Hercegovine na slobodno (privatno) poduzetništvo. Strana pomoć razvoju civilnog društva, kao predviđena direktna podrška izgradnji preduvjeta ekonomskih sloboda, gotovo se pretvorila u svoju suprotnost (stvaranje “virtualnog civilnog društva”). 7. Bosna i Hercegovina je provela potpunu liberalizaciju vanjske trgovine za razliku od ostalih zemalja iz okruženja jugoistočne Evrope koje su zadržale neke od oblika zaštite, naročito u poljoprivredi. Otuda multilateralna liberalizacija trgovine za Bosnu i Hercegovinu otvara niz dilema, od kojih su izražene sljedeće: a) Izraženi trgovinski deficit koji ugrožava makroekonomsku stabilnost i vanjsku likvidnost države. Međunarodna trgovina pomaže ekonomski razvoj jedne države, ali samo kada izvoz predvodi njen ekonomski rast.17 U Bosni i Hercegovini ne samo da to nije slučaj nego BiH nema ni elementarnu zaštitu domaće proizvodnje od dampinških cijena i uvoza roba koje ne zadovoljavaju potrebne standarde kvaliteta, pa se producira inferiorno stanje i propadanje domaće proizvodnje. b) Činjenica da Bosna i Hercegovina, pod uvjetima liberalizirane trgovine, ne može zaštititi mladu nacionalnu industriju uz izmijenjene uvozne tarife, zabrane, ili kroz pružanje subvencija preduzećima u osnivanju.
17

J. Stiglitz, Protivrječnosti globalizacije, SBM-x, Beograd, 2004, str. 18.

PREGLED

45

c) Ogromna ovisnost o ostvarivanju prihoda po osnovu uvoznih tarifa. 8. Štaviše, ostaje otvoreno pitanje da li bosanskohercegovačko društvo, s obzirom na dosadašnje “rezultate” sveukupne tranzicije, ima unutrašnje sposobnosti za dosezanje racionalnog društvenog sistema ili je “vanjski poticaj” zadana budućnost održivosti Bosne i Hercegovine? 4. Preporuke Postojeći ekonomski problemi ukazuju na nesumnjivu potrebu za promjenama. Međutim, za krupnije promjene još uvijek ne postoji potreban stepen međunacionalnog i međuentitetskog povjerenja i saradnje.18 To znači da uz inferiornu ustavnopravnu (dejtonsku) konstrukciju, kakva nije viđena u dosadašnjoj povijesti, ali i uz odsustvo pune odgovornosti domaćeg vodstva, nije ni moguće elaborirati bosanskohercegovačku tranziciju pod vlastitim uvjetima i vlastitoj dinamici, u kojima domaća vlada može da modelira ekonomski razvoj, a ne da odmah ekonomija bude prepuštena tržištu.19 Otuda možemo govoriti o iznuđenim prilazima koji bi se sastojali u sljedećem: 1. Makroekonomske politike razvoja izložene u dokumentu Srednjoročna razvojna strategija BiH - PRSP najvećim dijelom su usklađene s politikama koje je ponudila međunarodna zajednica. Usmjeravanje na stvaranje pretpostavki za samoodrživ i ujednačen ekonomski razvoj i smanjenje siromaštva govori o racionalno izraženoj misiji stvaranja pretpostavki za zaključenje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, i u konačnici za učlanjenje u EU (prvobitno projicirano na 2009., potom protegnuto na 2014. godinu), u ime čega je uputno:
Od 2001., kada je izvršeno ispitivanje javnog mnijenja koje je pokazalo divergentne nacionalne interese u BiH, do danas nije primijećen značajni pomak u približavanju ovih interesa. 19 Elementarno znanje iz makroekonomske teorije pokazuje da je u uvjetima nesavršenog tržišta ili nepotpunih informacija neophodna intervencija vlade kako bi se povećala efikasnost tržišta.
18

46

PREGLED

a) I eksplicite i implicite aplicirati na ujednačavanje jedinstvenog ekonomskog prostora u Bosni i Hercegovini, što bi omogućilo unifikaciju i stabilizaciju vanjskotrgovinske politike kao temeljne pretpostavke ekonomskog rasta; b) Kroz partnerski odnos, kao definiran poželjan odnos domaćih vlasti i onoga što u Bosni i Hercegovini nazivamo međunarodna zajednica, uključiti i odgovornost međunarodne zajednice za efektivno zadržanu ključnu ulogu u kreiranju makroekonomske politike zemlje. Ovakav zahtjev deriviran je iz dosadašnjeg intenziteta neposrednog međunarodnog utjecaja na prilike u Bosni i Hercegovini, koji je, nesumnjivo, bez presedana u savremenoj povijesti. Ovo izgleda još opravdanije ako se zna da su svi programi rekonstrukcije bili implementirani putem međunarodne zajednice, često i bez informiranja domaćih vlada (osim u slučajevima davanja garancija o zaduženjima). c) Uključivanje u sve relevantne međunarodne institucije i regionalne institucije, čime će biti otvoren pristup svjetskom tržištu kapitala, i stvaranje uvjeta za povećavanje stranih direktnih investicija. Kao prioriteti nameću se: - uključivanje u CEFTA-u u cilju podizanja konkurentnosti u regiji, - ubrzavanje primjene i razrade bilateralnih sporazuma o slobodnoj trgovini sa državama JIE. 2. Kako izgradnja jedinstvenog administrativno-ekonomskog prostora zahtijeva promjene Dejtonskog sporazuma, za koje ne postoje neophodne političke pretpostavke, preostaje da se njegovo ujednačavanje prepusti procesu prilagođavanja evropskim integracijama, što počinje s implementacijom zakona koji su već doneseni na državnom nivou (Zakon o konkurenciji i intelektualnom vlasništvu, Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o statistici itd.). 3. Potrebe fiskalne reforme u Bosni i Hercegovini više su nego nesporne. Štaviše, u prioritetu daljnjih ekonomskih reformi stoji komplementarno - izgradnja fiskalnih kapaciteta i institucionalne reforme, što proizlazi iz nedovoljno identificiranih troškova za zdravstvo, vojsku i obrazovanje, odnosno nejasno (u nekim situacijama i pogrešno) usmjeravane raspodjele sredstava, te neartikuliranih mehanizama socijalne zaštite. Za ovo je, naročito u
PREGLED
47

pitanju postizanja srednjoročne održivosti, neophodan intenzivniji proces strukturalnog prilagođavanja, za šta već postoje značajne pretpostavke: započete reforme poreznog sistema, penzijskog i zdravstvenog osiguranja, te konstituirane politike izvršenja budžeta i izvršenja vanjske revizije. U tom kontekstu restriktivna porezna politika koincidira s okvirima zdravih budžetskih institucija i racionalnijeg i odgovornijeg pozicioniranja javne administracije. 4. Upravljanje javnim rashodima podrazumijeva značajne racionalizacije, što znači fokusiranje: a) u kratkom roku: na javnu upravu, javni red i sigurnost; socijalnu zaštitu (naročito boračkih programa), obrazovanje, lokalna komunalna preduzeća i sl., b) u srednjem roku: na integrirani okvir fiskalnih sredstava i efikasnih kanala praćenja i izvještavanja kako na nivou države tako i na nivou entiteta; jačanje institucionalnih kapaciteta sistema finansijske odgovornosti. Međutim, u oba slučaja je neophodno: a) izvršiti prethodnu dijagnostičku analizu o stvarnoj disproporciji troškova, što bi dalo socijalno prihvatljiv “udar” na stvarne neracionalnosti u strukturi javnih rashoda, b) preispitati u kojoj mjeri “racionalizacije” osiguravaju veličine budućih budžetskih potreba i složenost upravljanja sistemom socijalne zaštite. Iskustva drugih zemalja istočne Evrope i centralne Azije pokazuju da je intenzitet restrikcija porezne politike u proporcionalnoj razmjeri s produbljivanjem siromaštva i produbljivanjem socijalnih razlika. 5. Kako je ostvarivanje stabilnosti domaće valute s režimom Valutnog odbora moguće zasnivati na finansiranju iz inozemstva samo u kraćem roku, to bi u srednjem roku stabilnost domaće valute morala biti zasnovana na rastu izvozne sposobnosti zemlje. U srednjem i dužem roku devizni kurs domaće valute mora biti pokriven uravnoteženjem pozicija platne bilance. Izraženi deficit ukazuje na potrebu izrade strategije vanjskotrgovinske razmjene i sektorskih strategija, koje će omogućavati značajnije smanjivanje trgovinskih i platnobilančnih debalansa BiH. 6. Iako je Bosna i Hercegovina skoro potpuno liberalizirala svoje tržište, politike liberalizacije trgovine, čiji porast između
48

PREGLED

ostalog stimulira proizvodnju u zemlji s obzirom na preferencijalne trgovinske aranžmane koje EU pruža BiH, otvaraju osjetljivo pitanje ekstremnog protekcionizma. Ipak, BiH mora nastaviti s liberalnim pristupom vanjskotrgovinskoj razmjeni, uz: a) Potrebu za balansiranjem troškova i prinosa od uvoznih carinskih stopa, čime bi se izbjeglo podrivanje napora domaćih proizvođača da pokrenu izvoz; b) Sofisticiran pristup, koji promovira stimuliranje domaćih preduzeća, stvaranje institucionalne i regulatorne podloge, kao što su: sistemi legislative za proizvode, sistemi ocjenjivanja usklađenosti i sistemi nadzora nad tržištem, koji olakšavaju izvoz na tržište EU, pogotovo proizvoda iz sistema trgovinskih povlastica koje je EU već odobrila BiH, zatim zaštitu od dampinga, zaštitu od uvoza roba lošeg kvaliteta i nelegalnih transakcija.20 Ovo je opet uvjetovano prvenstvenim zadatkom o izgradnji koherentnog sistema legislative na nivou BiH.21 7. Rast izvozne sposobnosti u našim uvjetima (valutni odbor, pozitivan saldo tekućih transakcija) moguć je samo uz dostizanje prosječne produktivnosti i konkurentskih sposobnosti na međunarodnim tržištima. Problem dostizanja prosječne produktivnosti
Sprečavanje dampinškog uvoza subvencioniranih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, kao i proizvoda koji se prodaju po nižim cijenama od cijena u zemlji izvoznici, a čiji je motiv osvajanje bh. tržišta, moguće je postići uvođenjem dampinške marže, koja ima isti efekt kao carine, a svrha joj je da ukloni štetno djelovanje dampinškog uvoza. (V. Živković, Spoljnotrgovinska razmjena Bosne i Hercegovine, “Poslovna politika”, Beograd, mart 2005). 21 Indikativno je npr. upozorenje o “zabrinjavajućim poteškoćama koje su se javile u provođenju regionalnih sporazuma o slobodnoj trgovini” u Izvještaju Evropske komisije o procesu stabilizacije i pridruživanja BiH za 2003. godinu. “Ovi sporazumi”, kaže se ovdje, “sadrže specifične tehničke standarde WTO-a, ali BiH ne posjeduje uvijek tehničku i/ili institucionalnu mogućnost zadovoljavanja ovih standarda na nivou države. Kao i prije, BiH nije bila u mogućnosti iskoristiti prednosti pogodnih uslova pristupa EU po Mjerama za autonomnu trgovinu zbog toga što institucije na državnom nivou još nisu u stanju da omoguće isticanje CE oznake ili da potvrde usklađenost s zakonodavstvom EU o sigurnosti”.
20

PREGLED

49

konkurenata na međunarodnim tržištima neposredno je vezan za proces tehnološkog restrukturiranja. Kako za ovo nema domaćih realnih finansijskih izvora, neophodno je stvarati uvjete za priliv finansijskih sredstava iz finansijskih institucija i stranih direktnih ulaganja. 8. S obzirom na nedostatak povoljnih dugoročnih kredita za privredu, među rješenjima je dugoročno zaduživanje banaka na međunarodnom finansijskom tržištu budući da bi nakon dobijanja prvog suverenog rejtinga BiH (B3) i cijena novca na domaćem tržištu trebala biti niža.

Literatura
Bosna i Hercegovina. Od zavisnosti od pomoći do fiskalne samoodrživosti (2002), Studija zemlje, Svjetska banka. Bowles, E., Edwards, E. (2001), Razumijevanje kapitalizma, Zagreb. Izvještaj o konkurentnosti BiH za 2001. godinu, ANUBiH, MIT, Sarajevo, 2002. Izvještaj o konkurentnosti Bosne i Hercegovine 2005-2006, Sarajevo, 2006. Hodžić, K. (2004), Makroekonomski okvir za održivost i razvoj BiH, “Prizma”, Sarajevo. Stojanov, D. (2000), BiH od 1995; Tranzicija i rekonstrukcija privrede u: “Politike međunarodne podrške zemljama JIE”, FOD BiH, Sarajevo. Sistem ranog upozoravanja u BiH, Sarajevo, razna godišta (od 2002. do 2006.). Stiglitz, J. (2004), Protivrječnosti globalizacije, SBM-x, Beograd. Osma godina daytonske BiH: nove vizije za Bosnu i Hercegovinu? (2003), Fondacija Heinrich Böl i ACIPS Sarajevo, zbornik radova i zaključci s alternativne konferencije, Sarajevo, 2. oktobra Živković, V. (2005), Spoljnotrgovinska razmjena Bosne i Hercegovine, “Poslovna politika”, Beograd, mart.

50

PREGLED

UDK 330.34(497.6)

Safet Krkić SA RAZVOJNOM STRATEGIJOM BIH IMA PERSPEKTIVU WITH DEVELOPMENT STRATEGY B&H HAS PROSPECT Sažetak Čak i nakon 10 godina poslije rata niti bh. ekonomija niti društvo ne mogu naći put koji vodi stabilnom razvoju. Nedostatak perspektive i siromaštvo su sve više prisutni u zemlji. Rješenje ovog problema nije moguće bez definiranja strategije za ekonomski razvoj. Vodeće političke partije ili strukture koje su ih izabrale odgovorne su za činjenicu da ova strategija nije definirana. Definiranje i prihvatanje razvojne strategije primarno znači analizu izvora države. Takva analiza je već urađena i ne treba se ponavljati. Najveći problem je, nesumnjivo, zapošljavanje. Stoga se razvojna strategija mora baviti prvo ovim problemom. Dok poljoprivreda nudi relativno velike mogućnosti za zapošljavanje i analizu razvojnih mogućnosti, pokazuje se da BiH ima neophodne preduvjete, razvoj poljoprivrede treba biti stimuliran. To se dodatno potvrđuje činjenicom da ova zemlja uvozi hranu u vrijednosti od približno 1 milijarde eura. Činjenica da se oko 2 milijarde KM troši na uvoz hrane a da je zemlja može sama proizvoditi jeste gubitak od hiljadu radnih mjesta. Razvoj poljoprivrede i proizvodnja lijekova trebaju biti stimulirani primarno poljoprivrednom proizvodnjom. BiH također ima dodatne izvore proizvodnje energije. Za razvoj spomenutih aktivnosti, pored sirovina, BiH ima i suficit infrastrukture, kao i potrebne profesionalne kadrove. Dugoročnu strategiju razvoja trebaju pratiti instrumenti politike stimulativnog razvoja. Instrumenti stimulacije razvoja trebaju se kreirati putem privrednih komora. Prijedloge mjera razvojne politike treba prihvatiti Parlament BiH . Na ovaj način bi postali pravni dokumenti.
PREGLED
51

Ključne riječi: razvojna strategija, analiza postojećeg stanja, izvori, siromaštvo, vodeće strukture, zapošljavanje, inicijalna infrastruktura, primarna poljoprivredna proizvodnja, poljoprivredna industrija, kadar, energetika, instrumenti ekonomske politike, privredna komora, pravna regulativa Summary Even after 10 years since the war, neither BiH economy nor society can find the way leading to stabile development. Lack of prospect and poverty are increasingly present in the country. Solution of this problem is not possible without defining the strategy for economy development. Leading political parties or structures that have elected them are responsible for the fact that this strategy has not yet been defined. Definition and acceptance of development strategies primarily means analysis of country’s resources. Such analyses have already been done and don’t need to be repeated. The biggest problem, no doubt, is employment. Therefore, the development strategy has to deal with this problem first. Since agriculture offers relatively high opportunities for employment and analysis of development possibilities shows that BiH has necessary preconditions, development of agriculture needs to be stimulated. This is additionally confirmed by the fact that this country imports food in the value of approximately 1 billion EUR. The fact that around 2 billion KM is spent on food import and that the country can produce it itself is a loss of one thousand employment positions. Development of agriculture and production of medicines should be stimulated by the primary agriculture production. BiH also has additional resources for energy production. For development of mentioned activities, besides raw materials, BiH also has sufficient infrastructure as well as necessary professional profiles. Long-term development strategy should be followed by instruments of stimulating development policy. Instruments of development stimulation should be created by economy chambers. Proposals of development policy measures should be accepted by the BiH Parliament. In this way, they would become legal documents.
52

PREGLED

Key words: Development strategy, analysis of existing condition, resources, poverty, leading structures, employment, initial infrastructure, primary agriculture production, agricultural industry, staff, energetics, economy policy instruments, economy chamber, legal regulations. Bosna i Hercegovina se, ne donoseći strategiju razvoja, nemajući dakle viziju svog razvojnog puta, nije ni mogla naći u nekoj boljoj poziciji do bijede i siromaštva najgore vrste. Strategija razvoja je način utvrđivanja šta ste, ko ste i gdje ste. Kada se tako nešto odredi, na osnovu toga se donose planovi gdje bi se dalje išlo i kako bi se tamo stiglo. Na kraju se ustanovljavaju metode odnosno sredstva kojima ćete do postavljenog cilja stići. Ako ste porodičan čovjek, morate imati viziju šta će porodica danas, sutra, preksutra i tako redom jesti, šta će i kako će se odijevati i obuvati, gdje će stanovati i slično. Da biste ono što je porodici neophodno pribavili, morate sagledati šta, ko, kada i kako treba učiniti kako bi porodici osigurao život dostojan čovjeka. Ono što vrijedi za porodicu – vrijedi, dakako, i za kompaniju, lokalnu zajednicu, državu, pa i društvo u cijelosti. Od završetka rata u Bosni i Hercegovini niko se ne brine o viziji budućeg privrednog i društvenog razvoja. Činjenica je da nemamo vizije kako organizirati i razvijati zemlju, pa nismo, naravno, ni mogli donositi strategiju razvoja. Nedostatnost vizije odnosno strategije razvoja put je, bez sumnje, u haos i bijedu. A bijeda bosanskohercegovačkog društva je gotovo nesnošljiva. Veći problem od bijede i siromaštva je svakako činjenica da se krećemo ka zemljama ekonomski najnerazvijenijeg i posve izgubljenog svijeta. Bijeda i siromaštvo su dio našeg svakodnevnog okruženja. I takvo stanje se sve više i sve brže pogoršava. Svrstali smo se među zemlje iz kojih bi mladi najradije pobjegli. U tome ih jedino sprečavaju tvrdi zakoni zemalja u koje bi željeli otići. Najveći problem bosanskohercegovačke privrede i društva je, bez sumnje, nezaposlenost. Povremene investicije, bilo da su iz domaćih ili pak inozemnih izvora, okrenute su, prije svega, podsticanju razvoja djelatnosti (institucija) koje su u funkciji potrošnje. Ono što čini bosanskohercegovački investicijski ambijent ponajbolje pokazuje slovenski trgovinski gigant „Merkator“. Ta
PREGLED
53

kompanija je nedavno pustila u rad svoj, ko zna koji već po redu, novi prodajni objekt u Bosni i Hercegovini. Novootvoreni prodajni objekt Slovenaca u Mostaru definitivno je poraz uma i razuma svih koji su o tome na bilo koji način odlučivali. Za ono što su Merkator, Obi, Intereks, Viza, Mik i sijaset drugih koji su tu da bi podupirali potrošnju roba koje se proizvode izvan Bosne i Hercegovine odgovornost snose stranke na vlasti i oligarhije koje su one instalirale. Primitivci koji su u poziciji da predlažu, donose i izglasavaju sve te stupidne odluke od Bosne i Hercegovine prave siromašnu pustinjsku zemlju. Nažalost, ni mnogi domaći investitori još nisu naučili lekciju kako se profit može ostvarivati i ulaganjem u proizvodnju. Stalno se pitam šta će se u svim tim veleljepnim trgovinskim objektima prodavati. Ako nemamo proizvodnje, to jest stvaranja nove vrijednosti, nemamo ni dohotka, samim tim ni prodaje. Ti veleljepni trgovinski objekti Bosni i Hercegovini su „pojeli“ stotine hiljada radnih mjesta. Zbog toga ćemo dugo vremena živjeti u najvećoj bijedi i siromaštvu. Moramo li biti u takvoj bijedi Moraju li Bosanci i Hercegovci živjeti u siromaštvu kakvo je danas? Mogu li se bijeda i siromaštvo pravdati ratom i ratnim razaranjima? Rat je, naravno, stvorio brojne i različite probleme bosanskohercegovačkom društvu. No, on je završen prije deset godina. Problemi koji su posljedica rata u najvećem broju su morali, ako ne biti i prevladani, ono barem prepoznati i s naznakama izglednosti njihovog rješenja. Ozbiljnije analize rasta i razvoja privrede Bosne i Hercegovine nas, međutim, upozoravaju ne samo da nema progresa nego i da ga s postojećim vladajućim strukturama neće ni biti. Umjesto rasta i razvoja, evidentno je širenje i produbljivanje bijede i siromaštva. Valja naglasiti da resursi kojim zemlja raspolaže, prije svih humani, ni na koji način nam ne nameću stanje u kom se nalazimo. Bosna i Hercegovina ima dovoljno proizvodnih kapaciteta, prirodne resurse, ne preveliku ali dovoljnu infrastrukturu, i najzad, znanje, iskustvo i volju najvećeg broja ljudi da svojim radom i sposobnošću osiguraju život dostojan čovjeka. Šta Bosni i Hercegovini nedostaje? Nedostaje volja, a nerijetko i svijest o potrebi upravljanja
54

PREGLED

vlastitim razvojem. Nedostaje, zapravo, odgovornost onih koji su, na ovaj ili onaj način, priskrbili sebi prava da upravljaju državom, tačnije, da upravljaju razvojem ove zemlje. Oni to katkad ne čine i zbog sitnih bijednih vlastitih interesa. Takvo ponašanje pojedinaca odnosno grupa na vlasti osnovni je uzrok nedostatnosti vizije razvoja bosanskohercegovačkog društva. Nedostatnost vizije razvoja vodila je razumljivo nedostatnosti strategije razvoja zemlje. Takvo stanje i nije moglo donijeti ništa drugo osim bijede i siromaštva. Ko je odgovoran za bijedu u kojoj živimo Umjesto razvoja i rasta, privreda i društvo Bosne i Hercegovine su u stagnaciji i siromaštvu. Za to stanje odgovornost snose pojedinci i grupe u vladajućim strukturama. Jednaka je odgovornost svih (bilo da su oni pojedinci ili partije koje su modelirale privredni i društvenih ambijent) koji su od rata naovamo upravljali zemljom. Od bosanskohercegovačkih građana oni su tražili i dobili prava da upravljaju zemljom. No, za to što su bili dužni da urade, a svjesno ili pak nesvjesno nisu uradili, moraju snositi odgovornost. I uopće ne sumnjam da jednog dana za te postupke, na ovaj ili onaj način, neće odgovarati. Neka se prisjete Ante Jelavića, Mirka Šarovića, Jadranka Prlića, Edhema Bičakčića i drugih kojim su policija i sudovi stalno za petama. Za bijedu i siromaštvo bosanskohercegovačkog društva ne može se zaobići ni odgovornost same struke. Posebna odgovornost je na ekonomistima, a prije svih onim koji su na različite načine (kao ministri, predvodnici vlade, savjetnici i sl.) činili dio vladajuće strukture. U vezi s tim ne može a da se ne nametne i pitanje kakvi su nastavni planovi i programi ekonomskih fakulteta u Bosni i Hercegovini. U tim programima ekonomistima nije pružena čak ni mogućnost da probleme vezane za strategiju razvoja samo i uoče. Zlatko Hurtić, zastupnik grupe što je radila na strategiji izlaska Bosne i Hercegovine iz siromaštva, ponajviše govori o onim koji u vladajućim krugovima predstavljaju struku. Stupidnost tog projekta apsolutno je nenadmašna. Ako je strategijom Hurtića & company moguće izaći iz siromaštva, zašto se odmah nije pravila strategija da Bosna i Hercegovina postane isto što i razvijeni Japan. Mnogo je onih koji poput Hurtića i nekih drugih ekonomista koji su čak sjedili (neki još uvijek sjede) u ministarskim
PREGLED
55

foteljama a da nisu naučili (stekli elementarno znanje) ni osnove ekonomije. Dva prijedloga strategija ekonomskog razvoja Bosne i Hercegovine, koja su inicirana u vremenu vlada prethodnog saziva, bez sumnje su vrijedan pokušaj da se u tom smislu nešto i učini. Nažalost, nisu bili i dovoljno istrajni da realiziraju tu ideju, odnosno naprave i usvoje razvojnu strategiju Bosne i Hercegovine. No, valja biti iskren, nacrt tih strategija bio je i previše skroman da bi se pokrenula ozbiljnija rasprava, usvajanje i njeno implementiranje. Šta činiti Donošenje i realizacija strategije dugoročnog ekonomskog razvoja jedina je alternativa Bosne i Hercegovine za izlazak iz postojećih problema. Razvojna strategija bi trebala da bude ono što su dijagnoza i terapija u medicini. Receptom se utvrđuje šta bi sve bolesnik morao činiti kao bi se oporavio. Kao i kod bolesnog organizma, razvojna strategija bi trebala pokazati šta je neophodno činiti. To što treba učiniti, dokumentom strategije se mora jasno predstaviti. Usto, mora se još i odrediti ko je taj što treba zadato da uradi, kako to treba uraditi, kojim sredstvima odnosno ljudima i u kom vremenu završiti. No, da se i sam ne bih našao u poziciji onih koji bi da lamentiraju nad stanjem i sudbinom bosanskohercegovačke privrede odnosno društva, u najkraćem ću iznijeti šta bi trebalo da bude okosnica razvoja naše zemlje. Djelatnosti čiji razvoj treba podsticati Da ne bih, dakle, ostao na kritici, polemiziranju, slaganju i neslaganju s onim šta se u vezi s problemima bijede, siromaštva i razvoja Bosne i Hercegovine posvuda govori, u nastavku ću u najkraćim crtama iznijeti vlastito viđenje osnova našeg budućeg razvoja. Na početku razmatranja problema razvoja BiH želio bih naglasiti kako dokument razvojne strategije ne bi smio biti prevelik ni preopširan (ne bi trebalo analizirati i predlagati podupiranje razvoja svega i svačeg). Morao bi sadržavati četiri međusobno povezane cjeline. Prvu bi činila analiza onoga čime Bosna i Hercegovina raspolaže. U tom smislu značajno je ukazati na prirodne i
56

PREGLED

humane resurse zemlje, zatim izgrađenu infrastrukturu, te stanje šireg i užeg okruženja (unutrašnjeg - politička situacija, i vanjskog - odnosi za zemljama u susjedstvu). Drugi dio bi trebao sadržavati analizu postojećeg stanja privrede odnosno društva Bosne i Hercegovine. Trebalo bi, naime, predstaviti stanje i korištenje raspoloživih resursa, proizvodne kapacitete, veličinu i značaj institucija društvene nadgradnje te perspektive koje postojeći razvoj nudi. U okviru tog dijela nužno je također ocijeniti da li postojeći razvoj može osigurati napredak i rast, te u kom se pravcu kreću bosanskohercegovačka privreda i društvo (povoljnom, nepovoljnom, neutralnom i sl.). I upravo taj dio dokumenta u dvije naprijed spomenute strategije valjano je urađen. Otud se taj materijal i može koristiti za projiciranje osnova budućeg razvoja Bosne i Hercegovine. Treće, razmatranje i upoređivanje stanja postojećih resursa s onim šta je odnosno koliko je (u kom obimu) od toga dosad iskorišteno. U okviru tog dijela neophodno je još i ukazati na to koji resursi i koje djelatnosti su od posebnog značaja za razvoj Bosne i Hercegovine. Nužno je, naravno, iznijeti i činjenice zbog čega bi trebalo bosanskohercegovački razvoj utemeljivati baš na tim resursima. Četvrti dio podrazumijeva predlaganje instrumenata ekonomske politike kojim će se podupirati odnosno ograničavati razvoj pojedinih djelatnosti. Ovaj dio strategije razvoja podrazumijeva serioznu i detaljnu razradu svih instrumenata ekonomske politike kojim će se podupirati odnosno sputavati razvoj pojedinih djelatnosti. Prijedlog mjera koje bi se koristile kao instrumenti upravljanja razvojem trebalo bi praviti u formi zakona. Te mjere pretendiraju da postanu obligatorni instrumenti, to jest instrumenti koji će imati snagu zakona na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine. Imajući na umu činjenicu da je u naprijed spominjanoj strategiji razvoja relativno dobro predstavljeno postojeće stanje u pojedinim djelatnostima, kao i činjenicu da su resursi Bosne i Hercegovine dovoljno istraženi, i u različitoj formi javnosti već predočeni, daje mogućnost da bez analize tačaka jedan i dva iznesem svoje viđenje onoga na čemu bi valjalo temeljiti naš budući razvoj. Principi na kojim bi trebalo temeljiti razvoj počivali bi na dvije odrednice. Prvo, trebalo bi osigurati što je moguće veće i što
PREGLED
57

brže zapošljavanje. Drugo, svagdje gdje je to moguće eliminirati uvoz roba i ta sredstva koristiti za savremene opreme i tehnologije. Riječ je, naime, o eliminiranju uvoza onih roba za čiju proizvodnju i kod nas postoje komparativne prednosti. Shodno datim odrednicama podsticao bi se razvoj sljedećih djelatnosti: Poljoprivreda i energetika Razvoj bosanskohercegovačke privrede trebalo bi temeljiti, prije svega, na razvoju primarne poljoprivredne proizvodnje (uzgoj žitarica, ljekovitog i krmnog bilja, voća i povrća, stočarstvo i akvakultura) i na njoj utemeljene agroindustrije. Zbog čega bismo trebali razvijati poljoprivredu i agroindustriju? Prije svega zbog činjenice što raspolažemo sa 0,17 hektara oranica i bašta po glavi stanovnika (prema svjetskim kriterijima to je dovoljno za osiguranje prehrane vlastitog stanovništva). Poljoprivredna proizvodnja se, usto, može organizirati minimalnim ulaganjima kapitala. Pokretanje proizvodnje u poljoprivredi zahtijeva manja ulaganja po radnom mjestu nego u bilo kojoj drugoj proizvodnoj grani. Činjenica da Bosna i Hercegovina uvozi hranu iako bi iz vlastite proizvodnje mogla podmiriti svoje potrebe, a neke poljoprivredne kulture bi mogla čak i izvoziti (rano povrće, određene vrste voća, mliječne prerađevine, meso, slatkovodnu ribu i sl.), dodatni je faktor podsticanja razvoja poljoprivredne proizvodnje. U studiji koja je data, uz jednu od naprijed spomenutih strategija razvoja, navodi se da 76,2% (str. 83) ukupnog uvoza naše zemlje otpada na prehrambene proizvode. Ako bismo se oslobodili tog uvoza, zemlji bi ostajalo preko milijardu i sedam stotina miliona američkih dolara deviza. Sva ta sredstva bi se mogla usmjeriti za podupiranje novog, većeg i još ubrzanijeg razvoja. Konačno, imamo solidne i još uvijek u relativno dobrom stanju i prerađivačke kapacitete agroindustrije. Uz osiguranje sirovinske baze pokrenuo bi se i taj dio naših privrednih potencijala. O radnoj snazi koja bi se mogla uključiti u ostvarivanju tog cilja i nije nužno posebno govoriti. Resursa te vrste imamo gotovo napretek. Druga oblast koja bi, kada je riječ o strategiji razvoja naše zemlje, morala imati prioritet jest energetika. Zbog čega? Prije svega zbog činjenice što imamo solidnu energetsku osnovu. Na prvom mjestu ističemo rezerve fosilnih goriva, pre-

58

PREGLED

ciznije uglja. Ni hidropotencijal zemlje nije, naravno, beznačajan. Moglo bi se, isto tako, koristiti i vjetar kao energetski potencijal, biogas i sl. Istini za volju, u privredi kakva je naša, i sadašnja proizvodnja energije je iznad naših potreba. No, ne treba zaboraviti da je energija ono dobro koje se može gotovo neograničeno izvoziti. Za našu zemlju od posebnog je značaja i činjenica da energija (posebno elektroenergija) spada u onu grupu dobara na koja nije potrebno stavljati deklaraciju o kvalitetu. Proizvodi bivše Jugoslavije, među njima dakako i Bosne i Hercegovine, u tom smislu oduvijek su imali najveću prepreku za izvoz. Bilo da se radi o izgradnji hidroelektrana odnosno termoelektrana, prijenosnoj mreži i slično, Bosna i Hercegovina za to ima još i potrebne stručnjake (humane resurse). Građevinarstvo kao jedna od razvojnih šansi BiH Treću oblast na kojoj bi Bosna i Hercegovina mogla utemeljivati svoj budući razvoj čini građevinarstvo. Zbog čega? Zbog činjenice da je naša zemlja u proteklom ratu enormno razorena. Samo obnova onog što je ratom razoreno dovoljan je razlog da se pokrenu aktivnosti razvijanja građevinarstva, prije svega industrije građevinskih materijala. Osim toga, Bosna i Hercegovina ni prije rata nije imala razvijenu infrastrukturu koja počiva na građevinarstvu. Tu imamo na umu izgrađene puteve višeg reda (autoputeve i njima prateće objekte), zatim stanove, kanale za navodnjavanje, vodovod i kanalizaciju, aerodrome, željeznicu i drugo. Za razvoj građevinarstva Bosna i Hercegovina ima i odgovarajuću sirovinsku pretpostavku, naravno i stručnjake koji su sposobni da tu djelatnost podignu na najviši mogući nivo. Tu su, recimo, nalazišta gline, zatim laporca, pijeska, drvene građe, željeza i slično. Uz sve to, građevinarstvo apsorbira relativno velik broj nekvalificirane radne snage, što je u ovom momentu za nas od izuzetnog značaja. Na biroima za zapošljavanje najveći je broj onih koji su bez odgovarajućih kvalifikacija. Farmaceutska i hemijska industrija u razvoju BiH Četvrta oblast koju bi kod nas morali više razvijati čini farmaceutska i određeni dijelovi hemijske industrije. Zašto baš te dvije oblasti?
PREGLED
59

Farmaceutska industrija zbog činjenice da će lijekovi, kako kod nas tako i u svijetu, dobivati sve veću važnost. Istovremeno, to je i industrija koja počiva na visoko sofisticiranom radu, što također nije problem u Bosni i Hercegovini. Nismo, isto tako, ni bez poželjne sirovinske osnove, to jest domaćih izvora reprodukcijskih materijala neophodnih za tu industriju. Kada je riječ o hemijskoj industriji, prije svega onoj koja se bavi proizvodnjom roba široke potrošnje (sapuni, deterdženti, paste i slično), valja napomenuti kako i za tu vrstu djelatnosti imamo dovoljno izgrađenih i očuvanih proizvodnih kapaciteta. Dio sirovinske osnove za tu industriju (nitrati), kao i neiscrpno tržište koje te proizvode traži (vještačka đubriva, higijenske potrepštine, kozmetički preparati i slično), također su osigurani. Drvoprerađivačka industrija u razvoju BiH Petu oblast čini drvna i drvoprerađivačka industrija. Razlog je u činjenici što u toj oblasti imamo solidnu infrastrukturu, sirovinsku osnovu, humane resurse, tržište, i konačno, mogućnost da izvozom proizvoda te grane ostvarimo potrebna devizna sredstva. Što se tiče razvoja ostalih djelatnosti, strategija budućeg razvoja Bosne i Hercegovine pretpostavlja njihovo razvrstavanje u dvije skupine. Prvu bi činile one djelatnosti prema kojim bi se vodila neutralna razvojno-podsticajna politika. Te bi djelatnosti bile u okviru konvencionalnog režima razvoja. Osiguravale bi se, naime, osnovne pretpostavke za njihov nesmetan razvoj. Ekonomskom politikom te djelatnosti se ne bi ni posebno podupirale, niti bi se restriktivnim mjerama sputavao njihov razvoj. Tržište, slobodan protok kapitala, slobodno kretanje radne snage, ničim ograničavano kretanje roba i slično bile bi jedine odrednice njihova razvoja. Njihov bi se razvoj, dakle, utemeljivao na standardnoj zakonskoj regulativi. U drugu grupu bi ušle one djelatnosti čiji razvoj bi mjerama ekonomske politike valjalo ograničavati. Tu na umu imamo, prije svega, djelatnosti sfere potrošnje. U pitanju su firme koje se bave trgovinom i ugostiteljstvom, posebno one koje preferiraju robu iz uvoza. Mislim da je tih subjekata danas i previše i da je u te svrhe do danas investirano enormno mnogo novca. Tako uloženi novac ne podupire razvoj zemlje. On je više u funkciji destrukcije
60

PREGLED

razvoja, a ne stvaranja stabilne i prosperitetne privrede. Naglašavam da je mjerama ekonomske politike neophodno ograničavati uvoz i prodaju vozila, benzina, cigareta, pića (alkoholnog i bezalkoholnog), određenih građevinskih materijala, turističkih putovanja u druge zemlje i slično. Strategijom razvoja, to jest instrumentima koji bi se donosili s ciljem ostvarivanja postavljenih zadataka osiguralo bi se preusmjeravanje investicija u one djelatnosti čiji razvoj za našu zemlju smatramo poželjnim. Instrumenti ekonomske politike i podsticanje razvoja BiH Da u najkraćim crtama, konačno, ukažemo i na značaj četvrtog dijela dokumenta strategije budućeg razvoja Bosne i Hercegovine. U pitanju su, dakako, instrumenti ekonomske politike kojim bi se podupiralo ostvarivanje postavljenih strateških ciljeva. Radi se o instrumentima koji su ekonomskoj nauci znani gotovo sto i više godina. Prije svega, tu mislimo na instrumente kreditnomonetarne i fiskalne politike, ali i na brojne administrativnoupravne mjere koje se uobičajeno koriste kao instrument upravljanja razvojem privrede. Detaljna razrada tih mjera zahtijevala bi mnogo veći prostor od onog koji se može osigurati u radovima ove vrste. Nije, naravno, od manjeg značaja ni vrijeme koje bi zahtijevala sveobuhvatna elaboracija tih instrumenata. Smatramo otud da bi najsvrhovitije bilo ako bi privredne komore, kako one na državnom tako i one na regionalnom nivou, taj dio strategije razvoja Bosne i Hercegovine same ponudile. U okviru odgovarajućih sektora samih komora, naime, ponajviše i ponajbolje je moguće sagledati vrijednost, utjecaj i doseg pojedinih mjera i instrumenata relevantnih za upravljanje razvojem privrede. Uloga komora u elaboraciji mjera i instrumenata upravljanja razvojem zemlje uistinu nema alternativu. Kada je riječ o razvoju primarne poljoprivredne proizvodnje, želim to posebno naglasiti, posve je malo instrumenta koji mogu biti tako i toliko efikasni koliko samo obvezivanje države da preuzme tržišne viškove (neprodanu robu) po unaprijed utvrđenim cijenama. Jedna takva garancija oslobađa poljoprivredne proizvođače neizvjesnosti, to jest rizika plasmana. Za posljedicu bi to imalo stabilnu poljoprivrednu proizvodnju, a samim tim i njen
PREGLED
61

stalni rast. To je i razlog zbog čega želimo potcrtati relevantnost tog instrumenta u podsticanju razvoja poljoprivrede u Bosni i Hercegovini. Pet pobrojanih oblasti moralo bi činiti okosnicu razvoja Bosne i Hercegovine u sljedećih desetak godina. Za podsticanje razvoja tih djelatnosti moguća je upotreba konkretnih i dobro nam znanih mjera ekonomske politike. Međutim, strategija koja bi se utemeljivala na postavkama poput onih: “treba da bude.., moguće je osigurati..., potrebno je selektivno izgraditi i održavati ..., maksimalno zalagati...”, i tome slično, nije, niti pak može biti strategija. Za takvu strategiju niti je moguće donijeti odgovarajuće mjere ekonomske politike, niti naći odgovorne institucije koje bi nešto tako mogle realizirati. A bez strategije razvoja isto smo što i brod koji se našao na pučini i gdje njegova posada ne zna otkuda su došli, kuda treba da krene, gdje će i da li će uopće negdje stići.

62

PREGLED

UDK 347.469 + 340(497.6) : 061.1

Miloš Trifković

ODREĐIVANJE MONOPOLISTIČKIH SPORAZUMA U PRAVIMA BOSNE I HERCEGOVINE I EVROPSKE UNIJE DEFINING MONOPOLISTIC AGREEMENTS IN LAWS OF BOSNIA AND HERZEGOVINA AND EUROPEAN UNION Sažetak Sadašnje bosanskohercegovačko pravo konkurencije je po konceptu, izvorima, strukturi, institucijama i značaju antitrustovskog prava potpuno podudarno sa osnovnim modelom koji postoji u uporednom pravu. Antimonopolske odredbe bh. Zakona o konkurenciji iz 2005. i podzakonskih akata Konkurencijskog vijeća donesene su po ugledu na Sporazum o Evropskoj uniji (TEU) i na sekundarne izvore prava Evropske unije. Ovaj rad prvenstveno ispituje stepen pravno-tehničke harmonizacije između BiH i EU pri određivanju monopolističkih sporazuma. U toj oblasti autor je utvrdio tri manje i jednu značajnu neusaglašenost. Bitna razlika je alternativni pristup EU i kumulativni pristup BiH u tretmanu preduslova za zabranu monopolističkih sporazuma. Član 85 (1) TEU zabranjuje sporazume koji kao svoj „predmet ili posljedicu“ imaju negativan uticaj na konkurenciju, dok čl. 4 (1) bh. Zakona o konkurenciji zabranjuje sporazume koji kao „cilj i posljedicu“ imaju sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje konkurencije. Kumulativni pristup bitno ograničava primjenu bh. prava i mora biti promijenjen što je prije moguće. Ključne riječi: pravo, Bosna i Hercegovina, Evropska unija, konkurencija, relevantno tržište, monopolistički sporazumi, Pravilo razuma, izuzeća, de minimis
PREGLED
63

Summary Present BH competition law is by concept, sources, structure, institutions and importance of antitrust fully comparable with the basic model existing in the comparative law. Antitrust provisions of BH Competition Act 2005 and Competition Council regulations are drafted after TEU and secondary sources of EU law. The paper primarily examines degree of technical harmonization between BH and European Union in determining monopolistic agreements. In this ambit author found three minor and one substantial disparity. Crucial difference is EU alternative and BH cumulative treatment of prerequisites for prohibition of monopolistic agreements. Art. 85 (1) TEU prohibits agreements which have as their “object or effect” negative impact on competition, while Art. 4 (1) of BH Competition Act prohibits only agreements which as “object and effect” have prevention, restriction or distortion of competition. Cumulative approach is essentially limiting scope of application of BH law and should be changed as soon as possible. Key words: law, Bosnia and Herzegovina, European Union, competition, relevant market, monopolistic agreements, Rule of reason, exemptions, de minimis I. Uvodne napomene 1. Historijat 1. Monopolistički sporazumi su prvi i najtipičniji oblik djelovanja preduzeća na sprečavanju, ograničavanju i narušavanju slobodne i fer utakmice. Njihovom suzbijanju je bio posvećen Sherman Act iz 1890. koji označava rađanje prava konkurencije u SAD-u. Od tada je ova grana prihvaćena u svim modernim pravnim porecima1, uključujući i one koji su stvoreni na supranacionalnom regionalnom nivou. Pravo EU je najvažniji rezultat ovoga procesa na međunarodnom nivou. Kraj XX i početak ovog vijeka
Historijat vidjeti kod: Trifković dr. Miloš: Pravo konkurencije, Svjetlost, Sarajevo, 1980, str. 25-41 (Dalje će se citirati kao Trifković, Pravo konkurencije).
1

64

PREGLED

obilježavaju i pokušaji da se monopolističko djelovanje pravno uredi i na globalnom nivou2 i rasprave o njihovoj oportunosti.3 Razvoj regulisanja konkurencije doveo je i do proširenja prava konkurencije. Bez obzira na razlike u pojedinim porecima, nesumnjivo je da u predmet prava konkurencije danas ulaze dva osnovna instituta: monopolističko djelovanje i nelojalna utakmica.4 Time je pod zakonsku zaštitu stavljeno shvaćanje da nema slobodne bez lojalne, fer utakmice, niti lojalne konkurencije ako ona nije slobodna. Svaka od dvije osnovne komponente predmeta prava konkurencije ima i samostalan pravni razvitak. Za monopolističko djelovanje su karakteristični stvaranje instituta zabrane zloupotrebe dozvoljenog monopolističkog položaja, kontrola koncentracija kao preventivni instrument i široka gama specijalno regulisanih sektora privrede od posebnog društvenog interesa. 2. Historijat prava konkurencije u BiH se može smatrati poznatim.5 Sadašnja faza formalno počinje donošenjem novog Zakona o konkurenciji 2001. godine.6 Ovaj akt je bio potpuno neuspio pokušaj prenošenja prava konkurencije Evropske unije u bh. sistem. Zbog toga se pristupilo izradi potpuno novog zakona pod istim nazivom. Važeći Zakon o konkurenciji (dalje: ZoK i ZoK/05) stupio je na snagu 2005. godine.7
Vidjeti: Trifković dr. Miloš: Međunarodno poslovno pravo, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Sarajevo 2001, Dio peti: „Pravo konkurencije u međunarodnom prometu“, str. 459-477 (dalje: Trifković, Međunarodno poslovno pravo). 3 Vidjeti: Michael J. Trebilcock – Robert Howse, The Regulation of International Trade, Routledge. London and New Yourk, 3rd Ed. 2005, str. 608609 naročito. Na str. 608 se nalazi podatak da oko 50 članica WTO-a uopšte nema antitrustovsko zakonodavstvo, dok ga veliki broj članica ima samo na papiru. 4 O različitom tretmanu nelojalne utakmice u uporednom pravu vidjeti: Trifković dr. Miloš: Nelojalna utakmica, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 25-81 (dalje: Trifković, Nelojalna utakmica). 5 Trifković, Pravo konkurencije, str. 34-44; Trifković: Nelojalna utakmica, str. 12-25; Trifković dr. Miloš, Nova struktura prava konkurencije u Bosni i Hercegovini, Zbornik radova sa Međunarodnog savjetovanja „Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse“, Neum 6-8 lipnja 2003, str. 65-90 (dalje: Trifković, Nova struktura...). 6 Sl. gl. BiH 30/01. 7 Sl. gl. BiH 48/05.
2

PREGLED

65

Paralelno sa donošenjem novog ZoK teklo je još nekoliko značajnih aktivnosti. Prva je donošenje zakona koji su regulisali konkurenciju u sektorima od posebnog društvenog interesa: prenos i trgovina električnom energijom, pružanje usluga operatera željezničkog saobraćaja, davanje nerezervisanih poštanskih usluga i usluga u oblasti elektronskih komunikacija. Druga je izrada i usvajanje zakona o zaštiti potrošača i o pravima intelektualne svojine. Na trećem, iako ne najmanje važnom mjestu, nalazi se formiranje Konkurencijskog vijeća i početak njegovog rada, naročito na donošenju podzakonskih akata. Četvrto, stupili su na snagu propisi u oblastima koje bitno utiču na stanje i politiku konkurencije, iako same po sebi ne spadaju u pravo konkurencije. To su: javne nabavke i nadzor nad tržištem. Državna pomoć i državne subvencije su jedina oblast neposredno vezana za uslove konkurencije, koja još nije regulisana novim propisima. Rad na njihovom donošenju je u toku.8 Napokon, izuzetno značajan poticaj pravu konkurencije u ovoj fazi dalo je otvaranje pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SAA) između EU i BiH. Dosadašnji rezultati ove faze razvoja bh. prava konkurencije su impresivni. Doneseni su najvažniji zakonski i podzakonski akti. Stvoren je sistem koji je u modelu analogan većini modernih pravnih poredaka. Bh. pravo konkurencije je formulisano i funkcioniše na državnom nivou. Pravo konkurencije je organski povezano sa ostalim komplementarnim granama (statusno, pravo industrijske svojine i intelektualnog vlasništva, zaštita potrošača, krivično pravo itd.). Zabrana monopolističkog djelovanja je postala centralna os cijelog sistema zaštite konkurencije. Zato je posebno važno što je upravo u tom dijelu izvršena značajna harmonizacija domaćeg sa pravom EU. Očito je da će u budućnosti težište rada biti premješteno iz legislative na primjenu instituta prava konkurencije kroz administrativnu i sudsku praksu. Ovakav zaključak zahtijeva da se odmah pređe na razmatranje pravno-tehničkih pitanja.

CARDS projekt EU: „Podrška za konkurenciju i državnu pomoć BiH“, predstavljen maja 2006.

8

66

PREGLED

2. Metodološke odrednice 1. Monopolističko sporazumijevanje je klasičan institut prava konkurencije. Upravo zbog toga se kroz pravna rješenja o pojmu, zabrani ili dopuštenosti monopolističkih sporazuma najbolje sagledavaju stavovi nacionalnih prava o usvojenom konceptu, funkcijama i politici konkurencije. Obzirom na SAA pregovore, koji su u toku, trenutno je i kod monopolističkih sporazuma najvažniji problem utvrđivanje odnosa domaćeg sa pravom EU. Zahtjev harmonizacije bh. prava sa acquis communautaire kao cilj rada nameće procjenu stanja i kvaliteta regulative monopolističkog sporazumijevanja u ZoK u svjetlu prava EU. Obzirom na dostignuti stepen razvoja bh. prava konkurencije, osnovano je pretpostaviti da je izvršena značajna, mada ne i potpuna recepcija rješenja EU u ovoj oblasti. Objašnjenja i ocjena razlika se moraju dati imajući u vidu veličinu i strukturu tržišta BiH i EU, nacionalni i supranacionalni karakter regulative i pravno-tehničke specifičnosti svakog od ova dva poretka. 2. Postavljena hipoteza dozvoljava da se kao objekt posmatranja uzmu samo pravni poreci BiH i EU. Ovo ograničenje je opravdano i činjenicom da je pravo EU u velikoj mjeri ujednačilo rješenja sistema država članica o monopolističkom sporazumijevanju. U predmetnom smislu ćemo se ograničiti jedino na određivanje monopolističkih sporazuma u izvorima prava BiH i EU. Pri tome specijalno regulisani sektori neće biti ispitivani.9 Pošto su najvažnije političke i pravno-političke dileme riješene, dogmatična, sistemska i uporedna metoda će biti dovoljne za ostvarivanje ciljeva rada.

Za specijalnu regulativu sektora prometa električne energije i telekomunikacija vidjeti: Trifković, Nova struktura..., str. 79-81. Konkurencija u sektoru željezničkog saobraćaja je uređena Zakonom o željeznicama BiH (Sl.gl. BiH 52/05), a u sektoru poštanskog saobraćaja Zakonom o poštama BiH (Sl,gl. BiH 33/05). Konkurencijske politike i modeli regulirane konkurencije veoma su slični u sva četiri sektora.

9

PREGLED

67

II. Izvori prava 1. Ustavi 1. Bosna i Hercegovina je država federalnog tipa sa veoma složenom podjelom nadležnosti.10 U Federaciji BiH postoje i kantoni sa svojim izvornim ustavnim ovlaštenjima. Pretpostavka nadležnosti u državi postoji u korist entiteta, a u Federaciji u korist kantona.11 Nijedan od 13 ustava u BiH, osim ustava države, ne uređuje pitanje jedinstvenog tržišta.12 Zbog toga ćemo se zadržati samo na Aneksu IV dejtonskog Opšteg okvirnog sporazuma za mir kao Ustavu BiH i izvoru prava za ovu oblast13. 2. Ustav BiH u čl. I. 4. uvodi i obezbjeđuje četiri osnovne slobode kretanja: lica, robe, usluga i kapitala, “širom Bosne i Hercegovine”.14 Time je stvorena ustavna osnova za načelnu zabranu monopolističkog sporazumijevanja. Od članova Ustava koji posredno utiču na ostvarivanje četiri velike slobode najvažniji su III, VI i VIII. Donošenje državnih zakona koji su materijalizovali najnoviju fazu razvoja prava konkurencije u BiH omogućeno je najprije primjenom širokog tumačenja odredbi o četiri osnovne slobode, a potom i pozivanjem na međunarodne obaveze BiH, za čije ispuVidjeti: Trifković dr. Miloš: Rule of Law as a Challenge for Market Economy in the 21st Century – the Case of Bosnia and Herzegovina, in: “Jubilant Collection of Papers of the Economic Faculty of Sarajevo: “Economic Science Before the Challenges of the XXI Century”, Ekonomski fakultet, Sarajevo, 2002, pp 441-445 naročito. 11 Vidjeti čl. III.3 Ustava BiH i čl. III.4, st. 1 Ustava FBiH. 12 Vidjeti Amandman VIII na Ustav FBiH (Sl.n. FBiH13/97) i čl. 69 Ustava RS sa kasnijim amandmanima. Ustavi kantona ne sadrže odredbe koje bi se barem posredno mogle shvatiti kao intervencija u domenu jedinstvenog privrednog prostora cijele države. 13 Za naša razmatranja pravna priroda Aneksa IV se može zanemariti. Vidjeti npr.: Sienhoo Yee, The New Constitution of Bosnia and Herzegovina, 7 EJIL (1996), pp. 176-192, i Gaeta Paolo, The Dayton Agreement and International Law, 7 EIJL (1996), pp. 147-153. 14 Četiri osnovne slobode kretanja su detaljno razmotrene na okruglom stolu Ustavnog suda BiH “Sloboda kretanja u Bosni i Hercegovini”, koji je održan jula 2000. godine.
68
10

PREGLED

njenje je odgovorna isključivo država. Pored toga, ustavna osnova za donošenje zakona relevantnih za konkurenciju proširena je prešutnim prihvaćanjem teorije implicitnih ovlaštenja. Ova teorija, preuzeta iz EU, počiva na pretpostavci da država ima ovlaštenja da donosi zakone kad god je to potrebno za ostvarivanje njenih ustavnih odgovornosti, bez obzira što tekst Ustava ne sadrži izričito ovlaštenje za takav postupak. 2. Zakoni 1. Zakoni o konkurenciji su oni u kojima se nalazi sedes materiae za regulisanje konkurencije. Neposredno nakon Dejtonskog sporazuma doneseni su na nivou entiteta i države BiH. Ova podjela nosi na sebi i pečat historijskog razvoja državnosti Bosne i Hercegovine. Federacija BiH je usvojila Zakon o trgovini već 1995.15 Nakon nekoliko izmjena i dopuna 2004. donesen je novi Zakon o trgovini16 (dalje: ZoTF). Važeći ZoTF je zadržao ne samo prethodni koncept nego i formulacije relevantne za monopolističko sporazumijevanje. Republika Srpska je svoj Zakon o trgovini proglasila 1996. (Sl. glasnik RS 16/96, 52/01 - dalje: ZoTRS). Paralelno sa tim entiteti su donijeli i propise o kontroli cijena i tržišnim inspekcijama.17 Oba entitetska Zakona o trgovini predstavljaju manje ili više modifikovan Zakon o trgovini bivše SFRJ iz 1990. godine. Zbog toga oni odražavaju privredni sistem, izgled tržišta, politiku konkurencije i pravnu tehniku koji su bili karakteristični za ekonomsko uređenje bivše SFRJ. Antimonopolska rješenja u entitetskim Zakonima o trgovini su sektorskog karaktera, rudimentarna i neprilagođena pravu EU. Monopolističko sporazumijevanje se definiše kao „odnos između dva ili više trgovaca o uslovima poslovanja koji je usmjeren
Sl. n. FBiH 2/95, 19/96, 14/97. Sl. n. FBiH 64/04. 17 FBiH je Zakon o kontroli cijena i Zakon o tržišnoj inspekciji objavila u istim službenim novinama, kao i Zakon o trgovini, tj. u broju 2/95. Republika Srpska je u Sl. gl. RS 8/92 donijela Uredbu o načinu formiranja i kontroli cena na teritoriji RS, koja je naknadnom uredbom stavljena van snage (Sl. gl. RS 35/98). Zakon o tržišnoj inspekciji je donesen 1997. (Sl. gl. RS 10/97 i 52/01).
16 15

PREGLED

69

na narušavanje ili sprečavanje slobodne konkurencije, a kojim se jedan ili više trgovaca dovodi ili može dovesti u povlašteni položaj u odnosu na druge trgovce ili potrošače”.18 Zakoni navode šest grupa imenovanih slučajeva, bez preciziranja njihovih elemenata i izuzetaka.19 Odnos generalne klauzule i imenovanih slučajeva nije jasan. Samo se može pretpostaviti da su u pitanju apsolutno (per se) nedopušteni imenovani slučajevi. Napokon, ZoTF u čl. 44 navodi grupna izuzeća. Izuzeća su navedena netaksativno i formulisana uopšteno do te mjere da su neprimjenjiva. Pored toga, tumačenjem se može doći do zaključka da grupna izuzeća važe samo za horizontalne sporazume. Na osnovu svega izloženog jasno je da entitetska zakonodavstva nisu sposobna da zadovolje potrebe moderne tržišne ekonomije za regulisanjem monopolističkih sporazuma 2. Donošenje državnog Zakona o konkurenciji 2001. (dalje: ZoK/01) značilo je radikalan pravno-politički zaokret.20 Njegove polazne premise su četiri fundamentalne slobode kretanja iz čl. I.4. Ustava BiH i perspektiva pridruživanja Evropskoj uniji. Najvažnija ograničenja ovoga akta su bila: ustavna podjela nadležnosti između države i entiteta, nizak nivo integriranosti ekonomskog prostora BiH, nedovoljno razvijene institucije, lociranje zaštite konkurencije i potrošača na nivou entiteta u isti organ Urede za zaštitu konkurencije i potrošača, veoma oskudna materijalno-pravna regulativa monopolističkog djelovanja, uključujući i novi institut – kontrolu koncentracija, te potpuni izostanak sankcija za antikonkurencijska djela. Entiteti su bili dužni da u roku od tri mjeseca od donošenja ZoK/01 usaglase svoje zakone o trgovini sa novim državnim propisom.21 Izgleda da su oba entiteta smatrala da protivrječnosti ne postoje, pa je na ovom nivou organizacije države izostala legislativna intervencija. Pojam monopolističkih sporazuma u članu 4 ZoK/01 je odgovarao članu 81 (1) TEU. Začuđuje da su grupna izuzeća formulisana tako da važe za sve oblike monopolističkog djelovanja, dakle ne
18 19

Čl. 42, st. 2 ZoTF i čl. 36 ZoTRS Čl. 43 ZoTF i čl. 38 ZoTRS 20 Sl.gl. BiH 30/01 21 Član 25, st. 1 ZoK/01

70

PREGLED

samo za sporazume nego i za zloupotrebu dominantnog položaja i koncentracije.22 Pojedinačna izuzeća i sporazumi male vrijednosti nisu uopšte bili regulisani. Svi navedeni nedostaci ZoK/01 su doveli do izrade potpuno novog državnog Zakona o konkurenciji iz 2005. Za razliku od svoga prethodnika, novi Zakon o konkurenciji je harmoniziran sa antitrustovskim pravom EU. U političkom, institucionalnom i pravnom pogledu novi zakon je potpuno operativan akt. 3. Zakon o konkurenciji iz 2005. godine 1. Naziv novog državnog Zakona o konkurenciji je širi od njegovog isključivo antikartelnog sadržaja. Od četiri viša konkurencijska instituta pozitivnog prava u BiH, ovaj akt uređuje samo jedan – monopolističko djelovanje. Obezbjeđivanjem slobode utakmice i nekim formulacijama koje omogućavaju primjenu odredaba o zloupotrebi dominantnog položaja na djela špekulacije iz entitetskih zakona o trgovini, ZoK će odigrati bitnu ulogu u daljem razvoju cjelokupnog prava konkurencije u BiH. Njegova bitna obilježja iznijećemo imajući u vidu prvenstveno monopolističko sporazumijevanje. Cilj Zakona je “zaštita i promocija tržišne konkurencije u Bosni i Hercegovini”23 djelovanjem protiv sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja konkurencije u privrednim oblastima u kojima ona nije regulisana posebnim propisima. Izuzetno širok krug adresata Zakona, ekstenzivno određivanje načina i učestalosti njihovog djelovanja u prometu robe i usluga, te eksteritorijalno važenje Zakona24 pokazuju da ovaj akt konkurenciju tretira kao društvenu vrijednost per se. Uslovi za odobravanje izuzetaka od zabrane konkurentskog djelovanja25 indiciraju da je primarni stav modifikovan funkcionalnim shvaćanjem konkurencije, to jest ublažen sa Rule of reason, shodno tehnici prava EU.

Vidjeti čl. 7 ZoK/01. Čl. 1 ZoK. 24 Čl. 2 ZoK. 25 Vidjeti čl. 5-7 za izuzeća od zabrane monopolističkih sporazuma i čl. 18 (3) za uslovno odobrenje koncentracija.
23

22

PREGLED

71

Adresati ZoK su sintetički obuhvaćeni terminom “privredni subjekti”. Njihovo određivanje je šire nego u klasičnoj doktrini poslovnog/trgovačkog prava. U ovu kategoriju su svrstana sva fizička i pravna lica koja posredno ili neposredno učestvuju u prometu robe i usluga. Za podložnost ZoK su bez značaja: svojinski oblik sa kojim subjekt djeluje, sjedište ili prebivalište, javni ili privatni karakter subjekata, djelovanje javnih subjekata iure imeprii ili iure gestionis, profitni ili neprofitni karakter aktivnosti, poslovna ili pravna samostalnost subjekata (nekontrolisana i kontrolisana lica), te učestalost njihovog pojavljivanja u prometu (jednokratno, povremeno, trajno). U ovakvoj konstelaciji će se kao ključni problem politike konkurencije pojaviti određivanje “posrednog učestvovanja” javno-pravnih subjekata u prometu robe i usluga. Izgleda da je Konkurencijsko vijeće već usvojilo veoma široko shvaćanje posrednog uticaja političko-teritorijalnih jedinica na privredno poslovanje.26 Zakon se primjenjuje ne na cijeloj teritoriji BiH, ali i samo na njenom značajnijem dijelu na kome je konkurencija ugrožena. Ovakvo rješenje ponovo otvara pitanje nadležnosti institucija i sukoba entitetskih sa državnim zakonima. Ipak, za razliku od ZoK/01, važeći zakon ne zahtijeva novo usaglašavanje propisa entiteta. Pojedini instituti antitrustovskog prava su regulisani po modelu i uz,više ili manje, dosljedno praćenje rješenja primarnih i sekundarnih izvora komunitarnog prava. Nužne ili slučajne razlike između prava BiH i EU postoje. U oblasti monopolističkog djelovanja one će biti razmotrene u ovom radu. Najveću i najvažniju novinu ZoK/01 predstavljalo je uvođenje institucija za zaštitu konkurencije koje do sada nisu postojale.27 Zakon o konkurenciji iz 2005. zadržava isti institucionalni pristup, ali unosi i značajne novine. Najprije, na nivou
Konkurencijsko vijeće je u svome Rješenju od 18.1.2006. zaključio da Vlada Kantona Sarajevo svojim odlukama o subvencioniranju troškova javnog gradskog prevoza u JKP GRAS za određene kategorije lica “posredno učestvuje ili djeluje na tržište” (podvukao M.T.). Vidjeti http:// www.bihkonk.gov.ba/ba/ praksa/praksa1801200602.html 27 Vidjeti čl. 9 do 24 ZoK/01.
26

72

PREGLED

entiteta je zaštita konkurencije odvojena od zaštite potrošača. Dalje, entitetski uredi su samo organizacione jedinice Konkurencijskog vijeća, a ne relativno samostalni uredi koje osnivaju entiteti. Treće, postupak Konkurencijskog vijeća je detaljno regulisan. Napokon, KV je dobilo pravo da izriče sankcije. Rezultat svih navedenih izmjena je administrativni kapacitet Konkurencijskog vijeća koji odgovara zahtjevima domaćeg tržišta i zahtjevima buduće saradnje sa srodnim tijelima unutar EU. 4. Podzakonski akti Konkurencijskog vijeća 1. Konkurencijsko vijeće je počelo sa donošenjem podzakonskih akata još na osnovu ZoK/01. Ova djelatnost je intenzivirana nakon stupanja na snagu novog zakona. Prva grupa ovih izvora reguliše pitanja unutrašnje organizacije i rada Konkurencijskog vijeća. Iako zakon iz 2005. nije potpuno promijenio položaj, funkcije, imenovanje i nadležnost Konkurencijskog vijeća, prethodno doneseni podzakonski akti su inovirani. Podzakonski akti KV se mogu podijeliti na one koji uređuju organizaciona i proceduralna pitanja, one koji regulišu izvjesna materijalno-pravna pitanja i akte kaznene i administrativne prirode. Za monopolističko sporazumijevanje je najvažnija druga grupa akata. 2. Podzakonski akti materijalno-pravnog karaktera, važni za koncept monopolističkih sporazuma, obuhvataju dvije podgrupe. Razmotrićemo ih posebno. Prva podskupina podzakonskih akata KV precizira kategorije ključne za primjenu Zakona o konkurenciji. Tu spada najprije Odluka o utvrđivanju relevantnog tržišta. Iako donesena na osnovu ZoK/01,28 ona je potpuno primjenjiva i unutar regulative važećeg ZoK iz 2005. godine. Drugi akt, Odluka o sporazumima male vrijednosti bazirana je na novom ZoK.29 Treći akt je Odluka o definisanju kategorija dominantnog položaja.30 Sva tri podzakonska akta su usklađena sa normama prava EU.
28 29

Odluka je donesena 3.12.2004. a objavljena u Sl.gl.BiH 1/05 Sl. gl. BiH 86/05 30 Sl. gl. BiH 18/06

PREGLED

73

Druga podskupina reguliše grupna izuzeća. Vertikalni sporazumi su generalno uređeni Odlukom o grupnom izuzeću sporazuma između privrednih subjekata koji djeluju na različitim nivoima proizvodnje odnosno distribucije (vertikalni sporazumi).31 Njen predmet su: isključiva i selektivna distribucija, isključiva kupovina i isključivo snabdijevanje, većina sporazuma o frenčajzingu i sporazumi u kojima je ustupanja prava intelektualnog vlasništva nebitan element posla. Specifični vertikalni sporazumi regulisani su specijalnim odlukama: o distribuciji i servisiranju motornih vozila32 i o prenosu tehnologije, licence i know-how.33 Horizontalni sporazumi su uređeni Odlukom o grupnom izuzeću sporazuma između privrednih subjekata koji djeluju na istom nivou proizvodnje odnosno distribucije, a koji se posebno odnose na istraživanje, razvoj i specijalizaciju34, i Odlukom o grupnom izuzeću sporazuma o osiguranju.35 Akti ove podskupine su usaglašeni sa zahtjevima prava konkurencije EU. III. Pojam monopolističkih sporazuma 1. Relevantno tržište 1. Prethodno pitanje za raspravu o bilo kom obliku monopolističkog djelovanja jeste: šta je u datom slučaju „relevantno tržište“, tj. tržište36 prema kome se određuje učešće privrednih subjekata u pojedinim djelatnostima i njihov potencijalni ili stvarni uticaj na konkurenciju? Ipak, ZoK/01 nije određivao kategoriju “relevantno tržište”. Kriteriji za njeno definisanje su bili stavljeni u nadležnost Konkurencijskog vijeća (KV)37. Čl. 3 novog ZoK
Sl. gl. BiH 18/06. Dalje će se citirati kao Odluka o grupnom izuzeću vertikalnih sporazuma. 32 Sl.gl. BiH 16/06 33 Sl.gl.. BiH 15/06 34 Sl.gl. BiH 15/06 35 Sl. gl. BiH 15/06 36 O različitim značenjima „tržišta“ vidjeti: Trifković, Pravo konkurencije, str. 3, 11-12, 15-19 40, 51. 37 Odluka o tome objavljena je u Sl. gl. BiH 1/05
31

74

PREGLED

od “relevantnog tržišta” čini zakonsku kategoriju i zahtijeva donošenje podzakonskog akta KV kojim će se utvrditi bliži kriteriji za njegovo određivanje. Postojeća odluka zadovoljava potrebe bh. prava konkurencije, tako da novi podzakonski akt do sada nije donesen. 2. ZoK definiše “relevantno tržište“ kao „tržište određenih proizvoda koji su predmet obavljanja djelatnosti privrednih subjekata na određenom geografskom području”.38 Potom su posebno određeni „relevantno tržište proizvoda“ i „relevantno geografsko tržište“. Iz zakonskih definicija se na prvi pogled može izvući zaključak da je „relevantno tržište“ rezultanta isključivo svojstava proizvoda i geografskih obilježja teritorije.39 Analiza Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta pokazuje da je prethodni zaključak nepotpun. Pored dva zakonska elementa, kao kriteriji za određivanje relevantnog tržišta in concreto moraju se uzeti u obzir barem još neki momenti: stavovi potrošača i korisnika o zamjenjivosti proizvoda, cijena supstituta, vrijeme za njegovo nabavljanje ili uvođenje u proizvodnju, barijere za pristup tržištu itd. Relevantno tržište je najprije tržište proizvoda. Ono obuhvata istovrsne proizvode i njihove supstitute. Odluka dozvoljava da se ono u posebnim slučajevima određuje i za skupinu proizvoda.40 Supstitut se određuje prema shvaćanju korisnika i/ili potrošača koje nije determinisano samo stvarnim osobinama i funkcionalnošću proizvoda41, nego i njihovom dostupnošću “pod prihvatljivim uslovima”.42 U određivanju zamjenjivosti proizvoda zakonodavac, dakle, uzima u obzir ne samo ekonomske nego i sve ostale faktičke uslove na datom tržištu. Geografsko tržište obuhvata cjelokupnu Bosnu i Hercegovinu ili „značajan dio“ njene teritorije na kome su uslovi trgovine relativno ujednačeni i koje se na osnovu toga razlikuje od uslova konkurencije na “susjednim geografskim tržištima”.43 Ovaj pristup
Čl. 3, st. 1 ZoK. Razrada je data u st. (2) i (3). Vidjeti čl. 3, stavove 2 i 3 ZoK 40 Čl. 11 Odluke 41 Slučaj United Brands v. Commission (1978) ECR, 207 je na primjeru tržišta banana pokazao svu složenost utvrđivanja tržišta proizvoda. 42 Čl. 3 ZoK, Čl. 3 Odluke. Formulacije ova dva člana su potpuno jednake. 43 Čl. 3 st. ZoK; čl. 4 Odluke. Formulacije ova dva akta također su identične.
39 38

PREGLED

75

je usklađen sa stavom komunitarnog prava prema kome relevantno tržište EU ne mora nužno obuhvatiti teritorije dvije ili više članica. Smatramo da kod nas i lokalno tržište, koje ne obuhvata „značajan dio teritorije“ BiH, izuzetno može biti kvalifikovano kao „relevantno tržište“ ako je na njemu koncentrisan značajan segment bh. potražnje ili ponude za robom povodom koje nastaje stvarno ili potencijalno monopolistički sporazum. Teret dokaza leži na subjektu koji iznosi takvu tvrdnju. Geografsko tržište nije uslovljeno administrativnom teritorijom entiteta. Geografsko tržište može biti utvrđeno i na međunarodnom nivou.44 Član 2 (3) ZoK/05 određuje svoje eksteritorijalno važenje nepreciznije nego što je to učinio ZoK/01. Ipak, sistemskim tumačenjem članova 2 (1), tčk. a i st. (3) ZoK/05 može se osnovano zaključiti će se on primijeniti onda kada subjekti sa sjedištem ili prebivalištem u inostranstvu počine izvan BiH zabranjeno djelo čije se štetne posljedice manifestuju u BiH. Za razliku od ZoK/01, novi zakon zahtijeva da efekt takvih radnji na domaćem tržištu bude “značajan”. Relevantno tržište se mora utvrditi za svaki pojedinačni slučaj. Odluka KV uspostavlja četiri bazna kriterija za definisanje relevantnog tržišta. To su: zamjenjivost potražnje za određenim proizvodom, zamjenjivost ponude za određenim proizvodom, postojanje potencijalne tržišne konkurencije i barijere pristupa tržištu. Svaki od ovih kriterija je kasnije detaljno operacionaliziran navođenjem elemenata koji moraju biti uzeti u obzir pri njihovom razmatranju.45 Ovakvim rješenjima je domaće pravo u cjelini usvojilo koncept komunitarnog prava.46 2. Određivanje monopolističkih sporazuma 1. Određivanje monopolskih sporazuma u čl. 4, st. 1 ZoK slijedi osnovni model monopolističkih sporazuma iz čl. 85 (1)
Čl. 2 (3) ZoK. Član 4 Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta u ovom slučaju upućuje na primjenu istih kriterija kao i za relevantno tržište unutar BiH. 45 Vidjeti čl. 6-10 Odluke. 46 Vidjeti Saopštenje Komisije iz 1997. u OJ C 372/03. Interesantno je da Vukadinović, Pravo Evropske unije, str. 491-494, i Josephine Steiner – Lorna Woods, isto djelo, str. 227-230, relevantno tržište izlažu samo u kontekstu zloupotrebe dominantnog položaja.
76
44

PREGLED

TEU. Ipak, formulacije koje je upotrijebio ZoK ukazuju na neke veće formalne i materijalne nepodudarnosti između komunitarnog i domaćeg prava. Razlike se tiču terminologije, određivanja predmeta i efekata sporazuma i uslova koje on mora da ispuni da bi bio zabranjen. Značaj monopolističkih sporazuma zahtijeva da svaka od navedenih nepodudarnosti bude posebno ispitana. 2. Član 85 (1) TEU poznaje tri vrste „sporazuma“: „svi sporazumi između preduzeća, odluke asocijacija preduzeća i usaglašena postupanja...“ Za njihovo označavanje član 4, st. 1 ZoK koristi čak šest termina. Razlog za ovakvu formulacije vjerovatno leži u želji za lakšom primjenom novih propisa. U monopolističke sporazume po ZoK spadaju svi izričiti ili prešutni načini postizanja saglasnosti povodom djelovanja koje negativno utiče ili može da utiče na konkurenciju. Saglasnost stranaka se u našem pravu može ostvariti formalnim i neformalnim sporazumima, voljnim ujednačavanjem faktičkog djelovanja na tržištu, neposredno ili preko udruženja, između subjekata sa različitih (vertikalni sporazumi) ili istih nivoa privrednih aktivnosti (horizontalni sporazumi), u pogledu cjelokupne aktivnosti ili samo njenog dijela. Pred Konkurencijsko vijeće i sudove u BiH sigurno će se postaviti zadatak da zakonsku terminologiju usaglase sa acquis communautaire.47 3. Druga i značajnija razlika između ZoK/05 i TEU postoji u shvaćanju predmeta monopolističkih sporazuma. Čl. 81 (1) kao monopolske određuje one sporazume koji “kao predmet ili posljedicu” imaju sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje konkurencije,48 dok čl. 4 (1) ZoK smatra monopolskim sporazumima one koji “za cilj i posljedicu” imaju navedene efekte štetne po konkurenciju. Nepodudarnost između formulacije dva akta sastoji se u tome što je termin „object“ ili predmet iz čl. 81 (1) TEU u ZoK

Pregled vidjeti kod: Vukadinović dr. Radovan, Pravo Evropske unije, Centar za pravo Evropske unije, Banja Luka – Kragujevac, 2006, str. 455457 (Dalje će se citirati kao Vukadinović: Pravo Evropske unije). 48 Pregled teorijskih stavova o ovome pitanju u pravu EU vidjeti kod: Vukadinović, Pravo Evropske unije, str. 461-462.

47

PREGLED

77

preveden kao „cilj“. Iako ovakav prevod nije leksički netačan,49 on u pravnoj terminologiji može da stvori teškoće. Naime, iako je u principu tačno da se iz predmeta ugovora mogu identifikovati ciljevi, pa i motivi stranaka, to ne mora uvijek da bude slučaj. Upravo zbog toga formulacija ZoK otvara mogućnost učesnicima monopolističkog sporazuma da u svoju odbranu ističu kako njihov „cilj“ nije bio narušavanje konkurencije, nego postizanje drugih dopuštenih rezultata. Time bi se u razmatranje uvelo ispitivanje namjere stranaka, što bitno otežava postupke dokazivanja i sankcionisanja. Zbog toga smatramo da bi u definiciji monopolističkog sporazuma bilo bolje koristiti riječ „predmet“. 4. Treća i najznačajnija nepodudarnost između dva upoređivana izvora odnosi se na nužne uslove za nedopuštenost monopolističkog sporazuma. Prema formulaciji čl. 85 (1) TEU zabranjeni su oni sporazumi „koji imaju kao njihov predmet ili posljedicu sprječavanje, ograničavanje ili narušavanje konkurencije...“ Nedopušteni su, dakle, i oni sporazumi monopolskog karaktera koji nisu ograničavajuće uticali na konkurenciju. Sama monopolistička sadržina sporazuma je, uz ispunjenje ostalih pravnih uslova, dovoljna da sporazum bude ništav, a njegovi učesnici podložni sankcijama. Ovi efekti ne moraju biti zasnovani ni na kakvoj prethodnoj odluci50. Čl. 4 (1) ZoK smatra monopolskim sporazumima samo one koji „imaju za cilj i posljedicu“ negativan uticaj na konkurenciju. Nasuprot u suštini alternativnom stavu čl. 81 (1) TEU, ZoK zahtijeva kumulativno postojanje i ciljeva i posljedica antikonkurencijskog karaktera. Jasno je da formulacija ZoK u odnosu na komunitarno pravo bitno ograničava krug sporazuma koji padaju pod udar antikartelnog prava. Ovakvu situaciju samo donekle ublažava pristup ZoK imenovanim slučajevima. Imenovani slučajevi monopoliJovanović Jasmina – Todorović Svetlana, Rečnik pravnih termina: srpsko-engleski-francuski, Savremena administracija, Beograd 2002, str. 635, riječi „object“ pridodaju sljedeća značenja: „predmet, stvar, cilj“. Bujas Željko: Veliki hrvatsko-engleski rječnik, Globus, III izdanje, Zagreb 2001, str. 596-597, termin „object“ prevodi također kao predmet, stvar i cilj, ali dodaje i: namjera, svrha, motiv. 50 Čl. 1, st. Uredbe 1/2003.
49

78

PREGLED

stičkih sporazuma i njihova ništavost su u ZoK regulisani potpuno saglasno čl. 81 (1) TEU. Iako se čl. 4 (1) ZoK izričito ne izjašnjava o odnosu generalne klauzule i imenovanih slučajeva, sistemsko i ciljno tumačenje upućuju na zaključak da su oni per se nedopušteni, te da stoga nije potrebno dokazivati postojanje elemenata generalne klauzule u svakom od njih. Time se u najtežoj grupi slučajeva može izbjeći dokazivanje da su cilj i posljedica bili kumulativno prisutni u konkretnom sporazumu. Primjena prakse Suda i Komisije pri rješavanju konkretnih slučajeva pred nadležnim domaćim organima može da ublaži posljedice nespretne formulacije čl. 4 (1) ZoK. Ipak, smatramo da najbolje rješenje ovog problem leži u izmjeni Zakona. 5. Uslovi za isključivanje zabrane monopolističkih sporazuma su u čl. 4 (3) ZoK postavljeni vrlo slično čl. 81 (3) TEU. Jedna tehnička razlika ipak postoji. Čl. 81 (3) TEU dozvoljava da se njime obuhvaćeni sporazumi odlukom Komisije izuzmu ispod antikartelne zabrane. Polazeći od čl. 2 Uredbe Komisije 2790/ 199951 i čl. 1 st. 2 Uredbe 1/2003, ZoK navedene sporazume neposredno izuzima ispod zabrane i time značajno smanjuje obim posla koji bi Konkurencijsko vijeće u ovome domenu moralo da obavi. IV. Dozvoljenost monopolističkih sporazuma 1. Dozvoljenost sporazuma i Rule of reason 1. Sporazum koji je po formi, sadržini i efektima monopolistički može se kvalifikovati kao dozvoljen ako su kumulativno zadovoljene dvije grupe uslova. Pri njihovom određivanju nema bitnih razlika između prava BiH i EU. Prva skupina uslova ima pozitivan karakter. Najprije se zahtijeva da sporazum doprinosi unapređenju proizvodnje, distribucije, tehnološkog ili ekonomskog napretka. Široka formulacija pozitivnih efekata u članovima 81 (3) TEU i 4 (3) ZoK neutrališe ograničenja tumačenju koja nameće taksativno nabrajanje društvenih koristi monopolističkog sporazuma. Sljedeći uslov je da potrošači dobijaju pravičan udio u koristima od monopolskog
51

OJ No L 336, od 29.12.1999.

PREGLED

79

sporazuma. Krug potrošača se određuje prema konkretnim okolnostima. I „pravičan udio“ je faktičko pitanje i mora se utvrditi u svakom pojedinom slučaju. Druga grupa uslova ima negativan ili zabranjujući karakter. Da bi sporazum bio dozvoljen, on, najprije, ne smije da nameće ograničenja koja nisu neophodna za postizanje ciljeva radi kojih su pozitivni uslovi postavljeni. I dalje, sporazum ne smije da “omogućuje isključivanje konkurencije u bitnom dijelu predmetnih proizvoda i usluga”.52 Razumije se da se u ovom članu misli na relevantno tržište konkretnih proizvoda. Čl. 1 st. 2 Uredbe 1/2003 monopolističke sporazume koje zadovoljavaju uslove iz čl. 81 (3) TEU izričito proglašava dozvoljenim i bez postojanja posebne prethodne odluke koja bi to konstatovala. Isti zaključak je sadržan i u čl. 4 (3) ZoK. Teret dokazivanja ispunjavanja uslova iz čl. 81 (3) TEU odnosno čl. 4 (3) ZoK leži na privrednom subjektu koji se poziva na dozvoljenost sporazuma.53 Olakšavanje provjere zadovoljavanja uslova iz članova 81 (3) TEU i 4 (3) postiže se sistemom pojedinačnih i grupnih izuzeća. U njihovom uređivanju ZoK slijedi najnoviju regulativu Evropske unije, posebno Uredbu 1/2003, koja ukida notifikacije, kao i Uredbu 2790/1999 posvećenu novom pristupu vertikalnim sporazumima. Upravo po ovakvom pristupu se važeći Zakon o konkurenciji značajno razlikuje od svoga prethodnika, ZoK/01. 2. Izuzimanje određenih monopolističkih sporazuma od antitrustovske zabrane očito predstavlja i u EU i u BiH kompromis između shvatanja. konkurencije kao vrijednosti per se i kao funkcionalnog instrumenta za ostvarivanje viših društvenih ciljeva: privrednog razvoja i socijalne pravde. Po svojoj suštini generalno legislativno izuzeće od antimonopolskih sporazuma služi istim ciljevima kao i Rule of reason u pravu SAD-a. Međutim, na filozofskom i pravno-tehničkom nivou, dva instituta nisu identična54. Rule of reason je tvorevina sudske prakse nastala u interpretaciji izuzetno
Čl. 4(3) ZoK. Čl. 2 Uredbe 1/2003. 54 Derrick Wayatt and Allan Dashwood, The Substantive Law of the EEC, Sweet and Maxwell, London 1997, str.367. Vidjeti i: Vukadinović dr. Radovan, Pravo Evropske unije, str. 464, i Josephine Steiner – Lorna Woods: EC Law, Blackstone Press Limited, London, 6th Ed, reprinted 1999, str. 214-215.
53 52

80

PREGLED

usko formulisanog čl. 1 Sherman Acta, dok je sistem izuzeća u pravu EU i BiH legislativni institut. Shodno tome, Rule of reason se uvijek primjenjuje na pojedinačni slučaj, u njegovim okvirima, i ex post facto, dok je pravilo o izuzeću u pravu EU i BiH dato unaprijed i sadržano u opštem pravnom aktu.55 U SAD-u jedino sud može odlučiti o primjenu Rule of reason, dok je u sistemu EU i BiH i nakon „novog pristupa“ primjena ovog pravila u krajnjoj liniji uvijek pod kontrolom Komisije, odnosno Konkurencijskog vijeća. Američki sudovi ne mogu primijeniti Rule of reason na horizontalne monopolističke sporazume koji se smatraju per se nedopuštenim, dok u pravu EU i BiH postoji mogućnost da se i ovi sporazumi kvalifikuju za izuzeće po članu 81 (3) odnosno čl. 4 (3) ZoK56. Za buduću sudsku praksu u BiH je interesantno da su navedene razlike između Rule of reason i sistema izuzetaka u pravu EU dovele do toga da Sud pravde veoma oprezno primjenjuje Rule of reason, naročito u sporovima povodom ustupanja isključivih prava prodaje, frenčajzinga i selektivne distribucije, i da se ovaj termin nikada oficijelno ne koristi. Za bh. pravo je značajno da je izuzeće tri navedene grupe sporazuma uređeno posebnom odlukom KV. 2. Pojedinačna izuzeća 1. Ugovori poslovnog prava koji ispunjavaju uslove iz člana 4 (3) ZoK smatraju se a priori dozvoljenim. Oni se zbog toga ne moraju notificirati, to jest podnositi na ocjenu Konkurencijskom vijeću.57 Ovakvim rješenjem je KV oslobođen i zahtjeva za
Vidjeti: Vukadinović dr. Radovan, Međunarodno poslovno pravo – Opšti deo, Centar za pravo Evropske unije Pravnog fakulteta u Kragujevcu, Kragujevac, 2005, str. 363 i 364. U Bijeloj knjizi o modernizaciji pravila za implementaciju članova 81 i 82 Osnivačkih ugovora iz 1999 (OJ C 132) Komisija je navela da se elementi Rule of reason u najvećoj mjeri nalaze u čl. 81(3) TEU. 56 Derrick Wayatt and Allan Dashwood, isto djelo, str. 367. 57 Čl. 7 (3) ZoK. Čl. 15 (1) Odluke o grupnom izuzeću sporazuma između privrednih subjekata koji djeluju na različitim nivoima proizvodnje odnosno distribucije (vertikalni sporazumi). Interesantno je da je čl. 8 st. ZoK/01 još uvijek sadržavao obavezu notifikacije.
55

PREGLED

81

izdavanjem Comfort letters. Ipak, Konkurencijsko vijeće, kao čuvar tržišne utakmice, može po službenoj dužnosti58 ili na zahtjev stranke u sporazumu pokrenuti postupak ocjene dopuštenosti pojedinog sporazuma.59 Stranka koja želi pravnu i poslovnu sigurnost može se obratiti Konkurencijskom vijeću radi donošenja rješenja o izuzeću konkretnog ugovora ispod zabrane antimonopolskih sporazuma iz čl. 4 (1) ZoK. Pri odlučivanju o zahtjevu Konkurencijsko vijeće primjenjuje posebna pravila za ovaj slučaj60, opšta pravila o svom postupku61 i supsidijarna pravila ZUP-a BiH. 2. Zahtjevu za pojedinačno izuzeće sporazuma se obavezno prilažu: original ili ovjereni prepis sporazuma, izvodi iz sudskog registra sa drugim obaveznim registracijskim dokumentima, godišnji izvještaj o poslovanju ili drugi finansijski izvještaji za godinu koja je prethodila sporazumu, te drugi podaci koje KV utvrdi neophodnim. I kada KV posebno ne traži, stranke mogu zahtjevu priložiti svoju procjenu relevantnog tržišta i njihovog učešća na tom tržištu. KV mora podnosiocu zahtjeva u pisanoj formi potvrditi prijem “kompletnog i urednog zahtjeva”.62 Pošto KV može i naknadno konstatovati podatke koji su mu neophodni, jasno je da potvrda o prijemu kompletnog i urednog zahtjeva ne mora koincidirati sa prvom predajom samog zahtjeva. Iako je formulacija čl. 5(1) ZoK nejasna, smatramo da rok od četiri mjeseca za donošenje rješenja teče od potvrde KV o prijemu zahtjeva, a ne od njegovog prvog podnošenja. U pozitivnom rješenju o pojedinačnom izuzeću KV može postaviti uslove i zabrane.63 Njihov cilj je maksimiziranje pozitivnih efekata sporazuma za učesnike uz izbjegavanje štetnih
58

Čl. 10 Uredbe 1/2003 veže samoinicijativno postupanje Komisije u deklarisanju pojedinog sporazuma saglasnim sa čl. 81 (1) TEU za postojanje javnog interesa EU. 59 Čl. 7 (4) ZoK i čl. 15 (2) Odluke o grupnom izuzeću vertikalnih sporazuma. Ovo ovlaštenje je saglasno sa čl. 29 st. 2 Uredbe EC 1/2003. 60 Čl. 5 i 29 ZoK naročito 61 Čl. 26-47 ZoK 62 Čl. 29 (3) ZoK 63 Čl. 6 (1) ZoK

82

PREGLED

posljedica odobrenog sporazuma na konkurenciju. Primjena Rule of reason ovdje je nesumnjiva. Pozitivno rješenje KV obavezno sadrži i rok do koga izuzeće važi, s tim da on ne može biti duži od pet godina. Rok teče od dana zaključenja sporazuma ako je rješenje bezuslovno. Rješenje koje sadrži dodatne uslove i/ili zabrane važi od dana donošenja, odnosno od dana ispunjenja uslova ako su oni sadržani u rješenju. Najkasnije četiri mjeseca prije isteka odobrenja izuzeća stranke mogu podnijeti zahtjev za produženjem u trajanju od najviše pet godina. KV će odobriti produženje ako stranke dokažu da uslovi iz čl. 4 (3) ostaju zadovoljeni. Pozitivno rješenje o izuzeću može biti preispitano po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranaka ukoliko je ispunjen neki od tri alternativna uslova: konstatovanje da je rješenje doneseno na osnovu nepotpunih ili netačnih podataka, da se stanje na relevantnom tržištu značajno promijenilo, ili da jedna od strana u sporazumu djeluje suprotno uslovima koje je KV postavilo u svom rješenju. Ne donese li KV rješenje u zakonskom roku, pretpostavlja se da je sporazum dopušten. Smatramo da je pretpostavka o dopuštenosti sporazuma oboriva. Argumente za ovakav stav zasnivamo na proširenju primjene čl. 5 stav 4 ZoK korištenjem tumačenja analogijom i primjenom pravila juridičke logike a maiori ad minus. Vidjeli smo, naime, da KV pod zakonskim uslovima ima mogućnost da po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke preispita svoje rješenje o već odobrenom sporazumu. U istim situacijama bi bilo nelogično zabraniti Konkurencijskom vijeću da preispituje sporazume koji su postali valjani na osnovu šutnje administracije samo zato što zakon ovo pitanje nije izričito regulisao. 3. Grupna izuzeća 1. Četiri su osnovna razloga za pojavu grupnih izuzeća u komunitarnom pravu: priznavanje ekonomske i poslovne opravdanosti nekih sporazuma u čijoj osnovi leži veće ili manje ograničavanje konkurencije, stimulisanje djelatnosti posebno značajnih za konkurentnost privrede Evropske unije, želja da se politika Komisije u ovoj oblasti učini unaprijed poznatom i sigurnom, te nužnost oslobađanja Komisije od rješavanja ogromnog broja slučaPREGLED
83

jeva. Reakcija Komisije na ove zahtjeve je u početku bila generička; na osnovu Uredbe 19/65 doneseno je ukupno 12 uredbi za različite oblasti: od isključive distribucije do pružanja usluga rukovanja na aerodromima.64 Analiza primjene uredbi o grupnim izuzećima u domenu vertikalnih sporazuma, sadržana u tzv. Zelenoj knjizi o vertikalnim ograničenjima u politici konkurencije,65 dovela je do “novog stila” ili „novog pristupa“ Komisije i Uredbe 2790/1999.66 Osnovni cilj Uredbe je da istovremeno obezbijedi i efektivnu kontrolu monopolističkog djelovanja i pojednostavljenje administracije. U tu svrhu su uvedeni: sistem direktno primjenjivih izuzeća i ovlaštenja nacionalnih antitrustovskih tijela i sudova da direktno primjenjuju komunitarno pravo kad god se radi o sporazumima ili drugim antikonkurencijskim djelima koja mogu uticati na trgovinu između članica.67 ZoK/01 nije izražavao ni stari ni novi pristup Komisije.68 Član 7 važećeg Zakona o konkurenciji kombinuje rješenja Uredbe 2790/1999 sa zadržavanjem nekih izuzeća za horizontalne sporazume.69 Ako ispunjavaju uslove iz čl. 4 (3) ZoK, svi navedeni sporazumi se smatraju dozvoljenim ex lege, pa je KV oslobođen rješavanja o odobravanju takvih sporazuma. Upravo zbog toga u ZoK nema posebnih proceduralnih odredbi za ovu situaciju. 2. Određivanje izuzetih sporazuma u pravu BiH je izvršeno na pragmatičan način. Postoji nekoliko metoda kojima se dodjeljuje izuzeće. U prvu skupinu spadaju horizontalni sporazumi, oni na koje se u komunitarnom pravu ne odnosi Uredba 2790/1999.70 Prema
Vidjeti: Vukadinović dr. Radovan, Pravo Evropske unije, Megatrend, Beograd, 2001, str.276-278 65 Green Paper on Vertical Restraints in EC Competition Policy (COM (96) 721). 66 OJ No L 336 od 29.12.1999, sa rokom važenja od 1.1.2000. do 1.6.2010. 67 Vidjeti Preambulu (Whereas) Uredbe 1/2003, tačke 2-8 i i članove 1, 5 i 6 naročito. 68 Vidjeti čl. 7 ZoK/01 69 Čl. 7 (1), a) ZoK 70 Uredba 2790/1999 u tački (5) Preambule i u čl. 2(1) i 2(3) izričito isključuje svoje važenje za horizontalne sporazume.
64

84

PREGLED

stilizaciji čl. 7 (1), a) ZoK moglo bi se zaključiti da su svi horizontalni sporazumi svrstani u generalna izuzeća. Pošto bi time i sam koncept izuzimanja i pojedinačni izuzeci bili učinjeni besmislenim, očito je da sistemskim tumačenjem treba utvrditi pravo značenje razmatranog rješenja. Ova metoda upućuje na zaključak da su za sada izuzeti izričito spomenuti sporazumi o istraživanju, razvoju i specijalizaciji i da KV, pozivajući se na st. 3 istog člana, može bliže definisati kriterije za izuzimanje ostalih tipova horizontalnih ugovora između stvarnih ili potencijalnih konkurenata koji bi ušli u kategoriju dozvoljenih horizontalnih sporazuma. Drugu grupu čine vertikalni sporazumi, posebno o isključivoj i selektivnoj distribuciji, isključivoj kupovini, isključivom snabdijevanju i franšizi.71 Smatramo da se ovdje, bez obzira na postojanje posebne Odluke KV sa svojstvom lex specialis, mogu svrstati i sporazumi o distribuciji i servisiranju motornih vozila, navedeni u posebnoj tački stava 1 čl. 7 ZoK. Treća skupina se ne određuje prema položaju učesnika sporazuma u lancu proizvodnje, distribucije ili prodaje, nego prema djelatnosti u kojoj se zaključuju. U nju spadaju najprije sporazumi koji se tiču intelektualne svojine u najširem značenju te riječi, pod uslovom da prenos prava intelektualne svojine nije glavni nego „pomoćni“, tj. sporedni element ugovora. Sporazumi o osiguranju kao kategorija su također generalno izuzetu od antikartelne zabrane. 3. Pored bližeg određivanja kriterija za grupna izuzeća pojedine vrsta sporazuma, KV ima još jedan zadatak u ovome domenu. On, najprije, mora da utvrdi “ograničenja ili ugovorne odredbe koje mogu biti sadržane u sporazumu” ili tzv. “bijele klauzule”. Pored toga, KV je dobio veoma tešku dužnost da odredi “ugovorne odredbe koje moraju biti sadržane u sporazumu”.72 Time je KV stavljen u poziciju “treće strane” u izuzetno širokoj gami atipičnih i složenih privrednih poslova. ZoK izričito ne nalaže KV da utvrdi zabranjene ili “crne klauzule”. Ipak, Odluka o grupnom
71

Konkurencijske definicije ovih sporazuma se nalaze u čl. 3 Odluke o grupnom izuzeću vertikalnih sporazuma. 72 Čl. 7, (2), b).

PREGLED

85

izuzeću vertikalnih sporazuma u čl. 7 i druge Odluke KV iz ovog domena sadrže liste posebnih uslova koje sporazumi ne smiju sadržavati.73 4. Pravilo de minimis 1. Da bi neki monopolistički sporazum bio zabranjen na osnovu člana 81 (1) TEU, on mora da ima komunitarnu dimenziju. A to znači da „može uticati na trgovinu između država članica“ i da je sposoban da negativno utiče na stanje konkurencije „unutar zajedničkog tržišta“. Zbog nedostatka tih elemenata, Sud pravde još 1969. godine u slučaju Voelk v. Vervaecke74 odbio je da proglasi sporazum ništavim i sankcioniše njegove učesnike. Sa izvjesnim zakašnjenjem Komisija je 1986. izdala Saopštenje (Notice) o sporazumima od minornog značaja, precizirajući svoju politiku o ovome pitanju.75 Saopštenje je još tri puta mijenjano i dopunjavano; posljednja verzija datira iz 2001.76 Stavovi iz Saopštenja nemaju pravno obvezujuću snagu, pogotovo ne za Sud pravde i Sud prve instance.77 Uspostavljanjem de minimis pravila nisu redefinisane suština, ništavost ili kažnjivost monopolističkih sporazuma neznatnog dejstva. Rukovodeći se načelom „De minimis non curat praetor“, odnosno rezonom ekonomičnosti i efikasnosti rada, Sud i Komisija su samo stvorili mogućnost da ograniče svoju nadležnost ukoliko to ocijene racionalnim.78 Izostavljanje komunitarnog procesuiranja
73

Čl. 9 Odluke o grupnom izuzeću sporazuma o prenosu tehnologije; čl. 13 Odluke o grupnom izuzeću sporazuma o distribuciji i servisiranju motornih vozila (Sl.gl. BiH 16/06). 74 Slučaj 5/69 (1969), ECR 75 Saopštenje 86/231 76 2001/C 368/07) 77 Tačka I, 6, Saopštenja iz 2001. 78 Tako je sud u slučaju Mueller International Schallplatten GmbH v. Commission ocijenio da je spor u njegovoj jurisdikciji iako je učešće firme na relevantnom tržištu bilo ispod 5% (Slučaj 19/77). Saopštenje Komisije iz 2001 u tački II, 11. izričito ostavlja najteže sporazume („hardcore restrictions“) izvan dosega de minimis izuzeća.

86

PREGLED

na osnovu de minimis pravila ne znači da nacionalni antitrustovski ili sudski i organi ne mogu preuzeti slučaj. 79 2. Suprotno komunitarnom sistemu i ZoK/01, djelomično izuzimanje sporazuma male vrijednosti iz generalne zabrane monopolističkih sporazuma je i danas u BiH zakonski institut (čl. 8). Karakteristično je da ZoK definiše sporazum male vrijednosti, određuje uslove pod kojim isključuje vlastitu primjenu i uspostavlja kriterije koji se primjenjuju prilikom ocjene. Pored toga, KV je ovlašten da svojim podzakonskim aktom uredi bliže uslove i mjerila za kvalifikovanje sporazuma male vrijednosti, te za njihovo izuzimanje ispod zabrane zaključivanja i izvršavanja. U oktobru 2005, dva mjeseca nakon stupanja Zakona na snagu, KV je donio “Odluku o sporazumima male vrijednosti”. Ovaj akt, kao i Zakon, prati stavove Komisije sadržane u Saopštenju o sporazumima manjeg značaja iz 2001. godine.80 Između Saopštenja i domaće regulative postoje neke značajne sistemske razlike. Tvorac Saopštenja je supranacionalni organ, dok su i ZoK i Odluku donijeli organi države. Shodno poretku EU, Saopštenje je akt politike konkurencije, dok su i ZoK i Odluka par excellence pravni akti. Zbog toga Saopštenje formalno-pravno ne obavezuje ni svoga donosioca,81 dok su i ZoK i Odluka obavezni za sve, uključujući i sudske organe. U takvim uslovima je neophodna elastičnost regulative obezbijeđena davanjem nadležnosti Konkurencijskom vijeću da određuje bliže uslove i kriterije koje sporazumi male vrijednosti moraju ispunjavati. Vidjeli smo da u komunitarnom pravu de minimis pravilo djeluje na i kroz nadležnost antitrustovskih organa Unije. Član 8 (1) ZoK funkcioniše tako što direktno isključuje protivpravnost monopolističkih sporazuma koji neznatno utiču na konkurenciju.82 I Saopštenje i bh. izvori uticaj sporazuma određuju prema učešću subjekata sporazuma na relevantnom tržištu. Pri tome Saopštenje precizira da se tržišno učešće primarno utvrđuje prema
Josephine Steiner – Lorna Woods, isto djelo, str. 208 2001 No.C.368/07. 81 Jedan od ciljeva Saopštenja je „davanje smjernica sudovima i vlastima država članica u njihovoj primjeni člana 81“ (tačka I, 4). 82 Član 1 Odluke izričito navodi da su sporazumi male vrijednosti „dozvoljeni oblici saradnje među privrednim subjektima“.
80 79

PREGLED

87

podacima o vrijednosti prodaje odnosno kupovine. Ukoliko ti podaci nisu dostupni, učešće se određuje prema pouzdanim tržišnim informacijama, uključujući i obim prodaje.83 Propisi BiH nemaju posebnu odredbu o ovome pitanju, što znači da se neposredno primjenjuje Odluka o utvrđivanju relevantnog tržišta.84 Polazeći od veličine tržišta EU, Komisija sporazume malih i srednjih preduzeća smatra prima facie nepodobnim da utiču na trgovinu između članica ili da ograniče konkurenciju na cijelom zajedničkom tržištu. Zbog toga i radi poticanja kooperacija između preduzeća ovoga tipa85 Komisija njihove sporazume a priori smatra podvrgnutim de minimis pravilu.86 U bh. uslovima ovakav pristup nije moguć. Pravno-tehničke razlike između komunitarnog i našeg prava su znatno manje. Na najvažnije ćemo skrenuti pažnju prilikom izlaganja konkretnih rješenja. 3. Da bi se monopolistički sporazum male vrijednosti smatrao dopuštenim, potrebno je da ispunjava jedan pozitivan i jedan negativan uslov. Razmotrićemo ih odvojeno Pozitivan uslov nije identično formulisan u relevantnim izvorima. Prema čl. 8 (1) ZoK, sporazum će biti „male vrijednosti“ ako „je zajedničko tržišno učešće učesnika sporazuma i privrednih subjekata pod njihovom kontrolom na relevantnom tržištu neznatno“. Dakle, ZoK, kao ni Saopštenje,87 ne mjeri uticaj sporazuma na stanje konkurencije direktno, nego posredno – putem minimalnog učešća svih ili pojedinih involviranih subjekata na relevantnom tržištu. Iste odredbe nalaze se i u čl. 2 Odluke. Nasuprot Zakonu i daljem tekstu Odluke, čl. 1 Odluke pod naslovom „Predmet“ uvodi treće mjerilo – neznatan uticaj na povredu Zakona o konkurenciji. Na osnovu gramatičkog i sistemskog tumačenja smatramo da se kriterij iz čl. 1 Odluke ne može primjenjivati.
Tačka II, 10 Saopštenja Sl.gl. BiH 1/05. 85 Vukadinović, Pravo Evropske unije, str. 467. 86 Tačka I, 3. Formulacija ove tačke je veoma oprezna i dozvoljava Komisiji da promijeni svoj stav bez promjene samog Saopštenja. 87 Tačka I, 2.
84 83

88

PREGLED

Prateći standarde Komisije, Odluka predviđa da neznatno tržišno učešće kod horizontalnih sporazuma postoji ako zajedničko učešće involviranih aktualnih ili potencijalnih konkurenata ne prevazilazi 10% relevantnog tržišta. U slučaju vertikalnih sporazuma pojedinačni udio od 15% relevantnog tržišta kod svakog učesnika predstavlja granicu poslije koje sporazum gubi de minimis svojstvo.88 Uslov za važenje ovoga pravila je da stranke nisu međusobni konkurenti. U treću grupu ulaze sporazumi kod kojih je teško ustanoviti da li su stranke konkurenti ili to nisu.89 Saopštenje Komisije postavlja prag od 10% tržišnog učešća i za ove sporazume. Formulacija tačke II, 7 Saopštenja nije jasna, ali se tumačenjem dolazi do zaključka da se prag od 10% postavlja za sve učesnike sporazuma. Član 8 ZoK je u cjelini preuzeo tačku II, 7 Saopštenja, pa se i on mora interpretirati na isti način. U slučaju sporazuma koji izmiču klasifikaciji, međutim, Odluka odstupa od komunitarne politike konkurencije i od predloženog shvatanja člana 8 ZoK. Prema članu 3, st. 1, tačka c) Odluke, tržišno učešće se ne mjeri agregatno za sve učesnike, nego za svakog od njih pojedinačno. Dakle, ova grupa sporazuma se metodološki tretira kao da su u pitanju vertikalni sporazumi, a kvantitativno kao da se radi o horizontalnim sporazumima. Odluka proširuje zakonsku regulativu time što u paralelnim mrežama sporazuma i kod kumulativnih efekata sporazuma različitih dobavljača i distributera. određuje prag tržišnog učešća svakog učesnika sporazuma od 5%. De minimis izuzeće se ne primjenjuje iznad te granice. Za ovu situaciju je irelevantno da li se radi o učesnicima u horizontalnim ili vertikalnim sporazumima. Da bi se prethodna pravila primijenila, potrebno je da kumulativno učešće paralelne mreže sporazuma prelazi 30%.90 Povećavanja postavljenih učešća za manje od 2% u toku svake od dvije uzastopne kalendarske godine nisu dovoljna da bi tangirani sporazum izgubio svojstvo dopuštenosti.91
88 89

Čl. 8 ZoK; čl. 3 Odluke. Tačka II, 7, paragraf 2. 90 Čl. 4 Odluke. 91 Član 5 Odluke; Tačka II, 9 Saopštenja.

PREGLED

89

4. Negativan uslov se skraćeno može definisati kao nepostojanje „teških ograničenja“ („hardcore restrictions“) konkurencije u sporazumu koji je inače podoban za izuzeće ispod antikartelnog prava na osnovu de minimis pravila. Bez obzira na različitu pravnu prirodu i nomotehniku dva akta, u određivanju teških ograničenja Odluka dosljedno prati politiku i formulacije Saopštenja.92 Teškim ograničenjima konkurencije smatraju se odredbe kojima učesnici sporazuma samostalno ili u kombinaciji sa drugim faktorima pod njihovom kontrolom, direktno ili indirektno, sprečavaju, narušavaju ili ograničavaju konkurenciju. Zabranjene odredbe su navedene taksativno i za horizontalne i za vertikalne sporazume. Kod vertikalnih sporazuma su taksativno navedeni i slučajevi u kojima se smatra da teška ograničenja ne postoje i da je stoga konkretni sporazum kvalifikovan za de minimis izuzeće.93 Preciziranje slučajeva koji su uvršteni u negativne uslove vrši se shodno odlukama KV o pojedinim vrstama grupnih izuzeća. Stoga je ovdje dovoljno istaći da je razvoj prodaje putem Interneta doveo do toga da se zabrana aktivne prodaje kod isključive distribucije ne smatra, a kod selektivne distribucije smatra teškom povredom konkurencije u vertikalnim sporazumima.94 Usaglašavanje postojećih sporazuma sa ovom odlukom moralo se izvršiti do 30.6.2006. Pristup Komisije i bh. zakonodavca negativnim uslovima za primjenu de minimis principa je interesantan i sa šireg teorijskog stanovišta. On jasno pokazuje da je doktrina Rule of reason kod sporazuma male vrijednosti usvojena do krajnjih konsekvenci. Funkcionalno shvaćanje efektivne konkurencije kao instrumenta za postizanje određenih viših društvenih ciljeva je ustuknulo predfilozofsko-političkim konceptom po kome je konkurencija najviša društvena vrijednost per se.

Uporediti čl. 8 (2) ZoK i čl. 6 – 9 Odluke sa Tačkom II, 11 Saopštenja. U članu 8, st. 1, tačka c) Odluke je prevod pogrešan. Potrebno je usaglasiti ga sa Tačkom II, 11, (2), c) Saopštenja. 94 Uporediti tačke b) i c) člana 8 Odluke.
93

92

90

PREGLED

IV. Zaključci 1. U sadašnjoj fazi razvoja pravo konkurencije Bosne i Hercegovine se po konceptu, strukturi, rješenjima, institucijama i značaju antimonopolske regulative izjednačilo sa dominantnim modelom u uporednom pravu. 2. Antimonopolska regulativa u Bosni i Hercegovini je dosljedno izgrađena po uzoru na poredak Evropske unije. Odstupanja prava BiH od prava EU u domenu monopolističkog sporazumijevanja su nužna ukoliko su uslovljena sistemskim razlikama između supranacionalnog i nacionalnog prava i bitno drukčijim ekonomskim okolnostima dva subjekta. Razlike između bh. i EU izvora prava koje potiču iz našeg legislativnog procesa nisu svrsishodne i moraju biti postepeno uklanjane, bilo kroz normativnu aktivnost, bilo kroz administrativnu i sudsku praksu. 3. Najveći nedostatak koncepta monopolističkih sporazuma u pravu BiH jeste formulacija čl. 4 (1) ZoK, koja za njihovu zabranu zahtijeva da i za cilj i za posljedicu imaju ograničavanje konkurencije. Ovakvo kumuliranje zahtjeva je suprotno čl. 81 (1) TEU i bitno sužava domen primjene domaćeg antimonopolističkog prava. Zbog toga je zakonodavna intervencija u izmjeni ovog rješenja i nužna i hitna. 4. Odredbe entitetskih Zakona o trgovini koje se odnose na monopolističko djelovanje treba ukinuti. 5. Antimonopolsko pravo u cjelini i institut monopolističkih sporazuma nemaju jasno definisan odnos prema društvenom vrednovanju konkurencije. Kao i drugi sistemi, i naš poredak lavira između shvatanja da je konkurencija vrhovna društvena vrijednost i da je ona samo instrument za ostvarivanje viših društvenih vrijednosti. Iako se ova dilema može definitivno razriješiti, ona mora ostati u centru pažnje svih odgovornih subjekata. 6. Kreativna primjena važeće regulative monopolističkih sporazuma i drugih instituta prava konkurencije je najvažniji zadatak u predstojećem periodu.

PREGLED

91

UDK 332.14(497.6) + 061.1

Jasmina Osmanković STRATEGIJA REGIONALNOG RAZVOJA BOSNE I HERCEGOVINE U PROCESU PRISTUPANJA EUROPSKOJ UNIJI REGIONAL DEVELOPMENT STRATEGY OF BOSNIA AND HERZEGOVINA IN THE PROCESS ACCESSION TO EUROPEAN UNION Sažetak Bazna hipoteza je da je regionalni razvoj u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini veoma važan za redukciju siromaštva, za kreiranje ekonomski, ekološki, tehnološki i socijalno održivog i humanog razvoja. Drugim riječima, regionalni razvoj je veoma važan segment u procesu etabliranja potpunog razvojnog okvira. Regionalna strategija je, prema europskom iskustvu, efikasan alat za podršku izabranom modelu razvoja. Temeljno pitanje je da li postoji strategija regionalnog ekonomskog razvoja koja bi poboljšala ekonomske mogućnosti Bosne i Hercegovine. Snage, slabosti, mogućnosti i rizici strategije regionalnog razvoja? Bazni cilj dokumenta je prezentacija i kritički pregled iskustva regionalnog strateškog planiranja. Prilog daje kratak pregled NUTS ili statističkih regija i euroregija kao prekograničnih regija. I na kraju, rad daje komparativni pregled regionalnih strategija pripremljenih u nekim od zemalja u okruženju. Ključne riječi: strategije regionalnog razvoja, NUTS regije, euroregije, iskustva Balkana u strateškom planiranju regionalnog razvoja Abstract The basic hypothesis is that regional development in post Dayton Bosnia is very important for poverty reduction, and for
PREGLED
93

creation sustainable (economic, ecologic, technologic, social sustainable), human, holistic economic development in Bosnia and Herzegovina. In other words, regional development is very important part in process establish comprehensive development framework. During the process European development, regional strategies have been found to be effective tools to support under development regions, regions with high unemployment and social exclusion. The basic question is: does regional economic development strategy improve economic opportunities Bosnia and Herzegovina? What are strengths, weaknesses, opportunities and threats of regional development strategy? The basic aim of the paper is to present and critically review experience regarding the regional economic development strategy. The paper gives a short overview link with NUTS or statistical region and euroregions as cross border regions. The paper is describing common orientations about the NUTS regions. It also describes the experience regarding the cross border or euro regions. In the end, paper reviews of regional strategies prepared for some Balkan country or comparative view experience in regional development strategies. Key words: strategy of regional development, NUTS regions, euroregions Uvod U procesu pridruživanja Europskoj uniji jedna od obaveza Bosne i Hercegovine je izrada Nacionalnog razvojnog plana, metodološki i vremenski harmoniziranog s europskim standardima. Regionalni razvoj je jedna od bitnih komponenti. Osnovne sastavnice strategije regionalnog razvoja su program razvoja na poddržavnoj razini koji određuje cjelokupni okvir njenog društvenog i gospodarskog razvoja, program razvoja prekogranične suradnje i program razvoja posebno ugroženih (nerazvijenih) područja. Naravno, cijeli ovaj proces pretpostavlja postojanje okvira za jedinstveni integrirani sustav strateškog planiranja i razvoja koji obuhvaća državnu i niže razine planiranja Neobično je i/ili istraživački interesantno to što najveći broj zemalja u jugoistočnoj Europi, u Europskoj uniji, a generalno uzevši i u svijetu, ima strategije regionalnog razvoja, a Bosna i
94

PREGLED

Hercegovina nema. Neobično je da BiH nema strategiju regionalnog razvoja iako se bosanskohercegovačke institucije u kontinuitetu bave strateškim promišljanjem regionalnog razvoja od 50-ih godina prošlog stoljeća, a regionalna diferencijacija se može pratiti u periodu od nekoliko stoljeća. Neobično je da postoji konsenzus u stručnim, naučnim, političkim i javnim krugovima o značaju, mogućnostima i šansama koje pruža regionalni razvoj a da ne postoji strategija regionalnog razvoja. O postojanju interesa i svijesti o značaju ove teme svjedoči i činjenica da sve parlamentarne političke partije, kao i veliki broj nevladinih organizacija i društava (profesionalnih asocijacija) pripremaju ili su već pripremili svoje prijedloge regionalizacije kao prvog koraka ka strategiji regionalnog razvoja. Neobično je da bi Bosna i Hercegovina da ima strategiju regionalnog razvoja mogla pristupiti na kvalitetniji i efikasniji način brojnim fondovima, programima i projektima regionalnog razvoja. Neobično je to što se Bosna i Hercegovina suočava s tako mnogo jazova u svom razvoju, a istovremeno propušta priliku da ih smanji ili potpuno popuni korištenjem mogućnosti koje se otvaraju preko strategija regionalnog razvoja. Neobično je da BiH nema strategiju regionalnog razvoja na državnoj razini iako je Europska komisija financirala nekoliko projekata koji su trebali rezultirati definiranjem i usvajanjem strategija, posebno treba istaći projekt EURED I u čijem fokusu je bila izrada strategije regionalnog razvoja Razmišljanje o strategiji i politici počinje od toga što je to poddržavna razina, odnosno regionalna razina. U bosanskohercegovačkom slučaju odgovora na to pitanje još uvijek nema. On se kreće u rasponu od entiteta do kantona, preko regija do općina. Drukčije rečeno, u rasponu od toga da znamo i imamo jasan odgovor na pitanje poddržavne razine, da nemamo prihvaćen odgovor, ali da bi to mogle biti regije profilirane u okviru projekata Europske komisije, da bi to trebale biti statističke ili NUTS regije, regije predložene od drugih domaćih i međunarodnih institucija, nevladinih organizacija, političkih partija, entiteti, do toga da nam je dovoljna državna lokalna razina. U promišljanju druge razine za potrebe izrade nacionalnog razvojnog plana mogle bi se razmotriti statističke regije. Posebno ako imamo u vidu da one služe kao okvir socioekonomske analize i kao okvir za regionalne

PREGLED

95

politike Unije. U tom kontekstu u ovom radu daje se osvrt na pravila, kriterije, principe, pravnu osnovu za njihovo definiranje. Druga bitna komponenta strategije regionalnog razvoja je prekogranična suradnja. Ovdje se daje osvrt, u okviru raspoloživog prostora, na euroregije u kojima dijelovi Bosne i Hercegovine participiraju. Naravno, ovim nisu iscrpljena sva bitna pitanja strategije regionalnog razvoja. Ostaju pitanja metodologije, pitanje pravnog utemeljenja, pitanje institucija, pitanje financiranja. Strategije regionalnog razvoja u posljednjih pola stoljeća Pedesete godine prošlog stoljeća karakterizira koncentracija na sektorske strategije razvoja. Kada je riječ o elementima strategije regionalnog razvoja, onda je to bilo koncentriranje na razvoj glavnog grada (republičkog centra) i nekoliko potencijalnih žarišta razvoja. Desetak godina kasnije nastaje prvo cjelovito naučno utemeljeno istraživanje regionalne komponente razvoja Bosne i Hercegovine. To je istraživanje realizirano u okviru projekta “Regionalna komponenta u privrednom razvoju Bosne i Hercegovine” (Hadžiomerović,1964). Polazi se od pretpostavke da regionalna komponenta ulazi u red baznih kriterija za ocjenu efekata i izradu projekcije privrednog razvoja, kao i da ima svoje mjesto i ulogu i u utvrđivanju optimalnog privrednog razvoja cjeline koju čine regije. Strategija se određuje kao optimalan teritorijalni razmještaj proizvodnih snaga u privrednom razvoju zemlje, i to kako s gledišta unutrašnje tako s gledišta međunarodne podjele rada. Polazna točka je optimalan razvoj cjeline kojoj regije pripadaju. U profiliranju interregionalnih odnosa došlo se do zaključka da je potrebno izdvojiti prioritetna područja koja nude najpovoljnije lokacijske uvjete razvoja. U ostalim, komplementarnim područjima težište razvoja je bilo na ekstraktivnim granama proizvodnje, granama koje predstavljaju prvu fazu prerade, kao i grane čiji su kapaciteti manje osjetljivi na transportne troškove. Eventualni viškovi stanovništva kretali bi se iz komplementarne ka prioritetnoj zoni. U osnovnom, riječ je o strategiji razvoja osovina, strategiji skladnog razvoja i strategiji maksimalnih ekonomskih i socijalnih efekata (Hadžiomerović, 1964).

96

PREGLED

Istraživanje krajem šezdesetih karakterizira primjena i podrška strategije polarizacije u pet ili četiri centra, jezgra ili žarišta razvoja, diferenciranja bosanskohercegovačkog prostora na četiri makroregije; Bosanske krajine s Banjalukom, Sjeveroistočne Bosne s Tuzlom, Centralne Bosne sa Sarajevom i Zenicom i Hercegovine s Mostarom, kao i formiranje poluosovina razvoja (Banjaluka – Prijedor - B Novi; G. Vakuf – Bugojno - D. Vakuf - Jajce, Tuzla - Doboj, Mostar - Čapljina, Sarajevo – Zenica - Travnik, Foča – Goražde - Višegrad). Strategija polarizacije, prema prijedlozima autora, vremenom je trebala biti kompletirana strategijom disperzije. Posebno u drugoj polovini šezdesetih godina strategija regionalnog razvoja se reducira na strategiju razvoja nedovoljno razvijenih i nerazvijenih područja (Bošnjović, 1969). Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina određuje evolucija promišljanja regionalnog razvoja kao jednog od faktora razvoja, ka viđenju regionalnog razvoja kao bitnog faktora razvoja, bitnog faktora društvene i ekonomske integracije, i, konačno, nacionalne harmonije. Na konferenciji u Ohridu (1979) otvara se pitanje nacionalnih ekonomija i relacija između nacionalnih i regionalnih ekonomija. Strategija disperzije i razvoja nerazvijenih područja ili strategija uravnoteženog razvoja bitno određuje poimanje optimalnog razvoja u ovom periodu. Početak devedesetih određuje poimanje regionalnog razvoja kao rješenja nacionalno-političkih odnosa, odnosno očuvanja zajedničkog života naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, sprječavanja disolucije Bosne i Hercegovine, a u krajnjem i bivše Jugoslavije. Svaka regija trebala je biti ne samo geografskoprostorna jedinica nego i entitet s određenim elementima vlasti, s izbalansiranim sistemom u kome su centralizirane i decentralizirane funkcije u pravoj mjeri utvrđene i postavljene. Druga determinanta strategije razvoja je integracija u svjetsku privredu, a treća strategija privlačenja stranog kapitala i po tom osnovu popunjavanja jaza štednje, kapitala, znanja (Bošnjović et al, 1992). Iz naprijed rečenog se vidi da se u periodu od 1945. do 1992. godine naročit interes za regionalni razvoj pojavljuje u periodu društveno-ekonomskih kriza, reformi kao odgovora na krize i preispitivanja strategije razvoja. Poseban značaj imaju šezdesete (reforma 1965. godine) i devedesete (višepartijski izbori, disolucija

PREGLED

97

bivše Jugoslavije, agresija na Bosnu i Hercegovinu). Na teoretskoj i/ili istraživačkoj ravni strategija regionalnog razvoja se pojavljuje kao strategija polarizacije, disperzije, osovina razvoja, respektiranja nacionalnog, razvoja nerazvijenih područja, ravnomjernog razvoja itd. Politika regionalnog razvoja se manifestirala kao strategija razvoja nedovoljno razvijenih područja. Regionalni razvoj – rješenje problema postratnog perioda? Regionalni razvoj je neposredno po okončanju agresije na Bosnu i Hercegovinu identificiran od strane domaćih i međunarodnih eksperata, ključnih razvojnih institucija i političara kao šansa, mogućnost i potencijal: - reintegracije države; - minimiziranja negativnih efekata Dejtonskog mirovnog sporazuma; - dinamiziranja razvoja; - harmoniziranja razvoja; - razvoja razvojno problematičnih područja; - popunjavanja jaza u štednji, kapitalu, investicijama; - prihvaćanja i primjena novih koncepata razvoja; - pristupanje fondovima Europske unije za regionalni i lokalni razvoj. Europska komisija je izdvojila značajna financijska sredstva za izradu lokalnih i regionalnih strategija u Bosni i Hercegovini. Realizirana su tri projekta, a u toku je realizacija četvrtog projekta. U toku je realizacija Srednjoročne razvojne strategije 2004-2007. godina koja je pripremljena po PRSP matrici Svjetske banke (WB) za reduciranje siromaštva. U relevantnim dokumentima za proces pridruživanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji posebno je apostrofirana regionalna politika i kohezija, a kao neophodna mjera u tom kontekstu razrada projekata regionalnog ekonomskog razvoja koji su prihvatljivi sa stanovišta Europske unije. Najveći broj lokalnih zajednica, općina i gradova, svi kantoni u Federaciji Bosne i Hercegovine, oba entiteta uradili su, ažuriraju i/ili redefiniraju svoje strateške ekonomske, prostorne

98

PREGLED

i urbane razvojne dokumente za period do 2015. ili 2023. godine. Ovi dokumenti su rezultat brojnih domaćih i međunarodnih programa i projekata. Izrada ovih dokumenata je financirana i/ili se financira iz sredstava EU, kredita WB, bilateralnih i multilateralnih programa ili lokalnih budžeta. Nije poznato da je neko sabrao koliko su koštali direktno i/ili indirektno Bosnu i Hercegovinu i kakvi su njihovi efekti na razvoj i rješavanje razvojnih problema. Krajem 2004. godine Europska komisija je predstavila pet strategija regionalnog razvoja za područja razvojnih agencija sjeverozapadna Bosna, sjeveroistočna Bosna, centralna Bosna, Sarajevo i Hercegovina. U okviru ovih agencija djeluju lokalne agencije koje su rezultat realizacije projekata EU QIF I i EU QIF II. U okviru sjeverozapadne Bosne djeluju četiri lokalne razvojne agencije (Banjaluka, dvije za Prijedor, Srbac), u okviru sjeveroistočne Bosne pet lokalnih razvojnih agencija (Tuzla, Brčko, Bijeljina, Zvornik, S. Brod), u okviru centralne Bosne dvije (Travnik i Zenica), a u okviru Sarajeva i Hercegovine po jedna (Foča, odnosno Mostar). U zaključku autori regionalnih razvojnih strategija ističu da su ove strategije veoma slične srednjoročnoj razvojnoj strategiji (PRSP strategiji BiH), kao i da obrađuju veliki broj zajedničkih oblasti, da postoje mnoge komplementarnosti između ova dva dokumenta i potencijal da se proširi njihov utjecaj. Ističe se da je PRSP ili MDS (Srednjoročna razvojna strategija) namijenjena državnoj i entitetskoj administraciji, a pet regionalnih strategija lokalnim administracijama. Ističe se da nisu u cijelosti u skladu sa zahtjevima EU i da će biti potrebno da odgovorni za izradu strategije ponude ekonomsko obrazloženje za javne intervencije u područjima koje smatraju prioritetima za priliv investicija, da ponude prijedloge za učešće privatnog financiranja, odnosno za javno-privatno partnerstvo, da osiguraju višegodišnji profil faza investicionih prioriteta, te da osiguraju da su prijedlozi u skladu s politikom Unije, posebno po pitanju okoliša i ravnopravnosti, balansiranosti, ravnomjernosti (Annon, 2004:22). U toku 2005. godine Vlada Republike Srpske, na temelju studije Ekonomskog instituta iz Banjaluke, odbila je ovaj dokument i predložila novo istraživanje. Vlada Federacije i Vijeće ministara BiH u formi zaključka nisu se određivali o ovim dokumentima. Preko svojih predstavnika u Steering komitetu EU
PREGLED
99

RED I podržali su ove dokumente, predložili i podržali odluku da lideri ovog tima preuzmu nove projekte regionalnog razvoja sa naglaskom na mala i srednja poduzeća. Ovakve polarizacije na entitetskoj i državnoj razini o ovim dokumentima i nepostojanje konsenzusa ozbiljne su slabosti. S druge strane, postojanje potpune suglasnosti na lokalnoj razini, prema izjavama Europske komisije, jedan je važan argument u prilog validnosti ovih pet strategija. Tumačenje ovih pet dokumenata kao izraza demokratske volje ukupnog bosanskohercegovačkog stanovništva izrečene preko načelnika lokalnih zajednica ohrabruje i snažno naglašava značaj ovih dokumenata Dakle, i pored svih projekta (može se čitati i kao veoma značajnih sredstava za njihovu izradu) i konsenzusa naučne, stručne i ukupne javnosti o značaju regionalnog razvoja, Bosna i Hercegovina još uvijek nema nacionalnu (državnu) strategiju regionalnog razvoja. Sve zemlje zapadnog Balkana su u periodu nakon disolucije Jugoslavije definirale svoje strategije regionalnog razvoja. Proces je trajao duže ili kraće. Različita su rješenja teritorijalne organizacije, pravni institucionalni okviri i utemeljenja. U uvjetima kada na razini Bosne i Hercegovine ne postoji strategija regionalnog razvoja, postavlja se pitanje da li ovih pet dokumenata u čijem naslovu je strategija mogu biti supstitut. Nepostojanje odgovarajućeg minimalnog statističko-dokumentacionog utemeljenja, minimuma regionalnih indikatora, nepostojanje pravnog i institucionalnog okvira za upravljanje politikom, nepostojanje elemenata prekogranične i međuregionalne suradnje, nepostojanje krovnog zakona o regionalnom razvoju, nepostojanje koordinacije programa lokalnih zajednica, kantona, entiteta s regionalnim područjima, velike razlike u recentnoj institucionalnoj organizaciji koja prati primjenu strategija, nepostojanje monitoringa, evaluacije, upitno utemeljenje u uključivanju relevantnih interesnih skupina, nepostojanje odgovarajuće statističke podrške i drugi elementi su oni zbog kojih spomenutih pet strategija teško da mogu kompenzirati odsustvo strategije regionalnog razvoja na državnoj razini. No, kako to i sami autori u uvodu kažu, to nije ni bila njihova ambicija.

100

PREGLED

Strategija regionalnog razvoja u zemljama u okruženju Strategija regionalnog razvoja Republike Hrvatske donesena je zbog produbljivanja društveno-privrednih razvojnih nejednakosti, integracije hrvatskog gospodarstva u EU i globalno gospodarstvo, pripreme za pristupanje EU, potrebe za ojačanom institucionalnom osnovom, potrebe definiranja razvojnih prioriteta i intervencija, specifičnih razvojnih potreba pojedinih regija, usitnjenosti financijskih i administrativnih resursa, važnosti regionalne politike, te zbog potrebe uključivanja svih relevantnih interesnih skupina Sveukupni cilj strategije je ostvarivanje funkcionalne politike regionalnog razvoja koja doprinosi održivom razvoju i nacionalnoj konkurentnosti do 2013. godine. Kao instrumenti za dostizanje cilja utvrđeni su: program razvoja županija i regija, program za područja sa razvojnim potrebama, program za prekograničnu i međuregionalnu suradnju, krovni zakon o regionalnom razvoju, institucionalni okvir za upravljanje politikom regionalnog razvoja (Strategija, 2005: 11-15). Viziju regionalnog razvoja Republike Slovenije određuje uravnoteženi (skladan) gospodarski, socijalni, zdravstveni, kulturni, prostorni i okolišni razvoj svih regija kako bi se dostigao visok kvalitet života. Vizija stremi trajno održivom razvoju koji optimalno koristi sve potencijale regije, pri čemu se ne umanjuje mogućnosti budućih generacija. Strategija i politika se temelje na načelima cjelovitosti, partnerstva, supsidijarnosti, usklađivanja, programskog usmjeravanja, vrednovanja i sufinanciranja. Ciljevi su konkurentnost, poboljšanje ljudskog kapitala, infrastrukture i institucionalne organizacije. Temeljna strategija je efikasno iskorištavanje razvojnih mogućnosti regija u korištenju financijskih izvora (javnih, privatnih i međunarodnih) namijenjenih podršci skladnog regionalnog razvoja, kao i koordinaciji sektorskih i područnih politika (Strategija, 2001). Osnovni cilj Strategije regionalnog razvoja Crne Gore je usklađivanje prostorne regionalne i makroekonomske politike radi postizanja uravnoteženijeg razvoja kao faktora dinamiziranja ukupnog razvoja, bržeg razvoja manje razvijenih, uspostavljanja trajne politike smanjivanja regionalnih neravnomjernosti, uz oču-

PREGLED

101

vanje i ujednačavanje naseljenosti područja i primjenu principa održivog razvoja (Intervju, 22.3.2005). Između ostalog, dvije bitne komponente strategija regionalnog razvoja u okruženju, ali ne samo u okruženju, jesu određenje statističkih ili NUTS regija i određenje prema prekograničnim ili euroregijama. Statističke regije NUTS, nacionalne teritorijalne jedinice za potrebe statistike (statističke nacionalne teritorijalne jedinice), ustanovljen je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u EUROSTAT-u, statističkom uredu Europske unije, kako bi omogućio jednostavnu i harmoniziranu podjelu teritorija za izradu regionalnih statistika Europske unije. NUTS se koristi za prikupljanje, razvoj, harmonizaciju regionalnih statistika unutar Europske unije, socioekonomske analize regija i kao okvir za regionalnu politiku Europske unije. NUTS je hijerarhijska klasifikacija s tri razine prostornih jedinica za statistiku koje čine ekonomsko područje Europske unije za statističke potrebe. Dijeli svaku zemlju članicu na cijeli niz regija prve razine NUTS-a. Svaka od tih regija dijeli se na regije druge razine te dalje na regije treće razine. Administrativni ustroj zemalja članica općenito se temelji na dvije glavne regionalne razine (primjerice, Länder i Kreise u Njemačkoj, régions i départements u Francuskoj itd). Kako bi se uspostavio ustroj s tri razine u svakoj zemlji, razina “koja nedostaje” stvara se okupljanjem prikladnog broja jedinica na sljedećoj nižoj razini. Na taj način se za statističke potrebe stvaraju “neadministrativne” jedinice. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća EUROSTAT je počeo ustanovljavati podregionalni sustav, sastavljajući klasifikaciju lokalnih jedinica kompatibilnih s NUTSom. Dvije daljnje razine (lokalne) definirane su sukladno načelima NUTS-a, pri čemu je samo peta razina određena u svim zemljama članicama te uobičajeno odgovara pojmu “općine”. Četvrta razina rijetko se definira te su je odredile samo pojedine zemlje. NUTS nije pravno utemeljen pa za sada ne postoje pravila za sastavljanje i ažuriranje. Sva pitanja rješavaju se tzv. “džentlmenskim sporazumima” (“gentlemen’s agreements”) između zemalja članica Europske unije i EUROSTAT-a. Komisija Europske unije u Bruxellesu

102

PREGLED

je u februaru 2001. godine izradila konačni Prijedlog uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o osnivanju zajedničke klasifikacije teritorijalnih jedinica za svrhe statistike (NUTS) – Proposal for a REGULATION OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OF THE COUNCIL in the establishment of a common classification of Territorial Units for Statistics, kako bi zajednička regionalna statistika dobila pravni okvir te kako bi se ustanovila jasna pravila za buduće izmjene i dopune NUTS klasifikacije. NUTS je razvijen sukladno sljedećim načelima: - NUTS zastupa institucionalne podjele. Obično se priznaju dvije vrste regionalne podjele: normativne i analitičke. Normativne regije su odraz političke volje. Granice su im određene u okviru djelokruga zadaća lokalnih vlasti i veličine stanovništva regije koje najbolje odgovaraju privrednoj iskoristivosti potrebnih resursa u izvršavanju tih zadaća. Povijesni faktori također mogu igrati ulogu kako bi se zadržala autonomija pojedinih administrativnih dijelova. Analitičke (ili funkcionalne) regije određene su prema analitičkim potrebama. Kategoriziraju elementarna područja prema geografskim kriterijima poput nadmorske visine ili vrste zemljišta, ili prema privrednim i socijalnim kriterijima poput homogenosti, komplementarnosti ili polarizacije regionalnog gospodarstva. Zbog praktičnih razloga vezanih uz dostupnost podataka i provedbu regionalne politike, klasifikacija NUTS-a uvelike se temelji na institucionalnim podjelama koje se primjenjuju u zemljama članicama. - NUTS zastupa opće geografske jedinice. Geografske jedinice specifične za pojedina područja djelatnosti (poput nalazišta ugljena, područja zaposlenosti, zona željezničkog prometa, poljoprivrednih područja, urbanih područja itd.) mogu se ograničiti i koriste se u nekim zemljama članicama. Takve su jedinice isključene iz NUTS-a u korist općih geografskih jedinica. - NUTS je hijerarhijska klasifikacija. NUTS dijeli svaku zemlju članicu u čitav niz regija prve razine NUTS-a. Svaka od tih regija dijeli se na regije druge razine NUTS-a, a ove na regije treće razine. Izuzimajući lokalnu razinu (općine),
PREGLED
103

administrativni ustroj zemalja članica općenito se temelji na dvije regionalne razine (Länder i Kreise u Njemačkoj, régions i départements u Francuskoj, Comunidades autónomas i provinicias u Španjolskoj, regioni i provincije u Italiji itd.) Statističke regije druge razine, u pravilu, koriste se kao regije koje mogu dobiti potporu fondova, programa i projekata Europske unije za regionalni razvoj. Ima projekata koji tu mogućnost otvaraju i za statističke regije treće razine. Kada je riječ o kandidiranju za strukturna sredstva, na drugoj razini NUTS-a utvrđene su regije koje se kvalificiraju za “promoviranje strukturne prilagodbe regija čiji razvoj zaostaje”, u skladu s Uredbom Vijeća br. 1260/1999 iz 1999. godine. U Uredbi, prvenstveno u regijama treće razine NUTS-a, zacrtana je “potpora” gospodarskoj i socijalnoj pretvorbi područja koja su suočena sa strukturalnim poteškoćama. Kada je riječ o natjecanju regija za državnu pomoć, treća razina NUTS-a koristi se također kao temeljna teritorijalna jedinica za prikaz područja predviđenih za dobivanje državne pomoći u svrhu ravnomjernijeg regionalnog razvoja. Uz navedena načela koriste se i određeni kriteriji. Najvažniji kriterij je demografska veličina pojedine razine NUTS-a. Prosječna veličina jedinica neke zemlje koje pripadaju prvoj razini NUTS-a kreće se između 3.000.000 i 7.000.000 stanovnika. Prosječna veličina jedinica koje pripadaju razini dva je između 800.000 i 3.000.000 stanovnika, dok jedinice treće razine u prosjeku imaju između 150.000 i 800.000 stanovnika. Tabela 1: Kriteriji demografske veličine za NUTS razine

U obzir se uzimaju, pored demografske veličine, i sljedeći kriteriji: - poželjna veličina teritorija; - homogenost statističkih regija;
104

PREGLED

- prirodno-geografska raznolikost; - povijesna tradicija i geopolitičke prilike; - struktura privrede i razvijenost pojedinih regionalnih identiteta. Trenutna NUTS nomenklatura dijeli područje svake države članice, tako da na razini Europske unije postoji: - 89 prostornih jedinica za statistiku (statističkih regija) na NUTS prvoj razini (makroregije), - 255 prostornih jedinica za statistiku (statističkih regija) na NUTS drugoj razini (temeljne regije, odnosno pokrajine ili skupine jedinica s treće razine), - 1221 prostorna jedinica za statistiku (statistička regija) na NUTS trećoj razini (grofovije – županije ili kotarevi, departmani i okruzi te veći gradovi), - NUTS četvrte razine odredile su samo pojedine zemlje, koje imaju administrativne jedinice te razine; ova razina rijetko se definira, a trebala bi sadržavati jedinice veće od općina, a manje od županija ili kotareva, - 98.433 prostorne jedinice za statistiku (statističke regije) na NUTS petoj razini (općine ili njihovi ekvivalenti). Tabela 2. Prosječna veličina statističkih regija druge razine (NUTS 2)

PREGLED

105

Preračunato na temelju podataka iz prethodne tabele i podataka iz World Development Indicatora World Bank 2004 (Annon, 2004: 14-16). Napomena: kada je riječ o Sloveniji, došlo je do promjene od posljednjeg inoviranja stranice, tako da je Slovenija podijeljena na dvije statističke regije (NUTS 2.) Iz prethodne tabele se vidi da je prosječna veličina statističkih jedinica druge razine (NUTS 2) kod starih članica Europske unije mjerena brojem stanovnika 1,5 miliona i kreće se u rasponu od 397.000 (Malta) do 5 milijuna (Danska), a mjerena GNI u rasponu od 9,5 milijardi USD (Grčka) do 162,6 milijardi USD (Danska). Kod novih članica Europske unije statističke regije druge razine imaju u prosjeku 1,8 milijuna stanovnika, i to u rasponu od 397.000 (Malta) do 3 milijuna (Litva) i ostvaruju od 3,7 milijardi USD (Malta) do 20,4 milijardi USD (Slovenija), odnosno 12,7 milijardi USD (Litva). Prosječna veličina statističke regije druge razine, mjerena brojem stanovnika, jest 1,5 milijuna. Za pojedine zemlje članice NUTS razine se određuju u nekoliko koraka. Prvo se analizira administrativni ustroj zemlje, a zatim se provjerava prikupljaju li se i objavljuju regionalni podaci
106

PREGLED

na temelju takve regionalne raspodjele, što je obično slučaj. Zatim se analizira prosječna veličina (uglavnom s obzirom na stanovništvo) jedinica na različitim postojećim administrativnim razinama, kako bi se utvrdilo gdje te razine pripadaju u hijerarhiji NUTS-a. Moguća su dva ishoda. Primjer: U Italiji je odlučeno da postojećih 20 regija odgovara regijama 2. razine NUTS-a. Njihov prosječan broj stanovnika (oko 2,9 milijuna stanovnika) sličan je prosjeku Europske unije (oko 1,8 milijuna), s time da su neke jedinice bitno manje (Valle d’Aosta: 120.000) ili veće (Lombardija: gotovo 9 milijuna). Ako nijedan administrativni ustroj nema prosječnu veličinu Europske unije, u tom slučaju se u suradnji s dotičnom zemljom članicom provodi ad hoc podjela, spajanjem manjih administrativnih jedinica u “neadministrativne jedinice”. Primjer: U Portugalu nije postojao administrativni ustroj prikladan za korištenje na trećoj razini, pa se od 305 jedinica (concelhos) na četvrtoj razini spajanjem stvorilo trideset “grupos de concelhos” na trećoj razini. U oba slučaja odluka je donesena sporazumom EUROSTAT-a i statističkih ureda zemalja članica Europske unije, a nakon konsultacija s glavnim odjelima Europske komisije koji koriste regionalne statistike. U formalnom smislu NUTS regije ne postoje u zemljama koje nisu članice Europske unije. Međutim, jasno je da je nužna neka vrsta prihvaćene regionalne podjele kao temelja za pregovore o pristupanju. EUROSTAT je 1996/1997. godine predložio podjelu za svaku od deset zemalja uključenih u PHARE program, koja je prihvaćena 1998. godine. Te su regionalne podjele navedene u izdanju EUROSTAT-a pod naslovom “Statistical Regions in the EFTA countries and the Central European Countries”. Kako su sve te zemlje dobile ili povratile svoju privrednu i/ili političku neovisnost tokom posljednjih nekoliko godina, u brojnim slučajevima administrativni ustroj je trebalo izmijeniti kako bi se što brže i lakše obavio teški zadatak privrednog restrukturiranja. Posljedica toga su brojne promjene regionalnih podjela o kojima je prethodno postignut sporazum između EUROSTAT-a i dotičnih zemalja. Ilustracije radi, Rumunjska je zadržala ustroj treće razine (judet), ali je izradila novu podjelu na drugoj razini, tako da je niz regija treće razine premješten iz jedne razine u drugu. Poljska je potpuno preoblikovala svoj regionalni ustroj,
PREGLED
107

prešavši sa četrdeset devet vojvodstava treće razine na šesnaest vojvodstava druge razine i zatim pregovarala s EUROSTAT-om o ustroju treće razine koja okuplja više manjih regija (četvrte razine). Češka, Bugarska i Slovačka su također radikalno preoblikovale svoje regionalne podjele, a Slovenija je 2000. godine preoblikovala dvije svoje regije treće razine. Prema informacijama Federalnog zavoda za statistiku BiH, Republičkog zavoda za statistiku Republike Srpske, Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine i EUROSTAT-a, Unit D2, Sector for Regional Statistics, ne postoji prijedlog za regionalizaciju Bosne i Hercegovine na statističke regije, odnosno tri NUTS razine i dvije razine lokalne samouprave. 2. Euroregije – prekogranična suradnja Proces regionalizacije i proces formiranja pograničnih regija potaknut je od Europske unije preko fondova, programa i projekata. Fondovi, programi i projekti koje Unija osigurava za regionalizaciju zemalja potencijalnih članica Europske unije i za interregionalno povezivanje su „mrkva“ koja se nudi ovim zemljama ako u ovom pogledu slijede i uvažavaju interese Europske unije. To je razlog da neke prekogranične regije postoje tek formalno. Neke su prevelike i nefunkcionalne, bez stvarnih preduvjeta i interesa lokalnih zajednica za njihovim funkcioniranjem i razvojem. Formiranje nekih prekograničnih regija je u koliziji s važećom pravnom regulativom u državama čije lokalne i regionalne jedinice participiraju u ovim regijama. Neke države se odupiru urastanju ovih prostornih formi u njihov politički, funkcionalni i prostorni sustav. U jugoistočnoj Europi postoje brojna ograničenja (demografska situacija, stupanj urbaniziranosti, nerazvijenost infrastrukture) koja zahtijevaju značajna ne samo financijska i tehnološka rješenja za njihovo savladavanje (Todorović et al, 2004:16-17). Veoma važna funkcija prekograničnih regija je relativiziranje, omekšavanje državnih granica i transformacija izoliranih nerazvijenih depresivnih područja u područja intenzivnog dinamičnog razvoja, transformacija od perifernih ka žarišnim zonama. Kada je riječ o Balkanu, stav prema prekograničnoj suradnji je ambivalentan: kod jednih je daleko veći, naglašeniji interes za
108

PREGLED

povezivanje i pridruživanje Europskoj uniji nego za povezivanje sa susjedima, kod drugih obrnuto. Međusobno povezivanje na Balkanu uglavnom je rezultat političkih pritisaka i financijskih poticaja Bruxellesa. Međutim, vremenom se očekuje uočavanje ekonomskih efekata iz integracije prirodnih, društvenih, prostornih i ekonomskih potencijala prekograničnih područja. Kako je interes Europe da se prevladaju barijere uspostavljene granicama, očekuje se daljnja harmonizacija graničnih područja kroz promociju i podržavanje projekata prekogranične suradnje. Prekogranična suradnja ima određena ograničenja, kao što su političke razlike, različiti administrativni sistemi, standardi, razlike u kulturi, događaji iz bliže i/ili dalje prošlosti. Zemlje u tranziciji i zemlje koje žele da budu primljene u članstvo u Europsku uniju prekogranične regije interesiraju iz nekoliko razloga. Prvo, kao sredstvo, instrument za rješavanje razvojnih problema, zatim kao mogućnost da se pristupi europskim fondovima i kao mogućnost da se dobije politička i svaka druga podrška Europe za ulazak u Europsku uniju. Euroregije su svojevrstan oblik partnerstva pograničnih regija država članica Europske unije, ali ne samo zemalja članica nego i zemalja koje su kandidati za ulazak u Europsku uniju, te onih koje će to, u bližoj ili daljnjoj perspektivi, postati. Euroregije, kao oblik međugranične suradnje, već zahvaćaju, manje ili više, cjelokupan prostor Europe. Euroregija se može definirati kao napredovanje prekograničnih područja prema institucionalnoj autonomiji radi poboljšanja suradnje i poticanja razvitka u onim područjima koja bi inače bila osuđena na ostanak u marginaliziranome položaju i kojima bi bilo onemogućeno osigurati kvalitetan život svojim stanovnicima. Takav je proces suradnje započeo u područjima koja su se nalazila na rubovima (granicama) bogatih zemalja (kao što su Njemačka, Nizozemska, Belgija, Švicarska, Italija), zbog čega su bila marginalizirana u odnosu na središta tih država (Todorović at all, 2004). Kroz suradnju su i ta rubna područja dobila vlastiti centralitet, prvenstveno gospodarske naravi, i to prije svega uspostavljanjem veza i surađivanjem s prekograničnim regijama susjednih zemalja. Pod tim se uvjetima ovaj proces može proširiti na sva pogranična područja. Na Balkanu je potrebno na trenutak

PREGLED

109

zastati nad jednim od uobičajenih argumenata u prilog prekograničnoj suradnji, i to: razvitak prekogranične suradnje može jamčiti političku stabilnost, svladavanje kušnji da se društveni odnosi utemelje na pretjeranom etnicitetu i jačanju nacionalnih odanosti na lokalnoj razini (Gasparini, 2003). Razlog je to što se ovaj argument može tumačiti i na drugačiji način. Sama prekogranična suradnja, na balkanskom primjeru, može biti upravo okvir unutar koga jača nacionalna odanost i koji je utemeljen na etnicitetu. Euroregija poprima različita obilježja u vremenu i prostoru. U vremenu, jer euroregije mogu biti izraz prekogranične suradnje koju su prethodno pokrenuli privatni činitelji i koja se razvija tijekom vremena s ciljem institucionalizacije. Međutim, euroregije mogu nastajati i u uvjetima kad prethodno nije bilo suradnje. Upravo one mogu biti pokretačka snaga koja generira suradnju. Takva će pak euroregija ispunjavati složenije funkcije. U prostoru, jer se euroregije mogu više ili manje protezati (do 25 km s obje strane granice), ovisno o većim ili manjim funkcijama koje trebaju ispunjavati. U funkcionalnom smislu mogu se identificirati tri tipa (Gasparini, 2003). Prvi tip euroregije je euroregija koja za određeno područje nastoji osigurati makrostrukture ili političke sporazume o prekograničnoj suradnji. Cilj ovoga tipa je da se osiguraju prometna infrastruktura, strukture koje mogu pospješiti suradnju u pograničnim područjima, harmonizirano nacionalno zakonodavstvo i prekogranični sporazumi između zemalja i/ili regija (Gasparini, 2003). Cilj drugoga tipa euroregije je da se ostvari suradnja putem funkcionalnih mreža. Temelj su institucije koje podupiru uspostavljanje i stabilizaciju veza između firmi, upravnih institucija, kulturnih institucija, udruga, sredstava masovnoga priopćavanja itd. (Gasparini, 2003) Cilj trećega tipa euroregije je da se ostvari bliska suradnja. To je stvaranje prekograničnoga područja specijaliziranog za neku gospodarsku funkciju (npr. zimski turizam, sveučilišta, “mali turizam” itd.) i sa intenzivnim sudjelovanjem stanovništva (Gasparini, 2003). Međunarodne konvencije, potpisani protokoli, literatura o ovoj temi i iskustvo ukazuju na to da se euroregije obično uspostavljaju u graničnim područjima koja su u gospodarski i socijalno u marginalnom položaju u odnosu na državni sustav. Euroregija

110

PREGLED

koja slijedi ovakvu logiku nastoji izbjeći migraciju radne snage, tako da kroz politiku zapošljavanja promiče kvalitetu života. U euroregijama se obično ne nalaze veliki gradovi ili glavni gradovi države (osim u slučaju Kopenhagena ili Bratislave), a ako se u njima takvi gradovi nalaze tada je euroregija uglavnom uključena u upravljanje velikim infrastrukturnim objektima. Kod izbora mjesta “gdje” će se euroregija formirati bitno je provjeriti da li njeno formiranje na tom području i u tom obuhvatu osigurava: povećavanje prednosti koje prekogranični razvoj može ostvariti privlačenjem i kombiniranjem resursa s obje strane granice, nasuprot prednostima koje nudi samo država; izbjegavanje da nakon labavljenja političkih granica ne dođe do jačanja unutrašnje granice između područja uključenih u euroregiju i jakih područja same zemlje, odnosno ostalih područja zemalja, harmoniziranje s europskim načelima, kako bi se uživala njihova zaštita Europske unije i koristile prednosti njenih programa, projekata i fondova; korištenje kulturne, povijesne i društvene sličnosti zajednica i stanovništva s obje strane granice. Kao prve euroregije mogu se tretirati područje Beneluksa od 1948. godine, područje na granici Njemačke i Nizozemske od 1958. godine, odnosno prekogranično područje između Švicarske, Njemačke i Francuske pod imenom „Reggio Basillensis“ (TriRhena). Prekogranična suradnja se nastavlja sedamdesetih između Beneluksa, Francuske i Njemačke i potom dinamizira. Posebno je evidentno ubrzanje tokom devedesetih. Objašnjenje ili dio objašnjenja krije se u INTERREG inicijativi iz 1990. godine, koja snažno financijski podržava isključivo prekograničnu suradnju. Projekt osigurava financijsku i metodološku potporu održivom i inovativnom razvoju prekograničnih područja, optimalnom korištenju resursa i korektnom učešću u partnerstvu. Europski fond za regionalni razvoj, koji raspolaže trećinom budžeta Europske unije, na prvo mjesto pozicionira prekograničnu suradnju najmanje tri zemlje kako bi se uspostavio ekonomski centar u okviru koga će se razvijati zajednička strategija lokalnog i regionalnog razvoja. Potom se podržavaju programi transnacionalne suradnje nacionalnih, regionalnih i lokalnih vlasti. Konačan cilj je formiranje velikog broja euroregija kao instrumenta nacionalnog, regionalnog i lokalnog razvoja.
PREGLED
111

Programi prekogranične suradnje odnosili su se na unapređenje urbanog, ruralnog i obalnog područja; jačanje poduzetništva; razvoj malih i srednjih poduzeća, posebno u turizmu; razvoj inicijativa lokalnog okruženja; pomoć za tržišnu integraciju i socijalnu uključenost; jačanje humanog kapitala; zaštitu okoliša; razvoj infrastrukture; kooperaciju; jačanje ljudskih i institucionalnih potencijala za prekograničnu suradnju. Poželjna područja su bile NUTS regije treće razine. Snažna financijska podrška Unije je imala odraz na formiranje euroregija, a posebno na dinamiziranje ovog procesa poslije 1990. godine. U periodu od 1989. do 1999. u Europi je snažno rastao broj formiranih euroregija. Po ugledu na više od stotinu euroregija u Zapadnoj Europi (naročito onih koje su uspostavile Njemačka, Francuska i zemlje Beneluksa) građena je, nakon pada Berlinskog zida, slična mreža regionalne suradnje i u zemljama centralne, istočne i jugoistočne Europe. Među prvima je bila Karpatska euroregija u kojoj učestvuju Mađarska, Poljska, Slovačka i Ukrajina, a naknadno se priključila i Rumunjska. Samo poljske regije sudjeluju u devet euroregija. Baltičke regije su sebi priključile i regije drugih zemalja, koje su im susjedne i s kojima imaju zajedničke interese. Danas je u Istočnoj Europi ostvareno ili neposredno pred ostvarivanjem funkcioniranje osam euroregija. Graf: 1. Dinamika formiranja euroregija u periodu 1958-2004. godina

Pogranična područja sudjeluju s oko 40% teritorije i oko 25% stanovništva Europske unije, što je, kada je riječ o teritoriji, više nego u bosanskohercegovačkom slučaju, a manje kada je
112

PREGLED

riječ o stanovništvu. Na području Europe postoji oko 150 euroregija, kao formi prekogranične suradnje među državama članicama, između država članica i država kandidata, te između država kandidata za članstvo u Europskoj uniji. Radi ilustracije interesa za euroregije kao fenomen prekogranične suradnje po državama, daje se pregled broja regija u kojima participiraju države članice Europske unije. Tabela 3. Pregled broja euroregija u kojima su države članice

Na ovoj listi se nalaze euroregije s različitim osnovom formiranja, različitim ciljevima, strukturom, aktivnostima, potencijalima, problemima, efektima, preprekama, šansama. Poljska je interesantan primjer s obzirom na to da participira u četrnaest euroregija. Poljska aktivno učestvuje u formiranju i razvoju euroregija. Više od trećine teritorije Poljske učestvuje u euroregijama. Kronološki gledano, prva je formirana 1993. godine Karpatska euroregija, koju čine područja Poljske, Slovačke, Mađarske, Ukrajine i Rumunjske. U okviru ove euroregije postoji suradnja na području kulture, obrazovanja, trgovine, zaštite životne sredine i razvoja turizma. Potom, 1994. godine formirana je euroregija Tatre, koja uključuje općine Poljske i Slovačke. Godine 1998. formirana je euroregija „Tešin-Sleško“, koju čine općine

PREGLED

113

Češke i Poljske. Iste godine formirana je i euroregija „Baskidu“ koja uključuje područja Slovačke, Češke i Poljske. U svim euroregijama bio je prisutan motiv, interes, želja da se ostvari korist pristupanja europskim fondovima za lokalni i regionalni razvoj. U prekograničnoj suradnji pojavljivao se problem nacionalnih odnosa i nejasnih pristupa euroregionalnoj suradnji. U Poljskoj je zabilježeno pristupanje lokalnih zajednica euroregijama i bez suglasnosti države, kao i stav da interes regija nije istovremeno i interes države. Poljska je primjer povezivanja područja Europske unije i područja država kandidata za pristupanje Europske unije (Rumunjska, Ukrajina). U funkcioniranju euroregija manifestirali su se problemi postojanja viznog režima, različitog stepena ekonomske razvijenosti i razvijenosti lokalne samouprave, opterećenosti neprijateljstvima u prošlosti (Todorović, 2004: 77). Primjer suradnje Poljske i Ukrajine u prekograničnoj suradnju smatra se „the best case“ u posljednjoj deceniji prošlog stoljeća iako su u prošlosti imali dosta problema i sukoba. Prekogranična suradnja je bila opterećena negativnim iskustvima iz prošlosti, pa ipak je dala dobre razvojne rezultate. Iskustvo posebno značajno, ako ne i dragocjeno za Balkan. Druga stvar bitna za euroregije je odgovor na pitanje “kada”. Kada je moguće uspostaviti euroregiju a da se dobiju najbolji efekti? Gasparini u svojim istraživanjima smatra da proces formiranja euroregije prolazi kroz nekoliko faza. Za prvu je fazu karakteristična prekogranična suradnja između građana i privatnih subjekata s ciljem stvaranja uvjeta za razvoj njihovih aktivnosti. U drugoj fazi dolazi do prekogranične suradnje između lokalnih institucija, kako bi se stvorio centralitet u rubnim prostorima radi potpore mrežama privatnih poduzeća. Treća faza podrazumijeva prekograničnu suradnju koju vode institucije euroregije. Drugim riječima, u ovoj fazi euroregija ima vlastite institucije koje su diversificirane prema funkcijama i strukturirane u organizacijske sustave (Gasparini, 2003: 238-239). Prema tome, kronologija je - građani i privatne firme, lokalne institucije i institucije euroregije. Euroregija se uspostavlja u trećem koraku, nakon što je došlo do privatne i institucionalne suradnje s obje strane granice. Sva ona područja koja vide i razumiju pozitivne efekte na razvoj po osnovu postojanja euroregija ne moraju ići korak po korak jer to traži vrijeme i
114

PREGLED

otežava pristup fondovima, programima i projektima, a postoji mogućnost da određena etička i politička opterećenja ugroze projekt formiranja euroregije. U tom slučaju može se ići odmah na treći korak, odnosno na formiranje euroregije. Institucije unutar euroregija koje polaze od trećeg koraka ili faze i institucije koje evoluiraju od individualne suradnje građana i firmi razlikuju se, što je razumljivo. Što se tiče prostornog obuhvata euroregije, on je determiniran funkcijama koje će se u njenom okviru realizirati. Mogu biti tri tipa funkcija: funkcije bliske suradnje, funkcionalne mreže, funkcije makroinfrastrukture. Svaka od ovih funkcija ima svoje zahtjeve prema prostornom obuhvatu (Gasparini, 2003: 236). Da bi se ispunila funkcija bliskosti (euroregija trećega tipa), planirana euroregija mora biti mala, to jest malo područje koje obuhvaća obje strane granice. Funkcionalne mreže (euroregije drugoga tipa) neovisne su o području, pa ovaj tip može biti veći. Euroregija makrostruktura ili prekograničnih sporazuma (prvi tip) zahtijeva pak vrlo velika područja kako bi sporazumi i makrostrukture osigurali konkretne prednosti za stanovništvo i gospodarstva unutar tog područja. Moguće je, dakle, zaključiti kako euroregiju prvoga tipa čini jedna manja euroregija drugoga tipa i nekoliko euroregija trećega tipa. I na kraju, površina područja povezana je s još jednim čimbenikom, to jest vremenom kad je euroregija uspostavljena. Ako je uspostavljena nedavno, težit će se njenom bržem razvijanju, s time da će glavna funkcija biti naglašavanje zajedničkoga prekograničnog konteksta, dok će, u slučaju euroregije koja je starijega datuma, prevladati dodirljive funkcije pretvorene u izravna djelovanja, pa će područje euroregije biti relativno bliske naravi i ne preveliko (Gasparini, 2003: 241). Mreže odnosa razlikuju se u svakom tipu postojećih euroregija, i to posebice u pogledu stupnja njihovoga intenziteta. U euroregiji struktura i makrostruktura (prvi tip) mreže povezuju zajednice, sela, manje i veće gradove, a ne institucije, građane i udruge. One, nadalje, međusobno povezuju unutarnje elemente sustava euroregije, a posebno povezuju te elemente s vanjskima, na način da se unutar euroregije i njenog okruženja stvaraju različiti stupnjevi centraliteta (regionalni, nacionalni, međunarodni, globalni) s vanjskim područjem. U euroregiji funkcionalnih mreža (drugi
PREGLED
115

tip) mreže povezuju točke (poduzeća i institucije), stvarajući na taj način sustave koji se razlikuju prema resursima, uslugama i razmijenjenim informacijama. I konačno, što se tiče euroregija bliske suradnje (treći tip), koncentracija uglavnom gospodarskih aktivnosti na malome području dovodi do specijalizacije toga područja i stvaranja sustava mreža (mreža odnosa) koji su dovoljno integrirani da naglase bliskost poduzeća i infrastrukture koja ih povezuje. Kao posljedica toga, to povećava sposobnost područja da privlači “klijente” iz sve širih krugova (Gasparini, 2003). Institucije se također razlikuju ovisno o tipu euroregije. Potencijalne snage ovoga institucionalnog okvira euroregija infrastruktura i političkih sporazuma (prvi tip) su: kratko vrijeme provedbe odluka, velika vjerojatnost uspjeha jer je učesnika malo i vođeni su makropolitičkim operativnim odabirima povezanim sa stvarnim interesima; mala potreba za novim upravnim strukturama, čime se izbjegava uvođenje dodatnih pravila u proces provedbe, što ima za posljedicu uštede na nepotrebnim dodatnim izdacima (Gasparini, 2003: 243). Snage euroregija suradnje putem funkcionalnih mreža (drugi tip) su: kratko vrijeme provedbe odluka, velika vjerojatnost uspjeha, jer je opseg nadležnosti veoma širok: od upoznavanja s uzajamnim potrebama i nužnošću intervencije do moguće aktivacije instrumenata radi uspostavljanja mreže odnosa između poduzeća/ institucija, kao i između njih i vanjskih poduzeća; mogućnost i jasna potreba za organiziranjem konferencija za proizvodni, kulturni i upravni sektor čiji je cilj stvaranje i promicanje funkcionalnih mreža; ograničena potreba za uspostavljanjem stalnih upravnih struktura (Stalni koordinacijski ured) koje djeluju kao veza između odluka Konferencije i djelovanja privatnih poduzeća; sposobnost pojedinačnih poduzeća da upravljaju odnosima unutar mreža i da podupiru njihovo uspostavljanje (Gasparini, 2003:243). Euroregija bliske suradnje (treći tip) razvija vrlo složene funkcije zbog toga što je izravno povezana s civilnim društvom i s procesom aktiviranja resursa kroz uzajamno upoznavanje i sudjelovanje. Stoga je potrebno dublje analizirati prirodu institucija. Legitimitet i definicija područja djelovanja kojima euroregionalne institucije pridonose omogućuju stvaranje transparentnoga okruženja uz pomoć banaka podataka, zajedničkih sustava poda116

PREGLED

taka i informacija o proračunima, projektima i njihovim mogućim promjenama. Glavna funkcija prve euroregije je podupirati suradnju i koordinaciju u okviru makroekonomske sfere strateških ulaganja. Međutim, to ne podrazumijeva samo privrednu politiku, već i upravljanje zajedničkim intervencijama u odnosu na nove i obnovljene makroinfrastrukture. Glavna funkcija druge euroregije je povezati točke (privatna poduzeća, lokalna tijela, javne institucije) u mreže odnosa sa specifičnim gospodarskim, kulturnim, upravnim i drugim funkcijama. Te se točke nalaze u pograničnim regijama, pa stoga međusobno tvore “funkcionalne mreže” (Gasparini, 2003: 247). Postupak formiranja euroregije mogao bi se realizirati kroz potporu uzajamnom upoznavanju s ciljem formiranja euroregije; naglašavanjem nužnosti prekogranične suradnje, posebno ekonomske suradnje; ostvarivanjem ili koordiniranjem turizma, agroturizma i usluga na području prekogranične suradnje ili euroregije; kroz pojavljivanje osjećaja pripadnosti području i društvu koje postoji na prostoru euroregije; potporu kulturnim aktivnostima i proces uzajamnog upoznavanja. U vremenskoj distribuciji ovih funkcija, aktivnosti, postupaka postoji paralelizam, razilaženje, feedback, multifunkcionalno uzajamno upoznavanje. Europsko iskustvo nudi elemente algoritma s operativnim dimenzijama za uspostavljanje dobre euroregije, i to: tip i/ili kombinacija tipova, gdje, kada, područje, demografska veličina, interne i eksterne mreže, euroregionalne institucije, funkcije, rokovi provedbe funkcija i utemeljenja institucija, okruženje kao područje djelovanja. Ove operativne dimenzije su osnovna jezgra onoga što treba definirati da bi došlo do euroregije koja realno i uvjerljivo slijedi utvrđene ciljeve i gdje se prekogranična suradnja može vidjeti na djelu, suradnja koja se bazira na svijesti da se iz nje mogu izvući isključivo (ili pretežno) prednosti (Gasparini, 2003: 251). Prema tome, euroregije se formiraju na temelju spoznaje da mogu donijeti benefite za lokalni i regionalni razvoj, a da bi se ta spoznaja, svijest ili osjećaj pretvorili u stvarnost nužan je promišljen pristup operativnim dimenzijama algoritma dobre euroregije. Proces formiranja euroregija u Bosni i Hercegovini je novijeg datuma. Točnije rečeno, počeo je 1998. godine formiranjem euroPREGLED
117

regije Dunav-Sava-Drava. Formalnom, zvanično euroregionalnom suradnjom, članstvom u euroregijama obuhvaćeno je skoro 20% bosanskohercegovačke teritorije i oko trećine njenog stanovništva. Ako tome dodamo iskazani interes za formiranjem euroregija koje bi uključile područje istočne Hercegovine prema Crnoj Gori i Srbiji, područje gornjeg Podrinja prema Crnoj Gori i Srbiji, područje Banjalučke regije, područje Bihaća (ranije Bihaćke regije) prema Hrvatskoj i potencijalno članstvo područja Federacije Bosne i Hercegovine u Jadranskoj euroregiji, kao i potencijalno formiranje Kraške regije, učešće prostorno-funkcionalnih cjelina uključenih u euroregije (prekograničnu suradnju) prelazi preko dvije trećine ukupne teritorije Bosne i Hercegovine. Najznačajnije manifestacije euroregionalne suradnje su tri euroregije, i to: Dunav-Drava-Sava, Drina-Sava-Majevica i Jadranska euroregija. Tabela 4. Površina i broj stanovnika u euroregijama

Učešće bosanskohercegovačkih općina i regija u euroregijama mjereno brojem stanovnika kreće se od 1% u Jadranskoj euroregiji do 48% u euroregiji Drina-Sava-Majevica, a u teritoriji od oko 2% (Jadranska eurororegija) do 47% euroregija DrinaSava-Majevica. Zaključak Bosna i Hercegovina ne prati druge države u svom neposrednom okruženju u pripremi strategije regionalnog razvoja. Razlog se može tražiti u nepostojanju konsenzusa o temeljnim
118

PREGLED

socijalnim i drugim vrijednostima na razini države, interpretaciji ustavnih rješenja iz Daytona, nepostojanju zakonskog okvira. Regionalni razvoj se doživljava, s jedne strane, kao šansa za reintegraciju Bosne i Hercegovine, odnosno redefiniranje postojeće teritorijalne organizacije utemeljene na dejtonskim aranžmanima. S druge strane, iste postavke regionalnog razvoja se vide kao ugrožavanje tih istih dejtonskih aranžmana i entiteta. Bosna i Hercegovina je dobar primjer kako se kada ne postoji suglasnost o temeljnim vrijednostima ne može doći do prijedloga strategije regionalnog razvoja. Regionalni razvoj se bavi ljudima i društvenim sistemima u kojima oni organiziraju svoje aktivnosti kako bi zadovoljili svoje osnovne potrebe i nematerijalne želje. Mnogi ekonomski modeli regionalnog razvoja se temelje na nizu implicitnih pretpostavki o ljudskom ponašanju i ekonomskim odnosima koji mogu imati malo veze sa stvarnošću regionalnih ekonomija. Regionalni razvoj se ne može jednostavno izdvojiti iz institucionalnog, socijalnog i političkog konteksta, pogotovo kada se treba baviti ljudskim dilemama o siromaštvu, strahu, ugroženosti itd. Potrebno je naglasiti da su etičke ili normativne vrijednosne premise o tome što jest a što nije poželjno središnje karakteristike ekonomskog, a time i regionalnog razvoja. Sama strategija predstavlja i implicitno i eksplicitno vrijednosne premise o poželjnim ciljevima za ostvarivanje ljudskog potencijala. Vrijednosne premise, koliko god pažljivo skrivane, jesu inherentna komponenta i regionalne analize, regionalne politike i regionalne strategije. Bosna i Hercegovina, strategija njenog regionalnog razvoja, svjedoči da je tamo gdje postoje ozbiljni vrijednosni konflikti i neslaganja među onima što donose bitne odluke mogućnost konsenzusa o poželjnim ciljevima ili odgovarajućim politikama znatno manja. Suštinski je bitno, posebno na polju regionalnog ekonomskog razvoja, da nam vrijednosne premise budu uvijek jasne. Malo manje uvijeno rečeno, zaokruživanje nacionalnih (isključivih) teritorijalnih zajednica, koje su rezultat ratne i poratne, manje ili više nacionalne politike, vidi u regionalnom razvoju, zasnovanom na europskoj doktrini ekonomskog regionalnog razvoja, fundamentalnu prepreku. Izbjegavanje te prepreke ili prolongiranje suočavanja s njom znači toliko potrebno kupovanje na vremenu. Sve do trenutka kad će umjesto regija de facto
PREGLED
119

egzistirati nacionalna teritorijalna geta. Kao potvrda ovog stava može se uzeti izjava: “Međunarodna zajednica pravi dramatičan zaokret prema Bosni i Hercegovini: u periodu koji je pred nama vodeći princip međunarodnog djelovanja u Bosni i Hercegovini bit će ‘prihvatanje stanja na terenu‘.” (Centar za europske integracije, Dnevni avaz, 13/7/6, str. 8).

Literatura - Annon (2005), Prostorni plan Republike Srpske – nacrt (2005) Urbanistički zavod RS, Banjaluka. - Annon (2006), World Development Indicators. Washington : World Bank. - Barro, R. & Sala-i-Martin, X. (2003) Economic Growth, 2nd ed. Cambridge, Mass : MIT Press. - Chenery, B.H. (1979). Structural Change and Development Policy. Baltimore: Johns Hopkins University Press. - Engel, C. (1991). Regionen in der Europaishen Gemeinschaft, Berlin. - Europske povelje o regionalizaciji, Journal officiel des Communautes europeennes, No C326/296 od 19.12.1988. - Gasparini, A. (2003), Prekogranična suradnja u Balkanskopodunavskome području/za balkansko podunavsko područje analiza snaga, slabosti, mogućnosti i prijetnji. Gorizija: Institut za međunarodnu sociologiju u Goriziji, Vijeće Europe. - Hoff, K. (2000), „Beyond Rosenstein-Rodan: The modern theory of coordination problems in development“ in Annual World Bank Conference on development Economics, Washington, D.C.: World Bank, 2000. - Jeremy, A. & Morgan, R. (1974), Regional Planning: A Comprehensive View. Leonard Hill Books, - Krugman, P. (1995), Development, Geography, and Economic Theory (Cambridge, Mass : MIT Press).

120

PREGLED

- Mulaomerović, J. (2005), Riječi svetog jezika: Štap – produkcija Art Visoki za FTV, dokumentarni (28 minuta). - Nagvi, H.N.S. (1996). The dignificance of development economics World Development 24 (1996): 977. - Osmanković, J. (2002), Regionalizacija – teorija i praksa, BETA, Sarajevo. - Osmanković, J. (2003), Teorija i politika regionalnog razvoja, Ekonomski fakultet Sarajevo, Sarajevo. - Pejanović, M. (2005), Politički razvitak BiH u postdejtonskom periodu. Sarajevo, TKD Šahinpašić, Sarajevo. - Ray, D. (1998), Development Economics. Princton, N.J.: Princton University Press. - Stefanovski, M., Smutnje s regionalizmom 195-207, Zbornik Matice srpske za društvene nauke 112-113, Novi Sad, 2002. - Stepić, M., Regionalizacija u funkciji unutrašnje političkoteritorijalne reintegracije Srbije (127-149), Zbornik Matice srpske za društvene nauke 112-113, Novi Sad, 2002. - Todorović, M. and all (2004), Srbija, evroregioni i evropske integracije. Geografski institut Jovan Cvijić, Beograd. - Turnock D. Cross-border cooperation: a major elemnt in regional policy in the new East Central Europe (149-167), Zbornik Matice srpske za društvene nauke 112-113, Novi Sad, 2002. - Aganović, M. i drugi (1997), Strategija prostornog uređenja Federacije BiH. Ed. BiH, Federacija BiH, Ministarstvo prostornog uređenja, Sarajevo. - Imamović, D. i drugi (2004), Evropska perspektiva Bosne i Hercegovine : Ka uravnoteženosti ili ekstremnoj nejednakosti? Ed. ALDI, Goražde. - Bošnjović, I. (1969), Regionalizacija i centri društvenoekonomskog razvoja. Ed Ekonomski institut Sarajevo; Bošnjović, I. (1973), Tri osnovne komponente dugoročnog razvoja BiH, Pregled, broj 1/73. - Kamenica, S. (1982), Koncentracija i disperzija razvoja Bosne i Hercegovine. Ed. Ekonomski institut Sarajevo, Sarajevo.

PREGLED

121

- Bošnjović, I. i drugi (1992), Regionalizacija Bosne i Hercegovine. Ed Ekonomski institut, Sarajevo. - Annon (2004), Zajednička usmjerenja kroz pet BH regionalnih strategija razvoja. Ed. European Commission BiH, Sarajevo. - Strategija regionalnog razvoja Republike Hrvatske (2005), Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Zagreb, - Strategija regionalnog razvoja Slovenije (2001), Ministarstvo za gospodarstvo, Agencija RS za regionalni razvoj, Ljubljana

122

PREGLED

UDK 336.1.07 + 061.1 : 330.34(497.6)

Muhamed Mujakić FINANSIJSKE INSTITUCIJE I FONDOVI EVROPSKE UNIJE – PERSPEKTIVA ZA EKONOMSKI RAZVOJ BOSNE I HERCEGOVINE FINANCIAL INSTITUTIONS AND FUNDS OF THE EUROPEAN UNION – PERSPECTIVES TO ECONOMIC DEVELOPMENT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA Rezime U članku se daje pregled najvažnijih finansijskih institucija i fondova Evropske unije. Bosna i Hercegovina je država opredijeljena za put evropskih integracija. Bosna i Hercegovina je 25. novembra 2005. godine otvorila pregovore sa EU o potpisivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) Evropskoj uniji. To je jedan u nizu važnih koraka ka evropskim integracijama Bosne i Hercegovine. Pristupom u zajednicu evropskih država – Evropsku uniju, naša država će imati mogućnost pristupa bankama i fondovima EU. Glavne finansijske institucije Evropske unije su: Evropska investicijska banka, Evropski investicijski fond, Evropska centralna banka, Evropska banka za obnovu i razvoj, Evropski socijalni fond, Evropski fond za upravljanje i garanciju u poljoprivredi, Evropski fond za regionalni razvoj, Kohezijski fond. Ključne riječi: Evropska unija, finansijske institucije EU, fondovi EU, razvoj Summary This article gives an overview of the most important financial institutions and funds of the EU. Bosnia and Herzegovina opened the negotiations about signing the Stabilization and association agreement on 25th November 2005. It is one of the important
PREGLED
123

milestones in the process of european integration. By accessing to the european union our country will also gain access to the funds and banks of that community. The main financial institutions of the EU are: European Investment Bank, European Investment Fund, European Central Bank, European Bank for Reconstruction and Development, European Social Fund, European Agriculture Guidance and Guarantee Fund, European Regional Development Fund, Cohesion Fund. Key words: European Union, Financial Institutions of EU, EU Funds, development 1. Uvod Bosna i Hercegovina je 25. novembra 2005. godine potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) Evropskoj uniji. To je jedan u nizu važnih koraka ka evropskim integracijama Bosne i Hercegovine. Koliko budemo bliži evropskim integracijama, omogućit će nam se i pristupi stalnim i drugim fondovima i finansijskim institucijama Evropske unije. Pomoć Evropske unije Bosni i Hercegovini i njen ekonomski razvoj nastavit će se. Kao potpisnica Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a još više kao budući kandidat za članstvo u EU, Bosna i Hercegovina će dobiti mogućnost korištenja novih pretpristupnih fondova Evropske unije. Evropska unija je specifična organizacija evropskih država - do 1. maja 2004. godine 15 zapadnoevropskih država: Austrija, Belgija, Danska, Finska, Francuska, Grčka, Holandija, Irska, Italija, Luksemburg, Njemačka, Portugal, Španija, Švedska i Velika Britanija (osim Švicarske i Norveške) - koja te države povezuje na troslojan način: Prvo, kroz postojanje i saradnju triju evropskih zajednica: a) Evropske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ), osnovane 18. aprila 1951. godine, b) Evropske ekonomske zajednice (EEZ), osnovane 25. marta 1957. godine, i c) Evropske zajednice za atomsku energiju (EUROATOM), osnovane 25. marta 1956. godine.
124

PREGLED

Drugo, kroz saradnju i zajedničko vođenje vanjske i sigurnosne politike, potvrđivanjem svoga identiteta na međunarodnom planu, uspostavljanjem ekonomske i monetarne unije, stvaranjem jedinstvenog ekonomskog prostora bez unutrašnjih granica i jačanjem privredne i društvene kohezije među državama članicama. Treće, kroz saradnju u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova, zajedničkim i jedinstvenim uređivanjem pitanja iz tih oblasti, zaključivanjem regionalnih multilateralnih, umjesto bilateralnih, međunarodnih ugovora, jedinstvenim rješavanjem pitanja prelaska granica u Evropskoj uniji, viza, imigracije, azila, formiranjem zajedničke evropske policije (EUROPOL) radi suzbijanja najtežih oblika međunarodnog kriminala vezanog za ratne zločine, promet oružja i droge i finansijske malverzacije (“pranje novca”). Evropska unija zasada nema svojstvo pravnog lica. Međutim, sve tri naprijed navedene evropske zajednice zadržale su svaka svoj međunarodnopravni subjektivitet. Jezgro Evropske unije začeto je Rimskim ugovorima o osnivanju Evropske ekonomske zajednice i Evropske zajednice za atomsku energiju 1957. godine, a zatim je preko Jedinstvenog evropskog akta 1986. godine politička integracija krunisana Mastrihtskim ugovorom 7. februara 1992. godine kada je stvorena Evropska unija (Ugovor iz Maastrichta stupio je na snagu 1. novembra 1993. godine). Ugovorom iz Amsterdama od 17. juna 1997. godine (stupio na snagu 1. maja 1999. godine) izvršene su reforme u Uniji s ciljem jačanja saradnje i pojednostavljenja sistema Evropske unije. Na zajedničkom tržištu Evropske unije uspostavljena je zajednička carinska tarifa prema zemljama izvan Unije. Tržišnu funkcionalnost tog evropskog prostora osiguravaju čvrsta i stroga pravila konkurencije bez unutrašnjih ekonomskih ili pravnih barijera i usklađena pravna regulativa država članica. Na tom tržištu članice Evropske unije proglasile su “četiri velike slobode”: slobodu kretanja roba (usklađivanje odnosno ukidanje carina, taksa, kontingenata i drugih robnih ograničenja), slobodu pružanja usluga (slobodno otvaranje firmi, sloboda preduzetništva), slobodu cirkulacije kapitala (potpuna liberalizacija plasiranja kapitala i liberalizacija tekućih plaćanja) i slobodu kretanja ljudi (slobodno zapošljavanje i vršenje vlastite djelatnosti).
PREGLED
125

Od 1. januara 1999. godine u Evropskoj uniji započela je treća etapa izgradnje Evropske monetarne unije uvođenjem jedinstvene evropske valute – eura. U prijelaznom periodu od 1. januara 1999. do 31. decembra 2001. godine plaćanja su se mogla vršiti u eurima i u nacionalnim valutama, a od 1. januara 2002. godine u članicama Evropske monetarne unije banknote i kovani novac denominirani u euro jedino su zakonsko sredstvo plaćanja. Preduvjet za učešće u Evropskoj monetarnoj uniji jest ispunjenje, prije pristupanja, takozvanih kriterija konvergencije, što znači da svaka država mora: 1. dokazati trajnu stabilnost cijena, 2. da ne zabilježi pretjerani budžetski deficit, 3. da dvije godine nije prouzročila napetost deviznog kursa u Evropskom monetarnom sistemu, i 4. da njena dugoročna kamatna stopa bude najviše za 2% viša nego u zemljama s najstabilnijim cijenama. Prijemom novih deset država u članstvo Evropske unije (Češka, Estonija, Kipar, Letonija, Litvanija, Malta, Mađarska, Poljska, Slovačka i Slovenija) “Evropa petnaestorice” postaje “Evropa dvadesetpetorice“, čime Evropska unija značajno proširuje svoje granice prema istoku i jugu Evrope. Da bi uspješno ispunila svoj mandat, Evropska unija ima svoje institucije koje su zadužene za zakonodavne, izvršne, nadzorne, konsultantske i sudske zadatke. Međutim, EU ima i svoje finansijske i druge institucije zadužene za provođenje njene misije. Sedam osnovnih institucija Evropske unije su: Evropska komisija, Vijeće ministara, Evropski parlament, Evropsko vijeće/savjet, Sud pravde, Sud revizora i Evropska centralna banka. Dvije savjetodavne institucije su Ekonomski i socijalni komitet i Komitet regija, a tu je značajna i Evropska investicijska banka. Nakon Ugovora o spajanju (potpisan 1965., stupio na snagu 1967. godine) došlo je do objedinjavanja do tada odvojenih institucija EZUČ, EEZ i EURATOM u zajedničke organe evropskih zajednica.1 Pojam “Evropska unija” uveden je na Pariškoj konferenciji na vrhu 1972. godine. Ovo je postao sinonim za reformu u cilju
1 Dr. Miroslav N. Jovanović „Evropska ekonomska integracija“, Beograd, 2004, str. 63.

126

PREGLED

ostvarenja buduće slike zajednice. U Maastrichtu je 7. februara potpisan Ugovor o Evropskoj uniji, i time je ona postala zajednički krov evropske zajednice, zajedničke vanjske i sigurnosne politike i zajedničke pravne i unutarnje politike. “Unija” označava kako sadašnje stanje tako i buduće perspektive integracijskog procesa, “sve užu Uniju evropskih naroda”. 2. Evropska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ, Montan unija) Montan unija, osnovana Pariškim ugovorom 18. aprila 1951. godine, bila je prva supranacionalna organizacija u historiji evropskih integracija. Belgija, Savezna Republika Njemačka, Italija, Francuska, Luksemburg i Holandija spojile su EGKS ugovorom svoje industrije ugljena i metala na zajedničko tržište. Povod za to bila je inicijativa francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana, koji je 1950. godine objelodanio “Schumanov plan”, čiji je cilj bio onemogućiti daljnji rat između Njemačke i Francuske, i to putem integracije industrije koja je bila bitna za vođenje rata. Krajnji Schumanov cilj bilo je pomirenje Njemačke i Francuske, ali i razvoj integracijskog evropskog procesa, s krajnjim ciljem ostvarenja evropske federacije. On se ubraja u začetnike evropskih integracija. 3. Evropska ekonomska zajednica (EEZ) i Evropska zajednica za atomsku energiju (EUROATOM) Šest država članica Evropske zajednice za ugljen i čelik potpisalo je 25. marta 1957. godine u Rimu ugovore o osnivanju Evropske ekonomske zajednice (EEZ). EEZ je bio i ostao najvažnija organizacija među trima spomenutim. Osnovni ciljevi ove organizacije bili su izgradnja zajedničkog tržišta na osnovu carinske unije, dakle razgradnja svih privrednih prepreka, koordiniranje privredne politike i podizanje životnog standarda unutar Unije. Ova organizacija je pratila, kao i EZUČ, principe i modele ekonomskih integracija po sektorima, sa čime se povezalo i očekivanje da će privredne integracije sa sobom srednjoročno dovesti i do procesa političkih integracija.
PREGLED
127

Rimskim ugovorom osnovana je i Evropska zajednica za atomsku energiju (EUROATOM). Rimski ugovori su izmijenjeni Jedinstvenim evropskim aktom (The Single European Act) iz 1986. i Ugovorom iz Maastrichta 1992., te konačno Ugovorom iz Amsterdama 1997. godine.2 Značajan mehanizam djelovanja je Evropska slobodna trgovinska zona (European Free Trade Association – EFTA)3, koja je osnovana 1960. godine i reakcija je na osnivanje EWG-a, da bi se spriječila opasnost od ekonomske diskriminacije. EFTA je izgubila na značaju kroz pristupanje država članica ovoj zajednici (Velika Britanija, Irska i Danska 1973., a Portugal 1986. godine). Godine 1973. evropska zajednica je s EFTA-om zaključila ugovor o slobodnoj trgovini. Od 1994. na snazi je evropski privredni prostor između država evropske zajednice i EFTA država. Nakon pristupanja Finske, Švedske i Austrije EU-u 1995. godine, EFTA obuhvata samo još Island, Lihtenštajn, Norvešku i Švicarsku. Pored EFTA-e značajna trgovinska zona je i CEFTA (Central Europe Free Trade Agreement). Osnovni ciljevi Sporazuma o osnivanju Srednjoevropske zone slobodne trgovine (CEFTA) jesu usklađivanje razvoja ekonomskih odnosa između zemalja potpisnica putem razvoja trgovine, ubrzanje razvoja komercijalnih aktivnosti, podizanje životnog standarda i osiguranje boljih mogućnosti zapošljavanja, povećanje produktivnosti i postizanje finansijske stabilnosti. Sporazum o slobodnoj trgovini Centralne Evrope, potpisale su u decembru 1992. godine tadašnja Čehoslovačka, Mađarska i Poljska. U januaru 1996. godine sporazum je potpisala Slovenija, a u julu 1997. godine i Rumunija. Prije njegovog potpisivanja, prve četiri zemlje već su potpisale ugovore o pridruživanju s EU, pa CEFTA djeluje kao jedna od pripremnih aktivnosti na putu ka punopravnom članstvu u EU. Dva su uvjeta članstva u CEFTA-i: Ugovor o priključenju s EU i članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO).

2 3

Dražen Šimić, Europska unija, danas i sutra, Zagreb, 2002, str. 12. http://www.efta.int

128

PREGLED

4. Finansijske institucije Evropske unije 4.1. Evropska investicijska banka Evropska investicijska banka (European Investment Bank – EIB4), finansijska je institucija EU sa sjedištem u Luksemburgu, gdje je stalno zaposleno 950 osoba. Evropska investicijska banka je počela s radom 1958. godine sa sjedištem u Luksemburgu i istovremeno je i banka i samostalna institucija zajednice. Ona se bavi kreditiranjem i jamčenjem za investicije koje doprinose razvoju integracije zajednice. Po obimu investiranja i ukupnom iznosu pozajmica EIB je jedna od najvećih bankarskih institucija u svijetu. Ova banka ustanovljena je Rimskim ugovorom o osnivanju EEZ-a iz 1957. godine.5 Njezina je uloga osigurati sredstva za kapitalne investicije vezane za razvoj i integraciju Unije. Banka odobrava kredite uz minimalne kamate u godišnjem iznosu od oko 20 milijardi eura (do 50% cijene projekta). Usto, daje zajmove za razvoj nedovoljno razvijenih regija, razvoj infrastrukture – poboljšanje transevropskih prometnih, telekomunikacijskih i energetskih mreža, poboljšanje konkurentnosti evropske industrije i razvoj malih i srednjih preduzeća, zaštitu okoliša i slično. Osigurava i zajmove za razvoj zemalja potpisnica Lomé konvencije, država srednje i istočne Evrope koje se pripremaju za članstvo u EU te zemalja Sredozemlja. Ova finansijska institucija osnovana je Rimskim ugovorom radi pomoći finansiranja projekata povezanih s uvođenjem zajedničkog tržišta odnosno finansiranja u budućnosti.6 EIB osigurava finansijska sredstva na tržištu kapitala za finansiranje investicijskih projekata koji doprinose razvoju EU.7

Adresa Evropske investicijske banke je: European Investment Bank Boulevard Konrad Adenauer 100 L-2950 Luxembourg; http://www.eib.org 5 Zekerijah Smajić, Evropska unija za svakog, Sarajevo, 2005, str. 62. 6 Dr. Vinko Kandžija, Gospodarski sustav Europske unije, Rijeka, 2003, str. 365. 7 Dr. Miroslav N. Jovanović, Evropska ekonomska integracija, Beograd, 2004, str. 78.

4

PREGLED

129

Banka nema lukrativni karakter, to jest radi na neprofitnom principu. EIB plasira kredite na tržište kapitala zbog evropske integracije općenito i promoviranja investicijskih projekata (EIB posebno odobrava dugoročne zajmove). Fiksira kamatnu stopu u funkciji troškova zajma, povećavajući je za jedinstvenu maržu koja pokriva vlastite troškove, a već dugo iznosi 0,15%.8 U krugu međunarodnih finansijskih institucija Evropska investicijska banka visoko je rangirana po volumenu odobrenih pomoći. Zajmovi EIB-a koriste sve zemlje EU, a posebno Italija, Velika Britanija, Njemačka i Francuska.9 Bankom upravljaju Vijeće guvernera (ministri finansija država članica), Odbor direktora (25 direktora-administratora s petogodišnjim mandatom, koje imenuje Vijeće guvernera) i Upravni odbor (izvršno tijelo Banke s predsjednikom i sedam potpredsjednika sa šestogodišnjim mandatom). EIB nabavlja sredstva s tržišta kapitala, gdje mu njegov dobar kreditni rejting omogućuje traženje povoljnih kredita koje zatim sam dalje plasira. Zajmovi su namijenjeni za projekte koji slijede jedan ili više ciljeva, i to: - Ekonomski razvoj manje razvijenih područja i regija, - Poboljšavanje transevropske mreže sektora transporta roba i ljudi, telekomunikacija i energije, - Jačanje međunarodne konkurentnosti Unije te podsticanje malih i srednjih preduzeća, - Zaštita okoliša i životne razine unapređenjem urbanog razvoja, zaštita kulturne i arhitektonske baštine EU, - Ostvarivanje zajedničkih energetskih ciljeva korištenjem internih resursa, štednjom energije i diversifikacijom uvoza. Evropska investicijska banka je postala jednim od najvećih svjetskih kreditora. Ona svaki dan pozajmi ogromna finansijska sredstva, uglavnom za projekte u zemljama članicama EU, ali u porastu su i veća ulaganja u Mediteran, ACP (Afrika, Karibi, Pacifik), Latinsku Ameriku i Aziju.
8 9

Dr. Miroslav N. Jovanović, op. cit., str. 366. Izvor: BEI Information 2-2002, No 111.

130

PREGLED

EIB sebe smatra finansijskom institucijom Evropske unije, ali on u suštini djeluje kao nezavisna institucija, na koju mogu računati samo njeni dioničari, vlade 25 zemalja članica EU. Kao domaća banka Evropske unije, EIB bi trebao u potpunosti poštovati i ispunjavati ključne ciljeve EU, kao što su promoviranje održivog razvoja, smanjivanje opasnosti od klimatskih promjena, zaštita biodiverziteta i stvaranje uvjeta za zapošljavanje. Ali stvarnost, utjelovljena u politikama kreditiranja, oslikava sasvim drugu sliku. Kroz ogromna ulaganja u energiju i saobraćajnu infrastrukturu, EIB je postao jednim od najvećih svjetskih krivaca za klimatske promjene. Svojom filozofijom pozajmljivanja velikih suma novca, EIB često finansira velike multinacionalne kompanije, kojima uopće ne treba podrška javnosti i koje najmanje doprinose javnim interesima. Da bi EIB postao pozitivan evropski izvor javnog finansiranja za dobrobit zajednice, mora se reformirati, paralelno s proširivanjem EU. Grupe civilnog društva pozivaju zabrinute građane i političare koji kreiraju evropsku politiku da se pridruže naporima da se EIB pretvori u instituciju koja podržava ljude i životnu sredinu. Mi zamišljamo EIB koji je u potpunosti dostupan javnosti i čija su sva djelovanja transparentna. Zamišljamo EIB koji kreditira samo ekološki i društveno održive projekte, zasnovan na jasnoj politici, standardima i zakonima, kako unutar tako i izvan EU, koji može s ponosom reći da podržava samo projekte u kojima uživa društvo koje je prethodno obaviješteno o tim projektima i koje je bez demonstracija dalo svoj pristanak. Svaki zahtjev EIB-u detaljno se procjenjuje. Oko 70% kredita EIB-a namijenjeno je smanjenju regionalnog dispariteta država članica. Ukupni kapital banke, kojeg je tada upisalo 15 država članica Unije, od 1. januara 1999. iznosio je 100 milijardi eura, a 2000. godine iznosio je 198,9 milijardi eura. U 2000. godini ukupni zajam kojeg je odobrio EIB iznosio je 36 milijardi eura. EIB je sudjelovao u finansiranju tunela kroz La Manche s više od 2 milijarde eura, a 5,3 milijarde eura je odobrio van EU. Postoje dvije vrste zajma EIB-a: 1. izravni individualni zajmovi, koji se odnose na velike projekte, i
PREGLED
131

2. globalni zajmovi bankama ili finansijskim posrednicima koji pozajmljuju novac nosiocima projekata. Banka uglavnom nabavlja sredstva na tržištu kapitala. 4.2. Evropski investicijski fond Evropski investicijski fond (European Investment Fund EIF)10 novo je tijelo Unije, sa sjedištem u Luxembourgu. Osnovan je 1994. godine odlukom evropske konferencije na vrhu iz Edinburgha 11. decembra 1993. godine, a u cilju potpore ekonomskom rastu i smanjenju nezaposlenosti u Evropskoj uniji. Njegovi su dioničari Evropska investicijska banka, Komisija EU i ostale evropske finansijske institucije, koje se sastaju dva puta na godinu. Fondom upravlja Nadzorni odbor, koji čine dva predstavnika iz redova EIB-a, ministri finansija država članica EU i predstavnici finansijskih institucija. Fond sarađuje s bankama i drugim osiguravajućim institucijama u prikupljanju sredstava za finansiranje dugova malih i srednjih preduzeća, potiče različite oblike ulaganja u ta preduzeća (garancije za zajmove za ulaganja u projekte razvoja, zaštite okoliša i dr.). Pristup ulaganja usmjeren je isključivo radu kroz fondove, poticanju ulaganja u potencijalni rast i razvoj manjih preduzeća, potpori profesionalnom menadžmentu i marketingu, te poslovanju pod jednakim uvjetima. Ovaj fond pokušava olakšati i omogućiti postojanje slobodnog tržišta Unije. Pod slobodnim tržištem podrazumijeva se ekonomski prostor bez granica, u kojem se ostvaruju četiri osnovne slobode, dakle slobodno kretanje roba, osoba, usluga i kapitala. Projekt slobodnog tržišta zajednice (Evropa 1992) razvijen je sredinom 80-ih godina i bio je centralna tačka prve revizije Ugovora, jedinstvenih evropskih akata (1986/87). On je osnovni razlog što se prevladala stagnacija i postigla enormna integracijska dinamika krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, kada su se, između ostalog, desile i
Adresa Evropskoga investicijskog fonda je European Investment Fund Boulevard Konrad Adenauer 100 L-2950 Luxembourg , http://www.eif.org
10

132

PREGLED

sljedeće dvije velike revizije Ugovora: Maastricht (1991/93) i Amsterdam (1997/99). To je finansijska institucija koja odobrava garancije bankama i drugim finansijskim institucijama koje investiraju na srednji i duži rok u infrastrukturne projekte i razvoj malih i srednjih preduzeća. Fond je dotiran kapitalom od 2 milijarde eura.11 Fond pokriva sve zemlje Evropske unije, a prije priključenja Fond je pomagao projektima u Estoniji, Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj i Sloveniji, s ciljem priključivanja Uniji. Evropski investicijski fond je potpuno finansijski nezavisan. Njegova aktivnost zavisi od tržišnih zakona.12 4.3. Evropska centralna banka Evropska centralna banka (European Central Bank - ECB)13 sa sjedištem u Frankfurtu u Njemačkoj počela je raditi 1. januara 1999. godine, usporedo s uvođenjem treće faze monetarne unije. Njeno osnivanje je predviđeno Mastrihtskim ugovorom o Uniji, a naslijedila je Evropski monetarni institut (EMI), koji je kao prethodnica osnovan 1994. godine.14 Evropska centralna banka ima zadatak da od 1. januara 1999. godine provede evropsku monetarnu politiku koju je ustanovio evropski sistem centralnih banaka. Ona je osnovana kao evropski monetarni institut koji je počeo da priprema teren za jedinstvenu valutu, da bi uvođenjem eura institut prerastao u ECB, koji je zadužen za monetarnu politiku EU.15 Još davne 1979. godine ustanovljen je evropski monetarni sistem (EWS) s ciljem monetarno-političke saradnje država članica zajednice. To je bio drugi stepenik ka integraciji monetarnih sistema,
Dr. Vinko Kandžija, Gospodarski sustav Europske unije, Rijeka, 2003, str. 384. 12 Ibidem, str. 384. 13 Adresa Evropske centralne banke je: European Central Bank Eurotower, Kaiserstrasse 29 D-60311 Frankfurt am Main Germany, http://www.ecb.int/ 14 Zekerijah Smajić, Evropska unija za svakog, Sarajevo, 2005, str. 59. 15 Dr. Miroslav N. Jovanović,„Evropska ekonomska integracija, Beograd, 2004, str. 77.
11

PREGLED

133

nakon što je prvi pokušaj (Wernerov plan) propao 1970. godine. Cilj EWS-a je bio uspostavljanje stabilne monetarne zone. Tri bitna dijela ovog sistema su ECU, kursevi promjene i mehanizmi interveniranja, kao i kreditni mehanizmi. Osnovna zamisao sistema sastoji se u tome da se kursevi jedne monete prema drugoj drže u stagnaciji jedna prema drugoj. Ako jedna moneta dospije na gornju ili donju granicu u odnosu prema drugoj moneti, onda se očekuje intervencija centralnih banaka država članica kako bi se ponovo uspostavio utvrđeni kurs. Pozitivan i uspješan razvoj EWS-a utjecao je na stvaranje nove inicijative krajem 80-ih godina, koja se kretala u pravcu osnivanja monetarne unije, što je 1. januara 1999. godine uspješno zaključeno. Najvažniji zadatak ECB-a je osigurati stabilnost cijena u okviru euro-zone, u skladu s Ugovorom iz Amsterdama (član 105, paragraf 1), a time se kontrolira monetarna stabilnost. Zadaci ECB-a su sljedeći: - održanje stabilnosti cijena, - kreiranje i provedba monetarne politike Unije, - upravljanje deviznim rezervama država članica, i - upravljanje platnim prometom. Uvođenjem Evropske centralne banke, centralne banke država članica EU nisu nestale, već, štaviše, zajedno s ECB-om predstavljaju Evropski sistem centralnih banaka (ESCB), koji ima trostruku misiju: 1. definiranja i uvođenja jedinstvene monetarne politike EU, 2. vođenja operacija tečaja slijedeći direktive Vijeća EU, 3. upravljanja dijelom rezervi svake zemlje članice euro-zone. Operacionalizaciju od 4. januara 1999. godine vrši sistem informatičke transmisije (TARGET) olakšavajući međubankarske kompenzacije i omogućavajući uvođenje jedinstvene monetarne politike, kao i opstojnost jedinstvenog tržišta eura. ECB teži prijelazu na jedinstvenu kratkoročnu kamatnu stopu za sve zemlje euro-zone, a države članice te zone dogovorile su se da harmoniziraju svoje kratkoročne kamatne stope.16
Dr. Vinko Kandžija, Gospodarski sustav Europske unije, Rijeka, 2003. str. 366.
16

134

PREGLED

Nositelji odluka EZB-a (Vijeće guvernera i direktorij) vode ESZB, koji je odgovoran za razradu i provođenje novčane politike, ustanovljavanje kursa promjene moneta, upravljanje deviznim rezervama, te za pravilno funkcioniranje platnih sistema. EZB je nasljednik evropskog monetarnog instituta. 4.4. Evropska banka za obnovu i razvoj Evropska banka za obnovu i razvoj (European Bank for Reconstruction and Development - EBRD)17 osnovana je 1991. godine radi pomoći strukturnim reformama, tranziciji k tržišnoj ekonomiji i razvoju preduzeća i infrastrukture u zemljama bivšeg Istočnog bloka. Sjedište je u Londonu, a osnivači su države EU i druge razvijene države Zapada. Njen osnivački kapital iznosi oko 10 milijardi eura, a godišnje plasira zajmove u vrijednosti oko 2 milijarde eura u oko 30 država srednje i istočne Evrope i bivšeg Sovjetskog saveza. Iako nije tipična institucija EU, jer osim zemalja EU osnivači su joj i druge razvijene zemlje Zapada, uključujući Sjedinjene Američke Države, ova banka se, po samom svom imenu, može ipak naći među ostalim institucijama EU, a osim toga članice EU su realno i njeni najveći osnivači. Osnovana je s ciljem poticanja i pomoći tranzicije i obnove zemalja srednje i istočne Evrope, te zemalja bivšeg SSSR-a. Banka zajedno s drugim sudionicima finansira projekte po shemi: - EBRD kreditira projekte do oko 35%, - inozemni sponzori imaju oko 25%, - lokalni sponzori s oko 15%, - sindicirani zajmovi s oko 15%, - ostali kreditori 10% sredstava projekata.18 U totalu, 56,8% njenog kapitala čuva Evropska unija. EBRD je jedna od rijetkih međunarodnih institucija koja je prioritetno
17 Adresa Evropske banke za obnovu i razvoj je: European Bank for Reconstruction and Development Exchange Square 1 UK-EC2A 2EH London United Kingdom; http://www.ebrd.com 18 Dr. Vinko Kandžija, Gospodarski sustav Europske unije, Rijeka, 2003, str. 368.

PREGLED

135

zainteresirana za privatni sektor koji treba predstavljati oko 60% aranžmana. Banka pomaže sve zemlje koje uvode ekonomske, strukturne i sektorske reforme, čime se potiče konkurencija, privatizacija i poduzetnički duh, „uzimajući u obzir vlastite potrebe svake zemlje prema stadiju kojeg su postigle u procesu tranzicije“. Tim se investicijama favorizira promocija privatnog sektora, formiraju finansijske institucije i pravni sistem te stvara nužna infrastruktura za ekonomski razvoj. Banka se alimentira kotizacijama 60 zemalja članica. Njena pomoć u obliku zajma ide: - 60% za privatni sektor (fuzije, partnerstvo, privatizacija), te - 40% za javni sektor (ceste, telekomunikacija). EBRD je u isto vrijeme i komercijalna banka i banka za pomoć u razvoju. Kamata na kredit određena je LIBOR-om, uz marginu koja je u funkciji imidža zemlje na svjetskom tržištu kapitala. Krediti se mogu davati uz fiksnu i varijabilnu kamatu i mogu biti pokriveni hedging instrumentima. Finansira privatna preduzeća ili privatizirana posredstvom centralnih banaka, dok finansiranje infrastrukturnih projekata vrši posredstvom banke za pomoć razvoju. 5. Fondovi Evropske unije 5.1. Strukturni fondovi Evropske unije Cilj strukturnih fondova je ostvarivanje ekonomske i socijalne kohezije u Evropskoj uniji smanjivanjem razlika između razvijenijih i manje razvijenih regija te promocijom ravnopravnosti pri zapošljavanju različitih socijalnih skupina. Finansijska potpora fondova usmjerena je ostvarenju sljedećih ciljeva: - pomoć regijama koje zaostaju u razvoju; - restrukturiranje regija koje su ozbiljno ugrožene krizom industrije; - borba protiv dugoročne nezaposlenosti, olakšavanje integracije mladih, uključivanje u tržište rada te promicanje jednakih mogućnosti za žene i muškarce na tržištu rada;
136

PREGLED

- prilagodba radne snage industrijskim i promjenama u proizvodnji; - pomoć restrukturiranju poljoprivrede i ribarstva te poticanje razvoja ruralnih područja; - pomoć slabo naseljenim regijama. Postoje četiri strukturna fonda EU: Evropski socijalni fond – ESF, Evropski poljoprivredni fond za upravljanje i garanciju – EAGGF, Finansijski instrument za pomoć ribarstvu – FIFG, i Evropski fond za regionalni razvoj – ERDF. 5.1.1. Evropski socijalni fond Evropski socijalni fond (European Social Fund - ESF)19 potiče usavršavanje i pomoć pri zapošljavanju. Ustanovljen je 1960. godine kao najvažniji instrument socijalne politike evropske zajednice. Služi za unapređenje mjera kvalificiranja i prekvalificiranja, te za stvaranje novih radnih mjesta. Oko 75% odobrenih doprinosa ovog fonda služi za suzbijanje nezaposlenosti mladih. Najvažniji je finansijski instrument za promicanje zaposlenosti i razvijanje ljudskih potencijala. Neka od najvažnijih područja djelovanja su borba protiv dugoročne nezaposlenosti i isključenosti s tržišta rada, stvaranje novih radnih mjesta, obrazovanje i usavršavanje, jednake mogućnosti za žene i muškarce na tržištu rada. Fond provodi aktivnosti za poboljšanje kvaliteta obrazovanja i omogućavanje obrazovanja, promociju kontinuiranog učenja i usavršavanja praćenjem trendova na tržištu rada, poticanjem sudjelovanja u znanstvenoistraživačkom radu i sl. Evropskim socijalnim fondom upravlja opća uprava Zapošljavanje i socijalna pitanja.

19

http://europa.eu.int/comm/regional_policy/index_en.htm, http://europa.eu.int/comm/dg05/esf/en/index.htm

PREGLED

137

5.1.2. Evropski fond za upravljanje i garanciju u poljoprivredi Evropski fond za upravljanje i garanciju u poljoprivredi (European Agriculture Guidance and Guarantee Fund - EAGGF)20 potiče ruralni razvoj i promjene poljoprivrednih struktura. Aktivnosti su usmjerene na razvoj ruralne infrastrukture, poboljšanje kvaliteta poljoprivredne proizvodnje, pomoć mladim farmerima i zajednicama u slabije pristupačnim krajevima, poticaj razvoju turizma u ruralnim područjima, zaštitu ruralnog naslijeđa i zaštitu okoliša. Fondom upravlja opća uprava Poljoprivreda. 5.1.3. Finansijski instrument za pomoć ribarstvu Finansijski instrument za pomoć ribarstvu (Financial Instrument for Fisheries Guidance - FIFG)21 promiče strukturne mjere u ribarstvu. Aktivnosti Fonda usmjerene su osavremenjivanju sektora, zaštiti mora i promociji proizvoda. Fondom upravlja opća uprava Ribarstvo. 5.1.4. Evropski fond za regionalni razvoj Evropski fond za regionalni razvoj (European Regional Development Fund - ERDF)22 namijenjen je razvoju socijalne i ekonomske kohezije u EU kako bi se smanjile razlike u socioekonomskoj razvijenosti regija. Sredstva se uglavnom koriste za poboljšanje infrastrukture, lokalnog razvoja i zaštitu okoliša. Fond podupire mala i srednja preduzeća, proizvodne investicije, poboljšanje infrastrukture i lokalni razvoj, ulaganja u obrazovanje i zaštitu zdravlja u regijama. Fondom upravlja opća uprava Regionalna politika. ERDF služi cilju umanjivanja razlika među regijama zajednice. Fond koji je osnovan 1975. godine osigurava finansijsku pomoć regijama kojima je potreban razvoj. ERDF je najveći strukturalni fond EU-a.

20 21

http://www.inforegio.org/wbpro/prord/prords/prdsc_en.htm http://www.inforegio.org/Wbpro/PRORD/prords/prdsd_en.htm 22 http://www.inforegio.org/Wbpro/PRORD/prord_en.htm

138

PREGLED

5. 2. Kohezijski fond Evropske unije Kohezijski fond (Cohesion Fund)23 je finansijski instrument za potporu ekonomskoj solidarnosti u EU, namijenjen projektima za razvoj najmanje razvijenih članica Unije – Grčke, Irske, Portugala i Španije. Sredstva iz Fonda mogu koristiti države članice čiji bruto društveni proizvod iznosi manje od 90% prosjeka Zajednice, pod uvjetom da provode ekonomski program konvergencije. Fond pruža finansijsku pomoć pojedinačnim investicijskim projektima kao što su zaštita okoliša i projekti za razvoj transportne infrastrukture. Fondom upravlja opća uprava Regionalna politika.

Bibliografija: a) Dr. Miroslav N. Jovanović, Evropska ekonomska integracija, Beograd, 2004. b) Dr. Nevenko Misita, Osnovi prava Evropske unije, Sarajevo, 2002. c) Dražen Šimić, Europska unija, danas i sutra, Zagreb, 2002. d) Dr. Vinko Kandžija, Gospodarski sustav Europske unije, Rijeka, 2003. e) Dr. Meho Bašić, Ekonomija BiH - teorija i empirija, Sarajevo, 2005. f) Varner Vajdenfeld, Volfgang Vesels, Evropa od A do Š, Beograd, 2003. g) Zekerijah Smajić, Evropska unija za svakog, Sarajevo 2005. h) DEI Priručnik za usklađivanje propisa BiH sa propisima Evropske unije, Sarajevo, 2005.

23

http://europa.eu.int/comm/dg16/activity/funds/funds_en .htm

PREGLED

139

Internet izvori: a) http://www.efta.int, b) http://www.eib.org, c) http://www.eif.org, d) http://www.ecb.int/, e) http://www.ebrd.com, f) http://europa.eu.int/comm/regional_policy/index_en.htm, g) http://europa.eu.int/comm/dg05/esf/en/index.htm, h) http://www.inforegio.org/wbpro/prord/prords/prdsc_en.htm, i) http://www.inforegio.org/Wbpro/PRORD/prords/prdsd_en.htm

140

PREGLED

Članci Articles

UDK 130.2 H. Marcuse

Emina Kečo-Isaković JEDNODIMENZIONALNA KULTURA HERBERT MARCUSE ONE-DIMENSIONAL CULTURE HERBERT MARCUSE Sažetak Kritička teorija društva, koja je bila dominantna u filozofskoj misli druge polovine 20. stoljeća i na sebe skrenula pažnju ne samo filozofa, sociologa, postala zapravo okosnicom cjelokupne društvene misli jedne epohe, zadržala je do danas nekoliko predstavnika koji su izdržali sve kontroverze kritičke racionalizacije i svoj misaoni pravac postavili na ideji promjene društva i emancipatorskoj praksi. Herbert Marcuse, jedan od istaknutih predstavnika kritičke teorije društva (tzv. frankfurtski krug mislilaca društva), daje zanimljive teze o društvenim promjenama bez revolucije. Marcuseova revolucija ne može biti zasnovana na sili. Ona ne polazi od izvanjskih uvjeta, nego od broja pojedinačnih subjekata koji – uviđajući nehumanosti i otuđenja društva – treba da povedu u akciju. Mas-mediji mogu učiniti korak ka promjenama, ali ne mogu ostvariti promjene same. Mediji mogu pomoći u procesima emancipacije društva, a to su, zapravo, mogućnosti i šanse promjena ka onom što danas zovemo CIVILNO DRUŠTVO. Pokušali smo naznačiti Marcuseove misaone perspektive savremenih društava u kojima mediji čine, ili mogu da učine, revolucionarne zahvate u preobražajima klasičnih građanskih društava. Ključne riječi: kultura, mas-mediji, umjetnost, masovne komunikacije, tehnologija, manipulacija, revolucija bez sile, alternativa.

PREGLED

143

Summary Society critical theory that was dominant in philosophical thought of the second half of 20. century and paid attention on itself not only of philosophers, sociologists, it became in fact the pillar of whole social thought of one epoch. It kept till now a few representatives who bore all controversies of critical nationalization and established their thought direction on the idea of society change and emancipatory practice. Herber Marcuse, one of the eminent representatives of society critical theory (so called Frankfort’s circle of society thinkers) gives interesting theses about society change without revolution. Marcuse’s revolution can not be based on force. It does not go from outside conditions, but from a number of individual subjects that, having in mind unhumanity and society alienation, should lead action. Mas-media can make a step towards the changes, but they can not achieve the changes themselves. Media can help in processes of society emancipation, and these are, in fact, possibility and changes chances towards that we now call CIVIL SOCIETY. We have tried to mark Marcuse’s thought perspectives of contemporary interventions in transformation of clasical civil societies. Key words: culture, mas-media, art, mas-communications, technology, manipulations, revolution without force, alternative Uvod Herbert Marcuse1 je svakako jedan od onih mislilaca kojeg
Herbert Marcuse rođen je 1898. u Berlinu. Studije filozofije i humanističkih znanosti započeo je u rodnom gradu, a završio i diplomirao na sveučilištu u Freiburgu. Još kao mlad, ulijevo orijentiran, pristupa u redove njemačke socijaldemokracije, ali nakon ubistva Liebknechta i Rose Luxemburg, što je mladog Marcusea duboko potreslo, napušta zauvijek socijaldemokratsku stranku, kao oportunističku i kontrarevolucionarnu političku formaciju, i od tada će trajno sačuvati odbojnost i izrazito kritički stav prema socijaldemokraciji. Nakon gušenja (u krvi) revolucionarnih vrenja u Berlinu 1919. godine, previranja u kojima je i sam učestvovao kao agitator, Marcuse napušta Berlin i odlazi na nastavak studija u Freiburg. Ovdje studira kod Husserla i njegova asistenta Heideggera, pod čijim će mentorstvom kasnije izgraditi i habilitacionu
1

144

PREGLED

bismo s lahkoćom mogli smjestiti u čuvenu Marxovu tezu o Feuerbachu “Filozofi su do sada različito tumačili svijet, a radi
tezu: Hegelova ontologija i osnovi jedne teorije povijesti – a koju će 1932. i objaviti. Još prije ovog izvanrednog djela kojim se Marcuse predstavio kao prodoran i originalan mislilac, a ne tek puki interpretator Hegelove filozofije, on objelodanjuje nekoliko izvrsnih manjih rasprava: Doprinosi fenomenologiji historijskog materijalizma, 1928; O konkretnoj filozofiji, 1929; Problem istine sociološke metode, 1929; O problemu dijalektike, 1931; a iste godine (1932) kada se pojavljuje njegovo djelo Hegelova ontologija Marcuse objavljuje već glasoviti i za njegovu filozofiju iznimno signifikantan komentar tzv. Ranih radova: Novi izvori kao prilog utemeljenju historijskog materijalizma, a zatim 1933. O filozofskom pojmu znanstveno-privrednog pojma rada. Tih godina Marcuse ostvaruje saradnju s Institutom za socijalna istraživanja u Frankfurtu kojem su osnivači Horkheimer i Adorno, a koji u okviru svoga programa izdaje poznati časopis Zeitschrift für Sozialforschung. Časopis Zeitschrift für Sozialforschung počinje izlaziti na engleskom jeziku pod naslovom Studies in Philosophy and Social Science i u njemu Marcuse objavljuje svoje radove na engleskom jeziku; među njima je posebno značajan rad: Some Implications of Moderne Technologie, 1941, u kojem Marcuse skicira neke od tema koje će kasnije temeljito razraditi u Erosu i civilizaciji i Čovjeku jedne dimenzije, po mnogima i najboljim Marcuseovim djelima. Iste godine izlazi na engleskom također veoma bitno Marcuseovo djelo Um i revolucija u kojem daje jednu novu interpretaciju Hegelove filozofije i Marxove nove dijalektičke teorije društva, koje se javlja kao nastavak, ali i dijalektička negacija i nadmašivanje Hegelove i svake druge filozofije kao filozofije s osnovnom tezom o mogućnosti i neizbježnosti njezine realizacije. Godine 1955. objavljuje djelo Eros i civilizacija, u kojem, uz ostalo, iznosi svoje poglede na porijeklo, prirodu i društvenu ulogu umjetnosti. Tri godine kasnije, 1958, izlazi i njegova polemička studija o sovjetskom marksizmu pod istoimenim naslovom, Sovjetski marksizam, u kojoj također dotiče pitanja o umjetnosti i kulturi i u polemici s estetikom socrealizma nastoji izložiti Marxovo historijsko-materijalističko tumačenje umjetnosti. Kritičku analizu ustrojstva i ideologija razvijenog industrijskog društva i zastrašujućeg oblika otuđenja i degradacije čovjeka izlaže u djelu Čovjek jedne dimenzije, koje objavljuje 1966. godine; i ovdje se, po prirodi stvari, vraća na pitanje kulture i umjetnosti. On objavljuje i niz tekstova, od kojih su neki posebno značajni i karakteristični kako za njegovu kritičku teoriju društva uopće tako i za njegova razmatranja o umjetnosti: Društvo kao umjetničko djelo, 1997, Umjetnost u jednodimenzionalnom društvu, 1967; Kraj utopije, 1968; Esej o oslobođenju, 1999. Nakon ovih radova, pa do smrti, 1979, objavljuje: Kontrarevolucija i revolt, 1972; Mjerila vremena, 1975; Estetska dimenzija, 1977.

PREGLED

145

se, zapravo, o tome da se svijet izmijeni”. Njegovo stvaralaštvo predstavlja, zapravo, na neki način i nastavak i dovršetak teorije Horkheimera i Adorna. Po mnogim teoretičarima Marcuse je zapravo sami vrhunac kritičke teorije društva (Rusconi). Ne radi se o tome da čovjek živi svoj život; radi se o tome da ga on živi toliko dobro koliko je moguće. To je jedna od misli vodilja afirmativne kulture. S ovim dobro se u bitnom misli sama kultura. Sudioništvo u duševnim i duhovnim vrijednostima, oblikovanju individualnog opstanka sa ljudskošću duše i sa širinom duha.2 Marcuseov intelektualni opus je veoma širok – od promišljanja erosa i civilizacije, mjesta i uloge seksa u društvu, do analize studentskih nemira i prognoziranja mogućih revolucija dvadesetoga vijeka. Naravno, sve se to provlači u njegovim analizama razvijenog industrijskog društva, te je to suština promišljanja koje je utkano u osnovne pozicije kritičke teorije društva. Zapravo, njegovo filozofsko promišljanje moglo bi se označiti vrhuncem promišljanja kritičke teorije društva. I vrhunac savremenog mišljenja o komuniciranju. Istina, u njegovoj misli vidne su transformacije, naročito od Marcuseovog prvog značajnijeg spisa Um i revolucija 1941. do novijih razmišljanja Čovjeka jedne dimenzije, ali takve transformacije, pogotovo ako su plod dubljeg i zrelijeg promišljanja, samo su odlika velikih mislilaca, pa svi mogući prigovori o nedosljednosti njegove misli mogu biti odbačeni kao apsurdni i upravo to sazrijevanje više je plod intelektualnog razvoja Marcusea nego li njegova misaona nedosljednost. Njegovi noviji spisi, ustvari, čine revoluciju u savremenom mišljenju. Sve su to djela bez kojih je danas nemoguće promišljati savremenu umjetnost, kulturu, medije (Čovjek jedne dimenzije, Kraj utopije, Esej o oslobođenju, Kultura i društvo…). I dok su Horkheimer i posebno Adorno pokazali svaku ogradu od prakse, sa željom da se ostane što duže u kabinetima, bez izgleda za velike promjene, dotle Marcuse upravo zagovara praksu, promjenu, revoluciju, i onoj Adornovoj – misli bez kosti – kao da daje snagu i mogućnost da samo u praksi, u revolucionarnom obratu, oživi: “Svaka istinska spoznaja u osnovi je praktična
2

Marcuse, Estetska dimenzija, str. 67.

146

PREGLED

spoznaja, ukoliko privodi neku ljudsku egzistenciju… Povijesna egzistencija ostvaruje se oko ove egzistencije u spoznaji vlastite povijesne egzistencije sa svojim zadacima i mogućnostima. U klasnoj svijesti izabrana klasa postaje zrela da postane nosilac povijesne akcije.”3 Upravo ovo ponovno uvođenje prakse u filozofiju (u Marxa je praksa polazište, u Adorna i Horkheimera negativitet) svrstava ga na neki način u marksiste, mada njegovo kasnije mišljenje ne možemo zvati marksističkim, nego jednostavno markuzeovskim, jer je u brojnim stavovima Marxa uistinu prevazišao. U Marcusea filozofija postaje konkretna filozofija i ona nas vodi pravom ishodištu. Svrha Marcuseove filozofije jeste da se nađe izlaz iz svake društvene krize i operativnosti, dakle u praksi. Samu ideologiju Marcuse će dovesti direktno u praksu i reći da je ideologija u najtješnjoj vezi s konkretnom politikom, a ne nikako u nekoj misaonoj sferi, kako su zagovarali Horkheimer i Adorno. “Ideologija je zavođenje preciznih oruđa gospodstva putem doktrine.”4 U stvaranju i podržavanju ideologije postojeće klase sredstva masovnog komuniciranja su najodaniji i najbolji saveznik. Ideologija kao oblik lažne svijesti ima svakako svoju klasnu uvjetovanost, a sredstva masovnog komuniciranja samo su produžena ruka ideologije, to jest klase koja je na vlasti. Svaka klasa koja je na vlasti, po Marcuseu, nastoji da načini svoj obrazac ponašanja, mišljenja, reagiranja, i zato nastoji da što prije i što bolje proizvede jednodimenzionalnu misao. Naravno, za rasprostiranje svoje ideologije na širem planu i za proizvodnju jednodimenzioniranih misli, osim tvoraca politike, najbolje se uključuju sredstva masovnog komuniciranja. Tehnološko društvo, kultura i masovno komuniciranje Marcuse je veoma dobro uočio da se razvoj savremenog, tehnološkog društva, odvija često i protiv logike ljudskih interesa pa glavni usmjerivači progresa postaju političke grupe stručnjaka, tehnologa i tvoraca industrije duha. Takve grupe su u stanju da
Marcuse, Beitrage zur Phenomenologie des Historischen Materialismus, str. 51. 4 Kultur und Geselschaft, str. 107.
3

PREGLED

147

vode kontrolu nad sredstvima masovnog komuniciranja i društvom uopće, te im je mogućno u povoljnim okolnostima postići sve što žele. Tako oni društvene procese svode na tehniku manipuliranja. Ipak, proučavanje događaja i razvoja u društvu pokazuje da manipulaciona tehnika, ma koliko savršena bila, na kraju, uz sve svoje lukavstvo, ne može učiniti sve što želi, naročito ako su akcije koje se izvode pomoću sredstava masovnog komuniciranja usmjerene protiv društva. Ponekad se te akcije okreću kao bumerang i ubijaju tvorca te akcije, dakle tvorca određene ideologije. Istina je da su sva oruđa manipulacije postigla ogromnu snagu, ali su ona i ojačala čovjeka u borbi nad prirodom. Marcuse zapaža da u ljudskoj prirodi, u krajnjim konsekvencama, nije da ide protiv sebe. Što se tiče standardne podjele na “višu” ili elitnu kulturu i kulturu “masa”, kakvu je Adorno zastupao, Marcuse će biti mnogo realniji. “Otvaranje i neuspjesi ovoga društva obezvrjeđuju njegovu višu kulturu. Cijenjenje autonomne ličnosti, humanizma, tragične i romantične ljubavi javlja se kao ideal zaostalih stupnjeva razvoja. Ono što se sada zbiva nije degeneriranje visoke kulture u masovnu kulturu, već opovrgavanje kulture realitetom. Realitet nadilazi svoju kulturu. Čovjek danas može učiniti više nego heroji i polubogovi kulture. On je riješio mnoge nerješive probleme. No, on je iznevjerio nadu i uništio istinu koja je bila sačuvana u sublimacijama više kulture. Zacijelo je viša kultura bila uvijek u suprotnosti sa društvenom stvarnošću, a samo je privilegovana manjina uživala njene blagoslove i predstavljala njene ideale. Uvijek su koegzistirale dvije antagonističke sfere društva; viša kultura se prilagođavala, dok je stvarnost rijetko bila uznemiravana njenim idolima i istinama.”5 Zato je, po Marcuseu, građanska umjetnost posljedica otuđenosti u društvu. U modernom, industrijskom svijetu, iščezava ovaj antagonizam viša i niža kultura i umjesto nekadašnje dvodimenzionalnosti zadobiva jednodimenzionalni karakter, koji se iskazuje u masovnom reproduciranju i izlaganju uz pomoć sredstava masovnog komuniciranja. Danas su sredstva masovnog komuniciranja umjetnost dovela do forme robe, gdje se uvažava trgovinska vrijednost, a ne stvarna umjetnička vrijednost kulture.
5

Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, str. 67.

148

PREGLED

I dok Horkheimer i Adorno u tome vide užas kulturne industrije, Marcuse to prihvata kao činjenično stanje modernog tehnološkog napretka društva. “Mijenjaju se povijesni položaj i uloga umjetnosti. Ono stvarno, zbilja postaje buduća domena umjetnosti, a umjetnost postaje tehnika u doslovnom, praktičnom smislu riječi – pravljenje sa potencijalom riječi i zvukova, a ne pisanje pjesama ili skladanje glazbe. Da li te tvorevine možda nagovještavaju mogućnost da umjetnička forma postane načelo stvarnosti, proces u kojem umjetnost samu sebe transcendetira na osnovi dostignuća znanosti i tehnologije i dostignuća same znanosti?”6 Marcuse ne rebelira protiv tehnološkog društva a priori. On uviđa da čovjek ima interesa da živi u svijetu koji mu omogućava da savlada glad, oskudicu, omogućuje mu lakši život, jer tehnika, prije svega, pokazuje čovjeku put kako da se oslobodi sila prirode i kako da je ukroti i sebi podredi. Znanost i tehnika su mogući elementi oslobađanja društva. Zato Marcuse uzima taj industrijski procvat u njegovim pozitivnim osobinama sa perspektive marksističkih razmišljanja. Po njemu je viša kultura takozvana predtehnološka kultura i historijski i funkcionalno. Ta viša kultura je prevaziđena i obezvrijeđena tehnološkim društvom. Marcuse višu kulturu naziva feudalnom i zbog njenog ograničenja na uski broj poštovalaca elite, a i zbog svojevrsnih romantičarskih ideja. Njemu je to već kultura muzeja i ona je kao takva – muzejska – postala beskorisna. Ono što u industrijskom društvu može da preživi jeste samo afirmativna i, po Marcuseu, protivmuzejska kultura. “Viša kultura nespojiva je s modernim sredstvima masovnog komuniciranja i ona može da ostane u – zemlji dembeliji. Današnji čovjek nema vremena da odlazi na izložbe, da uzdiše čeznutljivo za skupim slikama po uglednim salonima, da se producira po premijerama. Taj industrijski, jednodimenzionalni čovjek današnjice uzima sredstva komuniciranja kao svoju, kao afirmativnu kulturu. – Razvoj tehnološkog realiteta ne potkopava samo tradicionalne forme već i samu bazu umjetničke alijenacije – tj. on tendira obezvaživanju ne samo određenih stilova već, također, same supstancije umjetnosti.”7
6 7

Marcuse, Estetska dimenzija, str. 21. Ibid., str. 72.

PREGLED

149

Možda je ideja Marcusea u svojim osnovnim crtama dobra. Možda je pozitivno ukinuti višu kulturu i sve ostaviti na volju afirmativnoj kulturi, možda je on uistinu veliki korak dalje i u samoj kritičkoj teoriji društva s obzirom na Horkheimera i Adorna, ali neki stavovi Marcusea, ma koliko izgledali revolucionarni, ne mogu, ipak, biti bezrezervno prihvaćeni i ocijenjeni pozitivno, čak pozitivno u odnosu na Adornovu negativnu dijalektiku: “Živjeti svoju ljubav i mržnju, živjeti ono što netko jest znači poraz, rezignaciju i smrt. Zlodjela čovjeka, pakao koji je čovjek učinio za čovjeka, postaju nepokorljive kozmičke snage.”8 Afirmativna kultura i umjetnost Šta onda da živimo ako ne svoju vlastitost, pitamo Marcusea? Možemo li prihvatiti alijenaciju (pa i alijenaciju duha) i u njoj jednostavno ostati? Kakav je karakter masovne kulture? Ako je pitanje, onda se nešto i dešava. Ono pretpostavlja promjenu, to jest događaje koji nas dovode pred pitanje. Pjesma se pita za samu sebe, kome je, dakle, upućena; Čemu pjesnici u ovom okrutnom vremenu? – pita se Hörderlin. Ne pita li ona samu sebe za bit pjevanja onda kada joj sve govori da nema svrhe postojanje. Kome djelo treba? Kome je kulturno stvaralaštvo upućeno? Gdje je susret čovjeka, njegovog djela i njegovog svijeta? Umjetnici pjevaju oskudno vrijeme: “Bit pjesnika, koji je u takvom svjetskom razdoblju doista pjesnik, pripada, da mu iz oskudnosti vremena ponajprije pjesništvo i poziv pjesnika postanu pjesničkim pitanjem. Stoga moraju naročito opjevati bit pjesništva. Gdje se to zbiva tu se može naslutiti pjesnikovanje koje prestaje u sudbi svijeta. Mi se drugi moramo naučiti čuti kazivanje ovih pjesnika, uz pretpostavku, da se u vremenu koje bitak skriva, jer ga sklanja, ne osilimo time što vrijeme izračunavamo samo iz bića, ukoliko ga raščlanjujemo.”9 Istina je da je u ovom, po Marcuseovom receptu alijeniranom svijetu, sve postalo upitno, pa i stara elitna kultura. Ovo čemu danas prisustvujemo je nastajanje afirmativne kulture. Jedna je
8 9

Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, str. 72. Heidegger, O biti pjesništva.

150

PREGLED

osnovna nit koja vodi sve više iz predmetnog svijeta u još više bespredmetnu kulturu. Goli objekt, parafrazirajmo Marxa, postaje predmet tek onda kada ga čovjek promatra, ali pod aspektom smisla. Predmet je uvijek ono što je predmetno, stvar uvijek ono što je na distanci. Pošto više ne živimo sebe, svoju ljubav, mržnju, smrt, u kulturi nam se nude anemične stvari – ispražnjeni prostori. Život je u modernoj kulturi iščezao (npr. na slici). Umjesto čovjeka i njegovog svijeta tu žive anonimne stvari, na rubu života, u izgubljenom prostoru. Ostaje nostalgija za izgubljenim zavičajem. Samo nas još tajanstvena magija izgubljenih vremena podsjeća na to da još postoje putevi kojima se može stići. Još svoji, vlastiti putevi. Potrebno je shvatiti da je i ta alijenirana kultura svojevrsna vrijednost, a ne neko izgubljeno carstvo slobode i vječnosti. U eseju Društvo kao umjetničko djelo Marcuse nas upućuje na to da će se u umjetnosti sjediniti otuđeni rad i igra. To sjedinjene rada i igre može učiniti da društvo postane samo umjetničko djelo! Zagovarajući ovu ideju, Marcuse ne želi da kaže da treba prihvatiti potrošačku, masovnu umjetnost, nego, naprotiv, da se prevlada umjetnost kao privid i da se izvan otuđenog rada, otuđenog djela, uspostavi djelo kao igra, umjetnost, društvo kao umjetničko djelo. To prevladavanje može se zbiti jedino prevladavanjem klasnog društva i svih njegovih posljedica. To nije nikakvo uljepšavanje postojeće stvarnosti nego izgradnja nove, drukčije stvarnosti, gdje estetska vizija postaje dio revolucije. Masovna umjetnost je, po Marcuseu, ideološka mistifikacija i pokušaj odbrane i održavanja postojećeg stanja, vrsta odbrane dehumaniziranog i otuđenog svijeta. Marcuse želi umjetnosti podariti klasno-oslobodilačko značenje i zbog toga rebelira i protiv otuđenoga masovnog društva i umjetnosti kakva je stvorena u tom društvu. On traži ne toliko bolji, nego plemenitiji svijet, svijet u kojem će duhovna zbivanja individuuma da postanu centar društva. Jednom riječju, hoće, bar to jasno iskazuje na području umjetnosti, jedan humaniji svijet. U tom svijetu se oslobađa individuum, a carstvo kulture postaje u bitnom carstvo duše. “Ne radi se da čovjek živi svoj život, radi se o tome da on živi toliko dobro koliko je moguće. To je jedna od onih vodilja afirmativne kulture. S ovim – dobro – pri tome se u bitnom misli
PREGLED
151

samo kultura: sudioništvo u duševnim i duhovnim vrijednostima oblikovanja individualnog opstanka s ljudskošću duše i sa širinom duha.”10 Pojava apstraktnog slikarstva, atonalne muzike, moderne proze i poezije gdje se gube klasične forme kazivanja, samo je znak održavanja klasične kulture. Hoćemo li je zvati “viša” ili “niža”, to i nije više tako bitno. Bitno je da nam govori istinu i samo u toj istini možemo da izdržimo sve oblike alijenacije oko nas. Nerazumljivost moderne kulture, dakako i umjetnosti, znak je svijeta koji je postao nerazumljiv. Ako kultura izgleda apsurdna i besmislena, to ne znači ništa drugo nego da je i svijet iz kojeg potiče apsurdan i otuđen, da je takav svijet u kojem fizika postaje metafizika. Ali, kultura može da pravi novi svijet i tako ruši stari poredak stvari: Ona pruža dostatan broj primjera za tvrdnju da se njena bitna ambicija u postvarenoj historijskoj zbilji svodi na konstituiranje nove, postvarene stvarnosti, na uspostavu generički drukčijeg, smislom ispunjenog realiteta, koji ono što je ljudsko – u mogućnosti da ga otkrije u zbiljskom svijetu i gradi sam svojim vlastitim mogućnostima, sabire i pohranjuje u sebi kao svoj vlastiti princip, svoj vlastiti svijet. Razvoj tehnologije, po Marcuseu, ne samo da potkopava tradicionalne forme iskazivanja nego i sve forme iskazivanja, supstanciju umjetnosti. Mogli bismo se složiti sa Marcuseom jedino u tome da kultura i umjetnost gradi jedan novi svijet, nova bića primjerena i novim tehnologijama, a ne da jednostavno uništava “višu” kulturu šaljući je tako u muzej. Funkcija moderne umjetnosti ne iscrpljuje se samo u spoznavanju ovog i ovakvog svijeta. Time što ima potrebu da gradi novo, uspostavlja nova bića kao bića jednog drukčijeg svijeta, ona izražava bitnu ontološku funkciju. Tu se radi o onom Marxovom zahtjevu revolucionarnog obrata, zahtjevu za ozbiljenjem filozofije, da misao ne stoji nasuprot zbilji, nego da sama zbilja bude umna. Ovaj zahtjev i kultura ispunjava na svoj način. Moderna kulturna produkcija onkraj muzeja Pogledajmo kako moderna kulturna produkcija izvire iz otuđenoga svijeta i je li ovo “moderno” stvaralaštvo može da bude
10

Estetska dimenzija, str. 67.

152

PREGLED

usmjereno naprijed. Može li afirmativna kultura uistinu biti nova, originalna, stvaralačka? Može li ona u sebe inkorporirati i staro i novo, nešto od stare klasične kulture i nešto novo originalno od ove tehnološke ere? To što je elitna kultura bila privilegija manjine obrazovanih nije plus, nego samo izlaz privilegije jednih na račun drugih. Kultura je oduvijek bila povlastica neznatne manjine i za nju su bili nužni bogatstvo, vrijeme i srodne okolnosti. To je naravno privilegija intelektualne elite. U tom smislu Marcuse misli na socijalni mikro plan (pojedinac – svijest), a zanemaruje socijalni makro plan (osnovni odnosi – institucije, priroda – društvo, položaj čovjeka u njemu). Bitan prigovor Marcuseovom izvođenju kulture je da slobodu kulturnog stvaralaštva ne izvodi iz samih društvenih odnosa i sadržaja, nego iz prirode kulture. Marcuse negira ulogu rada u evoluciji čovjeka, a znamo da se iz pojma rada objašnjava kompletna čovjekova evolucija i historija. Marcuse svu ljudsku praksu nastoji izvesti iz umjetničke djelatnosti i u tom smislu prenaglašava značaj intelektualnog na račun fizičkog rada. Sav je okrenut umnom i elitističkom poimanju svijeta. Problem slobode samo je problem nastajanja umjetničkog djela, a ne i problem komunikacije u društvu. Tako je odvojen od proizvodnje i prakse same umjetnosti. Društveni odnosi su nezaobilazni i za umjetničku proizvodnju, pošto je i samo kulturno stvaralaštvo djelovanje i praksa. Taj elitizam i privilegija manjine na kulturu samo su slika nepravde društva, odvojenost intelektualne od materijalne proizvodnje: “Neokonzervativni kritičari ljevičarskih kritičara masovne kulture izruguju se procesu instaliranja Bachove muzike čak i u kuhinji protiv Platona i Hegela, Schellya i Baudelairea, Marxa, i Freuda u prodavaonicama široke potrošnje. Oni insistiraju na uvažavanju činjenica da su klasici napustili mauzolej i da su oživjeli, da su ljudi baš zato obrazovaniji. Istina, ne oživljavajući kao klasici, žive drugačije nego što su sami; lišeni su svoje antagonističke snage, otuđenja koje je upravo i bilo dimenzija njihove istine. Tako se fundamentalno izmijenila intencija i funkcija tih djela. Dok su nekad bila u kontradikciji sa statusom quo, sada ta kontradikcija iščezava.”11 I ova teza da je kultura stvar elite, privilegija manjine, shvaćena u širem historijskom kontekstu, ne može da izdrži a da sama
11

Marcuse, Estetska dimenzija, str. 105.

PREGLED

153

sebe ne opovrgne. Na podjelu rada na fizički i duhovni nailazimo tek u razvijenim oblicima društva, a time i podjelu kulture na višu i nižu, elitnu i masovnu. Na taj način, tvrdeći da je elitna, visoka kultura izdvojena je iz društvenih zbivanja, Marcuse poriče masama bilo kakvu stvaralačku ulogu, što je historijski neodrživo. Masa stoji kao izvršilac naloga elite. Marcuse mnogo diskutira o pojmu slobode, ali pitanja slobode i demokracije su u krajnjim konsekvencama nedorečena i nedorađena. Pojam klase i klasne borbe Marcuse ostavlja postrani, na margini razmišljanja samog društva, kao da je moguće previdjeti taj osnovni društveni problem. Pojmovi o kojima najviše i najradje govori, sloboda i demokracija, najprotivrječniji su. Da bi se izvukao iz vlastitih misaonih aporija, on za sve nedaće u društvu krivi tehnologiju. Kao da tehnologija stoji kao stvar sama po sebi, izvan društva. Umjesto da analizira protivrječnosti kapitalističkog načina proizvodnje iz kojeg i proizlazi otuđenje i da razmatra na koji način se zadobija humanum u društvu i kulturi samoj, on potpuno zanemaruje klasnu borbu i otuđenje koje situira u društvu izvan klasa! To izbjegavanje da se govori o klasnoj borbi njegovu misao potpuno odvaja od prakse i na taj način gubi vezu sa realnošću. Zaobilazeći revolucionarnu klasnu borbu, ima samo šanse da završi u pesimizmu i iz tog proizlazi vrsta konzervatizma koja je očita u svojevrsnoj nemoći da se iskoči iz postojećeg u neko drugo, bolje, možda markuzeovsko društvo! Tako se i on zadržava na intelektualističkom gledištu po kojem prošlošću hoće da riješi sadašnjost i u krajnjim konsekvencama njegova teorija dobiva vrstu romantičarskog privida. Taj duh romantizma kao da mami čitavu jednu generaciju koja nema snage za istinsko djelovanje, za praksu, nego upravo to romantičarsko djelovanje, markuzeovsko vraćanje u prošlost dobiva pristalice u stvarnosti šezdesetih godina (hipi pokret, studentske komune, vraćanje na zanatsku proizvodnju, poljoprivredu, neki vidovi kontrarevolucije…). Mi se ipak nalazimo već dugo u tehnološkoj eri, kada je vrijeme da se stari odnosi prevaziđu. Muzej, koji je bio najpogodnije mjesto za reproduciranje udaljenosti od stvarnosti, ostao je izvan nove, afirmativne kulture. To nije više hodočašće sladokusaca umjetnosti, dokonih buržuja željnih atrakcija, tu danas mogu, ako žele i ako je potrebno, ući sami, ili uz pomoć filmske i TV-kamere, biti u najljepšim i najudaljenijim muzejima svijeta,
154

PREGLED

vidjeti tu sreću koja je nekad bila skrivena samo za odabrane: “Sve što je do danas stvoreno od kulture treba staviti na raspolaganje masama, osvojiti za sebe cijelu ovu kulturu, to je njihov zadatak.”12 U društvu obilja, o kojem Marcuse isključivo i govori, kultura će biti nužna za ostvarenje kompletne ljudske sreće. No, kako se dolazi do te sreće? Da li je totalna automatizacija, o kojoj Marcuse govori, garancija totalne sreće, gdje sve cvate, pa i kultura, ili je to mogućnost sreće, ali i mogućnost užasa? “Svijet koncentracionih logora nije bio iznimno monstruozno društvo. Ono što smo vidjeli tamo bila je slika i u izvjesnom smislu kvintensencija paklenog društva u koje smo gurani svaki dan.”13 Za Marcusea kultura je proces humanizacije civilizacije i nešto više od ideologije. Može li se onda mijenjati svijet samo uz pomoć kulture ili je to jedna od ishitrenih Marcuseovih ideja? Viša kultura je bila na distanci od muke i bijede, od procesa proizvodnje, a kao ideologija bila je odvojena od društva. Ta odvojenost i distanca omogućavali su joj izvjestan kvantum slobode stvaralaštva, pomagali su joj da bude samo svoja. Danas, kada su komunikacije tehnički umnogostručene, dakle kada su praktički olakšane, mogućnost da kultura postane ideologija je povećana. Ranije je kultura bila povlastica manjine, bogatstva vremena ili pak slučaja. Sada, uz pomoć sredstava mas-komuniciranja više vrijednosti nisu više tabu, iluzija ili obmana, nego su dio svakodnevnog življenja. Viša kultura još postoji, sada pristupačnija nego ikada. Sredstva masovnog komuniciranja omogućavaju da se te vrijednosti lakše čitaju, gledaju slušaju. Prijenos informacije pomaže u humaniziranju kulture: “…čovječanstvo je dostiglo historijski stepen napretka na kome je tehnički sposobno da stvori svijet mira – svijet bez izrabljivanja, bijede i straha. To je bila civilizacija koja je postala kultura”.14 Opasnosti i alternative Ono što je novo, a što dolazi s tehnologijom, ustvari je samo promjena tradicionalnih vrijednosti i tradicionalnih shvaćanja
12 13

Marcuse, Kultura i društvo, str. 73. Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, str. 87. 14 Marcuse, Kultura i društvo, str. 229.

PREGLED

155

kulture. Tehnički medij pomoću komunikacije samo izaziva promjenu tradicionalnih likovnih, literarnih, muzičkih i drugih umjetničkih oblika. Ti mediji dobivaju novo, operacionalno određenje uvjetovano novim stanjem u razvoju društva. Riječi, boje, note, slike – traju, ali ne traju više na isti način; doduše, gube tradicionalne istine, ali zadobivaju jednu novu, drukčiju, modernu istinu; nisu više otuđena od otuđenoga društva, nego nastoje da se tom društvu prilagode, da sarađuju s njim. Ta potreba saradnje umjetnosti s društvom uvjetuje novu civilizaciju koja postaje kultura. Stare vrijednosti izmiču. Marcuse ih šalje u muzej. Topli i umirujući zvuk pastirske frule zauvijek je umukao. Zamjenjuje ga reski i razarajući zvuk sirene koja upozorava na opasnost. Naš portret nije više lice Bogorodice, naš portret je Krik Edvarda Muncha. Krik očajnog čovjeka današnjice koji nikada nije bio tako blizu ponora i bezdana u kome bi mogao da nestane. Crvena pustinja Antonionija – eto našeg pejzaža. Eto mjesta u kome jesmo, gdje nas hvata strah. Otuda to što djeluje tako besmisleno i zastrašujuće. Drukčijim jezikom danas govore laboratorije odabrane vlade – menadžeri i glasnogovornici političke lakirovke. Čini se da prije njima pripada posljednja riječ nego glasnogovornicima nove kulture. No, savremeni čovjek se veoma dobro osjeća u ovakvom stanju, prihvata društvo obilja kao svoje vlastito dobro i svoje ljudske mogućnosti nastoji što bolje iskoristiti. Današnja moderna misao uglavnom se kreće na području kritiziranja moderne tehnike, ukazujući da to dovodi do otuđenja čovjeka, čak do smrti. Ali, Marcuse izuzetno dobro osjeća da u tom novom, tehnološkom svijetu, čovjek može da se snađe bolje no što izgleda: “Nije represivan automobil ni televizija, ni patenti, koji proizvedeni u skladu sa zahtjevima razmjene što donose profite postaju dio vlastite egzistencije ljudi, njihove vlastite aktualizacije.”15 Sva sredstva pomažu čovjeku da život učini boljim i lagodnijim. Ali, gospodarenje nad prirodom traži žrtvovanje organizaciji tehničke proizvodnje i u toj kompliciranoj vezi čovjek često izgubi sebe, zaboravi zbog čega je to sve stvorio, zaboravi i sebe. Data je mogućnost za osvajanje slobode u carstvu nužnosti, ali da bi se ta mogućnost osvajanja slobode dosegla treba negdje

15

Marcuse, Esej o oslobođenju, str. 143.

156

PREGLED

zaustaviti taj beskrajni rast razvijenog industrijskog društva kako nas ne bi doveo do samouništenja. “Nužno je procijeniti preimućstvo neospornih tehničkih otkrića i usavršavanjem koje proizilazi iz osvajanja vasione: mogućnost održavanja u vasioni, možda čak i življenje u njoj, ne bi trebalo da bude preče od ukidanja nepodnošljivih uvjeta života na Zemlji. Predstava da oba projekta može efikasno da sprovodi istovremeno isto društvo jeste ideološka predstava. Osnivanje vasione može da ubrza i proširi informaciju i komunikaciju; ali treba postaviti pitanje – zar one nisu već dovoljno brze i proširene ili čak isuviše brze i isuviše proširene za mnogo šta se čini. Antički pojam hibris prenosi komunikacijom i ima dobar nemetafizički smisao kad se primijeni na razaranje koje ne pokreću bogovi nego ljudi. Racionalnost globalnog vojnog i političkog takmičenja nije nužno sinonim za ljudski napredak. Ako je on vezan za nju, protest protiv takve veze mora izgledati kao iracionalna regresija, ali ovo projektiranje samo je djelo politike. Očigledno, pojam odgoja u postojećem društvu za neko bolje društvo u budućnosti predstavlja protivrječnost – svakako protivrječnost koju je nužno razriješiti da bi se došlo do napretka.”16 Ali, kako razriješiti razradu alternative ovom sadašnjem stanju? Po Marcuseu mogućnosti razrade su apstraktne i tu kao da izbjegava odgovor, ostavljajući društvu šanse alternative. Ali i sebi. Istina je da je Marcuse govorio o mogućnosti revolucionarnog obrata. Možda najzanimljivija teza u djelima Marcusea biva to što smatra da se sloboda može zadobiti u okviru carstva nužnosti – u društvenoj proizvodnji, ali i u carstvu slobode. Kultura ima šansu da učini korak više u zadobijanju istinske slobode. Marcuse je veoma dobro uočio da postoje već sada opozicije u svijetu koje treba da mijenjaju svijet. Te opozicije naziva “novi proletarijat”. Upravo tu, u domenu shvatanja i osmišljavanja revolucije, Marcuse je otišao mnogo dalje od svojih prethodnika kritičke teorije društva. Njegova djela na nekim mjestima sadržajno nadmašuju Adorna i Horkheimera. I dok Horkheimer i Adorno zagovaraju ozbiljenje filozofije u datom društvenom realitetu, dotle Marcuse veoma rano uviđa da je ozbiljenje filozofije i
16

Marcuse, Kultura i društvo, str. 238.

PREGLED

157

prevladavanje otuđenosti u društvu moguće samo onda ako se građansko društvo prevlada. I kultura je za njega čin samosvijesti u kojem je naše JA rastočeno u osjetilnom posmatranju, ali nalazi put do sebe. To ona ne može učiniti bez publike koja taj čin prima i razumije u sebi. Da bi se taj odnos proizvođača i potrošača kulture mogao razumjeti, mora postojati nešto zajedničko, određena situacija u društvu koju oba razumiju. A to ne znači samo prikazati ono što jest, već i pojmiti snage koje to stvaraju i mogućnosti koje neostvarene, potisnute, sakrivene leže u tome. Jedno djelo može tek onda dobiti svoje mjesto u javnosti kada postane nosilac određene količine istine te javnosti. Od sadašnjih djela koja su roba određene klase i koja samo toj klasi i služe ne može se očekivati ispunjenje ovog zadatka. Sami stvaraoci djela moraju postati nešto drugo, a ne proizvođači. Stvar je u tome da društvo mora postati drukčije! “Komercijalizacija umjetnosti nije nešto novo, pa čak niti od nedavno. Ona je stara koliko i građansko društvo. Taj proces dobiva zamah pogotovo u neograničenoj mogućnosti reproduciranja umjetničkih djela, zbog čega ono, to jest djelo, postaje podložno imitaciji i ponavljanju, čak i u svojim najprofinjenijim i najuzvišenijim dostignućima.”17 Građansko društvo i totalna revolucija bez sile A da bi građansko društvo zaista postalo drukčije, da bi izmijenilo svoj stav prema kulturi, da bi “ozbiljilo” filozofiju, da bi se postiglo osamostaljivanje radnika i zadobila totalna sloboda, moraju se desiti promjene u društvu. Marcuse iznenada nudi i rješenja da se promjene moraju desiti, ali na svim razinama, vrsta totalne revolucije! “Nameće se pitanje: ako smo danas svjedoci raspada građanske kulture koje je djelo unutrašnje dinamike suvremenog kapitalizma i prilagođavanja kulture zahtjevima suvremenog kapitalizma, ne uklapa li se kulturna revolucija, koliko god ona težila uništenju građanske kulture, u proces kapitalističkog prilagođavanja i ponovnog određivanja kulture? Ne okreće li se revolucija sama protiv sebe, protiv težnji da pripremi tlo za kvalitetno drugačiju, bitno
17

Marcuse, Estetska dimenzija, str. 158.

158

PREGLED

antikapitalističku kulturu? Ne postoji li opasno razmimoilaženje, ili možda protuslovlje, između političkih ciljeva pobune i njezine kulturne teorije i prakse? Nije li pobuna prisiljena promijeniti svoju strategiju u kulturi da bi razriješila to protuslovlje.”18 Kultura je danas postala izazov. Izazov koji je pobuna. To više nije puko govorenje “tako jest”, nego čitanje između redova “tako jest i zato mora drugačije da bude”. Ona se drznula da se buni iako, paradoksalno skoro, u svijetu kojeg se malo plaši, ali ne zato što hoće do kraja da uništi ono ljudsko, nego zato što hoće da ga dovede oči u oči sa strahom kako bi se u njemu probudila ljudskost. Ona hoće jedan drukčiji senzibilitet pobune i zato što se ona baš u otuđenom društvu mora zbiti. Kultura hoće da odvaži čovjeka da sebe spozna, a ne da stalno tuguje. Osporavanje stvarnosti, poricanje ljudskog poretka, anticipacije egzistencijalne strepnje, građenje ništavila. Radi se o humanističkoj koncepciji umjetnosti u svom negativnom smislu. Mnoga djela savremene kulture okrenuta su ovoj, pomalo paradoksalnoj poruci – humanosti izrasloj iz nehumane stvarnosti (Kafka, Proust, Picasso, Kandinsky…). Ako se nađemo na zamagljenim putovima, to još uvijek nije izgubljen zavičaj. Sunce nanovo izlazi za sve one koji hoće jedno sutra i za one koji ga traže. Kultura uvijek upućuje na novo htijenje i novo traženje. Oplemenjivanje čovjeka kulturom vrši se čak i u zbilji kakva jest. Radnik koji se čak i u otuđenom društvu visoke standardizacije počeo lagodno osjećati posegnut će za nekim od sredstava za širenje kulture. Mada su često ta sredstva u društvu obilja u isto vrijeme i sredstva za širenje manipulacije i mada su često plaćena gubitkom individualizacije, ipak iza svega toga ostane nešto što je zaista kultura. To što se potrošne vrijednosti spajaju sa drugim, naprimjer ideološkim, erotskim (lijepe ženske noge prodaju čarape, cipele, rublje, tepih, TV, automobil, cigarete…) postalo je već toliko obično da se i ne primjećuje. Adresant povijesno prihvata ovaj položaj. Takva sadržajnost dovodi do toga da se slike više ne prihvataju kao prikazi modela, već kao sredstava za podržavanje. Oblici prezentacije reklame djeluju povratno na proizvodnju kulture. Reklama i predmetni klišei postaju kultura sama. Reklama postaje
18

Ibid., str. 172.

PREGLED

159

“jedina kultura našeg doba” (McLuhan). Ali, Marcuse tu ne zastaje. On traži promjenu svega, pa i građanske kulture, što se može postići jedino prevladavanjem otuđenja: “Ljudsko djelovanje i promjena prilika ne može značiti drugo nego revolucionarno djelovanje.”19 Zapalo se u jedno latentno stanje, neka vrsta pomirenja i nedjelovanja. Ljudi toleriraju vladu, vlada opoziciju, a svi se mire sa sistematskim zaglupljivanjem reklamom i propagandom, obrazovanjem djece, navikavanjem na nasilje i neljudskost. “Prirodno je da se potčinjavanje politike umjetnosti, često izvrgne u nešto suprotno, politika sebi potčinjava umjetnost. Revolucionar danas nikako ne zamišlja estetizaciju politike kroz perspektivu u kojoj bi se umjetnost na kraju politizovala. Također, nikako ne poima ljepotu u znaku reda. Jednoj ljepoti koja je previše lijepa da bi bila istina – luksuz, mir, uživanje – on suprotstavlja ljepotu koja je sva u grču, gorku ljepotu, koja u objekt uvodi nered i dvosmislenost, koja subjektu predlaže mogućnost uživanja u kojem se gubi umjesto da se dobiva.”20 Marcuse se ipak ne miri s tim; mada u osnovnim postavkama ne napušta kritičku teoriju, ne napušta ono opipljivo i konkretno tlo za usmjeravanje društva, ipak uočava potrebu promjene, što nije u duhu kritičko-teorijskih određenja. “Ako umjetnost zbog tog otuđenja ne govori masama, to je djelo klasnog društva što stvara i percipira te mase. Ako bi, ili, kada bi, besklasno društvo uspjelo preobraziti mase u slobodno udružene pojedince, umjetnost bi izgubila svoje elitističko obilježje, ali ne i svoje otuđenje od društva. Napetost između afirmacije i negacije ne dopušta nikakvo poistovjećenje umjetnosti s revolucionarnom praksom. Umjetnost ne može predstavljati revoluciju. Ona je može tek prizvati u jednom drugom mediju – estetskoj formi – gdje politički sadržaj postaje metapolitičan, kojom vlada unutrašnja nužnost umjetnosti. A cilj svih revolucija – miran i slobodan svijet – javlja se u potpuno nepolitičkom mediju, što se pokorava zakonima ljepote, zakonima sklada.”21
Marcuse, Beitrage für Phenomenologie des Historischen Materialismus, str. 48. 20 Dufrenne, Umjetnost i politika, str. 130. 21 Marcuse, Estetska dimenzija, str. 186.
19

160

PREGLED

Marcuseove analize carstva nužnosti i carstva slobode predstavljaju modernu interpretaciju Marxa. Revolucionarni obrt koji Marcuse zagovara može se zbiti samo onda kada i sami oslobodioci budu slobodni a da vrijednosti koje sami dosegnu postanu ideal i smisao revolucionarnog obrata. Mogućnost zadobijanja slobode oslobodilaca može biti upravo, izgleda i samo, društvo obilja! Sredstva mas-medija i mas-kultura pomažu da se shvati postojeće stanje, da se shvati kako bi se lakše prevazišlo. I upravo će mas-mediji pomoći u oslobađanju oslobodilaca. “Odnos između umjetnosti i revolucije jedinstvo je suprotnosti, jedno oprečno jedinstvo. Umjetnost se pokorava nužnosti i uživa slobodu, a ne revoluciji. Umjetnost i revolucija ujedinjene su u mijenjanju svijeta – oslobađanju. Ali u svojoj praksi umjetnost se ne lišava svojih prijekih potreba i ne napušta svoju dimenziju – ona ostaje neoperacionalna. Politički se cilj javlja u umjetnosti u preoblikovanju – estetskoj formi. Revolucija ne mora biti prisutna u djelu čak i ako je sam umjetnik angažiran kao revolucionar.”22 Kategoriju povijesnosti u osmišljavanju revolucije nije tematizirao, te mu je teorija ostala nedovršena sa otvorenošću različitih interpretacija. Estetske se forme, po Marcuseu, ne mogu preoblikovati sve dotle dok politička praksa ne izgradi bolje društvo. Tada će se govoriti o stadiju društva u kojem umjetnost i zbilja postaju jedno. “Kraj umjetnosti može se zamisliti samo kada bi ljudi izgubili moć razlikovanja između istinitog i lažnog, dobra i zla, lijepog i ružnog, sadašnjosti i budućnosti. Bilo bi to stanje potpunog divljaštva na vrhuncu civilizacije – takvo je stanje uistinu, povijesno moguće. Umjetnost ne može učiniti ništa da spriječi uspon divljaštva – ona sama po sebi ne može ostaviti otvoreno svoje carstvo u društvu i protiv njega. Za svoj opstanak i razvoj umjetnost ovisi o borbi za ukidanje društvenog sistema koji stvara divljaštvo kao potencijalni stupanj – potencijalni oblik vlastitog razvoja. Sudbina umjetnosti ostaje povezana sa sudbinom revolucije. U tom je smislu uistinu unutrašnja nužda umjetnosti to što tjera umjetnika na ulice – da se bori za Komunu, za Oktobarsku revoluciju, za Njemačku revoluciju 1918. – te za Kinesku i Kubansku
22

Marcuse, Estetska dimenzija, str. 187.

PREGLED

161

revoluciju, za sve revolucije što imaju povijesnu mogućnost oslobađanja. Ali uradivši to, on ostavlja svijet umjetnosti i ulazi u onaj veći svijet u kojem je umjetnost i dalje antagonistički sastavni dio – svijet radikalne prakse.”23 Zaključna riječ Vidjeli smo da je Marcuse u interpretaciji društva, posebno društva i kulture, napravio smjernice za mogućnost revolucije. Sredstva masovnog komuniciranja za njega nisu opasnost, opasni su oni koji njima rukovode. Uvidjevši sve pozitivne strane društva obilja, Marcuse, isto tako, uviđa i pozitivne strane mas-komunikacija. Kritika sredstava masovnog komuniciranja predstavlja u isto vrijeme i kritiku društva u okviru kojeg ona djeluju, na kome ostaju mogućnosti oslobađanja savremenog čovjeka. Za Marcusea proletarijat je lišen vrijednosti tog društva, a jedino on je slobodan za eventualno oslobađanje čovječanstva. U tome mu može pomoći umjetnost, koja ujedno predstavlja krajnji cilj svih revolucija. Umjetnost za sada odražava neslobodu pojedinca u neslobodnom društvu. Tek kada ljudi postanu istinski slobodni, umjetnost će postati izraz te slobode. Da bi se to ispunilo, mora se povesti borba za promjenu svijeta. Danas više nije realno govoriti o društvu u kome sredstva masovnih komunikacija ne bi bila u prvom planu. Ali, da li je realno govoriti o društvu u kojem sredstva masovnih komunikacija izbjegavaju svaku manipulaciju ljudima? Da li je moguće ostvariti zajedničku, javnu kontrolu nad sredstvima masovnog komuniciranja? Ovo su ključna pitanja, jer totalna revolucija o kojoj Marcuse govori ne bi bila ostvarljiva ako bi sredstva masovnog komuniciranja ostala izvan tog procesa. Srećom, Marcuse je sredstva mas-medija situirao u carstvo slobode, premda ona u današnjim rezonima pripadaju i carstvu nužnosti. Po Marcuseu, buduće revolucije moraju biti totalne, znači neumitno moraju se odraziti i na mas-medijima. Marcuse je dao vrsnu analizu kapitalizma, ali njegova teorija kulture zapada u nerješive suprotnosti onda kada kulturu razdvaja
23

Marcuse, Estetska dimenzija, str. 198.

162

PREGLED

od prakse, a praksu od društva samog. Naime, nemoguće je da kultura ostaje izvan prakse, ali niti obratno. Svaki problem u društvu, pa i problem kulture, traži stvarno i konkretno razrješenje u konkretnim uvjetima, a ne neko djelovanje u misaonim apstrakcijama. Zbog toga Marcuse čini fatalnu grešku kada carstvo nužnosti i carstvo slobode odvaja i okreće jedno naspram drugog. I tu nastaju nerješive suprotnosti njegove teorije. Marcusea moramo prihvatiti kao mislioca koji je najviše govorio o mogućnostima zadobijanja slobode kulture i umjetnosti u društvu, kao nekoga ko je pokušao da razotkrije “mistiku medija” i da nam ponudi nove mogućnosti za bolje i svrsishodnije djelovanje sredstava masovnih komunikacija. Ostavio nam je mogućnost daljnjeg traganja za definitivno dobrim rješenjima. U odnosu na prethodnike kritičke teorije društva – Adorna i Horkheimera – on je veliki pomak u traženju novih komunikacijskih putova i modernih komunikacijskih svjetova u kojima definitivno već tada jesmo nepovratno bili krenuli.

Literatura 1. Marcuse Herbert, Čovjek jedne dimenzije, Sarajevo, 1968. 2. Marcuse Herbert, Eros i civilizacija, Zagreb, 1965. 3. Marcuse Herbert, Um i revolucija, Sarajevo, 1969. 4. Marcuse Herbert, Kraj utopije, Zagreb, 1972. 5. Marcuse Herbert, Kultura i društvo, Beograd, 1977. 6. Marcuse Herbert, Zeitmessungen, Suhrkamp, 1978. 7. Marcuse Herbert, Bemerkungen zu einer Neubestimmung der Kultur, Frankfurt am Maine, 1967. 8. Marcuse Herbert, Estetska dimenzija, Zagreb, 1982. 9. Marcuse Herbert, Kontrarevolucija i revolt, Beograd, 1982. 10. Lowenthal, Richard, Gesselschaft und Kulturkrise, Fischer Verlag, 1969.

PREGLED

163

UDK 316 + 005.44 Zlatan Delić

TRANSFORMACIJA SOCIOLOGIJE U NAJNOVIJIM DISKURSIMA O “GLOBALIZACIJI” TRANSFORMATION OF SOCIOLOGY IN THE MOST RECENT DISCURSES ABOUT „GLOBALIZATION“

Sažetak U ovom članku autor razmatra pitanje da li se (i na koji način) u novim diskusijama koje se odnose na globalizaciju, epistemiološki status društvenih znanosti mijenja. Akcent je na sociologiji, njenim osnovnim terminima kao što su društvo, kultura, identitet itd. Ovo pitanje dobija potvrdan odgovor ali nije odgovoreno linearno nego s novim pitanjima i dilemama. Ove dileme se, kao prvo, odnose na (promjenjiv karakter) metodologije najnovijih debata aktiviranih pozicijom globalizacije kao nove paradigme i pojačane nedavno uspostavljenim programom šire „rekonstrukcije društvenih znanosti“ i „novim programom rada u sociologiji“. Autor želi pokazati da najnovije debate koje se odnose na globalizaciju mijenjaju značenje pre-globalizacijskog diskursa koji je nekada bio osnova klasičnih društvenih znanosti. Pozadina, u kojoj se diskutovalo o ovim promjenama, osnova je uvjerenja da je globalizacijski diskurs u sociologiji i u društvenim znanostima općenito neizbježan. Ali autor dokazuje da se prekomjerna upotreba „globalizacijskog diskursa“ ne hrani samo-upućujućim paradoksima, nego ih umjesto toga proizvodi. Kao rezultat te proizvodnje, dokazano je da postoje dramatične promjene sociologije. Ključne riječi: globalizacija, sociologija, društvo, transformacija

PREGLED

165

Summary In this article the author examines the question whether (and in what way) in new discussions related to globalization, epistemological status of social sciences is being changed. The accent is on sociology and its basic terms, such as society, culture, identity etc. This question gets confirmative answer, but it is not answered linearly, but with new questions and dilemmas. These dilemmas are first of all related to (changing character) of methodology of social sciences. They look into the essence of recent debates activated by positioning globalization as new paradigm and enhanced by the recently established program of wider “reconstruction of social sciences” and “new program of work in sociology”. The author wants to show that newest debates related to globalization make changes in meaning of pre-globalization discourse which used to be bases of classic social sciences. Background, in which these changes have been discussed, is based on belief that globalization discourse in sociology, and in social sciences in general, is inevitable. But, the author proves that overuse of the “globalization discourse” is not freed from self-referring paradoxes, but instead is producing them. As a result of that production, it is proven that there has been a dramatic transformation of sociology. Key words: globalization, sociology, society, transformation Umjesto uvoda Prošlo je već dosta godina otkada je A. Giddens, intelektualni začetnik teorije globalizacije, napisao da je ‘globalizacija pojam koji mora zauzeti ključno mjesto u leksikonu društvenih znanosti’. Porast popularnosti tog pojma bio je tek nešto manji od spektakularnog. Njegov razvoj još uvijek ne možemo sagledati sa distance. “Globalisation”, “mondialisation”, “globalizacion”, “Globalisierung” - riječ koja je došla gotovo niotkuda1, danas kruži svuda. Pomoću
Imenica “globalizacija” upotrebljava se u različitim kontekstima. U zavisnosti od njene upotrebe, ona zadobiva različita, čak oprečna značenja. Većina tih značenja, kada se podvrgnu teorijskoj analizi, objašnjavaju se
1

166

PREGLED

nje se želi - i gotovo da se i uspijeva - označiti najmoćniju silu
cirkularno. Ako bismo parafrazirali Witggensteinovo cirkularno objašnjenje pojma značenja, mogli bismo reći da objašnjenje značenja (globalizacije) jeste objašnjenje onoga što objašnjava (njeno) značenje. Semantiziranje i resemantiziranje značenja ‘globalizacije’ isključuje mogućnost postojanja jedne univerzalne definicije ovog pojma. Pa ipak, formalno-logički gledano, ono što se označava tom imenicom odnosi se na jedan najobuhvatniji, univerzalni pojmovni izraz. Taj izraz je univerzalan zato što - usprkos nepreglednoj polisemičnosti koja mu je - u svakodnevnoj svijesti i široj društvenoj teoriji već pripisana - na simboličkoj razini (1) denotira Cjelinu svijeta, jedno najšire, planetarno polje, (2) desupstancijalizira klasični pojam Društva čineći ga nejasnim, ili čak suvišnim, i (3) ukida svaki (nedvosmisleni) pojam granice jer konotira jedinstven svijet bez granica. S obzirom na simboličku (znanstvenu, političku, ideologijsku…kao i stvarnu) moć koju ima upotreba izraza “globalizacija” – može se reći da je to izraz koji je za petnaest godina, koliko je na sceni, uspio postati najkontroverznija tema našeg vremena. Najkontroverznija zato što se (gotovo sve druge), ili doslovno, sve druge, savremene društvene teme povezuju (ili mogu povezati) s njom. O smislu i značenju globalizacije ispisane su nepregledne stranice teksta. Vođene su intelektualizirane i manje intelektualizirane debate. Nastajale su, i dalje nastaju, mnoge - danas već nepregledne priče. “Najnovija nepreglednost” pričâ o globalizaciji postala je noćna mora modernih (i postmodernih) zaljubljenika u dekonstrukciju “megatrendova 2000”. Ta nepreglednost sve više postaje izvor najrazličitijih sumnji intelektualaca opsjednutih odgonetanjem skrivenog, ili pogrešno shvaćenog značenja ovog problematičnog izraza. S druge, antiintelektualne strane - što je za analizu sociolingvističke upotrebe “globalizacije” možda još značajnije - nastaju površnije slike. Do njih se dolazi nabrzinu. Po kratkom postupku. Isključujući bilo kakvu sumnju. Površne slike vole oni koji kažu: to je bar lako; globalizacija je to i to, i tačka. I u jednom i u drugom slučaju, “globalizacija” je postala omamljujuća, ponekad čak i “zapaljiva” priča. Naročito onda kada se o njoj priča u ideologijskim kontekstima najnovijih (globalno označenih) konflikata: kada su akteri (govorni subjekti) u velikoj jezičkoj opasnosti da im se dogodi poskliznuće u (još opasniju) stvarnu blizinu različitih - histerizirajućih “politika identiteta”. Izgleda da opasnim pričama o globalizaciji, bar kada je riječ o ideologiji (i pogrešnom vjerovanju u “kraj ideologije”), još nema kraja. Bilo da su kratke ili duge, te opasne priče (kao da) su postale beskrajne. One, štaviše, ne završavaju čak ni onda kad proglašavaju vlastiti “kraj”. I u vremenskom i u geografskom smislu, priče o globalizaciji postale su (ideologijski izazvan) simptom jedne ireverzibilne promjene značenja riječi kao što je “kraj”. Utoliko sama priča, ili, preciznije, te silne priče o “globalizaciji”, u “krajevima poput naših”, i kod naših prvih

PREGLED

167

današnjeg doba. Ta sila nema jedinstven lik, niti pravo ime.
suseda i kod naših drugih susjeda i komšija - do bola transformiraju naše stare vokabulare o nama samima, o našim krajevima s kojima se naši Drugi beskrajno vole poigravati. Te priče, do neprepoznatljivosti, mijenjaju značenje predglobalizacijskih diskursa zato što njihov vokabular ne “ulazi u vatru” globalne, usudio bih se reći, traumatizirajuće transformacije naših kolektivnih, naših “Mi identiteta”. One, na nepredvidljiv način, mijenjaju značenje starih i ustaljenih ključnih riječi pomoću kojih se gradila zgrada klasičnih društvenih znanosti. One, do neprepoznatljivosti, mijenjaju značenja izlizanih riječi (kao što su “društvo”, “kultura”, “identitet”…) pomoću kojih smo se - kako-tako donedavno mogli orijentirati. Najnoviji diskurs o ‘globalizaciji’ jeste jedan intervenirajući, revolucionarni, raskidajući diskurs: diskurs promjene, neizvjesnosti i sveopće lišenosti tla… Istodobno, budući (da želi) da globalizira samo mjesto na kojemu se nalazimo, on je i jedan deteritorijaliziran, razobručen, zavaravajući i zavodljiv diskurs. Diskurs koji kao da želi da iz/briše “lice mjesta” u kojemu nastaje, i iz kojega dolazi. Često to i uspijeva. To se događa onda kada se - s njegovom nehajnom upotrebom - počinje pretjerivati. Nerijetko zato da bi se postiglo nešto sasvim drugo (što se događa svaki put kad se – i nenamjeravano - otisnemo u bojno polje ideologije). Pomoću tog globalizacijskog diskursa, s njim, ili protiv njega, pokušavaju se dokazati najrazličitije stvari. Ono što je najčudnije jeste sljedeće. Izgleda da je o “globalizaciji” nemoguće ne govoriti. Događa se to da o “globalizaciji” bivaju (skoro nagovoreni) zauzeti neki stav čak i oni koji se te teme dodaknu samo paušalno. Ali stvar je daleko kompliciranija. Oni koji, pak, pokušavaju analizirati i shvatiti suvremenu globalnu složenost, i sami sudjeluju u projektima globalizacije, reglobalizacije, pa čak i deglobalizacije. [Vidjeti Ronald Robertson, Globalizacija kao problem, u zborniku Globalizacija, Osijek; Zagreb; Split, Pan liber, 1999, str. 37. (priredio Anđelko Milardović)]. Utoliko je sama priča o “globalizaciji” možda simptom jedne specifične, sveopće zapričanosti. Zapričanosti koja nas, stalno iznova, podsjeća na mitski karakter naše kulture i civilizacije. Ta priča, kao i ostale mitske pripovijesti, nastaje sama od sebe: iznenada otpočne; i onda, traje i traje. Da bi to postigla, ona ulazi u jezik institucija, govoreći njihovim jezikom. Tek institucije omogućavaju da se ona pokreće (i preokreće) na jedan “dvostrukohermeneutički”, cirkularni i samoperpetuirajući način koji se opire vlastitom kraju i uobičajenom svršetku neke obične priče. Tako priča o globalizaciji zadobija moć da gradi, razgrađuje, i ponovo gradi, vlastiti simbolički i stvarni univerzum. Taj univerzum je, za početnika - a u globalizaciji smo svi početnici - teško razlikovati od onog “stvarnog”, “realnog”, na što bi priča trebala da se odnosi. Utoliko je priča o globalizaciji jedna povlaštena priča (bilo da izaziva vjerovanje ili podozrenje). Ali, u svakom slučaju, to je priča koja jeste (ili

168

PREGLED

“Globalizacija” je, stoga, samo zbirna, pomoćna oznaka: pretencimože da bude) vrlo snažna, i to stoga jer ona nema samo neke apstraktne (simboličke) nego najčešće ima stvarne učinke: i to one najvažnije, žive učinke koji utječu na razumijevanje nas samih, našeg identiteta, identiteta naših Drugih, i vremena u kojemu živimo. Pretjeranu društvenu upotrebu tog diskursa, društvene znanosti ne bi smjele ignorirati. One to i ne čine. Najodgovorniji znanstvenici ne prestaju da propituju jezičko-pragmatičke posljedice hiperinflatorne upotrebe riječi “globalizacija”. Time oni, izgleda nenamjeravano (na različite načine), i sami doprinose metafizičkom hipostaziranju jednog deskriptivnog, polisemičnog, polu-pojmovnog, i stoga, nejasnog izraza. Izraza koji nema, i ne može zadobiti, jedinstveno značenje. Kako je onda moguće da te, toliko različite, neobjedinljive priče, postanu sastavni dio jedne popularne, velike priče: priče koju nikada nije pričao, i od koje nije zavisio, veći broj ljudi nego danas? U tome je izazovnost onoga što se događa u simboličkom okruženju globalizacije. Jer, u tom događanju probijaju se (i unutarnje i vanjske) granice svakog (do sada poznatog) pojma okruženja i njegovih granica. Danas živimo u (tautološki označenom) globalnom okruženju globalizacije. To je povlaštena priča menadžmenta i menadžera koja marketinški osvaja svijet i pretvara ga u ogromni trgovinski centar. Rijetki su anarhistički, alterglobalistički glasovi koji se opiru korporativnoj logici globalizacije. Rijetke su “liliputanske strategije” (Andrej Grubačić), koje (tješeći same sebe) poručuju da je drugačiji svijet moguć. Rijetke su grupe kao što su “Mreže direktne akcije” (Direct Action Network), “Zauzmimo ulice” (Reclaim the Streets), “Crni blok” (Black Blocs), ili “Bijela odijela” (Tute Bianche). Za anarhistički orijentirane alterglobaliste preostalo je još jedino retoričko pozivanje na literarnu “plodnost” poigravanja sa višeznačnošću granica kao zgodnih metafora za gramatologijske vježbe larpurlartistički razigranih postiplomaca književnosti ili kulturnih studija koji se bave životom. Izgleda da globalizaciju, kao dominantni diskurs današnjice, ne okružuje ništa što je različito od nje same jer ona i ne želi ništa drugo nego da još snažnije okružuje i zaokruži sve drugo što nije ona sama. Globalizacijski diskurs je, svojom sveobuhvatnošću, uspio da obesmisli i liši konkretnog sadržaja svaki pojam (užeg i šireg) “okruženja” koji je, iznenada, postao ključni pojam cijele baterije novih, mlađahnih (trijumfom neoliberalne ideologije) povlaštenih disciplina: od, recimo, menadžmenta (posebno strateškog ili strategijskog menadžmenta, čiji vokabular je preuzet iz vojnog žargona), pa sve do konzumeristički koncipiranog međunarodnog marketinga (koji je utemeljen na infantilnom konceptu ljudskih potreba) ili, čak, do jedne stare, danas raskorijenjene discipline poznate pod nazivom međunarodni odnosi. Sveopći trijumf globalizacijskog diskursa stoga nije lišen paradoksâ. Najveći paradoks je u tome da je pojam “globalizacija”, kao nedopustivo neodređeni pojmovni izraz (upravo

PREGLED

169

ozan naziv kojim se, nabrzinu, željelo označiti vrijeme u kojemu
zahvaljujući svojoj semantičkoj neodređanosti), kako u scijentističkim tako i u kritičkim diskursima, zauzeo ključno mjesto u leksikonu društvenih znanosti. Činjenica da je upotreba tog pojma, naročito u scijentističkim diskursima, najčešće nedovoljno specificirana, predstavlja školski primjer onoga što je F. Liotar (u svom djelu Postmoderno stanje, koje je objavljeno, sada već davne, 1979) nazvao “metanaracijama”, “krupnim pričama”. “Globalizacija”, i diskurs o njoj – bez razjašnjavanja odgovora na epistemološki koncipirano pitanje “ko smo mi” u rečenicama u kojima govorimo o globalizaciji - jeste samo jedna “krupna priča”. Ali - po svojim socijalno-pragmatičkim učincima - ona je i nešto više od toga. Ona se - samo donekle - dogodila u blizini onoga što bismo mogli nazvati slutnjom “nemogućeg događaja” (J. Derrida), u blizini nečega što ne bi mogao ni biti događaj, vrijedan tog imena, kada bismo unaprijed mogli znati da li se ono glavno već dogodilo ili se (u nekom do sada poznatom, ili možda nepoznatom smislu te riječi) tek treba dogoditi. Jer, “globalizacija”, u svom etimologijskom značenju, želi da denotira Cjelinu svijeta, Globus. Ali, doslovno gledano, to je nemoguće. Osim ako, ono što tako označavamo, ne zahvatamo s neke iz/vanjske strane. A i to je danas moguće. Ostajući samo naizgled, samo na površan način, na “tragu” (J. Derrida) hegelijanskog govora o Cjelini - i u nemogućnosti da je sagleda sa neke vanjske strane – diskurs o “globalizaciji”, u svom unutarnjem pogledu, koji je uvijek ograničen, imanentno biva ispražnjen od prvobitno željene sveobuhvatnosti. Poslije trijumfa neoliberalne ideologije “tržišnog fundamentalizma” (N. Chomsky), globalizacijski diskurs uspješno funkcionira mada je potpuno ispražnjen od svog vlastitog, autoreferencijalnog sadržaja. To je centralna kontradikcija koja se nalazi u srcu (znanstvene?) upotrebe pojma “globalizacija”. Ali, kako je onda sve to uopće započelo? I kako je moglo poprimiti sve ove, danas popularne, “hipertekstualne dimenzije”? Jer, sama imenica “globalizacija” pojavila se tek nedavno. Neki autori vole reći da je došla “gotovo niotkuda” (vidjeti naprimjer A. Giddens and Will Hutton, On The Edge, Living With Global Capitalism; London, 2001). Za jedno “gotovo niotkuda” teško je navesti neki adekvatan primjer. Uzmimo, onda, jedan konkretan primjer. Stenley Fischer je - u tekstu Globalizacija i njeni izazovi (revidirana Ely lekcija koju je prvobitno trebao prezentirati Rudi Dornbusch, koji je preminuo 25. jula 2002. godine), tekstu prezentiranom na sastanku Američke ekonomske asocijacije u Washingtonu 3. januara 2003. godine – naveo da “tokom 1970ih riječ “globalizacija” nikada nije spomenuta na stranicama New York Timesa. Osamdesetih se ova riječ pojavljivala manje od jedanput sedmično; u prvoj polovini 1990-ih manje od dva puta sedmično. Godine 2000. je bilo 514 reportažnih radova koji su se odnosili na “globalizaciju”; u 2001. bile su 364 reportaže, a u 2002. ova riječ je spomenuta u 393 reportažna rada. Zasnovana

170

PREGLED

živimo. Bila je to loša zamjena za nedostatak pravog imena za ono u što se, na kraju krajeva, pretvorio moderni svijet. Usprkos tome, “globalizacija” je postala popularni opis današnjeg svijeta. Taj opis je popularan i danas. Čak i kada se ‘globalizacija’ pretvara u vlastitu suprotnost - antiglobalizaciju ili alterglobalizaciju, kao naličje same globalizacije. Ona se, već bezbroj puta, upisala u teksturu našeg vremena. Ona je obilježila njegovo ime. Ona se upisala, upravo zato (i samo zato) da bi mu dala svoje ime, da bi postala najveće ime - imenica svih imenica. Utoliko je ona posljednji ostatak stare metafizike imenovanja: loš završetak srednjovjekovne rasprave oko univerzalija (univerzalnih imenica). Pa ipak, ne postoji tastatura konektirana na ciber računalni ekran svijeta koja bi mogla zametnuti njen tekst. Koja bi mogla zamesti trag cirkularne upotrebe ove ambivalentne imenice. Ona se - i kada to netko pokuša - ne može poslati bestraga i izbrisati iz registra oznaka našeg vremena, ili oznaka za naše vrijeme. To je tako, ma koliko bilo tačno da je upotreba ove imenice, ustvari, pretjerano pretenciozna i neodmjerena. Osim toga, postoji i nešto drugo. Ta samoreproducirajuća imenica urezala se u naše najbolnije datume - i to velikim crnim slovima. Ona se upisuje kao “ključna riječ” čim se dotaknemo, odnosno svaki put kada se dotaknemo najkrupnijih problema današnjice. Jer, današnje priče “o globalizaciji” obilježavaju duboku kontradiktornost samog projekta modernosti. One označavaju najdublju ambivalenciju mjerenja i obračunavanja učinaka projekta modernosti. Te priče, koje nije moguće objediniti na jednom mjestu, niti u jednom znaku, pogađaju u srce najdramatičnijih transformacija naših personalnih i kolektivnih identiteta. Ovaj rad stoga želi, barem u grubim crtama, naznačiti kako su te transformacije povezane, i kako se mogu povezati, s transformacijom današnje društvene teorije, a naročito s transformacijom sociologije.
na člancima iz New York Timesa, ideja o “antiglobalizaciji” nije postojala prije 1999. Ako se okrenemo od novina na Internetu, “globalizacija” donosi 1,6 m linkova preko Google pretraživača, a ako ukucamo “antiglobalizacija” dobit ćemo do 80.000 linkova. Ukucajte globalizacija i nejednakost i dobit ćete skoro 500.000 referenci, 70.000 za globalizacija i okolina, skoro 200.000 referenci za globalizacija i radni standardi, 50.000 referenci za globalizacija i multi-nacionalnost, i 70.000 referenci za globalizacija i kulturna raznolikost. Pretraga za globalizaciju i IMF daje 180.000 sugestija.

PREGLED

171

U akademskim djelima i vladinim političkim izjavama, u novinarskim medijima i općoj svijesti, tvrdnja da svijet postaje sjedinjen kao nikad prije već se ustalila kao čvrsto uporište. Samo su rijetki teoretičari, poput Justina Rosenberga2, imanentnom analizom najutjecajnijih, ishodišnih tekstova o ‘globalizaciji’, dosljedno obznanili metodološki krah globalizacijske teorije. Ali to su izuzeci. Čak i danas, kada se čini da se sve što je čvrsto, po ko zna koji put, “pretvara u dim”, u intelektualnim krugovima sklonim nekritičkom prihvaćanju povlaštenih trendova, inertno se ponavlja da je globalizacija “tu”. Poručuje se da se ona ne može zaustaviti. I ne samo to. Tvrdi se da se ona - kao gotova stvar - mora prihvatiti. Što je najintrigantnije – želi se raširiti uvjerenje da se oko toga nema o čemu sporiti. Za globalizaciju se kaže da signalizira ne samo stvarnu, suštinsku društvenu promjenu – ‘zamjenjivanje moderniteta globalitetom’ (kao naprimjer kod Giddensa) – nego također, kao rezultat ove promjene, suvišnost nekih od temeljnih ideja klasične društvene teorije, proširujući se čak do samog koncepta Društva kao takvog. Još dramatičnije, izgleda da je globalizacija (ili, preciznije, “hiperinflacija” diskursa o ‘globalizaciji’) gurnula u stranu, ili, u najmanju ruku, zasjenila donedavno neophodnu specijalizaciju pojedinih znanstvenih područja. Na temelju takve specijalizacije, obrazovane po principu ‘dobre stare’ podjele rada, prilično mirno - više neovisno nego međusobno povezano - koegzistirale su stare, klasične discipline društvenih znanosti. One su njegovale iznutra koherentne, više-manje zatvorene vokabulare. Čvrsto su se držale vlastitog tla i predmetnog područja koje su na njemu gradile. Onda je nastupila priča o “globalizaciji”. Ona je preokrenula sve klasične načine pričanja priča, a glavno mjesto (događanja) radnje prije je postalo fantazmagorično3 nego jasno raspoznatljivo.
Justin Rosenberg, The Follies of Globalisation Theory, Polemical Essays, London and New York, 2000. 3 Giddens tvrdi da: “U uslovima modernosti mjesto postaje sve više fantazmagorično: to znači da lokalitete potpuno zaposjedaju i oblikuju društveni utjecaji koji su od njih veoma udaljeni” (Vidjeti A. Giddens, The Consequences of Modernity, Polity Press, London, 1990, p. 18-19; ili E. Gidens Posledice modernosti, “Filip Višnjić”, Beograd, 1998, str. 28).
2

172

PREGLED

Najnovija priča o globalizaciji na presudan način je sugerirala da je prostorna udaljenost samo društveni konstrukt: njezina dužina varira ovisno o brzini kojom može biti prijeđena i savladana. I zastupnici i protivnici, i skeptici i anarhisti – koji su se različito očitavali u pogledu onoga što globalizacija predstavlja - samo su doprinijeli ekspanzivnom porastu upotrebe jedne pretenciozne, ali sadržajno ispražnjene riječi. U svakom slučaju, postoji nešto nepobitno: 90-ih godina 20. stoljeća iznenada se ustoličio globalizacijski diskurs. I ne samo to. Zadobivši veliki ugled, naročito kod onih koji posjeduju moć, globalizacijski diskurs (najčešće u svojoj ortodoksnoj scijentističkoj4 varijanti) počeo je funkcionirati kao nova znanstvena paradigma. Neobično uspješno, taj diskurs iznenada je raširio uvjerenje da je tradicionalna podjela kontinenata i zemalja kao cjeline bila obična funkcija prostorne udaljenosti. Ta podjela, za zagovornike globalizacije, do sada se mogla nametati kao stvarna samo zbog prijašnje sporosti, primitivnosti transporta i težine putovanja. Svi drugi društveno proizvedeni činioci konstitucije društvenog života i oblika društvenosti, od trgovine i komunikacija do produciranja i reproduciranja kolektivnih identiteta i entiteta5 – poput državnih granica ili kulturnih barijera –
Izraz “scijentizam” ovdje koristim u značenju koji mu pripisuje Friedrich August Hayek (1899-1992) kada kaže: “Scijentistički, za razliku od naučnog pogleda, nije nepristrasan nego veoma pristrasan pristup koji, pre razmatranja svog predmeta, tvrdi da zna koji je najpodesniji način za njegovo istraživanje” (Vidjeti, F.A. Hajek, Kontrarevolucija nauke, CID, Podgorica, 1999, str. 15). 5 Možda nije slučajno što je u trenutku potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma (21. 11. 1995), upravo na geostrateški i geopolitički (a za neke čak i “biopolitički”) najizazovnijem prostoru na starom kontinentu, na prostoru ex Jugoslavije i Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, pod “dirigentskom palicom” međunarodne zajednice, zvanično instalirana socijalno-metafizička kategorija “entitet” (tačnije “dva entiteta”) kao jedna ključna riječ (odnosno dvije ključne riječi) u Dejtonskom mirovnom ustavu. Nepodnošljivi opskurantizam koji se oko njega svakodnevno širi doista predstavlja loš znak: znak međunarodnog odustajanja od ideala građanske konstitucije buduće evropske zajednice. Danas svi vide da Dayton predstavlja bolest koju, poput AIDS-a, svi žele liječiti, ali za nju nitko nema lijeka. Ako je Dejtonski ustav (evropski) znak koji može poslužiti za buduću fenomenološku konstituciju evropske zajednice, onda nije samoočigledno da je takva budućnost dobro4

PREGLED

173

gledajući unazad, izgledaju tek kao sekundarni efekti te brzine.
ćudna. Dejtonski ustav je pretvoren (i nastavlja se pretvarati) u jedan uznemir-ujući, uz-nemir-avaj-ući ustav. Prvo i prvo, taj ustav oličava mogućnost jednog nemogućeg ustava. Jer on, upravo na jedan nemoguć način, ‘dekonstruira’ povlaštene stavove pomoću kojih je izgrađen, tako (da izgleda) da se ti povlašteni stavovi sada ne mogu ni nadograditi ni razgraditi. I to prvenstveno zato jer ga akteri njegovog mijenjanja - iz jedne decenije u drugu deceniju; iz jedne generacije u drugu generaciju - mijenjaju na jedan degenerativan način. Oni ga mijenjaju tako da se njegovim tehnokratskim mijenjanjem - tačnije nemijenjanjem njegovog “entitetskog” vokabulara - iz njega, uz njega, od njega, i pomoću njega (u svakom slučaju ne mimo njega), bez ikakvog pravog i bez ikakvog “pravnog lijeka”, i dalje u beskonačnost reproducira loša neizvjesnost, razočarenje, apatija, nemir, i sve ono što “nas” (koji ovdje živimo) “ubija u pojam“. Drugo, on je uznemiravajući zato što se njegovim suštinskim nemijenjanjem kod bosanskohercegovačkih građana (dodatno) pojačava osjećaj gubitka samopredočenja bosanskohercegovačkog državnog i društvenog identiteta, usprkos tome što smo ovih dana (poput naših susjeda i suseda) postali proceduralni “kandidat za kandidata” za dugoročno priključenju EU, koja i bez ‘nas’ (gotovo na identičan način kao i s ‘nama’) ima ozbiljnih problema s vlastitim identitetom (tačnije s “pojmom identiteta” koji se više, kao što je upozoravao J. Derrida, ne može misliti na stari način). Utoliko postaje besmislena identitarna jukstapozicija pomoću koje bismo, poslije ovoga, mogli tvrditi nešto treće. Dejtonski ustav je – za deset godina ili 3666 dana i datuma - uspio postati drugo ime za svojevrsni mirnodopski rat koji je – u ime očuvanja “vitalnih nacionalnih interesa” otpočeo nakon prekida stvarnog rata. Stvarni rat protiv BiH rezultirao je žrtvama koje se prebrojavaju stotinama hiljada mrtvih i različito invalidiziranih osoba. Desetogodišnji učinci Dejtonskog mira, kao perfidnog oblika mirnodopskog simboličkog rata, nisu ni manji ni bezazleniji od posljedica stvarnog rata. Oni nisu dobroćudni. Upravo suprotno. Oni nas najviše uznemiravaju zato što više nikog ozbiljno ne uznemiravaju. Pjeva se, igra se, svira se, navija se. Učinci desetogodišnjeg mira prepoznaju se na navijačkim tribinama tribalnih balkanskih stadiona. Oni su vidljivi na licima i na uniformama mnogih tribalnih likova: na facama mnogobrojnih mentalnih invalida koji se diče parolama NOŽ ŽICA SREBRENICA. Ono što danas označava Dejtonski ustav u biti ne može označiti drugo nego simbolički nastavak i produžetak stvarnog rata protiv Bosne i Hercegovine. Njegovo stohastičko-skolastičko-etnonacionalističko (entitetsko) ustrojstvo uporno se reciklira, obnavlja, revitalizira, rekuperira, i definitivno utvrđuje. Ono podsjeća na bunker koji guši one što su se u njega skrili, tako da izgleda da oni niti mogu izaći iz njega, niti ga mogu dići u zrak a da se i sami ne

174

PREGLED

Ukratko, za neke najutjecajnije znanstvenike, koje možemo
rasprsnu zajedno s njim. To ustrojstvo predstavlja najperfidniji oblik globalnog eksperimentiranja s “ljudskim dostojanstvom” i mentalnim zdravljem preživjelih građana ove zemlje. Građana koji ne prestaju da se - i kao mrtvi i kao živi - broje i prebrojavaju isključivo po “nacionalnom ključu”. Prebrojavanje se događa kao da ne postoje “novija viđenja nacije” koja naciju, prije svega, tretiraju kao izmišljenu zajednicu pomoću koje se manipulira indoktriniranim masama. “En-ti-te-ti-zacija” države BiH (koja funkcionira poput infantilno zabrojane brojalice: en-ten-ti ni-sava-raka-ti ni…) omogućava da se živi ljudi (muškarci, žene, djeca) podvrgavaju najneljudskijem i najodvratnijem mučenju - da se ubija ljudskost u njima; da se živi sahranjuju, kao što se njihovi bližnji ekshumiraju da bi tek onda (ponovo) mogli biti sahranjeni. Prije nego što stvarno umru. “En-ti-te-ti-zacija” dopušta da se djeca (kao da je njihov život dio nekog eksperimentalnog tehničko-tehnološkog procesa) rastavljaju, segregiraju i zaključavaju u šok sobe isključivo po “etno-nacionalnom ključu”. Po ključu koji funkcionira prema univerzalnim postulatima etno-matematike. Djeca se razdvajaju od druge djece tako da nikad ne postanu (i da nikada i ne mogu postati) zdrave ličnosti. Ona se uče da uče (da trebaju učiti) samo tako da ne trebaju učiti ono što jeste i što znači Drugo, Različito... Djeca se uče da se broje i prebrojavaju u zatvorenom krugu, isključivo se služeći etnonacionalnim brojalicama. Ona to uče od odraslih. Od onih koji to rade već dugo. Od onih koji su iskusni u brojanju i prebrojavanju i koji, jednostavno, znaju sve o brojevima. Djeca se uče brojanju i prebrojavanju već u osnovnoj školi (ako ne i ranije). Najbolje još u vrtiću. Sve kako treba. Prebrojavati se mora pod, uvijek budnim, nadzorom čuvara i zaštitnika “vitalnog nacionalnog interesa”. U skladu s obaveznim planom i programom, osobito iz nacionalne grupe predmeta. Djeca se moraju – da ne bi bilo kasno, i da se ne bi ponavljale greške od ranije - naučiti brojati i prebrojavati od onih koji su dobro naučili da se međusobno broje, prebrojavaju, obračunavaju, uračunavaju, i tako dalje - isključivo po nacionalnom ključu. Oni koji se ne mogu tako pobrojati i uračunati otpadaju iz brojanja. Oni se, kao oni koji se ne broje, mogu ubrojati i ubrajati jedino među one koji su inače neuračunljivi (ludi). To su dakle oni koji su “ostali”, oni neupotrebljivi, škart. Oni koji se opiru “normalnom” brojanju, “normalnom” prebrojavanju i “normalnom” obračunavanju po nacionalnom ključu. Oni su, stoga, po svim važećim, međunarodno priznatim računicama, nenormalni i neuračunljivi, jer se, kao što vidimo, nikako ne mogu obračunati i uračunati u glavni, etnonacionalistički račun. “En-ti-te-ti-zacija” i prebrojavanje, zasnovano na etnonacionalističkoj “entitetizaciji” bosanskohercegovačke države, utoliko dopušta da se sa živim ljudima, koji se broje i prebrojavaju isključivo po “nacionalnom ključu”, eksperimentira i samoeksperimentira kao s mrtvacima.

PREGLED

175

nazvati teoretičarima globalizacije, upravo je ‘globalizacija’,
“En-ti-te-ti-zacija” države, i njenog ustava, tretira se kao “sveto pismo”: sama riječ Božija (a ne vidi se ugovor s đavolom). Dejtonski entitetski stavovi suštinski se ostavljaju nepromijenjenim: nepromjenjivim i nepromjenljivim. Nema potrebne promjene. Nameće se utisak da se to čini i zato da u Bosni i Hercegovini ne (bi mogli da) žive ljudi. Nego da bi, umjesto njih, mogli da žive samo “Bošnjaci”, “Srbi”, “Hrvati” i “Ostali”, a ne ljudi (Gajo Sekulić). Ali kako je to moguće (i kako je to omogućeno) ako danas i bosanskohercegovačka djeca znaju da se razvikana revizija Daytona događa po principu mijenjajmo da nas ne bi mijenjali. Postavljam pitanje (mada ne znam kome, jer je ova fusnota “pukotina u tekstu” o globalizaciji) zašto je smutljiva riječ entitet i dalje ostala ključna riječ u Ustavu Bosne i Hercegovine? Da li se time građani ove zemlje, namjerno ili nenamjerno, osuđuju da sve do “sudnjega dana” pate, umiru i boluju, kao što (se) pate i boluju svi na smrt osuđeni pacijenti velikih metafizičkih ideja i termina. Termina kojim su srednjovjekovni skolastičari i inkvizitori voljeli razbijati glave onima koje su pitali, recimo: koliko vještica može stati na vrh igle? Je li korisno, ili štetno, i za koga, ako (se) još jednom zapitamo da li u “entitetima” (koje su novinari s pravom nazvali “blentitetima”) mogu živjeti građani, pojedinci/pojedinke; ili su to bunkeri, strogo razgraničeni etnonacionalistički rezervati. Rezervati rezervirani isključivo za političke manipulacije onima koji se ne ljute kad ih pogrešno nazivaju narodima a ne građanima. Danas je prije djeci nego odraslima jasno da je ovakvim “promjenama” (promjenama kojim Dejtonski ustav ostaje neizmijenjen) ova država zadržala samo ime Bosna i Hercegovina, ali da ona iznutra, niti na jedan način, ne funkcionira kao suverena, samostalna i jedinstvena država. Paradoksalno je da (i danas) mnogi politički aktivni akteri rata, mentalno pripadajući primarnim kolektivnim identitetima susednih ili susjednih država, pokušavaju da glume aktere mira. Mnogi od njih govore o nužnosti izmjene Dejtonskog ustava, ali samo pod uslovom da je neupitan opstanak Republike srpske. Treba razmisliti o stavu kojim se tvrdi da su slične društvene dez/orijentacije, koje na ovim prostorima blokiraju život civilnog društva, manje stvar politike, a više stvar patologije izazvane transformacijom naših primarnih etnonacionalnih etnonacionalističkih identiteta. Značajno je što intelektualci, poput profesora Vjerana Katunarića, pokušavaju opisati događajuće patologije (transformacije) naših kolektivnih (“mi”) identiteta, i što je (u knjizi Sporna zajednica: Novije teorije o naciji i nacionalizmu, Hrvatsko sociološko društvo, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003) dao izvrstan pregled teorija Benedicta Andersona, Ernesta Gellnera, Erica Hosbawma, Fredrika Bartha, Immanuela Wallersteina, Manuela Castellsa, Rogersa Brubakera, Charlesa Taylora, Jürgena Habermasa, Etienna Balibara i drugih značajnih autora. A upravo bi takva viđenja - iz terapeutskih razloga,

176

PREGLED

posljednjih petnaestak godina, postala centralna tema društvene teorije, te ključna ideja po kojoj shvaćamo tranziciju ljudskog društva u treći milenij. Da li “globalizacijski diskurs” mijenja status sociologije Opći problem globalizacijskog diskursa ukratko se može predstaviti na sljedeći način. U svojoj najprodornijoj varijanti, on se nametnuo kao povlaštena eksplanatorna shema. Čak kao nova znanstvena paradigma. Međutim, može se pokazati da je to jedna površna, možda čak pogrešna paradigma. Također, čini se da globalizacijski diskurs, u svojoj najprodornijoj ekonomimetičkoj dimenziji, odustaje od potrebe da, postavljajući krupne znanstvene zagonetke, preispituje “trag” (J. Derrida) onoga što se stvarno događa u njegovo ime6. Pod utjecajem tehnološki i informatički prisutne “kompresije vremena i prostora” promijenila su se
u krajevima poput naših, jer se na ovim prostorima međusobnim prebrojavanjima ne nazire kraj - bila potrebna (današnjim) indoktriniranim generacijama srednjoškolaca i studenata, ali i učiteljima i nastavnicima svih struka i profesija. Svima onima koji se obrazuju (samo zato) da bi mogli da se broje, prebrojavaju, i potom ponovo (kao obrazovani) uračunavaju prema standardima kojim se propisuju prosječni procenti obrazovanih za jedno društvo. 6 Umjesto toga, njegovu epistemologiju nemoguće je razlikovati od ideologije. Izgleda da njegova ideologizirana epistemologija polazi od udžbenički etabliranog principa neizvjesnosti, kao apsolutnog principa. Dakle, od jednog ideologijski opterećenog, komercijalnog principa (na kojemu nastaju, naprimjer, popularna džepna izdanja knjižica tipa Kako prodati led Eskimima), principa koji je tek poslije događaja iz 1989. i 1990. godine - uz povlaštenu priču o globalno “turbulentnom okruženju”- uspio postati najveća dogma “nove spoznajne ekonomije”. Umjesto potrage za onim istinitim, globalizacijski diskurs, kao nova paradigma neoliberalne ideologije tržišnog fundamentalizma, veliča promjenu kao takvu: promjenu kao promjenu, inovaciju kao inovaciju, poduzetništvo kao poduzetništvo. Usprkos tome, globalizacijski diskurs zadobio je legitimitet znanstvene priče, između ostalog i zbog toga što je sam termin vrlo popularan među upravnim odborima najbogatijih svjetskih finansijskih institucija i multinacionalnih kompanija koje njegovom promocijom zadržavaju ogromnu političku i komercijalnu moć. Osim toga, globalizacijski diskurs svoju popularnost može zahvaliti široko rasprostranjenom uvjerenju da je cijeli svijet postao horizont iskustva jednog, međusobno povezanog svijeta.

PREGLED

177

- i sve intenzivnije se mijenjaju - tradicionalno utvrđena značenja društvenih promjena, naprimjer značenje sociologizirajućeg izraza “svijet koji se mijenja”. Ovu činjenicu potvrđuju tekstovi najutjecajnijih teoretičara globalizacije7. “Globalizacija” stoga, bez preciznog rada kontekstualizacije, predstavlja jedno prazno ime: jedno od onih imena koje može značiti i sve i ništa8. Usprkos tome, događa se nešto čudno, i na to je upozorio teoretičar sistema I. Wallerstein kada je rekao da “svi samo pričaju o globalizaciji”. Teško je ukratko objasniti kako je do toga došlo. Teško, ali ne i nemoguće. Ali sada nas zanima sljedeći problem. Da li se (i kako) pod utjecajem hiperinflatornog pisanja o globalizaciji mijenja status sociologije i društvene teorije općenito? Moj odgovor je kratak i glasi – da. Ali obrazloženje odgovora na pitanje kako (se

U globalno umreženom svijetu bez granica imanentno se mijenjaju značenja samih granica tog svijeta. Dakle, u svijetu bez granica, mijenjaju se dosadašnja, ustaljena značenja pojma “svijeta” i njegovih “granica”. “Globalizacija”, u čije ime se događaju ove promjene, utoliko nije samo neko obično ime koje su znanstvenici smislili za neku njihovu internu upotrebu. Upravo suprotno. Veliki dio javnosti zanima se za društvene probleme koji se, od slučaja do slučaja, pripisuju konstruktivnim, ili pak razornim, utjecajima globalizacije. Različita trvenja i sporovi, sumnje i strahovi, koje izaziva već sama upotreba imenice globalizacija, signalizira da je ona nešto više od pukog (pučkog) pomodnog imena. Netko bi mogao reći da je ona posljednji simptom patologije imenovanja i označavanja našeg društvenog svijeta kao cjeline. Svijeta koji se i sam promijenio. I to kako pod utjecajem globalnih medija tako i pod utjecajem tehnike, tehnologije, globalne politike i, ponajviše, globalno interpretirane transformacije naših kolektivnih, dakle naših “Mi identiteta”. 8 Postoji još jedno neodređeno, isto toliko prazno ime. Lišeno značenja. A često se upotrebljava skolastički, bez prethodnog rada na njegovoj kontekstualizaciji i “dekonstrukciji”. Jedno takvo, u biti skolastičko ime, jest, recimo, “entitet”. Slično tome, “globalizacija” je popularna oznaka koja se često koristi, ali koja per se, upravo kao ni riječ “entitet”, ne govori baš ništa (osim, dakako, ako se oznaka “entitet”, kao slučajno, nađe u ustavu neke države, o čemu sam opširno pisao prije tri-četiri godine, sugerirajući da se to u našem nemogućem “slučaju” (Nerzuk Ćurak) BiH nije dogodilo nenamjeravano). “Globalizacija” je ne/zgodna zamjen/ic/a za jedno sveobuhvatno, jedno (jedino) ime: ime koje u sebi, u svoje ime, bez ostatka, želi sabrati sva druga, sva ostala imena.

7

178

PREGLED

to događa) zahtijeva neku vrstu epistemološkog okreta,9 odnosno naporan rad “dekonstrukcije”, ako je dozvoljeno upotrijebiti tu riječ. Poput magične riječi, “globalizacija” je uskočila u društvenu stvarnost. Obećavajući jedan jedinstveni svijet bez granica, globalizacijski diskurs je ispraznio supstancijalitet klasičnog pojma Društvo. A upravo taj pojam, prije toga, koristili smo kao ključni pojam društvenih znanosti, i mogli smo ga, manje-više jasno, koristiti. Danas to više nije moguće10. Svekolikim trijumfom globalizacijskog diskursa, pojam društva je dodatno ispražnjen od svog značenja. Lukavo se poigravajući njegovim apstraktnim sadržajem, i želeći zauzeti njegovo mjesto, globalizacijski diskurs dodatno je obesmislio značenje pojmova kao što su “društvo”, “društveno”, “socijalno” i slično. U novostvorenom kontekstu globalizacijskog diskursa, društvene znanosti još uvijek koriste izraz “društvo”, ali one to čine na relativan, ograničen i manje jasan način nego (što je to bilo moguće) prije ustoličenja globalizacijskog diskursa. Postoji bezbroj primjera iz kojih se možemo u to uvjeriti. Možda najbolji primjer obesmišljavanja pojma “društveno” jest njegova površna identifikacija s pojmom “socijalno”11. Takva
Vidjeti Senadin Lavić, Pluralistička racionalnost: epistemološko-metodološki okret u savremenoj filozofiji, Sarajevo, DES, 2004. 10 Ne mogu da zaobiđem činjenicu da je na (jubilarnom) znanstvenom skupu, održanom povodom četrdesetogodišnjice postojanja Odsjeka za sociologiju na Univerzitetu u Sarajevu, Senadin Lavić naveo skoro stotinu sintagmi u kojima se pojavljuje riječ “društvo”. Primjerice, od sintagmi kao što su: “agrarno društvo”, “primitivno društvo”, predindustrijsko društvo… i slično, do onih modernijih, ili postmodernistički obilježenih sintagmi, kao što su: “masovno društvo”, “postindustrijsko društvo”, “postmoderno društvo”, “društvo znanja”, “društvo spektakla” i tako dalje. Time je možda signalizirano to da bez napornog rada kontekstualizacije nije znanstveno legitimno govoriti o “društvu” per se. 11 Godine 1967. filozof i ekonomist Friedrich August Hayek (1899-1992) upozorio je da je krajnje vrijeme da se razvrstaju različita značenja riječi “socijalno”. Razlog zašto bi se trebalo prihvatiti tog zadatka za njega je bila činjenica da se riječ “socijalno” upotrebaljava/la na toliko mnogo različitih, nespecificiranih i pogrešnih načina (naprimjer: “socijalna samosvijest”, socijalna savjest”, “socijalna pravda”, “socijalna odgovornost”, “socijalna djelatnost”, “socijalno blagostanje”, “socijalna politika”, “socijalno zakonodavstvo”, “socijalna pravda”, “socijalni život”, “socijalna organizacija”…itd.
9

PREGLED

179

identifikacija najuočljivija je u ekonomskim diskursima o globalizaciji 12. Ali postoje i drugačija viđenja. Možda su najnovije priče o globalizaciji, bar one najgo/vo/rljivije, samo manifestacije različitih politika, ili simptomi različitih patologija naših osobnih i kolektivnih identiteta. Uz te nove priče, koje se izgleda ne mogu pričati bez nekog novogovora, dolazi sve što je opasno, što nas uznemiruje. Na ovom mjestu ne možemo ni približno, mada bi to bilo potrebno, ispitati epistemologijski status pretvaranja “teorije globalizacije” u “globalizacijsku teoriju” (J. Rosenberg), kao novu znanstvenu paradigmu. Ali ako je globalizacija nova paradigma, onda ona nije znanstvena paradigma u nekom starom, kunovskom (Thomas Kuhn, 1962) smislu te riječi. Izgleda da se, pod utjecajem diskursa o globalizaciji, do neprepoznatljivosti promijenio klasični pojam društvenih znanosti. Ne postoji znanost,
Hayek, dakle, inteligentno zapaža da je upotreba te riječi postala, kao što kaže, “besmislena”, te da je “krajnje vrijeme da se ova različita značenja razvrstaju” (Vidjeti Fridrih Hajek, Studije iz filozofije, ekonomije i politike, Paideia, Beograd, 2002, str. 156). Nažalost, jedan takav krajnje odgovoran, fukoovski projekt sistematskog, detaljnog klasificiranja i kvalificiranja upotrebe pojma “socijalno”, koliko mi je poznato, nije poduzet i on još uvijek čeka odvažne istraživače da se “bace” na taj neodložni zadatak, a to je potrebno da bismo makar znali o čemu govorimo kada kažemo “socijalno”. 12 Ta identifikacija ubrzano se dovršava uporedo s najnovijim, slavljeničkim trijumfom neoliberalne ideologije slobodnog tržišta, privatizacije i deregulacije. Postajući najopticajnija, ključna riječ društvenih znanosti, čini se da je upravo “globalizacija”, nepovratno izbila na prvo mjesto na najpopularnojoj rang-listi utemeljujućih termina za svaku potrošačku kulturu i mentalitet. Jedna od dalekosežnih posljedica toga bilo je i to da je došlo do dodatnog obesmišljavanja, već od ranije pomućene, razlike između “društvenog” i “socijalnog”. U svakom slučaju, ideja globalizacije uspjela je postati glavna eksplanatorna shema unutar društvenih znanosti pomoću koje se nastoje objasniti svi društveni fenomeni. Ona je desupstancijalizirala, dodatno lišila sadržaja sve ono što bismo danas mogli vezati uz stari pojam Društva, koji je ranije funkcionirao kao ključni pojam koji smo koristili unutar klasičnih, predglobalizacijski koncipiranih, društvenih znanosti. Ona je postala, i sve više postaje jedan moćan diskurs kojemu se nitko ne može oduprijeti i koji ništa ne ostavlja postrani. Ona ima snagu da postiže vjerovanja, ali i da “pali vatru”. Ne vjerujem da, na neki određen način, znamo misliti šta trebamo podrazumijevati pod globalizacijom, ako tu riječ upotrijebimo samo paušalno.
180

PREGLED

postoje znanosti - to nas uči pluralistička racionalnost i novo demokratizirano mišljenje uopće. Mnogi vjeruju da je globalizacija nova znanstvena paradigma. Ako je to doista tako, onda to ima dalekosežne implikacije po status svih društvenih, čak možda i humanističkih znanosti. Kao najnovija paradigma, na temelju koje se objašnjava dominantna slika svijeta, “globalizacija” bi mogla da dalekosežno relativizira, ili čak ukida, tradicionalne podjele rada među pojedinim društvenim disciplinama i da izaziva različite “ratove znanosti”. Moglo bi se dogoditi da svaka tradicionalna podjela rada među disciplinama iznenada postane - ne samo neodređena nego i suvišna. Jer, ako “globalizacija” stvarno postaje (što je doista istina) ključna riječ u leksikonu društvenih znanosti, onda sve specijalne discipline i subdiscipline dijele ne samo određene zajedničke objašnjavalačke pretpostavke nego često ističu, i neumorno ponavljaju, čak i jedinstvene zajedničke zaključke. To, na jednoj meta-razini, ukazuje na funkciju upotrebe samog globalizacijskog diskursa, odnosno na to da se o globalizaciji ne može primjereno govoriti a da se, istodobno, ne govori i o tome na koji način se raspravlja o pojmu “globalizacije”13.

Znanstvenici i pisci, s najrazličitijih područja, ravnopravno se nadmeću u tome da učvrste, ili pak ‘dekonstruiraju’, dominantna viđenja “globalizacije”. Naročito ona koja se promoviraju unutar glavnih tokova društvenih znanosti, koja dolaze sa Zapada. Globalizacijski diskurs, koji je rezultat globalno usmjerenih rasprava o “globalizaciji”, učvrstio se kao krhka pozornica na kojoj se vode znanstveni, politički i ideologijski ratovi. Granice između njih vrlo je teško, ili čak nemoguće, jasno razlikovati. Ponekad je vrlo teško strogo razgraničiti granice jednih pojmova od granica drugih pojmova, od onoga što oni u stvarnosti označavaju ili (mogu da) proizvode. Izgleda da su svi pojmovi koji opisuju “globalizaciju” postali granični pojmovi (na rubu znanosti) čiju upotrebu i djelotvornost tek treba ozbiljno i studiozno izučavati. Naročito u novootvorenim kontekstima različitih “politika identiteta”, kao i u otvarajućim konteksima rješavanja najhitnijeg zadatka razobličavanja ideologije potčinjavanja Drugog. Granice između pojmova kojim se opisuje svijet bez granica ušle su jedna u drugu i tako se nepovratno promijenile. Tako, naprimjer, u tranzicijskim društvenim znanostima, kao i u tranzicijskim okruženjima uopće, omiljena tema postaje (u biti tautologijski) govor o “promjenama” koji se često nekritički preuzima iz takozvanih glavnih tokova društvene znanosti.

13

PREGLED

181

Na različite načine možemo interpretirati stav (koji je postao “opće mjesto”) kojim se tvrdi da se “globalizacija”, u najširem uobičajenom smislu, odnosi na procese promjena koje podupiru transformaciju u organizaciji ljudskih aktivnosti povezujući i šireći ljudsku aktivnost preko regiona i kontinenata. Povezivanje i širenje društvenih aktivnosti preko granica proističe iz relativno brzog kretanja informacija, kapitala, ljudi i dobara. Bez ovih brzih tokova teško je vidjeti kako daleki događaji mogu poprimiti utjecaj kakav danas imaju. Ono što je, međutim, u tim promjenama najvažnije, jest njihov potencijal da podriju uobičajene predstave kako o našim personalnim tako i o našim “primarnim kolektivnim identitetima” (Manuel Castells, 2000) na temelju kojih izgrađujemo naš svijet smisla. Otuda nije čudno da takve vrste promjena ne mogu biti isključivi domen samo jedne dimenzije globalizacijskog diskursa, jer one zahvaćaju sve aspekte društva, i to od globalne ekonomije do globalne kulture i globalne politike. Globalni tokovi - čije značenje stalno iznova treba precizirati - jesu sile koje decentraliziraju i dematerijaliziraju naše međuljudske odnose. Sile koje djeluju naporedo s geopolitičkim prestrukturiranjem suvereniteta nacionalnih država. Taj suverenitet, u velikoj mjeri, podriva se upravo pod utjecajem globalnih tokova. U svakom od tih tokova mogu se uočiti neki novi univerzalni, ali i neki novi partikularni elementi (elementi zasebnosti i posebnosti). Mreže ubrzavaju međunarodnu razmjenu. Izranjaju novi identiteti, nova jedinstva među ljudima, nove vrijednosti, zato što su ljudima dostupni isti simboli, ista tržišta, i na tržištima ista roba14.
Jedna od posljedica ovoga sastoji se u jačanju transnacionalnih zajednica. Pod njihovim utjecajem se rasplinjavaju klasične definicije koje nude ustaljene odgovore na pitanja ‘ko smo mi’ a ‘ko su oni’. Raščinjavaju se stari pojmovi “saveznika” i “neprijatelja” i zadobijaju nova značenja. Možda najbolji primjeri za ovo su zajednice environmentalista, feministkinja/ feministica i mirovnjaka. Oni se, zajednički, po principu koordinirane decentralizacije, stapanjem većeg broja manjih pokreta, na mnogo različitih načina suprotstavljaju, u suštini korporativnoj, logici potčinjavanja Drugog i Drugačijeg. Oni se protive svakom militarizmu, nasilju i uništavanju svijeta Prirode. Tako, recimo, prema ekofilozofima, planeta se može promatrati kao “živ organizam”, a globalizacija treba da doprinese uvjerenju da je interes ekosistema identičan sa najdubljim ljudskim interesima, jer čovjeka ne treba
14

182

PREGLED

Sve to sugerira da bi “globalizacija”, usprkos rastućoj plitkosti ne/razumijevanja ovog fenomena, trebala biti ispitivana i u najrazuđenijim multidisciplinarnim kontekstima15. Više nego ikada ranije potreban je jedan “kosmopolitski razgovor čovječanstva” (R. Rorty), razgovor koji bi mogao legitimirati ničeanske imperative koji nam nalažu ne da volimo onog najbližeg, nego onog najudaljenijeg. To, opet, ne može biti dovoljno bez intelektualno odgovornog preispitivanja društvene upotrebe, odnosno bez preispitivanja stvarnih učinaka globalizacijskog diskursa. Naime, globalizacijski diskurs je postao, i sve više postaje, neka vrsta “novogovora”16. Pierre Bourdieu je, čini se s pravom, taj “novogovor” doveo u vezu s “kulturnim imperijalizmom” kao oblikom simboličkog
promatrati odvojeno od organske cjeline univerzuma. Alan W. Watts je čak pisao o potrebi za unutarnjom revolucijom svijesti koja bi savladala moćnu iluziju o postojanju individualnih identiteta i omogućila da se o svijetu misli kao o sopstvenom tijelu. “Kao što se okean ‘talasa’, univerzum se ‘očovječuje’. Svaka individua je izraz cjelokupne prirode, jedinstvene akcije totalnog univerzuma” (Alan W. Watts, 1966: 6, The Book On the Taboo Against Knowing Who You Are, Colliner Books, New York). 15 Ti konteksti otvaraju se na graničnim područjima, s obje strane tradicionalno povučenih granica između pojedinih znanstvenih disciplina i subdisciplina, kao što su: teorijska ekonomija, ekonomski i politički menadžment, makroekonomija (ali i mikroekonomija), makrosociologija (ali i mikrosociologija), međunarodni odnosi, međunarodno pravo, socijalna filozofija, kulturne i strateške studije, međunarodni marketing i njegove kritike, matematska ekonomija (ekonomija informacija) i tako dalje, i tako dalje. Niti jedan pojedinac, nitko kao upojedinačena individua, nije dorastao tom zadatku. 16 Pierre Bourdieu žive primjere tog “novogovora” nalazi u najnovijem posvećivanju jednog zavodljivog - danas posvuda opticajnog – samoreklamirajućeg vokabulara. Ključne riječi tog vokabulara, koje najčešće možemo čuti, jesu: “upravljanje”, “fleksibilnost”, “nova ekonomija znanja”, “komunitarizam”, “multikulturalizam”, “isključenje” (koje idu uz riječi kao “poduzetništvo”, “konkurentnost”, “inovacija”, “društveni kapital”), i njihovi postmoderni rođaci – “etnicitet”, “manjina”, “identitet”, “fragmentacija” i tako dalje. Širenje te nove planetarne vulgate – iz koje su izuzeti pojmovi kao što su kapitalizam, klasa, eksploatacija, dominacija, nejednakost, toliko riječi odlučno povučenih pod izlikom zastarjelosti ili nekorektnosti – proizvod je čisto simboličkog imperijalizma (Pirre Bourdieu, “Les conditions sociales de la circulation internationale des idées”, Romantische Zeitschrift für Literaturgeschichte, 141/2, Heidelberg, 1990, str. 1-10).

PREGLED

183

nasilja koji se oslanja na jedan komunikacijski ograničen odnos da bi iznudio potčinjavanje. Njegova osobitost sastoji se u tome što (želi da) univerzalizira različite partikularne veze za neko jedinstveno historijsko iskustvo tako što ih negira kao takve i priznaje kao univerzalne. Ideja globalizacije nezaustavljivo ruši tradicionalno utvrđene pojmove granica između onoga što je identično i onoga što nije identično. Ona, na epistemologijskoj ravni, opreku između identiteta i neidentiteta želi razriješiti u korist identiteta, a na štetu razlike. Istodobno, ona pokazuje vlastita ograničenja. Ona, na jedan neprimjetan, zavodljiv način, podiže još čvršće barijere koje ometaju spoznaju i život onog različitog, onog što se ne uklapa.17 Osnovna intencija ovog teksta, koje ćemo se držati i u nastavku, sastoji se u tome da, polazeći od socioekonomske dimenzije globalizacije, ukaže na neke od centralnih kontradikcija globalizacijskog diskursa. Prvenstveno na kontradikcije onog tipa diskursa koji se promovira unutar dominantnih i imitirajućih tokova društvenih znanosti. Jedna takva kontradikcija - koja se nalazi u srcu mnogih drugih kojim su opterećene tekuće rasprave o globalizaciji proizlazi iz trenda po kojemu se “globalizacija” uopće može identificirati s korporativnim uređenjem cijelokupnog društva.
“Globalizaciju”, kao i diskurs kojim se ona promovira - u očima kritičara moralno neutralnu i duhovno praznu – počelo se optuživati kao novu ideologiju konzumerističke kulture krajnjeg materijalizma, čak u većoj mjeri nego što je bio marksizam. Karikiralo ju se kao samoproglašenu doktrinu upravnih odbora, potpuno neosjetljivu na pitanja socijalne pravde, domoljublja, moralnosti i etike. Ta je optužba oživjela marksističke recidiviste i razočarane komuniste, postala je privlačna populistima i anarhistima, aktivistima za očuvanje okoliša i ekolozima, te privukla spiritualno motivirane kultove i šovinističke desničare, da i ne spominjemo ozbiljne skeptike – na ekonomskim i čak teološkim razinama – spram navodno automatskih koristi globalizacije. Protesti u prvim godinama 21. stoljeća tokom sastanaka WTO-a u Seattleu i Svjetske banke u Washingtonu, zatim tokom sastanka MMF-a u Pragu i drugdje, bili su rani znakovi upozorenja kako se rađa i jedan snažan protuglobalizacijski pokret. Tako se, u jednom kratkom vremenu “anahrone simultanosti” (J. Derrida), počelo činiti da je nemoguće ignorirati društvene neuspjehe vladajućeg ekonomskog modela, na kojemu raste i uzdiže se cjelokupna zgrada globalizacijske teorije i prakse.
17

184

PREGLED

Greška je u tome što se tržišna ekonomija nipošto ne smije identificirati s tržišnim društvom. Ekonomski proces poznat pod benignim eufemizmom “globalizacija” dopire do svake pore života, preobražavajući svaku djelatnost, prirodne i ljudske resurse u znanstveno izmjerljivu i posjedovanu robu. Ekonomski diskurs eksplicitno utemeljuje metafizički opterećene postulate kada ponavlja komercijalizirane poučke tipa: “vrijeme je novac”, “prostor je tržište”, “mišljenje je kalkulacija”. To je u današnjem vremenu, po svemu sudeći, tačno; ali je također i znanstveno nedopustivo, i čak zvuči prilično provokativno za najnovije, interdisciplinarne diskurse o globalizaciji. U blizini jednog takvog pokušaja otvaranja interdisciplinarnog dijaloga pojavljuje se teza koju ću razložiti u nizu pretpostavki, a koja glasi da ‘globalizacija’ nije ni dobra, ni loša, ni neutralna. Nitko ozbiljan danas ne može negirati da se društveni univerzum povezuje. Također, nitko tko ima oči, i umije da gleda, ne može opravdano negirati da se taj isti univerzum, u nesagledivoj blizini onog što je opasno, raspada po svim šavovima. Osim toga, pokazat ću da postoji mnogo načina na koje se možemo uvjeriti da, u zadnje vrijeme, postaje sve očitije da vladajući “novogovor” o upravljanju globalizacijom ― nema onu razinu uvjerljivosti s kojom nastupa. Najnovija nepreglednost globalizacijskog diskursa Postoje različiti pristupi “globalizaciji” kao i različite klasifikacije pristupa. Nemoguće je objediniti ih na jednom mjestu. To govori o najnovijoj nepreglednosti diskursa o ‘globalizaciji’. Ali i o tome da se radi o multidimenzionalnom fenomenu. Ipak, radi poštovanja prema elementarnim zahtjevima jasnog kontekstualiziranja značenja “globalizacije”, teoretičari se služe najrazličitijim redukcijama. Tako je, iz metodičkih i disciplinarnih razloga, doista opravdano govoriti o različitim dimenzijama18 ili aspektima
U osnovnom kursu globalizacije, što ga je sačinio Ragnar Müller, u dimenzije globalizacije ubrajaju se: ekonomija, politika, životna okolina, društvo i kultura. (Više podataka o ovom pristupu dimenzijama globalizacije dato je na Internetu: http://www. dadalos.org/globalisierung_bih/grundkurs.)
18

PREGLED

185

globalizacije19. Tada se, najčešće, razlikuju ekonomski, politički, tehnološki, kulturni, vojni, religijski, ali i drugi aspekti. Utjecajni autori, ponekad, među navedenim aspektima globalizacije navode i društveni aspekt. Time se previđa jedna krupna stvar. Previđa se da su ovi posebni, zasebno izdvojeni aspekti globalizacije, uzeti svaki za sebe, pojedinačno uski, i da su samo dio šireg, društvenog aspekta, koji je ustvari najširi. Međutim, to nikako ne znači da autori koji nastoje da se drže samo jednog aspekta, ili samo jedne djelomične “logike” globalizacije (naprimjer ekonomije), ponekad i nenamjerno, ne ulaze u druge dimenzije globalizacije20. Nije se teško složiti s konstantivnim stavom da je “pitanje globalizacije podijelilo ekonomiste, političare, naučnike, filozofe, čak i Rimokatoličku crkvu”21. To govori o tome da se radi o krajnje izazovnom
Nedavno se pojavila knjiga Aspekti globalizacije sa pregledom osnovnih pojmova (Beogradska otvorena škola, Dosije, Beograd, 2003). Pripremili su je Vladimir Pavićević, Vladimir Petrović, Ivana Pantelić, Milan Sitarski i Goran Milovanović. 20 Ulrich Beck (profesor sociologije u Münchenu) nije usamljen kada smatra da se “kroz literaturu o globalizaciji provlači temeljna kontroverza”. On smatra da se: “Kod pitanja ‘Što globalizaciju tjera naprijed?’ sukobljuju dva (unutar sebe pak mnogostruko podijeljena) odgovora. Prva skupina autora naglašava egzistenciju jedne dominantne ‘logike’, drugi autori rade na teorijama koje pojašnjavaju kompleksne multikauzalne logike globalizacije. Usput budi rečeno, ova teorijska središnja kontroverza prelazi značenjski horizont riječi ‘globalizacija’, jer se s njom često vezuju proturječna značenja. Istodobno se time ponavlja povijesna kontroverza između Marxa i Webera, između ekonomske dominacije i teorijskog pluralizma ekonomsko-socijalno-kulturnih pristupa tematskom polju globalizacijske sociologije. Pokušaji da se jedna logika gurne u središte, isključuju time bitnu dimenziju globalizacije. Stavljanje jedne uz drugu (naizgled) međusobno se isključujućih pojedinačnih logika globalizacije uvodi u, ili prelazi na teren na kojemu različite djelomične logike globalizacije konkuriraju jedna drugoj. Kao prvo – treba govoriti o pristupima koji jednu specijalnu dimenziju i logiku globalizacije drže središnjom. Ovdje treba navesti sljedeće ključne autore: Wallersteina, Rosenaua, Gilpina, Helda, Robertsona, Appaduraija, kao i Giddensa kao zajedničku polaznu točku” (Vidjeti Ulrich Beck, Što je globalizacija: zablude globalizma – odgovori na globalizaciju, Vizura, Zagreb, 2003, str. 74-75). 21 Vidjeti Aspekti globalizacije sa pregledom osnovnih pojmova, Beogradska otvorena škola, Dosije, Beograd, 2003, str. 33.
19

186

PREGLED

problemu. Doista, na mnogo različitih načina zamišlja se i obrazlaže šta globalizacija jeste a šta nije. Međutim, isto tako je tačno da su “zdravorazumske” (G.W.F. Hegel) ideje globalizacije, na predznanstvenoj razini, usprkos suptilnim diskurzivnim kontroverzama koje iskrsavaju oko utvrđivanja njenog značenja, pod utjecajem “mentaliteta svrstavanja”, ujedinile i razjedinile mnoge ljude koji se profesionalno ne bave ovom temom. Znanstveno značenje takvih ujedinjavanja odnosno razjedinjavanja nije moguće istraživati bez uvida u najnovije “politike identiteta” koje nastaju kao rezultat globalne krize identiteta22. U najužoj vezi s tim, moguće je govoriti i o tome da postoje oni koji, već unaprijed, smatraju da imaju odgovore na najvažnije globalizacijske izazove. Utoliko bi - neovisno o tome “odakle govorimo”, odnosno neovisno
U osnovi najnovijih kontroverzi koje se vode oko različitih - geostrateški, geopolitički (čak i biopolitički), opterećenih - “politika identiteta”, nalazi se stav Jacquesa Derride, koji glasi da se ideja identiteta ne može misliti na stari način. (Na ovom mjestu imam u vidu instruktivne tekstove koji obrađuju temu identiteta. Neki od tih tekstova, na međusobno preplićućim granicama različitih diskursa, u velikoj mjeri su utjecali i na pisanje ovog teksta. Evo nekih: Anthony Giddens, Modernity and Self-Identity: Self and Society in the Late Modern Age, Stanford University Press, 1991; Amin Maalouf, U ime identiteta: nasilje i potreba za pripadnošću, Prometej, Zagreb, 2002; Manuel Castells, Moć identiteta, Golden marketing Zagreb, 2002; David Campbell, Nacionalna dekonstrukcija: nasilje, identitet i pravda u Bosni, Međunarodni forum Bosna, 2003; Edward W. Said, Kultura i imperijalizam, Beogradski krug, Beograd, 2002; Ugo Vlaisavljević, Lepoglava i univerzitet: Ogledi iz političke epistemologije, Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije, Sarajevo, 2003; Stuart Sim, Derrida i kraj povijesti, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001; Slavoj Žižek, Manje ljubavi – više mržnje! Ili, zašto je vredno boriti se za hrišćansko nasleđe, Beogradski krug, Beograd, 2001; Christopher Lasch, Pobuna elita i izdaja demokratije, Svetovi, Novi Sad, 1996; Noam Chomsky, Hegemonija ili opstanak: Američke težnje za globalnom dominacijom, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004; Zbigniew Brzezinski Američki izbor: Globalna dominacija ili globalno vodstvo, Politička kultura, nakladnoistraživački zavod Zagreb, 2004, CID, Podgorica, 2004; Jacques Derrida, Vera i znanje: vek i oproštaj, Svetovi, Novi Sad, 2001; Fransis Fukuyama, Naša posthumna budućnost: posledice biotehnološke revolucije, CID, Podgorica, 2003; Pascal Bruckner, Napast nedužnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1997).
22

PREGLED

187

o tome da li se fokusira na ekonomske ili druge aspekte globalizacije - možda bilo uputno poći od toga da se autentična rasprava o “globalizaciji” ne može svesti na nekritičko podržavanje zvaničnih viđenja globalizacije, ili na podržavanje samo jednog autora, bez obzira na to koliko njegov utjecaj, u glavnim tokovima društvenih znanosti, bio dominantan. Stoga teoretičari glavnih tokova, imajući u vidu mnoštvo različitih rivalskih pristupa, uglavnom priznaju da se globalizacija definira na različite načine. Pritom se, u većoj ili manjoj mjeri, naglašavaju tehnološke, ekonomske, kulturne, vremenske, ili pak prostorne dimenzije. U elemente takvih definicija ubraja se, naprimjer, “trgovanje odnosno efekti trgovanja na distanci”, “kompresija (sažimanje) vremena i prostora”, “globalna integracija”, “ubrzavanje međuovisnosti”, “novi poredak međuregionalnih odnosa moći” i ponekad, također, rastuća svijest o “globalnim uvjetima”. Obilje različitih koncepcija, međutim, najčešće se sabire u neku od sistematskih, velikih struja mišljenja. Takvu jednu koncepciju, koju vole ponavljati i utjecajni znanstvenici poput Anthonyja Giddensa, predložio je njegov kolega David Held23 sa saradnicima. Ovdje ćemo, u skraćenoj verziji, ali dovoljno informativno - iz eksplanatornih razloga prezentacije najopticajnije objašnjavalačke sheme - prezentirati Heldovu koncepciju. Prvenstveno stoga da bismo, u nastavku ovog rada, mogli

David Held i Anthony Giddens dijele mnoge zajedničke stavove o globalizaciji. Obojica blisko sarađaju u okviru zajedničkih znanstvenih i izdavačkih projekata koji se kreiraju u sklopu prestižne obrazovne institucije London Scholl of Economics and Political Science (LSE). Od 1996. A. Giddens postaje i direktor ove ustanove. To mu omogućava da - pored toga što je posljednjih godina proširio svoj znanstveni opus na preko trideset knjiga - institucionalno djelotvornije, i s dosta energije, otvara globalne vidike i, na intelektualno uzoran način, promovira civilni i kosmopolitski karakter obrazovanja i obrazovne politike uopće. Profil studenata u LSE je impresivan: više od polovine ih potječe iz inozemstva, iz preko 130 država, i to podjednako iz Evrope, iz Azije i ostalih dijelova svijeta, i više od polovine su postgraduates. Iako su troškovi školovanja u LSE visoki, studenti iz cijelog svijeta rado prihvaćaju dobrodošlicu – i često u ovoj visokoj školi ostaju i nakon završetka temeljnog studija.

23

188

PREGLED

uočavati ograničenost strogih klasifikacija. Takve klasifikacije su u stanju da i potpuno različite autore trpaju u neke čvrsto omeđene tabore. Pored toga, one mogu pothranjivati i reproducirati mnoge neinventivne identifikacije, monadološke redukcionizme, inerciju i intelektualnu ljenost. Nekritičko prihvaćanje takvih klasifikacija, čak i najrazuđenije intelektualne struje o “globalizaciji”, ponekad može približiti “tabelarnim modelima mišljenja”, stereotipima koji isključuju Drugo i Različito. Time ih lišavaju njihove najdragocjenije intelektualne i kreativne dimenzije. Mada je studiozno proučio najznačajnije kontroverze oko ‘globalizacije’, David Held je, iz metodičkih razloga, sve učesnike u globalizacijskoj debati podijelio u tri škole mišljenja: hiperglobaliste, skeptike i transformacionaliste. Za hiperglobaliste globalizacija je neporeciv fenomen (za njihovu glavnu argumentaciju nije presudno da li taj fenomen nazivamo “procesom”, “trendom”, “promjenom”, “događajem”, ili nekim drugim imenom). Ona je gvozdena historijska neizbježnost. Svijet koji je dominirao pet stoljeća i izgledao vječit, svijet nacionalnih ekonomija, suverenih država i samosvojnih kultura pripada prošlosti. Jedan od najpoznatijih hiperglobalista, japanski autor Keniči Ome (Kenichi Ohmae, 1990, 1995), smatra da globalizacija vodi “svijetu bez granica”24 - svijetu u kojemu su tržišne sile moćnije od nacionalnih vlada. Ovo stajalište, koje ima različite varijacije, možemo sažeti na sljedeći način: (1) Nezadržive ekonomske sile: transnacionalni finansijski kapital, korporacije i svjetski ekonomski arbitar Međunarodni monetarni fond (MMF) pretvaraju nacionalne ekonomije u svoje lokalne

Lester R. Brown je vjerovatno među prvima pripisao ključni značaj sintagmi “svijet bez granica”. Učinio je to u svojoj knjizi “World Withoout Borders”, originalno objavljenoj 1972. godine, koju je posvetio svjetskom poretku u kojem će se sukob i natjecanje među narodima zamijeniti suradnjom i osjećajem zajedništva. U Predgovoru ovoj knjizi Brown je (signifikantno) napisao: “Ne poznajem nikog tko bi bio mjerodavan da napiše knjigu tako širokog domašaja poput ove. Ja to sigurno nisam. Ali ovakav je pregled prijeko potreban. Ukratko, svrha mu je da omogući globalnu perspektivu za razmatranje budućnosti” (Vidjeti Lester R. Brown, Svijet bez granica, Globus, Zagreb, 1979, str. 9 i dalje).

24

PREGLED

189

jedinice. (2) Globalizacija označava smrt nacionalne države, ona je potpuno ispraznila njenu autonomiju i suverenitet. Nacionalne države su “živi mrtvaci”. (3) Informatičko-medijska revolucija i njeni kulturni proizvodi: TV serije, vijesti i filmovi, najavljuju kraj nacionalne kulture i identiteta.25 Prema tome, najveći dio analize globalizacije koju nude hiperglobalisti usmjeren je na izmijenjenu ulogu nacije. Smatra se da pojedinačne zemlje nemaju kontrolu nad svojim ekonomijama zbog ogromnog porasta međunarodne trgovine. Nacionalne vlade i političari u njima, kako se smatra, sve su manje u stanju da vrše kontrolu nad pitanjima koja prelaze granice njihove države – poput nestabilnih finansijskih tržišta i prijetnji životnoj sredini. Građani uviđaju da političari imaju ograničenu moć pri rješavanju ovih problema i, kao rezultat toga, gube vjeru u postojeće sisteme vladavine. Pojedini hiperglobalisti, kako smo već nagovijestili, smatraju da se moć nacionalnih vlada susreće i sa izazovima koji dolaze s viših razina – od strane novih regionalnih i međunarodnih institucija, poput Evropske unije, Svjetske trgovinske organizacije i drugih. Uzete zajedno, ovakve promjene hiperglobalistima signaliziraju rađanje integriranog, “globalnog doba” (Albrow, 1996) u kome će opasti značaj i utjecaj vlada.
U krug hiperglobalista neki autori uključuju i Fukuyaminu - sada već mnogostruko iskritiziranu - sliku svijeta. Ta slika se, nimalo kreativno, zamišlja kao jedan neoliberalni svjetski poredak koji nastupa poslije takozvanog “kraja historije”. Ta slika se, devedesetih godina, suprotstavila (još više iskritiziranom) Huntingtonovom pamfletu o “sukobu civilizacija”. Fukuyama se, suprotno Huntingtonu (koji je sklon da cjelokupnu povijest ljudskog društva vidi isključivo kao povijest Rata), založio za simbolički i stvarni značaj saradnje i kooperacije među različitim kulturama i civilizacijama: značaj povjerenja i ljudskog kapitala. Veliki povijesni rivali, fašizam i komunizam, nestali su sa scene. Tržište i demokracija postali su univerzalna socijalna formula koja osvaja sve prostore svijeta. Dramatične borbe, ratovi i konflikti pripadaju prošlosti, došli smo do “kraja historije”, do harmoničnog poretka. To je bila Fukuyamina teza iz 90-ih godina. (Međutim, danas se čini da je i sam Fukuyuma - sudeći bar po literaturi koju posljednjih godina čita, i koju navodi u svojim tekstovima - do neprepoznatljivosti transformirao tu sliku. On je to učinio naročito u svom djelu Our Posthuman Future: Concequences of the Biotechnology Revolution - Naša posthumna budućnost: Posljedice biotehnološke revolucije - originalno objavljenom 2002. u New Yorku.)
25

190

PREGLED

Pogled na svijet koji nastaje u očima skeptika potpuno je različit. Oni smatraju da je ideja globalizacije “pretjerana” - da debata na temu globalizacije predstavlja mnogo priče o nečemu što nije novo. “Skeptici” ne vjeruju u priču o globalizaciji i smatraju da sadašnja razina ekonomske međuzavisnosti nije bez presedana. Ukazujući na statističke podatke o svjetskoj trgovini i investicijama iz 19. stoljeća, oni tvrde da se savremena globalizacija razlikuje od prošlosti samo po intenzitetu interakcije među narodima. Skeptici se slažu da sada postoji više kontakata između država nego u prethodnim periodima, ali prema njihovom mišljenju tekuća svjetska ekonomija nije dovoljno integrirana da bi doista predstavljala globaliziranu ekonomiju. U najkraćem: (1) ekonomska globalizacija samo je mit26 – svijet je danas manje integriran nego što je bio uoči I svjetskog rata i ere “zlatnog standarda”.
Pierre Buordieu je, sve do svoje smrti (umro je 2002. u 71. godini od raka), dosljedno zastupao stajalište da je globalizacija snažan mit u punom značenju riječi: jedan moćan diskurs, jedna snažna ideja, koja ima društvenu snagu koja postiže vjerovanje. To je glavno oružje u borbama protiv tekovina welfare statea. Immanuel Wallerstein, također, uporno pokušava pokazati da je diskurs globalizacije ustvari ogromno nerazumijevanje ovovremene društvene zbilje – obmana koja nam je nametnuta od strane moćnih grupa. Ni društvene znanosti poslije 1989. nisu neutralne u pogledu širenja ove obmane. To je, prema Wallersteinu: “Za žaljenje i osudu. Svi samo pričaju o globalizaciji – čak bez obzira na političko opredeljenje, kao da taj pojam predstavlja nešto više a ne samo prolazno retoričko sredstvo trajnog konflikta unutar kapitalističke svetske ekonomije, koje se nedozvoljeno prekomerno koristi. To je prašina koja nam je bačena u oči. Beskrajna litnija o etničkom nasilju, za koju su odgovorni ne samo sociolozi već i aktivisti borbe za ljudska prava, takođe je prašina koja nam je bačena u oči. Ovim neću da poreknem da je etničko nasilje užasna i zastrašujuća stvarnost, već hoću da kažem da ono očigledno nije domen nekih drugih ljudi, manje srećnih, manje pametnih, manje civilizovanih. Ono predstavlja apsolutno normalan rezultat dubokih i sve većih nejednakosti unutar našeg svetskog sistema i ne možemo mu se obraćati moralnim opomenama ili sa ingérence (*Le droit d’ ingerence, “pravo na uplitanje” je krilatica preuzeta 1990-ih od francuskih organizacija za ljudska prava a u kontekstu Balkana.) bezgrešnih i naprednih u zone koje kontrolišu grešni i zaostali. Društvena nauka nam nije ponudila koristan instrument za analizu onoga što se događa u svetskom sistemu od 1989. potcrtao Zlatan Delić (Vidjeti Immanuel Wallerstein, Opadanje američke moći, CID, Podgorica, 2003, str. 75 i dalje).
26

PREGLED

191

Tok suprotan globalizaciji predstavlja i regionalizacija27, stvaranje tri velika finansijska i trgovačka bloka – evropskog, pacifičko-azijskog i američkog – koji ne ujedinjuju već dijele svijet. Zbog toga pojedini autori smatraju da bi, umjesto o globalizaciji, trebalo ustvari govorito o “trijadizaciji”. (2) Početak 21. stoljeća ne samo što ne najavljuje smrt nacionalne države nego predstavlja eru proliferacije (umnožavanja) novih nezavisnih država. Nacionalne države ne samo što nisu pasivne žrtve nego su kreatori globalizacije; one uspostavljaju pravila koja oblikuju svjetsku ekonomiju. Upravljanje ekonomskom globalizacijom i nadnacionalnim institucijama prvenstveno se pokazuje kao zapadni projekt, njegov cilj je održavanje supremacije Zapada.28 Odlučujuće obilježje međunarodnog poretka, kao i ranije, nije međuzavisnost, već zavisnost. Namjesto integracija svijeta, na djelu je njegova fragmentacija – sve dublja nejednakost moćan je podsticaj fundamentalizmu i agresivnom nacionalizmu, koji, prema Heldovim riječima, svijet dijeli u različite i sukobljene
Mnogi skeptici više se bave procesom regionalizacije koja se događa u okviru svjetske ekonomije – poput pojave jakih finansijskih i trgovinskih blokova. Za skeptike je porast regionalizacije dokaz da je svjetska ekonomija postala manje a ne više integrirana (Boyer and Drache 1996; Hirst and Thompson 1999). Skeptici dokazuju da je, u poređenju sa obrascima koji su vladali u trgovini prije jednog stoljeća, današnja svjetska ekonomija manje globalna po svom geografskom obimu, a da je više usmjerena na intenzivna ulaganja i finansijske špekulacije. Čak i burzovni špekulant i filantrop George Soros, na tragu Popperovog djela Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, promovira uvjerenje da sadašnja kriza otvorenog društva ne dolazi, kao nekada, spolja – od nuklearnog oružja kolektivističkih društava, već iznutra – od karakteristika i efekata postojećeg globalnog kapitalizma. [Vidi George Soros, Kriza globalnog kapitalizma (Ugroženo otvoreno društvo), Samizdat FREEB92, Beograd, 1999, kao i njegovo djelo O globalizaciji, Samizdat, B92, Beograd, 2003] 28 Supremaciju Zapada nad ostatkom čovječanstva nije moguće raskriti bez simbolički zahtjevne ‘dekonstrukcije’ samih načina predstavljanja, odnosno reprezentiranja Drugog. Moć da se pripovijeda, odnosno moć da se spriječi nastanak i promocija drugih i drugačijih pripovijesti, veoma je važna za razumijevanje razlike između dominantnih i potčinjenih viđenja globalizacije. (Vidjeti, naprimjer, Edward W. Said, Kultura i imperijalizam, Beogradski krug, Beograd, 2002)
27

192

PREGLED

civilizacijske blokove i etničke enklave. Neuskladiva viđenja skorašnjih promjena, koja su u porastu, izražavaju suštinski različit odnos prema novonastaloj stvarnosti. Ona osvjetljavaju samo neke od njenih različitih likova koji se idealiziraju ili demoniziraju. (3) Današnja generacija živi u dva paralelna i sve tješnje izukrštana, isprepletena i međuzavisna svijeta: “globalnom” i “lokalnom” (otuda dolazi i izraz “glokalizacija”). Kao što polovi sjever-jug čine geografske polove, tako “globalno” i “lokalno” predstavljaju društvene polove savremenog svijeta. Skeptici priznaju da hiperglobalisti – ta teorijska “avangarda” neoliberalnog krila globalne elite moći – nude niz važnih uvida u novonastajuću realnost. Međutim, oni odbacuju uvjerenje nekih hiperglobalista po kojem globalizacija iz temelja podriva ulogu nacionalnih vlada i proizvodi svjetski poredak u kojemu one imaju samo zanemarljivu ulogu. Oni navode primjere iz kojih je vidljivo da vlade predstavljaju pokretačku silu mnogih trgovinskih sporazuma i da mogu značajno učestvovati u upravljanju politikom ekonomske liberalizacije. Transformacionalisti pokušavaju zauzeti srednju poziciju. Oni ublažavaju ekstremne poglede. Za razliku od hiperglobalista, transformacionalisti globalizaciju shvaćaju kao dinamičan i otvoren proces koji podliježe različitim utjecajima i promjenama. Oni globalizaciju vide kao centralnu silu iza širokog spektra promjena koje u današnje doba oblikuju savremeno društvo. Oni smatraju da se globalni poredak transformira, ali da mnogi stari obrasci29
O tome kako se stare ideje napuštaju a nove (ideje i “škole”) sasvim nekritički, “plebiscitarno” prihvaćaju (ali tako da i dalje zadržavaju stare obrasce i iste mentalne okvire) instruktivno piše Pascal Bruckner. On kaže: “Zašto inteligentni esejisti, pošteni i oslobođeni prividno svih predrasuda, plebiscitarno podržavaju moderno vrijeme, daju stvarno građansko svjedočanstvo, dodjeljuju prvu moralnu nagradu svojim ispraznim, tjeskobnim i narcisoidnim građanima? Zašto sociolozi, s pravom zamoreni vječitom ‘kulturom potkazivanja’ (Paul Yonnet) uvijek na kraju stvaraju novu školu koja, da bi bila ‘hladnija’ i ‘udobnija’, ostaje ništa manje dogmatična? Čemu ova nova vrsta vojnika koji se bore za ono što jeste, kada su se njihovi stariji borili protiv toga? Naravno, te analize nejednake vrijednosti ne mogu se staviti u istu ravan. Ali one ipak izražavaju jednu opću ‘bibliju’. Montesquieu je još davno rekao. ‘Katolička religija će uništiti protestantsku, a zatim će katolici
29

PREGLED

193

ostaju. Ove transformacije nisu ograničene samo na ekonomiju, nego su podjednako prisutne i u oblasti politike, kulture i osobnog života. U svom pokušaju da se prilagode ovom novom poretku, društva, institucije i pojedinci prinuđeni su da se snalaze u kontekstima u kojima su “urušene” prethodne strukture. Transformacionalisti smatraju da trenutna razina globalizacije ruši uspostavljene granice između “internog” i “eksternog”, “domaćeg” i međunarodnog”. Utoliko globalizacija ne predstavlja linearan proces, kao što neki tvrde, nego dvosmjeran protok slika, informacija i utjecaja. Globalna migracija, mediji i telekomunikacije doprinose difuziji kulturnih utjecaja. Prema mišljenju transformacionalista, globalizacija je “decentraliziran” i refleksivan proces koga karakteriziraju povezanost, ekonomski i kulturni tokovi koji djeluju u velikom broju smjerova. Budući da globalizacija predstavlja produkt brojnih isprepletenih globalnih mreža, ne može se smatrati da dolazi iz samo jednog konkretnog dijela svijeta. To je direktan udar na sve centrističke diskurse. Ako bismo željeli utvrditi čije je mišljenje najispravnije a da budemo na visini zadatka, sami bismo morali proći naporni put čitanja cijele mreže tekstova velikog broja autora, njihovih kritičara i interpretatora koji su sinergijski oblikovali, ali i ‘dekonstruirali’, kompliciranu sliku “globalizacije”30. Na taj način, osim što propostati protestanti’. Slično tome, naši istraživači odstranili su marksizam samo zato da bi zadržali njegove mentalne okvire, da bi se, u duhu mimikrijske konkurencije, dokopali njegove tajne: spoznavanje krajnjeg odredišta čovječanstva. Oni s njim dijele isto vjerovanje u jedan zakon historije, čije poimanje izbjegava njegovim akterima, i koji se ostvaruje mimo njihovog znanja. Kao i marksizam, oni izazivaju budućnost koja neprestano slavi stvarnost i razum. Iste kategorije, koje oni obrću kao pješčani sat, i dalje vode njihove misli” (Pascal Bruckner, Sjeta demokratije, Zid, Sarajevo, 1997, str. 111-112). 30 Tako su, recimo, jednoj interferentnoj globalističkoj poziciji, u smislu metateorije globalizacije, skloni Michael Hardt i Toni Negri. U svojoj knjizi Imperij (“Multimedijalni institut, Arkzin, Zagreb, 2003), oni polaze od jedne “nezadržive i nepovratne globalizacije ekonomskih i kulturnih procesa razmjene”. Najutjecajnija viđenja ovog fenomena, koja se zadnjih godina dodatno grade i razgrađuje kroz pokušaj diferenciranog objedinjavanja prvenstveno ekonomskih i kulturnih - ali i političkih implikacija globalizacije - nude Anthony Giddens, Ulrich Beck, Manuel Castells, David Held, Immanuel Wallerstein, Noam Chomsky, Justin Rosenberg, Pierre Bourdieu, ali i drugi utjecajni znanstvenici.

194

PREGLED

širujemo vlastitu intelektualnu imaginaciju, istodobno se možemo uvjeriti u jedno značajno, mnogostruko posvjedočeno iskustvo do kojega je među prvima došla filozofija teksta poznata pod nazivom ‘dekonstrukcija’. To iskustvo govori o tome da nema neposrednog čitanja (kao što također nema, i ne može biti, neke jezički neposredovane “istine”), nego da je svako čitanje posredno, da je duboko oblikovano i isposredovano nizom jezičkih, identitarnih, kontekstualnih, političkih, kulturologijskih, ideologijskih i ostalih društvenih pretpostavki. Upravo zbog ove činjenice je i sociologija - kao temeljna znanost o društvu – ušla u proces dramatične autoreferencijalne transformacije. Pored toga, još jednom treba promisliti Wallersteinov stav koji glasi da nam društvene znanosti uopće nisu ponudile koristan instrument za analizu onoga što se događa u svjetskom sistemu od 1989. godine. Ekonomsko-tehnološka globalizacija i njene granične implikacije Ekonomska globalizacija je jedna od najvažnijih dimenzija globalizacije. Ona je u najužoj vezi s novom globalnom ekonomijom. Ta ekonomija ponekad se naziva informacijska, a ponekad nova spoznajna ekonomija ili ekonomija znanja. Također, ona je u najužoj vezi s revolucijom informacijske tehnologije. Informacijska je ekonomija globalna. Globalna ekonomija je povijesno nova stvarnost, različita od svjetske ekonomije31. Globalna ekonomija nešto je različito: to je ekonomija koja ima sposobnost da radi kao jedinica stvarnog vremena na planetarnoj razini32. Iako kapitalistički način proizvodnje obilježava njegovo nemilosrdno širenje, koje uvijek pokušava prijeći granice vremena i prostora, tek u kasnom 20. stoljeću svjetska je ekonomija bila u mogućnosti uistinu postati globalnom na osnovu nove infrastrukture koju su ostvarile informacijske i komunikacijske tehnologije. Ta se globalnost tiče procesa i elemenata jezgre ekonomskog
Svjetska ekonomija, to jest ekonomija u kojoj akumulacija kapitala napreduje po cijelom svijetu, postojala je na zapadu najmanje od šesnaestog stoljeća, kao što nas uče Fernand Braudel i poznati teoretičar svjetskih sistema Immanuel Wallerstein. 32 Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Golden marketing Zagreb, 2000, str. 125.
31

PREGLED

195

sustava. Kapitalom se danonoćno upravlja na globalno intregriranim finansijskim tržištima koja prvi put u povijesti rade u stvarnom (kao i virtualnom) vremenu: transakcije vrijedne milijarde dolara zbivaju se u sekundi elektroničkim putovima kroz cijeli svijet. Na početku 21. stoljeća živimo u jednom od rijetkih intervala u povijesti. To je interval u kojemu našu “materijalnu kulturu” preobražavaju djela nove tehnološke paradigme33, organizirane oko informatičke tehnologije34. Pojam tehnološke paradigme, što su ga obradili Carlota Perez, Christopher Freeman i Giovanni
Manuel Castells navodi pet osnovnih značajki nove tehnološke (ali ujedno i informatičke i gospodarske) paradigme. Ovdje ih, zbog ograničenosti prostora, prezentiramo u skraćenoj verziji. Prva značajka jest činjenica da je informacija njezina sirovina: ne samo što informacija djeluje na tehnologiju, kao što je bio slučaj u prethodnim tehnološkim revolucijama, nego tehnologija djeluje na informaciju. Druga značajka odnosi se na proširenost učinaka novih tehnologija. Budući da je informacija sastavni dio svake ljudske aktivnosti, novi tehnološki medij izravno oblikuje (iako sigurno ne determinira) sve procese našeg individualnog i kolektivnog postojanja. Treća značajka odnosi se na logiku umrežavanja bilo kojeg sustava ili skupa odnosa koji upotrebaljavaju nove informatičke tehnologije. Morfologija mreže se, izgleda, dobro prilagođava povećanoj složenosti interakcija i nepredvidivim obrascima razvoja koji prolaze iz stvaralačke snage takve interakcije. Logika umrežavanja potrebna je za strukturiranje nestrukturiranog i očuvanje fleksibilnosti, jer je (ono što je) nestrukturirano pokretačka snaga inovacija ljudskih aktivnosti. Četvrta značajka odnosi se na umrežavanje kao jasno određenu osobinu – paradigma informatičke tehnologije, i na tome se naročito insistira, temelji se na fleksibilnosti. Nadalje, peta značajka ove tehnološke revolucije rastuće je približavanje specifičnih tehnologija u visoko povezani sustav, unutar kojeg se stare, odvojene tehnološke putanje doslovce ne mogu razabrati. 34 Christopher Freeman piše: “Tehnološko-gospodarska paradigma skupina je međusobno povezanih tehničkih, organizacijskih i menadžerskih inovacija čije prednosti nisu samo u novim proizvodima i sustavima nego, najviše, u strukturi relativnog troška svih mogućih inputa u proizvodnji. U svakoj novoj paradigmi određeni input ili niz inputa mogu se opisati kao ‘ključni čimbenik’ te paradigme koji karakterizira padanje relativnog troška i univerzalna dostupnost. Suvremena promjena paradigme može izgledati kao prelazak s tehnologije temeljene prvenstveno na jeftinom inputu energije na tehnologiju koja se temelji na jeftinim inputima informacija dobivenih napretkom u mikroelektronici i tehnologiji telekomunikacija” (Navedeno prema Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Golden marketing Zagreb, 2000, str. 93).
33

196

PREGLED

Dosi, prilagodivši Kuhnovu analizu znanstvenih revolucija, pomaže organiziranju bîti sadašnje tehnološke transformacije i njezine interakcije s gospodarstvom i društvom. Ovdje je potrebno pojašnjenje. Pod tehnologijom možemo razumjeti “upotrebu znanstvenog znanja sa svrhom određivanja načina za obavljanje stvari na način koji se može reproducirati” (Harvey Brooks, Daniel Bell35). Pozivajući se na Saxbyja (1990) i Mulgana (1991), Castells pod informacijske tehnologije ubraja konvergentni set tehnologija s područja mikroelektronike, računalstva (strojevi i softver), telekomunikacija/emitiranja, te optoelektronike36. Ukratko, živimo u svijetu koji je, prema riječima Nicholasa Negropontea, postao digitalan37. To je najočitije, ali i najproblematičnije, u području ekonomske globalizacije38.
Vidjeti Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Golden marketing Zagreb, 2000, str. 64. 36 Za razliku od nekih analitičara (primjerice Hall, 1987), Castells u područje informacijske tehnologije također ubraja i genetički inženjering, kao i njegov sve širi skup razvoja i primjene. Prvo, to je zato što se genetski inženjering usmjerava na dekodiranje, manipulaciju te eventualno programiranje informacijskih šifri žive materije. Osim toga, prema Castellsu, izgleda da se 1990-ih godina biologija, elektronika i informatika spajaju i međusobno djeluju jedna na drugu na području njihove primjene, materijala, te još bitnije, unutar njihovog konceptualnog pristupa. Oko te jezgre informacijskih tehnologija, tako definirane u širem smislu, u posljednje dvije dekade javlja se sazviježđe glavnih tehnoloških otkrića, između ostalog i na području naprednih materijala, izvora energije, medicinskih primjena, proizvodnih tehnologija (trenutno postojećih ili potencijalnih, poput nanotehnologije), te tehnologije transporta. Nadalje, trenutni proces tehnološke transformacije širi se eksponencijalno, i to zbog svoje sposobnosti povezivanja tehnoloških područja zajedničkim digitalnim jezikom koji se koristi za stvaranje, pohranjivanje, čitanje, obrađivanje i odašiljanje informacije. 37 Manuel Castells, op. cit. str. 64. 38 U zadnje vrijeme, nemoguće je osporiti da se globalizacija svjetske privredne aktivnosti zasniva na procesima kao što su: internacionalizacija proizvodnje i finansija, nova međunarodna podjela rada, masovna kretanja iz siromašnijih zemalja u razvijene i internacionalizacija državnih aktivnosti. Ove promjene praćene su pomakom u prirodi komuniciranja i informacionih tehnologija, a za taj pomak najčešće se koristi izraz “informatička revolucija” (to je zapravo zbirni naziv za mnoge, različite pojave u toj oblasti).
35

PREGLED

197

Nove informatičke tehnologije povezuju ljude koji žive na ogromnom prostornim udaljenostima. Kreću se ideje, kreću se proizvodi, kreću se (doduše u manjoj mjeri) ljudi. To je najočitija podloga koja služi za legitimiranje povlaštenih shvaćanja “globalizacije”. Ali i za bujanje najnovijeg antiglobalizacijskog raspoloženja - odnosno uspon brojnih alterglobalizacijskih diskursa. Pod povlaštenim shvaćanjima “globalizacije” podrazumijevam ona shvaćanja koja su u stanju da, u ime takozvanog objektivnog korištenja Znanosti i egzaktnog znanstvenog instrumentarija, nametnu dominantne kodove prezentacije i reprezentacije najnovijih svjetskih trendova. Riječ je o shvaćanjima koja sugeriraju da upravo ti, svjetski trendovi, koji se nalaze u srcu ovovremene promjene, u najvećoj mjeri obilježavaju novostvorenu društvenu stvarnost. Ta stvarnost prvi put - na neporeciv, kvalitativno nov način - postaje globalna39. Današnji intelektualni interesi za problem “globalizacije”, naročito u scijentističkom vidokrugu (u koji se nastoji smjestiti i ekonomski diskurs globalizacije), direktno je povezan s pojavom visoko brzih tehnologija
O implikacijama ove, mnogostruko opterećene tvrdnje, danas se vode veliki sporovi. Međutim, ma šta rekli različiti kritičari, teško je negirati da se, na pojavnoj razini, razvojem brzog transkontinentalnog avionskog saobraćaja, kompjutorskih mreža i elektroničkih komunikacija, tempo i intenzitet promjena u velikoj mjeri povećao, naročito zadnjih nekoliko decenija. Rezultat toga je i to da se, na dramatičan način, mijenjaju i podrivaju tradicionalna viđenja prostornih granica. Znanstvenici asociraju globalizaciju sa deteritorijalizacijom. Ono što se naziva tim terminom manifestira se u mnogim sferama društva. Poslovni ljudi, na različitim kontinentima, sada se uključuju u elektroničku trgovinu. Televizija omogućava ljudima da, bilo gdje, gledaju užase ratnih događanja koja se vode daleko od njihovih dnevnih soba. Profesori koriste najnoviju video opremu da organiziraju seminare u kojima su učesnici smješteni na različitim geografskim lokacijama. Internet omogućava ljudima da komuniciraju istovremeno jedni s drugima, ne dozvoljavajući geografskim lokacijama da ih razdvoje. Teritorija, u smislu tradicionalnog poimanja geografski identificiranih lokacija, više ne ustanovljava cjelinu “društvenog prostora” u kojemu se odvija ljudska aktivnost. U ovom pogledu deteritorijalizacija - i to je ključno mjesto, odnosno ne-mjesto - jeste presudan aspekt globalizacije. Slično tome, najnovije nasilje u Francuskoj, sinhronizirano paljenje automobile i autobusa, ta “vatra u boji” koju svakodnevno vidimo na televiziji, predstavlja poseban oblik postmodernog nasilja, sa svim elementima globalnog spektakla.
39

198

PREGLED

koje nastoje da smanje, ili čak neutraliziraju, značenje prostorne udaljenosti. Pa ipak, poslije euforije izazvane “informatičkom bombom”, ekskluzivan fokus na to bio bi pogrešan. Prvenstveno stoga što je veliki dio ljudskih aktivnosti još uvijek povezan sa konkretnim geografskim lokacijama. Utoliko nije slučajno što se najutjecajnija viđenja globalizacije tiču načina na koji daleki događaji i sile utječu na lokalna i regionalna kretanja, i obrnuto. A budući da je primamljiva slika supermarketa, robnog carstva u kojemu možemo kupiti robu iz cijelog svijeta, postala udžbenički primjer kojim se marketinški ilustrira novonastala stvarnost - ni više ni manje od toga - utoliko je i ekonomska dimenzija globalizacije, prije svih ostalih, postala najosjetljivije područje oko kojega se vode, i unedogled produžavaju, najveći sporovi o globalizaciji uopće. Najveći sporovi o globalizaciji vode se na konceptualno-pragmatičkoj ravni, u polju značenja i stvarnog djelovanja ključnih pojmova pomoću koji se gradi zgrada globalizacijske teorije. Dok, recimo, Anthony Giddens globalizaciju vidi kao direktnu posljedicu modernosti, neki autori, poput Michaela Hardta i Antonija Negrija, govore o postmodernizaciji globalne ekonomije uopće. Oni tvrde da: “U postmodernizaciji globalne ekonomije stvaranje bogatstva sve više naginje onome što ćemo nazvati biopolitičkom proizvodnjom, proizvodnjom samog društvenog života, u kojemu se ekonomsko, političko i kulturno sve više isprepliću i ustoličuju jedno drugo.”40 Da bi to ilustrirali, oni se služe širokim interdisciplinarnim pristupom i kažu: “Naši argumenti teže da budu jednako filozofski i historijski, kulturni i ekonomski, politički i antropološki (...). U imperijalnom svijetu ekonomistu je, na primjer, potrebno osnovno znanje kulturne proizvodnje da bi shvatio ekonomiju i slično je kulturnom kritičaru potrebno osnovno znanje ekonomskih procesa da bi shvatio kulturu.”41 Širokim interdisciplinarnim pristupima služe se i drugi utjecajni teoretičari globalizacije, što smo mogli vidjeti iz Castellsovog primjera. Pomoću takvih pristupa oni pokušavaju da fenomen globalizacije istodobno sagledaju iz više različitih uglova, i na
Michael Hardt i Antonio Negri, Imperij, Multimedijalni institut, Arkzin, Zagreb, 2003, str. 9. 41 Michael Hardt i Antonio Negri, op. cit. str. 11.
40

PREGLED

199

taj način ga što objektivnije objasne. Nizom primjera moguće je pokazati da to izaziva ogromne teškoće. Neke od njih proizlaze iz ideologijskih razloga, a neke iz neujednačenosti samog metodološkog instrumentarija. Ponekad je vrlo teško razlikovati da li ti “gustiši”, ta “zbunjujuća mjesta” (Justin Rosenberg, 2000), pripadaju bojnom polju ideologije, ili se, pak, mogu pripisati čisto znanstvenim razlozima. Bez namjere da, u jednom ovako kratkom tekstu, presuđujemo o tim dilemema, možemo reći da je nekom vrstom metodološke neujednačenosti, već na razini značenja osnovnih termina, gotovo bez izuzetka, opterećeno svako interdisciplinarno istraživanje društvenih fenomena. To do posebnog izražaja dolazi u najnovijim sporovima koji se zaoštravaju upravo na pitanjima što ih pokreću rasprave o globalizaciji. Ti sporovi nipošto ne govore u prilog metodologijskom monizmu. Ili - ne daj Bože - u prilog nedopustivog zahtjeva za znanstvenim jednoglasjem. Međutim, najopasnijim metodološkim kontradikcijama najviše su opterećena upravo ona shvaćanja globalizacije koja se promoviraju iz takozvanih glavnih tokova društvenih znanosti42. Dobar primjer za to predstavlja Giddensova teorija globalizacije. Na njen račun prispjele su mnogobrojne relevantne kritike43.
Suprotno tome, marginalni tokovi teško se oslobađaju populističkih vjerovanja u takozvane “teorije zavjere”, koje su, kako često možemo čuti, skovane od strane velikih i moćnih, a protiv malih i nemoćnih. 43 Budući da se Anthony Giddens (koji je do 90-ih godina u društvenoj teoriji bio poznat kao tvorac teorije strukturacije), naročito od svog djela Cosequences of Modernity (1990), često tretira kao intelektualni začetnik teorije globalizacije, upravo je njegovo pisanje dospjelo pod udar velikog broja kritika. Na ovom mjestu navodim samo neke njegove kritičare: Alex Callinicos (1985); Linda Murgatroyd (1989); Nicky Gregson (1989); Susan Hekman (1992); Erik Olin Wright (1989); Bob Jessop (1989); Derek Gregory (1989); Peter Saunders (1989); Christopher Bryant ana David Yary (1990, 2000); Ira Cohen (1992); Wiliam Outhwait (1992); Allan Pred (1992); Hamish Dicke-Clark (1992); Dennis Wrong (1992); Christopher Dandeker (1992); Arthur Stinchcobme (1986; 1992); Margaret Archer (1992); Jonathan Turner (1992); Gregor Mclenan (1984; 1992); John Urry (1992); Tom Bottomore (1992); Drek Sayer (1992); John Breuilly (1992); Martin Shaw (1989); Martin O’ Brien and Sue Pena (1998); Kenneth Tucker (1998); Stjepan Meštrović (1998); Lars Bo Kaspersen (2000); Will Hutton (2001); Slavoj Žižek (2001); David Held and John B. Thompson (2002)...
42

200

PREGLED

Neke od njih, poput Rosenbergove (2000), toliko su oštre da prijete cijeloj zgradi globalizacijske teorije. Ali, usprkos svim konzistentnim i intelektualno odgovornim kritikama, koje su, sasvim opravdano, upućena na račun zvaničnih, povlaštenih teorija globalizacije (u koje se zbog njegove bliskosti sa politikom “trećeg puta”, i to kao glavni promotor i ideolog te politike, često ubraja i sam Giddens), neprestano bivaju osnaživane neposustajućom religijom neoliberalizma.44 Jednu od najuvjerljivijih kritika ekonomske globalizacije ponudio je Joseph E. Stiglitz - dobitnik Nobelove nagrade iz ekonomije u 2001. Cilj njegove - i izvan znanstvenih krugova popularne knjige, pod naslovom Protivrječnosti globalizacije, bio je da “otvori debatu, i to takvu koja se neće odvijati iza zatvorenih vrata vladinih i međunarodnih institucija, ili čak samo u otvorenijoj atmosferi na univerzitetu”45. U jednom značajnom priznanju samog autora (kojega ne možemo smatrati neodgovornim), on tvrdi kako je “video iz prve ruke pustošeće efekte koje globalizacija može imati”. Evo tog mjesta, koje navodimo u širem kontekstu: “Ja sam uvek bio zainteresovan za pitanja ekonomskog razvoja, i ono što sam video, radikalno je promenilo moje poglede kako na globalizaciju, tako i na razvoj. Napisao sam ovu knjigu zato što sam, dok sam bio na radu u Svetskoj banci, video iz prve ruke pustošeće efekte koje globalizacija može imati na zemlje u razvoju, i posebno na siromašne u tim zemljama. Ja inače verujem da globalizacija – tj. uklanjanje barijera slobodnoj trgovini i čvršćoj integraciji nacionalnih ekonomija - može biti snaga za dobrobit u svetu, a posebno siromašnih. Ali, također verujem i da bi to bio slučaj, onda se o načinu na koji se globalizacijom do sada upravljalo – uključujući i međunarodne trgovinske ugovore koji su imali tako veliku ulogu u uklanjanju tih barijera, kao i politike koje su bile nametnute zemljama u razvoju u procesu globalizacije – mora na radikalno drugačiji način ponovo promisliti.”46 Stiglitz ne nudi “nepobitne dokaze o bilo čijoj krivici.
Vidjeti, naprimjer, Mahathir Mohamad, Globalizacija i nove realnosti, Ljiljan, Sarajevo, 2003, naročito str. 13 i dalje. 45 Joseph E. Stiglitz, Protivrečnosti globalizacije, SBM-x, Beograd, 2002, str. 16. 46 Ibid, str. 9.
44

PREGLED

201

Nećete naći ni čvrste dokaze o strašnoj zaveri od strane Volstrita i MMF-a da ovladaju svetom”47. Pa ipak, ovaj odvažni intelektualac ispravno vidi da je “nivo bola u zemljama u razvoju stvoren u procesu globalizacije i razvoja kakav je vođen od strane MMF-a i drugih međunarodnih ekonomskih institucija, bio daleko veći nego što je bilo neophodno”.48 Također, nikoga ne može ostaviti ravnodušnim ni njegov sljedeći stav: “Proveo sam više od dvadeset pet godina pišući o takvim predmetima kao što su: bankarstvo, korporacijsko upravljanje, i otvorenost i pristup informacijama (tj. o onome što ekonomisti zovu transparentnost.) To su bila ključna pitanja u vreme kada je globalna finansijska kriza počela 1997. godine (...) Ja sam bio zadovoljan što tokom globalne finansijske krize 1997 – 1998. vidim pridavanje naglaska pitanju transparentnosti; ali i ožalošćen licemjerjem da su institucije kao MMF i Trezor SAD (Ministarstvo finansija SAD – prim. prev.) – a što je naročito bilo naglašeno u Istočnoj Aziji – bile među najmanje transparentnim koje sam susreo u javnom životu”49. Odavde proizlazi da Stiglitzu naročito smeta - da to paradoksalno izrazimo - netransparentna upotreba samog izraza “transparentnost”. Ekonomija, prema Stiglitzu, “možda izgleda kao suvoparan predmet ezoteričkih posvećenika, ali ustvari, dobra ekonomska politika ima snagu da promeni živote tog siromašnog sveta”50. Stoga Stiglitz, ne samo da ne zaobilazi probleme nezaposlenosti i nejednakosti, nego insistira da se oni, u novostvorenom kontekstu globalne ekonomije, krajnje odgovorno, moraju ponovo promisliti. U tom smislu, on kaže: “Nejednakost, nezaposlenost, zagađenje životne sredine: to su pitanja u kojima vlada mora da odigra značajnu ulogu.”51 Za interdisciplinarna istraživanja fenomena globalizacije, koja su snažno opterećena različitim globalnim politikama i - još više - najrazličitijim lokalnim politikanstvima, smatram izuzetno značajnom činjenicu da se Stiglitz poziva na francuskog sociologa Pierrea Bourdieua. To je utoliko značajnije što se stavovima kritičkih intelektualaca - kakav je
47 48 49 50 51

Ibid., str. 15. Ibid., str. 14. Ibid., str. 10-12. Ibid., str. 11. Ibid., str. 13.

202

PREGLED

bio i Bourdieu - u krugovima utjecajnih ekonomista i svjetskih stručnjaka u ovoj oblasti ne posvećuje gotovo nikakava pažnja. Stiglitz kaže: “Francuski intelektualac Pjer Burdije pisao je o potrebi da se političari više ponašaju kao akademski građani i da se angažuju u naučnim debatama baziranim na čvrstoj činjeničnoj evidenciji. Nažalost, često se dešava sasvim suprotno, onda kada ljudi od nauke, angažovani na formulisanju preporuka u pogledu politike, postanu i sami politizovani i počnu da iskrivljuju činjeničnu evidenciju da bi se uklopila u ideje onih koji odlučuju.”52

Literatura
1. Anderson L. E.: Globalizacija: zašto ne uspijeva?, biblioteka Zrcalo, Zagreb, 2003. 2. Bauman, Z.: Globalization: The Human Consequences, Cambridge, 1998. 3. Beck, U.: Što je globalizacija: Zablude globalizma – odgovori na globalizaciju, Vizura, Zagreb, 2003. 4. Beker J. • Komlozi, A: Granice u savremenom svetu, “Filip Višnjić”, Beograd, 2005. 5. Bourdieu, P.: Što znači govoriti: Ekonomija jezičkih razmjena, Naprijed Zagreb, 1992. 6. Brown, L.: Svijet bez granica, Globus, Zagreb, 1979. 7. Bruckner, P.: Napast nedužnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1997. 8. Castells, M.: Ekonomija, društvo i kultura (Svezak I): Uspon umreženog društva, Golden Marketing Zagreb, 2000. 9. Castells, M.: Moć identiteta, Golden marketing Zagreb, 2002. 10. Chomsky, N.: Jezik i odgovornost, biblioteka Giordano Bruno, Gradina, Niš, 1994. 11. Chomsky, N.: Profit iznad ljudi: Neoliberalizam i globalni poredak, Novi Sad, 1999. 12. Chomsky, N.: Propaganda i javno mnijenje, Rubikon, Novi Sad, 2004. 13. Derrida, J.: Sila zakona: Mistični temelj autoriteta, Novi Sad, 1995. 14. Eriksen, T. H.: Paranoja globalizacije: Islam i svijet poslije 11. septembra, Sejtarija, Sarajevo, 2002. 15. Fox, J. Čomski i globalizacija, Esotheria, Beograd, 2003.
52

Ibid., str. 10.

PREGLED

203

16. Giddens, A. The Consequences of Modernity, Polity Press, London, 1990. 17. Giddens, A. In Defence of Sociology, Polity Press, London, 1996. 18. Grubačić A., Globalizacija nepristajanja, Svetovi, Novi Sad, 2003. 19. Fukuyama, F.: Povjerenje: Društvene vrline i stvaranje blagostanja, Izvori, Zagreb, 2002. 20. Hadžihasanović, A.: Vrteška globalizma u 20. stoljeću, Rabic, Sarajevo, 2003. 21. Hardt, M. Negri, A.: Imperij, Multimedijalni institut, Arkzin, Zagreb, 2003. 22. Hodžić, K.: (Re)privatizacija i globalizacija – ekonomska misao privatizacije, privatnog vlasništva i slobodnog tržišta u globalnoj privredi, Međunarodni forum Bosna, Sarajevo, 2004. 23. Hofbauer, H.: Proširenje EU na istok: Od Drang nah Osten do periferije EU integracije, “Filip Višnjić”, Beograd, 2004. 24. Kerc, P.: Kako preurediti savremeni svet, “Filip Višnjić”, Beograd, 2005. 25. Klein, N.: Ograde i prozori: Dopisi s linije fronte spora o globalizaciji, biblioteka, Tridvajedan, Zagreb, 2003. 26. Lavić, S. Pluralistička racionalnost: Epistemološko-metodološki okret u savremenoj filozofiji, Sarajevo, 2004. 27. Maalouf, A.: U ime identiteta: Nasilje i potreba za pripadnošću, Prometej, Zagreb, 2002. 28. Manger, Dž i Goldsmit E.: Globalizacija: argument protiv, Clio, Beograd, 2003. 29. Meštrović S.: Anthony Giddens, The last modernist, London and New York, 1998. 30. Mohamad, M.: Globalizacija i nove realnosti, Ljiljan, Sarajevo, 2002. 31. Mujkić, A. Neopragmatizam Richarda Rortyja: Uvod u demokratizirano mišljenje, Tuzla, 2000. 32. Robertson, R.: Globalization: social theory and global culture, London, 1992. 33. Rosenberg, J.: The Follies of Globalisation Theory, London, and New York, 2000. 34. Spahić, B.: Nacionalni antimarketing ex-yu i bh. naroda: nacionalne histerije krize nacionalnog identiteta (Posebna izdanja/Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2001.) 35. Tejlor Č.: Bolest modernog doba, Beogradski krug, Beograd, 2002. 36. Tucker K. H.: Anthony Giddens and Modern Social Theory, SAGE, Publications, London, New Delhi, 1998. 37. Vidojević, Z. Kuda vodi globalizacija, IP “Filip Višnjić”, Beograd, 2005.

204

PREGLED

UDK 811.112

Meliha Hrustić SITUATIVNA DOPUNA UZ PRIDJEVE U SVJETLU „GRAMATIKE ZAVISNOSTI“ SITUATIONAL COMPLEMENT WITH ADJECTIVES IN THE LIGHT OF „DEPENDENCY GRAMMAR“ Sažetak Situativna dopuna se u tradicionalnoj gramatici svrstava u priloške odredbe za mjesto. Međutim, obaveznost pojavljivanja ove sintagme uz pojedine glagole u tradicionalnoj gramatici se ne razrađuje. Ovaj aspekt obligatornosti i fakultativnosti pojavljivanja uz određene glagole intenzivnije razrađuje gramatika zavisnosti, u kojoj se i odomaćio termin “situativna dopuna”. U ovom radu pokušat ćemo dati osnovne principe određenja ove dopune uz pojedine glagole, a potom i uz pridjeve u njemačkom i u b/h/s jeziku. Ključne riječi: gramatika zavisnosti, situativna dopuna, priloška odredba za mjesto, tradicionalna gramatika, pridjev Abstract Situational Complement is classed as a place adverbial in traditional grammar. However, the obligatoriness of this syntagm with some verbs has not been studied in detail in traditional grammar. This aspect of obligatoriness and non-obligatoriness of its occurrence with some verbs has been studied in detail in dependency grammar, in which the term “Situational Complement” has been established for this category. In this paper, we shall try

PREGLED

205

to outline the basic principles of this complement with certain verbs and the with some adjectives in German and Bosnian/ Croatian/Serbian. Key words: Dependency grammar, Situational Complement, Place Adverbial, traditional grammar, Adjective 1. Uvod Gramatika zavisnosti (die dependentielle Verbgrammatik, DVG) je od svog osnivanja, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, prošla kroz niz izmjena kako u terminološkom tako i u sadržajnom smislu. Ono što se ni u jednoj verziji gramatike zavisnosti nije mijenjalo jeste činjenica da se glagol smatra strukturnim centrom rečenice koji upravlja svim ostalim elementima u rečenici. Začetnikom gramatike zavisnosti smatra se francuski lingvist Lucien Tesnière (1893-1954), čije se posthumno objavljeno djelo “Eléments de syntaxe structurale” (1959) i danas posmatra kao polazište u razvoju gramatike zavisnosti. Tesnière tvrdi da su svi glagoli sposobni da vežu za sebe aktante, poredi ovu sposobnost glagola sa sposobnošću atoma u hemiji i naziva je valentnošću glagola. U već spomenute “aktante” glagola Tesnière ubraja subjekt, objekt u akuzativu i objekt u dativu. Ostali rečenični članovi nazivaju se “circonstants” (= okolnosti), u koje spada i kasnije ustanovljena “situativna dopuna”. 2. Situativna dopuna1 u lingvističkoj literaturi Situativna dopuna se u tradicionalnoj gramatici preklapa s priloškom odredbom za mjesto. “Adverbijalnom odredbom mjesta obilježava se prostor za koji se veže radnja ili stanje obilježeno
U radu su korišteni rezultati dobijeni radom na korpusu sastavljenom od primjera na njemačkom i na bosanskom jeziku. Za njemački jezik je korišten tzv. Mannheimer Korpus koji sadrži veliki broj djela njemačkih pisaca te njemačkih dnevnih i tjednih novina. Za b/h/s jezik su korišteni sljedeći romani s prijevodima na njemački jezik: Dž. Karahasan: Šahrijarov prsten (= Karahasan II); Dž. Karahasan: Istočni Diwan (=Karahasan I); M. Jergović: Mama Leone; N. Veličković: Konačari. Prijevod autora je obilježen kao M.H.
1

206

PREGLED

predikatom, a izriče se prilozima te padežnim i prijedložnopadežnim izrazima” (Jahić/Halilović/Palić, 2000:384), kao u primjerima: Zašto si upao ovamo i o čemu melješ? Tu stanuje smrt. U gramatici zavisnosti je veoma rano uočeno da obavezne dopune nisu samo objekatskog karaktera, nego da i ono što Tesnière naziva “circonstante” može biti obavezan element. U tom smislu Helbig (1971:32) navodi da je u rečenici: Berlin liegt an der Spree. Berlin se nalazi na rijeci Spree. element an der Spree također obavezan rečenični član, bez čijeg bi prisustva rečenica bila negramatična: *Berlin liegt. *Berlin se nalazi. Stoga Helbig naglašava da i “okolnost” može imati obavezan karakter kao i drugi aktanti i da se jasno mora napraviti razlika između aktanata koji zauzimaju prazna mjesta koja otvara glagol i slobodnih dodataka koji nisu važni za gramatičku ispravnost rečenice. Dalje u definiranju ove dopune ide Engel koji i uvodi termin “situativna dopuna” (up. Engel, 1996:194). On navodi da ova dopuna dolazi uz glagole prostornog određenja (biti, stanovati, nalaziti se itd.), kako vidimo u primjerima: On stanuje u Tuzli. Tvoja knjiga se nalazi na stolu. Ja sam u školi. Realiziranje ove dopune je obavezno za ispunjenje značenja glagola te je Engel svrstava u obavezne glagolske dopune. Eliminiranjem situativne dopune iz gore navedenih rečenica dobijamo gramatički neispravne rečenice: *On stanuje. *Tvoja knjiga se nalazi. *Ja sam. Fakultativne situativne odredbe kao u primjeru: Ich habe ihn am Bahnhof getroffen. Sreo sam ga na željezničkoj stanici. treba posmatrati kao dodatke jer se mogu pojaviti uz svaki glagol.

PREGLED

207

Prepozicija koja se javlja u situativnoj dopuni po pravilu se može mijenjati, za razliku od prepozicije u prepozitivnoj dopuni, tako da je u narednim rečenicama uvijek riječ o situativnoj dopuni: On stanuje u Tuzli/na selu/ispod brda/pored mog brata. 3. Osobenosti situativne dopune uz pridjeve u njemačkom i u b/h/s jeziku Anafora: da (hier, dort i sl.) / tu (ovdje, tamo) Ona je zaposlena u jednoj firmi. – Ona je tamo zaposlena. Sie ist in einer Firma tätig. – Sie ist dort tätig. Još neki pridjevi vežu situativnu dopunu: anwesend/prisutan, befindlich – koji se nalazi negdje, bekannt/poznat, heimisch/domaći, tätig/zaposlen, wohnhaft/nastanjen2. Kako smo već naglasili, u gramatikama tradicionalne orijentacije ova dopuna se svrstava u prilošku odredbu za mjesto. Međutim, kao i uz glagole, i uz pridjeve je ova dopuna obligatorna, i rečenica bi uglavnom bez nje bila negramatična. U suštini je ova dopuna uvjetovana semantikom pridjeva uz koji se pojavljuje, a sam pridjev vrlo često valentnošću glagola od kojeg je izveden, kao što je to slučaj kod pridjeva wohnhaft < wohnen (Subsit). Izražajni oblici ove dopune su: a) prepozicionalna fraza: Er ist in Mannheim wohnhaft. – On je nastanjen3 u Mannheimu. b) prilozi (koji imaju oblik kao i anafora ove dopune): Er ist hier tätig. – On je ovdje zaposlen. c) zavisna rečenica Er ist tätig, wo früher sie tätig war. – On je zaposlen gdje je prije ona bila zaposlena. Situativna dopuna nije ograničena samo na oznaku mjesta nego i vremena. Zifonun et al. (1997:1101) tvrde da “situativni
2 Up. Engel (1996a:593). Engel ovdje svrstava i participe koje u ovom radu ne smatramo pridjevima. 3 Nerijetko se u b/h/s jeziku njemački pridjev realizira glagolskim pridjevom trpnim. Takve primjere ipak uvrštavamo u naš rad zbog njegovog kontrastivnog karaktera.

208

PREGLED

komplement služi za lokalno ili temporalno specificiranje sadržaja uz glagole koji impliciraju određeni situativni parametar”. Isto situativno određenje se može prenijeti i na pridjeve, mada je vrlo mali broj pridjeva4 koji traže neku vremensku dopunu. U njemačkom jeziku stoji po pravilu ispred pridjeva; kod predikativne upotrebe može se (mada ograničeno) postaviti i iza: Er ist am dortigen Gymnasium tätig. Er ist tätig am dortigen Gymnasium. der am dortigen Gymnasium tätige Kollege Ova dopuna je ograničena na malu grupu pridjeva, ali se javlja u svim načinima primjene. U b/h/s jeziku ova dopuna stoji po pravilu iza pridjeva. U atributivnoj upotrebi, u svrhu isticanja, može stajati i ispred pridjeva. Interesantno je da u slučaju da pridjev sa svojom dopunom stoji u postpoziciji (primjer b) onda može stajati samo u neodređenom vidu, čak i kada je ispred njega pokazna zamjenica, koja po pravilu traži pridjev određenog vida: a) Kolega je poznat u tom gradu. b) taj kolega poznat u tom gradu (ne i: *taj kolega poznati u tom gradu) c) taj u tom gradu poznati kolega U b/h/s jeziku je u ovoj grupi čest glagolski pridjev trpni. U tom smislu se njegova upotreba u funkciji rečeničnog člana ni ne može smatrati čistim pridjevom, nego dijelom glagolskog kompleksa u pasivnoj rečenici, npr. Kolega je rođen u tom gradu. (Der Kollege wurde in dieser Stadt geboren.) Time se broj pridjeva koji vežu situativnu dopunu u b/h/s jeziku još više smanjuje u odnosu na njemački jezik. 3.1. Kontrastivna usporedba situativne dopune Neki pridjevi koji u njemačkom jeziku traže situativnu dopunu, u b/h/s jeziku uopće ne postoje, te traže opisni prijevod - obično glagolom od kojeg je sam pridjev izveden:
Radom na korpusu ustanovili smo da pridjev fällig traži dopunu izrazito vremenskog karaktera.
4

PREGLED

209

ansässig:

befindlich:

bekannt5:

heimisch:

“…ako je zaista Mukaffa koji obitava u nevidljivom svijetu.” (Karahasan II, 129) “…wenn er wirklich der in der unsichtbaren Welt ansässige Mukaffa ist.” (152) Pridjev se uglavnom koristi atributivno: das sich dort befindliche Lager – skladište koje se tamo nalazi das sich in Umlauf befindliche Geld – novac koji se nalazi u opticaju (up: Sommerfeldt/ Schreiber, 1983:75). Isti autori navode i mogućnost predikativne upotrebe: Das Geld ist in Umlauf befindlich. – Novac se nalazi u opticaju. “Znam u istom ovom Bagdadu berbere koji ljudima samo šišaju kosu.” (Karahasan II, 340) “Gerade in diesem Bagdad sind mir Barbiere bekannt, die den Leuten lediglich das Haar schneiden.” (462) Er war in Berlin heimisch. (Duden, DUW:681) – U Berlinu je bio njegov dom.6 (M.H.) “Viele Vögel sind hier ebenfalls heimisch geworden.” (MK – Berliner Zeitung, Juni 2000) “Mnoge ptice su se takođe odomaćile ovdje/postale su domaće ovdje.” (M.H.)

5 Pridjev bekannt/poznat veže, pored situativne dopune, i druge vrste dopuna, s blagim razlikama u samom značenju dopune: jdm. bekannt sein/biti kome poznat; durch/für etw. bekannt sein/biti poznat po čemu, bekannt sein als/biti poznat kao. 6 Pridjev heimisch stvara probleme pri prijevodu na b/h/s jezik. Njegovo značenje na našem jeziku je domaći (die heimische Bevölkerung – domaće stanovništvo), ali s dopunom ovaj pridjev je teško iskazati na b/h/s jeziku (?Bio je domaći u Berlinu). Stoga je veća vjerovatnoća da se mora pribjeći opisnom prijevodu. Rečnik (knjiga I, str. 729) ne bilježi ovakvu upotrebu ovog pridjeva. Tu se navodi : domaća haljina, domaći odgoj, domaći prijatelj itd. Ipak, prema našem jezičkom osjećaju moguće bi bilo reći : On je ovdje domaći, gdje se ovdje može smatrati situativnom dopunom. Ali prilog ovdje se ne može zamijeniti nominalnom frazom, kao što je to moguće na njemačkom jeziku: *On je u Tuzli domaći.

210

PREGLED

“…on je sada kod velikog vezira Ibrahima kao odgojitelj njegove djece.” (Karahasan I, 150) “…der jetzt beim Großvezir Ibrahim als Erzieher tätig ist.” (204) Osim toga, valentnost ovog pridjeva se može proširiti i dodatnim satelitom, koji nije uvijek izražen, ali je očigledno da zavisi od pridjeva: tätig sein als – biti zaposlen kao Pridjev (tačnije: glagolski pridjev) zaposlen na b/h/s jeziku ima polisemno značenje za koje u njemačkom jeziku koristimo dva različita pridjeva: biti zaposlen (1) – berufstätig sein (bez dopuna) biti negdje zaposlen (kao) (2) – irgendwo tätig sein (als). Najvažnija razlika između ova dva pridjeva je upravo u tome što se pridjev zaposlen (1) koristi bez ikakvih dopuna: Njegova majka je zaposlena. – Seine Mutter ist berufstätig. Čim se ovom pridjevu doda situativna dopuna, možemo govoriti o upotrebi pridjeva (2): Njegova majka je zaposlena u školi. – Seine Mutter ist in der Schule tätig7. tätig: wohnhaft: “Gegen Anatola Ludwiga Stiller, Bildhauer, zuletzt wohnhaft in seinem Atelier…” (Stiller, 29) “Protiv Anatol Ludwig Stillera, vajara, zadnje nastanjenog u svom ateljeu…” (M.H.)

Zabunu donekle unosi pridjev anwesend/prisutan, koji u b/h/s jeziku bez dileme traži situativnu dopunu. U njemačkom se u svim rječnicima javlja uz prepoziciju bei (bei etw. anwesend sein (bei einer Sitzung anwesend sein) – up. Duden, DUW:129):, mada i Engel (1996a:593) ovaj pridjev svrstava u pridjeve sa situativnom dopunom koji u njemačkom jeziku traži prepoziciju bei: “…koji je tu bio prisutan.” (Karahasan II, 84) “…welcher dabeigewesen war.” (88)
Pridjev tätig (up. DUDEN, DUW, 1517) može se ipak koristiti i bez dopuna. U tom slučaju ima značenje pokretan, aktivan: ein tätiger Mensch – aktivan čovjek. Isti pridjev se može koristiti u spojevima tätige Unterstützung – aktivna podrška; tätige Nächstenliebe – aktivna ljubav prema bližnjem.
7

PREGLED

211

I pridjev fällig sa svojom dopunom koja je izrazito vremenskog karaktera svrstavamo u ovu skupinu. Pridjev nema ekvivalenta na b/h/s jeziku nego se obično prevodi opisno: “Taj pregled je trebalo uraditi davno prije…” (Veličković, s.29) “Diese Untersuchung war längst fällig…” (S.34) “Trotzdem ist irgendwann eine Korrektur fällig.” (MK – Die Zeit, März 99) “Uprkos tome se nekad mora uraditi ispravka.” (M.H.) “…sind etwa 30000 Mark im Jahr fällig.” (MK – Die Zeit, Februar 97) “…otprilike 30000 maraka godišnje prispjeva za plaćanje.” (M.H.) 4. Zaključak Situativna dopuna je relativno rijetka pridjevska dopuna. Većinom je uvjetovana semantikom pridjeva koji traži neku pozicionu dopunu za potpunu realizaciju svog značenja. U njemačkom jeziku je češća, jer se u b/h/s jeziku često realizira uz glagolski pridjev trpni, te se onda ista ta dopuna može smatrati glagolskom. Kontrastivno se može primijetiti da se ova dopuna češće javlja u njemačkom jeziku, te da se u prijevodu na b/h/s jezik češće koristi glagol.

Literatura 1. DUDEN: Deutsches Universalwörterbuch. Mannheim, Leipzig, Wien, Zürich. 2004 (Duden, DUW) 2. Engel, U. (31996a, 11988): Deutsche Grammatik. Heidelberg 3. Engel, U. (1996b): Tesnière Mißverstanden. U: Lucien Tesnière – Syntaxe structurale et operations mentales. Akten des deutsch-französischen Kolloquiums anläßlich

212

PREGLED

der 100. Wiederkehr seines Geburtstages. Strassbourg 1993. Herausgegeben von G.Greciano und H. Schumacher. Tübingen 4. Helbig, G. (1971): Theoretische und praktische Aspekte eines Valenzmodells. U: Helbig, G: Beiträge zur Valenztheorie, Paris, S. 31-49 5. Jahić, Dž./Halilović, S./Palić, I. (2000): Gramatika bosanskoga jezika. Zenica 6. Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika u 6 knjiga. Matica Srpska.- Matica Hrvatska, Novi Sad – Zagreb.1973 7. Sommerfledt, K.-E./Schreiber, H.(1983): Wörterbuch zur Valenz und Distribution deutscher Adjektive. Leipzig 8. Tesnière, L.(1980): Grundzüge der strukturalen Syntax. Herausgegeben und übersetzt von Ulrich Engel. Stuttgart 9. Zifonun, G. et. al. (1997): Grammatik der deutschen Sprache, Bd. 1-3, Berlin

PREGLED

213

Pogledi i mišljenja Attitudes and oppinions

UDK 321.7 J. Dewey

Kemal Čuzović

DEWEYJEVO POIMANJE DEMOKRACIJE DEWEY’S UNDERSTANDING OF DEMOCRACY Sažetak Dewey je počeo svoju karijeru kao hegelovac idealist ali se postepeno udaljavao od idealizma i prilagodio eksperimentalizmu koji naglašava kontinuitet ljudske misli i naturalizma. U svom intelektualnom angažmanu on je pokušao i da razumije i da transformira svoj svijet. On je advokat patricipatorske demokracije u kojoj su svi članovi društva uključeni u kreiranje zajednice kroz učešće u političkom, društvenom i kulturnom životu. Prema njemu, neo-hegelovska doktrina pokazuje da postoje duhovni principi u korijenu običnog iskustva i nauke i bilo kakva analiza uvjetne nauke će pokazati izvjesne ideje iza običnog iskustva koje su metafizičke a ne razborite. On podržava volju pojedinca i slobodu individualnosti. Individualnost može biti podržana samo gdje se društveni život smatra jednim organizmom u kojem je izvor postojanja ili svaki dio povezan s izvorom postojanja kao cjelinom. Društvena teorija razumijevanja kao naročit i jedinstven moralni organizam koji se odnosi na individualnu slobodu unutar organskog društva. Individualnost ne znači izolaciju od drugih, nego izazov društvenih promjena unutar samorealizacije i moralne zajednice. Deweyjeva filozofija je studija nauke, psihologije, društvenih odnosa, religije i drugih društvenih disciplina. Dewey identificira filozofiju s psihologijom, a psihologiju sa apsolutnim idealizmom. Filozofija daje značenje iskustvu, a on kaže da nema ništa u filozofiji što se samo ne pokazuje u iskustvu. Ovaj pogled Dewey zove filozofija gledišta.

PREGLED

217

Ključne riječi: apsolutni idealizam, objektivni idealizam, demoktracija, zajednica, nauka, psihologija Summary Dewey began his career as a Hegelian idealist, but gradually move away from idealism and adopted an experimentalism which stressed the continuity of human though and naturalism. In his intelectual engagement he tried both to understand and transform his world. He is a advocate of the participatory democracy in which all members of the society are involved in creating the community trough partcipation in political, social and cultural life. According to him Neo Hegelianism doctrine show that there is spiritual principle at the root of ordinary experience and science and any analysis of the conditional of science will show certain ideas behind ordinary experince that are metaphysical, not sensible. He was devoted to the Hegelian idealism as the concept of a concrete universal which supports the individual’s will and freedom of individual. Individuality could be sustained only where social life was understood as an organism in which the well being orf each part was tied to the well being of the whole. Social theory understanding as peculiar and unique moral organism related to individual freedom within organic society. Individuality does not mean an isolation from others, but chalenge of social changes within selfrealization and moral community. Dewey’s philosophy is study of science, psychology, social relations, religion and others social disciplines. Dewey indetifies philosophy with psychology and psychology with absolute idealism. Philosophy gives meaning to experience, and he said that there is nothing in philosophy which does not show itself in experience. This view Dewey calls the psychological standpoint. Key words: absolute idealism, objective idealism, democracy, community, science, psychology Uvod Značaj Deweyjevog djela očituje se u njegovoj težnji ka ostvarenju vlastitih ideja u realnom životu kroz pragmatički model
218

PREGLED

djelovanja. Na taj način slijedeći ideje pragmatizma suprotstavlja se apriornim fiksnim sistemima, dajući prednost aktivnom iskustvu. Razumijevajući svijet u okviru pojmova stalnog procesa i promjene i težnje ka praktičnim pitanjima, njegov interes u kasnijem periodu zaokupljaju pitanja društvene problematike. Za razliku od Hegelovog sistema apsolutnog idealizma, u kome je stvarnost na nivou duhovnog, Dewey je skloniji objektivnom idealizmu, dajući primat zajednici u odnosu na pojedinca, ali svaka individua ima slobodu mišljenja i udruživanja. Objektivni idealizam realizira se u demokratskom modelu socijalnog liberalizma, u kome demokracija predstavlja sposobnost svih ljudi da inteligentno razmišljaju i djeluju. Time svi ljudi imaju podjednake šanse za vlastiti doprinos zajednici, a kriterij vrednovanja ljudskog iskustva je znanost. Na taj način, Dewey pokazuje nužnost integriranja pitanja demokracije, zajednice, znanosti, kao i drugih srodnih disciplina. Demokratski model društva Cjelokupni život Dewey je posvetio pitanjima demokracije, naglašavajući njen središnji značaj u vlastitom intelektualnom doprinosu. Razumijevao je kao jedinstvo misli i aktivnosti vjerujući u kapacitet svih ljudskih bića da inteligentno rasuđuju, a ne u skup pravila određenih institucija. Samo iskustvo je cilj i sredstvo i usmjerava se u okviru znanosti. Slijedeći takve ideje, Dewey brani snažan osjećaj zajednice, što je vidljivo iz njegova negativnog stava prema dihotomiji na individualno i društveno. U političkom angažmanu kritizirao je klasične forme liberalizma i individualizma koje smatraju da ljudske individue postoje odvojeno i nezavisno od društva. Dislokaciju i raseljavanje lokalnih zajednica zbog industrijalizacije smatrao je glavnom prijetnjom moralnom karakteru demokracije, a rastuću korporativnost najvećom prijetnjom zajednici. U nastojanju prevladavanja takve situacije u djelu “Public Its Problem” naglašava značaj rekonstrukcije lokalne zajednice i kultiviranje javnog prostora u kojem bi se odvijale debate i diskusije. Pod zajednicom nije mislio na utapanje svake individualnosti, već na zajednice kao izraze lokalnog života, života pojedinaca. Javnost se jedino može prepoznati u lokalnom životu zajednice, kroz raznovrsnost i slobodu, tako da biti lokalan ne

PREGLED

219

znači biti izoliran. Usko povezana s interesima zajednice, država je ta koja poprima suštinsko značenje cilja kao kontrolirajućeg faktora svih oblika udruživanja unutar njenih granica, a individue su u njoj slobodne u smislu dobrovoljnog udruživanja, dok država ostaje regulator njihova djelovanja. Razna udruženja vremenom postaju transnacionalna i njihov utjecaj širi se daleko izvan njenih granica. “Dewey naglašava da ne postoji ništa sveto u institucijama države koje se nazivaju politička demokracija, i demokracija je sloboda, a umjesto toga one su obaveza, kritizirajući institucije za njihovu neadekvatnost.”1 On ističe da je državni “interes spram etike i demokracije minimalan... navodeći da je suštinska doktrina demokratskog ideala da vlada postoji u službi zajednice”.2 Pitanje uma kroz prizmu idealističke filozofije (Deweyjeva rana faza mišljenja) U tretiranju pitanja uma koji je usko povezan s Deweyjevim razumijevanjem zajednice, jer predstavlja jedinstvo cjelokupne sfere ljudskog iskustva, Dewey prihvaća Kantovo shvaćanje uma kao centra i organskog jedinstva rečenog. Pored Kanta, Dewey tretira i Hegelovo fokusiranje na dijalektičku metodu, koju slijedi posebno u ranom periodu svog angažmana, pomoću koje dolazimo do organskog jedinstva, te Hallovo naglašavanje svjesnih i nesvjesnih ljudskih stanja kao temelja. Ova problematika naročito dolazi do izražaja u Deweyjevoj disertaciji pod naslovom “New Psychology”, u kojoj govori o Kantovom idealizmu, neohegelijanizmu, te Hallovoj laboratorijskoj eksperimentalnoj metodi. Dewey tretira pitanja mentalnih fenomena, ali napominje da se mogu samo djelomično objasniti. Naime, on je sva iskustva pojedinaca, grupa i nacija kategorizirao, rekavši da ‘mi sada znamo više, mi znamo da (...) je vlastiti život individue povezan sa životom zajednice (...) i ujedno povezan s cijelom prošlošću linijom edukacije, tradicije i naslijeđa; znamo da je čovjek ustvari mikrokosmos koji u sebi objedinjuje bogatstvo svijeta (...) Znamo da je naš mentalni život (...) duga staza koju ne
1 2

Westbrook.R.D., John Dewey and American Democracy, p.306. Ibid., p. 307.

220

PREGLED

razumijemo i ona je s nejasnim značenjima koja je teško prikupiti i čitati; i beskrajno su kompleksna…; ukratko, mi ne znamo gotovo ništa o aktivnostima i procesima duše’. Dewey u svom radu postepeno napušta intuicionalizam psihologije, zajedničko čulo, i pozitivističke filozofe, koji su mu pomogli u njegovu filozofskom napredovanju, kao što su filozofija Williama Hamiltona, Milla, Humea, te se zalaže za vlastito istraživanje u budućnosti. Razlog treba tražiti u njegovu interesu za Hegela, koji ga je inspirirao i potakao na izučavanje historije filozofije i socijalne etike, tako da historija u najširem smislu postaje psihologijski problem, nudeći ogromno bogatstvo materije, dok pojedinačni, svakodnevni život, nudi podatke i konkretne materijale za psihološka istraživanja koja se sintetiziraju zajedno s laboratorijskim istraživanjima. Dewey kreira novu psihologiju logike činjenica, procesa i života, ali i dalje su uočljivi stari nesporazumi pod utjecajem ranijih stavova, baveći se kvaziteološkim dinamičkim intuicionalizmom. Time novu psihologiju prožima odanošću, vjerskim stavovima i idealizmom, smatrajući da ne postoji nerješiv problem između vjere i razuma, jer nema razuma koji se ne temelji na vjeri, niti vjere koja nije racionalna u svojoj originalnosti. Međutim, Dewey se nakon afirmacije kroz filozofsko mišljenje vraća u posljednjem momentu regresiji u smislu slijeđenja starih stavova o vjerskom uvjerenju iz razloga odbrane crkvene kulture. Razmatranje problematike socijalne filozofije (Deweyjev kasniji angažman) Ozbiljniju aktivnost na polju socijalne filozofije započinje u ljeto 1881. godine. Naime William Torrey Harris, urednik “Journala of Speculative Philosophy”, dobija rukopis od Deweyja pod naslovom “The Metaphysical Assumptions of Materialism”, koji kasnije objavljuje ohrabrujući autora da nastavi istraživanja na polju filozofije. Dewey razvija filozofiju koja traži jedinstvo teorije i prakse, ilustrirajući ovo jedinstvo u svom radu kao kritički intelektualac i politički aktivist. Uzimajući ljudsko iskustvo kao polje istraživanja, njegov najvažniji cilj postaje pročistiti ljudske ideje, kao i društvene i moralne razmirice, bazirajući se
PREGLED
221

na konkretne probleme koje je primijetio u društvu. Kroz takav angažman socijalnu teoriju shvaća u okviru moralnog uvjerenja da je demokracija izraz slobode i cio svoj život posvećuje konstrukciji uvjerljive filozofske argumentacije, slijedeći aktivizam koji osigurava njegovu realizaciju. Tako utemeljena, Deweyjeva socijalna filozofija imala je jak utjecaj na američke ideale liberalizma i kulturu općenito. Smatrao je da je demokracija etički ideal, koji poziva ljude da grade zajednicu različitih mogućnosti gdje će svaki pojedinac moći ostvariti svoje posebne interese, kroz učešće u politici, društvu i kulturnom životu. Vjerovao je u kapacitet ljudskog intelektualnog rasuđivanja i aktivnosti, čime se udaljavao od mainstreama američkog liberalizma. Upravo dominantne američke liberalno-demokratske teorije odbijale su Deweyjevo demokratsko povjerenje u ideal učešća, smatrajući ga beznadnom utopijom i sprečavanjem socijalne stabilnosti. Drugi važan utjecaj na Deweyja imao je razvoj biologije, kao i identična koncepcija organizma i okoline, nudeći vitalnost nove psihologije kroz promoviranje socijalnih i historijskih znanosti, a ne izučavanje individue kao izolirane od svoje okoline. S obzirom na to da individuu ne možemo promatrati odvojeno od drugih procesa, isto tako i život predstavlja organizam kojem su imanentne ideje i ciljevi, ali negiranjem značaja apstraktnih ideja nominalističke logike Dewey se udaljava od Hegelovog apsolutnog idealizma prema objektivnom idealizmu uvodeći eksperimentalnu psihologiju. Nije podržavao sistem koji bi bio smatran važnijim od samih činjenica, ali je bio i protiv materijalizma koji naglašava značaj objektivnog idealizma u znanosti. Kako tvrdi Dewey, ako protjeramo boga iz suštine stvari, protjerali smo i ideale, a time i etiku. Da bismo izbjegli te pogreške, potrebno je teoriju i praksu etike učiniti kompatibilnim s duhovnom interpretacijom stvarnosti, a ujedno je učiniti identičnom s kršćanskim teološkim učenjem. Dewey je, kao sljedbenik hegelijanizma, smatrao da se božansko realizira unutar ljudskih relacija, odnosno da je božansko imanentno u okviru ljudskog. Time se pojmovi dobra, istine, svetog nalaze i realiziraju u relacijama između pojedinaca, ali je uvijek inklinirao intelektualizmu zasnovanom na logičkoj vezi ideja. Njegova vlastita filozofska teorija bila je

222

PREGLED

da se stvarna sreća čovjeka nalazi u njegovom društvenom angažmanu i kroz njega, a pokazuje se kao ljubav prema ljudima zajednički dijeleći njihove probleme. S druge strane, svoj teorijski background pronašao je kod Hegela, Morrisa i Greena. Dewey svoj interes premješta s klasičnog tretiranja života ka savremenom, a teorija dobija vitalnost dajući važnost ljudskim kategorijama. Hegelova metafizička ideja jest ideja apsolutnog uma koji se manifestira u socijalnim institucijama, ali nema empirijski temelj već intelektualni, tako da je njegov sistem kategorija kriterij za sva znanja, ali nije usmjeren prema realnom, konkretnom znanju. Kategorije određuju prirodu objekata, i to kako se objekti odnose prema subjektivnim formama spoznaje, deducirajući se jedino iz razuma, što je sfera logike. Time dolazimo do samosvijesti kao unutarnje senzualnosti i ona ima prednost nad kategorijama koje konstituiraju individue kao objekte iskustva i nisu subjektivnog nego objektivnog karaktera. Kategorije su kao kriteriji istine organsko jedinstvo i zauzimaju fiksnu poziciju, a razum kao analitičan i sintetičan istovremeno pomiruje ove razlike u više jedinstvo. On je ujedno i afirmacija i negacija, jer ne bi bilo afirmacije bez njene suprotnosti, tako da razum uspostavlja dijalektiku u kojoj se razlike pomiruju u višem jedinstvu. Vrijednost slobode u liberalnoj filozofiji Ranije spomenuti američki eksperimentalni psiholog Green slijedio je ideje liberalizma odnosno koncept zajedničkog dobra kao mjere političke organizacije, te slobode kao najveće vrijednosti individualiteta, koja se razumijeva kao zahtjev da svaka individua razvija vlastite kapacitete. Sloboda je nešto čime svaka individua treba da raspolaže iako u osnovi ovisi o posredovanju institucija o kojim je i individua ovisna. Ovdje dolazi do izražaja nova liberalna ideja da država ima odgovornost kreirati institucije u kojima će individua efektno realizirati svoje vlastite potencijale. Na tom tragu Dewey počinje izgrađivati vlastitu socijalnu filozofiju smatrajući da je centralno pitanje filozofije društveno izbavljenje. Pored toga, na američkom tlu veoma je značajan utjecaj Hegela i njegove socijalne i političke filozofije. Dewey nastoji religijske ideje, koje je preferirao Hegel, utjeloviti unutar demokratskih

PREGLED

223

društvenih institucija, shvaćajući taj zadatak kao borbu za pravednost i slobodu. Time dolazi do uspostave novog socijalnog poretka inspiriranog vjerom u humanizam, povjerenjem u znanost i religijskim osjećajem jedinstvene moralne svrhe. Znanost se u ovakvom demokratskom okruženju razumijeva kao izvor ohrabrenja i podrške, odnosno kao izazov vremena predstavljajući povjerenje u činjenice. Povezanost religije i zajednice Baveći se ovom problematikom, Deweyjeva filozofija se oslanja na naturalizam, humanizam i individualizam udružen s konkretnim moralnim normama i religijom, pružajući temeljne koncepte njegove socijalne filozofije. Religijski život nije ovisan o crkvenom učenju ili religijskoj dogmi, već se zasniva na osjećanju individualne svjesnosti. “On je shvatio da religijska dimenzija iskustva nije izolirana sfera, već aspekt dinamike životnih procesa i razvija se na ispravan način jedino kad je razumijevamo u relaciji spram cjeline.”3 Dewey je nastojao ostati na polju religije liberalni teolog, jer su i kršćanski liberalisti težili “prilagoditi vlastite institucije i mišljenje rapidnom razvoju i čestim turbulencijama unutar društvene sredine”.4 Smatrao je da je univerzum identičan Leibnizovom shvaćanju monadologije, gdje njegovu prestabiliziranu harmoniju razumijeva u terminima istinske demokracije kao poredak cjeline. Za Deweyja demokracija predstavlja davanje prednosti etičkom idealu u formi duhovnog jedinstva, jer su demokracija i etički ideal sinonimi. Etički ideal u ovom slučaju predstavlja kršćanska etika. Bog kao kosmički princip organskog jedinstva je ideal i predstavlja konačnu svrhu univerzuma, a realizira se unutar personaliteta svake individue. Interes za pitanja zajednice pokazuje i u djelu “Outlines of Critical Theory of Ethics”, gdje objašnjava način kako harmonizirati filozofiju slobode i individualnu samorealizaciju spram pojmova zajedničkog dobra i socijalne harmonije. Zastupa stav fundamentalne pretpostavke da je za realizaciju individue nužna njena
3 4

Rockefeller. S.C., Religious Faith and Democratic Humanism, p.125. Ibid., p.126.

224

PREGLED

realizacija i u okviru zajednice čiji je individua član. Potrebno je odbaciti ukorijenjena mišljenja o podjeli ličnosti na dvije sfere, materijalnu i duhovnu. Upravo ova problematika bila je fokus njegovog istraživanja samorealizacije i koncepta slobode, te demokratske socijalne rekonstrukcije i znanstvenog istraživanja, uključujući i moralne vrijednosti. Praktičan okret u Deweyjevom mišljenju vidljiv je u njegovom tretiranju pitanja unapređenja edukacije za žene, kao i pitanja kapitala i radne snage. Bavio se i savremenim ekonomskim i industrijskim problemima, nastojeći ih razriješiti unutar konkretnih društvenih pitanja. Njegova socijalna svijest bila je u stalnom sazrijevanju, posebno u pitanjima ekonomske pravde. Vrijeme u kome je Dewey djelovao bilo je bremenito štrajkovima i sukobima između kapitalista i radnika. Zalagao se za razvoj industrije od prvobitnog drevnog kućnog preduzetništva ka velikim korporacijama. Međutim, oštro se suprotstavljao nemiješanju države u pitanja privatne inicijative, zalažući se za državnu kontrolu modernih korporacija i zaštitu prava radnika kroz uspostavljanje sindikata i kontrolu radnih uvjeta. Prema njemu, edukacija je ta koja nam pomaže u ostvarivanju demokratskih ideala. On je integrirao liberalnu demokraciju i eksperimentalnu metodu s edukacijom. Unutar eksperimentalizma i eksperimentalne metode dolazi do interakcije ljudskog bitka s njegovim svijetom. Razvoj školskog sistema u Americi i edukacijske znanosti temelji se na novoj psihologiji i socijalnoj znanosti, za čiji se razvoj i unapređenje zalaže. Imao je povjerenje u ljudsku prirodu, intelektualni interes te moralno dobro i kreativnost koji u konačnici doprinose socijalnom progresu. Jedinstvo demokracije i edukacije kao esencijalnih pojmova Deweyjevog pragmatizma Zadaća filozofije je reguliranje života zajednice i u rješavanju takvih problema filozofi se bave i kosmološkim, epistemološkim, kao i pitanjima logike i morala, ali prvenstveno socijalnim pitanjima. U tom okviru demokracija je fundamentalna metoda socijalnog progresa i reforme, a edukacija treba biti bazirana na znanstvenoj metodi u svom intelektualnom i moralnom poretku. Demokracija, eksperimentalizam i edukacija su povezani vrijePREGLED
225

dnosni ideali i zajedno s moralom predstavljaju srž Deweyjevog interesa u polju filozofije. Dewey u sferi edukacije pravi radikalan okret spram ranijeg razumijevanja ljudske prirode i samorealizacije unutar neohegelijanskog sistema. On gradi naturalističku rekonstrukciju neohegelijanskog koncepta organskog jedinstva individualnog i univerzalnog u pravcu razumijevanja individualnog kao onoga što proizvodi univerzalno. Time se Hegelova ideja apsolutnog uma koji se realizira unutar socijalnih institucija odbacuje uspostavom empirijske baze u kojoj individua razvija vlastite potencijalitete zajedno s okruženjem. Individualni um se razvija u interakciji s individualnim i društvenim, tako da je, u Deweyjevom konceptu psihologije, individualni um u funkciji društvenog života. “Demokratski ideal obuhvata oboje opću socijalnu filozofiju, uključujući eksperimentalni metod i socijalnu rekonstrukciju i filozofiju samostalnog puta individue.”5 Dewey zaključuje da je slobodna i otvorena komunikacija u srcu američkog načina života kroz kooperaciju i kreiranje socijalnog jedinstva. On se zalaže za jednake mogućnosti za sve ukidanjem svih vrsta barijera klasnih, rasnih, nacionalnih i drugih barijera. “Intelektualni instrumentarij organiziranja javne sfere je neadekvatan u smislu svoje otvorenosti. Veze koje održavaju ljude zajedno su mnogobrojne, čvrste i prefinjene. Ali su ujedno i nevidljive i neopipljive. Posjedujemo fizičke elemente komunikacije kao nikad prije. Mišljenje i njegov duh nisu komunicirani, i nemaju zajednička obilježja. Bez takve komunikacije javno će ostati u sjeni i formalizmu... Dok ne dođe do prelaska društva u zajednicu ona će ostati skrivena (komunikacija).”6 Deweyjeva politička filozofija Deweyjev angažman na području političke filozofije vidljiv je u djelima “The Public and Its Problems”, “Individualism, Old and New” i “Liberalism and Social Action”. U peridu od 1928. do 1936. godine posjećuje mnoge zemlje u cilju njihovog upozna5 6

Rockefeller. S.C., op. cit., p. 239. Dewey John, The Public its Problems, p.142.

226

PREGLED

vanja s idejama zapadne demokracije. Smatra da u “modernom demokratskom životu, većina aktivnosti ima za posljedicu utjecaj na druge. Tako da drugi nisu samo javnost, već oni kreiraju javnost. Socijalni akti ove vrste konstantno unose partikularizam javnog u svakodnevnu egzistenciju. Ove javnosti su dinamičke, uvijek u promjenama... Politika i političke organizacije koje kreiraju države direktno proizlaze iz javnosti”.7 U praktičnom smislu za vrijeme rada i djelovanja Deweyja događaju se mnoge promjene na američkom tlu, jer golem porast intelektualne energije, te ekonomske i političke promjene transformiraju društvo. Iz spomenutog je vidljivo da se Dewey zalagao za socijalni liberalizam kao izraz objektivnog idealizma, koji je dao etičku interpretaciju demokracije kao realnosti. Dewey tretira organsko jedinstvo, kontinuitet i dinamizam, kao suprotnost svakom pasivizmu, vjerujući da je Hegelova logika suprotnost skolastičkoj formalnoj logici, koja je ostala na podvojenosti subjekt - objekt relacija, ali isto tako i dualizmu, mehanicizmu i senzacionalističkom empirizmu. Pothvat rekonstrukcije filozofije, uvjet razvoja društva Kad govorimo o stvarnosti u kojoj je Dewey djelovao, već tad se nazire neizvjesnost kapitalističkog tržišta i kontingencija koji dovode do subordiniranja znanja moći, tradicije invenciji i personalitetu, tako da Dewey govori o utilizaciji tradicije, u suprotnom moramo je napustiti. S druge strane, misao se treba baviti ljudskim potrebama, a ne nečim izvanljudskim, kao što je činio platonizam. Metanaracija nije važna za ljudsko djelovanje jer pod utjecajem znanosti ljudi postavljaju pitanja o životu umjesto o esencijalnoj biti čovjeka. Trebamo rekonstrukciju filozofije, napominje Dewey, jer tradicionalna filozofija ne može dati prave odgovore u smislu osmišljavanja a ne samo nalaženja značenja. Kroz rekonstrukciju dolazimo u svijet neizvjesnosti koji nema skloništa od kontingencije, a ne svijet sigurnosti transcendencije, koja je uzrok otuđenosti od stvarnog svijeta. Empirizam je ranije
7

Martin Jay, The Education of John Dewey, p.388.

PREGLED

227

nastojao utemeljiti epistemološku osnovu, sve do pojave Quina, koji je odbacio dualizam tradicije na subjekt - objekt relacije, jer pragmatizam ne može čak ni voditi dijalog s tradicijom iz razloga što ne dijeli zajedničku premisu u smislu interesa za rješavanje pitanja koja postavlja tradicija. Metafizičke tradicije imale su zajedničku premisu: subjekt, istina, duh, pa su mogle polemizirati jedna s drugom. Rekonstrukcija filozofije jeste vrsta metode opservacije i eksperimentalnog testa kao uključenje znanstvene metode u filozofiji. Metoda je potraga za stvarima od ljudskog interesa, a ne dospijevanje. Filozofija je potrebna budući da je znanstveni razvoj nezreo i ne može proći iza fizičkih ograničenja. Rekonstrukcija predstavlja istraživanje ka ljudskim moralnim činjenicama. Na polju etike teleološki je pojam u Deweyja sreća, kao uspjeh obavljene zadaće, i ona je aktivni proces koji Dewey naziva meliorizam, to jest mišljenje da se uvjeti uvijek mogu poboljšati u cilju svjesnog užitka; inače ne bi bilo drugoga praktičnog rješenja. Individue uspostavljaju društvo, a institucije su potrebne zbog pojedinaca. “Moralni zadatak čovječanstva nije kreiranje svijeta u skladu sa idealom već odgovarajući intelektualizam u kome je temelj značenja personaliteta i vrijednosti vidljiv jedino u aktuelnom svijetu.”8 U Deweyjevom razumijevanju društva razlika između svjetovnog i duhovnog ne postoji, a etika se ne može temeljiti na prirodnim znanostima, jer bi time ostali bez etičkog ideala. Dewey postavlja zahtjev zamjene ideala fizičkog svijeta duhovnim principom, čime bismo bili u stanju izvesti rekonstrukciju i na planu poboljšanja aktuelnog ljudskog života. Inspiraciju za takvo shvaćanje Dewey nalazi u preslikavanju viđenja mentalnog života, koji se u njegovoj psihologiji razumijeva kao organsko jedinstvo na društvena pitanja, gdje je fizički život organska relacija i organizacija individua, koje se promatraju unutar konteksta društva. Prema tome, cjelokupna društvena egzistencija jeste zbog individua, omogućujući realiziranje ciljeva zajednice. Ovim Dewey poentira da nova psihologija predstavlja realan kontakt sa životom i mišljenje se konstituira kao društveni akt, dovodeći do zamjene ideala duha idealom društva. Pokazao je
8

Dewey John, The Quest for Certainty, p.51.

228

PREGLED

da život možemo promatrati u cijelosti kao organski, čiji su dijelovi međusobno ovisni i u bliskoj relaciji, a samosvijest je vođena principima uma. Mentalna evolucija organski je povezana s duhom univerzuma, uvidjevši da treba povezati idealizam i novu znanost, bez utjecaja religije. Ali, postavljalo se pitanje: kako povezati sve ideje o religiji, moralu, Hegelu, psihologiji, samosvijesti, te o socijalnim i političkim promjenama koje su ga nadahnjivale? Imao je povjerenje u hegelijanizam, ali to povjerenje nije bilo samo rezultat njegove sklonosti za dobro organiziran i koherentan sistem, već i rezultat njegove još uvijek žive vjerske tradicije. Ova podjela njegova identiteta učinila mu je svaki dualistički sistem privlačnim, a Hegelova sinteza mu je pomogla da nađe jedinstvo svojih stavova i dala mu je svojevrstan liberalizam u mišljenju. U Deweyjevom stavu može se vidjeti da je ispoljavao i kritiku spram Hegela, jer nikad nije u potpunosti bio zadovoljan Hegelovim sistemom racionalnosti. U pokušaju razrješenja te dileme Dewey prelazi s tehničke metodologije na praktičnu i angažman od idealizma na socijalna pitanja, od apsolutnog ka individualnom, od apstraktnog do pojedinačnom, od Hegelove logike do logike istraživanja, od sistema do eksperimenta, od pobožne etike do etike kulture. Sve ove promjene su se kasnije pokazale i u njegovim radovima. U svojim radovima o psihologiji spojio je idealističko mišljenje s empirijskom psihologijom, ali idealistički jezik i Hegelov utjecaj slabi. Počinje se interesirati za primjenu psihologije na socijalna pitanja, čitajući eseje o demokraciji i politici, čime je uvećavao svoj demokratski entuzijazam. Nastojanja oko jedinstvene znanosti, religije, psihologije kao samosvijesti i filozofije okrenute ka psihologijskom istraživanju ekonomskog društva proširuje na historijske i političke znanosti, upotpunjujući svoje vlastito iskustvo. Govorio je da je zbog neobuzdanog industrijskog razvoja došlo do degradacije demokracije, a budućnost može biti uspješna samo ako damo nadu svim slojevima društva. Demokraciju treba primijeniti i na industriju, kao i na civilne i političke sisteme. Uposleni imaju pravo osnivanja sindikata u cilju redemokratizacije industrijskog sistema. Dewey je slijedio kritiku demokracije prezentiranu od sira Henryja Mainesa, koji je bio na stajalištu da je demokracija ideal cjelokupne
PREGLED
229

društvene organizacije, gdje su individua i društvo u organskoj povezanosti, a prema Deweyju cilj edukacije i jeste pozitivan odnos s drugim ljudima. Rastom interesa za politiku njegov filozofski idealizam slabi, tako da njegova druga knjiga “Leibnizs New Esseys Concerning the Human Understanding”, napisana 1888. godine, pokazuje utjecaj neohegelijanske logike. Deweyjeva preokupacija cio život bila su etička pitanja, a na njegove stavove najviše su utjecali utopijsko djelo “Looking Backward 1888” Edwarda Bellamyja i “Principles of Psychology” Williama Jamesa. Etički ideal postaje ideal zajednice blagostanja i jednakosti zasnovan na duhovnom principu, a ne na fizičkim uvjetima prirodne selekcije i borbe za preživljavanje, kako je prezentirano unutar evolutivne teorije. Eksperimentalna logika, koja će moral prosuđivati prema njegovu doprinosu na ispravljanju postojećih zala, dat će moralni značaj prirodnim znanostima. Time će one postati i humanističke i neće biti potrebe za dualizmima. Analiza posebnih situacija učinit će istraživanje obaveznim, a greške neće biti moralni grijesi, već pogrešne metode koje su indicija za reviziju. Konačni cilj nije savršenstvo kao ideal već stalno usavršavanje. Ipak, individue su stvarne, prirodne činjenice, a institucije su vještačke tvorevine, što znači da se individue trebaju tek izgraditi u društvenom smislu. One nisu nešto dato, konačno ili dovršeno, čime bi se njene aktivnosti svele na unutarnju subjektivnu dimenziju, već je potrebno stalno prilagođavanje zahtjevima okoline. Zadaća demokracije jest da nam pomogne u uspostavljanju normi individualnog ponašanja. Njegovo mišljenje, kad je u pitanju društvena problematika, najbolje se vidi u tretiranju pojma “demokratski ideal koji za Deweyja znači utjelovljenje slogana francuske revolucije: sloboda, jednakost i bratstvo; kombinirajući slobodu i udruživanje, dolazimo do pozitivnog koncepta slobode, individua operira u svrhu zajedničkog interesa”.9 “Demokracija vjeruje u ljudsku jednakost i pouzdano pribavljanje uvjeta za rast svake individue kroz zajednicu.”10 “Dewey je govorio da je lijek za bolesti demokracije više demokracije.”11 Deweyjeva težnja nadila9

Westbrook R.B., John Dewey and American Democracy, p. 92. Ibid., p. 534. 11 Jay Martin, The Education of John Dewey, p. 389.
10

230

PREGLED

ženju podjela između teorije i prakse dozvoljava pristup konkretnim društvenim problemima svakodnevnog života i razumijevanju zajednice kao komunikativne i dijaloške, u kojoj svi participiraju u izgradnji boljeg i pravednijeg društva. Unutar eksplikacija o ciljevima društva Dewey povezuje etiku s društvenim aktivnostima, iz čega se može izvući zaključak da filozofija i psihologija trebaju postati društvene znanosti. Moral kao rezultat interakcije pojedinca i zajednice, unutarnjeg i vanjskog, predstavlja jedinstvo ljudske prirode. Zaključak Sumirajući dosadašnje, možemo konstatirati da se prema pragmatičkom pravilu značaj neke ideje određuje na osnovu njena propitivanja prema njenim posljedicama. Takvo strukturno i detaljno istraživanje nazivamo inteligencijom i ne možemo krenuti od univerzalnog pod koje bi supsumirali posebne slučajeve jer bismo otišli u predrasudu. Da bismo došli do svakodnevnih činjenica, potrebno je promatrati i istraživati individualne slučajeve. Djelovanje je specifično i individualno kada želimo postići zdravlje ili neko drugo dobro, i ono nam treba za nas, ne mimo nas ili u općoj formi. Kad stečena znanja upotrebljavamo u cilju klasifikacije pojedinačnog pod opće, padamo u predrasude i neuspjehe. Klasifikacije su oruđa za uvid kako bi trebalo djelovati, ali vrijednosti su analitičke i potrebne su specifične metode istraživanja, za šta se zalaže pragmatizam, a ne opće teorije. Intristička dobra odvojena su od interesa svakodnevnog života, a ‘viši ciljevi’ pružaju utjehu, bijeg u društvenu izolaciju, štiteći neodgovornost. Ako nisu povezani s ekonomskim ciljevima, oni su slabi, a ako jesu onda su prazni. Sreća se nalazi u uspjehu, a uspjeh znači koračanje naprijed ka uništenju nedostataka i zala. Utilitarizam je cijenio konkretno, ali se protivio generaliziranju i nestvarnoj moralnosti izvan ovog svijeta. Time konkretni postupci postaju ne posebno vrijedni, već sredstvo za postizanje zadovoljstva. Rad je postao zlo, a glavno je bilo osigurati posjed. Materijalno blagostanje se preferiralo, nasuprot naporima eksperimentalnog istraživanja, čime je nanesena velika društvena šteta. Kapitalizam je naslijedio takvo stanje stvari iz feudalizma, preferirajući komerc-

PREGLED

231

ijalizaciju i privatno vlasništvo, gdje poslovanje postaje sredstvo privatnog užitka, a ne razvoj kreativnih sposobnosti. Ponukan navedenim činjenicama, Dewey se zalaže za rekonstrukciju koja će pomoći izmjeni i unapređenju ove situacije. Dajući obrazovanju mogućnost i značaj u rekonstrukciji, Dewey navodi da je cilj obrazovanja stalna rekonstrukcija iskustva, a ne težnja fiksnim konačnim svrhama koje uvijek gledaju u budućnost a ne u sadašnjost, jer se konačnost smatra moralnom neovisnošću, što vodi stagnaciji i izolaciji. Dewey se prvenstveno bavio pitanjima demokracije, za koju kaže da je ugrožena ne samo izvana, od različitih izama, kao što su fašizam i staljinizam, nego i iznutra, od degeneracije samih uvjeta koji su nužni za rast demokracije. Za njega demokracija nije skup institucija i procedura, već reflektirajuća vjera u sposobnost svih ljudi da inteligentno rasuđuju, razmišljaju i djeluju. Znanost je jedini pouzdan kriterij za usmjerenje našeg iskustva, a iskustvo je u stanju da stvara znanost. Na taj način Dewey povezuje demokraciju i znanost. Dakle, domena njegova interesa jesu sve ljudske djelatnosti - od kulture, obrazovanja, psihologije, prirodnih i društvenih znanosti, politike i ekonomije. Očituje se da pragmatizam ne može voditi dijalog s tradicijom, jer ne dijele zajedničku premisu, iz razloga što se tradicija bavi pitanjima metafizike, a nasuprot tome Dewey daje filozofiji skromniju ulogu u smislu bavljenja pojedinačnim idejama, a kroz to zalažući se za supstancijalni idealizam. “Kraj filozofije ...nije ... ukidanje filozofije, ili odbacivanje filozofijskog mišljenja i filozofijskih problema, već odustajanje i prevladavanje postavki metafizike prosvjetiteljstva. To je i kraj filozofije kao gospodarice znanosti i, istovremeno, novi početak u kome se filozofija otvara za multidisciplinarne pristupe u razumijevanju svijeta i povijesti...”12 U poimanju društvene problematike Dewey pojedinca promatra unutar društvene organizacije, a ne kao izolirana pojedinca, očitujući sličnost s Platonovim učenjem koji također daje prednost, u ovom slučaju, državi u odnosu na pojedinca. Prema tome, “razvoj demokracije Dewey ne promatra odvojeno od ukupnih tendencija vremena, prije svega od razvoja znanstvenog mišljenja.
12

Samir Arnautović, Filozofijska ishodišta moderne, str. 130.

232

PREGLED

On će rast demokracije neposredno povezivati sa razvojem eksperimentalnog metoda u znanostima, idejom evolucije u biološkim znanostima i industrijskom transformacijom”.13 Pragmatizam se pokazuje kao filozofija u službi života, ostvarujući se u društvenim funkcijama u okviru aktivnosti i djelovanja koji, ako su ispravni, onda je i mišljenje ispravno. I u tim navodima pokazuje se Hegelov utjecaj prema kome se kosmički duh reflektira unutar čovjeka, dovodeći sebe do samoispoljavanja, postižući samosvijest u čovjeku, a ne u nečem transcendentalnom. S obzirom na to da je utjelovljen u pojedinačnom, on sebe mora nadići tako da njegova suština postaje egzistencija ljudske društvene zajednice postajući objektivni duh. “Središnji politički imperativ za Deweya je bio razvijanje zajednice koja će omogućiti uvjete za rast kroz učešće u zajedničkom životu, a to učešće je suštinsko za samorealizaciju.”14 Pragmatizam nastoji utemeljiti sve znanje na sistemu istraživanja, kroz dijalog između istraživača, a u znanosti se ne nalazi nikakva utemeljiteljska istina. Pažnja je posvećivana procesu istraživanja kroz dijalog, a ne na sistemu utemeljenih predstava. Zadaća mislioca, prema pragmatičarima, jeste osigurati nove metafore koje su u službi zajednice, pa samim tim mjerilo upotrebljivosti metafore predstavlja Deweyjev politički odgovor. Za Deweyja, kao i za Hegela, individualna ljudskost počiva na njenu doprinosu društvenoj slobodi kao naslijeđu Francuske revolucije. Metafora slobode može biti odbačena ako dođe do generiranja novih metafora. Jedan od takvih primjera mrtvih metafora kao doslovnih istina koje koče progres jest metafora o nužnosti utemeljenja zapadnog demokratskog društva. Prema tome, napor intelektualne redeskripcije treba biti usmjeren na smanjenje ljudske patnje, što se ogleda u pridavanju značaja brizi za druga ljudska bića, a ne samo saznanju stvari, kroz težnje ka zajednici koje upućuju na praktičnost i dijalog.

13 14

Samir Arnautović, op. cit., str. 134. Westbrook R.B., John Dewey and American Democracy, p. 546.

PREGLED

233

Bibliografija Dewey J., Early Essays and Leibniz’s New Essays Concerning the Human Understandung, Southern Illinois University Press 1969. Dewey J., Human Nature and Conduct, Dover Publications 2002. Dewey J., Reconstruction in Philosophy and Essays, Southern Illinois University Press 1988. Dewey J., The Quest for Certainty, Southern Illinois University Press 1984. Dewey J., The Public its Problem, Ohio University Press 1954. Martin J., The Education of John Dewey, Columbia University Press2002. Rockefeller S.G., Religious Faith and Democratic Humanism, Columbia University Press 1991. Westbrook R.B., John Dewey and American Democracy, Cornell University Press1991.

234

PREGLED

Osvrti i prikazi Comments and reviews

UDK 32(497.6)(049.3)

Abdulah Šarčević . KRITIČKO PREISPITIVANJE I SPAS OD HIPNOTIČKE POSTOJANOSTI POLITIČKE I NACIONALNE NARCISOIDNOSTI1 CRITICAL REEXAMINING AND SOLVATION OF HYPNOTICAL STABILITY OF POLITICAL AND NATIONAL NARCISSISM Rezime Ovdje u Preživljenoj zemlji to je svagda horizont uma, onog što je istinito, u okvirima i perspektivama iskustva, djelovanja i senzibiliteta Ive Komšića. Ovaj tekst je napisan u toku vremena užasa, naci/konteksta. Posvjedočuje na poseban način jednostavno imenovanje činjenica, koje pripadaju jeziku stida i bola u kojem se ljudi razilaze. On je put da se odagnaju sablasti nacizma, da utihne vika mržnje, ideologije, a da se afirmira komunikativni proces tranzitivnog uma izvan fatalnosti Kainovog grada koji je sazdan na umorstvima Do toga dolazi u svojoj literarnoj misli Ivo Komšić: on dolazi do toga da jasno iskaže destruktivnu moć osvajanja i genocida, tajnu ljubavi i stvaranja; tu je samo dubina “ljudskog bola” koja je, nažalost, sve/vremena. Moderni čovjek otvara sebi put da izbjegne mahnitanje za identitetom, da identitet, prije svega nacionalni, koji je višedimenzionalan (jezik, religija, historija, vrijednosti i ćudorednosti), liši zaslijepljenosti, onih opasnosti koje nam dospijevaju iz okrilja straha i bespomoćnosti. Ključne riječi: horizont uma, jezik stida, proces tranzitivnog uma, mahnitanje za identitetom, jezik, religija, historija, imenovanje činjenica
1 Ivo Komšić, Preživljena zemlja. Tko je, kada i gdje dijelio BiH, Prometej, Zagreb, 2006. Biblioteka Memorabilium.Urednici: Neda Rudež i Božo Rudež

PREGLED

237

Summary Here in Survived Country, that is always a horizon of the mind, one thing that is true, within the framework and perspective of experience, action and sensitivity of Ivo Komšić. This article has been written at the time of horror, Nazi/context. It is a testimony, in a very special way, of simple nomination of facts, which belong to language of shame and pain in which people differ. It is a way to whip off ghosts of Nazism, to silent shouting of enmity, ideology and to promote communication process of transitive mind outside of fatality of Kain’s city built on murders. This is what Ivo Komšić promotes in his literary thought: he wants to show publicly destructive power of conquest and genocide, secret of love and creation; there is only deepness of “human pain”, which is, unfortunately, timeless. Modern human opens road to avoid craziness of looking for identity, to deprive identity, first of all national, which is multidimensional (language, religion, history, values and morality), of blindness, as a danger which origins from fear and helplessness. Key words: horizon of mind, language of shame, processof transitive mind, craziness for identity, language, religion, history, nomination of facts I. Kad bismo bar mogli reći što mislimo i misliti što smo rekli. No čini se da za to nismo stvoreni. Stvoreni smo umjesto toga za stalno stanje hipnotičke postojanosti, a ta hipnotička postojanost pravi je fantazmički imperij… Saul Bellow Želimo predstaviti i odrediti prirodu, strukturu i značenje knjige Ive Komšića. Pristup je otvoren prije svega vremenom u kojem je nastala kao literatura koja je svagda iskrena i vjerodostojna. Hoćemo li uspjeti u razumijevanju ako je vrijeme, proteklo, najtragičnije vrijeme za ljude u Bosni i Hercegovini, vrijeme obogaćeno, nažalost, onim apsolutnim zlom koje, reklo bi se, ništi svaku nadu da ćemo razumjeti ne njegovu zbilju nego njegovu
238

PREGLED

mogućnost, da ćemo se razumjeti o onim povijesnim i vremenskim događajima o kojima je Ivo Komšić pisao. Vrijeme je za nas teško uhvatljivo ili čak neuhvatljivo. A razumijevanje vremena znači odvažiti se ući u slike sačinjene od “supstancije vremena”. Naumio sam reći nešto o toj slici. Nije dovoljno da se i sam prisjetim tih tamnina vremena kada je u 20. stoljeću nada bila umorena pa smo počeli sumnjati u napredak dobra, pravde, ljudske solidarnosti. ”Preživljena zemlja” nije samo literatura, ili jasnije, tragično svjedočanstvo o stradanju i raspadu Bosne i Hercegovine. Ona je i znak da se ova supstancija vremena tragično odbacuje, da se prožimlje i sažimlje, ako se ugurava samo u prošlost. Preživljena zemlja je situirana u noviju povijest Bosne i Hercegovine; štaviše, u doticaj s evropskim zemljama i scenom svjetske povijesti, ukoliko je ona na tragičan način upletena u događaje, ukoliko je značila kraj onih lijepih predstava o Evropi i svijetu. Zasluga je autorova što ove dragocjene zapise nije ugrabila smrt, umorna nada, utučenost. Nije ih udarila ni relativistička napast, uzbuna. Ostao je dubok osjećaj onog nemogućeg, koje jeste: ”kao stupanje prema budućnosti…” (Jorge Luis Borges) Ona izražava povijesno iskustvo genocida, progona, koji i one koji su izbjegli smrt čini nesretnim u najvišoj mogućoj mjeri. Ovo iskustvo Ivo Komšić izražava jednom logikom uma, koji je u biti komunikativan od drevnih Grka, danas u smislu dijaloga između svjetova kultura, tradicija, religija, ali i logikom osjećanja koja otvara mogućnost duhu lirike, ustrajne borbe, oslobođenja. Ako svijet mrvi Bosnu i Hercegovinu, oni odani umu i solidarnosti je oslobađaju. Jer, put borbe je topos nade i zbilje, sjedinjenja uma i obrazovanja, prosvijećenosti. Ona nije osvajačka. II. Ivo Komšić napose u prvim poglavljima živi u jednoj političkoj filozofiji, daleko od novijih filistara među historičarima i političarima, koja implicira suvremeni moralitet. Mjerila su od Platona i Aristotela, do Kanta i Hegela, do Sartrea i Camusa, do Malrauxa i Thomasa Manna itd. On je odabrao smisaoni angažman, kao nekada u Pokretu otpora u Francuskoj Albert Camus, J.P. Sartre, A. Malraux, Antoane
PREGLED
239

de Saint-Exupery (1900-1944). Odviše voli svoju Bosnu i Hercegovinu, onu koja je bila stoljećima simbol multikulturalizma, onog najvišeg u civilizacijama Zapada i Istoka, odviše je volio svoj narod da bi bio nacionalist. Svoju lucidnost stavlja u vjeru u ono nacionalno osjećanje koje je svagda meta/nacionalno, koje nikada ne poriče nacionalno. On se vezuje za vrijeme, sa željom da jasno gleda i spoznaje u njemu. Nasuprot osvajačima, on vjeruje u ono u što je vjerovao i Albert Camus u toku Pokreta otpora u okupiranoj Francuskoj. Vjeruje da “postoji samo jedna korisna akcija, ona koja bi popravila čovjeka i zemlju”, jer, paradoksalno, veličina je promijenila svoj smisao: ”Pojedinac ne može ništa, pa ipak on može sve” (A.Camus). On pruža čovjeku sva njegova prava. Pravo na slobodu, revolt, na ono egzistencijalno-individualno, na beskonačnu strast u tim tamninama vremena i u mogućoj lucidnoj budnosti, toleranciji i velikodušnosti. Ivo Komšić se sav stavio u svoje iskaze. Ono je sjećanje na demonologiju divljaka, na jezik koji nam dobacuje osjećaj stida i duboke posramljenosti. Njegov ton nije nikada gospodarski samopouzdan, osvajački, trijumfalan, nego je svagda kamijevski blag, nježan, s nadom da jednom može biti dobro, a “upravo u takvoj neupadljivosti najmoćnijeg svjetla leži ono što dirljivo nadvladava” (Th.W. Adorno). I po tome je Ivo Komšić iznimno zaslužan. I za Ivu Komšića, čini mi se, moglo bi se reći da je u tom tragičnom i sumanutom vremenu mogao biti realist samo ako je bio idealist/humanist: on je među onim ljudima koji su osjetili veličinu i povijesnost ljudskog duha. Za njega postoji samo jedna pobjeda koja je poželjna, koja je vječna. ”To je ona koju nikad neće slaviti.” Samo fanatici trijumfiraju u ovom dobu ratova, brutalnih represija. Valja kazati da je i to izraz ili stil duha koji je istina povrh istina. To je bio njegov filozofsko-moralni stav i protest protiv vlastite sudbine u toku najdublje tragedije Bosne i Hercegovine. Duh je svagda opći; on nudi velike poklone i budućnosti; on je uvijek topos spajanja prošlosti i sadašnjosti, različitih formi života, jezika i tradicija, religija i metafizika. Zađe li se u unutarnji politički smisao iskaza u Preživljenoj zemlji, naći ćemo plediranje za ono meta/nacionalno, za dijalog kultura, za društvo i individuume u slobodi i miru; za duh koji

240

PREGLED

nikoga i ništa ne drži u pokornosti, koji radikalno otklanja svaki autizam, nasilje, obeščašćenje, političku perfidiju. Jer tu je svaki bog usmrćen. Ivo Komšić je uveden u najdublju metafiziku i post/metafiziku. Time se jasno pokazuje njegova narav, filozofija koja se potpuno očistila i oslobodila od onih mnijenja, ideologije nacionalizma koja potire duboku svijest o onome što je istinito. III. Tako se to kazuje. Osvajači su samo oni među ljudima koji osjećaju dostatno svoju snagu eda bi bili sigurni da uvijek žive na tim visinama i s punom sviješću o toj veličini… Osvajači mogu najviše. Ali, oni ne mogu više od sama čovjeka kada on to želi (Albert Camus). Već sam kazao da Zapisi (tako bih ih mogao imenovati) Ive Komšića svjedoče da se ništa ne može utemeljiti na sili koja sakriva gubilište, na laži. Ništa od osvajača “ne može potrajati, čak ni njegove doktrine”. On je i kao čovjek posvjedočio vrijednosti koje su humanističke, kojima se ljudi dive; tu susrećemo um kao domovinu, lucidnost u Camusovom smislu koja predstavlja ljudsku protivrječnost. Ovdje je prije svega ranjivi svijet, ugroženo ljudstvo, solidarnost, ljudsko prijateljstvo. Među onim najvećim: ”duh osjeća svoju moć i svoje granice”. Ova lucidnost obasjava pustinju u nama i izvan nas, ropstvo ideologiji koja ubija svakog drugog sudionika. Odvažnost i sreća su unutra. ”Svatko se ogleda u drugima” (Plotin). Danas je to teška punoća zrcala istodobnosti različitih vremena, “jednodušni svemir” rezonancije, ”apoteoza stapanja” horizonta prošlosti i sadašnjosti. Ljudska inteligencija nalazi utočište u miru, u dostojanstvu koje je suprotnost pogubnoj ravnodušnosti i relativističkom užasu. ”Ali je znanje, eto, njezina sloboda” (Albert Camus). U Preživljenoj zemlji središnji motivi su: volja za životom u miru i dostojanstvu, a to znači kraj ratu i stradanju. To je, čini se, ono “nepokretno tajno sunce” (Octavio Paz, Labirint samoće), forma onog morala koji uzdiže ljubav i slobodu ljudi, koji prezire laž, koja je već po sebi negiranje autentičnosti. Ništa nije prekriveno oprezom i zasljepljujućom tajnom. Postoji samo duh, koji analizira, pati, koji zapada u teški melanholični skepticizam, koji nije u stanju da laska, da se udvara i da se pretvara.
PREGLED
241

Vjerujem da je za pisca ove knjige “ura-optimizam perverzija jednog motiva koji je nekada imao bolje dane” (Th.W. Adorno). Od toga se ne mogu odijeliti kritika agresivnog nacionalizma i šovinizma, na kojemu se nikakav mir i sloboda ne mogu utemeljiti. Umaraju nas naivno optimistička očekivanja, ali i ne samo politička razočaranja. Ova filozofija “ne želi snagu koja se dijeli od pronicljivosti” (A. Camus), od slobode, mira i istine. Kod Hegela je ljubav prema znanju i znanosti, prema mudrosti, neodjeljiva od sposobnosti za lirsko. Ljubav čuva sposobnost da identificira “patologijske kvante”. Ona je sposobna da postane opća, s onu stranu depresije i apokaliptičke logike. To dolazi iz filozofske predaje, od Platona do Hegela, Adorna. To je sreća koja se ne da isforsirati. S njom, kazivao je Adorno također u doba svjetskih tamnina, ”nije drugačije no s istinom: ona se ne posjeduje, nego je unutra”. Ivo Komšić misli filozofski. U sustavu su Platon i Aristotel, Kant i Hegel, Sartre i Camus, A. Malraux i Th. Mann, Andrić i Krleža. Na putovanju egzistencijalnom i političkom, duhovnom, on čuva nadu da bi jednom moglo biti dobro, ”i upravo u takvoj neupadljivosti najmoćnijeg svjetla leži ono što dirljivo nadvladava” (Th. Adorno). Preživljena zemlja je ogledalo putovanja na kojem nije moguće misliti sa zalaskom sunca. Nismo mi osuđeni da prelazimo zvjezdane udaljenosti da bismo sebi otkrili potencijalno sjedinjujuću moć u Bosni i Hercegovini, u cijeloj Evropi: ”Svatko se ogleda u drugima. Sve je u tome kraljevstvu prozirno. Ništa nije nepomično, ništa zamućeno, te se svjetlost susreće sa svjetlošću. Svi su posvuda i sve je sve. Svaka je stvar sve stvari. Sunce je sve zvijezde, a svaka zvijezda sve zvijezde i sunce. Nitko ondje ne kroči kao po tuđoj zemlji.” Tako je govorio Plotin (203/204-269/270). To nam dolazi iz uvida trećeg stoljeća. Forme su ono što je sjedinjujuće, ma odakle dolazile. U njima je i nešto muzejsko, klasificirano; ali i nešto što ne smijemo zanemariti: ”…jedna se jedina stvar poima, a tisuću ih se gubi; ali Božanski Um obuhvaća sve stvari zajedno. U njegovoj je sadašnjosti prošlost kao i budućnost”. Nije slučajno da su ovi Zapisi oni koji čuvaju znakove tolerancije, koji su nadahnuti, i u aspektima konkretnog društvenog života, kulturom Evrope, koji ne nude doslovno činjenice doga242

PREGLED

đanja na način koji poriče univerzalnu formu duha, značaj imaginacije, ili “fantazije na realističkom temelju”. IV. Realistički aspekti su stopljeni s narativnim elementima meditiranja. Pa ipak, Albert Camus je u pravu kada kazuje da su sva osvajačka carstva prolazna. Zapisi otkrivaju ideologiju koja Evropu pokriva grobljima i koncentracionim logorima. Oni govore o dimenzijama prošlosti koja zasjenjuje sadašnjost, o “skrivenoj nesreći ili o pepelu razočaranja”. Još je znak odvažnosti duha, i kada smo zahvaćeni strahom punim spoznaje kako svijet mrvi čovjeka, a nada ga oslobađa. Nije manje logična ni suprotna ideja koja je praoblik vremena i ljudskog obitavanja na Zemlji. Možemo živjeti i s idejom: “Biti lišen nade, ne znači očajavati. Zemaljski plamenovi vrijede koliko i nebeski mirisi. Ni ja, ni bilo tko drugi, ne možemo ovdje suditi o njima... Primijeni li se riječ mudrac na čovjeka koji živi od onoga što ima, ne misleći na ono što nema, tada su oni mudraci” (A. Camus). Ivo Komšić kazuje o onome što se događa unutra: kroz patnju i stradanja ljudi u Bosni i Hercegovini, kroz sposobnost za prebolijevanje i pročišćavanje, ali ne i za samosažalijevanje. Ali uočljiva je učestalost kojom se ne predaje laži u razuzdanoj propagandi. Jer, “s lažju nastojimo obmanuti jednako i sebe i druge”; jer je “laž tragična igra u kojoj reskiramo dio našeg bića” (Octavio Paz). Želim reći da su zapisi u Preživljenoj zemlji jasni i teški, puni smisla i nagovještaja, osjećajni i inteligentni, melanholični. Oni su glas suvremenika i sudionika u teškom političkom scenariju u kojem vlada dominacija smrti, užas ravnodušnosti Evrope, oklijevanje Sjedinjenih Država, u scenariju u kojem nema nikakvog znanja “kojega bi se moglo biti prijateljem”. Mi smo svi pacijenti kulture, nostalgično tražeći vedrinu duha u onom - živjeti-zajedno. U pitanju su i evropski nacionalizmi koji su se “usijali do političkog sistema ludila”. Još u toku Drugog svjetskog rata Thedor W. Adorno, jedan od najdubljih mislilaca, pisaca 20. stoljeća, i sam izgnanik u Sjedinjenim Državama, kazuje u formi pitanja:

PREGLED

243

“Zar onda nije potreban upravo takav bijes da bi se čovjek oslobodio od opsjednutosti i od bijesa opsjednutosti? Ne treba li se upravo ono izmirujuće tek prkosom dobiti od onoga što razara?” I to je neodoljivo odvuklo Adorna u iskaz: “Nijemac je čovjek koji ne može izgovoriti laž a da u nju sam ne vjeruje.” U Preživljenoj zemlji mi smo upućeni na kritiku licemjerja lažnih advokata, na kritiku nacionalističkog formiranja svijesti u kojoj je Sizifov posao razlikovanje istine i laži. Nacionalni narcizam ili autizam pretvara sva pitanja o istini i slobodi u pitanja o moći, u osvajanje čija je logika mahnitost, moć da se poništi stvaranje. A “stvarati, znači dvaput živjeti”. Zapisi su otvoreno polje iskustva i samoiskustva, obuhvatno pitanje o “moći suđenja osjećaja života” u doba planetarnih tamnina. Oni su i ogledalo Evrope koja je čula vapaje. Ali je ona sinonim za vrijednosti mira, slobode i istine. To je novo stanje u koje je dospjela Evropa – i ne samo Evropa – u toku razvitka posljednjih desetljeća. Mi nismo više kod sebe samih, u našim rasutim, sebi dovoljnim i raznovrsnim dijelovima naše planete. Mi smo upleteni u događaje, ugroženi smo jednim događanjem, koje se ne ograničava samo na užu domovinu... Evropa je nerazmrsivo zapletena u krizu svijeta, a ova kriza nije takva da bilo ko zna ingeniozno rješenje. Naprotiv, svako ko je djelatan u političkom ili ekonomskom događanju, zbiljski je svjestan da smo se mi svi na Zapadu i Istoku polako približili graničnim zonama života i preživljavanja i da moramo uvidjeti kako bismo mogli izbjeći prekoračenje ove granice za spas svih nas (Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Europas, Beiträge, S.10-11). V. Preživljena zemlja Ive Komšića jeste i to iskustvo u Evropi: da smo se mi ne samo u Bosni i Hercegovini približili “graničnim zonama života i preživljavanja”. Zapisi su nalik na spoznaju očaja i ljubavi, na “plodno preživljavanje”. Oni pate, ali pate od istine, od čudesne melanholije sa poezijom u srcu. Znaju da smo bili osuđeni na usud i život, na obmanu i na razočaranje, na raskomadani odslik koji jeste Evropa u Bosni i Hercegovini. Zapisi nose u sebi moralitet i umnost riječi, koje su kraj ludila i raskomadanosti čovječnosti.

244

PREGLED

“...I kada pobjeđuje lažni glas, mi imamo malo razloga da shodno stvari budemo tolerantni. Poštenje je ideal za koji postoji uvjerljiva alternativa” (Alexander & Margarete, Mitscherlich, Die Unfähigkeit zu trauern). Od izraza u Preživljenoj zemlji dobijamo ono što očekujemo: uvid u cijelu epohu koja je totalna pomrčina, u patnje čije se prebolijevanje i iscjeljenje ne traži na pogrešnom mjestu: u onom Destrudo, u pustoši i mržnji. Ivo Komšić zna što je exodus same inteligencije, za strategijsko potiranje tolerancije, dijaloga, ljubavi, ljudskog ophođenja. Ustvari, suprotnost tome je stvaranje, što “znači željeti stvoriti svijet (ili ograničiti svoj, što je zapravo isto)“, svijet u kojemu je skrovište putem ljubavi jedini spas iz doba koje u strahu nalazi temeljni oslonac. Ljudi su odgovorni za svoja djela. I to je ishod jedne neizražene i izražene filozofije uma i slobode, koja stvara sustav zajedničkog egzistiranja, ispreplitanja svijeta i sopstva. Preživljena zemlja je ogledalo povijesti, ona odražava političku i moralnu filozofiju Ive Komšića; zaronila je u unutarnjost najtragičnijeg vremena, tragične i tužne zemlje. U toj tragediji i divljanju fašizma ništa nije pročišćeno i ojačano. On ništa ne skriva od onoga što se događa u toj beskrajno tužnoj zemlji, osuđenoj na smrt; ni prostor a ni vrijeme: vidio je žrtvu koja osvjetljava naš život. Čuvao je i sjene života, lik ipak vedrog i na kraju sretnog Sizifa čija su tragedija i apsurd nenadmašni; sve se raskriva u vrevi događanja i borbe za opstanak Bosne i Hercegovine, koja ne pristaje na delirij autizma i nacionalsocijalizma, na gubitak individualnosti čovjeka i naroda, ne prepušta se okolnostima prostora i vremena. Preživljena zemlja, ako se čita povrh autističkog ništavila u likovima agresivnog nacionalizma i neofašizma, čuva ideju slobodnog individualnog života, u svakom prostoru, u poeziji reorganizacije formi života, u poeziji životnog projekta onog što je političko, što je zajedničko, što je velika tendencija vremena u Evropi. Uvijek se odgovaralo na posebno vrijeme. A otvorenost iskaza je išla do takve krajnosti. On otvara svoj duh koji je sprega prostora i vremena, koja iskazuje svoju vlastitu moć, na djelatnost ljubavi, s onu stranu “patoloških kvanta”. To nije ona apstraktna ljubav koja je subjektivni kapital filistara znanja i angažmana, koji je bio predmet kritike J.P. Sartrea, najutjecajnijeg intelektualca u 20. stoljeću, A. Camusa i Th.W. Adorna.
PREGLED
245

Teoretski govoreći: Ivo Komšić ne pripada generaciji koja se obrazovala u polju apokaliptične logike; naprotiv, u postapokaliptičnim figurama mišljenja i djelovanja. U ovoj tužnoj zemlji to je značilo pripadati jednoj filozofiji u Evropi, ne na njezinom rubu, iako u formi rubne egzistencije, u kojem politika znači pripadati određenom prostoru, vremenu, tonalitetu sudbine. Pisac zna ulogu sredstava kao što su agresija, laž, lukavstvo, slijepo žrtvovanje ljudi. Camus je govorio da nam je to poznato stoljećima i to su teški i “gorki dokazi”. Ono što nam preostaje – to je da prihvatimo stvaralački proces, s onu stranu bezizlaznih poriva, to je put dijaloga, interkulturalnog uma, “put časti bez iluzija, mudre čestitosti i upornosti u jačanju ljudskog dostojanstva” (A. Camus). Napokon, tako znamo da čuvanje dostojanstva i duha nije pustoš. Politički i svaki drugi angažman, kao što je bio Sartreov, nije uvećavanje tamnina neofašizma i neonacionalizma. Mi moramo živjeti s tim iako to pozitivno iskustvo i danas zvuči utopijski i romantično. Ako nismo izgubili smisao za zajednički život, za uzajamnu i plodnu komunikaciju, za “sintetički momenat” u spoznaji i djelovanju, za iskonsku rezonanciju egzistiranja. Ali danas to jesu decentrirani centri, jeste volja za stvaranjem koja je uvijek lokalna volja za formama života za više generacija. VI. Jasno, to je utopija u povijesnom kontinuitetu ove tužne zemlje s onu stranu straha i histeričnih diskursa, fundamentalizma u ideji, u kultu smrti, u potiranju svijeta religija. To je barem ono što bih htio reći: mi čujemo krikove mržnje, perfidiju djelovanja, medijskog terora. Želim znati da li je istina da se “religija gubi ako se u njoj čovjek gubi”, da u nama postoji regija u “kojoj nisu razdijeljeni logičko i lirsko”. Vjerovatno najznačajnije u Preživljenoj zemlji - pravo svakog pojedinca na mir i slobodu, protiv nasilne smrti, one doslovne i one simboličke, pravo žrtve na istinu, protiv demonskih opsesija, ropskih strasti, prinude osvete u ljudskoj unutarnjosti. Hirovita hijerarhija, sumanuta filantropija, koja eksperimentira s bićima koja su već izgubila svoje ljudske kvalitete - govorim naravno u svoje ime - zahtijevaju jasnoću svijesti i duha.

246

PREGLED

Doista, za ljude koji imaju poštovanja prema sebi i drugima, ako odbijaju da nastanjuju ovaj otok u našoj galaksiji sa strahom i mržnjom; ako ne podnosimo prisutnost naših drugih, onda smo zatvoreni u kozmičku usamljenost, zatvaramo se pred životom. Jer otvorenost u egzistencijalnoj političkoj i socijalnoj filozofiji jest “svijet u kojem se suprotnosti izmiruju, a svjetlost i sjena se spajaju” (Octavio Paz). Autor nam je – u čitanju koje je uvijek uzimanje i davanje – htio pokazati ne samo vertikalnu srodnost s Transcendencijom, s Bogom, u nekim lirskim iskazima, u rekonstruiranju utopijskih potencijala, radikalnog impulsa pravednosti i slobode u svijetu religija, ali na putu meta-nacionalnog, s onu stranu diktature spasitelja. Ovo je literatura koja ne posvećuje osvajanje i mržnju, u kojoj je autor s duhom, energijom, autor koji nije umoran s pojmom slobode. S njome nadilazi samoću koja nastaje putem otuđenja, zaborava i ignoriranja. Dotiče problem odgovornosti, bijega u “javni delirijum”, problem doba “psiho-šarlatana”, onih koji se penju prema Nebu dok se ne pretrgnu i survaju u Ništa. Ono što me fascinira to je da najinteresantnije sociološke i političko-filozofske teme ovog doba, ne samo u Evropi, ostaju u središtu jedne jasne i opuštene argumentacije. Prije svega, to je pojam latentnog i manifestnog totalitarizma. U ovoj izmučenoj i tužnoj zemlji, “između krika i šutnje”, “između svečanosti i čuvanja mrtvaca”, Ivo Komšić kao čovjek ne pristaje na “paranoidne scenarije konačne bitke”, koji donose patnju i smrt. Povratak na svijet znači lucidno uočavanje ovog sistema sumanutog nacionalizma, koji u beskraj rasteže autizam pojedinih sistema na svim razinama, i među intelektualcima. VII. Krik tužne zemlje razdire svaki konzervativizam, i penje se prema Nebu, onome višem ili dubljem. Pitamo se: Gdje je taj plemeniti duh koji u ime slobode širi neurozu u Evropi, na jedan hladan i pristojan način? “Dragi bože, nije za mene da sve to razmrsim...” Mi znamo što danas znači približavanje “posljednjih dana”. Jer, U tim posljednjim danima imamo pravo, pa čak i dužnost, da pročistimo naš um. U vrijeme općeg slabljenja autoriteta

PREGLED

247

oslabio je i autoritet vladajućih oblika mišljenja, onih formi koje su mnogo učinile da nas dovedu do očaja, do bezdana... (P. Sloterdijk). Otvoreno ću, kao i Ivo Komšić, reći da mi je tuđa sklonost prema mržnji i zaboravu. On je raskrio povijest tužne zemlje između poraza i tišine, života i smrti, ali je jasno da ona nije raskinula svoju veliku i jedinstvenu predaju: obećanje zajedničkog života, s onu stranu opsjena, osvajanja, smrti. Odatle, “Kainov grad sazdan umorstvom” - jeste Tužna i Tragična zemlja koja ne nadilazi svoju samoću u Evropi. Kao da može proći kroz nju bez pomoći svojih očiju, bez hermeneutike šutnje i suza. To je možda teško čuti. Ali je ovdje iskustvo, “stečeno usred strahovitih potresa”, tajna, muka cijelog života od plavetnila i snova nacionalnog duha do velikih masa koje su bile osuđene na smrt, a ideologa se to nije ticalo, kao ni Grad/Država/ koji se raspada, koji je vrlo blizu granicama svijesti i uma. Vjerujem stoga da je Preživljena zemlja ogledalo u kojem imamo vjerodostojne dokaze da mi dolazimo iz života, a ne smrti, u kojem narod promatra sebe samog, proživljava usamljenost i u smrti, pročišćava je, “proživljava kao iskušenje i obećanje zajedništva”. S njom spoznajemo što znače: krivnja, prekid lucidnosti duha, poraz u demisioniranju. Ništa se ne pretvara u nacionalsocijalizam u kojem je sumanuta filantropija, “neumorna smrt bez kraja”. U izgnanom životu se ne uživa. Ima nešto besramno u tome da se to tako slavi: moć razdora koja želi da postane konačna. Novi poredak dubokih promjena u političkom, i društvenom životu, koji je istodobno unutarnja mjera veličine očaja u Bosni i Hercegovini; u njemu su sa slobodom i dostojanstvom individuuma, ma kojem narodu pripadao, dati najviši ideali čovječanstva. Politika, koja je svagda vezana uz pravo, uz kulture koje su forme života, političke, moralne i religiozne institucije - znači i pravo da se čuva vlastita tradicija duha, običajnosti, da se živi prema vlastitoj vjeri. Istina je pak da ovdje i ideja o relativnosti kultura nalazi svoju granicu, koja nije u protivrječnosti s principima građanskog društva, s idejom o slobodi i ravnopravnosti svih ljudi. Ivo Komšić je znao kazati riječi nade koje je trebalo izreći, znao je prepoznati sposobnosti za mir, sreću i ljubav. To su one sposobnosti o kojima govori i drevna i moderna evropska filozofija
248

PREGLED

a koje se razvijaju kroz uzajamno djelovanje kultura, tradicija, u formama zajedničkog života, koje pak presahnu ako se odvoje. U izolaciji, u teroru straha, u nacionalnim egoizmima razara se porijeklo i uvjet duha. Danas, čini se, zasjenjuju nas razgovori sjena “koje vode dva bića preko dolina i preko brda Evrope” (A. Camus). VIII. Ovdje je Preživljena zemlja uzdignuta na razinu očaja i nade. Ona nas osposobljava da oblikujemo svijet u najvišoj nadi. Ona je i sjećanje kojim se hoće sačuvati vjerodostojno svjedočanstvo o apsolutnom zlu kojim se olakšava bol, ali ne uklanja. Imamo razloga reći da je njezina poruka višestruka. To je snaga duha da se odupre barbarizmu nacizma, da se pokloni povjerenje slobodi i pravdi zajedničkog života, da se ova beskrajno tužna zemlja dovede do duha veličine koji je i duh Evrope, koja snosi odgovornost “zbog osamljenosti pred koju je postavljena” (A. Camus). Ima u Preživljenoj zemlji prizora koji izazivaju bolno i vedro uzbuđenje: od onih koji javno prepoznaju strahote rata, dalekosežne posljedice odluka, iluzija, do gotovo lirskog prizivanja beskrajne brige o onima najbliskijim. Poruka je kao i u svim velikim tragedijama. Albert Camus je bio u pravu kada je govorio o Francuskoj u toku Drugog svjetskog rata. Govorio je kao i Ivo Komšić o filozofiji koja je dobra za život. Ljudi i narodi ne vide uvijek u čemu je njihov izgled na slobodu, mir i pravdu, to što je “njihovo pravo na bogatstvo”. Mi se otvaramo kazanom u Preživljenoj zemlji ako se borimo protiv ravnodušnosti i lakomislenosti u nama ili izvan nas, u Evropi u kojoj je i umno i neumno. Ono je toliko umno koliko je neumno: umno utoliko što sagledava idolopoklonstvo, neumno utoliko što se okreće protiv svog vlastitog cilja, koji je prisutan samo tamo gdje se ne mora potvrditi ni pred kojom instancijom, niti pak pred intencijom: nema sreće bez fetišizma (Th.W. Adorno). Za ono o čemu piše Ivo Komšić, o tome da znamo samo puste obzore na način koji raskriva “korumpirani ogranak čovječanstva”, na kraju 20. stoljeća, za što nema dovoljno izraza, za paranoidnu

PREGLED

249

poziciju, za “ideju zla”, za onaj pogubni senzibilitet u ljudima koji je omogućio apsolutno zlo, i dalje predstavlja izvor pouke za sve nas. Još uvijek nam je potrebno znati da trpimo od “ideje zla”, da je otvoren put do pitanja o porijeklu apsolutnog zla. “Mi stvaramo slobodu i neslobodu, sreću i nesreću, i tamo gdje se mi pritom pozivamo na našu prirodu, na naš ‘karakter’, o kojem sve ovo ovisi, samo se nedovoljno opravdavamo” (A. Mitscherlich, Aggression - Spontaneit Gehorsam). Pitamo se o zonama konflikta, agresivnih poriva i ideja, o sistemima i vidovima ponašanja koji dovode do brutaliziranja života i komunikacija. Cijeli socijalni sistemi se rastvaraju kao prividne konstrukcije. Preživljena zemlja Ive Komšića i implicite i eksplicite jeste na tom putu. Duhovno: on smjera na Malrauxa, Camusa, Sartrea i neke druge pisce. On ljudima predaje vjerodostojna dokumenta za ono radikalno: Destrudo, koje je prekriveno mitologijama i krivim pojmom naroda, koji se konzervira u karikaturu. IX. On nastoji reflektirati o ratu, o životu i ljubavi, a da pritom ne stvara lažne samo/slike, kolektivna raspoloženja, ideologije. Životne borbe u svakodnevlju i u politici u najširim kontekstima. Knjiga završava s jedinstvenim i značajnim dokumentima. Neki pasaži su dati u iskazima pathosa, a njegova poezija zrači: jasno, usamljeno, jako, svijetlo, čudesno, melanholično, jednostavno: čudesno i lijepo. Recimo također, hermeneutika Preživljena zemlja je specifična forma literature i kritike, o ratu u Bosni i Hercegovini. Ona diskurzivno funkcionira, s formalnim obzirima i jezičkim eksperimentima. Ivo Komšić nije alarmist i kao značajan akter u političkoj povijesti Bosne i Hercegovine, čija je uloga bila i u tome ne popustiti pred katastrofilijom i mržnjom, ne razderati lice ove zemlje koja je odavno imala znakove inteligencije, interkulturalne, pluralističke javnosti, estetičkog iskustva, blizine i apstrakcije, ljubavi prema drugotnosti Drugoga, radost u onom velikom i cijelom, moć humora i predstavljanja. I Preživljena zemlja i iskazima

250

PREGLED

vjeruje u te vrijednosti. I ona je više: ona je kritička refleksija midlife crisis. Pripada esejistici političke filozofije koja ne podliježe sili kao ideologiji, kao gestama osvajanja. To su i komentari o akterima rata, o dobu u kojem je došlo do pomračenja uma, u kome su strasti postale slijepe pred užasom umorstva i zlog trijumfa. Da bi se spasila neizmjerno tužna zemlja, jedina Utopija u Evropi, koja vlastitom težinom svoje historije pritišće samu sebe, izlazi u susret idiotiji paranoidne laži i mržnje, puritanskog haračenja, ona utjehu može naći ne u osrednjosti duha, nego u kulturi koja je put da se preživi zlo i nepravda koja je ljudima nanijeta od drugih ljudi. Ta kultura predstavlja napredak humaniteta. Danas to zvuči kao deziluzionistička romantika. Ali ta zemlja tada odbija da kazuje: “Ja sam pri kraju sa svim snovima.” Radi se o “do suza prkosnoj laudatio temporis acti”. Ivo Komšić je iskazao mogućnosti povijesne svijesti, duha čija je moć da susreće ono negativno, samu smrt, i da joj odolijeva, kako je to definirao Hegel u svojoj Fenomenologiji duha kojoj je dvjesto/ godišnjica objavljivanja i koju je Komšić iznimno dobro studirao. Preživljena zemlja je u središtu tragedije, presijecanja mira i sreće, u formama dramatske strukture. Ona čuva one jedinstvene sposobnosti koje se oblikuju i razvijaju samo kroz uzajamno, multikulturalno djelovanje, koje splasnu ako se odvoje jedna od druge (Adorno). Već u ratnim danima opažanje obrazovano na strahu “od onog što se opaža”, ili na kontemplaciji o mogućnosti preživljavanja ne samo jednog nacionalnog identiteta, Ivo Komšić tematizira aktuelne probleme ove surove povijesti. On nam pomaže da bolje razumijemo i Adornovo pitanje “Zar je sjećanje, kojim se hoće sačuvati ono što ipak prolazi, odvojivo od ljubavi?” Tako počinje osiromašenje interesom za fundamentalnom pozicijom, kod nas za tamninom nacionalizma, za politikom koju Karl Schmitt definira posredstvom kategorija prijatelj i neprijatelj. S tim interesom samo se ustoličuje sumanuta i licemjerna filantropija, politika, napose u Evropi, model ugasnuća sposobnosti da se drugi opaža i misli kao takav, da se izgubi ono Plotinovo: da uvijek sudjelujemo u Drugome, da se svagda ogledamo u Drugome, da je ta “invencija najviši od različitih oblika sreće što ih može podariti literatura” (Jorge Luis Borges).

PREGLED

251

X. Mi nestajemo u politici onako kako je definira Carl Schmitt (1888-1985: Der Begriff des Politischen) u smislu odnosa prijatelj i neprijatelj. Tu nismo kadri da potremo megalomanske iluzije, beskorisnost vlastite muke usred laži; nismo kadri postići sreću mira i pravde, moramo se zadovoljiti prividom. Ivo Komšić izvlači nadasve sve posljedice iz ideologije sile i nasilja, uobičajene i svemoguće. Usuđujem se prizvati ono što je paranoidno iskustvo gubilo iz vida i što nalikuje na novu romantičnu iluziju ili na Novu utopiju. Preživljena zemlja je iskaz duha koji se uči na drami iskustva i samo/iskustva, u kojem se susreću i teorija i praksa, “događaj i uvid”. Ova politička filozofija znači svojevrsno sudjelovanje u kompoziciji svijeta, ona je ogledalo ljudske nade da će se ljudi početi ponašati kao umna bića. Tada će moguće reći i vjerovati u to: Ako čast i mudrost ne pripadaju meni, neka pripadnu drugima. Neka nebo postoji, makar meni dopalo mjesto u paklu. (J.L. Borges) Rekao bih da je Preživljena zemlja, koja je ispunjena autentičnim i dragocjenim dokumentima i svjedočanstvima, uvid u krizu novije povijesti Bosne i Hercegovine, u patologiju doba, one moći koja je lišena uma i morala, koja se dogodila, ipak, u središtu Evrope, evropske civilizacije, one čudesne prosvijećenosti koja je prizivala filozofe od Platona do Kanta i Hegela - ona je makar i implicitno situirana u središnja pitanja ljudskog života. Povijest Bosne i Hercegovine, s užasima, i prisjećanjem na onu fascinaciju nacionalsocijalizmom, pojačava uvid u neizmjerna zlodjela čovjeka i teške stranputice ljudskog roda i naroda. Ni sada nije moguće reći da su progoni naroda ono što pripada samo prohujalim dobima. Prizivamo ideju filozofije da je čovjek umno biće, da je sposoban za djelovanje primjereno umu, ljudskom dostojanstvu, ideji slobode, koja je dovoljna da se dobro živi: u miru, a ne izigravanju slobode i religije. Doista, tako je moguć interkulturalni um, povrh pošasti relativizma i monomanije sistema. Mogući su u vlastitim kulturama

252

PREGLED

i tradicijama i povrh njih živa koegzistencija i zajednički život. Nasilnost, ideologija, izokretanje religije u politiku, onemogućavaju život dostojan čovjeka, pretvaraju samoodgovornost u karikaturu i laž, jer je za sve to moguće okrivljavati samo ljude. To jest očajnički čin, ali za vedrog Sizifa, čak sretnog, kako ga opisuje Albert Camus na kraju knjige Mit o Sizifu, jer je Sizif, paradoksalno, ne samo figura opasnosti nego i nade. Facit: Filozofija koja nastoji da obuhvati prošlost i budućnost, koja je sposobna da uči na sudbini progonjenog čovjeka, progonjenog naroda, ne vrhuni u defetizmu i u slijepim nadama koje kazuju: “Sve je dobro.” Ne prihvaća aveti osvajača, izabira stvaralački stav, veličinu egzistencijalnog uma i emocije. Ona ima ne samo vulgarno/političku volju za mirom. Po onome kako se privikavamo na jad postojećeg mjerimo veličinu izgubljenog. Još uvijek je mudri i sabrani idealizam samostvaranja, ne samo u umjetnosti, u literaturi, drami, filmu, u slikarstvu, u svjetlosti moralnog uma, još uvijek je ovaj novi stari idelizam mjera realizma političkog i društvenog života. Ono “Sve je dopušteno” odavno je dobilo lik nacizma ili nacionalsocijalizma koje okončava u patologiji doba, osvajanja, nasilja i mržnje. U povodu Preživljene zemlje rekao bih da je to jasan poduhvat, odlučan, za koji je potrebno razumijevanje, očajnička mudrost koja je svijest u dubini nade i uma, koja poklanja svoju moć ne iluzornim pokličima nego svjetlosti koja dospijeva iz života u ovom, ipak, središnjem (ne samo u geopolitičkom) polju Evrope. Bile su moći stvaranja ponižene upravo u ovoj Evropi, spravljene moćima koje su opasnost za Evropu, za osnove civilizacije, za sfere dobra i vrijednosti. Fascinacija nacizmom ne samo u doba Hitlera znak je gubitka sposobnosti za demokratsku senzibilnost: za zajednički život i za empatiju; i to unutar visokih i naprednih kultura. Ipak, u kojem mentalnom sustavu se gubi sposobnost za zajednički život različitih religija, tradicija, jezika, ćudoređa? Da li naprimjer samo u Evropi, u kojoj nacionalne države imaju veoma dugu tradiciju, nasuprot Sjedinjenim Državama u kojima postoji zajednica pluraliteta

PREGLED

253

religija, tradicija, jezika, od useljavanja, u kojima je postignuta uzajamna rezonancija uma i slobode, zapadnih vrijednosti i političke stvarnosti? Postoji nacizam bez tajne, “iluzorni povik zaslijepljena” čovjeka. Ovo iziskuje neizmjerni napor da se uoči ponesenost ideologijom, put strpljivosti i velikodušne lucidnosti, one koja je u biću vedrog i sretnog Sizifa, napora koji je “svjedočanstvo jedinog dostojanstva čovjekova”. Ovdje u Preživljenoj zemlji to je svagda horizont uma, onog što je istinito, u okvirima i perspektivama iskustva, djelovanja i senzibiliteta Ive Komšića. Ovaj tekst je napisan u toku vremena užasa, naci/konteksta. Posvjedočuje na poseban način jednostavno imenovanje činjenica, koje pripadaju jeziku stida i bola u kojem se ljudi razilaze. On je put da se odagnaju sablasti nacizma, da utihne vika mržnje, ideologije, a da se afirmira komunikativni proces tranzitivnog uma izvan fatalnosti Kainovog grada koji je sazdan na umorstvima. Do toga dolazi u svojoj literarnoj misli Ivo Komšić: on dolazi do toga da jasno iskaže destruktivnu moć osvajanja i genocida, tajnu ljubavi i stvaranja; tu je samo dubina “ljudskog bola” koja je, nažalost, sve/vremena. Moderni čovjek otvara sebi put da izbjegne mahnitanje za identitetom, da identitet, prije svega nacionalni, koji je višedimenzionalan (jezik, religija, historija, vrijednosti i ćudorednosti), liši zaslijepljenosti, onih opasnosti koje nam dospijevaju iz okrilja straha i bespomoćnosti. Preživljavanje zemlje moguće je jedino ako se odreknemo sistematskog omalovažavanja, poniženja drugih, što neminovno vodi i u nacionalnu katastrofu. U povijesti Bosne i Hercegovine ne oskudijevamo u onim najmudrijim i najrazboritijim, koji nisu fanatični poklonici pakla, ne oskudijevamo u povijesti empatije, koja je i čas svijesti. To je politički i kulturni faktor kod nas. On stvara kultiviranog čovjeka koji nije onaj poput Himlera koji svira Bacha ili Mozarta, čita velika literarna djela, a potom ide na posao u Auschwitz. Bez obzira na to otkuda dolazimo, mi smo postali svjesni da su pakao i bezdan svagda mogući. I u nacionalnim osjećanjima, u tragičnom diferenciranju nacionalnih emocija. Ali to pokazuje – i u stanju očajavanja koje je samo forma samo/iskustva – mogućnost puta civiliziranja nacionalnog
254

PREGLED

osjećanja, u znaku umske zajednice, osjećanja kojim se ipak otklanja opasnost, strah, i na kraju rat. To se ne izokreće u licemjernu demagogiju. Taj ljudski, oslobođeni nacionalni osjećaj, koji nije vječna danost, zna da je teško nositi krivnju i odgovornost, golemu nesreću u povijesti. Veličina tog nacionalnog osjećanja je zajednički život u raznovrsnosti, i on, taj život u zajednici, jest ambivalentan, ironičan, vrsta sudbe i njenog natkrivljavanja, ironična, umno/ prosvijetljena. Da: “Nema sunca bez sjene i valja upoznati noć.” Onaj vedri i nadasve mudri Sizif, usred očajavanja, zna svoju sudbu. “Sama bitka da se dospije do vrhunca dostatna je za ispunjenje ljudskog srca. Valja predstaviti Sizifa sebi, zamisliti ga sretnim” (A. Camus). Jeste: ovaj je mit tragičan, to je stoga što je njegov junak svjestan. Zbilja, gdje bi bila njegova muka kad bi ga nada u uspjeh na svakom koraku podržavala? (A. Camus) Preživljena zemlja dovodi na scenu moć kritičkog uma, civilizirano nacionalno osjećanje, ideju tolerancije i senzibilnosti za mir, slobodu i pravdu, i kao ujedinjujuću snagu u cijeloj Evropi, za uspjelu, pozitivnu kulturu nacionalnih osjećanja, koja počivaju na samorefleksivnim osobama, na vjeri i umu, s onu stranu nacionalne arogancije. To je ono što je iznimno vrijedno u Preživljenoj zemlji. Nacionalno nalazi svoj smisao u onom meta/nacionalnom. Po tome se ona razlikuje od knjiga drugih političara. Ona je legitimacija pisca, u kojoj ona briga za Bosnu i Hercegovinu zablista u ustrajavanju, u naporu da se ona sačuva u svojoj egzistencijalnoj pluralnosti, da se savladaju pogubne sablasti nacizma u novom vidu. Jedina misao koja oslobađa duh za stvaranje jest život u raznovrsnosti, oslobođena nada, “dubina ljudskog bola”. Jer: Stvarati, to napokon znači dati neki oblik svojoj sudbini. (A. Camus)

PREGLED

255

UDK 32(049.3)

Vesna Ivanović ZANIMLJIV UDŽBENIK O TEORIJAMA I METODAMA POLITIČKE ZNANOSTI1 INTERESTING TEXTBOOK ABOUT THEORY AND METHODS IN POLITICAL SCIENCE

Sažetak Orijentacija svakog društvenog znanstvenika prema njegovu predmetu određena je njegovim ontološkim i epistemološkim stajalištem. Ta stajališta najčešće nisu eksplicitna nego implicitna, no određuju pristup teorije i metode kojima se koriste društveni znanstvenici. Gledište je autora da bi svi politolozi trebali prepoznati i priznati svoje ontološko i epistemološko stajalište, te biti sposobni braniti to stajalište od kritika koje se upućuju s drugih stajališta. To znači da moraju razumjeti alternativna stajališta o tim fundamentalnim pitanjima. Ključne riječi: bihevioralizam, epistemologija, feminizam, interpretativna teorija, komparativne metode, kvalitativne metode, kvantitativne metode, marksizam, normativna teorija, ontologija, politička znanost, racionalni izbor Summary Each social scientist’s orientation to their subject is shaped by their ontological and epistemological position. Most often those
1 David Marsh and Gerry Stocker, Theory and Methods in Political Science, Palgrave Macmillan, New York, 2nd ed, 2002 David Marsh i Gerry Stocker, preveli Tonči Kusar i Davor Stipetić, Teorije i metode političke znanosti, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005.

PREGLED

257

position are implicit rather than explicit, but, they shape the approach to theory and the methods which the social scientist utilises. In authors view, all students of political science should recognise and acknowledge their own ontological and epistemological positions and be able to defend these positions against critiques from other positions. This means they need to understand the alternative positions on these fundamental questions. Key words: behaviouralism, comparative methods, epistemology, feminism, interpretive theory, Marxism, normative theory, ontology, political science, qualitative methods, quantitative methods, rational choice; Drugo izdanje Teorija i metoda političke znanosti u punoj mjeri i s razlogom se oslanja na uspjeh prvog izdanja. Proizašle izmjene su u velikoj mjeri odraz komentara o prvom izdanju. Najvažniji je novi dodatak posebno poglavlje o problemima ontologije i epistemologije koje nam omogućuje razmatranje fundamentalnih pitanja o tome što se može spoznati o svijetu politike i kako se može konstruirati spoznaja tog svijeta. Dodano je i poglavlje o marksizmu, koji - iako je u početku 21. stoljeća možda izašao iz mode - ipak predstavlja važan pristup političkoj znanosti, zatim poglavlje o kombiniranju kvalitativnih i kvantitativnih metoda, te poglavlje o ulozi ideja u objašnjavanju političkih fenomena. Sva su druga poglavlja ili potpuno revidirali autori iz prvog izdanja ili su ih drugi autori odveli u novom smjeru. Izostavljena je rasprava o teorijama države. Naznačeno je kako će ovo pitanje tvoriti jezgru neke nove knjige u Palgraveovoj biblioteci Political Analysis. Uz popis slika, tablica i okvira, predgovor drugom izdanju i bilješke o autorima, ovu knjigu sačinjavaju Uvod, tri dijela koja obuhvaćaju velika područja: Pristupi, Metode i Problemi, te Zaključak. Prvi dio čini sedam poglavlja pod sljedećim nazivima: Biheviorizam, Racionalni izbor, Institucionalizam, Feminizam, Interpretativna teorija, Marksizam i Normativna teorija. Drugi dio ima četiri poglavlja: Kvalitativne metode, Kvantitativne metode, Kombiniranje kvantitativnih i kvalitativnih metoda, i Komparativne metode. Treći dio čine dva poglavlja: Struktura i djelovanje, i Institucije i ideje.
258

PREGLED

U Uvodu knjige Gerry Stoker i David Marsh pružaju pregled odgovora na znatna važna pitanja o prirodi političke znanosti. Dovode nas u podnožje razumijevanja cijelog raspona političkih znanosti kao discipline i pohvale raznolikosti. Iako izučavanje politike vuče porijeklo barem još od Platona, autore zanima njegov suvremeni izraz. Rasprava je usredotočena na središnji skup pitanja koja bi željeli postaviti svi koji se počinju baviti disciplinom kao što je politička znanost: Postoji li jedan najbolji pristup izučavanju politike? Što se sve nalazi pod okriljem predmeta politike? Što se misli pod znanstvenim pristupom izučavanju politike? Kakva je veza između izučavanja politike i stvarne političke prakse? Postoji li standardna metoda koju valja primijeniti dok provodimo politološko istraživanje? Zapravo, politička znanost prikazana je kao širok pokret s različitim polazištima i interesima, ali zajedničkom predanošću postizanja boljeg razumijevanja politike. Ključni izazov nije pokretanje kampanje za jedinstvenost, nego zauzimanje da se raznolikost kombinira s dijalogom. U zasebnoj tablici obuhvaćena je raznolikost pristupa koji se u obrađuju u knjizi, a u svakom se pristupu razmatra odgovor na pet problema na način da se razmatra njegova definicija politike, a zatim promatra što on smatra znanstvenim doprinosom i koje metode preferira, te se potom ispituje njegov odnos prema svijetu politike i njegov stav prema normativnoj političkoj teoriji. Iza Uvoda slijedi poglavlje “Koža, a ne košulja: ontologija i epistemologija u političkoj znanosti” Davida Marsha i Paula Furlonga, koje je podijeljeno na tri glavna odjeljka. Prvi odjeljak opisuje što mislimo pod terminima “ontologija” (op. doslovce, teorija “bitka”; ontološko stajalište izražava nazor istraživača o prirodi svijeta) i “epistemologija” (op. doslovce, teorija spoznaje; epistemološko stajalište izražava istraživačev nazor o tome što možemo spoznati o svijetu i kako to možemo spoznati), te ukratko razmatra zašto su ta pitanja važna. Drugi odjeljak prikazuje različita stajališta o ontologiji i epistemologiji, te argumente koji se iznose u korist i protiv tih stajališta. Podrobnije su prikazani: pozitivizam, interpretatističko stajalište i realizam. Potom se ilustrira kako različita stajališta određuju pristupe kojima se koriste istraživači u svom istraživanju, usredotočujući se na istraživanja u dva široka područja: globalizaciji i višerazinskom upravljanju.
PREGLED
259

Poglavlje “Biheviorizam” Davida Sandersa, kratko ocrtava korijene biheviorizma (filozofski su mu korijeni u 19. stoljeću u djelima Augusta Comtea i logičkom pozitivizmu “Bečkog kruga” iz 20-ih godina 20. stoljeća) i sažima ključne analitičke tvrdnje koje ga utemeljuju. Potom razmatra glavne kritike koje se, s različitim stupnjem opravdanosti, upućuju bihevioralističkom pristupu, te opisuje jednu važnu studiju - Whiteleyevu i Saydovu analizu političkog aktivizma - koja objašnjava neka pozitivna obilježja bihevioralističke analize. Posljednji odjeljak razmatra utjecaj koji biheviorizam i dalje ima na suvremene istraživače politike. U poglavlju “Racionalni izbor” Hugha Warda skiciran je razvoj metoda racionalnog izbora. Racionalni je izbor nastao kao dio bihevioralističke revolucije u američkoj političkoj znanosti u 50-im i 60-im godinama 20. stoljeća. Oslanja se na metodologiju koja potječe iz ekonomije, za razliku od biheviorizma koji se temelji na sociologiji ili psihologiji. U osnovi je teorije racionalnog izbora da ljudi “součeni s nekoliko pravaca djelovanja najčešće čine ono za što vjeruju da će dati najbolji ukupni ishod”. Pokazano je da sebični pojedinci neće uvijek sudjelovati u kolektivnom djelovanju radi unapređenja zajedničkog cilja. Iako priznaje da su ljudski motivi složeni, mainstream teorija racionalnog izbora pretpostavlja da su pojedinci prilično često sebični. Pojam sebičnog interesa potencijalno je izrazito elastičan. Ispitana su četiri tipa kritike racionalnog izbora: ograničena racionalnost, sociologijska kritika, kritika koju upućuju psiholozi i kritika iz matice političke znanosti. Pojedinci se često oslanjaju na kratke upute preuzete iz ideologija, kao ekonomizirajućim sredstvom u donošenju odluka: primjerice, glasuju za stranku koja ima ideološku oznaku koja im sugerira da ona najvjerojatnije služi njihovim interesima, zato što je upoznavanje sa stvarnim stranačkim programom trošenje vremena, iako nije novčano skupo. Birači se često oslanjaju na to da će im informacije pružiti vođe. Autor zaključno argumentira da je racionalni izbor najbolje držati priborom, a ne pristupom. Razmatrajući “Institucionalizam” Vivien Lowndes ukazuje kako su institucije ponovno u modi, iako ne nužno u svome starom ruhu. Izvedena je implicitna teorija i metoda tradicionalnog institucionalističkog pristupa u političkoj znanosti. Potom je istraženo “novo” u “novom institucionalizmu”. Naznačeno je
260

PREGLED

sedam struja novog institucionalizma i na različitim primjerima pokazana novoinstitucionalistička analiza na djelu (pr. usporedbom zdravstvene politike u Francuskoj, Švedskoj i Švicarskoj, Immergut (1992) pokazao je kako institucionalizacija “veta” bolje objašnjava utjecaj skupina za pritisak nego početna moć samih skupina). Zaključuje se da je novi institucionalizam pogrešno opisivati kao “teoriju”, i da se može bolje shvatiti kao “organizirajuća perspektiva”. Novi institucionalizam možemo smatrati “širokim, iako šarolikim, pristupom politici”, koji na okupu drži tvrdnja da “su institucije varijable koje objašnjavaju veliki dio političkog života i koje su, uz to faktori koji trebaju objašnjenja”. Snagu novog institucionalizma moguće je pronaći u njegovu multiteorijskom karakteru, koji zahtijeva procjenu suprotstavljenih sudova izvedenih iz različitih političkih teorija. Poglavlje “Feminizam” Vicky Randall pokazuje kako je feminizam potekao izvan akademskih zidova kao ideologija kritičkoga i razornoga društvenog pokreta. Pojavio se kao pokret i skup ideja čija je svrha unapređenje statusa i moći žena. Od uskrsnuća feminizma kasnih 60-ih godina 20. stoljeća prevladavale su tri struje: liberalni feminizam (naglasak na pojedinačnome i racionalnosti, razlikovanju privatnoga i javnoga, te mogućnosti reforme institucija), marksistički feminizam (iz klasičnih tekstova preuzeti ili domišljato pokazati kako je izrabljivanje žena svrhovito za kapitalizam) i radikalni feminizam (prepoznajući rat spolova kao osnovno sredstvo političke borbe i otvarajući time vitalni prostor za analizu mehanizama muške moći ili “patrijarhata” i različitih bojišta na kojima se on mora voditi). Squires (1999) sažima feministički poriv kao “političko stajalište koje nastoji promijeniti ravnotežu moći između žena i muškaraca u korist žena, što komplicira percepcija da među ženama postoji ravnoteža moći te da, isto tako, kategorija žene i sama može biti proizvod patrijarhalnih odnosa”. U svakom slučaju, feministička je perspektiva prijeko potrebna političkoj znanosti. Vrijedna su bila postignuća feminističke politologije u osiguranju punog i prepoznatljivog objašnjenja žene kao političkog aktera. “Interpretativna teorija” Marka Bevira i R.A.W. Rhodesa počinje naznakom o važnosti interpretacije. Prva jednostavna premisa jest da ljudi djeluju na temelju vlastitih uvjerenja i
PREGLED
261

preferencija. Druga je zajednička premisa svih interpretativnih pristupa to da se ljudska uvjerenja i preferencije ne mogu iščitati iz objektivnih činjenica o njima, kao što su njihova društvena klasa, rasa ili institucionalni položaj. Za varijante interpretacije u glavnim crtama su prikazani pristupi: hermeneutike i etnologije, poststrukturalizma i postmodernizma. Pokazana je povezanost s drugim interpretativnim pristupima koji se općenito nazivaju subjektivnošću, racionalnošću i relativizmom, te dat primjer tog pristupa “na djelu”, istražujući različite varijante tačerizma. Utvrđena je torijevska, liberalna, vigovska i socijalistička tradicija u Velikoj Britaniji, te njihove različite analize tačerizma. Zasebno se vrednuju glavne kritike koje se upućuju interpretativnim pristupima u političkoj znanosti. Ovo poglavlje ukazuje na to da je vrijeme za povratak povijesnim i filozofskim korijenima discipline, da slijedimo Coleridgea i pitamo: “Što to znači?” Poglavlje “Marksizam” Davida Marsha pokazuje da marksizam još uvijek može mnogo toga ponuditi modernim politolozima. Prvo je ispitano kako se marksizam mijenjao u odgovoru na niz izazova. Klasičnim marksizmom zove se inačica marksizma koja je prevladala prvih 100 godina nakon Marxove smrti. S klasičnim marksizmom se obično povezuju četiri srodna “izma”: ekonomizam, determinizam, materijalizam i strukturalizam. Prema gledištu klasičnog marksizma, marksizam se temelji na znanstvenom načelu dijalektike: povijesni je razvoj uvijek obilježen procesom u kojem protuslovlja u tezi podržavaju antitezu u kojoj se ta protuslovlja razotkrivaju, te se potom stvara sinteza koja postaje nova teza. Ovdje je važno dvoje: marksizam se smatra znanstvenim: postavio je teoriju povijesti koja je vremenski i prostorno univerzalno primjenjiva; marksizam je i emancipacijsko stajalište zato što ima viziju napretka koja će rezultirati krajem izrabljivanja. Trenutačnu korisnost marksizma autor je ilustrirao ispitujući porast strukturne nejednakosti koji se od 70-ih godina 20. stoljeća zbiva i u Britaniji i u SAD-u. U zaključku se navodi da je marksizam i dalje relevantan zbog tri glavna razloga koja su istražena u ovom poglavlju: 1. Kapitalizam još uvijek sadržava značajna protuslovlja. Na taj način on za sebe tvrdi da je progresivna snaga u trenutku kad se uvjeti u mnogim dijelovima svijeta pogoršavaju (svjetska financijska tržišta zaslužuju evokativni
262

PREGLED

epitet Susan Strange: živimo u doba “kasino kapitalizma”). 2. Kapitalizam se temelji na izrabljivanju, kako je to prije stoljeće i pol naglasio Marx. 3. I na nacionalnoj i na međunarodnoj razini, društva obilježavaju goleme nejednakosti. Kako navodi Steve Buckler u poglavlju “Normativna teorija”, još od Platona i Aristotela, političke su filozofe zaokupljala pitanja o najboljem mogućem životu i o najboljem političkom poretku (koji bi promicao takav život). Da bi se stekao osjećaj o današnjem položaju normativne teorije razmotren je napad koji je na normativnu teoriju početkom 20. stoljeća izvršio filozofski pokret poznat kao “logički pozitivizam”. Zasebno je pokazana interpretativna teorija (rad filozofa jezika Ludwiga Wittgensteina, filozofa Petera Wincha, Alasdaira MacIntyrea), kritička teorija i dijalektika (Max Horkheimer i Theodor Adorno, Jürgen Habermas), deontološka teorija i vrijednosni pluralizam (Isaiah Berlin, John Rawls, Michael Sandel). Zaključuje se da jedan od najtradicionalnijih pristupa političkoj znanosti - normativna teorija - zadržava i svoju intelektualnu vrijednost i svoje društveno značenje. U “Metodama”, drugom dijelu knjige, ispituje se cijeli raspon kvalitativnih i kvantitativnih tehnika koje su nam na raspolaganju, sagledava kako se te tehnike mogu kombinirati, te razmatraju potencijali i ograničenja komparativne metode u razumijevanju političkih fenomena. Poglavlje “Kvalitativne metode” Fione Devine ispituje ulogu kvalitativnih metoda u društvenim znanostima općenito, posebno u političkoj znanosti, razmatra ontologijske i epistemologijske osnove kvalitativnog istraživanja, ocjenjuje kritike koje se često upućuju kvalitativnom istraživanju i razmatra noviji primjer kvalitativnog istraživanja o izbornoj volatilnosti na općim izborima 1997. koje su proveli autorica i njezini kolege. Kvalitativno je istraživanje ukazalo na to da je još uvijek prisutan utjecaj obitelji i klase na rano glasačko ponašanje. Taj utjecaj oblikuje predodžbu koju birači imaju o političkim strankama, uključujući i potporu određenoj stranci i suprotstavljanje drugim političkim strankama. Priroda rane političke socijalizacije u obitelji i lokalnoj zajednici utječe i na to koliko je privrženost nekoj stranci jaka ili slaba. U poglavlju “Kvantitativne metode” Peter John pokazuje složenost i suptilnost kvalitativnog istraživanja. Autor ispituje
PREGLED
263

četiri aspekta kvalitativnog pristupa: prikupljanje podataka i upravljanje podacima; prednosti koje su vezane uz kvalitativnu metodu; uobičajene prigovore tim metodama; te različite tipove analize koji se mogu primijeniti, uključujući multivarijantne metode. Uostalom, dosadno je čitati članke koji pripovijedaju o tome “kako sam proveo istraživanje”, s pričama o slijepim ulicama i pogreškama. Mnogo više se postiglo zalaganjem za standard replikacije i novom kulturom otpora protiv “frizerske” analize podataka. Istodobno dok se politološki metodolozi zalažu za više transparentnosti, brzi je napredak statističkih tehnika, što ga je omogućila brzina suvremenih računala, transformirao cijelo područje. Poglavlje “Kombiniranje kvalitativnih i kvantitativnih metoda” Melvyn Reada i Davida Marsha usredotočeno je na neke probleme koji nastaju pri integriranju kvantitativnih i kvalitativnih metoda. Iskustvo iz istraživačke prakse ukazuje na to da se tradicionalna filozofska podjela između kvantitativnih i kvalitativnih metoda sve više shvaća kao lažna dihotomija. Iz odjeljka o kombiniranju istraživačkih metoda izdvajamo Denzinovu “trianguliranu perspektivu”. Denzin utvrđuje pet zasebnih metodologija: (1) ankete; (2) intervjuiranje; (3) analizu dokumenata; (4) izravno promatranje; i (5) sudjelujuće promatranje. Denzin pravi i razliku između triangulacije unutar metoda i triangulacije između metoda. Zasebno se razmatraju dvije studije slučaja u kojima je primijenjena kombinacija kvantitativnih i kvalitativnih metoda: prva se bavi glasovanjem o prijedlozima zakona zastupnika u britanskom Donjem domu, a druga je usredotočena na objašnjenje promjena koje su se dogodile u strukturi britanske javne uprave potkraj 80-ih i u 90-ima. U zaključku autori ukazuju kako istraživači moraju biti fleksibilni i prilagodljivi, a to podrazumijeva upotrebu kvantitativnih i kvalitativnih metoda gdje je to prikladno. Poglavlje “Komparativne metode” Jonathana Hopkina usredotočeno je na odnos između teorije i komparativne metode te na probleme koji nastaju u dizajniranju komparativnog istraživanja. Istraživanje “s velikim N“ (velikim brojem slučajeva) u kojem se primjenjuju kvantitativne tehnike trenutačno je prevladavajući oblik empirijske kontrole u nekima od najprestižnijih politoloških časopisa. Cilj istraživanja s velikim N jesu robusna i ekonomična poopćavanja o društvenom i političkom životu, fokusirajući se na
264

PREGLED

zajedničke značajke (popratnu varijaciju), a ne na razlike između slučajeva. Kvalitativno istraživanje manjeg broja slučajeva (s malim N“) često se smatra metodološki “mekom” opcijom, koja je po sebi manje stroga od kvantitativne analize. Historijskoinstitucionalistička literatura u komparativnoj političkoj ekonomiji, na primjer, prepuna je usporedbi Britanije, Francuske, Njemačke, Švedske i SAD-a, no zanemaruje potencijalno zanimljive južnoeuropske slučajeve. U zaključku se kaže kako je ovdje komparativna metoda opisana i ispitana kao, u biti, pozitivistička metodologija. Matica komparativne politike i dalje je pozitivistička, te komparaciju primjenjuje za repliciranje (ili pokušaj repliciranja) teorijski pretpostavljenih uzročnih odnosa. Treći dio knjige, “Problemi”, bavi se onime što bi se moglo opisati kao dva ključna metateorijska izazova s kojima se suočavaju politička znanost i društvene znanosti općenito. Prvi ispituje kako je u izučavanju politike osjećaj za akciju i izbor najbolje kombinirati s osjećajem ograničenja i mogućnosti. Ljudi stvaraju povijest, ali ne u uvjetima vlastitog izbora - možda je to svakidašnja istina, ali istina koju politolozi u svojim objašnjenjima moraju uzeti u obzir. Mnoge od ključnih rasprava u političkoj znanosti okreću se oko pitanja o tome koji je tip faktora - strukturni faktori ili faktori djelovanja - najvažniji u objašnjavanju političkih događaja. Neki se autori uvelike fokusiraju na proučavanje ponašanja pojedinaca (npr. ukazivanje na talente i/ili slabosti Georgea W. Busha; to su pitanja djelovanja: o Bushevu stilu, psihologiji i karakteru raspravlja se u odnosu prema tome koliko uspješno obavlja dužnost predsjednika) i skupina i njihovih učinaka na političke ishode. Drugi su usredotočeni na strukturne faktore, primjerice na način na koji preobrazbe u ekonomiji i državnim institucijama utječu na političke promjene (npr. rasprava o vanjskim izazovima s kojima se suočava američka vlada; to su pitanja strukture: i “globalizacija”, i međunarodne institucije, i prijetnje okolišu mogu se navoditi kao strukturni trendovi ili uvjeti na koje američka vlada mora reagirati ili u sklopu kojih mora djelovati). Poglavlje “Struktura i djelovanje” Stuarta McAnulla pokazuje da se djelovanje odnosi na mogućnost (intencionalnu ili ne) pojedinca ili skupine da utječe na svoju okolinu. Struktura se obično odnosi na kontekst, na materijalne uvjete koji određuju raspon akcija koji
PREGLED
265

je akterima na raspolaganju. Autor zasebno razmatra strukturalizam, intencionalizam (npr. Smith pokazuje da pluralizam smatra da, ako skupine nemaju pristup vlasti, to je zato što se nisu dovoljno potrudile ili što im interesi nisu bili dovoljno ugroženi) i dijalektičke pristupe, te nalet postmodernizma i morfogenetski pristup. U zaključku se kaže da opasnosti strukturalizma, intencionalizma i postmodernizma izgledaju ozbiljno, što istraživača dovodi u napast da usvoji stajališta koja ne uzimaju dovoljno u obzir složenost društvene stvarnosti. Istraživanjem odnosa između strukture i djelovanja zapravo se “suočavamo s najakutnijim društvenim problemom ljudske egzistencije”. U poglavlju “Institucije i ideje” Mark Blyth tvrdi da se najbolje smislen posao u političkoj znanosti može obaviti usporedbom radova teoretičara koji - unatoč tome što u svojim istraživanjima primjenjuju zajedničke pojmove - djeluju s radikalno drukčijih ontoloških i epistemoloških stajališta. I teoretičari racionalnog izbora i više “historijski” orijentirani znanstvenici - svaki zbog svojih unutrašnjih razloga - prvo su se okrenuli institucijama, a tek zatim idejama, kako bi objasnili stabilnost i promjenu u svojim teorijama. Privrženost jednoj ontologiji a priori ima visoku cijenu. Ropsko pristajanje uz jedno stajalište beskorisno je za razumijevanje svijeta koji se stalno mijenja, budući da samo usporedbom onoga što konkurentne ontologije proizvode nešto, zapravo, uopće možemo spoznati o supstanciji. Filozofija, iako jest važna, važna je samo u onoj mjeri u kojoj nam pomaže u provođenju stvarnog istraživanja. Čim neko ontološko stajalište počne stvarati flastere za postojeće teorije umjesto novih uvida, vjerojatno ga treba napustiti u korist svih zainteresiranih strana. David Marsh i Gerry Stoker u “Zaključku” pokazuju kako su četiri točke osobito važne: ontološka i epistemološka pitanja značajna su i pridonose objašnjenju različitih pristupa i načina djelovanja u političkoj znanosti koji su ispitani u ovoj knjizi; drugo, različitost je odredbena značajka svakog pregleda razvoja političke znanosti od Drugog svjetskog rata; treće, važno je priznati razlike i izbjeći restriktivnu monopolizaciju discipline; četvrto, premda fuzija između pristupa nije moguća, učinkovit dijalog je i moguć i koristan.

266

PREGLED

Iako su Amerikanci najjača sila u političkoj znanosti, u posljednjih nekoliko desetljeća ta disciplina je postala istinski međunarodni poduhvat. Urednici knjige “Teorije i metode političke znanosti” David Marsh i Gerry Stoker, profesori političke znanosti na sveučilištima u Birminghamu i Manchesteru, okupili su niz izvrsnih stručnjaka i, zajedno s njima, napisali nedvojbeno jedno od najboljih i najutjecajnijih djela o suvremenoj političkoj znanosti. Svi su autori u ovoj knjizi profesionalno vezani uz Britaniju. Točno je da ova knjiga nije laka za čitanje, kao i da se uspinjanje na visine političke znanosti u nekim trenucima odvija s teškoćom. Napredovanje kroz različite pristupe i različite istraživačke metode koje se upotrebljavaju u političkoj znanosti lakšim su učinila dobro strukturirana i putokazima obilježena poglavlja. U svakom slučaju, knjigu “Teorije i metode političke znanosti” iskreno preporučujemo bosanskohercegovačkoj javnosti, politolozima, znanstvenicima, stručnjacima i studentima sociologije, filozofije, ekonomije, kulturalnih studija i dr. Kao što je na njezinim koricama i naznačeno, jedna od pouka ove knjige je da su discipline društvenih i humanističkih znanosti razvojno bile i ostale isprepletene i povezane.

PREGLED

267

UPUTA ZA AUTORE KOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA “PREGLED” Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima “Pregled”-a. U časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji i one koji ne podliježu tom postupku. Radovi se kategoriziraju u sljedeće osnovne kategorije: - izvorni naučni članci - izlaganja sa naučnih i stručnih skupova - stručni članci - osvrti - prikazi - prilozi - prijevodi Objavljujemo: a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene rezultate istraživanja koja korespondiraju sa osnovnom misijom časopisa b) izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet da prethodno nije objavljeno u zborniku radova skupa c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladu sa osnovnom misijom časopisa e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i drugih stručnih publikacija f) korisne priloge iz struke i za struku a ne moraju predstavljati izvorna istraživanja g) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovaraju osnovnoj misiji časopisa

PREGLED

269

Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedeće uvjete: 1. Radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman, font - 12), uz prilog odgovarajuće diskete, koji se šalju poštom ili elektronskim putem. 2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. 3. Tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, sadržavati koncizne podnaslove. 4. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju stajati ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi. 5. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju obavezno biti priložena objašnjenja. 6. Svaki rad treba sadržavati naslov paralelno na b/h/s i na engleskom jeziku, ispred teksta sažet prikaz autorske elaboracije teme, u trećem licu, ne više od 250 riječi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), ključne riječi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), kao i spisak korištene literature na kraju rada. Bez navedenih elemenata nijedan rad neće biti objavljen. 7. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1) autorskog tabaka/arka, odnosno šesnaest (16) kartica. 8. U radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili srpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica)

Radove slati na: Redakcija “Pregleda”, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, 71000 Sarajevo n/r g-đa Fuada Muslić, sekretar redakcije tel: 221-946, e-mail: javnost@unsa.ba

270

PREGLED

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->