Meša Selimović: Tvrđava 1. Dnjestarske mocvare 2. Tuga i smijeh 3. Sreća, ipak 4. Neprijateljska zemlja 5. Prazan prostor 6.

Cudno ljeto 7. Mrtvi sin 8. Junak koji se boji usamljenosti 9. Dječije svirale 10. Mladic cista srca 11. Neću da mislim na Ramiza 12. Tuga i bijes 13. Otmica 14. Moc ljubavi 15. Otac i sin 16. Nadgrobni natpis 17. Vjecni tragac 18. Smrt u Venediku 19. Tvrdjava

1. Dnjestarske mocvare Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. Reći ću samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kiša nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa mnom je došao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kući, prema dalekom zavičaju, došao je zato što sam, plivajući, izvukao iz opasne rijeke njegov probušeni camac i što sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na ledja, i nepomično zurio u mutno tuđe nebo, zeleći da umre. Nikome nisam pričao o tom Hoćinu, kad smo se vratili. Možda zato što sam bio umoran, i zbunjen, što mi je sve to hoćinsko izgledalo čudno, kao da se dešavalo u nekom drugom životu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj što je suznih očiju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajući. Ništa nisam žalio, nisam bio pozlijeđen, nisam se osjećao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto učitelja, i djecu koju sam podučavao, išao sam u neku slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hoćina, među vaške i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad. Iz tog čuda što se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva dogadjaja, i pričam o njima ne zato što su teži od ostalih već što ih nikako ne zaboravljam. Prvi se tice jedne bitke, medju mnogima. Otimali smo se o jedno utvrdjenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u mocvarama oko utvrdjenja, i naših i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmedja od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leševe, koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okruzivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu. Drzao sam glavu u rukama, te večeri, sjedeci na mokrom panju, pred jadnom vatrom koja nam je kopala oci, zaglušen kricima barskih ptica, uplašen gustom maglom dnjeparskih mocvara što nas je uporno zavijala u zaborav. Ne znam kako sam te noći uspio da prezivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvizducima, u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nećega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko. Drugi dogadjaj je ruzan, i uzalud pokušavam da ga izbacim iz sebe. Cesto je u meni, i kad ne želim. Sve ga ponovo vrati, cak i ono što mu je suprotno, neciji veseo smijeh, golubije gukanje djeteta, njezna pjesma o ljubavi. A moje sjećanje uvijek potice od kraja, ne ovako kako sada pričam, zato je možda ponešto netacno, ali drukčije ne biste razumjeli. U trecoj ceti, desetorica Sarajlija odmah su se izdvojila, od straha pred nepoznatim krajem, nepoznatim neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. U svakome od nas, za drugoga je bilo nešto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedan drugome za misao o zavicaju i porodici, nijemo gledanje i cudjenje, šta to trazimo u tudjoj zemlji, osim svoje i tudje nesreće. Vracao sam se medju njih, kao da sam dolazio kući. Bili su obicni ljudi, dobri. Neko je na vojnu došao zato što je htio, neko zato što je morao.

Ahmetaga Misira, krojac, a ne pamtim ga drukčije nego pijana, dugo je želio da postane aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, što sigurno nije želio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snazni Mehmed Pecitava, uvijek golih prsa, najruznijim riječima je psovao i rat i onoga ko ga je izmislio i sebe što se prijavio, ali nikad nije htio da kaze što se prijavio. Ibrahim Paro, knjigovezac, rasjecene gornje usne, što je, kazu, biljeg srecna čovjeka, imao je tri zene u Sarajevu, i šalio se da je od njih utekao. Dvojica sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata, iako je jedan od njih, stariji, ponio britvu iz oceve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za zivu glavu nikoga drugog. Hadzi Husein, zvani Pišmiš, zapao u dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo, kazandzija, pošao s drugima, u picu i oduševljenju, pa je oduševljenje izvjetrilo ubrzo, kad i pice. Avdija Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i pošten u oba posla, a ne zna se koji je gori. I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim Paro se zauvijek oslobodio svojih žena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za svaku zenu. Husein Pišmiš je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarsku mocvaru. Stariji od dvojice brace zaklao se britvom jednoga ranog jutra u ukrajinskom selu gdje smo zanocili. Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda. Smail-aga je pobjegao kući prije završetka vojne, nestalo ga je jedne noći, i poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat završio, došao u sarajevo, izbezumljen od brige za zenom i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija Suprda, barjaktar, junak koji se nicega nije bojao, koji je ostao ziv u stotinu juriša i iznio citavu kozu ispred hiljadu kuršuma, poceo je da se bavi vocarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s kruške i umro. Tako, eto, ja ziv, jedini, pričam o njima mrtvima. Pa, da pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni zivi pa da pričaju o meni mrtvom, pogotovo što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaju šta ću ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke više od njih nema. Ostace samo ono što ja, pravo ili krivo, kažem o njima. I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tice ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Šta će oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Šta će tamo krojac Ahmed Misira, šta će knjigovezac Paro, šta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, šta će kazandzija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su odrzali taj nesrećni Hocin, da su osvojili tudju zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tudje muke? I da li bi srecnije zivjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojac Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i išao da pogine u nekim nepoznatim mocvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hocinu i nekom drugom Dnjestru. Pametni Mula Ibrahim kaze da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad neće biti drugaciji. Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrcu drugova u hocinskim pištalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo,

kao da se neka nerazumna a strašna sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjećanja, suviše naglo sam iz miroljubive dosade ucenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potrazio na zemlji. Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo slucaj koji hoću da ispricam. Doduše, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja, postali su grublji, nemilosrdniji, možda zbog beskrajnog prostora koji ih je odvajao od kuca, možda zbog surovosti koju namecu rat i stalna blizina smrti, pa opet, zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom casu ostaneš zaprepašten, i pitaš se u cudu: ko su ovi ljudi? Nemoguće je da su to oni isti koje sam dvije godine poznavao. Kao da ih je rat dugo kuzio, i zlo u njima, dotle skriveno, možda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest. Sa straze sam se predvece vratio konacištu, stopi cvrste zemlje medju barama, s kolibom u kojoj je zivjela još mlada žena, s troje djece, i s mršavom metiljavom kravom u staji od pruca. Brinula se o djeci i o kravi, sama, muz joj je sigurno s onu stranu mocvare, protiv nas. Nije govorila o njemu, nije govorila ni o čemu, a nismo je ni pitali. Sklanjala se od vojnika, a uvece se s djecom zatvarala u kolibu. Licila je na lijepu mladu nevjestu u nekom našem posavskom selu, i gledali smo za njom dok je zamicala za staju, za šašu, cvrsta, uspravna, ali nismo ništa govorili. Možda zbog djece. Ili zbog bajraktara Avdage, koji bi glavu otkinuo svakomu zbog ruzne riječi o tudjoj zeni. Ili smo se još stidjeli jedan pred drugim. Toga dana, kad se sve desilo, nije bilo bajraktara, otišao je nekim vojnickim poslom, a ja sam bio na strazi. Sacekali su me namraceni, s nekakvom zluradom prijetnjom u ocima. Idi u staju - rekli su mi. I samo su to ponavljali, kao naredjenje, pozurujuci me i ne odgovarajuci na moja pitanja. Djeca su cucala kraj vrata kolibe. Obišao sam kucu i stog šaše, ušao u staju. Na zemlji je lezala žena. Ibrahim Paro se otresao od slame i paucine, i pritegavši kaiš izašao, ne pogledavši me. Žena je lezala mirno, golih butina, nije ni pokušala da se pokrije, cekala je da sve prodje. Kleknuo sam pored nje. Lice joj je blijedo, oci zatvorene, okrvavljene usne stisnute. Uzas je prešao preko nje. Povukao sam bijelu rubinu i pokrio je, maramom pokušao da joj obrišem krv s lica. Tada je ona otvorila oci i pogledala me zaprepašteno. Nasmiješio sam se, da je umirim: ne boj se, neću ti ništa. Ali kao da se još više zaprepastila zbog toga, u ocima joj je sijevnula mrznja. Izvadio sam iz torbe peksimit, nisam ga pojeo na strazi, i pruzio zeni: uzmi, daj djeci. Odbacila je peksimit, jarosnom kretnjom, i pljunula mi u lice. A ja, ništa nisam učinio, nisam se ni pomaknuo, ni obrisao. Ukocila me njena muka. Jer, sve sam shvatio, u casu. Da sam učinio nasilje nad njom savladanom, kao i ostali, podnijela bi stisnutih usana, i mrzila bi nas, pse, cijeloga života. A ljudski obzir i sazaljenje, nakon nasilja, što joj je izgledao kao potres, kuga, kob koju bog šalje i čemu lijeka nema, nenadno su probudili njeno dostojanstvo i pokazali joj mjeru ponizenja. Od zrtve nedohvatne sudbine postala je žrtva surovosti. Ja sam tu zenu najteze povrijedio, teze nego svi ostali. Ustala je i pošla prema vratima, pa se predomislila, uzela peksimit i izašla, oborene glave. Ujutro smo sjedili pred stajom, natmureni, ozlojedjeni jedan na drugoga, ozlojedjeni na sebe i na cio svijet, zadavljeni barskom maglom a još teze maglom što se vukla po našim dušama. Žena je izvodila jedno po jedno dijete i umivala ih na pragu kolibe, a onda je ušla u staju, ne gledajuci nas, dublje zabradjena, da sakrije krvave pecate, pomuzla kravu, i mlijeko odnijela u kucu. Uzdišuci, Paro je pominjao boga.

Cudio sam se. ali o zeni i onome što se sinoć desilo. molili da se vrati. I dok smo cekali da dodje neko iz štale. Žena je izašla iz kuce. Zaklao se britvom. da se sastavi zapisnik o smrti. teško je reći. u vodu. zamandalivši vrata. zamolivši da se udaljimo. Kako su je sinoć savladali? Na prevaru. samo je digao pogled sa vlazne humke. A stajalo nam je u grlu kao kost. prenocio je kod nas. Mladi Mula Ibrahimov pomoćnik. Kad su Mula Ibrahim i njegov mladji pomoćnik. Bol je sigurno bio strašan. sigurno. nije poljubio grob. Ostao je nad grobom. i opet se s djecom zatvorila u kolibu. i sam polozio brata u jamu. A onda se odvojio. natopivši vlaznu zemlju pod njim. prišao sam trulom drvljaniku. mladji brat je pošao da ga potrazi. nisam ni riječi progovorio. Više ga niko nije vidio. i ostavljenom sjekirom poceo da sitnim šiblje. Ispricao sam mu cijeli slucaj. Dugo je morao da zasijeca po zilama od uha do uha. je li izgubio razum. Pricao je sa svima nama. izgleda. a on je rekao. Mladji brat je sam iskopao grob u mokroj zemlji. šta je govorio sebi i mrtvom bratu koga je volio više nego samoga sebe. Ni iko drugi. sa sjekirom u ruci.Ostali su sjedili ukoceni. Nije se sagnuo. i našao ga mrtvog iza šaše. pa do koljena. da ne uznemiri djecu. krv je lila kao iz cesme. Odjednom se stijesnio prostor oko nas. Stariji od dvojice sinova berbera Saliha s Alifakovca je ustao i pošao prema šaši. mi nismo culi. naglom kretnjom mi istrgnula sjekiru i ušla. jer nije umro ni od kuršuma ni od neprijateljske sablje. šta je htio. buljio u preklani vrat. Kad je zatrpao grob. gledali smo razjapljenu crvenu ranu na vratu. poradi sebe. niti se moglo dovesti i u kakvu vezu. išli za njim. Kuda je krenuo. Vidjeli smo kako je zagazio u vodu do clanaka. da se ne bi vracao po mraku. bez jauka i bez suza. mucila me ova cutljiva napetost i zenina mirna mrznja. i kad smo svi bacili po grumen blata na mokru humku. zalio. a niko nije pominjao sinoćnje nasilje. podnijela cuteci. i pošao prema mocvari. sam dugo. Nije se ni okrenuo. Zatvorena kuca i sklonjena djeca bili su cutljivi prijekor. žena je bez riječi pokazala gdje se nalazi lopata. bez riječi. opkolila nas je prijetnja. Kako se dugo nije vracao. smiješeci se umorno: . a govorio je cudno. više slušao nego govorio. iznenada? I sve je. student Ramiz. Drugi snop šaše je rastro po mrtvacu. Ustao sam. da reze grkljan i gumastu cijev dušnika. nijemožda ni cuo. i sa strahom išcekivali šta će uciniti mladji brat koji je neprestano. i kao da je već znao sve što mi znamo. Ko zna šta je mislio. a on nije ni zastenjao. a lice mi pokrio svojom maramom. sacinili zapisnik. nije izgovorio molitvu. mahnuo je rukom. jer se nije znalo zašto se zaklao. potpuno nepotrebno. divio. niti će ikad iko saznati. Bili smo petnaest koraka udaljeni. Iz njega se culo samo muklo stenjanje. stavio snop šaše na dno. ne dozvoljavajuci da se mrtvac prekrije. a ništa nismo culi. Sigurno je stajala iza vrata. uporno odbijajuci svaku pomoć. silom. samo da nešto radim. Zvali smo ga. i nestao iza šaše.

teze. i da prezivjelima piju krv. zešce. Možda zato što ih nisam mogao ni razumjeti ni objasniti. od krvi. A velikaši će se vratiti kući. – Zašto si došao ovamo? . ili. na gadjenje od klanja. zamišljeno gledajuci u tamnu noć što nas je opkoljavala. da pričaju o slavi. ako i nisam zaboravio.upitao sam ga. od bezdušnog zanosa. Mi smo psovali i nebo i zemlju. ne vuku se po meni kao avetinjske slike. a ja sam je preplivao vukući u probušenom camcu vojnog pisara. zbog srama. i glupo umiranje na tudjoj. ali ovako nismo govorili. koji se uneredio od straha pa me molio da to nikome ne pričam. . od životinjskog straha. mucno tavorenje na svojoj zemlji. ubijaju sami sebe. pa je hiljade vojnika izginulo ili zarobljeno a stotine se podavilo u strašnoj riječi. vaznije. Život naroda je glad. zbog straha. Zaboravio sam i bezbroj drugih stvari koje bi se mogle pamtiti zbog blizine smrti. i boga i ljude. nadošao od kiša. Gotovo i ne mislim više na borbe. kada smo ostali odsjeceni od ostale vojske na drugoj obali. nosim u sjećanju samo ova dva dogadjaja koja su se mogla i zaboraviti. Nikad ni od koga nisam cuo takve riječi. Ne mislim na ogromni Dnjestar. a tajna se duže pamti nego jasna istina. krv. na surovost koja se zove junaštvo. svi. Mula Ibrahima. – Da vidim i ovo . Zaboravio sam druge dogadjaje.– Ubijaju ih. a eto.odgovorio je. bijeda.

u tudjem pogledu. Živio sam. Tako sam i sam sebi složio razložnu priču. Učinilo mi se da zna slušati. ni nova.Bože. ovo je sreća. ne znam od koga. u opijenost koja ne traži smisao. zapalili nehotice. pa su pustile da sve pokrije zaborav. A ja se toga nisam sjetio. Ali sam se toga sjetio kasnije. Kao da sam se nadao da će se vratiti sjećanja. Tuga i smijeh Prvi put sam sve ovo ispričao jednoj djevojci. koji me možda i naveo na neočekivani razgovor. nisam mogao ni sam sebi objasniti. i zašto o ovome. i samo radi mene. bijedno i žalosno. Možda je moja svijest još bila zbunjena pred tom neobičnom istinom. i živi su žurili da ih zatrpaju gdje bilo. sve kako ne treba. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac. kao da je to bio neko drugi. Bašta je razvaljena. Vidio sam toliko smrti. kao ptica i oluja. u stvari. tudji. i tužno. kći je pokojnog Mice Bjelotrepica. kad je s čurčijskom robom pošao na vašar u Višegrad. živ sam. jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu. Kad sam došao s vojne. Ni grob im nisam znao. kako su ljudi nesrećni. tada mi je bilo svejedno. Obuzela me mirna ravnodušnost. sve ostalo nije važno. zato što nije njihova. jedan jedini: srećan sam. ne tugujem. svoj drugi.2. nepažnjom. nju ili njenu sjenku. ili su je znale. a zamijenilo ga nešto nenadno zrelo. Nije me bilo u vlastitim uspomenama. možda će mi biti potrebna. hrišćanina. s njenog lica je nestalo vedrog izraza. Ime joj je Tijana. majka. iako mi se čini da sam upravo o tome mislio. Vlasti nisu ni dugo ni pažljivo trazile ubicu. do kraja. Drugome je neophodna tačna riječ. Ili nešto još vaznije. stotine su umirale u jednom danu. svi su pomrli od kuge. treba govoriti drugome. otkrivši se preda mnom. i više nego što sam se nadao. u nekom zbivanju van vremena. da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neočekivani poklon. Ponekad bih otišao da vidim pocrnjele zidove i mrtve oči mrtvog zdanja. Ni sebe nisam mogao da zamislim u toj kući. to ljudi govore otkako su počeli da misle. koja se dotle gubila u komešanju odvojenih dijelova. ubijenog rukom nepoznatih i nepronadjenih ubica. Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi. već uvjerenost s kojom je izrečena. nisam htio. ne radujem se. ne znam kako. teško izrećivim osjećanjem. Tražili su mi da prodam. u nekoj vezi. Svejedno na neki poseban način. iako je nisam očekivao. i loviš je. po čemu se moglo zaključiti da nisu čeznule za istinom. i prvi put ovako. u kojem nikako nisam mogao da zamislim bivše stanovnike: kao da je bilo pusto odvajkada. Misao nije naročito duboka. Slušalac je babica u teškom porodjaju riječi. voćke otrnjavile. kad pocče da shvata. Ovo je višak. prepoznaješ je na tudjem licu. zato je i traziš. bez duboke tuge i teškog žaljenja. za sad nije važno. razumjeti svakako neće. od početka do kraja. nisu ni prilike mene: susreli smo se. tako. prije dvije godine. Malo je ljudi u gradu moglo da kaže. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne. Dok sam pričao. nekad. Rekla je samo: . jer nisu pošli mojim putem. koju hiljade drugih nije moglo da razumije. Ali nisam ni ja birao prilike. ali nije daleko od čuda. u magli zebnje. . možda samo ja. A ona je željela. a slušanje je važnije od razumijevanja. A zašto baš njoj. docekale su me rdjave vijesti. osjećaš da je negdje u tebi. otkrivši se prvi put pred ma kim. možda i izvan nekog odredjenog smisla. kao težak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. zapalili su je Cigani kad su se zimus sklonili od zime. Ako taj drugi želi da razumije. I bio sam srećan što sam makar na nešto u drugom čovjeku naišao prvi put. Trošna porodična kuća je izgorjela. Sve neobično. I nije me toliko iznenadila misao. poklonjeni život. Porodica mi je prošla gore nego da je bila na Hoćinu: otac. sestra i tetka. ali je moje tijelo potpuno shvatilo njen značaj.

plitku. miroljubive. Nisam imao zapošljenja. sipaju šerbe i piju. Samo. Licili su mi na male. Mogao sam ljudima izgledati čudan. svakom žilicom. spokojno. Sve je otjecalo. o djevojkama što tuguju za mladicima koji odlaze u rat. i samo to pjevao. davao novac u zajam s lihvarskom kamatom. Satima sam sjedio pred Begovom džamijom. poluglasno. pomalo svadljive. zutih ocnih kapaka. I nikome ništa nisam zamjerao. tiho sa zuborom. Pogledao je svoje mjesto na kamenu. i život. ubili su ga hajduci Becira Toske. uznemiren. gdje se odmarao i pjevušio tolike godine. ili ništa. uzimao vakufska imanja pod zakup. I on i ona imali su po sedamdeset godina. teško dišuci. Kad sam odbio. a bilo mi je svejedno. od radosti. bistru. zbog nje se nije ni zenio. Poceo sam da trazim vodu. neprestano. A onda i mir uznemirio. nimalo srećan. površne. čak ni mogući sutrašnji bol. Kad zaspi. imanje je ostalo bratu Salihu i majci. ali sam snažno osjećao. . i ponudio mi novac. brzi topot bosih nogu. Stigao je pred dzamiju sutradan. a kako mu je žena umrla ranije. Niko nikog nije prevario: ona je bila bez vida. kad bi se potukli. ili nebo. širokog kao more. izgledao je kao samrtnik. Blijed. Umro je iste noći. Možda zbog hocinskih baruština. Niko me nikud nije pozivao. zbog nje je od jutra do mraka vukao tešku kalaisanu posudu punu zašecerene vode. ništa mi nije nudio. mršav. Drugi to nisu mogli. mirno ispricao šta mu se desilo. Trideset godina izdrzava slijepu majku. i gledao ljude kako prolaze. njihove zvonke glasove. kao da sam izgubio razum. ne misleći. zatvarao sam oci i uši. izdrzljive u nevoljama. vedre. radostan smijeh. ili da podjem s njim u Gorazde. Znao je svega nekoliko riječi jedne jedine pjesme. Život je prevario samo Saliha Goluba. i otišao pognute glave. Kao da je želio da s nekim podijeli nesreću. niti sam ja tražio. a on bez imatka. na kamenu. Pred dzamiju je dolazio i Salih Golub. poceo bi da pjevuši. Kad bi se odmorio. Volio sam sve što nije rat. volio sam mir. za sebe. Salih Golub je imao brata u Gorazdu. kao u dobrodušnoj svadji. bezazlenu grubost njihovih riječi. kao djeca. Majka mu se uskoro udala za hodzu Šahinpašica. Skinuo bi s ramena tešku posudu sa šerbetom. Taj brat iz Gorazda posjedovao je šume i cifluke. i misao. stekao veliki imetak o kojem se culo tek kad je umro. jer nisu visili nad ponorom. gdje je drzao ergelu konja. da mu pomognem u upravljanju tolikim imanjem. naslonjen na zid. Na Glasincu. i sjećanje. spremne na sitno zakidanje. obicne ljude. ili zbog mutnog Dnjestra. niti sam imao kuće. nisam imao ništa. A možda i s toga što sam vodu mogao mirno gledati. ili od tuge. Ništa drugo me se nije ticalo. dobrodušne. tekucu. pocinjuci iznova čim dodje do ruba svog kratkog pamcenja. djeca prilaze. Bili su pitomi i bezopasni. I djecu sam volio. bez velikog ponosa. malim zadovoljne. Slušao sam vrapce i njihovo smiješno čavrljanje. sve. siromašni šerbedzija s Vratnika. Nisam više dolazio pred dzamiju. zatvorenih ociju. Ja im se osmjehujem.Nisam to govorio. Salih se nije zacudio. Tako je Saliha Goluba preko noći snašla sreća kakva ni u snu ne dolazi. ili u vedrom pričanju o svemu i svacemu. i sjeo na kamen. da pocnem neki posao. ali su malo marili jedan za drugoga. koji je licio na zenu više nego Golubova majka.

sve što sam želio. – Ništa mi ne duguješ. Kad sam ugledao camac. – Navikao sam na ovu vodu i na tišinu. Radnja je usred caršije. Nisam znao od cega zivim. – Zar ti ne dosadi gledati u vodu? Pogledao sam ga začuđeno: kako mi može dosaditi! – Dokle ćeš tako? – Zašto? – Od cega ziviš? Opet sam slegnuo ramenima. da umilostivimo neciste sile smrada. zvucalo je zabrinuto. Mula Ibrahime. doci će bolest. A volim raditi s poznatim čovjekom. Šta ćeš onda? – Ne znam. zindanski hladna zimi. Radićeš. pod sahat-kulom. ali nisam odgovorio. – Pomogao si mi kad mi je bilo najteze. Iz tog sna me probudio Mula Ibrahim. Ruka ti je sigurno otvrdla. pa smo Mula Ibrahim i ja. ili kad bude manje posla. vrela i zagušljiva ljeti. na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza. ali će smekšati. u Mudzelitima. Možda sam mislio da ću lakše isplivati. bio sam gotovo srećan. uz javne nuznike što su zaudarali nepodnošljivo. Koliko mogu i koliko je pošteno. i nije nam ostalo ništa drugo već da se naviknemo. koliko možeš i koliko hoćeš.Bilo mi je lijepo. Zvucalo je sazaljivo. Ali je to kadjenje malo pomagalo. i puštao da mi preko ruke prelazi obli talasic. kao da je ziv stvor. – Doci će zima. – Gledaš? . uhvatio sam se nesvjesno. doci će godine. satima.upitao je. – Poludjećeš ovako sam. Nasmiješio sam se. nisam ljut ni na koga. kad ne radiš. – I šta radiš? Slegnuo sam ramenima. ne znam. – Neću. Kako hoćeš. Treba mi pomoćnik. Sjena njegova je pala na mene dok sam sjedio na obali potoka. – Ne vracam dug. – Docićeš ovamo. I ja hoću da pomognem tebi. Radićeš kod mene. – Jesi li svaki dan ovdje? – Svaki dan. I to mi je svejedno. – Pa. I to je bilo sve što sam htio. Smijao sam se: – Čovjek se navikne na svaki smrad. – Radnja je lijepa. i platicu ti. – Jesi li ljut na koga? Jesi li tuzan? Sanjaš li teške snove? – Ne sanjam teške snove. kao u bogomolji. nisam ni tuzan. ozaren. Zurio sam u blistavu vodu. . Ko kutija. – Ništa mi ne duguješ. malena i neugledna. dragajuci me. – Otvorio sam pisarsku radnju. Nećeš se obogatiti. niti je važno.

za uvrede. – Uzaludne. pa mi se ponekad cinilo da je cio svijet išcašen i da . Zašto ne bih pokušao? Zašto bi za svojom srecom morao trcati na kraj svijeta? Otišao je bogatom Šehagi Soci i pozajmio novac da otvori pisarsku radnju. umrla su od kuge. i što je još ljepše. kad se vrati. bez novog odijela. srećan što postoji takav čovjek na svijetu. pametan čovjek neće mnogo razmišljati. a imala bi pravo. već iz ljubavi: usnio me u srcu. zato me zbunila ova dobrota. jer bi se s preostalo troje djece mucila do kraja života da je on poginuo. vidiš. ako je primiš kao savjet. i bez izgleda na ma kakvu sluzbu a ne gospodarsku. necijoj podršci. Našao je i ducan (knjigovezac Ibrahim Paro poginuo je na Hocinu). Možda je i on osjećao srecu što je ziv. i mene. sav prkos i ludilo. sastavljajuci kraj s krajem. bez zdravlja. meni upravo odgovara. hartije. A do vješala još ima nade. Omamila ga je pomisao na pedeset groša pisarskog ajluka. i nehotice. uz nesebicnu pomoć onih koji nisu išli u rat. s lijepim smiješkom i bez pozivanja na bozije ime. – Kakve-takve. za ispravljanje stvarnih ili izmišljenih nepravdi. Otkrivao mi je nalicje života. Mula Ibrahim je toliko zadovoljan ovim poslom. malo je uredio. U vojsku se prijavio bjezeci od jednolicne duznosti dzamijskog imama i dječijeg ucitelja. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne možeš staviti. I ja sam to znao. Zahvalio se bogu na milosti. jer smo bili sami: – Ja uvijek kažem: neka nije gore. A vratio se bez pare. kao neki drugi. I to je bolje nego ništa. koji su mu poklonili život. bez kamata. i zahvalio bogu što nije našao više. da je pravo cudo kako ga nije ranije pronašao. i ne bi mu ostalo ni tih nekoliko casaka života. Neka nije gore. pribor za pisanje. Jer. mišijih ogrizina. Svi jadi svijeta slijevali su se u ovaj smrdljivi ducan. Dao mu je bez riječi i bez priznanice. kao da je htjela da ga bogato obešteti za sve ono vrijeme kad ga je uporno zaobilazila. Pisali smo molbe za zaostale plate starim ratnicima. uz besplatnu hranu s vojnickog kazana. I pomogao je: mušterije su pocele da dolaze u većem broju nego što se nadao. – S pravom! Mogli su ga odmah ubiti. – Što rekao onaj pametni čovjek kad su ga vodili na vješala. nevracen. da ne bi bilo ni ove radnje. i on se uvjerio da zenina grdnja može biti vrlo korisna. i ne znajuci. i što je baš on na mene naišao. sve tuge i nevolje. Kod kuce je našao dvoje djece manje nego što je ostavio. A onda se poceo navikavati na tu misao. da nije bilo bozije milosti. A znao je (tako mi je rekao kad smo pred veće prvoga dana išli kući). lakše je naici na rdjava. A meni baš takvo mjesto treba. Sve više. samo je zahvaljivala bogu što je ostao ziv. preotet. utajen. za koji sam jedva i cuo da postoji. – Kako može da ti odgovara? – Evo kako: zašto su javni nuznici ovdje? Zato što je ovo središte caršije. tonuo sam u ovaj čudni posao. ni sreće. nekom polozaju koji neće biti sirotinjski. i smrada sa zaradom. možda nije mogao da zaboravi smrt koja ga je bila šcepala. Ili njegovu srz. kupio nešto namještaja. ima ih mnogo više. za novac. a potajno se nadao i nekoj sreći. Žena mu nije predbacivala zbog tog nekorisnog lutanja po svijetu. dva dobra teško možeš sastaviti. A njega je dobro posluzila. i sjeo da čeka mušterije. – Amin. moleci se bogu da mu pomogne. pod nogom je svakome. Rekla mu je samo: – Što da se u tim godinama lomiš po svijetu? Zar ne možeš biti pisar i ovdje? Kao da je od bijesa išao u rat! Sirotinja ne bira.Mula Ibrahim je odgovarao dobrodušno. a još više od osamnaest groša plate na godinu. i ako te sreća posluzi. za prevare. ni mušterija. već čini što mora. I nije ovo učinio iz zahvalnosti. A birajuci izmedju cistog vazduha sa sirotinjom. Ahmeta Šabe. za pokretanje parnica oko imetka. a mene poceo da trazi čim se malo sredio. A ovaj smrad. ocistio radnju od ciriša. sve pohlepe. za neki davni inat kojemu je već i razlog zaboravljen.

i sagorjece na nekoj komordzijskoj vatri. zadovoljavao ljudsku potrebu za trazenjem zamišljene pravde.. rastuzen. pa sam se neprestano cudio životu koji nisam poznavao. mislio sam. cedo moje rodjeno. Ja sam pisao cekajuci da mi kazu šta zele da saopšte. A Mula Ibrahim je mirno poslovao. Tada sam poceo da mislim. u nedodjin. pa se cinilo da je iznad ovog jada. u prvoj hladnoj noći. ispunjavajuci ih povjerenjem koje je teško objasniti. Šta bi s istinom? Mula Ibrahim mi je velika tajna. djevojke pitaju za tebe svaki dan. da se čuvam nazeba i da se što prije vratim. šaljuci ih na trecu cetu. jer će se u ratnoj guzvi zagubiti.. Cekam. koji je pravi? Uvece je zapisivao svaku paru koju je primio. a niko više tamo i ne zna da su pod Hocinom ikad vojevala dva brata s Alifakovca. i mladim pomoćnikom. posrtao rukom po hartiji.. Cak je primjecivao da mi ruka stoji nad nezavršenim retkom..pitao me vedro. nemoj sad plakati. nepotrebne riječi. nadam se. druge djece i nema. ali ti on ne može pomoći. mrtve i neupotrebljive. Brailu. jedva uzdrzavajuci suze. Za nas ne brini. (biješe li tako?). naviknuto ih slušao. i upozoravao me: Hajde. pisma koja neće stici. i ne znam gdje da ga smjestim izmedju plemenitosti i hladne poslovnosti. ali nekako prisno siguran. neraznjezen i nerastuzen. i mušterijama. Ismailiju. i da li i sad piše. nepismene zene su u jatima dolazile u našu radnju... pa su mislili da sam nevješt. Da li je berber Salih s Alifakovca pisao pisma dvojici svojih sinova. slušao o pohlepi. osjećala se u tim riječima. budio nadu i pravima i krivima. suzbijajuci ozivljena sjećanja.zaudara kao javni nuznici pored naše radnje. . govoreći naglas: "Dragi moj sine. i oslobodio cudne omamljenosti.. iako je zivio od njega. razgovarao o strasti. i citao je svaku neizgovorenu misao u njima.. u tim pismima pisanim više za one koji šalju nego za vojnike. kao da im je srce otvarao. pa ne mogu da zaspim. ništa ne osudjujuci. Od dva potpuno razlicita čovjeka u njemu. A Mula Ibrahim je dobro poznavao i njihove duše i njihove prilike. (de. Tada sam ga mrzio. doci ćeš. Tuga. pa se otac ljuti kako su mu sinovi nepazljivi i ne zure s odgovorom. ljubazno preporucujuci mušteriji da opet dodje. i da nemaš vremena da se javiš svojoj majci.. Otrgao me. zadovoljan i sobom. A kad su vojnici opet pozvani u rat. S paznjom je primao zene i starce. Po danu još djene-djene. (zar ne pita više? Udaje se?)." Zaustavljao sam ruku i slušao te lijepe riječi što su licile na starinske pjesme. čim je stotinu konaka daleko od svog djeteta. da ovo svršimo).. slušao to tugovanje i hrabrenje. nesrećnica i ojadjenica. luda. oslobadjao ih je muke ispovijedanja i mucanja. Nije čekao da mu išta kazu. Ruzno je zaradjivati na tudjoj nevolji. Zbunjeno ga posmatram. i zaduha mi je gotovo sasvim prošla. sve primajuci kao obicno jer je ljudsko. prepuno ljubavi i ljepote. al da mi je makar da cujem glas o tebi. Ne ljuti se što ti cesto pišem. Znam da ti nije lako u tom nesrećnom ratu.. – Zar nije lijep ovaj naš posao? . (znam da nije dobro. a slali su ih u vjetar. zahvaljujuci bogu na milosti.. ili će ih naci mrtve. stara stotinama godina.. I dok sam ja. Mejra pita za tebe svaki dan. poslovno bi uzimao novac za trud i stavljao ga u cekmedze. Mula Ibrahim je bio potpuno miran. od koje je ostalo samo ime.. ili bi se zacuo lelek od kojeg sam se zagrcavao. zaista. I rekao sam mu to. da im pišemo pisma muzevima i sinovima. srećan što me otrgao iz ravnodušnosti i opasne samoce. majka ko majka. završi to! A kad bi napisao pismo.. Kuliju i druge gradove sve do Dunava.. ili će neko donijeti glas o tebi. pisala sam ti prije mjesec dana. i sam pisao. a njemu će ovako biti lakše). neće li zvekir udariti na avlijskim vratima. ničemu se ne cudeci. a ja ne mogu da mu kažem istinu. a od tebe ni cusa ni glasa. zabavim se poslovima.. da li su i moji roditelji slali ovakva pisma. jer su Rusi osvojili Bender.. čovjek je trošio opšte. i zagušen uzbudjenjem. dobro nam je. pa smo se saplitali i ja i onaj što je govorio. al po noći mislim samo na tebe i na oci tvoje lijepe.

Ahmete Šabo! Smijao sam se. Bojim se šta će biti kad se probudiš. buljiti u vodu.Ali mi platu nije povecavao. zuri im se. rodjaci. ali se nisu tuzili. pa bi ih sutra rano. zato što Zupcani nisu htjeli da daju ratnu pomoć. Da je vlast pametna. zato mu se nije dopadalo moje usamljivanje. zbunjeni. i promuklo dubok. Jednog dana mi je rekao da će u radnju doci rodjaci imama iz sela Zupce. a i ovako će izgubiti dosta vremena. imaju mnogo posla kod kuce. zbijeni. naredila bi svima: udicu u šake. hoce da kaze . a nije ni dobro mrtvace dugo drzati nepokopane. a ti ćeš. sutra. Koliko li je razlicitih ljudi u tom čovjeku? Zupcani su došli u gomili. Nisam se brinuo nizašto. u gomili. Ja ću im napisati tu molbu. Voljeli bi da to bude odmah. nisu plakali. ako je ikako moguće. pa na rijeku. samo sam lijeno sanjario. nezadovoljstvo pobunu. ukocen. kao što vidiš. Rodjaci su odmah dotrcali. lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. drzeci se jedni uz druge. Lovi ribu. nepomican. pa će pisati molbu da im se izruce leševi. što i jest. kao da se pravdaju). sinovi. cak i neprobudjene. ali ustreptao. žena imama i jednog seljaka (druga je na porodu. zašto! Prvi put otkako smo zajedno. Kažem ti: lovi ribu. tamo im je sva rodbina. u uzbudjenju. pa mole da im se daju tijela. Stajali su u malom ducanu. ali je pravda bila brza od rodjacke brige. išao bih do Darive ili Kozje cuprije i. Zastao sam. – Zašto su ih zadavili? – Zašto? Pitaš me. Mula Ibrahim me savjetovao: – Zašto ne loviš ribu? Izgleda velika ludost. jer nema razloga za cekanje. Ahmete Šabo! Izašao je na sokak. odvukli u selo. culi su šta se dogodilo. zabrinut: mogao bi. I brani čovjeka od njegovih ludosti. – Plata ti je dobra . Miran sam. I bio sam zadovoljniji nego sad. . Svijet se može rušiti. prijatelju. nijednu zelju mi nije oduzeo. ali postane najveća strast. Zaista. kao da ga guši uzbudjenje. vazdan stvari ima da se posvršava. jer je izgledalo da se podsmijeva. ljeto je. a ja sam gledao za njim. uciniti štogod što se teško popravlja.U tvojim godinama ja sam dobijao upola manje. da ih sahrane u Zupci. ne šaleci se. a došli su s kolima. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronadje pravu ludost. Toga se i bojim. više im u tvrdjavi nisu potrebni. da ih spasavaju. Nabavili su tri tabuta.već su mrtvi. – Šta hoćeš da ti kažem? Tolike ljude su pobili. na moju srecu i veliko cudjenje. Znaš li šta je najljepše u životu? Zelja. zaprepašten njihovim mirnim pričanjem više nego nesrećom. sjedeci na obali. slušao kako voda tece. misao nezadovoljstvo. Kad bih našao vremena. nezadovoljene. Usamljenost radja misao. Ahmete Šabo! – Ne mislim dizati bune. A onda sam se sjetio da je on podozriv prema svemu što nije pravilo i zakon.rekao je. sve su bile na okupu. vidio sam da je uznemiren. . sinoć je imam zadavljen u tvrdjavi sa još dvojicom seljaka. Glas mu je tih. Eto. a ti traziš razlog zašto su zadavili imama i dva seljaka iz Zupce! Lovi ribu. nije mi potrebna nikakva ludost. usmrde se. rekao je brat imamov. kako su mi rekli. Danas su culi šta se desilo. – Isuviše. Ja sam bio daleko od misli na pobunu. braca.

Drzi ovo! Gledao sam ga u cudu: kakva je ovo šala? Nije bila šala. a ispod nje smo napisali: Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku. Dzaba. pa izašli na sokak. i nebo. s natpisom: Neka nam te Bog pozivi još dugo godina. – Prestani! . A zvijezde? Kako izgledaju mjesec i zvijezde? Divno. efendija? Jedva sam pokrenuo ruku da dovršim molbu kadiji. mnoštvo šarenih zvijezda i šiljatih rogova polumjeseca naselio je pisarski cumez. Oni sad sjede u velikom tudjem gradu. gradili smo nebeski svod pored gradskih nuznika. Niko. šta će mi to sad? Ovo nije istina. Bilo je bijedno. lijepili smo na staklo. i zemlja. Na njih sve udara. zaglavivši se u vratima. a ja sam se smijao i prijateljevom oduševljenju i svome gadjenju. bilo je ruzno. smijem. i sliku jednog janicarskog odreda kako veselo odlazi u rat. Oturao sam od sebe misao što me salijetala. – Niko ni suzu nije pustio. život je tezi nego što sam mislio. da se divimo. cekaju svoje leševe. – Najmanje se govori kad te se najviše tice. poduzetan. upalili ih. zvijezde. a u prozor smo stavili sliku Abdul Hamida. Potpuno su me raskrojili cutljivi seljaci iz Zupce. a ja gledam u ovo šareno cudo i smijem se. na prozorske okvire. gotovo razdragan. Ne bi bilo cudo da sam zaplakao ili zaškrgutao zubima.šaptao je Mula Ibrahim. i Zupcani su izašli. bilo je smiješno. Ali. – Je li gotovo? Rekao im je cijenu. smijem. Makazama je rezao obojenu hartiju. trake. ostace samo suze. Suze mi teku od smijeha. Mula Ibrahim se vratio s nekim zamotanim stvarima. A i navikli su na muku. Niko se neće staviti da stavi sliku janicarskog odreda. Gledao sam za njima. isijecajuci polumjesec. naplatio. da sam i ja bio u toj nepobjedivoj vojsci kad je bjezala preko Dnjestra. prestravljeno se osvrcuci. Stavili smo svijece u prozor i. sav mu se predajuci. . Mula Ibrahim je oduševljen svojim djelom: – – – – – – Je li lijepo! Lijepo je. Kao da ih se ne tice. ni riječ zalbe nije rekao.čemu se smiješ? Šta je toliko smiješno? . ovo je proslava. Ako prestanem da se smijem.– Zašto ne pišeš. i ljudi. Ozbiljno je radio neozbiljan posao. kako je već pao mrak. Hoćeš li mi pomoći da okitimo radnju? – Zašto? – Sutra je rodjendan sultanov.

da ih mrtve ponesu sa sobom? Ili zato što su pod Hocinom izginuli svi moji drugovi? Ili što berber Salih s Alifakovca još čeka svoje sinove? Ne znam zašto se smijem. cekajuci jutro. . mislio sam. i to sad njihovi rodjaci cute u mraku.Ne znam. ne znajuci šta je smiješno. Jesmo li okitili ducan i upalili svijece ispod šarenih zvijezda i junačkog sultana zato što su ubijeni imam i dva seljaka iz Zupce. ni čemu se toliko smijem.

a našao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuce. ipak Išao sam sokacima. Jesam li je gledao iz one svoje sobe. kako su ljudi nesrećni. samo to neobicno ime. bez cilja. iznad izrasle haluge. zacudjen. smještajuci se ondje gdje im je zgodnije. Da li i o sebi? . cekajuci jutro i svoje leševe. i koja je sigurno umrla od zalosti za njim. pobjegao nekud u svijet. bijelu. lici na onu iz djetinjstva. što je sad nema. majka. nikud. pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti cak ni uspomene. dosadna sa svojom placnom ljubavlju i siktavim pričama o muzu. i sigurno nisu zeljeli da na ovom grobištu stojim prazan poslije njihove smrti. Lice na oblake. u nju sam smio uci samo dvaput godišnje. O meni je rekla i ono: boze. bili smo komšije. Sad i to izgleda kao san. ni kad se desilo to što mislim. a ne od kuge. Sreća. muklo je tutnjalo u meni. S cime? Prepoznajem staru mjesecinu. Kad sam cuo njen glas. svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. neljubaznim gradom. što je. neradnicku. Dječija soba. s kojom nisam znao razgovarati. najteze se govori o onome što te se najviše tice). da se poklonim i poljubim mu ruku. nezahvalnik. kao na nebu. Zar ovdje ima ikog zivog? Poslije sam se pitao: kako me prepoznala? Je li znala da samo moja sjenka može doci na ovo grobište? Ili me vidjela kad sam ranije dolazio? Prišao sam ogradi. Svijece pred sultanovim slikama su pogašene. O meni i o svim ljudima. zamišljajuci da sam ovdje? već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor. i sjećanja mirno prelaze. A kakve su i mogle biti? Zestoka a neodredjena ceznja nadvijena nad dragim. I ništa više. čemu se nisam cudio. Tijana. tetka. bila je oceva soba. djevojci iz svog bivšeg komšiluka. već druge večeri. a ispricao sam. samo da se pozdravim. naseljena vrelim slikama mašte bez cilja i uporišta. na kojima ne mislim ništa graditi. Tijana. svejedno im je gdje su. ne vide se zvijezde od šarene hartije u prozorima. zacudio sam se. Ništa im ne zamjeram. sve do caršije. a ispalo je sve o meni. sestra. zaboravio sam seljake iz Zupce koji spavaju na nekoj pijaci. o kojoj ni trenutak prije susreta nisam mislio da li je ziva ili mrtva. ili pod hocinskom utvrdom. kao u pustoj pecini. koja nije mislila ni na djecu ni na boga. na dva Bajrama. cak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam. Gore. toboze ne o sebi. jer je iz nekog drugog svijeta. ipak su nekakva spona s necim. što odzvanja u meni kao zaljuljano zvono? Ali sam se tješio da nisam bio pametniji ni kad sam se penjao prema bivšoj kući. te crne ruševine svega što je bilo. Zar kod nas svaki pojas pocinje sve iz početka? Ta mrtva prošlost i nikakva sadašnjost. To mi ne smeta. izgovarao sam poluglasno. nisam znao zašto idem gore. srebrom prekrivajuci garez. Šta je meni ta djevojka? Šta to ime. Stajao sam mrtvo prisutan. nigdje. divnu. Nikad to nikome nisam rekao (ima pravo Mula Ibrahim. Prve večeri govorio sam o vojni. kad me davni djetinji korak doveo do zgarišta gdje nije bilo uspomena. već na njega. a otišao sam kad je sahat na kuli odbio ponoc. Niz cijelo kameno stepenište. dalek kao mjesec. pod kolima. Zivjeli su kako su mogli. sad vara. pa ne znam gdje sam. oca. gore. koji je cijelog života lakomisleno gubio sve što bi stekao. Kao da sam udaren. Tijana. kao u pustinji.3. Ne postoje granice. Otac.

a to je mnogo. Mula Ibrahim se nije iznenadio kad sam mu rekao. Sve više sam s njom. postala je Tijana Šabo. stari Omer Tandar. a mi smo se krili mrakom. ali sam pošteno rekao da sam rdjava prilika. to je sve. I trece veće. Govorio sam zato što je bila mjesecina. Odnosim sa sobom njeno ime. i da se neću baš ozeniti (hrišcankom. ali ništa nije rekao protiv moje odluke. Rastreseno pišem zalbe sudu. Uspostavile su se granice. i prvi ducanski komšija. Možda nije ni pravo da joj to nudim. Ne vidim ih. – Bez potrebe je mucio i sebe i nju . da ne napišem: voljena moja. Voljecu je. Nisam to sebi objašnjavao. Cutala je i slušala.pobunila se Tijana. Vidio sam mu cudjenje na licu. nisam se cudio. Nismo se dogovorili. Uskoro smo se vjencali. Znao sam samo da sam se zaustavio. što su se dvije tanke bijele ruke njezno savijale po truloj ogradi. ljepši je od zubora vode. berber. iako sam znao da je cudno što sam gotovo nepoznatoj djevojci ispricao ono što nisam nikome. – Ti bi otišla? – Otišla bih. Iskreno sam to želio. Pohvalio je djevojku i . Tijana Bjelotrepic. i kad sam sam. U tom trenutku ništa drugo nisam ni želio. koji se tri puta rastajao i ponovo vjencavao sa svojom zenom. a kamoli ljubav. osvjezavacemo našu ljubav.I samo je to rekla. i blistavu sjenku ispod drveta. ne zeleci da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. i nećemo imati ništa. ili pisma vojnicima. Nije mi sasvim jasna ta zenska logika. Voljecemo se. što su zamišljeno a blago gledale crne djetinje oci zrele djevojke. mada je zvucalo suviše ozbiljno i neopozivo. bilo je pošteno. je li joj to dovoljno? Ali ona je još ludja od mene. ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. i ljeto se ohladilo. i ponovo procitavam. i nisu više smiješne. a poslije. U jesen sam joj predlozio da se vjencamo. kao stari Dzezar. što me slušala kako me nikad niko u životu nije slušao. I pun sam njenog dubokog glasa. bili su nam svjedoci. I bilo mi je drago što to kaze. snalazicemo se kako znamo. i cetvrto. Vracajuci se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoc). kci pokojnog Mice i pokojne Ljubinke. mada je sigurno mislio da je to prolazna ludost. ali sam znao da govori istinu. i ne dobija mnogo udajom za mene. ali ono što je kazao i učinio. Bolje je otici. i još siromanom!). a sutra uvece smo se opet našli na ogradi izmedju dvije bašte. Zvijezde od hartije i sultanova slika ostale su na prozorima ducana za neku drugu svecanu priliku. Našalio sam se da će nam u početku sigurno biti lijepo. Ništa mi drugo ne treba. što u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena. Ili da zivi sam. nisam mogao zamisliti da će biti nekako drukčije. Ni haljinu ne valja krpiti. kad joj dosadim. nemam ništa niti ima izgleda da ću ikad imati. nije bilo potrebno.Trebalo je da nadje zenu s kojom se neće nikada rastati. što sam tek pred njom slozio u riječi. – Zato što me ne voliš? – Zato što te volim. rekla je ozbiljno. Mula Ibrahim. A svi su znali. Bilo bi smiješno da to kadija procita na tuzbi zbog nekog duga. . ili sam ga očekivao pa mi se cinilo da ga vidim.

– Docekali su nas srdacno. a tvoji su ljuti. pribijena uz mene. kako je lijepa. blizi rodjak moje majke. a zaista kao da je ustao iz mrtvih. za vrijeme pobune brace Morica i Sari-Murata. – Bilo je lijepo . Sad nikoga nemamo ni ona ni ja. – Malo sam zbunjena. a nije cudo što ga ne poznajem. koja mi je bila nepoznata kao i on. kao majka. kao da je pobjegao sa vlastitog pogreba. i da želi samo da me vidi. Preboljevala je što su je njeni napustili. – Jesi li zadovoljna? – Jesam. koja je i meni odjednom postala nepodnošljiva? Da li da je upitam. neprestano. Ponudio sam da sjedne. Navikavala se na mene. Daj mi ruku. došao da me posjeti upravo u casu kad smo mislili da nikog svog nemamo. i mislio kako nas je zalila zbog svega što nas ocekuje u životu. zamolio i veselog hadziOmera da ode s nama do kadije. na strani brace Morica. i sad se. rekao je. i gledala nas. o njemu sam slušao u kući. – Ne bih rekao. kakav je bio onaj zeljeni koga je zamišljala. i ljudi koje su pobili. pokazala nam troje djece (dvoje je umrlo. hoćemo li biti dovoljni jedno drugome? Kakvi su bili njeni djevojacki snovi. ponudio se za svjedoka. ili da je pustim da se navikne na ono što će biti njen život? Tada je neko pokucao na vratima. zbog nećeg zaplakala kad je poljubila Tijanu. Poslije rucka kod Mula Ibrahima. vratio. oni odmah namire).njenu porodicu. Proci ce. mrtvi su. Samo dvadeset godina je prošlo. sa srecno sjetnim smiješkom. obasjan nekom radošcu. Potpuno sam bio zaboravio za tog svog rodjaka. ovlazenih ociju. hadzi Omer se smijao: smrt uzme. da li je i u najruznijem snu vidjela ovu strašnu sobu. pričao je. a onda nas odveo svojoj kući. Ko bi mogao da bude? Nikog nismo očekivali. kao da trazi zaštitu. i na cijoj je strani bio. gledala. a ja sam mislio kako je sve to cudno. Šta možemo. Izdalo je i narodno pamcenje.rekao sam. On je Ferhad. Prije dvadeset godina. – Možda ti je zao što nikog od naših nije bilo. Poslije sam se sjecao tog njenog saucesnog pogleda. tako raznjezen. ili gradskih trgovaca. Nešto te muci. otišli smo u moju ruznu sobu. – Vrlo lijepo. a sve se zaboravilo. – Sjedi kraj mene. – Zašto? – Ne znam. on se pozdravio sa snahom. i zurio je samo da nas vidi. meni sasvim dalekom. a dar će donijeti sutra. Mojih nema. pa se pjevala tuzna pjesma o vješanju . a zaboravio sam i zašto je pobjegao. eto. Nije izgledao narocito pametan. pohvalio moju odluku. i gledali se zbunjeno. i tuzno i veselo. Rekao je da trazi mene. dar nam nije kupio. Otvorio sam: nepoznat čovjek je stajao preda mnom. i Sari-Murat. Tiha Mula Ibrahimova žena primila nas je srdacno. Ali mi je bilo drago što je neko od mojih. Cutala je. i braca Morici. pobjegao je u Valjevo. uznemiren neznanom srecom. gdje nas je cekala prava gozba. cudno ozaren. pa bi zacutao. jer je kasno saznao za vjencanje. a sigurno ni ja: začuđeno sam gledao njegovo lice obasjano srecom. pričao. – Zato što su dobri ljudi. i njihovo bezakonje.

pomenuo ga je Šehaga Soco. hiljadama puta prolazio bi poznatim sokacima. i mislio kako čovjeku ništa nije vaznije ni draze od zavicaja. pobogu brate! Za ovom siromašnom zemljom. za neodoljivom potrebom da cinimo zlo kad god možemo. i taj zaborav. Paljevina. A zašto je tako? Ne znam.dvojice brace. Osmana Vuka. I ceznja za rodnim gradom. kao da je sve stoljecima daleko. Za cime je ceznuo dvadeset godina. Da sam imao kud. toliko je sve licilo na ruzan san. Izašao je iz tame. Crni Vir. niti su ljudi kao drugi! Zemlja je bijeda. Glogovac. ili smo ga izmislili. čini mu se da nikad neće utoliti tu glad ljubavi. – Eto! Sve cemer. Blatište. To je razlog da čovjek place a ne da se raznjezava.rekao je Mula Ibrahim oprezno. Je i vam palo u oci kako se zovu naša sela? Reći im. ko zna. za našom divljom turobnošcu? – Zemlja ko zemlja. satima bi sjedio sam i zamišljao svoj grad. za pakošcu što u nama zivi duže i jace i od materinske ljubavi. A ljudi? Gadno mi je da govorim. Samo bih poveo voljenu zenu koju sam nenadno stekao. i prijavio ga kadiji. otišao bih na koju bilo stranu svijeta. eto mu zavicaj! povazdan gledao sokake. doveli su moga rodjaka u Sarajevo. Trnjak. Poslije smo se pitali da li je i bio. Ili što nas nesreće neprestano prate. bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. hodao. gledao svoju i našu nevolju. sirotinja. Možda zato što smo po prirodi zli. kao utvara. Omeli su ga. Smrdljak. gundjao je Šehaga natmureno. Gladuš. isti svugdje . Da ga nije toliko volio. cinilo mu se da će umrijeti od tuge. Nije mi donio obecani dar. Tada sam na Tijani prvi put primjetio cudnu uznemirenost. Rodio se ovdje. Osmane! – Zloselo. bojeci se da mu slika ne pobjegne. a ja sam mogao ispricati samo ono što mi je Ferhad rekao. A danas je hodao. u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu. krijemo. veliš? Gledao smrad. što nas je bog obiljezio. A ja sam se cudio toj ludosti. Jadovica. možda je više volio da umre u svome gradu nego da zivi u tudjem. da vidi grad i nas. Budala. Koliko je bio lud. lazemo. koji mu je vodio trgovacke poslove. i da mi nije svejedno. Vukovsko. Zbog nećega što su svi zaboravili. zagledana u jednu tacku. Zmijanje. odsutna. I možda baš ta pjesma. Nekoliko dana poslije Ferhadove pogibije.. budala! Eto mu rodni grad. nije mogao da jede. U pratnji svoga momka. zivio samo tren. Uskoro smo zaboravili nerazumnog Ferhada koji je stradao zbog ceznje za rodnim gradom. Kukavica.. Nije utolio glad svoje ljubavi. ljepša su nego kad ih je zamišljao. Tako smo izgubili i tog jedinog rodjaka. Zar je onda cudo što se uvijamo. i sutra će opet. Stotinama. onako zanesenog i zablesavjelog zbog ponovo pronadjenog grada. i opet otišao u tamu. A nismo ga ni poznavali. svratio je u našu radnju radi nekih darovnica školama i bibliotekama. glad. Govorio je o toj ceznji suznih ociju. šta bi bilo od nas? . uljepšanog dvadeset godina dugom zeljom. Sutradan ga je serdar Avdaga prepoznao. bio bi još ziv. Ali. Izgledala je uplašena. kao da su junaci a ne surove siledzije. Vukovije. . – Niti je zemlja kao druge. Nismo mu se nadali. korak po korak. kucu po kucu. Znao je da mi je Ferhad rodjak. obilazio poznata mjesta.umirivao sam je blagim dodirom i grubim riječima. ni njemu ni ikome drugome. tamu. pa se bojimo glasnog smijeha. Nije mogao da spava. dotle nepoznat. i pitao me o njemu. ljudi ko ljudi. – Ako bismo otpatili svaciju nesreću. dugo je cutala. Odveden je u tvrdjavu i zadavljen. Vukojebine. Vucjak. I sad. po pravom gradu. plašljivo gledajuci u ozbiljnog Šehagu i nasmijanog Osmana Vuka. u dalekom Valjevu. nesreća. e pa cudna mi cuda! To je nesreća a ne ponos.

i svi se prave da ne znaju šta Šehaga govori. To je lijepa . pa je pokušavao da bar sebe ogradi: – Ne treba sve gledati crno.mislimo samo na današnji dan i samo na sebe. Pošao sam jednog popodneva da Tijani kupim poklon na caršiji. Biju nas. a zivimo jadno i sramotno. To su bile najcrnje riječi koje sam ikada cuo. ne budi ono što si! Nisam mogao pristati na takvo beznadje. a sutra. Ali svi. – Seljaci iz Zupce. odavno sam slušao. neko više. pamet u glavu! Znao sam to. rekao je bezvoljno. koje je zagadjivalo život. onda progovorim istinu. Njegove brige su drukčije. Njegove riječi su mi pale na dušu kao zeravica. onda ne vrijedi ni govoriti. poslušacu: pamet u glavu. A što sam ja? Siromašni pisar kod njega fukare. I nije naše da pitamo zašto Šehaga tako govori. rekavši da bih volio da nastavimo ovaj razgovor. Šehaga. Ne. da ne navikavam zenu na skupe poklone. Mi smo nesrećni. i padale su na dušu teško. Mula Ibrahima je oblivao znoj. u caršiji: pamet u glavu! Kao posljednji zakon. Ahmete Šabo! Baš zato da mi ne zgade ovaj novi život. a mi smo i na tome zahvalni. Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas zivjeli. ali je najveća istina njegova tuga. na ulici. na veliko zaprepaštenje Mula Ibrahimovo: – Zar smo svi zli. u teškom vremenu zivimo. ako najsigurnija zaštita pred bezbrojnim opasnostima. zašto mi je potrebno tudje mišljenje? On ne drzi ni do svog. Ali se u njemu. Pa dobro. oduvace nas kao prašinu. izgleda. Mula Ibrahim me upozorio. on je bogat i prebogat. Ispratio sam ga na ulicu. cuo si za njih. Zbog svega što možeš da uciniš. i zato: pamet u glavu! Boj se svega.ljubazno se iscerio strašni Osman Vuk. preturiti preko glave još teza vremena. sve visoke cinovnike drzi u dzepu pozajmicama i mitom. Šehaga? – Svi. Zato. Vojnici sa Hocina nisu zli. Crno je. Ako me to zanima iz obicne radoznalosti. svoju srecu vidimo u tudjoj nesreći. ali sam zapamtio taj nauk. zaboravi. i cesto govori i ono što ne misli. Mula Ibrahime. Šehaga. Sigurno nije istina sve što govori. lazem i sebi i drugima. A šta će meni to? – Ili hoćeš da prijaviš? . zbog riječi. to zajednicko mucno iskustvo. bez svoje krivice. kao zagrobne pjesme. nisu zli. Cak i mocniji ljudi stradaju. i pominjati naše dane kao srecne. Sumorno me pogledao i izašao. Neko manje. Možda zato što je govorio bez zestine. pogleda. Mula Ibrahime. misli. bojao se mocnog Šehage a još više onih kojima se njegove riječi ne bi dopale. a kamoli do tudjeg. nemamo hrabrosti. u radnji. utulila vatra i išcilila potreba da govori. Neka samo kogod jace kihne. zbog uplitanja u nezgodan razgovor. Ali ponekad. Nisam mogao a da ga ne upitam. a naše je da ne potonemo u ovom životnom vrtlogu. kad mi se zgadi laz. ili ono što misli samo danas. – I ja tako kažem. Nemamo ponosa. Ako me nešto boli. Izgrdio me i Mula Ibrahim. nikakav razgovor nećemo nastavljati. mirno i uvjereno. bez ikakve potrebe. a mali se samo istope. Lako je Šehagi Soci. postoji valjda i neka druga mogućnost za ljude osim straha. ne tako cesto. hrabro a opet mocno.

Mahmutov. – Zašto si pristao? – Baš me briga.navika. ponovo zasjeo u istom ducanu. Dok sam još išao u školu. Ne znam jesam li lakomislen. i sitne dječije. – Tako govore svi lakomisleni. on je oslobodio muke i sebe i mene i djecu. posrcuci pod tezinom besmisla koji im je uzburljao mozak. – Tacno je i jedno i drugo . I dok sam oklijevao da li da ga pozovem ili da odem. perzijskim i grckim riječima. pricinjava radost i posrzava ljubav. i veseo sam pošao u Kujundziluk. zacin socnim našim psovkama. iskrivljen. ali se nisam naljutio na Mula Ibrahimovu riječ.odgovorio je Mahmut razlozno. kašljucav. šamiju. stvorice u zeni pohlepu. – Ej. Nasmijao sam se: – Rado bih učinio tu ludost. nadolmljen turskim. eto. a meni će postati teret. Zastao sam pred radnjom mahmuta Neretljaka: nešto privjesaka i sitnjurije visilo je iza prljavog stakla. pa se vratio proljetos i. Nisam znao da je opet otvorio ducan. Odakle mi toliki novac za ogrlicu! – Šta ja znam. pravio je u ovoj radnji lazne pare bakrenjace.rekao sam veselo. Gospode boze. gledajuci za njima. i proturao ih kao prave. unakazen. – Oni sigurno misle da su glupi ili da je nauka nedohvatna . – A baš sam mislio da joj kupim zlatnu ogrlicu! – Nipošto! To nije paznja. ili zadovoljan neočekivano stecenom srecom. da kupim štogod sitno. Radovao sam se povratku kući. krupan. to je najvrednije. ako nema u čemu izaci. da pokažem dobru volju. teško zeni s tobom. pustivši ih iz tamnice svoga neznanja i njihove nedoumice. i teško djeci koja će ti se roditi. pa to je arapski jezik. taj niciji skitnicki jezik. Deset godina je proveo u izgnanstvu. ili nešto korisno. Nisam ga vidio kroz prozor. lancic. Ali ako je nerazumna. Nasmijao sam se: – Slušao sam kako ih uciš. koji bi mogao da posvjedoci o dalekim putevima kojima je ovaj izgnanik prošao. čemu? Licilo je na nešto poznato. Šta on to radi? Slušao sam zabezeknut. Napravice metez u njihovim malim nevinim tikvama. papuce. negdje na Istoku. kad ne bih morao zivjeti sa svojih dvadeset pet groša godišnje. jevtine pafte. Ništa skupo! već nešto sitno a lijepo. ako je razumna. Poucavao ih je. i o bezbrojnim poslovima kojima se bavio. Za kaznu je prebijen i protjeran iz Sarajeva. kad joj se stare poderu. već ludost. struk cvijeta. – A šta ti je smiješno? . i lijepu riječ. a uz to ću dodati struk cvijeta i lijepu riječ. ali ovoj djeci neće mnogo pomoći. prsten od srebra. – Svako se radja sa svojom srecom. poslije pasijeg života u ratu. tu nevjerovatnu papazjaniju. – Dobila je takvu sitnicu da me sramota i pomenuti. Izašli su ošamuceni. jer znam da mi ovaj čudni čovjek želi dobro. Tvojoj zeni je isplacen njen dio imanja. Ali sam cuo glasove u sobici iza radnje.

Odakle bih znao? – A zašto ovo radiš ? Pruzio je ruke ispred sebe. iz medrese. nevjerovanje. a desi se da ne dodju.. A ako si se šalio... drugo ništa ne znam. Slegnuo je ramenima: bice nešto drugo. nisam pametan. uostalom. – Od ovih drangulija? Vidiš. i gotovo. Šta gube? Ništa. koliko da nije badava. kad hoćeš. i ne razmislivši. Zašto otimaš moju? – Pomoći ću ti badava.. nije znao da li da još više sumnja. pa niko nikome nije duzan. u lukave a opet nevine oci prestupnika s maštom. ali ništa ne skrivam. Život ga je izlomio. ako joj se ne svidi. – Ja ću ti pomoći . Gledao sam u njegovo izbrazdano lice skitaca. ako misliš ozbiljno. Obnovicu ono što sam ucio. jer ništa nije mogao da izgubi ako se i predomislim. . Koristice i meni. naci ću druge. a zivjeti se mora. Još se branio: – A zašto si slušao? – Slucajno. nade koje su se pred njim otvarale. ja te ne pitam. – A kad se cuje da ne znaš ? To se ne može dugo kriti. samo. Uzmi ove pafte. Neće biti štete nikome. Hajde. izgnanstvo u daleke nepoznate zemlje. ova opreznost.Znam nešto arapski. nećeš doci. Drhtavim prstima vadio je i pokazivao jevtini nakit..– Pa ti ne znaš arapski. i da tjeram šegu s njim. naci ćemo nešto drugo. bolest ispila. prsti su mu drhtali. teške batine koje je dobio. – A ako ti lazem za bolest. i nesvjesno se smiješio. ako ništa rdjavo ne smjeraš. ili da me zali: – Slušaj mladicu. cudjenje zbog ponudjene pomoći. oni malo placaju. – Sigurno da ne znam. meni je svejedno. i da sam dobar. Ja malo znam. i ovaj lancic. Zacudio se. U djetinjstvu su nas uzbudjivale njegove lazne bakrenjace. a sad preda mnom drhte njegove ruke koje su kovale srebrnu zicu i pravile lazni novac. . Naucice u medresi. odvikao sam. Ako ovi djecaci ne dodju. Mogao je pomisliti i da sam lud. onda nisi baš pametan. ako ludi čovjek dodje sebi. Mahmut se namrštio: – Pronadji drugu djecu. sad će biti lako. ova soba je malena. mogli bismo dovesti i prave djake. A ja od toga zivim. – Dobro. Htio sam da kupim neku sitnicu za zenu. sumnje. i u koje doba hoćeš. Kao lazne bakrenjace. ako im bude potrebno. A za ucenje. platicu ti... pogledaj.rekao sam. ali je sve ostavio bozijoj pomoći.. – Hoćeš li ovo?. Ove stvarcice sad plati. i ucim djecu. Bilo je smiješno ovo njegovo isprepleteno pričanje. i da nešto potajno smjeram. Ostace na istom. – O zanatu više ne mogu da radim. ako to cinim da bih imao za pice? – Svejedno. ako se predomisliš za ovo što si govorio. Preprodajem ove drangulije. Hoćeš li sutra početi.

u odredjeno vrijeme. pio je prilicno. Samo nepravdu ne podnosim. je li? A jesam li htio da platim? Odbio si. i naucicu ga da mrzi rat. iako je njegovo nepoznavanje bilo slicno njihovom. šta neobicno? Znam.govorio je ponosno. tješeci ih da će im se sadašnji mrak polako početi da pretvara u vidjelo. o zeni iz neke palanke. zašticeno. i otkako ocekujemo nepoznato drago stvorenje. A za noja i za zenu bez ruku dobro sam razumio. Da li sam mu i ja licio na zenu koja prede vunu nogama. svuda gdje je mogao da stigne.Sutradan sam poducavao djecu pravom arapskom jeziku. a meni je prepustio sporedni dio posla. – Evo moga ucenjaka . kao izmedju dva duba. Šta je tu cudno. Naucicu ga pjesništvu. i stekao imetak na njima. ali ja bez tebe mogu. I učinio sam ti. Ili o trgovcu Hasanu. obicno. Bio je samo ugodno veseo i tako blazeno raspolozen. zato što ne ostavlja čovjeku dovoljno vremena. zato što dugo traje. nedostojno čovjekove paznje. ti znaš arapski. Cak su mu se i ruke manje tresle. Zao mi je da djeca cekaju. jer je svak htio da ih vidi. Zeni sam rekao da pomazem nesrećnom čovjeku koji sve u životu čini pogrešno. dao ti ducan. da za ulozeni trud mene casti kahvom a sebe rakijom. pa su je rodjaci pokazivali po vašarima i pare zaradili. Pio je. a drago mi je i da radim s djecom. Gledali su u me s nevjericom. I da budemo nacisto: da li ti možeš bez mene. i tada sam vidio da je to od pica. A već sutradan. ja ne znam. koji je iz Misira doveo dva cudnovata ovna. ili na noja iz dalekih krajeva? Rekao sam to. Ovaj čudni posao nije izmislio samo zato da bi došao do kakve-takve zarade. rodjenoj bez ruku. A zašto mu je bilo potrebno to vrijeme. Preuzeo je brigu o pozivanju djece. da sam najviše volio kad je pripit. ja tebe ili ti mene? Rekao si: koristice mi. niti će uciti arapski jezik kod Mahmuta Neretljaka. dao djecu. Dacu ti sve ako hoćeš. niti je više pominjao placanje: moju ludost je prihvatio kao stvar koja se tice samo mene. Zato što je sitno i nezanimljivo. zaista. nije bila laz. to ne znam. o hvaljenju moje velike ucenosti. nisam mogao da saznam. koja je nogama plela i druge poslove obavljala. a Mahmut je sjedio uz nas. klimao glavom. On se uvrijedio. smijuci se. o naplacivanju casova. Iskorišcavam te. Sve drugo. I nije se cudio što ovo radim. kad je bilo hladno. koje će rasti izmedju nje i mene. reći ćeš. Poslije casova me vodio u Idrizovu kafanu. Sačekao me ponizno: – Bojao sam se da ne zakasniš. polako je hodao ispred Mula Ibrahimove radnje. . – Kako možeš tako da govoriš! A ko je koga molio. a ne od bolesti. Pricao je. ali se to jedva primjecivalo. i neće ici ni na kakav Hocin. obnovicu ono što sam ucio. poducavanje. s ceznjom i zavišcu. kao pravi muderis. čini mi se da ga je više privlacila zelja za neobicnim. E pa. cudna mi cudna! Ostace magarci i s tvojim znanjem i s mojim neznanjem. povladjujuci mome znanju a mršteci se dječijem neznanju. bilo mu je dosadno. pomogao. o zagrijavanju sobice mangalom. Hoću i sad. a nije htio da mi nudi ono što ja nisam trazio. netkriljeno. sigurno. pogotovo otkako mi je rekla da je trudna.

kao iz pracke izbaceni. makar bila i glupa. u prolazu. Ali mi se odjednom ucinila nadasve zanimljiva mogućnost da nestane sila teza. kao jedini plijen. Žena više voli njeznu riječ. iz cistog zadovoljstva. kad njega ne bi bilo. – Nije uvijek ni nepošteno. ako je gruba. A što osvjezavaš zaboravljeno. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta ucini. . jabuku ili trešnju. i namjeravao da podjem odavno utrtim putem kojim ide većina ljudi.Slušala je ganuta. sokaci. da se raskidaju stari spojevi. Ne bih joj se zacudio. Dok nešto ne postigneš. lijepio za staklo sasušene zvijezde. Letjele bi i dzamije. a osvetnik juri drugom stazom. groblja. Uhvatio bih i jedno drvo. ciji sam rast . Sultan je gotovo nadstvarni pojam koji povezuje naša razlicita htijenja. – Ciniš dvije pogreške . nimalo. – To bi zaista bilo zabavno! Pogledao me iznenadjeno. drveta. moglo bi mi opet zatrebati. Kao kaput zimi. nije potrebno znanje da bi postigao mnogo.Udruzio si se s čovjekom koga niko ne poštuje. Mula Ibrahimu sam rekao istinu. a možda bi više poželio da ga upitaš za zdravlje. to je dobro. da bi bilo smiješno dijeliti. Kako će onda tebe poštovati? I ne naplacuješ za ono što pošteno radiš. doduše. – Jesi li ti učinio ono s cime se u sebi ne slazeš? Lukavo je. sigurno i potrebno. nizašto. nego pametnu. iznad ili ispod onoga kome želi da se osveti. cvrsto bih je drzao u zagrljaju. – Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš. I jesam. uselio bih se u jednu sa svojom zenom. da mi je vasionski vihor ne odnese. Samo bih svoje dijete naucio svemu lijepom što znam. Taman bi jednom letecem djaku saopštio neko pravilo. uplašeno: mislio je da sam se izlijecio od ludosti koje sam. i susreo bi a ponovo kroz godinu ili dvije. Nekome. Poslije ćeš opet zaboraviti. Nasmiješio sam se toj šašavoj misli. i nije mi bilo smiješno. Ni rat više ne bi bio moguć. Nestalo bi krivih i pravih. na njegovu srecu. da mu bude ugodno. Zato što je neophodno. pomalo setno. koja me dočekivala kao da joj donosim srecu na poklon. ostalo bi samo lebdenje. Razletjeli bismo se na sve strane. neprestano kruzeci i da daje plod našem djetetu koje će se roditi u tom kruzenju. i sigurno zbog djeteta. i bili bismo srecni. jedino ako bi uspio nekog da udariš. i da sve pocne da lebdi i leti na sve strane. – Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želiš dobro? – Da se svojim mišljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. poslije rata. koji nas drzi na okupu. sa suzama u ocima što su postajale sve ljepše i dublje. a možda i nikad više. ispravljao uvrnute rogove polumjeseca. – A zašto nećeš da naplatiš? – I on toliko malo uzima. da mi cvjeta. kao izlijeceni pijanac mirisu rakije. kuce. I poducavanje djece bilo bi nešto drukčije nego ovdje. pomalo podsmješljivo. da ga upitaš je li zapamtio. i svakako manje dosadno. Sigurno zbog zene. znajuci da nema zlocudne sile koja nas može vratiti u ruzno životno puzanje. donio iz rata. ali te je valjda i malo stid? – Nije. Nema u tebi lukavstva. kao sila teza.poucio me ozbiljno. Ima stvari koje su iznad nas. – Ove slike u našem izlogu nisu izdvajanje. Neko to zove i mudrošcu. On je viši razlog. Kako će onda ljudi cijeniti tvoje znanje? Mislice da ništa ne znaš. da nasilnik zaboravi zrtvu u svom nepovratnom letu. – Zar lukavstvo može zamijeniti znanje? – Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo? – Lukavstvo je nepošteno. nogom ili šakom. Danas mogu i bez nje. da i sam obnavljam ono što sam nekad znao. Tebi je potrebno. Cistio sam od prašine sliku sultana Abdul Hamida. Oslobodio sam se cudne bezvoljnosti i tihe tuge. i ne mogu se mjeriti našim obicnim mjerilima.

zbog njih. nisu pozivali. i mislio na seljake iz Zupce. Poceo sam iskreno da prezirem te ljude. Mula Ibrahim je dobro poznavao ljude. I nikog od starih junaka. ali je zbog nećeg volio ratnike i uzivao da ih saziva i casti u svojoj prostranoj kući. Nikad nije bio u ratu. doduše. a koliko li tek pobjeda! Pa neka ih. što je bez riječi prosio stojeci pred kamenim hanom. jer vrijeme uporno glodje čovjekovu misao. ne misleći o tome. što je na banjaluckoj vojni prvi navalio na neprijatelja i uskocio u šanac. I sve više sam se ukopavao u uvrijedjenost. – Spremi se. a poziv nije stizao. i od nje ostaje kostur. njih su pozivali. i bolje nego s njima.rekao mi je ponosno. a poslije se obogatio. ni jednog jedinog. I još više. jace od nas. laskavce. meni je sasvim dobro i bez njih. Starog Dugonju. Hadzi Duhotina je nekad tucao so.Vrijedi pričekati. neprelaznim zidom odvojene od onih kojima je mjesto na tom skupu. koji su trazili leševe svojih mrtvaca. bez pravog sadrzaja. Krug pozvanih bio je uzak. Koliko zrtava donese jedan poraz. I mnogi mjeseci su prošli. cuvenog junaka i cuvenog pijanicu koji nije poštovao niciji polozaj već čovjeka. a mi nismo otišli. mogu i od sad. uzbudjen. jer novi neće da dijele slavu ni s kim. Ne suviše cesto. pederaste. veseo. vinopije. spona koja me sve više vezivala s izgorjelim roditeljskim domom. što se neprestano kvario i osipao. i otmene gizdavce. Najcvršce od svih: obaveze ljubavi. ja neću. Znao sam šta to znaci. onog smijeha. postala mi je odbrana. nisu pozivali. s Begovca. izlijecio sam se od ravnodušnosti kojom me obogaljio rat. na sijelo! Ti idi. koji ni za rodjenu majku ne bi pošli u rat. mogućnost susreta s ljudima od uticaja. ali nisu zvali ni nove ako nisu imali polozaj i imetak. A pozivali su za svoju sofru ugladjene pisare. . lako u tu kucu. – Strpljenja! tješio me Mula Ibrahim. i Mula Ibrahim je bio sve zadovoljniji blijedom obicnošcu mojih misli.. nekad: lovi ribu! A mogao je i da kaze: ozeni se! Radjaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo. Ali je gozba prošla. Cak sam pomislio kako imam sreće. . s dlanom na nabreklom trbuhu. Nisam se više smijao. blijeda uspomena. s uhom na tajanstvenom bilu kojim se novi život javljao iz nepostojanja. Starog Mehmed-agu. pa je poslije sakatim prstima pravio oklagije i cibuke. Taj poziv je isto što i odlikovanje. Zbog njih sam spokojno uredjivao nebeski svod pored javnih nuznika. ni stari Duhotina. nisu pozivali. Nisam više bio sam. ili je Mula Ibrahim svemoguć. nikad nije pušku opalio ni sablju pripasao. strogo odabran. Ucinilo mu se da je upravo došao trenutak koji je očekivao. zabavljace. Postao sam kao i ostali pametni ljudi. i svakog mjeseca priredjivao gozbe za poznate junake. izrešetanog kuršumima kao da je bio meta na strelištu. A ja sam odgovarao. mislio je da vrijedim više nego da životarim u ovom cumezu. izgleda. Prilagodjavao sam se. Sjecao sam se. Nisam odbio. ici ćemo na sijelo kod hadzi Duhotine . jer namece obaveze. Junačkog bajraktara Muharema. da me se ne ticu ni ti nekakvi ratnici. Govorio je. Gotovo cijela zima je prošla. Novi gosti ne ulaze. Zivio sam bez njih i dosad. ti junaci koji to više nisu. posljednjeg od stotinu bajraktara banjalucke vojne. i trece još nerodjeno.osluškivao. možda i sve rjedje. i jednog cetvrtka Mula Ibrahim je ušao u radnju zadihan. Bilo nas je dvoje. isjecenog austrijskim bajonetima i jedva sastavljenog. – – – – Pozvao nas je! Ko nas je pozvao? Hadzi Duhotina! Sutra uvece. prljajuci je. Pošteno je htio da mi pomogne. neka uzivaju u toj mrtvoj slavi..

i ponekad teška tuga zbog ljudi. ako boga znaš! Izgubio je svu svoju rjecitost. sve pametne razloge. ne smarajuci to ni cašcu ni povlasticom. nećeš. za neko mjesto koje će mi omogućiti bolji život. Onda. Na sijelo. i pored djeteta koje smo očekivali. A ti si se uvrijedio. Pozvao nas je hadzi Duhotina. i pored potrebe da se nadamo nećemu što nije uboga sirotinja. Prihvatio sam prvi poziv. rasopcan. A ja grubo i nezahvalno odbijam svu njegovu brigu i svu njegovu dobru volju. – – – – – Nećeš? Kako nećeš? Tako. Još su mutne hocinske magle u meni. koliko laskavih osmijeha uputiti. ali prosjak nisam. Nisam mogao da ga ponovo razocaram.Stao je usred ducana. i porad zene. Ja ne bih učinio ništa. A onda me pogledao sumnjicavo : – Uvrijedio si se što te nisu pozvali ranije? – Nisam se uvrijedio. Sjeo je. – Smetam li ti ovdje? – Ne smetaš. Izgledao je tuzan i uplašen. Neće nam se više pruziti ovakva prilika. i da se priklonim ko zna pred kim. ugrijan. koliko razloga izmisliti. boze sacuvaj. Tuzan zbog mene. radost mu se vratila. ideš? Ozivio je. uplašen zbog njih. i razumio. Bio sam još povratnik s Hocina. ja sam ih otpisao. mnogo griješiš. ne znam ni kako se razgovara s takvim ljudima. što ne prihvatam njihov poziv. molim te. To je možda najbolje. ali neću. A šta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u duši. – I tako. Nikoga ne poznajem. I koliko je vremena izgubio. Osjetio sam to kao ponizenje i uvredu (Mula Ibrahim je dobro pogodio). – Cuti i slušaj. Nećeš valjda cijeloga života ostati sirotinja? – Pravo da ti kažem. – Ne znam šta da ti kažem. Ne vrijede toliko. – Nisam se ponizavao. Cekaj. i gledao me začuđeno. da bi mi otvorio teško pristupacnu tvrdjavu. A kad su me odbili. Zao mi je što si se toliko ponizavao radi mene. upornost. Šta ću ja tamo? Kako. radi mene. pravdajuci se: – Bice nam dosadno tamo. i vratio im prezirom koji je spasavao moj ponos. i ne tice me se. Cuo sam. Sigurno nisi razumio. Zato sam rekao mekše. I sad treba da postanem lukav. trckarajuci od jednog do drugog. Postidio sam se. svejedno mi je. Nemam volje. što nisam prihvatio njegovu pomoć. pomislio: koliko je riječi morao utrošiti. Sirotinja sam. A pozvani smo. I zbog prazne sujete. radi njih. . znam te ja. šta ćeš tamo. – Niko neće ni primijetiti da me nema. – Griješiš. zaprepašten. I naljuticemo ih. želim da ti bude bolje. propustio bi ovakvu priliku! Zaista nisam više imao volje da idem na to prokleto sijelo. odjednom. – A znaš li ti šta ljudi cine da bi tamo došli? – Ne znam.

ali ako se javi prilika. Ili smo odmahivali rukom. cak do sljedece noći. a zohari hodaju slobodno. Ako ga ne bude. jer mi se spavalo. ali sam ostavljao slucaju da se pobrine za moju srecu. a vrelinu podnosili strpljivo.Sad. ne bih to volio i da smo mogli. I kako. osim hodnika i ostalih skrivenih prostorija. Zašto? Upitao sam: – Ne voliš što idem? . Riječi. njoj gore nego u njenoj kući. zbog mene. Ta naša sobica ima nekoliko prednosti i bezbroj mana. Jevtina je. pa se gubilo. i toliko je izviralo iz srastanja. Šta je u tome rdjavo? Hoćeš li ostati dugo? Nije znala lagati. i zaticao je kako sjedi u postelji. A kakve ću riječi naci za njih? Uvece sam sjedio s Tijanom u našoj maloj sobi. nije bilo u meni. ispricao sam i kako sam bio odbio i ponovo pristao. Prihvatio sam taj razlog. u noći. ostacu na istom. pred sutrašnju izvjesnost. a svako jutro budi nas svjezi miris hljeba. Srecna sam večeras. otvarajuci vrata i prozore. Cak me i nagovara. popricati. slušati vrapce i pisati tuzbe i zalbe nesrećnom svijetu. što se sigurno nikad neće desiti. stalo mi je da budemo pazljivi jedno prema drugome. Spavaj. toliko je bilo plod noći. ali sam se sutradan pitao. Meni je u ovoj našoj vreloj sobi bilo bolje nego na Hocinu. Nismo govorili pametno. izrazom lica. Rekao sam joj da sutra idem na sijelo kod hadzi Duhotine. zbog gluposti. da se ona nije gadila. Cak sam se nadao da me neće niko zapaziti. da ga je i jutarnje svjetlo potiskivalo u prijatno ali nejasno sjećanje. poceo sam da se nagadjam sa svojom savješcu. Ni pred kim se neću poniziti. ne trudeci se. Doduše ljeti je teško. Osim za Tijanu. i bili smo. narocito noću. – – – – – – Šta ti je? Ništa. obuhvativši koljena rukama. zbog nećeg što nismo mogli ni zapamtiti. sve dok se ne bismo naljutili. razgovarao tiho i dugo. samo naše. i opet je dobro. zbog Mula Ibrahima. ni za koga. ako ne i izravnom riječju. zar se i od sreće ne spava. zimi je uvijek topla. medjutim. Prednostima smo se veselili. i kako je iznad pekare. Boli li te štogod? Ne boli. kao ponornica. s kojom sam. bilo bi ludo da je ne prihvatim. narocito pametnih i ugodnih. ziveci s njima u miru. jedinoj. zbog sitnice. Cudna si večeras. pa ću se opet vratiti u svoj naviknuti tok. Zohare smo odgonili nekim travama koje je Tijana kupovala na Bašcaršiji. i o čemu da razgovaram s tim ljudima? Poslije Hocina. u koje neću moci uci ako odebljam. Nisam znao kako bi se ta prilika mogla javiti. U životu nisam sreo nikoga ko je bio toliko nesposoban da sakrije ono što misli. kad pocnu da šuškaju po podu i postelji. a onda se opet javljalo. kao da nas nema. Suviše je lako pristala. Briga bi me bilo za zohare. Odavala se glasom. Ona to nije priznavala. sami smo. – Zašto da ne odeš? Naci ćeš se s ljudima. a ujutro to ne bih znao ponoviti. umio sam samo gledati u vodu. grije nas sunce i vrela pekarska pec. Budio sam se ponekad.

i bicu lukav. u snu. zbog njeznosti što je vrelo zapljusnula moje unutarnje obale. Da li je mogu zadrzati? Htio sam da joj kažem: mila moja. hoćeš li da ne idem na to sijelo? Ne. Troje nas je. prisutnom a nevidljivom. Otici ćeš. i zbog nje. htio sam da mislim štogod o tom dragom punoglavcu koji će biti ono što ja nisam bio. Nikada: jedina konacnost. A onda je dodala kao da se pravda: – Malo sam uznemirena. Htio sam da kažem štogod lijepo ovoj zeni cije je krhko tijelo unakazio taj nepoznati punoglavac. kao što je sin istjerao bolesnog Mustafu Puhovca? Ili ćemo se ponositi jedan drugim? Ili ćemo se podnositi. Sasvim je luda. ali ova nikad više. mirišem. njeno tijelo i njegov ujednaceni damar. i osluškivao prstima. ali ovaj nikada više. Da li će me istjerati iz kuce. Na sokaku su se stišavali glasovi. a nisam umio. što nas već mjesecima drzi u napetosti. Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj. osmjehujuci se. I ima sreća. svakako. vazan je ovaj cas blazenstva bez misli. – Možda bi voljela da ne idem ni na posao? – Naravno da bih voljela.Nasmijala se: – Ne volim što ideš! Nikad ne volim kad ideš od mene. Zašto se sad ljutiš? Ne ljutim se. Stavio sam ruku na njen trbuh. vidim. A ja sam drzao dlan na zategnutoj okruglini trbuha. otklanjajuci moje. Cuteci. ali ona je spavala. da svoj put i svoja htijenja odredjujemo prema njemu. Možda zbog trudnoce. osjećam je. u cijelom svijetu samo troje: moji prsti. ovaj treći. Zbog njega. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova. To malo lukavstvo. I bicu pametan. Cio svijet i cijela vasiona. i zbog nje. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. – – – – – – Ko zivi tako? Ja bih zeljela da zivim tako. i . Mislio bi poslije da si nešto propustio. ispod nas su ubacivali cjepanice u veliku pekarsku pec. kao većina? U ovom trenutku to nema nikakva znacaja. Prvi put znam šta je sreća. Zbog njega. Sad sam i ja poceo da se smijem. . moram izaci iz ove sobe.rekao sam onom trecem. Htio sam. Dobro. i prisiljava da ga uplicemo u svoj život. Nikog drugog osim nas nema. skrenulo mi je misli prema onom trecem. kojim je ublazavala svoje nezadovoljstvo. Nije važno šta se dešava u svijetu. nas troje. nije važno šta će biti sutra.Spavaj i ti . na zašticenom tijelu malog čovjeka što je već zivio u najsigurnijem i najugodnijem od svih skrovišta ovoga svijeta. otici ću na to vrazje sijelo. zohari su još mirovali u svojim rupama cekajuci da ugasimo svijecu.

Napolju je proljetna noć. I nisam se cudio što je tako. Zohari su sigurno nestrpljivo cekali da ih pustim u sobu. i mjesecina. Možda su zakasnili na neki svoj obred. A ja ne mogu da zaspim. Kako bi drukčije i moglo biti? .ugasio svijecu. od sreće kojoj nisam trazio razlog.

.Da ne zakasnimo? . Nisi ti kriv. glup. Kako god okreneš. ili ću biti ja. srecom ili po nesreći. mislio sam u sebi. A bolje bi bilo da se to ne zna. Njemu je mjesto tamo. cekajuci. Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi. ili da se zna samo kod kuce.Sad mi je krivo što sam pošao. reći će da se utrpavam prije svih ostalih. to je lako. jer bih se vratio.Evo. da ga vide. a on od mene trazi pomoć. Zar ovako izgledaju casne uzvanice! Pa sam poceo da psujem. Dao sam mu nešto sitniša. . Neprijateljska zemlja Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi. i te nekakve stare ratnike. ali se stidim. Mjesto mu je prije svih koji dolaze. stajao je stari bajraktar Muharem. Oprosti. . i biti šta hoću i kakav hoću. Ti to ciniš iz inata. kao budale. Mula Ibrahim je rekao tiho: . kao djeca.rekao sam neveselo. stara prznico. A ne valja ni jedno ni drugo.pitao sam Mula Ibrahima koji je išao pored mene. . čini mi se. Stajali smo u mracnom sokaku. Ako dodjem kasno. Ovi neće.šapnuo je Mula Ibrahim. i smiješno. niti zna je li to popravljanje ili kvarenje. pored momaka sa svijecama i fenjerima. s bozjom pomoći. Stidio sam se što mu dajem milostinju. Šta mi je trebalo da idem na ovo sijelo. Prosi za inat. poslije ostalih. skrivajuci se.4. Ti ne možeš ovo moje. dosadan. Hajdemo! A što kazeš za zenu. a mogao sam lijepo sjediti sa zenom kod kuce. osvijetljenom fenjerom. Ti hoćeš da ti bude gore.Sacekacemo da ljudi izadju iz dzamije. ja hoću da mi bude bolje. da sam bio sam. nikakav. što su ga zaboravili. .Budi uza me! Pogledao sam ga iznenadjeno: ja sam se nadao ohrabrenju od njega.Da ne zakasnimo? Ili da ne poranimo? . Zato i stoji ovdje. izlaze s molitve . stideci se. nespretan. ludu. Svejedno. a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi. a ne meni. Postalo je mucno. muka. ja ovo cinim iz nevolje. Strašno je što ovakav čovjek prosi . Bio sam u nedoumici i kad treba da stignem. kakvog ne bih želio da me vide. Dok smo ulazili u kucu starog hadzi-Duhotine. lazno ću se osmjehivati i iskreno strahovati. Nisam kriv. pogotovu ako izgubi svoj mir. . izgledacu medju tim spomenicima kao majmun. ja ne mogu to tvoje. A bez njihove pomoći nećeš daleko stici. Ako dodjem rano. Žena će čekati. pred ulicom u kojoj stanuje hadzi Duhotina. smatrace da sam nepristojain. i sebe. kao da oglašava početak bitke. i prosio. stidio sam se što idem na sijelo. pa ćemo tada krenuti.Samo se drzi uz mene! Na raskršcu. na kojem ću biti sve što nisam ja. opet me stid.

a kad ću zivjeti? Kad ću zivjeti. i unaprijed sam se ušancio u hladnoj odbojnosti. iz ureda. i prolazili do svog izdvojenog skrovišta. Ali to je isto kao stvarno. a drugo je plašiti se uvijek. obavijeni nijemim poštovanjem i poniznim cutanjem. sjetivši se njegovih ratnih zasluga. hadzi Duhotina. neka ih djavo nosi! Drzi se hrabro. sluzbeno uctivo. iz esnafa: ovo je mjesto gdje se vrijedi pokazati. jer sam i ja maloprije osjećao strah. do ulaza. ili ratu. i znao sam da je smiješno. . u hocinskim mocvarama: . ničemu neka se ne nada grbava djevojka! Taj divni čovjek je prošao pored nas. i odmah nas razdvojili. Mula Ibrahime. i ne bih ni zivio.Bojiš li se? .. smeten. izlijecen njegovim strahom. dočekao nas je ozarena lica. to mora svako. kao da idemo u neprijateljsku zemlju! . čini mi se. nizak. Snazni Mehmed Pecitava. drugo je uplašiti se kad ima razloga. I sad je pio. kumim te bogom velikim! .Malo.Ma kakvu neprijateljsku zemlju. već pijan. kao da smo sjenke.zavapio je zaprepašten. od svega. i potezao. da se ne možemo ni pohvaliti ni pozaliti. govorio je. . Ti.mislio sam ganuto zbunjen. kao grbava djevojka kojoj govore lijepe riječi.Ne možemo više da se vratimo. nisu bili namijenjeni nama. pa je. spreman da svoju odbojnost preokrenem u njeznu ljubaznost. nekad. Jer. Do mene je sjedio stariji čovjek. prilicno neuredan. Kadiju je domacin proveo u posljednju. a sve je nastalo u mojoj uobrazilji. velikog trbuha. već kadiji koji je dolazio iza nas. ne znajuci zapravo ni od cega se branim. Domacin. zacudjen i ogorcen zbog moje jadne pobune. A cesto je mislio da je nevidljiv. da nisam vjerovao svojim ocima. gospodo iz neprijateljske zemlje? Bilo je smiješno to moje kocoperenje. kad je mislio da ga niko ne vidi. avaj. Njegovo ozareno domacinsko lice. široko raskriljene ruke za zagrljaj. Nasmijao sam se. I gledao me kao palikucu.Boj se ovna. oslobodjen straha i nelagodnosti. podbuo. Badava. razvrstavši njega u srednju. a oklop nepotreban. kad bi me jednom savladao. mene u prednju sobu.E kad ne možemo. udario nogama o stepenice. kojima sam prkosio i sebi i njima. Na prvom koraku u ovoj bogatoj kući vidio sam da je moja odbojnost smiješna. Nasmijao sam se veselo. Mula lbrahima i mene docekali su sinovi domacinovi. kao mrtvaci.Zašto onda idemo? Hajde da se vratimo! . nabijen kao . Možda su mnogi slicni mome Mula Ibrahimu. u nesreći.nadjev. za najuglednije goste. Ali. s takvim strahom ne vrijedi zivjeti. da i svojim neuglednim gostima ukazuje ovoliko poštovanje? Kako je moja predstava o svijetu i ljudima bila pogrešna i nepravedno ruzna! . A ustrašile su ga moje neozbiljne riječi. najugledniji dolazili su posljednji. toliko ponizno ljubazan. boj se govna'. jedva savijajuci ukocena koljena. Šta li je to Mula Ibrahim ispricao o meni? Ili je ovaj divni čovjek toliko plemenito gostoljubiv. A gdje su ratnici? Bilo ih je svega nekoliko. i ponizna ljubaznost. i strah i opasnost. Ostalo su ljudi iz caršije. nevidljivu i nepristupacnu sobu. . drzao je bardak pored sebe. ako se budem uvijek bojao? Kad ću onda zivjeti.

nisam se više pazio. Sjekao sam drva u Tirolu.Moje je sasvim obicno. Primam dvadeset pet groša na godinu.Pij! . . zarobiše me Austrijanci. Neću. Hajde. zašto si ti došao? Nije me cuo. vrišteci. . Veliš: sav rat i sva ratna zasluga! Cekaj. iz glasa. takav li si! Bogme si ti prilican jad.O. vele. Blago tebi! Radim kao pisar kod advokata. Pohvala mi je prijala. mnogi od ovih isto tako uneredili od straha. ne volis da pričas o sebi. ništa. blago tebi! Ko ima s jedne strane. samo da zaboravi ono što sam rekao. dobro si izmislio. Izlijecili me. Pa možda su se.Bio sam u ratu. Tri puta sam pokušavao da bjezim. izgleda. veliš! Vidim kako ne piješ? Veliki si šaljivcina. molim te. Au. pa sam se uplašio i za njega i za sebe.Svejedno. I pili smo ponovo. Uzmi malo rakije! Ne pijem. da me oslobodi svog neugodnog smijeha. i ne pamti nas po zlu. Nećeš od mene? Da ti nije ispod casti. . poprskao me rakijom kako je poceo da pije. . Ljudi su poceli da se okrecu. velim ja. kao pucanj. Ako si izmislio. udarajuci se rukom po koljenu. gdje su ratnici? Pa se sjetim kako sam jednog čovjeka prenio preko nabujale rijeke. dobicc i s druge. brate. Pustiše me poslije punih devet godina. Jesi li bogat? Imaš li veliku platu? Bogat sam. i gurao mu bardak u ruke. tako! Druga je otišla lakše nego prva. velim. Zašto? Nizašto! Baš nizašto? Sve ti je potaman? Ništa ne traziš? Ništa ne moliš? Ništa. I zaista. i imam veliku platu. blago meni. grohotom. a on se uneredio od straha. Ispricaj to. . teško ranjenog. pomoglo je. izgleda. Još je smijeh provaljivao iz njega. sve.A ne piješ. Pitam te: zašto si ti došao? Želio sam da se zabavi sobom. pa su me zatvarali u sve dublju tamnicu. iskašljao. pa zaboravili na mene.upitao me smrknut.- Zašto si došao? . Iz njega je odjednom prasnuo smijeh. Zašto si se ono maloprije nasmijao? Volim kad se ljudi smiju.pruzio sam mu bardak. E. zagrcnuo se. nisam bio u svatovima već u zarobljeništvu. . i to im je sav rat i sva ratna nevolja. ali sve tiše i rjedje. da ga ne naljutim. . klateci se cijelim tijelom. Ispricaj svima! Pocrkace od smijeha! Taman posla! To nije za pričanje. . slucajno? Popio sam. . osjećao sam se lijepo. pričaj. šta kazeš: uneredio se. A možda sam izmislio. i to mu je sav rat! Smijeh mu je prekidao samo kašalj. A ti.Gledam. Pitao sam ga. došao sebi. da ga smirim. i nastavio da se smije.Eto vidiš da piješ! Hajde još jednu! Sve.

ne bi se zenio njegovom. niti bi je uzeo da nije imala imetka.Pa ti rece da je to sasvim obicno! . Samo. to jest kucu i imanje.I jest! Imanje moje. iz blizine. Ili da zivi s njima. Bila je pametnija nego što sam od njega mogao očekivati. s naocarima. Kakav tu dokaz treba? Al muz njegove zene. Razumio je. Sad sam ja poceo da se smiješim. ni zene. i žena je sve naslijedila i donijela drugom muzu.Da ti ne oduzimam dragocjeno vrijeme. svi vide. Samo je Dzemal-efendija mladji.Sjedi. uvijek govori lijepe riječi. Kako se dugo nije javljao.Išli smo zajedno u medresu. a on je bogme nije pisao. cekala.Nisam ni znao da ste prijatelji. Dzemal-efendija. Dobar čovjek.Poznaješ li Dzemal-efendiju? Pisar kod kadije.nasmiješio nam se ljubazno. Prosto i lako. kao da je cuo lijepu šalu. ne zureći.Došao je kući i zeni. a da nije mrtav.Kod vas je veselo . tu sad pocinje petljarija. ali je gledao sluhom. a nizašto. s njim nije imala nijedno. Uši sam mu izvukao zbog logike. Al sad neka mu vrate njegovo. provjeravao je slabim ocima. ali u kući i na zeni drugi. Moja plata je dvadeset pet groša A samo jedan tvoj osmijeh vrijedi toliko. a neki su vidjeli kad je pao teško ranjen. i što ga je kadija proglasio mrtvim? Pristaje da se nagode. . . . Sad. kadija je izdao potvrdu o njegovoj smrti. koji je svoj muški posao dobro obavio. Šta tu nije jasno? Tada je. Petoro su djece izrodili.navaljivao je bivši zarobljenik. pa i to učinio. . to jest svojom zenom.rekao je moj novi poznanik. . Pocela je da me hvata rakija. redu. bilo je. zacudivši me tom primjedbom. A čovjek neće. I više voli što je tako nego da ga je kadija proglasio zivim a on da je mrtav. jer on svoga nema. djeca njegova. Al jest. . a zenu poklanja. Dobro se poznajemo. I je li on kriv što je čovjek ostao u životu. koje mu nisu mnogo koristile. Vedro se nasmiješio. . ziv je. eto. i da mu ostavi pola imanja. već sve ostavio u najboljem. da mu vrati zenu i dvoje-troje djece. hvala. gleda da bude stalno na ocima ovima što rješavaju dja se ova nepotrebna zavrzlama raspetlja nekako. Pa se okrenuo meni: . iz srednje sobe izašao Dzemal Zafranija.Mislim da sam sad u logici bolji od tebe. da je imanje bilo njegovo.Sigurno. A i da je poludio.Ne pijem. ako već ne može drukčije. pa se udala. njegov zamjenik. i nije se ljutio: cekala. popij s nama .Zašto ne svratiš do mene? . . Poslije. On se uvijek smiješi. ne bi navaljao toliko djece. .Izgleda da je uvijek smiješno kad se priča o pravom životu . i na njegovom imanju. eto. koji ga je odlicno sluzio. ni djece. Privukao ga je naš glasni smijeh. kaze ovako: da je čovjek ziv. ili makar polovinu. . nije prodao ni prokockao. neće im biti tijesno. trazi svoje. jer ni on nije kriv što je ostao u životu i što ga je kadija proglasio mrtvim. . Šta sad da se radi? On trazi svoje. to je ovdje sasvim rijetko. da nije bilo kadijine potvrde o njegovoj smrti.

Sjetio sam se kako o njemu govore. Ispitivali su ga. nijednog. Njega nije trebalo ni lomiti. za sitne pare je prodavao svoje sposobnosti. . Ali otac je bio slabic.Zašto bi to bilo cudno? Bog nas stvara. . mogao je dobro unovciti. Ne volim ljude koji rade kod kadije. Ali znam da mi je gadan. što je vjerovatnije.Bezgrešan? . Ucinice sve. hoce li početi da crveni. nešto zato da bi imao mocnog zaštitnika. ne tice me se. . Vidiš. i znao je na što mislim govoreći o njegovom skrivenom poroku. zato sam ga vrijedjao. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno. Da li želi prvo da ga odobrovolji pa će onda za uzdarje zatrazit' kcerku. volio je da pije. on nije. pukla bi za dva mjeseca. svojim njuškanjem. Mnogi tako rade. hoce li me udariti prezrivom riječju? Ili će početi da mi se suprotstavlja. malo pijan. bezobzirno laze. Klanjali bi mu se. A on već dvije godine pisar.. Ne mislim o njemu. želio sam da ode. jer je imao jedan jedini cilj u životu: da uspije. kao ni tolike ruzne stvari u životu. moja riječ je hrabrija. ali će ispraviti ocevu grešku. A prodao ga je. Nemam poroka. Sve je pamtio. svojom opasnom ljubaznošcu.Odgovornost i za zlo i za dobro prebaciti na bozju volju. znao je koliko ga se ljudi plaše i. niko ga ne bi prezirao. bio sam pjanski mušicav. a on je neprestano govorio da ga je izgubio. ne puši.upitao je veselo. i njegova je volja da budem ovakav kakav sam. mogao je od njih napravnti stepenice po kojima će se popeti. Zato mi je smetao. Zanimalo me šta će uciniti. Uporan je u svojoj ljubaznoj nadmocnosti. koji je umro prezren.Ne kazeš to valjda ozbiljno? .Bez griješnih poroka.A zar nije? . Osim onih koje krije. ili će i dalje tkati na dva razboja. znaci zakloniti sebe za nacelo. on se savija prije dodira. da se prepire. Zadovoljan sam svojom sirotinjom. . A kad su svi zaboravili. Da l'i ću ga istjerati iz zaklona njegova toboznjega mira. nema svoga oblika. mirno govori.One za koje ne znamo. Ali večeras sam osjetljiviji. . a najviše za to što je htio da se ozeni njegovom kcerkom mirazušom. ma o čemu. uvijek me odbijao svojim laznim smiješkom. Mirno gleda. To je vrlo mudro.Nisam znao da i takav čovjek postoji. i da je to bozja volja. malo uznemiren. i neće dugo ostati na tom mjestu.On ne pije. Nije pokazivao da se ljuti. bar ne javno. mucno mi je od njegova osmijeha. Sad pogotovu. tvrdili su svjedoci. jer su slobodniji. malo krut zbog oklopa kojim sam se štitio. Da je bio mocan. smiješeci se. jedan komordzija je izgubio duhan za vojsku. makar ga i mrzili. uzivao u tome. da pobjegne od uspomene na sirotinjsko djetinjstvo i na oca zatvorskog strazara.Izgleda da postoji. Zar ti ne vjeruješ u bozju volju? .A koje to poroke krijem? .Sasvim ozbiljno. jer ništa ne trazim. Bio je miran. nema poroka. popece se. prilagodjava se sudu u koji ga naspu. Zlo i nevolje koje je učinio ljudima. On neće biti slabic. odmjeren. Zar postoji čovjek bez poroka? . Onda je bozja volja i što je volio da pije. pijanicu i svacijeg špijuna. iako je dobro mirisao tudje riječi. Otac je bio kriv zato što je bio jad i sirotinja. dok nije stao na noge. cak i kad sam bio jaci od njega. Da mu je kicma od zeljeza. da je već godinu dana ljubavnik bogatog haznadara Fejze. sa smiješkom i gotovo s priznanjem. i moleci pomoć mocnih pred nenaklonjenom sudbinom. da praska. . kriv što nije znao da iskoristi zlo koje je cinilo. možda i visoko. . kriv što je bio svaciji sluga. da bi pokazao nadmoc? Samo neka izvoli! Ne bojim se ni njegove pameti ni njegova polozaja: moji razlozi su jaci. opasan. igrajuci zrtvu. da se ljuti. Ne volim ga. a sin mu je i tu porodicnu Nesreću pretvorio u svoju korist. u ratu. Slican je vodi. to ne znam.

Trebalo bi da te je briga. Bijes me hvata. Dzemal Zafranija se nije nadao da će njegova lukava osveta zbog uvrede biti toliko savršena. Ponos mi je došapnuo oštrije riječi. sad već moram. ni sami ne znajuci zašto. ali me potresla prilika i sudbina starog bajraktara. bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tudjoj. potpuno modar u licu. to je! Istinu treba reći!) Život ovog naroda je glad. smrknuti.Misliš da se bojim? Ono što mislim. da sam izgovorio bezbroj gluposti. bijedo!) A koliko ima takvih? Ne vodimo racuna ni o zivima ni o mrtvima. Ali moju ludost ništa više nije moglo zaustaviti. niti bi mi pomoglo kajanje. zato me podsticao. Ali nisam imao kud. Tada sam primijetio. A ja sam znao. To je podsticaj za zajednicku neodgovornost. ali zanimljivo . Od kakve je gradje? Je li to snaga ili neosjetljivost? .Najbolji? Jesi li vidio bajraktara Muharema kad si dolazio ovamo? Najbolji možda gladuju. . racunajuci na moj pijani ponos. . muka. zato što ga prihvata većina. to je. Coravi lupez se prevario ako je mislio da ću se uplašeno povuci. Potrebno je da neko kaze. i po grobnoj tišini što je nastala odjednom. Mogla bi te pogrešno shvatiti. . Ništa rdjavo nisam rekao. Izgledali smo kao najbolji prijatelji. . krv. Neka ih djavo nosi. i hiljade drugih jadnika isto tako. . A da su se vratili.Gluposti! Sto ima više svetih skloništa iza kojih se ljudi kriju. kao psi. kao da je progutao zivu jegulju. pomalo podsmješljiv. odvojivši me.Svako! I nijedno zlo ne može postati dobro. ne krijem ni od koga. da on ništa drugo nije ni želio nego da ja ovo kažem! Zato me doveo u srednju sobu. uvijek.rekao je bez ljutnje. Mula Ibrahim je progutao svoju jegulju. . bez razloga i bez potrebe.Miran je. Ne možemo svi ćutati. Svi moji drugovi na Hocinu su izginuli. Zafranija ni tada nije prestao da se smiješi. po njegovom likovanju koje je skrivao toboznjom nelagodnošcu. Čovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe. kao Muharem bajraktar. Uhvatio me pod ruku. (A onda mi se ucinilo da se pravdam. ne drzi ni do cega što bih mogao reći. Slušali su uvrijedjeni. ispao sam budala.Hoćeš da kazeš da svako odredjuje šta je dobro.Da li je i odbrana zlo? Odbrana vjere. sve je više prostora za ljudsko zlo. Ne bojim se.Nemaš zašto da se bojiš. da se istrtljam kao budala. Ovo su naši najbolji ljudi. . Ne želim nikoga da vrijedjam (rekao sam blaze). ili umiru po tamnicama. . šta zlo? . i sad je štucao. Teško čovjecanstvu dok je tako. ali sam rekao što odavno nisu culi.Netacno. da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. Ali nije lijepo. zloslutni. . I oni to znaju. iz straha. Ni korisno. vedar. na primjer? .Briga mene kako će me shvatiti. Nastavio sam da govorim. ali ću objasniti šta mislim.) Je li bajraktar gori od nas ovdje? (I to je ustupak! Htio sam da kažem: od ovih ovdje! Ah. Nije dobro ako mislimo samo na svoje dobro. možda bi prosili. . Mula Ibrahim je uvijao mršavim vratom. čim sam to rekao.Odbrana je cesto napad. a ja to nisam ni primijetio. (Eto.Dobro da te ljudi nisu culi.

Nije trebalo meni. Pa kud baš na sebi da se uvjerim! Uostalom. Ništa od nje ne krijem.Lijepo je ispao moj pokušaj da postignem nešto bolje u životu! Neki su skocili prema meni. plašljivim. cak ni u sebi.Ih. I tako. A on je od mene napravio majmuna. Govorio sam iz prkosa. a uzalud je i da krijem. pobogu. mislio sam. sve pocinjem da pripisujem poginulim drugovima. baš me kurvinski namagarci. al oni što se kriju. da naljutim Zafraniju. Moje sijelo se završilo rano. Zato ću joj sve ispricati. a onda nisam htio da se povucem. već tebi. Cuvaj se pederasta. . još nije izašao. Zapamtio sam to. da me biju. Cije li sam to riječi govorio tamo. uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan. i riječi i misli. od kojeg se ne tetura. govorio je Smail Sovo. Rekla bi: . jer me to mucilo? Da sam bio pijan i da nisam znao šta govorim? Šta je istina? Ili je sve istina. ali ih nikad nisam izrekao tako oštro. Dzemal Zafranija ih je umirio. bez zastajkivanja. sto se ne kriju. u najnezgodniji cas. Ko zna za što je ovo dobro. A sad se skloni. i pustio me da igram ludiju! A bio sam uvjeren da sam pametniji od poluslijepog kepeca! Badava. a niko zbog mojih riječi neće početi drukčije da misli nego što je dosad mislio. sigurno. i zaista tako mislim. A sve zbog Zafranije! Dušu mu njegovu pedersku. E pa. dobrim Mula Ibrahimom pisacu i dalje zalbe i molbe nezadovoljnim ljudima. i ono što je rekao u tmurnim hocinskim šumama. desilo se. Bile su u meni.Šta ti je ovo trebalo? . A moram i da smislim kako ću joj reći šta sam sve istrtljao. ali mi se misli teško sabiru. i izveo me iz kuce. I još je govorio. Ali nije bilo samo radi pica. proslavio si se. i ne znajuci. neki mladji i nizi po polozaju. uvrijedjeni i za sebe i za one mocnije. Sebe nisam zadovoljio. usmjerio me tacno kako je smislio. da rakija izvjetri iz mene. Osjeti i kad slazem. Ona osjeti svaku promjenu u meni. Sa svojim škrtim. . nekorisno. to je najgori skot. reći će kad joj kažem. još i nekako. vukao me kao lutku na koncu. grize me nešto kad ne kažem. istim riječima. lako me hvata. taj neko: Oni. i vratio se u kucu. neka mi je na zdravlje! Još sam osjećao lako pijanstvo. nepotrebno. Glupo. baš me briga. Zbog zene. Docekala me noć bez mjeseca. Pa. Odlucio sam da prošetam pored Miljacke. . i pisma vojnicima. zar je za tebe pice! Kao da govori djetetu. I odjednom sam se sjetio! Iz magle uspavanih uspomena doplivao je ozbiljni lik studenta Ramiza. i najmanju. sve pomalo? Tacno je ono što sam izgovorio. i ponovio. iako se osjećam nelagodno. Šta da kažem? Da je Zafranija napravio od mene budalu? Da sam namjerno sve rekao. odakle bih ih izvukao nego iz sebe? Ne smijem piti.upitao me prijekorno. ili možda neko drugi. i ne vladam sobom. jer se stidim. ali nije trebalo da kažem. da te ne izbijem. Moj razlog mu je izgledao ubjedljiv. pred smrknutim ljudima? Možda su bile i moje. makar sitno.

kad . Onda sam se onesvijestio.. poklonjen udarcem.ti. padajuci. i mogu da zalim i tješim ljude zbog pravih ili zamišljenih nesreća. istina gledana odozdo. Neko je isao sokakom. Doduše. izbacujuci iz usta krv i govna.Da se malo operem. Nešto je cistio po meni. i vidim. zabavnije se zivi. Al ono glavno neka ti opere žena.Otkud ja znam šta se desilo. Tijana je ovo. u ustima je gorjela vatra.) E pa. ubio ga bog. istina je.. a stav daje pravo i hrabrost.Htio bih kući. Skidam govna ovim drvcetom. da tudje molbe dodju do tudjih ociju. I opet sam zatvorio oci. i ni za koga se ne može reći da je sasvim prav ili sasvim kriv. mislim. Ko će presuditi izmedju bivšeg austrijskog zarobljenika i njegovog nasljednika? Sve je medju ljudima zapetljano. kao i ratova. Osjetio sam da mi se glava rasprsnula od udarca i. vide je drukčije.Pa. sokacina. Boljela me glava. ali nju niko ne dira. neko lezi. Pridjem. I tako.Možeš li ustati? . cuo sam nejasno kako. jedva pokrecuci umrtvljeni mozak. Cak je i bolje nego da dobijem neki vazniji polozaj. I opet mi je nesvijest otjerala muke. Nisam stigao da smislim šta ću reći.suškao je glas. Tako sam uvijek na njihovoj strani. sigurno. Usrali i upisali. možeš li ustati? Pljuvao sam. a za uboje ćeš vidjeti poslije. . i zurno se udaljio. ali je naglo zastao. a najbolje je kad je tudja istina neistina. pomislio sam vedro. Nailazim slucajno. u lukšiji. Hajde. krenuo sam uskim. Svako ima svoju istinu i to je baš dobro. Ovako od mene niko ne zavisi. A ti obuci drugo odijelo. (Ocita je samo nepravda koja ponizava i ubija ljude. ali bogami. . u redu. I nisi pao od pica. oko mene klopara mnogo nogu. Nasmijacu se još s vrata. vrag je odnio. prema svojoj kući. Da mi je samo kap! . A ono što sam rekao. Pih. . što zaudara. od tjemena do koljena. boljela me kicma. pa bismo pomrli od dosade. Cuo sam kako negdje tece voda iz cesme. Jesi li se s kim tukao? . jer sam se opravdao kakvim-takvim stavom.uvijek će ih biti. krpila i uredjivala za sijelo.I usrali su te. ne može. nesretnice. ali kako bih drukčije mogao da gledam? Oni odozgo. boljele su me ruke i noge. a kad sam poceo da se osvješcujem. . A ne bi bilo veće muke nego da presudjujem ma u čemu. i olakšavši sebi muku. . prijatelju. teske i snene. jedino. Zaplevši tako svoju ludoriju u kućine površnog razmišljanja. evo sam i ruke ukaljao. osjetio sam po koracima. jer bi istina morala biti jedna. kao maljice o bubanj. pošao je prema meni. kući. ja sam samo posrednik. Uplašice se.Šta se to desilo? To pitanje je zaspalo i probudilo se sa mnom. nejasno sam vidio mjesecinu nad sobom.Hvala bogu. samo ne znam zašto se zove istinom. Drugo odijelo nemam.Možeš malo. večeras sam presudio sebi: nikad neću presudjivati nikome. nije mrtav . Prepoznao sam ga: Mahmut Neretljak. napio se. . Šta se to desilo sa mnom? pitao sam se s naporom. a sad će me vidjeti ovakvog. Probudio me neciji glas i necije ruke po meni. Neko te dobro premlatio. . I hvala bogu. ni koliko je trajao taj san bez snova. reći ću Tijani. Neka te žena dobro opere. Ne znam koliko sam lezao.

Pogolema . oprali kao dijete. stavio sam glavu pod mlaz. Davili su me kepeci ogromnih glava i gorostasi s glavama kao ciode. kao lijek.Ne diraj to. uskoro. Rekao sam. da svjedoci. Mahmut mi je stavio krpu na cvorugu. stavi svoju rucicu na ovu cvorugu. pa boli unaprijed. iz mraka.Nego. Znam. nije ni pravo. A i nama bi dobro došla. navalio. nije se ni cudio. . i zaprepastila se kad me vidjela. ja ću oprati. ni zašto. Lakše je pobjeci nego pomoći.rekao je. neko me udario. Nije me pitao šta mi se desilo ni ko me premlatio. ali to je lakše. . za lazne bakrenjake. .Ostavi to. malo od straha.Ne odlazi od mene. njega su tukli. navikao sam na svašta.Vrelo je . odijelo. snaho. bolje ti. teško je kad cekaš. evo je. .A šta joj imam govoriti. mrtvim rukama prešao preko odijela. . cijelu noć.noćas mnogo loze u pekari. i naprezuci se. te noći. proci ce. malo od udarca. A ja ću to zacas.Svašta se dešava . sigurno. Boli i poslije. i to bi mogao biti posao: voditi kući one koje nadješ na ulici. . .rekao je mirno.objasnio je Mahmut. a društvo ne da. A i šta će mu da ide po sudu.Steta što nemaš rakije. pogriješili. . . moj Ahmete. masala. . bice mu lakše. lovio je teturavo. ali. Mene za istinite riječi. samo ćeš razmazati. Mahmut me pridrzavao. Ali. Groznica me zaista tresla. da gubi vrijeme? Ako ćeš ljudski. mlad je. ne brini ništa. . . Skinuli su me. sagnuvši se s nabreklim trbuhom. Ako pocne groznica da ga trese. Imao si sreće. Rekao sam da me neko udario iznenada. nije teško kad biju. Udaljio se kad me vidio.Niko ne voli petljaniju. da ne treba po ovom gradu hodati noću. nije opasno. kao olakšicu. Pa ti operi. . Sjedni ti uz njega. i pobjegao. Opet sam stavio glavu pod cesmu. kao mrtvaca. . A kad je Tijana pocela da kupi isprljano odijelo s poda.rekao sam. Da me Tijana ne vidi ovakvog.Ništa ne govori mojoj zeni . nasloni se na mene. unakazeno. . srecom. Ukocila se u vratima. da poljubim jedino sigurno uporište. .Bogme je svašta uradio po njemu. kroz ljuljanje. Želio sam da me odrzi na površini.Je li ti lakše? . vele. Vracalo se. preneražena od straha. vidim. Ni to ga nije iznenadilo. kao tebe sad.E vidiš ti sreće! Ja hoću kući. Hajde. pa onda pobjegao . A i trudna si. . Tijana me docekala budna. Šta si. namrtvo. on se nasmijao: . ali ne treba zuriti. ima ih danas više nego poštenih ljudi.Zašto? Nije mi teško. Isplivavao sam iz zagušljivih dubina.Možda su razbojnici. Te malo popij malo popricaj.Neko je prolazio ovuda. i kao kroz san.Znam da nije. da ublazim bol na tjemenu. osmjehnuvši se s naporom. Gledaš i cekaš. A možda je i greška. da me odbrani od mucne omaglice što me vukla u prozivljeno. taman da naidjem na tebe. izobliceno. Cekali drugog. Vidis. Naviknućeš i ti.Doveo me do cesme. ko jabuka. osjećao sam u tom gubljenju njenu ruku na sebi. izvukla bi uboj.kažem. sjedi jos malo. Ti samo ugrij malo vode. blago meni. da ga svucemo. cekala bi. i zaticao je nagnutu nad sobom. a ja ću mu priviti hladne obloge. vidjece i sama. pa udari tebe. da skinem prljavstinu. uhvatio gutljaj hladne vode i isprao usta. da je prinesem rasjecenim usnama.

preneražena. sigurnost. u mrak. na srcu. dok se mjesecina povlaci. na celu: šiljbocila je nad mojom mukom. Probudila se uplašena: . i prijetece oci iz jave. nikakve slicnosti.Ne daš mi da spavam . ruka me nije drzala. htio bih da srebrno svjetlo nagrnem na nju. Spavaj. I iznenada mi je postalo jasno zašto se zaklao. . toboze prijekorno. Ko bi me prihvatio kad isplovim iz bunila? . ostavljajuci joj lice u sjenci. ni u kakvu vezu ga nisam mogao dovesti s nama. oduzevsi mu sve. ali šta bih ja bez nje? Otrgao sam je iz njenog svijeta.njegovoj ozbiljnosti i cistoti. Zastace. . Nadnio sam se nad njeno lice i gledao duge sjenke trepavica na oblim. izraz straha se preobrazio u snen osmijeh. Legao sam. jedne noći. lakse mi je. Imam nju.Ali sam ja odlazio od nje. da je ne izgubim.Gledam te. bio hrabar. i kad čovjek iz snova postane ono što sam ja ove noći. Uskoro je pocela duboko da diše. jadan i unizen? Svi ljudski snovi tako pocinju i tako propadaju. Više nema ništa. Ne znam kako sam se sjetio hocinskih mocvara i starijeg sina berbera Saliha s Alifakovca. Zalio sam je što bdije. grickajuci stvari. još me sniva. Zasluzila je bolju srecu. Ali šta će biti kad životna oluja pokida tu krhku predju. oduzevši mu i prošlost i nadu. savladana umorom. To mi je pomoć. njeznost. uz njega. ali srećan što se vracam.Šta je? . jednom bi se svakako desilo. prezivio bi i odbolovao. u ciji sam mir ulazio slomljen olujom. medju utvare. i odmah se smirila. Bila je tiha luka. i ljude što su ga naveli na ruzno djelo. bar vanjske. . mekim jagodicama. Lezi. cak ni varke. pred zoru. nikad. Kako je lijepa! Poljubio sam je u obraz. Velike oci su joj zaledjene od straha.Premorićeš se. Sto je sebe uprljao. tanju od paucine. pa mi je zao. moji je ne vole. A onda je taj brat iz snova. pod. ni draze. a plasio sam se da ne zaspi. ljubav. kao da će kriknuti. pokušavajuci d'a se potpuno opustim. ni ljepše. ali sam neprestano osjećao njenu ruku na sehi. Zatvarao sam oci. zeljenog. a ništa drugo nisam želio. ali mu je sigurno bilo najteze zbog brata. u jednom casu. sve što je sanjala da će imati. Legla je. I opet je nalazio kraj uzglavlja. ali je brata utištio. oni me se ne ticu. i sve sam joj što ima. I taj uprljani čovjek se osjećao unizen pred samim sobom. sjetio sam se. ti njeni djevojacki snovi. postao jadan i zalostan. prekoravao je i sebe.Je li ti zaista lakše? . podešavao svoje drzanje prema njegovom. I dok zohari puze i šuškaju po sobi. zidove. njeni je ne priznaju. i mislim o njoj i o sebi. Mladji brat je gledao u njega kao u bozanstvo. nije bilo. slušam korake ranih prolaznika na sokaku. Njen dragi lik je odgonio utvare iz sna. A eto. usta otvorena.Jest.rekao sam. štit. a onda će početi i nas. u životu. kad god bih otvorio oci. da bi se i ona uspavala mojim mirom. kao i svi ostali. jer je vjerovao u njegovu snagu. divio se.

Okrenuo sam glavu. Zašto im je bila potrebna ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane riječ? Nikakva odgovora nisam mogao da nadjem. ali je sve vidio. Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. A kako možemo sacuvati svoje i tudje snove? Drugi vide nas. Javio se u meni uzas zbog te besmislene surovosti. Ja sam udarac koji boli onog koji udara.Taj mladji brat je plakao na strazi. spriječicu svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo. ostavši odjednoim bez oslonca. pisao sam pisma i zalbe. kao da sam osvojio svoju planetu. Uzalud su me prali sinoć. kašlja i cegrtanja. mada se i to cini. uzalud ću se prati sutra. a onda je usamljen cutao cijelu noć. da su me uhvatili u svojoj zemlji. ne bojim se života ni ljudi. upljuvane od muha. nikad do kraja. šta će uciniti kopcima? Šta su oni? Osioni ludaci? maloumne siledzije? zvijeri? Ja. svoji to uvijek i ucine. sitan i nevazan. i sve se otkriva. kad izadje iz svojih podzemnih hodnika. A eto. potpuno sam u svijetu. oak i bez svoje naivne vjere. koju kokoš kljucne. samo što ovo nije šaljivo. što sam bio pijan. i nisam mogao obecati ni njoj ni sebi da će uskoro biti drukčije. bio sam sam. Ja sam pijesak pod njihovim nogama. i pogledamo se zaprepašteno: šta se to desilo s našim snovima? I Tijana će se upitati: šta se ovo dešava s mojim snovima? Nisam joj obecavao zvijezdu nebesku. do posljednje pare donosio kući malu zaradu. što sam bio izazvan? Zar zato što sam rekao što i ne mislim? Zar zato što sam rekao ono što mislim? Kad se tako svete vrapcima. noćas su gospodara tog carstva nad mahalskom pekarom. te osvojene vlastite planete od tri metra širine. sad imam svoj svijet. i lice zagnjurio u vreli jastuk: šta su ucinili od mene? I zašto? Zar zato što sam bio glup. Ljudi su naša misao i slika o njima. i to bi bilo pošteno. Uvrijedio sam ih što se usudjujem da mislim. Ni Rusi mi to ne bi ucinili. Mi sanjamo život i svijet. A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu. ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu. mi vidimo druge. punom zohara. šta sam mogao uciniti njima. cak se i vjeruje. uvijek jednake. glista. kao u šaljivoj igri s maskama. slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti? Ja sam pesnica koja je udarila u zid. ubili bi me. bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti. poslali su ga da ne vidi ruzan cin. A naši su ucinili. da ne bi ugrozio naš mir. ne tuzeci se cak ni njoj na taj dosadni posao. I to tako da ostane trag za cio život. ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi. noćas su tog gospodara usrali i upišali. Poslušno sam palio svijece o svakom prazniku ispod sultanove slike. crv. ponizenje neću moci da sperem. Jednom se probudimo. pacova. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu zivimo? . koja nikako nije mogla da poraste. i godinama. ponekad dugo.

drukčiji samo po tome što imaju moc presudjivanja i vlast nad ljudima. Zaboravicu i ja. svi ih preziru. i ova zaprepaštenost. ni ikad. zaboravi ono što znaš. Svi im se podsmijevaju. kakvi su i sami. i ja ih se bojim. Jezika medju nama zajednickog nema. a svi ih se boje.govorio je tihi Ibrahim Paro. Jedva sam izvukao zivu glavu. Ne budi se iz sna. gospodine . života zajednickog nema. ni sutra. ne! San je ono što se želi. Zar je nada u tome da sve prodje? Pa ipak. i šaptao bez glasa. proci će i ovo. oni za sve imaju izvršioce. misli zajednicke nema.Sve će proci. i tugu? . Ponizili su me. ispljuvali. Jeste li to i vi znali. A ako u meni ostane mrznja. ako mognem. Pribio sam se uz Tijanu. da bi me drago stvorenje zaklonilo od straha pred novim danom. ludi vrabac. i sam sam kriv što smo se sreli. Udisao sam miris njene kose. uprljali. proci će i život. a život je budjenje. pošao sam jastrebu u pohode. Podesila se prema meni. Zaboravi što si vidjela. kakva je to utjeha? Proci će i radost. I ja ih prezirem. bez savjesti i bez razuma. deset mojih mrtvih drugova iz dnjestarskih ritova? Kada ste dozivjeli budjenje. Bice nam opet lijepo. i ova muka zbog koje bih pristao da umrem bez uzdaha. Ali. i neće više. Ponizili su me. jer je nemoguće da potpuni besmisao bude stvarnost? Ali. vjecne sluge. zbog ove sadašnje muke u duši. Oni su iz tudje. i ovaj sram. Bilo. proci će i ljubav. tudjom rukom. osjećajuci me i u snu. Neću uništiti svoj život zato što postoje divlje zvijeri. A možda ću nastojati da ne zaboravim. gospodine. gutajuci gorke suze bijesa: proci će i ovo. ali me neće oboriti. mada nikad neću shvatiti kako i odakle. . neprijateljske zemlje.Ili je možda i ovo san. oni će biti krivi. Ja. Greška je suviše velika da bih je ponovio. mila moja.

ona. kao oko djeteta. i da mu kaze šta je sa mnom. neka to ne govori meni. da bude od pomoći. mazala me melemom. pun sunca. ako nije on? Stajala je kraj vrata. . osjećam ga na licu kao blag dodir. Trave su dobre. samo. . osjetio sam olaksanje. da ga možemo pocastiti. i ispadne nešto kao rakija. bolje da vjerujem. možda će i pomoći. Tijana.Da nije uzeo Mahmut? . i voda. da budem nemocan. . čovjek se izvješta pa ocas sazna šta je za šta. Donio je trave. i od toga zivio. godilo je i meni. Dok misle da spavam. kao talasanje. da ne govorimo o onome što se desilo. gdje ćeš je naci. Ako ne pomogne.Ne misli više na to. . Skuhala mi je trave. A neću da otvorim oci. I ledja. ali opet. za jacanje. on će nabaviti.Kako bi on uzeo? .Svejedno .. Prazan prostor Dan je proljetni. Osim Mahmuta Neretljaka. to je sunce. i sve se to mucka i pretace u cjevcicama biljaka. ne treba pričati ono što se ne mora. .Kako si jutros? . i masti. a nije ni cudo. Onda. Uvijek se osjeća nelagodno kad neko uciini ruzno djelo. da makar malo prezdravim? Nije upitala. tu varke nema. Cujem ih kako šapucu. jaca ili slabija.5. A ona neka kupi štogod. za uboj. pa ne može da se izlijeci. da sam se zasitidio zbog lazi. uznemiren. nisam prisutan. da je smirim. neću da izadjem iz toboznje noći. Poslao sam je do Mula Ibrahima. za uboj je najbolja medvjedja mast. kaze. Ne mogu da lazem i da se pravim zrtvom nekog svog uvjerenja. Ako i postoji. a lijeci druge.. Šta to traziš? Tvoje cipele.Nosicu zimske. i sam se bavio travarstvom. a dobro je i zecije salo. sigurno će doci da me posjeti. . Nisam. a ne zna tacno zato što sam Fehim boluje od rana na nogama. pa ću nekoliko dana ostati kod kuce. da zatrazi nešto novca. Tijana je nešto trazila po sobi. Samo. srecom. Bile su kraj vrata. i njoj. Kad je otišao. da me neko napao sinoć. pravio je travar Fehim. Zbog nje sam. a ipak mi se cinilo da sam oštecen. On travama vjeruje. onda je to nekakvo trunje što . u Turskoj. I gdje bi ih sklonila u ovoj tjeskobi? U sobu niko nije ulazio. Tijana i Mahmut. doduše njihove trave nisu iste kao naše. dok ne kupim nove. Kao da bi to bila prilika da popusti moja napregnutost. nije mu rekao za koga je. uvjerio se na sebi i na drugima kako su ljekovite. Za masti ne zna tacno. otvarala vrata. a sve cisto kao suza. znaci.Nije mi toliko za cipele. Kad je izašla.Pa gdje su. nije strašno. zavirivala pod sanduk. a bavili smo se neciim. i svakakve soli. Ona se toliko zabrinula.Ne brini. Možda si ih negdje sklonila. .Boli me ruka. a možda bih se mucenicki pozalio: zar ne može čekati. A ciijelo vrijeme sam čekao da upita. pustio sam da se brine oko mene.kažem. za njih. Ocutao bih. zbunjena i postidjena.

A juce me ne bi zacudio ni najzacudjeniji njen pogled. sve u isti mah. pri prvoj riječi.To je drugo. A možda i jesam. kvrgavih nogu oblivenih suncem. . pa si se uzdrzala. . Zašto tako gleda? Da li je pomislila kako govorim koješta? Ili kako govorim o nećemu što je. . pa se okrenula i pocela nešto da radi. Upitao sam. Ne znam krivicu. podjednako. Bez straha da će ikome odgovarati. budala. U današnjem svijetu ostaju nam sarno dvije mogućnosti. prilagodjavanje ili vlastita žrtva. koje ne dozvoljavaš ni smisao ni junaštvo. kao i Mahmut kad me našao. bez smisla. U ratu. napraviti šalu.Jesam li rekao nešto glupo? Ili nedolicno? Jesi li htjela nešto da upitaš? Ili da nešto prigovoriš? . rastreseno brojeci modre pecate po tijelu. eto. evo. Ne tice ih se ni što bih mogao da se okrenem protiv njih. ja se. velikim riječima spirao sa sebe stid.leti iznad pustinje. čovjek ucini i dobro i zlo. bespomoćno. osmjehnuti se. Nemaš mogućnosti da kazeš ono što ti je na srcu. . drukčiji. Tako sam. kupila je pomorandze. I nejasno me tišti ponizenje.Zašto bih se uzdrzala? Znaš da ti kažem sve što mislim.Jesam li ti rekao da je to dobar čovjek! . Oni misle da sam obicna vaška. vuce se po mojim zilama nekakva zlovolja. O jadno vrijeme. pozdravio me i zaželio mi svaku srecu. Tijana me zatekla na postelji. za Mula Ibrahima. da sam bio pijan. kaze. A u miru se prozli. sasvim obicno? Ili što ne govorim o onome što se desilo? Ili što uopšte govorim. za nju. vještice? I zašto? Svijet bi mislio. Premlatice te da ne progovoriš. samo bi se nasmijali. skriveno i bezoblicno rastinje pod maglom. Koga? Mrak. Ne želim da budem ni jedno ni drugo. nema u meni ljekovite mrznje. On je. ali napregnutost je bila jaca od pametne misli: . Pogledala me usredsredjeno svojim velikim.Najvaznije je da ozdraviš. Mucenik. kad dodje.Nisam htjela ni da upitam ni da prigovorim. Boriti se ne možeš. pametnim. Ne mislim na osvetu. ili velikim nesrećama. A opet. poslije svega što se desilo? Postao sam osjetljiv. bez straha da će bilo ko upitati: šta to uradiše od čovjeka? Ne mogu cak ni da tuzim. a znao sam da bi bilo bolje precutati. misli samo na sebe. pa da poslije i stradaš. . i to je samoubistvo. bez imena i uspomene. uciniti ne mogu ništa. Zato što je nesiguran.Ne ljuti se što ću ostati kod kuce dan-dva? . stidim sam sebe. onemogućice te na prvom koraku.Šta sam to maloprije rekao tako neobicno? Htjela si nešto da kazeš. jedno iza drugoga. kad bi i htio. kao gorušica. stidim se da priznam kako sam posljednja fukara na ovom svijetu. Ustao sam i prohodao po sobi. koga biju na ulici kao prezrenog kokošara. Od svega što bih mogao da mislim i osjećam. Mogu da misliim što god hoću. plašljivim. bez dejstva. vjetrom nabaceno sjeme dolutalo odnekud. ne znam krivce. . prodornim ocima. da iza tebe ostane sramota ili cutanje. donijela je novac. Nizašto.I ti si bio dobar prema njemu.

puna povjerenja. . Ali. Zapamticu to. jedna pijana budala. Jednom sam bio budala. i pored svega. radi mene. A opet. Stekao sam dragocjeno iskustvo. . uzbudjen i ogorcen. A zbog ovog. eto cuda. Upišali. možda i ne primjecujuci pukotine.. Bila je pozlijedjenost. Poslije sam primijetio kako više bjesnim i psujem nego što pričam. nisi se ponizio. ništa drugo. ovakav nikakav. Evo. nego su poslali sluge. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Bicu njen ponos i zaštita. koji će budala pamtiti dok je ziv. prezdravićeš. Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao. molim te prestani. Moglo je biti smiješno (šta im ja mogu uciniti?). makar i bezizglednu. mene su unizili. Ne zato što je govorio gluposti. Ne znam kakav sam bio prije. koliko ih ima. onakvog kakav sam bio u njenim snovima. i kako sve više psujem njih umjesto sebe. cak i ponosna zbog ovog što sam rekao. Nisam znao u kakvom zvjerinjaku zivimo. ali dignute glave. Usrali. kao da je prošlo mnogo godina. Zato i jest budala. Neću zaboraviti skupu pouku. napadajuci druge. Mrzice te. na sijelu. da ne cutimo o onome što se desilo. Jaci su samo u zlu. Spasavao sam ponos pred njom i pred sobom.Samo se muciš.Moga oca su ubili.Ne možeš sve znati.Zašto bih se mucio? Govorim ono što treba reći. a kad plane. i upravo sad. pošteno si kazao ono što svi pošteni ljudi misle.Nije to hrabrost. Prevarili su se ako misle da je Ahmet Šabo štene koje mogu slobodno udarati nogom. . Govoricemo poslije. Izgleda da zaista sanjamo život. već ogorcenje. govorio sam gluposti pred glupacima. Istukli su te. .Možda se ljutiš što ti nisam sve ispricao? U redu. Carobnjacki me sastavljala od razbijenih komada. jedva se li vidi.Svejedno. bezopasne i za koga. ispricacu. mrzicemo i mi njih. Bicu toboze snazni hrast nad njenom krhkom stabljikom. ali sam mislila da je nešto gore nego što jest. Obecaj mi.Tvog oca su ubili. Pa ni to nisu htjeli da ucine saimi. Ti si prituljena vatra. ukrao. Ti si od njih najbolji i najhrabriji. i dosta! Za cio život dosta. i da su pred najgorim ološem ovoga svijeta napravili cirkus. hvala im. Ni Mula Ibrahim ne zna sve. jer joj je potrebna. Njoj nije bilo smiješno. i sam sam povjerovao u njene riječi. bojim se zbog nje. teško se gasi. Zato što je više voljela moju pobunu. . svi oni. Zivjecemo sirotinjski kao i dosad. ali nije bila laz. ma koliko mi bila draga tvoja hrabrost. i neću više uletjeti u klopku. . I zašto da prestanem? . otvorena. Istukli su me. Rekao sam da su se sinoć udruzili jedan coravi lupez i. pa šta onda? Nisi. Ništa nam od njih ne treba. nego osjećanje ponizenja i bespomoćnosti. makar i laznu. već što je govorio ono što misli. Pa neka. od sinoć sam sazrio. ganuta. niti sam želio da ih imam. A neko će platiti i za to jednom.. Branio sam se pred njom. . . Osvetili su se surovo. nemoj da zališ. A drugi neka se cuvaju mene. Rekao si ono sto misliš. Nemoj ni da prigovaraš sebi. Cuvala me. nikome zlo nisi učinio. Vidjela sam koliko se muciš. . Obecaj mi da ćeš se cuvati. Dodirnula mi je ruku mekim jagodicama. nisu ti ni do koljena. Ali će zapamtiti još neko.Sve znam. to im ne smeta.Drago mi je što si mi sve ovo rekao. Odjednom je postala vedra. podrzacu njenu vjeru u mene. Slušala me s većom paznjom nego što su zasluzivale moje maglovite prijetnje. Sinoć.

Zecju mast ću vratiti. kašlje. . Vec dva dana Mahmut ne dolazi. nešto što joj ne treba. a neko drugi. Ne osjećam se dobro. Da je ovako govorio neko drugi. zakljucacemo vrata i ucutati se. u početku.Kad cujem njegov kašalj. kao nekad. Ni Mula Ibrahim. tebi ne treba. hrabro vedar. svoje djelo. Dani su prolazili. Svako svoju brigu brine. a ja nisam izlazio iz sobe. od njegovog gorkog iskustva stvorio bi dostojanstvenu mudrost. i navikli se na taj čudan odnos opreza i povjerenja. neke sitnurije smo sklonili. I ja sam tako mislio. Stavila je okrnjenu. Kad sam cuo Mahmutov kašalj u dvorištu. Šta te boli? Pa. rekao sam Tijani da stavi nešto na sanduk pored vrata. zagrlio sam je njezno. jok. pa niti smo se . .Zato što se ne krećeš. ali joj nije do smijeha. Ma. Mršav je. pregledao noge. Imamo samo dvije. Osjećao sam se loše. prije sinoćnjeg dogadjaja. zvucalo bi ozbiljno. Izgledala je zacudjena. nije opasno. glavu. puštali smo ga u sobu. Picemo iz jedne. A kad je izašao. i tuzno. osmijeh je radi nas. I što se bojiš da će svi gledati u tebe kad izadješ. Evo. Zbog njegova smijesnog kreveljenja. . svako svojom stazom. svoju riječ. i zbog svega što sam znao o njemu.pita veselo. Sve mi treba. Sve je nekako obezvredjivao i upropaštavao. i stao nada mnom. a njegovo je nekako lakrdijaško. okrnjene caše nije više bilo na sanduku. čini mi se. ljudi me gledaju kao mrtvo tele. hvala bogu. neko veli: nisam te vidio danima. potpuno opran. niti sam cesto ustajao iz postelje. krsta. ali mu vedrina nije uvjerljiva. sve. Krv ti je zdrava. gledajuci me vedro. . donio sam zeciju mast.Ne rekavši joj ništa. nijednom. sebe samog. kao da je kuce prošlo ulicom! A onda se nasmijem u sebi: a zar bi ti pamtio za drugoga? I zašto da pamtiš? Bolje je ovako. Kad sam se vratio u grad. ruke mu dršcu. Još leziš? . po neku sitnicu je uzeo. za svaki slucaj. Da stavimo na ruku. drukčiji od Mahmuta. Ali nismo tako ucinili. Kad sve boli. Neko ni to. oslobodjen. Smijao sam se ovome što je rekao. ni koliko su njene riječi ljekovite. ni koliko me ohrabrila svojim povjerenjem bez razloga. kao i uvijek. Pregledao je ruku.Hoćeš pošteno da se odmoriš? Dobro. sve zacjeljuje.Povraca mi se kad pomislim da ustanem. bez strepnje i ustrucavanja. Mahmut je ušao s osmijehom na licu. Stavi cašu. ne zeleci da ikome smeta svojim brigama. Tijana se smijala. A deset godina me nije bilo! Malo sam i zalio: zar baš tako. Ovaj hrcak će sve odnijeti rekao sam veselo. čovjece.

Poslala ti je moja žena . Ali ćeš se razboljeti u ovoj vrelini. I natpis je ozbiljniji. porazgovaraj. Ali. veća. Ljudi me ne gledaju.pobunio sam se. u curku od zute lisice. Više me nije nagovarao da ustanem. Dan je lijep. koje je postalo miris i svjetlost grada. lezacu zatvorenih ociju.Zar ćete nas otjerati s naših sokaka? I djeca su na sokaku. . Kako zna biti neugodna! Čuvam svoju ogorcenost! A sigumo misli da strahujem od ovog izlaska. niti se on ljutio što mi sklanjamo. u pozlacenom okviru. . Zato sam i kivan na nju. on je. iscrpen. njegova divna djetinjarija. Odsad ćemo se sretati svaki dan. noge su sve cvršce.I htjela bi da te vidi. i izasao uvrijedjen. odnijece me kući. bez riječi zalbe. kao da sam istjeran iz bolesnicke postelje. Bogzna gdje je to uzeo.Bjezite. neozbiljna svita svaki dan je sebi i drugima poklanjala. ispisan svecanim kaligrafskim pismom: Alahov miljenik. dah sve sigurniji. Puštao je svakoga da čini ono što hoce. a on se smiješi i sije bijelom rukom bezvrijedne novcice. znao da je proljece ovako ojacalo. a oni jedini podanici koji primaju. Opkolila su starog Mehmed-agu Caluka.mi ljutili što on uzima. Zašto me Tijana nije natjerala da izadjem ranije? Jato golubova zauzelo je sokak. A ja bih ponekad ustao samo da prohodam po sobi. pretoplo mi je u zimskim cipelama. sigurno zbog posla. Poslije deset dana Tijana je rekla: . je li vrijeme da izadješ? Mula Ibrahim nas nije posjetio. Bio sam zaista slab. Ali ona me docekala neočekivano odlucno. Smiješim se. pretvarajuci ih u svoju i dječiju radost. i kažem mu: . prohodaj. . mangupi . I noge teško vucem. bez riječi prijekora.Još sam bolestan . šašava. u postelju. vrište. ljudi ih se ne ticu. samo cuvaš svoju ogorcenost. Ali on ništa nije gubio zbog svoje rasipnosti. ne cude se. jevtino veselje. ljepša. Zašto sarn se ranije ljutio na djecu i starca? Sad ih gledam i smiješim se. . .Nisi bolestan. Bolestan sam. u pravu je. polutrule. Opio me vazduh. nisam ni. ne pitaju. U prozoru je sultanova slika. Na zalost. i opet legao. kao da sam u onoj ruznoj noći. a dugo nisam hodao. ne plaše se. kao vrapci oko zrnevlja zita. a oni nisu ništa dobijali zbog svoga koristoljublja. ne bjeze. pa opet pristaju za starcem. naš gospodar. I ta šarena. kao da sam pijan.E pa. proljetni. koji ne vrijedja ali ne popušta: .prekoravam ih bez ljutnje. pa neka. Narandze smo pojeli. pašcu na sokaku. gospodaru. Obukao sam se. blijed. Ali nas je zaprepastio kad je Tijaini donio na poklon pozlacenu cašu i gotovo nove papuce.rekao je jednostavno. guraju se glavama i ramenima. ljepljiiv od sokova. po cijeloj širini. pazim da ne nagazim na te pernate napasnike. na svoj zenski nacin. Baca sitne pare oko sebe. Pred našim ducanom zastanem. . kao i uvijek. On je jedini vladar koji daje. glava mi se zanosi. ne padam.Dobro jutro. Izadji malo medju svijet. a djeca se smiju. ljutit.

nećeš imati gdje. veli. vidiš. tijesan.kaze Mula Ibrahim.Kakav drugi posao? Znaš da sam lezao. kad mu skidoše gace. Ispalo je kako su drugi htjeli. Sve je isto. nije pitao za mene. i ja sam zaposlio ovu dvojicu. A za ono što se desilo na sijelu kod hadzi-Duhotine. čini mi se. mušterije navalile.Kako to? Ne razumijem. izgovorio što nije trebalo. Kao za inat. Malo sam bio pijan. možda iste večeri kad se ono desilo.Odakle bih znao? Ne dolaziš. .I on se smiješi. nije strog ni smiješan. što sam ozdravio i što sam svratio do njega. uzak. A ovdje je nekako svecano kao da je praznik. Malo smo izmijenili. njemu odmah pade na um da će ga tuci! A mogao sam znati i ranije: nije me posjetio. kaze Mula Ibrahim sjetno. .Ima. Kao onaj pametni čovjek. . . . ali moj. a mušterije navalile. malo ljut. Pokušavam da se acim: ozbiljnost je minula tromim korakom. bez ikakve potrebe: I tako.Ti? Bogami. Mislio sam da si našao neki drugi posao. Šta možerno. veli. kao za inat. hvala bogu. Zao mi je i zbog njega. Sve mi je jasno. . ništa ne javljaš. sjetim se šta me snašlo. Sve je svršeno davno. i ostavila tešku tišinu za sobom. popravili. . prijateljski. Smijem se.Tako nekako. Drago mu je. hvala mu. Vidiš i sam da je tako ispalo. . i eto. nije me zvao. dogradili. kao da. i zbog sebe. I kažem. Postade mi jasno odjednom. .Zbog posla. Ovakav nikakav. . nisam kriv. i sve će ostati nepromijenjeno.. Pomirišem: zaudara. desi se. kao na pogrebu bliskog rodjaka do koga mu nije stalo. Mula Ibrahim me dočekao ljubazno. jadan. obuhvatio je rukama uska prsa. Sad tek vidim koliko mi je drag ovaj ducan. Zavirim: dva cosava mladica pretvaraju se da su zbunjena i uplašena. Jesu. ništa ne javljaš. i zbog nekih cestitih ljudi.Morao sam da ih uzmem .A ja? Gdje ću ja sjediti? Zatreptao je sitnim ocima. Druga polovina ducana je pregradjena daskama. obališe na zemlju i uzeše šibe.Mnogo nevolja. progutao pljuvacku. nada se da su mi rekli. raspitivao se o meni. ga je nešto zaboljelo. podsjecam ga na njegove riječi: . otpuštaš me? Nisam mislio da te otpustim.Pa. iako je sjetno ozbiljan. nizak. On ne prihvata šalu. dugo nisi dolazio. kao raniji. Ne dolaziš. pa velika zarada.Zar toliko posla ima? . To si već rekao. Ovdje je moja sigurnost. . Koliko se moglo. i koliko mi je potreban.

cas u pregradu. niti je to pomislio ijednog trenutka. mada ta sudbina ima ime i prezime. ili je to bilo sutradan. uzalud se muceci. nije smio da ne posluša. Kao strah od groma. podsmješljiv. a sabravši toliko hrabrosti da mi ne kaze riječ pouke. Grom je zagrmio s visoka. Tanke usne su se opustile. a ja ga nisam poslušao. od kobi. ali se dugo prevrtao po postelji. Možda me vidio ovdje. kako izbezumljeno vucem ljusku camca i ljusku čovjeka. Možda u talasima gnjevnog Dnjestra. razbijenog u hiljadu komada. zbunjen. Zasluzio si. dok nešto ne nadješ. sigurno je odmah pristao da posluša i da me zrtvuje. Ako naidje kajanje. u tudjim ustima. prigušen. Možda nad vodom. On strepi od mog pogleda. znao je da me mora pustiti niz vodu. neugodan. lud. ili kroz dva dana. Bio sam svakakav. Hvala. i nesanica. dobro. ne usudjujuci se da mi kaze riječ zaljenja. i od moje kivne riječi. Gledam ga i stojim. od potresa. Sigurno nije plakao zbog toga. nagnutog nad molbama i zalbama. istinski nesrećan. Ostavicu mu i utjehu što me unaprijed upozorio da se čuvam. naravno. tu je zaista u pravu. strah koji se ne može ni objasniti ni otkloniti. Zlata bi mu vrijedila ta gruba riječ.rekao sam na kraju. ta tvrdinja u koju bi se mogao ukopati. gotovo je nerazuman. nadnesenog. Zvucalo je prilicno pakosno. bespomoćan. dvije plate. gnjecav. nije mogao da me zaboravi. u ovom tijesnom ducanu. njegovo pravovremeno upozorenje da se čuvam djavola u sebi. i on ne može ništa izmijeniti. Bogzna kako. pogled gubi sigurnost.Molim te. Njegov strah pred jacim ljudima. On izvršava nepravdu. jer čovjek nije gospodar svojih postupaka.Hvala ti na svemu . i sad sam mogao da odem. kao pred plac. Primio sam novac. Glas mu je tih. Ne pominji prijateljstvo! Pruzio mi je novac. Kad je do njega dospjela ta zloslutna riječ necija zelja i zapovijest. bilo u čemu jacim. lako bi rnu prijekor mojoj gluposti. pripremio ga je ranije. i odnekle iz šipraga misli izbio sam i ja. A na nesreću. Gledao je cas u mene. šta li se sad dešava u ovom čovjeku. ne primam milostinju.Ne vjerujem da si to ti smislio. pust. u sjećanju kao lijek. ni ruku ne smije pruziti da bi me pokušao zadrzati. namreškano lice se grci od napora da ostane mirno.- Dacu ti jednu. . Ali mu ne dam zadovoljstvo da se opere mojom grubom riječi. nije mu lako. makar radi svoje savjesti. Pa. ne misleći da li ću i sebe izvuci. i nada da ću mu na kraju reći grubu riječ. i šta li se dešava već danima? Naredjeno mu je da me otpusti. manje znacajnim ali neospornim. mogao donijeti znacajno priznanje od ljudi do kojih mu je stalo. Ja znam da strepi i od neke druge riječi. i nije bilo mogućnosti za daleka sjećanja. A možda bi mu posluzila kao razlog za pozlijedjenost. i mada u tu sudbinu ulazi i njegov kukavicluk. toliko nije zasluzio. ili savjet da je više nikad ne ponovim. ni da me nacrta crnjim nego što sam. A ja je nemam. bogzna gdje. jer je sve presudjeno. Dajem zbog prijateljstva. . u savjesti kao opravdanje. on ne smije. iza koje su slušale tudje radoznale uši. Sacuvace je u srcu kao hamajliju. Odao sam mu u sebi priznanje zbog te hrabrosti i zbog te zrtve. vaznije od moje. A onda je došla noć. uzmi. I mislim: boze rnoj. . Drugi bi smio. Ostavicu mu opravdanje sudbinom. Rekao sam: . I znao je da mi se čini nepravda. zanesenog. Mula Ibrahime. Izgleda da sam ga teško razocarao. ali nikad mu neprijatelj. A još stojim. Ostala su mu za opravdanje i utjehu samo tri razloga: sudbina koja je jaca od nas. I eto.

de. sad sarn prognan iz tog svog sirotinjskog raja. glupi od neiskustva. ne pitajuci. ne znam šta. I mirno ćeš me grditi. zbog svega što ucinim. a u meni ima dovoljno snage da neuspjeh ne primim sa suviše zalosti. i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji. veseli. još mislim dobro o tebi. zeljni svega. koji cine zlo ali ga ne smišljaju. dali su ti je. I dobro je što tada neću biti blizu. mogućnosti bezbroj. Vedra misao srce obasja. zbog mene. i da ću tu naci svojih dvadeset pet jadnih groša svake godine. zahvaljujuci bogu što je bio u mogućnosti. Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaci njegovo kukavicko poštenje. išli na molitveno pranje. nisi ti birao svoju sitnu dušu. jer bih ti odgovorio štogod ruzno. Srećan ti ostanak. možda ćeš nesigurno šapnuti sam sebi.Oprosti. vedra ni zbog cega. misao bez tezine. u kojem me zestoki zadah nuznika podsjecao da smo u središtu grada. neka ti je bogom prosto. Kod cesme sam zaželio da stavim ruke pod mlaz hladne vode. . Prozivjecemo nekako.. Dobro.. naredili su ti da me istjeraš. nepoznatu i dotad nezamišljanu. ali ću potraziti. koga strah čini tako nesigurnim prijateljem. boljih. Sad mi izgledaju zlatni. da su za sve krivi šejtan. i želim da se ponekad probudiš usred noći. zato je možda bolje što smo se razvezali u casu kad ne visim nad ponorom. na dobrom mjestu. Kod Morica hana sam izašao iz sjenke zidova i visokih stabala. Teško tvojim cosavim pomoćnicima. kad pazar bude obilan. drukčije ne može ni da bude. neće te muciti sjećanje na tudje pozrtvovanje. rat. kad ne bude straha u tebi. neka bog sacuva i tebe i mene. Moracu da potrazim nešto drugo. u nanulama.A on je to prihvatio sasvim ozbiljno. a evo. I zašto bi se moja buducnost morala vezati baš za smrdljivi ducan pisara Mula Ibrahima? 0n bi pustio da me talas odnese i kad bi mi bilo teze nego sad. A možda ćete zivjeti i dobro. laki od zelje o divnom životu što ih toboze ceka. ništa vas ne spaja. i prošaptao zbunjeno: . muceci se kajanjem i stidom. Ali. a sve će biti ludo. sjetivši se valjda koliko je smiješno to što govori. Svijet je širok. Vidiš. i moja prekinuta mladost. Alahemanet. Kod dzamije sam osjetio zavist prema djacima medrese koji su. mada si se nadao da će me tvoji pametni savjeti odvratiti od pogrešnog puta. Zamišljao sarn je u ovom mracnom ducanu pored javnih nuznika. bićeš nemilosrdan prema njima: oni te nisu izvlacili iz nabujale rijeke. koji zlo smiišljaju i obredjuju. Od onih drugih. Tako me srecno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost. A za mene je to bio prvi korak u buducnost. i okupao se u proljetnom suncu. vedrina. pa bi to bilo naknadno opravdanje za nepravdu koju si mi nanio. A kad budeš dobro raspolozen. i nećeš strepjeti od njihove nerazumnosti. da mi pomogne koliko je u njegovoj moci. Proljece. sad to vidiš. sunce. ne ticete se jedni drugih. Onda je naglo zastao. došao si na red kad drugih. čovjece kao i svi ostali. dobri čovjece. nije više bilo. misao niocemu.

ili lukavo. onda mi se nisi obradovala. sigurno će joj lijepo stajati. Dio sam svega što vidiim. Za kakvu zenu. znam da si šašav. još ašikujemo. odakle nam novac za ovakve skupe poklone. Maramu sam odnio Tijani. . bogzna zašto.Šapucem besmislene stihove. cujem mazenje gugutke u granju visoke topole. da uzivam u njenoj radosti. Vjecna je šteta što ne mogu da kupujem poklone. Da li ašikujemo? Da. kad se nije sada desilo. ili zbog svoga iskustva.A sad da ti kažem zašto sam se vratio tako brzo. zao mi je ptice što je izbezumljeno sunula preko krova. ispunjava me radošcu djecji smijeh. i lako mi je.Doci ću .Dodji mi kroz godinu-dvije. kako je moguće da sam pogodio njenu misao. a sad mi kazi šta je bilo. Zato što sam te poželio. kaze: . moje srce se branilo od trpljenja. iako mora priznati da sam joj pricinio veliku radost. Najprije nije imala riječi. rekla je da sam divan. zbog njenih ociju obasjanih oduševljenjem. . uplašena. rekla je da sam lud. . Smijala se i ona. I tako se neprestano vrtjela u krugu. zbog moje naivnosti. a možda sam i divan zato što sam lud. moram kupiti sebi cipele. da te upiitam za ašikovanje. svaki dan. i natrag. i srećan sairn.Dobro. samo mi ništa nismo znali.pitaju me. i zašto da se sad zalostimo. svakakve. Mladu i lijepu. nije smijela ni da mi kaze da je zeljela upravo ovakvu maramu. zato što nije važno da li je brzo. razmetljiv kao mlad bogataš. mladu ili staru? . Smiješeci se. zato što nije brzo.velim i smijem se veselo. ali zaista nisam razuman.Zar nisi na poslu? Zašto si se vratio tako brzo? . bez cipela se ne može a bez marame može. kao da sam od vazduha. . Smijao sam se. iako je udata za mene.Prvo da vidiš poklon. i zatrazio da mu pokazu zensku maramu. . i znam to. Lakomisleno. kao u djeteta. najljepšu zenu u gradu. onda ih je bilo isuviše. sve se zbilo ranije. Sredovjecni bazrdjan me gleda sazaljivo. ušao sam u bezistan. poslije ćemo i o tome. Rekao sam da ništa nije bilo danas. I on se smije. a ako ti je brzo i ako ti je važno da li je brzo. od radosti do razuma.

Ko nam šta može. dobro. kojirn prikriva strah. Ona se više ne igra. nosicu vodu u Ciifuthanu! Zašto se plašis od cega ćemo zivjeti! Na zalost. ne baš veselo.Oponašajuci Mula Ibrahima. treptanje njegovih sitnih ociju. kao mali vukodlak. kažem. u nedogled. zar je teško zivjeti. I znam da mogu sve u životu. nećujna. Dodirujem bradom i obrazima: mlada. pazljivo je okujem objema rukama. a toliko sam navikao. ali znaci . i krije lice od života. sitna kao igracka. kažem. da ostanem samo ja. A ja mu odgovaram da se još nisam odlucio. polako. A ja je ne dam. i kaze ozbiljno: .A od cega ćemo zivjeti? . tu svoju vedrinu: zivjecemo! Zar je i to neka vještina? I podignem je. Ostalo je to oduševljenje u meni danima. jer nisam znao šta bih drugo. da je prelijem njeznošcu što vri u meni kao vrutak.Nije dobro. osjećam je toplu i zaobljenu uza se. dokaz su ljudi koji zive. zaista.Nema te toliko vremena. kao uplašeno kuce uz kujine sise. da je odvojim od svijeta. Mirišem je kao cvijet: miris cist i drag.. . medju tolikim mogućnostima koje u svijetu postoje.smijem se i ja. nesigumo. . i plašljivo izvlacenje mršavih ruku iz dugih rukava. rekao sam. njen odsutni smiješak. Da li misli na ubijenog oca? Drzim je na rukama. nude mi nekoliko mjesta. Koja tuga razgovara nema? Posljednja se broji. kao onoga dana kad sam se smijao nevolji koja me snašla. Ni ja ne trazim više. I šapcem joj nesuvisle riječi dragosti. od straha. govorio sam tihim Mula Ibrahimovim glasom: . to znaci. da se malo nakadim. s njom. i ne samo u ovom gradu.. kao more.kaze ona. . Najljepša žena u gradu.Ako ovo što znam nije dovoljno. ali nigdje toliko ne zaudara kao kod njega. doduše. pa sam pomislio da si otvorio trgovinu. svuda oko nje. kažem. Nekako zive. kao nebo. kao san. A da postoje. Ne boj se. I jeste. i njišem je polako. . a ipak dovoljno da hrabro trazim neko rješenje. A ona se pribila uz mene. neki izlaz. Svako cudo za tri dana. govori mi da je nimalo ne zavarava moja vedrina. da ću svaki dan proci tuda. Volim te. nju i ono trece što se naliva njenom krvlju. od straha. ili si našao bolje mjesto. od ruznog sjećanja. njegov izduzeni vrat i skupljena ramena. ne tako sigurno. smijuci se.Pa. kao da dvije lasice vire u svijet. I osjećam se kao gospodar svijeta dok drzim na rukama trudnu zenu u vreloj sobi iznad mahalske pekare. pazljivo njuškaju i povlace se na prvi znak opasnosti. kao dijete. gleda me. Znao sam: Od čovjeka se nije ništa otelo.

agistosa. narodni prvak. I tako. ne dajuci meni da dodjem do riječi. vječnost? Da li bi klepetao golim vilicama i kao kostur. Rekao je da mu je drago što me vidi. i. na ratove. Važno je sarno ono što on govori. preporukom. I snijeg. niti mu je potrebno. na nesreće. prikupivši hrabrost koja je pocela da me napušta. Molim te da me saslušaš. Eto. Zatim o pitanjima nepoštovanja vjere.odgovorio je ljubazno. ne zaustavljajuci se. niti je znao ko sam. Kad su zadavljeni braca Morici. oduvijek isti samo s drukčijim imenom. o pitanju rata. ovaj narodni zastupnik zivi u goroj pustinji nego beduin. izgleda da ja ne govorim jasno. ni ulema. i ljubav. . I kad se narod pretjerano mnozi. nepoštovanja ljudi od ugleda. i to prema svakome. što ga je slušao juce. mrznja. mada nikako nisam mogao da odgonetnem zašto bi mu to bilo drago. I kad djeca vrijedjaju Zidove i hrišcane. kako kaze Knjiga. kad padne u nevrijeme.I vazdan takvih znakova sam upamtio. I kad psi mnogo zavijaju dok mujezin uci na munari. primio me ljubazno. ima stvari koje su ljudskom umu teško dostupne. a mi ih ne razumijemo. . . već zbog nesloge vojskovodja i zbog odsustva bozije pomoći. i time je pola posla obavljeno. u nevolji sam. ako imaš vremena. uvijek. godinu.Mula Ismaile. Da mi pomogneš. cak i kad se posao ne svrši uspješno. pred drugim kosturom mojim? Da li bi. koji se ne može voditi bez sloge. Mula Ismail. . i vjerovao. na kugu i na ratove sluti i veliko crvenilo. ni šta želim. ni ajani. . pa sam pomislio da me zamijenio s nekim. dogodio se u Sarajevu zemljotres. iznad grada je preletjela velika repatica. i poceo sam da gubim glavu: dokle bi trajalo ovo bezumno kloparanje. . i to sluti na kugu. ako ga ne zaustavim? Možda on i ne zna da sam ovdje. kad se pojavi sa sjevera. Zacudilo me još nešto: nije me upitao zašto sam došao. a ljubaznost se pamti. lani. i da će mu uvijek biti drago da me vidi.Svašta sam znao. bezlican.Došao sam da te nešto zamolim. a nije ni mogao saznati. Dešavaju se po bozijoj volji. ni nesloga medju vojskovodjama. dan. možda misli da sam neko. mišljenjem. koji je predstavljao ljude iz našeg dzemata. U početku sam još i uspijevao da dodjem do ponekog ko bi mi mogao pomoći. svejedno ko. Muka me hvata. nepoštovanja vlasti. Onda je. a kad je umro veliki vezir Sirhan-paša. ma koliko da sam se trudio. A takva raspusnost sluti na kugu. uzroci kuge. ne poštuju se ni paše. kao zrno u brojanici. pa ako se ne mogu otkloniti. . jer se nevolje neprestano dešavaju.Da. Mene nisu zanimali ni ratovi. mjesec. Sve od mene zavisi. takav mu je posao. mogu se bar objasniti. nevazan. Boze milosni. I ovo što gubimo u Rumuniji i Rusiji. i život sve je predznak kuge.rekao sam. Doduše. Oko njega i u njemu je pustoš. . što mu nije ni tako glupo. to nije zbog slabosti muslimanske vojske. kao lanjske godine što je pao 24.Svakako .Oprosti što te prekidam . Ali je sve ispadalo smiješno. ni. savjetom. sve sluti na kugu. Ljubazan je po navici. A druga polovina svakako ne zavisi od nas. A onda sam vidio da me nije zamijenio ni s kim. nastavio da govori o raznim pitanjima. Znam već. jer ne može sve ljude poznavati. .Doci ću sutra. I kad su ljudi suviše pohlepni. cak ni kadije.I neposlušnost je predznak kuge. a svejedno je ko sluša.

Dok je on bio u izgnanstvu. Šta će mu to! Htio sam da zametnem šalu. doduše na njegovoj dženazi. neumoran. zvani Mali Husein. a njen sin. Cak i da je istina da jedan berber može nagovoriti takvog velikaša da primi nepoznatog čovjeka. jer nisam siguran da li bi iz svega ovoga ispalo dobro ili zlo. pa nema nikakve potrebe da drhtim pred tim nezamišljivim susretom. Salko. majko moja. rekao je. cudo. pa Mula Ismail je potpuno gluh! Ali nije nevolja u torne. je od tuge za vezirom. ili srecom. Srecom. ovakva vjernost je dirljiva ali opasna. i ona se udala za njega. Tako je propao i prijem koji mi je defderdar zakazao. Ali kad mi Mahmut rece da me defderdar ocekuje prekosutra. njoj je pomagao bivši djever. jer je duznost iznad ljubaznosti. preporucivši mi da budem tacan. već što on to ne zna. ili izmišlja. a dogadjaj koji pričam. Ucutao je čim sam se okrenuo. poslije podnevne molitve. izgleda. kao ljudi. isto papudzija. dotle zdrav. moje ime došlo do defderdara. jednom. kao mora. Da je svako dodao po truncicu. Govor mu se zaustavlja. a Ahmetaga Coro brije defderdara Bekir-agu Djuguma. snazan. Tajanstven i vazan. Šta bi mogao cuti od drugih? Nevolje. šta mi padne na um. Izgledalo mi je toliko nevjerovatno. Mahmut Neretljak mi je saopštio da će me primiti glavom bosanski defderdar Bekir-aga Djugum! Mislio sam da tjera šegu sa mnom. prijekore. smiješno je i zamisliti kako je moje ime prošlo kroz tolike uši i tolika usta. da ja govorim svoje. Podanicka vjernost se zaista nije mogla bolje dokazati. mogao sam ispasti cuveni naucnik Bergivija. A pred defderdara će izaci beznacajni pisar Ahmet Šabo. Njegova žena je ranije bila udata za papudziju Ticu. da to nije nikakvo. Zar nije jednostavno? Poslije te zapletene priče.Ah. pokazuje koliko bi bila štetna kad bi narod pošao za primjerom svojih vodja. da bi se pohvalio svojim nepostojecim vezama. šapcuci. kao da me pozvao sam veliki vezir. i ko zna kad bi me drugi put mogao primiti. on zato što će zaista lako uvidjeti da nisam ni sluga Bergivijinog šegrta. pa je Tica umro. A samo sat-dva poslije vezira. umro je i defderdar Bekir-aga Djugun. i on je rekao da će me primiti. Ali sam se pobojao da bi rni mogao doci u san. Da bi me uvjerio. zalbe. i lijepo bismo se izrazgovarali niocemu. dobar čovjek. sutradan je umro stari i bolesni vezir Muhsinoivic. ali i to je bolje nego da je on došao na moju. . Mahmuta. Smiješno i strašno mogu biti rod. od jednog do drugog. sve mi je izgledalo još nevjerovatnije. zato i nemam prava da mu išta zamjerim. Usput da napomenem. kad ne bih bio spreman za šalu. Dovoljno je da on sam govori. i bogzna šta je doprlo do defderdara. Nesrećom. a i sad sam je sigurno krivo zapisao. Onda mi se ukazala prilika o kakvoj ni u najludjem snu nisam mogao sanjati. Ili neće da zna. koji neće znati da kaze ni tri riječi kako treba. Sastali smo se. a on bi svoje. koju ne bih mogao dvaput ponoviti jednako. cirn ne vidi cudjenje na tudjem licu. to je sigurno Mahmutova izmišljotina. ne pretpostavljajuci da će dan prije toga umrijeti njegov gospodar. jer Bekir-aga ima mnogo posla. Tako je. ja se još jednom uvjerih da o životu ne znam ništa. radi kao kalfa kod berbera Ahmetage Core. Presvisnuo. Taj Salko papudzija ima tetku Almasu Meckar. pa ćemo se naci u cudu i ja i defderdar. ja zato sto ću iznevjeriti tolike lazi o sebi. pa bih izludio od strave.

Ne treba ti nikakva sposobnost. na zalost.rekao je. sa secijama oko zidova.Imaju dobro pamcenje. to nije uzivanje. kao da me obuzima lako bunilo.Znam. od njegovog mekog šaputanja. voce? Uzeo sam šerbe. to je teško.Lijep sam. i lijepom riječju. On nije debelokozac. Divan! Šteta što si se s njim posvadjao. kao da se svijet ruši. pa je ruzno i njima i drugima. Tako i umiru. Iza magaze. Oni su prava duša stvari.Varaš se. uveo me u sobu zastrtu cilimima. jer su to najruznije životinje.Vrlo si lijep.Brane nas od sirovog vonja. To je od mirisa.Svidja mi se. lokum. Bogati trgovac hadzi Fejzo takodje me obradovao nadom. i kao slonovi iznenada se razbjesne i uništavaju sve oko sebe. ukocenih debelih nogu. . Ne praštaju uvrede.Njegova nasljednika. Ali. Sve ih je manje. i šireći nosnice. glupo sujetne. dobar. ko izvrnut dzep. ali s podsmješljivim prezirom. Svima bi bilo dobro. nije brijao Ahmetaga Coro. već je upalio svijece u bakrenim i srebrnim ciracima. mracno raspolozene. Uskoro! . od polumraka. ne znam. Govori o njirna bez mrznje. Tako ih uvijek i zamišlja. Po nećemu je slican tebi. bezobzirno osvetoljubive.Daj mi ruku.Volirn mirise . a ništa se ne dešava. krcate skupocjenim tkaninama što su tek prispjele s Istoka. . jer oni ne vole borbu. . udisao nevidljiiva isparenja moje koze. jer su svijece. natopljene mirisnim uljima.Bogami. Nije razgrnuo zaštore. . ponekad. pice. samo si ti ljepši. Kako ti se svidja ovdje? . Upitao me šta želim.Postace gori od svih. . Zamjerio si im se. vedar. potputno gluhe i slijepe za sve što je u životu lijepo. . ne pretrzeš se. i odmah se osjetio ugodan miris. potpuno besmislene. . prinio moj dlan blizu nosa. da porazgovaramo. Onda je okrenuo ruku i gotovo mi njušio nadlanicu. Izvukao sam zarobljenu ruku iz njegovih mekih dlanova. ali sam je sam razbio. ne ne strepiš od gubitaka. Pruzio sam ruku. lice na slonove. i pozvao me u svoju magazu.Osjetljiv . da rastjeram snenost i cudno raspolozenje.zatvoren. Ukoceni u svojoj tromoj nespretnosti. To je divan čovjek. koji je došao s drugim vezirom. Uporedjuje ih sa slonovima. u svemu. Možda i neobuzdan. Ne znaju za milost. golicajuci me zutom bradom. Jedan jedini medju njima je izuzetak. I ne zato što su grubi i što zaudaraju. izgleda. Samo što drugi debelokošci dolaze. Pobunio sam se: . Polako i pazljivo je gledao. pravi muškarac. da pusti danje svjetlo. Dzemal Zafranija. od tišine. I ranije me susretao s osmijehom. Ali to neće nikada biti. i nevjerovatni lanac nije više mogao prenijeti moje ime nikud. a tada me zaustavio na sokaku. a dobitaka imaš onoliko koliko umiješ. Svojom umišljenom velicinom i glupošcu šire oko sebe strah i dosadu. rekao da je o svemu obaviješten. A svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uzivaju. ne puštajuci mi ruku .rekao je. Cak i ljudska duša ima svoj miris. . . već što ne znaju da zive. Kakav je tvoj miris? . Znaš li da si lijep? To su ti sigurno cesto govorili. Zapalio je i zrno tamjana. s debelim zaštorima na prozorima.I sad traziš posao? Najbolje bi bilo u drzavnoj sluzbi. .

Cekacu te. Meni ne treba nijedna. kako se osjećam prljav. da istjeram zejtinjavi miris iz sebe. . Uzalud. i stavio nekoliko kapi na bradu i na dlanove. i udahnuo.Vidim. Zna da ne lazem. da se oslobodim titravog polumraka. kao zid. a nisam je ja ni zapocinjao.Možeš doci kad god hoćeš.Onda.A tih . I ne zato što sa bistar. Vidim. triput. Svakako. Hadzi Fejzo se osmjehnuo: . Upitao sam: I Dzemal Zafranija dolazi ovamo? Dolazi. imaš li mnogo? . Sa niskog stolica je uzeo bocicu s mirisima. Širim prste. ili da se nekako izvucem bez svadje i bez štete. Mada bi joj moja nevjerovatna istina izgledala lakša nego njena izmišljena. a ona me gleda u cudu. jednom. zeno. moram da se nadjem s Mula Ismailom. nikako da zaboravim znojave dlanove kako drhthe na mojoj ruci. Te ustanem i zamolim ga da otkljuca vrata. dosta mi je sukoba i mrznje.On ti neće pomoći. Mi ne ostavljavamo na cjedilu jedan drugoga. unoseci mi se u lice da sam mu dah osjećao.Boze sacuvaj! . Dacu ti i kljuc. Samo. Sa strahom sam se osvrno. a ušao sam slobodno. sutra. da zapamti kad me je doveo u ovo svoje smrdljivo leglo. Pogotovu ako su mi prijatelji. Nikako ne vjeruje u te stvari. ostala je u njoj sumnja da me nije namirisao nikakav hadzi Fejzo s bradom. Ispricam joj. . Veliki smo prijatelji. a ruka mu je trazila moju. . Namrštila se. .rekao sam. svoju nevolju. Pih. već neka nepoznata Fejzija.Nešto mi mnogo mirišeš . Hoćeš li svratiti ovamo poslije Mula Ismaila? .Mani me.I svi se pomazete? . a lici na laz. dvaput. zna. prijatelja. sve muklije. I nikako da mi povjeruje potpuno. da kogod ne vidi odakle izlazim. I tebi ću pomoću. rasipao sam ga oko sebe kao otvorena bocica. .. Ti si ga i namjestio kod kadije? Volim da pomognem ljudima. duboko. kaze.rekla je sumnjicavo. već što je postalo ocito. A Zafranija. tek tada rmi je postalo jasno u što sarn upao. i mislim: da ili da ga udarim po drhtavim gubicama. ako želiš. smijuci se . Oh. ili na grubu šalu. i tezak istocnjacki miris me gotovo potpuno odvojio od ostalog svijeta. . . u smijehu. eto kolika sam budala i bezveznjakovic. uvjeri se. . Tijana je prvo osjetila miris ruzinog ulja. To si ti sanjao.Dodji. tako mi sreće. . Cesto. I tada.Nije ti prijatelj? .ali joj je moja prava istina izgledala nevjerovatna.Neću imati vremena. šale više nema. Pogledao sam u vedro nebo. Poškropio je i mene. To. da ih prosuši vazduh. i on zna da uziva? Zna. i gladila je sve mekše. nije istina .Vidjećeš. nazalost. umalo ti ne stradah. Govorio je sve tiše. djavo da ga nosi. dah vlazan i vreo. ne tice me se. Ali. tek tada.

ljudi. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan. Ispod toga nema ništa. Kako su me to ubili? Nisam ranjen. nemoguće da je zid svuda. Išao sam od ureda do ureda. ali oni koje sam očekivao. uzalud vice. Moje riječi su postale izlizane. nisam zaklan. ili je postojao neki tajni. ja sam ziv. Mora da postoji neki procijep.nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rdjavi. Mogla bi ponekome pasti na um misao da je ugodnije biti pod sumnjom zbog grijeha nego pod sumnjom bez icega. borite se sa mnom ljudski. ništa. Zar me ne cujete? . moj lik zamoran svakome. kao neizlaz. sav od cvoruga. ne cuje se. a to je posljednje bice na zemlji. ili su bili nevidljivi. odbijajuci najprije tu misao. Ali Tijana ne prihvata ni taj pametni zakljucak. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. Malo je trebalo pa da pocnu prolaziti kroz mene. ili su ulijetali kao ptice. od čovjeka do čovjeka. Stajao je oko mene. s licem bez izrazaja. Nema me. kao tvrdjava. koji iskustvo odbija? Jer. Satima sam sjedio u predsobljima. sav od masnica. bio sam izubijan. Mogli su me pretuci. Ili ja to sanjam svoj nemogući polozaj. s dosadom. zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim? Hoću da budem čovjek. Poslije nije bilo ni toga. bez razumijevanja. krvav. Prazan prostor oko mene je sve pustiji. ali me nema. kao da sam ziva sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. već toboznje nade. . Pretvorlo sam se u čovjeka koji moli. nevidljiv ali neprobojan. sigurne koliko i oblak na nebu. Polako. to su bile tri jedine mogućnosti. I eto. ni moj glas u njihovo uho. moja smiješna pobuna sve tiša. ja znam šta trazim. mogli su me zatvoriti. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko. nikad se nisu pojavili. Sitni cinovnici su me slušali rastreseno. Zaboga. I uzalud govori.kažem. Uzalud. nisam mrtav. mogli su me ubiti. ne pristajem da me nema. kao kroz vazduh. ali nikud nisam dospijevao. zar me ne vidite? . poceo sam da osjećam zid oko sebe. cak i bez pakosti. zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene. podzemni ulaz koji ih je štitio od nas što zivimo cekajuci. neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu. a nisam prestao da navaljujem. Osjetio sam strah. ja hodam. kao po vodi. koje zapravo i nisu mogućnosti. Ili su se uvlacili kroz prozor.kažem. ili gaziti po meni. moja priča dosadna. ka nepristup. ni kod koga me nisu puštali. već kaze da je bolje dolaziti kući nenamirisan.

ili da je pao snijeg. iduci za nepoznatim poslovima. prozore. Onda su se zapalile šume oko Sarajeva. i udarali kopitama konji u staji. .Ne boj se. Nepoznati ljudi su dolazli i odlazili. bjesomucno bljuje vatru. kao da se tali. Preko dana su ispreli paucinu na patrljcima jabuke.6. Baš smo jad. Ljudi su ostavljali kuce i bjezali natovareni stvarima. uništavaju. sokake. ostavljajuci za sobom nemir. mi ljudi. kao u zbjegu. Nepregledna vojska crva pocela je da zauzima grad. Izgledalo je da su vocke ponovo izbeharale. da su paucinom premrezili stabla zerdelija i šljiva pozegaca. da piše zapise seljacima u Podgrabu. tamo nema hodze.šatptala je. Ostale su samo njihove kozurice. Zaustavljali su se na prvom cistom mjestu. da vidimo i to cudo.objasnio mi je svoje razloge . kao da zele što prije da osvoje svijet. u posljednje vrijeme su ga sve ćešce hvatali grcevi a listovima. njima neće odmoci. Sunce. a smislio je i novi posao. od bolesti. i uzdišuci gledali spepeljene vocnjake. . nemocni pred svacim. U okolnim baštama crvi su se toliko namnozili. tankom predjom isprepleli su stabla. Nocu smo lezali na uskoj drvenoj verandi prema dvorištu. od uroka. spavaj . meni će pomoći. i pomrijeti od gladi i straha. . U podnevnim casovima izgledalo je da će planuti i nebo i zemlja. otete kuce.Ne bojim se . jedinog drveta u našem dvorištu. pa i sasušenu travu na otvrdloj zemlji. a za dan-dva sam se cudio svom strahu: crvi su uginuli. sofe. prozdrljive truncice neprestano grickaju. zvacu. gotovo u isto vrijeme.umirivao sam Tijanu kad bi se probudila. ali su komšijska djeca kamenjem i motkama omlatali taj ukras s mrtvog drveta. i da će se sve pretvoriti u ogromnu vatrenu pustinju.Ove baje su uplašile ljude . Cudno ljeto Ljeto je našlo vrelo i teško. zatvorili kuce. s gadjenjem skidajuci slabu paucinu. i našu sobicu pretvorila u pakao. A znam neke zapise od strave. od vreline pretvorene u prašinu. iznad grada. ljudi će se povuci na goli kamen. . Jednog jutra: smo vidjeli da su nekakvi crvi pojeli sparušeno lišce divlje jabuke. ali su se njene oci okretale za noćnim sjenkama bez lica. Šta sve neće udariti na čovjeka! Crvi se mnoze neshvatljivom brzinom. krijuci to pred Tijanom. Imao je još dva vazna razloga: htio je da protegne noge. Po nesigurnom mraku kretale su se sjenike naših čudnih komšija. Za nekoliko dana paucina je zahvatila avlije. Pred našim ocima rastu grozdovi sitnih gmizavaca. Ljudi su se vratili kucama. svi kao da su se dogovorili. kao ispred pozara. ognjene iskre padaju na zemlju. i ostalo je cudjenje. Pobjesnila je i pekarska pec ispod nas. u dnu dvorišta što je licilo na han. ispred poplave.i trebace im zapis od svega. Mahmut Neretljak me pozvao da podjemo na brdo. poklopili zemlju. mislio sam malodušno.

o svemu i svacemu. Njegova žena. o svojoj zeni. i zaboravicu na svoju muku. ali. čeka ga takvog nikakvog. Je li to mudrost. A ne želi da ih previše pokazuje. Dzaba. jezik nije. a sad ima prijatelja koji ga sluša.rekao je . i to je baš dobro. ili bilo gdje. To pred njima ne treba reći. na nekoliko zastanaka. nije pametno. Njegovo pamcenje ne izvlaci lanac sjećanja. čim bismo sjeli i malo se izduvali. nastavljajuci započeto. a možda i nije. prezivio je svašta. kao da on iz dzamije dolazi. svaka sa svojim tokom i svojim razlogom. i ovdje. zbog Mahmuta i njegovih bolesnih nogu. Kakve su da su. ako saznamo pravu mjeru. uvijek. mora priznati.Penjali smo se polako. tako je. ali je sve iskidano. Najbolje zna po sebi. Zna da se ne smije. pa izgleda da se uvijek smije. I ničemu ne trazi smisao. a kad zazeli da vidi njen nevoljni smijeh. razbijen i nesastavljiv mozak. zaokruzenje. Bilo je to prvi put da mi je govorio o zeni. Eto. ne uplicuci ništa drugo. doduše. dovoljan mu je dogadaj. već upadaju jedna u drugu. pametnija je od njega. zdrav navikao na hodanje trceci za sluzbom koje nema. Ranije su joj veliki zubi virili iz same koze na licu. Nije mnogo uredna. ali u čemu i da bude uredna. Meni je bilo svejedno. jer sam ja našao srecu kakvu nisam zasluzio. pa od svega ispada nekakva vesela grdnja. o meni. ovo mi je dobro došlo. šta treba još više? Za cudo. izmedju podvoljka i sala na obrazima. A opet. u izgnanstvu. zubi ne dopuštaju da bude mrzovoljna ni kad otrov riga. svoju i tudju? . pa on bira što mu je zgodnije. samo potpuno drukčije. odmarali se cesto i dugo. Govorio je neprestano. više vrijede nego mi. i da poslije bolje spava. Njegovo pričanje nije nezanimljivo. I što god učinio. Mrzovoljna je zato što on ode i zato što ostane. Razveselilo me to naspretno ali lijepo pristajanje na ono što život nudi. Tijana je pametnija i u svemu deset kopalja iznad mene. Ne. ne mora da se stidi pred njom. ne brinuci se za ljepotu. a onda sam začuđeno slušao tu najčudniju izjavu ljubavi. medju nama receno. Nije ni štedljiva. govorio je da nadoknadi ono što je cutao. ali joj istureni. dok je bio bez ikoga. pa najviše cuti. nad kojima se neprestano smiju tri isturene ploce gornjih zuba. da ne ocekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak. Sad je ruzna . bez uvrede. i on s uzivanjem sluša njene socne riječi. iskrpljeno od sakatih priča koje se nicim ne povezuju. o ljudima koje smo susretali u životu. ispod svakog granatog drveta. Zastajali smo kraj svakog izvora. samo da progovori. Tada obilato nadoknadjuje cutanje. nije kao moja. i to je obicno tako. samo on priznaje a drugi neće. pa mu to ne smeta. zna da nisu baš lijepi. mlad sam. kad bi Mahmutove noge pocele da klecaju. I cudo je kako nas zene trpe. ali šta da štedi? Mrzovoljna je. sad su ostala dva-tri krnjatka. niti se um trudi da sve to spoji. da nastave život kakav im je bog odredio. U početku sam se smijao. jer je proizilazio iz priznanja njenih umjerenih vrlina koliko i vlastitog nesavršanstva. pouku. zene su mudrije i bolje od muškaraca. zna i da je naljuti. Ali ako su ga noge izdavale. Zakljucak je prilicno neočekivan. zaista je ne bi zamijenio ni s jednom drugom zenom. To što govori. jer je bilo neobicno. ali ni njegova nije loša. ali on ode od kuce. ne vrijede mnogo. najviše je u njemu povezana slika o njegovoj zeni. uobrazeni. ali ona ceka. Nastavljao je razgovor o njoj nekoliko puta. ja sam pametan. iako je govorio da mu je lakše kad hoda.a u mladosti je bila još ruznija. zamoricu se drukčije nego što se zamaram dolje u gradu. takav kakav je. šta sve nije cinio. zna da će je zateci kod kuce. Dok on hoce. ali su muškarci glupi. i riječi su mu zrele od iskustva i muke. sujetni. već komadice. o Tijani.

naoruzanog konjanika. opcinjen. A u pjesmi je to nekako tuzno. Na daljinu.viknuo sam. Kao što su ostali moji drugovi u hocinskim šumama. preko široke doline. Strašno divljanje snage.Boze moj.pitam Mahmuta.Vidim.Pogledaj! . I lijepo. razorno uništavanje. misleći na mrtvu šumu crnog drveca što će ostati iza ovog bijesa. ponekad drugo.Je li to o meni? . ljutito iskacuci iz ogromnog povjesma dima što je prekrio šumu i nebo. kao u ratu bez oruzja. Kako se smišlja pjesma? Mogi li da cujem? Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. kao u ratu s oruzjem. bez zle misli. Onda primijetim da on više ne gleda pozar. sjednem do Mahmuta.« A kod zivih je malo više zla ili malo više dobra. Gledam. Rekao sam: Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. Vatra je besmislena i uništavajuca. i ne odvaja pogled od konjanika. . Ili smrt. umoran. kao i mrznja. pokazujuci dim i plamen.Tuzno . . ali kad tako kažem. kao umorna ptica. i nije mi zao. možda zato što nije ljudsko. kao što ostaju svi nevini ljudi u plamenu koji sami ne podmecu. I eto. snagu bez duše. klao da ništa nisam rekao. Pa i to više nisu ljudi. »Savršeni ljudi su u grobu. Ali zlo ćešce. . a sad smo vidjeli kako šume gore u nedogled. Pa i to više nisu ljudi. Pa. pa ponekad pretegne jedno. što je to cudno! I ja znam da ljudi nisu savršeni.kaze Mahmut. Sve drugo je laz. uplašenim. tuzno nije. . On ne odgovara. .kažem i ja. Šta kazeš? Smišljam pjesmu. zacudjenim. Savršeni ljudi su u grobu. a dobitak što ne trazimo više.Sve gori! . to divljanje besmisla. . ne znam kakav je. uzasnuto se divim ovom uništavanju u igri. iz preobilja snage. .Tuzno . iznenadjenim.O svakome. Zašto bi bilo tuzno? Strašno možda. A možda je ovo kao i ljudsko. . Dim i tezak miris paljevine osjećali smo odranije. koga su noge odavno izdale.Ko je to? . Gleda nas i cuti. Okrenuvši se za njegovim pogledom.Gubitak je što je ta mjera sitna. misao se spustila na zemlju. blizu šume. neprijateljstvo bez mrznje. ugledam na putu. culo se kako vatra cikti i prašti.

hajde da vidimo.Cuo sam.Htjeli smo do Podgraba.Je li to arapski konj? . . .Imate šta i da vidite. . kad sam otišao od njega.Takve kao što ste vi. On ne odgovara na moje prijateljsko pitanje. . Govori mirno.Ja sam. nastojeci da se što prije udaljimo od Toske i njegovog oruzja.Po zlu ili po dobru? .ljiubazno se osmjehnuo Mahmut.zavapio je Mahmut. .Po dobru. pokazujuci zute zube.pitam zadivljen. danas nećete u Podgrab. .A od koga da mu odnesemo poruku? . . i ne okrećite se! Nismo cekali da nam ponovi naredjenje kojim nas oslobadja svog prisustva. ni tada se ne naljutivši. tu je nesrećni Mahmut baš pretjerao. puška ti je u ruci. . Toska je bio daleko iza nas. nekako odsutan.E pa. I ja njega. A ti. . a opet nas uporno gleda. Kad je Mahmut poceo teško da diše i da batrga po neravnom putu. . ali i budalastiji. ne okrecuci cjev na nas. . Strah me uhvatio naknadno. lazeš. surovi hajduk.kaze isto onako mirno.Ne vjerujem da ste tolike budale. Vraticete se u grad. susreće nas samo njegov teški pogled.Ne vrijedjam ja nikoga. i znali smo to sva trojica. skocio je kao mladic. . . I porucite serdar-Avdagi da više ne šalje uhode za mnom. Jesi li cuo za mene? .Ti si Becir Toska? .Uzivate u ovom cudu? . kumim te bogom velikim! .Ustanem. Mahmut se uplašeno smješka: . . gotovo tiho. Da pišemo zapise seljacima . i hitro smo krenuli na suprotnu stranu. Becir-aga . i nasloni se laktom na jabuku sedla.rekao je Toska Mahmutu.Od Becira Toske. kao da ga se ne ticemo. Hajde sad. pa moj prijatelj kaze. brate.Vidiš .Pa sad. Mahmut je sasvim zaboravio na grceve u nogama.Tvoj prijatelj je pošteniji od tebe. mahnuvši rukom prema šumama u plamenu.upitao sam.velim ja ljutit . lako ti je. Toska. koji se nije bojao ni štedio ikoga! A nas je pustio. . A ako hoćeš bas da vrijedjaš. a kao da smo još vidjeli njegove teške oci. . iznenadjen bogatstvom oruzja i ljepotom konja pod njim. E.niko nam ne rece da moramo koga pitati za dozvolu. da bih prišao blize nepoznatom čovjeku.Ljudi pričaju. On polako izvuce malu pušku iza pojasa. On bar ne kaze ništa.objasnio je Mahmut ponizno. bez prijetnje. .I popeli ste se ovamo samo da vidite ovu nesreću? . prijatelju . Zastadoh. .upita konjanik.Kakve uhode. I svejedno mi je zašto ste došli.

Ime. zato cuti. ja sam poceo da se smijem. Njen smijeh je pametniji i od nje i od mene. i uvrijedjeno bih ucutao. . kakav smo jad nas dvojica. jedva si čekao da te Mahmut pozove. . pa samo što ne zaplace od zalosti kako izgledamo. Gleda nas čovjek. Mahmut nije mogao da objasni ništa. sazalivši se sam na sebe što ne nalazim na razumijevanje ni kod svojih najblizih. a ja sam sjedila kod kuce sama. jedno je znati šta je pametno. Mogao sam se krstiti od cuda. Neka tajna je bila oko njega. ali bih joj našao i krivicu i dug. Svejedno mi je što bi se smijali. odmahivali rukom. Suviše je važno da bi mogao precutati. odjednom. mogao sam traziti ma kakav razuman razlog. I najlakše bih se naplatio na Tijani.Znam da nisi mogao.I dok je Mahmut hvatao sapu i smirivao krkljanje u grudima. . . Izgleda da on uvijek čini suprotno od onog što misli. . jadao sam se Tijani. pokušavajuci da svoju nepoznatu krivicu prebacim na drugoga. Ali. Ili ne može da ne kaze ono što zna.Rekao je da idem kući.Ne znam šta mi je bilo . Mora čovjek upasti u nevolju kad se druzi s takvim nesrećama kao što je Mahmut. Najpametnije je cutati. nasmijala se. Mahmut je znao da je pametno cutati. A ti još kazeš: culi smo za tebe po dobru! Poceo je da se smije i Mahmut. A opet. i odmah sve ispricao serdar-Avdagi. Ko bi vjerovao da smo slucajno sreli Tosku. i da nas je Toska. i kod serdara Avdage. Znao sam šta misli: lunjao si bez potrebe. Cak se i strašni Toska sazalio. . zašto se smijem? Pa zamisli. Nisu znali ni ljudi koje sam pitao. i nije. i to. ona je spriječila buru i ljutnju. Mahmut me gledao zacudjen. Ali. . Ali me ona nije podrzala u mojoj namjeri.kaze uplašeno. ako nesreći bude po volji da me uzme na zub. .Šta ćemo reći? Ništa. Ne bacaj svoju krivicu na drugoga! Tako me Mahmutova prosutost uvalila u vazdan nevolja. kao ni svako veliko zlo. i nije je dobro pominjati. pitao: šta mi je. taman posla! .I meni izgleda nevjerovatno. cak ako bi mu to nanijelo i štetu. i nikome nemamo ništa da pričamo. mogao sam se ljutiti ali mi sve to ne bi pomoglo da shvatim. Nikog nismo vidjeli. Ali da ne pomisle štogod drugo.Smiješno jest. to bi se lako preboljelo.Pa šta da mu kažem? Cuo sam za tebe po zlu? E. Slijegali su ramenima. nešto nepoznato. to je Avdaga. Zašto serdar Avdaga poziva mene? O tom Avdagi nisam znao mnogo. i kod moje zene.E. da se ne uneredimo od straha. pustio bez riječi? . Slozio sam se da je to najpametnije. Zao mu je bilo i glas da povisi. ni krivoj ni duznoj. Ili nisu htjeli da govore. Avdaga je porucio da i ja dodjem. srecom. Ali je smiješno. Takvo je vrijeme.I šta je rekao kad si mu ispricao? . i bogzna koga još.I šta ćemo sad reći ljudima u gradu? Smijace nam se. niko te nije natjerao. Ili još više to njegovo nepoznato ime. i otjerala mi zlovolju. a sasvim drugo i uciniti to što je pametno. rekao sam kroz smijeh. i više znacima nego riječima.

ili još nevjerovatnije. sve ostalo je uzgredno. »Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. tih. I ne toliko od njega koliko od njegove tajne.šta si se skunjio? Cuo je od Mahmuta. gotovo ozaren. I opet je poceo da kotrlja riječi po ustima. jer je mogao posumnjati da smo poslani kao uhode.. kao srz iz . šta taj Mahmut nije istrtljao! Rekao je da Mahmut nije zapamtio sve. ponavljajuci stihove za mnom. nekoliko puta. imali smo više sreće nego pameti. najnuzniji grub namještaj od debelog drveta. . onako mršav. Pa on sam je obican.« Još treba da zri. znao je samo prvi stih. nepoznato. ljubazan.Molim te.Tudje pismo slabo citam. A nije trebalo ni da se svadjamo s njim. A sam slabo pišem. a od Avdage sam osjetio studen u srcu. to je svijet. da okušava slast. Upitao sam ga: .Ova mi se svidjela čim sam cuo prvi stih. Ponovio sam pjesmu. i zapali podebelu svijecu. još jednom. dvaput. Ubrzo je naucio pjesmu i izgovarao je polako: nevješto.Zar toliko voliš pjesme? .Da cujem. hoce da cuje i od tebe. .Da ti napišem? . gotovo prazna soba. desilo se nešto kao u naivnim dječijim pričama. poput slavuja. da sladostrasno isisava iz njih smisao. prozori bez zaštora. ali stalno prisutno. Tiho je micao usinama. Rekao sam da nas ne vrijedja.kaze mi . šta će mu dva besposlenjaka koji idu u brda da gledaju vatru! To njeno podsmješljivo ohrabrenje me grijalo sve do Avdage. koji ću tek cuti. Osjećam kako oko njega lebdi ono njegovo. Šta se njega ticu pjesme? Još je čudnije što je slušao pobozno. s uzivanjem koje nisam shvatao. ne gleda me prijeteci. kao kad bi kurjak zapjevao. kao odijelo koje nosi.Nisam se svadjao. ostalo je toliko pobrkao. ne plaši me teškim riječima.Svejedno . . Licilo je na najzamršenije kućine. jedva dolazeci sebi. . da se i sam smijao. bez ikakva znacaja. Rekao je samo da smo dobro prošli. A opet sam uznemiren.« A dalje? Pjesma nije dobra. I samo je to važno. sa zahvalnim izrazom na licu. bijelo okreceni zidovi. . nedoradjena. Pomenuo je pjesmu koju sam smišljao gore na brdu. Sve oko tog čovjeka je obicno. ili gleda preda se.kaze serdar. Možda bi bolje bilo: »Nesavršeni ljudi. mogli smo to glavom platiti.Hajde . kako sam zamišljao. neotkriveno mi. iako mi je bilo smiješno. Gruba je. a studen me prozela do kosti zbog njegovog razloga. Vazan mu je taj hajduk. I kad sam pomislio da me zbog ovoga sigurno nije pozvao. jednom. Zahvali bogu što si ostao ziv.Svejedno sad. cak izgleda nekako nesiguran. da im osluškuje zvuk. odgovorio sam. Nije mnogo pitao o Beciru Toski. sve je već saznao od Mahmuta Neretljaka. . Gospode boze. nemirna lica i treptavih ociju koje najćešce skriva u stranu. voskom pokapan pod od svijeca u jevtinim ciracima. Stih ne smije da zvuci kao obicno pričanje.

Zvao sam te zbog pjesme.Pa eto. Ima se o čemu govoriti. . tice se. Šta u njemu može da bude toliko opasno? Na sokaku me sačekao Mahmut Neretljak.Jesi li me zato zvao.Zar je to grijeh. da sam juce umro. Moje se ne tice nikoga. znaci da je dobra. kakvu štetu mogu nanijeti? .Ne treba da cutimo. . pobogu! . A ti. E pa trpi.Njen otac je bio protiv drzave. toliko je njegov glas bio tih i mekan. toboze zabrinut. Cutao sam.I nije. i neće škoditi ni meni ni tebi.Onda ću biti kriv dovijeka. umalo nisam rekao. Pogotovu kad nije sam. napadaš. A ako je on mogao da osjeti njenu ljepotu. bez svjedoka. nastojeci da pogodi šta je bilo kod serdar Avdage. .Ako ne lazeš onda se tvoja žena krije pred tobom. praveci se da pita reda radi. izbacio bi ga. Tog mrtvaca ne mogu sad ukloniti.Zašto te zvao? . bogami. . Zašto? Svako će pomisliti: ozenio si se vlahinjom. A ovo je usput. u njemu leze vrijednosti koje ne otkriva svakome.Onda. Stao sam i pogledao ga mrko. . čovjek s manom mora da pazi šta radi. te ne valja ono. podiglo mu je ugled u mojim ocima.Ne bi bio kriv da nisi vrijedjao ljude. hiljadu briga i nevolja.Nije lako. drugo je. Pomoći treba. pogotovu što je izdvojio baš moju pjesmu. . a svako vuce na svoju stranu. Ako je mogla toliko da ga oduševi. čim je tvoje. kao da je slucajno naišao.Bio sam pijan. . A znam da me čekao. Zaboravio sam njegovu tajnu.To je drugo. A da. vidiš. e cudna mi cuda! Jašta da ne valja. Sa svijetom ziviš. Mislio sam da si opasniji. ispitujuci moje raspolozenje i izraz lica. to je. A nikad se s njim ni vidio nisam.Cime prkosim? . platio je glavom. .kosti. a ne odmagati. zašto se tuziš? Hoćeš da govoriš svašta.Ne mogu da nadjem posao. na samu.I to je sve što radiš. bolan.Pa jest. . A da se to tvoje nikoga ne tice. . te ne valja ovo. Ovo neobicno i neočekivano uzivanje u stihovima. Šta bi ti učinio? Naljutio bi se. Zašto da drugi trpe zbog tvojih ludosti? .Sam si tako htio. imanje svoje ne možeš urediti kako valja. U picu si se samo otkrio. Otac se ne zaboravlja lako. od njih pocinje svako zlo. a kamoli toliki svijet. u razgovoru. I onda pocne neko da zakera. ne treba mu prkositi. Svako mora da potrazi malo krivice i u sebi. . .Riječi su otrov. da mi to kazeš? .Nisam. . lako. rećimo. I imao bi pravo. da cutimo! . Pravo je cudo kako išta valja: toliki ljudi.upitao je kao usput. Da nisi očekivao orden? Nisi valjda tolika budala. Gledao me ispod oka. . Sa zenom nisam o njemu ni dvije riječi progovorio. Ili treba da ostavim zenu koju volim? .Govorio pijan. vidiš. tebi dodje neko u kucu i da ti kaze: ne valja ti kako si ovo uradio. sastavljaš pjesme? . smislio trijezan. griješiš. I ja o tebi. .Riječi su vazduh.Ako je bio protiv drzave. . Drzava je to. Misliš da je lako ovima što upravljaju drzavom? . Tu. kao da ga nije bilo. ne napadajuci. . ne bi znao zašto sam kriv. Čovjek izgleda drukčije dok ga ne vidiš i ne porazgovaraš s njim.Ko ti to trazi? Samo. .E. po njima! E.

a istjerao gadnu zbilju.Zar ti mene tako namagarci. . da mu poklonim strah koji sam osjećao pred Avdaginim vratima. Sad ćemo biti optuzeni kao špijuni Becira Toske. Mahmut je gledao u mene zaprepašteno.Nego šta radi? . bogami. hvatao izgubljeni dah. Avdaga me i poslao u selo. da su nesavršeni. i da nema razlike izmedju njega i drugih. Avdagino.I kako sad da me optuzuje kao Toskina špijuna? . A čini to za svoju okrvavljenu dušu. kao da se davi. Onim zbog koga ćemo odgovarati i ti i ja.Avdaga nikog ne tuce. ja od svoje volje.Htio sam da ti kažem. Sad sam ja poceo da hvatam vazduh i da otvaram usta kao riba izvadjena iz vode. Ali sam se odmah pokajao zbog te grube šale.Bojiš se serdar-Avdage? . veli. hladio ruke.rekao je uplašeno. A meni kazeš da ništa ne govorimo. A. . .Pa. Mahmute? I ja kao budala idem za tobom i za tvojim prljavim poslovima! . Dok zive.Sad se praviš da ne znaš. i meni bi bilo potrebno da podmetnem glavu pod cesmu. A morao sam da idem. ni ja nisam posumnjao. . za ovaj posao. .Zvao me zbog tebe. ne pita hoću li. Pitao me šta si razgovarao s onim razbojnikom. To je ono njegovo. zbog cega ljudi cute i odmahuju rukom.Imao je pravo.Je li te tukao. . Htio sam da mu vratim milo za drago.A zašto si morao da pričaš? . oni su zlikovci. On je učinio ruznu stvar zato što je prisiljen. A ja sam mu govorio svoje glupe stihove. možda je moja pjesma potvrda njegova mišljenja. To je ta vatra. da se zakloni za nju.Ubija.. pristajuci da mu svjedok i jamac bude i takav budalasti pjesnik kakav je Ahmet Šabo! A možda je i nešto drugo.Kako se ne bih bojao! .Ispricao sam ono što je bilo . nezgodno mi. pa progutam. nepoznato. da su savršeni ljudi samo u grobu. tvrdeci da su svi ljudi jednaki. Becirom Toskom. Cemu je to posluzila moja pjesma? Jednom dzelatu. Ahmete brate! Eto cuda! Tjerao sam glupu šalu. Mahmut se umivao na cesmi. da dodjem sebi. E. već: hajde! Zgodan si. ono ranije? . pjesmo moja nesrećna! Stid i kajanje su mi pomogli da se ne naljutim suviše na Mahmuta Neretljaka. . to su ti zapisi zbog kojih smo išli u brda! . da saznam štogod o Beciru Toski. niko neće posumnjati u tebe. dugo pio vodu s dlana. sve zazinem. ganut njegovom plemenitošcu i razumijevanjem. Kakav sad Toskin špijun.Kakvim razbojnikom? .

Nisam mogao da odbijem. a onda mi je. i zaticao pripremljen rucak. a što niko. kad nas samo ta prilika ceka. Nisam vješt razmišljanju. kad sazri. Serdara Avdagu nisam trazio. i zenu. Naišao je u jednom casu mimo mene. ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas. Pa plivaš. ni želio. jer im Mahmut nije mogao dati mnogo. Nije valjda sudbina odredila jednog serdara Avdagu da me presretne. već što nije sama cijelo jutro. Samo. šta od nas zavisi. i nastojao sam da izmijenim svoju životnu putanju. zapisivao je koliko mu dugujemo. Donoseci nam novac ili namirnice. bez ikakve koristi za mene. na molbu mog bivšeg poslodavca. Pozne godine su to zahtijevale a bogatstvo omogućavalo. Svako jutro sam odlazio od kuce. zdravog i mladog. Cak joj je prijatno. i šta možemo sa sobom. Ljubavnik joj je lijepo mogao biti unuk. više volim život nego misao o njemu. Desilo se. Rabija-hanumi blizu šezdeset. ako ne i više. U podne sam se vracao. i privezao se uz moj život. veselu i nasmijanu. u kući iznad konjušnice. i da se nimalo ne zamara. satima. i moja trudna žena. a niko nije trazio da pristanem. u drugi će me ubaciti samo druga slucajnost. upadam u jedan od mogućih tokova. ali kako god sam prevrtao. već se zaticemo. kao svaki radin čovjek. kakav-takav. Tvoja je. kao voda u koju padneš. . kao da nema zbog cega da bude zabrinuta. Muharemagin vocnjak je uz naše dvorište. kao i sve drugo. ali su ljudi bili zadovoljini. jednog odredjenog trenutka. nevjerovatnu pricu: Rabija-hanuma je pocela da vodi ljubav. u kakve se to konce splicemo. Tijana je radila u kući bogatog Muharemage Taslidzaka. Ibrahimom Pakrom. Slucajnost odlucuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini. kiteci je i mazuci. poceo sam da razmišljam o onome što niko nije domislio do kraja.I eto. ili potoneš. ne ispušta iz misli: šta je to s nama i sa životom. još sam bio vazduh. Tijana je mjesec-dva išla na taj svoj čudni posao. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proci. ali ne nalazim drugi odgovor. a volio bih da sam za njega nevidljiv i nećujan. Ne znam za koga sam se više zacudio. u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom. Ali sam se nadao uzalud. Tijana me uvjeravala da joj je to više zabava nego rad. brata serdara Avdage. Ne odlucujemo. i najćešce bivam doveden pred gotov cin. moglo se proci kroz kapidzik. Strmoglavljeni smo u igru. već što je Rabija-hanuma i zaboravila kad je bila mlada: cetrdeset godina je s Muharemagom u braku. punu nebrojenih izmjena. jer ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta. Nije cudno ni nevjerovatno što vodi ljubav. kako da pristanemo na takvu nepravdu? Nije mi se svidjao zlijeb u koji sam upao. od tog serdara Avdage. Nisam zadovoljan takvim razmišljanjem. Mula Ibrahima. izdrzavali su bolesni Mahmut Neretljak. bez naše odluke. ni odbiti. bez glasa i bez lika. Šta je onda naše u tom guzvanju? Nešto mora biti moje. nisam ga ni poznavao. I vidio me serdar Avdaga. (Poslije sam saznao da joj je taj posao našao Avdaga. A nije ni daleko. Mene. Ne možeš je zaobici. ne samo zbog novca koji dobija nizašto. da nas ne bi uvrijedio. Mahmut je poducavao grckom jeziku neke trgovce koji su poceli da trguju sa Solunom. nadajući se da će jednom zvijezde biti u povoljnom polozaju za mene. I što se zaljubila u mladica koji je sa svojim ocem. snebivajuci se. Vidjeli su me jedino ljudi kojima je pomoć bila potrebna koliko i meni. Mladom Pakri je dvadeset pet godina. sigurno su trazili malo. jer je neobjašnjiva kazna još trajala. jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. stanovao u našem dvorištu.) Tijana je pomagala Muharemaginoj zeni Rabija-hanumi u oblacenju i dotjerivanju. Mislio sam da je i to prevara. pa ću naci na nekog ko će mi pomoći. ispricala.

više se i ne stidi. a eto.Smijao sam se: zenu ljubav podmladjuje.Govori samo o njemu. Vjerujem ti kao sebi. da su tamo neka nasilja pocinili.Na lice stavlja toliko bjelila i rumenila. gleda u mladu i lijepu zenu uz pogurenu staricu.Mnogo šta izgleda nevjerovatno.Da spriječimo zlo. Niko nije znao ko su te Pakre. mogao bi pozeljeti i od jedne i od druge ono što na njima vrijedi. pravi obojeni grob. jer se ni s kim nisu druzili. . Kad biste rekli da su opasni.Ne znam. a drugo zato što mislim da ne treba izazivati djavola. . . cak kad bi i vidio štogod što se ne gleda. zaljubila se. zaista. Kao da je pamet izgubila. Što nije ucinila nikad. svakako će mu dati sve što zatrazi. Kad sam joj to rekao. i zar ja mislim da se samo nekome prohtije. . ali je to vjerovatno nagadjanje. Medju zivim ljudima sve se može desiti. svako bi se nasmijao i odbio kao ludost i samu pomisao da se starica mogla zaljubiti u mladica.Podmladile ste je ti i ljubav. . da bi čovjek pomislio kako mu se pricinilo.Govoricu. Govorilo se da su došli iz Beograda. balavac. pa i za mene. pa će žena potrcati? Muškarci su uobrazeni i pokvareni. Kako mi takve ludosti mogu pasti na um. a ja sam se odmah slozio s tom odlukom.kaze Tijana gadljivo. ucinila je kad se najmanje moglo očekivati. jedno zato što se uvijek slazem s njenim odlukama.Stara je i za Pakru-oca. Tijana je odlucila da više ne ide Rabija-hanumi. Nakon nekoliko dana serdar Avdaga me presreo i upitao zašto moja žena ne ide više Rabija-hanumi. Tijana se naljutila zbog mojih budalastih misli. tako je najbolje! Jer. a u sebi sam bio zadovoljan što se ne moram brinuti šta se može desiti a šta ne može. ali bih mu srce išcupao za jednu jedinu trepavicu moje zene. a žena ima mnogo više poštenih nego nepoštenih. ni ruznu riječ rekli. ali sjedi sa mnom. vrijedjali. kako iko može znati? Toliko je nevjerovatno. A i on. dok nisam priznao da je u pravu. da joj se koza i ne vidi. Nije mi stalo ako je bacio oko na hanumin nakit. A njima je svejedno gdje će zivjeti. i sve tako.Srecom! . Doduse. A njega ne zanima trepavica. rekao sam. da su vas napali.Samo neka bog sacuva čovjeka da ne poludi . . ako je lupez.Ti i Mahmut. otac i sin.Bojim se da ne ucine kakvo zlo. Ako je slijep. nije više mogla da gleda bruku i sramotu. pa se desi. i puštati da mlad čovjek.Nikad me nisu krivo pogledali. Znalo se samo da su se vratili s hocinske vojne. lijep i naocit (odjednom mi je palo u oci da je mladi Pakro vrlo lijep!). mogao bi progledati. .Ko da kaze? . ni od cega zive. prijetili. Kako bih obijedao nevine ljude? . bili su u nekoj jedinici s kojom se nisam susretao. . . . pa i više.Zašto ne govoriš s bratom? .I kosu boji u crno. . mogli bismo ih zatvoriti ili protjerati. I je li istina što se priča o mladom Pakri i o njegovoj snahi? Nije pošteno govoriti ono što čovjek ne zna. kako može! . A kako mogu znati. to bi se moglo reći za većinu ljudi u dvorištu. . .Šta te se tice.

sacekace da prodje mjesec. otac i sin ga slozno izbodoše nozevima. okrvavljene jastucnice spalila u kuhinjskoj peci. je li ga mrzila odranije. onda. Ponovila je to i ducanskim momcima. ne prenuvši se ni na tren. ne vidjevši u posljednjem casu ni njih ni svoju zenu. a ni bol. gledajuci uplašeno u crne prozore. je li mislila da je to njen vlastiti muz i da s njim može uciniti što joj je volja. a to bi moglo da stvori neprilike i njima i njemu. Vrijedi sve uciniti za takvu ljubav i za svoju srecu. Sutradan je rekla sluzavci. možda je zakasnio za jedan jedini dan. Carolija ljubavi vracala je izgubljeno. Bila je osjetljive duše. okupala se. je li dozivala u sjećanje sve ruzne trenutke. Kako je bila cista i uredna žena. te kao bez duše otrca u sudnicu i isprica kako je. Mislila je. a volio bih da znam šta je mislila. Kad su tako sve lijepo sredili. možda se nadao da će se petljanija nekako riješiti. da lici na denjak. i misleći na nemirne sjenke što su prolazile našim dvorištem. možda. koja za svoju ljubav nije zalila ni život svoga muza. je li se kajala. neki Misirlija. možda mu je bilo zao. dobar je čovjek bio. pa zašto da se to pokvari na kraju? Onda su ga zavili u caršaf. u potrazi za vodom. najviše dva. Ibrahima Pakru. i konja odvedu u staju. je li se bojala da se sve ne otkrije. da ne bi ostajao trag od krvi. pa prvo osjeti a onda i ugleda Muharemagin leš. uvede ih u sobu gdje je mirno spavao stari Muharemaga. Rabija-hanuma nije odmah zaspala. Ona pusti u kucu svoga ljubavnika i njegovog oca. kad oproštaja više nema. Cetrdeset godina su zivjeli lijepo. što je uklonila smetnju na putu u novi život. na postelju stavila nove jastuke. jer su svi izvori u okolici presušili. ko zna kakve je lijepe snove sanjala ta hrabra žena. Sljedeceg dana jedan seljak na Gorici. i zbog stoke. pa u pokrovac. cekajuci da prodje ta znacajna noć. da ne bi poceo vikati. ni zalost. da je Muharemaga otišao na imanje. da Muharemaga ne zazali na nju. Rabijahanuma se posvetila brizi o svome muzu. te tako ne osjeti ni strah. i zbog Muharemage. Ili je mislila o tom novom životu koji joj je nudio sve što se cinilo da je prošlo. možda zato što ta noć treba da bude posvecena molitvi i smirenom razmišljanju). uoci petka (uvijek smo to dodavali. I sanjala je o svom lijepom draganu. a onda. koja je dolazila ujutro a odlazila uvece. Jedne noći. ili zbog zene. Je li mislila o dugom životu s Muharemagom. Ostalo je nepoznato da li su to ucinili radi njega. a oni odu u svoj stan nad konjušnicom. i naše sirotinjsko dvorište je zamuknulo u strahu pred zlocinom. ne zna šta će s njom. da mu bude lakše. . kad su došli po kljuceve. ucinivši mu milost da umre u snu. Ne tice me se. pa sjela uz prozor. i još im napomenula da joj pred mrak donesu sav novac od pazara. i nije mogla da zaspi. šaptala je možda poludjela žena koja se grcevito hvatala za život koji sahne. ocitala nekoliko molitava za dušu mrtvog muza. mislila. pocrkace od zedji. pričajuci poslije: te noći uoci petka. da je spreman i da ubije za nju. pokazavši još jednom kako je odlucna i spretna i kako misli o svemu. jer su se pošteno umorili vukući teškog Muharemagu. Možda mu je bilo nezgodno. pa smo ćutali u zamracenim sobicama. Smiješna ludost njegove snahe pretvorila se u jato nesreća. ili radi sebe. u Brezik. i na njegovom imanju na Gorici gurnuli leš u bunar. prebacili ga preko konja. koji je toliko voli. dok ljudi zaborave Muharemagu. što se oslobodila tamnice. našao ono što nije trazio. jer hanuma nije trpjela da joj iko spava u kući. zaviri u Muharemagin bunar. ili se radovala što joj je pao kamen s vrata. a više bi volio da je pronašao vodu nego mrtvog Muharemagu.Zar muz uvijek posljednji sazna? Ali Avdaga nije stigao da govori s bratom. cekajuci zoru. prvo je spremila Muharemaginu sobu.

(Oznojen sam se budio iz sna. i ljubav. ni oni ni Muharemaga nisu imali sreće. gledajuci u mladog Pakru. . Cudno je da ubice nisu pokušale da pobjegnu. a eto. Pakre i Rabija-hanuma su zatvoreni. Golu su je išibali mokrim konopcima i.) Oca i sina su zadavili. njih dvojica su mirno cekala da se sve svrši. htio je da se skloni za neko vrijeme. mrtvu. Desilo se to u podne. Rabija-hanuma je o svemu govorila mirno. Za nepoznatog su rekli da ga poznaju iz Beograda. a što se ubistva tice. a znala je i vlast. sasvim slucajno i sasvim neočekivano. i odmah su sve priznali. Možda zaista. a mogli su. jer nisu htjeli da mu se predaju u ruke. objesili. ništa mu nisu kazali o onome što su ucinili. tad su serdar Avdaga i njegova dva pomoćnika. pa pogineš ili ostaneš ziv. i tako se završio njihov posljednji juriš. rekla je. ali se drukčije nije moglo doci do njegova novca. zbog guzve što je nastala. U guzvi i metezu.Cijelo dvorište je odmah znalo ko su ubice. u njihovoj sobi našli na nepoznatog naoruzanog čovjeka. njih baksuzluk prati otkako su se vratili iz rata. kad je čovjek potrcao niz stepenice. pa da podju u tvrdjavu. pa evo i ovo. ni ona nije nalazila krivicu u sebi. jurisaš. sanjajuci njeno staracko tijelo i uštavljenu uvelu kozu isjecenu krvavim brazdama. Otac i sin su izjavili da nisu imali ništa protiv Muharemage. to ti je kao u ratu. da je kod njih došao prošle noći. kao i mnogi ljudi. noćima. Kriva je sudbdina.

Znam. a niko ne umire od gladi. jer bi ga konj zgazio. već zbog sebe. I hvala bogu. prijetio mrznjom. Navikao sam da trazim i ne nalazim. . Da sam drukčiji. nego tada. povijen u sedlu. drugo ne znam od koga. na nezaradeni rucak. Sigurno zbog dvojice Pakra. i zbog djeteta koje je nosila. i učinio je pametno. Cim sam s vrelog sunca ušao u sjenovit kolski prolaz koji vodi u naše dvorište. a jahac. ali se brzo sklonio u stranu. Nisam se umorio. noseci u ruci struk karanfila što sam ga našao na sokaku. zahvaljujuci bogu što sam mršav i tanak. Jedan strazar je pošao da stane pred konja. koji su bez moga biljega. Izveo je konja i u tritu ga uzjahao. u ljutini.7. nije pravo što tog malog čovjeka docekujem s utjehom što neće umrijeti od gladi. Uprkos svemu. ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svaciju zlu srecu. da im i oni ne pobjegnu. molim se svojoj sreći da mimo mene prodje ono što me se ne tice. poceo bih da se gubim. A ne mogu to. jedno je zavisilo od mene. ali. da život nosim kao tegobu. izvadio je kuburu iza pojasa. Toga dana vracao sam se jedinom mjestu na svijetu koje je moje. i da uvijek postoji nada u bolje. zivim kao i drugi ljudi. i oni su se vratili. To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi zive teško. htio bih da ljude više volim nego što ih zalim. da mrzim. kao i svakog dana. Mrtvi sin Desilo se u podne. Prilijepio sam se uza zid. Vracao sam se kući. a nisam je osjećao. A onda sam zaboravio tutanj konjskih kopita i kuburu u jahacevoj ruci. ali ih je serdar Avdaga pozvao. veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli. Ni sad je ne osjećam. Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. srećan zbog zene koja mi je olakšavala život. zgazen i prašnjav. Konj je jurio prema kolskom prolazu. postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta. gadjajuci bjegunca. i ništa nisam imao da predbacim sebi. Vidio sam kako je nepoznati konjanik utekao. jer su iz dvorista zapucale puške. Pošten sam koliko mogu. da pijem. umoran od nekorisne upornosti s kojom sam trazio izlaz iz zazidanosti. ne zbog konjanika. a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju. i otrcao u staju pod kucom. Nekad sam. pa sam ga oprao na cesmi i pazljivo mu ispravljao latice. da obradujem Tijanu jevtinom paznjom. Rodjen sam. tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri. S djetetom će nam. da sam ogorcen. ni sam ne znaš kako ni od cega. da isprave što su promašili. a mene je uhvatio strah da ću samo ja platiti glavom u ovom obracunavanju koje me se ne tice. za sitne stvari. prolijecuci kao ljuti nevidljivi bumbari. izgleda. kao i većina ljudi i nije mi zao što je tako. opet ćemo nekako zivjeti. a još sam stajao prikrpljen uz neravni zid. ne pogodivši ni mene ni konjanika. pa me valjda neće prignjeciti. vidio sam kako se strazari vracaju po ubice. vidio sam kako je nepoznati čovjek skocio sa stepenica kuce u kojoj su stanovale Pakre. I nikad se nisam obradovao necijoj nevještini. Kuršumi su zvizdali ispred moga nosa. i znao sam da se sve svršilo. veseo i tuzan zbog obicnih stvari. Strazari su potrcali prema izlazu. nikome ne želim suviše zla. doduše biti teze.

ali više volim život i sa zlocinom nego opšte groblje. sigurno). tada nisam. pa i ja imam pravo. i kajanje zbog zla nanesenog ljudima koji nisu ucinili nikakvo zlo. Šta je s Tijanom? Zene su s njom. Tada mi je prišao Mahmut Neretljak. .A kolike bi nesreće spriječio! Zar na mene prebacuje svu krivicu? Glas mu je hrapav. zamišljen. i raskinuo lanac slucajnosti koji ga je stegao. pošao sam u dvorište. ne bi bilo zlocina. Ja ne sumnjam nikad.rekao mi je kad sam prišao. Avdaga je bez riječi pošao za strazarima koji su odvodili Pakre. I rekao sam. ne može se spriječiti. iskreno ga zaleci: . Manite. Sreća mu nije bila naklonjena. Ali ako ne bi bilo zla? Ostala bi sramota od lazi. ali on je pljunuo na sudbinu. da ih povedu. pogodjen bratovljevom smrcu. crni Mahmute! Pa nije dobro. ono što ga se nije ticalo trebalo je da mu dodje glave (nešto je kriv. ali sam o tome mislio poslije. ali je moglo biti gore. Zašto nisu pobjegli? Nepoznati čovjek je pobjegao. tudji dogadjaji su ga skolili. kad ni meni nije sasvim jasno. ljudi! Ko to voli da pogine? Odlijepivši se od zida koji me štitio sa strane odakle nije bilo opasnosti.Nisi htio da slazeš . Kad bi sve ljude strpali u zatvor. Ali. Ali ni života. kako da mu to kažem. Serdar Avdaga uvijek sumnja u zlocin. više tuzan nego prijekoran. Zao mi je. usplahiren. A ono što se desi. Žena ti je pobacila. zasta. Kakvo ti je to dobro. a strazari su išli prema njima. Niti on. Kao da ima pravo! Nikad nisam slutio da i laz može spriječiti zlo. taj strah što mi je istjerao krv iz srca. Zar ne cuješ koliko te zovem? Šta se desilo? Sad je sve dobro. koja je krvavo potvrdila njegovu crnu misao o ljudima. Avdaga.Zao mi je. Mrzim zlocin. Sjeticu se toga kad budem imao više vremena. Pakre su još stajale na stepenicama. Avdaga je stajao usred dvorišta. kao da nisu znali sami ni hodati. i cesto ima pravo.Bila je malo stidna ta ukocenost i zaboravljenost. može primiti ikakav drugi razlog osim razloga mrznje. . .

kakva je da je. kao da se zamorila i tim slabim smiješkom. Prstima sam joj dodirivao prozracnu ruku. kao da je prelezala tešku bolest. želim jedino da se vrati osmijeh na tvoje blijede usne i zdrava boja u tvoje obraze.. mladi ste oboje. a bio sam na smetnji. ne usudjujuci se da je poljubim. vala. moj Ahmete.. ne znajuci za svoju. Onda su nas svemocne zene pustile u sobu. kao ni sada. Šaptao sam njeno ime. Da nisam našao tebe. izmucena. Nikad te vise neću ostaviti samu. jer su i moje rasturene. kao i njega. blijeda.. a imetak će mu olakšati tugu. vidio je mene u dvorištu. dok si se ti grcila u mukama? Ne bi ti bilo lakše. postao nesposoban za mrznju. zbog mene. smanjena. i to je pravo. to ne znam. i nisam cuo. i zvao me. . a bojim se da joj ne smetam.. Mahmut je spleteno objašnjavao. nepravdu. vlazne kose od vode i znoja. Zbog tebe se ne osjećam porazen. sad ne znam gdje je. pomozi ti i gladnima i sitima. ja gledajuci u vrata iza kojih se mucila moja žena. i kako su Tijanu spopali bolovi. što li ne pobjegoše. odvedoše ko ovce. a možda je svejedno.Eto. ponizenje. sve što se desi. hoce li uvijek biti hljeba. ali ja sam se zablenuo u ono što me se ne tice. neće više biti djece! Ona mi je vaznija od tih nepoznatih opasnih bica. i san joj je potrebniji nego moje glupe riječi kojima ne mogu iskazati ništa od onog što osjećam. i htio bih da joj to kažem. zeleci da joj san što prije vrati snagu. . i odmah zatvorila modre ocne kapke. nosio sam cvijet ulazeci u dvoriste. ili se meni tako cinilo. I pod je opran. izgovarao sam budalaste riječi: spavaj. izgubi brata a dobi toliki imetak. draga. niti mislim na osvetu. i kad su ga istjerale iz sobe. Kad sam pokucao. Sad je izgledao uzbudjen. a Avdagu odjednom pogodi i nesreća i sreća. bice djece. Pokušavala je da se nasmiješi. e boze. upalih ociju.. a ti si mi sve namirila.Pozurio sam kući. tako ti je to. izgubila je mnogo krvi. makar bila i tanka.. zbog pucnjave.. presvucenoj postelji. i svega ostalog. Sve su mi oduzeli (govorio sam u sebi strašno). Zaboravio sam rat. Neko posije kukolj a rodi mu pšenica. ali bi meni bilo teze. kako je došao da me trazi. zbog svega što se desilo. ali ne bih znao šta je sreća. pa.. ne znam samo hoce li mu biti lakše ili teze što je s bratom jedva govorio.. al ti nemoj da se zalostiš. Sve mi je što imam. Ne.Zašto nisi došao po mene? . je li to njena krv? Mladi ste oboje. neko baci cisto sjeme pa ništa od roda.. ali djece će biti.. sve zbog ljubavi prema njoj. desice nam se zajedno. komšinica je odškrinula vrata i otresla se: . Šta sam trazio u gradu. daj boze. svoju pojesti. i govorio je napreskok. naknadno. bogo moj. Mahmut u dvorište u koje nije smio sici. pa je on otrcao po zene u komšiluku.. i mene bi zene istjerale.Cekaj! Cekali smo. pa mu žena ne dade da pojede svoju nafaku. zašto sam opcinjeno piljio u ludjake koji se love. a mi cemo. eto.Bojao sam se pucnjave. . gledajuci tudju nesreću. Tijana je lezala na cistoj. Ona to nije cula. izgubio sam ga odavno. onu dvojicu. ni taj hljeb nije najvazniji. pa ne bih imao ništa. Muharemaga Taslidzak ga je imao i previše. tješeci me. budeci je iz nesigurnog zanosa. rekao je Mahmut. Mislim samo na tebe. jedva povezujuci misli. bio bih ljut na život. da je obradujem.

njezno je nudeci. Nemam ni ja. .Možda ću i otici. da zatrazim malo novca u zajam.Sigurno . s Alifakovca. koji nije želio da se rodi.Dok sam tako klecao. pomoć ogromna: odrzala je i Tijanu i mene. kao da je gasila vatru negdje u sebi. znam to. Sjetio sam se dvojice sinova berbera Saliha. na dasci.Sevap je. Potkradao me. zaleci što ne mogu da preuzmem makar dio njenih bolova.Čovjek može povjerovati u što god hoce. i pomislio da je bolje ovako. . pa . I eto. i zakopao u tudju vjecnu kucu.Zatrazi više. na njegov racun. Bice dobro ako da i malo. a opet. odavde. zudno. Jesi li bio kod njega? Trebalo bi da odeš. . o njegovoj krivici i prognanstvu. Klimnuo sam glavom. kratkim gutljajima. Podigao sam joj glavu. tog nekadašnjeg treceg iz naše porodice. i to je sav posmrtni govor tom malom bezimenom stvoru. pored nekih starih kostiju. da. Jer. Sve drugo. ali i pomagao.Reći ćeš mu da su ostali zivi poslije tebe. u sobu je ušao Mahmut. Nasmijao sam se. dodajuci mi cašu.šapnuo je. a za više nema nade. Zamolio sam Mahmuta da ode do Tijane. nosio sam ga pod pazuhom. makar i pritajena.opomenuo me Mahmut. Sahranili smo na Alifakovcu tu krpu mesa. lako će i dati i uzeti.Daj joj ovo .Samo što Salih još čeka da mu se sinovi vrate. nego ga izgubiti u nekakvim hocinskim mocvarama. niti on ocekuje zahvalnost. . i zahvalno mi se osmjehnula.Zar još vjeruje da su zivi? . .potvrdio je Mahmut. I opet je zatvorila oci. .Šta ću kod njega? I šta ću mu reći? . kad odraste. što mu treba.I dijete treba sahraniti. za kojim više nisam ni zalio.rekao je Mahmut. izmislice sam. dok sam ga očekivao. Još nisam primio od trgovaca. Mahmuta nije ni pogledala. . ne cuvajuci ni svoje ni tudje. to bivše dijete. zacudo. A i ovaj Mahmut je čudan. Ja idem do Mula Ibrahima. U pogrebnoj povorci. . u uglu verande. kad smo izašli na verandu. u okrvavljenom peškiru.Umro je a nije se ni rodio . samo su kradje sitne i smiješne. s cašom linunade u drhtavoj ruci. pokrivenog komadom caršafa. Popila je. u kojoj smo bili samo Mahmut i ja. eto šta ćeš reći. nisam mu narocito zahvalan. ali sam morao priznati da je njegova razumna briga korisnija od moje uzaludne raznjezenosti. Ko zna gdje je to pronašao.Sad će joj biti potrebna bolja hrana . iako ne znam kako ću do nje doci. da zamijeni komšinicu s kojom je ostala. . . tada već znaš ko je. Lezalo je. i tuga je teza. potrebna joj je jaka hrana. Bio je radost mojim mislima. zavolio si ga. Možda zato što u meni zivi misao. i ne dočekati sina. . nagnut nad njom. Pruzio mi je priliku da budem pazljiv. sad nije ništa.

nije ga iznijela. Za druge je znao da tako misle o njemu. jer sve ovo nikad ne bih doznao. hvala joj. Sad sam došao u škripac. i još mene tješi. Nisam. jer je nisam nicim zasluzio. imao bih se na kome istresti i olakšati sebi kad me pridave nevolje. hranio sam je lošim vijestima i praznom ljubavlju. za mene. nemam ni ja! Ispricao sam što sam mogao grdje. crna ovca. kao da je to njegov pecat. Nisi iznenadjen. jer da je zla. Nismo se svadjali. Mula Ibrahim se nije iznenadio. pomogla da saznam kako je život lijep kad je slobodan. srce me boli što strada bez grijeha i krivice. Bio bih slijepac koji se izgubio u ratu. da sam time i na gubitku. Njihova plemenitost je divna. doduše. osjećao sam da ima neke neuobicajene svjezine u tom djetinjastom čovjeku. . A kako nad njom da se istresem? Ona. A ne bih ni njega molio da nismo nekad bili prijatelji. Je li to zbog iznevjerenog prijateljstva koje sam još zalio? Ili zbog njegove dobrote: čovjek je gadan. zapravo. Nesreća je kao vatra. jer su sirotinja. i cinim to samo radi zene. Nije se naljutio. Cak je ljepše ovako. Nezgodno mi je da ih tjeram. bauk. misleći da drukčije ne može biti. šištim kao gusak. i nikad ne bi progledao. Kao da si znao da ću doci. Sad bih morao da je nahranim i necim drugim. ali sam u sebi bio nepravedan prema njemu. Zašto? Šta se desilo? Svašta se desilo. I sam sam osjećao koliko sam neugodan. Nije mi mnogo koristilo. njegov miris. Je li ljudima od vlasti potreban krivac. A od svega mi je najdraze što sam uvidio kakvo je blago moja žena. ne znam ni zašto ni odakle su nam pomagali.I sad smo . Nakrivo si nasadjen danas. saznao sam kako tica zivi. podnosi glad. ali se obraz gubi u nevolji. nemam ni gospodara ni prijatelja.cak i nizoj vrijednosti. kao da je ona kriva. ni obaveza ni zahvalnosti. nije mi lako. Postao sam. jadna. samo je promijenio razgovor: Kako je Tijana? Rdjavo. i prisiljen sam da trazim od njega u zajam. Pa sam opet sve zaboravljao. vrednijim.rekao je uzbudjeno. Nekad sam bio napravo nasadjen. samo ne znam čemu imam da zahvalim za tu srecu. Ponekad. pobacila je. i lako će izgrditi neotpornog. hvala bogu. Meni nije teško. pa izaberu koga bilo. nesvjesno sam ga primao tako. Nemam više ni straha. ni mislio o tome. Ako nemaš ti. opasniji od razbojnika. i samo zbog nje sam došao. bio mi je ugodan svaki susret s njim. koliko je dug mjesec dana kad se čovjek nadje u ovakvom cudu kao što sam se ja našao. krpi stare haljine. a ne bi bilo cudno. istopi sve osim zlata. Pa neka. Nosila je dijete. srecom. već šta oni kazu da je učinio. Ovi što su mi dosad pomagali. ali je tanka. Kad me ugledao. Pošalji kudgod svoje pomoćnike. trpi. i obuzimao me stid kad bih postajao svjestan njegova povjerenja i svoje gluposti. Nemamo šta da krijemo. nemaju ni sami. . i mogu reći da je divno. da bi opravdali svoje postojanje i svoju surovost? Nije važno šta neko ucini. cak i kad je tezak. Treba ruku da mu poljubim što me istjerao iz sluzbe. ostao bih ma ciji rob dovijeka. pomislim. nije. Zašto ne bi došao? Ali ti nije drago. i nije mu ni milo ni krivo. Nikad ga nisam uvrijedio. a od toga niko nije ojacao. Kao da je znao da ću doci. Ovako mi je nepravda. da mi on pozajmi štogod novaca. Sad je izbor pao na mene. a grdno je i bilo.

da mu ne naškodim.rekao sam mekše. tako mi se ucinilo po smekšanom izrazu lica. već šta si učinio. Ne znam kad ću ti vratiti. Učinio je ono što je lakše. Buntovnici zadaju i primaju udarce. i on je žrtva. od koje niko nema koristi. pozlijedjen. Pozalio sam što se predomislio. jer te ne razumijem. a znam da se upropašcuješ. .Kako da izmijeniš sve što ne valja? . cin je svaciji. Nije htio da ga cuju pomoćnici iza pregrade.. Ne volim što to kazeš. Pogledao me zahvalno. uvrijedjen. i njegova dobra kukavicka duša je odahnula. i zlo i dobro. . to i ne shvatam. Ali zlocin i podanicka pokornost? . a nije htio da ostanemo sami. . kako bih razumio. Šta možemo. Ali vidim da ne valja. I dodji opet.Oprosti . Da si buntovnik. I sad se oznojim kad na to pomislim. Mula Ibrahime. kao što sam ga olako i optuzio. otvorio cekmedze.Sve je suviše blizu u životu.Onda je kriva sudbina. i sigurno ga se stidi.Ne mislim da mijenjam. Tako smo bili na muci. i mislio sam da ćemo biti vječno. ne ljuti se. . U čemu je ta krivica. ne cudeci se. Razgovaramo. a on bi mogao imati štete. Trtljao si. Dobar je čovjek. Ali. pa ti je zao što se dešavaju ruzne stvari? Ne bih rekao. .Treba li zato da upropastiš sebe? Vidiš. I nikome to ne bih otikrio.Znam. Ovako. nešto lijepo. makar i pogrešan.Ne znam. olako sam ga oslobodio krivice. ali nismo više. a ne prihvataš kaznu. bio bi vrijedan svakog poštovanja. ne znam šta si. ono što ne misliš? Niko ne pita šta si mislio. pa dodao više nego što je bio odredio.Ko ti je naredio da me otpustiš? .Cekaj. Ne optuzujem te. stisnuo bi zube i borio se.Bilo je suviše blizu to dvoje.Nismo više. Mula Ibrahime? Ako nije krivica. u čemu je ta nesreća? Šaptao je toliko tiho. Htio je nešto da mi kaze. ako budeš u nevolji. neprijatan. vidim to dobro. . dugo. i u nekim drugim prilikama. veliš. i pošteno. . Ne znam šta hoćeš. . gdje su te bolje prilike. Bili smo. da sam morao prici sasvim blizu. Ništa ne bi izborio. Zašto? . ali bi imao neki cilj. Misao je samo tvoja. Njegov strah je jaci od svega u njemu. manje surovim i manje bezdušnim. kiseo. ali ništa ne može protiv njega. Svejedno. jest nesreća. Zar sam ja kriv. on bi skinuo dobar komad rdje s duše.Ni ja. Onda nisi buntovnik. Ne. Bio sam zlovoljan. hoćeš da kazeš.Pijan sam govorio ono što i ne mislim. bojim se. izbrojio novac. ali danas. mene bi utješilo saznanje da je čovjek.Svejedno ko je naredio. Zar je to veliki grijeh? . Misliš da je meni bilo lako? . ali je odustao od namjere da se obaveze riječju. Od te njegove neoprezne ljudske riječi imali bismo koristi i on i ja. . kao i mnogi. a znao sam da nije kriv. Onda nećeš uciniti ništa da bude drukčije. Zao mi je. i na dušu sam mu tovario teret svojih nevolja. Bicu u nevolji. Dobro se sjecam seljaka iz Zupce i onog tvog smijeha kad smo stavili sultanovu sliku u prozor. badava je. Ne znam tacno. Možda sve ovo suviše voliš. pored svega. i hoce li ih ikada biti? Ne znam. zacudjen si. ne vjerujem. ja nisam kriv.

Bio sam u ratu.Kažem.Ucim polako. u kojem dzematu? Kakav sam. kao medju ljudima. bez ikakva iskustva. ali nepoštena. nikakvo nasilje nisam učinio. Da si ukrao. Gledacu da ti pomognem. iako nije mnogo. I to je nešto. Razmislicu. Ali ti si govorio o onome o čemu svako pametan cuti.I jesi li uspio? .barut? Zašto da ne planu ta nagomilana nezadovoljstva? . cudio sam se kako se i ovoliko izlozio: . ali ne znam šta ću s njima. Nisi ti pijan trtljao ono što ne misliš! Sad vidim. . Otišao si u rat sasvim mlad. brusio. Zar su prazne riječi cin? . Iz rata si se vratio nezreo. Mula Ibrahime? .Zar nije? . ili me izdvajaju? Volim ljude. život bi te polako kljucao. Riječ je barut. To ne praštaju. gdje.Rekao sam istinu! . Ništa mi nije otkrilo ovo mudrovanje.Kako? .Da nisi otišao u rat.Zao mi je Tijane.. osim da je Mula Ibrahim mislio o meni više nego što sam pretpostavljao.Zašto onda štedimo tu riječ . . zašto sam onda drukčiji? Da li se sam izdvajam. Mislio si. podešen. i da je tvoja duznost da im to kazeš. I upropastićeš se. šta su mi ljudi i život. i sad sam čudan drugima. ali zašto i život u miru? I cinilo ti se da to ljudi ne vide. u kojem rafu. . Mnogo sam mislio o tebi. . jer nisi vjerovao da ljudi mogu biti tako surovi.Kakav cin? Nisam ukrao. pokušavam. . . nikome štetu nisam namio. ali nikad ne buknu sama od sebe. rat je strašan. Pokušavam da te objasnim. svakakvih. nasilje učinio. Malo će reći onima koji će ih pitati o našem razgovoru. Život u miru je surova borba. Samo zbunjen. Eto.Ne. Razlika je ogromna. to je moje objašnjenje: rat ti je oduzeo godine životnog šegrtovanja. Njegovo objašnjenje je zanimljivo. kao rijeka oblutak. da zadrzimo za sebe ono što bi drugi voljeli da cuju. možda bi ti i oprostili. površan ili mucan. Riječ ih upali. Rat je surova ali poštena borba. Ko bi razumio moje neprestano sjećanje na mrtve drugove u hocinsikim šumama. a ona dva golobrada pisara iza pregrade sigurno su mislili da smo sebicni i nepravedni.Utoliko gore. štetu nekome nanio. pošten kao i većina mladih ljudi. Zao mi je i tebe.Tiše! Zašto uvijek želiš da te ljudi cuju? A riječ je cin. a neću znati zašto. čemu tezim. dobar ili rdjav. šta ocekujem od sebe i od drugih? Meni izgleda da sam sasvim obican. i to ne mogu izmijeniti. . već tvoje ponašanje. . i šta su oni. kao gusani. zacas plane. izgubio sam vrijeme šegrtovanja. nepoznat sam sebi. i još kakav. Ali te još više zbunila surovost u životu bez rata. kakav si i otišao. .Poštenje mi nije tajna. i ne misleći da li bi trebalo da bude drukčije. nisi ti tako naivan. Nezadovoljstava uvijek ima. A onda je naglo skrenuo razgovor. kotrljao.Naucio sam mnogo u ratu. . kao medju životinjama. ali mi nije od velike koristi.Tako smo se našištali. Isuviše.Zar je poštenje tolika tajna.Ne znam još. propustio sam srecu da me život izbrusi.Ne za mir. i neprimjetno bi ušao u njegove tokove. Ko sam. optuzba ili rana? .

nikome od potrebe.Narocito ako ti je od tog lakše. berbera Saliha s Alifakovca. ne bojiš se da će te kogod opljackali. ali mi se čini da bi bez nje ostalo samo pola svijeta.Jesi li se uvijek nadao da ćeš se obogatiti? . Što da ti ne da? I ti si njemu valjao. ja bih rekao. Dva velika djuguma. gladio je listove nogu. A ako ti kažem da je dao? Je li dao? Jest. . Upitao sam ga: . kojima bi se ljudi smijali a ja ih ne bih dao ni za cija tudja. Izgledao je premoren. da opcinjeno gledam sjaj mjesecine na lišcu. to je njegov život. . ljut na cio svijet. puna vode. uzeo je novac. ne rekavši ni da je mnogo ni da je malo. . . A on nema cime da se pohvali. Da sam dobio. za drugoga. Nekad sitna. Jesi li dobio? . Ne da ništa. . Šta mogu uciniti s tom svojom nerazumnom mišlju. Bogami sam znao. nikome ni od štete ni od koristi. da ublazi bol od grceva što su ga sve ćešce hvatali. Sad mu je bila vrlo široka: izbrojio sam pedeset groša. Vise ni vrata ne zakljucavam. i stavio ga u dzep. i da bez nje ne bih bio ja.Što se tice spavanja. socno i obilato. svako se nada. Rukom mi je dao znak da govorim tiho. kad! Kad je trebalo. čovjek bi mirnije spavao. u tvoje ime. I kako da objasnim ikome što zalim dvojicu Pakra. Znao sam. E znao sam. osim meni? Nepotrebna. odgovorio je na svoj uobicajeni nacin: poceo je da psuje. Nisam. Bogami sam znao. nesrećnice! Eh. i koga se ticu moja sitna zadovoljstva. ili misli da sam lud. luda. pa ni to ne bi vrijedilo. ili još mnogo manje.E. Mahmut Neretljak me dočekao na verandi. da slušam noć i njeno duboko hujanje. Eto vidiš da mu duša nije sitna.upitao sam nepotrebno. Pred Sijavuz-pašinom Cifuthanom. Nemam rašta. . Kad si trazio. Samo ga je pogledao na dlanu. kao da ne razumije.rekao sam. A ni on. već neko drugi. Mahmuta Neretljaka. Kao i u svakog. I nisi mi rekao.Je li teško? .Kome da kažem. spustio je dva velika djuguma. stare ratnike što prose pred dzamijom. ravnodušno.Pa. Odvojio sam Mahmutu polovinu. da slušam zenino disanje u snu. ili obadvoje.Da je ovog djubreta samo malo više. to imaš pravo.upitao je šapatom. gluh i sakat. Mula Ibrahimova duša je sitna. kroz koju je od jutra do mraka bezbroj puta prolazio. susreo sam Asima Pecitavu. nove što odlaze u rat ne znajuci šta ih ceka. nekorisna. Asim me pogledao začuđeno. Prortresao je novac u šaci. nekad široka. Pred dvorišnom kapijom. Ko zrno prosa. Kako si znao da neće dati? I ja sam trazio. bolje ti je ovako. gdje su stanovali sarajevski Jevreji. da se odmori.Imaš pravo . Tijana spava. stran i mrzak sam sebi. Nosio je stanovnicima Cifuthane vodu s cesme kod Begove dzamije. kao u tvrdavi. Bilo jedno ili drugo. .

ovo joj isprzi. ja mu se namecem. Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav. Uskoro se vratio. izgleda. Jer. boze sacuvaj. i ne samo tu jednu. od svijeta bez mene. samome su mi ostajale teške sumnje. pregorjela je pa sam je ja pojeo. Da li je moguća ikakva veza izmedju čovjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. trecu je pojela Tijana ali. iako se samo nametalo. noseci jagnjecu dzigericu u cistoj hartiji. lakše bi mi bilo kad bih mogao da dokazujem kako nisam kriv. nešto mora biti moje.Ne bih. ni ime. Prvu dzigericu sam bacio. i ne bi bilo pravo da mi se prigovara. jer više vole da ubiju nego da strahuju. pretvarajuci se da nema raskida ili im je svejedno. i otišao. ništa. dajem im svoje osjećanje. u starosti. što joj nije palo na um to pitanje. Ja ga otimam. Sad.Kad se probudi. sumnjicavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i. Ljudi se u stvari boje. zato . ali sam nezadovoljan i što me niko ne krivi nizašto. ni ranije nije imao više razloga da vjeruje u cudo. Ne biram. zatvaraju se još više. zatvoreni svakako. ni rodjenje. Cemu sam vješt. i oni ne mogu da mi je vrate. ali neću da znam za to svejedno. dodjavola. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao. Tako je ostalo samo šaljivo sjećanje na moju nespretnost. Toliko sam nespretan. . Ovako. ili odmah napadaju. Ako mogne da se odrece. i prisvajam ulicu.A sad? Odmahnuo je rukom.Zar bi voljela da ti je muz vješt zenskim poslovima? . sve u meni. A to je kao da ne znam ništa.Pa što se onda smiješ? Ali sam ucutao. i nebu nada mnom je svejedno. nikakvu. Kroz nekoliko dana je ustala i polako pocela da radi kucne poslove. Hoćeš li znati? . nebo koje gledam nad sobom. sjetivši se da bi mogla upitati: a u čemu si vješt? Sa zahvalnošcu sam zapamtio njenu velikodušnost. na prvu neočekivanu riječ. grad. kraj. Nešto nije u redu sa mnom. zato što je sve tudje. ni porodicu. više zato da me ohrabri nego što joj je prijalo. Gledaju me hladno. ali ne možemo vezu da uspostavimo. ili ljudi lazu. sve odjekuje u meni. cak i takve sitnice su znale da me uznemire. ni narod.Zar je i to neka vještina? . da mi je vrate. Da li je iko uspostavlja. ili je u redu i sa mnom i sa svijetom. Zaboljelo bi me da je rekla istinu.. i Tijana se od srca smijala što sam vezana vreca. od dijetinjstva. što sam je kupio. a odrzavaju samo privid. Nemoj prije. Eto lijepe priče o čovjeku koji cijelog života sanja bogatstvo a zivi u sirotinji. zaista? Ničemu. kao da se kamenje odronjava u pecini. čini mi se. i zamišljeni prijekor i zamišljena odbrana. da ne mogu naci ni posao koji bih znao da radim. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. udahnjujem im svoju ljubav.Pa. cak mu je i potrebnija ta ludost. A sad se konacno mora odreći svoga sna. nije. druga. na prvi nenaviknut pokret. koji je više propatio zbog nade u bogatstvu nego zbog siromaštva. I eto. . Zbog straha od praznine. a mojoj ulici je svejedno. Ali to nije moja krivica. da se ne istvrdne. ni kraj. . nasmiješivši se zagonetno. u stvari. sve mi je nametnuto. ili sa svijetom. Jer. braneci se. Zazalio bih zbog prigovora. ni grad.

Napad je odbrana koju naredjuje opreznost. i tako nema lijeka surovosti.su surovi. jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti. ali nekakav gluhi talambas koji niti sam jeci niti koga saziva. Ali šta je sa mnom? Ne mogu da napadam. Ja sam talambas po kojem biju. ne mogu cak ni da se branim. .

i s drugima. bez razloga i bez potrebe. Ispipao sam da ga se ama baš ništa ne tice. kao izvor koji ne presušuje. u pod. postajuci uznemireno. i pokušavao sam da povedem ma kakav razgovor. probudim i ozivim. . ni čovjek. nekim cudom. Sigurno niko ne bi ucio ni sticao znanje.8. tiši nego obicno. on bi se s mukom dizao i. iz kojih ga moj govor nije mogao vratiti na ovaj svijet. Najćešce smo bili sami. Mehmed Seid je bio potpuno odsutan. da bi mu opijumska maštanja bila bogatija. Pitao sam se samo onako. ma kakvim. kad bi mi dosadilo besciljno hodanje po gradu. i satima ostajao s knjigama i sa bibliotekarom Seid Mehmedom. jer mu ništa nije trebalo. a svejedno mu je da li šta zna ili ne zna. prije toga i poslije toga. nesigurno odlazio u drugu prostoriju. u suncanu zraku i. mladi već stotinama godina. nema znacaja. jer se ne razumijem u poslove. u nekom svom dalekom svijetu koji s našim nije imao spone ni mosta. pa bi se opet sve utišalo. Ili ih je njegovo znanje ucinilo plemenitijim. mirni. ili mucni. zagledan u zid. ni smrt ali je njegovo znanje o mnogim stvarima bilo veliko. kao u strahu. Ponekad bi došao neki stariji djak medrese. Sve ljudsko ipak ne umire. ni život. Ogromno blago je lezalo u njemu naslagano a neiskorišceno. već i prisustvo. Dok ga nisam upoznao. kao svjetlo koje se ne gasi. samo koliko mu je bilo potrebno da se omami afijunom. Junak koji se boji usamljenosti Kad bi me umorilo uzaludno očekivanje da se. ispipavajuci ono što ga se tice. želio sam da ga riječima. Ovdje sam tih. Ponekad bi me gotovo zaprepastio poznavanjem života. ili nekom umnom primjedbom koju sam samo od njega mogao cuti. i stari rukopisi su na policama ćutali kao i prije. Tako je najobrazovaniji čovjek u gradu bio i najjadniji. Ili je bio najsrecniji. Na Seid Mehmeda sam se toliko navikao. Mada mi nije jasno da li bi slike mašte u njemu bile zivlje da je znao manje. sve što bi rekao. U početku mi je bilo neobicno da cutim sa zivim čovjekom u praznom prostoru biblioteke. odlazio sam u staru biblioteku što je mirisala na hartiju. prkosi smrti. ili rijetki ljubitelj knjiga. jer me hvatao strah da ću postati ruševina. a lice se stvrdnjavalo i stezalo. knjizevnosti. da bi uskoro uplovio u svoje sanjarije. ništa ga se nije ticalo. Vidljivi trag necije ruke što je davno zapisala neravne redove. o ma čemu. kao i većina onih koje sam susretao. poruše zidovi oko mene. kao da je munja bljesnula u dugoj noći. a riječi i njihov smisao zive neprekidno. plovio tihom strujom svojih nesaznatljivih maštanja. ni bog. i gore je bilo nego da ništa ne zna. o svacemu. ne videci ništa. On je cutao i sam. jer odgovor. Sjedio je nepomican. Ali. prašinu i mastilo. filozofije. Jer. da sam pored njega mogao cutati satima. Zadrzavao se kratko. mudri. avaj. Kad bi se njegov odsutni ali srecni. i kad bi ga bilo. pa se vracao ozivljen. Poslije sam odustao. Osjećao sam da vrijeme nije samo proticanje. trazeci ga. stišani osmijeh poceo gubiti. kad bi mi razgovori s ljudima postali nezanimljivi. bilo je kratko.

Dan se gubi. srce vene. A onda se na njegovom blijedom. Odlucio sam se iznenada. kad mi je izgledao izuzetno blag. spreman da bude blizak. i meni se ucinila veoma loša. ucinilo mi se da je iznenadjen. Nista u njoj ne vidiš.A! Pjesnik. Povjerio sam se pjesmom o izgubljenosti nakon rata: U zivljenju.Sve njegovo je tajna. protumacio sam to kao nezadovoljstvo pjesmom. Jednom. dan me vraca. . o pjesnicima: »Pjesnike slijede zalutali i obijesni. u cekanju. što još snijem. Nisam bio. Srce krijem. . nisam ni sad. već Kuran. srce krivim. u cekanju život snijem. cak kao da mu je zbog nećeg neprijatno. mršavom licu pojavio osmijeh: .« »Zar ne vidiš da pjesnici lutaju dolinama i govore ludosti. u zivljenju.Otkako sam se vratio iz rata. . život kraca. Izgubih se u trazenju. dakle! Zalutali i obijesni. Stici će ih kazna koja će ih uništiti i uniziti. u nadanju. zbog nećeg siguran da će je razumjeti. Ja sam bio. desilo se da sam mu izgovorio jednu svoju pjesmu. U lutanju. u snovima noc me rubi. u trpljenju. u lutanju.Zašto »zalutali i obijesni«? Zar tako misliš o pjesnicima? . bivšeg mene.« Otkad lutaš dolinama i govoriš ludosti? . u trpljenju srce blijedi. Pazljivo je saslušao stihove do kraja. Kako bog kaze o Muhamedu? »Mi Poslanika nismo pjesništvu ucili.Ne sjecam se.Podsjeticu te. dok još nisam bio otkrio šarenu nirvanu u njemu. . a »Cilj im je da se rugaju i da razvracaju.« A sjecaš li se poglavlja »Šuara«. ja sam i sad. U nadanju. Njemu pjesništvo ne dolikuje. sjena slijedi. u snovima. Potpuno je zazidan u sebi. a snom zivim. nista o sebi ne govori. Što ne zivim.Ne mislim ja. kako mi se cinilo. Izgubih se u trazenju. kao mogila.

Kuran kaze: »U odbrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima. Rekao je. ne ovako! Nikad ni od koga nisam cuo toliko oštrih riječi.Neka me bog sacuva da mi ti budeš tuzilac! Šta onda nije pobuna? . u sebe. zbog nje se gine. ponovio sam to u nevrijeme i na svoju nesreću.Primam taj grijeh na dušu. Vlast je i najtezi porok. alkohol. nećem vaznijem i ljepšem nego što su smušeni stihovi i nekakav Ahmet Šabo. I ne samo da ne braniš vjeru. trazi slobodu za riječ i misao. uplašen! Pamtim šta je govorio one mracne noći u hocinskim šumama. i znao sam da može svašta reći.« A tebe Alah ne voli. da postoje tri velike strasti. podrivaš cvrsti zid. kao te večeri. Okrenuo sam se: u vratima je stajao mlad čovjek. ona ga ne priznaje. kao da je umro. Odvojeni ne . ili blago podsmješljivo.Nisam te ja osudio. prepoznao sam ga po mršavom licu i vrelim ocima. od trece nikako. cvrstim kao zid. povukao se u svoje snove. toliko prezira prema ljudima na vlasti. Snom zivjeti. sjena rata. mogu ti reći da od tog vremena nisi uzeo Kuran u ruke. Mene se tice baš to što se njega nikako ne tice. Bjelava. jedva sam našao mjesto kraj vrata. toliko ludog slobodoumlja. . Student Ramiz! Izbjegavao sam da se susretnem s njim. Tada sam cuo kako se neko pokrenuo iza mene. okrenut nekud unutra.. i od ljudi. a izašao sam prije nego što je završio govor. ti si protiv nje. kad si me već osudio. gotovo sa strahom. pošto sam cuo kako ljudi šapatom prepricavaju njegove riječi. a eto. Pobjegao sam. u nadanju.Pa da. prijatelju. Neodoljiva je.Citanje molitava. kocka i vlast. Slušao sam ga jednom. . Gledao sam ga zbunjeno. koji nije znao šta je strah. . koje nikakav ljudski poredak ne može poremetiti. On se odrice svega što nije koloplet njegovih nestvarnih slika. Pa dobro. možeš li mi objasniti zašto je tako? Kome smeta pjesnikova riječ? . on je daleko od ovog našeg svijeta. naravno. i ne tice ga se kako uredjuju stvari medju sobom. kao carobni kamen. ocito. ono što pametan čovjek nikad ne govori javno. Jer bi vidio da je grijeh to što ciniš.»Vjera je zakon koji uredjuje cio život. nisam izbjegao. I nije odgovorio. govoreći sirotinji s Crnog vrha. sjecam se i sad svog zaprepaštenja. Naišlo je vrijeme njegova cutanja. kome? Meni ili sebi? Ili svakome? Govorio je budan.Citaš li ti molitve? Jesi li branilac vjere u redu cvrstom kao zid? Osmjehnuo se tuzno. Vec mjesec dana drzi uvece propovijedi u Ali-pašinoj dzamiji. E pa. koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. znaci ne pristajati na ovo što jest. u cekanju. jer pribavlja moc. i odrice savršenstvo svijeta koji je bog uredio. Rugao se. razbijaš saf. Samo. Zbog nje se ubija. Nasmijao sam se: . Poezija je izvan tog zakona. zbog nje se gubi ljudski lik. Pogled mu se ugasio.Još i to! . jer ti nastupaš sam. ali ne ovo. ili nije znao šta je vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti. Berkuše. To je pobuna. Koševa. ali i u svome vještackom snu i van njega. slušajuci vatrenog al-azharskog studenta. »sjena slijedi bivšeg mene«. Ona je duh iz Aladinove lampe.

jedva vjerujuci svojim ušima. . protjerane ili pobijene? I crtava njihova svita. Mislio sam kako je zavodljiviji njegov zanos i ljepša njegova hrabrost od svega što je rekao. I ucinicemo to. ukrug. I još natjeruju naše sinove da to cine. ucvršcuju svoju moc. i kako su ljudi smjeli da slušaju? Ispiricao sam Tijani. s knjigom u ruci. i izdajom prema vladaru. Dobro se sjecam svega što je govorio u dzamiji. zajedno. Ali mi ja napomenula da više ne idem u dzamiju. i ponavljaju gluposti svojih prethodnika.Kome? I zašto? Sebi. sad je mladic o kome sam dugo na javi mislio i u snu sanjao. . jer drukčije ne mogu. a sebi prisvaja pravo da sve zna.upitao je. ubijaju. Odakle mu tolika hrabrost? Iduci kući. Oni su bolest na narodnom tijelu. kao noćni leptiri na plamen svijece. kob su ovoga svijeta. A oni nas globe. razbojnici bi se namnozili. vječno ustrojstvo. bez vlasti neće. A uvijek dolaze novi. i sve treba njoj da sluzi. i dovode svoju svitu. ko brani? Narod. A ko drzi ovu zemlju. Kad jedna guka otpadne. Kako je smio da kaze. I niko ih ne bi oborio. jer je zelja za moci bezgranicna. objašnjavajuci to nasiljem prema narodu. da ne postaju smetnja i prijetnja drugim mocnicima. a svi su nasilnici. Možda se bojala da mi se ne zgadi moje cutanje. neprijatelj bi nas napao. koliko nas ima. Nizašto. I tako. i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. stajao preda mnom. jer i pametni ubrzo izgube razbor. čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom. zbunjen. zar do slobode da se dodje nasiljem? Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti? I kako ga zaboraviti? . zaustavljajuci dah. Odricao sam se slucajnog susreta.rekla je oduševljeno. i najradije bih o tome poveo razgovor. Ruše ih uvijek na isti nacin. zadivljen. Čovjeka na vlasti podsticu kukavice. a nikome to ni na um ne pada. Ne možete bez nas. jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje. slušali ove plamene riječi pobune. Bez hljeba narod može ostati. Tada sam izašao iz dzamije.predstavljaju ništa. odustavši. zatvaraju. braco moja satrvena. kao guke. svi srljaju na vlast. kaznjavaju. A ranije? Ne bih rekao. podrzavaju lupezi. vjecna nacela. i niko trpeljiv. udarao sam o kaldrmu. vi bez njih morate. Niko na vlasti nije pametan. koji su. neprestano. izraste druga. Samo da prstom maknemo. Sve ljude smatra glupim. nered bi u zemlji nastao. i ljudi to prihvataju. kazu nam. Oni bez vas ne mogu. Pjevaš pjesme? . i vezuci vlast uz boga. bojao sam se moguće opasnosti. i gledao me pazljivo. Jesu li sve bosanske valije zatvorene. Njih je malo. I nikoga to nije urazumilo. Njemu nisam mogao odgovoriti šta bilo. zbunjeno gazeci po nogama zablenutih mahaljana u poderanim carapama. ko je hrani. jer mrze promjenu. I eto. te zgadije ne bi bilo. Odmah stvaraju vjecne zakone. Htio sam da ga pitam. možda grdja.Bogami je hrabar . Znamo li se odnekle? Jesimo li se gdje susretali? Slušao sam te jednom u dzamiji. nas je mnogo. sva njegova misao je usmjerena prema pobuni. Poštene i mudre vlasti nema. kao pijan. Kao slavuj? Zar treba drukčije? Ali ti si čovjek. bodre laskavci.

i što je manje riječi za utjehu. Nasmijao se. . Ako je to suviše surovo. A čovjek osjeća potrebu ne samo da misli već i da kaze. pripremiti ga na zrtve.Bojim se da jest. . I sve je bliza taj dan što je teret tezi. ako se uvjeri. ne slazuci se sa mnom. da se šegacim izmišljajuci šta bi se sve moglo stvoriti od tog divnog sabora psovanja. Dovoljno je što mislimo. ili još bolje. ruganja. kao pjevanje. To je istorija vlasti od pamtivijeka. cak i kad nismo pobunjenici. Riječ je odliv suvišne krvi. rasuta snaga. Ljudi će zbaciti nametnuti teret. svakog dana bi postajale sve veće. umjesto stare vlasti. Trebalo bi davati nagrade i ordene za psovanje. . Tako se prazni. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstice. I šta bi se desilo? Poceli bi da zive od tih zasluga. a možda i u mnogo čemu drugome. pomalo prijekorno. osloboditi ga straha. njihov ugled bi se pretvorio u moc. urlanja. od oduševljenja do nasilja. Zadrzacu se na poeziji.Narod je rasuta snaga samo ako ne vidi zajednicki cilj ni tajnu korist po sebe. . Ali prvo treba otjerati ove koji vladaju.Zar je taj teret zasta neizbjezan? . grmeci u zemlju. možda i goru. u tome su mnogo pametniji od nas. od plemenitosti do tiranije. mi bismo svoje junake mogli vracati na poslove s kojih su došli. Sve se ponavlja. Tako cine neka plemena u Africi. Bez junaka se ne može. a nisam mnogo drzao do onoga što sam govorim. Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo. psovanja. Rekao sam. a ne da je guši. uz gusle. da se osjećamo sapeto i prigušeno. i ovdje razbijam zbijeni red. vjeruje u sposobnost naroda da svoj život uredi sam.Ali ako to kažem. Ali šta da kažem? I ovdje sam sam. vicuci u nebo. Poslije bi lakše vukli svoj neizbjezni teret. može sve. uvijek i zauvijek. I za poeziju. S mojim malodušnim predvidjanjima se nije slozio. ali me Ramiz prekinuo u toj mojoj slasti pretjerivanja. hodajuci. Samo ne treba dozvoliti da uprljaju svoju slavu. oslobadja napetosti. Tako bismo. .Zar je zaista neizbjezan? Htio sam da razvijem tu zabavnu sliku. i tako ih cuvali za besmrtnost. prezrece me.Ne. privid slobode.Narod je pust broj. uz tambure. nije. sjedeci. u casu kad nisam mogao da se slozim s njim. . dobili novu. i ovdje sam kriv. cvrst kao zid. Odmahivao je glavom. da priredjuje svecanosti govorenja. čini mi se. . vodje bi stekle ugled i zasluge.Zar je to nemoguće? . zamrzice me. jer je to isto. Ali neko mora povesti narod.Rećimo da je i to moguće. Nema jednog cilja. . ništa mu nije zajednicko. .Narod. cak i veću potrebu da kaze nego da misli. Selo selu neće pomoći ako naidje opasnost. da bi ga doveo do pobjede. priblizavajuci se i odvajajuci. kao cišcenje. Svako se nada da će njega mimoici. kao molitvu. osim neposredne koristi i straha. oni su gruda koja za sobom vuce usov. I trebalo bi narediti da što više ljudi sluša i ucestvuje.Ko će to uciniti? . uz bubnjeve. rasterecenje od muke. Ako sazna. kako mu najbolje odgovara. a neće se zavaravati olakšavajuci ga.U tom slucaju. i da raskine zacarani krug u kojem se od junaka stvaraju tirani. Izdijeljeni smo.

Kad se uvece vrati iz dzamije. doduše. u trenu. ni drzava. i dovoljna je bozija milost koja će im pomoći. da bi ta daleka djevojka. koji zivi s majkom. i poveo u drugu. kao da ga je munja obasjala. da bude ucitelj.Nije se slozio ni s mojim mišljenjem da riječ treba da bude utjeha i rasterecenje. Mogao bi da me zavoli i ovakvog. što i jesam. i zao mu je što mora na duže vrijeme da se odvaja od nje. ali je svoj životni put saznao odjednom. I nas dvojica bismo mogli postati prijatelji. On može i to. pretrpio dosta ponizenja. i ne jednog. Ili ne misli o njoj. djevojku kojoj šapce o ljubavi? Ili je stalno upaljena vatra koja gori i sagorijeva. on ne bi bio ono što jest. sve je to nasilje. i ranije. udatu sestru. a možda je njegov zanos prihvata kao dio cina. praznu sobu. Derviša su ubili. da postanem čovjek. i kako su ga oni zeljno slušali. Uhvatio me ispod ruke. koji obavljaju svoje poslove. a mutna voda neka sve nosi. Ima prijatelja. i vratio se u svoje mjesto. ali su njegove riječi ostale u njemu. ne bi bio više sposoban ni za pravu ljubav. kovaca. blizu? Upitao sam ga to. kao nesrećni Seid Mehmed. obicni ljudi. A to je polovicno prijateljstvo. Inace je laz. Sve. dobrog i bespomoćnog. udovicu.) Ima i porodicu. i ostavio da sama bira. da u bašti uzgaja ruze ili sadi krompir. Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu. ali nemam hrabrosti da to i pokažem. cak i na smrt? Ne znam kako se može pristati na smrt. Izabrala je cekanje. Ili on pristaje na sve što ga može zadesiti. zao kad ostavlja. Da li misli i o čemu drugom? Ima li porodicu koja ponekad pozeli prijatelja kome govori o obicnim stvarima. ali ne bi mogao i da me poštuje. Čovjekova nada je jaca od iskustva. Riječ mora biti pobuna i poziv u borbu. (A ja sam ruzno pomislio. i ljudi će sanjati ruzicaste snove. Ima i djevojku. a ne daju da iko vlada nad njima. opet vjeruju. ni vladar. a on se u Al Azharu izdrzavao poducavajuci bogate a glupe djake. zamišljajuci je u svojoj sirotinjskoj sobi. A ako bi sve napustio. priča joj šta je govorio ljudima. nagledao se bogataškog bijesa i sirotinjske muke. veoma je voli. . opijum. s njima je sigurniji. jer može sve sa sobom. Odakle mu ta tvrda vjera. Teško je. jer za to ne treba mnogo pameti. Nagutao se tada gorcine. i tako se njihova ljubav pretvara u stalno cekanje. ne može je pokolebati tudji neuspjeh. A novi koji dolaze. Nije se bojao da sa dzamijske predikaonice govori glasno o čemu se drugi ne usudjuju ni da misle. iako me dirnula ta mladicka nevinost. a nisu docekali. ako bi se uspavani Seid Mehmed slucajno probudio. a o sebi je mogao samo da šapce. sve dok ima zla u svijetu. osim bozije milosti: ljudima je dovoljno ono što sami medju sobom mogu da urede. jer je to konacno priznavanje poraza. majku. umorna od cekanja. bez mogućeg treceg. zatvori oci i. ali bi volio da se promijenim. koju odbija svaka vjerovatnost? Toliki su se nadali. i brata. rekao je tiho. Otac mu je poginuo u dubickoj vojni. i uvidio kako je svijet ruzno uredjen. i nijednog ne zaboravlja. mogla s nekim blizim i obicnijim mladicem da šapuce u noći o blizim i obicnijim stvarima nego što je bezizgledna borba za sirotinjsku srecu. Upravljaci nisu potrebni. a opet lijepo. i ne zele da vladaju nad drugima. Sve joj je to rekao. i možda bi nju okrivio što se odrekao svoga sna. Znao je to. Ali da nije tako. Sve mu je otkrio jedan derviš hamzevijskog reda. da prekinem razgovor o stvarima koje poštujem ali ne razumijem. drago mu je kad ih stice. zaboravljajuci na drugu toplinu.

Sacuvace se u ljudima dirljiva uspomena na zrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. batine su neugodne. pa da ljudi. a s tom zeljom lakše se zivi. i tako se smeo. strašan ako uspije. Pozvao sam ga da svrati do moje kuce. Pruzio sam mu ruku.slagao sam. Nije uvijek lako. izdrzi. Ne pristalicu. svejedno mi je što će misliti da ga izbjegavam. Sad je protiv nasilja. Avdaga. Bice divan čovjek ako ne uspije u onome što želi. Volio bi da ovdje nadje prijatelja. ugušice je u ime vlasti. ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put. Ako proroci razocaraju. Merhaba. djevojku. jer drukčije ne može. Proroci treba da umru prije nego što išta ostvare. već pravog prijatelja. Neobican mladic. njegovo stradanje će uciniti više nego pobjeda. i potreba da se veze uz drugog čovjeka. koliko do nas stoji. . rekao sam. zaboravio na opreznost s kojom sam ga dočekao. nego s ostalim ljudima. Nisam znao da si prijatelj s Ramizom. ima ih. Neće iznevjeriti svoju misao. Zurio sam kući. ali se već navikao na teškoce. grdnje ga se ne ticu. Tako sam. ali uz nju može ponekad da bude hladno i pusto. ne dozvoljava sebi slabost. ono nastaje.Dobro mu je. Sad je za slobodu. Bio bi ponosan na svoju cistu misao i poslije. ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. kao hamajliju. i istjerala mi iz glave smušene misli. ali mu može posluziti kao unutrašnji zaklon. Cesto si u knjiznici. i cuvace. zbog obicnog razgovora. Neće mu mnogo pomoći moje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne stvara. i drukčije cuti. Otrijeznila me kiša što je pocela da pada. A i ti izgleda. kad bi već odavno bila uprljana. i nisam htio da se sklonim. ocišceni. Teze je kad misli na majku. sinovi tamne. Zašto da je gase djelom koje razocarava? Možda treba da prodje neko dugo vrijeme. Ostaje tako da zivi zelja i vjera da će jednom doci sanjani raj. Dočekao me ljubazno. Bice najljuci neprijatelj protiv sebe bivšeg. Imam dosta vremena. Ali sam se pokajao kad sam vidio serdarAvdagu kako stoji pod jednom strehom. s kojim se drukčije razgovara. ne sljedbenika. da sam išao kao zaba na zmiju. zacudo. ne znajuci da je postalo neljudsko. Pomislio sam da se vratim. kojima sam se branio od tudjeg zanosa. na toplinu kucne vatre i obicnog razgovora koji ne pamti godinama. zavešce ga u ime slobode. Ali odbacuje od sebe te misli. Precutao sam da ćemo ga pozvati i na rucak. A ako ne uspije. pa produzio. Ne bih rekao da jede cesto. smatrajuci da je plemenito. kao i toliki drugi. kao i ljubav. I. Zastao sam. i nastojacemo da mu bude ugodno. to je najljepše od svega što čovjek može da ucini: da pokuša i da ne uspije. nije mi potreban ovaj susret. potrebno mu je. Bice mu drago ako postanemo prijatelji. dirnuo me njegov strah od usamljenosti. jednostavni smo ljudi. da se u dušama nakupi dosta te neokaljane ljepote. Izašli smo na sokak. ma koliko nam bili dragi. ostvare prastari san. Svaki dan te vidim. Danas smo se prvi put sreli . zatvor je obicna nevolja. Dovoljno je što su još jednom razgorjeli staru nadu. brata. ali mlad je. Borice se surovo za svoje uvjerenje.

Rekao je samo: . zapamti šta govori.Ruzno? Zašto ruzno? . A sva zla bi spriječio kad bi sve ljude zatvorio. znaš koga će potraziti.Pa. s kim se sastaju. . da se ne sastaju. da ne misle. i da nema njega. sve bi ukinuo. Ne mogu vjerovati da voliš ovo što radiš. šta govore. zavladali bi cijelim svijetom. zašto izlaze iz kuce? Da može.Mene se tice šta ljudi rade. Avdaga. najbolje bi bilo da je sve zabranjeno. Zašto me to pitaš? . a pošto ne može. ti bi sigurno poslušao.Pitao sam te za Ramiza. o svemu onome što je za Avdagu nevidjena glupost.Baš prvi put! O čemu ste razgovarali? Ispricao sam o Ramizovoj porodici.Neću ga vidjeti. . nepovjerljiv prema svemu što je u njemu zivo i što se krece. Avdaga. naravno.Znaš šta govori. . rećimo. . . i kad ništa ne kaze. Šta te se tice šta ljudi rade. kažem.Snazan sam. . Što ne odgovaraš? .I ruzno. . niko ga ne shvata. On je najzabrinutiji i najodgovorniji čovjek na svijetu.Niko nije bez krivice.. . izgleda smiješan. Kiša mu se cijedi niz nos. . . šta misle. . Ali nije vrijedilo da mi to objašnjava. Isti ste.I da ti narede da me ubiješ. zašto sam ti ja potreban? Je li ti to naredio Dzemal Zafranija? . o djevojci. a najbolje bi bilo da ne govore. da ti narede da me uhapsiš. Neka je bog na pomoći i meni i tebi.Avdaga. nije me strah. . ne znam.Ja volim ovo što radim. .Ne znam o čemu govori u dzamiji. zar ti je od nevolje da ovako kisneš? Od brata ti je ostalo veliko imanje. Zašto ljudi putuju. Avdaga. ti bi poslušao. zašto sjede po kafanama.I samo to? .Razgovaramo. mislio sam da ćeš ostaviti posao. o zelji za pravim prijateljima.Bogme će tebi pomoć biti potrebnija . ostaje mu samo da bdije nad životom. da znam šta misli.Alahemanet. . Potrazice te. On mora da zna šta ljudi rade.Reći mi. Zašto.Ako opet vidiš Ramiza. Alahemanet. Na zalost. zašto šapucu. vodeci ovaj smiješni razgovor.Ako ga vidiš.Ja tebe pitam: zašto? Ti mene pitaš: zašto? I samo tako pitamo. zašto idu u druge gradove. sigurno. i cudimo se. Lakše mi je. . Više je hrsuza. cudno. . sigurno. Pokisnuli smo do koze obojica.Je li više hrsuza nego dobrih ljudi? Gledao me.Je li pominjao ono što govori u dzamiji? . i savjest ga muci zbog svega što ne može da predvidi i preduhitri. iako znaš da nisam kriv.A o čemu je još trebalo da razgovaramo? .A zašto ne bih poslušao? . . Naporno je. . molim te. kao da se cudi što to pitam. Avdaga? . zašto razgovaraju. Toliko je iznenadjen. I merti.rekao je zamišljeno.Ne tice te se ko je naredio. samo se ti bojiš. Mnogo je hrsuza.Dobro.

Dječije svirale Ne umirem od zelje za radom. antiohijski.Eh. ljutila se ako bih pocistio sobu. ali kako drukčije da se zivi? Želio sam sluzbu više nego ikad. ne budi smiješan.rekla je Tijana razumno. Kao da smo se zauvijek ogradili od nevolja. izmišljajuci najneobicnije nacine i puteve kako da ga udvostruci. pokunjen: . medjutim. žena ga hrani! Hajde. po robu. loza ispred kuce. u kojoj je Mahmut bogzna već koji put sanjao svoj neuništivi san. ali su joj oci ceznjivo sjale.9. . jer nije voljela kocku. Trgovac Šabanovic prodaje kucu. a ona to slušala kao lijepu bajku. Mahmut je cak znao u što bi trebalo utrošiti zaradjeno bogatstvo. a dobro se placa. . u bašti ruzicnjak. kad su ponosno progovorili grcki u Solunu. Mladic je pošten. sve dok u njegovoj mašti nije izraslo pravo bogatstvo.A ne radim za tudjina. I sve bi bilo u redu da ja nisam sjedio besposlen. . Od sestre je dobila nešto novca za svoj dio ocevine. i ne visi nam nad glavom briga o sutrašnjem rucku. i tako nas izdrzavala. Ovako je baš ruzno. i tako se izvukao. lanjske . ali nije prekidala to zidanje kula u vazduhu. a mene je bilo stid što samo ona radi. ali sigurna da neće uciniti nijedan nesiguran korak. Radim li štogod ruzno? Nije mi dozvoljavala da odnosim gotove košulje mušterijama. cuvajuci moje muško dostojanstvo i svoj ponos trgovacke kcerke. molim te. ali da se novac bar udvostruci. boze. i bili smo zadovoljni.umirivala me. velike li nesreće. kao da nam je to bilo najvaznije u ovoj sirotinji. već za nas. doksat. Mahmut je saznao od rodjaka svoga prvog komšije. pa i za manju . Tijana je vezla zenske košulje. Tijana me uvjeravala da je posao sasvim jednostavan. vješt. Tijana je nepovjerljivo odmahivala glavom. za dvije godine stekao je lijepu radnju. osjećajuci se. sigurnije s tom sitnom kamaricom srebra. mnogo manje nego što je vrijedilo. da mladi trgovac Husaga. ide u Carigrad. ukazala prilika ne baš da steknemo bogatstvo. ali mi nismo očekivali ništa. da Husaga i za nas kupi kakve robe. ali je ostao bez zarade. za cudo. Ja sam se samo smijao toj igri. kao oko. brat kazandzije Abida. i uzbudjeno šaputao s Tijanom. pa je pitao i sebe i nas. Mahmut Neretljak je odmah namirisao taj novac. da je vez umiruje. Mahmut im je objasnio da on zna drugi dijalekat. Iznenada se. kad bih objesio nos. i još ljepši ugled. kako bi bilo da mu damo novac. Svojim vezama. koje su uvijek zapletene. drzala me cisto i uredno. Mahmuta su napustili trgovci. Ili me grdila. cetiri sobe. izgleda da su se Grci u cudu pitali kakvim to neobicnim jezikom govore. i ona ispašta za moju krivicu. bašta oko kuce. hajat.Nisi ti kriv . udesetostruci. navalio sam se slaboj zeni na krsta. i izvor.Popricekacemo mi za takvu kucu.

sebicno mi oduzimajuci slobodu odlucivanja. veliki hanovi. i kako sam nekriv stradao. I ja sam se durio. Pogotovu što sam znao. i kome to novac pada tako s neba? Ipak smo pristali da s mladim trgovcem razgovaramo i da mu zahvalimo na ljubaznosti. misleći o putu u bogati Carigrad. Sigurno će se napiti. Dali smo mu novac.Mogao bi i ti poci u Carigrad. samo da kupi i da vidi kako će se natovariti. možda će jednom i poci.rekao sam. . . kao i povod. Najbolje bi bilo da nam kupi skupu tkaninu. Rado će nam pomoći.uzdahnuo je Mahmut. jer su Tijanin i njegov otac bili prijatelji. a Tijana je otvoreno odbila. Tako smo doznali da je s Husagom već govorio i sve dogovorio. Na kraju je rekao da je Husaga već pristao da nam ucini tu uslugu. . Pozeljeli smo mu srećan put i rastali se kao dragi rodjaci. ja ne bih mogla. a reći ćemo da smo novac. potrošili. bilo bi protivno svakom trgovackom obicaju. i odmah se može prodati bazrdjanima. grehota je. vracao u cvrstu tvrdjavu njene ljubavi. karavani. da mi ništa ne može zamijeniti nju. kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije. Carigrad.A nije grehota da ja ostanem sama! Ne primjecujuci njegovu uzbudjenost s kojom je zamišljao tu nedostiznu srecu. a on je napisao priznanicu i ovjerio je pecatnjakom. Novac mu ne treba. Izgledalo je cudnovato i nekako suviše nalik na Mahmuta.U Carigrad! Da ostane dva mjeseca! A šta bih ja radila za ta dva mjeseca! . da ih nije vrijedilo ni dizati. naravno.Šteta što nismo imali više . Prodacemo lako. snaho. ne primjetivši kako varnica sijevaju medju nama. toliko kratko. to se najviše trazi. Pobune su trajale kratko. Husaga je rastjerao sve naše sumnje i strahovanja. . i izgledalo bi da daje milostinju. rekao je. koliko mogne. a platicemo kad donese robu. pa i kad damo nešto za trud. . zna šta je sve bilo sa mnom. kao da me zaista sprecava da podjem na put. . Ovako je sve cisto. netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelic mene. bacala je na mene ljutite poglede. na zalost. njene svojine.I druge zene ostaju same . a drago mu je što ima i ljiepši razlog. nije ga ni bilo mnogo. ali toliko ozbiljan kao da su iza njega duge godine života i iskustva. pa sam sad i ja sumnjicavo mahao glavom. njegova usluga je sitna. A naša ljutnja je odmah splasnula.godine je donio citav karavan robe i već sve rasprodao. trgovine. Bio je mlad. ostalo bi više nego dvostruko. Kad mu isplatimo troškove. nema od toga ni muke ni štete. govoreći da je to prazna priča. učinio bi to i za obicnu ljudsku ljubav. braneci pravo svog nestvarnog puta u Carigrad. . Zašto ne bih otišao. on će nam pomoći. Zamisli. jer je nezgodno da sam otkupi. kao da se spremam da već danas krenem u Carigrad. I ubrzo sam se. nas je naknadno ubjedjivao. tako. Tijana je presjekla taj razgovor. Nismo mu to rekli.Druge ostaju. ma koliko bio ljut. ima dosta svoga. i više je licio na ucenog muderisa nego na mladog bazrdjana. iz traljave pobune i toboznje zelje za slobodom. svakakav svijet! Nemoj tako. A čini i zbog mene. kao i ostali ljudi? Mahmut je izašao.Nemoj. ovakvu kakva je. postala je smiješna. uskogrudu u svojoj ljubavi.

Cak i da je imala velikih mana. ali na nekakav lak nacin koji nas ne zabrinjava. Nikad to nije cinio. Nije izgubio u trgovini. Svakome se to može desiti. da bi ona bila veća. odricuci se. Kad osjetim radost. Dao sam joj sve što nisam našao u životu. ali da se ubije. Da sam dobio novac. zaleci. jer je potreba. sve je propio. zbog nas i zbog brata Abida. u jednom liku. i sigurno bih se stidio. i ne mogu dopustiti da to ne bude. Potrebna mi je savršena. nudi i zahtijeva. A što smo ispali budale. moli i grdi. dao bi nam kroz godinu dana. to će se zaboraviti. a nećemo mu se još i mi popeti na vrat. a što je najčudnije. izmijenjen. da mu stoji iznad pecinske vatre. cio moj svijet. samoce. Kad mi je bilo teško. htio da se tuce s prijateljima što su ga molili da se ne upropašcuje. Zao mu je. Bogato je darujem. mislio sam samo na nju. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom. Vratice kad mogne. dosta mu je nevolje i bez nas. da mu je u Carigradu propao sav novac i njegov i tudji. pominjao sam njeno ime kao u molitvi. svoj kosmos. i lijepa žena. smršao i potavnio. a bez cega ne mogu. došlo je samo od sebe. Dobar je čovjek. neba. Ljubav je žrtva i nasilje. rekao sam. Ja sam osujecen. to sam sam stvorio. kao da sam svršio dobar posao. I lako ćemo sebi oprostiti. Ona mi namiruje izgubljeno. stvarnijem i ljepšem od mašte. da se zahvaljuje i da grdi.Život nam nije naklonjen. Nismo u nevolji. potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. saopštio mi. Nespokojan pred nesigurnošcu svega. iznenada. vrednijom od njih. neprijatelja. možda i nepostojece dogodine. ne može. niko ga nije orobio ni opljackao. Husaga se vratio iz Carigrada brze nego što smo očekivali. desilo se jedne večeri. zvijeri. pretvorena u osjećanje. hrabreći se njenim prisustvom. koja se stvara sama iz sebe. znacajan sam pred svojom tvorevinom. kao da lezimo na zlatu. a opet ništa ne gubim. da čovjeka još dublje ukopam? Sudjeno nam je da para bjezi od nas. i tako sam obeštecen. bila bi mi gorka ta pobjeda. Bio mi je zahvalan zbog te ludosti. i velikodušno sam mu produzio dugovanje na daleko. Ne zna šta mu je bilo. I Tijana i ja smo nesposobni za život. ljudi. . Kad sam bio ugrozen. sad su sakupljene u jednom imenu. i za nekoliko dana i noći ostao bez icega. pričekacemo. trcim da je podijelim s njom. Moje zelje su bile maglovite i rasute. placao pjevace. pa pozajmio da se može vratiti. da trazi od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguće. siguran sam pred ljubavlju. pozajmice. Pozvao me u svoju praznu radnju i skrušen. s kamatama. ja ih ne bih znao. Zbog nje. i ljudi su mi postali blizi. I još se zaduzio. kao ludilo. i vratice nam naš novac. ali ono što je samo za mene. Šta sam drugo i mogao da mu kažem? Da trazim novac. zahvalan joj. i ja pomoću nje. uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški. Njoj priznajem sve što ja nisam. u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje. pio je. Cak se i umanjujem pred njom. i sami stvaramo svoju malu zajednicu. Ako hoćemo. da osjeća oduševljenje ali i ogorcenje. kao bolest. da bih mogao da uzmem. bacao pare. ona je ostvarena. nalazeci olakšanje. radosti bez trajanja. sad je učinio. zaštita od groma. i ja sam bio zadovoljan. kao da mi je ona daruje. iskljucive. i to s osmijehom. i dobijam više nego što sam želio da imam. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira. Ako nismo u nevolji. nade bez korijena. Ova žena.

makar i od šale. Znaju da moraju urediti stvari medju sobom. . niti ikome drugome. ni krivom ni duznom. Njoj ne treba.pitao sam se. . a ja sam pošao u biblioteku. nije se branio. Mogao bih reći: ko bi se tome nadao od Husage? Ali neću. Stari sipljivi lupez je igrao na siguran ulog Tijanine dobrote. da joj više ne dolazimo s tim djetinjarijama. odakle ćeš namiriti? .Prodacu ducan. Otišao je toboze nezadovoljan što nismo prihvatili njegovu zrtvu. Prevario sam se.Eto. . drukčije će ih djavo odnijeti. što se ostavlja za kakvu-takvu sigurnost. . i meni.Nemoguće .Šta govoriš. varate se .Nisam ni oka sklopio. Kako bi se uvijao kao crv. Mislio sam da će odricati svoju krivicu. .odgovorio sam vatreno.Ali nagore. moje je iskustvo veće.Ostaćeš bez radnje. jer smo za trgovinu sposobni koliko i ona za hodanje po konopcu. . Od Bosanca se može svemu nadati. i svi smo bili zadovoljni svojim drzanjem. jer je on samo glasno razmišljao. Kriv sam. naviknula je na sitnu nafaku. Jevtino je prodavao svoju plemenitost. Samo. i jedino se tada ne smiješi. Zar se ljudi ne mijenjaju? Upitao sam to i Seid Mehmeda.A zašto bi to učinio? Nisi ti kriv. ljutit. Izgubili ste ono posljednje. Tako nam je obojici pošteno izvukla uši. Nije nas cak uvjeravala da je predosjećala nesreću. Tijana je odnijela mušterijama gotove košulje. . .rekao je pokajnicki. dok nas prodje bijes. Godinama zivi kao pametan čovjek. .Tijana trgovcu ništa nije predbacila. nadmecuci se u velikodušnosti. Vi to možda i ne znate. i tuzno i vedro. i dacu vam vaš novac. kao što je obicno cinila. njegovu trgovacku sujetu. pomislio kako je Mahmut bio siguran da će ona tako reći. Došao je da primi grdnju. kao da nije prošlo cijelo stoljece. Pregonili smo se tako. kad jedan išcezava a drugi još ne pocinje. doduše. i zato je toboze navaljivao da nam nadoknadi izgubljeni novac. Namiricu vam gubitak.Ako mislite da sam spavao. . doduše tek drugog dana. što je bila istina. ali ga oslobodivši odgovornosti. Kao da je govorio o meni i o današnjim ljudima. i svu krivicu primio na sebe. Zar vrijeme stoji? . a ne treba ni nama dvojici. a mi smo odlucili. u onom kratkom casu izmedju dva zanosa. rekavši da je sve to glupost i da badava gubimo vrijeme. da povuce riječ! Ali se sve lijepo svršilo. kakvi smo mi trgovci! I Mahmut se ponašao drukčije nego što sam očekivao. ne znajuci da li mi je to utjeha ili nova gorcina. a bilo bi zabavno da smo pristali na njegovu ponudu. pa sam. Nasmijala se i rekla veselo: .Kriv sam.Ljudi se mijenjaju .Ako i nisu bolji. Uvalio sam u nevolju najbolje prijatelje. . A za dva dana me poceo salijetati s novim prijedlogom. da nastavim citanje Mevlijinih stihova o Sarajevu. . i da prestanemo sanjati o lakim zaradama i bogatstvu. ljudi su pametniji. cak nije ni riječ rekao kad smo novac dali Husagi. dok Tijana nije odlucno prekinula tu djetinju raspru.rekao je. i Mahmutu. uvrijedivši.Nisam se s radnjom ni rodio. Vi se u poslove ne razumijete. a onda sve ucini da bi dokazao da je budala. ne bojeci se štete. Cak sam i sebe oštetio. Jedino je tada svjestan. jer sam i ja bio sigurniji s tom vašom crkavicom.

sinoć. da oprostiš. da sam odgovaram na svoja pitanja. od cega bjezi. pa pustim mislima na volju. Narocito kad je omorina. otprilike. hukce. Ne mogu da mu vjerujem. A ne volim ni ljetnju zegu. dvije.Ruzno vrijeme . zbog cega se toliko krije. bez tog uvjerenja cio njegov život bi bio besmislen. a ti me probudiš.Ne volim kišu. dodje mi nesto da sracunam koliko je stanovinika u gradu bilo prije godinu dana. Bio sam u kafani. Sad je svejedno da li ću otici ili ostati. i kapljice odskacu od kaldrme. A nije samo jeda. A da znam. Uskoro su mi noge bile potpuno mokre. A da je samo jedan drukčiji. Eto. Ili te sunce przi. Grakne kao zloslutna ptica i odleti. promijenice se vrijeme. ne mogu da spavam. Mnogo više! Samo se zli dalje cuju i teze osjećaju. i protiv ljudi. Mahmut me sačekao na sokaku. brišuci lice maramom. bolji ili gori? .kaze Mahmut. Ruzno.Djavo će nas svakako odnijeti . Kiša pada cio dan.. na olovku. kašlješ. Svih ljudi. stojim. mozak se uzburljao. I ja. Upitao bih ga zašto tako crno misli o ljudima. vidim. Možda i ima.Ja nisam vidio. ali on ne dopušta nikome da mu pridje blize. ostavivši me gorka. veli. Nasmijao sam se: . ne volim vjetar. sve jedan na drugome sjedi. koliko li se radja. ja bih mu povjerovao. boli te duša. ili te zima reze. ne volim zimu. to je pedeset cetiri hiljade oka ljudskog mesa. Zar se to ne može preokrenuti? Volio bih da porazgovaram o tome s Ramizom. moje srce odbija njegovu beznadnu misao. Taman mi san na oci. a ono pritislo. zagušljivo. Prevrcem se od muke. šta cu. šta su mu ucinili. koliko se s dušom rastaje. Djeca za tri godine otezaju po tri oke. kažem joj. ja legao. Misli mi se brkaju i preplicu. Smiri se. Šta to radiš? Ništa. Moja zacudjena misao je zastala nad tom ogromnom gomilom ljudskog mesa koja poraste za godinu dana. upalim svtjecu i pocnem da racunam. Da izludiš.Ne znam. nisi nizašta. bole te krsta. nešto radi. Hoćemo li kod mene? Šta nam smeta ovdje? Stali smo u jednu kapiju. Ovako. otjerati ih svakako ne mogu. koliko li ljudi u ovom gradu sad ovako gleda u mrak. Ima li gdjegod na zemlji kraj gdje je uvijek proljece? . zbog kiše. i sve ono što cini. od sna nema ništa. Otišao je u drugu sobu. nevolja. bez sna. gledali kako kiša pada. Ako bi zvucalo i neubjedljivo. ne mogu da dišem. koliko li spava. Dobri cute. nikako ih razmrsiti. pa ustanem. kao kućine. puta tri oke. pod strehu. On bi sigurno rekao da će se ljudi izmijeniti nabolje. Kakvi će ljudi biti sutra. Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. bog te ne ubio. Nekako si jadan. Osamnaest hiljada djece. protiv života je. šta mu se desilo. mokar kao sudopera.zakljucio je Seid Mehmed ravnodušno. I zbog njega i zbog sebe. Žena stenje. Koliko se radja! I eto. koliko će biti kroz godinu. vidiš kakvo je vrijeme. vidim. Pa mislim. oci ko fildzani. I evo kako je ispalo: u našoj kasabi ima oko šest hiljada domova. koliko. a kasno je da izadjem na sokak. vjerovao bih u njega više nego u sve ostale. prevrce se. kao ja. . išao bih tamo da zivim. . sa po troje djece. udavi.

to je ono.Razumijem to za djecu. kao janjce! . Cutao sam.. u tome i jest ono! I svake godine rastu. i nezadovoljno zamahao glavom što ga ne razumijem. . Ja odoh u Višegrad po svirale. Zetva može omanuti. .Pa. ne može niko. dobar bismo kacamak napravili. on me podsticao: . Uskoro će vašar u Višegradu.Pa. nije baš tako. i ne mislim ništa.Kako? . kad bi kupio nešto što je za djecu. Pazi sad: kad bi neko imao novaca. . To je kod njega kao bolest.Pobogu. već djeca. . Rekao sam. . dvije hiljade. E što ti možeš izmisliti.Kad bi. ali nije loše. ali ljudski porod neće.Nemam ništa. Prodaš po radnjama. sve nekako istovremeno. i samo metneš zaradu u dzep. ljudi će kupiti svirale. . Otresao je kišu s brade.Ima prećih stvari nego što su svirale djeci. molim te. lijepe bi pare zaradio. čovjece bozji! Odakle mi? .Je li ti zao kuce? .Ja? Dacu ti sve što imam.Ti imaš. I pametno je i glupo. Ne kažem ništa. i tuzno i veselo. A odakle ti novac? Novac? E. kad ne mogu štogod prece. Ako bi se uzelo tri hiljade. Po paru komad. i moglo bi se kupiti nekoliko tovara dječijih svirala. to je dvije hiljade para ciste zarade. A roditelji su obicno slabi prema djeci. i svake godine dolaze nova. A ovaj posao nije loše smislio. pa to rasprodao. . .Nije ovo nikakvo maštanje. smijuci se: . o zaradi. Ko ne bi dao dvije pare za svoje dijete? . A. Sad ih je osamnaest hiljiada.Imaš ocevu kucu. razumiješ li? . Ludo je. racunaš ih na oke.To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla. . Kakve su te sad svirale spopale! Nisu svirale. pa dobro. ali tebe ne razumijem.Evo šta mi je palo na um: djece ima viša nego odraslih. .Ako ćeš dati. o poslovima? A ovo o sviralama moglo je samo njemu pasti na um. Snuzdio se i dugo brisao kapi kiše s poplavljenog nosa. već cišta para. Zar će on cijelog života misliti o trgovini.Šta kazeš? Ovako ti stoji mrtvo i nekorisno. to je on smislio! Neće mirovati dok me ne rastavi od ovog posljednjeg što imam. kad bi! Okani se maštanja. i s mokrih rukava. Moglo bi se naci i brašno i maslo. onda nema brige.Nisu to janjci. Zaista stoji mrtvo i nekorisno.

.To je zenino. A ostalo bi i meni nešto.odgovorio je snuzdeno. A kad sam još vidio kako mu je zalost zasjenila vodene staracke oci. znacemo samo ti i ja. i ono što je u njima. Sokakom. da se sigurno i on sam teško snalazi. da se Tijana nije onoliko naljutila. Išao je naprijed i natrag. niti u njima samo ono što je dobro. Kako to da nisi zalozio kucu i ducan? . odavno već nisam bio na zgarištu.Ma ne. . doci ce. jer su sigurno nepodnošljivo dosadni. Taj fanatik jedne ludosti. kao da kiša ne lije. . Rekao je to odlucno. istog casa. ispod kestenova. Pa. . A samo tren je prošao kako je pokunjen gledao svoju nesreću. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi život šalje. Hvala ti. kao da se brani od udaraca. zeljama. ali nisam vjerovao da će se ovako šegaciti s nama. nije moje da odredjujem. osim nejasnih uspomena koje ne ozivljavam. lagao si da ćeš prodati ducan. kao da se zaklinje. Kako lagao. lazima. . On je istinit i lazan. pristala je. i uvijek se prilagodjavao cak i njenoj sjenci. suzbio sam svoju sitnicavu srditost i vratio mu njegovu šašavu nadu. za svirale. na takvom prijateljstvu. a onda bi stao. pristaješ li? Znam ko bi kupio kucu. neka ga! Ne mogu birati ljude kakve želim. Pa ako novac propadne. ne vrijedi se vracati na uzaludne uspomene. Znao si da smo budale i da nećemo pristati. tako mi boga! I prodao bih. na nekom životnom zaokretu. racunima. niko ziv ne bi uhvatio kad laze a kad istinu govori. da nam vratiš novac.rekao sam ljutito . koji mu je vratio sanjanu priliku.Bosanac stice pamet pod starost. uvijek na istom mjestu. jednom. da te boli pustoš. ništa i ne gubim. zamršeno planovima. Zašto je ne zatrpati? . pošten i nepošten. Ništa me ne veze za nju. samo prazninu. ili zato što je iskreno vjerovao u svoju laz. . . Treba prekinuti nepotrebnu vezu i predusresti mogući bol. kao da ni traga zalosti i sumnje nije bilo u njemu.Nije mi zao.Pa. na istom odstojanju od nas. Moj pristanak. nikad nije duže sumnjao u svoju srecu. Eto ti je. vratio mu je i sigurnost.znaci. kad bilo. A šta ti dobijaš a šta gubiš. Mahmute. koracao je serdar Avdaga. neoštecenu. Nisam više za ludosti. za svojom zeljom. šta bi bilo kad bi i ti propio novac kao Husaga. i samo je tako cjelovit. ne obaziruci se na mene. čovjece bozji! Djavo da ga nosi. zaboga! .Neprestano misliš o poslovima.Neće propasti.zamahao je mršavim rukama. nerazdvojeno. Od Bosanca se možeš svemu nadati.Sakricemo od Tijane. i ko zna cime još. kao da ga sigumo čeka na nekom cošku. . stvaran i nestvaran. bio sam uvjeren da se pretvara nudeci da nam namiri izgubljeni novac. naljutila bi se. ludi stvore! Ako ja ništa ne dobijem. ne bih tebe molio. Šta čuvam na tom staništu duhova. kao da je najljepše vrijeme za šetnju. . nimalo mi nije zao.Nisam lagao! Govorio sam sa zenom da prodamo ducan. Nadao sam se svemu od njega.Šta misliš? . kad bi ih i bilo. i strpljivo gledao i čekao.Mislim. i da će slagati i prevariti i ukrasti. I shvatio sam da on mene ne vara. gdje ni kosti pokojnika ne pocivaju? Ni bol ne osjećam. I možda bih grdno pogriješio kad bih prihvatio samo svece.Pa dobro . Djetinjstva već odavno nema. Onda. kad mu više ne treba. On ide svojim putem. zato što se pobojao da će mu propasti prilika o kojoj je sigurno dugo sanjao. I sve mu je toliko zapetljano. znaš . bez medje i prelaza.

Mahmut je moj prijatelj. uljudno pozdravivši. zbunjeno se osmjehnuo.Od cega ziviš ako ne radiš? . jedan zadovoljan što nije na sebe navukao opasnost. zguren. sasvim razlicita.Žena mi radi. ne stideci se svoje surovosti.Za to neću biti kriv. zašto si ga otjerao? Nisam to rekao.Nisi? A zašto? Cutao sam misleći kako je bezobzirno otjerao Mahmuta. kad već nismo mogli izmoliti da ga djavo ukloni s naših ociju i s ovog pokislog sokaka. tebe ili mene . A nisam. možda i ne znajuci da je surov. drugi duboko nesrećan što je djubre.rekao je Mahmut. i sad me to peklo. I ja sam se uplašio! Morao sam da kažem: . brate. mokar. Bilo je to naredjenje. Zašto mene? A zašto mene? Tako smo serdar-Avdagu velikodušno poklanjali jedan drugome. nadajući se da će se na tom završiti. Mislim na Mahmutov ponizni smiješak i snishodljiv pozdrav. Muz mora da radi. Mahmut me pogledao.predlozio je Mahmut. osilice se. potpuno oprecna. Hoćeš li da budeš pisar kod sudije? . kao rana. lijepo smo ga pozdravili. a ipak sam mislio: dobro je što ništa nisam rekao. mislio sam o dvojnosti Mahmuta Neretljaka kao o cudu.Neću nikome da oduzmem hljeb. . . mršav. . Oboje istovremeno! Dva čovjeka u meni. . Svoju grubost nije ublazio ni osmijehom a kamoli riječju. . ne možeš da nadješ posao! Hoćeš li da budeš bibliotekar! Mehmed Seida će otpustiti. ili se šališ? .Kuda si pošao. kao da mu je zao što me ostavlja s Avdagom. Nije mogao da izdrzi tu neizvjesnost. Ahmete? Mene je čekao! . možda sam se i ja osmjehnuo. Stidio sam se svoga kukavicluka.Nisam. ne vrijedjaju. ali sigurno srećan.Jesi li dobio mjesto? .Ne mogu da nadjem posao.Ti. Kad smo naišli pored serdara. . Sigurno tebe. Ali ima i drugih mjesta. . pod strehom. Serdar nije ni slutio za moje muke: . oba u pravu.To nije dobro. ne ljute se. A samo casak ranije. . ili mu je drago što njega nije zapala ta sreća i. A svi smo isto cudo i pokora. Nije više nizašta. možeš svojim putem. uplašio se i nije ga zaboljela uvreda. idemo poslom.Oduzece drugi.- Nekog ceka. I sebe. otišao niz sokak. . Mahmute. Duznost mi je bila da ga odbranim od ponizenja. zivjela su snazno u isti cas.O. Progutao sam uvredu. da ga ne naljutim. Ljudi to i ne ocekuju od njega. i oba podjednako iskrena.Da li mi to nudiš.Hajde da vidimo .E baš si budala. . .

I ja treba to da zapišem? . mogao bi samo da me ubije. . ili ću reći da sam se šalio. izglobljenost je ostala.Pokajaćeš se za to. Dzemal Zafranija je nešto ljut na mene. a kad dodje sebi.Nudim. Nadam se da se ne slazeš s njim.Gore bih se pokajao da te poslušam. Ahmete Šabo! . kao što sam očekivao. . vidiš. okušanu bezbroj puta. Možeš. glava me boli. ostavivši ga ukocenog na kiši. izgubljen. Ljudi nisu takvi. student. i eto na što sam izvrdao! Zacudo. Ali ništa nije prolazilo. onda nešto i traziš.Ako govori svašta. Gledao me kao nerazumnog djecacica.A onda. . pod kestenom. ne nadajući se tome. ne vjerujuci. Ništa ti zapamtiti neću. Izgledao je iznenadjen. jer me ledeni grc uhvatio u srcu čim sam se odvojio od njega. i ako je to svašta ruzno. gotovo zaprepašten. . izvinicu se.Malenkost.Da cujem! .Ne moraš pamtiti. a on će me izgrditi. kao ludaka.Dzemal-efendija mi je i naredio da ti ovo kažem. svašta govori u dzamiji.. Ni njegov pogled nije prijeteci. neću! Nikad se tim poslom bavio nisam. i nisam se okrenuo da vidim je li pao mrtav od kapi. ne nadajući se ničemu. kao da je šala. kao što kazeš. Cutao je i zurio u mene. Kamo sreće! Bilo bi divno da se pretvori u kamen i da vječno ostane pod kestenom. Dobro. E onda mu reći da ne mogu. on mi je potvrdio. Bilo je to valjda prvi put da je ovo cuo i dozivio. poremecenost je trajna. i svijet će opet biti uspostavljen u svom poznatom redu. Zapiši. kakvu budalu šalju na mene! Slutio sam. Šta je onda ovo? Zbunio sam ga. nepomican. ili da ode. . bio bi to spas. neću ni sad. . pohabanu riječ. Vrdao sam.Kadijine pisare će poznati. nećeš! Kažem. ali je i ona zvučala neuvjerljivo: . onda se ne slazem. čudan nesporazum i uskoro će sve proci. Bilo bi divno.Pa. . Više zaista nije imao šta da kaze. Otišao sam ja. neće mu biti pravo što meni daješ taj posao.Ako nešto nudiš. evo već tri dana. . a on nema lijeka za to nepoznato stanje. on nije dobro cuo. samo ako hoćeš. i govorice drugo. Cak se i osmijehnuo. Onda neću Nećeš? Neću. . nisam vise osjećao strah. Kazeš.Onaj Ramiz. Našao je samo staru. . on sigurno zna da su drukčiji. Avdaga. kao spomenik vjernosti koja ništa ne razumije. .Kadija trazi da se sve zapiše što govori. Eto. kao prikazu. A što nije došao sam da mi to kaze? Ne znam.

ipak. . Iz tebe je izašlo. Pa vala. a tanak ponos. i spavao bi mirno.Pogriješio si. brate. Ja nikad nisam smio tako reći. da ćeš duže zivjeti. . u sebi. jer ne mogu drukčije. Od tebe i zbog tebe samo šteta i strah. Zakljucak mu je neočekivan. tri ovce ne bi umio sacuvati. Ali to nije ono pravo. pa i ne pokušavam. Objasnio ga je ovako: . Bilo bi bolje. Teško je cijelog života biti kukavelj. pa i ja s tobom. ne zalim. a ne sa mnom! . kao i uvijek. ne kažem. nikad to ne bi rekao. Trebalo je da kazeš: ne mogu. Mahmut me sačekao na kraju sokaka. nisam mogao. a sad će misliti da smo isto. bice s prijateljem. Da si pametan. . ne smijem glasno. za inat. Velika muka. Ali ne treba.To je dobro. da se ne raprsnem od muke. ne umijem ni kazati kako sam želio. Ali za dušu. Za mene vrijedi. ali ne znam da li vrijedi.Možeš. .Poslao ga je Dzemal Zafranija. ti si mi potaman. uletjece u svaku zamku .To ne valja. dok ne izadje iz tebe.Nudi mi posao. Kojekakav. žena mi je sama. Hrabar je. ali zašto: srecom ? . opsujem. ali je pošteno. . Nije ni slutio kako je ruzno vrijeme.Rekao sam što sam rekao. i da si malo mislio.Zato što brzo završiste razgovor. upropastice svaku priliku koja mu se ukaze. sam sa sobom sturao sam se s nogu. doduše. . Kažem mu u šali: .Rekao sam: neću. ali. a strah neka čini svoje. bolestan sam. jer je mene kacilo i bez tebe. . ponio si se junački. a ne mogu biti hrabar. . halal ti vjera. a želio sam. jad i golja. sve u sebi. neka. srecom.Pred njim nisam osjećao strah. I neka si rekao. Nisam znao da se i to može. Ne mogu biti nepošten. dzaba ti ga bilo. Lijepo.Kud se ne sprijatelji s kakvim muftijom. ali neka! Sjetio sam se kako je govorio o svojoj zeni. kažem: neću.Šta je htio? . Sad će ti se nasloniti na kosti. sad je budalast ali je ranije bio još budalastiji. kažem: hoću. ali ljudevan.Vala.I šta si rekao? . Za korist. imam kijavicu. Naškodice ti sigurno.Ruzno vrijeme. Onda ću stradati u strahu a pošteno. . da mi je drago kad sa sjetim. a ne: neću. Mogu li sad vratiti riječ? .Ali da zapišem sve što Ramiz govori u dzamiji. ama neka vidi da nismo svi kukavice. nemam kad. Ali se nisam kajao. ruka mi je otekla.Meni se ucinilo dugo. Tako bi mogalo i o meni. a ovako ćeš čekati sjekiru za vrat. jest. . Što god bude. sad ćeš to platiti.Jest da je glupo. rekao bi otprilike ovako: luda. Skrešem. nikakav.

koja mu se namjesti. od nestrpljenja.Dok ti se nije štogod desilo . kao da sam se spremao na bjekstvo. Ali u jednom trenutku sam zaželio da sačuvam te sjenke. od sreće. odahnuo. za hiljadu bezvrijednih dječijih svirala. sinuo.rekao je ozbiljno. oslabio. Rasprodao je robu po ducanima. . a nada vracala u život. A kajao bih se i da sam poslušao. da ne ostane prazna misao. obavili potrebne stvari na sudu. u caršiji. za najšašaviju stvar na svijetu. Zurio je da prodamo moju spaljenu kucu. uredno mi podnio obracun. kao u dvije budale. sam. odvajao sam se konacno od nećeg što nije ni postojalo više. nizašto. nevolja i sebi i onima oko sebe. Put. postojalo je nekad. ponosno je ušao u kasabu. a ja sam se smijao i pomalo stidio. Smijao sam se. U što se to pretvorilo stanište mojih uspomena? U piskavi zvuk dječijih svirala! Nisam to smio uciniti. zaista. Morao sam sacuvati sjenke. poslije mi je bilo zao što nisam poslušao svoju slabost. od planova. neispavan ali srećan. Jedna luda prodala je jevtino jedino mjesto mogućih uspomena na svoje mrtve. bez traga i uporišta i tuga zbog izgubljene prošlosti. klimav kao trula taraba. ali on to nije vidio. Kad smo sve svršili. a tuga me obuzimala. da bi novac dala drugoj ludi. sve na brzinu. ugovorili prodaju. Sada. možda. ne baš onako povoljno kako je racunao. srecom. Ali sad nije imao vremena za takvo izrazavanje ljubavi. a ja sam se uvukao u sebe. u rano jutro. Završili smo posao. Mahmut se ispravio. srećan zbog prve trgovacke zarade u životu. potišten. krijuci da sam i ja kriv za ovaj urnebes. dizuci takvu larmu. jedva vukući zgrcenu nogu. nekakvu vezu sam prekidao. Zato što sam iznenada osjetio zaljenje. opet sve pocinjem iz početka. Mahmut je otputovao sutradan. na kraju snaga. ta pustolina mi ne treba. s hiljadu i po svirala. . ali nije zaboravio na posao. ne znam kako je i noć prespavao. Šta bih s tim? Da čuvam sjenke? Pod ovim našim nebom veze se cesto prekidaju. što smo i bili. a ljudi se hvatali za glavu od muke. ne. Mahmut je napregnuto čekao da primim novac. i pisar u sudu je gledao začuđeno. i jedva primio novac za trošak putovanja. A u gradu. Vratio se drugog petka. Ta pustolina mi je bila potrebna. Mahmut je hodao srećan što je gradu darovao ovu zaglušnu svirku a djeci ludu radost. od snova. Moje i njihove. vezivala me s djetinjstvom i sa životom iz koga je moj prostekao. sigurniji u sebe nego ikad. kojeg bih se rado odrekao u korist svoga neprijatelja. da su golubovi bjezali u strahu. i od pojasa pojasu ne ostaje mnogo. Kupac je gledao u nas začuđeno. u mahalama. hiljadu i po Mahmutovih svirala pištalo je na dječijim ustima. ah eto. po kucama. boljeg prijatelja ne trazim. i ne sluteci o mojim mukama. zašto da me muci prošlost koje više nema. vedar i poletan. i evo. a još više moj odgovor. gladovanje i štednja su ga ubijali. jer bi ga kap udarila da je znao koliko se kolebam. sipljivi pobjednik. Zbunila ga je serdar-Avdagina prijetnja.

isuviše. Kojem psu? Svome zetu. ali stao. ne primjecujuci ih. ponesen srecom. Bio sam nepravedan prema njemu.Dosta je bilo. Ništa mu ne bih mogao pomoći. već zbog drugih stvari. dukate nije mogao. Svakome će pomoći i savjetom i novcem. troje. što da krije od mene: mora zaraditi da zacepi usta onom psu. Mahmut se prijateljski povjeravao ljudima. i cudili se što je dosad krio svoje sposobnosti. Ako uzimam ruznu. ali imaju. ništa ti za rukom ne polazi. dok je mislio da će cio život provesti u gradu. sva u svadji i neslaganju. Bisere kupio. Svako nosi ponešto na duši. i posprdno zahvaljivali na dobroti i velikodušnosti. pitali ga kakav je novi posao smislio. a Mahmut je pio i castio. Hvalili su. Ali se namjerio na dobrog čovjeka koji je vidio šta on vrijedi. ponosan i oduševljen već danima. zaradice pare. licila je na majku. Mahmut je obecao bisernu grivnu i struku dukata. Smislio je nekoliko poslova. prijatelji smo. zato što mu je jedan čovjek povjerovao.Hajdemo . nikako da se navikne na svoj jadni uspjeh. . Zet je trazio. Nije mu zbog para. a ni ona neće da odbjegne. ni nemoci. A nije bila ruzna.zvao sam ga. nije on za male poslove. već golema tuga. preporucivali su mu da proda ducan. i izdašno trošio novac zaradjen na sviralama. zbog Mahmuta Neretljaka: veselio se svom trgovackom uspjehu i castio svakoga ko bi našao. . Niko ne zna. ali sam bio nepravedan. a nijednom trgovcu to nije palo na um. neka se zasiti krvnik. kolika je to pomoć. Oznojen. možda samo on. i on njima. što se vezao za prosjake. da se oni u to ne upuštaju. nabavice on te proklete dukate. neka mu se dijete smiri. kune u kamen. zenu tuce. Smucilo mi se. jer je s njim teško izaci na kraj. zato je obecao. toboze. Da nemaju djece. dobro ih je smislio. Kao da ti srce osnazi. U poslovima nikome neće smetati. Pa eto. ali bi tako unesrećio i sebe i svoje. Pomoći će i oni njemu. a kako otac da gleda nesreću svoga djeteta? Dodje mu da ga ubije.Nije dosta. da odahne. Ne mogu ostaviti ljude danas. ni smrti cak. njegovu pamet. rekao je otvoreno. bilo je to prije onoga. toga neka se niko ne boji. A onda mi je išaptao. lukavo namigujuci. Kojih stvari? Kojekakvih. bog mu je svjedok. ne moram golu. doduše. hvalio se. zagrijan picem. . Sad je stao na svoje noge. Kad mu se kci udala. Grdi ih. da su mu sada ovi ljudi potrebni. Zar je toliko ozbiljan razlog njegove ludosti? Onda to nije ludost. dobrodušno se smijao na sve otvorenije i sve otrovnije podsmijehe. kad ti neko povjeruje. badava ti je i pamet i sposobnost. . da prozivi kao čovjek. Nisam imao srca da odem. ništa olakšati. vratio bi je kući. karadjoz se njime ozetio. i zacudjen što ismijavanje prima kao šalu. i da će se obogatiti. U zadimljenoj kafani ljudi su se glasno smijali. na malu stopu. i nada se da će uspjeti. koliko bude mogao. E pa. pričao je neprestano. udarali ga po mršavim ramenima da se povijao kao šibljika. I mrak je pao. Bio sam ljut zbog ovoga što cini. jer želi da sa svima bude dobro i da sa svakim zivi u ljubavi. a kad se nesreća uzme na zub. zbog sramote. i nada se da je kobi nestalo. da ga je dugo pratila nesreća. kao da ti kicmu ucvrsti. dok ne oduzi taj dug! Ta priča mi je zaustavila dah. Ni bolesti neće dati na sebe. Mladic cista srca Ostao sam u kafani duže nego obicno i mnogo duže nego što sam namjeravao. zbog onoga.0. i poziv na večernju molitvu se cuo s Begove dzamije. kako se samo sjetio djece i svirala. i kao da je čini odmah nestalo. i zet mu krv popi. zbog poslova. stekli su ih ni sami ne znaju kako. kako da kaze. našao je oslonac.

da li je pripremao riječi koje će izgovoriti. I hvala bogu što je tako. bog mu je svjedok. i ovaj razgovor. zeljeni. nije me ni zadrzavao. Možda zbog prava koje je platio ove noći da sjedi s ljudima zajedno. da govori o sebi kao i ostali. ne iza vrata. samo neka nije kao drugih večeri. Tijana me čeka u praznoj sobi. i pjenušava sreća zbog svoje dobrote. u lijepom razgovoru to nije privid. Pozurio sam kući. ljudi su se sklonili u kuce. mada to cinim iz obzira prema drugima. sve možda i podsmijeh. A ako sutra opet nicega ne bude. ali se iskrenula u varanje samoga sebe. I zbog njenog praštanja. bez skrivenog jada u srcu. Kcerku i zeta je izmislio. za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najblize. kao pas. jer joj onda neću priznati da sam kriv. nije pravo što je ostavljam samu. sokaci tamni i pusti. Uzaludno ga je i zvati da prekine svoje slavlje. to bi i on teško mogao objasniti. i duvacemo jedno na drugo sve do lijeganja. Bice divno ako bude pametna i ne prekori moju nepaznju. već kako on misli da jest. Šteta što varka neće potrajati duze. slobodan. kad jednom uspije u životu. Ne radi novca. pa je ovaj jadni početak zamislio kao uspon prema zeljenom cilju. Njemu nije važno kako jest. i neću priznati svoju krivicu. ili svoju muku s njima. Nije se naljutio kad sam rekao da idem kući. Ali Mahmut nije mislio tako daleko. Kako bi Mahmut mogao sve dosad kriti takvu muku? Zar je ne bi otkrio da nam smekša srce? I zašto nikad nije rekao da ima kcerku? Odakle sad kcerka? Ko zna zašto mu treba ta laz. A radi cega. On je večeras drugi Mahmut Neretljak. Sve to prima. Ako bude trazila svoje pravo. ali šta me se ticu drugi. kao uvijek. Neka mu bude. zahvalan. neka nije kao klupa. čini su pale. da bi dohvatio sagledljivu srecu. godinama sanjani. ostace sjećanje. cilj je mnogo veći. zna i on. Nadam se da me neće dočekati ljutito. baš zato što sam kriv. Propašce mi uzivanje u lijepom kajanju. zamjenjivao ove ljude. Ovo je njegov veliki cas. za nevolju. Ne znam da li ga je zamišljao u mnogim godinama nevolja. Dosad sam. rame uz rame. da osjeti ili izmisli njihovo poštovanje. Sad može bez mene. a sad ostaju samo njegova vjera u sebe i njegova sposobnost. šejtanima je dosadilo da mu podmecu klipove. šta me se tice Mahmut Neretljak i njegova ludost. kao ptice. i ovu toplinu. uspješan. Pa ako je njegova moc večeras i privid. bez sipnje u prsina.A onda sam posumnjao u istinitost te dirljive priče. kob ga je milostivo ostavila na miru. reći ću joj da neću više. Ali to hoću da kažem ja a ne ona. Možda ima i pravo. Nije uspio. i on nema šta da zali. A ako nije laz. kao vlastita koza. Ovo sjedenje s ljudima. da sluša njihove podsmijehe primajuci ih kao prijateljsku šalu ili kao pohvalu. znaju to svi. smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada. sutra će biti stvarnost. dugo očekivan. sama. onda je možda nekad i bila istina. ganut. Nije to cilj. mrak je sve crnji i sve hladniji. otjerao ih je mrak. Ali je prvi korak. pun obecanja. kao da me otpušta. I posvadjacemo . osporicu joj ga. velikodušno mi je mahnuo rukom. i uzaludno je tragati za istinom. sutra će me opet naci. i zadovoljstvo koje će sebi pruziti. Večeras nije sam. kao zid. ali mu je suviše dugo da čeka pravi uspjeh. toga je svjestan. bez grceva u nogama.

ulicni cistac.Zašto bi me neko pratio? . i eto.Možda ću i otici. da sam najnesrećniji od svih ljudi i da me niko ne razumije.Razgovarao sam danas. Poslije ćemo se izmiriti. Sam je pitao . ali za njega nije ništa manji zato što je nama smiješan.šapnuo je i sakrio se u tami dvorišnog prolaza. Nasmijao sam se: . . da se vidi u ogledalu. pijani Zuco. . Pomenuo te. .Eto. moj nekadašnji prijatelj i poslodavac. da mu ne promaknem. pričali smo o tebi.se.Može ti naci posao. Nikome ne govori da sam dolazio. premro od straha. . Šta se to desilo? Prijeti li mi neka opasnost? Ali sam se odmah umirio. . i sigurno je u mraku dobro naprezao oci da prepozna moju sjenku. kao da mi je mahnuo rukom u prolazu. nepriznatim. ne bi prepoznao ni sebe. Mula Ibrahim se pribio uza zid. to je korisno pred spavanje. Hvala ti. Bila mu je potrebna velika hrabrost da se uputi prema mojoj kući i da razgovara sa mnom odbacenim. Bice lijepo. Zašto se brine za mene? Da li zbog sjećanja na Dnjestar. On može sve.Mogao bi ti pomoći. i ucutao... makar i ovako škrto. kao poslije kiše. .Cega se bojiš? Pijan je.Imaš li novaca? . kao poslije grmljavine. da prikrijem cudjenje što ga vidim ovdje i u ovo vrijeme. svakako. ni iz sazaljenja. Osjetio sam i strah. ma kako me docekala. Pogledao je iza kapijskog direka. Iza njega možeš mirno ici po zaledjenoj riječi. . rekao je da ga posjetiš. ja ću bjesniti i zazivati bogove za svjedoke. . . Otidji. Hodao je. od nicega. Rekao je da dodješ. advokat. .Danas sam razgovarao sa Šehagom Socom o tebi.Je li te kogod pratio? . i bice lijepo.Šta Šehaga ima da pita za mene? . pomislivši da on ne bi došao ni u blizinu moje kuce kad bi postojala i slutnja opasnosti. Gledao sam za njegovom sjenkom što se štapala sa mrakom. Smiješan je ovaj njegov strah od svakoga. a. ona će plakati i nabrajati moje bezbrojne grijehe. krijuci se tamom.Dobro.Imam. ispricao sam ono što znam.Ne možda. ni . Obicno se vracam ranije.Udji . i ukoracio u mrak.Sigurno si čekao dugo. toboze šetajuci.Ništa. . samo to. ne odgovorivši na moju zbunjenu riječ o zakašnjenju. Rekao sam to samo da nešto kažem. iznenada. sakrivši se iza mene. i želio da potrcim za njim. . već sigurno.Šta bi trazio od mene za tu uslugu? . kao iza lisice. ne misleći na svoju? Objasnio sam mu da to nisam učinio ni iz dobrote. da ga upitam zašto je dolazio ovamo. Pred ulazom u dvorište presreo me Mula Ibrahim. da ga ko ne vidi.dodao je pošteno. sigurno. kamoli tebe.Kako će mi pomoći? . kad sam ga oteo od smrti.upitao je oprezno. Prošao je moj komšija. .

samo blaze i toplije nego nekad. Neka ti je bogom prosto.. Kad sam ušao u sobu. izranjavljen ubodima. Sada. Sigurno je bilo teze. cak ni njemu. za moj bi dao i dušu. Tijana nije bila sama. pred smrcu ciji je ledeni dah već osjetio. pa se nosi cak i sa strahom koji bjesni u njegovoj krvi. i kajanje. Morao je zapamtiti roditelja. Ali se on nije zurio da ista kaze. pošteni čovjece. njegovom i svojom. zbog drugih. Lakše bi mi bilo da sam ugledao kurjaka. izgrizen ujedima. rekao sam mu to davno. Ona je možda i veća nego kad straha nema. umiruci od straha. Ispricacu Tijani smiješnu pricu o junaku koji je to postao zbog straha.. dok je prilazio zabranjenom mjestu. a poslije. Onaj nije želio. čini mi se.. nikako lakši. možda se već kaje zbog nerazmišljenog postupka. iz samoga sebe. ali ja to neću znati. izgledao je zbunjen. kažem i sad. kome ne dozvoljavaju da to bude: izvršio si duznost. i zapamticu samo njegov podvig. da će . Prvi život mu je dao otac. kao ratnik. Je li Mula Ibrahim znao da je Avdaga u kući? Onda je njegova hrabrost još veća. a eto. donese vijest o pomoći. pomislio sam. i želi dobro dobrim da vrati. Bio je to nerazmišljeni cin. A ljudi su ga natjerali da dobro vrati nezahvalnošcu. A nekakva luda je uporno vukla camac kroz pobješnjele talase. oprljen vatrom. Zato mi ne duguje ništa. dok se vraca. Ne zaboravlja.zbog svjesne odluke. Želio sam. ocekujuci da objasni zašto me obradovao svojom posjetom. Sigurno se tada najiskrenije u životu molio za život drugog čovjeka. na Dnjestru. khkh. kad se uneredio od straha. kao vatru na košulji. A možda i nije. i taj ludi predsmrtni cas. kao zmiju oko vrata. I možda je njemu bilo teze nego meni. i tog ludog mladica. nije mogao zaboraviti da samo njemu i cudu duguje život. bez razloga i bez sazaljenja. makar dok ne izadje na obalu. Pogledao sam Tijanu bez riječi: šta hoce ovaj? Odgovorila mi je toboznjim osmijehom: otkud znam! Pozdravio sam se s Avdagom. i sigurno je taj strah bivao sve tezi. narocito vaznijeg. nekad. smrknut i ukocen. Doduše. da mi. i za pobjedu nad smrcu. mogao je i zaboraviti. kao da je sasvim prirodno da upadne nekome u kucu. nosio ga je u sebi cijelim putem. ali je njegova nevolja što je dobar čovjek. da ne propadnem). Onda kad je digao ruke od mene. Zapamtio je sve. nepoznatog (a ja mislim da sam se samo drzao za dasku. ni otrijeznjen. On pamti moj cin i svoj strašni cas. Pocinjem da cijenim tu vrstu hrabrosti. iznenadjen. zastao sam na vratima. Nije mogao da ostavi svoj mucni strah kod kuce. kao da sam pamet izgubio. iznutra. i o poštenju rodjenom iz stida. u Sarajevu. jer mu je od njega sve zavisilo. Rekao je samo da se nadao. mnogi zaboravljaju. ja drugi. i nisan znao šta radim. zato je cutao i znacajno ss nakašljavao. kao groznicu u tijelu. Neka ti je bogom prosto. došao je večeras. možda je njegova duša prostranija nego što sam mislio. Nije simio da poruku pošalje po nekom drugom. Došao je sam. Neka ti je bogom prosto. raspamecen. pošto je učinio ono što nije pametno ali je pošteno (kako bi rekao Mahmut). na sanduku je mirno sjedio serdar Avdaga. i tu ludu rijeku. Ali. I došao je. nije bilo prirodno. Za njega je to isto kao da je jurišao na utvrdjeni šanac. zbog nezahvalnosti. I nikada nikome nije želio toliko sreće kao njemu. Ali se ne pamti razlog već cin. ali i zadovoljstvo samim sobom. iako se boji. da ga usred noći probudi stid.. zbog njega. nemajuci hrabrost da me spase. strah mu je još veći. Mogao sam isto tako da ga ostavim u bujici. nepozvan i neočekivan.

me zateci kod kuce. i još iz tako lijepih usta. mrak je već davno pao. kad nas je nesreća pogodila. Ništa nije rekao. Znao sam da nas sad odredjuje. niko za nama ni glavu nlje okrenuo. I još gore. pa da ne budemo čudni? Da psujemo. . i želio mu još veće muke.rekao je Avdaga kratko. slušajuci svoju strogu savjest. jedino on. Ali Tijana nije mislila tako. A Tijana. Ali pomoći nije bilo. Bolje da ostanemo čudni i nejasni nego sumnjivi. ne zna kud da nas smjesti: nismo ni zlikovci ni ljudi od reda. sabljajuci se na sanduku. Zato sam ostavio da njegova troma misao mirno odlezi. I sad je on jad. pokrenuta riječima. jer druge riječi nemam. ali ga puštaju da odrzava strah medju ljudima. khkh.Nimalo gori od drugih . kao da ga nešto pritiskuje. .. kao da ne razumije o čemu govorimo. samo cekala da on kaze šta bilo. i on to čini sasvim pošteno. samo nesrećan. nezadovoljna i Avdaginom primjedbom i mojim odgovorom. a mi smo čudni! Gdje ti je srce. Njegovi ga preziru. naljucena uvredom. To je njeno najveće opravdanje za svakoga. i ja sam znao da je sad ništa ne može zaustaviti. zadovoljno sam gledao kako se pece na jakoj vatri. ali kad sam vidio koliko ga je zbunila. više zbog Tijane nego zbog njega. koji je sa ženama. izgubi čim ga se neko ne boji. nesreća kažem. progovorio svega nekoliko riječi. A možda je nesiguran pred zenom. Avdaga se okretao prema meni. A ona je. Sigurno misli: da išta vrijedi. Avdaga? Šta hoćeš od nas? U početku su me uplašile njene oštre riječi. Hljeb nam je donosio od svoje sirotinje. pa da nastavi svoju litaniju. što nikoga nije zaboljela glava zbog nas.odgovorio sam. niko nam nije pomogao. Avdaga. da se tuzimo. kunemo. A vidiš. samo je zejtanjavi pogled prenosio od mene do Tijane. pa sam morao da objašnjavam. izgleda. uspio bi u ma čemu. kako Mahmut slavi svoj trgovacki uspjeh. pred onima koje smatra krivcima sigurno se ne zbunjuje.Jad . rekla je da je Mahmut dobar čovjek. koliko i svoje gospodare. evo već drugi put to vidim. . i ne uciniti ništa što bi ga ozlovoljilo. Dobar ne može biti kad je lopov. i smatrao sam da je bolje ne pogoršavati svoj polozaj u njegovoj glavi. Više je volio da kazni stotinu nevinih nego da pusti jednog krivog. što nikome nismo nanijeli nepravdu? Ili smo čudni što mirno podnosimo nepravdu koja je nama nanesena? I šta bi trebalo da ucinimo. Stari nezenja. Bogzna šta bi bilo od nas bez njega. ali je svakome nalazio krivicu po svojim mjerilima. da mrzimo ljude. da o zlu radimo? .Kud ti ode! . neuznemirena nicim što bi je usplahirilo. Jesmo li čudni zato što nikome nismo ucinili zlo..rekao je zamišljeno. i bilo mi je zao da ga ostavim. Pa šta smo onda? .upitala je oštro.. sad je vidio šta je to zenska glagoljivost. i nikad nije uzela nauk za poslije.. a oni koji su osudjivani kao krivci ne mogu nikad više biti pravi ljudi. On se.Čudni ste vi ljudi . Svi su ljudi mogući krivci. Gledajuci je začuđeno. Možda zato što smo mu nejasni. makar nakon toga i umrla od straha.Jeamo li čudni što nam u kucu dolazi prezreni Mahmut Neretljak? Kazeš za njega: jad. to mu nikad zaboraviti neću. što nas još nije odredio. Ona ne može da ocuti na nepravednu riječ.Zašto smo čudni? . A nesrećan je zato što su ga uhvatili. . da se na njemu naplati za svu gorcinu posljednjih mjeseci. Za Avdagu je to najgora pokuda. kao da trazi pomoć. uzivao sam i u njenoj oštrini i u njegovoj zbunjenosti. a ne bi ostao fukara. tim tajanstvenim sojem.

- Ja sam mislio... Ne bih rekao da je išta mislio, sve je u njemu ispreturala. Možda se pokajao što je upao ovamo (još ne znam zašto), a možda nije mogao ni to, zbog cuda što ona ne osjeća strah pred njim, kao drugi, što ne bira riječi koje će mu reći, kao drugi, što ne misli na njegov krvavi posao, kao drugi. A bez tog straha, koji nosi nad sobom kao barjak, što lebdi oko njega kao oblak, bez tog maca što sasijeca ljudima hrabrost, on je razoruzan i nemocan. Neka mu je bog milostiv, ali sad su mu se i one dvije jedine misli koje ima upopriječile u glavi, kao dvije kosti u grlu. Odlucio sam da mu priteknem u pomoć, iz straha da se ne pocne spasavati surovošcu, kako ne bi ostao ponizen. Krajnje je vrijeme da to ucinini, možda je trebalo da se umiješam i ranije. - Da nisi malo nepravedna, zeno - rekao sam pomirljivo, nadajući se da će me shvatiti. Avdaga nije mislio ništa rdjavo. - Ne znam šta je mislio, znam šta je rekao. Pa ako neće da nam pomogne, zašto nas vrijedja? - E pa, ne vijedja, nemoj ni ti tako. Sad je Avdaga došao do riječi: - Drugo sam mislio, ne to o čemu ti govoriš. Mislio sam: niste baš bogati. - Slobodno reći da smo sirotinja. Je li to grijeh? - Nije grijeh. Ali sam mu nudio mjesto. Odbio je. - Neću da upropastim čovjeka, Avdaga. - On je sebe svakako upropastio. - Šta onda hoćeš od mene? - Ništa. Samo, ne znam, ne razumijiem, odbiti mjesto a biti ovakva sirotinja. Eto šta njega kopka! Ali kako da mu to objasnim? Ne mogu da budem nepošten, nisam zvijer, ništa mi čovjek nije učinio... Što god bih rekao, kao da bih govorio o njemu. A čini mi se da zbog sebe i pita. On ubija ljude, uvjeren da čini poštenu stvar. Ja ne znam da li sam i u ratu ubio nekoga, a kad bih vidio mrtvace poslije bitke, jeza me podilazila od pomisli da koji od njih nije pao od moga metka. Kad bih mu to rekao, mislio bi da lazem, ili da sam potpuni slabic. Ne bi mi vjerovao ni zbog toga što poznaje dosta, veoma mnogo bezobzirnih ljudi. Nikako nije mogao sebi da objasni zašto sam odbio njegovu ponudu. Dobio bih posao, od mene ne trazi mnogo, pa cak niko ne bi ni saznao da sam nešto ruzno učinio. Samo bih ja znao, a ne vjeruje da bi mi to smetalo! Da sam mu pomenuo savjest, ne bi razumio. Njegova savjest je drzavna, i ne zna da može biti i svoja vlastita. - Vidiš, Avdaga, najteze je objasniti ono što je najjednostavmje - pokušao sam da nadjem rupu u njegovom oklopu. - Eto, da li bi ti, rećimo, ubio čovjeka da bi uzeo njegov curak, ili konja, ili imanje? - Ne bih, boze sacuvaj. - Pa zašto misliš da bih ja to učinio? Cutao je neko vrijeme, pa zatresao krupnom cetvrtastom glavom. To je drugo. Ili misliš da Mehmed Seida nije grehota izbaciti iz sluzbe? Mehmed Seid nije više nizašta. Sigumo misliš da nije grijeh ni Ramiza uništiti?

- To će drugi odluciti. - Ali misliš da nije grijeh. A zašto? Zato što je neko rekao da je opasan po drzavu. - On je protiv drzave. - Teško drzavi za koju je opasan jedan jedini čovjek - rekla je Tijana narogušena. - A nije on opasan po drzavu, već po nekoga ko misli da je drzava. Sad sam se i ja zacudio njenim riječima, a ne samo Avdaga. Ocima sam joj davao znak da prestane, da se stiša, opasno je prešla dozvoljenu granicu, ali ona nije vidjela moje zmirkaje, niti je više vodila racuna o ma kakvoj granici. - Je li moj otac bio opasan po drzavu? - nastavila je ogorceno, otkrivajuci razlog svoje zestine. - Ne, ni za koga on nije bio opasan. A opet su ga ubili. Nekome su naredili, i taj je poslušao. Možda samo zato što je nešto rekao u picu, ili se nekome ucinilo da je rekao. Tudji život je jevtin, Avdaga. Mnogo ih je koji nikoga neće pozaliti. Pa zašto i od poštenih ljudi stvarate zlikovce? Neka ostanu makar za cudo. - Kao rijetke životinje - dodao sam, smijuci se, kad već nisam mogao ništa drugo. - A tebi hvala što si nas posjetio. Ali ako si dolazio da Ahmeta nagovoriš na ruzno djelo, uzalud si dolazio. A sad je vrijeme da se spava. Kasno je. Tako ga je istjerala, nimalo obazrivo. Ne znam šta bi Avdaga učinio da sam ja to rekao, na nju se nije ni namrštio. Samo je premještao duge noge i ruke, kao da nigdje nisu na svome pravom mjestu. Cinilo mi se da je i ranije htio da ode, ali ne zna kako, da ne bi ispalo ni kao poraz ni kao prazna srdzba. Izabrao je najnerazumniji nacin: pogledao me, pokazavši glavom na Tijanu, i nespretno se osmjehnuo, bez riječi, kao da mi kaze: takva li je ona! I kako mu je izgledalo da se lijepo izvukao, ustao je, udarivši se po stegnima, i rekao, opraštajuci se (mislio sam da se ruga, ali ne, bilo je sasvim ozbiljno): - Lijepo se narazgovarasmo. Ne zamjerite. Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili! Ali ne bih rekao da je otišao uvrijedjen. Ko zna šta je ušlo u njegovu otpornu glavu, a šta mu je samo prolepršalo pored ušiju. A onda mi je palo na um da je cak mogao osjetiti poštovanje prema nama, zato što ne pristajemo na podlost, i što mu kažemo šta mislimo. Možda, jer Avdaga je surov ali nije pokvaren, ne zna za milost ali nema lukavstva. On je izvrnuti, unakazeni narodski čovjek, koji drukčije ore i kopa nego njegov otac, ali je nešto ljudskog moglo da se zadrzi u njemu. Neko zrno, neka naplavina, neko blijedo sjećanje. Ali sve ovo govorim napamet, jer ne znam kakva se cuda dešavaju u duši jednog dzelata. Ispratio sam ga do sokaka, ne znajuci šta da mu kažem. Nisam htio da ublazavam ni da utvrdjujem ono što je receno. - Žena ti je opasna - rekao je, pošto smo sišli niz stepenice, da ga ne bi cula, pomislio sam. - Sad znam zašto nisi pristao. Zbog nje. - Kako zbog nje. Odgovorio sam ti odmah, ne pitajuci nju. - Ne bi joj smio na oci da si pristao. A ja se cudim: zašto? Vidio sam zašto. Hvala bogu što se nisam zenio. Nego, nisam ti rekao zašto sam došao. Dobro se sjetio, makar i na kraju.

- Porucio ti je Dzemal-efendija da dodješ sutra u Begovu dzamiju, u podne. I rekao je da nemaš pravo, ne ljuti se na tebe. - Zašto da dodjem u dzamiju? - Bice sva ulema. Govorice se o onom studentu, Ramizu. - Šta će se govoriti? - E, to ne znam. A Ramiz je zatvoren u tvrdjavi, jesi li cuo? - Kada? - U prvi mrak. Uhvatili su ga ljudi kojima je govorio. I predali vlastima. E tako, i dodji, sigurno. Pošao je, pa se vratio. - Kad sam došao, tvoja žena nije bila sama. - Nego? - S Osmanom Vukom. Otišao je kad sam ja došao. - Sigurno me nešto trazio. - Možda te i trazio. Samo da znaš. Nije vjerovao nikome, kako bi vjerovao ženama. I upozoravao me da pripazim, ali s te strane sam miran, hvala bogu. Avdaga je otišao u mrak, a mene ostavio rasturena, zbog Ramiza. Govorio je kako misli na porodicu i kucu, sad misli još vrelije. Mrzio je sve Avdage ovog svijeta a još više njihove gospodare, ponizene je pozivao u borbu protiv njih, a mislio je na toplinu prijateljskog razgovora. I na djevojku je mislio. Sigurno joj sada u tvrdjavskom zindanu, zatvorenih ociju, govori kako su ga surovi ljudi vukli večeras, ne njegovi, oni su ga cekali u dzamiji, kao i svake večeri, i kako misli na njih, i kako nisli na nju, jer su mu ostavili samo misao. Sad je sam, uzasno sam, i možda se sjeca zeljenog prijatelja, možda i mene, možda njegova misao oblijece oko moje glave, a ja je ne vidim, samo slutim. Ne znam kako mu je, možda pusto i teško, možda je crna praznina oko njega, u nedogled, on je mislio na svakoga, na njega ne misli niko. On bdije, uznemiren, ljudi spavaju. A može biti i da se varam. Možda je njegovo lijepo srce zadovoljno što je učinio koliko je mogao, možda vjeruje da ljudi ne spavaju zbog njega, sjeme njegove riječi klija u njima, možda je uvjeren da će neki drugi Ramiz zauzeti njegovo mjesto i boriti se za ljudsku srecu. Ne mogu svi ljudi biti sebicni i uplašeni. Vidio sam ga kao sitnu svijetlu tacku u mraku ove noći, u mraku ovoga svijeta, i cinilo mi se da mi je taj nepoznati mladic najblizi čovjek na zemlji. Uzalud je, ne mogu pomoći ni njemu ni sebi. I ma šta je učinio, svijetla tacka će se pretvoriti u puhor, a moja večerašnja tuga zbog njega postace sjetno sjećanje. Ali sad me u grlu guše suze zbog kobi ovoga svijeta. Samo, neka to ostane u meni. Ne mogu uzbudjenu Tijanu uznemiravati novim uzbudjenjem. - Je li štogod rekao? - upitala je, misleći na Avdagu. I ja ću misliti na njega, da ne mislim na Ramiza. - Kaze da si opasna. - Možda sam pretjerala. Nije trebalo da govorim onako.

- Zašto nije trebalo? Govorila si istinu. - Ne, ne, pretjerala sam. Nisam baš ispala pametna. Uzalud sam je uvjeravao da je bila u pravu i da je zbunila Avdagu. I kasno mi je palo na um koliko griješim: da sam joj zamjerio što se zatrcala, branila bi svoj stav. Ali kad nije trebalo da se brani preda mnom, pocela je da se optuzuje. Grdila je sama sebe i istovremeno zeljela da je branim, a njeno srce će zapamtiti da sam bio uz nju. A onda mi je otkrila ono što sam znao: bila je takva zbog oca, već je pocela da zaboravlja, na svoju sramotu, ni za grob mu ne zna, nekad je mislila da će umrijeti od bola i od tuge i sad jedva i pomisli na njega, a sjetila se, i opet je zaboljelo zbog Avdage. Kazu da ga je on ubio. Smiri se. Ne misli više na to. A za grob ćemo raspitati. Potrazicu seljake. Zašto? Obicno je govorio: Kad umrem, svejedno je gdje ću biti. Govoricemo o tome poslije. A sad pokušaj da zaspiš. Ne mogu. Krivo mi je što sam onako govorila. Natovaricu ti još veću nevolju na vrat.

Plakala je u mome zagrljaju, uzdišuci, mucena zlim slutnjama. Otiruci joj suze, što su odlivale bol, tješio sam je lakomislenim razmišljanjem, da slutnje ne donose nesreću, i da zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom. A onda, više ima nevolja nego krivica, a najmanje je nevolja pri ljudima koji imaju najviše krivice, pa je šteta što nismo više krivi. Ali svijet se ne upravlja po razumu ni po posijanim uzrocima, da bi ljudi od njih znjeli posljedice, već po najludjim slucajnostima, a mi smo svoje zle slucajnosti već potrošili, ostale su nam samo dobre. I dok sam raspetljavao svoju spletenu odbranu našeg prava na srecu, zeleci da govorim, da ne bih mislio, ona je zaspala, duboko dišuci, obrazom priljubljena uz moja prsa, snom oslobodjena straha. Ostali smo budni samo ja i mladic gore u tvrdjavi.

Zašto si ustao tako rano? Nije rano. Pekari su već drugu pec ispraznili. da uzmem hljeb.11.I nikad više. šale se. Hoću da te naljutim.Sve što se po noći desi. Misliš na nešto drugo. oci joj vlazne od sna. pored svega. osjećam to svakim damarom. Neću da mislim na Ramiza I probudio sam se misleći na njega. netaknuta. Lijepa si uvijek. i uvijek to znam. je li želio da strada? Je li se nadao da će svojim stradanjem podici ljude? Neću da mislim na njega. niko se ne bi probudio. Zašto baš jutros? Mislim cesto. . .I nikad više? Samo kad se probudim? . zar ne vidiš? .Šta ima novo. Sad moram. Pekarski radnici su veseli. zato se i smijemo. Za nas se ništa ne dešava. usne nabubrele kao u djeteta.Hoću da te mirišem. nijedno neće iskupiti. šta može i stotina? Jedan pijetao. Neću da mislim na Ramiza. . Samo kad se probudiš.Nećeš uspjeti. Crna kosa joj je rasuta po jastuku. A sad mi reći. lenjivice. Znao je šta ga ceka. Otišao sam u pekaru.Vidim. ali neću da kažem. nekorisno je. Cega to? . nepoznatog. je li to novo? . Mislim kako sam srećan. Zašto su ga zatvorili? Mogli su ga mirno pustiti da vice. smijete se. Šta može jedan čovjek. Jeste li culi štogod lijepo? . a njegova žrtva nema svrhe. a kao da sam znao njega jedinog medju ljudima. Neću da mislim na Ramiza. ljudi? . Tijana me docekala budna. drijemaju. .Nismo.Sve je poskupjelo. . Srećan. .I šta još osjećaš? . Izdvojio se svojim stradanjem. šta ti se desilo? Zar ti ne smijem reći koliko te volim? Braniš se od nećega. ljubavnici se kriju. kao cvijet. po danu se sazna. zar izgledam bolestan? Zar ne smijem ustati kad mi se ustaje? Spavao si nemirno.Zar niste ništa saznali? . da ništa više u njih ne stane. cula sam kako se okrećeš.Onda ću reći istinu.Vi bdijete noću. za inat. Hoću da napunim oci tvojom slikom. milioni spavaca. Neću da mislim na Ramiza. razgovaraju. smiju. a po noći se svašta dešava. kao da iskupljuje sva naša zla. Sjednem na postelju do nje. Saznacemo.Kako si lijepa kad se probudiš! . sva će ostati. Ne. Jesi li bolestan? Pobogu.

boze. A jest. Rekao sam da idem malo u grad. Liciš na dijete koje se skriva. Kako bi bilo da odem do Zafranije.Uvijek me stjera u cošak. ni porodica. samo ćeš sebi odmoci. čim se završi. molim te. A on se možda nada. Neću da mislim na Ramiza. ni bogatstvo. ništa od nje ne mogu sakriti. Niko sad neće ni prstom maknuti. kiselim osmijehom krijuci svoju zabrinutost. Ne mislim. a kao da jesmo. ne usudjujemo se da trazimo cak ni milost ni za koga. Niko ni riječ neće reći za njega.Oh. Nema svrhe. trazice da ga puste. ali kaze. da me zadrzi. Ne bih ni išao da smijem. U ime cega bih govorio? U ime sazaljenja? Šta moje sazaljenje znaci ikome? I zašto? Za nepostojeci dug savjesti. Ništa mu ne možeš pomoći. Govorio je protiv njih. Ko može išta da ucini? Ne može niko. Odmah sam vidjela da nešto kriješ.A kakav je skup? . .U podne je nekakav skup u dzamiji. da prohodam. da ga zamolim? Zašto ti? Odmah će pitati: zašto baš ti? Nismo prijatelji. neće ga pustiti. za krivicu koju ne praštaju. kriv je. ni polozaj. Ne vjerujem. ništa! Obecaj mi. .Zbog Ramiza. za čovjeka prema kome nemam obaveza. to mi je sinoć rekao Avdaga. I ne znam ga dobro. nema koristi. Zašto si sakrio od mene? Da te ne uznemirim. Ne misli više na njega. dici će se ljudi. šta imam da govorim.Zašto ne ostaneš kod kuce? . kako je zatvoren u tvrdjavi. Doruckovao sam. Kaze to nerado. nema koristi. a zao mi je. Kako si vidjela? Nikad nisi tako njezan kao kad ti je teško. A šta mogu ja? Ni ime. . . i on zna da neće.Zašto tebe? . .Ništa ne govori. ništa ne stoji iza mene. jer je poštena. Ispricao sam o Ramizu. Nije htio da kaze šta hoce. . Nikoga nema. Neću da mislim na ono što je nemoguće. Vrati se odmah. Uplašila su nas. . ni djelo. Ne znam. Tijana me gledala kao bolesnika.Ma neću.Ne znam. nisam znao šta jedem. nema smisla. Zafranija je pozvao i mene. Nije vrijedilo ni da pokušavam. kud sad i to. Badava je. I kaze još više: Šta možeš. sinoć te trazio Osman Vuk.

Bicu radije ludi čovjek. A nisam se našao ni s kim. opet sam osjetio tromost udova i spletenost misli. avlija puna mladog svijeta. o čemu? Niko ne zna. modro nebo. ali sam samo trenutak bio biljka. neću moci ništa da izbjegnem. obuzima me tiha bezrazlozna radost. Kao i tolike druge stvari. Ili se tijelo pobunilo protiv more koju mu je nametnula misao. ponizenog ponosa.Sasvim sam bio zaboravio na njega. stida. i što je od njega daleko kao nebeska zvijezda. Tijelo je kao biljka. što ne može popraviti. poslije će mi biti svejedno. koji misli o nećemu što ga se ne tice. poput planinskog izvora. cuje se smijeh. još osjećam. . Ne bih želio da to ostanem. Neću da mislim na Ramiza. A u podne. Toliko mogu. nikog se ne tice. I čim sam se sjetio svega. kroz svjezu vodu. mrtvih zakletvi. nisam cuo ništa. sve što mu treba. vlazni sokaci. Našao sam na svadbeno veselje u jednoj avliji Vrata su otvorena. srna. šta. mlado sunce. Vlazni krovovi. Tijelo je pametnije od uma. Ništa ne mogu uciniti. i veseo razgovor. ali mislim. odjednom sam zaboravio sve. Mucicu se mišlju o dobrom čovjeku koji u tvrdjavi čeka smrt. Trazio sam mogućnosti izvan ovih kojima sam pritisnut. igra kolo. niko neće da kaze. sve je u meni jasno i svijetlo. da cujem štogod. da porazgovaram. Do podne. do podne. i pjesma. Ne znam kako. kroz lisnatu šumu. i sav taj smrad nazivacu iskustvom. Ili će reći ono što znam. koracam kao kroz rosu. Pobjegao sam od njega u blazenu rajsku prazninu. sve što mu ne treba. Ne mogu drukčije. da je najbolje gledati svoja posla. zdravo tijelo. Koliko li je sati? Neću da mislim. Neću da mislim na Ramiza. već osjećam kako zaudara. zaljenja. udara nevidljiv saz. ali dovoljno da mi jutro ne bude više blistavo. zna sve o sebi. tijelom mi juri iskricava krv. Mislicu i zaboraviti. Otišao sam od kuce da se nadjem s kim bilo. prohladan vazduh. Polako postajem smetljište istruljelih jada. Ne znam je li sreća ili nesreća što to ne može biti potpuno. Ne mislim baš pametno i ne mucim se suviše teško. vlazne tarabe. S kim. I opet sam čovjek koji se muci i ništa ne zna. nisam porazgovarao ni o čemu. a mislim. da se raspitam. cak i ono što mi ne znamo. kao srna.

zamolio je najuglednije ljude da dodju na ovaj skup. Ima pravo. Ali uzbudjeni mozak je kao usplahirena životinja koju uhvati strah i kojoj se čini da je sve protiv nje. sam. po naredjenju. Kad se dzamija pocela puniti. Ovi ljudi su mozak i snaga grada. srecom. Ne znam kada. Mislice da bjezim sa skupa. grad bi ostao bez pameti i bez znacaja. i dugo ih nosio u mislima. zagledan u neku zamišljenu tacku pred sobom. osjećao sam muku u stomaku. Sjetice se i sijela kod hadzi-Duhotine. jer. odlucno u ime kadije. istaknute pisare. ne gledajuci ko sve stoji u dvorištu. koje mu čini cast. bio bih srećan da se ja spasem. govorio sam. a kad me vidio. ni za kakvu tešku stvar. Ništa od jutros nisam jeo. Ušao sam u dzamiju. muderise. a ne bi trebalo zamuciti ovoliku gospodu. makar i jedini. Vidio sam ih u prolazu. Znao sam da je to smiješno. na čemu im on. a cinilo mi se da samo mene gleda. Zašto nisam kao oni? Zašto ne vodim brigu o svome životu? Zašto me se tice ono što me se ne tice? Možda ću ozdraviti. vaznije imame i vaize. ali je pravi . Zazmurivši kratkovidim ocima. Podne je blizu. već na ono što će se o njemu govoriti. a on je slušao mirno. zastao je i poceo da trazi bolje mjesto. poštenje i mudrost poznati i izvan našeg grada (poklonio se kadiji. ruke gorjele. zaista. ustalo je Dzemal Zaframja. ljubazno u svoje ime. Blago vama. govorio sam. ne gledajuci pošao prema meni. rekao je da je po naredjenju casnog i poštovanog kadi-efendije. ni za skup u dzamiji. praveci se da me ne primjecuje. ne znajuci. jer su svi gledali u one koji su ulazili posljednji. a kadija je prošao namršten. Uza svu zalost koju bih zbog toga osjećao. i glavnog kadiju u pratnji Dzemala Zafranije. ili me neko pozvao greškom. i prozivjece tako. Djavo vas odnio. pojuricu preko ljudi prema vratima da se docepam zaklonjena mjesta. blizu vrata. u procelju. svi će se okrenuti da ocima probodu to cudovište koje se zove Ahmet Šabo. neprimijecen. smiješeci se ljubazno a opet odlucno.Niko od njih ne zna za Ramiza. Sad ne mislim na Ramiza. pomenuce i da mi je žena hrišcanka. Pocele su da mi padaju na um najludje misli. ne videci nikoga. Mula Ibrahim je ušao medju posljednjima. Jednom. Povod za ovaj skup je sitan i nevazan. ciji su ugled. i kad bi se kojim cudom svod dzamije srušio. Ako me potjera napolje. možda ću sazreti. u svoje ime. crijeva su mi burljala. i sjeo u kraj. Nije to bila pakosna već smetena misao. Sve bi sa mnom mogao svršiti serdar Avdaga. jer ne bi bilo pravo da se nadjem na spisku s tako znacajnim ljudima. i nimalo mu nije nezgodno što ga tako stidno hvale). a ja sam odbio. Zašto su me pozvali? Gore. Avdaga će ustati i reći kako me zvao da svjedocim protiv Ramiza. i poceo da govori. posmatrao sam izdvojen. ili Dzemal Zafranija. a ako pomene šta mu je sinoć sve izgovorila. Dzemal se smješkao svima. šta ću ja na ovom skupu? Svi će pomisliti da sam samovoljno upao. ili posljednji pandur. zahvaljuje. Neću da mislim na Ramiza.

ne bi nas zbog toga pozvali. Taj zlikovac je sipao otrov cio mjesec dana. Danas je to ucenje besmisleno. kao i onda kad je nastalo.) Taj bjesomucnik je napadao naše zakone. I niko. prstom nije maknula. iz noći u noć. Niko nema ništa protiv toga što je on bio u gradu. Smatra da s ovim naucnim cinjenicama treba upoznati neznalice i zabludjele. koji za sebe tvrdi da je student Al Azhara. Mula Ismail. cak i presvijetlog cara. da ga prijavi vlastima. možda cak i na neslaganje. kao da sam za sebe misli da nije castan. ali ovakvog zlodjela u mome kadiluku više neće biti. i to sluti na kugu. koje odrice svaku vlast i propovijeda nered. drzavu. godina. njihovi!) I pita sad. za punih trideset dana. da ga omete u govoru. nastala je kratka stanka. jer svako vidi da današnji seljaci dobro zive i da poštuju carsku vlast. ciji su uslovi života bili teški. ali su ubrzo došli sebi i pozurili da se izjasne. i on će ga. s dozvolom i po naredjenju cestitog kadije. izvukao sam za sebe zakljucak. nije ustao da odbije takvo bogohuljenje. Zato je blistao kao mlada na vjencanju. pljuje na naše svetinje? Možemo li ostaviti narod da ga truju mracni čovjekomrsci? . Ne znam kako je uhvatio da je riječ o neprijatelju carstva. pred punom dzamijom. Onaj ko donosi kugu. koje castan čovjek ne može ni ponoviti. A sad. u kojem svako treba da se brine o sebi. što je sigurno greška ucinjena u govornickom zanosu. To. a odstupanje od bozjeg zakona je grijeh i bogohuljenje. a od toga neka ih sam bog sacuva! Prvi je ustao moj nesudjeni dobrotvor. saopštiti. već drugi. a bogzna je li tako. doduše. gluhi narodni prvak. uspavali smo se i pustili da najgori neprijatelj govori narodu što mu na usta dodje. ali je on tu kadijinu grubu neobazrivost prihvatio kao pohvalu. Kao kadijin potpis ispod svega što je rekao. da se to ucenje pojavilo. pitanje nepoštovanja zakona. na veliku štetu našu i njegovu. Niko nije ni protiv toga što je on drzao predavanja. a ako je istina. kao da je zaboravio šta je rekao.razlog vrlo vazan. baš niko. . Muderis Numan je svoj govor zasnovao na tvrdnji da je pogrešno svako ucenje kojemu vjera nije temelj. ali tu nije pogriješio. sigurno je opasan. rekao je. riječ je svakome slobodna. naša gostoljubivost i otvorenost poznata je svakome. Nisu ga zaustavili. ali je potrebno reći. Odugovlacenje bi moglo liciti na oklijevanje. sigurno da uhvate dah. a ni ovakve nesmotrenosti. to je sramota za njega a ne za Al Azhar. pitanje nepoštovanja vjere. što je sigurno laz.Vi ćete reći šta imate. gdje su pravi vjernici? Gdje je bila i šta je radila vlast za toliko vrijeme? Bili smo slijepi i gluhi. Nadam se da ćete reći sve što mislite. da bi pametniji od njega mogli da kazu šta misle. Možemo li trpjeti da svaki zlocinac. nekako se to uklapalo u razgovor o Ramizu. a ne iskrena misao. i još besmislenije. Vjera je nepogrešiva jer je bozji zakon. moramo to reći. bez obzira što ih je mali broj. ne treba dokazivati. Pred nama je pitanje nepoštovanja vlasti. U pitanju je teza i vaznija stvar. koji se ocevidno još nije bio završio. Cijelog ovog mjeseca zavijali su psi. On odlucno zastupa slobodu mišljenja. vjeru. A i mi smo neslozni. najkrace što može. Pa iako je to strašno i jedva shvatljivo. kao najljepši završetak i tacku svojim riječiina.Neće više! . ne znam kada i ne znam gdje. bez toga nema napretka . a nesloga medju Muslimanima sluti na kugu. A to sluti na kugu. niko se nije ni osmjehnuo dok je iscrpno govorio o uzrocima i predznacima kuge. govorite! Kad je kadija ovako umiljato dao riječ slušaocima. nisu ga vlastima predali ljudi kojima je govorio. (Eto. Muderis Rahman je objasnio korijen i razloge nastanka hamzevijskog ucenja. Iz mnogih podataka. još je mnogo lijepih ukrasa i obrta ostalo u govornikovom grlu. A vlast. poznata ništarija. samo kad mu se to prohtije. bez obzira šta ja mislim. kako ne bi nasjedali varalicama. imena. prekinuvši lijepo izvezeni Zafranijin govor.rekao je kadija mrko. ali se taj bezvjernik i neznalica usudio da ljudima govori najstrašnije stvari. (A onda ih je ponovio. mutnih izraza. koja mora da zna šta sumnjivi ljudi rade. U našem gradu je boravio neki probisvijet Ramiz. kao posljedica siromašenja i nezadovoljstva seljaka.

Tada su poceli da se nadmecu u oštrini. Teško griješi. zahtijevali kazne i istrebljenje. Himzi-efendija. pa da se svi pokrenemo. on je već unaprijed osudjen. Kao sudiji. Ne treba ih štedjeti. On ih grdi. A onda je ustao bjelobradi hafiz Abdulah Delalija. treba to otvoreno reći. a saveznici naših neprijatelja su takode naši neprijatelji. To nije sloboda već najgore ropstvo. borice se dok je daha u njemu. ismijavaju svetinje. Neće klonuti. kojih je bilo sve više. zazivajuci propast. koga sam uvijek susretao s poštovanjem. A ja se vidite. Ilijaz-efendija je rekao da mu je zao i da ga je stid što dajemo toliko slobode onima koji je ne zasluzuju. a ne zaostati znacilo je biti strozi i tvrdji. odjednom. Samo kadija ne kaze zašto smo krivi. Ramiz je zaboravljen. šta rade strazari? Kao da se to njih ne tice. i snene uctivosti je nestalo.ni sreće. sramoti. govore ruzne riječi. da sve znamo. i preko granice šaljemo samo pandure. ništa nas se ne tice osim nas samih. kad neprijatelji na našim graicana motre pazljivo šta se kod nas dešava i cekaju priliku da nas napadnu. Smucilo mi se. zna. U početku je govorio što i ostali. Sve se zazarilo od vatre i gnjeva. jer mišljenje izvan Kurana nije slobodno već nazadno. kupuje svoj mir. ali malo može uciniti sam. ali moli kadiju da mu pomogne. i neprijatelj nam je svaki onaj ko slobodom smatra slobodu od bozijih zapovijesti. kad neće oni koji su duzni. Cudimo se što nam niko ništa nije rekao. kobimo sami sebe. strogosti. suviše mislimo na svoju korist i na dobra ovoga svijeta. A meni su se noge odsjekle od straha. A što je mladic toliko vremena govorio svašta. njemu su ruke vezane. Potrebno je da stvari postanu ovako ocevidne. Ovo nije jedna drzava. narod . Jer mu ništa drugo ne treba. cuti? Boji li se da će ga okriviti zbog slobodoumlja ako ništa ne kaze? Je li i cutanje sumnjivo? Ili riječima koje ga se ne ticu. ako drugi ne vrše svoj posao. Je li lud! Rekao je da je protiv svega što je govorio taj Ramiz. rezali. mi stvaramo svoju. koji nam bacaju klipove pod noge i ometaju nas u naporima da izvršimo svoj sveti zadatak. Kao da smo pamet izgubili. Zato što nam je svejedno. kao u slucaju pomenutog Raniza. bori se. bolje da je neprijatelj na drugoj strani šanca nego u vlastitim redovima. Kadija ima pravo. ali dobrih nego mnogo a svakakvih. napadima na nekakve krivce. pokušava da vrati na pravi put. Mladi ljudi su pošli krivim putem. Zar će i on pridruziti svoj glas ovom bjesomucnom zavijanju? Zar nije mogao da. protiv koga se mora poci u sveti rat. ni njih ni one koji ih štede. ne cudim. Šehagin najbolji prijatelj. vidi smisao ovog skupa u neophodnom zaoštravanju borbe protiv neprijatelja. da ucvrstimo vjeru i carstvo. i svi su slušali pospano. Granica se uspostavlja izmedju nas i naroda. preziru ugledne ljude. bdije. Naša je duznost da bdijemo. naib. s njim je najlakše. Šta radi muselim. da se suprotstavljamo. A robovanje mraku i satani smrtni je grijeh. jer mrzi nered i nasilje. Zašto bi nam rekli? Kakve mi veze s narodom imamo? Malo. svi. zbog blagog osmijeha i lijepe riječi za svakoga. vikali. Ima na stotine mladih Ramiza. pjevaju oko dzamije dok se klanja namaz. I to sada. i ne treba ih štedjeti. i sve manje. Ti ljudi su otvoreni saveznici naših neprijatelja. A zar je trebalo dopustiti da dodje do ovoga? Zar nije bolje spriječiti nego lijeciti? Zar nije bolje mirno spavati nego čekati da zlo preraste u gore? I nije Ramiz jedan. krivi smo mi. Niko nije htio da zaostane ni za pedalj. Stenjali su. On tu duznost vrši u svom dzematu. ali slobodu mišljenja u okviru Kurana. bolje da nas bude malo. A onda je zasvirao na svoju sviralu. što su ga ljudi krili. nabrajali zlocine.

Zar hafiz Abdulah nije govorio isto što i ja? I još gore. Rdjavo mislimo. Ako to ne cine oni kojima je to duznost. Suviše poštujem i vas i sebe da bih cutao a mislio drukčije. u našoj oholosti. Jedino sebi zadrzavamo pravo da mislimo. . uzvikivali riječi neslaganja i ogorcenja. misleći da ću izgovoriti ono što se ne smije? Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotine. niko ne pomenu dublje razloge naših nevolja. u dogovoru! Mi smo iznevjerili Kuran. Razlike u mišljenjima nije bilo. ko će crnje nasilje traziti. A niko ne pomisli na naše greške. duboko vas zalim. bez obzira na neka usamljena pogrešna mišljenja. i njegove stare kosti bismo skupljali u vrecu. I ne krivicom naroda. Eto zašto je jedan buntovnik mogao govoriti ljudima toliko vremena a da mi to ne znamo. rekavši da je. Ne ustavši. ucinice ljudi koji opštu korist pretpostavljaju svojoj. i ta jedinstvenost će nas podstaknuti na veće napore za ocuvanje i ucvršcenje svega što nam je sveto. ali ne izmišljajte krivce medju onima koji to nisu. Iznevjerili smo i obicnu pamet. po čemu će nas narod zapamtiti? Po strahu koji sijemo? Po bezobzirnosti kojom se branimo? Po teškom životu o kojem se ne brinemo? Po praznim riječima koje prosipamo? Takmicili ste se ovdje ko će tezu prijetnju izreći. jer smo izdvojeni. zahvalio nam je i otpustio nas kući. skup pokazao visoku svijest i opravdao njegova očekivanja. Dok je govorio. ali ih je kadija umirio odlucnim pokretom ruke. ali se na njegovom smrknutom licu ništa nije moglo procitati. Kad je sjeo. Narod ga je sakrio. hoćemo strahom da uvedemo red. hafiz bi prošao gore nego ja. pomislio sam uzbudjeno.svoju. da ukazujemo na put kojim treba ici. zahtijevamo bezobzirniju surovost. Zašto ga je pustio da govori? Je li zaista tako širok? Je li htio da pokaze kako svako može da kaze šta hoce? Ili je želio da se nesrećni čovjek iskaze potpuno? Jesu li i mene pozvali. niko se ne zacudi što ovakvih pojava nije bilo i ranije. što ih nije bilo više. zar vam nije jasno? A mi sad trazimo još veću strogost. O. Odgovorniji smo pred narodom i pred istorijom nego što i sami mislimo. Krivica je u nama. da mi ne zamjerite što govorim ovako otvoreno. Sigurno mu nije ni svejedno ni pravo. nastao je tajac. u hiljadu glupih navika bez kojih ne možemo zamisliti život. i najstroze ako treba. Izmedju tih dviju drzava nema mnogo prijateljskih odnosa. sebicnosti. bilo bi nedostojno zvanja koje vršite. i mirno saslušao hafiz-Abdulaha do kraja. A zašto? Ne mislim da svi mislite tako kao što govorite. Je li to ikome dosad uspjelo? Jeste li kadgod pomislili. Strah mi je ledio kosti dok sam ga slušao u ovom uznemirenom. da odredjujemo krivice i kazne. pojedinci su se ljutito dizali. Je li to onda iz straha da se ne zamjerite nekome ko je iznad vas? Ako je tako. poštena ludo. ne širite strah i izvan ovog kruga. Natjeracete ih da postanu krivci. za ime boga. uvrijedjenom mnoštvu. Ne vjerujem ni da to cinite iz koristoljublja. Ali. ko će strozi zakon predloziti. Da nije bilo kadijinog zapovjednickog pokreta rukom. jer se ne trudimo da dobro uradimo ono što smo proglasili svojim pravom. pokazujemo pravac put neprohodnih trnjaka a ne put širokih dzada. kadija je završio razgovor. bezobzirnosti. nepravedno odredjujemo kazne a još nepravednije krivice. ne usudjujuci se da pogledam oko sebe. Molim kadiju i sve vas. I ne upotrebljavajte velike riječi i krupne razloge da biste namirili svoje sitne racune. i koji su spremni da brane istinu od svih neprijatelja. ne naplacujte se za svoje ponizenje! Kaznite krivca po pravdi i po zakonima. Rekavši da će o ovom razgovoru obavijestiti valiju i sve vlasti. A Kuran kaze: Sve rješavajte zajedno. ili govorio drukčije nego što mislim. bilo bi strašno kad bi to bila istina.

Zlo je privlacno. Sačekao me. Njegova slava postace veća. . samo zalim što ljudi nisu andjeli. jer što god mislio ne smije reći. moramo zatrti sjeme njegovih riječi. svejedno što će vrijeme opametiti većinu zavedenih. ali se nikome nije povjeravao kao meni. ako nisu neprijatelji. . Prijatelj sam s tim studentom. . . Odlucio sam da sacekam dok svi izadju. i ljudi su ga slušali kao mesiju. poslije ovolikih prijetnji? Ili misli da mi je u ovom trenutku paznja potrebnija? Razmišljao sam da li da podjem za njim. (Sve mu je ispricao serdar Avdaga. Dvadeset-cetiri su mu godine. nismo prijatelji. pa bi na zemlji vladao raj.Ima pametnih ljudi.Sigurno ti je zao Ramiza.Niko mu sad ne može pomoći. i blize je ljudskoj prirodi.Ja? Šta to govoriš! .Zašto bih ja ustao? . nasmiješen. on. . i ja. kako izgleda. i pozurio da mi objasni. Ali. Zna. Pa i to je dobro što se ne slazemo. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast. A znaš da sam se bojao da ti ne ustaneš. To nije cudno. Zar nas dvojica.Za ovo što je učinio. po mome stvrdnutom licu i zacudjenim ocima.Ti. . nismo dokaz za to? A evo šta bi trebalo da ucinim ako želim da ga spasem. . Treba mu skinuti oreol mucenika. ni kadija. i sad će ih prepricavati. ni njegove riječi posijano sjeme. da ga upitam šta misli o ovom skupu. trepnuvši ocima. Zar mu nije opasnije da mi se sad javi. Jesam li primijetio da ponekad lakše razgovaraju ljudi koji ne misle isto. lakše je nagovoriti ljude na zlo i mrznju nego na dobro i ljubav. cudno je da mi je povjerovao. zato što je u ocima naroda žrtva a ne krivac.) Ramiz je drugima izlagao svoja uvjerenja. Onda sam mu ja blizi nego drugi.Šta će biti s njim? . Ti sa zadušna baba. i to mi je cudno. Mogao bi ga spasti samo jedan jedini čovjek. Sigurno je zadovoljan ishodom skupa. a možda se toliko uplašio da i ne misli ništa.Zar se ne bi mogla traziti milost. suprotstavljace ih svakoj teškoci i svakoj nevolji. Ramiz je ostavio prilicno traga u gradu. u stvari. Pomislio sam da tjera šegu sa mnom i s Ramizom. jer bi Ramiz prema istomišljeniku bio tvrd i nepopustljiv. mada ne vjerujem da je mogao išta drugo očekivati. treba se pomuciti. trazili su da govori ćešce i na više mjesta. meni je otkrivao svoja osjećanja. obecavao je mnogo jer nije morao da izvrši ništa.Drago mi je da to cujem. . Zna i to da se ne slazem s Ramizovim mišljenjem. .Zao mi je svakoga.Izlazeci. ili vješto. možda. Za dobro i ljubav treba izrasti. a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro. A on ne smije ostati mucenik. da ne . ili da ga ostavim na miru. ohrabrio me što mi se javio. i odmah se okrenuo.Šta kazeš o ovom razgovoru? . da se ne guram u uskim vratima sa širokim ljudima. Ne treba da se plašim. duboko mu se poklonivši. kazna je smrt. ni muselim.Zato sam te i zvao. i mogao bih mu reći što drugi ne može. i baš je to imao u vidu kad se sjetio mene.Ko je to? . cak ni vezrir. govori dobro. ponavljace ih kao molitvu. zna da smo razgovarali o najobicnijim ljudskim stvarima. Ljudi su zapamtili njegove riječi. da ja i nemam nikakva mišljenja. zacudo. Vidio je to. Iako se ne slazem s Ramizovim mišljenjem. Dzemal. Mula Ibrahim mi je neprimjetno klimnuo glavom.Ima. . zaista. što je svejedno. bio je ubjedljiv jer nije morao da bude obazriv. Dobro. Pred dzamijom se Dzemal Zafranija oprostio s kadijom.

. kao treći brat u prici. Šta da kažem? Kako da se izvucem? Uvijek traze moj odgovor iznenada. i da ne mislim na sutrašnji dan sa strahom. nadam se. to ili slicno. O. kao da je šaptao mome nosu. Ako to kaze. ne dajuci mi vremena da se snadjem. i da se budan bez misli i bez muke. a otkrio upravo ono što njima treba. Kako? Jednostavno. neće moci ostati ovdje. . . i glatko. da je bio licno ogorcen i tako se svetio. . E baš sam našao koga ću ganuti! Šta da radim? Ako odbijem Zafranijinu ponudu. šta ćeš još navaliti na moju glavu! Nije ni najpametnija. Zaista! To je pecinski nacin rješavanja sukoba medju ljudima. sam je rekao. i da mirno spavam ljetni dan do podne. Ili misliš da nije? .Onda.Ostace ovdje.Ni ti ne vjeruješ? . kao uplaseni vrapci. .Jest. i jak istocnjacki miris. jedva sam sabirao misli. dah sam osjacao.iznikne nijedna rdjava posljedica. Ne voliš ni ti. da ne odlete baš sad.Bice ubijen? . Zafranija nije kao ja.Mogu li malo da razmislim? .Vjerujem dok mi treba.Zašto? Ne ciniš ništa rdjavo.Ne vjerujem da će pristati. Ja treba da ga nagovorim. pusticemo ga. . pristaješ li? . Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvijek moram da rješavam nerješive zadatke. ali kako sebi da ne naškodim? Rekao sam. teško mi je da se odlucim.I za njega je bolje ovako. moj Ahmete. Ne volim surovost.Tezak je strah od smrti. A valjda ni on. jer ga nisam prijavio. Mrtav.Čovječnost ti je. pričajuci mu dirljivu pricu o mladicevoj kući i djevojci. dokaz će .U progonstvo? . zali što ih je upucivao krivim putem.Sam kazeš da ste bili vrlo bliski. Priblizio mi se toliko da me gotovo doticao usnama. i tebi sam htio da pomognem.Ziv. Spasavaš mu život. i ucinice sve da iscijede iz mene istinu. morace otici. kao pošten čovjek. Ne volim ubijanje. Ko bi povjerovao da ti je pričao samo o kući i djevojci? .A ako ne pristane? . A pravo da ti kažem. Branio sam se pred serdar-Avdagom. Ako bih je rekao. . Okretalo mi se u glavi. Neka ode u dzamiju i kaze ljudima da je pogriješio kad im je onako govorio. i lako. ni najgluplja. samo na jeziku. Samo. . . Da se sam odrekne svega što je govorio. a sad je razmislio o svemu i.Meni da pomogneš? .Javicu ti sutra. ali je neobicno. Niko drugi ne bi mogao.Bićeš pametam. kud koja. Toliki krivi i nekrivi prozive život neprestano zijevajuci.Ne znam. kiselkast. Znaju da mi nije pričao o kući i porodici. boze nepravedni. Znam šta treba da kažem. odlazuci odgovor. . bio bih saucesnik i krivac. drzeci ih na okupu. neće me poštedjeti. upetljace me u Ramizovu krivicu. . izgleda. A volio bih da mi malo bude i dosadno.Nije rdjavo. kao da želim doci do daha: . on ima spreman odgovor na sve: .Grijeh mu je tezak.

Jest zlo. postidjen. ne bih to mogao reći. kao rasuti konci. ali nisam mogao da ne upitam. Ne mogu. prihvaticu njihovu kaznu. ipak. krvnik. zbog mene. Kad bih sebe ubio. . natjeran sam. Spremao se da podje na rucak. Namješta mu krivicu. Kad mi je teško. Nude mi da me narod zapamti po dobru. Ti mi nudiš da narod pljune kad cuje moje ime. Ne. pjesnice. Šta bih mu rekao? »Zao mi je. Vucibatina. Izgledao sam možda suviše potišteno. i u zamišljanju uvijek tu zastanem. A njegov pogled bi bilo strašniji od svega što bi odgovorio. poštenija je od tvoje ponude. I šta bi bilo od mene kad bih te poslušao? I ti bi se morao uplašiti! Sve bih mogao postati. A opet sam šaptao. zaprepašten. nikako ne mogu da podnesem. zašto ne bih i drugoga? Kad bih pristao da mi prebiju kicmu. a trecega nema. kad sam pošao ovim putem. Ne mogu ni jedno ni drugo. primoran.rekao bi njegov prezrivi pogled. lupez. ni izlaza: ne bih mogao da podnesem njegov uzasnuti pogled.Prijeti i drugima.Mislio je na muselima. zašto bih štedio tudju? Šta bi me spriječilo? Kad ne bih imao casti ni savjesti. i zbog svega što sam cuo u dzamiji. Ali kako da mu izadjem na oci i predlozim da se odrekne svega što je govorio? Nije važno što će odbiti. .Na koga je kadija mislio da nije izvršio svoju duznost? Bojao sam se da neće odgovoriti. Postidjen. Ako ne bih rekao. . A izabrao sam tu mogućnost davno. Nudiš mi život i sramotu. bjezim u samocu.« Ali ako ne budemo sami.« Kako mogu traziti da izda svoju misao? I ja bih poslije toga mogao postati sve. iz navike. Mislio sam da su ljudi izdijeljeni. Svratio sam u Mula Ibrahimovu radnju. uništicu sebe.« Ali on nije želio da njemu bude najbolje. »Zar i ti. »Bilo bi za tebe najbolje. . samo ništa dobro. sve bi mi bilo dopušteno. Zar sam mogao i pomisliti da ću zbog nepoznatog mladica prezivjeti ovakvu muku? Ako ga ne izdam. zbog sebe. opet se medju njima stvaraju neraskidive veze. produzetka nema. i jesu. Oni su bolji od tebe. nude mi smrt i cast. Mogao sam onda bolje unovciti svoj život. kad bih mu to rekao.Mislio sam da si čovjek. a eto. Odgovorio je. ako s nama bude strazar. dokaz će im biti njihovo uvjerenje.im biti moje priznanje. . kao slavuj? . Putevi su nam izukršteni. nije najteze ni što ću opet biti prepušten Zafranijinoj milosti. koji pjevaš samo za sebe. pomoćnika nije bilo iza pregrade. trazim dobre ljude. izdacu sebe. ako ga uništim. ne bih smio. ali nije najgore. ubica. Mislio sam da imaš dušu. Kad mi je još teze. Ne trpe se. Uvrijedjen. opet bih bio kriv. a odbice sigurno. samo ništa dobro.

. .Kako ću mu pogledati u oci? .Kako bi mogao toliko uvrijediti čovjeka? . Nema mi spasa. Kako mu možeš reći da ne bude ono što jest? Tako smo ostali na početku. Po njemu i njegovom strahu. . .I tamo bi te našli. Odakle da groznica dodje baš danas? A sacekali bi da prodje.Posavjetuj me. potrošio je sav novac.Lijepo. ne bih mnogo dobio time. tvoje je da odluciš.uzdisala je Tijana.vajkao se Mahmut. traze da razgovaram s Ramizom.Kako bi bilo da se razboliš? Pojedi sirov krompir. a kriv je muselim. boze . Tijana je uzbudjeno razmišljala: . ni na čemu. . onog što sam očekivao.Što je više straha. red bi bio savršen. i skrušen je kao i ranije. Kod kuce sam zatekao Mahmuta. nije rješenje ni smrt.rekao je Mahmut ogorceno. . Usput će mnogi platiti.Oh. Sve sam ispricao Tijani i njemu. Ali njegova nemirna misao ne može da ostane na vajkanju. . Pustili bi ga ako to ucini. . Reci mu: moje je da ti predlozim. . bogami. A onda su polako zamijenili mjesta i obrnuli mišljenja. i nije se bojao. Kako da ga puste? .Mula Ibrahime. želi da nadje izlaz: .Red je. Odgovorili su potpuno suprotno od. Svakako će ga ubiti. Mahmut se ćeškao po cekinjavoj bradi: . i kad bi povjerovali. najradije bih se vratio nad svoju rijeku. pa će ti vatra skociti kao u najvećoj groznici.Reći ćeš im da je odbio. od straha.Ostace ziv. A. Mula Ibrahime. razboljecu se i bez sirovog krompira. toboze. Svugdje će me naci.Misliš? . Ne mogu jesti sirov krompir godinu dana. Dvije muhe jednim udarcem. da se ne rasprsnem. Odbice. A Tijana: .Zašto uvijek prijete? Zar ljudi nisu dovoljno uplašeni? . a to je najvaznije. .Doduše. . više je reda. to mi se ucinilo prihvatljivo. Ali.Neće pristati. i po meni. badava.Znao je šta ga ceka. A ja ću dovesti Avdagu da vidi. svakako. poljuljan. U nevolji. od neizlaza.Razgovaraj.. gotovo s vrata.Vidi ti nevolje .Napravili su od njega strašilo. od muke. . Da porekne sve što je rekao. odmah.

Toliko sam mogao uciniti i bez njih. brate. ali mi je lakše što nisam sam. Tako smo dugo grickali tri posne misli. Zaboravio je da je Ramiz u još većoj nevolji. .Mahmut je izrazio mišljenje da će me oni ostaviti s Ramizom. a rješenje nismo našli. pa ću mu reći: tako i tako. spasavaj. na velikoj sam ti nevolji.

A zašto na vas da se ljutim? Nemojte ni vi na mene. po mene. koga bi drugog! Tako je rekao: pozdravlja i moli. je li u redu? Onda. Na razgovor.Zato što nisam pametan. Ko da bi bilo strašno i da te nisam našao kod kuce! Njegov zadivljeni pogled.Kuneš se u djecu.Sad mi se ne ide. kud me odvedu. Tako nekako. okrenut Tijani. Kako je u nju gledao sinoć? Šta joj je govorio samoj. snaho! Ali zlo nisam mislio. . Volio bih da ga djavo odnese. djece mi moje! . Čekao sam da dodju po mene. Zacudio sam se: rekao je to Tijani.A ko to zna. šta vam je.12. bio sam uvjeren da je serdar Avdaga. Šta vam je? Ko da se molite nekome za dušu! . Šehagin momak. Je li ti zao što nije došao? Nimalo. jer ih sigurno nemaš. da me povedu. Tuga i bijes Ni sutradan nisam našao izlaz. svoj smijeh. A ja zurim i bojim se. rastavice nas samo smrt.Ne volim takve šale. prilicno je jasno govorio zašto bi volio da me nije našao kod kuce. Jesam svakakav. Ko je to? Šta hoce? Duga priča. . . Unio je u našu sobu svoju lijepu plavu. vjetrovima opaljenu glavu. Šehaga te pozdravlja i moli da dodješ do njega. misli.Uvijek sam kod kuce .Ne bi bilo strašno ni da si nas mimoišao . Nikad čovjek nije dovoljno pametan. Otupio sam od nekorisnog razmišljanja.Ama. Ne znam cija. na kakve sam ja ovo čini udario! Ništa zlo nisam mislio. Pa šta mogu. prijatelju? Šta sam ti učinio? . Ali ga pamtim i drukčijeg.rekao sam ljutito. Eto. .Znaš ti dobro šta si učinio . već neočekivano Osman Vuk. Osim kad se naljutim. neka ga. ljudi. i mozak je mljeo uprazno. .viknuo je u smijehu. hoćemo li Šehagi? . Jesi li do nas poslom? Bio si i sinoć. .umiješala se Tijana mirno.Zašto. i da te svakako nadjem. ali loš nisam. Kad je neko pokucao na vratima. a nisam ga više ni trazio. ali bih volio da ne bude moja. Možda ću na tom putu odluciti da li ću se poniziti ili uništiti.Tebe.Koga to Šehaga poziva? . I još mi je priprijetio da nikud ne skrenem. kad već ne može da bude drukčije. Ba šta onda? Zar je to razlog da objesite nos? Očekivali smo jednog čovjeka. u kafanu. šalje ga Dzemal Zafranija. Odredjen mi je za andjela cuvara. Jesam.A zašto kazeš: budala? . da te opet neću naci kod kuce. . Ali nije ušao nerado očekivani crni andjeo.odgovorio sam oprezno. cujem. . kad ovako govori preda mnom? . svoju površnu i šašavu narav. budala.

citavo bogatstvo! Vidim. šta cekamo! Polako. kao ovih dana. Šta to bi. Uzalud ga je opominjati. njega sam smirio preksinoć. odmah sam opazio da je u kocki olovo. već što će se cuti.Lijepo si nas osamario. hoćemo li ? . u početku ćemo malo gubiti. Ako neću ja.Zašto? Ako si se na mene naljutio. veli: . Za danas mi je dosta nevolje. Onda. on baci bolje. I svršiti se zacas. U redu . . kao da je znao šta mislim. Tako nas šljivar udesi.kažem mu. Ponesi štogod para. veli Pjevo. nadji ga.Zar ti nije zao da uzmeš čovjeku pare? . Pjevo ode i pozajmi još od handzije. a sve trci. a ja se pocnem smijati kao lud. Hajde. odmah. hrabri nas: . Bogme. hoce drugi. Kako uvijek baciš ono što hoćeš? .Sve treba pokušati. nije lud da te dugo ostavlja samu. Uzalud smo hukali u kocku. A meni cak ko i zao. i pruzi mi ruku.Igraš li cesto? . Mene je opuhao za pola sata.Šta ta je? Što se smiješ? . gleda u hrpu dukata. . al ništa.Pa idi ako te čeka .Neka ti bude. Dodje mi jedan trgovac. velim mu.Stigao jutros neki Brcak. A Pjevo i ja se gledamo. Sto dukata. kakvo nasljedstvo! Ovo je pravi kockar. i još priznade da se onaj trgovac sam ponudio da nas navede na njega.Kako se ne bih smijao! Zar ne vidiš da smo ispali budale? Kakva tetka. . I nadjemo se u Kamenom hanu. ne možemo sebi da dodjemo od cuda. . Poslije ste vi gubili. i da vuce na veće brojke.Hvala. Ne vjerujem da ćeš mu ostaviti i za trošak do Brckog. nizašto za lijepu riječ.Dobitak dijelimo.Sam je traziš. šljivar.Ja.Ne sutra. Kao divljac na lovca. A Brcak.Pravo da vam kažem. već sad. velim. . . . ja sam dijete prema njemu. Pravo je. da je on uzeo meni a ne ja njemu.Šta je to? pita šljivar veselo. Zašto da samo mi ispadnemo budale? Zato kažem: dosta mi je nevolje za danas. dobar ali glup. Šehaga te ceka! . Možda. . Te odem po Muharema Pjevu. obnosili je oko glave. kaze Brcak. . . samo se smije. već sve što imaš. a mi ga zamijenismo. .pristala je Tijana. A on. Ako ti nije gadno da opelješiš budalu. al daj da makar štogod ušicarimo od tebe. šta ti je Šehaga kriv? Hajde. veli.Okrenu se sreća! I zasta se okrenula. veli.Ti drugome juce. mislim ja. volim da uzmem paru. čini mi se. Brcak samo klima glavom. veli: . Zamolili smo ga da cuti o ovome. gubio sam. Na sokaku mi je povjerljivo klimnuo glavom. da imamo za pice. al volim i da igram. snaho. Pjevo nestrpljiv.Ne igram baš cesto. pobolji od nas! . umrla mu bogata tetka i ostavila mu bogato nasljedstvo. smijuci se. Vidim.Tako ti i treba .pitam ga. Opasan kockar.kaze Tijana. da se šljivaru osladi..vice neprestano. . Osman je to primio na svoj nacin: . nećeš izgubiti neku paru. da znam. Ahmete. nisam ponio više. . a i mi smo prećutali svoju bruku. te glupi šljivar potegao u Sarajevo da to spiska.S dobrim ljudima ništa nije šteta. a onda. i pocesmo igru Pjevinim kockama. . I dize pare. ponekad se ovako zabavim . . Ako me bude pratila. Tako i tako. rekoh. Pjevu za sat. Glavno je da nema varke. .cudi se Pjevo. Koliko vi imate? Mi se zaprepastismo. dugo muckali u šaci. i Brcak prestade da gubi. .Doci ću sutra. . Da vidim koliko vi imate? Mi jedva sakupismo pedesetak dukata. Još nam na kraju ostavi neku crkavicu.Pa. naivan nekakav čovjek. A ako i izgubim neku paru. al mi nije drago. jedva govori.Može i pješke. Nešto se odjednom desi.Vidi ti cuda! . prevrce ocima. veli. Što god mi bacimo. odmah poce da gubi. još nam porucuje jelo i pice.Nemoj ostati dugo. nije greda. kad kazeš. da porazgovaramo ko ljudi. . on ne može bez ludosti. . nasmij se. snaho. A on će se vratiti brzo. Nije mi gadno.Ja imam jedno sto dukata. šta uradi od nas glupi šljivar? Pjevo grize usne. A ovo će sve svršiti zacas. pricuvajte se. vidim da je sve sreća. on tebi sinoć. . I neprestano nosi. neka mu bog pomogne. prije nego što se vidim sa Šehagom. jado. Dok nisam ofercio. nije mu toliko krivo što je izgubio. i rekao da će mi ispricati nešto. al ono što sam igrao. i pita da se opet nadjemo.Pravo je.Ma jok.smiješi se šljivar dobrodušno. čovjece bozji! Kockao sam sinoć.

zamoli oca da ga pusti u vojsku. ali je meni stalo do moga sina. . kao ovo sad. pa može biti kad god se dogovorimo. mladic zivio kao riba u ribnjaku. skoci s prozora i prikljuci se vojsci koja je odlazila. veli. Niko ne zali manje svoj život nego mlad čovjek. talambasi. to nije kao kod drugih ljudi. I niko ga odvratiti ne može. gladovanje. baca novac. Kad je Šehagin sin navršio osamnaest godina. To je znak da će početi da pije rakiju. da se sklonimo od vjetra što je otkidao listove sa šljiva. Šehaga me nije pozvao. sin mu je. već svašta uz drugove.Zašto pije? . istina. osam dana tako. kakva je ovo napast! . pa kad ne može više da izdrzi. Ali. ali se druzio samo sa starijima od sebe. ako treba. govori. sve. presit.Uveo me u dzamijsko dvorište. sveti razlozi. Kao da okoliši. Osman je odredio da to bude danas. smrt. što prije.Opet ti! .E. prljavština. u jednakim razmacima. a neko mu napunio zelenu glavu velikim riječima. vene u sebi. Mladoj budali nije stalo do života. i djecak samo što nije izludio od oduševljenja.Šta je? Kažem to usput. mogu ti narediti! Danas si oduševljen. . Izgledalo je da će mu plamen suknuti iz ociju. i rekao da svakako dodjem. a njemu treba. mladost. a da pomognem i Šehagi. zašto! Može se piti i bez razloga. On bi ubijao. kao da odgadja da kaze razlog. onda tri noći i tri dana spava kao mrtvac. kaze ludi mladic. već da bog sacuva. nije rat bajramsko pucanje. Ali badava. ništa ne jede. pa smo sjeli na perde. podje u pijanstvo. pa hajde de. u neko selo ili u drugo mjesto. O majko moja.Zbog sina. Tako tri puta godišnje. makar bio i budala. poznati ga ne možeš. mogu i ja. jer niko nije rekao tacno vrijeme. više nema. Tako čini tri puta godišnje. krv. idu neki njegovi drugovi. I zatvori ga u kucu. A Šehaga se raspametio. i nije ni krio tu ljubav. jer niko ne zna da ucini dobro kao Šehaga. ne smije biti sirotinja. veli.Nisam znao da ima sina. pa navalio da izgubi i ono što se samo jednom ima. Rijetko više. ni da cuje. ponovo: . Jest. Ako ga zaboravi. izgubi se. već blato. I poginucu. Jedinca.Zašto pije? . A to ne valja. I naljutio. a zna šta mi je potrebno. u nevrijeme. da mu pomognem. nikad ni kap ne uzme. ludi stvore! Kad te ne mogu urazumiti. ne znajuci šta je ruzno. razgovarao s Mula Ibrahimom o meni. zbog njega je osjećao radost što stice. što više stari i što manje ima razloga da zivi. ali jok! već ode nekud. pije. A mladic se iskrade. zbog njega je osjećao radost što zivi. Pretrpjecu. doduše stariji od njega. A jednom će presvisnuti od te muke i od tog trovanja. čim sam nezaposlen. u rat. ali bi njegova žena imala sve što zazeli. ali me nije danas pozvao. Ne ljuti se odmah! Da ti kažem o Šehagi! Velika je nevolja sa Šehagom: prestao je da pije mlijeko. pa i smrt. razmazen. ali Šehaga ima debeo razlog. Ispricao mi je cudnu pricu. a poslije. sve više se hvata za život. ako bog htjedne. A ocu zao. bajraci. i vrati se kući procijepljen. Ne govori o tome nikome. spava i opet pije. Imao je. niko. da zaboravi. Ujutro . surovost. A kad on pocne piti. Možda i sebi. E. nisu drugovi jedini razlog. i nijednom više. jedinac. ne zna ni kako je ostao ziv i dosad. evo već dva dana. ni prijatelji. nećeš. pomoći će mi on. Kad mogu toliki drugi. Upitao sam. Šehaga pokuša da ga urazumi. ni žena. Trpi. Zato je i došao po mene. i nije teško znati. sutra ćeš plakati kad te napadnu vaške. samo povraca i pije. Da pije kod kuce. kao prorijedjene mjeseceve mijene. Osman. nije mogao. Kad čovjek ima onako lijepu zenu. ne znajuci šta je teško.

i namrtvo prebili. zaobilazili gradove. ali što mene ubi! Uzalud su ga molili da se smiri. Pa dobro što sebe uništi. slucajno sam se sjetio hadzi-Duhotine. samo su kod hafizAbdulaha pretjerali. ovdašnjih. jer je otišao bez oceva pristanka. ne misli šta će reći ni uciniti. u nevrijeme? Sinoć se desila nesreća Šehaginom najboljem prijatelju. sprema se na bjekstvo. te nagovori desetak vojnika. Poslije smo saznali da je bio na Baba-dagu. Ali mladica nigdje. . uzalud smo raspitivali. možda je i bolje da ga ne vracamo u onu prokletu zemlju. jer je rat najveća prljavština ljudska i najstrašniji zlocin. kad ja postanem veliki vezir! Od tog praznog obecanja Šehagi nije lakše. kao da je u tudju vojsku prebjegao. ali. Da li se to već ostvaruje najavljena strogost? Ili se produzava stara surovost? Juce. da zaboravi. hafiz-Abdulahu Delaliji. Kad dodje sebi. a on ne zuri da naplati. valija je duzan Šehagi hiljadu dukata. a eto. njegovog imena nije bilo. rekavši da se kaju što su to ucinili. niti bi ko znao. sad cuti. i sad više nema nikoga. dan nije mogao proci da se ne sretnu. da ga otac ne bi našao i. I eto. kako ga nisu vidjeli. Šehaga ko lud. Blesavi sine. da je zbog druga iz života. drzi ih u ruci. do potpune besvijesti. izbjegavali vojne jedinice. Svejedno. samuje. sebicni sine. udesice da ga snadje kakva nesreća. ne pije mlijeko. Ubili su mu prijatelja. grdio ga mrtvog.nadjoše praznu sobu. Bojim se za njega kad pocne da pije. bio je i kod valije. prijetio kadiji. uzasnuo se zbog ubijanja. a cijeni ga i bez toga. skrivali se. ali ništa ne znaju. Na vrh glave se popeo svakome. šakalu. Da je zbog zlatne jabuke iz priče. svi do jednoga. Bjegunce su išibali i vratili u rat. a oca obavijestili da mu je sin pogubljen kao vojni bjegunac i izdajnik domovine. I kao da je malo šenuo. narocito ljudima od vlasti. mladicu je brzo dosadio rat. i tako se bjezanje pretvorilo u dugo mucenje. oni zale i cude se. nikako našem čovjeku. šta je ovo.E. Izdace te kad mu najviše uciniš. sacekali su ga hrsuzi kad se vracao iz dzamije.rekao sam tiho. grdi sve odreda. Ucinili su to isti ljudi koji su i mene kaznili za nezeljene riječi. Osudjen je na smrt. nesrećni sine! Za djeriz. kako nisu culi kad je preskakao zid. Sad će se slagati sa svakim. i zatvori u tvrdjavu. optuze Šehaginog sina da ih je nagovorio na bjekstvo iz vojske. ali mu ništa ne mogu. zalio bih ali bih razumio. ali je ime promijenio. Onda smo otišli u Smederevo. Zaprepastio sam se zbog te cudne priče a još više zbog strašne vijesti.Nije se slozio da se zavedu stroge mjere. a umro je dok su ga nosili kući. dok je starac govorio. nije slucajno. Uskoro se desilo ono što je Šehaga predvidio. halal vjera i njemu i tebi. Da je bogdo ni ja nikad vidio nisam! Kad se vratio. za otimacinu tudje zemlje! Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje cisto srce? I zašto nisi. Još rece da se ne kaje nizašto. Vikao je pred valijom. kao da je ocu jedna smrt lakša od druge. Kod Smedereva trojica pobjegnu i prijave se vlastima. s jacije. da je zbog djevojke iz pjesme. da pobjegnu iz vojske. mladica su strijeljali. da obamire. cuti. za što li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za svoje zadovoljstvo. ako progovori. opet će u pice. ne bi bilo teško. ili njegova starost nije mogla da izdrzi koliko moja mladost. Vlast pohvata i ostale bjegunce. Bio je ziv kad su neki prolaznici naišli na njega. nikog nije htio da vidi. bjezao sam. više neće govoriti. kad si došao pameti? Kako si mogao da se pouzdaš u te ljude? Mogao si se povjeriti zmiji. htio je da bije momke. vratio. zašto li pogibe. ogadila mu se grubost. rekao je Šehaga. a još mu nije vrijeme. Suviše mu ljudi duguju. putovali noću. i obecali su da će traziti krivce dok ih ne privedu sudu i zasluzenoj kazni. ubice te kad mu svoj posljednji zalogaj daš. I svi ćemo izludjeti od straha dok ne saznamo gdje je. moleci da njih ne kaznjavaju. da nadjemo grob. po osam dana. za razbojnike.Juce je govorio u dzamiji . Šehaga umalo nije svisnuo. poceo je da pije. i od valije je trazio da mu se sin vrati. ne mogavši više podnijeti napore i strah. On tada kaza svoje pravo ime i zamoli da obavijeste njegova oca da je poginuo u borbi. Šehaga je jutros bio kod kadije. . Privešce ih. Pregledani su svi vojni spiskovi. niko nije znao gdje je. jedinom u gradu. Ali. kopcu. . . Lutali su. pa te neko ubio. I oni. mrzi ljude. u Besarabiji. Suviše je mocan i ovdje i u Carigradu. Mladic priznade sve i primi krivicu na sebe. mrze i oni njega. I vratili bi ga. A zašto sad. jurili smo na sve strane.

Onda mi je objasnio zašto je došao po mene. Cuo je kako Šehaga razgovara s Mula Ibrahimom o meni. Ispalo je da sam vršnjak Šehagina sina, da smo u isto vrijeme bili u ratu, i da sam ista budala kao i on. želi da me poturi Šehagi, da bi se sjetio sina, da ga zaboli ono što je prošlo, kako ne bi mislio na svjezu prijateljevu smrt. Ni na strašno pice. A vrlo sam pogodan za ovu priliku. Naivan, bespomoćan, pravi puz golac, i najmanji trn bi me prokrvavio, bez posla, tudja žrtva, on, doduše, zna kako sam blesavo ispao žrtva, ali Šehaga ne zna a i svejedno mu je, moglo bi se lako desiti da se zabavi oko mene, da mi postane zaštitnik. Dobro bi to bilo i za mone i za Šehagu, ja bih iskoristio njegovu slabost, a Šehaga bi se oduševio svojom velikodušnošcu. Smiješno je poimisliti da i ja mogu biti lijek za neciju ranu, ali neka bude. Osman Vuk nije glup, i sigurno zna šta radi. Možda samo pokušava, ali vrijedi i pokušati. Pošao sam, nadajući se da će Šehaga meni pomoći, a sad se, evo, Osman nada da ću ja pomoći Šehagi. - Pomeni rat - preporucio mi je Osman. - I koliko si godina imao. Hafiz-Abdulaha ne pominji. Kad sam pokucao na Šehaginim vratima, javio se i rekao da udjem, ali se nije obradovao, cak mi se ucinilo da mu je teško što sam došao u ovaj cas, kad za njega postoji samo njegova tuga. Sjedio je na seciji, gledao me blijedo i bezvoljno, cak i ne pokušavajuci da zaustavi misao na meni. Rekao sam da dolazim po njegovom naredjenju, tako mi je saopštio Mula Ibrahim, bio sam pisar kod njega, zovem se Ahmet Šabo. - Znam - prekinuo me. Ipak je ozivio, i ponudio mi mjesto pored sebe. - Oprosti, zatekao si me u rdjavu raspolozenju. - Doci ću drugi put, ako hoćeš. - želiš da pobjegneš od moga mracnog lica? Zar tako lako odustaješ od onog što zapocneš? - Ne volim da budem na smetnji. - Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ruznu riječ kaze. Kako onda misliš zivjeti? - Sirotinjski. - To nije teško postici. - Nije ni lako. Treba se odluciti. Pogledao me začuđeno. - Čovjek vas smatra djecom. A iznenadi se kad vidi šta ima u vašoj glavi. - Ova djeca su prošla kroz rat. Pogledao je kroz prozor, u vitki jablan što se ljuljao na vjetru. A onda se okrenuo. Preko lica mu je prešla mutna sjenka. Je li to stisnuo zube, da se odupre nekom sjećanju? pričaj nešto. Šta bilo. Zašto, Šehaga? Nizašto. O ratu? Svejedno. Ne, nije svejedno. Nemoj o ratu! Hoćeš li da pričam kako sam trazio posao?

- pričaj. Treba li da budem dadilja ovom pedesetogodišnjaku, da ga pricom oslobodim straha? Ili se on tako oslobadja mene, da bi ostao sam? Posmatrao sam njegove ruke, dugih prstiju, jakih clanaka, istaknutih zila, a opet krhke i nesigurne. Svojim nemirom otkrile su mi njegovu uzbudjenost. Neprestano ih je pomicao, na koljena, na prsa, na prostirku pored sebe, stalno su nekud bjezale, stezuci se i grceci. Ili ih je sastavljao u nerazmrsiv cvor, i snazno stezao, kao da nekoga davi, kao da sam sebi zadaje bol. Želio sam da mu dodirnem clanke pocrvenjele od naprezanja, da ga smirim, da ga vratim. Možda bi ga prijateljski dodir oslobodio unutrašnjeg grca, pomogao mu da se opusti, da zaplace, da pusti uobruceno srce iz zapta. Uzdrzao sam se, da ga ne bih još više povrijedio. Suviše je tvrd, njegov bol je pun bijesa. Svoj bol on mrzi, ne priznaje, odbacuje, osjeća se njime ponizen. Istjeruje ga, on ostaje. Koliko je strašnih noći, koliko divljih borbi zapamtila ova soba, kad se rvao sa svojim bolom kao s djavolom, i koliko zora dočekao pobijedjen a nepomiren? Možda se nekad javljao trenutak sreće: pobijedio sam ga! A bol se javljao ponovo, izranjao kao vodeni bik iz crne rijeke sjećanja. Možda su to trenuci; kad se umrtvljuje, tri puta godišnje, kad otupljuje cula, da bi ostao ziv. Ako je vrijeme jednu smrt ucinilo lakšom, nova smrt je udvostrucila bol, ozivjevši uspomenu na staru. Sad su ga pritisnule obadvije; izgubio je sve što je želio da sacuva, i sad ga muci neizdrzljiv bol, i bijes zbog ljudske nemoci da se suprotstavi nesreći. Je li, jecao sinoć, kad je saznao, je li plakao, kleo, vikao, je li udarao glavom o zid? Jednu smrt je placao tugom i mrznjom. Hoce li i drugu? A da se sucelio s bolom, da nije s gnjevom odbacivao susret, s prijetnjom dizuci glavu prema nebu, s mrznjom gledajuci ljude, trazeci predah u muci drugih, da li bi mu bilo lakše ili teze? Da je gubitak prihvatio kao neminovnost, zaleci, jer nije ni bog ni drvo, i priklonio se pred tugom, možda bi mu taj grob i taj mrtvac pomogli da svoju tugu oplemeni dobrotom. Zbog uspomene na sina. Kolikima je pomoć potrebna! Ovako je u njemu bijes i nepomirenost. I stalna misao o odmazdi. Ne o ratu, rekao je. Suviše ga boli. Neću o ratu. Poštedjecu ga. Ispricao sam mu ono što ga se ne tice i što ga neće povrijediti. O Mula Ismailu, koga je bog obdario divnim nedostatkom, dragocjenim za njegovo zvanje, jer ne cuje što mu ljudi govore, i nikad nije u sukobu sa svojom savješcu. On ne zna šta ljude boli, šta im nedostaje, šta zele, zato je najneviniji i najsrecniji čovjek na svijetu. Ne mijenja mišljenje, jer može da govori uvijek isto. Nije sitnicav, jer govori o nesrećama ljudskim. Ne izaziva sporenje ni zlu krv, jer se ne može ni potvrditi ni pobiti ono što govori. Ne zna svoj posao, niti ikakav drugi, ali je dobro što je na tom mjestu, jer bi drugi radili gore. I o defderdaru Bekir-agi Djugumu. Izdvajam ga izmedju drugih, jer je pristao da razgovara sa mnom, i pored svog visokog polozaja. Doduše, možda su mu krivo rekli

moje ime, ili nije znao ko sam, ili me zamijenio s nekim, jer bi to bilo prvi put u istoriji ljudskog roda da je jedan defderdar primio ovakvu fukaru kao što sam ja, samo zato da bi saslušao njegove nevolje, ali to mi je svejedno, pristao je da razgovara sa mnom, i hvala mu na tome. I pomogao bi mi, nemam dokaza da ne bi, i volim da mislim ono što mi je milo nego ono što je vjerovatno. Nesreća je samo što sam se baš ja namjerio na takvu vjernost i odanost kao što je njegova, jer drugi sluzbenici obicno ne umiru zbog smrti svojih gospodara. A možda bi trebalo uvesti lijep obicaj, koji je svojim primjerom ostavio Bekir-aga Djugum, da svi umiru sa svojim gospodarem, kao indijske zene sa svojim muzem, jer nije pošteno da svoju odanu sluzbu završe izdajom, sluzeci drugome. Doduše, to bi moglo imati i rdjave posljedice, da se više niko ne prihvati vaznijeg polozaja, cime bi narod bio grdno oštecen, ali za lijepo nacelo treba nešto i zrtvovati. O trgovcu hadzi-Fejzi sam rekao malo. Da je dobar čovjek, i da nit je pruzao priliku, kao što je pruza svim mladjim ljudima koji nisu gadljivi i sitnicavi, i prihvataju paznju i bliskost hadzi-Fejzinu, što nije mala ni nevazna stvar u ovom hladnom i bezdušnom svijetu. Fejzo je mekan i širok čovjek, i trazi malo a pruza mnogo, ali ja nisam imao razumijevanja ni za njegovu širinu ni za bliskost, što je moja krivica a ne njegova. A onda sam izgubio volju da se šegacim, usiljavajuci se da ga uspravim oporom šalom. Primijetio sam da on jedva sluša. Naveo me da govorim, kako bi ostao sam sa sobom. Ucutao sam. Nije se zacudio, nije upitao zašto sam prestao da govorim, polako se okrenuo prema visokom jablanu u dvorištu, i lice mu se opet bolno zategnulo. Zašto ga ne bih suocio s tugom, izravno? Pristao sam na njegovu zelju da pričam šta bilo, kako bi on mogao da davi svoj bol, odbijajuci ga. I pogriješio, kao i on. Pomenucu mu njegove mrtvace, neka se navikne da bude s njima. - Je li hafiz Abdulah sjedio na tom mjestu? Pogledao me iznenadjeno, kao da se cudi kako sam pogodio njegove misli. Ali nije odgovorio. Ustao je sa secije i poceo da hoda po sobi, stezuci šake uobrucene na krstima. Nisam odustao. - Sigurno je volio da gleda onaj jablan? - Kako znaš? - Vidim po tebi. Stalno misliš na njega. Stao je kraj prozora, okrenut ledjima. Kako znaš? - rekao je. Hoce li nastaviti razgovor o mrtvom prijatelju, sjecajuci ga se dok je bio ziv, ili zaleci zbog njegove smrti? Ali, Šehaga je teško probojan, i ne predaje se lako. Odbio je suocenje, opet. Ne okrecuci se, skrenuo je razgovor na mene. Zato me zvao, zato sam i došao. I zastitio se tim razlogom, da me ne pusti u svoj svijet. - Od cega ziviš? - Ne znam ni sam. Možda od ljubavi. Taj razgovor mu je lakši, jer je izvan njega. - Lijep život. Samo je obicno kratak.

-

Je li bolji lijep a kratak, ili dug a ruzan? Gavran zivi tristo godina. Gavran i ne zna da je ziv. Mi znamo, to je naša sudbina. To je naša nesreća. Sreća i nesreća.

Vidim kuda se krece njegova misao. Došao je do ruba, hoce li ga preći? Hoce li pomenuti razlog svoga ocajanja? Ne, ne usudjuje se. Opet sam mu ja zaklon. - Zašto si ono učinio kod hadzi-Duhotine? - Pravo da kažem, ne znam. Tek sam se vratio iz rata, bio sam zbunjen, bio sam gorak. Ne znam. - Je li te Mula Ibrahim zato otpustio? - Mula Ibrahim je neduzan. Prisilili su ga. - Mula Ibrahim je kukavica. - Nije on za to kriv. To je kao da se rodio gluh, ili s krivim nosom. - Da li zaista misliš tako, ili si lukav? - Na zalost, nisam uspio da izucim lukavstvo. Nemam dara. - Koliko ti je godina? - U maisu ću navršiti dvadeset i pet. - U maisu? - Da zašto? - Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne cutimo. I njegov sin je rodjen u maisu, kao i ja. Pogodilio ga je, ali ni o tome neće da govori. Onda je opet poceo da hoda duz velike sobe, zagledan u cilim. Sat u drugoj sobi odbijao je nešto, vrijeme je prolazilo, a mi smo ćutali, kao da smo zaboravili jedan na drugoga. Ne, nismo zaboravili. On je u mislima uporedjivao mene i svoga mrtvog sina, rodjeni smo iste godine, u istom mjesecu, bili smo u istom ratu, to nam je zajednicko, on je mrtav a ja sam ziv, to nam nije zajednicko. I šta će sa mnom, da mi pomogne pa da ga podsjecam, ili da me ukloni da ga me pozljedjujem? Ni ja nisam zaboravio njega. Bila mi je mucna ova tišina, medju dva ziva čovjeka, smetalo mi je njegovo ujednaceno kretanje od zida do zida, javila se u meni i srdzba: zašto me zvao, da ga gledam ovako zatvorenog i odvojenog? Zašto sam dolazio, da gubim vrijeme, da vidim kako ga ni za trenutak ne mogu okrenuti sebi? Treba li sad da izadjem, s prijekornom mišlju da sam uzalud dolazio oholom čovjeku? Neću, ne mogu, nikad se više ne bih vratio ovamo, ako bih sad otišao. A možda mu je potrebna moja pomoć. On tone, kako mu ne pruziti ruku? Odlucio sam da upadnem u njegovo uporno cutanje, prepadom. - Znaš li zašto su ubili hafiz-Abdulaha? - Ne znam.

- Ja znam. Bio sam juce u dzamiji. Zastao je, kao udaren. - Svi su napadali studenta Ramiza, on ga je branio. To nije bila istina, ali sam namjerno rekao tako. Naglo je sjeo, odbacivši oklop, smanjivši razdaljinu, izašavši sav iza šanca, odjednom uvucen u razgovor. - Šta se desilo? pričaj! Sve! Ispiricao sam, ukratko o drugima, opširno o hafizu, sakrivši da je zrtvovao mladica a branio pravdu. Nisam lagao, ali nisam dorekao istinu, da bi, mi mrtvi starac bio saveznik kod Šehage. Juce mi se zamjerio što je trazio kaznu za Ramiza, znam da ljudi nisu savršeni, a razocaran sam kad se u to uvjerim, i sad sam, ispravljao njegovu grešku, ili zabludu. A možda nije ni greška ni zabluda. Trazio je pravdu a ne nasilje, i svima je pred lice stavio ogledalo, da vide svoju nakaznost, kad već napadaju tudju. Postupio je hrabro i pošteno, ne štedeci nikoga, zato je i stradao. Nisam pogriješio kad sam ga uzeo za svjedoka. - Onda su ga ubili - uzviknuo je Šehaga uzbudjeno. - Zar i njega! Zar i njega! I sina i prijatelja. Njih dvojicu je najviše volio u životu, obojicu su ubili. Ništa drugo nije vidio, ništa drugo nije ga se ticalo. Htio sam da ga upozorim, nisu samo oni stradali. Ima nesreća i osim njegove. Pun je svijet nesreća. Znam, ticu nas se samo naše, ali zar i tudje nisu naše? - Mnoge su ubili, i mnoge će još ubiti - rekao sam, misleći na Ramiza. Ali on kao da nije cuo, drzao je sastavljene pesnice na prsima, kao da pritiskuje bolno mjesto, blijed, zgrcena lica, sav ustremljen na jedinu misao. - O, zlikovci! - prošištao je stisnutih zuba. - Platicu vam! Naci ću krivca! Zemlju ću prokopati, ali ću ga naci! - I da se osvetiš, hafiz-Abdulaha nećeš podici iz groba. - Umro bih od sramote, ako bih zaboravio prijatelja! - Ucini nešto korisnije. Mladog Ramiza će ubiti. - Ubice sve poštene. Hiljadu smrti su zasluzili! - Nisi spasao sina. Spasi njega... Nije očekivao da ću to reći. Ni ja. Stao je i pogledao me zaprepašteno. Bezdušno sam provalio u njegovo okrvavljeno srce. Stisnuo je šake, sav se zgrcio, izgledalo je da će skociti na mene. Kako sam se usudio da mu to kažem? Nije pošao prema meni, nešto ga je zaustavilo. Možda misao, koja mu se nikad nije javila, da zbog mrtvog sina pomogne nekom zivom. Zbunila ga je ta mogućnost, možda mu se cinila i nepravedna, u početku, neprihvatljiva za njegov bijes. Ali nije mogao ni da je odbaci lako. Je li pomislilo kako bi bilo lijepo da je neko pokušao spasti njegova sina? Je li u magli zbunjenosti nazreo put koji bi njegovom sjećanju dao više smisla? Je li se u njemu pokrenula zaboravljena dobrota? Htio sam da presudim u njegovoj nedoumici: - Umriječe neduzan.

već o drugima. i ti. jer zele nemoguće. Pomoći će drugom čovjeku. zato što je sâm. ne gledajuci me: . poginuo je u ratu. Pomiri se s njim. to je ludo. . Stajao je tako dugo. .Meni prijeti sirotinja. ugledavši neočekivanu mogućnost za Ramizov spas. To je drugi Šehaga.Zato što neće niko. njemu smrt. Opeklo ih je ono što je govorio. .Zaboga. viknuo je. To su trenuci kad sigurno zaboravlja svoj bol.Kažem zbog tebe.Mnogo.A kako ću mu ja pomoći? . I moj sin.Ima majku. Mladi ljudi cesto cine ludosti. Cudno je kako se nenadno pokrenuo. kao Ramiz. mislio sam da ćeš govoriti o sebi. Šta će mu ona pomoći? . i poceo da lomi prste. izraz lica mu nije više zloslutno mracan. zar ni mrtvom sinu ne praštaš što je mislio drukčije nego ti? To nije izdrzao. taman sam mislio da sam istjerao djavola iz njega. . boze moj! Sve što kod nas vrijedi.Nisam. . veliš.Još se branio: Je li moj sin bio kriv? . .Ne bi im bilo lako . Šehaga. . Onda je rekao tiho. Oca nema. pogodio sam ga u zivu ranu. Bol mu je nanesen tudjom krivicom. . .Pasji sine! Šta hoćeš od mene! A onda je sagnuo glavu. već sabrano odlucan. . Kao tvoj sin.Lud je zato što ne misli o sebi. i taj Ramiz.Kako bi bilo da im ga otmemo? Pocrkali bi od bijesa! Eto. .I tebi je potrebna pomoć. ima samo majku. Mrtvog ga prihvati s tugom a ne s bijesom. Moli valiju da ga puste. boje se jedan drugoga. Njegovo je teze. . tanak osmijeh oko usana otkriva zamišljenu radost likovanja. i lijek mu je samo nevolja koju će on nanijeti drugome. čovjek koji smišlja osvetu.Zašto se onda zauzimaš za njega? .Je li vlasti stalo do njega? . ni sam ne znam zašto.Jesi li prijatelj s tim čovjekom? . zato što je pošten. pogledavši me krvnicki: . pakostan izraz mu se pojavio na licu: . a on sve pocinje po starom. roditelji ih se ne ticu.Zato ti i govorim. Odjednom se izmijenio.Lud li si. ruke stoje mirno jedna pored druge.Ne znam. Šehagin razlog me se me tice. .Onda mu nema spasa.slozio sam se.Nije trebalo da mi to kazeš. Zašto nije mislio na nju? Djeca misle samo na sebe. Jedva se poznajemo. Ali ova njegova pakost neće biti samo osveta. Treba li zbog toga da umre? . Najbolje ćeš razumjeti.Ne smije. tijelo se ispravilo.

ruke su vršile svoj posao spremno. da bi oni mogli da se dogovore nasamu. I njemu i njoj oci su sijale kao kandilji.Sjedi! Treba da spasemo jednog čovjeka iz tvrdjave. Nije me pozvao. ostala bi blijeda i mlitava. . zašto sam onda toliko zadovoljan. Nismo o meni razgovarali. Pitace.Hoćeš li da ti donesu mlijeko? . stojeci s mladom djevojkom. To je bilo sve! Osman Vuk me pogledao veselo. Pitace.pristao je Šehaga. . Ušla je mlada djevojka. Vrijeme je da odem. Udario je dlanom o dlan. a možda je i čekao. .Poslije. i upitao Šehagu: .Zovni mi Osmana! Osman je odmah ušao. A da sam slucajno podstaknuo u njemu dobrotu.Sad ga ništa ne bi moglo zaustaviti. hoce li mi pomoći. ne grceci se više.odgovorio je Osman. ne razmišljajuci. Pitace. . . i mnogo duže nego što se Tijana nadala. Ostao sam duže nego što sam mislio. zašto me pozvao. Koliko je zlo zivlje i marljivije! Neka nam je bog u pomoći. kao da je čekao pred vratima.Ima nekoliko nacina . Pitace me. Neću znati da objasnim zašto sam toliko zadovoljan. ne muceci se. .U redu . Ni on ni ja nismo se toga sjetili.Ja sam za najskuplji. o čemu smo razgovarali. Šehaga je protrljao ozivjele ruke.

ali srećan i blazen. Zacudio sam se. to je za njega daleko koliko i pašin konak. najbolji svirac i pjevac koga je svijet vidio. niti ću ikad saznati. a i za društvo je bolji od mene. ni zbog cega. i njegovih pet sinova. slucaj ga je doveo do te neočekivane sreće. Mahmut je slušao. dugo u noć sjedile kraj prozora i uzdisale. Kraj posljednjeg dana posta Osman Vuk je dočekao u Zajkinoj mejhani. već u sumrak. cekali su spremni. ali su mi Tijanine zloslutno skupljene obrve ubile svaku volju za veseljem. Te večeri. Ja. zbog sutrašnjeg Bajrama. Osman se digao. zaželio svima srećan Bajram.13. . oglasivši kraj posta. najveće sarhoše u gradu. istjerivale ludost iz zenskih glava uvijek punih opasnih snova. što je mnogima donijelo pravu glavobolju od muzevljevih njeznih šaka koje su. a stari Ciganin Ramo. nešto mu je zaklokotalo u grlu. on to voli. Sve mi je to ispricao Mahmut Neretljak. tješio sam se. eto. Ne bi nikad stigao do Osmana i Zajkine mejhane. kad mi ništa drugo nije ostalo. Veselio se s Osmanom Vukom! I svakome je to pričao. večeras bi baš bilo zgodno. Mejhana nije zatvorena za druge goste. jer bi taj razlog cesto trazili. Mahmut me pogledao zahvalno. jer sutra bogzna hoce li i znati da je Bajram. Osman Vuk je bio došao da mene pozove na to bajramsko slavlje. toboze.I ja se veselim. veseljake. svi se vesele. ako je pravi čovjek. koji je cijelu noć pio s Osmanom. Osmana s nadom. tiho i uzurbano su vršili posljednje pripreme za to ludo bogosluzenje. pošteno da kažem. ali su cijelu noć slušali pjesmu. kockare. bojeci se njegova neljudskog bijesa. odspavao ujutro sat-dva. zut kao limun. i njegova dva momka. i sigurno mislio da sam jado koji ne zna šta je pravo muško veselje. ali se brzo pribrao i dostojanstveno zahvalio na pozivu. zbog dugog Ramazana. i predlozio sam Osmanu da povede sa sobom moga priljatelja Mahmuta. kad odbijam poziv koji bi svako prihvatio. trijezan. kao da su mu svi životni snovi ostvareni. viku. vazan i utegnut. smijeh. ludove. miran. i njegovim društvom. u noć niko nije izašao. strepeci šta će Osman izmisliti. cekala ga je pripremljena gozba s jelom i ohladjenim picem. Ali su uvijek ostajali na pristojnom odstojanju. i odmah izletio iz kuce. zalogajem hljeba i cašom rakije. zar neće pokušati da spase Ramiza. a mlade zene gubile san i. omrsio se. Sejmeni su se tada okupljali oko njega. što ga je Osman pozvao. da ga upitam. Izašao sam s njim. Otmica Ta noć uoci Bajrama bila je burna. pijanice. niko nije trazio razlog Osmanovu ludovanju. i pratili ga po ulicama. uzbudjen kao djevojka kad se nada da će je isprositi. Znao je da se veseli kao nijedan čovjek u gradu. gotovo se zagušio zbog te pocasti. ukoljice. ne moram ni sad. kao u zanosu. svirku. gledajuci pobozno u Osmana i njegove drugove. i tada je pocelo veselje. a kad je Osman pristao. Zajko. za svaki slucaj. Ocevi odraslih sinova i muzevi mladih žena bili su tada brizni. Kad je pukao top na Tabiji. ali su svi znali da je to njegovo slavlje. jer su sinovi postajali nemirni. okrecuci ga na glavu i remeteci njegovu kiselu tišinu. u svecanim odijelima. tuzeci se na glavobolju. nisam pravi čovjek. gotovo svecan. ali mi to nije bila najveća briga. kako je Osman obicno zahtijevao. Nikad nisam bio. Sejmeni i noćobdije vukli su se kao sjenke oko mejhane. a on se samo nasmijao: .

i bogami. Mahmuta. i ono što zna i ono što kaze. vidim. slobodna mu dzada. nije vuk. vele. Poslije mi se ponešto objasnilo kad sam cuo šta se te noći dogodilo u tvrdjavi. i prijete. kao pravog prijatelja. neko je oteo Ramiza iz tvrdjave. gospodski. pa veli Pjevi: . Osman Vuk mu je priznao znanje. kako se klanjaju. oprostio se sa Zajkom. ni rukom brze da mahne. tutora sahranili. šaka mu teška kao topuz. kao djeca hodzu. iduci u dzamiju. poslije je i on pio naiskap. sve muzevno. i sve ga grlio. na mostu su odsvirali još jednu pjesmu. ljudi već idu na molitvu. i sve tako. a kako ga koji put udari. i htjede da plati. a samo tren poslije. Oko ponoci došli nekakvi grmalji. kako se ponizno smiješe. najzanimljiviji. pa se opet nekako namjesti. ne smetajte nam. uoci Bajrama. i klisnuše u mrak. pa polako. a on se klanjao. najpametniji. i ne može se dugo izdrzati. sa Zajkom. . onda je on pjevao a Ramo svirao. najbolji. ljudi su zastajali. jok. a Osman je otišao smijuci se. udari po lijevom obrazu. a obojici da se gube i da nikad više u životu ne zavire ovamo.Večeras ne turaj ruku u dzep. ni opepeliti. oci. poruci pjesmu. Sile su. A koliko je platio Zajki. i srkao iz tanjira. Ali se s Osmanom ništa ruzno ne može desiti. a bogami. svašta se može desiti. kao corbu. koliko sviracima. i nekud ga sklonio. a ako mu se ne svidja. Vilice je razvalio smijuci se i cudeci. dize se i veli: . polako.Srećan vam Bajram. . Tada Muharem Pjevo. i cestitao im Bajram. davno su. da dodje sebi od rakije i od velike sreće. da se cuje samo do kucnih vrata. Osman samo izdrelji. Ali kad ću kako mujezin uci sabah. a njemu glava poleti. onako izamaške. Mahmut mi je sutradan pričao da je pijanka bila nevidjena: dzaba. uvukoše vratove. Onda se poljubio sa svima iz društva. i da je juce umro. jedva je na vrata ušao. narocito Osman. tako i tako. tiho. ili ja ništa ne znam o Osmanu Vuku. a svirace zamoli da ga ne prate dugo ulicom. i otišao kući. bezobrazni. Onda jednome naredi da otvori vrata. A on se vrati u društvo. braco. On ti ustade. ne treba da im smetaju. strah te u njih pogledati kad planu. kao brata. Ili je Mahmut nešto pogriješio. naredjuju da se prekine igra. Oni. s rukom na prsima. koliko momcima. to samo on zna. Mahmut nikad ništa ljepše nije vidio. a grmalj golem. sunce iz njih zasija. pridje jednom grmalju. On je najvedriji. Te iste noći. gospodski. pa se vrati na drugu stranu. dugim gutljajima. srce ti se skupi ko oskoruša. Pratili su ih svirkom do mosta. kao da ništa nije bilo. I hvala što ste mi ucinili cast. poslušaše ga. Pokazao im je kako se pije. I trijezan. već arslan. kad su pamet izgubili. svi osim Osmana.Gdje smo stali? . ali to je bilo pred zoru. s jezika a ne iz grla. dva velika djuguma prosuo na glavu. nimalo njegova. udari ga po desnom. i odletjela bi da nije vezana za vrat. pa hoce da pokvare veselje. Doduše. sjedite i pijte. Nije mi to mnogo licilo na Osmana Vuka. išaketa i njega. ne kvarite nam veselje. u oba obraza. ni mi vama ne smetamo. da te davi u grlu a ne znaš zašto. grmalj samo klece. i dugo poslije toga pričao o Osmanu i o toj nezaboravnoj noći. kao da nije proveo noć u picu. A šta sve u njemu lezi. Mahmut ih je naucio i kako sviraci treba da sviraju. a Osman njima. pola metra se odvoji. nikad (nisam vidio kako se veseli. već kao da ima vremena za sve. grlio. Bajram je.veli. ama korak neće da pruzi. i s Mahmutom. svi bi ostali. ali ova uzdrzanost i odmjerenost sasvim je neobicna. na nogama tri dana i tri noći. Osman pridje drugom. Sve mu je novo. pa grmalj ne zna ni gdje je ni šta se s njim dešava. da ulazi u srce. ne bi znao da i takvih ljudi ima na svijetu. za pice treba da se nadju pravi ljudi. da je on htio. on sve može što iko može a ne može svako što on može. Mahmut je bio suviše uzbudjen da bi dugo spavao. svršio je to nasamu.Ostao sam zbunjen. teško je i vjerovati. ali je para pogolema. onda je igrao neku cerkesku igru. praznik. ali je dobro što su i njega. pozvali. vidjelo se po tome kako ga gledaju. to je prosto. traze da Ramo njima svira. eno mu vrata. A i taj Osman Vuk. ne naiskap. rekao da mu je veselje ljepše zbog Mahmuta. najhrabriji čovjek koga je ikad vidio. sve veselo. nema šta. da se pobljuješ. oduševljen. pa neku rumunsku igru. Svirao je na šarkiju a Ramo je pjevao.

niko tacno nije znao šta se desilo. Ali. Dizdar. a najviše ga je prevarilo što su naredili da se kapija zakljuca dok oni budu u tvrdjavi i kako da pomisli na kakvo zlo. Upitao sam Šehagu. i da su mu rekli kako imaju da mu daju usmena uputstva. Pricalo se. iako znam kako je pocelo. ili što mu je glava najtvrdja. sve mi je tamno. Jednima je to bio razlog da misle kako su ljudi postali gori. Ramiz je nestao iz tvrdjave. prema tome ko je govorilo. trljali su ga. dalje od toga. onda su mu stavili rakiju pod nos a nekoliko kapi kanuli u usta. kad bi i slijepac mogao vidjeti da je pecat krivotvoren. Pronijela se vijest da je to učinio Becir Toska sa svojim hajducima. nose važno naredjenje od valije. kad su njih samo dvojica. osim njega. kakva uprava koja ih drzi? Ispitivali su dizdara i tvrdjavsku posadu. digao uzbunu. ali ljudi nisu znali ništa više od onog što su odmah rekli. snazno udarili zvekirom i naredili strazaru da pozove dizdara. drugi su tvrdili da je to djelo derviša hamzevija. on im je otvorio. Na glavi mu je bila velika cvoruga. A možda je tacno i jedno i drugo. Dvojica neznanaca savladali su dizdara u njegovoj kuli. i moglo se samo nagadjati. . i upitali ga kako je mogao pomisliti da je valijino. gdje je sklonjen Ramiz. ali je jedva znao šta se desilo. jer su mu pokazali pisimo. i što je znao cio svijet.Iza jacije nepoznati ljudi na konjima došli su pred tvrdjavsku kapiju. a onda su našli kljucara koji je došao sebi. drugi su ostali pred zakljucanim vratima. na što je dizdar odgovorio da i on sada vidi. a bolje bi bilo da se ni toga nije sjecao. Odgovorio je da su bili obuceni kao sejmeni. Onda su obojica došla do strazara na kapiji. A još će najprije biti da ga je prevarila nepojmljiva drskost tih ljudi. možda zato što je najmladji. Kako će sad javiti da ga nema? Kakva je to tvrdjava. docitao. u tijelu slabost. i dizdara koji je najgore prošao. Velika je bruka što su razbojnici mogli uci u tvrdjavu. što su potvrdili i ostali. i on je dvojicu pustio u tvrdjavu. Najprije će biti da je tebe prevarila tvoja glupost. Svijet je znao i to da je vlast pitala dizdara zašto je nepoznate ljude pustio u tvrdjavu. jedva govoreći zbog bolova u glavi. Šta se nakon toga dešavalo. zašto ih nije ostavio pred kapijom. a u tvrdjavi deset naoruzanih strazara. koje su razbojnici bezobrazno ostavili u njegovoj sobi. a i zbog slaba svjetla. ili što su ga najlakše udarili. kao o cudu. rekao je da je pismo zaista bilo od valije. drugima da su hrabriji. kad sam mu cestitao Bajram. s pecatom. ali još veća što su o Ramizovu zlocinu obavijestili ne samo valiju već i Portu. Taj Bajram su ljudi zapamtili po tom dogadjaju. rekli su mu ljubazno. Kad je dizdar došao na kapiju. Cijelu noć nije dolazio sebi. pokazali su mu pismo. Nije ga. zatvorio otvorenu kapiju. jer su ga zlilkovci udarili po glavi čim je poceo da cita. polivali vodom. i tada. izbudio pospale strazare. kad se okrenuo. u glavi nejasno sjećanje. i sve uzalud. Vlast se uzbunila. treći su se samo cudili. Sjeca se samo naslova: Cestitom dizdaru. jer je Ramiz bio prvi zatvorenik koji je otet iz tvrdjave. kakvi strazari. kao da izlaze. doduše. udarili su ga nadzakom po glavi i krvavog ostavili na podu. zato što nije sumnjao. i ništa više. i dizdar se probudio. ali nije mogao ustati. i ne baš narocito vješto. Kljucara su savladali u njegovoj sobi kod ulaza u lagum. Ni ja. svuda. nadzak je pogodio i njega. u stomaku muka. ali onda nije vidio. kao što su nagadjali i oni kojima se sve dešavalo. o smaku svijeta. o junaštvu. niko nije tacno znao. a pismo (u kojem se zahtijeva da im preda Ramiza) procitao u sobi. On se prvi i osvijestio. I tako.

tek. veći igraju. Šehaga je dao pare. a lezao je nedelju dana. a bilo mu je krajnje vrijeme da shvati kako se ne može mnogo zaraditi pošteno. ili je cuo o meni samo najgore. glava ga je boljela kad god bi se naoblacilo. i oprati ga svake sumnje. a što on nije mogao. Nije morao znati ljude koji će doci. I kad bi poceo štogod da misli. Svi to mogu potvrditi. Poslije nekoliko mjeseci dao je ostavku.Pogledao me oštro. A mogao je i da se ozeni. zašto su ga udarili onako krvnicki? Da li im ruka ne zna za malo. a udarac po glavi dobio je besplatno. hrabre a siromašne. koga je potplatio u tvrdjavi? Strazara? Ali strazar nije vazan. I stavljajuci isjecen sirov krompir na celo. . Onda je dizdar? Njegova mala plata i dosadna sluzba. ko zna kakve. i obradjujuci posnu zemlju a naslanjajuci se na plodnu zenu. Ali. ako bi nekome palo na um da posumnja u njega. i da je znao kako je teška zlikovacka ruka. ili razbojnike. da ga podsjeti da onu srecnu noć. ili su zeljeli da dokaz bude što ubjedljiviji. ozenio se mladom udovicom bez djece. sa sejmenima koji su cijelu noć nailazili i castili se. i sigurno je govorio iskreno da su mu bili nepoznati i da ih nikad nije vidio. sigurno su dozlogrdili starom ratniku. Ali ga više nije boljela glava zbog drugih stvari. sa sviracima. ko se može zakleti da zna sve o ljudima? Kupio je malo imanje kod Kozje cuprije. koje su ipak vaznije od glavobolje. Tijana je u dvorištu cula o Ramizovom bjekstvu. Daj boze. Dobro. Igru igraju veći od nas. da okuša ono što su svi ljudi cinili. malo. i prisitao je. u kojoj je zivio kao i zatvorenici. jer nikad ne smije napustiti tvrdjavu. Ali. Doduše. ili su naplatili ko zna kakav dug. Dogovarajuci se s Osmanom. zahvaljivao bogu što se sudbina jednom u životu i njega blagonaklono sjetila. Prvo joj je palo na um da se zabrine: Da tebe ne upletu? Ko da me uplete? Šta sam ja kriv? I kako da me upletu? Ne znam ni kako se desilo. da mu plati za toliku poštenu sluzbu zemlji i caru. kad je ustao. A ne bih Šehagu ni pitao da me Osman Vuk nije zaobilazio kao da sam šugav. koliko da se može opravdati. vjerovatno je želio da otmica bude ubjedljiva. ne. . možda ne bi pristao na ovaj posao. stare ratnike. zato što mu zaista nije potrebno. s noćnim sovama. Sve sam domišljao sam. i zato što se sjetio kako je cijelog života mislio uzalud. s Mahmutom koji će sve pričati. s velikim društvom. i ostao je od sumraka do zore. A možda i bi. ne vjerujem da je zaradio cijelog života. i prezrivo. kad bi ga zaboljela glava. i kad je bilo vlazno. i mogao je pristati na sve. zahtijevao je da ga otmicari udare. ne baš prejako. stekao malo imetka a mnogo djece. A razmišljanja se lako odrekao. i kao da me nikad u životu nije sreo. i koliko sam im nedorastao. Ovaj put nisi u pravu. nikoga ne bi smio pustiti bez dizdarove dozvole. i mogao je baš te noći ne biti na kapiji. manji placaju. kao budalu. mada se svako cudio što je njegov stric krio da ima išta. Jesi li siguran da ti ne može biti ništa? Siguran sam. a ja sam joj ispricao sve što sam znao. Ali.Odakle bih ja znao? Zašto mene pitaš! Vidio sam koliko sam zaista glup. s pijanicama. dizdar je jedva glavu izvukao. ako bi mu pristojna nagrada omogućila da se riješi tvrdjave. Samo ti nikome ne pričaj to što znaš. ili hajduke iz šume. Ne. jer šta je jedan jaci udarac i nešto teza glavobolja prema sreći koju je tako platio! Ovoliko koliko je vjerovatno dobio od Osmana. kad mu je umro stric i ostavio mu neko nasljedstvo. kako je tvrdio. a i da je bio. a Osman je platio ljude. s pasvandzijama. nije on. ili zlikovce koji se niceg ne boje kad treba da dodju do novca. Onda je priredio veselje u Zajkinoj mejhani. kao neprijatelja.

On misli samo na sebe. Tog prvog bajramskog jutra probudio sam se dockan. Znao sam ponešto o junacima. zašto bi se izlozio opasnosti? A poduhvat je zaista opasan. Da su otmicari slucajno stradali. i kako vjetar duva s Trebevica. kao priroda. i ostavice društvo. ne brani se već napada. sanjarima. pjevaju. Samo je on to mogao uciniti. sujetnim pisarima. a sve se dešavalo kako je on htio. lopovima. ne luduj. Možda se upustio iz prkosa. Zašto je pristao? Sam nema ništa od toga.. Život je za njega radost. Onda se sjetila Osmana Vuka i pocela da se divi: . slušajuci kako pekarski radnici. Pocece da pije. I opet će se vratiti. . pustolovina. Ali zašto je ovo učinio? Sve je smislio. ali o ovom gradskom hajduku nisam znao ništa. mladic ga se ne tice. On ne sanja. ide kroz život. kao da je duh prošao. ne želi već uzima. da bi uzivao u zbunjenosti tragalaca. da me varao. uzivanje. Pobunio sam se. poslije. Nikome ni na pamet neće pasti. drugi uzmu od njega što mogu. sve do zore. zaklonio se. nije ni poznavao Ramiza. i slijedi samo svoju zelju. on zivi. Nisam htio da joj to kažem. Nije izveo Ramiza iz tvrdjave. Ko je onda? Ne znam. proljetna kiša. Ali je istina. kukavicama. Nisam mogao da spavam zbog Ramiza i zbog Osmana. i zedan svega. On radi ono što hoce. uzima od života što mu se svidja. Jer traga nije bilo. Samo zato što je rekao da si lijepa. podnevno sunce.Izgleda kao hajduk. sigurno pijani. otmicarima. pametan je da smisli sve što mu treba. da ucini nešto neobicno i opasno. što on dopusti. da svrši posao koji mu je dao Šehaga. stotinu ociju naveo na sebe te noći. On sluša samo svoju misao. siledzijama. Cijelu noć je pio. on čini svoje. plašljivim cinovnicima. sigurno bi ga otkrili. Baš me briga! A otmicu nije on izvršio. On to kaze svakoj zeni.Nisam lud. smijuci im se i navodeci ih na pogrešan trag. njemu bi bilo svejedno. Sve što sam o njemu mislio. a površan da bi mislio o razlozima i posljedicama. On je vjetar. ostajalo je nedovoljno i sakato. ne obazire se ni na koga. Nije se ni maknuo iz mejhane. Bio sam uvjeren da se šalio. i uvijek se moglo pobiti drugom mišlju. već budan. želio sam da ga sklonim s puta: Dopao ti se taj hajduk. a onda mu ni Šehaga ne bi pomogao. noću sam se dugo prevrtao bez sna. Tako je mislila i Tijana. uvrijedilo me njeno oduševljenje. pa se opet vratio. kad je rekao da će se te noći veseliti. zaštitio. zbog nemirna duha. a ne vjerujem da bi se zrtvovao i za koga. ali je sve ucinjeno po njegovoj zamisli. Ako bi otmicari bili uhvaceni. Možda je izašao. Ni na kakav trag! U mrak. i ide svojim putem koji ne vodi nikud. i svi će potvrditi da nikud nije izlazio. Hajde.

u gradu je usamljeni čovjek vikao svoj strah u mracno nebo. kakav je čovjek. . jedinog od čovjeka u tom trenutku noći. Zavijao je kao pas. Sad je vrijeme. kad smo mu rekli. . Kud bi izlazio? Zbunio me. ga. možda zbog neočekivane paznje. ni za koga.Odredjivao sam vrijeme kad će Osman doci pred tvrdjavsku kapiju i. i vjetar što je jecao. krikova.naredio im je. . postajao sve čudniji. i opet o Osmanu Vuku. Šteta što Tijana nije to cula. Taj prestravljeni krik. Pogled mu je zamišljen. Je li Osman izlazio? Ne. podsjecao je ljude na nesreće. ali ga momci nisu pustili. nekako izlazili. jureći na konju. prije nego što je Osman uspio da išta ucini. Kad sam se probudio. a on je cijelu noć presjedio u mejhani. ponoc. i nastavio da priča. vjetar. ali je baš tada izašla da primi dvije korpe djakonija koje su donijeli Šehagini momci. na smrt. strke. Sad ce! Ali su se tada na ulici javili neciji glasovi. odlazeci u noć. puste ulice. sasvim. Osman i Ramiz.upitao sam. kao da jauce. Bilo je vaznijih stvari o kojima vrijedi misliti. niti ga se mnogo ticalo. Strazar je viknuo na uzbunu. prisilivši me da odgodim početak. izdvajali su ovu noć izmedju drugih. tama. lebdeci na oblaku. došao je Mahmut. glas tih. i odmah. vice u tamnu noć svoj strah i izgubljenost. zamišljajuci stotinu prepreka. zbog nekog uzasa koji je samo on znao. Da li će Osman udariti halkom na teškoj kapiji? Pretrnuo sam od tog zamišljenog zvuka. odnoseci sa sobom s ovog svijeta. u tvrdjavi su se upalila svjetla.rekao je. koju se nisam usudio da rasplicem. Mahmut je klimao glavom. prece mu je bilo veselje. A onda sam saznao da je otmica izvršena! Samo što sam doruckovao. a cinio je to desetak puta godišnje. junaštva. pomicao ga dublje u noć. da pokaze kako je veseo. O veselju u Zajkinoj mejhani. zdjele ostavila. nekoliko puta je ponovio kako mu je drago što se upoznao s Mahmutom. ali ga se i to malo ticalo. samo što je predahnuo. Strahovao san za Osmana cijelu noć. sjetio sam se da Osman sinoć nije ništa učinio za Ramiza. Ništa nije znao o Ramizu ni o bjekstvu iz tvrdjave. bez prelaza. . Jesi li umoran? .Kazite Osmanu da je došao Mahmut Neretljak . necija pjesma. gubeci se u tami. u oba! Ucinilo mi se da je. nikud nije izlazio. Je li strazaru javljeno za njegov dolazak. . U ponoc sam cuo ezan s Begove dzamije. Ali nisam. samo sjenku dvojice hrabrih konjanika. a ja sam tonuo u san. sve tuzniji. kako su se poljubili u oba ohraza. na prazninu zivljenja. Korpe je vratila. Cak se i nasmijao. cudno. kakav prijatelj. srećan. ili ga mora savladala? Od toga casa u mom polubudnom mozgu pocinjalo je da se splice zamršeno klupko opasnosti. u nevrijeme. s priznanjem. Pa sam se opet vracao na početak. pričajuci i ponavljajuci ono što je već rekao. ali su iz te guzve.rekla je zbunjeno. rekao da je jutros išao da cestita Bajram Osmanu.Poslao Šehaga .Ili si nešto tuzan? Tuzan? Šta govoriš? Zašto bih bio tuzan! Čovjek može da bude tuzan poslije velikog veselja. znam.Sigurno se Osman sjetio . u naletima. Može. uzbuna. ucio je Salih Tabakovic. strah nad gradom. kao što je Šehaga pio. i ovaj cas izmedju ostalih. prije svega.

ali me nije prevario. lupezi! Hodao je ispred kapije.Kako nema? Eno. I kud baš da naleti na Osmana koji ocarava ljude. vi ste takvi i takvi . Osman će misliti da je neuctiv. cak ni prijatelje njegove ne poštuju! Uzalud. ali nije dočekao. Zao mu je. . valjda se neće naljutiti. zaista je tuzan. . Zar će cijelog života ostati dijete. i ceznuti da ga prihvate ljudi do kojih ne može da dopre? Mi mu nismo dovoljni. Šta se to jutros desilo? Uvjeravao je sebe. Samo Osman nije kriv! A svakome ko nije zaludjen. Cak su ga gledali podsmješljivo. nije kriv. da je zaboravio prijatelja. ako ima malo ponosa. ali šta može. to bi prvo palo na um. . Pece ga daleka sumnja. drugi ne zaboravlja. iz zavisti. ali nije mogao da ga vidi.izgrdio ih je razljucen. . nije mu se ucinilo. i koristi se njima. već prijateljstvo. hodao ulicom. čekao da vidi Osmana. A jutros ga momci nisu pustili da prijatelju cestita Bajram. . sve je zaista bilo. glas mu cujem. u oba obraza poljubio. zeljno topline. Jednome je svejedno.Jedan momak je otišao. makar je i odbijao. Jedan ne pamti. drugi krvari. Šta da mu kažem? Ludo. . Ne vidi da ga je Osman otjerao! Nije htio da vidi.Vi ste bezobrazni. Mahmut prebijeno mace. momci su ih sacekivali. Vratio se. i uskoro se vratio. nije kod kuce. iz zlobe. i poslao bi ga do djavola. ukocio se od hladnoce. ojadjen zbog drskih momaka. nazivao prijateljem. Blistavi Osman. provjeravao sjećanje. iz neprijateljstva koje sluzincad osjeća prema svakome. svojom sirotinjom neprestano ga podsjecamo na njegovu. do juce mu je mogao biti samo san. . zaboravi! Smiješan je i zalostan. Eto. i mnogo su se ogriješili o njega. izvinice se. objasnice mu.I da znate. sve ću reći Osmanu.Samo da se Osman ne naljuti . nisu ga pustili.Nema Osmana . nisam se prevario. vladar života. Ljudi su ulazili na cestitanje. s rukom na prsima.Nema. dodji sebi! Ili: jadnice. ništa nije izmislio. Neka zna kakve momke ima. cuo je Osmanov glas negdje iz kuce. i ne znam da li da ga zalim ili psujem. Osman ga je grlio. odbacujuci ih kad mu više nisu potrebni! Osman je hladna pecinska stijena. Ali Mahmut je zaludjen prividom i svojom zeljom da stvarno bude ono što mu je drago. Otišao je toboz veseo.veli.rekao je zabrinuto. Sinoć su postali prijatelji. A nije mu potreban ponos. Otjerali su ga. Pokušao je još jednom.

Šehagu sam sreo u hodniku. da li bi se ovako ljubazno smješkali. cestitao mu. Ako tako misli. onda je to ljubav. što ne sjedi s njom! Na tri coška je danas. i drukčiji odnos nego medju ostalim ljudima.odsjekla je ljutito. Znam kako mu je drago! Sjetilo sam se i nasmijao u sebi.Hoce li dugo tugovati. Ili primam privid za stvarnost.Lud je. .Treba li sad da placem što ga je Osman istjerao? Eno mu zene kod kuce. Na kucnim vratima sam sreo Osmana. ali srdacno zahvaljuje na posjeti i poziva da opet dodju. . bice mu drago. kao Šehaga. šta je s Ramizom. kao Mahmut. ispracao je Zafraniju. ne govoreći to. a izbjeci ću da se na mene neduznog sruci oluja.A koga da pitam? . bez mene.upitala je zubato.rekao sam Tijani kad je Mahmut izašao. da pokažem kako njene riječi nisam shvatio kao uvredu.Nikog. Ne. . A možda su oni svi koji su izvan ove sobe. . naše je ipak drugo. munje sijevaju. sve što nije ona. Možda hajduci. Mislio sam da ćemo se poljubiti u obraz. poljubivši ga u ruku. ili će uskoro zaboraviti? Život mu je duga niska prevarenih očekivanja. upravo je ispratio kadiju. kuca je puna i ziva kao han. svejedno što nismo. i izašao bez zurbe. s uzivanjem: kad bi znali da se sinoćnja otmica desila po Šehaginom naredjenju. Primio sam ovo što mi je povoljnije. kao Osman.) Upitao sam. čovjek je nepopravljiv.Odakle bih ja znao! Zašto mene pitaš? . ali sam po ukocenom drzanju osjetio da ne želi prisnost sa mnom. i najćešce laze sam sebi. cetvrtom ni traga! Najbolje je da svoju ljutinu oduši sama.Hoce li momci.Šehaga me pozvao. valjda se navikao na razocarenja. Racunao sam. Možda zato što je medju nama vazna tajna. da ću tako uciniti ono što je red.E baš crkoste za njima! Kako vas nije stid! Nisam htio da pitam ko su to oni. pomislio sam. . skrivajuci šta misle i šta stvarno zele jedan drugome? Prišao sam. Kod Šehage je bilo mnogo svijeta. ali dolaze. gdje je sklonjen? Odgovorio je bez osmijeha: . Zar njemu svi dolaze na noge? Ne vole ga. i pred tobom zatvoriti vrata? . . poljubio je u obraz. . onda je to uvreda. vidim. kad je ostao sam. kao jednaki. (Uzalud. i umriječe lud . A ako me i ne puste. i ne znajuci to. Jer. Ako misli tako. možda bogataši. da mu cestitam Bajram. Napravio se da me ne vidi.Nisam mu sinoć učinio uslugu . ne zeleci da me odvoji. ili mu je svejedno što me vidi. nezgodno je da ne odem. Ni on njih ne voli. neću tugovati kao Mahmut. zato sam rekao da idem do Šehage.

koji bi za novac mogli iznajmiti tudju hrabrost jer svoje nemaju. Ako bi neko pomislio da je umiješan neko ko zna kako se krivotvori pecat. jer se u nadnaravne sile ne razumije. zastidio zbog sebe i svog glupog pitanja. sveteci se i njima i sebi. Treći se pitao: ko je mogao izvršiti otmicu? Ne vjeruje da je Ramizova majka. Drugi je rekao da je tvrdjava postala nepotrebna. pa se teško popeti. Ni tvrdjava više nije tvrdjava. kako se naredjuje. cine se tajno. one se pripemaju dok mi slabašni spavamo a kad se probudimo. Zastidio sam se i naljutio. Vazne stvari. a baš bi bilo lijepo svratiti kad se umoriš od poslova. i slušao razgovor koji sam jedva razumijevao. zato ih i ne puštamo lako iz usta i iz srca. a sve je suho. Možda ima pravo. Razlika je samo u tome što se u hanu sve placa. Moje se uvijek zna. sad je han na raskršcu. šta hoću još? Da pričamo o dobrom čovjeku. ništa ne bi istrunulo. Zar nam uvijek moraju pokazati da su viši od nas? Sjedio sam namracen i srdit. A bogzna koliko oni imaju svakakvih djela i svakakvih tajni. kao Mahmut. ne treba pitati. ali mi nisu izgledali suviše pošteni. ne bi mogla onako snazno udariti dizdara po glavi. Nisu ni bogataši. svejedno mi je. Mladji i nevazniji. manje uvredljivo. kojoj se ne dopušta da . Zar ne bi bilo korisnije da se pretvori u magazu. Ništa znacajno se ne može uciniti javno. Zašto bi onda ucinili nešto protiv sebe? I tako. zar mi to nije dovoljno? Učinio sam više nego što sam mogao i u snu zamisliti. oni su izvršili hrabro djelo. Ja sam ponosan i oduševljen zbog hrabrog djela. poceo sam da slušam razgovor mladih cinovnika. Nisu ni na strani svojih pretpostavljenih. ne bi se mogla lako prerušiti u stasitog sejmena. moje glupo. odmoriš se. A ako je izvršilo nešto. a nevaznije ne treba ni zatvarati. kako se piše pismo dizdarima. Oni djeluju i zaboravljaju. medju mladji svijet. jer je Ramiz najgore govorio protiv ljudi koji to sve znaju. već otvorenom silom. Šta ću ja ovdje? Zašto nisam cestitao praznik i odmah se vratio? Nagovorio sam Šehagu da spase Ramiza. Javno se laze. Ne tice ih se mnogo Ramizovo bjekstvo. otmicu nije izvršio niko. Srecom. da likujemo nad bezobzirnim ljudima? Zaista. i šteta što je tvrdjava visoko. Nekad je bila sigurnija nego grob. pa izadješ kad ti dosadi. dalek i nerazumljiv. cudimo se: odakle to najednom! Kad sam se umorio tim naivnim mudrovanjem. i šta treba o tome pričati? Mi prosti ljudi volimo da sladimo i prezivamo ono što dozivimo. naknadno. Sve je kod njih tajna. kad se sve uzme u obzir. Govorili su o sinoćnoj otmici. u ime koga se naredjuje. Možda se po tome veliki svijet i razlikuje od nas. u tvrdjavi je sve besplatno. manje oporo. stotinu ušiju može da cuje. da se divimo sami sebi kako smo ucinili dobro djelo. dobre ili rdjave. Svratiš. a znace se i kad ostarim. javno se vrši nasilje. Nije to ucinila ni. kad se zrelo razmisli. sirotinja koja ga je slušala u dzamiji. njihovo je mudro. odspavaš ako hoćeš. Ucinili su. Ismijavali su njihovu nesposobnost. Priznajem. šegaceci se. na brijegu. opet bi pogriješio. on o tome ne može ništa reći. kod nas tajni nema. suviše je glupa za to. ali nisu na Ramizovoj strani. javno se govore velike riječi. ali je to mogao reći drukčije. Ovo je drugi svijet. i to otklanja svaku sumnju od njih. i uveo me u jednu sobu. ne bi mogla onako dobro jahati. rekao je jedan. malo posjediš. a nisu zato što nikakvu korist od toga ne bi izvukli. i gotovo! Ucinili su. smiješno.Pa se osmjehnuo. i cute. u ime svoje sposobnosti. javno se pokazuje spoljini izgled. naljutio i na sebe i na njega. vazniji krivci mogu izaci kad god hoce. stara je. Bili su to pametni mladi ljudi. za krompir i za zito? Prostora ima mnogo. kao taj Ramiz. A imao sam i prećih briga: mislio sam na Šehagin odgovor. jer se sirotija ne sluzi lukavstvom. Mi ne ucinimo mnogo ni malih a kamoli velikih djela. narocito u ovom casu.

Ni ti mene nisi vidio. ili je polozaj takav. i ocuta.Kakvog Mahmuta? . ovi će i to zabraniti. a došao bez para. proguta pljuvacku. on ne zna šta je. Spasava nas njihova medjusobna mrznja. Dolaze s lakim tovarom. cutke. onaj! Pa šta ću s njim u ovoj tarapani. jer njihova visi o koncu. doduše. ne mogu ti reći koliko sam se nauzivao! Uziva i u tome. jedan uz drugog. . a svako zna šta je medju njima! Muselim ne izdrza dugo. pa ode i on.upitao je. lijepo se. i na sudu ovjerenu. pojeli bi nas. smijuci se. i muftija. pa ostali ljudi nekako izvuku zivu glavu. pa mu se ljubazno smješkaju. bog je blagoslovio! Tako je uvijek. ko zna već koji put.Ah. znaju da će i danas ici. zbog Zafranije. Šehaga zato što mu se ne isplati. Umiru od straha da im ne naškodi. Cudo je kako niko na polozaju ne ocuva poštenje. ne vidiš me? . Da oni imaju pravu vlast. vracaju se otezali. . A dolaze zato što ga se boje. . Znaš li šta sam ga upitao? Kako im se mogla desiti ona bruka u tvrdjavi? I kud da dignu toliku dreku oko Ramiza? A on me samo pogleda. Boje se Šehage zbog valije. pa radije ostaje s manje dostojanstva a s više novca. Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotme. što svi moraju doci Šehagi na noge. to je ono. Sadašnji tuku. pa ćemo zivjeti srecnije.Šta je to. jer ako je vlast nevolja. ponudio mu novac. i klisinu prvi. O vracanju duga ne govore ni valija ni Šehaga. I valija njih. . jer bi se valija tako oslobodio preteške obaveze? E. Veliki je rasipnik. ni košcicu nam ne bi ostavili. Je li Šehaga prijatelj valijin? Ma jok. iako znaju da ih Šehaga ne trpi. Valiji ne treba mnogo da bi ih uzeo na zub jer. a valja zivjeti i kad te smijene. kaze. može toliko da ih sigurno groznica trese kad na to pomisle. i izašao iz sobe. Nije to receno. Ko sve nije bio! I kadija. ali nije ovo. Znaju da je juce bio kod valije. iako ih stomak zaboli kad ga vide. ali se podrazumijeva. i Šehaga mu se našao pri ruci. na bajramsko cestitanje. Šehaga veći nego što jest. valija zato što mu se ne vraca. odnijece tamo odakle je i došao.Znam. a drugo. Valija je duznik Šehagin. pohlepa je čini snošljivijom. tako im treba. kako se oni medju sobom mrze. u sebi. što se ne bi oslobodio! Šehaga je pametan. s citavim karavanom. zelen. Kadija ostade duze. Bez duga bi valija bio jak kao grad. jao si ga nama! Da su slozni. pa ćemo zivjeti vedrije. kažem sam sebi. Sadašnji nam dozvoljavaju da budemo nezadovoljini.Bio je s tobom sinoć u Zajkinoj mejhani. . Sve sam ih stavio da sjede zajedno. Poslije su i pošteni. nema prijateljstva medju mocnima. Kako se Šehaga ne boji da bi mu baš taj dug mogao doci glave. Pored Osmana sam prošao. i defterdar. za kratko vrijeme je uzeo sto kesa dukata! U što je potrošio? Prvo. mrze se i grizu kao bijesne kucke. da ne oskudijeva. I nije oskudijevao. dize se. Prijatelj je drugo. oprosti. pa je teško ne uzeti. A oni sjede na seciji. ovi će kastrirati. i svugdje.A što nisi pustio Mahmuta u kucu? . Baš da vidim šta će biti. i zna u kakvom kolu igra: lijepo je uzeo potvrdu od valije. kiselo se smješkaju.A vodili smo i zanimljiv razgovor. Da nije tako. da će valija isplatiti sav dug u korist . Šehaga može mnogo. Sadašnja vlast nam dopušta da placemo. opet. Po tome se vidi kako je novac koristan. jer je nezadovoljstvo najveća nesreća.dodje do izrazaja. a to je citavo bogatstvo. Dzaba. Obojica tvrde da su prijatelji. ne pogledavši ga.Ne budi dijete! Nisam htio da te vidim. tako svi mrze valiju. A znam. ali nisu. ponešto cak i govore. Ili se boje guzve i promjene. osigurace nam lijepu buducnost. . nije ni potrošio. ako boga znaš! Vidiš koliki je svijet. troši mnogo jer je lako dobio. Ovi mladi starci. ovi neće dopusititi ni to. . a ko zna šta se uz cestitanje može još reći. i muselim. da ljudi ne vide šta je medju njima. Ramiz ne bi izašao iz tvrdjave. Veliko je njuškalo. ali lakši za sto kesa dukata. dok te ne smijene. jer je s tim dugom valija manji nego što jest. koji će svojoj gladnoj zelji za prestizom dodati sve što nauce od starijih. potvrdjenu svim pecatima. Da ne bih rekao štogod što ne treba.

Kaze da mu je zao. dugo. od svjetla. polako.Nikud. svejedno kojim nacinom i razlogom. jakog osjećanja. da ne zna gdje mu je glava. beznacajna osjećanja. Beznacajne misli. od sjene. Gledam oduševljeno.Nije više u tvrdjavi. bez straha. od svega. Toliko je svijeta u kući. kakva danguba! Kako malo vremena i mogućnosti za obicnu ljudsku misao i osjećanje. jer ni oni ne znaju da se može zivjeti drukčije. naporno razmišljanje o mogućim potezima protivnika. koga ne vole i koji njih mrzi. neodgovorne riječi. istina. da me svojom bezazlenošcu odvoje od njihova mraka. od pakosnijeg. od mraka. Uvijek imam vremena za sebe obicnog. Ulicom je išao Mahmut. A može! Bez hljeba ponekad. Hodam. spašce ih muka samo smrt. od sebe. bezrazlozne radosti. izgleda. a koliko sam od njih bogatiji! I javile su se zato. poznati i nepoznati.Više ti i ne treba. . i ucinice sve da ga zakloni od svih opasnosti. ako se Šehagi štogod desi.vakufa koji bi nosio Šehagino ime. izracunavanje svakog koraka i svake riječi. i u srcu djetinja radost zbog prvog snijega. bjelinom pokrivajuci grad. od manjeg. kako pada u gustim pahuljama. za brigu i o čemu izvan sebe i svoje ugrozenosti. još kako. kakva muka. snijeg. kao da nikad nisam vidio. ali bez mrznje. šljapkajuci razgazenim cipelama po mokrim krpicama snijega. od tajne. Pa ko je rekao da smo junaci? I kome je danas do junaštva? Upitao sam i njega što i Šehagu: gdje je Ramiz? Nasmijao se: . A meni je u mislima žena koju volim (zašto je bila ljuta?). . I stalno su u ratu. . za strah od svega. mnogo si mi rekao. Njima je stalno u mislima onaj drugi. od drugog.E. od krivog koraka. Tako su pozajmljeni dukati postali cudotvorna hamajlija koja ga cuva od zle kobi. kakvo prezanje bez predaha. i onaj mogući. . u moci. Vidiš.Kuda si pošao? . Vidimo ih u snazi. Izašao sam s mucnim okusom Osmanove priče o mrznji. od pametnijeg. .Goviorio sam s Osmanom o tebi. I pripremam se. Onda niste baš veliki junaci. Kakav je život tih ljudi. a ne znamo za njihovu tjeskobu. od većeg. od iskrene riječi. za ljudski život u miru. pa valija želi dug život Šehagi koliko i sebi. bez stalne strepnje. A štite li ti dukati i tebe? Štite. u sili. od vještijeg. svega! Zar je onda cudo što su zli! Da li bih se i ja upleo u te djavolje kućine da sam kojim cudom pošao njihovim putem? Sigurno! A ne bih ni znao kakva me nevolja snašla. za pomoć medresi i knjiznici. Ja sebi mogu da dopustim luksuz lude misli. Obojica tacno znaju šta to znaci. svega. koji im sprema zamku.

samo da ne osjetim nikakvu tezinu.Kako bi bilo da sada odem? . Dobro si ucinila. isplakala se sama. Kao da je sluškinja. tiha priča. govoricu joj koliko je volim i koliko se radujem životu. koje nisu njene. Ona to ne trazi. ali šta je meni? Uvijek je sama. riječ ni s kim nema da progovori.Takav je obicaj. nicim.Mrzim obicaje koji me ponizavaju. Zašto nije rekla? Zar mora sve da kaze? Zar ne mogu sam da vidim? Ja se brinem o Mahmutu. i sutra ćeš biti onaj. ni šta je meni ucinila da sam takav prema njoj. paucinasta sreća. bez razloga. Milostinja mi ne treba. san o lijepom. izgleda. Zar je nije prošlo od jutros? . a ne žena. što smo zivi i što se volimo. ona će svoje pozaboravljati i ostace pusta. ne bi zalila. imam svoje društvo. I ne zna šta je toliko bogu skrivila da je toliko kaznjava. .rekao sam mirno. Jesam li je iznenadio icim lijepim za ove dvije godine? Nisam. U srijedu joj je bila slava. Ja izlazim. cak i svoje neraspolozenje. bogzna kuda lunjam i šta radim. rekla je ledeno. nema me po cio dan. smijacemo se. skriva od mene nevolje. Ali to ona neće trpjeti. kao . sutra? . Prvi snijeg. Ali ćeš makar zivjeti u nadi do sutra.Nemoj. velika je guzva. (sve već znam napamet!). kao što je ona poruznjela. a kad žena poruzni. nigdje. vidi po svemu. ja na njoj i u njoj ne vidim ništa. Danas je njen dan gnjeva.Onda. dok se ne naviknu. Nismo mi za njih. o Ramizu. bez razloga.Obradovao se zalosnik. o Šehagi. Hodacemo. Bajram nisam zaboravio. zaturila sve na što je navikla. sve svoje znam i drzim. Sigurno da sam dobro ucinila. hvala bogu! I ponovo sam potrazio svoju radosnu misao. a o njoj ne vodim racuna. niko ne treba da joj kaze. onda bjeze od kuce. Ja se nisam odrekao nicega svoga. I ja sam ga vidio samo u prolazu. pričacu joj o djetinjstvu. . već zbog svoje sudbine.Najbolje sutra.Šta ti je danas? Nije joj ništa. ne volim je više. ne.To nije milostinja . razmazila me. jer ih krijem. ni sutra te momci neće pustiti u kucu. svoje brige. pogubila prijatelje i poznanike. . a sve zbog mene. Pa bar da to vidim. Nikolj-dan. Odrekla se svega što je bila. A kud ćeš veći razlog! Upravo se vratila odnekud sa Šehaginim posudama u rukama. kao strnjika. ne može vjecito razgovarati sa ova cetiri zida. Ona vidi na meni svaku promjenu. i ne bi se cudila kad bi cula da imam ljubavnicu. i što se mene tice. zaboravila rodbinu. dvadeset godina je s porodicom bila zajedno toga dana. Izvešcu Tijanu. ludo djetinjstvo. više je i ne primjecujem. Ona to zna. ali i ona je kriva. svaku sjenku kad predje preko mog lica. Uspio sam da ga upitam samo to što ti kažem. opet! . pazljivi samo u početku. a i ona je ljudski stvor. bez razloga. nestašicu. Iako ti to ništa ne treba. a u srijedu je presjedila sama. i ne zbog kucne slave. . kaze samo kako je kod drugih. s jedinim jedinim razlogom. radovacemo se. ugadjaju im. koju je Mahmut prekinuo. Navikao sam se na njenu paznju. maze ih. Muškarci su grubi i sebicni. Moj Mahmute. A šta ja njoj cinim? Jesam li je gdjegod izveo? Nisam. Drugi muzevi igraju oko svojih žena. dugo ćemo hodati ulicama koje će snijeg zatrpavati. Gdje si bila? Podijelila sam komšijskoj djeci sve što ti je Šehaga poslao.

i sad mogu samo da je zalim što se nije udala za trgovca ili zanatliju. zar nisam mogao da precutim. Onda me voli. možda razocaran što smo i mi takvi. Poslije me bilo stid što sam svašta govorio. da je pozovem na snijeg? A nisam mogao da uzdrzim. koju ne treba dokazivati. Ali moj prijekor nije zestok. a ona žrtva. kriv sam. znala je da je čeka sirotinja. dok sam pjenio. i na kraju nisam znao šta govorim. Ta njegova smiješna zbunjenost. se se se ne . i tako sam ja u njegovim ocima ispao nasilnik. pa sam se naljutio. I dok su iz mene varnice iskakale. Briga nju za moju ljubav. presjekli su moju ljutinu. da nasmijem da je šalom prekinem. oduzeli joj zamah i oštrinu. i ko sam i kakav sam. a ostala je nelagodnost. optuzila me za grijehe svih muškaraca. s bradom na koljenima. a onda je htio da popravi. i naplatila na meni. hrabreći nas da nastavimo što smo zapoceli. ništa sakrio nisam. sklupcana. ništa nema i nikoga nema. I šta hoce od mene? Kud da je izvodim? Da je vodam po Bašcaršiji. zaleci sebe. zbog moje dobrote koju mi ne priznaje. Nestala je odjednom. pustio sam joj na volju toliko da uskoro neću smjeti ni iz kuce iskoraciti. a još više što sam vikao. govorio sam.) Ja joj ne mogu pruziti m bogatstvo ni ugled. prenagljeno sam buknuo. da je mladici gledaju? A za krsnu slavu. ali šta mogu. a onda klimnuo glavom. zbog nepravde. i zivih i mrtvih. Kaze da me razmazila. U početku mi je bilo smiješno. Mahmut se spleo. jer je našao upravo kad sam ja praskao a ona plakala. To nije pošteno. Zaprepastio se i pomirio u jednom casu. Naljutila se na nekog drugog. ludost je jaca od čovjeka. vidim kako me razmazila. uostalom! Znam. trepnuo zakrvavljenim neispavanim ocima. u sobu je ušao Mahmut Neretljak. iznenadjen što se i mi svadjamo. Sjedila je na sanduku. a otici ce. Cekaj. zbog ljubavi koju ne cijeni. Tako me izgrdila i za ono što sam kriv i što je zamislila da sam kriv. vidi kako pada snijeg.Izgleda da me više ne voliš .rekao sam prijekorno. pa krivo. bice sluzavka. pruzam joj samo ljubav. istopila se. okrivila me zbog poroka djedova i pradjedova. i nespretan pokret rukom. (Iz mene je govorila srdzba a ne razlog ni pamet. a što svi cine. A možda je pozalio Tijanu. mogu se tom ljubavlju zakititi kao peruškom. i zbog opšte muške pokvarenosti. ali ponizenje neće trpjeti. da ne prekidamo zbog njega. Šta me se tice. uvenula. zaboga! A onda: zar sam zasluzio da me toliko vrijedjaš! Ljutito sam je podsjetio da sam joj sve pošteno rekao kad smo se prvi put sreli. kako mogu znati. Zastao je za trenutak. možda zadovoljan što ni mi nismo drukčiji. kud bilo. potpuno odsutna. pa sam lupao kao ludi Mujo u bubanj. Više bih volio da je bijesna. grdi me kao da sam ne znam šta učinio. treba još samo da mi stavi lanac na noge. pogodjen nepravednim prigovorima.druge zene. kad ni svoje ne znam. grdeci nju. Ali to njoj nije dovoljno. ni za Bajram ne bih znao da me Šehaga nije pozvao. . kao i ona. Pa: šta ti je. Ja sam nju razmazio. zbog nje. bila bi ugledna i poštovana žena. otici ce. A možda je stvarno nezadovoljna ovim životom. kao da se izvinjava: samo vi nastavite! I brzo izašao iz sobe.

Ponio sam se ruzno. sve zene se boje. i nisam joj rekao svu istinu. . jedva cujan. Nešto je u njoj jace i vaznije. zbog neke misli bez krila? Razumijem tugu zbog onog što jest i što može biti. sigurno. duboko nesrećnu. Sve je bijelo. da je umirim.Jesi li vidjela? Snijeg pada. Ali sad sve cujem.) Kad je prvi put nosila. Ona mi je vaznija od svega. zbog prošlosti. njezno. Nekad mi se cinilo da je nepošteno cutati. I ja sam kriv za ono prije. . da je ne uznemirim još više. i ne mislim da sam nepošten. rastuci? Hoce li je darovati bolom i mukama! Hoce li je hraniti sumnjama i crnim slutnjama? . ne mogu da je gledam tako izgubljenu.Trudna? Stvarno? Klimnula je glavom. rekla bi mi. zamorena svejedno cime. pun uzbudjenja. kunem se.Mislio sam da prošetamo ulicana. tuzna svejedno zbog cega. Njena osjetljivost to nije mogla podnijeti. ali me prošlo. izgleda.Bojim se.šapnula je u pod. . pričekacu da nam tijela postanu bliza. Šta će joj donijeti taj drugi crvic. Sjeo sam do nje i zagrlio je. i moracu se. Zbog cega? Slegnula je ramenima. jedva se pokrenuvši. zbog nesigurnog trena. Može biti samo bolje. Onda je nešto rekla.Izgleda da sam trudna. možda. I ja sam se bojao njene trudnoce i njenog straha. ali zašto mi nije rekla ranije? Zašto je krila kad zna koliko ću se obradovati? Htio sam da je umirim. . Nije odgovorila.Cega se bojiš? . Ne mogu ti reći koliko sam tuzna. vaznija mi je cak i od poštenja. nismo svi isti. život nam je bio tezak. zaista nesrećna. glas joj je suviše tih. nikako lošije.- Kamo sreće da te ne volim . To je zbog trudnoce. neću više ponoviti ludost. Zao mi je. nije najbolje ali nije ni loše. Ali. rekao sam. Zašto bi se bojala. Šta se to s njom desilo? Zašto sam bio tako grub? . Sad cutim. Ništa joj se nije desilo. I na to je ocutala. zbog misli koja luta svojim unutrašnjim prostorima. Zbog nje.Hvala bogu! Dacu ti muštuluk za tu vijest! . i grubo. eto. Udaljili smo se dok smo vikali. Pa šta ti je onda? Tuzna sam. zaista tuzna.Šta to šapćeš? . Svega. Nisam razumio. Sad je drukčije. pogadjam.Ne znam. govorio sam šta bilo. . Kako onda može biti tuzna nizašto. navikavati na tugu bez razloga. Dobro. Glas joj je nesiguran. (Nisam znao da li se zene boje. zivimo mirnije. s razlogom koji se ne vidi. zbog sjećanja. sva mi je briga i sva sreća. Osjećao sam je utišanu. nije se okrenula da pogleda.

Zato je i uznemirena. zbog tajne zacinjanja tog novog bica u njoj. pored prozora praminja snijeg. ja na Ranmza. da nam bude ljepše. ako ne i odstranila. jer su smiješne. Ali svejedno. zbog straha da se ne ponovi ono što je jednom već bilo. oprostili smo jedno drugome teške riječi. zbog brige za njega i za sebe. Ona nije kriva. nismo više tuzni ni nesrećni kao maloprije. sav grijeh je na meni. mnogo je volim. samo sad možda teze nego prvi put. da nisam bio slijep. malo se stidim. S pravom. sama. izbacujuci nakupljenu gorcinu. Ko zna koliko se mucila misleći o onome što se ne može domisliti. sad je lijepo. ugodno osjećamo toplinu tijela koja postaju sve bliza. a vikali smo. Ona je mislila na trudnocu. jer je skriveno i nepoznato. Prigovorila mi je. kad je sve prošlo. bar umanjila. . optuzujuci mene za svoje muke. zbog njene tajne i moga lakog kajanja. iako je na njenom licu ostala tanana sjenka zabrinutosti. na zalost. i osjećajuci se zaista usamljena. možda i ne znajuci pravi uzrok. vrelina pekarske peci je samo naša. jer bi ih moja njeznost.

.Bice prije. ali opet. mnogo prije. i pazljiv.Ako umrem. Govorio sam najsmješnije riječi. njena naglost je potreba da se oslobodi unutrašnjeg pritiska. Ona ne vlada mnoštvom novih nepoznatih osjećanja. a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom . I bojim se. toliko te volim. Ganuto je plakala zbog moje paznje. Prepuštena je djelovanju jacem od svoga htijenja. tetošio je. budi se.abc 14. Predosjećam to. Zbog tajne u njoj. . A sve biva bez njenog uticaja.Neki dan sam bio najgori. .Hoćeš li se ozeniti ako umrem? . .Zar si toliko nesrećan sa mnom da se više ne bi zenio? . bila je uvjerena kako se već vidi da je unakažena trudnocom. Njena ljubomora je strah od ruznoce. . ne bi i drugi put.Ti si najbolji čovjek na svijetu . Ucinilo mi se da je po mraku radije izlazila zato što se mogla slobodno naslanjati na moju ruku. šta ću poslije? Sve bi se u životu moglo izdrzati za kratko. Tijana je divna žena. i svijet joj je tajna. Svi se zene. pretvarajuci se u dadilju najboljih namjera i najnespretnijih pokreta. Ako je sad naviknem na toliku paznju. namece se. . Uzaludno je bilo govoriti razumno. Ali. jer više nije mislila da je napuštena. nastavio srdzbom a završio stidom. Smirivao sam je njeznošcu. zlijezde drukčije luce. i da budeš dobar. cuvao od napora. Zašto da mislimo o onome što će biti kroz pedeset godina? . i ne može ga ni zaustaviti ni skrenuti. Krv joj sad drukčije kola. hoćeš li se ozeniti? Ozenio bi se. samo sebi nepoznato. . Potrebna joj je moja pomoć. pokrenuta bogzna kakvim osjećanjem.Ako umrem govorila je. ali se polako smirivala.pokušavao sam da je umirim. sigurno. pusti to.Molim te. ne šali se time! (Lice joj je samrtno ozbiljno.Ako umrem. ne treba pretjerivati ni u čemu. Mahmut mi je obazrivo rekao da griješim. kao da kaze: ako nazebem.okretao sam na šalu. Moc ljubavi Pun dobre volje poslije tog objašnjenja. koje sam poceo šalom. izlazi iz zatvorenih skrovišta duše. nesaznato a jako. . po danu bi se stidjela.Ako umrem. iako mi je smiješno. kako ćeš ostati sam? . bol je zestok ali kratak. . ali život ne traje kratko. njena uznemirenost je znak uzburkanosti u njoj. trudio sam se da Tijanu ne ostavljam samu. Tako se osjećala sigurnija u mraku i u prostoru koji nije njen. organi se drukčije ponašaju. I djeluje. primoran. i hrabar.) .odgovarao sam. jedinim lijekom koji joj je mogao pomoći. smijala se zbog moje nespretnosti. a nesigurnost radja misao o smrti. njeni ozivjeli strahovi su jaci od razuma.A da li bi se ti udala ako ja umrem? .Neću se ozeniti . ne bi ni mnogo prošlo od moje smrti. opekao si se jednom.Ostavi se takvih razgovora. mozak se drukčije grci. Trudna žena je drugo bice.Sad si najbolji.Zašto? Ista je mogućnost i za tebe i za mene. Sve što je bilo potisnuto. hoćeš li misliti na mene? . po danu nije htjela da izadje. molim te .govorila je njezno. Bol za zenom je kao udarac u lakat.Umro bih od tuge. A možda i bi. ne potiskuju ih više ni stid ni volja. Izvodio sam je uvece u šetnju. . bice koje pocinje da sluti skrivene tajne. . zahtijeva da bude uzeto u obzir. radio i što sam umio i što nisam umio.Ne.

i pogriješio. triput razmisle. jer si sam sebe natovario. Stid te da odustaneš. Pa smo zaćutali. Ne kažem. i naši su. jer on sve naopako vidi. Kome to uspije. šta možemo. uopšte. a sve zna o tim stvarima. boze oprosti. Ludi su. muškarci misle da je to ženama zabava. Pristali smo. on misleći o svojim nepoznatim brigama. Ili je njegova žena toliko ruzna i nemoguća. zaraslim u salo. muka da istraješ. ruzno je manje neprijatno kad se o njemu priča nego kad se vidi. nje. i on govori onako. narocito ako imaju djecu. znaju tacno šta je dobro za porodicu. i polako trljao cjevanice. ništa na njoj nije šiljato. muz treba da bude dobar prema zeni. Onda nam je rekla da izadjemo malo na vazduh. Jer. izašli smo i cupkali na uskoj verandi. i Mahmut je doveo svoju zenu koju do sad nismo uspjeli da vidimo. iz ljubavi ili bez ljubavi. daj boze da on nema pravo. da joj dan pocne lijepo. nije lako izdrzati. Dok je bila zdravija. da ni ja nisam rdjav. ali ja svoju zenu mazim kao da je na samrti. da se Tijana ne osjeća dobro. kod mene će ovako ostati zauvijek. ne gledaljuca zenu i njena dva zuba što su bjelasala iz šupljine usta. muz koji želi sebi dobro. bogami. Ili se boji da ne vidimo kako ga žena prezire. ali mi se žena odmah dopala. ja misleći o Tijani. radi opravdanja. jer se žena prozli pored rdjava muza. Jer samo žena zna s kakvom ih je mukom nosila. nicim ga nije uvrijedila. Muškarci su djeca. Ne znam šta je od toga istina. Šta će reći Mahmutova žena? . ali ne zato što su zli već što nisu pametni. Jedva je hodala na zadebljalim nogama. muz je sud. Ali. neće biti ni štete. Govori li to ona o njemu? Ako i govori. i voljela bi da je sretne svako jutro. lakše im s njom. rekla je.rekao je Mahmut rastreseno. cak i kad ostare. ništa pakosno. malo strogosti nikad ne škodi. i rijetko kad pomognu. kako odavno nije cula. E vidio bih ja tebe kad bi tu pamet slušao od jutra do mraka. A onda. Nisi kod kuce baš od jutra do mraka. jer Tijana nije lijepa već prelijepa. pomagala je ženama pri porodjaju. ili sebe izmedju zene. veselo gledajuci malim ocima. pa će mi duša na nos izaci. pa i sad dodju po nju. što bolest ne umori. poslušace ono što mu žena kaze. kao ljekar. to pokvari. A opet. a nemaš koga da psuješ. A sigurno je i dobra. nekom ne uspije. Ali. jedva govorila od umora. naravno. priča! . priča. mole. pregledace Tijanu. žena voda. smijuci se veselo. po njoj. pa se ustrucava da je pokaze. Iako od muza mnogo zavisi. Jesi li je cuo! priča. I opet je naopako vidio. ako nećeš ti hoce drugi. A zene vole da vladaju. a smijeh joj je zdrav i veseo. Trudnoca nije bolest. predlozio je da dovede svoju zenu. kume. Možda je zeni lagao da smo ugledniji i bogatiji nego što jesmo. i uzdizala. nikad ne prenagle. ništa skriveno. svejedno. Kad sam rekao. ako ne bude koristi. neka gu nam zivi kakvi su da su! Mahmut je zmirkao kratkovidun ocima. i niceg ruznog nema u njenim vedrim riječima. kao što je govorio. Zene su razboritije. a ako i neće. braneci se od vlazne hladnoce. pa je mislila da je ruzna i zla. ali je govorila. a to. Dosta mi je i ovoliko koliko jesam. kako bi bilo bolje a ne kako jest. i znacemo je li dobro ili nije. bolje je ljudski nego paski. kad se sretnemo. jer lakše podnose uši nego oci. cesto i odmognu. A možda bi Tijana ostala ovakva i da sam ja rdjav. Da li se stidio nas. jer joj Tijanine oci kazu da je ona dobra radi sebe a ne radi drugih. Rekla bi. ne znam. A koliko on vidi i zna. Osvetice mi se to. cak ni skrivene zalbe. jedva disala od zaduhe. zajahace me zestoko.casu slabosti ili oduševljenja. Prvo je rekla da je cesto slušala od Mahmuta kako je Tijana lijepa i dobra. ali pametno. Tijane i mene. davno je receno.

ogovaraju ali ne zavide suviše. Tijana se smiješila zbunjeno.Šta može reći. već si ti zabrinut. vidjecemo na proljece. ko od šale. da se ispricamo. najuravnotezenija stvorenja na svijetu. nešto ja. dvoje je umrlo. Vidiš kako grije pekara.Nije dugo. Svadjajte se slobodno. sigurne. nikad nema mnogo. Šta me se tice šta će reći! . dobre su dok im ne staneš na zulj. nećemo vam smetati. jezicave su ali će pomoći svakome u nevolji. .našalio sam se. ali mnogo ne treba ni vama ni nama. Ali ona nema zašto. Zene su ko macke. Srecom.Nisam sama. Te obicne mahalske zene su pronašle tajnu spokojstva. ništa ne iznenadjuje. vidim to odmah. Nešto saleti Mahmut. . . A ona je divna žena. . . dodji do mene. i ona se smijala.I za svadjanje nam je zgodnije. Ovdje bi vani s djetetom bilo nezgodno.Nije dobro. A ni vi nama. i pogledala po našoj siromašnoj sobi: . akobogda.Svaka žena se brine. A dodji mi i bez toga.Ne može biti bolje . zanimljive. dolazile su mojoj majci. . naci će se štogod. Zar nije govorio samo o kcerki? Nije odgovorio on. kao da je to njena zasluga. Ti nemaš zašto da se brineš.Tijana se brine . Pa se sjetila. pa su umirale ili ostajale. kasno se sjetivši da pogledam Tijanu. .Cetvoro? .htio sam da cujem još koju riječ ohrabrenja. da predju kod nas? . prvo sam pogledao u njeno lice. Kako ste s parama? .Tijesno vam je ovdje djeco. Mahmute. a lijepo im je jednostavno. Dobro.Onda ga istjeraj. uvijek vedre.Što se tice svadje. muskarci ne treba da se vuku po kući. bajajuci. Sve ih raduje. ni sama ne znam. . Sve je kod nje veselo i jednostavno. znaju da je život tezak ali ne placu zbog toga. Pogledao sam u Mahmuta.mahnuo sam glavom prema sobi. . Ako vam usfali. kad smo sami . Onda je sve dobro. ne trazeci je.Sin nam je u Mostaru. zubate ako ih povrijediš. srce moje. A i ja sam cetvoro rodila.Dvoje je zivo. zabrinut sam.upitao sam zacudjen. Šta kazeš. Kad nas je Mahmutova žena pozvala da udjemo.Dobro. poslije je sladja ljubav. kako ih je sreća posluzila. sigurno. nemoj da camiš sama. vedar ili lazno utješen? Vidio sam. ti kcerko. ne zele nemoguće. srećan. pa znam i po sebi. i zasta zna svoj posao. Sad smo nas dvoje sami. udarajuci nogom o nogu. Nasmijala se i Mahmutova žena: . . i kucnula prstom u drvo.Pa. . ponosno. već njegova žena: . uci zlatarski zanat.Nemaš zašto. a ti dodji! Ostala mi je u vedrom sjećanju ta odlucna žena koja se nekako lako nosi sa životom. pomislio sam.rekla je Mahmutova žena. i uvijek će išceprkati ponešto što je u njemu lijepo.Dugo se zabavila . ponekad i ja dodjem da se ogrijem. prepuštajuci sve bozijoj volji.Šteta im je da ovo ostavljaju zimi. blista od zadovoljstva. A kako i da ne vidim? Koliko sam trudnica cuvala i pobabila. Kakav joj je izraz. Stan vam ne valja? Predjite nama! Podijelicemo što imamo! Hocete da se svadjate? Zašto se ne bi svadjali! Hocete da se volite? Zašto se ne bi voljeli! Poznavao sam ovakve zene. . rodićeš. . šta ona zna? Pomagala je mahalskim porodiljama. Ahmet je sa mnom.

ne vjerujem da Mahmutova žena ne zna za bol i za misao. Bice manje razloga za svadju. ili se pravila da vjeruje. ispricace se. strpljivo će te saslušati. suviše zaludno. onda su hladne. ali ne znam da li bih bio zadovoljan da je Tijana kao ona. nije mi ni palo na um. ili sam nesvjesno išao za majcinom slikom? Nisam znao. kao budala? Bilo bi smiješno. neugodno zle. ne znam kakav sam.behar u bašti. pomalo mi je i krivo. Da idem na rijeku. odvojene od svega. kako je zadovoljna. ni šta ću sa slobodom. uvijek u strahu od otvorene šale i otvorene radosti. Odvaja se. Eto. i da je prisili da odriješi maramu s novcem koju krije u njedrima. možeš uzivati. zato što ne osjećam potrebu. I Tijanu je zatravila. i uzalud sam obecavao i sebi i njoj da je neću ostavljati samu. potrebno joj je. Kad je Mahmut ljut. Ona će ostaviti mene. šta bilo. ali prazan i pust nisam. One su kao trešnjin cvijet. jer bi on sve potrošio. on namjerno uzme ponešto od poznanika. Da hodam ulicama. onda su mracne. Ali je ipak prevladala razumnija misao. ja cutim. jer nisu bogate. i neće misliti na strah i smrt. unutrašnjim culom osjetio. znaju za uzivanja. razvice se samo ako nije ni suviše hladno ni suviše toplo. govorila je oduševljeno. ja joj nisam dovoljan. samocu. Nisam više prazan. a ne moraš mu se ni zahvaliti. Možda je Tijanina osjetljivost znak i bolest punije misli i zivljeg osjećanja. Zato što pada snijeg. Boze. Štedljive su. i vratice se u podne. Pale su mi. kad mu ona ne da za rakiju. nesigurnost. Možda bi mi smetalo kad bi bila tako jednostavna. neće se . Suviše je rano osjetila bol. govoreći mu gluposti. ali su njih dvije poslije toga postale nerazdvojne. polako. one nisu čovjek sav već ono što je u njemu najbolje. razvedriti. ostace sat-dva. Izgleda da ima ljudi. svadbeno veselje u mahali. a sad ne znam kuda cu. neprestano u mislima za nesigurnim ocem. namirisao sam. Zacudio sam se. Možeš se s njim svadjati. Mahmutova žena je povjerovala. proste. Možeš ga ostaviti i preći drugome. Bol i misao oduzimaju nam bezbrizan smijeh. Jednog jutra Tijana je rekla da ide Mahmutovoj zeni. da joj napakosti. kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. izgleda. a volio bih da saznam. dugi razgovori kad sve govore odjednom. jer nisu siromašne. Tijana je rekla da nam ništa ne nedostaje niti ovdje ima šta uzeti. Tijana je drukčija. ono što se ne može izvana vidjeti. kako je dobra. Možeš se ponositi svojom pamecu. možeš razgovarati. I moja majka je bila drukčija. da spremi rucak. Nemam volje da odem u kafanu. A šta ću ja raditi? Želio sam da budem ovako slobodan. na um knjige. Sreća da je Mahmut naišao na nju. da je tako bolje. ljudi pričaju uvijek jedno te isto. uglas. kako je vesela. Cak ih ucine boljim. a on nema mogućnosti da ti odgovori išta osim ono što je već napisao. cangrizave. Ako su siromašne. mada su rijetki. prohodace. najćešce pronalazeci u ljudima i stvarima ono što je smiješno. S tim zivim čovjekom koga nema. nikad jednostavno vedre. Ako su bogate. da osramoti i sebe i nju. Vracao sam zeljeno djetinjstvo. Ali. Zacudio sam se što je otvoreno upitala Tijanu da li nam štogod nedostaje. nešto će raditi. razgovori. kahva na brdu. da gledam vodu. Mahmutova žena je blagoslov bozji. Da li sam slucajno naišao na Tijanu. čovjek odabranih trenutaka. Ne znam kako to postizu. zato što ni od cega ne bjezim.

kakav je da je. rodjeno iz nekog saglasja medju njima. možda je neki sveopšti duh. A želi da nešto ostavi iza sebe. gledajuci u Mula Ibrahima. Zato što zivi. više nije. a nesaznatljiv. ne mogu bez ljudi. zbog sebe. što se krece. U radnji sam zatekao Šehagu Socu i Mula Ibrahima u razgovoru koji mi se učinio zanimljiv. već po nekoj svemocnoj volji o kojoj ništa ne znamo. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni pribliziti. jer je neuhvatljiv za našu misao. ili cutanje. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem. Da li mravi zele moc? Zele li da budu snazniji i znacajniji od drugih? Imaju li svojih briga. Ja ću mirno cutati. ne zbog Mula Ibrahima. da govorim šta bilo. nepoznata tama. ne ovim ocima. koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas. a ništa ne možeš izmijeniti. ona misli na nas. jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski. osjetimo ga samo kad nam se u nećemu pokaze njegova volja. Znaš kraj. Bilo bi to besmisleno tracenje tolike snage. Pomiriti se s njim ne možeš. postojace i bez nas. Srdacno će te dočekati. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici. već kao nadnaravnu snagu. I kad ne mislimo na nju. uzalud se radovali zbog uspjeha. tajna i uzas. ne zbog mene. Kod Mula Ibrahima će naci oboje. sve uzalud. neke potrebe. što se sudara s ljudima. već onim drugim. vidjece samo prst. samo nas neće biti. Ali. i nastavice. od ovoga svijeta. izgleda. otici ću do njega. da mu kažem kako kod Šehage nisam ništa učinio. A iza te strašne kobi. Čovjek želi moc (rekao je. uzalud se nadali. ne danas. zamišljen i ozbiljan. muka. mrav ne vidi čovjeka cijelog. kome su beznacajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo. Hoce li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. da me pogleda. uzaludno preklinjati. uvijek nespremne. da ne bi samo bitisao. osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna. uzalud tugovali zbog gubitaka. postoji i mimo nas. Sve će ostati. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. Nisam otišao na taj razgovor. vidovitijim. sitan i nevazan koliko i mrav u mravinjaku. uvijek spreman da pocne razgovor s tobom. malo nezadovoljan što sam upao u ovo povjeravanje. i mora da ih pusti. A možda je najveća tajna smrt. nesanica. a sad se treba prilagodjavati trecem. a on mi je najblizi. a kamoli ih razjasniti. Pomagao mi je dok je smio. ako mu se vratiš. Šehaga se prekinuo samo za trenutak. nimalo slican našem. a sigurno jest. ili grancicu. Ni. niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokućiti. nestrpljive su. i sam kaze: on i njegov. Mula Ibrahim ni to. u biblioteku. A ako je tako. i ono što znamo i što ne znamo. dosad je premalo rekao. a kakvi su. Po našoj volji to se ne dešava. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov nacin mišljenja? Svijet je postojao i prije nas. nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima. jer bi malo ko htio da umre. i sve što je bilo. Trazio je samo razumijevanje. Ako ga ne možemo saznati.naljutiti. jer ne znamo šta je. da može mnogo. osjetice potres ako rasturimo mravinjak. I više zalim što nije drukčiji nego što se ljutim. ako mu prepriječimo put. da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta. i nije kriv što nije onakav kakvog bih ja želio. Eto. dolazeci iz nicega i nepovratno odlazeci u ništa. ne možemo cak ni naslutiti. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. jer je van našeg iskustva. da vidim šta zna o Ramizu. kao drvo. Sacekuje nas na nekom cošku. Ali bog ucini da odjednom progleda i vidi. ocajanja? Ne znamo. Uzaludno ga je moliti. koji je pazljivo slušao). Mnogo . htio je da pomogne i kad nije smio. neke klime. Slušao je šta Šehaga govori. i nadnaravni um. da je snazan i vazan. abc Šehaga mi je mahnuo rukom. ne o vjecnim stvarima. suviše su sitni za nas. I izgleda mu da je nešto postigao. i ne tice nas se. da mu je velika vojska riječi postrojana iza cela. Sjetio sam se Mula Ibrahima. ne znaci da ga nema. zbog svoje velicine čovjek i ne postoji za mrava. puštajuci ih da protrce kroz život. da nešto stvori. a ne znaš ništa o njemu.

možda i postoji. da se izazove strah. ili će ocutati. Neka to bude od bogova. po zlu. pominjace je s podsmijehom kad se njihove duše sretnu! Da smo sami. . nema više snage da se nosi s bolom koji ga grize. i on je mislio o tome. i manje uvredljivo. Suviše je ponosan da bi se priznao porazenim od ljudi. priznati svoje beznadje. po pravu necije sile. placuci. preklinjuci ga da samo sacuva razum. ali je siguran da naše ljudske stvari niko neće urediti ako ih ne uredimo mi sami. i Mula Ibrahim se sluzio riječima koje sam mogao očekivati od Šehage. ni svome razumu. koja pobjedjuje ljubavlju. da je tijelo smrtno a duša besmrtna. i to nije ništa ruzno. Prema onome što sam znao. (Govori li on to o sebi i o meni. da od života ne stvorimo mucilište. od ma cega neshvatljivog! I to je surovo. ali je u sklopu nekog dešavanja koje ima svoje zakone i svoju svrhu koju ne možemo otkriti. drugi. po ludilu! Slušao sam ne vjerujuci svojim ušima. to je zahtjev za cutanjem. trazeci joj viši smisao koji neće prihvatiti. koja podstice na sporazumijevanje. što ljudi uzaludno cine hiljadama godina. suviše besmislena ta smrt. da ljudi zele moc. Je li to zbog sinovljeve smrti. Mula Ibrahim se slozio sa Šehagom. S takvom moci čovjek nije zrno pijeska. ili će se useliti u novorodjence. nemocan. uzasnut. duša je neumrla. Svijet je postojao prije ljudi. kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem nacelu. poklonjen nam. Mula Ibrahim je slušao oborene glave. nije nevazan. da nastavi svoje vječno kretanje. da se natjeraju na djela koja nikad ne bi ucinili bez prisile. Ali kad je poceo da govori. sagao glavu pred njegovom mukom. Pa to je konacan slom ovog na izgled snaznog čovjeka! On više ne vjeruje svojim ocima. Možda bih. Mi svoju brigu ne možemo prepustiti nikome. Nije ista svaka zelja za moci. Jedan. on se brani. Ne može da govori o tome postoji li neko vrhovno bice. Kad toga ne bi bilo. hvaleci mušku hrabrost. izgledalo je kao da su jedan drugome pozajmili svoja shvatanja. govorio je o čovjekovoj duznosti da ostane čovjek! Šta je ovo? Jedan je blazio svoju nesreću. koja će zivjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela. ona ponizava i nasilnika i ugnjetenog. Pokorni. svacije su roblje. šta se može reći na ovo ocajanije koje trazi utjehu izvan ljudske logike? Dok je Šehaga otkrivao svoju krvavu muku. a Šehaga riječima koje su. i trazi joj razlog u volji izvan i iznad naše. ni svome iskustvu. kao da spava. Što se tice duše. Ali. da se oni pokore. postojace i poslije ljudi. i moramo se uciti moci ljubavi. To je velika moc. i ne uciniti ništa da bude bolje medju ljudima. mocan. on je ponizen tudjim nasiljem. veća je nego što sam mislio. a sebi utjehu u neizbjeznosti onoga što se desilo. šta se to nas tice? Neka o tome brinu bica koja će tada ztvjeti. on optuzuje!) Sasvim je drukčija zelja za moc koja se sastoji u pomaganju ljudima. od svemirskog duha. mogle biti Mula Ibrahimove. ne znam šta bih mu rekao. za poslušnošcu bez otpora. Čekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sila. i logicnije. kleknuo pred njega. ja sam samo slucajno slušalac. da je to samo meni govorio.je vjerovatnije. Jedno je zelja da se vlada ljudima. utuceni. kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi. povecala bi se bijeda ovoga svijeta. i koja bi zlo ucinila nemogućim. drugi je odricao svoju slabost. po mome mišljenju. duša je djelic sveopšte svemirske energije. Jer. ne vjeruje sebi ni ljudima. znaci. ja sam oštecen njegovim ponizenjem? On zali. Ili bih. A ako je tijelo njegovog sina i mrtvo. govorio je o nemoci ljudskoj. a ne samo po besmislu. koju neće primijeniti! Tuzno je to njihovo odricanje sebe. pomireni sa svojom nevoljom. Hoce li Mula Ibrahim štogod reći. vidio sam da je pazljivo slušao. Ali nije govorio meni. Takva zelja za moci je nemoralna. samo se mijenja. privremeno ustupljen. Ali me i on iznenadio. govoreći na izgled mirno. na rodjenju. u stvari. i zbog nemoci što nije mogao da ga spase od nesreće? Suviše mu izgleda surova. Jadan je onaj koji je to osjetio na sebi. Ni kap vode se ne gubi. i ta zla pogibija je samo nevazan tren u vječnom trajanju.

Ovi s kojima zivimo. suviše se vide i osjećaju. cisti kao zametak. sacuvano u riječima koje neće nikad postati djelo. biti poklonjena nekom novorodjenom djetetu. i čim potpuno sazri. ima šta čovjek radio i ma kako zivio. o prestizu. A kratak život mu ne smeta. . a da umiremo kao novorodjencad. Tako završava neslavno. Dva njegova pomoćnika polako su šetala ispred radnje. Kakva bi to divna i slobodna smrt bila! Ali kad ne može biti tako. Čovjek se radja kao nevino dijete. zato mislimo da su svi takvi. bez straha ali i bez radosti. Rastrgace te samo ako posrneš. besposlena. A nisu! Onda je pogledao na ulicu. zbog mene nije htio! Sve što ucini. ucinilo mu se da postojeci red čovjekovog rasta i razvitka nije pravedan. samo ako je cist. pa oslobodjeni mladici. javlja se misao o smrti. Umire slab. jer to najćešce nije želio. . suprotno je onome što je goviorio. Mula Ibrahim je odmahivao glavom. koje ne zna ništa o sebi. jer mu je duhovni život nerazvijen. ziveci. Ali i ovo što je ostalo. ocajan. pa bezbrizna djeca. Ne znam cije je misli iznosio. da polako postajemo sredovjecni. s dobrim namjerama. i lakše umire. mada sam s nelagodnom sumnjom mislio. da ne čini zlo. ili sebe? Ili im je misao podijeljena na ono što se želi i ono što se mora? Ovako kao što je govorio.Nisu svi ljudi takvi. potpuno dotucen. jer se o tome brine neka viša sila. Tako bi sigurno produzio svoje kratko trajanje. svemu što dozivljavamo. o mogućnosti da negdje i nekad nadje ipak neki smisao. ako je prljav. gori su nego vukovi. lijepo je. pa će se i duša okorjelog zlocinca useliti u tijelo bezazlenog novorodjenceta. što bi bila velika nepravda prema cistom stvoru. Tako se lakše zivi. i u duši je ostalo samo prazno sjećanje na sebe nekadašnjeg. Ta zelja obavezuje čovjeka i za života. spas je u osvajanju ljubavi i čovječnosti. da poslije njegove smrti ostane medju ljudima. o svijetu. ili ce. bez konacnog smirenja. Misao o vječnoj duši ne obavezuje ninašto. ali su mi se ucinile vrednije od svega što sam ikad cuo. Zašto je onda govorio? I on i Šehaga? Da li ljudi priznaju i cijene ono što im nedostaje? Da li varaju druge. . a onda se sve ispriječilo ispred njegove zelje. sve mu je divno. nezadovoljan zbog onog što je u životu učinio. . bez ljubavi jer je besmislena u tom trajanju bez kraja. i veoma mu je stalo do toga. postepeno zaboravljajuci prvobitni strah od smrti. pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat. Smrtno uplašen. I razmišljajuci. Misao o čovječnosti je pravicnija i ljudskija. Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima. Šta bi i sa duzim zivljenjem? Šta bi sa besmrtnošcu? To je najveća nesreća koja bi ljude mogla zadesiti. Poslije. u ovom kratkom preletu izmedju dvije tajne. veoma naporno. Ne tice ga se šta će s njim biti poslije smrti. Mula Ibrahim je sigurno želio i da zivi. ili makar kod jednog čovjeka. A koliko bi bolje bilo da se radjamo kao starci. Ahasver je najnesrećniji medju svim ljudima. Zbog Šehage ih je poslao iz radnje. natrunjena i uprljana. izmoren. s tovarom snijega na glavi i ramenima.jer se teško oteti strahu i nespokojstvu zbog kratkog života i zbog nestanka u nepoznatoj tami vječnosti. hoce li duša istrunuti zajedno s tijelom. nezadovoljan zbog onog što nije učinio. stice iskustvo.A gdje su ti ljudi? . a ponekad da ucini i dobro. bez oslonca koji bi mu mogla dati samouvjerenost da je zivio jedino po odlukama svoje ciste savjesti. Ali ga se tice. samo je više zla. iako ruševina. o trajanju bez prestanka. o grijehu. cisto ime i lijepa uspomena. veoma dugo. Zli su isprednjacili. Zgrozi se kad pomisli na život bez svršetka. izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. ne znajuci ništa ni o čemu. ali će se povuci da se odmara i da uziva. kako kukavicluk i čovječnost mogu zivjeti u istom čovjeku. ne slazuci se sa Šehagom. sve mu je novo i svjeze.upitao je Šehaga silovito. jer je to samo želio a nije se usudio. o ponizenju. ocajnicki misli o vječnoj duši. dovoljno lakomisleni da ni o čemu ne mislimo suviše ozbiljno. Treba sve prozivjeti. osvajajuci radost cistog života i ljepotu ljubavi prema ljudima.

Imam nešto da ti kažem. i ostace bol za sinom.Pada! .Jedva sam se sjetio da te ovdje potrazim. Navolja je što ima suviše zdravog razuma. kako može prihvatiti neku drugu surovost.rekao je veselo. stresajuci kapom snijeg s ramena. Zašto je onda onako govorio? Je li želio da svoju nemoc. . a u razgovoru su se od mene prilicno udaljili! Drago mi je što je mislio o meni. na glavu mu se popelo. . Ako je tako. . onda je ovdje na zemlji saznao za pakao. da ih još za nako vrijeme odstrani od radnje. stegnutih u grcevit splet prstiju. . Šehaga je gledao za njim zamišljeno. ali sam bio suviše zbunjen da bih išta rekao. na teškog bolesnika koji je izgubio vjeru u ljekare. opravda voljom jacom od ljudske? Ali ako se ne može pomiriti s ljudskom surovošcu. Zalio sam ga i cudio se kako je njegova tuga ustrajna. da bi povjerovao u cudo. Mula Ibrahim je izašao na ulicu. . Ušao je s Mula Ibrahimom.Bogzna šta ga je slomilo. Ono što kazu.Nema pravo. Slucajno.Kazi! . ali nema pravo. razmišljajuci da li je konacna nesreća ili neostvarena plemenitost što ljudi neprestano pitaju kako treba zivjeti. ne bi tako govorio. Pa sam zaboravio.Zato što nemaš iskustva. kao da to niko ne vidi. Ali njegove hladne sive oci nisu odlucne kao njegov pokret. A možda i nije slucajno. u radnju je ušao čovjek koji je zivio. i kao da je to najljepša i najvaznija stvar na svijetu. Zamišljeno su zagledane u svoj nenadoknadivi bol. Došao je zbog mene. Ne znam je li očekivao da mu nešto kažem. da bolje poznaješ ljude. da kao zakon prizna ljubav. o kojem je govorio Mula Ibrahim. ne misleći o tome. nepoznatu? Zar samo zato što je nepoznata i nedohvatna? Licio mi je na izgubljenog stradalnika.Kako ste poceli ovaj neobicni razgovor? . . ne mrznju. da se pomiri s ljudima. I dok sam cutao. Zar je vrijeme nije nimalo ublazilo? Ili je učinio nešto nazao sinu za života. ne odvaja se lako od svog iskustva i od zemlje. ali bih volio da me nije zaboravio. i bijesno cudjenje zbog neshvatljive sudbine.Došao sam zbog tebe. Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. Da znaš život kao što ga ja znam.Volio bih nasamu. nasmijan. A neće da prihvati lijek. I kao da je srećan što može nekome saopštiti radosnu vijest koju je donio. on se muci. On ne razmišlja. i trazi spas u gatanju. i sinovljeva smrt ga je zauvijek onemogućila da ispravi krivicu. s cime se nije mucio u mnogim besanim noćima? Cutao sam i zbog njegovih ruku. I šta bih mu mogao reći što on ne zna. Cinilo mu se da je lakše za krivca priznati boga nego ljude.Ti za svakog imaš opravdanje. Zašto on tako ne zivi? .Zar nije panetnije brinuti se o stvarima koje znamo? Odmahnuo je cvrstom uskom glavom: dosta mu je onog što zna. nije ono što cine. neoprostivu pred drugim ljudima. da li je ono što misle? Možda to ni oni sami ne znaju. . Pametan je. osmjehnuo se Šehagi: . . Osman Vuk. Nekad čovjek osjeti potrebu da govori o onome što ne zna. Ne znam zašto sam poceo ovaj razgovor.Meni je sasvim blisko ovo što je govorio. da porazgovara sa svojim pomoćnicima. . da te opet primi. ali će u njegovom silovitom srcu ostati mrznja i na boga i na ljude.Izvinivši se.

. A bojim se. . . Zajko je dao Avdiji još pica. u mejhani je bio samo Mujo Dušica. što zaista nisam bio. ako već nije došla. .Praznina je povelika. pravi se da šetaš . njihove tajne me se ne ticu.Zar izgleda da sam se uplašio? Igrao sam junaka. ucinicu što ocekuju. vrijeme je da podjem kući. ali je ta plemenita misao bila kratkotrajna. Šehaga se nasmijao: . sigurno su se tako dogovorili. a ne znamo koga da pošaljemo.Dobro bi bilo da ideš odmah. Oni su pomogli Ramizu.Znam. ali da toboze sam odlucim. a kamoli šta govore drugi. mislili bi da se bojim. ja ću pomoći njima. ali me više nije strah. .Zašto je Zajko došao baš Osmanu? .Neka odu po Avdiju. hamal. i izašao s Osmanom pred radnju.upitao sam iznenada.rekao je. Srce mi je zadrhtalo kad sam se odlucio. Na Bjelavama.Da cuješ ovo! Reći mu. Avdija je rekao da samo on i Osman Vuk znaju ko je izvršio otmicu. Zašto je Zajko došao baš Osmanu? Ali svejedno. i sad spava u mejhani. Ušao mu. A i priča mi je nepotpuna. sacekacu Tijanu. momku je naredio da cuva Avdiju i da nikog u mejhanu ne pušta.Ne zuri. Pokazacu im da se ne bojim. Osmane. i poceo se hvaliti da zna ko je oteo Ramiza iz tvrdjave. Osman se nije zacudio. malo pijan. osmjehnuvši se. ni trenutak prije toga ne znajuci da ću to uciniti. . . veli.Otici ću ja. u mejhanu Avdija. I možda sam baš zato rekao: . nije zgodno. sin Omera Skakavca. Da Osman ide.Mislio sam da nećeš primijetiti tu prazninu u prici.Znaš li gdje stanuju? . nije ni malo. Zajko ne može. Uvrijedilo me što sa mnom igraju zmurke. Ustao sam. pa nije znao ni sam šta govori.rekao je Šehaga mirno . ulivao je u sebe rakiju od jutros.I eto . zbog mejhane a i ne tice ga se. razgovor nastaviti nećemo. . Opet je sav od ovoga svijeta. a ne bi bilo pametno da uvlacimo druge ljude. a on je pozurio da kaze Osmanu. Muju Dušicu je nekako izgurao. I neka ga urazume. namjeravao je da bude velikodušan i da pokaze kako pred nama nema tajni. Trebalo bi javitti starom Omeru Skakavcu.Šehaga je prenio pogled s njega na nas. mejhandzija. on je mislio da ga to žena izgoni iz kuce pa se nije bunio. pa i tu popio. Ne bih tebe slao da je opasno. I šta da kažem? . nešto kriju od mene.posavjetovao me Osman. moglo bi biti guzve.ako mladic zaista štogod zna. . Ali je Šehaga otvorio vrata i pozvao me napolje. Riješili su da to ja ucinim.Oprostite! . Nije mnogo. Idi slobodno. Srecom. i ispricao kako mu je maloprije došao Zajko. Nasmijao sam se i ja: .

vilama je skidao sijeno sa stoga. kao i oci. Ko je taj čovjek? Da su meni slucajno ponudili. golih prsa. zaista nije opasno. koji bi bio spreman i da ubije. lijepio se za moja ramena. ko je razgovarao s dizdarom? Sa Skakavcima je lako. Ali ko se usudio da dizdaru pomene izdaju posla koji vrši? Da je dizdar odbio. Ne bih se u to upustio ni po koju cijenu. pod bijelom nastrešicom gustih obrva. cestitost. da ga ne uplaši opasnim prijedlogom. visok. s ulice. da mu mogu vjerovati kao sebi. ocima opasnim i nepovjerljivim. Drzali su me na odstojanju. bukne pozar. da je njena sjenka na mome licu. viri iz ociju. isturena košcata brada. srecom. kao i sve što se čini u početku. iz koje se culo rzanje konja i nemirno udaranje konjskih kopita.Da li ću na sokaku sresti serdar-Avdagu? Nije ga bilo. . pogodio se za nagradu. što im je. Mogli su pristati ili ne pristati. I sve je na njemu na oprezu. svaki posao nadje čovjeka po svojoj mjeri. ogrnut kozuhom koji mu je smetao u poslu. izmamio me prvi snijeg. dolazim kao slucajni prolaznik. koju nosim u mozgu. poslije mu isplatio novac. Jesu li Šehaga i Osman sve svršili preko drugih? Neko je sigurno otišao do starog Omera Skakavca. odnosili su sijeno u staju. glavno zanimanje. pa ga je odmjerenim trzajima nabacivao na ramena. kiteci me bijelim krpicama. Ali. sigurno sinovi. Starac me hladno pogledao oštrim crnim ocima kad sam mu prišao. da je otkrivam polozajem tijela i drukčijim hodom. cije bi odricanje bilo jace od dizdareve tuzbe? Ili neko treći. morao ga je dobro poznavati. mršav. kao da ne znam o čemu govorim. Eto. Sad ja uklanjam moguće nezgodne posljedice. zgrcene ruke kojima je obuhvatio vile. čini mi se da mi tajna. Ma ko bio. i hladeci moj nos i moje uzbudjenje. niti sam mu vidio slicnog medju poznatim ljudima. raskopcane košulje. ne bih volio da stanem pred njih kad planu. da zna prici dizdaru a da ga ne uplaši i ne odbije. taj nepoznati ne bi dobro prošao. koga nikako nisam mogao da zamislim. i sve bi se svršilo na tome. da se ne boji posljedica zbog mogućeg neuspjeha. kad iz ovog zara. Ovo smijem. jer sam im potreban. odbio bih i pomisao da razgovaram s dizdarom. Moja mjera je sitna. sad su otkrili nešto od tajne. cinilo bi mi se da potpisujem svoju smrtnu presudu. A snijeg je padao predano. Oni ne vole ni duge ni kratke razgovore s vlašcu. stisnute usne. cak i kad bi se saznalo. kao i posao koji vršim. Dva momka. ne mogu biti sumnjiv ni po čemu. u širok trokut rastavljene zilave noge. ako ne bi uspio u pregovorima? Ili sam Šehaga. zilav. mudrost. Je li to učinio Osman. prijetecim kao vrh noza. Sigurno bi se našao u lagumu s Ramizom. I više mu ne treba. Starog Omera Skakavca sam ugledao odmah. možda cak i jednostavniji od kradje konja u Posavini i Macvi. neustrašivost. izrucicu tudju poruku. to je za njih posao kao i svaki drugi. Taj bi morao imati osobine koje je teško naci zajedno. predlozio mu da sa sinovima izvrši otmicu. izgleda. sve krijuci od mene.

pa ne moram da se vidjam ni s ovim ni s drugim Skakavcima. po konje. uznemiren kao da sam bio u razbojnickoj špilji. zbunjen starcevom cutljivošcu i neprijateljskim pogledom kojim me pocastio prije nego što sam se okrenuo. koga trazim. Nije me ni pogledao. Zato sam progovorio neupitan. Sinovi su se odmah okrenuli. svašta priča. koji on nije ni cuo ni očekivao. Odahnuo sam kad sam izašao na sokak. . i to je svršeno. . da mu baš odmah ne okrenem ledja. sve će dočekati jednako i ucinice ono što mu je najkorisnije. Dok ne kažem. umro bih od straha. razgovor je završen. dovedite onu budalu iz Zajkine mejhane. Neka mi samo pozivi moj jadni dobri Mahmut koga se ni macka ne boji. ja sam učinio svoje. samo mu se izmedju bijelih vjedja ukazao oštar usjek. S kakvim se gadnim ljudima Osman morao udruziti. ja sam mu neprijatelj. Stari Skakavac me saslušao s istom prijetecom mirnocom. i ušli u staju. i ljutito pozvao sinove. Napio se. a odredice se kad ja kažem svoje. izboden njihovim strašnim ocima. i gledali u mene prijeteci. a starac je nastavio da izvlaci sijeno ispod snijega. znacajno. Ako bude nevažno. čekao je.Nije upitao zašto sam došao. Sad mogu da idem.Uzmite konja. Neka me bog spase susreta s ovim Skakavcima na usku putu u gustoj šumi. Ne bi bilo potrebno da izvuku nozeve. pošao sam natraške. ni zahvalio. Istrcali su iz staje. I otišao sam. sanjacu vas kao strašila! Hvala bogu što nemam nikakvih vaznih poslova. opasno. šta želim. on svoje. Zlokobno je to njegovo cutanje. ocevidno razocarani što ja nisam krivac. s vilama u rukama. Zajkovu i Osmanovu poruku. da bi spasao dobrog čovjeka! Zar bez nasilja nema ni dobra? Aratos vas bilo. promrmljavši pozdrav. istresavši u jednom dahu.

pijanog. da više nikad ne govori što nije za govorenje. sjetivši se ubilackog pogleda Omera Skakavca. a ja sam im odnio vijest o njegovoj krivici. gazili nogama. Tukli su ga.Pa oni su ga ubili . kad su ga pustili da se ispava. . Avdija je progovorio. i danas mu je sahrana. . Ubili su ga. tukli. A mladic je teško pogriješio.Ne vjerujem. a teško je znati šta je za njih dosta.15. pred Begovu dzamiju. bio je zdrav kao zdrijebe. ali ovo mi ni u najtezoj groznici ne bi moglo pasti na pamet. A onda. nisu puštali glas o sebi. Onda sam ja kriv za njegovu smrt! Zaprepastila me ta misao. Nisam kriv! Zar sam mogao znati da postoje takvi ljudi! Zar se zbog svoje sigurnosti može ubiti sin i brat? Mogao sam pomisliti da će ga izgrditi. Otac i braca su ga sami otpremili. Avdija Skakavac. da zapamti. da će ga udariti. Nije bolovao. umro je iznenada. ubili su ga. toliko obespokojavajuca. i poceli su da vrše svoju porodicnu pravdu. okupali. koja je staza moja. da će mu zaprijetiti. nisu trazili priznanje za njih. jer tu riječi ne pomazu. koji ih štiti kao zid. uvjerilo me da svako treba da se drzi svoje staze. Nisam kriv! Nisam kriv. Ali nacin kako odbija moju sumnju nije uvjerljiv. postala je još strašnija zbog Avdijine gluposti. izbezumljeni u bijesu zbog neoprostive krivice. sigurno. pokriven bijelim caršafom. ponavljao sam usplahireno. onda su ga izgrdili. Njihova divljina. to i Osman zna. u svemu tome ja sam nevazan. Nisu voljeli da se hvale svojim djelima. jednom zasvagda. Osman me pozvao da zajedno odemo na dženazu. Ne znam. on je možda rekao nešto što ih je ogorcilo. ali znam koja nije. ne zeleci to. i sve bi bilo isto. Ali sam neprestano mislio na mladica. da sam odmah poceo strasno da se branim. Avdija js zaspao zauvijek. A kad su zakljucili da su ga udarcima dovoljno urazumili. da mu utjeraju pamet u glavu. čini to reda radi. ništa nisam kriv. poucen da nikad više ne progovori ništa.rekao sam uzasnut. najmladji Omerov sin. strašna i bez Avdije. izlijecen od nerazumnosti. i doveo porodicu u opasnost. uvili u platno. Otac i sin A ono što se desilo tri dana nakon te posjete. urazumljen da porodicu ne dovodi u opasnost. koga su braca i otac. otrovan picem na koje nije navikao. On mi je i ispricao sve o Avdagi. da ne skrece na tudju. cak me svojim pričanjem sam naveo na tu misao. Možda je zaista umro od prekomjernog pica. Sad govori ono što treba da se kaze. Ili su sacekali da se ujutro probudi. da je sigurnost porodice svetinja. zakovrnuo je naprecac. kad su se slozili da mu je zasad dosta te tvrde pouke. doduše. a istjerali su mu dušu iz tijela. . ne zalazuci se mnogo. da nauci. Htjeli su da ga urazume. i pozvali trojicu hodza da mu citaju molitve za dušu. koji je njihova tvrdjava. lezao opruzen na sredini sobe. prekršivši njihov zakon cutanja. Ne. zabola mi se u srce kao noz. Dan i noć je stari Omer prestojao nad mrtvim sinom što je. otišao bi neko drugi da nisam ja.

Osmanov smijeh mi lici na ruganje mojoj muci. ne znam šta. Zato što sam došao. to je njihova porodicna stvar. i pitam se. zato što sam riječ rekao. Zato što sam rekao svejedno kako. Ne poznajem ga. u nekom mracnom podrumu. i kad mislim najbolje! A cinim zlo i kad ništa ne cinim. svejedno zašto. ostavljajuci i zlo i dobro na miru. I to mu je bila presuda. Ili ne misleći ništa. . u malim i velikim zajednicama. moglo je izgledati da još prkosi. dok smo išli prema dzamiji. i više to ne mogu izmijeniti ni zaboraviti. je li mi izmakla neka oštra riječ. ne na mladica o kome govorim. Ubio sam čovjeka zato što sam se pomaknuo. primjecujem to usput. u zelji da pokažem hrabrost koju nemam. kao i uvijek. ja sam kriv što ga nikad vidjeti neću. i da budem donekle jednak s ljudima s kojima jednak nikada ne mogu biti. pomalo uvrijedjen što me starac gleda kao neprijatelja. ne na ono što govorim. zato ne treba ni jauknuti. već i riječ o djelu. Bolesno sam zamišljao skršenog mladica. I on. jer ne kažem ono što bi trebalo. uzasa. u njihovom mozgu. što me jedva sluša. a znam. pomalo uplašen. jer ne znam kako da zivim. je li izgledalo da sam ogorcen zbog postupka mladiceva. ništa od svega toga nije bilo. i sve što ucinim. Ili misleći da je pravo što cine s njime. je li želio da kaze o sebi nešto lijepo. je li želio da pobjegne. A možda je to i pobuna mladiceva protiv surovosti tog zakona? Sve je isto. Je li bio svjestan svakog udarca koji mu je grcio utrobu i raskidao zile. zašto je povrijedio zakon porodicne tvrdjave. Slucajno prisustvujem životu. Ovo se tice samo njih. Desilo se sa mnom. da niko ne bi cuo. Cinim zlo zato što zivim. i to ga je dotuklo. koga je unutrašnje krvarenje davilo. Zato što sam stao na tudju stazu. I ne pitam se o njemu. u kojem cinim zlo. važno. možda samo riječ o ma čemu svome. prestani da se smiješ! Osman se iskreno zacudio: . je li vidio zakrvavljene oci koje su ga pekle vatrom? Možda se zato nije pokorio ni zamolio za milost. zašto sam pristao da se umiješam u tudji život. umiruci. kakav svijet. nije htio da se pokaje. i braca.Šta se dešavalo u nekoj zatvorenoj sobi. Ja sam gledao u snjeznu prtinu i mislio o svojoj krivici. Pitam se o sebi. Cinim zlo i kad govorim. pokreta. Snijeg nije više cist i lijep.Šta ti je? Šta ti smeta moj smijeh? . krvi koja se lijepi za poludjele pesnice. Uzalud je moja uzbunjena savjest vikala da bi se desilo i bez mene.Molim te. ne misleći ništa. u njihovoj duši? Vjerovatno je cutao. nije moje. smijuci se. silovitog disanja od napora i od muke. pretvorio se u ruznu lapavicu. kostiju koje se nećujno krše. Kakav je ovo život. i zato je cutao. A još mi je mucnije što sam tim zamišljanjem otezavao osjećanje svoje krivice. sve do potpune tišine kojoj je ime smrt. jer zivim kao da me i nema. bio sam smušen. Mucno mi je od tog zamišljanja. je li mu dojadilo cutanje. mislio sam na sebe. i nikoga više. nikad ga vidio nisam. šta sam to rekao što je toliko razgnjevilo starog Omera. kako posljednjim ostacima snage privlaci prebijenu ruku da bi zaštitio glavu. Možda je i prkosio. i otac. od mnoštva uzasnih slika. bili su u vlasti zakona jaceg i vaznijeg od njih. je li bilo štogod uvredljivo u nekom mome pokretu? Ne. nadajući se još nećemu. Osman je nešto pričao. Ili se ne nadajući ničemu. Cinim zlo i kad cutim. nesvjesno. jer i on je Skakavac. suviše je mlad. potrebno mu je ne samo djelo. iz ašcinica se osjeća tezak miris masla od kojeg jedva dišem.

ali ti si zaista lud.Nije on za taj posao. zato što te poslušao. . Zatvorili bi i Osmana Vuka. a kamoli njega. kao maloumnika. kao i sad. rećimo. A zakotrlja se zbog sitnice. Mislim na jadnog mladica kome idemo na dženazu. . sve u jednom trenu.Ma kakvo svadjanje! . A vidiš ti. nicijom! Desilo se. tako mu je sudjeno. onda. A reći ću ti iskreno da nismo prijatelji. zmija bi se otrovala kad bi me ujela. te? . ljut na sebe.rekao je.E sad ja tebi da kažem! Ništa ne bi znao.A ja ću tebi reći. a ako ćeš pravo. veliš? Jesi li baš sasvim siguran? Da nisi javio starom Omeru. ne zaustavlja se lako. ili da smo našli krivog čovjeka. kao bajagi ozbiljan. koji bi se uplašio i otišao serdar-Avdagi umjesto Omeru Skakavcu. što izaberes krivog čovjeka za nevazan posao. . molim. znaš. kao da ga je voda odnijela. sve bi znao.Vidim.Zamisli ti. Prestao je da se smiješi. a ne bi mu bilo do smijeha da se to dogodilo. . tacan i hladan kao sat. bez srca a blistavog uma. Zatvorili bi. možda bi mladic još bio ziv. oteo bih ti je. kao razmazeno derište. . kao da me ubo nozem.Zašto bi na njega mislio. kaze za tebe: . samo te ne bi mucila tvoja izmisljena krivica. jer su ljudi ulazili u dzamijsko dvorište. okrenuo prema sebi. jer pod mukama čovjek može i da ne zna šta govori i koga pominje. mucni malo tom svojom prepametnom glavom! Evo šta bi se desilo: ludi Avdija bi bio zatvoren i sigurno mrtav. Baš je lijepa! . nije se naljutio. Ovako. Nista ne bih znao. Šehaga mi. Namrštio sam se.A ti svoje bezmudno preklapanje okaci o neku stvar. Možemo i neko dijete poslati. I bezdušan.Da nisam otišao starom Omeru Skakavcu. samo je jedan mrtav. . i ne bi me grizlo kajanje. kao sat. Ništa mu ne možeš. koje o životu ništa ne zna. i sve bi bilo isto. Da se nisi posvadjao sa zenom? .Nisam odgovorio. Da nisi otišao ti. jednom zauvijek: ne volim takve razgovore. Gruba stvarnost može da bude vrlo ubjedljiva. Zaista nisi nizašto! .Nije ni stomak.Opet ti! . izgleda? Liciš na kiseli krastavac. i odnijelo ga. i rekao grubo: . da zaboraviš mladica. Bolje da misliš o zivoj zeni nego o mrtvom Avdiji. bogami. . . Misli na svoju lijepu zenu. .Mani me. uhvatio me za ruku.Hoću samo da te navedem na druge misli.Onda ja ne bih bio kriv. tako ja mislim . Hoćemo li da udjemo? I ne budi ni tuzan ni veseo na dženazi.Ili te boli stomak? Pojeo si nesto teško. bolje ovako nego drukčije. Ali da nikog nismo našli. .Zašto? Razgovaramo. Na mladica ne misli. ne ljuti se. nicijom krivicom. Za njega gore.Eto. i tebe. .Kako da ne mislim? .Rdjavo si raspolozen. I koliko je mrtvaca moglo biti? Prilicno. već onako. Zašto ne bi bio. zagazio je malo dublje. molim te. Osman me gledao sazaljivo. jer kad se nesreća zakotrlja.nasmijao se Osman prigušeno. otišao bi drugi. . .Kamo sreće da ste dijete poslali.Lako. koji se sad smije. ne daj boze. Zar mi već smeta i kad se ljudi smiju? Zacudo. i opet se nasmijao. velim ja. samo bi ti bio cist.Ni ja . javio bi drugi. . i sad te muci.A to li je! E. za nas bolje. Zatvorili bi možda i Šehagu Socu. svu trojicu. samo ne znam zašto. Upitao me veselo: . Je li ti sad malo bistrije? Cutao sam. i spasao tvog prijatelja. Pa Skakavce. On je vedri sotona. šta bi se onda desilo? Hajde. Šehaga je imao pravo. udari te i pomiluje. naljuti i smiri.

nije. . drugi pobjedjuju. dizu se bezobzirni. iz inata. zrtve mnogobrojne. čemu nema lijeka.rekao je Osman veselo. i zamolio Osmana da mi pozajmi nešto sitnog novca. mislio sam o Osmanu.I prisilili ga da pod starost prosi. Kod mene su se.Daj barjaktaru. i prosio. . Nije on kriv. padaju slabi. život provedu u svadjama i brigama. ako sam znao da nemam ništa. Kod mene su ne i da ljeto i zima. bio bi kao i drugi. jer nije dobio što je trazio.A zar nije tako? . . nije. kazna i krivica su moc i nemoc.Zar je to smiješno? . jer on zna da svaka stvar ima lice i nalicje.Pa jest.Cuo sam da prosi iz inata.Tacno.O barjaktaru Muharemu. . bili bi surovi kao i oni drugi.Ispred dzamijskog dvorišta stajao je barjaktar Muharem. brate. i Muharem je uzeo. za Osmana je to starcev hir i sitnicava osveta.Stari jazavac! . punu šaku. Za mene je barjaktareva prošnja njegova nesreća i naša sramota. ne dajuci prednost ni nevolji ni nasilju: nevolja je ono što se mora. i veliko nepoznavanje ljudi. ne brojeci. pomalo ih prezire. ne zato što su gluplji ili pametniji. Moje mišljenje je malodušno i slabacko. neprihvatljivo za čovjeka koji djeluje: njegovo je surovo i sebicno. . kao ludaci. pricuvaj se da ne budeš odozdo. Iznenadio sam se. . Šehaga mu svakog mjeseca daje više nego što mu treba.O kome to govoriš? . ostavili su starog junaka na ulici. On sve smjesti u ljudske okvire i ljudske mjere. Izvadio je. Stali smo na kraj reda što se stvori iza hodze i mrtvaca na kamenom postolju ispred dzamije. život je zalosno razbojišite u kojem su krvnici malobrojni. ne pruzajuci ruku. i najbolje se svemu smijati. Ova površna filozofija.Pa. I mislio sam jednostavnije nego Osman. A da je dobio. a za ovo nisam znao. Možda i gori. Kod njega se da i ne toliko miješaju da ih jedva razlikuješ. Pruzio mu je. Ako nećeš da budeš odozgo. Dok je hodza izgovarao molitve. i paziti da ne dodeš pod zrvanj. opet. Da ne umre od gladi. ne zahvalivši. ništa ne govoreći. samo ih ne uzima ozbiljno. Šta je onda prihvatljivo? Ramizovo? . cudno je spajala neobaveznost i veliko poznavanje ljudi. nekako spojili osjetljivost za svaki cin. neprihvatljivo za čovjeka koji misli. samo kad bi ih slucaj ili sreća bacili nekome na ledja. Ja sve vidim kao kob i nesporazum medju ljudima. šta se cudiš? Nije. život je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju. i sve je toliko zalosno da je najlakše plakati i ne misliti. i zivi kako ti je volja. Nespretne ne treba zaliti. nasilje ono što se može. dobro i zlo su dvije razne strane svijeta. Sad cuti. On ne mrzi ljude.Zar ti nije zao čovjeka ni kad je u nevolji. jednostavniji ili slozeniji nego svijet kako ga ja vidim? Izgleda da je slozeniji. privid i suštinu. koja me odbijala i privlacila. koru i srciku. Je li svijet kako ga on vidi. Pipnuo sam se za dzep. . drugi lukavi. pocelo je. već što su jedni nespretni. Ne treba se uzbudjivati ni zbog cega. Može li ga išta dirnuti? Zar je neosjetljiv i na ovakvu nepravdu? . pored sve njegove površnosti. kad smo ušli. zlo i dobro su rod rodjeni i cesto idu pod ruku. kazni ima više nego krivica i nisu ni u kakvo uzrocnoj vezi. .

Suza mu je kanula niz rijetke donje trepavice. i čini sprovode toliko zamornim. dok sam puzio kroz šumu. tako se javljaju stari pokopani strahovi. i izvlacio. zalili su ubicu. je li za života bio dobar i pošten. i ljudi su ga zalili. ili pred drugim ljudima. kao mutna sjenka. ne zapamtivši ga. i o ocu i o sinu. Šta sad misli dok mi odgovaramo da je mrtvac bio dobar i pošten čovjek? Je li mu se steglo srce.Mrzice i tebe i mene i sinove i cio svijet. zbog cega? Znao sam. toboze mrtve. kao slika u oku. i poceo da pita kakav je bio ovaj mrtvac. Tragao sam za tim nemirima. pred sobom. iako nisam znao kakva je. nizašto. zbog mladicevog oca. Moj zov je ostajao bez odziva. A onda sam se okrenuo. uznemiren starcevom besmislenom mrznjom. Zmijska prijetnja je ostala. zovuci ih milostivim zovom. a zalio sam i jednog i drugog. Nije o starcu. jedva smirujuci stravu srca što je osjećalo blizinu tudjeg vojnika. a onda ih opet nalazio u nekom krajicku misli. Eto odakle izvire moja nelagodnost! Možda sam taj pogled vidio i nešto ranije.Njegov stav mi je najblizi i najdalji. O čemu je onda. iznad zemlje. pokrivena maslinastom cohom. A kad se razmišljanje o njemu rasplinulo. Zaboravljao sam je na trenutak. vidio je i on. a možda i nisam. da mu izjavim saućešce. i jeli zasluzio carstvo nebesko. bivša mucna predosjećanja. bori se sa sobom. narocito ona iz rata. kao nejasna misao o nećem neprijatnom. iznad mrtvaca. O svojoj krivici nisam dospio da mislim. lijepeci se pogledom za moj potiljak. U tom mucaljivom smušenom preturanju po sebi. Ta uvijek ista ljudska sudbina i uvijek isto kukanje za opraštanje grijeha. a pominjao sam sve koje sam znao. rjecit prjekor samo ocu i braci. Bio sam crni glasnik i za njega i za mladica. njegovo kameno lice se zgrcilo. sve sam znao. i polako klizeci niz hrapavo lice. nepomicna i cutljiva. i ostao zagledan u dzamijski prozor. kao što fakir svirkom izvlaci zmije iz rupe. koje svako zna. A onda je opaki starac snaznim pokretom digao glavu. Zrtve su obojica. i ocima se susreo sa serdar-Avdaginim pogledom. u meni je pocelo da se javlja cudno osjećanje nelagodnosti. Pogledao sam starog Omera Skakavca. jer je svaciji kraj isti. samo da ne bi mislio na svoju krivicu . ja sam se trgao. dok sam otkrivao tajne njegovog ledenog lica. Kad sam prišao Omeru. Ali sad nikako ne mogu da pronadjem tu neprepoznatu staru nelagodnost. kao i ostali. kad se spuste ocni kapci. A prava žrtva je lezala na kamenom postolju. bradom do prsa. sve nize. ali o njemu sad neću da mislim. Zaturio sam je. a dobre su za svakog novog mrtvaca. ni o mladicu. a onda mu je glava padala. iznad kamena.šapnuo mi je Osman. lovio ih u sebi. u središtu nekog straha bez razloga. jer je najnesebicniji i najopasniji. . nego me. Sam sa sobom. i ista je milost koja se trazi od boga. i glavom pokazao na Omera. precuo sam stare molitve koje znam. Nisam znao zašto. ili ni sad ne da tuzi da mu pridje? Digao je glavu. A kad se hodza okrenuo prema nama. pa bi opet ozivjela. ili prkosi bolu. Hoce li ga savladati tuga i kajanje. a ruka u mojoj ostala nepomicna i hladna kao led. kao da je osjetio o čemu mislim. iznenada. bijele vjedje nadnesene nad upale oci. Osman je samo trepnuo. I eto. izbrazdano lice mu ja oštro i zategnuto. kao krila neke bijele ptice. neke prastare slutnje. bojao sam se da će me muciti dok budem gledao mladicev pokriveni leš. postajuci blijedo i umorno. Gurnuo sam Osmana laktom. bez svijesti o njemu. Zastidio se svojih suza. mislima u nećem vaznijem. klonulu vrelu. nestala u teškim brazdama. Prepoznao me i sjetio se onog dana dok mu je sin jos bio ziv. i mrak koji nas suocava s nama samima? Ili će se odbraniti mladicevom krivicom i svetinjom ugrozene porodice? Sad je stajao pred nama kao žrtva nemilosrdne sudbine. vidio sam ga sa strane. . kad padne noć koja nas izdvaja i usamljuje. Povukao sam ruku i pridrzao je.

Ja nisam znao. kao metak i cilj. I što se zakacio baš za mene? Jedina mu je zelja da mu prijatelj bude neki vazan čovjek.Pitao sam ga. Baš te briga! Zamolio sam ga da odemo do Mahmuta Neretljaka.Cijelo vrijeme je gledao u mene. . kao da je cuo najludju šalu. poslije.šapnuo sam Osmanu nelagodno. samo radi mene. došao je na razgovor s ocem. drzeci se rukom za kvaku nezatvorenih vrata.E veća je budala nego što sam mislio. to je Mahmutov sin. već bijesno rezanje. Kad smo se priblizili. kao neprijateljskog vojnika. i nismo znali šta da radimo. Naslutio sam ga. eto. pa sam mislio da ni Osman ne zna. zastali smo. Ti i ja poznajemo svakoga . i da ne zna zašto gubi vrijeme na ludosti. smatra da je uvredljivo i za onog ko ga pokazuje i za onog kome je namijenjeno. . Pristao je ipak da se vidimo s Mahmutom. Samo što se moji poznanici ne kriju preda mnom. On ne zna šta je sazaljenje.Gledao je svakog.rekao sam mu.Hajdemo odavde. Ali kad smo culi šta govori. . zlatar iz Mostara. . a onda će za poslom. to mu je posao. Osman je poceo da se smije. sasvim je blizu. pogledali u odškrinuta vrata. Upitao sam ga.E. sigurno mi to zbog nećeg treba. pa sam ga preduhitrio. Pa on je lud! Ili oblijece kao noćni leptir oko svijece! Rekao sam. I ja sam taj vazan čovjek? Danima govori samo o tebi. u Kujundziluku.To mu je sin . u koje je Mahmut ponekad plašljivo ubacivao poneku riječ. još nije zaboravio ni prebolio što ga momci na Bajram nisu pustili u kucu. vidio sam da Osman razgovara s Avdagom. da mu kaze dvije lijepe riječi. Avdaga je mene želio da upita isto. Upitao je i on mene.upozorio na sebe prije nego što sam ga vidio. kao da je htio samo još to da kaze pa da ode. Mahmut je bio u ducanu. culi smo kako mladic. Poslije. . . samo da ne ceka.Ti zbog svojih poslova. opominjuci ga. Budala je taj tvoj Mahmut. dosta je izgubio i ovako. ali. i prekoravajuci: . Napomenuo je da nema mnogo vremena. da li je poznavao Avdiju. pogledali jedan u drugoga. govori. Tako smo stajali. uskoro. . ja ti nisam taj tvoj usplahireni vojnik. ja zbog svojih. reći će te dvije glupave riječi. kad smo se opet našli: . mršav i visok.Poznavao sam jednog vojnika. Vidjeli smo kako je jedan mladic izašao pa opet ušao. i sigurno je mislio da sam malo caknut ili da nešto krijem.Šta si to govorio s Avdagom? . mada nije mogao da razumije moje razloge. Ali kakav je to razgovor. Jurio je u najveći okršaj. Poginuo je. kad sam prišao Omeru Skakavcu. postajao je strašno uznemiren čim pocne bitka. neko ga je pozvao ili se nećega sjetio. Odmah mi je bio jasno. . gospode boze! Pa nije ni razgovor.

eno ti kuca. . navalili poslovi.pričekaj dok ne nadjem novac. i nećeš naci novac. i da sknenem razgovor. Hoce li sve pokvariti? Mahmut je šašav.. ne znajuci da li smo culi šta su on i sin govorili. glavu ne mogu da podignem.Smetamo li? . otac si mi. Cak je sakrio da ima sina! Precutao ga je. . mrmljajuci nešto nerazumljivo. . . taman posla! Naravno da ne smetamo. gledajuci u mladica. i slušao napregnuto. Kažem. što tako govorim? Sramota je ono što ti radiš cijelog života! Otkako znam za sebe.Neću da cekam.Njoj je dobro sa mnom. . sudski ću traziti svoj dio. .dodao je Osman neprirodno ljubazno. veliš. prodaj kucu.Hvala vam . Nikad mu pomoć nije došla u bolje vrijeme. iskezivši zube.Ne pominji da smo culi razgovor. otrgnuo se.Sin.Cekaj. Jesi. zivjecemo zajedno. kad hoću da otpocnem novi život. Ušao je u radnju. sine! Zar ne možeš čekati da umremo? Nećemo dugo. Osman se krto nasmijao. ali je ponosan. i poceo udarati nogama o prag. uzmite manju. pored vrate. kao i ti. . i lako se moglo desiti da mu vlastiti dlan ne bude dovoljan.Nikome nije dobro s tobom. . . da ga spriječim.upitao je Osman. djetinjstvo si mi uništio. . a ne bih se vratio ovamo.Evo ti radnja. ni kriv ni duzan. U ducanu je nastala tišina. dovedi zenu ovamo. Pozurio sam da ga umirim. novac mi treba. .Sramota je. Prodaj ducan.I da ti kažem zbog Bajrama .Ne mogu čekati. ruzno isceren.Jea li razgovarao s majkom? . I sada. Baš kažem Ahmetu.Skocio bih u Neretvu. znam i za stid. da ne bi otkrio svoju nevolju s njim.promucao je Mahmut. . A majku ću povesti sa sobom u Mostar. . Danima sam placao zbog oca lopova. Mahmute? . Mahmut je gledao u nas zbunjeno. .Svratili smo da te vidimo. zbog takvog oca. A ipak je šarao ocima.Ne smetate. . . zbog tebe. . bio sam izgnanik.Zar pod starost. . imam prava da trazim svoj dio. hoću da cujem! Stao je sa strane. da otrese snijeg s cipela. . na zalost. šta će vam onolika. jer je Osman bijesno udarao stegnutom pesnicom desne ruke o dlan lijeve. da ga cuju.Ko ti je ovo.Zao mi je što se nismo vidjeli.Lijep ti sin.Razgovaracu ja s kadijom. Uhvatio sam ga za ruku. . Zato sam i pobjegao od kuce.

. .Znaš li onu Šehaginu magazu gdje drzimo zito? Da li bi mogao zapisati koliko vreca primiš? . ali nisam osudjivao mladica.. Uzbudjen je.A zašto sjediš u ovom praznom ducanu. kad kupuješ. Pa. Mahmut je pozurio da opravda njegovo nedolicno ponašanje: .Pravo imaš! Zaista bi bilo tijesno. otvara svoju radnju.Zašto bi kucu prodavao? . Ne postavljam te za muftiju. Prodacu. moj Osmane.Prodacu. jer njegova životna staza nije bila ravna. Šta se to desilo s Osmanom? . muko roditeljska! . trudeci se da izgleda obicno .Ma ne znam. a možda nas je otpisao čim je cuo da smo Mahmutovi prijatelji. i dodji po kljuceve! Dedo odlazi. sjednem. Odmah! A kuca? Da li da prodam i kucu? Gubio je glavu! . O. Zao mi je Mahmuta.Šta imam da se šalim.Velika je. onda. A nekako mi i zao. Baš razgovaramo maloprije. I ne znam kako da ti zahvalim! . naravno.Znam. pa mu je guka dugo silazila niz tanki vrat. i čini mi se da nešto radim.Zeni se. pristajem..Kako ne bih mogao! . Kad prodaješ.Ako se ne šališ . Idem da kažem zeni.Ostarilo se. Mahmut je progutao pljuvacku. a on da kupi štogod u Mostaru. sve je skupo.. Sad idem. Nismo ostavili na njega bogzna kakav utisak. sasvim zbunjen. . dodjem ovamo. sve je jevtino.. pa ne zna kud glavom udara. A ovaj ducan prodaj! . .rekao je Osman odlucno.Ja sad idem.rekao je Mahmut drhtavo. pošao prema Osmanu.E. da me pogledom upita je li to šala. rekao mi je. pa stao. da prodam ovaj ducan. Zašto nešto zaista ne radiš? . Šta bih ja mogao da radim? . ne pogledavši nas. ali se drzi! I ja sam uzbudjen. Osman se odjednom nećega sjetio: . . Mladic se okrenuo ocu: .A kad ti dodju sin i snaha? Bilo bi vam tijesno u maloj kući. varaš sam sebe da nešto radiš. nije lako ni prodati. i šta imaš da mi zahvaljuješ. šta će nam onolika? Kupio bih manju. a srešcemo se ili cuti uskoro! Zazvučala je prijetnja! I izašao. nabavi mangalu.ako se zaista ne šališ. pogledao u mene. Kako ne bih pristao! Ako se ne šališ.Prodaj! . Hoce li zakolutati ocima? Hoce li zamahati rukama? Hoce li pasti? Ali ne! Mahmut se hrabro drzi.

ocišcena. donesemo ove stvari od kuce. to je sva promjena. te majstori okrece.. Ali će odvaditi kilu-dvije iz svake vrece. cuteci. gadno ti da udješ a kamoli da ostaneš.Ko ti je taj Osmanaga? . .Lijepo ti je ovdje . molim te! Da nisam zalutao? Da ne govorim s nekim ko je slican Mahmutu? Zar baš ništa nije ostalo od starog Mahmuta? . Bilo bi pametno kad bismo kalo uracunavali na sve u životu. .Ovdje ne pijem. Popijem kod kuce. pa na spavanje. nije red. naravno. I prvi put se prevario za Mahmuta. a valja i okasniti.Osmanaga Vuk. uzimajuci u obzir tu ljudsku slabost.E. . Osman je odmahivao glavom. I podleci ce. . ali je pošteno da mu to kažem. Mislio sam o tebi drukčije. postala je ljepša i svjetlija. Okrecena.Zar ti tako o prijatelju? . Prilika stvara lopova.Nije bilo lijepo. .Vjerujem. A bilo bi vrijeme da se i ti smiriš. pretvorila se u ugodno prebivalište. Na sredini sobice je mangala puna zara.Išli smo.rekao sam nerado. . . nisam djavola! Vidjećeš kakva će tarapana nastati u magazi. . . pod je opran. već su jutros bili. ili uciniti nešto glupo.rekao sam ono što je Mahmut sigurno volio da cuje. taman da sveca dovedeš.A ne! To se medju trgovcima ne radi. trgovce i zanatlije. Svaki dobar trgovac uracuna kalo.mislim. . i ne ljutiš se.Kad sam prvi put došao. Gdje ću primati prijatelje? . Mahmut nije ni za kakav posao. Pa nagovorim Osmanagu. mracno. A imam dosta i svoga posla.Hoćeš li im davati savjete o poslovima? . Sigurno se cudiš što će mi ovolika secija. I uradice svako. .Naljutio me onaj magarac. i njemu dosta. ruzno. jer ja sve isplacujem.To ti je prvo što si uradio? . On se smijehom lijeci. i pozvao na naselje. izgleda.Umalo. pa.Ni rakiju ne osjećam.I lopov stvara piliku. .Bojao sam se da ga ne udariš. otvorio svoj ducan.Ne daj mu novac u ruke . Ova secija je za komšije. Juce sam ja njih posjetio. Osman se nasmijao. a onda ih pozivao.Došao sam pameti. I tako. Na bolje. prljavo.Bolje bi bilo da ne dodje u iskušenje. E.Nisi učinio ništa glupo. nadam se. Tako je i Dedo radio i. kao da se još cudi i ljuti. poslije. druge nije bilo. . oko zida lijepa secija. prozracena. Takav je trgovacki red.Iznenadio si me. ali malo. vrlo važno. Osim ako te neko upita. . Ili ga udariti. . ja i žena ocisitimo i operemo. Doci će u iskušenje. Od magaze za zito Mahmut je stvorio svoje carstvo.Prvo sam ocistio. caršijom. i Osmanaga se cudio. i eto. sad je ovako. . a mala soba u kojoj je sjedio.Cekaj. prvi put sam vidio da i Osman ima slabosti. Mahmut veseo. smucilo mi se.. . pošteno i zbog Mahmuta. Novca neće imati. Rekao sam mu ono što sam mislio: . zidovi bijeli. Znaš da tako mora biti. Na posao valja uraniti. . eno. .

Ko ti je Osmanaga? .Donio sam cetiri macke iz komšiluka. o plati s Osmanagom još nisam govorio. i bolje. jer.To ti je pametno! .. A Osmanaga je sigurno zinuo kad je cuo koliko će tovara zita Mahmut izvuci iz magaze. Vidim. E pa. šteta.Pa šta su cekali dosad? Zašto ih ima. . O plati. . Bio je jedan jedini. muško i zensko. neka jedan miš pojede samo dvadeset zrna na dan. Moj Mahmut je lovio oblake. za deset godina dvadeset hiljada. i ostavio crva da puzi po zemlji? Bio je zanimljiv. i lakše. Šta je od njega učinio Osman? Je li leptiru išcupao krila.Sanjaš li još da ćeš se obogatiti? .Jesi li tom svom Osmanagi iznacunao koliko će macke uništiti miševa? . On je to primio sasvim ozbiljno: . cetiri će uloviti cetrdeset miševa. . Zar to znaci: opametiti se? .Jesam. a ima više. Neka svaka uhvati samo deset na dan. cekam bolju cijenu. vidiš. Neka u svakoj oki ima dvije hiljade zrna... Jesi li vidio macke u magazi? .Vidim. . ne bojim se sirotinje pod starost.odgovorio je pametno. bice ih dvije hiljade. sad je pametna sova.. cistim što unerede.Neće. . zito pojedeno. Love miševe.. Posla je malo više. to je sedamsto pedeset oka. a kote se strašno. još nismo govorili. sigurno. A neće biti manja. kao nedorasli djecak. ovaj lovi miševe. velim.. ali je korisno. vrece izgrizene.Šta se ovo desilo s Mahmutom? Dok je hodao besposlen. sad je dosadan. i sad će tri tovara više ostati u magazi. otvorite se! Sam sebi je zatvarao odstupnicu! . Na lijepu je mjestu. Onaj moj bio je lazljivac-pjesnik. mijenjam im vodu. vjerujem da će biti i veća. Moj Mahmut je bio šašav i drag. Nebesa. Jesi li prodao ducan? .Pa i jest pametno. Osmanaga zna kako je bilo prije mene a kako je sad. brate.Ko ti je taj. ovaj je dosadan i mrzak. Ovako racunam: neka ih je u magazi dvije stotine. za godinu će ih biti dvije hiljade. samo dvije stotine? . . ali ako bude kao Dedina.Kakve macke? . Ako još toliko dodje komšijskih miševa na cast.Imam nekoliko mušterija. Posao nije tezak. sad zna šta je caršijski red. dvjesta miševa dnevno pojede cetiri hiljade zrna. a sigurno dodje i više. nadam se. i kolika.rekao sam. miševa citava vojska. znam! Nikako da se naviknem na tog Osmanagu. kao svaki trgovcic. i tako će u ovoj borbi macaka i miševa pobijediti miševi. u redu. a.Zašto bih lagao sebi? Ovako je sigurnije. ne krijuci da se rugan. i iz istog razloga. sad je jedan od mnogih. Nekad je kršio sva pravila. sad je sparušen. Srce me zaboljelo od zalosti. jer Mahmut više nije Mahmut. sve optuzujuci miševe! Ni to nije istina! I ja sam zinuo kao i Osman. Ništa neće odnijeti! .Ne sanjam .Osmanaga Vuk. I tako. koliko je to tovara zita? Tovara! Osmanaga je zinuo kad sam mu to izracunao.Lani su sigurno bila samo dva miša.Godišnje toliko i toliko. godišnje oko miliom i po zrna. . bio je svraka brbljivica. . .Zatvorili smo sve rupe. ovaj je sitni racundzija. Bio je socan. donijeli macke. Ovo više nije moj Mahmut.

eto. ali se smirio. Nešto mu je i rekao. Ja. Umro je pjesnik. zbog jedne sitne greške. već varalica koji je samo čekao priliku da postane ono što jest. a s ovim ne mislim sklapati prijateljstvo. Možda nije pravo što ovako mislim. izazovno. i nije prkos Mahmutu već Avdagi. nisam više potreban.Kako se ovolika promjena mogla desiti za tako kratko vrijeme? Onda i nije bio sanjar o nemogućem. možda i zamišljena. Ovo je suviše obicno. jer bi mogao uciniti ono što niko ne cini. da ne uvrijedim onog bivšeg. malo prizemnije. stavio ruku na prsa i poklonio se. . pocašcen je. bilo bi nezgodno. kao što sam sjedao i ustajao. I baš zato sam odlucio da ja ne ustanem. njegova nedosljednost. Nekad ga je sacekivao jadan i uplašen. možda sam ga izmislio. vidi u svemu. Tada je u magazu ušao serdar Avdaga. dobio ono o čemu je sanjao. Ništa toliko ne mrzi usamljenost kao pogreška. Cutao je i serdar Avdaga. razmišljao sam kako da odem. Njegova vjecna ceznja o sreći. Šteta što ne mogu da odem odmah. sve je to bilo ljudsko. pocne da ih nize. siguran. jer je. Ništa on više neće izmisliti. ali s mnogo više dostojanstva. A opet sam ja izgubio najviše. ali znam da je lijepo i skladno. Nije šteta ako nestane jedan od jednakih. I dok sam s nešto ogorcenja i mnogo tuge. sve je sivlje. Ni on meni. A onda mi je palo na um da je ovakvo moje ponašanje neprikladno. ostaje zastrašujuca praznina. i zna šta je red. Ali nisam otišao. kao nevjestu. na njegovu radost. sad je miran. a to je nenadoknadiv gubitak. Možda nije ni postojao. kad je Mahmut doveo Avdagu do secije. njegovom zalosnom promjenom koja se. ogorcen njegovom spoljašnjom poniznošcu i stvarnom sigurnošcu. njegov strah i nesigurnost. njegova vedra bespomoćnost. Njegova rasutost. bila je san koji se neće nikad ostvariti. koga više nema. malo manje. već postati. bez ikakva objašnjenja. i zato lijepa. i možda bih opet nekoliko puta polazio i odustajao. Najgore je što čovjek. i sjeo. uvrijedjen Mahmutovim ponašanjem. Nije me ni obradovao ni razalostio. Ali ako umre onaj ko se izdvojio svjezinom. kao djerdan. sahranjivao jednog čovjeka. I odvojicemo se. pomislio sam da ću lakše otici. nemajuci mogućnosti da misli o svome drzanju. zašticen. i opet sjeo. izgledalo bi da bjezim. njegova rašivenost. nisam zapamtio riječi. a bez ikakva razloga i smisla. jer me se ovaj ne tice. Što je više sivih ljudi u sivom životu. rodio se jos jedan trgovac. Ne izmisliti. Tako mi je pokvarilo raspolozenje i Mahmutovo i moje ponašanje. svejedno kakav. nesrećnik. više i usluznije nego kad je bio stari Mahmut. drago mu je. pa sam nesigurno ustao. njemu ovakvom. Ali je u životu jedan zanimljiv čovjek manje. ovakav. i opet ustao. tako nekako. njegovo smušeno brbljanje. to list ljudski opada. sve tuznije zivjeti. možda sam ga izdvojio bez njegove zasluge i krivice. Najmanja je mogućnost da pogriješim ako budem cutao. a moje smiješno ustajanje me uvjerilo da je u nevaznim stvarima najbolje uciniti ono što i drugi cine. Mahmut je ustao. Zašto sam ga zamišljao kao maštala koji i ne želi ništa da ostvari? Ovako je prirodnije. njegova naivna laz. najneprihvatljivijom mi od svega što je Mahmut mogao izmisliti. S ovim čovjekom neću imati šta da razgovaram.

Znaš šta. puno zle volje i. Zašto ti je dao ovo mjesto? . Zašto ti je onda dao mjesto? A nisi ni trgovac. kad je Avdaga upitao: koji to Osmanaga? Samo on nije pitao podsmješljivo i gorko. tvoje pitanje je uvredljivo. što mu je muka na licu izgledala teza. Svakome se svašta dešavalo u mladosti. a i platio sam. ne tice ga se što ja slušam (ranije to nikad ne bi učinio). iz drzanja. Pa su zaćutali. Cuti sigurnije nego što sluša. ne sacekavši ni kraj recenice o mackama i miševima. sigurno zaleci što mu glava nije od stakla. o krecenju. Sad pitam tebe. ja neću nikad više. mucno. Jedva sam se uzdrzao da se ne nasmijem. o mackama iz komšiluka. glava mu je padala sve nize. kao i maloprije. i sreća? A ipak. možda još nepodnošljivije.Ne znam je li uvredljivo. odjednom je digao ruku usred Mahmutove priče. . . . pogled mu je prikovan za zar u mangali.Srecom. jer sam slušao drugi put. . pričao je isto što i meni. o miševima. ni zbunjen ni uplašen. ali je pošteniji od tebe. Za ono prije znam. iz svake crte lica. ali je potrebno. što je priznao i sam Osmanaga. Avdaga . kome je njegova sluzba i žena. Avdaga je upitao tiho: . i djeca. o stvarima.Ne voli da radi. i ljubav.Za ovo poslije ne znam.Zašto ti je Osman dao ovo mjesto? . . Avdaga. o zrnima zita u jednoj oki. Ne zna ni Osman. da bi u Mahmutovu mozgu našao odgovor na pitanje koje ga je i dovelo ovamo. toboze slušajuci Mahmutovu pricu. . kao ja. i prekinuo ga.pokazao je na mene. On će najbolje znati. Tuge.rekao je Mahmut. sluzilo nećemu. .A zašto nije njega uzeo? . jer Osmana niko tako nije zvao. kao svaki čovjek od ugleda kome su udarali na ponos.Pravo da ti kažem.Zna da sam pošten i vrijedan.Kako bi bilo da pitaš Osmanagu a ne mene. o šteti. Avdaga je tuznim mrtvim ocima gledao u Mahmuta. ispunjavalo je mucnu tišinu koja bi nas mogla poklopiti. Ali. zacudo. govorio je Mahmut. o pranju. Izbjegavao sam Avdagin pogled. i mirno čekao njegovu riječ. Ali je sada. Mahmut je poslušno zacutao. strah i uvrijedjenost ga uvijek na nju podsjete. zaista! Odakle tuga u srcu i na licu ovog čovjeka koji ni ubijenog brata nije pozalio. vidio sam da cuti i sluša.Možda ću pitati i njega. i o koristi od njih. tuga i potištenost vire mu iz ociju. koji nikog svoga nema jer mu ne treba. teretno. A kad bih ga pogledao. Zna i Osman. on zaista nije znao ko je Osmanaga. i kad se cinilo da će zaspati. ovo dosadno trabunjanje bar imalo nekog smisla. .Nije red da mi to pominješ. Mahmut je poceo da trlja svoju bolesnu nogu. tuge. Mahmutovo pričanje je bilo glupo i sitnicavo. Zato mi je dao ovo mjesto. Cutanje mu je teško. isti kao kod svakog drugog čovjeka. ili što je ne može razbiti. cak istim riječima. i ovakvo kakvo je. i previše. Što me ne sudiš po onome kakav sam bio i kakav sam sad? . a ovi zidovi će ga slušati svaki dan. kao ni ti.

upitao je Mahmut. nemiran zbog Avdaginog teškog pogleda. opet. Da li bi se mogao zakleti? Mogao bih. Osman nije lud. da je samo lud čovjek mogao iz cista mira uzeti Mahmuta u sluzbu. i on će potvrditi. znali ništa. i zato mu dao mjesto. izgleda. Zaboravio sam. a ne može ni da se nasluti. i vrijedilo bi znati šta je to. djece mi moje. možda me pitao za ime. Kad si posljednji put govorio s njim? Kažem ti. i štedljiva paljba. zar će pokušati da stanu na put mojoj sreći? Tako ojadjen. Sjeti se! Znam dobro. Mahmut je uvjeren da ga je posluzila sreća. ucutkan Avdaginim cutanjem o nejasnoj sumnji. A kad si bio zatvoren u tvrdjavi? A. Ne kazeš ti. za njega je uvreda. nemocno lukav. U životu s njim nisam progoviorio ni riječ. Da li on uvijek trazi ovako naslijepo? Dugo je cutao. . i sumnja ne bi Ali Avdaga još nije bespomoćan: poceo je da kruzi oko zrtve. napad ne može odgovora. dizdara. Vidio sam koliko vrijedi tvoja zakletva. Jesi li cesto s njim razgovarao? Nikad. Vrtjeli bi se u sumanutom krugu istih pitanja i istih postala sigurnija. Dobro? Samo iz vidjenja. suzavajuci krug. jedan čovjek je konacno otkrio njegovu trgovacku sposobnost. ma kakva da je. Avdaga je. Upitaj dizdara. Ako postoji samo dugo trajati. poceo mi je licitti na starog Mahmuta. Koji razlog? Je li ga necim zaduzio. već ja. u tvrdjavi. onda. Dizdara. i da klone. A sad. Avdagino cutanje ispunjava zrtvu strahom zbog onoga što ostavljajuci joj dovoljno vremena da misli o mogućim krivicama. uskoro? Poslije onog. A možda je to sumnja. Mahmut je drhtavim prstima sve jace gnjecio bolesnu nogu. mislio. i to je nacin da uznemiri čovjeka. u tom slucaju ucinjeno je nešto ruzno. Svaka druga pretpostavka. dizdara! Jest. uplašen zbog Avdagine upornosti kojoj nije znao razlog. A. I za krivicu. a ne cesto.Ni jedan ni drugi nisu. nikad više. ne kaze i ne otkriva. to! Ne znam. Upitao je: Jesi li poznavao dizdara? Kojeg dizdara? . zbog malog broja metaka. je li mu ovo plata za neku uslugu? Mahmutova usluga je uvijek sumnjiva. Jesi li zaboravio još štogod? Ne znam na šta misliš. Možda je pomislio: zar prepreke već na prvom koraku. Moglo bi biti i zanimljivo da nije mucno. onda mora da postoji neki razlog za taj nerazumni postupak. Poznavao sam ga. Avdaga to dobro zna.

potreban je svjedok. Avdaga vrši istragu zbog otmice. Zašto? Zato što je Mahmut nagovorio dizdara. zlocin će zavladati svijetom. Avdaga je bolesnik svoga poziva. I kad bih rekao.Opet je naišlo cutanje. i niko se ne cudi. smije se. koji se neće skoro ponoviti. Avdaga ne može razumjeti ljudsku nedosljednost ni neočekivanu odluku. Jer zna. i misli da je Mahmut razgovarao s dizdarom! Za tu uslugu Osman mu je dao posao. Kako da kažem Avdagi: Osman Vuk nije znao za Mahmuta. ooajan kad ga izgubi. on samo sluti. zbog sumnje koja je krivo spojila neke cinjenice. Neki ljudi su zaista baksuzi. ne zna cak ni šta ga pitaš. misleći da se oslobodio straha od . on vidi samo uzrok i posljedicu. Zla djela se dešavaju svaki dan. tim trenutkom slabosti. možda i sebe. posrtace obojica bjezeci i goneci. a gdje su? Nema ih. jer ko zna šta sve može biti sumnjivo i opasno. a ne mogu mu pomoći. možda cak sjedi s njim. do njegova ili svoga pada. to je toliko jasno. A ni zbog cega. Slijedice ga kao što gladni kurjak slijedi starog jelena. osjeća. samo da se oslobodi umora. sirecan kad nadje tnag. i ne uvijek bez razloga. kao što drugi zivi da ih tješi i lijeci. svi ljudi su mogući krivci. Avdaga traga. I Osmanova plemenitost. možda se priblizava i ponovo udaljava. Toliki su uspjeli u životu. nešto je platio. sreli su se tek u noći kad je otmica izvršena. on zivi zato da goni i hvata ljude. ako odustane. kao oblak. to mu je jedina strast. da je siguran dokaz cak i Mahmutovo zbunjeno odricanje. za koju se i sam kaje. ne smijem da kažem: ostavi čovjeka na miru. jer je najćešce mrak oko zlocina. možda će pristati da strada. On sumnja na cio svijet. Kod Mahmuta je našao na tanušnu nit. On misli: neko je nagovorio dizdara da pusti otmicare u tvrdjavu. suviše je pošten da bi čovjeka kaznio bez dokaza. siguran pa nesiguraTi. bilo bi uzaludno. sumnju sanja. disace isprekidano od straha i od sladostrašca. I mene i Mahmuta je iznenadio. i pravi krivac prolazi pored njega. miriše. A ja slušam. Ako krivac nije uhvacen. sa sumnjom zivi. i samo bi ga amrt mogla natjerati da prekine traganje. i nije mu lako. punu miševa i brabonjaka. još nema. A zalosini Mahmut. Potreban je dokaz. On dobro zna da ni za jednog zivog čovjeka niko neće svjedociti da neće uciniti zlo. Tako bi odricao da je šetao pored rijeke. Najzalosnije je što je Mahmutova sreća razlog Avdagine sumnje. A tuzan je zato što mu ne može dokazati krivicu. cutim. uslugu i nagradu. samo što je ušao u svoju mracnu magazu. bez sposobnosti. bez pameti. poslije toga je Osman Vuk dao ovo mjesto nesposobnom Mahmutu. a on o njemu i ne misli? A možda i misli: ako je Mahmutu dao ovo mjesto. Mahmut je grcevito odbijao da je razgovarao s dizdarom. kao da je to samo po sebi sumnjivo. zašto sumnja na Osmana? Da li mu ja pozajmljujem svoje znanje o Osmanu. mirno obavlja svoj posao. da je jeo sarmu za rucak. Avdaga sumnja. to je njegova kob. Zašto mu je dao posao. Ali. al više neće pustiti Mahmuta. Zao mi je Mahmuta. duznost i zadovoljstvo. da ima pet umjesto cetiri macke. možda će žrtva klonuti. Po Avdaginoj logici. tama će pasti na zemlju. potrebno je priznanje. ali se ipak cvrsto uhvatio za nju. znam da nije umiješan ništa. gleda mu u oci. doci će sudnji dan. i zato će postati još sumnjiviji. ako se umori. ako ne uhvati i kazni krivca. samo kad bi ga Avdaga o tome pitao. A meni je tek tada postalo jasno. ne znam. i bez poštenja. Samo što Avdaga u svom poslu ćešce dozivljava radost uspjeha.

Ako je tako. krijuci sve. Nemoguće. umriječe. cuteci. Skrivao je. Svakome ću priznati pravo da me prevari. Hoću li raskinuti i s onim nekadašnjim. kao i nekada. a onda je sve iznosio na dlanu. ali zašto? Šta znam zašto! Ja sam zamolio Osmana da ga one večeri povede u mejhanu. onda je smrdljivi matori lupez koga moram što prije zaboraviti. cuteci. svoje bezvrijedne tajne. Osman je poslao Mahmuta da razgovara sa dizdarom. ali zaista. Ali ako je igrao ovu ruznu igru. ako je iskusni lovac Avdaga na pravom tragu? Ta misao me porazila. oslobadjajuci ih se olakšano. a ja sam im sluzio kao spona i zaklon. uvlaceci me cijelog u ponor stvorene mogućnosti. zašto? Zar samo zato što je sin bio drzak prema ocu? Osman ne može dirnuti ni mnogo teza stvar od jedne obicne svadje. jer Mahmutu niko ništa ne bi vjerovao ako bi i izdao. Sve to znam. i protiv moje volje je prelazila granicu koju joj je postavljala moja dobra volja. Ljudi su za njega samo sredstvo. nepostojecim? Pogledao sam u njega. sjedice obojica kraj mangale. zašto bih ja bio izuzetak? Ali Mahmut? Kako je Mahmut mogao toliko da se pretvara? Mislio sam da znam sve o njemu. i sve je jasno. ali da ništa skriveno u njemu ostati ne može. Eto. Mahmutom. zašto? Obradovao me kad je to učinio. vjerovao sam da je svakakav i nikakav. kao da je naslutio moje misli. da bi naplatio svoju uslugu. Vješto su se pretvarali. Mahmut je poslije uporno navaljivao da se vidi s Osmanom. Pogledao je i on mene. i zato mi drag. Samo se ne slaze što sam ja ispao budala. Tacno onako kako bi Osman mogao zamisliti. osim prijatelju. Avdaga je cutao. kako sad da se smiri! Nije ga Osman doveo zbog lijepih ociju. pa ipak. a Mahmutov jadan polozaj pred sinom posluzio je Osmanu kao dobar izgovor da mu da obecanu nagradu. mracan od sumnje. Šta ceka. ali ovome nisam oprostio. kao da je skidao teret sa sebe. zašto ne ode? A možda neće ni otici. iznemiren. optuzeni bez kazne.gladne starosti. Raskinuo sam s jednim Mahmutom. ovim sadašnjim. ni on ni Mahmut. I zaista. ali to se njih ne tice. odmah je postao sumnjiv. onda je sve lako sklopiti. podriva te i kad znaš da je čovjek prav. Sve se slaze. Sve se slaze. zašto mu je Osman dao ovo mjesto? Ruzno je što ovo pitam. kako je tudja sumnja zarazna. on mu je najpogodniji. ohladice se kao zeravica. Tuzilac će ostati bez dokaza. toboze. i kao da se branio kajanjem. A šta onda ako nije. . Bio je za mene nesredjeno matoro dijete s golubijom dušom. Osman ga je odbijao. dzarajuci mašicama po zeravici što se gasila. znam da nije tako! Ali se misao više nije mogla zaustaviti. ja sam kriv što smo culi svadju zbog koje se Osman naljutio. da ne bi sve postalo sumnjivo. cutao o njima dan ili sat. ja sam ga zamolio da mu kaze nekoliko lijepih riječi. Izgleda bespomoćan. i ponovo sam zazalio za mojim. Uvijek je bio jad i nesreća. Ako je prav.

Od cega ziviš? Kradem. Poslije su njegovi sinovi s konjem otišli po Avdiju. zašto? Možda će nam sutra reći.Od cega je umro mladic? Kazu da je bio zdrav. Možda nije pametan. O. izašao iz sobe. trazio sam da mi proda. Odmah mi se obratio. Mahmut ga je ispratio. Sjetio sam se Osmanova savjeta. Nisam više mogao da ostanem s njim.Ali je polumrtvi Avdaga. To ne znam. čim je zartvorio vrata: Zašto me ono pitao o dizdaru? I mene je pitao o Omeru Skakavcu. Upitao me: Zašto Osman nije tebi dao magazu? Šta bih ja s magazom? Ti traziš nešto bolje? Ja ne trazim ništa. Zašto bi te hvatao strah ako nisi kriv? Kako kriv. O čemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem u njegovoj avliji? Sreća da sam na ovo mislilo ranije. tuzan. kako kad. Ali. i vratio se zabrinut. i to je najgori odgovor. umoran. i ne zna šta je umor. i pogledao u mene. Duboko me zaboljela njegova moguća izdaja. Pogledao me. bez volje i bez sigurnosti. pobogu. . kao da je rekao: ti mene pitaš! Posjedio je još malo. ali ne da od sebe praviti budalu. da je ponekad dobro pucati prvi. ne zureći. ispravio svoja jaka ramena. zagledan u mangalu. još ziv. Vidio sam te na dženazi Avdije Skakavca. Cuo sam da ima dobrog duhana. I ja sam vidio tebe. Nije mi odgovorio. Upitao sam: . Osman mi je to pomenuo. zivlje i pazljivije nego sad. šta to govoriš? I za što kriv? Ustao sam i pozdravio se. kako gleda. ubijam. Nije imao. i ja sam se pokajao što sam istrcao. Misliš da će doci i sutra? Sigurno. otimam. Zašto si bio? Nisam znao da je zabranjeno. kako cuti! Strah te uhvati. Nismo za razgovor ni ti ni ja. Jesi li kupio? Nisam. a onda se polako digao i. brate. Ja sam razdrazen i gorak. na zalost. Je li na mene došao red? Glas mu je tih. da podjem. šta hoćeš od mene? Ali on vrši duznost.

s mackama.Ostani još malo . . a možda i moja hladnoca. .Moram da idem. ali mu moja pozlijedjenost nije dala da se digne iz mrtvih. na ulici sam pomislio kako nije trebalo da to ucinin.Uplašio ga je moj odlazak. sa strahom. Ostavio sam ga samog. .molio je. s miševima. Opet je licio na starog Mahmuta. vratio. ali se nisam.

pa će to nemoguće ime novi čovjek vuci za sobom. Cekace da se ponovi. pa serdar Avdaga sumnja. Lako je stisnula moje prste. ništa nije prazno ni besmisleno. potisnula me u stranu. ali ona jedva da je cula. nikakav poklon. i zbog života koji će se promijenila. nisam više vazan kao ranije. kao teret ili porugu. znacajniji od svega na svijetu. sa sitnim lancicima zutog i plavog cvijeca u sredini i na rubovima. nešto je. ozbiljno zabavljena sitnicama.Osjetila sam nozicu. radjenu tankom iglom na svili. Kad je pitala. . kao blazenstvo. zivlji od mene. govorila. nerazumno je pitala i mene da li ga volim. iznenjadjena. zahvalna što sam joj prišao zbog njega. da se ne uplaši. ona ga je neprestano osjećala kao dio sebe. Ma šta govorila. sve u njoj i oko nje je sredjeno.kaze presrecna. i polako sjeda na seciju. Mene je pomalo zaboravila.Mice se . što je volim zbog njega. da bi se produzio sutra. Objasnio sam joj zašto me trazi. zbog nje. Sve što je cinila. Imala je prećih poslova nego što su naša podmetanja i naše lazi. a Tijana je u tim radosnim brigama zaturila strah i crne slutnje. Njeno dijete u njoj u sve je unijelo red i smisao. kad sam u podne došao kući. to buduce dijete. Gledao sam kako u poslu oko rucka zastane. bio mi je stran i dalek. i morao sam reći da ga volim.16. Nadgrobni natpis Sutradan. Ja sam bio uznemiren. kao taj tihi udar zivog stvorenja u njoj. da me ne bi smatrala cudovištem. ima li izgleda da ću se zaposliti. to više nije bila ona teška tuga koja me plašila. možda tek od njegovog prvog osmijeha. nagadjale da li će biti muško ili zensko. a da će otac zavoljeti zivo stvorenje. i rukom pazljivo dotice okruglinu trbuha. zbog njega. pa i više od prijateljstva. kao ljubav. Nikakva radosna vijest. bilo je to zbog njega. opet se osjeća sam. već je voljela taj plod. sanjace ga. spremale se da rade dječiju opremu. kroz cio život. iz života. rekao da je volim. znao sam da misli na njega. Ako se sjecala oca. jer ne bi shvatila da majka voli i misao o djetetu. Nagovještavao sam izdaleka. da bi za taj dan izabrale jedno. bez vreline. bez tjeskobe. spreman da budem svecan kao i ona. obicno najgore. svecana. što postojimo zbog . ona je mirna. ništa nije nahero u svijetu. blazeno osmjehnuta. nikakvo bogatstvo ne bi joj moglo priciniti takvu srecu. sabrana. pominjale bezbroj imena. iz pjesama. zalila je što nije rodila desetoro). Pokazala mi je maramu koju joj je poklonila Mahmutova žena Paša. imalo je jedan povod i jedan razlog. već zaljenje što djed neće vidjeti unuce. kao prvi put. začuđeno obuzeta osjećanjem sreće i ponosa. Tijana je rekla da me Mahmut trazio. prišao sam joj. Ako Tijana ne bi otišla na Vratnik. Svu njenu paznju zaokupljao je taj zivi a nerodjeni stvor. . ona je o njemu mislila kao o smislu svega. trgovcima ne može govoriti o svom strahu. Paša je izivljavala svoje nescrpno materinstvo (malo joj je svoje djece. Ja nisam znao ništa o njemu. sa strepnjom sam mislio šta bi bilo s njom kad bi pobacila. mislila. petljao s Osmanom. i odmah bi se razvezao razgovor. Zar to nije ljepše od naših petljavina? Medju njima se stvorilo lijepo prijateljstvo. Najviše su govorile o djetetu koje je Tijana nosila. iz istorije. Paša bi došla njoj. kao što će uciniti i kad se dijete rodi. Ja sam o njemu mislio kao o brizi. Dirnut tim njenim zanosom koji ne shvacam sasvim. široko otvorenih ociju. uzeo je za ruku. izgleda. moracemo na proljece potraziti nešto bolje. uspravljena. Ni naša soba više nije valjala. bez zohara. nastavljao se od juce. Postale su potrebne jedna drugoj. i bilo joj je prirodno da se život prilagodi njemu i njegovoj sreći. kao da su joj dosadile gluposti koje cine muškarci.

što joj ne pričam ono što mi se desi i što osjećam. . Sad to nosim sam. jer se cuva da ne uvrijedi čovjeka bez . Ne našavši mene. ali eto. ali je za ovaj posao dobar. čini mi se. Prije nekoliko noći. valija bi ga poslušao. jesu li nešto nagovještavali. Dočekao ga je na noz. noći hladne. Ali ako bi Šehaga. Kadija je trebalo da postane muftija. Skrenuo je razgovor.Nije za takve poslove. da mu to kažem. izludjujuci ga. Ni Šehaga nije bio kod kuce. Što ne znam. zbog miševa? Smiješan je. i ucinice sve da ih ometu. srećan sam što me nije našao. Trazio ga je. odgovara bez volje i bez ućešca. i niko ne zna gdje je. i ispricao mu kako serdar Avdaga ispituje mene i Mahmuta. otišao je na konju. ne pridajuci tome nikakav znacaj. A bilo mu je sumnjivo još zbog nećeg. Dan prije nego što je pobjegao. ja sam trazio Osmana Vuka.Ništa. Osman ne zna. čeka hoce li aga doci.I šta ćeš sad? . I kadija i on bili bi mu zahvalni do groba. Zao mi je što više ne razgovaramo o svemu. i ništa više. po cijelu noć ne spava. I bolji je nego što sam mislio. moglo bi se svašta dogoditi. baš to razbješnjelo. medjutim. Osmana sam našao tek treći dan.njega. Trazio me i serdar Avdaga. i njemu i kadiji. potiskujuci nezadovoljstvo što sam postao sporedan. Desila se. i zbog Šehage. možda i za moje dobro. kao strazar. Može da sjedi u magazi i da mjeri zito. umakao mu je dok je spavao. a nasmijao se kad sam rekao da na Mahmuta sumnja zbog dizdara. Hanuma je izludjela od straha. nadajući se da će mi je vratiti njegovo rodjenje. gušeci u sebi zalost što sam je izgubio.A ko je? . A bilo mu je sumnjivo. cak to i ne krije. a onda je poslao po Mula Ibrahima. molio da mu Šehaga pomogne. iako mu je obracun podnio prije dva mjeseca. Jesu li na nešto pucali. izgleda. ne mogu ni kazati nikome. Nije ga bilo. A sve mi je otkrio serdar Avdaga. a možda je uvjerena da osjećam što i ona. i znali bi kako da vrate ucinjenu dobrotu. neće da govori o svojim poslovinia. ostavlja me po strani od svega. Osman je pominjao otkup vune. ili strahuje zbog muza. Zato već tri dana trazim njega. Cekacu. dolazio mu je Dzemal Zafranija. Uplašio me koliko zna. Odmahnuo je rukom. sluša bez zanimanja i bez paznje. Oni su trazili mene. Znaš li da je nabavio macke. sasvim neuobicajeno. za nju je beznacajno. ili je Šehaga u lovu. Širokogrudo primam tu njenu nepravdu. Zbog otkupa vune. momci su znali samo da je nekud otišao na konju. opet ga nema.Otkud ja znam! . a Zafranija naib. koga oni veoma cijene. ili tuguje zbog sina. Rekao sam da mi se ucinilo kako su on i Mahmut sve sakrili od mene. A i on se boji. i neprijatelji za to okrivljuju njih dvojicu. pred zoru. Jadnica.Kakav Mahmut! Ko bi se na Mahmuta oslonio u takvom poslu! . ali Šehagu je. Ostavlja me samog s mojim mislima. Nije bio ovdje. sigurno su na nekom poslu. trazio mu je racun o poslovima i spisak svih potrazivanja.Kako znaš da nije Mahmut? . rekao samo jednu riječ. Zato je Osman pazio na njega. sigurno se naslonio na ledja Mahmutu. kao i juce. Osmana. ta nevolja s Ramizovom otmicom. a kako Šehaga u picu ništa ne zna (zato i pije da ne zna). izgleda da je mijenjao testamenat. snijeg je. bilo da je radost ili strah ili srdzba. kaze. . jer je sav posao prepustio Osmanu.

Neka miruju i cuvaju to što imaju. zato što mu je potrebna njegova zaštita. I eto.Ako su oni umiješani. Kao da je oklopljen Šehaginom moci. Nemaš razloga za strah. . kao da ga se ne tice: Gdje si to bio? Šetam. ali se valja pricuvati. Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo. Ali Šehaga više ne vlada sobom. muci ga misao da iza njega neće ostati ništa. Izaziva poštovanje svojom smišljenošcu i hladnocom. a možda je znao gdje sam bio. i u Zafraniji je vidio onog nepoznatog i bezimenog sudiju što je njegovog sina osudio na smrt. svejedno je. mada svaki na svoj nacin.potrebe. samo ako mognu. da li je otvoreni ili skriveni. a u stvari trazi da im on ne stane na put. Čudan je čovjek Osman. spriječice njihovo unapredjenje. jer pametniji i pošteniji od njih hodaju bez posla.Hoce li Skakavci reći? .I ti se pricuvaj . ljudi se zale na njih. Zašto pitaš kad znaš? Jesi li mu rekao o čemu smo razgovarali? Rekao sam. jednako opasni. ali uljudnije. Gledao je u mene kao čovjek s kojim me veze tajna. i vratice udarac. niti mogu sakriti. bez sigurnih dokaza ne smiju na Šehagu. Cestit je kao divlji vepar. sad smo u otvorenom ratu. da spriječi to unapredjenje koje ga se ne tice.Hvala bogu. toliko se poznaju. Zašto da im pomogne? Cime su to zasluzili? Osmanu je cudno što je Šehaga tako rekao. ništa ne kriju jedan od drugoga. . napada ne misleći zlo. nije mogao da ne istrese mrznju i tugu. mogao je obecati pa ne uciniti. bezobzirnošcu. Vjeran je Šehagi. ali je Šehaga već bio zapao u svoju muku. Traze dokaze. drskim lukavstvom. i nisam rnogao promijeniti pravac. Bio si s Osmanom Vukom. ali ma zbog cega da ga je djavo doveo baš ovamo. Da se sa Zafranijom susreo u nekom srecnijem casu. ili kao dobar poznanik koji ocekuje da stanem i pocnem razgovor. ili će osuditi nekog drugog. godinama su zajedno. jednako su nemilosrdni. samo ako bude mogao. Možda su ga i poslali. jer ni oni nisu andjeli. svejedno o čemu. A gdje će ih naci? . . Našao je valjda slucajno. sve vidi ali se ne plaši. Rastavši se s Osmanom.Nemam ni razloga ni straha. i rekao da Zafranija trazi pomoć. . I šta kaze? Sigurno se smijao. On se uvijek smije. cak kao da uziva u ovoj guzvi. svojim nebojanjem. cak ni ime. i razmišljajuci o njemu. drzeci se rukom za zid. Osman s hladnim prezrenjem. A Šehaga je otišao valiji. mirno govori o svemu. Smije se i cudi šta to traziš od mene. izgleda. I neka pripaze šta rade. nismo se mogli mimoci bez riječi. i sve bi ispalo na isto. Možda je po mome drzanju ili po kiselom licu vidio da nisam baš srećan što smo se sreli. i nije mogao da se uzdrzi. kasno sam primijetio serdar Avdagu. zato što poštuje njegovu snagu.jer si na ovoj strani. Upitao je mrtvo.Jesu li zato poslali Avdagu da me ispituje? . nadmocnim preziranjem ljudi.rekao je smijuci se . ili je čekao nekog drugog. Zašto da lazu jedan drugome? Neće im pomoći. ili gledaju u njih dvojicu sa strahom. jer ga zanima djelo a ne glas o njemu. A možda su po nećemu slicni. Zafranija je izašao blijed. Strah je najgora izdajica. kad nije otrovan mrznjom. a kamoli više. spremnošcu da ucini ali da cuti. . Šehaga s vrelom mrznjom. i da bih mogao proci ako me ne zaustavi. jer ne smatra da su zasluzili i ovo mjesto na kojem sjede. neće ništa reći.Avdaga je od njih najgluplji i najpošteniji. a sirotinjska suza je teška. doduše. i sve je teze što je stariji. jednako daleki od ljudi. možda bi sve bilo isto. zato što radi šta hoce.

samo da mi nadje kakvo mjesto. ne kazeš otvoreno. na pravom mjestu? Glodje konop gdje je najtanji. Šta se tebe tice Šehaga? Strpljiv je i uporan. Ali kako je naišla praznina u mozgu. rekao sam ti. cutao je i gledao me onim svojim teškim pogledom. Izdrzacu. brate.Oprosti.Htio sam da kupim duhan.Zato se i ljutim. . slomio bi mi kicmu. učinio sam je sigurnom i iskrenom. Obilaziš oko mene. .Ko nema ništa na duši. a mozak se pretvorio u teretnu pihtiju. .Pitaš. lomi mene nezašticenog.dodao je razlozno. Šta on može znati o meni? Ako zaista nešto zna. i krivo mu je. samo da ne jedem sebi utrobu što su me svi odbacili kao pseto! Eto zašto me se tice Šehaga! Cudo je što nisam otišao u hajduke. . I šta ste još govorili? O Šehagi. kao zvijer. gotovo sam zaboravio disati zbog nespokojstva i uzasa. kao stid zbog ponizavajuceg straha. Ako ne vjeruješ meni. pa makar mu celjust razbili. bez ijedne misli. nesigurna u svoj skok. odgovara mirno. brate. uvrijedjeno.On kaze isto. Potrajalo je to samo trenutak. nešto traziš. .O čemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem? . to i to.Pitao sam. poceo je opet da glodje. sa zeljom da unizim i sebe i njega. nenadno i bezrazlozno. Avdaga. Naljutio sam se i na sebe. tuzno. tebi je razlog za sumnju. što govorite isto. baš si čudan! Ono što je svakome dokaz. I što se toliko ljutiš . kakvo bilo. zašto ne trazi. Našavši tako oslonac ljutini i uvrijedjenosti. . Reći ću sve što znam. u mislima sam se poceo osvrtati oko sebe. što ti ovo kažem.Zašto se ljutiš? . i zao. ali. ali čim bi osjetio da neće promašiti. kao navala krvi nakon naglog zaštoja. kao da sve vidi u meni. zbog te lijepe buducnosti.Šta sam ti rekao? . a ko je kriv. tako se u meni javila srdzba.zarezao sam pakosno.To i jest sumnjivo. nešto pipkaš. on se ljuti. mislio sam. dug i mucan. Zar će ovako škljocati oko moga grla dok jedan od nas ne klone? Kruzi oko mene. sacekacu da prodješ mimo mene kao svaka nepogoda. šta me se tice Šehaga . ma kakve. E pa. Zna da smo ja i Mahmut najslabije tacke u lancu. gledam mu pokorno u oko. ali suviše vreo da bih je zaustavio. bio sam svjestan da mi nije korisna. kao da me je zeljan. ma o čemu. kao pas barak. sazaljivo. Avdaga! .Eto vidiš! Šta onda hoćeš? . i neću. .Znaš li koliko sam vremena bez posla? Obigravam oko Šehage.- Onda zna od koga treba da trazim. kud bilo.Ali. Ali ako ne prodje? Kad me se nagledao. . zato što je uznemiren.Meni je sve razlog za sumnju. spreman na bijeg. samo da se spasem od ovog casa i od ove strepnje. slijepo i prestravljeno. Šta hoćeš od mene? Lako se titrati sa sirotinjom. zbog malodušnosti. zašto njega ne pitaš? . A kad je srdzba izbila. govorim ljubazne riječi. Eto ti sad! Nasmijao sam se od muke: .upitao je mirno. Što. Neće nas pustiti. . Beciru Toski. ni sam ne znam kako. za što sam kriv? Nije zurio s odgovorom. što neću da priznam. Opet je otišao od kuce. kako sam osjetio strah u srcu. stariji si od mene. Led mi se uhvatio oko srca. . stisnucu zube. koji ne pušta ono što uhvati zubima. Pitao sam ga: šta to serdar Avdaga hoce? Ne zna. i tu grize.

zbog riječi prkosa. Ali ko odgovori: nisi tezak. . uhvatio me za ruku. kao da planinu nosim na sebi. i lice mu se odjednom ozarilo. izludjece zbog Avdagine sumnje. . bjezeci od svog straha i od Avdage. podigao je pogled. Njegov komšija. ostavivši nenahranjene macke da ganjaju neuništivu vojsku miševa. Dah mi se krati od njegove tezine. Docnije sam mislio da je to priča o životu: ako se tuzimo kako nam je teško. nešto ga boli stomak. . i popne im se na ledja. ako kažemo životu: izdrzacu. Pa cak i da je sve krio od mene. porušen. Još jednom me pocastio svojim umilnim pogledom. Kad sam stao pred njega. koci me strah. davno. A kako je Mahmutu? Ako ne zna ništa. da ne bi poludio. Srecom. jer karandjoloza odmah nestane. Sjetio sam se priče.. a karandjoloz ga pita: jesam li tezak? Čovjek stenje i kaze ono što misli: tezak si. sam. Bio sam i kod kuce. I ustao. sigurno je usamljen i nesrećan. kao pred zmijom. . Zaista sam ga našao u Zajkinoj mejhani. podnimljen na mršavu ruku. nena mi je pričala. Otici ću do njega. stanjen. spašce se. crnom demonu. i neprestano me gledao. a Osman odmahuje rukom.Imaju li ti drugi ime? . A to što govoriš. peš rukava. i polako pošao niz sokak. strah je u meni. Još ćemo se nositi. lakat. smrdljiv i tezak.rekao je olakšano. ali nisam rekao ni da mi je lako. da bi skratio mucenje. pa mi je nestalo vazduha. Onda ga serdar Avdaga przi na vatri ni kriva ni duzna. Ujutro nadju čovjeka mrtva. a ja sam se ponio kao derište. . kao objašnjenje. Još je ne osjećam. o karandjolozu. i popeo mi se na ledja. Mene je na nekom životnom raskršcu presreo karandjoloz Avdaga. nije trebalo da ga ostavljam samog kad mu je najteze. obamro od straha. sjedio je u jednom uglu. nećeš me slomiti. jer mi je već bilo mucno. lici mi na bajanje. i čovjek je slobodan. Zbog te riječi hrabrosti. A možda je zaista nevin u svemu ovome. lako se titrati sa sirotinjom. Ako zna.Trazio sam te. Zar bi se Osman drzao onako mirno da Mahmut išta zna? Mahmut je prodrta vreca. muka postaje lakša. drugi me se ne ticu.Avdaga. Kratko mu je trajala trgovacka radost. pa je otišao da popije rakiju travaricu. koji o Bozicu sacekuje ljude na mracim raskršcima. prava slika nesreće. i neću ga se osloboditi sve dok ne osjetim slobodu u sebi. Karandjoloz postane još tezi. dodirivao mi rame. bakalin. Čovjek ga nosi i posrce pod tezinom. Neću reći da mi je teško.pitam se. zagušen smradom. kao da me uhvatio za grlo. i nemir. Cak i kad zaboravim razlog. da bolje osjeti moju blizinu.Ja znam svoju muku.Zašto? pitam se. kako će izdrzati da ne kaze? Priznace. ptice bi se pred njim ukocile i obamrle.Šta je to? . kao da bih mogao pobjeci. ponudio da sjednem s njim.Oh. hvala bogu! . klonucemo. A s kim se to nije lako titrati? . nekud je otišao. Kao da me želiš ucarati. obavijestio me da je Mahmut u Zajkinoj mejhani. skocice u ponor. Ali magaza je zakljucana. .Kazeš. ponovo ti kažem: ne znam šta hoćeš. I onda iz tame ispliva Avdagina slika. i sve bi iz njega ispalo zacas.

A u stomaku opet kljuc. samo mi nešto uzburlja u crijevima. .Kad te čovjek vidi tako ojadjena. i mislim: pa dobro. . šta sam ja to bogu skrivio da me ovako muci? Kriv sam za one bakrenjace. spreman na varku. pa što onda? Godinama sam u snu snio ovo što mi je sad slucajno palo šaka.Šta te se tice! I ostace na sumnji. . . A nad kim će nego nada mnom? Ako ne mogu naci pravog. . Vidim. kao da je prelezao tešku bolest. izgleda. A stomak me zaista boli. a iz mene ko cesma.Da znam šta hoce. Ni ime mu ne valja pomenuti. niko se neće cak ni zacuditi. Sjedim ovdje. Neko je rodjen za srecu. ne bi toliko vremena gubio oko sitnica. grebena. neko za belaj.Zato što zaboraviš. Ja sam ti kurban.Glas mu je tih i nemocan.rekao sam oštro. kakav djavo! Ti misliš da Avdaga samo u tebe sumnja. al šta se to boga tice? I nije valjda bog toliko sitan da me kinji iz pasjaluka. posluzice ko bilo. I samo mi ova travarica pomaze. i nisam se ni na miris u magazi navikao. glava mi puce od razmišljanja. . i ne mogu ti ništa. niko neće ni pozaliti. ja je ne mogu odbiti. ali mi lakše. Pomoglo je. o drugim ljudima. Svašta je dozivljavao. da samo moja bude grebena? Nije pravo. jer ne znam kakva je. .Rekoše mi da te boli stomak. da vidim šta će reći. Al što. zašto? Glas mu je placljiv. Posluzicu kao kurban.Kako ono prvi put dodje u magazu.Zato te boli stomak? . Sreća mu je iznenada pala pred noge. . njegovo lice. zakleo bi se da ti je nešto teško na duši.Jesi li učinio štogod. neće. Al koga god zamislim. Moci će posluziti Mahmut. ispunjen nadanjem. tuga teška. i popio obadvije. o nevoljama koje su me pratile.Mislim neprestano. njegov glas. strah i rakija su ga sasvim razmekšali. Dzaba. Eto. al kako na njega pomislim. šta bilo. i možda za još poneku sitnicu. .I meni je dolazio. od straha. . .Zaboravim i ne zaboravim. takva mi sudbina. za sebe i za mene.Neka si došao. tako sam te i našao. pobjegao sam od njega iz magaze. on nešto sumnja. nešto je krupno. Ovako me udavi baš zato što ne znam. i da si otišao na travaricu. . ništa nema. samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega.Teško i preteško. znao sam da ćeš me potraziti. I kažem sebi. dobih proliv kao da sam se tatule najeo. pravo da ti kažem. ti reći.sam sam svjedok. .Zato! Onaj. na zalost.Ne luduj! . . lakše bi mi bilo. .Nisi kriv. . baš zato što ga nisam zalio.Od straha. ali ni pola ovog jada nije bilo u njemu. .upitao sam. Porucio je dvije caše rakije.Neće. Iz uskih ocnih otvora pocele su da kaplju suze. Mene niko neće uzeti u zaštitu. Onaj mi je opet dolazio. moj Ahmete. zbog tebe sam i ostavio poruku. opet. i . Al vidim. Zivio je neozbiljno. . On sumnju ne može dokazati. Kakav kurban. e neću da mislim na njega! Pocnem misliti o poslovima. a sad mu je sve crno pred ocuma. Nego. to je Avdaga. Nikome zlo nisam učinio. a nad nekim se mora štap prelomiti. čini mi se da ću precrknuti.Šta hoce Avdaga od tebe? . zato i ne kaze šta je. što bi on želio da zna? .Jest. vidim ja to. . a ono nevolja. Pa malo primirim kahvom i nanom. kao necastivom. a ono njegove oci. On sumnja u svakoga.

Sigurno.Ne mislim. već govori ludje. već izgleda sigurnije. uperen u grlo. kao vodom. trazi da ga ubjedjujem. Idi u magazu.. kao bic. već znam. Eto. . Ali sad zaista mislim tako. potopljen njime. A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta. On pita jedno te isto. kakav bi mogao biti da nije ovo što jest. moj Ahmete. Da je dvared. . i najveće ponizenje čovjekovo. petlja mi slaba. ne protivurjeci. Nasmijao sam se njegovoj nevolji. i on nije ono što bi htio biti. upitacu ga: šta to njuškaš? Skim mi se s vrata! A onda je valjda vidio Avdaginu sliku u mislima.. radi svoj posao. sasvim otvoreno i neposredno. bez ikakva dostojanstva. Nije to hrabrost. kao noz. samo što se sjetih.Pravo da kažem.. Strah je ruzan kad ga vidimo kod drugog. I da svijet nije ovakav kakav jest. sad ću ja.rekao je bodro.. Umiljava se sudbini. trired. makar i laznu. I odjuri u nuznik. Ali u ljutini čovjek ponnisli: e vala.Ma to i jest ono. da bih njega ohrabrio: jednom se mre. i dobrodošla. ali nekako suviše smiješna.. Strah je najgora izdajica. postaćeš zaista sumnjiv. ili bez ljudi za koje misli da su mu prijatelji. Izmahnut je nad njim. želi da bude kao što ja kažem.A možda i neću reći. radi šta hoćeš. što se jednom mre. to je zato što se sjeca sebe zeljenog. plaši ga vladajuci zakon.. prilicno neiskreno. već stid od sebe ponizenog.Misliš? . Neugodna je. ne smijem ni ja uvijek. već ono što mora da bude. O svome strahu govori kao dijete. sebe sanjanog.Kad mi dodje. upitaj ga lijepo: šta trazis? I navikni se na njega. već gleda vedrije. a ovaj trenutak slabosti je kratkotrajno sazaljenje nad sobom. i neće u njemu ostati dugo. Ako je ponekad tuzan. Neću tako! . Neću tako! Rekao sam. treba biti junak. bez prijatelja. ti odgovaraj jedno te isto! Dosadice mu kad-tad. i zato što je prijateljska. . plaši ga mocniji čovjek. moli se sutrašnjem danu. Plaši ga sudbina. kao plamenom. Cekaj. Ne voli tugu.Misliš? Vec treći put pita tako. . i bodrost mu se sparušila: . . ja ne smijem. Za njega je stvarna. pa se ne bojati. Kao da mu pogled u prijateljske oci daje snagu. ponizno se smijesi mrskom mocnom čovjeku. Čovjek je opkoljen strahom. Pomislio sam da bi ovaj šašavi čovjek uginuo ziveci sam. ili budala. A ovako. Ti smiješ. a ne mogu biti junak i da hoću. . Ako ti opet dodje.Imaš pravo . pomiren da bude nakazna tvorevina sacinjena od straha i pristajanja. plaši ga sutrašnji dan.Misliš? . . poslušno ponavlja zakon. Ne ponosim se suviše što nisam budala. Ali ako ti budeš ovako pio i cmizdrio.. sigurno.upitao je s nadom. jednom se mre! Nije mu se svidjela takva hrabrost bez izlaza ni takav ludacki prkos bez smisla. pa da i ne pozališ jednu smrt. rekao je Osman. Ja tako radim. Uspravila ga je moja prazna riječ zato što odgovara njegovoj lakomislenosti.

Zašto nisi našla nekog mocnog. ni bojati. da ne budem ni nekorisna žrtva ni cutljivi nezadovoljnik. vućeš na opasne staze. Ne vrijedi se. smeta mi da zivim. Kad je Mahmut izašao iz nuznika. a najbolje bi bilo da razgovaram sa Šehagom. i kako da ne klone. ne tice te se tudje teško iskustvo. Cas moga oduševljenja. Ne radujem se što te imam. ne osjećam zadovoljstvo što si se nastanila u meni. ponakad pospana. Treba li onda da ostanem nepokretan. pa da više nikad ništa ne ucinim? Treba li da cutim. Smiješna si. da smiri grceve u stomaku. . razmišljao o meni. kažem. Kako da ga pronadje. Moje snage su slabe. šta sam ja kriv? Sklonila si se u mene. cutljiva opomena koja se ne poziva na razlog. kao siroce. ninašto me ne nagovaraš. jer ne može da pristane. i da je zakljucio da imam pravo. sutrašnji dane! Ne bojim te se. ili moje ludosti. samo mi jedan ne da mira: razlog savjesti.Kažem: ne bojim te se. snaznog. ne znam šta će mi. Nije lako ne bojati se. Samo na drugi nacin. A ona cuci. Mogla bi da ga ne doceka. drugi cuti. a ne znam za što. udvojen. ako ga i pronadje? Ti si razumna. i da ostavim svijet da ide svojim tokom. Prodje čovjeku život u strahu. Ne znam odakle mi. kažem toj nezvanoj savjesti. Jedan se usamljuje. i ne smatraš to podvigom već duznošcu. ali osjetim stid čim te se sjetim. malo šta bih mogao da ucinim. ne vrijedi se ni istrcavati. Ne znam ni šta si. da oprostim. šta ćeš mi nemocnom! A ona cuci u nekom kutu mene. kao i Mahmut. da nam nekako skine Avdagu s vrata. kao siroce. tako nekorisna. i dobro je dok te zaboravljam. i cutiš. pa kao da nije ni zivio. rece da je tamo. Ne znam zašto. Onda sam i ja kukavica. nicim me nisi zaduzila. ali ne vrijedi. prekinuvši moj razgovor sa savješcu. sve je manje izgleda da će ga dočekati. čeka svoj cas. jer ne želi da strada. sve ostavljaš mojoj odluci. sa mnom uzalud gubiš vrijeme. Sloboda je u ljudskom cinu. svakako ništa izmijeniti ne mogu? Svi razlozi govore da je to najbolje. neustrašivog a poštenog? Ako takvog nema. sudbino! Ne bojim te se. a ne stizem do njega. ti nisi moja plemenitost već moje oštecenje. mocni čovjece! Ali to kažem u sebi. zadovoljan što sam ziv? Pa ako bih i pristao na zrtvu. i kažem strepeci. Zla je mnogo. a ne mogu da ga se otresem. kad je neostvarljiv? Treba li da kažem i da više ne progovorim? Treba li nešto da ucinim. prezireš opasnost. a moja ruka kratko doseze. ali me ne napušta. uništio sam Avdiju. vala. Ostavi me. cuti. prisustvo koje nema oblika. A kome sam ja to duzan? I zašto baš ja? Pronadji nekog pogodnijeg. Zašto onda mislim o tom cinu svoje slobode. i zatrazio još jednu travaricu. ponekad budna. nevidljivi putokaz prema nevidljivom pravcu: moje srce mora da ga pronadje. Šta će mu onda i život? Al opet. kako mogu biti siguran da ne bih naškodio nekome? Pokrenuo sam se da spasem Ramiza. ništa ne traziš. Ti si moj suvišak. Ne znam ni šta bi trebalo da ucinim. Upola slobodan.

Zar joj zaista niko neće pomoći? Rekao sam da je grehota. sve upornije što sam bio sigurniji da neće ništa uciniti. ali ćemo sačekati. nisam ni znao ni vidio udarenog. Najbolje se bojati unaprijed. a uvalio sam je u nevolju. od straha. zato mi je svaki korak nesiguran. a želio sam da kažem glasno. ako se može. kako ni pošteni ljudi nemaju mnogo volje da pomognu drugome. Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas. zna kadiju. Makar i zato da se uvjerim. I evo. šta hoce od nje? Mula Ibrahim je samo odmahivao glavom i rukom. I za njenu nesreću sam ja kriv! Sad sam imao dva razloga da odem do Mula Ibrahima. da se ne bi ubojao unazad. Mula Ibrahim će odbiti i razgovor o zeni. neka je puste. Moja savjest će odbiti to opravdanje. makar i trenutna. cutke. Ko se to još zauzima za . Rekao sam to šapatom. što me trazio. Htio sam da ga upitam. Znam. i nije uzalud gubio vrijeme. i smiren pošao u radnju. ali se boji da ne izazove neciju sumnju. Pricao sam šta bilo. Možda bi je zatvorili i da Ramiz nije pobjegao. ali je ta pretpostavka suviše nesigurna da bi me oslobodila osjećanja krivice. i rekao mu da sam došao zbog zene. a on bi mogao nešto uciniti. da je izabrao zgodno mjesto gdje će razmišljati o meni. Ako Avdaga htjedne da saceka. Mula Ibrahima sam zatekao u radnji. niko se za nju neće zauzeti. Nisam ni znao da postoji. Vijest o nepoznatoj zeni me porazila. Odbio je i pomoć i razgovor. zar je ona pitala Ramiza šta misli i šta radi kad mu je dala sobu. a ja sam navaljivao kao osa. A vrijedi li dobro ako ne može proci bez zla? Ne mislim na cilj već na čovjeka. dobro je smislio to sa Šehagom. ali ljudska milost je kratkotrajna. komšiluk ga obilazi radi sevapa. Ništa ne smije. Junaštvo traje tren. Nisam svjesno ni posredno kriv.Odgovorio sam. kako drugi ne bi culi da molim za nju. ali je bolje bez nje. Po tome sam vidio da mu je vlasitite muka postala lakša. a i ona je bolesna. drugi. zna Zafraniju. samo je šteta što Šehage nema. A docnije ću misliti o cudnom poretku u svijetu u kojem cesto. pa je stigao da pomisli i na mene. Nije pretjerano velika ni teška: kao da se na brdu odronio kamen pod mojom nogom. ponovo. Cast hrabrosti. i pametnije je brinuti se za cio život nego za tren. A rekao mi je i da je uhapšena žena kod koje je stanovao Ramiz. odmahujuci rukom. Znao sam unaprijed. uciniš i zlo. pokušavam da pomognem. a još bolje ako se ne mora. strah cijelog života. kao necasno. moja riječ nigdje ne vrijedi. ali sam pokrenuo kamen. upozorice me da svako odgovara sam pred sobom. Dobro je ne strepjeti ni pred kim. dobar je čovjek. jedan. ne brinuci se o smislu. mada bih volio da sam se prevario. Sigurno bi rado pomogao nesrećnoj zeni. neizdrzljiva. ali bi mogla biti kakva-takva utjeha. ali ja ću biti uporan. što bih i ja njega potrazio. jer je svejedno. A uzalud sam ga mucio. Nisam se obradovao što sam pogodio. zna sve ljude na sudu i policiji. A onda se sjetio da mi kaze da me trazio Mula Ibrahim. i jadnik će ostati sam i bespomoćan. muz joj lezi bolestan. da i drugi cuju kako odbija da pomogne. a Mahmut me slušao zadivljeno baš zato što sam govorio nejasno. možemo li štogod uciniti za zatvorenu zenu. zbog njega. dosta joj je njenih muka. odricno mašuci glavom. i udario nekog u podnozju. cineci dobro.

ni jednog jedinog. Je li to nepovjerenje u sud? Neslaganje s mjerama koje on preduzima? Ili se iza toga krije neka veza s optuzenom? A mogli bi pomisliti i da je poznavao Ramiza. i veoma se zacudio kad sam rekao da neću prenociti i da ću posao odmah završiti. da ne bih odlucivao sam. mrzimo se. sigurno ću to dobro uraditi. smetamo jedni drugima. Tako smo i on i ja rekli što smo htjeli. misleći kako smo. sve mi izgleda lakše. i vidikom što se otvarao na visinama. To je opravdanje. pa sam odbio. ali ne znam koje bi mrtvom imamu pristajale. pa ćemo izabrati najbolji. možda i bol. Najmanje ću pogriješiti ako o pokojniku kažem sve najljepše. Bio je malo i razocaran. a nije ni badava. uzalud je govoriti. a ovdje miruje nekadašnji svijet. napojio. U Zupci su me primili srdacno. Brat imamov me nahranio. i tako u glavi nosim nekoliko natpisa. cist i netaknut. Zahvalio sam mu. E. umjesto zadušnih stvari koje se ne mogu riješiti. U tome se ljudi još jedino mogu sporazumjeti. pokojniku je svejedno. opijen blistavim snijegom pod suncem.zatvorene ljude? I moliti za njih je opasno. Danas sam je gotovo sasvim zaboravio. muftija. a oni će urezati u kamen. Kad sam rekao Tijani da ću sutra u Zupcu. Htio sam da mu cijela stvar izgleda ozbiljnija. Zapravo. ali treba zadovoljiti njegove rodjake. da bih se oslobodio misli o zatvorenoj zeni. Mula Ibrahim ih je obavijestio da ću doci. Umirio sam ga rekavši da sam kod kuce sve smislio. Gotovog natpisa nisam imao. htio da mi pokaze gdje ću spavati. da se ne umiješa. što smo smjeli. da sam se posavjetovao s Mula Ibrahimom i drugim ucenim ljudima. a pogotovu u onome što se radi za vječnost.Dobro si učinio. Koracao sam polako. A pred onim što se može desiti. Malo smo se poigrali sa savješcu. sebi bi mnogo odmogao. pristace na sve što napišem. tvrd seljak. Tijesno nam je.Nudili su mi da budem.Nisam znala da će mi muz sastavljati natpise na nišanima. staro koliko i svijet. svakako je nemocan. Pa ako i nisam zaboravio. Napokon je rekao. guramo se u zagušljivim gradovima. svakakvih. i on to dobro zna. Juce sam išao drugom nesrećniku. Rodjaci ubijenog imama iz Zupce podizu nišan na pokojnikovom grobu. kao i za tuzbe. da bi mirne savjesti mogao ostati po strani. i sve je ostalo kako je i bilo. iako zna da je nestinito. Laz je da puštaju svakoga ko nije kriv. za smrt seljaci dobro placaju. zaboravljajuci na umor nogu nenaviknutih na dugo hodanje. Zeni ne bi pomogao. Upitao sam. da će je sigurno pustiti ako nije kriva. Pa se on sjetio mene. a onda je Mula Ibrahim rekao da me trazio radi posla. njihovu sujetu. . tu bi već svaka plemenitost uplašeno uzmaknula. što smo mogli. a vratio sam se gorak. zacas svršili korisne poslove od kojih se zivi. slegla je ramenima i nasmijala se: . u glavi mi je bilo bezbroj riječi. . ali pominje nacelo nepostojece pravde. u donjem svijetu. Odavde. a to nije lako. cija je riječ spora a misao skrivena. . ako bi mu se ucinilo da sam premlad i nedovoljno ozbiljan za taj posao. sve izgleda sitno i nevažno dole u nizini. i traze ko će im sastaviti nadgrobni natpis. ali ne znam šta rodbina misli da je najljepše i šta želi da ostane zapisano. oslobodjen jucerašnjih briga u tišini širokog prostora i mocnih brda. prastari zakon zaboravljene ljepote i nadmocnog mira uvlaci se u kolanje krvi. prilicno otezao posao. a ako je kriva. nisam uspio da prevarim sam sebe. jer nije volio brzinu ni u čemu. Kakva bih ja bila muftinica! Rano sutradan pošao sam u Zupcu. Ali mi je imamov brat. mada mi je zao zene.

neke mrzio. . ali bi uvijek odustao.Odvalila se stijena i ubila čovjeka.Pa i nije. i njemu se dopalo.A ti? . . koštunjav čovjek.Ma jok! Da je znao.Da li je znao šta ga čeka kad se suprotstavio carskoj naredbi? . ali je zvucalo svecano i lijepo. ipak: Poznaješ li Halila Kovacevica? Ne znam da sam ikad cuo to ime. i spremio sam se da podjem kući. dok nije.Je li volio ljude? . Ovi ljudi mnogo više precute nego što kazu. .Zašto je onda bio protiv ratne pomoći? . ostala jedna jedina recenica: »Bio je dobar čovjek.poceo sam od najsigurnijeg.Šta ja? . Rekao je. čini mi se. primijetio sam to i ranije.E. ali zašto treba reći da je umro nevin? Svako umire nevin. . ako pritisnu. . bez sigurnosti koju sam osjećao ranije. osim godine rodjenja i smrti. . On je samo rekao što svi misle. .To su ljudi.Hoćemo li napisati da nišan podize brat. Ali on je htio nešto da mi kaze. pa sam mislio da neće ni reći. Visok. Zbunjen. umro je bez krivice. Zašto da svratim? Neki čovjek je pitao za tebe. pisao sam i precrtavao.« Ni to mu se nije svidjalo. to ne znam.Boze sacuvaj! Zašto bi mrzio vlast? .. Teško je ostati ziv.Šta ću onda napisati? . Zbunio me odgovorom koji nisam očekivao: . . Ko je mogao pomisliti da i za to ide glava! Ma jok. platio pošteno. Neka mu Alah da vječno blazenstvo. nije stijena.Kako zašto? Svako je protiv ratne pomoći. a nema se odakle ni dati. to je tacno. Ko i svako. Mrziš li stijenu? .Neke volio.Zašto bi to pisao? A ko bi drugi podigao? . Pa smo se jedva slozili da ostane ovako: »Bio je dobar čovjek.Onda je bio dobar čovjek. Halil je molio da svratiš do njega. ili porodica? . Blizu je. mi rat ne želimo. Svega se plašio. Njegov brat sluzi kod Šehage Soce.Nisu ljudi. .Mrziš li vlast? Ubila ti je brata. dacemo.Je li mrzio vlast? . Zahvalio mi je.Ali je sigurno bio hrabar čovjek. ne bi se miješao. . . Cuva mu kucu. kako znao! Dogovorili smo se. pod krivicom je samo dok zivi. bez ikakvog pravca. već vlast.« Za ovo posljednje nismo znali ni šta znaci ni čemu sluzi. Koji čovjek? Ne znam. umro je nevin.Lako je biti dobar čovjek. Vidio sam ga. Imam je bio dobar čovjek. treca kuca od moje.

Ja sam Ahmet Šabo. vidjeli smo se. kao da su iz jednog jajeta rodjeni. .Nego ko je? . jest. drugi put razmisli šta ćeš reći prije nego što čovjeka zovneš. Neki narocit razlog nemam .Nisam te zvao. Halile. da ga se riješe.Da te malo ispratim? . nagledali.Pa jest. crnomanjast. nenaviknuto.Ko? Taj mladic? Nije rekao da te dovedem.rekao je smiješeci se oporo. . dobro. pitao je. .Ne znam. Halil se nasmijao. pogledao u kucu. .Eto. pozdravi ga. Imamov brat mi rece da je neki čovjek pitao za mene. Šta je htio? Šta je htio? Ne znam šta je htio. Htio sam da te vidim. i seljaci zele da ga povedem. . I krenuo za mnom. Možda je i Ramiz. . pa si odustao . . narazgovarali. Neće reći.Kuda je otišao? . ucinilo mi se da oklijeva. .Koji Šehaga? Odakle Šehaga? . . Zašto si me zvao? .A dole.Je li taj rekao da me dovedeš njemu? . u gradu. Halila Kovacevica sam odmah poznao.rekao sam otvoreno. . Pa kaze: je li ono Ahmet Šabo? . danas.Da nije Ramiz? .Pa. . još uvijek nesiguran.Možda je i važno. otišao je odmah nekud dalje.Ko je pitao za mene? Da nije Šehaga? . kako je? Mislim. niz brdo. ne znam. . izgleda.Mlad. onako usput.Sigurno imaš neki razlog kad si htio da me vidiš Pogledao je u mene. htio sam. nisam gledao. Pošao sam putem. ako ga vidiš. onako. .upitao je. rano se smrkava. . . Odustao je.Dobro .Nešto si htio da mi kazeš. Šest dana je prošlo kako je pobjegao od kuce. . licio je na Šehaginog momka.Nije.Ko je? Pa.Znaš. al mi se ucinilo da nije važno.Jest.Bogami. . .Ne vjerujem da ću ga vidjeti. navratio slucajno. Koji čovjek? Odakle bih ja znao! A. i valjda te vidio. . A sad ću sam.kažem mu. a nešto se bio odlucio pa odustao.Pomislio sam da se izgubljeni Šehaga sakrio u ovom brdskom selu. A sad idem. mršav? . govorili smo o tebi. Ne znam ni ko je ni šta je. da zaranije stignem do grada.Nego onako. a ti se vrati.Tako nekako. zimski je dan. .

nekud otišao. osvijetljen suncem izvana. vidio me kad sam ušao u selo.Ne znam zašto ga traze. od straha. Imao bih da mu postavim mnogo pitanja o ljudima i o životu. i sad će mu ispricati kakvu bilo laz. da sam zurio u grad. da sam se uplašio. možda bih se opteretio novom opasnošcu i novom strepnjom da kogod ne docuje za taj susret. i kad je sve izracunao. Izmucio me ovaj nesrećnik. eto kako je. I našao na zalost: žena je umrla. u zatvoru. ispituju. predomislio se. a ja sam pozurio prema gradu uvijenom u sivu izmaglicu. možda i zbog novca koji je dobio. Ruzna vijest. cudeci se kako mogu i da pitam. Možda je odbijao. od mucenja. možda je i znao da ću doci. zbog Šehage. Ustao je na brezuljku. pa pristao.. Znam šta bi mi odgovorio. Potrebno mi je da povjerujem. da nas Ramiz možda vidi. traze Ramiza. i po jedan dio tajne ostao je u mnogim ljudima. Ko zna od cega. . od bolesti. Vidio sam to i ranije. bice mu zao na mene. zeleci da mi kaze a zeleci i da sakrije. porucio glavom zna. cunjaju. Obecao je Ramizu da će me dovesti. A u gradu me Mahmut dočekao s ruznom viješcu. A onda Raaniz. Bio je u kući zatvorene zene. I zar je tolika njegova potreba da pomaze jadnijima od sebe? . Samo bi još trebalo da pocne pričati o njemu svakome ko nadje! Ostacu kriv pred Ramizom. A ipak mi je bilo zao što se nismo vidjeli. Ima pravo. odakle Mahmutu toliko hrabrosti da ode u prokazenu kucu. Sakrio je Ramiza u svojoj kući. taman iznutra. ali bi bilo dobro da ga ne nadju. nešto pitao. niti želi da Oprezni Halil je pokidao sve konce. ništa ne govoreći? Ili mu je sam Ramiz po nekome da dodjem. Mula Ibrahim bi odmahivao i rukama.A zašto ga traze? . Da li sam želio da vidim Ramiza? Ne znam. Ramiz je sigurno želio da se vidi sa mnom. besmislena smrt. ali bih možda i povjerovao njegovoj dobroj volji i cvrstoj nadi. Volio bih da zivim s laznom nadom nego sa sigurnim beznadjem. Halil je zakljucio da je bolje ovako. govorio izokola. Bolje je i sigurnije i za njega i za Ramiza. on ništa ne zna. A onda je htio da dozna od mene šta je bilo. da obidje bolesnog muza. čekao me pred kucom. jedan korak a bezbroj posljedica. i dosta mu je straha što je odbjegli buntovnik u njegovoj kući.Onako. sam se sjetio Mula Ibrahima. bogzna zašto? Uzalud bih ga pitao. Zašto me poslao u Zupcu? Da li i on zna gdje je pa me okrenuo u tom pravcu. dopustio da prepoznam Ramiza. Sigurno se Ramiz skriva u njegovoj kući. da nisam htio da dodjem. i bice zadovoljan svojom ujdurmom. i rekao mu da me dovede. odricao bi. Nisam se sjetio da se upitam. razmišljajuci. ali se od svega ogradio i sve sveo na slucajan susret: odnekle je došao. zbog svoga brata. stajao sam pred kucom. da dozna a da sebe ne izda. i da mu odnese nešto hrane.

nije mnogo brinuo. Sve zbog Šehagine zelje. Ne znam da li je baš tako receno. najmanje ljudi od svih ljudi. Svi su znali da su njih dvojica zrtvovani. najpokvareniji. ili kao molba u ime naroda. Vrijeme je prolazilo. i svetio se namilosrdno ma kome od njih. pisali zalbe u Carigrad. Valija ga je poslusao. svi su mu krivi. kao psi vjerni svakoj drzavi. Vjecni tragac O tajni je Osman Vuk sigurno znao sve. kao kurve nevjerni svakom pojedincu. hladni kao led. Šehaga koliko je htio. i zato što se za sudbinu svojih cinovnika. došao je bez novca. kao da mu je sam djavo išaptao. nadajući se u ono što je nemogućno. kao prijatelj koga smo rado susretali a onda se mirno razišli. jer će uništiti sve što je isitinita ljudska vrijednost. to sam cuo od Osmana. (Ne kažem ovo za sebe. Šta ga se ticu jedan kadija i jedan pisar. kao u progonstvo. trazili zaštitnike i saveznike. i ostace tamo dugo. prljav. iznenadjen njegovom vedrom bezocnošcu. ni o prijatelju ni o zeni. Na to me prisilio serdar Avdaga. ali uvijek napreskok. ali sam se prevario. bez konja. . Oni su imali toliko nevolja sa Šehagom (vratio se sa svog neobicnog stranstvovanja. oni i jesu vlast. i tako su se pekli na vreloj vatri Šehagine mrznje i ledili na mrazu sveopšte ravnodušnosti. da se stane na put njihovoj tiraniji. kao zmije. i cekajuci ono što je neizbjezno. Sad su slucajno na redu kadija i njegov prvi pisar. Šehaga ih je potopio kao macice. toliko su se uplašili njegove mrznje. A domislio se. nisam ih mnogo poznavao. a onda joj i ime zaboravili. a sve uzalud. kao u obješenika. cutljiv. i njima su visile noge. misleći na svoje glave. zbog njihove uobrazenosti i zakašnjele snishodljivosti. drugi kao ostarjeli pisar. mnogo. da sagnu glavu i krenu u gluhi mrak malog mjesta. da ih ostave u Sarajevu. i zapamtio. svejedno. ali zasad nije bilo izgleda da će se skoro desiti. bez milosti. ako ih ne izbavi srecni slucaj. saveznike i zaštitnike nisu našli jer ih nisu trazili kad su bili jaki već kad su poletjeli niza stranu. i ništa ih ne može spasti. bez curka. mršav. da ih djavo odnese. zaboravljao ih je na dugo vrijeme i iznenada se sjecao da postoje. zato što Šehaga nije pominjao vracanje duga. čim je Šehaga pomenuo njihovo ime. Oni su osjetili Šehaginu mrznju i neprijateljstvo. saopštene valiji. kao žena koju smo voljeli. Dok njih bude. Odgovori iz Carigrada nisu stizali jer niko nije mislio da im pomogne. koji su mu postali smetnja? Naci će takvih na stotine.) A vezao sam se za Ramizovu sudbinu toliko da ni o čemu drugom nisam mogao misliti. jedan kao olinjali kadija. i svi isti. zbog ruznih stvari što ih je o njima cuo. hodali su gradom zeleni od srdzbe i jada. U početku sam mislio da su tu njegovu revnost podsticale starješine. jer boljih sluzbenika i narodnih prijatelja (kao da se to može sastaviti) niti je bilo niti će ikad biti. osim iz svoje najblize okoline. Takav islucaj nije rijedak ni neobican. oštri kao noz. To su za njega najgori ljudi na svijetu. bez ikakvog obzira. na zalost. kad bi se. Nisam ni sanjao da će mi Ramiz biti išta više od nekog drugog čovjeka o koga se u životu oćešem. a Šehaga je jedan. u ime koga se čini i zlo i dobro. izgleda. tek. a on otmicu nije zaboravljao. sigurno zaboravili i studenta Ramiza i serdar-Avdagu. koga zapazim i zaturim. sjetio svoje muke. oni siju strah. da su. Oni podrzavaju svaku vlast. najštetniji. da valija bude smaknut ili smijenjen. ostavljajuci ga kao zalog svoga uticaja. nema sreće na svijetu. serdar Avdaga koliko se domislio. a sigurno najviše zbog mrznje na sve cinovnike. a Dzemal Zafranija u srebrenicki. da se mrznja i ravnodušnost pretvore u naklonost. nikome ne govoreći gdje je bio. bio je i nema ga. ne jednom. toliko im je jada zadao. bez narocitog razloga koji bi se baš njih ticao. culo se da će kadija biti premješiten u siromašni zvonicki kadiluk. ne pominjuci ni da je negdje bio). na molbu i prijetnju hvatali ljude da šalju predstavke višim vlastima. malo boljih ili malo gorih.17.

Ako će neko dobiti nagradu. udarajuci rukama po vodi što ga vuce na dno. I nije cudo što ne mogu misliti ni na što drugo. Da je s tom upornošcu kopao zemlju. i nisu pokušali da nekom lijepom riječju ili nekim lijepim cinom skrenu sa sebe Šehagin pogled. Ali je mislio serdar Avdaga. Ali eto. otkrivajuci cak i razlog Šehaginog uticaja. U ime svoje vjere. uvijek isto. ili pita. ostavljajuci Avdagu usred recenice. nekom mrznjom koja bi imala korijen u njegovom životu. kao što religiozni vjernici ne ispituju boziji smisao. Nije to bila upornost izazvama nekim teškim dozivljajem. pozutio. A možda su i oni pogriješili što na tu mogućnost. On ne mrzi ljude koje goni. Svi ugrozeni cinovnici pišu pisma. brani se i utopljenik. zbog same stvari. koju Mahmut odbija. nisu pomislili ranije. mada je ispaštanje preteško. i na njih pada poruga. Ako ubije Mahmuta sumnjom. iz unutrašnje potrebe. i jedva će iko primijetiti da to nisu oni raniji. . jer svako zna da nisu andjeli. kao istrazivac. on neće. a te sotone su obicno vazni ljudi koje nije pametno tako nazivati dok ne pocnu da posrcu. da ne zaklanja Sarajevo od sunca. Ako će neko dobiti pohvalu za ono što ucini. samo da njih mimoidje. a Šehaga je bio daleki oblacak na nebu. Sad oni posrcu. Nagrada mu je njegovo cisto zadovoljstvo što pošteno čini ono što mora. moleci pomoć i milost. bez koristi. moc im je oduzela pamet i zaslijepila ih osjećajem nepovredivosti. Sada su na klizavici. To što su pisali na sve strane. zabavljeni sami sobom. za godinu dana bi skinuo polovinu trebevickog brijega. samoce. i njega će ubiti ta ista sumnja koju ne može da istjera nacistac. I opet se ništa ne mijenja. kakva je to šteta što su glupi ljudi obicno vrlo uporni. a on je nesebicno ganjao vještice. Svaki dan je u Mahmutovoj magazi. kao naucnik. Sjetio i upro prstom u njih. on neće. Branili su se. još više griješe što sebe predstavljaju andjelima a druge sotonama. Ako će neko dobiti unapredjenje. obiljezila ih je samo njihova nesreća što ih se Šehaga sjetio u nekom svom mracnom casu. i čeka da se mucenje nastavi. kobnog po najbolje ljude (mislili su time na valiju. Poklonili bi tu njegovu nezeljenu paznju i ocu rodjenom. i mutna voda ih odnese u zaborav. gleda izbezumljeno. Tada se već mogu nazvati i vampirima. gleda. Primio je to kao sudbinu. ova dvojica. nekom nesrećom. zaprepašteni i uvrijedjeni nesrećom koja ih je zadesila. Sumnjivi već zbog toga što traze milost. nemocne mrznje. pa svaki cas trci iz magaze. Bez naredjenja. Možda slucajno. pa bi ga ljudi pamtili po dobru. Bilo je već kasno kad su primijetili da je to crna oblacina koja nosi oluju. U ljudskom rodu gorih nema.Kadija i Zafranija se nisu nicim izdvajali izmedju ostalih. uvijek zivu. kao vulkan. kao umjetnik. ali on je većom dobrotom smatrao hvatanje krivaca ciju krivicu nije mogao da shvati. vrijedno je lovio ljude. postaju surova cudovišta. na njihovo mjesto dolaze drugi sivi ljudi. poslušno sjeda. pred serdara. sjetio nekog od njihovih prijatelja a ne njih. ali ako nekim cudom ustanu iz mrtvih. Ali za neke svoje grijehe ispaštao je i Avdaga. uvijek opasnu. ciji smisao nije ispitivao. Sve što ucine. To je vrijeme nezašticenosti. Prije nikako. da bi se strašni čovjek. trazeci pravdu koju zaboravljaju kad je dijele. cuti. zbog osjećanja duznosti. Mahmut se procjepio. on neće. Pa sam mislio. Imanje mu je propadalo. Narocito se okomio na mene i Mahmuta. kao kaznu za mnoge grijehe. u casu bjesomucnog praznjenja. noge ga bole. ali je znao da su krivi zakonu. smršao. i vraca se klonuo. Bio je fanaticki vjernik utvrdjenog reda. ne zna tacno ni u čemu je njihova krivica. proliv nikako ne prestaje. pogrešno je. Nagrada mu je prezir i strah drugih ljudi. samo je pogoršavalo njihov polozaj. ali nisu mislili da je najbolji). zbog nećeg što je teško razumno objasniti. pod ocima mu se objesile kesice. ruke mu dršcu. kao što grom udara u neko stablo za pedalj više od drugih. zato je teško razumljiva.

pa bi pravi lopovi samo mogli pozeljeti još koju takvu otmicu. uvijek cutljiv. a on moja navika. Nije mi uvijek prilazio. Zadrzao bi pogled na meni. ili čekao u zasjedi. uvijak pogruzen. Ali bi i on zastao. mislio sam. I za mojim. po danu. . i zaboravio sve druge krivce. odustaje od borbe. Mijenjao sam vrijeme izlaska i staze kretanja. ali sam poslije zaprepašteno mislio kako se umalo nisam odao. Postalo mi je obicno što me prati i ispituje. po mraku. i sreo bi me na ulici. pitajuci sumorno: . ista pitanja. izgleda. Nanjušio bi me. Ali nikad nije progovarao nijednu drugu riječ osim o otmici. da smo mu samo mi ostali. Došao bi u kafanu. poslije bih cuo kako polako koraca ispred kuce. neočekivanom klonulošcu i zamorom. Neumorno je kruzio istom stazom. uvijek sam. od koje će sve lako isparati. pa s Mahmutom. ili bi oborio oci. i bio sam uznemiren ako ga ne bih vidio cio jedan dan. nisam mrzio ni ja njega ni on mene. Gdje se to izgubila moja sjenka? Da nije izmislio nešto novo? Njegova ludjacka upornost nije bezopasna. To je bolest. Kao što ja sanjam njega i njegov tuzni teški pogled. a umirivalo me i ponavljanje istih riječi i postupaka. Možda je to njegov nacin na koji iznurava zrtve. da to prvi put cujem. i sjeo prema meni. kao da se stidi što lazem. Trazio je pravi dokaz. trenutno gubljenje daha. ali se nikako nisam mogao naviknuti na iste riječi. tuznog zbog neuzvracene ljubavi. mirno sačekao da krenem. on o tome sanja. dosad bez ikakvih posljedica. pa sa Skakavcima. kad zvijezde dodju u povoljan polozaj. makar i mucan. I otišao bi bez pozdrava. Ali to je samo naknadno iskrenuto sjećanje. A grad se okrenuo oko mene kad mi je otkrio da sve zna o meni i o Skakavcima. uhvatiti za pravu petlju. kao svoju sjenku. kao da će na meni otkriti nešto što mu je potrebno. ponovo prezivljeni strah zbog potpunog iznenadjenja. njuškao je jedino za Mahmutovim tragom. Ili bih ga najednom osjetio iza sebe. u stomaku kao da mi je gorjela glavnja. zato što je promijenio ustaljeni nacin. strahom. da ga sacekam. kao zaljubljenika. Istina. onda bi otišao. to je opsjednutost. to je ludilo. ali tim nije stekao nikakvu prednost. Ili se meni tako cinilo. pa sa mnom. razgovarao bi s bivšim dizdarom. ali ga nisam mogao izbjeci. kao da vucem teg za sobom. više sam volio razgovor. Pošto bi obišao tvrdjavu.Zašto si bio kod Omera Skakavca? O čemu ste razgovarali? Moj je odgovor uvijek isti. Medju nama se cak stvorio čudan odnos trpeljivosti. srce se zaustavljalo od crnog predosjećanja. Ali mi nije lako. kad bog prosvijetli nekog od nas. nespremnom riječju. postavljao ista pitanja. Neki put bih stao. Ponekad mi je prilazio. da cutimo ili razgovaramo. smetalo mi je to pracenje na istom odstojanju. gledajuci me neprestano. Pred mojom dvorišnom kapijom bi stao. ne pristajuci da se predam. ali sam navikao na nju. kao i njegovo pitanje.Ostavio je. Prilagodio sam se odmah. kad se. i da mi je cudno kako neko može izmisliti tolike lazi. kao da se cudi što tako tvrdoglavo odgovaram jedno te isto. dešavalo se da osjetim tezak nemir zbog toga što me stalno drzi na oku. on ni o čemu drugom ne misli. Postao sam njegova potreba. a on se nije ljutio. svaki drugi posao. Zar mu je neko rekao? Odgovorio sam. jer mi je postao pretezak. razgovarao s istim ljudima. valjda. kao da sam ostavljao vonj za sobom. nadajući se da će u jednom casu sreće. isti izraz lica. i opet polazio za mnom. jer me uvijek zatice spremna.

a bojao sam se da će osjetiti moj strah ako upitam kuda me vodi. ali bi cijenio moje poštenje i iskrenost. Skakavci su ušli lijepo. znaju ko je oteo Ramiza. osjećajuci kako mi huji u glavi. A onda je. . Mahmuta su poslali dizdaru. samo mi je sad izgledala tvrda i hladnija. Avdaga .Mogu samo za sebe da kažem: nije tako! Što puta sam ti rekao da ništa ne znam. Plašilo me njegovo cutanje. a ti govoriš kao da si sve vidio. koliko on zaista zna? Dugo me drzao u nedoumici. Poslije otmice. i znam šta ko može da ucini. ne gledajuci me. cutljiva. . ali prije sa Šehaganim znanjem nego sam. da mu kažem za sina. bez uvoda i suvišnih riječi.odgovorio sam. i krivo mu je na mene što neću da priznam. ili zato da napakoste vlastima. on zato što nije htio. Ne zna šta se medju njima dešavalo. nijednu riječ nismo progovorili. mene se ne tice. ali mi tvoja priča izgleda vrlo sumnjiva. Sjeo je prema meni. Eto što je on sklopio. i zašto. o kojem ja sam ne znam ništa. odlaknulo mi je kad me uveo u svoju sobu. teška. zna samo da su ga ubili. svi smo mu bili na dženazi. pretukli strazare. iza kojeg se krila nepoznata namjera. i ispricao mi sve o otmici. prijekorno je odmahnuo glavom. Rekao je: Osman Vuk. i odnijeli ga kući. ili ako pocnem razgovor ma o čemu. sva je licila na njega.Je li tako? . sastavljajuci dio po dio! . Hamal se ne sjeca.I što puta si slagao. Ponegdje je ostala neka nevazna praznina.Dvadaset godina sam u ovom poslu.rekao sam srdito . . opasna. slušao sam istinitu pricu o otmici. sam ili sa znanjem Šehaginim. možda zato što misle kao i Ramiz.) Kad sam upitao kakav je taj moj zlocin. Dvojica mladjih Skakavaca otišla su s konjem odmah po brata. sigurno za dobre pare. jer će se Ramiz sam otkriti. i dugo gledao u sklopljene prste. Ne zna zašto su to ucinili. ali smo svi smješteni na prava mjesta. ali to nije važno. Obespokojio me taj njegov novi potez. kako je bolje da me ne cijeni. da pusti Skakavce u tvrdjavu. i još neko. (Pomislio sam.zašto nas ne predaš sudu kad sve znaš? . Išli smo caršijom cuteci. Hvalio se kako on. Noge su mi se odsjekle.Ne znam . . Omerov najmladji sin je zasjeo u Zajkinoj mejhani. nego da me preda sudu. i na konjima odveli Ramiza u nepoznatom pravcu. da izvedu Ramiza. . on ne može da miruje. Zasad nepoznatom. od početka do kraja. . smislio je kako će oteti Ramiza. stomak mi se zgrcio kao u Mahmuta. Ledio sam se od pomisli da me vodi u tvrdjavu. i Osman je mene poslao starom Skakavcu. kroz otkljucanu kapiju. s novcem.Ali. napio se i poceo da priča o svemu. Zajko je javio Osmanu. a onda me jednog jutra sreo na ulici i pozvao da podjem s njim. Bio sam tu i ranije. i on bi me predao sudu.Pa dobro. a kad su ga upitali da nije Osman Vuk. odbojna. Ne vjerujuci svojim ušima. niti se njega tice. Poznajem ljude.Znaš. Avdaga. Ucestvovao sam u zlocinu. rekao da sve zna. Hamal Mujo Dušica se ne sjeca tacno koga je mladic pomenuo. rekao je da bi moglo biti. svjedoka nema nizašto. Najmili su starog Omera i njegova tri sina.upitao je gotovo vedro. ja zato što nisam smio. niko ništa ne zna.

na ravnom polju. Nemam pravih dokaza. Zar je toliko siguran. u gustoj šumi. vjecan.Uradi kako ti savjest kaze. I znam ko ga je izvukao iz tvrdjave. A sve te bezbrojne oc i sjerake su Avdagine. da idem. . samo je mahnuo rukom. ali je opasnost svuda oko mene. pošten na svoj nacin. I strast mu je ista. A pristace. niko neće ostati nekaznjen. a i tebe. Porazila me njegova otvorenost. a tada sam osjećao samo strah. sve ćemo za cas saznati. a progovorice.Da ne uciniš nepravdu. To je zlocin. ni namjeru. ali kaznjava zestoko. kao bolest. Opasan je zato što je tvrdoglav. Svoje pravde. A onda ti neću pomoći. A ni kadija sad neće na Šehagu. da mu lukavstvo i oprez nisu potrebni? Došao je do istine. Rodjen je davno. kao na drvenim nogama. On ne zna čemu sluzi.Hoću da ti kažem: uskoro ću imati dokaze. zato je još strašnija. krug je sve uzi. zbog njega. ali sluzi casno. . Možda se navikao na jedan zakon. Neka ide do djavola taj izmaštani strah! Čovjek sam. nisam mrtva . iako se necasnim sredstvima sluzi da ostvari casne ciljeve? O svemu tome sam mislio poslije. nemocan pred njom. I ko zna dokle bih gazio u glib kukavicluka.Poznato mi je da je govorio protiv vlasti i da je bio zatvoren. Uporan tragac koji iznurava i sebe i druge. I da li je pošten ili nepošten. Ali iznad te neposredne opasnositi. udarajuci o kamenje neravne kaldrme. I pitao sam se. nisam cuo niciji glas. nr možeš ih ni izbjeci ni podnijeti. a ako ti neposlušni dodju na vlast. moja koza neće vrijediti ni koliko ovcija. ni spasa. doci će i do pravde. Ali ja ne mogu lagati. i ne bojim se nicijeg imena ni polozaja. predavno. . još se nada da ga neće otjerati iz Sarajeva. nisam vidio nijednog čovjeka. njihova blizina sve teza. A ako se zlocin ne bi kaznjavao. trazeci pravdu! Nije odgovorio. Ništa nemam protiv vas. kao oko u potpunoj tami. i pljunuo na tu bapsku nemoc.Jednom sam ti već rekao. opet tmuran. surov ali nimalo nizak. O toj kobi se ne misli. nadam se. . . izlaza ne vidim. Avdaga. Ti kriješ. ona se nosi kao tezina. A ako kadija pristane da ih zatvorimo. propao bi svijet. a još vam ne mogu ništa. i što je uvjeren da spasava svijet. Strepnju pred nepoznatom slutnjom razum ne može ublaziti. da lovi neposlušne. ogranicene pameti ali jake volje. pa Mahmuta. kroz stoljeca. ako se casnim sredstvima sluzi za ruzne ciljeve. nekoristoljubiv. A je li pravo da zlocin ostane nekaznjen? . Skakavci ne govore. Otišao sam. I mucnije mi je to osjećanje bespomoćnosti nego ono što znam. Ovako neću. Ako Avdaga nadje što trazi. da li je čovjek pošten ili nepošten. postao vojska aveti. i da si im posluzio kao coravi glasnik. i oko nje. . Mahmut zanijemi kad mu pomenem dizdara. o čemu mogu da mislim. Nisi ni ti meni. lako je udariti po sirotinji. ustostrucio se. ali bi jedva primijetio kad bi se uspostavio drugi. Mujo Dušica se ne sjeca. i radja se ponovo u svakom vremenu. I naci ću dokaze. kao magla i tama. i uzasan baš zato što je takav. već protiv onog što ste ucinili. u ratu. cist u svojoj nesuvisloj odanosti.Visoko je podigao guste obrve. ni blizinu. i vrlo odredjen i vrlo neodredjen. a naci će sigurno. Meni je vazna samo pravda. On ne zna zašto kaznjava. Drugo me se ne tice.Ako ta sirotinja progovori kako treba. da se nisam zgadio nad sobom. Rekao bih kadiji da nisi ništa znao. svu trojicu. to bi pomoglo i njemu. Niko! Znam na što misliš. Kao da su stotine sjenki i stotine ociju oko mene. okrecem se bespomoćno. u mraku. opkoljavala me nesagledljiva prijetnja.Znam sve. da goni druge neposlušne. ni oblik joj ne možeš odrediti. bez licemjerja. Dozivljavao sam tu paniku duše i ranije. Jedan od sinova Omera Skakavca pomalo već progovara.Je li ti poznato šta je ucio Ramiz? .

Na njega sam pomislio čim sam se riješio na odbranu. Imao je. Dok ovo svršimo. znajuci da je zalostan. i sve tiše ponavljati svoje pitanje. Htio bih da razgovaram s tobom. Našao sam ga u Mahmutovoj magazi. Ili će Šehaga uciniti nešto da ga zaustavi i onemogući. koju ranije nisam vidio. nesreću ne mogu sačekati na koljenima. On meni priprema propast. on ninašto. Ni zbog sebe. Ne vrijedi mnogo. i odluka da ne cekam mirno noz iza vrata. a njemu ne bi posluzila nizašto. Kockamo se nepravedno. Volio bih odmah. . za mene kraj. naredjujuci da se bolje pricvrsti. kako bih mu olakšao posao. ni zbog drugih koji vjeruju u mene. ali sam učinio svjesno. Sjetice ga se kad mu se mrznja nakupi u srcu kao otrov u poskoku. i navodi me da priznam. Avdaga se bori da me uništi.nasmijao se Osman. i s obzirom na snage. ja na sve.Zašto nisi zamolio da i ti podješ? . pošao sam da potrazim Osanana Vuka. ali se više nisam osjećao izgubljen. Krenuo. punoj vune. E pa. Učinio sam malo. bez ikakve potrebe. prstom povezuci vezove od kanapa. neću priznati. dobro će biti ako on ništa ne dobije a ja ništa ne izgubim. bolje da on podnese poraz nego da ja dozivim kraj. I ja bih volio mnogo štošta. E pa. Mahmut se gegao po magazi. više dobre volje nego strucnosti.Vuna je za Venedik . neću da se bojim! I zar sve mora biti najgore? Avdaga sve zna a ništa ne preduzima (mislio sam mirnije). to je on.Idu Osman i Šehaga. i dobro mi sluzi. sam za njim. ja ću se boriti da sačuvam citavu kozu. sa zaljenjem u glasu. . ali je jedina koju imam. do njegova uspjeha ni najmanje. Do mog života mi je prilicno stalo. Gdje si dosad. Slegnuo je ramenima: ko bi njega poveo! I otišao da cima kanap na balama. da pomogneš? . Nije beznacajna.meta koja čeka pogodak. niko neće priznati. i zatvorio vrata.upitao sam. Ako iko može zaustaviti Avdagu. čini mi se. . . pa je Osman ponovo sve provjeravao. ali je sagledljiva. S olakšanjem koje mi je donijela zelja da sačuvam glavu. Zar da uprljam i to malo? Neću da drhtim.obavijestio me Mahmut. Nadgledao je kako momci uvezuju bale sargijom. a ne ja na mukama. stidio bih se. On će umrijeti od muke. razocarali bi se. ali se ocito trudio da pred Osmanom pokaze strucnost i dobru volju. medju ljude. i Avdaga će do smrti ici za mnom. gledao sam je hrabrije. Ali je pošao prema Mahmutovoj sobici. i tako će tudja osveta pokopati i serdara i našu krivicu. Vracajuci opasnost na zemlju. znao sam dokle doseze i cime mi prijeti. za njega je neuspjeh samo poraz. ja njemu želim samo neuspjeh. doduše. moju nikakvu i njegovu svakakvu.

nisi lud da kazeš.. Ispricao sam šta je Avdaga rekao o otmici. Razgovarao sam s Avdagom.Zašto sve kriješ od mene? Valjda se ne bojiš da ću nekome reći? .Odakle baš on? . gledajuci nas ponizno. pogodio je kao prstom u balegu! . Slušao je. ali s nekom podrugljivom paznjom koja me iznenadila. Avdaga je opasan. Ma šta mi kazeš! Zar tek danas! I sad se šegaci. Sa dizdarom je razgovarao Muharem bajraktar. Mahmut je izašao ojadjen.Ni djavo nije crn kao što se priča.. kad sam završio. jer ne može da me upita o čemu smo razgovarali. sasvim neočekivano. Cak se i glasno nasmijao. skrati! Posao ceka. ni svoju ni tudju.Šta kaze? Mahmut je razgovarao s dizdarom! Mnogo ti on zna.Imamo neki razgovor. drugi mlad. a najviše ga je izmucila ova u koju je neduzan upao. Godinu dana života bi dao da cuje o čemu razgovaramo. jedan star. bili su zajedno na vojni. otrovan radoznalošcu. prijateljski me udarivši po koljenu: . zbog tog razgovora je i ušao. Je li ti sad lakše? . Uozbiljice se kad mu kažem. vidio sam kako Mahmut razgovara s Osmanom. Muharem bajraktar! A jadni Mahmut se procijedio od proliva. sve. .. A sa dizdarom se dobro poznaje.- Je li priča duga? Kako god hoćeš.Ne bojim se. Ako nam je to jedino uzdanje. Znam.Nego ko je? . otišao da nadgleda kako momci vezuju vunu u bale. nimalo zabrinut. Mislio sam da će biti mnogo zabrinutiji. ne propustivši ništa. . Izlazeci..grubo ga je odbio Osman.Ne treba ništa . . . Osman se nasmijao. Onda.Mrzi ih.Avdaga sve zna. ne znajuci i kakva je. .Kokalo! . ne prekidajuci me. teško nama. Pa šta da radimo? Uzdacemo se u boga. i zalosno gleda za mnom. Zaprepastio sam se. U sobu je ušao Mahmut. I postaje sve opasniji. Sad su obojica stari. I veseo.Treba li vam štogod? Hocete li kahvu? . Ne podnosi tajnu. brate. ni kriv m duzan! A za ostale? Je li pogriješio za ostale? Za tebe nije.

Ne bi bio ponosan što su ga zamijenili s junačkim bajraktarem. ona je primijetila da nisam kakav sam uvijek. ali bih upropastio drugog nesrećnog čovjeka. Pred njom sam se.Ništa ne krijem. ali osjećanje krivice prema prijatelju nije nestalo. a mogao bi pozeljeti da se riješi proliva i da skine s vrata serdara Avdagu. ali je uvece bila odlucnija: . šta je gore? Ako otkrijem Mahmutu istinu. Ne znam. ili bi priznao. kao i obicno. Teško je odlucivati o sudbini ljudi. Sve drugo bilo bi gore. a možda i ne bi. i sve prepustio bozijoj milosti. Kriv i pred sobom i pred drugima. Šta je bolje? Ili. Bajraktar bi umro u mukama. kad je cuo da Avdaga sve zna. Bogzna koliko bi ljudi stradalo. a on je ne zadrzi za sebe. iz sazaljenja? .Zašto mi ne kazeš šta ti je? Nešto kriješ od mene. u kojem se uvijek krije makar malo nepravde. Prvi put je primila to odbijanje.Ali.Šta bi bilo? Nije mi ništa. Tješio sam se da ću reći istinu o njemu. i poceo bi da odmotava klupko. tmurnu i nijemu. Ali ne vjerujem ni da je toliko lakomislen. od moje odluke zavisi da li će biti kriv Mahmut ili bajraktar. nije pravo. Da li onda nas ostale prepušta našoj tankoj sreći? Ne mogu vjerovati u toliku bezobzirnost. doduše.Šta ti je? . Zašto je onda onako neozbiljno primio moju pricu? Pogotovu što i sam zna da Avdaga postaje sve opasniji. ali je opasnost manja. tek. i tako ga spasiti makar u posljednjem casu. ali mu mnogo ne pomaze. ili što sam nevješt da se pretvaram. kao i obicno. Ako kažem. u koju ne vjeruje kao ni ja. trudio da izgledam veseo i bezbrizan. i ja sam se pretvorio u opsadjenu i zatvorenu tvrdjavu. ako se sve otkrije. i osjećam se kao gubav. A eto. . šta bih mogao da mu kažem? Da nije kriv. doduše. Ma koliko da je mudro to što sam riješio. jer ne bi bilo lako ni njemu ni Šehagi kad bi se otkrila cijela istina. prisiljen sam da presudim.Da se nisi zaljubio u drugu? I nećeš da mi kazeš. A ovako. Lako je njemu da se pouzda u boziju milost. Nikad nisam želio da presudjujem medju ljudima. A eto. otkrivši mu pravo ime. Kao i svi ostali. ni na um mi ne pada. skinuo bih s Mahmuta muku pod kojom već kleca. mada se od njega svašta može očekivati. kad je zašticen Šehaginim širokim ledjima. se oslobodi nepravednog tereta. Prozivio sam tri teška dana. Ne bi mi pomoglo da uzdišemo zajedno. jer u tome pravde nema. ma za koga. Šta bih mogao da joj kažem? Samo bih je nepotrebno uznemirio. Neka bar ona bude poštedjena. A zbunilo me i Osmanovo ponašanje. Nisam uspio da ja prevarim. možda bi i bilo pravo da. Neka ostane kako je sad! Mahmut ništa ne zna i ne može ništa otkriti. ništa ne govoreći Tijani. Šta bih imao da krijem? . Ali se nisam smirio poslije te odluke.upitala me zabrinuto. Nesposoban san za to krojenje pravde. serdar Avdaga bi objerucke prihvatio dokaz za kojim odavno traga. nepravedno. . i da je Avdaga pogriješio? To on sam najbolje zna. Mahmut je vezan sa svima nama. Bezbrizno se nasmijao. Ostavio sam na mukama neduzna čovjeka. A da mu otkrijem kako ispašta zbog bajraktara Muharema. Da li zato što je briga grcila moje lice u smijehu. . i time ga možda osudio.

preda me: . ali je hrabro potisnula nespokojstvo. kao ljubav. kao posljednja baraba. Ona mi je jedini zaklon. Treći dan poslije onog mucnog razgovora. . Sigurno joj to nije najmanja briga.Jutros idem ovamo. zbog mene. poruznjela sam. . reći slobodno. iz puške. vidim sama. vedro. hoću da upitam. gotovo slomljen od sreće. veli. od pekarskih radnika i. i draga. Šta bi se s njom desilo ako mene zatvore? Smirila se. serdar Avdaga je iza jacije ubijen kod Darive. Nije lijecila pravu ranu. koreći me zbog malodušnosti i tješeci me da ću sigurno naci posao. ali je te večeri odlucila da bude hrabra do kraja. sigurno. pričalo se da ga je sačekao razbojnik Becir Toska. a ne mogu. Toj mojoj ljubavi ime je serdar Avdaga! . rekao sam sve o Avdagi. Ljekovita je sama po sebi.Jesi li cuo. pozurio do Mahmuta. . povjerovala. Tako Abaz. ako treba. Zasad ne treba da se brinem. Ne bih se ni cudila. Dočekao me uzbudjeno veseo.Proljepšala si se a ne poruznjela. kad se Avdaga vracao od dizdara kroz mracnu klisuru.Pa šta ti je onda? Nešto jest. i mislim. . Pa pozurim u magazu. nisam se toliko obradovao ni kad mi se sin rodio. kad više nisam morao. zeno! Mani me! . Kako možeš biti kriv? Razlog nije narocito uvjerljiv. Olako me odbranila: . Tanko. da se zacudim. I nikad te nisam toliko volio. A onda se sve riješilo dogadjajem koji niko nije mogao očekivati. zatvorim se i pocnem . Besposlicim. Mladi smo. da me utješi i umiri. Rekao sam to uzbudjeno. Doznao sam ujutro. Becir Toska. kazu. A Abaz priča: ubijen je kod Darive.ushiceno je odgovorio na moje pitanje. i onda se mirno vratio u planinu. jer je istina. i lijepa. uvecala bi je kao zaslugu kad bi se za nju davale nagrade. da kažem šta bilo.Ne znaš ni šta se zapravo desilo. zaboravivši i hljeb da kupim. zdravi smo. ubio ga je. samo krkljam. Zamislila se malo. stolar. da je serdar Avdaga ubijen? Mene nešto presjece. s novcem koji imamo i koji ona propušta kroz najgušce sito. dolazim sebi. šta nam treba više! Neka nije nešto drugo. ali mi je pomogao da zaspim mirnije. istina! . Volim da znam nego da sumnjam. Dokle ćemo izdrzati ovako? Prihvatila je objašnjenje. Umanjila je moju krivicu kad je naišla opasnost. Dizdar je cuo konjski kas baš u to doba.Ma kakvo zaljubljivanje. možemo zivjeti i godinu dana.Da li zene sve objašnjavaju ljubavlju? Nasmijao sam se od muke. hoce li serdar i danas doci. a to joj je najmanja briga. kad Abaz. hoću da se nasmijem.Istina je. i ubio iz puške. hoću da ga zagrlim.Krivo mi je što ne mogu da nadjem posao. I tada. ali je i ona ugrožena sa mnom. ali me dirnula njena privrzenost. . ne zmajuci da to nije moja najveća briga. ali zivjeti. a ja slušam.Ako ti se desilo.

da vidim kako izgleda ubica u miru (u ratu smo ih nazivali junacima). ukrstivši se kad smo mislili o jednom. Dosta si se i skanjivao! A da si zakasinio samo malo. . i ne mogu sebi da dodjem. juce ga se ne tice.Cujem u pekari.Nema ga više! Samo to: Nema ga više! Kao da sam pobenavio od sreće. tada sam sigurno znao. ali je djelo njegovo.upitao nas je obojicu. hvala ti što dokusuri onog nečovjeka! Odavno mi nisi pao na um. vidio si koliko me krvnik muci. Kako da Becir naidje baš u to vrijeme? Osman me pogledao kratko. ali nisu njegove. Ogromna većina su slabici. boze milostivi. Nije ubio sam. surovo sijece uzlove koji se pletu oko njega. Izmedju njegove namjere. a nije. i priskocio si mi u pomoć baš kad je trebalo. u tom trenutku. i treba samo reći: rahmet mu duši! . Ne znam kako mu je u duši. Gledao sam za njim. moj Ahmete! .Nije lijepo da se raduješ tudjoj simrti . Izgledao je ozbiljan. ne bi mi više nicija pomoć bila potrebna.A odakle Becir Toska tako blizu grada? I to baš kad naidje serdar Avdaga! . koja je odredila tu smrt. otklonio ozbiljnu smetnju. koji je . ali ne bih rekao da je uznemiren. Ko zna koliko je posrednika izmedju njega i smrti koju je poželio. oci su mu sive i hladne. ili da misli o ubijenom. na muštuluk. od koje on sam nije znao da se odbrani.Ma kakav da je bio za života. Kad bi se udruzilo deset ovakvih bezobzirnih ljudi. . obican. . da više neću gledati u vrata i umirati kad neko uhvati za kvaku. hvala bogu! .Bog je tako htio. i mirno koraca dalje. Dotuzio je i bogu i ljudima.odgovorio je Mahmut radosno. poslovan. rekao je Mahmutu da će danas doci jos nekoliko tovara vune. Dotle sam se pitao. Šta bismo im mogli? Mahmut je izgledao surov. miran. a ti na vrata.Radujem se što mogu reći: rahmet mu duši! Maloprije Ahmet pita: ko ga ubi? A ja velim: bozija milost. i da treba pripremiti sargiju i konope.Baš sam mislio da dodjem tebi. Ako i misli. gotovo je igrao od sreće koju mu je donijela tudja nesreća. Medju nama više nije bilo tajne. ne čeka bespomoćno da mu slucaj pomogne. Važno je.Jeste li culi za serdara Avdagu? . u radnju je ušao Osman Vuk. Pa se sjetim. kleknem ovdje na seciju i zahvalim bogu: . niti je važno. E pa.Kazu da ga je ubio Becir Toska. i onog posljednjeg.hodati izmedju vreca zita i bala vune. zbog hladnog bljeska suzenih zjenica. Kao da su se susrele dvije zrake iz mog i njegovog mozga. ljudi! Danas sam se ponovo rodio! Dok sam smušeno mislio kako je čudan ovaj svijet u kojem jedan čovjek likuje zbog smrti drugoga. I tada. Sad neka ulazi ko hoce! Ulazite. sad je mrtav. zbog misli koja se u meni javila bez truna sumnje. najvaznije od svega na svijetu. govorim: . Smijem se. zadovoljan je: svršio je vazan posao. ima pravde na svijetu. . . Osman više vjeruje u svoju vještinu nego u boziju milost. pa ni tvoja. kao ja. I odmah poslije toga. zauzet brigama od danas.O.Jesmo. oprosti za to ali ti nisi na kraj srca. i zahvaljuje zaboravljenom bogu što ga je oslobodio bijede. neka je srecno! . kao neki neljudi. Neposredan je kao dijete.Ne tice me se. Ili Avdagina nesreća. oslobodjen njome. nad glavom mu više ne visi opasnost. I ne vidim ništa osobito: lijep. Rekao je kao da izgovara prijetnju a ne riječi pokornosti: . zbog prijetece opomene koju sam osjetio u njegovu glasu. Dzaba je. . Zbog riječi koje su obicne. bio sam siguran da je on ubio Avdagu.prekorio ga je Osman. zavladali bi svijetom.

siguran da je nije bilo. kao konac. Jer. uplašiti? Nije. potplatiti. to nije Osmanovo. posrcem. drugog nije bilo. bez mene. ne zeleci da zna za njih? Eto. primio bi novac. doviknuo mi je: . sve o Avdagi. Avdaga bi još bio ziv. poznavao sam ih obojicu. cak i kad nije svjestan svojih postupaka. u dnu svijesti.potegao obarac. visok. Šta je onda ostalo bezobzirnom Osmanu Vuku? Da se uzda u srecu i boziju milost.Kako su ljudi glupi! Cine zlo. . izgleda da može. I sve sam to znao. Ni za Osmana ni za Avdagu. Rekao je da odmah dodeš.Nekad je govorila: . Ali. kakav bi drukčiji mogao da bude? Je li ga Osman mogao ubijediti. A savjest je prihvatala odbranu. i ne nalazim je. Sve sam predao u tudje ruke. A ne osjećam radost. rekla je ozlojedjeno: . šta sam mislio? Prevrcem po sebi. stoji citav lanac skrivenih ljudi. Avdaga bi sve odbacio s prezirom. Šta sam onda htio. smišljajuci ubistvo? Ne. jer je Osman znao moje upozorenje. Ali je bio ono što je bio. trazila nova olakšanja za moju savjest.Šehaga te trazi. uplašio bi se. Kad sam Tijani ispricao o Avdaginoj smrti. A smrt je mogao smisliti samo Osman. Tako je moja pristrasna misao. Više se neće pojaviti na kraju ulice. Bilo bi nevjerovatno da je čekao na sam kiseo i tezak. Taj posljednji možda nije nikad ni cuo za Osmana. da on sam riješi. neću se buditi sumoran zbog dana koji će mi donijeti susret s njim. usukan. da ne bih cuo pricu o mrtvom Avdagi. onda je čovjek prilicno prljav stvor. sad to vidim. da bi nas spasao od mucenja zbog odgovornosti. i koracao oborene glave. poštenja radi. da im se zlo vrati. nikad me više neće presresti da me upita šta sam razgovarao sa starim Omerom Skakavcem. a nisam. Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao. i tek onda se odlucio. teška pogleda koji sve vidi. sigurno. neprestano. Plašeci se docnijeg kajanja. kao što se rugao. i mogla ga je omesti samo smrt. digao bi ruke. doduše sa sjenkom lake sumnje i sa nešto nelagodnosti. rovim. Da je Avdaga bio pametniji. Volio bih i da ne mislim o njemu. zaobilazeci ljude. . mislim: jesam li ga ja ubio? Želio sam da se oslobodim straha i opasnosti. ali nisam pomislio na njega ni jednog trenutka. a drugog objašnjenja nema. da je bio nepošteniji. Nagon nas brani potpunim zaboravom. trazim tu skrivenu namjeru. a mislim. Morao sam pomisliti. moj uporni branilac. Kad sam pošao. Osman je njegova crna sudbina. Osmanove. Drugog rješenja nije moglo biti. bez moga ućešca! Ako je tako. Izašao sam na ulicu. da je bio lakomisleniji. nemilosrdno sam ispitivao sam sebe: da nisam ipak. Ne mogu biti odgovoran za ono što sam pomislio da se sve moglo desiti i bez mene. ali nisam želio njegovu smrt. neće da ih bude svjestan! Ali je lukavi nagon ipak postigao svoje: malo odgovoran. ali se ne osjećam nije moja svjesna odluka i misao. Cak (koji već put tako!). očekivao upravo ovakav izlaz? Jer. Našao je rješenje u onome što je učinio. ali na dobrom putu da se sasvim smiri. bez Osmana.Kako su ljudi nesrećni. i zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama.

Neće smetati ni dijete. neka bude. avlija je široka. kuca velika. I mene vodi umjesto njega. Ostavice mi novac za Tijanu. Zato što mlad čovjek treba da vidi svijeta. jedna smrt. rodjeni smo u istom mjesecu. sad pokušava da je ublazi brigom o drugima. ni o čemu neće brinuti. neka kmeci. Neće uspjeti. lakše ću poslije zivjeti u ovoj cami. kao da nije od ovoga svijeta. manja. i trazenje smirenja koje ne može da nadje. pokušao je da stiša svoju tugu mrznjom. a toliko mišljenja o njoj. možda će mu cak njegova nesreća postati teza zbog naše sreće. kad se rodi. i sjenka mrtvog sina bice mu uvijek milija i ljepša od mene zivog. Misli da bi to bilo najbolje. neće joj zamjeriti ni na čemu. Ni sad ga neće naci. Ako se Tijani dopadne. makar i za kratko vrijeme. bili smo na istom ratištu. zato što bi htio da me primi u sluzbu. ni ono što on nosi u sjećanju. ucinili smo istu ludost samo s drukčijim posljedicama. kao da je ziv). ali sam znao da ga ni on ne zaboravlja. mogli bismo i ostati ovdje. poci ću na taj put nade. A njemu će biti lakše kad zna da je neko poznat s njom. nekako nas je povezao. a ima i druga. Neću dopustiti da me zanirzi kad se razocara. I tako. obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava. kad vidi da lijek ne pomaze. zato da on ne bi bio sam.Sad vjeruje da svako zlo mora biti kaznjeno. neće mi škoditi ovo putovanje. Sve što mu bude trebalo. ali sad nisam mogao da odbijem. mada je vrijeme da se nećega prihvatim. na vrijeme ću se sam ukloniti. istih smo godina. kad hoce i ako hoce. zbog sina (nikako da ga zaboravi. bolje nego da je pusta kuca. Njih dvije će se lako sloziti. a i njegova žena je dobra. Ova strana je dio projekta Kitabhana. I nikome nije vazna ta smrt. već ono što misli. Pomenuo je sina samo kao zeninu zalost. Ne može i ne želi misliti drukčije kad stvara svoju porodicnu zajednicu. možemo i tamo stanovati. Ali ću mu biti olakšanje. imace poslugu. Dirnula me njegova tuga koju krije a ne može da sakrije. kao beznadni bolesnik koji nema šta da izgubi. Nećemo smetati ni njemu ni zeni. Imace svoju sobu. ili može preći u njegovu kucu. neka je Tijana utješi ili ostavi. o Tijani je cuo sve najbolje (od koga li je cuo? od Osmana?). u dvorištu.Net . Ja ću biti samo prisutan. porazgovarace s njegovom zenom. neka se dere. bojim se. a ona može zivjeti u našem sadašnjem stanu. Ako ne želim sluzbu. a ni oni nama. Ja ne mogu biti neko drugi. ali on trazi lijeka. s njim razgovara. Ako zaplace. Pa. i djetetu bi bilo bolje. Šehaga Soco me poziva da podjem s njim na put u Venedik. nada se. on će izmišljati sve ostalo. Svako umnožavanje. A i to je dobitak.

ili nekog od ukucana. i noću. sve je zatvoreno nedodirljivo. sam na svijetu. Sjecam se dobro kako sam u jednom takvom casu krajnje nesigurnosti teško dozivljavao i najobicnije stvari. Bio sam sam i izgubljen dok je nisam našao. jer ne vjerujem. koje nude svojim ocima. sve ostalo se pretvorilo u kanien. I sve sam nesigurniji. surov ali sada mi drag kad ga je daljina istopila. dala mi je život. Zašto sam se odvojio od nje? Mislio sam na sašavog Mahmuta koji je zaplakao ispracajuci me. sama u beznadnom prostranstvu krša. nisam se plašio niceg odredjenog. jedno dvorište ogradjeno suhozidinom. ali im duša ostaje prazna. ljudi hladni. Više nisam nigdje. Narocito pred veće. Nije postojao vidljiv razlog. Pa ipak. kao da sam cupao korijen koji me drzao za jedno mjesto. svijet nesiguran. zbog drugoga. U drugoj prilici pomislio bih da dovikuje komšiju. koga nisam vidio. jure za novim slikama nepoznatog svijeta. Bio sam ugašen. ona je vazduh koji udišem. zavidio sam im. bosanski snijeg je ostao dva dana iza nas. kao da sam obolio od neke nepoznate bolesti koja se ne javlja bolom već strepnjom. koji nije dozvoljavao da mi bude prazno i dosadno. Gledao sam pogruzen. S mucnom ceznjom sam mislio na Tijanu. a tudja rugoba me neće utješiti zbog one u kojoj zivim. ne znajuci kako će mi biti tezak. i tada sam na brdu ugledao primorsku kucu. a možda i zato što se nećemo dugo vidjeti. zbog cega bilo. milosrdnije nego djetetu koje je nosila. koji se radovao ovom putu. Bio sam poljuljan ratom i životom. Osjećao sam prazninu u duši. putuju samo uznemireni ljudi koji ne mogu da ostanu sami sa sobom. to je bila slika ocaja. Šta će iko igdje? Poslije je moja tuga bila obicnija. kraj tuzan. kamenom plocom pokrivenu. zbog stoke. nemocam da se oduprem navali zebnje i uzasa: posljednji čovjek. a nesigurnost je neprestano rasla. Kažem: možda. obuzimala me sve veća malodušnost i gotovo strah. Ona je zemlja koja me hrani sokovima. bez zelje i potrebe. Šta ću tamo vidjeti. Ali tada. možda zato što on ne ide u Venedik. jer se vracaju u Sarajevo. nebo daleko. i crnu priliku stare zene isturene prema oblacnom nebu. ali ogranicenu. možda. i od Bosne. boli me prazno vrijeme bez nje. boli me daljina izmedju nas. vice u nebo svoju zalost. i na dobrog uplašenog Mula Ibrahima. Kao da se sve u meni ispremetalo. mislio sam na sve što je moje. misleći da su najsrecniji ljudi na svijetu. srecu ili rugobu? Sreće ne mogu prenijeti ni komadic. od kojeg sam se ja sve više udaljavao. srecna zvijezda me dovela do nje. Smrt u Venediku Da li je trebalo da podjem na ovaj daleki put? Pošao sam olako. Osim trgovaca. vikala je nešto nekome. Sve sam nespokojniji. A možda će mi i koristiti da vidim taj čudni franacki svijet. Šta ću ovdje? pitao sam se panicno. dala mi je sigurnost. Kad su se s obale vratili naši naoruzani pratioci. sivi kamenjar je izazivao na povracanje. mislio sam na svoj sirotinjski sokak s naherenim tarabama. svakakvo a drago. ona je suncana strana moga života. misao usplahirena. Ono što vidim. i tugu. Ali što sam se više udaljavao od Sarajeva. sve je tudje. Prilazili smo obali. nije moje. . i na mrtvog serdara Avdagu. samo kad sam uz nju. mislio sam i na svoju ruznu sobu koja mi je sad izgledala najljepše mjesto na svijetu.18.

Mislio i tugovao. Srecom, boljela su me ledja i debelo meso od jahanja, utroba mi se dizala od ljuljanja broda, plašili su me visoki talasi i nepregledno more, pa su me muke tijela milosrdno spasavale od muka duše. Šehaga je hrabriji i vedriji od mene. Naviknut je na ove sumnjive ljepote putovanja, a i narav mu je drukčija. Ja ne znam šta me od mene ocekuje, a on sebe drzi na uzdi i čini samo ono što mu ponos zahtijeva, osim kad ga tuga savlada. Ne znam, doduše, da li mu je u duši isto što i na licu, ali njegov ljubazni smiješak i mirni sivi pogled otkrivaju mi novog Šehagu, kao da ga je ovo putovanje preobrazilo. Ozivio je, zanima ga sve što vidi, uctivo i vedro se obraca ljudima, ne tuzi se ni na smještaj ni na hranu, cudno ozaren, kao da nešto posebno ocekuje od ovog puta. Mene susreće s lijepim smiješkom bliskog čovjeka, ne govori o ruznim stvarima, ne pominje svoju mrznju, ne krije se suviše, govori o sinu i o svojoj tuzi zbog njega, škrto i uzdrzano, doduše, ali za njega zatvorenog sasvim neočekivano. Govorio je i o meni, o mojoj buducnosti, sa mnogo djece, da se ne kockam sa sudbinom ako bih imao samo jedno; s poslom koji će me zanimati, i s porodicom koja će me voljeti, da bih imao tvrdjavu u koju ću se skloniti pred svijetom. Ništa čovjeku nije vaznije od svog mira i od sreće koju sam stvori. Zato je treba cuvati, tu svoju srecu, opkoliti je šancevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tice, život je surov, ljudi zli, i treba ih drzati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago! Nisam se slagao s njegovim mišljenjem, nastalim iz iskustva koje čovjeku daje mudrost, kad mu više nije potrebna. Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost. Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokušaj, ponudice ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka. Ono što čini student Ramiz, odbila bi svaka mudrost, odbilo bi svako iskustvo. A Ramiz nudi nadu ljudima. Mudrost je kukavicka, ocajnicka, iskustvo je korisno samo za životno puzanje. Odrice ono što jest, ali mu se ne suprotstavlja. Samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbice se onaj ko ne poštuje tudja gorka iskustva, to je istina. Ali je poletio, vinuo se iz gliba, ostavio lijepo sjećanje koje ne umire. Kad bi bilo više te hrabre ludosti, možda bi, drevno iskustvo prestalo da nas plaši. Nisam mu rekao šta mislim, jer je njegovo iskustvo suviše bolno, i bilo bi surovo da mu protivurjecim praznim tvrdnjama kojih se ni sam ne drzim u životu. Na ladji sam primijetio promjenu na Šehagi. Odjednom se povukao, zatvorio u sebe, ćešce ostajao sam. Govorio je manje, i bez ranije sigurnosti, gotovo uplašen, okrenut nećemu u sebi. Ili bi zastao usred riječi, široko otvorenih ociju, unezvijeren, kao da se sjetio nećeg mucnog, ili kao da osluškuje neki glas koji samo on cuje. Trajalo bi to samo tren, poslije sam sumnjao i da je bilo, ali me moja vlastita uznemirenost uvjeravala da se nisam prevario. Mislio sam da se to javlja njegovo sjećanje, od kojeg nikako ne može da pobjegne. Bilo bi rdjavo i za mene i za njega, postali bismo nesnosni jedan drugome. Ali kad god se vracao iz svoje mracne usamljenosti, bio je ljubazan kao i ranije, pa sam odbacio svoju sumnju. Ne bi mogao biti toliko hrabar ni toliko jak da me gleda blagonaklono pored mrtvog sina, ponovo ozivjelog u njegovu srcu. A možda su ta njegova trenutna gašenja samo tjelesna nelagodnost zbog lošeg mora. Jugo nas je pratio na cijelom putu, i brod je posrtao s nosa na rep.

Pitao sam ga zabrinut: Je li more uvijek ovakvo zimi? Obicno. Zašto onda putuješ svake godme? Volim Venedik. Veseo je, narocito sad, u vrijeme karnevala.

Šta se njega tice karneval? A kad nema karnevala? Sigurno je tmurno kao i kod nas. Kod nas je uvijek tmurno. Ne voliš Bosnu? Ne volim. Zašto se onda ne preseliš u Venedik? Možda bih i njega zamrzio. Bolje je ovako.

Ne znam da li je ovo njegovo hodocašce u tudji grad samo navika, ponavljanje onog što je uvijek cinio, bjezanje od sebe i od svoje tuge, i odlazi zbog neke ljubavne veze kojom se, makar i privremeno, oslobadja stalne napetosti, ali mi je njegovo oduševljenje tim tudjim gradom izgledalo neobicno, zato što je pretjerano, kao da ga istice nekome uprkos. Venedik je kao cipka, govorio je, gradjen za gledanje, stvoren za uzivanje, spreman na razumijevanje. Otvoren svemu što je ljudsko, on je grad zrelih ljudi, koji se ne stide i ne boje onoga što cine, koji ljudsku slabost prihvataju kao stvarnost, a ljudsku plemenitost kao dobrodošlu mogućnost. Imaju malo zakona, ali strogih i pravednih, jer znaju da je sve više lopova što je više zakona. Malo je upravljaca, i zato malo izjelica. Kaznjavaju, ali za prave prestupe, i bez samovolje, bez nepotrebne surovosti. Svi se brinu o drzavi, i svi daju porez prema svojim mogućnostima, a najviše troše na škole i na ljepotu grada. Ima bogataša, ali nema sirotinje. Ima nepravde, ali nema nasilja. Ima zatvora, ali nema mucilišta. Gradjani biraju upravu, ali je i smjenjuju, svake tri godine, najmanje. O svemu se dogovaraju, zato su mocni. Nisu stvorili raj, ali su život uredili kako se najbolje može. Zar i to postoji na svijetu? mislio sam zacudjen. Ja sam taj Šehagin raj osjetio nosom: grdno su zaudarali kanali u koje se neštedemice uliva necist ovog cudnog grada, a iznad nepomicne vode vukla se magla, vonjajuci na plijesan, kao da vjetar nikad ne produva ovo ljudsko naselje sa mnogo vode i malo kopna. Nešto mi se učinio sumnjiv Šehagin raj. Možda je on lijepu sliku života, kako ga zamišlja, kako ga želi, vezao uz ovaj grad, bez ikakva opravdanja, iz cisite zelje da negdje tako bude. Da bi mogao misliti o njoj, gledajuci našu sirotinju, da bi se mogao tješiti, gledajuci naš jad. Možda je to i dio njegove osvete: eto, kako u Venediku mogu! A možda je i nešto više od toga, vjera i zelja da ima negdje jedan grad, da ima negdje jedna zemlja, gdje život nije muka i nepravda. A ako ima na jednom mjestu, zašto ne bi bilo i na drugom? Taj grad iz mašte stvorila je zelja da bude. Nema ga, a on to neće da zna. Ovo putovanje je, izgleda, hadziluk njegovom plemenitom snu. - Zar nije lijepo? - podsticao je moju paznju, dok sam gledao stare nosace kako pogureni sjede uz zidove kuca, zaklanjajuci se od vjetra. Da li se i oni brinu o drzavi, ili o komadu hljeba? Da li oni vjeruju da je ovo raj? Jesu li za njihovo uzivanje gradjene one divne palate? Da li oni smjenjuju upravu? Da li njih pitaju za mišljenje kad se dogovaraju o drzavnim poslovima?

Ima bogataša, zato ima i sirotinje. Nije teško pozeljeti grad iz snova, teško ga je zamisliti u stvarnosti, još teze odrzati vjeru u njega. Kako je Šehaga sacuvao sliku svoje zelje? Upitacu ga poslije, kad sam saznam šta želim da ga pitam. Na pristaništu nas je dočekao Osman Vuk, koji je ranije stigao s tovarom vune. Htio je odmah sve da isprica o poslovima, ali ga je Šehaga prekinuo umornim pokretom ruke: poslije! Osman Vuk nas je odveo u gostionu na kanalu, Šehaga se smjestio u lijepu sobu s predsobljem, ja u manju, do njega. Ostavio sam stvari, umio se, i otišao do Šehage, da se dogovorimo šta ćemo danas raditi. Iznenadio sam se što lezi na postelji, obucen. - Ne osjećaš se dobro? - Malo ću se odmoriti. Osmjehnuo se: - Godine nikome ne praštaju. Ranije sam lako podnosio put. - Pokušaj da zaspiš. Doci ću poslije. Osman je sjedio u malom salonu na spratu. Znao je da Šehaga lezi, ali je izgledao više razocaran nego zabrinut. A kad sam rekao da je Šehaga umoran od puta, sumnjicavo je mahnuo glavom. - Da je samo umoran, ne bi legao. Neće čovjek doci iz Bosne u Venedik, da se zavuce u sobu, je li tako? Ne svidja mi se kako izgleda u licu. Nikako mi se ne svidja. Ponovio je to i kad smo ušli u moju sobu. Vajkao se: kud da mu se baš to desi! I nije ga trebalo nagovarati da istrese kako se večeras dogovorio s nekim Grcima i jednim Hercegovcem, da igraju barbuta. A eto, neće moci, i propašce mu sigurna zarada, jedno zato što će sigurno biti potreban agi, ako je nazebao ili pokvario stomak, a drugo, uz njega su pare od prodate vune, a tolike se pare ne nose u noć, narocito ovdje u Venediku. Tako ti je kad je čovjek siromah a baksuz. A sinoć je gubio, samo da Grke namami za ovu noć. - Otkud si ti siromah? Dobro zaradjuješ, gdje su ti pare? - Šuplje mi ruke, pare odmah propadnu, samo što ih vidim. - Na što daješ? Na zene? - A, na što ne dajem! - A ako i večeras izgubiš? - Da se nisi sjetio onog Brcaka? - nasmijao se veselo. - Ono je drugo. Brcak je car kockara, a ovo su trgovci. Prodali su dvije ladje maslinova ulja. Koliko sam sinoć vidio njihovo znanje, jedna bi mogla biti moja. - Zar je pošteno da digneš ljudima tolike pare? - Digli bi i oni meni, kad bi mogli. - Dobro, ja ću ostati sa Šehagom. Ti idi za tim svojim djavoljim poslom. Pare od vune ostavi kod mene. Napiši koliko ima.

- Nezgodno mi je da te toliko zamucim. Možda treba presjediti cijelu noć. Nezgodno mi je, zaista. - Znam da ti nije nezgodno, samo tvrdiš pazar. Zato si mi sve ovo govorio, da bih te zamijenio. - Jesam, pošteno da kažem - rekao je smijuci se. - E pa, hvala ti, valjacu i ja tebi. - Šta mislis da je Šehagi? - Sigurno je pokvario stomak. Reći ću gazdi da spremi malo kamilice, pa mu daj. A možda neće biti ni potrebno. Sad je umanjivao opasnost, pravdajuci se što će noć provesti u kockanju a ne uz bolesnog agu. - Zašto Šehaga svake godine dolazi u Venedik? - upitao sam ovog čovjeka koji zna sve tajne. - Bio je ovdje sa sinom. Prije nego što je otišao u rat. Sin je ludovao cijelo veće. Vidjećeš, Šehaga će sutra obici sva mjesta gdje mu se sin veselio. O, muko moja! Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo. Uvece se buka karnevala priblizila našoj gostioni, i Šehaga se digao da vidi, ali je posrnuo, kao da su mu noge glinene. Jedva sam ga pridrzao da ne padne. Uplašen slabošcu ovog jakog čovjeka, zamolio sam ga da se raspremi i legne, a karneval ćemo vidjeti i sutra. Nemocan, dopustio je da mu pomognem, i legao, zatvorivši oci. Nije ih otvorio ni kad se buka zacula pod našim otvorenim prozorima. Pogledao sam na ulicu. Stotine muškaraca i žena, u najneobicnijim i najludjim haljama, tiskalo se u neopisivom metezu, glasovi su se slili u mocan šum, u kojem se jedva razabiralo išta pojedinacno, svjetlo baklji i lampiona blještalo je na tihoj vodi kanala. Zbunjeno sam gledao tu šarenu gomilu što se vrtjela, ljuljala, zajedno kretala i zastajala, a opet je svako za sebe jurio, skakao, igrao, pjevao, kao da su se takmicili ko će uciniti više ludosti. Okretalo mi se u glavi od tog cudnog veselja što je licilo na razdrazenost. To nije radost, to je otimanje. Brze! Ludje! Juce je bila cama i strogost, i sutra će biti, ugrabi što više od današnjeg slobodnog dana! - Šta vidiš? To je Šehagin glas. Prišao sam mu: - Kako ti je? - Šta si vidio na ulici? Rekao sam, u tri riječi. - Ne svidja ti se, izgleda. - Ne znam. Zure da se izluduju, kao da ih sutra čeka zatvor. - Izdvojen si, zato ti izgleda cudno. Da si s njima, bilo bi ti lijepo. - Možda. - To je svacije veselje. Dovoljne su tri krpe da ne budeš ono što si svaki dan. I maska na licu, da sakriješ sebe pravog, i da se ne stidiš nikakve ludosti. Zato što ih svi cine. To je mudar dogovor: hajde da ne budemo pametni! Sve je dopušteno, ništa nije ruzno, ništa nije grijeh. Ne čini to pojedinac, za inat svima, da bi bio obiljezen. već svi. I onda grijeha

pomalo smiješno. stotinu započetih a nedovršenih pjesama. nije mogao da ne kaze.Hoćeš li da ti štogod pričam? . ni prijekora. o ljudima i stvarima koje najjasnije vidiš kad im se smiješ kroz suze. grubosti. Na brodu je volio da mu pričam o ljudima. O svojim ratnim drugovima s Hocina i o drugima koje sam poznavao.rekao je iznenada. ne pogledavši. Mislio sam da dodjemo svake zime. ne znam zašto je otišao. nije to ono što ga boli. Šehaga je okrenuo glavu prema zidu. Nekoliko dana i noći biti ono što hoćeš. to je lijek za dušu. . Ne znam. naredaba.Cijelu noć smo proveli na ulici. odahnuti od svega.Onda opet po starom. A nekad mu zavidim na naravi. o knjigovescu Ibrahimu koji je pobjegao u rat od svoje tri zene. slušao sam huk karnevala. što krije bol. s maskama. Ne. huk je negdje dalje.A ja jedva cekam da se vratim kući. Upitao sam ga: . o hadzi-Husenu Pišmišu što se sklonio od povjerilaca u daleku Ukrajinu. Nije trebalo to da kažem. lazi. Provalilo je iz njega.Bio sam ovdje sa sinom prije cetiri godine . Cuteci. od zabrana. buka utišala. o Mahmutovom strahu i prolivu.To spadalo će nam pronijeti slavu po svijetu. Zalio sam ga. o Salihu Golubu i njegovoj jadnoj sreći. . Rekao je samo to. a nisam se usudio da ga pitam. . ali je otplatio dugove s najtezim kamatama. kako i jest u životu. I odmah sam znao da sam pogriješio. da udahnem vazduha. slušao kao i Šehaga. Mi to ne umijemo. Ulica se ispraznila. i opet se okrenuo zidu. ništa nisam rekao. Ništa nisam upitao. A onda je otišao u rat. Ne znam . Nije htio da ostavi drugove. Prišao sam prozoru. nikad nisam vidio da je tako veseo. Ljudi će misliti da smo svi takvi. stegnut. o Avdagi Suprdi koga nije ubio rat već kriva kruška. Osmjehnuo se: . A nicim mu ne mogu pomoći. da dodjem sebi. pomalo tuzno. a bolje bi mu bilo da je ratovao s njima nego s Rusima. o Rabija-hanumi i njenoj kasnoj ljubavi. možda. . i gledao u njegovu bjelokosu glavu. preglasni smijeh. raspusni vrisak.A onda? . . u drugom kraju. Glas mu je suh.Za osamnaest godina što je rastao preda mnom. stida. tih. Njemu je svugdje dobro. otišao je da se kocka s Grcima. neka kaze ono što mora. možda i više što ne govori. Predao sam mu novac koji mi je dao Osman. i Šehaga je stavio pod jastuk.nema. . do novog ocišcenja. Ništa ne odgovorivši. Rekoh da sam pustio Osmana Vuka..

kako ljudi lako pristaju da se pusti tudja krv. ali im odrape debelu globu.Volio bih da ovoj ljepoti što prije okrenem ledja.Misliš da je srce? . da će mi oci ispasti. na koljenina. i jutros ih puste. zgrcio se. A doktore ne zovi! Pustice pijavice na mene. Dao sam mu kamilice. . rdjavo se proveo u igri. provešce me po ovoj venedickoj ljepoti. .Možda ti ne bi škodilo.Zar uvijek moraš da praviš guzvu? . Šalio se. jer se sa srcem nije šaliti. Pobjegao sam od ove cudne noći. Grci su poceli varati. pocutao trenutak. bolestan od tuge kojoj nisam znao razlog.Odjednom sam pretmuo. da te poslušam. Ujutro se probudio gotovo zdrav. Bila je pusta.Boze moj. glavu je naslonio na krevetsku dasku. i da ne puši.smijao se Šehaga. blijed u licu. Kasno u noć. odvedu u zatvor Osmana i Hercegovca. i rekao Osmanu: . i uskoro se smirio. sam na ulici. prebije ih kao macke.Zašto? Kud zuriš u onaj jad. nad tihu vodu. Stao sam na rub kanala. lezao je u istom polozaju. bradom gotovo dotaknuo koljena. . Podigao sam ga i stavio na postelju. rano si krenuo. Nagovorio sam ga da ne ustaje. i od sebe nepoznatog. .. izašao sam na ulicu. pričao kako ćemo nadoknaditi ovo lezanje i badavadzisanje. . utopljen u tišinu kao u ovu kanalsku vodu što ne otice. Osman Vuk se vratio kasno.Igraj sa mnom! Zacudili smo se. on ih opomenuo a oni bezobrazno nastavili. Cak je i zaspao. ostacu i bez ovo malo krvi. ako boga znaš! Kad god kreneš. cudno tiha poslije buke što je potresla kamene zgrade. te ti on skoci. pa se ispravio. Šehagu sam našao pred posteljom. Ali ga je presjekao iznenadan bol.Izgleda. Priznao sam iskreno: . Kad su im kola pošla nizbrdo. i tiho disao. Jesam li cuo jecaj? I tezak uzdah što se otkmuo u plac? Ali kad sam došao do njega. pokušavajuci da se odupre nemocnim rukama.Ne! .Da pozovem ljekara? .šapnuo je. sjedeci u postelji. stignu policajci kad cuju njihovu dreku. . opkoljen sjenkama tudjeg mraka. .Pa dobro. Licio je na samrtnika. kad je zaspao. zaprljana svime što je ludost bacila ili izgubila. Tako je Osman ostao i bez onog što je dobio i bez onog što je sam imao. .

Ruke ti dršcu . Jednome kao da je sav život u pitanju. i izašao iz sobe. oznojio. Ako izgubiš.Zakuni se! Ne u dušu. Gubio je. čini mi se. zaprepašten neočekivanom srecom. s tobom? Odakle meni novac? Šehaga je izvukao novac ispod jastuka. .grdio ga je Šehaga. A ti ćeš svoju uhvatiti. šta to govoriš! .upitao sam Šehagu prijekorno. sve je tvoje. Meni je izgledalo dugo. Ne moraš svaku da uhvatiš. .Zašto si to učinio? .. Boze sacuvaj! E. možeš samo da dobiješ. aga.Mogu da izgubim priliku. Jednome duša strepi. Jedan se pece na zeravici.rekao je Šehaga ozbiljno. Bilo mi ga je zao. i sjeo.Gatao sam: ako on dobije. ili hoce da pomogne ali neće da pokloni. I volio bih da dobiješ. kao bolest. Zašto da praštaš ikome? . aga.Stotinu je prilika u životu. Igrali su kratko. .I ja bih volio da dobijem. . . zbunjen. drugi se zabavlja. sjedaj! Osman je privukao sto do postelje. Liciš mi na kopca. . Znam da dobro igraš. sve bi nas podavio. Ako dobiješ. dobicu i ja. drugi uziva u njegovoj muci. Ali je sreća okrenula ledja Osmanu kad mu je bila najpotrebnija.Ne bih. . Kako da se smirim? Toliki novac! Hoćeš li da odgadjimo? Nemoj da odgadjamo.Kako. Nije pravo. Osman je bacao kocku drhtavo. Izgubili smo obojica. .rekao je potišteno. aga. Ali ovdje nema varke. . oci mu postale tuzne.Sudbina ti ne da . Smanjio se. kad bilo. Osman je ustao i kroz prozor bacio kocku u kanal. ne treba ti veća kazna. onda.Nikad više! . Bacaj! Gledao sam tu neobicnu igru u kojoj igraju jedan vješt kockar i jedan čudan čovjek.Vidim.Podavio bi! Zato si mi drag. .Mucno mi je da te gledam. već u srecu! Zakleo se. ne u riječ. drugi se šegaci. svega u deset bacanja. i svejedno mu je da li će dobiti i izgubiti. . i izgubio. izraz lica izgubljen.Šta si se ukocio! . . kao da se kaznjava. . aga.Smiri se. kao uzetom rukom. Ništa ne gubiš. zgrcio.upozorio ga je Šehaga.

Moram da platim za zlo koje su mi ucinili. i ne treba miješati strance .A o čemu bi trebalo da mislim? Ali je naglo zastao. zbog nerazumljivog razgovora. šta ti je! Šehaga! Spustio sam mu glavu na jastuk. Nepošteno je ostati duzan.Neću umrijeti. nikad nije dosta. . . Vjerovatno bih rekao. . gotovo mrtve. na drugom mjestu. a onda polako podigao ocne kapke i otkrio ugasle zjenice. Nisam učinio sve što treba. Odmahnuo je rukom. ne ovako. cak je rekao da se ne plašim. Zacudo smirio se ubrzo i otklonio peškir kojim sam mu brisao oznojeno celo. Šta hoćeš? Reći meni. oglasivši se krikom bola. zbog tuzne sobe. a tijelo kao da je postojalo sve slabije.Zašto misliš na osvetu? Zar je sreća u osveti? . zbog muzike i veselih glasova s ulice. Vidio sam da je njegove kratkotrajne bodrosti nestalo.rekao je tiho. Kao da mu je tezak grc stegao utrobu. kao da će pasti s postelje. pa evo. ali drugom prilikom. Kao da je nešto trazio iza moga cela. A kad mu se u zjenice vratio život. ruke je nemocno vukao po pokrivacu. . Za što? Možda sam ovo očekivao. ljutito: .Kako to? Ne razumijem. . Bolovi su nalazili sve ćešce. Nisam razumio o čemu govori.Ovo je naša stvar. Mogu li ti ja pomoći? Gdje je Osman? Ne znam gdje je Osman. kriveci mu lice u bolan grc.Ne boj se . Ne treba . . Ne ovdje. zbog tajne koja me plaši. Uplašio sam se. Jaci je i hrabriji nego što sam mislio. Nije dopustio da odem po doktora. zaprepaštenom kretnjom uhvatio rub pokrivaca. Šehaga? Bio sam bolesno uzbudjen zbog njegovog izgleda. jer je poceo da se naginje u stranu. . Mirovao je nekoliko trenutaka. nekud je otišao. Uspio je i da se osmjehne.Osveta je kao pijanstvo. zivim. Je li to smrt? . lice mu se oznojilo i poblijedjelo. Nisi ti za to. Zašto ne upita? Sve bih mu rekao. I odakle ti baš sad ta misao? Viknuo je. O čemu to govoriš. usne se zgrcile. ali tvrdo.Gdje je Osman? Ne znam.rekao je šapatom.Nije sreća ni u zivljenju. kao da prijeti. gledao me dugo i oštro. i poceo da vuce prema isturenoj bradi..Šehaga.rekao je tiho. nemajuci snage da ih podigne. ne zeleci da odgovori.

Otrovan sam. Zašto i ovo? . . molim te! Ne misli na osvetu! Ozdravićeš! . cudna mi je te njegova bolest.Da odem po doktora? . pa da umre.Znam zašto ga zoveš.Šta mu je? . pa desno. za Osmanovim pogledom. placen. izgleda. i. to je sve . borio se da odrzi dah. Osman nije bio s nama. Uskoro će mu bolest potpuno prituliti sjaj sivih ociju kojih su se ljudi bojali. koliko na surovost. ako boga znaš? Šta to govoriš! . . Da li je bolje da ga ne poslušam. . . Nemoj. Gazda se zabrinuto raspitivao za bolesnika. Čovjek možda umire preda mnom. a pocelo je da me sazize na putu. pa gore. Ali pravi krivac je u Sarajevu. treca ulica lijevo. nisam znao šta da ucinim.Prokleti bili! .Prevario sam se negdje.Zašto mi nisi rekao? Sve si krio u životu. a gazda je zbunjeno gledao u oguljeni strop. . kad je grc popustio. .Možda je neko nepoznat. Ili se nije moglo izbjeci. . . u krcmama. na putu.kriknuo sam.Odmah cu.šaptao je modrim usnama. pa dole. na nekakvom neobicnom jeziku koji nije nigdje postojao. pokazivao prema nebu. . Ti si slab da to uciniš.Idi Šehagi! .Ko te mogao otrovati? . pa druga desno. .Ko? . I grlo. A pravo da ti kažem. da se upišem medju ljude. na konacima. u nekome. ali nije skidao pogled s mene. pa da se mrznja produzi? . i straha od kobi riječi koju bi izrekao. nisam mogao da se saberem. to bi odbilo druge goste. strahovao je da mu putnik ne umre u gostioni. Ali. a ja ne mislim toliko na njegovu nesreću. . Gazda me snabdio sa dvije-tri riječi.Znaš li šta je sa mnom? . zaleci na mene. duboko je udisao vazduh širom otvorenih usta.Neka Osman dodje! I ostavi me nasamu s njim. Rekao sam Osmanu da je Šehaga vrlo bolestan.Pretekli su me.Mucio se. otrovan.Zovni mi Osmana! Izašao sam u hodnik.upitao je zabrinuto. . .Ko nije! Možda ti. . I mozak. ili da ga poslušam. Osman je razgovarao s gazdom. vidje li ti: moga baksuzluka! Djavo mi ne dade da stanem na svoje noge. Možda su momci. Nego.Zovni mi Osmana! Nisam mogao da se maknem.Kako otrovan. ali to kao da nije smetalo ni jednome ni drugome. reuma što ga je stegla baš danas pomogla mi je da ga stignem.Zar je dotle došlo? A možda si se ti samo uplašio.upitao je šapatom. i da ga zove. Ili Osman.Idem po doktora. nadmudrili. izgledalo je da će povratiti. njegovu i njihovu. Talijanom. . ne.Utroba mi gori. Kao da je njušio zlocin. a Osman se mucio izmedju zelje da ga baš time uplaši. jedva sam pronašao. pa je slijegao ramenima i zadovoljavao se opštim filozofskim razmatranjima (»sve je u bozijoj ruci«). i objasnio mi gdje stanuje doktor.

Gladuš. Ne osvrcuci se na njih. . rugajuci se našoj bijedi. U gostionickoj sobi. O reumi. Doktor je klimnuo glavom. Doktor je prišao bolesniku i pazljivo gledao. niti mi vrijedi da znam.. sudbina upravo njega odredila nesrećnom Šehagi. ali ne veselo i posprdno.Sjetio sam se Mahmutovog bolesnog travara. skupivši se u cvor od nevidjenih muka. ali nisam mogao da biram. Ovo nije njihova stvar. jedva mu se pomicala samo ruka. Tako će i zapisati: umro od srca. koje nisam štedio. Osman Vuk je klecao pred Šehaginom posteljom. Slegnuo sam ramenima. Na usta mu je udarila pjena. i samo su kratko objasnili doktoru da momak vraca bolesniku. Blatište. Ruka je još dozivala. pokrenuli su mu škripave kosti. Svejedno je i nama i njemu.Zloselo. nad Velikim kanalom što je proticao kroz grad Šehaginih snova. pjevao sam. Glogovac. jer je. zapamtio sam samo molim i bolesnik) i zahvaljivao sam bogu što ima stvari koje su svima ljudima zajednicke. ne zna mnogo. Trnjak. Neka ostane da ne znamo. Zmijanje. tiha. govorio sam. Kad smo došli u gostionu. usred zaglušne karnevalske buke. da su stajali kao ukopani. Nije mu potrebna petljanija sa sudom. možda će mu on biti sreća. rekao je Šehaga. Paljevina. kako je to obicno cinio.. Ako Šehaga bude imao sreće. jer niti je on znao moj jezik ni ja njegov (sve naucene riječi su mi pospadale iz glave. modar u licu. cule su se sumorne riječi o našoj sirotinji: . Po srecu nisam mogao otici. koji lijeci druge a sebe ne može da izlijeci. Ako ne znamo. Ne znam kakav je i koliko se razumije u bolesti.upitao je kratko.Želio je da pjevam naše pjesme. čini mi se. Nemamo se cime hvaliti. ocajni zbog nesreće koja je njih zadesila bolešcu ovog stranca. eto.Srce . po ovog šepavog debeljka jesam. Crni vir. Ne znam više. vidjeli smo kako u Šehaginom predsoblju stoje gostionicar i njegova žena. ali Šehaga i ne boluje od reume. a u ovoj njegovoj bolesti više bi mu mogla pomoći sreća nego doktor.udarajuci prstima po lijevoj strani grudi. i povratio guku ruzne tecnosti na peškir koji je podmetnuo Osman. sa strahom. i drzeci Šehaginu mlitavu ruku. i on će se praviti da ne zna. . Osman se okrenuo: .Znate li šta mu je? . Vukovije. Kukavica. već muklo i odsutno. klonula. Šehaga se odjednom zgrcio.rekao je Osman . polako izgovarao svoju poznatu litaniju imena bosanskih sela. kao da je obavljao mucan posao. a možda i ne znajuci da su tu. trazeci Osmanovu. Nekako sam ga nagovorio da podje bolesniku: dukati. a pomoći već niko ne može. Dukatima sam ga i ubijedio. . ne dodirujuci ga. Želio je da govorim naše riječi. ocevidno. Šehaga se malo smirio. a ipak toliko iznenadjeni onim što se dešavalo u sobi. Svejedno je i Šehagi.

neumitna. kao da bi mi to saznanje otkrilo mnoge tajne o ljudima. A kad je misao o osveti izblijedela pred blizinom smrti. Kakve misli. ovdje u tudjini. kakva bilo. A onda me ledeni znoj oblio zbog misli što mi je kao munja sijevnula u glavi. Osman Vuk. Nisam saznao. ljubav prema korijenu i ceznja za blizinom ljudi. da ne bi bio sam pred velikom samocom. i jeza me prošla cijelim tijelom.Osman ga je uhvatio za prste. za dva. na kraju sjećanje. dva. Klimnuo sam glavom: govori. neću tako da mislim. Njegova mrznja prema zavicaju i prema ljudima. Nešto kao olakšanje prešlo je preko blijedih obraza. tri. Nešto je htio. A ako sam se prevario? Ako je taj posljednji stisak polumrtve ruke bio samo poziv na osvetu? Ne. drugi ziv ali nepovjerljiv.. šta bilo! Tiho. ubica. možda? Da li zamišlja rodni kraj. bila je samo povrijedjenost. duša mi se potresla. obavljao je najplemenitiji posao u životu. još je želio to govorenje. Ili potreba za ljudskim govorom. koja radost. a ispod spuštenog ocnog kapka kliznula je suza. jedan mrtav. prolaze njegovim mozgom što se gasi? Koje slike. tu skrivenu ljubav. da ne bi bilo sasvim gluho i pusto pred velikom pustoši. Odjednom sam shvatio sve.. i samo oko stisnutih usana stajao je modar kolut. pet. pred konacnom tudjinom što ga je cekala. U Šehagi se javila potreba za zavicajnom toplinom. bude posljednje što cuje. kockar. isplutala je sama od sebe njegova skrivena suština. Osman me pogledao. umiren. obojica su ćutali. za čovjekovim glasom. iz kojeg je bjezao. Još je bio ziv. za tren. još je drzao Osmanovu ruku. siguran da će dug biti surovo vracen. sam je trazio da naša riječ. Ili se sjetio tek pošto je zelju za osvetom saopštio Osmanu. nemam prava da sve obezvrijedim sumnjom.Jedan. u životu mrznja. što mu tiho plazi do uha koje sve manje cuje. cetiri. rijetko sam kad nešto toliko želio. sjenka tuznog zadovoljstva pokrila je samrtnicko lice. Ljubav je ipak jaca od svega. i sjetio se onog što je volio a krio. Zaboravio je osvetu u predsmrtnom casu. koje nikad ne zaboravljamo? U početku ljubav. Osman Vuk je glasom promuklim od uzbudjenja poceo da izgovara brojeve! . lupez. naginjuci se prema Šehaginom licu što je sve beznadnije blijedjelo. koja tuga. . posljednje. Pokušali su da se stegnu. bjezeci od sebe? Da li vidi ljude koje je volio? Da li zali što nije drukčije zivio? Da li se posljednje mrvice njegova sjećanja lijepe za zavicajno nebo djetinjstva. a želio sam da znam.

ubistvo iz daljine. a mislio sam. i manje vjerovatno. vidio sam ljudsku mrznju. ubila ga je tuga. I život. vidio sam možda. ali je plemenitije. Manje je istinito. kao opsjednut. Odlucio sam se za ljubav. I ljepše: tako sve ima više smisla. . I smrt.Vidio sam smrt mocnog čovjeka. samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav? Kao da je o tome visio sav moj život.

bez nogu. ubicu! . tijelo se raspinjalo od navale bolesnih slika i glasova. ostao je mucan zamor u tijelu bez snage. u strahu. Dolazio je. u tudjoj zemlji.vikao sam. Je li dolazio Osman? . nisam mislio ništa.pitao sam Tijanu. vrativši se u zavicaj. To isto sam mislio grleci Tijanu. i sebe. mislio sam o dobrom rodnom nebu. nije to bolesna utvara moje groznice. osjećao sam sitnu ruku na svome ogromnom celu. njenom blizinom lijececi se od strepnje. bez ruku. gorio sam kao glavnja. Nisam ni znala kako je dobar čovjek. Pao sam u postelju istog dana kad sam se vratio. Jesam li i sve ostalo zapamtio? Nemoguće. zbog straha što vlada svijetom. ne! . a kad je teška groznica prošla. od prijatelja. tuzan. ponekad i ljudski. bez glava. kao voljenoj zeni: bez tebe je moja duša gubava. Šaptao sam u sebi uzbudjeno. a onda se sve vracalo u obicne ljudske mjere. Jest. propinjuci se nada mnom. I groznica što je pocela da me trese još na putu. bez tebe je moja misao osakacena. izokrenute ali prepoznatljive. Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje. moj uzareni mozak je sve izmislio. sve je širina bez granica i medja. mislio sam da lezim u pekarskoj furuni. Mislio sam o dobrim ljudima.19. cuo sam njen šapat. sve je dubok bezdan. jurili su pobješnjeli konji. Svaki dan. iz tame su izlazili iskrivljeni. Ucinili su me osjetljivim tudjina i jedna cudna smrt. njenim mirisom oslobadjajuci se od tudjine. od svega svijeta. iz beskrajnih praznih prostora culi su se raspameceni krikovi. bez tebe moje srce vapi. Prepoznao sam sve. I mislio. i rasli pred mojim ocima. u tudjoj noći. bez krila. vidio sam njihove glave kako se priblizavaju jedna drugoj. sve je crveno. Osmanov. Tvrdjava Gledao sam zvijezdu večernjacu. Cuo sam kako se smije. pretvarajuci se u ogromna cudovišta. kao u snu. sve je uzareno. . i smijeh. Možda zato što je jedan nesrećan čovjek krio da ga toliko voli. i znao da je Tijanma. Mislio sam da lezim u staroj sobi nad pekarom.vikao sam. izgubljeno: zvijezdo poznata. Nemoguće! Ali se nisam usudio da pitam. sitni likovi mojih drugova sa Hocina. Teška vatruština me odvojila od Tijane. Nisam mislio o zlu i jadu u svojoj zemlji. od mene poznatog. ne poznajem te. izgubljeno.

Sad namjerava da gaji kanarince. kad sam došao sebi. Jesi li zapisao imena duznika? Zapisao sam. Davao sam zito na veresiju. mora više da se krece. Ne. . dosadilo mu da sjedi na jednom mjestu. Za koga bi se udala? . mislio je. a ljudi bez para. kakav je zaista bio u tom casu. cist. a voli i da se vidja s ljudima. ziv. Doduše. pjevaju i mnoze se. gajeci neostvarivu nadu.I Mahmut je dolazio. Zašto si davao na veresiju? Zašto! Zima teška.pitao sam i njega. Škodi mu i nogama. zapisivao duznike? Ne znam šta je to u njemu što ga pokrece na neočekivane postupke. i Mula Ibrahim. . hvala bogu . A onda je zacutao. šta će on? I šta će ova moja jadna žena što je oci isplakala zbog mene. Je li to zelja za zahvalnošcu i poštovanjem? Je li zelja za necim neobicnim: niko to nije učinio. I šta ću u tom bijelom svijetu? Ljudi ko ljudi. lijep. Dospio je dotle. neće se udati ni za koga. i rukom nemirno prešao preko mršavog lica. . Za Osmana? E pa. Tebe pitam. svi su dolazili. kad imadnu. i oduševljeno. njoj je lakše. Ako umrem. i moja žena. da hrani macke i ganja miševe. .šaputao je. mlada je. izlazio je na drum. on.mislio sam. ali šta bi on? Dobrog prijatelja nije lako naci. tako mu je bilo lakše. kanarinci vode ljubav.opomenuo sam ga. nije on zapisao nijedno.Hvala bogu. Ne može više da izdrzi. Platice. srećan. Drugo je nevažno.Je li dolazio Osman? . suzio je od sreće. Treći dan. eto zašto. a kad me bolest oborila. ljut na mene. koji je maštom letio po oblacima. Za sebe je Mahmut rekao da neće ostati na ovom poslu. zanimljiv. Šta sam precutao? Ne znam. ovdje sam. kao da je drvo. Sve glavno sam rekao. Toliko se mnoze. A možda je i dobrota.I šta ćeš sad? . neprestano je sjedio nada mnom. cinilo mu se da nam je blizi. Šta je to nevažno? Pa to. kao da je kamen. ucinice on. Šta mi je trebalo da trazim nevolju po tudjim zemljama? Ima je dosta i ovdje. u polje. i ostacu ovdje. Divio se neobicnim poslovima. što sam prezdravio. i osjećao se prevaren. nisam ga se bojao. Nešto si precutao . to je ugodan posao. njega nisam zapamtio. Osman se ljuti. da će od prodaje mladih dobro zivjeti. Bilo mu je pusto i teško bez mene. kuce ko kuce. Šta je to sad? Ovaj smiješni sanjar više voli nesigurnost sa snovima nego sigurnost sa samocom. lijepa. Gotovo sva. pa su je on i Osman satima tješili.Dolazio je. da mu preda magazu. I Osman. a zapali su ga najobicniji i najdosadniji. iako je znao da još nećemo doci. zao mi je. jedva je čekao da se Osman vrati. udala bi se i lako i brzo. Kako bi velikodušni bogataš. teze nego da je i dalje tavorio u bijedi. Gledao me prijekorno što sam odlazio. A čovjeku su od svega najvazniji prijatelji. Ziv sam.

kakvu osvetu! Zvao me zbog poslova. . I Zafranija je došao s kadijom.. I hvala bogu što je tako. Rekao sam mu to. da je to Šehaga i da je zaista mrtav. s ledenim i šiljatim osmijehom. sjetio svih svojih prijatelja i molio ih da mu oproste ako je koga uvrijedio. na samrti. Cak je rekao kako se Šehaga.Koliko si već puta prodavao kucu? . Da li mu je Šehaga zavještao osvetu? Ako jest. Mahmutova žena se slozila. Neprijatelji su oko nas. u okovanom hrastovom sanduku. koja je pala u postelju zbog ove konacne nesreće. Otišli smo s njim zivim.Kao i svako. ali se. da bi se sam uvjerio. Upropašcuje se svime što ucini. kao što je i on svima oprostio. pomislio sam. a on se nasmijao: .rekao je Osman i mirno primio novac. Izgledao je ozbiljan. učinio je cast mrtvom Šehagi svojom posljednjom posjetom. Teško onima koje je pomenuo. a vratili ga mrtvog. cak je trazio da se odmah proda. za svaki slucaj. Ali Osman nije Ahmet Šabo koji ima više duše nego pameti. kadiji i Zafraniji najusrdnije.Jesu li kadija i Zafranija krivi za Šehaginu smrt? . ne misli na sutrašnji dan. Ko će od njih biti brzi? Ko će prvi optuziti Becira Tosku za još jedan zlocin? .Sad ću prodati. Osman se zahvaljivao. . i zlom i dobrom. Dobro sam znao Osmanovu kurjacku cud. Mnogo svijeta je došlo u veliku kucu da vidi okovanog i nevidljivog Šehagu. a sebi priredio ogromno zadovoljstvo. kao cvijet. da bi pomirisao leš. a vidio ga je samo kadija s pisarima i svjedocima. . uskoro će se rasprsnuti ovaj prividni mir.Bog s tobom. Svi su izrazavali saucesce njemu. Na što bismo licili da smo razvaljen obor. Šta može! .Prodacu kucu. Osmanu. Ispricao mi je kako su sahranili Šehagu. kao ševa. Uvijek je na strazi. On zna samo za sadašnji trenutak. Odgovorio je prijekornim pitanjem: . Možda je i vjerovao onima koji vide. Briga Osmana za dušu! Pristao je. jer mu je mrtav neprijatelj sigurno miliji od zivog prijatelja.Kako bi oni mogli biti krivi? Šehaga je umro od zalosti za sinom. ali mu je srce pjevalo. i molili ga da prenese njihovo zaljenje Šehaginici. Zvao te da ti ostavi u amanet osvetu. grdeci Mahmuta dobrodušno: ostario.Lako je biti dobar na tudji racun . uvijek u odbrani: zatvorena tvrdjava. Rekao je to hladno.Sam je rekao da je otrovan. Rekao je Osmanu da će prodati kucu i namiriti manjak. a nije sazrio. sasvim priblizio Šehaginu zutom licu. nadajući se da Osman neće na to pristati.upitao sam Osmana. ali je njegova misao bila zauzeta drugim brigama. . ne pamti ono što je bivalo.

istjerao zenu i svog bracnog zamjenika s petoro djece. Lud sam što o tome mislim. i sluzbu djecjeg ucitelja. Ali mene nije zaboravio. do kraja uplašen surovošcu ljudi. i ne znam da li potvrduje ili sumnja. Smail Sovo. Ljudi su psovali sve ratove na svijetu. Je li medju njima neki Ahmetaga Misira. klima glavom. pa i to tiho i oprezno. ali ne i njegove navike. ali ću upitati. trlja bolesnu nogu. je li Husein Pišmiš. ili cute ubijeno. djevojke. savijenih šiljatih koljena. malen. Medju djecom sjedi ponekad i Mahmut Neretljak. ozalošcen. sluša. i kad kazeš da je vrijeme ruzno. pošto smo ispratili deset vezanih Zupcana na putu u tvrdjavu. Zupcani su išli izmedju naoruzanih strazara kao da su zacudjeni: zašto ih vode? šta su ucinili? Zene i rodjaci su ih pratili na odstojanju. Ucim djecu citanju i pisanju. i platice to tudjom i svojom glavom? Gdje je ljutiti telal Hido koji bjezi od sirotinje? Je li neki drugi Ibrahim Paro utekao od svojih žena? Jesu li ovdje sinovi nekog drugog berbera Saliha s nekog drugog Alifakovca. govorio je samo o vremenu i o zdravlju. i kad se pozališ da se ne osjećaš dobro. veseli Ferid. Narocito je pogruzeno klimao mršavom glavom kad smo se vratili djeci. A s Mejdana su vojnici odlazili u rat. i nisu dali ni namet ni ljude. ocevi. koji je postao aga. Samo sam želio da što prije odem iz ove kuce. Berber Salih s Alifakovca stoji po strani. Dobio je svoje imanje. sa strazarima. uselio se u kucu. ali nama dovoljan. Pobunili su se samo seljani iz Zupce. jer sve može biti sumnjivo. Placu. . sudbina im je ista. Našao mi je jevtin stan. Ramiz nije uzalud sjedio u Zupci! Moj dobri Mula Ibrahim. ali ću upitati. nadajući se da će u njima ostati štogod od mojih naivnih riječi. pokušavam da ih naucim dobroti. cuteci. Avdija Suprda? Svejedno kako im je ime. postao muselim. Odgodio sam dok se u meni ne stiša strah.Ipak ću upitati Tijanu o onome što mi se ucinilo da sam vidio. ili se još nada? Koji će poginuti od ovih što odlaze? I gdje? U dunavskim mocvarama? U besarabijskim šumama? Na dalekim nepoznatim poljima? Gledao sam. Otjerali su carske sluzbenike. Pored njih je išao bivši austrijski zarobljenik. I njih prate majke. Nemoguće je. i cuteci. ali su placali danak i išli u vojsku. i sad je zadobijenu pravdu placao surovošcu. nikakvu drugu ne bih mogao prihvatiti. A u mome dragom zavicaju opet su se razvili vojni barjaci i kupili ratni nameti. sestre. kao da sam trazio lijek medju njima. Je li saznao istinu o sinovima. Preuzeo je poslove pokojnog Avdage.

Ni moji drugovi nisu se vratili.Svejedno da li su tuzni ili lazno veseli. svi. ali u to neću da vjerujem. Hoce li i ova moja djeca ici tim istim zalosnim putem. . Neću da vjerujem. a ne mogu da se oslobodim strepnje. kad odrastu? Hoce li zivjeti glupo kao i njihovi ocevi? Vjerovatno hoce. Izginuli su. neće se vratiti.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful