You are on page 1of 20

Dante Aligijeri -Pakao

PRVO PJEVANJE

Napola na�eg �ivotnoga puta


U mracnoj mi se �umi noga stvori,
jer s ravne staze skrenuv�i zaluta.

Ah, kakva bje�e, mucno li se zbori,


ta divlja �uma, gdje drac staze krije!
Kad je se sjetim, jo� me strava mori.

Cemernija ni samrt mnogo nije;


al' da bih kazo, �to tu dobro na�oh,
ispricat mi je druge zgode prije.

Ja ne znam pravo, kako tamo za�oh


tako sam bio snom omamljen, kadno,
zalutav�i, sa prave staze sa�oh.

Al' kad sam stigo jednom brijegu na dno,


tamo, gdje kraj je onoj bio drazi,
�to nagna stravu u srce mi jadno,

pogledah uvis te mu le�a spazih


vec odjevena zrakama planeta,
�to pravo vodi svijet po svakoj stazi.

Tada presta malo strava da mi smeta


�to svu noc nije srcu mira dala,
noc provedenu u toliko sjeta.

I kao covjek, koji je iz vala


bez daha na kraj isplivo, pa gleda
natrag na vodu opasnu sa �ala,

tako i duh moj, jo�te sklon da preda,


na ono se je osvrtao �drijelo,
�to �ivu proci nikome jo� ne da.

Odmoriv malo utru�eno tijelo,


uz obronak se pusti dadoh, gdjeno
na donjoj nozi te�i�te je cijelo.

Al' istom da cu uzbrdo, kad eno


odnekud panter brz i gibak pao,
s krznom, �to bje�e od pjega �areno;
i nije mi se vi�e s oka dao,
vec me u hodu prijecio sve jace,
pa sam se vracat vi�e puta stao.

Bija�e jutrom, te se sunce zace


da di�e s istim zvjezdama ko tada,
Kad bo�ja ljubav po prvi put mace

te stvari divne; pa mi tako sada


to nje�no doba i taj cas o zori
probude nadu, da je dobru rada

i ona zvjerka u svijetloj odori,


al' tol'ko ne, da ne bih premro cio,
kad vidjeh gdje se lav preda mnom stvori.

Taj kao da je na me doci htio


od gladi bijesan, podigav�i �iju,
reko bi: i zrak upla�en je bio;

i vucica, �to izgleda�e sviju


po�uda sita u svojoj suhoci,
i zbog koje vec mnogi suze liju.

Strah s njena lika s toliko mi moci


na du�u pade, te mi nadu ubi,
da cu vrhunca ikad se domaci.

Ko �to su onom, �to dobitak ljubi,


na misli samo plac i jadi ljuti,
kad do�e vrijeme gdje mora da gubi,

tako i mene zvijer nemirna smuti,


�to prilazeci stade da me ganja
polako tamo, gdjeno sunce �uti.

Za vrijeme ovog nizbrdnog lutanja


iskrsne netko ispred ociju mojih,
na oko slab od preduga cutanja.

U pusto�i kad vidjeh kako stoji:


�Smiluj se� � viknuh � �na nevolje moje,
tko bio, sjena il �iv covjek koji!�
_________________

--------------------------------------------------------------------------------

�Vec nisam covjek; bjeh u dane svoje,


a roditelji, lombardajsko pleme,
iz Mantove mi bjehu obadvoje.

Sub Julio, al' kasno, rodi�e me;


Rim me za dobrog Augusta znade,
kad bogova je la�nih bilo vrijeme.

Bio sam pjesnik; stih moj slavu dade


Eneji, �to iz trojskog do�e grada,
Ilion gordi po�to spaljen pade.

Al' kud ce� natrag ti do onih jada?


I za�to me ce� uz brijeg ljupki smjelo,
�to svih je izvor i uzrok naslada?�

�Ta ti li si Vergilij; ono vrelo,


gdje rjecitosti kljuca rijeka prava?�
odvratih prignuv zasti�eno celo.

�Ti, �to si svjetlost pjesnika i glava,


nagradi ljubav, koju za te gojih,
i koja tvoj mi spjev u ruke dava!

Ja poklonik sam remek-djela tvojih,


i lijep stil, �to na me pa�nju svrnu,
samo iz djela tvojega usvojih.

Pogledaj skota, �to me natrag vrnu!


Mudrace slavni, ne daj mi podleci;
sve �ile mi i bila pred njim trnu!�

Vidjev gdje placem, on ce nato reci:


�Stazama drugim poci ti je sada,
s tog divljeg mjesta �eli� li uteci;

jer zvijer, �to daje toliko ti jada,


tim putem ne da da se krecu ljudi,
vec dotle smeta, dok im smrt ne zada;

a tako zle i divljacne je cudi,


da uvijek �udnjom nezasitnom di�e
i jelo u njoj glad jo� veci budi.

S mnogo se zvijeri pari, i s jo� vi�e


njih ce se parit, dok Hrt ne pohiti
i dok joj bolnom smrcu ne kidi�e.

Taj ne ce zemljom, novcem da se siti,


ve� mudrost, ljubav, krepost su mu hrana;
me� Feltrom ce mu dom i Feltrom biti.

Italiju ce spasti od zlih dana,


za koju pade djevica Kamila,
Evrijal, Niz i Turn od smrtnih rana.

Tu zvijer ce svuda gonit njegva sila,


dokle je opet ne vrati u pako,
otkle je zavist prvi vo� joj bila.

Stog dr�im, da je dobro za te, ako


za mnome po�e�, a ja vo�om cu ti
biti, i pro� ce� vjecnim mjestom tako,

gdje uzvike ce� ocajanja cuti


duhova drevnih, �to se bolom gu�e,
klicuci drugoj smrti, da ih sputi.

Vidjet ce�: neki u ognju se skru�e


zadovoljni, jer nadaju se stici,
ma kada bilo, me� bla�ene du�e;

a k potonjima htjedne� li se dici


dostojnija ce du�a doci tada,
s njom cu te pustit, kad mi bude ici,

jer onaj car, �to tamo gore vlada,


zato, �to njegove nisam znao vjere,
ne pu�ta sa mnom do svojega grada.

Njegvo se carstvo na sve strane stere,


al' ondje su mu prijesto, vlast i dvori;
o sretan li je, koga odabere!�

�Pjesnice�, rekoh, �cuj, �to glas moj zbori:


tako ti boga, kojeg nisi znao,
da bi me jad taj minuo, i gori,

vodi me, kud si malocas me zvao,


pa da pred vrata svetog Petra dodjem
i gdje je, veli�, jad na du�e pao.�

I on se krene, a za njim podjem.


_________________

--------------------------------------------------------------------------------
DRUGO PJEVANJE

Vece umira�e dan, i mrak je sinji


vece svemu �ivom trude ubla�ivo,
�to god se gdje na na�oj zemlji kinji,

a ja sam sam tegobe i�cekivo


putovanja i uce�ca u jadu,
�to sve ce pricat pamcenje mi �ivo.

Nek muze mi i genij pomoc dadu!


Pamet, �to pisa, kud mi noga gazi,
nek ovdje vrijednost poka�e na radu!

�Pjesnice!�, rekoh, ��to me vodi�, pazi,


da li je snaga dosta jaka moja,
prije no strmoj povjeri� me stazi

Silvijev otac, prica knjiga tvoja,


u besmrtni je svijet za �ivucega
jo� tijela po�o i uz cula svoja,

pa ako mu je protivnik zla svega


sklon bio, slavno misleci na djelo
i tko ce izic i kakav od njega,

to bje�e pravo, kad se sudi zrelo,


jer od njeg je, po vi�njoj zapovijedi,
poteko Rim i rimsko carstvo cijelo,

koji i koje, pravo reci vrijedi,


za sveto mjesto bjehu odabrati,
velikog Petra nasljednik gdje sjedi.

Na putu, kad ga tvoja hvala prati,


on o svom slavlju �to�ta doznat smjede,
�to ce i temelj papskom pla�tu dati.

-------------------

Kasnije tamo Sud Izbrani grede,


da jaca vjeru, koja cilj imade,
da na put spasa svakoga dovede.
Al' ja da idem? Tko da vlast mi dade?
Eneja nisam, nisam ni Pavao;
da nisam vrijedan, znam, i svak to znade.

Jer strah me, kad bih na taj put se dao,


da ludo po�em; mudar si i bolje
shvaca� no �to bih ja to reci znao.�

Ko kad tko ne ce, cemu se privolje,


pa s novih misli stari naum mijenja
i pocinjati nema vi�e volje,

i meni tako, dok razmi�ljah, jenja


na onom mra�nom visu snaga �iva
onoga prvog odlu�noga htjenja.

�Ako li shvatih, �to u tebi biva�,


veledu�noga cuh gdje progovara,
�to ti se plahost sad u du�i skriva,

�to cesto takve zapreke nam stvara,


da stajemo pred casnim djelom kao
pla�ljiva zvjerka, kad je oko vara.

Da bi tog straha rije�iti se znao,


cuj za�to do�oh i �to slu�ah tamo
u prvi cas, kad bi mi tebe �ao.

S onima bijah, �to im nema kamo,


kad bla�ene cuh glas i lijepe �ene,
takve, da �eljah slu�iti joj samo.

Od zvijezde jace sjale su joj zjene;


an�elskim glasom, nje�na sva i draga,
u svom govoru prozbori spram mene:

�O mantovanska du�o svakom blaga,


�to glas ti svuda traje jo� i ne ce
potamniti, dok svijetu bude traga,

moj prijatelj, al' ne prijatelj srece,


do zapreka u pustu sti�e kraju,
tako da natrag od straha vec krece,

i, strah me, tako luta u ocaju,


da kasno sti�e moja pomoc spora,
po onome, �to o njem cuh u raju.
-------------------

Sad po�i, pa mu snagom svoga zbora


i svim pomozi, da ne trpi �tete,
da utjehe i meni do�e hora.

Ja sam Beatrice, �to ti dajem svjete;


sa mjesta do�oh, kud te�im ponovo;
iz mene zbori ljubav, �to me krete.

Pred lice kad se vratim gospodovo,


hvalit cu cesto pred njim cine tvoje.�
I tad za�uti, a ja rekoh ovo:

�Kreposna �eno, jedina zbog koje


od svih stvorenja ljudski rod je veci,
pod najmanjim �to krugom neba stoje,

za nalog tvoj sam tako haran sreci, da


najbr�i bi posluh do�o kasno,
i �to god �eli�, dosta ti je reci.

Al' ka�i, kako bez straha i lasno,


si�e u ovo sredi�te s visina
rajskih, kud opet natrag �eli� strasno?�

�Kad �eli��, rece, �znati do tancina,


kazat cu kratko, za�to se ja amo
ne bojim zaci, sve do tih dubina.

Bojati se je one stvari samo,


�to ima moc, da zlom nas kakvim mori,
od drugih za�to da se pla�it damo?

A mene takvom bog milostiv stvori,


da nit sam va�oj na dohvatu bijedi,
nit za me plamen toga ognja gori.

U nebu �ena plemenita sjedi,


�to �ali smetnju, koju ti spomenuh,
i bla�i stroge bo�je zapovijedi.

Do Lucije sa molbom ova krenu


i rece: �Vjernog spomeni se svoga,
koji te treba ba� u ovom trenu.�
Ko protivnica svega okrutnoga
do�av�i k mjestu, sjedjeti gdje svikoh
s Rahelom drevnom, Lucija ce stoga:

�O Beatrice, prava bo�ja diko,


pomozi onom, koji se istace
nad mno�tvom, jer te ljublja�e toliko!

Ne cuje� li ga, gdje u jadu place?


Zar ne vidi�, gdje sa smrcu se bori
na rijeci, od koje more nije jace?�

Nema ga, tko se tako brzim stvori,


da stece srecu il' da zlu utece,
ko ja �to si�oh, kada cuh �to zbori,

sa mjesta, koje svatko bla�en stece,


u skladne rijeci uzdajuc se tvoje,
za tebe dicne i svijet gdje ih rece.�

Kad svr�i ovo obja�njenje svoje,


na stranu placuc sjajne oci svede
i tim ubrza dola�enje moje.

I do�oh, evo, kako ona htjede:


zvijeri te oteh, �to ti na put pade,
kojim se pravce uz brijeg divni grede.

Al' �to je? Za�to, za�to sada stade?


�to srce misli kukavne ti plijene?
Kud mu�evnost i smjelost ti se dade,

kad tri se za te prebla�ene �ene


u nebu brinu, a rijec moja gleda
k buducem dobru da ti pogled skrene?�

Kao �to cvijece klone s nocnog leda


i zatvori se, a kad sunce grane,
otvoriv ca�ke cvjetanju se preda,

tako se meni snaga vracat stane,


a srce smjelost osjeti sve jacu,
pa cu ko covjek, kada du�om dane:

�O milosna, �to pomo�e mom placu,


a i ti, dobri, �to se odmah tr�e,
kad njene rijeci istinite zacu,

toliku �elju u srce mi vr�e


rijecima svojim, da mi poci godi
i naumu se prvom vratih br�e.

Sad hajd, jer sad nas isto htjenje vodi:


ti ucitelj si, vo� i moj gospodar!�
Tako mu rekoh; i kad sta da hodi,

strmim i divljim putem po�oh bodar.


_________________

--------------------------------------------------------------------------------

TRECE PJEVANJE

Kroz nas se ide u grad sviju muka,


kroz nas se ide, gdje se vjecno place,
kroz nas se ide do propala puka.

Pravda nam tvorca vi�njega potace;


bo�anska svemoc, mudrost, �to sve znade,
i prva ljubav graditi nas zace.

�to god stvorenja prije nas imade,


vjecno je, pa smo i mi vjecna vijeka;
tko u�e, nek se kani svake nade.

Ovakva vidjeh mrka slova prijeka


vrh jednih vrata, pa cu tad ovako:
�Tvrd mi je, vo�o, smiso tih izreka.�

A on, �to svemu domi�lja se lako,


re�e: �Sad ne daj, da te sumnja svlada,
malodu�je nek ovdje umre svako.

Sad stigosmo do mjesta te�kih jada,


ko �to ti rekoh, gdje se svijet jati,
�to blagodati uma li�en strada.�

I nato rukom moju ruku hvati


i vedrim licem, �to me osokoli,
u tajno carstvo po�e da me prati.
Tu uzdisanje, plac i jauk boli
sa sviju strana zrak bez zvijezda para,
te sprve suza obraze mi poli.

Raznolik govor, rijeci boli, kara,


uzvici gnjeva, o�tra mukla glasa,
uz pljesak ruku � sve to buku stvara,

�to svuda kru�i ne stajuci casa


u zraku, gdje je bezvremena sjena,
ko pijesak, kad ga vjetar ustalasa.

A ja, kom glava bija�e smetena,


rekoh: �Moj me�tre, �to cujem otale?
Tko je ta celjad bolom utucena?�

A on ce: �Na taj bijedni nacin �ale


�alosne du�e svih, �to svoje dane
pro�ivje�e bez pogrde i hvale.

S an�ela zlim su zborom pomije�ane,


�to nit su bogu vjerni ostat htjeli
nit bunit se, vec stajahu sa strane.

Progna ih raj, jer lijep ostat �eli,


al' niti dublje ne prima ih pako,
da ne bi gre�ne na obijest zaveli.�

A ja cu: �Vo�o, �to ih ti�ti tako,


da takvim placem nadimlje im grudi?�
Odgovori mi: �Kazat cu ti lako.

Bez nade u smrt svi su ovi ljudi;


slijepa im �ica svak se tako stidi,
da svac'ji udes u njih zavist budi.

Svijet ne ce da se spomen na njih vidi;


Milost i Pravda od njih lice krije.
O njima dosta: pogledaj i idi.�

I motrec vidjeh barjak gdje se vije


i juri krugom tako brza leta,
kao da nikad sklon pocinku nije.

A za njim tol'ko natislo se ceta,


da ne bih nikad vjerovo ni znao,
da smrt toliko pokosi vec svijeta.

I kad sam neke prepoznavat stao,


sjen onog vidjeh, �to ko slabic znani
iz svojih ruku visok cin je dao.

Razabrah odmah, da se u toj strani


rod onih sinjih kukavica krio,
�to bog ih mrzi i njegvi du�mani.

Taj jad, �to nikad ni �iv nije bio,


sav gol od mno�tva osa, �to tu vrvi,
i obada je ljute suze lio.

Ovi im lice �arahu do krvi,


a krv i suze kaplju im do nogu,
gdje sve to beru neki gadni crvi.

I motrec dalje, vidjeh celjad mnogu


gdje se na brijegu silne rijeke sliva,
pa rekoh: �Vo�o, daj da znati mogu,

tko su i po kom obicaju biva,


da svi su tako �eljni prijeci vodu,
koliko vidim kraj tog svijetla siva.�

�Razumjet� rece, �tu ce� cijelu zgodu,


kad Aherontu vrh obala pustih
u na�emu se ustavimo hodu.�

Tad, po�to oci zasti�ene spustih,


da dodijo mu ne bih besjedama,
do rijeke vi�e rijeci ne izustih.

Kad eno gdje ce la�om prema nama


zbog stare kose bijel starac poci,
vicuci: �Jao, gre�ne du�e, vama!

Nikad se u raj ne nadajte doci!


Na drugi brijeg ce svatko sa mnom sade,
u oganj i led i do vjecne noci.

A ti, �to amo, �iva du�o, pade,


dalje od ovih pokojnih se smjesti!�
A kada ostah, dalje zborit stade:

�Kroz druge luke i po drugoj cesti


prijeko ce� ti, tu nisu za te puti;
laganija te ima splav prenesti!�

A vo� ce: �Ti se, Haronte, ne ljuti,


jer tako hoce ondje, gdje se mo�e
�to god se hoce; zato odsad �uti!�

Obrasla tad se lica mirno slo�e


brodaru sive bare, cije zjene
u obrucima plamnim jo� su stro�e.

A one gole, izmorene sjene,


kad osjeti�e krutih rijeci breme,
poblijede zubma cvokocuc strvene,

i proklinjahu boga, ljudsko pleme,


i kraj i cas i roditelje svoje,
i roda svog i svog zaceca sjeme.
_________________

-Tad jurnu sve, u hrpi kako stoje,


u ljutom placu prema kobnom brijegu,
kuda ce svi, �to boga se ne boje.

A Haron, demon s ocima �to �egu,


skuplja ih, mig im dajuci, i tuce
veslom, kad tko zaostane u bijegu.

Ko �to od stabla u jesen se luce


listovi jedan za drugim, dok grane
svoj citav nakit zemlji ne izruce,

tako se zli rod Adamov na dane


znakove baca redom s onog �ala,
ba� kao ptice, kad su na vab zvane.

Prelaze tako preko tamna vala,


i prije no �to tamo prijeko sa�u,
vec ih se ovdje nova ceta zbrala.

�Svi, sinko, koje smrtni casi sna�u


u bo�jem gnjevu, iz svih se hatara�,
mili ce vo�, �pred ovu skupe la�u,

i prijeci prijeko svi su puni �ara,


jer bo�ja pravda potice ih tako,
da strah se njihov �ivom �eljom stvara.
Tud dobra du�a ne pro�e dojako,
pa htjede l' Haron da zbog tebe plane,
njegov ce� govor sad razumjet lako.�

Kad svr�i, sav se mracni predjel gane


od takve tre�nje, da me s ljuta straha,
kad ga se sjetim, pot oblijevat stane.

Iz zemlje suza dune bura plaha,


i rujna svjetlost bljesne kroz taj lom,
zaslijepiv�i mi cula s prvog maha,

te padoh kao covjek svladan snom

CETVRTO PJEVANJE

Gromovit tutanj te�ki san mi prebi


u glavi tako, da se naglo prenuh,
ko covjek, koji silom do�e k sebi;

i digav�i se, uprem cvrsto zjenu


baciv�i oci odmorene krugom,
da spoznam mjesto, gdje sam u tom trenu.

Ne bje�e sumnje, da sam stigo s drugom


na rub doline, gdje je bezdno placno,
�to vjecnim vriskom odzvanja i tugom.

Duboko bje�e, puno magle, mracno;


ma kako gled'o okom dno doseci,
razabrat nisam ni�ta mogo tacno.

"Sad cemo dolje k slijepom svijetu prijeci",


rece mi vo� i blijed ko samrt do�e;
"ja idem prvi, ti se za mnom kreci."

A ja cu, vadec tu bljedocu vode:


"Kako da idem, kad strah tebi kini,
koji me tje�i�, kad me sumnja glo�e."

No on ce: "Jadi onih u dubini


ovakvu sliku mojem licu da�e;
�to samilost je, misli� strah da cini.

Al' hajdmo, jer su duge staze na�e."


I tako po�e i mene uvede
u prvi krug, �to onaj bezdan pa�e.

Koliko cuh, tu nema druge bijede


do uzdaha, �to prodiru iz grudi,
a drhtaji ih vjecnog zraka slijede.

Te uzdisaje bol bez muka budi


u mno�tvu, �to se bez broja tu stece,
i male djece, i �ena, i ljudi.

�Ne pita��, dobri ucitelj mi rece,


�tko su ti dusi, pred tobom �to stoje?
Prije no po�e�, znaj, da njih ne pece

nikakav grijeh; al' premalo to je,


da bi se spasli, i uz djela cista,
jer su bez krsta, vrata vjere tvoje.

A �ivljahu li jo�te prije Hrista,


ti bogu casti ne da�e valjane;
i meni samom sudbina je ista.

Bez druge krivnje s te stradamo mane,


pateci samo od tog, �to bez nade
a puni ce�nje boravimo dane.�

Meni se jako to na na �ao dade,


jer spoznah, da u limbu s ce�nje pati
i svijet, �to mnogo zasluga imade.

�O gospodaru, vo�o, mogu l' znati�,


rekoh, da cvr�ce vjera mi se slije,
�to svakoj sumnji mo�e na put stati,

�zar nitko otud izi�ao nije,


svojom il' tu�om zaslugom do raja?�
Shvativ�i, �to se pod tom rijecju krije,

rece: �Nov bijah stanovnik tog kraja,


kad vidjeh: k nama neki Silni grede,
ovjencan vijencem pobjednickog sjaja.

On otud prvog oca sjen izvede,


Abela, Noja i Mojsije sjenu,
zakonodavca poslu�nog, kog slijede

patrijarh Abram i kralj David; krenu


i Izrael s ocem, s mla�im nara�tajem,
s Rahelom, stekav uz silnu je cijenu,

i mnogi drugi; sve nadari rajem,


a znaj, da prije od ljudskih plemena
jo� nitko ne bi tim nagra�en sjajem."

Govor nas taj ne ustavi ni trena,


vec kroz �umu samo dalje prolazili,
kroz �umu, mislim, nebrojenih sjena.

Od mog jo� sna daleko nismo bili,


kad vatru neku spazi�e mi oci,
�to polukrugom mrak na uzmak sili.

Jo� bje�e dosta da se do nje kroci,


al' vec iz ove razabrah daljine,
da �astan svijet se na tom mjestu roci.
�O diko svakog znanja i vje�tine,
tko su ti�, rekoh, ��to su mogli spasti
toliku cast, da skup napose cine?�

�Jer im imena zvuce s puno casti


u tvojem svijetu, milosti su bli�e,
i sklone�, rece, �vi�nje su im vlasti.�

Tad zacuh kako netko glas svoj di�e:


�Cast dajte sjeni velikog pjesnika,
�to bje�e po�la, a sad eno sti�e!�

Po�to se sti�a jeka toga klika,


gle, cetiri ce k nama silne sjene,
ni radosna ni rastu�ena lika,

Nato ce dobri ucitelj spram mene:


�Gle onoga, �to mac u ruci ima
i ispred svih je, ko kad vladar krene:

ono je Homer, kralj nad pjesnicima,


satirik Horac drugi je za njime,
Ovid je treci, Lukan zadnji s njima.

Zato �to sve nas jedno ve�e ime,


kojeg te prije onaj poklik sjeti,
daju mi cast, i pravo cine time.�

Svu lijepu �kolu vidjeh u toj ceti


onog, �to dici najvi�im se pojem,
i iznad sviju kao oro leti.

Izmijeniv rijec-dvije u krugu svojem,


na pozdrav kimnu svi spram moje strane,
te smije�ak prije�e licem vo�i mojem.

Jo� vece casti tu mi bjehu dane,


jer njihov krug i za me mjesta stvori,
te bijah �esti sred dru�be valjane.

Tad po�osmo, gdje ona svijetlost gori,


zboreci, o cem red je da se muci,
kao �to bje�e ondje da se zbori.

S njima se zamku otmjenom prikucih,


�to sedmere visoke ima mire,
a potok lijep oko njeg stra�ec huci.

Ko suhom zemljom pre�av njegve vire,


kroz sedam vrata stigoh s mudrom svitom,
gdje socne plohe livade se �ire.

Tu oka spora, ozbiljna, a pritom


pun dostojanstva bje�e svijet u liku,
na rijeci �krt, u glasu blag i pitom.
Povukosmo se s kraja pram zreniku
visoku, svijetlu, gdje na� pogled �ivi
moga�e sve da ima na vidiku.

Nasuprot ba�, na zelenoj kadivi,


pokaza�e mi zbor velikih sjena,
�to im se duh u sebi i sad divi.

Elektru vidjeh, a od dru�tva njena


Eneja, Hektor bijahu mi znani,
oru�an Cezar sokolovih zjena.

Kamilu vidjeh, a na drugoj strani


Pentesileju; uz kralja Latina
kcer Laviniju sjedec. Tu su zbrani

i Brut, �to nekoc izagna Tarkvina,


Lukrecija, Kornelija i ine,
dok sama vidjeh uskraj Saladina.

Kad malo digoh vje�e vrh mno�ine,


ugledah me�tra onih, koji znaju,
gdje sjedi usred mudre dru�be njine.

Svi mu se dive, svi mu casti daju;


Sokrata vidjeh do njeg i Platona.
Demokrita, kom svijet je po slucaju,

Diogena tu vidjeh, Cicerona,


Talesov lik do Anaksagorina,
Empedokla, Heraklita, Zenona,

Dioskorida, znalca svih bilina;


a vidjeh tu i Orfeja pjevaca,
i Seneku moralista i Lina,

Ptolomeja, Euklida mjeraca,


Hipokrita, Galena, Avicennu,
i Averrhoesa, velikog tumaca.

Spomenut svaku ja ne mogu sjenu,


jer moram hrlit zbog mno�ine gra�e,
te pored stvari rijeci cesto venu.

�estina za dva smanjena se na�e,


jer vo� se stane drugamo da sprema,
iz mirna zraka da u buran sa�e;

i ja se na�oh, gdjeno svijetla nema.


_________________

PETO PJEVANJE

Tako se spustih i prvoga kruga


u drugi, manji prostorom, al' koji
tim vi�e jeci od placa i tuga.

Tu Minos stra�an, zubma re�ec stoji,


na pragu ondje grijehe ispitiva,
sudi i �alje, repom pravdu kroji.

To jest, kad du�a, na nesrecu �iva,


tu stigne, sva se ispovijeda tada,
a ovaj znalac svakog djela kriva.

da joj u paklu mjesto, �to joj spada:


toliko, puta svije rep na tijelu,
koliko treba stepena da pada.

Pred sobom ima uvijek hrpu cijelu;


po redu idu, da mu sud saznadu:
ka�u i cuju, i vec su u �drijelu.

�O ti, �to ide� k ovom bolnom gradu�,


zaviknu Minos, kad me okom srete,
u slu�benom se prekinuv�i radu,

�pazi kud ide� i na cije svjete;


ne gledaj, �to su tu �iroki puti!�
��to vice� tako?� moj se vo� uplete;

�ti njegva puta usudnoga ne muti,


jer tako hoce ondje, gdje se mo�e
�to god se hoce; zato odsad �uti!�

Sad stanu bolni zvuci da se mno�e


u mojem sluhu; sad stigoh na pute,
gdje mnogi jauk svu mi du�u pro�e.

Do mjesta do�oh, gdje sva svijetla �ute,


�to �umi kao more u oluji,
kada ga vjetri s raznih strana mute.

Pakleni vihar, �to bez stanke huji,


tu nosi du�e u zamahu punu:
muci ih, bije, vrtec ih u struji.

Kad bure s njima na rub grotla grunu,


stane ih vika uz kuku i lele,
i onda bo�je velicanstvo kunu.

Cuh, da su kazna takve suze vrele


za one, �to im grijeh puta gove
i kojima su strasti razum splele.

Ko cvorci kril'ma no�eni �to plove


zimi u jatu rastegnutu �irom,
tako i vjetar zle duhove ove

vrti i nosi amo tamo virom;


nema im nade, da ce ikad bijedu
smanjiti, kamo l' pocinuti s mirom.

I ko �to �drali u dugome redu


plove, dok bolno glasovi im zvuce,
tako i sjene placuci u jedu
sti�u, a ono zlo ih sobom vuce;
pa rekoh: �Me�tre, kakvi su to ljudi,
koje toliko crni uzduh tuce?�

�U skupu, �to radoznalost ti budi,


prva je�, rece �caricom se zvala
nad mno�tvom raznih jezika i cudi.

Take se oda bludu, da je dala


uzakoniti, strast �to gadna �eli,
ne bi li tako svoju ljagu sprala.

Semiramis je; ona, povijest veli,


naslijedi Nina, komu bje�e ljubi;
sultani su u njenu zemlju sjeli.

Druga se, Dido, zbog ljubavi ubi,


nevjerna rijeci, �to je mu�u dade;
i Kleopatra bludom du�u zgubi.�

Jelenu vidjeh, �to tolike jade


prouzroci, i Ahila junaka,
koji na kraju zbog ljubavi pade.

Tu bje�e Paris, Tristan i jo� jaka


ceta, i sve mi redom kaza sjene,
zbog ljubavi �to dopado�e mraka.

Kada mi vo�a sve te drevne �ene


i vitezove imenova tako,
svlada me �alost, mrak padne na mene.

�Da mi je�, rekoh, �rijec prozborit kako


sa onima u zagrljaju, koje,
kako se cini, vjetar nosi lako.�

A on ce: �Kad se pribli�i to dvoje,


ljubavlju njinom kumi ih i brati,
i dozvat ce ih zaklinjanje tvoje.�

Tada viknuh, cim ih vjetar k nama svrati:


�O do�ite nam, du�e pune sjete,
zborite s nama, nema l' tko da krati!�

Ko golubovi, koje �elja krete,


�to k slatkom gnijezdu s po�udama svima
dr�eci �irom mirna krila lete,

tako iz cete, gdje je Dido s njima,


krenu�e k nama po zraku opakom;
toliku snagu zov milostan ima.

�O dobri, mili stvore, �to tim mrakom


dolazi� k nama, kojih krv se proli
omastiv�i i zemlju svojim znakom,

mi bismo, da nas kralj svemira voli,


molili za te, jer zbog zla nam jada
srce te, vidim, samilosno boli.

Je l' slu�at vam il' zborit du�a rada:


mi cemo slu�at ili zborit znati,
dok vjetar �uti, kao evo sada.

U primorskom me gradu rodi mati,


gdje slazi Pad i po�inku se nada
s pritoka dru�bom, �to ga putem prati.

Ljubav, �to brzo nje�na srca svlada,


zanese ovog, da im dra�i �eli,
otete tako, da jo� srce strada.

Ljubav, �to ljubit ljubljenome veli,


zanese mene svim, �to njega krasi,
i jo� joj, eto, cari nisu sveli.

Ljubav nam �ice istom smrcu zgasi;


na� ce ubica pasti u Kainu.�
Takvi su do nas dopirali glasi.

Kad cuh te du�e i svu muku njinu,


ponikoh nikom, sve dok pjesnik cuta
i ne rece mi: �Kud se mi�lju vinu?�

Odvratih na to: �O �alosti ljuta!


Kolike slatke misli ih i snovi
dovedo�e do ovog bolnog puta!�

Obratih im se tad uz uprt novi:


�Franceska, placem s tvoje muke vajne
i �alost mi se oko srca ovi.

Al' reci mi: za vrijeme ce�nje bajne,


kako i gdje vam ljubav zgode dade,
da svoje �elje upoznate tajne?�

A ona: �Vece boli ne imade,


ve� sjecati se svojih sretnih dana
u nevolji; i tvoj to vo�a znade.

Al' ako li ti prva klica znana


ljubavi na�e pa�nju tako mami,
ispricat cu ti oka rasplakana.

Citasmo jednom, da s' otmemo cami,


o Lancelotu, kog je ljubav splela;
bez svakog straha bijasmo i sami.

Cesto se na�a dva pogleda srela,


i bljedilo nas uvijek posu �ivo,
al' nas je samo jedna strana svela.

Kad citasmo ba�, kako je cjelivo


ljubavnik onaj usta �eljkovana,
ovaj, �to zavijek sa mnom se vezivo,
dr�cuci mi dade cjelov sred usana.
Svodnik je knjiga i njen pisac bio:
vec ne citasmo dalje toga dana.�

Dok jedan prica, drugi duh je lio


toliko suze, da se od tog jada
ko da cu umrijet obeznanih cio;

i padoh ko �to mrtvo tijelo pada.


_________________

You might also like