Meša Selimović: Tvrđava 1. Dnjestarske mocvare 2. Tuga i smijeh 3. Sreća, ipak 4. Neprijateljska zemlja 5. Prazan prostor 6.

Cudno ljeto 7. Mrtvi sin 8. Junak koji se boji usamljenosti 9. Dječije svirale 10. Mladic cista srca 11. Neću da mislim na Ramiza 12. Tuga i bijes 13. Otmica 14. Moc ljubavi 15. Otac i sin 16. Nadgrobni natpis 17. Vjecni tragac 18. Smrt u Venediku 19. Tvrdjava

1. Dnjestarske mocvare Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. Reći ću samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kiša nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa mnom je došao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kući, prema dalekom zavičaju, došao je zato što sam, plivajući, izvukao iz opasne rijeke njegov probušeni camac i što sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na ledja, i nepomično zurio u mutno tuđe nebo, zeleći da umre. Nikome nisam pričao o tom Hoćinu, kad smo se vratili. Možda zato što sam bio umoran, i zbunjen, što mi je sve to hoćinsko izgledalo čudno, kao da se dešavalo u nekom drugom životu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj što je suznih očiju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajući. Ništa nisam žalio, nisam bio pozlijeđen, nisam se osjećao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto učitelja, i djecu koju sam podučavao, išao sam u neku slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hoćina, među vaške i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad. Iz tog čuda što se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva dogadjaja, i pričam o njima ne zato što su teži od ostalih već što ih nikako ne zaboravljam. Prvi se tice jedne bitke, medju mnogima. Otimali smo se o jedno utvrdjenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u mocvarama oko utvrdjenja, i naših i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmedja od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leševe, koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okruzivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu. Drzao sam glavu u rukama, te večeri, sjedeci na mokrom panju, pred jadnom vatrom koja nam je kopala oci, zaglušen kricima barskih ptica, uplašen gustom maglom dnjeparskih mocvara što nas je uporno zavijala u zaborav. Ne znam kako sam te noći uspio da prezivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvizducima, u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nećega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko. Drugi dogadjaj je ruzan, i uzalud pokušavam da ga izbacim iz sebe. Cesto je u meni, i kad ne želim. Sve ga ponovo vrati, cak i ono što mu je suprotno, neciji veseo smijeh, golubije gukanje djeteta, njezna pjesma o ljubavi. A moje sjećanje uvijek potice od kraja, ne ovako kako sada pričam, zato je možda ponešto netacno, ali drukčije ne biste razumjeli. U trecoj ceti, desetorica Sarajlija odmah su se izdvojila, od straha pred nepoznatim krajem, nepoznatim neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. U svakome od nas, za drugoga je bilo nešto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedan drugome za misao o zavicaju i porodici, nijemo gledanje i cudjenje, šta to trazimo u tudjoj zemlji, osim svoje i tudje nesreće. Vracao sam se medju njih, kao da sam dolazio kući. Bili su obicni ljudi, dobri. Neko je na vojnu došao zato što je htio, neko zato što je morao.

Ahmetaga Misira, krojac, a ne pamtim ga drukčije nego pijana, dugo je želio da postane aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, što sigurno nije želio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snazni Mehmed Pecitava, uvijek golih prsa, najruznijim riječima je psovao i rat i onoga ko ga je izmislio i sebe što se prijavio, ali nikad nije htio da kaze što se prijavio. Ibrahim Paro, knjigovezac, rasjecene gornje usne, što je, kazu, biljeg srecna čovjeka, imao je tri zene u Sarajevu, i šalio se da je od njih utekao. Dvojica sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata, iako je jedan od njih, stariji, ponio britvu iz oceve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za zivu glavu nikoga drugog. Hadzi Husein, zvani Pišmiš, zapao u dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo, kazandzija, pošao s drugima, u picu i oduševljenju, pa je oduševljenje izvjetrilo ubrzo, kad i pice. Avdija Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i pošten u oba posla, a ne zna se koji je gori. I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim Paro se zauvijek oslobodio svojih žena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za svaku zenu. Husein Pišmiš je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarsku mocvaru. Stariji od dvojice brace zaklao se britvom jednoga ranog jutra u ukrajinskom selu gdje smo zanocili. Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda. Smail-aga je pobjegao kući prije završetka vojne, nestalo ga je jedne noći, i poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat završio, došao u sarajevo, izbezumljen od brige za zenom i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija Suprda, barjaktar, junak koji se nicega nije bojao, koji je ostao ziv u stotinu juriša i iznio citavu kozu ispred hiljadu kuršuma, poceo je da se bavi vocarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s kruške i umro. Tako, eto, ja ziv, jedini, pričam o njima mrtvima. Pa, da pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni zivi pa da pričaju o meni mrtvom, pogotovo što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaju šta ću ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke više od njih nema. Ostace samo ono što ja, pravo ili krivo, kažem o njima. I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tice ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Šta će oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Šta će tamo krojac Ahmed Misira, šta će knjigovezac Paro, šta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, šta će kazandzija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su odrzali taj nesrećni Hocin, da su osvojili tudju zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tudje muke? I da li bi srecnije zivjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojac Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i išao da pogine u nekim nepoznatim mocvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hocinu i nekom drugom Dnjestru. Pametni Mula Ibrahim kaze da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad neće biti drugaciji. Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrcu drugova u hocinskim pištalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo,

kao da se neka nerazumna a strašna sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjećanja, suviše naglo sam iz miroljubive dosade ucenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potrazio na zemlji. Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo slucaj koji hoću da ispricam. Doduše, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja, postali su grublji, nemilosrdniji, možda zbog beskrajnog prostora koji ih je odvajao od kuca, možda zbog surovosti koju namecu rat i stalna blizina smrti, pa opet, zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom casu ostaneš zaprepašten, i pitaš se u cudu: ko su ovi ljudi? Nemoguće je da su to oni isti koje sam dvije godine poznavao. Kao da ih je rat dugo kuzio, i zlo u njima, dotle skriveno, možda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest. Sa straze sam se predvece vratio konacištu, stopi cvrste zemlje medju barama, s kolibom u kojoj je zivjela još mlada žena, s troje djece, i s mršavom metiljavom kravom u staji od pruca. Brinula se o djeci i o kravi, sama, muz joj je sigurno s onu stranu mocvare, protiv nas. Nije govorila o njemu, nije govorila ni o čemu, a nismo je ni pitali. Sklanjala se od vojnika, a uvece se s djecom zatvarala u kolibu. Licila je na lijepu mladu nevjestu u nekom našem posavskom selu, i gledali smo za njom dok je zamicala za staju, za šašu, cvrsta, uspravna, ali nismo ništa govorili. Možda zbog djece. Ili zbog bajraktara Avdage, koji bi glavu otkinuo svakomu zbog ruzne riječi o tudjoj zeni. Ili smo se još stidjeli jedan pred drugim. Toga dana, kad se sve desilo, nije bilo bajraktara, otišao je nekim vojnickim poslom, a ja sam bio na strazi. Sacekali su me namraceni, s nekakvom zluradom prijetnjom u ocima. Idi u staju - rekli su mi. I samo su to ponavljali, kao naredjenje, pozurujuci me i ne odgovarajuci na moja pitanja. Djeca su cucala kraj vrata kolibe. Obišao sam kucu i stog šaše, ušao u staju. Na zemlji je lezala žena. Ibrahim Paro se otresao od slame i paucine, i pritegavši kaiš izašao, ne pogledavši me. Žena je lezala mirno, golih butina, nije ni pokušala da se pokrije, cekala je da sve prodje. Kleknuo sam pored nje. Lice joj je blijedo, oci zatvorene, okrvavljene usne stisnute. Uzas je prešao preko nje. Povukao sam bijelu rubinu i pokrio je, maramom pokušao da joj obrišem krv s lica. Tada je ona otvorila oci i pogledala me zaprepašteno. Nasmiješio sam se, da je umirim: ne boj se, neću ti ništa. Ali kao da se još više zaprepastila zbog toga, u ocima joj je sijevnula mrznja. Izvadio sam iz torbe peksimit, nisam ga pojeo na strazi, i pruzio zeni: uzmi, daj djeci. Odbacila je peksimit, jarosnom kretnjom, i pljunula mi u lice. A ja, ništa nisam učinio, nisam se ni pomaknuo, ni obrisao. Ukocila me njena muka. Jer, sve sam shvatio, u casu. Da sam učinio nasilje nad njom savladanom, kao i ostali, podnijela bi stisnutih usana, i mrzila bi nas, pse, cijeloga života. A ljudski obzir i sazaljenje, nakon nasilja, što joj je izgledao kao potres, kuga, kob koju bog šalje i čemu lijeka nema, nenadno su probudili njeno dostojanstvo i pokazali joj mjeru ponizenja. Od zrtve nedohvatne sudbine postala je žrtva surovosti. Ja sam tu zenu najteze povrijedio, teze nego svi ostali. Ustala je i pošla prema vratima, pa se predomislila, uzela peksimit i izašla, oborene glave. Ujutro smo sjedili pred stajom, natmureni, ozlojedjeni jedan na drugoga, ozlojedjeni na sebe i na cio svijet, zadavljeni barskom maglom a još teze maglom što se vukla po našim dušama. Žena je izvodila jedno po jedno dijete i umivala ih na pragu kolibe, a onda je ušla u staju, ne gledajuci nas, dublje zabradjena, da sakrije krvave pecate, pomuzla kravu, i mlijeko odnijela u kucu. Uzdišuci, Paro je pominjao boga.

Kako su je sinoć savladali? Na prevaru. zamandalivši vrata. Pricao je sa svima nama. i sa strahom išcekivali šta će uciniti mladji brat koji je neprestano. Kad je zatrpao grob. ali o zeni i onome što se sinoć desilo. uporno odbijajuci svaku pomoć. molili da se vrati. Ni iko drugi. i našao ga mrtvog iza šaše. mahnuo je rukom. podnijela cuteci. iznenada? I sve je. i nestao iza šaše. sacinili zapisnik. izgleda. potpuno nepotrebno. da se sastavi zapisnik o smrti. šta je govorio sebi i mrtvom bratu koga je volio više nego samoga sebe. žena je bez riječi pokazala gdje se nalazi lopata. Sigurno je stajala iza vrata. student Ramiz. A onda se odvojio. da reze grkljan i gumastu cijev dušnika. Cudio sam se.Ostali su sjedili ukoceni. mucila me ova cutljiva napetost i zenina mirna mrznja. Drugi snop šaše je rastro po mrtvacu. smiješeci se umorno: . Mladji brat je sam iskopao grob u mokroj zemlji. Ostao je nad grobom. Ustao sam. samo je digao pogled sa vlazne humke. stavio snop šaše na dno. I dok smo cekali da dodje neko iz štale. opkolila nas je prijetnja. da ne uznemiri djecu. prenocio je kod nas. i kad smo svi bacili po grumen blata na mokru humku. a niko nije pominjao sinoćnje nasilje. nijemožda ni cuo. Dugo je morao da zasijeca po zilama od uha do uha. nije izgovorio molitvu. prišao sam trulom drvljaniku. Mladi Mula Ibrahimov pomoćnik. jer nije umro ni od kuršuma ni od neprijateljske sablje. Ko zna šta je mislio. teško je reći. samo da nešto radim. Kad su Mula Ibrahim i njegov mladji pomoćnik. naglom kretnjom mi istrgnula sjekiru i ušla. Stariji od dvojice sinova berbera Saliha s Alifakovca je ustao i pošao prema šaši. Bol je sigurno bio strašan. gledali smo razjapljenu crvenu ranu na vratu. niti se moglo dovesti i u kakvu vezu. buljio u preklani vrat. Kuda je krenuo. Nije se ni okrenuo. i opet se s djecom zatvorila u kolibu. Iz njega se culo samo muklo stenjanje. zalio. nisam ni riječi progovorio. sam dugo. Odjednom se stijesnio prostor oko nas. sa sjekirom u ruci. išli za njim. bez jauka i bez suza. je li izgubio razum. A stajalo nam je u grlu kao kost. mi nismo culi. natopivši vlaznu zemlju pod njim. da se ne bi vracao po mraku. Kako se dugo nije vracao. niti će ikad iko saznati. a on je rekao. jer se nije znalo zašto se zaklao. a lice mi pokrio svojom maramom. silom. a govorio je cudno. i ostavljenom sjekirom poceo da sitnim šiblje. a on nije ni zastenjao. divio. Više ga niko nije vidio. zamolivši da se udaljimo. i kao da je već znao sve što mi znamo. u vodu. Zaklao se britvom. Bili smo petnaest koraka udaljeni. poradi sebe. Zvali smo ga. nije poljubio grob. Vidjeli smo kako je zagazio u vodu do clanaka. bez riječi. a ništa nismo culi. Ispricao sam mu cijeli slucaj. krv je lila kao iz cesme. Zatvorena kuca i sklonjena djeca bili su cutljivi prijekor. Žena je izašla iz kuce. pa do koljena. mladji brat je pošao da ga potrazi. i sam polozio brata u jamu. i pošao prema mocvari. sigurno. Nije se sagnuo. ne dozvoljavajuci da se mrtvac prekrije. šta je htio. više slušao nego govorio.

mucno tavorenje na svojoj zemlji. . zbog straha. i glupo umiranje na tudjoj. od bezdušnog zanosa. nadošao od kiša. na gadjenje od klanja. – Da vidim i ovo . a eto. i boga i ljude. Nikad ni od koga nisam cuo takve riječi. Ne mislim na ogromni Dnjestar. kada smo ostali odsjeceni od ostale vojske na drugoj obali. a tajna se duže pamti nego jasna istina. od krvi. Život naroda je glad. A velikaši će se vratiti kući. Mi smo psovali i nebo i zemlju. vaznije. ubijaju sami sebe. teze. od životinjskog straha. nosim u sjećanju samo ova dva dogadjaja koja su se mogla i zaboraviti. krv. Zaboravio sam i bezbroj drugih stvari koje bi se mogle pamtiti zbog blizine smrti. – Zašto si došao ovamo? . da pričaju o slavi. ako i nisam zaboravio. ali ovako nismo govorili. na surovost koja se zove junaštvo. ili. zamišljeno gledajuci u tamnu noć što nas je opkoljavala. koji se uneredio od straha pa me molio da to nikome ne pričam. ne vuku se po meni kao avetinjske slike. zbog srama. i da prezivjelima piju krv. zešce. a ja sam je preplivao vukući u probušenom camcu vojnog pisara.odgovorio je. pa je hiljade vojnika izginulo ili zarobljeno a stotine se podavilo u strašnoj riječi. Gotovo i ne mislim više na borbe. Zaboravio sam druge dogadjaje. Mula Ibrahima.upitao sam ga.– Ubijaju ih. Možda zato što ih nisam mogao ni razumjeti ni objasniti. svi. bijeda.

u stvari. već uvjerenost s kojom je izrečena. kao da je to bio neko drugi. bez duboke tuge i teškog žaljenja. ali je moje tijelo potpuno shvatilo njen značaj. kao težak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. ne znam od koga. Ako taj drugi želi da razumije. ne tugujem. Malo je ljudi u gradu moglo da kaže. za sad nije važno. hrišćanina. živ sam. od početka do kraja. majka. A ona je željela. teško izrećivim osjećanjem. A zašto baš njoj. Ni sebe nisam mogao da zamislim u toj kući. Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi.Bože. i tužno. Nije me bilo u vlastitim uspomenama. a slušanje je važnije od razumijevanja. kao ptica i oluja. tada mi je bilo svejedno. sve kako ne treba. iako mi se čini da sam upravo o tome mislio. da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neočekivani poklon. Učinilo mi se da zna slušati. prepoznaješ je na tudjem licu. nepažnjom. ni nova. nisam mogao ni sam sebi objasniti. u opijenost koja ne traži smisao. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne. zapalili su je Cigani kad su se zimus sklonili od zime. i loviš je. Tako sam i sam sebi složio razložnu priču. Vlasti nisu ni dugo ni pažljivo trazile ubicu. Kao da sam se nadao da će se vratiti sjećanja. Svejedno na neki poseban način. razumjeti svakako neće. otkrivši se prvi put pred ma kim. pa su pustile da sve pokrije zaborav. ili su je znale. tako. svoj drugi. možda će mi biti potrebna. zato što nije njihova. Ponekad bih otišao da vidim pocrnjele zidove i mrtve oči mrtvog zdanja. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac. i više nego što sam se nadao. i živi su žurili da ih zatrpaju gdje bilo. Obuzela me mirna ravnodušnost. sestra i tetka. možda i izvan nekog odredjenog smisla.2. tudji. Slušalac je babica u teškom porodjaju riječi. u kojem nikako nisam mogao da zamislim bivše stanovnike: kao da je bilo pusto odvajkada. sve ostalo nije važno. u nekom zbivanju van vremena. Porodica mi je prošla gore nego da je bila na Hoćinu: otac. i samo radi mene. A ja se toga nisam sjetio. Možda je moja svijest još bila zbunjena pred tom neobičnom istinom. Ime joj je Tijana. Vidio sam toliko smrti. koja se dotle gubila u komešanju odvojenih dijelova. prije dvije godine. zapalili nehotice. s njenog lica je nestalo vedrog izraza. u nekoj vezi. Ali sam se toga sjetio kasnije. ne znam kako. Dok sam pričao. Ni grob im nisam znao. poklonjeni život. ovo je sreća. nisam htio. stotine su umirale u jednom danu. jer nisu pošli mojim putem. Tražili su mi da prodam. po čemu se moglo zaključiti da nisu čeznule za istinom. kad je s čurčijskom robom pošao na vašar u Višegrad. Sve neobično. to ljudi govore otkako su počeli da misle. koji me možda i naveo na neočekivani razgovor. možda samo ja. Živio sam. zato je i traziš. u tudjem pogledu. svi su pomrli od kuge. ubijenog rukom nepoznatih i nepronadjenih ubica. Tuga i smijeh Prvi put sam sve ovo ispričao jednoj djevojci. Ali nisam ni ja birao prilike. Drugome je neophodna tačna riječ. nekad. u magli zebnje. jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu. nju ili njenu sjenku. i zašto o ovome. nisu ni prilike mene: susreli smo se. jedan jedini: srećan sam. kći je pokojnog Mice Bjelotrepica. iako je nisam očekivao. I nije me toliko iznenadila misao. kad pocče da shvata. Rekla je samo: . treba govoriti drugome. Kad sam došao s vojne. do kraja. bijedno i žalosno. kako su ljudi nesrećni. Ovo je višak. . I bio sam srećan što sam makar na nešto u drugom čovjeku naišao prvi put. Trošna porodična kuća je izgorjela. osjećaš da je negdje u tebi. koju hiljade drugih nije moglo da razumije. docekale su me rdjave vijesti. i prvi put ovako. Bašta je razvaljena. ali nije daleko od čuda. a zamijenilo ga nešto nenadno zrelo. voćke otrnjavile. ne radujem se. Ili nešto još vaznije. Misao nije naročito duboka. otkrivši se preda mnom.

ubili su ga hajduci Becira Toske. izdrzljive u nevoljama. mršav. Na Glasincu. ništa mi nije nudio. Taj brat iz Gorazda posjedovao je šume i cifluke. Život je prevario samo Saliha Goluba. vedre. i samo to pjevao. zatvarao sam oci i uši. ili nebo. a on bez imatka. ili u vedrom pričanju o svemu i svacemu. Tako je Saliha Goluba preko noći snašla sreća kakva ni u snu ne dolazi. da mu pomognem u upravljanju tolikim imanjem. I nikome ništa nisam zamjerao. poceo bi da pjevuši. i misao. svakom žilicom. Volio sam sve što nije rat. pocinjuci iznova čim dodje do ruba svog kratkog pamcenja. uznemiren. i život. bez velikog ponosa. sve. ali sam snažno osjećao. Stigao je pred dzamiju sutradan. Slušao sam vrapce i njihovo smiješno čavrljanje. Majka mu se uskoro udala za hodzu Šahinpašica. kao u dobrodušnoj svadji. ili da podjem s njim u Gorazde. čak ni mogući sutrašnji bol. Licili su mi na male. Pred dzamiju je dolazio i Salih Golub. Trideset godina izdrzava slijepu majku. Možda zbog hocinskih baruština. a bilo mi je svejedno. kao da sam izgubio razum. radostan smijeh. Sve je otjecalo. površne. Satima sam sjedio pred Begovom džamijom. i ponudio mi novac. nisam imao ništa. Kad bi se odmorio. gdje se odmarao i pjevušio tolike godine. plitku. njihove zvonke glasove. o djevojkama što tuguju za mladicima koji odlaze u rat. Salih se nije zacudio. A onda i mir uznemirio. ali su malo marili jedan za drugoga. Kao da je želio da s nekim podijeli nesreću. obicne ljude. ili od tuge. tekucu. zbog nje se nije ni zenio. volio sam mir. uzimao vakufska imanja pod zakup. ili zbog mutnog Dnjestra. nimalo srećan. širokog kao more. bezazlenu grubost njihovih riječi. . na kamenu. Ništa drugo me se nije ticalo. I on i ona imali su po sedamdeset godina. teško dišuci. od radosti. Samo. jer nisu visili nad ponorom. poluglasno. da pocnem neki posao. Znao je svega nekoliko riječi jedne jedine pjesme. Niko me nikud nije pozivao. koji je licio na zenu više nego Golubova majka. A možda i s toga što sam vodu mogao mirno gledati. Blijed. Poceo sam da trazim vodu. Kad sam odbio. gdje je drzao ergelu konja. Umro je iste noći. malim zadovoljne. djeca prilaze. Salih Golub je imao brata u Gorazdu. davao novac u zajam s lihvarskom kamatom. stekao veliki imetak o kojem se culo tek kad je umro. naslonjen na zid. i gledao ljude kako prolaze. zatvorenih ociju. niti sam ja tražio. i otišao pognute glave. i sjeo na kamen. sipaju šerbe i piju. spremne na sitno zakidanje. ili ništa. Bili su pitomi i bezopasni. bistru. zutih ocnih kapaka. Mogao sam ljudima izgledati čudan. Kad zaspi. zbog nje je od jutra do mraka vukao tešku kalaisanu posudu punu zašecerene vode. Niko nikog nije prevario: ona je bila bez vida. tiho sa zuborom. kad bi se potukli. spokojno. neprestano. niti sam imao kuće. za sebe. a kako mu je žena umrla ranije. mirno ispricao šta mu se desilo. pomalo svadljive. Nisam imao zapošljenja. i sjećanje. Nisam više dolazio pred dzamiju. I djecu sam volio. Skinuo bi s ramena tešku posudu sa šerbetom.Nisam to govorio. imanje je ostalo bratu Salihu i majci. dobrodušne. Drugi to nisu mogli. brzi topot bosih nogu. miroljubive. Pogledao je svoje mjesto na kamenu. siromašni šerbedzija s Vratnika. izgledao je kao samrtnik. Ja im se osmjehujem. kao djeca. ne misleći.

zvucalo je zabrinuto. kao u bogomolji. I to mi je svejedno. i platicu ti. Mula Ibrahime. – Doci će zima. Treba mi pomoćnik. koliko možeš i koliko hoćeš. Radnja je usred caršije. bio sam gotovo srećan. – Pa. Radićeš. Ko kutija. Kako hoćeš. – Ništa mi ne duguješ. Ali je to kadjenje malo pomagalo. I ja hoću da pomognem tebi. nisam ljut ni na koga. – Zar ti ne dosadi gledati u vodu? Pogledao sam ga začuđeno: kako mi može dosaditi! – Dokle ćeš tako? – Zašto? – Od cega ziviš? Opet sam slegnuo ramenima. Nećeš se obogatiti.upitao je. zindanski hladna zimi. – Docićeš ovamo. Zurio sam u blistavu vodu. niti je važno. – I šta radiš? Slegnuo sam ramenima. da umilostivimo neciste sile smrada. Radićeš kod mene. Smijao sam se: – Čovjek se navikne na svaki smrad. sve što sam želio. – Pomogao si mi kad mi je bilo najteze. – Radnja je lijepa. kad ne radiš. uz javne nuznike što su zaudarali nepodnošljivo. pod sahat-kulom. A volim raditi s poznatim čovjekom. i puštao da mi preko ruke prelazi obli talasic. Kad sam ugledao camac. ozaren. Koliko mogu i koliko je pošteno. – Jesi li svaki dan ovdje? – Svaki dan. – Ništa mi ne duguješ. vrela i zagušljiva ljeti. ali će smekšati. I to je bilo sve što sam htio. – Neću. u Mudzelitima. Zvucalo je sazaljivo. nisam ni tuzan. i nije nam ostalo ništa drugo već da se naviknemo. Nasmiješio sam se. . – Ne vracam dug. ili kad bude manje posla. pa smo Mula Ibrahim i ja. Možda sam mislio da ću lakše isplivati. Nisam znao od cega zivim. dragajuci me. kao da je ziv stvor. – Gledaš? . Iz tog sna me probudio Mula Ibrahim. Ruka ti je sigurno otvrdla. – Otvorio sam pisarsku radnju. ali nisam odgovorio. uhvatio sam se nesvjesno. doci će bolest. – Jesi li ljut na koga? Jesi li tuzan? Sanjaš li teške snove? – Ne sanjam teške snove.Bilo mi je lijepo. doci će godine. satima. Sjena njegova je pala na mene dok sam sjedio na obali potoka. ne znam. – Poludjećeš ovako sam. na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza. Šta ćeš onda? – Ne znam. – Navikao sam na ovu vodu i na tišinu. malena i neugledna.

preotet. A vratio se bez pare. i on se uvjerio da zenina grdnja može biti vrlo korisna. i mene. možda nije mogao da zaboravi smrt koja ga je bila šcepala. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne možeš staviti. bez zdravlja. moleci se bogu da mu pomogne. – Kako može da ti odgovara? – Evo kako: zašto su javni nuznici ovdje? Zato što je ovo središte caršije. bez kamata. da nije bilo bozije milosti. koji su mu poklonili život. pod nogom je svakome. za uvrede. ocistio radnju od ciriša. i zahvalio bogu što nije našao više. već iz ljubavi: usnio me u srcu. ni mušterija. za ispravljanje stvarnih ili izmišljenih nepravdi. a mene poceo da trazi čim se malo sredio. kad se vrati. sve tuge i nevolje. Zašto ne bih pokušao? Zašto bi za svojom srecom morao trcati na kraj svijeta? Otišao je bogatom Šehagi Soci i pozajmio novac da otvori pisarsku radnju. i ako te sreća posluzi. Ili njegovu srz. bez novog odijela. ni sreće. U vojsku se prijavio bjezeci od jednolicne duznosti dzamijskog imama i dječijeg ucitelja. Možda je i on osjećao srecu što je ziv. ima ih mnogo više. i smrada sa zaradom. – Amin. Mula Ibrahim je toliko zadovoljan ovim poslom. i bez izgleda na ma kakvu sluzbu a ne gospodarsku. A do vješala još ima nade. Svi jadi svijeta slijevali su se u ovaj smrdljivi ducan. hartije. A njega je dobro posluzila.Mula Ibrahim je odgovarao dobrodušno. da je pravo cudo kako ga nije ranije pronašao. A birajuci izmedju cistog vazduha sa sirotinjom. A onda se poceo navikavati na tu misao. A ovaj smrad. I nije ovo učinio iz zahvalnosti. pametan čovjek neće mnogo razmišljati. I pomogao je: mušterije su pocele da dolaze u većem broju nego što se nadao. tonuo sam u ovaj čudni posao. i sjeo da čeka mušterije. uz nesebicnu pomoć onih koji nisu išli u rat. I to je bolje nego ništa. Otkrivao mi je nalicje života. Sve više. za pokretanje parnica oko imetka. kao da je htjela da ga bogato obešteti za sve ono vrijeme kad ga je uporno zaobilazila. necijoj podršci. utajen. I ja sam to znao. meni upravo odgovara. sastavljajuci kraj s krajem. da ne bi bilo ni ove radnje. – Uzaludne. zato me zbunila ova dobrota. za novac. Rekla mu je samo: – Što da se u tim godinama lomiš po svijetu? Zar ne možeš biti pisar i ovdje? Kao da je od bijesa išao u rat! Sirotinja ne bira. samo je zahvaljivala bogu što je ostao ziv. – Što rekao onaj pametni čovjek kad su ga vodili na vješala. malo je uredio. a potajno se nadao i nekoj sreći. vidiš. Omamila ga je pomisao na pedeset groša pisarskog ajluka. A meni baš takvo mjesto treba. za prevare. i što je još ljepše. s lijepim smiješkom i bez pozivanja na bozije ime. i ne bi mu ostalo ni tih nekoliko casaka života. Ahmeta Šabe. jer smo bili sami: – Ja uvijek kažem: neka nije gore. ako je primiš kao savjet. srećan što postoji takav čovjek na svijetu. Jer. jer bi se s preostalo troje djece mucila do kraja života da je on poginuo. kupio nešto namještaja. a imala bi pravo. – Kakve-takve. pa mi se ponekad cinilo da je cio svijet išcašen i da . kao neki drugi. Kod kuce je našao dvoje djece manje nego što je ostavio. mišijih ogrizina. Zahvalio se bogu na milosti. nekom polozaju koji neće biti sirotinjski. a još više od osamnaest groša plate na godinu. A znao je (tako mi je rekao kad smo pred veće prvoga dana išli kući). Dao mu je bez riječi i bez priznanice. nevracen. – S pravom! Mogli su ga odmah ubiti. i nehotice. i što je baš on na mene naišao. umrla su od kuge. sve pohlepe. već čini što mora. Neka nije gore. Pisali smo molbe za zaostale plate starim ratnicima. Našao je i ducan (knjigovezac Ibrahim Paro poginuo je na Hocinu). uz besplatnu hranu s vojnickog kazana. Žena mu nije predbacivala zbog tog nekorisnog lutanja po svijetu. za neki davni inat kojemu je već i razlog zaboravljen. sav prkos i ludilo. pribor za pisanje. dva dobra teško možeš sastaviti. za koji sam jedva i cuo da postoji. lakše je naici na rdjava. i ne znajuci.

čovjek je trošio opšte. šaljuci ih na trecu cetu. srećan što me otrgao iz ravnodušnosti i opasne samoce. ispunjavajuci ih povjerenjem koje je teško objasniti.. Kuliju i druge gradove sve do Dunava. nadam se. jedva uzdrzavajuci suze. I rekao sam mu to. pa su mislili da sam nevješt. djevojke pitaju za tebe svaki dan. (de. i ne znam gdje da ga smjestim izmedju plemenitosti i hladne poslovnosti. Od dva potpuno razlicita čovjeka u njemu. cedo moje rodjeno. oslobadjao ih je muke ispovijedanja i mucanja. da li su i moji roditelji slali ovakva pisma. čim je stotinu konaka daleko od svog djeteta. ili bi se zacuo lelek od kojeg sam se zagrcavao. iako je zivio od njega.. Mejra pita za tebe svaki dan. Cekam. nemoj sad plakati. budio nadu i pravima i krivima. nesrećnica i ojadjenica. Ismailiju. razgovarao o strasti. Ja sam pisao cekajuci da mi kazu šta zele da saopšte.pitao me vedro. zadovoljavao ljudsku potrebu za trazenjem zamišljene pravde... da se čuvam nazeba i da se što prije vratim. i upozoravao me: Hajde. i da li i sad piše. Mula Ibrahim je bio potpuno miran. i sagorjece na nekoj komordzijskoj vatri. Za nas ne brini. A Mula Ibrahim je mirno poslovao. a njemu će ovako biti lakše). ljubazno preporucujuci mušteriji da opet dodje. i mladim pomoćnikom. (znam da nije dobro. zahvaljujuci bogu na milosti. Šta bi s istinom? Mula Ibrahim mi je velika tajna. zaista. i mušterijama. jer su Rusi osvojili Bender. Cak je primjecivao da mi ruka stoji nad nezavršenim retkom.. osjećala se u tim riječima. – Zar nije lijep ovaj naš posao? .. mrtve i neupotrebljive. pa smo se saplitali i ja i onaj što je govorio. pa ne mogu da zaspim. Po danu još djene-djene. koji je pravi? Uvece je zapisivao svaku paru koju je primio. u tim pismima pisanim više za one koji šalju nego za vojnike. Tada sam poceo da mislim. al po noći mislim samo na tebe i na oci tvoje lijepe. ničemu se ne cudeci. mislio sam. da im pišemo pisma muzevima i sinovima. rastuzen. A kad su vojnici opet pozvani u rat.. Otrgao me. . Tuga. posrtao rukom po hartiji. pisala sam ti prije mjesec dana. i citao je svaku neizgovorenu misao u njima. a od tebe ni cusa ni glasa. nepotrebne riječi... a slali su ih u vjetar.. i oslobodio cudne omamljenosti. prepuno ljubavi i ljepote. od koje je ostalo samo ime. poslovno bi uzimao novac za trud i stavljao ga u cekmedze. Znam da ti nije lako u tom nesrećnom ratu. Ne ljuti se što ti cesto pišem. a ja ne mogu da mu kažem istinu. dobro nam je. (zar ne pita više? Udaje se?)." Zaustavljao sam ruku i slušao te lijepe riječi što su licile na starinske pjesme. ili će neko donijeti glas o tebi. Ruzno je zaradjivati na tudjoj nevolji. završi to! A kad bi napisao pismo. (biješe li tako?). da ovo svršimo). u prvoj hladnoj noći. ali ti on ne može pomoći. i zaduha mi je gotovo sasvim prošla. ali nekako prisno siguran. i da nemaš vremena da se javiš svojoj majci. suzbijajuci ozivljena sjećanja... pisma koja neće stici.. pa se cinilo da je iznad ovog jada. luda. ili će ih naci mrtve. neće li zvekir udariti na avlijskim vratima.. nepismene zene su u jatima dolazile u našu radnju. u nedodjin. pa se otac ljuti kako su mu sinovi nepazljivi i ne zure s odgovorom.. druge djece i nema. Brailu.zaudara kao javni nuznici pored naše radnje. Da li je berber Salih s Alifakovca pisao pisma dvojici svojih sinova.. slušao to tugovanje i hrabrenje. govoreći naglas: "Dragi moj sine. a niko više tamo i ne zna da su pod Hocinom ikad vojevala dva brata s Alifakovca. doci ćeš. naviknuto ih slušao. i sam pisao. sve primajuci kao obicno jer je ljudsko. I dok sam ja. zabavim se poslovima. stara stotinama godina. neraznjezen i nerastuzen. Zbunjeno ga posmatram. pa sam se neprestano cudio životu koji nisam poznavao. kao da im je srce otvarao. ništa ne osudjujuci. A Mula Ibrahim je dobro poznavao i njihove duše i njihove prilike. i zagušen uzbudjenjem. majka ko majka. al da mi je makar da cujem glas o tebi. jer će se u ratnoj guzvi zagubiti. Nije čekao da mu išta kazu. Tada sam ga mrzio.. S paznjom je primao zene i starce. zadovoljan i sobom.. slušao o pohlepi.

ne šaleci se. Kažem ti: lovi ribu. zuri im se. . buljiti u vodu. Ahmete Šabo! Smijao sam se. I brani čovjeka od njegovih ludosti. sjedeci na obali. Jednog dana mi je rekao da će u radnju doci rodjaci imama iz sela Zupce. sinoć je imam zadavljen u tvrdjavi sa još dvojicom seljaka. usmrde se. drzeci se jedni uz druge. rodjaci. lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. A onda sam se sjetio da je on podozriv prema svemu što nije pravilo i zakon. pa će pisati molbu da im se izruce leševi. – Plata ti je dobra . naredila bi svima: udicu u šake. a i ovako će izgubiti dosta vremena. Bojim se šta će biti kad se probudiš. a nije ni dobro mrtvace dugo drzati nepokopane. da ih spasavaju. I bio sam zadovoljniji nego sad. Voljeli bi da to bude odmah. Glas mu je tih. Ahmete Šabo! – Ne mislim dizati bune. nezadovoljstvo pobunu. Usamljenost radja misao. išao bih do Darive ili Kozje cuprije i. sutra. Ja ću im napisati tu molbu. ali je pravda bila brza od rodjacke brige. Nisam se brinuo nizašto. i promuklo dubok. Znaš li šta je najljepše u životu? Zelja. Lovi ribu. tamo im je sva rodbina. hoce da kaze .već su mrtvi. Nabavili su tri tabuta. odvukli u selo. Da je vlast pametna. a ja sam gledao za njim. jer je izgledalo da se podsmijeva. pa bi ih sutra rano. cak i neprobudjene. Kad bih našao vremena. ljeto je. zabrinut: mogao bi. Svijet se može rušiti. zato što Zupcani nisu htjeli da daju ratnu pomoć. zaprepašten njihovim mirnim pričanjem više nego nesrećom. vidio sam da je uznemiren. nezadovoljene. kao da ga guši uzbudjenje. ali postane najveća strast. zato mu se nije dopadalo moje usamljivanje. što i jest. ali ustreptao. više im u tvrdjavi nisu potrebni. samo sam lijeno sanjario. ukocen. u gomili. a ti traziš razlog zašto su zadavili imama i dva seljaka iz Zupce! Lovi ribu. Rodjaci su odmah dotrcali. – Zašto su ih zadavili? – Zašto? Pitaš me. jer nema razloga za cekanje. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronadje pravu ludost. kao što vidiš. Eto. Koliko li je razlicitih ljudi u tom čovjeku? Zupcani su došli u gomili. zbijeni. rekao je brat imamov. sve su bile na okupu. kao da se pravdaju).rekao je. nisu plakali. slušao kako voda tece. Miran sam. Zaista. nije mi potrebna nikakva ludost. Toga se i bojim. sinovi. . Ahmete Šabo! Izašao je na sokak. zašto! Prvi put otkako smo zajedno. Danas su culi šta se desilo. žena imama i jednog seljaka (druga je na porodu. Mula Ibrahim me savjetovao: – Zašto ne loviš ribu? Izgleda velika ludost. na moju srecu i veliko cudjenje.U tvojim godinama ja sam dobijao upola manje. nepomican. pa na rijeku. – Šta hoćeš da ti kažem? Tolike ljude su pobili. – Isuviše. braca. uciniti štogod što se teško popravlja. imaju mnogo posla kod kuce. a došli su s kolima. vazdan stvari ima da se posvršava. da ih sahrane u Zupci. Zastao sam.Ali mi platu nije povecavao. pa mole da im se daju tijela. ako je ikako moguće. culi su šta se dogodilo. kako su mi rekli. Ja sam bio daleko od misli na pobunu. nijednu zelju mi nije oduzeo. ali se nisu tuzili. zbunjeni. a ti ćeš. u uzbudjenju. prijatelju. Stajali su u malom ducanu. misao nezadovoljstvo.

bilo je ruzno. Oni sad sjede u velikom tudjem gradu. prestravljeno se osvrcuci. s natpisom: Neka nam te Bog pozivi još dugo godina. smijem. – Je li gotovo? Rekao im je cijenu. život je tezi nego što sam mislio. gotovo razdragan. – Niko ni suzu nije pustio. i ljudi. cekaju svoje leševe. zaglavivši se u vratima. na prozorske okvire. – Prestani! . trake. Ako prestanem da se smijem. sav mu se predajuci. da se divimo. lijepili smo na staklo. a ja sam se smijao i prijateljevom oduševljenju i svome gadjenju. – Najmanje se govori kad te se najviše tice. Bilo je bijedno. Gledao sam za njima. Ali. bilo je smiješno. ovo je proslava. Mula Ibrahim je oduševljen svojim djelom: – – – – – – Je li lijepo! Lijepo je. isijecajuci polumjesec. upalili ih. Na njih sve udara. A i navikli su na muku. efendija? Jedva sam pokrenuo ruku da dovršim molbu kadiji. pa izašli na sokak. Suze mi teku od smijeha. a ispod nje smo napisali: Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku. i nebo. Mula Ibrahim se vratio s nekim zamotanim stvarima. a u prozor smo stavili sliku Abdul Hamida. gradili smo nebeski svod pored gradskih nuznika. Niko. a ja gledam u ovo šareno cudo i smijem se. da sam i ja bio u toj nepobjedivoj vojsci kad je bjezala preko Dnjestra. smijem. Drzi ovo! Gledao sam ga u cudu: kakva je ovo šala? Nije bila šala. Ne bi bilo cudo da sam zaplakao ili zaškrgutao zubima. Stavili smo svijece u prozor i.šaptao je Mula Ibrahim.čemu se smiješ? Šta je toliko smiješno? . poduzetan. Ozbiljno je radio neozbiljan posao. i zemlja. kako je već pao mrak. Hoćeš li mi pomoći da okitimo radnju? – Zašto? – Sutra je rodjendan sultanov. A zvijezde? Kako izgledaju mjesec i zvijezde? Divno. Oturao sam od sebe misao što me salijetala. i sliku jednog janicarskog odreda kako veselo odlazi u rat. ni riječ zalbe nije rekao. Kao da ih se ne tice. naplatio. Makazama je rezao obojenu hartiju. zvijezde. mnoštvo šarenih zvijezda i šiljatih rogova polumjeseca naselio je pisarski cumez.– Zašto ne pišeš. . i Zupcani su izašli. Potpuno su me raskrojili cutljivi seljaci iz Zupce. Dzaba. ostace samo suze. šta će mi to sad? Ovo nije istina. Niko se neće staviti da stavi sliku janicarskog odreda.

ne znajuci šta je smiješno. Jesmo li okitili ducan i upalili svijece ispod šarenih zvijezda i junačkog sultana zato što su ubijeni imam i dva seljaka iz Zupce. . i to sad njihovi rodjaci cute u mraku. da ih mrtve ponesu sa sobom? Ili zato što su pod Hocinom izginuli svi moji drugovi? Ili što berber Salih s Alifakovca još čeka svoje sinove? Ne znam zašto se smijem.Ne znam. mislio sam. ni čemu se toliko smijem. cekajuci jutro.

Ništa im ne zamjeram. koja nije mislila ni na djecu ni na boga. Tijana. I ništa više. zamišljajuci da sam ovdje? već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor. divnu. Prve večeri govorio sam o vojni. kao u pustinji. svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. naseljena vrelim slikama mašte bez cilja i uporišta. ili pod hocinskom utvrdom. sad vara. sve do caršije. ne vide se zvijezde od šarene hartije u prozorima. samo to neobicno ime. Kad sam cuo njen glas. što je. Šta je meni ta djevojka? Šta to ime. gore. pa ne znam gdje sam. cak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam. Niz cijelo kameno stepenište. To mi ne smeta. bili smo komšije. dosadna sa svojom placnom ljubavlju i siktavim pričama o muzu. ni kad se desilo to što mislim. samo da se pozdravim. cekajuci jutro i svoje leševe. kako su ljudi nesrećni. da se poklonim i poljubim mu ruku. majka. Zar kod nas svaki pojas pocinje sve iz početka? Ta mrtva prošlost i nikakva sadašnjost. svejedno im je gdje su. Svijece pred sultanovim slikama su pogašene. Zar ovdje ima ikog zivog? Poslije sam se pitao: kako me prepoznala? Je li znala da samo moja sjenka može doci na ovo grobište? Ili me vidjela kad sam ranije dolazio? Prišao sam ogradi. Zivjeli su kako su mogli. nezahvalnik. O meni je rekla i ono: boze. pobjegao nekud u svijet. Tijana. a otišao sam kad je sahat na kuli odbio ponoc. nikud. pod kolima. Otac. neradnicku. neljubaznim gradom. A kakve su i mogle biti? Zestoka a neodredjena ceznja nadvijena nad dragim. Ne postoje granice. kao u pustoj pecini. što odzvanja u meni kao zaljuljano zvono? Ali sam se tješio da nisam bio pametniji ni kad sam se penjao prema bivšoj kući. a ispalo je sve o meni. oca. bez cilja. na dva Bajrama. tetka. a ne od kuge. najteze se govori o onome što te se najviše tice). s kojom nisam znao razgovarati. koji je cijelog života lakomisleno gubio sve što bi stekao. Kao da sam udaren. o kojoj ni trenutak prije susreta nisam mislio da li je ziva ili mrtva. ipak su nekakva spona s necim. što je sad nema. smještajuci se ondje gdje im je zgodnije. nigdje. Gore. zacudjen. kad me davni djetinji korak doveo do zgarišta gdje nije bilo uspomena. i sjećanja mirno prelaze. i sigurno nisu zeljeli da na ovom grobištu stojim prazan poslije njihove smrti. jer je iz nekog drugog svijeta. i koja je sigurno umrla od zalosti za njim.3. srebrom prekrivajuci garez. a ispricao sam. toboze ne o sebi. zacudio sam se. dalek kao mjesec. ipak Išao sam sokacima. bijelu. pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti cak ni uspomene. S cime? Prepoznajem staru mjesecinu. izgovarao sam poluglasno. već na njega. već druge večeri. Sreća. sestra. u nju sam smio uci samo dvaput godišnje. Nikad to nikome nisam rekao (ima pravo Mula Ibrahim. Lice na oblake. Dječija soba. lici na onu iz djetinjstva. Jesam li je gledao iz one svoje sobe. zaboravio sam seljake iz Zupce koji spavaju na nekoj pijaci. djevojci iz svog bivšeg komšiluka. O meni i o svim ljudima. te crne ruševine svega što je bilo. Stajao sam mrtvo prisutan. kao na nebu. muklo je tutnjalo u meni. iznad izrasle haluge. a našao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuce. bila je oceva soba. na kojima ne mislim ništa graditi. Da li i o sebi? . nisam znao zašto idem gore. Sad i to izgleda kao san. Tijana. čemu se nisam cudio.

i blistavu sjenku ispod drveta. a kamoli ljubav. da ne napišem: voljena moja. berber. rekla je ozbiljno. i cetvrto. kci pokojnog Mice i pokojne Ljubinke. osvjezavacemo našu ljubav. Nije mi sasvim jasna ta zenska logika. Nismo se dogovorili. nisam mogao zamisliti da će biti nekako drukčije. Iskreno sam to želio. što me slušala kako me nikad niko u životu nije slušao. a poslije. a to je mnogo. ali sam znao da govori istinu. Bolje je otici. Uspostavile su se granice. ali sam pošteno rekao da sam rdjava prilika. to je sve. a mi smo se krili mrakom. a sutra uvece smo se opet našli na ogradi izmedju dvije bašte. Odnosim sa sobom njeno ime. Tijana Bjelotrepic. snalazicemo se kako znamo. što u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena.pobunila se Tijana. i prvi ducanski komšija. i ljeto se ohladilo. U jesen sam joj predlozio da se vjencamo. i nećemo imati ništa. nije bilo potrebno. i nisu više smiješne. mada je sigurno mislio da je to prolazna ludost. I pun sam njenog dubokog glasa. – Zato što me ne voliš? – Zato što te volim. što su se dvije tanke bijele ruke njezno savijale po truloj ogradi. kad joj dosadim. bilo je pošteno. i ne dobija mnogo udajom za mene. ali ništa nije rekao protiv moje odluke. što sam tek pred njom slozio u riječi. i kad sam sam. Znao sam samo da sam se zaustavio. bili su nam svjedoci. Možda nije ni pravo da joj to nudim. Govorio sam zato što je bila mjesecina. ljepši je od zubora vode. Zvijezde od hartije i sultanova slika ostale su na prozorima ducana za neku drugu svecanu priliku. Mula Ibrahim se nije iznenadio kad sam mu rekao. Mula Ibrahim. Voljecu je. Ništa mi drugo ne treba. . A svi su znali. I trece veće. ili sam ga očekivao pa mi se cinilo da ga vidim. U tom trenutku ništa drugo nisam ni želio. ili pisma vojnicima. nisam se cudio. ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. Bilo bi smiješno da to kadija procita na tuzbi zbog nekog duga. Vracajuci se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoc). Voljecemo se.Trebalo je da nadje zenu s kojom se neće nikada rastati. i da se neću baš ozeniti (hrišcankom. Uskoro smo se vjencali. ali ono što je kazao i učinio. Ili da zivi sam. iako sam znao da je cudno što sam gotovo nepoznatoj djevojci ispricao ono što nisam nikome. je li joj to dovoljno? Ali ona je još ludja od mene. koji se tri puta rastajao i ponovo vjencavao sa svojom zenom. Sve više sam s njom. Rastreseno pišem zalbe sudu. – Ti bi otišla? – Otišla bih. Ni haljinu ne valja krpiti. i još siromanom!). mada je zvucalo suviše ozbiljno i neopozivo. Nisam to sebi objašnjavao. kao stari Dzezar. Našalio sam se da će nam u početku sigurno biti lijepo. ne zeleci da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. postala je Tijana Šabo.I samo je to rekla. stari Omer Tandar. Cutala je i slušala. Ne vidim ih. Pohvalio je djevojku i . nemam ništa niti ima izgleda da ću ikad imati. i ponovo procitavam. što su zamišljeno a blago gledale crne djetinje oci zrele djevojke. I bilo mi je drago što to kaze. – Bez potrebe je mucio i sebe i nju . Vidio sam mu cudjenje na licu.

Mojih nema. Izdalo je i narodno pamcenje. i gledali se zbunjeno. Poslije sam se sjecao tog njenog saucesnog pogleda. vratio. i Sari-Murat. kako je lijepa. jer je kasno saznao za vjencanje. neprestano. eto. – Malo sam zbunjena. i zurio je samo da nas vidi. i da želi samo da me vidi. za vrijeme pobune brace Morica i Sari-Murata. Ko bi mogao da bude? Nikog nismo očekivali. došao da me posjeti upravo u casu kad smo mislili da nikog svog nemamo. Šta možemo. Ali mi je bilo drago što je neko od mojih. Cutala je. hadzi Omer se smijao: smrt uzme. oni odmah namire). otišli smo u moju ruznu sobu. cudno ozaren. na strani brace Morica. a ja sam mislio kako je sve to cudno. – Vrlo lijepo. hoćemo li biti dovoljni jedno drugome? Kakvi su bili njeni djevojacki snovi. pokazala nam troje djece (dvoje je umrlo. pribijena uz mene. uznemiren neznanom srecom. rekao je. pričao. koja je i meni odjednom postala nepodnošljiva? Da li da je upitam.rekao sam. blizi rodjak moje majke. o njemu sam slušao u kući. Preboljevala je što su je njeni napustili. i sad se. Navikavala se na mene. Potpuno sam bio zaboravio za tog svog rodjaka. Otvorio sam: nepoznat čovjek je stajao preda mnom. ovlazenih ociju. ili gradskih trgovaca. Nije izgledao narocito pametan. i gledala nas. i tuzno i veselo. Poslije rucka kod Mula Ibrahima. Tiha Mula Ibrahimova žena primila nas je srdacno. zbog nećeg zaplakala kad je poljubila Tijanu. i ljudi koje su pobili. On je Ferhad. i braca Morici. a dar će donijeti sutra. Rekao je da trazi mene. i na cijoj je strani bio. dar nam nije kupio. – Sjedi kraj mene. koja mi je bila nepoznata kao i on. zamolio i veselog hadziOmera da ode s nama do kadije. kakav je bio onaj zeljeni koga je zamišljala. sa srecno sjetnim smiješkom. a nije cudo što ga ne poznajem. a sigurno ni ja: začuđeno sam gledao njegovo lice obasjano srecom. meni sasvim dalekom. – Jesi li zadovoljna? – Jesam. on se pozdravio sa snahom. pobjegao je u Valjevo. Proci ce. tako raznjezen. – Možda ti je zao što nikog od naših nije bilo. – Zato što su dobri ljudi. Daj mi ruku. pohvalio moju odluku. gledala.njenu porodicu. – Bilo je lijepo . a tvoji su ljuti. mrtvi su. Samo dvadeset godina je prošlo. ili da je pustim da se navikne na ono što će biti njen život? Tada je neko pokucao na vratima. pričao je. a sve se zaboravilo. da li je i u najruznijem snu vidjela ovu strašnu sobu. kao da trazi zaštitu. gdje nas je cekala prava gozba. kao da je pobjegao sa vlastitog pogreba. pa se pjevala tuzna pjesma o vješanju . a zaboravio sam i zašto je pobjegao. ponudio se za svjedoka. Prije dvadeset godina. Nešto te muci. i mislio kako nas je zalila zbog svega što nas ocekuje u životu. obasjan nekom radošcu. – Ne bih rekao. – Docekali su nas srdacno. Ponudio sam da sjedne. a zaista kao da je ustao iz mrtvih. a onda nas odveo svojoj kući. – Zašto? – Ne znam. Sad nikoga nemamo ni ona ni ja. pa bi zacutao. kao majka. i njihovo bezakonje.

i sutra će opet. Vukojebine. i da mi nije svejedno. Izašao je iz tame. hiljadama puta prolazio bi poznatim sokacima. hodao. i prijavio ga kadiji. cinilo mu se da će umrijeti od tuge. A ja sam se cudio toj ludosti. Crni Vir. krijemo. Koliko je bio lud. Govorio je o toj ceznji suznih ociju. Da sam imao kud. toliko je sve licilo na ruzan san. možda je više volio da umre u svome gradu nego da zivi u tudjem. Paljevina. tamu. Kukavica. Izgledala je uplašena. satima bi sjedio sam i zamišljao svoj grad. Vukovsko. Rodio se ovdje. Vukovije. u dalekom Valjevu. Znao je da mi je Ferhad rodjak. pomenuo ga je Šehaga Soco. i opet otišao u tamu. Stotinama. – Eto! Sve cemer. a ja sam mogao ispricati samo ono što mi je Ferhad rekao.dvojice brace. Nije utolio glad svoje ljubavi. glad. Nismo mu se nadali. budala! Eto mu rodni grad.umirivao sam je blagim dodirom i grubim riječima. – Niti je zemlja kao druge. A ljudi? Gadno mi je da govorim. Odveden je u tvrdjavu i zadavljen. ko zna. I možda baš ta pjesma. Budala. Osmane! – Zloselo. e pa cudna mi cuda! To je nesreća a ne ponos. kao utvara. U pratnji svoga momka. Možda zato što smo po prirodi zli. sirotinja. otišao bih na koju bilo stranu svijeta. A zašto je tako? Ne znam. Vucjak. Tako smo izgubili i tog jedinog rodjaka. šta bi bilo od nas? . Zar je onda cudo što se uvijamo. plašljivo gledajuci u ozbiljnog Šehagu i nasmijanog Osmana Vuka. u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu. nije mogao da jede.. da vidi grad i nas. Omeli su ga. Ali. isti svugdje . – Ako bismo otpatili svaciju nesreću. pobogu brate! Za ovom siromašnom zemljom. korak po korak. eto mu zavicaj! povazdan gledao sokake. Blatište. za našom divljom turobnošcu? – Zemlja ko zemlja. ljepša su nego kad ih je zamišljao. čini mu se da nikad neće utoliti tu glad ljubavi. Za cime je ceznuo dvadeset godina. bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. To je razlog da čovjek place a ne da se raznjezava. koji mu je vodio trgovacke poslove. Tada sam na Tijani prvi put primjetio cudnu uznemirenost. Smrdljak. i mislio kako čovjeku ništa nije vaznije ni draze od zavicaja. zivio samo tren. gundjao je Šehaga natmureno. Ili što nas nesreće neprestano prate. bio bi još ziv. dotle nepoznat. Nije mogao da spava. dugo je cutala. odsutna. Uskoro smo zaboravili nerazumnog Ferhada koji je stradao zbog ceznje za rodnim gradom. Nije mi donio obecani dar. Je i vam palo u oci kako se zovu naša sela? Reći im. Samo bih poveo voljenu zenu koju sam nenadno stekao. I sad. za neodoljivom potrebom da cinimo zlo kad god možemo. niti su ljudi kao drugi! Zemlja je bijeda. obilazio poznata mjesta. A nismo ga ni poznavali. nesreća. ili smo ga izmislili. ljudi ko ljudi.. za pakošcu što u nama zivi duže i jace i od materinske ljubavi. uljepšanog dvadeset godina dugom zeljom. A danas je hodao. po pravom gradu. gledao svoju i našu nevolju. Zmijanje. ni njemu ni ikome drugome. Poslije smo se pitali da li je i bio. veliš? Gledao smrad. Trnjak. Nekoliko dana poslije Ferhadove pogibije. Osmana Vuka. što nas je bog obiljezio. pa se bojimo glasnog smijeha. zagledana u jednu tacku. lazemo. i taj zaborav. Da ga nije toliko volio. bojeci se da mu slika ne pobjegne. doveli su moga rodjaka u Sarajevo. I ceznja za rodnim gradom. i pitao me o njemu. svratio je u našu radnju radi nekih darovnica školama i bibliotekama. kao da su junaci a ne surove siledzije. Jadovica. Gladuš. kao da je sve stoljecima daleko. onako zanesenog i zablesavjelog zbog ponovo pronadjenog grada. Glogovac. . kucu po kucu. Zbog nećega što su svi zaboravili.rekao je Mula Ibrahim oprezno. Sutradan ga je serdar Avdaga prepoznao.

pa je pokušavao da bar sebe ogradi: – Ne treba sve gledati crno. Neka samo kogod jace kihne. I nije naše da pitamo zašto Šehaga tako govori. Ali svi. odavno sam slušao. zbog uplitanja u nezgodan razgovor. zbog riječi. misli. nemamo hrabrosti. Crno je. utulila vatra i išcilila potreba da govori. Mula Ibrahim me upozorio. sve visoke cinovnike drzi u dzepu pozajmicama i mitom. oduvace nas kao prašinu. Ne. ili ono što misli samo danas. Mi smo nesrećni. Šehaga. rekavši da bih volio da nastavimo ovaj razgovor. Nisam mogao a da ga ne upitam. neko više. rekao je bezvoljno. ali sam zapamtio taj nauk. a zivimo jadno i sramotno. a mi smo i na tome zahvalni. Izgrdio me i Mula Ibrahim. – Seljaci iz Zupce. zašto mi je potrebno tudje mišljenje? On ne drzi ni do svog. Mula Ibrahima je oblivao znoj. bojao se mocnog Šehage a još više onih kojima se njegove riječi ne bi dopale. – I ja tako kažem. pamet u glavu! Znao sam to. a sutra. u radnji. ne tako cesto. pogleda. kao zagrobne pjesme. nikakav razgovor nećemo nastavljati. zaboravi. Ali ponekad. i svi se prave da ne znaju šta Šehaga govori. Zato. Mula Ibrahime.mislimo samo na današnji dan i samo na sebe. i pominjati naše dane kao srecne. na ulici. Mula Ibrahime. ne budi ono što si! Nisam mogao pristati na takvo beznadje. onda progovorim istinu. hrabro a opet mocno. Ako me nešto boli. Ispratio sam ga na ulicu. on je bogat i prebogat. Pa dobro. koje je zagadjivalo život. onda ne vrijedi ni govoriti. To je lijepa . poslušacu: pamet u glavu. ako najsigurnija zaštita pred bezbrojnim opasnostima. a kamoli do tudjeg. ali je najveća istina njegova tuga. kad mi se zgadi laz. Njegove riječi su mi pale na dušu kao zeravica. nisu zli.ljubazno se iscerio strašni Osman Vuk. i padale su na dušu teško. Sigurno nije istina sve što govori. Šehaga? – Svi. u teškom vremenu zivimo. Šehaga. to zajednicko mucno iskustvo. cuo si za njih. Ali se u njemu. Ahmete Šabo! Baš zato da mi ne zgade ovaj novi život. postoji valjda i neka druga mogućnost za ljude osim straha. Lako je Šehagi Soci. Ako me to zanima iz obicne radoznalosti. a mali se samo istope. Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas zivjeli. Cak i mocniji ljudi stradaju. u caršiji: pamet u glavu! Kao posljednji zakon. bez svoje krivice. Pošao sam jednog popodneva da Tijani kupim poklon na caršiji. Možda zato što je govorio bez zestine. To su bile najcrnje riječi koje sam ikada cuo. Nemamo ponosa. da ne navikavam zenu na skupe poklone. A što sam ja? Siromašni pisar kod njega fukare. lazem i sebi i drugima. Zbog svega što možeš da uciniš. Biju nas. na veliko zaprepaštenje Mula Ibrahimovo: – Zar smo svi zli. mirno i uvjereno. svoju srecu vidimo u tudjoj nesreći. izgleda. preturiti preko glave još teza vremena. A šta će meni to? – Ili hoćeš da prijaviš? . Njegove brige su drukčije. i cesto govori i ono što ne misli. i zato: pamet u glavu! Boj se svega. Vojnici sa Hocina nisu zli. Sumorno me pogledao i izašao. bez ikakve potrebe. Neko manje. a naše je da ne potonemo u ovom životnom vrtlogu.

perzijskim i grckim riječima. da kupim štogod sitno. – Tako govore svi lakomisleni. Za kaznu je prebijen i protjeran iz Sarajeva. ali se nisam naljutio na Mula Ibrahimovu riječ. – A šta ti je smiješno? . – Zašto si pristao? – Baš me briga. Nasmijao sam se: – Slušao sam kako ih uciš. Ali sam cuo glasove u sobici iza radnje. Poucavao ih je. – Ej. gledajuci za njima. Gospode boze. šamiju. kad ne bih morao zivjeti sa svojih dvadeset pet groša godišnje. on je oslobodio muke i sebe i mene i djecu. iskrivljen. negdje na Istoku. – Svako se radja sa svojom srecom. Napravice metez u njihovim malim nevinim tikvama. – Tacno je i jedno i drugo . i proturao ih kao prave. ako nema u čemu izaci. pravio je u ovoj radnji lazne pare bakrenjace. eto. papuce. pa to je arapski jezik. tu nevjerovatnu papazjaniju. Ništa skupo! već nešto sitno a lijepo. Radovao sam se povratku kući. Nasmijao sam se: – Rado bih učinio tu ludost. struk cvijeta. već ludost.odgovorio je Mahmut razlozno. Deset godina je proveo u izgnanstvu. pricinjava radost i posrzava ljubav. i lijepu riječ. prsten od srebra. Nisam znao da je opet otvorio ducan. ponovo zasjeo u istom ducanu. ali ovoj djeci neće mnogo pomoći. Ne znam jesam li lakomislen. – A baš sam mislio da joj kupim zlatnu ogrlicu! – Nipošto! To nije paznja. i veseo sam pošao u Kujundziluk. i sitne dječije.navika. a uz to ću dodati struk cvijeta i lijepu riječ. – Dobila je takvu sitnicu da me sramota i pomenuti. Nisam ga vidio kroz prozor. kašljucav. lancic. Izašli su ošamuceni. Mahmutov. ili nešto korisno. Odakle mi toliki novac za ogrlicu! – Šta ja znam. čemu? Licilo je na nešto poznato. posrcuci pod tezinom besmisla koji im je uzburljao mozak. da pokažem dobru volju. I dok sam oklijevao da li da ga pozovem ili da odem. unakazen. Šta on to radi? Slušao sam zabezeknut. zacin socnim našim psovkama. – Oni sigurno misle da su glupi ili da je nauka nedohvatna .rekao sam veselo. taj niciji skitnicki jezik. Zastao sam pred radnjom mahmuta Neretljaka: nešto privjesaka i sitnjurije visilo je iza prljavog stakla. Ali ako je nerazumna. to je najvrednije. poslije pasijeg života u ratu. pustivši ih iz tamnice svoga neznanja i njihove nedoumice. jevtine pafte. Tvojoj zeni je isplacen njen dio imanja. stvorice u zeni pohlepu. pa se vratio proljetos i. teško zeni s tobom. kad joj se stare poderu. ako je razumna. Dok sam još išao u školu. i o bezbrojnim poslovima kojima se bavio. krupan. ili zadovoljan neočekivano stecenom srecom. koji bi mogao da posvjedoci o dalekim putevima kojima je ovaj izgnanik prošao. nadolmljen turskim. i teško djeci koja će ti se roditi. a meni će postati teret. jer znam da mi ovaj čudni čovjek želi dobro.

ako misliš ozbiljno. Neće biti štete nikome. a zivjeti se mora. nećeš doci. platicu ti. onda nisi baš pametan. Gledao sam u njegovo izbrazdano lice skitaca. ili da me zali: – Slušaj mladicu. Odakle bih znao? – A zašto ovo radiš ? Pruzio je ruke ispred sebe. Još se branio: – A zašto si slušao? – Slucajno. pogledaj. A ako si se šalio.. Uzmi ove pafte. . Naucice u medresi. i da tjeram šegu s njim. ali ništa ne skrivam.. drugo ništa ne znam. mogli bismo dovesti i prave djake. nade koje su se pred njim otvarale. A za ucenje. Htio sam da kupim neku sitnicu za zenu. Ja malo znam.. Mogao je pomisliti i da sam lud. Koristice i meni.– Pa ti ne znaš arapski. ja te ne pitam. koliko da nije badava. ako joj se ne svidi. – O zanatu više ne mogu da radim. i ovaj lancic. ako ludi čovjek dodje sebi. – A ako ti lazem za bolest. Bilo je smiješno ovo njegovo isprepleteno pričanje. naci ćemo nešto drugo. u lukave a opet nevine oci prestupnika s maštom.. i gotovo. Zašto otimaš moju? – Pomoći ću ti badava. i u koje doba hoćeš. meni je svejedno.rekao sam. izgnanstvo u daleke nepoznate zemlje. i nesvjesno se smiješio. U djetinjstvu su nas uzbudjivale njegove lazne bakrenjace. i ucim djecu. Slegnuo je ramenima: bice nešto drugo. sumnje. nevjerovanje. – Od ovih drangulija? Vidiš. ova soba je malena. Život ga je izlomio. – Dobro. iz medrese. ako se predomisliš za ovo što si govorio. Ostace na istom. i ne razmislivši. nisam pametan.. jer ništa nije mogao da izgubi ako se i predomislim. ali je sve ostavio bozijoj pomoći. teške batine koje je dobio. kad hoćeš. ova opreznost. samo. . Ove stvarcice sad plati.. – A kad se cuje da ne znaš ? To se ne može dugo kriti.. ako to cinim da bih imao za pice? – Svejedno. Drhtavim prstima vadio je i pokazivao jevtini nakit. sad će biti lako. prsti su mu drhtali. Zacudio se. Šta gube? Ništa. A ja od toga zivim. Kao lazne bakrenjace. ako ništa rdjavo ne smjeraš. nije znao da li da još više sumnja. – Sigurno da ne znam. bolest ispila. ako im bude potrebno. uostalom. Obnovicu ono što sam ucio. pa niko nikome nije duzan. Mahmut se namrštio: – Pronadji drugu djecu. – Ja ću ti pomoći . odvikao sam. cudjenje zbog ponudjene pomoći. i da sam dobar. naci ću druge. Hoćeš li sutra početi. Preprodajem ove drangulije. Hajde.Znam nešto arapski. oni malo placaju. Ako ovi djecaci ne dodju.. a desi se da ne dodju. – Hoćeš li ovo?. a sad preda mnom drhte njegove ruke koje su kovale srebrnu zicu i pravile lazni novac. i da nešto potajno smjeram.

kao pravi muderis. Sačekao me ponizno: – Bojao sam se da ne zakasniš.Sutradan sam poducavao djecu pravom arapskom jeziku. nisam mogao da saznam. Dacu ti sve ako hoćeš. šta neobicno? Znam. Zao mi je da djeca cekaju. Samo nepravdu ne podnosim. niti je više pominjao placanje: moju ludost je prihvatio kao stvar koja se tice samo mene. pogotovo otkako mi je rekla da je trudna. ali ja bez tebe mogu. dao ti ducan. o naplacivanju casova. Pricao je. zaista. Poslije casova me vodio u Idrizovu kafanu. Iskorišcavam te. s ceznjom i zavišcu. Gledali su u me s nevjericom. sigurno. kao izmedju dva duba.govorio je ponosno. cudna mi cudna! Ostace magarci i s tvojim znanjem i s mojim neznanjem. smijuci se. obnovicu ono što sam ucio. kad je bilo hladno. Šta je tu cudno. A već sutradan. Sve drugo. o hvaljenju moje velike ucenosti. A zašto mu je bilo potrebno to vrijeme. jer je svak htio da ih vidi. klimao glavom. i naucicu ga da mrzi rat. i otkako ocekujemo nepoznato drago stvorenje. Bio je samo ugodno veseo i tako blazeno raspolozen. Naucicu ga pjesništvu. Ovaj čudni posao nije izmislio samo zato da bi došao do kakve-takve zarade. je li? A jesam li htio da platim? Odbio si. i stekao imetak na njima. čini mi se da ga je više privlacila zelja za neobicnim. a Mahmut je sjedio uz nas. zašticeno. Cak su mu se i ruke manje tresle. reći ćeš. bilo mu je dosadno. zato što ne ostavlja čovjeku dovoljno vremena. netkriljeno. ti znaš arapski. ali se to jedva primjecivalo. da za ulozeni trud mene casti kahvom a sebe rakijom. ja ne znam. koji je iz Misira doveo dva cudnovata ovna. nije bila laz. niti će uciti arapski jezik kod Mahmuta Neretljaka. u odredjeno vrijeme. o zeni iz neke palanke. a nije htio da mi nudi ono što ja nisam trazio. rodjenoj bez ruku. i neće ici ni na kakav Hocin. A za noja i za zenu bez ruku dobro sam razumio. koja je nogama plela i druge poslove obavljala. a ne od bolesti. tješeci ih da će im se sadašnji mrak polako početi da pretvara u vidjelo. Zato što je sitno i nezanimljivo. to ne znam. a drago mi je i da radim s djecom. I da budemo nacisto: da li ti možeš bez mene. pa su je rodjaci pokazivali po vašarima i pare zaradili. ili na noja iz dalekih krajeva? Rekao sam to. zato što dugo traje. On se uvrijedio. nedostojno čovjekove paznje. poducavanje. Pio je. . polako je hodao ispred Mula Ibrahimove radnje. pomogao. Ili o trgovcu Hasanu. o zagrijavanju sobice mangalom. Zeni sam rekao da pomazem nesrećnom čovjeku koji sve u životu čini pogrešno. dao djecu. – Evo moga ucenjaka . obicno. povladjujuci mome znanju a mršteci se dječijem neznanju. da sam najviše volio kad je pripit. – Kako možeš tako da govoriš! A ko je koga molio. I učinio sam ti. pio je prilicno. Hoću i sad. svuda gdje je mogao da stigne. i tada sam vidio da je to od pica. a meni je prepustio sporedni dio posla. E pa. Da li sam mu i ja licio na zenu koja prede vunu nogama. I nije se cudio što ovo radim. ja tebe ili ti mene? Rekao si: koristice mi. iako je njegovo nepoznavanje bilo slicno njihovom. koje će rasti izmedju nje i mene. Preuzeo je brigu o pozivanju djece.

i da sve pocne da lebdi i leti na sve strane. Zato što je neophodno. iznad ili ispod onoga kome želi da se osveti. kao sila teza. – Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš. kao jedini plijen. Dok nešto ne postigneš. Neko to zove i mudrošcu. moglo bi mi opet zatrebati. da i sam obnavljam ono što sam nekad znao. kao iz pracke izbaceni. i sigurno zbog djeteta. da mu bude ugodno. koja me dočekivala kao da joj donosim srecu na poklon. – Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želiš dobro? – Da se svojim mišljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. znajuci da nema zlocudne sile koja nas može vratiti u ruzno životno puzanje. Kako će onda ljudi cijeniti tvoje znanje? Mislice da ništa ne znaš. da mi cvjeta. sokaci. Ni rat više ne bi bio moguć. a možda i nikad više. Kao kaput zimi. jedino ako bi uspio nekog da udariš. sigurno i potrebno. nizašto. Cistio sam od prašine sliku sultana Abdul Hamida. Oslobodio sam se cudne bezvoljnosti i tihe tuge. Nestalo bi krivih i pravih. sa suzama u ocima što su postajale sve ljepše i dublje. doduše.poucio me ozbiljno. – A zašto nećeš da naplatiš? – I on toliko malo uzima. iz cistog zadovoljstva. Danas mogu i bez nje. – Ciniš dvije pogreške . nogom ili šakom. ako je gruba. da mi je vasionski vihor ne odnese. u prolazu. Poslije ćeš opet zaboraviti. – Ove slike u našem izlogu nisu izdvajanje. na njegovu srecu. i namjeravao da podjem odavno utrtim putem kojim ide većina ljudi. A što osvjezavaš zaboravljeno. – To bi zaista bilo zabavno! Pogledao me iznenadjeno. lijepio za staklo sasušene zvijezde. Tebi je potrebno. donio iz rata. – Jesi li ti učinio ono s cime se u sebi ne slazeš? Lukavo je. drveta. I poducavanje djece bilo bi nešto drukčije nego ovdje. jabuku ili trešnju. uplašeno: mislio je da sam se izlijecio od ludosti koje sam. kao izlijeceni pijanac mirisu rakije. Razletjeli bismo se na sve strane. Kako će onda tebe poštovati? I ne naplacuješ za ono što pošteno radiš. neprestano kruzeci i da daje plod našem djetetu koje će se roditi u tom kruzenju. da se raskidaju stari spojevi. makar bila i glupa. i susreo bi a ponovo kroz godinu ili dvije. Samo bih svoje dijete naucio svemu lijepom što znam. kad njega ne bi bilo. ciji sam rast . On je viši razlog. cvrsto bih je drzao u zagrljaju. pomalo setno. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta ucini. Sigurno zbog zene. Ima stvari koje su iznad nas. nego pametnu.Udruzio si se s čovjekom koga niko ne poštuje. Nekome. da ga upitaš je li zapamtio. Mula Ibrahimu sam rekao istinu. i ne mogu se mjeriti našim obicnim mjerilima. a osvetnik juri drugom stazom. Nasmiješio sam se toj šašavoj misli. Taman bi jednom letecem djaku saopštio neko pravilo. ostalo bi samo lebdenje. Žena više voli njeznu riječ. ali te je valjda i malo stid? – Nije. Ali mi se odjednom ucinila nadasve zanimljiva mogućnost da nestane sila teza. Uhvatio bih i jedno drvo. I jesam. da nasilnik zaboravi zrtvu u svom nepovratnom letu. da bi bilo smiješno dijeliti. – Nije uvijek ni nepošteno.Slušala je ganuta. Nema u tebi lukavstva. to je dobro. ispravljao uvrnute rogove polumjeseca. pomalo podsmješljivo. koji nas drzi na okupu. Letjele bi i dzamije. groblja. poslije rata. i svakako manje dosadno. i nije mi bilo smiješno. Sultan je gotovo nadstvarni pojam koji povezuje naša razlicita htijenja. uselio bih se u jednu sa svojom zenom. – Zar lukavstvo može zamijeniti znanje? – Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo? – Lukavstvo je nepošteno. a možda bi više poželio da ga upitaš za zdravlje. kuce. . nije potrebno znanje da bi postigao mnogo. Ne bih joj se zacudio. i bili bismo srecni. nimalo.

Zbog njih sam spokojno uredjivao nebeski svod pored javnih nuznika. I mnogi mjeseci su prošli. i bolje nego s njima. ali nisu zvali ni nove ako nisu imali polozaj i imetak. koji ni za rodjenu majku ne bi pošli u rat. i jednog cetvrtka Mula Ibrahim je ušao u radnju zadihan. a poziv nije stizao. Najcvršce od svih: obaveze ljubavi. i trece još nerodjeno. uzbudjen. – – – – Pozvao nas je! Ko nas je pozvao? Hadzi Duhotina! Sutra uvece. ti junaci koji to više nisu. što je bez riječi prosio stojeci pred kamenim hanom. mogućnost susreta s ljudima od uticaja.rekao mi je ponosno. mislio je da vrijedim više nego da životarim u ovom cumezu. a poslije se obogatio. neprelaznim zidom odvojene od onih kojima je mjesto na tom skupu. prljajuci je. Nisam se više smijao. zabavljace. Koliko zrtava donese jedan poraz.. ni stari Duhotina. ja neću. . Govorio je. Taj poziv je isto što i odlikovanje. spona koja me sve više vezivala s izgorjelim roditeljskim domom. nisu pozivali. Ucinilo mu se da je upravo došao trenutak koji je očekivao. Hadzi Duhotina je nekad tucao so. A ja sam odgovarao. da me se ne ticu ni ti nekakvi ratnici.Vrijedi pričekati. s Begovca. što se neprestano kvario i osipao. a koliko li tek pobjeda! Pa neka ih. Ne suviše cesto. zbog njih. njih su pozivali. Cak sam pomislio kako imam sreće. Novi gosti ne ulaze. strogo odabran. Gotovo cijela zima je prošla. i od nje ostaje kostur. I nikog od starih junaka. jer novi neće da dijele slavu ni s kim. – Strpljenja! tješio me Mula Ibrahim. ili je Mula Ibrahim svemoguć. Pošteno je htio da mi pomogne. – Spremi se. pederaste. Starog Dugonju. možda i sve rjedje. s dlanom na nabreklom trbuhu. Postao sam kao i ostali pametni ljudi. meni je sasvim dobro i bez njih. jer namece obaveze. ali je zbog nećeg volio ratnike i uzivao da ih saziva i casti u svojoj prostranoj kući. lako u tu kucu. posljednjeg od stotinu bajraktara banjalucke vojne. veseo.. Nisam odbio. A pozivali su za svoju sofru ugladjene pisare. nekad: lovi ribu! A mogao je i da kaze: ozeni se! Radjaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo. vinopije. mogu i od sad. pa je poslije sakatim prstima pravio oklagije i cibuke. laskavce. doduše. ne misleći o tome. Junačkog bajraktara Muharema. ni jednog jedinog. I još više. postala mi je odbrana. Znao sam šta to znaci. onog smijeha. i svakog mjeseca priredjivao gozbe za poznate junake. cuvenog junaka i cuvenog pijanicu koji nije poštovao niciji polozaj već čovjeka. Bilo nas je dvoje. Zivio sam bez njih i dosad. i Mula Ibrahim je bio sve zadovoljniji blijedom obicnošcu mojih misli. nikad nije pušku opalio ni sablju pripasao. izrešetanog kuršumima kao da je bio meta na strelištu. jace od nas. Mula Ibrahim je dobro poznavao ljude. Ali je gozba prošla. I sve više sam se ukopavao u uvrijedjenost. Nikad nije bio u ratu. koji su trazili leševe svojih mrtvaca. izlijecio sam se od ravnodušnosti kojom me obogaljio rat. . isjecenog austrijskim bajonetima i jedva sastavljenog. a mi nismo otišli. Krug pozvanih bio je uzak. nisu pozivali. Starog Mehmed-agu. Nisam više bio sam. s uhom na tajanstvenom bilu kojim se novi život javljao iz nepostojanja. Prilagodjavao sam se. neka uzivaju u toj mrtvoj slavi. i otmene gizdavce. ici ćemo na sijelo kod hadzi Duhotine . Poceo sam iskreno da prezirem te ljude. što je na banjaluckoj vojni prvi navalio na neprijatelja i uskocio u šanac. jer vrijeme uporno glodje čovjekovu misao. bez pravog sadrzaja.osluškivao. i mislio na seljake iz Zupce. nisu pozivali. na sijelo! Ti idi. izgleda. Sjecao sam se. blijeda uspomena.

ne smarajuci to ni cašcu ni povlasticom. – A znaš li ti šta ljudi cine da bi tamo došli? – Ne znam. koliko laskavih osmijeha uputiti. Neće nam se više pruziti ovakva prilika. Cekaj. zaprepašten. nećeš. ali prosjak nisam. Sirotinja sam. radi njih. To je možda najbolje. .Stao je usred ducana. Postidio sam se. Zao mi je što si se toliko ponizavao radi mene. i ne tice me se. ako boga znaš! Izgubio je svu svoju rjecitost. – Cuti i slušaj. trckarajuci od jednog do drugog. Tuzan zbog mene. Osjetio sam to kao ponizenje i uvredu (Mula Ibrahim je dobro pogodio). Pozvao nas je hadzi Duhotina. ugrijan. A šta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u duši. upornost. A ti si se uvrijedio. pomislio: koliko je riječi morao utrošiti. i porad zene. Još su mutne hocinske magle u meni. – Nisam se ponizavao. – – – – – Nećeš? Kako nećeš? Tako. – Ne znam šta da ti kažem. A ja grubo i nezahvalno odbijam svu njegovu brigu i svu njegovu dobru volju. A pozvani smo. I naljuticemo ih. molim te. rasopcan. Nikoga ne poznajem. Šta ću ja tamo? Kako. i razumio. i pored djeteta koje smo očekivali. Bio sam još povratnik s Hocina. odjednom. I sad treba da postanem lukav. mnogo griješiš. Ne vrijede toliko. i ponekad teška tuga zbog ljudi. – Smetam li ti ovdje? – Ne smetaš. ideš? Ozivio je. boze sacuvaj. i da se priklonim ko zna pred kim. ali neću. Na sijelo. Izgledao je tuzan i uplašen. Nećeš valjda cijeloga života ostati sirotinja? – Pravo da ti kažem. što ne prihvatam njihov poziv. uplašen zbog njih. želim da ti bude bolje. svejedno mi je. ja sam ih otpisao. Cuo sam. Ja ne bih učinio ništa. A kad su me odbili. i pored potrebe da se nadamo nećemu što nije uboga sirotinja. A onda me pogledao sumnjicavo : – Uvrijedio si se što te nisu pozvali ranije? – Nisam se uvrijedio. pravdajuci se: – Bice nam dosadno tamo. znam te ja. I koliko je vremena izgubio. Nisam mogao da ga ponovo razocaram. Zato sam rekao mekše. propustio bi ovakvu priliku! Zaista nisam više imao volje da idem na to prokleto sijelo. za neko mjesto koje će mi omogućiti bolji život. i gledao me začuđeno. koliko razloga izmisliti. Nemam volje. što nisam prihvatio njegovu pomoć. I zbog prazne sujete. – Niko neće ni primijetiti da me nema. – I tako. – Griješiš. Prihvatio sam prvi poziv. Onda. Sigurno nisi razumio. ne znam ni kako se razgovara s takvim ljudima. i vratio im prezirom koji je spasavao moj ponos. da bi mi otvorio teško pristupacnu tvrdjavu. Sjeo je. radost mu se vratila. radi mene. šta ćeš tamo. sve pametne razloge.

cak do sljedece noći. Ta naša sobica ima nekoliko prednosti i bezbroj mana. otvarajuci vrata i prozore. ni za koga. Suviše je lako pristala. što se sigurno nikad neće desiti. Prednostima smo se veselili. a svako jutro budi nas svjezi miris hljeba. pred sutrašnju izvjesnost. Jevtina je. U životu nisam sreo nikoga ko je bio toliko nesposoban da sakrije ono što misli. Budio sam se ponekad. – – – – – – Šta ti je? Ništa. zar se i od sreće ne spava. kao da nas nema. zbog Mula Ibrahima.Sad. sve dok se ne bismo naljutili. Ili smo odmahivali rukom. a vrelinu podnosili strpljivo. Prihvatio sam taj razlog. A kakve ću riječi naci za njih? Uvece sam sjedio s Tijanom u našoj maloj sobi. ziveci s njima u miru. narocito pametnih i ugodnih. razgovarao tiho i dugo. osim hodnika i ostalih skrivenih prostorija. Zašto? Upitao sam: – Ne voliš što idem? . obuhvativši koljena rukama. i kako je iznad pekare. Šta je u tome rdjavo? Hoćeš li ostati dugo? Nije znala lagati. ali ako se javi prilika. Cak me i nagovara. poceo sam da se nagadjam sa svojom savješcu. sami smo. ostacu na istom. pa ću se opet vratiti u svoj naviknuti tok. da ga je i jutarnje svjetlo potiskivalo u prijatno ali nejasno sjećanje. izrazom lica. Ni pred kim se neću poniziti. ali sam se sutradan pitao. zbog nećeg što nismo mogli ni zapamtiti. Ako ga ne bude. bilo bi ludo da je ne prihvatim. u noći. a ujutro to ne bih znao ponoviti. nije bilo u meni. Meni je u ovoj našoj vreloj sobi bilo bolje nego na Hocinu. Doduše ljeti je teško. zbog mene. i bili smo. Riječi. Boli li te štogod? Ne boli. a onda se opet javljalo. Briga bi me bilo za zohare. njoj gore nego u njenoj kući. ako ne i izravnom riječju. – Zašto da ne odeš? Naci ćeš se s ljudima. a zohari hodaju slobodno. Srecna sam večeras. Nismo govorili pametno. zimi je uvijek topla. u koje neću moci uci ako odebljam. i zaticao je kako sjedi u postelji. i opet je dobro. Zohare smo odgonili nekim travama koje je Tijana kupovala na Bašcaršiji. Ona to nije priznavala. samo naše. umio sam samo gledati u vodu. medjutim. zbog sitnice. jer mi se spavalo. Rekao sam joj da sutra idem na sijelo kod hadzi Duhotine. pa se gubilo. ispricao sam i kako sam bio odbio i ponovo pristao. i toliko je izviralo iz srastanja. slušati vrapce i pisati tuzbe i zalbe nesrećnom svijetu. I kako. Odavala se glasom. zbog gluposti. Osim za Tijanu. kao ponornica. narocito noću. grije nas sunce i vrela pekarska pec. Cak sam se nadao da me neće niko zapaziti. ali sam ostavljao slucaju da se pobrine za moju srecu. jedinoj. kad pocnu da šuškaju po podu i postelji. da se ona nije gadila. popricati. ne trudeci se. toliko je bilo plod noći. Cudna si večeras. s kojom sam. i o čemu da razgovaram s tim ljudima? Poslije Hocina. ne bih to volio i da smo mogli. Nisam znao kako bi se ta prilika mogla javiti. Spavaj. stalo mi je da budemo pazljivi jedno prema drugome.

Prvi put znam šta je sreća. Zbog njega. ali ova nikad više. Zašto se sad ljutiš? Ne ljutim se. Sad sam i ja poceo da se smijem. i osluškivao prstima. – – – – – – Ko zivi tako? Ja bih zeljela da zivim tako. Cio svijet i cijela vasiona. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova. Sasvim je luda. mirišem. ali ovaj nikada više. ali ona je spavala. Možda zbog trudnoce. Otici ćeš. osjećam je. I ima sreća. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Na sokaku su se stišavali glasovi. htio sam da mislim štogod o tom dragom punoglavcu koji će biti ono što ja nisam bio. ovaj treći. Troje nas je. Htio sam da kažem štogod lijepo ovoj zeni cije je krhko tijelo unakazio taj nepoznati punoglavac. nas troje. što nas već mjesecima drzi u napetosti. Stavio sam ruku na njen trbuh. svakako. i bicu lukav. i zbog nje. Dobro. A onda je dodala kao da se pravda: – Malo sam uznemirena. hoćeš li da ne idem na to sijelo? Ne. Mislio bi poslije da si nešto propustio. i zbog nje. Nije važno šta se dešava u svijetu. I bicu pametan. njeno tijelo i njegov ujednaceni damar. otklanjajuci moje. kao većina? U ovom trenutku to nema nikakva znacaja.Spavaj i ti . Htio sam. ispod nas su ubacivali cjepanice u veliku pekarsku pec. a nisam umio. da svoj put i svoja htijenja odredjujemo prema njemu. Da li je mogu zadrzati? Htio sam da joj kažem: mila moja. i prisiljava da ga uplicemo u svoj život. zbog njeznosti što je vrelo zapljusnula moje unutarnje obale. nije važno šta će biti sutra. vazan je ovaj cas blazenstva bez misli.rekao sam onom trecem. skrenulo mi je misli prema onom trecem. kojim je ublazavala svoje nezadovoljstvo. vidim. osmjehujuci se.Nasmijala se: – Ne volim što ideš! Nikad ne volim kad ideš od mene. Nikada: jedina konacnost. . u snu. u cijelom svijetu samo troje: moji prsti. i . Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj. Da li će me istjerati iz kuce. moram izaci iz ove sobe. Zbog njega. prisutnom a nevidljivom. zohari su još mirovali u svojim rupama cekajuci da ugasimo svijecu. A ja sam drzao dlan na zategnutoj okruglini trbuha. otici ću na to vrazje sijelo. – Možda bi voljela da ne idem ni na posao? – Naravno da bih voljela. Nikog drugog osim nas nema. Cuteci. na zašticenom tijelu malog čovjeka što je već zivio u najsigurnijem i najugodnijem od svih skrovišta ovoga svijeta. kao što je sin istjerao bolesnog Mustafu Puhovca? Ili ćemo se ponositi jedan drugim? Ili ćemo se podnositi. To malo lukavstvo.

Kako bi drukčije i moglo biti? .ugasio svijecu. i mjesecina. I nisam se cudio što je tako. od sreće kojoj nisam trazio razlog. Napolju je proljetna noć. Možda su zakasnili na neki svoj obred. A ja ne mogu da zaspim. Zohari su sigurno nestrpljivo cekali da ih pustim u sobu.

Sacekacemo da ljudi izadju iz dzamije. opet me stid. i smiješno. Svejedno. .4. glup. a mogao sam lijepo sjediti sa zenom kod kuce. Ti hoćeš da ti bude gore. Ti to ciniš iz inata. izlaze s molitve . osvijetljenom fenjerom.Evo. stara prznico. i sebe. Bio sam u nedoumici i kad treba da stignem. a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi. ja hoću da mi bude bolje. ili da se zna samo kod kuce. Mula Ibrahim je rekao tiho: . pored momaka sa svijecama i fenjerima. čini mi se. kao djeca. skrivajuci se.Samo se drzi uz mene! Na raskršcu. stajao je stari bajraktar Muharem. to je lako. i te nekakve stare ratnike.Sad mi je krivo što sam pošao. . a ne meni. Prosi za inat. da sam bio sam. dosadan. Dao sam mu nešto sitniša. Nisi ti kriv. ja ovo cinim iz nevolje. Hajdemo! A što kazeš za zenu. Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi. da ga vide. pa ćemo tada krenuti. ludu. Oprosti. s bozjom pomoći. ili ću biti ja. Nisam kriv.pitao sam Mula Ibrahima koji je išao pored mene. poslije ostalih. A bolje bi bilo da se to ne zna.Da ne zakasnimo? Ili da ne poranimo? . Ti ne možeš ovo moje. lazno ću se osmjehivati i iskreno strahovati. kao budale. srecom ili po nesreći. i prosio. . kakvog ne bih želio da me vide. mislio sam u sebi. kao da oglašava početak bitke. Zato i stoji ovdje. Mjesto mu je prije svih koji dolaze. Ovi neće. Žena će čekati. Njemu je mjesto tamo. i biti šta hoću i kakav hoću. pred ulicom u kojoj stanuje hadzi Duhotina.Budi uza me! Pogledao sam ga iznenadjeno: ja sam se nadao ohrabrenju od njega. na kojem ću biti sve što nisam ja. reći će da se utrpavam prije svih ostalih. . Postalo je mucno. Kako god okreneš. A ne valja ni jedno ni drugo. nikakav. . Neprijateljska zemlja Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi.rekao sam neveselo. pogotovu ako izgubi svoj mir. Šta mi je trebalo da idem na ovo sijelo. Stajali smo u mracnom sokaku. nespretan. ali se stidim. Zar ovako izgledaju casne uzvanice! Pa sam poceo da psujem. izgledacu medju tim spomenicima kao majmun. Ako dodjem kasno.šapnuo je Mula Ibrahim. Stidio sam se što mu dajem milostinju. Strašno je što ovakav čovjek prosi . niti zna je li to popravljanje ili kvarenje. A bez njihove pomoći nećeš daleko stici. smatrace da sam nepristojain. stidio sam se što idem na sijelo. a on od mene trazi pomoć. što su ga zaboravili. . stideci se.Da ne zakasnimo? . Ako dodjem rano. muka. cekajuci. jer bih se vratio. Dok smo ulazili u kucu starog hadzi-Duhotine. ja ne mogu to tvoje.

i odmah nas razdvojili. i strah i opasnost. A gdje su ratnici? Bilo ih je svega nekoliko. a oklop nepotreban. iz esnafa: ovo je mjesto gdje se vrijedi pokazati. ili ratu. i potezao. drzao je bardak pored sebe. obavijeni nijemim poštovanjem i poniznim cutanjem. Kadiju je domacin proveo u posljednju.Ne možemo više da se vratimo. a kad ću zivjeti? Kad ću zivjeti. i ponizna ljubaznost. u nesreći. Ali. a drugo je plašiti se uvijek. mene u prednju sobu. ničemu neka se ne nada grbava djevojka! Taj divni čovjek je prošao pored nas. Do mene je sjedio stariji čovjek. avaj. Ti. I gledao me kao palikucu. od svega. kojima sam prkosio i sebi i njima. jer sam i ja maloprije osjećao strah. . u hocinskim mocvarama: . Mula Ibrahime. I sad je pio. Šta li je to Mula Ibrahim ispricao o meni? Ili je ovaj divni čovjek toliko plemenito gostoljubiv. za najuglednije goste. s takvim strahom ne vrijedi zivjeti. oslobodjen straha i nelagodnosti. široko raskriljene ruke za zagrljaj. kao grbava djevojka kojoj govore lijepe riječi. razvrstavši njega u srednju. Nasmijao sam se veselo. Ali to je isto kao stvarno. kao mrtvaci. ako se budem uvijek bojao? Kad ću onda zivjeti. govorio je. i ne bih ni zivio. nevidljivu i nepristupacnu sobu. da se ne možemo ni pohvaliti ni pozaliti. čini mi se. velikog trbuha. A ustrašile su ga moje neozbiljne riječi.Boj se ovna. boj se govna'. da nisam vjerovao svojim ocima. najugledniji dolazili su posljednji. nekad.zavapio je zaprepašten. da i svojim neuglednim gostima ukazuje ovoliko poštovanje? Kako je moja predstava o svijetu i ljudima bila pogrešna i nepravedno ruzna! . Njegovo ozareno domacinsko lice. Na prvom koraku u ovoj bogatoj kući vidio sam da je moja odbojnost smiješna. prilicno neuredan. to mora svako. i prolazili do svog izdvojenog skrovišta.Malo. Nasmijao sam se. kad je mislio da ga niko ne vidi.Zašto onda idemo? Hajde da se vratimo! . gospodo iz neprijateljske zemlje? Bilo je smiješno to moje kocoperenje. kad bi me jednom savladao. sluzbeno uctivo. i znao sam da je smiješno. neka ih djavo nosi! Drzi se hrabro. nabijen kao . već kadiji koji je dolazio iza nas. dočekao nas je ozarena lica.. kumim te bogom velikim! . izlijecen njegovim strahom. Ostalo su ljudi iz caršije. kao da idemo u neprijateljsku zemlju! . do ulaza. Možda su mnogi slicni mome Mula Ibrahimu. . drugo je uplašiti se kad ima razloga.E kad ne možemo. iz ureda. jedva savijajuci ukocena koljena. hadzi Duhotina. Domacin. Snazni Mehmed Pecitava.Bojiš li se? . kao da smo sjenke.nadjev. Badava. smeten. spreman da svoju odbojnost preokrenem u njeznu ljubaznost. a sve je nastalo u mojoj uobrazilji. ne znajuci zapravo ni od cega se branim. toliko ponizno ljubazan.mislio sam ganuto zbunjen. Jer. zacudjen i ogorcen zbog moje jadne pobune. nizak. već pijan. podbuo. sjetivši se njegovih ratnih zasluga. i unaprijed sam se ušancio u hladnoj odbojnosti. pa je.Ma kakvu neprijateljsku zemlju. udario nogama o stepenice. A cesto je mislio da je nevidljiv. nisu bili namijenjeni nama. . Mula lbrahima i mene docekali su sinovi domacinovi.

Ako si izmislio. zarobiše me Austrijanci. Ljudi su poceli da se okrecu. a on se uneredio od straha. i ne pamti nas po zlu. nisam bio u svatovima već u zarobljeništvu. . . pa zaboravili na mene. grohotom. šta kazeš: uneredio se. blago meni. dobro si izmislio. Au. iskašljao. Izlijecili me. Ispricaj svima! Pocrkace od smijeha! Taman posla! To nije za pričanje. Pustiše me poslije punih devet godina. A možda sam izmislio. zagrcnuo se. Iz njega je odjednom prasnuo smijeh.Pij! . I pili smo ponovo. sve. ne volis da pričas o sebi. Primam dvadeset pet groša na godinu. gdje su ratnici? Pa se sjetim kako sam jednog čovjeka prenio preko nabujale rijeke. iz glasa.Moje je sasvim obicno. da ga smirim. poprskao me rakijom kako je poceo da pije. kao pucanj. ali sve tiše i rjedje. molim te. Još je smijeh provaljivao iz njega. . udarajuci se rukom po koljenu. veliš! Vidim kako ne piješ? Veliki si šaljivcina. klateci se cijelim tijelom. vele. i gurao mu bardak u ruke. blago tebi! Ko ima s jedne strane. samo da zaboravi ono što sam rekao. nisam se više pazio. velim. Zašto si se ono maloprije nasmijao? Volim kad se ljudi smiju. tako! Druga je otišla lakše nego prva. mnogi od ovih isto tako uneredili od straha. ništa. Pohvala mi je prijala. velim ja.A ne piješ. Ispricaj to. brate.pruzio sam mu bardak. Uzmi malo rakije! Ne pijem. i imam veliku platu. izgleda. osjećao sam se lijepo. takav li si! Bogme si ti prilican jad. Neću.Bio sam u ratu. pričaj. da me oslobodi svog neugodnog smijeha. došao sebi. pa su me zatvarali u sve dublju tamnicu.- Zašto si došao? . I zaista. . i nastavio da se smije. . i to im je sav rat i sva ratna nevolja. pa sam se uplašio i za njega i za sebe.Eto vidiš da piješ! Hajde još jednu! Sve. . . A ti. teško ranjenog. Nećeš od mene? Da ti nije ispod casti.Gledam.upitao me smrknut. dobicc i s druge. Sjekao sam drva u Tirolu. i to mu je sav rat! Smijeh mu je prekidao samo kašalj. Tri puta sam pokušavao da bjezim. Blago tebi! Radim kao pisar kod advokata. slucajno? Popio sam. vrišteci. . E. Pitam te: zašto si ti došao? Želio sam da se zabavi sobom. pomoglo je. Jesi li bogat? Imaš li veliku platu? Bogat sam. da ga ne naljutim. Veliš: sav rat i sva ratna zasluga! Cekaj. izgleda.Svejedno.O. Hajde. Zašto? Nizašto! Baš nizašto? Sve ti je potaman? Ništa ne traziš? Ništa ne moliš? Ništa. Pa možda su se. Pitao sam ga. zašto si ti došao? Nije me cuo. .

i da mu ostavi pola imanja. . Šta tu nije jasno? Tada je. . ali je gledao sluhom. Dobar čovjek. Dzemal-efendija. Samo. A čovjek neće. nije prodao ni prokockao. tu sad pocinje petljarija. Ili da zivi s njima.Poznaješ li Dzemal-efendiju? Pisar kod kadije. to jest svojom zenom.Išli smo zajedno u medresu. Kako se dugo nije javljao. iz srednje sobe izašao Dzemal Zafranija. uvijek govori lijepe riječi. Sad. koji je svoj muški posao dobro obavio. već sve ostavio u najboljem. Al sad neka mu vrate njegovo. redu. ziv je. Al jest. Prosto i lako. iz blizine. s naocarima. a zenu poklanja. . Petoro su djece izrodili. ne bi navaljao toliko djece. djeca njegova. kaze ovako: da je čovjek ziv. ne zureći. ako već ne može drukčije. ne bi se zenio njegovom. a da nije mrtav. . Kakav tu dokaz treba? Al muz njegove zene. Šta sad da se radi? On trazi svoje.Ne pijem.I jest! Imanje moje. i žena je sve naslijedila i donijela drugom muzu. hvala. ni zene. I više voli što je tako nego da ga je kadija proglasio zivim a on da je mrtav.Izgleda da je uvijek smiješno kad se priča o pravom životu . . Sad sam ja poceo da se smiješim. I je li on kriv što je čovjek ostao u životu. i što ga je kadija proglasio mrtvim? Pristaje da se nagode. jer ni on nije kriv što je ostao u životu i što ga je kadija proglasio mrtvim. .Da ti ne oduzimam dragocjeno vrijeme. koji ga je odlicno sluzio. njegov zamjenik.Mislim da sam sad u logici bolji od tebe. jer on svoga nema. bilo je. Dobro se poznajemo. On se uvijek smiješi. popij s nama . . ali u kući i na zeni drugi. i nije se ljutio: cekala. to jest kucu i imanje. Samo je Dzemal-efendija mladji.nasmiješio nam se ljubazno.rekao je moj novi poznanik. cekala. a nizašto. Poslije. Privukao ga je naš glasni smijeh.Nisam ni znao da ste prijatelji. s njim nije imala nijedno.Pa ti rece da je to sasvim obicno! .Kod vas je veselo . pa i to učinio.Došao je kući i zeni. gleda da bude stalno na ocima ovima što rješavaju dja se ova nepotrebna zavrzlama raspetlja nekako. koje mu nisu mnogo koristile. Moja plata je dvadeset pet groša A samo jedan tvoj osmijeh vrijedi toliko. zacudivši me tom primjedbom. eto. i na njegovom imanju.Zašto ne svratiš do mene? . ili makar polovinu. .Sigurno. niti bi je uzeo da nije imala imetka. Razumio je. Pa se okrenuo meni: . kadija je izdao potvrdu o njegovoj smrti. svi vide. a on je bogme nije pisao. da je imanje bilo njegovo. provjeravao je slabim ocima. da nije bilo kadijine potvrde o njegovoj smrti.Sjedi. eto. trazi svoje.navaljivao je bivši zarobljenik. kao da je cuo lijepu šalu. Bila je pametnija nego što sam od njega mogao očekivati. pa se udala. to je ovdje sasvim rijetko. Pocela je da me hvata rakija. Uši sam mu izvukao zbog logike. a neki su vidjeli kad je pao teško ranjen. Vedro se nasmiješio. neće im biti tijesno. A i da je poludio. . . ni djece. da mu vrati zenu i dvoje-troje djece. .

iako je dobro mirisao tudje riječi. dok nije stao na noge. koji je umro prezren. svojim njuškanjem. mucno mi je od njegova osmijeha. Zadovoljan sam svojom sirotinjom. znao je koliko ga se ljudi plaše i.upitao je veselo. kriv što je bio svaciji sluga. hoce li me udariti prezrivom riječju? Ili će početi da mi se suprotstavlja. Ali otac je bio slabic. Zar ti ne vjeruješ u bozju volju? . Da mu je kicma od zeljeza.Sasvim ozbiljno. Sad pogotovu. A on već dvije godine pisar. . moja riječ je hrabrija. bar ne javno. tvrdili su svjedoci. Ali večeras sam osjetljiviji. . ne tice me se. da se ljuti. Onda je bozja volja i što je volio da pije. u ratu. mogao je dobro unovciti. ma o čemu. Njega nije trebalo ni lomiti. . Da je bio mocan. jedan komordzija je izgubio duhan za vojsku.Bez griješnih poroka. malo uznemiren. To je vrlo mudro. Slican je vodi. malo krut zbog oklopa kojim sam se štitio. a on je neprestano govorio da ga je izgubio. A kad su svi zaboravili. Nemam poroka. da bi pokazao nadmoc? Samo neka izvoli! Ne bojim se ni njegove pameti ni njegova polozaja: moji razlozi su jaci. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno.Odgovornost i za zlo i za dobro prebaciti na bozju volju.. ili će i dalje tkati na dva razboja. smiješeci se. Uporan je u svojoj ljubaznoj nadmocnosti. nema poroka.Bezgrešan? . on se savija prije dodira. Zanimalo me šta će uciniti. svojom opasnom ljubaznošcu. Mirno gleda. Zar postoji čovjek bez poroka? . jer je imao jedan jedini cilj u životu: da uspije. bezobzirno laze. cak i kad sam bio jaci od njega.Zašto bi to bilo cudno? Bog nas stvara. Ali znam da mi je gadan.A koje to poroke krijem? . nema svoga oblika. ne puši. prilagodjava se sudu u koji ga naspu. igrajuci zrtvu. uvijek me odbijao svojim laznim smiješkom. zato sam ga vrijedjao. ali će ispraviti ocevu grešku. makar ga i mrzili. jer ništa ne trazim. da praska. možda i visoko. Ne volim ljude koji rade kod kadije. Otac je bio kriv zato što je bio jad i sirotinja. znaci zakloniti sebe za nacelo. On neće biti slabic.Ne kazeš to valjda ozbiljno? . Nije pokazivao da se ljuti. Mnogi tako rade. hoce li početi da crveni.Nisam znao da i takav čovjek postoji.One za koje ne znamo. da pobjegne od uspomene na sirotinjsko djetinjstvo i na oca zatvorskog strazara. Zato mi je smetao. i neće dugo ostati na tom mjestu. za sitne pare je prodavao svoje sposobnosti. on nije. nešto zato da bi imao mocnog zaštitnika. pijanicu i svacijeg špijuna. Ispitivali su ga. uzivao u tome. bio sam pjanski mušicav. pukla bi za dva mjeseca. a najviše za to što je htio da se ozeni njegovom kcerkom mirazušom. nijednog. volio je da pije.A zar nije? . . želio sam da ode. popece se. i znao je na što mislim govoreći o njegovom skrivenom poroku. Klanjali bi mu se. sa smiješkom i gotovo s priznanjem. jer su slobodniji. i moleci pomoć mocnih pred nenaklonjenom sudbinom. Ne volim ga. da je već godinu dana ljubavnik bogatog haznadara Fejze. opasan. Bio je miran. Osim onih koje krije. . . a sin mu je i tu porodicnu Nesreću pretvorio u svoju korist. Ucinice sve.Izgleda da postoji. što je vjerovatnije. malo pijan. mirno govori. Da l'i ću ga istjerati iz zaklona njegova toboznjega mira. niko ga ne bi prezirao. i njegova je volja da budem ovakav kakav sam. to ne znam. mogao je od njih napravnti stepenice po kojima će se popeti. . Zlo i nevolje koje je učinio ljudima. kao ni tolike ruzne stvari u životu. odmjeren.On ne pije. Da li želi prvo da ga odobrovolji pa će onda za uzdarje zatrazit' kcerku. i da je to bozja volja. Sjetio sam se kako o njemu govore. Vidiš. A prodao ga je. Ne mislim o njemu. da se prepire. Sve je pamtio. kriv što nije znao da iskoristi zlo koje je cinilo.

Tada sam primijetio. niti bi mi pomoglo kajanje. čim sam to rekao. uvijek. ni sami ne znajuci zašto. racunajuci na moj pijani ponos. da sam izgovorio bezbroj gluposti. ili umiru po tamnicama. smrknuti. krv. Ponos mi je došapnuo oštrije riječi. ali sam rekao što odavno nisu culi. To je podsticaj za zajednicku neodgovornost. . možda bi prosili. Ovo su naši najbolji ljudi. Mula Ibrahim je uvijao mršavim vratom.Da li je i odbrana zlo? Odbrana vjere. iz straha.Misliš da se bojim? Ono što mislim.Trebalo bi da te je briga. Ali nije lijepo. I oni to znaju. Potrebno je da neko kaze. kao psi. po njegovom likovanju koje je skrivao toboznjom nelagodnošcu. Ali moju ludost ništa više nije moglo zaustaviti. A da su se vratili. Coravi lupez se prevario ako je mislio da ću se uplašeno povuci. . (Eto. šta zlo? . bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tudjoj. Čovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe. pomalo podsmješljiv. Ne bojim se. sve je više prostora za ljudsko zlo. Nastavio sam da govorim. Ne možemo svi ćutati. muka. ali zanimljivo . Zafranija ni tada nije prestao da se smiješi. A ja sam znao.) Je li bajraktar gori od nas ovdje? (I to je ustupak! Htio sam da kažem: od ovih ovdje! Ah.Dobro da te ljudi nisu culi. vedar. .Odbrana je cesto napad.rekao je bez ljutnje. kao Muharem bajraktar. da se istrtljam kao budala. odvojivši me. Izgledali smo kao najbolji prijatelji. .Briga mene kako će me shvatiti.Svako! I nijedno zlo ne može postati dobro. Ali nisam imao kud. Ne želim nikoga da vrijedjam (rekao sam blaze). ne drzi ni do cega što bih mogao reći. zloslutni. ispao sam budala.Najbolji? Jesi li vidio bajraktara Muharema kad si dolazio ovamo? Najbolji možda gladuju. da on ništa drugo nije ni želio nego da ja ovo kažem! Zato me doveo u srednju sobu. bijedo!) A koliko ima takvih? Ne vodimo racuna ni o zivima ni o mrtvima. na primjer? . Bijes me hvata. Mogla bi te pogrešno shvatiti. Dzemal Zafranija se nije nadao da će njegova lukava osveta zbog uvrede biti toliko savršena. Teško čovjecanstvu dok je tako. i hiljade drugih jadnika isto tako. da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. Ništa rdjavo nisam rekao. ne krijem ni od koga. Neka ih djavo nosi. ali ću objasniti šta mislim. to je. . Ni korisno. Od kakve je gradje? Je li to snaga ili neosjetljivost? . a ja to nisam ni primijetio. kao da je progutao zivu jegulju. .Hoćeš da kazeš da svako odredjuje šta je dobro. Mula Ibrahim je progutao svoju jegulju. . sad već moram. i po grobnoj tišini što je nastala odjednom. Uhvatio me pod ruku. zato što ga prihvata većina.Gluposti! Sto ima više svetih skloništa iza kojih se ljudi kriju. (A onda mi se ucinilo da se pravdam. .Nemaš zašto da se bojiš. . . Nije dobro ako mislimo samo na svoje dobro.Miran je. Slušali su uvrijedjeni. zato me podsticao. Svi moji drugovi na Hocinu su izginuli. potpuno modar u licu. ali me potresla prilika i sudbina starog bajraktara.Netacno. bez razloga i bez potrebe. i sad je štucao. to je! Istinu treba reći!) Život ovog naroda je glad.

da rakija izvjetri iz mene. i najmanju. i pisma vojnicima. i ne znajuci. makar sitno. jer se stidim. ali ih nikad nisam izrekao tako oštro. to je najgori skot.Šta ti je ovo trebalo? . Osjeti i kad slazem. odakle bih ih izvukao nego iz sebe? Ne smijem piti. A moram i da smislim kako ću joj reći šta sam sve istrtljao. I tako. Bile su u meni. da me biju. pobogu. sve pocinjem da pripisujem poginulim drugovima. a onda nisam htio da se povucem. uvrijedjeni i za sebe i za one mocnije. Rekla bi: . u najnezgodniji cas. još nije izašao. Zapamtio sam to. Ništa od nje ne krijem. reći će kad joj kažem. Dzemal Zafranija ih je umirio. Moje sijelo se završilo rano. Sa svojim škrtim. i zaista tako mislim. baš me briga. al oni što se kriju. . dobrim Mula Ibrahimom pisacu i dalje zalbe i molbe nezadovoljnim ljudima. nekorisno. E pa. i ne vladam sobom. istim riječima. i ono što je rekao u tmurnim hocinskim šumama. A on je od mene napravio majmuna. uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan. ali nije trebalo da kažem. cak ni u sebi. a uzalud je i da krijem. i pustio me da igram ludiju! A bio sam uvjeren da sam pametniji od poluslijepog kepeca! Badava. Govorio sam iz prkosa. sto se ne kriju. I još je govorio. lako me hvata. Zbog zene. . sigurno. Šta da kažem? Da je Zafranija napravio od mene budalu? Da sam namjerno sve rekao. proslavio si se. plašljivim. od kojeg se ne tetura. još i nekako.Nije trebalo meni. govorio je Smail Sovo. ali mi se misli teško sabiru. bez zastajkivanja. i vratio se u kucu.upitao me prijekorno. . Sebe nisam zadovoljio. A sve zbog Zafranije! Dušu mu njegovu pedersku. A sad se skloni. Ali nije bilo samo radi pica. Docekala me noć bez mjeseca. taj neko: Oni. I odjednom sam se sjetio! Iz magle uspavanih uspomena doplivao je ozbiljni lik studenta Ramiza. već tebi. nepotrebno. i izveo me iz kuce. pred smrknutim ljudima? Možda su bile i moje. Odlucio sam da prošetam pored Miljacke. a niko zbog mojih riječi neće početi drukčije da misli nego što je dosad mislio. jer me to mucilo? Da sam bio pijan i da nisam znao šta govorim? Šta je istina? Ili je sve istina.Lijepo je ispao moj pokušaj da postignem nešto bolje u životu! Neki su skocili prema meni. Zato ću joj sve ispricati. ili možda neko drugi. i riječi i misli. neki mladji i nizi po polozaju. Pa. sve pomalo? Tacno je ono što sam izgovorio. zar je za tebe pice! Kao da govori djetetu. iako se osjećam nelagodno. Glupo. baš me kurvinski namagarci. Ona osjeti svaku promjenu u meni. Pa kud baš na sebi da se uvjerim! Uostalom. Ko zna za što je ovo dobro. neka mi je na zdravlje! Još sam osjećao lako pijanstvo. Cuvaj se pederasta. mislio sam. da te ne izbijem. grize me nešto kad ne kažem. Cije li sam to riječi govorio tamo. da naljutim Zafraniju. i ponovio. vukao me kao lutku na koncu. usmjerio me tacno kako je smislio. Moj razlog mu je izgledao ubjedljiv. desilo se.Ih.

Cuo sam kako negdje tece voda iz cesme. istina je. ne može.) E pa. sigurno. izbacujuci iz usta krv i govna. pošao je prema meni.uvijek će ih biti. sokacina. Neko je isao sokakom. Neka te žena dobro opere. Prepoznao sam ga: Mahmut Neretljak. ubio ga bog. ja sam samo posrednik.Možeš li ustati? . Pridjem. Zaplevši tako svoju ludoriju u kućine površnog razmišljanja.Otkud ja znam šta se desilo. . poklonjen udarcem. ali je naglo zastao. jedino. istina gledana odozdo. Svako ima svoju istinu i to je baš dobro.. Al ono glavno neka ti opere žena. a sad će me vidjeti ovakvog. samo ne znam zašto se zove istinom.Da se malo operem. Ne znam koliko sam lezao. nesretnice. boljele su me ruke i noge. kao i ratova. pa bismo pomrli od dosade.Htio bih kući. ali nju niko ne dira. Šta se to desilo sa mnom? pitao sam se s naporom. prema svojoj kući. od tjemena do koljena. ni koliko je trajao taj san bez snova. evo sam i ruke ukaljao. padajuci. jer bi istina morala biti jedna. krpila i uredjivala za sijelo. nejasno sam vidio mjesecinu nad sobom. Osjetio sam da mi se glava rasprsnula od udarca i. kad .ti. Probudio me neciji glas i necije ruke po meni..suškao je glas.Hvala bogu. Pih. a stav daje pravo i hrabrost. Nisam stigao da smislim šta ću reći. Tijana je ovo. Cak je i bolje nego da dobijem neki vazniji polozaj. a najbolje je kad je tudja istina neistina. prijatelju. i olakšavši sebi muku. Neko te dobro premlatio. osjetio sam po koracima. ali kako bih drukčije mogao da gledam? Oni odozgo. zabavnije se zivi. I hvala bogu. vrag je odnio. u redu. a za uboje ćeš vidjeti poslije. u lukšiji. .Šta se to desilo? To pitanje je zaspalo i probudilo se sa mnom. jedva pokrecuci umrtvljeni mozak. . i ni za koga se ne može reći da je sasvim prav ili sasvim kriv. Tako sam uvijek na njihovoj strani. Uplašice se. i mogu da zalim i tješim ljude zbog pravih ili zamišljenih nesreća. možeš li ustati? Pljuvao sam. Nešto je cistio po meni. A ne bi bilo veće muke nego da presudjujem ma u čemu. vide je drukčije. A ono što sam rekao. reći ću Tijani. jer sam se opravdao kakvim-takvim stavom. I tako. ali bogami. pomislio sam vedro. Ko će presuditi izmedju bivšeg austrijskog zarobljenika i njegovog nasljednika? Sve je medju ljudima zapetljano. a kad sam poceo da se osvješcujem. Boljela me glava. I nisi pao od pica. (Ocita je samo nepravda koja ponizava i ubija ljude. kao maljice o bubanj. . Usrali i upisali. krenuo sam uskim. neko lezi. Ovako od mene niko ne zavisi. teske i snene. A ti obuci drugo odijelo.Pa. Drugo odijelo nemam. cuo sam nejasno kako. . . da tudje molbe dodju do tudjih ociju. Onda sam se onesvijestio. kući. oko mene klopara mnogo nogu. napio se. i vidim.I usrali su te. nije mrtav . Doduše. u ustima je gorjela vatra. boljela me kicma.Možeš malo. što zaudara. I opet sam zatvorio oci. Jesi li se s kim tukao? . . Da mi je samo kap! . večeras sam presudio sebi: nikad neću presudjivati nikome. i zurno se udaljio. Nailazim slucajno. Skidam govna ovim drvcetom. Hajde. mislim. I opet mi je nesvijest otjerala muke. Nasmijacu se još s vrata.

. . Ni to ga nije iznenadilo. pa onda pobjegao . i pobjegao. Ali. Tijana me docekala budna. malo od straha. . A ja ću to zacas. Groznica me zaista tresla. blago meni. mrtvim rukama prešao preko odijela. Šta si. A kad je Tijana pocela da kupi isprljano odijelo s poda. snaho. uhvatio gutljaj hladne vode i isprao usta. neko me udario. lovio je teturavo. da poljubim jedino sigurno uporište. kroz ljuljanje. cijelu noć.Niko ne voli petljaniju. te noći. navalio. ni zašto.Je li ti lakše? . osjećao sam u tom gubljenju njenu ruku na sebi. da svjedoci. nije se ni cudio. . ko jabuka. Te malo popij malo popricaj. i zaticao je nagnutu nad sobom. . navikao sam na svašta. A i nama bi dobro došla. kao mrtvaca.rekao je mirno. nije teško kad biju. A i trudna si. sagnuvši se s nabreklim trbuhom.Bogme je svašta uradio po njemu. vele. izobliceno. . . pa boli unaprijed.Možda su razbojnici.Vrelo je . Cekali drugog. oprali kao dijete. nasloni se na mene. on se nasmijao: . Vracalo se. Naviknućeš i ti.kažem.E vidiš ti sreće! Ja hoću kući. taman da naidjem na tebe. izvukla bi uboj. a ja ću mu priviti hladne obloge. bolje ti. Rekao sam da me neko udario iznenada.Neko je prolazio ovuda. . Davili su me kepeci ogromnih glava i gorostasi s glavama kao ciode. A i šta će mu da ide po sudu. kao tebe sad. Pa ti operi.Doveo me do cesme. ne brini ništa. ima ih danas više nego poštenih ljudi.A šta joj imam govoriti. Želio sam da me odrzi na površini. ali ne treba zuriti. cekala bi.Znam da nije. ali to je lakše. da skinem prljavstinu. pogriješili. da me odbrani od mucne omaglice što me vukla u prozivljeno. osmjehnuvši se s naporom. . Lakše je pobjeci nego pomoći. srecom. Boli i poslije. samo ćeš razmazati.noćas mnogo loze u pekari. nije opasno. i naprezuci se. iz mraka.Steta što nemaš rakije.Nego.Zašto? Nije mi teško. malo od udarca. da ga svucemo. vidim. sigurno.Ništa ne govori mojoj zeni . kao olakšicu. masala. da ublazim bol na tjemenu. kao lijek. . bice mu lakše. i to bi mogao biti posao: voditi kući one koje nadješ na ulici.Ne odlazi od mene. da gubi vrijeme? Ako ćeš ljudski. vidjece i sama. da ne treba po ovom gradu hodati noću. evo je.Ne diraj to. sjedi jos malo. ja ću oprati. .Svašta se dešava . namrtvo. njega su tukli. . Mene za istinite riječi. za lazne bakrenjake. Sjedni ti uz njega. . Isplivavao sam iz zagušljivih dubina. . odijelo. . A možda je i greška. Hajde. Rekao sam. Ti samo ugrij malo vode. Ako pocne groznica da ga trese. preneražena od straha. Gledaš i cekaš. i kao kroz san. mlad je.objasnio je Mahmut. Ukocila se u vratima. Da me Tijana ne vidi ovakvog. Vidis. Udaljio se kad me vidio. i zaprepastila se kad me vidjela. Pogolema . teško je kad cekaš. Znam. Imao si sreće.Ostavi to. moj Ahmete. stavi svoju rucicu na ovu cvorugu. da je prinesem rasjecenim usnama. Skinuli su me.rekao je. stavio sam glavu pod mlaz. a društvo ne da. uskoro.rekao sam. unakazeno. Opet sam stavio glavu pod cesmu. nije ni pravo. . pa udari tebe. ali. Mahmut mi je stavio krpu na cvorugu. Nije me pitao šta mi se desilo ni ko me premlatio. . proci ce. Mahmut me pridrzavao.

njeznost. Probudila se uplašena: . Imam nju. .Premorićeš se. htio bih da srebrno svjetlo nagrnem na nju. pred zoru. u mrak. preneražena. oduzevsi mu sve.Ne daš mi da spavam . A onda je taj brat iz snova. da bi se i ona uspavala mojim mirom. ni draze. bar vanjske. pod. . štit. zidove. ali sam neprestano osjećao njenu ruku na sehi. i odmah se smirila. uz njega. dok se mjesecina povlaci. Legla je. medju utvare. ali srećan što se vracam. ali je brata utištio. ali šta bih ja bez nje? Otrgao sam je iz njenog svijeta. oni me se ne ticu. Uskoro je pocela duboko da diše. divio se. zeljenog. nikad. u jednom casu. . Lezi. Kako je lijepa! Poljubio sam je u obraz. a ništa drugo nisam želio.Ali sam ja odlazio od nje. jer je vjerovao u njegovu snagu. mekim jagodicama. postao jadan i zalostan. i ljude što su ga naveli na ruzno djelo. sve što je sanjala da će imati. ljubav. sigurnost. Ne znam kako sam se sjetio hocinskih mocvara i starijeg sina berbera Saliha s Alifakovca. prezivio bi i odbolovao. da je ne izgubim. pokušavajuci d'a se potpuno opustim. Spavaj. Bila je tiha luka.Šta je? .njegovoj ozbiljnosti i cistoti. njeni je ne priznaju. tanju od paucine. Sto je sebe uprljao. Legao sam. pa mi je zao. oduzevši mu i prošlost i nadu.Je li ti zaista lakše? . slušam korake ranih prolaznika na sokaku. izraz straha se preobrazio u snen osmijeh. Zatvarao sam oci. u ciji sam mir ulazio slomljen olujom. prekoravao je i sebe. bio hrabar. moji je ne vole. Zastace. I taj uprljani čovjek se osjećao unizen pred samim sobom. Više nema ništa. jadan i unizen? Svi ljudski snovi tako pocinju i tako propadaju.rekao sam. u životu. nije bilo. ni ljepše. usta otvorena. a onda će početi i nas. na celu: šiljbocila je nad mojom mukom. ni u kakvu vezu ga nisam mogao dovesti s nama. grickajuci stvari. Mladji brat je gledao u njega kao u bozanstvo. još me sniva.Jest. na srcu. podešavao svoje drzanje prema njegovom. kao da će kriknuti. Velike oci su joj zaledjene od straha. i sve sam joj što ima. jednom bi se svakako desilo. ostavljajuci joj lice u sjenci. Ko bi me prihvatio kad isplovim iz bunila? . Nadnio sam se nad njeno lice i gledao duge sjenke trepavica na oblim. To mi je pomoć. sjetio sam se. ali mu je sigurno bilo najteze zbog brata. ti njeni djevojacki snovi. a plasio sam se da ne zaspi. ruka me nije drzala. Njen dragi lik je odgonio utvare iz sna. i prijetece oci iz jave. Zalio sam je što bdije. I opet je nalazio kraj uzglavlja. cak ni varke. lakse mi je. nikakve slicnosti. toboze prijekorno. I iznenada mi je postalo jasno zašto se zaklao. kao i svi ostali. i mislim o njoj i o sebi. savladana umorom. A eto. Ali šta će biti kad životna oluja pokida tu krhku predju. i kad čovjek iz snova postane ono što sam ja ove noći. kad god bih otvorio oci. Zasluzila je bolju srecu. I dok zohari puze i šuškaju po sobi.Gledam te. jedne noći.

nikad do kraja. kao da sam osvojio svoju planetu. i godinama. uzalud ću se prati sutra. uvijek jednake. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu zivimo? . glista. Ni Rusi mi to ne bi ucinili. oak i bez svoje naivne vjere. A eto. kašlja i cegrtanja. sad imam svoj svijet. ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu. ne bojim se života ni ljudi. Uzalud su me prali sinoć. što sam bio izazvan? Zar zato što sam rekao što i ne mislim? Zar zato što sam rekao ono što mislim? Kad se tako svete vrapcima. Mi sanjamo život i svijet. ponizenje neću moci da sperem. koju kokoš kljucne. Ja sam pijesak pod njihovim nogama. A kako možemo sacuvati svoje i tudje snove? Drugi vide nas. Javio se u meni uzas zbog te besmislene surovosti. mi vidimo druge. Ljudi su naša misao i slika o njima. Uvrijedio sam ih što se usudjujem da mislim. cak se i vjeruje. Jednom se probudimo. kao u šaljivoj igri s maskama. šta sam mogao uciniti njima. punom zohara. da su me uhvatili u svojoj zemlji. do posljednje pare donosio kući malu zaradu. A naši su ucinili. poslali su ga da ne vidi ruzan cin. A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu. ponekad dugo. Zašto im je bila potrebna ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane riječ? Nikakva odgovora nisam mogao da nadjem. pacova. bio sam sam. pisao sam pisma i zalbe. i nisam mogao obecati ni njoj ni sebi da će uskoro biti drukčije. i lice zagnjurio u vreli jastuk: šta su ucinili od mene? I zašto? Zar zato što sam bio glup. spriječicu svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo. sitan i nevazan. i to bi bilo pošteno. ne tuzeci se cak ni njoj na taj dosadni posao. I to tako da ostane trag za cio život. svoji to uvijek i ucine. Okrenuo sam glavu. šta će uciniti kopcima? Šta su oni? Osioni ludaci? maloumne siledzije? zvijeri? Ja. Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. te osvojene vlastite planete od tri metra širine. i pogledamo se zaprepašteno: šta se to desilo s našim snovima? I Tijana će se upitati: šta se ovo dešava s mojim snovima? Nisam joj obecavao zvijezdu nebesku. samo što ovo nije šaljivo. kad izadje iz svojih podzemnih hodnika. i sve se otkriva. ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi. Ja sam udarac koji boli onog koji udara. ali je sve vidio. koja nikako nije mogla da poraste. crv. noćas su gospodara tog carstva nad mahalskom pekarom. potpuno sam u svijetu. mada se i to cini. slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti? Ja sam pesnica koja je udarila u zid.Taj mladji brat je plakao na strazi. ostavši odjednoim bez oslonca. ubili bi me. noćas su tog gospodara usrali i upišali. a onda je usamljen cutao cijelu noć. da ne bi ugrozio naš mir. što sam bio pijan. Poslušno sam palio svijece o svakom prazniku ispod sultanove slike. bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti. upljuvane od muha.

ludi vrabac. proci će i ljubav. proci će i život. Ja. Bilo. Ponizili su me. Bice nam opet lijepo. Ponizili su me. ali me neće oboriti. A možda ću nastojati da ne zaboravim. ako mognem. I ja ih prezirem. ne! San je ono što se želi. drukčiji samo po tome što imaju moc presudjivanja i vlast nad ljudima. gutajuci gorke suze bijesa: proci će i ovo. života zajednickog nema. Podesila se prema meni. jer je nemoguće da potpuni besmisao bude stvarnost? Ali. oni za sve imaju izvršioce. a život je budjenje. Zar je nada u tome da sve prodje? Pa ipak. gospodine . Udisao sam miris njene kose. a svi ih se boje. i ovaj sram. bez savjesti i bez razuma. ispljuvali. i šaptao bez glasa. oni će biti krivi. A ako u meni ostane mrznja. kakva je to utjeha? Proci će i radost. mada nikad neću shvatiti kako i odakle. i neće više. mila moja. i sam sam kriv što smo se sreli. Jedva sam izvukao zivu glavu. vjecne sluge. deset mojih mrtvih drugova iz dnjestarskih ritova? Kada ste dozivjeli budjenje. osjećajuci me i u snu. Greška je suviše velika da bih je ponovio. proci će i ovo. tudjom rukom. Jeste li to i vi znali. Oni su iz tudje. zaboravi ono što znaš. Ali. zbog ove sadašnje muke u duši. Zaboravicu i ja. misli zajednicke nema. i tugu? . neprijateljske zemlje. Ne budi se iz sna. svi ih preziru. i ova zaprepaštenost. i ja ih se bojim. uprljali. Zaboravi što si vidjela. ni ikad. . Jezika medju nama zajednickog nema. i ova muka zbog koje bih pristao da umrem bez uzdaha. Pribio sam se uz Tijanu. Svi im se podsmijevaju. gospodine.Sve će proci. da bi me drago stvorenje zaklonilo od straha pred novim danom.Ili je možda i ovo san. ni sutra. kakvi su i sami. pošao sam jastrebu u pohode. Neću uništiti svoj život zato što postoje divlje zvijeri.govorio je tihi Ibrahim Paro.

Tijana. Ako ne pomogne. u Turskoj. Zbog nje sam. znaci. a nije ni cudo. osjećam ga na licu kao blag dodir. Nisam. kaze. Tijana je nešto trazila po sobi. a dobro je i zecije salo. . . da makar malo prezdravim? Nije upitala. da sam se zasitidio zbog lazi. onda je to nekakvo trunje što . za jacanje. pravio je travar Fehim.Kako bi on uzeo? . da ne govorimo o onome što se desilo. pa ne može da se izlijeci. Samo. da je smirim. . zavirivala pod sanduk. i ispadne nešto kao rakija. da bude od pomoći. a ipak mi se cinilo da sam oštecen. a bavili smo se neciim. jaca ili slabija.Pa gdje su. da budem nemocan. možda će i pomoći. Kad je izašla. ako nije on? Stajala je kraj vrata. Kao da bi to bila prilika da popusti moja napregnutost. za uboj. Bile su kraj vrata. on će nabaviti. pun sunca. nije mu rekao za koga je. Poslao sam je do Mula Ibrahima. i sve se to mucka i pretace u cjevcicama biljaka. Ako i postoji. samo. i svakakve soli. da me neko napao sinoć. bolje da vjerujem.kažem. to je sunce.5. Ne mogu da lazem i da se pravim zrtvom nekog svog uvjerenja. a možda bih se mucenicki pozalio: zar ne može čekati. Skuhala mi je trave. čovjek se izvješta pa ocas sazna šta je za šta. I gdje bi ih sklonila u ovoj tjeskobi? U sobu niko nije ulazio. Tijana i Mahmut. Osim Mahmuta Neretljaka. tu varke nema.Boli me ruka.Ne misli više na to. uznemiren..Ne brini. srecom. Kad je otišao. zbunjena i postidjena. Šta to traziš? Tvoje cipele. za uboj je najbolja medvjedja mast. mazala me melemom. Cujem ih kako šapucu. Ocutao bih. za njih. A ona neka kupi štogod. i sam se bavio travarstvom. i masti. Onda. i njoj. Uvijek se osjeća nelagodno kad neko uciini ruzno djelo.. ali opet. Donio je trave. da ga možemo pocastiti. pustio sam da se brine oko mene. . Možda si ih negdje sklonila. nisam prisutan. uvjerio se na sebi i na drugima kako su ljekovite.Svejedno . dok ne kupim nove. doduše njihove trave nisu iste kao naše. da zatrazi nešto novca. i da mu kaze šta je sa mnom. . Za masti ne zna tacno. neka to ne govori meni. kao talasanje. kao oko djeteta.Nije mi toliko za cipele. Dok misle da spavam. Prazan prostor Dan je proljetni.Nosicu zimske. gdje ćeš je naci. Ona se toliko zabrinula. nije strašno. . a ne zna tacno zato što sam Fehim boluje od rana na nogama.Da nije uzeo Mahmut? . i od toga zivio. osjetio sam olaksanje. a sve cisto kao suza. neću da izadjem iz toboznje noći. otvarala vrata. i voda. a lijeci druge. pa ću nekoliko dana ostati kod kuce. A ciijelo vrijeme sam čekao da upita. On travama vjeruje. ne treba pričati ono što se ne mora. sigurno će doci da me posjeti. godilo je i meni. . I ledja. ona. Trave su dobre. A neću da otvorim oci.Kako si jutros? .

pa da poslije i stradaš. samo bi se nasmijali. A opet. Pogledala me usredsredjeno svojim velikim. prodornim ocima. I nejasno me tišti ponizenje. pri prvoj riječi. Ne želim da budem ni jedno ni drugo. sve u isti mah. budala. Boriti se ne možeš. koga biju na ulici kao prezrenog kokošara. kao gorušica. Koga? Mrak. nema u meni ljekovite mrznje. osmjehnuti se. U današnjem svijetu ostaju nam sarno dvije mogućnosti. bez smisla. pozdravio me i zaželio mi svaku srecu. Nizašto. uciniti ne mogu ništa. plašljivim. da iza tebe ostane sramota ili cutanje. za Mula Ibrahima. Tijana me zatekla na postelji. kupila je pomorandze. kad bi i htio. . ja se. . bez imena i uspomene.I ti si bio dobar prema njemu. A možda i jesam. kvrgavih nogu oblivenih suncem. A juce me ne bi zacudio ni najzacudjeniji njen pogled.Zašto bih se uzdrzala? Znaš da ti kažem sve što mislim. Ustao sam i prohodao po sobi.Nisam htjela ni da upitam ni da prigovorim. velikim riječima spirao sa sebe stid.leti iznad pustinje.Šta sam to maloprije rekao tako neobicno? Htjela si nešto da kazeš. a znao sam da bi bilo bolje precutati.Najvaznije je da ozdraviš. napraviti šalu. Nemaš mogućnosti da kazeš ono što ti je na srcu. donijela je novac. pa se okrenula i pocela nešto da radi. čovjek ucini i dobro i zlo. drukčiji. O jadno vrijeme. Ne tice ih se ni što bih mogao da se okrenem protiv njih. ali napregnutost je bila jaca od pametne misli: . podjednako. bez dejstva. da sam bio pijan. Mucenik.Jesam li ti rekao da je to dobar čovjek! . i to je samoubistvo. bez straha da će bilo ko upitati: šta to uradiše od čovjeka? Ne mogu cak ni da tuzim. Ne mislim na osvetu.To je drugo. stidim se da priznam kako sam posljednja fukara na ovom svijetu. pa si se uzdrzala. U ratu. kao i Mahmut kad me našao. prilagodjavanje ili vlastita žrtva. evo. za nju. . Premlatice te da ne progovoriš. pametnim. Mogu da misliim što god hoću. vještice? I zašto? Svijet bi mislio. skriveno i bezoblicno rastinje pod maglom. bespomoćno. poslije svega što se desilo? Postao sam osjetljiv. vuce se po mojim zilama nekakva zlovolja. Oni misle da sam obicna vaška. ne znam krivce. sasvim obicno? Ili što ne govorim o onome što se desilo? Ili što uopšte govorim. rastreseno brojeci modre pecate po tijelu.Jesam li rekao nešto glupo? Ili nedolicno? Jesi li htjela nešto da upitaš? Ili da nešto prigovoriš? . Bez straha da će ikome odgovarati. Upitao sam. Od svega što bih mogao da mislim i osjećam. Ne znam krivicu. misli samo na sebe. stidim sam sebe.Ne ljuti se što ću ostati kod kuce dan-dva? . . eto. A u miru se prozli. jedno iza drugoga. On je. Tako sam. ili velikim nesrećama. . Zato što je nesiguran. Zašto tako gleda? Da li je pomislila kako govorim koješta? Ili kako govorim o nećemu što je. kad dodje. koje ne dozvoljavaš ni smisao ni junaštvo. onemogućice te na prvom koraku. . vjetrom nabaceno sjeme dolutalo odnekud. kaze.

Svejedno. bezopasne i za koga. Istukli su te. . teško se gasi. .Tvog oca su ubili. Spasavao sam ponos pred njom i pred sobom. radi mene. Ali. otvorena. Odjednom je postala vedra. Istukli su me. već što je govorio ono što misli. bojim se zbog nje. A neko će platiti i za to jednom. prezdravićeš. jedna pijana budala. Prevarili su se ako misle da je Ahmet Šabo štene koje mogu slobodno udarati nogom. to im ne smeta. hvala im. Bila je pozlijedjenost. Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao. Osvetili su se surovo. napadajuci druge. ukrao. Ni Mula Ibrahim ne zna sve. i kako sve više psujem njih umjesto sebe. Vidjela sam koliko se muciš. Cuvala me. nego su poslali sluge. makar i laznu. jedva se li vidi. pa šta onda? Nisi. A drugi neka se cuvaju mene. Branio sam se pred njom. Ti si od njih najbolji i najhrabriji. Sinoć. Stekao sam dragocjeno iskustvo. niti sam želio da ih imam. i sam sam povjerovao u njene riječi. molim te prestani. Nisam znao u kakvom zvjerinjaku zivimo. i da su pred najgorim ološem ovoga svijeta napravili cirkus. a kad plane. Zato što je više voljela moju pobunu. i dosta! Za cio život dosta. Ne zato što je govorio gluposti. ali sam mislila da je nešto gore nego što jest. . i neću više uletjeti u klopku. Usrali. i upravo sad. Jaci su samo u zlu. eto cuda. nisu ti ni do koljena. ništa drugo. već ogorcenje. I zašto da prestanem? . ispricacu. Moglo je biti smiješno (šta im ja mogu uciniti?).Sve znam. Bicu toboze snazni hrast nad njenom krhkom stabljikom. nisi se ponizio.Nije to hrabrost. Neću zaboraviti skupu pouku. . Pa ni to nisu htjeli da ucine saimi. mene su unizili. puna povjerenja. nemoj da zališ. . Poslije sam primijetio kako više bjesnim i psujem nego što pričam. kao da je prošlo mnogo godina. . na sijelu. ovakav nikakav. da ne cutimo o onome što se desilo. i pored svega.Zašto bih se mucio? Govorim ono što treba reći. Ništa nam od njih ne treba. Mrzice te. Jednom sam bio budala. pošteno si kazao ono što svi pošteni ljudi misle..Moga oca su ubili. koliko ih ima. Izgleda da zaista sanjamo život. ganuta. Njoj nije bilo smiješno. Obecaj mi da ćeš se cuvati.Drago mi je što si mi sve ovo rekao. koji će budala pamtiti dok je ziv. možda i ne primjecujuci pukotine. Pa neka. ali nije bila laz. onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Evo. jer joj je potrebna. ma koliko mi bila draga tvoja hrabrost. nego osjećanje ponizenja i bespomoćnosti. Ti si prituljena vatra.. Govoricemo poslije.Samo se muciš. . od sinoć sam sazrio. nikome zlo nisi učinio. podrzacu njenu vjeru u mene. mrzicemo i mi njih. Zato i jest budala. Slušala me s većom paznjom nego što su zasluzivale moje maglovite prijetnje. cak i ponosna zbog ovog što sam rekao. . uzbudjen i ogorcen. Obecaj mi. makar i bezizglednu. Carobnjacki me sastavljala od razbijenih komada. govorio sam gluposti pred glupacima.Možda se ljutiš što ti nisam sve ispricao? U redu.Ne možeš sve znati. Zapamticu to. Ne znam kakav sam bio prije. Rekao sam da su se sinoć udruzili jedan coravi lupez i. Nemoj ni da prigovaraš sebi. Zivjecemo sirotinjski kao i dosad. ali dignute glave. A zbog ovog. Dodirnula mi je ruku mekim jagodicama. Rekao si ono sto misliš. A opet. . Upišali. svi oni. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Bicu njen ponos i zaštita. Ali će zapamtiti još neko.

Evo.pita veselo. Još leziš? . Zecju mast ću vratiti. i zbog svega što sam znao o njemu.Povraca mi se kad pomislim da ustanem. i tuzno. Kad sve boli. Ni Mula Ibrahim. pa niti smo se . nije opasno. svoju riječ. A kad je izašao. Sve je nekako obezvredjivao i upropaštavao. zagrlio sam je njezno. prije sinoćnjeg dogadjaja. gledajuci me vedro. krsta. Krv ti je zdrava. ali mu vedrina nije uvjerljiva. u početku.Kad cujem njegov kašalj. rekao sam Tijani da stavi nešto na sanduk pored vrata. kašlje. Ma. nešto što joj ne treba. sve zacjeljuje. Osjećao sam se loše. sebe samog. nijednom. kao nekad. a neko drugi.Hoćeš pošteno da se odmoriš? Dobro. A deset godina me nije bilo! Malo sam i zalio: zar baš tako. ljudi me gledaju kao mrtvo tele. oslobodjen. i navikli se na taj čudan odnos opreza i povjerenja. sve. I što se bojiš da će svi gledati u tebe kad izadješ. a ja nisam izlazio iz sobe. neke sitnurije smo sklonili. zakljucacemo vrata i ucutati se. niti sam cesto ustajao iz postelje. potpuno opran. Ne osjećam se dobro. ali joj nije do smijeha. neko veli: nisam te vidio danima. okrnjene caše nije više bilo na sanduku. Sve mi treba. osmijeh je radi nas. po neku sitnicu je uzeo. Zbog njegova smijesnog kreveljenja. kao i uvijek. glavu. Pregledao je ruku. Mršav je. a njegovo je nekako lakrdijaško. svako svojom stazom. drukčiji od Mahmuta. Stavi cašu. Tijana se smijala. čovjece. I ja sam tako mislio. Kad sam se vratio u grad. Imamo samo dvije. . čini mi se. i stao nada mnom. svoje djelo. kao da je kuce prošlo ulicom! A onda se nasmijem u sebi: a zar bi ti pamtio za drugoga? I zašto da pamtiš? Bolje je ovako.Ne rekavši joj ništa. bez strepnje i ustrucavanja. Picemo iz jedne. pregledao noge. Ovaj hrcak će sve odnijeti rekao sam veselo. jok. tebi ne treba. ne zeleci da ikome smeta svojim brigama. donio sam zeciju mast. Da je ovako govorio neko drugi. Neko ni to. . Šta te boli? Pa. Mahmut je ušao s osmijehom na licu. za svaki slucaj. puštali smo ga u sobu. Vec dva dana Mahmut ne dolazi. ruke mu dršcu. Smijao sam se ovome što je rekao. hvala bogu. Svako svoju brigu brine. Ali nismo tako ucinili. hrabro vedar. . ni koliko me ohrabrila svojim povjerenjem bez razloga. ni koliko su njene riječi ljekovite. Stavila je okrnjenu. . zvucalo bi ozbiljno. od njegovog gorkog iskustva stvorio bi dostojanstvenu mudrost.Zato što se ne krećeš. Kad sam cuo Mahmutov kašalj u dvorištu. Da stavimo na ruku. Izgledala je zacudjena. Dani su prolazili.

Kako zna biti neugodna! Čuvam svoju ogorcenost! A sigumo misli da strahujem od ovog izlaska. u postelju. . . guraju se glavama i ramenima. šašava. kao vrapci oko zrnevlja zita. odnijece me kući. u curku od zute lisice. vrište. glava mi se zanosi. jevtino veselje. Baca sitne pare oko sebe. kao i uvijek.Zar ćete nas otjerati s naših sokaka? I djeca su na sokaku. Narandze smo pojeli. Ali on ništa nije gubio zbog svoje rasipnosti. ne pitaju. bez riječi prijekora. noge su sve cvršce. ljudi ih se ne ticu. Ali ćeš se razboljeti u ovoj vrelini. a oni jedini podanici koji primaju. Izadji malo medju svijet. Obukao sam se. koje je postalo miris i svjetlost grada. i opet legao. U prozoru je sultanova slika. kao da sam pijan. neozbiljna svita svaki dan je sebi i drugima poklanjala.I htjela bi da te vidi. a on se smiješi i sije bijelom rukom bezvrijedne novcice. on je. nisam ni. pa neka. Bio sam zaista slab. Zato sam i kivan na nju. dah sve sigurniji. Bolestan sam. pretoplo mi je u zimskim cipelama. je li vrijeme da izadješ? Mula Ibrahim nas nije posjetio. blijed. ne plaše se. i kažem mu: . znao da je proljece ovako ojacalo. Smiješim se. Ljudi me ne gledaju. kao da sam u onoj ruznoj noći. a djeca se smiju.Bjezite. polutrule. ne cude se. veća. i izasao uvrijedjen. mangupi . Ali ona me docekala neočekivano odlucno. Zašto sarn se ranije ljutio na djecu i starca? Sad ih gledam i smiješim se. njegova divna djetinjarija. A ja bih ponekad ustao samo da prohodam po sobi. pa opet pristaju za starcem.pobunio sam se. Dan je lijep. Zašto me Tijana nije natjerala da izadjem ranije? Jato golubova zauzelo je sokak. proljetni. naš gospodar. pazim da ne nagazim na te pernate napasnike. Opkolila su starog Mehmed-agu Caluka. On je jedini vladar koji daje. u pozlacenom okviru.Nisi bolestan.mi ljutili što on uzima. ispisan svecanim kaligrafskim pismom: Alahov miljenik. I natpis je ozbiljniji. Pred našim ducanom zastanem.rekao je jednostavno. po cijeloj širini. pašcu na sokaku. . ne padam. Više me nije nagovarao da ustanem. I noge teško vucem.Još sam bolestan . ljutit. Ali nas je zaprepastio kad je Tijaini donio na poklon pozlacenu cašu i gotovo nove papuce.Dobro jutro. niti se on ljutio što mi sklanjamo. iscrpen. sigurno zbog posla. ne bjeze. porazgovaraj. a dugo nisam hodao. prohodaj.Poslala ti je moja žena . ljepša. koji ne vrijedja ali ne popušta: . gospodaru. u pravu je. samo cuvaš svoju ogorcenost. Odsad ćemo se sretati svaki dan. . lezacu zatvorenih ociju. bez riječi zalbe.prekoravam ih bez ljutnje. pretvarajuci ih u svoju i dječiju radost. Puštao je svakoga da čini ono što hoce. Ali. a oni nisu ništa dobijali zbog svoga koristoljublja. kao da sam istjeran iz bolesnicke postelje. Opio me vazduh. na svoj zenski nacin. ljepljiiv od sokova. I ta šarena. Bogzna gdje je to uzeo. Poslije deset dana Tijana je rekla: . . Na zalost. .E pa.

nećeš imati gdje. nije pitao za mene.A ja? Gdje ću ja sjediti? Zatreptao je sitnim ocima. Ne dolaziš. Sve je svršeno davno. . Ispalo je kako su drugi htjeli. Sve je isto.Morao sam da ih uzmem . Sad tek vidim koliko mi je drag ovaj ducan. Postade mi jasno odjednom. . nizak. A ovdje je nekako svecano kao da je praznik. malo ljut. On ne prihvata šalu. jadan. i zbog sebe. što sam ozdravio i što sam svratio do njega. mušterije navalile. Pokušavam da se acim: ozbiljnost je minula tromim korakom. sjetim se šta me snašlo. nije strog ni smiješan. Zao mi je i zbog njega. ali moj. nisam kriv. kao da. nada se da su mi rekli. i eto. izgovorio što nije trebalo. i koliko mi je potreban. kao raniji. njemu odmah pade na um da će ga tuci! A mogao sam znati i ranije: nije me posjetio. otpuštaš me? Nisam mislio da te otpustim.Pa. vidiš. iako je sjetno ozbiljan. čini mi se. . kao na pogrebu bliskog rodjaka do koga mu nije stalo. Smijem se. i ja sam zaposlio ovu dvojicu.I on se smiješi. veli.Zar toliko posla ima? . i ostavila tešku tišinu za sobom. Koliko se moglo. Kao za inat. . Kao onaj pametni čovjek. . I kažem. kao za inat. tijesan.kaze Mula Ibrahim. bez ikakve potrebe: I tako. hvala mu. ništa ne javljaš. kaze Mula Ibrahim sjetno. Druga polovina ducana je pregradjena daskama. Ovdje je moja sigurnost. obuhvatio je rukama uska prsa. Ovakav nikakav. ništa ne javljaš. Mula Ibrahim me dočekao ljubazno. veli. .Ima.. i sve će ostati nepromijenjeno. raspitivao se o meni. popravili. možda iste večeri kad se ono desilo. Mislio sam da si našao neki drugi posao. ga je nešto zaboljelo. Malo smo izmijenili.Mnogo nevolja. podsjecam ga na njegove riječi: . . nije me zvao. Zavirim: dva cosava mladica pretvaraju se da su zbunjena i uplašena. pa velika zarada. Drago mu je.Kakav drugi posao? Znaš da sam lezao. . dugo nisi dolazio. desi se. Šta možerno. obališe na zemlju i uzeše šibe. progutao pljuvacku. dogradili.Odakle bih znao? Ne dolaziš. i zbog nekih cestitih ljudi. prijateljski. Sve mi je jasno. Vidiš i sam da je tako ispalo.Zbog posla.Ti? Bogami. kad mu skidoše gace. Malo sam bio pijan. hvala bogu. . uzak. Jesu.Tako nekako. To si već rekao. a mušterije navalile. .Kako to? Ne razumijem. A za ono što se desilo na sijelu kod hadzi-Duhotine. . Pomirišem: zaudara.

dvije plate. A ja je nemam. vaznije od moje. ni da me nacrta crnjim nego što sam. bogzna gdje. sigurno je odmah pristao da posluša i da me zrtvuje. ali se dugo prevrtao po postelji. gotovo je nerazuman. Grom je zagrmio s visoka. Njegov strah pred jacim ljudima. bilo u čemu jacim. ili savjet da je više nikad ne ponovim. Bogzna kako. od potresa. i on ne može ništa izmijeniti. Primio sam novac. njegovo pravovremeno upozorenje da se čuvam djavola u sebi. zanesenog. Kad je do njega dospjela ta zloslutna riječ necija zelja i zapovijest. Izgleda da sam ga teško razocarao. A još stojim. ali nikad mu neprijatelj. podsmješljiv. ne usudjujuci se da mi kaze riječ zaljenja. pust. strah koji se ne može ni objasniti ni otkloniti. Tanke usne su se opustile. Kao strah od groma. neugodan. kako izbezumljeno vucem ljusku camca i ljusku čovjeka. dok nešto ne nadješ. i mada u tu sudbinu ulazi i njegov kukavicluk. šta li se sad dešava u ovom čovjeku. Rekao sam: . uzmi. gnjecav. iza koje su slušale tudje radoznale uši. pripremio ga je ranije. i odnekle iz šipraga misli izbio sam i ja. ne primam milostinju. Glas mu je tih. ne misleći da li ću i sebe izvuci. Gledam ga i stojim. znao je da me mora pustiti niz vodu. naravno. i nesanica. lud. mada ta sudbina ima ime i prezime.rekao sam na kraju. . manje znacajnim ali neospornim. Možda me vidio ovdje. i sad sam mogao da odem. namreškano lice se grci od napora da ostane mirno. Hvala. zbunjen. nije mogao da me zaboravi. Drugi bi smio. ili kroz dva dana. jer je sve presudjeno. tu je zaista u pravu. a ja ga nisam poslušao. Zvucalo je prilicno pakosno. i nije bilo mogućnosti za daleka sjećanja. od kobi. u tudjim ustima. istinski nesrećan. Bio sam svakakav. pogled gubi sigurnost. bespomoćan.- Dacu ti jednu. nadnesenog. kao pred plac. Odao sam mu u sebi priznanje zbog te hrabrosti i zbog te zrtve. Ostavicu mu opravdanje sudbinom. Možda nad vodom. toliko nije zasluzio. mogao donijeti znacajno priznanje od ljudi do kojih mu je stalo. Dajem zbog prijateljstva. I eto. Zlata bi mu vrijedila ta gruba riječ. a sabravši toliko hrabrosti da mi ne kaze riječ pouke. nije mu lako. nije smio da ne posluša.Ne vjerujem da si to ti smislio. Pa. ili je to bilo sutradan. . u savjesti kao opravdanje. Gledao je cas u mene. I mislim: boze rnoj. u sjećanju kao lijek. On strepi od mog pogleda. Sigurno nije plakao zbog toga. Ostavicu mu i utjehu što me unaprijed upozorio da se čuvam. u ovom tijesnom ducanu. on ne smije. uzalud se muceci. ni ruku ne smije pruziti da bi me pokušao zadrzati. prigušen. Mula Ibrahime.Molim te. A na nesreću. I znao je da mi se čini nepravda. Sacuvace je u srcu kao hamajliju. Ostala su mu za opravdanje i utjehu samo tri razloga: sudbina koja je jaca od nas. On izvršava nepravdu. i nada da ću mu na kraju reći grubu riječ. i od moje kivne riječi. Možda u talasima gnjevnog Dnjestra. ta tvrdinja u koju bi se mogao ukopati. Zasluzio si. A možda bi mu posluzila kao razlog za pozlijedjenost. Ako naidje kajanje. Ja znam da strepi i od neke druge riječi. niti je to pomislio ijednog trenutka. cas u pregradu. makar radi svoje savjesti. razbijenog u hiljadu komada. A onda je došla noć. nagnutog nad molbama i zalbama. dobro. Ne pominji prijateljstvo! Pruzio mi je novac. jer čovjek nije gospodar svojih postupaka. .Hvala ti na svemu . i šta li se dešava već danima? Naredjeno mu je da me otpusti. lako bi rnu prijekor mojoj gluposti. Ali mu ne dam zadovoljstvo da se opere mojom grubom riječi.

Srećan ti ostanak. sjetivši se valjda koliko je smiješno to što govori. ne znam šta. neće te muciti sjećanje na tudje pozrtvovanje. veseli. ništa vas ne spaja. Svijet je širok. i da ću tu naci svojih dvadeset pet jadnih groša svake godine. Dobro. pa bi to bilo naknadno opravdanje za nepravdu koju si mi nanio. Tako me srecno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost. i prošaptao zbunjeno: . zahvaljujuci bogu što je bio u mogućnosti. muceci se kajanjem i stidom. nisi ti birao svoju sitnu dušu. da su za sve krivi šejtan. i okupao se u proljetnom suncu. Moracu da potrazim nešto drugo. Proljece. A možda ćete zivjeti i dobro. bićeš nemilosrdan prema njima: oni te nisu izvlacili iz nabujale rijeke. i želim da se ponekad probudiš usred noći. Kod Morica hana sam izašao iz sjenke zidova i visokih stabala. i nećeš strepjeti od njihove nerazumnosti. i moja prekinuta mladost. Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaci njegovo kukavicko poštenje. Kod dzamije sam osjetio zavist prema djacima medrese koji su. sad to vidiš. još mislim dobro o tebi. nije više bilo. neka bog sacuva i tebe i mene. mada si se nadao da će me tvoji pametni savjeti odvratiti od pogrešnog puta. sunce. zbog svega što ucinim.. boljih. A za mene je to bio prvi korak u buducnost. išli na molitveno pranje. naredili su ti da me istjeraš. Prozivjecemo nekako. koji cine zlo ali ga ne smišljaju. da mi pomogne koliko je u njegovoj moci. koji zlo smiišljaju i obredjuju. a evo. Kod cesme sam zaželio da stavim ruke pod mlaz hladne vode. . A kad budeš dobro raspolozen. kad pazar bude obilan. jer bih ti odgovorio štogod ruzno. I mirno ćeš me grditi. mogućnosti bezbroj. I zašto bi se moja buducnost morala vezati baš za smrdljivi ducan pisara Mula Ibrahima? 0n bi pustio da me talas odnese i kad bi mi bilo teze nego sad. laki od zelje o divnom životu što ih toboze ceka. zato je možda bolje što smo se razvezali u casu kad ne visim nad ponorom. vedra ni zbog cega. Onda je naglo zastao. ne pitajuci. koga strah čini tako nesigurnim prijateljem. kad ne bude straha u tebi. drukčije ne može ni da bude. na dobrom mjestu. sad sarn prognan iz tog svog sirotinjskog raja. možda ćeš nesigurno šapnuti sam sebi. u nanulama. dali su ti je. I dobro je što tada neću biti blizu. misao bez tezine. u kojem me zestoki zadah nuznika podsjecao da smo u središtu grada. nepoznatu i dotad nezamišljanu. a u meni ima dovoljno snage da neuspjeh ne primim sa suviše zalosti.Oprosti. došao si na red kad drugih. vedrina. glupi od neiskustva. Vedra misao srce obasja. Teško tvojim cosavim pomoćnicima. dobri čovjece. neka ti je bogom prosto. Zamišljao sarn je u ovom mracnom ducanu pored javnih nuznika. de. zeljni svega. Od onih drugih.. Sad mi izgledaju zlatni. zbog mene. Alahemanet. i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji.A on je to prihvatio sasvim ozbiljno. ali ću potraziti. čovjece kao i svi ostali. a sve će biti ludo. Ali. rat. Vidiš. misao niocemu. ne ticete se jedni drugih.

Šapucem besmislene stihove. znam da si šašav. zbog njenih ociju obasjanih oduševljenjem. nije smijela ni da mi kaze da je zeljela upravo ovakvu maramu. Najprije nije imala riječi. iako je udata za mene. ili lukavo. iako mora priznati da sam joj pricinio veliku radost. a sad mi kazi šta je bilo. samo mi ništa nismo znali. .velim i smijem se veselo. rekla je da sam divan. rekla je da sam lud. . onda mi se nisi obradovala. onda ih je bilo isuviše. i zatrazio da mu pokazu zensku maramu. i natrag. kaze: . kad se nije sada desilo. kao u djeteta. a možda sam i divan zato što sam lud. I tako se neprestano vrtjela u krugu. svaki dan.pitaju me. uplašena. Lakomisleno.Doci ću .Zar nisi na poslu? Zašto si se vratio tako brzo? . i srećan sairn. sve se zbilo ranije. Smiješeci se. Mladu i lijepu. i znam to. zao mi je ptice što je izbezumljeno sunula preko krova.A sad da ti kažem zašto sam se vratio tako brzo. razmetljiv kao mlad bogataš. ali zaista nisam razuman. . odakle nam novac za ovakve skupe poklone. Smijao sam se. kako je moguće da sam pogodio njenu misao. zato što nije važno da li je brzo.Prvo da vidiš poklon. sigurno će joj lijepo stajati. Za kakvu zenu. i lako mi je. Da li ašikujemo? Da. Vjecna je šteta što ne mogu da kupujem poklone. kao da sam od vazduha. Dio sam svega što vidiim. od radosti do razuma. bogzna zašto. . I on se smije. poslije ćemo i o tome. moram kupiti sebi cipele. ispunjava me radošcu djecji smijeh. moje srce se branilo od trpljenja. mladu ili staru? . ili zbog svoga iskustva. Rekao sam da ništa nije bilo danas. cujem mazenje gugutke u granju visoke topole. najljepšu zenu u gradu. da uzivam u njenoj radosti.Dodji mi kroz godinu-dvije. Sredovjecni bazrdjan me gleda sazaljivo. Zato što sam te poželio. zato što nije brzo. svakakve. još ašikujemo. zbog moje naivnosti. ušao sam u bezistan. bez cipela se ne može a bez marame može. da te upiitam za ašikovanje. Maramu sam odnio Tijani. i zašto da se sad zalostimo. Smijala se i ona.Dobro. a ako ti je brzo i ako ti je važno da li je brzo. .

kao da dvije lasice vire u svijet. Najljepša žena u gradu. Ne boj se. to znaci. .Oponašajuci Mula Ibrahima.kaze ona. kojirn prikriva strah. da ostanem samo ja. A ja mu odgovaram da se još nisam odlucio. govori mi da je nimalo ne zavarava moja vedrina. osjećam je toplu i zaobljenu uza se.Nije dobro. od straha. s njom.Nema te toliko vremena. Mirišem je kao cvijet: miris cist i drag. dobro. kao mali vukodlak. od straha. jer nisam znao šta bih drugo. govorio sam tihim Mula Ibrahimovim glasom: . od ruznog sjećanja. Ostalo je to oduševljenje u meni danima. ne tako sigurno. Da li misli na ubijenog oca? Drzim je na rukama. pazljivo je okujem objema rukama. nude mi nekoliko mjesta. ne baš veselo. kao onoga dana kad sam se smijao nevolji koja me snašla. da je prelijem njeznošcu što vri u meni kao vrutak. kažem. sitna kao igracka. kao nebo. I osjećam se kao gospodar svijeta dok drzim na rukama trudnu zenu u vreloj sobi iznad mahalske pekare. I jeste. nosicu vodu u Ciifuthanu! Zašto se plašis od cega ćemo zivjeti! Na zalost.smijem se i ja. i krije lice od života. smijuci se. da je odvojim od svijeta. kažem. a ipak dovoljno da hrabro trazim neko rješenje. kao more. svuda oko nje. A ja je ne dam. da se malo nakadim. . u nedogled.Ako ovo što znam nije dovoljno. i njišem je polako. njen odsutni smiješak.A od cega ćemo zivjeti? . nećujna. da ću svaki dan proci tuda. nesigumo. zar je teško zivjeti. Nekako zive. Znao sam: Od čovjeka se nije ništa otelo. I šapcem joj nesuvisle riječi dragosti.Pa. i plašljivo izvlacenje mršavih ruku iz dugih rukava. i kaze ozbiljno: . dokaz su ljudi koji zive. A da postoje. A ona se pribila uz mene. i ne samo u ovom gradu. polako. zaista. ali znaci . doduše. ili si našao bolje mjesto. neki izlaz. njegov izduzeni vrat i skupljena ramena. . Ko nam šta može. Koja tuga razgovara nema? Posljednja se broji. kažem. nju i ono trece što se naliva njenom krvlju. Dodirujem bradom i obrazima: mlada. Ona se više ne igra. Ni ja ne trazim više.. Svako cudo za tri dana. a toliko sam navikao. medju tolikim mogućnostima koje u svijetu postoje. treptanje njegovih sitnih ociju. pa sam pomislio da si otvorio trgovinu.. kao dijete. Volim te. ali nigdje toliko ne zaudara kao kod njega. I znam da mogu sve u životu. . kao uplašeno kuce uz kujine sise. gleda me. rekao sam. tu svoju vedrinu: zivjecemo! Zar je i to neka vještina? I podignem je. pazljivo njuškaju i povlace se na prvi znak opasnosti. kao san.

a kad je umro veliki vezir Sirhan-paša. i time je pola posla obavljeno. o pitanju rata. vječnost? Da li bi klepetao golim vilicama i kao kostur. Eto. a mi ih ne razumijemo. niti je znao ko sam.Doci ću sutra. I kad su ljudi suviše pohlepni. Mene nisu zanimali ni ratovi. Zacudilo me još nešto: nije me upitao zašto sam došao.Da. nevazan. ne dajuci meni da dodjem do riječi. Zatim o pitanjima nepoštovanja vjere. Doduše. a svejedno je ko sluša. cak ni kadije. mišljenjem. .rekao sam.Mula Ismaile. na ratove. nepoštovanja vlasti. ovaj narodni zastupnik zivi u goroj pustinji nego beduin. kao zrno u brojanici. ima stvari koje su ljudskom umu teško dostupne. i. I kad psi mnogo zavijaju dok mujezin uci na munari. koji se ne može voditi bez sloge. preporukom. a ljubaznost se pamti. Muka me hvata. što ga je slušao juce. oduvijek isti samo s drukčijim imenom. Znam već. ni nesloga medju vojskovodjama. I kad se narod pretjerano mnozi.Došao sam da te nešto zamolim. iznad grada je preletjela velika repatica. kao lanjske godine što je pao 24. mrznja. agistosa. Molim te da me saslušaš. A druga polovina svakako ne zavisi od nas. izgleda da ja ne govorim jasno. Mula Ismail. jer se nevolje neprestano dešavaju.Svašta sam znao. pa ako se ne mogu otkloniti. .I vazdan takvih znakova sam upamtio. ako ga ne zaustavim? Možda on i ne zna da sam ovdje. već zbog nesloge vojskovodja i zbog odsustva bozije pomoći. ni ulema. a nije ni mogao saznati. sve sluti na kugu. kako kaze Knjiga. Ljubazan je po navici. I kad djeca vrijedjaju Zidove i hrišcane. niti mu je potrebno. na kugu i na ratove sluti i veliko crvenilo.I neposlušnost je predznak kuge. . . U početku sam još i uspijevao da dodjem do ponekog ko bi mi mogao pomoći. dogodio se u Sarajevu zemljotres. mjesec. ni šta želim. nastavio da govori o raznim pitanjima. ne poštuju se ni paše. i vjerovao. pred drugim kosturom mojim? Da li bi. Kad su zadavljeni braca Morici. bezlican. takav mu je posao. narodni prvak. možda misli da sam neko. . dan. ni. A takva raspusnost sluti na kugu. i to sluti na kugu. to nije zbog slabosti muslimanske vojske. ako imaš vremena. primio me ljubazno. Rekao je da mu je drago što me vidi. kad se pojavi sa sjevera. I ovo što gubimo u Rumuniji i Rusiji. i život sve je predznak kuge. I tako. nepoštovanja ljudi od ugleda. mada nikako nisam mogao da odgonetnem zašto bi mu to bilo drago. kad padne u nevrijeme.odgovorio je ljubazno. Ali je sve ispadalo smiješno. . uvijek. Da mi pomogneš. godinu. ne zaustavljajuci se. . i poceo sam da gubim glavu: dokle bi trajalo ovo bezumno kloparanje. ma koliko da sam se trudio. . Boze milosni. i to prema svakome. savjetom. lani. Sve od mene zavisi. na nesreće. jer ne može sve ljude poznavati. u nevolji sam.Oprosti što te prekidam . I snijeg. koji je predstavljao ljude iz našeg dzemata. cak i kad se posao ne svrši uspješno. prikupivši hrabrost koja je pocela da me napušta.Svakako . Onda je. što mu nije ni tako glupo. Dešavaju se po bozijoj volji. A onda sam vidio da me nije zamijenio ni s kim. ni ajani. Važno je sarno ono što on govori. i ljubav. mogu se bar objasniti. i da će mu uvijek biti drago da me vidi. svejedno ko. pa sam pomislio da me zamijenio s nekim. . uzroci kuge. Oko njega i u njemu je pustoš.

Dok je on bio u izgnanstvu. umro je i defderdar Bekir-aga Djugun. rekao je. cudo. Cak i da je istina da jedan berber može nagovoriti takvog velikaša da primi nepoznatog čovjeka. Tako je propao i prijem koji mi je defderdar zakazao. Podanicka vjernost se zaista nije mogla bolje dokazati. ja zato sto ću iznevjeriti tolike lazi o sebi. Njegova žena je ranije bila udata za papudziju Ticu. Ali kad mi Mahmut rece da me defderdar ocekuje prekosutra. Presvisnuo. cirn ne vidi cudjenje na tudjem licu. i bogzna šta je doprlo do defderdara. jer Bekir-aga ima mnogo posla. Šta će mu to! Htio sam da zametnem šalu. njoj je pomagao bivši djever. ili izmišlja. Tako je. Da bi me uvjerio. A pred defderdara će izaci beznacajni pisar Ahmet Šabo. mogao sam ispasti cuveni naucnik Bergivija. pa ćemo se naci u cudu i ja i defderdar. da to nije nikakvo. poslije podnevne molitve. kao da me pozvao sam veliki vezir. on zato što će zaista lako uvidjeti da nisam ni sluga Bergivijinog šegrta. šta mi padne na um. jer je duznost iznad ljubaznosti. pa bih izludio od strave. isto papudzija. majko moja. Dovoljno je da on sam govori. sve mi je izgledalo još nevjerovatnije. neumoran. kad ne bih bio spreman za šalu. pokazuje koliko bi bila štetna kad bi narod pošao za primjerom svojih vodja. koji neće znati da kaze ni tri riječi kako treba. dobar čovjek. a dogadjaj koji pričam. moje ime došlo do defderdara. preporucivši mi da budem tacan. Govor mu se zaustavlja. ali i to je bolje nego da je on došao na moju. pa je Tica umro. a njen sin. Salko. šapcuci. Mahmut Neretljak mi je saopštio da će me primiti glavom bosanski defderdar Bekir-aga Djugum! Mislio sam da tjera šegu sa mnom. Zar nije jednostavno? Poslije te zapletene priče. već što on to ne zna. od jednog do drugog. da ja govorim svoje. snazan. i lijepo bismo se izrazgovarali niocemu. a i sad sam je sigurno krivo zapisao. A samo sat-dva poslije vezira. Sastali smo se. i on je rekao da će me primiti. pa Mula Ismail je potpuno gluh! Ali nije nevolja u torne. Usput da napomenem. da bi se pohvalio svojim nepostojecim vezama. ovakva vjernost je dirljiva ali opasna. . Ucutao je čim sam se okrenuo. koju ne bih mogao dvaput ponoviti jednako. ili srecom. Da je svako dodao po truncicu. izgleda. i ona se udala za njega. Izgledalo mi je toliko nevjerovatno. prijekore. Tajanstven i vazan. Ili neće da zna. dotle zdrav. Smiješno i strašno mogu biti rod. Srecom. a Ahmetaga Coro brije defderdara Bekir-agu Djuguma. Ali sam se pobojao da bi rni mogao doci u san. je od tuge za vezirom. zalbe. Nesrećom. kao mora. sutradan je umro stari i bolesni vezir Muhsinoivic. i ko zna kad bi me drugi put mogao primiti. zvani Mali Husein. smiješno je i zamisliti kako je moje ime prošlo kroz tolike uši i tolika usta. ja se još jednom uvjerih da o životu ne znam ništa. kao ljudi. Onda mi se ukazala prilika o kakvoj ni u najludjem snu nisam mogao sanjati. pa nema nikakve potrebe da drhtim pred tim nezamišljivim susretom. Taj Salko papudzija ima tetku Almasu Meckar.Ah. zato i nemam prava da mu išta zamjerim. a on bi svoje. Mahmuta. jednom. ne pretpostavljajuci da će dan prije toga umrijeti njegov gospodar. Šta bi mogao cuti od drugih? Nevolje. doduše na njegovoj dženazi. to je sigurno Mahmutova izmišljotina. jer nisam siguran da li bi iz svega ovoga ispalo dobro ili zlo. radi kao kalfa kod berbera Ahmetage Core.

Govori o njirna bez mrznje. pa je ruzno i njima i drugima. . Zamjerio si im se. ali s podsmješljivim prezirom.rekao je. dobar. Ali. A svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uzivaju. kao da me obuzima lako bunilo. Tako i umiru. i šireći nosnice. ukocenih debelih nogu. i pozvao me u svoju magazu. Pobunio sam se: . koji je došao s drugim vezirom. Po nećemu je slican tebi.zatvoren. ponekad. Ali to neće nikada biti. od polumraka. kao da se svijet ruši. I ne zato što su grubi i što zaudaraju. potputno gluhe i slijepe za sve što je u životu lijepo. Samo što drugi debelokošci dolaze. ne znam. Iza magaze. Pruzio sam ruku.Daj mi ruku. Možda i neobuzdan. to je teško. Ne znaju za milost. . s debelim zaštorima na prozorima. I ranije me susretao s osmijehom. to nije uzivanje.Volirn mirise .Imaju dobro pamcenje. u svemu.Njegova nasljednika. . a dobitaka imaš onoliko koliko umiješ. bezobzirno osvetoljubive.Postace gori od svih. jer su to najruznije životinje.Osjetljiv . i lijepom riječju. lice na slonove. Kakav je tvoj miris? . sa secijama oko zidova. Bogati trgovac hadzi Fejzo takodje me obradovao nadom. jer su svijece. Ne treba ti nikakva sposobnost. Nije razgrnuo zaštore. To je divan čovjek. prinio moj dlan blizu nosa. Sve ih je manje. lokum.Svidja mi se. mracno raspolozene. . a ništa se ne dešava. krcate skupocjenim tkaninama što su tek prispjele s Istoka. . Svima bi bilo dobro. . Izvukao sam zarobljenu ruku iz njegovih mekih dlanova. ne puštajuci mi ruku . Zapalio je i zrno tamjana.Varaš se. ne pretrzeš se. već što ne znaju da zive. .Vrlo si lijep. Polako i pazljivo je gledao. Dzemal Zafranija. . već je upalio svijece u bakrenim i srebrnim ciracima. jer oni ne vole borbu. golicajuci me zutom bradom.Znam. Tako ih uvijek i zamišlja. i odmah se osjetio ugodan miris. nije brijao Ahmetaga Coro. On nije debelokozac. Cak i ljudska duša ima svoj miris. Ukoceni u svojoj tromoj nespretnosti.I sad traziš posao? Najbolje bi bilo u drzavnoj sluzbi. da rastjeram snenost i cudno raspolozenje.Bogami. Upitao me šta želim. da porazgovaramo. da pusti danje svjetlo. voce? Uzeo sam šerbe. . vedar. Divan! Šteta što si se s njim posvadjao. ko izvrnut dzep. Onda je okrenuo ruku i gotovo mi njušio nadlanicu. rekao da je o svemu obaviješten. od tišine. od njegovog mekog šaputanja. Oni su prava duša stvari. glupo sujetne. samo si ti ljepši. na zalost. pice. izgleda. To je od mirisa.Lijep sam. natopljene mirisnim uljima. uveo me u sobu zastrtu cilimima. Znaš li da si lijep? To su ti sigurno cesto govorili. Ne praštaju uvrede. Jedan jedini medju njima je izuzetak. Kako ti se svidja ovdje? . i kao slonovi iznenada se razbjesne i uništavaju sve oko sebe.Brane nas od sirovog vonja. i nevjerovatni lanac nije više mogao prenijeti moje ime nikud.rekao je. Uskoro! . ali sam je sam razbio. potpuno besmislene. pravi muškarac. Svojom umišljenom velicinom i glupošcu šire oko sebe strah i dosadu. udisao nevidljiiva isparenja moje koze. Uporedjuje ih sa slonovima. ne ne strepiš od gubitaka. . a tada me zaustavio na sokaku.

Te ustanem i zamolim ga da otkljuca vrata. I nikako da mi povjeruje potpuno. imaš li mnogo? . dvaput. unoseci mi se u lice da sam mu dah osjećao. tek tada rmi je postalo jasno u što sarn upao.Neću imati vremena. ili na grubu šalu. .On ti neće pomoći.rekao sam. i mislim: da ili da ga udarim po drhtavim gubicama. Širim prste. nazalost. Namrštila se. Govorio je sve tiše. . šale više nema.ali joj je moja prava istina izgledala nevjerovatna. dah vlazan i vreo. a ruka mu je trazila moju.rekla je sumnjicavo. rasipao sam ga oko sebe kao otvorena bocica. I ne zato što sa bistar. Samo. Ti si ga i namjestio kod kadije? Volim da pomognem ljudima. ostala je u njoj sumnja da me nije namirisao nikakav hadzi Fejzo s bradom. Ispricam joj. ako želiš. Uzalud. smijuci se . Mi ne ostavljavamo na cjedilu jedan drugoga. Tijana je prvo osjetila miris ruzinog ulja. kaze. Veliki smo prijatelji. A Zafranija. Zna da ne lazem.Vidjećeš. nikako da zaboravim znojave dlanove kako drhthe na mojoj ruci. Vidim. da ih prosuši vazduh. Cekacu te. umalo ti ne stradah. a ona me gleda u cudu.Nešto mi mnogo mirišeš .Nije ti prijatelj? . kako se osjećam prljav. da zapamti kad me je doveo u ovo svoje smrdljivo leglo. Upitao sam: I Dzemal Zafranija dolazi ovamo? Dolazi.Dodji. ili da se nekako izvucem bez svadje i bez štete. Pih. zna. i tezak istocnjacki miris me gotovo potpuno odvojio od ostalog svijeta. i on zna da uziva? Zna.Boze sacuvaj! . tako mi sreće. ne tice me se. Poškropio je i mene. . a lici na laz. i stavio nekoliko kapi na bradu i na dlanove.Možeš doci kad god hoćeš. To. Hadzi Fejzo se osmjehnuo: . moram da se nadjem s Mula Ismailom. Cesto. djavo da ga nosi. svoju nevolju. i udahnuo. . Dacu ti i kljuc. . i gladila je sve mekše. dosta mi je sukoba i mrznje. nije istina . Pogledao sam u vedro nebo.A tih . triput. I tada. prijatelja. sve muklije. već neka nepoznata Fejzija. Sa niskog stolica je uzeo bocicu s mirisima. . I tebi ću pomoću. Pogotovu ako su mi prijatelji. Hoćeš li svratiti ovamo poslije Mula Ismaila? .Vidim.. tek tada. a ušao sam slobodno. kao zid. Sa strahom sam se osvrno.Mani me. sutra. da kogod ne vidi odakle izlazim. da se oslobodim titravog polumraka. Mada bi joj moja nevjerovatna istina izgledala lakša nego njena izmišljena. . u smijehu.I svi se pomazete? . a nisam je ja ni zapocinjao. Meni ne treba nijedna. zeno. da istjeram zejtinjavi miris iz sebe. već što je postalo ocito. Oh. Nikako ne vjeruje u te stvari. Svakako. jednom. Ali. To si ti sanjao. uvjeri se. . eto kolika sam budala i bezveznjakovic. .Onda. duboko.

zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim? Hoću da budem čovjek. mogli su me ubiti. Satima sam sjedio u predsobljima. Moje riječi su postale izlizane. sav od masnica.kažem. Ali Tijana ne prihvata ni taj pametni zakljucak. Uzalud. nikad se nisu pojavili. cak i bez pakosti. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. ni kod koga me nisu puštali. a nisam prestao da navaljujem. kao neizlaz. Polako. ili gaziti po meni. podzemni ulaz koji ih je štitio od nas što zivimo cekajuci. ja sam ziv. Mora da postoji neki procijep. koje zapravo i nisu mogućnosti. Nema me. Mogli su me pretuci. Zaboga. I eto. ne cuje se. Prazan prostor oko mene je sve pustiji. Ispod toga nema ništa. ili su bili nevidljivi. koji iskustvo odbija? Jer. Ili su se uvlacili kroz prozor. Kako su me to ubili? Nisam ranjen. . moj lik zamoran svakome.nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rdjavi. Ili ja to sanjam svoj nemogući polozaj.kažem. bio sam izubijan. kao po vodi. od čovjeka do čovjeka. ne pristajem da me nema. ali me nema. Poslije nije bilo ni toga. moja priča dosadna. ljudi. bez razumijevanja. zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene. zar me ne vidite? . kao tvrdjava. kao kroz vazduh. ali nikud nisam dospijevao. već kaze da je bolje dolaziti kući nenamirisan. neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu. ali oni koje sam očekivao. I uzalud govori. Sitni cinovnici su me slušali rastreseno. mogli su me zatvoriti. ja hodam. krvav. Osjetio sam strah. Zar me ne cujete? . nemoguće da je zid svuda. ja znam šta trazim. nisam mrtav. uzalud vice. ka nepristup. borite se sa mnom ljudski. ili je postojao neki tajni. s dosadom. to su bile tri jedine mogućnosti. moja smiješna pobuna sve tiša. sav od cvoruga. a to je posljednje bice na zemlji. ni moj glas u njihovo uho. Malo je trebalo pa da pocnu prolaziti kroz mene. odbijajuci najprije tu misao. Stajao je oko mene. kao da sam ziva sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. Išao sam od ureda do ureda. nisam zaklan. Pretvorlo sam se u čovjeka koji moli. Mogla bi ponekome pasti na um misao da je ugodnije biti pod sumnjom zbog grijeha nego pod sumnjom bez icega. već toboznje nade. poceo sam da osjećam zid oko sebe. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan. s licem bez izrazaja. ništa. ili su ulijetali kao ptice. sigurne koliko i oblak na nebu. nevidljiv ali neprobojan.

jedinog drveta u našem dvorištu. i uzdišuci gledali spepeljene vocnjake. nemocni pred svacim. Jednog jutra: smo vidjeli da su nekakvi crvi pojeli sparušeno lišce divlje jabuke. U okolnim baštama crvi su se toliko namnozili. da su paucinom premrezili stabla zerdelija i šljiva pozegaca.Ne bojim se . krijuci to pred Tijanom. a smislio je i novi posao. Nocu smo lezali na uskoj drvenoj verandi prema dvorištu.objasnio mi je svoje razloge . zatvorili kuce. i pomrijeti od gladi i straha.Ne boj se. iduci za nepoznatim poslovima. mislio sam malodušno.šatptala je. kao u zbjegu. ljudi će se povuci na goli kamen. ili da je pao snijeg. Pred našim ocima rastu grozdovi sitnih gmizavaca. spavaj . Nepoznati ljudi su dolazli i odlazili. Po nesigurnom mraku kretale su se sjenike naših čudnih komšija. i ostalo je cudjenje. . u posljednje vrijeme su ga sve ćešce hvatali grcevi a listovima. sokake. Zaustavljali su se na prvom cistom mjestu.umirivao sam Tijanu kad bi se probudila. . prozdrljive truncice neprestano grickaju.6. uništavaju. A znam neke zapise od strave. ostavljajuci za sobom nemir. Ljudi su ostavljali kuce i bjezali natovareni stvarima. Onda su se zapalile šume oko Sarajeva. U podnevnim casovima izgledalo je da će planuti i nebo i zemlja. od bolesti. sofe. s gadjenjem skidajuci slabu paucinu. i udarali kopitama konji u staji. Šta sve neće udariti na čovjeka! Crvi se mnoze neshvatljivom brzinom. poklopili zemlju. u dnu dvorišta što je licilo na han. njima neće odmoci. da piše zapise seljacima u Podgrabu. Pobjesnila je i pekarska pec ispod nas. . i da će se sve pretvoriti u ogromnu vatrenu pustinju. pa i sasušenu travu na otvrdloj zemlji.i trebace im zapis od svega. Baš smo jad. bjesomucno bljuje vatru. i našu sobicu pretvorila u pakao. ali su komšijska djeca kamenjem i motkama omlatali taj ukras s mrtvog drveta. otete kuce. a za dan-dva sam se cudio svom strahu: crvi su uginuli. ognjene iskre padaju na zemlju. Ljudi su se vratili kucama. prozore. od uroka. iznad grada. Izgledalo je da su vocke ponovo izbeharale. tankom predjom isprepleli su stabla. kao ispred pozara.Ove baje su uplašile ljude . gotovo u isto vrijeme. mi ljudi. kao da se tali. Mahmut Neretljak me pozvao da podjemo na brdo. Preko dana su ispreli paucinu na patrljcima jabuke. od vreline pretvorene u prašinu. Ostale su samo njihove kozurice. zvacu. da vidimo i to cudo. ali su se njene oci okretale za noćnim sjenkama bez lica. tamo nema hodze. ispred poplave. kao da zele što prije da osvoje svijet. . svi kao da su se dogovorili. Za nekoliko dana paucina je zahvatila avlije. Cudno ljeto Ljeto je našlo vrelo i teško. Nepregledna vojska crva pocela je da zauzima grad. Sunce. Imao je još dva vazna razloga: htio je da protegne noge. meni će pomoći.

samo da progovori. i on s uzivanjem sluša njene socne riječi. jer sam ja našao srecu kakvu nisam zasluzio. samo potpuno drukčije. pa izgleda da se uvijek smije.rekao je . i riječi su mu zrele od iskustva i muke. Eto. mlad sam. Dok on hoce. iako je govorio da mu je lakše kad hoda. zene su mudrije i bolje od muškaraca. zamoricu se drukčije nego što se zamaram dolje u gradu. o svemu i svacemu. Nije ni štedljiva. a možda i nije. razbijen i nesastavljiv mozak. svoju i tudju? . Kakve su da su. Zastajali smo kraj svakog izvora. ali joj istureni. čim bismo sjeli i malo se izduvali. u izgnanstvu. mora priznati. i ovdje. a kad zazeli da vidi njen nevoljni smijeh. i to je obicno tako. Tada obilato nadoknadjuje cutanje. I cudo je kako nas zene trpe. Ne. ako saznamo pravu mjeru. pa on bira što mu je zgodnije. ali šta da štedi? Mrzovoljna je. Najbolje zna po sebi. nastavljajuci započeto. zna i da je naljuti. da nastave život kakav im je bog odredio. zbog Mahmuta i njegovih bolesnih nogu. govorio je da nadoknadi ono što je cutao. Njegovo pričanje nije nezanimljivo. Nije mnogo uredna. i da poslije bolje spava. da ne ocekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak. ne uplicuci ništa drugo. ali ni njegova nije loša. Bilo je to prvi put da mi je govorio o zeni. o meni. pametnija je od njega. zubi ne dopuštaju da bude mrzovoljna ni kad otrov riga. pouku. o Tijani. kad bi Mahmutove noge pocele da klecaju. sujetni. zaista je ne bi zamijenio ni s jednom drugom zenom. nad kojima se neprestano smiju tri isturene ploce gornjih zuba. Zakljucak je prilicno neočekivan. A opet. To što govori. nije kao moja. Njegova žena. ali u čemu i da bude uredna.Penjali smo se polako. Tijana je pametnija i u svemu deset kopalja iznad mene. niti se um trudi da sve to spoji. najviše je u njemu povezana slika o njegovoj zeni. ali su muškarci glupi. o ljudima koje smo susretali u životu. doduše. Je li to mudrost. Zna da se ne smije. uvijek. I što god učinio. Dzaba. nije pametno. kao da on iz dzamije dolazi. pa od svega ispada nekakva vesela grdnja. a onda sam začuđeno slušao tu najčudniju izjavu ljubavi. takav kakav je. jer je proizilazio iz priznanja njenih umjerenih vrlina koliko i vlastitog nesavršanstva. već komadice. odmarali se cesto i dugo. pa mu to ne smeta. o svojoj zeni. samo on priznaje a drugi neće. iskrpljeno od sakatih priča koje se nicim ne povezuju. To pred njima ne treba reći. šta sve nije cinio. Sad je ruzna . ja sam pametan.a u mladosti je bila još ruznija. i zaboravicu na svoju muku. Nastavljao je razgovor o njoj nekoliko puta. čeka ga takvog nikakvog. ali on ode od kuce. svaka sa svojim tokom i svojim razlogom. Govorio je neprestano. I ničemu ne trazi smisao. ali. prezivio je svašta. zna da nisu baš lijepi. zdrav navikao na hodanje trceci za sluzbom koje nema. Njegovo pamcenje ne izvlaci lanac sjećanja. ali ona ceka. Mrzovoljna je zato što on ode i zato što ostane. tako je. Ranije su joj veliki zubi virili iz same koze na licu. zna da će je zateci kod kuce. a sad ima prijatelja koji ga sluša. A ne želi da ih previše pokazuje. Ali ako su ga noge izdavale. Meni je bilo svejedno. medju nama receno. Razveselilo me to naspretno ali lijepo pristajanje na ono što život nudi. zaokruzenje. šta treba još više? Za cudo. sad su ostala dva-tri krnjatka. dovoljan mu je dogadaj. bez uvrede. jer je bilo neobicno. i to je baš dobro. više vrijede nego mi. ovo mi je dobro došlo. izmedju podvoljka i sala na obrazima. ne vrijede mnogo. na nekoliko zastanaka. dok je bio bez ikoga. ali je sve iskidano. pa najviše cuti. U početku sam se smijao. ne mora da se stidi pred njom. ispod svakog granatog drveta. uobrazeni. ili bilo gdje. jezik nije. već upadaju jedna u drugu. ne brinuci se za ljepotu.

koga su noge odavno izdale. i ne odvaja pogled od konjanika. A u pjesmi je to nekako tuzno. uplašenim. klao da ništa nisam rekao. misao se spustila na zemlju. I lijepo. snagu bez duše. . Sve drugo je laz. možda zato što nije ljudsko. Gleda nas i cuti.Pogledaj! . sjednem do Mahmuta. i nije mi zao. ne znam kakav je. Kao što su ostali moji drugovi u hocinskim šumama. Kako se smišlja pjesma? Mogi li da cujem? Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. umoran. ponekad drugo. ugledam na putu. što je to cudno! I ja znam da ljudi nisu savršeni. misleći na mrtvu šumu crnog drveca što će ostati iza ovog bijesa.Sve gori! . A možda je ovo kao i ljudsko.Ko je to? .pitam Mahmuta. Vatra je besmislena i uništavajuca. kao u ratu bez oruzja. ali kad tako kažem. Na daljinu. . Zašto bi bilo tuzno? Strašno možda.viknuo sam. bez zle misli. . . . iz preobilja snage. . pokazujuci dim i plamen. neprijateljstvo bez mrznje. zacudjenim. Onda primijetim da on više ne gleda pozar.kaze Mahmut.O svakome.kažem i ja. Šta kazeš? Smišljam pjesmu. Pa i to više nisu ljudi. a dobitak što ne trazimo više.Gubitak je što je ta mjera sitna.Tuzno . preko široke doline. uzasnuto se divim ovom uništavanju u igri. a sad smo vidjeli kako šume gore u nedogled. kao umorna ptica. Gledam.Tuzno . iznenadjenim. . blizu šume. Savršeni ljudi su u grobu. culo se kako vatra cikti i prašti. Ali zlo ćešce. to divljanje besmisla. tuzno nije. I eto. Pa. Rekao sam: Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. On ne odgovara. Strašno divljanje snage. ljutito iskacuci iz ogromnog povjesma dima što je prekrio šumu i nebo. »Savršeni ljudi su u grobu.Vidim. kao u ratu s oruzjem. Ili smrt. opcinjen.« A kod zivih je malo više zla ili malo više dobra. . razorno uništavanje.Je li to o meni? . kao i mrznja. Okrenuvši se za njegovim pogledom. pa ponekad pretegne jedno. Dim i tezak miris paljevine osjećali smo odranije. naoruzanog konjanika.Boze moj. Pa i to više nisu ljudi. kao što ostaju svi nevini ljudi u plamenu koji sami ne podmecu.

puška ti je u ruci.Htjeli smo do Podgraba. hajde da vidimo. A ti. On polako izvuce malu pušku iza pojasa.Po zlu ili po dobru? . . A ako hoćeš bas da vrijedjaš. gotovo tiho. Vraticete se u grad.rekao je Toska Mahmutu. Zastadoh. bez prijetnje. Jesi li cuo za mene? .I popeli ste se ovamo samo da vidite ovu nesreću? . da bih prišao blize nepoznatom čovjeku. Strah me uhvatio naknadno.Tvoj prijatelj je pošteniji od tebe.Ne vrijedjam ja nikoga. I ja njega.zavapio je Mahmut. kao da ga se ne ticemo. prijatelju .Uzivate u ovom cudu? .Po dobru.Od Becira Toske.velim ja ljutit . danas nećete u Podgrab. E. . a opet nas uporno gleda.Imate šta i da vidite. brate.Ja sam. . susreće nas samo njegov teški pogled. . tu je nesrećni Mahmut baš pretjerao.Takve kao što ste vi. On bar ne kaze ništa.Ne vjerujem da ste tolike budale. Mahmut je sasvim zaboravio na grceve u nogama. kumim te bogom velikim! . . iznenadjen bogatstvom oruzja i ljepotom konja pod njim. .pitam zadivljen. . nastojeci da se što prije udaljimo od Toske i njegovog oruzja. .Ljudi pričaju. Kad je Mahmut poceo teško da diše i da batrga po neravnom putu. pa moj prijatelj kaze.kaze isto onako mirno.Ustanem. . nekako odsutan.A od koga da mu odnesemo poruku? . On ne odgovara na moje prijateljsko pitanje.Pa sad. .upitao sam. i ne okrećite se! Nismo cekali da nam ponovi naredjenje kojim nas oslobadja svog prisustva.E pa. ni tada se ne naljutivši. . i hitro smo krenuli na suprotnu stranu. ne okrecuci cjev na nas. surovi hajduk. .niko nam ne rece da moramo koga pitati za dozvolu. . Govori mirno. Da pišemo zapise seljacima . .Vidiš . i znali smo to sva trojica. Mahmut se uplašeno smješka: . . ali i budalastiji. .Kakve uhode. mahnuvši rukom prema šumama u plamenu. . I svejedno mi je zašto ste došli. Toska je bio daleko iza nas. I porucite serdar-Avdagi da više ne šalje uhode za mnom. . lako ti je.objasnio je Mahmut ponizno. Toska. Hajde sad.Ti si Becir Toska? . kad sam otišao od njega. pokazujuci zute zube. koji se nije bojao ni štedio ikoga! A nas je pustio. i nasloni se laktom na jabuku sedla.Cuo sam. a kao da smo još vidjeli njegove teške oci. skocio je kao mladic.ljiubazno se osmjehnuo Mahmut.Je li to arapski konj? .upita konjanik. lazeš. Becir-aga .

Pa šta da mu kažem? Cuo sam za tebe po zlu? E.kaze uplašeno. Znao sam šta misli: lunjao si bez potrebe. Mahmut nije mogao da objasni ništa.Znam da nisi mogao. ja sam poceo da se smijem. zato cuti. i kod serdara Avdage.Smiješno jest. odmahivali rukom. pa samo što ne zaplace od zalosti kako izgledamo. Svejedno mi je što bi se smijali. i kod moje zene. . . mogao sam traziti ma kakav razuman razlog. Takvo je vrijeme. Njen smijeh je pametniji i od nje i od mene. Slijegali su ramenima. i nije je dobro pominjati. jadao sam se Tijani. to bi se lako preboljelo. . Nikog nismo vidjeli. ali bih joj našao i krivicu i dug. i nije. pitao: šta mi je. i nikome nemamo ništa da pričamo. nasmijala se. pokušavajuci da svoju nepoznatu krivicu prebacim na drugoga. Gleda nas čovjek. cak ako bi mu to nanijelo i štetu. jedva si čekao da te Mahmut pozove. kakav smo jad nas dvojica. niko te nije natjerao. i odmah sve ispricao serdar-Avdagi. zašto se smijem? Pa zamisli. a sasvim drugo i uciniti to što je pametno. Ili nisu htjeli da govore. taman posla! . nešto nepoznato. Ili ne može da ne kaze ono što zna. Mahmut je znao da je pametno cutati. . Ime.I šta ćemo sad reći ljudima u gradu? Smijace nam se. Cak se i strašni Toska sazalio.I dok je Mahmut hvatao sapu i smirivao krkljanje u grudima. kao ni svako veliko zlo. to je Avdaga. Zašto serdar Avdaga poziva mene? O tom Avdagi nisam znao mnogo. Najpametnije je cutati. ona je spriječila buru i ljutnju. i to. rekao sam kroz smijeh.Ne znam šta mi je bilo . i više znacima nego riječima. Nisu znali ni ljudi koje sam pitao. A ti još kazeš: culi smo za tebe po dobru! Poceo je da se smije i Mahmut. a ja sam sjedila kod kuce sama. Mogao sam se krstiti od cuda. i uvrijedjeno bih ucutao. . Mora čovjek upasti u nevolju kad se druzi s takvim nesrećama kao što je Mahmut. . da se ne uneredimo od straha. jedno je znati šta je pametno. odjednom. I najlakše bih se naplatio na Tijani. ako nesreći bude po volji da me uzme na zub. mogao sam se ljutiti ali mi sve to ne bi pomoglo da shvatim. Ali me ona nije podrzala u mojoj namjeri. Suviše je važno da bi mogao precutati. Avdaga je porucio da i ja dodjem. Zao mu je bilo i glas da povisi. i bogzna koga još.I šta je rekao kad si mu ispricao? . Ali da ne pomisle štogod drugo. srecom.I meni izgleda nevjerovatno. Ko bi vjerovao da smo slucajno sreli Tosku. Ali.Rekao je da idem kući. Izgleda da on uvijek čini suprotno od onog što misli. .E. pustio bez riječi? . Ne bacaj svoju krivicu na drugoga! Tako me Mahmutova prosutost uvalila u vazdan nevolja. A opet. sazalivši se sam na sebe što ne nalazim na razumijevanje ni kod svojih najblizih. i otjerala mi zlovolju. Ali. Neka tajna je bila oko njega. Slozio sam se da je to najpametnije. .Šta ćemo reći? Ništa. Ali je smiješno. ni krivoj ni duznoj. i da nas je Toska. Ili još više to njegovo nepoznato ime. Mahmut me gledao zacudjen.

Ova mi se svidjela čim sam cuo prvi stih. bez ikakva znacaja. tih. onako mršav. ostalo je toliko pobrkao.« Još treba da zri. hoce da cuje i od tebe. ili još nevjerovatnije. Ubrzo je naucio pjesmu i izgovarao je polako: nevješto. ljubazan. kao srz iz . nemirna lica i treptavih ociju koje najćešce skriva u stranu. Gruba je. . šta će mu dva besposlenjaka koji idu u brda da gledaju vatru! To njeno podsmješljivo ohrabrenje me grijalo sve do Avdage. I opet je poceo da kotrlja riječi po ustima. jedva dolazeci sebi. Ponovio sam pjesmu.« A dalje? Pjesma nije dobra. kao kad bi kurjak zapjevao. Zahvali bogu što si ostao ziv. Rekao sam da nas ne vrijedja. »Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. desilo se nešto kao u naivnim dječijim pričama. . sve ostalo je uzgredno. Pomenuo je pjesmu koju sam smišljao gore na brdu. jednom. mogli smo to glavom platiti. . s uzivanjem koje nisam shvatao. ali stalno prisutno.Da ti napišem? .Da cujem. šta taj Mahmut nije istrtljao! Rekao je da Mahmut nije zapamtio sve. I samo je to važno. Šta se njega ticu pjesme? Još je čudnije što je slušao pobozno. ponavljajuci stihove za mnom.Hajde . voskom pokapan pod od svijeca u jevtinim ciracima. a studen me prozela do kosti zbog njegovog razloga. nedoradjena. ne gleda me prijeteci. . Rekao je samo da smo dobro prošli. da okušava slast. . Sve oko tog čovjeka je obicno.Zar toliko voliš pjesme? . neotkriveno mi. Nije mnogo pitao o Beciru Toski. Vazan mu je taj hajduk. da im osluškuje zvuk. Možda bi bolje bilo: »Nesavršeni ljudi.Nisam se svadjao. A nije trebalo ni da se svadjamo s njim. imali smo više sreće nego pameti.šta si se skunjio? Cuo je od Mahmuta.Tudje pismo slabo citam. nekoliko puta. dvaput.Svejedno sad. kako sam zamišljao. gotovo ozaren. jer je mogao posumnjati da smo poslani kao uhode. kao odijelo koje nosi. Gospode boze. najnuzniji grub namještaj od debelog drveta. znao je samo prvi stih. cak izgleda nekako nesiguran. . A opet sam uznemiren.. odgovorio sam. sve je već saznao od Mahmuta Neretljaka. da sladostrasno isisava iz njih smisao. A sam slabo pišem. I kad sam pomislio da me zbog ovoga sigurno nije pozvao.kaze serdar. ili gleda preda se. prozori bez zaštora. Licilo je na najzamršenije kućine. iako mi je bilo smiješno. a od Avdage sam osjetio studen u srcu. poput slavuja. sa zahvalnim izrazom na licu.Molim te. Stih ne smije da zvuci kao obicno pričanje. Pa on sam je obican. Upitao sam ga: . I ne toliko od njega koliko od njegove tajne. koji ću tek cuti. još jednom. i zapali podebelu svijecu. Tiho je micao usinama. gotovo prazna soba. nepoznato. Osjećam kako oko njega lebdi ono njegovo. bijelo okreceni zidovi.Svejedno .kaze mi . ne plaši me teškim riječima. da se i sam smijao. to je svijet.

i neće škoditi ni meni ni tebi. ne napadajuci. imanje svoje ne možeš urediti kako valja. po njima! E. Cutao sam. nastojeci da pogodi šta je bilo kod serdar Avdage. u njemu leze vrijednosti koje ne otkriva svakome. A ti. čovjek s manom mora da pazi šta radi.Nisam.Sam si tako htio.Onda. vidiš. E pa trpi. Drzava je to.Bio sam pijan.Ako ne lazeš onda se tvoja žena krije pred tobom. A da se to tvoje nikoga ne tice. ne bi znao zašto sam kriv. Zaboravio sam njegovu tajnu. Misliš da je lako ovima što upravljaju drzavom? . . Sa svijetom ziviš. Da nisi očekivao orden? Nisi valjda tolika budala. podiglo mu je ugled u mojim ocima. na samu. . bolan. pobogu! .Nije lako. tice se. griješiš. a svako vuce na svoju stranu.I to je sve što radiš. da sam juce umro. . kao da ga nije bilo. . izbacio bi ga. kao da je slucajno naišao. toboze zabrinut.Riječi su vazduh. kakvu štetu mogu nanijeti? . Šta u njemu može da bude toliko opasno? Na sokaku me sačekao Mahmut Neretljak. Zašto da drugi trpe zbog tvojih ludosti? .Cime prkosim? . A da. sastavljaš pjesme? . da mi to kazeš? . te ne valja ono. Mislio sam da si opasniji. I imao bi pravo. . umalo nisam rekao. A ako je on mogao da osjeti njenu ljepotu. Čovjek izgleda drukčije dok ga ne vidiš i ne porazgovaraš s njim. ispitujuci moje raspolozenje i izraz lica. I onda pocne neko da zakera. praveci se da pita reda radi.To je drugo. drugo je. . čim je tvoje. tebi dodje neko u kucu i da ti kaze: ne valja ti kako si ovo uradio. Moje se ne tice nikoga.E.Ne mogu da nadjem posao. rećimo. Tog mrtvaca ne mogu sad ukloniti.Ne bi bio kriv da nisi vrijedjao ljude. Ima se o čemu govoriti. I ja o tebi.Ne treba da cutimo. bez svjedoka.kosti. . . A nikad se s njim ni vidio nisam. Zvao sam te zbog pjesme. Ili treba da ostavim zenu koju volim? . znaci da je dobra. ne treba mu prkositi. Šta bi ti učinio? Naljutio bi se. . e cudna mi cuda! Jašta da ne valja.Pa eto. . Svako mora da potrazi malo krivice i u sebi. Pogotovu kad nije sam.Jesi li me zato zvao. platio je glavom. . U picu si se samo otkrio.Ako je bio protiv drzave. . Pravo je cudo kako išta valja: toliki ljudi. pogotovu što je izdvojio baš moju pjesmu. Gledao me ispod oka.Njen otac je bio protiv drzave. . od njih pocinje svako zlo.Pa jest.Zašto te zvao? . . Stao sam i pogledao ga mrko.Govorio pijan. to je. lako. toliko je njegov glas bio tih i mekan. napadaš. . Tu. a ne odmagati. u razgovoru. . vidiš. Pomoći treba. Ovo neobicno i neočekivano uzivanje u stihovima.Ko ti to trazi? Samo. da cutimo! . a kamoli toliki svijet. te ne valja ovo. A znam da me čekao.Zar je to grijeh.upitao je kao usput. zašto se tuziš? Hoćeš da govoriš svašta. smislio trijezan.Riječi su otrov.Onda ću biti kriv dovijeka.I nije. Otac se ne zaboravlja lako. hiljadu briga i nevolja. Zašto? Svako će pomisliti: ozenio si se vlahinjom. Sa zenom nisam o njemu ni dvije riječi progovorio. . Ako je mogla toliko da ga oduševi. . A ovo je usput. bogami.

Avdaga me i poslao u selo.Je li te tukao. . veli. To je ta vatra. . da mu poklonim strah koji sam osjećao pred Avdaginim vratima. On je učinio ruznu stvar zato što je prisiljen. . možda je moja pjesma potvrda njegova mišljenja. to su ti zapisi zbog kojih smo išli u brda! . Kakav sad Toskin špijun. A ja sam mu govorio svoje glupe stihove. pristajuci da mu svjedok i jamac bude i takav budalasti pjesnik kakav je Ahmet Šabo! A možda je i nešto drugo. ganut njegovom plemenitošcu i razumijevanjem. Becirom Toskom. E. Ahmete brate! Eto cuda! Tjerao sam glupu šalu.A zašto si morao da pričaš? .Avdaga nikog ne tuce. Onim zbog koga ćemo odgovarati i ti i ja.Imao je pravo. A. i meni bi bilo potrebno da podmetnem glavu pod cesmu. ni ja nisam posumnjao.Sad se praviš da ne znaš.Bojiš se serdar-Avdage? . Htio sam da mu vratim milo za drago.Kako se ne bih bojao! . oni su zlikovci. dugo pio vodu s dlana. A čini to za svoju okrvavljenu dušu. ne pita hoću li. Avdagino.rekao je uplašeno. pa progutam. niko neće posumnjati u tebe. hladio ruke. bogami.Zvao me zbog tebe. . . nezgodno mi. za ovaj posao.Pa. već: hajde! Zgodan si. Mahmut je gledao u mene zaprepašteno. kao da se davi. pjesmo moja nesrećna! Stid i kajanje su mi pomogli da se ne naljutim suviše na Mahmuta Neretljaka. Dok zive. da su nesavršeni. zbog cega ljudi cute i odmahuju rukom. Mahmut se umivao na cesmi.Zar ti mene tako namagarci. sve zazinem. ja od svoje volje. A meni kazeš da ništa ne govorimo. da dodjem sebi. da se zakloni za nju. Mahmute? I ja kao budala idem za tobom i za tvojim prljavim poslovima! . .Kakvim razbojnikom? . a istjerao gadnu zbilju. nepoznato.. Ali sam se odmah pokajao zbog te grube šale. To je ono njegovo. Sad sam ja poceo da hvatam vazduh i da otvaram usta kao riba izvadjena iz vode. da saznam štogod o Beciru Toski. Sad ćemo biti optuzeni kao špijuni Becira Toske. A morao sam da idem.Ubija. tvrdeci da su svi ljudi jednaki.Ispricao sam ono što je bilo . .Nego šta radi? . Pitao me šta si razgovarao s onim razbojnikom. Cemu je to posluzila moja pjesma? Jednom dzelatu. hvatao izgubljeni dah.Htio sam da ti kažem. da su savršeni ljudi samo u grobu. ono ranije? .I kako sad da me optuzuje kao Toskina špijuna? . i da nema razlike izmedju njega i drugih.

ali su ljudi bili zadovoljini. jednog odredjenog trenutka. Naišao je u jednom casu mimo mene. jer im Mahmut nije mogao dati mnogo. kiteci je i mazuci. u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom. zdravog i mladog. stanovao u našem dvorištu. i zenu. ni odbiti. Cak joj je prijatno. ispricala. Vidjeli su me jedino ljudi kojima je pomoć bila potrebna koliko i meni. šta od nas zavisi. nevjerovatnu pricu: Rabija-hanuma je pocela da vodi ljubav. i moja trudna žena. i najćešce bivam doveden pred gotov cin. Šta je onda naše u tom guzvanju? Nešto mora biti moje. U podne sam se vracao. Ne možeš je zaobici. i šta možemo sa sobom. ali kako god sam prevrtao. kakav-takav. Rabija-hanumi blizu šezdeset. (Poslije sam saznao da joj je taj posao našao Avdaga. Ne znam za koga sam se više zacudio. ne samo zbog novca koji dobija nizašto. ne ispušta iz misli: šta je to s nama i sa životom. Pozne godine su to zahtijevale a bogatstvo omogućavalo. kad sazri. Nisam vješt razmišljanju. već se zaticemo. jer je neobjašnjiva kazna još trajala. punu nebrojenih izmjena. Desilo se. ni želio. više volim život nego misao o njemu. ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proci. brata serdara Avdage. a što niko. Donoseci nam novac ili namirnice.I eto. a onda mi je. kad nas samo ta prilika ceka. Serdara Avdagu nisam trazio. Muharemagin vocnjak je uz naše dvorište. već što nije sama cijelo jutro. već što je Rabija-hanuma i zaboravila kad je bila mlada: cetrdeset godina je s Muharemagom u braku. a volio bih da sam za njega nevidljiv i nećujan. bez glasa i bez lika. . kao i sve drugo. Ali sam se nadao uzalud. zapisivao je koliko mu dugujemo. Svako jutro sam odlazio od kuce. Pa plivaš. upadam u jedan od mogućih tokova. Nije cudno ni nevjerovatno što vodi ljubav. u kući iznad konjušnice. I vidio me serdar Avdaga. i nastojao sam da izmijenim svoju životnu putanju. još sam bio vazduh. Nisam zadovoljan takvim razmišljanjem. ali ne nalazim drugi odgovor. kao da nema zbog cega da bude zabrinuta. nadajući se da će jednom zvijezde biti u povoljnom polozaju za mene. ili potoneš. Nisam mogao da odbijem. kao svaki radin čovjek. Mislio sam da je i to prevara. veselu i nasmijanu. I što se zaljubila u mladica koji je sa svojim ocem. Slucajnost odlucuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini. u kakve se to konce splicemo. bez ikakve koristi za mene. u drugi će me ubaciti samo druga slucajnost. poceo sam da razmišljam o onome što niko nije domislio do kraja. Tijana me uvjeravala da joj je to više zabava nego rad. snebivajuci se. Ne odlucujemo. Tvoja je. izdrzavali su bolesni Mahmut Neretljak. nisam ga ni poznavao. Ljubavnik joj je lijepo mogao biti unuk. da nas ne bi uvrijedio. sigurno su trazili malo. pa ću naci na nekog ko će mi pomoći. a niko nije trazio da pristanem. A nije ni daleko. kako da pristanemo na takvu nepravdu? Nije mi se svidjao zlijeb u koji sam upao. jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. Samo. Mahmut je poducavao grckom jeziku neke trgovce koji su poceli da trguju sa Solunom. bez naše odluke. Tijana je radila u kući bogatog Muharemage Taslidzaka. Ibrahimom Pakrom. od tog serdara Avdage. Strmoglavljeni smo u igru. moglo se proci kroz kapidzik. ako ne i više. jer ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta. satima. i da se nimalo ne zamara. Nije valjda sudbina odredila jednog serdara Avdagu da me presretne. na molbu mog bivšeg poslodavca. Mladom Pakri je dvadeset pet godina. Tijana je mjesec-dva išla na taj svoj čudni posao. i zaticao pripremljen rucak. Mula Ibrahima. i privezao se uz moj život. Mene. kao voda u koju padneš.) Tijana je pomagala Muharemaginoj zeni Rabija-hanumi u oblacenju i dotjerivanju.

Kako bih obijedao nevine ljude? . i puštati da mlad čovjek.Srecom! . otac i sin. Ako je slijep. . Nakon nekoliko dana serdar Avdaga me presreo i upitao zašto moja žena ne ide više Rabija-hanumi. Doduse. rekao sam.Govoricu. . . zaista. mogli bismo ih zatvoriti ili protjerati. Vjerujem ti kao sebi. ali je to vjerovatno nagadjanje. a eto. ni ruznu riječ rekli. Kad sam joj to rekao. svakako će mu dati sve što zatrazi. pa će žena potrcati? Muškarci su uobrazeni i pokvareni. Znalo se samo da su se vratili s hocinske vojne. Tijana je odlucila da više ne ide Rabija-hanumi. Niko nije znao ko su te Pakre.Mnogo šta izgleda nevjerovatno. a drugo zato što mislim da ne treba izazivati djavola. Kao da je pamet izgubila. . i zar ja mislim da se samo nekome prohtije. Tijana se naljutila zbog mojih budalastih misli. a ja sam se odmah slozio s tom odlukom. gleda u mladu i lijepu zenu uz pogurenu staricu. pa i više. da joj se koza i ne vidi.Podmladile ste je ti i ljubav. zaljubila se. A njega ne zanima trepavica.kaze Tijana gadljivo. to bi se moglo reći za većinu ljudi u dvorištu. . da su vas napali. . nije više mogla da gleda bruku i sramotu. Medju zivim ljudima sve se može desiti. . ali sjedi sa mnom.I kosu boji u crno. cak kad bi i vidio štogod što se ne gleda. A i on. jer se ni s kim nisu druzili. a žena ima mnogo više poštenih nego nepoštenih. vrijedjali. mogao bi pozeljeti i od jedne i od druge ono što na njima vrijedi. tako je najbolje! Jer. više se i ne stidi.Samo neka bog sacuva čovjeka da ne poludi .Bojim se da ne ucine kakvo zlo.Ti i Mahmut. ali bih mu srce išcupao za jednu jedinu trepavicu moje zene.Šta te se tice.Ko da kaze? . Kako mi takve ludosti mogu pasti na um. Kad biste rekli da su opasni.Nikad me nisu krivo pogledali. kako iko može znati? Toliko je nevjerovatno. Što nije ucinila nikad. mogao bi progledati. pravi obojeni grob. balavac. dok nisam priznao da je u pravu. da su tamo neka nasilja pocinili. da bi čovjek pomislio kako mu se pricinilo. ucinila je kad se najmanje moglo očekivati. ni od cega zive. Nije mi stalo ako je bacio oko na hanumin nakit. . Govorilo se da su došli iz Beograda. . ako je lupez. jedno zato što se uvijek slazem s njenim odlukama. . bili su u nekoj jedinici s kojom se nisam susretao.Da spriječimo zlo. a u sebi sam bio zadovoljan što se ne moram brinuti šta se može desiti a šta ne može. svako bi se nasmijao i odbio kao ludost i samu pomisao da se starica mogla zaljubiti u mladica. i sve tako. . A njima je svejedno gdje će zivjeti.Na lice stavlja toliko bjelila i rumenila. . A kako mogu znati.Zašto ne govoriš s bratom? . pa i za mene. lijep i naocit (odjednom mi je palo u oci da je mladi Pakro vrlo lijep!).Govori samo o njemu. kako može! . prijetili. pa se desi.Ne znam. .Smijao sam se: zenu ljubav podmladjuje. I je li istina što se priča o mladom Pakri i o njegovoj snahi? Nije pošteno govoriti ono što čovjek ne zna.Stara je i za Pakru-oca.

da Muharemaga ne zazali na nju. što je uklonila smetnju na putu u novi život. i zbog Muharemage. sacekace da prodje mjesec. a oni odu u svoj stan nad konjušnicom. uoci petka (uvijek smo to dodavali. možda mu je bilo zao. a onda. te tako ne osjeti ni strah. je li se kajala. mislila. ucinivši mu milost da umre u snu. najviše dva. u potrazi za vodom. Ili je mislila o tom novom životu koji joj je nudio sve što se cinilo da je prošlo. i naše sirotinjsko dvorište je zamuknulo u strahu pred zlocinom. zaviri u Muharemagin bunar. Jedne noći. ko zna kakve je lijepe snove sanjala ta hrabra žena. a više bi volio da je pronašao vodu nego mrtvog Muharemagu. i misleći na nemirne sjenke što su prolazile našim dvorištem. prvo je spremila Muharemaginu sobu. na postelju stavila nove jastuke. koja je dolazila ujutro a odlazila uvece. . Kako je bila cista i uredna žena. je li ga mrzila odranije. Vrijedi sve uciniti za takvu ljubav i za svoju srecu. cekajuci zoru. cekajuci da prodje ta znacajna noć. možda. ne vidjevši u posljednjem casu ni njih ni svoju zenu. Sljedeceg dana jedan seljak na Gorici. i zbog stoke. Sutradan je rekla sluzavci. možda je zakasnio za jedan jedini dan. da mu bude lakše. Kad su tako sve lijepo sredili. je li se bojala da se sve ne otkrije. Cetrdeset godina su zivjeli lijepo. jer hanuma nije trpjela da joj iko spava u kući. a to bi moglo da stvori neprilike i njima i njemu. dok ljudi zaborave Muharemagu. koja za svoju ljubav nije zalila ni život svoga muza. pa u pokrovac. pocrkace od zedji. ocitala nekoliko molitava za dušu mrtvog muza. ili radi sebe. okrvavljene jastucnice spalila u kuhinjskoj peci. a ni bol. našao ono što nije trazio. Smiješna ludost njegove snahe pretvorila se u jato nesreća. i konja odvedu u staju. pokazavši još jednom kako je odlucna i spretna i kako misli o svemu. kad su došli po kljuceve. jer su svi izvori u okolici presušili. ne prenuvši se ni na tren. ili se radovala što joj je pao kamen s vrata. neki Misirlija. Ponovila je to i ducanskim momcima. pa prvo osjeti a onda i ugleda Muharemagin leš. možda se nadao da će se petljanija nekako riješiti. gledajuci uplašeno u crne prozore. ili zbog zene. ne zna šta će s njom. Rabijahanuma se posvetila brizi o svome muzu. i nije mogla da zaspi. okupala se. te kao bez duše otrca u sudnicu i isprica kako je. da lici na denjak. da je Muharemaga otišao na imanje. i na njegovom imanju na Gorici gurnuli leš u bunar. Je li mislila o dugom životu s Muharemagom. pa zašto da se to pokvari na kraju? Onda su ga zavili u caršaf. pa smo ćutali u zamracenim sobicama. što se oslobodila tamnice. jer su se pošteno umorili vukući teškog Muharemagu. uvede ih u sobu gdje je mirno spavao stari Muharemaga. pričajuci poslije: te noći uoci petka. Ibrahima Pakru.Zar muz uvijek posljednji sazna? Ali Avdaga nije stigao da govori s bratom. pa sjela uz prozor. da je spreman i da ubije za nju. Rabija-hanuma nije odmah zaspala. koji je toliko voli. Ne tice me se. je li dozivala u sjećanje sve ruzne trenutke. I sanjala je o svom lijepom draganu. Carolija ljubavi vracala je izgubljeno. je li mislila da je to njen vlastiti muz i da s njim može uciniti što joj je volja. da ne bi ostajao trag od krvi. kad oproštaja više nema. otac i sin ga slozno izbodoše nozevima. da ne bi poceo vikati. šaptala je možda poludjela žena koja se grcevito hvatala za život koji sahne. Ona pusti u kucu svoga ljubavnika i njegovog oca. dobar je čovjek bio. onda. i još im napomenula da joj pred mrak donesu sav novac od pazara. prebacili ga preko konja. Bila je osjetljive duše. Mislila je. Ostalo je nepoznato da li su to ucinili radi njega. Možda mu je bilo nezgodno. u Brezik. a volio bih da znam šta je mislila. možda zato što ta noć treba da bude posvecena molitvi i smirenom razmišljanju). ni zalost.

pa pogineš ili ostaneš ziv. (Oznojen sam se budio iz sna. sanjajuci njeno staracko tijelo i uštavljenu uvelu kozu isjecenu krvavim brazdama. ni oni ni Muharemaga nisu imali sreće. Kriva je sudbdina. ništa mu nisu kazali o onome što su ucinili. pa evo i ovo. Desilo se to u podne. kad je čovjek potrcao niz stepenice. noćima. mrtvu. rekla je. a mogli su. tad su serdar Avdaga i njegova dva pomoćnika. Možda zaista. Golu su je išibali mokrim konopcima i. jer nisu htjeli da mu se predaju u ruke. i tako se završio njihov posljednji juriš. Za nepoznatog su rekli da ga poznaju iz Beograda. jurisaš. U guzvi i metezu. a što se ubistva tice. Cudno je da ubice nisu pokušale da pobjegnu. ali se drukčije nije moglo doci do njegova novca. objesili. a znala je i vlast. sasvim slucajno i sasvim neočekivano. Otac i sin su izjavili da nisu imali ništa protiv Muharemage. pa da podju u tvrdjavu. i ljubav. kao i mnogi ljudi. da je kod njih došao prošle noći. zbog guzve što je nastala.Cijelo dvorište je odmah znalo ko su ubice. u njihovoj sobi našli na nepoznatog naoruzanog čovjeka. gledajuci u mladog Pakru. htio je da se skloni za neko vrijeme. ni ona nije nalazila krivicu u sebi. a eto. njih baksuzluk prati otkako su se vratili iz rata. Rabija-hanuma je o svemu govorila mirno. to ti je kao u ratu. .) Oca i sina su zadavili. njih dvojica su mirno cekala da se sve svrši. Pakre i Rabija-hanuma su zatvoreni. i odmah su sve priznali.

srećan zbog zene koja mi je olakšavala život. ali se brzo sklonio u stranu. prolijecuci kao ljuti nevidljivi bumbari. ne zbog konjanika. ni sam ne znaš kako ni od cega. i ništa nisam imao da predbacim sebi. I nikad se nisam obradovao necijoj nevještini. izvadio je kuburu iza pojasa. a mene je uhvatio strah da ću samo ja platiti glavom u ovom obracunavanju koje me se ne tice. gadjajuci bjegunca. nije pravo što tog malog čovjeka docekujem s utjehom što neće umrijeti od gladi. kao i većina ljudi i nije mi zao što je tako. da sam ogorcen. htio bih da ljude više volim nego što ih zalim. Navikao sam da trazim i ne nalazim. umoran od nekorisne upornosti s kojom sam trazio izlaz iz zazidanosti. da mrzim. povijen u sedlu. jer bi ga konj zgazio. već zbog sebe. Toga dana vracao sam se jedinom mjestu na svijetu koje je moje. doduše biti teze. . da pijem. Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. Da sam drukčiji. vidio sam kako je nepoznati čovjek skocio sa stepenica kuce u kojoj su stanovale Pakre. To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi zive teško. Nekad sam. Prilijepio sam se uza zid. postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta. Jedan strazar je pošao da stane pred konja. da im i oni ne pobjegnu. veseo i tuzan zbog obicnih stvari. i oni su se vratili. za sitne stvari. pa me valjda neće prignjeciti. Pošten sam koliko mogu. A ne mogu to. jedno je zavisilo od mene. poceo bih da se gubim. Rodjen sam. I hvala bogu. a jahac. Izveo je konja i u tritu ga uzjahao. da život nosim kao tegobu. Vidio sam kako je nepoznati konjanik utekao. ali. Uprkos svemu. zgazen i prašnjav. i otrcao u staju pod kucom. Sigurno zbog dvojice Pakra. da obradujem Tijanu jevtinom paznjom. Ni sad je ne osjećam. zivim kao i drugi ljudi.7. opet ćemo nekako zivjeti. prijetio mrznjom. vidio sam kako se strazari vracaju po ubice. ali ih je serdar Avdaga pozvao. i znao sam da se sve svršilo. kao i svakog dana. Mrtvi sin Desilo se u podne. Kuršumi su zvizdali ispred moga nosa. pa sam ga oprao na cesmi i pazljivo mu ispravljao latice. na nezaradeni rucak. drugo ne znam od koga. zahvaljujuci bogu što sam mršav i tanak. nego tada. a nisam je osjećao. A onda sam zaboravio tutanj konjskih kopita i kuburu u jahacevoj ruci. molim se svojoj sreći da mimo mene prodje ono što me se ne tice. a još sam stajao prikrpljen uz neravni zid. u ljutini. Konj je jurio prema kolskom prolazu. koji su bez moga biljega. veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli. nikome ne želim suviše zla. i zbog djeteta koje je nosila. ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svaciju zlu srecu. S djetetom će nam. i da uvijek postoji nada u bolje. jer su iz dvorista zapucale puške. a niko ne umire od gladi. a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju. Znam. Cim sam s vrelog sunca ušao u sjenovit kolski prolaz koji vodi u naše dvorište. izgleda. da isprave što su promašili. Strazari su potrcali prema izlazu. ne pogodivši ni mene ni konjanika. i učinio je pametno. tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri. Vracao sam se kući. Nisam se umorio. noseci u ruci struk karanfila što sam ga našao na sokaku.

pa i ja imam pravo. ne bi bilo zlocina. tada nisam. više tuzan nego prijekoran. . i cesto ima pravo. usplahiren. Zar ne cuješ koliko te zovem? Šta se desilo? Sad je sve dobro. a strazari su išli prema njima. Ali ni života. Ali. Mrzim zlocin. kad ni meni nije sasvim jasno.A kolike bi nesreće spriječio! Zar na mene prebacuje svu krivicu? Glas mu je hrapav. Ali ako ne bi bilo zla? Ostala bi sramota od lazi. A ono što se desi. ali sam o tome mislio poslije. ali on je pljunuo na sudbinu. . ne može se spriječiti. taj strah što mi je istjerao krv iz srca. Sjeticu se toga kad budem imao više vremena. kako da mu to kažem. Kao da ima pravo! Nikad nisam slutio da i laz može spriječiti zlo. da ih povedu. Zašto nisu pobjegli? Nepoznati čovjek je pobjegao. ali više volim život i sa zlocinom nego opšte groblje. Serdar Avdaga uvijek sumnja u zlocin. ono što ga se nije ticalo trebalo je da mu dodje glave (nešto je kriv.rekao mi je kad sam prišao. pošao sam u dvorište. .Nisi htio da slazeš . Tada mi je prišao Mahmut Neretljak. ljudi! Ko to voli da pogine? Odlijepivši se od zida koji me štitio sa strane odakle nije bilo opasnosti. i kajanje zbog zla nanesenog ljudima koji nisu ucinili nikakvo zlo. Pakre su još stajale na stepenicama. Kad bi sve ljude strpali u zatvor. tudji dogadjaji su ga skolili. Ja ne sumnjam nikad. sigurno). Kakvo ti je to dobro. zamišljen. zasta. Manite. ali je moglo biti gore. koja je krvavo potvrdila njegovu crnu misao o ljudima. Šta je s Tijanom? Zene su s njom.Zao mi je. kao da nisu znali sami ni hodati. Niti on. pogodjen bratovljevom smrcu. Avdaga je bez riječi pošao za strazarima koji su odvodili Pakre. Zao mi je. I rekao sam. Žena ti je pobacila. i raskinuo lanac slucajnosti koji ga je stegao.Bila je malo stidna ta ukocenost i zaboravljenost. Sreća mu nije bila naklonjena. iskreno ga zaleci: . Avdaga je stajao usred dvorišta. crni Mahmute! Pa nije dobro. Avdaga. može primiti ikakav drugi razlog osim razloga mrznje.

.. vlazne kose od vode i znoja. niti mislim na osvetu. a Avdagu odjednom pogodi i nesreća i sreća. izgubi brata a dobi toliki imetak. to ne znam. želim jedino da se vrati osmijeh na tvoje blijede usne i zdrava boja u tvoje obraze. i govorio je napreskok. ili se meni tako cinilo. sad ne znam gdje je. a možda je svejedno. neko baci cisto sjeme pa ništa od roda.. Zaboravio sam rat. a bojim se da joj ne smetam. da je obradujem. ali djece će biti. jedva povezujuci misli. zbog pucnjave. nosio sam cvijet ulazeci u dvoriste.Zašto nisi došao po mene? . ni taj hljeb nije najvazniji. kao ni sada. ali ne bih znao šta je sreća. moj Ahmete. smanjena. zbog svega što se desilo. I pod je opran. i nisam cuo. Mahmut u dvorište u koje nije smio sici. makar bila i tanka. kako je došao da me trazi. Neko posije kukolj a rodi mu pšenica. izgubio sam ga odavno. kao da se zamorila i tim slabim smiješkom. . a imetak će mu olakšati tugu. zašto sam opcinjeno piljio u ludjake koji se love. i san joj je potrebniji nego moje glupe riječi kojima ne mogu iskazati ništa od onog što osjećam. što li ne pobjegoše. upalih ociju. pa je on otrcao po zene u komšiluku. Tijana je lezala na cistoj. sve zbog ljubavi prema njoj. a bio sam na smetnji. al ti nemoj da se zalostiš. Muharemaga Taslidzak ga je imao i previše. Kad sam pokucao. pa mu žena ne dade da pojede svoju nafaku. i kad su ga istjerale iz sobe. gledajuci tudju nesreću. ne usudjujuci se da je poljubim.. izgovarao sam budalaste riječi: spavaj. naknadno.. i svega ostalog.Cekaj! Cekali smo. vala. svoju pojesti. Šta sam trazio u gradu. komšinica je odškrinula vrata i otresla se: . Da nisam našao tebe. ali bi meni bilo teze. bice djece. . pa. neće više biti djece! Ona mi je vaznija od tih nepoznatih opasnih bica. Ona to nije cula.Bojao sam se pucnjave.. Ne. zeleci da joj san što prije vrati snagu. i htio bih da joj to kažem. Prstima sam joj dodirivao prozracnu ruku. pa ne bih imao ništa. Mislim samo na tebe. Nikad te vise neću ostaviti samu. tako ti je to.Pozurio sam kući. Sve mi je što imam. ne znajuci za svoju. bogo moj. e boze. Pokušavala je da se nasmiješi. . kakva je da je. kao da je prelezala tešku bolest. ali ja sam se zablenuo u ono što me se ne tice. zbog mene. a ti si mi sve namirila. odvedoše ko ovce. ne znam samo hoce li mu biti lakše ili teze što je s bratom jedva govorio. dok si se ti grcila u mukama? Ne bi ti bilo lakše. budeci je iz nesigurnog zanosa. Šaptao sam njeno ime. ja gledajuci u vrata iza kojih se mucila moja žena. i kako su Tijanu spopali bolovi. bio bih ljut na život. i zvao me. i odmah zatvorila modre ocne kapke.. izgubila je mnogo krvi. i mene bi zene istjerale. i to je pravo. draga. mladi ste oboje.. blijeda.. vidio je mene u dvorištu.. izmucena.. tješeci me. hoce li uvijek biti hljeba. postao nesposoban za mrznju. Mahmut je spleteno objašnjavao. Zbog tebe se ne osjećam porazen. kao i njega. Onda su nas svemocne zene pustile u sobu. Sve su mi oduzeli (govorio sam u sebi strašno).Eto. a mi cemo. daj boze. pomozi ti i gladnima i sitima.. presvucenoj postelji. Sad je izgledao uzbudjen. rekao je Mahmut. jer su i moje rasturene. onu dvojicu. je li to njena krv? Mladi ste oboje. nepravdu. sve što se desi. desice nam se zajedno. eto. ponizenje.

lako će i dati i uzeti. nagnut nad njom. kad smo izašli na verandu. . Sjetio sam se dvojice sinova berbera Saliha. . pomoć ogromna: odrzala je i Tijanu i mene. ali i pomagao. dodajuci mi cašu.potvrdio je Mahmut. . . Klimnuo sam glavom.Daj joj ovo . niti on ocekuje zahvalnost. . Lezalo je. pored nekih starih kostiju. njezno je nudeci.Možda ću i otici. U pogrebnoj povorci. . dok sam ga očekivao. na njegov racun. i pomislio da je bolje ovako. i to je sav posmrtni govor tom malom bezimenom stvoru. Ja idem do Mula Ibrahima. kad odraste. u sobu je ušao Mahmut. ali sam morao priznati da je njegova razumna briga korisnija od moje uzaludne raznjezenosti. I eto. koji nije želio da se rodi. sad nije ništa. Sahranili smo na Alifakovcu tu krpu mesa.Sigurno . da. odavde. i ne dočekati sina. nosio sam ga pod pazuhom.Samo što Salih još čeka da mu se sinovi vrate. . s Alifakovca. I opet je zatvorila oci. . samo su kradje sitne i smiješne.Sad će joj biti potrebna bolja hrana . zudno. eto šta ćeš reći. i tuga je teza. Mahmuta nije ni pogledala.Šta ću kod njega? I šta ću mu reći? . A i ovaj Mahmut je čudan. Podigao sam joj glavu. da zamijeni komšinicu s kojom je ostala. a opet. što mu treba. nego ga izgubiti u nekakvim hocinskim mocvarama. Popila je.Dok sam tako klecao. na dasci. za kojim više nisam ni zalio. pokrivenog komadom caršafa.Umro je a nije se ni rodio . Možda zato što u meni zivi misao.I dijete treba sahraniti. tog nekadašnjeg treceg iz naše porodice. u okrvavljenom peškiru. Zamolio sam Mahmuta da ode do Tijane. a za više nema nade. Nemam ni ja. Pruzio mi je priliku da budem pazljiv. Jer. Jesi li bio kod njega? Trebalo bi da odeš. s cašom linunade u drhtavoj ruci. potrebna joj je jaka hrana. u kojoj smo bili samo Mahmut i ja. Ko zna gdje je to pronašao. iako ne znam kako ću do nje doci. Sve drugo. kratkim gutljajima. to bivše dijete.Zatrazi više. Bice dobro ako da i malo. kao da je gasila vatru negdje u sebi. . nisam mu narocito zahvalan. . Potkradao me.šapnuo je. pa . i zahvalno mi se osmjehnula.rekao je Mahmut.Čovjek može povjerovati u što god hoce.Zar još vjeruje da su zivi? . Još nisam primio od trgovaca. i zakopao u tudju vjecnu kucu. . zavolio si ga. da zatrazim malo novca u zajam. Nasmijao sam se. zacudo. o njegovoj krivici i prognanstvu. makar i pritajena.Reći ćeš mu da su ostali zivi poslije tebe. tada već znaš ko je. Bio je radost mojim mislima. zaleci što ne mogu da preuzmem makar dio njenih bolova.opomenuo me Mahmut.Sevap je. znam to. ne cuvajuci ni svoje ni tudje. u uglu verande. izmislice sam.

istopi sve osim zlata. šištim kao gusak. Sad sam došao u škripac. cak i kad je tezak. i obuzimao me stid kad bih postajao svjestan njegova povjerenja i svoje gluposti. Zašto? Šta se desilo? Svašta se desilo. . Nekad sam bio napravo nasadjen.I sad smo . i još mene tješi. nije. Kad me ugledao. Zašto ne bi došao? Ali ti nije drago. Nosila je dijete. Nemam više ni straha. Nakrivo si nasadjen danas. jer sve ovo nikad ne bih doznao. nemam ni ja! Ispricao sam što sam mogao grdje. samo ne znam čemu imam da zahvalim za tu srecu. Nikad ga nisam uvrijedio. zapravo. doduše. ali se obraz gubi u nevolji. podnosi glad. i mogu reći da je divno. Cak je ljepše ovako. misleći da drukčije ne može biti. ne znam ni zašto ni odakle su nam pomagali. Ovi što su mi dosad pomagali. Bio bih slijepac koji se izgubio u ratu. pomislim.rekao je uzbudjeno. krpi stare haljine. hvala joj. pobacila je. osjećao sam da ima neke neuobicajene svjezine u tom djetinjastom čovjeku. Postao sam. a ne bi bilo cudno. saznao sam kako tica zivi. jer da je zla. Ovako mi je nepravda. i nije mu ni milo ni krivo. već šta oni kazu da je učinio. I sam sam osjećao koliko sam neugodan. nemaju ni sami. Pa neka. jer su sirotinja. da sam time i na gubitku. Je li ljudima od vlasti potreban krivac. ali sam u sebi bio nepravedan prema njemu. Nismo se svadjali. nije mi lako. Je li to zbog iznevjerenog prijateljstva koje sam još zalio? Ili zbog njegove dobrote: čovjek je gadan. koliko je dug mjesec dana kad se čovjek nadje u ovakvom cudu kao što sam se ja našao. i prisiljen sam da trazim od njega u zajam. Sad bih morao da je nahranim i necim drugim. za mene. Nisam. ali je tanka. jadna. . Nesreća je kao vatra. Pa sam opet sve zaboravljao. Ponekad. a od toga niko nije ojacao. imao bih se na kome istresti i olakšati sebi kad me pridave nevolje. Nije se naljutio. bauk. nije ga iznijela. nesvjesno sam ga primao tako. A kako nad njom da se istresem? Ona. opasniji od razbojnika. njegov miris. ostao bih ma ciji rob dovijeka. ni obaveza ni zahvalnosti. Sad je izbor pao na mene. da mi on pozajmi štogod novaca. jer je nisam nicim zasluzio. Njihova plemenitost je divna. a grdno je i bilo. vrednijim. i nikad ne bi progledao. Pošalji kudgod svoje pomoćnike. kao da je ona kriva. Meni nije teško. hvala bogu. i samo zbog nje sam došao. srce me boli što strada bez grijeha i krivice. Ako nemaš ti. samo je promijenio razgovor: Kako je Tijana? Rdjavo. ni mislio o tome. Za druge je znao da tako misle o njemu. Nisi iznenadjen. Treba ruku da mu poljubim što me istjerao iz sluzbe. da bi opravdali svoje postojanje i svoju surovost? Nije važno šta neko ucini. hranio sam je lošim vijestima i praznom ljubavlju. A ne bih ni njega molio da nismo nekad bili prijatelji. A od svega mi je najdraze što sam uvidio kakvo je blago moja žena. Nezgodno mi je da ih tjeram. i cinim to samo radi zene. nemam ni gospodara ni prijatelja. i lako će izgrditi neotpornog. Nije mi mnogo koristilo. crna ovca. pa izaberu koga bilo. Mula Ibrahim se nije iznenadio. Nemamo šta da krijemo. trpi. bio mi je ugodan svaki susret s njim. kao da je to njegov pecat.cak i nizoj vrijednosti. Kao da si znao da ću doci. Kao da je znao da ću doci. srecom. pomogla da saznam kako je život lijep kad je slobodan.

. I nikome to ne bih otikrio. . zacudjen si. Mula Ibrahime? Ako nije krivica. hoćeš da kazeš. Da si buntovnik. ali nismo više. U čemu je ta krivica.Ko ti je naredio da me otpustiš? . Pozalio sam što se predomislio.Pijan sam govorio ono što i ne mislim.Oprosti . Ovako. badava je. a on bi mogao imati štete. pa dodao više nego što je bio odredio.Cekaj. ali danas. kao i mnogi. Dobro se sjecam seljaka iz Zupce i onog tvog smijeha kad smo stavili sultanovu sliku u prozor. . Tako smo bili na muci. i hoce li ih ikada biti? Ne znam. kako bih razumio. Zašto? . ne ljuti se. izbrojio novac. i pošteno. olako sam ga oslobodio krivice. bojim se. i sigurno ga se stidi. i u nekim drugim prilikama. Ne.Ne znam. Ali. Ne optuzujem te.Onda je kriva sudbina.rekao sam mekše. od koje niko nema koristi. Ne znam kad ću ti vratiti. pored svega.Bilo je suviše blizu to dvoje. kao što sam ga olako i optuzio. Mula Ibrahime. Misao je samo tvoja. Njegov strah je jaci od svega u njemu. i njegova dobra kukavicka duša je odahnula. jer te ne razumijem. Možda sve ovo suviše voliš. . makar i pogrešan. . Ništa ne bi izborio. tako mi se ucinilo po smekšanom izrazu lica. Ali zlocin i podanicka pokornost? . . Svejedno. i na dušu sam mu tovario teret svojih nevolja. Onda nisi buntovnik. Od te njegove neoprezne ljudske riječi imali bismo koristi i on i ja. Bio sam zlovoljan. u čemu je ta nesreća? Šaptao je toliko tiho. Dobar je čovjek.Svejedno ko je naredio. veliš. on bi skinuo dobar komad rdje s duše. . ne vjerujem.Treba li zato da upropastiš sebe? Vidiš. ali ništa ne može protiv njega. a znao sam da nije kriv. pozlijedjen. a nije htio da ostanemo sami. da mu ne naškodim.Znam. Ali vidim da ne valja. jest nesreća. cin je svaciji. Pogledao me zahvalno. ne cudeci se. da sam morao prici sasvim blizu. . Šta možemo. a ne prihvataš kaznu. uvrijedjen. Misliš da je meni bilo lako? .Ne mislim da mijenjam. Buntovnici zadaju i primaju udarce. kiseo. Ne znam tacno. Zao mi je.Sve je suviše blizu u životu. I dodji opet. ako budeš u nevolji.Nismo više. bio bi vrijedan svakog poštovanja. neprijatan. Trtljao si. Razgovaramo. I sad se oznojim kad na to pomislim. dugo.. . Učinio je ono što je lakše. i zlo i dobro. i on je žrtva. ne znam šta si. mene bi utješilo saznanje da je čovjek. nešto lijepo. vidim to dobro.Kako da izmijeniš sve što ne valja? . a znam da se upropašcuješ. ono što ne misliš? Niko ne pita šta si mislio. Zar sam ja kriv. manje surovim i manje bezdušnim. gdje su te bolje prilike. otvorio cekmedze. već šta si učinio. Bicu u nevolji. pa ti je zao što se dešavaju ruzne stvari? Ne bih rekao. to i ne shvatam. Ne znam šta hoćeš. stisnuo bi zube i borio se. ja nisam kriv. Zar je to veliki grijeh? . Htio je nešto da mi kaze. ali je odustao od namjere da se obaveze riječju.Ni ja. Nije htio da ga cuju pomoćnici iza pregrade. Ne volim što to kazeš. ali bi imao neki cilj. Bili smo. i mislio sam da ćemo biti vječno. Onda nećeš uciniti ništa da bude drukčije.

i neprimjetno bi ušao u njegove tokove.Zao mi je Tijane. i šta su oni. u kojem rafu.Ne. ali mi nije od velike koristi. cudio sam se kako se i ovoliko izlozio: . a ona dva golobrada pisara iza pregrade sigurno su mislili da smo sebicni i nepravedni. Ko bi razumio moje neprestano sjećanje na mrtve drugove u hocinsikim šumama. . Zao mi je i tebe. šta ocekujem od sebe i od drugih? Meni izgleda da sam sasvim obican. Ali te još više zbunila surovost u životu bez rata. osim da je Mula Ibrahim mislio o meni više nego što sam pretpostavljao.I jesi li uspio? . Malo će reći onima koji će ih pitati o našem razgovoru. kao gusani. ali ne znam šta ću s njima. čemu tezim.Tiše! Zašto uvijek želiš da te ljudi cuju? A riječ je cin. kakav si i otišao. Ko sam. ili me izdvajaju? Volim ljude. Zar su prazne riječi cin? . nisi ti tako naivan. Pokušavam da te objasnim. štetu nekome nanio.Rekao sam istinu! . Iz rata si se vratio nezreo. . u kojem dzematu? Kakav sam. Njegovo objašnjenje je zanimljivo.Zar je poštenje tolika tajna. A onda je naglo skrenuo razgovor. to je moje objašnjenje: rat ti je oduzeo godine životnog šegrtovanja. Isuviše. život bi te polako kljucao. Gledacu da ti pomognem. šta su mi ljudi i život. Ali ti si govorio o onome o čemu svako pametan cuti. Da si ukrao. zašto sam onda drukčiji? Da li se sam izdvajam. nikome štetu nisam namio.barut? Zašto da ne planu ta nagomilana nezadovoljstva? . ali zašto i život u miru? I cinilo ti se da to ljudi ne vide. ali nepoštena. . Nezadovoljstava uvijek ima. pošten kao i većina mladih ljudi. ali nikad ne buknu sama od sebe. da zadrzimo za sebe ono što bi drugi voljeli da cuju. kotrljao. svakakvih. pokušavam. i još kakav. kao rijeka oblutak. I to je nešto. iako nije mnogo.Ne znam još. . Bio sam u ratu.Naucio sam mnogo u ratu.Zar nije? . Samo zbunjen. nasilje učinio. optuzba ili rana? . . . izgubio sam vrijeme šegrtovanja. dobar ili rdjav. nikakvo nasilje nisam učinio.. već tvoje ponašanje. Mislio si. rat je strašan. . Život u miru je surova borba.Kako? .Poštenje mi nije tajna. Razlika je ogromna. . brusio. i sad sam čudan drugima. Otišao si u rat sasvim mlad. možda bi ti i oprostili. zacas plane.Kakav cin? Nisam ukrao. i to ne mogu izmijeniti. gdje.Ne za mir. Nisi ti pijan trtljao ono što ne misliš! Sad vidim. Rat je surova ali poštena borba. To ne praštaju.Da nisi otišao u rat.Tako smo se našištali. površan ili mucan. I upropastićeš se. nepoznat sam sebi. Eto. Razmislicu. Mnogo sam mislio o tebi. podešen.Utoliko gore. kao medju životinjama. Ništa mi nije otkrilo ovo mudrovanje. propustio sam srecu da me život izbrusi. i da je tvoja duznost da im to kazeš.Kažem. Mula Ibrahime? .Ucim polako. . jer nisi vjerovao da ljudi mogu biti tako surovi. . i ne misleći da li bi trebalo da bude drukčije. kao medju ljudima.Zašto onda štedimo tu riječ . a neću znati zašto. bez ikakva iskustva. Riječ ih upali. Riječ je barut.

svako se nada. bolje ti je ovako. A on nema cime da se pohvali. . I kako da objasnim ikome što zalim dvojicu Pakra. E znao sam. Što da ti ne da? I ti si njemu valjao. da slušam zenino disanje u snu. Ko zrno prosa. Mahmuta Neretljaka. nekad široka. da se odmori. da slušam noć i njeno duboko hujanje. I nisi mi rekao. i da bez nje ne bih bio ja. ili još mnogo manje. nikome od potrebe. Jesi li dobio? . ja bih rekao. Izgledao je premoren. pa ni to ne bi vrijedilo. već neko drugi.rekao sam. Mula Ibrahimova duša je sitna. Nekad sitna.Da je ovog djubreta samo malo više. stare ratnike što prose pred dzamijom.Jesi li se uvijek nadao da ćeš se obogatiti? . ali mi se čini da bi bez nje ostalo samo pola svijeta. to imaš pravo. Šta mogu uciniti s tom svojom nerazumnom mišlju. Znao sam. Nisam. Odvojio sam Mahmutu polovinu. Sad mu je bila vrlo široka: izbrojio sam pedeset groša. . Dva velika djuguma. Ne da ništa. stran i mrzak sam sebi. Nosio je stanovnicima Cifuthane vodu s cesme kod Begove dzamije. kao da ne razumije.Pa. Bogami sam znao. . A ako ti kažem da je dao? Je li dao? Jest. Asim me pogledao začuđeno. ne rekavši ni da je mnogo ni da je malo. . Kako si znao da neće dati? I ja sam trazio. . Mahmut Neretljak me dočekao na verandi. gladio je listove nogu. Vise ni vrata ne zakljucavam.Imaš pravo .Je li teško? . Pred dvorišnom kapijom. Kao i u svakog. nesrećnice! Eh. kroz koju je od jutra do mraka bezbroj puta prolazio.Što se tice spavanja. ne bojiš se da će te kogod opljackali.upitao je šapatom. Bilo jedno ili drugo. Eto vidiš da mu duša nije sitna. čovjek bi mirnije spavao. nikome ni od štete ni od koristi. luda.E. kao u tvrdavi. ravnodušno. u tvoje ime. osim meni? Nepotrebna. za drugoga. spustio je dva velika djuguma. ili misli da sam lud. . . Upitao sam ga: . nove što odlaze u rat ne znajuci šta ih ceka.upitao sam nepotrebno. nekorisna. Kad si trazio. Rukom mi je dao znak da govorim tiho. Nemam rašta. susreo sam Asima Pecitavu. i koga se ticu moja sitna zadovoljstva. Bogami sam znao. ili obadvoje. berbera Saliha s Alifakovca. kojima bi se ljudi smijali a ja ih ne bih dao ni za cija tudja. Prortresao je novac u šaci. Tijana spava.Kome da kažem.Narocito ako ti je od tog lakše. gluh i sakat. Pred Sijavuz-pašinom Cifuthanom. kad! Kad je trebalo. puna vode. to je njegov život. Da sam dobio. odgovorio je na svoj uobicajeni nacin: poceo je da psuje. da opcinjeno gledam sjaj mjesecine na lišcu. gdje su stanovali sarajevski Jevreji. socno i obilato. A ni on. Samo ga je pogledao na dlanu. uzeo je novac. ljut na cio svijet. i stavio ga u dzep. da ublazi bol od grceva što su ga sve ćešce hvatali.

ali neću da znam za to svejedno. ili ljudi lazu. udahnjujem im svoju ljubav. Eto lijepe priče o čovjeku koji cijelog života sanja bogatstvo a zivi u sirotinji.Zar je i to neka vještina? . ili odmah napadaju. . koji je više propatio zbog nade u bogatstvu nego zbog siromaštva. sve odjekuje u meni. i ne bi bilo pravo da mi se prigovara. da mi je vrate. nebo koje gledam nad sobom. i zamišljeni prijekor i zamišljena odbrana. ja mu se namecem. a mojoj ulici je svejedno. A sad se konacno mora odreći svoga sna. samome su mi ostajale teške sumnje. i otišao. sve mi je nametnuto. na prvu neočekivanu riječ. ni kraj. zatvoreni svakako. ali sam nezadovoljan i što me niko ne krivi nizašto. noseci jagnjecu dzigericu u cistoj hartiji. zaista? Ničemu. i oni ne mogu da mi je vrate. Tako je ostalo samo šaljivo sjećanje na moju nespretnost. Ja ga otimam. druga. zato što je sve tudje. ni ranije nije imao više razloga da vjeruje u cudo. ali ne možemo vezu da uspostavimo.Pa što se onda smiješ? Ali sam ucutao. izgleda. I eto. Toliko sam nespretan. u starosti. nasmiješivši se zagonetno. pretvarajuci se da nema raskida ili im je svejedno. a odrzavaju samo privid. Zaboljelo bi me da je rekla istinu. jer više vole da ubiju nego da strahuju. Da li je moguća ikakva veza izmedju čovjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. ili je u redu i sa mnom i sa svijetom. zatvaraju se još više. kraj.Pa.A sad? Odmahnuo je rukom. Cemu sam vješt. A to je kao da ne znam ništa. Ako mogne da se odrece. ovo joj isprzi. na prvi nenaviknut pokret. i prisvajam ulicu. u stvari. Ne biram. Nešto nije u redu sa mnom. i Tijana se od srca smijala što sam vezana vreca. nikakvu. Da li je iko uspostavlja. od dijetinjstva. Ljudi se u stvari boje. braneci se. Jer. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao.Ne bih. ni rodjenje. Nemoj prije. nije. .Zar bi voljela da ti je muz vješt zenskim poslovima? . Prvu dzigericu sam bacio. čini mi se. lakše bi mi bilo kad bih mogao da dokazujem kako nisam kriv. Zbog straha od praznine. sjetivši se da bi mogla upitati: a u čemu si vješt? Sa zahvalnošcu sam zapamtio njenu velikodušnost. . Jer. iako se samo nametalo. Uskoro se vratio. da se ne istvrdne. sve u meni. pregorjela je pa sam je ja pojeo. i nebu nada mnom je svejedno. i ne samo tu jednu. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav.. grad. dajem im svoje osjećanje. što joj nije palo na um to pitanje.Kad se probudi. ni porodicu. ni narod. više zato da me ohrabri nego što joj je prijalo. nešto mora biti moje. Gledaju me hladno. što sam je kupio. Hoćeš li znati? . Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav. boze sacuvaj. Ali to nije moja krivica. ni grad. dodjavola. ni ime. sumnjicavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i. Ovako. ništa. da ne mogu naci ni posao koji bih znao da radim. od svijeta bez mene. trecu je pojela Tijana ali. kao da se kamenje odronjava u pecini. Sad. Zazalio bih zbog prigovora. zato . cak i takve sitnice su znale da me uznemire. Kroz nekoliko dana je ustala i polako pocela da radi kucne poslove. cak mu je i potrebnija ta ludost. ili sa svijetom.

Ali šta je sa mnom? Ne mogu da napadam. ne mogu cak ni da se branim. jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti. Ja sam talambas po kojem biju. .su surovi. Napad je odbrana koju naredjuje opreznost. ali nekakav gluhi talambas koji niti sam jeci niti koga saziva. i tako nema lijeka surovosti.

iz kojih ga moj govor nije mogao vratiti na ovaj svijet. Ovdje sam tih. Ponekad bi me gotovo zaprepastio poznavanjem života. ili nekom umnom primjedbom koju sam samo od njega mogao cuti. odlazio sam u staru biblioteku što je mirisala na hartiju. jer me hvatao strah da ću postati ruševina. o ma čemu. . mladi već stotinama godina. Zadrzavao se kratko. ništa ga se nije ticalo. a riječi i njihov smisao zive neprekidno. prkosi smrti. Mehmed Seid je bio potpuno odsutan. želio sam da ga riječima. kao u strahu. nema znacaja. u pod. Mada mi nije jasno da li bi slike mašte u njemu bile zivlje da je znao manje. kao izvor koji ne presušuje.8. Kad bi se njegov odsutni ali srecni. Ali. Junak koji se boji usamljenosti Kad bi me umorilo uzaludno očekivanje da se. i satima ostajao s knjigama i sa bibliotekarom Seid Mehmedom. jer se ne razumijem u poslove. i stari rukopisi su na policama ćutali kao i prije. da bi uskoro uplovio u svoje sanjarije. filozofije. mudri. pa bi se opet sve utišalo. u nekom svom dalekom svijetu koji s našim nije imao spone ni mosta. Ili je bio najsrecniji. prašinu i mastilo. i s drugima. avaj. jer odgovor. ne videci ništa. Jer. stišani osmijeh poceo gubiti. ili mucni. ni smrt ali je njegovo znanje o mnogim stvarima bilo veliko. On je cutao i sam. prije toga i poslije toga. Dok ga nisam upoznao. nekim cudom. postajuci uznemireno. U početku mi je bilo neobicno da cutim sa zivim čovjekom u praznom prostoru biblioteke. ni bog. knjizevnosti. a svejedno mu je da li šta zna ili ne zna. a lice se stvrdnjavalo i stezalo. sve što bi rekao. on bi se s mukom dizao i. plovio tihom strujom svojih nesaznatljivih maštanja. bilo je kratko. Vidljivi trag necije ruke što je davno zapisala neravne redove. Tako je najobrazovaniji čovjek u gradu bio i najjadniji. Sjedio je nepomican. trazeci ga. kad bi mi razgovori s ljudima postali nezanimljivi. bez razloga i bez potrebe. Sigurno niko ne bi ucio ni sticao znanje. i pokušavao sam da povedem ma kakav razgovor. u suncanu zraku i. Poslije sam odustao. Najćešce smo bili sami. poruše zidovi oko mene. Ili ih je njegovo znanje ucinilo plemenitijim. Na Seid Mehmeda sam se toliko navikao. o svacemu. Ogromno blago je lezalo u njemu naslagano a neiskorišceno. probudim i ozivim. nesigurno odlazio u drugu prostoriju. tiši nego obicno. i kad bi ga bilo. ili rijetki ljubitelj knjiga. i gore je bilo nego da ništa ne zna. ma kakvim. samo koliko mu je bilo potrebno da se omami afijunom. ni čovjek. kad bi mi dosadilo besciljno hodanje po gradu. Ponekad bi došao neki stariji djak medrese. već i prisustvo. Ispipao sam da ga se ama baš ništa ne tice. pa se vracao ozivljen. kao i većina onih koje sam susretao. zagledan u zid. kao da je munja bljesnula u dugoj noći. jer mu ništa nije trebalo. Sve ljudsko ipak ne umire. da bi mu opijumska maštanja bila bogatija. mirni. Pitao sam se samo onako. Osjećao sam da vrijeme nije samo proticanje. ni život. kao svjetlo koje se ne gasi. ispipavajuci ono što ga se tice. da sam pored njega mogao cutati satima.

mršavom licu pojavio osmijeh: . . zbog nećeg siguran da će je razumjeti. dok još nisam bio otkrio šarenu nirvanu u njemu. u snovima.Sve njegovo je tajna. što još snijem.Ne sjecam se. . Povjerio sam se pjesmom o izgubljenosti nakon rata: U zivljenju. . A onda se na njegovom blijedom. ucinilo mi se da je iznenadjen. u cekanju život snijem. nisam ni sad. Srce krijem. već Kuran. Što ne zivim. u lutanju. sjena slijedi. . a snom zivim. o pjesnicima: »Pjesnike slijede zalutali i obijesni. život kraca. a »Cilj im je da se rugaju i da razvracaju. u snovima noc me rubi. Ja sam bio. Njemu pjesništvo ne dolikuje. Nista u njoj ne vidiš. cak kao da mu je zbog nećeg neprijatno. u trpljenju srce blijedi.A! Pjesnik. ja sam i sad. protumacio sam to kao nezadovoljstvo pjesmom. Odlucio sam se iznenada. u nadanju. kao mogila. u trpljenju. Izgubih se u trazenju. u cekanju. U lutanju. i meni se ucinila veoma loša. Izgubih se u trazenju. bivšeg mene. srce krivim. u zivljenju. U nadanju. kako mi se cinilo.« »Zar ne vidiš da pjesnici lutaju dolinama i govore ludosti. dan me vraca. kad mi je izgledao izuzetno blag. spreman da bude blizak.Podsjeticu te. Pazljivo je saslušao stihove do kraja. nista o sebi ne govori. Dan se gubi. dakle! Zalutali i obijesni. Stici će ih kazna koja će ih uništiti i uniziti. Potpuno je zazidan u sebi.Zašto »zalutali i obijesni«? Zar tako misliš o pjesnicima? . Nisam bio.Otkako sam se vratio iz rata. Kako bog kaze o Muhamedu? »Mi Poslanika nismo pjesništvu ucili.« A sjecaš li se poglavlja »Šuara«. desilo se da sam mu izgovorio jednu svoju pjesmu. Jednom.Ne mislim ja.« Otkad lutaš dolinama i govoriš ludosti? . srce vene.

ona ga ne priznaje. a eto. Vec mjesec dana drzi uvece propovijedi u Ali-pašinoj dzamiji. Kuran kaze: »U odbrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima. Okrenuo sam se: u vratima je stajao mlad čovjek.Pa da. Bjelava. ili nije znao šta je vlast. Pa dobro.« A tebe Alah ne voli.Još i to! . jer ti nastupaš sam. slušajuci vatrenog al-azharskog studenta. kome? Meni ili sebi? Ili svakome? Govorio je budan. Naišlo je vrijeme njegova cutanja. u cekanju. od trece nikako. toliko prezira prema ljudima na vlasti. govoreći sirotinji s Crnog vrha. gotovo sa strahom. prijatelju. I ne samo da ne braniš vjeru. i od ljudi. toliko ludog slobodoumlja. nećem vaznijem i ljepšem nego što su smušeni stihovi i nekakav Ahmet Šabo. u sebe. »sjena slijedi bivšeg mene«. Nasmijao sam se: . možeš li mi objasniti zašto je tako? Kome smeta pjesnikova riječ? . ono što pametan čovjek nikad ne govori javno. ali i u svome vještackom snu i van njega. Vlast je i najtezi porok. pošto sam cuo kako ljudi šapatom prepricavaju njegove riječi. .. Odvojeni ne . mogu ti reći da od tog vremena nisi uzeo Kuran u ruke. To je pobuna. Slušao sam ga jednom. i odrice savršenstvo svijeta koji je bog uredio. Rekao je. Zbog nje se ubija. povukao se u svoje snove. kao carobni kamen. Student Ramiz! Izbjegavao sam da se susretnem s njim. Berkuše. On se odrice svega što nije koloplet njegovih nestvarnih slika.Citanje molitava. koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. I nije odgovorio.Citaš li ti molitve? Jesi li branilac vjere u redu cvrstom kao zid? Osmjehnuo se tuzno. okrenut nekud unutra. jer pribavlja moc. sjecam se i sad svog zaprepaštenja. i znao sam da može svašta reći. alkohol. Neodoljiva je. uplašen! Pamtim šta je govorio one mracne noći u hocinskim šumama. ili blago podsmješljivo.Nisam te ja osudio. . ponovio sam to u nevrijeme i na svoju nesreću. kocka i vlast. Samo. Jer bi vidio da je grijeh to što ciniš. znaci ne pristajati na ovo što jest. u nadanju. nisam izbjegao. kao te večeri. prepoznao sam ga po mršavom licu i vrelim ocima. Pobjegao sam. kad si me već osudio. a izašao sam prije nego što je završio govor. razbijaš saf. ti si protiv nje.Neka me bog sacuva da mi ti budeš tuzilac! Šta onda nije pobuna? . Poezija je izvan tog zakona. Rugao se. da postoje tri velike strasti. ocito. ali ne ovo. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti. jedva sam našao mjesto kraj vrata. koje nikakav ljudski poredak ne može poremetiti. trazi slobodu za riječ i misao. Mene se tice baš to što se njega nikako ne tice. Pogled mu se ugasio. Tada sam cuo kako se neko pokrenuo iza mene. E pa. sjena rata. naravno. zbog nje se gine. ne ovako! Nikad ni od koga nisam cuo toliko oštrih riječi. Gledao sam ga zbunjeno. kao da je umro. zbog nje se gubi ljudski lik.»Vjera je zakon koji uredjuje cio život. podrivaš cvrsti zid. Snom zivjeti. koji nije znao šta je strah. . cvrstim kao zid. i ne tice ga se kako uredjuju stvari medju sobom.Primam taj grijeh na dušu. Ona je duh iz Aladinove lampe. Koševa. on je daleko od ovog našeg svijeta.

a sebi prisvaja pravo da sve zna. ucvršcuju svoju moc. Čovjeka na vlasti podsticu kukavice. nas je mnogo. slušali ove plamene riječi pobune. Njemu nisam mogao odgovoriti šta bilo. A ranije? Ne bih rekao. sva njegova misao je usmjerena prema pobuni. A uvijek dolaze novi. zbunjeno gazeci po nogama zablenutih mahaljana u poderanim carapama. Jesu li sve bosanske valije zatvorene.predstavljaju ništa. i ljudi to prihvataju. Poštene i mudre vlasti nema. Možda se bojala da mi se ne zgadi moje cutanje.rekla je oduševljeno. Htio sam da ga pitam. kao pijan. Njih je malo. Nizašto. možda grdja. jedva vjerujuci svojim ušima. vi bez njih morate. kao noćni leptiri na plamen svijece. i sve treba njoj da sluzi. koliko nas ima. Tada sam izašao iz dzamije. I ucinicemo to. da ne postaju smetnja i prijetnja drugim mocnicima. čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom. svi srljaju na vlast. Ruše ih uvijek na isti nacin. nered bi u zemlji nastao. A ko drzi ovu zemlju. koji su. kao guke. kazu nam. i niko trpeljiv. I još natjeruju naše sinove da to cine. kob su ovoga svijeta. zajedno. Bez hljeba narod može ostati. Niko na vlasti nije pametan. objašnjavajuci to nasiljem prema narodu. i izdajom prema vladaru. sad je mladic o kome sam dugo na javi mislio i u snu sanjao. Kad jedna guka otpadne. bojao sam se moguće opasnosti.upitao je. Mislio sam kako je zavodljiviji njegov zanos i ljepša njegova hrabrost od svega što je rekao. jer je zelja za moci bezgranicna. i dovode svoju svitu. bodre laskavci. Odakle mu tolika hrabrost? Iduci kući. podrzavaju lupezi. vječno ustrojstvo. neprestano. Sve ljude smatra glupim. jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje. i vezuci vlast uz boga. izraste druga. jer mrze promjenu. i gledao me pazljivo. ubijaju. Oni bez vas ne mogu. jer drukčije ne mogu. braco moja satrvena. Ne možete bez nas. . Dobro se sjecam svega što je govorio u dzamiji. i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. ko brani? Narod. jer i pametni ubrzo izgube razbor. Odricao sam se slucajnog susreta. s knjigom u ruci. zatvaraju. Kako je smio da kaze. razbojnici bi se namnozili. bez vlasti neće. zadivljen. ko je hrani. vjecna nacela. zaustavljajuci dah.Kome? I zašto? Sebi. Ali mi ja napomenula da više ne idem u dzamiju. I tako. i najradije bih o tome poveo razgovor. I nikoga to nije urazumilo. Odmah stvaraju vjecne zakone. odustavši. Znamo li se odnekle? Jesimo li se gdje susretali? Slušao sam te jednom u dzamiji. zbunjen. A oni nas globe. ukrug. Kao slavuj? Zar treba drukčije? Ali ti si čovjek. te zgadije ne bi bilo. Pjevaš pjesme? . a nikome to ni na um ne pada. I niko ih ne bi oborio. kaznjavaju. stajao preda mnom. a svi su nasilnici. neprijatelj bi nas napao. i kako su ljudi smjeli da slušaju? Ispiricao sam Tijani. I eto. protjerane ili pobijene? I crtava njihova svita. . i ponavljaju gluposti svojih prethodnika.Bogami je hrabar . udarao sam o kaldrmu. Samo da prstom maknemo. Oni su bolest na narodnom tijelu. zar do slobode da se dodje nasiljem? Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti? I kako ga zaboraviti? .

da bi ga doveo do pobjede. priblizavajuci se i odvajajuci. oni su gruda koja za sobom vuce usov. I trebalo bi narediti da što više ljudi sluša i ucestvuje.Bojim se da jest. rasuta snaga. Trebalo bi davati nagrade i ordene za psovanje. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstice. a neće se zavaravati olakšavajuci ga. i ovdje razbijam zbijeni red. njihov ugled bi se pretvorio u moc. .Rećimo da je i to moguće. Ali prvo treba otjerati ove koji vladaju. osloboditi ga straha. uvijek i zauvijek. To je istorija vlasti od pamtivijeka. kao cišcenje. rasterecenje od muke. I šta bi se desilo? Poceli bi da zive od tih zasluga.Ali ako to kažem. čini mi se. I za poeziju. . vjeruje u sposobnost naroda da svoj život uredi sam. ništa mu nije zajednicko. . Ako sazna. . zamrzice me. Bez junaka se ne može. može sve. a nisam mnogo drzao do onoga što sam govorim. . Ali neko mora povesti narod.Ne. Poslije bi lakše vukli svoj neizbjezni teret. a ne da je guši. od plemenitosti do tiranije. i ovdje sam kriv.Narod je rasuta snaga samo ako ne vidi zajednicki cilj ni tajnu korist po sebe. uz gusle. i tako ih cuvali za besmrtnost. Zadrzacu se na poeziji. kako mu najbolje odgovara. vodje bi stekle ugled i zasluge. ruganja. S mojim malodušnim predvidjanjima se nije slozio. Tako se prazni. Dovoljno je što mislimo. ili još bolje. psovanja. Ali šta da kažem? I ovdje sam sam. da se osjećamo sapeto i prigušeno. Ako je to suviše surovo. uz bubnjeve. Nasmijao se. u casu kad nisam mogao da se slozim s njim. vicuci u nebo.Zar je taj teret zasta neizbjezan? . prezrece me. umjesto stare vlasti. grmeci u zemlju. u tome su mnogo pametniji od nas. urlanja. cvrst kao zid. pripremiti ga na zrtve. Sve se ponavlja. Tako bismo.Narod. pomalo prijekorno. Nema jednog cilja. jer je to isto. ne slazuci se sa mnom. nije. cak i veću potrebu da kaze nego da misli. Ljudi će zbaciti nametnuti teret.Narod je pust broj.U tom slucaju. možda i goru. mi bismo svoje junake mogli vracati na poslove s kojih su došli. oslobadja napetosti. Odmahivao je glavom. i što je manje riječi za utjehu. Selo selu neće pomoći ako naidje opasnost. A čovjek osjeća potrebu ne samo da misli već i da kaze. sjedeci. Izdijeljeni smo. i da raskine zacarani krug u kojem se od junaka stvaraju tirani. ali me Ramiz prekinuo u toj mojoj slasti pretjerivanja. hodajuci. . cak i kad nismo pobunjenici. . . da priredjuje svecanosti govorenja. ako se uvjeri. osim neposredne koristi i straha. Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo. od oduševljenja do nasilja.Zar je zaista neizbjezan? Htio sam da razvijem tu zabavnu sliku. Tako cine neka plemena u Africi. Riječ je odliv suvišne krvi. svakog dana bi postajale sve veće. Samo ne treba dozvoliti da uprljaju svoju slavu. I sve je bliza taj dan što je teret tezi. Rekao sam. kao pjevanje. Svako se nada da će njega mimoici. dobili novu. kao molitvu. .Ko će to uciniti? . da se šegacim izmišljajuci šta bi se sve moglo stvoriti od tog divnog sabora psovanja.Zar je to nemoguće? . uz tambure. a možda i u mnogo čemu drugome. privid slobode.

a nisu docekali. i uvidio kako je svijet ruzno uredjen. pretrpio dosta ponizenja. ne može je pokolebati tudji neuspjeh. ni vladar. Nije se bojao da sa dzamijske predikaonice govori glasno o čemu se drugi ne usudjuju ni da misle. i ostavio da sama bira. koji zivi s majkom. a opet lijepo. i ranije. doduše. u trenu. ne bi bio više sposoban ni za pravu ljubav. Ili on pristaje na sve što ga može zadesiti. djevojku kojoj šapce o ljubavi? Ili je stalno upaljena vatra koja gori i sagorijeva. Sve. koji obavljaju svoje poslove. mogla s nekim blizim i obicnijim mladicem da šapuce u noći o blizim i obicnijim stvarima nego što je bezizgledna borba za sirotinjsku srecu. opet vjeruju. ali bi volio da se promijenim. zaboravljajuci na drugu toplinu. obicni ljudi. udatu sestru. majku. kao nesrećni Seid Mehmed. koju odbija svaka vjerovatnost? Toliki su se nadali. Otac mu je poginuo u dubickoj vojni.) Ima i porodicu. sve je to nasilje. i možda bi nju okrivio što se odrekao svoga sna. Znao je to. a ne daju da iko vlada nad njima. a on se u Al Azharu izdrzavao poducavajuci bogate a glupe djake. Sve mu je otkrio jedan derviš hamzevijskog reda. zamišljajuci je u svojoj sirotinjskoj sobi. A novi koji dolaze. kovaca. i ne jednog. Ima prijatelja. opijum. zatvori oci i. da bude ucitelj. . Uhvatio me ispod ruke. i zao mu je što mora na duže vrijeme da se odvaja od nje. jer je to konacno priznavanje poraza. ali su njegove riječi ostale u njemu. nagledao se bogataškog bijesa i sirotinjske muke. ni drzava. Inace je laz. priča joj šta je govorio ljudima. Nagutao se tada gorcine. da bi ta daleka djevojka. Sve joj je to rekao. Ima i djevojku. ali je svoj životni put saznao odjednom. Čovjekova nada je jaca od iskustva. I nas dvojica bismo mogli postati prijatelji. rekao je tiho. sve dok ima zla u svijetu. i nijednog ne zaboravlja. zao kad ostavlja. što i jesam. A to je polovicno prijateljstvo. s njima je sigurniji. Teško je. dobrog i bespomoćnog. On može i to. Kad se uvece vrati iz dzamije. jer za to ne treba mnogo pameti. blizu? Upitao sam ga to. Mogao bi da me zavoli i ovakvog. i poveo u drugu. Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu. i vratio se u svoje mjesto. i ne zele da vladaju nad drugima. a mutna voda neka sve nosi. drago mu je kad ih stice. bez mogućeg treceg. Odakle mu ta tvrda vjera. iako me dirnula ta mladicka nevinost. A ako bi sve napustio.Nije se slozio ni s mojim mišljenjem da riječ treba da bude utjeha i rasterecenje. Ili ne misli o njoj. kao da ga je munja obasjala. a možda je njegov zanos prihvata kao dio cina. a o sebi je mogao samo da šapce. i brata. ali nemam hrabrosti da to i pokažem. jer može sve sa sobom. Derviša su ubili. on ne bi bio ono što jest. udovicu. i dovoljna je bozija milost koja će im pomoći. ali ne bi mogao i da me poštuje. Ali da nije tako. umorna od cekanja. Riječ mora biti pobuna i poziv u borbu. i tako se njihova ljubav pretvara u stalno cekanje. i kako su ga oni zeljno slušali. cak i na smrt? Ne znam kako se može pristati na smrt. Upravljaci nisu potrebni. praznu sobu. ako bi se uspavani Seid Mehmed slucajno probudio. da prekinem razgovor o stvarima koje poštujem ali ne razumijem. da u bašti uzgaja ruze ili sadi krompir. veoma je voli. osim bozije milosti: ljudima je dovoljno ono što sami medju sobom mogu da urede. Izabrala je cekanje. da postanem čovjek. (A ja sam ruzno pomislio. i ljudi će sanjati ruzicaste snove. Da li misli i o čemu drugom? Ima li porodicu koja ponekad pozeli prijatelja kome govori o obicnim stvarima.

slagao sam. nego s ostalim ljudima. Merhaba. ali se već navikao na teškoce. I. zaboravio na opreznost s kojom sam ga dočekao. Teze je kad misli na majku. zavešce ga u ime slobode. djevojku. Nisam znao da si prijatelj s Ramizom. Ako proroci razocaraju. kao i toliki drugi. Neobican mladic. sinovi tamne. Proroci treba da umru prije nego što išta ostvare. A i ti izgleda. ne sljedbenika. Bice divan čovjek ako ne uspije u onome što želi. i istjerala mi iz glave smušene misli. ma koliko nam bili dragi. i cuvace. da sam išao kao zaba na zmiju. ali mu može posluziti kao unutrašnji zaklon. brata. to je najljepše od svega što čovjek može da ucini: da pokuša i da ne uspije. ono nastaje. Pruzio sam mu ruku. ostvare prastari san. batine su neugodne. Ali odbacuje od sebe te misli. svejedno mi je što će misliti da ga izbjegavam. pa da ljudi. Tako sam. ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. Otrijeznila me kiša što je pocela da pada. Ali sam se pokajao kad sam vidio serdarAvdagu kako stoji pod jednom strehom.Dobro mu je. a s tom zeljom lakše se zivi. kad bi već odavno bila uprljana. Bio bi ponosan na svoju cistu misao i poslije. Zurio sam kući. Sacuvace se u ljudima dirljiva uspomena na zrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. grdnje ga se ne ticu. Zašto da je gase djelom koje razocarava? Možda treba da prodje neko dugo vrijeme. Zastao sam. kojima sam se branio od tudjeg zanosa. Sad je za slobodu. dirnuo me njegov strah od usamljenosti. Nije uvijek lako. Prijateljstvo se ne stvara. zbog obicnog razgovora. Borice se surovo za svoje uvjerenje. jer drukčije ne može. Cesto si u knjiznici. koliko do nas stoji. i nisam htio da se sklonim. i nastojacemo da mu bude ugodno. ali mlad je. da se u dušama nakupi dosta te neokaljane ljepote. nije mi potreban ovaj susret. Bice mu drago ako postanemo prijatelji. Dovoljno je što su još jednom razgorjeli staru nadu. potrebno mu je. i potreba da se veze uz drugog čovjeka. rekao sam. strašan ako uspije. zacudo. izdrzi. Imam dosta vremena. i tako se smeo. već pravog prijatelja. Ostaje tako da zivi zelja i vjera da će jednom doci sanjani raj. Precutao sam da ćemo ga pozvati i na rucak. Ne bih rekao da jede cesto. ugušice je u ime vlasti. . Svaki dan te vidim. ali uz nju može ponekad da bude hladno i pusto. na toplinu kucne vatre i obicnog razgovora koji ne pamti godinama. Sad je protiv nasilja. Danas smo se prvi put sreli . zatvor je obicna nevolja. Ne pristalicu. jednostavni smo ljudi. Neće iznevjeriti svoju misao. ne dozvoljava sebi slabost. ima ih. ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put. Bice najljuci neprijatelj protiv sebe bivšeg. i drukčije cuti. kao i ljubav. kao hamajliju. Avdaga. Volio bi da ovdje nadje prijatelja. Neće mu mnogo pomoći moje prijateljstvo. A ako ne uspije. njegovo stradanje će uciniti više nego pobjeda. Dočekao me ljubazno. Pomislio sam da se vratim. Pozvao sam ga da svrati do moje kuce. ocišceni. ne znajuci da je postalo neljudsko. smatrajuci da je plemenito. s kojim se drukčije razgovara. Izašli smo na sokak. pa produzio.

zapamti šta govori. Avdaga? . Kiša mu se cijedi niz nos.Je li više hrsuza nego dobrih ljudi? Gledao me. Alahemanet.I samo to? . .. . ostaje mu samo da bdije nad životom. Neka je bog na pomoći i meni i tebi. o svemu onome što je za Avdagu nevidjena glupost.Reći mi. Avdaga.Razgovaramo. zašto idu u druge gradove. . Zašto me to pitaš? . zašto sam ti ja potreban? Je li ti to naredio Dzemal Zafranija? . cudno. Avdaga. i kad ništa ne kaze. Zašto. On mora da zna šta ljudi rade. zašto sjede po kafanama. sigurno. iako znaš da nisam kriv.Pitao sam te za Ramiza. ti bi poslušao. šta misle. kažem. a najbolje bi bilo da ne govore.Ako opet vidiš Ramiza. sve bi ukinuo. sigurno. samo se ti bojiš. naravno.Avdaga.Ne tice te se ko je naredio. nije me strah.Znaš šta govori. . i da nema njega. On je najzabrinutiji i najodgovorniji čovjek na svijetu.Niko nije bez krivice.Ja tebe pitam: zašto? Ti mene pitaš: zašto? I samo tako pitamo. zašto izlaze iz kuce? Da može. Ne mogu vjerovati da voliš ovo što radiš.Ne znam o čemu govori u dzamiji. ti bi sigurno poslušao.Mene se tice šta ljudi rade.Dobro.Ako ga vidiš. molim te.A zašto ne bih poslušao? . zašto šapucu. vodeci ovaj smiješni razgovor. Mnogo je hrsuza. . Ali nije vrijedilo da mi to objašnjava. niko ga ne shvata.Je li pominjao ono što govori u dzamiji? . kao da se cudi što to pitam. mislio sam da ćeš ostaviti posao. i savjest ga muci zbog svega što ne može da predvidi i preduhitri.Baš prvi put! O čemu ste razgovarali? Ispricao sam o Ramizovoj porodici. .I da ti narede da me ubiješ. najbolje bi bilo da je sve zabranjeno. zašto razgovaraju. Pokisnuli smo do koze obojica.Bogme će tebi pomoć biti potrebnija . . . Lakše mi je.A o čemu je još trebalo da razgovaramo? . nepovjerljiv prema svemu što je u njemu zivo i što se krece. . znaš koga će potraziti. Avdaga. a pošto ne može. . zavladali bi cijelim svijetom. I merti. šta govore. da se ne sastaju. Rekao je samo: . o djevojci. Što ne odgovaraš? .Ja volim ovo što radim. da ne misle. izgleda smiješan. . o zelji za pravim prijateljima. . Isti ste. Na zalost.rekao je zamišljeno. rećimo. .Snazan sam. Više je hrsuza. da ti narede da me uhapsiš.Ruzno? Zašto ruzno? . . Potrazice te. ne znam. s kim se sastaju.I ruzno. Šta te se tice šta ljudi rade.Alahemanet. Naporno je. . Toliko je iznenadjen. . Zašto ljudi putuju.Neću ga vidjeti. A sva zla bi spriječio kad bi sve ljude zatvorio. zar ti je od nevolje da ovako kisneš? Od brata ti je ostalo veliko imanje.Pa. . da znam šta misli. i cudimo se. .

i uzbudjeno šaputao s Tijanom. jer nije voljela kocku. Trgovac Šabanovic prodaje kucu. žena ga hrani! Hajde. loza ispred kuce.rekla je Tijana razumno. u kojoj je Mahmut bogzna već koji put sanjao svoj neuništivi san. velike li nesreće. ali mi nismo očekivali ništa. Tijana me uvjeravala da je posao sasvim jednostavan. navalio sam se slaboj zeni na krsta. i ona ispašta za moju krivicu. antiohijski. drzala me cisto i uredno. za cudo. cuvajuci moje muško dostojanstvo i svoj ponos trgovacke kcerke.Eh. bašta oko kuce. sve dok u njegovoj mašti nije izraslo pravo bogatstvo.umirivala me. kad su ponosno progovorili grcki u Solunu. Radim li štogod ruzno? Nije mi dozvoljavala da odnosim gotove košulje mušterijama. Mahmuta su napustili trgovci. Mladic je pošten. kao oko. već za nas. brat kazandzije Abida. ali su joj oci ceznjivo sjale. i tako nas izdrzavala. ali je ostao bez zarade. koje su uvijek zapletene. Mahmut Neretljak je odmah namirisao taj novac. I sve bi bilo u redu da ja nisam sjedio besposlen. doksat. ide u Carigrad. pa i za manju . . Mahmut je saznao od rodjaka svoga prvog komšije. cetiri sobe. vješt. da mladi trgovac Husaga. Tijana je nepovjerljivo odmahivala glavom. a mene je bilo stid što samo ona radi. po robu. Od sestre je dobila nešto novca za svoj dio ocevine. da je vez umiruje. Iznenada se.Nisi ti kriv . ali nije prekidala to zidanje kula u vazduhu. kao da nam je to bilo najvaznije u ovoj sirotinji. i izvor.9. ukazala prilika ne baš da steknemo bogatstvo. Ili me grdila. Ovako je baš ruzno. pokunjen: . medjutim. Dječije svirale Ne umirem od zelje za radom. i još ljepši ugled. u bašti ruzicnjak.A ne radim za tudjina.Popricekacemo mi za takvu kucu. Kao da smo se zauvijek ogradili od nevolja. ne budi smiješan. Ja sam se samo smijao toj igri. boze. i tako se izvukao. osjećajuci se. a dobro se placa. mnogo manje nego što je vrijedilo. i bili smo zadovoljni. sigurnije s tom sitnom kamaricom srebra. ali sigurna da neće uciniti nijedan nesiguran korak. kad bih objesio nos. Mahmut im je objasnio da on zna drugi dijalekat. Tijana je vezla zenske košulje. kako bi bilo da mu damo novac. pa je pitao i sebe i nas. Mahmut je cak znao u što bi trebalo utrošiti zaradjeno bogatstvo. izmišljajuci najneobicnije nacine i puteve kako da ga udvostruci. hajat. ali kako drukčije da se zivi? Želio sam sluzbu više nego ikad. ali da se novac bar udvostruci. a ona to slušala kao lijepu bajku. udesetostruci. molim te. za dvije godine stekao je lijepu radnju. i ne visi nam nad glavom briga o sutrašnjem rucku. . izgleda da su se Grci u cudu pitali kakvim to neobicnim jezikom govore. . da Husaga i za nas kupi kakve robe. lanjske . ljutila se ako bih pocistio sobu. Svojim vezama.

Nismo mu to rekli. postala je smiješna. potrošili. možda će jednom i poci.I druge zene ostaju same . Pozeljeli smo mu srećan put i rastali se kao dragi rodjaci. učinio bi to i za obicnu ljudsku ljubav. Sigurno će se napiti. vracao u cvrstu tvrdjavu njene ljubavi. Pogotovu što sam znao. toliko kratko. bilo bi protivno svakom trgovackom obicaju. Zašto ne bih otišao. veliki hanovi. svakakav svijet! Nemoj tako. i izgledalo bi da daje milostinju. rekao je. a drago mu je što ima i ljiepši razlog. karavani. Na kraju je rekao da je Husaga već pristao da nam ucini tu uslugu. i kako sam nekriv stradao. tako. . Kad mu isplatimo troškove. to se najviše trazi.rekao sam. njegova usluga je sitna. Tako smo doznali da je s Husagom već govorio i sve dogovorio. njene svojine. pa sam sad i ja sumnjicavo mahao glavom.Druge ostaju. jer su Tijanin i njegov otac bili prijatelji. nije ga ni bilo mnogo.A nije grehota da ja ostanem sama! Ne primjecujuci njegovu uzbudjenost s kojom je zamišljao tu nedostiznu srecu.godine je donio citav karavan robe i već sve rasprodao. . i kome to novac pada tako s neba? Ipak smo pristali da s mladim trgovcem razgovaramo i da mu zahvalimo na ljubaznosti. a on je napisao priznanicu i ovjerio je pecatnjakom. ima dosta svoga. kao i ostali ljudi? Mahmut je izašao. . ja ne bih mogla. Bio je mlad.uzdahnuo je Mahmut. bacala je na mene ljutite poglede. kao i povod. Zamisli. Dali smo mu novac.U Carigrad! Da ostane dva mjeseca! A šta bih ja radila za ta dva mjeseca! . on će nam pomoći. koliko mogne. ma koliko bio ljut. braneci pravo svog nestvarnog puta u Carigrad. i više je licio na ucenog muderisa nego na mladog bazrdjana. . da ih nije vrijedilo ni dizati. misleći o putu u bogati Carigrad. kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.Nemoj. ali toliko ozbiljan kao da su iza njega duge godine života i iskustva.Mogao bi i ti poci u Carigrad. Izgledalo je cudnovato i nekako suviše nalik na Mahmuta. Novac mu ne treba. da mi ništa ne može zamijeniti nju. ne primjetivši kako varnica sijevaju medju nama. uskogrudu u svojoj ljubavi. iz traljave pobune i toboznje zelje za slobodom. . netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelic mene. i odmah se može prodati bazrdjanima. Najbolje bi bilo da nam kupi skupu tkaninu. jer je nezgodno da sam otkupi.Šteta što nismo imali više . sebicno mi oduzimajuci slobodu odlucivanja. Tijana je presjekla taj razgovor. nas je naknadno ubjedjivao. grehota je. I ja sam se durio. Pobune su trajale kratko. ostalo bi više nego dvostruko. . samo da kupi i da vidi kako će se natovariti. Rado će nam pomoći. naravno. a platicemo kad donese robu. pa i kad damo nešto za trud. snaho. a reći ćemo da smo novac. nema od toga ni muke ni štete. na zalost. Prodacemo lako. a Tijana je otvoreno odbila. . kao da se spremam da već danas krenem u Carigrad. zna šta je sve bilo sa mnom. Ovako je sve cisto. Carigrad. A čini i zbog mene. govoreći da je to prazna priča. Husaga je rastjerao sve naše sumnje i strahovanja. I ubrzo sam se. kao da me zaista sprecava da podjem na put. trgovine. A naša ljutnja je odmah splasnula. ovakvu kakva je.

pa pozajmio da se može vratiti. u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje. i sigurno bih se stidio. Zbog nje. to će se zaboraviti. znacajan sam pred svojom tvorevinom. iznenada. a što je najčudnije. i ne mogu dopustiti da to ne bude. to sam sam stvorio. a bez cega ne mogu. Svakome se to može desiti. Nije izgubio u trgovini. kao da sam svršio dobar posao. zahvalan joj. Kad osjetim radost. zbog nas i zbog brata Abida. neba. placao pjevace. pričekacemo. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira. jer je potreba. Šta sam drugo i mogao da mu kažem? Da trazim novac. Ljubav je žrtva i nasilje. i sami stvaramo svoju malu zajednicu. ljudi. smršao i potavnio. bacao pare. uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški. s kamatama. ali da se ubije. možda i nepostojece dogodine. sve je propio. trcim da je podijelim s njom. bila bi mi gorka ta pobjeda. ne može. došlo je samo od sebe. saopštio mi. Zao mu je. Dobar je čovjek. da bi ona bila veća. Nismo u nevolji. Kad mi je bilo teško. Nespokojan pred nesigurnošcu svega. dao bi nam kroz godinu dana. ja ih ne bih znao. zaštita od groma. da mu je u Carigradu propao sav novac i njegov i tudji. i ljudi su mi postali blizi. u jednom liku. neprijatelja. Vratice kad mogne. mislio sam samo na nju.Život nam nije naklonjen. I još se zaduzio. pio je. da čovjeka još dublje ukopam? Sudjeno nam je da para bjezi od nas. Potrebna mi je savršena. kao da mi je ona daruje. a opet ništa ne gubim. nalazeci olakšanje. samoce. da mu stoji iznad pecinske vatre. Nikad to nije cinio. zaleci. Ne zna šta mu je bilo. Bogato je darujem. A što smo ispali budale. I Tijana i ja smo nesposobni za život. sad je učinio. stvarnijem i ljepšem od mašte. da osjeća oduševljenje ali i ogorcenje. a nećemo mu se još i mi popeti na vrat. koja se stvara sama iz sebe. Ona mi namiruje izgubljeno. i dobijam više nego što sam želio da imam. . da trazi od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguće. Husaga se vratio iz Carigrada brze nego što smo očekivali. i ja sam bio zadovoljan. htio da se tuce s prijateljima što su ga molili da se ne upropašcuje. nudi i zahtijeva. zvijeri. Da sam dobio novac. radosti bez trajanja. Ova žena. ona je ostvarena. i velikodušno sam mu produzio dugovanje na daleko. i lijepa žena. Cak i da je imala velikih mana. svoj kosmos. rekao sam. izmijenjen. Ako nismo u nevolji. nade bez korijena. Njoj priznajem sve što ja nisam. moli i grdi. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom. pretvorena u osjećanje. i ja pomoću nje. potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. iskljucive. I lako ćemo sebi oprostiti. Dao sam joj sve što nisam našao u životu. i za nekoliko dana i noći ostao bez icega. i tako sam obeštecen. da se zahvaljuje i da grdi. sad su sakupljene u jednom imenu. da bih mogao da uzmem. i vratice nam naš novac. dosta mu je nevolje i bez nas. Kad sam bio ugrozen. Ja sam osujecen. ali ono što je samo za mene. siguran sam pred ljubavlju. kao bolest. ali na nekakav lak nacin koji nas ne zabrinjava. kao da lezimo na zlatu. i to s osmijehom. cio moj svijet. niko ga nije orobio ni opljackao. Cak se i umanjujem pred njom. Bio mi je zahvalan zbog te ludosti. Moje zelje su bile maglovite i rasute. Pozvao me u svoju praznu radnju i skrušen. Ako hoćemo. kao ludilo. pozajmice. desilo se jedne večeri. hrabreći se njenim prisustvom. vrednijom od njih. pominjao sam njeno ime kao u molitvi. odricuci se.

Ljudi se mijenjaju . Otišao je toboze nezadovoljan što nismo prihvatili njegovu zrtvu. a mi smo odlucili. doduše tek drugog dana. Izgubili ste ono posljednje. . Cak sam i sebe oštetio. Njoj ne treba.Ali nagore. u onom kratkom casu izmedju dva zanosa. .Kriv sam. kad jedan išcezava a drugi još ne pocinje. i jedino se tada ne smiješi. što je bila istina. odakle ćeš namiriti? . i zato je toboze navaljivao da nam nadoknadi izgubljeni novac. a ja sam pošao u biblioteku. Nasmijala se i rekla veselo: .pitao sam se. dok Tijana nije odlucno prekinula tu djetinju raspru.A zašto bi to učinio? Nisi ti kriv. jer sam i ja bio sigurniji s tom vašom crkavicom.odgovorio sam vatreno. i da prestanemo sanjati o lakim zaradama i bogatstvu.Tijana trgovcu ništa nije predbacila. što se ostavlja za kakvu-takvu sigurnost.rekao je. Vi to možda i ne znate. . Zar vrijeme stoji? . Došao je da primi grdnju. Tijana je odnijela mušterijama gotove košulje. i Mahmutu. .Nemoguće . jer je on samo glasno razmišljao. ne bojeci se štete.rekao je pokajnicki. .Ako i nisu bolji. ali ga oslobodivši odgovornosti. kao da nije prošlo cijelo stoljece. Kako bi se uvijao kao crv. da joj više ne dolazimo s tim djetinjarijama. Samo.Šta govoriš. Stari sipljivi lupez je igrao na siguran ulog Tijanine dobrote. moje je iskustvo veće. . Od Bosanca se može svemu nadati. Prevario sam se. cak nije ni riječ rekao kad smo novac dali Husagi. a onda sve ucini da bi dokazao da je budala. Zar se ljudi ne mijenjaju? Upitao sam to i Seid Mehmeda. nadmecuci se u velikodušnosti. ni krivom ni duznom. kao što je obicno cinila. nije se branio. makar i od šale. Vi se u poslove ne razumijete. i svu krivicu primio na sebe.Eto. a bilo bi zabavno da smo pristali na njegovu ponudu. dok nas prodje bijes. i meni. i dacu vam vaš novac. jer smo za trgovinu sposobni koliko i ona za hodanje po konopcu. Mogao bih reći: ko bi se tome nadao od Husage? Ali neću. .Nisam se s radnjom ni rodio. Jedino je tada svjestan. Uvalio sam u nevolju najbolje prijatelje. niti ikome drugome. da nastavim citanje Mevlijinih stihova o Sarajevu. . da povuce riječ! Ali se sve lijepo svršilo. Namiricu vam gubitak. i svi smo bili zadovoljni svojim drzanjem. i tuzno i vedro. . Mislio sam da će odricati svoju krivicu. Jevtino je prodavao svoju plemenitost. Tako nam je obojici pošteno izvukla uši. Godinama zivi kao pametan čovjek.Prodacu ducan. ljudi su pametniji. A za dva dana me poceo salijetati s novim prijedlogom. Kriv sam.Ako mislite da sam spavao. pomislio kako je Mahmut bio siguran da će ona tako reći.Ostaćeš bez radnje. Nije nas cak uvjeravala da je predosjećala nesreću. doduše. Kao da je govorio o meni i o današnjim ljudima. varate se . . ljutit. naviknula je na sitnu nafaku. njegovu trgovacku sujetu.Nisam ni oka sklopio. uvrijedivši. . rekavši da je sve to glupost i da badava gubimo vrijeme. drukčije će ih djavo odnijeti. ne znajuci da li mi je to utjeha ili nova gorcina. Pregonili smo se tako. a ne treba ni nama dvojici. . kakvi smo mi trgovci! I Mahmut se ponašao drukčije nego što sam očekivao. pa sam. Znaju da moraju urediti stvari medju sobom.

išao bih tamo da zivim. vidim. protiv života je. a ono pritislo. Djeca za tri godine otezaju po tri oke. Bio sam u kafani. Da izludiš. gledali kako kiša pada. ali on ne dopušta nikome da mu pridje blize. sa po troje djece. Šta to radiš? Ništa. A da znam. Osamnaest hiljada djece. dvije. stojim.zakljucio je Seid Mehmed ravnodušno. da sam odgovaram na svoja pitanja. i kapljice odskacu od kaldrme. Sad je svejedno da li ću otici ili ostati.kaze Mahmut. sve jedan na drugome sjedi. ja legao. pa ustanem. kažem joj. Mnogo više! Samo se zli dalje cuju i teze osjećaju. puta tri oke.Ja nisam vidio. hukce.Ruzno vrijeme .Djavo će nas svakako odnijeti . kašlješ. Kiša pada cio dan. ne mogu da spavam. Smiri se. mozak se uzburljao. bole te krsta. Otišao je u drugu sobu. i sve ono što cini. veli. i protiv ljudi. otjerati ih svakako ne mogu. Ima li gdjegod na zemlji kraj gdje je uvijek proljece? . zbog kiše. od cega bjezi. ne volim zimu. I evo kako je ispalo: u našoj kasabi ima oko šest hiljada domova. Svih ljudi. zagušljivo. bez sna. šta mu se desilo. I ja. ja bih mu povjerovao. Pa mislim. sinoć. Možda i ima. kao ja. prevrce se. Uskoro su mi noge bile potpuno mokre. koliko li ljudi u ovom gradu sad ovako gleda u mrak. zbog cega se toliko krije. Mahmut me sačekao na sokaku. upalim svtjecu i pocnem da racunam. Dobri cute. Upitao bih ga zašto tako crno misli o ljudima.Ne znam. koliko će biti kroz godinu. Taman mi san na oci. šta cu. nešto radi. pod strehu. vidiš kakvo je vrijeme. vidim. Ili te sunce przi. Kakvi će ljudi biti sutra. na olovku. . koliko. promijenice se vrijeme. koliko se s dušom rastaje. Narocito kad je omorina.. kao kućine. to je pedeset cetiri hiljade oka ljudskog mesa. Nekako si jadan. nisi nizašta.Ne volim kišu. Žena stenje. A ne volim ni ljetnju zegu. Ruzno. A da je samo jedan drukčiji. šta su mu ucinili. boli te duša. Nasmijao sam se: . ne mogu da dišem. . Grakne kao zloslutna ptica i odleti. Misli mi se brkaju i preplicu. pa pustim mislima na volju. udavi. koliko li spava. On bi sigurno rekao da će se ljudi izmijeniti nabolje. Hoćemo li kod mene? Šta nam smeta ovdje? Stali smo u jednu kapiju. dodje mi nesto da sracunam koliko je stanovinika u gradu bilo prije godinu dana. mokar kao sudopera. Koliko se radja! I eto. koliko li se radja. Ako bi zvucalo i neubjedljivo. da oprostiš. a kasno je da izadjem na sokak. otprilike. oci ko fildzani. bez tog uvjerenja cio njegov život bi bio besmislen. Prevrcem se od muke. nevolja. moje srce odbija njegovu beznadnu misao. brišuci lice maramom. bog te ne ubio. Ovako. ne volim vjetar. Eto. Zar se to ne može preokrenuti? Volio bih da porazgovaram o tome s Ramizom. a ti me probudiš. ostavivši me gorka. od sna nema ništa. Ne mogu da mu vjerujem. Moja zacudjena misao je zastala nad tom ogromnom gomilom ljudskog mesa koja poraste za godinu dana. nikako ih razmrsiti. bolji ili gori? . Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. vjerovao bih u njega više nego u sve ostale. I zbog njega i zbog sebe. ili te zima reze. A nije samo jeda.

Ludo je. A roditelji su obicno slabi prema djeci.Nije ovo nikakvo maštanje. kad bi kupio nešto što je za djecu. to je ono. Po paru komad. . i nezadovoljno zamahao glavom što ga ne razumijem.Pobogu. smijuci se: . o poslovima? A ovo o sviralama moglo je samo njemu pasti na um. kad ne mogu štogod prece. dvije hiljade. i tuzno i veselo. pa dobro.Pa.Imaš ocevu kucu. u tome i jest ono! I svake godine rastu.Nemam ništa. .Kad bi. već cišta para. . razumiješ li? . . Ko ne bi dao dvije pare za svoje dijete? . Kakve su te sad svirale spopale! Nisu svirale.Ima prećih stvari nego što su svirale djeci. Ja odoh u Višegrad po svirale. To je kod njega kao bolest. Sad ih je osamnaest hiljiada. . racunaš ih na oke. I pametno je i glupo. o zaradi. . E što ti možeš izmisliti. molim te. Rekao sam. on me podsticao: . A ovaj posao nije loše smislio. to je on smislio! Neće mirovati dok me ne rastavi od ovog posljednjeg što imam. ali ljudski porod neće.To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla. i moglo bi se kupiti nekoliko tovara dječijih svirala.Ako ćeš dati. i ne mislim ništa. kao janjce! . Prodaš po radnjama. ne može niko. ali nije loše. i samo metneš zaradu u dzep.Nisu to janjci. . dobar bismo kacamak napravili. Ne kažem ništa. Pazi sad: kad bi neko imao novaca. Snuzdio se i dugo brisao kapi kiše s poplavljenog nosa.Pa. i s mokrih rukava.Šta kazeš? Ovako ti stoji mrtvo i nekorisno. i svake godine dolaze nova. Zetva može omanuti.Evo šta mi je palo na um: djece ima viša nego odraslih.Ja? Dacu ti sve što imam. A. već djeca. Otresao je kišu s brade. . Uskoro će vašar u Višegradu.Kako? . Zaista stoji mrtvo i nekorisno. onda nema brige. ali tebe ne razumijem. ljudi će kupiti svirale. Zar će on cijelog života misliti o trgovini. A odakle ti novac? Novac? E. čovjece bozji! Odakle mi? . pa to rasprodao. sve nekako istovremeno. Ako bi se uzelo tri hiljade. Moglo bi se naci i brašno i maslo. to je dvije hiljade para ciste zarade.Je li ti zao kuce? .Ti imaš. nije baš tako.. kad bi! Okani se maštanja. lijepe bi pare zaradio. . .Razumijem to za djecu. Cutao sam.

zeljama. kao da se zaklinje.Nije mi zao. . Kako to da nisi zalozio kucu i ducan? . Znao si da smo budale i da nećemo pristati. kao da kiša ne lije. nije moje da odredjujem. vratio mu je i sigurnost.Sakricemo od Tijane. Hvala ti. znacemo samo ti i ja. kad bilo. Taj fanatik jedne ludosti.Nisam lagao! Govorio sam sa zenom da prodamo ducan. Djetinjstva već odavno nema. jednom. kao da je najljepše vrijeme za šetnju. na takvom prijateljstvu. pošten i nepošten. niti u njima samo ono što je dobro. nerazdvojeno. I možda bih grdno pogriješio kad bih prihvatio samo svece. I shvatio sam da on mene ne vara. A samo tren je prošao kako je pokunjen gledao svoju nesreću. racunima. lazima. zaboga! . ili zato što je iskreno vjerovao u svoju laz. ne vrijedi se vracati na uzaludne uspomene. na nekom životnom zaokretu. ništa i ne gubim. nimalo mi nije zao. . neoštecenu. Išao je naprijed i natrag. stvaran i nestvaran. kad bi ih i bilo. pristaješ li? Znam ko bi kupio kucu. da te boli pustoš. kao da ni traga zalosti i sumnje nije bilo u njemu. zato što se pobojao da će mu propasti prilika o kojoj je sigurno dugo sanjao. za svojom zeljom. . pristala je. za svirale. I sve mu je toliko zapetljano.Neće propasti. Ništa me ne veze za nju.Šta misliš? . Pa. Mahmute. bio sam uvjeren da se pretvara nudeci da nam namiri izgubljeni novac. istog casa. lagao si da ćeš prodati ducan. Šta čuvam na tom staništu duhova. On je istinit i lazan. osim nejasnih uspomena koje ne ozivljavam. naljutila bi se. da se Tijana nije onoliko naljutila. Kako lagao. Nisam više za ludosti. samo prazninu. Od Bosanca se možeš svemu nadati. niko ziv ne bi uhvatio kad laze a kad istinu govori. ali nisam vjerovao da će se ovako šegaciti s nama.rekao sam ljutito . Moram da primim ili odbijem ljude koje mi život šalje. i da će slagati i prevariti i ukrasti.znaci. kao da ga sigumo čeka na nekom cošku. Pa ako novac propadne. A šta ti dobijaš a šta gubiš. Eto ti je.Ma ne.Mislim. da se sigurno i on sam teško snalazi. koji mu je vratio sanjanu priliku. kad mu više ne treba. Sokakom. a onda bi stao. i samo je tako cjelovit. A ostalo bi i meni nešto. Moj pristanak. odavno već nisam bio na zgarištu.zamahao je mršavim rukama. ne bih tebe molio.odgovorio je snuzdeno. suzbio sam svoju sitnicavu srditost i vratio mu njegovu šašavu nadu. A kad sam još vidio kako mu je zalost zasjenila vodene staracke oci.Pa. znaš . Rekao je to odlucno. kao da se brani od udaraca. ispod kestenova. Onda.Neprestano misliš o poslovima. šta bi bilo kad bi i ti propio novac kao Husaga. . jer su sigurno nepodnošljivo dosadni. koracao je serdar Avdaga. doci ce.Bosanac stice pamet pod starost. . Zašto je ne zatrpati? . i strpljivo gledao i čekao. i ono što je u njima.Pa dobro . i ko zna cime još. ne obaziruci se na mene. da nam vratiš novac.To je zenino. bez medje i prelaza. On ide svojim putem. . uvijek na istom mjestu. zamršeno planovima. ludi stvore! Ako ja ništa ne dobijem. neka ga! Ne mogu birati ljude kakve želim. . Nadao sam se svemu od njega. . na istom odstojanju od nas. i uvijek se prilagodjavao cak i njenoj sjenci. tako mi boga! I prodao bih. čovjece bozji! Djavo da ga nosi. gdje ni kosti pokojnika ne pocivaju? Ni bol ne osjećam. . Treba prekinuti nepotrebnu vezu i predusresti mogući bol. nikad nije duže sumnjao u svoju srecu.

Za to neću biti kriv. mršav. kao da mu je zao što me ostavlja s Avdagom.E baš si budala. kad već nismo mogli izmoliti da ga djavo ukloni s naših ociju i s ovog pokislog sokaka. . i oba podjednako iskrena. . ne možeš da nadješ posao! Hoćeš li da budeš bibliotekar! Mehmed Seida će otpustiti. Serdar nije ni slutio za moje muke: . . zbunjeno se osmjehnuo.Ne mogu da nadjem posao. . pod strehom. Mahmute.O. uplašio se i nije ga zaboljela uvreda. nadajući se da će se na tom završiti.To nije dobro. ne stideci se svoje surovosti. Mahmut me pogledao. ili mu je drago što njega nije zapala ta sreća i. .Da li mi to nudiš. Svoju grubost nije ublazio ni osmijehom a kamoli riječju.Žena mi radi. jedan zadovoljan što nije na sebe navukao opasnost.- Nekog ceka. zašto si ga otjerao? Nisam to rekao. Nije mogao da izdrzi tu neizvjesnost. otišao niz sokak. idemo poslom. Ali ima i drugih mjesta. Zašto mene? A zašto mene? Tako smo serdar-Avdagu velikodušno poklanjali jedan drugome. uljudno pozdravivši. možda sam se i ja osmjehnuo. A nisam. Hoćeš li da budeš pisar kod sudije? . možda i ne znajuci da je surov. I sebe. zguren. Oboje istovremeno! Dva čovjeka u meni.predlozio je Mahmut. ne ljute se. Mislim na Mahmutov ponizni smiješak i snishodljiv pozdrav. da ga ne naljutim. mokar.Kuda si pošao.Nisi? A zašto? Cutao sam misleći kako je bezobzirno otjerao Mahmuta. . . potpuno oprecna. . Bilo je to naredjenje. i sad me to peklo.Mahmut je moj prijatelj. osilice se. A svi smo isto cudo i pokora. sasvim razlicita.Oduzece drugi. oba u pravu. Progutao sam uvredu. .Nisam. možeš svojim putem. Sigurno tebe. Nije više nizašta. Ljudi to i ne ocekuju od njega. I ja sam se uplašio! Morao sam da kažem: .Jesi li dobio mjesto? . ili se šališ? .Ti. a ipak sam mislio: dobro je što ništa nisam rekao. lijepo smo ga pozdravili. Stidio sam se svoga kukavicluka. . Muz mora da radi. zivjela su snazno u isti cas. ali sigurno srećan. tebe ili mene . Duznost mi je bila da ga odbranim od ponizenja.Neću nikome da oduzmem hljeb. Kad smo naišli pored serdara.Od cega ziviš ako ne radiš? .Hajde da vidimo . mislio sam o dvojnosti Mahmuta Neretljaka kao o cudu. brate. A samo casak ranije. Ahmete? Mene je čekao! . kao rana.rekao je Mahmut. ne vrijedjaju. . drugi duboko nesrećan što je djubre.

Bilo bi divno. i eto na što sam izvrdao! Zacudo. Zapiši. .I ja treba to da zapišem? . Onda neću Nećeš? Neću. onda se ne slazem. ostavivši ga ukocenog na kiši.Pa.Kadijine pisare će poznati. Više zaista nije imao šta da kaze. Ali ništa nije prolazilo. . izvinicu se. Ništa ti zapamtiti neću. čudan nesporazum i uskoro će sve proci. Možeš. onda nešto i traziš. Nadam se da se ne slazeš s njim. nisam vise osjećao strah. Gledao me kao nerazumnog djecacica. svašta govori u dzamiji. . a kad dodje sebi. Bilo je to valjda prvi put da je ovo cuo i dozivio.. ne vjerujuci. . Ahmete Šabo! . E onda mu reći da ne mogu. pod kestenom. kao što sam očekivao. pohabanu riječ. on sigurno zna da su drukčiji.Ako nešto nudiš. i ako je to svašta ruzno. bio bi to spas. samo ako hoćeš. izgubljen. kakvu budalu šalju na mene! Slutio sam. .Ne moraš pamtiti. ne nadajući se ničemu. Ljudi nisu takvi. ne nadajući se tome. . neće mu biti pravo što meni daješ taj posao. student. Izgledao je iznenadjen.Ako govori svašta. Cak se i osmijehnuo. Šta je onda ovo? Zbunio sam ga. ali je i ona zvučala neuvjerljivo: . i govorice drugo. Eto.Kadija trazi da se sve zapiše što govori.Malenkost. nepomican. i nisam se okrenuo da vidim je li pao mrtav od kapi. on mi je potvrdio. . Kamo sreće! Bilo bi divno da se pretvori u kamen i da vječno ostane pod kestenom. . neću! Nikad se tim poslom bavio nisam. Dzemal Zafranija je nešto ljut na mene. a on nema lijeka za to nepoznato stanje. . kao da je šala. kao ludaka. A što nije došao sam da mi to kaze? Ne znam. ili ću reći da sam se šalio. i svijet će opet biti uspostavljen u svom poznatom redu.Da cujem! . izglobljenost je ostala. Dobro.Dzemal-efendija mi je i naredio da ti ovo kažem. vidiš.Onaj Ramiz.A onda. okušanu bezbroj puta. Otišao sam ja. Kazeš. jer me ledeni grc uhvatio u srcu čim sam se odvojio od njega. evo već tri dana. kao spomenik vjernosti koja ništa ne razumije. Cutao je i zurio u mene. Vrdao sam.Pokajaćeš se za to.Gore bih se pokajao da te poslušam. mogao bi samo da me ubije. a on će me izgrditi. ili da ode. Avdaga. poremecenost je trajna. Ni njegov pogled nije prijeteci. .Nudim. Našao je samo staru. . glava me boli. nećeš! Kažem. gotovo zaprepašten. neću ni sad. on nije dobro cuo. kao što kazeš. kao prikazu.

jad i golja. Mahmut me sačekao na kraju sokaka. Lijepo. da se ne raprsnem od muke.Zato što brzo završiste razgovor. . kažem: hoću. Ali to nije ono pravo. . ipak. u sebi. i spavao bi mirno. rekao bi otprilike ovako: luda. . ti si mi potaman. a tanak ponos. Sad će ti se nasloniti na kosti.To ne valja. ne kažem. opsujem. dzaba ti ga bilo. ama neka vidi da nismo svi kukavice. . ponio si se junački. tri ovce ne bi umio sacuvati.Kud se ne sprijatelji s kakvim muftijom. sam sa sobom sturao sam se s nogu. Trebalo je da kazeš: ne mogu. kao i uvijek. Kojekakav. I neka si rekao. upropastice svaku priliku koja mu se ukaze. ali je pošteno. a ne sa mnom! . Zakljucak mu je neočekivan. jest. Nije ni slutio kako je ruzno vrijeme. nisam mogao.I šta si rekao? . . Iz tebe je izašlo.Meni se ucinilo dugo. . ne smijem glasno.Jest da je glupo.Poslao ga je Dzemal Zafranija. ali zašto: srecom ? . ali. Za mene vrijedi.Rekao sam: neću. a želio sam. . a strah neka čini svoje. uletjece u svaku zamku . Tako bi mogalo i o meni. za inat. bolestan sam. a ne mogu biti hrabar. doduše. ali neka! Sjetio sam se kako je govorio o svojoj zeni. pa i ja s tobom. žena mi je sama. ruka mi je otekla. ali ljudevan. neka. Naškodice ti sigurno. ali ne znam da li vrijedi. da mi je drago kad sa sjetim. srecom. pa i ne pokušavam.Šta je htio? . bice s prijateljem. Onda ću stradati u strahu a pošteno.Rekao sam što sam rekao. Što god bude. i da si malo mislio. a sad će misliti da smo isto. da ćeš duže zivjeti. Teško je cijelog života biti kukavelj.Vala. Nisam znao da se i to može. Hrabar je.Nudi mi posao. Ali ne treba. . Ali se nisam kajao. ne umijem ni kazati kako sam želio. Objasnio ga je ovako: . Bilo bi bolje.To je dobro. Pa vala. sad je budalast ali je ranije bio još budalastiji. nikad to ne bi rekao. Velika muka. Ne mogu biti nepošten. sad ćeš to platiti. Ja nikad nisam smio tako reći. nikakav.Ali da zapišem sve što Ramiz govori u dzamiji. brate. jer ne mogu drukčije. Da si pametan. .Možeš. a ne: neću.Pred njim nisam osjećao strah. Za korist. Ali za dušu. a ovako ćeš čekati sjekiru za vrat. dok ne izadje iz tebe.Pogriješio si. ne zalim. Skrešem. nemam kad. Kažem mu u šali: . Mogu li sad vratiti riječ? . sve u sebi.Ruzno vrijeme. jer je mene kacilo i bez tebe. halal ti vjera. imam kijavicu. kažem: neću. . Od tebe i zbog tebe samo šteta i strah.

Mahmut se ispravio. ah eto. u caršiji. vezivala me s djetinjstvom i sa životom iz koga je moj prostekao. kao u dvije budale. s hiljadu i po svirala. ne. . Zbunila ga je serdar-Avdagina prijetnja. krijuci da sam i ja kriv za ovaj urnebes. nekakvu vezu sam prekidao. Vratio se drugog petka. Smijao sam se. i od pojasa pojasu ne ostaje mnogo. da su golubovi bjezali u strahu. da bi novac dala drugoj ludi. Morao sam sacuvati sjenke. klimav kao trula taraba. opet sve pocinjem iz početka. sipljivi pobjednik. od planova. možda. postojalo je nekad. od snova. Zurio je da prodamo moju spaljenu kucu. vedar i poletan. boljeg prijatelja ne trazim. Zato što sam iznenada osjetio zaljenje. A u gradu. U što se to pretvorilo stanište mojih uspomena? U piskavi zvuk dječijih svirala! Nisam to smio uciniti. Ali sad nije imao vremena za takvo izrazavanje ljubavi. Mahmut je otputovao sutradan. srecom. potišten. Ali u jednom trenutku sam zaželio da sačuvam te sjenke. u rano jutro. poslije mi je bilo zao što nisam poslušao svoju slabost. zaista. Ta pustolina mi je bila potrebna. a nada vracala u život. a ja sam se uvukao u sebe. nevolja i sebi i onima oko sebe. Sada. jedva vukući zgrcenu nogu. obavili potrebne stvari na sudu. od sreće. što smo i bili. a ljudi se hvatali za glavu od muke. i evo. i jedva primio novac za trošak putovanja. Put. u mahalama. ali on to nije vidio. oslabio. Kupac je gledao u nas začuđeno. Mahmut je hodao srećan što je gradu darovao ovu zaglušnu svirku a djeci ludu radost. a ja sam se smijao i pomalo stidio. odvajao sam se konacno od nećeg što nije ni postojalo više. bez traga i uporišta i tuga zbog izgubljene prošlosti. a tuga me obuzimala. ne baš onako povoljno kako je racunao. Šta bih s tim? Da čuvam sjenke? Pod ovim našim nebom veze se cesto prekidaju. Rasprodao je robu po ducanima. od nestrpljenja. dizuci takvu larmu. za najšašaviju stvar na svijetu. za hiljadu bezvrijednih dječijih svirala. ugovorili prodaju. sinuo. odahnuo. ne znam kako je i noć prespavao.Dok ti se nije štogod desilo . kojeg bih se rado odrekao u korist svoga neprijatelja. na kraju snaga. hiljadu i po Mahmutovih svirala pištalo je na dječijim ustima. gladovanje i štednja su ga ubijali. a još više moj odgovor. srećan zbog prve trgovacke zarade u životu. da ne ostane prazna misao. . Jedna luda prodala je jevtino jedino mjesto mogućih uspomena na svoje mrtve. Moje i njihove. jer bi ga kap udarila da je znao koliko se kolebam.koja mu se namjesti. A kajao bih se i da sam poslušao. uredno mi podnio obracun. sam. po kucama. ponosno je ušao u kasabu. sve na brzinu. Mahmut je napregnuto čekao da primim novac. i pisar u sudu je gledao začuđeno.rekao je ozbiljno. neispavan ali srećan. zašto da me muci prošlost koje više nema. ta pustolina mi ne treba. sigurniji u sebe nego ikad. i ne sluteci o mojim mukama. kao da sam se spremao na bjekstvo. nizašto. Kad smo sve svršili. Završili smo posao. ali nije zaboravio na posao.

Hvalili su.zvao sam ga. dok ne oduzi taj dug! Ta priča mi je zaustavila dah. lukavo namigujuci. ponosan i oduševljen već danima. U poslovima nikome neće smetati. kune u kamen. nikako da se navikne na svoj jadni uspjeh. E pa. A nije bila ruzna. a Mahmut je pio i castio. pričao je neprestano. i nada se da će uspjeti. zbog poslova. Zar je toliko ozbiljan razlog njegove ludosti? Onda to nije ludost. . licila je na majku. zato je obecao. jer je s njim teško izaci na kraj. što se vezao za prosjake. Svakome će pomoći i savjetom i novcem. udarali ga po mršavim ramenima da se povijao kao šibljika. i poziv na večernju molitvu se cuo s Begove dzamije. kolika je to pomoć. rekao je otvoreno. Ako uzimam ruznu. zbog onoga. možda samo on. i nada se da je kobi nestalo. Kao da ti srce osnazi. zbog sramote. prijatelji smo. Mladic cista srca Ostao sam u kafani duže nego obicno i mnogo duže nego što sam namjeravao. Sad je stao na svoje noge. Oznojen. troje. zbog Mahmuta Neretljaka: veselio se svom trgovackom uspjehu i castio svakoga ko bi našao. Nije mu zbog para. i cudili se što je dosad krio svoje sposobnosti. njegovu pamet. kako da kaze. neka mu se dijete smiri. Grdi ih. . kao da ti kicmu ucvrsti. . Niko ne zna. ništa olakšati. Smislio je nekoliko poslova. doduše. ali imaju. vratio bi je kući.Dosta je bilo. koliko bude mogao. bilo je to prije onoga. da prozivi kao čovjek. ali sam bio nepravedan. Smucilo mi se. Mahmut se prijateljski povjeravao ljudima. neka se zasiti krvnik. što da krije od mene: mora zaraditi da zacepi usta onom psu. zato što mu je jedan čovjek povjerovao. i on njima. ali bi tako unesrećio i sebe i svoje. Bio sam ljut zbog ovoga što cini. toboze. kako se samo sjetio djece i svirala. sva u svadji i neslaganju. i zacudjen što ismijavanje prima kao šalu. i zet mu krv popi. I mrak je pao. Zet je trazio. Ali se namjerio na dobrog čovjeka koji je vidio šta on vrijedi. ni nemoci. Pomoći će i oni njemu.Hajdemo . da odahne. Mahmut je obecao bisernu grivnu i struku dukata. a ni ona neće da odbjegne. dok je mislio da će cio život provesti u gradu. ali stao. Kojem psu? Svome zetu. toga neka se niko ne boji. zenu tuce. karadjoz se njime ozetio. ponesen srecom. badava ti je i pamet i sposobnost. i kao da je čini odmah nestalo. preporucivali su mu da proda ducan. isuviše. Nisam imao srca da odem. Da nemaju djece. a nijednom trgovcu to nije palo na um. i izdašno trošio novac zaradjen na sviralama. na malu stopu. da su mu sada ovi ljudi potrebni. Ništa mu ne bih mogao pomoći. Ni bolesti neće dati na sebe. našao je oslonac. ne moram golu. ni smrti cak. jer želi da sa svima bude dobro i da sa svakim zivi u ljubavi.0. dobrodušno se smijao na sve otvorenije i sve otrovnije podsmijehe. dukate nije mogao. Bisere kupio. a kako otac da gleda nesreću svoga djeteta? Dodje mu da ga ubije. bog mu je svjedok. U zadimljenoj kafani ljudi su se glasno smijali. već zbog drugih stvari. Pa eto. i posprdno zahvaljivali na dobroti i velikodušnosti. stekli su ih ni sami ne znaju kako. A onda mi je išaptao. zagrijan picem. dobro ih je smislio. hvalio se. ne primjecujuci ih. već golema tuga. Kojih stvari? Kojekakvih. . Ne mogu ostaviti ljude danas. a kad se nesreća uzme na zub. Bio sam nepravedan prema njemu. nije on za male poslove. Svako nosi ponešto na duši. Kad mu se kci udala. kad ti neko povjeruje.Nije dosta. i da će se obogatiti. da ga je dugo pratila nesreća. ništa ti za rukom ne polazi. zaradice pare. pitali ga kakav je novi posao smislio. da se oni u to ne upuštaju. nabavice on te proklete dukate.

nije pravo što je ostavljam samu. Pa ako je njegova moc večeras i privid. i ovu toplinu. samo neka nije kao drugih večeri. Ovo sjedenje s ljudima. za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najblize. ali mu je suviše dugo da čeka pravi uspjeh. I hvala bogu što je tako. sama. Bice divno ako bude pametna i ne prekori moju nepaznju. otjerao ih je mrak. i ovaj razgovor. kao vlastita koza. Nije se naljutio kad sam rekao da idem kući. Ako bude trazila svoje pravo. zna i on. da sluša njihove podsmijehe primajuci ih kao prijateljsku šalu ili kao pohvalu. I posvadjacemo . Pozurio sam kući. Ali Mahmut nije mislio tako daleko. pun obecanja. i neću priznati svoju krivicu. sutra će me opet naci. baš zato što sam kriv. cilj je mnogo veći. kob ga je milostivo ostavila na miru. uspješan. znaju to svi. zamjenjivao ove ljude. slobodan. Možda zbog prava koje je platio ove noći da sjedi s ljudima zajedno. Nije to cilj. i uzaludno je tragati za istinom. sutra će biti stvarnost. pa je ovaj jadni početak zamislio kao uspon prema zeljenom cilju. A ako sutra opet nicega ne bude. mada to cinim iz obzira prema drugima. da li je pripremao riječi koje će izgovoriti. On je večeras drugi Mahmut Neretljak. rame uz rame. Ovo je njegov veliki cas. ganut. u lijepom razgovoru to nije privid. Kcerku i zeta je izmislio. reći ću joj da neću više. ali se iskrenula u varanje samoga sebe. Kako bi Mahmut mogao sve dosad kriti takvu muku? Zar je ne bi otkrio da nam smekša srce? I zašto nikad nije rekao da ima kcerku? Odakle sad kcerka? Ko zna zašto mu treba ta laz. jer joj onda neću priznati da sam kriv. ali šta me se ticu drugi.A onda sam posumnjao u istinitost te dirljive priče. Nije uspio. smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada. sve možda i podsmijeh. godinama sanjani. sokaci tamni i pusti. dugo očekivan. Večeras nije sam. kao ptice. Ne znam da li ga je zamišljao u mnogim godinama nevolja. Sve to prima. Uzaludno ga je i zvati da prekine svoje slavlje. to bi i on teško mogao objasniti. Neka mu bude. Sad može bez mene. Dosad sam. kad jednom uspije u životu. zeljeni. kao zid. ne iza vrata. mrak je sve crnji i sve hladniji. toga je svjestan. Možda ima i pravo. i zadovoljstvo koje će sebi pruziti. nije me ni zadrzavao. šejtanima je dosadilo da mu podmecu klipove. A radi cega. kao da me otpušta. da osjeti ili izmisli njihovo poštovanje. Tijana me čeka u praznoj sobi. za nevolju. i pjenušava sreća zbog svoje dobrote. neka nije kao klupa. Ne radi novca. bez sipnje u prsina. A ako nije laz. čini su pale. Šteta što varka neće potrajati duze. kao pas. Ali to hoću da kažem ja a ne ona. ljudi su se sklonili u kuce. zahvalan. Ali je prvi korak. da govori o sebi kao i ostali. a sad ostaju samo njegova vjera u sebe i njegova sposobnost. onda je možda nekad i bila istina. velikodušno mi je mahnuo rukom. i on nema šta da zali. Njemu nije važno kako jest. Nadam se da me neće dočekati ljutito. I zbog njenog praštanja. bez grceva u nogama. ili svoju muku s njima. osporicu joj ga. Propašce mi uzivanje u lijepom kajanju. i duvacemo jedno na drugo sve do lijeganja. bog mu je svjedok. šta me se tice Mahmut Neretljak i njegova ludost. kao uvijek. da bi dohvatio sagledljivu srecu. ostace sjećanje. bez skrivenog jada u srcu. već kako on misli da jest.

Imaš li novaca? . i sigurno je u mraku dobro naprezao oci da prepozna moju sjenku. ne bi prepoznao ni sebe. i želio da potrcim za njim. makar i ovako škrto.Šta Šehaga ima da pita za mene? . ulicni cistac.Sigurno si čekao dugo.. pijani Zuco. da se vidi u ogledalu.Ne možda. . Rekao sam to samo da nešto kažem.Kako će mi pomoći? .Danas sam razgovarao sa Šehagom Socom o tebi. . Zašto se brine za mene? Da li zbog sjećanja na Dnjestar. Bila mu je potrebna velika hrabrost da se uputi prema mojoj kući i da razgovara sa mnom odbacenim. premro od straha. On može sve. Mula Ibrahim se pribio uza zid. nepriznatim.Udji . da sam najnesrećniji od svih ljudi i da me niko ne razumije. sigurno. ni . od nicega. kao poslije grmljavine. ne odgovorivši na moju zbunjenu riječ o zakašnjenju. to je korisno pred spavanje.Imam. Osjetio sam i strah. pričali smo o tebi. moj nekadašnji prijatelj i poslodavac. da ga ko ne vidi. ja ću bjesniti i zazivati bogove za svjedoke. advokat. iznenada. Pomenuo te. kao iza lisice. ni iz sazaljenja. sakrivši se iza mene. .Ništa. Pogledao je iza kapijskog direka. i ukoracio u mrak. i ucutao.Možda ću i otici.Može ti naci posao. i bice lijepo.Je li te kogod pratio? . Poslije ćemo se izmiriti.Dobro. ali za njega nije ništa manji zato što je nama smiješan. ona će plakati i nabrajati moje bezbrojne grijehe. . Iza njega možeš mirno ici po zaledjenoj riječi. . i eto. a. Obicno se vracam ranije. ne misleći na svoju? Objasnio sam mu da to nisam učinio ni iz dobrote. kao poslije kiše. Sam je pitao . Otidji. Šta se to desilo? Prijeti li mi neka opasnost? Ali sam se odmah umirio.Cega se bojiš? Pijan je. svakako. Bice lijepo.Eto. Hvala ti.šapnuo je i sakrio se u tami dvorišnog prolaza. . kad sam ga oteo od smrti. . Hodao je.Razgovarao sam danas. rekao je da ga posjetiš.Zašto bi me neko pratio? .. .Mogao bi ti pomoći. Nasmijao sam se: .Šta bi trazio od mene za tu uslugu? . .upitao je oprezno. . da prikrijem cudjenje što ga vidim ovdje i u ovo vrijeme. Prošao je moj komšija. pomislivši da on ne bi došao ni u blizinu moje kuce kad bi postojala i slutnja opasnosti. Rekao je da dodješ. kamoli tebe. Gledao sam za njegovom sjenkom što se štapala sa mrakom. . ispricao sam ono što znam. Pred ulazom u dvorište presreo me Mula Ibrahim. samo to. Nikome ne govori da sam dolazio. ma kako me docekala. . Smiješan je ovaj njegov strah od svakoga. .dodao je pošteno. toboze šetajuci.se. krijuci se tamom. da mu ne promaknem. kao da mi je mahnuo rukom u prolazu. već sigurno. da ga upitam zašto je dolazio ovamo.

i taj ludi predsmrtni cas. strah mu je još veći. i zapamticu samo njegov podvig. Ali. rekao sam mu to davno. makar dok ne izadje na obalu. Sigurno se tada najiskrenije u životu molio za život drugog čovjeka. Neka ti je bogom prosto. A nekakva luda je uporno vukla camac kroz pobješnjele talase. Lakše bi mi bilo da sam ugledao kurjaka. na sanduku je mirno sjedio serdar Avdaga. Mogao sam isto tako da ga ostavim u bujici. izgledao je zbunjen. ni otrijeznjen. ali i zadovoljstvo samim sobom. jer mu je od njega sve zavisilo.zbog svjesne odluke. kao zmiju oko vrata. zato je cutao i znacajno ss nakašljavao. zbog drugih. Nije mogao da ostavi svoj mucni strah kod kuce. On pamti moj cin i svoj strašni cas. raspamecen. dok se vraca. narocito vaznijeg. Neka ti je bogom prosto. ali je njegova nevolja što je dobar čovjek. i tu ludu rijeku. nepoznatog (a ja mislim da sam se samo drzao za dasku. zbog njega. mnogi zaboravljaju. Sada. i nisan znao šta radim. pošteni čovjece. Zato mi ne duguje ništa. Onaj nije želio. pred smrcu ciji je ledeni dah već osjetio. pomislio sam. Nije simio da poruku pošalje po nekom drugom. pa se nosi cak i sa strahom koji bjesni u njegovoj krvi. Ne zaboravlja. samo blaze i toplije nego nekad. Morao je zapamtiti roditelja.. i o poštenju rodjenom iz stida. Ona je možda i veća nego kad straha nema. iz samoga sebe. nekad. smrknut i ukocen. nikako lakši. zastao sam na vratima. nepozvan i neočekivan. i kajanje. donese vijest o pomoći. Ispricacu Tijani smiješnu pricu o junaku koji je to postao zbog straha. izranjavljen ubodima. Pocinjem da cijenim tu vrstu hrabrosti. kome ne dozvoljavaju da to bude: izvršio si duznost. mogao je i zaboraviti. bez razloga i bez sazaljenja. Je li Mula Ibrahim znao da je Avdaga u kući? Onda je njegova hrabrost još veća. kao ratnik. A možda i nije. Neka ti je bogom prosto. Bio je to nerazmišljeni cin. pošto je učinio ono što nije pametno ali je pošteno (kako bi rekao Mahmut). cak ni njemu.. i za pobjedu nad smrcu. a eto. nije mogao zaboraviti da samo njemu i cudu duguje život. Rekao je samo da se nadao. čini mi se. i želi dobro dobrim da vrati. kao vatru na košulji. A ljudi su ga natjerali da dobro vrati nezahvalnošcu. Sigurno je bilo teze. da ga usred noći probudi stid. da mi. i sigurno je taj strah bivao sve tezi. kao da je sasvim prirodno da upadne nekome u kucu. ocekujuci da objasni zašto me obradovao svojom posjetom. iako se boji. kao da sam pamet izgubio. iznutra. I možda je njemu bilo teze nego meni. iznenadjen. nosio ga je u sebi cijelim putem. da ne propadnem). umiruci od straha. Pogledao sam Tijanu bez riječi: šta hoce ovaj? Odgovorila mi je toboznjim osmijehom: otkud znam! Pozdravio sam se s Avdagom. izgrizen ujedima. khkh. Prvi život mu je dao otac. Doduše. ali ja to neću znati. došao je večeras. Ali se ne pamti razlog već cin.. a poslije. kao groznicu u tijelu. Kad sam ušao u sobu. da će . dok je prilazio zabranjenom mjestu. Došao je sam. nemajuci hrabrost da me spase. za moj bi dao i dušu. Onda kad je digao ruke od mene. Ali se on nije zurio da ista kaze. zbog nezahvalnosti.. I došao je. na Dnjestru. možda se već kaje zbog nerazmišljenog postupka. Za njega je to isto kao da je jurišao na utvrdjeni šanac. nije bilo prirodno. kažem i sad. I nikada nikome nije želio toliko sreće kao njemu. u Sarajevu. Tijana nije bila sama. ja drugi. Zapamtio je sve. možda je njegova duša prostranija nego što sam mislio. njegovom i svojom. oprljen vatrom. kad se uneredio od straha. Želio sam. i tog ludog mladica.

što nikoga nije zaboljela glava zbog nas. samo je zejtanjavi pogled prenosio od mene do Tijane. Jesmo li čudni zato što nikome nismo ucinili zlo. i još iz tako lijepih usta. što nas još nije odredio. kao da trazi pomoć. naljucena uvredom. da mrzimo ljude. i želio mu još veće muke. samo cekala da on kaze šta bilo. A možda je nesiguran pred zenom. pa da nastavi svoju litaniju. Avdaga? Šta hoćeš od nas? U početku su me uplašile njene oštre riječi. Hljeb nam je donosio od svoje sirotinje. Ali Tijana nije mislila tako. A vidiš. Ali pomoći nije bilo. Bogzna šta bi bilo od nas bez njega.Kud ti ode! . Bolje da ostanemo čudni i nejasni nego sumnjivi. A Tijana. A nesrećan je zato što su ga uhvatili.Nimalo gori od drugih .Jad . Zato sam ostavio da njegova troma misao mirno odlezi. kad nas je nesreća pogodila. zadovoljno sam gledao kako se pece na jakoj vatri.upitala je oštro. Možda zato što smo mu nejasni. sad je vidio šta je to zenska glagoljivost. a oni koji su osudjivani kao krivci ne mogu nikad više biti pravi ljudi. niko nam nije pomogao.rekao je zamišljeno. Dobar ne može biti kad je lopov. Za Avdagu je to najgora pokuda. I još gore.. sabljajuci se na sanduku. On se. i nikad nije uzela nauk za poslije.. makar nakon toga i umrla od straha. pred onima koje smatra krivcima sigurno se ne zbunjuje. izgubi čim ga se neko ne boji. Više je volio da kazni stotinu nevinih nego da pusti jednog krivog. . uzivao sam i u njenoj oštrini i u njegovoj zbunjenosti. nesreća kažem. pa sam morao da objašnjavam. A ona je. Njegovi ga preziru. mrak je već davno pao. Znao sam da nas sad odredjuje. da o zlu radimo? . I sad je on jad. neuznemirena nicim što bi je usplahirilo. . progovorio svega nekoliko riječi. evo već drugi put to vidim. i on to čini sasvim pošteno. uspio bi u ma čemu. i smatrao sam da je bolje ne pogoršavati svoj polozaj u njegovoj glavi. Ona ne može da ocuti na nepravednu riječ. nezadovoljna i Avdaginom primjedbom i mojim odgovorom. i ja sam znao da je sad ništa ne može zaustaviti.. Ništa nije rekao. jer druge riječi nemam. tim tajanstvenim sojem. Svi su ljudi mogući krivci. slušajuci svoju strogu savjest. kao da ne razumije o čemu govorimo. jedino on. . koji je sa ženama. pokrenuta riječima. izgleda. khkh. niko za nama ni glavu nlje okrenuo. da se na njemu naplati za svu gorcinu posljednjih mjeseci. ne zna kud da nas smjesti: nismo ni zlikovci ni ljudi od reda.odgovorio sam. Avdaga se okretao prema meni. Gledajuci je začuđeno. Stari nezenja. što nikome nismo nanijeli nepravdu? Ili smo čudni što mirno podnosimo nepravdu koja je nama nanesena? I šta bi trebalo da ucinimo. i ne uciniti ništa što bi ga ozlovoljilo.rekao je Avdaga kratko. rekla je da je Mahmut dobar čovjek.Čudni ste vi ljudi .Zašto smo čudni? . . to mu nikad zaboraviti neću. Pa šta smo onda? . To je njeno najveće opravdanje za svakoga. i bilo mi je zao da ga ostavim. kunemo. Sigurno misli: da išta vrijedi.. više zbog Tijane nego zbog njega. ali je svakome nalazio krivicu po svojim mjerilima. a mi smo čudni! Gdje ti je srce. a ne bi ostao fukara. Avdaga. pa da ne budemo čudni? Da psujemo. koliko i svoje gospodare.Jeamo li čudni što nam u kucu dolazi prezreni Mahmut Neretljak? Kazeš za njega: jad. samo nesrećan. kako Mahmut slavi svoj trgovacki uspjeh. ali kad sam vidio koliko ga je zbunila. kao da ga nešto pritiskuje. ali ga puštaju da odrzava strah medju ljudima.me zateci kod kuce. da se tuzimo.

- Ja sam mislio... Ne bih rekao da je išta mislio, sve je u njemu ispreturala. Možda se pokajao što je upao ovamo (još ne znam zašto), a možda nije mogao ni to, zbog cuda što ona ne osjeća strah pred njim, kao drugi, što ne bira riječi koje će mu reći, kao drugi, što ne misli na njegov krvavi posao, kao drugi. A bez tog straha, koji nosi nad sobom kao barjak, što lebdi oko njega kao oblak, bez tog maca što sasijeca ljudima hrabrost, on je razoruzan i nemocan. Neka mu je bog milostiv, ali sad su mu se i one dvije jedine misli koje ima upopriječile u glavi, kao dvije kosti u grlu. Odlucio sam da mu priteknem u pomoć, iz straha da se ne pocne spasavati surovošcu, kako ne bi ostao ponizen. Krajnje je vrijeme da to ucinini, možda je trebalo da se umiješam i ranije. - Da nisi malo nepravedna, zeno - rekao sam pomirljivo, nadajući se da će me shvatiti. Avdaga nije mislio ništa rdjavo. - Ne znam šta je mislio, znam šta je rekao. Pa ako neće da nam pomogne, zašto nas vrijedja? - E pa, ne vijedja, nemoj ni ti tako. Sad je Avdaga došao do riječi: - Drugo sam mislio, ne to o čemu ti govoriš. Mislio sam: niste baš bogati. - Slobodno reći da smo sirotinja. Je li to grijeh? - Nije grijeh. Ali sam mu nudio mjesto. Odbio je. - Neću da upropastim čovjeka, Avdaga. - On je sebe svakako upropastio. - Šta onda hoćeš od mene? - Ništa. Samo, ne znam, ne razumijiem, odbiti mjesto a biti ovakva sirotinja. Eto šta njega kopka! Ali kako da mu to objasnim? Ne mogu da budem nepošten, nisam zvijer, ništa mi čovjek nije učinio... Što god bih rekao, kao da bih govorio o njemu. A čini mi se da zbog sebe i pita. On ubija ljude, uvjeren da čini poštenu stvar. Ja ne znam da li sam i u ratu ubio nekoga, a kad bih vidio mrtvace poslije bitke, jeza me podilazila od pomisli da koji od njih nije pao od moga metka. Kad bih mu to rekao, mislio bi da lazem, ili da sam potpuni slabic. Ne bi mi vjerovao ni zbog toga što poznaje dosta, veoma mnogo bezobzirnih ljudi. Nikako nije mogao sebi da objasni zašto sam odbio njegovu ponudu. Dobio bih posao, od mene ne trazi mnogo, pa cak niko ne bi ni saznao da sam nešto ruzno učinio. Samo bih ja znao, a ne vjeruje da bi mi to smetalo! Da sam mu pomenuo savjest, ne bi razumio. Njegova savjest je drzavna, i ne zna da može biti i svoja vlastita. - Vidiš, Avdaga, najteze je objasniti ono što je najjednostavmje - pokušao sam da nadjem rupu u njegovom oklopu. - Eto, da li bi ti, rećimo, ubio čovjeka da bi uzeo njegov curak, ili konja, ili imanje? - Ne bih, boze sacuvaj. - Pa zašto misliš da bih ja to učinio? Cutao je neko vrijeme, pa zatresao krupnom cetvrtastom glavom. To je drugo. Ili misliš da Mehmed Seida nije grehota izbaciti iz sluzbe? Mehmed Seid nije više nizašta. Sigumo misliš da nije grijeh ni Ramiza uništiti?

- To će drugi odluciti. - Ali misliš da nije grijeh. A zašto? Zato što je neko rekao da je opasan po drzavu. - On je protiv drzave. - Teško drzavi za koju je opasan jedan jedini čovjek - rekla je Tijana narogušena. - A nije on opasan po drzavu, već po nekoga ko misli da je drzava. Sad sam se i ja zacudio njenim riječima, a ne samo Avdaga. Ocima sam joj davao znak da prestane, da se stiša, opasno je prešla dozvoljenu granicu, ali ona nije vidjela moje zmirkaje, niti je više vodila racuna o ma kakvoj granici. - Je li moj otac bio opasan po drzavu? - nastavila je ogorceno, otkrivajuci razlog svoje zestine. - Ne, ni za koga on nije bio opasan. A opet su ga ubili. Nekome su naredili, i taj je poslušao. Možda samo zato što je nešto rekao u picu, ili se nekome ucinilo da je rekao. Tudji život je jevtin, Avdaga. Mnogo ih je koji nikoga neće pozaliti. Pa zašto i od poštenih ljudi stvarate zlikovce? Neka ostanu makar za cudo. - Kao rijetke životinje - dodao sam, smijuci se, kad već nisam mogao ništa drugo. - A tebi hvala što si nas posjetio. Ali ako si dolazio da Ahmeta nagovoriš na ruzno djelo, uzalud si dolazio. A sad je vrijeme da se spava. Kasno je. Tako ga je istjerala, nimalo obazrivo. Ne znam šta bi Avdaga učinio da sam ja to rekao, na nju se nije ni namrštio. Samo je premještao duge noge i ruke, kao da nigdje nisu na svome pravom mjestu. Cinilo mi se da je i ranije htio da ode, ali ne zna kako, da ne bi ispalo ni kao poraz ni kao prazna srdzba. Izabrao je najnerazumniji nacin: pogledao me, pokazavši glavom na Tijanu, i nespretno se osmjehnuo, bez riječi, kao da mi kaze: takva li je ona! I kako mu je izgledalo da se lijepo izvukao, ustao je, udarivši se po stegnima, i rekao, opraštajuci se (mislio sam da se ruga, ali ne, bilo je sasvim ozbiljno): - Lijepo se narazgovarasmo. Ne zamjerite. Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili! Ali ne bih rekao da je otišao uvrijedjen. Ko zna šta je ušlo u njegovu otpornu glavu, a šta mu je samo prolepršalo pored ušiju. A onda mi je palo na um da je cak mogao osjetiti poštovanje prema nama, zato što ne pristajemo na podlost, i što mu kažemo šta mislimo. Možda, jer Avdaga je surov ali nije pokvaren, ne zna za milost ali nema lukavstva. On je izvrnuti, unakazeni narodski čovjek, koji drukčije ore i kopa nego njegov otac, ali je nešto ljudskog moglo da se zadrzi u njemu. Neko zrno, neka naplavina, neko blijedo sjećanje. Ali sve ovo govorim napamet, jer ne znam kakva se cuda dešavaju u duši jednog dzelata. Ispratio sam ga do sokaka, ne znajuci šta da mu kažem. Nisam htio da ublazavam ni da utvrdjujem ono što je receno. - Žena ti je opasna - rekao je, pošto smo sišli niz stepenice, da ga ne bi cula, pomislio sam. - Sad znam zašto nisi pristao. Zbog nje. - Kako zbog nje. Odgovorio sam ti odmah, ne pitajuci nju. - Ne bi joj smio na oci da si pristao. A ja se cudim: zašto? Vidio sam zašto. Hvala bogu što se nisam zenio. Nego, nisam ti rekao zašto sam došao. Dobro se sjetio, makar i na kraju.

- Porucio ti je Dzemal-efendija da dodješ sutra u Begovu dzamiju, u podne. I rekao je da nemaš pravo, ne ljuti se na tebe. - Zašto da dodjem u dzamiju? - Bice sva ulema. Govorice se o onom studentu, Ramizu. - Šta će se govoriti? - E, to ne znam. A Ramiz je zatvoren u tvrdjavi, jesi li cuo? - Kada? - U prvi mrak. Uhvatili su ga ljudi kojima je govorio. I predali vlastima. E tako, i dodji, sigurno. Pošao je, pa se vratio. - Kad sam došao, tvoja žena nije bila sama. - Nego? - S Osmanom Vukom. Otišao je kad sam ja došao. - Sigurno me nešto trazio. - Možda te i trazio. Samo da znaš. Nije vjerovao nikome, kako bi vjerovao ženama. I upozoravao me da pripazim, ali s te strane sam miran, hvala bogu. Avdaga je otišao u mrak, a mene ostavio rasturena, zbog Ramiza. Govorio je kako misli na porodicu i kucu, sad misli još vrelije. Mrzio je sve Avdage ovog svijeta a još više njihove gospodare, ponizene je pozivao u borbu protiv njih, a mislio je na toplinu prijateljskog razgovora. I na djevojku je mislio. Sigurno joj sada u tvrdjavskom zindanu, zatvorenih ociju, govori kako su ga surovi ljudi vukli večeras, ne njegovi, oni su ga cekali u dzamiji, kao i svake večeri, i kako misli na njih, i kako nisli na nju, jer su mu ostavili samo misao. Sad je sam, uzasno sam, i možda se sjeca zeljenog prijatelja, možda i mene, možda njegova misao oblijece oko moje glave, a ja je ne vidim, samo slutim. Ne znam kako mu je, možda pusto i teško, možda je crna praznina oko njega, u nedogled, on je mislio na svakoga, na njega ne misli niko. On bdije, uznemiren, ljudi spavaju. A može biti i da se varam. Možda je njegovo lijepo srce zadovoljno što je učinio koliko je mogao, možda vjeruje da ljudi ne spavaju zbog njega, sjeme njegove riječi klija u njima, možda je uvjeren da će neki drugi Ramiz zauzeti njegovo mjesto i boriti se za ljudsku srecu. Ne mogu svi ljudi biti sebicni i uplašeni. Vidio sam ga kao sitnu svijetlu tacku u mraku ove noći, u mraku ovoga svijeta, i cinilo mi se da mi je taj nepoznati mladic najblizi čovjek na zemlji. Uzalud je, ne mogu pomoći ni njemu ni sebi. I ma šta je učinio, svijetla tacka će se pretvoriti u puhor, a moja večerašnja tuga zbog njega postace sjetno sjećanje. Ali sad me u grlu guše suze zbog kobi ovoga svijeta. Samo, neka to ostane u meni. Ne mogu uzbudjenu Tijanu uznemiravati novim uzbudjenjem. - Je li štogod rekao? - upitala je, misleći na Avdagu. I ja ću misliti na njega, da ne mislim na Ramiza. - Kaze da si opasna. - Možda sam pretjerala. Nije trebalo da govorim onako.

- Zašto nije trebalo? Govorila si istinu. - Ne, ne, pretjerala sam. Nisam baš ispala pametna. Uzalud sam je uvjeravao da je bila u pravu i da je zbunila Avdagu. I kasno mi je palo na um koliko griješim: da sam joj zamjerio što se zatrcala, branila bi svoj stav. Ali kad nije trebalo da se brani preda mnom, pocela je da se optuzuje. Grdila je sama sebe i istovremeno zeljela da je branim, a njeno srce će zapamtiti da sam bio uz nju. A onda mi je otkrila ono što sam znao: bila je takva zbog oca, već je pocela da zaboravlja, na svoju sramotu, ni za grob mu ne zna, nekad je mislila da će umrijeti od bola i od tuge i sad jedva i pomisli na njega, a sjetila se, i opet je zaboljelo zbog Avdage. Kazu da ga je on ubio. Smiri se. Ne misli više na to. A za grob ćemo raspitati. Potrazicu seljake. Zašto? Obicno je govorio: Kad umrem, svejedno je gdje ću biti. Govoricemo o tome poslije. A sad pokušaj da zaspiš. Ne mogu. Krivo mi je što sam onako govorila. Natovaricu ti još veću nevolju na vrat.

Plakala je u mome zagrljaju, uzdišuci, mucena zlim slutnjama. Otiruci joj suze, što su odlivale bol, tješio sam je lakomislenim razmišljanjem, da slutnje ne donose nesreću, i da zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom. A onda, više ima nevolja nego krivica, a najmanje je nevolja pri ljudima koji imaju najviše krivice, pa je šteta što nismo više krivi. Ali svijet se ne upravlja po razumu ni po posijanim uzrocima, da bi ljudi od njih znjeli posljedice, već po najludjim slucajnostima, a mi smo svoje zle slucajnosti već potrošili, ostale su nam samo dobre. I dok sam raspetljavao svoju spletenu odbranu našeg prava na srecu, zeleci da govorim, da ne bih mislio, ona je zaspala, duboko dišuci, obrazom priljubljena uz moja prsa, snom oslobodjena straha. Ostali smo budni samo ja i mladic gore u tvrdjavi.

Sve je poskupjelo. je li želio da strada? Je li se nadao da će svojim stradanjem podici ljude? Neću da mislim na njega. a po noći se svašta dešava. je li to novo? . Šta može jedan čovjek.I nikad više? Samo kad se probudim? . ljubavnici se kriju. a njegova žrtva nema svrhe.Vi bdijete noću.Nećeš uspjeti. smiju. zar izgledam bolestan? Zar ne smijem ustati kad mi se ustaje? Spavao si nemirno. Cega to? . kao da iskupljuje sva naša zla. šta ti se desilo? Zar ti ne smijem reći koliko te volim? Braniš se od nećega. . Ne. Pekarski radnici su veseli. Saznacemo. Crna kosa joj je rasuta po jastuku.Kako si lijepa kad se probudiš! .Sve što se po noći desi. milioni spavaca. Otišao sam u pekaru.11.Zar niste ništa saznali? . . sva će ostati. a kao da sam znao njega jedinog medju ljudima. .I šta još osjećaš? . Tijana me docekala budna. usne nabubrele kao u djeteta. . Znao je šta ga ceka. Neću da mislim na Ramiza. Neću da mislim na Ramiza. da ništa više u njih ne stane. netaknuta. osjećam to svakim damarom. Sjednem na postelju do nje. .Vidim. nijedno neće iskupiti. Lijepa si uvijek.Nismo. zar ne vidiš? . nekorisno je. drijemaju. Srećan. ali neću da kažem. Zašto si ustao tako rano? Nije rano. Zašto su ga zatvorili? Mogli su ga mirno pustiti da vice. . kao cvijet. Zašto baš jutros? Mislim cesto.Onda ću reći istinu. pored svega. smijete se. Izdvojio se svojim stradanjem. lenjivice. Samo kad se probudiš. Neću da mislim na Ramiza I probudio sam se misleći na njega. Sad moram. Neću da mislim na Ramiza. zato se i smijemo.I nikad više. da uzmem hljeb.Šta ima novo. cula sam kako se okrećeš. Jeste li culi štogod lijepo? . Mislim kako sam srećan. Jesi li bolestan? Pobogu. Za nas se ništa ne dešava. ljudi? . oci joj vlazne od sna. šta može i stotina? Jedan pijetao. razgovaraju. nepoznatog. šale se. Misliš na nešto drugo. po danu se sazna. Pekari su već drugu pec ispraznili.Hoću da te mirišem. za inat. i uvijek to znam. Hoću da te naljutim. niko se ne bi probudio. Hoću da napunim oci tvojom slikom. A sad mi reći.

i on zna da neće. da prohodam. . Ne mislim. Nema svrhe. . . kriv je. Zafranija je pozvao i mene. molim te. Niko sad neće ni prstom maknuti. čim se završi. Nije vrijedilo ni da pokušavam.Zbog Ramiza. ništa! Obecaj mi. I kaze još više: Šta možeš. A šta mogu ja? Ni ime. Niko ni riječ neće reći za njega. I ne znam ga dobro. ne usudjujemo se da trazimo cak ni milost ni za koga. Kako si vidjela? Nikad nisi tako njezan kao kad ti je teško. Ne znam. Ko može išta da ucini? Ne može niko. kako je zatvoren u tvrdjavi. . Doruckovao sam. Neću da mislim na ono što je nemoguće. ni djelo. nema koristi. nema smisla. . Ne vjerujem. Zašto si sakrio od mene? Da te ne uznemirim. Kako bi bilo da odem do Zafranije. samo ćeš sebi odmoci. Ne misli više na njega. Odmah sam vidjela da nešto kriješ.Ništa ne govori.Uvijek me stjera u cošak. nisam znao šta jedem.Oh. jer je poštena. kiselim osmijehom krijuci svoju zabrinutost. boze.Ne znam. A jest. ništa od nje ne mogu sakriti. Rekao sam da idem malo u grad. Ništa mu ne možeš pomoći. kud sad i to. šta imam da govorim. . ni polozaj. Kaze to nerado. neće ga pustiti. Neću da mislim na Ramiza. Ne bih ni išao da smijem. to mi je sinoć rekao Avdaga. .A kakav je skup? . Liciš na dijete koje se skriva. Ispricao sam o Ramizu. U ime cega bih govorio? U ime sazaljenja? Šta moje sazaljenje znaci ikome? I zašto? Za nepostojeci dug savjesti. da me zadrzi. Badava je. Govorio je protiv njih. trazice da ga puste. ništa ne stoji iza mene. da ga zamolim? Zašto ti? Odmah će pitati: zašto baš ti? Nismo prijatelji.U podne je nekakav skup u dzamiji. za čovjeka prema kome nemam obaveza. ni bogatstvo. Nije htio da kaze šta hoce.Zašto tebe? . za krivicu koju ne praštaju. nema koristi. sinoć te trazio Osman Vuk.Ma neću.Zašto ne ostaneš kod kuce? . a zao mi je. Tijana me gledala kao bolesnika. ali kaze. A on se možda nada. Nikoga nema. ni porodica. a kao da jesmo. Uplašila su nas. dici će se ljudi. Vrati se odmah.

sve što mu ne treba. Ne bih želio da to ostanem. opet sam osjetio tromost udova i spletenost misli. Otišao sam od kuce da se nadjem s kim bilo. Neću da mislim na Ramiza. koracam kao kroz rosu. ali sam samo trenutak bio biljka. tijelom mi juri iskricava krv. da cujem štogod. obuzima me tiha bezrazlozna radost. A nisam se našao ni s kim. ali mislim. . mrtvih zakletvi. Ili će reći ono što znam. Neću da mislim na Ramiza. I opet sam čovjek koji se muci i ništa ne zna. ali dovoljno da mi jutro ne bude više blistavo. Koliko li je sati? Neću da mislim. koji misli o nećemu što ga se ne tice. srna. niko neće da kaze. odjednom sam zaboravio sve. sve je u meni jasno i svijetlo. cak i ono što mi ne znamo. stida. Toliko mogu. vlazni sokaci. i sav taj smrad nazivacu iskustvom. Trazio sam mogućnosti izvan ovih kojima sam pritisnut. Ili se tijelo pobunilo protiv more koju mu je nametnula misao. Mucicu se mišlju o dobrom čovjeku koji u tvrdjavi čeka smrt. Ništa ne mogu uciniti. A u podne. i pjesma. Vlazni krovovi. nikog se ne tice. mlado sunce. sve što mu treba. zdravo tijelo. Našao sam na svadbeno veselje u jednoj avliji Vrata su otvorena. i veseo razgovor. Tijelo je pametnije od uma. Pobjegao sam od njega u blazenu rajsku prazninu. igra kolo. o čemu? Niko ne zna. Polako postajem smetljište istruljelih jada. vlazne tarabe. Kao i tolike druge stvari. kroz svjezu vodu. avlija puna mladog svijeta. kao srna. Ne znam kako. Ne znam je li sreća ili nesreća što to ne može biti potpuno. prohladan vazduh. zaljenja. da je najbolje gledati svoja posla. I čim sam se sjetio svega. da se raspitam. udara nevidljiv saz. poput planinskog izvora.Sasvim sam bio zaboravio na njega. Mislicu i zaboraviti. još osjećam. a mislim. što ne može popraviti. Do podne. S kim. poslije će mi biti svejedno. kroz lisnatu šumu. nisam cuo ništa. ponizenog ponosa. nisam porazgovarao ni o čemu. Bicu radije ludi čovjek. i što je od njega daleko kao nebeska zvijezda. cuje se smijeh. zna sve o sebi. do podne. šta. Ne mislim baš pametno i ne mucim se suviše teško. Ne mogu drukčije. već osjećam kako zaudara. Tijelo je kao biljka. neću moci ništa da izbjegnem. modro nebo. da porazgovaram.

koje mu čini cast. ne videci nikoga. i sjeo u kraj. Ima pravo. Ali uzbudjeni mozak je kao usplahirena životinja koju uhvati strah i kojoj se čini da je sve protiv nje. a ja sam odbio. i poceo da govori. ni za skup u dzamiji. Mula Ibrahim je ušao medju posljednjima. a on je slušao mirno. ruke gorjele. svi će se okrenuti da ocima probodu to cudovište koje se zove Ahmet Šabo. Podne je blizu. neprimijecen. istaknute pisare. grad bi ostao bez pameti i bez znacaja. blizu vrata. ciji su ugled. ili me neko pozvao greškom.Niko od njih ne zna za Ramiza. ne znajuci. osjećao sam muku u stomaku. bio bih srećan da se ja spasem. pomenuce i da mi je žena hrišcanka. rekao je da je po naredjenju casnog i poštovanog kadi-efendije. Zašto nisam kao oni? Zašto ne vodim brigu o svome životu? Zašto me se tice ono što me se ne tice? Možda ću ozdraviti. Znao sam da je to smiješno. na čemu im on. jer. Sad ne mislim na Ramiza. zaista. a ako pomene šta mu je sinoć sve izgovorila. zagledan u neku zamišljenu tacku pred sobom. crijeva su mi burljala. Nije to bila pakosna već smetena misao. pojuricu preko ljudi prema vratima da se docepam zaklonjena mjesta. Ovi ljudi su mozak i snaga grada. Ušao sam u dzamiju. možda ću sazreti. Ništa od jutros nisam jeo. govorio sam. Vidio sam ih u prolazu. jer ne bi bilo pravo da se nadjem na spisku s tako znacajnim ljudima. praveci se da me ne primjecuje. ni za kakvu tešku stvar. sam. šta ću ja na ovom skupu? Svi će pomisliti da sam samovoljno upao. Ako me potjera napolje. ustalo je Dzemal Zaframja. Zazmurivši kratkovidim ocima. vaznije imame i vaize. zastao je i poceo da trazi bolje mjesto. ljubazno u svoje ime. zahvaljuje. Zašto su me pozvali? Gore. jer su svi gledali u one koji su ulazili posljednji. ili posljednji pandur. ili Dzemal Zafranija. govorio sam. zamolio je najuglednije ljude da dodju na ovaj skup. a kad me vidio. Sve bi sa mnom mogao svršiti serdar Avdaga. po naredjenju. a ne bi trebalo zamuciti ovoliku gospodu. Avdaga će ustati i reći kako me zvao da svjedocim protiv Ramiza. a cinilo mi se da samo mene gleda. Djavo vas odnio. ne gledajuci pošao prema meni. poštenje i mudrost poznati i izvan našeg grada (poklonio se kadiji. i nimalo mu nije nezgodno što ga tako stidno hvale). Pocele su da mi padaju na um najludje misli. makar i jedini. smiješeci se ljubazno a opet odlucno. Mislice da bjezim sa skupa. Ne znam kada. Dzemal se smješkao svima. već na ono što će se o njemu govoriti. i glavnog kadiju u pratnji Dzemala Zafranije. a kadija je prošao namršten. odlucno u ime kadije. i kad bi se kojim cudom svod dzamije srušio. Sjetice se i sijela kod hadzi-Duhotine. i prozivjece tako. muderise. ne gledajuci ko sve stoji u dvorištu. Neću da mislim na Ramiza. Uza svu zalost koju bih zbog toga osjećao. Kad se dzamija pocela puniti. posmatrao sam izdvojen. i dugo ih nosio u mislima. Jednom. Povod za ovaj skup je sitan i nevazan. u svoje ime. srecom. Blago vama. ali je pravi . u procelju.

doduše. na veliku štetu našu i njegovu. nastala je kratka stanka. I niko. Muderis Rahman je objasnio korijen i razloge nastanka hamzevijskog ucenja. U pitanju je teza i vaznija stvar. i on će ga. bez obzira šta ja mislim. bez obzira što ih je mali broj. koji za sebe tvrdi da je student Al Azhara. cak i presvijetlog cara. Niko nema ništa protiv toga što je on bio u gradu. Onaj ko donosi kugu. drzavu. . gluhi narodni prvak. kao i onda kad je nastalo. pitanje nepoštovanja vjere. s dozvolom i po naredjenju cestitog kadije. kao najljepši završetak i tacku svojim riječiina. imena. a odstupanje od bozjeg zakona je grijeh i bogohuljenje. prekinuvši lijepo izvezeni Zafranijin govor. kao da sam za sebe misli da nije castan. U našem gradu je boravio neki probisvijet Ramiz. kao da je zaboravio šta je rekao. Smatra da s ovim naucnim cinjenicama treba upoznati neznalice i zabludjele. prstom nije maknula. sigurno je opasan. možda cak i na neslaganje. Pa iako je to strašno i jedva shvatljivo.rekao je kadija mrko. Kao kadijin potpis ispod svega što je rekao. vjeru. sigurno da uhvate dah. Muderis Numan je svoj govor zasnovao na tvrdnji da je pogrešno svako ucenje kojemu vjera nije temelj. ali je potrebno reći. On odlucno zastupa slobodu mišljenja. da se to ucenje pojavilo. da ga prijavi vlastima. koje castan čovjek ne može ni ponoviti. bez toga nema napretka . poznata ništarija. ali ovakvog zlodjela u mome kadiluku više neće biti. Nadam se da ćete reći sve što mislite. Taj zlikovac je sipao otrov cio mjesec dana. To. Vjera je nepogrešiva jer je bozji zakon. Cijelog ovog mjeseca zavijali su psi. baš niko. ne znam kada i ne znam gdje. a ni ovakve nesmotrenosti. (A onda ih je ponovio. naša gostoljubivost i otvorenost poznata je svakome. ne treba dokazivati. iz noći u noć. koji se ocevidno još nije bio završio. moramo to reći. za punih trideset dana.Neće više! . nekako se to uklapalo u razgovor o Ramizu. nije ustao da odbije takvo bogohuljenje. a ne iskrena misao. i to sluti na kugu. jer svako vidi da današnji seljaci dobro zive i da poštuju carsku vlast. koja mora da zna šta sumnjivi ljudi rade. rekao je. pred punom dzamijom. Zato je blistao kao mlada na vjencanju. u kojem svako treba da se brine o sebi. Pred nama je pitanje nepoštovanja vlasti. niko se nije ni osmjehnuo dok je iscrpno govorio o uzrocima i predznacima kuge. da ga omete u govoru. gdje su pravi vjernici? Gdje je bila i šta je radila vlast za toliko vrijeme? Bili smo slijepi i gluhi. najkrace što može. nisu ga vlastima predali ljudi kojima je govorio. Danas je to ucenje besmisleno. mutnih izraza. Možemo li trpjeti da svaki zlocinac. samo kad mu se to prohtije. A to sluti na kugu. A vlast. A sad. njihovi!) I pita sad. i još besmislenije. uspavali smo se i pustili da najgori neprijatelj govori narodu što mu na usta dodje. ciji su uslovi života bili teški. ali se taj bezvjernik i neznalica usudio da ljudima govori najstrašnije stvari. a nesloga medju Muslimanima sluti na kugu. ne bi nas zbog toga pozvali. ali su ubrzo došli sebi i pozurili da se izjasne. kako ne bi nasjedali varalicama. (Eto. što je sigurno greška ucinjena u govornickom zanosu. Nisu ga zaustavili. što je sigurno laz. riječ je svakome slobodna. A i mi smo neslozni. već drugi.Vi ćete reći šta imate. a ako je istina. Ne znam kako je uhvatio da je riječ o neprijatelju carstva. godina. ali tu nije pogriješio. to je sramota za njega a ne za Al Azhar. saopštiti. Mula Ismail. koje odrice svaku vlast i propovijeda nered. govorite! Kad je kadija ovako umiljato dao riječ slušaocima. da bi pametniji od njega mogli da kazu šta misle. kao posljedica siromašenja i nezadovoljstva seljaka. pitanje nepoštovanja zakona.) Taj bjesomucnik je napadao naše zakone. ali je on tu kadijinu grubu neobazrivost prihvatio kao pohvalu. pljuje na naše svetinje? Možemo li ostaviti narod da ga truju mracni čovjekomrsci? . Niko nije ni protiv toga što je on drzao predavanja.razlog vrlo vazan. izvukao sam za sebe zakljucak. a bogzna je li tako. Iz mnogih podataka. Odugovlacenje bi moglo liciti na oklijevanje. još je mnogo lijepih ukrasa i obrta ostalo u govornikovom grlu. a od toga neka ih sam bog sacuva! Prvi je ustao moj nesudjeni dobrotvor.

narod . bolje da je neprijatelj na drugoj strani šanca nego u vlastitim redovima. Ti ljudi su otvoreni saveznici naših neprijatelja. govore ruzne riječi. Himzi-efendija. sramoti. On ih grdi. njemu su ruke vezane. treba to otvoreno reći. zazivajuci propast. I to sada. ali dobrih nego mnogo a svakakvih. Samo kadija ne kaze zašto smo krivi. ali slobodu mišljenja u okviru Kurana. odjednom. on je već unaprijed osudjen. kad neprijatelji na našim graicana motre pazljivo šta se kod nas dešava i cekaju priliku da nas napadnu. Ne treba ih štedjeti. Stenjali su. Ovo nije jedna drzava. protiv koga se mora poci u sveti rat. Cudimo se što nam niko ništa nije rekao. Kao sudiji. kojih je bilo sve više. A što je mladic toliko vremena govorio svašta. ismijavaju svetinje. Smucilo mi se. Kao da smo pamet izgubili. pokušava da vrati na pravi put. šta rade strazari? Kao da se to njih ne tice. što su ga ljudi krili. kad neće oni koji su duzni. i sve manje. A meni su se noge odsjekle od straha. A zar je trebalo dopustiti da dodje do ovoga? Zar nije bolje spriječiti nego lijeciti? Zar nije bolje mirno spavati nego čekati da zlo preraste u gore? I nije Ramiz jedan. svi. jer mišljenje izvan Kurana nije slobodno već nazadno. i ne treba ih štedjeti. A robovanje mraku i satani smrtni je grijeh. i neprijatelj nam je svaki onaj ko slobodom smatra slobodu od bozijih zapovijesti. Zato što nam je svejedno. Tada su poceli da se nadmecu u oštrini. U početku je govorio što i ostali.ni sreće. vikali. zahtijevali kazne i istrebljenje. rezali. vidi smisao ovog skupa u neophodnom zaoštravanju borbe protiv neprijatelja. Zar će i on pridruziti svoj glas ovom bjesomucnom zavijanju? Zar nije mogao da. pa da se svi pokrenemo. da se suprotstavljamo. Neće klonuti. ali malo može uciniti sam. da sve znamo. pjevaju oko dzamije dok se klanja namaz. cuti? Boji li se da će ga okriviti zbog slobodoumlja ako ništa ne kaze? Je li i cutanje sumnjivo? Ili riječima koje ga se ne ticu. bori se. Niko nije htio da zaostane ni za pedalj. koji nam bacaju klipove pod noge i ometaju nas u naporima da izvršimo svoj sveti zadatak. Šta radi muselim. Potrebno je da stvari postanu ovako ocevidne. jer mrzi nered i nasilje. strogosti. A onda je zasvirao na svoju sviralu. kao u slucaju pomenutog Raniza. i preko granice šaljemo samo pandure. Zašto bi nam rekli? Kakve mi veze s narodom imamo? Malo. krivi smo mi. koga sam uvijek susretao s poštovanjem. Kadija ima pravo. Ima na stotine mladih Ramiza. ništa nas se ne tice osim nas samih. Ramiz je zaboravljen. bdije. Mladi ljudi su pošli krivim putem. a saveznici naših neprijatelja su takode naši neprijatelji. Je li lud! Rekao je da je protiv svega što je govorio taj Ramiz. Jer mu ništa drugo ne treba. a ne zaostati znacilo je biti strozi i tvrdji. bolje da nas bude malo. ali moli kadiju da mu pomogne. napadima na nekakve krivce. Naša je duznost da bdijemo. Sve se zazarilo od vatre i gnjeva. ne cudim. zna. da ucvrstimo vjeru i carstvo. A onda je ustao bjelobradi hafiz Abdulah Delalija. kupuje svoj mir. mi stvaramo svoju. Teško griješi. i snene uctivosti je nestalo. suviše mislimo na svoju korist i na dobra ovoga svijeta. ni njih ni one koji ih štede. ako drugi ne vrše svoj posao. Granica se uspostavlja izmedju nas i naroda. kobimo sami sebe. i svi su slušali pospano. To nije sloboda već najgore ropstvo. zbog blagog osmijeha i lijepe riječi za svakoga. preziru ugledne ljude. nabrajali zlocine. Ilijaz-efendija je rekao da mu je zao i da ga je stid što dajemo toliko slobode onima koji je ne zasluzuju. A ja se vidite. Šehagin najbolji prijatelj. On tu duznost vrši u svom dzematu. s njim je najlakše. borice se dok je daha u njemu. naib.

bez obzira na neka usamljena pogrešna mišljenja. što ih nije bilo više. A zašto? Ne mislim da svi mislite tako kao što govorite. Strah mi je ledio kosti dok sam ga slušao u ovom uznemirenom. Jedino sebi zadrzavamo pravo da mislimo. u dogovoru! Mi smo iznevjerili Kuran. Kad je sjeo. Eto zašto je jedan buntovnik mogao govoriti ljudima toliko vremena a da mi to ne znamo. poštena ludo. ko će strozi zakon predloziti. u našoj oholosti. I ne upotrebljavajte velike riječi i krupne razloge da biste namirili svoje sitne racune. zahtijevamo bezobzirniju surovost. A niko ne pomisli na naše greške. da ukazujemo na put kojim treba ici. Ali. Krivica je u nama. Je li to onda iz straha da se ne zamjerite nekome ko je iznad vas? Ako je tako. . Zar hafiz Abdulah nije govorio isto što i ja? I još gore. Rekavši da će o ovom razgovoru obavijestiti valiju i sve vlasti. kadija je završio razgovor. Zašto ga je pustio da govori? Je li zaista tako širok? Je li htio da pokaze kako svako može da kaze šta hoce? Ili je želio da se nesrećni čovjek iskaze potpuno? Jesu li i mene pozvali. duboko vas zalim. ili govorio drukčije nego što mislim. i najstroze ako treba. Odgovorniji smo pred narodom i pred istorijom nego što i sami mislimo. i njegove stare kosti bismo skupljali u vrecu. bilo bi nedostojno zvanja koje vršite. Natjeracete ih da postanu krivci. pokazujemo pravac put neprohodnih trnjaka a ne put širokih dzada. skup pokazao visoku svijest i opravdao njegova očekivanja. po čemu će nas narod zapamtiti? Po strahu koji sijemo? Po bezobzirnosti kojom se branimo? Po teškom životu o kojem se ne brinemo? Po praznim riječima koje prosipamo? Takmicili ste se ovdje ko će tezu prijetnju izreći. misleći da ću izgovoriti ono što se ne smije? Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotine. nastao je tajac. A Kuran kaze: Sve rješavajte zajedno. Narod ga je sakrio. jer smo izdvojeni. hoćemo strahom da uvedemo red. Izmedju tih dviju drzava nema mnogo prijateljskih odnosa. rekavši da je. ucinice ljudi koji opštu korist pretpostavljaju svojoj. uvrijedjenom mnoštvu. za ime boga. pomislio sam uzbudjeno. ali se na njegovom smrknutom licu ništa nije moglo procitati. Iznevjerili smo i obicnu pamet. Da nije bilo kadijinog zapovjednickog pokreta rukom. i koji su spremni da brane istinu od svih neprijatelja. da mi ne zamjerite što govorim ovako otvoreno. Molim kadiju i sve vas. i ta jedinstvenost će nas podstaknuti na veće napore za ocuvanje i ucvršcenje svega što nam je sveto. uzvikivali riječi neslaganja i ogorcenja. ali ne izmišljajte krivce medju onima koji to nisu. O. ko će crnje nasilje traziti. Je li to ikome dosad uspjelo? Jeste li kadgod pomislili. Rdjavo mislimo. da odredjujemo krivice i kazne. niko se ne zacudi što ovakvih pojava nije bilo i ranije. ne naplacujte se za svoje ponizenje! Kaznite krivca po pravdi i po zakonima. Ako to ne cine oni kojima je to duznost. Razlike u mišljenjima nije bilo. I ne krivicom naroda. Ne ustavši. hafiz bi prošao gore nego ja. Ne vjerujem ni da to cinite iz koristoljublja. ne širite strah i izvan ovog kruga. i mirno saslušao hafiz-Abdulaha do kraja. jer se ne trudimo da dobro uradimo ono što smo proglasili svojim pravom. Dok je govorio. zar vam nije jasno? A mi sad trazimo još veću strogost. nepravedno odredjujemo kazne a još nepravednije krivice. sebicnosti. bilo bi strašno kad bi to bila istina. zahvalio nam je i otpustio nas kući. ne usudjujuci se da pogledam oko sebe. u hiljadu glupih navika bez kojih ne možemo zamisliti život. Suviše poštujem i vas i sebe da bih cutao a mislio drukčije. bezobzirnosti. pojedinci su se ljutito dizali.svoju. ali ih je kadija umirio odlucnim pokretom ruke. niko ne pomenu dublje razloge naših nevolja. Sigurno mu nije ni svejedno ni pravo.

Ima. Zar mu nije opasnije da mi se sad javi. ali se nikome nije povjeravao kao meni. i blize je ljudskoj prirodi. A znaš da sam se bojao da ti ne ustaneš. ohrabrio me što mi se javio. Sigurno je zadovoljan ishodom skupa.) Ramiz je drugima izlagao svoja uvjerenja. Dzemal. nismo prijatelji. Onda sam mu ja blizi nego drugi.Niko mu sad ne može pomoći. ni muselim. duboko mu se poklonivši. ponavljace ih kao molitvu. Ali. Ti sa zadušna baba.Šta će biti s njim? . ili da ga ostavim na miru. suprotstavljace ih svakoj teškoci i svakoj nevolji. Njegova slava postace veća. ni kadija. jer bi Ramiz prema istomišljeniku bio tvrd i nepopustljiv. Dobro. govori dobro. cak ni vezrir. pa bi na zemlji vladao raj. što je svejedno. svejedno što će vrijeme opametiti većinu zavedenih. Mogao bi ga spasti samo jedan jedini čovjek. Iako se ne slazem s Ramizovim mišljenjem. Treba mu skinuti oreol mucenika. Zna i to da se ne slazem s Ramizovim mišljenjem. po mome stvrdnutom licu i zacudjenim ocima. Ljudi su zapamtili njegove riječi. ni njegove riječi posijano sjeme. . i to mi je cudno. Zar nas dvojica.Zao mi je svakoga. Dvadeset-cetiri su mu godine. samo zalim što ljudi nisu andjeli.Izlazeci. Prijatelj sam s tim studentom.Sigurno ti je zao Ramiza.Za ovo što je učinio. i pozurio da mi objasni. nismo dokaz za to? A evo šta bi trebalo da ucinim ako želim da ga spasem. zato što je u ocima naroda žrtva a ne krivac. ako nisu neprijatelji. on. . Odlucio sam da sacekam dok svi izadju. . . trazili su da govori ćešce i na više mjesta.Zašto bih ja ustao? .Ti. kako izgleda.Zato sam te i zvao. i ja. mada ne vjerujem da je mogao išta drugo očekivati. . . zaista. Mula Ibrahim mi je neprimjetno klimnuo glavom.Ima pametnih ljudi. meni je otkrivao svoja osjećanja. . zna da smo razgovarali o najobicnijim ljudskim stvarima. u stvari. nasmiješen. . obecavao je mnogo jer nije morao da izvrši ništa. Ne treba da se plašim.Ko je to? . Za dobro i ljubav treba izrasti.Šta kazeš o ovom razgovoru? .Zar se ne bi mogla traziti milost. da ga upitam šta misli o ovom skupu. i odmah se okrenuo. i ljudi su ga slušali kao mesiju. Jesam li primijetio da ponekad lakše razgovaraju ljudi koji ne misle isto. i mogao bih mu reći što drugi ne može. To nije cudno. da se ne guram u uskim vratima sa širokim ljudima. poslije ovolikih prijetnji? Ili misli da mi je u ovom trenutku paznja potrebnija? Razmišljao sam da li da podjem za njim. a možda se toliko uplašio da i ne misli ništa. jer što god mislio ne smije reći. treba se pomuciti. kazna je smrt. Ramiz je ostavio prilicno traga u gradu. i sad će ih prepricavati. moramo zatrti sjeme njegovih riječi. (Sve mu je ispricao serdar Avdaga. možda. cudno je da mi je povjerovao.Drago mi je da to cujem. . Zlo je privlacno. lakše je nagovoriti ljude na zlo i mrznju nego na dobro i ljubav. Pa i to je dobro što se ne slazemo. ili vješto. da ja i nemam nikakva mišljenja. . da ne . Zna.Ja? Šta to govoriš! . Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast. i baš je to imao u vidu kad se sjetio mene. Vidio je to. bio je ubjedljiv jer nije morao da bude obazriv. a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro. A on ne smije ostati mucenik. Sačekao me. Pred dzamijom se Dzemal Zafranija oprostio s kadijom. Pomislio sam da tjera šegu sa mnom i s Ramizom. zacudo. trepnuvši ocima.

Zaista! To je pecinski nacin rješavanja sukoba medju ljudima. Neka ode u dzamiju i kaze ljudima da je pogriješio kad im je onako govorio. Ili misliš da nije? . kao pošten čovjek.Tezak je strah od smrti. . dah sam osjacao. Ne volim ubijanje.Ni ti ne vjeruješ? . Kako? Jednostavno. . Okretalo mi se u glavi. kao treći brat u prici.Ne znam. a sad je razmislio o svemu i.A ako ne pristane? . Znam šta treba da kažem. i glatko. bio bih saucesnik i krivac. neće me poštedjeti. nadam se.Sam kazeš da ste bili vrlo bliski. to ili slicno. i tebi sam htio da pomognem.Grijeh mu je tezak. Zafranija nije kao ja. Priblizio mi se toliko da me gotovo doticao usnama. i da ne mislim na sutrašnji dan sa strahom. Samo. drzeci ih na okupu. . morace otici. E baš sam našao koga ću ganuti! Šta da radim? Ako odbijem Zafranijinu ponudu.Meni da pomogneš? . Ako bih je rekao. i lako.Jest.Bice ubijen? . kiselkast. dokaz će . Mrtav. . . pusticemo ga. Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvijek moram da rješavam nerješive zadatke. pristaješ li? .Ne vjerujem da će pristati. A valjda ni on. Ja treba da ga nagovorim. šta ćeš još navaliti na moju glavu! Nije ni najpametnija. odlazuci odgovor.I za njega je bolje ovako. Toliki krivi i nekrivi prozive život neprestano zijevajuci. . da ne odlete baš sad. moj Ahmete. Niko drugi ne bi mogao. Ako to kaze. kud koja.U progonstvo? . . .Ostace ovdje. A volio bih da mi malo bude i dosadno.Zašto? Ne ciniš ništa rdjavo. samo na jeziku. neće moci ostati ovdje. Branio sam se pred serdar-Avdagom.Nije rdjavo. i ucinice sve da iscijede iz mene istinu. A pravo da ti kažem. upetljace me u Ramizovu krivicu. . ni najgluplja. da je bio licno ogorcen i tako se svetio.Onda.Bićeš pametam. ali je neobicno. Da se sam odrekne svega što je govorio. Ne volim surovost. izgleda.Čovječnost ti je. O. Šta da kažem? Kako da se izvucem? Uvijek traze moj odgovor iznenada. kao uplaseni vrapci. Znaju da mi nije pričao o kući i porodici.Javicu ti sutra. i da mirno spavam ljetni dan do podne. kao da je šaptao mome nosu. ne dajuci mi vremena da se snadjem. zali što ih je upucivao krivim putem. Ko bi povjerovao da ti je pričao samo o kući i djevojci? . jedva sam sabirao misli. a otkrio upravo ono što njima treba. pričajuci mu dirljivu pricu o mladicevoj kući i djevojci. i da se budan bez misli i bez muke. kao da želim doci do daha: . ali kako sebi da ne naškodim? Rekao sam. Ne voliš ni ti.iznikne nijedna rdjava posljedica. sam je rekao. teško mi je da se odlucim.Mogu li malo da razmislim? . boze nepravedni. . . jer ga nisam prijavio.Vjerujem dok mi treba. i jak istocnjacki miris.Ziv. Spasavaš mu život. on ima spreman odgovor na sve: .

natjeran sam. a trecega nema.im biti moje priznanje.« Kako mogu traziti da izda svoju misao? I ja bih poslije toga mogao postati sve. Spremao se da podje na rucak. Ti mi nudiš da narod pljune kad cuje moje ime. Postidjen. produzetka nema.Prijeti i drugima. . Namješta mu krivicu. A izabrao sam tu mogućnost davno.Mislio je na muselima. primoran.Mislio sam da si čovjek. zaprepašten.rekao bi njegov prezrivi pogled. ako s nama bude strazar. zašto bih štedio tudju? Šta bi me spriječilo? Kad ne bih imao casti ni savjesti. Šta bih mu rekao? »Zao mi je. Ne trpe se. postidjen. opet se medju njima stvaraju neraskidive veze. Svratio sam u Mula Ibrahimovu radnju. opet bih bio kriv. Mislio sam da su ljudi izdijeljeni. Jest zlo. Nudiš mi život i sramotu. izdacu sebe.« Ali on nije želio da njemu bude najbolje. ipak. Odgovorio je. Ne. Putevi su nam izukršteni. krvnik. Mogao sam onda bolje unovciti svoj život. »Zar i ti. ako ga uništim. sve bi mi bilo dopušteno. kao slavuj? . ali nisam mogao da ne upitam. Ne mogu. nikako ne mogu da podnesem. lupez. A njegov pogled bi bilo strašniji od svega što bi odgovorio. . prihvaticu njihovu kaznu. i jesu. ali nije najgore. zašto ne bih i drugoga? Kad bih pristao da mi prebiju kicmu. . Oni su bolji od tebe. Mislio sam da imaš dušu. ubica. iz navike. Nude mi da me narod zapamti po dobru. zbog mene. zbog sebe. . nude mi smrt i cast. ni izlaza: ne bih mogao da podnesem njegov uzasnuti pogled. kad bih mu to rekao. koji pjevaš samo za sebe. Ali kako da mu izadjem na oci i predlozim da se odrekne svega što je govorio? Nije važno što će odbiti. Ako ne bih rekao. i u zamišljanju uvijek tu zastanem. Vucibatina. poštenija je od tvoje ponude. a eto. samo ništa dobro. Kad mi je teško. pomoćnika nije bilo iza pregrade. Zar sam mogao i pomisliti da ću zbog nepoznatog mladica prezivjeti ovakvu muku? Ako ga ne izdam. kad sam pošao ovim putem. trazim dobre ljude. i zbog svega što sam cuo u dzamiji. Uvrijedjen. bjezim u samocu. I šta bi bilo od mene kad bih te poslušao? I ti bi se morao uplašiti! Sve bih mogao postati. pjesnice. nije najteze ni što ću opet biti prepušten Zafranijinoj milosti. Kad bih sebe ubio.« Ali ako ne budemo sami. »Bilo bi za tebe najbolje. Ne mogu ni jedno ni drugo. ne bih smio. dokaz će im biti njihovo uvjerenje. ne bih to mogao reći. a odbice sigurno. samo ništa dobro. A opet sam šaptao. uništicu sebe. Kad mi je još teze. kao rasuti konci.Na koga je kadija mislio da nije izvršio svoju duznost? Bojao sam se da neće odgovoriti. Izgledao sam možda suviše potišteno. .

Mula Ibrahime. Sve sam ispricao Tijani i njemu. Mahmut se ćeškao po cekinjavoj bradi: .rekao je Mahmut ogorceno. Ali. . ni na čemu. Svakako će ga ubiti.Ostace ziv. Svugdje će me naci.Mula Ibrahime.Znao je šta ga ceka. Nema mi spasa. U nevolji. Kako da ga puste? . bogami. Da porekne sve što je rekao. A ja ću dovesti Avdagu da vidi. i skrušen je kao i ranije.Vidi ti nevolje . Dvije muhe jednim udarcem. i po meni. badava. nije rješenje ni smrt.. više je reda. Odakle da groznica dodje baš danas? A sacekali bi da prodje. od straha. . Pustili bi ga ako to ucini. Kako mu možeš reći da ne bude ono što jest? Tako smo ostali na početku.Oh. odmah.Neće pristati. A Tijana: . Ali njegova nemirna misao ne može da ostane na vajkanju. Reci mu: moje je da ti predlozim. A onda su polako zamijenili mjesta i obrnuli mišljenja. gotovo s vrata. . boze . to mi se ucinilo prihvatljivo. i kad bi povjerovali.Što je više straha. Usput će mnogi platiti.Reći ćeš im da je odbio. Ne mogu jesti sirov krompir godinu dana. ne bih mnogo dobio time. . Odgovorili su potpuno suprotno od. Tijana je uzbudjeno razmišljala: . .Kako ću mu pogledati u oci? . . i nije se bojao. poljuljan. .Zašto uvijek prijete? Zar ljudi nisu dovoljno uplašeni? . . traze da razgovaram s Ramizom. red bi bio savršen. . Odbice. svakako.vajkao se Mahmut. toboze.Posavjetuj me. a to je najvaznije. potrošio je sav novac.I tamo bi te našli.Kako bi bilo da se razboliš? Pojedi sirov krompir. razboljecu se i bez sirovog krompira.Misliš? . tvoje je da odluciš.Lijepo. . onog što sam očekivao. a kriv je muselim. od muke. A. Kod kuce sam zatekao Mahmuta. da se ne rasprsnem. Po njemu i njegovom strahu. pa će ti vatra skociti kao u najvećoj groznici.Razgovaraj.Red je.Napravili su od njega strašilo.Doduše.uzdisala je Tijana. .Kako bi mogao toliko uvrijediti čovjeka? . najradije bih se vratio nad svoju rijeku. od neizlaza. . želi da nadje izlaz: .

spasavaj. pa ću mu reći: tako i tako. Toliko sam mogao uciniti i bez njih. ali mi je lakše što nisam sam.Mahmut je izrazio mišljenje da će me oni ostaviti s Ramizom. brate. na velikoj sam ti nevolji. . Zaboravio je da je Ramiz u još većoj nevolji. a rješenje nismo našli. Tako smo dugo grickali tri posne misli.

Zato što nisam pametan. budala. Ko da bi bilo strašno i da te nisam našao kod kuce! Njegov zadivljeni pogled. prijatelju? Šta sam ti učinio? . je li u redu? Onda. Kako je u nju gledao sinoć? Šta joj je govorio samoj. Volio bih da ga djavo odnese. Čekao sam da dodju po mene.Sad mi se ne ide. po mene.Uvijek sam kod kuce . šalje ga Dzemal Zafranija. hoćemo li Šehagi? . svoj smijeh.Ne bi bilo strašno ni da si nas mimoišao . Jesi li do nas poslom? Bio si i sinoć. Osim kad se naljutim. a nisam ga više ni trazio. .rekao sam ljutito. Nikad čovjek nije dovoljno pametan. Eto. . Ba šta onda? Zar je to razlog da objesite nos? Očekivali smo jednog čovjeka. A ja zurim i bojim se. Ali ga pamtim i drukčijeg. . i mozak je mljeo uprazno. Pa šta mogu. Možda ću na tom putu odluciti da li ću se poniziti ili uništiti. misli. kud me odvedu. i da te svakako nadjem. Kad je neko pokucao na vratima. ali loš nisam. kad ovako govori preda mnom? . jer ih sigurno nemaš. ali bih volio da ne bude moja.Kuneš se u djecu. Ne znam cija. I još mi je priprijetio da nikud ne skrenem.Tebe. okrenut Tijani. vjetrovima opaljenu glavu. neka ga. . Je li ti zao što nije došao? Nimalo. šta vam je. koga bi drugog! Tako je rekao: pozdravlja i moli. snaho! Ali zlo nisam mislio. cujem.Znaš ti dobro šta si učinio . Na razgovor. djece mi moje! . A zašto na vas da se ljutim? Nemojte ni vi na mene. prilicno je jasno govorio zašto bi volio da me nije našao kod kuce.Zašto. već neočekivano Osman Vuk.12.viknuo je u smijehu. .Ama. Jesam. kad već ne može da bude drukčije. Jesam svakakav. ljudi.Ne volim takve šale. . . . Otupio sam od nekorisnog razmišljanja. na kakve sam ja ovo čini udario! Ništa zlo nisam mislio. Zacudio sam se: rekao je to Tijani. Tako nekako.umiješala se Tijana mirno. da me povedu. bio sam uvjeren da je serdar Avdaga.Koga to Šehaga poziva? .A zašto kazeš: budala? . Tuga i bijes Ni sutradan nisam našao izlaz.odgovorio sam oprezno. Unio je u našu sobu svoju lijepu plavu. Ali nije ušao nerado očekivani crni andjeo. rastavice nas samo smrt. Šehagin momak. Ko je to? Šta hoce? Duga priča. Odredjen mi je za andjela cuvara.A ko to zna. u kafanu. Šehaga te pozdravlja i moli da dodješ do njega. Šta vam je? Ko da se molite nekome za dušu! . svoju površnu i šašavu narav. da te opet neću naci kod kuce.

a onda. šta ti je Šehaga kriv? Hajde. da je on uzeo meni a ne ja njemu. Da vidim koliko vi imate? Mi jedva sakupismo pedesetak dukata. obnosili je oko glave. mislim ja. al ništa. on ne može bez ludosti. odmah. veli: . I neprestano nosi. nisam ponio više. a ja se pocnem smijati kao lud. i još priznade da se onaj trgovac sam ponudio da nas navede na njega. i pita da se opet nadjemo. . gleda u hrpu dukata. smijuci se.Ja imam jedno sto dukata. njega sam smirio preksinoć. a i mi smo prećutali svoju bruku. Ne vjerujem da ćeš mu ostaviti i za trošak do Brckog. odmah poce da gubi. nećeš izgubiti neku paru. ponekad se ovako zabavim . Koliko vi imate? Mi se zaprepastismo. on tebi sinoć. nasmij se. Hajde. veli. . Još nam na kraju ostavi neku crkavicu. . rekoh. Poslije ste vi gubili. . gubio sam. i pocesmo igru Pjevinim kockama.Ne igram baš cesto. Na sokaku mi je povjerljivo klimnuo glavom. Pjevo nestrpljiv. da porazgovaramo ko ljudi. . on baci bolje. A on. i da vuce na veće brojke.Nemoj ostati dugo. Što god mi bacimo. Vidim.Zar ti nije zao da uzmeš čovjeku pare? . Ahmete. .Igraš li cesto? . veli Pjevo. . nadji ga. Onda. pobolji od nas! . A Pjevo i ja se gledamo. da znam. odmah sam opazio da je u kocki olovo.Dobitak dijelimo. .Zašto? Ako si se na mene naljutio. Osman je to primio na svoj nacin: . čovjece bozji! Kockao sam sinoć. Ako neću ja. da imamo za pice. citavo bogatstvo! Vidim. . prevrce ocima.smiješi se šljivar dobrodušno. Šta to bi. snaho.Ne sutra. A ako i izgubim neku paru. neka mu bog pomogne.Kako se ne bih smijao! Zar ne vidiš da smo ispali budale? Kakva tetka. Šehaga te ceka! . al volim i da igram. samo se smije. Pjevo ode i pozajmi još od handzije. nije mu toliko krivo što je izgubio. Ako me bude pratila. al mi nije drago. Te odem po Muharema Pjevu. a sve trci. hoćemo li ? . I dize pare. da se šljivaru osladi. I nadjemo se u Kamenom hanu.Sve treba pokušati. .Ti drugome juce. šta cekamo! Polako. još nam porucuje jelo i pice. Dok nisam ofercio. . veli: . jedva govori. . te glupi šljivar potegao u Sarajevo da to spiska.kažem mu. nije lud da te dugo ostavlja samu.vice neprestano. . al daj da makar štogod ušicarimo od tebe. jado. A ovo će sve svršiti zacas.Šta je to? pita šljivar veselo. nije greda. Nešto se odjednom desi. Zamolili smo ga da cuti o ovome. .cudi se Pjevo. pricuvajte se. čini mi se. Zašto da samo mi ispadnemo budale? Zato kažem: dosta mi je nevolje za danas. veli. već što će se cuti. Tako nas šljivar udesi. Sto dukata. Pjevu za sat.Pa idi ako te čeka .Doci ću sutra. šta uradi od nas glupi šljivar? Pjevo grize usne. Brcak samo klima glavom. al ono što sam igrao. naivan nekakav čovjek.Neka ti bude. šljivar. Kao divljac na lovca. U redu . . ne možemo sebi da dodjemo od cuda. Za danas mi je dosta nevolje. velim mu. .Može i pješke. Bogme. A Brcak. volim da uzmem paru. Uzalud ga je opominjati. kaze Brcak.Okrenu se sreća! I zasta se okrenula. .Ma jok. a mi ga zamijenismo.pristala je Tijana.kaze Tijana.Stigao jutros neki Brcak. dugo muckali u šaci. Nije mi gadno. Ponesi štogod para. umrla mu bogata tetka i ostavila mu bogato nasljedstvo.Lijepo si nas osamario.Pa. kad kazeš. već sve što imaš.pitam ga. hrabri nas: . Kako uvijek baciš ono što hoćeš? . kao da je znao šta mislim.Pravo je. Uzalud smo hukali u kocku. ja sam dijete prema njemu.S dobrim ljudima ništa nije šteta. snaho. vidim da je sve sreća. i pruzi mi ruku. Opasan kockar. Tako i tako. veli. i rekao da će mi ispricati nešto. u početku ćemo malo gubiti. i Brcak prestade da gubi. I svršiti se zacas.Pravo da vam kažem. Možda. kakvo nasljedstvo! Ovo je pravi kockar. već sad.Šta ta je? Što se smiješ? . Ako ti nije gadno da opelješiš budalu. .. A meni cak ko i zao. Mene je opuhao za pola sata. hoce drugi.Sam je traziš.Hvala.Vidi ti cuda! . kao ovih dana. Glavno je da nema varke. Dodje mi jedan trgovac. . prije nego što se vidim sa Šehagom. nizašto za lijepu riječ. . Pravo je. A on će se vratiti brzo. velim.Ja.Tako ti i treba . dobar ali glup. .

Osman. razgovarao s Mula Ibrahimom o meni. podje u pijanstvo. Ispricao mi je cudnu pricu. Kad čovjek ima onako lijepu zenu. sveti razlozi. Izgledalo je da će mu plamen suknuti iz ociju. nisu drugovi jedini razlog. ni prijatelji. ne smije biti sirotinja. više nema. ali bi njegova žena imala sve što zazeli. ako bog htjedne. sutra ćeš plakati kad te napadnu vaške. idu neki njegovi drugovi. to nije kao kod drugih ljudi. evo već dva dana. Tako tri puta godišnje. nikad ni kap ne uzme.E. Osman je odredio da to bude danas. u jednakim razmacima. ali jok! već ode nekud. ni da cuje.Zašto pije? . Niko ne zali manje svoj život nego mlad čovjek. I naljutio. već svašta uz drugove. ali je meni stalo do moga sina. Da pije kod kuce. već da bog sacuva. govori. pa kad ne može više da izdrzi. baca novac. Upitao sam. gladovanje. I poginucu. veli. ludi stvore! Kad te ne mogu urazumiti.Uveo me u dzamijsko dvorište. sve više se hvata za život. u neko selo ili u drugo mjesto. bajraci. presit. talambasi. Kao da okoliši. vene u sebi. pa smo sjeli na perde. pomoći će mi on. pije. I zatvori ga u kucu.Zbog sina. zbog njega je osjećao radost što stice. nije rat bajramsko pucanje. kao prorijedjene mjeseceve mijene. mladost. i nijednom više. A to ne valja. A ocu zao. nije mogao. A jednom će presvisnuti od te muke i od tog trovanja.Zašto pije? . što više stari i što manje ima razloga da zivi. nećeš. I niko ga odvratiti ne može. jer niko ne zna da ucini dobro kao Šehaga. mogu i ja. Kad je Šehagin sin navršio osamnaest godina. surovost. poznati ga ne možeš. u nevrijeme. sin mu je. Kad mogu toliki drugi. skoci s prozora i prikljuci se vojsci koja je odlazila. doduše stariji od njega. osam dana tako. ne znajuci šta je ruzno. Mladoj budali nije stalo do života. jedinac. Imao je. Jest.Opet ti! . mogu ti narediti! Danas si oduševljen. a da pomognem i Šehagi. pa hajde de. Ali. E. Rijetko više. pa i smrt. zašto! Može se piti i bez razloga. a neko mu napunio zelenu glavu velikim riječima. Tako čini tri puta godišnje. ne zna ni kako je ostao ziv i dosad. ne znajuci šta je teško. što prije. A kad on pocne piti. razmazen. niko. onda tri noći i tri dana spava kao mrtvac. u rat. . pa može biti kad god se dogovorimo. kao ovo sad. ali Šehaga ima debeo razlog. smrt. Ujutro . Jedinca. istina. da se sklonimo od vjetra što je otkidao listove sa šljiva. On bi ubijao. ali me nije danas pozvao. Trpi. a njemu treba. pa navalio da izgubi i ono što se samo jednom ima. i rekao da svakako dodjem. čim sam nezaposlen. a zna šta mi je potrebno. A mladic se iskrade. i djecak samo što nije izludio od oduševljenja. kakva je ovo napast! . mladic zivio kao riba u ribnjaku. Ali badava. i vrati se kući procijepljen. Šehaga me nije pozvao. izgubi se. ni žena. kao da odgadja da kaze razlog. krv. Možda i sebi. samo povraca i pije. već blato. Pretrpjecu. zamoli oca da ga pusti u vojsku. ponovo: . To je znak da će početi da pije rakiju. Ako ga zaboravi. Zato je i došao po mene. ali se druzio samo sa starijima od sebe. ništa ne jede. i nije teško znati. spava i opet pije. a poslije. kaze ludi mladic. ako treba. Šehaga pokuša da ga urazumi. veli. . zbog njega je osjećao radost što zivi. makar bio i budala. O majko moja. A Šehaga se raspametio.Šta je? Kažem to usput. Ne ljuti se odmah! Da ti kažem o Šehagi! Velika je nevolja sa Šehagom: prestao je da pije mlijeko. sve. i nije ni krio tu ljubav. Ne govori o tome nikome. prljavština. jer niko nije rekao tacno vrijeme. da mu pomognem.Nisam znao da ima sina. da zaboravi.

niti bi ko znao. Mladic priznade sve i primi krivicu na sebe. nesrećni sine! Za djeriz. svi do jednoga. do potpune besvijesti. ne mogavši više podnijeti napore i strah. s jacije. Poslije smo saznali da je bio na Baba-dagu. I oni. . rekao je Šehaga. Još rece da se ne kaje nizašto. Bjegunce su išibali i vratili u rat. i tako se bjezanje pretvorilo u dugo mucenje. Ucinili su to isti ljudi koji su i mene kaznili za nezeljene riječi. kad si došao pameti? Kako si mogao da se pouzdaš u te ljude? Mogao si se povjeriti zmiji. Ubili su mu prijatelja. šakalu. kad ja postanem veliki vezir! Od tog praznog obecanja Šehagi nije lakše. ali ništa ne znaju. Pa dobro što sebe uništi. Svejedno. valija je duzan Šehagi hiljadu dukata. a oca obavijestili da mu je sin pogubljen kao vojni bjegunac i izdajnik domovine. mrzi ljude. mladicu je brzo dosadio rat. ili njegova starost nije mogla da izdrzi koliko moja mladost. da nadjemo grob. Zaprepastio sam se zbog te cudne priče a još više zbog strašne vijesti. šta je ovo. dok je starac govorio. uzasnuo se zbog ubijanja. cuti. moleci da njih ne kaznjavaju. Šehaga ko lud. više neće govoriti. bio je i kod valije. samuje. Suviše je mocan i ovdje i u Carigradu. vratio. Vlast pohvata i ostale bjegunce. udesice da ga snadje kakva nesreća. mladica su strijeljali. da pobjegnu iz vojske. drzi ih u ruci. Blesavi sine. Ali mladica nigdje. . za razbojnike. Na vrh glave se popeo svakome. da obamire. i obecali su da će traziti krivce dok ih ne privedu sudu i zasluzenoj kazni. Da li se to već ostvaruje najavljena strogost? Ili se produzava stara surovost? Juce. Lutali su. skrivali se. nikog nije htio da vidi. a eto. Šehaga umalo nije svisnuo. optuze Šehaginog sina da ih je nagovorio na bjekstvo iz vojske. I vratili bi ga. i namrtvo prebili. možda je i bolje da ga ne vracamo u onu prokletu zemlju. . nije slucajno. po osam dana. htio je da bije momke. slucajno sam se sjetio hadzi-Duhotine. i od valije je trazio da mu se sin vrati. njegovog imena nije bilo. On tada kaza svoje pravo ime i zamoli da obavijeste njegova oca da je poginuo u borbi. I kao da je malo šenuo. jer je otišao bez oceva pristanka. pa te neko ubio. u Besarabiji. ali mu ništa ne mogu. jurili smo na sve strane.E. narocito ljudima od vlasti. nikako našem čovjeku. sebicni sine. ali što mene ubi! Uzalud su ga molili da se smiri. zaobilazili gradove. Vikao je pred valijom. mrze i oni njega. grdio ga mrtvog. ne misli šta će reći ni uciniti. u nevrijeme? Sinoć se desila nesreća Šehaginom najboljem prijatelju. da ga otac ne bi našao i. Kad dodje sebi. uzalud smo raspitivali. kako ga nisu vidjeli. Privešce ih. dan nije mogao proci da se ne sretnu. kopcu. putovali noću. Kod Smedereva trojica pobjegnu i prijave se vlastima. Sad će se slagati sa svakim. zašto li pogibe. . kao da je ocu jedna smrt lakša od druge. prijetio kadiji. A zašto sad. I eto. halal vjera i njemu i tebi. Ali. ne bi bilo teško. sprema se na bjekstvo. jer je rat najveća prljavština ljudska i najstrašniji zlocin. Onda smo otišli u Smederevo. i sad više nema nikoga. samo su kod hafizAbdulaha pretjerali. a cijeni ga i bez toga. Suviše mu ljudi duguju. a on ne zuri da naplati. da je zbog druga iz života. za što li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za svoje zadovoljstvo.Nije se slozio da se zavedu stroge mjere. grdi sve odreda. opet će u pice. zalio bih ali bih razumio. rekavši da se kaju što su to ucinili. Šehaga je jutros bio kod kadije. izbjegavali vojne jedinice. sacekali su ga hrsuzi kad se vracao iz dzamije. oni zale i cude se. te nagovori desetak vojnika. kao da je u tudju vojsku prebjegao. I svi ćemo izludjeti od straha dok ne saznamo gdje je. bjezao sam. poceo je da pije. a još mu nije vrijeme. i zatvori u tvrdjavu. ali. ne pije mlijeko. ogadila mu se grubost. za otimacinu tudje zemlje! Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje cisto srce? I zašto nisi. Pregledani su svi vojni spiskovi. jedinom u gradu. Izdace te kad mu najviše uciniš.nadjoše praznu sobu. Uskoro se desilo ono što je Šehaga predvidio. kako nisu culi kad je preskakao zid. Osudjen je na smrt. da je zbog djevojke iz pjesme. niko nije znao gdje je. Bojim se za njega kad pocne da pije. ubice te kad mu svoj posljednji zalogaj daš. a umro je dok su ga nosili kući. Da je bogdo ni ja nikad vidio nisam! Kad se vratio. Da je zbog zlatne jabuke iz priče. da zaboravi. Bio je ziv kad su neki prolaznici naišli na njega. hafiz-Abdulahu Delaliji. sad cuti. ali je ime promijenio. ovdašnjih.Juce je govorio u dzamiji .rekao sam tiho. ako progovori.

Onda mi je objasnio zašto je došao po mene. Cuo je kako Šehaga razgovara s Mula Ibrahimom o meni. Ispalo je da sam vršnjak Šehagina sina, da smo u isto vrijeme bili u ratu, i da sam ista budala kao i on. želi da me poturi Šehagi, da bi se sjetio sina, da ga zaboli ono što je prošlo, kako ne bi mislio na svjezu prijateljevu smrt. Ni na strašno pice. A vrlo sam pogodan za ovu priliku. Naivan, bespomoćan, pravi puz golac, i najmanji trn bi me prokrvavio, bez posla, tudja žrtva, on, doduše, zna kako sam blesavo ispao žrtva, ali Šehaga ne zna a i svejedno mu je, moglo bi se lako desiti da se zabavi oko mene, da mi postane zaštitnik. Dobro bi to bilo i za mone i za Šehagu, ja bih iskoristio njegovu slabost, a Šehaga bi se oduševio svojom velikodušnošcu. Smiješno je poimisliti da i ja mogu biti lijek za neciju ranu, ali neka bude. Osman Vuk nije glup, i sigurno zna šta radi. Možda samo pokušava, ali vrijedi i pokušati. Pošao sam, nadajući se da će Šehaga meni pomoći, a sad se, evo, Osman nada da ću ja pomoći Šehagi. - Pomeni rat - preporucio mi je Osman. - I koliko si godina imao. Hafiz-Abdulaha ne pominji. Kad sam pokucao na Šehaginim vratima, javio se i rekao da udjem, ali se nije obradovao, cak mi se ucinilo da mu je teško što sam došao u ovaj cas, kad za njega postoji samo njegova tuga. Sjedio je na seciji, gledao me blijedo i bezvoljno, cak i ne pokušavajuci da zaustavi misao na meni. Rekao sam da dolazim po njegovom naredjenju, tako mi je saopštio Mula Ibrahim, bio sam pisar kod njega, zovem se Ahmet Šabo. - Znam - prekinuo me. Ipak je ozivio, i ponudio mi mjesto pored sebe. - Oprosti, zatekao si me u rdjavu raspolozenju. - Doci ću drugi put, ako hoćeš. - želiš da pobjegneš od moga mracnog lica? Zar tako lako odustaješ od onog što zapocneš? - Ne volim da budem na smetnji. - Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ruznu riječ kaze. Kako onda misliš zivjeti? - Sirotinjski. - To nije teško postici. - Nije ni lako. Treba se odluciti. Pogledao me začuđeno. - Čovjek vas smatra djecom. A iznenadi se kad vidi šta ima u vašoj glavi. - Ova djeca su prošla kroz rat. Pogledao je kroz prozor, u vitki jablan što se ljuljao na vjetru. A onda se okrenuo. Preko lica mu je prešla mutna sjenka. Je li to stisnuo zube, da se odupre nekom sjećanju? pričaj nešto. Šta bilo. Zašto, Šehaga? Nizašto. O ratu? Svejedno. Ne, nije svejedno. Nemoj o ratu! Hoćeš li da pričam kako sam trazio posao?

- pričaj. Treba li da budem dadilja ovom pedesetogodišnjaku, da ga pricom oslobodim straha? Ili se on tako oslobadja mene, da bi ostao sam? Posmatrao sam njegove ruke, dugih prstiju, jakih clanaka, istaknutih zila, a opet krhke i nesigurne. Svojim nemirom otkrile su mi njegovu uzbudjenost. Neprestano ih je pomicao, na koljena, na prsa, na prostirku pored sebe, stalno su nekud bjezale, stezuci se i grceci. Ili ih je sastavljao u nerazmrsiv cvor, i snazno stezao, kao da nekoga davi, kao da sam sebi zadaje bol. Želio sam da mu dodirnem clanke pocrvenjele od naprezanja, da ga smirim, da ga vratim. Možda bi ga prijateljski dodir oslobodio unutrašnjeg grca, pomogao mu da se opusti, da zaplace, da pusti uobruceno srce iz zapta. Uzdrzao sam se, da ga ne bih još više povrijedio. Suviše je tvrd, njegov bol je pun bijesa. Svoj bol on mrzi, ne priznaje, odbacuje, osjeća se njime ponizen. Istjeruje ga, on ostaje. Koliko je strašnih noći, koliko divljih borbi zapamtila ova soba, kad se rvao sa svojim bolom kao s djavolom, i koliko zora dočekao pobijedjen a nepomiren? Možda se nekad javljao trenutak sreće: pobijedio sam ga! A bol se javljao ponovo, izranjao kao vodeni bik iz crne rijeke sjećanja. Možda su to trenuci; kad se umrtvljuje, tri puta godišnje, kad otupljuje cula, da bi ostao ziv. Ako je vrijeme jednu smrt ucinilo lakšom, nova smrt je udvostrucila bol, ozivjevši uspomenu na staru. Sad su ga pritisnule obadvije; izgubio je sve što je želio da sacuva, i sad ga muci neizdrzljiv bol, i bijes zbog ljudske nemoci da se suprotstavi nesreći. Je li, jecao sinoć, kad je saznao, je li plakao, kleo, vikao, je li udarao glavom o zid? Jednu smrt je placao tugom i mrznjom. Hoce li i drugu? A da se sucelio s bolom, da nije s gnjevom odbacivao susret, s prijetnjom dizuci glavu prema nebu, s mrznjom gledajuci ljude, trazeci predah u muci drugih, da li bi mu bilo lakše ili teze? Da je gubitak prihvatio kao neminovnost, zaleci, jer nije ni bog ni drvo, i priklonio se pred tugom, možda bi mu taj grob i taj mrtvac pomogli da svoju tugu oplemeni dobrotom. Zbog uspomene na sina. Kolikima je pomoć potrebna! Ovako je u njemu bijes i nepomirenost. I stalna misao o odmazdi. Ne o ratu, rekao je. Suviše ga boli. Neću o ratu. Poštedjecu ga. Ispricao sam mu ono što ga se ne tice i što ga neće povrijediti. O Mula Ismailu, koga je bog obdario divnim nedostatkom, dragocjenim za njegovo zvanje, jer ne cuje što mu ljudi govore, i nikad nije u sukobu sa svojom savješcu. On ne zna šta ljude boli, šta im nedostaje, šta zele, zato je najneviniji i najsrecniji čovjek na svijetu. Ne mijenja mišljenje, jer može da govori uvijek isto. Nije sitnicav, jer govori o nesrećama ljudskim. Ne izaziva sporenje ni zlu krv, jer se ne može ni potvrditi ni pobiti ono što govori. Ne zna svoj posao, niti ikakav drugi, ali je dobro što je na tom mjestu, jer bi drugi radili gore. I o defderdaru Bekir-agi Djugumu. Izdvajam ga izmedju drugih, jer je pristao da razgovara sa mnom, i pored svog visokog polozaja. Doduše, možda su mu krivo rekli

moje ime, ili nije znao ko sam, ili me zamijenio s nekim, jer bi to bilo prvi put u istoriji ljudskog roda da je jedan defderdar primio ovakvu fukaru kao što sam ja, samo zato da bi saslušao njegove nevolje, ali to mi je svejedno, pristao je da razgovara sa mnom, i hvala mu na tome. I pomogao bi mi, nemam dokaza da ne bi, i volim da mislim ono što mi je milo nego ono što je vjerovatno. Nesreća je samo što sam se baš ja namjerio na takvu vjernost i odanost kao što je njegova, jer drugi sluzbenici obicno ne umiru zbog smrti svojih gospodara. A možda bi trebalo uvesti lijep obicaj, koji je svojim primjerom ostavio Bekir-aga Djugum, da svi umiru sa svojim gospodarem, kao indijske zene sa svojim muzem, jer nije pošteno da svoju odanu sluzbu završe izdajom, sluzeci drugome. Doduše, to bi moglo imati i rdjave posljedice, da se više niko ne prihvati vaznijeg polozaja, cime bi narod bio grdno oštecen, ali za lijepo nacelo treba nešto i zrtvovati. O trgovcu hadzi-Fejzi sam rekao malo. Da je dobar čovjek, i da nit je pruzao priliku, kao što je pruza svim mladjim ljudima koji nisu gadljivi i sitnicavi, i prihvataju paznju i bliskost hadzi-Fejzinu, što nije mala ni nevazna stvar u ovom hladnom i bezdušnom svijetu. Fejzo je mekan i širok čovjek, i trazi malo a pruza mnogo, ali ja nisam imao razumijevanja ni za njegovu širinu ni za bliskost, što je moja krivica a ne njegova. A onda sam izgubio volju da se šegacim, usiljavajuci se da ga uspravim oporom šalom. Primijetio sam da on jedva sluša. Naveo me da govorim, kako bi ostao sam sa sobom. Ucutao sam. Nije se zacudio, nije upitao zašto sam prestao da govorim, polako se okrenuo prema visokom jablanu u dvorištu, i lice mu se opet bolno zategnulo. Zašto ga ne bih suocio s tugom, izravno? Pristao sam na njegovu zelju da pričam šta bilo, kako bi on mogao da davi svoj bol, odbijajuci ga. I pogriješio, kao i on. Pomenucu mu njegove mrtvace, neka se navikne da bude s njima. - Je li hafiz Abdulah sjedio na tom mjestu? Pogledao me iznenadjeno, kao da se cudi kako sam pogodio njegove misli. Ali nije odgovorio. Ustao je sa secije i poceo da hoda po sobi, stezuci šake uobrucene na krstima. Nisam odustao. - Sigurno je volio da gleda onaj jablan? - Kako znaš? - Vidim po tebi. Stalno misliš na njega. Stao je kraj prozora, okrenut ledjima. Kako znaš? - rekao je. Hoce li nastaviti razgovor o mrtvom prijatelju, sjecajuci ga se dok je bio ziv, ili zaleci zbog njegove smrti? Ali, Šehaga je teško probojan, i ne predaje se lako. Odbio je suocenje, opet. Ne okrecuci se, skrenuo je razgovor na mene. Zato me zvao, zato sam i došao. I zastitio se tim razlogom, da me ne pusti u svoj svijet. - Od cega ziviš? - Ne znam ni sam. Možda od ljubavi. Taj razgovor mu je lakši, jer je izvan njega. - Lijep život. Samo je obicno kratak.

-

Je li bolji lijep a kratak, ili dug a ruzan? Gavran zivi tristo godina. Gavran i ne zna da je ziv. Mi znamo, to je naša sudbina. To je naša nesreća. Sreća i nesreća.

Vidim kuda se krece njegova misao. Došao je do ruba, hoce li ga preći? Hoce li pomenuti razlog svoga ocajanja? Ne, ne usudjuje se. Opet sam mu ja zaklon. - Zašto si ono učinio kod hadzi-Duhotine? - Pravo da kažem, ne znam. Tek sam se vratio iz rata, bio sam zbunjen, bio sam gorak. Ne znam. - Je li te Mula Ibrahim zato otpustio? - Mula Ibrahim je neduzan. Prisilili su ga. - Mula Ibrahim je kukavica. - Nije on za to kriv. To je kao da se rodio gluh, ili s krivim nosom. - Da li zaista misliš tako, ili si lukav? - Na zalost, nisam uspio da izucim lukavstvo. Nemam dara. - Koliko ti je godina? - U maisu ću navršiti dvadeset i pet. - U maisu? - Da zašto? - Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne cutimo. I njegov sin je rodjen u maisu, kao i ja. Pogodilio ga je, ali ni o tome neće da govori. Onda je opet poceo da hoda duz velike sobe, zagledan u cilim. Sat u drugoj sobi odbijao je nešto, vrijeme je prolazilo, a mi smo ćutali, kao da smo zaboravili jedan na drugoga. Ne, nismo zaboravili. On je u mislima uporedjivao mene i svoga mrtvog sina, rodjeni smo iste godine, u istom mjesecu, bili smo u istom ratu, to nam je zajednicko, on je mrtav a ja sam ziv, to nam nije zajednicko. I šta će sa mnom, da mi pomogne pa da ga podsjecam, ili da me ukloni da ga me pozljedjujem? Ni ja nisam zaboravio njega. Bila mi je mucna ova tišina, medju dva ziva čovjeka, smetalo mi je njegovo ujednaceno kretanje od zida do zida, javila se u meni i srdzba: zašto me zvao, da ga gledam ovako zatvorenog i odvojenog? Zašto sam dolazio, da gubim vrijeme, da vidim kako ga ni za trenutak ne mogu okrenuti sebi? Treba li sad da izadjem, s prijekornom mišlju da sam uzalud dolazio oholom čovjeku? Neću, ne mogu, nikad se više ne bih vratio ovamo, ako bih sad otišao. A možda mu je potrebna moja pomoć. On tone, kako mu ne pruziti ruku? Odlucio sam da upadnem u njegovo uporno cutanje, prepadom. - Znaš li zašto su ubili hafiz-Abdulaha? - Ne znam.

- Ja znam. Bio sam juce u dzamiji. Zastao je, kao udaren. - Svi su napadali studenta Ramiza, on ga je branio. To nije bila istina, ali sam namjerno rekao tako. Naglo je sjeo, odbacivši oklop, smanjivši razdaljinu, izašavši sav iza šanca, odjednom uvucen u razgovor. - Šta se desilo? pričaj! Sve! Ispiricao sam, ukratko o drugima, opširno o hafizu, sakrivši da je zrtvovao mladica a branio pravdu. Nisam lagao, ali nisam dorekao istinu, da bi, mi mrtvi starac bio saveznik kod Šehage. Juce mi se zamjerio što je trazio kaznu za Ramiza, znam da ljudi nisu savršeni, a razocaran sam kad se u to uvjerim, i sad sam, ispravljao njegovu grešku, ili zabludu. A možda nije ni greška ni zabluda. Trazio je pravdu a ne nasilje, i svima je pred lice stavio ogledalo, da vide svoju nakaznost, kad već napadaju tudju. Postupio je hrabro i pošteno, ne štedeci nikoga, zato je i stradao. Nisam pogriješio kad sam ga uzeo za svjedoka. - Onda su ga ubili - uzviknuo je Šehaga uzbudjeno. - Zar i njega! Zar i njega! I sina i prijatelja. Njih dvojicu je najviše volio u životu, obojicu su ubili. Ništa drugo nije vidio, ništa drugo nije ga se ticalo. Htio sam da ga upozorim, nisu samo oni stradali. Ima nesreća i osim njegove. Pun je svijet nesreća. Znam, ticu nas se samo naše, ali zar i tudje nisu naše? - Mnoge su ubili, i mnoge će još ubiti - rekao sam, misleći na Ramiza. Ali on kao da nije cuo, drzao je sastavljene pesnice na prsima, kao da pritiskuje bolno mjesto, blijed, zgrcena lica, sav ustremljen na jedinu misao. - O, zlikovci! - prošištao je stisnutih zuba. - Platicu vam! Naci ću krivca! Zemlju ću prokopati, ali ću ga naci! - I da se osvetiš, hafiz-Abdulaha nećeš podici iz groba. - Umro bih od sramote, ako bih zaboravio prijatelja! - Ucini nešto korisnije. Mladog Ramiza će ubiti. - Ubice sve poštene. Hiljadu smrti su zasluzili! - Nisi spasao sina. Spasi njega... Nije očekivao da ću to reći. Ni ja. Stao je i pogledao me zaprepašteno. Bezdušno sam provalio u njegovo okrvavljeno srce. Stisnuo je šake, sav se zgrcio, izgledalo je da će skociti na mene. Kako sam se usudio da mu to kažem? Nije pošao prema meni, nešto ga je zaustavilo. Možda misao, koja mu se nikad nije javila, da zbog mrtvog sina pomogne nekom zivom. Zbunila ga je ta mogućnost, možda mu se cinila i nepravedna, u početku, neprihvatljiva za njegov bijes. Ali nije mogao ni da je odbaci lako. Je li pomislilo kako bi bilo lijepo da je neko pokušao spasti njegova sina? Je li u magli zbunjenosti nazreo put koji bi njegovom sjećanju dao više smisla? Je li se u njemu pokrenula zaboravljena dobrota? Htio sam da presudim u njegovoj nedoumici: - Umriječe neduzan.

. i lijek mu je samo nevolja koju će on nanijeti drugome.Pasji sine! Šta hoćeš od mene! A onda je sagnuo glavu. Cudno je kako se nenadno pokrenuo. . a on sve pocinje po starom. to je ludo. ruke stoje mirno jedna pored druge. Ali ova njegova pakost neće biti samo osveta.Je li vlasti stalo do njega? .I tebi je potrebna pomoć. zar ni mrtvom sinu ne praštaš što je mislio drukčije nego ti? To nije izdrzao. Odjednom se izmijenio.Još se branio: Je li moj sin bio kriv? . Najbolje ćeš razumjeti. .Mnogo. izraz lica mu nije više zloslutno mracan. ni sam ne znam zašto. pogodio sam ga u zivu ranu. njemu smrt. tanak osmijeh oko usana otkriva zamišljenu radost likovanja. Bol mu je nanesen tudjom krivicom. čovjek koji smišlja osvetu. ima samo majku. viknuo je. .Jesi li prijatelj s tim čovjekom? . Pomiri se s njim. boje se jedan drugoga. Zašto nije mislio na nju? Djeca misle samo na sebe. i taj Ramiz.Ima majku.Ne smije. Kao tvoj sin.Onda mu nema spasa. poginuo je u ratu.Kako bi bilo da im ga otmemo? Pocrkali bi od bijesa! Eto. Opeklo ih je ono što je govorio. već o drugima. taman sam mislio da sam istjerao djavola iz njega.Kažem zbog tebe. . . pakostan izraz mu se pojavio na licu: . Moli valiju da ga puste. Šehagin razlog me se me tice. Onda je rekao tiho.A kako ću mu ja pomoći? . To su trenuci kad sigurno zaboravlja svoj bol. zato što je pošten.Meni prijeti sirotinja. Mladi ljudi cesto cine ludosti.Ne bi im bilo lako . tijelo se ispravilo.Lud li si. .Zato ti i govorim.Ne znam. zato što je sâm. kao Ramiz. već sabrano odlucan. boze moj! Sve što kod nas vrijedi.Nije trebalo da mi to kazeš.Zato što neće niko. Pomoći će drugom čovjeku.Zaboga. Stajao je tako dugo. . ne gledajuci me: . Jedva se poznajemo. . Treba li zbog toga da umre? .Lud je zato što ne misli o sebi. Oca nema. . I moj sin. mislio sam da ćeš govoriti o sebi. Mrtvog ga prihvati s tugom a ne s bijesom. . veliš. Šta će mu ona pomoći? . Njegovo je teze. To je drugi Šehaga.Zašto se onda zauzimaš za njega? . . . i poceo da lomi prste. roditelji ih se ne ticu. pogledavši me krvnicki: . Šehaga. jer zele nemoguće. i ti. ugledavši neočekivanu mogućnost za Ramizov spas.Nisam.slozio sam se.

. ne grceci se više. i upitao Šehagu: . I njemu i njoj oci su sijale kao kandilji.pristao je Šehaga. Ušla je mlada djevojka. stojeci s mladom djevojkom. zašto sam onda toliko zadovoljan. Udario je dlanom o dlan. Pitace me. Koliko je zlo zivlje i marljivije! Neka nam je bog u pomoći. To je bilo sve! Osman Vuk me pogledao veselo. hoce li mi pomoći. Vrijeme je da odem. a možda je i čekao. . ne razmišljajuci. Pitace.Ja sam za najskuplji. .U redu .Poslije.Ima nekoliko nacina . ostala bi blijeda i mlitava. A da sam slucajno podstaknuo u njemu dobrotu.Zovni mi Osmana! Osman je odmah ušao. . i mnogo duže nego što se Tijana nadala.Sjedi! Treba da spasemo jednog čovjeka iz tvrdjave. . kao da je čekao pred vratima. Šehaga je protrljao ozivjele ruke. Nije me pozvao. Pitace. da bi oni mogli da se dogovore nasamu. Nismo o meni razgovarali. Neću znati da objasnim zašto sam toliko zadovoljan.Sad ga ništa ne bi moglo zaustaviti. ruke su vršile svoj posao spremno.odgovorio je Osman. ne muceci se.Hoćeš li da ti donesu mlijeko? . o čemu smo razgovarali. zašto me pozvao. Ni on ni ja nismo se toga sjetili. Pitace. Ostao sam duže nego što sam mislio. .

i tada je pocelo veselje. kad mi ništa drugo nije ostalo. u noć niko nije izašao. kako je Osman obicno zahtijevao. već u sumrak. i predlozio sam Osmanu da povede sa sobom moga priljatelja Mahmuta. viku. koji je cijelu noć pio s Osmanom. Osmana s nadom. ali su mi Tijanine zloslutno skupljene obrve ubile svaku volju za veseljem. pošteno da kažem. Ali su uvijek ostajali na pristojnom odstojanju. ali se brzo pribrao i dostojanstveno zahvalio na pozivu. Te večeri. Osman Vuk je bio došao da mene pozove na to bajramsko slavlje. Nikad nisam bio. svirku. smijeh. Kad je pukao top na Tabiji. niko nije trazio razlog Osmanovu ludovanju. najbolji svirac i pjevac koga je svijet vidio. miran. Otmica Ta noć uoci Bajrama bila je burna. jer bi taj razlog cesto trazili. Zajko. Ja. Sejmeni i noćobdije vukli su se kao sjenke oko mejhane.I ja se veselim. on to voli. i njegovim društvom. odspavao ujutro sat-dva. a mlade zene gubile san i. okrecuci ga na glavu i remeteci njegovu kiselu tišinu. . to je za njega daleko koliko i pašin konak. Sejmeni su se tada okupljali oko njega. Zacudio sam se. zbog dugog Ramazana. za svaki slucaj. Mejhana nije zatvorena za druge goste. što ga je Osman pozvao. cekali su spremni. kao u zanosu. ako je pravi čovjek. oglasivši kraj posta. jer sutra bogzna hoce li i znati da je Bajram. u svecanim odijelima. a kad je Osman pristao. a on se samo nasmijao: . a stari Ciganin Ramo. i sigurno mislio da sam jado koji ne zna šta je pravo muško veselje. zbog sutrašnjeg Bajrama. veseljake. dugo u noć sjedile kraj prozora i uzdisale. ni zbog cega. i pratili ga po ulicama. Ocevi odraslih sinova i muzevi mladih žena bili su tada brizni. gledajuci pobozno u Osmana i njegove drugove. i njegova dva momka. jer su sinovi postajali nemirni. tješio sam se. ali mi to nije bila najveća briga. kao da su mu svi životni snovi ostvareni. pijanice. omrsio se. ukoljice. kad odbijam poziv koji bi svako prihvatio. svi se vesele. bojeci se njegova neljudskog bijesa. istjerivale ludost iz zenskih glava uvijek punih opasnih snova. što je mnogima donijelo pravu glavobolju od muzevljevih njeznih šaka koje su. ali srećan i blazen. niti ću ikad saznati. strepeci šta će Osman izmisliti. Osman se digao. zalogajem hljeba i cašom rakije. nešto mu je zaklokotalo u grlu. da ga upitam. vazan i utegnut. zut kao limun. tuzeci se na glavobolju. gotovo svecan.13. najveće sarhoše u gradu. ali su svi znali da je to njegovo slavlje. Sve mi je to ispricao Mahmut Neretljak. a i za društvo je bolji od mene. Ne bi nikad stigao do Osmana i Zajkine mejhane. toboze. gotovo se zagušio zbog te pocasti. nisam pravi čovjek. uzbudjen kao djevojka kad se nada da će je isprositi. i njegovih pet sinova. Mahmut je slušao. trijezan. eto. Mahmut me pogledao zahvalno. večeras bi baš bilo zgodno. Izašao sam s njim. zaželio svima srećan Bajram. kockare. ali su cijelu noć slušali pjesmu. ludove. Veselio se s Osmanom Vukom! I svakome je to pričao. slucaj ga je doveo do te neočekivane sreće. tiho i uzurbano su vršili posljednje pripreme za to ludo bogosluzenje. i odmah izletio iz kuce. ne moram ni sad. cekala ga je pripremljena gozba s jelom i ohladjenim picem. Znao je da se veseli kao nijedan čovjek u gradu. zar neće pokušati da spase Ramiza. Kraj posljednjeg dana posta Osman Vuk je dočekao u Zajkinoj mejhani.

kako se klanjaju. šaka mu teška kao topuz. i sve tako. koliko momcima. On ti ustade. Osman Vuk mu je priznao znanje. kao da nije proveo noć u picu. Tada Muharem Pjevo. a obojici da se gube i da nikad više u životu ne zavire ovamo. nimalo njegova. Sve mu je novo. sve veselo. . ali je dobro što su i njega. najpametniji. braco. kao corbu.Srećan vam Bajram. on sve može što iko može a ne može svako što on može. i klisnuše u mrak. Mahmut mi je sutradan pričao da je pijanka bila nevidjena: dzaba. Sile su. na mostu su odsvirali još jednu pjesmu. oci. kao brata. pa se vrati na drugu stranu. nikad (nisam vidio kako se veseli. neko je oteo Ramiza iz tvrdjave. već arslan. uvukoše vratove. pa se opet nekako namjesti. sa Zajkom. praznik. i da je juce umro. ne treba da im smetaju. nema šta. grlio. onda je igrao neku cerkesku igru. a on se klanjao. kad su pamet izgubili. kako se ponizno smiješe. i ono što zna i ono što kaze. i sve ga grlio. i cestitao im Bajram. onda je on pjevao a Ramo svirao. pa grmalj ne zna ni gdje je ni šta se s njim dešava. a svirace zamoli da ga ne prate dugo ulicom. Pokazao im je kako se pije. nije vuk. a ako mu se ne svidja. na nogama tri dana i tri noći. za pice treba da se nadju pravi ljudi.Ostao sam zbunjen. slobodna mu dzada. ne kvarite nam veselje. narocito Osman. davno su. već kao da ima vremena za sve. najbolji. išaketa i njega. teško je i vjerovati. vidjelo se po tome kako ga gledaju. kao djeca hodzu. bezobrazni. i s Mahmutom. jedva je na vrata ušao. i nekud ga sklonio. Ali kad ću kako mujezin uci sabah. tako i tako. svi osim Osmana. i odletjela bi da nije vezana za vrat. dugim gutljajima. onako izamaške. poruci pjesmu. ljudi već idu na molitvu. Poslije mi se ponešto objasnilo kad sam cuo šta se te noći dogodilo u tvrdjavi. a samo tren poslije. to je prosto. Mahmut ih je naucio i kako sviraci treba da sviraju. udari ga po desnom. uoci Bajrama. gospodski. kao pravog prijatelja. oprostio se sa Zajkom. traze da Ramo njima svira. naredjuju da se prekine igra. Oni. sunce iz njih zasija. eno mu vrata. sjedite i pijte. Ali se s Osmanom ništa ruzno ne može desiti. najhrabriji čovjek koga je ikad vidio. ljudi su zastajali. pozvali. ili ja ništa ne znam o Osmanu Vuku. I trijezan. Vilice je razvalio smijuci se i cudeci. dva velika djuguma prosuo na glavu. s jezika a ne iz grla. Svirao je na šarkiju a Ramo je pjevao. ni opepeliti. i prijete. pola metra se odvoji. sve muzevno. da ulazi u srce. u oba obraza. Nije mi to mnogo licilo na Osmana Vuka. ne naiskap. . udari po lijevom obrazu.veli. i ne može se dugo izdrzati. i dugo poslije toga pričao o Osmanu i o toj nezaboravnoj noći. ne smetajte nam. A koliko je platio Zajki.Gdje smo stali? . Oko ponoci došli nekakvi grmalji. a Osman njima. svi bi ostali. grmalj samo klece. dize se i veli: . I hvala što ste mi ucinili cast. a kako ga koji put udari.Večeras ne turaj ruku u dzep. da se pobljuješ. poslušaše ga. da se cuje samo do kucnih vrata. pa polako. a njemu glava poleti. tiho. pa neku rumunsku igru. vidim. to samo on zna. ni rukom brze da mahne. vele. Osman samo izdrelji. Onda jednome naredi da otvori vrata. ali je para pogolema. Onda se poljubio sa svima iz društva. srce ti se skupi ko oskoruša. Pratili su ih svirkom do mosta. i srkao iz tanjira. kao da ništa nije bilo. i htjede da plati. ali to je bilo pred zoru. najzanimljiviji. Mahmut je bio suviše uzbudjen da bi dugo spavao. jok. Mahmut nikad ništa ljepše nije vidio. Doduše. i bogami. i otišao kući. oduševljen. Te iste noći. tutora sahranili. s rukom na prsima. On je najvedriji. A i taj Osman Vuk. da dodje sebi od rakije i od velike sreće. ni mi vama ne smetamo. pa veli Pjevi: . a Osman je otišao smijuci se. A on se vrati u društvo. Ili je Mahmut nešto pogriješio. Mahmuta. pridje jednom grmalju. A šta sve u njemu lezi. ali ova uzdrzanost i odmjerenost sasvim je neobicna. ne bi znao da i takvih ljudi ima na svijetu. svršio je to nasamu. a grmalj golem. svašta se može desiti. ama korak neće da pruzi. da je on htio. strah te u njih pogledati kad planu. Osman pridje drugom. a bogami. polako. poslije je i on pio naiskap. rekao da mu je veselje ljepše zbog Mahmuta. Bajram je. da te davi u grlu a ne znaš zašto. pa hoce da pokvare veselje. koliko sviracima. gospodski. iduci u dzamiju.

drugima da su hrabriji. polivali vodom. Kljucara su savladali u njegovoj sobi kod ulaza u lagum. i on je dvojicu pustio u tvrdjavu. gdje je sklonjen Ramiz. zatvorio otvorenu kapiju. i ne baš narocito vješto. Na glavi mu je bila velika cvoruga. Ni ja. ili što mu je glava najtvrdja. doduše. Velika je bruka što su razbojnici mogli uci u tvrdjavu. jedva govoreći zbog bolova u glavi. Vlast se uzbunila. Jednima je to bio razlog da misle kako su ljudi postali gori. i ništa više. . prema tome ko je govorilo. rekao je da je pismo zaista bilo od valije. drugi su ostali pred zakljucanim vratima. kakvi strazari. niko tacno nije znao šta se desilo. sve mi je tamno. kao o cudu. udarili su ga nadzakom po glavi i krvavog ostavili na podu. treći su se samo cudili. niko nije tacno znao. jer su mu pokazali pisimo. i upitali ga kako je mogao pomisliti da je valijino. osim njega. Nije ga. Šta se nakon toga dešavalo. Pronijela se vijest da je to učinio Becir Toska sa svojim hajducima. On se prvi i osvijestio. i tada. svuda. Ali. Pricalo se. možda zato što je najmladji. Taj Bajram su ljudi zapamtili po tom dogadjaju. kad se okrenuo. kad bi i slijepac mogao vidjeti da je pecat krivotvoren. Ramiz je nestao iz tvrdjave. izbudio pospale strazare. Upitao sam Šehagu. digao uzbunu. Kako će sad javiti da ga nema? Kakva je to tvrdjava. Onda su obojica došla do strazara na kapiji. Cijelu noć nije dolazio sebi. docitao. dalje od toga. a bolje bi bilo da se ni toga nije sjecao. I tako. on im je otvorio. s pecatom. o smaku svijeta. jer je Ramiz bio prvi zatvorenik koji je otet iz tvrdjave. rekli su mu ljubazno. ali onda nije vidio. kad su njih samo dvojica. kao što su nagadjali i oni kojima se sve dešavalo. ali nije mogao ustati. Kad je dizdar došao na kapiju. koje su razbojnici bezobrazno ostavili u njegovoj sobi. a pismo (u kojem se zahtijeva da im preda Ramiza) procitao u sobi. zato što nije sumnjao. Najprije će biti da je tebe prevarila tvoja glupost. i moglo se samo nagadjati. iako znam kako je pocelo. o junaštvu. onda su mu stavili rakiju pod nos a nekoliko kapi kanuli u usta. u glavi nejasno sjećanje. A možda je tacno i jedno i drugo. Odgovorio je da su bili obuceni kao sejmeni. ali još veća što su o Ramizovu zlocinu obavijestili ne samo valiju već i Portu. ali ljudi nisu znali ništa više od onog što su odmah rekli. u tijelu slabost. Dizdar. i dizdar se probudio. Sjeca se samo naslova: Cestitom dizdaru. pokazali su mu pismo. a najviše ga je prevarilo što su naredili da se kapija zakljuca dok oni budu u tvrdjavi i kako da pomisli na kakvo zlo. i da su mu rekli kako imaju da mu daju usmena uputstva. zašto ih nije ostavio pred kapijom. u stomaku muka. nose važno naredjenje od valije. kad sam mu cestitao Bajram. a onda su našli kljucara koji je došao sebi. jer su ga zlilkovci udarili po glavi čim je poceo da cita. što su potvrdili i ostali. Dvojica neznanaca savladali su dizdara u njegovoj kuli. snazno udarili zvekirom i naredili strazaru da pozove dizdara. i sve uzalud. na što je dizdar odgovorio da i on sada vidi. drugi su tvrdili da je to djelo derviša hamzevija. i što je znao cio svijet. kakva uprava koja ih drzi? Ispitivali su dizdara i tvrdjavsku posadu. nadzak je pogodio i njega. a u tvrdjavi deset naoruzanih strazara. ali je jedva znao šta se desilo. A još će najprije biti da ga je prevarila nepojmljiva drskost tih ljudi. kao da izlaze. ili što su ga najlakše udarili. Svijet je znao i to da je vlast pitala dizdara zašto je nepoznate ljude pustio u tvrdjavu. i dizdara koji je najgore prošao. a i zbog slaba svjetla.Iza jacije nepoznati ljudi na konjima došli su pred tvrdjavsku kapiju. trljali su ga.

i mogao je pristati na sve. Onda je dizdar? Njegova mala plata i dosadna sluzba. i ostao je od sumraka do zore. da mu plati za toliku poštenu sluzbu zemlji i caru. Poslije nekoliko mjeseci dao je ostavku. Ovaj put nisi u pravu. Prvo joj je palo na um da se zabrine: Da tebe ne upletu? Ko da me uplete? Šta sam ja kriv? I kako da me upletu? Ne znam ni kako se desilo. ili razbojnike. ili hajduke iz šume. ili su naplatili ko zna kakav dug. ili su zeljeli da dokaz bude što ubjedljiviji. tek. ako bi mu pristojna nagrada omogućila da se riješi tvrdjave. s velikim društvom. I stavljajuci isjecen sirov krompir na celo. Šehaga je dao pare. ko se može zakleti da zna sve o ljudima? Kupio je malo imanje kod Kozje cuprije. a udarac po glavi dobio je besplatno. kao neprijatelja. i obradjujuci posnu zemlju a naslanjajuci se na plodnu zenu. Dogovarajuci se s Osmanom. jer nikad ne smije napustiti tvrdjavu. . i sigurno je govorio iskreno da su mu bili nepoznati i da ih nikad nije vidio. hrabre a siromašne. . ko zna kakve. A možda i bi. i kao da me nikad u životu nije sreo. Sve sam domišljao sam. kako je tvrdio. i da je znao kako je teška zlikovacka ruka. da ga podsjeti da onu srecnu noć. ne vjerujem da je zaradio cijelog života. Svi to mogu potvrditi. Doduše. a što on nije mogao. zašto su ga udarili onako krvnicki? Da li im ruka ne zna za malo.Odakle bih ja znao? Zašto mene pitaš! Vidio sam koliko sam zaista glup. Onda je priredio veselje u Zajkinoj mejhani. i prezrivo. ne baš prejako. kad bi ga zaboljela glava. nije on. a Osman je platio ljude. koga je potplatio u tvrdjavi? Strazara? Ali strazar nije vazan. ozenio se mladom udovicom bez djece. s pasvandzijama. Samo ti nikome ne pričaj to što znaš. kad mu je umro stric i ostavio mu neko nasljedstvo. ne. ili zlikovce koji se niceg ne boje kad treba da dodju do novca. sa sejmenima koji su cijelu noć nailazili i castili se. i prisitao je. Ne. manji placaju. Nije morao znati ljude koji će doci. Tijana je u dvorištu cula o Ramizovom bjekstvu. sa sviracima. nikoga ne bi smio pustiti bez dizdarove dozvole. veći igraju. kao budalu. Ali. ako bi nekome palo na um da posumnja u njega. dizdar je jedva glavu izvukao. i kad je bilo vlazno. možda ne bi pristao na ovaj posao. zahtijevao je da ga otmicari udare. s noćnim sovama. Jesi li siguran da ti ne može biti ništa? Siguran sam. mada se svako cudio što je njegov stric krio da ima išta. i zato što se sjetio kako je cijelog života mislio uzalud. Dobro. s Mahmutom koji će sve pričati. koliko da se može opravdati. a bilo mu je krajnje vrijeme da shvati kako se ne može mnogo zaraditi pošteno. A mogao je i da se ozeni. i mogao je baš te noći ne biti na kapiji. u kojoj je zivio kao i zatvorenici. zahvaljivao bogu što se sudbina jednom u životu i njega blagonaklono sjetila. vjerovatno je želio da otmica bude ubjedljiva. a i da je bio. A ne bih Šehagu ni pitao da me Osman Vuk nije zaobilazio kao da sam šugav. jer šta je jedan jaci udarac i nešto teza glavobolja prema sreći koju je tako platio! Ovoliko koliko je vjerovatno dobio od Osmana. Daj boze. Ali. kad je ustao. ili je cuo o meni samo najgore. sigurno su dozlogrdili starom ratniku. Igru igraju veći od nas. Ali. i oprati ga svake sumnje. A razmišljanja se lako odrekao. Ali ga više nije boljela glava zbog drugih stvari. s pijanicama. a ja sam joj ispricao sve što sam znao. zato što mu zaista nije potrebno. a lezao je nedelju dana. stekao malo imetka a mnogo djece. da okuša ono što su svi ljudi cinili. i koliko sam im nedorastao. I kad bi poceo štogod da misli. stare ratnike.Pogledao me oštro. malo. koje su ipak vaznije od glavobolje. glava ga je boljela kad god bi se naoblacilo.

i uvijek se moglo pobiti drugom mišlju. Da su otmicari slucajno stradali. Tako je mislila i Tijana. podnevno sunce. ne obazire se ni na koga. kukavicama. slušajuci kako pekarski radnici. ide kroz život. zbog nemirna duha. kao priroda. kao da je duh prošao. želio sam da ga sklonim s puta: Dopao ti se taj hajduk. smijuci im se i navodeci ih na pogrešan trag.. a onda mu ni Šehaga ne bi pomogao. što on dopusti. već budan. Ako bi otmicari bili uhvaceni. pa se opet vratio. sve do zore. Onda se sjetila Osmana Vuka i pocela da se divi: . Život je za njega radost. On misli samo na sebe. Nije se ni maknuo iz mejhane. Možda je izašao. Jer traga nije bilo. Samo zato što je rekao da si lijepa. da svrši posao koji mu je dao Šehaga. uvrijedilo me njeno oduševljenje. proljetna kiša. on zivi. pjevaju. sujetnim pisarima. i kako vjetar duva s Trebevica. uzima od života što mu se svidja. i ide svojim putem koji ne vodi nikud. sanjarima. da me varao. noću sam se dugo prevrtao bez sna. ali je sve ucinjeno po njegovoj zamisli. On je vjetar. Ko je onda? Ne znam. nije ni poznavao Ramiza. sigurno pijani. ne luduj. uzivanje. i slijedi samo svoju zelju. Ni na kakav trag! U mrak. Bio sam uvjeren da se šalio. da ucini nešto neobicno i opasno. zaštitio. ostajalo je nedovoljno i sakato. Zašto je pristao? Sam nema ništa od toga. pustolovina. poslije. Pocece da pije. Možda se upustio iz prkosa. Znao sam ponešto o junacima. zaklonio se. pametan je da smisli sve što mu treba. On radi ono što hoce. Cijelu noć je pio. mladic ga se ne tice. ne želi već uzima. drugi uzmu od njega što mogu. on čini svoje. Baš me briga! A otmicu nije on izvršio. siledzijama. Samo je on to mogao uciniti. Nije izveo Ramiza iz tvrdjave. a sve se dešavalo kako je on htio. kad je rekao da će se te noći veseliti. i zedan svega. plašljivim cinovnicima. On sluša samo svoju misao. Nisam htio da joj to kažem. da bi uzivao u zbunjenosti tragalaca. zašto bi se izlozio opasnosti? A poduhvat je zaista opasan. ali o ovom gradskom hajduku nisam znao ništa. Nikome ni na pamet neće pasti. Hajde. Sve što sam o njemu mislio. ne brani se već napada.Izgleda kao hajduk. otmicarima. . Tog prvog bajramskog jutra probudio sam se dockan. i svi će potvrditi da nikud nije izlazio. Ali zašto je ovo učinio? Sve je smislio. I opet će se vratiti. Ali je istina. Nisam mogao da spavam zbog Ramiza i zbog Osmana. stotinu ociju naveo na sebe te noći. Pobunio sam se. sigurno bi ga otkrili. a površan da bi mislio o razlozima i posljedicama. i ostavice društvo. On to kaze svakoj zeni. njemu bi bilo svejedno.Nisam lud. lopovima. a ne vjerujem da bi se zrtvovao i za koga. On ne sanja.

rekao da je jutros išao da cestita Bajram Osmanu. Zavijao je kao pas.Ili si nešto tuzan? Tuzan? Šta govoriš? Zašto bih bio tuzan! Čovjek može da bude tuzan poslije velikog veselja. Jesi li umoran? . došao je Mahmut. podsjecao je ljude na nesreće. glas tih. Cak se i nasmijao. nikud nije izlazio. Da li će Osman udariti halkom na teškoj kapiji? Pretrnuo sam od tog zamišljenog zvuka. uzbuna. ali je baš tada izašla da primi dvije korpe djakonija koje su donijeli Šehagini momci. gubeci se u tami. odnoseci sa sobom s ovog svijeta. nekoliko puta je ponovio kako mu je drago što se upoznao s Mahmutom. i odmah. u nevrijeme. kakav je čovjek.upitao sam. i nastavio da priča. Kad sam se probudio.Kazite Osmanu da je došao Mahmut Neretljak . Je li strazaru javljeno za njegov dolazak. krikova. Ali nisam. kao da jauce.Sigurno se Osman sjetio . . i opet o Osmanu Vuku. kao što je Šehaga pio. cudno. ponoc. Korpe je vratila. postajao sve čudniji. jedinog od čovjeka u tom trenutku noći. . i vjetar što je jecao. U ponoc sam cuo ezan s Begove dzamije. strah nad gradom.Poslao Šehaga . znam. Osman i Ramiz. Može. Taj prestravljeni krik. .Odredjivao sam vrijeme kad će Osman doci pred tvrdjavsku kapiju i. kako su se poljubili u oba ohraza. i ovaj cas izmedju ostalih. sasvim. u tvrdjavi su se upalila svjetla. junaštva. kad smo mu rekli. prece mu je bilo veselje. kakav prijatelj. na prazninu zivljenja. zamišljajuci stotinu prepreka. s priznanjem. ali ga momci nisu pustili. A onda sam saznao da je otmica izvršena! Samo što sam doruckovao. tama. Pogled mu je zamišljen. u gradu je usamljeni čovjek vikao svoj strah u mracno nebo. zbog nekog uzasa koji je samo on znao. odlazeci u noć. Ništa nije znao o Ramizu ni o bjekstvu iz tvrdjave. Sad ce! Ali su se tada na ulici javili neciji glasovi. u naletima. . a ja sam tonuo u san. u oba! Ucinilo mi se da je. Bilo je vaznijih stvari o kojima vrijedi misliti. izdvajali su ovu noć izmedju drugih. da pokaze kako je veseo. necija pjesma. ali su iz te guzve. vice u tamnu noć svoj strah i izgubljenost. Šteta što Tijana nije to cula. možda zbog neočekivane paznje. pomicao ga dublje u noć. Strazar je viknuo na uzbunu. koju se nisam usudio da rasplicem. a cinio je to desetak puta godišnje. nekako izlazili. na smrt. samo sjenku dvojice hrabrih konjanika. puste ulice. O veselju u Zajkinoj mejhani. ni za koga. ali ga se i to malo ticalo. prije nego što je Osman uspio da išta ucini. Strahovao san za Osmana cijelu noć. Pa sam se opet vracao na početak. srećan.naredio im je. Je li Osman izlazio? Ne. . sve tuzniji. niti ga se mnogo ticalo. samo što je predahnuo. a on je cijelu noć presjedio u mejhani. pričajuci i ponavljajuci ono što je već rekao. vjetar. prije svega. ga. Kud bi izlazio? Zbunio me. bez prelaza. ili ga mora savladala? Od toga casa u mom polubudnom mozgu pocinjalo je da se splice zamršeno klupko opasnosti. prisilivši me da odgodim početak. strke.rekla je zbunjeno. ucio je Salih Tabakovic. zdjele ostavila.rekao je. sjetio sam se da Osman sinoć nije ništa učinio za Ramiza. jureći na konju. Mahmut je klimao glavom. Sad je vrijeme. lebdeci na oblaku.

A nije mu potreban ponos. momci su ih sacekivali. ali nije mogao da ga vidi. ali nije dočekao. Mahmut prebijeno mace. Cak su ga gledali podsmješljivo. . hodao ulicom. iz neprijateljstva koje sluzincad osjeća prema svakome. Otjerali su ga. . I kud baš da naleti na Osmana koji ocarava ljude. nije mu se ucinilo. i uskoro se vratio. i poslao bi ga do djavola. cuo je Osmanov glas negdje iz kuce. Otišao je toboz veseo. i koristi se njima. cak ni prijatelje njegove ne poštuju! Uzalud.izgrdio ih je razljucen. i mnogo su se ogriješili o njega.Samo da se Osman ne naljuti . zaboravi! Smiješan je i zalostan. Sinoć su postali prijatelji. drugi krvari. odbacujuci ih kad mu više nisu potrebni! Osman je hladna pecinska stijena. u oba obraza poljubio.Kako nema? Eno. ukocio se od hladnoce. Jedan ne pamti. Osman će misliti da je neuctiv. vi ste takvi i takvi . .rekao je zabrinuto. nisu ga pustili. ako ima malo ponosa.Nema Osmana . iz zlobe. zaista je tuzan. svojom sirotinjom neprestano ga podsjecamo na njegovu. Blistavi Osman. objasnice mu. . i ne znam da li da ga zalim ili psujem. nije kod kuce. lupezi! Hodao je ispred kapije. Šta da mu kažem? Ludo.Nema. nazivao prijateljem. izvinice se. Zao mu je. Ali Mahmut je zaludjen prividom i svojom zeljom da stvarno bude ono što mu je drago. glas mu cujem. Eto. sve ću reći Osmanu.veli. drugi ne zaboravlja. . A jutros ga momci nisu pustili da prijatelju cestita Bajram. Vratio se. s rukom na prsima. već prijateljstvo. i ceznuti da ga prihvate ljudi do kojih ne može da dopre? Mi mu nismo dovoljni. . čekao da vidi Osmana. Jednome je svejedno. ali šta može.Vi ste bezobrazni. Pece ga daleka sumnja. Neka zna kakve momke ima. ništa nije izmislio. do juce mu je mogao biti samo san. nije kriv.I da znate. ali me nije prevario. makar je i odbijao. nisam se prevario. vladar života. Samo Osman nije kriv! A svakome ko nije zaludjen. Osman ga je grlio. zeljno topline. Ne vidi da ga je Osman otjerao! Nije htio da vidi. dodji sebi! Ili: jadnice. provjeravao sjećanje. Ljudi su ulazili na cestitanje. da je zaboravio prijatelja.Jedan momak je otišao. Pokušao je još jednom. ojadjen zbog drskih momaka. to bi prvo palo na um. valjda se neće naljutiti. Zar će cijelog života ostati dijete. iz zavisti. sve je zaista bilo. Šta se to jutros desilo? Uvjeravao je sebe. .

odsjekla je ljutito. neću tugovati kao Mahmut. . i ne znajuci to.rekao sam Tijani kad je Mahmut izašao. zato sam rekao da idem do Šehage. kao jednaki. Primio sam ovo što mi je povoljnije. poljubivši ga u ruku. i pred tobom zatvoriti vrata? . bice mu drago. da pokažem kako njene riječi nisam shvatio kao uvredu. Ne. naše je ipak drugo. cestitao mu. munje sijevaju. Zar njemu svi dolaze na noge? Ne vole ga. upravo je ispratio kadiju. Možda hajduci. i izašao bez zurbe. da mu cestitam Bajram. Racunao sam. Ako tako misli. . i najćešce laze sam sebi. kao Osman. Ili primam privid za stvarnost. cetvrtom ni traga! Najbolje je da svoju ljutinu oduši sama. a izbjeci ću da se na mene neduznog sruci oluja. Mislio sam da ćemo se poljubiti u obraz.Lud je. sve što nije ona. kad je ostao sam. da ću tako uciniti ono što je red. ne zeleci da me odvoji. A ako me i ne puste.Hoce li momci. Znam kako mu je drago! Sjetilo sam se i nasmijao u sebi. kao Mahmut. bez mene. i drukčiji odnos nego medju ostalim ljudima. A možda su oni svi koji su izvan ove sobe. gdje je sklonjen? Odgovorio je bez osmijeha: . Možda zato što je medju nama vazna tajna. kao Šehaga. . Ni on njih ne voli. svejedno što nismo. . ili mu je svejedno što me vidi. ali srdacno zahvaljuje na posjeti i poziva da opet dodju. ne govoreći to. vidim.Odakle bih ja znao! Zašto mene pitaš? . Na kucnim vratima sam sreo Osmana. . Napravio se da me ne vidi.Nisam mu sinoć učinio uslugu . da li bi se ovako ljubazno smješkali.Nikog. Jer. ili će uskoro zaboraviti? Život mu je duga niska prevarenih očekivanja. valjda se navikao na razocarenja. ispracao je Zafraniju.upitala je zubato. onda je to uvreda. kuca je puna i ziva kao han. s uzivanjem: kad bi znali da se sinoćnja otmica desila po Šehaginom naredjenju. i umriječe lud . ali sam po ukocenom drzanju osjetio da ne želi prisnost sa mnom. . (Uzalud. šta je s Ramizom.Šehaga me pozvao. što ne sjedi s njom! Na tri coška je danas. .E baš crkoste za njima! Kako vas nije stid! Nisam htio da pitam ko su to oni.Treba li sad da placem što ga je Osman istjerao? Eno mu zene kod kuce. nezgodno je da ne odem. Kod Šehage je bilo mnogo svijeta. možda bogataši. ali dolaze.Hoce li dugo tugovati. Šehagu sam sreo u hodniku. Ako misli tako. onda je to ljubav. skrivajuci šta misle i šta stvarno zele jedan drugome? Prišao sam.A koga da pitam? .) Upitao sam. čovjek je nepopravljiv. pomislio sam. poljubio je u obraz.

Ucinili su. jer se sirotija ne sluzi lukavstvom. moje glupo. šta hoću još? Da pričamo o dobrom čovjeku. Razlika je samo u tome što se u hanu sve placa. kako se piše pismo dizdarima. narocito u ovom casu. ne treba pitati. i gotovo! Ucinili su. Zašto bi onda ucinili nešto protiv sebe? I tako. Ni tvrdjava više nije tvrdjava. Drugi je rekao da je tvrdjava postala nepotrebna. A ako je izvršilo nešto. Javno se laze. sveteci se i njima i sebi. zar mi to nije dovoljno? Učinio sam više nego što sam mogao i u snu zamisliti. Ovo je drugi svijet. koji bi za novac mogli iznajmiti tudju hrabrost jer svoje nemaju. u ime svoje sposobnosti. a znace se i kad ostarim. manje oporo. Mladji i nevazniji. dalek i nerazumljiv. ali je to mogao reći drukčije. zato ih i ne puštamo lako iz usta i iz srca. da se divimo sami sebi kako smo ucinili dobro djelo. manje uvredljivo. Moje se uvijek zna. ne bi mogla onako dobro jahati. stara je. Sve je kod njih tajna. Ne tice ih se mnogo Ramizovo bjekstvo. kao taj Ramiz. poceo sam da slušam razgovor mladih cinovnika. otmicu nije izvršio niko. i slušao razgovor koji sam jedva razumijevao. Priznajem. kojoj se ne dopušta da . oni su izvršili hrabro djelo. ne bi se mogla lako prerušiti u stasitog sejmena. već otvorenom silom. naljutio i na sebe i na njega. naknadno. Ništa znacajno se ne može uciniti javno. Ako bi neko pomislio da je umiješan neko ko zna kako se krivotvori pecat. da likujemo nad bezobzirnim ljudima? Zaista. ne bi mogla onako snazno udariti dizdara po glavi. Ja sam ponosan i oduševljen zbog hrabrog djela. kao Mahmut. i uveo me u jednu sobu. Mi ne ucinimo mnogo ni malih a kamoli velikih djela. javno se pokazuje spoljini izgled. rekao je jedan. Treći se pitao: ko je mogao izvršiti otmicu? Ne vjeruje da je Ramizova majka. kad se sve uzme u obzir. Ismijavali su njihovu nesposobnost. odspavaš ako hoćeš. Šta ću ja ovdje? Zašto nisam cestitao praznik i odmah se vratio? Nagovorio sam Šehagu da spase Ramiza. Govorili su o sinoćnoj otmici. suviše je glupa za to. kod nas tajni nema. Zar nam uvijek moraju pokazati da su viši od nas? Sjedio sam namracen i srdit. one se pripemaju dok mi slabašni spavamo a kad se probudimo. medju mladji svijet. za krompir i za zito? Prostora ima mnogo. a sve je suho. i to otklanja svaku sumnju od njih. Oni djeluju i zaboravljaju. Možda ima pravo. i šteta što je tvrdjava visoko. svejedno mi je. kako se naredjuje. u tvrdjavi je sve besplatno. odmoriš se. javno se vrši nasilje. ništa ne bi istrunulo. sirotinja koja ga je slušala u dzamiji. a nisu zato što nikakvu korist od toga ne bi izvukli. Zar ne bi bilo korisnije da se pretvori u magazu. a nevaznije ne treba ni zatvarati. A imao sam i prećih briga: mislio sam na Šehagin odgovor. vazniji krivci mogu izaci kad god hoce. malo posjediš. na brijegu. zastidio zbog sebe i svog glupog pitanja. jer se u nadnaravne sile ne razumije. opet bi pogriješio. Srecom. dobre ili rdjave. Nekad je bila sigurnija nego grob.Pa se osmjehnuo. ali nisu na Ramizovoj strani. i cute. A bogzna koliko oni imaju svakakvih djela i svakakvih tajni. Nisu ni bogataši. Zastidio sam se i naljutio. smiješno. njihovo je mudro. Svratiš. pa se teško popeti. stotinu ušiju može da cuje. Nisu ni na strani svojih pretpostavljenih. jer je Ramiz najgore govorio protiv ljudi koji to sve znaju. i šta treba o tome pričati? Mi prosti ljudi volimo da sladimo i prezivamo ono što dozivimo. Bili su to pametni mladi ljudi. Možda se po tome veliki svijet i razlikuje od nas. pa izadješ kad ti dosadi. Nije to ucinila ni. sad je han na raskršcu. kad se zrelo razmisli. on o tome ne može ništa reći. ali mi nisu izgledali suviše pošteni. u ime koga se naredjuje. šegaceci se. cine se tajno. javno se govore velike riječi. cudimo se: odakle to najednom! Kad sam se umorio tim naivnim mudrovanjem. a baš bi bilo lijepo svratiti kad se umoriš od poslova. Vazne stvari.

i na sudu ovjerenu. pa ćemo zivjeti srecnije.Znam. troši mnogo jer je lako dobio. on ne zna šta je. Baš da vidim šta će biti. Sadašnji nam dozvoljavaju da budemo nezadovoljini. i ocuta. pa ostali ljudi nekako izvuku zivu glavu. ali nisu. Znaju da je juce bio kod valije. tako im treba. ali se podrazumijeva. za kratko vrijeme je uzeo sto kesa dukata! U što je potrošio? Prvo. ko zna već koji put. a ko zna šta se uz cestitanje može još reći. kiselo se smješkaju. pa ode i on. onaj! Pa šta ću s njim u ovoj tarapani. i izašao iz sobe. pa radije ostaje s manje dostojanstva a s više novca. Kako se Šehaga ne boji da bi mu baš taj dug mogao doci glave. ali lakši za sto kesa dukata. vracaju se otezali. znaju da će i danas ici. dize se. . cutke. A znam. to je ono. . Je li Šehaga prijatelj valijin? Ma jok. jao si ga nama! Da su slozni. i defterdar. Šehaga zato što mu se ne isplati. Ko sve nije bio! I kadija. da će valija isplatiti sav dug u korist . Spasava nas njihova medjusobna mrznja. Znaš li šta sam ga upitao? Kako im se mogla desiti ona bruka u tvrdjavi? I kud da dignu toliku dreku oko Ramiza? A on me samo pogleda. Sadašnji tuku. u sebi. Poslije su i pošteni. ponudio mu novac. kako se oni medju sobom mrze. a drugo. odnijece tamo odakle je i došao. i muselim. ovi neće dopusititi ni to. i klisinu prvi. opet. iako ih stomak zaboli kad ga vide. ne pogledavši ga. .Ni ti mene nisi vidio.upitao je. potvrdjenu svim pecatima. . A oni sjede na seciji. Pored Osmana sam prošao. Dzaba. O vracanju duga ne govore ni valija ni Šehaga. Dolaze s lakim tovarom. jer je s tim dugom valija manji nego što jest. Obojica tvrde da su prijatelji. može toliko da ih sigurno groznica trese kad na to pomisle. Da nije tako.Ne budi dijete! Nisam htio da te vidim. osigurace nam lijepu buducnost. na bajramsko cestitanje. iako znaju da ih Šehaga ne trpi. Cudo je kako niko na polozaju ne ocuva poštenje. mrze se i grizu kao bijesne kucke. ne vidiš me? . a to je citavo bogatstvo. Sadašnja vlast nam dopušta da placemo. Valija je duznik Šehagin. kažem sam sebi. i Šehaga mu se našao pri ruci. koji će svojoj gladnoj zelji za prestizom dodati sve što nauce od starijih. da ljudi ne vide šta je medju njima. valija zato što mu se ne vraca. ali nije ovo. ovi će i to zabraniti. jer bi se valija tako oslobodio preteške obaveze? E. I valija njih.Ah. pojeli bi nas. što svi moraju doci Šehagi na noge. Nije to receno. Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotme. i muftija.A što nisi pustio Mahmuta u kucu? . lijepo se. tako svi mrze valiju. Da ne bih rekao štogod što ne treba. kaze. . pa ćemo zivjeti vedrije. Veliko je njuškalo. zelen. ili je polozaj takav. Da oni imaju pravu vlast. Šehaga veći nego što jest. što se ne bi oslobodio! Šehaga je pametan. Veliki je rasipnik. Umiru od straha da im ne naškodi. Po tome se vidi kako je novac koristan. pa mu se ljubazno smješkaju. jedan uz drugog. a došao bez para. i svugdje. pohlepa je čini snošljivijom.Kakvog Mahmuta? . doduše. a svako zna šta je medju njima! Muselim ne izdrza dugo. Sve sam ih stavio da sjede zajedno. nije ni potrošio. Ramiz ne bi izašao iz tvrdjave. I nije oskudijevao. pa je teško ne uzeti. proguta pljuvacku. ne mogu ti reći koliko sam se nauzivao! Uziva i u tome. Prijatelj je drugo. Kadija ostade duze. . oprosti. ako boga znaš! Vidiš koliki je svijet.Šta je to.A vodili smo i zanimljiv razgovor. bog je blagoslovio! Tako je uvijek. ovi će kastrirati. jer je nezadovoljstvo najveća nesreća. s citavim karavanom. Šehaga može mnogo. . ponešto cak i govore. jer njihova visi o koncu. Ili se boje guzve i promjene. a valja zivjeti i kad te smijene. nema prijateljstva medju mocnima. dok te ne smijene. Ovi mladi starci. da ne oskudijeva. smijuci se. zbog Zafranije.dodje do izrazaja. jer ako je vlast nevolja. A dolaze zato što ga se boje. Bez duga bi valija bio jak kao grad. i zna u kakvom kolu igra: lijepo je uzeo potvrdu od valije.Bio je s tobom sinoć u Zajkinoj mejhani. ni košcicu nam ne bi ostavili. Valiji ne treba mnogo da bi ih uzeo na zub jer. Boje se Šehage zbog valije.

bez straha.Goviorio sam s Osmanom o tebi. od manjeg. od sjene. dugo. . kakvo prezanje bez predaha. mnogo si mi rekao. I stalno su u ratu. u moci. za strah od svega. koji im sprema zamku. Tako su pozajmljeni dukati postali cudotvorna hamajlija koja ga cuva od zle kobi.Više ti i ne treba. A može! Bez hljeba ponekad. Vidimo ih u snazi. Hodam. od većeg. u sili. izgleda. i ucinice sve da ga zakloni od svih opasnosti. od krivog koraka. od sebe. od drugog. Vidiš. Beznacajne misli. kakva danguba! Kako malo vremena i mogućnosti za obicnu ljudsku misao i osjećanje. bezrazlozne radosti. Gledam oduševljeno. od tajne. da ne zna gdje mu je glava. od svega. i u srcu djetinja radost zbog prvog snijega. . poznati i nepoznati. Njima je stalno u mislima onaj drugi. a ne znamo za njihovu tjeskobu. Pa ko je rekao da smo junaci? I kome je danas do junaštva? Upitao sam i njega što i Šehagu: gdje je Ramiz? Nasmijao se: . Kaze da mu je zao. . od iskrene riječi. šljapkajuci razgazenim cipelama po mokrim krpicama snijega. A štite li ti dukati i tebe? Štite. istina. koga ne vole i koji njih mrzi. a koliko sam od njih bogatiji! I javile su se zato. izracunavanje svakog koraka i svake riječi.E.vakufa koji bi nosio Šehagino ime. neodgovorne riječi. polako. bjelinom pokrivajuci grad. svejedno kojim nacinom i razlogom. od mraka. Obojica tacno znaju šta to znaci. Ja sebi mogu da dopustim luksuz lude misli. još kako. Ulicom je išao Mahmut. jer ni oni ne znaju da se može zivjeti drukčije. Toliko je svijeta u kući.Nikud. za ljudski život u miru. i onaj mogući. od pakosnijeg. I pripremam se. svega! Zar je onda cudo što su zli! Da li bih se i ja upleo u te djavolje kućine da sam kojim cudom pošao njihovim putem? Sigurno! A ne bih ni znao kakva me nevolja snašla. za pomoć medresi i knjiznici. Uvijek imam vremena za sebe obicnog. bez stalne strepnje. spašce ih muka samo smrt. naporno razmišljanje o mogućim potezima protivnika. pa valija želi dug život Šehagi koliko i sebi. kao da nikad nisam vidio. od vještijeg. Onda niste baš veliki junaci. svega. od pametnijeg. beznacajna osjećanja. kakva muka. Kakav je život tih ljudi. snijeg. da me svojom bezazlenošcu odvoje od njihova mraka. .Nije više u tvrdjavi.Kuda si pošao? . kako pada u gustim pahuljama. jakog osjećanja. ako se Šehagi štogod desi. od svjetla. ali bez mrznje. A meni je u mislima žena koju volim (zašto je bila ljuta?). Izašao sam s mucnim okusom Osmanove priče o mrznji. . za brigu i o čemu izvan sebe i svoje ugrozenosti.

paucinasta sreća. Dobro si ucinila. zaboravila rodbinu. ni šta je meni ucinila da sam takav prema njoj. U srijedu joj je bila slava. Ali to ona neće trpjeti. pazljivi samo u početku. (sve već znam napamet!).Onda. i ne zbog kucne slave. a u srijedu je presjedila sama. Ja se nisam odrekao nicega svoga. san o lijepom.Kako bi bilo da sada odem? . a ne žena. . Milostinja mi ne treba. sutra? . Iako ti to ništa ne treba. sve svoje znam i drzim. velika je guzva. koju je Mahmut prekinuo. ali i ona je kriva.rekao sam mirno. Danas je njen dan gnjeva. razmazila me. Ali ćeš makar zivjeti u nadi do sutra. Ona to zna. dugo ćemo hodati ulicama koje će snijeg zatrpavati. tiha priča. svaku sjenku kad predje preko mog lica. ne volim je više. hvala bogu! I ponovo sam potrazio svoju radosnu misao. o Ramizu. o Šehagi. I ja sam ga vidio samo u prolazu. jer ih krijem. što smo zivi i što se volimo. Moj Mahmute. ali šta je meni? Uvijek je sama. govoricu joj koliko je volim i koliko se radujem životu. pogubila prijatelje i poznanike. bez razloga. kao . . ne.Mrzim obicaje koji me ponizavaju. vidi po svemu. Bajram nisam zaboravio. maze ih. Sigurno da sam dobro ucinila. A šta ja njoj cinim? Jesam li je gdjegod izveo? Nisam. a i ona je ljudski stvor. rekla je ledeno. dok se ne naviknu. Drugi muzevi igraju oko svojih žena. radovacemo se. ona će svoje pozaboravljati i ostace pusta. nema me po cio dan. Nikolj-dan. bez razloga. I ne zna šta je toliko bogu skrivila da je toliko kaznjava.To nije milostinja . . ne bi zalila. Jesam li je iznenadio icim lijepim za ove dvije godine? Nisam. A kud ćeš veći razlog! Upravo se vratila odnekud sa Šehaginim posudama u rukama. Ja izlazim. Zašto nije rekla? Zar mora sve da kaze? Zar ne mogu sam da vidim? Ja se brinem o Mahmutu. Prvi snijeg. a sve zbog mene. Hodacemo. zaturila sve na što je navikla. s jedinim jedinim razlogom. niko ne treba da joj kaze.Takav je obicaj. ludo djetinjstvo. izgleda. nigdje. Zar je nije prošlo od jutros? . samo da ne osjetim nikakvu tezinu. Odrekla se svega što je bila. više je i ne primjecujem. ne može vjecito razgovarati sa ova cetiri zida. ni sutra te momci neće pustiti u kucu. nestašicu. a kad žena poruzni. svoje brige. Navikao sam se na njenu paznju. pričacu joj o djetinjstvu. ugadjaju im. i što se mene tice. riječ ni s kim nema da progovori. i ne bi se cudila kad bi cula da imam ljubavnicu. kao strnjika. Ona vidi na meni svaku promjenu. Ona to ne trazi.Obradovao se zalosnik. Pa bar da to vidim. isplakala se sama. ja na njoj i u njoj ne vidim ništa. smijacemo se. Uspio sam da ga upitam samo to što ti kažem. skriva od mene nevolje. onda bjeze od kuce. nicim.Najbolje sutra. Nismo mi za njih.Nemoj. bogzna kuda lunjam i šta radim. već zbog svoje sudbine. kaze samo kako je kod drugih. . Muškarci su grubi i sebicni. bez razloga. koje nisu njene.Šta ti je danas? Nije joj ništa. opet! . cak i svoje neraspolozenje. Gdje si bila? Podijelila sam komšijskoj djeci sve što ti je Šehaga poslao. i sutra ćeš biti onaj. dvadeset godina je s porodicom bila zajedno toga dana. a o njoj ne vodim racuna. Kao da je sluškinja. kao što je ona poruznjela. imam svoje društvo. Izvešcu Tijanu.

potpuno odsutna. možda zadovoljan što ni mi nismo drukčiji.) Ja joj ne mogu pruziti m bogatstvo ni ugled. pa sam se naljutio. Pa: šta ti je. prenagljeno sam buknuo. istopila se. koju ne treba dokazivati. hrabreći nas da nastavimo što smo zapoceli. kako mogu znati. kad ni svoje ne znam. kao i ona. Zastao je za trenutak. I šta hoce od mene? Kud da je izvodim? Da je vodam po Bašcaršiji. ali ponizenje neće trpjeti. u sobu je ušao Mahmut Neretljak. pustio sam joj na volju toliko da uskoro neću smjeti ni iz kuce iskoraciti. vidi kako pada snijeg. vidim kako me razmazila. I dok su iz mene varnice iskakale. zbog nje. Cekaj. a otici ce. zaboga! A onda: zar sam zasluzio da me toliko vrijedjaš! Ljutito sam je podsjetio da sam joj sve pošteno rekao kad smo se prvi put sreli.druge zene. bice sluzavka. Mahmut se spleo. zaleci sebe. . treba još samo da mi stavi lanac na noge. se se se ne . iznenadjen što se i mi svadjamo. otici ce. grdi me kao da sam ne znam šta učinio. mogu se tom ljubavlju zakititi kao peruškom. govorio sam. Ja sam nju razmazio. znala je da je čeka sirotinja. da nasmijem da je šalom prekinem. da je mladici gledaju? A za krsnu slavu. Kaze da me razmazila. (Iz mene je govorila srdzba a ne razlog ni pamet. To nije pošteno. optuzila me za grijehe svih muškaraca. pa krivo. i sad mogu samo da je zalim što se nije udala za trgovca ili zanatliju.rekao sam prijekorno. Zaprepastio se i pomirio u jednom casu. s bradom na koljenima. Ali moj prijekor nije zestok. i tako sam ja u njegovim ocima ispao nasilnik. Ta njegova smiješna zbunjenost. a ona žrtva. Poslije me bilo stid što sam svašta govorio. i zbog opšte muške pokvarenosti. zbog moje dobrote koju mi ne priznaje.Izgleda da me više ne voliš . Više bih volio da je bijesna. A možda je pozalio Tijanu. ali šta mogu. uvenula. Tako me izgrdila i za ono što sam kriv i što je zamislila da sam kriv. da je pozovem na snijeg? A nisam mogao da uzdrzim. oduzeli joj zamah i oštrinu. Ali to njoj nije dovoljno. ništa nema i nikoga nema. dok sam pjenio. a onda klimnuo glavom. trepnuo zakrvavljenim neispavanim ocima. pruzam joj samo ljubav. ludost je jaca od čovjeka. i zivih i mrtvih. ništa sakrio nisam. pogodjen nepravednim prigovorima. Sjedila je na sanduku. a ostala je nelagodnost. kud bilo. uostalom! Znam. i ko sam i kakav sam. zbog nepravde. okrivila me zbog poroka djedova i pradjedova. pa sam lupao kao ludi Mujo u bubanj. a što svi cine. U početku mi je bilo smiješno. presjekli su moju ljutinu. a još više što sam vikao. da ne prekidamo zbog njega. Naljutila se na nekog drugog. možda razocaran što smo i mi takvi. kriv sam. Onda me voli. grdeci nju. i na kraju nisam znao šta govorim. ni za Bajram ne bih znao da me Šehaga nije pozvao. i nespretan pokret rukom. Briga nju za moju ljubav. i naplatila na meni. Šta me se tice. kao da se izvinjava: samo vi nastavite! I brzo izašao iz sobe. bila bi ugledna i poštovana žena. a onda je htio da popravi. jer je našao upravo kad sam ja praskao a ona plakala. zar nisam mogao da precutim. sklupcana. A možda je stvarno nezadovoljna ovim životom. zbog ljubavi koju ne cijeni. Nestala je odjednom.

I ja sam kriv za ono prije. kunem se. Šta se to s njom desilo? Zašto sam bio tako grub? . Sad cutim. i ne mislim da sam nepošten. duboko nesrećnu.Izgleda da sam trudna. glas joj je suviše tih. nikako lošije. vaznija mi je cak i od poštenja. Zbog nje. i moracu se.šapnula je u pod. . nije se okrenula da pogleda. Sve je bijelo. Nešto je u njoj jace i vaznije. Glas joj je nesiguran. Ne mogu ti reći koliko sam tuzna. zamorena svejedno cime. ne mogu da je gledam tako izgubljenu. sve zene se boje. da je umirim.Jesi li vidjela? Snijeg pada. zbog misli koja luta svojim unutrašnjim prostorima. Dobro. eto. navikavati na tugu bez razloga. i nisam joj rekao svu istinu. Nije odgovorila. rekla bi mi. neću više ponoviti ludost. Svega.Bojim se. da je ne uznemirim još više.Cega se bojiš? . zbog nesigurnog trena. Nisam razumio. (Nisam znao da li se zene boje.Trudna? Stvarno? Klimnula je glavom. možda. Ništa joj se nije desilo. Sad je drukčije. Ali.Mislio sam da prošetamo ulicana. zbog sjećanja. zbog prošlosti. tuzna svejedno zbog cega. njezno. . Ona mi je vaznija od svega. pogadjam. zivimo mirnije. rastuci? Hoce li je darovati bolom i mukama! Hoce li je hraniti sumnjama i crnim slutnjama? . Može biti samo bolje. nismo svi isti. ali me prošlo. Kako onda može biti tuzna nizašto. s razlogom koji se ne vidi. Sjeo sam do nje i zagrlio je. I ja sam se bojao njene trudnoce i njenog straha. jedva se pokrenuvši. .Ne znam. sigurno. pun uzbudjenja. i grubo. To je zbog trudnoce.) Kad je prvi put nosila. Onda je nešto rekla. jedva cujan. Zao mi je. zaista nesrećna. Njena osjetljivost to nije mogla podnijeti. izgleda. život nam je bio tezak. I na to je ocutala. nije najbolje ali nije ni loše. . Nekad mi se cinilo da je nepošteno cutati. Zbog cega? Slegnula je ramenima. govorio sam šta bilo. rekao sam. Pa šta ti je onda? Tuzna sam. Ali sad sve cujem. Osjećao sam je utišanu.- Kamo sreće da te ne volim . zaista tuzna. Zašto bi se bojala.Hvala bogu! Dacu ti muštuluk za tu vijest! . . zbog neke misli bez krila? Razumijem tugu zbog onog što jest i što može biti.Šta to šapćeš? . pričekacu da nam tijela postanu bliza. Ponio sam se ruzno. Šta će joj donijeti taj drugi crvic. ali zašto mi nije rekla ranije? Zašto je krila kad zna koliko ću se obradovati? Htio sam da je umirim. Udaljili smo se dok smo vikali. sva mi je briga i sva sreća.

sav grijeh je na meni. Ona nije kriva. optuzujuci mene za svoje muke. oprostili smo jedno drugome teške riječi. izbacujuci nakupljenu gorcinu. da nam bude ljepše. zbog njene tajne i moga lakog kajanja. vrelina pekarske peci je samo naša. zbog straha da se ne ponovi ono što je jednom već bilo. i osjećajuci se zaista usamljena. samo sad možda teze nego prvi put. Ko zna koliko se mucila misleći o onome što se ne može domisliti. ugodno osjećamo toplinu tijela koja postaju sve bliza. ako ne i odstranila. jer je skriveno i nepoznato. sama. malo se stidim. na zalost. da nisam bio slijep.Zato je i uznemirena. jer su smiješne. . kad je sve prošlo. zbog brige za njega i za sebe. Ona je mislila na trudnocu. sad je lijepo. zbog tajne zacinjanja tog novog bica u njoj. nismo više tuzni ni nesrećni kao maloprije. Prigovorila mi je. a vikali smo. iako je na njenom licu ostala tanana sjenka zabrinutosti. mnogo je volim. bar umanjila. S pravom. jer bi ih moja njeznost. ja na Ranmza. pored prozora praminja snijeg. Ali svejedno. možda i ne znajuci pravi uzrok.

Ako umrem govorila je. Tako se osjećala sigurnija u mraku i u prostoru koji nije njen. jedinim lijekom koji joj je mogao pomoći. samo sebi nepoznato. njena naglost je potreba da se oslobodi unutrašnjeg pritiska. a nesigurnost radja misao o smrti.Ti si najbolji čovjek na svijetu . koje sam poceo šalom. zlijezde drukčije luce. mozak se drukčije grci. . nesaznato a jako. . Mahmut mi je obazrivo rekao da griješim. Smirivao sam je njeznošcu.govorila je njezno. Zašto da mislimo o onome što će biti kroz pedeset godina? . ne treba pretjerivati ni u čemu. molim te . budi se.okretao sam na šalu. radio i što sam umio i što nisam umio. ne bi i drugi put. ne potiskuju ih više ni stid ni volja. ne šali se time! (Lice joj je samrtno ozbiljno. Zbog tajne u njoj. . bice koje pocinje da sluti skrivene tajne. namece se. i hrabar. hoćeš li misliti na mene? . ali se polako smirivala. Ako je sad naviknem na toliku paznju. I djeluje. nastavio srdzbom a završio stidom. šta ću poslije? Sve bi se u životu moglo izdrzati za kratko.Neću se ozeniti . pokrenuta bogzna kakvim osjećanjem. iako mi je smiješno. Ali. pretvarajuci se u dadilju najboljih namjera i najnespretnijih pokreta. njena uznemirenost je znak uzburkanosti u njoj. Bol za zenom je kao udarac u lakat. kao da kaze: ako nazebem. po danu nije htjela da izadje.Hoćeš li se ozeniti ako umrem? . Krv joj sad drukčije kola. Ucinilo mi se da je po mraku radije izlazila zato što se mogla slobodno naslanjati na moju ruku. Sve što je bilo potisnuto. Izvodio sam je uvece u šetnju. zahtijeva da bude uzeto u obzir. jer više nije mislila da je napuštena. izlazi iz zatvorenih skrovišta duše.odgovarao sam. . . Svi se zene. Potrebna joj je moja pomoć.) . Ona ne vlada mnoštvom novih nepoznatih osjećanja. trudio sam se da Tijanu ne ostavljam samu. kako ćeš ostati sam? . bol je zestok ali kratak. smijala se zbog moje nespretnosti.abc 14. i svijet joj je tajna. Uzaludno je bilo govoriti razumno. sigurno. A sve biva bez njenog uticaja. opekao si se jednom. I bojim se. toliko te volim. ne bi ni mnogo prošlo od moje smrti. njeni ozivjeli strahovi su jaci od razuma. Trudna žena je drugo bice.pokušavao sam da je umirim.Bice prije. . A možda i bi. Govorio sam najsmješnije riječi. pusti to. . ali život ne traje kratko.Neki dan sam bio najgori. Predosjećam to.Ostavi se takvih razgovora. . Moc ljubavi Pun dobre volje poslije tog objašnjenja. . bila je uvjerena kako se već vidi da je unakažena trudnocom.Ako umrem. . Njena ljubomora je strah od ruznoce. tetošio je.Molim te. Prepuštena je djelovanju jacem od svoga htijenja.Sad si najbolji. i ne može ga ni zaustaviti ni skrenuti.Zašto? Ista je mogućnost i za tebe i za mene.A da li bi se ti udala ako ja umrem? . organi se drukčije ponašaju.Zar si toliko nesrećan sa mnom da se više ne bi zenio? . primoran. a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom . hoćeš li se ozeniti? Ozenio bi se. mnogo prije.Ne.Ako umrem. i pazljiv. Tijana je divna žena. ali opet. i da budeš dobar. . po danu bi se stidjela.Umro bih od tuge. Ganuto je plakala zbog moje paznje.Ako umrem. cuvao od napora.

da ni ja nisam rdjav. nikad ne prenagle. Ili se boji da ne vidimo kako ga žena prezire. pa je mislila da je ruzna i zla. ako nećeš ti hoce drugi. Tijane i mene. davno je receno. Ne kažem. i Mahmut je doveo svoju zenu koju do sad nismo uspjeli da vidimo. i rijetko kad pomognu. ne gledaljuca zenu i njena dva zuba što su bjelasala iz šupljine usta. muz koji želi sebi dobro. poslušace ono što mu žena kaze. muz je sud. i uzdizala. kod mene će ovako ostati zauvijek. Šta će reći Mahmutova žena? . žena voda. kume. što bolest ne umori. Jedva je hodala na zadebljalim nogama. jedva disala od zaduhe. daj boze da on nema pravo. neće biti ni štete. cak ni skrivene zalbe. ništa na njoj nije šiljato. priča. jer joj Tijanine oci kazu da je ona dobra radi sebe a ne radi drugih. svejedno. pa i sad dodju po nju. nicim ga nije uvrijedila. ništa pakosno.rekao je Mahmut rastreseno. cak i kad ostare. a nemaš koga da psuješ. i voljela bi da je sretne svako jutro. mole. Zene su razboritije. to pokvari. narocito ako imaju djecu. iz ljubavi ili bez ljubavi. Nisi kod kuce baš od jutra do mraka. Kad sam rekao. uopšte. Stid te da odustaneš. znaju tacno šta je dobro za porodicu. Onda nam je rekla da izadjemo malo na vazduh. I opet je naopako vidio. nekom ne uspije. jer Tijana nije lijepa već prelijepa. zajahace me zestoko. Ludi su. ali ja svoju zenu mazim kao da je na samrti. ali pametno. A sigurno je i dobra. Trudnoca nije bolest. E vidio bih ja tebe kad bi tu pamet slušao od jutra do mraka. a to. Pristali smo. Da li se stidio nas. jer lakše podnose uši nego oci. muškarci misle da je to ženama zabava. kako odavno nije cula. Osvetice mi se to. pregledace Tijanu. neka gu nam zivi kakvi su da su! Mahmut je zmirkao kratkovidun ocima. smijuci se veselo. nje. Govori li to ona o njemu? Ako i govori. kako bi bilo bolje a ne kako jest. rekla je. i on govori onako. boze oprosti. Možda je zeni lagao da smo ugledniji i bogatiji nego što jesmo. A koliko on vidi i zna. pa se ustrucava da je pokaze. braneci se od vlazne hladnoce. Dok je bila zdravija. Pa smo zaćutali. Jer. Kome to uspije. Ali. a smijeh joj je zdrav i veseo. Jer samo žena zna s kakvom ih je mukom nosila. Iako od muza mnogo zavisi. Dosta mi je i ovoliko koliko jesam. ako ne bude koristi. A zene vole da vladaju. Ne znam šta je od toga istina. A onda. pomagala je ženama pri porodjaju. ništa skriveno. jer si sam sebe natovario. a sve zna o tim stvarima. bogami. Ali. kao što je govorio. ali mi se žena odmah dopala. naravno. i znacemo je li dobro ili nije. veselo gledajuci malim ocima. jer on sve naopako vidi. radi opravdanja. nije lako izdrzati. priča! . Ili je njegova žena toliko ruzna i nemoguća. jedva govorila od umora. ja misleći o Tijani. A opet. šta možemo. ne znam. i polako trljao cjevanice. ali je govorila. jer se žena prozli pored rdjava muza. A možda bi Tijana ostala ovakva i da sam ja rdjav. da se Tijana ne osjeća dobro. pa će mi duša na nos izaci. triput razmisle. Muškarci su djeca. ili sebe izmedju zene. Jesi li je cuo! priča. i niceg ruznog nema u njenim vedrim riječima. a ako i neće. po njoj.casu slabosti ili oduševljenja. ruzno je manje neprijatno kad se o njemu priča nego kad se vidi. kad se sretnemo. malo strogosti nikad ne škodi. predlozio je da dovede svoju zenu. da joj dan pocne lijepo. muka da istraješ. Prvo je rekla da je cesto slušala od Mahmuta kako je Tijana lijepa i dobra. kao ljekar. zaraslim u salo. lakše im s njom. on misleći o svojim nepoznatim brigama. cesto i odmognu. Rekla bi. i naši su. i pogriješio. izašli smo i cupkali na uskoj verandi. bolje je ljudski nego paski. muz treba da bude dobar prema zeni. ali ne zato što su zli već što nisu pametni.

Tijesno vam je ovdje djeco. i kucnula prstom u drvo. Sve ih raduje. Tijana se smiješila zbunjeno. Nasmijala se i Mahmutova žena: . Svadjajte se slobodno. šta ona zna? Pomagala je mahalskim porodiljama.Nisam sama. poslije je sladja ljubav. ne zele nemoguće. vidjecemo na proljece. prvo sam pogledao u njeno lice. a lijepo im je jednostavno. . Srecom. . već njegova žena: . ne trazeci je. .Tijana se brine . nikad nema mnogo. zabrinut sam.Sin nam je u Mostaru. ništa ne iznenadjuje.Dugo se zabavila . Sve je kod nje veselo i jednostavno. pa su umirale ili ostajale. ko od šale. A dodji mi i bez toga. A i ja sam cetvoro rodila. kao da je to njena zasluga. ponekad i ja dodjem da se ogrijem. zubate ako ih povrijediš. a ti dodji! Ostala mi je u vedrom sjećanju ta odlucna žena koja se nekako lako nosi sa životom. uvijek vedre.mahnuo sam glavom prema sobi. ti kcerko. ali mnogo ne treba ni vama ni nama. . Šta me se tice šta će reći! .htio sam da cujem još koju riječ ohrabrenja. Vidiš kako grije pekara. dvoje je umrlo. . Onda je sve dobro. ponosno.Šteta im je da ovo ostavljaju zimi. i ona se smijala. .Onda ga istjeraj. Te obicne mahalske zene su pronašle tajnu spokojstva.Dvoje je zivo. naci će se štogod.Šta može reći. Kako ste s parama? . . srećan.našalio sam se. Dobro. Ahmet je sa mnom. Pa se sjetila. udarajuci nogom o nogu. Ali ona nema zašto. . .Pa. A ni vi nama. Zene su ko macke.Nije dobro. kad smo sami . jezicave su ali će pomoći svakome u nevolji.rekla je Mahmutova žena. pa znam i po sebi.Dobro. nećemo vam smetati. bajajuci. A ona je divna žena. vedar ili lazno utješen? Vidio sam. rodićeš. kasno se sjetivši da pogledam Tijanu. Mahmute. i zasta zna svoj posao. Zar nije govorio samo o kcerki? Nije odgovorio on. Pogledao sam u Mahmuta. muskarci ne treba da se vuku po kući. . već si ti zabrinut. Kakav joj je izraz. blista od zadovoljstva.Što se tice svadje. Kad nas je Mahmutova žena pozvala da udjemo. ogovaraju ali ne zavide suviše. i pogledala po našoj siromašnoj sobi: . ni sama ne znam.upitao sam zacudjen. kako ih je sreća posluzila. sigurno. A kako i da ne vidim? Koliko sam trudnica cuvala i pobabila. znaju da je život tezak ali ne placu zbog toga. .Nije dugo.Cetvoro? . Stan vam ne valja? Predjite nama! Podijelicemo što imamo! Hocete da se svadjate? Zašto se ne bi svadjali! Hocete da se volite? Zašto se ne bi voljeli! Poznavao sam ovakve zene. zanimljive. dobre su dok im ne staneš na zulj. .I za svadjanje nam je zgodnije. Ako vam usfali. dolazile su mojoj majci. prepuštajuci sve bozijoj volji. vidim to odmah. Ti nemaš zašto da se brineš.Nemaš zašto. uci zlatarski zanat. i uvijek će išceprkati ponešto što je u njemu lijepo.Ne može biti bolje . najuravnotezenija stvorenja na svijetu. srce moje. da se ispricamo. sigurne. akobogda. Ovdje bi vani s djetetom bilo nezgodno. nemoj da camiš sama. pomislio sam. nešto ja. dodji do mene. Sad smo nas dvoje sami.Svaka žena se brine. . Šta kazeš. Nešto saleti Mahmut. da predju kod nas? .

ali su njih dvije poslije toga postale nerazdvojne. Vracao sam zeljeno djetinjstvo. i da je prisili da odriješi maramu s novcem koju krije u njedrima. Izgleda da ima ljudi. I Tijanu je zatravila. unutrašnjim culom osjetio. ja cutim. a volio bih da saznam. nesigurnost. Boze. kako je vesela.behar u bašti. Ne znam kako to postizu. namirisao sam. odvojene od svega. ali ne znam da li bih bio zadovoljan da je Tijana kao ona. potrebno joj je. Ako su siromašne. Možeš se ponositi svojom pamecu. govorila je oduševljeno. Da hodam ulicama. I moja majka je bila drukčija. uglas. ispricace se. da spremi rucak. kahva na brdu. S tim zivim čovjekom koga nema. nije mi ni palo na um. jer nisu siromašne. zato što ne osjećam potrebu. Eto. nešto će raditi. Tijana je drukčija. Bice manje razloga za svadju. Možeš ga ostaviti i preći drugome. razgovori. Jednog jutra Tijana je rekla da ide Mahmutovoj zeni. nikad jednostavno vedre. razvedriti. one nisu čovjek sav već ono što je u njemu najbolje. čovjek odabranih trenutaka. ali prazan i pust nisam. onda su hladne. proste. ni šta ću sa slobodom. Možda bi mi smetalo kad bi bila tako jednostavna. jer bi on sve potrošio. kao budala? Bilo bi smiješno. Ali je ipak prevladala razumnija misao. on namjerno uzme ponešto od poznanika. Suviše je rano osjetila bol. Bol i misao oduzimaju nam bezbrizan smijeh. Ali. Mahmutova žena je blagoslov bozji. Možda je Tijanina osjetljivost znak i bolest punije misli i zivljeg osjećanja. pomalo mi je i krivo. prohodace. jer nisu bogate. govoreći mu gluposti. A šta ću ja raditi? Želio sam da budem ovako slobodan. ostace sat-dva. Pale su mi. ili se pravila da vjeruje. neće se . Zato što pada snijeg. zato što ni od cega ne bjezim. mada su rijetki. i neće misliti na strah i smrt. Tijana je rekla da nam ništa ne nedostaje niti ovdje ima šta uzeti. One su kao trešnjin cvijet. Da idem na rijeku. Odvaja se. na um knjige. znaju za uzivanja. Cak ih ucine boljim. svadbeno veselje u mahali. možeš uzivati. kad mu ona ne da za rakiju. i uzalud sam obecavao i sebi i njoj da je neću ostavljati samu. da osramoti i sebe i nju. Da li sam slucajno naišao na Tijanu. strpljivo će te saslušati. da joj napakosti. Zacudio sam se. a sad ne znam kuda cu. Zacudio sam se što je otvoreno upitala Tijanu da li nam štogod nedostaje. dugi razgovori kad sve govore odjednom. Kad je Mahmut ljut. da gledam vodu. ono što se ne može izvana vidjeti. ja joj nisam dovoljan. a ne moraš mu se ni zahvaliti. suviše zaludno. neprestano u mislima za nesigurnim ocem. kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. ne znam kakav sam. kako je dobra. najćešce pronalazeci u ljudima i stvarima ono što je smiješno. da je tako bolje. Štedljive su. Možeš se s njim svadjati. samocu. Sreća da je Mahmut naišao na nju. a on nema mogućnosti da ti odgovori išta osim ono što je već napisao. Nisam više prazan. ne vjerujem da Mahmutova žena ne zna za bol i za misao. polako. izgleda. cangrizave. neugodno zle. Ako su bogate. ljudi pričaju uvijek jedno te isto. ili sam nesvjesno išao za majcinom slikom? Nisam znao. šta bilo. kako je zadovoljna. Nemam volje da odem u kafanu. razvice se samo ako nije ni suviše hladno ni suviše toplo. možeš razgovarati. Ona će ostaviti mene. onda su mracne. Mahmutova žena je povjerovala. i vratice se u podne. uvijek u strahu od otvorene šale i otvorene radosti.

ne mogu bez ljudi. kakav je da je. kome su beznacajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo. ne danas. Mnogo . uvijek spreman da pocne razgovor s tobom. da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta. Ako ga ne možemo saznati. Zato što zivi. a on mi je najblizi. samo nas neće biti. postoji i mimo nas. jer je van našeg iskustva. da je snazan i vazan. uzalud se nadali. u biblioteku. rodjeno iz nekog saglasja medju njima. Sjetio sam se Mula Ibrahima. Ni. uvijek nespremne. Po našoj volji to se ne dešava. suviše su sitni za nas. Eto. da vidim šta zna o Ramizu.naljutiti. Šehaga se prekinuo samo za trenutak. a kakvi su. nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima. i sve što je bilo. ocajanja? Ne znamo. Čovjek želi moc (rekao je. malo nezadovoljan što sam upao u ovo povjeravanje. vidjece samo prst. možda je neki sveopšti duh. zbog svoje velicine čovjek i ne postoji za mrava. nepoznata tama. ako mu prepriječimo put. i ne tice nas se. od ovoga svijeta. abc Šehaga mi je mahnuo rukom. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. otici ću do njega. Ja ću mirno cutati. već po nekoj svemocnoj volji o kojoj ništa ne znamo. koji je pazljivo slušao). nimalo slican našem. A ako je tako. I izgleda mu da je nešto postigao. Pomagao mi je dok je smio. nestrpljive su. sve uzalud. ili grancicu. Mula Ibrahim ni to. Znaš kraj. i sam kaze: on i njegov. zamišljen i ozbiljan. Kod Mula Ibrahima će naci oboje. jer bi malo ko htio da umre. puštajuci ih da protrce kroz život. Trazio je samo razumijevanje. I više zalim što nije drukčiji nego što se ljutim. U radnji sam zatekao Šehagu Socu i Mula Ibrahima u razgovoru koji mi se učinio zanimljiv. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. da me pogleda. da govorim šta bilo. da može mnogo. što se krece. da nešto stvori. i nadnaravni um. ona misli na nas. Sve će ostati. osjetimo ga samo kad nam se u nećemu pokaze njegova volja. htio je da pomogne i kad nije smio. uzalud tugovali zbog gubitaka. što se sudara s ljudima. kao drvo. jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski. Sacekuje nas na nekom cošku. mrav ne vidi čovjeka cijelog. niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokućiti. Da li mravi zele moc? Zele li da budu snazniji i znacajniji od drugih? Imaju li svojih briga. ne možemo cak ni naslutiti. a sad se treba prilagodjavati trecem. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem. Ali. da mu kažem kako kod Šehage nisam ništa učinio. a sigurno jest. neke klime. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni pribliziti. ne ovim ocima. A možda je najveća tajna smrt. Slušao je šta Šehaga govori. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov nacin mišljenja? Svijet je postojao i prije nas. već onim drugim. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici. ako mu se vratiš. već kao nadnaravnu snagu. postojace i bez nas. ne zbog mene. a nesaznatljiv. dosad je premalo rekao. više nije. sitan i nevazan koliko i mrav u mravinjaku. osjetice potres ako rasturimo mravinjak. Pomiriti se s njim ne možeš. A želi da nešto ostavi iza sebe. ne znaci da ga nema. tajna i uzas. Ali bog ucini da odjednom progleda i vidi. uzalud se radovali zbog uspjeha. osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna. Srdacno će te dočekati. A iza te strašne kobi. Hoce li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. Bilo bi to besmisleno tracenje tolike snage. ne zbog Mula Ibrahima. izgleda. gledajuci u Mula Ibrahima. i ono što znamo i što ne znamo. i mora da ih pusti. nesanica. ne o vjecnim stvarima. jer je neuhvatljiv za našu misao. zbog sebe. neke potrebe. koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. a ništa ne možeš izmijeniti. dolazeci iz nicega i nepovratno odlazeci u ništa. Nisam otišao na taj razgovor. a ne znaš ništa o njemu. da ne bi samo bitisao. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas. i nastavice. ili cutanje. Uzaludno ga je moliti. jer ne znamo šta je. uzaludno preklinjati. i nije kriv što nije onakav kakvog bih ja želio. vidovitijim. muka. I kad ne mislimo na nju. da mu je velika vojska riječi postrojana iza cela. a kamoli ih razjasniti.

Mula Ibrahim se slozio sa Šehagom. Je li to zbog sinovljeve smrti. Suviše je ponosan da bi se priznao porazenim od ljudi. utuceni. po mome mišljenju. (Govori li on to o sebi i o meni. Što se tice duše. drugi. Nije ista svaka zelja za moci. Mula Ibrahim je slušao oborene glave. da nastavi svoje vječno kretanje. a ne samo po besmislu. da od života ne stvorimo mucilište. To je velika moc. svacije su roblje. po zlu. ja sam oštecen njegovim ponizenjem? On zali. privremeno ustupljen. pomireni sa svojom nevoljom. kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi. Jadan je onaj koji je to osjetio na sebi. nemocan. da se izazove strah. Ili bih. govorio je o čovjekovoj duznosti da ostane čovjek! Šta je ovo? Jedan je blazio svoju nesreću. govoreći na izgled mirno. kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem nacelu. i trazi joj razlog u volji izvan i iznad naše. da se oni pokore. drugi je odricao svoju slabost. da je to samo meni govorio. Možda bih. Mi svoju brigu ne možemo prepustiti nikome. Jedno je zelja da se vlada ljudima. da je tijelo smrtno a duša besmrtna. i on je mislio o tome. i to nije ništa ruzno. Prema onome što sam znao. mogle biti Mula Ibrahimove. Ali kad je poceo da govori. duša je djelic sveopšte svemirske energije. vidio sam da je pazljivo slušao. samo se mijenja. Ali. a sebi utjehu u neizbjeznosti onoga što se desilo. on optuzuje!) Sasvim je drukčija zelja za moc koja se sastoji u pomaganju ljudima. i ta zla pogibija je samo nevazan tren u vječnom trajanju. Svijet je postojao prije ljudi. priznati svoje beznadje. to je zahtjev za cutanjem. kao da spava. po ludilu! Slušao sam ne vjerujuci svojim ušima. i zbog nemoci što nije mogao da ga spase od nesreće? Suviše mu izgleda surova. po pravu necije sile. poklonjen nam. kleknuo pred njega. za poslušnošcu bez otpora. Ne može da govori o tome postoji li neko vrhovno bice. . duša je neumrla. Hoce li Mula Ibrahim štogod reći. suviše besmislena ta smrt. on je ponizen tudjim nasiljem. govorio je o nemoci ljudskoj. ne vjeruje sebi ni ljudima. da se natjeraju na djela koja nikad ne bi ucinili bez prisile. povecala bi se bijeda ovoga svijeta. koja će zivjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela. postojace i poslije ljudi. koja podstice na sporazumijevanje. nije nevazan. ali je siguran da naše ljudske stvari niko neće urediti ako ih ne uredimo mi sami. trazeci joj viši smisao koji neće prihvatiti. ni svome iskustvu. Čekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sila. pominjace je s podsmijehom kad se njihove duše sretnu! Da smo sami. od ma cega neshvatljivog! I to je surovo. koja pobjedjuje ljubavlju. nema više snage da se nosi s bolom koji ga grize. izgledalo je kao da su jedan drugome pozajmili svoja shvatanja. Ni kap vode se ne gubi. na rodjenju. placuci. i Mula Ibrahim se sluzio riječima koje sam mogao očekivati od Šehage. S takvom moci čovjek nije zrno pijeska. Neka to bude od bogova. znaci. i koja bi zlo ucinila nemogućim. šta se može reći na ovo ocajanije koje trazi utjehu izvan ljudske logike? Dok je Šehaga otkrivao svoju krvavu muku. Ali me i on iznenadio. šta se to nas tice? Neka o tome brinu bica koja će tada ztvjeti. Takva zelja za moci je nemoralna. ni svome razumu. možda i postoji. ili će se useliti u novorodjence. od svemirskog duha. i moramo se uciti moci ljubavi. Ali nije govorio meni. Jer. u stvari. preklinjuci ga da samo sacuva razum. Pa to je konacan slom ovog na izgled snaznog čovjeka! On više ne vjeruje svojim ocima. uzasnut. Jedan. i manje uvredljivo. a Šehaga riječima koje su. Pokorni. i ne uciniti ništa da bude bolje medju ljudima. ali je u sklopu nekog dešavanja koje ima svoje zakone i svoju svrhu koju ne možemo otkriti. ne znam šta bih mu rekao.je vjerovatnije. A ako je tijelo njegovog sina i mrtvo. veća je nego što sam mislio. i logicnije. ili će ocutati. mocan. ona ponizava i nasilnika i ugnjetenog. sagao glavu pred njegovom mukom. Kad toga ne bi bilo. hvaleci mušku hrabrost. što ljudi uzaludno cine hiljadama godina. da ljudi zele moc. koju neće primijeniti! Tuzno je to njihovo odricanje sebe. on se brani. ja sam samo slucajno slušalac.

a da umiremo kao novorodjencad. i veoma mu je stalo do toga.A gdje su ti ljudi? . Misao o vječnoj duši ne obavezuje ninašto. s tovarom snijega na glavi i ramenima. cisti kao zametak. ali su mi se ucinile vrednije od svega što sam ikad cuo. veoma dugo. Ne znam cije je misli iznosio. u ovom kratkom preletu izmedju dvije tajne. spas je u osvajanju ljubavi i čovječnosti. Ne tice ga se šta će s njim biti poslije smrti. nezadovoljan zbog onog što je u životu učinio. i lakše umire. ne slazuci se sa Šehagom.jer se teško oteti strahu i nespokojstvu zbog kratkog života i zbog nestanka u nepoznatoj tami vječnosti. Tako bi sigurno produzio svoje kratko trajanje. Zgrozi se kad pomisli na život bez svršetka. ili sebe? Ili im je misao podijeljena na ono što se želi i ono što se mora? Ovako kao što je govorio. pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat. ziveci.upitao je Šehaga silovito. ili makar kod jednog čovjeka. I razmišljajuci. mada sam s nelagodnom sumnjom mislio. jer se o tome brine neka viša sila. ili ce. Umire slab. A koliko bi bolje bilo da se radjamo kao starci. samo ako je cist. o trajanju bez prestanka. besposlena. a onda se sve ispriječilo ispred njegove zelje. ocajan. gori su nego vukovi.Ovi s kojima zivimo. Poslije. i čim potpuno sazri. hoce li duša istrunuti zajedno s tijelom. Mula Ibrahim je odmahivao glavom. lijepo je. a ponekad da ucini i dobro. A kratak život mu ne smeta. bez ljubavi jer je besmislena u tom trajanju bez kraja. o mogućnosti da negdje i nekad nadje ipak neki smisao. Smrtno uplašen. . veoma naporno. nezadovoljan zbog onog što nije učinio. Zašto je onda govorio? I on i Šehaga? Da li ljudi priznaju i cijene ono što im nedostaje? Da li varaju druge. s dobrim namjerama. sacuvano u riječima koje neće nikad postati djelo. Ahasver je najnesrećniji medju svim ljudima. suviše se vide i osjećaju. Zbog Šehage ih je poslao iz radnje. svemu što dozivljavamo. cisto ime i lijepa uspomena. Ta zelja obavezuje čovjeka i za života. ne znajuci ništa ni o čemu. pa bezbrizna djeca. A nisu! Onda je pogledao na ulicu. sve mu je divno. pa oslobodjeni mladici. i u duši je ostalo samo prazno sjećanje na sebe nekadašnjeg. zato mislimo da su svi takvi. Dva njegova pomoćnika polako su šetala ispred radnje. samo je više zla. Zli su isprednjacili. jer je to samo želio a nije se usudio. bez straha ali i bez radosti. o prestizu. Ali ga se tice. bez oslonca koji bi mu mogla dati samouvjerenost da je zivio jedino po odlukama svoje ciste savjesti. zbog mene nije htio! Sve što ucini. suprotno je onome što je goviorio. . postepeno zaboravljajuci prvobitni strah od smrti. Tako završava neslavno. jer mu je duhovni život nerazvijen.Nisu svi ljudi takvi. Čovjek se radja kao nevino dijete. . jer to najćešce nije želio. javlja se misao o smrti. kako kukavicluk i čovječnost mogu zivjeti u istom čovjeku. da ne čini zlo. pa će se i duša okorjelog zlocinca useliti u tijelo bezazlenog novorodjenceta. sve mu je novo i svjeze. ucinilo mu se da postojeci red čovjekovog rasta i razvitka nije pravedan. izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. ima šta čovjek radio i ma kako zivio. koje ne zna ništa o sebi. Treba sve prozivjeti. osvajajuci radost cistog života i ljepotu ljubavi prema ljudima. potpuno dotucen. ali će se povuci da se odmara i da uziva. ocajnicki misli o vječnoj duši. Kakva bi to divna i slobodna smrt bila! Ali kad ne može biti tako. Šta bi i sa duzim zivljenjem? Šta bi sa besmrtnošcu? To je najveća nesreća koja bi ljude mogla zadesiti. Rastrgace te samo ako posrneš. Tako se lakše zivi. biti poklonjena nekom novorodjenom djetetu. dovoljno lakomisleni da ni o čemu ne mislimo suviše ozbiljno. što bi bila velika nepravda prema cistom stvoru. iako ruševina. . Misao o čovječnosti je pravicnija i ljudskija. izmoren. stice iskustvo. o ponizenju. Mula Ibrahim je sigurno želio i da zivi. ako je prljav. Ali i ovo što je ostalo. bez konacnog smirenja. natrunjena i uprljana. da polako postajemo sredovjecni. da poslije njegove smrti ostane medju ljudima. Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima. o svijetu. o grijehu.

Meni je sasvim blisko ovo što je govorio. ne odvaja se lako od svog iskustva i od zemlje. ali bih volio da me nije zaboravio. . Šehaga je gledao za njim zamišljeno. on se muci. ali nema pravo. a u razgovoru su se od mene prilicno udaljili! Drago mi je što je mislio o meni. Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. da te opet primi. razmišljajuci da li je konacna nesreća ili neostvarena plemenitost što ljudi neprestano pitaju kako treba zivjeti. i kao da je to najljepša i najvaznija stvar na svijetu. neoprostivu pred drugim ljudima. da ih još za nako vrijeme odstrani od radnje. . opravda voljom jacom od ljudske? Ali ako se ne može pomiriti s ljudskom surovošcu.Izvinivši se. Mula Ibrahim je izašao na ulicu. Imam nešto da ti kažem. Nekad čovjek osjeti potrebu da govori o onome što ne zna.Pada! . Ušao je s Mula Ibrahimom. nije ono što cine. nasmijan. da li je ono što misle? Možda to ni oni sami ne znaju.Nema pravo. kako može prihvatiti neku drugu surovost. Ono što kazu. Cinilo mu se da je lakše za krivca priznati boga nego ljude. ne bi tako govorio. . .Volio bih nasamu. ne mrznju. On ne razmišlja. na teškog bolesnika koji je izgubio vjeru u ljekare. A možda i nije slucajno. Ne znam je li očekivao da mu nešto kažem. Zašto je onda onako govorio? Je li želio da svoju nemoc. stresajuci kapom snijeg s ramena.Kazi! .Bogzna šta ga je slomilo. Zalio sam ga i cudio se kako je njegova tuga ustrajna.Jedva sam se sjetio da te ovdje potrazim.Zar nije panetnije brinuti se o stvarima koje znamo? Odmahnuo je cvrstom uskom glavom: dosta mu je onog što zna. da bi povjerovao u cudo. Ako je tako. Zašto on tako ne zivi? . kao da to niko ne vidi. Slucajno. Ne znam zašto sam poceo ovaj razgovor. i bijesno cudjenje zbog neshvatljive sudbine. da bolje poznaješ ljude. . Navolja je što ima suviše zdravog razuma. ali će u njegovom silovitom srcu ostati mrznja i na boga i na ljude. s cime se nije mucio u mnogim besanim noćima? Cutao sam i zbog njegovih ruku. Ali njegove hladne sive oci nisu odlucne kao njegov pokret. ne misleći o tome. I kao da je srećan što može nekome saopštiti radosnu vijest koju je donio. . o kojem je govorio Mula Ibrahim.Ti za svakog imaš opravdanje. i trazi spas u gatanju. I dok sam cutao.Došao sam zbog tebe. nepoznatu? Zar samo zato što je nepoznata i nedohvatna? Licio mi je na izgubljenog stradalnika. na glavu mu se popelo. Zamišljeno su zagledane u svoj nenadoknadivi bol.rekao je veselo. i sinovljeva smrt ga je zauvijek onemogućila da ispravi krivicu. osmjehnuo se Šehagi: . onda je ovdje na zemlji saznao za pakao.Kako ste poceli ovaj neobicni razgovor? . i ostace bol za sinom.Zato što nemaš iskustva. Pametan je. A neće da prihvati lijek. Da znaš život kao što ga ja znam. stegnutih u grcevit splet prstiju. ali sam bio suviše zbunjen da bih išta rekao. I šta bih mu mogao reći što on ne zna. Osman Vuk. da porazgovara sa svojim pomoćnicima. u radnju je ušao čovjek koji je zivio. . Pa sam zaboravio. Zar je vrijeme nije nimalo ublazilo? Ili je učinio nešto nazao sinu za života. . da kao zakon prizna ljubav. . da se pomiri s ljudima. Došao je zbog mene.

a on je pozurio da kaze Osmanu. u mejhani je bio samo Mujo Dušica. I šta da kažem? . sigurno su se tako dogovorili. ali da toboze sam odlucim.posavjetovao me Osman. Uvrijedilo me što sa mnom igraju zmurke. A bojim se. I možda sam baš zato rekao: . razgovor nastaviti nećemo. što zaista nisam bio. pa i tu popio. sacekacu Tijanu. . zbog mejhane a i ne tice ga se. mislili bi da se bojim. namjeravao je da bude velikodušan i da pokaze kako pred nama nema tajni. Riješili su da to ja ucinim. Zašto je Zajko došao baš Osmanu? Ali svejedno. i poceo se hvaliti da zna ko je oteo Ramiza iz tvrdjave. a ne bi bilo pametno da uvlacimo druge ljude.Zašto je Zajko došao baš Osmanu? . Da Osman ide. Osman se nije zacudio. Šehaga se nasmijao: .Praznina je povelika. vrijeme je da podjem kući. Trebalo bi javitti starom Omeru Skakavcu. Oni su pomogli Ramizu.rekao je Šehaga mirno . ucinicu što ocekuju. . momku je naredio da cuva Avdiju i da nikog u mejhanu ne pušta. pa nije znao ni sam šta govori.Znam. i sad spava u mejhani. hamal. nije ni malo.Zar izgleda da sam se uplašio? Igrao sam junaka. Srecom. Zajko ne može. Ne bih tebe slao da je opasno. Zajko je dao Avdiji još pica. ako već nije došla.rekao je. a kamoli šta govore drugi. .Oprostite! . sin Omera Skakavca. Srce mi je zadrhtalo kad sam se odlucio. ni trenutak prije toga ne znajuci da ću to uciniti. Ušao mu.Ne zuri. Pokazacu im da se ne bojim. veli. Muju Dušicu je nekako izgurao.Dobro bi bilo da ideš odmah. i izašao s Osmanom pred radnju. ali je ta plemenita misao bila kratkotrajna. ali me više nije strah. I neka ga urazume.I eto .upitao sam iznenada.Neka odu po Avdiju. mejhandzija. pravi se da šetaš . Nasmijao sam se i ja: . moglo bi biti guzve.Mislio sam da nećeš primijetiti tu prazninu u prici. . i ispricao kako mu je maloprije došao Zajko. Opet je sav od ovoga svijeta. . osmjehnuvši se. on je mislio da ga to žena izgoni iz kuce pa se nije bunio.Znaš li gdje stanuju? . a ne znamo koga da pošaljemo. A i priča mi je nepotpuna. Nije mnogo.Da cuješ ovo! Reći mu. . u mejhanu Avdija. Osmane. malo pijan. Na Bjelavama. Idi slobodno. .Otici ću ja. ja ću pomoći njima. njihove tajne me se ne ticu. nije zgodno. nešto kriju od mene.Šehaga je prenio pogled s njega na nas.ako mladic zaista štogod zna. ulivao je u sebe rakiju od jutros. . Avdija je rekao da samo on i Osman Vuk znaju ko je izvršio otmicu. . Ali je Šehaga otvorio vrata i pozvao me napolje. Ustao sam.

pogodio se za nagradu. zgrcene ruke kojima je obuhvatio vile. Ali ko se usudio da dizdaru pomene izdaju posla koji vrši? Da je dizdar odbio. Sad ja uklanjam moguće nezgodne posljedice. Ovo smijem. Taj bi morao imati osobine koje je teško naci zajedno. sigurno sinovi. . poslije mu isplatio novac. neustrašivost. koga nikako nisam mogao da zamislim. Drzali su me na odstojanju. sve krijuci od mene. ako ne bi uspio u pregovorima? Ili sam Šehaga. zaista nije opasno. prijetecim kao vrh noza. vilama je skidao sijeno sa stoga. taj nepoznati ne bi dobro prošao. da je njena sjenka na mome licu. Mogli su pristati ili ne pristati.Da li ću na sokaku sresti serdar-Avdagu? Nije ga bilo. bukne pozar. da je otkrivam polozajem tijela i drukčijim hodom. odnosili su sijeno u staju. možda cak i jednostavniji od kradje konja u Posavini i Macvi. cestitost. kao i posao koji vršim. I sve je na njemu na oprezu. lijepio se za moja ramena. mršav. Sigurno bi se našao u lagumu s Ramizom. stisnute usne. kao i sve što se čini u početku. da ga ne uplaši opasnim prijedlogom. Ko je taj čovjek? Da su meni slucajno ponudili. cak i kad bi se saznalo. I više mu ne treba. Je li to učinio Osman. visok. kad iz ovog zara. iz koje se culo rzanje konja i nemirno udaranje konjskih kopita. Starog Omera Skakavca sam ugledao odmah. u širok trokut rastavljene zilave noge. ocima opasnim i nepovjerljivim. ko je razgovarao s dizdarom? Sa Skakavcima je lako. niti sam mu vidio slicnog medju poznatim ljudima. raskopcane košulje. golih prsa. da se ne boji posljedica zbog mogućeg neuspjeha. glavno zanimanje. da mu mogu vjerovati kao sebi. koju nosim u mozgu. to je za njih posao kao i svaki drugi. pa ga je odmjerenim trzajima nabacivao na ramena. kiteci me bijelim krpicama. pod bijelom nastrešicom gustih obrva. A snijeg je padao predano. i sve bi se svršilo na tome. koji bi bio spreman i da ubije. Starac me hladno pogledao oštrim crnim ocima kad sam mu prišao. ogrnut kozuhom koji mu je smetao u poslu. Oni ne vole ni duge ni kratke razgovore s vlašcu. cinilo bi mi se da potpisujem svoju smrtnu presudu. ne bih volio da stanem pred njih kad planu. predlozio mu da sa sinovima izvrši otmicu. cije bi odricanje bilo jace od dizdareve tuzbe? Ili neko treći. mudrost. zilav. čini mi se da mi tajna. izmamio me prvi snijeg. i hladeci moj nos i moje uzbudjenje. jer sam im potreban. s ulice. kao da ne znam o čemu govorim. izgleda. Dva momka. Moja mjera je sitna. dolazim kao slucajni prolaznik. izrucicu tudju poruku. Ali. odbio bih i pomisao da razgovaram s dizdarom. svaki posao nadje čovjeka po svojoj mjeri. kao i oci. morao ga je dobro poznavati. viri iz ociju. isturena košcata brada. srecom. što im je. sad su otkrili nešto od tajne. da zna prici dizdaru a da ga ne uplaši i ne odbije. Ne bih se u to upustio ni po koju cijenu. Eto. ne mogu biti sumnjiv ni po čemu. Ma ko bio. Jesu li Šehaga i Osman sve svršili preko drugih? Neko je sigurno otišao do starog Omera Skakavca.

znacajno. Zlokobno je to njegovo cutanje. koji on nije ni cuo ni očekivao. i ušli u staju. čekao je. opasno. zbunjen starcevom cutljivošcu i neprijateljskim pogledom kojim me pocastio prije nego što sam se okrenuo. ocevidno razocarani što ja nisam krivac. pošao sam natraške. istresavši u jednom dahu. i to je svršeno. Nije me ni pogledao. Ne bi bilo potrebno da izvuku nozeve. da bi spasao dobrog čovjeka! Zar bez nasilja nema ni dobra? Aratos vas bilo. Stari Skakavac me saslušao s istom prijetecom mirnocom. po konje. s vilama u rukama. Zato sam progovorio neupitan.Nije upitao zašto sam došao. umro bih od straha.Uzmite konja. razgovor je završen. . sanjacu vas kao strašila! Hvala bogu što nemam nikakvih vaznih poslova. Ako bude nevažno. S kakvim se gadnim ljudima Osman morao udruziti. Dok ne kažem. Sad mogu da idem. uznemiren kao da sam bio u razbojnickoj špilji. on svoje. a odredice se kad ja kažem svoje. Odahnuo sam kad sam izašao na sokak. Neka mi samo pozivi moj jadni dobri Mahmut koga se ni macka ne boji. koga trazim. samo mu se izmedju bijelih vjedja ukazao oštar usjek. svašta priča. i gledali u mene prijeteci. sve će dočekati jednako i ucinice ono što mu je najkorisnije. Zajkovu i Osmanovu poruku. ni zahvalio. Napio se. šta želim. ja sam učinio svoje. Neka me bog spase susreta s ovim Skakavcima na usku putu u gustoj šumi. ja sam mu neprijatelj. Sinovi su se odmah okrenuli. da mu baš odmah ne okrenem ledja. izboden njihovim strašnim ocima. dovedite onu budalu iz Zajkine mejhane. i ljutito pozvao sinove. . a starac je nastavio da izvlaci sijeno ispod snijega. promrmljavši pozdrav. Istrcali su iz staje. I otišao sam. pa ne moram da se vidjam ni s ovim ni s drugim Skakavcima.

onda su ga izgrdili. . čini to reda radi. zakovrnuo je naprecac. uvili u platno. Tukli su ga. A onda. a teško je znati šta je za njih dosta. koja je staza moja. u svemu tome ja sam nevazan. jednom zasvagda. da zapamti. Ne znam. cak me svojim pričanjem sam naveo na tu misao. . postala je još strašnija zbog Avdijine gluposti. da je sigurnost porodice svetinja. urazumljen da porodicu ne dovodi u opasnost. jer tu riječi ne pomazu. i danas mu je sahrana. Onda sam ja kriv za njegovu smrt! Zaprepastila me ta misao. A kad su zakljucili da su ga udarcima dovoljno urazumili. da sam odmah poceo strasno da se branim. Nisam kriv! Zar sam mogao znati da postoje takvi ljudi! Zar se zbog svoje sigurnosti može ubiti sin i brat? Mogao sam pomisliti da će ga izgrditi. Osman me pozvao da zajedno odemo na dženazu. koji ih štiti kao zid. Njihova divljina. i poceli su da vrše svoju porodicnu pravdu. izlijecen od nerazumnosti. kad su se slozili da mu je zasad dosta te tvrde pouke. lezao opruzen na sredini sobe. sjetivši se ubilackog pogleda Omera Skakavca. sigurno. ali ovo mi ni u najtezoj groznici ne bi moglo pasti na pamet. otišao bi neko drugi da nisam ja. gazili nogama. tukli. Ali sam neprestano mislio na mladica.Ne vjerujem. da će mu zaprijetiti. Avdija Skakavac. Nisu voljeli da se hvale svojim djelima. da će ga udariti. umro je iznenada. Otac i sin A ono što se desilo tri dana nakon te posjete.Pa oni su ga ubili . otrovan picem na koje nije navikao. uvjerilo me da svako treba da se drzi svoje staze. i sve bi bilo isto. koga su braca i otac. najmladji Omerov sin. Avdija js zaspao zauvijek. ali znam koja nije.15. i doveo porodicu u opasnost. ne zalazuci se mnogo. poucen da nikad više ne progovori ništa. Htjeli su da ga urazume. Ubili su ga. Avdija je progovorio. da ne skrece na tudju. pijanog. Nisam kriv! Nisam kriv. da više nikad ne govori što nije za govorenje. ponavljao sam usplahireno. okupali. ne zeleci to. pred Begovu dzamiju. a ja sam im odnio vijest o njegovoj krivici. zabola mi se u srce kao noz. Sad govori ono što treba da se kaze. da nauci. Možda je zaista umro od prekomjernog pica. on je možda rekao nešto što ih je ogorcilo. Otac i braca su ga sami otpremili. toliko obespokojavajuca. izbezumljeni u bijesu zbog neoprostive krivice. strašna i bez Avdije. kad su ga pustili da se ispava. bio je zdrav kao zdrijebe. Ne. ubili su ga. On mi je i ispricao sve o Avdagi. Nije bolovao. Dan i noć je stari Omer prestojao nad mrtvim sinom što je. doduše. i pozvali trojicu hodza da mu citaju molitve za dušu.rekao sam uzasnut. prekršivši njihov zakon cutanja. koji je njihova tvrdjava. nisu puštali glas o sebi. nisu trazili priznanje za njih. da mu utjeraju pamet u glavu. Ali nacin kako odbija moju sumnju nije uvjerljiv. to i Osman zna. ništa nisam kriv. a istjerali su mu dušu iz tijela. Ili su sacekali da se ujutro probudi. pokriven bijelim caršafom. . A mladic je teško pogriješio.

A možda je to i pobuna mladiceva protiv surovosti tog zakona? Sve je isto. pomalo uvrijedjen što me starac gleda kao neprijatelja. smijuci se. je li vidio zakrvavljene oci koje su ga pekle vatrom? Možda se zato nije pokorio ni zamolio za milost. dok smo išli prema dzamiji. u zelji da pokažem hrabrost koju nemam. prestani da se smiješ! Osman se iskreno zacudio: . a znam. Osmanov smijeh mi lici na ruganje mojoj muci. kakav svijet. Je li bio svjestan svakog udarca koji mu je grcio utrobu i raskidao zile. već i riječ o djelu. nikad ga vidio nisam. Ne poznajem ga. jer i on je Skakavac. pomalo uplašen. sve do potpune tišine kojoj je ime smrt. ne misleći ništa. je li želio da pobjegne. od mnoštva uzasnih slika. zašto sam pristao da se umiješam u tudji život. Slucajno prisustvujem životu. Bolesno sam zamišljao skršenog mladica. Ja sam gledao u snjeznu prtinu i mislio o svojoj krivici. Ili se ne nadajući ničemu. Pitam se o sebi. ništa od svega toga nije bilo. uzasa. i to ga je dotuklo. je li bilo štogod uvredljivo u nekom mome pokretu? Ne. ne na mladica o kome govorim. Cinim zlo i kad cutim. u malim i velikim zajednicama. nije moje. je li izgledalo da sam ogorcen zbog postupka mladiceva. i kad mislim najbolje! A cinim zlo i kad ništa ne cinim. nesvjesno. je li mi izmakla neka oštra riječ. bili su u vlasti zakona jaceg i vaznijeg od njih. Možda je i prkosio. kostiju koje se nećujno krše. bio sam smušen. nadajući se još nećemu. Zato što sam rekao svejedno kako. u njihovoj duši? Vjerovatno je cutao. i zato je cutao. A još mi je mucnije što sam tim zamišljanjem otezavao osjećanje svoje krivice. je li želio da kaze o sebi nešto lijepo. i sve što ucinim. suviše je mlad. zašto je povrijedio zakon porodicne tvrdjave. u kojem cinim zlo. Desilo se sa mnom. Ili ne misleći ništa. u njihovom mozgu. ja sam kriv što ga nikad vidjeti neću. što me jedva sluša. je li mu dojadilo cutanje. možda samo riječ o ma čemu svome. Mucno mi je od tog zamišljanja. i braca. zato ne treba ni jauknuti. nije htio da se pokaje. mislio sam na sebe. . moglo je izgledati da još prkosi. Zato što sam stao na tudju stazu. i otac. primjecujem to usput. potrebno mu je ne samo djelo. kao i uvijek. ne na ono što govorim.Šta se dešavalo u nekoj zatvorenoj sobi. pretvorio se u ruznu lapavicu. Ovo se tice samo njih. i više to ne mogu izmijeniti ni zaboraviti. koga je unutrašnje krvarenje davilo. svejedno zašto. iz ašcinica se osjeća tezak miris masla od kojeg jedva dišem. da niko ne bi cuo. I to mu je bila presuda. šta sam to rekao što je toliko razgnjevilo starog Omera. ne znam šta. silovitog disanja od napora i od muke. krvi koja se lijepi za poludjele pesnice. ostavljajuci i zlo i dobro na miru. pokreta. i da budem donekle jednak s ljudima s kojima jednak nikada ne mogu biti. to je njihova porodicna stvar. jer ne kažem ono što bi trebalo. Kakav je ovo život. jer zivim kao da me i nema. jer ne znam kako da zivim. I on. Osman je nešto pričao. umiruci. Ili misleći da je pravo što cine s njime. Ubio sam čovjeka zato što sam se pomaknuo.Molim te. i nikoga više. Zato što sam došao.Šta ti je? Šta ti smeta moj smijeh? . u nekom mracnom podrumu. zato što sam riječ rekao. Cinim zlo i kad govorim. kako posljednjim ostacima snage privlaci prebijenu ruku da bi zaštitio glavu. Cinim zlo zato što zivim. I ne pitam se o njemu. Uzalud je moja uzbunjena savjest vikala da bi se desilo i bez mene. i pitam se. važno. Snijeg nije više cist i lijep.

Lako. Ovako. A reći ću ti iskreno da nismo prijatelji. za nas bolje. koje o životu ništa ne zna. Šehaga mi. . Možemo i neko dijete poslati.Opet ti! . . bolje ovako nego drukčije. a ne bi mu bilo do smijeha da se to dogodilo. i sad te muci. Je li ti sad malo bistrije? Cutao sam. . da zaboraviš mladica. oteo bih ti je. Upitao me veselo: . što izaberes krivog čovjeka za nevazan posao.Zamisli ti. samo je jedan mrtav. Da nisi otišao ti. kao i sad. Hoćemo li da udjemo? I ne budi ni tuzan ni veseo na dženazi. tako mu je sudjeno.A to li je! E. I koliko je mrtvaca moglo biti? Prilicno. samo bi ti bio cist. .Onda ja ne bih bio kriv.nasmijao se Osman prigušeno.Zašto? Razgovaramo. . Zar mi već smeta i kad se ljudi smiju? Zacudo. nije se naljutio. velim ja. Gruba stvarnost može da bude vrlo ubjedljiva. Za njega gore. svu trojicu. . kao da ga je voda odnijela.Ni ja .Hoću samo da te navedem na druge misli. i opet se nasmijao. nicijom! Desilo se.Kamo sreće da ste dijete poslali. ne daj boze. tako ja mislim . javio bi drugi. i tebe. . Baš je lijepa! .Zašto bi na njega mislio. I bezdušan. Misli na svoju lijepu zenu. i spasao tvog prijatelja.E sad ja tebi da kažem! Ništa ne bi znao. Zatvorili bi. Ali da nikog nismo našli. bez srca a blistavog uma. Zatvorili bi i Osmana Vuka. kao bajagi ozbiljan. udari te i pomiluje. Da se nisi posvadjao sa zenom? . mucni malo tom svojom prepametnom glavom! Evo šta bi se desilo: ludi Avdija bi bio zatvoren i sigurno mrtav. znaš. već onako. jednom zauvijek: ne volim takve razgovore. tacan i hladan kao sat.Mani me. kao maloumnika. . izgleda? Liciš na kiseli krastavac. kao sat. ljut na sebe. rećimo. Pa Skakavce. onda. kaze za tebe: . ali ti si zaista lud. Zaista nisi nizašto! .Ili te boli stomak? Pojeo si nesto teško. bogami. Mislim na jadnog mladica kome idemo na dženazu. A vidiš ti. Na mladica ne misli. Osman me gledao sazaljivo. šta bi se onda desilo? Hajde. jer kad se nesreća zakotrlja. okrenuo prema sebi. otišao bi drugi. samo te ne bi mucila tvoja izmisljena krivica.rekao je.A ja ću tebi reći. nicijom krivicom. i odnijelo ga.Ma kakvo svadjanje! .Nisam odgovorio.Vidim.Rdjavo si raspolozen. i ne bi me grizlo kajanje. Zašto ne bi bio. koji se sad smije. zmija bi se otrovala kad bi me ujela.Nije ni stomak. . samo ne znam zašto. te? . Zatvorili bi možda i Šehagu Socu. ili da smo našli krivog čovjeka. jer su ljudi ulazili u dzamijsko dvorište.A ti svoje bezmudno preklapanje okaci o neku stvar. Bolje da misliš o zivoj zeni nego o mrtvom Avdiji. i sve bi bilo isto. Namrštio sam se.Eto. sve bi znao. uhvatio me za ruku. naljuti i smiri. A zakotrlja se zbog sitnice. možda bi mladic još bio ziv. zato što te poslušao. ne zaustavlja se lako. . molim te. veliš? Jesi li baš sasvim siguran? Da nisi javio starom Omeru. Ništa mu ne možeš.Kako da ne mislim? . Šehaga je imao pravo. . a ako ćeš pravo.Da nisam otišao starom Omeru Skakavcu. jer pod mukama čovjek može i da ne zna šta govori i koga pominje. kao razmazeno derište. kao da me ubo nozem. zagazio je malo dublje. . . molim. Nista ne bih znao. sve u jednom trenu. . Prestao je da se smiješi. ne ljuti se. i rekao grubo: . koji bi se uplašio i otišao serdar-Avdagi umjesto Omeru Skakavcu. a kamoli njega.Nije on za taj posao. On je vedri sotona.

zlo i dobro su rod rodjeni i cesto idu pod ruku. brate. zrtve mnogobrojne. neprihvatljivo za čovjeka koji misli. Izvadio je. . i sve je toliko zalosno da je najlakše plakati i ne misliti. i zamolio Osmana da mi pozajmi nešto sitnog novca. On sve smjesti u ljudske okvire i ljudske mjere. pocelo je. Kod mene su ne i da ljeto i zima. . ako sam znao da nemam ništa. a za ovo nisam znao. ništa ne govoreći. Dok je hodza izgovarao molitve.Zar je to smiješno? . pomalo ih prezire.A zar nije tako? . Šehaga mu svakog mjeseca daje više nego što mu treba. cudno je spajala neobaveznost i veliko poznavanje ljudi. Nespretne ne treba zaliti. ostavili su starog junaka na ulici. Moje mišljenje je malodušno i slabacko. nije. i najbolje se svemu smijati.Cuo sam da prosi iz inata. Kod mene su se. nije. i veliko nepoznavanje ljudi. Kod njega se da i ne toliko miješaju da ih jedva razlikuješ. i zivi kako ti je volja.O barjaktaru Muharemu. kazni ima više nego krivica i nisu ni u kakvo uzrocnoj vezi. Šta je onda prihvatljivo? Ramizovo? . jer on zna da svaka stvar ima lice i nalicje. . privid i suštinu. Stali smo na kraj reda što se stvori iza hodze i mrtvaca na kamenom postolju ispred dzamije. život provedu u svadjama i brigama. kad smo ušli. padaju slabi. On ne mrzi ljude. Ako nećeš da budeš odozgo. dizu se bezobzirni. .Zar ti nije zao čovjeka ni kad je u nevolji. punu šaku.Pa jest. kao ludaci. nekako spojili osjetljivost za svaki cin. ne zato što su gluplji ili pametniji. ne dajuci prednost ni nevolji ni nasilju: nevolja je ono što se mora. Nije on kriv. iz inata. bili bi surovi kao i oni drugi. čemu nema lijeka.rekao je Osman veselo. dobro i zlo su dvije razne strane svijeta. drugi lukavi. život je zalosno razbojišite u kojem su krvnici malobrojni. i Muharem je uzeo. . za Osmana je to starcev hir i sitnicava osveta. pored sve njegove površnosti. Iznenadio sam se. Sad cuti. . . Je li svijet kako ga on vidi. kazna i krivica su moc i nemoc. Možda i gori. i paziti da ne dodeš pod zrvanj. pricuvaj se da ne budeš odozdo. i prosio. šta se cudiš? Nije. drugi pobjedjuju.Daj barjaktaru. Ne treba se uzbudjivati ni zbog cega.Pa.I prisilili ga da pod starost prosi. A da je dobio. . ne zahvalivši. nasilje ono što se može. jednostavniji ili slozeniji nego svijet kako ga ja vidim? Izgleda da je slozeniji. koru i srciku. Ova površna filozofija.Stari jazavac! . Ja sve vidim kao kob i nesporazum medju ljudima. već što su jedni nespretni. Da ne umre od gladi. neprihvatljivo za čovjeka koji djeluje: njegovo je surovo i sebicno. Za mene je barjaktareva prošnja njegova nesreća i naša sramota. samo ih ne uzima ozbiljno. koja me odbijala i privlacila. ne pruzajuci ruku. Pipnuo sam se za dzep. mislio sam o Osmanu. bio bi kao i drugi. Može li ga išta dirnuti? Zar je neosjetljiv i na ovakvu nepravdu? . samo kad bi ih slucaj ili sreća bacili nekome na ledja.O kome to govoriš? . život je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju.Tacno. jer nije dobio što je trazio. opet.Ispred dzamijskog dvorišta stajao je barjaktar Muharem. I mislio sam jednostavnije nego Osman. Pruzio mu je. ne brojeci.

postajuci blijedo i umorno. kao mutna sjenka. neke prastare slutnje. Bio sam crni glasnik i za njega i za mladica. U tom mucaljivom smušenom preturanju po sebi. i polako klizeci niz hrapavo lice. rjecit prjekor samo ocu i braci. iznad kamena. O čemu je onda. Nisam znao zašto. i ocima se susreo sa serdar-Avdaginim pogledom. Sam sa sobom. kad se spuste ocni kapci. i ljudi su ga zalili.Njegov stav mi je najblizi i najdalji. Hoce li ga savladati tuga i kajanje. Suza mu je kanula niz rijetke donje trepavice. i ista je milost koja se trazi od boga. iznad mrtvaca. ili pred drugim ljudima. Moj zov je ostajao bez odziva. a zalio sam i jednog i drugog. narocito ona iz rata. a ruka u mojoj ostala nepomicna i hladna kao led. i jeli zasluzio carstvo nebesko. koje svako zna. njegovo kameno lice se zgrcilo. ja sam se trgao. iznad zemlje. jedva smirujuci stravu srca što je osjećalo blizinu tudjeg vojnika. ni o mladicu. nestala u teškim brazdama. . bori se sa sobom. Zaboravljao sam je na trenutak. sve nize. bivša mucna predosjećanja. a dobre su za svakog novog mrtvaca. zbog mladicevog oca. Prepoznao me i sjetio se onog dana dok mu je sin jos bio ziv. Zaturio sam je. kao da je osjetio o čemu mislim. . mislima u nećem vaznijem. I eto. zbog cega? Znao sam. Kad sam prišao Omeru. ali o njemu sad neću da mislim. i o ocu i o sinu. nepomicna i cutljiva. A onda je opaki starac snaznim pokretom digao glavu. bez svijesti o njemu. zalili su ubicu. i izvlacio.Mrzice i tebe i mene i sinove i cio svijet. a pominjao sam sve koje sam znao. Ta uvijek ista ljudska sudbina i uvijek isto kukanje za opraštanje grijeha. Zastidio se svojih suza. i poceo da pita kakav je bio ovaj mrtvac. jer je najnesebicniji i najopasniji. izbrazdano lice mu ja oštro i zategnuto. Pogledao sam starog Omera Skakavca. Zmijska prijetnja je ostala. u meni je pocelo da se javlja cudno osjećanje nelagodnosti. lovio ih u sebi. u središtu nekog straha bez razloga. vidio je i on. i mrak koji nas suocava s nama samima? Ili će se odbraniti mladicevom krivicom i svetinjom ugrozene porodice? Sad je stajao pred nama kao žrtva nemilosrdne sudbine. dok sam otkrivao tajne njegovog ledenog lica.šapnuo mi je Osman. A kad se razmišljanje o njemu rasplinulo. Gurnuo sam Osmana laktom. a možda i nisam. Ali sad nikako ne mogu da pronadjem tu neprepoznatu staru nelagodnost. O svojoj krivici nisam dospio da mislim. iznenada. dok sam puzio kroz šumu. Eto odakle izvire moja nelagodnost! Možda sam taj pogled vidio i nešto ranije. kad padne noć koja nas izdvaja i usamljuje. klonulu vrelu. kao krila neke bijele ptice. kao i ostali. zovuci ih milostivim zovom. iako nisam znao kakva je. je li za života bio dobar i pošten. i ostao zagledan u dzamijski prozor. da mu izjavim saućešce. tako se javljaju stari pokopani strahovi. i glavom pokazao na Omera. kao što fakir svirkom izvlaci zmije iz rupe. ili prkosi bolu. ne zapamtivši ga. nego me. bradom do prsa. pa bi opet ozivjela. A onda sam se okrenuo. a onda mu je glava padala. kao slika u oku. Zrtve su obojica. Osman je samo trepnuo. nizašto. vidio sam ga sa strane. samo da ne bi mislio na svoju krivicu . a onda ih opet nalazio u nekom krajicku misli. A prava žrtva je lezala na kamenom postolju. Povukao sam ruku i pridrzao je. i čini sprovode toliko zamornim. uznemiren starcevom besmislenom mrznjom. lijepeci se pogledom za moj potiljak. bijele vjedje nadnesene nad upale oci. precuo sam stare molitve koje znam. toboze mrtve. A kad se hodza okrenuo prema nama. pred sobom. Šta sad misli dok mi odgovaramo da je mrtvac bio dobar i pošten čovjek? Je li mu se steglo srce. jer je svaciji kraj isti. Nije o starcu. sve sam znao. pokrivena maslinastom cohom. Tragao sam za tim nemirima. bojao sam se da će me muciti dok budem gledao mladicev pokriveni leš. kao nejasna misao o nećem neprijatnom. ili ni sad ne da tuzi da mu pridje? Digao je glavu.

Ti i ja poznajemo svakoga . .Ti zbog svojih poslova. to mu je posao. kao metak i cilj. Naslutio sam ga. reći će te dvije glupave riječi. culi smo kako mladic. a onda će za poslom. . pogledali u odškrinuta vrata.To mu je sin . Vidjeli smo kako je jedan mladic izašao pa opet ušao. vidio sam da Osman razgovara s Avdagom.Šta si to govorio s Avdagom? . Pristao je ipak da se vidimo s Mahmutom. .Poznavao sam jednog vojnika. Tako smo stajali. Kad smo se priblizili.šapnuo sam Osmanu nelagodno. Osman je poceo da se smije. u Kujundziluku. eto.rekao sam mu.Hajdemo odavde. Pa on je lud! Ili oblijece kao noćni leptir oko svijece! Rekao sam. gospode boze! Pa nije ni razgovor. samo radi mene. I ja sam taj vazan čovjek? Danima govori samo o tebi. Budala je taj tvoj Mahmut.Gledao je svakog. ali. da mu kaze dvije lijepe riječi. već bijesno rezanje. u koje je Mahmut ponekad plašljivo ubacivao poneku riječ. Samo što se moji poznanici ne kriju preda mnom. i nismo znali šta da radimo. zastali smo. još nije zaboravio ni prebolio što ga momci na Bajram nisu pustili u kucu. i prekoravajuci: . Poslije. pa sam ga preduhitrio. dosta je izgubio i ovako. smatra da je uvredljivo i za onog ko ga pokazuje i za onog kome je namijenjeno. Ali kakav je to razgovor.upozorio na sebe prije nego što sam ga vidio. kao da je htio samo još to da kaze pa da ode. Upitao sam ga. ja ti nisam taj tvoj usplahireni vojnik. . i sigurno je mislio da sam malo caknut ili da nešto krijem. opominjuci ga. mršav i visok. Avdaga je mene želio da upita isto.Pitao sam ga. pogledali jedan u drugoga. I što se zakacio baš za mene? Jedina mu je zelja da mu prijatelj bude neki vazan čovjek. sasvim je blizu. . sigurno mi to zbog nećeg treba. mada nije mogao da razumije moje razloge. samo da ne ceka. Jurio je u najveći okršaj. Mahmut je bio u ducanu. Ali kad smo culi šta govori. neko ga je pozvao ili se nećega sjetio. ja zbog svojih. Ja nisam znao. Baš te briga! Zamolio sam ga da odemo do Mahmuta Neretljaka. postajao je strašno uznemiren čim pocne bitka.E veća je budala nego što sam mislio. uskoro. kao neprijateljskog vojnika. došao je na razgovor s ocem. Napomenuo je da nema mnogo vremena. pa sam mislio da ni Osman ne zna. Poginuo je. On ne zna šta je sazaljenje. drzeci se rukom za kvaku nezatvorenih vrata. poslije. i da ne zna zašto gubi vrijeme na ludosti. Odmah mi je bio jasno. . . kad smo se opet našli: .E. kad sam prišao Omeru Skakavcu.Cijelo vrijeme je gledao u mene. kao da je cuo najludju šalu. govori. Upitao je i on mene. zlatar iz Mostara. to je Mahmutov sin. da li je poznavao Avdiju. .

Neću da cekam. . hoću da cujem! Stao je sa strane. Mahmut je gledao u nas zbunjeno. Nikad mu pomoć nije došla u bolje vrijeme. i slušao napregnuto.Ne smetate. . Uhvatio sam ga za ruku. da ga cuju. . Danima sam placao zbog oca lopova. Hoce li sve pokvariti? Mahmut je šašav. imam prava da trazim svoj dio.dodao je Osman neprirodno ljubazno.Razgovaracu ja s kadijom. . dovedi zenu ovamo. .Hvala vam . eno ti kuca. U ducanu je nastala tišina.Zao mi je što se nismo vidjeli. i nećeš naci novac. . . uzmite manju.Svratili smo da te vidimo. ni kriv ni duzan. Pozurio sam da ga umirim. a ne bih se vratio ovamo. da ga spriječim. . zbog takvog oca.upitao je Osman.Ne pominji da smo culi razgovor. da otrese snijeg s cipela.I da ti kažem zbog Bajrama . I sada. . sudski ću traziti svoj dio. iskezivši zube. navalili poslovi.Cekaj. Ušao je u radnju. A ipak je šarao ocima. Zato sam i pobjegao od kuce. . i da sknenem razgovor.promucao je Mahmut. ruzno isceren. gledajuci u mladica. jer je Osman bijesno udarao stegnutom pesnicom desne ruke o dlan lijeve. mrmljajuci nešto nerazumljivo. A majku ću povesti sa sobom u Mostar. na zalost.Zar pod starost. znam i za stid. otrgnuo se. bio sam izgnanik. otac si mi. . . . šta će vam onolika. .Ne mogu čekati. da ne bi otkrio svoju nevolju s njim. veliš.Sin. i poceo udarati nogama o prag. .Nikome nije dobro s tobom. djetinjstvo si mi uništio. Prodaj ducan. .Jea li razgovarao s majkom? . ali je ponosan. .Ko ti je ovo. . kad hoću da otpocnem novi život. glavu ne mogu da podignem. taman posla! Naravno da ne smetamo. Mahmute? .Lijep ti sin. . kao i ti.Skocio bih u Neretvu. sine! Zar ne možeš čekati da umremo? Nećemo dugo. . i lako se moglo desiti da mu vlastiti dlan ne bude dovoljan. Kažem. prodaj kucu. pored vrate.pričekaj dok ne nadjem novac. Baš kažem Ahmetu.Evo ti radnja.Njoj je dobro sa mnom. Osman se krto nasmijao. zbog tebe. novac mi treba. Cak je sakrio da ima sina! Precutao ga je. Jesi.Smetamo li? . ne znajuci da li smo culi šta su on i sin govorili.. što tako govorim? Sramota je ono što ti radiš cijelog života! Otkako znam za sebe. zivjecemo zajedno.Sramota je.

. Ne postavljam te za muftiju.Znam... nije lako ni prodati. Šta se to desilo s Osmanom? .rekao je Mahmut drhtavo. da me pogledom upita je li to šala. pa ne zna kud glavom udara.Prodaj! . Prodacu.Šta imam da se šalim. A nekako mi i zao. varaš sam sebe da nešto radiš.E. dodjem ovamo. Zao mi je Mahmuta.Ako se ne šališ .A kad ti dodju sin i snaha? Bilo bi vam tijesno u maloj kući.Pravo imaš! Zaista bi bilo tijesno. . Nismo ostavili na njega bogzna kakav utisak. Mahmut je progutao pljuvacku.Ja sad idem. Mladic se okrenuo ocu: . Hoce li zakolutati ocima? Hoce li zamahati rukama? Hoce li pasti? Ali ne! Mahmut se hrabro drzi. otvara svoju radnju. Zašto nešto zaista ne radiš? . ne pogledavši nas. Kad prodaješ.. ali se drzi! I ja sam uzbudjen. Osman se odjednom nećega sjetio: . da prodam ovaj ducan. nabavi mangalu. Uzbudjen je.rekao je Osman odlucno. . moj Osmane. i šta imaš da mi zahvaljuješ. sve je skupo. trudeci se da izgleda obicno . O. jer njegova životna staza nije bila ravna. a srešcemo se ili cuti uskoro! Zazvučala je prijetnja! I izašao. a možda nas je otpisao čim je cuo da smo Mahmutovi prijatelji. Baš razgovaramo maloprije. Odmah! A kuca? Da li da prodam i kucu? Gubio je glavu! .Prodacu. sve je jevtino. A ovaj ducan prodaj! .. . naravno. šta će nam onolika? Kupio bih manju.ako se zaista ne šališ. Mahmut je pozurio da opravda njegovo nedolicno ponašanje: . muko roditeljska! . pristajem. sjednem. I ne znam kako da ti zahvalim! .. Sad idem.A zašto sjediš u ovom praznom ducanu.Zašto bi kucu prodavao? . sasvim zbunjen. pošao prema Osmanu. i dodji po kljuceve! Dedo odlazi. Kako ne bih pristao! Ako se ne šališ. Idem da kažem zeni. onda. rekao mi je. Pa.Kako ne bih mogao! . ali nisam osudjivao mladica. pa stao.Ma ne znam.Ostarilo se. i čini mi se da nešto radim.Velika je. pogledao u mene. Šta bih ja mogao da radim? .Zeni se. a on da kupi štogod u Mostaru.Znaš li onu Šehaginu magazu gdje drzimo zito? Da li bi mogao zapisati koliko vreca primiš? . kad kupuješ. pa mu je guka dugo silazila niz tanki vrat.

rekao sam nerado. Osman je odmahivao glavom. ja i žena ocisitimo i operemo.Prvo sam ocistio.I lopov stvara piliku. ali je pošteno da mu to kažem. druge nije bilo. I uradice svako. već su jutros bili.rekao sam ono što je Mahmut sigurno volio da cuje. donesemo ove stvari od kuce. Osman se nasmijao.Nisi učinio ništa glupo. pošteno i zbog Mahmuta. . .Ni rakiju ne osjećam. ili uciniti nešto glupo. nadam se.E. cuteci. eno. kao da se još cudi i ljuti. Na sredini sobice je mangala puna zara. . Na posao valja uraniti. pod je opran.Ko ti je taj Osmanaga? . Na bolje. molim te! Da nisam zalutao? Da ne govorim s nekim ko je slican Mahmutu? Zar baš ništa nije ostalo od starog Mahmuta? . A bilo bi vrijeme da se i ti smiriš. prozracena. .A ne! To se medju trgovcima ne radi. E. . Mahmut veseo. i pozvao na naselje.Lijepo ti je ovdje . Ali će odvaditi kilu-dvije iz svake vrece. a valja i okasniti. smucilo mi se. Tako je i Dedo radio i. poslije. gadno ti da udješ a kamoli da ostaneš.Naljutio me onaj magarac. Gdje ću primati prijatelje? . Od magaze za zito Mahmut je stvorio svoje carstvo. i Osmanaga se cudio. otvorio svoj ducan.Bojao sam se da ga ne udariš. Doci će u iskušenje.Osmanaga Vuk.mislim. trgovce i zanatlije. te majstori okrece. ocišcena. Osim ako te neko upita. . nije red. . . . pa na spavanje. I tako. Mahmut nije ni za kakav posao. .Bolje bi bilo da ne dodje u iskušenje. i ne ljutiš se. Popijem kod kuce.Išli smo. izgleda.Zar ti tako o prijatelju? . . pretvorila se u ugodno prebivalište. Rekao sam mu ono što sam mislio: . postala je ljepša i svjetlija.. taman da sveca dovedeš. Juce sam ja njih posjetio. I prvi put se prevario za Mahmuta.Ovdje ne pijem. Ili ga udariti.Kad sam prvi put došao. naravno. . Svaki dobar trgovac uracuna kalo. Mislio sam o tebi drukčije. Znaš da tako mora biti. to je sva promjena. Okrecena. mracno.Vjerujem. i eto. zidovi bijeli. Pa nagovorim Osmanagu. Ova secija je za komšije. I podleci ce.Iznenadio si me. sad je ovako. . A imam dosta i svoga posla. ali malo. . Bilo bi pametno kad bismo kalo uracunavali na sve u životu. ruzno. Sigurno se cudiš što će mi ovolika secija.. oko zida lijepa secija. .Došao sam pameti. . Takav je trgovacki red. prvi put sam vidio da i Osman ima slabosti. a onda ih pozivao. Novca neće imati. Prilika stvara lopova. On se smijehom lijeci. vrlo važno.Hoćeš li im davati savjete o poslovima? .Umalo. pa.Nije bilo lijepo. caršijom. uzimajuci u obzir tu ljudsku slabost. i njemu dosta. . . jer ja sve isplacujem. nisam djavola! Vidjećeš kakva će tarapana nastati u magazi.Ne daj mu novac u ruke .To ti je prvo što si uradio? . a mala soba u kojoj je sjedio. prljavo.Cekaj. .

zito pojedeno...Pa šta su cekali dosad? Zašto ih ima. On je to primio sasvim ozbiljno: . za godinu će ih biti dvije hiljade. . Neka svaka uhvati samo deset na dan. Vidim. . donijeli macke.. ne krijuci da se rugan. nadam se. Love miševe. a sigurno dodje i više. jer Mahmut više nije Mahmut. . bio je svraka brbljivica.To ti je pametno! . vjerujem da će biti i veća. E pa.Šta se ovo desilo s Mahmutom? Dok je hodao besposlen.Osmanaga Vuk. Neka u svakoj oki ima dvije hiljade zrna.Ko ti je Osmanaga? . to je sedamsto pedeset oka. samo dvije stotine? .Zašto bih lagao sebi? Ovako je sigurnije. o plati s Osmanagom još nisam govorio. O plati. . koliko je to tovara zita? Tovara! Osmanaga je zinuo kad sam mu to izracunao. i iz istog razloga. Nekad je kršio sva pravila. Ovo više nije moj Mahmut.Zatvorili smo sve rupe. ovaj je dosadan i mrzak. Jesi li vidio macke u magazi? . i ostavio crva da puzi po zemlji? Bio je zanimljiv. kao nedorasli djecak. Ništa neće odnijeti! .Godišnje toliko i toliko. . miševa citava vojska.Lani su sigurno bila samo dva miša... cetiri će uloviti cetrdeset miševa. vrece izgrizene. . . Zar to znaci: opametiti se? . Moj Mahmut je lovio oblake. I tako. još nismo govorili. A neće biti manja. Osmanaga zna kako je bilo prije mene a kako je sad. Moj Mahmut je bio šašav i drag.Sanjaš li još da ćeš se obogatiti? . Onaj moj bio je lazljivac-pjesnik. sad je dosadan. . Ovako racunam: neka ih je u magazi dvije stotine. i sad će tri tovara više ostati u magazi. i lakše. . godišnje oko miliom i po zrna. ali ako bude kao Dedina. sad je pametna sova. jer. znam! Nikako da se naviknem na tog Osmanagu. brate. ne bojim se sirotinje pod starost. Jesi li prodao ducan? . Nebesa. Posao nije tezak. Na lijepu je mjestu.Ko ti je taj. ali je korisno.Vidim. kao svaki trgovcic. za deset godina dvadeset hiljada.Jesi li tom svom Osmanagi iznacunao koliko će macke uništiti miševa? .Imam nekoliko mušterija. otvorite se! Sam sebi je zatvarao odstupnicu! . a ima više. Srce me zaboljelo od zalosti. Šta je od njega učinio Osman? Je li leptiru išcupao krila.Donio sam cetiri macke iz komšiluka.rekao sam. dvjesta miševa dnevno pojede cetiri hiljade zrna. sad zna šta je caršijski red. neka jedan miš pojede samo dvadeset zrna na dan. u redu. cistim što unerede. a. mijenjam im vodu. i kolika. Ako još toliko dodje komšijskih miševa na cast. sad je sparušen.Jesam. cekam bolju cijenu.odgovorio je pametno. sad je jedan od mnogih. Bio je jedan jedini. Bio je socan.Neće.. a kote se strašno.Ne sanjam . velim. muško i zensko. i tako će u ovoj borbi macaka i miševa pobijediti miševi.Kakve macke? . vidiš. bice ih dvije hiljade. ovaj lovi miševe. sigurno.Pa i jest pametno. ovaj je sitni racundzija. Posla je malo više. i bolje. A Osmanaga je sigurno zinuo kad je cuo koliko će tovara zita Mahmut izvuci iz magaze. sve optuzujuci miševe! Ni to nije istina! I ja sam zinuo kao i Osman. šteta.

izazovno. Umro je pjesnik. kad je Mahmut doveo Avdagu do secije. S ovim čovjekom neću imati šta da razgovaram. stavio ruku na prsa i poklonio se. koga više nema. A opet sam ja izgubio najviše. bilo bi nezgodno. njegova nedosljednost. najneprihvatljivijom mi od svega što je Mahmut mogao izmisliti. Ali nisam otišao. i sjeo. Ali ako umre onaj ko se izdvojio svjezinom. a bez ikakva razloga i smisla. Nekad ga je sacekivao jadan i uplašen. i možda bih opet nekoliko puta polazio i odustajao. I baš zato sam odlucio da ja ne ustanem. to list ljudski opada. vidi u svemu. dobio ono o čemu je sanjao. pa sam nesigurno ustao. jer bi mogao uciniti ono što niko ne cini. sahranjivao jednog čovjeka. sve tuznije zivjeti. a s ovim ne mislim sklapati prijateljstvo. kao nevjestu. Ništa toliko ne mrzi usamljenost kao pogreška. jer je. sve je sivlje. i zato lijepa. i opet sjeo. Možda nije ni postojao. više i usluznije nego kad je bio stari Mahmut. kao djerdan. Cutao je i serdar Avdaga. ali se smirio. i nije prkos Mahmutu već Avdagi. na njegovu radost. ostaje zastrašujuca praznina. možda sam ga izdvojio bez njegove zasluge i krivice. nisam zapamtio riječi. možda i zamišljena. njemu ovakvom. pocašcen je. Njegova rasutost. već postati. Njegova vjecna ceznja o sreći. ovakav. ali znam da je lijepo i skladno. Nešto mu je i rekao. Mahmut je ustao. sve je to bilo ljudsko. Nije me ni obradovao ni razalostio. razmišljao sam kako da odem. malo prizemnije. njegovo smušeno brbljanje. siguran. Ništa on više neće izmisliti. zašticen. sad je miran. njegov strah i nesigurnost. ogorcen njegovom spoljašnjom poniznošcu i stvarnom sigurnošcu. Šteta što ne mogu da odem odmah. Ja. njegova naivna laz. uvrijedjen Mahmutovim ponašanjem. možda sam ga izmislio. jer me se ovaj ne tice. i opet ustao. Tako mi je pokvarilo raspolozenje i Mahmutovo i moje ponašanje. Ali je u životu jedan zanimljiv čovjek manje. I dok sam s nešto ogorcenja i mnogo tuge. Tada je u magazu ušao serdar Avdaga. da ne uvrijedim onog bivšeg. tako nekako. Možda nije pravo što ovako mislim. Zašto sam ga zamišljao kao maštala koji i ne želi ništa da ostvari? Ovako je prirodnije. Što je više sivih ljudi u sivom životu. njegova vedra bespomoćnost. pomislio sam da ću lakše otici. drago mu je. pocne da ih nize. nesrećnik. nisam više potreban. zbog jedne sitne greške. bez ikakva objašnjenja. Najmanja je mogućnost da pogriješim ako budem cutao. svejedno kakav. njegova rašivenost. A onda mi je palo na um da je ovakvo moje ponašanje neprikladno. bila je san koji se neće nikad ostvariti. njegovom zalosnom promjenom koja se.Kako se ovolika promjena mogla desiti za tako kratko vrijeme? Onda i nije bio sanjar o nemogućem. Ovo je suviše obicno. ali s mnogo više dostojanstva. već varalica koji je samo čekao priliku da postane ono što jest. Ne izmisliti. kao što sam sjedao i ustajao. I odvojicemo se. rodio se jos jedan trgovac. nemajuci mogućnosti da misli o svome drzanju. a moje smiješno ustajanje me uvjerilo da je u nevaznim stvarima najbolje uciniti ono što i drugi cine. Nije šteta ako nestane jedan od jednakih. i zna šta je red. Ni on meni. a to je nenadoknadiv gubitak. izgledalo bi da bjezim. Najgore je što čovjek. eto. . malo manje.

ovo dosadno trabunjanje bar imalo nekog smisla. ili što je ne može razbiti.Srecom. možda još nepodnošljivije. i previše. kad je Avdaga upitao: koji to Osmanaga? Samo on nije pitao podsmješljivo i gorko. i sreća? A ipak. Sad pitam tebe.Možda ću pitati i njega. puno zle volje i. i o koristi od njih. . što mu je muka na licu izgledala teza. Cuti sigurnije nego što sluša. sluzilo nećemu. Izbjegavao sam Avdagin pogled. teretno. tuge. zacudo. koji nikog svoga nema jer mu ne treba. . . Zašto ti je dao ovo mjesto? . ali je pošteniji od tebe. . Avdaga. Mahmutovo pričanje je bilo glupo i sitnicavo. kao ja. zaista! Odakle tuga u srcu i na licu ovog čovjeka koji ni ubijenog brata nije pozalio. i kad se cinilo da će zaspati. kao i maloprije. Što me ne sudiš po onome kakav sam bio i kakav sam sad? . da bi u Mahmutovu mozgu našao odgovor na pitanje koje ga je i dovelo ovamo. i ljubav. Mahmut je poceo da trlja svoju bolesnu nogu. odjednom je digao ruku usred Mahmutove priče.Zna da sam pošten i vrijedan.Za ovo poslije ne znam. kome je njegova sluzba i žena. Zašto ti je onda dao mjesto? A nisi ni trgovac. jer Osmana niko tako nije zvao. Mahmut je poslušno zacutao. o šteti.rekao je Mahmut. pogled mu je prikovan za zar u mangali. a ovi zidovi će ga slušati svaki dan.Nije red da mi to pominješ. Zato mi je dao ovo mjesto.A zašto nije njega uzeo? .Ne voli da radi. Avdaga . tuga i potištenost vire mu iz ociju. . .pokazao je na mene. govorio je Mahmut. strah i uvrijedjenost ga uvijek na nju podsjete. Svakome se svašta dešavalo u mladosti.Ne znam je li uvredljivo. Cutanje mu je teško. toboze slušajuci Mahmutovu pricu. isti kao kod svakog drugog čovjeka. o stvarima. o miševima.Znaš šta. o krecenju. ispunjavalo je mucnu tišinu koja bi nas mogla poklopiti. Tuge. mucno. ni zbunjen ni uplašen. ne sacekavši ni kraj recenice o mackama i miševima.Zašto ti je Osman dao ovo mjesto? . ne tice ga se što ja slušam (ranije to nikad ne bi učinio). o mackama iz komšiluka. kao svaki čovjek od ugleda kome su udarali na ponos. On će najbolje znati. Zna i Osman. i prekinuo ga. o zrnima zita u jednoj oki. o pranju. glava mu je padala sve nize. iz svake crte lica. on zaista nije znao ko je Osmanaga. pričao je isto što i meni. kao ni ti. cak istim riječima. . i ovakvo kakvo je. Avdaga je upitao tiho: . Avdaga je tuznim mrtvim ocima gledao u Mahmuta. iz drzanja. i mirno čekao njegovu riječ.Kako bi bilo da pitaš Osmanagu a ne mene. A kad bih ga pogledao. što je priznao i sam Osmanaga. Ne zna ni Osman. ja neću nikad više. sigurno zaleci što mu glava nije od stakla. Ali je sada. jer sam slušao drugi put. Pa su zaćutali. vidio sam da cuti i sluša. a i platio sam. Jedva sam se uzdrzao da se ne nasmijem. tvoje pitanje je uvredljivo.Pravo da ti kažem. Za ono prije znam. . i djeca. ali je potrebno. Ali.

A možda je to sumnja. uplašen zbog Avdagine upornosti kojoj nije znao razlog. napad ne može odgovora. Ne kazeš ti. a ne može ni da se nasluti. Kad si posljednji put govorio s njim? Kažem ti.Ni jedan ni drugi nisu. Osman nije lud. Ako postoji samo dugo trajati. A. i da klone. u tvrdjavi. U životu s njim nisam progoviorio ni riječ. Dizdara. dizdara! Jest. izgleda. u tom slucaju ucinjeno je nešto ruzno. Možda je pomislio: zar prepreke već na prvom koraku. Mahmut je uvjeren da ga je posluzila sreća. Da li bi se mogao zakleti? Mogao bih. . za njega je uvreda. mislio. to! Ne znam.upitao je Mahmut. nemiran zbog Avdaginog teškog pogleda. onda. djece mi moje. poceo mi je licitti na starog Mahmuta. i zato mu dao mjesto. da je samo lud čovjek mogao iz cista mira uzeti Mahmuta u sluzbu. uskoro? Poslije onog. i štedljiva paljba. Svaka druga pretpostavka. Vidio sam koliko vrijedi tvoja zakletva. Mahmut je drhtavim prstima sve jace gnjecio bolesnu nogu. i vrijedilo bi znati šta je to. I za krivicu. Avdaga to dobro zna. ne kaze i ne otkriva. Vrtjeli bi se u sumanutom krugu istih pitanja i istih postala sigurnija. Jesi li zaboravio još štogod? Ne znam na šta misliš. Zaboravio sam. jedan čovjek je konacno otkrio njegovu trgovacku sposobnost. Dobro? Samo iz vidjenja. onda mora da postoji neki razlog za taj nerazumni postupak. nikad više. Avdaga je. je li mu ovo plata za neku uslugu? Mahmutova usluga je uvijek sumnjiva. a ne cesto. možda me pitao za ime. zbog malog broja metaka. dizdara. već ja. Avdagino cutanje ispunjava zrtvu strahom zbog onoga što ostavljajuci joj dovoljno vremena da misli o mogućim krivicama. nemocno lukav. opet. suzavajuci krug. Koji razlog? Je li ga necim zaduzio. znali ništa. Moglo bi biti i zanimljivo da nije mucno. Poznavao sam ga. zar će pokušati da stanu na put mojoj sreći? Tako ojadjen. i to je nacin da uznemiri čovjeka. A sad. Upitaj dizdara. A kad si bio zatvoren u tvrdjavi? A. ma kakva da je. Jesi li cesto s njim razgovarao? Nikad. Da li on uvijek trazi ovako naslijepo? Dugo je cutao. i sumnja ne bi Ali Avdaga još nije bespomoćan: poceo je da kruzi oko zrtve. ucutkan Avdaginim cutanjem o nejasnoj sumnji. Upitao je: Jesi li poznavao dizdara? Kojeg dizdara? . i on će potvrditi. Sjeti se! Znam dobro.

to je toliko jasno. možda će žrtva klonuti. Ali. ooajan kad ga izgubi. A zalosini Mahmut. On misli: neko je nagovorio dizdara da pusti otmicare u tvrdjavu. ako se umori. duznost i zadovoljstvo. to je njegova kob. bez sposobnosti. potreban je svjedok. i misli da je Mahmut razgovarao s dizdarom! Za tu uslugu Osman mu je dao posao. znam da nije umiješan ništa. još nema. uslugu i nagradu. kao oblak. sumnju sanja. I mene i Mahmuta je iznenadio. Mahmut je grcevito odbijao da je razgovarao s dizdarom. A ja slušam. suviše je pošten da bi čovjeka kaznio bez dokaza. on samo sluti. Jer zna. samo da se oslobodi umora.Opet je naišlo cutanje. Tako bi odricao da je šetao pored rijeke. gleda mu u oci. da ima pet umjesto cetiri macke. ne znam. bilo bi uzaludno. Zašto? Zato što je Mahmut nagovorio dizdara. a on o njemu i ne misli? A možda i misli: ako je Mahmutu dao ovo mjesto. samo što je ušao u svoju mracnu magazu. zašto sumnja na Osmana? Da li mu ja pozajmljujem svoje znanje o Osmanu. smije se. On sumnja na cio svijet. samo kad bi ga Avdaga o tome pitao. Slijedice ga kao što gladni kurjak slijedi starog jelena. zlocin će zavladati svijetom. svi ljudi su mogući krivci. Kod Mahmuta je našao na tanušnu nit. tim trenutkom slabosti. ne zna cak ni šta ga pitaš. on zivi zato da goni i hvata ljude. osjeća. možda cak sjedi s njim. i zato će postati još sumnjiviji. zbog sumnje koja je krivo spojila neke cinjenice. doci će sudnji dan. on vidi samo uzrok i posljedicu. i samo bi ga amrt mogla natjerati da prekine traganje. ali se ipak cvrsto uhvatio za nju. ako odustane. A meni je tek tada postalo jasno. Kako da kažem Avdagi: Osman Vuk nije znao za Mahmuta. Toliki su uspjeli u životu. i nije mu lako. Samo što Avdaga u svom poslu ćešce dozivljava radost uspjeha. sa sumnjom zivi. misleći da se oslobodio straha od . i ne uvijek bez razloga. to mu je jedina strast. Po Avdaginoj logici. da je siguran dokaz cak i Mahmutovo zbunjeno odricanje. punu miševa i brabonjaka. Avdaga sumnja. A tuzan je zato što mu ne može dokazati krivicu. Avdaga vrši istragu zbog otmice. al više neće pustiti Mahmuta. Avdaga ne može razumjeti ljudsku nedosljednost ni neočekivanu odluku. možda će pristati da strada. jer ko zna šta sve može biti sumnjivo i opasno. za koju se i sam kaje. jer je najćešce mrak oko zlocina. da je jeo sarmu za rucak. I Osmanova plemenitost. i bez poštenja. Zao mi je Mahmuta. Avdaga je bolesnik svoga poziva. a gdje su? Nema ih. bez pameti. Avdaga traga. možda se priblizava i ponovo udaljava. tama će pasti na zemlju. koji se neće skoro ponoviti. sreli su se tek u noći kad je otmica izvršena. siguran pa nesiguraTi. sirecan kad nadje tnag. mirno obavlja svoj posao. nešto je platio. poslije toga je Osman Vuk dao ovo mjesto nesposobnom Mahmutu. a ne mogu mu pomoći. A ni zbog cega. i niko se ne cudi. do njegova ili svoga pada. ne smijem da kažem: ostavi čovjeka na miru. Zašto mu je dao posao. Neki ljudi su zaista baksuzi. Zla djela se dešavaju svaki dan. Potreban je dokaz. kao što drugi zivi da ih tješi i lijeci. Ako krivac nije uhvacen. ako ne uhvati i kazni krivca. disace isprekidano od straha i od sladostrašca. I kad bih rekao. potrebno je priznanje. i pravi krivac prolazi pored njega. kao da je to samo po sebi sumnjivo. cutim. Najzalosnije je što je Mahmutova sreća razlog Avdagine sumnje. miriše. možda i sebe. posrtace obojica bjezeci i goneci. On dobro zna da ni za jednog zivog čovjeka niko neće svjedociti da neće uciniti zlo.

krijuci sve. Tuzilac će ostati bez dokaza. I zaista. zašto? Zar samo zato što je sin bio drzak prema ocu? Osman ne može dirnuti ni mnogo teza stvar od jedne obicne svadje. i zato mi drag. vjerovao sam da je svakakav i nikakav. . cuteci. ja sam kriv što smo culi svadju zbog koje se Osman naljutio. umriječe. pa ipak. kako sad da se smiri! Nije ga Osman doveo zbog lijepih ociju. ovim sadašnjim. kao da je naslutio moje misli. ali ovome nisam oprostio. odmah je postao sumnjiv. onda je smrdljivi matori lupez koga moram što prije zaboraviti. a onda je sve iznosio na dlanu. i sve je jasno. oslobadjajuci ih se olakšano. Hoću li raskinuti i s onim nekadašnjim. Osman je poslao Mahmuta da razgovara sa dizdarom. znam da nije tako! Ali se misao više nije mogla zaustaviti. Sve to znam. zašto? Obradovao me kad je to učinio. nepostojecim? Pogledao sam u njega. ako je iskusni lovac Avdaga na pravom tragu? Ta misao me porazila. Sve se slaze. ali to se njih ne tice. da bi naplatio svoju uslugu. Izgleda bespomoćan. Tacno onako kako bi Osman mogao zamisliti. i ponovo sam zazalio za mojim. da ne bi sve postalo sumnjivo. sjedice obojica kraj mangale. zašto bih ja bio izuzetak? Ali Mahmut? Kako je Mahmut mogao toliko da se pretvara? Mislio sam da znam sve o njemu. Ali ako je igrao ovu ruznu igru. ali da ništa skriveno u njemu ostati ne može. mracan od sumnje. a ja sam im sluzio kao spona i zaklon. cutao o njima dan ili sat. Uvijek je bio jad i nesreća. Šta ceka. ni on ni Mahmut. podriva te i kad znaš da je čovjek prav. Osman ga je odbijao. on mu je najpogodniji. cuteci. zašto ne ode? A možda neće ni otici. Nemoguće. kao da je skidao teret sa sebe. ali zašto? Šta znam zašto! Ja sam zamolio Osmana da ga one večeri povede u mejhanu. A šta onda ako nije. i protiv moje volje je prelazila granicu koju joj je postavljala moja dobra volja. ali zaista. Skrivao je. toboze. onda je sve lako sklopiti. Samo se ne slaze što sam ja ispao budala. Ako je tako. uvlaceci me cijelog u ponor stvorene mogućnosti. zašto mu je Osman dao ovo mjesto? Ruzno je što ovo pitam. jer Mahmutu niko ništa ne bi vjerovao ako bi i izdao. svoje bezvrijedne tajne. Ljudi su za njega samo sredstvo. optuzeni bez kazne. a Mahmutov jadan polozaj pred sinom posluzio je Osmanu kao dobar izgovor da mu da obecanu nagradu. ja sam ga zamolio da mu kaze nekoliko lijepih riječi. kao i nekada. Vješto su se pretvarali. Pogledao je i on mene. Mahmut je poslije uporno navaljivao da se vidi s Osmanom. dzarajuci mašicama po zeravici što se gasila.gladne starosti. kako je tudja sumnja zarazna. Svakome ću priznati pravo da me prevari. i kao da se branio kajanjem. Raskinuo sam s jednim Mahmutom. Mahmutom. Sve se slaze. Ako je prav. ohladice se kao zeravica. Avdaga je cutao. iznemiren. osim prijatelju. Eto. Bio je za mene nesredjeno matoro dijete s golubijom dušom.

šta to govoriš? I za što kriv? Ustao sam i pozdravio se. na zalost. Zašto bi te hvatao strah ako nisi kriv? Kako kriv. i ne zna šta je umor. a onda se polako digao i. Odmah mi se obratio. Cuo sam da ima dobrog duhana. ispravio svoja jaka ramena. kao da je rekao: ti mene pitaš! Posjedio je još malo. Pogledao me. Misliš da će doci i sutra? Sigurno. otimam. Nije imao. brate. Jesi li kupio? Nisam. Upitao me: Zašto Osman nije tebi dao magazu? Šta bih ja s magazom? Ti traziš nešto bolje? Ja ne trazim ništa. kako kad. izašao iz sobe. Možda nije pametan. Nije mi odgovorio. trazio sam da mi proda. O. Sjetio sam se Osmanova savjeta. ali ne da od sebe praviti budalu. Mahmut ga je ispratio. još ziv.Ali je polumrtvi Avdaga. ubijam. umoran. To ne znam. tuzan. šta hoćeš od mene? Ali on vrši duznost. i ja sam se pokajao što sam istrcao. bez volje i bez sigurnosti. Zašto si bio? Nisam znao da je zabranjeno. Nisam više mogao da ostanem s njim. čim je zartvorio vrata: Zašto me ono pitao o dizdaru? I mene je pitao o Omeru Skakavcu. da je ponekad dobro pucati prvi. kako gleda. O čemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem u njegovoj avliji? Sreća da sam na ovo mislilo ranije. i pogledao u mene. da podjem.Od cega je umro mladic? Kazu da je bio zdrav. Vidio sam te na dženazi Avdije Skakavca. Ali. Od cega ziviš? Kradem. zivlje i pazljivije nego sad. I ja sam vidio tebe. kako cuti! Strah te uhvati. zagledan u mangalu. Osman mi je to pomenuo. Ja sam razdrazen i gorak. . Upitao sam: . Duboko me zaboljela njegova moguća izdaja. zašto? Možda će nam sutra reći. Nismo za razgovor ni ti ni ja. i to je najgori odgovor. Poslije su njegovi sinovi s konjem otišli po Avdiju. ne zureći. i vratio se zabrinut. Je li na mene došao red? Glas mu je tih. pobogu.

Moram da idem.Ostani još malo . s miševima. . ali se nisam. s mackama. a možda i moja hladnoca. ali mu moja pozlijedjenost nije dala da se digne iz mrtvih.Uplašio ga je moj odlazak. vratio. na ulici sam pomislio kako nije trebalo da to ucinin. sa strahom.molio je. Opet je licio na starog Mahmuta. . . Ostavio sam ga samog.

što postojimo zbog . prišao sam joj. Paša je izivljavala svoje nescrpno materinstvo (malo joj je svoje djece. bez zohara. imalo je jedan povod i jedan razlog. široko otvorenih ociju. kad sam u podne došao kući. Tijana je rekla da me Mahmut trazio. nikakav poklon. blazeno osmjehnuta. Ja sam bio uznemiren. svecana. opet se osjeća sam. Lako je stisnula moje prste. iz pjesama. bez tjeskobe. ona ga je neprestano osjećala kao dio sebe. znacajniji od svega na svijetu. to buduce dijete. sanjace ga. radjenu tankom iglom na svili. ništa nije nahero u svijetu. i morao sam reći da ga volim. Nagovještavao sam izdaleka. nikakvo bogatstvo ne bi joj moglo priciniti takvu srecu. petljao s Osmanom. pominjale bezbroj imena. Sve što je cinila. obicno najgore. zivlji od mene. Cekace da se ponovi. sa strepnjom sam mislio šta bi bilo s njom kad bi pobacila. Kad je pitala. ona je mirna. što je volim zbog njega. Ni naša soba više nije valjala. začuđeno obuzeta osjećanjem sreće i ponosa. Svu njenu paznju zaokupljao je taj zivi a nerodjeni stvor. Ma šta govorila. da se ne uplaši. nisam više vazan kao ranije. a da će otac zavoljeti zivo stvorenje.kaze presrecna. jer ne bi shvatila da majka voli i misao o djetetu. Ako se sjecala oca. bio mi je stran i dalek. ozbiljno zabavljena sitnicama. Najviše su govorile o djetetu koje je Tijana nosila. zalila je što nije rodila desetoro). kao teret ili porugu. moracemo na proljece potraziti nešto bolje. da bi se produzio sutra. kao blazenstvo. Nadgrobni natpis Sutradan. već zaljenje što djed neće vidjeti unuce. govorila. uspravljena. pa će to nemoguće ime novi čovjek vuci za sobom. već je voljela taj plod. iz života. da me ne bi smatrala cudovištem. pa serdar Avdaga sumnja. iz istorije. pa i više od prijateljstva. kao ljubav. iznenjadjena. zbog nje. i bilo joj je prirodno da se život prilagodi njemu i njegovoj sreći. rekao da je volim. mislila. Imala je prećih poslova nego što su naša podmetanja i naše lazi. sabrana. ali ona jedva da je cula. i polako sjeda na seciju. i odmah bi se razvezao razgovor.Osjetila sam nozicu. da bi za taj dan izabrale jedno. kroz cio život. znao sam da misli na njega. ona je o njemu mislila kao o smislu svega. ima li izgleda da ću se zaposliti. Pokazala mi je maramu koju joj je poklonila Mahmutova žena Paša. Gledao sam kako u poslu oko rucka zastane. nagadjale da li će biti muško ili zensko. kao da su joj dosadile gluposti koje cine muškarci. sve u njoj i oko nje je sredjeno. zahvalna što sam joj prišao zbog njega. . to više nije bila ona teška tuga koja me plašila. potisnula me u stranu. sa sitnim lancicima zutog i plavog cvijeca u sredini i na rubovima. Postale su potrebne jedna drugoj. Paša bi došla njoj. nešto je. kao taj tihi udar zivog stvorenja u njoj. kao što će uciniti i kad se dijete rodi. Mene je pomalo zaboravila. Objasnio sam joj zašto me trazi. i zbog života koji će se promijenila. trgovcima ne može govoriti o svom strahu. spreman da budem svecan kao i ona.Mice se . možda tek od njegovog prvog osmijeha. Njeno dijete u njoj u sve je unijelo red i smisao. izgleda.16. nastavljao se od juce. ništa nije prazno ni besmisleno. bilo je to zbog njega. Ja nisam znao ništa o njemu. Nikakva radosna vijest. a Tijana je u tim radosnim brigama zaturila strah i crne slutnje. . kao prvi put. nerazumno je pitala i mene da li ga volim. Ja sam o njemu mislio kao o brizi. uzeo je za ruku. Dirnut tim njenim zanosom koji ne shvacam sasvim. bez vreline. i rukom pazljivo dotice okruglinu trbuha. spremale se da rade dječiju opremu. zbog njega. Zar to nije ljepše od naših petljavina? Medju njima se stvorilo lijepo prijateljstvo. Ako Tijana ne bi otišla na Vratnik.

I kadija i on bili bi mu zahvalni do groba. Sad to nosim sam. i znali bi kako da vrate ucinjenu dobrotu.Otkud ja znam! . molio da mu Šehaga pomogne. dolazio mu je Dzemal Zafranija. Uplašio me koliko zna. kaze. zbog miševa? Smiješan je. Kadija je trebalo da postane muftija. i ništa više. baš to razbješnjelo. ili tuguje zbog sina.I šta ćeš sad? .Ništa. što joj ne pričam ono što mi se desi i što osjećam. Što ne znam. ili je Šehaga u lovu. momci su znali samo da je nekud otišao na konju. Trazio me i serdar Avdaga. . ta nevolja s Ramizovom otmicom. valija bi ga poslušao. Ni Šehaga nije bio kod kuce. snijeg je. Oni su trazili mene. Zbog otkupa vune. i ispricao mu kako serdar Avdaga ispituje mene i Mahmuta. rekao samo jednu riječ. Rekao sam da mi se ucinilo kako su on i Mahmut sve sakrili od mene. I bolji je nego što sam mislio. ali je za ovaj posao dobar. Znaš li da je nabavio macke. nadajući se da će mi je vratiti njegovo rodjenje. sigurno se naslonio na ledja Mahmutu. potiskujuci nezadovoljstvo što sam postao sporedan. jer je sav posao prepustio Osmanu. možda i za moje dobro.Kakav Mahmut! Ko bi se na Mahmuta oslonio u takvom poslu! . Osman ne zna. i ucinice sve da ih ometu. srećan sam što me nije našao. A sve mi je otkrio serdar Avdaga. sigurno su na nekom poslu. A bilo mu je sumnjivo. otišao je na konju. i njemu i kadiji.Nije za takve poslove. . noći hladne. bilo da je radost ili strah ili srdzba. i zbog Šehage. ostavlja me po strani od svega. a Zafranija naib. Osmana sam našao tek treći dan. ili strahuje zbog muza. jer se cuva da ne uvrijedi čovjeka bez .A ko je? . kao i juce. sluša bez zanimanja i bez paznje. Zao mi je što više ne razgovaramo o svemu. za nju je beznacajno. Širokogrudo primam tu njenu nepravdu. ali eto. opet ga nema. kao strazar. izludjujuci ga. Trazio ga je. izgleda. a možda je uvjerena da osjećam što i ona. Ostavlja me samog s mojim mislima. a kako Šehaga u picu ništa ne zna (zato i pije da ne zna). Skrenuo je razgovor. cak to i ne krije. Odmahnuo je rukom. a nasmijao se kad sam rekao da na Mahmuta sumnja zbog dizdara. moglo bi se svašta dogoditi.Kako znaš da nije Mahmut? . a onda je poslao po Mula Ibrahima. koga oni veoma cijene. A i on se boji. izgleda da je mijenjao testamenat. Osmana. neće da govori o svojim poslovinia. Ne našavši mene. pred zoru. Osman je pominjao otkup vune. medjutim. čini mi se. čeka hoce li aga doci. Nije ga bilo. ja sam trazio Osmana Vuka. Cekacu. odgovara bez volje i bez ućešca. da mu to kažem. i neprijatelji za to okrivljuju njih dvojicu. Jesu li na nešto pucali.njega. gušeci u sebi zalost što sam je izgubio. i niko ne zna gdje je. ne pridajuci tome nikakav znacaj. Dočekao ga je na noz. umakao mu je dok je spavao. Desila se. Prije nekoliko noći. iako mu je obracun podnio prije dva mjeseca. Ali ako bi Šehaga. Hanuma je izludjela od straha. sasvim neuobicajeno. A bilo mu je sumnjivo još zbog nećeg. Nije bio ovdje. po cijelu noć ne spava. Zato je Osman pazio na njega. Dan prije nego što je pobjegao. ali Šehagu je. Može da sjedi u magazi i da mjeri zito. ne mogu ni kazati nikome. jesu li nešto nagovještavali. trazio mu je racun o poslovima i spisak svih potrazivanja. Zato već tri dana trazim njega. Jadnica.

. toliko se poznaju. a u stvari trazi da im on ne stane na put. Cestit je kao divlji vepar. Vjeran je Šehagi. samo ako mognu. drskim lukavstvom. da li je otvoreni ili skriveni.Nemam ni razloga ni straha.Hvala bogu. Da se sa Zafranijom susreo u nekom srecnijem casu. ništa ne kriju jedan od drugoga. Smije se i cudi šta to traziš od mene. cak kao da uziva u ovoj guzvi. neće ništa reći. Zašto da lazu jedan drugome? Neće im pomoći. A Šehaga je otišao valiji. jer pametniji i pošteniji od njih hodaju bez posla. zato što poštuje njegovu snagu. Osman s hladnim prezrenjem. svojim nebojanjem. ili gledaju u njih dvojicu sa strahom. drzeci se rukom za zid.jer si na ovoj strani. i sve bi ispalo na isto. Možda je po mome drzanju ili po kiselom licu vidio da nisam baš srećan što smo se sreli. Neka miruju i cuvaju to što imaju. mirno govori o svemu.potrebe. Možda su ga i poslali. i razmišljajuci o njemu. I neka pripaze šta rade. mada svaki na svoj nacin. ali ma zbog cega da ga je djavo doveo baš ovamo. i nisam rnogao promijeniti pravac. . spriječice njihovo unapredjenje. niti mogu sakriti. doduše. Zašto pitaš kad znaš? Jesi li mu rekao o čemu smo razgovarali? Rekao sam. Izaziva poštovanje svojom smišljenošcu i hladnocom. I šta kaze? Sigurno se smijao. Kao da je oklopljen Šehaginom moci. i vratice udarac. nadmocnim preziranjem ljudi. A možda su po nećemu slicni. Zafranija je izašao blijed. jer ne smatra da su zasluzili i ovo mjesto na kojem sjede.Ako su oni umiješani. nismo se mogli mimoci bez riječi. jer ni oni nisu andjeli. a sirotinjska suza je teška. sad smo u otvorenom ratu. napada ne misleći zlo. Šehaga s vrelom mrznjom. Bio si s Osmanom Vukom. jednako su nemilosrdni. možda bi sve bilo isto. da spriječi to unapredjenje koje ga se ne tice. Ali Šehaga više ne vlada sobom. mogao je obecati pa ne uciniti. . samo ako bude mogao. kasno sam primijetio serdar Avdagu. i sve je teze što je stariji. A gdje će ih naci? . Našao je valjda slucajno. izgleda.Avdaga je od njih najgluplji i najpošteniji. svejedno o čemu. cak ni ime. On se uvijek smije. ali se valja pricuvati. bezobzirnošcu. jednako opasni. I eto. Traze dokaze. a kamoli više. ali je Šehaga već bio zapao u svoju muku. nije mogao da ne istrese mrznju i tugu. kad nije otrovan mrznjom. muci ga misao da iza njega neće ostati ništa. Gledao je u mene kao čovjek s kojim me veze tajna. ili će osuditi nekog drugog. ili kao dobar poznanik koji ocekuje da stanem i pocnem razgovor. Rastavši se s Osmanom. . i nije mogao da se uzdrzi. ljudi se zale na njih.Hoce li Skakavci reći? . Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo. bez sigurnih dokaza ne smiju na Šehagu. sve vidi ali se ne plaši. ali uljudnije. zato što mu je potrebna njegova zaštita. zato što radi šta hoce.rekao je smijuci se .Jesu li zato poslali Avdagu da me ispituje? . . Strah je najgora izdajica. spremnošcu da ucini ali da cuti. kao da ga se ne tice: Gdje si to bio? Šetam. Nemaš razloga za strah. ili je čekao nekog drugog. svejedno je.I ti se pricuvaj . i da bih mogao proci ako me ne zaustavi. jednako daleki od ljudi. godinama su zajedno. Čudan je čovjek Osman. i rekao da Zafranija trazi pomoć. Zašto da im pomogne? Cime su to zasluzili? Osmanu je cudno što je Šehaga tako rekao. Upitao je mrtvo. i u Zafraniji je vidio onog nepoznatog i bezimenog sudiju što je njegovog sina osudio na smrt. a možda je znao gdje sam bio. jer ga zanima djelo a ne glas o njemu.

slomio bi mi kicmu.On kaze isto.dodao je razlozno. Šta on može znati o meni? Ako zaista nešto zna. kakvo bilo. I što se toliko ljutiš . A kad je srdzba izbila. Beciru Toski. gledam mu pokorno u oko. kao stid zbog ponizavajuceg straha. tebi je razlog za sumnju.Zašto se ljutiš? . Reći ću sve što znam. ma o čemu. a mozak se pretvorio u teretnu pihtiju. koji ne pušta ono što uhvati zubima. Što. kao da sve vidi u meni. Avdaga! . učinio sam je sigurnom i iskrenom.- Onda zna od koga treba da trazim. . Našavši tako oslonac ljutini i uvrijedjenosti. . u mislima sam se poceo osvrtati oko sebe.Meni je sve razlog za sumnju. za što sam kriv? Nije zurio s odgovorom. Opet je otišao od kuce.Ko nema ništa na duši. to i to. zašto ne trazi.Pitao sam. što neću da priznam. . ali suviše vreo da bih je zaustavio. spreman na bijeg. Šta hoćeš od mene? Lako se titrati sa sirotinjom. brate. dug i mucan. slijepo i prestravljeno. zašto njega ne pitaš? . sacekacu da prodješ mimo mene kao svaka nepogoda. ali. . nešto pipkaš. kako sam osjetio strah u srcu. E pa. sa zeljom da unizim i sebe i njega. kao pas barak. lomi mene nezašticenog. sazaljivo. Ali ako ne prodje? Kad me se nagledao. šta me se tice Šehaga . I šta ste još govorili? O Šehagi. Izdrzacu. ne kazeš otvoreno. govorim ljubazne riječi. stariji si od mene. zbog te lijepe buducnosti.Znaš li koliko sam vremena bez posla? Obigravam oko Šehage.Oprosti. . zbog malodušnosti. Obilaziš oko mene. Eto ti sad! Nasmijao sam se od muke: .Htio sam da kupim duhan. ali čim bi osjetio da neće promašiti. samo da ne jedem sebi utrobu što su me svi odbacili kao pseto! Eto zašto me se tice Šehaga! Cudo je što nisam otišao u hajduke. samo da mi nadje kakvo mjesto. on se ljuti. . na pravom mjestu? Glodje konop gdje je najtanji. . i tu grize. tako se u meni javila srdzba.O čemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem? . uvrijedjeno. baš si čudan! Ono što je svakome dokaz. Neće nas pustiti. kao navala krvi nakon naglog zaštoja.upitao je mirno. brate. nešto traziš. Pitao sam ga: šta to serdar Avdaga hoce? Ne zna. gotovo sam zaboravio disati zbog nespokojstva i uzasa.zarezao sam pakosno. i neću.To i jest sumnjivo. rekao sam ti. nenadno i bezrazlozno. Zar će ovako škljocati oko moga grla dok jedan od nas ne klone? Kruzi oko mene. Led mi se uhvatio oko srca. i zao. ma kakve. Zna da smo ja i Mahmut najslabije tacke u lancu. bez ijedne misli. mislio sam. kao da me je zeljan. Avdaga. cutao je i gledao me onim svojim teškim pogledom. Ali kako je naišla praznina u mozgu. Potrajalo je to samo trenutak. odgovara mirno. stisnucu zube. kao zvijer. samo da se spasem od ovog casa i od ove strepnje.Ali. tuzno.Eto vidiš! Šta onda hoćeš? . Ako ne vjeruješ meni. kud bilo. poceo je opet da glodje. a ko je kriv. Naljutio sam se i na sebe. što govorite isto. zato što je uznemiren. pa makar mu celjust razbili. .Zato se i ljutim. Šta se tebe tice Šehaga? Strpljiv je i uporan. .Šta sam ti rekao? . ni sam ne znam kako. nesigurna u svoj skok. . i krivo mu je.Pitaš. bio sam svjestan da mi nije korisna. što ti ovo kažem.

Još je ne osjećam. Kratko mu je trajala trgovacka radost. Docnije sam mislio da je to priča o životu: ako se tuzimo kako nam je teško. da bi skratio mucenje. nešto ga boli stomak. kao da planinu nosim na sebi. nije trebalo da ga ostavljam samog kad mu je najteze. lako se titrati sa sirotinjom. i sve bi iz njega ispalo zacas.Imaju li ti drugi ime? .pitam se. i neću ga se osloboditi sve dok ne osjetim slobodu u sebi. sam. A s kim se to nije lako titrati? .rekao je olakšano. da bolje osjeti moju blizinu. i polako pošao niz sokak. kao da bih mogao pobjeci. i popne im se na ledja. i čovjek je slobodan. sjedio je u jednom uglu. kao da me uhvatio za grlo. izludjece zbog Avdagine sumnje. Onda ga serdar Avdaga przi na vatri ni kriva ni duzna. Mene je na nekom životnom raskršcu presreo karandjoloz Avdaga. prava slika nesreće. Otici ću do njega. A kako je Mahmutu? Ako ne zna ništa. i neprestano me gledao.Ja znam svoju muku.Šta je to? . lici mi na bajanje. . obamro od straha. hvala bogu! .Kazeš. .Oh. kao pred zmijom. peš rukava. ostavivši nenahranjene macke da ganjaju neuništivu vojsku miševa. spašce se. . kako će izdrzati da ne kaze? Priznace. i lice mu se odjednom ozarilo. Još ćemo se nositi. stanjen. crnom demonu. I onda iz tame ispliva Avdagina slika. Dah mi se krati od njegove tezine. kao objašnjenje. a ja sam se ponio kao derište. A možda je zaista nevin u svemu ovome. bakalin. bjezeci od svog straha i od Avdage. i nemir. . podnimljen na mršavu ruku. ptice bi se pred njim ukocile i obamrle. muka postaje lakša. pa mi je nestalo vazduha. zbog riječi prkosa. Ako zna. nećeš me slomiti. ponudio da sjednem s njim. Kad sam stao pred njega. obavijestio me da je Mahmut u Zajkinoj mejhani. Ujutro nadju čovjeka mrtva. Karandjoloz postane još tezi. Zar bi se Osman drzao onako mirno da Mahmut išta zna? Mahmut je prodrta vreca. dodirivao mi rame. a Osman odmahuje rukom. A to što govoriš. koci me strah.. uhvatio me za ruku. pa je otišao da popije rakiju travaricu. sigurno je usamljen i nesrećan. skocice u ponor. Njegov komšija. Pa cak i da je sve krio od mene. ponovo ti kažem: ne znam šta hoćeš. . . Sjetio sam se priče. Još jednom me pocastio svojim umilnim pogledom. Srecom. o karandjolozu. Neću reći da mi je teško. strah je u meni. ali nisam rekao ni da mi je lako. Čovjek ga nosi i posrce pod tezinom.Avdaga. zagušen smradom. jer karandjoloza odmah nestane. koji o Bozicu sacekuje ljude na mracim raskršcima. smrdljiv i tezak. drugi me se ne ticu. porušen. lakat. nekud je otišao. ako kažemo životu: izdrzacu. i popeo mi se na ledja. Cak i kad zaboravim razlog. da ne bi poludio. Ali magaza je zakljucana. jer mi je već bilo mucno. davno.Zašto? pitam se. I ustao. Zbog te riječi hrabrosti.Trazio sam te. nena mi je pričala. Ali ko odgovori: nisi tezak. Kao da me želiš ucarati. klonucemo. Bio sam i kod kuce. podigao je pogled. Zaista sam ga našao u Zajkinoj mejhani. a karandjoloz ga pita: jesam li tezak? Čovjek stenje i kaze ono što misli: tezak si.

ne bi toliko vremena gubio oko sitnica. ali mi lakše. što bi on želio da zna? .Kako ono prvi put dodje u magazu. zakleo bi se da ti je nešto teško na duši. On sumnju ne može dokazati. od straha. pobjegao sam od njega iz magaze. Ovako me udavi baš zato što ne znam. kao da je prelezao tešku bolest.Jesi li učinio štogod. a nad nekim se mora štap prelomiti. na zalost. šta bilo. vidim ja to. i možda za još poneku sitnicu. samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega. Al vidim.Glas mu je tih i nemocan. o drugim ljudima. A stomak me zaista boli. tako sam te i našao. ali ni pola ovog jada nije bilo u njemu.Zato! Onaj. Ja sam ti kurban. strah i rakija su ga sasvim razmekšali. Eto. i da si otišao na travaricu. pravo da ti kažem. on nešto sumnja. ispunjen nadanjem. . ništa nema. opet. neko za belaj. a ono nevolja.Neka si došao.Jest. I samo mi ova travarica pomaze. i ne mogu ti ništa.Teško i preteško. . Pomoglo je. to je Avdaga. glava mi puce od razmišljanja. al kako na njega pomislim. i mislim: pa dobro. . šta sam ja to bogu skrivio da me ovako muci? Kriv sam za one bakrenjace. a iz mene ko cesma. spreman na varku.Zato što zaboraviš. i nisam se ni na miris u magazi navikao. nešto je krupno. Dzaba. niko neće ni pozaliti. Nikome zlo nisam učinio.rekao sam oštro. njegovo lice.Mislim neprestano.Da znam šta hoce. jer ne znam kakva je. Porucio je dvije caše rakije. o nevoljama koje su me pratile. Nego.Rekoše mi da te boli stomak. e neću da mislim na njega! Pocnem misliti o poslovima. . Zivio je neozbiljno. takva mi sudbina. da vidim šta će reći. kao necastivom. . a ono njegove oci. Kakav kurban. zbog tebe sam i ostavio poruku. Sreća mu je iznenada pala pred noge. Svašta je dozivljavao.I meni je dolazio. On sumnja u svakoga. da samo moja bude grebena? Nije pravo.Šta hoce Avdaga od tebe? . čini mi se da ću precrknuti.Zaboravim i ne zaboravim.Šta te se tice! I ostace na sumnji. tuga teška. .Nisi kriv. Onaj mi je opet dolazio. . posluzice ko bilo. Pa malo primirim kahvom i nanom. . Ni ime mu ne valja pomenuti.sam sam svjedok. baš zato što ga nisam zalio. Neko je rodjen za srecu. . zato i ne kaze šta je.upitao sam. a sad mu je sve crno pred ocuma. njegov glas. al šta se to boga tice? I nije valjda bog toliko sitan da me kinji iz pasjaluka. niko se neće cak ni zacuditi. za sebe i za mene. . A nad kim će nego nada mnom? Ako ne mogu naci pravog. zašto? Glas mu je placljiv. pa što onda? Godinama sam u snu snio ovo što mi je sad slucajno palo šaka. Posluzicu kao kurban. Al koga god zamislim. samo mi nešto uzburlja u crijevima.Kad te čovjek vidi tako ojadjena.Zato te boli stomak? . grebena. lakše bi mi bilo. A u stomaku opet kljuc. Iz uskih ocnih otvora pocele su da kaplju suze.Ne luduj! . ja je ne mogu odbiti. Al što. .Neće. znao sam da ćeš me potraziti.Od straha. moj Ahmete. . i . Vidim. izgleda. . Moci će posluziti Mahmut. neće. . I kažem sebi. kakav djavo! Ti misliš da Avdaga samo u tebe sumnja. . Sjedim ovdje. i popio obadvije. ti reći. Mene niko neće uzeti u zaštitu. dobih proliv kao da sam se tatule najeo. . . . .

potopljen njime. trired. ili bez ljudi za koje misli da su mu prijatelji. treba biti junak. .upitao je s nadom. A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta. upitacu ga: šta to njuškaš? Skim mi se s vrata! A onda je valjda vidio Avdaginu sliku u mislima. radi svoj posao. sasvim otvoreno i neposredno. . već znam. kao plamenom.Imaš pravo . sad ću ja. trazi da ga ubjedjujem. I odjuri u nuznik. i dobrodošla. Ne ponosim se suviše što nisam budala. A ovako. Kao da mu pogled u prijateljske oci daje snagu. Neću tako! .rekao je bodro. upitaj ga lijepo: šta trazis? I navikni se na njega. što se jednom mre. kao vodom. Nije to hrabrost. . ne protivurjeci. već izgleda sigurnije. moli se sutrašnjem danu.. da bih njega ohrabrio: jednom se mre. i zato što je prijateljska. bez prijatelja. Ali sad zaista mislim tako. ali nekako suviše smiješna. kao noz. Ako ti opet dodje. jednom se mre! Nije mu se svidjela takva hrabrost bez izlaza ni takav ludacki prkos bez smisla. pa da i ne pozališ jednu smrt. I da svijet nije ovakav kakav jest.Pravo da kažem.. ili budala. makar i laznu. Neću tako! Rekao sam. sigurno. kao bic. Ali u ljutini čovjek ponnisli: e vala.Misliš? Vec treći put pita tako. već govori ludje. moj Ahmete. Strah je najgora izdajica. ne smijem ni ja uvijek. Strah je ruzan kad ga vidimo kod drugog. i neće u njemu ostati dugo. bez ikakva dostojanstva. već gleda vedrije. Eto. a ne mogu biti junak i da hoću. Ne voli tugu. Uspravila ga je moja prazna riječ zato što odgovara njegovoj lakomislenosti. ja ne smijem. i on nije ono što bi htio biti. Ako je ponekad tuzan. Cekaj. ponizno se smijesi mrskom mocnom čovjeku.. Da je dvared. Nasmijao sam se njegovoj nevolji. rekao je Osman. . to je zato što se sjeca sebe zeljenog. plaši ga sutrašnji dan. Ja tako radim. i bodrost mu se sparušila: .Kad mi dodje. Umiljava se sudbini. ti odgovaraj jedno te isto! Dosadice mu kad-tad. kakav bi mogao biti da nije ovo što jest.Ne mislim. Plaši ga sudbina. plaši ga mocniji čovjek. Za njega je stvarna..A možda i neću reći. .Sigurno. želi da bude kao što ja kažem. pomiren da bude nakazna tvorevina sacinjena od straha i pristajanja. plaši ga vladajuci zakon. On pita jedno te isto.Misliš? . O svome strahu govori kao dijete. Ali ako ti budeš ovako pio i cmizdrio.Ma to i jest ono. Neugodna je. uperen u grlo. Idi u magazu. Izmahnut je nad njim.. već stid od sebe ponizenog. pa se ne bojati.. . već ono što mora da bude. poslušno ponavlja zakon. postaćeš zaista sumnjiv. radi šta hoćeš. Ti smiješ. prilicno neiskreno. samo što se sjetih.Misliš? . petlja mi slaba. Pomislio sam da bi ovaj šašavi čovjek uginuo ziveci sam. a ovaj trenutak slabosti je kratkotrajno sazaljenje nad sobom. Čovjek je opkoljen strahom. sebe sanjanog. .. i najveće ponizenje čovjekovo.

vućeš na opasne staze. A kome sam ja to duzan? I zašto baš ja? Pronadji nekog pogodnijeg. drugi cuti. Ne znam ni šta si. sudbino! Ne bojim te se. a najbolje bi bilo da razgovaram sa Šehagom. Smiješna si. Zla je mnogo. prisustvo koje nema oblika. prekinuvši moj razgovor sa savješcu. i da je zakljucio da imam pravo. . zadovoljan što sam ziv? Pa ako bih i pristao na zrtvu. ponakad pospana. svakako ništa izmijeniti ne mogu? Svi razlozi govore da je to najbolje. snaznog. jer ne želi da strada. ninašto me ne nagovaraš. i cutiš. ne vrijedi se ni istrcavati. Zašto onda mislim o tom cinu svoje slobode. mocni čovjece! Ali to kažem u sebi. ili moje ludosti. i da ostavim svijet da ide svojim tokom. Upola slobodan. A ona cuci. Prodje čovjeku život u strahu. neustrašivog a poštenog? Ako takvog nema. i dobro je dok te zaboravljam. cuti. Ne radujem se što te imam. cutljiva opomena koja se ne poziva na razlog. ne tice te se tudje teško iskustvo. kao siroce. Mogla bi da ga ne doceka. vala. prezireš opasnost. Ne vrijedi se. kažem. Nije lako ne bojati se. sve ostavljaš mojoj odluci. kao i Mahmut. ništa ne traziš.Kažem: ne bojim te se. Ne znam odakle mi. da ne budem ni nekorisna žrtva ni cutljivi nezadovoljnik. Moje snage su slabe. Ostavi me. sutrašnji dane! Ne bojim te se. pa kao da nije ni zivio. udvojen. ali me ne napušta. da smiri grceve u stomaku. Ne znam ni šta bi trebalo da ucinim. uništio sam Avdiju. Kako da ga pronadje. jer ne može da pristane. nicim me nisi zaduzila. kako mogu biti siguran da ne bih naškodio nekome? Pokrenuo sam se da spasem Ramiza. ne osjećam zadovoljstvo što si se nastanila u meni. da nam nekako skine Avdagu s vrata. malo šta bih mogao da ucinim. a ne mogu da ga se otresem. Cas moga oduševljenja. sa mnom uzalud gubiš vrijeme. i kako da ne klone. Kad je Mahmut izašao iz nuznika. i ne smatraš to podvigom već duznošcu. ne znam šta će mi. Samo na drugi nacin. ali ne vrijedi. Ne znam zašto. šta sam ja kriv? Sklonila si se u mene. sve je manje izgleda da će ga dočekati. pa da više nikad ništa ne ucinim? Treba li da cutim. nevidljivi putokaz prema nevidljivom pravcu: moje srce mora da ga pronadje. kažem toj nezvanoj savjesti. Onda sam i ja kukavica. ako ga i pronadje? Ti si razumna. čeka svoj cas. a ne znam za što. ponekad budna. Treba li onda da ostanem nepokretan. a ne stizem do njega. šta ćeš mi nemocnom! A ona cuci u nekom kutu mene. Jedan se usamljuje. Šta će mu onda i život? Al opet. a moja ruka kratko doseze. ali osjetim stid čim te se sjetim. Ti si moj suvišak. rece da je tamo. tako nekorisna. smeta mi da zivim. ni bojati. kao siroce. samo mi jedan ne da mira: razlog savjesti. da oprostim. ti nisi moja plemenitost već moje oštecenje. i zatrazio još jednu travaricu. razmišljao o meni. Sloboda je u ljudskom cinu. i kažem strepeci. Zašto nisi našla nekog mocnog. kad je neostvarljiv? Treba li da kažem i da više ne progovorim? Treba li nešto da ucinim.

ali se boji da ne izazove neciju sumnju. Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas. i nije uzalud gubio vrijeme. a on bi mogao nešto uciniti. i smiren pošao u radnju. odricno mašuci glavom. zbog njega. što me trazio. i jadnik će ostati sam i bespomoćan. cutke. samo je šteta što Šehage nema. pokušavam da pomognem. što bih i ja njega potrazio. Ništa ne smije. Moja savjest će odbiti to opravdanje. a uvalio sam je u nevolju. A rekao mi je i da je uhapšena žena kod koje je stanovao Ramiz. zna kadiju. ali sam pokrenuo kamen. Nisam ni znao da postoji. Nije pretjerano velika ni teška: kao da se na brdu odronio kamen pod mojom nogom. Nisam svjesno ni posredno kriv. Odbio je i pomoć i razgovor. ako se može. i pametnije je brinuti se za cio život nego za tren. neizdrzljiva. možemo li štogod uciniti za zatvorenu zenu. ali bi mogla biti kakva-takva utjeha. Mula Ibrahima sam zatekao u radnji. Rekao sam to šapatom. ali ja ću biti uporan. Cast hrabrosti. ponovo. uciniš i zlo.Odgovorio sam. Vijest o nepoznatoj zeni me porazila. niko se za nju neće zauzeti. A vrijedi li dobro ako ne može proci bez zla? Ne mislim na cilj već na čovjeka. Po tome sam vidio da mu je vlasitite muka postala lakša. zar je ona pitala Ramiza šta misli i šta radi kad mu je dala sobu. strah cijelog života. Sigurno bi rado pomogao nesrećnoj zeni. Dobro je ne strepjeti ni pred kim. kako drugi ne bi culi da molim za nju. Znam. mada bih volio da sam se prevario. Možda bi je zatvorili i da Ramiz nije pobjegao. A docnije ću misliti o cudnom poretku u svijetu u kojem cesto. Znao sam unaprijed. kako ni pošteni ljudi nemaju mnogo volje da pomognu drugome. i udario nekog u podnozju. neka je puste. od straha. jer je svejedno. A onda se sjetio da mi kaze da me trazio Mula Ibrahim. da se ne bi ubojao unazad. makar i trenutna. Htio sam da ga upitam. a i ona je bolesna. ali je ta pretpostavka suviše nesigurna da bi me oslobodila osjećanja krivice. jedan. Ako Avdaga htjedne da saceka. pa je stigao da pomisli i na mene. dosta joj je njenih muka. da je izabrao zgodno mjesto gdje će razmišljati o meni. upozorice me da svako odgovara sam pred sobom. šta hoce od nje? Mula Ibrahim je samo odmahivao glavom i rukom. A uzalud sam ga mucio. komšiluk ga obilazi radi sevapa. i rekao mu da sam došao zbog zene. ali ćemo sačekati. Makar i zato da se uvjerim. zna sve ljude na sudu i policiji. nisam ni znao ni vidio udarenog. drugi. dobar je čovjek. Pricao sam šta bilo. zato mi je svaki korak nesiguran. odmahujuci rukom. kao necasno. Ko se to još zauzima za . a još bolje ako se ne mora. Zar joj zaista niko neće pomoći? Rekao sam da je grehota. zna Zafraniju. muz joj lezi bolestan. da i drugi cuju kako odbija da pomogne. a ja sam navaljivao kao osa. sve upornije što sam bio sigurniji da neće ništa uciniti. I evo. Nisam se obradovao što sam pogodio. Mula Ibrahim će odbiti i razgovor o zeni. a želio sam da kažem glasno. moja riječ nigdje ne vrijedi. ne brinuci se o smislu. I za njenu nesreću sam ja kriv! Sad sam imao dva razloga da odem do Mula Ibrahima. Junaštvo traje tren. ali je bolje bez nje. ali ljudska milost je kratkotrajna. Najbolje se bojati unaprijed. dobro je smislio to sa Šehagom. a Mahmut me slušao zadivljeno baš zato što sam govorio nejasno. cineci dobro.

opijen blistavim snijegom pod suncem. za smrt seljaci dobro placaju. mrzimo se. da bih se oslobodio misli o zatvorenoj zeni. Gotovog natpisa nisam imao. a nije ni badava. pa ćemo izabrati najbolji. a ako je kriva. Upitao sam. Laz je da puštaju svakoga ko nije kriv. tvrd seljak. pristace na sve što napišem. da se ne umiješa. u donjem svijetu. u glavi mi je bilo bezbroj riječi. . Juce sam išao drugom nesrećniku. zaboravljajuci na umor nogu nenaviknutih na dugo hodanje.zatvorene ljude? I moliti za njih je opasno. Zapravo. da će je sigurno pustiti ako nije kriva. umjesto zadušnih stvari koje se ne mogu riješiti. Mula Ibrahim ih je obavijestio da ću doci. slegla je ramenima i nasmijala se: . svakakvih. tu bi već svaka plemenitost uplašeno uzmaknula. A pred onim što se može desiti. iako zna da je nestinito. i veoma se zacudio kad sam rekao da neću prenociti i da ću posao odmah završiti. Htio sam da mu cijela stvar izgleda ozbiljnija. E. cist i netaknut. sve izgleda sitno i nevažno dole u nizini. ali pominje nacelo nepostojece pravde. a vratio sam se gorak. Brat imamov me nahranio. napojio. i on to dobro zna. oslobodjen jucerašnjih briga u tišini širokog prostora i mocnih brda. kao i za tuzbe. a oni će urezati u kamen. Malo smo se poigrali sa savješcu. a pogotovu u onome što se radi za vječnost. htio da mi pokaze gdje ću spavati. uzalud je govoriti. jer nije volio brzinu ni u čemu. Najmanje ću pogriješiti ako o pokojniku kažem sve najljepše. Ali mi je imamov brat. prastari zakon zaboravljene ljepote i nadmocnog mira uvlaci se u kolanje krvi. Pa se on sjetio mene. ali treba zadovoljiti njegove rodjake.Nisam znala da će mi muz sastavljati natpise na nišanima. Tijesno nam je. i sve je ostalo kako je i bilo. a to nije lako. i vidikom što se otvarao na visinama. pa sam odbio. Je li to nepovjerenje u sud? Neslaganje s mjerama koje on preduzima? Ili se iza toga krije neka veza s optuzenom? A mogli bi pomisliti i da je poznavao Ramiza. U Zupci su me primili srdacno. ali ne znam koje bi mrtvom imamu pristajale. staro koliko i svijet. da sam se posavjetovao s Mula Ibrahimom i drugim ucenim ljudima. Tako smo i on i ja rekli što smo htjeli. i tako u glavi nosim nekoliko natpisa. Danas sam je gotovo sasvim zaboravio. Umirio sam ga rekavši da sam kod kuce sve smislio. . smetamo jedni drugima. ako bi mu se ucinilo da sam premlad i nedovoljno ozbiljan za taj posao. sebi bi mnogo odmogao. i traze ko će im sastaviti nadgrobni natpis. U tome se ljudi još jedino mogu sporazumjeti. Koracao sam polako. guramo se u zagušljivim gradovima. njihovu sujetu. sve mi izgleda lakše. misleći kako smo. nisam uspio da prevarim sam sebe. a onda je Mula Ibrahim rekao da me trazio radi posla. Odavde. ali ne znam šta rodbina misli da je najljepše i šta želi da ostane zapisano. Rodjaci ubijenog imama iz Zupce podizu nišan na pokojnikovom grobu. Pa ako i nisam zaboravio. sigurno ću to dobro uraditi.Dobro si učinio. cija je riječ spora a misao skrivena. da ne bih odlucivao sam. svakako je nemocan. Bio je malo i razocaran. Napokon je rekao. pokojniku je svejedno. Kakva bih ja bila muftinica! Rano sutradan pošao sam u Zupcu. zacas svršili korisne poslove od kojih se zivi. što smo smjeli. mada mi je zao zene. ni jednog jedinog. Kad sam rekao Tijani da ću sutra u Zupcu. To je opravdanje. što smo mogli. možda i bol. prilicno otezao posao. muftija.Nudili su mi da budem. . Zeni ne bi pomogao. da bi mirne savjesti mogao ostati po strani. a ovdje miruje nekadašnji svijet. Zahvalio sam mu.

Cuva mu kucu. Ko je mogao pomisliti da i za to ide glava! Ma jok. a nema se odakle ni dati.Nisu ljudi. umro je bez krivice. . osim godine rodjenja i smrti. ako pritisnu. ali zašto treba reći da je umro nevin? Svako umire nevin. Blizu je.Lako je biti dobar čovjek. Koji čovjek? Ne znam. čini mi se.Mrziš li vlast? Ubila ti je brata. umro je nevin.E. Halil je molio da svratiš do njega.Neke volio. On je samo rekao što svi misle.Da li je znao šta ga čeka kad se suprotstavio carskoj naredbi? .Onda je bio dobar čovjek. treca kuca od moje. .. pod krivicom je samo dok zivi. već vlast. Neka mu Alah da vječno blazenstvo. . Ali on je htio nešto da mi kaze. ne bi se miješao. pisao sam i precrtavao. Zahvalio mi je. kako znao! Dogovorili smo se. Rekao je.Pa i nije. Zašto da svratim? Neki čovjek je pitao za tebe. ili porodica? . Ovi ljudi mnogo više precute nego što kazu. Teško je ostati ziv.Je li mrzio vlast? .Hoćemo li napisati da nišan podize brat. . i njemu se dopalo.« Za ovo posljednje nismo znali ni šta znaci ni čemu sluzi. . Imam je bio dobar čovjek. bez sigurnosti koju sam osjećao ranije. Zbunjen.poceo sam od najsigurnijeg. ipak: Poznaješ li Halila Kovacevica? Ne znam da sam ikad cuo to ime. neke mrzio. . Zbunio me odgovorom koji nisam očekivao: . to je tacno. platio pošteno. bez ikakvog pravca.« Ni to mu se nije svidjalo. Njegov brat sluzi kod Šehage Soce.Boze sacuvaj! Zašto bi mrzio vlast? . pa sam mislio da neće ni reći. primijetio sam to i ranije. Mrziš li stijenu? . Ko i svako. dacemo. Visok.Zašto bi to pisao? A ko bi drugi podigao? . .Ali je sigurno bio hrabar čovjek. mi rat ne želimo.Šta ću onda napisati? . . Vidio sam ga. nije stijena.Je li volio ljude? . ostala jedna jedina recenica: »Bio je dobar čovjek. i spremio sam se da podjem kući.Odvalila se stijena i ubila čovjeka. ali bi uvijek odustao. dok nije. koštunjav čovjek. to ne znam. .A ti? . Svega se plašio.Šta ja? . .Zašto je onda bio protiv ratne pomoći? . ali je zvucalo svecano i lijepo. .Ma jok! Da je znao.To su ljudi. Pa smo se jedva slozili da ostane ovako: »Bio je dobar čovjek.Kako zašto? Svako je protiv ratne pomoći.

.Ne znam. . Pa kaze: je li ono Ahmet Šabo? . crnomanjast. mršav? . i valjda te vidio. A sad ću sam. A sad idem. da zaranije stignem do grada. izgleda. . jest. nagledali. dobro. u gradu. . . pa si odustao .upitao je. . kao da su iz jednog jajeta rodjeni. pogledao u kucu.Jest.Ko je? Pa.Kuda je otišao? .Da te malo ispratim? . onako. . . pitao je. Koji čovjek? Odakle bih ja znao! A. otišao je odmah nekud dalje. da ga se riješe.Pa jest.kažem mu.Možda je i važno. narazgovarali. Halil se nasmijao. licio je na Šehaginog momka.Koji Šehaga? Odakle Šehaga? .rekao je smiješeci se oporo. . Neće reći. još uvijek nesiguran. a nešto se bio odlucio pa odustao. . . .Sigurno imaš neki razlog kad si htio da me vidiš Pogledao je u mene. Htio sam da te vidim. Neki narocit razlog nemam .Pa. Pošao sam putem. Ne znam ni ko je ni šta je.Nije.Bogami.Tako nekako.Nisam te zvao.Ja sam Ahmet Šabo. drugi put razmisli šta ćeš reći prije nego što čovjeka zovneš. ne znam.Nego ko je? . Šta je htio? Šta je htio? Ne znam šta je htio. navratio slucajno. .Pomislio sam da se izgubljeni Šehaga sakrio u ovom brdskom selu.A dole.Ko? Taj mladic? Nije rekao da te dovedem.rekao sam otvoreno. rano se smrkava. . htio sam.Znaš. ako ga vidiš. nisam gledao. zimski je dan.Da nije Ramiz? .Nego onako. I krenuo za mnom. al mi se ucinilo da nije važno. ucinilo mi se da oklijeva. govorili smo o tebi. Odustao je.Nešto si htio da mi kazeš.Eto.Je li taj rekao da me dovedeš njemu? .Ne vjerujem da ću ga vidjeti. Šest dana je prošlo kako je pobjegao od kuce. . niz brdo. vidjeli smo se. kako je? Mislim. a ti se vrati. Možda je i Ramiz. danas.Mlad. Imamov brat mi rece da je neki čovjek pitao za mene. Halile. . onako usput. pozdravi ga. . . . Zašto si me zvao? . nenaviknuto. Halila Kovacevica sam odmah poznao.Ko je pitao za mene? Da nije Šehaga? . i seljaci zele da ga povedem.Dobro . .

govorio izokola. Izmucio me ovaj nesrećnik. Ima pravo. zbog svoga brata.Onako. sam se sjetio Mula Ibrahima. čekao me pred kucom. Halil je zakljucio da je bolje ovako. vidio me kad sam ušao u selo.Ne znam zašto ga traze. porucio glavom zna. od mucenja. Potrebno mi je da povjerujem. taman iznutra. zbog Šehage.. da sam zurio u grad. i kad je sve izracunao. Ruzna vijest. I zar je tolika njegova potreba da pomaze jadnijima od sebe? . I našao na zalost: žena je umrla. a ja sam pozurio prema gradu uvijenom u sivu izmaglicu. odricao bi. od straha. i da mu odnese nešto hrane. Sigurno se Ramiz skriva u njegovoj kući. predomislio se. Ramiz je sigurno želio da se vidi sa mnom. Nisam se sjetio da se upitam. jedan korak a bezbroj posljedica. Zašto me poslao u Zupcu? Da li i on zna gdje je pa me okrenuo u tom pravcu. razmišljajuci. Da li sam želio da vidim Ramiza? Ne znam. A onda Raaniz. ali bih možda i povjerovao njegovoj dobroj volji i cvrstoj nadi. i bice zadovoljan svojom ujdurmom. od bolesti. odakle Mahmutu toliko hrabrosti da ode u prokazenu kucu. Bio je u kući zatvorene zene. Samo bi još trebalo da pocne pričati o njemu svakome ko nadje! Ostacu kriv pred Ramizom. da nisam htio da dodjem. A ipak mi je bilo zao što se nismo vidjeli. Volio bih da zivim s laznom nadom nego sa sigurnim beznadjem. besmislena smrt. i po jedan dio tajne ostao je u mnogim ljudima. bogzna zašto? Uzalud bih ga pitao. traze Ramiza. stajao sam pred kucom. bice mu zao na mene. možda bih se opteretio novom opasnošcu i novom strepnjom da kogod ne docuje za taj susret. cudeci se kako mogu i da pitam. Obecao je Ramizu da će me dovesti. Imao bih da mu postavim mnogo pitanja o ljudima i o životu. dopustio da prepoznam Ramiza. Vidio sam to i ranije. nešto pitao. Mula Ibrahim bi odmahivao i rukama. i dosta mu je straha što je odbjegli buntovnik u njegovoj kući. pa pristao. eto kako je. ispituju. Znam šta bi mi odgovorio. da obidje bolesnog muza. da nas Ramiz možda vidi. ništa ne govoreći? Ili mu je sam Ramiz po nekome da dodjem. . Ustao je na brezuljku. nekud otišao. Sakrio je Ramiza u svojoj kući. Možda je odbijao. A u gradu me Mahmut dočekao s ruznom viješcu.A zašto ga traze? . Ko zna od cega. i rekao mu da me dovede. niti želi da Oprezni Halil je pokidao sve konce. u zatvoru. Bolje je i sigurnije i za njega i za Ramiza. A onda je htio da dozna od mene šta je bilo. možda i zbog novca koji je dobio. cunjaju. da sam se uplašio. možda je i znao da ću doci. i sad će mu ispricati kakvu bilo laz. on ništa ne zna. ali bi bilo dobro da ga ne nadju. ali se od svega ogradio i sve sveo na slucajan susret: odnekle je došao. da dozna a da sebe ne izda. osvijetljen suncem izvana. zeleci da mi kaze a zeleci i da sakrije.

da su. koji su mu postali smetnja? Naci će takvih na stotine. a Dzemal Zafranija u srebrenicki. jedan kao olinjali kadija. culo se da će kadija biti premješiten u siromašni zvonicki kadiluk. serdar Avdaga koliko se domislio. (Ne kažem ovo za sebe. sjetio svoje muke. iznenadjen njegovom vedrom bezocnošcu. bio je i nema ga. svejedno. Vrijeme je prolazilo. kao zmije. hodali su gradom zeleni od srdzbe i jada. kao kurve nevjerni svakom pojedincu. nikome ne govoreći gdje je bio. zbog njihove uobrazenosti i zakašnjele snishodljivosti. i zapamtio. Dok njih bude. . kao da mu je sam djavo išaptao. a on otmicu nije zaboravljao. nema sreće na svijetu. mnogo. a Šehaga je jedan. toliko im je jada zadao. to sam cuo od Osmana. Ne znam da li je baš tako receno. ne pominjuci ni da je negdje bio). Šehaga koliko je htio. oni i jesu vlast.) A vezao sam se za Ramizovu sudbinu toliko da ni o čemu drugom nisam mogao misliti. jer boljih sluzbenika i narodnih prijatelja (kao da se to može sastaviti) niti je bilo niti će ikad biti. zato što Šehaga nije pominjao vracanje duga. zbog ruznih stvari što ih je o njima cuo. da se mrznja i ravnodušnost pretvore u naklonost. Sad su slucajno na redu kadija i njegov prvi pisar. bez narocitog razloga koji bi se baš njih ticao. i zato što se za sudbinu svojih cinovnika. A domislio se. i svetio se namilosrdno ma kome od njih. prljav. Nisam ni sanjao da će mi Ramiz biti išta više od nekog drugog čovjeka o koga se u životu oćešem. Takav islucaj nije rijedak ni neobican. Odgovori iz Carigrada nisu stizali jer niko nije mislio da im pomogne. ali uvijek napreskok. ne jednom. kad bi se. da valija bude smaknut ili smijenjen. da se stane na put njihovoj tiraniji. drugi kao ostarjeli pisar. na molbu i prijetnju hvatali ljude da šalju predstavke višim vlastima. ni o prijatelju ni o zeni. Šehaga ih je potopio kao macice. bez konja. da ih ostave u Sarajevu. tek. ili kao molba u ime naroda. i njima su visile noge. ali zasad nije bilo izgleda da će se skoro desiti. Oni su imali toliko nevolja sa Šehagom (vratio se sa svog neobicnog stranstvovanja. svi su mu krivi. koga zapazim i zaturim. i ostace tamo dugo. došao je bez novca. Na to me prisilio serdar Avdaga. U početku sam mislio da su tu njegovu revnost podsticale starješine. i cekajuci ono što je neizbjezno. nisam ih mnogo poznavao. kao prijatelj koga smo rado susretali a onda se mirno razišli. oštri kao noz. nije mnogo brinuo. pisali zalbe u Carigrad. malo boljih ili malo gorih. osim iz svoje najblize okoline. Valija ga je poslusao. i svi isti. cutljiv. Oni podrzavaju svaku vlast. bez milosti. nadajući se u ono što je nemogućno. saopštene valiji. Sve zbog Šehagine zelje.17. najpokvareniji. zaboravljao ih je na dugo vrijeme i iznenada se sjecao da postoje. Vjecni tragac O tajni je Osman Vuk sigurno znao sve. da sagnu glavu i krenu u gluhi mrak malog mjesta. ako ih ne izbavi srecni slucaj. kao žena koju smo voljeli. bez curka. mršav. bez ikakvog obzira. To su za njega najgori ljudi na svijetu. a onda joj i ime zaboravili. Šta ga se ticu jedan kadija i jedan pisar. hladni kao led. oni siju strah. sigurno zaboravili i studenta Ramiza i serdar-Avdagu. a sve uzalud. Oni su osjetili Šehaginu mrznju i neprijateljstvo. i tako su se pekli na vreloj vatri Šehagine mrznje i ledili na mrazu sveopšte ravnodušnosti. na zalost. najmanje ljudi od svih ljudi. Svi su znali da su njih dvojica zrtvovani. kao u progonstvo. čim je Šehaga pomenuo njihovo ime. najštetniji. ali sam se prevario. kao u obješenika. a sigurno najviše zbog mrznje na sve cinovnike. u ime koga se čini i zlo i dobro. trazili zaštitnike i saveznike. saveznike i zaštitnike nisu našli jer ih nisu trazili kad su bili jaki već kad su poletjeli niza stranu. kao psi vjerni svakoj drzavi. jer će uništiti sve što je isitinita ljudska vrijednost. i ništa ih ne može spasti. ostavljajuci ga kao zalog svoga uticaja. misleći na svoje glave. da ih djavo odnese. toliko su se uplašili njegove mrznje. izgleda.

U ljudskom rodu gorih nema. ili pita. kao kaznu za mnoge grijehe. ne zna tacno ni u čemu je njihova krivica. kao naucnik. Tada se već mogu nazvati i vampirima. uvijek opasnu. Ali je mislio serdar Avdaga. ova dvojica. gleda. moleci pomoć i milost. To što su pisali na sve strane. I nije cudo što ne mogu misliti ni na što drugo. i čeka da se mucenje nastavi. Sada su na klizavici. postaju surova cudovišta. Prije nikako. ciji smisao nije ispitivao. Ako će neko dobiti nagradu. da bi se strašni čovjek. Ako ubije Mahmuta sumnjom. Sad oni posrcu. ali on je većom dobrotom smatrao hvatanje krivaca ciju krivicu nije mogao da shvati. ali nisu mislili da je najbolji). poslušno sjeda. Ako će neko dobiti pohvalu za ono što ucini. zabavljeni sami sobom. I opet se ništa ne mijenja. pod ocima mu se objesile kesice. Možda slucajno. pa svaki cas trci iz magaze. još više griješe što sebe predstavljaju andjelima a druge sotonama. on neće. Bio je fanaticki vjernik utvrdjenog reda. kao umjetnik. Ali za neke svoje grijehe ispaštao je i Avdaga. vrijedno je lovio ljude. kakva je to šteta što su glupi ljudi obicno vrlo uporni. nisu pomislili ranije. i vraca se klonuo. i mutna voda ih odnese u zaborav. nekom mrznjom koja bi imala korijen u njegovom životu. Imanje mu je propadalo. mada je ispaštanje preteško. pogrešno je. A možda su i oni pogriješili što na tu mogućnost. na njihovo mjesto dolaze drugi sivi ljudi. To je vrijeme nezašticenosti. Primio je to kao sudbinu. ali je znao da su krivi zakonu. nemocne mrznje. Da je s tom upornošcu kopao zemlju. U ime svoje vjere. Svaki dan je u Mahmutovoj magazi. zbog same stvari. a on je nesebicno ganjao vještice. On ne mrzi ljude koje goni. koju Mahmut odbija. i jedva će iko primijetiti da to nisu oni raniji. Nagrada mu je njegovo cisto zadovoljstvo što pošteno čini ono što mora. samo da njih mimoidje. nekom nesrećom. pred serdara. a Šehaga je bio daleki oblacak na nebu. zbog nećeg što je teško razumno objasniti. noge ga bole. obiljezila ih je samo njihova nesreća što ih se Šehaga sjetio u nekom svom mracnom casu. pozutio. Sjetio i upro prstom u njih. Ako će neko dobiti unapredjenje. Nagrada mu je prezir i strah drugih ljudi. on neće. gleda izbezumljeno. smršao. Mahmut se procjepio. da ne zaklanja Sarajevo od sunca. zaprepašteni i uvrijedjeni nesrećom koja ih je zadesila. samoce. i njega će ubiti ta ista sumnja koju ne može da istjera nacistac. ostavljajuci Avdagu usred recenice. . uvijek zivu. Ali eto. u casu bjesomucnog praznjenja. i nisu pokušali da nekom lijepom riječju ili nekim lijepim cinom skrenu sa sebe Šehagin pogled. Bilo je već kasno kad su primijetili da je to crna oblacina koja nosi oluju. sjetio nekog od njihovih prijatelja a ne njih. Sumnjivi već zbog toga što traze milost. i na njih pada poruga. iz unutrašnje potrebe. moc im je oduzela pamet i zaslijepila ih osjećajem nepovredivosti. brani se i utopljenik. Sve što ucine. Pa sam mislio. udarajuci rukama po vodi što ga vuce na dno. samo je pogoršavalo njihov polozaj. zbog osjećanja duznosti. on neće. proliv nikako ne prestaje. Branili su se. Bez naredjenja. Narocito se okomio na mene i Mahmuta. zato je teško razumljiva. jer svako zna da nisu andjeli. kao što grom udara u neko stablo za pedalj više od drugih. pa bi ga ljudi pamtili po dobru. ruke mu dršcu. kao vulkan. kao istrazivac. a te sotone su obicno vazni ljudi koje nije pametno tako nazivati dok ne pocnu da posrcu. ali ako nekim cudom ustanu iz mrtvih. trazeci pravdu koju zaboravljaju kad je dijele. uvijek isto. za godinu dana bi skinuo polovinu trebevickog brijega. kobnog po najbolje ljude (mislili su time na valiju. kao što religiozni vjernici ne ispituju boziji smisao. cuti. Nije to bila upornost izazvama nekim teškim dozivljajem.Kadija i Zafranija se nisu nicim izdvajali izmedju ostalih. bez koristi. Svi ugrozeni cinovnici pišu pisma. Poklonili bi tu njegovu nezeljenu paznju i ocu rodjenom. otkrivajuci cak i razlog Šehaginog uticaja.

Ali to je samo naknadno iskrenuto sjećanje. smetalo mi je to pracenje na istom odstojanju. Ali bi i on zastao. jer me uvijek zatice spremna. Ali nikad nije progovarao nijednu drugu riječ osim o otmici. njuškao je jedino za Mahmutovim tragom. kad zvijezde dodju u povoljan polozaj. Ponekad mi je prilazio. Pred mojom dvorišnom kapijom bi stao. od koje će sve lako isparati. nisam mrzio ni ja njega ni on mene. Nije mi uvijek prilazio. kad bog prosvijetli nekog od nas. dešavalo se da osjetim tezak nemir zbog toga što me stalno drzi na oku. Postao sam njegova potreba. uvijek sam. pa bi pravi lopovi samo mogli pozeljeti još koju takvu otmicu. da cutimo ili razgovaramo. po danu. i zaboravio sve druge krivce. Mijenjao sam vrijeme izlaska i staze kretanja. mirno sačekao da krenem. Medju nama se cak stvorio čudan odnos trpeljivosti. razgovarao s istim ljudima. Možda je to njegov nacin na koji iznurava zrtve. Postalo mi je obicno što me prati i ispituje. nadajući se da će u jednom casu sreće. Neki put bih stao. kao da se stidi što lazem. a on se nije ljutio. Neumorno je kruzio istom stazom. on o tome sanja. pa s Mahmutom. Zar mu je neko rekao? Odgovorio sam. i sjeo prema meni. pa sa mnom. a on moja navika. ali sam navikao na nju. on ni o čemu drugom ne misli. uvijek cutljiv. mislio sam. kao da sam ostavljao vonj za sobom. kao da će na meni otkriti nešto što mu je potrebno. po mraku. kao zaljubljenika. Zadrzao bi pogled na meni. ali sam poslije zaprepašteno mislio kako se umalo nisam odao. gledajuci me neprestano. ili bi oborio oci. i opet polazio za mnom. pa sa Skakavcima. Trazio je pravi dokaz. i da mi je cudno kako neko može izmisliti tolike lazi. dosad bez ikakvih posljedica. ali ga nisam mogao izbjeci. izgleda. ista pitanja. ili čekao u zasjedi. Gdje se to izgubila moja sjenka? Da nije izmislio nešto novo? Njegova ludjacka upornost nije bezopasna. A grad se okrenuo oko mene kad mi je otkrio da sve zna o meni i o Skakavcima. a umirivalo me i ponavljanje istih riječi i postupaka. više sam volio razgovor. uvijak pogruzen. Došao bi u kafanu. i sreo bi me na ulici. kao da vucem teg za sobom. kao i njegovo pitanje. Ali mi nije lako. to je opsjednutost. Nanjušio bi me. razgovarao bi s bivšim dizdarom. kad se. da ga sacekam.Ostavio je. ponovo prezivljeni strah zbog potpunog iznenadjenja. jer mi je postao pretezak. strahom. Ili bih ga najednom osjetio iza sebe. Ili se meni tako cinilo. odustaje od borbe. ne pristajuci da se predam. to je ludilo.Zašto si bio kod Omera Skakavca? O čemu ste razgovarali? Moj je odgovor uvijek isti. postavljao ista pitanja. Istina. neočekivanom klonulošcu i zamorom. zato što je promijenio ustaljeni nacin. makar i mucan. trenutno gubljenje daha. i bio sam uznemiren ako ga ne bih vidio cio jedan dan. nespremnom riječju. valjda. poslije bih cuo kako polako koraca ispred kuce. Pošto bi obišao tvrdjavu. I za mojim. pitajuci sumorno: . tuznog zbog neuzvracene ljubavi. da smo mu samo mi ostali. kao da se cudi što tako tvrdoglavo odgovaram jedno te isto. ali se nikako nisam mogao naviknuti na iste riječi. Prilagodio sam se odmah. isti izraz lica. . uhvatiti za pravu petlju. svaki drugi posao. ali tim nije stekao nikakvu prednost. da to prvi put cujem. I otišao bi bez pozdrava. u stomaku kao da mi je gorjela glavnja. To je bolest. Kao što ja sanjam njega i njegov tuzni teški pogled. kao svoju sjenku. onda bi otišao. srce se zaustavljalo od crnog predosjećanja.

i dugo gledao u sklopljene prste. rekao je da bi moglo biti. . ali bi cijenio moje poštenje i iskrenost. rekao da sve zna. Dvojica mladjih Skakavaca otišla su s konjem odmah po brata. Ledio sam se od pomisli da me vodi u tvrdjavu. Hvalio se kako on. . a bojao sam se da će osjetiti moj strah ako upitam kuda me vodi. da mu kažem za sina. Ucestvovao sam u zlocinu.) Kad sam upitao kakav je taj moj zlocin. znaju ko je oteo Ramiza. .odgovorio sam.Mogu samo za sebe da kažem: nije tako! Što puta sam ti rekao da ništa ne znam. A onda je. i on bi me predao sudu. teška.Pa dobro. Zajko je javio Osmanu. Plašilo me njegovo cutanje. ali to nije važno. Rekao je: Osman Vuk. možda zato što misle kao i Ramiz. Omerov najmladji sin je zasjeo u Zajkinoj mejhani. opasna. sam ili sa znanjem Šehaginim.Dvadaset godina sam u ovom poslu. sastavljajuci dio po dio! . ali mi tvoja priča izgleda vrlo sumnjiva. Ponegdje je ostala neka nevazna praznina. slušao sam istinitu pricu o otmici. o kojem ja sam ne znam ništa. odlaknulo mi je kad me uveo u svoju sobu. iza kojeg se krila nepoznata namjera. Noge su mi se odsjekle. niti se njega tice. Hamal se ne sjeca. sigurno za dobre pare. kako je bolje da me ne cijeni. on zato što nije htio. ali prije sa Šehaganim znanjem nego sam. Mahmuta su poslali dizdaru. Sjeo je prema meni.Znaš. Poslije otmice. nego da me preda sudu. Najmili su starog Omera i njegova tri sina. Avdaga. zna samo da su ga ubili. sva je licila na njega. i krivo mu je na mene što neću da priznam. ili zato da napakoste vlastima. stomak mi se zgrcio kao u Mahmuta. Eto što je on sklopio. s novcem. pretukli strazare. mene se ne tice. Obespokojio me taj njegov novi potez. a ti govoriš kao da si sve vidio.I što puta si slagao. on ne može da miruje. jer će se Ramiz sam otkriti.Ne znam . i znam šta ko može da ucini. i ispricao mi sve o otmici. i još neko. Ne vjerujuci svojim ušima. koliko on zaista zna? Dugo me drzao u nedoumici. Skakavci su ušli lijepo.zašto nas ne predaš sudu kad sve znaš? . Zasad nepoznatom. i Osman je mene poslao starom Skakavcu. . ili ako pocnem razgovor ma o čemu. da izvedu Ramiza. . osjećajuci kako mi huji u glavi. svjedoka nema nizašto. cutljiva. Ne zna zašto su to ucinili. napio se i poceo da priča o svemu. smislio je kako će oteti Ramiza. ne gledajuci me. svi smo mu bili na dženazi. ali smo svi smješteni na prava mjesta. i na konjima odveli Ramiza u nepoznatom pravcu. Bio sam tu i ranije. Ne zna šta se medju njima dešavalo. (Pomislio sam. a onda me jednog jutra sreo na ulici i pozvao da podjem s njim. i zašto.upitao je gotovo vedro. Poznajem ljude. kroz otkljucanu kapiju. Išli smo caršijom cuteci. i odnijeli ga kući. samo mi je sad izgledala tvrda i hladnija. . odbojna. niko ništa ne zna. da pusti Skakavce u tvrdjavu. bez uvoda i suvišnih riječi. nijednu riječ nismo progovorili.Ali.Je li tako? . Hamal Mujo Dušica se ne sjeca tacno koga je mladic pomenuo. prijekorno je odmahnuo glavom. Avdaga .rekao sam srdito . od početka do kraja. ja zato što nisam smio. a kad su ga upitali da nije Osman Vuk.

ona se nosi kao tezina. A sve te bezbrojne oc i sjerake su Avdagine. kroz stoljeca. da idem. I da li je pošten ili nepošten. i oko nje. Ako Avdaga nadje što trazi. ali sluzi casno. Nisi ni ti meni. Možda se navikao na jedan zakon. O toj kobi se ne misli. Mujo Dušica se ne sjeca. I ko zna dokle bih gazio u glib kukavicluka. nr možeš ih ni izbjeci ni podnijeti. On ne zna zašto kaznjava.Hoću da ti kažem: uskoro ću imati dokaze. pa Mahmuta. nisam mrtva . da lovi neposlušne. A ako kadija pristane da ih zatvorimo. postao vojska aveti. Ti kriješ.Uradi kako ti savjest kaze. I mucnije mi je to osjećanje bespomoćnosti nego ono što znam. Ništa nemam protiv vas. A onda ti neću pomoći. da mu lukavstvo i oprez nisu potrebni? Došao je do istine. nisam cuo niciji glas. kao bolest. Nemam pravih dokaza. sve ćemo za cas saznati. kao magla i tama. pošten na svoj nacin. Neka ide do djavola taj izmaštani strah! Čovjek sam. da goni druge neposlušne. njihova blizina sve teza. Mahmut zanijemi kad mu pomenem dizdara. Ali ja ne mogu lagati. doci će i do pravde. zato je još strašnija. samo je mahnuo rukom. Meni je vazna samo pravda. ali je opasnost svuda oko mene. nisam vidio nijednog čovjeka. ni spasa. i vrlo odredjen i vrlo neodredjen. niko neće ostati nekaznjen. a ako ti neposlušni dodju na vlast. u ratu. surov ali nimalo nizak. cist u svojoj nesuvisloj odanosti. opkoljavala me nesagledljiva prijetnja.Je li ti poznato šta je ucio Ramiz? . Rodjen je davno. da se nisam zgadio nad sobom. kao na drvenim nogama. . a i tebe. . trazeci pravdu! Nije odgovorio. ni namjeru. lako je udariti po sirotinji. ni oblik joj ne možeš odrediti. i ne bojim se nicijeg imena ni polozaja. i radja se ponovo u svakom vremenu.Visoko je podigao guste obrve. Strepnju pred nepoznatom slutnjom razum ne može ublaziti. opet tmuran. Avdaga. a naci će sigurno. i da si im posluzio kao coravi glasnik. Jedan od sinova Omera Skakavca pomalo već progovara. To je zlocin. ni blizinu. Ovako neću. krug je sve uzi. a tada sam osjećao samo strah. Drugo me se ne tice. ogranicene pameti ali jake volje. još se nada da ga neće otjerati iz Sarajeva. već protiv onog što ste ucinili. I strast mu je ista. na ravnom polju. Ali iznad te neposredne opasnositi. moja koza neće vrijediti ni koliko ovcija. I znam ko ga je izvukao iz tvrdjave. . kao oko u potpunoj tami. svu trojicu. A je li pravo da zlocin ostane nekaznjen? . A ako se zlocin ne bi kaznjavao. i pljunuo na tu bapsku nemoc.Poznato mi je da je govorio protiv vlasti i da je bio zatvoren. ustostrucio se. ali bi jedva primijetio kad bi se uspostavio drugi. Uporan tragac koji iznurava i sebe i druge. Svoje pravde. o čemu mogu da mislim. zbog njega. vjecan. Niko! Znam na što misliš. da li je čovjek pošten ili nepošten. . okrecem se bespomoćno. ako se casnim sredstvima sluzi za ruzne ciljeve. izlaza ne vidim. u mraku. Skakavci ne govore. Zar je toliko siguran. A ni kadija sad neće na Šehagu. I naci ću dokaze. I pitao sam se. Kao da su stotine sjenki i stotine ociju oko mene.Ako ta sirotinja progovori kako treba. i uzasan baš zato što je takav. iako se necasnim sredstvima sluzi da ostvari casne ciljeve? O svemu tome sam mislio poslije. . A pristace. Otišao sam. nekoristoljubiv.Da ne uciniš nepravdu. Porazila me njegova otvorenost. ali kaznjava zestoko. Dozivljavao sam tu paniku duše i ranije. a još vam ne mogu ništa. to bi pomoglo i njemu. . u gustoj šumi. nemocan pred njom. Opasan je zato što je tvrdoglav. bez licemjerja.Znam sve. Rekao bih kadiji da nisi ništa znao. nadam se. On ne zna čemu sluzi. predavno. propao bi svijet. a progovorice. udarajuci o kamenje neravne kaldrme.Jednom sam ti već rekao. i što je uvjeren da spasava svijet.

a ne ja na mukama.nasmijao se Osman. i sve tiše ponavljati svoje pitanje. I ja bih volio mnogo štošta. do njegova uspjeha ni najmanje. Do mog života mi je prilicno stalo. . dobro će biti ako on ništa ne dobije a ja ništa ne izgubim. više dobre volje nego strucnosti.upitao sam. moju nikakvu i njegovu svakakvu. Kockamo se nepravedno. i zatvorio vrata. i Avdaga će do smrti ici za mnom. . pa je Osman ponovo sve provjeravao. Ako iko može zaustaviti Avdagu. Vracajuci opasnost na zemlju. kako bih mu olakšao posao. prstom povezuci vezove od kanapa. Učinio sam malo. On meni priprema propast. Nadgledao je kako momci uvezuju bale sargijom. Avdaga se bori da me uništi. on ninašto. S olakšanjem koje mi je donijela zelja da sačuvam glavu. E pa. neću priznati. za njega je neuspjeh samo poraz. ali se više nisam osjećao izgubljen. ja na sve. Slegnuo je ramenima: ko bi njega poveo! I otišao da cima kanap na balama. Na njega sam pomislio čim sam se riješio na odbranu. doduše. i dobro mi sluzi. niko neće priznati. Nije beznacajna. pošao sam da potrazim Osanana Vuka. razocarali bi se. Htio bih da razgovaram s tobom. Ali je pošao prema Mahmutovoj sobici. Ne vrijedi mnogo.Vuna je za Venedik . . Krenuo. Zar da uprljam i to malo? Neću da drhtim.Idu Osman i Šehaga. znao sam dokle doseze i cime mi prijeti. Gdje si dosad. ali se ocito trudio da pred Osmanom pokaze strucnost i dobru volju. i navodi me da priznam. znajuci da je zalostan. ali je jedina koju imam.obavijestio me Mahmut. Ni zbog sebe. Volio bih odmah. ali je sagledljiva. Ili će Šehaga uciniti nešto da ga zaustavi i onemogući. bez ikakve potrebe. i s obzirom na snage. ja njemu želim samo neuspjeh. da pomogneš? . stidio bih se. Našao sam ga u Mahmutovoj magazi. sa zaljenjem u glasu. čini mi se. a njemu ne bi posluzila nizašto. Imao je. On će umrijeti od muke.Zašto nisi zamolio da i ti podješ? . E pa. ni zbog drugih koji vjeruju u mene. naredjujuci da se bolje pricvrsti. . nesreću ne mogu sačekati na koljenima. Sjetice ga se kad mu se mrznja nakupi u srcu kao otrov u poskoku. ali sam učinio svjesno. gledao sam je hrabrije. Mahmut se gegao po magazi. neću da se bojim! I zar sve mora biti najgore? Avdaga sve zna a ništa ne preduzima (mislio sam mirnije). to je on. Dok ovo svršimo. koju ranije nisam vidio. za mene kraj.meta koja čeka pogodak. medju ljude. punoj vune. i tako će tudja osveta pokopati i serdara i našu krivicu. i odluka da ne cekam mirno noz iza vrata. bolje da on podnese poraz nego da ja dozivim kraj. ja ću se boriti da sačuvam citavu kozu. sam za njim.

.Nego ko je? . zbog tog razgovora je i ušao.- Je li priča duga? Kako god hoćeš.Šta kaze? Mahmut je razgovarao s dizdarom! Mnogo ti on zna. Ispricao sam šta je Avdaga rekao o otmici. teško nama. Ma šta mi kazeš! Zar tek danas! I sad se šegaci.Mrzi ih. U sobu je ušao Mahmut. Avdaga je opasan. otišao da nadgleda kako momci vezuju vunu u bale.Avdaga sve zna. prijateljski me udarivši po koljenu: . Izlazeci. . sasvim neočekivano. ne propustivši ništa. .Kokalo! . nimalo zabrinut. Znam.Ne treba ništa . skrati! Posao ceka. jedan star. gledajuci nas ponizno. Mislio sam da će biti mnogo zabrinutiji. Sa dizdarom je razgovarao Muharem bajraktar. Ne podnosi tajnu.. nisi lud da kazeš.Zašto sve kriješ od mene? Valjda se ne bojiš da ću nekome reći? . A sa dizdarom se dobro poznaje. jer ne može da me upita o čemu smo razgovarali. ni kriv m duzan! A za ostale? Je li pogriješio za ostale? Za tebe nije. ali s nekom podrugljivom paznjom koja me iznenadila.Ni djavo nije crn kao što se priča. bili su zajedno na vojni. i zalosno gleda za mnom. Slušao je. I veseo. . ne prekidajuci me. Razgovarao sam s Avdagom.Ne bojim se.grubo ga je odbio Osman. Mahmut je izašao ojadjen. ne znajuci i kakva je. sve. vidio sam kako Mahmut razgovara s Osmanom. kad sam završio.. Pa šta da radimo? Uzdacemo se u boga. Sad su obojica stari. Muharem bajraktar! A jadni Mahmut se procijedio od proliva. a najviše ga je izmucila ova u koju je neduzan upao. Uozbiljice se kad mu kažem. I postaje sve opasniji. drugi mlad. pogodio je kao prstom u balegu! .Odakle baš on? . Je li ti sad lakše? . Godinu dana života bi dao da cuje o čemu razgovaramo.. .Imamo neki razgovor. otrovan radoznalošcu. Onda. .Treba li vam štogod? Hocete li kahvu? . Cak se i glasno nasmijao. Zaprepastio sam se. Ako nam je to jedino uzdanje. brate. ni svoju ni tudju. Osman se nasmijao.

. od moje odluke zavisi da li će biti kriv Mahmut ili bajraktar. Ostavio sam na mukama neduzna čovjeka. možda bi i bilo pravo da. Ali se nisam smirio poslije te odluke. A da mu otkrijem kako ispašta zbog bajraktara Muharema. doduše. prisiljen sam da presudim. ona je primijetila da nisam kakav sam uvijek. kao i obicno. Kriv i pred sobom i pred drugima. Nisam uspio da ja prevarim. i sve prepustio bozijoj milosti. Ne bi bio ponosan što su ga zamijenili s junačkim bajraktarem.Da se nisi zaljubio u drugu? I nećeš da mi kazeš. šta je gore? Ako otkrijem Mahmutu istinu. u koju ne vjeruje kao ni ja. Šta bih mogao da joj kažem? Samo bih je nepotrebno uznemirio. i poceo bi da odmotava klupko. ali mu mnogo ne pomaze. ali je uvece bila odlucnija: . ili što sam nevješt da se pretvaram. serdar Avdaga bi objerucke prihvatio dokaz za kojim odavno traga. ali je opasnost manja. i da je Avdaga pogriješio? To on sam najbolje zna. Nikad nisam želio da presudjujem medju ljudima. A zbunilo me i Osmanovo ponašanje. i time ga možda osudio. ili bi priznao.Šta bi bilo? Nije mi ništa. Bezbrizno se nasmijao. Bogzna koliko bi ljudi stradalo. Teško je odlucivati o sudbini ljudi. . trudio da izgledam veseo i bezbrizan. Ne bi mi pomoglo da uzdišemo zajedno. kad je zašticen Šehaginim širokim ledjima. Ali ne vjerujem ni da je toliko lakomislen. ništa ne govoreći Tijani. Bajraktar bi umro u mukama. doduše. mada se od njega svašta može očekivati. Tješio sam se da ću reći istinu o njemu. Sve drugo bilo bi gore. Ma koliko da je mudro to što sam riješio. nepravedno. kao i obicno. Šta je bolje? Ili. a možda i ne bi. šta bih mogao da mu kažem? Da nije kriv. nije pravo. se oslobodi nepravednog tereta. ali osjećanje krivice prema prijatelju nije nestalo. ako se sve otkrije. Neka bar ona bude poštedjena. tek.Ništa ne krijem. i ja sam se pretvorio u opsadjenu i zatvorenu tvrdjavu. Prozivio sam tri teška dana. kad je cuo da Avdaga sve zna.Šta ti je? . i osjećam se kao gubav. Pred njom sam se.Ali. Zašto je onda onako neozbiljno primio moju pricu? Pogotovu što i sam zna da Avdaga postaje sve opasniji. Nesposoban san za to krojenje pravde. a mogao bi pozeljeti da se riješi proliva i da skine s vrata serdara Avdagu. Prvi put je primila to odbijanje. ali bih upropastio drugog nesrećnog čovjeka. jer ne bi bilo lako ni njemu ni Šehagi kad bi se otkrila cijela istina. Da li onda nas ostale prepušta našoj tankoj sreći? Ne mogu vjerovati u toliku bezobzirnost. A ovako. Kao i svi ostali. Lako je njemu da se pouzda u boziju milost. Mahmut je vezan sa svima nama. u kojem se uvijek krije makar malo nepravde. a on je ne zadrzi za sebe. iz sazaljenja? . A eto. Neka ostane kako je sad! Mahmut ništa ne zna i ne može ništa otkriti. . i tako ga spasiti makar u posljednjem casu. ma za koga.Zašto mi ne kazeš šta ti je? Nešto kriješ od mene. ni na um mi ne pada. Šta bih imao da krijem? . Da li zato što je briga grcila moje lice u smijehu.upitala me zabrinuto. Ako kažem. skinuo bih s Mahmuta muku pod kojom već kleca. tmurnu i nijemu. otkrivši mu pravo ime. A eto. jer u tome pravde nema. Ne znam.

koreći me zbog malodušnosti i tješeci me da ću sigurno naci posao. stolar. vedro. A Abaz priča: ubijen je kod Darive. sigurno.Ne znaš ni šta se zapravo desilo. Besposlicim. Nije lijecila pravu ranu. . Olako me odbranila: . ali je te večeri odlucila da bude hrabra do kraja.Jutros idem ovamo. da se zacudim. Tako Abaz. Zamislila se malo. Zasad ne treba da se brinem. šta nam treba više! Neka nije nešto drugo. ali me dirnula njena privrzenost.Ma kakvo zaljubljivanje. . ali zivjeti. Becir Toska. dolazim sebi. kao posljednja baraba. Rekao sam to uzbudjeno. iz puške. vidim sama. da kažem šta bilo. reći slobodno. Dizdar je cuo konjski kas baš u to doba. kad Abaz. I tada. preda me: . ne zmajuci da to nije moja najveća briga. ako treba. Sigurno joj to nije najmanja briga. s novcem koji imamo i koji ona propušta kroz najgušce sito. ubio ga je. jer je istina. nisam se toliko obradovao ni kad mi se sin rodio. hoću da ga zagrlim. hoću da se nasmijem. Tanko. kad se Avdaga vracao od dizdara kroz mracnu klisuru. gotovo slomljen od sreće. I nikad te nisam toliko volio. zaboravivši i hljeb da kupim.Jesi li cuo. kazu. . Toj mojoj ljubavi ime je serdar Avdaga! . uvecala bi je kao zaslugu kad bi se za nju davale nagrade. Mladi smo. Šta bi se s njom desilo ako mene zatvore? Smirila se. Volim da znam nego da sumnjam. Treći dan poslije onog mucnog razgovora. istina! . Ljekovita je sama po sebi. samo krkljam. ali je i ona ugrožena sa mnom. hoce li serdar i danas doci. kao ljubav. poruznjela sam. Kako možeš biti kriv? Razlog nije narocito uvjerljiv.Ako ti se desilo. i ubio iz puške.Krivo mi je što ne mogu da nadjem posao. hoću da upitam. Ona mi je jedini zaklon. . kad više nisam morao.Da li zene sve objašnjavaju ljubavlju? Nasmijao sam se od muke. zatvorim se i pocnem . i lijepa. da je serdar Avdaga ubijen? Mene nešto presjece. a ja slušam.Istina je. i draga. ali je hrabro potisnula nespokojstvo.ushiceno je odgovorio na moje pitanje. Doznao sam ujutro. ali mi je pomogao da zaspim mirnije. a to joj je najmanja briga. A onda se sve riješilo dogadjajem koji niko nije mogao očekivati. i onda se mirno vratio u planinu. serdar Avdaga je iza jacije ubijen kod Darive. veli. zeno! Mani me! . i mislim. od pekarskih radnika i. Umanjila je moju krivicu kad je naišla opasnost. možemo zivjeti i godinu dana. zbog mene. pričalo se da ga je sačekao razbojnik Becir Toska. a ne mogu. pozurio do Mahmuta.Pa šta ti je onda? Nešto jest. . zdravi smo. Pa pozurim u magazu. Dočekao me uzbudjeno veseo. Dokle ćemo izdrzati ovako? Prihvatila je objašnjenje. povjerovala. rekao sam sve o Avdagi. da me utješi i umiri.Proljepšala si se a ne poruznjela. Ne bih se ni cudila.

Kao da su se susrele dvije zrake iz mog i njegovog mozga. Pa se sjetim. tada sam sigurno znao.upitao nas je obojicu. kleknem ovdje na seciju i zahvalim bogu: . zbog misli koja se u meni javila bez truna sumnje. gotovo je igrao od sreće koju mu je donijela tudja nesreća. Šta bismo im mogli? Mahmut je izgledao surov. Ne znam kako mu je u duši. od koje on sam nije znao da se odbrani. rekao je Mahmutu da će danas doci jos nekoliko tovara vune. otklonio ozbiljnu smetnju. oprosti za to ali ti nisi na kraj srca.Nema ga više! Samo to: Nema ga više! Kao da sam pobenavio od sreće. Izgledao je ozbiljan. a ti na vrata. . koji je . pa ni tvoja. . .A odakle Becir Toska tako blizu grada? I to baš kad naidje serdar Avdaga! . ali ne bih rekao da je uznemiren. . Nije ubio sam. Izmedju njegove namjere. u tom trenutku. . oslobodjen njome. Rekao je kao da izgovara prijetnju a ne riječi pokornosti: . neka je srecno! . ali nisu njegove. kao ja. i treba samo reći: rahmet mu duši! . i zahvaljuje zaboravljenom bogu što ga je oslobodio bijede. zadovoljan je: svršio je vazan posao.Baš sam mislio da dodjem tebi. ne čeka bespomoćno da mu slucaj pomogne. a nije.Jeste li culi za serdara Avdagu? . sad je mrtav. obican. Smijem se. Neposredan je kao dijete. kao neki neljudi. koja je odredila tu smrt. . i mirno koraca dalje. niti je važno. ali je djelo njegovo. moj Ahmete! . Medju nama više nije bilo tajne.Radujem se što mogu reći: rahmet mu duši! Maloprije Ahmet pita: ko ga ubi? A ja velim: bozija milost.O. zavladali bi svijetom. na muštuluk. Osman više vjeruje u svoju vještinu nego u boziju milost.Jesmo. ljudi! Danas sam se ponovo rodio! Dok sam smušeno mislio kako je čudan ovaj svijet u kojem jedan čovjek likuje zbog smrti drugoga. govorim: . ili da misli o ubijenom.odgovorio je Mahmut radosno. Gledao sam za njim. i onog posljednjeg. Važno je. bio sam siguran da je on ubio Avdagu.hodati izmedju vreca zita i bala vune. vidio si koliko me krvnik muci.prekorio ga je Osman. E pa. u radnju je ušao Osman Vuk. ne bi mi više nicija pomoć bila potrebna.Bog je tako htio. Sad neka ulazi ko hoce! Ulazite. Kako da Becir naidje baš u to vrijeme? Osman me pogledao kratko. I odmah poslije toga. Kad bi se udruzilo deset ovakvih bezobzirnih ljudi. Ko zna koliko je posrednika izmedju njega i smrti koju je poželio.Nije lijepo da se raduješ tudjoj simrti . i da treba pripremiti sargiju i konope. I ne vidim ništa osobito: lijep. Dotuzio je i bogu i ljudima. surovo sijece uzlove koji se pletu oko njega. i ne mogu sebi da dodjem. zbog prijetece opomene koju sam osjetio u njegovu glasu. Ogromna većina su slabici. boze milostivi. ukrstivši se kad smo mislili o jednom. nad glavom mu više ne visi opasnost.Cujem u pekari. oci su mu sive i hladne. ima pravde na svijetu.Ne tice me se. Zbog riječi koje su obicne. Dzaba je. i priskocio si mi u pomoć baš kad je trebalo.Ma kakav da je bio za života. da vidim kako izgleda ubica u miru (u ratu smo ih nazivali junacima). I tada.Kazu da ga je ubio Becir Toska. najvaznije od svega na svijetu. da više neću gledati u vrata i umirati kad neko uhvati za kvaku. Dosta si se i skanjivao! A da si zakasinio samo malo. zbog hladnog bljeska suzenih zjenica. Dotle sam se pitao. juce ga se ne tice. hvala ti što dokusuri onog nečovjeka! Odavno mi nisi pao na um. miran. hvala bogu! . Ako i misli. poslovan. Ili Avdagina nesreća. zauzet brigama od danas.

trazila nova olakšanja za moju savjest. a drugog objašnjenja nema. Osman je njegova crna sudbina. to nije Osmanovo. doviknuo mi je: . Kad sam pošao.Nekad je govorila: . sigurno. A ne osjećam radost. rovim. da im se zlo vrati. Da je Avdaga bio pametniji. jer je Osman znao moje upozorenje. Šta je onda ostalo bezobzirnom Osmanu Vuku? Da se uzda u srecu i boziju milost. A savjest je prihvatala odbranu. kao konac. Ne mogu biti odgovoran za ono što sam pomislio da se sve moglo desiti i bez mene. Rekao je da odmah dodeš. Drugog rješenja nije moglo biti.Kako su ljudi nesrećni. . da bi nas spasao od mucenja zbog odgovornosti.potegao obarac. A smrt je mogao smisliti samo Osman. Ali je bio ono što je bio. siguran da je nije bilo. Plašeci se docnijeg kajanja. drugog nije bilo. uplašio bi se. . nemilosrdno sam ispitivao sam sebe: da nisam ipak.Šehaga te trazi. potplatiti. sad to vidim. neprestano. bez moga ućešca! Ako je tako. Ali. Avdaga bi sve odbacio s prezirom. sve o Avdagi. ne zeleci da zna za njih? Eto. rekla je ozlojedjeno: . I sve sam to znao. Više se neće pojaviti na kraju ulice. poštenja radi. Volio bih i da ne mislim o njemu.Kako su ljudi glupi! Cine zlo. doduše sa sjenkom lake sumnje i sa nešto nelagodnosti. da on sam riješi. kakav bi drukčiji mogao da bude? Je li ga Osman mogao ubijediti. izgleda da može. zaobilazeci ljude. u dnu svijesti. kao što se rugao. cak i kad nije svjestan svojih postupaka. da je bio lakomisleniji. Nagon nas brani potpunim zaboravom. ali nisam želio njegovu smrt. i koracao oborene glave. mislim: jesam li ga ja ubio? Želio sam da se oslobodim straha i opasnosti. Cak (koji već put tako!). visok. neću se buditi sumoran zbog dana koji će mi donijeti susret s njim. uplašiti? Nije. bez Osmana. Sve sam predao u tudje ruke. poznavao sam ih obojicu. očekivao upravo ovakav izlaz? Jer. Jer. da je bio nepošteniji. neće da ih bude svjestan! Ali je lukavi nagon ipak postigao svoje: malo odgovoran. teška pogleda koji sve vidi. ali na dobrom putu da se sasvim smiri. i mogla ga je omesti samo smrt. primio bi novac. smišljajuci ubistvo? Ne. nikad me više neće presresti da me upita šta sam razgovarao sa starim Omerom Skakavcem. Šta sam onda htio. Tako je moja pristrasna misao. i ne nalazim je. a nisam. ali se ne osjećam nije moja svjesna odluka i misao. Taj posljednji možda nije nikad ni cuo za Osmana. Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao. Avdaga bi još bio ziv. i tek onda se odlucio. onda je čovjek prilicno prljav stvor. bez mene. usukan. šta sam mislio? Prevrcem po sebi. i zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama. Izašao sam na ulicu. Ni za Osmana ni za Avdagu. posrcem. a mislim. trazim tu skrivenu namjeru. stoji citav lanac skrivenih ljudi. Bilo bi nevjerovatno da je čekao na sam kiseo i tezak. da ne bih cuo pricu o mrtvom Avdagi. moj uporni branilac. Našao je rješenje u onome što je učinio. Osmanove. Kad sam Tijani ispricao o Avdaginoj smrti. digao bi ruke. Morao sam pomisliti. ali nisam pomislio na njega ni jednog trenutka.

Misli da bi to bilo najbolje. kad hoce i ako hoce. Zato što mlad čovjek treba da vidi svijeta. neće joj zamjeriti ni na čemu. poci ću na taj put nade. manja. zbog sina (nikako da ga zaboravi. Ako ne želim sluzbu. Svako umnožavanje. bili smo na istom ratištu. Njih dvije će se lako sloziti. Ostavice mi novac za Tijanu. neće mi škoditi ovo putovanje. Neće smetati ni dijete. A i to je dobitak. Ne može i ne želi misliti drukčije kad stvara svoju porodicnu zajednicu. Ali ću mu biti olakšanje. I mene vodi umjesto njega. a ima i druga. kuca velika. nada se. jedna smrt. ni ono što on nosi u sjećanju. Ni sad ga neće naci. zato što bi htio da me primi u sluzbu. o Tijani je cuo sve najbolje (od koga li je cuo? od Osmana?). Ako se Tijani dopadne. nekako nas je povezao. zato da on ne bi bio sam. kad se rodi. Nećemo smetati ni njemu ni zeni. s njim razgovara. neka je Tijana utješi ili ostavi. rodjeni smo u istom mjesecu. i sjenka mrtvog sina bice mu uvijek milija i ljepša od mene zivog. ili može preći u njegovu kucu. imace poslugu. a ona može zivjeti u našem sadašnjem stanu. neka bude. ucinili smo istu ludost samo s drukčijim posljedicama. obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava. ali on trazi lijeka. Neće uspjeti. u dvorištu. Pomenuo je sina samo kao zeninu zalost. neka kmeci. Ako zaplace. Ja ne mogu biti neko drugi.Sad vjeruje da svako zlo mora biti kaznjeno. kao beznadni bolesnik koji nema šta da izgubi. Imace svoju sobu. sad pokušava da je ublazi brigom o drugima. I nikome nije vazna ta smrt. a ni oni nama. avlija je široka. Sve što mu bude trebalo. a toliko mišljenja o njoj. mogli bismo i ostati ovdje. ali sad nisam mogao da odbijem. možda će mu cak njegova nesreća postati teza zbog naše sreće. a i njegova žena je dobra. Dirnula me njegova tuga koju krije a ne može da sakrije. Neću dopustiti da me zanirzi kad se razocara. Ova strana je dio projekta Kitabhana. možemo i tamo stanovati. već ono što misli. on će izmišljati sve ostalo. makar i za kratko vrijeme. bolje nego da je pusta kuca. mada je vrijeme da se nećega prihvatim. na vrijeme ću se sam ukloniti. ni o čemu neće brinuti. kao da nije od ovoga svijeta. kad vidi da lijek ne pomaze.Net . lakše ću poslije zivjeti u ovoj cami. Pa. porazgovarace s njegovom zenom. A njemu će biti lakše kad zna da je neko poznat s njom. bojim se. I tako. Ja ću biti samo prisutan. ali sam znao da ga ni on ne zaboravlja. i djetetu bi bilo bolje. istih smo godina. kao da je ziv). i trazenje smirenja koje ne može da nadje. pokušao je da stiša svoju tugu mrznjom. neka se dere. Šehaga Soco me poziva da podjem s njim na put u Venedik.

dala mi je život. koga nisam vidio. svakakvo a drago. zbog drugoga. obuzimala me sve veća malodušnost i gotovo strah. putuju samo uznemireni ljudi koji ne mogu da ostanu sami sa sobom. boli me prazno vrijeme bez nje. Narocito pred veće. U drugoj prilici pomislio bih da dovikuje komšiju. boli me daljina izmedju nas. nisam se plašio niceg odredjenog. ljudi hladni. nemocam da se oduprem navali zebnje i uzasa: posljednji čovjek. od kojeg sam se ja sve više udaljavao. Prilazili smo obali. Šta ću ovdje? pitao sam se panicno. a nesigurnost je neprestano rasla. Bio sam ugašen. i tugu. to je bila slika ocaja. Kad su se s obale vratili naši naoruzani pratioci. nije moje. jer se vracaju u Sarajevo. ali ogranicenu. mislio sam na svoj sirotinjski sokak s naherenim tarabama. a možda i zato što se nećemo dugo vidjeti. i tada sam na brdu ugledao primorsku kucu. jer ne vjerujem. kao da sam obolio od neke nepoznate bolesti koja se ne javlja bolom već strepnjom. ona je suncana strana moga života. . sve je tudje. Pa ipak. ili nekog od ukucana. milosrdnije nego djetetu koje je nosila. sve je zatvoreno nedodirljivo. Šta ću tamo vidjeti. Ali što sam se više udaljavao od Sarajeva. možda zato što on ne ide u Venedik. a tudja rugoba me neće utješiti zbog one u kojoj zivim. i crnu priliku stare zene isturene prema oblacnom nebu. mislio sam na sve što je moje. I sve sam nesigurniji. Gledao sam pogruzen. i od Bosne. Nije postojao vidljiv razlog. bosanski snijeg je ostao dva dana iza nas. A možda će mi i koristiti da vidim taj čudni franacki svijet. srecna zvijezda me dovela do nje. kraj tuzan. srecu ili rugobu? Sreće ne mogu prenijeti ni komadic. Kao da se sve u meni ispremetalo. Sjecam se dobro kako sam u jednom takvom casu krajnje nesigurnosti teško dozivljavao i najobicnije stvari. možda. dala mi je sigurnost. Ono što vidim. kao da sam cupao korijen koji me drzao za jedno mjesto. Bio sam poljuljan ratom i životom. S mucnom ceznjom sam mislio na Tijanu. Bio sam sam i izgubljen dok je nisam našao. zavidio sam im. zbog cega bilo. ali im duša ostaje prazna. ona je vazduh koji udišem. Kažem: možda. Osjećao sam prazninu u duši. Ali tada. koje nude svojim ocima. i na dobrog uplašenog Mula Ibrahima. Više nisam nigdje. sama u beznadnom prostranstvu krša. Zašto sam se odvojio od nje? Mislio sam na sašavog Mahmuta koji je zaplakao ispracajuci me.18. i noću. mislio sam i na svoju ruznu sobu koja mi je sad izgledala najljepše mjesto na svijetu. misao usplahirena. vikala je nešto nekome. jure za novim slikama nepoznatog svijeta. Osim trgovaca. i na mrtvog serdara Avdagu. surov ali sada mi drag kad ga je daljina istopila. koji nije dozvoljavao da mi bude prazno i dosadno. sivi kamenjar je izazivao na povracanje. Ona je zemlja koja me hrani sokovima. jedno dvorište ogradjeno suhozidinom. zbog stoke. ne znajuci kako će mi biti tezak. sve ostalo se pretvorilo u kanien. nebo daleko. Šta će iko igdje? Poslije je moja tuga bila obicnija. samo kad sam uz nju. Sve sam nespokojniji. sam na svijetu. misleći da su najsrecniji ljudi na svijetu. svijet nesiguran. koji se radovao ovom putu. vice u nebo svoju zalost. bez zelje i potrebe. Smrt u Venediku Da li je trebalo da podjem na ovaj daleki put? Pošao sam olako. kamenom plocom pokrivenu.

Mislio i tugovao. Srecom, boljela su me ledja i debelo meso od jahanja, utroba mi se dizala od ljuljanja broda, plašili su me visoki talasi i nepregledno more, pa su me muke tijela milosrdno spasavale od muka duše. Šehaga je hrabriji i vedriji od mene. Naviknut je na ove sumnjive ljepote putovanja, a i narav mu je drukčija. Ja ne znam šta me od mene ocekuje, a on sebe drzi na uzdi i čini samo ono što mu ponos zahtijeva, osim kad ga tuga savlada. Ne znam, doduše, da li mu je u duši isto što i na licu, ali njegov ljubazni smiješak i mirni sivi pogled otkrivaju mi novog Šehagu, kao da ga je ovo putovanje preobrazilo. Ozivio je, zanima ga sve što vidi, uctivo i vedro se obraca ljudima, ne tuzi se ni na smještaj ni na hranu, cudno ozaren, kao da nešto posebno ocekuje od ovog puta. Mene susreće s lijepim smiješkom bliskog čovjeka, ne govori o ruznim stvarima, ne pominje svoju mrznju, ne krije se suviše, govori o sinu i o svojoj tuzi zbog njega, škrto i uzdrzano, doduše, ali za njega zatvorenog sasvim neočekivano. Govorio je i o meni, o mojoj buducnosti, sa mnogo djece, da se ne kockam sa sudbinom ako bih imao samo jedno; s poslom koji će me zanimati, i s porodicom koja će me voljeti, da bih imao tvrdjavu u koju ću se skloniti pred svijetom. Ništa čovjeku nije vaznije od svog mira i od sreće koju sam stvori. Zato je treba cuvati, tu svoju srecu, opkoliti je šancevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tice, život je surov, ljudi zli, i treba ih drzati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago! Nisam se slagao s njegovim mišljenjem, nastalim iz iskustva koje čovjeku daje mudrost, kad mu više nije potrebna. Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost. Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokušaj, ponudice ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka. Ono što čini student Ramiz, odbila bi svaka mudrost, odbilo bi svako iskustvo. A Ramiz nudi nadu ljudima. Mudrost je kukavicka, ocajnicka, iskustvo je korisno samo za životno puzanje. Odrice ono što jest, ali mu se ne suprotstavlja. Samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbice se onaj ko ne poštuje tudja gorka iskustva, to je istina. Ali je poletio, vinuo se iz gliba, ostavio lijepo sjećanje koje ne umire. Kad bi bilo više te hrabre ludosti, možda bi, drevno iskustvo prestalo da nas plaši. Nisam mu rekao šta mislim, jer je njegovo iskustvo suviše bolno, i bilo bi surovo da mu protivurjecim praznim tvrdnjama kojih se ni sam ne drzim u životu. Na ladji sam primijetio promjenu na Šehagi. Odjednom se povukao, zatvorio u sebe, ćešce ostajao sam. Govorio je manje, i bez ranije sigurnosti, gotovo uplašen, okrenut nećemu u sebi. Ili bi zastao usred riječi, široko otvorenih ociju, unezvijeren, kao da se sjetio nećeg mucnog, ili kao da osluškuje neki glas koji samo on cuje. Trajalo bi to samo tren, poslije sam sumnjao i da je bilo, ali me moja vlastita uznemirenost uvjeravala da se nisam prevario. Mislio sam da se to javlja njegovo sjećanje, od kojeg nikako ne može da pobjegne. Bilo bi rdjavo i za mene i za njega, postali bismo nesnosni jedan drugome. Ali kad god se vracao iz svoje mracne usamljenosti, bio je ljubazan kao i ranije, pa sam odbacio svoju sumnju. Ne bi mogao biti toliko hrabar ni toliko jak da me gleda blagonaklono pored mrtvog sina, ponovo ozivjelog u njegovu srcu. A možda su ta njegova trenutna gašenja samo tjelesna nelagodnost zbog lošeg mora. Jugo nas je pratio na cijelom putu, i brod je posrtao s nosa na rep.

Pitao sam ga zabrinut: Je li more uvijek ovakvo zimi? Obicno. Zašto onda putuješ svake godme? Volim Venedik. Veseo je, narocito sad, u vrijeme karnevala.

Šta se njega tice karneval? A kad nema karnevala? Sigurno je tmurno kao i kod nas. Kod nas je uvijek tmurno. Ne voliš Bosnu? Ne volim. Zašto se onda ne preseliš u Venedik? Možda bih i njega zamrzio. Bolje je ovako.

Ne znam da li je ovo njegovo hodocašce u tudji grad samo navika, ponavljanje onog što je uvijek cinio, bjezanje od sebe i od svoje tuge, i odlazi zbog neke ljubavne veze kojom se, makar i privremeno, oslobadja stalne napetosti, ali mi je njegovo oduševljenje tim tudjim gradom izgledalo neobicno, zato što je pretjerano, kao da ga istice nekome uprkos. Venedik je kao cipka, govorio je, gradjen za gledanje, stvoren za uzivanje, spreman na razumijevanje. Otvoren svemu što je ljudsko, on je grad zrelih ljudi, koji se ne stide i ne boje onoga što cine, koji ljudsku slabost prihvataju kao stvarnost, a ljudsku plemenitost kao dobrodošlu mogućnost. Imaju malo zakona, ali strogih i pravednih, jer znaju da je sve više lopova što je više zakona. Malo je upravljaca, i zato malo izjelica. Kaznjavaju, ali za prave prestupe, i bez samovolje, bez nepotrebne surovosti. Svi se brinu o drzavi, i svi daju porez prema svojim mogućnostima, a najviše troše na škole i na ljepotu grada. Ima bogataša, ali nema sirotinje. Ima nepravde, ali nema nasilja. Ima zatvora, ali nema mucilišta. Gradjani biraju upravu, ali je i smjenjuju, svake tri godine, najmanje. O svemu se dogovaraju, zato su mocni. Nisu stvorili raj, ali su život uredili kako se najbolje može. Zar i to postoji na svijetu? mislio sam zacudjen. Ja sam taj Šehagin raj osjetio nosom: grdno su zaudarali kanali u koje se neštedemice uliva necist ovog cudnog grada, a iznad nepomicne vode vukla se magla, vonjajuci na plijesan, kao da vjetar nikad ne produva ovo ljudsko naselje sa mnogo vode i malo kopna. Nešto mi se učinio sumnjiv Šehagin raj. Možda je on lijepu sliku života, kako ga zamišlja, kako ga želi, vezao uz ovaj grad, bez ikakva opravdanja, iz cisite zelje da negdje tako bude. Da bi mogao misliti o njoj, gledajuci našu sirotinju, da bi se mogao tješiti, gledajuci naš jad. Možda je to i dio njegove osvete: eto, kako u Venediku mogu! A možda je i nešto više od toga, vjera i zelja da ima negdje jedan grad, da ima negdje jedna zemlja, gdje život nije muka i nepravda. A ako ima na jednom mjestu, zašto ne bi bilo i na drugom? Taj grad iz mašte stvorila je zelja da bude. Nema ga, a on to neće da zna. Ovo putovanje je, izgleda, hadziluk njegovom plemenitom snu. - Zar nije lijepo? - podsticao je moju paznju, dok sam gledao stare nosace kako pogureni sjede uz zidove kuca, zaklanjajuci se od vjetra. Da li se i oni brinu o drzavi, ili o komadu hljeba? Da li oni vjeruju da je ovo raj? Jesu li za njihovo uzivanje gradjene one divne palate? Da li oni smjenjuju upravu? Da li njih pitaju za mišljenje kad se dogovaraju o drzavnim poslovima?

Ima bogataša, zato ima i sirotinje. Nije teško pozeljeti grad iz snova, teško ga je zamisliti u stvarnosti, još teze odrzati vjeru u njega. Kako je Šehaga sacuvao sliku svoje zelje? Upitacu ga poslije, kad sam saznam šta želim da ga pitam. Na pristaništu nas je dočekao Osman Vuk, koji je ranije stigao s tovarom vune. Htio je odmah sve da isprica o poslovima, ali ga je Šehaga prekinuo umornim pokretom ruke: poslije! Osman Vuk nas je odveo u gostionu na kanalu, Šehaga se smjestio u lijepu sobu s predsobljem, ja u manju, do njega. Ostavio sam stvari, umio se, i otišao do Šehage, da se dogovorimo šta ćemo danas raditi. Iznenadio sam se što lezi na postelji, obucen. - Ne osjećaš se dobro? - Malo ću se odmoriti. Osmjehnuo se: - Godine nikome ne praštaju. Ranije sam lako podnosio put. - Pokušaj da zaspiš. Doci ću poslije. Osman je sjedio u malom salonu na spratu. Znao je da Šehaga lezi, ali je izgledao više razocaran nego zabrinut. A kad sam rekao da je Šehaga umoran od puta, sumnjicavo je mahnuo glavom. - Da je samo umoran, ne bi legao. Neće čovjek doci iz Bosne u Venedik, da se zavuce u sobu, je li tako? Ne svidja mi se kako izgleda u licu. Nikako mi se ne svidja. Ponovio je to i kad smo ušli u moju sobu. Vajkao se: kud da mu se baš to desi! I nije ga trebalo nagovarati da istrese kako se večeras dogovorio s nekim Grcima i jednim Hercegovcem, da igraju barbuta. A eto, neće moci, i propašce mu sigurna zarada, jedno zato što će sigurno biti potreban agi, ako je nazebao ili pokvario stomak, a drugo, uz njega su pare od prodate vune, a tolike se pare ne nose u noć, narocito ovdje u Venediku. Tako ti je kad je čovjek siromah a baksuz. A sinoć je gubio, samo da Grke namami za ovu noć. - Otkud si ti siromah? Dobro zaradjuješ, gdje su ti pare? - Šuplje mi ruke, pare odmah propadnu, samo što ih vidim. - Na što daješ? Na zene? - A, na što ne dajem! - A ako i večeras izgubiš? - Da se nisi sjetio onog Brcaka? - nasmijao se veselo. - Ono je drugo. Brcak je car kockara, a ovo su trgovci. Prodali su dvije ladje maslinova ulja. Koliko sam sinoć vidio njihovo znanje, jedna bi mogla biti moja. - Zar je pošteno da digneš ljudima tolike pare? - Digli bi i oni meni, kad bi mogli. - Dobro, ja ću ostati sa Šehagom. Ti idi za tim svojim djavoljim poslom. Pare od vune ostavi kod mene. Napiši koliko ima.

- Nezgodno mi je da te toliko zamucim. Možda treba presjediti cijelu noć. Nezgodno mi je, zaista. - Znam da ti nije nezgodno, samo tvrdiš pazar. Zato si mi sve ovo govorio, da bih te zamijenio. - Jesam, pošteno da kažem - rekao je smijuci se. - E pa, hvala ti, valjacu i ja tebi. - Šta mislis da je Šehagi? - Sigurno je pokvario stomak. Reći ću gazdi da spremi malo kamilice, pa mu daj. A možda neće biti ni potrebno. Sad je umanjivao opasnost, pravdajuci se što će noć provesti u kockanju a ne uz bolesnog agu. - Zašto Šehaga svake godine dolazi u Venedik? - upitao sam ovog čovjeka koji zna sve tajne. - Bio je ovdje sa sinom. Prije nego što je otišao u rat. Sin je ludovao cijelo veće. Vidjećeš, Šehaga će sutra obici sva mjesta gdje mu se sin veselio. O, muko moja! Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo. Uvece se buka karnevala priblizila našoj gostioni, i Šehaga se digao da vidi, ali je posrnuo, kao da su mu noge glinene. Jedva sam ga pridrzao da ne padne. Uplašen slabošcu ovog jakog čovjeka, zamolio sam ga da se raspremi i legne, a karneval ćemo vidjeti i sutra. Nemocan, dopustio je da mu pomognem, i legao, zatvorivši oci. Nije ih otvorio ni kad se buka zacula pod našim otvorenim prozorima. Pogledao sam na ulicu. Stotine muškaraca i žena, u najneobicnijim i najludjim haljama, tiskalo se u neopisivom metezu, glasovi su se slili u mocan šum, u kojem se jedva razabiralo išta pojedinacno, svjetlo baklji i lampiona blještalo je na tihoj vodi kanala. Zbunjeno sam gledao tu šarenu gomilu što se vrtjela, ljuljala, zajedno kretala i zastajala, a opet je svako za sebe jurio, skakao, igrao, pjevao, kao da su se takmicili ko će uciniti više ludosti. Okretalo mi se u glavi od tog cudnog veselja što je licilo na razdrazenost. To nije radost, to je otimanje. Brze! Ludje! Juce je bila cama i strogost, i sutra će biti, ugrabi što više od današnjeg slobodnog dana! - Šta vidiš? To je Šehagin glas. Prišao sam mu: - Kako ti je? - Šta si vidio na ulici? Rekao sam, u tri riječi. - Ne svidja ti se, izgleda. - Ne znam. Zure da se izluduju, kao da ih sutra čeka zatvor. - Izdvojen si, zato ti izgleda cudno. Da si s njima, bilo bi ti lijepo. - Možda. - To je svacije veselje. Dovoljne su tri krpe da ne budeš ono što si svaki dan. I maska na licu, da sakriješ sebe pravog, i da se ne stidiš nikakve ludosti. Zato što ih svi cine. To je mudar dogovor: hajde da ne budemo pametni! Sve je dopušteno, ništa nije ruzno, ništa nije grijeh. Ne čini to pojedinac, za inat svima, da bi bio obiljezen. već svi. I onda grijeha

i opet se okrenuo zidu. kako i jest u životu.. A nicim mu ne mogu pomoći. ali je otplatio dugove s najtezim kamatama.Bio sam ovdje sa sinom prije cetiri godine . da udahnem vazduha. o hadzi-Husenu Pišmišu što se sklonio od povjerilaca u daleku Ukrajinu. i Šehaga je stavio pod jastuk.A ja jedva cekam da se vratim kući. Ne znam . ništa nisam rekao. huk je negdje dalje. o Rabija-hanumi i njenoj kasnoj ljubavi. grubosti. nije mogao da ne kaze. Ništa ne odgovorivši. možda i više što ne govori. Predao sam mu novac koji mi je dao Osman. Nije trebalo to da kažem. o Avdagi Suprdi koga nije ubio rat već kriva kruška. ne pogledavši. Ne. neka kaze ono što mora. i gledao u njegovu bjelokosu glavu. odahnuti od svega. Nekoliko dana i noći biti ono što hoćeš. stida. otišao je da se kocka s Grcima. Zalio sam ga. s maskama. tih.A onda? . O svojim ratnim drugovima s Hocina i o drugima koje sam poznavao. Osmjehnuo se: . možda. pomalo smiješno. slušao sam huk karnevala. nije to ono što ga boli. Provalilo je iz njega. o Mahmutovom strahu i prolivu. o Salihu Golubu i njegovoj jadnoj sreći. Na brodu je volio da mu pričam o ljudima. A onda je otišao u rat. u drugom kraju.Onda opet po starom. I odmah sam znao da sam pogriješio. Prišao sam prozoru. naredaba. Glas mu je suh. A nekad mu zavidim na naravi.Cijelu noć smo proveli na ulici. Mislio sam da dodjemo svake zime. Nije htio da ostavi drugove. o ljudima i stvarima koje najjasnije vidiš kad im se smiješ kroz suze. ne znam zašto je otišao. o knjigovescu Ibrahimu koji je pobjegao u rat od svoje tri zene. ni prijekora. to je lijek za dušu. preglasni smijeh. Ljudi će misliti da smo svi takvi.nema. a bolje bi mu bilo da je ratovao s njima nego s Rusima. raspusni vrisak. . Rekoh da sam pustio Osmana Vuka. slušao kao i Šehaga. . što krije bol. stegnut. pomalo tuzno.Hoćeš li da ti štogod pričam? . . Rekao je samo to. stotinu započetih a nedovršenih pjesama. Cuteci. lazi. do novog ocišcenja. Njemu je svugdje dobro. . Ništa nisam upitao. da dodjem sebi.Za osamnaest godina što je rastao preda mnom. Ulica se ispraznila. . .To spadalo će nam pronijeti slavu po svijetu. buka utišala. Ne znam. a nisam se usudio da ga pitam. od zabrana. Šehaga je okrenuo glavu prema zidu. Mi to ne umijemo. Upitao sam ga: . nikad nisam vidio da je tako veseo.rekao je iznenada.

Šalio se. prebije ih kao macke. pa se ispravio. ako boga znaš! Kad god kreneš. cudno tiha poslije buke što je potresla kamene zgrade. Jesam li cuo jecaj? I tezak uzdah što se otkmuo u plac? Ali kad sam došao do njega. . kako ljudi lako pristaju da se pusti tudja krv. sam na ulici. Nagovorio sam ga da ne ustaje.Ne! . bolestan od tuge kojoj nisam znao razlog. bradom gotovo dotaknuo koljena. on ih opomenuo a oni bezobrazno nastavili.Zašto? Kud zuriš u onaj jad. nad tihu vodu. A doktore ne zovi! Pustice pijavice na mene.Odjednom sam pretmuo. i da ne puši. pričao kako ćemo nadoknaditi ovo lezanje i badavadzisanje. zaprljana svime što je ludost bacila ili izgubila.Zar uvijek moraš da praviš guzvu? . pocutao trenutak. rano si krenuo.Možda ti ne bi škodilo. kad je zaspao. Ali ga je presjekao iznenadan bol. izašao sam na ulicu. Kad su im kola pošla nizbrdo. i tiho disao. i uskoro se smirio.smijao se Šehaga. odvedu u zatvor Osmana i Hercegovca.Volio bih da ovoj ljepoti što prije okrenem ledja. utopljen u tišinu kao u ovu kanalsku vodu što ne otice. . Bila je pusta. i jutros ih puste. pokušavajuci da se odupre nemocnim rukama. i od sebe nepoznatog. Pobjegao sam od ove cudne noći. . rdjavo se proveo u igri. glavu je naslonio na krevetsku dasku. . Šehagu sam našao pred posteljom. Priznao sam iskreno: . Licio je na samrtnika. na koljenina.Pa dobro. Dao sam mu kamilice. Ujutro se probudio gotovo zdrav.Igraj sa mnom! Zacudili smo se. Podigao sam ga i stavio na postelju. da te poslušam.šapnuo je. . Cak je i zaspao.Misliš da je srce? . i rekao Osmanu: . ostacu i bez ovo malo krvi. stignu policajci kad cuju njihovu dreku. te ti on skoci. Osman Vuk se vratio kasno. da će mi oci ispasti. .Da pozovem ljekara? . lezao je u istom polozaju.. zgrcio se. Grci su poceli varati. Kasno u noć.Izgleda. Tako je Osman ostao i bez onog što je dobio i bez onog što je sam imao. Stao sam na rub kanala. sjedeci u postelji. blijed u licu. jer se sa srcem nije šaliti. ali im odrape debelu globu. . provešce me po ovoj venedickoj ljepoti.Boze moj. opkoljen sjenkama tudjeg mraka. .

ne treba ti veća kazna. . drugi uziva u njegovoj muci. oci mu postale tuzne. A ti ćeš svoju uhvatiti.Zašto si to učinio? . Smanjio se.Stotinu je prilika u životu. . sjedaj! Osman je privukao sto do postelje.Gatao sam: ako on dobije. Gubio je. Ali je sreća okrenula ledja Osmanu kad mu je bila najpotrebnija. Ali ovdje nema varke. kad bilo.Mucno mi je da te gledam. sve je tvoje. Osman je bacao kocku drhtavo. možeš samo da dobiješ. . Osman je ustao i kroz prozor bacio kocku u kanal.I ja bih volio da dobijem. . Igrali su kratko. Kako da se smirim? Toliki novac! Hoćeš li da odgadjimo? Nemoj da odgadjamo. Ruke ti dršcu . svega u deset bacanja.Šta si se ukocio! . Ako izgubiš. kao da se kaznjava.upitao sam Šehagu prijekorno. čini mi se.upozorio ga je Šehaga. Ne moraš svaku da uhvatiš. . Izgubili smo obojica. Boze sacuvaj! E. i izgubio. .Mogu da izgubim priliku. . Bacaj! Gledao sam tu neobicnu igru u kojoj igraju jedan vješt kockar i jedan čudan čovjek. kao bolest. aga. . drugi se šegaci. zbunjen.Podavio bi! Zato si mi drag. i sjeo.Kako.Nikad više! . . i izašao iz sobe. kao uzetom rukom. . Ništa ne gubiš. sve bi nas podavio.rekao je potišteno. šta to govoriš! . već u srecu! Zakleo se. I volio bih da dobiješ.Ne bih. Jednome kao da je sav život u pitanju. Znam da dobro igraš. Zašto da praštaš ikome? . Nije pravo. Liciš mi na kopca.Sudbina ti ne da . ne u riječ. ili hoce da pomogne ali neće da pokloni. . Ako dobiješ.Zakuni se! Ne u dušu.grdio ga je Šehaga. dobicu i ja. . zaprepašten neočekivanom srecom.. . zgrcio. aga. izraz lica izgubljen. drugi se zabavlja.Vidim. onda. Bilo mi ga je zao. Meni je izgledalo dugo. aga.Smiri se.rekao je Šehaga ozbiljno. Jedan se pece na zeravici. oznojio. aga. s tobom? Odakle meni novac? Šehaga je izvukao novac ispod jastuka. i svejedno mu je da li će dobiti i izgubiti. Jednome duša strepi.

Za što? Možda sam ovo očekivao. Šta hoćeš? Reći meni. Nisam učinio sve što treba.Osveta je kao pijanstvo.Ovo je naša stvar. zaprepaštenom kretnjom uhvatio rub pokrivaca. šta ti je! Šehaga! Spustio sam mu glavu na jastuk. a onda polako podigao ocne kapke i otkrio ugasle zjenice. . kriveci mu lice u bolan grc. Nisam razumio o čemu govori. Nepošteno je ostati duzan.Šehaga. Jaci je i hrabriji nego što sam mislio. Bolovi su nalazili sve ćešce. Odmahnuo je rukom.Gdje je Osman? Ne znam. kao da prijeti. A kad mu se u zjenice vratio život. . ne ovako.Kako to? Ne razumijem. ruke je nemocno vukao po pokrivacu. jer je poceo da se naginje u stranu. . kao da će pasti s postelje. ljutito: .Nije sreća ni u zivljenju. O čemu to govoriš. Šehaga? Bio sam bolesno uzbudjen zbog njegovog izgleda. gotovo mrtve. . pa evo. Nije dopustio da odem po doktora. Ne treba . I odakle ti baš sad ta misao? Viknuo je.rekao je tiho.rekao je tiho. Moram da platim za zlo koje su mi ucinili.Ne boj se . Mogu li ti ja pomoći? Gdje je Osman? Ne znam gdje je Osman. Kao da mu je tezak grc stegao utrobu.A o čemu bi trebalo da mislim? Ali je naglo zastao. oglasivši se krikom bola. na drugom mjestu.. i ne treba miješati strance . Kao da je nešto trazio iza moga cela. Zašto ne upita? Sve bih mu rekao. Mirovao je nekoliko trenutaka. zbog muzike i veselih glasova s ulice. Vidio sam da je njegove kratkotrajne bodrosti nestalo. ne zeleci da odgovori. nekud je otišao.Neću umrijeti. usne se zgrcile. zbog tajne koja me plaši.Zašto misliš na osvetu? Zar je sreća u osveti? . zbog tuzne sobe. lice mu se oznojilo i poblijedjelo. Uspio je i da se osmjehne. i poceo da vuce prema isturenoj bradi. ali drugom prilikom. Nisi ti za to. . nikad nije dosta. Zacudo smirio se ubrzo i otklonio peškir kojim sam mu brisao oznojeno celo. Vjerovatno bih rekao. zivim. nemajuci snage da ih podigne. a tijelo kao da je postojalo sve slabije. . Je li to smrt? . Ne ovdje. cak je rekao da se ne plašim. zbog nerazumljivog razgovora. . Uplašio sam se. ali tvrdo.rekao je šapatom. gledao me dugo i oštro.

Čovjek možda umire preda mnom.Odmah cu.Ko nije! Možda ti. . A pravo da ti kažem. za Osmanovim pogledom. pa druga desno. reuma što ga je stegla baš danas pomogla mi je da ga stignem.šaptao je modrim usnama. duboko je udisao vazduh širom otvorenih usta.Prokleti bili! . Talijanom. .Da odem po doktora? . . pa je slijegao ramenima i zadovoljavao se opštim filozofskim razmatranjima (»sve je u bozijoj ruci«). .upitao je zabrinuto.Zar je dotle došlo? A možda si se ti samo uplašio. Ti si slab da to uciniš. pa desno. to bi odbilo druge goste. izgledalo je da će povratiti.upitao je šapatom. strahovao je da mu putnik ne umre u gostioni. Gazda me snabdio sa dvije-tri riječi. Osman nije bio s nama. Uskoro će mu bolest potpuno prituliti sjaj sivih ociju kojih su se ljudi bojali. I grlo. jedva sam pronašao. nisam mogao da se saberem. . da se upišem medju ljude.Kako otrovan. Gazda se zabrinuto raspitivao za bolesnika. . . i straha od kobi riječi koju bi izrekao. nisam znao šta da ucinim.Prevario sam se negdje.Otrovan sam. . to je sve .Ko? . i da ga zove. I mozak. molim te! Ne misli na osvetu! Ozdravićeš! . treca ulica lijevo. Ili Osman. otrovan. Ili se nije moglo izbjeci. pa da se mrznja produzi? . Ali. placen.Zovni mi Osmana! Nisam mogao da se maknem. na konacima. Nego. pa gore. ili da ga poslušam. a pocelo je da me sazize na putu. .Idi Šehagi! . ali nije skidao pogled s mene. .Utroba mi gori. u nekome.Zovni mi Osmana! Izašao sam u hodnik. Možda su momci. kad je grc popustio.Ko te mogao otrovati? . ne.Idem po doktora. a gazda je zbunjeno gledao u oguljeni strop.Znam zašto ga zoveš.kriknuo sam. i objasnio mi gdje stanuje doktor.Pretekli su me. i. koliko na surovost. pa dole. . nadmudrili.Zašto mi nisi rekao? Sve si krio u životu. Ali pravi krivac je u Sarajevu.Možda je neko nepoznat. Kao da je njušio zlocin. cudna mi je te njegova bolest. Da li je bolje da ga ne poslušam. ali to kao da nije smetalo ni jednome ni drugome. .Neka Osman dodje! I ostavi me nasamu s njim.Znaš li šta je sa mnom? . . a Osman se mucio izmedju zelje da ga baš time uplaši. zaleci na mene.Šta mu je? .Mucio se. Zašto i ovo? . izgleda. a ja ne mislim toliko na njegovu nesreću. borio se da odrzi dah. . Nemoj. njegovu i njihovu. u krcmama. na putu. Rekao sam Osmanu da je Šehaga vrlo bolestan. pokazivao prema nebu. Osman je razgovarao s gazdom. ako boga znaš? Šta to govoriš! . . vidje li ti: moga baksuzluka! Djavo mi ne dade da stanem na svoje noge. na nekakvom neobicnom jeziku koji nije nigdje postojao. pa da umre.

jer je. pjevao sam.udarajuci prstima po lijevoj strani grudi. po ovog šepavog debeljka jesam. Kad smo došli u gostionu. da su stajali kao ukopani.. koje nisam štedio. zapamtio sam samo molim i bolesnik) i zahvaljivao sam bogu što ima stvari koje su svima ljudima zajednicke. . Tako će i zapisati: umro od srca. ali ne veselo i posprdno. skupivši se u cvor od nevidjenih muka. Trnjak. pokrenuli su mu škripave kosti.Želio je da pjevam naše pjesme. . Ako Šehaga bude imao sreće. Želio je da govorim naše riječi. a pomoći već niko ne može. U gostionickoj sobi. polako izgovarao svoju poznatu litaniju imena bosanskih sela. možda će mu on biti sreća. trazeci Osmanovu. Šehaga se malo smirio. Blatište.. Na usta mu je udarila pjena. a u ovoj njegovoj bolesti više bi mu mogla pomoći sreća nego doktor. Svejedno je i nama i njemu. Doktor je prišao bolesniku i pazljivo gledao. Nemamo se cime hvaliti. ne dodirujuci ga. i povratio guku ruzne tecnosti na peškir koji je podmetnuo Osman. Vukovije. kako je to obicno cinio. i samo su kratko objasnili doktoru da momak vraca bolesniku. cule su se sumorne riječi o našoj sirotinji: . ali Šehaga i ne boluje od reume.upitao je kratko. jedva mu se pomicala samo ruka. Ne znam više. ne zna mnogo. Osman Vuk je klecao pred Šehaginom posteljom.rekao je Osman . Ruka je još dozivala.Zloselo.Srce . Ne osvrcuci se na njih. . Ovo nije njihova stvar. O reumi. ocajni zbog nesreće koja je njih zadesila bolešcu ovog stranca. ali nisam mogao da biram.Sjetio sam se Mahmutovog bolesnog travara. Ako ne znamo. Doktor je klimnuo glavom. i drzeci Šehaginu mlitavu ruku. Osman se okrenuo: . tiha. govorio sam. usred zaglušne karnevalske buke. već muklo i odsutno. vidjeli smo kako u Šehaginom predsoblju stoje gostionicar i njegova žena. Šehaga se odjednom zgrcio. rugajuci se našoj bijedi. Glogovac. kao da je obavljao mucan posao. a možda i ne znajuci da su tu. Ne znam kakav je i koliko se razumije u bolesti. niti mi vrijedi da znam. Svejedno je i Šehagi. modar u licu. Neka ostane da ne znamo. Zmijanje. koji lijeci druge a sebe ne može da izlijeci. čini mi se. Po srecu nisam mogao otici.Znate li šta mu je? . sudbina upravo njega odredila nesrećnom Šehagi. Dukatima sam ga i ubijedio. Nije mu potrebna petljanija sa sudom. eto. a ipak toliko iznenadjeni onim što se dešavalo u sobi. Slegnuo sam ramenima. Gladuš. sa strahom. ocevidno. nad Velikim kanalom što je proticao kroz grad Šehaginih snova. klonula. Kukavica. rekao je Šehaga. i on će se praviti da ne zna. Nekako sam ga nagovorio da podje bolesniku: dukati. Paljevina. jer niti je on znao moj jezik ni ja njegov (sve naucene riječi su mi pospadale iz glave. Crni vir.

bjezeci od sebe? Da li vidi ljude koje je volio? Da li zali što nije drukčije zivio? Da li se posljednje mrvice njegova sjećanja lijepe za zavicajno nebo djetinjstva. duša mi se potresla. bila je samo povrijedjenost. . kockar. a želio sam da znam. tri. šta bilo! Tiho. posljednje. Klimnuo sam glavom: govori. i sjetio se onog što je volio a krio. sjenka tuznog zadovoljstva pokrila je samrtnicko lice. na kraju sjećanje. Nešto kao olakšanje prešlo je preko blijedih obraza.Jedan. Osman Vuk. Još je bio ziv. jedan mrtav.. što mu tiho plazi do uha koje sve manje cuje. još je želio to govorenje. Osman Vuk je glasom promuklim od uzbudjenja poceo da izgovara brojeve! . Ili se sjetio tek pošto je zelju za osvetom saopštio Osmanu. koja tuga. za dva. lupez. da ne bi bio sam pred velikom samocom. A onda me ledeni znoj oblio zbog misli što mi je kao munja sijevnula u glavi. A ako sam se prevario? Ako je taj posljednji stisak polumrtve ruke bio samo poziv na osvetu? Ne. a ispod spuštenog ocnog kapka kliznula je suza. obojica su ćutali. u životu mrznja. za tren. iz kojeg je bjezao. rijetko sam kad nešto toliko želio. A kad je misao o osveti izblijedela pred blizinom smrti. Nisam saznao. U Šehagi se javila potreba za zavicajnom toplinom. sam je trazio da naša riječ. još je drzao Osmanovu ruku. prolaze njegovim mozgom što se gasi? Koje slike. neću tako da mislim. kakva bilo. neumitna. pred konacnom tudjinom što ga je cekala. cetiri. umiren. kao da bi mi to saznanje otkrilo mnoge tajne o ljudima. ljubav prema korijenu i ceznja za blizinom ljudi. ovdje u tudjini. isplutala je sama od sebe njegova skrivena suština. drugi ziv ali nepovjerljiv.Osman ga je uhvatio za prste. bude posljednje što cuje. Pokušali su da se stegnu. Ljubav je ipak jaca od svega. i samo oko stisnutih usana stajao je modar kolut. pet. ubica. možda? Da li zamišlja rodni kraj. koje nikad ne zaboravljamo? U početku ljubav. Odjednom sam shvatio sve. siguran da će dug biti surovo vracen. i jeza me prošla cijelim tijelom. naginjuci se prema Šehaginom licu što je sve beznadnije blijedjelo. Kakve misli. obavljao je najplemenitiji posao u životu. koja radost. Zaboravio je osvetu u predsmrtnom casu. dva. da ne bi bilo sasvim gluho i pusto pred velikom pustoši. Nešto je htio. Njegova mrznja prema zavicaju i prema ljudima. Ili potreba za ljudskim govorom. Osman me pogledao. za čovjekovim glasom.. tu skrivenu ljubav. nemam prava da sve obezvrijedim sumnjom.

I ljepše: tako sve ima više smisla. Manje je istinito. . i manje vjerovatno. a mislio sam. I smrt. samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav? Kao da je o tome visio sav moj život. ubila ga je tuga. kao opsjednut. ali je plemenitije. I život.Vidio sam smrt mocnog čovjeka. Odlucio sam se za ljubav. vidio sam možda. vidio sam ljudsku mrznju. ubistvo iz daljine.

Mislio sam da lezim u staroj sobi nad pekarom. a onda se sve vracalo u obicne ljudske mjere. propinjuci se nada mnom. osjećao sam sitnu ruku na svome ogromnom celu. Pao sam u postelju istog dana kad sam se vratio. njenom blizinom lijececi se od strepnje. mislio sam o dobrom rodnom nebu. bez ruku. zbog straha što vlada svijetom. To isto sam mislio grleci Tijanu. kao u snu. . iz beskrajnih praznih prostora culi su se raspameceni krikovi. u tudjoj zemlji.pitao sam Tijanu. mislio sam da lezim u pekarskoj furuni. bez tebe moje srce vapi. Nisam mislio o zlu i jadu u svojoj zemlji. cuo sam njen šapat. Ucinili su me osjetljivim tudjina i jedna cudna smrt. ne poznajem te. Osmanov. i smijeh. ponekad i ljudski. Dolazio je. od svega svijeta. Teška vatruština me odvojila od Tijane. Je li dolazio Osman? . Šaptao sam u sebi uzbudjeno. vidio sam njihove glave kako se priblizavaju jedna drugoj. pretvarajuci se u ogromna cudovišta. bez tebe je moja misao osakacena. od mene poznatog. I mislio. ne! . izokrenute ali prepoznatljive. Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje. Jest. Možda zato što je jedan nesrećan čovjek krio da ga toliko voli. Svaki dan. nisam mislio ništa. moj uzareni mozak je sve izmislio. I groznica što je pocela da me trese još na putu. bez nogu. njenim mirisom oslobadjajuci se od tudjine. sve je crveno.vikao sam. Tvrdjava Gledao sam zvijezdu večernjacu. jurili su pobješnjeli konji. i sebe. Prepoznao sam sve. Jesam li i sve ostalo zapamtio? Nemoguće.19. Nemoguće! Ali se nisam usudio da pitam. sve je širina bez granica i medja. ostao je mucan zamor u tijelu bez snage. Mislio sam o dobrim ljudima. vrativši se u zavicaj. bez glava. tuzan. ubicu! . nije to bolesna utvara moje groznice. Cuo sam kako se smije. tijelo se raspinjalo od navale bolesnih slika i glasova. u strahu. sitni likovi mojih drugova sa Hocina. sve je dubok bezdan. kao voljenoj zeni: bez tebe je moja duša gubava. i rasli pred mojim ocima. a kad je teška groznica prošla. izgubljeno. od prijatelja. i znao da je Tijanma. bez krila. iz tame su izlazili iskrivljeni. gorio sam kao glavnja. Nisam ni znala kako je dobar čovjek. izgubljeno: zvijezdo poznata. u tudjoj noći. sve je uzareno.vikao sam.

zao mi je. Gledao me prijekorno što sam odlazio. Jesi li zapisao imena duznika? Zapisao sam. Dospio je dotle. a zapali su ga najobicniji i najdosadniji. on. jedva je čekao da se Osman vrati. i moja žena. . Šta sam precutao? Ne znam. kao da je drvo. Šta je to sad? Ovaj smiješni sanjar više voli nesigurnost sa snovima nego sigurnost sa samocom. zanimljiv. šta će on? I šta će ova moja jadna žena što je oci isplakala zbog mene. i oduševljeno. izlazio je na drum. Sad namjerava da gaji kanarince. mora više da se krece. kakav je zaista bio u tom casu. suzio je od sreće. ovdje sam. Sve glavno sam rekao. to je ugodan posao. eto zašto. ljut na mene. kad sam došao sebi. Šta mi je trebalo da trazim nevolju po tudjim zemljama? Ima je dosta i ovdje. i ostacu ovdje. cist. koji je maštom letio po oblacima. Nešto si precutao . i osjećao se prevaren. srećan. lijepa.pitao sam i njega. što sam prezdravio. Zašto si davao na veresiju? Zašto! Zima teška. Kako bi velikodušni bogataš. Ako umrem. a ljudi bez para. mlada je. kao da je kamen. . i Mula Ibrahim. neprestano je sjedio nada mnom. Drugo je nevažno. njega nisam zapamtio. neće se udati ni za koga. ziv.Je li dolazio Osman? . a kad me bolest oborila. Za koga bi se udala? . zapisivao duznike? Ne znam šta je to u njemu što ga pokrece na neočekivane postupke.mislio sam. Divio se neobicnim poslovima. Platice. Ziv sam. nije on zapisao nijedno.šaputao je. Toliko se mnoze. nisam ga se bojao. lijep. ali šta bi on? Dobrog prijatelja nije lako naci. A onda je zacutao.Hvala bogu.I šta ćeš sad? . Za sebe je Mahmut rekao da neće ostati na ovom poslu. i rukom nemirno prešao preko mršavog lica. pjevaju i mnoze se. Doduše.I Mahmut je dolazio. Je li to zelja za zahvalnošcu i poštovanjem? Je li zelja za necim neobicnim: niko to nije učinio. da mu preda magazu. I Osman. . njoj je lakše. Za Osmana? E pa. svi su dolazili. I šta ću u tom bijelom svijetu? Ljudi ko ljudi. Treći dan. pa su je on i Osman satima tješili. Bilo mu je pusto i teško bez mene. Osman se ljuti.opomenuo sam ga. u polje. a voli i da se vidja s ljudima. mislio je. kanarinci vode ljubav. Ne može više da izdrzi. . A čovjeku su od svega najvazniji prijatelji. A možda je i dobrota.Dolazio je. Tebe pitam. dosadilo mu da sjedi na jednom mjestu. Šta je to nevažno? Pa to. teze nego da je i dalje tavorio u bijedi. cinilo mu se da nam je blizi. da hrani macke i ganja miševe. tako mu je bilo lakše. ucinice on. hvala bogu . udala bi se i lako i brzo. kad imadnu. kuce ko kuce. Ne. gajeci neostvarivu nadu. da će od prodaje mladih dobro zivjeti. Davao sam zito na veresiju. Gotovo sva. Škodi mu i nogama. iako je znao da još nećemo doci.

rekao je Osman i mirno primio novac. Ko će od njih biti brzi? Ko će prvi optuziti Becira Tosku za još jedan zlocin? . da bi se sam uvjerio. pomislio sam. na samrti. Upropašcuje se svime što ucini. Izgledao je ozbiljan. I Zafranija je došao s kadijom. Ali Osman nije Ahmet Šabo koji ima više duše nego pameti. Rekao je Osmanu da će prodati kucu i namiriti manjak. uskoro će se rasprsnuti ovaj prividni mir.Bog s tobom. koja je pala u postelju zbog ove konacne nesreće. da bi pomirisao leš. grdeci Mahmuta dobrodušno: ostario. ne pamti ono što je bivalo. učinio je cast mrtvom Šehagi svojom posljednjom posjetom.Koliko si već puta prodavao kucu? .Sam je rekao da je otrovan. On zna samo za sadašnji trenutak. s ledenim i šiljatim osmijehom. a sebi priredio ogromno zadovoljstvo. Briga Osmana za dušu! Pristao je. da je to Šehaga i da je zaista mrtav. Rekao sam mu to. sjetio svih svojih prijatelja i molio ih da mu oproste ako je koga uvrijedio. uvijek u odbrani: zatvorena tvrdjava. . ne misli na sutrašnji dan. Rekao je to hladno. ali mu je srce pjevalo. Odgovorio je prijekornim pitanjem: . kao cvijet. Na što bismo licili da smo razvaljen obor. Ispricao mi je kako su sahranili Šehagu. Zvao te da ti ostavi u amanet osvetu. i molili ga da prenese njihovo zaljenje Šehaginici.. . . Osmanu. .Prodacu kucu. Teško onima koje je pomenuo. a vratili ga mrtvog. za svaki slucaj. Šta može! . ali je njegova misao bila zauzeta drugim brigama. Neprijatelji su oko nas. a nije sazrio. u okovanom hrastovom sanduku. Mnogo svijeta je došlo u veliku kucu da vidi okovanog i nevidljivog Šehagu. I hvala bogu što je tako. a on se nasmijao: .Lako je biti dobar na tudji racun .Sad ću prodati. Svi su izrazavali saucesce njemu. a vidio ga je samo kadija s pisarima i svjedocima. jer mu je mrtav neprijatelj sigurno miliji od zivog prijatelja. Uvijek je na strazi. Dobro sam znao Osmanovu kurjacku cud. nadajući se da Osman neće na to pristati. sasvim priblizio Šehaginu zutom licu. kadiji i Zafraniji najusrdnije. kakvu osvetu! Zvao me zbog poslova. cak je trazio da se odmah proda. Osman se zahvaljivao.upitao sam Osmana. Cak je rekao kako se Šehaga. Mahmutova žena se slozila.Kako bi oni mogli biti krivi? Šehaga je umro od zalosti za sinom. kao što je i on svima oprostio. ali se. kao ševa.Jesu li kadija i Zafranija krivi za Šehaginu smrt? . Otišli smo s njim zivim. i zlom i dobrom. Možda je i vjerovao onima koji vide.Kao i svako. Da li mu je Šehaga zavještao osvetu? Ako jest.

Narocito je pogruzeno klimao mršavom glavom kad smo se vratili djeci. Pored njih je išao bivši austrijski zarobljenik. savijenih šiljatih koljena. i cuteci. i sad je zadobijenu pravdu placao surovošcu. koji je postao aga. cuteci. i sluzbu djecjeg ucitelja.Ipak ću upitati Tijanu o onome što mi se ucinilo da sam vidio. i platice to tudjom i svojom glavom? Gdje je ljutiti telal Hido koji bjezi od sirotinje? Je li neki drugi Ibrahim Paro utekao od svojih žena? Jesu li ovdje sinovi nekog drugog berbera Saliha s nekog drugog Alifakovca. sluša. ali su placali danak i išli u vojsku. Otjerali su carske sluzbenike. I njih prate majke. Našao mi je jevtin stan. Samo sam želio da što prije odem iz ove kuce. istjerao zenu i svog bracnog zamjenika s petoro djece. Je li saznao istinu o sinovima. nikakvu drugu ne bih mogao prihvatiti. i nisu dali ni namet ni ljude. ozalošcen. Smail Sovo. pokušavam da ih naucim dobroti. ali ću upitati. Avdija Suprda? Svejedno kako im je ime. ali ne i njegove navike. Je li medju njima neki Ahmetaga Misira. sudbina im je ista. jer sve može biti sumnjivo. Pobunili su se samo seljani iz Zupce. ali ću upitati. Ramiz nije uzalud sjedio u Zupci! Moj dobri Mula Ibrahim. malen. uselio se u kucu. A u mome dragom zavicaju opet su se razvili vojni barjaci i kupili ratni nameti. ocevi. . govorio je samo o vremenu i o zdravlju. i kad se pozališ da se ne osjećaš dobro. nadajući se da će u njima ostati štogod od mojih naivnih riječi. Ljudi su psovali sve ratove na svijetu. veseli Ferid. kao da sam trazio lijek medju njima. do kraja uplašen surovošcu ljudi. Zupcani su išli izmedju naoruzanih strazara kao da su zacudjeni: zašto ih vode? šta su ucinili? Zene i rodjaci su ih pratili na odstojanju. i kad kazeš da je vrijeme ruzno. Odgodio sam dok se u meni ne stiša strah. Nemoguće je. A s Mejdana su vojnici odlazili u rat. pošto smo ispratili deset vezanih Zupcana na putu u tvrdjavu. Ali mene nije zaboravio. Ucim djecu citanju i pisanju. postao muselim. sestre. klima glavom. pa i to tiho i oprezno. i ne znam da li potvrduje ili sumnja. ali nama dovoljan. djevojke. Preuzeo je poslove pokojnog Avdage. Dobio je svoje imanje. sa strazarima. je li Husein Pišmiš. Medju djecom sjedi ponekad i Mahmut Neretljak. Placu. ili se još nada? Koji će poginuti od ovih što odlaze? I gdje? U dunavskim mocvarama? U besarabijskim šumama? Na dalekim nepoznatim poljima? Gledao sam. Lud sam što o tome mislim. Berber Salih s Alifakovca stoji po strani. trlja bolesnu nogu. ili cute ubijeno.

svi. kad odrastu? Hoce li zivjeti glupo kao i njihovi ocevi? Vjerovatno hoce. Hoce li i ova moja djeca ici tim istim zalosnim putem. Izginuli su. a ne mogu da se oslobodim strepnje. Neću da vjerujem. neće se vratiti. ali u to neću da vjerujem. .Svejedno da li su tuzni ili lazno veseli. Ni moji drugovi nisu se vratili.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful