P. 1
Hrvatska, svjedočenja

Hrvatska, svjedočenja

|Views: 545|Likes:
Published by Ante Lauc
Svjedočenja mirotvornih akcija kako ne bismo zaboravili.
Svjedočenja mirotvornih akcija kako ne bismo zaboravili.

More info:

Categories:Types, Reviews, Book
Published by: Ante Lauc on Mar 09, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

04/25/2013

pdf

text

original

I.

Dio Hrvatska

7

1. Srednja Hrvatska (1 – 17)

Sadržaj:
Uvod ____________________________________________________________ Svjedočenja: 1. Naša je mreža rasla __________________________________________ 2. Svijeća ________________________________________________ 3. Zvati i ići ________________________________________________ 4. Dr Slobodan Lang 'vs' Henry Kissinger ________________________ 5. Što si radio u ratu tata ____________________________________ 6. Grozio se rata __________________________________________ 7. Funkcioniranje dobra____________________________________ 8. Nacionalni ured Službe traženja – čuvar tisuća i tisuća sudbina _ 9. Sprečavanje ekocida __________________________________________ 10. Posjeti______________________________________________________ 11. Operacija Manjača __________________________________________ 12. Upornost, strpljivost i vjera ______________________________ 13. Tisuće noći ________________________________________________ 14. Mladić iz vagona __________________________________________ 15. Župnik ________________________________________________ 16. Osjećaju hvala __________________________________________ 17. Kako je počeo moj rat za Hrvatsku ___________________

8

Uvod
S početkom rata, glavni grad Zagreb se užurbano priprema da po prvi puta u povijesti, vodi obranu Hrvatske države. Istovremeno suočava se i sa obranom samog grada, izlaskom Jugoslavenske vojske, uspostavljanja pune vlasti, sprečavanja terorizma, počinju zarobljavanja … Izložen je bombardiranju aviona, od stanovnika do središta vlasti. Bez obzira na političke i povjesne razlike, obrana je moguća samo ako se što veći broj ljudi ukljući i bude djelotvoran. Hrvatski crveni križ pokreće svoje ratno djelovanje, uspješan je značajan broj ženskih organizacija (Bedem ljubavi, Mi za našu gardu, Hrvatska pozadinska fronta, Dobro je činiti dobro). Mladi ljudi odlaze u obranu u sve dijelove Hrvatske. Organiziraju se posjete ranjenim braniteljima. Država pokreće prve razmjene zarobljenika i oslobađanje iz logora.Velik broj hrvatskih iseljenika po cijelom svijetu šalje pomoć i informira po svojim zemljama o događajima. Oni se u velikoj mjeri povezuju preko Zagreba. U Zagrebu se pokreću neposredne civilne akcije. Početkom 1991. godine Vojni sud Jugoslavije, još uvijek je u središtu Zagreba i pokušava još jednom pokazati svoju moć. Otvara se proces protiv grupa hrvatskih civila i Hrvata u JNA. U reagiranju na to na inicijativu g. Dražena Budiše i drugih pokreće se civilna akcija 'Svijeća'. Odlučilo se da će svijeća stalno gorjeti do oslobađanja zatvorenih. Dan i noć, kroz dva mjeseca okupljaju se dargovoljci da čuvaju Svijeću na uglu Gajeve i Hebrangove. Počinju se upisivati i građani, pa javne osobe, pa Predsjednik Tuđman i g. Mesić. Matica Hrvatska pokreće potpisivanje po svijetu. JNA je izgubila, 'Svijeća' je bila jaća, optuženi su oslobođeni i dočekani. U kolovozu je provedena teroristička akcija, podmetnutanjem bombe u Židovskoj općini i na Židovskom groblju, s ciljem stvaranja negativnog odnosa prema Hrvatskoj. Već idućeg dana organitiran je put solidarnosti od groblja do općine u kojem je sudjelovao veliki broj građana. Predvečer je na glavnom trgu, Jelačiću, održan najveći ikada skup u široj regiji protiv antisemitizma. Vrlo ugledni predstavnici hrvatske kulture i politike snažno su istupili po Izraelskom i Hrvatskom zastavoma uz podršku desetaka tisuća ljudi. Zagreb je značajan centar organiziranja i humanitarnog odlaska u druge dijelove države. Još 1989. g., u prvoj takvoj akciji, grupa zagrebačkih liječnika odlazi pružiti medicinsku pomoć rudarima na Kosovu koji štrajkaju glađu. U Zagrebu je pokrenut i 'Konvoj Libertas' za Dubrovnik, 'Bijeli Put' za Novu Bilu, 'Spasimo život' poslije 'Oluje' … U Zagrebu su se dobri ljudi odazvali i okupili. Pokreću se i drugi dijelovi Srednje Hrvatske. Na početku je front u gotovo svim djelovima, a stalno u Karlovcu i Sisku. Dijelovi su okupirani. Dobri ljudi djeluju i svjedoče od uloge pozadine do neposrednog fronta.

9

Svjedočenja:

10

1. Naša je mreža rasla Vladimir P Goss U jesen 1990., sastalo se putem faxa i telefona nekoliko američkih Hrvata, uglavnom članova udruge Almae matris alumni Croatcae – SAD/Kanada (AMAC – udruga bivših studenata i prijatelja hrvatskih sveučilišta) i odlučio da pokuša nešto smisliti kako bi se američkoj javnosti iznijela istina o Hrvatskoj i o katastrofi koja se priprema na području tada još bivše Jugoslavije. Za potrebe potpisivanja naših proizvoda imenovan sam «Koordinirajućim urednikom» AMAC-a. Nismo imali baš nikakvog iskustva u promidžbi i odnosima s javnosti (public relations), ali znali smo da nešto moramo poduzeti. Radilo se o pitanju opstanka ili propasti Hrvatske i Hrvata, dakle opstanka ili propasti našeg identiteta, nas samih. Kako zaustaviti zlo? Rat se razbuktao, a naša je mreža rasla. Nije bila jedina, no sve su se mreže i skupine slijevale u jednu veliku maticu – glas američkih Hrvata. Što smo postigli? Ne znam, a to u smislu nekih «zasluga» uopće nije važno. Kažu da je Slobodan Milošević u veljači 1992., priznao da je izgubio promidžbenu bitku protiv američkih Hrvata i da se ne može zaustaviti američko priznanje Hrvatske. To nam danas nevoljko priznaju i američka javna glasila. Uspjeli smo probiti washingtonski zid šutnje i mržnje. Probudili smo nekoliko američkih glasova, poput onog kolumnista New York Timesa, Anthony Lewisa, «Savjesti Amerike». Tih glasova nije bilo mnogo, no pokazalo se da ih je bilo dovoljno.

11

2. Svijeća Građani Od ožujka do 20. svibnja 1991. godine u bivšem Vojnom sudu JNA provođeno je suđenje civilima Đuri Dečaku, Antunu Fabijancu i Vinku Belobrku. Ovo suđenje okupilo je na civilni protest građane Zagreba, Hrvatske i šire. Na uglu Gajeve i Hebrangove ulice upaljena je Svijeća okružena bodljikavom žicom koja je neprekidno gorjela, dan i noć. Građani su se samoinicijativno smjenjivali u dežurstvima pokraj upaljene svijeće. Automobili koji su prolazili pozdravljali su sirenama, a drugi građani su neprekidno dolazili upisujući se u Knjigu protesta. Mnogi od njih upisali su se i u Knjigi komentara. Matica hrvatska je ovu inicijativu prenijela i diljem svijeta i tako je svoj protest iskazalo stotine tisuća ljudi. Ovdje prikazujemo komentare javnih osoba, nekih građana i čuvara Svijeće. I. Ugledni građani - Želimo mir, ovo je Europa. (Olga Hebrang)

- Demilitarizacija i razoružanje jedini je put u slobodu i demokraciju, a čin protiv kojeg danas svi protestiramo samo je drastičan primjer porobljavanja slobode čovjeka, zbog kojeg treba da odgovaraju zavjerenici protiv slobode i razuma. (Antun Vujić) - Korisna van stranačka akcija. Stranke se bore za vlast, a vi uz narod za pravdu i slobodu. (Silvije Degen) P. S. Za demilitarizaciju društva i depolitizaciju armije. - Umrijeti za slobodu velika je stvar, ali je živjeti za slobodu najveća svečanost. Zato neka naši zatvorenici ustraju i budu sigurni da ćemo sve učiniti da s njima sudjelujemo u toj svečanosti. S ljubavi i Bogom u srcu, uvijek Vaš (Krunoslav Cigoj) - Histrioni Zagreba su uz Vas. (Zlatko Vitez) - Čovjek je iz Sloboda izašao i u svojoj slobodi sam se odlučuje za Slobodu. Nitko neovlašten neka više ne ograničava slobodu nikojeg čovjeka. (Valentin Pozaić) - Konačno imamo priliku biti svi zajedno na rješavanju stvari koje nas i predugo tište. Svima nama, naročito onima koji su prenijeli onu prvu “borbenu” stegu da stvari konačno dovedu u red, želim mnogo uspjeha u toj borbi koja nije ni laka, a nažalost – ni bezopasna. Srdačno (Ivica Krajač) - Hrvatsko žrtvoslovno društvo podržava akciju Obrane i izražava prosvjed protiv akcije vojnog pravosuđa i sućut za uhićene. Mi smo solidarni sa žrtvama. (Zvonimir Šeparović) - Neka traje naša uporna aktivnost na oslobađanju nevino uhapšenih od strane ilegalnih vojnih organa koji žele okupirati slobodnu, demokratsku državu Hrvatsku. Dajem punu potporu Odboru za oslobađanje nevino uhapšenih Virovitičana. Hrvatska demokratska stranka je među 12

prvima stala u obranu nevino uhapšenih kao žrtava srbijanskog okupatorskog gangsterizma. (Marko Veselica) - Ovo Trpljenje naših momaka otetih od vojne kamarile je znak križa na kojem je naš narod proveo tolika stoljeća. U vjeri da nakon križa slijedi uskrsnuće i život, živim za dan kada ću zajedno sa ovdje blizu uhićenim Virovitičanima i sa tolikim znanim i neznanim proslaviti veliki Hrvatski Uskrs. (Zvonimir Nikolić) - Već je krajnje vrijeme da prestanu suditi hrvatske ljude u našoj domovini ! Smisao jedini naše uspostave demokratske vlasti, i moje dužnosti kao predsjednika Republike Hrvatske jest da to bude posljednji čin jednog protu hrvatskog stanja. (Franjo Tuđman) - Nadam se da je sutrašnje suđenje pred Vojnim sudom u Zagrebu posljednje političko suđenje u Hrvatskoj. Oduševljen sam voljom i odlučnošću hrvatskog naroda. (Stipe Mesić) - Plašili su nas rijekama i potocima krvi, a mi smo palili svijeće. Silnici su otišli paljenjem svijeća. Pravda je jača od sile. (Drago Stipac) II. Građani - Da sutra ne bismo i sami bili u zatvoru. - Nebojte se onih koji ubijaju tijelo, a ne mogu ubiti duše. - Neka vjeru i spol. bude mir među svim ljudima bez obzira na nacionalnost,

Manje naoružanja na ratobornoj strani i moramo se odcijepiti. - Samo strpljenje i upornost može nas dovesti do cilja. - Ovo je najmanje što možemo učiniti za našu nevinu braću. - Velikih bez muke nema, niti Vječnih bez Uskrsa, a vječna težnja Hrvata je bila biti što bliže Kristu, vječnom Miru i vječnom Svjetlu. Stoga ćemo svjetlom protiv njihovog mraka i mirom protiv njihove sile! -Velik može biti i ne slobodan čovjek, ali oni koji gaze tuđu slobodu nikad neće biti veliki. Čovjek je nastao iz Slobode i vraća se Slobodi. - Kada si zamislim da su na pravdi Boga u zatvoru, navru mi suze u oči. Svi bismo se trebali postaviti u njihove položaje (zatvorenika) pa tako i ovi dželati, te bi i oni shvatili kakvu im nepravdu nanose.

13

Istina će uvijek pobijediti, pa tako i ovaj put, ali rane ostaju, pogotovo u njihovim obiteljima. - Svijeća je simbol '90tih za slobodu. Njom smo raspršili mrak komunizma u istočnoj Europi. A kod nas u Hrvatskoj ? Palimo jednu veliku svijeću kao što je velika sramota za uhićene “civile”. Palimo i čuvamo njezinu molbu da pokažemo svijetu da smo uz svoje uznike i da boljševizam još uvijek čini zlo u Hrvatskoj. - Mnoge smo teške trenutke prošli i nevolje izdržali, a nadam se da ćete i vi ovo izdržati. Budite dostojanstveni, uspjet ćemo svi skupa. - Za bolju budućnost cijelog svijeta, da ljudskost pobjeđuje a oružje spava. - Izdržite nam hrabro, mi smo uz Vas !! - Molim Hrvatski narod da se organizira, da goloruki istjeramo srpsku vojsku iz naših kasarni u prisutnosti svjetske javnosti. - Impresioniran sam, ali to nije dosta ! - Bolje je kao čovjek umrijeti nego ponižen živjeti ! - Kao Srbin smatram da su nepravilno uhapšeni. - Svoju vojsku, svoju policiju, svoju državnu upravu, svoju monetu, svoju carinu, samo tada ćemo moći reći da smo suvereni u cijelosti. Dosadašnju stečevinu svi kao jedan trebamo braniti, samo nam osigurati dovoljno oružja. Dosta je bilo 70 godina tiranije i pljačke. - Okupacija Hrvatske neće proći. - Hvala Ti Veliki Bože za ovaj dan (8.4.) i ovaj veličanstveni protest za pravdu i istinu Hrvatskog naroda i mučenika Hrvatske Domovine, dragih naših Virovitičana. Bog će ih osloboditi; naš dragi narod Hrvatski ! Protivnička muzika svira bez kapelnika, ali zgrada vojnog suda ostala bez pendreka. - Mi želimo samo ono što imaju svi europski narodi – NIŠTA VIŠE - Ustala je cijela Hrvatska za slobodu. - Svoj život bih dala za svu Hrvatsku. Samo želimo što svi u Europi imaju - MIR. - Pravda će pobijediti. - Sâm sam sretan da možem ovdje biti kada se ovo sve događa. (iz Kanade) 14

- Početak jednog kraja. - Zbog podrške puštanja uhićenih naših građana da se puste na slobodu, 26.3.1991. godine u 12:00 iz Kutine sam krenuo pješke u Zagreb. U Zagreb sam stigao 27.3.1991. godine u 10:00 sati. (Josip Petak) III. Čuvari Svijeće - Dežuram od prvog dana ali mi je za moju Hrvatsku i Virovitičane na mom srcu dosta teška rana. Oslobodite naše Hrvate neka se kućama svojim vrate. Teške su rane kad djeca ostaju bez tate i mame. Zašto se naše proljeva toliko krvi i zašto četnici ubijaju naše ljude. Neka ih u Europi sram bude. - Jutro. Zora. Svaki novi dan donosi novu nadu. Braćo, Hrvati moji, molimo se Bogu da sutrašnji dan donese ovim ljudima slobodu, da zajedno sa nama koji zbog njih bdijemo sa ulice gledaju zalazak sunca. Neka ih naša ljubav, rodoljubnost i strpljivost hrabri u mračnim zidovima, koje su možda i sami gradili, ne znajući da grade tamnicu svojoj domovini. Braćo ne dopustimo se više zavaravati; stanimo čvrsto jedni uz druge, branimo one koji se ne mogu braniti sami. Ljudski život cijene nema. Neka Bog bude u pomoći virovitičanima i svima koji se mole za dobro. - Kažnjavati smije samo onaj tko voli. (Tagora). - Mržnja rađa samo nepravdu koja onda ponovno rađa mržnju (Baka). - Došao sam iz daleke Australije nakon 33 godine u svoju domovinu Hrvatsku i ovdje želim da dežuram za svoje prijatelje koji su zatvoreni bez potrebno i bez ikakva razloga. Zatvoreni zato jer su branili svoju domovinu Hrvatsku i svoj narod … IV. Optuženi, Uhićeni, Suđeni i Oslobođeni Zagreb, 20. 5. '91. VAŠA SRCA SU VELIKA, VAŠE BORBE ZA NAŠE OSLOBOĐENJE SU NEPROCIJENJIVE. DEMOKRATSKA HRVATSKA ĆE VJEČNO POSTOJATI ! Đuro Dečak Antun Habijanac Vinko Belobrk

15

3. Zvati i ići Zvonko Nikolić Tog jutra 19. kolovoza 1991. probudio sam se s nejasnim i tmurnim osjećajem kako ni ovaj dan u Hrvatskoj neće biti ništa novo. Hrvatska sela će i dalje gorjeti, ljudi, kojima je jedina krivnja što nisu Srbi će s najlonskim vrećicama u rukama i dalje prisilno napuštati svoje domove, mnogi će ostati mrtvi na pragovima svojih kuća ili u grmlju pokraj seoskog puta. Na tv-ekranima moći ćemo vidjeti ozbiljna lica nekih ljudi u bijelom, koji poput policajaca nakon prometne nesreće promatraju njene tužne posljedice, nemoćni spriječiti nesreće koje će se već tog dana i narednih dana neminovno dogoditi. Političari, iz lijepog bijelog svijeta, kojima smo se još do jučer toliko divili i u čiju smo se pravičnost toliko uzdali i dalje će se ponašati kao da ne znaju što se događa; kao da ne znaju što će se dogoditi kada se duh zla pusti iz boce. Svijeće slobode na trgovima hrvatskih gradova će i dalje tinjati, a oko njih će ljudi s vjerom i nadom moliti Gospodina za spas domovine. Momci iz kafića, odjeveni u košulje i hlače različitih boja, s tenisicima na nogama, s crnom trakom oko čela, s križićem oko vrata, s ljubavlju u srcu i s kojekakvim, a često i s nikakvim oružjem u ruci, će i dalje odlaziti na prvu crtu bojišnice u naizgled neravnopravnu borbu čovjeka i čelika. Hrvatski će političari i dalje zapostavljati svoje stranačke interese te ujedinjeni u Vladi demokratskog jedinstva izražavati jednodušnost svoga naroda u njegovoj želji da konačno izađe iz nacionalne i ideološke potčinjenosti. Hrvatski će, znani i neznani domoljubi diljem svijeta pronositi istinu o Hrvatskoj, s pravom vjerujući da će nas istina osloboditi. Međutim, te noći se je ipak dogodilo nešto novo, kao da je to nešto htjelo pokazati da Sotona nije tako crn kao što izgleda, nego mnogo, mnogo crnji. Još sam se brijao u kupaonici kada je na radiju objavljena vijest "...noćas su nepoznati počinitelji minirali zgradu židovske općine u Palmotićevoj ulici u Zagrebu i židovsku grobnicu na Mirogoju...". Nekoliko trenutaka kasnije zazvonio je telefon, a s druge strane žice čuo sam poznati topli glas dr. Marka Veselice: "Molim te, odmah dođi u sjedište stranke". Odgovorio sam: "dolazim". Marko je u to vrijeme bio predsjednik Hrvatske demokratske stranke, treće po broju zastupnika u tadašnjem sazivu Sabora, a ja sam bio jedan od pet dopredsjednika te iste stranke. Vozeći se taxijem od stana prema sjedištu stranke u Tkalčićevoj ulici razmišljao sam o feonomenu mržnje protiv židovskog naroda. Čini se, da se kroz čitavu povijest nikada nikoga nije toliko snažno mrzilo kao potomke Abrahama, Izaka i Jakova. Bilo je u povijesti razdoblja u kojima je izgledalo kao da je ta mržnja zahtjev savijesti ili uvjet čestitosti, pa se je poimalo da je proganjanje Židova samo po sebi Bogu ugodno djelo. Kako je moguće da se ljubav prema Bogu koji je sam Ljubav prometne u nezamislivu mržnju spremnu zatrti jedan čitavi narod. Kako je moguće biti kršćanin, tj. nasljedovatelj Krista, a mrziti Židove, kada je i sam naš Gospodin bio iz plemena Davidova. To se protivi samoj biti kršćanstva. Nisam tada znao odgovoriti na sva zamršena pitanja jer o mržnji nisam nikada prije ni razmišljao, dapače gajio sam neku posebnu ljubav, gledajući da i ja, kao kršćanin, nekako budem izabran. Ali, tada sam spoznao nešto što mi je puno pomoglo u životu i što je učinilo da mi život, unatoč svemu bude lijep. Naime, svugdje gdje je Bog tu je i ljubav, gdje je ljubav tu je i vjera, gdje je vjera tu je istina, gdje je istina tu je i sloboda, a sloboda je izbor naše volje - činiti dobro. Na toj crti, ljudi svih religija i kultura su braća, a Bog je jedan bez obzira na razlike kako ga zovemo i kojim putem k njemu idemo, te je najvažnije u životu zvati i ići. Smiren tom svjetlošću istine, koja me je bez neke moje zasluge iznenada obuzela, stigao sam u sjedište moje stranke. Tu sam uz dr. Marka Veselicu zatekao i dr. Antu Kovačevića, također dopredsjednika stranke te Damira Prebega, nešeg vrlog i sposobnog poslovnog tajnika. Nakon kratke šutnje, koja ponekad govori više nego riječi, Marko je rekao: "Ovim eksplozivom razoreno je ono što je razoreno, ali taj eksploziv prijeti razaranjem svih naših želja, nada i 16

napora. Ovim bezumnim činom napadnuta je domovina, a naša je dužnost braniti je gdje god, kad god i tko god je napadne. Netko je dodao, ne sjećam se točno tko; kada je ovaj događaj miniranja uzme sam za sebe, pokazuje se bjelodana činjenica da se u Hrvatskoj opet razaraju židovske svetinje, a progon Židova time je već započeo. Svjetski mediji da bi za nečinjenje opravdali svoje političare jedva su dočekali jedan takav događaj, koji su vjerojatno već objavili na naslovnim stranicama i u udarnim terminima. Zaključci svjetske javnosti, pogubni za hrvatsku nametnut će se sami po sebi. Tada sam na vratima ugledao meni posebno drago lice. Bio je to dr. Slobodan Lang, u to vrijeme član predsjedništa HSS-a i reče: "... hrvatski narod nije antisemitski i najpametnije što možemo učiniti da jednim javnim skupom, pred očima cijelog svijeta to pokažemo i dokažemo". U djeliću sekunde svi smo taj prijedlog prihvatili te se odmah zdušno primili posla. Marko je preuzeo dužnost kontaktiranja čelnika političkih stranaka, nestranačkih udruga i institucija. Ante je bio zadužen za medije, Slobodan za dogovore sa židovskim organizacijama, a Damirovo zaduženje se je odnosilo na svu potrebnu tehniku. Meni je pripala čast da budem organizator svih priprema i voditelj samog prosvjednog skupa. Samo nekoliko minuta kasnije fax-om je odaslana informacija svim medijima da će se prosvjedni skup protivan svakoj vrsti nasilja održati u Zagrebu, na Trgu bana Josipa Jelačića, s početkom u 20:00 sati. Pripremni sastanak čelnika svih hrvatskih parlamentarnih političkih stranaka te predstavnika značajnijih udruga i institucija te predstavnika vjerskih zajednica održao se je isti dan navečer u prostorijama HSLS-a u Martićevoj ulici. Nakon što smo Slobodan i ja izložili razloge ove inicijative razvila se je zanimljiva i živa rasprava, kako to na sličnim skupovima obično biva. Jedni su odmah izrazili svoju punu potporu ovoj inicijativi, među kojima posebno ističem Vladu Gotovca, tada dopredsjednika HSLS-a, Dubravka Horvatića, tada dopredsjednika Društva hrvatskih književnika, te Emanuela Mnontilja iz židovske zajednice (funkciju sam zaboravio). Drugi su iskazali određeni strah zbog mogućnosti neuspjeha samog prosvjednog skupa, zbog mogućnosti da građani Zagreba ne čuju naš poziv ili da mu se jednostavno ne odazovu. Na kraju je zaključeno da je poziv za sudioništvo na skupu upućen svima, a odaziv je čin slobodne volje svakog pojedinog. I tako je završio taj burni i vrući kolovoški dan. Sljedeći dan sve se je odvijalo na najbolji način, kao da neka moćna ruka uklanja svaku prepreku prije nego što se i pojavi. Mediji su uredno izvješćivali javnost o svemu što bi bilo značajno. Ante je s Tomislavom Marčinkom, tada urednikom informativnog programa HTV-a dogovorio tv-prijenos "u živo", Montiljo je osigurao sudjelovanje ženskog zbora židovske zajednice ".......", ZET daje svoju limenu glazbu. Damir je uredio pozornicu, te osigurao na njoj i oko nje sve što je potrebno, samo njemu znanim načinom i sredstvima. Nakon što smo u 16:00 sati okupili oko razorene židovske grobnice, saslušali smo prigodnu pjesmu ženskog zbora i pomolili se za mir i spokoj mrtvih, svih koji na Mirogoju počivaju. Zatim smo se u koloni uputili u Palmotićevu ulicu i okupili ispred razorenog ulaza u zgradu židovske općine. Nakon kratkih prigodnih govora razišli smo se svaki na svoju stranu nestrpljivo iščekujući glavni događaj iz programa - prosvjedni skup na Jelačić placu, isti dan navečer. ... Bio sam, koje li ljepote u srcu srca oslobođene i preporođene domovine. Ispočetka su riječi dolazile teško i polako, kasnije sve lakše i brže, a neki lijepi, meni do tada nepoznati fluid, sve mi je gušće ispunjavao dušu i tijelo. Moj je san, gotovo neprekinuto trajao danima i noćima, tjednima i mjesecima, godinama sve do danas, 34 godine poslije. Te kolovoške večeri 1991. godine doživio sam djelomično ostvaranje svog sna, jer snovi, kako je netko mudro rekao imaju sudbinu da budu ostvareni. Stajao sam tu na tom istom zagrebačkom trgu, onaj isti fluid ispunio je sve u meni i vidio da je u istoj mjeri ispunio sve te mnogobrojne divne ljude ispred mene, gledao ga kako se razliježe okolnim ulicama na sve 17

strane, ispunjava sve ono što se zove Hrvatska, te spoznao da je taj fluid zapravo Hrvatska koja nam se uvijek vraća i kojoj se uvijek vraćamo, a moj san bit će u punini ostvaren. S malo uvodnih riječi, jer sam ja bio samo voditelj, otvorio sam skup. Redali su se govornici jedan za drugim, koji su mi svi, osim jednog, izgledali kao izvođači različitih stavki jedne te iste simfonije i to one o istini i slobodi, a onaj fluid bio je dirigent. Govornici i ljudi na Trgu bili su jedno, kao što je more i kamenita obala jedno, pa se je njihov glas domao poput zvuka mora koji je iz mora izlazi te se nakon zagrljaja s obalom u more vraća. Bio sam presretan spoznavši istinu koja je nedostajala mom snu: Hrvatska će jednoga dana izgledati kao zagrljaj mora i kamenite obale u harmoniji zvuka i istine. Govornici su malo-pomalo razotkrivali podmukle nakane inspiratora i počinitelja sramnog jučerašnjeg terorističkog čina, koji nas je, kojeg li paradoksa, tu večer okupio. Naime samo činjenica da se u Hrvatskoj razaraju židovske svetinje, što se je uostalom u prošlosti već događalo, bjelodano treba pokazati fašistoidnost hrvatskog naroda, pa je najbolje da jedan takav nikakv naroda treba zbristai s lica zemlje. Pa kada srbizirana JNA krene u uništenje Hrvatske, javnost demokratskog svijeta će taj čin uzeti kao nešto razumljivo samo po sebi. Danas znamo da je ovaj teroristički čin izvela grupa agenata KOS-a, znana po imenu "Labrador". Samo pet dana kasnije na tv-ekranima vidjele su se kilometarske kolone tenkova i ostalog željeza obasute cvijećem razdraganih stanovnika Novog Beograda, u pokretu na Vukovar. Međutim, hrvatski je narod, ovim prosvjednim skupom u velikom mnoštvu (prema slobodnoj procjeni na skupu je bilo više od sto tisuća ljudi) posvjedočio istinu o sebi. Prosvjed, kojemu je jedan nerazumni teroristički čin bio samo povod, pretvorio se u prosvjed protiv svakog nasilja prema bilo kojem čovjeku i prema bilo kojem narodu. Pokazali smo svoje uvjerenje, da je svaki terorizam u Hrvatskoj bez obzira na počinitelje, uvreda hrvatskom narodu i da ne želimo ništa drugo nego živjeti u miru s Židovima i svim drugima koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom. Bio je to vapaj jednog malobrojnog, starog pravodoljubivog i istinoljubivog naroda, upućen cijelom svijetu, kako bi nam se pomoglo da toliko željeni mir i slobodu nakon dugih stoljeća progonstva, konačno i ostvarimo. S razboritošću hrvatskog državnog i političkog vodstva, s hrabrošću branitelja, sa sudioništvom mnogih znanih i neznanih ljudi, uz pomoć Svetog Oca i demokratskog svijeta, u Hrvatsku, četiri godine kasnije, došli su mir i sloboda. Taj prosvjedni skup bio je samo jedan od tisuće događaja na trnovitu putu u slobodu, koju smo ostvarili, ne na mržnju prema bilo kome, nego na vječnim vrednotama istine, s kojima ćemo nastaviti naš put u budućnost globalnog svijeta. Ali ovaj put - u slobodi.

18

Pružena ruka: Hrvatski 'Pravednici' - Djela dobra u ratu - I. dio: Hrvatska 4. Dr Slobodan Lang 'vs' Henry Kissinger Martina Šumenjak Martin Do posjeta dr. Kissingeru došlo je posredstvom njegove majke, koju sam oslovljavala sa “mama Kissinger”. Upoznala sam je u Švicarskoj prilikom njezinog zadnjeg odmora u Evropi, gdje je godinama posječivala obitelj moje poznanice, kod koje sam i sama bila gost.. S njom sam provela dva nezaboravna tjedna. Na mene je ostavila utisak kao izvanredno bistra, skromna i svestransko aktivna osoba. Gotovo svaki dan imale smo bogat program od razgledavanja kulturnih znamenitosti, šetnje i posjeta znancima, koji su neki datirali još od vremena, kada je sa mužem i djecom pobjegla iz tada nacističke Njemačke. Iz zahvale i ljubavi prema kraju i ljudima, koji su im tada pomogli, gotovo redovito je provodila odmor u kantonu Graubündner. Puno sam joj pričala o zemlji i običajima iz koje dolazim, a ona je to s neskrivenim simpatijama slušala, a osobito se raspitivala o ekološkim i tome srodnim problemima čovjeku prijaznog razvoja. Nakon povratka u Ameriku, zbog narušenog zdravlja više se nije vraćala u Evropu, ali ja sam je vrlo često kontaktirala, tako, da je naš odnos i nadalje ostao prisan, iskren i topao. Kada je počela jugo agresija na Sloveniju i Hrvatsku u telefonskom razgovoru osjetila sam njezinu zabrinutost i kada je rekla, da bi rado pomogla samo kada bi mogla, odmah sam pomislila, da bi zapravo i mogla.s obzirom jer je njezin sin dr. Henry Kissinger. U to sam vrijeme svaki dan putovala iz mojeg sela (Jarenina, blizu austrijske granice) u Graz, gdje sam na austrijskom univerzitetu (Graz) aktivno djelovala na području ekologije i biomase. Agresija na Sloveniju zatekla me je u Grazu i odmah sam pomislila, da je potrebno brzo globalno reagirati. O ideji da kontaktiramo dr. Henry Kissingera razgovarala sam prof. dr. Rikard Langom iz Zagreba, kod kojeg sam svojedobno magistrirala. Odmah me je uputio na svojeg sina dr. Slobodana Langa, koji je već u to vrijeme slovio za najvećeg humanistu na prostorima Jugoslavije. Dr. Slobodan Lang se tih dana spremao u Ameriku, jer je već imao dogovorene susrete sa određenim američkim dužnosnicima i smatrao, da bi sastanak sa dr. Kissingerom mogao biti vrlo koristan s obziroma na njegova iskustva i reputaciju. Posredstvom mame Kissinger dobila sam dva termina, odabrali smo prvi i zapravo smo već za nekoliko dana bili na putu. Dr. Kissinger nas je primio u svojem uredu u New Yorku, gdje je bio prisutan i jedan senator. Odmah nam je rekao, da nas je primio na privatni razgovor, da ga naravno vrlo interesira šta se zapravo u Jugoslaviji dešava, ali da moramo naš razgovor s njim smatrati kao privatni informativni razgovor jer, da on više nije oficijelno uključen u američku politiku. Dr.Lang mu je opisao stanje na prostoru Jugoslavije i predočio fotodokumentaciju što je bez sumnje dr. Kissingera duboko ganulo. Dr Lang je bio mišljenja, da bi se zapravo dr. Kissinger trebao pojaviti u ulozi pregovarača za balkanski problem, međutim dr. Kissinger je bio vrlo konkretan i pojasnio, da on nije određen od strane američke vlade za bilo kakvu konkretnu aktivnost po tom pitanju in za to područje..

19

Dr. Lang mu je zapravo vizionarski predočio sve grozote, koje će se dogoditi na teritoriju jugoslavenskih republika, ukoliko se pod hitno ne zaustavi srpska agresija. Zamolio ga je, da se aktivno uključi u rješavanje tog balkanskog problema sa svim mogućim sredstvima na temelju njegove pozicije i rejtinga u američkoj i svjetskoj politici. Dr. Kissinger mu je odgovorio, da se ne može aktivno uključiti u rješavanje tog problema, jer nije aktivno uključen u američku politiku. Daljnji tijek konkretanog razgovora najbolje će opisati dr. Lang. Ipak bili smo vrlo zahvalni dr. Kissingeru, što nas je primio, i to naročito dan prije njegovog odlaska u Kinu (China), kada nam zbog obaveza nije ni mogao posvetiti više vremena, ali nas je ipak primio i time pokazao, ako ništa drugo, a onda dobru volju, da prisluhne konkretnom i iskrenom nastojanju dr. Langa, u apelu za pomoć. Hvala mama Kissinger.

20

5. Što si radio u ratu tata Nenad Javornik - izdvajanje Crvenog križa Hrvatske iz Crvenog križa Jugoslavije i uspostava Hrvatskog Crvenog križa; - organiziranje unutarnje strukture Hrvatskog Crvenog križa i pripreme za njegovo funkcioniranje u posebnim uvjetima; - rad na ispunjavanju uvjeta za priznanje Hrvatskog Crvenog križa od strane Hrvatskog državnog sabora; - suradnja s Vladom Republike Hrvatske koja potpisuje Ženevske konvencije i dodatne protokole i svojim potpisom pred međunarodnom zajednicom daje svoju garanciju za rad Hrvatskog Crvenog križa u skladu s međunarodno prihvaćenim obvezama; - postizanje odobrenja Međunarodnog odbora Crvenog križa za direktni prihvat humanitarne pomoći Hrvatskoj; - apeliranje na međunarodnu zajednicu i izvještavanje o situaciji u Hrvatskoj u vrijeme ratne agresije; - organiziranje brodova za pomoć Dubrovniku zajedno s Međunarodnim odborom Crvenog križa; - sudjelovanje u prihvatu i pružanju pomoći za 350.000 prognanika iz Hrvatske i 400.000 izbjeglica iz BiH; - organiziranje tranzitnog kampa u Karlovcu za prihvat i pomoć kod odlaska u treće zemlje za više od 100.000 izbjeglica iz BiH u suradnji s UNHCR-om; - prihvat i distribucija pomoći u hrani, higijenskim potrepštinama i ostaloj robi kroz uspostavljenu mrežu Hrvatskog Crvenog križa za u prosjeku 600.000 ljudi u periodu 1991.1997. Najveći broj korisnika humanitarne pomoći Hrvatski Crveni križ pomaže 1992. godine, kada broj korisnika prelazi 751.000 osoba; - uspostavljanje suradnje i osiguravanje pomoći kroz Međunarodni odbor Crvenog križa, Međunarodnu federaciju društava Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, Ured Visokog komesara za izbjeglice Ujedinjenih Nacija, Ured za Humanitarnu pomoć Europske zajednice, UNICEF, Cooperatione Italiana, Svjetski program hrane, Nacionalna društva Crvenog križa SR Njemačke, Republike Austrije, Republike Italije, Sjedninjenih Američkih Država, Kraljevine Nizozemske, Kraljevine Danske, Kraljevine Švedske, Velike Britanije; - Hrvatski Crveni križ postaje glavni partner svim ovim međunarodnim organizacijama, specijaliziranim agencijama i nacionalnim društvima Crvenog križa u prihvatu i distribuciji pomoći upućene u Hrvatsku; - uspostava sustava kontrole, nadzora i izvještavanja prema svakom od donatora, kao i prema nadležnom ministarstvu Vlade Republike Hrvatske;

21

- rad s predstavnicima međunarodnog pokreta Crvenog križa na međunarodnom priznanju; Hrvatski Crveni križ ispunio je sve uvjete za međunarodno priznanje i primanje u puno članstvo Međunarodnog pokreta Crvenog križa 1992. godine; - 1993. godine u 115. godini svojeg djelovanja Hrvatski je Crveni križ međunarodno priznat kao samostalno i punopravno Nacionalno društvo Crvenog križa; - rad unutar komisije za traženje nestalih osoba od 1991. godine, pozitivna rješenja sudbine nestalih osoba u više od 8.000 slučajeva; - organizacija pomoći kod oslobađanja, repatrijacije i prihvata preko 7.000 zarobljenih hrvatskih branitelja i civila; - organizacija prihvata i distribucije preko 1.500.000 obiteljskih poruka za razdvojene članove obitelji; - organizacija susreta razdvojenih obitelji; - organizacija socijalne i psihološke skrbi u 284 kolektivna centra za prognanike i izbjeglice; - pomoć obiteljima u svezi s ekshumacijama posmrtnih ostataka; - organiziranje niza kampova za izbjeglice i osiguravanje humanitarne pomoći unutar kampova; - upozoravanje o opasnosti od minsko-eksplozivnih sredstava i o ponašanju u slučaju nailaska na minska sredstva. Obučeno preko 150.000 osoba; - provođenje svih redovitih aktivnosti Crvenog križa. Prikupljeno preko 1.000.000 doza krvi, zdravstvena edukacija za školsku djecu i opću populaciju, održavanje tečajeva prve pomoći za kandidate za vozače motornih vozila; - stalni međunarodni kontakti. Ulazak u radne grupe unutar pokreta Crvenog križa. Od 1993. godine rad u uredu komisije za zdravstvo i socijalnu skrb Međunarodne federacije Crvenog križa. Od 1999. predsjedavanje istoimenom komisijom; - organizira mrežu djelovanja svojih društava na područjima koja su oslobođena nakon akcija "Bljesak" i "Oluja" i evidencija civilnog pučanstva; - organiziranje pokretnih timova za provođenje operacije "Spasimo život", organiziranje aktivnosti pomoći i osiguravanje potrebnih sredstava od 1995. do 1999. godine; - organiziranje stalne edukacije osoblja zaposlenog u Crvenom križu; - provođenje asanacije bunara na području Istočne Slavonije; - provođenje preustroja i pripreme za djelovanje u skladu sa Strateškim planom pokreta Crvenog križa do 2010. godine; - rad u nizu domaćih i inozemnih tijela vezanih uz pitanja zdravstvene zaštite, socijalne skrbi, zaštite i promocije međunarodnog humanitarnog prava, pitanja nestalih osoba, ratnih 22

zločina, reforme u zdravstvenom sustavu, zaštite okoline, promocije mira u svijetu, spašavanja života na vodi, proces razminiranja itd.; - suradnja sa Nacionalnim društvima u Srednjeeuropskoj i Mediteranskoj regiji; - organizacija 8. Svjetskog kongresa udruženja Međunarodnih sveučilišnih nastavnika za svjetski mir - Trogir 1996. godine; - u prigodi 120. godina rada Crvenog križa na tlu Republike Hrvatske Predsjednik dr. Franjo Tuđman dodijelio je Hrvatskom Crvenom križu Povelju Republike Hrvatske; - pokrenuta "Biblioteka Hrvatskog Crvenog križa" (izdanja "Prva pomoć", "Spasimo živote" i "Klinička tuberkoloza"); - ekipe Hrvatskog Crvenog križa sudjeluju u organizaciji dočeka Pape Ivana Pavla II za oba njegova posjeta Hrvatskoj; - izgradnja Doma za starije osobe u Marinom Selu, Sela za starije osobe u Iloku, Doma za djecu u Orahovici; - organiziran međunarodni sastanak I. Foruma Crvenog križa Srednje Europskih zamalja - Cavtat 1999. godine; - suorganizacija 2. Regionalne konferencije o minama - Zagreb 1999.

23

6. Grozio se rata Vilma Opić Najprije da se predstavim. Ja sam Vilma Opić, udovica pokojnog dr. Vinka Opića, kirurga i šefa bivše ratne kirurgije Pakrac-Kutina. Tri dana nakon obilježavanja 50. Godišnjice Univerzalne Deklaracije o Ljudskim Pravima moj je suprug preminuo. Preminuo je meni na rukama, okružen svojim najmilijima. Srce se borilo godinama, da bi na koncu izgubilo bitku par dana pred odlazak u mirovinu. Bio bi sretan da je pročitao. Vaše riječi upućene njemu, koji je inače bio neizmjerno skroman čovjek, a velik u djelima – «Vi ste ponos hrvatske čovječnosti. Svjedočite o tome.» Sam nažalost neće moći svjedočiti, a to u njegovo ime neće moći učiniti nitko, pa niti ja njegova udovica. Za vrijeme najkritičnijih dana bili smo razdvojeni. Što se događalo u pakračkoj bolnici mogla sam znati samo iz televizijskih izvješća i njegovih rijetkih javljanja. Mnogo mi je ispričao kada smo se nakon tri mjeseca prvi puta sreli u Kutini, a i mnogo toga poslije. Njegova najintimnija sjećanja i razmišljanja znam samo ja i samo će meni ostati u pamćenju. Javno nije želio puno govoriti. Užasavalo ga je i samo sjećanje na te dane. Podsjećale su ga na 2. Svjetski rat. Imao je samo deset godina kad je pronašao mrtvog oca u šumi nedaleko od kuće, ustrijeljen od ustaša. Majke se ne sjeća. Odrastao je u đačkim i studentskim domovima. Sve je u životu postigao sam. U periodu svog života koji Vas najviše zanima, naša se okružen četnicima koji su mu neprestano prijetili da će ga ubiti jer liječi ustaše. Da ne doživi sudbinu oca, stalno je sa sobom nosio dvije ručne granate koje je dobio na poklon od naših dragovoljaca. Ne bi dao da ga uhvate živa. Zbog svega toga grozio se rata i o svojim sjećanjima nije volio govoriti. Zato je dao samo jedan interview Moslovačkom listu i to godinu dana nakon evakuacije pakračke kirurgije. Zašto sam si uzela slobodu da ja nešto napišem? Zato što moj pokojni suprug, kao svjedok stradanja naših ljudi i naše domovine, neće moći svjedočiti. Ja samo ispunjam dug prema njemu i njegovim djelima da se ne zaboravi jer više nije među nama. Nisam imala snage da to učinim prije jer ništa više nije kao nekada. I dalje živim u Kutini. Zgrada u kojoj smo stanovali u Pakracu je zapaljena i srušena, a stan koji smo dobili kao prognanici još nije obnovljen.

24

7. Funkcioniranje dobra Stanko Horvat U vrijeme kada su kroz našu domovinu prolazile tenkovske kolone u pravcu Slovenije tj. 1991. godine, ja sam se nalazio u privatnom posjetu kod rođaka u SAD gdje sam namjeravao ostati oko mjesec dana. No ova događanja koja su se odvijala na tlu naše domovine a i u Sloveniji potaknula su me na razmišljanje. Što da učinim? Moja odluka je bila da se prvim avionom vratim u domovinu, pošto sam smatrao da će na mome radnom mjestu tj. na mjestu tajnika Crvenog križa biti puno posla kojim trebam činiti dobro ljudima kojima će to trebati. U tijeku moje odsutnosti bio sam u svezi sa mojim pretpostavljenima u Hrvatskom Crvenom križu, koji su mi dali na znanje da se od 26. 6. 1991. godine na području naše, a i nekih drugih regija uspostavlja dežurstvo s obzirom na događaje koji su se odvijali u Sloveniji. A sve što se odvijalo u Sloveniji asociralo me da bi se takvoga nešto a možda i još gore moglo dogoditi u našoj domovini. U domovinu sam se vratio zrakoplovom JAT-a čiju sam imao povratnu kartu. Zrakoplov je saobraćao na liniji Cliveland – Beograd – Zagreb. To je bio zadnji zrakoplov na civilnom letu iz Beograda 2.7.1991. koji je jedva jedvice poletio za Zagreb. Po dolasku u Ludbreg odmah sam sa svojim suradnicima u našoj Općinskoj organizaciji Crvenog križa razmotrio postojeću situaciju koja je pred nama. Na osnovi toga smo zaključili da odmah pripremimo teren za prihvat većeg broja prognanih i izbjeglih osoba. Na osnovu ankete koju smo načinili na području našeg djelovanja, nama se javilo mnogo naših obitelji za momentalni smještaj za više od 3000 ljudi koji bi morali eventualno napustiti svoje domove. Isto tako načinili smo anketu od našega pučanstva da možemo vidjeti koliko je naših građana spremno na naš poziv dobrovoljno darivati krv, kako bi na taj način mogli činiti dobro te spašavati živote ranjenih od neprijateljskih ranjivih i ubojitih sredstava. U isto vrijeme u toku agresije na Sloveniju, angažirao sam se na traženju naših vojnika koji su u to vrijeme bili na odsluženju vojnog roka u Sloveniji a i u drugim republikama. Na obostrano zadovoljstvo roditelja i nas, saznali smo za sve one koji su se trebali vratiti svojim kućama. U jesen 1991. godine kada se dogodio rat u Hrvatskoj, sve naše pripreme su dobro funkcionirale. Naš je kraj prihvatio sve prognane a kasnije i izbjegle osobe koje su morale napustiti svoja ognjišta. Za njih smo učinili sve ono što je bilo potrebno istoga momenta u program a kasnije i izbjegli bili su prihvaćeni u kuće kod naših aktivista i simpatizera kao dio njihove obitelji. Mi smo stalno vodili računa o potrebnoj hrani, higijeni, odjeći, krevetnini i drugom potrebitom kako bi se što bolje osjećali kod nas tj. svakog smo dana činili dobro i to svima kojima je to bilo potrebno. Većina nazočnih prognanih i izbjeglih na našem području bili su starci, žene i djeca. A za činjenje dobra kojega smo mi njima činili bila je potrebna dobra organizacija dobrih ljudi, a to je upravo bila naša organizacija Crvenog križa koje je u to vrijeme a sada još bolje povezana sa 25

organizacijama Crvenog križa a i drugim udrugama u domovini a i izvan nje od kojih smo dobivali sve ono što je bilo potrebno za zbrinjavanje prognanih i izbjeglih ljudi. Najviše smo u to vrijeme a i još sada surađujemo sa društvima Crvenog križa iz Graza, Feldbacha – Austrije te sa Crvenim križem Ausburga, Gunzburga, Kemptena i Bad Emsa – SR Njemačka. Za vrijeme Domovinskog rata na našem je području bilo zbrinuto oko 2000 ljudi za koje smo mi činili sve što je bilo potrebno (osiguravali smo hranu, odjeću, obuću, krevete, krevetninu, razmjenjivali poštu sa njihovim obiteljima koje su ostale na okupiranom teritoriju ili su neki bili u logorima okupatora itd). Mi smo morali biti dobro organizirani da bi takav suživot dobro funkcionirao. U ovom poslu bio sam sa svojim suradnicima isto ugrožen od raznih ljudi koji su imali drukčija mišljenja pa je u određenom vremenu sa njima bilo teško raditi. No ja sam sretan kada vidim i osjećam da moj trud i trud mojih suradnika nije bio uzaludan, sretan sam kada vidim da sam u tom poslu pomogao mnogim ljudima darujući im ono što su oni trebali a u određenim situacijama mnogima je najviše značila dobra i lijepa riječ. Tim ljudima posvetio sam svoje zanimanje, posvetio sam im svoje vrijeme ne gledajući da li je to subota ili nedjelja, dijelio sam sa njima dobro i zlo. Vrlo mi je bilo teško kada sam sa suradnicima morao odlaziti kod obitelji branitelja čija su tijela bila ekshumirana na Vukovarskom groblju i o tome im davati dokumentaciju koja je došla preko naše Službe traženja. Sa mnom su surađivali svi dobri ljudi kojih na našem području ima vrlo mnogo. U svakom selu u našem kraju imamo dobru organizaciju Crvenog križa sa kojom u svim potrebama činimo dobra dijela. U vrijeme Domovinskog rata upoznao sam mnoge dobre ljude izvan naše domovine i to najviše u Austrijskom i Njemačkom Crvenom križu koji su nam dovozili potrebitu pomoć za prognane, izbjegle te za naše domaće ljude koji su bili u socijalnoj potrebi. 1994. godine sa prijateljima iz Bavarskog Crvenog križa a iz mjesta Gunzburg dogovorili smo razmjenu mladeži Crvenog križa koja još i danas dobro funkcionira. Razmjena mladeži isključivo se obavlja preko naših i njihovih obitelji. Tako se svake godine vrše razmjene mladeži između grada Gunzburga i Ludbrega. Smatram da sam i to učinio dobro kada sam povezao one koji su mladi, one koji su iz druge države i one koji će se zalagati za dobro, mir i blagostanje među našim i njihovim narodima među sadašnjim i budući naraštajima. 1995. godine bio sam sa svojim suradnicima uključen u akciju «Oluja» gdje smo činili dobro onima koji su u to vrijeme napuštali Hrvatsku, dajući im hranu i druge potrepštine te ih na osnovi poziva predsjednika vlade RH molili da ostanu u svojim domovima i da im se ništa neće dogoditi. Od tisuće koji su prošli pokraj nas jedan se odlučio ostati u Hrvatskoj. Činio sam dobro kada sam osnivao ekipe Crvenog križa za pružanje prve a i drugih potrebitih pomoći ljudima. Te ekipe sada u mirno vrijeme pomažu i onim ljudima koji dolaze posjetiti svetište «Predragocjene Krvi Isusove» koje imamo mi u Ludbregu. Naša je ekipa i prošle godine učestvovala na zbrinjavanju starijih i nemoćnih hodočasnika kojima je zbog visokih temperatura a i drugih okolnosti bila potrebna pomoć. Smatram da je ovakvo djelovanje organizacije u kojoj radim zadovoljilo sve potrebe onih koje smo zbrinjavali tj. onih kojima smo činili dobro. Naša ključna pouka je, da svakoga momenta moramo mi kao ljudi biti povezani u dobru organizaciju i to sa dobrim idejama, znanjem i sredstvima i da svakoga momenta budemo 26

spremni i sposobni se uključiti u činjenje dobra onima kojima to bude potrebno na bilo koji način i bilo to gdje. Zbog toga je potrebno da se stalno kada smo u mogućnosti, spremamo i opremamo, organiziramo i osposobljavamo da u potrebnom momentu budemo spremni činiti dobro te da našim ponašanjem uvjerimo našega neprijatelja da nečini zlo. Za funkcioniranje dobra potrebno nam je da nam se omogući da se svakodnevno usavršavamo na našim progonima te da čim više dobrih ljudi uključimo u našu organizaciju te da ih naučimo sve principe u činjenju dobra kroz sve oblike činjenja dobra onima kojima to bude potrebno. Na osnovu toga bi se naša akcija mogla nazvati «Mi smo tu i s nama možete računati dan i noć».

27

8. Čuvar tisuća i tisuća sudbina Dubravka Horvat (Zagreb, studeni 1999. g.) U posljednjih osam godina promiču kroz Nacionalni ured Službe traženja Hrvatskog Crvenog križa preplašena lica članova obitelji, nižu se tisuće i tisuće najstrašnijih sudbina, krajnje napeto očekuju bilo kakove vijesti i po tko zna koji puta čitaju evidencijske liste. I tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Ukupno Nacionalni ured Službe traženja: - zaprimio je više od 28.700 zahtjeva za traženje osoba nestalih u Domovinskom ratu, u sukobu u Bosni i Hercegovini, tijekom vojno-redarstvenih akcija “Bljesak” i “Oluja”, tijekom II. svjetskog rata, te za osobe nestale u različitim životnim okolnostima; - riješio više od 7.500 traženja nestalih osoba; - proslijedio preko 1.500.000 obiteljskih poruka; - sudjelovao pri zbrinjavanju prilikom razmjena preko 7.000 ratnih zarobljenika; - organizirao susrete za više od 22.000 razdvojenih članova obitelji; - u okviru Nacionalnog programa identifikacije žrtava Domovinskog rata neposredno sudjelovao pri ekshumacijama posmrtnih ostataka, izvjestio 2.482 obitelji o pristupanju identifikacije posmrtnih ostataka, uzimanju uzoraka krvi, te prepoznavanju osobnih i drugih predmeta pronađenih uz posmrtne ostatke; - pružio usluge Službe traženja i neposredno kontaktirao sa 16.500 osoba koje su se obratile Nacionalnom uredu Službe traženja za pomoć; - u međunarodnih kontaktima na poslovima Službe traženja surađivao s 29 Nacionalnih društava Crvenog križa, Međunarodnom Službom traženja iz Arolsena i Centralnom agencijom u Ženevi i odgovorio na više od 9.500 pisama; - uspješno okončao akciju u svezi dodjele jednokratne humanitarne pomoći žrtvama nacizma, te zaprimio, obradio i prosljedio 3.395 zahtjeva Mađunarodnoj službi traženja u Arolsen; - koordinirao rad cjelokupne organizacione mreže Službe traženja na području Republike Hrvatske. No ipak, u svim tim brojkama, u svim tim danima, ima poneki događaj, poneka riječ ili poruka koja se duboko usjeće u dušu i tu ostane zauvijek. Prva priča Nikada neću zaboraviti onu strašnu 1991. i 1992. godinu. Mnogi su naši mladići bili prinuđeni odslužiti produžetak vojnog roka u tzv. JNA, a njihovi roditelji i udruga Bedem ljubavi nastojali su ih spasiti i vratiti u domovinu. U tim je akcijama pomagao i Hrvatski Crveni 28

križ. Jedan takav konvoj autobusa iz daleke Makedonije stigao je kasno noću u Zagreb, nakon što je okolo naokolo prošao granice svih susjednih država. Preko 500 dojučerašnjih vojnika okupilo se oko nas dvije predstavnice Hrvatskog Crvenog križa, tražeći osnovne informacije o svojim obiteljima i mogučnostima uspostavljanja veze. Sve te velike mladenačke oči umorne od puta, a opet tako pune nade duboko su me se dojmile. Svi smo bili uzbuđeni. U tom metežu i buci stotine glasova, jedan me mladić uporno gledao i davao mi rukom znak. Konačno se uspio probiti i približiti da ga čujem. Molio me da telefoniram njegovom ujaku koji živi u blizini Zagreba. O roditeljima već dugo nije znao ništa. Ako je ujak živ, sigurno će doći po njega. Okrenula sam traženi broj i javio se pospani muški glas jer ponoć je već davno prošla. Kad sam objasnila o ćemu se radi, samo je smušeno uzviknuo "Je li to istina, dolazim odmah, pa to je prekrasno!" Nakon tridesetak minuta, traženi se ujak pojavio, a onda je pao pravi muški zagrljaj nakon duge i preduge dvije godine odvojenosti i strepnje. Obojica su u čvrstom zagrljaju glasno plakali. Teško je bilo slušati jecaje i gledati te muške suze, iako su to bile suze radosnice. Kad su se napokon odvojili, mladić je krenuo prema meni šireći ruke. Mislila sam, želi se još rukovati. No, on je odjednom i mene zagrlio i digao visoko, visoko iako je bio gotovo za glavu niži i onako kroz suze progovorio "Gospođo, ako nemate sina, noćas ste ga dobili." Nekoliko godina kasnije čula sam da je živ dočekao kraj rata, da radi u policijskoj stanici i nadam se da ću ga jednom vidjeti. Njegove spontane riječi zahvale zauvijek su ostale u mom srcu. Druga priča Često se događalo da pojedini djelatnici u Službi traženja među evidencijama žrtava nestalih ili zarobljenih, nađu osobe iz svoje bliže ili daljnje obitelji. Kako smo u lipnju 1991. godine uveli dvadesetčetverosatno dežurstvo i kroz poslovne prostorije Hrvatskog Crvenog križa je prolazilo dnevno i do 1000 ljudi, malo je tko mogao brinuti o članovima svoje obitelji. Praktički se živjelo u uredu iz dana u dan. Već na samom početku i ja sam osobno doživjela to gorko iznenađenje. U jesen 1991. godine među strankama što su čekale za prijem ugledala sam suprugu svoga bratića. Po izrazu lica i nervoznim pokretima odmah mi je bilo jasno da se nešto dogodilo. "Rajko je zarobljen i pretpostavlja se da je na Manjači, što da radim?" provalilo je iz nje na samim vratima. Ostala sam zatečena. Zar i on? Pa on spada u sanitet Vinogradske bolnice koji je zbrinjavao ranjenike nakon pada Kostajnice. Imali smo već prve informacije o Manjači, ali bez evidencije osoba koje su zatočene. "Piši obiteljsku poruku, to je jedini način da saznamo da li je tamo i da ga Međunarodni odbor Crvenog križa registrira." I tako je krenula poruka putem neutralnog posrednika, Međunarodnog odbora Crvenog križa. Trebalo je tri mjeseca pregovora, različitih ponuda i beskrajne strpljivosti da se vrate odgovori i da se realizira puštanje zatoćenih. Njihov doček u Zagrebu bio je veličanstven. Konačno naši i to živi. I Rajko se vratio. Kad me ugledao u gomili među djelatnicima Crvenog križa, prvo što je rekao bilo je: "Pojma nemaš koliko vrijedi taj papir Crvenog križa. Svi smo ga čitali. To je bio naš jedini dodir sa svijetom i znak da nismo zaboravljeni. Taj ti je papir vredniji od zlata."

29

Rajko više nije među živima iako nije dosegao ni tridesetu. Valjda je tako moralo biti. Svaki put kad pomažemo u uspostavljanju pokidanih veza i kad iz moje ruke dodajem obrazac obiteljske poruke u ušima mi zvone Rajkove riječi "To je papir vredniji od zlata.". Treća priča Petrinja je slobodna! Porušena je, jadna, puna rana, ali slobodna! Ubrzano se rasčiščavaju ulice, na svakom nas koraku upozoravaju da zbog mina ne hodamo po travi, a u zraku je još uvijek užasan miris rata. U čudu gledamo naduta tijela još neuklonjenih domaćih životinja i hitamo dalje. Obavljene su prve ekshumacije i naša je zadaća da izvijestimo određene obitelji da dođu u Zagreb na patologiju radi identifikacije posmrtnih ostataka. Ponavljam svojoj ekipi cijeli postupak: prvo izraziti sućut obitelji, zatim smireno i oprezno izvijestiti da su pronađeni posmrtni ostaci i da saznanja obzirom na lokaciju i osobne predmete, odnosno dokumente ukazuju na mogučnost identifikacije sina, brata, supruga. Moramo biti pribrani, jaki i pomoći obitelji - čujem samu sebe po ko zna koji puta. Puno nam znače informacije kolega iz lokalnog Crvenog križa jer su već godinama u kontaktu s tim obiteljima i upozoravaju koje obitelji znaju za svoje mrtve, a koje će tek od nas saznati tu strašnu činjenicu. I krećemo. Srce i meni ubrzano lupa i sreća što ga drugi ne mogu čuti. I nižu se jedna obitelj za drugom, puno suza, praznih pogleda i zauvijek ugašenih nada. Još samo gospođa u zdravstvenoj ambulanti. Izgubila je i muža i sina, no ona to već zna dvije godine i tu neće biti problema - govore mi. Čekamo je u hodniku. Dolazi sitna ženica u crnom i kad sam ustala i krenula prema njoj uz riječi "Mi smo iz Hrvatskog Crvenog križa", odjednom je panično digla obje ruke i kao da gura zid ispred sebe počela glasno vikati: "Ne, ne, ne, ništa mi ne govorite!". Približila sam se i uhvatila je za ruku uz izraze sućuti, a ona je vrisnula, klonula na klupu izbezumljena od bola stalno ponavljajući "Zar su stvarno mrtvi?! Zar su stvarno mrtvi?!" Pritrčali su ostali i liječnica iz ambulante. Sve je odzvanjalo od njezinih očajnih jecaja. Na žalost, tek našim dolaskom, u njenoj je svijesti smrt njenih najmilijih postala bolna stvarnost. Izašli smo na ulicu, svi šokirani i u suzama. Petrinja se kupala u svibanjskom suncu, porušena, puna rana, ali slobodna. I mogla bih tako nizati u beskraj tisuće i tisuće stvarnih priča i doživljenih sudbina. Sve su brižno sakupljane, obrađivane i pohranjene u arhivu Nacionalnog ureda Službe traženja HCK-a i neka se nikad ni jedna ne zaboravi.

30

9. Sprečavanje ekocida Franjo Plavšić U svim novijim ratovima sukobljene strane su jedna drugoj nastojale uništiti rezerve energije, industrijska i energetska postrojenja, prometnice i sve ostalo potrebno za logističku podršku, pa se ne treba previše čuditi kada su to Srbi činili u Hrvatskoj. Hrvatska nije uzvratila jednakom mjerom, iako je to u ratu logično za očekivati. Hrvatska se branila i stjecala iskustva kako spriječiti teške posljedice po zdravlje i živote ljudi odnosno po okoliš ili barem umanjiti te posljedice. Pri tome valja naglasiti kako je brojnost kemikalija danas u srednje razvijenoj zemlji neusporedivo veća nego što je bila u vrijeme II. svjetskog rata. Spominjem poliklonirane bifenile (PCB) koji su služili kao ulja za hlađenje u trafostanicama i kondenzatorskim baterijama, kao primjer kemikalije izrazito visoke toksičnosti, jer takvu kemikaliju nisu poznavale zaraćene strane u II. svjetskom ratu. Stekli smo brojna isustva koja možemo prenijeti svijetu, a on ta iskustva ne treba. Opet kao primjer uzimam hrvatske vatrogasce, koju su gasili požar u sisačkoj rafineriji pod topničkom vatrom i pod prijetnjom srpskih snajpera i uspjeli spriječiti katastrofu, jer je u Sisku bilo uskladišteno više od 100.000 tona nafte i derivata. Nije li to iskustvo koje bi trebalo analizirati i iz toga ponešto naučiti? Slični su slučajevi zebilježeni nekoliko puta u Osijeku i drugim hrvatskim gradovima. Onda isustvo s PCB-ima. Kako prikupiti prosute količine te kemikalije kada je okoliš vjerojatno miniran? Riješili smo problem u najvećem broju slučajeva osim u istočnoj Slavoniji. Tražili smo i pomoć međunarodnih organizacija računajući naravno na financije, a oni su nam slali eksperte. Jedan od njih je u tri dana obišao Hrvatsku i onda napisao knjigu vehementno tumačeći kako je zemlja onečišćena toliko da skoro ne može više razmišljati o turizmu ili proizvodnji hrane. Naravno da je sve krivo shvatio, a nije mu palo na pamet pitati za mišljenje hrvatske stručnjake upućene u problem. Konačno dolazim na srž problema tj. na otpad i onečišćenje. Ne znam je li ljudima poznato kako su tijekom jeseni 1991. godine i prvu polovicu 1992. godine, dolazili hrpimice k nama nuditi svoj otpad i postrojenja za njegovo zbrinjavanje. Uspjeli su u najtežim vremenima poslati u Hrvatsku prilične količine svojeg otpada često pod krinkom humanitarne pomoći, kako se dogodilo s lijekovima. Uspjeli smo u jednom času pronaći način sprečavanja uvoza otpada u Hrvatsku i naučili Hercegovce kako da učine isto. Nije li to vrhunac pokvarenosti slati stradalniku smeće umjesto lijeka? I to opasno smeće. Onda su nam počeli nuditi pomoć u zbrinjavanju tog otpada iako Hrvati imaju dobar broj stručnjaka koji su još 1992. godine rekli što treba činiti. Nismo pristali mi, ali su pristali naši susjedi. Vanjski eksperti su npr. njihove stare lijekove potrpali u limene bačve kojima su zabetonirali poklopce i onda su to smeće odnijeli u jednu vrtaču tek prekrivenu plastičnom folijom. Pitao sam ih da li bi tako nešto smjeli učiniti u svojoj državi. Stekli smo mnogo iskustva spriječavanja ekocida. Trebam li posebno govoriti da su Srbi prvi primjenili ekocid? Događaji na Peruči su čisti ekocid, od onog namjernog prosipanja transformatorskog ulja 1992. godine, kada je prijetilo onečišćenje dva vodozahvata, do konačnog dizanja brane u zrak. Napadi na tvornicu umjetnih gnojiva u Kutini, gdje je prijetilo 10.000 t uskladištenog amonijaka s opasnošću za više zemalja, bili su čisti pokušaj ekocida. Ovo su samo neki primjeri s kojima smo se suočili i odigrali svoju ulogu. To naše iskustvo nikog ne zanima, a moglo bi biti od koristi barem malim zemljama suočenim s prijetnjom agresije. Na kraju bih spomenuo još samo pokušaj prenošenja mojeg iskustva s Kosova, gdje se kod tzv. masovnog trovanja 1990. godine radilo očito o dobro isplaniranom eksperimentu izazivanja masovne psihoze. Moj rad je odbilo nekoliko časopisa odmah na uredničkom 31

kolegiju uz obrazloženja da ne odgovara uređivačkom programu ili da preporučuju objavljivanje u nekom regionalnom časopisu zbog lokalne važnosti teme.

32

10. Posjeti Branka Cvitković Kao dobitnica visokog hrvatskog odličja za humanitarno djelovanje, često sam se pitala i još se uvijek pitam, nije li to pretjerano. Što su onda trebali dobiti svi oni mali ljudi, oni stradalnici kojima smo pomagali. Vođena vjerom utemeljenoj na odgoju koji su mi podarli roditelji, reagirala sam spontano. Kad su prvi teški ranjenici počeli pristizati u zagrebačke bolnice, stigla sam i ja, ne znajući što me čaka, ne znajući što ću sve morati raditi, ni koliko će sve to trajati. Nisam ni slutila da negdje duboko u meni čuče neka znanja, neke sposobnosti s kojima se dotad u životu nisam služila na taj način, te da ću se tako mekano moći približiti ljudima koji su prije svega trebali steći moje povjerenje i koji su trebali nekoga s kim će plakati, nadati se i naučiti prihvatiti svoj trajni invaliditet. Da bih uopće mogla imati pristup na odjele kakvi su I i II traumatološki pri Traumatološkoj bolnici, valjalo je obaviti bezbroj razgovora s ravnateljem bolnice i odjelnim liječnicima. Dobrotom prof. Nankovića i dr. Buljata dobila sam zeleno svjetlo za to. I tako sam se počela baviti mladićima, braniteljima koji su već na samom početku rata zadobili teške ozljede kralješnice i ostali trajno nepokretni. U svakodnevnim razgovorima nastojala sam im olakšati stanje u kojem su se našli, pomoći im da se polako mire sa strašnom istinom i da prihvate život na drugačiji način nego što su ga dosad živjeli. Željala sam im pokazati da nisu ostavljeni i zaboravljeni. Željela sam im pokazati koliko smo svi zahvalni za ono što čine za sve nas, za Hrvatsku, a isto tako pomoći im da se sada nastave boriti za sebe, da bi se što prije osposobili za normalan život, da se ne osjećaju kao izopćenici iz društva. Ono što je najvažnije nisam htjela da se ti moji posjeti svedu na jedan ili nekoliko njih, nego da budu kontiniuirani, svakodnevni i kvalitetni, to jest, da ne posjećujem brojeve, nego konkretne ljude s imenom i prezimenom. Brinula sam o četrdeset mladića, bila sam im, sad to slobodno mogu reći psihoterapeut, ili kako su me oni zvali "dobra vila".Uz ovu vrstu kontakata, preuzela sam brigu i o nekim materijalnim stvarima. Napominjem da je to bilo 1991. godine, kada još ništa nije bilo organizirano, sve sam smišljala i organizirala sama. Kasnije su to sve radili čitavi timovi, udruge i sl. Kupovala sam kako i koliko sam mogla i uz pomoć prijatelja nabavljala za sobe na odjelima televizore, video rekordere, bežične telefone, odjeću, toaletni pribor, itd., jer svi su oni bili iz kriznih područja, kontakte sa svojim obiteljima uglavnom još nisu imali, a kad su ih uspostavili uz moju pomoć, skrbila sam i za njih, jer su u većini slučajeva bili prognani. S vremenom su mi se priključivale kolegice glumice i tada je bilo mnogo lakše sve organizirati. Pomagale su kada su mogle i koliko su mogle, vrlo predano s puno ljubavi. U tom zajedništvu smislile smo i jednu pjesmu "Čekam te" s kojom smo obilazile ratišta. Tada je to dečkima mnogo značilo. Kada su rane nakon brojnih operacija zacijelile, dečki su bili upućivani na rehabilitaciju u Varždinske toplice, gdje sam nastavila redovito odlaziti, što nije više bilo tako jednostavno kao dok su bili u Zagrebu. Ali to me nije moglo zaustaviti. I danas s većinom od njih kontaktiram i stojim im na raspolaganju. Mnogo telefonskih poziva, pisama, čestitki za Božić i Novu godinu, sjećanja, uspomena, prijateljstava... Nisam od onih koji su svoje domoljublje "naplatili", pa tako nisam imala potrebu odlaziti u bolnice u pratnji tv-kamera, a mogla sam, jer kao što piše u Sv. Pismu, ako pričaš o tome što si i koliko si nekom učinio, to je isto kao da i nisi učinio. Ipak mnogi su ljudi imali potrebu 33

zabilježiti što sam radila u svojim knjigama, radio emisijama, dnevnom tisku i sl. Prilažem nekoliko intervuja iz "onog vremena" u kojima će vam možda nešto biti zanimljivo. Gospodine Lang, stojim Vam na usluzi u svemu što ustrebate, mogla bih, nadam se, pomoći još mnogima kojima je potrebno. Ako nađete mjesta u svojim humanitarnim pothvatima i za mene, bit će mi čast.

34

11. Operacija Manjača Adanić Stjepan Godine 1991. Hrvatska je gorjela, napadi jugovojske i četnika bili su siloviti, a hrvatski se narod svim svojim bićem, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana, borio za goli opstanak. Te jeseni 1991. godine, u listopadu, studenom i prosincu, gotovo svakodnevno sam u Zagrebu u Hotelu I pregovarao s generalom Rašetom o odlasku jugovojske iz Zagreba i iz Republike Hrvatske. Pregovori su se temeljili na sporazumu iz Haga, a pratila ih je stručna ekipa Europske zajednice. Teško i mučno bilo je pregovarati s čovjekom za kojega znaš da ti razara zemlju i da predstavlja agresorsku Srbiju i JNA, ali drugog puta tada nije bilo. Na pametnoj politici pregovaranja, kad je to bilo nužno i neophodno, te odlučnim i ofenzivnim vojnim potezima na terenu stvarala se hrvatska država. Osim problema vezanih za odlazak JNA iz Republike Hrvatske i okupiranih područja naše domovine, pred mene kao ovlaštenog pregovarača u ime RH postavilo se i moralno i ljudsko pitanje – spašavanje ratnih zarobljenika, naših ljudi zarobljenih od strane jugovojske i četnika. U glavi mi je neprestano bila misao: “spasiti jednog čovjeka znači spasiti čitav svijet”, a to je tada značilo spasiti hrvatskog čovjeka od sigurne smrti. Bilo mi je potpuno jasno da se ni jedna veća i kompleksnija razmjena ratnih zarobljenika neće odvijati na teritoriju pod kontrolom hrvatskih vlasti, već isključivo – ako do razmjene uopće i dođe – na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske ili u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Zašto je tome bilo tako? Isključivo zato što Srbima nije bilo stalo do razmjene, jer su mislili da će pobijediti te će onda diktirati sve uvjete. Drugi je razlog bio taj što bi razmjenama pred međunarodnim promatračima, međunarodnim Crvenim križem i pred svjetskim javnim mnijenjem, zapravo, priznali Republiku Hrvatsku – što su oni na sve načine htjeli izbjeći. Treći se razlog temeljio na nadi i uvjerenju da hrvatski pregovarači neće prihvatiti pregovore i odlazak na teritorij pod srpskom kontrolom, jer je to tada zaista bilo pogubno i rizično. U tome su se, dakako, prevarili. Tih dana, gotovo svakodnevno, bio sam u kontaktu s predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom. U jednom od tih kontakata mi je rekao: “Idi Štef i spasi naše ljude, to je u interesu svih nas, u interesu hrvatske državne politike.” Bila je to zapovijed predsjednika svih Hrvata, koji je i u tim kritičnim i sudbonosnim danima borbe za hrvatsku državu pokazao svim Hrvatima i cijelom svijetu kako mu je čovjek, svaki pojedinac, njegova sloboda kao i sloboda Hrvatske na prvom mjestu. Bio sam spreman poslije ovakve zapovijedi Predsjednika, u cilju spašavanja naših ljudi koji su ubijani i maltretirani po srpskim logorima, položiti i svoj život za ostvarenje Predsjednikovih riječi. Odmah sam konzultirao premijera dr. Franju Gregurića o načinu i uvjetima pregovora i oslobađanja logoraša s Manjače te smo zaključili da pod svaku cijenu obavimo taj izuzetno osjetljiv, humanitarni ali i rizičan posao, s obzirom na prijetnje četnika. Operacija pod šifrom “Manjača” počela se odvijati, a dr. Franjo Gregurić, ratni premijer i predsjednik Kriznog štaba Republike Hrvatske, te dr. Mate Granić, potpredsjednik Vlade RH, u toj su operaciji dali veliki doprinos. Stotinama kilometara daleko od vojnog poligona na snijegom prekrivenoj visoravni Manjači, u hrvatskome glavnom gradu otpočela je dramatična bitka za spas 350 zatočenih hrvatskih boraca. U plamenu koji je dopirao sa svih bojišta, kolone jugovojske u trku su grabile prema granicama. Netom ranije napustile su i Varaždin, odakle je, nakon akcije oslobađanja grada od elitnog jugokorpusa, s mjesta gradonačelnika Varaždina u Ministarstvo obrane u Zagreb stigao stožerni brigadir Stjepan Adanić. Od Predsjednika RH i Vlade imenovan 35

ovlaštenim pregovaračem za pitanje odlaska jugovojske iz Hrvatske, svakim je danom, međutim, sve više slušao o našim borcima zatočenim u logorima, koji kao da su nicali preko noći. Znalo se tada, reći će Adanić, za Begejce, Stajićevo, Knin, Glinu, pričalo se o Zeleniki, ali i “svaki je lokalni srpski šerif imao svoj logor”, što je dodatno onemogućavalo uvid u situaciju. Ispred Vlade RH stoga je hitno oformljena i Komisija za zatočene i nestale koja je temeljem dokumenata MUP-a, MORH-a i ostalih ministarstava, kao i putem raznih kanala, iz priča hrvatskih branitelja, popisivala logore i prikupljala informacije. Pritisak javnosti, istodobno, bio je golem. Dolazio je ponajviše iz Zagreba: branitelji Hrvatske Kostajnice zatočeni na Manjači bili su, većinom, Zagrepčani. Rašetine prijetnje – Majke zatočenika bile su očajne. Telefoni su neprestano zvonili, pitale su, s pravom, zašto ne oslobodimo njihovu djecu. Beogradska televizija, istodobno, igrala je prljavu igru. Neprestano su emitirali snimke naših zarobljenih boraca s Manjače, obrijanih i pognutih glava, s rukama na leđima, i njihove čuvare sa psima. To su naši ljudi vidjeli, reakcije su bile stravične. Krenuli smo u pregovore za njihovo oslobađanje. Razmišljao sam kako za mene jedan ljudski život vrijedi kao tisuće, a gore, na Manjači, bilo ih je stotine – prisjeća se stožerni brigadir Stjepan Adanić. – Naši su borci bili zatočeni na teritoriju druge države, Bosne i Hercegovine, i to pod kontrolom Srba, što nas je onemogućavalo da ih brzo oslobodimo. General Andrija Rašeta, pregovarač s njihove strane, k tomu, nije puno mario za humanost na kojoj sam neprestano inzistirao. Govorio je: “Vojno ćemo vas poraziti, zašto bismo mijenjali naše ljude za vaše? Kad slomimo Hrvatsku, mi ćemo poubijati koga budemo htjeli i ostaviti na životu koga budemo htjeli.” Njegova logika bila je potpuno drukčija od moje, zato sam osjećao da slijede mukotrpni pregovori koji će morati slomiti njegove čvrste stavove – prisjeća se Adanić. Zajedno s generalom Imrom Agotićem, nastavlja, pregovarao je s pozicije države, još nepriznate, a general Rašeta, pukovnik Stamenković i pukovnik Glumac s pozicije vojske i negdašnje Jugoslavije. Hrvatska strana tražila je razmjenu 350 zatočenika s Manjače po principu svi za sve, nudeći zauzvrat isti broj, čak i 400 zarobljenih srpskih rezervista, “teritorijalaca” i jugovojnika, tada smještanih u Zagrebu i Bjelovaru. Hrvatska pregovaračka ekipa, pritom, inzistirala je na međunarodnom ratnom pravu, poštovanju ženevskih konvencija o postupanju sa zarobljenicima, ali na razini razmjene zarobljenika između dvije države. Otpor pregovarača sa suprotne strane bio je golem: time bi, na posredan način, priznali postojanje hrvatske države. Stoga su, tvrdi Adanić, Rašetini argumenti bili vrlo koncizni: Hrvati su separatisti, JNA je legalna snaga, stav zapadnih sila bio je tada još vrlo jasan, a i sam Zimmerman je na neki način dao zeleno svjetlo da se Hrvatska “obuzda”. Iz dana u dan, u Hotelu “I” nastavljani su mukotrpni pregovori o odlasku jugovojske i, usporedno s njima, o sudbini zatočenika na Manjači – još uvijek neuspješno. Tračak nade zaiskrio je s dolaskom europskih promatrača, čiju je nazočnost na pregovorima hrvatska strana uporno zahtijevala. Šećući hotelom s video vrpcom stravičnih prizora s Manjače, naši su ih pregovarači uvjerili kako je riječ o humanitarnom problemu, čije bi posljedice mogle biti nesagledive. Saslušavši argumente obiju strana, već ispočetka pregovora dali su blagu potporu hrvatskim pregovaračima a potom, i sami inzistirajući na rješenju toga prvenstveno humanitarnog pitanja, pritisnuli Rašetu.

36

Dotad tvrdokorni general jugovojske osjetio je kako mu izmiče tlo pod nogama, stoga je spas tražio u neprestanim konzultacijama s nadređenima u Beogradu. S telefona iz sobe europskih promatrača satelitskom je vezom dozivao beogradsko sjedište KOS-a, tražeći daljnje upute. Stiješnjen s obiju strana tako je, potkraj listopada, Rašeta konačno pristao na konkretne razgovore, o ljudima, imenima i prezimenima, konkretnim brojevima ljudi koji će se razmijeniti. Sama operativa razmjene, kazao je Rašeta hrvatskim pregovaračima, dogovorit će se u Bosanskom Šamcu, gdje će ih dočekati trojica generala ondašnjeg Saveznog sekretarijata narodne obrane. Bilo je tri sata ujutro toga 3. listopada, kada je ispred Sabora, put Našica i Đakova, krenuo automobil sa Sjepanom Adanićem, ministrom Muhamedom Zulićem, čovjekom koji je i sam, do prije nekoliko tjedana, prošao kalvariju srpskog logora, i dr. Ivicom Kostovićem, tadašnjim dekanom Medicinskog fakulteta. Probijajući se kroz ratna žarišta umalo su i sami stradali: vozač njihova automobila bio je prisiljen pripucati na avion u niskom letu što se obrušio na nedaleku farmu, gdje je život izgubio jedan mještanin. Četiri sata kasnije, most prema susjednoj državi deminiran je, najprije s hrvatske pa zatim i s bosanske strane. “Smatrali su nas ustaškim ministrima” – Došli smo u zgradu policije u Bosanskom Šamcu gdje su nas zaista dočekali generali, kao što nam je obećano. Predstavili smo se, imenom i funkcijama, ali mi smo za njih bili ustaški ministri i tako su se prema nama i odnosili. Iznenađenje što smo došli bez pratnje i naoružanja nisu se ni trudili sakriti, a potom smo krenuli pregovarali. I odmah doživjeli šok. Hladno su nam priopćili kako oni o razmjeni zarobljenika uopće ne žele razgovarati. Zgranuto sam ih podsjetio kako je sve dogovoreno s Rašetom i kako ćemo, kada budu skrivili humanitarnu katastrofu, odgovornost pred međunarodnom zajednicom prebaciti osobno na njih. Postalo mi je jasno kako se s nama izmotavaju, ne bi li dobili na vremenu. U lice sam im kazao da ne možemo biti neozbiljni, da na Manjači umiru ljudi, ali da su oni očito nesposobni i nedostojni pregovarači. Okrenuli smo se i otišli neobavljena posla – sjeća se stožerni brigadir Adanić. Bili smo u njihovom okruženju, na njihovom terenu, okruženi njihovom milicijom i zaista je bilo rizično izgovoriti im te riječi – ali, to sam im morao reći. Po povratku u Zagreb, istoga je dana podnio izvješće Vladi o neuspjelom pokušaju razmjene, a već sutradan ujutro ponovno se susreo s Rašetom. – Generale, nemojte nas više vući za nos - rekao je Adanić Rašeti. – Vaši ljudi su, kao što i sami znate, na sigurnom, u što se može svakoga trenutka uvjeriti i Međunarodni Crveni križ. Istodobno, naši ljudi su na planini, zameteni snijegom, zatočeni u štalama gdje se voda ledi. Rekao sam mu da će ljudi početi umirati, a već su sada toliko iscrpljeni da svakoga dana mogu početi i masovno umirati, zbog čega ga čeka osuda cjelokupne međunarodne javnosti. Taj tenkovski poligon na Manjači, pretvoren u logor, doista je bio stravičan. Dva dana drame U situaciji kada je Hrvatska gorjela na svim bojišnicama, nekoliko dana nakon granatiranja Banskih Dvora, nekoliko tjedana prije nego što je Vukovar pretvoren u prah, psihološka igra na račun osobne odgovornosti taštog generala urodila je plodom, ljuljajući njegovo samopouzdanje. Osmog dana mjeseca studenoga 1991. godine trojica hrvatskih pregovarača ponovno su se uputila prema Bosanskom Šamcu gdje ih je, kao pregovarač sa strane jugovojske, dočekao pukovnik Tomanov.

37

Hrvatska pregovaračka ekipa nije se zanosila kako će ovaj put pregovori proći lako. I zaista. Umjesto dogovorenog “jedan na jedan”, Tomanov je za zarobljenike s Manjače zatražio pet stotina zarobljenih vojnika i jugooficira! Stjepan Adanić zatražio je hitne konzultacije sa Zagrebom, ali u tom trenutku nije mogao stupiti u vezu s Franjom Gregurićem, ondašnjim premijerom, niti s ministrom Matom Granićem (jer mu to srpski obavještajci nisu dozvolili). Svjestan da su pregovori pred samim kolapsom, odlučio je da se nastave ujutro, a zajedno s pregovaračkom ekipom odvezao se u Gradačac, u predugoj probdjevenoj noći, u strahu za gole živote. Drugoga jutra, nakon dugotrajnog uvjeravanja i teških riječi, pukovnik Tomanov pristao je na razmjenu: 350 zarobljenika s Manjače zamijenit će se za 390 vojnika i oficira jugovojske. Pomoćnik ministra Adanić telefonski je javio u Zagreb dr. Franji Greguriću i dr. Mati Graniću da razmjena počinje, dajući zeleno svjetlo autobusima iz Zagreba i Bjelovara, na putu prema Slavonskom Šamcu. Kilometrima daleko, na nepreglednoj visoravni Manjači, svanuo je 9. studenoga, u zraku sobom noseći slatkast okus slobode. Postrojavanje bez udaraca i buke, prvi put. Naredba za brijanje, prvi put. Porezani i okrvavljeni, ali konačno obrijani, čini se da su za razmjenu nakon 57 dana konačno morali sličiti na ljude. Bilo je deset sati, kada ih je iz misli prenula buka motora a kroz pukotine na zidu ugledali su autobuse. Bilo je to nekoliko minuta prije nego što je pukovnik Tomanov iz Bosanskog Šamca dao nalog da autobusi sa zarobljenicima s Manjače pokrenu motore. – Oficiri jugovojske, međutim, inzistirali su da razmjena bude na teritoriju pod srpskom kontrolom, na što nisam želio pristati. Opet je nešto bilo sporno, duboko u meni hvatala me panika, ali u cilju razmjene morao sam prihvatiti i taj rizik. Predložio sam da prvi autobus s pedesedak jugovojnika i četnika krene preko mosta s hrvatske strane, a kad se iskrcaju, da u njega uđu naši policajci i vojnici s Manjače. Konačno su pristali na takvu pogodbu, pa sam našim operativcima s hrvatske strane javio motorolom da puste jedan autobus. Bunili su se, računajući kako će, prema dogovoru, istodobno krenuti oba autobusa, ali vremena za objašnjenja nije bilo. Izdao sam zapovijed, preuzevši potpunu odgovornost na sebe u slučaju da, pošto njihovi prijeđu, prekinu razmjenu. Konačno su krenuli. Njihovi su se iskrcali, popisali smo ih i u autobus su ušli naši. I tako, punih šest sati. Znojio sam se i tresao istodobno, ali sve je, dotad, protjecalo u najboljem redu – priča Stjepan Adanić. Put u slobodu U posljednjem autobusu, međutim, nedostajalo je sedamnaest zarobljenika s Manjače! Umjesto 350 dogovorenih zarobljenika, doveli su ih 333. Hrvatski pregovarački tim grozničavo je razmišljao što valja učiniti: dovesti cjelokupnu razmjenu u pitanje, ugroziti živote zatočenika … Dovedeni pred svršeni čin, shvatili su da povratka nema. Pred Bogom sam tada obećao: “vratit ću vam za ovo.” Dodatni stres, nastavlja Stjepan Adanić, “priuštili” su mu pripadnici Međunarodnoga Crvenog križa procedurom kojoj su poimence svakog hrvatskog branitelja ispitivali je li suglasan da se vrati u Hrvatsku. Dakako, veli Adanić, da su svi do jednoga prešli na hrvatsku stranu. Istodobno, od 390 zarobljenih, petnaestak vojnika JNA, pa čak i srpskih rezervista, odbilo je prijeći most tražeći da ostanu na teritoriju Hrvatske. I dok je Hrvatskoj televiziji i novinarima bio u potpunosti onemogućen pristup, razmjena u Bosanskom Šamcu odvijala se pred kamerama beogradske televizije, a prelazak zarobljenika iz autobusa u autobus pratio je i Yutel. Posljednji zatočenik s Manjače prešao je na hrvatsku stranu. Formirala se kolona, razdružena, iz opreza. Na dometu s “one strane”, još uvijek su četnicima bili precizna meta.

38

Iscrpljeni, blijedih lica i upalih očiju, lica natiskanih uz prozore promatrali su krajolik, obuzeti osjećajem beskrajne slobode. U Zagrebu, ispred Hotela "Panorama" na Trgu sportova, čekalo nas je nekoliko tisuća ljudi i gotovo cjelokupna hrvatska Vlada. Svi su bili presretni. U meni se miješao osjećaj radosti, ponosa i tuge. Radosti i ponosa što smo izvršili Predsjednikovu zapovijed i spasili ljude i tuge što sam znao da je to tek početak borbe za oslobađanje ostalih naših ljudi, policajaca i vojnika zarobljenih i odvedenih u koncentracijske logore diljem Srbije, BiH, Crne Gore i okupiranog dijela Hrvatske, gdje su ponižavani, maltretirani i ubijani. Ova ratna razmjena ratnih zarobljenika bila je velika humanitarna i politička pobjeda hrvatske državne politike, koja je u vrijeme rađanja hrvatske države pokazala i dokazala cijelom svijetu našu nepokolebljivost i odlučnost u stvaranju svoje države , a našim hrvatskim borcima dala sigurnost i uvjerenje da će hrvatska država učiniti sve za njih. Zbog svega toga bio sam spreman za te svete ideale, u to kritično povijesno vrijeme, i poginuti. Bog je htio život.

39

12. Upornost, strpljivost i vjera Filip Kovačević Tijekom cijelog rata nesebično sam pomagao u okviru svoje liječničke struke, a i privatno svim osobama koje su trebale moju stručnu a i običnu ljudsku pomoć, bez obzira na dob, spol, vjersku i rasnu pripadnost, uključujući i ideološka opredjeljenja. Većinu pomoći pružao sam kroz svoj rad u KB "Dubrava", ali i u okviru pomoći drugim medicinskim ustanovama kroz višemjesečni boravak u teškim radnim i ratnim uvjetima (Vinkovci 1996.g.). Boreći se sa kroničnom nestašicom medicinskog meterijala, improvizirajući bez ugrožavanja kvalitete rada, te zadržavajući dobru volju i toplinu u komunikaciji sa pacijentima i ranjenicima, osjećao sam posebno zadovoljstvo što i na taj način mogu olakšati tegobe ljudima koji su direktno ili indirektno bili žrtve ratnog nasilja, zatomljujući istovremeno bijes i ogorčenje zbog svih vrsta ljudskog poniženja koje nameće rat. Najveći izazov za mene kao liječnika bio je rad s bolesnicima koji nisu bili samo fizički oštećeni ratnim djelovanjima, već i sa dubokim psihičkim traumama, koje su se očitovale izljevima nepovjerenja, pa i sklonosti fizičkom i oružanom obračunu. U takvim slučajevima pomagala je upornost i umirujući nastup uz veliku količinu strpljivosti i vjere u konačni rezultat - uspostava povjerenja. Sav taj rad je bilo moguće izvršiti uz nesebičnu pomoć mojih suradnika u matičnoj, a i u vanjskim ustanovama, od kojih sam mogao i štošta naučiti što se tiče kontakta sa teškim ranjenicima. Teško je pojedinačno navoditi primjere, sjećanja polako blijede, ali ostaje jedan složen osjećaj, jedno iskustvo, da čovjek u teškim vremenima kao što je ratno može i sebi pomoći tako što pomaže drugima. Nadam se da ovo skromno svjedočenje može barem malo pomoći Vašoj plemenitoj akciji istraživanja dobrih djela u konfliktnim situacijama, kad daleko veći odjek imaju istraživanja o zlodjelima.

40

13. Tisuće noći Terezija Salaj Peakić (Virovitica, 7. IV 1999.) Osoba sam već u poodmakloj životnoj dobi, rođ. 12. X 1924. god, i dosta slabog zdravlja. Od srednje škole želila sam postati liječnik. Imala sam sreću da nakon završenog studija Medicine i osnovnog staža, odmah radim samo sa bolesnom djecom. Specijalistički ispit položila sam u XII mjesecu 1957. god. i bila sam prvi pedijatar u Virovitici, i na području između Osijeka i Bjelovara. Doživjela sam sve strahote teških oboljenja dojenčadi i male djece, te visoku dječju smrtnost u svo vrijeme. Tisuće noći provela sam na Dječjem odjelu bilo u dežurstvu ili u pripravnosti. I tada sam već mnogo puta spoznala da mi je pomogao “Ranjeni Krist” i njegova Majka Marija. Kada sam odlazila noću od kuće zbog primanja na odjel teško bolesnog djeteta, kleknula sam u dvorištu moje kuće, križala se i molila za pomoć Ranjenog Krista. Sama ne bih mogla nikako svladati sve te traume i teškoće patologije dječje dobi, koje su dominirale u to vrijeme. I kada sam došla u zasluženu mirovinu, 1. IX 1990. god., pri kraju 66. godine života, ubrzo je došlo do strahota rata. Već od kraja 1991. godine, pa sve do danas, radim u brojnim humanitarnim akcijama. Uvijek si zadržim krunicu na uzglavlju, tražila sam pomoć Ranjenog Krista. Iako su izbjegličke obitelji u stanu i trošnim kućama teško živjeli, nije bilo gotovo nijedne obitelji, koji nisu imali makar samo jedan Križ s Ranjenim Kristom, na stolu ili zidu.

41

14. Mladić iz vagona Verica Jačmenica - Jazbec Dobila sam Vaš upitnik o svjedočenjima, pa Vam želim na njega odgovoriti. Ja sam pedijatar u županijskoj bolnici u Čakovcu. Radim na bolničkom odjelu 25 godina. Uz to sam i dobrovoljac u Caritasu i volonterski vodim mali Dječji dom za hendikepiranu djecu u Čakovcu koji je u nadležnosti Caritasa Nadbiskupije Zagreb i u kojem trenutno zbrinjavamo 13 djece s teškim oblikom cerebralne paralize. Od početka domovinskog rata radim na sortiranju donacijskih lijekova i suradnik sam Donacijske ljekarne u Varaždinu kojoj preko svojih prijatelja u inozemstvu nabavljam lijekove. Za vrijeme rata u Čakovcu je ne željezničkom kolodvoru bio postavljen jedan vlak u kojem su bile smještene izbjeglice iz Bosne. Tu je bilo i staraca i ljudi srednje dobi i djece, i muškaraca i žena. Pretežno su bili Muslimani, nešto malo Hrvata i po koja žena srpske nacionalnosti. Oni su se hranili iz improvizirane kantine na željezničkoj stanici, a boravili su u vagonima koji su bili nekako prilagođeni za stanovanje, imali su struju i grijanje. Hrana je bila dosta slaba. Jednoga dana su me nazvali iz Caritasa u Grazu i pitali da li bih ja došla u te vagone da im pomognem kao prevodioc, jer oni žele donijeti tim ljudima hranu. Tako sam počela trogodišnju suradnju sa aktivistima Caritasa iz Graza koji su svaka dva mjeseca dovozili kamionima hranu i odjeću i lijekove za te ljude. U grupi je bio i jedan mladić Musliman koji je stradao u Bosanskoj Posavini, imao je amputaciju potkoljenice i imao provizornu protezu. Kada su gosti iz Austrije upoznali njega, pitali su ga o nesreći, operaciji i svemu tome. On je rekao kako mu proteza nije adekvatna, da bi mu trebala takva koja bi imala skočni zglob, ali da na nju nema pravo, a ona košta 6000 DM. Austrijanci su tada zamolili mene da se uključim u pomoć mladiću. Oni su u svojoj župi prikupili novac, no nisu se usudili dati novac mladiću da ga ne bi potrošio. Dali su novac meni, a ja sam naručila u Zavodu za ortopedska pomagala termin i mladića smo poslali na preglede i mjere. On je uskoro dobio dobru protezu sa zglobom, tako da je mogao voziti bicikl koji je dobio na dar iz Austrije. On se poslije toga brinuo oko ljudi u vagonima, išao za njih u grad i rješavao dobivanje raznih vrsta humanitarne pomoći. Njegova je majka znala raditi ručne radove, pa smo joj omogućili da se ti radovi prodaju u Austriji, tako da je zaradila nešto novaca. Ja sam bila jamac za tog mladića, jer je novac bio kod mene i nakon što sam uplatila svotu, predala sam uplatnicu Austrijancima. Jedne noći vagoni su po hitnom postupku evakuirani, svi su ljudi trebali u roku od par sati otići, trebali su se radi političkih razloga vratiti u Bosnu. Tamo su došli u neke bijedne srpske kućice. U kasnijim kontaktima preko telefona rekli su mi da im je u Čakovcu u vagonima bilo kao u hotelu, a da su u Bosni u jako teškim uvjetima i da se boje, jer su smješteni u srpske kućice, pa se boje odmazde. Mladić sa protezom se još par puta javio, kasnije više ne. Pouka ovog slučaja je: ako se radi u grupi, može se učiniti više. Mladić po našim zakonima nije imao pravo na kvalitetnu protezu, ali ju je ipak dobio na drugi način. Ja sam sretna što sam u tome mogla sudjelovati.

42

15. Župnik Slavica Stojan Upoznala sam vlč. Franja Juraka osamdesetih godina u Zagrebu. Bio je župnik crkve tada još uvijek blaženog Marka Križevčanina na Trešnjevci. Prostrana crkva koja je ostavljala dojam tvorničke hale, bila je smještena unutar dvorišta Tvornice "Nikola Tesla" (danas "Ericksson"). Imala je sivosmeđe vanjske betonske zidove, i baš niti jednim arhitektonskim detaljem nije izazivala prolaznika da zađe u to zapušteno dvorište, uspne se širokim betonskim stubištem i odškrine crkvena vrata. Prije toga, dakako, tu je građevinu trebalo prepoznati kao sakralno graditeljstvo. I vremena su tih godina bila više nego siva. U redovima smo čekali na detergente, kavu i banane, automobil mogli voziti tek svaki drugi dan, po sustavu par - nepar, ozračje stvoreno da čovjek počne trunuti u beznađu, beskorisnosti i ništavnosti. Ne sjećam se više tko me i zašto uputio na vlč. Jureka, jer sam živjela podalje od njegove župe, na brijegu Svetoga Duha. Spominjem se da sam prošla nekoliko puta Selskom ulicom dok sam zapazila crkvu. Ni njezina unutrašnjost nije bila puno raskošnija od betonskih pročelja. Izuzetak su bili veliki drveni kip Kristova raspeća na glavnom (i jedinom) oltaru, kipara Ante Starčevića, i mozaik s prikazom sv. Marka Križevčanina s palminom grančicom u ruci kao znakom mučeništva, istog autora. Plastični vitraji na prozorima propuštali su slabo svjetlo tako da je crkva, bez obzira na razdoblje dana ili godišnje doba, uvijek bila u polumraku. Svjetlost je u taj prostor unosio sam župnik Franjo Jurak, toplinom svoga osmijeha, svojom dobrotom i ljubavlju prema župljanima. Možda niti jedna zagrebačka sredina, a Zagreb se već pretvorio u velegrad sa svim negativnim pojedinostima koje ta atribucija sadržava, nije imala toliko siromašnih obitelji, toliko zapuštenih katolika, toliko alkoholičara, prostitutki i izgubljenih žena, toliko u drogi zabludjele mladosti, toliko invalidnih osoba i osiromašenih umirovljenika - kao što ih je imala Trešnjavka. Najveći broj tih nesretnih ljudi pripadao je upravo župi vlč. Juraka. On je zalazio u njihove domove, prilazio s pruženom rukom i osmijehom i onima koji su ogreznuli u blatu, za svakoga nalazio na raspolaganju i vrijeme i pravu riječ, nikad nije bježao od njihovih nevolja, a ponajviše mu je na skrbi bilo napuštenih starih ljudi, duševnih bolesnika i ovisnika. Znao je kome treba pribaviti topli ogrtač za zimu, u kojoj kući primiriti neslogu, gdje fali šećera, brašna i ulja, kome treba nabaviti tenisice (i koji broj), koga treba utješiti, gdje nedostaje osmjeha i vedrine, u koju se obitelj uselio očaj i bijeda. Dijelio je potrebitima ono što je imao. Sretoh ga jednom u staroj pohabanoj sivoj jakni. "Gdje vam je vaš crni kaput, velečasni?", upitah ga. "U nekoga kome je potrebniji nego meni", odgovorio mi je kratko. Kad bih skoknula do njega u ranijim jutarnjim satima, zatekla bih ga za doručkom u prostranoj skromnoj prostoriji s više beskućnika i siromašaka. Jeli su isto: margarin na crnom kruhu ili paštetu (marmeladu je morao izbjegavati zbog visokog šećera), i čaj bez limuna. Redovito je moja obitelj dolazila na ponoćku u njegovu crkvu. Velebne jaslice, nigdje veličinom i preslikom stvarnosti nisu bile dojmljivije od onih koje sam vidjela u Crkvi sv. Marka Križevčanina. Tamo je Betlehem predstavljao Zagreb. Mali se Isus rađao u nekoj siromašnoj zagrebačkoj četvrti, sve ostalo je bilo isto. Osobitom ozbiljnošću i pobožnošću koju sam rijetko susrela u životu, vlč. Jurak pripravljao je svoje župljane tijekom razdoblja korizme za najveći kršćanski blagdan - Uskrs. Nastojala sam da ne izostanemo sa svete službe Velikog četvrtka i Velikog petka, a u subotu sam pekla uskrsne kolače i pripravljala jela za svečani uskrsni objed, pa ne bih stigla na obred 43

bdjenja. Izravan i neposredan, kakav je bio i kakvog ga i danas pamtim, upitao me kako to da sam izostala s važnog obreda u subotu (bdjenja su u njegovoj crkvi započinjala u 9 sati uvečer). Prije nego što sam izustila išta da se opravdam, on me presječe pitanjem koje je ujedno bilo i objašnjenje: "Znaš li ti za što ja živim cijalu ovu jadnu ljudsku godinu, punu nevolja, trpljenja i odricanja?! Upravo za sveto bdijenje Velike subote. Baš to čekanje daje mi snage da prebrodim sve poteškoće u životu. I ništa nije veličanstvenije, ništa nije sjajnije i zvučnije i milije mome uhu od zvuka zvona kad se prolomi Glorija ovim beznadnim ozračjem i podari nam novu snagu, podigne nam posustali duh. Tu je ključ tajne našeg života, u tome je spas!" To što mi je govorio potvrđivala je ozarenost njegova lica, radost njegovih očiju, široki osmjeh, usprkos bolesti i mnogih drugih nevolja koje su ga pritiskale, uz veliki broj prognanika i beskućnika koje udomljavao i hranio. Posljednje dane proveo je u umirovljeničkom domu za svećenike na Kaptolu. Poručio mi je da ga posjetim. Pripravljala sam se poći k njemu na sv. ispovijed, ali uvijek je bilo nešto važnije. U Zagrebu sam se zadržavala krako, obiteljske obaveze i posao odvlačile su me drugamo. Slučajno sam na večernjim vijestima čula da je preminuo (bilo je to prije tri godine). Tuga koja se te večeri uselila u moje srce još uvijek u njemu prebiva, iako sam svjesna da bih se trebala radovati njegovu ispunjenju. Bdjenje za koje je živio, doživio je u svojoj konačnosti. Od njegova odlaska nikad više nisam svratila u Crkvu sv. Marka Križevčanina na Trešnjevci. Uvijek je nešto važnije, ulica je postala jako prometna, nema parkinga. A baš tom ulicom moram proći pri svakom dolasku i odlasku iz Zagreba. Usprkos tome, ja se uvijek "sretnem" s njim u Zagrebu. Osjećam da me prati njegova molitva, njegova utjeha, njegova lijepa Riječ.

44

16. Osjećaju hvala Mirjana Balen Na sjednici Predsjedništva Saveza društava defektologa Hrvatske održanoj 6. rujna 1991. godine, donijeta je odluka o utemeljenju Kriznog štaba Saveza društava defektologa Hrvatske za rad i djelovanje u ratnim uvjetima, što je i Ministarstvo socijalne skrbi RH potvrdilo, tako se organizacija strukovne udruge pretvorila u Krizni štab SDDH. Jedan od ciljeva programa Kriznog štaba bilo je organiziranje, prikupljanje i pružanje humanitarne pomoći izbjeglicama, prognanoj djeci i mladeži sa smetnjama u razvoju svih vrsta oštećenja, te djeci i mladeži poremećenog ponašanja i ličnosti, te ostaloj ugroženoj djeci i osobama iz ratom zahvaćenog područja Republike Hrvatske. Nakon upućenog Apela u vrlo kratkom vremenu odazvalo se više od 350 časnih darovatelja iz Hrvatske i inozemstva. Dobrom organizacijom pomoć je stizala do pojedinaca i do skupina djece ovisno gdje su bili smješteni diljem Hrvatske. Tijekom prosinca 1991.godine, sestre Služavke malog Isusa iz Zavoda "Josipovac" u Mandaljeni, gdje su se uz župski apostolat brinule za četrnaestoro teško hendikepiranih štićenika, pod silom granata morale su napustiti dom i na brzinu odseliti u Dubrovnik. Sa sobom su ponijele najnužnije za bolesnike. Ni sanjale nisu da će tu provesti zimu i proljeće. Primile su ih sestre u samostanu Svete Obitelji u Gospinom polju. Uz djecu utočište su našli i drugi siromašni prognanici iz Cavtata, Mokošice i Župe Dubrovačke, njih šezdeset. Bili su bez struje i vode devedeset dana. Teško je bilo sa hranom, odjećom i ostalim potrepštinama. U vrlo kratkom vremenu uspostavili smo kontakt za pružanje pomoći putem radio-veze. Zahvaljujući Zagrebačkom Karitasu slali smo pomoć u odjeći, obući, higijenskom i školskom priboru. Bili smo sretni što su sve uredno i na vrijeme primali, bez obzira na nemoguće uvjete. Primili smo mnoga pisma sa sadržajem zahvale i molitve. Osjećam potrebu citirati dvije najupečatljivije i najdraže zahvale koje ću nositi u svom sjećanju: " Našu najtopliju zahvalnost iskazujemo Vama i dobrotvorima koji ste u najtežim trenucima pomagali nama sestrama, siromašnim prognanicima i u ime hendikepirane djece koja ne znaju izreći zahvalnost, ali koja osjećaju, želimo reći HVALA na iskazanoj ljubavi, pažnji i jačanju nade za povratkom. Neka Gospodin naplati svako dobro djelo!" I druga: "Hvala ti neznani prijatelju što si se sjetio mene djeteta koje živi u tamnoj i mračnoj spilji rata. Hvala ti što ponovo vraćaš osmjeh na moje lice i pružaš ruku prijateljstva. Osjećam da preko tvojih darova kuca tisuću mladih srdaca mojih vršnjaka vračajući nam smisao života i nadu da bolje sutra može doći." 45

U tim vremenima radilo se puno, brzo i dobro, ne hineći za vrijeme i odricanja. Lijepo je nakon tih godina čitati pisma zahvale od osoba koje nikad nisam vidjela niti upoznala. U ono vrijeme činili su mi se tako bliski kao da sam ih poznavala. Njihova nada i vjera poticala nas je da ustrajemo. To je bilo doba nesebičnosti, uzajamnosti i razumijevanja za drugog čovjeka i njegove nametnute probleme i tragedije. Mirjana Balen, prof. defektolog (u mirovini) Predsjednica Kriznog štaba SDDH 1991./92.

46

17. Kako je počeo moj rat za Hrvatsku Mr. Mirjana Dobranović Bila sam savjetnik u Gradskom uredu za zdravstvo i socijalnu skrb Poglavarstva grada Zagreba. U ljeti 1990. početkom kolovoza otišla sam na godišnji odmor, koji mi je bio nužan jer sam dobila dekubitus na nozi (posljedica nepažnje prema mojoj muskulaturi). Trebalo mi je oko mjesec dana da se rana zatvori i zacijeli uz pomoć sunca i mora. 17. kolovoza 1990. pozvao me moj tadašnji šef službe dr. Pavičić da se hitno vratim u Zagreb. Pokušala sam se opravdati mojom ranom na nozi, ali nije pomagalo. U Zagrebu je nastala panika jer je iz Knina stiglo prvih 67 prognanih Hrvata. Počela je balvan revolucija. Tada se nije znalo za druge velike brojke i broj 67 izgledao je golem, gotovo nerješiv. Te je ljude trebalo negdje trajnije smjestiti i pobrinuti se za njihovo življenje. Nije mi preostalo ništa drugo nego spakirati stvari i krenuti natrag. Morala sam bandažirati svoju nogu, prekinuti godišnji odmor i vratiti se u Zagreb. A onda su uslijedili sastanci, dogovori, sjednice Kriznog štaba. Pravila nije bilo, učilo se u hodu, naputaka ili pisanih naredbi nije bilo. Snalazili smo se kako smo znali i umjeli. Plivali smo poput brodolomaca kojim je preostala jedino vjera, hrabrost i ustrajnost. Nada je crpljena iz velikog broja divnih ljudi – entuzijasta oko mene. Svakog radnog dana prije podne, moja noga je krvarila. Popodne i navečer sprejala bi je, zračila, pomagala joj raznim mastima za zacjeljivanje. No drugi dan noga je morala opet u aparate i cipele i opet bi krvarila. Tako je rana koja je trebala zacijeliti za petnaest dana zacijelila nakon šest mjeseci. A kad je dr. Ivica Kostović dijelio spomenice Domovinskog rata i kada sam došla na red te vidjela da spomenica nosi razdoblje od 1991. do 1993. upitala sam ga što je s mojom 1990. kad je u Zagreb stiglo prvih 67 prognanika iz Knina. Uz smiješak odgovorio mi je da će tih mojih 67 prognanika prve vratiti u Knin. Rana je 1991. zacijelila a onda je uslijedilo osnivanje i organiziranje Regionalnog ureda za prognanike, kasnije i izbjeglice grada Zagreba. Kao glavna tajnica ureda brinula sam o svemu – i opremi ureda i ljudima i prognanicima i hrani i smještaju i psihosocijalnoj potpori. Kada smo na noge postavili svoj ured otišla sam na rad u Ministarstvo obrane na zaštitu žrtava rata pokušavajući svoje stručno znanje prenijeti na sve koji su ga htjeli prihvatiti. Zatim je Vlada Republike Hrvatske donijela odluku o osnivanju Vladinog ureda za žrtve rata i opet sam kao glavna tajnica brinula o svemu. Do moje nove prometne nesreće i umirovljenja 1995.

47

2. Dalmacija (18 – 33)

Sadržaj:
Uvod ________________________________________________________ Svjedočenja: 18. Ratna tragedija ______________________________________ 19. Proživljavao sam svu težinu rata __________________________ 20. Prijedlog dubrovačkom biskupu __________________________ 21. Odbor Crvenog križa za Rijeku Dubrovačku ______________ 22. Forum žena Dubrovnika ________________________________ 23. 6. prosinca 1991. ______________________________________ 24. Ispružena ranjena ruka Kristova __________________________ 25. Tri dana između života i smrti __________________________ 26. Dobro je činiti dobro ________________________________ 27. Ratna bolnica ______________________________________ 28. Svjedočenje o dobru ______________________________________ 29. Putovanje u Knin ______________________________________ 30. Prijatelj ______________________________________ 31. Sjećanje na Antu ______________________________________

48

Uvod
Dalmacija čini veliki dio sjeverne obale Jadranskog mora. Prema unutrašnjosti graniči sa Bosnom i Hercegovinom i dijelovima sa značajnim udjelom srpskog stanovništva, sjeverno Kninom gdje je proglašena tzv. Republika srpska Krajina, a južno Trebinjem djelom Republike Srpske u BiH. Na krajnjem jugu graniči sa Crnom Gorom. Ovaj položaj je u velikoj mjeri odredio i njenu sudbinu u ratu. Već 1990 uz potporu JNA i njenog tadašnjeg zapovjednika u Kninu, pukovnika Ratka Mladića, srpsko stanovništvo je poticano na pobunu, progon i etničko čišćenje Hrvata. More je bilo pod potpunom kontrolom jugoslavenske mornarice. Od ljeta do zime 1991 JNA je otvoreno sa sva tri roda vojske napadala dijelove Dalmacije, bombardiranjem, raketiranjem, granatiranjem, razaranjem i osvajanjem. Hrvatska nije imala vojsku, koja bi mogla spriječiti ni agresiju, ni razaranje, ni okupaciju, ni etničko čišćenje. U velikoj mjeri je bila i odsječena od Sjeverne Hrvatske. Stanovništvo je prepušteno vlastitoj obrani i opstanku različito od mjesta do mjesta koje je svako bilo suočeno sa svojim specifičnostima, progon iz Knina, opsada Zadra, napad na Šibenik, vodeća uloga Splita, okupacija Primorja i Konavala, blokada Dubrovnika, odsječenost otoka. U listopadu 1991 je iz Zagreba a potom iz Rijeke sve do Dubrovnika krenuo 'Konvoj Libertas' sa više od 1000 uglednih građana svih struka. U Splitu su se priključili i političari, a ribarske brodice su stvorile civilnu flotu, koja se uprkos ratnoj mornarici probila u Dubrovnik. Ova akcija je potakla ljude duž obale na obranu i opstanak, a svijetu pokazala što se doista događa. Uslovi su međutim bili tako teški da su i međunarodni predstavnici u studenom 1991 g. napustili Dubrovnik, vjerujući da ga nije moguće obraniti. Trebalo je izdržati, ali i pri tom sačuvati što više ljudskosti, iz dana u dan obraniti se od napada, sačuvati dostojanstvo i ostvarivati čovječnost. Kako? Ovdje su svjedočenja nekoliko od tih ljudi, koji se međusobno uglavnom i ne poznaju, iz različitih dijelova Dalmacije, a kojima je zajedničko da su oni u tom presudnom vremenu bili dobri ljudi.

49

Svjedočenja:

50

18. Ratna tragedija Ante Gverić

1. Vrlika u kolovozu 1990. godine Terorizam i oružana pobuna pučanstva srpske nacionalnosti u RH a protiv demokratskog poretka započeli su 11. kolovoza 1990. godine, nakon donošenja Ustavnih amandmana. Tad je, pod utjecajem velikosrpske politike, promovirana teza o ugroženosti Srba u RH, čime se opravdala oružana pobuna i "balvan revolucija" diljem Hrvatske. "Balvan revolucija" zadesila je i Vrliku. Na cesti Knin-Vrlika, u selu Civljane, na ulazu u Vrliku, 17. kolovoza 1990. godine u 14:30 sati pobunjenici su postavili zapreku od pijeska, kamenja, kamiona i traktora. Obzirom da sam tada bio zastupnik u Hrvatskom državnom saboru, odmah sam se uputio na mjesto izgreda. Po dolasku, uvjerio sam se u maltretiranje vozača, pretres vozila, zabranjivanje prolaza. Ljudi koji su to činili bili su naoružani muškarci svih uzrasta i starosne dobi, a svi su bili iz sela Civljani i sela Cetine, te svi srpske nacionalnosti. Od toga dana pučanstvo Vrličkog kraja, poglavito sela Kijeva, živjelo je u velikom strahu od četničkog divljanja. Prvi zločin zbio se narečenog dana, kada su pobunjenici prekinuli dotok pitke vode Vrlici iz vodocrpilišta na rijeci Cetini. Selo Kijevo ostalo je u potpunoj izoliranosti. U nekoliko navrata, brdskim puteljcima odlazio sam u Kijevo i razgovarao sa gospodinom Matom Maločom, predsjednikom ogranka HDZ-a, i mještanima. Svi su bili u strahu i neizvjesnosti. Djelatnici zdravstvene stanice iz Vrlike svakodnevno su pokušali doći do Kijeva, ali bezuspješno. Strah vrličkog pučanstva povećao se dolaskom tenkova JA na sam ulaz u Vrliku. 2. Zavod na početku ratne stvarnosti S obzirom da sam bio djelatnik Zavoda od 1987. do 1989. godine, i obnašao poslove defektologa i četiri godine poslove ravnatelja, posebno su me dirnuli problemi štićenika. U to vrijeme, u Zavodu za smještaj i rehabilitaciju djece i mladeži u Vrlici, bilo je smješteno 289 štićenika. Od toga je bilo 182 teško mentalno retardiranih, 68 teže mentalno retardiranih, 39 umjereno mentalno retardiranih. Od ukupnog broja bilo je 72 štićenika sa kombiniranim smetnjama (nepokretni sa lakšom i težom mentalnom retardacijom) te 12 štićenika sa autizmom. Sa štićenicima je radilo 138 djelatnika. Od toga je bilo 41% srpske nacionalnosti i to uglavnom iz Cetine i Civljana. Početkom barikada 80% djelatnika srpske nacionalnosti nije dolazilo na posao. Djelatnici Zavoda muškog spola i srpske nacionalnosti "stražarili" su na barikadama, te na taj način ugrožavali život i štićenika. Život štićenika Zavoda bio je vrlo težak. Posebito otežavajuća okolnost bila je nedostatak tekuće i pitke vode. Od ukupnog broja korisnika oko 72% nije imalo osnovne higijenske navike. Praonica rublja nije funkcionirala. Epidemija zaraznih oboljenja svaki dan se očekivala. Voda se donosila u kantama s nekaptiranog izvora udaljenog 300 metara od Zavoda. Život i zdravlje djelatnika bilo je ugroženo. Bio je to rad bez rasporeda rada i bez radnog vremena. Smrtnost korisnika se povećala. Uvidjevši tragediju vrličkog pučanstva, a tako i štićenika, stupio sam u vezu sa tadašnjim 51

zapovjednikom kninskog korpusa JA generalom Špirom Nikovićem. Sastali smo se u selu Kosorima, u zaseoku Arnauti, gdje živi pučanstvo srpske nacionalnosti. Meni je u pratnji bio g. Neven Bazina, član Kriznog štaba iz Sinja. Razgovor s Nikovićem vodio sam u nazočnosti tridesetak Srba. Molio sam generala da osigura normalan dotok vode, upozorio sam ga sa problemima vrličkog pučanstva, poglavito štićenika. Pozvao sam ga da zajedno posjetimo Zavod i Vrliku, što je odlučno odbio uz izgovor da smo mi Hrvati krivi za predratno stanje. Srbi su me cijelo vrijeme verbalno vrijeđali, te je g. Bazina iz straha otišao. Ja sam pozvao Srbe da odaberu svojih pet predstavnika za koje ću organizirati razgovor u Saboru. Pozvali su me da dođem drugi dan, kada će mi saopćiti imena predstavnika. Sutradan, po mom dolasku izvjestili su me da ne žele poći u Zagreb nego u Beograd, te su me žestoko verbalno napali. 3. Zavod u ratnoj stvarnosti Vrlika i njezino pučanstvo i dalje je u strahu i bez vode. Agonija se nastavila sve do 20. svibnja 1991. godine, kada su četnici, potpomognuti JA započeli kombinirani napad na Vrliku. Zločinačko zrakoplovostvo i topništvo bombardirali su Vrliku. U tom napadu, između ostaloga, pogođena je zdravstvena stanica, kuća uz Zavod (koja se i zapalila) te pročelje Zavoda. U tom napadu na Zavod nije bilo mrtvih, ali su sva stakla na Zavodu prsnula i bilo je nekoliko djece s posjekotinama od stakla. Unatoč kontinuiranom bombardiranju djelatnici Zavoda, uz pomoć pučanstva Vrlike, vršili su evakuaciju Šibenika. Ujedno se vršila i evakuacija starih i nemoćnih iz Vrličkog kraja. Evakuacija se vršila u pravcu Sinja i Splita. 227 štićenika evakuirano je u Split i to u Centar "Juraj Bonači" i Centar za maloljetne delikvente na Brdima u Splitu. U Zavodu je ostalo 62 nepokretnih, teško mentalno retardiranih korisnika koje se nije uspjelo evakuirati. Razlog tomu je što je agresor vrlo brzo privremeno zaposjeo Vrliku, a za nepokretne korisnike bio je potreban poseban transport. Nadnevka 25. kolovoza 1991. godine bio sam u Zagrebu, na osnivačkoj skupštini Hrvatskog časničkog zbora. Istog dana u noći vratio sam se u Sinj. Izvješćen sam da je Crveni križ iz Sinja, uz pomoć djelatnika Zavoda, pokušao evakuirati štićenike ostale u Zavodu, ali je sada pukovnik Ratko Mladić zabranio evakuaciju. Odlučio sam istu noć otići u Vrliku, udaljenu pet kilometara od Sinja. Četnici su već bili u dubini od 17 kilometara od Vrlike prema Sinju (kod sela Otišića). U Vrliku sam stigao oko 2:00 sata ujutro (26.5.1991.). Na ulazu u Zavod dočekalo me pet djelatnica Zavoda srpske nacionalnosti. Kazale su mi da se u jednom paviljonu Zavoda, nalaze dva lakše ranjena pripadnika ZNG. S obzirom da su bili lakše ranjeni i da im je bila pružena prva pomoć, te su sposobni samostalno se kretati, a iz straha od Mladićeve odmazde, uputio sam ih sporednim puteljcima prema položajima ZNG-a i policije. Potom sam obišao štićenike. Stanje u kojem su se nalazili bilo je zastrašujuće. Na krevetima, bez odjeće, izgladnjeli, prestrašeni, umazani svojim fekalijama, bez ikakve njege... Podovi i kreveti prepuni krhotina stakla, otpadaka hrane, nečiste odjeće, posteljine... Skrhan i ljut na viđeno, uputio sam se u sobu ravnatelja. U sobi zatičem zločinca Mladića i njegovog neuropsihijatra (ne sjećam se imena), po činu potpukovnik JA. Drži "predavanje" predstavnicima Crvenog križa i ljudima koji su pokušali evakuirati djecu. To je moj prvi susret 52

"face to face" s Mladićem. Nemogavši se suzdržat izrekao sam niz uvreda JA, pozivajući se na Konvenciju o zaštiti hendikepiranih. Mladićev neuropsihijatar, omamljen šljivovicom, pokušava mi objasniti kako će "oni" skrbiti o djeci, a da su nehumani oni koji su napustili Zavod. Pozvao sam njega i Mladića, da vide gdje su padale njihove granate. Bombardiranje Zavoda opravdali su izrekom da se u Zavodu pružala medicinska pomoć pripadnicima ZNG i policije. Tada sam shvatio da je njihov cilj dolaska i zadržavanja u Zavodu bio traženje ranjenih branitelja. Moj prijedlog za evakuiranjem korisnika odrješito su odbili, uz izgovor da će oni brinuti o djeci. Uvidjevši da tu noć neću uspjeti u nakani, tražio sam da se sastanemo u Zavodu taj dan u 10:00 sati, na što su pristali. Po odlasku iz Zavoda zamolio sam djelatnice Srpkinje da nahrane djecu i da brinu o njima do našeg povratka. Zajedno s g. Dinkom Frankinijem, tadašnjim sekretarom za društvene djelatnosti i pripadnicima Crvenog križa, vratio sam se oko 4:30 sati u Sinj. To jutro u Kriznom štabu dogovorili smo da ja nastavim razgovor s Mladićem, te da se ponovno krene sa autobusima u Vriliku. Za organizaciju prijevoza zadužili smo g. Vicencija. U zakazano vrijeme stigao sam u Vrliku, u Zavod. Na ulazu u Zavod, general Mladić postrojio je zarobljenike iz sela Kosore, zaseok Lelasi. Sve su to bile žene, djeca i starci, koje je vrijeđao pogrdnim riječima i prijetio im strijeljanjem. Na moj upit što ih maltretira, odgovorio mi je da sam ih ja naoružao, da su pucali na vojnike JA i da ih vodi sve u zatvor u Knin. Uvidio sam da imam još jedan problem - pokušati osloboditi i seljane. Po ulasku u Zavod obišao sam djecu. Stanje je bilo grozno, ali svi su bili živi. Slijedilo je opet moje moljenje Mladića da dozvoli evakuiranje djece i seljana. Ponovno moljenje, ponižavanje, trpljenje uvreda meni osobno i hrvatskoj vlasti. Napokon pristaje, uz poruku "nema vam više povratka ovdje, ovo je Srbija". Mukotrpno ukrcavanje djece, plač, vapaj starih i nemoćnih seljana. Odlazimo veseli i u nadi povratka. U Sinj stižemo oko 15:00 sati, a autobusi sa štićenicima odlaze u Split gdje ih čeka svekolika pomoć, te njihovi zabrinuti roditelji. Nakon nekoliko dana u Splitu umire teško retardirana štićenica srpske nacionalnosti, Kovačević iz Vrlike. Njezini roditelji su na "drugoj strani". Izvjestio sam Mladića o tom slučaju. Roditelji mole da dovezemo posmrtne ostatke u Vrliku. "Fantomskom" generalu obećao sam da će dijete biti preveženo u Vrliku, te da ćemo dovesti i cisternu pitke vode za tri starce hrvatske nacionalnosti (od kojih dvojica sa praktičnom sljepoćom) u selu Maovicama, a koji su odbili evakuaciju. Po dolasku u Vrliku, u dogovoreno vrijeme, Mladića ne zatičem. Pogrebna povorka već čeka. Izražavam sućut roditeljima koji uz zahvalu preuzimaju lijes. Pukovnik JA me izvješćuje da je general Mladić prezauzet i da neće doći, te se kamion s vodom mora vratiti. Protestiram, ali uzaludno. Moramo se vratiti s mislima na starce u Maovicama.

53

19. Proživljavao sam svu težinu rata Marijan Oblak

Cijeli sam Domovinski rat proveo u Zadru. Nikad nisam pomislio da bih ga napustio ma kako bilo teško. A bilo je teško. Zbog zračnih bombardiranja, topovskih taneta i minobacačkih granata dane i noći sproveo sam u podrumu Nadbiskupske palače zajedno sa svećenicima i časnim sestrama koji rade u Nadbiskupiji i u Svećeničkom domu u Zadru. Bilo je dana kad se zbog blokade s kopna i mora nije moglo u Zadar ući ni iz njega izaći. Bilo je dana kad je Zadra istovremeno bio napadan iz zraka, kopna i mora. Mjesecima smo bili bez električne struje i tekuće vode. S obzirom na najpotrebniju upotrebu vode spasila je nas i naše susjede u Gradu cisterna s kišnicom u dvorištu Nadbiskupske palače. U noći 18. studenoga 1991. godine, nekoliko minuta prije 23 sata, zrakoplovi Jugoslavenske armije raketirali su s više projektila najkarakterističniju, povijesnu jezgru Zadra. Pogođeni su katedrala sv. Stošije, Sjemenište, Svećenički dom... U katedrali, uz ostale štete, projektil je prošao kroz novoobnovljene i povećane orgulje i razorio ih. Jedna bomba je pala u Nadbiskupski vrt, nad skloništem, u kome su bili brojni građani. Zemlja je dobrano amortizirala udar i bomba nije probila sklonište, ali je oštetila vrt. Jedna je bomba pala i na Zeleni trg ispred Nadbiskupske palače. Nadbiskupska palača nije izravno pogođena, ali bombe su pale s dvije njezine strane, vrta i trga. Stradala su prozorska stakla, tako da smo zimu proveli bez stakala, zaštićeni samo plastičnom folijom. Katedrala sv. Stošije bila je višekratno meta neprijateljskog gađanja. Granate su više puta pogodile i oštetile stambenu zgradu preko ulice katedrale. Proživljavao sam sa svima Zadranima i sa svojom Nadbiskupijom svu težinu rata. U Nadbiskupiji zadarskoj oštećeno je 105 crkava, kapela, samostana, župnih domova i groblja. Neke crkve su do temelja porušene. Na primjer župna crkva Rođenja Bl. Dj. Marije u Benkovu. Buldožerom su joj iskopani i temelji i posađeno drveće, tako da joj se izbriše svaki spomen i trag. Neki objekti su više puta gađani i pogađani. U Vjesniku zadarske nadbiskupije, koliko je to bilo moguće, zabilježili smo kronološki i faktografski razaranje pojedinog crkvenog objekta. S područja Nadbiskupije zadarske protjerano je bilo oko 30.000 Hrvata katolika. Najveći broj je bio zbrinut na slobodnome dijelu Nadbiskupije. Za vrijeme Domovinskog rata služba mi je bila ograničena na Grad i slobodni dio Nadbiskupije. Bio sam zamolio Vrhovno zapovjedništvo UNPROFOR-a u Zagrebu dopuštenje da pohodim vjernike u okupiranom dijelu Nadbiskupije. Nikada nisam dobio odgovora. Nastojao sam vjernike i sve ljude dobre volje poticati na molitvu, podržavati u nadi, hrabriti, uvjeravati da na zlo se ne smije odgovoriti mržnjom i osvetom. Lanac zla se prekida samo dobrim. Nezaboravan mi je blagdan sv. Šimuna, proroka i Bogoprimaoca, zaštitnika grada Zadra, 8. listopada 1991. godine. Zbog stalnog granatiranja Zadra nisam mogao u Svečevu crkvu. A ona svake godine, iako prostrana, na dan proslave Sveca je tijesna da primi sve njegove molitelje i štovatelje. U predvečerje blagdana Večernju sam slavio u podrumu Nadbiskupske palače. I isto tako sutradan i sv. misu na blagdan Sveca. Molio sam psalme i slavio sv. misu kroz suze i ponekad glasni jecaj, koji nisam mogao svladati. Bio sam radostan i Bogu veoma zahvalan kad sam 5. kolovoza 1995. godine doživio oslobođenje i ujedinjenje čitave Nadbiskupije zadarske. Ona je u velikom dijelu bila poharana,

54

opljačkana i razorena. Dan 5. kolovoza 1945. godine je dan mog svećeničkog ređenja. Tako sam 50. obljetnicu svoga svećeničkog ređenja doživio kao najljepšu čestitku.

55

20. Prijedlog dubrovačkom biskupu Andro Vlahušić

Napad na Grad traje već petnaest dana. Sve moje nade da bi nam netko mogao pomoći, ugasle su nakon tjedan dana. Svijet neće reagirati, da je to htio napravio bi to nakon sedam dana. Zar sedam dana razaranja po dubrovačkoj okolici i jasnih napada na sam Grad nije dovoljno. Očito nitko nam neće pomoći. Hrvatska nema snage, a možda joj ni ne odgovara velika pomoć. Nakon Vukovara treba još jedna žrtva. Znači trebamo se braniti sami, onoliko koliko možemo. A što ako se ne uspijemo obraniti. Što da se čini? Ima li spasa Dubrovniku? Što uopće Srbi hoće? U svome tekstu "Zašto će Srbi napasti Dubrovnik", napisao sam da je osnovni cilj protjerati Hrvate kroz Slano. Ako im je to osnovni cilj što treba uraditi? Treba ostati, ne smije se napuštati Dubrovnik. Treba moći izdržati okupaciju. Ali kome ja to mogu reći? Većina ljudi oko mene shvaća moje riječi, treba ostati. Ali to nije dovoljno, moja riječ nije dovoljna. Mora da ima rješenje, u svakom trenutku ma kako on težak bio ima dobro rješenje, samo ga treba pronaći. Imam li ja rješenje i kako ga ostvariti? Pokušao sam kod Jure Burića, petnaest dana pred napad na Dubrovnik, odnio mu tekstove "Zašto će Srbi napasti Dubrovnik" i "Informiranje javnosti u ratnim uvjetima", te tražio da Zdravi grad organizira pošumljavanje na granici prema Srbima (tj. da kopa tri reda rovova) no nije me shvatio. Ima li tko dovoljno moćan i sa povjerenjem u narodu koji može pozvati na ostanak. Sjetio sam se tada biskupa. Poznavao sam ga sa akcija Zdravog grada kada sam mu uručio kip Sv. Vlaha za bolnicu. Nazvao sam njegovog tajnika don Ivana Šimića, našeg bivšeg župnika u Imotici i dogovorio prijem u biskupskom dvoru. Točnog datuma ne mogu se sjetiti, ali je bilo to polovicom listopada. Srbi su bili ušli u Cavtat i došli do Plata. Upravo su nastojali ući u Župu. Na sastanku su bili biskup dr Želimir Puljić, don Ivan Šimić i ja. Nakon uvodnih par riječi, pitao sam biskupa što o situaciji u Dubrovniku govori Sveti otac i kardinal Kuharić, te je li ih on upoznao sa mogućom katastrofom. Biskup je odgovorio da oni pokušavaju što mogu, a da ne zna što ja mislim pod katastrofom. Ja sam mu tada odgovorio da ako se nastave dosadašnji napadi i ljudi nastave napuštati svoje domove, da će on biti zadnji dubrovački biskup. Kada sam to rekao Biskup i Šimić značajno su me pogledali i meni se učinilo da zamalo nisu pali sa stolica. Objasnio sam mu svoj strah oko protjerivanja stanovništva i rekao mu da se lako vratiti u Baranju koja graniči sa Hrvatskom u liniji od 150 km, ali kako ćemo se mi vratiti kroz Slano i jednu cestu. Zato sam poluozbiljno biskupu predložio da nas dvojica pozovemo sve stare konavljane (starije od 70 godina) da se vrate doma i da nas dvojica stanemo na čelo kolone kojom će se Konavljani vratiti kroz Župu u Konavle. Vi obucite biskupsku mantiju, a ja ću majicu Zdravog grada, pa na čelo kolone. Bolje da budemo ubijeni zajedno sa staricima nego da umremo daleko od svoga doma. Ja ne znam što je on mislio, ali ja bih sigurno išao, makar sam doma imao Ivanu, staru dva i po mjeseca i Marinu s kojom sam bio u braku nepunih šest mjeseci. Zaključaka nije bilo. Nismo pozvali Konavljane na "Put starih slonova". Ja sam nastavio svoje ratno djelovanje, a biskup je nastupio na Radio Dubrovniku pozvavši ljude da ostanu i to ne samo jednom. Njegovi tekstovi o ostanku, postali su literarna okosnica Oratorija Đela Jusića.

56

21. Odbor Crvenog križa za Rijeku Dubrovačku Zdravko Bazdan Početkom 1991. godine, kada se toliko glasno i snažno u dubrovačkom kraju zavitlalo ustašijom, znao sam da je to početak kraja. Oko mene svi su pričali o Drini i Zemunu, a ja sam u tim trenucima uvijek sebi postavljao pitanje: "A ti? zar ne vidiš da su oni hrabri, da će biti bolji od tebe!" Onda je uskoro došao 1. listopada 1991. Uvečer u glavnom Skloništu br. 5, gdje se toga dana sklonilo oko 150 duša, vladao je pravi kaos. Svi strepe od noža. Kažu: dolaze četnici. I ja sam se sklonio u Sklonište s obitelji. Stavljam se na raspolaganje kaosu, te počinjem na svoju ruku pomagati nemoćnima i starima. Već sutradan, uz privolu glavnih organizatora, preuzimam ulogu osobe koja preko dana organizira život u Skloništu, a prije spavanja određuje gdje će tko leći. Izbjeglica je sve više, a ni na betonu više nema mjesta. Novina, ili u boljem slučaju karton - donja su plahta. Tako to ide sve do 15:45 sedmog dana drame. Od jedne minobacačke granate pogiba naših sedam kurira, od druge naš zapovjednik Ivo Maškarić, a od treće još jedan branitelj s puškom ispred svog ulaza. Sutradan mi dolaze s prijedlogom da se prihvatim funkcije zapovijednika Sanitetskog voda. Dakako prihvaćam, svjestan što to znači. A to znači da je nekada, u određenim situacijama, lakše biti na prvoj crti bojišnice. Za svoga zamjenika određujem Borisa Hercega, mudrog ugostitelja, koji zaludu nije proveo silne godine u kafeu "Dubravka" na Pilama. Sanitetski vod, koji je, dakako, djelovao u sastavu Ratne ambulante smještene u kotlovnici zgrade na adresi Bartola Kašića 7, odlično je djelovao, jer su ga sačinjavali hrabri i krasni ljudi. Najteže iskušenje za svih nas u Ambulanti dogodilo se 10. studenog, kada je oko 8:00 sati od jedne minobacačke granate koja je eksplodirala pred samim ulazom, u njoj od malog gelera u nogu ranjen s trajnim posljedicama naš fizioterapeut Mirsad Đanović. Par trenutaka sam ranije komandirao izlazak na intervenciju, kojom smo trebali pružiti pomoć ranjenom bračnom paru Storelli. Svih četvero je spasila medicinska sestra Jadranka Farac, riječima: "Gdje ćete, vidite da puca. Ubit će vas. Provjerite još jednom!". Idem prema telefonu, uspostavljam vezu, prilazi Mirso. I onda: dum! Pada Mirso. Uvečer donosim odluku da se Ambulanta ponovo vrati u Sklonište br.5. Za devet dana, 20. studenog u 11:45 ulazi Jugovojska u Sklonište. U 11:55 pred ulazom među stotinama ljudi i vojnika vidim dr. Langa. Drago lice. On nam je i ranije svojim dolascima pod orvelovskim okolnostima neizmerno pomogao. Jedina je ličnost iz javnog i političkog života Grada, koja je dolazila k nama Majsanom ili na druge načine. U tom metežu vani, održavaju se pregovori unutra. Slobodan i ja dajemo intervuje jugoslavenskim medijima i smirujemo narod. Nakon dva dana, Slobodan osniva Odbor crvenog križa za Rijeku dubrovačku, čime je silno osnažio budući pregovarački tim nas iz Mokošice. Mr Branimir Muller postaje predsjednikom. Drugi dan mi Branimir predlaže da vodim Sekciju za ljudska prava. Slobodan stalno dolazi i odlazi iz Mokošice. Jedino on. S vojskom pregovaramo svaki drugi dan. Ne dozvoljavamo da nas uvuku u političke rasprave. Znam, sigurno će tajno sa mnom o Dubrovačkoj Republici. Jer, član sam partije i nastavnik na Fakultetu. Sedmog dana me poziva na tajni razgovor kapetan KOS-a. No, budući psihički pripravan, odbijem čak i razgovor o tome. Kažem mu: "Gospodine kapetane, Pokret za "Dubrovačku Republiku" nije interes mog naroda. Držim da taj trabant model nećete uspjeti 57

osnovati u Mokošici. Međutim, što se mene tiče, sve ću napraviti da zaštitim svoj narod. Vi, pretpostavljam, znate da sam do vašeg dolaska u Mokošicu vodio Sanitetski vod koji je pod granatama spasio mnoge živote. Stoga sam spreman sa svojim narodom ići svugdje, pa i tamo gdje je onaj kragujevački profesor 1941.-e pošao sa svojim đacima". Osupnut, nakon svega par trenutaka razmišljanja, koje su za mene bile duge kao milenij, izrekao je vitešku rečenicu: "Ne slažem se s vama, ali poštujem vaš stav!" Potom je uskoro javno na zvaničnom sastanku njihov tadašnji vojni komandant - koji je odobrio ama baš sve moje molbe - pokušao otvoriti raspravu o tome, no, sjećam se da sam još dok je završavao misao, pozivajući nas da kažemo naš sud o Dubrovačkoj Republici, moja ruka bila u zraku, javljajujući se za riječ. Prvi sam mu kazao da od toga neće biti ništa. I još trojica. No, znao sam da se neće zaustaviti na tome. Krajem veljače 1992. pokušali su da me dovedu na satanak u Komandu, gdje se za sat vremena trebao održati osnivački sastanak Pokreta za "Dubrovačku Republiku". Teklić civil iz naših redova - koji me zamolio da pođemo iz Skloništa br. 5 gdje sam se u tom trenutku nalazio - kaže mi da su ga zadužili da me dovede u Komandu. Reče: "Bit će i Aco Apolonio". A ja njemu na to:" Na taj sastanak ne idem ni pod koju cijenu jer to nije u interesu moga naroda. Nakon što popijem ovo piće (oh, kako mi je trebalo), vraćam se u Sklonište gdje ste me zatekli. Njima odmah pođite i kažite da neću doći u podne, pa ako me žele uhititi - znaju gdje sam. A Vi, kojemu je hrvatski narod faktički omogućio da stekne sve što ste stekli - budući ste došli sa strane - da živi u krasnom Gradu - ni Vi ne bi smjeli ulaziti u tu prljavu rabotu koja zadire u samu srž hrvatske države. Predlažem Vam, dakle, da pođete u Komandu i kažete im to što sam Vam već rekao, a kako imate brod iz Mokošice u 13:00 sati, predlažem Vam da bježite u Grad". Sanitetski vod Civilne zaštite MZ Mokošica i Sekciju za ljudska prava Odbora crvenog križa za Rijeku dubrovačku kažu pamte i danas. No, što se mene tiče, ja pamtim i danas - a tako će biti dok dišem - okolnost da nam je u Mokošici u ratu mitska boginja Fortuna bila veoma sklona. No, pored nje, za mene je u istom rangu i dr. Slobodan Lang! On nam je svojom izuzeznom hrabrošću - takvom, kakvu nisam vidio ni na filmu, niti mogao pročitati čak ni u djelu Ericha Marie Remarqua "Tri ratna druga" ili Irwina Shawa "Mladi lavovi" - ali i svojom pameću, pomogao da ostanemo uspravni. Da, uspravni - čak i u logoru kakav je bio Mokošica. No, za to su još zaslužni i gospar Đuro Kolić, zvanični pregovarač s hrvatske strane, gđa Stanka Kodelli, predsjednica Gradskog odbora Crvenog križa i književnik i novinar, a od tada i moj prijatelj Mato Jerinić. Godine 1993., Ministarstvo obrane - Centralni stožer civilne zaštite odao je Mokošici priznanje. Jedan od argumenata je bio da smo kao niti jedna mjesna zajednica u čitavoj okupiranoj Hrvatskoj, funkcionirali na način da smo pod okupacijom de facto štitili ustavni poredak Republike Hrvatske. Jedan od argumenata je bio da smo "odbili pokušaje uspostavljanja fantomskog Pokreta za 'Dubrovačku Republiku' u Mokošici". Inače, kada su me predstavnici SUZUP-a i SIS-a u ljeto 1992., zamolili za razgovor, kazali su da je vojska u Mokošici jedino sa mnom pokušala o tome. Uzgred, oni s početka ove priče - svi su pobjegli iz Mokošice i Dubrovnika u listopadu 1991.

58

22. Forum žena Dubrovnika Aida Cvjetković Početak nečeg nepoznatog, neshvatljivog, nečovječnog - napada na Grad, svi u Dubrovniku dočekali smo nespremni i zatečeni. S nevjericom smo se pitali da li je to stvarnost ili se nalazimo u agoniji sna iz kojeg ćemo se brzo probuditi u našem lijepom, rujanskim suncem okupanim, Gradom. Ali zbilja je ipak bila nešto drugo. Prvo su se čuli daleki topovski tutnjevi s Ivanice koji su nam se prebrzo i sve više približavali, zatim su nas počele zasipati granate. Gusti dim spaljenog pitomog krajolika Konavala, Župe i Primorja zaklanjao nam je vidik. Prekinuli su nam dovod električne energije, vode, opskrbu hranom, lijekovima, sve komunikacije, uključujući i onu telefonsku. Ubrzo smo postali odsječeni od ostatka svijeta, otok osuđen na bolnu spoznaju da još uvijek svijetom hodaju spodobe sposobne za rušenje, paljenje, pljačkanje, mučenje, ubijanje. Malo tko se u tim prvim trenucima i mogao snaći. Oni okretniji, organizacijski sposobniji, pokušali su u novonastaloj situaciji stvoriti neki red. Ali općenito te prve dane srpsko-crnogorskog silovitog napada na Dubrovnik svi smo bili izgubljeni. Počeo je paničan i totalno dezorganiziran bijeg iz Grada. Muškarci su počeli organizirani obranu, a mi žene kućanstva i kakav takav privid normalnog života. Nabavke hrane, opskrba vodom, čak i morem, zbrinjavanje otpada, pravljanje ognjišta na otvorenom, skupljanje ogrijeva... Sve u pauzama između dvije uzbune. Bile smo tu, ali kao da i nismo. Nitko nas nije u ništa uključivao, pitao, savjetovao. A same smo se često pitale gdje je naše mjesto. Uz muževe, očeve, sinove u nevolji ili negdje na sigurnom. Da li je našim braniteljima teža pomisao da smo u opasnosti ili im je teži prazan i hladan dom kad se vrate sa straže ili okršaja? Koga i kako pitati što učiniti? Kako se organizirati? Spas je stigao u vidu Konvoja Libertas. Bio je povazdan otvoren i utočište svima u nevolji. Žene i majke Dubrovnika uputile su 23.11.1991. u 13:30 pismo svim Dubrovčanima, poglavito aktualnoj vlasti, pod nazivom Čujte nas! Tražio se odgovor na pitanje da li je potrebno ostati i kako tada pomoći Gradu ili pomoći na način da ga se napusti. Odgovora na pitanje nije bilo ni tada niti ikada više. To je bio dovoljan znak da nam jedino preostaje samoorganiziranje, što smo odmah i uradile. Skupile smo na tisuće potpisa Dubrovkinja koje su tražile da prestane iseljavanje i bile spremne ostati u Gradu do zadnjeg daha. Majke malodobne, invalidne djece, trudnice, sve kao jedna. One su također branile Grad. Lavina je krenula. Nitko je više nije mogao zaustaviti. Iz Dubrovkinja je izbijala silna snaga i volja za opstankom, volja za pomoći u nevolji svima slabijima od njih samih. U svibnju 1992. u hotelu "Park", iako pod uzbunom, održana je osnivačka skupština i osnovana je humanitarna udruga Forum žena Dubrovnika. Svi poslovi oko registriranja obavljeni su također pod uzbunama. Prve akcije bile su obavještavanje svjetske i domaće

59

javnosti o stvarnim zbivanjima u i oko Dubrovnika. Napisane su na stotine pisama na raznim jezicima i odaslane u svijet. Glas žena Dubrovnika daleko je dopirao. Od UN-a do Bijele kuće i Svete Stolice. Apele su u izvornom obliku između ostalog objavili list "Independent" i tv postaja CNN. Dano je na stotine intervuja, razgovaralo se sa mnogim posjetiteljima Dubrovnika, svjetskim dužnosnicima, čak ušlo i u sukob s gosp. Kouchnerom kojem nije odgovaralo sprečavanje iseljavanja Dubrovnika. Žene Dubrovnika pomagale su u oslobađanju zatočenih u srpskim i crnogorskim logorima. Preko dužnosnika Crvenog križa slale su se poruke i paketići, posebno za blagdane. Iako i same iznurene i osiromašene odlazile su posjet izbjeglicama smještenim izvan Dubrovnika i nosile humanitarnu pomoć. Za blagdane u suradnji s Hrvatskom vojskom organiziran je posjet vojnicima na frontu za koje su isključivo žene Foruma pripremale kolače. Pred samo oslobađanje Konavala organizirana je izložba konavoskog veza, ručnih radova etnoloških vrijednosti, nastalih u skloništu za vrijeme granatiranja Dubrovnika i spaljivanja okolice. Tom izložbom Dubrovnik se kasnije predstavio u Zagrebu, Varaždinu, Ivanić Gradu i u Austriji. Uz pomoć gospođe Bebe Gugić-Amorese organiziran je boravak stotinjak traumatizirane djece poginulih ili ranjenih hrvatskih branitelja u Italiji. Nakon godinu dana na sljedeću grupu djece je organiziran tečaj talijanskog jezika, a boravak je pomogla organizirati gđa. Ana Ventura. Uz pomoć Grada Forum je dobio prostorije u ulici Frana Bulića, zajedno s Društvom prevoditelja. Organizirana su dežurstva i pomoć ženama u nevolji. Skupljana je odjeća i organizirana donatorstva za djecu i obitelji poginulih branitelja. Novčana pomoć stizala je iz USA i Australije. U poratnom razdoblju, iako su se uvjeti života znatno poboljšali Forum je i dalje djelovao. Članice su se najviše skupljale oko Škole veza koja je organizirana kao psihosocijalna pomoć, ne samo ženi, već čitavoj obitelji. Forum žena Dubrovnika djeluje i danas, iako znatno manje aktivan nego u vrijeme kada je predstavljao pokretača mnogih akcija i dokazivao snagu Dubrovnika i njegovih žitelja.

60

23. 6. prosinca 1991. Andro Vlahušić Nakon kratkotrajnog spavanja, zbog slavlja koje smo imali nakon potpisivanja sporazuma u Cavtatu, probudila me eksplozija granate u neposrednoj blizini hotela. Slobodan i ja odmah skačemo na noge jer nakon prve slijede i učestalije eksplozije. Počelo je ranije nego obično, a izgleda i žešće. Izlazimo iz našeg apartmana 904 u Vili "Orsula", posebne depadanse hotela "Argentina" i silazimo u prizemlje "Orsule", u njen restoran. Nikome nije jasno što se događa, ali po svemu sudeći počeo je jedan od najtežih napada na sam Grad. Vidimo kako granate padaju po Starom Gradu. Evropski promatrači zalegli su po podu u separeu prizemlja. Nakon jedne eksplozije granate koja je eksplodirala nakon udarca u hotel, Slobodan izlazi vani i donosi rascvjetalu minobacačku granatu, još vrelu, skoro cijelu, samo bez repaca. Dobro je opržio ruke, dlanovi mu crveni, a on govori da ga ne boli. Gledamo kroz prozor, a povremeno izlazimo na terasu, kada na iznutra zovu da ne činimo ludosti i uđemo unutra. Napad na Grad postaje sve žešći, tako govore i vijesti koje stižu u hotel iz svih dijelova Dubrovnika. Slobodan postaje nemiran, kaže Branku i meni moramo ići u Grad i podijeliti darove koje je Konvoj "Libertas" obećao djeci Dubrovnika. Skupili smo dosta slatkiša, a ja sam doveo iz Komolca i Mokošice nekoliko vreća narančina koje su ubrale hrvatske žene iz okupirane Mokošice. Ja odbijam, ne želim ići, ovo je ludo, sigurno ćemo izgubiti glavu, jer su već javili da ima mrtvih u Starom Gradu. Slobodan me ne nagovara previše, istrčava iz "Orsule", a jadni Branko odlazi odmah za njim. Netko ga mora čuvati i pomoći mu nositi darove djeci u skloništima. Ja ostajem u hotelu. Uskoro po mene dolazi direktor "Argentine" gospodin Koncul i moli za pomoć. Poginuo je sin od njegove kuharice, gospođe Skočko. Najteži zadatak u mojoj liječnićkoj karijeri upravo je odlazak roditeljima rano poginule mladosti. Majku je nemoguće utješiti, ali makar pokušavam pronaći nekoliko dobrih riječi. Razgovaram sa gospodinom Rudolfom, predlažem da preko hrvatske Vlade pozove brodove i avione NATO-a da zaustave napad na Stari Grad i tako neposredno prekinu opsadu Dubrovnika. Bliži se podne. Ne vraćaju se Slobodan i Branko. Staphan de Nistura, šef UNICEF-a i ja dogovaramo se oko odlaska u Stari Grad. Mene je uhvatio crv, treba ići vidjeti kako je Gradu, makar još padaju granate. Negdje oko podne vraćaju se Branko i Slobodan i podnose izvještaj. Obišli su skloništa i odnijeli darove. U Franjevačkom samostanu, koji je trebao biti "bijela zona" i kao takva biti sigurno utočište građanima, nalaze zaključana vrata, a unutra ekipu Međunarodnog Crvenog križa, koja je umrla od straha. Branko je pošao u sobu, a Slobodan i ja gledamo kako još poneka granata pada na grad. De Mistura odustaje od odlaska u Grad, pa oko 13 sati Slobodan i ja odlazimo u Grad. Istrčavamo sa strahom iz "Orsule". Treba se popeti uza skaline do ceste, a da te snajper ne pogodi i onda polako uz sjevernu stranu ići prema Gradu. Najgore je od Gimnazije do Revelina, tu treba imati sreće. Dolaskom na Stradun, gledam Grad i Stradun kakav nikada neću zaboraviti. Ispod zvonika krv, ne znamo čija. Stradun čitav pokriven sitnim i krupnijim komadićima kupe, komada kamena, dasaka, stakla debelih nekoliko centimetara. Pošto je puhao dosta jaki vjetar prašina se diže u obliku manjih oblaka. Na cijelom Stradunu samo jedna stara žena kod banke, hoda pogrbljena, skoro povijena. Iza nje ide crni pas. Atmosfera kao u kaubojskim filmovima, vjetar koji diže prašinu u napuštenom gradu. Dolazimo do zgrade Festivala koji je počeo gorjeti, kao i zgrada do njega. Ispred zgrade TIC-a, 61

iz odvodnog kanala podižem ostatke hrvatske zastave, grba, u cijelosti izrešetane, kao da je moljac izjeo. Odlazimo u Franjevački samostan, javljamo se ekipi iz Međunarodnog Crvenog križa i fra Jozu. Uzimam mali komadić kamena iz klaustra, kažem neka imam jednu malu uspomenu iz 1317. godine. Nastavljamo đir gradom, kroz Ulicu od puča. Granate više ne padaju po Gradu, ali nigdje nikog živog. Pod Svetom Marijom gori nekoliko kuća koje nitko ne gasi. Na zelenoj pijaci srećemo jedno vatrogasno vozilo i nekoliko vatrogasaca koji nešto pokušavaju gasiti. Utučeni su i prestrašeni. To jutro je poginulo četvorica njihovih kolega, dok su gasili hotel "Libertas". Vode nema, a njihovo vozilo je jedina cisterna koja može ući u Grad. Dolazimo u zgradu općine. U njoj zatičemo Poljanića i Šikića, svako se povukao u sebe, jedva da nešto govore. Govorim Poljaniću da će Grad do ujutro biti Pompeji, mrtvi izgoreni Grad, ako se nešto hitno ne poduzme. Predlažemo da zove Rudolfa i traži od NATO-a da pošalje brodove i avione koji bi mogli izgasiti Dubrovnik, a svojim prisustvom ujedno i prekinuti opsadu Dubrovnika. Pero preda mnom zove Rudolfa i traži da hrvatska Vlada učini što može više. Slobodan odlazi u Šikićev kabinet i iz njega diktira tekst za "Slobodnu Dalmaciju". Dolazi Marko Brešković i saopćava nam tužnu vijest da je poginuo Pavo Urban, naš fotograf iz Konvoja. Ne vjerujemo. Marko govori da se njegova krv još vidi ispod zvonika. Zovem bolnicu i provjeravam. Potvrđuju tužnu vijest. I sada opet kao i jutros treba otići do neutješne majke. Odlazimo pješke do Pila, gdje zaustavljamo jedno auto i odlazimo do gospođe Urban u Naučnu biblioteku. Nema riječi, plačemo i plačući se rastajemo. Iz Naučne biblioteke odlazimo u hotel "Libertas". Mrak je već davno pao, nema struje, ali ipak se vidi težina razaranja, izgorjela je cijela recepcija i gornji katovi. U hotelu pitamo za Mariku, živa je i pošto se krako pozdravimo odlazimo iz hotela pješke. Kod hotela "Bellevue" stopiramo policijski automobil i preko Boninova vozimo se do Pila. Spuštajući se od stare bolnice prema Pilama pred nama se ukazuju tri velika plamena. S lijeve strane gori hotel "Imperijal", sa desne strane zgrada IUC-a, a ravno prema nama iz Grada dolazi mnoštvo iskrica u oblacima dima i plamena. Puše dosta jaki vjetar i plamen se visoko diže u nebo s tri navedena mjesta. Stojimo na Pilama i strahujemo što će se dogoditi. Šest sati je uvečer, mrak je debela dva sata, na ulicama nikoga nema. Grad teško ranjen i dalje gori. Umjesto odlaska u hotel, odvodim Slobodana i Marka u "Nautiku". Tu je zapovjedništvo mornarice, idemo pitati njih mogu li oni organizirati gašenje Grada. Ulazimo u noćni bar "Nautike" gdje se nalazi zapovjedništvo. Od poznatih dole zatičemo zapovjednika Matanu, Vida Bogdanovića, Edija Bulića, Štefija debelog. Govorimo im kakva je situacija, oni tada preuzimaju sve u svoje ruke. Sročili su poziv građanima i napravili plan dolaska po mjesnim zajednicama. Prvi poziv objavljen je u vijestima Radio Zagreba u 19 sati, a drugi u redovitim vijestima Radio Dubrovnika u 19 sati i 30 minuta. Izlazimo na Pile, rijeke Dubrovčana dolaze, svima vidim sjaj u očima i posebnu želju da spasu svoj Grad. Na punom Stradunu ugledam Mata i Mladena, nisam ih vidio par dana. I oni pomažu. Mornarica je dovela nekoliko pumpi, stigli su vatrogasci i civilna zaštita. Ljudi se veru po zgradama, gase rukama, daskama i svim pristupačnim sredstvima. Iz zgrada u plamenu iznose vrijednije stvari. Svi su zadovoljni, ali ne vjeruju da su Srbi to mogli učiniti. Grad je izgašen, zadovoljni smo, ali ja pokušavam razmišljati dalje. Možemo li ovaj uspjeh pretvoriti u nešto više? Slobodan se želi obratiti preko Radio Dubrovnika građanima Dubrovnika. Odlazimo do Osnovne škole odakle Slobodan zove Radio Dubrovnik i govori nezaboravni SOS za Dubrovnik na hrvatskom i engleskom jeziku. Iz Osnovne škole odlazimo kod franjevaca, pa u hotel "Argentinu". Na kraju velikog dana, slušam sa de Misturom BBC. Prvih pet minuta o napadu na Dubrovnik, zatim ostale vijesti iz svijeta, pa onda opet komentar o napadu. Za pola sata gledamo drugi dnevnik HTV-a.

62

24. Ispružena ranjena ruka Kristova Berislav Bačić Gospodin Isus prije odlaska na nebo dao nam je objećanje rekavši: "Ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta." (Mat. 28/20). Na ovaj način on nas je hrabrio, da se ne bojimo onih koji nas žele uništiti, jer će on biti s nama. Da bi nam pokazao koliko je uz nas i koliko nas štiti, na drugom mjestu nam govori: "Kada vas predadu (neprijateljima) ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti." (Mat. 10/19). Na ove njegove riječi mi često zaboravljamo zauzeti stjecanjem svojih materijalnih dobara, brigom o zdravlju ili uspješnoj karijeri. Za većinu ljudi kao da ove riječi ni ne postoje. Međutim, ponekad u životu u momentima presudim za nas i naše bližnje odjednom ove riječi Gospodina Isusa pred našim očima sjevnu kao BLJESAK munje u OLUJI i osvjetla stazu našeg života i nikada se taj BLJESAK munje u OLUJI ne ugasi. U jednom takvom BLJESKU munje u OLUJI u ovom kratkom prikazu bit će riječ. Srbi uvijek gladni zemlje i osvajanja tuđeg nikada ne prestanu težiti za tim. U toj svojoj pohlepi za tuđim stalno žele osvojiti i Dubrovnik. Prvi napad Srba na Dubrovnik zbio se već 1082. godine i od te godine stalno žele osvojiti Dubrovnik do naših dana. Nijednom njihov pokušaj nije uspio, pa ni ovaj u najnovije vrijeme. Kada je tzv. JNA sa četničkim hordama započela osvajanje Konavala i ostalog dubrovačkog područja koncem rujna i početkom listopada 1991. g. toliko su bili nadmoćni u oružju i ljudstvu da je naša obrana Konavala brzo bila poražena i neprijatelji su privremeno okupirali Konavle. Tijela naših hrabrih branitelja koji su poginuli i svojom krvlju natopili konavosku hrvatsku zemlju, ostala su ležati nezakopana ondje gdje su poginuli. Mi koji smo vodili Crveni križ u Dubrovniku tražili smo od okupatora da dobijemo dozvolu kako bi pokopali poginule naše vitezove. Nakon početnih neuspjeha konačno smo dobili dozvolu pokapanja poginulih. Dana 12. listopada 1991. g. krenuli smo iz Dubrovnika preko Cavtata u Konavle skupiti i pokopati posmrtne ostatke naših poginulih branitelja. Nakon dolaska na Grudu i pregovaranja s admiralom Miodragom Jokićem, krenuli smo obaviti ono zašto smo dobili dozvolu. Posao je bio vrlo naporan u svakom pogledu. Najprije smo morali pokazati tim zločincima kako mi poštujemo i cijenimo svoje poginule. Pored toga, ti okupatori morali su u nama vidjeti hrvatsku državu. Negdje u rano podne doveli su nas ispred Zračne luke Dubrovnik u Čilipima i tu smo stali. Njihova vojna policija je napravila jedan krug oko nas, a mi s njihovim oficirima u sredini, kao drugi krug. Tu su nas počeli "obrađivati". Prvo je bilo objašnjenje kako su Dubrovnik okupirali ustaše i kako oni, tj. JNA i četničke horde, hoće taj narod "osloboditi" od ustaša i donijeti nam njihovu slobodu. Onda o Kurdima i plaćenicima koji su u Dubrovniku. Članice naše skupine, a to su bile Damira Poljanić iz HDZ-a Dubrovnik i Stanka Kodelli, tajnica Crvenog križa u Dubrovniku, s njima su vodile pravi verbalni rat. One su tako hrabro i odlučno odgovarale da sam im se divio, a i sada im se divim kako su bile neustrašive. Ja sam u to vrijeme šutio i pustio neka one govore, a imam vremena i ja nešto reći. Teško mi je bilo slušati njihova uvjeravanja kako će oni za par dana biti u Dubrovniku i kako će na 63

Stradunu "popiti crnu kavu". Budući mi je sve skupa to bilo dodijalo slušati, ja sam im rekao: "O čemu mi ovdje razgovaramo? O čemu mi ovdje uopće pričamo? Svaki put kada ste došli u ove krajeve kao nepozvani vojnici, došli ste kao palikuće, ubojice, pljačkaši i razbojnici i svaki put ste morali natrag. Tako ćete i sada otići natrag odakle ste i došli." Nakon ovih mojih kratkih, ali odlučnih riječi nastao je tajac. Svi su se oni okrenuli prema jednom oficiru JNA koji je bio najstariji. Očekivali su da će on nešto učiniti. Ja sam protrnuo u toj tišini i sebe pitao zar si im morao to reći. Međutim, u istom momentu sjetio sam se Isusovih riječi: "Ne trebate misliti što ćete reći, jer će vam se u tom momentu dati." I opet onih njegovih riječi: "Ja sam s vama." Tada sam znao da je to iz mene progovorilo božje nadahnuće. Nakon ovog kratkog trena tišine, odjednom se prema meni svalila bujica njegovih riječi, ja sam zapamtio ove: "Da svaki put smo se povukli i pogrešili. Sada se nećemo povući. Sada ćemo ostati u Dubrovniku za navek. Ovaj put će Dubrovnik biti srpski i ničiji više." Ja sam šutio i nisam se upuštao u raspravu smatrajući da je za prvi susret dovoljno što sam im rekao, a u sebi zahvaljivao Gospodinu Isusu što je s nama. Nakon završenog posla skupljanja naših poginulih za taj dan došli smo u Cavtat. Otišao sam u samostan časnih sestara koje su nas s velikom brigom pratile u mislima i molitvama. Bili smo tako sretni što smo opet zajedno, a ja sam ušao u njihovu kapelici u zahvalio Isusu što je danas bio s nama. Moleći se pred raspetim Isusom zahvaljivao sam mu što nas je On svojom ranjenom krvavom rukom blagoslovio. U tišini svog srca osjetio sam riječi iz Starog zavjeta: "Ako Gospodin dragi vas čuva, uzalud straha bdi" (ns 127/1). Noć se počela spuštati kada smo krenuli iz Cavtata. U Dubrovnik smo stigli u mraku. Gledajući naš grad onako u mraku bez svjetla, videći često samo "mira" i "forteca" uspoređivao sam ga s Isusom. Oba su bila izdana. Isus od Jude, a naš grad od onih koji su ga trebali braniti. Nakon što je Isus bio uhapšen njegovi su učenici pobjegli, svi osim sv. Ivana. Nakon što je naš grad napadnut, mnogi su pobjegli ostavivši ga na milost i nemilost i ne pitajući se tko će naš grad braniti. Međutim, kao što sveti Ivan nije ostavio Isusa, tako smo i mi ostali. Mala grupa branitelja, spremna položiti život za svoj grad, zajedno s našim zapovjedništvom. Ta je mala grupa bez hrane i vode, bez struje i veze sa svijetom, stala na prag našeg grada kako bi učinila ono što su mnogi smatrali nemogućim, spriječiti ulazak četničkih hordi u grad na čelu s tzv. JNA. Došavši na Stradun u mrklu noć, grad bez svjetala djelovao je još tužnije. Dok sam tako tužno razmišljao, ispred mene pojavile su se konture naših crkava, palača, a posebno naše katedrale, crkve Svetog Vlaha, palače Sponza, a naročito tvrđave na Srđu, tih nijemih svjedoka dubrovačke povijesti kroz minula stoljeća. Ovi nijemi svjedoci, djelovali su mi kao neumrli i neuništivi divovi koji će i sada, kao i u prošlosti, obraniti naš grad. I sjetio sam se kucaja srca naših branitelja na Srđu. Oni se stapaju sa mnom, mi smo jedno. U tom zajedništvu koje Gospodin Isus blagoslivlja sa svojom ranjenom krvavom rukom na kalvariji, mi ćemo pobijediti. Mi s našim životima u tom zajedništvu nećemo dozvoliti da četničke horde uđu u naš Grad. Oni ovaj bijeli kameni grad nikada neće onečistiti. Nikada oni neće ovaj biser ljepote i biser sklada i harmonije moći poremetiti. Ova nevina ljepota nikada od njih neće biti uništena. U toj neizmjernoj snazi koju sam tada crpio iz tog zajedništva grada, naših branitelja, Gospodina Isusa, bila je misao vodilja vjera u pobjedu. Ti sam snagu prenosio na druge i kada su me pitali odakle vam ta energija, ja sam odgovarao od Gospodina koji je za nas krv prolio i muku podnio.

64

Došavši u svoje prognaničke prostore iscrpljen i umoran, u tim mislima sam utonuo u san, a sutra opet u Konavle nastaviti tamo gdje smo stali. Kada se sada okrenem unatrag, gledam ljude oko sebe i mnogo toga bi se moglo reći, ali najvažnije je da nitko, a posebno oni u vlasti, nikada ne zaborave one koji su ginuli za Hrvatsku, te da nam našu Hrvatsku vode kroz nemirno vrijeme koje je pred nama putevima koje je davno prije Isus utro, a to su putovi Evanđelja.

65

25. Tri dana između života i smrti Ivan Jasak 28. svibnja 1992., 15:00 Dan je prošao vrlo teško. Neizmjerna pucnjava u Župskoj vali, do istrage Vaše ili Naše. Dao je Bog da je istraga njihova, malo osjetljivija ali ljudožderima i dušmanima nema osvete, oni su predestinirani na propast, to je dijalektičko pravilo. U Sarajevu mrtvi - čekajući kruh nevini i mrtvi u Cavtatu danas ugroženi najviše od onih koji troše piće (alkohol). Neka im bude na zdravlje i da što prije budu ovisnici i pijandure jer drugo ništa i ne znaju. Dušmanin je gora luda od ljudoždera. Znate zašto? Ako se duša ugasi, nema ništa, nema ljudske osobnosti, nema ljubavi, jednostavno svemu je kraj, uništena je kultura, civilizacija i vjera u Boga, jednostavno sve je uništeno. Sve "vrli" dušmani uprezali su se dokazati ispravnost svojih postupaka štiteći nas od prije svega materijalnih i moralnih vrijednosti, ali ne uspijevaju. Otrpjet možemo puno više nego što mogu pretpostaviti i baš tu je naša snaga, naša prednost i naša mudrost. Zamislite logiku Dušmanina, oduzme ti, opljačka ti, ukrade ti na najoriginalniji način i poslije moraš dokazati da je ukrao ili opljačkao tvoje vlastite stvari (auto, kuću, banku, itd). 27. i 28. svibnja za Cavtat će biti ubilježeni velikim slovima. Nasilnici sa najsuvremenijom opremom u panici svi bježe, strah ih je, ali znate čega ih je strah? Strah ih je naše pravednosti. Uistinu i naša sloboda, to im je najveća mora. Ne mogu shvatiti da u osam mjeseci nisu mogli opravdati svoja "zločinstva" pa neka im Bog plati a i hoće uzdajmo se, jer ON je naša uzdanica. Odnose kamione pića, koje se trebalo potrošiti za zaraditi još mnogo deviza u turističkoj sezoni. Da te devize su oni imali i raspolagali sa njima, a Hrvati su bili u najmanju ruku roblje ili najamnici. "Croatia" hotel vrijedan 100 mil.$, ostao je samo zidina i to će ići na diobenu bilancu kako tumače dušmani. Zar ćemo uzimati svinje za kristalne lustere, za svemoguća uvozna pića izlažući živote da bi sve to spasili ili skrili. Točno, nismo uspjeli, ali smo uspjeli sačuvati živote i svoje duše. Duh u čovjeku se teško ubija i u tome je veličina našega života. Da nije bilo plementog Hrvatskog Duha u zadnjih 1.000 godina, danas ne bi bilo ni Hrvatske ni hrvatskog naroda. 29. svibnja Sa ovim pisanjem prije kao da sam slutio vlastitu nesreću. Došao sam u svoju dragu "Croa" na redovitu dužnost za tekuće poslove. Prognanici, hrana, nema struje ni vode, samo problemi. Ali ima još većeg zla, dođoše Oni. Kontrola skladišta, otkriše najvažnije i najvrednije skladište stranih pića u podrumima za koje ni sam nisam znao. Goleme količine najskupljih pića (netko je otkucao). Postadoše odjedanput zvijeri. Zaprijetiše zatvorom, Bilećom, Morinjem. Mislim si da sve to nije istina, a zapravo je i više od te zle istine. Odmah su pokupili Sku i Čupida. Ja sam ostao ne sluteći što će se dogoditi. Nakon jedan sat dolaze ponovo, traže golfa, a istoga voze ljudi potpuno pobješnjeli. Odnose piće, otvaraju boce i sve razbijaju kao u najvećim 66

bakanalijama. Dolazi moj sin Ivan i kaže: "Vojska je doma u pretresu, požuri." Već je negdje oko 11:00 sati. Žurim, ali oni su već u kući sve prevrnuli: ne može se razgovarati sa njima. Rai V. (šef) je najgori. Sve su izvrnuli; pratim da što ne podvale ili ukradu, a izgleda da te zvijeri upravo to vrijeđa - nadam se. Bezuspješno pokušavam smiriti i sebe i njih. Prazna kutija šibica iz 1942. g. (NDH) poslužila je kao corpus delicti da me odvedu u zatvor. Poslaše vojnika da me prate do stanice. Sam sebi ne vjerujem što će se dogoditi. Granate padaju svuda unaokolo. Ivan je ostao (saznao sam naknadno) sa njima pregledavajući šufit. Dolazim pred stanicu. Pitaju: "Treba li ga zatvoriti?".Vojnik se smeo, a ja kažem da trebam čekati ispred stanice. Otišli su i ostavili me da sjedim i pušim. Oko mene padaju granate, izgleda da je smrt blizu, ali vjera u Boga i život je jača. Dolazi vojnik iz podruma i zatvara me - možda je ipak imao mrvicu duše. U zatvoru su i Čup i Sku i još trojica. Tmica i muk na trenutak, ali granate padaju. Oni urlaju, strah ih je, prave su kukavice. Onog ljudoždera još nema. Negdje oko 13:00 dolazi. Čujem mu glas, otvara zatvor i mene prvoga izvodi. Namještaju neka vrata u sobi, slutim zlu kob. Sljedećih petnaest minuta gledam izravno smrti u oči, ali vidim i Boga. On je pobijedio smrt nadam se da ću i ja. Sjedam na jednu stolicu bez razloga, stiže grmljavina pitanja: "Pričaj ...oružje ... imena i prezimena ...". Pogledavam ih i želi izustiti riječ, vojnik profesionalac na mig ljudoždera, udari me čizmom ravno u prsa - opet pitanje pričaj i opet čizma. Gubim dah i pokušavam im objasniti da sam astmatičar, te im pokazujem pumpicu, ali oni još jače udaraju. Padam na nekakav prozor koji je vjerojatno i namjerno postavljen, razbijam ga svojim tijelom ali još ne osjećam ništa. Sada me oni posjedaju na stolicu i opet me udaraju čizmama po prsima i bubrezima. Brzo se dižem i osjetim nešto toplo na leđima. Cijedi se krv, a oni me natjeraše da se svučem i operem i košulju i majicu. Moram, a ne mogu ni stati na noge, perem u hladnoj vodi, ali se ne da oprati, i ponovo sve to oblačim na sebe. Mokro je i krvavo, ali nemam ništa drugo. Volja za životom mi jača. Još im nije dosta. "Čet" naređuje vojniku koji me je tukao da me izvede na ulicu i strelja. Mislim da me ipak taj put nije bilo strah. Ovaj vadi pištolj, stavlja mi ga na potiljak, vodi me van pred nekolicinu vojnika i urliče da će me streljati. Zatim dolazi "onaj" i zove me da mu pokažem nešto u našem "Cordiju" - zamislite ironije, zamislite takve čudi i savjesti. Prijeti da sve Hrvate treba pobiti. Vjerujem da on to zaista misli i vjeruje. Uvode me u zatvor, jedan bi me još tukao, ali drugi, koji mi je bio na pretresu, govori mu da to ne radi. Ubaciše me unutra i pozvaše Sku. Isti čas krici i jauci; mislim da je teško trpjeti udarce, ali još je teže slušati te krikove i jaukanje kao u najgorim filmovima strave i užasa. Vratiše ga nakon 10 min. svega prebijenog. Uzeše i Čupa i uradiše isto. Mislim da mi je to slušanje bilo gore nego vlastito batinjanje. Ovaj puta poštediše me, najvjerojatnije im je izvjesni Goran rekao da me više ne tuku. Nakon pola sata dovedoše i Sku. Njega nisu tukli, ispitivali nešto o Hrvatskoj i zatvorli. Tek kada nas je vidio uhvatio ga je strah. Noć je, meni krvari rana, smrad, a nas trojica se ne možemo ni dići niti okrenuti, slomljena su nam rebra. Ali opet Bog dadne i u najvećoj nevolji spas, podiže nas i pokreće Mislava, on je ovdje već peti dan - prezdravio je. 30. svibnja Dan je državnosti a nama sudnji dan. Čekamo cijeli dan i pretpostavljamo što će sa nama. U tamnici je tako da skoro i povjerujemo kako bi bilo bolje da nas odvedu u Bileću nego da ovdje ostanemo. Za Ivana sam doznao sinoć (za vrijeme batinjana) da je u hotelu sa djecom i zbrinut. Ima puno toga što bi mu trebalo reći ako nas odvedu u Bileću. Mislim da su mi to bili najteži trenuci. Molim se. Dolazi stražar, onaj isti iz kuće, otvara vrata da dobijemo malo zraka i da se malo podignemo, ali ja ne mogu te ležim i razmišljam. Mislim kako da ga zamolim da dođem u konatakt sa sinom. Pričam mu sve to, a u to telefon zazvoni; on podiže slušalicu, i čujem kako spominju moje ime i Nika Č. Kaže nam da odlazimo kući. Bože koliko si velik i moćan, ali treba čekati "scorpiona". Jedva se dižem, sjedim na stolčiću, i čekam kao i Niko, oba slomljeni. Već je 20:30 - policijski sat. Dolazi i kaže da se javimo sutra u 9:00. Ja se ne mogu 67

sam popeti uza skaline. Jedan me prebacuje sa našim Cadijem do "Croatie". Dočekaše me Pavica i Dragica i vode pravo u ambulantu (mislim da su oni sredili da nas se pusti). Doktorica ne vjeruje da sam živ i kaže da ne zna koliko mi je rebara slomljeno, a prsni koš me najviše boli. Dala mi je pet-šest injekcija i pošao sam leći ali to je najteže. Doktorica kaže da gdje god me pipa je kao hodanje po snijegu, sve škripi. Sa danom državnosti, 30., završio bih svoju patnju, kojoj se kraj nazire ali je još daleko i sa teškim posljedicama...

68

26. Dobro je činiti dobro Ivan Zorica Od malena sam odgajan da ljude ne dijelim ni po vjeri, ni po rasi, obrazovanju, niti po čemu drugom. Kao mlad sam otišao na rad u inozemstvo gdje sam se svakodnevno susretao s raznim ljudima sa svih krajeva svijeta i sa svima sam bio u dobrim međuljudskim odnosima, pružao pomoć i potporu kad god je bilo potrebno. Hvala Bogu, vraćalo mi se istom mjerom. Po povratku u domovinu često sam putovao po bivšoj državi gdje sam se ponovno susretao s raznim ljudima s kojima sam nastojao uspostaviti tolerantan odnos. Zahvaljujući mojoj ljudskosti danas se mogu pohvaliti velikim brojem ljudi od kojih u svako doba mogu zatražiti bilo kakvu pomoć. Tijekom Domovinskog rata bio sam obvezan u svakom trenutku biti na raspolaganju svom poduzeću koje je odmah početkom rata (deveti mjesec 1991.) palo pod vlast agresora. Iako je objekat bio pod agresorskom vlašću, poslovi su se nastavili obavljati, pa je tako i moja angažiranost bila maksimalna. Kao što Vam je poznato 1994. godine zajedno sa nekoliko svojih kolega iz VITEŠKOG ALKARSKOG DRUŠTVA bio sam sudionik BIJELOG PUTA i samim time želio odati priznanje svim ugroženim ljudima s tog područja. Godine 1995. pripala mi je izuzetna čast da prisustvujem proslavi sv. Ante u Busovači, što me se jako dojmilo. Ostajem vjeran sloganima DOBRO JE ČINITI DOBRO i DOBRO SE DOBRIM VRAĆA. 1. KOME STE ČINILI DOBRO? Kao što sam naveo u svjedočanstvu, dobro sam činio svim ljudima bez razlike na njihovu vjeru, nacionalnost ili rasu. Ako je netko nedužan, a k tome treba pomoć, treba mu je pružiti. 2. KADA STE ČINILI DOBRO? Dobro sam činio kad god je to bilo potrebno, osobito u Domovinskom ratu koji je mnoge ljude učinio nemoćnima i pomoć im je bila nužna. 3. GDJE STE ČINILI DOBRO? Najviše sam pomagao ljudima u svom kraju, jer su mi oni bili najbliži, ali i svim onima koje sam slučajno sretao. 4. JESU LI ONI KOJIMA STE PRUŽALI POMOĆ BILI UGROŽENI I KAKO? (ŽIVOTNO ZLOSTAVLJANI, GLADNI, POTREBA LIJEČENJA, OSTALO) Velika većina bili su ljudi koje život nije štedio, a u ratu su osiromašeni i ugroženi još više. 5. JESTE LI VI BILI UGROŽENI I KAKO?

Hvala Bogu, nisam bio direktno ugrožen. 6. TKO JE S VAMA SURAĐIVAO? Želio bih prije svega istaknuti svoju obitelj, svoju braću čija je nesebična pomoć bila pružena mnogim ljudima, kao i sve svoje radne kolege, alkare i alkarske momke. 7. KOJI JE BIO REZULTAT DJELOVANJA? Cilj mog rada uvijek je bio olakšati patnje ljudi, a najviše me veselio osmijeh na licima nesretnih ljudi. Njihova sretna lica bila su pokazatelj da moj rad ima pozitivan učinak. 8. KOJA JE KLJUČNA POUKA IZ VAŠE AKCIJE? Kao što sam spomenuo u svjedočanstvu moja ključna puoka glasi: DOBRO JE ČINITI DOBRO i DOBRO SE DOBRIM VRAĆA. 9. KAKO BI STE NAZVALI VAŠU AKCIJU? Svoju akciju i akcije svih dobrih ljudi nazvao bih DOBROTA JE ČAST, jer čovjek je najveći kad napravi dobro djelo.

70

27. Ratna bolnica Ivo Vidaković

Nakon 30-godišnjeg boravka u Švicarskoj vratio sam se početkom 1991. godine u Hrvatsku. Razlog moga povratka bio je da i ja nešto pridnesem našoj domovini Hrvatskoj u Domovinskom ratu. Ja sam, naime, liječnik anesteziolog, a kako je kod nas bjesnio Domovinski rat znao sam da me trebaju ranjenici. Javio sam se tadašnjem ministru zdravlja, prof.dr. Adriji Hebrangu, s molbom da me rasporedi negdje na dužnost. On me je uputio u ratnu bolnicu u Metkoviću u svojstvu voditelja bolnice, a ujedno i kao anesteziologa. Ratna bolnica bila je improvizirana u podrumima robne kuće "Razvitak", jer je to bila najsigurnija zgrada u Metkoviću. Ustvari je to bila velika kuhinja s nusprostorijama restorana robne kuće "Razvitak". Ta naša ratna bolnica imala je jednu veliku prostoriju u koju smo smjestili 23 kreveta i od te prostorije napravili smo stacionar. Druga, nešto manja, prostorija služila je kao prijemna ambulanta, gdje smo pregledavali ranjenike, pružali prvu pomoć, često puta reanimirali i pripravljali i osposobljavali ranjenike za operaciju. Treća, manja prostorija, služila je kao operaciona sala, a četvrta kao laboratorij. Niti jedna od tih prostorija nije imala prozore, već smo se morali služiti električnim svjetlom. A sada da Vam opišem najdramatičniji slučaj koji sam doživio u ratnoj bolnici. Nikada neću zaboraviti taj datum. Bio je to 15.7. davne 1993. godine, krasan ljetni dan kakav znade samo biti u našoj Dalmaciji. Plavo nebo, sunce i zeleno-plava Neretva. No, unatoč toj krasoti u svima nama liječnicima i sestrama vladala je nekakva tjeskoba, slutili smo da će dan biti tragičan i krvav. Naime, čula se u daljini kanonada topova i bacača. Slutili smo da bi mogli imati vraškog posla, pa smo bili spremni na sve. Istovremeno, oko 10 sati, čuli smo zavijajuće sirene sanitetskih kola koja su nam počela dovoziti ranjenike. Trajalo je to sve do 15 sati, gdje su u intervalima od po 15-20 minuta dolazila uvijek nova kola s ranjenicima., sveukupno je dovedeno 65 ranjenika. Mi smo mogli stacionirati samo dvadesettrojicu, jer smo imali toliko kreveta u stacionaru. Nekoliko ih je ležalo na nosilima u prijemnoj ambulanti, a ostale, koji su mogli podnijeti transport, slali smo u Split. Na nosilima ležao je jedan mladi vojnik kojemu je granata pala među noge i strahovito ga ozlijedila. Trbuh i prsa začudo nisu nimalo bili povrijeđeni, ali noge i ruke - jedan užas. Bio je u najtežoj formi hemoragičnog šoka, takorekuć na samrti. Bez mjerljivog tlaka i jedva pipljivog pulsa. Pravi facijes hipokratika, kakovog se vidi kod ljudi pred nastup smrti. Prišao sam k njemu, jer sam vidio da mi želi nešto reći. Nije imao snage skoro da govori. Glas mu je bio tako slab da sam morao prisloniti uho na njegove usne da bih ga donekle mogao čuti. Molio me je jedva čujno, isprekidanim glasom da ga ne pustim umrijeti, jer tko će se brinuti i hraniti njegovo dvoje male djece. Toliko me je to dirnulo i potreslo gledajući ga na samrti gdje se bori za svoj život radi svoje djece, da sam poduzeo sve što je bilo u mojoj mogućnosti da ga pokušam spasiti. Bože dragi pomozi, pomozi mi i načini čudo, vodi moje ruke i moje znanje da spasim toga momka, molio sam Boga. Preko lokalne radio-stanice dao sam hitno pozvati građane Metkovića da dođu u ratnu bolnicu da dadu krv za ranjenog vojnika. Ma nije prošlo niti četvrt sata, a došlo ih je 17-oro da dadu krv. Divan je osjećaj kada se vidi ljudska solidarnost i spremnost da se pomogne onome kome je pomoć potrebna. Plemenit i dobar je taj hrvatski puk, koji je uvijek spreman nevoljniku pomoći. Nakon što sam pod pritiskom dao u venu supklaviju šest konzervi krvi, pacijent je, ali pod velikim rizikom, bio donekle spreman za operaciju. Operacija je trajala nešto preko dva sata, a rezultirala je upravo jezovitim ishodom. Tako da sam se nakon nje zapitao, a i danas se još to pitam kada se sjetim toga slučaja. Mi smo mu morali amputirati desnu nogu skoro u kuku, lijevu nogu nešto ispod koljena, desnu ruku iznad lakta, a lijevu iznad ručnog zgloba. Pacijent je 71

operaciju preživio, a kako sam se informirao, ostao je na životu i odvežen je svojoj kući u Slavoniju. On je čovjek bez ruku i nogu i i nikada neće moći prehraniti svoju djecu, čak, štoviše, niti sebe. Nikada više neće moći stati na noge, nikada više rukama išta načiniti, nikada više svojim rukama staviti zalogaj u usta. Od sada će uvijek biti, ama baš u svemu, ovisan od drugoga. To je od njega načinio strašni rat, nešto što se nikada više ne smije ponoviti. Ljubav treba vladati među svim narodima, a međunarodni problemi trebaju se riješavati mirnim putem. Sjećajući se nakon toliko vremena toga događaja u kojemu sam sudjelovao, pa iako je taj mladić tako osakaćen i nesposoban za ikakav posao i život, sretan sam što mi je uspjelo ispuniti njegovu želju da ga ne pustim da umre.

72

28. Svjedočenje o dobru Asja Palenić Cvitanović, dr.med.

SA SVAKIM DOBRIM ČOVJEKOM KOJI ŽIVI NA SVIJETU IZLAZI PO JEDNO SUNCE, CVIJET TREBA SUNCE DA BI POSTAO CVIJETOM...... ČOVJEK TREBA LJUBAVI DA BI POSTAO ČOVJEKOM (Phil Bosmans) Bilo je teško i bilo je divno putovati prošlim desetljećem. Radost, krv, osmijeh, pucanj, pjesma, granata, krunica, i povrh svega ljubav bili su obilježje ovog desetljeća. Bili smo ponosni i ranjivi, sretni i preplašeni, tužni i zahvalni, napušteni... ali sve je postajalo divno ako se osjetila prijateljska ruka koja je pružala ljubav. Ljubiti, značilo je imati srca jedan za drugoga, značilo je pobjedu nad zlom! « Metković-Zdravi grad « projekt koji je nastao u previranju vremena, u smjenjivanju lijepih i teških dana, u vremenu prijetnji hrvatskom narodu, u vremenu borbe da se nadvlada zlo i nametnuta sila. A sve je to mogla riješiti samo ljubav. Muški dio naše « zdravogradske ekipe « bio je na ratištu, a mi žene, svaka u svojoj djelatnosti, prepune boli i nade, znale smo da se možemo boriti samo ljubavlju. Ušla sam u tu veliku pustolovinu ljudskog srca. Improvizirani Župski caritas bio je idealno mjesto da se ljudima udahne dah vlastitog srca i tako ih se oživi. Veliki broj prognanih i izbjeglih pogoršao je ionako tešku materijalnu situaciju, ali ljudi su zaboravljali sebe i okretali se potrebnijima. Često se iz Caritasa drhtavom rukom i sramežljivim licem iznijela tek malena vrećica hrane, jer bilo je puno potrebnih, ali svatko je bio sretan jer je dobio veliki osmijeh i topli stisak ruke, koji je spajao srca. Od srca....srcu.... Svako srce isto vrijedi. Srce nema nacionalnu niti vjersku pripadnost, sva su srca bila dobrodošla. Tko je god tražio srcem dobio je srce od Metkovića. Blagdani su bili prigoda da poučimo djecu da se jedino u ljubavi jednih prema drugima postaje čovjekom. Dječica su mnogim staricama, usamljenima, prognanima, izbjeglicama, bolesnima, svojim pohodom dijelila vitamine za dušu i tijelo. Kad su materijalne rezerve presušile, a ljubav se samo množila, čulo je vapaj jedno veliko srce u Hamburgu i počeli su pritjecati lijekovi, sanitetski materijal, razne potrepštine za bolesne, higijenski materijal, odjeća, hrana...i sve to upakirano u ljubav s puno osmijeha, umjesto mašni. To veliko srce zove se Diana Lohr Matetić. I nije samo uoućivala velike kamione uz usmene i pismene riječi utjehe i ohrabrenje, nego je i osobno došla podariti osmijeh potrebnima. Diana je sve ljude gledala srcem i bila sam ponosna što sam postala njena prijateljica i što se ruka ljubavi protegla od Hamburga do Metkovića. Uz tijelo je trebalo liječiti i dušu. Najveća hrana bila je molitva, krunica u rukama dječaka i djevojčice, majke i bake, molitva na trgu, u domu, na putu... Širiti molitvu bilo je prekrasno, jer to je poput kvasca ljubavi, koji buja dok ne osvoji i najtvrdokornije srce. Duša se 73

liječila i savjetodavnim radom, bilo da sam to radila u Savjetovalištu, Dispanzeru za školsku djecu, kući ojađenih, putem radio-valova, telefonom. Psihosomatske bolesti su bile u porastu od najranije dobi, a stradalnicima Domovinskog rata koji su izgubili svoje najmilije ili vlastito zdravlje, sve više. Savjetodavni rad je postao svakodnevica. U maloj, provincijskoj sredini trebalo je naučiti ljude što je psihoterapija i da nam svima treba da bismo zdravo i odgovorno kročili dalje. Kako jedno zlo ne dolazi samo tako se na ratne strahote nadovezao potres. Stanovnici Dubrovačkog primorja, prethodno iscrpljeni ratnim strahotama, tek vraćeni na svoja obnovljena ognjišta, opet postadoše žrtve. Došli su slomljeni, poput slomljenih mladica u hotelsko naselje Klek. Prof. Josip Lopižić, koji je vodio Županijski centar za psihosocijalnu pomoć stradalnicima Domovinskog rata, zamolio me da im pružam psihološki suport. Prišli su mi otvorenim, djetinjim srcem i moje je srce bilo zarobljeno. Moja obitelj se vezala ljubavlju uz te drage ljude, kojima je trebala velika medicinska briga, ali prije svega prijateljski stisak ruke. Bili su tužni i iscrpljeni, bez obzira na fizičko zdravlje. Zajedno smo rasli i jačali, moj suprug, ja i primorci, naša i njihova djeca, djedovi i bake, slušali more, brali masline, plesali Linđu, pokapali mrtve, obilazili one u bolnici, u drugim hotelima, i tako sve do povratka na ponovo obnovljena ognjišta. Ni tada se nismo prestali družiti, jer tko zajedno patnju prođe u ljubavi ostaje nerazdvojan. Iskustvo za vječno pamćenje bio je i rad s mladima u Vukovaru i Vinkovcima. Poslana sam, kao specijalist školske medicine, pružiti psihološki suport i raditi s njima kroz zdravstveni odgoj na unapređenju zdravlja i kvalitete življenja. Bila sam tužna zbog njihove tuge, slaba od njihove slabosti, a onda sam shvatila da sam tu da nam svima bude bolje i s dragim, nesalomljivim Vukovarcima počela graditi nadu za hrvatsku djecu, koja su tek vraćena na pragove koje su napustili u ranom djetinjstvu, koji su veselje povratka kući izgubili pred tugom koja je pritiskala Grad Heroj. Grad Heroj znači da su i oni morali postati mali heroji...i naučiti se s ljubavlju živjeti s nekom drugom djecom, koja su ih dočekala u školama i koja nisu bila kriva za njihovu nesreću. Zadatak koji sam sebi postavila bio je pomoći ljudima da shvate riječi Rudyarda Kipplinga: AKO MOŽEŠ VIDJETI UNIŠTENO DJELO SVOGA ŽIVOTA I BEZ IJEDNE RIJEČI PONOVO GA GRADITI AKO MOŽEŠ BITI JAK A IPAK OSTATI NJEŽAN I NE MRZITI ONE KOJI TEBE MRZE AKO MOŽEŠ SLUŠATI KAKO LUDA USTA O TEBI LAŽU A DA SAM NE KAŽEŠ NITI JEDNU LAŽ AKO MOŽEŠ BITI ČVRST AKO MOŽEŠ BITI DOBAR AKO MOŽEŠ SAČUVATI HRABROST JUTRA I SLAVU KAD IM SE SVI RUGAJU I SMIJU.... BITI ĆEŠ ČOVJEK SINE MOJ.... To je bila moja vodilja i ostao cilj svakome kome je pomoć potrebna, a sredstvo kojim se izvršava taj cilj su znanje, dobrota i na prvom mjestu ljubav. Sve što sam učinila sitno je i bilo bi potpuno ništavno bez ljubavi i pomoći moje obitelji i svih dobrih ljudi uključenih u projekt «Zdravi grad». Ja sam bila samo jedna karika u lancu ljubavi, koja bi odavna puknula da me svi vrijedni suradnici stalno ne oblažu najplemenitijom kovinom, koja je i najveće bogatstvo

74

hrvatskog naroda, a zove se tako jednostavno i kratko – LJUBAV. A ja sam je samo podijelila drugima....

75

29. Putovanje u Knin Krešo Ujutro, 16. 9. ( nedjelja ) 1990 g. nas šestorica HSS-ovaca iz Splita i Kaštela na čelu sa tadašnjim predsjednikom HSS-a Ivanom Zvonimirom Čičkom krenuli smo put Knina u dva automobila.. Put je trajao gotovo tri sata zbog barikada u obliku manjih gomila raznog kamenja na cesti. Stigli smo u Knin. Parkirali smo auto na parkingu ispred željezničkog kolodvora. S druge strane ulice bilo je puno ljudi, naguranih ispred ulaza u dvoranu, neki su već bili zabradatili i nosili šajkaće sa kokardama na glavi. Izašli smo iz auta, a Čičak se na moje ćuđenje, počeo rukovati sa nekima od njih, predstavljajući se. Nekako smo se progurali u prepunu dvoranu u kojoj su oko stola koji je predstavljao binu, stajali S. Lang, Ž. Puhovski, M. Pupavac, D. Palašek, A. Hodžić, I. Vučić koji su tu, što sam poslije saznao, nastupali kao Liga socijalnih demokrata, a tema tribine je bila « Kako prevladati sukobe». Mi, koji smo došli sa Čičkom, stali smo sa strane, a pošto nije bilo dovoljno mjesta neki su Kninjani virili kroz prozore izvana. Takođe sam primjetio i zastupnika u Saboru D. Zelembabu. Riječ je prvi dobio S. Lang. Nije pošteno ni počeo govoriti a iz publike su već počela dovikivanja da kako ga nije sramota dolaziti u Knin nakon što je pomagao albanskim fašistima u rudniku Trepča na Kosovu, da im je išao dijeliti banane, da zna li on tko je ta šiptarska bagra i slično. Desetak minuta uzavrele atmosfere donekle je primirio Čičak intervencijom da građani Knina ne trebaju razmišljati da li na Kosovu ili u Beogradu sja sunce ili pada kiša, već ih treba samo zanimati kakvo je vrijeme u Kninu. Zatim je riječ uzeo M. Pupovac. Govorio je o tome da je došlo vrijeme da Srbi u Hrvatskoj dobro razmisle što im je činiti, da oni ovdje žive već stoljećima da imaju svoju kulturu, običaje itd.,te da nije ni lako ni jednostavno promisliti budućnost. Također je ustvrdio da je Jugoslavenska zajednica moguća jedino kao federativna zajednica, te da nije ni protiv konfederativne zajednice koja će polaziti od principa ravnopravnosti ljudi, naroda i republika sa građanskim suverenitetom. Ž. Puhovski je počeo riječima da mu nije jasno zašto Hrvati pokušavaju razbiti Jugoslaviju, zašto se ona uopće treba raspasti, da je povijest pokazala da ovi narodi mogu mirno živjeti jedino u takvoj državi te da je ona jedini zalog njihove samostalnosti i tuđih pretenzija te da što se njega tiče ako Hrvatska stvarno bude glasala za samostalnost da će on za tu samostalnost glasovat nogama, tj. da će otići iz nje, na što su okupljeni burno zapljeskali. Također je kazao da je Srpski narod u Krajini napravio sebi najveću moguću antireklamu, blokirajući s naoružanim grupama javne prometnice, maltretirajući strane turiste po nekoliko sati, te da su nažalost dobili epitet cestovni razbojnici. I. Z. Čičak je započeo riječima da je M. Pupovac govorio kao civilizirani četnik a da će on govoriti kao civilizirani ustaša. Prvo je iznio nekoliko tad već poznatih kritika na račun F. Tuđmana i njegov stil vladanja, te na račun njegovog savjetnika S. Letice, pa su neki od okupljenih čak i zapljeskali. Nastavio je riječima da je došlo vrijeme da se Hrvatska i Srbija razdvoje i da u budućnosti nastave živjeti kao dobri susjedi, da Srbi u Hrvatskoj trebaju svoja prava izboriti preko svojih zastupnika u Saboru, da je to jedini pravi put a da će ih sve drugo odvesti u propast. Što je više govorio, to je pomalo raslo nezadovoljstvo u publici. Tada je ustao D. Zelembaba te je rekao da nijedna opcija nije isključena pa tako niti oružana borba, pogotovo ako se Hrvatska izdvoji iz Jugoslavije, SDS će u takvoj situaciji ići na 76

stvaranje državne teritorije Srba u Hrvatskoj na području bivše Vojne krajine, te da će im u tome pomoći Srbija. Na to je reagirao I. Z. Čičak rekavši doslovno: Vas će Srbija na kraju izdati. Ne bih bio u vašoj koži onoga dana kada u Knin uđe Hrvatska vojska, a onda ćete vi mene Čička, hrvatskog nacionalistu, tražiti da vas spašavam! Nakon kratkog tajaca nastao je žamor, te je skup praktično prekinut. Nije se istini za volju desio nikakav incident, relativno mirno smo izašli iz doma sindikata, te se uputili natrag u Split. Sjećam se da smo poslije pričali, kako smo mi bili zadnji Hrvati koji smo nesmetano ušli u Knin. Nakon toga je nastao Potop. U Splitu 9. 11. '05. god.

77

30. Prijatelj Nenad Lazarušić, 4 gardijska, rođen 1968. 50% invalid. Zarobljen kod Kijeva 26.8.1991 g. zidar. U logoru smo već bili mjesec dana. Meni je zbog mučenja oteklo cijelo lice. Zapovjednik me je poslao na šivanje u bolnicu. Stražar me doveo i nestao. Tada i tamo sam ga upoznao. Bio je u odori oficira, nosio je kolt i pušio Winston. Popričali smo i zamolio sam ga «Druže komandiru, jeli mogu dobit jednu cigaretu?». Dao mi je skoro punu kutiju i rekao «Nemoj me zvati komandiru, jer ja ti nisam komandir». «A kako ću vas oslovljavat?». «Zovi me prijatelju». «Ne mogu, kad nam je naređeno da oslovljavamo sa Druže komandiru», a on opet – «Prijatelju». Dao mi je još cigaretu i otišao. Nakon 10 do 15 dana, dok smo vani radili, prošao je u društvu s Milanom Martićem. Pozdravio sam ga «Prijatelju». Poznao me i kimnuo. Milan Martić je prošao i nije se ni okrenuo. Zadnji puta sam ga vidio kad su nas šestoro izveli da radimo u centru Knina. Mi smo se trebali presvući na drugom katu. Bila je večer, oko 22 sata. Mi tamo, a evo ti njega. Ja mu kažem «Druže komandiru», a on «Nisam ti komandir, nego prijatelj». Poslao je stražara da ode, pa su okolo ostale samo žene, sestre i službenice. Zatim je otvorio kutiju keksa «Jadro» i bocu «Metixe». Dao je svima da uzmu. Svakom je donio i kutiju cigareta, a meni zadnjem još jednu. Počeli smo razgovor. Kažem mu «Tako je teško», a on «Pregovori su, ići ćete kući» «Prijatelju reci mi ime, da ti bar pošaljem razglednicu». «Ne treba ništa». »Dođi mi kući. Pršut ću ti iskrižati». Više ga nisam vidio. Zamijenili su nas nakon 69 dana. Od onda mi je u glavi. Strašne stvari su nam radili, a on je bio drukčiji. Ja ga tražim, a ne znam mu ni ime ni prezime.

78

31. Sjećanje na Antu Meri, supruga Ante Vlaića, poginulog kod Uskoplja 22. prosinca 1993. godine Badnjak 1993. godine. «Tiha noć, sveta noć...», a naš Ante dolazi u Zagreb furgonom u jednostavnom lijesu. Furgon prati od Splita majka – tužna majka u bijeloj marami – nošnji Drniškog kraja. U izbjeglištvu je, njeni i naši Miljevci su okupirani. Poslije mi je znala reći: «Ćerce moja, da sam bar doma, otišla bih u ogradu (polje) i do sita se naplakala.» Teška je, olovna jesen 1993 godina. Rat je! Na sve strane izbjeglice, prognanici, spaljena napuštena sela...Teško je slušati vijesti na radiju, a još teže gledati strahote na televiziji. Poginuli su znani i neznani: Hrkov sin, Brankin muž, jedan poznati snimatelj, dragi i bliski ljudi - do kada ??? Ni ova jesen sa prvim snijegom, ni jutarnja magla ne mogu skriti, ni uljepšati mučnu stvarnost u ovoj zemlji, mojoj dragoj, lijepoj, pitomoj... U našoj obitelji, Ante i ja, naš sin, snaha i unučad Tihana i Matko prolazimo uobičajene dani sa svakodnevnim obavezama. Ali jednog jutra Ante se obukao i rekao: - Idem se prijaviti za konvoj za Novu Bilu. - Što, pa čekaj, molim te, prespavaj noć – jedino je što mi je palo na pamet. - Prespavao sam nekoliko noći – i ode. Nova Bila – slušamo na radiju već nekoliko dana o stradanjima mnogih, a spas je u jednoj crkvi koja je pretvorena u bolnicu za ranjene. Tu ljudi umiru, ali i rađaju se. Sprema se konvoj pomoći za Lašvansku dolinu (to je GDJE ?) – da, kod Travnika, a tamo je i Vlašić – nekad davno bili smo Ante i ja na toj zelenoj planini sa dalekim vidicima... I on bi sada tamo – o Bože moj!. Traže šofere kamiona. Pa on nije vozio ni autobus već trideset godina (radio je kao prometnik u ZET-u), a kamo li kamion. Pa kako će u Bosnu, kada je pola Hrvatske okupirano, ratuje se, zima je, a on ne voli ni hladnoću ni zimu. No, mogu ja misliti i ovo i ono, ali znam da je on odlučio i sigurno će ići. Pa trideset i dvije godine smo skupa, poznajemo se. Moj nježni, osjećajni muž, vedre naravi, spreman pomoći i znanim i neznanim, koji posebno uživa u svojoj unučadi. Vratio se iz grada, prijavio se za konvoj Bijeli put za Novu Bilu...sretan i smiren, jer će nešto pridonijeti da ovaj užas, ako ne baš stane, a ono bar da ga jedna kap dobrote ublaži. Teče i teče, teče jedan slap Što u njemu znači moja mala kap? Počinju pripreme, što obući, kakve cipele, koje hlače, zima je – u Bosni zna biti vrlo oštra – pa planine su, često i neprohodne, pa kako će konvoj preko njih...

79

Puno pitanja, strepnji svih u kući. Tihana i Matko premali su i za sada samo «iskorištavaju» didu, osobito Matko. Ante ni po kruh ne ide bez njega. Matko, iako ima tri godine, ne govori mnogo, ali voli slušati, a dida zna toliko priča i pjesama, i priča i priča. Ne umori se nikada. Ništa Anti nije teško, odvesti ili dovesti mene sa posla, snahu voditi na preglede, Tihanu u vrtić, pomoći rodbini, prijateljima, susjedima. Mnogi su mi napisali ili rekli kada je poginuo – tvoj Ante je bio predobar. Mi, njegovi najbliži znali smo to najbolje. Konvoj odlazi 10. prosinca, a Ante je četiri dana prije završio u krevetu sa visokom temperaturom. Šopa se antibioticima. Osmoga zovu iz udruge «Bijeli put» i daju zadnje upute: dobro i toplo se obucite, uzmite slike za akreditaciju, vreću za spavanje... «Ante, ti si još bolestan» pokušavam, što? «Dobro sam, a tu su još dva dana, ne brini, ženo moja» Petak, sumorni zimski dan sa bljuzgavicom. Pratimo ga Tihana, Matko i ja; Tomislav i Dubravka su na poslu. KONVOJ ODLAZI !!! Javlja se sa puta, a posebno je veseo kada se javlja iz Tomislavgrada, jer je dobio kamion. Pitam ga kako je i može li voziti. Smije se: «Ženo moja, Bog s tobom, pa volan je volan, već sam bio u Posušju. Utovario sam spužve za bolnicu u Novoj Bili». Advent je – Došašće – iščekivanje, zornice, molitve, strepnje, ali i nada da će sve dobro proći. Međutim, konvoj nailazi na probleme, zastoj u Pavlovici, pregled svih kamiona, ali ipak stižu u Novu Bilu. Radost u Lašvanskoj dolini, ali i diljem Hrvatske. Bože, hvala ti! Ponovno problemi – ofanziva, opasno ostati, opasno otići iz Nove Bile, ali vraćaju se hrabri vitezovi, pa dolazi Božić, čekaju ih njihovi dragi. Srijeda 22. prosinca. Svevišnji je Anti Bijeli put produžio u Vječnost. Gle, jedna duga u vodi se stvara, I sja i dršće u hiljadu šara. Taj san o slapu da bi mogo sjati, I moja kaplja pomaže ga tkati. Nema duge bez kapi. Bezbrojne, male, sitne, «beznačajne», ali osvijetljene suncem stvaraju čudo – dugu preko cijelog neba. To je duga mira, radosti i dobrote. Za mene i moje koji smo imali sreće poznavati Antu bolje, dublje i više, njegova kaplja sja posebnim sjajem.

80

3. Slavonija i Podunavlje (32 – 51)

Sadržaj:
Uvod ________________________________________________________ Svjedočenja: 32. Tri priče ___________________________________________ 33. Priče o gradu ___________________________________________ 34. Ćelije u plamenu _____________________________________ 35. Grad gradu ___________________________________________ 36. Kukuruzi ___________________________________________ 37. Moralni pobjednici _____________________________________ 38. Kota 93 _________________________________________________ 39. Od suživota do početka agonije _________________________ 40. Blokada ___________________________________________ 41. Hrvatsko Podunavlje, 1997. – 1998. g. _____________ 42. Prognanička kriza i ostvarivanje ljudskih prava _____________ 43. Pokopali smo ih u vrećama za spavanje ___________________ 44. Ne dirajte mi ravnicu jer ja ću se vratiti ___________________ 45. Moram ih spasiti _____________________________________ 46. Kako da pomognemo _____________________________________ 47. Apeli za Bolnicu _____________________________________ 48. Hodočašće - bit ćete mi svjedoci _________________________ 49. Neuspjela pobuna _____________________________________ 50. Prihvat izbjeglica iz Banjalučkog kraja ___________________ 51. Suze frcaju ___________________________________________

81

Uvod
U Slavoniji i Podunavlju, ravnom predjelu na sjeveru Hrvatske, vodile su se najteže borbe u Domovinskom ratu. JNA je 1991 izvršila agresiju sa svim oružjem. U dijelovima koje je okupirala provedeno je etničko čišćenje Hrvata i Mađara, nisu poštivane ženevske konvencije prema zarobljenicima niti o odnosu prema civilima. Dozvolili su nekontrolirano djelovanje ekstremnih srpskih paravojnih organizacija. Vukovar je tri mjeseca pružao herojski otpor. Nakon okupacije ubijeni su svi pacijenti bolnice, mnogi odvedeni u logore a ostali istjerani. Kontinuirano su i bombardirani, granatirani i ostali gradovi (Osijek, Vinkovci). Kao i u Dalmaciji ovdje se branilo od mjesta do mjesta, no kako je ovdje ravnica tako su u agresiji korišteni i tenkovi. Na ovom području je i najduže trajala okupacija i progonstvo, sve do 1998. godine. Kroz cijelo razdoblje ljudi ovog područja tražili su i nalazili načine kako da pomognu i drugima i sebi. Među značajnim akcijama treba istaknuti 'Blokadu'. U Osijeku je 1993. g. formirana zajednica prognanika Hrvatske. 1994. g. oni su se odlučili za mirotvornu akciju blokade svih prelaza u zone pod UNPROFOR-om (tzv. Republika Srpska Krajina), od kuda su protjerani, etničkim čišćenjem Hrvata 1991. godine. Blokadom su želili privući međunarodnu pažnju i postići pravo da se vrate kući. To je trajalo mjesec dana. Nažalost međunarodni predstavnici su smatrali da je prekid blokade važniji od prava na dom i povratka prognanika kući. Da su to shvatili, podržali i proveli, sve dalje se moglo provesti mirnim putem i integracijom. Mađunarodno neshvaćene i krive odluke je mnogo ljudi platilo životom, novim progonima i rušenjem. Ovdje je visoka zapovijedna odgovornost. Uključena su i svjedočenja partizana i pravednika među narodima iz II svjetskog rata.

82

Svjedočenja:

83

32. Tri priče Vlatko Jelenčić NOŽ Očekivani, ali ipak nekako daleki rat u svoj svojoj grozoti pokucao je na vrata Slatine, male slavonske općine podno Papuka. Masakr nad hrvatskim seljacima u selima Ćetekovac, Čojlug i Balinci. "Komšije" Srbi poklali su 24 nedužne žrtve toploga rujanskog dana, dok je sve kiptilo od punine života. Ostale su spasili šačica hrabrih branitelja i polja kukuruza ispod sela. Poslije ponoći, tog stravičnog 4. rujna 1991., dvadesetak muškaraca, volonteri Crvenog križa i vatrogasci, očekuju autobuse sa spašenim seljanima. Neizvjesnost i strepnja uvukla se u vatrogasno dvorište gdje je organiziran prihvatni prognanički centar. "Gdje su dosad? Koliko je mrtvih?'" - pitamo se, paleći cigaretu za cigaretom. Trebalo je nešto privezati. Našli smo klupko špage. Tražimo nož da je prerežemo. Te noći, čak ni džepni nožić nitko od nas nije imao. DJECA Prve ratne jeseni putovao sam nekoliko puta u Zagreb po humanitarnu pomoć iz Karitasa. Kretali smo rano ujutro kamionom po mraku, pod pozicionim svjetlima, ponekad i bez njih, strahujući od bombardiranja jugo aviona. Prolazeći brežuljkastim, bjelovarskim krajem, zamjećivao sam uz put raskoš jesenskih boja, ali neka grobna tišina vladala je u tim pitomim selima. Nešto vrlo, vrlo bitno, gotovo opipljivo, je nedostajalo. Tek nakon nekoliko gndina shvatio sam da nisam vidio niti jedno dijete kako se igra pred svojom kućom, ili noseći torbu veću od sebe malim koracima hita u školu. Tih godina djeca u Hrvatskoj živjela su negdje drugdje. Na sigurnijem mjestu. SIROČAD Hladno prosinačko predvečerje. U našem prihvatnom centru velika je gužva, vriska, plač. Nakon gotovo četiri mjeseca zatočenja 200 - tinjak Hrvata iz Voćina konačno je spašeno i stobodno. Cijena slobode ogromna je, prevelika. Gotička ljepotica, pet stoljeća stara crkva Majke Božje Voćinske, do temelja je srušena. Velika neljudska mržnja, utjelovljeno zlo opet je uzeto svoj krvavi danak. Stoljećima lakovjerni Hrvati, njih 45 nedužnih, nikom krivih, pod noževima Belih orlova zauvijek se izvuklo iz bratskog srpskog zagrljaja. U četiri ratna mjeseca gotovo smo navikli na ovakve prizore hrvatskog, križnog puta, toliko puta u povijesti prođenog. Potreseni smo, ali skrivamo osjećaje da bi što efikasnije mogli pružiti neophodnu pomoć preživjelima. Pogled mi se zaustavi na jednoj maloj djevojčici od 7-8 godina. Sama je. Prilazim i pitam gdje joj je mama. "Nemam je" - gotovo nečujno odgovori ona.

84

"A tata?" "Ubili su ga, ostala sam sama sa malim bracom." To me je slomilo. Izašao sam van, u noć i zaplakao. Viloleta i Josip odrastaju danas u kućama dobrih ljudi koji su ih usvojili, nalazeći u njima toplinu i okrilje doma kojeg je rat ukrao.

85

33. Priče o gradu Siniša Glavašević Vukovar je zasigurno najiskreniji grad na svijetu, jer se svaka riječ može gotovo isti tren ogledati u srcu. Više vam se u Vukovaru ne može dogoditi da vam netko poželi dobar dan, a da to i ne osjeća. Kada vas pitaju za zdravlje, ne misle na prehladu, reumu ili što slično. Oni zapravo misle o vašem životu i ranama koje ste mogli dobiti čak i kada disciplinirano sjedite u podrumu. Mogli ste ih dobiti i pomažući nekome na ulici. Geler, šrapnel, kuglica, brži su od vaših misli i prekinut će grubo čak i najljepši djetinji san, kao onom šestomjesečnom djetetu u majčinom zagrljaju. Uništit će i ono malo trenutaka koje svi ratom zahvaćeni otmu da bi makar u mašti bili s dragim ljudima. Vjerujete, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, valjda zato da bi poslije svega i u sažaljenju mogao iznova prljati. Čini mi se, jedan sam od malobrojnih sretnika koji je svoju misao uspio zabilježiti u traganju za izgubljenim, ili još ne stečenim, svejedno. I uvijek, pišući, negdje u dnu svojih misli, a ponekad i pred živom slikom krvi, smrti i razaranja, nisam zaboravljao borce, hrvatske branitelje koji nisu imali sreće, koji nisu dočekali svoje misli, a kamoli svoje obitelji i svoje ljubavi. Umjesto njih primite i moju prvu riječ, riječ istine i ljubavi. Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok me ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću - ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu.

86

Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi sve dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni. Ali to se može dogoditi tek ako je u svijetu ostalo makar malo ljubavi. Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak dovoljno je i to. Poznavao sam mnoge pametne ljude koji nisu bili dovoljno brzi za ovaj rat. Poznavao sam mnoge sposobne, ali glupe da shvate svu ogavnost rata. Poznavao sam i one hrabre, one bez kojih ne bi bilo ni vas, ni mene, ni ovoga grada. Tko zna gdje su sad toliki koje sam poznavao i toliko često slušao? Razgovarao sam s mnogim borcima koji brane te ruševine; i oni misle isto. Što će nekome moj grad, osim meni i mojim sugrađanima i Hrvatskoj? Uvijek se znalo da ne možeš biti ono što nisi. Tako je i s gradovima. Tako je i sa zemljom. Braneći tu ideju stoje ljudi, divovi hrvatske hrabrosti, i nikako da objasne onima iz drugog dvorišta da je vrijeme ratova na izmaku. Zar to nisu shvatili noseći školsku torbu i ljubeći se po parkovima, u sumračje? Uzalud su nosili moje ime i imena mojih sugrađana u njedrima, jer ovaj rat su izgubili, ako ne prije, a ono prljajući ruke i obraz nastojeći uzeti ono što nije njihovo. Ne mogu prihvatiti nepoštenje, a ni mrak koji mi unose u svjetlost. Hvala im u ime svih koji su izginuli, i u ime svih koji su se napatili zbog njihove nezahvalne i proždrljive želje da uzmu tuđe, i u svoje osobno, malo ime, koje će ipak, na kraju svega, biti veće od njihova. Svako ima pravo na djetinjstvo. Svatko ima pravo, ali ima onih generacija koje naprosto daju u zamjenu, u zamjenu za buduća djetinjstva. Takvima je hrabrost urođena, takvima pripada svijet, pripada im čak budućnost. Može doći rat poput ovog i onda se opet neki među nama moraju odreći djetinjstva. Nemojte nikad braniti djeci da uživaju u svojem djetinjstvu, ne tjerajte ih da prerano odrastu, jer što ih poslije čeka? Što - bez djetinjstva? Ako ste izgubili kuće i automobile, ako ste prokockali novac, ako imate probleme sa svime, ako naprosto nemate sreće, potražite u sebi odgovor koji vas najviše usrećuje. Nemojte se iznenaditi ako iza svega toga nađete samo jedno sveto i nedodirljivo, samo vaše - obitelji. Znam da savjet ne treba dijeliti, pa opet teško je odupirati se dobroj namjeri - čuvajte obitelj. Nju se teško stječe, a rat, posebice ovaj nesretni i predugi rat, dovoljno rječito govori kako se lako obitelj gubi. I ne zavaravajte se; nije to samo sreća, to je više, mnogo više od toga. Ako se i nađe netko da im dovikne njihovu tugu, pitanje je hoće li se uvrijediti? A tu je još jedina mogućnost spasenja. Tko nije u stanju podnijeti težinu istine, kako bi podnio težinu slave? Jer slava je privid, ona je tek sjena koja vas prati. Ako se previše osvrćete za njom, mogli

87

biste izgubiti put kojim ste krenuli, zaboravit ćete razloge svoga puta, izgubit ćete sve što ste dosad imali. A kako i ne bi, kad živite da biste vidjeli sjenu. Onaj tko uspravno hoda podnoseći sebe cijela, rast će i više. Bit će veći dajući se i gledajući naprijed. Oni drugi manji su i od djece, od onih koji će tek to biti, bez njih svijet može i takvi mu ne trebaju. A to nitko ne želi. Biti nepotreban. Riječ u svom kretanju, glas koji oblikuje, misao što joj daje punoću i nedodirljivost, riječ je ljudska sveukupnost, ona je zapravo osnova čovječanstva. Riječ, čista i jasna, to je poezija. A pjesnici njeni čuvari i branitelji. Ima li čovjeka dostojnijeg i svetijeg poziva?! Jeste li ikada pomislili da biste mogli ostati bez svojega doma? I onda opet rat. Tek kad smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom neumitnošću, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro pred zracalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek tada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezdama zagrlili. I ja sam sada konačno shvatio važnost i bit zagrljaja. Kada nekoga grlite, to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama, to je ono hvala koje vas pokreće da u tom trenutku živite samo za tu bliskost. A nije bilo tako. Zagrljaji su najjeftiniji način da preživite susret do kojeg vam uostalom nije stalo. Mislim da će ljudi koji žive ovaj rat još dugo u svojoj svijesti nositi iskon te geste. Tako i treba. Da smo svi to znali, možda svega toga ne bi niti bilo. Kada nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem, jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak. Život nisu pogledi, život su djela, život su svi svjetovi koje čuvate za sebe, a ipak ih morate dijeliti; i ne pomišljate na neki drugi i bolji život. Iskoristite ovo što vam se nudi sad, dok ovo slušate i pitate se što je ovome, zašto troši život govoreći.

88

34. Ćelije u plamenu Ivan Kopjar Subota, 6.7.1991. godine, oko 21:30 sati, pred zgradu Crvenog križa Osijek, Preradovićevo šetalište br. 6, stigla je tužna i nesretna povorka od 53 obitelji s ukupno 137 članova. Netko je sa sobom ponio samo ono što mu se u trenutku protjerivanja našlo pri ruci, majke su nosile ili za ruke vodile malu djecu. "Došla sam u kućnoj haljini s dvoje male djece!", rekla je jedna majka bez ikakvih dokumenata, jer se u strahu za djecu nije niti sjetila bilo što drugo ponijeti sa sobom. U jednom trenutku život ovih ljudi u potpunosti se promijenio. Većim dijelom dobro situirane obitelji ostale su bez domova, imovine što su je čitav život svojim radom stvarali. Najveći dio tih nesretnika smješten je u učeničke i druge domove u Osijeku, drugi su našli smještaj kod rodbine i prjatelja u Osijeku ili negdje dalje. Dojučerašnji susjedi iz obližnjih mjesta Bobote, Vere, Tenje i dr., uz pomoć vojske JA imali su jasan cilj: otjerati i opljačkati imovinu Hrvata, jer su smetali u stvaranju "Velike Srbije". Namjere su vrlo brzo bile vidljive pojavom dima i plamena koji se vidio iz Osijeka i okolnih mjesta. Saznavši od protjeranih mještana da se Ivan Mikac vratio u Ćelije, vjerojatno zbog brige za stoku koja je ostala u selu, kao djelatnici Crvenog križa odlučili smo stupiti u pregovore sa srpskim vlastima iz Tenje. Kontakt smo uspostavili sa Milanom Trbojevićem, zvani "Đeger". Od "njihovih vlasti" tražili smo da nam kao humanitarcima dozvole odlazak u Ćelije. Tada je u Ćelijama bilo zapaljeno oko 30% kuća. Nakon dan ili dva, uz dozvolu paravojnih srpskih vlasti i uz pomoć generalnog sekretara jugoslavenskog Crvenog križa (koji je također bio s nama), ponovili smo ulazak u Ćelije. U 45 minuta koliko nam je bilo odobreno za obilazak, bilo je uračunato vrijeme za put (po 15 minuta u jednom pravcu). Ušli smo u Ćelije iz pravca Tenje, lijevo od Silaša. Uhvatila nas je jeza kada smo vidjeli to avetinjsko selo. Nismo vidjeli ljude, iako smo osjećali da nas netko promatra. Kuće koje su bile opljačkane, gorjele su u plamenu, a uz jednu kuću stajala su građevinska kolica sa natovarenim TV aparatom. Palili su nakon pljačkanja. Na cesti pred crkvom bio je zamrzivač pripremljen za transport. Vrata crkve bila su razvaljena, i ušli smo vidjeti unutrašnjost. Sve ono što se moglo razbacati, čak i postaje Križnog puta, bilo je razbacano i uništeno. Krenuli smo dalje u obilazak, a naših 15 minuta već je polako odmicalo... Krupna stoka koja je uspjela izaći iz staja lutala je ulicama u potrazi za vodom, a ona ubijena i uginula, zbog raspada tijela, činila je boravak u mjestu još težim. Tražili smo vodu kako bi barem neke životinje uspjeli napojiti. Najveći broj bunara imao je hidrofore, ali zbog uništenja električne mreže nisu bili u upotrebi. Bez obzira na posljedice, bili smo primorani dalje tražiti čovjeka zbog kojeg smo uopće došli u Ćelije, a između ostalog i osloboditi zatvorenu stoku, te tako produžiti naš boravak u selu preko četiri sata. Na povratku u Tenju imali smo problema pri ulasku u mjesto, jer se nismo vratili u dogovoreno vrijeme. Novim pregovorima u Tenji tražili smo da nam se objasni nestanak Ivana Mikca, te omogućiti spašavanje uginulih životinja. Uz poteškoće sljedećeg dana, otišli smo u mjesto Bobotu. Pregovore u Boboti vodili smo s njihovim čelnikom po imenu Rade zvani "Tašak". Prvi upit odnosio se na nestanak žitelja Ćelija, Ivana Mikca. Odgovor je bio da je Ivan Mikac ubijen zbog suprotstavljanja njihovim vlastima. Tijelo poginuloga nalazi se u njegovoj srušenoj i spaljenoj kući. Nezadovoljni prvim odgovorom, zahtijevali smo da nam se omogući transport ugrožene stoke, ili da to preko Vukovara zajednički riješimo. Uz prijetnje i vrijeđanje pristao je da će neka obećanja izvršiti. Ništa od obećanog nisu izvršili. Opljačkali su svu imovinu, odveli 89

stoku, spalili i srušili sve objekte uključujući i mjesnu crkvu. Selo se obnavlja, u što smo se uvjerili ovih dana, a žitelji sela vratit će se na svoja ognjišta.

90

35. Grad gradu Andrija Ručević Prvi je rat stigao u Istočnu Slavoniju početkom kolovoza '91., najviše je vrilo oko Vukovara. Njegovo građani su među prvima spoznali opasnost koja je prijetila Hrvatskoj i za nju su se na vrijeme pripremili. Susjedni Vinkovci imali su dosta problema sa vlastitom obranom, pa su Đakovčani među prvima uočili pogibelj koja je prijetila Vukovaru i priskočili u pomoć herojskom hrvatskom gradu. Prvi kontakt između Đakova i Vukovara uspostavljen je navečer 31. srpnja '91. godine telefonskim pozivom za pomoć iz Tompojevaca. Toga je dana ondašnja JNA iselila iz ovog vukovarskog sela sav srpski živalj, a to je mještanima bio znak da se priprema napad na selo. Cijelu sam noć bio zaposlen tražeći prijevoz. Uspio sam osigurati dva sutobusa i u zoru sljedećeg dana bio sam sa vozačima u Tompojevcima. Iz sela smo evakuirali stotinjak djece i njihovih majki i zbrinuli ih na sigurno. Tijekom kolovoza u Đakovu je formirano međustranačko vijeće Općine Đakovo. Bilo je to nešto kao općinska Vlada nacionalnog jedinstva, ali bez izvršne vlasti. Vijeće su činili predsjednici svih stranaka na području Đakovštine. Njima je pripala čast inicirati najmasovniju i najveću akciju pomoći Vukovaru u koju je bila uključena cijela Đakovština. Akcija je započela koncem kolovoza '91. godine. Za tu priliku tiskan je na brzinu plakat u kojem se pozivaju građani Đakovštine da dobrovoljnim prilogom u hrani pomognu hrabrim braniteljima i žiteljima hrvatskog grada Vukovara. Sabirna mjesta su određena u štabovima narodne zaštite pri Mjesnim zajednicama Općine Đakovo. Akciju je koordinirao Štab narodne zaštite. Prikupljanje je trajalo od 31. kolovoza do 3. rujna. Odaziv građana i uspjeh same akcije iznenadio je sve, ponajviše stranačke djelatnike i članove Štaba koji su se odjednom našli pred velikim organizacijskim problemima. Valja im odati priznanje, budući su sljedećih desetak dana bili zaokupljeni dvostrukim obvezama: organizacijom Narodne zaštite u Đakovštini kao i uskladištenjem, čuvanjem i prijevozom prikupljene pomoći. U samo tri dana skupljeno je oko 150 tona različite, uglavnom nekvarljive hrane, a novčani prilozi građana i kompenzacijski poslovi sa PIK-om "Đakovo" osigurali su novčana sredstava u vrijednosti 35.000 DM. Sljedećih 45 dana humanitarna Đakovština je bila neprestano uz Vukovar. Osim stranačkih prvaka akciji Đakovo Vukovaru priključili su se općinski službenici, vozači kamiona i autobusa, srednjoškolci i njihovi profesori, liječnici i medicinske sestre i svi drugi koji su na bilo koji način htjeli i mogli pomoći. Od prikupljenog novca kupili smo u đakovačkim trgovinama sve što je vukovarcima tih dana trebalo: svjetiljke, svijeće, baterije, trajno mlijeko, različite konzerve, higijenske potrepštine, voće, dječiju hranu, donje rublje, novine, pa i cigarete. Valjalo je prikupljenu pomoć prebaciti u Vukovar. Kamione za prijevoz sa vozačima ustupila su đakovačka poduzeća i privatnici. Nešto ranije, 24. kolovoza moj gimnazijski "šulkamerad" iz Vinkovaca Ivan Treber, predsjednik ondašnjeg Kriznog štaba, zamolio me da u Đakovu pokušam organizirati prijevoz radi evakuacije djece, starijih osoba i ranjenika iz Bogdanovaca, Borova Naselja i Vukovara. Na brzinu sam okupio grupu humanitaraca i 25. kolovoza krenuli smo u Vukovar. Toga su dana tenkovi "JNA" pripriječili asfaltnu cestu između Bogdanovaca i Vukovara, pa su bogdanovački kukuruzi ostali jedina spona između slobodne Hrvatske i njezinog herojskog grada koji je tih dana pružao žestok otpor okupatoru. Đakovački kamioni i autobusi među prvima su utabali putove kroz bogdanovačke kukuruze. Idućih je dana prevezeno u Đakovo nekoliko stotina Vukovaraca, Borovčana i Bogdanovčana, od kojih su mnogi zbrinuti preko Crvenog križa kod 91

đakovačkih obitelji, a ranjenici su prebačeni u Dom zdravlja koji se tada pripremio za stanje buduće ratne bolnice. Tako je akcija Đakovo Vukovaru proširena i na spašavanje ljudi. Zapravo su se prijevoz hrane i evakuacija djece i ranjenika odvijali paralelno, a prve su količine hrane čak odvezene autobusima. Štab teritorijalne obrane Vukovara funkcionirao je besprijekorno, tako da su đakovački kamioni, čim bi pristigli u Vukovar, odmah upućivani u mjesne zajednice i skloništa gdje su građani organizirali istovar. Nešto je hrane ostavljeno u Borovu naselju i Bogdanovcima. Đakovački primjer slijedile su i neke susjedne općine, pa je i njihova pomoć počela pristizati kroz kukuruze. Preko "đakovačke veze" pristizala je u Vukovar i humanitarna pomoć iz udaljenijih krajeva Hrvatske (Buje). Đakovčani su kamionima prebacili u Vukovar i dvadesetak dana hrane koja je sredinom rujna stigla šleperom iz Gornjeg Vakufa. Istim putom pristizala je pomoć iz inozemstva. U drugoj polovici rujna najviše se pomagalo vukovarskoj bolnici u suradnji sa đakovačkim Domom zdravlja. Kroz kukuruz su u jednom pravcu "đakovačkim vezom" pristizali liječnici i medicinske sestre s potrebnim lijekovima i krvnom plazmom, a u drugom pravcu ranjenici. Ovo je samo djelić prikaza spontane organizacije đakovačkih građana u pomoći Vukovaru. Ona ne bi bila moguća bez suradnje đakovačkih institucija i poduzeća, kao što su: Crveni križ, Caritas, Bedem ljubavi, Dom zdravlja, Župni ured, Samostan, PIK, Trgopromet, Posavina, Meteor, ASP... U ovom prilogu nije obuhvaćena pomoć koja je u Vukovar stizala preko redovite koordinacije vojnih vlasti i Kriznih štabova Đakova i Vukovara, iako je prema potrebi bilo i zajedničkih akcija. Cijelo Đakovo i njegova općina bili su uz Vukovar kontinuirano 45 dana i više puta dnevno. Bilo je čast upoznati i surađivati s ljudima poput Blage Zadro, legende Borova Naselja i Trpinjske ceste, Mile Dedaković - Jastreba, zapovjednika obrane Vukovara, dr. Vesne Bosanac, dr. Juraj Njavro, prvog kirurga Domovinskog rata i mnogih drugih hrabrih branitelja grada Vukovara.

92

36. Kukuruzi Andrija Ručević Kada sam 25. kolovoza '91., skrenuo autobusom "Čelić toursa" sa asfaltne ceste Bogdanovci - Vukovar u kukuruze, postao sam svjestan da je prašnjava lenija bogdanovačkog atara postala jedina pupkovina Vukovara sa slobodnom Hrvatskom. Ostale je prilaze blokirala neprijateljska vojska. Dan ranije to je učinila i sa cestom Bogdanovci - Vukovar, pa mome prijatelju Željku Krizmaniću, nije preostalo ništa drugo nego skrenuti lijevo prema Lušcu - kroz kukuruze. To je sigurno bilo sasvim novo iskustvo za njegov dobro uščuvani mercedesov autobus. Istog smo dana na povratku prevezli kroz kukuruze pun autobus djece, starijih osoba i ranjenika iz Borovog Naselja. Tako je započela humanitarna akcija Đakovo Vukovaru, a trajala je svakodnevno cijeli rujan sve do 1. listopada, kada su pali Cerić i Marinci, pa su se Bogdanovci i Vukovar našli u potpunom okruženju. JNA i četnici su najviše tukli prometni pravac prema Vukovaru, pa je đakovačka humanitarna ekipa neprestano bila izložena raznovrsnoj pogibelji; u Vinkovcima, Nuštru ili Ceriću, čekale su nas neprijeteljske granate i avionske bombe, iz Pačetinske šume neprestano su prijetili protuzrakoplovni mitraljezi, u Marincima i Bogdanovcima čekali su nas "ognjevi". Kukuruzi su postali polje smrti. Iza njih slijedili su Lužac i Vukovar gdje je uvijek bio pakao, a iza toga povratak, pa opet kukuruzi sa svojim opasnostima. Ipak, oni su bili više saveznik i čuvali nas koliko-toliko od neprijateljskih cijevi. Oni su bili i saveznik vukovarskih branitelja. Danas se pitam bi li Vukovar tako dugo izdržao da te jeseni bogdanovački kukuruzi nisu bili visoki i gusti. Sigurno ne bi! Kroz kukuruze smo u jednom pravcu dovozili hranu, lijekove, krvnu plazmu, liječnike i medicinske sestre, a u drugom vraćali ranjenike. U prvoj polovici rujna prolaz kroz kukuruze je bio relativno siguran. Ponekad smo imali pratnju vukovarskih policajaca. Kukuruze su čuvali naši gardisti kojima smo svakodnevno dijelili cigarete, voće i novine. Kada je u drugoj polovici rujna pao silos Đergaj, neprijatelj je bogdanovački atar imao na dlanu, kukuruzni put je postao previše opasan, garda je povučena i kukuruzi su ostali ničiji. Ali, išli smo i dalje svakodnevno, ponekad i dvaput u jednom danu, uz zaštitu vlastitog oružja sve do 1. listopada. Valja reći da smo se prilično dobro snalazili u labirintu kukurizišta. Iz razloga sigurnosti nismo uvijek išli istim linijama. Stalno smo mijenjali pravac kretanja. Budući da smo bili humanitarci, uvijek smo na svim našim vozilima visoko istaknuli zastavu Crvenog križa nadajući se da će nas zaštititi. Kasnije smo uvidjeli da smo zapravo učinili veliku glupost. Umjesto da nas zaštiti, visoko podignuta zastava iznad kukuruza otkrivala je naš položaj i pravac kretanja, pa su četnici tako znali kamo valja raspaliti. A što je uostalom i njima značio znak Crvenog križa? Kroz kukuruze smo se po mogućnosti brzo kretali, zapravo smo bježali u Vukovar i iz Vukovara. Valjda smo zato i ostali živi. Sjećam se kako je jedanput moj sin, koji je desetak puta bio samnom u Vukovaru, nakon što su četnici iz blizine pripucali po nama, tražio da stanemo 93

kako bi im uzvratio istom mjerom. Oštro sam mu viknuo: "Bježimo!", a on će meni: "Stari, pa mi cijeli rat bježimo!". Šezdesetak puta sam prošao kroz bogdanovačke kukuruze, a ne sjećam se je li se ijednom dogodilo da nisu pucali po nama. Imao sam sreću što je gotovo uvijek uz mene bio moj susjed Željko Krizmanić. On je kroz kukuruze jednako uspješno provozio kombije, kamione i autobuse. Kiša je u rujnu padala rijetko, ali obilno. To nam je usporavalo kretanje kukuruznim putom. Obično smo se prema Lušcu spuštali strmom dolom kraj jednog bagremika gdje nikada nismo sigurni tko je u njemu. Za kišnog vremena dola je bila blatna pa se tim putom nismo mogli vratiti natrag. Morali smo ići dalje uz Vuku i prema Bogdanovcima se penjati blažim, ali dužim uzvišenjem. Tada smo opet bili kao na dlanu izloženi četnicima sa Đergaja. Srećom po nas, oni su se za ružna vremena uglavnom skrivali od kiše. Pogotovo što smo u takvim neprilikama morali ozbiljno zapeti da bismo izgurali vozilo na vrh brda. Jednom smo u kukuruze skrenuli leniju prije, jer se po glavnoj žestoko pucali. Odjednom ugledasmo izgorjeli autobus. Viknuo sam vozaču: "Bježimo! Ako su pogodili njega, pogodit će i nas!". I ovaj put smo se snašli u labirintu kukuruzišta koje je te godine rodilo kao nikada ranije. Jedanput smo slijedili vrbovečku hladnjaču. Instiktivno sam poviknuo Želji: "Skreći prema bagremiku udesno!". Nakon desetak sekundi odjeknula je snažna eksplozija. Na povratku na tom smo mjestu našli samo pepeo. Neprijatelj je osobito često gađao spojnicu kukuruznog i asfaltnog puta prema Bogdanovcima. Tamo su nas gađali tenkovi sa Šljunčare. Jedanput je stari autobus đakovačke "Posavine" bježao na "rikverc" iz kukuruza u Bogdanovce. Od tenkovskih granata spasila nas je snalažljivost vozača Folka. Ovaj smo puta umjesto ranjenika dovezli u Đakovo bogdanovačku djecu. Jednom sam na zamolbu đakovačkog Crvenog križa trebao usput povesti iz Vukovara jednu stariju gospođu koja je namjeravala otići kćeri u Zagreb. Došli smo natovareni hranom i lijekovima autobusom đakovačkog "Meteora" s vozačem Rimcom do kukuruza. Ali dalje zbog žestoke pucnjave ovoga puta zaista nismo mogli. Vratili smo se u centar Bogdanovaca. Budući sam čvrsto odlučio obećanje ispuniti, zamolio sam "Lastu" - zapovjednika obrane Bogdanovaca automobil, a on mi je odmah dao na raspolaganje Milu Vukanovića i njegov "Mercedes". Nakon što smo jedva pronašli u Vukovaru gospođu Paulinu, vratili smo se natrag kroz kukuruze. Blizu asfaltnog puta prema Bogdanovcima, četnici su odjedanput po nama odnekud zapucali. Mile je stao i uzvratio iz svog kalašnjikova. Dok sam se s gospođom Paulinom šćućurio u obližnjem plitkom rovu, a meci fijukali iznad naših glava, iz susjednih kukuruza čuo sam glasne povike: "Ne pucaj, mi smo naši!". Tako je Mile preko glava naših skrivenih gardista uzvratio istom mjerom četnicima. Na sreću, sve se sretno završilo. Ovo su samo neki od mnogih zanimljivih događaja u kukuruzima. Ostali smo živi. Sreća, i viski kukuruzi su bili uz nas. Ali i Bogdanovci i njegovi branitelji. Na putu prema Vukovaru redovito smo se zaustavljali u bogdanovačkom zapovjedništvu. Tu smo uz okrijepu dobivali informacije o stanju u kukuruzima. Kada je po Bogdanovcima i kukuruzima grmjelo, koristili smo strategiju "strpljen-spašen". Nestrpljivi, osobito mlađi, su češće stradavali. Sjećam se teškog ranjavanja našeg gardista kada su četnici žestoko granatirali kukuruze. Strpljivo smo čekali s lužačke strane prestanak napada. Uto je naišao mladi gardist koji je morao hitno u Bogdanovce. Nije imao strpljenja pa je ušao u kukuruze. Za neko vrijeme našli su ga teško ranjenog i odvezli u bolnicu. Kada je 26. rujna doktor Husar izveo posljednji konvoj ranjenika iz vukovarske bolnice, Jastreb je naredio granatiranje neprijateljskih položaja dok naši ne prođu kroz kukuruze. Nekoliko minuta iza konvoja krenuli smo i mi iz bolnice. Konvoj je već prošao kukuruze kada smo mi u njih ulazili sa lužačke strane. Ali tada su naši prestali gađati neprijateljske položaje, pa su zato sada četnici raspalili po kukuruzima. Preostalo nam je, a što drugo, nego vratiti se i prespavati u bolnici. 94

Koncem rujna počeo sam se bojati da tanka "pupčana veza" između Vukovara i slobodne Hrvatske negdje ne pukne. Nažalost moje su se slutnje obistinile. Nakon 1. listopada, unatoč pokušajima, više nismo mogli ući u Bogdanovce i Vukovar. Pokušao sam čak organizirati i noćni proboj do Bogdanovaca. U đakovačkoj šumariji našao sam 15 izdržljivih bosanskih konja. Okupio sam dragovoljce. Došao nam je i doktor Lang sa svojim dečkima. U Domu zdravlja dobili smo potrebne lijekove i plazmu. Nažalost, ostalo je samo na tome. U Vinkovcima nismo pronašli nikog tko bi nas uz Vuku proveo kroz minska polja. Tako je Vukovar do svog pada čekao svoju sudbinu bez nas.

95

37. Moralni pobjednici Ivan Matković Od pripadnika srpske nacionalnosti u Bogdanovcima je živjelo 19 članova, a bilo je i nekoliko miješanih brakova. No, riječ je o onima koji su ostali s nama u okruženju. Uoči samoga zatvaranja puta prema Vinkovcima, da bi se spriječila bilo kakva odmazda nad nemoćnim, a pogotovo starim osobama, dao sam da se dovede moj susjed Todor Božanić u zapovjedništvo u središte sela, jer su neki počeli sumnjati da bi on mogao imati vezu s neprijateljem putem radio-stanice. U dva navrata dopustio sam da idu pretražiti kuću. Nije ništa pronašao, ali je - čini mi se - ipak bilo najsigurnije da ga maknem otuda. Poslao sam ljude da ga dovedu u zapovjedništvo. Doveli su ga isprepadana, jer je mislio da mu je kraj. Mirno sam mu rekao: - Komšija, vidiš kakva je situacija, sada ćeš prvim prijevozom u Vinkovce u Crveni križ, pa neka te oni smjeste gdje i kako znaju. Ne moraš se bojati, ovdje ti se ne smije ništa dogoditi. Čovjek je to prihvatio s olakšanjem i nevjericom, ali drugog izbora nije bilo. Tako ga je toga popodneva, 30. rujna 1991., Jura Mihajlović odvezao u Vinkovce u Crveni križ.

96

38. Kota 93 Stjepan Ham Grupa od dvanaest pripadnika Hrvatske vojske 11. listopada 1991. godine, zarobljena je na položaju u voćnjaku između Nemetina i Klise. Smjena je započela dan ranije, s namjerom da na koti 93, u neprijateljskom okruženju ostanu do jutarnjih sati 12. listopada. S obzirom da ih je opkolila regularna vojska JA i počela pucati bez upozorenja, pokušali su proboj, pri čemu je zapovjednik Vjekoslav Šteka bio teško ranjen, te lakše Franjo Čalušić, Darko Popić, Zdenko Stepić i Stjepan Janošić. Pružanje otpora u takvim je okolnostima bilo pogibeljno pa su se raširili u nekoliko manjih skupina, nadajući se da neće biti zarobljena cijela grupa. To se upravo dogodilo. Teško ranjeni zapovjednik odmah je ubijen pucanjem u glavu iz automatske puške. Mlad, mršav pripadnik JA još ga je izbo nožem, te prokomentirao da mu je skratio muke. Kasnije su naše jedinice pronašle Štetku prostrijeljene glave. Jedanaestorica zarobljenih dovedena je do zgrade u sklopu drugih objekata u voćnjaku, a potom su ih odveli na svoj punkt između Nemetina i Klise. Priključio im se i Budimčić iz Bizovca, obučen u odjelo SUP-a bez oznaka. Među zarobljenima je prepoznao Ivana Radića i Miroslava Hegola i s njima razgovarao. Hegola je odveo u poveći rov, čuo se rafal, a potom je došao po Radića i Marijana Deda, te i njih odveo u rov uz prijetnju strijeljanjem. To je lažno strijeljanje imalo za cilj preplašiti ostatak grupe, jer im je pucao pored glave i nogu i zatim vratio svu trojicu. Zarobljenici su bili vezani plastičnom žicom, tzv. plastičnim lisicama. Maltretirali su ih i tukli električnim pendrecima, pri čemu se posebno isticao bivši konobar iz osječke "Pivnice" hotela "Central" Branko Stoisavljević, obučen u SMB uniformu s oznakama vojne policije i bijelim uprtačima. Prilazili su im i neprijateljski paravojni naoružani ljudi i vojna policija, koja je zarobljenicima prskala suzavac u oči. Stoisavljević je tada zatražio da se zarobljenik Čalušić odvede četnicima u Tenje. U kamion su ubacili Darka Popića, Željka Hertarića, Franu Čalušića, Zdenka Bašurića i Zdenka Stepića, i zaista odvezli četnicima, dok su Štetkovo tijelo ostavili u polju. Od toga razdvajanja o petorici zarobljenih ništa se nezna. Naime, među vojskom je bilo dosta četnika - civila koji su inzistirali na podjeli "fifti-fifti", pa je očito tako učinjeno. Ostala šestorica: Stjepan Čenan, Miroslav Hegol, Marijan Ded, Stjepan Janošić - Slovenac, Ivica Dinjar i Ivan Radić, odvezeni su u Bijelo Brdo u zatvorenom kamionu, gdje ih je u nekoj derutnoj kući ispitivala vojna policija, uz maltretiranje električnim pendrecima, gašenjem cigareta po tijelu, udaranjem oružjem i mučenjem žeđu. Prijetili su im injekcijama od kojih se umire potpuno svijestan, natjecali su se tko će pucati bliže zarobljenikovoj glavi. Kod Janošića su našli članak iz "Glasa Slavonije" gdje je u naslovu pisalo "Slovenac brani Hrvatsku" s njegovom fotografijom, što je bilo dovoljno za dodatne batine. Navečer su svu šestoricu ubacili u kamion i krenuli u pravcu Bogojeva. Negdje na polovici puta, oko Dalja, Janošić je izvučen iz kamiona, odveden nekoliko metara dalje, čuo se rafal i jauk i ponovo rafal. Ostali su očekivali istu sudbinu, ali je stranica kamiona zatvorena i nastavili su prema Bogojevu. Prenoćili su u jednom skladištu, ali zlostavljanje nije prestajalo cijelu noć do podneva sljedećeg dana. Ujutro ih je preuzeo mršav, crn, oko 180 cm visok kapetan romske face i rekao im da ih Slovenac očekuje, proričući im istu sudbinu. Nakon ispitivanja petorica je zarobljenika prevezena u logor Begejce kod Zrenjanina. Bila je to pustara ograđena s dva reda bodljikave žice, gdje ih je čuvalo 30-tak vojnika, 97

uglavnom rezervista iz južne Srbije i deset pasa. U logoru je već bilo oko 150 zarobljenika, uglavnom civila iz Iloka, Tovarnika, Tompojevaca, Šida i drugih mjesta uz granicu sa Srbijom. I ovdje su zarobljenike tukli, vodili na lažna noćna strijeljanja, tjerali da si kopaju rake, mučili žeđu, stajanjem u stavu mirno cijelu noć, a poseban je tretman imao Hegol zbog tetovaže. Najviše ga je tukao rezervista, desetar Borko. Komuniciranje je među zarobljenicima bilo strogo zabranjeno. U Begojcima su proveli dva mjeseca, a 11. prosinca petorka je razmijenjena u grupi od 374 zarobljenika u Bosanskom Šamcu. U logoru je još ostalo oko 170 osoba, uglavnom iz Vukovara i Borova Naselja, koji nisu popisani jer vojska nije dozvolila ulaz vozilima Crvenog križa sa ženevskim registarskim oznakama. Grupa od pet osoba odvedenih u Tenje nikad se više nije pojavila niti je njihova sudbina poznata.

98

39. Od suživota do početka agonije Štefica Krstić Ako se želi govoriti i ako se želi u potpunosti shvatiti problem obitelji koje i danas traže svoje najmilije nije moguće s odvajanjem pojedinih fragmenata posljedičnog događaja bez otkrivanja pravog uzroka koji je i doveo do toga mučnog, groznog i teškog stanja u kojemu su se našle te obitelji. Opisujući nestanak i proživljavanje tragedije kroz svoju obitelj ujedno opisujem taj trnoviti put svih obitelji koje su kao i ja grčevito tražile i još traže istinu o sudbini svoga najmilijega. Kao i većina žena koje su se brinule za svoju obitelj u razdoblju događanja demokratskih promjena tako ni ja, uz posao u poduzeću, redovito pranje, čišćenje, rad u vrtu, kratko rečeno uz kuhaču, nisam pratila politiku a ni znala više od onoga što sam čula na tv-u i komentarima moja dva sina i supruga (u daljnjem tekstu dečki). Znala sam da se nešto u samom življenju naglo mijenja i da odnosi među ljudima nisu više na onoj razini na kojoj su bili do tada. Viđala sam u svom mjestu Sarvaš, koje je oko 10 km udaljeno od grada Osijeka, u kojem sam se rodila, išla u školu, u kojem sam zasnovala obitelj, u kojem je živalj bio miješane nacionalnosti (gotovo 50% Hrvata i 50% Srba), u kojem je pobijedio HDZ vrlo tijesno, jer su Srbi bili nacionalno jako ekstremni, viđala sam velike natpise ispisane nakaradnom mješavinom ćirilice i latinice "OVO JE SRBIJA". Takvih natpisa bilo je gotovo svugdje po pločama od naziva mjesta, kućama, trgovinama, zidovima poduzeća, sve do trafostanica. Već sam tada pomislila: "Bože, što se uvuklo u te ljude da su odjednom počeli sijati i iskazivati mržnju? Kako Sarvaš može biti Srbija kada sam ja od rođenja živjela u Hrvatskoj? Kako Sarvaš može biti Srbija kada je do II. Svjetskog rata bio čisto selo u Hrvatskoj naseljeno njemačkom nacionalnom manjinom bez ijedne druge nacionalnosti?". Kako se iz dana u dan sve više raspirivao srpski nacionalizam pod maskom "ugroženosti" sve su se više zbijali redovi Hrvata. Srbi su toliko često i nakaradno potencirali svoju "ugroženost" da je to postalo toliko smiješno, da su se o tome pravili vicevi i pričale anegdote, a pogotovu kada su na naše zaprepaštenje odlazili u neke "zbjegove" (kao nomadi). Kako ne bi bilo smiješno, s jedne strane mi ne znajući o čemu se radi mirno i zbunjujuće gledamo, a oni s druge strane trče, galame ili odlaze bez riječi. Ali ta smiješna situacija vrlo brzo se pretvorila u zbilju. Kada su 28. lipnja 1991. godine četinički ekstremisti uvezeni iz Knina podigli barikadu između Bijelog Brda i Sarvaša, granatiravši austrijsku cisternu s gorivom, postalo mi je jasno zašto naši dečki u organizaciji HDZ-a nisu pustili Srbe iz 29 srpskih sela na proslavu otvaranja lovačkog doma u Sarvašu. Pa oni bi sa tim silnim naoružanjem i velikim brojem učesnika isti dan okupirali cijeli Sarvaš i tako odmah povukli liniju napada na Osijek koji je udaljen svega šest kilometara brisanog prostora do ulaska u grad! Postalo mi je jasno da oni žele nacionalni obračun, i to oni s kojima smo do jučer normalno živjeli, oni koji su imali najveće bogatstvo u selu, oni koji su imali u vlasništvu sve trgovine, gostione, sve visoke položaje, cijelu policiju i vojsku, oni koji su se još jučer zvali "došlje", oni koji su do jučer glumili bratstvo - jedinstvo i lojalnost sve dok nisu njihova djeca završila školu, sve dok nisu podigli plaće, K-15 i kredite, oni koji su sve te godine glumili dobre prijatelje, susjede i neutralne građane Hrvatske.

99

Situacija se iz dana u dan sve više zaostrašavala, iako se nastojalo normalno živjeti, normalno raditi i ići na posao. Organizirali su se nenaoružani odredi koji su baš bili u skladu s nazivom, na jedan pištolj bilo je deset onih koji nisu imali ništa, i u koje se uključuje moj suprug sa oba sina. Noću se čuvaju straže, a danju se normalno živi. Počinju granatiranja iz minobacača, puškaranja, a s tim počinje i moja zabrinutost. Svako jutro iščekujem sa zebnjom da se nije nekome nešto dogodilo. Naglo se pojačava intenzitet granatiranja kako minobacača, tako i VBR-a, organizira se obrana po punktovima i ulicama. Jedan punkt se formira u našoj i susjedovoj kući s većinom muškaraca iz naše ulice. Daju se noćne straže i vrši se izviđanje sve dok nije intenzitet granatiranja postao opasan kako za nas tako i za ostalo stanovništvo. 2. kolovoza 1991. godine povlači se stanovništvo i policija iz Sarvaša, a sve punktove zauzima ZNG. Ja sa svojim 83 godine starim ocem odlazim kod rodbine u Osijek, a moji dečki ostaju u sastavu ZNG-a braniti svoje mjesto Sarvaš. Obrana je odoljevala sve do polovine rujna 1991. godine. Poslije pada Sarvaša ulazimo u stan jednog majora JNA u Osijeku, a moji dečki i već tada proširena obitelj ostaju u svojim postrojbama. Tamo im se priključila grupa od osam ili devet pravih dragovoljaca iz Zagorja, koji su došli iz tada mirnih krajeva Hrvatske kako bi se odazvali zovu domovine i pomogli našoj djeci u obrani prve crte bojišnice. Sve sam ih prihvatila kao svoju djecu i jednako skrbila i brinula kao za svoju vlastitu, samo sam imala osjećaj da mi se povećala obitelj, a oni valjda osjećajući moju brigu su me zauzvrat oslovljavali izrazom poštovanja - majko. Početak agonije Pišući ove redove i gledajući na tv ekranu akcije bombardiranja NATO-a onih koji su isto nama priređivali trčanje pod uzbunom, život u podrumima, doživljaje straha i panike, besane noći i dane uz gromoglasno granatiranje iz svih mogućih naoružanja, ne mogu a da se ne sjetim što neću zaboraviti dok god sam živa. Bila je prohladna jesenska noć 20.-21. studenog 1991. godine. Sa svih strana čule su se detonacije granata ispaljenih iz Bijelog Brda, Baranje i Tenja. Cijeli arsenal projektila od VBRa, minobacača do haubica velikog kalibra. Samo detonacije i lomljava stakla. Više neznam ni sama koliko dugo živimo pod stresom. Nalazim se u podrumu zgrade u koju smo uselili prije deset dana sa svim stanarima koji su u to vrijeme imali hrabrosti ostati u Osijek. Znala sam da ta zgrada bila naseljena vojnim licima bivše JNA i da u podrumu nalazim sa njihovim prijateljima, koji su s njima radili ili su umirovljeni, i koji su na izgled odavali ako već ne lojanost onda barem suzdržanost prema zločinačkim napadima četnika i njihove JNA. Slušam najvrijednije sredstvo u to vrijeme - tranzistor. Redaju se izvještaji sa svih strana bojišta. Čujem: Vukovar je pao, Laslovo u okruženju četnika i JNA, Bilje gori..., kada se u košmar izvještaja umiješa grubi i hrapavi glas susjeda koji stanuje vrata preko puta moga stana, bivšeg zapovjednika te zloglasne narodne vojske: "Klajnova cesta (međunarodna cesta u Osijeku prema Mađarskoj koja presjeca grad po njegovoj širini od sjevera prema jugu) bit će granica između Hrvata i Srba. Donji grad bit će srpski imat će Srbi zajedno sa industrijom, a gornji grad gdje nema ništa pripast će Hrvatima. Pao je Vukovar još brže će pasti Osijek". " 'oće vraga! Sve je to bila Hrvatska i to će ostati", gotovo vrišteći odgovorila sam tom srpskom navijaču. Kako je noć prolazila i što se više bližilo jutro izvješća na radiju bila su sve nepovoljnija. Polako mi se u tijelo uvlači neka nelagoda koja poslije prerasta u strah, a kada se proširila 100

glasina da je Arkan poručio kako će sravnuti Osijek za dva dana i kada se začuo brutalan glas četnika Šešelja, većinu stanara zahvatila je strahovita panika. Blijeda lica, užurbano kretanje, pakovanje, strka, čuje se rad automobila, vika na sve strane, ne može čovjeka ostaviti ravnodušnog. I mene je slomilo, ali mirno ponašanje, staloženo lice i odlučnost u glasu moga supruga dalo mi je snagu i samopouzdanje. Čula sam očekivan i čvrst odgovor. "Mi ne idemo nikamo, ostajemo braniti naš Osijek makar svi izginili. Ako je tolikoj vojnoj sili trebalo preko tri mjeseca kako bi savladala šačicu branitelja i heroja u Vukovaru onda u Osijek neće ući za godinu dana. Samo neka dođu!" Dan je započeo zatišjem. Nabavilo se nešto namirnica do podneva kada počinje ponovno granatiranje cijeloga grada. Smjestila sam se ispod ulaznih stuba u zgradu. Napolju blago i tiho rominja kiša. Pravi tmurni jesenski dan. U rano prevječerje začuju se zvukovi vojničkih čizama, očito većeg broja osoba. Na gornjoj stepenici pojavi se lik moga sina Igora, a potom ostalih prijatelja golobradih zagoraca. Po izrazu njihova lica vidjela sam da se nešto dogodilo. "Mali (mlađi sin Žarko) je ostao u akciji", izustio je teškom mukom uz vidljivo podrhtavanje usana i brade moj sin Igor. Nisam se snašla. Šok. Prestao mi je raditi mozak, a tijelom mi je prošla strahovita jeza. Želim puno toga reći, ali iz mene ne idu riječi već krikovi i ječanje. Čupam kosu, vrtim se u krug kao da nešto tražim, nastalo je totalno beznađe. Svi prisutni stoje skamenjeni, gledajući tupo bez riječi. Osjećam ruke supruga i čujem njegov glas preko ramena: "Što se to dogodilo dečki?" "Njih deset bili su na čelu kolone i upali su u zasjedu u parku kod ambulante u Ernestinovu", odgovorio je sin Igor. "Majko, oni su samo zarobljeni, nije nitko vidio da su pogođeni, vjerujemo da su negdje iza zgrade", nadopunio je jedan od zagorskih dragovoljaca, po imenu Đura. "Žohar je bio zadnji u koloni i on se jedva spasio, ali kaže da nije vidio što se desilo sa ostalima", rekao je Igor. Ovaj kratki dijalog ostavio mi je tračak nade. Suprug uzima jaknu, oblači je i laganim korakom odlazi u mrak u smjeru zvukova granata. Znala sam da se uputio u bazu kako bi ispitao točno što se desilo, znala sam da je vani opasno ići u kišu granata, ali sam isto tako znala da ga ne mogu zaustaviti u nakani da dozna istinu. Od tada minute postaju sati, a sati postaju dani, vrijeme nikako da prođe. Iako su me moji dečki tješili, željno sam čekala povratak supruga. Kada je napokon došao rekao je da je razgovarao sa zapovjednicima i sa još malodobnim dragovoljcem prezimena Žohar. "Bili smo na čelu desetine, prvi Ilko, pa Željko, Dulić i ostali, a ja sam bio zadnji kada smo došli do centra Ernestinova. Kroz cijelo selo nije bilo nikoga, ni žive duše. Ušli smo u park i tamo su nas pozvali neki vojnici u maskirnim odorama vrlo sličnim našima. kada smo im se približili začuo sam povik 'stoj, ruke uvis'! Vidio sam kako Ilko i Željko bacaju oružje ispred sebe i dižu ruke uvis. Onda je počela strahovita pucnjava. Ja sam se okrenuo i počeo trčati cikcak između drvenih kipova sve do nekog kanala u koji sam se bacio. Kada sam pogledao u smjeru odakle se pucalo nisam vidio više nikoga ni da stoji ni da leži, možda su ih odvukli iza zgrade", ispričao mi je suprug viđenje mladoga Žohara o cijeloj situaciji u toj akciji. To je bilo sve što smo mogli saznati a i posljednja informacija koju znamo. Od tada počinje moj hod po mukama, počinje moja agonija nade.

101

Traženje Dok su moji dečki odlazili na dužnost u svoje postrojbe što je obično bilo po tjedan dana, ja sam se dala u potragu za ljudima koji bi mogli nešto znati o tome događaju. Tumarala sam iz dana u dan po opustjelom gradu samo da nešto saznam. Tako sam u tom upornom tumaranju naišla na gospodina Davida Kelemena koji je bio iz Laslova, a dragovoljno se bavio povezivanjem obitelji, odnosno traženjem obitelji rasutih iz Laslova mađarske nacionalne manjine i između onih koji su izbjegli u Mađarsku. Saznala sam puno informacija, ali nažalost sve su bile neprovjerene pa se nisu mogle uzimati za stvarne. U toj hrpi informacija bila su i mjesta gdje se treba izvršiti razmjena zatočenih branitelja i civila na koje sam redovito odlazila. Ni tada nisam bila sama. Puno je obitelji dolazilo na ista mjesta, te smo se u našoj tuzi i bolje upoznali. Kako je to bilo sve učestalije, a mi nismo uspjeli pronaći naše najmilije odlučili smo osnovati svoje Udruženje jer zajedno bi bili jači i saznali bi više informacija, te smo uz dosta lutanja Udruženje leglizirali 1993. godine. Od tada tako nastupamo zajedno. Rad Udruge je preopširna tema koja zahtjeva po svojoj veličini pisanje knjige te se ne može napisati u nekoliko redaka, ali sigurno je jedno, da ta agonija nade i dalje traje iako smo poduzeli gotovo sve što je u našoj moći, iako smo obišli puno mjesta, posjetili puno visokih dužnosnika u svijetu i u zemlji, bili na puno ekshumacija, identifikacija, obavili bezbroj pogreba, utješili mnogo djece, naša agonija još traje, iako se voljena država puno trudi riješti ovaj problem, iako Vladina komisija radi danonoćno, iako nam nije uništena snaga, volja i želja za istinom o sudbini naše djece, očeva i supruga. Vjerujem da će nam Bog dati snage da izdržimo do kraja.

102

40. Blokada Mate Šimić Već smo tri godine bili prognani. Nas 290.000, poniženi, obespravljeni, opljačkani... Okupili smo se da vratimo dom i formirali Udrugu prognanih RH. U Osijeku 19. ožujka 1993. godine, izbaran sam za predsjednika. UNPROFOR je došao 3. ožujka 1992. godine da bi stvorio uvjete za povratak. Nakon godinu dana ne samo da se nitko nije vratio, već su se nastavili izgoni i progoni s brojnim novim prognanima. U nama je sazrelo uvjerenje da UNPROFOR sam neće ništa učiniti, ali da niti tijela RH ne mogu zamijeniti volju, snagu i organiziranost samih prognnaika. Počeli smo djelovati. Već u rujnu 1992. godine proveli smo prvu organiziranu akciju. Okupilo se oko 5.000 ljudi da bi pokušali povratak u Antunovac, pokraj Osijeka. Zaustavio nas je ruski bataljun na crti razdvajanja. Oni su nas uvjeravali da je na njima da održavaju postojeće stanje, a ne da provedu povratak. Mi prognanici bili smo prihvaćeni u cijeloj zemlji. Iskazana je velika briga za nas i osjećali smo zahvalnost prema svima, ali se nismo mogli pomiriti da smo iseljeni i da nemamo pravo na svoj dom - htjeli smo dostojanstvo. Ono se moglo osigurati samo u svom domu. Dom i domoljublje - jedno bez drugog ne ide. Cijelu 1993. godinu posvetili smo se određivanju svojih ciljeva, organiziranju, stvaranju mreže, okupljanju ljudi, informiranju javnosti Hrvatske i međunarodno i slično. 1993. godine je bilo najvažnije da svuda postane poznato i priznato kako postoji udruga ljudi koja traži da se vrati kući. Održali smo niz sastanaka s predstavnicima hrvatske i međunarodne vlasti. Polako, u nama je rasla spoznaja da je sve uzalud i da moramo biti djelotvorniji. U travnju 1994. godine, u Novoj Gradišci, na sjednici Upravnog odbora, rodila se ideja da moramo učiniti nešto zajedničko, uložiti dodatne napore da bi postigli svoje ciljeve. Nakon tri godine progonstva nijedan prognanik se još nije vratio kući. Predložena je blokada koju smo razrađivali u svibnju i lipnju 1994. godine i najavili javnosti i međunarodnoj zajednici. Blokada je započela 1. srpnja i na 17 punktova kojima se prelazilo iz slobodnog u okupirani dio. Blokirali smo promet ljudi, roba i vozila s porukom AKO NE MOŽEMO MI, NE MOŽE NITKO. Željeli smo spriječiti i šverc UNPROFOR-a (cigarete, benzin i sl) na okupirana područja, što je davalo i snagu okupatoru u sprečavanju povratka, u odbijanju pregovora, pa čak i u stvaranju kvazi države i planiranju otcjepljenja. Blokadu smo provodili s prognanicima iz tih područja. Dežurstva su činila deset -100 ljudi na svakom punktu, koje je trajalo 24 sata, a znalo se okupljati i tisuće ljudi kao podrška, od djece do staraca. Nismo tražili nikoga da ode, već samo da se mi, nakon tri godine, smijemo vratiti na svoje. Blokada je započela u 7:00 ujutro, većina punktova je blokirana tijekom toga dana, ljudi su se okupili i počeli djelovanje. Prvi dan sam proveo u Bilju i Nemetinu. Okupilo se dosta ljudi. Bili su oduševljeni, zaustavljali međunarodna vozila (UNPROFOR i UNHCR) i mirno i dostojanstveno sprečavali prolaz s obje strane. Ni u ni iz. Počele su se širiti informacije o našoj blokadi putem medija - tv i novine. Počeli su pristizati i dužnosnici. Prvih dana je većina bila protiv blokada. Visoki dužnosnici UNPROFOR-a tražili su sastanak samnom. Nisu razumjeli što se događa, a u početku nisu niti vjerovali da smo samostalni. Na punktovima smo bili dobro organizirani - s po dva mobitela, vođom smjene, pismenim napucima o načinima reagiranja, uključivši i koga 103

propustiti. Hitnu pomoć smo uvijek propuštali i donosili odluke o posebnim slučajevima. Međunarodni dužnosnici su smjeli prijeći na našu stranu. Mi bi ih odveli i vratili sa sastanka na početni položaj. Stožer je koordinirao akciju u cijeloj RH. Svaki dan smo održavali tiskovnu konferenciju. Srbima smo poručili da i oni nešto učine, pozivali ih da dođu na punktove i pomognu nam da se vratimo u svoje domove. Nažalost, nismo uspjeli. Nitko nije došao ni jednom. Nakon tjedan dana počeli su novi problemi. Bilo je ljeto, vrućina, a trebalo je osigurati hranu, sokove, transport. Naši punktovi su bili od središta naselja udaljeni do kilometar. Negdje je bilo super, a negdje je nedostajalo ljudi. Zavisilo je koliko je nas bilo, kako smo bili organizirani, kako smo motivirani i koliko smo dobili potpore. Ostali građani su se okupljali, donosili pomoć i hrabrili nas. Na punktovima smo redovito održavali i mise. Blokada je postala dio hrvatske svakodnevnice i na svoj način to je bilo i prvo oslobađanje cijele Hrvatske. Sada su se počeli javljati i visoki dužnosnici. Osmog ili devetog dana došlo je do sastanka Vlade RH i Udruge prognanika. Tražili su da prekinemo blokadu, a mi na to nikako nismo mogli pristati. Vjerujem da su oni, kao ljudi, željeli da ne odustanemo, a kao dužnosnici, pod međunarodnim pritiskom, tražili od nas prekid. Nakon 17, 18 dana proveli smo deblokadu na nekoliko punktova.

104

41. Hrvatsko Podunavlje, 1997. – 1998. g. Nada Arbanas Domovinski rat donio je nove stranice u povijesti svake hrvatske obitelji. Ova knjiga je zbir ispovijedi i svjedočanstava dobrih ljudi u vrijeme stvaranja hrvatske državnosti. Razmišljajući o tom vremenu, često zaboravljamo da je postojala i ona treća dimenzija u vremenu mirne reintegracije o kojoj se rijetko ili nikada govorilo, a još rjeđe pisalo. Mirna reintegracija kao proces zaokruživanja hrvatske državnosti imala je svoj jasno prepoznatljiv cilj, način provedbe i preobrazbe postojećeg stanja kao i javnu retoriku (Klein Vrkić). Izborom ovih kratkih crtica želim čitateljima približiti to burno, usuđujem se reći ratno razdoblje kroz prizmu svih onih anonimnih ljudi koji su najizravnije utjecali ne samo na politički razvoj cjelokupne situacije, nego su svojom hrabrošću prokrčili put preko "check pointa" UNTAES-a do svake pojedine kuće u hrvatskom Podunavlju. Vrijeme radnje je početak 1997. godine, razdoblje punog i čvrstog nadzora UNTAES-a i velikog pesimizma među hrvatskim prognanicima. Slobodni dio Hrvatske živio je tada gotovo normalnim životom, a mi smo razmišljhali o otvaranju prvih ureda Vlade Republike Hrvatske s hrvatskim znakovljem u kojima bismo, uz velike mjere osiguranja stranih vojnika, započeli s registracijom raseljenih osoba. Kada su nakon prvih opasnih avantura naši uredi konačno otvoreni u ožujku 1997. godine, od Vukovara i Iloka do Belog Manastira i Eruda, započeo je jedan do tada neviđeni poduhvat s neizvjesnim završetkom. Registracijom svih raseljenih osoba, željeli smo popisati sve one koji borave u tuđim kućama kako bismo otvorili mogućnost povratka prognanika i obnove, odnosno započeli rješavati pitanja raseljenih osoba. Lako je pretpostaviti da to nije bilo jednostavno. Okruženje dugotrajne izolacije i potpune otuđenosti, uz iskučivo oslanjanje na pomoć međunarodne zajednice i SRJ, a istovremeno potpuna zapuštenost i siromaštvo ratom opustošene zemlje nisu nam ostavljali previše prostora za uspjeh naše misije. Nakon određena vremena shvatili smo da se oni koji nam dolaze po pomoć i pri tome galame uz grozne grožnje boje više od nas samih. Bio je prvi zajednički nijemi sporazum: "Pustite nas da radimo u miru, a vi galamite i dalje, prijavljujte lažne adrese, vjerujte ako baš želite da je to "Krajina", ali svaki put pogledajte hrvatski grb u uredu i konačno odlučite kamo ćete s Vašim traktorom - na istok ili zapad!" U prohladne večeri ranog proljeća te iste godine organizirali smo prve konvoje Srba povratnika. Nikada neću zaboraviti stanje sveopćeg uzbuđenja i nelagode. Raseljene osobe u autobusu stisnute jedne do drugih, užurbane provjere međunarodne zajednice, našu Snježanu i Damira blijede od napeta iščekivanja i konačno nakon svega moj prvi ulazak u autobus. Jednostavno sam svima poželjela miran život i obnovu domova, zdravlje i blagostanje u Republici Hrvatskoj. Uzdasi olakšanja i otegnuto "hvala" tiho su prozujali autobusom, a razrušeni most kod "check-pointa" Nemetin, ostao je posljednja slika iz jednog stvarnog, a ujedno tako nestvarnog života izgubljenih ljudi.

105

U 1998. godini rad naših ureda postao je dio svakodnevnice. Više nitko nije obraćao previše pozornosti na naše aktivnosti. Sve više smo otvarali putove za obilazak domova prognanika i stvaranje uvjeta za njihov povratak. Gospodin Lovre Pejković, naš predstojnik, posjeduje jednu izvrsnu osobinu. Znao je najsloženije zadaće, one na granici izvedivosti izreći jednostavno, gotovo u šali: "Što Vi mislite, gospođa Nada da snimimo pravo stanje stvari s raseljenim osobama?" Meni je odmah bilo posve jasno da za to postoji samo jedan način - otići na teren u hrvatsko Podunavlje, pokucati na vrata raseljenih osoba i prikupiti prave podatke. I on je odmah shvatio kako ne vjerujem svojim ušima, ali je isto tako dobro znao da ćemo nekoliko minuta kasnije razrađivati strategiju - kada, kako i s kime? I tako smo se našli na terenu u veljači 1998. godine. Prilikom dogovora o obilasku terena na jutarnjoj koordinaciji svi smo bili puni dojmova, a djelatnici "terenci" su pričali zanimljive događaje, sličice iz hrvatskog Podunavlja 1998. godine. Ovo je samo dio tih sličica koje su postojale u jednom čudnom i nestvarnom svijetu, svijetu koji je postojao u našoj županiji 1998. godine. "Ispred ulaza kuće u Kneževim Vinogradima u kojoj trenutno boravi raseljena obitelj, nalazimo kosti životinja razasute uokolo ispred ulaznih vrata. Ulazimo u kuću u kojoj te iste raseljene osobe žive zajedno s domaćim životinjama - kozama. Na naše iznenađenje vidimo veliku odraslu kozu koja bleji iz kuta sobe, dok je jare grizlo moju čizmu i mokrilo po tepihu." Kneževi Vinogradi, 4.2.1998. godine djelatnik Viktorija Kisić "Dolazimo u kuću u kojoj trenutno boravi raseljena obitelj, majka sa dvoje djece, djevojčica od tri godine, dječak od pet godina, i otac koji je uposlen u Policiji. Nakon našeg predstavljanja, pitamo što su odlučili gdje će živjeti, a dječak će na to: "Mama kada dođu Ustaše mi moramo otići". Majka se na to odmah počela ispričavati, a ja sam joj odgovorila: "Dijete što čuje od odraslih to i priča". Aljmaš, 25.2.1998. godine djelatnik Viktorija Kisić "Pri obilasku terena u Petlovcu naišli smo na kuću u kojoj nije bilo raseljenih osoba, već smo zatekli našu povratnicu, vrlo zadovoljni što je napokon u svojoj kući. Gospođa nas je lijepo primila i počastila sokom, što nismo odbili. Vidjeli smo da se oko kuće žurno radi. U tom veselom čavrljanju, odjednom u dvorištu kuće primjetimo neku gužvu. Doduše, u dvorištu su radili majstori - vodoinstalateri, ali tu se stvorila i policija. Bili smo jako znatiželjni i otišli u dvorište, gdje su se svi ti ljudi okupili. U šahtu za vodu stajao je jedan od policajaca i na naše pitanje što se događa, kratko je odgovorio: "EKSPOLOZIVNA NAPRAVA!". Zeleno-bijele boje brzinom vjetra napustile smo taj dio sela. Poslije tog događaja, svi psi u Baranji i Podunavlju za mene osobno bili su 'mačkice'. Poslije nekoliko dana smo saznali da je eksplozivna naprava uklonjena vješto i bez posljedica, a ekspoloziv je stavljen nekoliko dana prije našeg obilaska. Vlasnica kuće je već neko vrijeme boravila u kući, kada je eksploziv postavljen." Petlovac, 17.3.1998. godine djelatnik Snježana Čović

106

"Neugodno je bilo u Belom Manastiru kada smo ušli u kuću u kojoj je živjela jedna osoba. Kada smo ušli u kuću, gospodin nas je zaključao i pitao: 'A šta sad?'. Ljubazno smo mu odgovorili: 'Mi ćemo s Vama samo porazgovarati.' Sve se sretno završilo." Beli Manastir, 17.3.1998. godine djelatnici Dragica Novak i Damir Bečeheli "Lijepo je bilo i u Jagodnjaku. Ušli smo u kuću obitelji s devetoro male djece i u očekivanju desetog. Obitelj nas je lijepo primila, ali se majka s mukom sjetila imena za svu svoju djecu. Na licima ukućana se vidjela obiteljska sreća koja je pomućena trenutnom situacijom." Jagodnjak, 25.3.1998. godine djelatnici Dragica Novak i Damir Bečeheli "Od pozitivnih primjera koje bismo željeli istaknuti slučaj je u Branjinom Vrhu gdje smo zatekli prognaničku obitelj iz Branjinog Vrha i raseljenu obitelj iz Dopsina (koja je živjela u njihovoj kući) na zajedničkom ručku. Obje obitelji se vraćaju svojim kućama, jer je obitelj iz Dopisina dobila Potvrdu o planu povratka." Branjin Vrh, 12.3.1998. godine djelatnici Anamarija Prović i Rudolf Špringer "Obilaskom terena u Belom Manastiru, dolazimo u kuću raseljene osobe iz Osijeka. U kuću ulazimo oprezno, budući da imamo dojavu kako O.P., raseljena osoba, posjeduje automatsku pušku. U Policijskoj postaji Beli Manastir tražili smo osiguranje koje nismo dobili, jer nismo bili pravodobno najavljeni. O.P. je ljubezno razgovarala s nama. Na odlasku iz kuće uočili smo da je podrum otvoren, a u podrumu osim jednog metra vode i razbacanog starog posuđa plivalo je i nekoliko riba, koje su po izjavi O.P. tako pitome da se čak daju i dirati. Naknadnom provjerom policije na narečenoj adresi pronađeno je oružje kod O.P. Dolazimo u ulicu S. Miletića, na kojoj imamo 12 prijavljenih obitelji. Ne nalazimo niti jednu, osim poruke: 'Cigarete su kod Save'. S druge strane ulice prilazi nam gosp. Savo u uvjerenju da želimo kupiti cigarete. Budući da nismo bili kupci cigareta nismo dobili odgovor koliko osoba živi na navedenoj adresi." Beli Manastir, 17.3.1998. godine djelatnik Margita Đuran Danas je teško gledati unazad i pri tome ostati dovoljno razuman i ozbiljan. Nesreća, nesigurnost, strah, užas i opasnost bili su moji vjerni pratitelji kroz dugo vremensko razdoblje. Kroz njih sam naučila puno o ljudima i puno od ljudi - od prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, a prije svega koliko je vrijedan život i koliko je vrijedno živjeti kao čovjek bez obzira na okolnosti koje nas okružuju. Zato ćete mi oprostiti ako se na kraju vratim u prošlost, na Badnjak 1993. godine. Tada sam u zajednici prognanika osmislila i nacrtala zaštitni znak - čovjeka bez lica sa zavežljajem na ramenu i psom kao jedinim vjernim prijateljem. Uz to sam napisala malu pjesmu "Tuga", zapravo jedinu koju sam napisala od svojih srednjoškolskih dana. Tek nedavno sam shvatila da je tuga u suštini ugodan osjećaj jer kako god se činilo neobičnim, ona otvara vrata nadi.

107

Možda bih trebala napisati još samo jednu pjesmu "Radost". Do tada ću Vas podsjetiti na "Tugu". Tuga Ja sam prognanik iz Hrvatske u Hrvatskoj Zovem se Bez Lica Moje oči su nebo iznad Laslova Moje uši su zvuci Kopačeva Moj nos je miris Slavonije Moja usta su jecaj Hrvatske Stvoren sam od brašna i soli Vode i topline Svejedno mi je hladno...

108

42. Prognanička kriza i ostvarivanje ljudskih prava Nada Arbanas (Osijek, 10. prosinca 1998. g.) Opća deklaracija o pravima čovjeka je temeljni općevažeći i općepriznati međunarodni dokument o pravima čovjeka koji se direktno oslanja na Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina Narodne skupštine Francuske iz 1789. godine. Ostajući na tom tragu, možemo se vratiti i dalje u povijest starog vijeka i pronaći u njoj zasade morala, etike i prava. Svakako moramo spomeniti Bibliju kao zbirku knjiga Starog i Novog zavjeta. Ideja milosrđa i pravednosti je temeljna ideja Biblije, a svojim normativnim i savjetodavnim sadržajem Biblija je utvrdila pitanja pravde, vlasništva, ljudskih prava, bogoštovlja i ustrojstva obitelji. Svi kasniji dokumenti o ljudskim pravima nastajali su nakon ratova i razaranja, nakon progonstva i velikih nesreća u snažnom pokušaju da se takva iskustva zavore u okvire poželjnog ponašanja, ne bi li se na taj način spriječilo i onemogućilo u budućnosti ponavljanje istih grešaka. Opća deklaracija o ljudskim pravima je nastala 1948. godine nakon II. svjetskog rata. U noći između 29. i 30. lipnja 1991. godine kada su u Osijek stigli prvi prognanici iz Tenje prognani od strane JNA i dojučerašnjih susjeda, izgledalo je gotovo nemoguće da se to događa 50 godina nakon II. svjetskog rata u uvjetima kada su sve članice UN-a prihvatile Opću deklaraciju. Svi ti ljudi iz Tenja i oni kasnije prognani iz Aljmaša, Dalja, Sarvaša, Bilja ili Vukovara imali su ljudska prava; prije svega pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost, pravo na slobodu kretanja, pravo na svoje vlasništvo, pravo na svoju nacionalnost, pravo da je svaki čovjek svugdje pred zakonom priznat kao osoba i sva ostala prava iz Opće deklaracije. Prognanici i izbjeglice su ona skupina građana koja u jednom kritičnom trenutku izazvanom vojnom ili oružanom silom gube sve opće slobode i prava čovjeka i upravo zato je njihov potpuno obespravljeni položaj bilo potrebno urediti posebnim Konvencijama i zakonima. Ženevska konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokol iz 1967. godine uređuju temeljne odnose u zaštiti žrtava međunarodnih i lokalnih ratnih sukoba. Kasniji sporazumi i konvencije kao što su: konvencija o eliminiranju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965. godine, konvencija o pravima djeteta, o pravima žena, o osobama bez državljanstva i sl. upućuju još više na ranjivost tih skupina. Posve je jasno da je država Hrvatska u uvjetima najteže prognaničke krize nakon Drugog svjetskog rata na tlu Europe, s oko 500.000 prognanika i izbjeglica, uredila Zakonom o statusu prognanika i izbjeglica temeljne i opće odredbe zaštite ljudskih prava prema Ustavu i Općoj deklaraciji o pravima čovjeka. Ono što je posebno važno istaknuti jest vrijednost Zakona u svjetlu činjenice da se on ne bavi samo pravnim pitanjima stjecanja statusa prognanika i izbjeglica i njihovim pravima i obvezama. Zakonom je regulirano osiguravanje sredstava za pružanje raznovrsne pomoći putem Fonda "Kralj Zvonimir". Zakon je stupio na snagu 6. listopada 1993. godine, a nadopunjen je i djelomice izmijenjen 2. lipnja 1995. godine. Uz stalnu nazočnost i arbitražu međunarodne zajednice, uz činjenicu da je 42,5% teritorija Osječko-baranjske županije bilo okupirano i saznanje da je gotovo ista situacija bila u Vukovarsko-srijemskoj županiji, bilo je usitinu teško razgovarati o pravima čovjeka, jer su sva prava čovjeka, jasno uz mogućnost promatranja putem televizije, često uz prešutni blagoslav međunarodne zajednice na najgrublji način pogažena. Dovoljno je podsjetiti se strašnog

109

stradanja Vukovara i njegovih stanovnika, na tisuće nestalih hrvatskih branitelja i civila, tisuće poginulih i razorenih sela i gradova. Prognanici su u našoj županiji vrlo rano shvatili da je nužno organizirati se izvaninstitucionalno u nevladine organizacije i udruge. Putem rada u Zajednici prognanika, kasnije Zajednici povratnika uspjeli su izvršiti snažni pritisak na državnu vlast za što bržim rješavanjem mogućnosti povratka. Taj pritisak se istekako prenosio i na međunarodnu zajednicu što je rezultiralo boljim shvaćanjem situacije i promjenama mandata UN-a; od UNPROFOR-a preko UNCRO-a pa do UNTAES-a. Možda se najteže nepoštivanje ljudskih prava prognanika odnosilo na nemogućnost slobode kretanja u tako dugom vremenskom razdoblju od gotovo sedam godina. Pomoću uključivanja brojnih nevladinih udruga građana te značajne pomoći UNHCR-a kao krovne UN-ove organizacije za pomoć prognanicima i izbjeglicama, uz brojne humanitarne organizacije i završetak ratnih djelovanja, iznenađujuće brzo je došlo do uspostave određenog stupnja povjeranje između povratnika u hrvatsko Podunavlje i raseljenih osoba koje su tamo zatečene. Bilo je situacija punih emocija koje su često bile na rubu incidenta ili pojedinačnih incidenata. Rezultat je to niza usporednih procesa koji su se odvijali na različitim razinama (npr. djelovanje vladinih i nevladinih organizacija, medija, crkve, škola, odbora za uspostavu povjerenja i sl.) i u različitim sferama društvenog života. To razdoblje svakako zahtjeva dublju i temeljitiju analizu i otvara mogućnost sticanja novih korisnih iskustava. Svakako je potrebno ukazati na uspješnost modela mirne reintegracije koji je u svojoj konačnici bez novih žrtava omogućio povratak svima u svoje domove i uspostavu ustavnog i pravnog poretka na teritoriju cijele države. Ali proces mirne reintegracije je istovremeno duboko povrijedio dostojanstvo velikog broja prognanika koji su u cilju konačnog ostvarivanja svojih temeljnih ljudskih prava prolazili kroz tegoban i mukotrpan put do ostvarivanja istih. Da nije bilo velikog razumijevanja dijela međunarodne zajednice, odlučnosti i jasne orijentacije države Hrvatske u provedbi mirne reintegracije, veliko je pitanje da li bi proces dvosmjerna povratka u ovoj mjeri uspio i donio tako brze i vidljive rezultate. Ako razmišljamo na način da je utrt put povratku svih u svoje domove (Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba), iako to naravno još uvijek nije moguće za sve, mišljenja sam da će u narednom razdoblju ona pitanja ljudskih prava koja se odnose na pravo na rad i socijalnu zaštitu sve više zaokupiti našu pozornost, a država će morati pronaći prave odgovore. Na kraju je potrebno naglasiti kako su sami prognanici dali značajni doprinos promicanju ljudskih prava, Zakona i Ustava. Dovoljno je podsjetiti se rada stambenih komisija, početka ustroja lokalne samouprave nakon izbora 1997. godine, dogovora između prognanika i raseljenih osoba o vremenskom okviru korištenja njihove imovine i upornosti u ostvarivanju temeljnog ljudskog prava na imovinu i vlasništvo. Ako pogledamo 20. stoljeće u svjetlu ratova koji su se vodili, posebno Prvog i Dugog svjetskog rata i brojnih lokalnih ratova sve do naših dana i naših prostora, onda s pravom možemo utvrditi da je ovo cijelo stoljeće, stoljeće prognanika i izbjeglica. Sjetimo se samo činjenice da neke zemlje poput Afganistana ili Pakistana stalno imaju kroz dugi niz godina između 400-500.000 izbjeglica. Afriku ne treba posebno ni spominjati. U Republici Hrvatskoj u ovom trenutku se nalazi oko 100.000 prognanika i izbjeglica što samo po sebi pokazuje koliki dio puta je još ispred nas.

110

Moramo se stoga zapitati jesu li mehanizmi UN-a i država vladarica svijeta dovoljno učinkoviti, pravdeni i iskreni da bi male narode i obične ljude zaštitili sukladno načelima Opće deklaracije o ljudskim pravima?

111

43. Pokopali smo ih u vrećama za spavanje Zoran Strmota (Vinkovci, 19. prosinac 1996.) Kao pripadnik III. brigade ZNG nalazio sam se u Bogdanovcima od 25.rujna 1991. do 10. studenog 1991. U mojoj postrojbi je bio Šimunović Damir (r.18.3.1967.) iz Cerića, koji je bio ranjen minobacačkom granatom 1.11.1991. oko 11:00 h. Nakon sat vremena podlegao je od posljedica ranjavanja u predjelu vrata i prsa. Pokopali smo ga njegov brat i ja u dvorištu između dvije kuće u glavnoj ulici u Bogdanovcima, koja vodi premaVukovaru. Dvorište je izmedu četvrte i pete kuće od trgovine, koja se nalazila u velikoj katnici ograđenoj željeznom ogradom, na uglu ulice s desne strane, kada se ide od Vukovara prema Marincima. U dvorištu kuće gdje smo pokopali Damira Šimunovića nalazila se pušnica, a tridesetak metara od kuće je bio svinjac. Osim Damira Šimunovića, tamo smo pokopali još pet osoba, dva pripadnika ZNG (Ivica Ištoković i Mijić), dva pripadnika Hrvatske policije (imena im ne znam) i jednog civila, ranjenog u desnu preponu. Svi su pokopani jedan do drugog na dubini 50 do 80 cm, u vrećama za spavanje, a u vreće smo stavljali boce s imenom i prezimenom i datumom pogibije. Na grobove smo stavili okastu žicu za ogradu, kako bi spriječili dolazak životinja.

112

44. Ne dirajte mi ravnicu jer ja ću se vratiti Zdravko Domaćinović i Branko Tomić (Vinkovci, 11.11.1999.) Rat je tisuće obitelji ostavio bez hranitelja, tisuće djece bez očeva i majki. Tisuće obitelji niti šest, sedam, pa već i osmu godinu od posljednjih vijesti o svojim najmilijima nisu saznale njihovu sudbinu. Nažalost, prekid neizvjesnosti je brojim obiteljima donijela vijest da su, nakon procesa ekshumacije, njihovi najmiliji identificirani. Tijekom godina neizvjesnosti, u službama traženja društava Hrvatskog Crvenog križa, prikupljane su informacije o nestalim osobama, izjave svjedoka o okolnostima nestanka, podaci o lokacijama masovnih i pojedinačnih grobnica. Služba traženja GDCK Vinkovci je te podatke, prikupljene na svom terenu, prosljedivala Nacionalnom uredu Službe traženja HCK, koji ih je objedinjavao u suradnji s Komisijom za zatočene i nestale Vlade RH. Odlaskom UNTAES-a, Komisiji je omogućen nesmetan rad na pronalaženju lokacija grobnica. Gotovo u svakom selu, gdje je Komisija izašla na teren, pronađene su masovne grobnice s deset, dvadeset, pa i više od šezdeset tijela. Uz takve grobnice, još su mnoge lokacije krile pojedinačna tijela mučki ubijenih mještana i hrvatskih branitelja. U vrijeme najžešćih borba, preživjeli su se morali snalaziti na razne načine kako bi pokopali poginule. Nije bilo groblja, lijesova, niti stručnih ekipa za pokop, a granate su neprestance padale. U takvim je trenucima gotovo nevjerojatno zadržati prisebnost, pa ipak su u Bogdanovcima branitelji našli rješenje. Svoje poginule suborce preživjeli su pokapali jednog do drugog u vrećama za spavanje, u koje bi, uz predmete koji su pripadali stradalome, u zatvorenoj boci ostavljali papir s osobnim podacima i datumu stradavanja. U tom trenutku kao da su bili svjesni da će rat biti dugotrajan i da dugo vremena neće biti moguće doći u Bogdanovce. Po skicama lokacija grobnica i izjavama svjedoka, na teren izlazi potpuno opremljena i mehanizirana ekipa za ekshumaciju Komisije za zatočene i nestale, uz stručne timove Ministarstava zdravstva, pravosuđa, obrane i unutarnjih poslova. Djelatnici Službe traženja su također u sastavu tima, a zadatak im je prikupiti dodatne antemortalne podatke od obitelji stradalih, zbog olakšavanja postupka identifikacije. Najteži je zadatak doći kod obitelji i priopćiti im bolnu istinu, ali djelić utjehe je u spoznaji da će sada ipak imati grob u kojemu će njihov sin biti dostojno pokopan i na kojemu će moći isplakati svoje suze. Kada dođe obavijest iz Nacionalnog ureda Službe traženja Hrvatskog Crvenog križa, taj, možda i najteži zadatak, ako se radi o obiteljima poginulih hrvatskih branitelja obavljaju zajedno djelatnici Ministarstva hrvatskih branitelja i Hrvatskog Crvenog križa, ili sami djelatnici Hrvatskog Crvenog križa, ako se radi o obiteljima civilnih žrtava rata. Tako smo zajedno posjetili i obitelj devetnaestogodišnjeg hrvatskog branitelja Stipe, koji je kao dragovoljac poginuo u obrani Bogdanovaca. Obitelj je još 1991., znala da je poginuo, ali je njegovo tijelo ostalo pokopano u jednom dvorištu u Bogdanovcima. I sami su više od šest godina bili prognanici, a po završetku mirne reintegracije vratili su među prvima u Donje Novo Selo, također potpuno razoreno i spaljeno kao i Bogdanovci. Dolazeći pred njihovu kuću vidjeli smo što znači želja za povratkom na vlastiti prag. Sve su okolne kuće još uvijek neupotrebljive, ali su Stipini roditelji sami počeli obnavljati svoju kuću. Kao i druge obitelji stradalnika 113

Domovinskog rata, poginulih, ranjenih, zatočenih i nestalih, znali smo i Stipinu obitelj dugi niz godina, ali ovakvi trenuci kada obiteljima moramo reći najbolniju istinu težak su udarac kako za obitelj, tako i za nas. Dočekali su nas Stipini otac, majka i osamdesetogodišnja baka. Počeli smo razgovor o povratku i obnovi i sve nekako pokušavali pričekati trenutak da ostanemo nasamo sa Stipinim roditeljima, smatrajući da će za baku to možda biti preteška spoznaja. I zaista kada je baka u jednom trenutku izašla na dvorište, morali smo početi pričati o razlogu svog dolaska. Otac, inače čvrst i ponosan nije mogao suspregnuti svoje suze, a majčinske suze su same po sebi razumljive. U tom trenutku vratila se i baka, vidjela da se nešto dešava. Polako smo joj objasnili o čemu se radi. Ni ona nije mogla sakriti suze, ali je rekla: " Šest godina sam plakala od tuge, a sada plačem od radosti. Sanjala sam Stipu noćas, rekao je da se vraća kući."

114

45. Moram ih spasiti Jakša Singer Bilo je to početkom ožujka 1943. godine u Slavoniji. Po nalogu Oblasne konferencije Narodnog Fronta za Slavoniju, određen sam za voditelja političkog tečaja kojeg su pohađali mladići i djevojke u dobi od 20-25 godina iz raznih dijelova Slavonije. Sticajem okolnosti pri samom kraju 25 dnevnog tečaja došlo je do velike njemačko-ustaške ofenzive na teritoriji Slavonije. Ja sam kao nastavnik toga tečaja posjedovao osnovne dokumente svih dvadesetak polaznika, koji su bili iskučivo sa okupiranih područja. Dokumentaciju o polaznicima sam imao samo ja, uz izričitu naredbu da po završetku tečaja svu dokumentaciju o rezultatima svakog polaznika predam u Oblasnoj konferenciji. Bilo mi je potpuno jasno da ta dokumentacija nesmije doći u ruke neprijateljske vojske, zbog života ne samo ovih 20-tak djevojaka i mladića, već i njihovih obitelji. Oko 12. III 1943. g. jedan liječnik koji je nakon zarobljavanja kao domobran, ostao u partizanima, kurir Sreto i ja uputili samo se prema Oblasnoj konferenciji za čije boravište je Sreto pretpostavljao da zna gdje se nalazi. Bila je noć, hodali smo dva - tri sata po uputstvima Srete i tada primjetili da su po uzvisinama poviše nas upaljene logorske vatre. Nismo znali čija se vojska nalazi oko vatri, pa sam se dogovorio sa Sretom da pokuša pronaći put do cilja sam i da se onda nastoji vratiti u roku od jednog sata. Također sam razmišljao kako da na sigurno mjesto sklonim spisak polaznika, ali tako da se sačuva i da ne padne u neprijateljske ruke. Pošto se Sreto nije vratio ni nakon sat i po, Doktor mi je predložio da se predamo neprijateljskoj vojsci, kad će se on pozvati na međunarodno pravo Crvenog Križa o humanom postupku prema zarobljenicima - na obližnjim brežuljcima neprijateljski vojnici. Ipak sam odlučio da nešto pokušam. Zaklonjen iza debele bukve uzviknuo sam prema vatri: "Halo ljudi, tko je tamo". Odgovorili su mi: "A tko je tamo". Ja sam uzviknuo: "Ovdje je čovjek. Dvojica.". Glas od vatre: "Dođite bliže", a ja: "Dođite vi bliže". Nakon toga je otvorena paljba iz puškomitraljeza. Počeo sam da bježim u suprotom smjeru, prema mraku. Jedan me metak pogodio u mišić lijeve potkoljenice. Srećom bio je samo prostrijel. Uspio sam se šepajući popeti uz jednu kosinu i sjesti iza debele bukve. Pošto je padala kiša, zemlja je bila dosta mekana, gotovo blatnjava, pa sam uspio za sat vremena iskopati deset centimetara zemlje. Torbu sa spiskovima polaznika sam zakopao, pokrio sa zemljom i prekrio lišćem. To je bilo 24. III 1943. g. Sanitetski materijal se smočio i više nije bio sterilan kad sam previo ranu. Morao sam ga i baciti. Hrana zamotana u papir, također se smočila pa sam i nju bacio. U mom optimizmu pretpostavljao sam da će me naći za dan dva, tj. da ću uz pomoć dalekozora ugledati neku partizansku jedinicu. Prolazili su sati i dani. Pošto mi je kiša onesposobila sat (loše kvalitete), a često sam padao u san, nisam znao da li je prošlo nekoliko sati ili možda cijeli dan. Dva puta me žeđ natjerala da otpužem do potočića uz šumsku stazu. Glad je bila neopisiva. Jednom sam u toku noći sanjao da me je šumskom zeljeznicom pronašao komandant Gašpar Mrazović i intendant, španjolac Pihler. Odvezli su me šumskom željeznicom do štaba zone, gdje mi je po naređenju Doktora, Grujice Žarkovića, priređen prženi kruh i kuhano jaje. Vjerojatno jedući u snu, otvarao sam usta kad je počela padati gusta kiša i ja sam se probudio. Osjetio sam bezizlaznost situacije, želju pa i potrebu da počinim samoubistvo.

115

Razmišljao sam da li da to učinim sa pištoljem ili ručnom bombom. No još sam pomalo oklijevao razmišljajući da li su spiskovi sa polaznicima i dokumentacijom na dovoljno sigurnom mjestu s obzirom na tanak sloj zemlje. U tom za mene teškom razmišljanju spasilo me je proljeće. Kiša je prestala, sunce se promolilo i oko mene su skakali zečevi srne, cvrkutale ptice a nisam više ni čuo bombardiranje, topovsku kanonadu i štektanje mitraljeza i pušaka. Otpuzao sam do potoka i napio se vode, ali sam poslije zbog iscrpljenosti uspio otpuzati još samo dva - tri metra od širokog puta. Gledajući dalekozorom iz visoke šumske trave opazio sam da se putem približava grupa partizana. Kada su bili dovoljno blizu, doviknuo sam im: "Drugovi". Došli su po mene i na pitanje koji je datum rekli su mi da je 16. travnja. Oni su mene pitali da li mogu hodati. Rekao sam: "Mogu", ali pri pokušaju, ranjena noga je otkazala, i kada su vidjeli da se ne mogu osloniti na nogu, rekli su mi da pričekam na njihova nosila. Zaspao sam i kad sam se probudio nisam više bio siguran da li sam partizane sanjao ili je to bila stvarnost. Nakon kraćeg vremena vratili su se sa nosilima i tada sam ih zamolio da iskopaju torbu sa spiskom za polaznike. Dok su me nosili zaspao sam. Nakon dan, dva, saznao sam da je spisak polaznika predan u Oblasnoj konferenciji. Po završetku rata kad god bih susreo nekog od polaznika, znao sam da sam učinio dobro, da su životi spašeni. Uslijed prostrijelne rane mišića i nesterilne gaze i zavoja, kada su me donijeli u bolnicu utvrdili su gangrenu. 7. svibnja 1943. godine noga mi je amputirana.

116

46. Kako da pomognemo Franjo Krtić 18. X 1944. godine mir Dubrovniku donijele su postrojbe NOV, odnosno partizani. Nedugo zatim poražena njemačka vojska povlačila se kao zarobljenici preko Dubrovnika (negdje oko 2.000 zarobljenih). Sa mojom tada zaručnicom Juditom Papai (ja sam je radi bolje sigurnosti nazvao imenom "Dita"), posmatrali smo tu bezličnu, izgubljenu, posramljenu kolonu i stekli novo saznanje kako izgledaju poraženi gospodari svijeta. Moj pogled sam uputio na oko dvadeset metara udaljenog zarobljenika koji se vladao nekako drugačije, kao da mu je savijest mirna, kao da ne pripada toj skupini fašista zaslužno bačenih na koljenima i žigosanih. Skrenuo sam mojoj Diti pažnju na njega i predložio joj da mu pomognemo. - "A kako?". Kada nam se približi ti mu Dita reci na njemačkom jeziku: "Želimo vam pomoći, padnite u nesvijest". Dita je govorila perfektno njemački i uputila je ovu našu poruku bez pogleda od kuda mu dolazi pomoć. Zarobljenik se pred nama srušio kao u nesvijest. Utrčali smo u kolonu Dita i ja prihvatili Nijemca zarobljenika i počeli ga vuči na trotoar. Stražar je oštrim glasom i puškom na gotovs vikao: "Odbijte, mičite se od njega, odbijte." Vrlo smireno rekao sam stražaru: "Pa druže naš ne možeš dozvoliti da ti ovdje umre čovjek. Kad ga privedemo svijesti vratit ćemo ga u kolonu." Stražar je bio zadovoljan. Kako se sve to odigralo ispred dubrovačke bolnice, zarobljenika smo uveli u krug bolnice i predali ga liječniku u ambulantu. Na upit moje Dite što je po profesiji, ovaj zarobljenik odgovorio je sa izuzetnom zahvalnošću, ali ne skrivenim ponosom: "Ja sam pomoćnik scenografa u kazalištu..." Dita ga je zbilja već znatiželjno upitala: "Jeste li Vi profesionalac kazalištarac?" Odgovorio je: "Da, ja sam profesionalac kazalištarac i molim vas vjerujte mi da sam u ovom prljavom ratu bio samo bezznačajni statista." Vjerovali smo mu. Nakon njegovog povratka u Austriju poslao nam je isječak iz novina u kojem piše da je poklonio vrijedne svoje slike za djecu ratnu siročad. Dopisao je: "Gospođo Dita, hvala vam na vašoj dobroti što ste kao Židovka spasili pripadnika jednog naroda, naroda koji se najsurovije odnosio prema vama Židovima. U meni su Židovi stekli velikog, velikog prijatelja i zagovornika... " ... Još se sjećam da se zvao Hans i nosio je sivu maramu oko vrata.

117

47. Apeli za Bolnicu Vesna Bosanac Vukovar je bio pitomi barokni grad u Panonskoj ravnici, na ušću Vuke u Dunav, na njegovoj desnoj obali. Povijest naseljenog mjesta datira iz doba 5.000 godina prije Krista o čemu govori vučedolska kultura. Na ovome su području ljudi uvijek našli mjesto za ugodan i miran život. 1273. godine Vukovar, tada Volkow, dobio je status grada. U to vrijeme on je bio obrtničko-trgovački grad sa 300 obitelji. Većinsko stanovništvo su i tada bili Hrvati, Nijemci i Madžari. U mirnom podneblju Vukovar je uvijek bio na sjecištu putova sa sjevera na jug i sa zapada na istok i uvijek na granici između različitih nacija, vjera i kultura. Njegov smještaj i tradicija bili su uzrok multietničnosti na ovom području, ali i velikih migracija koje su pod utjecajem svjetskih ratova mijenjale etičku strukturu, ali ne i povijest i kulturu ovoga grada. 1991. za vrijeme žestoke agresije na grad i žitelje okolnih mjesta, u samome gradu ostalo je u potpunoj blokadi 15.000 ljudi. Bolnica, koja je smještena u centru grada, pružala je utočište, liječenje i njegu svima. Stanovnici grada koji ga nisu htjeli napustiti čuvajući svoje domove i svoj grad, a bilo ih je svih nacionalnosti, nisu mogli prihvatiti činjenicu da zločinačka agresija i bijes sumanutih ljudi mogu uništiti povijest i život grada. Zdravstveni su djelatnici danonoćno radili pomažući svima u nadi da će se ipak političkim pregovorima ili konačno Božjom voljom prestati razarati grad i ubijati njegovi nedužni žitelji. Međutim napadi i agresija bili su sve žešći. Na sam grad dnevno je padalo i do 12.000 granata, bombi i različitih projektila, a jedini vojni objekt držala je jugoslavenska vojska čije je oružje razaralo i ubijalo. Obruč je bio sve uži, a blokada kroz tri mjeseca potpuna, tako da 15.000 ljudi više nije imalo ni hrane ni vode. U bolnici je liječeno 2.250 ranjenika pod neprekidnom paljbom artiljerije i avionskim napadima. Na samu bolnicu padalo je dnevno 900 granata i avionskih bombi, iako je bila primjereno obilježena znakovima Crvenog križa. Devedeset posto ranjenih i liječenih bili su civili. Za vrijeme agresije na sam grad poginulo je 1.250 ljudi, od čega 800 civila, također svih nacionalnosti. U bolnici smo organizirali neprekidan rad i pomoć svim ranjenima i bolesnima, a također sveukupnu zdravstvenu zaštitu u civilnim skloništima po cijelom gradu. Kako je obruč bio sve zatvoreniji, bez dotoka lijekova i hrane, svakodnevno sam počela slati apele za pomoć Ministarstvu zdravstva, ali i međunarodnim humanitarnim organizacijama koje su zapravo bile nemoćne. Također sam preko institucija evropske promatračke misije upućivala apele svim u to vrijeme odgovornim političarima, molbe za pomoć da prestane ubijanje jednog cijelog grada. Nažalost, na apele pravog odgovora nije bilo, mada moram istaknuti da je UNICEF pokušao pomoći djeci, a Liječnici bez granica ranjenicima iz vukovarske bolnice. Neki od ovih apela za pomoć sačuvani su u kopiji jer je originale kao i cjelokupnu medicinsku dokumentaciju iz bolnice oduzela Jugoslavenska narodna armija prilikom preuzimanja bolnice 20. studenoga 1991., kada je ujedno pod njenom ingerencijom, počinjen najveći ratni zločin, a to je ubijanje ranjenika i civila na Ovčari. Ovi apeli prikazuju stanje u vukovarskoj bolnici tijekom najtežih dana i želim da ljudi, čitajući ih, nikada ne zaborave Vukovar, i što je još važnije, nikada ne dopuste da se u povijesti Hrvata Vukovar ponovi. Također želim da čitajući ove apele svatko svojom molitvom ili na bilo koji drugi način pomogne obnovi i značaju Vukovara u budućnosti.

Apeli 18.11. 1991.
8.50 ujutro EVROPSKOJ MISIJI HITAN PROSVJED

118

Tenkovi i dalje stalno pucaju na bolnicu u kojoj je 600 pacijenata i još toliko civila, koji u ovom trenutku iščekuju evakuaciju. Mi tražimo HITNU evakuaciju, pacijenti i civili su izloženi tenkovskoj paljbi, gladi i žeđi. Mi apeliramo na EU Misiju da hitno dođu u bolnicu !!! 9.01 EVROPSKOJ MISIJI Javljamo se danas 18. 11. 1991. u 9:01 sati da se još nitko nije javio telefonom ili osobno u svezi dogovorene evakuacije. 10.10 EVROPSKOJ MISIJI HITAN PROSVJED Ponovno se udara artiljerijom Obećano nam je da će danas prije podne doći Europska misija. Ponovno se s nama manipulira. 15.40 Unatoč garanciji i pregovora nitko nije došao na vrata bolnice koja ima preko 500 ranjenika i isto toliko civila koji su povjerovali u evakuaciju, te pobjegli preko razrušenih ulica i kuća što su i danas tokom dana pod artiljerijskom vatrom iz kasarne na lijevoj obali Dunava. I u ovom ćasu dva aviona u brišućem letu napadaju grad i bolnicu koja je tokom jutra pogođena s više granata. E.Z. promatračka grupa za Vukovar javila se u 12:15 sati iz Negoslavaca, njihov predstavnik će doći do bolnice ako mu to bude dozvoljeno. Prema tome, nažalost još uvijek nema nikakve pomoći, a zla se pogoršavaju. Gospodo pregovarači, očajni ranjenici, djeca, žene i civili prihvaćaju bilo koju rutu evakuacije, no prije toga E.Z. tim mora doći do bolnice. 18.55 EVROPSKOJ MISIJI PROSVJED Još uvijek u bolnici u Vukovaru ima više od 500 ranjenih, među kojima su i ranjena djeca, žene i trudnice, kao i već preko 500 civila koji su dobjegli iz vlastitih podruma i skloništa, nadajući se zaštiti i evakuaciji. Od obećane pomoći Evropske misije i Međunarodnoga crvenoga križa do sada nema ništa.

119

Molim hitnu intervenciju i dolazak predstavnika Evropske misije i Međ. Crvenoga križa, i to bez pratnje Jugoslavenske armije, jer ni Hrvatske vojske nema u okruženju bolnice, što je od nas tražila Evropska misija.

120

48. Hodočašće - bit ćete mi svjedoci Branko Čulo Priča o Doktoru i sv. Franji Mora se činiti dobro. Dobili smo ponudu koje se ne može odbiti: "ČINITI DOBRO"! Zahvala dragom Bogu, Isusu Kristu, Duhu Svetome, Majci Božijoj i Svim Svetima na posvještenoj Milosti koju smo baštinili u ovih 14 godina biblijskog vremena mog hrvatskog naroda tijekom Domovinskog rata i poraća. Nisam neki pisac, bolje mi ide molitva, hodočašće i zahvaljivanje Bogu, no dobivši priliku "koja se ne može odbiti" da budem jedan od autora ove prevažne knjige o dobru, koju sam (Bože opet Ti hvala) imao prilike pročitati prije tiskanja, a osobito poznavajući više od pola autora s kojima sam proživljavao trenutke koje oni opisuju, evo i moje priče. Četvrti je listopad 1991. godine. Dan svetog Franje. Rat u Hrvatskoj i mom rodnom Osijeku je u punom zamahu. U ratu sam već izgubio nekoliko prijatelja. Obitelj mi se razdvojila. Od Velike Gospe 1991. godine dragovoljac sam Domovinskog rata kod prijatelja i zapovjednika Ivana Grgića na Sijenjaku. Zove me prijatelj, profesor dr. Ante Lauc. - Branko, 'ajde molim te idi na Trg u hotel "Central" i dovedi mi dr. Slobodana Langa na Fakultet i pazi da mu se što ne dogodi. Važan je čovjek. Koliko je važan mislim da sam shvatio tijekom ovih 14 godina danonoćnog druženja. Mnogi odlaze iz Osijeka, a on iz Zagreba u Osijek i hoće u gardu. Primili smo ga. Započelo je i moje "hodočašće dobrote". To što smo zajedno proživjeli uz tisuće i tisuće drugih dobrih ljudi, a prije svega uz Božju milost i podršku nije tema ove priče. O tome smo mnogo zabilježili i napisali na više jezika i u više medija. Razmišljajući kako se za sve to zahvaliti Bogu odlučio sam hodočastiti. Počelo je u Međugorju. Po povratku iz Dubrovnika u ljeto 1992. godine popeo sam se na brdo Križevac zahvaljujući Bogu za oslobađanje Dubrovačkog zaleđa. Doktor je otišao u Zagreb. Iza nas su već čudesa: Konvoj Libertas, Ranjeni Krist iz Mokošice, popis prognanika koji sam radio s prijateljom Androm Vlahušićem, Glas iz Dubrovnika s prijateljom iz Zagreba Alojzijem Prosolijem, kao i Rudolfom, Katjom Damjanović, Brankom Šeparović, Nedjeljkom Fabriom i dr. Koncert u Dubrovniku na Novu Godinu 1992, s Bernardom Kouschnerom i drugim divnim dobrim ljudima, popis prognanika RH s Lovrom Pejkovićem i Uredom za prognanike RH. Na vrhu Križevca "Bože hvala Ti", no što nas još čeka! Svibanj je 1993. godine. U tijeku je rat u BiH s Muslimanima. Doktor je na Harvardu. Bori se s nerazumijevanjem svijeta. Teška borba. Ja sam u Zagrebu. Na televiziji u njegovom stanu gledam kolonu zarobljenih Muslimana koji silaze niz brdo u Heliodrom. Brzo spakujem stvari, nikad ih nemam mnogo, na autobus i u Međugorje. Tamo već poznajemo mnoge dobre ljude, fratre, osobito Iku Skoku i gvardijana Landeku. Osmi je svibnja - Marija Posrednica Gospa Lurdska. Jutarnja misa u Crkvi svetog Jakova u Međugorju. Fra Iko Skoko me je pričestio i blagoslovio. Drugo hodočašće: Međugorje - Široki Brijeg. Trideset i pet kilometara. 121

Putem se molim. Bože daj mi snage i pameti da pomognemo zatočenicima. Iskustva već imamo, ali što ću - nema Langa. Glas na brdu povrh Širokog. Crkva je na vidiku. "Nađi deset dobrih ljudi i ne boj se." Upoznajem Vesnu Ivanović, Davora Čordaša i druge. Ulazimo u Heliodrom. Znam što mi je činiti. Ta iza nas su Vukovar, Morinje, Manjača i Srijemska Mitrovica, međunarodni Crveni Križ i njihovo djelovanje. Treba popisati zatočene. "Bože hvala Ti" - uspjeli smo. Javljam doktoru u Ameriku učinjeno i dopredsjedniku Vlade Mati Graniću u Zagreb rezultate. U Međugorju sam. Na Podbrdu. Bože kako da ti se zahvalim. Glas: "Ako misliš da možeš i trebaš - hodočasti malo". Ostavljam stvari kod fra Ike. Jutarnja misa. Sveta pričest i blagoslov. Naum je. Pješice do Rame, preko Tomislavgrada, Bukove Gore, Dobranja (rodna mjesta mojih roditelja Petra i Ivke) do Sinja, pa preko Trilja, Imotskog i Gruda do Međugorja. Trinaest dana, 350 kilometara, svuda dobri ljudi, posebno fratri. U Grudama svratim do Vesne. Za druge izgledam čudno, prljav, neobrijan, ispržen od sunca. Ona razumije. "Bože, hvala Ti što sam izdržao". Ljeto je 1993. godine. Rat u BiH bijesni. Logori su puni zatočenika i kod nas i kod Muslimana. Enklave u BiH, čudna ali poznata riječ. Idemo u Međugorje kod prijatelja, dobrih ljudi. Dubrovčanin Andro Vlahušić, Zagrebčanin Lovro Pejković i ja. Velika Gospa 1993. godine Misa (O Bože hvala Ti na misama, hvala Ti na Međugorju). Svi su na okupu. Upoznajem dr. Ivana Bagarića i Duha Svetoga - Antu Damjanovića - radi u Uredu za žrtve rata Povezujem ljude. Tu je i Milan Lovrić koji sve zna, kojeg smo upoznali dr. Lang i ja pomažući jednoj obitelji u Mostaru. Doktor je opet u Harvardu. U vezi smo. Raspoređeni smo, djelujemo. Za 15-tak dana proizveli smo publikaciju "Stradanje Hrvata u BiH 1991-1993". Čudo. "Bože, hvala Ti". Koliko je važna informacija - Čulo, ajde i ti nešto radi, kaže doktor Andro Vlahušić. - Zar ne vidiš da već padam s nogu. Doktore, molim te pusti mene da se ja molim, odgovorim mu s balkona sobe u hotelu "Kaktus", gledajući prema Podbrdu i Križevcu. - Imaš, Vesnu, Antu, Milana, Lovru, Luku, Dvora, Marka... - Dobro Čulo, kaže doktor Vlahušić, uzima papire i odlazi s Markom u tiskaru. 25.000 primjeraka na pet jezika. Čudo - Bože hvala Ti. Dolazi dr. Lang iz Amerike. 10. rujna 1993. Putni nalog za Novu Bilu. Preko 50 km ratne zone. Kako Bože? Bolnica na Bijelom Brijegu u Mostaru... Tridesetak liječnika. Dr. Ivan Bagarić vuče crtu i piše "BIJELI PUT". Evo ti Ante Damjanovića. Za Zagreb. Riba. Večera s ministrima. Kod ministra Šuška i Radića na Pantovčaku. Drugi listopada - TV, "U krupnom planu". "Bijeli put" je krenuo. Čudo - Bože hvala Ti. Zavjetujem se. Bože, ako preživim ponovo ću u svibnju na hodočašće. Preživio sam. Mnogi nisu. Ante Vlajić. 13. svibnja 1994. Mora se ispuniti zavjet. Bez puno razmišljanja krećem. Preživio sam, a milosti koje sam baštinio samo na tom hodočašću su za cijelu jednu knjigu.

122

13. svibnja 1995. Poslije "Bljeska" zahvala Bogu. - Hrvatska se počela oslobađati i tako dalje za "Oluju", za Akciju "Spasimo život", za poginule branitelje, za zatočene u Den Haagu, za hrvatske branitelje kojima se sudi, za žrtve Bleiburga, za desetu godišnjicu "Oluje", za mir, za dobro, za ljubav. Šesti je listopada 2005. godine. Misa povodom 100-te godišnjice rođenja i krštenja Osječanina kardinala Franje Šepera. Osam biskupa, 45 svećenika, puna župna crkva Svetog Petra i Pavla. Kardinal Bozanić vodi Misu. Bože, hvala Ti. Čudo. Nosim doktoru poklon iz Crkve gdje smo našli Ranjenog Krista. Osmog listopada mu je rođendan. Krstio ga je kardinal Šeper. Čudo. Crkve, gdje se zaustavio Sveti otac Ivan Pavao II, 2003. godine prilokom svog trećeg posjeta Hrvatskoj. Četrnaest biblijskih godina hrvatskog naroda je prošlo. Uhićen je Josip Jović. Opet nam sude. Ovaj puta Europa. "Bože, neka bude volja Tvoja". Na Trgu smo. Tu sam u Pothodniku prije 14 godina među prognanicima iz Aljmaša sreo doktora. Na sredini Trga fontana. Vodoskok! Potekla je voda! Neka poteče DOBRO! Čudo Bože hvala Ti!". "Ako smo što dobro učinili to je Bog učinio kroz nas. Ako nismo nešto učinili Bog je spriječio i učinio dobra što je htio učiniti kroz nas", kardinal Franjo Šeper, 1990. godine. P.S. Preostaje mi je još zahvaljivati Bogu dok sam živ za dosadašnje primljene milosti i biti na raspolaganju dalje. To je najveće dobro koje sam učinio i činim. P.S.S. Posebna zahvala svim ljudima koji su samnom u ovih 14 godina fizički hodočastili i podržavali me u ovome svjedočenju. Osijek, 4. listopada 2005. godine (sv. Franjo Asiški)

123

49. Neuspjela pobuna Danijel Rehak Sremska Mitrovica siječanj 1992. g. situacija je suviše teška za sve one koji su zatočeni od strane pripadnika JNA i jedinica TO, jednostavno kao da su zaboravljeni jedino im ostaje volja vojnih stražara da li će ih manje ili više prebiti po nalogu svojih pretpostavljenih. Nemile scene onih koje odvode na ispitivanje pretučeni, slomljeni, preplašeni i polako se uvlači u sve sumnja o paklu iz kojeg nema izlaza. Priznata nam je država za koju smo bili spremni i život položit kao većina onih koji su stradali u paklu srpske agresije na Vukovar. Nije nam poznat broj onih koji su stradali kao i broj onih koji su preživjeli, jer sve kao da se odvija iza rešetaka i cijeli naš život ovdje je besmislen i nema nikakvog sadržaja osim straha, patnje i boli. Često se pitamo dal netko se sjeća nas koji smo ovdje i ne znamo da li je imalo smisla ostati i žrtvovati se za sve što se dogodilo? Nema nikakvih riječi nigdje, ne spominju se nigdje oni koji su zaustavili silu od koje se tresla cijela Hrvatska, zar su tri mjeseca malo da bi se zapamtili oni heroji koji su stali na ulice i zaustavili tenkove, rušili ih, natjerali u bijeg cijele jedinice JNA i TO, tko je taj koji bi zadovoljio svima, a možda je i to malo što je učinjeno jer ljudski um nema granica a pogotovo ljubavi prema onima koji su se žrtvovali da njima bude ljepše sutra. Razmišljali smo danima što učiniti kako bi se privukla pažnja svih koji su iza rešetaka i proživljavaju strahote o kojima nitko ne zna ništa. Nitko van rešetaka ne mari za nas ni oni koji su nas zatočili, kao ni oni koji se vesele priznanju Nezavisne demokratske republike Hrvatske. Odlučili smo organizirati štrajk glađu na dan dolaska Međunarodnog crvenog križa, kao upozorenje svima da mi postojimo tu iza rešetaka i čekamo dan kada ćemo jedan po jedan završiti svoj životni put kao puno naših koji su se ugasili pod batinama stražara i njihovih zapovjednika. Pripremili smo tri varijante priprema za uspješno provođenje organizacije štrajka. O tim varijantama ne bi bilo smisla govoriti jer se nisu ostvarile, a pojedinci bi se prepoznali u svom strahu od zadače koja im je bila namijenjena kao i nemogućnost podnošenja tortura i priznanja. Govorili su pojedinci iz straha ili iz poznavanja situacije da u sobama ima doušnika koji će uništiti cijelu organizaciju štrajka. Svi su znali da se štrajk priprema i logoraši i stražari, ali nitko nije znao na koji način će se obavijestiti i to je bio najveći veo tajne i do dan danas nitko o tome ne zna. Najveća stvar u pripremi štrajka je bila da do zadnjeg dana je bila panika kod stražara i njihovih zapovjednika, te su pozvali u pomoć jedinicu za posebne namjene kako bi se osigurali od mogućih nereda i silom ugušiti štrajk glađu. Jednom riječju počeli su se baviti s nama i ovi koji nas vruče čuvaju i oni koji su nas zaboravili da smo u srpskim koncentracijskim logorima. Počela su ispitivanja redom i preko reda, vračali su se sa ispitivanja premlaćeni, silom nahranjeni paprom i soli, kao i sa puno drugih ideja i ornamenata. Tema ispitivanja je bila tko organizira štrajk, kada će se on dogoditi i kako će informacija kolati od prostorije do prostorije. Bilo je potrebno deset dana iscrpnog ispitivanja i strahovitih tortura nad logorašima, a pojedini nisu mogli izdržati sve te torture i pokrenuo se kotač i počelo se odmotavati klupko. Napokon su došli do začetnika organizacije štrajka kojeg su odmah izdvojili iz mase u samicu i počela je strahovita tortura svakodnevno premlaćivanje i pravi štrajk glađu u deset dana pet puta se netko od stražara sjetio donijeti mu porciju hrane, ali torture premlaćivanja nisu zaboravili. Bila je to zadaća ukloniti pod svaku cijenu organizatora štrajka. Nije im uspjelo, ni sve batine, hladnoća i iznuđivanje glađu nisu saznali koji je način obavijesti o danu i vremenu štrajka. Prijetili su mu, nije vrijedilo, zatim govorili o suočenu s onima koji su priznali, ni to nije palilo, vodit će ga na prvu liniju ratišta, pa nazad u Vukovar, ali su znali samo o jednom organizatoru i o nikom

124

drugom. Jednostavno su odustali nakon dvomjesečnih tortura ne saznavši ništa što su željeli i vratiše ga iz izdvojene samice u samice gdje su bili njegovi suborci i sugrađani. Poučno je govoriti da se promijenio odnos prema zatočenicima, počele su stizati knjige za čitanje, nije ih bilo puno, ali su počele stizati. Zatim se počelo dobivati novine «Narodna armija» i iz njih se moglo naslutiti što se događa van rešetaka, a nekad su stigle i srpske novine, pa su polako počeli dolaziti paketi i pisma i sve više se dobivalo informacija tako da su pojedinci saznali o svojim obiteljima i povratila im se želja za životom i ako su bili u strašnoj depresiji a neki su si pokušali oduzeti život. Ni dalje nije bilo lako iza rešetaka ali se puno toga izmijenilo na bolje i ako je i to bilo teško podnošljivo a posebno za mlade ljude. Žrtva organizatora štrajka nije bila uzaludna, jer se ta žrtva isplatila i ako je samo jedan život s njom bio spašen, a pretpostaviti je bilo da se s tom žrtvom na desetina logoraša vratilo iz depresije i živjelo za dan susreta sa svojima.

125

50. Prihvat izbjeglica iz Banjalučkog kraja Alojz Jakirčević Sve što se događalo u ljeto 1995. godine u Davoru vuče korijene od 1990. godine. Mogućnost za uspješno spašavanje ljudi, djece, žena, bolesnih i nemoćnih je stvorena znatno prije. Razgovor sa strukturom općine Srbac započeo sam 1990. godine, a napose 1991. godine. Početak je bio, moram istaknuti neugodan, jer službena vlast SDS-a u Srbcu nije htjela ući u razgovore, sve do mjeseca travnja 1991. godine. Od tada, veliku ulogu u razgovorima, napose s generalima Tolić, Subotić i Uzelac imao je predsjednik skupštine općine Srbac, prof. Miloš Milinčić. Glavna postavka svih susreta bila je: «Vođenje otvorenih razgovora bez obveza i obećanja, nikakvih prljavština s nijedne strane», a osnovna poruka je bila: «Kroz ovo krizno vrijeme budimo takvi, da kada sve završi jedan drugome možemo kao LJUDI pogledati jedni drugima u oči, te spasimo i učinimo sve da spasimo što god se može spasiti». Nije uvijek bilo jednostavno. Bilo je vrlo teških situacija. Izdvajam pregovore 8.10.1991. i 10.4.1992. godine u Srbcu sa I. i II. Banjalučkim korpusom. U oba navrata general Subotić je potegnuo pištolj na mene, a ispriječio se između njega i mene upravo prof. Miloš Milinčić. Takva situacija se ponovila u tri navrata, a u slučaju 8.10.1991. godine bili su prisutni sa Hrvatske strane, saborski zastupnik Ivan Babić, zatim predsjednik Kriznog štaba Nova Gradiška, gosp. Miro Čupić i predsjednik MZ Davor, Ivan Pišonić. Najteži slučaj je bio u kasnim noćnim satima 1992. godine, na drugi dan Uskrsa, a poslije noćne izmjene granata gradova Nova Gradiška i Bosanska Gradiška. Navedenog dana prvi telefonski poziv sam dobio par minuta prije podne (12 sati), vratio sam se na mise Uskršnje, a nazvao me je gosp. Miloš Milinčić. Razgovor je bio težak i trajao je gotovo sat vremena. Pokušao sam ga uvjeravati da s područja Davora nije niti jedna granata ispaljena. Rekao sam i ovo «Miloše, ja te uvjeriti ne mogu, a napose gospodu koju čujem kod tebe, vjerojatno generale. No znaj iz Davora nije niti jedna granata ispaljena, ali sam i sam nešto poslije pola noći bio probuđen od silnih detonacija i tenkovskih ili topovskih tanadi koje si išle na Novu Gradišku. Nebo se žarilo, a Davor se tresao, te pitam i Tebe i gospodu generale tko to ne bi uzvratio na takvu pucnjavu, a i sam sam bio ljut što naši sve to dopuštaju. Tada je uzvraćeno i sa Hrvatske strane te se tek tada stišalo i smirilo. Miloše, tko to ne bi učinio, taj bi doista bio idiot». (Tu noć je u Novoj Gradiški stradalo najviše bolnica, napose odjel za porode i dojenčad). Na kraju sam još rekao «Reci gospodi (generalima) da svaki potez kojega učine, će zasigurno, to Ti garantiram, povući protupotez, a tada, najveći gubitnik biti ćeš Ti i obični narod» To je bio dan «D» za Davor. Miloš mi je rekao: «Lojza, nemoj ići nikuda od kuće, ostani uz telefon, ja ću pokušati sve da spriječim najgore». Ponovni poziv je uslijedio u 2 sata i 35 minuta, a sličan razgovor je trajao 15 minuta. Zatim poziv u 4 sata i 15 minuta, te naveče kada je pao mrak u 8 sati. Taj razgovor je trajao par sekundi, gosp. Miloš Milinčić je samo rekao «Lojza, više ne mogu spriječiti, molim Te odmah dođi ovdje u Srbac, možda se nešto uspije». Nisam oklijevao. Presvukao sam se iz odijela novog u trenirku. Supruga je plakala i molila da ne idem, na kraju je rekla: «Kuda ćeš u toj staroj zelenoj trenirci». Odgovorio sam: 126

«Marija, pa sada si rekla da će me ubiti, zar želiš da me ubiju u vjenčanom odijelu i da ga neki četnik još nosi». Otišao sam, ostavio suprugu plačući sa četvero djece. Javio sam se u štab policije u Davoru i naredniku gosp. Marijanu i rekao «Marijane, ja moram ići preko. Ako se ne vratim za tri sata, javi u Novu Gradišku da me više nema. Vi budite pripravni na sve, napose na obranu». Pokušao me odvratiti od odlaska u Srbac, no nije uspio. Prešao sam preko, čamac koji me vozio i vozač Ćalić su se vratili na našu stranu gdje će čekati u povratku moj glas i znak. Dočekao me vozač gos. Miloša Milinčića, odvezao do općine Srbac i ja sam sam krenuo prema uredu. Tajnica se zaprepastila vidjevši me u to doba, pitao sam «Mogu li ja ući unutra». Odgovorila je «Možete». Otvorio sam vrata kabineta koji je bio pun vojnih lica te za radnim stolom raširene vojne karte našeg posavskog dijela. General Subotić je skočio i rekao «Vi se sada usuđujete doći ovamo». Ja sam odgovorio «A zašto ne, što mi Vi možete učiniti». Gosp. Miloš Milinčić je pristupio, pozdravio i zatražio ponovno da ponovim što sam telefonom govorio. Na sva njihova vojnička uvjeravanja i pokazivanja na kartu odgovor je bio da imaju kriva izvješća. Na kraju tog vrlo, vrlo teškog razgovora i uvjeravanja, okrenuo sam se gosp. Milošu Milinčiću i rekao «Miloše, ne znam što će biti poslije ovog susreta no kažem Ti još jednom da u Davoru možete ubiti ženu, dijete i slično, ali poslije toga nema sile koja će nama zabraniti da ne preplivamo Savu i učinimo što treba učiniti». Stisak ruke sa svima, osim sa generalom Subotićem, jer sam to odbio. Od poznatih u razgovoru od vojske su bili – generali Talić, Subotić, major Simić, kapetan Ševarika i drugi. Vrativši se u Davor, u Štabu pozivam na pripravnost većih trzavica, dolazim kući, presvlačim se novo odijelo i sa suprugom (još uplakanom) i svih četvero djece idem na šetnju po nasipu, po graničnoj liniji. Najmanju kćerku sam nosio u naručju. Razgovarajući sa suprugom kako bih je opustio i oraspoložio, - u sebi sam govorio «Pucajte ako smijete. Pokušajte». Šetao sam do 23,00 sata a tada otišao kući na spavanje. Bog se pobrinuo i zaustavio i te noći aždaju te oružje nije progovorilo, a za nas bi to bilo kobno. Poslije deset dana su mi generali i obični vojnici rekli u Srpcu, da je sam Miloš Milinčić par sekundi prije početka pucanja – Viknuo «Ne. Ne pucati. Dobio sam podršku od Karadžića». Bogu hvala – Davor, žene i djeca su bile spašene. Teret takvih razgovora i pregovora ja zasigurno ljudski gledano nisam mogao nositi. Ja osobno, stoga i kažem, da je to Božje djelo, a ja sam bio samo oruđe u rukama Svevišnjega. Plod pregovaranja je bio uočljiv. Već 1991. godine, do 21.12.1991. svi slučajevi zarobljenih ili uhvaćenih hrvatskih građana s našeg područja bili su nam izručeni. Tijekom 1992. godine sva dokumentacija uposlenih u Bih (Srbac, Bosanska Gradiška) pa i u Srbiji – riječno brodarstvo., preko 200 dokumenata, radnih knjižica sa stažom i ostalom dokumentacijom, izručene su meni osobno. Dakle, nečistih situacija nije bilo, sve dokumente osobno mi je izručio prof. Miloš Milinčić. Jedan slučaj iz 1992. godine puno govori o osobi prof. Miloš Milinčića i čitavom međusobnom odnosu.

127

Dana 2.4.1992. god. U večernjim satima oko 16.30 navečer, iz šume s bosanske strane, snajperom je na prozoru pogođena u Davoru, Dragica Dević, koja je htjela zatvoriti prozor. Po otpremanju Dragice Dević u bolnicu u Novu Gradišku, telefonom sam nazvao prof. Miloš Milinčića kući i rekao mu za incident. Citiram njegove riječi: »Lojza, poduzet ću sve da nađem krivca i da ga kaznim». Na tu njegovu veliku dobro iskazanu volju odgovorio sam: «Miloše, hvala ti na obećanju, no, tko sada sve nema pušku, te je krivca gotovo nemoguće pronaći». Činjenica je, da više nikada sa druge strane nije opalio niti jedan metak – tvrdim da je to djelo prof. Miloš Milinčića, koji je poduzeo sve da se takvo što više ne dogodi. Upozorenje kao npr.: «Mijenja se straža kod nas, dolaze strani ljudi. Lojzo! Molim te, upozori ribare da se manje kreću loveći ribu na savi, da se ne bi što desilo», bile su samo izraz velike ljudskosti i osobe koja cijeni život i korektnost. Jako puno je slučajeva koje bi trebao iznijeti, no izdvojit ću još dva u razdoblju 1991. – 1995. godine. 1993. godine, u ljetnim danima dobivam dopis i telefonski popis od predsjednika prof. Miloš Milinčića, »Lojza, moja straža je ulovila dvije starije osobe, muža i ženu. Molim te, pkušaj sve da ih odpremimo na Hrvatsku stranu, kako bi ih spasili». Na našoj strani sam čekao 14 dana da dobijem dozvolu. I tada na osobno urgiranje ili intervenciju od predsjednika dr. Franje Tuđmana (kome sam bio prisiljen javiti se), dolazi do primanja tih dvoje starijih osoba Preuzeli smo ih u Srbcu, i čamcem prevezli na našu stranu. Osobno ih je dovezao prof. Miloš Milinčić do Save. Oboje su kod mene prespavali. A ustanovilo se da su roditelji i dva sina, jednog Hrvatskog generala zapovjednika obrane «Zadro» i drugog funkcionera u Herceg Bosni u Mostaru, a otjerani su iz Bjeljine. Drugu zgodu izdvajam. Spašavanje dr. Đumišića iz Banjaluke poznatog kardiokirurga. Njega, suprugu i majku njegovu smo preuzeli, također na inzistiranje i molbu prof. Milinčića, nakon tri dana, te prof. Ćosića i njegovu suprugu. Dr. Đumišić je osobno izjavio da je zaslugom prof. Milinčića spašen direktno od smrti, on ga je skrio i uspio isporučiti – supruga i mati su bile isprebijane. Za oba slučaja, rečeno mi je da ih je sam prof. Milinčić štitio cijelo vrijeme dok nisu prevezeni na našu stranu. Dapače, on ih je gotovo skrivao kod sebe. To same osobe mogu ponoviti – posvjedočiti. Kulminacija događanja zbila se 1995. godine. Pregovorima i inzistiranjem predsjednika skupštine općine Srbac, prof. Miloš Milinčića, od 1. lipnja do 14. kolovoza 1995. godine prešlo je i spasilo se 614 osoba. To su bili uglavnom najteži slučajevi, koje je trebalo pod hitno spašavati. Masovni prijelaz počeo je 14.8.1995. i trajao je do 21.9.1995. godine kada je prešlo gotovo 24000 osoba, od čega 14.058 Hrvata, 7.628 Muslimana, 117 Roma, 57 Srba, 22 Čeha, 12 Talijana, pet Slovenaca itd ... Dakle, svih nacionalnosti koje su se zatekle i koje su živjele na području banjalučke regije.

128

Teret prihvata navedenog egzodusa do 14. kolovoza bio je na samome meni, uza sve opasnosti koje su se mogle dogoditi. Pomoć je bila jedino od Simić Milana, koje je prevozio sa svojim čamcem, gorivo sam mu plaćao. Od 14. kolovoza pa nadalje, uključio se cijeli Davor u prihvat, kako dobrovoljnim radom, tako i donošenjem hrane, odjeće, te prihvatom u kuće. Od tada pa nadalje organizacija je bila na meni, raspored ljudstva i svih koji su pomagali, kao i svi razgovori i pregovori na srpsko-bosanskoj, jer nisu htjeli s nikim drugim ići u razgovore. Veliku pripomoć daju karitativne volonterke župe sv. Jurja i BDM Kraljice iz Davora, a napose i 3 djevojke – Suzana Stuburić, Slavka Jakirčević i Davorka Olić, koje su meni osobno bile desna ruka i nosioci čitave raspodjele hrane, odjeće i slično (napominjem da su iste djevojke od 199. godine sudjelovale u karitativnom radu kojega sam dugogodišnji voditelj). 15. kolovoza zamoljavam dr. Adalberta Rebića za pomoć i isti odmah sutradan šalje koordinatora i jednu divnu osobu gosp. Mariju Jurić, djelatnicu ureda, koja punim srcem pomaže i osjeća čitav teret prihvata. U prihvat se uključuje Ured za socijalnu skrb, Crveni Križ Nove Gradiške, koji se u potpunosti prilagođava radu u Davoru, a od 25. kolovoza i civilna zaštita daje pomoć u ljudstvu za prihvat. Od međunarodnih institucija, prihvatu pomaže ECTF, EU, ambasade Francuske i Italije ... Veliku pomoć i skrb pokazuje Caritas Banjalučke biskupije, preko svog ureda u Zagrebu, kao i zavičajni klub Banja Luka iz Zagreba, na čelu s mons. Perom Aničićem. U više navrata sam htio stupiti u kontakt s ambasadom BiH u Zagrebu, osobno s ambasadorom gosp. Trnkom, no neuspješno. Njih osobno nije zanimalo spašavanje Bošnjaka. Upornost se isplatila, te je ipak na dva dana bila poslana misija ambasade BiH iz Zagreba, da vidi uvjeri se u cijelu situaciju. Nažalost, izaslanstvo od dva člana nije imalo hrabrosti izići ni pred izbjeglice na sigurnome u DOM-u Davor, a kamoli doći do Save i vidjeti gdje se obavlja spašavanje. Veliki su strah i bojazan od granice imali. Dakle, otišli su, no nikakav trag nisu ostavili, niti pokušali ostaviti – izbjeglice to nisu osjetile, jer im za to nismo dali do znanja. Cijela vlada i struktura HDZ-a Herceg Bosne iz Mostara je došla u Davor, razgovarala sa prognanima i uvjerila se u cjelokupnu situaciju. Suradnja je ostala na pokušaj izbavljanja zatočenih na jednoj i drugoj strani, kao i pronalaženja prostora za smještaj prognanih, gdje su odigrali veliku ulogu, napominjem, cijela vladajuća struktura od gosp. Jadranka Prlića pa do gosp. Markovića. U najvećem jeku prihvata prognanika u Davor dolazi i visoki komesar za humanitarna pitanja Evropske Unije, Emma Bonino, koja dolazi helikopterom, biva svjedokom svih događaja te na njeno inzistiranje održani kratkim sastankom sa mnom. Jedna zanimljivost, sa samog sastanka sam morao ići u Srbac jer su s druge strane inzistirali radi manjeg konflikta. Trenutci radosti, koji se posebno pamte su sljedeći: Prihvat žene koja donosi na našu stranu i dva «ilegalna prelaska». Gospa s djetetom Isusom umotanom u plahtu u normalnoj veličini. Simbolično, ali istinito – i sam Isus je sa narodom prognan i nije ga napustio ni On, ni njegova mati.

129

Spašavanje petoro mladića (muslimana), koji su izdvojeni iz kolone pred Savom radi odmazde ubijenih na Vožuci. Odvojeni od supruga i djece i odvezeni u smrt. Hitan prelazak, traženje razgovora, te prekid prelaza dok se ne dobiju odvedeni na odstrel. Sa njima prelaz na našu stranu i veselje i suze supruga i djece. U tom činu, nemjerljiva uloga gospodina predsjednika Srbca, Miloša Milinčića, koji unatoč prijetnjama i psovkama vojnog atašea banjalučkog korpusa – šalje hitno po odvedene ljude vozilo, dovozi ih i predaje ih osobno meni – na taj način svoj život daje na kocku, a posljednje riječi vojnog atašea odzvanjaju: «Jeb... mater Miloše. On! (pokazuje na mene) me uopće ne zanima, ali Ti češ za ovo visiti bre, ja ti garantiram pred svim Srbima!». Od prognanih doznadoh da naplaćuju prelaz preko Save od 100 do 400 DM u Srpcu. Odmah dolazim na pregovore, prekidam prelaz i od gosp. Miloša Milinčića zahtijevam da odustane od naplaćivanja jer to njegovi čine u Srpcu. Nakon manjeg natezanja uspijevam i to se više nije ponavlkalo. Na naplate u Banjaluki (oduzimanje novca) ili Bosanskoj Gradiški nisam mogao utjecati, to su činili pod krinkom njihovih operacija za progon. Prevezenu majku, dvoje djece i muža na našoj strani razdvajaju i vraćaju natrag i to samo zato što je Srbin. Žena i dvoje djece su Hrvati i mogu ostati – On, muž vjenčani, otac djece, ne može ostati, jer je Srbin. Grozno, tko to smije i može cijepati brak, pa on je nerazdvojiv. Muž sklopljenih ruku moli ženu: «Molim te, spasi nam djecu, neka idu u školu. Ja ću valjda uspjeti doći, kad tad će me pustiti u Hrvatsku, opet ćemo biti zajedno. Molim re, spasi nam djecu», a žena odgovara «Neću Mile bez tebe. Ti si naše sve, neka nas ovdje sve ubiju, nas dvoje jedno drugome pripadamo». Bio je to obični siromašni bračni par s djecom, seljaci koji znaju samo za Boga i nikog više, neprijateljstvo i rat ih ne zanima, a težak okus razdvajanja od suživota ne žele da prihvate, jer im je obitelj i Bog sve što imaju. Jednostavni ljudi, ali veliki ljudi i tko se ne bi za njih pobrinuo. Čovjek biva vraćen u Bosnu. Ja molim vojnike na bosanskoj strani da ga sačuvaju cijelu noć, da mu se ništa ne dogodi, te da ću ga ujutro svakako uspjeti prebaciti i dobiti dozvolu za njega. Nisam mogao biti miran, suznih očiju pozivam zadnji spas, ured predsjednika Tuđmana i odmah dobivam garanciju: «Primi ga odmah ujutro i to da se više nije događalo». Rano ujutro idem po njega. Nalazim ga kod Srpske straže, nisu mu ništa nažao učinili – nahranili su ga i zaštitili te noći, te mi ga predali. Na našoj strani supruga sa dvoje djece nije se cijele noći od Save, nije spavala, i ona i djeca su bdjeli za suprugom i ocem – i uspjeli su. O njihovom ponovnom zagrljaju neću ništa reći, a ja sam bio ispunjen toplinom i jednim unutarnjim zadovoljstvom. Pitam se, da li još tko može reći da nema Boga. On je tu u potpunosti prisutan. Prijelaz mlade žene sa djetetom od 4 godine i plač na savi. Prilazim i pitam: « Što vam je gospođo, nemojte plakati. Spašeni ste! U Hrvatskoj ste!» Ništa ne pomaže, žena i dalje jauče i plače. «Gospođo! Ako vam je netko nešto nažao učinio, recite meni. Ja sam Alojz Jakirčević, načelnik Davora». Pogled moleće žene, privijanje na moje rame i vapaj «Zašto da ja živim kad njega ne puštaju» - ponovni jauk «Muža su mi uzeli na Savi i odveli da ga ubiju». Skačem u čamac, odlazim preko i nastaje prepirka s vojnim predstavnikom. Ponovno zovem predsjednika Miloša Milinčića i uspijevam. Dobivam čovjeka, dovoze ga nakon sat vremena uvjeravanja. Jak, visok kao brdo od tridesetak godina, ime Bajagilović – dakle Musliman. Vojni ataše, viče i psuje i meni i Milošu: «Evo vam vašeg cvjetića! Majku vam ustašku. I njima i vama bit će jednako. Jeb... te se». Samo Bajagilovića stavljam u čamac, stišćem ruku Miloša Milinčića i kažem mu «Hvala», te sam s vozačem čamca i Bajagilovićem prelazim Savu; te ga predajem supruzi i djetetu. Ubrzo, nakon tri dana u bolnici u Susku, ta ista žena rađa dijete i od mene traže da budem kum. «To je vaše dijete. Vi to morate prihvatiti. Vi ste njega i nas spasili». Kažem, da nisam nikoga spasio, to je bog učinio, no s radošću prihvaćam kumstvo. To kumstvo 130

i danas traje. Nakon pola godine u hotelu u Kutini, obitelj Bajagilović, pošto mu nisu dozvolili da stupi u vojsku radi moguće odmazde, odlazi u Švedsku u Mianii, no kumstvo ostaje i dalje. Ponekad sam se osjećao sigurniji na neprijateljskoj strani nego na našoj. Naime, stav MUP-a, djelatnika pograničnih je bio tvrd i neprimjeren za to vrijeme, napose za vrijeme spašavanja. Bio sam optuživan, pa čak i u par navrata mi se otvoreno prijetilo i to od zapovjednika sektora MUP-a, «Progutat će te noć», uz psovku. Znao sam da to nije bio službeni stav Hrvatske i radio sam dalje. Moram reći, da sam pismenim dopisom ostavio trag i za narečeno ministarstvo na ruke ministra gosp. Jarnjaka, poradi čega je sutradan rano ujutro u Davoru bio doministar, načelnik MUP-a iz Sl. Broda gosp. Jakob Bukvić, zapovjednik pogranične policije gosp. Strk, te policajac zapovjednik smjene (gosp. Trnka) koji je javno i prijetio. Nikakve stegovne mjere nisam tražio, no nisam mogao povući njegove prijetnje jer je bilo jako puno očevidaca. No Bog se pobrinuo, pa je i moj skromni život bio sačuvan. Hitan prihvat muslimana iz Prnjavora i to obavljen noću od 23.00 do 1.30 sati, njih petstotinjak sirotinje i jadnih, i to po prolomu oblaka, kiši koja samo u ovom dijelu Slavonije može tako padati. Uvjet i ultimatum iz Bosne je bio: «Primite ih, ako nećete, odmah noćas, ujutro ih neće biti». Sam predsjednik Miloš Milinčić mi je došao reći: «Lojza, ne mogu ih spasiti, vjeruj mi. Praktično smo ih ukrali noćas od smrti. Molim te primi ih, jer zasigurno ih već sutra neće biti». Obratio sam se Zagrebu, i ministar Rebić mi javlja: «Gospodin Alojz, odmah ih preuzmi i spasi i pobrini se za njih». To je i učinjeno iste noći po nemogućim uvjetima. Svi su spašeni bez i najmanjeg incidenta. Vidjeti trud vozača čamaca te noći, prokisnulih do kože, to je neponovljivo. Sve smo ih udomili u prostoru DOM-a, postavili ležajeve, osigurali hranu i brinuli se za njih 5 dana dok nismo pronašli smještaj u GAŠINCIMA. Hvala dobroti svima, šestorici vozača čamaca, dvanaestorici onih koji su prenosili stvari i torbe, te curama u DOM-u na radu i prihvatu bez naknade i spavanja. Početkom mjeseca listopada sam pokrenuo inicijativu da se Banjalučki biskup mons. Franjo Komarica izbavi iz kućnog pritvora i izolacije. Dopise sam poslao dr. Radiću gradonačelniku Banjaluke, te dr. Karadžiću (predsjedniku tkz srpske republike). Oba dopisa je isporučivao prof. Miloš Milinčić. Molio sam ih da omoguće Banjalučkom biskupu dolazak u Davor povodom 100-te obljetnice imena Davor, tj za 30.12.1995. godine. Podršku za to sam dobio od Miloša Milinčića koji je rekao da će i sam osobno sve učiniti da se to dogodi. U to nitko nije vjerovao pa ni sam preuzvišeni Kardinal dr. Franjo Kuharić. 20 prosinca sam dobio dopis od gradonačelnika Banjaluke dr. radića kojim mi javlja da će biskup osobno biti dovezen do Save u Srpcu od osobne straže gospodina Karadžića, po naredbi Karadžića. Dana 28. prosinca dobivam faks, dopis mons. Franje Komarice gdje između ostalog navodi «Ne znam što ste upotrijebili poštovani načelniče Alojz Jakirčeviću, no oni me jednostavno prisiljavaju da moram doći u Davor, što ću i učiniti milošću Božjom. Garancije dolaska i povratka su mi date. Vi ćete me preuzeti u Srbcu u 9.00 sati. Neka Vas Bog nagradi za sve učinjeno». Dolazak biskupa mons. Franje Komarice, susret sa kardinalom dr. Franjom Kuharićem, državnim dužnosnicima se dogodio u Davoru, a po povratku biskupa u Banjaluku mons. Franjo Komarica više nije bio zatočenik. Pošto sam kasnio u povratku od obećanog vremena puna 2 sata, ispričao sam se pratnji (Karadžićevoj) za kašnjenje, biskup je na glas prokomentirao «sve nas je preveslao jedan načelnik». Isprika je bila da se pokvarila penta te smo rukama morali veslati čamac?. Tablica: Banjalučki egzodus, prelazom preko Save u Davor 1995. godine Dan Mjesec Osoba Muslimana Srba Roma

131

-14 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 28 29 30 31 4 5 6 7 11 19 20 21

Kolovoz 614 971 1737 2038 1492 2323 2182 412 708 502 721 1175 26 978 477 602 287 Rujan 1044 145 252 277 755 869 904 159 21 650

29 112 110 243 1343 1133 76 82 196 808 24 407 88 75 400 38 135 110 697 602 938 136 7782 57 7 12 8 74 12 5 13 16

18

9

17

132

51. Suze frcaju Emil Čakalić Sve je počelo 2. svibnja 1991. godine u Borovu. Doživjeli smo mnogo strahota do 18. studenog 1991. god. Ulažući sav svoj napor da se održimo i da obavljamo svoj posao. Do zadnjeg mogućeg dana obavljao sam svoj posao sanitarnog inspektora općine Vukovar i predsjednika (volontera) Crvenog Križa općine Vukovar.(…)18.11. oko 22 h, sa suprugom sam izašao iz zgrade i krenuli smo ka bolnici. Kada smo izlazili iz zgrade pucano je iz raznih oruđa. Putem do bolnice vidjeli smo razrušene zgrade, pokidane električne vodove i razrovanu cestu. (…) Opće stanje u bolnici bilo je jako teško. Nije bilo tekuće vode a higijenska situacija je bila kritična. 20.11 oko 7,30 dolazi poručnik JNA Bogdan Kuzmić i poziva sve muškarce da izađu iz zgrade u dvorište.(…) Ispred zgrade su nas, oko 250, postrojili jedan do drugoga. Rekli su da istresemo sve stvari da vide da netko nema oružje ili nekih drugih predmeta koji bi mogli biti opasni: noževi, žileti i drugo. To su nam rekli vojnici JNA. (…) Uperili su u nas automatske puške, psovali nam majku ustašku i govorili da bi nas sve pobili na licu mjesta da nemaju njihovih kod nas i moraju nas mijenjati. (…) Nakon pregleda stvari odvedeni smo u autobuse oko 9,30 sati. (…) Autobusi kreću iz Gundulićeve ulice, ispred bolnice, u smjeru vojarne u Vukovaru. (…) Oko 15 sati polaze autobusi iz kasarne u nama nepoznatom smjeru. (…) Stigli smo na Ovčaru. To je jedan u nizu pogona Jakobovac, Ovčara, Grabovo, vlasništvo VUPIK-a Vukovar. (…) Izlazak je bio organiziran na taj način da je iz autobusa izlazio jedan po jedan zarobljenik u određenim razmacima, kako je to zapovijedao jedan vojnik. (…) Kada se prošlo pored njega, moralo se dalje proći kroz kordon, četnika koji su udarali batinama, pendrecima, puškama, letvama, željeznim polugama, rukama, nogama i čime god su stigli. (…) Tada sam vidio Dokmanović Slavka kako je ušao u hangar i počeo tući ranjenike i ostale, šakama i nogama. Bio je odjeven u plavu uniformu i nosio je čin pod pukovnika. Još sam dobio dosta udaraca. Svi smo bili krvavi. Svi, koji smo bili u trećem autobusu, natjerani smo u sredinu hangara gdje je bila visoko, u balama, nabačena slama. (…) Dva četnika udarali su rukama i nogama. Samardžić Damjana, skakali mu po trbuhu, zatim po leđima, krv mu je išla na nos i usta, uhvatio ga je za kosu i udarao glavu o beton. Isto su radili i sa Kemom. Obadvojica su ubijeni. Nisam bio u mogućnosti, zbog udaljenosti, da utvrdim znake smrti, ali sam vidio da su ostali ležati nepomično, a krv im je tekla iz nosa i usta. Zatim nastaje tajac, i tada dolazi u hangar jedan pukovnik, vjerojatno iz aktivnog sastava, vrlo lijepo odjeven, ispeglan, sa titovkom na glavi, sijed, što se vidjelo po kosi koja je virila ispod titovke. (…) Sa pukovnikom su u hangar ušla dva pod pukovnika i jedan major koji su bili vrlo lijepo odjeveni i uredni kao i pukovnik i po tome sam pred postavio da su i oni iz redovnog sastava JNA. (...) Nastaje tajac, vrlo neugodan moment, jer nismo znali što će se dogoditi. Osobno sam očekivao nešto strašno, jer je sve na to ukazivalo. (...) Dok sam stajao kod vrata, ponovo su počeli tući. Nisam mogao gledati i izašao sam iz hangara i stao van pred vrata. (...) Pošto smo popisani, oni koji su imali novaca dali su ih dvojici vojnika na njihovo traženje, a to su oni koji su nas pretili od vojarne do Ovčare. Zatim nas oni prate sa Ovčare do Veleprometa. (...) Tada je stigao jedan autobus sa oko dvadeset četnika koji su bili naoružani pendrecima, palicama za beisbol, i drugim specijalnim hladnim oružjem. Oni ulaze u hangar i počinju tući zarobljene ljude. Početak je označio pukovnik zviždukom u zviždaljku, i 5-6 četnika tukli su dok se ne umore. Zatim su se mijenjali. Na znak zviždaljke počinje tući druga grupa i to se ponavljalo oko 30 minuta. Najstrašnije je bilo to što je bilo očito da su četnici u ovoj prilici bili sami izvršioci a da su oficiri JNA bili ti koji su naređivali. Ne mogu se opisati jauci koji su dopirali iz hangara i strahote koje smo svi tada proživljavali.

133

Kada se već spustio mrak, po nas dolazi kombi – Citroen.(...) Vozili su nas u Velepromet kao neku specijalnu grupu, ali je Bingulac koje je bio šef u sabirnom logoru Velepromet odbio da nas primi, i sprovedeni smo u prostorije privatne firme 'Modateks'. Odatle smo 2.11. otišli u Velepromet, u sobu smrti, gdje su nam oduzeli tj opljačkali sve što smo imali. Iz te sobe odvođeni su ljudi koji se nikada nisu vratili a ni kasnije više nikada za njih nitko nije čuo. (...) Oko 21/22 sata, napila se grupa četnika, koja je zahtijevala od vojnih policajaca da ih pusti u sobu smrti da nas pokolju. Nastaje svađa između vojnih policajaca i četnika. Kada nisu bili pušteni u sobu, grupirali su se u dvorištu, neposredno oko zgrade, tako da sam ih čuo da su se dogovarali da u sobu ubace bombe da nas poubijaju. Bili su pijani i znali smo da si bili u stanju to učiniti. Izgleda da im nije bilo dovoljno da su poslali po pojačanje, jer si oni jaki samo u grupi. Izgleda da je o tome netko od vojnih policajaca obavijestio oficire u vojarni i negdje oko pola noći četnici su rastjerani. Točno u pola noći dolazi jedan kapetan prve klase i reče nam: «Ajde ljudi ustajte, vodim vas u kasarnu, jer ako ostanete ovdje četnici će vas sve za kratko vrijeme poubijati». Ja sam ga zatražio da dade časnu oficirsku riječ da nas vodi u kasarnu. On je i dao časnu riječ. Nitko od nas nije uspio saznati ime i prezime toga kapetana. Sa kapetanom je došlo još jedno možda 8-10 vojnih policajaca, koji su nas sakupili i iz još jedne male sobe postrojili uz zid zgrade, gdje je nastalo pražnjenje, kapetan je zahtijevao brzinu ulaska u autobus. Tako smo krenuli u vojarnu, sada već drugi puta. (...) Pri ulasku u autobus vidio sam kapetana u strahu, kao i vojne policajce koji su nas pratili. Bojali su se da će nas i njih putem četnici zaustaviti i poubijati. To je možda i bio razlog zašto je kapetan ušao u autobus. Vozač je teško pokrenuo autobus, baš u zadnji čas. Ti vojnici bili su novaci, koji su se i sami bojali svog oružja, a pogotovo da ga upotrebe. Znajući kako postupaju četnici i što rade sa Hrvatima i oni su se bojali da je prođu kao i mi. Autobus je krenuo. I unatoč datoj riječi nisam vjerovao kapetanu ni vojnim policajcima. Primijetio sam istu bojazan i kod mojih suputnika. Pomislio sam da će nas odvesti na neko mjesto i poubijati. Na sreću moja zla slutnja nije se obistinila. Za oko 15 minuta ulazimo u dvorište vojarne. Izlazimo iz autobusa u koloni, ulazimo u jednu praznu veliku sobu, u kojoj se nalazi poveći stol. U sobi nas je dočekalo nekoliko vojnika, primili su nas pristojno, ponudili hranu i vodu, pušačima cigarete. Od hrane je bilo: kruha, ribljih konzervi, paštete i tvrdi keksi. Mogli smo jesti što smo željeli od ponuđenih namirnica. Dobili smo i vode, svaki po jednu deku i legli smo na pod. Imam osjećaj da je to priprema na oluju. I točno se je događalo onako kako sam predvidio. Već kas smo mislili da ćemo nakon dugo vremena uspjeti malo zaspati i odmoriti se od svega što smo doživjeli, što su nam četnici i pripadnici tzv. JNA učinili, počinje za pojedince strahota. Osjećaj nade koji nam je dao kapetan raspršio se, dolaskom i odlaskom vojnika u sobu i iz nje, koji su sada osim spomenutih postupaka počeli prijetiti i obećavati za nas jedan od loših završetaka. U meni se je stvorio strašan inat, počeo sam u svakoj prilici hrabriti momke i stvarati viziju budućeg života. Autobus nakrcan sa nama kreće van kruga vojarne u ulicu Sajmište. Vojnici nas čuvaju s uperenim kalašnjikovima. Prolazimo kraj skladišta Veleprometa, ka izlazu iz grada. Gledamo razrušeni grad, gledao sam dobro krug vojarne, nisam vidio većih oštećenja, znam da su zgrade bile čitave. Gledam vinariju VUPIK-a, tukli su je danima, postrojenje je uništeno. Prelazimo prugu, dolazimo do ciglane i vidimo put prema Negoslavcima, prolazimo pored puta koji se odvaja prema Ovčari i razmišljam što je sa momcima koji su tamo ostali. Ja sam pred postavljao, i to se dogodilo. Mnogi su pomislili da i nas sada ponovno voze na Ovčaru, no autobus je krenuo dalje u Negoslavce. Bilo nas je u autobusu 38, mnogi su sjedili na podu, bio je prljav, a svi smo već smrdili. (...) Autobus se je zaustavio ispred KPD u Sremskoj Mitrovici. 134

(...) Jedan za drugim prolazili smo kroz dvored, kordon vojnih policajaca i milicionera koji su bez milosti s puno snage udarali onako kako je tko došao na red. Bili su to neki posebno tvrdi pendreci, ili su samo meni tako izgledali. Nitko od nas nije vikao, nitko nije jadikovao. Bio je to šok iako očekivano stanje, jer su nas praktično na to svi već duže vrijeme pripremali. Podnijeli smo to stoički, čak bih se usudio reći hrabro. Kako smo tučeni kretali dalje u dvorište vidio sam sve više naoružanih vojnika. 22. XII 1991 god. čujemo da u dvorište logora ulaze autobusi, neki su stali na prozore, i iako je bila noć vidjelo se kako su se okretali, da su prazni. Veselili smo se, ići ćemo kući u Hrvatsku. Znali smo da nas u Mitrovici ima oko 1200, i već smo izračunali koliko će nas iz naše sobe izaći. Veselju je došao kraj, kada nam je došao jedan oficir i rekao da ispraznimo pola sobe. Mi smo to učinili, vrata se ponovno otvaraju i k nama u sobu počeše ulaziti, momci sa glavom dolje rukama na leđima i ne usude se da nas pogledaju, bili su prljavi, neuredni, smrdili su kao i mi. Počinjem ih prepoznavati, stigli su momci iz Stajičeva. Prepoznam odmah Rehak Danijela, on je u zadnje vrijeme sekretar Sekretarijata za NO (tako se je onda zvalo). Kada su svi ušli, zaključali su vrata i počele su priče i samo priče. Nismo čitavu noć spavali, došlo ih je oko 50 do 60. Naša soba imala je nešto manje od 90 metara kvadratnih, sada nas je bilo oko 150 u sobi. 7.2.1992 godine oko 8 sati u jutro pozvano je nas četvero iz sobe, Mile Ivanković, Boško Matić (otišao u Vukovar) ja i još jedan, ne mogu se sjetit imena, da izađemo van i da sa sobom ponesemo osobne stvari. Znači to je bila ta zamjena o kojoj je Vidić-Bili mislio i ta pomoć o kojoj je pukovnik govorio. Poslije sam ja saznao da su mene tražili (kao predsjednika Crvenog Križa u Vukovaru), predsjednik i tajnik Hrvatskog Crvenog križa i da je to bio razlog što sam bio pušten. Toga dana pušteno nas je oko 60. Sam izlazak iz Mitrovice bio je prava ceremonija koja je trajala do podne. Vozili su nas u Šamac, pa nismo mogli preći, zatim u Brčko pa nismo mogli preći i konačno u Bos. Brod. Autobus su tako postavili da smo direktno ulazili na most. Na jednom čujem, Emil Čakalić neka izađe van, pomislio sam nešto su ćuli Srbi i hoće da me vrate u Mitrovicu, ja sam u momentu riješio preplivati Savu, jer ne želim im više doći u ruke. Čujem ponovno isti poziv i isti glas i prepoznam glas, bio je to predsjednik gosp. Kopjar Ivica iz Hrvatskog Crvenog križa. Kada smo prelazili most bilo je veličanstveno, naši vojnici jedan do drugog, čuvaju nas, suze ne da cure nego frcaju iz oči.

135

4. Istra i Primorje (52 – 62)

Sadržaj:
Uvod _______________________________________________________ Svjedočenja: 52. Brojne humanitarne aktivnosti _________________________ 53. Na putu u Italiju _____________________________________ 54. Točno u podne ___________________________________________ 55. Robi _________________________________________________ 56. Nisam pravio nikakvu razliku _________________________ 57. Dva događaja _____________________________________ 58. Što ljudima daje snagu _______________________________ 59. Važno je ___________________________________________ 60. U susjednoj kući _____________________________________ 61. 33 života ___________________________________________

136

Uvod
Istra i Primorje spadaju u ona područja Hrvatske koja za vrijeme proteklog rata nisu bila područje oružanog sukoba, ali su bili vrlo značajno logističko područje, s najvećom hrvatskom lukom. To je utjecalo da većina svjedočenja zdravstvenih radnika, prikazuje logistički rad rad sa izbjeglicama i slanja pomoći, ili vlastito odlaženje u bolnice u Bosni i Hercegovini i na područje oslobođeno 'Olujom'. Kao generacijski most ovdje je izneseno i svjedočenje jednog od 'pravednika među narodima' iz II svjetskog rata.

137

Svjedočenja:

138

52. Brojne humanitarne aktivnosti Darko Jakovac O tim stradanjima, ponovno su svjedočili mnogi govornici, prisjećajući se ratnih zbivanja, na isti način na koji sam osobno nešto pisao u svojoj knjizi "Primarna zdravstvena zaštita u Domovinskom ratu", Dom zdravlja Rijeka 1990-1992., koju Vam šaljem u prilogu. Ovu knjigu šaljem i poradi "svojeg svjedočenja iskustva doprinosu za dobro", "poradi prikupljanja iskustava o činjenju dobra", te poradi kratkog predstavljanja sebe osobno, a vezano uz Vaše upite iz Projekta svjedočenja "Ranjenom Kristu". Mnogi detalji u knjizi iz povijesti naše sanitetske službe koju sam osobno vodio tih godina u Domu zdravlja Rijeka, zorno prikazuju brojne aktivnosti oko distribucije humanitarne pomoći, kako našim braniteljima na bojišnici u Lici, tako i tamo preostalom civilnom pučanstvu, odnosno izbjeglicama i prognanicima u području riječke općine u pozadini bojišta, za zaštitu civilnog stanovništva. Vezano za Vašu namjeru svestranog istraživanja brojnih humanitarnih aktivnosti (koje nisu u ovoj knjizi posebno apostrofirane), a poradi analize ukupnih rezultata rada na ovom području, koje sam isto tako vodio u svojoj ustanovi, te o tome posjedujem preciznu dokumentaciju o radu, u prilogu šaljem odgovore na Vaša ranije postavljena pitanja. U tom cilju spremno potpisujem suglasnost na pravo korištenja mojih "svjedočanstava"! Iz priloženog izvješća, razvidno je da naša organizacijska vještina i iskustvo u pomaganju drugima (stradalnicima u Republici Bosni i Hercegovini), ujedno odražava osobno uvjerenje u potrebu činjenja dobra ljudima u nevolji, kao što rječito govori i o etičkim i odgojnim načelima, koja svatko od nas trajno nosi iz obiteljskog doma. Stoga prikupljanje i raspodjela brojne humanitarne pomoći, prijevoz lijekova i sanitetskog materijala, pomoć prognanicima i izbjeglicama, djeci, stracima, bolesnicima, ostaje kao trajni spomen našeg humanitarnog rada. Na tom putu, tijesno sam surađivao sa različitim humanitarnim organizacijama, duhovnim i vjerskim zajednicama, kulturnim i vojnim društvima i postrojbama, etničkim udrugama i pojedincima. U prilogu šaljem određene zapise, zahvale i drugu vrstu različitih dokumentacijskih materijala, koji se kao dokaz ovoj aktivnosti može koristiti u tijeku istraživanja. Napominjem na kraju, da se detaljni popis humanitarne pomoći, prema pismenim traženjima onih kojima je bila potrebna, i prema navedenoj specifikaciji, nalaze u mojoj arhivi, te čine uspomenu trajne vrijednosti jednog vremena humanitarnog, duhovnog i prijateljskog rada.
KOME SAM ČINIO DOBRO? -Hercegovačko zavičajno društvo Rijeka -HVO -Caritas župe Kakanj -Crveni krst BiH, Opštinska konferencija Srebrenik KADA SAM ČINIO DOBRO? 11.4.1992. godine 28.5.1992. godine 31.5.1992. godine 9.6.1992. godine TKO JE PRI TOME SAMNOM SURAĐIVAO? Predsjedništvo društva Rijeka gđa. Kata Markovac iz Rijeke gosp. Mato Juko iz Kaknja gosp. Izudin Babić iz Srebrenika

139

-Hrvatska zajednica Herceg-Bosne, Ratna bolnica Rama-Prozor -Krizni štab Općine TešanjRatna bolnica Tešanj -Ratna bolnica Opštine Kiseljak -Ratna organizacija "Dom zdravlja" Konjic -Dom zdravlja Kiseljak -Dom zdravlja Kreševo -Dom zdravlja Čapljina -Medicinski centar Derventa -Medicinski centar Travnik OOUR Bolnica -Krizni štab HDZ-a za Općinu Teslić -Dom zdravlja Kiseljak-Lepenica

9.6.1992. godine 1.6.1992. godine 29.5.1992. godine 16.6.1992. godine 17.6.1992. godine 11.5.1992. godine 16.4.1992. godine 22.4.1992. godine 2.6.1992. godine 22.5.1992. godine 3.6.1992. godine

dr. Jozo Ivančević - Rama prof.dr. Ekrem Ajanović iz Tešnja gosp. Alija Beganović iz Fojnice dr. Sead Buturović, kirurg iz Konjica dr. Pero Lovrić dr. Vila Orhan iz Kreševa dr. Vesna Korada-Vidić iz Čapljine gosp. Jakub Alijagić iz Lovrana gđa. Ljubica Valjan iz Travnika gosp. Štefo Matasović iz Teslića i gosp. Nedžad Hadžihasanović gosp. Laco Petar iz Rijeke

140

53. Na putu u Italiju Marijan Drabik Prošle su godine od jednog događaja, koji je počeo kao uobičajeni dio posla kojega sam tada obavljao, a ostavio mi je trajno sjećanje koje se odnosi na jedan pogled, smeđe majčinske oči iz kojih je izvirao iskonski strah i očaj, kojeg sam naprosto osjetio kao neku živu, osjetljivu stvar. Bilo je to dana 21. svibnja 1992. godine. Tada sam radio u općini Rijeka u "Štabu saniteta". Između ostalih poslova radili smo na organizaciji prijema izbjeglica, smještaja i po potrebi daljeg transporta. Toga dana brodom su dolazile izbjeglice iz Bosne, više se ne sjećam iz kojeg kraja. Brod je stigao oko 11:00 sati. Dan je bio vruć, pristanište bez hlada, gat zatvoren tako da se ne može s njega otići, na njemu nekih 18 autobusa čeka da izbjeglice preveze u Italiju gdje će biti smješteni. Organizirana je hrana, napici, medicinska i druga pomoć. Izbjeglice su se iskrcali mahom stari, žene i djeca, sa svojim najlon vrećicama i paketima. Posjedali su po njima i po tlu, okrijepili se, a onda je počelo. Objašnjeno im je da će se prevesti u Italiju, gdje ih čeka organizirani privremeni smještaj. Na ovo očito nisu bili spremni, oni nisu htjeli u Italiju, ostati će ovdje "neće iz Jugoslavije makar umrli ovdje na obali i suncu". Uvjeravanja su počela i trajala do navečer. Malo po malo autobusi su se punili, a u njima vrućina, ljudima je slabo, djeca plaču. Starci ušutili, izgubljeno gledaju, postepeno se mire sa sudbinom. Na kraju je na rivi ostala grupa od 50-tak žena i većinom male djece, koje uporno odbijaju ukrcaj. Među njima se ističe jedna žena koja uvjerava da će im se "tamo" dogoditi nove strahote. Prilazim joj i počinje zadnje uvjeravanje i to su te oči, koje i danas vidim, taj pogled pun očajne bezumnosti, strah je u zraku, upravo opipljiv. Imam osjećaj da ne čuje što joj se govori, sve je uzalud, izgubljena je, i sav taj strah se pretače u cijelu grupu oko nje. Na kraju, uz tešku muku, zadnja ulazi u autobus, i konačno u 18:30 sati kolona kreće na put. Stojim uz prozor iza kojeg se vidi lice očajne žene, ukočeno me gleda, mašem joj, ona sjedi kao kip i ne trepće, samo oči blješte na zlatno žutim trakama sunca na zalasku. I onda sve nestaje, riva se prazni. Ostajem još neko vrijeme, gledam za autobusima kojih više nema, i već sam znao da te oči ne mogu zaboraviti dok sam živ.

141

54. Točno u podne Predrag Stojanović U jesen 1993. godine, nalazio sam se na prvoj crti bojišnice u Karlovcu kao načelnik zdravstvene struke Zbornog područja. U to je vrijeme Karlovac bio poslije Vukovara sigurno jedan od gradova kojeg su najviše granatirali. Smješten na obalama rijeke Korane njegov je jedan dio ostao okupiran od agresora. Taj dio grada preko Korane je bio leglo brojnih vojarni bivšeg režima: Turanj, Mikšići, Šanac, Štekovica, Mekušje, Kamensko, Sajevac ..., bila su mjesta iz kojih se stalno granatirao Karlovac. Znakovi opće opasnosti, sirene su svirale tako reći danonoćno. Želja agresora bila je da stalno drži pučanstvo Karlovca u neizvjesnosti, napetosti i stresovima. Brojne obitelji su se preselile trajno u podrume. Granata za granatom, stres za stresom, to je bio život Karlovčana u to vrijeme. A onda je sve utihnulo kao da rata nema. Nakon sedam dana mirnijeg vremena život u gradu se opet normalizirao. Počelo je normalno snadbjevanje građana, vršilo najnužnije popravljanje objekata koji su bili oštećeni, a djeca su pošla u školu. Međutim većina građana bila je oprezna i nije se nepotrebno kretala po ulicama. U blizini međugradskog autobusnog kolodvora nalazila se autobusna stanica za učenike iz predgrađa. Između dvije školske smjene na stanici se znalo naći i pedesetak učenika, koji su strpljivo čekali svoje autobuse, ponekad i sa strahom jer u blizini nije bilo adekvatnog skloništa. Jednog petka točno u 12 sati, kada je najviše djece bilo na stanici, na otvorenom prostoru, doletjela je granata baš na tu stanicu i ranila preko dvadesetak učenika. Slučajno smo tuda prolazili i odmah priskočili spašavanju. Opći metež, krv, panika i jauci djece je prvo što smo uočili. Priskočio sam jednom učeniku koji je jako krvario jer mu je granata otkinula lijevu ruku na polovini nadlaktice. Svijesno je uhvatio taj bataljak da ne krvari i čekao strpljivo pomoć. Kada smo zaustavili krvaranje stavili smo ga u sanitetski auto kada je plačnim glasom rekao: "Doktore, tu negdje je i moja ruka, potražite ju, možda se može jedan dio spasiti." Potražili smo svu okolinu ali ruke nije bilo: Krenuli smo bojeći se novog granatiranja. Čvrsto me je držao zdravom rukom i očima punih suza rekao: "Doktore, zašto su baš mene gađali, ja im baš ništa nisam učinio?" Nisam mu mogao odgovoriti, nego sam samo okrenuo glavu da ne vidi da i ja imam pune oči suza. Sretno smo stigli u bolnicu i ja sam mu morao obećati da ću ga obići. Kada smo ga predali u Hitnoj prijemnoj ambulanti otišli smo na parking da malo dođemo sebi. Vozač, medicinska sestra i ja nagledali smo se od početka rata mnogih povreda, stradavanja i spašavanja, ali ne pamtimo kada nas je jedan događaj stavio u ovakvo stanje, iako nismo nikada mogli biti ravnodušni prema onima koje smo spašavali. Kao što sam obećao to sam i učinio, svake večeri kada smo obilazili ranjenike posjetili smo i njega i divili se jednom 14-godišnjem dječaku da tako stoički podnosi nepravdu koja mu je nanesena i čije će posljedice doživotno pamtiti. Po izlasku iz bolnice izgubili smo ga iz vida jer je otišao na dalja liječenja i rehabilitaciju. Ovih dana prolazio sam slučajno kroz Karlovac i kao uvijek poslije rata otišao da posjetim djelatnike ambulante koji su u njoj ostali do danas. Sjetili smo se tog dječaka, za kojeg smo saznali da je rehabilitiran, da se vrlo brzo vratio u školu i dalja školovanja. Danas kada je već prošlo nekoliko godina u zasluženom miru, često se sjetim tog događaja. Onda tek postajem svijestan da toga dana granata nije slučajno tamo doletjela, nego

142

da je netko točno odabrao i mjesto i vrijeme da bi što više učinio zla i da takvo djelo može učiniti samo nečovjek. Kako se ovakovi slučajevi vremenom zaboravljaju smatrao sam svojom obavezom prema tom dječaku i njegovim roditeljima da ovaj događaj opišem, kao jedan od primjera nehumanosti u ratu za koje uglavnom nitko ne odgovara, a stradavaju nedužna djeca i ljudi.

143

55. Robi Predrag Stojanović U Domovinskom ratu Karlovačka bojišnica je bila od izuzetnog značaja. U početku je imala više od 100 kilometara. Na sjeveru je bila na pola puta prema Jamnici, pa od Karlovca preko Duge Rese, Belavića, Zvečaja, Generalskog Stola, Tounja, Skradnika, Josipdola, Jezerana prema Brinju, pa da bi dalje nastavila s južne strane Male Kapele prema Otočcu. Na jednom dijelu bila je granica Kupa, na drugom oko Karlovca Korana, zatim Mrežnica, a na kraju je granica išla planinom Mala Kapela. Bojišnica je bila vrlo zahtjevna i zahtijevala je pojačani nadzor u čitavom svom tijeku. Česte su bile provokacije na rijeci Kupi i Korani, posebice u vrijeme magli što u Karlovcu nije rijetkost. U Karlovcu je granica išla kroz grad rijekom Koranom. Od Duge Rese i Generalskog Stola pa do granice sa Republikom Slovenijom bilo je samo oko 20 kilometara zračne crte. Sve do Brinja granica je išla uz prometnicu Karlovac Brinje - Senj ili Otočac, koja je u to vrijeme bila od strateškog značaja, a samo par kilometara od prve crte bojišnice. Okolina Male Kapele također je bila na mjestima nepristupačna što je znatno otežavalo obranu. Želje agresora su bile osvojiti Karlovac, prekinuti Hrvatsku na dva dijela probijanjem bojišnice na relaciji Duga Resa - Ozalj. O probijanju bojišnice kroz šume Male Kapele ne treba posebice govoriti. Međutim, nisu računali da im možemo pružiti neprobojnu obranu na čitavom tijeku bojišnice. Zato su se iz ogorčenja služili granatiranjem gradova Karlovca, Duge Rese, pa sve do Josipdola i Ogulina, posebice granatirajući vitalne objekte kao što su bolnice Karlovac i Ogulin. Ovakav opis bojišnice Karlovačkog ratišta potreban je kako bi se shvatili napori koje je činila Hrvatska vojska da se osujeti bilo kakva namjera agresora o daljem osvajanju Hrvatske. Velike napore osim bojovnika imala je i logistika kao i sanitetska struka. Bilo je graničnih punktova do kojih se moglo doći samo pješice i to četiri sata hodanja. U slučaju ranjavanja, posebice u jesenskim kišnim ili sniježnim uvjetima, trebalo je ranjenika nositi do sanitetskog vozila puna četiri sata. Što je to značilo za povoljan ishod liječenja ne treba posebno govoriti. Da bi prva pomoć i zbrinjavanje bojovnika bilo što bolje imali smo brojne sanitetske punktove na tim prostorima, a jedna ekipa s liječnikom stalno je obilazila prvu crtu. Prilikom jednog takvog obilaska prve crte naišli smo u blizini planinskog vrha "Nos kapele" na bojovnika koji je nagazio na pješadijsku nagaznu minu, takozvanu "paštetu". Stopalo mu je bilo razneseno kao i dio potkoljenice, a krvarenje je bilo obilno. Odmah smo mu zaustavili krvarenje i počeli razmišljati o hitnom upućivanju u najbližu bolnicu Oglulin. Četiri nosača, liječnik i dvije medicinske sestre u pratnji koje su nosile infuzije, spuštalo se oko tri sata. Nakon toga teška vožnja po blatnoj i izrovanoj cesti sve do ispod starog grada Modruša, a potom do bolnice Ogulin. U bolnici ga je odmah obradila kirurška liječnička ekipa. Radi općeg lošeg stanja i zatajivanja vitalnih funkcija bilo je potrebno ići dalje. Krenuli smo prema Karlovcu najvećom mogućom brzinom po cestu uz samu granicu. Samo što smo napustili Ogulinsku bolnicu, ona je bila granatirana. Na ulasku u Karlovac vojna policija nas je upozorila da je u gradu opća opasnost, da se Karlovac opet granatira. Moj vozač Tomo, koji je od početka rata vozio sanitetsko vozilo, bez puno razmišljanja sjurio je niz Svarču do nove bolnice koja je isto tako bila stalno na udarima neprijatelja, i u kojoj se od svojih šest katova mogli koristiti samo prizemlje i podrum. Teška povreda, veliki gubitak krvi, kao i višesatno spašavanje, doveli su do toga da su se razvile takozvane "plućne miokro-embolije", radi kojih se morao uputiti u Zagreb na liječenje. 144

Opet je nastala jurnjava kroz grad, koji je bio pod udarcima granata, sve do autoceste za Zagreb. Autoput u to vrijeme nije bio u prometu kao niti prolaz kroz Karlovac, tako da smo uz plave lampe i sirene stigli za oko 30 minuta u bolnicu u Dubravi. Na povratku iz Zagreba imali smo sreću da je opća opasnost prošla i da se konačno možemo malo odmoriti. Od ranjavanja pa do smještaja u zagrebačku bolnicu prošlo je 12 sati. Svaki dan smo zvali da čujemo kako mu je. Nakon par dana dobio je takozvani "šok pluća", bolest od koje se umire i koja se rijetko vidi. Međutim, mladost, volja za životom i medicinska skrb učinili su da je preživio. Rehabilitacija je bila dugotrajna. Prvo potpuna sanacija plućnog procesa, a zatim višemjesečna rehabilitacija u Varaždinskim Toplicama. Obilazili smo ga uvijek kada smo vozili ranjenike na liječenje u toplice. I onda je došao dan povratka kući. Taj trenutak njegove pojave na vratima kuće, natjerao nam je suze u oči. Naime, imao je dva rasna autohtona hrvatska ovčara, koji su ga odmah prepoznali i od radosti se počeli tresti, bacati po podu i lajati. Onda je jedan pas ponjušio zavoje i počeo ih lizati nebi li i on pomogao izliječenju. Dok sam bio u Karlovcu često sam svraćao da ga obiđem i divio se njegovoj volji da bude potpuno rehabilitiran. Dvije godine nakon rata, na sportskim igrama invalida Domovinskog rata, imao sam priliku prisustvovati podjeli medalja pobjednicima u plivanju - amputircima. Pobjednik u plivanju s amputacijom jedne potkoljenice bio je naš Robi. Zagrlili smo se, rasplakali i dogovorili da se nađemo tu večer. Robi je došao u trenerci kakve su imali takmičari iz Karlovca i kako je hodao nitko ne bi mogao reći da je teški invalid. Rekao mi je da se zaposlio kao vozač, da ima dobru protezu i dok ne ide na plivanje nitko ne zna da nema noge i što je sve propatio. Rekao mi je da nije vjerovao da će podnijeti put do Ogulina, a pogotovo ne sve što je kasnije propatio. Rastali smo se s tim da sam obećao da ću ga obići prvi puta kada prolazim kroz Karlovac ili da nam slijedi novi susret na sljedećim sportskim igrama invalida Domovinskog rata.

145

56. Nisam pravio nikakvu razliku Ognjen Mladinov Na poziv Ministarstva zdravlja RH, a u dogovoru s ravnateljem naše Bolnice, boravio sam mjesec dana u Žepču od 17. lipnja do 18. srpnja 1995. godine. Radio sam kao pedijatar u bolnici u Žepču, te u njihovom Dječijem dispanzeru. Bilo je to vrijeme nakon hrvatskomuslimanskog sukoba. Mirno, ali su se na svakom koraku osjećali tragovi rata, bilo u gradu i okolici, bilo u ljudima, sudionicima i svjedocima tih ratnih zbivanja. Bili smo lijepo primljeni i smješteni. Pored mene, kao pedijatra, bili su još internist, ginekologinja, kirurg i anesteziolog. Domaćini su bili gostoljubivi, puni zahvalnosti i dobrohotnosti. Nastojali su nam svim silama pomoći i olakšati naš boravak izvan naših domova. Liječio sam bolesnu djecu, bolnički i ambulantno, te vršio sustavne preglede zdrave djece. Uspoređujući s Pulom, u pravilu su to bili teži bolesnici kojima je liječnička pomoć uistinu bila potrebna. Bolesnici nisu dolazili liječniku zbog banalnih razloga kao što je to često slučaj u našim gradskim sredinama. Djeca su bila i po nekoliko godina bez nadzora pedijatra ili ga uopće nisu ni vidjela. Imao sam osjećaj da tim ljudima uistinu pomažem, te da im je moja pomoć stvarno i potrebna. To me ispunjavalo posebnim zadovoljstvom. Takav osjećaj zadovoljstva nisam osjećao radeći kod kuće, u Puli. Većina djece bili su srednjobosanski Hrvati, a manjim dijelom to su bili i Muslimani. Nisam pravio nikakvu razliku među njima, kao ni ostali zdravstveni djelatnici. Za mene su to bili samo bolesnici kojima je trebala pomoć. Isti takav odnos imao sam i liječeći bolesnu djecu u Puli, u ratnim godinama 1990., 1991. i 1992. g. Među njima bilo je i izbjeglica, prognanika, Hrvata, Srba, Muslimana. Tada mi je bilo puno teže kontrolirati svoje osjećaje. U ovim prlikama, kada me ratni vihor na sreću nije izravno pogodio, to mi je bilo puno lakše. Ono što me posebno zadivilo, bio je odnos domaćeg medicinskog i pomoćnog osoblja (uglavnom domaći živalj) prema muslimanskim bolesnicima, njihovim roditeljima, dojučerašnjim mučiteljima, a sada gubitnicima. Naši su ljudi bili oprezni i suzdržani, ali dostojanstveni i korektni. Ratne strahote nisu zaboravili, ali nisu se osvećivali. Naprotiv, pomagali su slabijima, bolesnima, nemoćnima i siromašnima. Takvo ozračje me posebno nadahnjivalo i vraćalo mi vjeru u bolju budućnost. Uspješno smo odradili svoj jednomjesečni zadatak i vratili se zdravi i čitavi svojim kućama. Upoznali smo nove ljude i krajeve, stekli nove znance i prijatelje. Sažimajući svoj boravak u Bosni, mogu reći da mi je bilo posebno drago obavljati tu zadaću. Rado se i sada sjećam tih događaja, pri susretu sa svojim "ratnim" drugovima živo i s puno osjećaja prepričavamo zajedničke doživaljaje.

146

57. Dva događaja Iva Josipović Vojnić, 20. kolovoza do 15. rujna 1995. godine I. Iza akcije "Oluja", točno 20. kolovoza 1995. godine, javila sam se kao dragovoljac volonter u vrijeme svog godišnjeg odmora u općinu Vojnić tadašnjem povjereniku gosp. Dušku Čubri, kojeg prije nisam poznavala, kako bi mu pomogla u radu oko uspostave civilne vlasti. Stanje u općini bilo je vrlo teško, domicilno stanovništvo je napustilo svoje kuće, izuzev pokoje starije osobe i nekolicine invalida. Sve se još dimilo od proteklih ratnih operacija, nije bilo sigurno kretanje izvan glavnih prometnica. Spavalo se u vrećama za spavanje u robnoj kući. Po gradiću su bile ogromne količine smeća. Struje i vode nije bilo. Veliki broj izbjeglica iz Banjalučkog kraja je dovezen i raspoređivan u napuštene kuće. Trebalo je osigurati kakav takav život u mjestu. Osim vojnih vozila i par traktora drugog prijevoznog sredstava nije bilo, kao ni alata za čišćenje i odvoz smeća. Sve što sam ikada naučila i čula o funkcioniranju komunalnog sustava tada sam isprobala, za mene nezaboravno iskustvo (čišćenje grada, odvoz smeća, kontrola vode, mrtvozorstvo, ukop mrtvih, organizacija života u zajednici). Značajan posao je bio osiguranje zdravstvene zaštite pridošlog stanovništva kako bi se izbjegle epidemije. Civilna zaštita okupila je jedan broj starijih i invalidnih osoba srpske nacionalnosti te da su smješteni u društveni objekat "8. mart" u Kupljenskom. Za njih smo organizirali dostavu kruha, mlijeka, higijenskih potrepština, kao i razgovor o njihovim poteškoćama. Tada sam stekla povjerenje gospođe Petrović iz Petrove poljane, općina Vojnić (fotografija u privitku), koja je ostala sa svojom reterdiranom kćerkom, dok joj je muž bio odveden u zatvor gdje se utvrđivala njegova odgovornost u svezi ratnih događaja. Svakodnevno je gospođa dolazila do mene da sazna što joj je s mužem. Obećala sam joj da ću zvati zatvor i interesirati se o mužu, što sam i učinila. Ona me je gledala takvim zahvalnim pogledom kojeg nikada neću zaboraviti, a koji je bio ljepši od bilo kojeg dara. Isto tako sam uz gđu. Vlastu Ljepović, za svog boravka brinula o skupini retardiranih osoba smještenih u robnoj kući. II. Moj kolega s posla, dr. Marijan Drabik i ja smo u više navrata upućivali pomoć u lijekovima, sanitetskom materijalu i higijenskim potrepštinama domovima zdravlja i bolnicama u Bosni i Hercegovini pod nadzorom vojske BiH. Liječnici koji su dolazili po pomoć su nam ispričali da već uspotrebljavane zavoje ispiru na rijeci i ponovo s njima zavijaju ranjenike, pa sve što smo mogli i imali za dati od sanitetskih i higijenskih potrepština smo im davali. Da ne posjedujem zahvalu koju sam dobila 1992. godine, ne bih se više sjećala ni mjesta gdje smo to slali kao ni ljudi s kojima smo surađivali, a to nam tada nije ni bilo važno (u privitku umanjena zahvalnica kao dokument ovom iskazu).

147

58. Što ljudima daje snagu Štefanija Zatezalo Kao liječnik ginekolog provela sam pet tjedana u 1997. godini i tri tjedna u 1998. godini radeći na porođajnom odjelu hrvatske bolnice "dr. fra Mato Nikolić" u Novoj Biloj. U toku mog rada nije bilo ratnih operacija, ali rad bolnice se odvijao kao pod ratnim uvjetima. Posao liječnika uobičajen, što se struke tiče, ali u vrlo teškim uvjetima. Nakon 24 godine rada u ginekološkoj ambulanti ponovo sam čula plač djeteta nakon poroda. Što izdvojiti i opisati kao dobro djelo. To samo Bog zna. Da li sam uspjela pomoći nije na meni da prosuđujem, ali u jedno sam sigurna: da su ljudi Lašvanske doline pomogli meni, s njima sam ponovo učila da je život lijep, da se vrijedi boriti za njega, ali uz to sačuvati plemenitost. U sijećanju mi ostaju mnoge slike iz svakodnevnog života vezanog za rad u Bolnici, ali jedna posebno. Lijepom zelenom dolinom teče riječica i ujutro se stvara sumaglica oko crkvice samostana, koja se nalazi na uzvisini. Sva vrata crkve su otvorena jer se osjeća sparina. Jutarnja misa je u tijeku, a dolinom odzvanja tihi mrmor ljudskih glasova, koji se stapaju u molitvu što sam se približavala bliže rađaoni, koja se nalazi nasuprot crkve. U ljepoti trenutka spontano se postavlja pitanje i odgovor što ljudima daje snagu da stvaraju novi život nego postojanost njihove vjere u Boga i miran život u skladu sa prirodom. U vezi toga ostaju lijepa sjećanja na posjet samostanu Guča Gora i Kraljevoj Sutjesci, gdje život teče dalje u prelijepom skladu s prelijepim krajolikom.

148

59. Važno je Štefanija Zatezalo S obzirom na moja životna ubjeđenja, filozofiju mišljenja i shvatanja života, odgovorit ću Vam jednom pjesmom. Pokojnog pjesnika - laka mu zemlja - imao sam čast poznavati, družiti se s njim, a smatram i da sam mu bio prijatelj. Svojedobno je bio priznat najboljim dječijim pjesnikom. VAŽNO JE MOŽDA I TO DA ZNAMO ČOVJEK JE ŽELJAN TEK AKO ŽELI I AKO CIJELOG SEBE DAMO TEK ONDA MOŽEMO I MI BITI CIJELI SAZNAĆEMO TEK AKO KAŽEMO RIJEČI ISKRENE ISTOVJETNE I SAMO ONDA KAD I MI TRAŽIMO MOĆI ĆE NETKO I NAS DA SRETNE Miroslav-Mika Antić P.S. I ako bih se ponovno rodio, bio bih i radio isto.

149

60. U susjednoj kući Josip Adrinek U drugom svjetskom ratu živio sam na selu u Osekovu, općina Popovača, sa majkom i malim bratom Antunom. U susjednoj kući živjeli su jedna žena i njena kći, one su bile židovskog podrijetla. 1942. i 1943., pa nadalje bojali su se da će biti odvedeni u logor. Kćerka Mariša otišla je u partizane da se tako spasi, bila je takozvana terenka. Nekoliko puta je bila u opasnosti da je ustaše i Nijemci uhvate, pa smo je moja majka i ja skrivali u našoj kući više puta izlažući i sebe. Ona je preživjela rat, ali danas više nije živa, ima djecu u Osekovu i danas. 1943. ili 1943., streljani su usred sela troje ljudi, bio sam šokiran tim događajima. Jedan od streljanih je bio Ratkajac Mirko i njegova snaha Zora. Ostali su živi njegova supruga Kata i dvoje unučadi. Od njih je živ još unuk Milan Ratkajec, koji sada živi u Zagrebu. Njih smo čuvali u našoj kući, jer su se bojali biti u svom domu. Bilo je više puta da sam i ja bio u neposrednoj opasnosti po život. U Domovinskom ratu živio sam u Rijeci, pa nisam doživio neposrednu opasanost po sebe. Prilikom potresa u Skopju osjetio sam da mogu pomoći tako da dam svoju krv i tako sam dao mnogo puta znajući da to može nekoga spasiti, a meni ne škodi. Ne živim u rodnom mjestu od 1947. godine i izgubio sam vezu sa tamošnjim ljudima, mnogih više nema, ne mogu više nikog od tamo imenovati. Više nemam snage za pisanje, a imam toga mnogo još ispričati.

150

61. 33 života Dunja Dubravko Duić Kako započeti svjedočenje? Onome koji želi napisati svjedočenje – teško. Još je teže napisati istinu! Pisati o sebi a napisati tako da ne ispadne da se hvališ i sam sebi 'dižeš rep', jako je teško. No da je tome tako, dokaz je što sam svih ovih 14 godina šutio i što za ovu istinu zna nekoliko mojih istinskih prijatelja. Sudionici događaja koje ću opisati su Matija Mandić, Josip Pinjuh, Zlatko Borić, Ivan Jeger, Ante Damjanović, Branko Vukovarac, Ivica Janiškog vojnog zatvoraković, Pero Mlinarić i trideset trojica vukovarskih bojovnika. Ne, nisam skroman. Skromnost smatram vrlinom budala. Mislim da je prošlo dosta vremena od 'moga' vukovarskog rata, da su se stvari 'izdinstale', legle na svoje mjesto i zbog toga sam pristao napisati istinu o događaju iz niškog vojnog zatvora. … 18. studenoga 1991. g. zarobljen sam na vukovarskoj Mitnici. Nikada neću napisati 'pada grada', jer mi u Vukovaru nismo govorili o padu grada, nego o obnovi našega Vukovara, o ponovnom normalnom životu u gradu, Dunavu, šaranima o …Uvijek smo maštali da nam dođe naš Predsjednik dr. Franjo Tuđman! Da, rekao sam da ću pisati istinu. Dakle nakon zarobljavanja odveden sam u Sremsku Mitrovicu, zatim u Aleksinac i 24. ili 25. studenoga dovode nas u vojni zatvor u Niš. Tu daleko na jugu Srbije počinje naša Golgota. Ispitivanja, batine, mučenja, odvođenja – sve su to ispričane priče koje ne želim ponavljati, stoga ću napisati o dolasku djelatnika Međunarodnog crvenog križa. Slobodno mogu reći posjetu tih djelatnika, jer smatram i mišljenja sam da je to totalno neorganizirana međunarodna organizacija. Prvi takav posjet desio se sredinom prosinca 1991. godine. Žena koja miriše na šampon, žena koja je (kako mi Slavonci kažemo), nafrajkana i isto tako uredan mladi čovjek sa rinčicom u uhu. Nakon devet mjeseci borbi, nakon mjeseci nekupanja, ulazak ovakvih ljudi u našu ćeliju, bio je šok. Progovorila ja na 'tvrdom' engleskom, a on je prevodio. Govorila je kako se oni brinu za nas, kako znaju da smo tu, kako će napraviti sve da nam ovdje omoguće normalne uvjete za sužanjstvo, kako … Sada smo je gledali još blesavije. Ona jadna nije imala pojma u čiju je zemlju došla i tko je voda po srpskim logorima. Nekoliko starijih ljudi su joj postavljali pitanja o obiteljima, o našoj Hrvatskoj, o toliko bezveznih stvari koje mogu postavljati samo ljudi koji su stavljeni u logore i vide nekakav spas u toj namirisanoj ženi. Moja ekipa i ja smo šutjeli. Pratio sam ono što prevodilac prevodi i vidio da postavljena pitanja slaže u srpsku logiku, a isto tako njezine odgovore pokušava što ljepše 'dotjerati', tako da se mi još više zbunimo. Bio je maher, nema šta. Obećala je da će za par dana doći ponovno. Ispunila je obećanje. Da dolazi iz Crvenog križa, znali smo po tome što su od blagovaone napravili knjižnicu, poslagali po stolovima novine, stavili par kutija sa šahom i otvorili kantinu. Dakle, nama je tamo bilo dobro. Naravno, po njihovom. Njen dolazak je bio par dana prije Božića. Vani je padao snijeg, a kroz visoko postavljene prozore ćelije vidjeli smo samo vrane na krovovima okolnih zatvorskih zgrada. Iznenada su u ćeliju banuli vojni policajci i natjerali nas da legnemo na pod. Stara taktika. Odmah smo znali da se dešava nešto što ne smijemo vidjeti. Čuli smo korake i užurbanost na hodniku. Policajci su hodali po nama. Nakon par minuta se sve utišalo i vojska je iznenada izašla iz ćelije. Ja sam bio u ćeliji broj 4. Tražio sam da idem u kupatilo, koje je ujedno bilo i toalet. Za tako nešto si morao kucati da bi izašao na hodnik. Srbija je jedina zemlja u kojoj kucaš da bi izašao. U kupatilu sam doznao od jednog logoraša da su ljude iz ćelije br. 1. nekuda odveli. Ćelija je ostala prazna. Predvečer smo ćuli korake na hodniku. Moram napomenuti da smo mi u Nišu, morali stajati cijeli dan. Stajali smo sa rukama na leđima i glavom prema dolje – od 6. h. ujutro do 22. h. u noći. Odmarali smo se samo u vrijeme objeda.

151

Sada smo se namjestili u propisane poze i čekali. Vrata su se otvorila i u ćeliju je ušla ista ekipa Crvenog križa kao i prošli put. No ovog puta smo riješili nadmudriti prevodioca Jovana. Da, tako se zvao. Ljudima sam rekao da Jovana okruže u jednom kutu ćelije, a ja sam sa mojim prijateljima okružio gđicu iz Crvenog križa. Spustio sam je da čučne. Bila je uplašena. Kako je tek sada mirisala. Mislim da bih je i sada u sred Ženeve prepoznao po mirisu. Rekao sam joj da govorim engleski i da samo šuti jer nema puno vremena. Objasnio sam joj da su 33 čovjeka iz ćelije br. 1. odvedena. Razlog je bio neupisivanje na listu evidentiranih i vjerojatno poslije toga likvidacija. Tražio sam od nje da pita za te ljude i da natjera Srbe da ih vrate u ćeliju. Gledala me je u čudu. Rekao sam joj da ne smije govoriti o tome da netko zna engleski. Obećala je da neće reći. Nije rekla. Ljude su iste noći vratili i popisali. Za sve to vrijeme, dok ih nisu vratili u ćeliju, ja sam proživljavao teške trenutke. Bojao sam se da će me izdati. Da, jako sam se bojao. Danas su, Bogu hvala, ti ljudi živi a ja neizmjerno sretan zbog toga. Nisam samo sretan, nego i vrlo ponosan. Pa, rekao sam da nisam skroman. Danas živim na jednom dalekom jadranskom otoku (Malom Lošinju). Nemam ordenja, nemam limića sa trobojnicom. Hoću reći, nemam opterećenja. Vječno sam zahvalan mojoj mami Mariji i tati Anti što su me učili da su svi ljudi jednaki. Tako sam učio moju Dunju u Ivanu, moje dvije kćeri. Spavam snom pravednika i uvijek se prije spavanja sjetim molitve koju me moja baka Duička učila. Ide ovako: 'Anđele mili, čuvaru moj, danas i uvijek uzame stoj. Ruku mi pruži, vodi me i od svakoga zla brani me Ti'. Još mi je baka govorila 'Moraš znati, štogod Ti napravio ili radio – sve to netko odozgora vidi'. Sada kao da vjerujem mojoj baki. Možda, kada dođe na mene red, da idem orati nebeske njive, možda u nekom libru i tamo gore bude i moje ime zapisano. Eto, to je moje svjedočenje. Svjedočenje, kako su izašla trideset trojica prijatelja. Ljudi koji su zajedno samnom branili Vukovar, ljudi koji su branili grad i 'zidali' Hrvatsku. Mi smo je oslobodili, a na vama drugima je da je sada napravite da bude 'kako Bog zapovijeda'.

152

5. Konvoj Libertas (62 – 68)

Sadržaj:
Uvod __________________________________________________________ Svjedočenja: 62. Libertas _____________________________________________ 63. Mi smo tek tvar od koje građeni su snovi _____________________ 64. Bez časti se ne živi _______________________________________ 65. Slike i misli iz opkoljenog Dubrovnika _____________________ 66. Brodovi ____________________________________________ 67. Konvoji ____________________________________________ 68. Konvoj je krenuo _______________________________________

153

Uvod
Od rujna 1991. g. Jugoslavenska vojska je otvoreno i nemilosrdno napadala Dubrovnik iz zraka i mora, a pješadijom koju su slijedile pljačkaši osvajala prostor, istjerivala Hrvate, ubijala, palila, pljačkala i odvodila u logore. Dubrovnik nije imao nikakvu vojnu obranu. Iz dana u dan se povećavala opasnost pada pljačke i osvajanja Dubrovnika. Vršile su se i političke pripreme izmišljanjem nekakve nove 'Dubrovačke republike'. Kako pomoći Dubrovniku? Vojno nije bilo moguće, diplomacija nije djelovala. U Hrvatskom Narodnom Kazalištu u Zagrebu je održan protestni skup hrvatskih kulturnih radnika. Studenti iz Dubrovnika su štrajkali glađu. Sve bez reztultata. Tada je na inicijativu gđe. Branke Šeparović pokrenut 'Konvoj Libertas' koji je okupio značajan broj kulturnih radnika, liječnika i političara i brodom 'Slavija' prošao duž Jadrana. U Splitu se priključio i veliki broj ribarskih brodova – stvorena je flota koja je probila blokadu i ušla u Dubrovnik. Nakon njega išla su još dva Konvoja. U Dubrovnik nasljeđe dostojanstva, slobode, hrabrosti i vjere je pokrenuto. Formiran je Konvoj Libertas u Gradu, krenulo na okupirana područja, priređivalo koncerte, intelektualne tribine, crtalo, odlazilo i organiziralo na okupranim područjima. Dubrovnik je izdržao sva razaranja, pokušaje blokada, žene i djeca su odbile dalje odlaziti, prognanici su postali prognanici, branilo se ljudska preava svih bez razlike, lažne ponude su odbijene – Dubrovnik je izdržao i pobijedio u jednoj od najvećih mirotvornih i civilnih akcija.

154

Svjedočenja:

155

62. Libertas Katja Damjanović (Zagreb, studeni 1999. g.) Konvoj Libertas. Danas kad sjedim u toplom uredu uz bezbrojne mirise i boje jeseni na izmaku stoljeća, u mislima se sjećam one jeseni devedeset i prve i svega onoga što se dogadalo još od rujna i zadnjeg aviona iz Grada koji je sletio u Ljubljanu a ne u Zagreb. Te subote smo se Mirjana i ja vratile spomenutim avionom, dan iza zasvirala je ona čuvena sirena iza koje je avion probio zvučni zid predskazujući nešto novo, nešto strašno, dotad nedoživljeno. Telefon je u stanu zvonio dvije minute iza svake sirene, zovu moji, zovu iz Grada. Jeste li u skloništu, idete li, zašto niste pošle.... i tako skoro petnaest dana, pripremanje vode i zaliha iz butige, slušanje uputa s radia, noći prespavanih u skloništu i telefona iz Grada. 1 onda je telefon umukao, prestao zvonit. Zadnju sliku iz Grada poslala je TV Opuzen, slika Komolca u plamenu. Sve veze su prekinute. Dubrovnik je u okruženju. Radio se slabo i rijetko javlja, gospar Joško i nada u nešto novo, ali samo se čuju vijesti "...Konavle okupirane, zapaljene, Osojnik okupiran, izgorio, Pobrežje okupirano, Mokošica, Zaton Mali i Veliki, Orašac, Trsteno, Brsečine, Sdano sve do Bistrine, cijela Rijeka sve do Sustjepana, na Srđu su... " Osamnaest dana kako telefon nije zazvonio s vijestima iz Grada i mojih sedam izgubljenih kila. Kako je ta tehnika čudna stvar i razmazi nas. Prije par dana me gospodin Branko, koji je "kriv" za ovu moju napisanu priču, pitao što je bio moj motiv priključenja Konvoju. Opiši to, rek'o je. Napiši što te potaklo da se priključiš Konvoju. Motiv? Stvarno koji je bio moj motiv? Dodatni motiv nije mi trebo. Čim sam čula da se ide u Grad, morala sam otić, to je bilo jače od mene. Pa doli su moji i mama i tata i Marija i Antun i Antonija i nono i svi. Iz mog dnevnika o prvom konvoju Libertas ... "... ispraćaj Zagrepčana, Dubrovčana i svih ljudi dobre volje iz Zagreba bio je veličanstven. Masa ljudi od Cvjetnog trga, Preradovićeve i duž cijele Bogovićeve. Ljudi bezbroj, lica znana i neznana. U očima im očaj za Grad, vapaj za ljude iz Grada. Spontano mahanje, ruke u zraku polako, zatim sve snažnije i sve dalje, nama za sretan put. Hvala im. Neka nam dragi Bog i Majka Božija budu na pomoći, svima na ovom putešestviju. Krenuli smo prema izlazu iz Zagreba prema Sloveniji. Eto prilika za prvi put proći kroz meju. Da je razlog drugi i radovala bi se ovom putu. Slovenija je lijepa, divna je jesen u Sloveniji, sve je još tako zeleno i mirno i čisto. Golokud neobran, zemlja se obrađuje, ljudi žive skoro normalnim životom. I da cesta nije izgusjeničana od tenkova, nebi se ni reklo da je tu prije četiri mjeseca sedam dana bio pakao. Ah, kako je život kratak, nema čovjek kad razmišljati o prošlosti. Treba nastaviti, život ide dalje. Slušam vijesti, gospar Joško upravo javlja da je vojska na Zvekovici iznad Sv. Jakova na samo jedan km od Grada. Bože, hoćemo li ga zateći cijeloga, što će bit s mojima? Moramo. Gledam ljude oko sebe, svi se trude biti veseli, normalni. Ali kako, kako biti veseo i normalan u ovakvom trenutku. Oči nas sve izdaju, ogledala naših duša, i mene su izdale. Patnja? Bol? Suze. Dokle seže ljudska, ma ne ljudska, jer ovo što rade ne mogu biti i nisu ljudi, dokle seže "njihova" pamet? Što razmišljaju, ako znaju, kako? Što to znači? O čemu razmišljaju dok granatiraju moju kuću, naše kuće, Grad? O čemu razmišljaju dok granatiraju moje, naše, djecu i 156

gospare? Rijetke se vrste uništavaju medusobno, ljudska je jedna od njih. Kad Mi hoćemo živjeti Tu, nigdje drugdje, Tu, "oni" Nas ubijaju. Samo zato što hoćemo živjeti. Tu. Konvoj. Vraćam se mislima ponovo na njega. Granicu smo prošli bez problema, naši carinici pozdravljaju, osmijeh je na njihovim licima, ruka s dva prsta u zraku. Pobjeda? Pobjeda! Hvala carinicima iz smjene kada je prolazio I Konvoj Libertas za Grad. Međugranični prolaz i tzv. ničija zemlja i onda meja. Zaustavljanje. Plaćanje taksi i nakon pola sata nastavak puta kroz Sloveniju. Nadam se da ćemo doći u Rijeku do planiranih šest ura. Rijeka. Stigli smo oko sedam i po. Kasnimo zbog jednog sudara na meji s Hrvaškom pred Rijekom. Što napisati o Rijeci? I Riječani su divni. Ispratili su nas pjesmom, mahanjem i poželjeli nam sreću. Ukrcali smo se na brod, smjestila sam se u avio kabinu. Čekanje da brod krene u tom trenutku mi se učinilo najtežim, najnajdužim, mislila sam prespavat ću i onda još dan i onda smo uveče u Gružu. Moj Bože, idemo u Grad. Noć je protekla "veselo" po Zadar, pucali su po njemu, granatirali ga. Osjetila sam pristanak broda, negdje kroz san, a možda nismo ni pristali. U samu zoru ispratili su nas Vodičani sa svojim PB i manjim brodicam. Na buri, došli su nam dati podršku, svoje molitve za mir. Split. Splićani. Što napisati o tom malom velikom gradu i o judima iz tog grada, ukrcali se s nama na brod i krenuli s nama u pustolovinu zvanu zadanja dionica do Gruške luke. U Splitu su nam se pridružili i mnogi znani ljudi iz tadašnjeg javnog života i mnoge poznate face pjevači, glumci, književnici, novinari, liječnici. Kad se pribroje oni koji su s nama išli sve od Zagreba, postajali smo sve popularniji i popularniji brod, brod s najpoznatijim ljudima i s puno malih, i tako običnih, a tako hrabrih ljudi za kojima se vjerojatno, da ih sretnete u bilo kojem gradu, nebi ni okrenuli. Da, Split. Ljudi su rekli da je taj ispraćaj bio kao kad su Splićani dočekali svoje bile kad su osvojili neki veliki trofej. Hrvatske zastave, poruke: "Dubrovčani budite jači i od svojih zidina". Još Korčula na uru poponoća i onda Gruška luka. Korčula. Korčulani. Jednostavno, donijeli su na brod naranče i narančine, maslinovo ulje i ukrcali se i oni s nama i uputili prema Gradu. Četiri ure su ujutro i brod je napokon krenuo prema svom krajnjem cilju. Jutro je, šes i po ura, bura, na Slavijinoj najvišoj palubi što mi je bila dostupna, s Mljetom ispred mene. Prekrasna slika. U daljini Grebeni i Petka i Srđ. Skoro smo tu. U Gradu. U Gružu. Prekrasno. Mljet polako prolazi mimo nas. Iza nas bezbroj brodica. Približavamo se Jakljanu. Brod se zaustavlja i okreće za 180°. Izlazak sunca poviše Rijeke dubrovačke ostaje iza leđa. Ma što se dogada, idemo u Grad, a plovimo u krivom smjeru? Ne vjerujem svojim očima, sad već zamućenim od suza i bure. Tu smo u Mljetskom kanalu, par ura od cilja, ne možete sad okrenuti brod! Očaj! Očaj! Cijeli dan smo plutali u Mljetskom kanalu. Pregovori. Sada čuvene, a tad izrečene riječi. Pregovori. Vikanja. Naredbe. Ne slušamo mi valjda nekog crnogorskog teritorijalca? Spominje se Zelenika. Brod i brodice na meti su topovnjačama. Stojimo i dalje. Očaj živi. Nemoćnost. (I danas kad se sjetim toga dana još uvijek mi se čini jednako dug kakav je i tada bio). Došli su na brod, kako da ih nazovem, ne znam, neću ih ni zvat nikako, po naredbi pregledati brod i otkriti oružje ili što već.

157

U Mljetskom kanalu a svjetlosnu godinu udaljeni od Grada... ..." Ipak je sve dobro prošlo, krenuli smo sljedeće jutro. I došli u Gruž. Riva je bila puna ljudi, samo su se glave vidjele, još s palube sam tražila moje, i ugledala tatu. Susret je bio bez riječi. Ali osjećaj je i danas živ. Pogled pun prijekora "... kako si tako nešto ludo mogla učin i doć iz Zagreba... " i pun sreće "... kako te je lijepo viđet... ". Otišli smo iz gužve i krenuli prema hotelu "Lapad". Moji su bili u njemu. I onda dva dana i dvije noći priče, o bijegu pred četnicima s Pobrežja, po noći, o plaču ranjenika, o Beku i Amoru, o vožnji majsanom, o granatiranjima, o struji i vodi kojih nema, o pinici i hladnom gulašu iz konzerve punom masti... Drugi konvoj Libertas bio je drugačiji, prvim konvojem probijena je blokada Grada a drugim su se ljudi počeli vraćati u Grad. U prvom konvoju osjećala sam se kao pasivni promatrač u drugom sam bila aktivni sudionik Drugi konvoj bio je lakši i brži, iako je doček u Gradu bio strašniji. 1 izgorena luka u Gružu i granatiran hotel "Lapad" i placa u Gružu i puno toga drugoga i ljudi su bili drugačiji, ali ne bez duha. Grad. Stari Grad. Na Svetoga Nikolu devedeset i prve stavljen je crni pečat na Grad. Stradun pun pepela. Samo su zidovi stali i stršali onako u zrak, kuće izgubile svoju dušu i stale onako prazne. Pogled kroz vrata prema dole, sve crno, pogled kroz vrata prema nebu, sve je plavo, jasno. Ptice ponovo žive. Tu. U Starom Gradu.

158

63. Mi smo tek tvar od koje građeni su snovi Tom Durbešić Ovaj jadni bijeli list papira trebao bi u sebe da upije svu ružnoću mojih riječi, misli, strahotu... U sebe da upije ova čistoća i bjelina nevinost uzvitlanost mojih, i ne samo mojih, osjećaja. Ispričavam se ovom svetom, čistom i pitom listu papira, kao što se ispričavam i bijelom starom Dubrovniku, za stravičnost mojih izričaja. Ispričavam se jutru bijelom Dubrovnika, što se usuđujem dodirnuti davne uspomene, što ih budim u sebi zahrđalim zvekirom spavača. Riječ besmisao nekim čudom zla dobiva sada puni smisao. Riječ voljeti čarobnim štašićem zla, preobrazi se u bijes, prezir, ili... Ne usuđujem se ni napisati riječ koja mi u grlu grgolji... mržnja, osveta, PRAVDA... 31.10.1991. 14.12.1991. Dva puta sam bio u Dubrovniku. Dva datuma, dva obična datuma, ali... Prvi put u ovom ratu, kad je ovaj Grad, ta Arhimedova točka male zemlje Hrvatske, bio sa svih strana potpuno opkoljen, odrezan, prikovan u svoj mrak, sleđen, ponižen i uvrijeđen. Kad je "Konvoj I" brodom Slavija prvi probio blokadu. *** Dubrovnik, taj Polis, Grad - Kralj, bio je u krpama i dronjcima, začepljena oka i uha, izbezumljena lica. I to Grad, taj najmanji grad na svijetu, ali koji ima sve što imaju i najveće metropole svijeta. U ćeliji smrti, straha, jeze. Ta ćelija posta na taj način najznačajnijim gradom-homunkulusom, na ovoj suludoj kugli zemaljskoj. Dubrovnik, vikendica dragog Boga, kad je u svoj svojoj punoći ljepote, sjaja i ljetna sunca. Nikad nisam osjetio u dubokoj svojoj intimi takav osjećaj nemoći i bespomoćnosti kao kad sam hodao toga dana Stradunom, sa glumicom Veronikom Durbešić, svojom supatnicom, suputnicom, ulicama malim, Prijekom, kraj Sponze, Gradske kavane, zaboravljenim Kazalištem do Gundulićeve pijace... i dalje... *** U čemu je zapravo ljepota i divota toga znamenitog grada? Napisane su knjige o njemu, monografije, kamere su ovjekovječile taj kamen, ta zdanja, te mire, u čemu? A meni se otkrilo u taj čas da je on doista čudo tisućljetna duha, gdje je svaki čovjek u toj nepreglednoj koloni kroz Povijest ostavio trenutak svoga duha i duše, kao neke vrsti Epitafa. Otkrilo mi se tada da takvo jedno ljudsko djelo jest zapravo umjetničko djelo bezbroj ljudskih ruku, stvaralaštva, ljubavi i prkosa nasuprot kaosu oko njega. I kao svako umjetničko djelo oni iz sebe u svakom od nas posebno izvlači one najzapretenije asocijacije iz najtajnitijih intimnosti, izvlači sve ono što nigdje drugdje nikada ne bi izašlo na svjetlost vlastite svijesti, gotovo bih se usudio reći, spoznaje. Usudio bih se još reći da je to Svetost doživljaja za svakog slučajnog ili neslučajnog namjernika. Svetost. Ne rekoh slučajno ovu riječ koju vrlo rijetko upotrebljavam. Svetost je kao i ljepota, obećanje smisla. Nije slučajno da ovaj grad ima lik sveca za svoju zastavu. Svetog Vlaha.

159

Dubrovnik je taj dan za mene bio težak bolesnik na intenzivnoj njezi kojemu su prekinute dovodne žice. A okolo grada sa sviju strana sa Žarkovice, iz smjera Cavtata, Mokošice, s mora, kromanjarska i neandertalska krvožedna pasmina oboružana oružjem, izumom vrha civilizacije oružja, najmodernijim najsuvremenijim igračkama ubijanja. Kao kad bi čovjek pogledao s nekakvog oblaka Stari grad i Gruž i Lapad u tom monstruoznom okružju, morao bi vrisnuti do neba: "Zar je to moguće?". Taj, blago rečeno, neprijatelj, indiferentan je prema mrtvima jer stvara mrtve. Njemu su groblja profesija, on je tvornica grobova. On sve to čini kao da uživa, kao što uživa perverzno dijete dok zabada iglu u leptira, dok se taj leptir sve slabije batrga. To je nutrina toga mozga. Ljudi Europe morali bi shvatiti da se netko u njezinoj blizini prazne glave, mozga kamenog doba, usudio, najsuvremenijim izumom ljudske oružane sile, igrati se tim gradom kako i kad hoće. To više nije ni Kaligula. Ali taj Netko, polupijan ipak zna da poslije toga propada. *** Dubrovnik ne plovi i ne traži pustu hrid. On je zaključan, zatvoren. Ljudi Dubrovnika pitomi su ljudi, ali se vole akomodavat, trgovci su i lukavi, pa pustimo im da budu bar u miru lukavi, pustimo im da budu račundžije unutar mira, a ne da im kuršum sudi bez presude, iz hira jednog nacionalno razmaženog feudalca koja mora pokazati da je on Gazda. Mogu nas pokušati sve potamaniti, ali uvijek će ostati jedan, jer uvijek jedan ostaje, koji će sve to sve oglasiti dolazećima. Tog jednog nikad neće pogoditi, jer taj jedan je čitav ovaj mali narod, i ne mogu znati tko je taj Jedan. Međutim, rušeći Dubrovnik, oni više nemaju pravo ni na kazališnu umjetnost, nemaju pravo na Bitef, filozofiju, duhovitost; izgubili su sva humanistička prava, a mi smo sva u novom svjetlu dobili. Otišao sam u Dubrovnik, kao pojedinac, kao stari ministrant kazališta, u grad, u koji sam dolazio više od trideset godina, gdje sam se osjećao kraljem, kao svatko tko dođe i prođe Stradunom. Kroz taj Stradun prošetali su gotovo svi kraljevi svijeta, predsjednici država, pijanci i propalice, znameniti glazbenici i glumci, nobelovci književnosti i znanosti, prosjaci i kurve, prošetao je kroz taj Stradun, kroz to usko grlo od Pila do Ploča, gotovo pola čovječanstva, svatko je ostavio dašak svoga daha, duha i misli. Došao sam u Dubrovnik jer mi je bilo draže poginuti kao kralj u Dubrovniku nego kao štakor u Zagrebu. Ne bi mi bilo žao da sam kraj Orlanda pao. Dubrovnik je prvenstveno grad kazališta, Njarnjasa i svatko je na toj sceni tek trenutak i odlazi u zasluženi ili nezasluženi zaborav. Čuo sam u svojoj ludoj glavi riječi Držića, Gundulića, Ujevića, Shakespearea, Goldonija, Moliérea; "Ne boj se, nisi sam, ima i drugih nego ti..."; "Je li živ Bog, oli spi?", "Ti si zlato i kuća ti je zlato..." i mnogo riječi još, kao pljusak. A oni u okolišu pucaju i na te riječi i na taj Lovrijenac gdje na vrhu Hamletov štap zbori svijetu: "Biti ili ne biti". Bit će dvadeset godina što pisah: "Dubrovnik je dvor čovjeka. Slobodna čovjeka. Svatko se u njemu na jedan poseban, nenametljiv, nepretenciozan način osjeća dijelom neke čudesne svečanosti, koju pronalazi duboko u sebi kao znak svetosti svoje duše. Ovdje su postavljeni uvjeti slobode duha. Smislene slobode, slobode Svrhe, slobode Sklada, slobode Spokojstva, slobode Intimnosti. Kad čovjek dođe u ovaj grad - ličnost, ovaj Grad - jezika svoga, čudno, osjeti se vladarem. Svatko." Tako pisah prije dvadeset godina, a danas ovaj Kralj - grad, kralj je u krpama, krhotinama, prašini i bijesnim psima i vukovima oko sebe. Bljuju kojoti čelik i smrt. *** 160

Moje sjećanje na Yorickovu glavu na vrhu Lovrijenca, taj hir bogova, smisleniji je od bilo koje masovne kič parade, pa makar bila masovna kao u Pekingu. I eto, u to što kažemo običnim riječima - voljenje, divljenje, čudo, u to naše najintimnije pucaju. Priznajem i to je čudo. Ali čudo zla. Čudo trule krvi. Dva čuda svemira. Čudo ljepote i čudo zloće. I to sve na jedan mali Grad - Čudo. Čudno je još da čovjek u strašnim trenucima postaje nekako čist, jasan i sebi, a i drugi njemu. Strahota je kao bonaca. Do dna se sve jasno vidi. Pomislim, da je patnja Dubrovnika obznanila svijetu tragediju Hrvatske. S martirijem jedne male zemlje. S njezinim zlim dusima izvana i iznutra. Neka mi oproste drugi sveti gradovi na ovoj heretičkoj pomisli, ali Dubrovnik je bio ona čarobna kugla koja je obasjala cijelu ovu Hrvatsku u njezinoj stravičnoj patnji. Ipak se cijeli svijet na Dubrovnik trznuo u svojem fotelju. Pomislim da ni govori, ni politički, ni poetski, ni statistike, već jedan mali grad, Starac - Grad, Dječarac - Grad, ponižen i uvrijeđen svrnuo je svojom šutnjom pogled svijeta na čitavu ovu malu zemlju. Svatko je tada imao svoju ideju spasa! Velika je to misao, snažno htijenje i rijetki HELP! Vukovar je postao gradom kad ga više za svagda nije bilo. A Dubrovnik postaje Hrvatska, Hrvatska je Dubrovnik. Jer ovdje je izvorište i misli i duha i jezika ovog naroda. Ono što zovemo materinji jezik. Dubrovnik je apolitičan grad. U pravom i jedinom smislu te riječi. Kao more, kao Lovrijenac, kao Stradun, kao voda Onofrijeve česme, kao raj i pakao. Kao Povijest sama. Mi, ljudi ovog nakaznog i prokletog vremena, otrovani dnevnom politikom, zaraženi virusom ideologija to nikako da razumijemo. Dubrovnik, kao da poručuje, da je osnovna profesija čovjeka i njegov jedini poziv - živjeti život koji je dan zauvijek. Dubrovnik je taj simbol. I sad, kad je napadnut kao od daždevnjaka, instinktivno, intuitivno, svi su to osjetili i vrisnuli. Pa i ja. Jer je bit mog života razorena. I moja i svakog od nas i Dubrovčana i nedubrovčana širom svijeta. Pucali su u samo nebo, u samog Boga, koji Sam Sebe stvori u pravi čas. Pucali su u riječi, u Sunce. I to je smrtni Grijeh. Osmi. Novi i nadglasa svih sedam. 14.12.1991. Sedam dana poslije gnusnog bombardiranja i ubijanja po Dubrovniku. Prašina se još diže kao herojski dah zločina. Mrtve su neke pokopali u plastičnim vrećicama jer nije bilo sanduka. Po Dubrovniku, ono što je ostalo ljudi, izbezumljeno izgleda, dršćući od hladnoće, krmeljivih očiju, danima neoprani, gledaju kao lica s El Grecovih slika. Živi ljudi u predvorju pakla u trbuhu Europe. Grad po kojemu hodaju lica iz Beckettovih drama. Odjednom kao u snoviđenju, pred teatrom ugledah pokojnog starog Tonija Labaša, rekvizitera kazališta, sjajnog i mudrog gospodina, koji je poznavao kazalište i umjetnost scene mnogo bolje od mnogih znalaca. Sjedi on na kazališnoj stolici iz gledališta, pred vratima teatra 161

isto onako sa smiješkom, kao što me dočekao prije trideset godina kad sam dolazio u taj grad prvi put režirati u tom Globe-teatru. I prvo što je učinio, pozvao me je u svoju rekvizitarnicu da mi pokaže čime mogu raspolagati. Ta mala rekvizitarnica bila je u takvom redu na kakav nisam naišao nigdje osim još u Moskovskom teatru. Red čaša, šalica, svijećnjaka, noževa, mačeva, križeva itd. Kao u nekakvom čudnom muzeju. Ni truna prašine. Eto vidite taj red, taj sklad, taj duh, harmonije svijeta stvarao je i taj Dubrovnik kroz stoljeća. Možda je i sreća za njega što je umro prije nekoliko godina, jer sad bi doista zasigurno umro. Spominjem tog svog starog prijatelja, jer takvi sitni, nigdje zapamćeni ljudi, čine sok i sukus kazališta. A Dubrovnik je izraz Boga kazalištem. Dubrovnik je gluma svijeta, umjetnost svijeta, prije svega glazba svijeta, duh svijeta, i to čvrsto matarijalizovan za vječnost. Vječnost podrazumjeva i našu prolaznost. Za čovjeka, pojedinca, najkratkotrajnija je vječnost. Rekoh, Dubrovnik je Arhimedova točka Hrvatske i njezina vječnost. Zagreb je dvor vladara, Dubrovnik dvor umjetnika. Sada razoren, ali zauvijek dvor ljudskog izraza duha i duše malog moga naroda. Jedina politička trpeza ovdje je Pometova, jedina ekonomija "Ti si zlato i kuća ti je zlato i sve je zlato", "O lijepa, o slatka". I zvuk violine u dvoru, kako kaže Cioran - "Zvuk violine je škripa otvaranja rajskih vrata". I u ta vrata pucaju, u sjenu Labaša pucaju. Baciše slobodne ljude, u logor okružen zlom i čelikom. I još bih htio sebi protumačiti ovo zlo. Riječ zlo, zloća, zločin, netočne su mi, ne iskazuju ono što bih htio reći, tražim riječi adekvatnije ovoj zbilji. Zlo - zloća ova nad Hrvatskom, nad ljudima ovih pitomih gradova, sela, poljima, nad Dubrovnikom. Nije zlo samo u strahovitosti izvršenja djela, već u misli, u mozgu, u lubanji. Piliti čovjeka pilom nadvoje, skakati poput majamuna po potpuno razorenom gradu Vukovaru, gađati sa Žarkovice ljude kao na sajmišnom strelištu, izgladnjavati, mislim da je strahovito živjeti dalje s tim slikama učinjenim, s otimačinom, slikom spaljivanja. Ne, to nije ludilo, to je bolesna želja za vlašću. Kažu da je to sve neka "viša tajna politika", nešto što je isplanirano, iskombinirano, dogovoreno na nekim misterioznim mjestima, ali vraga, nema tu ničeg ni ispod ni iznad, nema tu u tim ljubanjama nikakve ideje, ni na dnu ni na vrhu ljestvice, ničeg tajnovitog, to je gola, zvjerska želja za vlašću i posjedovanjem. Čovjek želi da pronađe uvijek u svemu neki dublji, viši, smisleniji razlog, misao, ideju, ali badava, stvari su uvijek jednostavne i jasne. Žeđ za krvlju, ubijanjem i gramzivost. I glupost. Tupost. Volovsko oko. Život je postao beskrajno jeftin, ali do te mjere jeftin da je postao bogat. Svako dijete treba očuvati. Da su, recimo, danas u skloništu pobili mene i mojih jedanaest studenata režije, bila bi ubijena budućnost teatra za trideset idućih godina. Mislim da će smisao sreće promijeniti, misao u govoru, u politici, žurnalizmu, mora se promijeniti. Iz svega ovoga groznoga, mora se roditi jedna nova misao, koja će biti drugačija od ove moje, a i od one njihove. Bojim se da je ovo sve što govorim još jezik i metafora svijeta koji je razoren i koji više ne postoji. Morat će se roditi nova riječ za sve što se zbilo. Bojim se reći riječ patnja, jer ovo što nam se događa nešto je mnogo gore. Čak i beznačajna riječ izrečena danas u Dubrovniku dobiva značenje tragičnog. Dubrovnik, ta slika duha i duše naroda u okolišu zloduha - snaga je čovjekove duše. 162

Hrvatska (polovica stanovnika Pariza), ta mala zemlja, besanica je sna! Jer je država. A ja, samo riječ, riječi i prazan dlan, kao Lakrimarij. Ali, Dubrovnik je tajna, uza svu jasnoću i sklad. Poput tajne čovjeka, te blistave pogreške svemira, poput njegova života. Tajna. I to ostaje. Dubrovnik je ushit! Ushit iz očaja! Ushit uinat surovosti svijeta. On je vječno živa Yorickova lubanja u kojoj su danas, patnja, bol i suza, ali i običan ljudski ponos i gospodstvo. Bože, ako si stari Bog, Bog djetinjstva mog, prenesi cijelu ovu moju pitomu zemlju, kao na dlanu u neku zemlju mira, slobode i običnog mirnodopskog grijeha i ljepote. Oprosti nam, Bože, što ne bijasmo krivi... MI SMO TEK TVAR OD KOJE GRAĐENI SU SNOVI!

163

Dubrovniče stari znanče Gledam sjene nestalih gospara, a sad šeću druge buduće sjene vječnim Stradunom. Evo, baš sad gura Šekl još uvijek kolica stara, iza ugla nam se smiješe i Labaš i Katica i Martuči i Luce pod krunom zaborava. Ritam mi šepesa u miješavini živih i mrtvih sna i java. Lubanja moja stara azil je i skrovište prohujalih faca. Grade stari, Dubravo Yorikovih glava. Dubrovniče - časti naših i prosjaka i vlasteIe, lupeža i kazina, glumaca, lica Pometa, Lukše i Petrunjele, nježan si i surov kao u tvoj suton kraj Porporele - sveta bonaca. Ne obaziri se na me, pa ja sam tek izblijedjeli otisak stope od Pila do Ploča, od Male braće do Svetog Vlaha, i od Sponze do starinskih saloča. Što te briga što sam nježan prema tebi, do zadnjega svoga daha. Ti budi tvrd ko dosad, mudar, Iukav, i nazbilj i nahvao i svoj. Ako me đegod susretneš ne pozdravi me, što će ti to. Eto, tvoj Tom P.S. Bio si ranjen, teško, znam bio sam tu. I još se liječiš, znam i sada sam tu. 164

Tezoro će se opet naći Skupu, ne brini, nisu vječni asasini ni fakini. Ni dukati, ni cekini već Ti, Dubrovniče, ko na dlanu Boga, mlad si u svojoj starini. I ne osvrći se ni na koga. I basta!

165

64. Bez časti se ne živi Veronika Durbešić (Brod »Slavija«, 1. studenoga 1991.g.) Moj pohod Dubrovniku čin je čovjeka koji želi imati čist pogled na život, tamo sam išla na ishodište svoga poziva. Najveće bogatstvo našega života je život sam. Vodeći svoj osobni rat, pobijedila sam bolest. Rekli su - hrabra žena. Što sada činiti? Kada smo u središtu masakriranja, tjelesnog i duhovnog, zar sam sada manje hrabra? Zar je moguće da sam uzaludno ostala na životu? Zar je moguće da sam uzaludno prošla pakao? Smijem li se ponovno roditi, a ne dati u zalog svoj život? Bez časti se ne može živjeti. Shvatila sam da tuda patnja više boli od vlastite patnje. Ne može se iz tople sobe zuriti u stravične prizore maloga ekrana i solidarizirati se s patnicima. Ne može se mirno spavati, voljeti, govoriti stihove, piti vodu dok je drugi nemaju ni za lijek, štoviše piju iz kanalizacije. Smisao života je ljubav, vrh ljudskoga duha je sloboda. Glumica sam, umjetnica, ali sam duhom ratnik. Jednostavno, znala sam da moram biti na brodu Slavija, konvoju Libertas, konvoju otpora protiv demona, konvoju u nepoznato. Svi na brodu imali smo jedno srce kojim smo pokorili, zaprepastili i iznenadili izrode ljudskog duha. BITI SLOBODAN: Nisam vjerovala da se domovina, ta gruda moje Hrvatske, može toliko voljeti. U trenutku kad je bilo dati vlastiti život za spas tuđega osjetila sam da me je obasjalo sunce, dobila sam neizrecivu snagu, čak milinu, a što je najčudesnije znala sam - sada sam slobodna. Mislim da se i drugima dogodila ista stvar na brodu. Tada smo usprkos svim ultimatumima, riječima i mecima krenuli slobodni duhom hrvatskim morem do hrvatskog Dubrovnika. Otišla sam kao glumica u grad kazališta, htjela sam tim ljudima, gradu glumaca da dam snagu, vjeru da ćemo pobijediti, prisutnošću, riječju, pogledom, lijekovima, šibicama, baterijama, keksima, osmijehom, zagrljajem i poljupcem. Bila sam posljednja koja je vidjela Dubrovnik onakav kakva ga pamti cijeli svijet. Taj grad, grad izmučen kineskim mučilima koja izmisli otrovani mozak žedan i željan vlastite moći, ta horda polupijanih bijesnih desperadosa koji sebe nazivaju vojskom, mornaricom, perverzno se iživljavala mučenjem znajući ili ne znajući da im je tim činom ukinuto pravo da budu ljudi. HRVATSKA U MOLITVI I DOSTOJANSTVU: Čovjek, duh i duša, taj grad, ta književnost rođena u njemu uvijek je bila i bit će krštenje svakog književnika Hrvatske i hrvatskog umjetnika. Tamo sam išla na ishodište svoga poziva, kao materinskog jezika. Da, mogla sam poginuti, biti potopljena, ali morala sam vidjeti, osjetiti, pogladiti te ljude, prijatelje, taj grad, tu pozornicu svijeta, pozornicu vrha ljudske misli. Išla sam da spoznam i da mogu drugima reći ili bar kriknuti šaptom one Skupove riječi: »Je li Bog živ, oli spi?« U Katedrali dubrovačkoj, na misi koju je vodio biskup dubrovački i svi Dubrovčani i mi bili smo i biskupi i ministranti jedne velike mise duha i duše cijele Hrvatske u molitvi i dostojanstvu. Danas kad pucaju po toj duši, duhu i tijelu, danas kad razaraju brutalnije od 166

urođenika pod maskama i zastavom Jugoslavije i Velike Srbije, postaje jasno da se stvara i u nama svima a i u Europi misao o toj hordi: da su to zapravo trulost, bljutavost, gadost i ostatak velikog terora komunizma, staljinizma i primitivnog jednoumlja, čiji vrh, jedini izraz jest top, bomba i metak. Moj pohod Dubrovniku čin je žene između rođenja i smrti, čovjeka koji želi imati čist pogled na život, a to je umjetnost, koja je slučajno moj mali život, a ostalo kako bi rekao Hamlet Horaciju na onom Lovrjencu: »A ostalo je šutnja...« Moja šutnja je moja silna bojazan da bilo kojom riječi ne povrijedim njihovu patnju, njihovu tugu, njihovu bol.

167

65. Slike i misli iz opkoljenog Dubrovnika Fedor Šehović Strah? Što je to strah? Znanost bi rekla da je strah posljedica neke vrste ugroženosti pojedinca ili naroda. Strah nas izbezumljuje, ponizuje i uzgoljuje prikazujući nas drugima onakvim kakvim mi ne želimo. Strah je naša najteža kušnja, jer nas čini herojem ili kukavicom, značajnim ili beznačajnim, uzvisuje nas ili ruši. Najintenzivniji strah u nama je onaj proizašao iz opravdane bojazni za život i opstanak. No bez obzira na svoje izvorište, strah se sukladno karakteru pojedinca ili grupe, može podijeliti u dvije osnovne vrste: strah koji pomućuje naš razum i onaj što mu potiče bistrinu. …u prilikama u kojima jesmo najprirodniji je strah od straha. Dopustili su još jednom trajektu da uplovi u Grušku luku. Na tri mjesta u Gradu gdje se vrši upis za ukrcavanje na brod, vlada »sajgonska« atmosfera. Tisuće i tisuće ih je koji bi da napuste Grad, a brod ih može primiti određeni broj. … Prepoznajem medu svjetinom i mnoge svoje susjede, znance i prijatelje.. Jutros je Gruška luka opet mnoge podsjetila na amerikanske filmove o sajgonskom paklenom egzodusu. Nekog zubara, žena je pokušala prošvercati na brod u prtljažniku automobila. Bilo ih je, kažu, prerušenih u ženske narodne nošnje. … Malo iza podne dok još lijeva kiša, zove me prijatelj. Kaže da su oni postavili ultimatum, da je ono moguće, vrlo moguće. Skrivajući se od zalutala metka, silazim strmim stepeništem što se spušta na cestu poviše gradskog kupališta na Pločama. U susret mi ide mladić u uniformi… Prepoznajem u njemu malog Antu, zapravo čini mi se da sam ga, kao jučer susreo na ovim istim skalinima u kratkim pantalonama, razdragana, na čelu grupe vršnjaka - dječaka. Ali jasno vidim da to nije dječak Ante, već sasvim odrastao i zreo mladić. Već sam čuo da je došao iz Zagreba, usprkos blokadi, i doveo sa sobom grupu mladića da brane naš Grad. Danas je srijeda, 23. listopada. Dogodilo se ono u što mnogi nisu mogli povjerovati. Nekoliko granata pogodilo je dio Grada što ga zovemo zaštićenom gradskom jezgrom. Pojačana blokada luke. Po svemu sudeći najavljeni »Konvoj Libertas« koji je već stigao u Korčulu neće uploviti u Dubrovnik. Veselim se tom Konvoju kao i ostali, ali on, znam sigurno, nije ona naša bajka. Možda mu se najviše veselim zato što kažu da nam donose baterije za džepne lampe, svijeće i hranu... Počinjem osjećati tegobe življenja. Užasavam se nad činjenicom da se već tjednima ne perem i spavam u onome što cijeli dan i više od mjesec dana ne svlačim sa sebe. Noć i njene more... Armija ustrajava u blokadi luke i ne dopušta brodovima Konvoja Libertas da s Korčule krenu prema nama. Ne puca, ali je snažnije od svih eksplozija odjeknula vijest o ultimatumu neprijatelja da se Grad mora predati do 18 sati. … Groznica straha trese Grad... Danas je 31. listopada. Lijep je i sunčan dan kakav se samo poželjeti može za dobrodošlicu gostiju, naših prijatelja. Dirljiva je hrabrost tih ljudi koji se usuđuju prkositi sili. Ono što je polučila njihova odlučnost, nije samo plemeniti prkos, nego i činjenica da se nakon 168

duga vremena ne osjećamo kao u Varšavskom getu... Očekivao sam da ću osim Nedjeljka Fabrija dočekati bar desetak svojih kolega pisaca. Pitam ga zašto je tako sam, a on sliježe ramenima i duboko uzdiše. Možda mi htjede reći kako su pisci hrabriji na riječima nego li na djelu, ali čemu, sve mi je jasno... Konvoj se vraća, mnogo manje bučno nego li je došao, jer s okolnih brda čuju se smrtonosni rafali... Svi su otišli osim doktora Langa i dvojice njegovih prijatelja Prosolija i Čula, također Zagrepčana. Prepuna Slavija još nije isplovila iz Gruške luke, a Grad zamračen i pust, opet tako napadno podsjeća na Varšavski geto... Jučer, na ulazu s Pila u Grad, jedna mlađa žena teže je ozlijeđena snajperskim metkom sa Žarkovice. Nitko se više ne usuđuje ići Stradunom... Danas, u dogovoru s upravnim odborom Matice Hrvatske se svečano otvara Ured Konvoja Libertas. Kao član MH pridružujem se radu u Uredu. …Nagoviješteno je izlaženje lista koji će se zvati «Glas iz Dubrovnika«, a predstavnici kazališta i orkestra odlučuju obnoviti rad... Na onom sastanku u Uredu, jedan pragmatični građanin mi šapnu u uho podrugljivo: » Ovi umjetnici su ti pravi oriđinali. Ne razumijem zašto mu nisam nešto odbrusio, kao što ni sada ne znam, zašto do ovako kasno u noć, u mojim ušima, odzvanjaju riječi podrugljivog pragmatika... Istinska glad za čovječnim čini nas, u ovom svijetu kakav jest, smiješnim i nespretnim mjesečarima. Nije lako biti metom poruge plitka uma i niskih strasti. Treba izdržati silu nagona koji ne priznaje ništa osim sile. Svijet je ovaj toliko jasan, što je zacijelo najveća nesreća onih koji drugačije misle, koji slute druga rješenja i sanjaju nevidljive putove, koji ne prihvaćaju vladajuću istinu da postoji samo »jedno« i da ih samo zbog toga drže smiješnim, nespretnim mjesečarima. … Jutros nema nigdje kruha u Gradu. Grad sve više poprima izgled neke prethistorijske ljudske naseobine. Građani su po cijeli dan u lovu za hranom i vodom, baš kao naši pećinski preci. … Strah od gladi, od žeđi i od smrti vratio ih je tisuće godina unatrag.... Rat je zaista prilika da se ljudi međusobno dublje upoznaju. Zbunjuju nas mnoge nepoznate istine o drugima i sebi. … U tjeskobnom nemiru što nam ga donese ovaj bezumni rat, čini mi se da ne želimo ništa osim mira i spokojna sna. To je ono, što smo u većoj nevolji, to su naše želje sve skromnije, a raskorak između njih i mogućnosti sve manji, da bi na koncu shvatili kako nam u životu, zapravo, treba tako malo da budemo sretni…Već rekoh da svatko živ ima pravo na strah i kukavičluk. Ali, za Boga miloga, ne smijemo u tome pretjeravati i dopustiti da spuznemo ispod razine ljudskog dostojanstva. Usprkos paklenom bombardiranju doktor Lang je otišao u Mokošicu, proveo s građanima 48 sati u tom paklu i vratio se u Grad s hrpom dokaza o strahotama razaranja. Njegovo obraćanje građanima Dubrovnika preko radija možda će ostati kao školski primjer podizanja posrnula duha i vraćanja izgubljene samosvijesti naših građana... 169

Dopušteno je i trajektu »Slavija« da uplovi u Grušku luku. Dobar znak. Ali po Gradu se govori da je to vojna komanda učinila samo zato da bi evropski promatrači mogli napustiti Grad. Nemoguće da nas zaista napuštaju. Istina, ništa osobito nisu učinili da zaustave naše patnje, no ipak bilo nam je drago i lakše što su tu s nama... Na «Slaviju« se ukrcalo više od tri i pol tisuće ljudi. Među njima je mnogo mladića, a dva puta toliko ih se vratilo po odlasku broda. Očevici mi kažu da je tako nešto strašno nemoguće vidjeti ni na sekvencama poznatih američkih filmova o bijegu mase na kraju vijetnamskog rata... Duh Grada je obolio i posrće … Nekolicina nas što znamo donekle obuzdavati strah, što ne čekamo da nas pozove na djelovanje neka državna služba, nego vlastita savjest, povukao je (Lang) za sobom da prkosimo podjednako sili i ništavilu... U povodu dolaska visoke međunarodne komisije priredili smo izložbu dječjih crteža inspiriranih ratom. Gosti su oduševljeni, a malim muzičkim koncertom u atriju Franjevačkog samostana, veoma ugodno smo ih iznenadili. Bucove pjesme s dubrovačkim motivima i ambijent renesansnog klaustra morali su ih podsjetiti da se nalaze na mediteranu, u Evropi, kao kod svoje kuće... Danas, 25. studenog, na Boninovu sahranjujemo časnika HRM Sinišu Tkalca. Pucnjava u blizini je sve žešća. Nema nas puno na groblju. …Vidim puno grobova sa svježim vijencima. Pitam se kad će to umiranje prestati... Umoran sam, ali ne mogu usnuti prije nego li objasnim sebi zašto njihova mržnja ne izaziva u nama mržnju nego ljubav? Moji prijatelji to također primjećuju i u tom kao da vide našu veliku manjkavost u ovom bezobzirnom ratu. Da li su u pravu?...Tako neprijateljeva mržnja u nama pobuđuje ljubav, to nije znak neke pretjerane religioznosti koja olako prezire stvarnost, čvrsto se držeći svojih moralnih načela, već je često puta, zašto ne, i dokaz svjesnog nastojanja da se ne poistovjećujemo s mrziteljima. To je prirodan stav pojedinca ili naroda, zasnovan na dugoj tradiciji vjerovanja u jasna načela ljudskog ponašanja i čovjekove odgovornosti. A mržnja je odricanje svega što je čovjek postigao, pristajanje na bezumlje i zločin. … Danas je nedjelja, 1. prosinca, ili 62. dan kako smo u potpunoj blokadi, bez struje i vode. Zašto u ovom Gradu nema više Lukša, Ivana, Marka, Đela, Rastka, Zdenka, Maja, Berta, Danka, Raja, Nena, Andra, Maja i Srećka? … Oglašen je »Intelektualni forum Dubrovnik«. Pred prepunom salom građana, na pozornici Radničkog doma pojavljuju se znameniti suvremeni Francuzi: Jean d'Armesson i Andre Gluksman…. D'Armesson nam se obraća: »Ako sve te evropske institucije nisu u stanju spasiti Dubrovnik, onda njihovo postojanje nema nikakva smisla.« A filozof Andre Gluksman je još određeniji: »Ovo što se u vašoj domovini događa, neodoljivo me podsjeća na ono što sam davno vidio u Bijafri, Libanonu, Afganistanu, ili nedavno dok sam bio s iračkim Kurdima.«...Kouchner je opet s nama i opet nam je lakše. Ali, Milo mi govori o nekim čudnim napisima po novinama u vezi tog čovjeka.

170

Noć velikog praznika Hanuke. Noćas čekamo obećano svjetlo Hanuke da zasja u očima naše djece, da odagna more mraka: od kojeg strahuju. To je onaj isti strah od kojeg je drhtala djevojčica u mraku amsterdamskog potkrovlja i zvala se Ana Frank. Anin strah sada trese sve naše djevojčice… Hoće li svjetlost pobijediti mrak …Grad je opet veliki, kameni kip straha. … Lang predlaže da se Dubrovnik posluži primjerom Alama. Obznaniti da u Gradu ostanu samo oni koji ga žele braniti. Dok se pripremam da napustim kuću, pogled mi zastaje na kalendaru. Tek što shvatih da je danas petak…Čujem rasprskavajuću tanad … sa zebnjom mislim što će biti ako ti sa Žarkovice dođu na Srđ i sav taj ingeniozno zamišljeni rovovski sustav u Gradu postane ništavan...Grmljavina, strašna, zaglušujuća. …Ovo stvarno razaraju Grad...Poslije eksplozije čujem prskanje stakla na prozorima i kotrljanje krhotina razbijenih crijepova niz krovove kuća...Prva...druga...treća...devedesetosma!... Brojim detonacije od kojih osjećam bol u ušima.Mislim da je to tako strašno zbog odjeka u akustičnoj školjci Grada. Ritam grmljavine postaje brži. Zaglušniji. Ne mogu više brojiti. Ili sam se možda odviše uplašio od znakova pakla?... Odjednom drhtim od zime. Pijem votku da se zagrijem. Služila mi je kao gorivo za malo kuhalo…Slušam vijesti radio Zagreba, jer nikako da dobijem Dubrovnik. Ili su stanicu uništili, ili zauzeli. Ali začudo to me ne zanima. Želim vijesti o Vukovaru. Kao da i naša sudbina ovisi o njegovoj. Ili se tim vijestima radujem zbog novinara Glavaševića i kolegice mu Mirković? Kako ti momci znaju svoj posao! Kako nas uzbuđuju uvjerljivošću snage i veličine o kojoj govore! Koliko iz njihova govorenja zvući i naša nada! Kakvo zadivljujuće dostojanstvo!...Koliko je prošlo sati te paklenske pucnjave?... Još grmi i po svoj prilici sasvim blizu, pa se plamen svijeće gasi od udara detonacije, a ja zalegavši u mraku stvarno se radujem ludosti koju je neprijatelj konačno učinio. Čini mi se da sam se, otpočetka ove naše kataklizme, najviše pouzdavao u tu njihovu ludost. Jer, ako je svijetu zaista stalo do ovoga Grada, onda je ovo bezumno rušilaštvo i prejasan dokaz da se rušitelj mora zaustaviti... Negdje oko 18 sati netko je ili nešto prekinulo paklenu oluju nad Gradom. U međuvremenu požar u susjednoj palači se rasplamsava, …oluju ubilačkog željeza zamijenio je olujni sjeverac... Uspijevamo spriječiti prodor vatre u prostorije susjedne kuće. … Pozivamo vatrogasce. Oni odgovaraju da će doći po oglašavanju prestanka uzbune. Bože! - sjećam se londonskih vatrogasaca u II svjetskom ratu. Zar su nam zaista u svemu uspjeli prekinuti veze s Evropom?...Noć je na Širokoj ulici, kao u doba otvaranja festivala kad ulica treperi od uznemirena plamena starinskih baklji... Četri baklje, četri palače gore. Čovjek kraj mene vuče me, upozoravajući na opasnost od razbješnjela ognja što ga potpiruje orkanski sjeverac. …Idem dalje unakaženim ulicama...Koji užasni prizori. Plače mi se ali ne suzim. Susrećem lica sugrađana koja su nijema i užasnuta. Mimohodimo se kao u snu, onako usporeno, zatim nastavljamo tako mjesečarski bauljati opustošenim Gradom... Ja žurim na Peskariju …odakle se vide oni na Žarkovici. … stavljam dlanove kraj usta i kao da trubim, vičem koliko me grlo nosi: »Idioti!«...Ponavljam to još jednom i još snažnije. Prijatelj me gleda zabrinut. Misli da sam poludio i vidim da ga to ne začuđuje. Naglo ga grlim i blago rekoh: »Oprosti, pukao bih da to nisam učinio«...Već imam tekst za svoju kolumnu. Crni petak... Još nije oglašen prestanak uzbune i nema u Gradu vatrogasaca. Bura sve ljuće vijori pomahnitalim crvenim zastavama užarenih palača. … 171

Do kasno u noći ministar Rudolf obraća se preko radija Dubrovčanima. Uvjerljive riječi razbora, ohrabrenja i pouzdanja. Taj gospodin točno zna što u ovom času treba reći i što nam je vrijednije od kruha i vode. Divno je u ovakvim prilikama imati nekog kome se toliko vjeruje…. Noćas razmišljam o ovome, jer se sa mnom i mnogima meni sličnim, nešto čudno događa. Pred očima su mi slike mojih sugrađana, njihova lica koje je ogorčenje preobrazilo u masku šutljive i duboke mržnje, njihova nedjeljivost i stopljenost. Nikada ni u snu nisam pomišljao da bi moji sugrađani mogli tako jedinstveno i otvoreno, bez maske i straha, prezreti neprijatelja zato što im je Grad nemilosrdno ponizio, davši mu izgled silovane i izranjavljene ljepotice. … Valja dočekati kraj strašne kataklizme, i kad olujno more zla stiša se i smiri, duboko vjerujem da će se ovaj kontinent jedinstvene grube mase, lako vratiti sebi, biti ono što uvijek bijaše, a možda postane i raskošni arhipelag bezbrojnih osobnosti, kako to oduvijek želim... Napolju me dočekuje blještavo svjetlo jezičastih plamenova razgorjelih palača i zlokobni fijuk pomahnitala sjevernjaka... Jutros rano obilazim Grad. Koja pustoš! Spaljene kuće dogorijevaju. Preskačem gomile krhotina što su ih sručili na ulice bombardirani krovovi...Moram vidjeti što mi je s prijateljima, jesu li živi... Zima je u Uredu, skoro nepodnošljiv mraz, ali i s tim se mora živjeti, ako želimo opstati. Gledam eksponate stalne izložbe …Zaista čudesno. Oveća fotografija Gruške luke snimljena neposredno iza jednog od niza bombardiranja, sada je sva izrešetana šrapnelima bombi što su padale u neposrednoj blizini Ureda Konvoja, po Stradunu (Podsjeća me na ono uljano platno s Kristom na križu iz Stare Mokošce, kojega su »ponovo ubili« rafalom iz strojnice...). Uvijek se na koncu ispostavi da se ratovi dobijaju pameću, a ne oružjem. Oni narodi koji su imali više razumske nego li vojne snage, uspijevali su se održavati u neravnopravnim bitkama i ratovima samo zato jer su se pouzdavali u ono po čemu su bili snažni…. Naša umnost se očituje i u moći razlikovanja dobra od zla koji naizgled često imaju ista polazišta i namjere. Tek kasnije saznajemo da smo bili obmanuti i ispaštamo teške posljedice svojih zabluda…. Kopka me što su mnogi ljudi oko mene razočarani i mislim nepravedni spram vremena u kojemu žive i koje mi se uistinu čini našim i povijesnim... Snaga je u samopouzdanju koje nas čini hrabrim, učvršćuje i ubrzava naš korak k cilju, ali ona je i u našoj sumnjičavosti čak i prema onome što se općenito smatra odviše jasnim. U ovim, ratnim, prilikama, kad vlada strah od ugroženosti života, snaga čovjekova očituje se u njegovoj moći nadvladavanja vlastita nemira, u kojemu se često istopi i posljednji ostatak hrabrosti, tako neophodan za očuvanje ljudskog dostojanstva... I jutros na Badnji dan, uoči Božića, pucali su na Sustjepan. …Zahvaljujući nekolicini likovnih umjetnika Grad već od jutarnjih sati poprima praznički izgled. Grubi daščani pokrovi vrata i izloga na Stradunu oslikavaju se veselo i duhovito. Znakovi mira i poneke smiješne poruke onima što su razarali Grad... Božić je praznik kojemu najviše možemo zahvaliti što u sjećanju, za dugo, čuvamo uspomene iz djetinjstva. Božić su borovi koje uvijek i iznova s ljubavlju i zanosom kitimo. Božić su darovi koje stavljamo pod bor da bi se radovali oni kojima ih namjenismo. Božić je, kad se u našem Gradu, iza ponoći, oglase zvona svih crkava, a mi duboko vjerujemo da je to nenadmašna glazba što najavljuje silazak Božiji među nas, na Zemlju. Neka si nam dobro došao Svemogući Gospodine! Nikada kao danas nije toliko trebala tvoja nazočnost. Učini da shvatimo 172

Tvoje prisustvo u svemu … učini da si više tu s nama na Zemlji, nego li na Nebu i da te u ovom ratnom užasu lakše pronalazimo gledajući oko sebe, … Sve ono što nas razgaljuje, što nas veseli i našu dušu ispunja srećom i zadovoljstvom nazivamo užitkom. Užitak je kad se u mraku ratne svakodnevice očekuje svjetlo praznika, pa makar to bilo i blijedo prisjećanje na veličanstvenu raskoš vatrometa mirnog praznovanja. Svojom prirodom rat isključuje, onemogućuje, ili osiromašuje sve užitke, pa i oni koje pričinjavaju vlastite pobjede i poraz neprijatelja, nikada nisu bez zatamnjene strane što izaziva skrivenu, ali duboku gorčinu i tugu. Ljubav je vrhovni ljudski užitak i dok postoji čovjekova želja za njim, on će postojati kao ljudsko biće sa svim svojim milenijima sticanim osobitostima. Užitak je dar slobode, ali i prirodna potreba svekolika obnavljanja života, nešto što nam se pruža ili sami dajemo, jer da nije te uzajamnosti uživanja koju obično zovemo ljubavlju, svi izvori bi života presahli i ne bi se na ovoj Zemlji rađali cvjetovi, drveće, životinje i ljudi...

173

66. Brodovi Nedjeljko Fabrio Ministarstvo pomorstva Hrvatske dodijelilo je sudionicima konvoja «Libertas» posebno priznanje za njihovu hrabrost, odlučnost i spremnost da pomognu Dubrovniku. Govoreći u ime Odbora za organiziranje konvoja Nedjeljko Fabrio, predsjednik Društva hrvatskih književnika, naglasio je da se konvoj pretvorio u intelektualni hrvatski naboj koji se prenosio svim mjestima na putu od Zagreba do Dubrovnika. «Konvoj mora nastaviti 'plovidbu' kroz žita Slavonije za Vukovar», najavio je tada Fabrio.

Ime broda Slavija Krila Dubrovnika Krila Hvara Markan Delija Arbun I Plat Preko čamac 3 ST 349 Viganj Beretica Dalmatino Hlap Ribić Turist Vela Luka čamac 3 ST 350 Občoca Kapetan Luka Lav Mater Anka Sveti Nikola Rajko Stupica Tamaris Borac Silva Menula Alga Putnik Kalafat Rogač 174

Vlasnik Jadrolinija Atlas Atlas Kapetan Marko Karaman Branimir Trgo Stipe Jurin Frane Vidović Petar Arković Petar Tuđa Mate Drušković Mirko de Pol Tihomir Rakuljić Ante Beroš Tonči Novak Lovre Jerković Svjetan Botica Josip Luić Ivan Franičević Ivica Tomić Darko Nator Jerolim Nazor Igor Noval Ivica Antišić ? Vučetić Ante Botica Ante Pavlinovi Ivan Vuković Zoran Mihaljević Ante Franičević Pačermo Mohačjević Željko Klarić Ante Vuković

Artina Petrina Penelopa Monvi Dubac Meri Mali Zoran Maja Tri sestrice Tonči Balena Mimoza Gea Banja Otac Duje Kovren Leška Vrulja Naum 1 čamac 3 ST 290 Saturn Sagena Barakuda Orkan Mila Meri Torcida Naranča Srebreno Desto Jastreb Strelica Zlatopružac Dva brata Dražen Pajk Plješivac Jaglun Labud Sinji galeb Dalmatia Plavi Jadran Tribunj Altair Liburnija Mediteran

Pavle Arković Ante Ercegović Nikola Vuković Beriša grubiša Jure Rakulić Jure Rakulić Jure Rakulić Jure Rakulić Mladen Lovrinčević Ante Rakuljić Željko Jerkov Davor Tijanoć Špiro Naranča Špiro Naranča Jerolim Nazor Silvestar Vuković Ljubomir Rakuljić Josip Jakir Ivica Kužić Nikica Vukičević Ivo Vuković Ivo Vuković Jure Nazor Tomislav Ercegović Vlade Tomaš Vićenco Duić Zvonimir Naranča Robert Klarić Frane Cukrov Pašlp vela Janko Vela Miro Vela Mario Vela Dražen vela Ivo Vela Leo Vela Niko Vela Petar Vela Jozo Nola Tomislav Grubiša Ivan Urlić Tonči Rakuljić

175

67. Konvoji Branka Šeparović Branka Šeparović, novinar HTV, inicijator konvoja «Libertas», u pismu čitalaca «Vjesnika», reagirajući na dodjelu Plave vrpce Vjesnika, rekla je 1992. između ostalog: ...Prvi konvoj «Libertas» (potkraj listopada) u jeku ofenzive na Dubrovnik, prema opsjednutom Gradu iz kojeg građani bježe u opravdanom strahu od nadmoćnog neprijatelja, probio je blokadu... Drugi konvoj (sredinom prosinca) probudio je novi prkos ... i krenuo je prema Gradu na koji su upravo padale teške granate. Na glavnom brodu bilo je više od 600 povratnika, među kojima i tri trudnice, ljudi koji su se odlučili vratiti («Idemo dolje umrijeti, ako nam je suđeno», kako se od nekih hrabrih i odlučnih povratnika čulo). Treći je konvoj (početkom veljače 1992.) odnio za blagdan Sv. Vlaha stare crkvene barjake s obale i otoka, umjesto spaljenih barjaka Konavala, Župe i Dubrovačkog primorja. I ljude povratnike, i hranu, i drugo. Koliko je hrane unijeto u Grad, koliko drugih stvari potrebnih opsjednutom Gradu, koliko se ljudi vratilo u Grad? Koliko je hrabrih ljudi sudjelovalo u tom tri puta ponovljenom i uvijek uspješnom nizu više od stotinu malih brodova, predvođenih uvijek velikim putničkim brodom, osmatrani zlikovačkim okom i teškom naoružanjem na samo podno Mokošice, već i pod Visom i Lastovom i cijelim putem pred Dubrovnikom, uvijek hrabro prkoseći, kao grupa, kao Hrvatska ukrcana u stotine malih brodova, prkosna, hrabra, odlučna, uvjerena u pravednost pothvata. Rekli smo – idemo na Dubrovnik, da bismo pošli na Vukovar, put od kojeg nismo odustali ... ... Sve se to zbilo u pravom zbiljskom ratu, svi ti brodovi bili su nenaoružani. Oni su ostvarili vezu s opsjednutim Gradom, ponovili je. Konvoj je nosio u Grad od dječjih igračaka i ostalih potrepština, svježe ribe koje su ribari lovili i pod četničkim cijevima s Mokošice... Ne zaboravite da je svijet putem više stotina novinara primio vijest o konvoju. Konvoj su ispratile tisuće građana Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita, Korčule, Visa i Lastova, i što je najvažnije, tisuće zaplašenih i ugroženih Dubrovčana. Mjerodavni general Tus i admiral Letica rekli su da je konvoj bio odlučujući za moralni prokret na južnoj bojišnici.»

176

68. Konvoj je krenuo Nedjeljko Fabrio Bila je subota 26. listopada 1991. godine kada me telefonom nazvala gđa Branka Šeparović i pozvala me, tajanstveno uvijeno, na važan dogovor u Ministarstvo pomorstva koji da će se održati sutradan prije podne. Spomenula je putovanje u Dubrovnik, na što sam ja odmah pristao i ne znajući što je zapravo posrijedi; od onih sam naime Hrvata koji nisu Dubrovčani po rođenju (prvi put vidio sam Dubrovnik tek na maturalnom putovanju riječkih gimnazijalaca u kasno proljeće 1955. godine) nego samo Dubrovčanin po vokaciji: ja sam Dubrovčanin samouk, ako se tako može kazati. I još nešto, vrlo važno: ne dijeleći (kadšto za hrvatski stvar porazan) trijumfalizam mirotvorstva nove hrvatske vlasti, ja sam se usudio još 27. rujna o.g. u Cankarjevu domu u Ljubljani, na tribini «Hrvatski književnik u ratu», kao predsjednik Društva hrvatskih književnika upozoriti; «Ta hip, dragi naši slovenski prijatelji, pisatelji in bratje, imamo dve prošnji: da bi nam z javnimi pozivi pomagali braniti Dubrovnik pred skorajšnjim naletom četniških tolp. Namreč, medtem ko vam to pripovedujem, v hribih nad Dubrovnikom čaka kar 12.500 četnikov, pripravljenih da bodo zasedli in porušili Dubrovnik, zibelko hrvaške umetnosti (...)» ('Delo', Ljubljana,3.X 1991). Eto zato sam odlučio ići u Dubrovnik, onako in bianco. Na nejasni telefonski poziv. Jedan od organizatora budućeg konvoja 'Libertas' Nenad Starc kazat će: «Ideja o konvoju rodila se onako, na kavi, prošle subote u Zagrebu. Najprije se sjetila Mirjana Rakela, Dubrovkinja, novinarka. Onda smo se obratili ministarstvima. Konkretan oblik ideja je počela dobivati s podrškom Ministarstva pomorstva i podrškom ministra Davorina Rudolfa i Zvonimira Šeparovića. Ovako brzo ništa se nije moglo bolje napraviti (…)» ('Slobodna Dalmacija', Split, 2. XI 1991). A to što se tako 'brzo napravilo' i dobro napravilo dogovoreno je u nedjelju, 27. listopada 1991. u Ministarstvu pomorstva, na rečenom dogovoru. Bili su nazočni ministar pomorstva Davorin Rudolf i ministar pravosuđa Bosiljko Mišetić, dr Slobodan Lang. Kirurg dr Petar Nola, odvjetnik dr Žurić, gospođe Mirjana Rakela i Branka Šeparović, još poneko i ja. … U jednom trenutku našeg sastanka, ja sam međutim predložio da se konvoj 'za povratak Dubrovčana u Dubrovnik', kako smo ga počeli službeno nazivati, pretvori u svehrvatsku kulturnu i znanstvenu manifestaciju podrške Dubrovniku i podrške stoljetnom hrvatstvu Dubrovnika. Ideju je, zdušno, prihvatio dr Slobodan Lang, kao uostalom i svi nazočni. Odlučeno je da konvoj krene, autobusima, iz Zagreba do Rijeke, već sutradan, u ponedeljak, 28. listopada 1991. u 13 sati, gdje će se odmah, ukrcati na brod 'Slavija I' koji će, potom ukrcavati tijekom plovidbe sve nove i nove sudionike konvoja da bi, probivši vojnu, političku i informatičku blokadu, uplovio u luku Gruž. Uistinu ne vjerujem da je ikoji konvoj ikada organiziran u tako kratkom vremenskom roku. … Po završetku sastanka, dr Lang i ja sastavili smo Proglas koji je, prvi put, pročitan na Radio-Zagrebu u 16 sati, a potom na HTV-u obznanjen u 17 sati. Tekst Proglasa glasi: «Građani grada Dubrovnika, građani Republike Hrvatske! Svi Hrvati i svi dobri ljudi svijeta! U osvajačkom ratu koji Republika Srbija vodi protiv Republike Hrvatske kucnuo je 177

presudni čas za krunu svih hrvatskih gradova – za Dubrovnik. Okupacijsko armijsko-četničke snage prisiljavaju Dubrovčane na izgon iz Grada, traže skidanje domovinskog, hrvatskog barjaka. Kroz cijelu povijest Dubrovnik je svima davao, svim vjerama, svim narodima, svim ljudima. Dubrovnik je grad ljudskih prava. Vrijeme je da vratimo dug Dubrovniku. Više niti jedan Dubrovčanin ne smije napustiti Dubrovnik. Svi Dubrovčani neka se vrate u Dubrovnik. Svi Hrvati i svi dobri ljudi od danas su Dubrovčani. Krećemo svi za Dubrovnik. Konvoj povratka za Dubrovnik kreće brodovima 'Jadrolinije' iz Splita u utorak, 29. listopada u 18 iz splitske luke. Polazak iz Zagreba je u ponedeljak u 13 saqti ispred Hotela Dubrovnik. Na put se kreće autobusima i osobnim automobilima (…) Brod iz Rijeke prema Splitu polazi u ponedeljak 28. listopada u 18 sati. Konvoju 'Za povratak Dubrovčana u Dubrovnik' priključit će se više stotina ribarskih brodica. Ovom prigodom pozivamo sve vlasnika i zapovjednike brodova da se priključe konvoju (…)'. Nesređenost redoslijeda datuma u ovom Proglasu najbolje pokazuje u kolikoj je on hitnji i uzbuđenju sročen. Na završetku sastanka u Ministarstvu pomorstva još je zaključeno da se ja obratim javnosti i, kao predsjednik Društva hrvatskih književnika, pozovem intelektualce da se priključe konvoju. Uz pomoć urednice na HTV-u Branke Šeparović to sam i učinio u prvom večernjem TV-dnevniku ovim riječima: «Akademici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čelnici Matice hrvatske i svih znanstvenih i umjetničkih društava, oci duhovnici svih vjero ispovijesti, posebice kršćanskih, muslimanske i židovske, sveučilišni profesori i suradnici najviših znanstvenih institucija, vodeći liječnici, odvjetnici i povjesničari, prvaci hrvatskoga glumišta, ugledni hrvatski književnici, vodeći operni i filmski umjetnici, skladatelji i filozofi, prijatelji Dubrovnika! Obraćam vam se kao ratni predsjednik Društva hrvatskih književnika i kao član Odbora za povratak Dubrovčana u Dubrovnik; obraćam vam se sa zamolbom Odbora da se u ovom prijelomnom, presudnom i tragičnom trenutku dubrovačke i hrvatske povijesti odazovete našem pozivu i priključite pomorskom konvoju koji kreće u Dubrovnik. Punih osam stotina godina Srbija priželjkuje Dubrovnik, sve je dosadašnje imperijalne i lopovske ratove što ih je vodila za Dubrovnik izgubila, sada se nalazi na 2 kilometra udaljenosti od Grada, ultimativno traži skidanje hrvatskih državnih barjaka koje, posprdno naziva stranačkim zastavama. Armijsko-četnička okupacijska soldačija traži predaju Grada. Uglednici hrvatske kulture, znanosti i umjetnosti! Sudbina hrvatskoga Dubrovnika sada još jedino ovisi o našoj hrabrosti i odlučnosti da se, stoički i nenaoružani, morskim putem vratimo u sveti grad hrvatske i europske misli i srca. Na tom neizvjesnom putu utječemo se zagovoru Svetoga Vlahe» U ponedjeljak 28. listopada u 13 sati, u četiri autobusa koje nam je na raspolaganje stavio predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine grada Zagreba, mr. Mladen Vedriš, iz Zagreba je (ali preko Ljubljane!) na Rijeku krenuo 141 putnik sudionik konvoja 'Libertas'.

178

6. Spasimo život (69 – 76)

Sadržaj:
Uvod __________________________________________________________ Svjedočenja: 69. Doktore treba pomoći ljudima ____________________________ 70. Rođenje ______________________________________________ 71. Pa hajde ti sada budi pametan ______________________ 72. Osmijeh bez izraza ________________________________________ 73. Djed iz Perne ______________________________________________ 74. Toyota Hillux 9LI ________________________________________ 75. Baka Miljka ______________________________________________ 76. Počinje i povratak ________________________________________

i

pomozi

179

Uvod
Ljeto 1995. g., Hrvatska je bila neuporedivo jača nego 1991. g., značajan dio zemlje obranjen, država priznata, prognanici zbrinuti a vojska sve jača. Ipak još uvijek je vrlo značajan dio države bio odvojen a Hrvati stanovnici etički istjerani. Sa srpske strane uopće se nije obaziralo na jačanje Hrvatske, a mirovni pokušaji prognanika ('Blokada') ignorirani. Međunarodni predstavnici su predložili za Srbe izuzetno povoljan prijedlog, ali onu su i to odbili. Postalo je jasno zašto kad je u ofenzivi na nebranjene zaštičene zone u istočnoj Bosni proveden genocid Bošnjaka i etničko čišćenje, a zone naseljene preseljenim Srbima iz Sarajeva i priključene Republici srpskoj. Srpski napad na Bihać pokazao je namjeru da se isto provede i u zapadnoj Bosni. Zato je sve odbijeno. Krajem srpnja neposredno je pretila pasnost novog genocida u Bihaću. Međunarodne snage su pokazale i u Rwandi (1994) i neposredno u Srebrenici (1995) da nisu sposobne ni spremne sprečiti pa niti zaustaviti genocid. Sami stanovnici Bihaća i V. korpus armije BiH, su bili preslabi da se sami obrane. Od Hrvatske je ovisilo što će učiniti. Pokrenuta je 'Oluja' i u nekoliko dana slomljen svaki vojni otpor. Nastupio je međutim ono što smo na našem iskustvu nazvali 'socijalni slom'. Na¸cijelom prostoru došlo je zbog odsustva civilnih vlasti i zbog toga do disfunkcije ključnih službi i sigurnosti. Istovremeno je organizirano i odvođenje srpskih civila iz Hrvatske, a ostali su samo napušteni starci. Više od 20,000 bošnjaka iz Velike Kladuše je prešlo u Hrvatsku. Prognan je i veliki broj Hrvata iz Republike Srpske i Srbije. U jednom trenutku na oslobođenom području se nalazilo samo 3 % predratnog stanovništva. U takvim okolnostima Hrvatske i evropske, međunarodni i hrvatski Crveni križ, su zajedno pokrenuli akciju 'Spasimo život' spašavanja i pomoći napuštenom staračkom stanovništvu. Uspješno je proveden i povratak kući Bošnjačkog stanovništva iz Velike Kladuše. Ova iskustva su prikazana, ali su nedovoljno poznata i u Hrvatskoj i u svijetu. Socijalni kolaps se dogodio i u New Orleansu nakon prirodne oluje 'Katarina' , deset godina nakon 'Oluje' i akcije 'Spasimo život', šteta što se naše iskustvo nije ni ponudilo ni koristilo. Mogli smo pomoći.

180

Svjedočenja:

181

69. Doktore treba pomoći ljudima Slobodan Lang Šestoga kolovoza 1995. godine ujutro stigli smo u Pakovo Selo. Tamo je bio UN Crossing point. Za vrijeme blokade prognanika ovdje sam stajao s njima a oni su mi, gledajući brda, prstom pokazivali govoreći: "Tamo je moje selo". Bili su već tri godine prognani. Pokraj UN - kontrolne točke tada se nije moglo proći a nitko im nije pružio ruku s druge strane. Sada je UN točka stajala sama i napuštena. Našao sam dnevnik Muhthar Alije iz Kenije. On je došao iz Afrike da bi u Hrvatskoj pokušao zaustaviti stradanje i omogućiti povratak. I osobno se suočavao s teškoćama. Na prvome mjestu je osjećao da nije prihvaćen jer je Afrikanac. Kritizirao je Francuze zbog rasizma, smetao ga je snijeg i loše ekonomsko stanje. Smatrao je da se predstavnici UN-a previše familiziraju sa Srbima što ove potiče na tvrdoglavost u pregovorima. Zajedno s ovim dnevnikom afričkog vojnika mira, susreo sam prve Hrvate koji su se vraćali kući. U Drnišu sam prisustvovao podjeli hrane, posjetio hrvatska sela i našao zapuštene i uplašene hrvatske starce. Kod fra Ante u crkvi bio je ranjeni Krist a u Otavicama, zapušteno i usamljeno, stajao je mauzolej Ivana Meštrovića. Zajedno s Berijem ušao sam unutra unatoč upozorenju da je minirano. Grane su pokrivale visoke stepenice i hodali smo pažljivo, korak po korak. Pred mauzolejom, poput čuvara, stajao je još jedan ranjeni Krist. Cijeli prostor unutar mauzoleja bio je prljav, a spomenici većim dijelom očuvani, uz izvjesna oštećenja, čini mi se, čekićem. U kripti su otvarani lijesovi. Krenuli smo dalje za Knin i tamo odmah otišli u bolnicu. Šef saniteta je bio Jozo, kojega sam duže vrijeme poznavao (vodio je bolnicu u Lici). Zatekao sam srpske liječnike (dr. Jejina) koji su odbili napustiti pacijente. Nešto paravojnika i većinu napuštenih staraca ležalo je po krevetima. Nakon bolnice otišao sam navečer u UNCRO bazu gdje je bilo nekoliko stotina ljudi koji su se ovdje sakrili i tražili da odu iz Hrvatske. Sama baza bila je bivša kasarna JNA, iz koje su dozvolili napad na kilometrima udaljeno hrvatsko selo Potkonje 1. svibnja 1991. g. Mi smo upravo formirali Odbor za ljudska prava, tražili mir, mogućnost da djeca idu u školu, a da se bolesni liječe. Tada je paravojna grupa naoružana mitraljezima i puškama napala 137 Hrvata većinom žena, djece i staraca i istjerala ih iz njihovih domova. Otišao sam na spavanje na klupu u bolnicu. 7. kolovoza ujutro posjetio sam generala Čermaka, a poslie toga dočekao Akashija koji je došao helikopterom. Odmah sam ga upozorio na potrebu da se bolnica prilagodi za napuštene starce. Zajedno s generalom Čermakom otišli smo u UNCRO bazu. Tri su pacijenta već pet dana bila bez dijalize. Trudna žena bila je pred porodom. Bojali su se otići u hrvatsku bolnicu jer "tko zna što će im učiniti Hrvati". Upozorio sam UN zapovjednike da će krivično odgovarati ako se ovim ljudima nešto dogodi. Tada su izvršili pritisak i ljudi su odvedeni u bolnicu u Šibenik. Stvorena je još jedna obitelj. Rođena je mala Anka. Otac, Damir Mijakovac je Srbin a majka Hrvatica. On je umjetnički fotograf i u proljeće 1997.g., imao je veliku izložbu u Splitu a usred Knina je ponovno otvorio svoju radnju.

182

Ženu i djecu doktora Jejine uspio sam nagovoriti da ne razdvajaju obitelj i da se vrate kući. Sam sam ih odvezao. Nagovorio sam i sestru Dobrić i još 30-tak ljudi. Razgovor s okupljenim nesretnim ljudima trajao je tri sata. Nagovarao sam im da ostanu, da ne dozvole da budu zatvoreni, da će biti teško, ali da ništa nije gore nego napustiti vlastiti dom. Većina njih je cijelo vrijeme plakala. Neki su me poslušali, većina nije. Nakon logora, prvi put sam prošao gradom. U jednoj od kuća našli smo staroga profesora hrvatskog jezika i dugogodišnjeg dopisnika "Slobodne Dalmacije". Vrata stana su mu bila širom otvorena a ovaj osamdesetgodišnji starac sjedio je sam za stolom. Netko ga je udario po glavi i na licu mu je bila sasušena krv. Teško je komunicirao. Odveli smo ga u bolnicu. Nekoliko dana kasnije je umro. Predvečer smo otišli u Potkonje. Na ulazu sam susreo gimnazijalca iz 1991. godine koji je, onih pola sata prije napada 1991., bio dopredsjednik Odbora za ljudska prava i student u Zagrebu. Nakon što je istjeran, bio je četiri godine ratnik. Nije studirao. Dočekao me riječima: "Doktore, treba pomoći ljudima".

183

70. Rođenje Slobodan Lang Nakon Knina žurili smo u Vojnić. Tamo su mi bili prijatelji. Sestra Nena i ostali. Godinama sam vodio studente u bolnicu na Petovoj gori. Iz generacije u generaciju trebalo je poticati na razmišljanje da treba, prije svega, biti čovjek i da zdravstveni radnik. Bez obzira na uvjete, uvijek može pomoći. U Vojnić smo Beri i ja stigli poslijepodne, nekoliko dana poslije "Oluje" i odmah smo otišli u zgradu Međunarodnog komiteta Crvenog križa (ICRC). Bila je na brdu i iz nje se vidio cijeli grad. Mjesto je bilo prazno, bez civila, dijelom srušeno, ali uglavnom očuvano. Prisutna je bila samo Hrvatska vojska. Pred velikom robnom kućom sa staklima kao ogledalima stajao je konj i ogledao se. Tako je ostao stajati danima. Otišao sam među sakupljene i preostale ljude u Crvenom križu. Tražio sam sestru Nenu. Rekli su mi da je ovdje, ali da je otišla po vodu. Počeo sam razgovarati i smirivati ljude. Bojali su se. I najvažnije im je bilo da ih netko hoće čuti i da se izgovori jedna obična jednostavna riječ koja budi nadu u obnovu ljudske svakodnevnice i normalnog života. Počeli su me snažno prihvaćati i tražili su da odem u susjednu kuću gdje leže ljudi. Bili su uglavnom starci. Jedan bračni par, on je imao 94 godine i bio je nepokretan, a ona 87 godina. Gledao me iz dubine svojih uvučenih očiju i bez riječi postavljao pitanje: "Imaju li ljudi, kao što sam ja, u ovakvim trenucima pravo na pažnju, vrijeme i pomoć". Tada sam prvi put ugledao Dušanku Lončar. Bila je trudna. Sjedila je na drvenoj solici, mala sitna ženica u visokoj trudnoći. Gledala je pred sebe na cijeli Vojnić. I u njoj sam istodobno vidio i kraj i početak. Prišao sam joj i pitao tko je. Gotovo da nije željela govoriti. Na polju pred nama bila je mala lijepa kuća koju su ona i njen Milan sagradili da bi dočekali ovo dijete u njoj i imali obitelj. Osam godina su to željeli, osam godina se liječila zbog sterilnosti, a sada je sve bilo na rubu. Ostali su u Vojniću, prihvativši i vjerujući u poziv Predsjednika Republike. Nju je zateklo oslobođenje pri kraju osmog mjeseca trudnoće. Milan je odveden u Karlovac i nije znala ništa o njemu i je li uopće živ a kuća je čekala prazna, smrt ili život. Nije imala volje razgovarati, a ni ja joj nisam imao što reći. Trebalo je djelovati. Zvao sam Berija i krenuli smo za Karlovac. Tamo smo otišli u policiju, a poslije toga u lokalni zatvor. Milan je već prošao ispitivanja i dobio sam dozvolu da ga odvedemo kući. Susret njih dvoje jedan je od velikih trenutaka ljudske sreće. Pozvao sam ih da odu svojoj kući i pripreme dom za dijete. Otišli smo zajedno. Nekoliko idućih dana glavnu sam pažnju posvetio izbjeglicama iz Velike Kladuše u Kupljenskom. Bilo ih je oko 25 tisuća. Jedini istinski građanski rat tijekom ovih sukoba Bošnjak protiv Bošnjaka, Musliman protiv Muslimana.

184

Kada smo ponovno posjetili Lončare bilo je prevečerje, oni su uredili svoj dom, ali se Dušanka nije osjećala dobro. Uplašio sam se - što ako joj bude loše, napunila je osmi mjesec trudnoće, ovdje vlada policijski sat, nema liječnika. S druge strane, ako je odvedemo u bolnicu u Karlovac, a nema razloga, ne možemo je više vratiti natrag. Što činiti? Odlučio sam se za Karlovac. Odveli smo je oko 21 sat i ostavili na porodiljskom odjelu. Dva sljedeća dana stalno smo bili u Kupljenskom. Zatim sam nazvao bolnicu da pitam što je bilo. "Zar ne znate?" - pitao me liječnik. "Ne" - rekoh. "Jedan sat nakon što ste je doveli, počela je krvariti. Da ste došli kasnije, ne bi ostala živa. Učinili smo carski rez. Dijete je u inkubatoru a ona na intenzivnoj njezi. Vidjet ćemo...". Molio sam da ih vidim i uspio sam ih oboje vidjeti kroz staklo. Trebalo se nadati, moliti i vjerovati. Svaki dan sam pitao i nakon tjedan dana rekli su mi da je dobro, da će oboje preživjeti. Osjetio sam zahvalnost i liječnicima i Bogu, bilo je to istinsko partnerstvo za dobro. Posjetio sam ih. Majka i sin bili su zajedno. Za neko vrijeme vratili su se Milanu u Vojnić. Cijela obitelj bila je zajedno u svom domu. Nakon kratkog vremena, pridružila im se i baka. Postala je to kuća života, u njoj su se okupljali i preostali Srbi i Hrvati koji su došli iz Banja Luke i hrvatski vojnici. Pobijedio je život.

185

71. Pa hajde ti sada budi pametan i pomozi Bosiljko Domazet U kninskoj bolnici sredinom siječnja nalazimo 56 ljudi a voditeljica je sestra Štefanija iz Doma umirovljenika Zadar. U Centru za socijalni rad Knina, kako nam kaže njegov ravnatelj Tomislav Ćurko radi pet osoba, iako imaju dopuštenje o zapošljavanju devet djelatnika. Knin otprije rata nikada nije imao više od pet-šest starih ljudi smještenih u Dom. Prema riječima gospodina Ćurka, ovdje nikada nije bilo problema skrbiti o starim ljudima. U Kninu i okolici popisano je 1.750 starih i napuštenih ljudi, a prema Crvenom križu, kaže nam Biserka Čulina, ima ih vjerojatno i više. Dom umirovljenika koji funkcionira u kninskoj bolnici, započeo je smještanjem ljudi 18. prosinca 1995. godine. U Centru za socijalni rad naglašavaju problem nedostatka informatičke opreme i još radnika. Mnogi koji bi trebali biti smješteni u Dom neće ići, radije ostaju kod svojih kuća, a teren je teško dostupan za redovite obilaske. U Kninu je ipak započela radom većina komunalnih službi. Zanimljivo je kako 27 bivših korisnika socijalne skrbi otprije rata i dalje dobivaju pomoć zahvaljujući sačuvanoj evidenciji i činjenici da su sadašnji djelatnici Centra za socijalni rad iz ovoga kraja i ranije su radili u socijalnoj službi. U Kninu je ostalo 1.515 obitelji s nešto preko 2.100 članova, od toga 179 Hrvata i 1.952 Srba. Potom smo otišli u selo Gornji Radljevac, točnije u zaselak Dragišići. Tamo smo se penjali gotovo dva sata i zatekli troje staraca: Stanu, Ilinku i Dušana. Pred ulazom u kuću jedne od starica vidi se oderana kokoš, za dušnik obješena na kuku ispred ulaza. Onda starica iz toga krvavoga klupka otkine pokoji komad za hranu, kažu da vatru rijetko lože, jer onda dođu pljačkaši. Jako su se obradovali dvjema štrucama kruha, a starac prvim cigaretama. Dotada je dimio iz ničega umotanog u novinski papir. Na povratku su nam pokazali Cupkovića most, najveći viadukt u bivšoj Jugoslaviji, poznat i po tome što dijeli Liku i Dalmaciju. Stižemo u selo Plavno. Ovdje živi Đuro Grmuša s majkom, dočekuje nas očito pripit i govori mi: uzmi papir i zapiši što sam sve imao! Prije toga: natočio nam je male čašice rakije "žute ko' dukat". Zapisujem, dok Đuro govori zagledan u majku koja leži na krevetu: 13 krava, četiri konja, tri teleta, 14 svinja, 50 ovaca, 300 kokoši, 30 zečeva. Ostala mu sada samo jedna krava, nastavlja, i upravo su jutros 11. siječnja 1996. g., bila sedmorica policajaca najaviti kako će mu i tu uzeti. Ja ću s rakijom lako, zaključuje Đuro Grmuša i gleda me izbuljenih očiju, ali majci treba mlijeka pa hajde ti sada budi pametan i pomozi! Dolje niže od njihove kuće u nečijem podrumu snažno šiklja mlaz vode i već je donji dio kuće poplavljen, a u sredini prostorije stoji velika škrinja. Selo Plavno je kažu vodoplavno, ovdje ljudi imaju vodovod na temelju prirodnog pada iz gornjih izvora i uvijek ima vode. Crkva u Plavnom čitava je i otvorena, sve su svete knjige i relikvije unutra na mjestu, čak i svijeće i sitnice za obavljanje molitve. U plavnom rade talijanski humanitarci iz jedne katoličke udruge, dijele odjeću i obuću, nešto hrane, pomažu starcima u pripremi drva za ogrijev.

186

Malo dalje u selu su tri žene: Jeka Rusić, rođena 1928., Milica Bursać, godište 1911., i još jedna Milica Bursać, nešto mlađa, rođena 1931. godine. Potonjoj su muža Petra ubili pred očima, ima brata Branka u Zagrebu i sina Todu na Rijeci. Kaže: "Meni je draže ovdje gdje sam uzrasla i svoju snagu izgubila". U obližnjem selu Radljevac Donji ostalo je 15 osoba. U sumrak prilazimo pored male skupine starih ljudi, upravo je u tijeku raspodjela humanitarne pomoći. Sve je poslagano u male hrpice na podu, uglavnom šibice i svijeće, nešto riže i neka konzerva bez oznaka.

187

72. Osmijeh bez izraza Irena Barišić Biti u programu akcije "Spasimo živote" znači vrlo često željeti imati moć čarolije koja razbija tamnu stranu realnosti. Naprijed je razumljiva potreba - pomoći - a pozadi nerazumljiva patnja i bol. Djeda Mihajlo - 75 godišnjak, invalid, nez nogu, sam, potpuno sam, sjedio je u hladnome već snijegom pokrivenom dvorištu, pokupavajući doći do bunara s vodom. U potpuno nepuštenom dijelu sela, bespomoćan, nepomično je promatrao auto CK i nas koji smo mu se približavali. Imao je osmijeh koji ništa nije izražavao. I prije nego što sam uspjela bilo što reći počeo je govoriti o tome kako su ga svi napustili, kako ovdje nema nikoga, o stoci koja je uginula jer se on nije mogao brinuti o njoj, o gladi, žeđi, bolesti..., o tome ako mu ne pomognemo, da će se do jutra sigurno ubiti. Govorio je uporno, strpljivo, sigurno i ja sam znala da je pred nama nevina žrtva i živi zatvorenik nepravde. U kući je vladao nered, mješavina neugodnih mirisa, ostaci hrane koji se ne probavljaju i dah smrti koji mi se uvlačio u nosnice, usta... Toga časa okrenula sam se i gotovo dala sigurno obećanje da ćemo se vratiti još istog dana i negdje ga smjestiti. Imala sam više nego siguran osjećaj da mi nije vjerovao. Vozili smo se cijeli dan, zvali ured Federacije u Zagrebu, kontaktirali Ministarstvo socijalne skrbi, Dom umirovljenika u Petrinji, tražili odobrenja i konačno krenuli natrag po djeda Mihajla. Bio je već sumrak, sjedio je na podu sobe i kad nas je pogledao, kao da je imao fosforne oči. Unijela sam svijeće, oblačili smo ga i u isto vrijeme, u meni se budila snaga života i plašila me tama moguće smrti da ga nismo pronašli. Zajedno, u zagrijanom autu, napuštajući sjenke ovog tužnog sela tražila sam svjetlo Doma umirovljenika, ljude, sobu, krevet, žlicu, koja je značila jedan duži ili kraći, ali dostojanstveni život napuštenog dede Mihajla. Dok smo se pozdravljali u hodniku Doma, njegov stisak ruke bio je odnos snaga između pojedinaca, bio je posljedica odnosa života i smrti. "Deda Mihajlo" bio je moj prvi i jedan od najdublje prožetih momenata spašavanja života.

188

73. Djed iz Perne Vesna Vulić Kako sad napisati priču, izdvojiti jednu od mnogih, kada se svakodnevno nalazim pod "udarom" mnogobrojnih priča koje još uvijek traju. Kako hodati po žici, balansirajući između cinizma i patetike i koječega još. Svakodnevno živjeti između Zagreba i nekih meni donedavno nepoznatih krajeva, toliko blizu a toliko daleko. Poput voajera promatrati tragove nečijih sudbina surovo predanih na "znanje i ravnanje". I kako svakodnevno prolaziti pored zgarišta, posvuda razbacanih nekome dragih sitnica, pohabanih od udara vremena. Prolaziti kroz krhotine ogoljelih intima. Kako ostati suzdržan (i samo profesionalac) susrećući se s pogledima izgladnjelih pasa, podvijenih repova i velikih toplih očiju koji, iako preplašeni, bježe k ljudima jer pamte i bolja vremena. Godišnja doba se mijenjaju. Dani se redaju istim kalendarskim tijekom. Iz zgarišta niču mladice, ljudi se polako vraćaju. Neka imena blijede, ali lica ostaju, ona se urezuju poput križeva. Pamtim poneke rečenice. Fragmente. Jednom će netko poslije nas složiti sliku. Djeca će u školi učiti činjenice. Ali bol? Hoće li im i njoj pričati? Znam da proživljena od strane stvarnih likova ne blijedi. U njihovim kućama satovi stoje. Otkucava između redova u pismima koja ponekad pišem njihovim dragima koji su otišli. I pitam se je li moguće ostati samo posrednik riječi u tužnim spletovima. Hvala ti, sudbino, prema meni si blagonaklona, dala si mi značku Crvenog križa - težnju ljudskosti!? I nisi mi pokazala kako je probdjeti noć potpuno sam u avetinjskom selu, sam s uspomenama. Ne znam kako je kad si nemoćan, star bez volje i nade. Dani prolaze ali se ne razlikuju, nemaš s kim progovoriti, kome stisnuti ruku, susresti pogled. Kad neću ili ne želim, ne mogu, ja ne mislim na glad, hladnoću, tamu, jezu, neprestano prisutnu u kostima i šuljajući strah koji se prikrada. Ne mislim na smrad gangrena, na kokoške koje kljucaju trupla mrtvih krava. Kad neću, ja se jednostavno isključim. Ili ipak? Želim se sjećati njihove boli zbog svih onih lica urezanih poput križeva. Zamišljam da sam ja djed S.B. iz Perne, kojega nema više. Rođen sam 1906. Sada je zima 1995. g., i ne znam koji je dan a koga i briga. Sjedim sam. Gluh sam. Umoran. U nosnicama osjećam miris dima, paljevine prijašnjih ratova, sjećam se majke. Kažu ovaj rat je gotov, valjda, meni je treći. Sinovi su otišli, unuci s njima. Kći me posjećuje kad može. Teško se živi. Ne želim otići k njoj u Ogulin. Umrijet ću u ovoj kući. Dosta je bilo. Slike se redaju, neki lijepi trenuci, ponekad se vraćam daleko u djetinjstvo. Pa neke godišnjice, djeca, unuci, žena, prijatelji, pijanstva i toliko toga. A sad, gdje su? Djeca, unuci su daleko, na različitim krajevima. Umoran sam. Kako im pomoći? Kako ja ikome mogu pomoći? Vrata se otvaraju, ali ja nikoga ne očekujem. Ime djeda S.B. bilo je na listi, osnovni podaci - star, gluh, sam živi, adresa, sitno tiskana slova. Našli smo selo na karti, detalje se baš nije imalo koga pitati.

189

Ulazna vrata. Kucam. Nitko ne odgovara. Vičem. Znam, piše da je gluh, ali tako mi je lakše odagnati nelagodu. Otvaram, zadržavam dah. Uski hodnik, ponovo vrata, soba je prazna, po podu razbacane stvari. Osjećam miris dima. Je li će biti mrtav kao i djed kojega smo našli mrtvog moga prvog radnog dana u operaciji "Spasimo Živote"? Još jedna vrata. I evo ga. Olakšanje. Na krevetu sjedi starčić, gleda u prazno, ne reagira, a vidi me. Izgleda mi poput dječaka. U sobi je prilično zadimljeno, peć je stara. Pored njega je drvena stolica, na njoj su komadi kruha i izmrvljenoga duhana. Gledam ga. Vičem mu na uho, tek nakon nekog vremena bezvoljno odmahuje rukom. Gledam ga. Pogled nam se susreće. Velike, bistre, svijetle oči, blage. Bol. Osjećam je, ne znam je li njegova, je li moja imaginativna, ali znam da je prisutna i ljudska. Stišćem mu ruku. Uzvraća mi stisak. Uzimam papir i pišem mu da sam iz Hrvatskoga crvenoga križa. Čita, miče polako usnama, drhtavim glasom. Pita me kako se zovem. Napišem odgovor. Ponudim ga cigaretom. Polako pali. Priča mi tko je. Uglavnom je vezan za krevet, teško se kreće. Priča. Držimo se za ruku. Odgovaram mu na pitanja ispisujući velika slova na papiru. Slovkajući čita. I kako sad prepričati priču a ne zaći u patetiku ili cinizam? Činjenice, tako je lakše! Djed S.B. je umro. Upoznali smo mu kasnije i kći i zeta, dolazili bi uglavnom vikendom i oni su nam ostavljali pisane poruke. Brinuli su o njemu, ali djed S.B. nije želio poći k njima. Nije želio ni da ga mi smjestimo u dom. Donosili smo mu hranu, novine, lijekove, cipele. Pričao mi je. Bio je mudar i beskrajno drag. Zavolio me je (i ja njega), možda je dijelom zamišljao i svoje unuke. Znao se ponekad i nasmijati i šaliti. Ali svaki puta kad sam odlazila, njegove bistre oči bile su vlažne, i pitanje: "Kada ćeš opet doći?". Tijekom operacije "Spasimo Živote" mnogima smo doista spasili živote, o tome postoje podaci i statistika. Ima puno priča, možda potresnijih, drastičnijih i tužnijih od ove. Mnogih koji su potpuno sami. Djedu S. nismo spasili život, ali on to doista nije ni želio, bio je star i to je bio njegov izbor. Ali znam, makar zvučalo prepotentno, djedu je mnogo značio svaki naš posjet. Osjetiš li tu bol, pričaj o njoj, jer jedino ona ne potiskuje ljudskost i iz nje niču mladice. Ljubav.

190

74. Toyota Hillux 9LI Tonči Gerner Nebo se spojilo u zeleni oblak Kadine Glavice između vremena i prostora kako se meni činilo toga puta... hoćemo li ga pronaći, i u kakvom stanju?!?? Tisuće glupih pitanja i crnih slutnji. Toyota Hillux s oznakom Međunarodne federacije Crvenoga križa i Crvenoga polumjeseca ritmično je brujao kroz korito već nabujaloga potoka koji je trebao predstavljati put... Baš mi se danas ne vozi, samo da ne stane ovdje i na ekranu pamćenja pojavi se slika mijenjanja probušene gume, hladnoća i vlaga se pojačaše, stresem se i brzo pojačam grijanje, prmjenim kazetu i odagnam crne misli... Kako Santana dobro zvuči u ovoj zabiti, koliko sunca, vedrine, ritma, volje za životom... "Black Magic Woman". Bože, kako je ovo moćno, sve se mijenjalo kao na traci, čak i strogi izraz lica moje kolegice omekšao je u prvim stidljivim zrakama sunca koje se probijalo kroz tamno sivozeleni zastor, navješćujući pobjedu sinova i kćeri svjetlosti nad tamom. Sad više nema sumnje, naći ćemo ga, moramo. Osjećao sam da je to gotova stvar da smo na pravom putu. Mali neugledni kućerak visio je u zraku ispred mog pogleda, dok je put obilazio brdašce gubeći se u novom oblaku zelene izmaglice koja se očito još borila za prevlast. Stao sam, više nagonski, nestvarni prizori mijenjali su se filmskom brzinom i konačno kućerak na brdu zasjao je poput zlatne dijademe, okupan čistom svjetlošću nepobjedivoga sunca, pokrenuo sam se i osjetio život tamo gore, našli smo, pa ovo je kao u priči... Tiho smo napustili terenac penjući se s nadom i uzbuđenjem. Što ćemo zateći? Neka čudna snaga vukla nas je gore i zaista, u dovratku, izložen suncu, sjedio je starac, nepokretan, bez riječi, živ?!? Tišina je bila najprije toliko gusta da smo zastali, zatim se zaledilo i nitko nije progovarao, ni danas ne razumijem taj muk, tu neizvjesnost tako naglo i iznenada. Ipak sam znao, to je on I.T. iz Kadine Glavice. Treba pomoć svaku moguću. I.T., mučen i ponižavan, izgubljen i nestvaran. Samo patnja i bol mogla se osjetiti u tim očima koje su se otvorile na tren, očima koje su očito više puta umrle i vraćale se. Riječi koje smo izgovarali zvučale su mi jadno, isprazno, naspram veličanstvene pobjede iskre života koja je tinjala u tome izmučenom, ali još uvijek čvrstom starcu, pomalo i zbunjenom dolaskom dvoje stranaca tako iznenada, tako nečujno i još u takvome danu. Vjerujem da je i njemu sve bilo nestvarno. Stali smo, opet tišina, promatrali smo se, brzo sam reagirao, nisam dozvolio da opet zatvori oči. Ponudio sam mu cigaretu, pomalo nesigurno, paleći svoju, trgnuo se, kao da sam uhvatio bljesak sjećanja, ne tako davno izgubljeno doba... Ne hvala, više ne, više nije važno... ništa više nije važno... zateklo me, on govori, on je živ. Zaista govori, bio sam zbunjen, ne znam kako se Ljubica osjećala, pružio mi je ruku, ruku koju nikada neću zaboraviti!!! Pogledaj, promrmljao je tiho, pogledaj dobro, tu su nekad bile ruke, pogledaj što su napravili... Gledao sam te ruke, osakaćene ali zarasle u nekom čudnom prkosu, u njima je još bilo snage, život se tu još nije ugasio, moramo, moramo ga probuditi, pokrenuti, zvonilo mi je u ušima, uz sav očaj i bespomoćnost uspio sam se srediti. Ne daj se, Ivane, nagore je prošlo, začuo sam sebe nekako s distance... pogledaj, gotovo je, tvoje muke su prošle i sunce je na našoj strani... nasmješio se neodređeno, pa ipak u tom osmjehu osjetio sam iskru novoga ozračja, vjeru u to kako još nije gotovo, ne za njega. Neizmjerna je bila moja radost kad smo ga sljedeći put posjetili vidjevši ga kako nas gleda s vedrim osmjehom i voljom da nas ugosti kao prvi domaćin u svome skromnom domu koji je ovaj put zasjao novom čistoćom i vedrinom, svjedočeći o probuđenome životu i proljeću što je kucalo na pragu (1996.), tako stvarno da se moglo dirati.

191

Znaš Tonči, nikoga ne mrzim, ne tražim osvetu, neka im se Bog smiluje, neka im oprosti... opet me je iznenadio novom snagom. Božanska mirnoća počivala je na tome izmučenom licu. Znao sam, ovaj put zasigurno, da je ponovo zadobio božansku milost. Toyota Hillux odbrundala je dalje, u susret novim izazovima, ovaj put s čvršćom vjerom u svoju misiju.

192

75. Baka Miljka Branko Kljaić studeni 1995. Selo Rausovac udaljeno je desetak kilometara od Kostajnice. Nakon vojne akcije Oluja ostalo je u selu petoro ljudi. Četvero živi na jednom, a baka Miljka na drugom kraju sela. Odbačena je, kao da je potpuno sama. Doznajemo da joj je nedavno umro muž te da ima 84 godine. Nakon svega što se dogodilo osjeća tjeskobu, strah, usamljena je. Na odlasku prate nas puste kuće, dvorišta i potpuna tišina. prosinac 1995. Donosimo baki Miljki nešto namirnica, kavu, svijeće. Dani su kratki, u selu nema struje pa noći izgledaju još duže nego jesu. Ne može spavati, a muči je i reuma koja joj je deformirala ruke, teško se kreće. Pokušat ćemo nabaviti štap da bi se lakše kretala. Drago joj je da dolazimo jer ima s kim porazgovarati. Puni smo pitanja jer želimo saznati što treba, kako se osjeća. I ona je znatiželjna i razgovorljiva. Odjednom nas pita, je li ovo sloboda? Odgovaramo da jest. Ako jest, kaže, zašto oko mene nema ljudi, naroda? Nemamo odgovora. siječanj 1996. Sretni i zadovoljni donosimo štap. Baka Miljka nije u dobrom raspoloženju. Kuka nad sobom i sudbinom. Pokazujemo štap. Ona mrzovoljno odmahuje rukom i govori nam da će sada s njim bez problema moći odšetati do Kostajnice. Smijemo se. Kroz suze i smijeh kaže da nas voli kao da smo njezina djeca. veljača 1996. U kući bake Miljke dragi smo gosti. Sjedimo, pijemo kavu, razgovaramo o njezinom životu. Govori nam o rođacima i suseljanima kao da ih poznajemo. Tuži se da se oko nje mijenja samo vrijeme, sve ostalo je isto, samotno i pusto. Raspituje se o nama, našim obiteljima, djeci. Prigovara nam da nismo bili kod nje već dugo, što ako umre, tko će je pokopati? Tješimo je i govorimo da ne misli o tome. Moramo ići dalje. Zaustavlja nas da ostanemo još malo. Na kraju ipak odlazimo jer nas čeka još puno sličnih sudbina. Baka Miljka razumije. Teško, ali razumije. 193

Ispraća nas i govori: "Nemojte biti dugo". - "Nećemo", odgovaramo.

194

76. Počinje i povratak Bosiljko Domazet Taj siječanj u slunjskom području i nije bio tako hladan, reklo bi se prava sreća. Tamo iza posve razrušenog Turnja, poslije Karlovca, cesta krivuda prema Slunju. Most nad bukovima Slunjčice, a pogled s njega seže do uništenih mlinica u Rastokama, oštećen je, ali nije srušen. Ulazimo u Slunj, četvrtak je 11. siječnaj, početak siječnja 1996.g. U Centru za socijalni rad kažu nam kako su osnovani nepunih mjesec dana poslije akcije "Oluja". Tih četiri mjeseca do kraja 1996. godine tu su radile, uz krajnje napore, samo ravnateljica Ljiljana Sablić i jedna administratorica. K tome još dvije osobe rade u Uredu za povratak, osnovanom od strane Ureda za prognanike i izbjeglice pri Vladi RH. U Slunj i okolicu vratilo se 384 osobe. Riječ je o ljudima koji koriste neki od oblika socijalne skrbi te su na taj način evidentirani. Stvarni broj povratnika svakako je veći. Podijeljeno je 140 jednokratnih novčanih pomoći a hrana se dijeli utorkom i četvrtkom preko Hrvatskoga crvenog križa. U ovim krajevima zima dolazi brzo i već je u ranu jesen doista hladno, a Centar za socijalni rad nema vozila za obilazak teško dostupnih zaselaka u kojima obitavaju jedna ili dvije osobe. Spominju selo Bogovolja, prema granici s Bosnom i Hercegovinom, gdje se nalaze obitelji s mnogo djece. Obje institucije imaju problem s prostorom za rad. Gospodin Hazler, dogradonačelnik Slunja, pokušava organizirati rad pučke kuhinje. Prema podacima policije, u Slunju je poslije vojne akcije, zatečeno između 840-870 stanovnika: 350 Srba, 328 Hrvata, 192 Muslimana. Obilazimo nekoliko zaselaka u blizini Slunja. Djelatnica Crvenog križa, gospođa Marija, rođena je Slunjanka, radi na popisu ostavljenih starih ljudi. Nedaleko od centra grada, kod benzinske postaje, nekoć je stajala kuća njezinih roditelja. Sada, na posve praznom prostoru, zatičemo njezina oca i nekim čudom preostali štednjak, posve crn od požara. Njezin nam otac govori kako su u godinama okupacije Srbi malo po malo čistili ruševine kuće pa je na kraju ostao samo goli plac.

195

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->