P. 1
Selimovic Mesa - Tvrdjava

Selimovic Mesa - Tvrdjava

|Views: 208|Likes:
Published by galekica

More info:

Published by: galekica on Feb 28, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

12/22/2015

pdf

text

original

Meša Selimović: Tvrđava 1. Dnjestarske mocvare 2. Tuga i smijeh 3. Sreća, ipak 4. Neprijateljska zemlja 5. Prazan prostor 6.

Cudno ljeto 7. Mrtvi sin 8. Junak koji se boji usamljenosti 9. Dječije svirale 10. Mladic cista srca 11. Neću da mislim na Ramiza 12. Tuga i bijes 13. Otmica 14. Moc ljubavi 15. Otac i sin 16. Nadgrobni natpis 17. Vjecni tragac 18. Smrt u Venediku 19. Tvrdjava

1. Dnjestarske mocvare Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. Reći ću samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kiša nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa mnom je došao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kući, prema dalekom zavičaju, došao je zato što sam, plivajući, izvukao iz opasne rijeke njegov probušeni camac i što sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na ledja, i nepomično zurio u mutno tuđe nebo, zeleći da umre. Nikome nisam pričao o tom Hoćinu, kad smo se vratili. Možda zato što sam bio umoran, i zbunjen, što mi je sve to hoćinsko izgledalo čudno, kao da se dešavalo u nekom drugom životu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj što je suznih očiju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajući. Ništa nisam žalio, nisam bio pozlijeđen, nisam se osjećao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto učitelja, i djecu koju sam podučavao, išao sam u neku slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hoćina, među vaške i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad. Iz tog čuda što se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva dogadjaja, i pričam o njima ne zato što su teži od ostalih već što ih nikako ne zaboravljam. Prvi se tice jedne bitke, medju mnogima. Otimali smo se o jedno utvrdjenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u mocvarama oko utvrdjenja, i naših i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmedja od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leševe, koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okruzivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu. Drzao sam glavu u rukama, te večeri, sjedeci na mokrom panju, pred jadnom vatrom koja nam je kopala oci, zaglušen kricima barskih ptica, uplašen gustom maglom dnjeparskih mocvara što nas je uporno zavijala u zaborav. Ne znam kako sam te noći uspio da prezivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvizducima, u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nećega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko. Drugi dogadjaj je ruzan, i uzalud pokušavam da ga izbacim iz sebe. Cesto je u meni, i kad ne želim. Sve ga ponovo vrati, cak i ono što mu je suprotno, neciji veseo smijeh, golubije gukanje djeteta, njezna pjesma o ljubavi. A moje sjećanje uvijek potice od kraja, ne ovako kako sada pričam, zato je možda ponešto netacno, ali drukčije ne biste razumjeli. U trecoj ceti, desetorica Sarajlija odmah su se izdvojila, od straha pred nepoznatim krajem, nepoznatim neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. U svakome od nas, za drugoga je bilo nešto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedan drugome za misao o zavicaju i porodici, nijemo gledanje i cudjenje, šta to trazimo u tudjoj zemlji, osim svoje i tudje nesreće. Vracao sam se medju njih, kao da sam dolazio kući. Bili su obicni ljudi, dobri. Neko je na vojnu došao zato što je htio, neko zato što je morao.

Ahmetaga Misira, krojac, a ne pamtim ga drukčije nego pijana, dugo je želio da postane aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, što sigurno nije želio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snazni Mehmed Pecitava, uvijek golih prsa, najruznijim riječima je psovao i rat i onoga ko ga je izmislio i sebe što se prijavio, ali nikad nije htio da kaze što se prijavio. Ibrahim Paro, knjigovezac, rasjecene gornje usne, što je, kazu, biljeg srecna čovjeka, imao je tri zene u Sarajevu, i šalio se da je od njih utekao. Dvojica sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata, iako je jedan od njih, stariji, ponio britvu iz oceve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za zivu glavu nikoga drugog. Hadzi Husein, zvani Pišmiš, zapao u dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo, kazandzija, pošao s drugima, u picu i oduševljenju, pa je oduševljenje izvjetrilo ubrzo, kad i pice. Avdija Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i pošten u oba posla, a ne zna se koji je gori. I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim Paro se zauvijek oslobodio svojih žena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za svaku zenu. Husein Pišmiš je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarsku mocvaru. Stariji od dvojice brace zaklao se britvom jednoga ranog jutra u ukrajinskom selu gdje smo zanocili. Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda. Smail-aga je pobjegao kući prije završetka vojne, nestalo ga je jedne noći, i poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat završio, došao u sarajevo, izbezumljen od brige za zenom i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija Suprda, barjaktar, junak koji se nicega nije bojao, koji je ostao ziv u stotinu juriša i iznio citavu kozu ispred hiljadu kuršuma, poceo je da se bavi vocarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s kruške i umro. Tako, eto, ja ziv, jedini, pričam o njima mrtvima. Pa, da pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni zivi pa da pričaju o meni mrtvom, pogotovo što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaju šta ću ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke više od njih nema. Ostace samo ono što ja, pravo ili krivo, kažem o njima. I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tice ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Šta će oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Šta će tamo krojac Ahmed Misira, šta će knjigovezac Paro, šta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, šta će kazandzija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su odrzali taj nesrećni Hocin, da su osvojili tudju zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tudje muke? I da li bi srecnije zivjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojac Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i išao da pogine u nekim nepoznatim mocvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hocinu i nekom drugom Dnjestru. Pametni Mula Ibrahim kaze da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad neće biti drugaciji. Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrcu drugova u hocinskim pištalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo,

kao da se neka nerazumna a strašna sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjećanja, suviše naglo sam iz miroljubive dosade ucenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potrazio na zemlji. Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo slucaj koji hoću da ispricam. Doduše, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja, postali su grublji, nemilosrdniji, možda zbog beskrajnog prostora koji ih je odvajao od kuca, možda zbog surovosti koju namecu rat i stalna blizina smrti, pa opet, zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom casu ostaneš zaprepašten, i pitaš se u cudu: ko su ovi ljudi? Nemoguće je da su to oni isti koje sam dvije godine poznavao. Kao da ih je rat dugo kuzio, i zlo u njima, dotle skriveno, možda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest. Sa straze sam se predvece vratio konacištu, stopi cvrste zemlje medju barama, s kolibom u kojoj je zivjela još mlada žena, s troje djece, i s mršavom metiljavom kravom u staji od pruca. Brinula se o djeci i o kravi, sama, muz joj je sigurno s onu stranu mocvare, protiv nas. Nije govorila o njemu, nije govorila ni o čemu, a nismo je ni pitali. Sklanjala se od vojnika, a uvece se s djecom zatvarala u kolibu. Licila je na lijepu mladu nevjestu u nekom našem posavskom selu, i gledali smo za njom dok je zamicala za staju, za šašu, cvrsta, uspravna, ali nismo ništa govorili. Možda zbog djece. Ili zbog bajraktara Avdage, koji bi glavu otkinuo svakomu zbog ruzne riječi o tudjoj zeni. Ili smo se još stidjeli jedan pred drugim. Toga dana, kad se sve desilo, nije bilo bajraktara, otišao je nekim vojnickim poslom, a ja sam bio na strazi. Sacekali su me namraceni, s nekakvom zluradom prijetnjom u ocima. Idi u staju - rekli su mi. I samo su to ponavljali, kao naredjenje, pozurujuci me i ne odgovarajuci na moja pitanja. Djeca su cucala kraj vrata kolibe. Obišao sam kucu i stog šaše, ušao u staju. Na zemlji je lezala žena. Ibrahim Paro se otresao od slame i paucine, i pritegavši kaiš izašao, ne pogledavši me. Žena je lezala mirno, golih butina, nije ni pokušala da se pokrije, cekala je da sve prodje. Kleknuo sam pored nje. Lice joj je blijedo, oci zatvorene, okrvavljene usne stisnute. Uzas je prešao preko nje. Povukao sam bijelu rubinu i pokrio je, maramom pokušao da joj obrišem krv s lica. Tada je ona otvorila oci i pogledala me zaprepašteno. Nasmiješio sam se, da je umirim: ne boj se, neću ti ništa. Ali kao da se još više zaprepastila zbog toga, u ocima joj je sijevnula mrznja. Izvadio sam iz torbe peksimit, nisam ga pojeo na strazi, i pruzio zeni: uzmi, daj djeci. Odbacila je peksimit, jarosnom kretnjom, i pljunula mi u lice. A ja, ništa nisam učinio, nisam se ni pomaknuo, ni obrisao. Ukocila me njena muka. Jer, sve sam shvatio, u casu. Da sam učinio nasilje nad njom savladanom, kao i ostali, podnijela bi stisnutih usana, i mrzila bi nas, pse, cijeloga života. A ljudski obzir i sazaljenje, nakon nasilja, što joj je izgledao kao potres, kuga, kob koju bog šalje i čemu lijeka nema, nenadno su probudili njeno dostojanstvo i pokazali joj mjeru ponizenja. Od zrtve nedohvatne sudbine postala je žrtva surovosti. Ja sam tu zenu najteze povrijedio, teze nego svi ostali. Ustala je i pošla prema vratima, pa se predomislila, uzela peksimit i izašla, oborene glave. Ujutro smo sjedili pred stajom, natmureni, ozlojedjeni jedan na drugoga, ozlojedjeni na sebe i na cio svijet, zadavljeni barskom maglom a još teze maglom što se vukla po našim dušama. Žena je izvodila jedno po jedno dijete i umivala ih na pragu kolibe, a onda je ušla u staju, ne gledajuci nas, dublje zabradjena, da sakrije krvave pecate, pomuzla kravu, i mlijeko odnijela u kucu. Uzdišuci, Paro je pominjao boga.

a on je rekao. Pricao je sa svima nama. mahnuo je rukom. iznenada? I sve je. Kad su Mula Ibrahim i njegov mladji pomoćnik. jer nije umro ni od kuršuma ni od neprijateljske sablje. Ko zna šta je mislio. prenocio je kod nas. Kako se dugo nije vracao. Odjednom se stijesnio prostor oko nas. sa sjekirom u ruci. jer se nije znalo zašto se zaklao. stavio snop šaše na dno. u vodu. da se ne bi vracao po mraku. zamandalivši vrata. a ništa nismo culi. žena je bez riječi pokazala gdje se nalazi lopata. podnijela cuteci. Sigurno je stajala iza vrata. a on nije ni zastenjao. Drugi snop šaše je rastro po mrtvacu. Nije se sagnuo. gledali smo razjapljenu crvenu ranu na vratu. krv je lila kao iz cesme. niti se moglo dovesti i u kakvu vezu. opkolila nas je prijetnja. sacinili zapisnik. A onda se odvojio. Kuda je krenuo. Stariji od dvojice sinova berbera Saliha s Alifakovca je ustao i pošao prema šaši. da reze grkljan i gumastu cijev dušnika. buljio u preklani vrat. Cudio sam se. išli za njim. i ostavljenom sjekirom poceo da sitnim šiblje. mucila me ova cutljiva napetost i zenina mirna mrznja. potpuno nepotrebno. Bili smo petnaest koraka udaljeni. da ne uznemiri djecu. Mladi Mula Ibrahimov pomoćnik. smiješeci se umorno: . divio. a govorio je cudno. mi nismo culi. a lice mi pokrio svojom maramom. nisam ni riječi progovorio. bez jauka i bez suza. student Ramiz. da se sastavi zapisnik o smrti. ali o zeni i onome što se sinoć desilo. je li izgubio razum. Zatvorena kuca i sklonjena djeca bili su cutljivi prijekor. šta je govorio sebi i mrtvom bratu koga je volio više nego samoga sebe. izgleda. i kao da je već znao sve što mi znamo. zamolivši da se udaljimo. I dok smo cekali da dodje neko iz štale. teško je reći. prišao sam trulom drvljaniku. Kako su je sinoć savladali? Na prevaru. Ostao je nad grobom. i sa strahom išcekivali šta će uciniti mladji brat koji je neprestano. samo da nešto radim. Dugo je morao da zasijeca po zilama od uha do uha.Ostali su sjedili ukoceni. nijemožda ni cuo. bez riječi. i nestao iza šaše. Nije se ni okrenuo. sigurno. i pošao prema mocvari. Ni iko drugi. i sam polozio brata u jamu. zalio. silom. molili da se vrati. Iz njega se culo samo muklo stenjanje. niti će ikad iko saznati. Vidjeli smo kako je zagazio u vodu do clanaka. a niko nije pominjao sinoćnje nasilje. Bol je sigurno bio strašan. Mladji brat je sam iskopao grob u mokroj zemlji. sam dugo. nije izgovorio molitvu. A stajalo nam je u grlu kao kost. poradi sebe. Zvali smo ga. Više ga niko nije vidio. šta je htio. i kad smo svi bacili po grumen blata na mokru humku. Žena je izašla iz kuce. više slušao nego govorio. uporno odbijajuci svaku pomoć. Ustao sam. Kad je zatrpao grob. samo je digao pogled sa vlazne humke. i opet se s djecom zatvorila u kolibu. Zaklao se britvom. i našao ga mrtvog iza šaše. mladji brat je pošao da ga potrazi. nije poljubio grob. ne dozvoljavajuci da se mrtvac prekrije. pa do koljena. Ispricao sam mu cijeli slucaj. natopivši vlaznu zemlju pod njim. naglom kretnjom mi istrgnula sjekiru i ušla.

zešce. Mula Ibrahima. Zaboravio sam druge dogadjaje. Mi smo psovali i nebo i zemlju. koji se uneredio od straha pa me molio da to nikome ne pričam. Gotovo i ne mislim više na borbe. Zaboravio sam i bezbroj drugih stvari koje bi se mogle pamtiti zbog blizine smrti. Ne mislim na ogromni Dnjestar. nosim u sjećanju samo ova dva dogadjaja koja su se mogla i zaboraviti. a tajna se duže pamti nego jasna istina. kada smo ostali odsjeceni od ostale vojske na drugoj obali. i da prezivjelima piju krv. od krvi. od životinjskog straha. a ja sam je preplivao vukući u probušenom camcu vojnog pisara. Život naroda je glad. na surovost koja se zove junaštvo. Nikad ni od koga nisam cuo takve riječi. a eto.odgovorio je. ubijaju sami sebe. ako i nisam zaboravio. i glupo umiranje na tudjoj.upitao sam ga. mucno tavorenje na svojoj zemlji. teze. nadošao od kiša. zbog straha. ali ovako nismo govorili. – Zašto si došao ovamo? . zbog srama. krv. ili. da pričaju o slavi. bijeda. . od bezdušnog zanosa. na gadjenje od klanja. Možda zato što ih nisam mogao ni razumjeti ni objasniti. ne vuku se po meni kao avetinjske slike. zamišljeno gledajuci u tamnu noć što nas je opkoljavala. A velikaši će se vratiti kući. pa je hiljade vojnika izginulo ili zarobljeno a stotine se podavilo u strašnoj riječi. svi. – Da vidim i ovo . i boga i ljude.– Ubijaju ih. vaznije.

kći je pokojnog Mice Bjelotrepica. poklonjeni život. ne znam od koga. Dok sam pričao. da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neočekivani poklon. Ali sam se toga sjetio kasnije. svoj drugi. ni nova. kao ptica i oluja. od početka do kraja. tudji. i zašto o ovome. jer nisu pošli mojim putem. zapalili su je Cigani kad su se zimus sklonili od zime. A ja se toga nisam sjetio. prije dvije godine. voćke otrnjavile. Sve neobično. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac. i samo radi mene. ubijenog rukom nepoznatih i nepronadjenih ubica.2. u kojem nikako nisam mogao da zamislim bivše stanovnike: kao da je bilo pusto odvajkada. Nije me bilo u vlastitim uspomenama. osjećaš da je negdje u tebi. ne znam kako. Tražili su mi da prodam. ne tugujem. Svejedno na neki poseban način. i loviš je. Ali nisam ni ja birao prilike. kako su ljudi nesrećni. Ovo je višak. Vlasti nisu ni dugo ni pažljivo trazile ubicu. kao težak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. Kad sam došao s vojne. Slušalac je babica u teškom porodjaju riječi. Porodica mi je prošla gore nego da je bila na Hoćinu: otac. nisam mogao ni sam sebi objasniti. kad je s čurčijskom robom pošao na vašar u Višegrad. Ime joj je Tijana. Malo je ljudi u gradu moglo da kaže. Ni sebe nisam mogao da zamislim u toj kući. Tako sam i sam sebi složio razložnu priču. Ni grob im nisam znao. živ sam. Vidio sam toliko smrti. jedan jedini: srećan sam. za sad nije važno. nisam htio. kao da je to bio neko drugi. ne radujem se. već uvjerenost s kojom je izrečena. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne. Trošna porodična kuća je izgorjela. u nekom zbivanju van vremena. iako mi se čini da sam upravo o tome mislio. Ponekad bih otišao da vidim pocrnjele zidove i mrtve oči mrtvog zdanja. ali nije daleko od čuda. Bašta je razvaljena. teško izrećivim osjećanjem. možda i izvan nekog odredjenog smisla. otkrivši se prvi put pred ma kim. kad pocče da shvata. Živio sam. razumjeti svakako neće. tako. možda samo ja. nepažnjom. Kao da sam se nadao da će se vratiti sjećanja. možda će mi biti potrebna. u nekoj vezi. i više nego što sam se nadao. u magli zebnje. hrišćanina. pa su pustile da sve pokrije zaborav.Bože. zato je i traziš. docekale su me rdjave vijesti. stotine su umirale u jednom danu. nekad. to ljudi govore otkako su počeli da misle. otkrivši se preda mnom. tada mi je bilo svejedno. Rekla je samo: . koju hiljade drugih nije moglo da razumije. i prvi put ovako. Tuga i smijeh Prvi put sam sve ovo ispričao jednoj djevojci. koja se dotle gubila u komešanju odvojenih dijelova. sve ostalo nije važno. . Ako taj drugi želi da razumije. nju ili njenu sjenku. u stvari. I bio sam srećan što sam makar na nešto u drugom čovjeku naišao prvi put. Obuzela me mirna ravnodušnost. nisu ni prilike mene: susreli smo se. Učinilo mi se da zna slušati. i živi su žurili da ih zatrpaju gdje bilo. Drugome je neophodna tačna riječ. jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu. po čemu se moglo zaključiti da nisu čeznule za istinom. majka. koji me možda i naveo na neočekivani razgovor. A zašto baš njoj. Ili nešto još vaznije. ovo je sreća. iako je nisam očekivao. prepoznaješ je na tudjem licu. bez duboke tuge i teškog žaljenja. zapalili nehotice. A ona je željela. svi su pomrli od kuge. zato što nije njihova. Misao nije naročito duboka. treba govoriti drugome. a slušanje je važnije od razumijevanja. u opijenost koja ne traži smisao. ili su je znale. sestra i tetka. bijedno i žalosno. Možda je moja svijest još bila zbunjena pred tom neobičnom istinom. u tudjem pogledu. Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi. ali je moje tijelo potpuno shvatilo njen značaj. I nije me toliko iznenadila misao. sve kako ne treba. s njenog lica je nestalo vedrog izraza. do kraja. i tužno. a zamijenilo ga nešto nenadno zrelo.

Satima sam sjedio pred Begovom džamijom. dobrodušne. neprestano. Salih Golub je imao brata u Gorazdu. Kad bi se odmorio. naslonjen na zid. Mogao sam ljudima izgledati čudan. Majka mu se uskoro udala za hodzu Šahinpašica. poluglasno. Sve je otjecalo. nimalo srećan. koji je licio na zenu više nego Golubova majka. zatvarao sam oci i uši. Poceo sam da trazim vodu. ne misleći. i sjećanje. zutih ocnih kapaka. izgledao je kao samrtnik. sve. Znao je svega nekoliko riječi jedne jedine pjesme. plitku. ili zbog mutnog Dnjestra. za sebe. Možda zbog hocinskih baruština. zbog nje se nije ni zenio. brzi topot bosih nogu. Taj brat iz Gorazda posjedovao je šume i cifluke. nisam imao ništa. Drugi to nisu mogli. širokog kao more. kao u dobrodušnoj svadji. Umro je iste noći. i otišao pognute glave. A onda i mir uznemirio. Slušao sam vrapce i njihovo smiješno čavrljanje. Stigao je pred dzamiju sutradan. I djecu sam volio. Trideset godina izdrzava slijepu majku. tekucu. radostan smijeh. Niko me nikud nije pozivao. Salih se nije zacudio. ili od tuge. Volio sam sve što nije rat. izdrzljive u nevoljama. I nikome ništa nisam zamjerao. bezazlenu grubost njihovih riječi. Ja im se osmjehujem.Nisam to govorio. uzimao vakufska imanja pod zakup. A možda i s toga što sam vodu mogao mirno gledati. Pred dzamiju je dolazio i Salih Golub. ili nebo. gdje je drzao ergelu konja. mirno ispricao šta mu se desilo. Pogledao je svoje mjesto na kamenu. mršav. bez velikog ponosa. i život. ali su malo marili jedan za drugoga. kad bi se potukli. njihove zvonke glasove. siromašni šerbedzija s Vratnika. da mu pomognem u upravljanju tolikim imanjem. kao djeca. jer nisu visili nad ponorom. a kako mu je žena umrla ranije. Kad sam odbio. i misao. bistru. i gledao ljude kako prolaze. uznemiren. Samo. niti sam imao kuće. . čak ni mogući sutrašnji bol. tiho sa zuborom. miroljubive. pocinjuci iznova čim dodje do ruba svog kratkog pamcenja. i sjeo na kamen. da pocnem neki posao. davao novac u zajam s lihvarskom kamatom. Nisam imao zapošljenja. zatvorenih ociju. Bili su pitomi i bezopasni. sipaju šerbe i piju. kao da sam izgubio razum. od radosti. ništa mi nije nudio. pomalo svadljive. djeca prilaze. Licili su mi na male. Kad zaspi. Kao da je želio da s nekim podijeli nesreću. poceo bi da pjevuši. stekao veliki imetak o kojem se culo tek kad je umro. površne. ali sam snažno osjećao. Skinuo bi s ramena tešku posudu sa šerbetom. ili ništa. vedre. Niko nikog nije prevario: ona je bila bez vida. I on i ona imali su po sedamdeset godina. gdje se odmarao i pjevušio tolike godine. ili da podjem s njim u Gorazde. i ponudio mi novac. ubili su ga hajduci Becira Toske. spokojno. o djevojkama što tuguju za mladicima koji odlaze u rat. a on bez imatka. Ništa drugo me se nije ticalo. obicne ljude. volio sam mir. i samo to pjevao. a bilo mi je svejedno. Nisam više dolazio pred dzamiju. Život je prevario samo Saliha Goluba. Na Glasincu. malim zadovoljne. svakom žilicom. niti sam ja tražio. spremne na sitno zakidanje. teško dišuci. Tako je Saliha Goluba preko noći snašla sreća kakva ni u snu ne dolazi. Blijed. na kamenu. ili u vedrom pričanju o svemu i svacemu. zbog nje je od jutra do mraka vukao tešku kalaisanu posudu punu zašecerene vode. imanje je ostalo bratu Salihu i majci.

I to je bilo sve što sam htio. kad ne radiš. – Jesi li ljut na koga? Jesi li tuzan? Sanjaš li teške snove? – Ne sanjam teške snove. Radnja je usred caršije. ali nisam odgovorio. doci će godine. sve što sam želio. Nisam znao od cega zivim. da umilostivimo neciste sile smrada. pod sahat-kulom. – Doci će zima. Treba mi pomoćnik. i nije nam ostalo ništa drugo već da se naviknemo. satima. uhvatio sam se nesvjesno. i platicu ti.Bilo mi je lijepo. – Ne vracam dug. Koliko mogu i koliko je pošteno. . Sjena njegova je pala na mene dok sam sjedio na obali potoka. malena i neugledna. – Poludjećeš ovako sam. Radićeš. dragajuci me. – Docićeš ovamo. zvucalo je zabrinuto. bio sam gotovo srećan. nisam ni tuzan. nisam ljut ni na koga. u Mudzelitima. Zvucalo je sazaljivo. Šta ćeš onda? – Ne znam. doci će bolest. Iz tog sna me probudio Mula Ibrahim. – Pomogao si mi kad mi je bilo najteze. pa smo Mula Ibrahim i ja. Ko kutija. – Zar ti ne dosadi gledati u vodu? Pogledao sam ga začuđeno: kako mi može dosaditi! – Dokle ćeš tako? – Zašto? – Od cega ziviš? Opet sam slegnuo ramenima. kao da je ziv stvor. ne znam. niti je važno. – Jesi li svaki dan ovdje? – Svaki dan. Nećeš se obogatiti. koliko možeš i koliko hoćeš. – Ništa mi ne duguješ. ozaren. Nasmiješio sam se. kao u bogomolji. Možda sam mislio da ću lakše isplivati. – Gledaš? . Ali je to kadjenje malo pomagalo. Kako hoćeš. uz javne nuznike što su zaudarali nepodnošljivo. ali će smekšati. – Otvorio sam pisarsku radnju. i puštao da mi preko ruke prelazi obli talasic. I to mi je svejedno. – Neću. – Pa. Zurio sam u blistavu vodu. – Navikao sam na ovu vodu i na tišinu. I ja hoću da pomognem tebi. zindanski hladna zimi. Mula Ibrahime. Ruka ti je sigurno otvrdla. – I šta radiš? Slegnuo sam ramenima. A volim raditi s poznatim čovjekom. na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza.upitao je. Smijao sam se: – Čovjek se navikne na svaki smrad. – Ništa mi ne duguješ. Radićeš kod mene. – Radnja je lijepa. ili kad bude manje posla. vrela i zagušljiva ljeti. Kad sam ugledao camac.

Pisali smo molbe za zaostale plate starim ratnicima. – Amin. za ispravljanje stvarnih ili izmišljenih nepravdi. i što je baš on na mene naišao. i što je još ljepše. Zahvalio se bogu na milosti. i mene. Omamila ga je pomisao na pedeset groša pisarskog ajluka. sav prkos i ludilo. i smrada sa zaradom. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne možeš staviti. za novac. samo je zahvaljivala bogu što je ostao ziv. za koji sam jedva i cuo da postoji. za pokretanje parnica oko imetka. uz nesebicnu pomoć onih koji nisu išli u rat. ni mušterija. pribor za pisanje. jer bi se s preostalo troje djece mucila do kraja života da je on poginuo. srećan što postoji takav čovjek na svijetu. – Kako može da ti odgovara? – Evo kako: zašto su javni nuznici ovdje? Zato što je ovo središte caršije. pa mi se ponekad cinilo da je cio svijet išcašen i da . utajen. I pomogao je: mušterije su pocele da dolaze u većem broju nego što se nadao. I to je bolje nego ništa. sastavljajuci kraj s krajem. Ili njegovu srz. Rekla mu je samo: – Što da se u tim godinama lomiš po svijetu? Zar ne možeš biti pisar i ovdje? Kao da je od bijesa išao u rat! Sirotinja ne bira.Mula Ibrahim je odgovarao dobrodušno. Svi jadi svijeta slijevali su se u ovaj smrdljivi ducan. Zašto ne bih pokušao? Zašto bi za svojom srecom morao trcati na kraj svijeta? Otišao je bogatom Šehagi Soci i pozajmio novac da otvori pisarsku radnju. – S pravom! Mogli su ga odmah ubiti. kad se vrati. Mula Ibrahim je toliko zadovoljan ovim poslom. bez zdravlja. a imala bi pravo. sve pohlepe. Neka nije gore. U vojsku se prijavio bjezeci od jednolicne duznosti dzamijskog imama i dječijeg ucitelja. ni sreće. kao da je htjela da ga bogato obešteti za sve ono vrijeme kad ga je uporno zaobilazila. tonuo sam u ovaj čudni posao. Otkrivao mi je nalicje života. da nije bilo bozije milosti. da je pravo cudo kako ga nije ranije pronašao. možda nije mogao da zaboravi smrt koja ga je bila šcepala. – Kakve-takve. malo je uredio. s lijepim smiješkom i bez pozivanja na bozije ime. sve tuge i nevolje. Možda je i on osjećao srecu što je ziv. a potajno se nadao i nekoj sreći. – Uzaludne. A birajuci izmedju cistog vazduha sa sirotinjom. i ne bi mu ostalo ni tih nekoliko casaka života. A ovaj smrad. zato me zbunila ova dobrota. pod nogom je svakome. ako je primiš kao savjet. već čini što mora. a još više od osamnaest groša plate na godinu. A vratio se bez pare. za uvrede. lakše je naici na rdjava. nekom polozaju koji neće biti sirotinjski. i ako te sreća posluzi. moleci se bogu da mu pomogne. hartije. ima ih mnogo više. za prevare. bez kamata. i ne znajuci. koji su mu poklonili život. I ja sam to znao. necijoj podršci. umrla su od kuge. nevracen. Jer. bez novog odijela. Našao je i ducan (knjigovezac Ibrahim Paro poginuo je na Hocinu). da ne bi bilo ni ove radnje. Ahmeta Šabe. Žena mu nije predbacivala zbog tog nekorisnog lutanja po svijetu. za neki davni inat kojemu je već i razlog zaboravljen. A znao je (tako mi je rekao kad smo pred veće prvoga dana išli kući). A do vješala još ima nade. I nije ovo učinio iz zahvalnosti. uz besplatnu hranu s vojnickog kazana. pametan čovjek neće mnogo razmišljati. već iz ljubavi: usnio me u srcu. i zahvalio bogu što nije našao više. jer smo bili sami: – Ja uvijek kažem: neka nije gore. A onda se poceo navikavati na tu misao. Sve više. i bez izgleda na ma kakvu sluzbu a ne gospodarsku. A njega je dobro posluzila. Kod kuce je našao dvoje djece manje nego što je ostavio. Dao mu je bez riječi i bez priznanice. A meni baš takvo mjesto treba. ocistio radnju od ciriša. i sjeo da čeka mušterije. meni upravo odgovara. kupio nešto namještaja. kao neki drugi. i nehotice. i on se uvjerio da zenina grdnja može biti vrlo korisna. mišijih ogrizina. vidiš. – Što rekao onaj pametni čovjek kad su ga vodili na vješala. dva dobra teško možeš sastaviti. preotet. a mene poceo da trazi čim se malo sredio.

(biješe li tako?). Ja sam pisao cekajuci da mi kazu šta zele da saopšte. i ne znam gdje da ga smjestim izmedju plemenitosti i hladne poslovnosti. Cak je primjecivao da mi ruka stoji nad nezavršenim retkom. u prvoj hladnoj noći.. ali ti on ne može pomoći. a niko više tamo i ne zna da su pod Hocinom ikad vojevala dva brata s Alifakovca. mrtve i neupotrebljive. Tada sam ga mrzio. (de. suzbijajuci ozivljena sjećanja. Ne ljuti se što ti cesto pišem. S paznjom je primao zene i starce. iako je zivio od njega. dobro nam je. slušao to tugovanje i hrabrenje. kao da im je srce otvarao. pisma koja neće stici. djevojke pitaju za tebe svaki dan. zadovoljavao ljudsku potrebu za trazenjem zamišljene pravde. (zar ne pita više? Udaje se?). Otrgao me. rastuzen. A Mula Ibrahim je mirno poslovao. zahvaljujuci bogu na milosti. I dok sam ja. da im pišemo pisma muzevima i sinovima. – Zar nije lijep ovaj naš posao? . osjećala se u tim riječima. jedva uzdrzavajuci suze.. da ovo svršimo). neraznjezen i nerastuzen. i mušterijama. stara stotinama godina. Za nas ne brini. A kad su vojnici opet pozvani u rat. zaista. a slali su ih u vjetar. i da li i sad piše. mislio sam. i oslobodio cudne omamljenosti.. Tuga. Šta bi s istinom? Mula Ibrahim mi je velika tajna. i sagorjece na nekoj komordzijskoj vatri. pisala sam ti prije mjesec dana.. cedo moje rodjeno. (znam da nije dobro. al da mi je makar da cujem glas o tebi. srećan što me otrgao iz ravnodušnosti i opasne samoce. .. Od dva potpuno razlicita čovjeka u njemu. završi to! A kad bi napisao pismo. zadovoljan i sobom. ništa ne osudjujuci. Ismailiju. Mula Ibrahim je bio potpuno miran. majka ko majka. čovjek je trošio opšte.. nepismene zene su u jatima dolazile u našu radnju. doci ćeš. da li su i moji roditelji slali ovakva pisma. i zaduha mi je gotovo sasvim prošla.. poslovno bi uzimao novac za trud i stavljao ga u cekmedze. I rekao sam mu to. slušao o pohlepi. pa sam se neprestano cudio životu koji nisam poznavao. Zbunjeno ga posmatram..zaudara kao javni nuznici pored naše radnje. čim je stotinu konaka daleko od svog djeteta.. A Mula Ibrahim je dobro poznavao i njihove duše i njihove prilike. Ruzno je zaradjivati na tudjoj nevolji. luda. nesrećnica i ojadjenica." Zaustavljao sam ruku i slušao te lijepe riječi što su licile na starinske pjesme. jer će se u ratnoj guzvi zagubiti. Po danu još djene-djene. od koje je ostalo samo ime. i da nemaš vremena da se javiš svojoj majci. ljubazno preporucujuci mušteriji da opet dodje. Da li je berber Salih s Alifakovca pisao pisma dvojici svojih sinova. a od tebe ni cusa ni glasa. i mladim pomoćnikom.. druge djece i nema. ali nekako prisno siguran. pa se otac ljuti kako su mu sinovi nepazljivi i ne zure s odgovorom. prepuno ljubavi i ljepote. zabavim se poslovima. Znam da ti nije lako u tom nesrećnom ratu. neće li zvekir udariti na avlijskim vratima. ili bi se zacuo lelek od kojeg sam se zagrcavao... Brailu. budio nadu i pravima i krivima. Nije čekao da mu išta kazu. i citao je svaku neizgovorenu misao u njima. govoreći naglas: "Dragi moj sine. a ja ne mogu da mu kažem istinu. Mejra pita za tebe svaki dan. i upozoravao me: Hajde. jer su Rusi osvojili Bender. da se čuvam nazeba i da se što prije vratim. nepotrebne riječi. koji je pravi? Uvece je zapisivao svaku paru koju je primio... Cekam.. u nedodjin. u tim pismima pisanim više za one koji šalju nego za vojnike.. nadam se. ispunjavajuci ih povjerenjem koje je teško objasniti. naviknuto ih slušao. razgovarao o strasti. a njemu će ovako biti lakše). ili će neko donijeti glas o tebi. i sam pisao... pa su mislili da sam nevješt. sve primajuci kao obicno jer je ljudsko. ili će ih naci mrtve. oslobadjao ih je muke ispovijedanja i mucanja. al po noći mislim samo na tebe i na oci tvoje lijepe. posrtao rukom po hartiji. pa se cinilo da je iznad ovog jada. Kuliju i druge gradove sve do Dunava.pitao me vedro. Tada sam poceo da mislim. pa smo se saplitali i ja i onaj što je govorio. ničemu se ne cudeci. i zagušen uzbudjenjem. nemoj sad plakati. šaljuci ih na trecu cetu. pa ne mogu da zaspim.

Voljeli bi da to bude odmah. kako su mi rekli. nije mi potrebna nikakva ludost. ali je pravda bila brza od rodjacke brige. Toga se i bojim. nepomican. zuri im se. vazdan stvari ima da se posvršava. Kad bih našao vremena. a nije ni dobro mrtvace dugo drzati nepokopane. lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. da ih spasavaju. I brani čovjeka od njegovih ludosti. nezadovoljstvo pobunu. pa bi ih sutra rano. zašto! Prvi put otkako smo zajedno. drzeci se jedni uz druge. da ih sahrane u Zupci. sve su bile na okupu. zaprepašten njihovim mirnim pričanjem više nego nesrećom. hoce da kaze . jer je izgledalo da se podsmijeva. sutra. prijatelju. Ja ću im napisati tu molbu. imaju mnogo posla kod kuce. više im u tvrdjavi nisu potrebni.Ali mi platu nije povecavao. i promuklo dubok. zabrinut: mogao bi. Ahmete Šabo! Izašao je na sokak. buljiti u vodu. zbunjeni. Miran sam. a i ovako će izgubiti dosta vremena. Lovi ribu. zato što Zupcani nisu htjeli da daju ratnu pomoć. Glas mu je tih. Stajali su u malom ducanu. a ti traziš razlog zašto su zadavili imama i dva seljaka iz Zupce! Lovi ribu. što i jest. Kažem ti: lovi ribu. sjedeci na obali. Bojim se šta će biti kad se probudiš.U tvojim godinama ja sam dobijao upola manje. usmrde se. braca. Ahmete Šabo! – Ne mislim dizati bune. jer nema razloga za cekanje. pa mole da im se daju tijela. naredila bi svima: udicu u šake. – Plata ti je dobra . nisu plakali. pa će pisati molbu da im se izruce leševi. A onda sam se sjetio da je on podozriv prema svemu što nije pravilo i zakon. Danas su culi šta se desilo. kao što vidiš. I bio sam zadovoljniji nego sad. misao nezadovoljstvo. – Zašto su ih zadavili? – Zašto? Pitaš me. ako je ikako moguće. Usamljenost radja misao. vidio sam da je uznemiren. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronadje pravu ludost. Rodjaci su odmah dotrcali. ali postane najveća strast. na moju srecu i veliko cudjenje. Zastao sam. . rodjaci. rekao je brat imamov. slušao kako voda tece. Da je vlast pametna. culi su šta se dogodilo. samo sam lijeno sanjario. u uzbudjenju. kao da ga guši uzbudjenje. zato mu se nije dopadalo moje usamljivanje. kao da se pravdaju). Mula Ibrahim me savjetovao: – Zašto ne loviš ribu? Izgleda velika ludost.već su mrtvi. ukocen. odvukli u selo. Znaš li šta je najljepše u životu? Zelja. uciniti štogod što se teško popravlja. ali se nisu tuzili. Svijet se može rušiti. sinovi. – Šta hoćeš da ti kažem? Tolike ljude su pobili. ali ustreptao. Ahmete Šabo! Smijao sam se. sinoć je imam zadavljen u tvrdjavi sa još dvojicom seljaka. – Isuviše. zbijeni. nijednu zelju mi nije oduzeo. Nisam se brinuo nizašto. ljeto je. u gomili. a ja sam gledao za njim. Eto. Jednog dana mi je rekao da će u radnju doci rodjaci imama iz sela Zupce. Nabavili su tri tabuta. tamo im je sva rodbina. a ti ćeš. išao bih do Darive ili Kozje cuprije i. a došli su s kolima. ne šaleci se. cak i neprobudjene. Koliko li je razlicitih ljudi u tom čovjeku? Zupcani su došli u gomili.rekao je. Ja sam bio daleko od misli na pobunu. nezadovoljene. . Zaista. pa na rijeku. žena imama i jednog seljaka (druga je na porodu.

ovo je proslava. Oturao sam od sebe misao što me salijetala. Mula Ibrahim se vratio s nekim zamotanim stvarima. . Makazama je rezao obojenu hartiju. da sam i ja bio u toj nepobjedivoj vojsci kad je bjezala preko Dnjestra. i sliku jednog janicarskog odreda kako veselo odlazi u rat. – Je li gotovo? Rekao im je cijenu. ni riječ zalbe nije rekao. trake.– Zašto ne pišeš. Ako prestanem da se smijem. Mula Ibrahim je oduševljen svojim djelom: – – – – – – Je li lijepo! Lijepo je. Suze mi teku od smijeha. zaglavivši se u vratima. sav mu se predajuci. prestravljeno se osvrcuci. Drzi ovo! Gledao sam ga u cudu: kakva je ovo šala? Nije bila šala. i nebo. a u prozor smo stavili sliku Abdul Hamida. smijem. kako je već pao mrak.šaptao je Mula Ibrahim. i Zupcani su izašli. A zvijezde? Kako izgledaju mjesec i zvijezde? Divno. život je tezi nego što sam mislio. mnoštvo šarenih zvijezda i šiljatih rogova polumjeseca naselio je pisarski cumez. i ljudi. isijecajuci polumjesec. Niko. Na njih sve udara. gradili smo nebeski svod pored gradskih nuznika. a ja gledam u ovo šareno cudo i smijem se. cekaju svoje leševe. s natpisom: Neka nam te Bog pozivi još dugo godina. Ali. Gledao sam za njima. da se divimo. Kao da ih se ne tice. Ozbiljno je radio neozbiljan posao. – Najmanje se govori kad te se najviše tice. A i navikli su na muku. a ispod nje smo napisali: Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku.čemu se smiješ? Šta je toliko smiješno? . na prozorske okvire. efendija? Jedva sam pokrenuo ruku da dovršim molbu kadiji. Oni sad sjede u velikom tudjem gradu. Dzaba. Hoćeš li mi pomoći da okitimo radnju? – Zašto? – Sutra je rodjendan sultanov. i zemlja. pa izašli na sokak. bilo je smiješno. upalili ih. zvijezde. a ja sam se smijao i prijateljevom oduševljenju i svome gadjenju. Stavili smo svijece u prozor i. Ne bi bilo cudo da sam zaplakao ili zaškrgutao zubima. Bilo je bijedno. smijem. lijepili smo na staklo. poduzetan. Potpuno su me raskrojili cutljivi seljaci iz Zupce. – Prestani! . Niko se neće staviti da stavi sliku janicarskog odreda. bilo je ruzno. šta će mi to sad? Ovo nije istina. naplatio. ostace samo suze. – Niko ni suzu nije pustio. gotovo razdragan.

Jesmo li okitili ducan i upalili svijece ispod šarenih zvijezda i junačkog sultana zato što su ubijeni imam i dva seljaka iz Zupce. . da ih mrtve ponesu sa sobom? Ili zato što su pod Hocinom izginuli svi moji drugovi? Ili što berber Salih s Alifakovca još čeka svoje sinove? Ne znam zašto se smijem. mislio sam. ne znajuci šta je smiješno. ni čemu se toliko smijem. i to sad njihovi rodjaci cute u mraku.Ne znam. cekajuci jutro.

sve do caršije. Šta je meni ta djevojka? Šta to ime. Kao da sam udaren. A kakve su i mogle biti? Zestoka a neodredjena ceznja nadvijena nad dragim. i sigurno nisu zeljeli da na ovom grobištu stojim prazan poslije njihove smrti. naseljena vrelim slikama mašte bez cilja i uporišta. smještajuci se ondje gdje im je zgodnije. O meni je rekla i ono: boze. Tijana. djevojci iz svog bivšeg komšiluka. cekajuci jutro i svoje leševe. I ništa više. pa ne znam gdje sam. pod kolima. svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. Nikad to nikome nisam rekao (ima pravo Mula Ibrahim. Otac. najteze se govori o onome što te se najviše tice). čemu se nisam cudio. a ispricao sam. o kojoj ni trenutak prije susreta nisam mislio da li je ziva ili mrtva. S cime? Prepoznajem staru mjesecinu. sestra. koji je cijelog života lakomisleno gubio sve što bi stekao. i koja je sigurno umrla od zalosti za njim. već druge večeri. bili smo komšije. što je sad nema. iznad izrasle haluge. s kojom nisam znao razgovarati. ipak su nekakva spona s necim. samo to neobicno ime. Zivjeli su kako su mogli. cak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam. srebrom prekrivajuci garez. kad me davni djetinji korak doveo do zgarišta gdje nije bilo uspomena. a ispalo je sve o meni. Ne postoje granice. pobjegao nekud u svijet. bila je oceva soba. Ništa im ne zamjeram. bijelu. Tijana. Zar kod nas svaki pojas pocinje sve iz početka? Ta mrtva prošlost i nikakva sadašnjost. nezahvalnik. gore. Kad sam cuo njen glas. Dječija soba. na kojima ne mislim ništa graditi. svejedno im je gdje su. Sreća. bez cilja.3. u nju sam smio uci samo dvaput godišnje. ni kad se desilo to što mislim. što odzvanja u meni kao zaljuljano zvono? Ali sam se tješio da nisam bio pametniji ni kad sam se penjao prema bivšoj kući. oca. Stajao sam mrtvo prisutan. Zar ovdje ima ikog zivog? Poslije sam se pitao: kako me prepoznala? Je li znala da samo moja sjenka može doci na ovo grobište? Ili me vidjela kad sam ranije dolazio? Prišao sam ogradi. zacudjen. majka. te crne ruševine svega što je bilo. Sad i to izgleda kao san. da se poklonim i poljubim mu ruku. i sjećanja mirno prelaze. jer je iz nekog drugog svijeta. divnu. što je. zaboravio sam seljake iz Zupce koji spavaju na nekoj pijaci. koja nije mislila ni na djecu ni na boga. Gore. izgovarao sam poluglasno. To mi ne smeta. tetka. toboze ne o sebi. nisam znao zašto idem gore. Lice na oblake. kao u pustinji. kao na nebu. već na njega. neradnicku. Prve večeri govorio sam o vojni. kako su ljudi nesrećni. nigdje. a našao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuce. muklo je tutnjalo u meni. samo da se pozdravim. Svijece pred sultanovim slikama su pogašene. ipak Išao sam sokacima. Da li i o sebi? . Jesam li je gledao iz one svoje sobe. nikud. ili pod hocinskom utvrdom. kao u pustoj pecini. zacudio sam se. a ne od kuge. lici na onu iz djetinjstva. zamišljajuci da sam ovdje? već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor. dosadna sa svojom placnom ljubavlju i siktavim pričama o muzu. Tijana. ne vide se zvijezde od šarene hartije u prozorima. Niz cijelo kameno stepenište. pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti cak ni uspomene. a otišao sam kad je sahat na kuli odbio ponoc. na dva Bajrama. dalek kao mjesec. O meni i o svim ljudima. neljubaznim gradom. sad vara.

nisam mogao zamisliti da će biti nekako drukčije. a to je mnogo. Našalio sam se da će nam u početku sigurno biti lijepo. bilo je pošteno. što u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena. što sam tek pred njom slozio u riječi.pobunila se Tijana. ili pisma vojnicima. . Ne vidim ih. Bilo bi smiješno da to kadija procita na tuzbi zbog nekog duga. Nismo se dogovorili. Vracajuci se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoc). nije bilo potrebno. i ponovo procitavam. Uskoro smo se vjencali. Cutala je i slušala. Voljecu je. a mi smo se krili mrakom. koji se tri puta rastajao i ponovo vjencavao sa svojom zenom. Zvijezde od hartije i sultanova slika ostale su na prozorima ducana za neku drugu svecanu priliku. nisam se cudio. nemam ništa niti ima izgleda da ću ikad imati. a poslije. i kad sam sam. ne zeleci da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. mada je zvucalo suviše ozbiljno i neopozivo. ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. bili su nam svjedoci. kao stari Dzezar. a sutra uvece smo se opet našli na ogradi izmedju dvije bašte. mada je sigurno mislio da je to prolazna ludost. a kamoli ljubav. to je sve. ljepši je od zubora vode. ali sam pošteno rekao da sam rdjava prilika. da ne napišem: voljena moja. I bilo mi je drago što to kaze. i ne dobija mnogo udajom za mene. i da se neću baš ozeniti (hrišcankom.I samo je to rekla. i nisu više smiješne. – Zato što me ne voliš? – Zato što te volim. Mula Ibrahim. Uspostavile su se granice. A svi su znali. ali sam znao da govori istinu. i još siromanom!). Ili da zivi sam. Vidio sam mu cudjenje na licu. Pohvalio je djevojku i . Rastreseno pišem zalbe sudu. kci pokojnog Mice i pokojne Ljubinke. ali ništa nije rekao protiv moje odluke. Mula Ibrahim se nije iznenadio kad sam mu rekao. Bolje je otici. Iskreno sam to želio. – Bez potrebe je mucio i sebe i nju . snalazicemo se kako znamo. Odnosim sa sobom njeno ime. ili sam ga očekivao pa mi se cinilo da ga vidim. Sve više sam s njom. i ljeto se ohladilo. što me slušala kako me nikad niko u životu nije slušao. Možda nije ni pravo da joj to nudim. postala je Tijana Šabo. – Ti bi otišla? – Otišla bih.Trebalo je da nadje zenu s kojom se neće nikada rastati. i prvi ducanski komšija. Nisam to sebi objašnjavao. ali ono što je kazao i učinio. Ni haljinu ne valja krpiti. Ništa mi drugo ne treba. i cetvrto. I trece veće. I pun sam njenog dubokog glasa. osvjezavacemo našu ljubav. rekla je ozbiljno. kad joj dosadim. je li joj to dovoljno? Ali ona je još ludja od mene. berber. U tom trenutku ništa drugo nisam ni želio. Voljecemo se. i blistavu sjenku ispod drveta. Nije mi sasvim jasna ta zenska logika. Govorio sam zato što je bila mjesecina. Tijana Bjelotrepic. što su zamišljeno a blago gledale crne djetinje oci zrele djevojke. stari Omer Tandar. što su se dvije tanke bijele ruke njezno savijale po truloj ogradi. iako sam znao da je cudno što sam gotovo nepoznatoj djevojci ispricao ono što nisam nikome. U jesen sam joj predlozio da se vjencamo. i nećemo imati ništa. Znao sam samo da sam se zaustavio.

kakav je bio onaj zeljeni koga je zamišljala. – Jesi li zadovoljna? – Jesam. a sve se zaboravilo. cudno ozaren. zbog nećeg zaplakala kad je poljubila Tijanu. kao majka. – Možda ti je zao što nikog od naših nije bilo. hoćemo li biti dovoljni jedno drugome? Kakvi su bili njeni djevojacki snovi. i da želi samo da me vidi. jer je kasno saznao za vjencanje. a nije cudo što ga ne poznajem. o njemu sam slušao u kući. ili gradskih trgovaca. On je Ferhad. a dar će donijeti sutra. Proci ce. gledala. meni sasvim dalekom. i njihovo bezakonje. Poslije sam se sjecao tog njenog saucesnog pogleda. Mojih nema. Nije izgledao narocito pametan. mrtvi su. a zaboravio sam i zašto je pobjegao. – Malo sam zbunjena. koja je i meni odjednom postala nepodnošljiva? Da li da je upitam. – Sjedi kraj mene. Prije dvadeset godina. i tuzno i veselo. – Ne bih rekao. ovlazenih ociju. Nešto te muci. i sad se. tako raznjezen. Navikavala se na mene. a onda nas odveo svojoj kući. Samo dvadeset godina je prošlo. – Bilo je lijepo . za vrijeme pobune brace Morica i Sari-Murata. a zaista kao da je ustao iz mrtvih. pokazala nam troje djece (dvoje je umrlo. i Sari-Murat. pobjegao je u Valjevo. Izdalo je i narodno pamcenje. i mislio kako nas je zalila zbog svega što nas ocekuje u životu. – Vrlo lijepo. i gledali se zbunjeno. blizi rodjak moje majke. – Zašto? – Ne znam. neprestano. pa bi zacutao. na strani brace Morica. Tiha Mula Ibrahimova žena primila nas je srdacno. kao da je pobjegao sa vlastitog pogreba. koja mi je bila nepoznata kao i on. a sigurno ni ja: začuđeno sam gledao njegovo lice obasjano srecom. pribijena uz mene. ili da je pustim da se navikne na ono što će biti njen život? Tada je neko pokucao na vratima. i ljudi koje su pobili. sa srecno sjetnim smiješkom. otišli smo u moju ruznu sobu. Poslije rucka kod Mula Ibrahima. gdje nas je cekala prava gozba. Daj mi ruku. zamolio i veselog hadziOmera da ode s nama do kadije. eto. Ponudio sam da sjedne. oni odmah namire). – Docekali su nas srdacno. Otvorio sam: nepoznat čovjek je stajao preda mnom. Ali mi je bilo drago što je neko od mojih. i gledala nas. došao da me posjeti upravo u casu kad smo mislili da nikog svog nemamo.rekao sam. Rekao je da trazi mene. Sad nikoga nemamo ni ona ni ja. uznemiren neznanom srecom. kao da trazi zaštitu. i braca Morici. pričao. Ko bi mogao da bude? Nikog nismo očekivali. kako je lijepa. pričao je. dar nam nije kupio. hadzi Omer se smijao: smrt uzme.njenu porodicu. a tvoji su ljuti. a ja sam mislio kako je sve to cudno. vratio. da li je i u najruznijem snu vidjela ovu strašnu sobu. Cutala je. Šta možemo. i zurio je samo da nas vidi. i na cijoj je strani bio. obasjan nekom radošcu. ponudio se za svjedoka. pa se pjevala tuzna pjesma o vješanju . Preboljevala je što su je njeni napustili. Potpuno sam bio zaboravio za tog svog rodjaka. rekao je. on se pozdravio sa snahom. pohvalio moju odluku. – Zato što su dobri ljudi.

A danas je hodao. da vidi grad i nas. i sutra će opet. A ljudi? Gadno mi je da govorim.dvojice brace. ljudi ko ljudi. Da ga nije toliko volio. koji mu je vodio trgovacke poslove. e pa cudna mi cuda! To je nesreća a ne ponos. Sutradan ga je serdar Avdaga prepoznao. kao da su junaci a ne surove siledzije. Zar je onda cudo što se uvijamo. U pratnji svoga momka. Izgledala je uplašena. za pakošcu što u nama zivi duže i jace i od materinske ljubavi. gundjao je Šehaga natmureno. Nije mogao da spava. A ja sam se cudio toj ludosti. Glogovac. cinilo mu se da će umrijeti od tuge. po pravom gradu. Nije mi donio obecani dar. i opet otišao u tamu. i prijavio ga kadiji. Smrdljak. Nekoliko dana poslije Ferhadove pogibije. A zašto je tako? Ne znam. I ceznja za rodnim gradom. Poslije smo se pitali da li je i bio. obilazio poznata mjesta. Vukovsko. sirotinja. budala! Eto mu rodni grad. odsutna.. ljepša su nego kad ih je zamišljao. pomenuo ga je Šehaga Soco. Crni Vir. Nismo mu se nadali. gledao svoju i našu nevolju. Vukovije. ko zna. zagledana u jednu tacku. za neodoljivom potrebom da cinimo zlo kad god možemo. Vucjak. Stotinama. krijemo. onako zanesenog i zablesavjelog zbog ponovo pronadjenog grada. bojeci se da mu slika ne pobjegne. otišao bih na koju bilo stranu svijeta. Izašao je iz tame. Za cime je ceznuo dvadeset godina. Odveden je u tvrdjavu i zadavljen.umirivao sam je blagim dodirom i grubim riječima. – Eto! Sve cemer. ili smo ga izmislili. Možda zato što smo po prirodi zli. Je i vam palo u oci kako se zovu naša sela? Reći im. veliš? Gledao smrad. I možda baš ta pjesma. u dalekom Valjevu. Vukojebine. i mislio kako čovjeku ništa nije vaznije ni draze od zavicaja. Trnjak. čini mu se da nikad neće utoliti tu glad ljubavi. lazemo. glad. . Gladuš. bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. korak po korak. ni njemu ni ikome drugome. satima bi sjedio sam i zamišljao svoj grad. toliko je sve licilo na ruzan san.rekao je Mula Ibrahim oprezno.. dugo je cutala. Ili što nas nesreće neprestano prate. a ja sam mogao ispricati samo ono što mi je Ferhad rekao. kao utvara. možda je više volio da umre u svome gradu nego da zivi u tudjem. eto mu zavicaj! povazdan gledao sokake. Zmijanje. hiljadama puta prolazio bi poznatim sokacima. Jadovica. i taj zaborav. Da sam imao kud. Paljevina. pobogu brate! Za ovom siromašnom zemljom. Tada sam na Tijani prvi put primjetio cudnu uznemirenost. i da mi nije svejedno. svratio je u našu radnju radi nekih darovnica školama i bibliotekama. I sad. što nas je bog obiljezio. Kukavica. Tako smo izgubili i tog jedinog rodjaka. To je razlog da čovjek place a ne da se raznjezava. hodao. Zbog nećega što su svi zaboravili. Osmane! – Zloselo. Nije utolio glad svoje ljubavi. tamu. plašljivo gledajuci u ozbiljnog Šehagu i nasmijanog Osmana Vuka. zivio samo tren. Uskoro smo zaboravili nerazumnog Ferhada koji je stradao zbog ceznje za rodnim gradom. bio bi još ziv. uljepšanog dvadeset godina dugom zeljom. Govorio je o toj ceznji suznih ociju. – Niti je zemlja kao druge. niti su ljudi kao drugi! Zemlja je bijeda. Rodio se ovdje. Omeli su ga. doveli su moga rodjaka u Sarajevo. za našom divljom turobnošcu? – Zemlja ko zemlja. nesreća. pa se bojimo glasnog smijeha. kao da je sve stoljecima daleko. u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu. šta bi bilo od nas? . Blatište. dotle nepoznat. Budala. Znao je da mi je Ferhad rodjak. Osmana Vuka. Koliko je bio lud. – Ako bismo otpatili svaciju nesreću. Samo bih poveo voljenu zenu koju sam nenadno stekao. kucu po kucu. Ali. i pitao me o njemu. nije mogao da jede. A nismo ga ni poznavali. isti svugdje .

sve visoke cinovnike drzi u dzepu pozajmicama i mitom. a sutra. Njegove brige su drukčije.ljubazno se iscerio strašni Osman Vuk. zaboravi. pa je pokušavao da bar sebe ogradi: – Ne treba sve gledati crno. ne budi ono što si! Nisam mogao pristati na takvo beznadje. ali sam zapamtio taj nauk. nikakav razgovor nećemo nastavljati. ali je najveća istina njegova tuga. Biju nas. Ali se u njemu. to zajednicko mucno iskustvo. Neka samo kogod jace kihne. Mula Ibrahime. pogleda. a mali se samo istope. onda ne vrijedi ni govoriti. Pošao sam jednog popodneva da Tijani kupim poklon na caršiji. Ali ponekad. Ali svi. Crno je. oduvace nas kao prašinu. utulila vatra i išcilila potreba da govori. Mula Ibrahime. Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas zivjeli. i padale su na dušu teško. Njegove riječi su mi pale na dušu kao zeravica. i pominjati naše dane kao srecne. Ako me to zanima iz obicne radoznalosti. poslušacu: pamet u glavu. i svi se prave da ne znaju šta Šehaga govori. cuo si za njih. Ne. i zato: pamet u glavu! Boj se svega. Ispratio sam ga na ulicu. Mi smo nesrećni. odavno sam slušao. lazem i sebi i drugima. Ahmete Šabo! Baš zato da mi ne zgade ovaj novi život. hrabro a opet mocno. Možda zato što je govorio bez zestine. ako najsigurnija zaštita pred bezbrojnim opasnostima. bez svoje krivice. Nisam mogao a da ga ne upitam. postoji valjda i neka druga mogućnost za ljude osim straha. da ne navikavam zenu na skupe poklone. ili ono što misli samo danas. Zato. mirno i uvjereno. neko više. bojao se mocnog Šehage a još više onih kojima se njegove riječi ne bi dopale. pamet u glavu! Znao sam to.mislimo samo na današnji dan i samo na sebe. svoju srecu vidimo u tudjoj nesreći. Izgrdio me i Mula Ibrahim. onda progovorim istinu. Sigurno nije istina sve što govori. Lako je Šehagi Soci. a naše je da ne potonemo u ovom životnom vrtlogu. I nije naše da pitamo zašto Šehaga tako govori. na veliko zaprepaštenje Mula Ibrahimovo: – Zar smo svi zli. Nemamo ponosa. kao zagrobne pjesme. izgleda. Šehaga. To su bile najcrnje riječi koje sam ikada cuo. i cesto govori i ono što ne misli. A što sam ja? Siromašni pisar kod njega fukare. – Seljaci iz Zupce. – I ja tako kažem. Šehaga? – Svi. misli. Mula Ibrahim me upozorio. u caršiji: pamet u glavu! Kao posljednji zakon. u teškom vremenu zivimo. on je bogat i prebogat. A šta će meni to? – Ili hoćeš da prijaviš? . nisu zli. zbog riječi. Pa dobro. ne tako cesto. Neko manje. koje je zagadjivalo život. zbog uplitanja u nezgodan razgovor. rekao je bezvoljno. bez ikakve potrebe. Ako me nešto boli. Cak i mocniji ljudi stradaju. Zbog svega što možeš da uciniš. u radnji. Vojnici sa Hocina nisu zli. Sumorno me pogledao i izašao. a mi smo i na tome zahvalni. a kamoli do tudjeg. nemamo hrabrosti. na ulici. To je lijepa . Šehaga. kad mi se zgadi laz. preturiti preko glave još teza vremena. zašto mi je potrebno tudje mišljenje? On ne drzi ni do svog. a zivimo jadno i sramotno. rekavši da bih volio da nastavimo ovaj razgovor. Mula Ibrahima je oblivao znoj.

ponovo zasjeo u istom ducanu. – Zašto si pristao? – Baš me briga. i proturao ih kao prave. taj niciji skitnicki jezik. perzijskim i grckim riječima. Deset godina je proveo u izgnanstvu. eto. jer znam da mi ovaj čudni čovjek želi dobro. nadolmljen turskim. jevtine pafte. – Dobila je takvu sitnicu da me sramota i pomenuti. posrcuci pod tezinom besmisla koji im je uzburljao mozak. – A baš sam mislio da joj kupim zlatnu ogrlicu! – Nipošto! To nije paznja. Za kaznu je prebijen i protjeran iz Sarajeva. a uz to ću dodati struk cvijeta i lijepu riječ. da pokažem dobru volju. čemu? Licilo je na nešto poznato. i veseo sam pošao u Kujundziluk. Ali ako je nerazumna. – Tacno je i jedno i drugo . – Ej. ako je razumna. – Svako se radja sa svojom srecom. Odakle mi toliki novac za ogrlicu! – Šta ja znam. I dok sam oklijevao da li da ga pozovem ili da odem. Izašli su ošamuceni. i sitne dječije. lancic. Mahmutov. ali se nisam naljutio na Mula Ibrahimovu riječ.navika. ili zadovoljan neočekivano stecenom srecom. unakazen. ako nema u čemu izaci. prsten od srebra. struk cvijeta. pa se vratio proljetos i. i teško djeci koja će ti se roditi. gledajuci za njima. krupan. zacin socnim našim psovkama. Ali sam cuo glasove u sobici iza radnje. a meni će postati teret. Ništa skupo! već nešto sitno a lijepo. negdje na Istoku. to je najvrednije. Nisam znao da je opet otvorio ducan. već ludost. ili nešto korisno. Nasmijao sam se: – Rado bih učinio tu ludost. šamiju. Poucavao ih je.rekao sam veselo. – Tako govore svi lakomisleni. i o bezbrojnim poslovima kojima se bavio. – Oni sigurno misle da su glupi ili da je nauka nedohvatna . Šta on to radi? Slušao sam zabezeknut. Gospode boze. Radovao sam se povratku kući. pustivši ih iz tamnice svoga neznanja i njihove nedoumice. koji bi mogao da posvjedoci o dalekim putevima kojima je ovaj izgnanik prošao. – A šta ti je smiješno? . iskrivljen. pa to je arapski jezik. tu nevjerovatnu papazjaniju. on je oslobodio muke i sebe i mene i djecu. Zastao sam pred radnjom mahmuta Neretljaka: nešto privjesaka i sitnjurije visilo je iza prljavog stakla. kad ne bih morao zivjeti sa svojih dvadeset pet groša godišnje. stvorice u zeni pohlepu. Nisam ga vidio kroz prozor. poslije pasijeg života u ratu. pravio je u ovoj radnji lazne pare bakrenjace. kašljucav.odgovorio je Mahmut razlozno. papuce. Tvojoj zeni je isplacen njen dio imanja. teško zeni s tobom. Nasmijao sam se: – Slušao sam kako ih uciš. i lijepu riječ. ali ovoj djeci neće mnogo pomoći. kad joj se stare poderu. da kupim štogod sitno. Dok sam još išao u školu. Ne znam jesam li lakomislen. pricinjava radost i posrzava ljubav. Napravice metez u njihovim malim nevinim tikvama.

nevjerovanje. i da sam dobar. a desi se da ne dodju. A ja od toga zivim. – Od ovih drangulija? Vidiš.. nisam pametan. oni malo placaju.. i nesvjesno se smiješio. Obnovicu ono što sam ucio. drugo ništa ne znam. – A ako ti lazem za bolest. a sad preda mnom drhte njegove ruke koje su kovale srebrnu zicu i pravile lazni novac. Naucice u medresi. Hoćeš li sutra početi. – A kad se cuje da ne znaš ? To se ne može dugo kriti. Mogao je pomisliti i da sam lud. ako misliš ozbiljno.. – Hoćeš li ovo?. U djetinjstvu su nas uzbudjivale njegove lazne bakrenjace. ova soba je malena. ako to cinim da bih imao za pice? – Svejedno. Još se branio: – A zašto si slušao? – Slucajno. – Dobro. Zašto otimaš moju? – Pomoći ću ti badava. ako ludi čovjek dodje sebi. . platicu ti. naci ću druge. – Sigurno da ne znam. onda nisi baš pametan. – Ja ću ti pomoći . Neće biti štete nikome. i ne razmislivši. izgnanstvo u daleke nepoznate zemlje. i da tjeram šegu s njim. koliko da nije badava.. jer ništa nije mogao da izgubi ako se i predomislim. A za ucenje. .– Pa ti ne znaš arapski. iz medrese. Preprodajem ove drangulije. Gledao sam u njegovo izbrazdano lice skitaca. uostalom. nije znao da li da još više sumnja. ako se predomisliš za ovo što si govorio. bolest ispila. naci ćemo nešto drugo. Hajde. i gotovo. ako im bude potrebno. a zivjeti se mora. ja te ne pitam. Život ga je izlomio. Kao lazne bakrenjace..rekao sam.. cudjenje zbog ponudjene pomoći. i ovaj lancic. Ove stvarcice sad plati. ova opreznost. samo. Zacudio se. Bilo je smiješno ovo njegovo isprepleteno pričanje. kad hoćeš. Ja malo znam. Koristice i meni. Ako ovi djecaci ne dodju. teške batine koje je dobio.Znam nešto arapski. sad će biti lako. Šta gube? Ništa. pogledaj. u lukave a opet nevine oci prestupnika s maštom. ali ništa ne skrivam. prsti su mu drhtali. Ostace na istom. pa niko nikome nije duzan. nade koje su se pred njim otvarale. Drhtavim prstima vadio je i pokazivao jevtini nakit. i ucim djecu. Uzmi ove pafte.. ali je sve ostavio bozijoj pomoći. Htio sam da kupim neku sitnicu za zenu. ako joj se ne svidi. ili da me zali: – Slušaj mladicu. i u koje doba hoćeš.. meni je svejedno. Mahmut se namrštio: – Pronadji drugu djecu. Slegnuo je ramenima: bice nešto drugo. A ako si se šalio. mogli bismo dovesti i prave djake. – O zanatu više ne mogu da radim. nećeš doci. i da nešto potajno smjeram. ako ništa rdjavo ne smjeraš. sumnje. odvikao sam. Odakle bih znao? – A zašto ovo radiš ? Pruzio je ruke ispred sebe.

i stekao imetak na njima. Poslije casova me vodio u Idrizovu kafanu. I učinio sam ti. kao izmedju dva duba. da sam najviše volio kad je pripit. Iskorišcavam te. a meni je prepustio sporedni dio posla. E pa. ja tebe ili ti mene? Rekao si: koristice mi. kao pravi muderis. u odredjeno vrijeme. i naucicu ga da mrzi rat. kad je bilo hladno. Ovaj čudni posao nije izmislio samo zato da bi došao do kakve-takve zarade. rodjenoj bez ruku. to ne znam. ali ja bez tebe mogu. s ceznjom i zavišcu. Hoću i sad. A za noja i za zenu bez ruku dobro sam razumio. i tada sam vidio da je to od pica. a Mahmut je sjedio uz nas. nisam mogao da saznam. nije bila laz. A već sutradan. Samo nepravdu ne podnosim. koje će rasti izmedju nje i mene. ili na noja iz dalekih krajeva? Rekao sam to. I da budemo nacisto: da li ti možeš bez mene. . Naucicu ga pjesništvu.Sutradan sam poducavao djecu pravom arapskom jeziku. Pio je. On se uvrijedio. a drago mi je i da radim s djecom. pa su je rodjaci pokazivali po vašarima i pare zaradili. ali se to jedva primjecivalo. i neće ici ni na kakav Hocin. Da li sam mu i ja licio na zenu koja prede vunu nogama. zaista. zato što ne ostavlja čovjeku dovoljno vremena. cudna mi cudna! Ostace magarci i s tvojim znanjem i s mojim neznanjem. polako je hodao ispred Mula Ibrahimove radnje. jer je svak htio da ih vidi. Preuzeo je brigu o pozivanju djece. tješeci ih da će im se sadašnji mrak polako početi da pretvara u vidjelo. dao ti ducan. Zao mi je da djeca cekaju. svuda gdje je mogao da stigne. Pricao je. nedostojno čovjekove paznje. pomogao. o zeni iz neke palanke.govorio je ponosno. Ili o trgovcu Hasanu. smijuci se. o zagrijavanju sobice mangalom. i otkako ocekujemo nepoznato drago stvorenje. Gledali su u me s nevjericom. sigurno. Bio je samo ugodno veseo i tako blazeno raspolozen. obnovicu ono što sam ucio. A zašto mu je bilo potrebno to vrijeme. – Kako možeš tako da govoriš! A ko je koga molio. da za ulozeni trud mene casti kahvom a sebe rakijom. pio je prilicno. Dacu ti sve ako hoćeš. zašticeno. obicno. Šta je tu cudno. ti znaš arapski. povladjujuci mome znanju a mršteci se dječijem neznanju. – Evo moga ucenjaka . o hvaljenju moje velike ucenosti. koji je iz Misira doveo dva cudnovata ovna. Sve drugo. pogotovo otkako mi je rekla da je trudna. zato što dugo traje. poducavanje. a ne od bolesti. Zeni sam rekao da pomazem nesrećnom čovjeku koji sve u životu čini pogrešno. niti je više pominjao placanje: moju ludost je prihvatio kao stvar koja se tice samo mene. o naplacivanju casova. dao djecu. Cak su mu se i ruke manje tresle. čini mi se da ga je više privlacila zelja za neobicnim. reći ćeš. Sačekao me ponizno: – Bojao sam se da ne zakasniš. bilo mu je dosadno. je li? A jesam li htio da platim? Odbio si. netkriljeno. ja ne znam. Zato što je sitno i nezanimljivo. šta neobicno? Znam. iako je njegovo nepoznavanje bilo slicno njihovom. koja je nogama plela i druge poslove obavljala. klimao glavom. niti će uciti arapski jezik kod Mahmuta Neretljaka. I nije se cudio što ovo radim. a nije htio da mi nudi ono što ja nisam trazio.

nimalo. Tebi je potrebno. Kao kaput zimi. Nekome. moglo bi mi opet zatrebati.poucio me ozbiljno. I jesam. Nema u tebi lukavstva. Neko to zove i mudrošcu. sa suzama u ocima što su postajale sve ljepše i dublje. – Nije uvijek ni nepošteno. – A zašto nećeš da naplatiš? – I on toliko malo uzima. da i sam obnavljam ono što sam nekad znao. ali te je valjda i malo stid? – Nije. kao jedini plijen. a osvetnik juri drugom stazom. da mi je vasionski vihor ne odnese. uselio bih se u jednu sa svojom zenom. Nestalo bi krivih i pravih. i ne mogu se mjeriti našim obicnim mjerilima. doduše. Taman bi jednom letecem djaku saopštio neko pravilo. ostalo bi samo lebdenje. nije potrebno znanje da bi postigao mnogo. koja me dočekivala kao da joj donosim srecu na poklon. pomalo setno. koji nas drzi na okupu. na njegovu srecu. kao iz pracke izbaceni. Oslobodio sam se cudne bezvoljnosti i tihe tuge. – Ciniš dvije pogreške . to je dobro. sokaci. – Zar lukavstvo može zamijeniti znanje? – Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo? – Lukavstvo je nepošteno. – To bi zaista bilo zabavno! Pogledao me iznenadjeno. ako je gruba. Danas mogu i bez nje. Nasmiješio sam se toj šašavoj misli. sigurno i potrebno. Ne bih joj se zacudio. da bi bilo smiješno dijeliti. i sigurno zbog djeteta. iznad ili ispod onoga kome želi da se osveti. poslije rata. i da sve pocne da lebdi i leti na sve strane. Sultan je gotovo nadstvarni pojam koji povezuje naša razlicita htijenja. uplašeno: mislio je da sam se izlijecio od ludosti koje sam. ispravljao uvrnute rogove polumjeseca. – Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želiš dobro? – Da se svojim mišljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta ucini. jedino ako bi uspio nekog da udariš. a možda bi više poželio da ga upitaš za zdravlje. da ga upitaš je li zapamtio. – Jesi li ti učinio ono s cime se u sebi ne slazeš? Lukavo je. kao izlijeceni pijanac mirisu rakije. nego pametnu. iz cistog zadovoljstva.Slušala je ganuta. Mula Ibrahimu sam rekao istinu. jabuku ili trešnju. Poslije ćeš opet zaboraviti. nizašto. Cistio sam od prašine sliku sultana Abdul Hamida. On je viši razlog. i susreo bi a ponovo kroz godinu ili dvije. kao sila teza. – Ove slike u našem izlogu nisu izdvajanje. groblja. – Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš. i svakako manje dosadno. Ni rat više ne bi bio moguć. Kako će onda ljudi cijeniti tvoje znanje? Mislice da ništa ne znaš. lijepio za staklo sasušene zvijezde. makar bila i glupa. i nije mi bilo smiješno. drveta. Ima stvari koje su iznad nas. A što osvjezavaš zaboravljeno. da se raskidaju stari spojevi. kad njega ne bi bilo. Dok nešto ne postigneš. Kako će onda tebe poštovati? I ne naplacuješ za ono što pošteno radiš. znajuci da nema zlocudne sile koja nas može vratiti u ruzno životno puzanje. i bili bismo srecni. da nasilnik zaboravi zrtvu u svom nepovratnom letu. cvrsto bih je drzao u zagrljaju. Uhvatio bih i jedno drvo. donio iz rata. Letjele bi i dzamije. Samo bih svoje dijete naucio svemu lijepom što znam. . pomalo podsmješljivo. Sigurno zbog zene. Ali mi se odjednom ucinila nadasve zanimljiva mogućnost da nestane sila teza. neprestano kruzeci i da daje plod našem djetetu koje će se roditi u tom kruzenju. i namjeravao da podjem odavno utrtim putem kojim ide većina ljudi. I poducavanje djece bilo bi nešto drukčije nego ovdje. a možda i nikad više. kuce. u prolazu. ciji sam rast .Udruzio si se s čovjekom koga niko ne poštuje. da mi cvjeta. Žena više voli njeznu riječ. Zato što je neophodno. nogom ili šakom. da mu bude ugodno. Razletjeli bismo se na sve strane.

uzbudjen. Zbog njih sam spokojno uredjivao nebeski svod pored javnih nuznika. postala mi je odbrana. blijeda uspomena. Pošteno je htio da mi pomogne. ni stari Duhotina. Poceo sam iskreno da prezirem te ljude.Vrijedi pričekati. veseo. s dlanom na nabreklom trbuhu. bez pravog sadrzaja. Cak sam pomislio kako imam sreće. koji su trazili leševe svojih mrtvaca. Mula Ibrahim je dobro poznavao ljude. i od nje ostaje kostur. – Spremi se. posljednjeg od stotinu bajraktara banjalucke vojne. ja neću. na sijelo! Ti idi. . Starog Mehmed-agu. pa je poslije sakatim prstima pravio oklagije i cibuke. Taj poziv je isto što i odlikovanje. Nisam odbio. .rekao mi je ponosno. Gotovo cijela zima je prošla. Zivio sam bez njih i dosad. I još više. ne misleći o tome. i svakog mjeseca priredjivao gozbe za poznate junake. – Strpljenja! tješio me Mula Ibrahim. a poslije se obogatio. da me se ne ticu ni ti nekakvi ratnici. Ucinilo mu se da je upravo došao trenutak koji je očekivao. i bolje nego s njima. vinopije. Hadzi Duhotina je nekad tucao so. izlijecio sam se od ravnodušnosti kojom me obogaljio rat. s uhom na tajanstvenom bilu kojim se novi život javljao iz nepostojanja. mogućnost susreta s ljudima od uticaja. onog smijeha. i Mula Ibrahim je bio sve zadovoljniji blijedom obicnošcu mojih misli. I sve više sam se ukopavao u uvrijedjenost. Ali je gozba prošla. Bilo nas je dvoje.osluškivao. izgleda. ili je Mula Ibrahim svemoguć. zabavljace. Nisam se više smijao. strogo odabran.. ali je zbog nećeg volio ratnike i uzivao da ih saziva i casti u svojoj prostranoj kući. Junačkog bajraktara Muharema. Koliko zrtava donese jedan poraz. lako u tu kucu. ni jednog jedinog. i mislio na seljake iz Zupce. Sjecao sam se. nisu pozivali. mogu i od sad. ali nisu zvali ni nove ako nisu imali polozaj i imetak. Prilagodjavao sam se. prljajuci je. jer novi neće da dijele slavu ni s kim. isjecenog austrijskim bajonetima i jedva sastavljenog. Postao sam kao i ostali pametni ljudi. zbog njih. možda i sve rjedje. s Begovca. jer namece obaveze. njih su pozivali. Nisam više bio sam. što je na banjaluckoj vojni prvi navalio na neprijatelja i uskocio u šanac. pederaste. a koliko li tek pobjeda! Pa neka ih. nisu pozivali. što je bez riječi prosio stojeci pred kamenim hanom. Ne suviše cesto. jace od nas. što se neprestano kvario i osipao.. Novi gosti ne ulaze. jer vrijeme uporno glodje čovjekovu misao. spona koja me sve više vezivala s izgorjelim roditeljskim domom. Starog Dugonju. i trece još nerodjeno. nikad nije pušku opalio ni sablju pripasao. A ja sam odgovarao. a poziv nije stizao. neprelaznim zidom odvojene od onih kojima je mjesto na tom skupu. a mi nismo otišli. Krug pozvanih bio je uzak. nisu pozivali. meni je sasvim dobro i bez njih. izrešetanog kuršumima kao da je bio meta na strelištu. cuvenog junaka i cuvenog pijanicu koji nije poštovao niciji polozaj već čovjeka. I nikog od starih junaka. neka uzivaju u toj mrtvoj slavi. – – – – Pozvao nas je! Ko nas je pozvao? Hadzi Duhotina! Sutra uvece. I mnogi mjeseci su prošli. A pozivali su za svoju sofru ugladjene pisare. Nikad nije bio u ratu. Znao sam šta to znaci. nekad: lovi ribu! A mogao je i da kaze: ozeni se! Radjaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo. Govorio je. ici ćemo na sijelo kod hadzi Duhotine . i otmene gizdavce. Najcvršce od svih: obaveze ljubavi. doduše. ti junaci koji to više nisu. koji ni za rodjenu majku ne bi pošli u rat. laskavce. mislio je da vrijedim više nego da životarim u ovom cumezu. i jednog cetvrtka Mula Ibrahim je ušao u radnju zadihan.

A kad su me odbili. – – – – – Nećeš? Kako nećeš? Tako. Ne vrijede toliko. Nikoga ne poznajem. i pored potrebe da se nadamo nećemu što nije uboga sirotinja. ne znam ni kako se razgovara s takvim ljudima. radi njih. Nećeš valjda cijeloga života ostati sirotinja? – Pravo da ti kažem. pomislio: koliko je riječi morao utrošiti. Nemam volje. radi mene. To je možda najbolje. A ti si se uvrijedio. A onda me pogledao sumnjicavo : – Uvrijedio si se što te nisu pozvali ranije? – Nisam se uvrijedio. Cekaj. Zato sam rekao mekše. da bi mi otvorio teško pristupacnu tvrdjavu. i gledao me začuđeno. trckarajuci od jednog do drugog. sve pametne razloge. rasopcan. pravdajuci se: – Bice nam dosadno tamo. za neko mjesto koje će mi omogućiti bolji život. i porad zene. znam te ja. Još su mutne hocinske magle u meni. Na sijelo. – A znaš li ti šta ljudi cine da bi tamo došli? – Ne znam. I sad treba da postanem lukav. upornost. Nisam mogao da ga ponovo razocaram. propustio bi ovakvu priliku! Zaista nisam više imao volje da idem na to prokleto sijelo. . uplašen zbog njih. Ja ne bih učinio ništa. – Cuti i slušaj. što ne prihvatam njihov poziv. Osjetio sam to kao ponizenje i uvredu (Mula Ibrahim je dobro pogodio). zaprepašten. Postidio sam se. Pozvao nas je hadzi Duhotina.Stao je usred ducana. A ja grubo i nezahvalno odbijam svu njegovu brigu i svu njegovu dobru volju. odjednom. – Ne znam šta da ti kažem. Neće nam se više pruziti ovakva prilika. A šta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u duši. Zao mi je što si se toliko ponizavao radi mene. i ponekad teška tuga zbog ljudi. ali neću. ideš? Ozivio je. nećeš. I naljuticemo ih. i vratio im prezirom koji je spasavao moj ponos. I koliko je vremena izgubio. Izgledao je tuzan i uplašen. ako boga znaš! Izgubio je svu svoju rjecitost. Sjeo je. ne smarajuci to ni cašcu ni povlasticom. i ne tice me se. koliko laskavih osmijeha uputiti. – Griješiš. Tuzan zbog mene. Cuo sam. šta ćeš tamo. i da se priklonim ko zna pred kim. radost mu se vratila. Sigurno nisi razumio. Prihvatio sam prvi poziv. ali prosjak nisam. svejedno mi je. Sirotinja sam. – Niko neće ni primijetiti da me nema. – I tako. ugrijan. i razumio. što nisam prihvatio njegovu pomoć. Onda. Šta ću ja tamo? Kako. molim te. Bio sam još povratnik s Hocina. A pozvani smo. koliko razloga izmisliti. – Smetam li ti ovdje? – Ne smetaš. mnogo griješiš. I zbog prazne sujete. boze sacuvaj. i pored djeteta koje smo očekivali. – Nisam se ponizavao. želim da ti bude bolje. ja sam ih otpisao.

a zohari hodaju slobodno. s kojom sam. i zaticao je kako sjedi u postelji. slušati vrapce i pisati tuzbe i zalbe nesrećnom svijetu. zimi je uvijek topla. Ako ga ne bude. razgovarao tiho i dugo. zbog sitnice. – – – – – – Šta ti je? Ništa. Nismo govorili pametno. Osim za Tijanu. Rekao sam joj da sutra idem na sijelo kod hadzi Duhotine. nije bilo u meni. Meni je u ovoj našoj vreloj sobi bilo bolje nego na Hocinu. Riječi. Prihvatio sam taj razlog. ali sam ostavljao slucaju da se pobrine za moju srecu. kao da nas nema. Srecna sam večeras. Ta naša sobica ima nekoliko prednosti i bezbroj mana. zbog Mula Ibrahima. Budio sam se ponekad. Zohare smo odgonili nekim travama koje je Tijana kupovala na Bašcaršiji. narocito pametnih i ugodnih. ne trudeci se. medjutim. bilo bi ludo da je ne prihvatim. Jevtina je. sami smo. samo naše. otvarajuci vrata i prozore. poceo sam da se nagadjam sa svojom savješcu. zar se i od sreće ne spava. da se ona nije gadila. osim hodnika i ostalih skrivenih prostorija. ako ne i izravnom riječju. Prednostima smo se veselili. izrazom lica. pa ću se opet vratiti u svoj naviknuti tok. a onda se opet javljalo. toliko je bilo plod noći. i o čemu da razgovaram s tim ljudima? Poslije Hocina. Cak sam se nadao da me neće niko zapaziti. Ili smo odmahivali rukom. pa se gubilo. Briga bi me bilo za zohare. ostacu na istom. kad pocnu da šuškaju po podu i postelji. a ujutro to ne bih znao ponoviti. Šta je u tome rdjavo? Hoćeš li ostati dugo? Nije znala lagati. ziveci s njima u miru. i opet je dobro. obuhvativši koljena rukama. pred sutrašnju izvjesnost. i bili smo. zbog gluposti.Sad. Zašto? Upitao sam: – Ne voliš što idem? . i toliko je izviralo iz srastanja. Ona to nije priznavala. njoj gore nego u njenoj kući. I kako. umio sam samo gledati u vodu. Odavala se glasom. Boli li te štogod? Ne boli. popricati. Doduše ljeti je teško. Suviše je lako pristala. grije nas sunce i vrela pekarska pec. i kako je iznad pekare. u noći. narocito noću. ali ako se javi prilika. jer mi se spavalo. cak do sljedece noći. Cak me i nagovara. stalo mi je da budemo pazljivi jedno prema drugome. A kakve ću riječi naci za njih? Uvece sam sjedio s Tijanom u našoj maloj sobi. ne bih to volio i da smo mogli. ni za koga. jedinoj. ispricao sam i kako sam bio odbio i ponovo pristao. da ga je i jutarnje svjetlo potiskivalo u prijatno ali nejasno sjećanje. Ni pred kim se neću poniziti. kao ponornica. u koje neću moci uci ako odebljam. što se sigurno nikad neće desiti. a svako jutro budi nas svjezi miris hljeba. Cudna si večeras. – Zašto da ne odeš? Naci ćeš se s ljudima. Nisam znao kako bi se ta prilika mogla javiti. Spavaj. sve dok se ne bismo naljutili. zbog mene. a vrelinu podnosili strpljivo. ali sam se sutradan pitao. zbog nećeg što nismo mogli ni zapamtiti. U životu nisam sreo nikoga ko je bio toliko nesposoban da sakrije ono što misli.

njeno tijelo i njegov ujednaceni damar. vidim. svakako. ovaj treći. – Možda bi voljela da ne idem ni na posao? – Naravno da bih voljela. Zašto se sad ljutiš? Ne ljutim se. ali ona je spavala. A onda je dodala kao da se pravda: – Malo sam uznemirena. Mislio bi poslije da si nešto propustio. i . Sasvim je luda. i zbog nje. Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj. Dobro. da svoj put i svoja htijenja odredjujemo prema njemu. Stavio sam ruku na njen trbuh. Prvi put znam šta je sreća. . i prisiljava da ga uplicemo u svoj život. Nikog drugog osim nas nema. Nikada: jedina konacnost. I bicu pametan. a nisam umio. osjećam je. mirišem. Nije važno šta se dešava u svijetu.rekao sam onom trecem. htio sam da mislim štogod o tom dragom punoglavcu koji će biti ono što ja nisam bio.Nasmijala se: – Ne volim što ideš! Nikad ne volim kad ideš od mene. Da li će me istjerati iz kuce. Htio sam da kažem štogod lijepo ovoj zeni cije je krhko tijelo unakazio taj nepoznati punoglavac. skrenulo mi je misli prema onom trecem. kao što je sin istjerao bolesnog Mustafu Puhovca? Ili ćemo se ponositi jedan drugim? Ili ćemo se podnositi.Spavaj i ti . moram izaci iz ove sobe. Troje nas je. Cio svijet i cijela vasiona. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Htio sam. nije važno šta će biti sutra. Cuteci. u snu. nas troje. ali ovaj nikada više. i osluškivao prstima. Da li je mogu zadrzati? Htio sam da joj kažem: mila moja. I ima sreća. otklanjajuci moje. Na sokaku su se stišavali glasovi. prisutnom a nevidljivom. i bicu lukav. Zbog njega. Otici ćeš. na zašticenom tijelu malog čovjeka što je već zivio u najsigurnijem i najugodnijem od svih skrovišta ovoga svijeta. vazan je ovaj cas blazenstva bez misli. u cijelom svijetu samo troje: moji prsti. kojim je ublazavala svoje nezadovoljstvo. ali ova nikad više. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova. Možda zbog trudnoce. A ja sam drzao dlan na zategnutoj okruglini trbuha. – – – – – – Ko zivi tako? Ja bih zeljela da zivim tako. Sad sam i ja poceo da se smijem. otici ću na to vrazje sijelo. zbog njeznosti što je vrelo zapljusnula moje unutarnje obale. osmjehujuci se. hoćeš li da ne idem na to sijelo? Ne. Zbog njega. kao većina? U ovom trenutku to nema nikakva znacaja. ispod nas su ubacivali cjepanice u veliku pekarsku pec. zohari su još mirovali u svojim rupama cekajuci da ugasimo svijecu. i zbog nje. To malo lukavstvo. što nas već mjesecima drzi u napetosti.

ugasio svijecu. Kako bi drukčije i moglo biti? . od sreće kojoj nisam trazio razlog. Napolju je proljetna noć. i mjesecina. Zohari su sigurno nestrpljivo cekali da ih pustim u sobu. A ja ne mogu da zaspim. I nisam se cudio što je tako. Možda su zakasnili na neki svoj obred.

glup.pitao sam Mula Ibrahima koji je išao pored mene. Hajdemo! A što kazeš za zenu. i smiješno. . . i biti šta hoću i kakav hoću. Strašno je što ovakav čovjek prosi . Svejedno. Zato i stoji ovdje. Mjesto mu je prije svih koji dolaze. Ako dodjem rano. Kako god okreneš. Mula Ibrahim je rekao tiho: .Budi uza me! Pogledao sam ga iznenadjeno: ja sam se nadao ohrabrenju od njega. stideci se.Samo se drzi uz mene! Na raskršcu. Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi. smatrace da sam nepristojain. . izgledacu medju tim spomenicima kao majmun. Ako dodjem kasno. da sam bio sam. ja hoću da mi bude bolje. srecom ili po nesreći. ali se stidim. ili ću biti ja. ludu. reći će da se utrpavam prije svih ostalih. mislio sam u sebi. nikakav.rekao sam neveselo. lazno ću se osmjehivati i iskreno strahovati. što su ga zaboravili. stidio sam se što idem na sijelo. čini mi se. kao budale. Njemu je mjesto tamo. to je lako.Sacekacemo da ljudi izadju iz dzamije.4. Neprijateljska zemlja Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi. Šta mi je trebalo da idem na ovo sijelo. niti zna je li to popravljanje ili kvarenje. kao da oglašava početak bitke. . ja ne mogu to tvoje. kakvog ne bih želio da me vide. pogotovu ako izgubi svoj mir. Dok smo ulazili u kucu starog hadzi-Duhotine. Stidio sam se što mu dajem milostinju. da ga vide.Da ne zakasnimo? Ili da ne poranimo? . Bio sam u nedoumici i kad treba da stignem. Postalo je mucno. a mogao sam lijepo sjediti sa zenom kod kuce. . Ovi neće. A bez njihove pomoći nećeš daleko stici.Evo. Zar ovako izgledaju casne uzvanice! Pa sam poceo da psujem. opet me stid. pred ulicom u kojoj stanuje hadzi Duhotina. A bolje bi bilo da se to ne zna. i te nekakve stare ratnike. Stajali smo u mracnom sokaku. i prosio. muka.Sad mi je krivo što sam pošao. osvijetljenom fenjerom.Da ne zakasnimo? . nespretan. Oprosti. Ti ne možeš ovo moje. Nisi ti kriv. jer bih se vratio.šapnuo je Mula Ibrahim. dosadan. stajao je stari bajraktar Muharem. ja ovo cinim iz nevolje. Ti to ciniš iz inata. stara prznico. i sebe. s bozjom pomoći. cekajuci. poslije ostalih. . Ti hoćeš da ti bude gore. Prosi za inat. pored momaka sa svijecama i fenjerima. a on od mene trazi pomoć. pa ćemo tada krenuti. Žena će čekati. a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi. Nisam kriv. kao djeca. a ne meni. skrivajuci se. na kojem ću biti sve što nisam ja. Dao sam mu nešto sitniša. A ne valja ni jedno ni drugo. ili da se zna samo kod kuce. izlaze s molitve .

Ali to je isto kao stvarno. a drugo je plašiti se uvijek. a sve je nastalo u mojoj uobrazilji. u nesreći. ničemu neka se ne nada grbava djevojka! Taj divni čovjek je prošao pored nas. Domacin. ako se budem uvijek bojao? Kad ću onda zivjeti. oslobodjen straha i nelagodnosti. sjetivši se njegovih ratnih zasluga. jer sam i ja maloprije osjećao strah.nadjev. Kadiju je domacin proveo u posljednju. Do mene je sjedio stariji čovjek. velikog trbuha. I sad je pio. da i svojim neuglednim gostima ukazuje ovoliko poštovanje? Kako je moja predstava o svijetu i ljudima bila pogrešna i nepravedno ruzna! . kao mrtvaci. zacudjen i ogorcen zbog moje jadne pobune. i potezao.Boj se ovna. podbuo.Zašto onda idemo? Hajde da se vratimo! . toliko ponizno ljubazan. obavijeni nijemim poštovanjem i poniznim cutanjem. kao grbava djevojka kojoj govore lijepe riječi. Mula lbrahima i mene docekali su sinovi domacinovi. od svega. razvrstavši njega u srednju. jedva savijajuci ukocena koljena. Njegovo ozareno domacinsko lice. iz ureda. udario nogama o stepenice. nevidljivu i nepristupacnu sobu. hadzi Duhotina. smeten. za najuglednije goste. spreman da svoju odbojnost preokrenem u njeznu ljubaznost. Na prvom koraku u ovoj bogatoj kući vidio sam da je moja odbojnost smiješna. kao da idemo u neprijateljsku zemlju! . kumim te bogom velikim! . već kadiji koji je dolazio iza nas. Možda su mnogi slicni mome Mula Ibrahimu. nisu bili namijenjeni nama. do ulaza. Ali. i znao sam da je smiješno.Ne možemo više da se vratimo.E kad ne možemo. avaj. ili ratu. čini mi se. nabijen kao . . Snazni Mehmed Pecitava.Ma kakvu neprijateljsku zemlju. I gledao me kao palikucu. a oklop nepotreban. drugo je uplašiti se kad ima razloga. s takvim strahom ne vrijedi zivjeti. da se ne možemo ni pohvaliti ni pozaliti. da nisam vjerovao svojim ocima. ne znajuci zapravo ni od cega se branim. u hocinskim mocvarama: . govorio je. . A cesto je mislio da je nevidljiv.. Nasmijao sam se. i ponizna ljubaznost. kao da smo sjenke. Šta li je to Mula Ibrahim ispricao o meni? Ili je ovaj divni čovjek toliko plemenito gostoljubiv. gospodo iz neprijateljske zemlje? Bilo je smiješno to moje kocoperenje.mislio sam ganuto zbunjen. Mula Ibrahime. izlijecen njegovim strahom. kad bi me jednom savladao.zavapio je zaprepašten. dočekao nas je ozarena lica. kojima sam prkosio i sebi i njima. Ti. i odmah nas razdvojili.Bojiš li se? . neka ih djavo nosi! Drzi se hrabro. A gdje su ratnici? Bilo ih je svega nekoliko. kad je mislio da ga niko ne vidi.Malo. Ostalo su ljudi iz caršije. A ustrašile su ga moje neozbiljne riječi. i prolazili do svog izdvojenog skrovišta. široko raskriljene ruke za zagrljaj. pa je. a kad ću zivjeti? Kad ću zivjeti. Nasmijao sam se veselo. prilicno neuredan. sluzbeno uctivo. nizak. i unaprijed sam se ušancio u hladnoj odbojnosti. mene u prednju sobu. i strah i opasnost. . drzao je bardak pored sebe. iz esnafa: ovo je mjesto gdje se vrijedi pokazati. nekad. i ne bih ni zivio. već pijan. to mora svako. boj se govna'. najugledniji dolazili su posljednji. Jer. Badava.

. . i to im je sav rat i sva ratna nevolja. Blago tebi! Radim kao pisar kod advokata.Gledam. pa su me zatvarali u sve dublju tamnicu. blago meni. veliš! Vidim kako ne piješ? Veliki si šaljivcina. tako! Druga je otišla lakše nego prva. I pili smo ponovo. da ga smirim. pa zaboravili na mene. Uzmi malo rakije! Ne pijem.- Zašto si došao? . Ako si izmislio. ali sve tiše i rjedje. i gurao mu bardak u ruke. zarobiše me Austrijanci. Zašto si se ono maloprije nasmijao? Volim kad se ljudi smiju. brate. vele. da me oslobodi svog neugodnog smijeha. Neću. I zaista. . . Sjekao sam drva u Tirolu. . molim te. velim. šta kazeš: uneredio se. A možda sam izmislio. A ti.Pij! .upitao me smrknut. a on se uneredio od straha. samo da zaboravi ono što sam rekao. pa sam se uplašio i za njega i za sebe. zašto si ti došao? Nije me cuo. izgleda. kao pucanj. i imam veliku platu. nisam bio u svatovima već u zarobljeništvu. Primam dvadeset pet groša na godinu. . Pitao sam ga.O. poprskao me rakijom kako je poceo da pije. iskašljao. Pa možda su se. teško ranjenog. Pitam te: zašto si ti došao? Želio sam da se zabavi sobom. zagrcnuo se. Nećeš od mene? Da ti nije ispod casti.A ne piješ. pomoglo je. Pohvala mi je prijala. Ispricaj svima! Pocrkace od smijeha! Taman posla! To nije za pričanje.Svejedno. vrišteci. grohotom. Veliš: sav rat i sva ratna zasluga! Cekaj. klateci se cijelim tijelom. slucajno? Popio sam. i ne pamti nas po zlu. Pustiše me poslije punih devet godina. takav li si! Bogme si ti prilican jad. i to mu je sav rat! Smijeh mu je prekidao samo kašalj. Au. Ispricaj to.pruzio sam mu bardak. dobicc i s druge. Izlijecili me. i nastavio da se smije. Ljudi su poceli da se okrecu. . Jesi li bogat? Imaš li veliku platu? Bogat sam. Zašto? Nizašto! Baš nizašto? Sve ti je potaman? Ništa ne traziš? Ništa ne moliš? Ništa. nisam se više pazio. Hajde. ništa. sve. Tri puta sam pokušavao da bjezim. velim ja. E. ne volis da pričas o sebi.Bio sam u ratu.Moje je sasvim obicno. iz glasa. izgleda. došao sebi. dobro si izmislio. . pričaj. Iz njega je odjednom prasnuo smijeh. Još je smijeh provaljivao iz njega. udarajuci se rukom po koljenu.Eto vidiš da piješ! Hajde još jednu! Sve. mnogi od ovih isto tako uneredili od straha. osjećao sam se lijepo. gdje su ratnici? Pa se sjetim kako sam jednog čovjeka prenio preko nabujale rijeke. da ga ne naljutim. blago tebi! Ko ima s jedne strane. .

Zašto ne svratiš do mene? . i da mu ostavi pola imanja. to jest svojom zenom. eto. to je ovdje sasvim rijetko. Pa se okrenuo meni: . uvijek govori lijepe riječi. a nizašto. s njim nije imala nijedno.Sigurno. ni djece. Vedro se nasmiješio. pa se udala. i na njegovom imanju. da nije bilo kadijine potvrde o njegovoj smrti. i što ga je kadija proglasio mrtvim? Pristaje da se nagode. . svi vide. Al jest. Al sad neka mu vrate njegovo. ali je gledao sluhom. to jest kucu i imanje. ziv je. ali u kući i na zeni drugi. Kakav tu dokaz treba? Al muz njegove zene. a zenu poklanja. s naocarima. kadija je izdao potvrdu o njegovoj smrti. Privukao ga je naš glasni smijeh. nije prodao ni prokockao.Poznaješ li Dzemal-efendiju? Pisar kod kadije. Šta tu nije jasno? Tada je. Uši sam mu izvukao zbog logike.Nisam ni znao da ste prijatelji. djeca njegova. i žena je sve naslijedila i donijela drugom muzu. bilo je. Dobro se poznajemo. .Išli smo zajedno u medresu. cekala. tu sad pocinje petljarija. A i da je poludio. već sve ostavio u najboljem. kaze ovako: da je čovjek ziv. Prosto i lako. provjeravao je slabim ocima.Pa ti rece da je to sasvim obicno! . iz srednje sobe izašao Dzemal Zafranija. koji je svoj muški posao dobro obavio.Mislim da sam sad u logici bolji od tebe. Moja plata je dvadeset pet groša A samo jedan tvoj osmijeh vrijedi toliko. Razumio je. .Ne pijem. Bila je pametnija nego što sam od njega mogao očekivati.Sjedi. Samo. a neki su vidjeli kad je pao teško ranjen. hvala. Šta sad da se radi? On trazi svoje. i nije se ljutio: cekala. A čovjek neće. eto.Kod vas je veselo .navaljivao je bivši zarobljenik. Pocela je da me hvata rakija. . jer on svoga nema.Došao je kući i zeni. Dzemal-efendija. da je imanje bilo njegovo. . ni zene. . I je li on kriv što je čovjek ostao u životu. redu.Izgleda da je uvijek smiješno kad se priča o pravom životu . Petoro su djece izrodili. popij s nama . Sad.Da ti ne oduzimam dragocjeno vrijeme. niti bi je uzeo da nije imala imetka. njegov zamjenik. . zacudivši me tom primjedbom. koje mu nisu mnogo koristile. kao da je cuo lijepu šalu. koji ga je odlicno sluzio. ne zureći. Samo je Dzemal-efendija mladji.rekao je moj novi poznanik. neće im biti tijesno.I jest! Imanje moje. Kako se dugo nije javljao. Ili da zivi s njima. a da nije mrtav. gleda da bude stalno na ocima ovima što rješavaju dja se ova nepotrebna zavrzlama raspetlja nekako. Dobar čovjek. ne bi navaljao toliko djece. . a on je bogme nije pisao. . iz blizine. jer ni on nije kriv što je ostao u životu i što ga je kadija proglasio mrtvim. pa i to učinio. ako već ne može drukčije. ili makar polovinu. ne bi se zenio njegovom. Sad sam ja poceo da se smiješim. On se uvijek smiješi. da mu vrati zenu i dvoje-troje djece. I više voli što je tako nego da ga je kadija proglasio zivim a on da je mrtav. trazi svoje. Poslije. . .nasmiješio nam se ljubazno.

i neće dugo ostati na tom mjestu. i da je to bozja volja. Da li želi prvo da ga odobrovolji pa će onda za uzdarje zatrazit' kcerku.Zašto bi to bilo cudno? Bog nas stvara. dok nije stao na noge. uvijek me odbijao svojim laznim smiješkom. Zadovoljan sam svojom sirotinjom. Sad pogotovu. Slican je vodi.Odgovornost i za zlo i za dobro prebaciti na bozju volju. sa smiješkom i gotovo s priznanjem. nešto zato da bi imao mocnog zaštitnika. za sitne pare je prodavao svoje sposobnosti. a sin mu je i tu porodicnu Nesreću pretvorio u svoju korist. volio je da pije. odmjeren. da se prepire. tvrdili su svjedoci. da je već godinu dana ljubavnik bogatog haznadara Fejze. znaci zakloniti sebe za nacelo. da pobjegne od uspomene na sirotinjsko djetinjstvo i na oca zatvorskog strazara. jer je imao jedan jedini cilj u životu: da uspije. mogao je dobro unovciti. mucno mi je od njegova osmijeha. bar ne javno. da se ljuti. znao je koliko ga se ljudi plaše i. želio sam da ode. Nije pokazivao da se ljuti. ne puši. . niko ga ne bi prezirao.Bezgrešan? . iako je dobro mirisao tudje riječi. Uporan je u svojoj ljubaznoj nadmocnosti. To je vrlo mudro.upitao je veselo. i znao je na što mislim govoreći o njegovom skrivenom poroku. Ispitivali su ga. igrajuci zrtvu. zato sam ga vrijedjao. on se savija prije dodira. Mirno gleda. . . ma o čemu. ali će ispraviti ocevu grešku. Ne mislim o njemu. a on je neprestano govorio da ga je izgubio. ne tice me se. Da l'i ću ga istjerati iz zaklona njegova toboznjega mira. uzivao u tome. Nemam poroka. Ucinice sve. Sjetio sam se kako o njemu govore. Zlo i nevolje koje je učinio ljudima. mirno govori. svojim njuškanjem. Da mu je kicma od zeljeza. popece se. Zar ti ne vjeruješ u bozju volju? . . Onda je bozja volja i što je volio da pije. pukla bi za dva mjeseca. Ali otac je bio slabic. . Ne volim ljude koji rade kod kadije. svojom opasnom ljubaznošcu. u ratu. bio sam pjanski mušicav. Njega nije trebalo ni lomiti. mogao je od njih napravnti stepenice po kojima će se popeti. Zato mi je smetao. cak i kad sam bio jaci od njega. Otac je bio kriv zato što je bio jad i sirotinja.A zar nije? . hoce li početi da crveni. možda i visoko.Izgleda da postoji. malo pijan.One za koje ne znamo. koji je umro prezren. Sve je pamtio. moja riječ je hrabrija. da bi pokazao nadmoc? Samo neka izvoli! Ne bojim se ni njegove pameti ni njegova polozaja: moji razlozi su jaci. malo krut zbog oklopa kojim sam se štitio. malo uznemiren.Ne kazeš to valjda ozbiljno? . Ne volim ga. Klanjali bi mu se. . A prodao ga je. pijanicu i svacijeg špijuna. hoce li me udariti prezrivom riječju? Ili će početi da mi se suprotstavlja.On ne pije. opasan. a najviše za to što je htio da se ozeni njegovom kcerkom mirazušom. kriv što nije znao da iskoristi zlo koje je cinilo. Da je bio mocan. kao ni tolike ruzne stvari u životu. Ali večeras sam osjetljiviji. nijednog. Bio je miran. bezobzirno laze. Osim onih koje krije.Sasvim ozbiljno. smiješeci se. jer ništa ne trazim. Zar postoji čovjek bez poroka? . Zanimalo me šta će uciniti. jedan komordzija je izgubio duhan za vojsku. što je vjerovatnije.Nisam znao da i takav čovjek postoji. on nije. A on već dvije godine pisar. Mnogi tako rade. i njegova je volja da budem ovakav kakav sam. prilagodjava se sudu u koji ga naspu. to ne znam. On neće biti slabic. kriv što je bio svaciji sluga. i moleci pomoć mocnih pred nenaklonjenom sudbinom. nema poroka. . ili će i dalje tkati na dva razboja. nema svoga oblika. A kad su svi zaboravili.. da praska. Ali znam da mi je gadan. makar ga i mrzili. jer su slobodniji.Bez griješnih poroka. Vidiš.A koje to poroke krijem? . Ništa mu nije gadno ako mu je korisno.

pomalo podsmješljiv. Ali nisam imao kud. (Eto. To je podsticaj za zajednicku neodgovornost. Zafranija ni tada nije prestao da se smiješi. da on ništa drugo nije ni želio nego da ja ovo kažem! Zato me doveo u srednju sobu. Slušali su uvrijedjeni. ni sami ne znajuci zašto. muka.Briga mene kako će me shvatiti.Hoćeš da kazeš da svako odredjuje šta je dobro. kao psi. .Da li je i odbrana zlo? Odbrana vjere. bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tudjoj. i po grobnoj tišini što je nastala odjednom. Bijes me hvata. Ovo su naši najbolji ljudi. Ali nije lijepo. Ni korisno. to je! Istinu treba reći!) Život ovog naroda je glad. smrknuti.Svako! I nijedno zlo ne može postati dobro. zato me podsticao. Neka ih djavo nosi. Coravi lupez se prevario ako je mislio da ću se uplašeno povuci. Teško čovjecanstvu dok je tako. . ispao sam budala. Čovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe. a ja to nisam ni primijetio. krv. . . kao da je progutao zivu jegulju. Ne želim nikoga da vrijedjam (rekao sam blaze). Dzemal Zafranija se nije nadao da će njegova lukava osveta zbog uvrede biti toliko savršena. Ništa rdjavo nisam rekao.Najbolji? Jesi li vidio bajraktara Muharema kad si dolazio ovamo? Najbolji možda gladuju. ili umiru po tamnicama. sad već moram. da sam izgovorio bezbroj gluposti. . A ja sam znao. na primjer? . i hiljade drugih jadnika isto tako. Ne možemo svi ćutati.) Je li bajraktar gori od nas ovdje? (I to je ustupak! Htio sam da kažem: od ovih ovdje! Ah. ali me potresla prilika i sudbina starog bajraktara. bijedo!) A koliko ima takvih? Ne vodimo racuna ni o zivima ni o mrtvima. da se istrtljam kao budala. odvojivši me. Nastavio sam da govorim. . I oni to znaju. . čim sam to rekao. . potpuno modar u licu. (A onda mi se ucinilo da se pravdam. . bez razloga i bez potrebe. niti bi mi pomoglo kajanje. Mula Ibrahim je progutao svoju jegulju. Mula Ibrahim je uvijao mršavim vratom. Mogla bi te pogrešno shvatiti. možda bi prosili.Trebalo bi da te je briga.Misliš da se bojim? Ono što mislim. ali ću objasniti šta mislim. po njegovom likovanju koje je skrivao toboznjom nelagodnošcu. sve je više prostora za ljudsko zlo. ali zanimljivo . Ne bojim se.Netacno. zato što ga prihvata većina.Nemaš zašto da se bojiš. Ali moju ludost ništa više nije moglo zaustaviti. iz straha. da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. ne krijem ni od koga. ne drzi ni do cega što bih mogao reći. Uhvatio me pod ruku. racunajuci na moj pijani ponos. Svi moji drugovi na Hocinu su izginuli. i sad je štucao. ali sam rekao što odavno nisu culi. šta zlo? . vedar. Nije dobro ako mislimo samo na svoje dobro. Od kakve je gradje? Je li to snaga ili neosjetljivost? . zloslutni. to je.rekao je bez ljutnje. Izgledali smo kao najbolji prijatelji.Gluposti! Sto ima više svetih skloništa iza kojih se ljudi kriju. kao Muharem bajraktar. Ponos mi je došapnuo oštrije riječi.Odbrana je cesto napad. Potrebno je da neko kaze. Tada sam primijetio. A da su se vratili. .Dobro da te ljudi nisu culi.Miran je. uvijek.

Sa svojim škrtim. I još je govorio. i riječi i misli. a niko zbog mojih riječi neće početi drukčije da misli nego što je dosad mislio. cak ni u sebi. desilo se. bez zastajkivanja. pobogu. Sebe nisam zadovoljio. od kojeg se ne tetura. lako me hvata. Docekala me noć bez mjeseca. pred smrknutim ljudima? Možda su bile i moje. I tako. reći će kad joj kažem. neki mladji i nizi po polozaju. i zaista tako mislim. baš me kurvinski namagarci. Pa. Zapamtio sam to. Moje sijelo se završilo rano. A on je od mene napravio majmuna. sve pomalo? Tacno je ono što sam izgovorio. ali nije trebalo da kažem. Ko zna za što je ovo dobro. plašljivim. sigurno. makar sitno. to je najgori skot. ali ih nikad nisam izrekao tako oštro. jer me to mucilo? Da sam bio pijan i da nisam znao šta govorim? Šta je istina? Ili je sve istina. baš me briga. nepotrebno. Zato ću joj sve ispricati. iako se osjećam nelagodno. još i nekako.upitao me prijekorno. i izveo me iz kuce. i ne vladam sobom. i ponovio. da te ne izbijem. uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan. ali mi se misli teško sabiru. odakle bih ih izvukao nego iz sebe? Ne smijem piti. istim riječima. nekorisno. Ona osjeti svaku promjenu u meni. Glupo.Nije trebalo meni. Dzemal Zafranija ih je umirio. jer se stidim. i ne znajuci. Ništa od nje ne krijem. Ali nije bilo samo radi pica. vukao me kao lutku na koncu. i najmanju. Pa kud baš na sebi da se uvjerim! Uostalom. Cuvaj se pederasta. uvrijedjeni i za sebe i za one mocnije.Ih. da me biju. Šta da kažem? Da je Zafranija napravio od mene budalu? Da sam namjerno sve rekao. ili možda neko drugi. grize me nešto kad ne kažem. već tebi. I odjednom sam se sjetio! Iz magle uspavanih uspomena doplivao je ozbiljni lik studenta Ramiza. i pisma vojnicima. Odlucio sam da prošetam pored Miljacke. da rakija izvjetri iz mene. Osjeti i kad slazem. da naljutim Zafraniju. . taj neko: Oni. i ono što je rekao u tmurnim hocinskim šumama. mislio sam. dobrim Mula Ibrahimom pisacu i dalje zalbe i molbe nezadovoljnim ljudima. usmjerio me tacno kako je smislio. E pa.Lijepo je ispao moj pokušaj da postignem nešto bolje u životu! Neki su skocili prema meni. govorio je Smail Sovo. neka mi je na zdravlje! Još sam osjećao lako pijanstvo. a uzalud je i da krijem. Cije li sam to riječi govorio tamo. Bile su u meni. . i vratio se u kucu. Rekla bi: . . još nije izašao. sto se ne kriju. A sad se skloni. A sve zbog Zafranije! Dušu mu njegovu pedersku. proslavio si se. a onda nisam htio da se povucem. i pustio me da igram ludiju! A bio sam uvjeren da sam pametniji od poluslijepog kepeca! Badava. Moj razlog mu je izgledao ubjedljiv.Šta ti je ovo trebalo? . u najnezgodniji cas. Zbog zene. zar je za tebe pice! Kao da govori djetetu. al oni što se kriju. sve pocinjem da pripisujem poginulim drugovima. A moram i da smislim kako ću joj reći šta sam sve istrtljao. Govorio sam iz prkosa.

a stav daje pravo i hrabrost.) E pa. . vide je drukčije. I nisi pao od pica. ali bogami.suškao je glas.Možeš li ustati? . vrag je odnio. sokacina. večeras sam presudio sebi: nikad neću presudjivati nikome.uvijek će ih biti. A ono što sam rekao. krpila i uredjivala za sijelo. Onda sam se onesvijestio.Šta se to desilo? To pitanje je zaspalo i probudilo se sa mnom. ja sam samo posrednik. i mogu da zalim i tješim ljude zbog pravih ili zamišljenih nesreća. prijatelju. Pih. i ni za koga se ne može reći da je sasvim prav ili sasvim kriv. Nasmijacu se još s vrata. . Jesi li se s kim tukao? . mislim. . kao maljice o bubanj. . ne može. Tijana je ovo. u redu. nejasno sam vidio mjesecinu nad sobom. Boljela me glava. u lukšiji. kući. Svako ima svoju istinu i to je baš dobro. prema svojoj kući.I usrali su te. I opet mi je nesvijest otjerala muke. Tako sam uvijek na njihovoj strani. istina je. . kao i ratova. Ne znam koliko sam lezao. nesretnice. a sad će me vidjeti ovakvog. i zurno se udaljio.Otkud ja znam šta se desilo. Cak je i bolje nego da dobijem neki vazniji polozaj.Možeš malo.Da se malo operem. zabavnije se zivi. ali nju niko ne dira. A ti obuci drugo odijelo.. pošao je prema meni. Prepoznao sam ga: Mahmut Neretljak. Nisam stigao da smislim šta ću reći. Ovako od mene niko ne zavisi. Neka te žena dobro opere. Šta se to desilo sa mnom? pitao sam se s naporom. (Ocita je samo nepravda koja ponizava i ubija ljude. ubio ga bog. padajuci. Cuo sam kako negdje tece voda iz cesme. istina gledana odozdo. Hajde. Da mi je samo kap! . pa bismo pomrli od dosade. reći ću Tijani. krenuo sam uskim. Usrali i upisali. Drugo odijelo nemam. jer sam se opravdao kakvim-takvim stavom. poklonjen udarcem. boljela me kicma. a za uboje ćeš vidjeti poslije.Hvala bogu. cuo sam nejasno kako. a kad sam poceo da se osvješcujem. Uplašice se. jedva pokrecuci umrtvljeni mozak. ali kako bih drukčije mogao da gledam? Oni odozgo. ali je naglo zastao. napio se. Pridjem. Nešto je cistio po meni. nije mrtav . Skidam govna ovim drvcetom. pomislio sam vedro. Zaplevši tako svoju ludoriju u kućine površnog razmišljanja. i vidim. u ustima je gorjela vatra. kad . samo ne znam zašto se zove istinom. izbacujuci iz usta krv i govna. Neko je isao sokakom. Osjetio sam da mi se glava rasprsnula od udarca i..Pa. A ne bi bilo veće muke nego da presudjujem ma u čemu. teske i snene. . oko mene klopara mnogo nogu. i olakšavši sebi muku. I opet sam zatvorio oci.Htio bih kući. jer bi istina morala biti jedna. Ko će presuditi izmedju bivšeg austrijskog zarobljenika i njegovog nasljednika? Sve je medju ljudima zapetljano. od tjemena do koljena. da tudje molbe dodju do tudjih ociju. jedino. Nailazim slucajno. Neko te dobro premlatio. sigurno. ni koliko je trajao taj san bez snova. . boljele su me ruke i noge.ti. I hvala bogu. osjetio sam po koracima. evo sam i ruke ukaljao. Al ono glavno neka ti opere žena. Doduše. I tako. Probudio me neciji glas i necije ruke po meni. a najbolje je kad je tudja istina neistina. neko lezi. što zaudara. možeš li ustati? Pljuvao sam.

malo od udarca. vidim. unakazeno. Rekao sam. te noći. . Opet sam stavio glavu pod cesmu.rekao sam. . Naviknućeš i ti. osmjehnuvši se s naporom.Ne odlazi od mene. mlad je. ali to je lakše. namrtvo.Ostavi to. nasloni se na mene. on se nasmijao: . srecom. . Mene za istinite riječi. malo od straha. . za lazne bakrenjake. pa udari tebe. Skinuli su me. Davili su me kepeci ogromnih glava i gorostasi s glavama kao ciode. navikao sam na svašta. teško je kad cekaš. njega su tukli. masala.Zašto? Nije mi teško.Niko ne voli petljaniju. kao olakšicu.Ništa ne govori mojoj zeni . Mahmut mi je stavio krpu na cvorugu. Isplivavao sam iz zagušljivih dubina. ko jabuka.Steta što nemaš rakije. . Tijana me docekala budna. moj Ahmete. da skinem prljavstinu. izvukla bi uboj. Mahmut me pridrzavao. bolje ti. Ti samo ugrij malo vode. Znam. Vracalo se. Hajde. kao lijek. kroz ljuljanje. taman da naidjem na tebe. kao mrtvaca. Te malo popij malo popricaj. Ali. uskoro. da ublazim bol na tjemenu.Nego. A i šta će mu da ide po sudu. ima ih danas više nego poštenih ljudi. Pa ti operi. Groznica me zaista tresla. i to bi mogao biti posao: voditi kući one koje nadješ na ulici. . uhvatio gutljaj hladne vode i isprao usta. . pa boli unaprijed. da me odbrani od mucne omaglice što me vukla u prozivljeno. iz mraka. stavi svoju rucicu na ovu cvorugu. Šta si. evo je. a društvo ne da. nije se ni cudio. . A i trudna si. A ja ću to zacas. nije opasno. Rekao sam da me neko udario iznenada.objasnio je Mahmut. Pogolema . . lovio je teturavo. nije teško kad biju. vidjece i sama. ni zašto. ne brini ništa.A šta joj imam govoriti. Gledaš i cekaš.Bogme je svašta uradio po njemu. da ga svucemo. A možda je i greška.rekao je mirno.E vidiš ti sreće! Ja hoću kući. izobliceno.Neko je prolazio ovuda. kao tebe sad. pogriješili. Boli i poslije. Cekali drugog. i kao kroz san. bice mu lakše. ali. oprali kao dijete. .Doveo me do cesme. odijelo. i zaprepastila se kad me vidjela. Želio sam da me odrzi na površini. Imao si sreće. preneražena od straha. da ne treba po ovom gradu hodati noću. ja ću oprati. i pobjegao. A kad je Tijana pocela da kupi isprljano odijelo s poda.Možda su razbojnici. Ni to ga nije iznenadilo.Ne diraj to. neko me udario. i naprezuci se. proci ce. Sjedni ti uz njega. . . . stavio sam glavu pod mlaz. . sjedi jos malo. da poljubim jedino sigurno uporište. osjećao sam u tom gubljenju njenu ruku na sebi. ali ne treba zuriti. Vidis. cekala bi. navalio. i zaticao je nagnutu nad sobom. vele.kažem. Ako pocne groznica da ga trese. cijelu noć. blago meni. samo ćeš razmazati. sigurno. A i nama bi dobro došla. . Udaljio se kad me vidio. nije ni pravo. da svjedoci.Svašta se dešava . . Lakše je pobjeci nego pomoći. da je prinesem rasjecenim usnama. . da gubi vrijeme? Ako ćeš ljudski. sagnuvši se s nabreklim trbuhom.Vrelo je . Nije me pitao šta mi se desilo ni ko me premlatio. a ja ću mu priviti hladne obloge.rekao je.Znam da nije. Ukocila se u vratima. mrtvim rukama prešao preko odijela. pa onda pobjegao . snaho.noćas mnogo loze u pekari.Je li ti lakše? . Da me Tijana ne vidi ovakvog.

u ciji sam mir ulazio slomljen olujom. Zatvarao sam oci. i sve sam joj što ima. da je ne izgubim. Spavaj. oni me se ne ticu. podešavao svoje drzanje prema njegovom. ali šta bih ja bez nje? Otrgao sam je iz njenog svijeta.njegovoj ozbiljnosti i cistoti. štit. pokušavajuci d'a se potpuno opustim. nikad. usta otvorena. divio se. Njen dragi lik je odgonio utvare iz sna.Premorićeš se. prekoravao je i sebe. ti njeni djevojacki snovi. a onda će početi i nas.Jest. jer je vjerovao u njegovu snagu. bio hrabar. slušam korake ranih prolaznika na sokaku. i mislim o njoj i o sebi. ljubav. I dok zohari puze i šuškaju po sobi. cak ni varke. Velike oci su joj zaledjene od straha. Zalio sam je što bdije. pred zoru. u mrak. njeznost. u životu. Ali šta će biti kad životna oluja pokida tu krhku predju. tanju od paucine. Legla je. medju utvare. mekim jagodicama. Ko bi me prihvatio kad isplovim iz bunila? . bar vanjske. jadan i unizen? Svi ljudski snovi tako pocinju i tako propadaju. zidove. postao jadan i zalostan. grickajuci stvari. preneražena. A eto. ni draze. htio bih da srebrno svjetlo nagrnem na nju. na celu: šiljbocila je nad mojom mukom. ali mu je sigurno bilo najteze zbog brata. Ne znam kako sam se sjetio hocinskih mocvara i starijeg sina berbera Saliha s Alifakovca. Zastace. Uskoro je pocela duboko da diše. Lezi.Gledam te. toboze prijekorno. Legao sam.Šta je? . ali je brata utištio. na srcu. prezivio bi i odbolovao. Nadnio sam se nad njeno lice i gledao duge sjenke trepavica na oblim. pod. a ništa drugo nisam želio.rekao sam. i ljude što su ga naveli na ruzno djelo. . kad god bih otvorio oci. dok se mjesecina povlaci. Probudila se uplašena: . Mladji brat je gledao u njega kao u bozanstvo. I taj uprljani čovjek se osjećao unizen pred samim sobom. Zasluzila je bolju srecu. Imam nju. i prijetece oci iz jave. i kad čovjek iz snova postane ono što sam ja ove noći. uz njega. ni u kakvu vezu ga nisam mogao dovesti s nama. jedne noći. još me sniva. A onda je taj brat iz snova. i odmah se smirila. . ali sam neprestano osjećao njenu ruku na sehi. oduzevsi mu sve. nije bilo.Ne daš mi da spavam . sigurnost. sjetio sam se. izraz straha se preobrazio u snen osmijeh.Je li ti zaista lakše? . kao da će kriknuti. pa mi je zao. ruka me nije drzala. moji je ne vole. oduzevši mu i prošlost i nadu. njeni je ne priznaju. Kako je lijepa! Poljubio sam je u obraz. To mi je pomoć. Bila je tiha luka. zeljenog. u jednom casu. savladana umorom. . a plasio sam se da ne zaspi. I opet je nalazio kraj uzglavlja. Više nema ništa. sve što je sanjala da će imati. Sto je sebe uprljao. ni ljepše. lakse mi je.Ali sam ja odlazio od nje. da bi se i ona uspavala mojim mirom. ali srećan što se vracam. kao i svi ostali. jednom bi se svakako desilo. I iznenada mi je postalo jasno zašto se zaklao. ostavljajuci joj lice u sjenci. nikakve slicnosti.

i to bi bilo pošteno. oak i bez svoje naivne vjere. poslali su ga da ne vidi ruzan cin. da ne bi ugrozio naš mir. A naši su ucinili. i godinama. spriječicu svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo. kao da sam osvojio svoju planetu. uzalud ću se prati sutra. Jednom se probudimo. slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti? Ja sam pesnica koja je udarila u zid. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu zivimo? . sad imam svoj svijet. ne tuzeci se cak ni njoj na taj dosadni posao. koju kokoš kljucne. uvijek jednake. i pogledamo se zaprepašteno: šta se to desilo s našim snovima? I Tijana će se upitati: šta se ovo dešava s mojim snovima? Nisam joj obecavao zvijezdu nebesku. što sam bio izazvan? Zar zato što sam rekao što i ne mislim? Zar zato što sam rekao ono što mislim? Kad se tako svete vrapcima. ubili bi me. ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu. potpuno sam u svijetu. Ni Rusi mi to ne bi ucinili. bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti. Uzalud su me prali sinoć. šta sam mogao uciniti njima. Ja sam pijesak pod njihovim nogama. ponizenje neću moci da sperem. mada se i to cini. noćas su gospodara tog carstva nad mahalskom pekarom. punom zohara. I to tako da ostane trag za cio život. pacova. ostavši odjednoim bez oslonca. a onda je usamljen cutao cijelu noć. Uvrijedio sam ih što se usudjujem da mislim. cak se i vjeruje. nikad do kraja. Poslušno sam palio svijece o svakom prazniku ispod sultanove slike. upljuvane od muha. bio sam sam. Javio se u meni uzas zbog te besmislene surovosti. šta će uciniti kopcima? Šta su oni? Osioni ludaci? maloumne siledzije? zvijeri? Ja. A kako možemo sacuvati svoje i tudje snove? Drugi vide nas. ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi. glista. Zašto im je bila potrebna ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane riječ? Nikakva odgovora nisam mogao da nadjem. pisao sam pisma i zalbe. i lice zagnjurio u vreli jastuk: šta su ucinili od mene? I zašto? Zar zato što sam bio glup. te osvojene vlastite planete od tri metra širine. da su me uhvatili u svojoj zemlji. A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu. ponekad dugo. mi vidimo druge.Taj mladji brat je plakao na strazi. kao u šaljivoj igri s maskama. samo što ovo nije šaljivo. Okrenuo sam glavu. do posljednje pare donosio kući malu zaradu. ne bojim se života ni ljudi. A eto. noćas su tog gospodara usrali i upišali. i nisam mogao obecati ni njoj ni sebi da će uskoro biti drukčije. što sam bio pijan. kašlja i cegrtanja. Ljudi su naša misao i slika o njima. sitan i nevazan. Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. i sve se otkriva. ali je sve vidio. svoji to uvijek i ucine. kad izadje iz svojih podzemnih hodnika. crv. Mi sanjamo život i svijet. koja nikako nije mogla da poraste. Ja sam udarac koji boli onog koji udara.

mila moja. misli zajednicke nema. a svi ih se boje. . Bilo. Bice nam opet lijepo. Ponizili su me. uprljali. gospodine . tudjom rukom. Jedva sam izvukao zivu glavu. bez savjesti i bez razuma. svi ih preziru. proci će i ovo. života zajednickog nema. proci će i život. vjecne sluge.Ili je možda i ovo san. osjećajuci me i u snu. Udisao sam miris njene kose. Greška je suviše velika da bih je ponovio. Ali. Ponizili su me. ne! San je ono što se želi. i neće više. da bi me drago stvorenje zaklonilo od straha pred novim danom. Zar je nada u tome da sve prodje? Pa ipak. pošao sam jastrebu u pohode. oni će biti krivi. drukčiji samo po tome što imaju moc presudjivanja i vlast nad ljudima. i ova muka zbog koje bih pristao da umrem bez uzdaha. ni sutra. ludi vrabac. neprijateljske zemlje. Podesila se prema meni.Sve će proci. jer je nemoguće da potpuni besmisao bude stvarnost? Ali. proci će i ljubav. ako mognem. A ako u meni ostane mrznja. zaboravi ono što znaš. i ovaj sram. gospodine. i sam sam kriv što smo se sreli. Neću uništiti svoj život zato što postoje divlje zvijeri. kakvi su i sami. Ja. oni za sve imaju izvršioce. A možda ću nastojati da ne zaboravim. a život je budjenje. i tugu? . Zaboravi što si vidjela. i šaptao bez glasa. i ova zaprepaštenost. kakva je to utjeha? Proci će i radost. i ja ih se bojim. deset mojih mrtvih drugova iz dnjestarskih ritova? Kada ste dozivjeli budjenje. ispljuvali. zbog ove sadašnje muke u duši. I ja ih prezirem. ali me neće oboriti.govorio je tihi Ibrahim Paro. gutajuci gorke suze bijesa: proci će i ovo. Zaboravicu i ja. Ne budi se iz sna. Svi im se podsmijevaju. ni ikad. Oni su iz tudje. mada nikad neću shvatiti kako i odakle. Jeste li to i vi znali. Pribio sam se uz Tijanu. Jezika medju nama zajednickog nema.

ali opet. da bude od pomoći.5. nije strašno. Kad je izašla. Uvijek se osjeća nelagodno kad neko uciini ruzno djelo. samo. uznemiren. Prazan prostor Dan je proljetni. Donio je trave. da sam se zasitidio zbog lazi.Kako bi on uzeo? .kažem. Tijana. a bavili smo se neciim. Nisam.Da nije uzeo Mahmut? . za uboj. neću da izadjem iz toboznje noći. zbunjena i postidjena. A ona neka kupi štogod. u Turskoj. gdje ćeš je naci. Dok misle da spavam. za njih. .Svejedno . nisam prisutan. tu varke nema. Onda..Nije mi toliko za cipele.Ne misli više na to. on će nabaviti. i ispadne nešto kao rakija. kao oko djeteta. da me neko napao sinoć.Nosicu zimske. osjetio sam olaksanje. . i voda. Zbog nje sam. I ledja. Ako ne pomogne. da ne govorimo o onome što se desilo. bolje da vjerujem. Osim Mahmuta Neretljaka. nije mu rekao za koga je.. . Ako i postoji. da je smirim. za jacanje. Ona se toliko zabrinula. to je sunce. možda će i pomoći. a ne zna tacno zato što sam Fehim boluje od rana na nogama. pun sunca. i sam se bavio travarstvom. a ipak mi se cinilo da sam oštecen. a možda bih se mucenicki pozalio: zar ne može čekati. dok ne kupim nove. za uboj je najbolja medvjedja mast. čovjek se izvješta pa ocas sazna šta je za šta. ne treba pričati ono što se ne mora. A neću da otvorim oci. sigurno će doci da me posjeti. Poslao sam je do Mula Ibrahima. A ciijelo vrijeme sam čekao da upita. Trave su dobre. Možda si ih negdje sklonila. i od toga zivio. . . znaci. i da mu kaze šta je sa mnom. mazala me melemom. a sve cisto kao suza. doduše njihove trave nisu iste kao naše. I gdje bi ih sklonila u ovoj tjeskobi? U sobu niko nije ulazio. godilo je i meni. ako nije on? Stajala je kraj vrata. jaca ili slabija. Ne mogu da lazem i da se pravim zrtvom nekog svog uvjerenja. pa ne može da se izlijeci. neka to ne govori meni. pustio sam da se brine oko mene. kao talasanje. Kad je otišao. Kao da bi to bila prilika da popusti moja napregnutost.Kako si jutros? . Samo. Tijana i Mahmut.Boli me ruka. . uvjerio se na sebi i na drugima kako su ljekovite.Pa gdje su. da makar malo prezdravim? Nije upitala. i svakakve soli. srecom. a dobro je i zecije salo. i njoj. da budem nemocan. da ga možemo pocastiti. da zatrazi nešto novca. Ocutao bih. a lijeci druge. pa ću nekoliko dana ostati kod kuce. osjećam ga na licu kao blag dodir. Cujem ih kako šapucu. On travama vjeruje. Skuhala mi je trave. otvarala vrata. Bile su kraj vrata. . Za masti ne zna tacno. Šta to traziš? Tvoje cipele.Ne brini. i sve se to mucka i pretace u cjevcicama biljaka. Tijana je nešto trazila po sobi. ona. pravio je travar Fehim. a nije ni cudo. onda je to nekakvo trunje što . kaze. zavirivala pod sanduk. i masti.

. pa da poslije i stradaš. Ne želim da budem ni jedno ni drugo. U ratu. i to je samoubistvo. Nizašto. bespomoćno. Bez straha da će ikome odgovarati. pa se okrenula i pocela nešto da radi. skriveno i bezoblicno rastinje pod maglom. ja se. vještice? I zašto? Svijet bi mislio. a znao sam da bi bilo bolje precutati. O jadno vrijeme. ne znam krivce. kaze. vjetrom nabaceno sjeme dolutalo odnekud. osmjehnuti se. Zato što je nesiguran. poslije svega što se desilo? Postao sam osjetljiv. donijela je novac. eto. Pogledala me usredsredjeno svojim velikim. . kvrgavih nogu oblivenih suncem. Ustao sam i prohodao po sobi.Jesam li ti rekao da je to dobar čovjek! . Ne tice ih se ni što bih mogao da se okrenem protiv njih. pametnim. vuce se po mojim zilama nekakva zlovolja. prodornim ocima. nema u meni ljekovite mrznje.Ne ljuti se što ću ostati kod kuce dan-dva? .Jesam li rekao nešto glupo? Ili nedolicno? Jesi li htjela nešto da upitaš? Ili da nešto prigovoriš? . budala. Zašto tako gleda? Da li je pomislila kako govorim koješta? Ili kako govorim o nećemu što je. napraviti šalu. . sve u isti mah. drukčiji. Od svega što bih mogao da mislim i osjećam. . kupila je pomorandze. podjednako. Premlatice te da ne progovoriš. za nju. pri prvoj riječi. Boriti se ne možeš. A možda i jesam.Nisam htjela ni da upitam ni da prigovorim. pozdravio me i zaželio mi svaku srecu. uciniti ne mogu ništa. čovjek ucini i dobro i zlo. bez imena i uspomene.I ti si bio dobar prema njemu. Koga? Mrak. koje ne dozvoljavaš ni smisao ni junaštvo.Najvaznije je da ozdraviš. . prilagodjavanje ili vlastita žrtva. onemogućice te na prvom koraku. velikim riječima spirao sa sebe stid. stidim se da priznam kako sam posljednja fukara na ovom svijetu. da sam bio pijan. samo bi se nasmijali. da iza tebe ostane sramota ili cutanje. misli samo na sebe. Ne mislim na osvetu. kao i Mahmut kad me našao. A u miru se prozli. kad dodje. I nejasno me tišti ponizenje. evo. Oni misle da sam obicna vaška. On je. kao gorušica. Mogu da misliim što god hoću. Tako sam. jedno iza drugoga. za Mula Ibrahima. rastreseno brojeci modre pecate po tijelu.Zašto bih se uzdrzala? Znaš da ti kažem sve što mislim. Tijana me zatekla na postelji.To je drugo. Nemaš mogućnosti da kazeš ono što ti je na srcu. kad bi i htio. Ne znam krivicu. ili velikim nesrećama. A opet. bez straha da će bilo ko upitati: šta to uradiše od čovjeka? Ne mogu cak ni da tuzim. bez dejstva. Mucenik. A juce me ne bi zacudio ni najzacudjeniji njen pogled. koga biju na ulici kao prezrenog kokošara.Šta sam to maloprije rekao tako neobicno? Htjela si nešto da kazeš. stidim sam sebe. Upitao sam. sasvim obicno? Ili što ne govorim o onome što se desilo? Ili što uopšte govorim.leti iznad pustinje. pa si se uzdrzala. plašljivim. ali napregnutost je bila jaca od pametne misli: . . U današnjem svijetu ostaju nam sarno dvije mogućnosti. bez smisla.

napadajuci druge. niti sam želio da ih imam. nikome zlo nisi učinio. Upišali. to im ne smeta. Ali. bezopasne i za koga. Istukli su te. ma koliko mi bila draga tvoja hrabrost. onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Prevarili su se ako misle da je Ahmet Šabo štene koje mogu slobodno udarati nogom. Govoricemo poslije. A opet. već što je govorio ono što misli. Ti si prituljena vatra. Ništa nam od njih ne treba. i pored svega. . . jedna pijana budala. Vidjela sam koliko se muciš. .Sve znam. i dosta! Za cio život dosta. Neću zaboraviti skupu pouku. Branio sam se pred njom.. cak i ponosna zbog ovog što sam rekao. ganuta. . ukrao. ovakav nikakav. Slušala me s većom paznjom nego što su zasluzivale moje maglovite prijetnje. prezdravićeš. uzbudjen i ogorcen. eto cuda. radi mene. bojim se zbog nje. pa šta onda? Nisi. ali sam mislila da je nešto gore nego što jest. i kako sve više psujem njih umjesto sebe. na sijelu. od sinoć sam sazrio.Nije to hrabrost. Spasavao sam ponos pred njom i pred sobom. Zapamticu to. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Bicu njen ponos i zaštita. Izgleda da zaista sanjamo život. Zato što je više voljela moju pobunu. Bicu toboze snazni hrast nad njenom krhkom stabljikom. kao da je prošlo mnogo godina. makar i laznu. I zašto da prestanem? . . podrzacu njenu vjeru u mene. Usrali. Rekao sam da su se sinoć udruzili jedan coravi lupez i. da ne cutimo o onome što se desilo. makar i bezizglednu. svi oni.Ne možeš sve znati. Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao. otvorena. Zato i jest budala. ispricacu. A drugi neka se cuvaju mene. . nisu ti ni do koljena. Nisam znao u kakvom zvjerinjaku zivimo. nego osjećanje ponizenja i bespomoćnosti. teško se gasi. Dodirnula mi je ruku mekim jagodicama. i upravo sad. Moglo je biti smiješno (šta im ja mogu uciniti?). Jednom sam bio budala. puna povjerenja. Sinoć. Stekao sam dragocjeno iskustvo. Obecaj mi da ćeš se cuvati.Drago mi je što si mi sve ovo rekao. koliko ih ima. a kad plane. . mrzicemo i mi njih. Rekao si ono sto misliš.Tvog oca su ubili. ali dignute glave. mene su unizili.Zašto bih se mucio? Govorim ono što treba reći. jer joj je potrebna. A neko će platiti i za to jednom. nego su poslali sluge. nemoj da zališ.Samo se muciš. ništa drugo. već ogorcenje. možda i ne primjecujuci pukotine. i neću više uletjeti u klopku. ali nije bila laz. Carobnjacki me sastavljala od razbijenih komada. nisi se ponizio.Možda se ljutiš što ti nisam sve ispricao? U redu. molim te prestani. Mrzice te. Osvetili su se surovo.Moga oca su ubili. Ali će zapamtiti još neko. Cuvala me. koji će budala pamtiti dok je ziv. Obecaj mi.Svejedno. A zbog ovog. Ni Mula Ibrahim ne zna sve. Jaci su samo u zlu. Zivjecemo sirotinjski kao i dosad. Ne znam kakav sam bio prije. . Pa ni to nisu htjeli da ucine saimi.. hvala im. Pa neka. i sam sam povjerovao u njene riječi. Ti si od njih najbolji i najhrabriji. Nemoj ni da prigovaraš sebi. Ne zato što je govorio gluposti. Istukli su me. Odjednom je postala vedra. pošteno si kazao ono što svi pošteni ljudi misle. Bila je pozlijedjenost. Evo. Njoj nije bilo smiješno. . jedva se li vidi. Poslije sam primijetio kako više bjesnim i psujem nego što pričam. govorio sam gluposti pred glupacima. i da su pred najgorim ološem ovoga svijeta napravili cirkus.

zagrlio sam je njezno. krsta. za svaki slucaj. A kad je izašao. Izgledala je zacudjena. donio sam zeciju mast. . od njegovog gorkog iskustva stvorio bi dostojanstvenu mudrost. osmijeh je radi nas. sve. a njegovo je nekako lakrdijaško. I ja sam tako mislio. Stavi cašu. neko veli: nisam te vidio danima. . niti sam cesto ustajao iz postelje. pregledao noge. Kad sve boli. neke sitnurije smo sklonili. ni koliko me ohrabrila svojim povjerenjem bez razloga. zakljucacemo vrata i ucutati se. kao i uvijek. kašlje. svako svojom stazom. Stavila je okrnjenu. Zecju mast ću vratiti. Ovaj hrcak će sve odnijeti rekao sam veselo. tebi ne treba. Da je ovako govorio neko drugi. zvucalo bi ozbiljno. bez strepnje i ustrucavanja. sebe samog. sve zacjeljuje. Kad sam cuo Mahmutov kašalj u dvorištu. ni koliko su njene riječi ljekovite. puštali smo ga u sobu. hvala bogu. kao nekad. Ni Mula Ibrahim. nijednom. čovjece.Kad cujem njegov kašalj. Imamo samo dvije. Zbog njegova smijesnog kreveljenja. oslobodjen. Tijana se smijala. po neku sitnicu je uzeo. ljudi me gledaju kao mrtvo tele. kao da je kuce prošlo ulicom! A onda se nasmijem u sebi: a zar bi ti pamtio za drugoga? I zašto da pamtiš? Bolje je ovako. u početku.Povraca mi se kad pomislim da ustanem. . Vec dva dana Mahmut ne dolazi. prije sinoćnjeg dogadjaja. ali mu vedrina nije uvjerljiva. hrabro vedar. potpuno opran. i stao nada mnom. pa niti smo se .Ne rekavši joj ništa. ali joj nije do smijeha. Ali nismo tako ucinili. Mršav je. Ne osjećam se dobro. Osjećao sam se loše. I što se bojiš da će svi gledati u tebe kad izadješ. Smijao sam se ovome što je rekao. Šta te boli? Pa.pita veselo. nešto što joj ne treba. Kad sam se vratio u grad. Pregledao je ruku. ruke mu dršcu. Neko ni to. Evo. . jok. okrnjene caše nije više bilo na sanduku. Sve mi treba. Da stavimo na ruku. ne zeleci da ikome smeta svojim brigama. Dani su prolazili.Hoćeš pošteno da se odmoriš? Dobro. a ja nisam izlazio iz sobe. Svako svoju brigu brine. svoje djelo.Zato što se ne krećeš. gledajuci me vedro. Ma. čini mi se. svoju riječ. Sve je nekako obezvredjivao i upropaštavao. Mahmut je ušao s osmijehom na licu. i navikli se na taj čudan odnos opreza i povjerenja. Krv ti je zdrava. i tuzno. Još leziš? . drukčiji od Mahmuta. rekao sam Tijani da stavi nešto na sanduk pored vrata. a neko drugi. A deset godina me nije bilo! Malo sam i zalio: zar baš tako. Picemo iz jedne. i zbog svega što sam znao o njemu. nije opasno. glavu.

kao vrapci oko zrnevlja zita. sigurno zbog posla. . Bogzna gdje je to uzeo. u pozlacenom okviru. njegova divna djetinjarija.pobunio sam se. I ta šarena. lezacu zatvorenih ociju. a oni jedini podanici koji primaju.Poslala ti je moja žena . u pravu je. ljepljiiv od sokova. je li vrijeme da izadješ? Mula Ibrahim nas nije posjetio. u postelju.prekoravam ih bez ljutnje. a oni nisu ništa dobijali zbog svoga koristoljublja. prohodaj. Puštao je svakoga da čini ono što hoce. Pred našim ducanom zastanem. koji ne vrijedja ali ne popušta: . proljetni. ne bjeze. kao da sam istjeran iz bolesnicke postelje. i izasao uvrijedjen. znao da je proljece ovako ojacalo. Više me nije nagovarao da ustanem. pa opet pristaju za starcem. ne pitaju. pretoplo mi je u zimskim cipelama. noge su sve cvršce. . Opkolila su starog Mehmed-agu Caluka. Ali ćeš se razboljeti u ovoj vrelini.Nisi bolestan. jevtino veselje. a dugo nisam hodao. Ljudi me ne gledaju. Dan je lijep. porazgovaraj. guraju se glavama i ramenima. . . Poslije deset dana Tijana je rekla: .I htjela bi da te vidi. nisam ni. . ljudi ih se ne ticu. I natpis je ozbiljniji.Dobro jutro. ljutit. Ali.Bjezite. dah sve sigurniji. Baca sitne pare oko sebe. Izadji malo medju svijet. mangupi . Bio sam zaista slab. Zašto me Tijana nije natjerala da izadjem ranije? Jato golubova zauzelo je sokak. Smiješim se. pašcu na sokaku. iscrpen. a on se smiješi i sije bijelom rukom bezvrijedne novcice. ispisan svecanim kaligrafskim pismom: Alahov miljenik. A ja bih ponekad ustao samo da prohodam po sobi. gospodaru. kao i uvijek. ne cude se. ne plaše se. Opio me vazduh.E pa. pazim da ne nagazim na te pernate napasnike. niti se on ljutio što mi sklanjamo. i opet legao. u curku od zute lisice.Još sam bolestan . Zašto sarn se ranije ljutio na djecu i starca? Sad ih gledam i smiješim se. neozbiljna svita svaki dan je sebi i drugima poklanjala. na svoj zenski nacin. Zato sam i kivan na nju. Bolestan sam. I noge teško vucem. Odsad ćemo se sretati svaki dan.mi ljutili što on uzima. kao da sam u onoj ruznoj noći. kao da sam pijan. vrište. pretvarajuci ih u svoju i dječiju radost. on je. U prozoru je sultanova slika. bez riječi zalbe. ljepša. ne padam. Ali nas je zaprepastio kad je Tijaini donio na poklon pozlacenu cašu i gotovo nove papuce. Kako zna biti neugodna! Čuvam svoju ogorcenost! A sigumo misli da strahujem od ovog izlaska. veća. . šašava. bez riječi prijekora. glava mi se zanosi.Zar ćete nas otjerati s naših sokaka? I djeca su na sokaku. samo cuvaš svoju ogorcenost. Obukao sam se. i kažem mu: . odnijece me kući. Ali ona me docekala neočekivano odlucno. polutrule. Na zalost. pa neka. po cijeloj širini. naš gospodar. On je jedini vladar koji daje. blijed. koje je postalo miris i svjetlost grada. Narandze smo pojeli. Ali on ništa nije gubio zbog svoje rasipnosti. a djeca se smiju.rekao je jednostavno.

A ovdje je nekako svecano kao da je praznik.Mnogo nevolja. Ovdje je moja sigurnost. malo ljut. sjetim se šta me snašlo. hvala mu. uzak.Ti? Bogami. . nije strog ni smiješan.Tako nekako. Pomirišem: zaudara. izgovorio što nije trebalo. To si već rekao. i koliko mi je potreban. prijateljski. i ja sam zaposlio ovu dvojicu. . otpuštaš me? Nisam mislio da te otpustim. Zao mi je i zbog njega. Malo sam bio pijan. kaze Mula Ibrahim sjetno. . nećeš imati gdje. kao za inat. Kao za inat. kad mu skidoše gace. hvala bogu.Ima. Sad tek vidim koliko mi je drag ovaj ducan. . što sam ozdravio i što sam svratio do njega. . nada se da su mi rekli. Postade mi jasno odjednom.Pa. raspitivao se o meni. Sve mi je jasno. obuhvatio je rukama uska prsa. . obališe na zemlju i uzeše šibe. i ostavila tešku tišinu za sobom. nije me zvao. Sve je svršeno davno. Kao onaj pametni čovjek. kao na pogrebu bliskog rodjaka do koga mu nije stalo. desi se. Sve je isto. On ne prihvata šalu. nije pitao za mene.Kakav drugi posao? Znaš da sam lezao. Smijem se. podsjecam ga na njegove riječi: . mušterije navalile. veli. ništa ne javljaš. progutao pljuvacku.Kako to? Ne razumijem. Vidiš i sam da je tako ispalo. veli. nizak. dugo nisi dolazio. i sve će ostati nepromijenjeno. dogradili. . Drago mu je. popravili. tijesan. a mušterije navalile. i zbog sebe.. . .I on se smiješi. ali moj. I kažem.Zbog posla. Ovakav nikakav. jadan. Ne dolaziš. Druga polovina ducana je pregradjena daskama. i eto. Mislio sam da si našao neki drugi posao. i zbog nekih cestitih ljudi. nisam kriv. njemu odmah pade na um da će ga tuci! A mogao sam znati i ranije: nije me posjetio. bez ikakve potrebe: I tako. iako je sjetno ozbiljan.Odakle bih znao? Ne dolaziš. možda iste večeri kad se ono desilo. Mula Ibrahim me dočekao ljubazno. kao da. Pokušavam da se acim: ozbiljnost je minula tromim korakom. Šta možerno. ništa ne javljaš.Morao sam da ih uzmem . Jesu. . Koliko se moglo. ga je nešto zaboljelo. . Malo smo izmijenili. Ispalo je kako su drugi htjeli. čini mi se. pa velika zarada. vidiš. kao raniji. A za ono što se desilo na sijelu kod hadzi-Duhotine.Zar toliko posla ima? .A ja? Gdje ću ja sjediti? Zatreptao je sitnim ocima. Zavirim: dva cosava mladica pretvaraju se da su zbunjena i uplašena.kaze Mula Ibrahim.

A onda je došla noć. manje znacajnim ali neospornim.rekao sam na kraju. Tanke usne su se opustile. a ja ga nisam poslušao. u ovom tijesnom ducanu. . u tudjim ustima. gnjecav. Ja znam da strepi i od neke druge riječi. neugodan. iza koje su slušale tudje radoznale uši. Mula Ibrahime. Sigurno nije plakao zbog toga. nagnutog nad molbama i zalbama. strah koji se ne može ni objasniti ni otkloniti. ta tvrdinja u koju bi se mogao ukopati. ili savjet da je više nikad ne ponovim. sigurno je odmah pristao da posluša i da me zrtvuje. i od moje kivne riječi. Ostavicu mu opravdanje sudbinom. znao je da me mora pustiti niz vodu. bilo u čemu jacim. Ostala su mu za opravdanje i utjehu samo tri razloga: sudbina koja je jaca od nas. toliko nije zasluzio. ne primam milostinju.Molim te. istinski nesrećan. A još stojim. uzmi. niti je to pomislio ijednog trenutka. Možda me vidio ovdje. i šta li se dešava već danima? Naredjeno mu je da me otpusti. nadnesenog. ne misleći da li ću i sebe izvuci. lud. . nije mu lako. zanesenog. On izvršava nepravdu. I znao je da mi se čini nepravda. namreškano lice se grci od napora da ostane mirno. Pa. on ne smije. cas u pregradu. vaznije od moje. kako izbezumljeno vucem ljusku camca i ljusku čovjeka. prigušen. Drugi bi smio. Zvucalo je prilicno pakosno. i nesanica. ni da me nacrta crnjim nego što sam. Glas mu je tih. Dajem zbog prijateljstva.- Dacu ti jednu. Ostavicu mu i utjehu što me unaprijed upozorio da se čuvam. tu je zaista u pravu. naravno. . njegovo pravovremeno upozorenje da se čuvam djavola u sebi. Zlata bi mu vrijedila ta gruba riječ. Možda u talasima gnjevnog Dnjestra. jer je sve presudjeno. Ako naidje kajanje. Ali mu ne dam zadovoljstvo da se opere mojom grubom riječi. razbijenog u hiljadu komada. u savjesti kao opravdanje. ali nikad mu neprijatelj. Gledao je cas u mene. podsmješljiv. Kao strah od groma. A na nesreću. ne usudjujuci se da mi kaze riječ zaljenja. Primio sam novac. Gledam ga i stojim. a sabravši toliko hrabrosti da mi ne kaze riječ pouke. Sacuvace je u srcu kao hamajliju. bespomoćan. zbunjen. Ne pominji prijateljstvo! Pruzio mi je novac. pust. Izgleda da sam ga teško razocarao. I mislim: boze rnoj. kao pred plac. i nije bilo mogućnosti za daleka sjećanja. i sad sam mogao da odem. gotovo je nerazuman.Ne vjerujem da si to ti smislio. od kobi. lako bi rnu prijekor mojoj gluposti. Kad je do njega dospjela ta zloslutna riječ necija zelja i zapovijest. Grom je zagrmio s visoka. makar radi svoje savjesti. Hvala. jer čovjek nije gospodar svojih postupaka. Rekao sam: . Bio sam svakakav. dok nešto ne nadješ. ili je to bilo sutradan. ili kroz dva dana. od potresa. šta li se sad dešava u ovom čovjeku. i on ne može ništa izmijeniti. u sjećanju kao lijek. uzalud se muceci. A ja je nemam. pripremio ga je ranije. Zasluzio si. i mada u tu sudbinu ulazi i njegov kukavicluk. Možda nad vodom. bogzna gdje. Njegov strah pred jacim ljudima. dvije plate. Odao sam mu u sebi priznanje zbog te hrabrosti i zbog te zrtve. dobro. nije smio da ne posluša. ni ruku ne smije pruziti da bi me pokušao zadrzati.Hvala ti na svemu . I eto. mogao donijeti znacajno priznanje od ljudi do kojih mu je stalo. Bogzna kako. i nada da ću mu na kraju reći grubu riječ. nije mogao da me zaboravi. pogled gubi sigurnost. A možda bi mu posluzila kao razlog za pozlijedjenost. i odnekle iz šipraga misli izbio sam i ja. On strepi od mog pogleda. mada ta sudbina ima ime i prezime. ali se dugo prevrtao po postelji.

mada si se nadao da će me tvoji pametni savjeti odvratiti od pogrešnog puta. i prošaptao zbunjeno: . i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji. i moja prekinuta mladost. naredili su ti da me istjeraš. mogućnosti bezbroj. Zamišljao sarn je u ovom mracnom ducanu pored javnih nuznika. zahvaljujuci bogu što je bio u mogućnosti. išli na molitveno pranje. muceci se kajanjem i stidom. Teško tvojim cosavim pomoćnicima. nije više bilo. koga strah čini tako nesigurnim prijateljem. jer bih ti odgovorio štogod ruzno. rat. Vidiš. a evo. Prozivjecemo nekako. Kod cesme sam zaželio da stavim ruke pod mlaz hladne vode. zato je možda bolje što smo se razvezali u casu kad ne visim nad ponorom. Vedra misao srce obasja. Dobro. drukčije ne može ni da bude. Proljece. kad ne bude straha u tebi. a u meni ima dovoljno snage da neuspjeh ne primim sa suviše zalosti. Kod dzamije sam osjetio zavist prema djacima medrese koji su. dobri čovjece. Od onih drugih. neće te muciti sjećanje na tudje pozrtvovanje. Moracu da potrazim nešto drugo. neka bog sacuva i tebe i mene. misao bez tezine. . Ali. ali ću potraziti. A kad budeš dobro raspolozen. zbog svega što ucinim. i nećeš strepjeti od njihove nerazumnosti. došao si na red kad drugih. A možda ćete zivjeti i dobro. možda ćeš nesigurno šapnuti sam sebi. i da ću tu naci svojih dvadeset pet jadnih groša svake godine. Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaci njegovo kukavicko poštenje. da su za sve krivi šejtan. sunce. ne ticete se jedni drugih. Tako me srecno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost. u nanulama. na dobrom mjestu. koji cine zlo ali ga ne smišljaju. Onda je naglo zastao. A za mene je to bio prvi korak u buducnost. Srećan ti ostanak. sjetivši se valjda koliko je smiješno to što govori. misao niocemu. neka ti je bogom prosto. ništa vas ne spaja. Svijet je širok. zbog mene. koji zlo smiišljaju i obredjuju. ne pitajuci.A on je to prihvatio sasvim ozbiljno. glupi od neiskustva. bićeš nemilosrdan prema njima: oni te nisu izvlacili iz nabujale rijeke. pa bi to bilo naknadno opravdanje za nepravdu koju si mi nanio. nepoznatu i dotad nezamišljanu. da mi pomogne koliko je u njegovoj moci. sad sarn prognan iz tog svog sirotinjskog raja. zeljni svega. Alahemanet. vedrina. I zašto bi se moja buducnost morala vezati baš za smrdljivi ducan pisara Mula Ibrahima? 0n bi pustio da me talas odnese i kad bi mi bilo teze nego sad. dali su ti je. Kod Morica hana sam izašao iz sjenke zidova i visokih stabala. a sve će biti ludo. još mislim dobro o tebi. I mirno ćeš me grditi. de. i okupao se u proljetnom suncu. sad to vidiš. veseli. Sad mi izgledaju zlatni. kad pazar bude obilan. nisi ti birao svoju sitnu dušu. vedra ni zbog cega. I dobro je što tada neću biti blizu. u kojem me zestoki zadah nuznika podsjecao da smo u središtu grada.Oprosti.. i želim da se ponekad probudiš usred noći. laki od zelje o divnom životu što ih toboze ceka. ne znam šta. boljih. čovjece kao i svi ostali..

zato što nije brzo. kaze: . svaki dan. da te upiitam za ašikovanje.Šapucem besmislene stihove. sigurno će joj lijepo stajati. Smijao sam se. . Dio sam svega što vidiim. ili lukavo. najljepšu zenu u gradu. Smiješeci se. bogzna zašto. zao mi je ptice što je izbezumljeno sunula preko krova.Zar nisi na poslu? Zašto si se vratio tako brzo? . Da li ašikujemo? Da. zato što nije važno da li je brzo. i zašto da se sad zalostimo.Doci ću . Lakomisleno. sve se zbilo ranije. iako mora priznati da sam joj pricinio veliku radost. i natrag. a možda sam i divan zato što sam lud. uplašena. zbog moje naivnosti. Maramu sam odnio Tijani. Mladu i lijepu. razmetljiv kao mlad bogataš.A sad da ti kažem zašto sam se vratio tako brzo. i zatrazio da mu pokazu zensku maramu.Dodji mi kroz godinu-dvije. Najprije nije imala riječi. a sad mi kazi šta je bilo.velim i smijem se veselo. Za kakvu zenu. onda ih je bilo isuviše. moje srce se branilo od trpljenja. kao da sam od vazduha.Dobro. svakakve. rekla je da sam lud. ali zaista nisam razuman. i lako mi je. od radosti do razuma. Vjecna je šteta što ne mogu da kupujem poklone. . nije smijela ni da mi kaze da je zeljela upravo ovakvu maramu. mladu ili staru? . Zato što sam te poželio. Sredovjecni bazrdjan me gleda sazaljivo. . . bez cipela se ne može a bez marame može. kako je moguće da sam pogodio njenu misao. I tako se neprestano vrtjela u krugu. da uzivam u njenoj radosti. poslije ćemo i o tome. cujem mazenje gugutke u granju visoke topole. ili zbog svoga iskustva. ispunjava me radošcu djecji smijeh. I on se smije. moram kupiti sebi cipele. odakle nam novac za ovakve skupe poklone. i srećan sairn. još ašikujemo. Smijala se i ona. samo mi ništa nismo znali. rekla je da sam divan.pitaju me. znam da si šašav. . zbog njenih ociju obasjanih oduševljenjem. a ako ti je brzo i ako ti je važno da li je brzo. i znam to. kad se nije sada desilo. Rekao sam da ništa nije bilo danas. ušao sam u bezistan. iako je udata za mene. onda mi se nisi obradovala.Prvo da vidiš poklon. kao u djeteta.

da ću svaki dan proci tuda. polako. kažem. A da postoje. da se malo nakadim.A od cega ćemo zivjeti? . govori mi da je nimalo ne zavarava moja vedrina. I jeste. svuda oko nje. kao nebo. A ona se pribila uz mene. Nekako zive. Znao sam: Od čovjeka se nije ništa otelo. kao mali vukodlak. Ni ja ne trazim više. i ne samo u ovom gradu. kažem. i kaze ozbiljno: . pa sam pomislio da si otvorio trgovinu.kaze ona.Nije dobro. Ona se više ne igra. s njom. .smijem se i ja. osjećam je toplu i zaobljenu uza se. doduše. Koja tuga razgovara nema? Posljednja se broji. kao san.Pa. dokaz su ljudi koji zive. pazljivo njuškaju i povlace se na prvi znak opasnosti. u nedogled. kao dijete. ne baš veselo. A ja je ne dam. ali znaci . a ipak dovoljno da hrabro trazim neko rješenje. sitna kao igracka. Ne boj se. medju tolikim mogućnostima koje u svijetu postoje.. pazljivo je okujem objema rukama. nosicu vodu u Ciifuthanu! Zašto se plašis od cega ćemo zivjeti! Na zalost. zaista.. gleda me. kojirn prikriva strah. ali nigdje toliko ne zaudara kao kod njega.Oponašajuci Mula Ibrahima. i plašljivo izvlacenje mršavih ruku iz dugih rukava. I šapcem joj nesuvisle riječi dragosti. nesigumo. od straha. i krije lice od života. kažem. Dodirujem bradom i obrazima: mlada. kao da dvije lasice vire u svijet. tu svoju vedrinu: zivjecemo! Zar je i to neka vještina? I podignem je. I znam da mogu sve u životu. ne tako sigurno.Nema te toliko vremena. Ostalo je to oduševljenje u meni danima. smijuci se. nude mi nekoliko mjesta. . da je odvojim od svijeta. rekao sam. njen odsutni smiješak. Volim te. . govorio sam tihim Mula Ibrahimovim glasom: . od ruznog sjećanja. njegov izduzeni vrat i skupljena ramena. neki izlaz. a toliko sam navikao. Svako cudo za tri dana. I osjećam se kao gospodar svijeta dok drzim na rukama trudnu zenu u vreloj sobi iznad mahalske pekare. to znaci. zar je teško zivjeti. da ostanem samo ja. od straha. jer nisam znao šta bih drugo. kao uplašeno kuce uz kujine sise. A ja mu odgovaram da se još nisam odlucio.Ako ovo što znam nije dovoljno. kao onoga dana kad sam se smijao nevolji koja me snašla. kao more. dobro. . da je prelijem njeznošcu što vri u meni kao vrutak. nećujna. treptanje njegovih sitnih ociju. Mirišem je kao cvijet: miris cist i drag. i njišem je polako. ili si našao bolje mjesto. Ko nam šta može. Najljepša žena u gradu. Da li misli na ubijenog oca? Drzim je na rukama. nju i ono trece što se naliva njenom krvlju.

a kad je umro veliki vezir Sirhan-paša. cak i kad se posao ne svrši uspješno. nepoštovanja ljudi od ugleda. savjetom.I neposlušnost je predznak kuge. i da će mu uvijek biti drago da me vidi. Boze milosni. Važno je sarno ono što on govori. cak ni kadije. nepoštovanja vlasti. na kugu i na ratove sluti i veliko crvenilo. godinu. mjesec. u nevolji sam. kad se pojavi sa sjevera. ako ga ne zaustavim? Možda on i ne zna da sam ovdje. i to prema svakome. mišljenjem. lani. U početku sam još i uspijevao da dodjem do ponekog ko bi mi mogao pomoći. bezlican. mogu se bar objasniti. . I snijeg. A takva raspusnost sluti na kugu. možda misli da sam neko. Zacudilo me još nešto: nije me upitao zašto sam došao. Znam već. Onda je. izgleda da ja ne govorim jasno. Doduše. to nije zbog slabosti muslimanske vojske. i ljubav. . Da mi pomogneš. Oko njega i u njemu je pustoš. i to sluti na kugu. Zatim o pitanjima nepoštovanja vjere. uzroci kuge. Muka me hvata. primio me ljubazno. jer se nevolje neprestano dešavaju. Ljubazan je po navici. ma koliko da sam se trudio. Rekao je da mu je drago što me vidi. Kad su zadavljeni braca Morici.I vazdan takvih znakova sam upamtio. mada nikako nisam mogao da odgonetnem zašto bi mu to bilo drago. Sve od mene zavisi. I tako.odgovorio je ljubazno. . A onda sam vidio da me nije zamijenio ni s kim. I kad su ljudi suviše pohlepni. agistosa. . niti je znao ko sam. kao lanjske godine što je pao 24. ako imaš vremena. nevazan. koji je predstavljao ljude iz našeg dzemata. Molim te da me saslušaš. A druga polovina svakako ne zavisi od nas. a ljubaznost se pamti. pa sam pomislio da me zamijenio s nekim.Svakako . kao zrno u brojanici. i život sve je predznak kuge. oduvijek isti samo s drukčijim imenom. I ovo što gubimo u Rumuniji i Rusiji. . o pitanju rata.Mula Ismaile. ni ajani. ni. ne zaustavljajuci se. i. što mu nije ni tako glupo. preporukom. . a mi ih ne razumijemo. koji se ne može voditi bez sloge. I kad psi mnogo zavijaju dok mujezin uci na munari. svejedno ko. Mula Ismail. mrznja. pred drugim kosturom mojim? Da li bi. pa ako se ne mogu otkloniti. Mene nisu zanimali ni ratovi. narodni prvak.Doci ću sutra. a nije ni mogao saznati. Eto. ni ulema. I kad djeca vrijedjaju Zidove i hrišcane. sve sluti na kugu. ovaj narodni zastupnik zivi u goroj pustinji nego beduin. . na ratove. kako kaze Knjiga. niti mu je potrebno. vječnost? Da li bi klepetao golim vilicama i kao kostur. ne poštuju se ni paše. Dešavaju se po bozijoj volji. iznad grada je preletjela velika repatica. ni šta želim. već zbog nesloge vojskovodja i zbog odsustva bozije pomoći. . što ga je slušao juce.Došao sam da te nešto zamolim. a svejedno je ko sluša.Oprosti što te prekidam . ne dajuci meni da dodjem do riječi. i vjerovao. i time je pola posla obavljeno. dan. uvijek. ni nesloga medju vojskovodjama. . prikupivši hrabrost koja je pocela da me napušta. kad padne u nevrijeme.rekao sam. I kad se narod pretjerano mnozi. ima stvari koje su ljudskom umu teško dostupne. dogodio se u Sarajevu zemljotres. jer ne može sve ljude poznavati. nastavio da govori o raznim pitanjima. takav mu je posao.Svašta sam znao. na nesreće. Ali je sve ispadalo smiješno. i poceo sam da gubim glavu: dokle bi trajalo ovo bezumno kloparanje.Da.

Ali kad mi Mahmut rece da me defderdar ocekuje prekosutra. jednom. prijekore. cirn ne vidi cudjenje na tudjem licu. je od tuge za vezirom. da ja govorim svoje. njoj je pomagao bivši djever. ili izmišlja. pa nema nikakve potrebe da drhtim pred tim nezamišljivim susretom. neumoran. a njen sin. Presvisnuo. ili srecom. poslije podnevne molitve. Srecom. koju ne bih mogao dvaput ponoviti jednako. ne pretpostavljajuci da će dan prije toga umrijeti njegov gospodar. dotle zdrav. Sastali smo se. moje ime došlo do defderdara. pa je Tica umro. radi kao kalfa kod berbera Ahmetage Core. zalbe. od jednog do drugog. Tako je propao i prijem koji mi je defderdar zakazao. da to nije nikakvo. Njegova žena je ranije bila udata za papudziju Ticu. izgleda. Podanicka vjernost se zaista nije mogla bolje dokazati. dobar čovjek. i lijepo bismo se izrazgovarali niocemu. sutradan je umro stari i bolesni vezir Muhsinoivic. jer nisam siguran da li bi iz svega ovoga ispalo dobro ili zlo. cudo. kao ljudi. sve mi je izgledalo još nevjerovatnije. Da je svako dodao po truncicu. zato i nemam prava da mu išta zamjerim. Cak i da je istina da jedan berber može nagovoriti takvog velikaša da primi nepoznatog čovjeka. Tajanstven i vazan. kao da me pozvao sam veliki vezir. Tako je. Usput da napomenem. Taj Salko papudzija ima tetku Almasu Meckar. ja zato sto ću iznevjeriti tolike lazi o sebi. Šta će mu to! Htio sam da zametnem šalu. kad ne bih bio spreman za šalu. smiješno je i zamisliti kako je moje ime prošlo kroz tolike uši i tolika usta. umro je i defderdar Bekir-aga Djugun. mogao sam ispasti cuveni naucnik Bergivija. a dogadjaj koji pričam. isto papudzija. A samo sat-dva poslije vezira. a i sad sam je sigurno krivo zapisao. šta mi padne na um. to je sigurno Mahmutova izmišljotina. Ali sam se pobojao da bi rni mogao doci u san. pa bih izludio od strave. snazan. pa Mula Ismail je potpuno gluh! Ali nije nevolja u torne. ovakva vjernost je dirljiva ali opasna. rekao je. Zar nije jednostavno? Poslije te zapletene priče. Dovoljno je da on sam govori. majko moja. da bi se pohvalio svojim nepostojecim vezama. koji neće znati da kaze ni tri riječi kako treba. Da bi me uvjerio. on zato što će zaista lako uvidjeti da nisam ni sluga Bergivijinog šegrta. a Ahmetaga Coro brije defderdara Bekir-agu Djuguma. Izgledalo mi je toliko nevjerovatno. jer Bekir-aga ima mnogo posla. Mahmuta. Mahmut Neretljak mi je saopštio da će me primiti glavom bosanski defderdar Bekir-aga Djugum! Mislio sam da tjera šegu sa mnom. i bogzna šta je doprlo do defderdara. pokazuje koliko bi bila štetna kad bi narod pošao za primjerom svojih vodja. doduše na njegovoj dženazi. Onda mi se ukazala prilika o kakvoj ni u najludjem snu nisam mogao sanjati. . pa ćemo se naci u cudu i ja i defderdar. već što on to ne zna. kao mora. Govor mu se zaustavlja. a on bi svoje. šapcuci. Dok je on bio u izgnanstvu. i on je rekao da će me primiti. A pred defderdara će izaci beznacajni pisar Ahmet Šabo. preporucivši mi da budem tacan. Ucutao je čim sam se okrenuo. i ona se udala za njega. ja se još jednom uvjerih da o životu ne znam ništa. Smiješno i strašno mogu biti rod. Salko. zvani Mali Husein.Ah. Nesrećom. Ili neće da zna. Šta bi mogao cuti od drugih? Nevolje. i ko zna kad bi me drugi put mogao primiti. jer je duznost iznad ljubaznosti. ali i to je bolje nego da je on došao na moju.

Bogati trgovac hadzi Fejzo takodje me obradovao nadom.rekao je.Postace gori od svih. jer oni ne vole borbu. krcate skupocjenim tkaninama što su tek prispjele s Istoka. . da pusti danje svjetlo. To je divan čovjek. Cak i ljudska duša ima svoj miris. Po nećemu je slican tebi. vedar. Ne znaju za milost. mracno raspolozene. pa je ruzno i njima i drugima. natopljene mirisnim uljima. Zamjerio si im se.I sad traziš posao? Najbolje bi bilo u drzavnoj sluzbi. golicajuci me zutom bradom.Znam. Ali to neće nikada biti. ne pretrzeš se. . a tada me zaustavio na sokaku.Njegova nasljednika. i pozvao me u svoju magazu. i nevjerovatni lanac nije više mogao prenijeti moje ime nikud. izgleda.Bogami. sa secijama oko zidova. Sve ih je manje. a dobitaka imaš onoliko koliko umiješ. potpuno besmislene. I ranije me susretao s osmijehom. . Polako i pazljivo je gledao. ne puštajuci mi ruku . Iza magaze. pravi muškarac. Svojom umišljenom velicinom i glupošcu šire oko sebe strah i dosadu. glupo sujetne. Ne praštaju uvrede. samo si ti ljepši. i lijepom riječju. kao da se svijet ruši. s debelim zaštorima na prozorima. Upitao me šta želim. Uskoro! . bezobzirno osvetoljubive. uveo me u sobu zastrtu cilimima. nije brijao Ahmetaga Coro. od tišine. Izvukao sam zarobljenu ruku iz njegovih mekih dlanova.rekao je. Ne treba ti nikakva sposobnost. ali s podsmješljivim prezirom. Znaš li da si lijep? To su ti sigurno cesto govorili. Dzemal Zafranija. već je upalio svijece u bakrenim i srebrnim ciracima. da rastjeram snenost i cudno raspolozenje. . lice na slonove. ko izvrnut dzep. potputno gluhe i slijepe za sve što je u životu lijepo. udisao nevidljiiva isparenja moje koze. dobar. Možda i neobuzdan. ukocenih debelih nogu.zatvoren. Kakav je tvoj miris? . Divan! Šteta što si se s njim posvadjao. a ništa se ne dešava. Nije razgrnuo zaštore. da porazgovaramo. od njegovog mekog šaputanja. . A svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uzivaju. voce? Uzeo sam šerbe. Samo što drugi debelokošci dolaze. ali sam je sam razbio. .Volirn mirise . kao da me obuzima lako bunilo. Onda je okrenuo ruku i gotovo mi njušio nadlanicu. i šireći nosnice.Daj mi ruku. Jedan jedini medju njima je izuzetak. On nije debelokozac. jer su svijece. to nije uzivanje. Ali. već što ne znaju da zive. koji je došao s drugim vezirom.Osjetljiv . Uporedjuje ih sa slonovima. Svima bi bilo dobro. jer su to najruznije životinje. na zalost. ne znam. rekao da je o svemu obaviješten. i odmah se osjetio ugodan miris. i kao slonovi iznenada se razbjesne i uništavaju sve oko sebe. Oni su prava duša stvari.Brane nas od sirovog vonja. Tako ih uvijek i zamišlja. Tako i umiru.Lijep sam. I ne zato što su grubi i što zaudaraju. u svemu. pice. Pobunio sam se: . To je od mirisa. lokum. Govori o njirna bez mrznje. . .Svidja mi se.Imaju dobro pamcenje. Zapalio je i zrno tamjana. . Kako ti se svidja ovdje? . Pruzio sam ruku. Ukoceni u svojoj tromoj nespretnosti. od polumraka.Varaš se. ne ne strepiš od gubitaka. prinio moj dlan blizu nosa. ponekad. to je teško. .Vrlo si lijep.

Mi ne ostavljavamo na cjedilu jedan drugoga. prijatelja. i stavio nekoliko kapi na bradu i na dlanove. Uzalud. Hadzi Fejzo se osmjehnuo: . Dacu ti i kljuc. Cekacu te. i tezak istocnjacki miris me gotovo potpuno odvojio od ostalog svijeta. i mislim: da ili da ga udarim po drhtavim gubicama. Ali. dvaput. unoseci mi se u lice da sam mu dah osjećao. Hoćeš li svratiti ovamo poslije Mula Ismaila? .Dodji. Cesto.ali joj je moja prava istina izgledala nevjerovatna. Meni ne treba nijedna. već što je postalo ocito. dah vlazan i vreo.Onda. . Veliki smo prijatelji. Namrštila se. duboko. Sa niskog stolica je uzeo bocicu s mirisima. Pogledao sam u vedro nebo.Vidjećeš. moram da se nadjem s Mula Ismailom. da ih prosuši vazduh. Pogotovu ako su mi prijatelji. da kogod ne vidi odakle izlazim. Nikako ne vjeruje u te stvari. da zapamti kad me je doveo u ovo svoje smrdljivo leglo. Govorio je sve tiše.Neću imati vremena. jednom.Nešto mi mnogo mirišeš . a lici na laz. Vidim. Pih. . imaš li mnogo? . Mada bi joj moja nevjerovatna istina izgledala lakša nego njena izmišljena. I tebi ću pomoću. nije istina .. . djavo da ga nosi. a ona me gleda u cudu. Tijana je prvo osjetila miris ruzinog ulja. Sa strahom sam se osvrno. tek tada. ako želiš. Ti si ga i namjestio kod kadije? Volim da pomognem ljudima. i udahnuo.Možeš doci kad god hoćeš.A tih . . kako se osjećam prljav. a ruka mu je trazila moju. triput. . nikako da zaboravim znojave dlanove kako drhthe na mojoj ruci. šale više nema. svoju nevolju. Upitao sam: I Dzemal Zafranija dolazi ovamo? Dolazi. tako mi sreće. dosta mi je sukoba i mrznje. i gladila je sve mekše. ne tice me se. nazalost. zna. I nikako da mi povjeruje potpuno. .rekao sam.Vidim. sve muklije.I svi se pomazete? . rasipao sam ga oko sebe kao otvorena bocica. I tada.Nije ti prijatelj? .Mani me. u smijehu. ili da se nekako izvucem bez svadje i bez štete. i on zna da uziva? Zna. Ispricam joj. zeno. a nisam je ja ni zapocinjao. To si ti sanjao. umalo ti ne stradah. I ne zato što sa bistar. Oh.Boze sacuvaj! . smijuci se .On ti neće pomoći. . ili na grubu šalu. Poškropio je i mene. ostala je u njoj sumnja da me nije namirisao nikakav hadzi Fejzo s bradom.rekla je sumnjicavo. Širim prste. a ušao sam slobodno. tek tada rmi je postalo jasno u što sarn upao. kao zid. eto kolika sam budala i bezveznjakovic. kaze. To. uvjeri se. već neka nepoznata Fejzija. Svakako. sutra. . A Zafranija. da istjeram zejtinjavi miris iz sebe. Te ustanem i zamolim ga da otkljuca vrata. da se oslobodim titravog polumraka. Samo. Zna da ne lazem. .

koje zapravo i nisu mogućnosti. ja sam ziv. kao po vodi. . Ali Tijana ne prihvata ni taj pametni zakljucak. ili gaziti po meni. ili su bili nevidljivi. nisam zaklan. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. sav od masnica. Osjetio sam strah. Ili su se uvlacili kroz prozor. cak i bez pakosti. ali nikud nisam dospijevao. već toboznje nade. ne pristajem da me nema. ljudi. Išao sam od ureda do ureda. nevidljiv ali neprobojan. mogli su me zatvoriti. a to je posljednje bice na zemlji. zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim? Hoću da budem čovjek. Moje riječi su postale izlizane. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko. već kaze da je bolje dolaziti kući nenamirisan. ali me nema. ni moj glas u njihovo uho. kao da sam ziva sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga.kažem. sav od cvoruga. Ispod toga nema ništa. ka nepristup. mogli su me ubiti. Zar me ne cujete? . bio sam izubijan. Satima sam sjedio u predsobljima. Mogla bi ponekome pasti na um misao da je ugodnije biti pod sumnjom zbog grijeha nego pod sumnjom bez icega. od čovjeka do čovjeka. kao neizlaz. zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene. Ili ja to sanjam svoj nemogući polozaj. nisam mrtav. borite se sa mnom ljudski. Mogli su me pretuci.kažem. ništa. ali oni koje sam očekivao. odbijajuci najprije tu misao. Polako. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan. s dosadom. Sitni cinovnici su me slušali rastreseno. Kako su me to ubili? Nisam ranjen. Malo je trebalo pa da pocnu prolaziti kroz mene. Prazan prostor oko mene je sve pustiji. krvav. poceo sam da osjećam zid oko sebe. bez razumijevanja. ja znam šta trazim. s licem bez izrazaja. moj lik zamoran svakome. kao tvrdjava. nemoguće da je zid svuda. ne cuje se. Pretvorlo sam se u čovjeka koji moli. Stajao je oko mene. sigurne koliko i oblak na nebu. Nema me. ili su ulijetali kao ptice. moja smiješna pobuna sve tiša. ili je postojao neki tajni. to su bile tri jedine mogućnosti. Zaboga. koji iskustvo odbija? Jer. moja priča dosadna. I uzalud govori. Uzalud. neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu. I eto. kao kroz vazduh.nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rdjavi. podzemni ulaz koji ih je štitio od nas što zivimo cekajuci. nikad se nisu pojavili. a nisam prestao da navaljujem. ni kod koga me nisu puštali. Poslije nije bilo ni toga. uzalud vice. zar me ne vidite? . ja hodam. Mora da postoji neki procijep.

Preko dana su ispreli paucinu na patrljcima jabuke. Zaustavljali su se na prvom cistom mjestu. ljudi će se povuci na goli kamen. zatvorili kuce. ognjene iskre padaju na zemlju. kao u zbjegu. tamo nema hodze. i uzdišuci gledali spepeljene vocnjake. od bolesti. U podnevnim casovima izgledalo je da će planuti i nebo i zemlja. Ljudi su ostavljali kuce i bjezali natovareni stvarima.umirivao sam Tijanu kad bi se probudila. i udarali kopitama konji u staji. ispred poplave. od vreline pretvorene u prašinu. i da će se sve pretvoriti u ogromnu vatrenu pustinju. a smislio je i novi posao. i našu sobicu pretvorila u pakao. kao da zele što prije da osvoje svijet. da su paucinom premrezili stabla zerdelija i šljiva pozegaca. u dnu dvorišta što je licilo na han. ostavljajuci za sobom nemir. sofe. njima neće odmoci.Ove baje su uplašile ljude .šatptala je. prozdrljive truncice neprestano grickaju. Izgledalo je da su vocke ponovo izbeharale. nemocni pred svacim. Pred našim ocima rastu grozdovi sitnih gmizavaca. Šta sve neće udariti na čovjeka! Crvi se mnoze neshvatljivom brzinom. ali su se njene oci okretale za noćnim sjenkama bez lica. Nocu smo lezali na uskoj drvenoj verandi prema dvorištu. . . s gadjenjem skidajuci slabu paucinu. od uroka. sokake. uništavaju.objasnio mi je svoje razloge . Jednog jutra: smo vidjeli da su nekakvi crvi pojeli sparušeno lišce divlje jabuke.Ne boj se. ili da je pao snijeg. Onda su se zapalile šume oko Sarajeva. svi kao da su se dogovorili. otete kuce. iznad grada. i ostalo je cudjenje. Ostale su samo njihove kozurice. . ali su komšijska djeca kamenjem i motkama omlatali taj ukras s mrtvog drveta. kao da se tali. poklopili zemlju. da vidimo i to cudo. mi ljudi. krijuci to pred Tijanom. . A znam neke zapise od strave. a za dan-dva sam se cudio svom strahu: crvi su uginuli. Imao je još dva vazna razloga: htio je da protegne noge. Nepregledna vojska crva pocela je da zauzima grad. spavaj . Mahmut Neretljak me pozvao da podjemo na brdo. bjesomucno bljuje vatru. Po nesigurnom mraku kretale su se sjenike naših čudnih komšija. pa i sasušenu travu na otvrdloj zemlji. Cudno ljeto Ljeto je našlo vrelo i teško. i pomrijeti od gladi i straha. Pobjesnila je i pekarska pec ispod nas. Sunce.Ne bojim se . jedinog drveta u našem dvorištu. Nepoznati ljudi su dolazli i odlazili. u posljednje vrijeme su ga sve ćešce hvatali grcevi a listovima. zvacu. Baš smo jad. kao ispred pozara. U okolnim baštama crvi su se toliko namnozili. tankom predjom isprepleli su stabla. meni će pomoći. Ljudi su se vratili kucama. prozore. da piše zapise seljacima u Podgrabu. gotovo u isto vrijeme.6. iduci za nepoznatim poslovima. mislio sam malodušno. Za nekoliko dana paucina je zahvatila avlije.i trebace im zapis od svega.

jer sam ja našao srecu kakvu nisam zasluzio. ne vrijede mnogo. uvijek. zamoricu se drukčije nego što se zamaram dolje u gradu.Penjali smo se polako. o ljudima koje smo susretali u životu. niti se um trudi da sve to spoji. Zakljucak je prilicno neočekivan. samo potpuno drukčije. i on s uzivanjem sluša njene socne riječi. Njegova žena. i to je obicno tako. ovo mi je dobro došlo. iskrpljeno od sakatih priča koje se nicim ne povezuju. To što govori. pa najviše cuti. zaokruzenje. A opet. ne uplicuci ništa drugo. pa mu to ne smeta. nad kojima se neprestano smiju tri isturene ploce gornjih zuba. doduše. zdrav navikao na hodanje trceci za sluzbom koje nema. Sad je ruzna . zbog Mahmuta i njegovih bolesnih nogu. ili bilo gdje. ali u čemu i da bude uredna. čim bismo sjeli i malo se izduvali.a u mladosti je bila još ruznija. dok je bio bez ikoga. bez uvrede. uobrazeni. izmedju podvoljka i sala na obrazima. i to je baš dobro. Njegovo pamcenje ne izvlaci lanac sjećanja. zaista je ne bi zamijenio ni s jednom drugom zenom. Bilo je to prvi put da mi je govorio o zeni. Tada obilato nadoknadjuje cutanje. i ovdje. ako saznamo pravu mjeru. tako je. sujetni. pa od svega ispada nekakva vesela grdnja. već komadice. ali je sve iskidano. Tijana je pametnija i u svemu deset kopalja iznad mene. ali ona ceka. a kad zazeli da vidi njen nevoljni smijeh. To pred njima ne treba reći. Nije ni štedljiva. zubi ne dopuštaju da bude mrzovoljna ni kad otrov riga. već upadaju jedna u drugu. iako je govorio da mu je lakše kad hoda. ali ni njegova nije loša. više vrijede nego mi. ali su muškarci glupi. Njegovo pričanje nije nezanimljivo. I cudo je kako nas zene trpe. jer je proizilazio iz priznanja njenih umjerenih vrlina koliko i vlastitog nesavršanstva. da nastave život kakav im je bog odredio. Nastavljao je razgovor o njoj nekoliko puta. Zastajali smo kraj svakog izvora. A ne želi da ih previše pokazuje. kad bi Mahmutove noge pocele da klecaju. na nekoliko zastanaka. ispod svakog granatog drveta. ali on ode od kuce. Dzaba. Ali ako su ga noge izdavale. Zna da se ne smije. nije pametno. čeka ga takvog nikakvog. I ničemu ne trazi smisao. zna da će je zateci kod kuce. Dok on hoce. medju nama receno. a onda sam začuđeno slušao tu najčudniju izjavu ljubavi. prezivio je svašta. zna da nisu baš lijepi. Ranije su joj veliki zubi virili iz same koze na licu. šta sve nije cinio. mora priznati. odmarali se cesto i dugo. pa izgleda da se uvijek smije. I što god učinio. o svemu i svacemu. nastavljajuci započeto. o svojoj zeni. razbijen i nesastavljiv mozak. Govorio je neprestano. Eto. zna i da je naljuti. svoju i tudju? . govorio je da nadoknadi ono što je cutao. a možda i nije. ali. o Tijani.rekao je . samo da progovori. mlad sam. jer je bilo neobicno. Najbolje zna po sebi. sad su ostala dva-tri krnjatka. Razveselilo me to naspretno ali lijepo pristajanje na ono što život nudi. svaka sa svojim tokom i svojim razlogom. Nije mnogo uredna. i zaboravicu na svoju muku. šta treba još više? Za cudo. ne mora da se stidi pred njom. Mrzovoljna je zato što on ode i zato što ostane. ali joj istureni. takav kakav je. o meni. najviše je u njemu povezana slika o njegovoj zeni. Je li to mudrost. pametnija je od njega. jezik nije. zene su mudrije i bolje od muškaraca. da ne ocekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak. u izgnanstvu. Ne. ne brinuci se za ljepotu. ja sam pametan. nije kao moja. a sad ima prijatelja koji ga sluša. U početku sam se smijao. samo on priznaje a drugi neće. i riječi su mu zrele od iskustva i muke. Meni je bilo svejedno. ali šta da štedi? Mrzovoljna je. i da poslije bolje spava. dovoljan mu je dogadaj. pa on bira što mu je zgodnije. Kakve su da su. pouku. kao da on iz dzamije dolazi.

ljutito iskacuci iz ogromnog povjesma dima što je prekrio šumu i nebo. možda zato što nije ljudsko. Vatra je besmislena i uništavajuca. Na daljinu. . Kao što su ostali moji drugovi u hocinskim šumama. a sad smo vidjeli kako šume gore u nedogled.Sve gori! . »Savršeni ljudi su u grobu. A možda je ovo kao i ljudsko. preko široke doline.kažem i ja. Ili smrt. I eto. ne znam kakav je. Kako se smišlja pjesma? Mogi li da cujem? Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. snagu bez duše. što je to cudno! I ja znam da ljudi nisu savršeni. pa ponekad pretegne jedno. opcinjen. A u pjesmi je to nekako tuzno. .« A kod zivih je malo više zla ili malo više dobra. Pa. uzasnuto se divim ovom uništavanju u igri. . Gleda nas i cuti. bez zle misli. . Onda primijetim da on više ne gleda pozar.Tuzno . Ali zlo ćešce. naoruzanog konjanika. Strašno divljanje snage. umoran. klao da ništa nisam rekao. to divljanje besmisla. . . Okrenuvši se za njegovim pogledom.viknuo sam.Pogledaj! . misao se spustila na zemlju.Vidim. Pa i to više nisu ljudi. . a dobitak što ne trazimo više. kao što ostaju svi nevini ljudi u plamenu koji sami ne podmecu. i ne odvaja pogled od konjanika. Savršeni ljudi su u grobu.O svakome. neprijateljstvo bez mrznje. Dim i tezak miris paljevine osjećali smo odranije.Ko je to? . Sve drugo je laz.Tuzno . pokazujuci dim i plamen.pitam Mahmuta. sjednem do Mahmuta. uplašenim. kao i mrznja. ali kad tako kažem.Je li to o meni? . Šta kazeš? Smišljam pjesmu. .Boze moj. I lijepo. Gledam. misleći na mrtvu šumu crnog drveca što će ostati iza ovog bijesa. kao umorna ptica. iznenadjenim. koga su noge odavno izdale. On ne odgovara. culo se kako vatra cikti i prašti. i nije mi zao. iz preobilja snage. ponekad drugo. Zašto bi bilo tuzno? Strašno možda. kao u ratu s oruzjem. blizu šume. Rekao sam: Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. Pa i to više nisu ljudi.Gubitak je što je ta mjera sitna. razorno uništavanje. kao u ratu bez oruzja. ugledam na putu.kaze Mahmut. tuzno nije. zacudjenim.

puška ti je u ruci. . mahnuvši rukom prema šumama u plamenu. . . prijatelju . . i hitro smo krenuli na suprotnu stranu. kad sam otišao od njega.Ja sam.Htjeli smo do Podgraba.zavapio je Mahmut. brate. On ne odgovara na moje prijateljsko pitanje.I popeli ste se ovamo samo da vidite ovu nesreću? . tu je nesrećni Mahmut baš pretjerao.Je li to arapski konj? . . lazeš.Po dobru. Hajde sad.Imate šta i da vidite.rekao je Toska Mahmutu. Da pišemo zapise seljacima . . danas nećete u Podgrab. On polako izvuce malu pušku iza pojasa. a kao da smo još vidjeli njegove teške oci. A ti.objasnio je Mahmut ponizno.Ljudi pričaju. kao da ga se ne ticemo. ali i budalastiji.Tvoj prijatelj je pošteniji od tebe. Toska je bio daleko iza nas. Becir-aga . kumim te bogom velikim! . Mahmut se uplašeno smješka: . . .velim ja ljutit .Kakve uhode. ni tada se ne naljutivši.Takve kao što ste vi. Zastadoh. i ne okrećite se! Nismo cekali da nam ponovi naredjenje kojim nas oslobadja svog prisustva. Kad je Mahmut poceo teško da diše i da batrga po neravnom putu. surovi hajduk.Uzivate u ovom cudu? .Ne vjerujem da ste tolike budale.Ustanem. I ja njega.ljiubazno se osmjehnuo Mahmut. . .pitam zadivljen. . A ako hoćeš bas da vrijedjaš. i znali smo to sva trojica. pa moj prijatelj kaze.upita konjanik. .Ti si Becir Toska? . i nasloni se laktom na jabuku sedla.upitao sam. Mahmut je sasvim zaboravio na grceve u nogama. da bih prišao blize nepoznatom čovjeku. a opet nas uporno gleda. pokazujuci zute zube. Toska.kaze isto onako mirno. koji se nije bojao ni štedio ikoga! A nas je pustio. E. Vraticete se u grad. . I porucite serdar-Avdagi da više ne šalje uhode za mnom.Pa sad. bez prijetnje. gotovo tiho. lako ti je. iznenadjen bogatstvom oruzja i ljepotom konja pod njim.A od koga da mu odnesemo poruku? . susreće nas samo njegov teški pogled. skocio je kao mladic.Od Becira Toske. Strah me uhvatio naknadno. I svejedno mi je zašto ste došli.Ne vrijedjam ja nikoga. . ne okrecuci cjev na nas.Vidiš . nastojeci da se što prije udaljimo od Toske i njegovog oruzja. . hajde da vidimo. . .E pa.Po zlu ili po dobru? .niko nam ne rece da moramo koga pitati za dozvolu. Govori mirno. nekako odsutan. . Jesi li cuo za mene? . On bar ne kaze ništa.Cuo sam.

A ti još kazeš: culi smo za tebe po dobru! Poceo je da se smije i Mahmut. i uvrijedjeno bih ucutao. Ali me ona nije podrzala u mojoj namjeri. a ja sam sjedila kod kuce sama. . i nije. pitao: šta mi je. nešto nepoznato.I meni izgleda nevjerovatno. i više znacima nego riječima.E. Ali. sazalivši se sam na sebe što ne nalazim na razumijevanje ni kod svojih najblizih. pokušavajuci da svoju nepoznatu krivicu prebacim na drugoga. to je Avdaga. zato cuti.I dok je Mahmut hvatao sapu i smirivao krkljanje u grudima. Znao sam šta misli: lunjao si bez potrebe. taman posla! . Mahmut me gledao zacudjen. Mora čovjek upasti u nevolju kad se druzi s takvim nesrećama kao što je Mahmut.Smiješno jest. ni krivoj ni duznoj. Svejedno mi je što bi se smijali.kaze uplašeno. Izgleda da on uvijek čini suprotno od onog što misli. . Ali da ne pomisle štogod drugo. Slijegali su ramenima. kakav smo jad nas dvojica. jedva si čekao da te Mahmut pozove. ako nesreći bude po volji da me uzme na zub. Gleda nas čovjek. Takvo je vrijeme. i nije je dobro pominjati. i odmah sve ispricao serdar-Avdagi. i kod moje zene. . . ona je spriječila buru i ljutnju. Avdaga je porucio da i ja dodjem. rekao sam kroz smijeh. ja sam poceo da se smijem. Ko bi vjerovao da smo slucajno sreli Tosku. kao ni svako veliko zlo. pustio bez riječi? . Ime.Znam da nisi mogao. i kod serdara Avdage. mogao sam traziti ma kakav razuman razlog.I šta ćemo sad reći ljudima u gradu? Smijace nam se. niko te nije natjerao. Slozio sam se da je to najpametnije. Ili još više to njegovo nepoznato ime. Mogao sam se krstiti od cuda. srecom. Mahmut je znao da je pametno cutati. jedno je znati šta je pametno. Suviše je važno da bi mogao precutati. Najpametnije je cutati. Nisu znali ni ljudi koje sam pitao. Zašto serdar Avdaga poziva mene? O tom Avdagi nisam znao mnogo. da se ne uneredimo od straha. Ili nisu htjeli da govore.Ne znam šta mi je bilo . Cak se i strašni Toska sazalio. odmahivali rukom. cak ako bi mu to nanijelo i štetu. to bi se lako preboljelo. i otjerala mi zlovolju.Pa šta da mu kažem? Cuo sam za tebe po zlu? E. zašto se smijem? Pa zamisli. Ali je smiješno. i nikome nemamo ništa da pričamo. Nikog nismo vidjeli. i da nas je Toska. i to.Šta ćemo reći? Ništa. Njen smijeh je pametniji i od nje i od mene. Ili ne može da ne kaze ono što zna. .Rekao je da idem kući. Mahmut nije mogao da objasni ništa. . odjednom.I šta je rekao kad si mu ispricao? . ali bih joj našao i krivicu i dug. Zao mu je bilo i glas da povisi. . pa samo što ne zaplace od zalosti kako izgledamo. nasmijala se. A opet. I najlakše bih se naplatio na Tijani. jadao sam se Tijani. Ali. . Ne bacaj svoju krivicu na drugoga! Tako me Mahmutova prosutost uvalila u vazdan nevolja. i bogzna koga još. a sasvim drugo i uciniti to što je pametno. Neka tajna je bila oko njega. mogao sam se ljutiti ali mi sve to ne bi pomoglo da shvatim.

Tiho je micao usinama.Ova mi se svidjela čim sam cuo prvi stih.Svejedno sad. . a od Avdage sam osjetio studen u srcu. cak izgleda nekako nesiguran.« A dalje? Pjesma nije dobra. Gruba je. I ne toliko od njega koliko od njegove tajne. »Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. s uzivanjem koje nisam shvatao. nepoznato. ali stalno prisutno. . tih. sa zahvalnim izrazom na licu. koji ću tek cuti. ili još nevjerovatnije. voskom pokapan pod od svijeca u jevtinim ciracima. sve ostalo je uzgredno. hoce da cuje i od tebe. Pomenuo je pjesmu koju sam smišljao gore na brdu.Hajde .šta si se skunjio? Cuo je od Mahmuta. da im osluškuje zvuk. gotovo ozaren. šta će mu dva besposlenjaka koji idu u brda da gledaju vatru! To njeno podsmješljivo ohrabrenje me grijalo sve do Avdage. ili gleda preda se. poput slavuja. Pa on sam je obican. neotkriveno mi. Možda bi bolje bilo: »Nesavršeni ljudi. Sve oko tog čovjeka je obicno. A opet sam uznemiren. Rekao je samo da smo dobro prošli. nekoliko puta. Zahvali bogu što si ostao ziv. Nije mnogo pitao o Beciru Toski.Nisam se svadjao. jer je mogao posumnjati da smo poslani kao uhode. mogli smo to glavom platiti. jedva dolazeci sebi. ostalo je toliko pobrkao. a studen me prozela do kosti zbog njegovog razloga. Vazan mu je taj hajduk. kako sam zamišljao. Osjećam kako oko njega lebdi ono njegovo. I opet je poceo da kotrlja riječi po ustima. imali smo više sreće nego pameti. znao je samo prvi stih.Da cujem. dvaput. prozori bez zaštora. da se i sam smijao.Da ti napišem? . najnuzniji grub namještaj od debelog drveta.Molim te.Svejedno . nedoradjena. onako mršav. odgovorio sam. ponavljajuci stihove za mnom. Ponovio sam pjesmu. šta taj Mahmut nije istrtljao! Rekao je da Mahmut nije zapamtio sve. I samo je to važno. . Gospode boze. A sam slabo pišem.. kao kad bi kurjak zapjevao. Licilo je na najzamršenije kućine. bez ikakva znacaja. bijelo okreceni zidovi. ne plaši me teškim riječima. gotovo prazna soba. nemirna lica i treptavih ociju koje najćešce skriva u stranu. Upitao sam ga: . i zapali podebelu svijecu. da sladostrasno isisava iz njih smisao. Rekao sam da nas ne vrijedja. I kad sam pomislio da me zbog ovoga sigurno nije pozvao.« Još treba da zri. . A nije trebalo ni da se svadjamo s njim.kaze serdar. još jednom. Šta se njega ticu pjesme? Još je čudnije što je slušao pobozno. jednom. .kaze mi . desilo se nešto kao u naivnim dječijim pričama.Zar toliko voliš pjesme? . ljubazan. . to je svijet. kao odijelo koje nosi. ne gleda me prijeteci. iako mi je bilo smiješno. Ubrzo je naucio pjesmu i izgovarao je polako: nevješto.Tudje pismo slabo citam. Stih ne smije da zvuci kao obicno pričanje. kao srz iz . sve je već saznao od Mahmuta Neretljaka. da okušava slast.

A ako je on mogao da osjeti njenu ljepotu. A znam da me čekao. Ili treba da ostavim zenu koju volim? . A da se to tvoje nikoga ne tice. Ako je mogla toliko da ga oduševi. Moje se ne tice nikoga.Zašto te zvao? . A nikad se s njim ni vidio nisam.Nisam. Zaboravio sam njegovu tajnu. zašto se tuziš? Hoćeš da govoriš svašta. Stao sam i pogledao ga mrko. u njemu leze vrijednosti koje ne otkriva svakome.Njen otac je bio protiv drzave. Otac se ne zaboravlja lako. .Cime prkosim? . ne treba mu prkositi. Drzava je to.upitao je kao usput. znaci da je dobra. griješiš. . platio je glavom. te ne valja ovo. na samu. ne napadajuci. toboze zabrinut. Cutao sam. vidiš. to je.Riječi su vazduh.Onda. a ne odmagati. nastojeci da pogodi šta je bilo kod serdar Avdage. ispitujuci moje raspolozenje i izraz lica. sastavljaš pjesme? . čovjek s manom mora da pazi šta radi.Ne bi bio kriv da nisi vrijedjao ljude. praveci se da pita reda radi. podiglo mu je ugled u mojim ocima.Jesi li me zato zvao. Ima se o čemu govoriti. bolan. tebi dodje neko u kucu i da ti kaze: ne valja ti kako si ovo uradio. kao da ga nije bilo. Tog mrtvaca ne mogu sad ukloniti. izbacio bi ga. Zvao sam te zbog pjesme. toliko je njegov glas bio tih i mekan. .Ako ne lazeš onda se tvoja žena krije pred tobom. I imao bi pravo. . drugo je. da cutimo! . Čovjek izgleda drukčije dok ga ne vidiš i ne porazgovaraš s njim.Bio sam pijan. da mi to kazeš? . .Ne mogu da nadjem posao. . . . Zašto da drugi trpe zbog tvojih ludosti? .Govorio pijan. Tu. E pa trpi. . .Ne treba da cutimo.Zar je to grijeh. I onda pocne neko da zakera. Sa svijetom ziviš. a kamoli toliki svijet.I nije. ne bi znao zašto sam kriv. Ovo neobicno i neočekivano uzivanje u stihovima. Zašto? Svako će pomisliti: ozenio si se vlahinjom. napadaš. kakvu štetu mogu nanijeti? . da sam juce umro. . Šta u njemu može da bude toliko opasno? Na sokaku me sačekao Mahmut Neretljak. I ja o tebi. A ti.Sam si tako htio. imanje svoje ne možeš urediti kako valja. vidiš. . rećimo. smislio trijezan.Nije lako.I to je sve što radiš. hiljadu briga i nevolja.Pa eto.Ako je bio protiv drzave. U picu si se samo otkrio. . umalo nisam rekao. te ne valja ono.E. Pogotovu kad nije sam.Riječi su otrov. Mislio sam da si opasniji. A ovo je usput. Pomoći treba.Ko ti to trazi? Samo. Gledao me ispod oka. bez svjedoka. . u razgovoru. čim je tvoje. bogami.kosti. Da nisi očekivao orden? Nisi valjda tolika budala.Pa jest. A da. Sa zenom nisam o njemu ni dvije riječi progovorio. a svako vuce na svoju stranu. e cudna mi cuda! Jašta da ne valja. od njih pocinje svako zlo. po njima! E. Šta bi ti učinio? Naljutio bi se. lako. pogotovu što je izdvojio baš moju pjesmu.To je drugo. i neće škoditi ni meni ni tebi. . . Svako mora da potrazi malo krivice i u sebi. . . tice se. Pravo je cudo kako išta valja: toliki ljudi. Misliš da je lako ovima što upravljaju drzavom? .Onda ću biti kriv dovijeka. pobogu! . kao da je slucajno naišao.

Pa. da se zakloni za nju. Cemu je to posluzila moja pjesma? Jednom dzelatu. tvrdeci da su svi ljudi jednaki. Pitao me šta si razgovarao s onim razbojnikom. Ali sam se odmah pokajao zbog te grube šale. Ahmete brate! Eto cuda! Tjerao sam glupu šalu. veli. hladio ruke. . A čini to za svoju okrvavljenu dušu.Kako se ne bih bojao! . Sad ćemo biti optuzeni kao špijuni Becira Toske. E. Mahmute? I ja kao budala idem za tobom i za tvojim prljavim poslovima! . ganut njegovom plemenitošcu i razumijevanjem.A zašto si morao da pričaš? . Mahmut se umivao na cesmi. možda je moja pjesma potvrda njegova mišljenja. a istjerao gadnu zbilju.I kako sad da me optuzuje kao Toskina špijuna? .Bojiš se serdar-Avdage? . . i da nema razlike izmedju njega i drugih.Htio sam da ti kažem. ne pita hoću li. . A.Kakvim razbojnikom? . nezgodno mi. bogami. Sad sam ja poceo da hvatam vazduh i da otvaram usta kao riba izvadjena iz vode. Mahmut je gledao u mene zaprepašteno.Nego šta radi? . Htio sam da mu vratim milo za drago. ni ja nisam posumnjao.Imao je pravo.Ubija. to su ti zapisi zbog kojih smo išli u brda! . . dugo pio vodu s dlana. pa progutam. niko neće posumnjati u tebe. već: hajde! Zgodan si. . oni su zlikovci.Zar ti mene tako namagarci. Kakav sad Toskin špijun. pristajuci da mu svjedok i jamac bude i takav budalasti pjesnik kakav je Ahmet Šabo! A možda je i nešto drugo. hvatao izgubljeni dah. da saznam štogod o Beciru Toski. da dodjem sebi. ja od svoje volje. da su savršeni ljudi samo u grobu.. kao da se davi. Onim zbog koga ćemo odgovarati i ti i ja.Ispricao sam ono što je bilo . On je učinio ruznu stvar zato što je prisiljen. zbog cega ljudi cute i odmahuju rukom. Avdaga me i poslao u selo. Avdagino. da su nesavršeni. za ovaj posao. A ja sam mu govorio svoje glupe stihove. Dok zive.Zvao me zbog tebe. i meni bi bilo potrebno da podmetnem glavu pod cesmu. . Becirom Toskom. .Sad se praviš da ne znaš.Avdaga nikog ne tuce. sve zazinem. A meni kazeš da ništa ne govorimo.Je li te tukao. To je ta vatra. To je ono njegovo. da mu poklonim strah koji sam osjećao pred Avdaginim vratima. nepoznato. ono ranije? . pjesmo moja nesrećna! Stid i kajanje su mi pomogli da se ne naljutim suviše na Mahmuta Neretljaka. A morao sam da idem.rekao je uplašeno.

snebivajuci se. i nastojao sam da izmijenim svoju životnu putanju. kakav-takav. izdrzavali su bolesni Mahmut Neretljak. Tijana me uvjeravala da joj je to više zabava nego rad. Slucajnost odlucuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini. više volim život nego misao o njemu. ili potoneš. stanovao u našem dvorištu. u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom. I što se zaljubila u mladica koji je sa svojim ocem. veselu i nasmijanu. i da se nimalo ne zamara. već se zaticemo. a onda mi je. Mislio sam da je i to prevara. jer je neobjašnjiva kazna još trajala. kao voda u koju padneš. u kući iznad konjušnice. i zenu. jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. kad sazri. ali ne nalazim drugi odgovor. Ne odlucujemo. Mene. Pozne godine su to zahtijevale a bogatstvo omogućavalo. Cak joj je prijatno. kako da pristanemo na takvu nepravdu? Nije mi se svidjao zlijeb u koji sam upao. i moja trudna žena. Ali sam se nadao uzalud. ali su ljudi bili zadovoljini. Svako jutro sam odlazio od kuce. a niko nije trazio da pristanem. i najćešce bivam doveden pred gotov cin. već što nije sama cijelo jutro. Ibrahimom Pakrom. kiteci je i mazuci. Šta je onda naše u tom guzvanju? Nešto mora biti moje. jer im Mahmut nije mogao dati mnogo. ali kako god sam prevrtao. A nije ni daleko. da nas ne bi uvrijedio. nevjerovatnu pricu: Rabija-hanuma je pocela da vodi ljubav. Desilo se. Tijana je mjesec-dva išla na taj svoj čudni posao. u drugi će me ubaciti samo druga slucajnost. sigurno su trazili malo. kao da nema zbog cega da bude zabrinuta. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proci. zapisivao je koliko mu dugujemo. . ne ispušta iz misli: šta je to s nama i sa životom. Nisam vješt razmišljanju. ni odbiti. a volio bih da sam za njega nevidljiv i nećujan. U podne sam se vracao. ako ne i više. i zaticao pripremljen rucak. Pa plivaš. i šta možemo sa sobom. već što je Rabija-hanuma i zaboravila kad je bila mlada: cetrdeset godina je s Muharemagom u braku. Mula Ibrahima. Muharemagin vocnjak je uz naše dvorište. ni želio. Nije cudno ni nevjerovatno što vodi ljubav. Nisam zadovoljan takvim razmišljanjem. Mladom Pakri je dvadeset pet godina. nadajući se da će jednom zvijezde biti u povoljnom polozaju za mene. u kakve se to konce splicemo. ne samo zbog novca koji dobija nizašto. ispricala. Ne znam za koga sam se više zacudio. kao i sve drugo. kad nas samo ta prilika ceka. upadam u jedan od mogućih tokova.) Tijana je pomagala Muharemaginoj zeni Rabija-hanumi u oblacenju i dotjerivanju. kao svaki radin čovjek. Naišao je u jednom casu mimo mene. jednog odredjenog trenutka.I eto. moglo se proci kroz kapidzik. Strmoglavljeni smo u igru. šta od nas zavisi. Tijana je radila u kući bogatog Muharemage Taslidzaka. jer ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta. Donoseci nam novac ili namirnice. od tog serdara Avdage. nisam ga ni poznavao. Rabija-hanumi blizu šezdeset. Tvoja je. pa ću naci na nekog ko će mi pomoći. na molbu mog bivšeg poslodavca. Ne možeš je zaobici. još sam bio vazduh. a što niko. ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas. punu nebrojenih izmjena. i privezao se uz moj život. Serdara Avdagu nisam trazio. bez naše odluke. I vidio me serdar Avdaga. Vidjeli su me jedino ljudi kojima je pomoć bila potrebna koliko i meni. Samo. brata serdara Avdage. Ljubavnik joj je lijepo mogao biti unuk. Nisam mogao da odbijem. poceo sam da razmišljam o onome što niko nije domislio do kraja. Mahmut je poducavao grckom jeziku neke trgovce koji su poceli da trguju sa Solunom. bez ikakve koristi za mene. (Poslije sam saznao da joj je taj posao našao Avdaga. zdravog i mladog. Nije valjda sudbina odredila jednog serdara Avdagu da me presretne. bez glasa i bez lika. satima.

Podmladile ste je ti i ljubav. svakako će mu dati sve što zatrazi. bili su u nekoj jedinici s kojom se nisam susretao. Nije mi stalo ako je bacio oko na hanumin nakit. više se i ne stidi. Nakon nekoliko dana serdar Avdaga me presreo i upitao zašto moja žena ne ide više Rabija-hanumi. prijetili. Kako bih obijedao nevine ljude? .Ne znam. i zar ja mislim da se samo nekome prohtije. Ako je slijep. . Što nije ucinila nikad. rekao sam. . ni od cega zive.Stara je i za Pakru-oca. Medju zivim ljudima sve se može desiti. otac i sin. A kako mogu znati.Na lice stavlja toliko bjelila i rumenila. ali sjedi sa mnom. vrijedjali. I je li istina što se priča o mladom Pakri i o njegovoj snahi? Nije pošteno govoriti ono što čovjek ne zna. pa se desi.Šta te se tice. ali je to vjerovatno nagadjanje. cak kad bi i vidio štogod što se ne gleda. . a ja sam se odmah slozio s tom odlukom.Srecom! . mogao bi progledati. pa i više. Kad biste rekli da su opasni. tako je najbolje! Jer. to bi se moglo reći za većinu ljudi u dvorištu. da joj se koza i ne vidi. A njima je svejedno gdje će zivjeti. . zaista. Tijana se naljutila zbog mojih budalastih misli. .Smijao sam se: zenu ljubav podmladjuje.Mnogo šta izgleda nevjerovatno. Kad sam joj to rekao. kako može! . pravi obojeni grob. . i puštati da mlad čovjek. a žena ima mnogo više poštenih nego nepoštenih. da su tamo neka nasilja pocinili. . Kako mi takve ludosti mogu pasti na um. Kao da je pamet izgubila. mogli bismo ih zatvoriti ili protjerati. a u sebi sam bio zadovoljan što se ne moram brinuti šta se može desiti a šta ne može. Govorilo se da su došli iz Beograda. lijep i naocit (odjednom mi je palo u oci da je mladi Pakro vrlo lijep!). Tijana je odlucila da više ne ide Rabija-hanumi. . i sve tako. mogao bi pozeljeti i od jedne i od druge ono što na njima vrijedi. . . Vjerujem ti kao sebi. a eto. kako iko može znati? Toliko je nevjerovatno. A i on. jedno zato što se uvijek slazem s njenim odlukama. A njega ne zanima trepavica.Bojim se da ne ucine kakvo zlo. nije više mogla da gleda bruku i sramotu. pa će žena potrcati? Muškarci su uobrazeni i pokvareni.Samo neka bog sacuva čovjeka da ne poludi .kaze Tijana gadljivo. . balavac. . gleda u mladu i lijepu zenu uz pogurenu staricu. da su vas napali.I kosu boji u crno. ni ruznu riječ rekli. ako je lupez.Govori samo o njemu. zaljubila se. svako bi se nasmijao i odbio kao ludost i samu pomisao da se starica mogla zaljubiti u mladica.Da spriječimo zlo.Zašto ne govoriš s bratom? . jer se ni s kim nisu druzili.Govoricu.Nikad me nisu krivo pogledali.Ko da kaze? . a drugo zato što mislim da ne treba izazivati djavola. Znalo se samo da su se vratili s hocinske vojne. . da bi čovjek pomislio kako mu se pricinilo. ucinila je kad se najmanje moglo očekivati. pa i za mene. dok nisam priznao da je u pravu. Niko nije znao ko su te Pakre. ali bih mu srce išcupao za jednu jedinu trepavicu moje zene.Ti i Mahmut. Doduse.

šaptala je možda poludjela žena koja se grcevito hvatala za život koji sahne. je li ga mrzila odranije. kad su došli po kljuceve. Jedne noći. pa u pokrovac. i zbog Muharemage. Mislila je. Je li mislila o dugom životu s Muharemagom. zaviri u Muharemagin bunar. Rabija-hanuma nije odmah zaspala. ne zna šta će s njom. Ponovila je to i ducanskim momcima. Rabijahanuma se posvetila brizi o svome muzu. Smiješna ludost njegove snahe pretvorila se u jato nesreća. ili se radovala što joj je pao kamen s vrata. sacekace da prodje mjesec. Ili je mislila o tom novom životu koji joj je nudio sve što se cinilo da je prošlo. najviše dva. pokazavši još jednom kako je odlucna i spretna i kako misli o svemu. i još im napomenula da joj pred mrak donesu sav novac od pazara. da ne bi ostajao trag od krvi. Sutradan je rekla sluzavci. ne prenuvši se ni na tren. da je spreman i da ubije za nju. dok ljudi zaborave Muharemagu. . na postelju stavila nove jastuke. ocitala nekoliko molitava za dušu mrtvog muza. I sanjala je o svom lijepom draganu. cekajuci zoru. uvede ih u sobu gdje je mirno spavao stari Muharemaga. da mu bude lakše. uoci petka (uvijek smo to dodavali. otac i sin ga slozno izbodoše nozevima. je li se bojala da se sve ne otkrije. i naše sirotinjsko dvorište je zamuknulo u strahu pred zlocinom. da ne bi poceo vikati. prebacili ga preko konja. da je Muharemaga otišao na imanje. Cetrdeset godina su zivjeli lijepo. pa zašto da se to pokvari na kraju? Onda su ga zavili u caršaf. jer hanuma nije trpjela da joj iko spava u kući. ne vidjevši u posljednjem casu ni njih ni svoju zenu. pocrkace od zedji. Bila je osjetljive duše. te kao bez duše otrca u sudnicu i isprica kako je. možda zato što ta noć treba da bude posvecena molitvi i smirenom razmišljanju). pričajuci poslije: te noći uoci petka. ili radi sebe. ili zbog zene. koja za svoju ljubav nije zalila ni život svoga muza. da lici na denjak. i konja odvedu u staju. u potrazi za vodom. je li mislila da je to njen vlastiti muz i da s njim može uciniti što joj je volja. pa smo ćutali u zamracenim sobicama. Ne tice me se. Carolija ljubavi vracala je izgubljeno. jer su svi izvori u okolici presušili. Možda mu je bilo nezgodno. a više bi volio da je pronašao vodu nego mrtvog Muharemagu. možda mu je bilo zao. u Brezik. cekajuci da prodje ta znacajna noć. jer su se pošteno umorili vukući teškog Muharemagu. neki Misirlija. i misleći na nemirne sjenke što su prolazile našim dvorištem. i nije mogla da zaspi. možda. kad oproštaja više nema. ni zalost. Ibrahima Pakru. koja je dolazila ujutro a odlazila uvece. i na njegovom imanju na Gorici gurnuli leš u bunar. našao ono što nije trazio. mislila. okupala se. a ni bol. gledajuci uplašeno u crne prozore. pa prvo osjeti a onda i ugleda Muharemagin leš. Ona pusti u kucu svoga ljubavnika i njegovog oca. onda. Kako je bila cista i uredna žena. Vrijedi sve uciniti za takvu ljubav i za svoju srecu. ko zna kakve je lijepe snove sanjala ta hrabra žena.Zar muz uvijek posljednji sazna? Ali Avdaga nije stigao da govori s bratom. a to bi moglo da stvori neprilike i njima i njemu. koji je toliko voli. Sljedeceg dana jedan seljak na Gorici. a onda. što je uklonila smetnju na putu u novi život. je li se kajala. da Muharemaga ne zazali na nju. možda se nadao da će se petljanija nekako riješiti. a volio bih da znam šta je mislila. ucinivši mu milost da umre u snu. Ostalo je nepoznato da li su to ucinili radi njega. a oni odu u svoj stan nad konjušnicom. pa sjela uz prozor. i zbog stoke. te tako ne osjeti ni strah. što se oslobodila tamnice. prvo je spremila Muharemaginu sobu. možda je zakasnio za jedan jedini dan. je li dozivala u sjećanje sve ruzne trenutke. Kad su tako sve lijepo sredili. dobar je čovjek bio. okrvavljene jastucnice spalila u kuhinjskoj peci.

pa pogineš ili ostaneš ziv. Golu su je išibali mokrim konopcima i. pa da podju u tvrdjavu. a eto. Rabija-hanuma je o svemu govorila mirno. jer nisu htjeli da mu se predaju u ruke. Desilo se to u podne. Možda zaista. mrtvu.Cijelo dvorište je odmah znalo ko su ubice. pa evo i ovo. Kriva je sudbdina. gledajuci u mladog Pakru. Pakre i Rabija-hanuma su zatvoreni. (Oznojen sam se budio iz sna.) Oca i sina su zadavili. i tako se završio njihov posljednji juriš. kad je čovjek potrcao niz stepenice. to ti je kao u ratu. i ljubav. u njihovoj sobi našli na nepoznatog naoruzanog čovjeka. htio je da se skloni za neko vrijeme. a mogli su. da je kod njih došao prošle noći. njih baksuzluk prati otkako su se vratili iz rata. ali se drukčije nije moglo doci do njegova novca. zbog guzve što je nastala. kao i mnogi ljudi. a što se ubistva tice. objesili. Cudno je da ubice nisu pokušale da pobjegnu. sasvim slucajno i sasvim neočekivano. tad su serdar Avdaga i njegova dva pomoćnika. njih dvojica su mirno cekala da se sve svrši. rekla je. ni ona nije nalazila krivicu u sebi. jurisaš. ništa mu nisu kazali o onome što su ucinili. . i odmah su sve priznali. a znala je i vlast. noćima. Otac i sin su izjavili da nisu imali ništa protiv Muharemage. U guzvi i metezu. ni oni ni Muharemaga nisu imali sreće. sanjajuci njeno staracko tijelo i uštavljenu uvelu kozu isjecenu krvavim brazdama. Za nepoznatog su rekli da ga poznaju iz Beograda.

i ništa nisam imao da predbacim sebi. molim se svojoj sreći da mimo mene prodje ono što me se ne tice. ne zbog konjanika. kao i većina ljudi i nije mi zao što je tako. To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi zive teško. Kuršumi su zvizdali ispred moga nosa. Pošten sam koliko mogu. da život nosim kao tegobu.7. izvadio je kuburu iza pojasa. a mene je uhvatio strah da ću samo ja platiti glavom u ovom obracunavanju koje me se ne tice. i oni su se vratili. Cim sam s vrelog sunca ušao u sjenovit kolski prolaz koji vodi u naše dvorište. Mrtvi sin Desilo se u podne. A ne mogu to. da mrzim. i otrcao u staju pod kucom. Vracao sam se kući. vidio sam kako je nepoznati čovjek skocio sa stepenica kuce u kojoj su stanovale Pakre. Sigurno zbog dvojice Pakra. tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri. noseci u ruci struk karanfila što sam ga našao na sokaku. gadjajuci bjegunca. ne pogodivši ni mene ni konjanika. kao i svakog dana. Prilijepio sam se uza zid. Konj je jurio prema kolskom prolazu. vidio sam kako se strazari vracaju po ubice. umoran od nekorisne upornosti s kojom sam trazio izlaz iz zazidanosti. Nisam se umorio. poceo bih da se gubim. ali se brzo sklonio u stranu. izgleda. da sam ogorcen. opet ćemo nekako zivjeti. prolijecuci kao ljuti nevidljivi bumbari. ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svaciju zlu srecu. srećan zbog zene koja mi je olakšavala život. ni sam ne znaš kako ni od cega. Izveo je konja i u tritu ga uzjahao. Strazari su potrcali prema izlazu. u ljutini. postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta. Ni sad je ne osjećam. Navikao sam da trazim i ne nalazim. i znao sam da se sve svršilo. . I hvala bogu. I nikad se nisam obradovao necijoj nevještini. povijen u sedlu. A onda sam zaboravio tutanj konjskih kopita i kuburu u jahacevoj ruci. ali ih je serdar Avdaga pozvao. drugo ne znam od koga. Uprkos svemu. Jedan strazar je pošao da stane pred konja. zahvaljujuci bogu što sam mršav i tanak. veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli. ali. zgazen i prašnjav. i učinio je pametno. Toga dana vracao sam se jedinom mjestu na svijetu koje je moje. htio bih da ljude više volim nego što ih zalim. a niko ne umire od gladi. i zbog djeteta koje je nosila. jer su iz dvorista zapucale puške. a jahac. za sitne stvari. Rodjen sam. da pijem. Da sam drukčiji. koji su bez moga biljega. S djetetom će nam. veseo i tuzan zbog obicnih stvari. jedno je zavisilo od mene. nego tada. doduše biti teze. a još sam stajao prikrpljen uz neravni zid. pa me valjda neće prignjeciti. već zbog sebe. Vidio sam kako je nepoznati konjanik utekao. jer bi ga konj zgazio. na nezaradeni rucak. prijetio mrznjom. pa sam ga oprao na cesmi i pazljivo mu ispravljao latice. nije pravo što tog malog čovjeka docekujem s utjehom što neće umrijeti od gladi. zivim kao i drugi ljudi. a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju. nikome ne želim suviše zla. da isprave što su promašili. i da uvijek postoji nada u bolje. Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. Znam. Nekad sam. a nisam je osjećao. da im i oni ne pobjegnu. da obradujem Tijanu jevtinom paznjom.

Bila je malo stidna ta ukocenost i zaboravljenost. Ja ne sumnjam nikad. Manite. crni Mahmute! Pa nije dobro. zasta. Sreća mu nije bila naklonjena. ali on je pljunuo na sudbinu. Zar ne cuješ koliko te zovem? Šta se desilo? Sad je sve dobro. Zašto nisu pobjegli? Nepoznati čovjek je pobjegao. Kao da ima pravo! Nikad nisam slutio da i laz može spriječiti zlo. Zao mi je. . Avdaga je bez riječi pošao za strazarima koji su odvodili Pakre. ne bi bilo zlocina. a strazari su išli prema njima. da ih povedu. ali je moglo biti gore. Ali ako ne bi bilo zla? Ostala bi sramota od lazi. Kakvo ti je to dobro. i raskinuo lanac slucajnosti koji ga je stegao. Avdaga je stajao usred dvorišta. ali više volim život i sa zlocinom nego opšte groblje. Pakre su još stajale na stepenicama. Mrzim zlocin.rekao mi je kad sam prišao. ono što ga se nije ticalo trebalo je da mu dodje glave (nešto je kriv. tada nisam. zamišljen. Tada mi je prišao Mahmut Neretljak. kao da nisu znali sami ni hodati. Žena ti je pobacila. i cesto ima pravo. A ono što se desi. Serdar Avdaga uvijek sumnja u zlocin. taj strah što mi je istjerao krv iz srca.A kolike bi nesreće spriječio! Zar na mene prebacuje svu krivicu? Glas mu je hrapav. iskreno ga zaleci: . ali sam o tome mislio poslije. Ali. tudji dogadjaji su ga skolili. Avdaga. pogodjen bratovljevom smrcu. koja je krvavo potvrdila njegovu crnu misao o ljudima. i kajanje zbog zla nanesenog ljudima koji nisu ucinili nikakvo zlo. Kad bi sve ljude strpali u zatvor. ne može se spriječiti. I rekao sam. sigurno). ljudi! Ko to voli da pogine? Odlijepivši se od zida koji me štitio sa strane odakle nije bilo opasnosti.Nisi htio da slazeš . pošao sam u dvorište. Niti on. kako da mu to kažem. pa i ja imam pravo. . Sjeticu se toga kad budem imao više vremena. Ali ni života. . Šta je s Tijanom? Zene su s njom. usplahiren.Zao mi je. može primiti ikakav drugi razlog osim razloga mrznje. kad ni meni nije sasvim jasno. više tuzan nego prijekoran.

. a mi cemo. ponizenje. upalih ociju. budeci je iz nesigurnog zanosa. kao da se zamorila i tim slabim smiješkom. izgovarao sam budalaste riječi: spavaj. ali bi meni bilo teze. kao ni sada. Prstima sam joj dodirivao prozracnu ruku. al ti nemoj da se zalostiš. ne znajuci za svoju. draga. ne znam samo hoce li mu biti lakše ili teze što je s bratom jedva govorio... vlazne kose od vode i znoja. kao i njega. izgubi brata a dobi toliki imetak. zbog mene. Neko posije kukolj a rodi mu pšenica. zašto sam opcinjeno piljio u ludjake koji se love. bio bih ljut na život.. neće više biti djece! Ona mi je vaznija od tih nepoznatih opasnih bica. ali ja sam se zablenuo u ono što me se ne tice. što li ne pobjegoše. ja gledajuci u vrata iza kojih se mucila moja žena.. i govorio je napreskok. zbog pucnjave. bogo moj.Eto. izgubila je mnogo krvi. Onda su nas svemocne zene pustile u sobu. Nikad te vise neću ostaviti samu. kakva je da je.Zašto nisi došao po mene? .Bojao sam se pucnjave. I pod je opran. ni taj hljeb nije najvazniji. naknadno. i san joj je potrebniji nego moje glupe riječi kojima ne mogu iskazati ništa od onog što osjećam. i zvao me.. pa. Zaboravio sam rat. blijeda. dok si se ti grcila u mukama? Ne bi ti bilo lakše. a Avdagu odjednom pogodi i nesreća i sreća.. Sve su mi oduzeli (govorio sam u sebi strašno). sve zbog ljubavi prema njoj. ali ne bih znao šta je sreća. a možda je svejedno. smanjena. bice djece. sve što se desi. daj boze. komšinica je odškrinula vrata i otresla se: .. i kad su ga istjerale iz sobe. pomozi ti i gladnima i sitima. sad ne znam gdje je. a ti si mi sve namirila. zbog svega što se desilo. želim jedino da se vrati osmijeh na tvoje blijede usne i zdrava boja u tvoje obraze.. mladi ste oboje. makar bila i tanka. tješeci me. postao nesposoban za mrznju. jedva povezujuci misli. ili se meni tako cinilo. eto. to ne znam. Muharemaga Taslidzak ga je imao i previše. i htio bih da joj to kažem. e boze. onu dvojicu. i odmah zatvorila modre ocne kapke. Mislim samo na tebe. jer su i moje rasturene. niti mislim na osvetu. zeleci da joj san što prije vrati snagu. i nisam cuo. Zbog tebe se ne osjećam porazen. kao da je prelezala tešku bolest. Šaptao sam njeno ime. neko baci cisto sjeme pa ništa od roda. . Šta sam trazio u gradu. Tijana je lezala na cistoj. Ona to nije cula. odvedoše ko ovce.Cekaj! Cekali smo. tako ti je to.. kako je došao da me trazi. Mahmut u dvorište u koje nije smio sici. Sad je izgledao uzbudjen.Pozurio sam kući. pa mu žena ne dade da pojede svoju nafaku. Pokušavala je da se nasmiješi. desice nam se zajedno. Da nisam našao tebe. moj Ahmete.. nosio sam cvijet ulazeci u dvoriste. da je obradujem. i mene bi zene istjerale. nepravdu. i to je pravo. i svega ostalog. i kako su Tijanu spopali bolovi.. ne usudjujuci se da je poljubim. . Kad sam pokucao. Mahmut je spleteno objašnjavao. pa je on otrcao po zene u komšiluku. a bio sam na smetnji. presvucenoj postelji. Ne. je li to njena krv? Mladi ste oboje. ali djece će biti. pa ne bih imao ništa. vidio je mene u dvorištu. Sve mi je što imam. a bojim se da joj ne smetam. hoce li uvijek biti hljeba. svoju pojesti. gledajuci tudju nesreću. rekao je Mahmut. izmucena. a imetak će mu olakšati tugu. izgubio sam ga odavno.. vala.

pokrivenog komadom caršafa. Jesi li bio kod njega? Trebalo bi da odeš. odavde. u okrvavljenom peškiru. .Čovjek može povjerovati u što god hoce. dodajuci mi cašu.I dijete treba sahraniti. pomoć ogromna: odrzala je i Tijanu i mene. tada već znaš ko je. Podigao sam joj glavu. ne cuvajuci ni svoje ni tudje. potrebna joj je jaka hrana. to bivše dijete.potvrdio je Mahmut. . i tuga je teza. da.Zatrazi više. nagnut nad njom. i zahvalno mi se osmjehnula. da zatrazim malo novca u zajam. o njegovoj krivici i prognanstvu. zacudo. Nasmijao sam se. . tog nekadašnjeg treceg iz naše porodice. eto šta ćeš reći. a opet. kad odraste. Potkradao me. a za više nema nade. u kojoj smo bili samo Mahmut i ja. Možda zato što u meni zivi misao. pored nekih starih kostiju. . Lezalo je. Pruzio mi je priliku da budem pazljiv. .Sigurno . izmislice sam. na dasci. zudno. I opet je zatvorila oci. zavolio si ga. .Sad će joj biti potrebna bolja hrana . i zakopao u tudju vjecnu kucu. Klimnuo sam glavom.rekao je Mahmut. niti on ocekuje zahvalnost. i ne dočekati sina.Umro je a nije se ni rodio . i to je sav posmrtni govor tom malom bezimenom stvoru. Ko zna gdje je to pronašao.Reći ćeš mu da su ostali zivi poslije tebe. s Alifakovca. .Sevap je. i pomislio da je bolje ovako. I eto. na njegov racun. Sve drugo. Zamolio sam Mahmuta da ode do Tijane. . Jer.Zar još vjeruje da su zivi? . A i ovaj Mahmut je čudan. . nosio sam ga pod pazuhom. U pogrebnoj povorci. da zamijeni komšinicu s kojom je ostala. . s cašom linunade u drhtavoj ruci. njezno je nudeci. Bice dobro ako da i malo. Mahmuta nije ni pogledala. nego ga izgubiti u nekakvim hocinskim mocvarama. znam to. u sobu je ušao Mahmut. zaleci što ne mogu da preuzmem makar dio njenih bolova. makar i pritajena. lako će i dati i uzeti.opomenuo me Mahmut. kratkim gutljajima. Nemam ni ja. iako ne znam kako ću do nje doci. u uglu verande. što mu treba. ali sam morao priznati da je njegova razumna briga korisnija od moje uzaludne raznjezenosti. Ja idem do Mula Ibrahima.Možda ću i otici.Daj joj ovo . dok sam ga očekivao. kao da je gasila vatru negdje u sebi. pa . kad smo izašli na verandu. Popila je. nisam mu narocito zahvalan. . sad nije ništa. ali i pomagao.Samo što Salih još čeka da mu se sinovi vrate. koji nije želio da se rodi. Sahranili smo na Alifakovcu tu krpu mesa.Dok sam tako klecao. Sjetio sam se dvojice sinova berbera Saliha. samo su kradje sitne i smiješne. Još nisam primio od trgovaca.Šta ću kod njega? I šta ću mu reći? . Bio je radost mojim mislima. za kojim više nisam ni zalio.šapnuo je.

koliko je dug mjesec dana kad se čovjek nadje u ovakvom cudu kao što sam se ja našao. ali sam u sebi bio nepravedan prema njemu. srce me boli što strada bez grijeha i krivice. cak i kad je tezak. samo ne znam čemu imam da zahvalim za tu srecu. podnosi glad. ne znam ni zašto ni odakle su nam pomagali. osjećao sam da ima neke neuobicajene svjezine u tom djetinjastom čovjeku. a grdno je i bilo. a ne bi bilo cudno. pobacila je. a od toga niko nije ojacao. vrednijim. nije mi lako. I sam sam osjećao koliko sam neugodan. za mene. Nije mi mnogo koristilo. Nemam više ni straha. Zašto? Šta se desilo? Svašta se desilo. Za druge je znao da tako misle o njemu. kao da je to njegov pecat. crna ovca. ali se obraz gubi u nevolji. Nisi iznenadjen. Ovako mi je nepravda. jer su sirotinja. ali je tanka. Sad bih morao da je nahranim i necim drugim. A ne bih ni njega molio da nismo nekad bili prijatelji. Pošalji kudgod svoje pomoćnike. Nosila je dijete. Nemamo šta da krijemo. i još mene tješi. nemam ni gospodara ni prijatelja. Kad me ugledao. pa izaberu koga bilo. Njihova plemenitost je divna. da mi on pozajmi štogod novaca. već šta oni kazu da je učinio. Zašto ne bi došao? Ali ti nije drago. Pa sam opet sve zaboravljao. hranio sam je lošim vijestima i praznom ljubavlju. Je li ljudima od vlasti potreban krivac. nemam ni ja! Ispricao sam što sam mogao grdje. nije ga iznijela. ni obaveza ni zahvalnosti. saznao sam kako tica zivi. Nikad ga nisam uvrijedio. i nije mu ni milo ni krivo. Nakrivo si nasadjen danas. da sam time i na gubitku. Sad sam došao u škripac. Nisam. hvala joj. Sad je izbor pao na mene. ni mislio o tome. nemaju ni sami. Meni nije teško. Nesreća je kao vatra. zapravo. A kako nad njom da se istresem? Ona. da bi opravdali svoje postojanje i svoju surovost? Nije važno šta neko ucini. Treba ruku da mu poljubim što me istjerao iz sluzbe. pomogla da saznam kako je život lijep kad je slobodan. jadna. jer je nisam nicim zasluzio. hvala bogu.cak i nizoj vrijednosti. Kao da si znao da ću doci. istopi sve osim zlata. Mula Ibrahim se nije iznenadio. bauk. Ponekad. doduše. Postao sam. ostao bih ma ciji rob dovijeka. njegov miris. jer sve ovo nikad ne bih doznao. Ako nemaš ti.rekao je uzbudjeno. Nekad sam bio napravo nasadjen. srecom. opasniji od razbojnika. Pa neka. Nije se naljutio. nesvjesno sam ga primao tako. Nismo se svadjali. A od svega mi je najdraze što sam uvidio kakvo je blago moja žena. i prisiljen sam da trazim od njega u zajam. . i obuzimao me stid kad bih postajao svjestan njegova povjerenja i svoje gluposti. krpi stare haljine. imao bih se na kome istresti i olakšati sebi kad me pridave nevolje. Bio bih slijepac koji se izgubio u ratu. i mogu reći da je divno. jer da je zla. pomislim. Nezgodno mi je da ih tjeram. Cak je ljepše ovako. nije. misleći da drukčije ne može biti. . samo je promijenio razgovor: Kako je Tijana? Rdjavo. trpi. i cinim to samo radi zene. kao da je ona kriva. Ovi što su mi dosad pomagali. šištim kao gusak. bio mi je ugodan svaki susret s njim. i samo zbog nje sam došao.I sad smo . i lako će izgrditi neotpornog. i nikad ne bi progledao. Kao da je znao da ću doci. Je li to zbog iznevjerenog prijateljstva koje sam još zalio? Ili zbog njegove dobrote: čovjek je gadan.

veliš. Svejedno. makar i pogrešan. ne ljuti se. Pozalio sam što se predomislio. ali danas. badava je.Ni ja. tako mi se ucinilo po smekšanom izrazu lica. a znam da se upropašcuješ. Dobro se sjecam seljaka iz Zupce i onog tvog smijeha kad smo stavili sultanovu sliku u prozor. otvorio cekmedze. Možda sve ovo suviše voliš. Mula Ibrahime? Ako nije krivica. i pošteno.Pijan sam govorio ono što i ne mislim. U čemu je ta krivica. ne cudeci se. a nije htio da ostanemo sami. manje surovim i manje bezdušnim. pa ti je zao što se dešavaju ruzne stvari? Ne bih rekao. Ali vidim da ne valja. . i on je žrtva. ali je odustao od namjere da se obaveze riječju. ono što ne misliš? Niko ne pita šta si mislio. .Onda je kriva sudbina.Ne mislim da mijenjam. da sam morao prici sasvim blizu. Razgovaramo. dugo. i mislio sam da ćemo biti vječno. Dobar je čovjek. Bicu u nevolji. nešto lijepo.. . izbrojio novac. Misliš da je meni bilo lako? . Pogledao me zahvalno. hoćeš da kazeš. bio bi vrijedan svakog poštovanja. Ne znam tacno. Zao mi je.Treba li zato da upropastiš sebe? Vidiš. Njegov strah je jaci od svega u njemu. Zar sam ja kriv. kiseo. Učinio je ono što je lakše. Tako smo bili na muci. u čemu je ta nesreća? Šaptao je toliko tiho. kao što sam ga olako i optuzio. Trtljao si. da mu ne naškodim. Htio je nešto da mi kaze. . Ali zlocin i podanicka pokornost? . Ali. Ne. Šta možemo. i na dušu sam mu tovario teret svojih nevolja. Bio sam zlovoljan. Ne optuzujem te. Mula Ibrahime. Nije htio da ga cuju pomoćnici iza pregrade. ne vjerujem. ali bi imao neki cilj. . kako bih razumio. i njegova dobra kukavicka duša je odahnula. Da si buntovnik. pozlijedjen. pored svega. a ne prihvataš kaznu.Ko ti je naredio da me otpustiš? . Buntovnici zadaju i primaju udarce. mene bi utješilo saznanje da je čovjek.Kako da izmijeniš sve što ne valja? . pa dodao više nego što je bio odredio. I nikome to ne bih otikrio. jest nesreća. i u nekim drugim prilikama. Zar je to veliki grijeh? . cin je svaciji. ako budeš u nevolji. . on bi skinuo dobar komad rdje s duše. i sigurno ga se stidi. . uvrijedjen.Ne znam. Onda nećeš uciniti ništa da bude drukčije. a znao sam da nije kriv. ali ništa ne može protiv njega.Svejedno ko je naredio. Onda nisi buntovnik. Od te njegove neoprezne ljudske riječi imali bismo koristi i on i ja. stisnuo bi zube i borio se. Ovako. ali nismo više. ja nisam kriv. olako sam ga oslobodio krivice.Sve je suviše blizu u životu. Misao je samo tvoja.Cekaj.rekao sam mekše. Bili smo. .Bilo je suviše blizu to dvoje. kao i mnogi. bojim se. neprijatan. jer te ne razumijem. Ne znam kad ću ti vratiti. I sad se oznojim kad na to pomislim. vidim to dobro. zacudjen si. I dodji opet. Ne znam šta hoćeš. . već šta si učinio.Znam. i hoce li ih ikada biti? Ne znam.Oprosti . i zlo i dobro.Nismo više. ne znam šta si. Ne volim što to kazeš. Ništa ne bi izborio. od koje niko nema koristi. Zašto? . a on bi mogao imati štete. gdje su te bolje prilike. to i ne shvatam.

Život u miru je surova borba. nisi ti tako naivan. ili me izdvajaju? Volim ljude. Zao mi je i tebe. kao medju ljudima. jer nisi vjerovao da ljudi mogu biti tako surovi. I to je nešto. Razmislicu. . nepoznat sam sebi. propustio sam srecu da me život izbrusi. zašto sam onda drukčiji? Da li se sam izdvajam. pošten kao i većina mladih ljudi.. Da si ukrao.Zašto onda štedimo tu riječ . nikakvo nasilje nisam učinio. . Njegovo objašnjenje je zanimljivo. . i to ne mogu izmijeniti.Zar nije? . Malo će reći onima koji će ih pitati o našem razgovoru. zacas plane. kao medju životinjama. Riječ ih upali. optuzba ili rana? . i još kakav. osim da je Mula Ibrahim mislio o meni više nego što sam pretpostavljao. Ali ti si govorio o onome o čemu svako pametan cuti. i neprimjetno bi ušao u njegove tokove. da zadrzimo za sebe ono što bi drugi voljeli da cuju. kao gusani.Kakav cin? Nisam ukrao. i ne misleći da li bi trebalo da bude drukčije. Ali te još više zbunila surovost u životu bez rata. Rat je surova ali poštena borba. a ona dva golobrada pisara iza pregrade sigurno su mislili da smo sebicni i nepravedni.Da nisi otišao u rat. . Eto.barut? Zašto da ne planu ta nagomilana nezadovoljstva? . I upropastićeš se.Kako? . Pokušavam da te objasnim. šta ocekujem od sebe i od drugih? Meni izgleda da sam sasvim obican. kakav si i otišao. Samo zbunjen. Nisi ti pijan trtljao ono što ne misliš! Sad vidim. čemu tezim.Tiše! Zašto uvijek želiš da te ljudi cuju? A riječ je cin. Bio sam u ratu. Mnogo sam mislio o tebi. i da je tvoja duznost da im to kazeš. gdje. dobar ili rdjav. . . šta su mi ljudi i život. ali zašto i život u miru? I cinilo ti se da to ljudi ne vide. to je moje objašnjenje: rat ti je oduzeo godine životnog šegrtovanja.Ne.Naucio sam mnogo u ratu.Rekao sam istinu! . nikome štetu nisam namio. Otišao si u rat sasvim mlad. Zar su prazne riječi cin? . Ko bi razumio moje neprestano sjećanje na mrtve drugove u hocinsikim šumama. ali mi nije od velike koristi. ali ne znam šta ću s njima. a neću znati zašto.Tako smo se našištali. kotrljao. . To ne praštaju. Nezadovoljstava uvijek ima. cudio sam se kako se i ovoliko izlozio: . Iz rata si se vratio nezreo.Zar je poštenje tolika tajna. . i šta su oni. .Ucim polako. Gledacu da ti pomognem. brusio. izgubio sam vrijeme šegrtovanja. površan ili mucan. u kojem dzematu? Kakav sam. Mislio si. pokušavam. ali nepoštena. svakakvih. bez ikakva iskustva. život bi te polako kljucao. iako nije mnogo. već tvoje ponašanje.I jesi li uspio? . u kojem rafu. rat je strašan. Riječ je barut. Razlika je ogromna. štetu nekome nanio.Ne za mir. nasilje učinio. . Ništa mi nije otkrilo ovo mudrovanje.Ne znam još. kao rijeka oblutak. Ko sam. Isuviše. A onda je naglo skrenuo razgovor.Zao mi je Tijane.Kažem.Poštenje mi nije tajna. i sad sam čudan drugima. podešen. ali nikad ne buknu sama od sebe. Mula Ibrahime? . možda bi ti i oprostili.Utoliko gore.

. kojima bi se ljudi smijali a ja ih ne bih dao ni za cija tudja. Bogami sam znao. da slušam noć i njeno duboko hujanje. Tijana spava. uzeo je novac. Nosio je stanovnicima Cifuthane vodu s cesme kod Begove dzamije. nekad široka. Da sam dobio. to je njegov život. ne rekavši ni da je mnogo ni da je malo. stran i mrzak sam sebi. I nisi mi rekao. Nekad sitna. za drugoga. kroz koju je od jutra do mraka bezbroj puta prolazio. Mula Ibrahimova duša je sitna. da se odmori. i stavio ga u dzep.E. nikome ni od štete ni od koristi.Je li teško? . odgovorio je na svoj uobicajeni nacin: poceo je da psuje. Pred Sijavuz-pašinom Cifuthanom. luda. Eto vidiš da mu duša nije sitna.upitao je šapatom. . Mahmuta Neretljaka. ljut na cio svijet. socno i obilato. . nikome od potrebe.Jesi li se uvijek nadao da ćeš se obogatiti? . kad! Kad je trebalo. kao da ne razumije. da ublazi bol od grceva što su ga sve ćešce hvatali. I kako da objasnim ikome što zalim dvojicu Pakra. puna vode. čovjek bi mirnije spavao. nekorisna. gladio je listove nogu. to imaš pravo. Kad si trazio. osim meni? Nepotrebna. i da bez nje ne bih bio ja. Samo ga je pogledao na dlanu. da slušam zenino disanje u snu. da opcinjeno gledam sjaj mjesecine na lišcu. ravnodušno.Narocito ako ti je od tog lakše. pa ni to ne bi vrijedilo. nove što odlaze u rat ne znajuci šta ih ceka. Što da ti ne da? I ti si njemu valjao. Asim me pogledao začuđeno. . Prortresao je novac u šaci. Mahmut Neretljak me dočekao na verandi. ili još mnogo manje.Imaš pravo . Kao i u svakog. Bilo jedno ili drugo. Bogami sam znao. berbera Saliha s Alifakovca. Upitao sam ga: . stare ratnike što prose pred dzamijom. Nemam rašta. ili misli da sam lud. . ne bojiš se da će te kogod opljackali. Ne da ništa. Rukom mi je dao znak da govorim tiho. Ko zrno prosa. svako se nada. Znao sam. A ako ti kažem da je dao? Je li dao? Jest. E znao sam. već neko drugi. A on nema cime da se pohvali. Nisam. gluh i sakat. Dva velika djuguma.rekao sam. Kako si znao da neće dati? I ja sam trazio.Kome da kažem. u tvoje ime. A ni on. kao u tvrdavi. Šta mogu uciniti s tom svojom nerazumnom mišlju. Sad mu je bila vrlo široka: izbrojio sam pedeset groša.Da je ovog djubreta samo malo više. i koga se ticu moja sitna zadovoljstva. Odvojio sam Mahmutu polovinu. spustio je dva velika djuguma.upitao sam nepotrebno. . Vise ni vrata ne zakljucavam. Jesi li dobio? . .Što se tice spavanja. bolje ti je ovako.Pa. nesrećnice! Eh. ja bih rekao. gdje su stanovali sarajevski Jevreji. Pred dvorišnom kapijom. susreo sam Asima Pecitavu. Izgledao je premoren. ili obadvoje. ali mi se čini da bi bez nje ostalo samo pola svijeta.

Pa što se onda smiješ? Ali sam ucutao. i nebu nada mnom je svejedno. i zamišljeni prijekor i zamišljena odbrana. Jer. Toliko sam nespretan. zatvoreni svakako.Zar je i to neka vještina? . trecu je pojela Tijana ali. Jer. nešto mora biti moje.Ne bih. na prvi nenaviknut pokret. sjetivši se da bi mogla upitati: a u čemu si vješt? Sa zahvalnošcu sam zapamtio njenu velikodušnost. braneci se. . i ne samo tu jednu. ja mu se namecem. kao da se kamenje odronjava u pecini. Zazalio bih zbog prigovora. Ljudi se u stvari boje. Ovako. kraj. Ja ga otimam. ili ljudi lazu. nikakvu. Ne biram. ali ne možemo vezu da uspostavimo. I eto. ni ranije nije imao više razloga da vjeruje u cudo. pregorjela je pa sam je ja pojeo. ili je u redu i sa mnom i sa svijetom. od svijeta bez mene. ali sam nezadovoljan i što me niko ne krivi nizašto. od dijetinjstva.. ništa. nebo koje gledam nad sobom. a odrzavaju samo privid. Kroz nekoliko dana je ustala i polako pocela da radi kucne poslove. koji je više propatio zbog nade u bogatstvu nego zbog siromaštva. dodjavola. sve mi je nametnuto. da ne mogu naci ni posao koji bih znao da radim. zaista? Ničemu. ni grad. . Nemoj prije. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. više zato da me ohrabri nego što joj je prijalo. A sad se konacno mora odreći svoga sna. lakše bi mi bilo kad bih mogao da dokazujem kako nisam kriv. Gledaju me hladno. samome su mi ostajale teške sumnje. u starosti. Zbog straha od praznine. i prisvajam ulicu. zatvaraju se još više. . da se ne istvrdne. što sam je kupio. u stvari. Hoćeš li znati? . a mojoj ulici je svejedno. Nešto nije u redu sa mnom. sumnjicavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i. dajem im svoje osjećanje.Pa.Zar bi voljela da ti je muz vješt zenskim poslovima? . druga. ni rodjenje. ili sa svijetom. A to je kao da ne znam ništa. Tako je ostalo samo šaljivo sjećanje na moju nespretnost. pretvarajuci se da nema raskida ili im je svejedno. izgleda. što joj nije palo na um to pitanje. ili odmah napadaju. nije. Da li je moguća ikakva veza izmedju čovjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. ni narod. zato što je sve tudje. boze sacuvaj. iako se samo nametalo. i otišao. cak i takve sitnice su znale da me uznemire. ni kraj. i ne bi bilo pravo da mi se prigovara. Da li je iko uspostavlja. jer više vole da ubiju nego da strahuju. noseci jagnjecu dzigericu u cistoj hartiji. na prvu neočekivanu riječ.A sad? Odmahnuo je rukom. i oni ne mogu da mi je vrate. sve u meni. Cemu sam vješt. sve odjekuje u meni. da mi je vrate. Prvu dzigericu sam bacio. Eto lijepe priče o čovjeku koji cijelog života sanja bogatstvo a zivi u sirotinji. ni porodicu. Uskoro se vratio. ali neću da znam za to svejedno. zato . Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav. Ako mogne da se odrece. čini mi se. Zaboljelo bi me da je rekla istinu. Sad. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao.Kad se probudi. ovo joj isprzi. Ali to nije moja krivica. nasmiješivši se zagonetno. i Tijana se od srca smijala što sam vezana vreca. cak mu je i potrebnija ta ludost. udahnjujem im svoju ljubav. ni ime. grad.

ali nekakav gluhi talambas koji niti sam jeci niti koga saziva. Ali šta je sa mnom? Ne mogu da napadam. . Ja sam talambas po kojem biju. ne mogu cak ni da se branim. i tako nema lijeka surovosti. jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti.su surovi. Napad je odbrana koju naredjuje opreznost.

i stari rukopisi su na policama ćutali kao i prije. o svacemu. da bi mu opijumska maštanja bila bogatija. kao i većina onih koje sam susretao. Mehmed Seid je bio potpuno odsutan. ispipavajuci ono što ga se tice. Sigurno niko ne bi ucio ni sticao znanje. ili mucni. jer se ne razumijem u poslove. Ponekad bi došao neki stariji djak medrese. bez razloga i bez potrebe. nema znacaja. Sve ljudsko ipak ne umire. u pod. ili nekom umnom primjedbom koju sam samo od njega mogao cuti. Vidljivi trag necije ruke što je davno zapisala neravne redove. pa se vracao ozivljen. stišani osmijeh poceo gubiti. da bi uskoro uplovio u svoje sanjarije. odlazio sam u staru biblioteku što je mirisala na hartiju. iz kojih ga moj govor nije mogao vratiti na ovaj svijet. ni čovjek. jer odgovor. filozofije. Ovdje sam tih. Junak koji se boji usamljenosti Kad bi me umorilo uzaludno očekivanje da se. Tako je najobrazovaniji čovjek u gradu bio i najjadniji. on bi se s mukom dizao i. jer me hvatao strah da ću postati ruševina. a riječi i njihov smisao zive neprekidno. prašinu i mastilo. Kad bi se njegov odsutni ali srecni. pa bi se opet sve utišalo. jer mu ništa nije trebalo. Mada mi nije jasno da li bi slike mašte u njemu bile zivlje da je znao manje. i gore je bilo nego da ništa ne zna. U početku mi je bilo neobicno da cutim sa zivim čovjekom u praznom prostoru biblioteke. a svejedno mu je da li šta zna ili ne zna. Osjećao sam da vrijeme nije samo proticanje. probudim i ozivim. o ma čemu. i pokušavao sam da povedem ma kakav razgovor. samo koliko mu je bilo potrebno da se omami afijunom. da sam pored njega mogao cutati satima. ni bog. sve što bi rekao. Ili ih je njegovo znanje ucinilo plemenitijim. knjizevnosti. Ili je bio najsrecniji. zagledan u zid. kao svjetlo koje se ne gasi. postajuci uznemireno. u suncanu zraku i. ni život. Zadrzavao se kratko. Poslije sam odustao. . Najćešce smo bili sami. Sjedio je nepomican. nekim cudom. Jer. i s drugima. Ispipao sam da ga se ama baš ništa ne tice. poruše zidovi oko mene. nesigurno odlazio u drugu prostoriju. plovio tihom strujom svojih nesaznatljivih maštanja. ni smrt ali je njegovo znanje o mnogim stvarima bilo veliko.8. mudri. u nekom svom dalekom svijetu koji s našim nije imao spone ni mosta. želio sam da ga riječima. mladi već stotinama godina. Ali. avaj. kao da je munja bljesnula u dugoj noći. kao u strahu. Na Seid Mehmeda sam se toliko navikao. već i prisustvo. ma kakvim. Pitao sam se samo onako. tiši nego obicno. bilo je kratko. ne videci ništa. mirni. prkosi smrti. On je cutao i sam. i kad bi ga bilo. Dok ga nisam upoznao. Ponekad bi me gotovo zaprepastio poznavanjem života. prije toga i poslije toga. ili rijetki ljubitelj knjiga. a lice se stvrdnjavalo i stezalo. ništa ga se nije ticalo. kad bi mi razgovori s ljudima postali nezanimljivi. Ogromno blago je lezalo u njemu naslagano a neiskorišceno. i satima ostajao s knjigama i sa bibliotekarom Seid Mehmedom. kad bi mi dosadilo besciljno hodanje po gradu. kao izvor koji ne presušuje. trazeci ga.

nista o sebi ne govori. u zivljenju.Otkako sam se vratio iz rata. kad mi je izgledao izuzetno blag. dok još nisam bio otkrio šarenu nirvanu u njemu. kako mi se cinilo. Jednom. .Ne mislim ja. o pjesnicima: »Pjesnike slijede zalutali i obijesni. dakle! Zalutali i obijesni. A onda se na njegovom blijedom. protumacio sam to kao nezadovoljstvo pjesmom. zbog nećeg siguran da će je razumjeti. u snovima. dan me vraca. .A! Pjesnik.Ne sjecam se. bivšeg mene. Potpuno je zazidan u sebi. što još snijem. Njemu pjesništvo ne dolikuje. Pazljivo je saslušao stihove do kraja. Stici će ih kazna koja će ih uništiti i uniziti. Povjerio sam se pjesmom o izgubljenosti nakon rata: U zivljenju. u trpljenju srce blijedi. već Kuran. i meni se ucinila veoma loša. kao mogila. Što ne zivim. srce krivim. Izgubih se u trazenju.« »Zar ne vidiš da pjesnici lutaju dolinama i govore ludosti. sjena slijedi. spreman da bude blizak.Podsjeticu te. ucinilo mi se da je iznenadjen. cak kao da mu je zbog nećeg neprijatno. a snom zivim. u snovima noc me rubi. . nisam ni sad. u cekanju život snijem. Srce krijem. desilo se da sam mu izgovorio jednu svoju pjesmu. U nadanju. a »Cilj im je da se rugaju i da razvracaju. Kako bog kaze o Muhamedu? »Mi Poslanika nismo pjesništvu ucili. u trpljenju. srce vene. .« A sjecaš li se poglavlja »Šuara«. u cekanju. Dan se gubi. mršavom licu pojavio osmijeh: .Sve njegovo je tajna. Izgubih se u trazenju.« Otkad lutaš dolinama i govoriš ludosti? . Nista u njoj ne vidiš.Zašto »zalutali i obijesni«? Zar tako misliš o pjesnicima? . Odlucio sam se iznenada. ja sam i sad. Nisam bio. U lutanju. Ja sam bio. život kraca. u nadanju. u lutanju.

Citanje molitava. u cekanju. . Rugao se. kad si me već osudio. toliko prezira prema ljudima na vlasti. jedva sam našao mjesto kraj vrata.. I nije odgovorio. da postoje tri velike strasti. Jer bi vidio da je grijeh to što ciniš. ono što pametan čovjek nikad ne govori javno.Još i to! . ili nije znao šta je vlast. u sebe. i znao sam da može svašta reći. jer pribavlja moc. Kuran kaze: »U odbrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima. ponovio sam to u nevrijeme i na svoju nesreću. i ne tice ga se kako uredjuju stvari medju sobom. on je daleko od ovog našeg svijeta. ocito. toliko ludog slobodoumlja.»Vjera je zakon koji uredjuje cio život. kocka i vlast. Vlast je i najtezi porok. koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. Mene se tice baš to što se njega nikako ne tice. Samo. Odvojeni ne . ili blago podsmješljivo. gotovo sa strahom. ali i u svome vještackom snu i van njega. Rekao je. Zbog nje se ubija. govoreći sirotinji s Crnog vrha.Neka me bog sacuva da mi ti budeš tuzilac! Šta onda nije pobuna? . nisam izbjegao. alkohol.Primam taj grijeh na dušu. a eto. koje nikakav ljudski poredak ne može poremetiti. Snom zivjeti. prijatelju. okrenut nekud unutra. »sjena slijedi bivšeg mene«. ona ga ne priznaje. Ona je duh iz Aladinove lampe. . kao carobni kamen. od trece nikako. znaci ne pristajati na ovo što jest. Tada sam cuo kako se neko pokrenuo iza mene. ne ovako! Nikad ni od koga nisam cuo toliko oštrih riječi. Pogled mu se ugasio. nećem vaznijem i ljepšem nego što su smušeni stihovi i nekakav Ahmet Šabo.Nisam te ja osudio. Neodoljiva je. i odrice savršenstvo svijeta koji je bog uredio. uplašen! Pamtim šta je govorio one mracne noći u hocinskim šumama. kao da je umro. zbog nje se gine. E pa. podrivaš cvrsti zid.Citaš li ti molitve? Jesi li branilac vjere u redu cvrstom kao zid? Osmjehnuo se tuzno. Pobjegao sam. On se odrice svega što nije koloplet njegovih nestvarnih slika.Pa da. Nasmijao sam se: . možeš li mi objasniti zašto je tako? Kome smeta pjesnikova riječ? . Koševa. ali ne ovo. razbijaš saf. jer ti nastupaš sam. Gledao sam ga zbunjeno. i od ljudi. sjena rata. u nadanju. povukao se u svoje snove. I ne samo da ne braniš vjeru. Naišlo je vrijeme njegova cutanja. .« A tebe Alah ne voli. sjecam se i sad svog zaprepaštenja. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti. Poezija je izvan tog zakona. Berkuše. Student Ramiz! Izbjegavao sam da se susretnem s njim. mogu ti reći da od tog vremena nisi uzeo Kuran u ruke. cvrstim kao zid. kao te večeri. Vec mjesec dana drzi uvece propovijedi u Ali-pašinoj dzamiji. zbog nje se gubi ljudski lik. Pa dobro. pošto sam cuo kako ljudi šapatom prepricavaju njegove riječi. prepoznao sam ga po mršavom licu i vrelim ocima. Bjelava. naravno. trazi slobodu za riječ i misao. kome? Meni ili sebi? Ili svakome? Govorio je budan. a izašao sam prije nego što je završio govor. To je pobuna. Okrenuo sam se: u vratima je stajao mlad čovjek. Slušao sam ga jednom. slušajuci vatrenog al-azharskog studenta. koji nije znao šta je strah. ti si protiv nje.

neprijatelj bi nas napao. zbunjen. sad je mladic o kome sam dugo na javi mislio i u snu sanjao. zar do slobode da se dodje nasiljem? Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti? I kako ga zaboraviti? . Jesu li sve bosanske valije zatvorene.rekla je oduševljeno. Kad jedna guka otpadne. koliko nas ima. braco moja satrvena. . čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom. te zgadije ne bi bilo. Kako je smio da kaze. da ne postaju smetnja i prijetnja drugim mocnicima. ucvršcuju svoju moc.Kome? I zašto? Sebi. i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Ruše ih uvijek na isti nacin. jer mrze promjenu. Oni su bolest na narodnom tijelu. i sve treba njoj da sluzi. jer i pametni ubrzo izgube razbor. A ranije? Ne bih rekao. Poštene i mudre vlasti nema. Niko na vlasti nije pametan. kaznjavaju. objašnjavajuci to nasiljem prema narodu. Oni bez vas ne mogu. protjerane ili pobijene? I crtava njihova svita. I tako. a sebi prisvaja pravo da sve zna. i gledao me pazljivo. I niko ih ne bi oborio. vi bez njih morate.upitao je. Čovjeka na vlasti podsticu kukavice. Tada sam izašao iz dzamije. I još natjeruju naše sinove da to cine. ko je hrani. I ucinicemo to. bodre laskavci. i dovode svoju svitu. a nikome to ni na um ne pada. nas je mnogo. kao pijan. Odakle mu tolika hrabrost? Iduci kući. Ne možete bez nas. zaustavljajuci dah. odustavši. izraste druga. vjecna nacela. zadivljen. udarao sam o kaldrmu. Kao slavuj? Zar treba drukčije? Ali ti si čovjek. Samo da prstom maknemo. razbojnici bi se namnozili. možda grdja. jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje. i kako su ljudi smjeli da slušaju? Ispiricao sam Tijani. i izdajom prema vladaru. i niko trpeljiv. Njih je malo. A ko drzi ovu zemlju. Možda se bojala da mi se ne zgadi moje cutanje. Dobro se sjecam svega što je govorio u dzamiji. Odmah stvaraju vjecne zakone. i ljudi to prihvataju. slušali ove plamene riječi pobune.predstavljaju ništa. A oni nas globe. zbunjeno gazeci po nogama zablenutih mahaljana u poderanim carapama. Sve ljude smatra glupim. Odricao sam se slucajnog susreta. ko brani? Narod. kazu nam. i najradije bih o tome poveo razgovor. Ali mi ja napomenula da više ne idem u dzamiju. sva njegova misao je usmjerena prema pobuni. Mislio sam kako je zavodljiviji njegov zanos i ljepša njegova hrabrost od svega što je rekao. stajao preda mnom. jedva vjerujuci svojim ušima. bez vlasti neće. Njemu nisam mogao odgovoriti šta bilo. kao noćni leptiri na plamen svijece. s knjigom u ruci. svi srljaju na vlast. i ponavljaju gluposti svojih prethodnika. zajedno. Pjevaš pjesme? . A uvijek dolaze novi. Bez hljeba narod može ostati. koji su.Bogami je hrabar . jer drukčije ne mogu. podrzavaju lupezi. kao guke. bojao sam se moguće opasnosti. a svi su nasilnici. Nizašto. jer je zelja za moci bezgranicna. Htio sam da ga pitam. . ukrug. neprestano. I nikoga to nije urazumilo. kob su ovoga svijeta. Znamo li se odnekle? Jesimo li se gdje susretali? Slušao sam te jednom u dzamiji. zatvaraju. vječno ustrojstvo. ubijaju. nered bi u zemlji nastao. i vezuci vlast uz boga. I eto.

od plemenitosti do tiranije. To je istorija vlasti od pamtivijeka. a neće se zavaravati olakšavajuci ga. Izdijeljeni smo. kako mu najbolje odgovara. vodje bi stekle ugled i zasluge. i ovdje sam kriv. uz tambure. Svako se nada da će njega mimoici. Odmahivao je glavom. Nema jednog cilja. nije. svakog dana bi postajale sve veće. S mojim malodušnim predvidjanjima se nije slozio. čini mi se. umjesto stare vlasti.Bojim se da jest. Riječ je odliv suvišne krvi. njihov ugled bi se pretvorio u moc. da se šegacim izmišljajuci šta bi se sve moglo stvoriti od tog divnog sabora psovanja. Ljudi će zbaciti nametnuti teret. . osloboditi ga straha.Zar je taj teret zasta neizbjezan? . vjeruje u sposobnost naroda da svoj život uredi sam. Tako bismo. pripremiti ga na zrtve. ali me Ramiz prekinuo u toj mojoj slasti pretjerivanja. . oni su gruda koja za sobom vuce usov. uvijek i zauvijek.Ali ako to kažem. Ali prvo treba otjerati ove koji vladaju. hodajuci. a nisam mnogo drzao do onoga što sam govorim.Ne. Rekao sam. uz gusle. kao cišcenje. i tako ih cuvali za besmrtnost. Poslije bi lakše vukli svoj neizbjezni teret. I sve je bliza taj dan što je teret tezi.Ko će to uciniti? . da priredjuje svecanosti govorenja. Sve se ponavlja. cak i veću potrebu da kaze nego da misli. rasterecenje od muke. priblizavajuci se i odvajajuci.Rećimo da je i to moguće. osim neposredne koristi i straha. možda i goru. prezrece me. kao pjevanje. urlanja. . Zadrzacu se na poeziji. I šta bi se desilo? Poceli bi da zive od tih zasluga. Bez junaka se ne može. pomalo prijekorno. . Ali šta da kažem? I ovdje sam sam. a ne da je guši. cvrst kao zid. od oduševljenja do nasilja. ruganja. zamrzice me. Trebalo bi davati nagrade i ordene za psovanje. mi bismo svoje junake mogli vracati na poslove s kojih su došli. Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo. dobili novu. Ako je to suviše surovo. i ovdje razbijam zbijeni red. jer je to isto.Zar je to nemoguće? . ako se uvjeri. Tako se prazni.Narod. . privid slobode. oslobadja napetosti.Narod je rasuta snaga samo ako ne vidi zajednicki cilj ni tajnu korist po sebe. ništa mu nije zajednicko. da se osjećamo sapeto i prigušeno. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstice. . vicuci u nebo. kao molitvu. Samo ne treba dozvoliti da uprljaju svoju slavu. Dovoljno je što mislimo. može sve. ne slazuci se sa mnom.U tom slucaju. i što je manje riječi za utjehu. . Ako sazna. Nasmijao se. u tome su mnogo pametniji od nas. Tako cine neka plemena u Africi. Ali neko mora povesti narod. da bi ga doveo do pobjede. ili još bolje. Selo selu neće pomoći ako naidje opasnost. u casu kad nisam mogao da se slozim s njim. sjedeci. uz bubnjeve. rasuta snaga.Zar je zaista neizbjezan? Htio sam da razvijem tu zabavnu sliku.Narod je pust broj. I trebalo bi narediti da što više ljudi sluša i ucestvuje. I za poeziju. psovanja. . A čovjek osjeća potrebu ne samo da misli već i da kaze. . i da raskine zacarani krug u kojem se od junaka stvaraju tirani. a možda i u mnogo čemu drugome. cak i kad nismo pobunjenici. grmeci u zemlju.

. i nijednog ne zaboravlja.) Ima i porodicu. ali bi volio da se promijenim. On može i to. cak i na smrt? Ne znam kako se može pristati na smrt.Nije se slozio ni s mojim mišljenjem da riječ treba da bude utjeha i rasterecenje. Ima prijatelja. umorna od cekanja. priča joj šta je govorio ljudima. A ako bi sve napustio. kovaca. A novi koji dolaze. zao kad ostavlja. a mutna voda neka sve nosi. Sve. i zao mu je što mora na duže vrijeme da se odvaja od nje. mogla s nekim blizim i obicnijim mladicem da šapuce u noći o blizim i obicnijim stvarima nego što je bezizgledna borba za sirotinjsku srecu. Odakle mu ta tvrda vjera. Sve mu je otkrio jedan derviš hamzevijskog reda. veoma je voli. i ne jednog. Riječ mora biti pobuna i poziv u borbu. Otac mu je poginuo u dubickoj vojni. ne bi bio više sposoban ni za pravu ljubav. jer za to ne treba mnogo pameti. praznu sobu. da bude ucitelj. Znao je to. zamišljajuci je u svojoj sirotinjskoj sobi. pretrpio dosta ponizenja. da bi ta daleka djevojka. Inace je laz. (A ja sam ruzno pomislio. Upravljaci nisu potrebni. udovicu. Da li misli i o čemu drugom? Ima li porodicu koja ponekad pozeli prijatelja kome govori o obicnim stvarima. da prekinem razgovor o stvarima koje poštujem ali ne razumijem. a možda je njegov zanos prihvata kao dio cina. i kako su ga oni zeljno slušali. drago mu je kad ih stice. rekao je tiho. kao da ga je munja obasjala. A to je polovicno prijateljstvo. i možda bi nju okrivio što se odrekao svoga sna. i ne zele da vladaju nad drugima. jer može sve sa sobom. nagledao se bogataškog bijesa i sirotinjske muke. djevojku kojoj šapce o ljubavi? Ili je stalno upaljena vatra koja gori i sagorijeva. koji obavljaju svoje poslove. Ili ne misli o njoj. Teško je. sve dok ima zla u svijetu. Sve joj je to rekao. i dovoljna je bozija milost koja će im pomoći. kao nesrećni Seid Mehmed. ali nemam hrabrosti da to i pokažem. a opet lijepo. Čovjekova nada je jaca od iskustva. ali je svoj životni put saznao odjednom. da u bašti uzgaja ruze ili sadi krompir. obicni ljudi. Mogao bi da me zavoli i ovakvog. i uvidio kako je svijet ruzno uredjen. Kad se uvece vrati iz dzamije. koju odbija svaka vjerovatnost? Toliki su se nadali. iako me dirnula ta mladicka nevinost. Nagutao se tada gorcine. ali ne bi mogao i da me poštuje. ni drzava. opijum. ne može je pokolebati tudji neuspjeh. i ljudi će sanjati ruzicaste snove. a on se u Al Azharu izdrzavao poducavajuci bogate a glupe djake. opet vjeruju. s njima je sigurniji. blizu? Upitao sam ga to. Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu. a ne daju da iko vlada nad njima. Izabrala je cekanje. koji zivi s majkom. Derviša su ubili. što i jesam. Nije se bojao da sa dzamijske predikaonice govori glasno o čemu se drugi ne usudjuju ni da misle. doduše. ako bi se uspavani Seid Mehmed slucajno probudio. zatvori oci i. Ili on pristaje na sve što ga može zadesiti. i tako se njihova ljubav pretvara u stalno cekanje. i ranije. Ima i djevojku. da postanem čovjek. i poveo u drugu. jer je to konacno priznavanje poraza. a o sebi je mogao samo da šapce. i vratio se u svoje mjesto. zaboravljajuci na drugu toplinu. bez mogućeg treceg. ali su njegove riječi ostale u njemu. on ne bi bio ono što jest. I nas dvojica bismo mogli postati prijatelji. i ostavio da sama bira. a nisu docekali. Ali da nije tako. i brata. Uhvatio me ispod ruke. ni vladar. majku. sve je to nasilje. dobrog i bespomoćnog. u trenu. udatu sestru. osim bozije milosti: ljudima je dovoljno ono što sami medju sobom mogu da urede.

ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. smatrajuci da je plemenito. Izašli smo na sokak. ne znajuci da je postalo neljudsko. ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put. Neće iznevjeriti svoju misao. Precutao sam da ćemo ga pozvati i na rucak. Pozvao sam ga da svrati do moje kuce. već pravog prijatelja. jer drukčije ne može. Pomislio sam da se vratim. grdnje ga se ne ticu. Proroci treba da umru prije nego što išta ostvare. Sad je za slobodu. Sad je protiv nasilja. to je najljepše od svega što čovjek može da ucini: da pokuša i da ne uspije. Ne pristalicu. kao i ljubav. Cesto si u knjiznici. Nisam znao da si prijatelj s Ramizom. ocišceni. Ali sam se pokajao kad sam vidio serdarAvdagu kako stoji pod jednom strehom. ali mlad je. A ako ne uspije. Tako sam.Dobro mu je. Merhaba. kao i toliki drugi. ostvare prastari san. Prijateljstvo se ne stvara. Ostaje tako da zivi zelja i vjera da će jednom doci sanjani raj. Bice divan čovjek ako ne uspije u onome što želi. kojima sam se branio od tudjeg zanosa. zbog obicnog razgovora. I. pa produzio. Bio bi ponosan na svoju cistu misao i poslije. ne sljedbenika. nego s ostalim ljudima. na toplinu kucne vatre i obicnog razgovora koji ne pamti godinama. i nisam htio da se sklonim. Pruzio sam mu ruku. ali mu može posluziti kao unutrašnji zaklon. kad bi već odavno bila uprljana. njegovo stradanje će uciniti više nego pobjeda. Imam dosta vremena. i nastojacemo da mu bude ugodno. s kojim se drukčije razgovara. Neobican mladic. Avdaga. kao hamajliju. Otrijeznila me kiša što je pocela da pada. Volio bi da ovdje nadje prijatelja. i potreba da se veze uz drugog čovjeka. ima ih. Bice mu drago ako postanemo prijatelji. pa da ljudi. potrebno mu je. i tako se smeo. Ne bih rekao da jede cesto. nije mi potreban ovaj susret. ma koliko nam bili dragi. Svaki dan te vidim. zaboravio na opreznost s kojom sam ga dočekao. Zašto da je gase djelom koje razocarava? Možda treba da prodje neko dugo vrijeme. jednostavni smo ljudi. brata. zatvor je obicna nevolja. Bice najljuci neprijatelj protiv sebe bivšeg. Dovoljno je što su još jednom razgorjeli staru nadu. Ako proroci razocaraju. Sacuvace se u ljudima dirljiva uspomena na zrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. zavešce ga u ime slobode. ne dozvoljava sebi slabost. zacudo. Dočekao me ljubazno. Teze je kad misli na majku. i cuvace. Borice se surovo za svoje uvjerenje. batine su neugodne. svejedno mi je što će misliti da ga izbjegavam. ali se već navikao na teškoce. ugušice je u ime vlasti. Zurio sam kući. dirnuo me njegov strah od usamljenosti. sinovi tamne. a s tom zeljom lakše se zivi. Nije uvijek lako.slagao sam. rekao sam. ono nastaje. i istjerala mi iz glave smušene misli. djevojku. i drukčije cuti. koliko do nas stoji. strašan ako uspije. . Ali odbacuje od sebe te misli. A i ti izgleda. da sam išao kao zaba na zmiju. ali uz nju može ponekad da bude hladno i pusto. izdrzi. da se u dušama nakupi dosta te neokaljane ljepote. Neće mu mnogo pomoći moje prijateljstvo. Zastao sam. Danas smo se prvi put sreli .

Ako opet vidiš Ramiza. vodeci ovaj smiješni razgovor. Zašto. zašto razgovaraju. da ne misle. kažem. Na zalost. . kao da se cudi što to pitam. zašto izlaze iz kuce? Da može. A sva zla bi spriječio kad bi sve ljude zatvorio. o djevojci. Rekao je samo: . Zašto me to pitaš? . i kad ništa ne kaze. mislio sam da ćeš ostaviti posao. Lakše mi je.Mene se tice šta ljudi rade. Ne mogu vjerovati da voliš ovo što radiš. Avdaga.Pa. i cudimo se. . .Znaš šta govori. znaš koga će potraziti. Šta te se tice šta ljudi rade. . Više je hrsuza. nije me strah. . . Potrazice te. sve bi ukinuo.A zašto ne bih poslušao? . cudno. šta misle. i savjest ga muci zbog svega što ne može da predvidi i preduhitri. da ti narede da me uhapsiš.rekao je zamišljeno. s kim se sastaju. i da nema njega.Snazan sam.Neću ga vidjeti. ne znam.A o čemu je još trebalo da razgovaramo? . Avdaga? . . šta govore.I ruzno. sigurno. sigurno.Niko nije bez krivice. zašto sam ti ja potreban? Je li ti to naredio Dzemal Zafranija? . naravno. iako znaš da nisam kriv. Alahemanet.Ne znam o čemu govori u dzamiji. zavladali bi cijelim svijetom. .Ako ga vidiš. . Avdaga. On je najzabrinutiji i najodgovorniji čovjek na svijetu. I merti.Pitao sam te za Ramiza. da se ne sastaju. . a najbolje bi bilo da ne govore. zar ti je od nevolje da ovako kisneš? Od brata ti je ostalo veliko imanje. rećimo. samo se ti bojiš.I da ti narede da me ubiješ. . ti bi poslušao. da znam šta misli. Što ne odgovaraš? . Zašto ljudi putuju. .Ne tice te se ko je naredio. On mora da zna šta ljudi rade. Toliko je iznenadjen. . .Bogme će tebi pomoć biti potrebnija .Razgovaramo. Neka je bog na pomoći i meni i tebi. Avdaga. o zelji za pravim prijateljima. Isti ste. Pokisnuli smo do koze obojica. molim te. Mnogo je hrsuza.Je li pominjao ono što govori u dzamiji? . zašto idu u druge gradove. . a pošto ne može.Ja volim ovo što radim. Ali nije vrijedilo da mi to objašnjava.Baš prvi put! O čemu ste razgovarali? Ispricao sam o Ramizovoj porodici. izgleda smiješan.Alahemanet. zašto šapucu. najbolje bi bilo da je sve zabranjeno. niko ga ne shvata. . zapamti šta govori. Kiša mu se cijedi niz nos.Avdaga. zašto sjede po kafanama. ti bi sigurno poslušao. .Je li više hrsuza nego dobrih ljudi? Gledao me. .Ruzno? Zašto ruzno? .I samo to? . ostaje mu samo da bdije nad životom.Dobro. nepovjerljiv prema svemu što je u njemu zivo i što se krece. o svemu onome što je za Avdagu nevidjena glupost. Naporno je.Reći mi.Ja tebe pitam: zašto? Ti mene pitaš: zašto? I samo tako pitamo..

velike li nesreće. da je vez umiruje. Mahmut Neretljak je odmah namirisao taj novac. Trgovac Šabanovic prodaje kucu. Dječije svirale Ne umirem od zelje za radom. Ili me grdila. Tijana je vezla zenske košulje.Nisi ti kriv . ali kako drukčije da se zivi? Želio sam sluzbu više nego ikad.umirivala me. da mladi trgovac Husaga. ali su joj oci ceznjivo sjale.Popricekacemo mi za takvu kucu. Mladic je pošten. . da Husaga i za nas kupi kakve robe.rekla je Tijana razumno. ali je ostao bez zarade. drzala me cisto i uredno. Radim li štogod ruzno? Nije mi dozvoljavala da odnosim gotove košulje mušterijama. ali nije prekidala to zidanje kula u vazduhu. Mahmuta su napustili trgovci. ide u Carigrad. mnogo manje nego što je vrijedilo. kad bih objesio nos. cetiri sobe. kao oko. kao da nam je to bilo najvaznije u ovoj sirotinji. cuvajuci moje muško dostojanstvo i svoj ponos trgovacke kcerke. jer nije voljela kocku. boze. a dobro se placa. i uzbudjeno šaputao s Tijanom. pa i za manju . a ona to slušala kao lijepu bajku. već za nas. hajat. po robu. Iznenada se. Ovako je baš ruzno. ne budi smiješan. vješt. udesetostruci. lanjske . žena ga hrani! Hajde. i tako se izvukao. ukazala prilika ne baš da steknemo bogatstvo. Kao da smo se zauvijek ogradili od nevolja. osjećajuci se. izgleda da su se Grci u cudu pitali kakvim to neobicnim jezikom govore. medjutim. ljutila se ako bih pocistio sobu. izmišljajuci najneobicnije nacine i puteve kako da ga udvostruci. ali da se novac bar udvostruci. i ona ispašta za moju krivicu. . pokunjen: . sigurnije s tom sitnom kamaricom srebra. a mene je bilo stid što samo ona radi. u kojoj je Mahmut bogzna već koji put sanjao svoj neuništivi san. za cudo. i ne visi nam nad glavom briga o sutrašnjem rucku. koje su uvijek zapletene. Tijana me uvjeravala da je posao sasvim jednostavan. doksat. . kad su ponosno progovorili grcki u Solunu. brat kazandzije Abida. molim te. ali sigurna da neće uciniti nijedan nesiguran korak. u bašti ruzicnjak. antiohijski. Mahmut je cak znao u što bi trebalo utrošiti zaradjeno bogatstvo. loza ispred kuce.Eh. Tijana je nepovjerljivo odmahivala glavom. Mahmut im je objasnio da on zna drugi dijalekat. i još ljepši ugled. bašta oko kuce.9. i bili smo zadovoljni. I sve bi bilo u redu da ja nisam sjedio besposlen. pa je pitao i sebe i nas. ali mi nismo očekivali ništa. sve dok u njegovoj mašti nije izraslo pravo bogatstvo. Mahmut je saznao od rodjaka svoga prvog komšije. Od sestre je dobila nešto novca za svoj dio ocevine. i izvor. za dvije godine stekao je lijepu radnju. Ja sam se samo smijao toj igri. navalio sam se slaboj zeni na krsta. i tako nas izdrzavala. kako bi bilo da mu damo novac.A ne radim za tudjina. Svojim vezama.

jer je nezgodno da sam otkupi. pa i kad damo nešto za trud. Dali smo mu novac. . . . Najbolje bi bilo da nam kupi skupu tkaninu. Zamisli. . Tako smo doznali da je s Husagom već govorio i sve dogovorio. njene svojine. možda će jednom i poci. kao da se spremam da već danas krenem u Carigrad. to se najviše trazi. kao da me zaista sprecava da podjem na put. i više je licio na ucenog muderisa nego na mladog bazrdjana.Mogao bi i ti poci u Carigrad. Kad mu isplatimo troškove. da mi ništa ne može zamijeniti nju. ja ne bih mogla. njegova usluga je sitna. a on je napisao priznanicu i ovjerio je pecatnjakom. Carigrad. Rado će nam pomoći.godine je donio citav karavan robe i već sve rasprodao. samo da kupi i da vidi kako će se natovariti. a reći ćemo da smo novac. A naša ljutnja je odmah splasnula. veliki hanovi. . Bio je mlad. ovakvu kakva je.U Carigrad! Da ostane dva mjeseca! A šta bih ja radila za ta dva mjeseca! . Husaga je rastjerao sve naše sumnje i strahovanja.Nemoj. Izgledalo je cudnovato i nekako suviše nalik na Mahmuta.A nije grehota da ja ostanem sama! Ne primjecujuci njegovu uzbudjenost s kojom je zamišljao tu nedostiznu srecu.Šteta što nismo imali više .rekao sam. netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelic mene. Pobune su trajale kratko. Novac mu ne treba. i izgledalo bi da daje milostinju. naravno. on će nam pomoći. i kako sam nekriv stradao. Tijana je presjekla taj razgovor. uskogrudu u svojoj ljubavi. a Tijana je otvoreno odbila.I druge zene ostaju same . iz traljave pobune i toboznje zelje za slobodom. sebicno mi oduzimajuci slobodu odlucivanja. karavani. učinio bi to i za obicnu ljudsku ljubav. nas je naknadno ubjedjivao. i odmah se može prodati bazrdjanima. braneci pravo svog nestvarnog puta u Carigrad. a drago mu je što ima i ljiepši razlog. Zašto ne bih otišao. Sigurno će se napiti. koliko mogne. zna šta je sve bilo sa mnom. Pogotovu što sam znao. pa sam sad i ja sumnjicavo mahao glavom. snaho. bilo bi protivno svakom trgovackom obicaju. ima dosta svoga. ne primjetivši kako varnica sijevaju medju nama. grehota je. misleći o putu u bogati Carigrad. kao i ostali ljudi? Mahmut je izašao. trgovine.uzdahnuo je Mahmut. tako. I ja sam se durio. kao i povod. ma koliko bio ljut. i kome to novac pada tako s neba? Ipak smo pristali da s mladim trgovcem razgovaramo i da mu zahvalimo na ljubaznosti. Nismo mu to rekli. svakakav svijet! Nemoj tako. na zalost. toliko kratko. bacala je na mene ljutite poglede. . vracao u cvrstu tvrdjavu njene ljubavi. ali toliko ozbiljan kao da su iza njega duge godine života i iskustva. govoreći da je to prazna priča. rekao je. a platicemo kad donese robu. nije ga ni bilo mnogo. da ih nije vrijedilo ni dizati. I ubrzo sam se. A čini i zbog mene. jer su Tijanin i njegov otac bili prijatelji. nema od toga ni muke ni štete. potrošili. Pozeljeli smo mu srećan put i rastali se kao dragi rodjaci. kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije. ostalo bi više nego dvostruko. Prodacemo lako. .Druge ostaju. postala je smiješna. Ovako je sve cisto. Na kraju je rekao da je Husaga već pristao da nam ucini tu uslugu.

i sigurno bih se stidio. pa pozajmio da se može vratiti. neba. Dobar je čovjek. pio je. potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. i dobijam više nego što sam želio da imam. to će se zaboraviti. koja se stvara sama iz sebe. nudi i zahtijeva. u jednom liku. zahvalan joj. iznenada. Pozvao me u svoju praznu radnju i skrušen. Nikad to nije cinio. pozajmice. htio da se tuce s prijateljima što su ga molili da se ne upropašcuje. niko ga nije orobio ni opljackao. Cak se i umanjujem pred njom. trcim da je podijelim s njom. da trazi od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguće. i lijepa žena. Njoj priznajem sve što ja nisam. zaštita od groma. da čovjeka još dublje ukopam? Sudjeno nam je da para bjezi od nas. stvarnijem i ljepšem od mašte. cio moj svijet. i to s osmijehom. Ako nismo u nevolji. Potrebna mi je savršena. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom. Ne zna šta mu je bilo. kao ludilo. Da sam dobio novac. da osjeća oduševljenje ali i ogorcenje. dao bi nam kroz godinu dana. kao da lezimo na zlatu. kao da mi je ona daruje. a što je najčudnije. siguran sam pred ljubavlju. izmijenjen. odricuci se. u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje. a opet ništa ne gubim. uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški. i vratice nam naš novac. i ja sam bio zadovoljan. a bez cega ne mogu. radosti bez trajanja. Ova žena. i ljudi su mi postali blizi. Kad osjetim radost. ne može. mislio sam samo na nju. i ja pomoću nje. Nespokojan pred nesigurnošcu svega. da mu je u Carigradu propao sav novac i njegov i tudji. .Život nam nije naklonjen. Vratice kad mogne. ljudi. Nismo u nevolji. I Tijana i ja smo nesposobni za život. da mu stoji iznad pecinske vatre. Bio mi je zahvalan zbog te ludosti. samoce. a nećemo mu se još i mi popeti na vrat. sad su sakupljene u jednom imenu. zvijeri. nade bez korijena. Zbog nje. Šta sam drugo i mogao da mu kažem? Da trazim novac. ona je ostvarena. zaleci. Cak i da je imala velikih mana. smršao i potavnio. ali ono što je samo za mene. ali da se ubije. Husaga se vratio iz Carigrada brze nego što smo očekivali. vrednijom od njih. Moje zelje su bile maglovite i rasute. jer je potreba. Nije izgubio u trgovini. i sami stvaramo svoju malu zajednicu. svoj kosmos. hrabreći se njenim prisustvom. sad je učinio. možda i nepostojece dogodine. nalazeci olakšanje. ja ih ne bih znao. Zao mu je. došlo je samo od sebe. pominjao sam njeno ime kao u molitvi. kao da sam svršio dobar posao. I lako ćemo sebi oprostiti. da bi ona bila veća. Ja sam osujecen. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira. i velikodušno sam mu produzio dugovanje na daleko. i za nekoliko dana i noći ostao bez icega. Kad mi je bilo teško. ali na nekakav lak nacin koji nas ne zabrinjava. desilo se jedne večeri. znacajan sam pred svojom tvorevinom. Ako hoćemo. i tako sam obeštecen. Svakome se to može desiti. da se zahvaljuje i da grdi. moli i grdi. I još se zaduzio. i ne mogu dopustiti da to ne bude. rekao sam. placao pjevace. Ljubav je žrtva i nasilje. iskljucive. A što smo ispali budale. neprijatelja. bacao pare. bila bi mi gorka ta pobjeda. sve je propio. kao bolest. da bih mogao da uzmem. s kamatama. saopštio mi. Bogato je darujem. pretvorena u osjećanje. Ona mi namiruje izgubljeno. Kad sam bio ugrozen. pričekacemo. Dao sam joj sve što nisam našao u životu. dosta mu je nevolje i bez nas. to sam sam stvorio. zbog nas i zbog brata Abida.

Nisam se s radnjom ni rodio.Prodacu ducan. dok nas prodje bijes. pa sam. ali ga oslobodivši odgovornosti. ljudi su pametniji.Ako i nisu bolji. naviknula je na sitnu nafaku. Namiricu vam gubitak.Eto.Nemoguće . kao što je obicno cinila.odgovorio sam vatreno.pitao sam se. Cak sam i sebe oštetio. varate se . Kriv sam. i tuzno i vedro. Samo. jer smo za trgovinu sposobni koliko i ona za hodanje po konopcu. .rekao je pokajnicki.Kriv sam. Vi to možda i ne znate. i svi smo bili zadovoljni svojim drzanjem.Šta govoriš. Pregonili smo se tako. Vi se u poslove ne razumijete. jer je on samo glasno razmišljao. . a ja sam pošao u biblioteku. . da nastavim citanje Mevlijinih stihova o Sarajevu. Njoj ne treba. a ne treba ni nama dvojici. njegovu trgovacku sujetu. i zato je toboze navaljivao da nam nadoknadi izgubljeni novac. doduše. moje je iskustvo veće. da joj više ne dolazimo s tim djetinjarijama.A zašto bi to učinio? Nisi ti kriv. jer sam i ja bio sigurniji s tom vašom crkavicom. kao da nije prošlo cijelo stoljece. Otišao je toboze nezadovoljan što nismo prihvatili njegovu zrtvu. u onom kratkom casu izmedju dva zanosa. . a mi smo odlucili. . Mogao bih reći: ko bi se tome nadao od Husage? Ali neću. Stari sipljivi lupez je igrao na siguran ulog Tijanine dobrote. što se ostavlja za kakvu-takvu sigurnost. Znaju da moraju urediti stvari medju sobom. Zar se ljudi ne mijenjaju? Upitao sam to i Seid Mehmeda. kad jedan išcezava a drugi još ne pocinje.Ali nagore. nadmecuci se u velikodušnosti. kakvi smo mi trgovci! I Mahmut se ponašao drukčije nego što sam očekivao. Prevario sam se.Ostaćeš bez radnje.Ako mislite da sam spavao. rekavši da je sve to glupost i da badava gubimo vrijeme. Nasmijala se i rekla veselo: . . makar i od šale. i svu krivicu primio na sebe. . ljutit. niti ikome drugome. . Uvalio sam u nevolju najbolje prijatelje. i meni. Jedino je tada svjestan. Izgubili ste ono posljednje. ne bojeci se štete. Zar vrijeme stoji? . . što je bila istina. i jedino se tada ne smiješi. . Mislio sam da će odricati svoju krivicu. cak nije ni riječ rekao kad smo novac dali Husagi. Tako nam je obojici pošteno izvukla uši.Ljudi se mijenjaju . i dacu vam vaš novac. Od Bosanca se može svemu nadati.Tijana trgovcu ništa nije predbacila. . doduše tek drugog dana. dok Tijana nije odlucno prekinula tu djetinju raspru. i Mahmutu. Kao da je govorio o meni i o današnjim ljudima. i da prestanemo sanjati o lakim zaradama i bogatstvu. Jevtino je prodavao svoju plemenitost. pomislio kako je Mahmut bio siguran da će ona tako reći. Došao je da primi grdnju.Nisam ni oka sklopio. uvrijedivši. Nije nas cak uvjeravala da je predosjećala nesreću. a bilo bi zabavno da smo pristali na njegovu ponudu. Godinama zivi kao pametan čovjek. odakle ćeš namiriti? . drukčije će ih djavo odnijeti. A za dva dana me poceo salijetati s novim prijedlogom. .rekao je. Tijana je odnijela mušterijama gotove košulje. a onda sve ucini da bi dokazao da je budala. ne znajuci da li mi je to utjeha ili nova gorcina. ni krivom ni duznom. da povuce riječ! Ali se sve lijepo svršilo. nije se branio. Kako bi se uvijao kao crv.

bog te ne ubio. Ako bi zvucalo i neubjedljivo. Otišao je u drugu sobu. otjerati ih svakako ne mogu. bez tog uvjerenja cio njegov život bi bio besmislen. to je pedeset cetiri hiljade oka ljudskog mesa. sa po troje djece. bez sna. Smiri se. bolji ili gori? . oci ko fildzani. Djeca za tri godine otezaju po tri oke. udavi. . pa ustanem. veli. nešto radi. A da znam. puta tri oke. koliko će biti kroz godinu. I evo kako je ispalo: u našoj kasabi ima oko šest hiljada domova. koliko li ljudi u ovom gradu sad ovako gleda u mrak. šta mu se desilo. nevolja.Ruzno vrijeme . šta cu. kažem joj. prevrce se. Osamnaest hiljada djece. a kasno je da izadjem na sokak. Zar se to ne može preokrenuti? Volio bih da porazgovaram o tome s Ramizom. kao ja. Prevrcem se od muke. dvije. zagušljivo. bole te krsta. nikako ih razmrsiti. da oprostiš. pod strehu.zakljucio je Seid Mehmed ravnodušno. i protiv ljudi. vidim. Šta to radiš? Ništa. kašlješ. boli te duša. koliko. I ja. gledali kako kiša pada. ne mogu da spavam. da sam odgovaram na svoja pitanja. ostavivši me gorka. sinoć. vidiš kakvo je vrijeme. nisi nizašta. Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Eto. išao bih tamo da zivim. zbog cega se toliko krije. Upitao bih ga zašto tako crno misli o ljudima. sve jedan na drugome sjedi. On bi sigurno rekao da će se ljudi izmijeniti nabolje. Grakne kao zloslutna ptica i odleti. ali on ne dopušta nikome da mu pridje blize. koliko se s dušom rastaje. Kiša pada cio dan. koliko li se radja. mokar kao sudopera. Ne mogu da mu vjerujem. ne volim zimu. brišuci lice maramom.Ne znam. Taman mi san na oci. Nasmijao sam se: . ne volim vjetar. od sna nema ništa. dodje mi nesto da sracunam koliko je stanovinika u gradu bilo prije godinu dana. Pa mislim. Možda i ima. Koliko se radja! I eto. na olovku. ne mogu da dišem. A da je samo jedan drukčiji. pa pustim mislima na volju. promijenice se vrijeme. i sve ono što cini. ili te zima reze. Moja zacudjena misao je zastala nad tom ogromnom gomilom ljudskog mesa koja poraste za godinu dana. I zbog njega i zbog sebe. a ti me probudiš. A ne volim ni ljetnju zegu.Ja nisam vidio. Mahmut me sačekao na sokaku. Bio sam u kafani. A nije samo jeda. Ima li gdjegod na zemlji kraj gdje je uvijek proljece? . Ruzno. i kapljice odskacu od kaldrme. hukce. zbog kiše. Kakvi će ljudi biti sutra.Ne volim kišu. Hoćemo li kod mene? Šta nam smeta ovdje? Stali smo u jednu kapiju. protiv života je. šta su mu ucinili. kao kućine. moje srce odbija njegovu beznadnu misao. Da izludiš. Ovako. stojim. Ili te sunce przi. koliko li spava.Djavo će nas svakako odnijeti . Narocito kad je omorina. mozak se uzburljao. Dobri cute. Nekako si jadan. ja legao. Žena stenje. otprilike. Uskoro su mi noge bile potpuno mokre. . od cega bjezi. vjerovao bih u njega više nego u sve ostale. Mnogo više! Samo se zli dalje cuju i teze osjećaju.kaze Mahmut. upalim svtjecu i pocnem da racunam. Svih ljudi. Misli mi se brkaju i preplicu. Sad je svejedno da li ću otici ili ostati. vidim.. a ono pritislo. ja bih mu povjerovao.

Moglo bi se naci i brašno i maslo.Nemam ništa. dobar bismo kacamak napravili. A. nije baš tako. kad bi kupio nešto što je za djecu. kad bi! Okani se maštanja. smijuci se: . u tome i jest ono! I svake godine rastu. to je on smislio! Neće mirovati dok me ne rastavi od ovog posljednjeg što imam. onda nema brige. ali nije loše. . kad ne mogu štogod prece. i nezadovoljno zamahao glavom što ga ne razumijem. Zar će on cijelog života misliti o trgovini. ali tebe ne razumijem. Ko ne bi dao dvije pare za svoje dijete? . ne može niko. ljudi će kupiti svirale. Kakve su te sad svirale spopale! Nisu svirale.Razumijem to za djecu. .Je li ti zao kuce? . Ja odoh u Višegrad po svirale. ali ljudski porod neće. o poslovima? A ovo o sviralama moglo je samo njemu pasti na um. i s mokrih rukava. i svake godine dolaze nova. pa to rasprodao.Nije ovo nikakvo maštanje. . i samo metneš zaradu u dzep. Rekao sam. lijepe bi pare zaradio.Pa. Cutao sam. .Pobogu. i moglo bi se kupiti nekoliko tovara dječijih svirala. E što ti možeš izmisliti.Ako ćeš dati. već cišta para. I pametno je i glupo. već djeca.Evo šta mi je palo na um: djece ima viša nego odraslih.Ti imaš. o zaradi.To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla. on me podsticao: . kao janjce! .Ima prećih stvari nego što su svirale djeci. . to je ono. čovjece bozji! Odakle mi? . Ne kažem ništa. Zaista stoji mrtvo i nekorisno.Kako? . Snuzdio se i dugo brisao kapi kiše s poplavljenog nosa. . Ako bi se uzelo tri hiljade. A ovaj posao nije loše smislio. Prodaš po radnjama.. pa dobro. Uskoro će vašar u Višegradu. sve nekako istovremeno. razumiješ li? .Nisu to janjci. . Ludo je. Otresao je kišu s brade.Imaš ocevu kucu. Sad ih je osamnaest hiljiada. Pazi sad: kad bi neko imao novaca. . Zetva može omanuti. Po paru komad. To je kod njega kao bolest. A roditelji su obicno slabi prema djeci. to je dvije hiljade para ciste zarade. i tuzno i veselo. racunaš ih na oke. . A odakle ti novac? Novac? E. i ne mislim ništa.Kad bi. molim te.Pa.Ja? Dacu ti sve što imam. dvije hiljade. .Šta kazeš? Ovako ti stoji mrtvo i nekorisno.

nikad nije duže sumnjao u svoju srecu. . kao da ga sigumo čeka na nekom cošku. I možda bih grdno pogriješio kad bih prihvatio samo svece. Mahmute. Hvala ti. A kad sam još vidio kako mu je zalost zasjenila vodene staracke oci. da se sigurno i on sam teško snalazi. Ništa me ne veze za nju.Neće propasti. naljutila bi se. bio sam uvjeren da se pretvara nudeci da nam namiri izgubljeni novac. Treba prekinuti nepotrebnu vezu i predusresti mogući bol. pošten i nepošten.rekao sam ljutito . kao da kiša ne lije. . jer su sigurno nepodnošljivo dosadni.odgovorio je snuzdeno. i uvijek se prilagodjavao cak i njenoj sjenci. za svojom zeljom. Rekao je to odlucno. Eto ti je. Kako lagao. Išao je naprijed i natrag. kao da ni traga zalosti i sumnje nije bilo u njemu. koji mu je vratio sanjanu priliku.Pa. On je istinit i lazan. i strpljivo gledao i čekao. istog casa. šta bi bilo kad bi i ti propio novac kao Husaga. .znaci. koracao je serdar Avdaga. i samo je tako cjelovit. a onda bi stao. Taj fanatik jedne ludosti. . odavno već nisam bio na zgarištu. Pa ako novac propadne. i ko zna cime još. ispod kestenova. I shvatio sam da on mene ne vara. čovjece bozji! Djavo da ga nosi. bez medje i prelaza. doci ce. A šta ti dobijaš a šta gubiš. ili zato što je iskreno vjerovao u svoju laz. ništa i ne gubim. Zašto je ne zatrpati? . tako mi boga! I prodao bih. stvaran i nestvaran. A samo tren je prošao kako je pokunjen gledao svoju nesreću. na nekom životnom zaokretu. ali nisam vjerovao da će se ovako šegaciti s nama. Nisam više za ludosti.Neprestano misliš o poslovima. Moj pristanak. Sokakom. Onda. na istom odstojanju od nas. gdje ni kosti pokojnika ne pocivaju? Ni bol ne osjećam.Šta misliš? . kad bi ih i bilo. za svirale. . znaš . znacemo samo ti i ja. neoštecenu. vratio mu je i sigurnost.zamahao je mršavim rukama.Nisam lagao! Govorio sam sa zenom da prodamo ducan.Ma ne. pristala je. . nimalo mi nije zao. da nam vratiš novac. Šta čuvam na tom staništu duhova. kao da se brani od udaraca. racunima. niti u njima samo ono što je dobro. ne vrijedi se vracati na uzaludne uspomene. kad bilo.To je zenino. suzbio sam svoju sitnicavu srditost i vratio mu njegovu šašavu nadu.Sakricemo od Tijane. nije moje da odredjujem. ne bih tebe molio. Znao si da smo budale i da nećemo pristati. neka ga! Ne mogu birati ljude kakve želim. jednom. samo prazninu. i ono što je u njima. zato što se pobojao da će mu propasti prilika o kojoj je sigurno dugo sanjao. nerazdvojeno. na takvom prijateljstvu.Nije mi zao. uvijek na istom mjestu. lagao si da ćeš prodati ducan. kao da je najljepše vrijeme za šetnju. niko ziv ne bi uhvatio kad laze a kad istinu govori. lazima. kao da se zaklinje. ne obaziruci se na mene. kad mu više ne treba. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi život šalje.Mislim. osim nejasnih uspomena koje ne ozivljavam. Djetinjstva već odavno nema. . A ostalo bi i meni nešto. On ide svojim putem. Kako to da nisi zalozio kucu i ducan? . . da te boli pustoš. Pa. da se Tijana nije onoliko naljutila.Bosanac stice pamet pod starost. zeljama. . ludi stvore! Ako ja ništa ne dobijem.Pa dobro . pristaješ li? Znam ko bi kupio kucu. I sve mu je toliko zapetljano. Nadao sam se svemu od njega. i da će slagati i prevariti i ukrasti. Od Bosanca se možeš svemu nadati. zaboga! . zamršeno planovima.

A svi smo isto cudo i pokora. zašto si ga otjerao? Nisam to rekao.Neću nikome da oduzmem hljeb. ili mu je drago što njega nije zapala ta sreća i. ne stideci se svoje surovosti. Ahmete? Mene je čekao! .Za to neću biti kriv. idemo poslom. Sigurno tebe. . Ljudi to i ne ocekuju od njega. možda i ne znajuci da je surov. mokar. zbunjeno se osmjehnuo. Bilo je to naredjenje. Mahmut me pogledao. otišao niz sokak. oba u pravu. kao rana. jedan zadovoljan što nije na sebe navukao opasnost. . uplašio se i nije ga zaboljela uvreda.Da li mi to nudiš.Nisi? A zašto? Cutao sam misleći kako je bezobzirno otjerao Mahmuta. A samo casak ranije.Od cega ziviš ako ne radiš? . ne možeš da nadješ posao! Hoćeš li da budeš bibliotekar! Mehmed Seida će otpustiti. Mahmute. i sad me to peklo. tebe ili mene . sasvim razlicita. Hoćeš li da budeš pisar kod sudije? . Ali ima i drugih mjesta. kao da mu je zao što me ostavlja s Avdagom. Mislim na Mahmutov ponizni smiješak i snishodljiv pozdrav. mršav. lijepo smo ga pozdravili. Zašto mene? A zašto mene? Tako smo serdar-Avdagu velikodušno poklanjali jedan drugome. . kad već nismo mogli izmoliti da ga djavo ukloni s naših ociju i s ovog pokislog sokaka. Kad smo naišli pored serdara. nadajući se da će se na tom završiti. ili se šališ? . Oboje istovremeno! Dva čovjeka u meni.Žena mi radi.Ne mogu da nadjem posao. možda sam se i ja osmjehnuo.Mahmut je moj prijatelj.O. drugi duboko nesrećan što je djubre. . ne vrijedjaju.predlozio je Mahmut. potpuno oprecna. osilice se. .Hajde da vidimo . pod strehom. . .Ti. Progutao sam uvredu.rekao je Mahmut. I ja sam se uplašio! Morao sam da kažem: . .Nisam. zguren. brate. A nisam. . .Kuda si pošao. I sebe. Nije više nizašta.Oduzece drugi. . Muz mora da radi. da ga ne naljutim. i oba podjednako iskrena. a ipak sam mislio: dobro je što ništa nisam rekao. Nije mogao da izdrzi tu neizvjesnost. Serdar nije ni slutio za moje muke: . mislio sam o dvojnosti Mahmuta Neretljaka kao o cudu. ali sigurno srećan. zivjela su snazno u isti cas.- Nekog ceka. ne ljute se. Svoju grubost nije ublazio ni osmijehom a kamoli riječju. Stidio sam se svoga kukavicluka.To nije dobro. Duznost mi je bila da ga odbranim od ponizenja.E baš si budala. uljudno pozdravivši. možeš svojim putem.Jesi li dobio mjesto? .

Ne moraš pamtiti. Kamo sreće! Bilo bi divno da se pretvori u kamen i da vječno ostane pod kestenom. . ili ću reći da sam se šalio. E onda mu reći da ne mogu. Dobro. kao što sam očekivao. izglobljenost je ostala. Možeš. Onda neću Nećeš? Neću. Cutao je i zurio u mene. ne vjerujuci. Cak se i osmijehnuo. i govorice drugo. . evo već tri dana. student. . Otišao sam ja. Eto. Izgledao je iznenadjen. kao ludaka. vidiš. Ništa ti zapamtiti neću. .Ako govori svašta.Ako nešto nudiš. bio bi to spas. glava me boli. a on nema lijeka za to nepoznato stanje. kao da je šala. neću ni sad. gotovo zaprepašten. ne nadajući se ničemu. Našao je samo staru. on sigurno zna da su drukčiji. . svašta govori u dzamiji. kakvu budalu šalju na mene! Slutio sam.Malenkost. i eto na što sam izvrdao! Zacudo.Nudim. jer me ledeni grc uhvatio u srcu čim sam se odvojio od njega.Kadijine pisare će poznati. Ljudi nisu takvi. poremecenost je trajna. i nisam se okrenuo da vidim je li pao mrtav od kapi. a on će me izgrditi. pod kestenom. Ni njegov pogled nije prijeteci. ali je i ona zvučala neuvjerljivo: .Onaj Ramiz. . okušanu bezbroj puta. Ahmete Šabo! . Više zaista nije imao šta da kaze. ostavivši ga ukocenog na kiši. pohabanu riječ. ili da ode. . neće mu biti pravo što meni daješ taj posao. Šta je onda ovo? Zbunio sam ga. . Dzemal Zafranija je nešto ljut na mene. nećeš! Kažem. Bilo je to valjda prvi put da je ovo cuo i dozivio. . . on nije dobro cuo.Pa. Nadam se da se ne slazeš s njim. nepomican. kao što kazeš. Vrdao sam. . A što nije došao sam da mi to kaze? Ne znam. Gledao me kao nerazumnog djecacica. onda se ne slazem.Gore bih se pokajao da te poslušam. on mi je potvrdio. kao prikazu. Kazeš. onda nešto i traziš. Zapiši. nisam vise osjećao strah. samo ako hoćeš.I ja treba to da zapišem? . Bilo bi divno. i ako je to svašta ruzno.. i svijet će opet biti uspostavljen u svom poznatom redu. a kad dodje sebi.A onda. Ali ništa nije prolazilo.Kadija trazi da se sve zapiše što govori. Avdaga. izvinicu se. neću! Nikad se tim poslom bavio nisam. izgubljen.Da cujem! . mogao bi samo da me ubije. čudan nesporazum i uskoro će sve proci.Dzemal-efendija mi je i naredio da ti ovo kažem. kao spomenik vjernosti koja ništa ne razumije. ne nadajući se tome.Pokajaćeš se za to.

u sebi. Velika muka. Teško je cijelog života biti kukavelj. žena mi je sama. Ali ne treba. kažem: neću. jer ne mogu drukčije. kao i uvijek. Što god bude. a ovako ćeš čekati sjekiru za vrat. ama neka vidi da nismo svi kukavice. . Da si pametan. . sam sa sobom sturao sam se s nogu. a ne: neću. srecom. sve u sebi. . jer je mene kacilo i bez tebe. bolestan sam. nisam mogao. bice s prijateljem. ali zašto: srecom ? . a ne mogu biti hrabar. halal ti vjera.Možeš.Rekao sam: neću. Kojekakav. Ne mogu biti nepošten. I neka si rekao. Kažem mu u šali: .Zato što brzo završiste razgovor. brate. tri ovce ne bi umio sacuvati. a strah neka čini svoje. opsujem.Kud se ne sprijatelji s kakvim muftijom. Ja nikad nisam smio tako reći. da mi je drago kad sa sjetim. jest. . Sad će ti se nasloniti na kosti. neka.Šta je htio? . ne umijem ni kazati kako sam želio. Naškodice ti sigurno. dok ne izadje iz tebe. i da si malo mislio. ti si mi potaman. sad ćeš to platiti. ne smijem glasno. ali. a ne sa mnom! .Ali da zapišem sve što Ramiz govori u dzamiji. Za mene vrijedi. uletjece u svaku zamku . nikakav. nemam kad.Ruzno vrijeme. pa i ne pokušavam. Bilo bi bolje. Iz tebe je izašlo.Jest da je glupo. Mogu li sad vratiti riječ? . Ali to nije ono pravo. Zakljucak mu je neočekivan.To ne valja. da se ne raprsnem od muke. Onda ću stradati u strahu a pošteno. ali ljudevan. ne kažem. imam kijavicu. Skrešem. Trebalo je da kazeš: ne mogu. upropastice svaku priliku koja mu se ukaze. Pa vala.Pred njim nisam osjećao strah.Meni se ucinilo dugo. dzaba ti ga bilo. Tako bi mogalo i o meni. a sad će misliti da smo isto.Pogriješio si. jad i golja. sad je budalast ali je ranije bio još budalastiji.I šta si rekao? . a tanak ponos. Lijepo. ali neka! Sjetio sam se kako je govorio o svojoj zeni.Poslao ga je Dzemal Zafranija. Mahmut me sačekao na kraju sokaka. pa i ja s tobom. rekao bi otprilike ovako: luda. ali je pošteno.Vala. kažem: hoću. za inat. Nije ni slutio kako je ruzno vrijeme. Objasnio ga je ovako: . nikad to ne bi rekao. . ponio si se junački. .To je dobro. . Ali za dušu. Od tebe i zbog tebe samo šteta i strah. doduše. Ali se nisam kajao. ipak. Hrabar je. . a želio sam. ne zalim. Za korist. ruka mi je otekla. ali ne znam da li vrijedi. .Rekao sam što sam rekao. i spavao bi mirno. da ćeš duže zivjeti. .Nudi mi posao. Nisam znao da se i to može.

za najšašaviju stvar na svijetu. opet sve pocinjem iz početka. hiljadu i po Mahmutovih svirala pištalo je na dječijim ustima. jer bi ga kap udarila da je znao koliko se kolebam. potišten. od nestrpljenja. i ne sluteci o mojim mukama. ugovorili prodaju. srecom. Kupac je gledao u nas začuđeno. i od pojasa pojasu ne ostaje mnogo. od snova. za hiljadu bezvrijednih dječijih svirala. u mahalama. ali nije zaboravio na posao. i jedva primio novac za trošak putovanja. ta pustolina mi ne treba. sve na brzinu. u caršiji. u rano jutro. Mahmut je otputovao sutradan. Ta pustolina mi je bila potrebna. postojalo je nekad. ne. nizašto. a tuga me obuzimala. Sada. kojeg bih se rado odrekao u korist svoga neprijatelja. i pisar u sudu je gledao začuđeno. možda. Rasprodao je robu po ducanima.rekao je ozbiljno. zaista. jedva vukući zgrcenu nogu. gladovanje i štednja su ga ubijali. sinuo. A kajao bih se i da sam poslušao. nevolja i sebi i onima oko sebe. Ali sad nije imao vremena za takvo izrazavanje ljubavi. Kad smo sve svršili. s hiljadu i po svirala. Smijao sam se. po kucama. bez traga i uporišta i tuga zbog izgubljene prošlosti. ponosno je ušao u kasabu. a ja sam se uvukao u sebe. sigurniji u sebe nego ikad. Vratio se drugog petka. a nada vracala u život. Šta bih s tim? Da čuvam sjenke? Pod ovim našim nebom veze se cesto prekidaju. A u gradu. dizuci takvu larmu. oslabio. a još više moj odgovor. kao da sam se spremao na bjekstvo.Dok ti se nije štogod desilo . i evo. Morao sam sacuvati sjenke. Mahmut je napregnuto čekao da primim novac. odvajao sam se konacno od nećeg što nije ni postojalo više. odahnuo. ne baš onako povoljno kako je racunao. poslije mi je bilo zao što nisam poslušao svoju slabost. nekakvu vezu sam prekidao. Put. zašto da me muci prošlost koje više nema.koja mu se namjesti. neispavan ali srećan. a ljudi se hvatali za glavu od muke. Jedna luda prodala je jevtino jedino mjesto mogućih uspomena na svoje mrtve. boljeg prijatelja ne trazim. na kraju snaga. Završili smo posao. što smo i bili. Ali u jednom trenutku sam zaželio da sačuvam te sjenke. vedar i poletan. uredno mi podnio obracun. Mahmut se ispravio. srećan zbog prve trgovacke zarade u životu. da su golubovi bjezali u strahu. Moje i njihove. Zbunila ga je serdar-Avdagina prijetnja. krijuci da sam i ja kriv za ovaj urnebes. klimav kao trula taraba. . vezivala me s djetinjstvom i sa životom iz koga je moj prostekao. sipljivi pobjednik. da bi novac dala drugoj ludi. Mahmut je hodao srećan što je gradu darovao ovu zaglušnu svirku a djeci ludu radost. da ne ostane prazna misao. sam. kao u dvije budale. od planova. . a ja sam se smijao i pomalo stidio. ne znam kako je i noć prespavao. obavili potrebne stvari na sudu. ah eto. od sreće. Zurio je da prodamo moju spaljenu kucu. U što se to pretvorilo stanište mojih uspomena? U piskavi zvuk dječijih svirala! Nisam to smio uciniti. Zato što sam iznenada osjetio zaljenje. ali on to nije vidio.

preporucivali su mu da proda ducan. lukavo namigujuci. licila je na majku. dukate nije mogao. Smislio je nekoliko poslova. a ni ona neće da odbjegne. zbog sramote. vratio bi je kući. I mrak je pao. pitali ga kakav je novi posao smislio. Sad je stao na svoje noge. ali stao. E pa. nije on za male poslove. Nije mu zbog para. i da će se obogatiti. Kojih stvari? Kojekakvih. ni nemoci. ali bi tako unesrećio i sebe i svoje. toboze. Pa eto. i zacudjen što ismijavanje prima kao šalu. neka mu se dijete smiri. i kao da je čini odmah nestalo. a nijednom trgovcu to nije palo na um. karadjoz se njime ozetio. kako da kaze. i zet mu krv popi. Grdi ih. Mahmut se prijateljski povjeravao ljudima. ni smrti cak. bog mu je svjedok. Da nemaju djece. Hvalili su. Zar je toliko ozbiljan razlog njegove ludosti? Onda to nije ludost. ništa ti za rukom ne polazi. neka se zasiti krvnik. na malu stopu. ništa olakšati. možda samo on. Ne mogu ostaviti ljude danas. njegovu pamet. toga neka se niko ne boji. zenu tuce. Svako nosi ponešto na duši. Smucilo mi se. isuviše. bilo je to prije onoga. zato je obecao. i nada se da će uspjeti. što se vezao za prosjake. kune u kamen. Nisam imao srca da odem. Svakome će pomoći i savjetom i novcem. da se oni u to ne upuštaju. da odahne. badava ti je i pamet i sposobnost. udarali ga po mršavim ramenima da se povijao kao šibljika.0. da ga je dugo pratila nesreća. Ali se namjerio na dobrog čovjeka koji je vidio šta on vrijedi. U poslovima nikome neće smetati. i izdašno trošio novac zaradjen na sviralama. ali sam bio nepravedan.Hajdemo . Ništa mu ne bih mogao pomoći. dok ne oduzi taj dug! Ta priča mi je zaustavila dah. Pomoći će i oni njemu. zato što mu je jedan čovjek povjerovao. Zet je trazio. zbog onoga. A onda mi je išaptao. hvalio se. i poziv na večernju molitvu se cuo s Begove dzamije. kolika je to pomoć. Mladic cista srca Ostao sam u kafani duže nego obicno i mnogo duže nego što sam namjeravao. sva u svadji i neslaganju. Bisere kupio. a kad se nesreća uzme na zub. nabavice on te proklete dukate. zbog poslova. a kako otac da gleda nesreću svoga djeteta? Dodje mu da ga ubije. Niko ne zna. Kao da ti srce osnazi. troje. Bio sam nepravedan prema njemu. U zadimljenoj kafani ljudi su se glasno smijali. Ako uzimam ruznu. a Mahmut je pio i castio. nikako da se navikne na svoj jadni uspjeh. koliko bude mogao. i nada se da je kobi nestalo. Mahmut je obecao bisernu grivnu i struku dukata. ne primjecujuci ih.Nije dosta. kako se samo sjetio djece i svirala. ponosan i oduševljen već danima. . . rekao je otvoreno. jer je s njim teško izaci na kraj. kao da ti kicmu ucvrsti. ponesen srecom. prijatelji smo. i posprdno zahvaljivali na dobroti i velikodušnosti. A nije bila ruzna. zaradice pare. zagrijan picem. ne moram golu. već zbog drugih stvari. Kad mu se kci udala. već golema tuga. doduše. našao je oslonac.Dosta je bilo. kad ti neko povjeruje. dok je mislio da će cio život provesti u gradu.zvao sam ga. dobrodušno se smijao na sve otvorenije i sve otrovnije podsmijehe. da prozivi kao čovjek. jer želi da sa svima bude dobro i da sa svakim zivi u ljubavi. Oznojen. i cudili se što je dosad krio svoje sposobnosti. Bio sam ljut zbog ovoga što cini. Kojem psu? Svome zetu. zbog Mahmuta Neretljaka: veselio se svom trgovackom uspjehu i castio svakoga ko bi našao. i on njima. . što da krije od mene: mora zaraditi da zacepi usta onom psu. dobro ih je smislio. Ni bolesti neće dati na sebe. pričao je neprestano. . stekli su ih ni sami ne znaju kako. ali imaju. da su mu sada ovi ljudi potrebni.

Kako bi Mahmut mogao sve dosad kriti takvu muku? Zar je ne bi otkrio da nam smekša srce? I zašto nikad nije rekao da ima kcerku? Odakle sad kcerka? Ko zna zašto mu treba ta laz. već kako on misli da jest. I hvala bogu što je tako. Neka mu bude. za nevolju. Pa ako je njegova moc večeras i privid. smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada. to bi i on teško mogao objasniti. a sad ostaju samo njegova vjera u sebe i njegova sposobnost. da osjeti ili izmisli njihovo poštovanje. i zadovoljstvo koje će sebi pruziti. bez skrivenog jada u srcu. nije me ni zadrzavao. pun obecanja.A onda sam posumnjao u istinitost te dirljive priče. Ako bude trazila svoje pravo. toga je svjestan. da li je pripremao riječi koje će izgovoriti. ne iza vrata. bez grceva u nogama. Nije se naljutio kad sam rekao da idem kući. sve možda i podsmijeh. i uzaludno je tragati za istinom. Sad može bez mene. rame uz rame. kao zid. i duvacemo jedno na drugo sve do lijeganja. Njemu nije važno kako jest. kao pas. mrak je sve crnji i sve hladniji. Ali to hoću da kažem ja a ne ona. kao uvijek. Ovo je njegov veliki cas. u lijepom razgovoru to nije privid. i neću priznati svoju krivicu. Možda ima i pravo. pa je ovaj jadni početak zamislio kao uspon prema zeljenom cilju. kao ptice. ali šta me se ticu drugi. Ali Mahmut nije mislio tako daleko. Kcerku i zeta je izmislio. kob ga je milostivo ostavila na miru. mada to cinim iz obzira prema drugima. Nadam se da me neće dočekati ljutito. znaju to svi. sama. osporicu joj ga. ljudi su se sklonili u kuce. i on nema šta da zali. Večeras nije sam. ostace sjećanje. Ne radi novca. i pjenušava sreća zbog svoje dobrote. Ali je prvi korak. ali se iskrenula u varanje samoga sebe. reći ću joj da neću više. za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najblize. I posvadjacemo . sutra će me opet naci. da govori o sebi kao i ostali. Bice divno ako bude pametna i ne prekori moju nepaznju. Nije uspio. sutra će biti stvarnost. čini su pale. velikodušno mi je mahnuo rukom. dugo očekivan. uspješan. Nije to cilj. i ovu toplinu. Pozurio sam kući. otjerao ih je mrak. ganut. A radi cega. šejtanima je dosadilo da mu podmecu klipove. zna i on. bez sipnje u prsina. kao da me otpušta. zeljeni. On je večeras drugi Mahmut Neretljak. kad jednom uspije u životu. slobodan. Ne znam da li ga je zamišljao u mnogim godinama nevolja. neka nije kao klupa. cilj je mnogo veći. bog mu je svjedok. A ako nije laz. ili svoju muku s njima. jer joj onda neću priznati da sam kriv. I zbog njenog praštanja. Ovo sjedenje s ljudima. zamjenjivao ove ljude. Tijana me čeka u praznoj sobi. da sluša njihove podsmijehe primajuci ih kao prijateljsku šalu ili kao pohvalu. nije pravo što je ostavljam samu. onda je možda nekad i bila istina. kao vlastita koza. baš zato što sam kriv. ali mu je suviše dugo da čeka pravi uspjeh. A ako sutra opet nicega ne bude. Šteta što varka neće potrajati duze. sokaci tamni i pusti. zahvalan. godinama sanjani. Propašce mi uzivanje u lijepom kajanju. Dosad sam. šta me se tice Mahmut Neretljak i njegova ludost. da bi dohvatio sagledljivu srecu. Sve to prima. Uzaludno ga je i zvati da prekine svoje slavlje. Možda zbog prava koje je platio ove noći da sjedi s ljudima zajedno. samo neka nije kao drugih večeri. i ovaj razgovor.

Eto. On može sve.Mogao bi ti pomoći. pričali smo o tebi. ma kako me docekala. i ucutao. Smiješan je ovaj njegov strah od svakoga. pomislivši da on ne bi došao ni u blizinu moje kuce kad bi postojala i slutnja opasnosti. da ga upitam zašto je dolazio ovamo. Bice lijepo. Hvala ti. da ga ko ne vidi. Poslije ćemo se izmiriti. . kao poslije kiše. Obicno se vracam ranije. kamoli tebe. .šapnuo je i sakrio se u tami dvorišnog prolaza.Zašto bi me neko pratio? .Je li te kogod pratio? . i ukoracio u mrak. sigurno. da mu ne promaknem. Prošao je moj komšija. već sigurno. rekao je da ga posjetiš. ne bi prepoznao ni sebe. . Otidji. svakako.Razgovarao sam danas. i sigurno je u mraku dobro naprezao oci da prepozna moju sjenku. ne odgovorivši na moju zbunjenu riječ o zakašnjenju. to je korisno pred spavanje. . .Ne možda.Imam. da prikrijem cudjenje što ga vidim ovdje i u ovo vrijeme.se. kao da mi je mahnuo rukom u prolazu. kao iza lisice. iznenada.Šta Šehaga ima da pita za mene? .Dobro. Hodao je. i eto. toboze šetajuci. Rekao sam to samo da nešto kažem. sakrivši se iza mene.Ništa. . a.Može ti naci posao. Zašto se brine za mene? Da li zbog sjećanja na Dnjestar. . .Šta bi trazio od mene za tu uslugu? . Bila mu je potrebna velika hrabrost da se uputi prema mojoj kući i da razgovara sa mnom odbacenim. ja ću bjesniti i zazivati bogove za svjedoke. pijani Zuco. . Šta se to desilo? Prijeti li mi neka opasnost? Ali sam se odmah umirio. . samo to. ispricao sam ono što znam. i bice lijepo. kao poslije grmljavine.. advokat. . ali za njega nije ništa manji zato što je nama smiješan.. nepriznatim. i želio da potrcim za njim. makar i ovako škrto. ulicni cistac.Cega se bojiš? Pijan je. ni . ona će plakati i nabrajati moje bezbrojne grijehe. . ni iz sazaljenja. od nicega. Iza njega možeš mirno ici po zaledjenoj riječi. Rekao je da dodješ. Gledao sam za njegovom sjenkom što se štapala sa mrakom. Sam je pitao . . premro od straha. Nasmijao sam se: . kad sam ga oteo od smrti.Možda ću i otici.Danas sam razgovarao sa Šehagom Socom o tebi. Osjetio sam i strah.Udji . Pomenuo te.Sigurno si čekao dugo. ne misleći na svoju? Objasnio sam mu da to nisam učinio ni iz dobrote. krijuci se tamom. da se vidi u ogledalu. Pred ulazom u dvorište presreo me Mula Ibrahim.Kako će mi pomoći? . Nikome ne govori da sam dolazio.Imaš li novaca? . Mula Ibrahim se pribio uza zid. moj nekadašnji prijatelj i poslodavac.upitao je oprezno. da sam najnesrećniji od svih ljudi i da me niko ne razumije.dodao je pošteno. Pogledao je iza kapijskog direka.

Sigurno se tada najiskrenije u životu molio za život drugog čovjeka. Bio je to nerazmišljeni cin. Nije mogao da ostavi svoj mucni strah kod kuce. Nije simio da poruku pošalje po nekom drugom. kažem i sad. Ali se on nije zurio da ista kaze. Doduše. nemajuci hrabrost da me spase. kao vatru na košulji. ja drugi. došao je večeras. Za njega je to isto kao da je jurišao na utvrdjeni šanac. Ali se ne pamti razlog već cin. bez razloga i bez sazaljenja. da ne propadnem). Tijana nije bila sama. a eto. ali ja to neću znati. I možda je njemu bilo teze nego meni. kad se uneredio od straha. Prvi život mu je dao otac. nije bilo prirodno. pomislio sam. i tog ludog mladica. Pogledao sam Tijanu bez riječi: šta hoce ovaj? Odgovorila mi je toboznjim osmijehom: otkud znam! Pozdravio sam se s Avdagom. iznenadjen. Zato mi ne duguje ništa. i želi dobro dobrim da vrati. Ispricacu Tijani smiješnu pricu o junaku koji je to postao zbog straha. Je li Mula Ibrahim znao da je Avdaga u kući? Onda je njegova hrabrost još veća. iz samoga sebe. Ali.. On pamti moj cin i svoj strašni cas. kao zmiju oko vrata. A možda i nije. izgledao je zbunjen. dok je prilazio zabranjenom mjestu. kome ne dozvoljavaju da to bude: izvršio si duznost. oprljen vatrom. umiruci od straha. cak ni njemu. kao da sam pamet izgubio. kao groznicu u tijelu. zbog njega. i kajanje.. mogao je i zaboraviti. Neka ti je bogom prosto. I nikada nikome nije želio toliko sreće kao njemu. nepozvan i neočekivan. ni otrijeznjen. Neka ti je bogom prosto. kao ratnik. Rekao je samo da se nadao. da će . izgrizen ujedima. iznutra. da mi. zbog drugih. Ne zaboravlja. khkh. A nekakva luda je uporno vukla camac kroz pobješnjele talase. da ga usred noći probudi stid. nekad. nosio ga je u sebi cijelim putem. narocito vaznijeg. ocekujuci da objasni zašto me obradovao svojom posjetom. pošteni čovjece. i sigurno je taj strah bivao sve tezi. strah mu je još veći. čini mi se. Lakše bi mi bilo da sam ugledao kurjaka. nije mogao zaboraviti da samo njemu i cudu duguje život.zbog svjesne odluke. Zapamtio je sve. pred smrcu ciji je ledeni dah već osjetio. Došao je sam. makar dok ne izadje na obalu. i taj ludi predsmrtni cas. raspamecen. jer mu je od njega sve zavisilo. izranjavljen ubodima. nikako lakši. na Dnjestru. Pocinjem da cijenim tu vrstu hrabrosti. iako se boji. Mogao sam isto tako da ga ostavim u bujici. i o poštenju rodjenom iz stida. Onda kad je digao ruke od mene. Sada. mnogi zaboravljaju. zastao sam na vratima. pa se nosi cak i sa strahom koji bjesni u njegovoj krvi. zato je cutao i znacajno ss nakašljavao. A ljudi su ga natjerali da dobro vrati nezahvalnošcu. rekao sam mu to davno.. i tu ludu rijeku. i nisan znao šta radim. Morao je zapamtiti roditelja. na sanduku je mirno sjedio serdar Avdaga. ali je njegova nevolja što je dobar čovjek. Sigurno je bilo teze. Onaj nije želio. Neka ti je bogom prosto. samo blaze i toplije nego nekad. i za pobjedu nad smrcu. a poslije. smrknut i ukocen. za moj bi dao i dušu. u Sarajevu. I došao je. možda se već kaje zbog nerazmišljenog postupka. Kad sam ušao u sobu. njegovom i svojom. možda je njegova duša prostranija nego što sam mislio. Želio sam. kao da je sasvim prirodno da upadne nekome u kucu. i zapamticu samo njegov podvig.. donese vijest o pomoći. ali i zadovoljstvo samim sobom. zbog nezahvalnosti. dok se vraca. Ona je možda i veća nego kad straha nema. nepoznatog (a ja mislim da sam se samo drzao za dasku. pošto je učinio ono što nije pametno ali je pošteno (kako bi rekao Mahmut).

odgovorio sam. Hljeb nam je donosio od svoje sirotinje. a mi smo čudni! Gdje ti je srce. Ona ne može da ocuti na nepravednu riječ. da se tuzimo. Stari nezenja. On se.Kud ti ode! . ne zna kud da nas smjesti: nismo ni zlikovci ni ljudi od reda. Ali Tijana nije mislila tako.rekao je Avdaga kratko. progovorio svega nekoliko riječi. kao da ne razumije o čemu govorimo. Bogzna šta bi bilo od nas bez njega. da mrzimo ljude. A Tijana. pa da nastavi svoju litaniju.. A vidiš. uzivao sam i u njenoj oštrini i u njegovoj zbunjenosti. neuznemirena nicim što bi je usplahirilo. Njegovi ga preziru. Pa šta smo onda? . rekla je da je Mahmut dobar čovjek.. Avdaga. a oni koji su osudjivani kao krivci ne mogu nikad više biti pravi ljudi. slušajuci svoju strogu savjest. a ne bi ostao fukara. niko nam nije pomogao. A nesrećan je zato što su ga uhvatili. zadovoljno sam gledao kako se pece na jakoj vatri. A možda je nesiguran pred zenom. kad nas je nesreća pogodila. makar nakon toga i umrla od straha.. Avdaga se okretao prema meni. Ali pomoći nije bilo. pokrenuta riječima. Zato sam ostavio da njegova troma misao mirno odlezi.upitala je oštro. pred onima koje smatra krivcima sigurno se ne zbunjuje. A ona je. nezadovoljna i Avdaginom primjedbom i mojim odgovorom. Dobar ne može biti kad je lopov. I još gore.me zateci kod kuce. uspio bi u ma čemu. što nas još nije odredio. i smatrao sam da je bolje ne pogoršavati svoj polozaj u njegovoj glavi. khkh. . Bolje da ostanemo čudni i nejasni nego sumnjivi. naljucena uvredom. i on to čini sasvim pošteno.. Za Avdagu je to najgora pokuda. evo već drugi put to vidim. ali ga puštaju da odrzava strah medju ljudima.Čudni ste vi ljudi . što nikome nismo nanijeli nepravdu? Ili smo čudni što mirno podnosimo nepravdu koja je nama nanesena? I šta bi trebalo da ucinimo. jer druge riječi nemam.Zašto smo čudni? . Svi su ljudi mogući krivci. izgubi čim ga se neko ne boji. i ja sam znao da je sad ništa ne može zaustaviti. što nikoga nije zaboljela glava zbog nas. kao da ga nešto pritiskuje. kunemo. ali je svakome nalazio krivicu po svojim mjerilima. nesreća kažem. To je njeno najveće opravdanje za svakoga. ali kad sam vidio koliko ga je zbunila. samo je zejtanjavi pogled prenosio od mene do Tijane. i još iz tako lijepih usta. Više je volio da kazni stotinu nevinih nego da pusti jednog krivog. koji je sa ženama. sad je vidio šta je to zenska glagoljivost. sabljajuci se na sanduku.Nimalo gori od drugih . samo nesrećan. Jesmo li čudni zato što nikome nismo ucinili zlo. . izgleda. jedino on. pa da ne budemo čudni? Da psujemo. kao da trazi pomoć. niko za nama ni glavu nlje okrenuo. i ne uciniti ništa što bi ga ozlovoljilo. i nikad nije uzela nauk za poslije. I sad je on jad. koliko i svoje gospodare. Znao sam da nas sad odredjuje. da se na njemu naplati za svu gorcinu posljednjih mjeseci. više zbog Tijane nego zbog njega. pa sam morao da objašnjavam.Jad . da o zlu radimo? . . Gledajuci je začuđeno. to mu nikad zaboraviti neću. kako Mahmut slavi svoj trgovacki uspjeh. samo cekala da on kaze šta bilo. Sigurno misli: da išta vrijedi. i želio mu još veće muke. . Ništa nije rekao.Jeamo li čudni što nam u kucu dolazi prezreni Mahmut Neretljak? Kazeš za njega: jad. tim tajanstvenim sojem. Možda zato što smo mu nejasni.rekao je zamišljeno. mrak je već davno pao. Avdaga? Šta hoćeš od nas? U početku su me uplašile njene oštre riječi. i bilo mi je zao da ga ostavim.

- Ja sam mislio... Ne bih rekao da je išta mislio, sve je u njemu ispreturala. Možda se pokajao što je upao ovamo (još ne znam zašto), a možda nije mogao ni to, zbog cuda što ona ne osjeća strah pred njim, kao drugi, što ne bira riječi koje će mu reći, kao drugi, što ne misli na njegov krvavi posao, kao drugi. A bez tog straha, koji nosi nad sobom kao barjak, što lebdi oko njega kao oblak, bez tog maca što sasijeca ljudima hrabrost, on je razoruzan i nemocan. Neka mu je bog milostiv, ali sad su mu se i one dvije jedine misli koje ima upopriječile u glavi, kao dvije kosti u grlu. Odlucio sam da mu priteknem u pomoć, iz straha da se ne pocne spasavati surovošcu, kako ne bi ostao ponizen. Krajnje je vrijeme da to ucinini, možda je trebalo da se umiješam i ranije. - Da nisi malo nepravedna, zeno - rekao sam pomirljivo, nadajući se da će me shvatiti. Avdaga nije mislio ništa rdjavo. - Ne znam šta je mislio, znam šta je rekao. Pa ako neće da nam pomogne, zašto nas vrijedja? - E pa, ne vijedja, nemoj ni ti tako. Sad je Avdaga došao do riječi: - Drugo sam mislio, ne to o čemu ti govoriš. Mislio sam: niste baš bogati. - Slobodno reći da smo sirotinja. Je li to grijeh? - Nije grijeh. Ali sam mu nudio mjesto. Odbio je. - Neću da upropastim čovjeka, Avdaga. - On je sebe svakako upropastio. - Šta onda hoćeš od mene? - Ništa. Samo, ne znam, ne razumijiem, odbiti mjesto a biti ovakva sirotinja. Eto šta njega kopka! Ali kako da mu to objasnim? Ne mogu da budem nepošten, nisam zvijer, ništa mi čovjek nije učinio... Što god bih rekao, kao da bih govorio o njemu. A čini mi se da zbog sebe i pita. On ubija ljude, uvjeren da čini poštenu stvar. Ja ne znam da li sam i u ratu ubio nekoga, a kad bih vidio mrtvace poslije bitke, jeza me podilazila od pomisli da koji od njih nije pao od moga metka. Kad bih mu to rekao, mislio bi da lazem, ili da sam potpuni slabic. Ne bi mi vjerovao ni zbog toga što poznaje dosta, veoma mnogo bezobzirnih ljudi. Nikako nije mogao sebi da objasni zašto sam odbio njegovu ponudu. Dobio bih posao, od mene ne trazi mnogo, pa cak niko ne bi ni saznao da sam nešto ruzno učinio. Samo bih ja znao, a ne vjeruje da bi mi to smetalo! Da sam mu pomenuo savjest, ne bi razumio. Njegova savjest je drzavna, i ne zna da može biti i svoja vlastita. - Vidiš, Avdaga, najteze je objasniti ono što je najjednostavmje - pokušao sam da nadjem rupu u njegovom oklopu. - Eto, da li bi ti, rećimo, ubio čovjeka da bi uzeo njegov curak, ili konja, ili imanje? - Ne bih, boze sacuvaj. - Pa zašto misliš da bih ja to učinio? Cutao je neko vrijeme, pa zatresao krupnom cetvrtastom glavom. To je drugo. Ili misliš da Mehmed Seida nije grehota izbaciti iz sluzbe? Mehmed Seid nije više nizašta. Sigumo misliš da nije grijeh ni Ramiza uništiti?

- To će drugi odluciti. - Ali misliš da nije grijeh. A zašto? Zato što je neko rekao da je opasan po drzavu. - On je protiv drzave. - Teško drzavi za koju je opasan jedan jedini čovjek - rekla je Tijana narogušena. - A nije on opasan po drzavu, već po nekoga ko misli da je drzava. Sad sam se i ja zacudio njenim riječima, a ne samo Avdaga. Ocima sam joj davao znak da prestane, da se stiša, opasno je prešla dozvoljenu granicu, ali ona nije vidjela moje zmirkaje, niti je više vodila racuna o ma kakvoj granici. - Je li moj otac bio opasan po drzavu? - nastavila je ogorceno, otkrivajuci razlog svoje zestine. - Ne, ni za koga on nije bio opasan. A opet su ga ubili. Nekome su naredili, i taj je poslušao. Možda samo zato što je nešto rekao u picu, ili se nekome ucinilo da je rekao. Tudji život je jevtin, Avdaga. Mnogo ih je koji nikoga neće pozaliti. Pa zašto i od poštenih ljudi stvarate zlikovce? Neka ostanu makar za cudo. - Kao rijetke životinje - dodao sam, smijuci se, kad već nisam mogao ništa drugo. - A tebi hvala što si nas posjetio. Ali ako si dolazio da Ahmeta nagovoriš na ruzno djelo, uzalud si dolazio. A sad je vrijeme da se spava. Kasno je. Tako ga je istjerala, nimalo obazrivo. Ne znam šta bi Avdaga učinio da sam ja to rekao, na nju se nije ni namrštio. Samo je premještao duge noge i ruke, kao da nigdje nisu na svome pravom mjestu. Cinilo mi se da je i ranije htio da ode, ali ne zna kako, da ne bi ispalo ni kao poraz ni kao prazna srdzba. Izabrao je najnerazumniji nacin: pogledao me, pokazavši glavom na Tijanu, i nespretno se osmjehnuo, bez riječi, kao da mi kaze: takva li je ona! I kako mu je izgledalo da se lijepo izvukao, ustao je, udarivši se po stegnima, i rekao, opraštajuci se (mislio sam da se ruga, ali ne, bilo je sasvim ozbiljno): - Lijepo se narazgovarasmo. Ne zamjerite. Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili! Ali ne bih rekao da je otišao uvrijedjen. Ko zna šta je ušlo u njegovu otpornu glavu, a šta mu je samo prolepršalo pored ušiju. A onda mi je palo na um da je cak mogao osjetiti poštovanje prema nama, zato što ne pristajemo na podlost, i što mu kažemo šta mislimo. Možda, jer Avdaga je surov ali nije pokvaren, ne zna za milost ali nema lukavstva. On je izvrnuti, unakazeni narodski čovjek, koji drukčije ore i kopa nego njegov otac, ali je nešto ljudskog moglo da se zadrzi u njemu. Neko zrno, neka naplavina, neko blijedo sjećanje. Ali sve ovo govorim napamet, jer ne znam kakva se cuda dešavaju u duši jednog dzelata. Ispratio sam ga do sokaka, ne znajuci šta da mu kažem. Nisam htio da ublazavam ni da utvrdjujem ono što je receno. - Žena ti je opasna - rekao je, pošto smo sišli niz stepenice, da ga ne bi cula, pomislio sam. - Sad znam zašto nisi pristao. Zbog nje. - Kako zbog nje. Odgovorio sam ti odmah, ne pitajuci nju. - Ne bi joj smio na oci da si pristao. A ja se cudim: zašto? Vidio sam zašto. Hvala bogu što se nisam zenio. Nego, nisam ti rekao zašto sam došao. Dobro se sjetio, makar i na kraju.

- Porucio ti je Dzemal-efendija da dodješ sutra u Begovu dzamiju, u podne. I rekao je da nemaš pravo, ne ljuti se na tebe. - Zašto da dodjem u dzamiju? - Bice sva ulema. Govorice se o onom studentu, Ramizu. - Šta će se govoriti? - E, to ne znam. A Ramiz je zatvoren u tvrdjavi, jesi li cuo? - Kada? - U prvi mrak. Uhvatili su ga ljudi kojima je govorio. I predali vlastima. E tako, i dodji, sigurno. Pošao je, pa se vratio. - Kad sam došao, tvoja žena nije bila sama. - Nego? - S Osmanom Vukom. Otišao je kad sam ja došao. - Sigurno me nešto trazio. - Možda te i trazio. Samo da znaš. Nije vjerovao nikome, kako bi vjerovao ženama. I upozoravao me da pripazim, ali s te strane sam miran, hvala bogu. Avdaga je otišao u mrak, a mene ostavio rasturena, zbog Ramiza. Govorio je kako misli na porodicu i kucu, sad misli još vrelije. Mrzio je sve Avdage ovog svijeta a još više njihove gospodare, ponizene je pozivao u borbu protiv njih, a mislio je na toplinu prijateljskog razgovora. I na djevojku je mislio. Sigurno joj sada u tvrdjavskom zindanu, zatvorenih ociju, govori kako su ga surovi ljudi vukli večeras, ne njegovi, oni su ga cekali u dzamiji, kao i svake večeri, i kako misli na njih, i kako nisli na nju, jer su mu ostavili samo misao. Sad je sam, uzasno sam, i možda se sjeca zeljenog prijatelja, možda i mene, možda njegova misao oblijece oko moje glave, a ja je ne vidim, samo slutim. Ne znam kako mu je, možda pusto i teško, možda je crna praznina oko njega, u nedogled, on je mislio na svakoga, na njega ne misli niko. On bdije, uznemiren, ljudi spavaju. A može biti i da se varam. Možda je njegovo lijepo srce zadovoljno što je učinio koliko je mogao, možda vjeruje da ljudi ne spavaju zbog njega, sjeme njegove riječi klija u njima, možda je uvjeren da će neki drugi Ramiz zauzeti njegovo mjesto i boriti se za ljudsku srecu. Ne mogu svi ljudi biti sebicni i uplašeni. Vidio sam ga kao sitnu svijetlu tacku u mraku ove noći, u mraku ovoga svijeta, i cinilo mi se da mi je taj nepoznati mladic najblizi čovjek na zemlji. Uzalud je, ne mogu pomoći ni njemu ni sebi. I ma šta je učinio, svijetla tacka će se pretvoriti u puhor, a moja večerašnja tuga zbog njega postace sjetno sjećanje. Ali sad me u grlu guše suze zbog kobi ovoga svijeta. Samo, neka to ostane u meni. Ne mogu uzbudjenu Tijanu uznemiravati novim uzbudjenjem. - Je li štogod rekao? - upitala je, misleći na Avdagu. I ja ću misliti na njega, da ne mislim na Ramiza. - Kaze da si opasna. - Možda sam pretjerala. Nije trebalo da govorim onako.

- Zašto nije trebalo? Govorila si istinu. - Ne, ne, pretjerala sam. Nisam baš ispala pametna. Uzalud sam je uvjeravao da je bila u pravu i da je zbunila Avdagu. I kasno mi je palo na um koliko griješim: da sam joj zamjerio što se zatrcala, branila bi svoj stav. Ali kad nije trebalo da se brani preda mnom, pocela je da se optuzuje. Grdila je sama sebe i istovremeno zeljela da je branim, a njeno srce će zapamtiti da sam bio uz nju. A onda mi je otkrila ono što sam znao: bila je takva zbog oca, već je pocela da zaboravlja, na svoju sramotu, ni za grob mu ne zna, nekad je mislila da će umrijeti od bola i od tuge i sad jedva i pomisli na njega, a sjetila se, i opet je zaboljelo zbog Avdage. Kazu da ga je on ubio. Smiri se. Ne misli više na to. A za grob ćemo raspitati. Potrazicu seljake. Zašto? Obicno je govorio: Kad umrem, svejedno je gdje ću biti. Govoricemo o tome poslije. A sad pokušaj da zaspiš. Ne mogu. Krivo mi je što sam onako govorila. Natovaricu ti još veću nevolju na vrat.

Plakala je u mome zagrljaju, uzdišuci, mucena zlim slutnjama. Otiruci joj suze, što su odlivale bol, tješio sam je lakomislenim razmišljanjem, da slutnje ne donose nesreću, i da zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom. A onda, više ima nevolja nego krivica, a najmanje je nevolja pri ljudima koji imaju najviše krivice, pa je šteta što nismo više krivi. Ali svijet se ne upravlja po razumu ni po posijanim uzrocima, da bi ljudi od njih znjeli posljedice, već po najludjim slucajnostima, a mi smo svoje zle slucajnosti već potrošili, ostale su nam samo dobre. I dok sam raspetljavao svoju spletenu odbranu našeg prava na srecu, zeleci da govorim, da ne bih mislio, ona je zaspala, duboko dišuci, obrazom priljubljena uz moja prsa, snom oslobodjena straha. Ostali smo budni samo ja i mladic gore u tvrdjavi.

pored svega.Vi bdijete noću. je li želio da strada? Je li se nadao da će svojim stradanjem podici ljude? Neću da mislim na njega. .Nećeš uspjeti. po danu se sazna. Misliš na nešto drugo. Sjednem na postelju do nje. nijedno neće iskupiti. Lijepa si uvijek. .11. Pekarski radnici su veseli. Pekari su već drugu pec ispraznili. niko se ne bi probudio. sva će ostati. Tijana me docekala budna.Zar niste ništa saznali? . Neću da mislim na Ramiza. . Cega to? . ali neću da kažem. Zašto baš jutros? Mislim cesto. Srećan. da uzmem hljeb.Kako si lijepa kad se probudiš! . zato se i smijemo. Otišao sam u pekaru. lenjivice. nekorisno je. Za nas se ništa ne dešava. nepoznatog. ljudi? . oci joj vlazne od sna. a po noći se svašta dešava. je li to novo? . Neću da mislim na Ramiza. . Šta može jedan čovjek. cula sam kako se okrećeš.Sve što se po noći desi. zar izgledam bolestan? Zar ne smijem ustati kad mi se ustaje? Spavao si nemirno. A sad mi reći. Jesi li bolestan? Pobogu.Vidim. osjećam to svakim damarom. da ništa više u njih ne stane. Crna kosa joj je rasuta po jastuku. Neću da mislim na Ramiza I probudio sam se misleći na njega. ljubavnici se kriju. Ne. Jeste li culi štogod lijepo? . smijete se. netaknuta. a kao da sam znao njega jedinog medju ljudima. za inat.I nikad više. Hoću da napunim oci tvojom slikom. a njegova žrtva nema svrhe. smiju.Onda ću reći istinu. Znao je šta ga ceka. usne nabubrele kao u djeteta. šta ti se desilo? Zar ti ne smijem reći koliko te volim? Braniš se od nećega. i uvijek to znam. Zašto su ga zatvorili? Mogli su ga mirno pustiti da vice. Hoću da te naljutim. šale se. drijemaju. kao cvijet. Izdvojio se svojim stradanjem. Zašto si ustao tako rano? Nije rano.Nismo. razgovaraju.I nikad više? Samo kad se probudim? . Mislim kako sam srećan.Šta ima novo. . Samo kad se probudiš. Saznacemo. milioni spavaca. Neću da mislim na Ramiza. kao da iskupljuje sva naša zla. . zar ne vidiš? . Sad moram.I šta još osjećaš? .Hoću da te mirišem. šta može i stotina? Jedan pijetao.Sve je poskupjelo.

kiselim osmijehom krijuci svoju zabrinutost. Ne znam.Ništa ne govori. Niko ni riječ neće reći za njega. I kaze još više: Šta možeš. . ni polozaj.Uvijek me stjera u cošak. samo ćeš sebi odmoci. Nije vrijedilo ni da pokušavam. sinoć te trazio Osman Vuk. Ne bih ni išao da smijem. dici će se ljudi. Liciš na dijete koje se skriva. trazice da ga puste.A kakav je skup? . a zao mi je.Zašto ne ostaneš kod kuce? . A šta mogu ja? Ni ime. Govorio je protiv njih. i on zna da neće. . Ispricao sam o Ramizu. Doruckovao sam. nisam znao šta jedem. ni porodica. Badava je. nema koristi. Ne misli više na njega. ni djelo.Ne znam. kriv je. da ga zamolim? Zašto ti? Odmah će pitati: zašto baš ti? Nismo prijatelji. Vrati se odmah. . Niko sad neće ni prstom maknuti. Ne mislim. I ne znam ga dobro. da me zadrzi. ali kaze. Nikoga nema.Ma neću. A jest. Zafranija je pozvao i mene. molim te. A on se možda nada. ništa ne stoji iza mene. šta imam da govorim. Nije htio da kaze šta hoce. Kako bi bilo da odem do Zafranije. jer je poštena. Neću da mislim na ono što je nemoguće. U ime cega bih govorio? U ime sazaljenja? Šta moje sazaljenje znaci ikome? I zašto? Za nepostojeci dug savjesti. Odmah sam vidjela da nešto kriješ. .U podne je nekakav skup u dzamiji. boze. Ništa mu ne možeš pomoći. kako je zatvoren u tvrdjavi. Nema svrhe. da prohodam. za čovjeka prema kome nemam obaveza. ništa od nje ne mogu sakriti. . Kaze to nerado. Tijana me gledala kao bolesnika. . neće ga pustiti. ni bogatstvo. a kao da jesmo. za krivicu koju ne praštaju. nema smisla. Rekao sam da idem malo u grad. kud sad i to. nema koristi. Zašto si sakrio od mene? Da te ne uznemirim. to mi je sinoć rekao Avdaga. Neću da mislim na Ramiza. Kako si vidjela? Nikad nisi tako njezan kao kad ti je teško.Zbog Ramiza.Oh. Ko može išta da ucini? Ne može niko. Uplašila su nas. čim se završi.Zašto tebe? . Ne vjerujem. . ne usudjujemo se da trazimo cak ni milost ni za koga. ništa! Obecaj mi.

nisam porazgovarao ni o čemu. Mislicu i zaboraviti. Neću da mislim na Ramiza. da cujem štogod. ponizenog ponosa. cuje se smijeh. kroz svjezu vodu. da se raspitam. ali dovoljno da mi jutro ne bude više blistavo. niko neće da kaze. Otišao sam od kuce da se nadjem s kim bilo. Našao sam na svadbeno veselje u jednoj avliji Vrata su otvorena. neću moci ništa da izbjegnem. igra kolo. još osjećam. i što je od njega daleko kao nebeska zvijezda. kao srna. sve je u meni jasno i svijetlo. i sav taj smrad nazivacu iskustvom. A u podne. Trazio sam mogućnosti izvan ovih kojima sam pritisnut. tijelom mi juri iskricava krv. da je najbolje gledati svoja posla. poslije će mi biti svejedno. Toliko mogu. Koliko li je sati? Neću da mislim. zna sve o sebi. prohladan vazduh. Ne znam kako. opet sam osjetio tromost udova i spletenost misli. srna. Ništa ne mogu uciniti. odjednom sam zaboravio sve. a mislim. A nisam se našao ni s kim. cak i ono što mi ne znamo. Polako postajem smetljište istruljelih jada. nikog se ne tice. mrtvih zakletvi. Tijelo je kao biljka. Ili će reći ono što znam. sve što mu treba. Kao i tolike druge stvari. vlazne tarabe. ali sam samo trenutak bio biljka. ali mislim. i pjesma. stida. Vlazni krovovi. poput planinskog izvora. nisam cuo ništa. Ne mogu drukčije. do podne. Ne znam je li sreća ili nesreća što to ne može biti potpuno. šta. Mucicu se mišlju o dobrom čovjeku koji u tvrdjavi čeka smrt. koji misli o nećemu što ga se ne tice. i veseo razgovor. zaljenja. sve što mu ne treba. udara nevidljiv saz. o čemu? Niko ne zna. modro nebo. kroz lisnatu šumu. Ne bih želio da to ostanem. zdravo tijelo. Bicu radije ludi čovjek. vlazni sokaci. I opet sam čovjek koji se muci i ništa ne zna. Do podne. Pobjegao sam od njega u blazenu rajsku prazninu. već osjećam kako zaudara. avlija puna mladog svijeta. mlado sunce. što ne može popraviti. koracam kao kroz rosu. Tijelo je pametnije od uma. . I čim sam se sjetio svega. Ili se tijelo pobunilo protiv more koju mu je nametnula misao. S kim. da porazgovaram. Neću da mislim na Ramiza. obuzima me tiha bezrazlozna radost.Sasvim sam bio zaboravio na njega. Ne mislim baš pametno i ne mucim se suviše teško.

Ušao sam u dzamiju. istaknute pisare. koje mu čini cast. Sad ne mislim na Ramiza. zastao je i poceo da trazi bolje mjesto. Ali uzbudjeni mozak je kao usplahirena životinja koju uhvati strah i kojoj se čini da je sve protiv nje. jer su svi gledali u one koji su ulazili posljednji. jer.Niko od njih ne zna za Ramiza. Zašto su me pozvali? Gore. pomenuce i da mi je žena hrišcanka. Ako me potjera napolje. Ništa od jutros nisam jeo. svi će se okrenuti da ocima probodu to cudovište koje se zove Ahmet Šabo. zahvaljuje. i prozivjece tako. rekao je da je po naredjenju casnog i poštovanog kadi-efendije. Neću da mislim na Ramiza. a kad me vidio. poštenje i mudrost poznati i izvan našeg grada (poklonio se kadiji. blizu vrata. ustalo je Dzemal Zaframja. ruke gorjele. ne gledajuci pošao prema meni. Nije to bila pakosna već smetena misao. Uza svu zalost koju bih zbog toga osjećao. i glavnog kadiju u pratnji Dzemala Zafranije. praveci se da me ne primjecuje. bio bih srećan da se ja spasem. ne znajuci. Vidio sam ih u prolazu. i kad bi se kojim cudom svod dzamije srušio. ili Dzemal Zafranija. sam. a ja sam odbio. Kad se dzamija pocela puniti. a kadija je prošao namršten. zaista. Podne je blizu. govorio sam. u procelju. Ovi ljudi su mozak i snaga grada. muderise. Mula Ibrahim je ušao medju posljednjima. ciji su ugled. crijeva su mi burljala. Sve bi sa mnom mogao svršiti serdar Avdaga. pojuricu preko ljudi prema vratima da se docepam zaklonjena mjesta. a ako pomene šta mu je sinoć sve izgovorila. smiješeci se ljubazno a opet odlucno. jer ne bi bilo pravo da se nadjem na spisku s tako znacajnim ljudima. Mislice da bjezim sa skupa. odlucno u ime kadije. srecom. govorio sam. Zašto nisam kao oni? Zašto ne vodim brigu o svome životu? Zašto me se tice ono što me se ne tice? Možda ću ozdraviti. a cinilo mi se da samo mene gleda. Ne znam kada. Zazmurivši kratkovidim ocima. ljubazno u svoje ime. a on je slušao mirno. neprimijecen. Pocele su da mi padaju na um najludje misli. Blago vama. ne videci nikoga. i poceo da govori. ni za skup u dzamiji. Ima pravo. i dugo ih nosio u mislima. vaznije imame i vaize. a ne bi trebalo zamuciti ovoliku gospodu. grad bi ostao bez pameti i bez znacaja. Znao sam da je to smiješno. Avdaga će ustati i reći kako me zvao da svjedocim protiv Ramiza. ni za kakvu tešku stvar. ili me neko pozvao greškom. zamolio je najuglednije ljude da dodju na ovaj skup. Djavo vas odnio. šta ću ja na ovom skupu? Svi će pomisliti da sam samovoljno upao. Povod za ovaj skup je sitan i nevazan. i sjeo u kraj. ali je pravi . i nimalo mu nije nezgodno što ga tako stidno hvale). već na ono što će se o njemu govoriti. makar i jedini. ili posljednji pandur. Jednom. ne gledajuci ko sve stoji u dvorištu. možda ću sazreti. Sjetice se i sijela kod hadzi-Duhotine. na čemu im on. u svoje ime. osjećao sam muku u stomaku. po naredjenju. posmatrao sam izdvojen. Dzemal se smješkao svima. zagledan u neku zamišljenu tacku pred sobom.

kao da je zaboravio šta je rekao. moramo to reći. Nisu ga zaustavili. Ne znam kako je uhvatio da je riječ o neprijatelju carstva. gluhi narodni prvak. to je sramota za njega a ne za Al Azhar. jer svako vidi da današnji seljaci dobro zive i da poštuju carsku vlast. njihovi!) I pita sad. cak i presvijetlog cara. što je sigurno greška ucinjena u govornickom zanosu. a bogzna je li tako. kako ne bi nasjedali varalicama. A vlast. Pa iako je to strašno i jedva shvatljivo. Zato je blistao kao mlada na vjencanju. Muderis Rahman je objasnio korijen i razloge nastanka hamzevijskog ucenja. mutnih izraza. poznata ništarija. koji za sebe tvrdi da je student Al Azhara. (Eto. ciji su uslovi života bili teški. i on će ga. godina. s dozvolom i po naredjenju cestitog kadije. U pitanju je teza i vaznija stvar. a ni ovakve nesmotrenosti. (A onda ih je ponovio. . možda cak i na neslaganje. Mula Ismail. kao najljepši završetak i tacku svojim riječiina. i to sluti na kugu. a nesloga medju Muslimanima sluti na kugu. Pred nama je pitanje nepoštovanja vlasti. što je sigurno laz. za punih trideset dana. I niko.) Taj bjesomucnik je napadao naše zakone. prstom nije maknula. koje castan čovjek ne može ni ponoviti. najkrace što može. ne bi nas zbog toga pozvali. samo kad mu se to prohtije. da ga prijavi vlastima. izvukao sam za sebe zakljucak. Onaj ko donosi kugu. Muderis Numan je svoj govor zasnovao na tvrdnji da je pogrešno svako ucenje kojemu vjera nije temelj. bez toga nema napretka . na veliku štetu našu i njegovu.Neće više! . baš niko. uspavali smo se i pustili da najgori neprijatelj govori narodu što mu na usta dodje. niko se nije ni osmjehnuo dok je iscrpno govorio o uzrocima i predznacima kuge. već drugi. i još besmislenije. pitanje nepoštovanja zakona. gdje su pravi vjernici? Gdje je bila i šta je radila vlast za toliko vrijeme? Bili smo slijepi i gluhi. Taj zlikovac je sipao otrov cio mjesec dana. U našem gradu je boravio neki probisvijet Ramiz. govorite! Kad je kadija ovako umiljato dao riječ slušaocima. ali tu nije pogriješio. doduše. ne treba dokazivati. A sad. ali je potrebno reći. nekako se to uklapalo u razgovor o Ramizu. Kao kadijin potpis ispod svega što je rekao. koja mora da zna šta sumnjivi ljudi rade. koje odrice svaku vlast i propovijeda nered. još je mnogo lijepih ukrasa i obrta ostalo u govornikovom grlu. Možemo li trpjeti da svaki zlocinac. On odlucno zastupa slobodu mišljenja. ali je on tu kadijinu grubu neobazrivost prihvatio kao pohvalu. iz noći u noć. kao posljedica siromašenja i nezadovoljstva seljaka.rekao je kadija mrko. bez obzira šta ja mislim. kao i onda kad je nastalo. Cijelog ovog mjeseca zavijali su psi. u kojem svako treba da se brine o sebi. bez obzira što ih je mali broj. ne znam kada i ne znam gdje. Niko nema ništa protiv toga što je on bio u gradu. ali ovakvog zlodjela u mome kadiluku više neće biti. vjeru. ali su ubrzo došli sebi i pozurili da se izjasne. Smatra da s ovim naucnim cinjenicama treba upoznati neznalice i zabludjele. a odstupanje od bozjeg zakona je grijeh i bogohuljenje. pred punom dzamijom. da se to ucenje pojavilo. da bi pametniji od njega mogli da kazu šta misle. Nadam se da ćete reći sve što mislite. nisu ga vlastima predali ljudi kojima je govorio. kao da sam za sebe misli da nije castan. da ga omete u govoru. A to sluti na kugu. Vjera je nepogrešiva jer je bozji zakon. nije ustao da odbije takvo bogohuljenje. pljuje na naše svetinje? Možemo li ostaviti narod da ga truju mracni čovjekomrsci? . saopštiti. Niko nije ni protiv toga što je on drzao predavanja.razlog vrlo vazan. naša gostoljubivost i otvorenost poznata je svakome. prekinuvši lijepo izvezeni Zafranijin govor. drzavu. Odugovlacenje bi moglo liciti na oklijevanje. Danas je to ucenje besmisleno. ali se taj bezvjernik i neznalica usudio da ljudima govori najstrašnije stvari. A i mi smo neslozni. a ako je istina. To. imena. a ne iskrena misao. sigurno da uhvate dah. riječ je svakome slobodna. koji se ocevidno još nije bio završio. rekao je. pitanje nepoštovanja vjere. nastala je kratka stanka. sigurno je opasan. Iz mnogih podataka.Vi ćete reći šta imate. a od toga neka ih sam bog sacuva! Prvi je ustao moj nesudjeni dobrotvor.

sramoti. Stenjali su. zbog blagog osmijeha i lijepe riječi za svakoga. vikali. Tada su poceli da se nadmecu u oštrini. a saveznici naših neprijatelja su takode naši neprijatelji. A zar je trebalo dopustiti da dodje do ovoga? Zar nije bolje spriječiti nego lijeciti? Zar nije bolje mirno spavati nego čekati da zlo preraste u gore? I nije Ramiz jedan. Je li lud! Rekao je da je protiv svega što je govorio taj Ramiz. A onda je ustao bjelobradi hafiz Abdulah Delalija. ništa nas se ne tice osim nas samih. To nije sloboda već najgore ropstvo. Kao da smo pamet izgubili. ali slobodu mišljenja u okviru Kurana. A što je mladic toliko vremena govorio svašta. Kadija ima pravo. da se suprotstavljamo. treba to otvoreno reći. zazivajuci propast. bori se. zna. Ti ljudi su otvoreni saveznici naših neprijatelja. Zar će i on pridruziti svoj glas ovom bjesomucnom zavijanju? Zar nije mogao da. kojih je bilo sve više. bolje da je neprijatelj na drugoj strani šanca nego u vlastitim redovima. pjevaju oko dzamije dok se klanja namaz. kao u slucaju pomenutog Raniza.ni sreće. ismijavaju svetinje. strogosti. Cudimo se što nam niko ništa nije rekao. preziru ugledne ljude. I to sada. ali dobrih nego mnogo a svakakvih. ne cudim. naib. suviše mislimo na svoju korist i na dobra ovoga svijeta. Ilijaz-efendija je rekao da mu je zao i da ga je stid što dajemo toliko slobode onima koji je ne zasluzuju. svi. bolje da nas bude malo. Šta radi muselim. Himzi-efendija. Zašto bi nam rekli? Kakve mi veze s narodom imamo? Malo. da ucvrstimo vjeru i carstvo. a ne zaostati znacilo je biti strozi i tvrdji. Mladi ljudi su pošli krivim putem. kad neprijatelji na našim graicana motre pazljivo šta se kod nas dešava i cekaju priliku da nas napadnu. vidi smisao ovog skupa u neophodnom zaoštravanju borbe protiv neprijatelja. i sve manje. i svi su slušali pospano. napadima na nekakve krivce. Granica se uspostavlja izmedju nas i naroda. kad neće oni koji su duzni. ali malo može uciniti sam. Sve se zazarilo od vatre i gnjeva. Kao sudiji. kobimo sami sebe. odjednom. šta rade strazari? Kao da se to njih ne tice. kupuje svoj mir. i neprijatelj nam je svaki onaj ko slobodom smatra slobodu od bozijih zapovijesti. Naša je duznost da bdijemo. Jer mu ništa drugo ne treba. Potrebno je da stvari postanu ovako ocevidne. A onda je zasvirao na svoju sviralu. Samo kadija ne kaze zašto smo krivi. U početku je govorio što i ostali. A robovanje mraku i satani smrtni je grijeh. Smucilo mi se. što su ga ljudi krili. jer mrzi nered i nasilje. Ima na stotine mladih Ramiza. borice se dok je daha u njemu. cuti? Boji li se da će ga okriviti zbog slobodoumlja ako ništa ne kaze? Je li i cutanje sumnjivo? Ili riječima koje ga se ne ticu. da sve znamo. On ih grdi. A ja se vidite. bdije. s njim je najlakše. Šehagin najbolji prijatelj. pokušava da vrati na pravi put. nabrajali zlocine. narod . koji nam bacaju klipove pod noge i ometaju nas u naporima da izvršimo svoj sveti zadatak. i snene uctivosti je nestalo. A meni su se noge odsjekle od straha. njemu su ruke vezane. zahtijevali kazne i istrebljenje. Ovo nije jedna drzava. jer mišljenje izvan Kurana nije slobodno već nazadno. i ne treba ih štedjeti. ni njih ni one koji ih štede. protiv koga se mora poci u sveti rat. govore ruzne riječi. Zato što nam je svejedno. Ramiz je zaboravljen. pa da se svi pokrenemo. mi stvaramo svoju. Niko nije htio da zaostane ni za pedalj. ali moli kadiju da mu pomogne. ako drugi ne vrše svoj posao. i preko granice šaljemo samo pandure. krivi smo mi. On tu duznost vrši u svom dzematu. rezali. on je već unaprijed osudjen. Neće klonuti. Ne treba ih štedjeti. Teško griješi. koga sam uvijek susretao s poštovanjem.

i najstroze ako treba. Zašto ga je pustio da govori? Je li zaista tako širok? Je li htio da pokaze kako svako može da kaze šta hoce? Ili je želio da se nesrećni čovjek iskaze potpuno? Jesu li i mene pozvali. A zašto? Ne mislim da svi mislite tako kao što govorite. rekavši da je. ko će crnje nasilje traziti. Jedino sebi zadrzavamo pravo da mislimo. Ne ustavši. sebicnosti. u našoj oholosti. duboko vas zalim. bez obzira na neka usamljena pogrešna mišljenja. ne naplacujte se za svoje ponizenje! Kaznite krivca po pravdi i po zakonima. Zar hafiz Abdulah nije govorio isto što i ja? I još gore. ili govorio drukčije nego što mislim. i ta jedinstvenost će nas podstaknuti na veće napore za ocuvanje i ucvršcenje svega što nam je sveto. Kad je sjeo. bilo bi strašno kad bi to bila istina. Je li to ikome dosad uspjelo? Jeste li kadgod pomislili. Dok je govorio. Je li to onda iz straha da se ne zamjerite nekome ko je iznad vas? Ako je tako. ali se na njegovom smrknutom licu ništa nije moglo procitati. i njegove stare kosti bismo skupljali u vrecu. kadija je završio razgovor. i koji su spremni da brane istinu od svih neprijatelja. Strah mi je ledio kosti dok sam ga slušao u ovom uznemirenom.svoju. pojedinci su se ljutito dizali. uzvikivali riječi neslaganja i ogorcenja. Sigurno mu nije ni svejedno ni pravo. Razlike u mišljenjima nije bilo. niko ne pomenu dublje razloge naših nevolja. Krivica je u nama. zahtijevamo bezobzirniju surovost. ko će strozi zakon predloziti. nepravedno odredjujemo kazne a još nepravednije krivice. da mi ne zamjerite što govorim ovako otvoreno. ne širite strah i izvan ovog kruga. I ne krivicom naroda. zar vam nije jasno? A mi sad trazimo još veću strogost. nastao je tajac. bezobzirnosti. Molim kadiju i sve vas. u dogovoru! Mi smo iznevjerili Kuran. što ih nije bilo više. u hiljadu glupih navika bez kojih ne možemo zamisliti život. ne usudjujuci se da pogledam oko sebe. jer smo izdvojeni. za ime boga. jer se ne trudimo da dobro uradimo ono što smo proglasili svojim pravom. hafiz bi prošao gore nego ja. Iznevjerili smo i obicnu pamet. Ali. misleći da ću izgovoriti ono što se ne smije? Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotine. Narod ga je sakrio. Rekavši da će o ovom razgovoru obavijestiti valiju i sve vlasti. uvrijedjenom mnoštvu. . zahvalio nam je i otpustio nas kući. Natjeracete ih da postanu krivci. po čemu će nas narod zapamtiti? Po strahu koji sijemo? Po bezobzirnosti kojom se branimo? Po teškom životu o kojem se ne brinemo? Po praznim riječima koje prosipamo? Takmicili ste se ovdje ko će tezu prijetnju izreći. i mirno saslušao hafiz-Abdulaha do kraja. skup pokazao visoku svijest i opravdao njegova očekivanja. O. pokazujemo pravac put neprohodnih trnjaka a ne put širokih dzada. da ukazujemo na put kojim treba ici. Izmedju tih dviju drzava nema mnogo prijateljskih odnosa. A Kuran kaze: Sve rješavajte zajedno. Rdjavo mislimo. poštena ludo. ucinice ljudi koji opštu korist pretpostavljaju svojoj. niko se ne zacudi što ovakvih pojava nije bilo i ranije. da odredjujemo krivice i kazne. ali ne izmišljajte krivce medju onima koji to nisu. Da nije bilo kadijinog zapovjednickog pokreta rukom. Odgovorniji smo pred narodom i pred istorijom nego što i sami mislimo. Suviše poštujem i vas i sebe da bih cutao a mislio drukčije. Eto zašto je jedan buntovnik mogao govoriti ljudima toliko vremena a da mi to ne znamo. hoćemo strahom da uvedemo red. pomislio sam uzbudjeno. bilo bi nedostojno zvanja koje vršite. I ne upotrebljavajte velike riječi i krupne razloge da biste namirili svoje sitne racune. A niko ne pomisli na naše greške. ali ih je kadija umirio odlucnim pokretom ruke. Ako to ne cine oni kojima je to duznost. Ne vjerujem ni da to cinite iz koristoljublja.

ponavljace ih kao molitvu. Pomislio sam da tjera šegu sa mnom i s Ramizom. nismo prijatelji.Ko je to? . suprotstavljace ih svakoj teškoci i svakoj nevolji. obecavao je mnogo jer nije morao da izvrši ništa. da se ne guram u uskim vratima sa širokim ljudima. ili vješto. mada ne vjerujem da je mogao išta drugo očekivati. zacudo. nasmiješen. Sigurno je zadovoljan ishodom skupa.Šta će biti s njim? . poslije ovolikih prijetnji? Ili misli da mi je u ovom trenutku paznja potrebnija? Razmišljao sam da li da podjem za njim.Sigurno ti je zao Ramiza. u stvari. Odlucio sam da sacekam dok svi izadju. ni kadija. . a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro. da ne . ali se nikome nije povjeravao kao meni. Ljudi su zapamtili njegove riječi. ohrabrio me što mi se javio. . A on ne smije ostati mucenik. Za dobro i ljubav treba izrasti. Pred dzamijom se Dzemal Zafranija oprostio s kadijom. ni njegove riječi posijano sjeme.Ja? Šta to govoriš! . (Sve mu je ispricao serdar Avdaga. Prijatelj sam s tim studentom. jer što god mislio ne smije reći. možda.Ti. trepnuvši ocima. što je svejedno. Ne treba da se plašim. i baš je to imao u vidu kad se sjetio mene. samo zalim što ljudi nisu andjeli. zaista. Dobro. Pa i to je dobro što se ne slazemo. Zna. lakše je nagovoriti ljude na zlo i mrznju nego na dobro i ljubav. ako nisu neprijatelji. govori dobro. i blize je ljudskoj prirodi. Jesam li primijetio da ponekad lakše razgovaraju ljudi koji ne misle isto. Ali. i mogao bih mu reći što drugi ne može. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast. kazna je smrt. Dvadeset-cetiri su mu godine. .) Ramiz je drugima izlagao svoja uvjerenja. i odmah se okrenuo. duboko mu se poklonivši.Šta kazeš o ovom razgovoru? . po mome stvrdnutom licu i zacudjenim ocima. Zar nas dvojica.Zar se ne bi mogla traziti milost. nismo dokaz za to? A evo šta bi trebalo da ucinim ako želim da ga spasem. kako izgleda. ili da ga ostavim na miru. da ga upitam šta misli o ovom skupu. i pozurio da mi objasni. Vidio je to. i ja. Mogao bi ga spasti samo jedan jedini čovjek.Za ovo što je učinio. . A znaš da sam se bojao da ti ne ustaneš.Izlazeci. da ja i nemam nikakva mišljenja. To nije cudno. . . Onda sam mu ja blizi nego drugi. Treba mu skinuti oreol mucenika. zna da smo razgovarali o najobicnijim ljudskim stvarima. zato što je u ocima naroda žrtva a ne krivac. Dzemal. Njegova slava postace veća. svejedno što će vrijeme opametiti većinu zavedenih. Zna i to da se ne slazem s Ramizovim mišljenjem.Niko mu sad ne može pomoći. jer bi Ramiz prema istomišljeniku bio tvrd i nepopustljiv. i ljudi su ga slušali kao mesiju. Sačekao me. . a možda se toliko uplašio da i ne misli ništa.Zašto bih ja ustao? . pa bi na zemlji vladao raj.Ima pametnih ljudi. Ramiz je ostavio prilicno traga u gradu.Zao mi je svakoga.Drago mi je da to cujem. . cak ni vezrir. i to mi je cudno. Iako se ne slazem s Ramizovim mišljenjem. bio je ubjedljiv jer nije morao da bude obazriv. moramo zatrti sjeme njegovih riječi. ni muselim. i sad će ih prepricavati. cudno je da mi je povjerovao. Zlo je privlacno. . treba se pomuciti. on. trazili su da govori ćešce i na više mjesta. meni je otkrivao svoja osjećanja. . Zar mu nije opasnije da mi se sad javi. Ti sa zadušna baba.Ima. Mula Ibrahim mi je neprimjetno klimnuo glavom.Zato sam te i zvao.

Kako? Jednostavno. Ja treba da ga nagovorim. kao da je šaptao mome nosu.I za njega je bolje ovako. moj Ahmete.Ostace ovdje.Bice ubijen? . neće me poštedjeti.Javicu ti sutra. boze nepravedni.Ziv. izgleda.Bićeš pametam. zali što ih je upucivao krivim putem. Spasavaš mu život. Ne volim ubijanje.Zašto? Ne ciniš ništa rdjavo. bio bih saucesnik i krivac. da je bio licno ogorcen i tako se svetio. ali kako sebi da ne naškodim? Rekao sam. ni najgluplja.Ni ti ne vjeruješ? . i da mirno spavam ljetni dan do podne. Branio sam se pred serdar-Avdagom.Meni da pomogneš? . . . sam je rekao. Niko drugi ne bi mogao. Samo. a sad je razmislio o svemu i. i lako. teško mi je da se odlucim. Znaju da mi nije pričao o kući i porodici. dah sam osjacao. da ne odlete baš sad. E baš sam našao koga ću ganuti! Šta da radim? Ako odbijem Zafranijinu ponudu. Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvijek moram da rješavam nerješive zadatke. i jak istocnjacki miris. Zafranija nije kao ja. . neće moci ostati ovdje. Ne voliš ni ti. ne dajuci mi vremena da se snadjem. . kao da želim doci do daha: . kao treći brat u prici. kao uplaseni vrapci. i da ne mislim na sutrašnji dan sa strahom. drzeci ih na okupu. i glatko. morace otici.A ako ne pristane? .Tezak je strah od smrti. Ako to kaze. Toliki krivi i nekrivi prozive život neprestano zijevajuci.Onda. šta ćeš još navaliti na moju glavu! Nije ni najpametnija.Čovječnost ti je. .U progonstvo? . jer ga nisam prijavio. .Grijeh mu je tezak.Mogu li malo da razmislim? . Neka ode u dzamiju i kaze ljudima da je pogriješio kad im je onako govorio. Ili misliš da nije? . . i da se budan bez misli i bez muke. Zaista! To je pecinski nacin rješavanja sukoba medju ljudima. O. Priblizio mi se toliko da me gotovo doticao usnama. i ucinice sve da iscijede iz mene istinu. Da se sam odrekne svega što je govorio. pristaješ li? . kao pošten čovjek. A volio bih da mi malo bude i dosadno. samo na jeziku. i tebi sam htio da pomognem. Mrtav. odlazuci odgovor. pusticemo ga. Ako bih je rekao. Okretalo mi se u glavi. kiselkast.Vjerujem dok mi treba. A pravo da ti kažem.Sam kazeš da ste bili vrlo bliski. . pričajuci mu dirljivu pricu o mladicevoj kući i djevojci. to ili slicno. dokaz će . . Ko bi povjerovao da ti je pričao samo o kući i djevojci? . Šta da kažem? Kako da se izvucem? Uvijek traze moj odgovor iznenada. Znam šta treba da kažem.Nije rdjavo. A valjda ni on. Ne volim surovost. kud koja.iznikne nijedna rdjava posljedica. nadam se. . jedva sam sabirao misli.Jest.Ne vjerujem da će pristati. a otkrio upravo ono što njima treba. ali je neobicno.Ne znam. on ima spreman odgovor na sve: . upetljace me u Ramizovu krivicu. .

Nude mi da me narod zapamti po dobru. Spremao se da podje na rucak. nije najteze ni što ću opet biti prepušten Zafranijinoj milosti. Postidjen.« Ali ako ne budemo sami. Kad mi je teško. . Ne. kad bih mu to rekao. pjesnice. a trecega nema. primoran. sve bi mi bilo dopušteno. Izgledao sam možda suviše potišteno. kao rasuti konci. a eto. Vucibatina. i u zamišljanju uvijek tu zastanem. ubica. kao slavuj? .Prijeti i drugima. bjezim u samocu. i jesu. zaprepašten. a odbice sigurno. i zbog svega što sam cuo u dzamiji. Svratio sam u Mula Ibrahimovu radnju. opet se medju njima stvaraju neraskidive veze. produzetka nema. A njegov pogled bi bilo strašniji od svega što bi odgovorio. natjeran sam. Ne mogu. »Bilo bi za tebe najbolje. pomoćnika nije bilo iza pregrade. iz navike. ali nije najgore. ipak. Ti mi nudiš da narod pljune kad cuje moje ime. Oni su bolji od tebe. ne bih smio. Kad bih sebe ubio. uništicu sebe. I šta bi bilo od mene kad bih te poslušao? I ti bi se morao uplašiti! Sve bih mogao postati. Šta bih mu rekao? »Zao mi je.rekao bi njegov prezrivi pogled. A opet sam šaptao. Nudiš mi život i sramotu.Mislio sam da si čovjek. krvnik. . samo ništa dobro. . nikako ne mogu da podnesem. Ne trpe se. Ako ne bih rekao. zbog sebe. zbog mene. kad sam pošao ovim putem. Namješta mu krivicu. samo ništa dobro.« Kako mogu traziti da izda svoju misao? I ja bih poslije toga mogao postati sve. prihvaticu njihovu kaznu. Uvrijedjen. zašto ne bih i drugoga? Kad bih pristao da mi prebiju kicmu. Kad mi je još teze. trazim dobre ljude.im biti moje priznanje. Putevi su nam izukršteni. opet bih bio kriv. Zar sam mogao i pomisliti da ću zbog nepoznatog mladica prezivjeti ovakvu muku? Ako ga ne izdam. lupez.Mislio je na muselima. dokaz će im biti njihovo uvjerenje. . Jest zlo. ni izlaza: ne bih mogao da podnesem njegov uzasnuti pogled. Mogao sam onda bolje unovciti svoj život. ako s nama bude strazar. Ne mogu ni jedno ni drugo. ne bih to mogao reći. ako ga uništim. . Mislio sam da imaš dušu. »Zar i ti. koji pjevaš samo za sebe. ali nisam mogao da ne upitam.« Ali on nije želio da njemu bude najbolje. postidjen. poštenija je od tvoje ponude. izdacu sebe. Odgovorio je. Ali kako da mu izadjem na oci i predlozim da se odrekne svega što je govorio? Nije važno što će odbiti. zašto bih štedio tudju? Šta bi me spriječilo? Kad ne bih imao casti ni savjesti. nude mi smrt i cast. A izabrao sam tu mogućnost davno.Na koga je kadija mislio da nije izvršio svoju duznost? Bojao sam se da neće odgovoriti. Mislio sam da su ljudi izdijeljeni.

više je reda. nije rješenje ni smrt. želi da nadje izlaz: . i nije se bojao.Red je. badava. A Tijana: . Ne mogu jesti sirov krompir godinu dana. Ali njegova nemirna misao ne može da ostane na vajkanju. . . a kriv je muselim. Svugdje će me naci. poljuljan. . Nema mi spasa. potrošio je sav novac.Kako bi bilo da se razboliš? Pojedi sirov krompir. bogami.Neće pristati. Kako da ga puste? . Mahmut se ćeškao po cekinjavoj bradi: . i skrušen je kao i ranije. Usput će mnogi platiti.Mula Ibrahime. Mula Ibrahime. pa će ti vatra skociti kao u najvećoj groznici. toboze. gotovo s vrata. Da porekne sve što je rekao. tvoje je da odluciš. odmah.Oh. Pustili bi ga ako to ucini. Odakle da groznica dodje baš danas? A sacekali bi da prodje.Vidi ti nevolje .Kako bi mogao toliko uvrijediti čovjeka? . A. i po meni. . . . Reci mu: moje je da ti predlozim.vajkao se Mahmut.Napravili su od njega strašilo. svakako. A onda su polako zamijenili mjesta i obrnuli mišljenja. najradije bih se vratio nad svoju rijeku. a to je najvaznije. Ali. . Dvije muhe jednim udarcem. razboljecu se i bez sirovog krompira. ni na čemu. traze da razgovaram s Ramizom.rekao je Mahmut ogorceno.I tamo bi te našli. Po njemu i njegovom strahu. Kako mu možeš reći da ne bude ono što jest? Tako smo ostali na početku. od neizlaza.Ostace ziv.Što je više straha. i kad bi povjerovali.Lijepo.Znao je šta ga ceka. A ja ću dovesti Avdagu da vidi. Odgovorili su potpuno suprotno od.Posavjetuj me. Kod kuce sam zatekao Mahmuta. da se ne rasprsnem. Tijana je uzbudjeno razmišljala: . boze . to mi se ucinilo prihvatljivo. Svakako će ga ubiti.uzdisala je Tijana. Odbice. Sve sam ispricao Tijani i njemu.Misliš? .Razgovaraj.Zašto uvijek prijete? Zar ljudi nisu dovoljno uplašeni? . od muke. onog što sam očekivao. red bi bio savršen.Doduše. . od straha. . .Kako ću mu pogledati u oci? .. . . ne bih mnogo dobio time. U nevolji.Reći ćeš im da je odbio.

spasavaj.Mahmut je izrazio mišljenje da će me oni ostaviti s Ramizom. a rješenje nismo našli. Toliko sam mogao uciniti i bez njih. Zaboravio je da je Ramiz u još većoj nevolji. Tako smo dugo grickali tri posne misli. brate. ali mi je lakše što nisam sam. na velikoj sam ti nevolji. pa ću mu reći: tako i tako. .

neka ga. svoju površnu i šašavu narav. Ne znam cija. . Pa šta mogu. koga bi drugog! Tako je rekao: pozdravlja i moli. .12. Jesi li do nas poslom? Bio si i sinoć. Tuga i bijes Ni sutradan nisam našao izlaz. je li u redu? Onda. ljudi. i mozak je mljeo uprazno.rekao sam ljutito. da te opet neću naci kod kuce. Šta vam je? Ko da se molite nekome za dušu! .Tebe. Osim kad se naljutim. svoj smijeh. Ali nije ušao nerado očekivani crni andjeo. cujem.Zašto.Uvijek sam kod kuce . Unio je u našu sobu svoju lijepu plavu. budala. vjetrovima opaljenu glavu. Na razgovor. I još mi je priprijetio da nikud ne skrenem. Kad je neko pokucao na vratima. na kakve sam ja ovo čini udario! Ništa zlo nisam mislio. da me povedu. Ba šta onda? Zar je to razlog da objesite nos? Očekivali smo jednog čovjeka. Možda ću na tom putu odluciti da li ću se poniziti ili uništiti. djece mi moje! . po mene. Odredjen mi je za andjela cuvara. okrenut Tijani.Znaš ti dobro šta si učinio . i da te svakako nadjem. Ali ga pamtim i drukčijeg. Volio bih da ga djavo odnese. Tako nekako. šalje ga Dzemal Zafranija. ali bih volio da ne bude moja. Šehagin momak. bio sam uvjeren da je serdar Avdaga.Zato što nisam pametan. Ko da bi bilo strašno i da te nisam našao kod kuce! Njegov zadivljeni pogled. . Otupio sam od nekorisnog razmišljanja. kad već ne može da bude drukčije. snaho! Ali zlo nisam mislio.A zašto kazeš: budala? . Nikad čovjek nije dovoljno pametan. Ko je to? Šta hoce? Duga priča.Sad mi se ne ide. kad ovako govori preda mnom? . prijatelju? Šta sam ti učinio? . Jesam. . A zašto na vas da se ljutim? Nemojte ni vi na mene. šta vam je. . Jesam svakakav. jer ih sigurno nemaš. već neočekivano Osman Vuk. u kafanu.Koga to Šehaga poziva? . . hoćemo li Šehagi? . Je li ti zao što nije došao? Nimalo.odgovorio sam oprezno. misli. Eto. kud me odvedu. Zacudio sam se: rekao je to Tijani.Kuneš se u djecu.Ne bi bilo strašno ni da si nas mimoišao . Čekao sam da dodju po mene.Ama.viknuo je u smijehu. prilicno je jasno govorio zašto bi volio da me nije našao kod kuce. ali loš nisam.umiješala se Tijana mirno. . A ja zurim i bojim se.Ne volim takve šale.A ko to zna. a nisam ga više ni trazio. . Šehaga te pozdravlja i moli da dodješ do njega. rastavice nas samo smrt. Kako je u nju gledao sinoć? Šta joj je govorio samoj.

Sto dukata. odmah. on baci bolje. dugo muckali u šaci. a ja se pocnem smijati kao lud. kakvo nasljedstvo! Ovo je pravi kockar. velim.pristala je Tijana. Bogme. nizašto za lijepu riječ. Te odem po Muharema Pjevu.pitam ga. Zamolili smo ga da cuti o ovome. Uzalud smo hukali u kocku. .Stigao jutros neki Brcak. Na sokaku mi je povjerljivo klimnuo glavom. i pruzi mi ruku. rekoh. .S dobrim ljudima ništa nije šteta.Doci ću sutra. nadji ga. . . Možda. Koliko vi imate? Mi se zaprepastismo.Šta je to? pita šljivar veselo. još nam porucuje jelo i pice. volim da uzmem paru. obnosili je oko glave.Zašto? Ako si se na mene naljutio. Još nam na kraju ostavi neku crkavicu. hoce drugi. hrabri nas: . A meni cak ko i zao. ja sam dijete prema njemu. Mene je opuhao za pola sata. Vidim. . Tako i tako.Ne sutra. odmah poce da gubi. nasmij se. neka mu bog pomogne. da znam. Ako me bude pratila. . već sve što imaš.Lijepo si nas osamario.Ti drugome juce. . Što god mi bacimo. snaho. Da vidim koliko vi imate? Mi jedva sakupismo pedesetak dukata. te glupi šljivar potegao u Sarajevo da to spiska. čini mi se. vidim da je sve sreća. Pjevo nestrpljiv. veli. A Pjevo i ja se gledamo. hoćemo li ? . A ako i izgubim neku paru. Pravo je. . ne možemo sebi da dodjemo od cuda.kažem mu. Dodje mi jedan trgovac. al daj da makar štogod ušicarimo od tebe. nije lud da te dugo ostavlja samu. A ovo će sve svršiti zacas. gubio sam. Ne vjerujem da ćeš mu ostaviti i za trošak do Brckog. i pita da se opet nadjemo. al mi nije drago.Kako se ne bih smijao! Zar ne vidiš da smo ispali budale? Kakva tetka. Brcak samo klima glavom. Zašto da samo mi ispadnemo budale? Zato kažem: dosta mi je nevolje za danas.Pravo je.Vidi ti cuda! . prevrce ocima. a onda. već sad. a i mi smo prećutali svoju bruku. U redu . A Brcak. Pjevo ode i pozajmi još od handzije.Sve treba pokušati. pobolji od nas! . . nije greda. da imamo za pice. odmah sam opazio da je u kocki olovo. I nadjemo se u Kamenom hanu. Šta to bi. veli. Opasan kockar. A on će se vratiti brzo. nisam ponio više. pricuvajte se. Onda. . da se šljivaru osladi. smijuci se. Kako uvijek baciš ono što hoćeš? . već što će se cuti.Okrenu se sreća! I zasta se okrenula. al ništa.Može i pješke.Ja imam jedno sto dukata. kao ovih dana. . čovjece bozji! Kockao sam sinoć. umrla mu bogata tetka i ostavila mu bogato nasljedstvo. Ponesi štogod para. šta cekamo! Polako. . i Brcak prestade da gubi. Glavno je da nema varke. u početku ćemo malo gubiti. a sve trci. a mi ga zamijenismo. jedva govori.. i rekao da će mi ispricati nešto. . Uzalud ga je opominjati. nije mu toliko krivo što je izgubio.Ja. Ako neću ja. Nešto se odjednom desi. Poslije ste vi gubili. ponekad se ovako zabavim . da porazgovaramo ko ljudi. kao da je znao šta mislim. Šehaga te ceka! . veli Pjevo. Ako ti nije gadno da opelješiš budalu. gleda u hrpu dukata. snaho. citavo bogatstvo! Vidim.Pravo da vam kažem. . . Kao divljac na lovca. . kad kazeš. dobar ali glup. Osman je to primio na svoj nacin: .Pa. . on tebi sinoć. A on. I dize pare. on ne može bez ludosti. i pocesmo igru Pjevinim kockama. . . naivan nekakav čovjek. Pjevu za sat. samo se smije.Tako ti i treba . Hajde. šljivar. . Ahmete.Hvala.smiješi se šljivar dobrodušno. i da vuce na veće brojke.Šta ta je? Što se smiješ? .Ma jok.Dobitak dijelimo. da je on uzeo meni a ne ja njemu. Za danas mi je dosta nevolje. al ono što sam igrao. veli. Dok nisam ofercio. Tako nas šljivar udesi. . I neprestano nosi. nećeš izgubiti neku paru.Ne igram baš cesto.Sam je traziš. velim mu. mislim ja.cudi se Pjevo.Igraš li cesto? . kaze Brcak.kaze Tijana. Nije mi gadno. i još priznade da se onaj trgovac sam ponudio da nas navede na njega. njega sam smirio preksinoć.Pa idi ako te čeka . prije nego što se vidim sa Šehagom. I svršiti se zacas. veli: .Neka ti bude. šta ti je Šehaga kriv? Hajde.Nemoj ostati dugo.Zar ti nije zao da uzmeš čovjeku pare? .vice neprestano. veli: . jado. šta uradi od nas glupi šljivar? Pjevo grize usne. al volim i da igram.

Upitao sam. nikad ni kap ne uzme. ne smije biti sirotinja. Ali. pomoći će mi on. Osman. a da pomognem i Šehagi. pa kad ne može više da izdrzi. ako treba. nije mogao. pa navalio da izgubi i ono što se samo jednom ima. . da zaboravi. sve više se hvata za život. i vrati se kući procijepljen. ali jok! već ode nekud. Kad je Šehagin sin navršio osamnaest godina. pa može biti kad god se dogovorimo. ne znajuci šta je ruzno. Možda i sebi. podje u pijanstvo. surovost.Zašto pije? . doduše stariji od njega. Tako tri puta godišnje. A Šehaga se raspametio. i nije ni krio tu ljubav. bajraci. O majko moja. krv. čim sam nezaposlen.Nisam znao da ima sina. pa smo sjeli na perde. jedinac. u neko selo ili u drugo mjesto. Ispricao mi je cudnu pricu.Opet ti! . da se sklonimo od vjetra što je otkidao listove sa šljiva. što prije. istina. niko. a njemu treba. baca novac. ništa ne jede. E. Mladoj budali nije stalo do života. ali me nije danas pozvao. i rekao da svakako dodjem. već blato. što više stari i što manje ima razloga da zivi. Šehaga pokuša da ga urazumi. Zato je i došao po mene. skoci s prozora i prikljuci se vojsci koja je odlazila. mogu ti narediti! Danas si oduševljen. osam dana tako.Šta je? Kažem to usput. Imao je. mladost. kao da odgadja da kaze razlog. sve. Niko ne zali manje svoj život nego mlad čovjek. kao prorijedjene mjeseceve mijene. izgubi se.E. samo povraca i pije. nije rat bajramsko pucanje. Šehaga me nije pozvao. I poginucu. A to ne valja. zbog njega je osjećao radost što zivi. ludi stvore! Kad te ne mogu urazumiti. Kad čovjek ima onako lijepu zenu.Uveo me u dzamijsko dvorište. ni žena. I niko ga odvratiti ne može. ni da cuje. talambasi. . Osman je odredio da to bude danas. veli. makar bio i budala. kakva je ovo napast! . ali je meni stalo do moga sina. Kao da okoliši. u jednakim razmacima. To je znak da će početi da pije rakiju. nećeš. već da bog sacuva. govori. zašto! Može se piti i bez razloga. vene u sebi. Ne ljuti se odmah! Da ti kažem o Šehagi! Velika je nevolja sa Šehagom: prestao je da pije mlijeko. veli. presit. Pretrpjecu. a poslije. Da pije kod kuce.Zbog sina. pa hajde de. nisu drugovi jedini razlog. gladovanje. kaze ludi mladic. Tako čini tri puta godišnje. da mu pomognem. i nije teško znati. i nijednom više. A ocu zao. I zatvori ga u kucu. više nema. A kad on pocne piti. Ako ga zaboravi. razmazen. ali Šehaga ima debeo razlog. mogu i ja. u nevrijeme. pa i smrt. poznati ga ne možeš. ali bi njegova žena imala sve što zazeli. prljavština. ni prijatelji. sin mu je. A jednom će presvisnuti od te muke i od tog trovanja. On bi ubijao. zbog njega je osjećao radost što stice. jer niko ne zna da ucini dobro kao Šehaga. Izgledalo je da će mu plamen suknuti iz ociju. a zna šta mi je potrebno. Ali badava. A mladic se iskrade. Rijetko više. idu neki njegovi drugovi. razgovarao s Mula Ibrahimom o meni. Ujutro .Zašto pije? . ne znajuci šta je teško. ali se druzio samo sa starijima od sebe. I naljutio. smrt. to nije kao kod drugih ljudi. u rat. Trpi. Jest. jer niko nije rekao tacno vrijeme. Kad mogu toliki drugi. i djecak samo što nije izludio od oduševljenja. evo već dva dana. sutra ćeš plakati kad te napadnu vaške. Jedinca. ponovo: . onda tri noći i tri dana spava kao mrtvac. a neko mu napunio zelenu glavu velikim riječima. već svašta uz drugove. mladic zivio kao riba u ribnjaku. spava i opet pije. ako bog htjedne. ne zna ni kako je ostao ziv i dosad. kao ovo sad. zamoli oca da ga pusti u vojsku. pije. Ne govori o tome nikome. sveti razlozi.

samo su kod hafizAbdulaha pretjerali. kako nisu culi kad je preskakao zid. Pa dobro što sebe uništi. I svi ćemo izludjeti od straha dok ne saznamo gdje je. kao da je ocu jedna smrt lakša od druge. Na vrh glave se popeo svakome. da zaboravi. izbjegavali vojne jedinice. rekavši da se kaju što su to ucinili. Bjegunce su išibali i vratili u rat. ali. rekao je Šehaga. ako progovori. sprema se na bjekstvo. skrivali se. ali što mene ubi! Uzalud su ga molili da se smiri. Da je zbog zlatne jabuke iz priče. ne misli šta će reći ni uciniti. Vikao je pred valijom. Ucinili su to isti ljudi koji su i mene kaznili za nezeljene riječi. samuje. kao da je u tudju vojsku prebjegao. da obamire. i namrtvo prebili. svi do jednoga. uzasnuo se zbog ubijanja. On tada kaza svoje pravo ime i zamoli da obavijeste njegova oca da je poginuo u borbi. putovali noću. poceo je da pije.rekao sam tiho. slucajno sam se sjetio hadzi-Duhotine. Šehaga je jutros bio kod kadije. cuti. da pobjegnu iz vojske. da ga otac ne bi našao i. za otimacinu tudje zemlje! Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje cisto srce? I zašto nisi. sad cuti. ne pije mlijeko. za razbojnike. da je zbog druga iz života. dan nije mogao proci da se ne sretnu. Da je bogdo ni ja nikad vidio nisam! Kad se vratio. dok je starac govorio. nesrećni sine! Za djeriz. drzi ih u ruci. udesice da ga snadje kakva nesreća. sacekali su ga hrsuzi kad se vracao iz dzamije. I eto. Vlast pohvata i ostale bjegunce. oni zale i cude se. .Nije se slozio da se zavedu stroge mjere. zaobilazili gradove. mrzi ljude. a umro je dok su ga nosili kući. Ubili su mu prijatelja. ne mogavši više podnijeti napore i strah. do potpune besvijesti. htio je da bije momke. valija je duzan Šehagi hiljadu dukata. Da li se to već ostvaruje najavljena strogost? Ili se produzava stara surovost? Juce. da je zbog djevojke iz pjesme. više neće govoriti. kad ja postanem veliki vezir! Od tog praznog obecanja Šehagi nije lakše. grdi sve odreda. Sad će se slagati sa svakim. narocito ljudima od vlasti. a eto. po osam dana. a on ne zuri da naplati. bio je i kod valije. Osudjen je na smrt. hafiz-Abdulahu Delaliji. pa te neko ubio. prijetio kadiji. Šehaga umalo nije svisnuo. nikako našem čovjeku. i obecali su da će traziti krivce dok ih ne privedu sudu i zasluzenoj kazni. Lutali su. Svejedno. Privešce ih. Kod Smedereva trojica pobjegnu i prijave se vlastima. sebicni sine. Poslije smo saznali da je bio na Baba-dagu. mrze i oni njega. uzalud smo raspitivali. za što li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za svoje zadovoljstvo. opet će u pice. Šehaga ko lud. šta je ovo. zalio bih ali bih razumio. a još mu nije vrijeme.E. jedinom u gradu. u Besarabiji. nikog nije htio da vidi. i tako se bjezanje pretvorilo u dugo mucenje. jer je otišao bez oceva pristanka. Ali. I vratili bi ga. mladica su strijeljali. . ili njegova starost nije mogla da izdrzi koliko moja mladost. Bio je ziv kad su neki prolaznici naišli na njega. Mladic priznade sve i primi krivicu na sebe. grdio ga mrtvog. halal vjera i njemu i tebi. da nadjemo grob. kako ga nisu vidjeli. njegovog imena nije bilo. jurili smo na sve strane. zašto li pogibe. Kad dodje sebi. mladicu je brzo dosadio rat. u nevrijeme? Sinoć se desila nesreća Šehaginom najboljem prijatelju. A zašto sad. Još rece da se ne kaje nizašto.nadjoše praznu sobu. Suviše mu ljudi duguju. ubice te kad mu svoj posljednji zalogaj daš. kad si došao pameti? Kako si mogao da se pouzdaš u te ljude? Mogao si se povjeriti zmiji. šakalu. niko nije znao gdje je. Suviše je mocan i ovdje i u Carigradu. I oni. ne bi bilo teško. optuze Šehaginog sina da ih je nagovorio na bjekstvo iz vojske. Ali mladica nigdje. Izdace te kad mu najviše uciniš. I kao da je malo šenuo. s jacije. i zatvori u tvrdjavu. ali je ime promijenio. moleci da njih ne kaznjavaju. Bojim se za njega kad pocne da pije. . Blesavi sine. vratio.Juce je govorio u dzamiji . a oca obavijestili da mu je sin pogubljen kao vojni bjegunac i izdajnik domovine. ovdašnjih. ali mu ništa ne mogu. Onda smo otišli u Smederevo. a cijeni ga i bez toga. . kopcu. te nagovori desetak vojnika. ali ništa ne znaju. niti bi ko znao. nije slucajno. i sad više nema nikoga. ogadila mu se grubost. Uskoro se desilo ono što je Šehaga predvidio. bjezao sam. jer je rat najveća prljavština ljudska i najstrašniji zlocin. i od valije je trazio da mu se sin vrati. Pregledani su svi vojni spiskovi. možda je i bolje da ga ne vracamo u onu prokletu zemlju. Zaprepastio sam se zbog te cudne priče a još više zbog strašne vijesti.

Onda mi je objasnio zašto je došao po mene. Cuo je kako Šehaga razgovara s Mula Ibrahimom o meni. Ispalo je da sam vršnjak Šehagina sina, da smo u isto vrijeme bili u ratu, i da sam ista budala kao i on. želi da me poturi Šehagi, da bi se sjetio sina, da ga zaboli ono što je prošlo, kako ne bi mislio na svjezu prijateljevu smrt. Ni na strašno pice. A vrlo sam pogodan za ovu priliku. Naivan, bespomoćan, pravi puz golac, i najmanji trn bi me prokrvavio, bez posla, tudja žrtva, on, doduše, zna kako sam blesavo ispao žrtva, ali Šehaga ne zna a i svejedno mu je, moglo bi se lako desiti da se zabavi oko mene, da mi postane zaštitnik. Dobro bi to bilo i za mone i za Šehagu, ja bih iskoristio njegovu slabost, a Šehaga bi se oduševio svojom velikodušnošcu. Smiješno je poimisliti da i ja mogu biti lijek za neciju ranu, ali neka bude. Osman Vuk nije glup, i sigurno zna šta radi. Možda samo pokušava, ali vrijedi i pokušati. Pošao sam, nadajući se da će Šehaga meni pomoći, a sad se, evo, Osman nada da ću ja pomoći Šehagi. - Pomeni rat - preporucio mi je Osman. - I koliko si godina imao. Hafiz-Abdulaha ne pominji. Kad sam pokucao na Šehaginim vratima, javio se i rekao da udjem, ali se nije obradovao, cak mi se ucinilo da mu je teško što sam došao u ovaj cas, kad za njega postoji samo njegova tuga. Sjedio je na seciji, gledao me blijedo i bezvoljno, cak i ne pokušavajuci da zaustavi misao na meni. Rekao sam da dolazim po njegovom naredjenju, tako mi je saopštio Mula Ibrahim, bio sam pisar kod njega, zovem se Ahmet Šabo. - Znam - prekinuo me. Ipak je ozivio, i ponudio mi mjesto pored sebe. - Oprosti, zatekao si me u rdjavu raspolozenju. - Doci ću drugi put, ako hoćeš. - želiš da pobjegneš od moga mracnog lica? Zar tako lako odustaješ od onog što zapocneš? - Ne volim da budem na smetnji. - Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ruznu riječ kaze. Kako onda misliš zivjeti? - Sirotinjski. - To nije teško postici. - Nije ni lako. Treba se odluciti. Pogledao me začuđeno. - Čovjek vas smatra djecom. A iznenadi se kad vidi šta ima u vašoj glavi. - Ova djeca su prošla kroz rat. Pogledao je kroz prozor, u vitki jablan što se ljuljao na vjetru. A onda se okrenuo. Preko lica mu je prešla mutna sjenka. Je li to stisnuo zube, da se odupre nekom sjećanju? pričaj nešto. Šta bilo. Zašto, Šehaga? Nizašto. O ratu? Svejedno. Ne, nije svejedno. Nemoj o ratu! Hoćeš li da pričam kako sam trazio posao?

- pričaj. Treba li da budem dadilja ovom pedesetogodišnjaku, da ga pricom oslobodim straha? Ili se on tako oslobadja mene, da bi ostao sam? Posmatrao sam njegove ruke, dugih prstiju, jakih clanaka, istaknutih zila, a opet krhke i nesigurne. Svojim nemirom otkrile su mi njegovu uzbudjenost. Neprestano ih je pomicao, na koljena, na prsa, na prostirku pored sebe, stalno su nekud bjezale, stezuci se i grceci. Ili ih je sastavljao u nerazmrsiv cvor, i snazno stezao, kao da nekoga davi, kao da sam sebi zadaje bol. Želio sam da mu dodirnem clanke pocrvenjele od naprezanja, da ga smirim, da ga vratim. Možda bi ga prijateljski dodir oslobodio unutrašnjeg grca, pomogao mu da se opusti, da zaplace, da pusti uobruceno srce iz zapta. Uzdrzao sam se, da ga ne bih još više povrijedio. Suviše je tvrd, njegov bol je pun bijesa. Svoj bol on mrzi, ne priznaje, odbacuje, osjeća se njime ponizen. Istjeruje ga, on ostaje. Koliko je strašnih noći, koliko divljih borbi zapamtila ova soba, kad se rvao sa svojim bolom kao s djavolom, i koliko zora dočekao pobijedjen a nepomiren? Možda se nekad javljao trenutak sreće: pobijedio sam ga! A bol se javljao ponovo, izranjao kao vodeni bik iz crne rijeke sjećanja. Možda su to trenuci; kad se umrtvljuje, tri puta godišnje, kad otupljuje cula, da bi ostao ziv. Ako je vrijeme jednu smrt ucinilo lakšom, nova smrt je udvostrucila bol, ozivjevši uspomenu na staru. Sad su ga pritisnule obadvije; izgubio je sve što je želio da sacuva, i sad ga muci neizdrzljiv bol, i bijes zbog ljudske nemoci da se suprotstavi nesreći. Je li, jecao sinoć, kad je saznao, je li plakao, kleo, vikao, je li udarao glavom o zid? Jednu smrt je placao tugom i mrznjom. Hoce li i drugu? A da se sucelio s bolom, da nije s gnjevom odbacivao susret, s prijetnjom dizuci glavu prema nebu, s mrznjom gledajuci ljude, trazeci predah u muci drugih, da li bi mu bilo lakše ili teze? Da je gubitak prihvatio kao neminovnost, zaleci, jer nije ni bog ni drvo, i priklonio se pred tugom, možda bi mu taj grob i taj mrtvac pomogli da svoju tugu oplemeni dobrotom. Zbog uspomene na sina. Kolikima je pomoć potrebna! Ovako je u njemu bijes i nepomirenost. I stalna misao o odmazdi. Ne o ratu, rekao je. Suviše ga boli. Neću o ratu. Poštedjecu ga. Ispricao sam mu ono što ga se ne tice i što ga neće povrijediti. O Mula Ismailu, koga je bog obdario divnim nedostatkom, dragocjenim za njegovo zvanje, jer ne cuje što mu ljudi govore, i nikad nije u sukobu sa svojom savješcu. On ne zna šta ljude boli, šta im nedostaje, šta zele, zato je najneviniji i najsrecniji čovjek na svijetu. Ne mijenja mišljenje, jer može da govori uvijek isto. Nije sitnicav, jer govori o nesrećama ljudskim. Ne izaziva sporenje ni zlu krv, jer se ne može ni potvrditi ni pobiti ono što govori. Ne zna svoj posao, niti ikakav drugi, ali je dobro što je na tom mjestu, jer bi drugi radili gore. I o defderdaru Bekir-agi Djugumu. Izdvajam ga izmedju drugih, jer je pristao da razgovara sa mnom, i pored svog visokog polozaja. Doduše, možda su mu krivo rekli

moje ime, ili nije znao ko sam, ili me zamijenio s nekim, jer bi to bilo prvi put u istoriji ljudskog roda da je jedan defderdar primio ovakvu fukaru kao što sam ja, samo zato da bi saslušao njegove nevolje, ali to mi je svejedno, pristao je da razgovara sa mnom, i hvala mu na tome. I pomogao bi mi, nemam dokaza da ne bi, i volim da mislim ono što mi je milo nego ono što je vjerovatno. Nesreća je samo što sam se baš ja namjerio na takvu vjernost i odanost kao što je njegova, jer drugi sluzbenici obicno ne umiru zbog smrti svojih gospodara. A možda bi trebalo uvesti lijep obicaj, koji je svojim primjerom ostavio Bekir-aga Djugum, da svi umiru sa svojim gospodarem, kao indijske zene sa svojim muzem, jer nije pošteno da svoju odanu sluzbu završe izdajom, sluzeci drugome. Doduše, to bi moglo imati i rdjave posljedice, da se više niko ne prihvati vaznijeg polozaja, cime bi narod bio grdno oštecen, ali za lijepo nacelo treba nešto i zrtvovati. O trgovcu hadzi-Fejzi sam rekao malo. Da je dobar čovjek, i da nit je pruzao priliku, kao što je pruza svim mladjim ljudima koji nisu gadljivi i sitnicavi, i prihvataju paznju i bliskost hadzi-Fejzinu, što nije mala ni nevazna stvar u ovom hladnom i bezdušnom svijetu. Fejzo je mekan i širok čovjek, i trazi malo a pruza mnogo, ali ja nisam imao razumijevanja ni za njegovu širinu ni za bliskost, što je moja krivica a ne njegova. A onda sam izgubio volju da se šegacim, usiljavajuci se da ga uspravim oporom šalom. Primijetio sam da on jedva sluša. Naveo me da govorim, kako bi ostao sam sa sobom. Ucutao sam. Nije se zacudio, nije upitao zašto sam prestao da govorim, polako se okrenuo prema visokom jablanu u dvorištu, i lice mu se opet bolno zategnulo. Zašto ga ne bih suocio s tugom, izravno? Pristao sam na njegovu zelju da pričam šta bilo, kako bi on mogao da davi svoj bol, odbijajuci ga. I pogriješio, kao i on. Pomenucu mu njegove mrtvace, neka se navikne da bude s njima. - Je li hafiz Abdulah sjedio na tom mjestu? Pogledao me iznenadjeno, kao da se cudi kako sam pogodio njegove misli. Ali nije odgovorio. Ustao je sa secije i poceo da hoda po sobi, stezuci šake uobrucene na krstima. Nisam odustao. - Sigurno je volio da gleda onaj jablan? - Kako znaš? - Vidim po tebi. Stalno misliš na njega. Stao je kraj prozora, okrenut ledjima. Kako znaš? - rekao je. Hoce li nastaviti razgovor o mrtvom prijatelju, sjecajuci ga se dok je bio ziv, ili zaleci zbog njegove smrti? Ali, Šehaga je teško probojan, i ne predaje se lako. Odbio je suocenje, opet. Ne okrecuci se, skrenuo je razgovor na mene. Zato me zvao, zato sam i došao. I zastitio se tim razlogom, da me ne pusti u svoj svijet. - Od cega ziviš? - Ne znam ni sam. Možda od ljubavi. Taj razgovor mu je lakši, jer je izvan njega. - Lijep život. Samo je obicno kratak.

-

Je li bolji lijep a kratak, ili dug a ruzan? Gavran zivi tristo godina. Gavran i ne zna da je ziv. Mi znamo, to je naša sudbina. To je naša nesreća. Sreća i nesreća.

Vidim kuda se krece njegova misao. Došao je do ruba, hoce li ga preći? Hoce li pomenuti razlog svoga ocajanja? Ne, ne usudjuje se. Opet sam mu ja zaklon. - Zašto si ono učinio kod hadzi-Duhotine? - Pravo da kažem, ne znam. Tek sam se vratio iz rata, bio sam zbunjen, bio sam gorak. Ne znam. - Je li te Mula Ibrahim zato otpustio? - Mula Ibrahim je neduzan. Prisilili su ga. - Mula Ibrahim je kukavica. - Nije on za to kriv. To je kao da se rodio gluh, ili s krivim nosom. - Da li zaista misliš tako, ili si lukav? - Na zalost, nisam uspio da izucim lukavstvo. Nemam dara. - Koliko ti je godina? - U maisu ću navršiti dvadeset i pet. - U maisu? - Da zašto? - Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne cutimo. I njegov sin je rodjen u maisu, kao i ja. Pogodilio ga je, ali ni o tome neće da govori. Onda je opet poceo da hoda duz velike sobe, zagledan u cilim. Sat u drugoj sobi odbijao je nešto, vrijeme je prolazilo, a mi smo ćutali, kao da smo zaboravili jedan na drugoga. Ne, nismo zaboravili. On je u mislima uporedjivao mene i svoga mrtvog sina, rodjeni smo iste godine, u istom mjesecu, bili smo u istom ratu, to nam je zajednicko, on je mrtav a ja sam ziv, to nam nije zajednicko. I šta će sa mnom, da mi pomogne pa da ga podsjecam, ili da me ukloni da ga me pozljedjujem? Ni ja nisam zaboravio njega. Bila mi je mucna ova tišina, medju dva ziva čovjeka, smetalo mi je njegovo ujednaceno kretanje od zida do zida, javila se u meni i srdzba: zašto me zvao, da ga gledam ovako zatvorenog i odvojenog? Zašto sam dolazio, da gubim vrijeme, da vidim kako ga ni za trenutak ne mogu okrenuti sebi? Treba li sad da izadjem, s prijekornom mišlju da sam uzalud dolazio oholom čovjeku? Neću, ne mogu, nikad se više ne bih vratio ovamo, ako bih sad otišao. A možda mu je potrebna moja pomoć. On tone, kako mu ne pruziti ruku? Odlucio sam da upadnem u njegovo uporno cutanje, prepadom. - Znaš li zašto su ubili hafiz-Abdulaha? - Ne znam.

- Ja znam. Bio sam juce u dzamiji. Zastao je, kao udaren. - Svi su napadali studenta Ramiza, on ga je branio. To nije bila istina, ali sam namjerno rekao tako. Naglo je sjeo, odbacivši oklop, smanjivši razdaljinu, izašavši sav iza šanca, odjednom uvucen u razgovor. - Šta se desilo? pričaj! Sve! Ispiricao sam, ukratko o drugima, opširno o hafizu, sakrivši da je zrtvovao mladica a branio pravdu. Nisam lagao, ali nisam dorekao istinu, da bi, mi mrtvi starac bio saveznik kod Šehage. Juce mi se zamjerio što je trazio kaznu za Ramiza, znam da ljudi nisu savršeni, a razocaran sam kad se u to uvjerim, i sad sam, ispravljao njegovu grešku, ili zabludu. A možda nije ni greška ni zabluda. Trazio je pravdu a ne nasilje, i svima je pred lice stavio ogledalo, da vide svoju nakaznost, kad već napadaju tudju. Postupio je hrabro i pošteno, ne štedeci nikoga, zato je i stradao. Nisam pogriješio kad sam ga uzeo za svjedoka. - Onda su ga ubili - uzviknuo je Šehaga uzbudjeno. - Zar i njega! Zar i njega! I sina i prijatelja. Njih dvojicu je najviše volio u životu, obojicu su ubili. Ništa drugo nije vidio, ništa drugo nije ga se ticalo. Htio sam da ga upozorim, nisu samo oni stradali. Ima nesreća i osim njegove. Pun je svijet nesreća. Znam, ticu nas se samo naše, ali zar i tudje nisu naše? - Mnoge su ubili, i mnoge će još ubiti - rekao sam, misleći na Ramiza. Ali on kao da nije cuo, drzao je sastavljene pesnice na prsima, kao da pritiskuje bolno mjesto, blijed, zgrcena lica, sav ustremljen na jedinu misao. - O, zlikovci! - prošištao je stisnutih zuba. - Platicu vam! Naci ću krivca! Zemlju ću prokopati, ali ću ga naci! - I da se osvetiš, hafiz-Abdulaha nećeš podici iz groba. - Umro bih od sramote, ako bih zaboravio prijatelja! - Ucini nešto korisnije. Mladog Ramiza će ubiti. - Ubice sve poštene. Hiljadu smrti su zasluzili! - Nisi spasao sina. Spasi njega... Nije očekivao da ću to reći. Ni ja. Stao je i pogledao me zaprepašteno. Bezdušno sam provalio u njegovo okrvavljeno srce. Stisnuo je šake, sav se zgrcio, izgledalo je da će skociti na mene. Kako sam se usudio da mu to kažem? Nije pošao prema meni, nešto ga je zaustavilo. Možda misao, koja mu se nikad nije javila, da zbog mrtvog sina pomogne nekom zivom. Zbunila ga je ta mogućnost, možda mu se cinila i nepravedna, u početku, neprihvatljiva za njegov bijes. Ali nije mogao ni da je odbaci lako. Je li pomislilo kako bi bilo lijepo da je neko pokušao spasti njegova sina? Je li u magli zbunjenosti nazreo put koji bi njegovom sjećanju dao više smisla? Je li se u njemu pokrenula zaboravljena dobrota? Htio sam da presudim u njegovoj nedoumici: - Umriječe neduzan.

. i ti. mislio sam da ćeš govoriti o sebi. Stajao je tako dugo. roditelji ih se ne ticu. jer zele nemoguće.Jesi li prijatelj s tim čovjekom? .Nije trebalo da mi to kazeš. poginuo je u ratu. I moj sin.Kako bi bilo da im ga otmemo? Pocrkali bi od bijesa! Eto. . . kao Ramiz.Nisam. Zašto nije mislio na nju? Djeca misle samo na sebe.Ne smije. ni sam ne znam zašto.Lud je zato što ne misli o sebi.Još se branio: Je li moj sin bio kriv? .Ne bi im bilo lako . Šehagin razlog me se me tice.Ne znam. Ali ova njegova pakost neće biti samo osveta. izraz lica mu nije više zloslutno mracan. taman sam mislio da sam istjerao djavola iz njega. . Njegovo je teze. . . Jedva se poznajemo. .Zato ti i govorim.slozio sam se. . . već sabrano odlucan. zato što je pošten. to je ludo. Odjednom se izmijenio. Bol mu je nanesen tudjom krivicom. . Pomoći će drugom čovjeku. zato što je sâm. i lijek mu je samo nevolja koju će on nanijeti drugome. To su trenuci kad sigurno zaboravlja svoj bol.Kažem zbog tebe. Pomiri se s njim. Treba li zbog toga da umre? . Cudno je kako se nenadno pokrenuo.Lud li si.A kako ću mu ja pomoći? .Zašto se onda zauzimaš za njega? . To je drugi Šehaga. čovjek koji smišlja osvetu.Zaboga. i taj Ramiz. veliš. tanak osmijeh oko usana otkriva zamišljenu radost likovanja. Mladi ljudi cesto cine ludosti.Mnogo. pogodio sam ga u zivu ranu. ruke stoje mirno jedna pored druge. već o drugima. . ima samo majku.Je li vlasti stalo do njega? . njemu smrt.Zato što neće niko. ugledavši neočekivanu mogućnost za Ramizov spas. Oca nema. Kao tvoj sin. boje se jedan drugoga. pakostan izraz mu se pojavio na licu: . i poceo da lomi prste. . Moli valiju da ga puste. pogledavši me krvnicki: . ne gledajuci me: . a on sve pocinje po starom.Ima majku.Pasji sine! Šta hoćeš od mene! A onda je sagnuo glavu. tijelo se ispravilo. Šta će mu ona pomoći? . boze moj! Sve što kod nas vrijedi. Onda je rekao tiho. viknuo je. Najbolje ćeš razumjeti.Onda mu nema spasa. zar ni mrtvom sinu ne praštaš što je mislio drukčije nego ti? To nije izdrzao. Opeklo ih je ono što je govorio.I tebi je potrebna pomoć.Meni prijeti sirotinja. Mrtvog ga prihvati s tugom a ne s bijesom. Šehaga. .

Pitace. Pitace. ostala bi blijeda i mlitava. a možda je i čekao. Ostao sam duže nego što sam mislio. Pitace me.Sjedi! Treba da spasemo jednog čovjeka iz tvrdjave. .Poslije.Zovni mi Osmana! Osman je odmah ušao. . To je bilo sve! Osman Vuk me pogledao veselo. ne razmišljajuci. Vrijeme je da odem. o čemu smo razgovarali. ne muceci se. Ni on ni ja nismo se toga sjetili. .Sad ga ništa ne bi moglo zaustaviti.Ima nekoliko nacina . .odgovorio je Osman.U redu .Ja sam za najskuplji. stojeci s mladom djevojkom. i mnogo duže nego što se Tijana nadala. i upitao Šehagu: . Koliko je zlo zivlje i marljivije! Neka nam je bog u pomoći. Neću znati da objasnim zašto sam toliko zadovoljan. ne grceci se više.pristao je Šehaga. hoce li mi pomoći. . . Nije me pozvao. A da sam slucajno podstaknuo u njemu dobrotu. zašto me pozvao. kao da je čekao pred vratima. Šehaga je protrljao ozivjele ruke. Nismo o meni razgovarali. zašto sam onda toliko zadovoljan. Ušla je mlada djevojka. I njemu i njoj oci su sijale kao kandilji. da bi oni mogli da se dogovore nasamu. ruke su vršile svoj posao spremno. Pitace. Udario je dlanom o dlan.Hoćeš li da ti donesu mlijeko? .

jer su sinovi postajali nemirni. a stari Ciganin Ramo. a mlade zene gubile san i. i tada je pocelo veselje. on to voli. jer sutra bogzna hoce li i znati da je Bajram. cekala ga je pripremljena gozba s jelom i ohladjenim picem. gledajuci pobozno u Osmana i njegove drugove. gotovo se zagušio zbog te pocasti. Ocevi odraslih sinova i muzevi mladih žena bili su tada brizni. kao da su mu svi životni snovi ostvareni. svi se vesele. zaželio svima srećan Bajram. dugo u noć sjedile kraj prozora i uzdisale. jer bi taj razlog cesto trazili. Sve mi je to ispricao Mahmut Neretljak. svirku. Ja. odspavao ujutro sat-dva. okrecuci ga na glavu i remeteci njegovu kiselu tišinu. Osmana s nadom. uzbudjen kao djevojka kad se nada da će je isprositi. toboze. istjerivale ludost iz zenskih glava uvijek punih opasnih snova. u noć niko nije izašao. već u sumrak. kad mi ništa drugo nije ostalo. vazan i utegnut. ako je pravi čovjek. Izašao sam s njim. ni zbog cega. kako je Osman obicno zahtijevao. kockare. Osman Vuk je bio došao da mene pozove na to bajramsko slavlje. eto. ukoljice. Ne bi nikad stigao do Osmana i Zajkine mejhane. oglasivši kraj posta. i njegovih pet sinova. niti ću ikad saznati. ludove. ne moram ni sad. strepeci šta će Osman izmisliti. zbog sutrašnjeg Bajrama.I ja se veselim. ali mi to nije bila najveća briga. Zajko. smijeh. najveće sarhoše u gradu. zar neće pokušati da spase Ramiza. Zacudio sam se. nisam pravi čovjek. a i za društvo je bolji od mene. Veselio se s Osmanom Vukom! I svakome je to pričao. tješio sam se. zut kao limun. Mejhana nije zatvorena za druge goste. Znao je da se veseli kao nijedan čovjek u gradu. tiho i uzurbano su vršili posljednje pripreme za to ludo bogosluzenje.13. Osman se digao. zalogajem hljeba i cašom rakije. najbolji svirac i pjevac koga je svijet vidio. ali su mi Tijanine zloslutno skupljene obrve ubile svaku volju za veseljem. za svaki slucaj. večeras bi baš bilo zgodno. Kraj posljednjeg dana posta Osman Vuk je dočekao u Zajkinoj mejhani. a on se samo nasmijao: . tuzeci se na glavobolju. veseljake. Kad je pukao top na Tabiji. ali se brzo pribrao i dostojanstveno zahvalio na pozivu. Otmica Ta noć uoci Bajrama bila je burna. miran. slucaj ga je doveo do te neočekivane sreće. i njegova dva momka. što ga je Osman pozvao. pijanice. a kad je Osman pristao. i njegovim društvom. pošteno da kažem. bojeci se njegova neljudskog bijesa. to je za njega daleko koliko i pašin konak. gotovo svecan. Mahmut je slušao. da ga upitam. zbog dugog Ramazana. . kao u zanosu. niko nije trazio razlog Osmanovu ludovanju. ali su svi znali da je to njegovo slavlje. koji je cijelu noć pio s Osmanom. i odmah izletio iz kuce. omrsio se. viku. Nikad nisam bio. trijezan. Sejmeni i noćobdije vukli su se kao sjenke oko mejhane. i sigurno mislio da sam jado koji ne zna šta je pravo muško veselje. u svecanim odijelima. ali su cijelu noć slušali pjesmu. Mahmut me pogledao zahvalno. i pratili ga po ulicama. kad odbijam poziv koji bi svako prihvatio. ali srećan i blazen. cekali su spremni. Ali su uvijek ostajali na pristojnom odstojanju. nešto mu je zaklokotalo u grlu. Sejmeni su se tada okupljali oko njega. Te večeri. i predlozio sam Osmanu da povede sa sobom moga priljatelja Mahmuta. što je mnogima donijelo pravu glavobolju od muzevljevih njeznih šaka koje su.

Poslije mi se ponešto objasnilo kad sam cuo šta se te noći dogodilo u tvrdjavi. dva velika djuguma prosuo na glavu. ali je para pogolema. a obojici da se gube i da nikad više u životu ne zavire ovamo. On je najvedriji. ne naiskap. najbolji. s jezika a ne iz grla. Oni. gospodski. a grmalj golem.Gdje smo stali? . Osman pridje drugom.Ostao sam zbunjen. ljudi su zastajali. Svirao je na šarkiju a Ramo je pjevao. Sile su. ni opepeliti. uvukoše vratove. Mahmuta. Ali se s Osmanom ništa ruzno ne može desiti. ali je dobro što su i njega. Ili je Mahmut nešto pogriješio. sjedite i pijte. davno su. Onda se poljubio sa svima iz društva. Bajram je. I trijezan. A i taj Osman Vuk. a ako mu se ne svidja. ne treba da im smetaju. ali ova uzdrzanost i odmjerenost sasvim je neobicna. i ne može se dugo izdrzati. I hvala što ste mi ucinili cast. kao pravog prijatelja. uoci Bajrama. već kao da ima vremena za sve. pa neku rumunsku igru. pa se vrati na drugu stranu. sa Zajkom. to je prosto. Mahmut nikad ništa ljepše nije vidio. i odletjela bi da nije vezana za vrat. Sve mu je novo. i nekud ga sklonio. oci. najhrabriji čovjek koga je ikad vidio. traze da Ramo njima svira. to samo on zna. pa polako. kao djeca hodzu. a Osman njima. oprostio se sa Zajkom. a kako ga koji put udari. svi osim Osmana. onda je igrao neku cerkesku igru. u oba obraza. kako se ponizno smiješe. poruci pjesmu. svršio je to nasamu. srce ti se skupi ko oskoruša. vele. najpametniji. vidjelo se po tome kako ga gledaju. išaketa i njega. Onda jednome naredi da otvori vrata. a Osman je otišao smijuci se. A on se vrati u društvo. grmalj samo klece. i da je juce umro. vidim. ne bi znao da i takvih ljudi ima na svijetu. grlio. ni rukom brze da mahne. praznik. pa veli Pjevi: . Osman samo izdrelji. ljudi već idu na molitvu. i sve ga grlio. jok. nimalo njegova. narocito Osman. onako izamaške. sve muzevno. i dugo poslije toga pričao o Osmanu i o toj nezaboravnoj noći. Oko ponoci došli nekakvi grmalji. ne kvarite nam veselje. Nije mi to mnogo licilo na Osmana Vuka. pa se opet nekako namjesti. teško je i vjerovati. kao da nije proveo noć u picu. udari ga po desnom. i cestitao im Bajram. polako. bezobrazni. On ti ustade. pa hoce da pokvare veselje. udari po lijevom obrazu. za pice treba da se nadju pravi ljudi. strah te u njih pogledati kad planu. Vilice je razvalio smijuci se i cudeci. braco. Mahmut je bio suviše uzbudjen da bi dugo spavao. dugim gutljajima. na nogama tri dana i tri noći. . da dodje sebi od rakije i od velike sreće. na mostu su odsvirali još jednu pjesmu. ama korak neće da pruzi. naredjuju da se prekine igra. pridje jednom grmalju. a svirace zamoli da ga ne prate dugo ulicom. a on se klanjao. a bogami. šaka mu teška kao topuz. Te iste noći. iduci u dzamiju. ili ja ništa ne znam o Osmanu Vuku. i otišao kući. a njemu glava poleti. Mahmut mi je sutradan pričao da je pijanka bila nevidjena: dzaba. već arslan. tako i tako. najzanimljiviji. eno mu vrata. da se pobljuješ. i klisnuše u mrak. dize se i veli: . a samo tren poslije. da je on htio. kad su pamet izgubili. ni mi vama ne smetamo. neko je oteo Ramiza iz tvrdjave. pa grmalj ne zna ni gdje je ni šta se s njim dešava. A koliko je platio Zajki. nije vuk. svi bi ostali. kao da ništa nije bilo. i ono što zna i ono što kaze.Večeras ne turaj ruku u dzep. sve veselo. kako se klanjaju. . da ulazi u srce. i sve tako. ali to je bilo pred zoru. on sve može što iko može a ne može svako što on može. jedva je na vrata ušao. slobodna mu dzada. Doduše. i htjede da plati. gospodski. Tada Muharem Pjevo. rekao da mu je veselje ljepše zbog Mahmuta. kao corbu. oduševljen. ne smetajte nam. Ali kad ću kako mujezin uci sabah. Osman Vuk mu je priznao znanje. sunce iz njih zasija.Srećan vam Bajram. tiho. i srkao iz tanjira. svašta se može desiti. i s Mahmutom. koliko sviracima. Mahmut ih je naucio i kako sviraci treba da sviraju. da se cuje samo do kucnih vrata. pozvali. s rukom na prsima. kao brata. nikad (nisam vidio kako se veseli. Pokazao im je kako se pije. Pratili su ih svirkom do mosta. da te davi u grlu a ne znaš zašto. poslušaše ga. A šta sve u njemu lezi. onda je on pjevao a Ramo svirao. poslije je i on pio naiskap. i prijete. tutora sahranili.veli. koliko momcima. nema šta. i bogami. pola metra se odvoji.

ali još veća što su o Ramizovu zlocinu obavijestili ne samo valiju već i Portu. drugima da su hrabriji. Nije ga. Kad je dizdar došao na kapiju. Jednima je to bio razlog da misle kako su ljudi postali gori. Ni ja. pokazali su mu pismo. i ne baš narocito vješto. kao da izlaze. a pismo (u kojem se zahtijeva da im preda Ramiza) procitao u sobi. jer su ga zlilkovci udarili po glavi čim je poceo da cita. kad sam mu cestitao Bajram.Iza jacije nepoznati ljudi na konjima došli su pred tvrdjavsku kapiju. On se prvi i osvijestio. Kako će sad javiti da ga nema? Kakva je to tvrdjava. rekli su mu ljubazno. izbudio pospale strazare. zato što nije sumnjao. A možda je tacno i jedno i drugo. osim njega. a i zbog slaba svjetla. u tijelu slabost. Taj Bajram su ljudi zapamtili po tom dogadjaju. Vlast se uzbunila. i da su mu rekli kako imaju da mu daju usmena uputstva. svuda. Na glavi mu je bila velika cvoruga. udarili su ga nadzakom po glavi i krvavog ostavili na podu. polivali vodom. nadzak je pogodio i njega. on im je otvorio. Velika je bruka što su razbojnici mogli uci u tvrdjavu. drugi su tvrdili da je to djelo derviša hamzevija. i što je znao cio svijet. ali ljudi nisu znali ništa više od onog što su odmah rekli. ali nije mogao ustati. niko tacno nije znao šta se desilo. u glavi nejasno sjećanje. gdje je sklonjen Ramiz. koje su razbojnici bezobrazno ostavili u njegovoj sobi. kao što su nagadjali i oni kojima se sve dešavalo. kao o cudu. i sve uzalud. ali je jedva znao šta se desilo. dalje od toga. i on je dvojicu pustio u tvrdjavu. što su potvrdili i ostali. Ali. Kljucara su savladali u njegovoj sobi kod ulaza u lagum. zašto ih nije ostavio pred kapijom. Pronijela se vijest da je to učinio Becir Toska sa svojim hajducima. na što je dizdar odgovorio da i on sada vidi. a u tvrdjavi deset naoruzanih strazara. digao uzbunu. ili što mu je glava najtvrdja. . I tako. ili što su ga najlakše udarili. i upitali ga kako je mogao pomisliti da je valijino. Sjeca se samo naslova: Cestitom dizdaru. Odgovorio je da su bili obuceni kao sejmeni. Svijet je znao i to da je vlast pitala dizdara zašto je nepoznate ljude pustio u tvrdjavu. i dizdar se probudio. Upitao sam Šehagu. ali onda nije vidio. niko nije tacno znao. jer je Ramiz bio prvi zatvorenik koji je otet iz tvrdjave. i ništa više. drugi su ostali pred zakljucanim vratima. u stomaku muka. Ramiz je nestao iz tvrdjave. prema tome ko je govorilo. a najviše ga je prevarilo što su naredili da se kapija zakljuca dok oni budu u tvrdjavi i kako da pomisli na kakvo zlo. o smaku svijeta. možda zato što je najmladji. kad se okrenuo. zatvorio otvorenu kapiju. sve mi je tamno. a onda su našli kljucara koji je došao sebi. kakva uprava koja ih drzi? Ispitivali su dizdara i tvrdjavsku posadu. iako znam kako je pocelo. kad bi i slijepac mogao vidjeti da je pecat krivotvoren. docitao. a bolje bi bilo da se ni toga nije sjecao. Šta se nakon toga dešavalo. Dizdar. Najprije će biti da je tebe prevarila tvoja glupost. Dvojica neznanaca savladali su dizdara u njegovoj kuli. kad su njih samo dvojica. s pecatom. Pricalo se. kakvi strazari. i moglo se samo nagadjati. treći su se samo cudili. rekao je da je pismo zaista bilo od valije. Onda su obojica došla do strazara na kapiji. onda su mu stavili rakiju pod nos a nekoliko kapi kanuli u usta. nose važno naredjenje od valije. trljali su ga. Cijelu noć nije dolazio sebi. i tada. o junaštvu. jer su mu pokazali pisimo. snazno udarili zvekirom i naredili strazaru da pozove dizdara. A još će najprije biti da ga je prevarila nepojmljiva drskost tih ljudi. i dizdara koji je najgore prošao. jedva govoreći zbog bolova u glavi. doduše.

vjerovatno je želio da otmica bude ubjedljiva. a što on nije mogao. hrabre a siromašne. ne vjerujem da je zaradio cijelog života. Nije morao znati ljude koji će doci. koliko da se može opravdati. Dobro. s pasvandzijama. nije on. i mogao je pristati na sve. Onda je dizdar? Njegova mala plata i dosadna sluzba.Odakle bih ja znao? Zašto mene pitaš! Vidio sam koliko sam zaista glup. ako bi nekome palo na um da posumnja u njega. Ali. i kao da me nikad u životu nije sreo. možda ne bi pristao na ovaj posao. sa sviracima. glava ga je boljela kad god bi se naoblacilo. i koliko sam im nedorastao. Daj boze. zahtijevao je da ga otmicari udare. ili su zeljeli da dokaz bude što ubjedljiviji. kao neprijatelja. koga je potplatio u tvrdjavi? Strazara? Ali strazar nije vazan. Poslije nekoliko mjeseci dao je ostavku. i da je znao kako je teška zlikovacka ruka. s velikim društvom. jer nikad ne smije napustiti tvrdjavu. i obradjujuci posnu zemlju a naslanjajuci se na plodnu zenu. Samo ti nikome ne pričaj to što znaš. manji placaju. Ovaj put nisi u pravu. i prezrivo. sa sejmenima koji su cijelu noć nailazili i castili se. i sigurno je govorio iskreno da su mu bili nepoznati i da ih nikad nije vidio. Ali. . i zato što se sjetio kako je cijelog života mislio uzalud. a bilo mu je krajnje vrijeme da shvati kako se ne može mnogo zaraditi pošteno. nikoga ne bi smio pustiti bez dizdarove dozvole. . ne baš prejako. a ja sam joj ispricao sve što sam znao. sigurno su dozlogrdili starom ratniku. da okuša ono što su svi ljudi cinili. jer šta je jedan jaci udarac i nešto teza glavobolja prema sreći koju je tako platio! Ovoliko koliko je vjerovatno dobio od Osmana. ili razbojnike. stare ratnike. stekao malo imetka a mnogo djece. ili su naplatili ko zna kakav dug. tek. veći igraju. s Mahmutom koji će sve pričati. Jesi li siguran da ti ne može biti ništa? Siguran sam. A možda i bi. a i da je bio. i prisitao je. zahvaljivao bogu što se sudbina jednom u životu i njega blagonaklono sjetila. ne. ili hajduke iz šume. ako bi mu pristojna nagrada omogućila da se riješi tvrdjave. ko se može zakleti da zna sve o ljudima? Kupio je malo imanje kod Kozje cuprije. Ali. Svi to mogu potvrditi. A mogao je i da se ozeni. malo. i kad je bilo vlazno. s pijanicama. kad mu je umro stric i ostavio mu neko nasljedstvo. u kojoj je zivio kao i zatvorenici. kad je ustao. Šehaga je dao pare. A razmišljanja se lako odrekao. ili je cuo o meni samo najgore. Ali ga više nije boljela glava zbog drugih stvari. kad bi ga zaboljela glava. mada se svako cudio što je njegov stric krio da ima išta. a udarac po glavi dobio je besplatno. Prvo joj je palo na um da se zabrine: Da tebe ne upletu? Ko da me uplete? Šta sam ja kriv? I kako da me upletu? Ne znam ni kako se desilo. i oprati ga svake sumnje. i ostao je od sumraka do zore. I stavljajuci isjecen sirov krompir na celo. I kad bi poceo štogod da misli. ili zlikovce koji se niceg ne boje kad treba da dodju do novca. A ne bih Šehagu ni pitao da me Osman Vuk nije zaobilazio kao da sam šugav. ko zna kakve. Doduše. kako je tvrdio. da ga podsjeti da onu srecnu noć. zato što mu zaista nije potrebno. s noćnim sovama. dizdar je jedva glavu izvukao. kao budalu.Pogledao me oštro. a lezao je nedelju dana. Sve sam domišljao sam. da mu plati za toliku poštenu sluzbu zemlji i caru. Tijana je u dvorištu cula o Ramizovom bjekstvu. i mogao je baš te noći ne biti na kapiji. Ne. a Osman je platio ljude. Dogovarajuci se s Osmanom. koje su ipak vaznije od glavobolje. Igru igraju veći od nas. zašto su ga udarili onako krvnicki? Da li im ruka ne zna za malo. ozenio se mladom udovicom bez djece. Onda je priredio veselje u Zajkinoj mejhani.

i slijedi samo svoju zelju. Bio sam uvjeren da se šalio. on čini svoje. uzivanje. Nisam mogao da spavam zbog Ramiza i zbog Osmana. ide kroz život. a sve se dešavalo kako je on htio. da svrši posao koji mu je dao Šehaga. zaštitio. Život je za njega radost. a onda mu ni Šehaga ne bi pomogao. I opet će se vratiti. i ide svojim putem koji ne vodi nikud.Nisam lud. Samo zato što je rekao da si lijepa. On sluša samo svoju misao. njemu bi bilo svejedno. noću sam se dugo prevrtao bez sna. kao priroda. Ko je onda? Ne znam. Tako je mislila i Tijana.Izgleda kao hajduk. poslije. slušajuci kako pekarski radnici. stotinu ociju naveo na sebe te noći. ne želi već uzima. proljetna kiša. Tog prvog bajramskog jutra probudio sam se dockan. On misli samo na sebe. smijuci im se i navodeci ih na pogrešan trag. zbog nemirna duha. Baš me briga! A otmicu nije on izvršio. Onda se sjetila Osmana Vuka i pocela da se divi: . a ne vjerujem da bi se zrtvovao i za koga. Pobunio sam se. Sve što sam o njemu mislio. Ali zašto je ovo učinio? Sve je smislio. siledzijama. što on dopusti. ali je sve ucinjeno po njegovoj zamisli. Znao sam ponešto o junacima. drugi uzmu od njega što mogu. Nije se ni maknuo iz mejhane. pustolovina. Ali je istina. i uvijek se moglo pobiti drugom mišlju. ne obazire se ni na koga.. uzima od života što mu se svidja. želio sam da ga sklonim s puta: Dopao ti se taj hajduk. da me varao. ostajalo je nedovoljno i sakato. i ostavice društvo. zašto bi se izlozio opasnosti? A poduhvat je zaista opasan. pametan je da smisli sve što mu treba. ali o ovom gradskom hajduku nisam znao ništa. već budan. da bi uzivao u zbunjenosti tragalaca. i zedan svega. otmicarima. i svi će potvrditi da nikud nije izlazio. plašljivim cinovnicima. on zivi. ne luduj. sve do zore. nije ni poznavao Ramiza. sigurno pijani. Nije izveo Ramiza iz tvrdjave. sujetnim pisarima. zaklonio se. Možda je izašao. kao da je duh prošao. Samo je on to mogao uciniti. On radi ono što hoce. sigurno bi ga otkrili. pa se opet vratio. kukavicama. pjevaju. Nisam htio da joj to kažem. Jer traga nije bilo. Zašto je pristao? Sam nema ništa od toga. On ne sanja. sanjarima. Možda se upustio iz prkosa. podnevno sunce. Hajde. Ni na kakav trag! U mrak. a površan da bi mislio o razlozima i posljedicama. mladic ga se ne tice. uvrijedilo me njeno oduševljenje. ne brani se već napada. Pocece da pije. kad je rekao da će se te noći veseliti. da ucini nešto neobicno i opasno. On to kaze svakoj zeni. lopovima. Cijelu noć je pio. i kako vjetar duva s Trebevica. Ako bi otmicari bili uhvaceni. Da su otmicari slucajno stradali. . Nikome ni na pamet neće pasti. On je vjetar.

u tvrdjavi su se upalila svjetla. O veselju u Zajkinoj mejhani. sjetio sam se da Osman sinoć nije ništa učinio za Ramiza. s priznanjem. jedinog od čovjeka u tom trenutku noći. Cak se i nasmijao. odlazeci u noć. . Kad sam se probudio. Sad ce! Ali su se tada na ulici javili neciji glasovi. u naletima. kao da jauce. Ali nisam. . pomicao ga dublje u noć. Ništa nije znao o Ramizu ni o bjekstvu iz tvrdjave. junaštva. sve tuzniji.upitao sam. kakav prijatelj.rekao je. prece mu je bilo veselje. cudno. Može. Pogled mu je zamišljen. sasvim. Taj prestravljeni krik. zdjele ostavila. podsjecao je ljude na nesreće. Je li strazaru javljeno za njegov dolazak. vjetar. Je li Osman izlazio? Ne. u nevrijeme. srećan.Sigurno se Osman sjetio . uzbuna. prije svega. . u oba! Ucinilo mi se da je. . vice u tamnu noć svoj strah i izgubljenost. nekoliko puta je ponovio kako mu je drago što se upoznao s Mahmutom.Poslao Šehaga . ali su iz te guzve.Kazite Osmanu da je došao Mahmut Neretljak . Jesi li umoran? . Šteta što Tijana nije to cula. rekao da je jutros išao da cestita Bajram Osmanu. jureći na konju. A onda sam saznao da je otmica izvršena! Samo što sam doruckovao. ili ga mora savladala? Od toga casa u mom polubudnom mozgu pocinjalo je da se splice zamršeno klupko opasnosti. i vjetar što je jecao. Osman i Ramiz. strah nad gradom. Strazar je viknuo na uzbunu. necija pjesma. gubeci se u tami. znam. ponoc. ali ga momci nisu pustili. Da li će Osman udariti halkom na teškoj kapiji? Pretrnuo sam od tog zamišljenog zvuka. kad smo mu rekli. možda zbog neočekivane paznje. nekako izlazili. Pa sam se opet vracao na početak. prije nego što je Osman uspio da išta ucini. došao je Mahmut. a cinio je to desetak puta godišnje.naredio im je. Kud bi izlazio? Zbunio me. ali ga se i to malo ticalo. da pokaze kako je veseo. tama. samo što je predahnuo. koju se nisam usudio da rasplicem. izdvajali su ovu noć izmedju drugih. na smrt. postajao sve čudniji. strke. ni za koga. i nastavio da priča. kao što je Šehaga pio. Sad je vrijeme. bez prelaza. pričajuci i ponavljajuci ono što je već rekao. puste ulice. Mahmut je klimao glavom. ucio je Salih Tabakovic. Zavijao je kao pas. Strahovao san za Osmana cijelu noć. i odmah. samo sjenku dvojice hrabrih konjanika. u gradu je usamljeni čovjek vikao svoj strah u mracno nebo.Ili si nešto tuzan? Tuzan? Šta govoriš? Zašto bih bio tuzan! Čovjek može da bude tuzan poslije velikog veselja. glas tih. kakav je čovjek. a ja sam tonuo u san. Korpe je vratila. . i ovaj cas izmedju ostalih. ga. a on je cijelu noć presjedio u mejhani. Bilo je vaznijih stvari o kojima vrijedi misliti. prisilivši me da odgodim početak.Odredjivao sam vrijeme kad će Osman doci pred tvrdjavsku kapiju i.rekla je zbunjeno. U ponoc sam cuo ezan s Begove dzamije. zamišljajuci stotinu prepreka. krikova. na prazninu zivljenja. odnoseci sa sobom s ovog svijeta. nikud nije izlazio. lebdeci na oblaku. i opet o Osmanu Vuku. zbog nekog uzasa koji je samo on znao. kako su se poljubili u oba ohraza. niti ga se mnogo ticalo. ali je baš tada izašla da primi dvije korpe djakonija koje su donijeli Šehagini momci.

. . Jednome je svejedno. da je zaboravio prijatelja. Neka zna kakve momke ima. Zao mu je. A jutros ga momci nisu pustili da prijatelju cestita Bajram. nije kod kuce. čekao da vidi Osmana. . dodji sebi! Ili: jadnice. u oba obraza poljubio. i poslao bi ga do djavola. provjeravao sjećanje. Otišao je toboz veseo. Šta se to jutros desilo? Uvjeravao je sebe. . Zar će cijelog života ostati dijete. . ukocio se od hladnoce. drugi krvari. nisam se prevario. ojadjen zbog drskih momaka.I da znate. to bi prvo palo na um. Cak su ga gledali podsmješljivo. već prijateljstvo.Nema. Ali Mahmut je zaludjen prividom i svojom zeljom da stvarno bude ono što mu je drago. Sinoć su postali prijatelji. Ne vidi da ga je Osman otjerao! Nije htio da vidi. izvinice se. . i ceznuti da ga prihvate ljudi do kojih ne može da dopre? Mi mu nismo dovoljni. odbacujuci ih kad mu više nisu potrebni! Osman je hladna pecinska stijena. Eto. Vratio se. Samo Osman nije kriv! A svakome ko nije zaludjen. Osman će misliti da je neuctiv. I kud baš da naleti na Osmana koji ocarava ljude. nazivao prijateljem.Nema Osmana . zaista je tuzan. glas mu cujem. valjda se neće naljutiti. cuo je Osmanov glas negdje iz kuce. ali nije dočekao. ali nije mogao da ga vidi. sve je zaista bilo.rekao je zabrinuto. zaboravi! Smiješan je i zalostan. zeljno topline.Kako nema? Eno. svojom sirotinjom neprestano ga podsjecamo na njegovu. Otjerali su ga. ništa nije izmislio. hodao ulicom. momci su ih sacekivali. Mahmut prebijeno mace. i uskoro se vratio. Jedan ne pamti. iz zlobe. Blistavi Osman. makar je i odbijao. Pokušao je još jednom. vi ste takvi i takvi . . Osman ga je grlio. sve ću reći Osmanu. i ne znam da li da ga zalim ili psujem. Ljudi su ulazili na cestitanje. nisu ga pustili.Vi ste bezobrazni. Pece ga daleka sumnja. lupezi! Hodao je ispred kapije. drugi ne zaboravlja. objasnice mu. Šta da mu kažem? Ludo. ako ima malo ponosa.Samo da se Osman ne naljuti . nije mu se ucinilo. vladar života. ali šta može.veli. do juce mu je mogao biti samo san. s rukom na prsima.Jedan momak je otišao. ali me nije prevario. A nije mu potreban ponos. nije kriv. cak ni prijatelje njegove ne poštuju! Uzalud. iz neprijateljstva koje sluzincad osjeća prema svakome.izgrdio ih je razljucen. i koristi se njima. iz zavisti. i mnogo su se ogriješili o njega.

Ako tako misli. Racunao sam. da pokažem kako njene riječi nisam shvatio kao uvredu. upravo je ispratio kadiju. Ne. ali sam po ukocenom drzanju osjetio da ne želi prisnost sa mnom. Znam kako mu je drago! Sjetilo sam se i nasmijao u sebi. kao Šehaga. . da ću tako uciniti ono što je red. .Nikog. munje sijevaju. .Treba li sad da placem što ga je Osman istjerao? Eno mu zene kod kuce. A ako me i ne puste. ne zeleci da me odvoji.Nisam mu sinoć učinio uslugu . Na kucnim vratima sam sreo Osmana. skrivajuci šta misle i šta stvarno zele jedan drugome? Prišao sam. kad je ostao sam. ali dolaze. šta je s Ramizom.Hoce li dugo tugovati. Primio sam ovo što mi je povoljnije. Šehagu sam sreo u hodniku. cetvrtom ni traga! Najbolje je da svoju ljutinu oduši sama. naše je ipak drugo. Jer. i pred tobom zatvoriti vrata? . Ili primam privid za stvarnost. Napravio se da me ne vidi. (Uzalud. A možda su oni svi koji su izvan ove sobe. i umriječe lud . Ni on njih ne voli. ili će uskoro zaboraviti? Život mu je duga niska prevarenih očekivanja. pomislio sam.) Upitao sam. kao Osman. .Odakle bih ja znao! Zašto mene pitaš? . da mu cestitam Bajram. bez mene. i najćešce laze sam sebi. i izašao bez zurbe. gdje je sklonjen? Odgovorio je bez osmijeha: . ne govoreći to. poljubio je u obraz.E baš crkoste za njima! Kako vas nije stid! Nisam htio da pitam ko su to oni. kao jednaki.odsjekla je ljutito.Šehaga me pozvao. ali srdacno zahvaljuje na posjeti i poziva da opet dodju. ili mu je svejedno što me vidi.upitala je zubato.A koga da pitam? . Zar njemu svi dolaze na noge? Ne vole ga.Lud je. i drukčiji odnos nego medju ostalim ljudima. što ne sjedi s njom! Na tri coška je danas. . ispracao je Zafraniju. nezgodno je da ne odem. svejedno što nismo. kuca je puna i ziva kao han. kao Mahmut. . Mislio sam da ćemo se poljubiti u obraz. a izbjeci ću da se na mene neduznog sruci oluja. poljubivši ga u ruku. neću tugovati kao Mahmut.rekao sam Tijani kad je Mahmut izašao. valjda se navikao na razocarenja. možda bogataši. vidim. bice mu drago. Ako misli tako. zato sam rekao da idem do Šehage. cestitao mu.Hoce li momci. s uzivanjem: kad bi znali da se sinoćnja otmica desila po Šehaginom naredjenju. čovjek je nepopravljiv. Možda hajduci. i ne znajuci to. Možda zato što je medju nama vazna tajna. da li bi se ovako ljubazno smješkali. onda je to ljubav. Kod Šehage je bilo mnogo svijeta. sve što nije ona. onda je to uvreda. .

Mladji i nevazniji. Govorili su o sinoćnoj otmici. Javno se laze. on o tome ne može ništa reći. rekao je jedan. Srecom. kojoj se ne dopušta da . zato ih i ne puštamo lako iz usta i iz srca. Oni djeluju i zaboravljaju. Vazne stvari. njihovo je mudro. vazniji krivci mogu izaci kad god hoce. a nevaznije ne treba ni zatvarati. manje oporo. ne bi mogla onako dobro jahati. Zar ne bi bilo korisnije da se pretvori u magazu. i to otklanja svaku sumnju od njih. Ni tvrdjava više nije tvrdjava. jer se u nadnaravne sile ne razumije. Mi ne ucinimo mnogo ni malih a kamoli velikih djela. i gotovo! Ucinili su. da se divimo sami sebi kako smo ucinili dobro djelo. pa se teško popeti. dobre ili rdjave. zastidio zbog sebe i svog glupog pitanja. opet bi pogriješio. Ako bi neko pomislio da je umiješan neko ko zna kako se krivotvori pecat. a nisu zato što nikakvu korist od toga ne bi izvukli. svejedno mi je. a sve je suho. Razlika je samo u tome što se u hanu sve placa. smiješno. šegaceci se. kao Mahmut. ne bi mogla onako snazno udariti dizdara po glavi. Zar nam uvijek moraju pokazati da su viši od nas? Sjedio sam namracen i srdit. javno se govore velike riječi. ali je to mogao reći drukčije. Ucinili su. kad se sve uzme u obzir.Pa se osmjehnuo. otmicu nije izvršio niko. Zašto bi onda ucinili nešto protiv sebe? I tako. A bogzna koliko oni imaju svakakvih djela i svakakvih tajni. koji bi za novac mogli iznajmiti tudju hrabrost jer svoje nemaju. zar mi to nije dovoljno? Učinio sam više nego što sam mogao i u snu zamisliti. a baš bi bilo lijepo svratiti kad se umoriš od poslova. ne treba pitati. Svratiš. sirotinja koja ga je slušala u dzamiji. ali mi nisu izgledali suviše pošteni. Ismijavali su njihovu nesposobnost. odspavaš ako hoćeš. Možda ima pravo. stara je. Ovo je drugi svijet. oni su izvršili hrabro djelo. manje uvredljivo. odmoriš se. Nisu ni na strani svojih pretpostavljenih. jer je Ramiz najgore govorio protiv ljudi koji to sve znaju. Zastidio sam se i naljutio. u ime svoje sposobnosti. Treći se pitao: ko je mogao izvršiti otmicu? Ne vjeruje da je Ramizova majka. jer se sirotija ne sluzi lukavstvom. cudimo se: odakle to najednom! Kad sam se umorio tim naivnim mudrovanjem. sveteci se i njima i sebi. kako se naredjuje. Možda se po tome veliki svijet i razlikuje od nas. naljutio i na sebe i na njega. one se pripemaju dok mi slabašni spavamo a kad se probudimo. A imao sam i prećih briga: mislio sam na Šehagin odgovor. Moje se uvijek zna. dalek i nerazumljiv. Ne tice ih se mnogo Ramizovo bjekstvo. ali nisu na Ramizovoj strani. i cute. javno se pokazuje spoljini izgled. Šta ću ja ovdje? Zašto nisam cestitao praznik i odmah se vratio? Nagovorio sam Šehagu da spase Ramiza. i slušao razgovor koji sam jedva razumijevao. Bili su to pametni mladi ljudi. a znace se i kad ostarim. Nekad je bila sigurnija nego grob. narocito u ovom casu. kao taj Ramiz. i uveo me u jednu sobu. suviše je glupa za to. već otvorenom silom. Priznajem. kako se piše pismo dizdarima. Nisu ni bogataši. sad je han na raskršcu. ništa ne bi istrunulo. ne bi se mogla lako prerušiti u stasitog sejmena. u tvrdjavi je sve besplatno. Drugi je rekao da je tvrdjava postala nepotrebna. kod nas tajni nema. moje glupo. stotinu ušiju može da cuje. javno se vrši nasilje. Ja sam ponosan i oduševljen zbog hrabrog djela. na brijegu. Sve je kod njih tajna. da likujemo nad bezobzirnim ljudima? Zaista. Nije to ucinila ni. i šteta što je tvrdjava visoko. cine se tajno. medju mladji svijet. malo posjediš. pa izadješ kad ti dosadi. u ime koga se naredjuje. za krompir i za zito? Prostora ima mnogo. poceo sam da slušam razgovor mladih cinovnika. A ako je izvršilo nešto. i šta treba o tome pričati? Mi prosti ljudi volimo da sladimo i prezivamo ono što dozivimo. Ništa znacajno se ne može uciniti javno. naknadno. šta hoću još? Da pričamo o dobrom čovjeku. kad se zrelo razmisli.

a svako zna šta je medju njima! Muselim ne izdrza dugo. Kadija ostade duze. Bez duga bi valija bio jak kao grad. oprosti.Kakvog Mahmuta? . proguta pljuvacku. cutke. Veliko je njuškalo. jedan uz drugog. O vracanju duga ne govore ni valija ni Šehaga. Sadašnji nam dozvoljavaju da budemo nezadovoljini. pa je teško ne uzeti. Je li Šehaga prijatelj valijin? Ma jok. Poslije su i pošteni. i svugdje. pa ostali ljudi nekako izvuku zivu glavu. Da ne bih rekao štogod što ne treba. jer njihova visi o koncu. Šehaga zato što mu se ne isplati.A što nisi pustio Mahmuta u kucu? . osigurace nam lijepu buducnost. Boje se Šehage zbog valije. kako se oni medju sobom mrze.Ne budi dijete! Nisam htio da te vidim. a došao bez para. Spasava nas njihova medjusobna mrznja. ali se podrazumijeva. . i izašao iz sobe. Umiru od straha da im ne naškodi. A znam. potvrdjenu svim pecatima. iako znaju da ih Šehaga ne trpi. Veliki je rasipnik. on ne zna šta je. onaj! Pa šta ću s njim u ovoj tarapani. A oni sjede na seciji. a to je citavo bogatstvo. . iako ih stomak zaboli kad ga vide. pa ode i on. koji će svojoj gladnoj zelji za prestizom dodati sve što nauce od starijih. da će valija isplatiti sav dug u korist . što svi moraju doci Šehagi na noge. ako boga znaš! Vidiš koliki je svijet. smijuci se. I nije oskudijevao. tako svi mrze valiju. i na sudu ovjerenu. a drugo. znaju da će i danas ici. Baš da vidim šta će biti. pohlepa je čini snošljivijom. tako im treba. pa ćemo zivjeti srecnije. Znaš li šta sam ga upitao? Kako im se mogla desiti ona bruka u tvrdjavi? I kud da dignu toliku dreku oko Ramiza? A on me samo pogleda. dok te ne smijene. . pa mu se ljubazno smješkaju. ponešto cak i govore. jer bi se valija tako oslobodio preteške obaveze? E. kaze. ko zna već koji put. i muselim. Da oni imaju pravu vlast. kiselo se smješkaju. Po tome se vidi kako je novac koristan. Prijatelj je drugo. mrze se i grizu kao bijesne kucke. ovi će i to zabraniti. Dolaze s lakim tovarom.Ah. može toliko da ih sigurno groznica trese kad na to pomisle. Nije to receno. vracaju se otezali. doduše. ili je polozaj takav. pa ćemo zivjeti vedrije.A vodili smo i zanimljiv razgovor.Šta je to. jer je nezadovoljstvo najveća nesreća. odnijece tamo odakle je i došao. da ljudi ne vide šta je medju njima. Obojica tvrde da su prijatelji.Ni ti mene nisi vidio. Sve sam ih stavio da sjede zajedno. I valija njih. Ili se boje guzve i promjene. kažem sam sebi. ne pogledavši ga. troši mnogo jer je lako dobio. ali nije ovo. a valja zivjeti i kad te smijene. i Šehaga mu se našao pri ruci. zbog Zafranije. Šehaga može mnogo. opet. i zna u kakvom kolu igra: lijepo je uzeo potvrdu od valije. i klisinu prvi. . Sadašnji tuku. Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotme. Sadašnja vlast nam dopušta da placemo. Ovi mladi starci. valija zato što mu se ne vraca. jer ako je vlast nevolja. jao si ga nama! Da su slozni. A dolaze zato što ga se boje. Pored Osmana sam prošao. ali lakši za sto kesa dukata.upitao je. nije ni potrošio. ali nisu. ne vidiš me? . i ocuta. Valija je duznik Šehagin.dodje do izrazaja. . dize se. Cudo je kako niko na polozaju ne ocuva poštenje. nema prijateljstva medju mocnima. pa radije ostaje s manje dostojanstva a s više novca. Ramiz ne bi izašao iz tvrdjave. što se ne bi oslobodio! Šehaga je pametan. lijepo se. ne mogu ti reći koliko sam se nauzivao! Uziva i u tome. Da nije tako. to je ono. pojeli bi nas. da ne oskudijeva. za kratko vrijeme je uzeo sto kesa dukata! U što je potrošio? Prvo.Znam. i muftija. Ko sve nije bio! I kadija.Bio je s tobom sinoć u Zajkinoj mejhani. zelen. na bajramsko cestitanje. ovi neće dopusititi ni to. . ovi će kastrirati. Dzaba. . Šehaga veći nego što jest. ni košcicu nam ne bi ostavili. s citavim karavanom. Kako se Šehaga ne boji da bi mu baš taj dug mogao doci glave. a ko zna šta se uz cestitanje može još reći. bog je blagoslovio! Tako je uvijek. Znaju da je juce bio kod valije. u sebi. jer je s tim dugom valija manji nego što jest. i defterdar. Valiji ne treba mnogo da bi ih uzeo na zub jer. ponudio mu novac.

dugo. poznati i nepoznati. od svjetla. bezrazlozne radosti. za brigu i o čemu izvan sebe i svoje ugrozenosti. Tako su pozajmljeni dukati postali cudotvorna hamajlija koja ga cuva od zle kobi. Izašao sam s mucnim okusom Osmanove priče o mrznji. Hodam.vakufa koji bi nosio Šehagino ime. Gledam oduševljeno. da me svojom bezazlenošcu odvoje od njihova mraka. A meni je u mislima žena koju volim (zašto je bila ljuta?). koji im sprema zamku. A može! Bez hljeba ponekad. ali bez mrznje. . I stalno su u ratu. od pametnijeg. koga ne vole i koji njih mrzi. u moci. od svega. bez stalne strepnje. izracunavanje svakog koraka i svake riječi. mnogo si mi rekao. bjelinom pokrivajuci grad. Obojica tacno znaju šta to znaci. i u srcu djetinja radost zbog prvog snijega. za ljudski život u miru.Goviorio sam s Osmanom o tebi. izgleda. Toliko je svijeta u kući. Vidimo ih u snazi. od pakosnijeg. bez straha. I pripremam se. Onda niste baš veliki junaci. Uvijek imam vremena za sebe obicnog. beznacajna osjećanja. od drugog. od iskrene riječi. Pa ko je rekao da smo junaci? I kome je danas do junaštva? Upitao sam i njega što i Šehagu: gdje je Ramiz? Nasmijao se: . u sili. šljapkajuci razgazenim cipelama po mokrim krpicama snijega. za pomoć medresi i knjiznici. i onaj mogući. od sjene. ako se Šehagi štogod desi. od sebe. a ne znamo za njihovu tjeskobu. i ucinice sve da ga zakloni od svih opasnosti. kakvo prezanje bez predaha. A štite li ti dukati i tebe? Štite. istina. svega! Zar je onda cudo što su zli! Da li bih se i ja upleo u te djavolje kućine da sam kojim cudom pošao njihovim putem? Sigurno! A ne bih ni znao kakva me nevolja snašla. od mraka. snijeg. . da ne zna gdje mu je glava. od manjeg. Ulicom je išao Mahmut.Nije više u tvrdjavi. još kako. neodgovorne riječi.Više ti i ne treba.Kuda si pošao? . Ja sebi mogu da dopustim luksuz lude misli. . Kaze da mu je zao. Beznacajne misli. pa valija želi dug život Šehagi koliko i sebi. jer ni oni ne znaju da se može zivjeti drukčije. Njima je stalno u mislima onaj drugi. a koliko sam od njih bogatiji! I javile su se zato. Vidiš.E. od tajne.Nikud. svega. polako. od vještijeg. . za strah od svega. kao da nikad nisam vidio. svejedno kojim nacinom i razlogom. kako pada u gustim pahuljama. kakva muka. jakog osjećanja. spašce ih muka samo smrt. od većeg. . Kakav je život tih ljudi. od krivog koraka. kakva danguba! Kako malo vremena i mogućnosti za obicnu ljudsku misao i osjećanje. naporno razmišljanje o mogućim potezima protivnika.

Navikao sam se na njenu paznju. Bajram nisam zaboravio. Ona to zna. pričacu joj o djetinjstvu.Nemoj. nigdje. Nismo mi za njih. paucinasta sreća. Iako ti to ništa ne treba. . zaturila sve na što je navikla. cak i svoje neraspolozenje. . koju je Mahmut prekinuo.Onda. ni šta je meni ucinila da sam takav prema njoj. niko ne treba da joj kaze.Takav je obicaj. Zar je nije prošlo od jutros? . smijacemo se. ali i ona je kriva. isplakala se sama.To nije milostinja . Ja se nisam odrekao nicega svoga. a sve zbog mene. kao . Sigurno da sam dobro ucinila. sutra? .rekao sam mirno. I ja sam ga vidio samo u prolazu.Mrzim obicaje koji me ponizavaju. nicim. ne volim je više.Obradovao se zalosnik. hvala bogu! I ponovo sam potrazio svoju radosnu misao. samo da ne osjetim nikakvu tezinu. a u srijedu je presjedila sama. Prvi snijeg. Muškarci su grubi i sebicni. a kad žena poruzni. o Ramizu. Nikolj-dan. a ne žena. već zbog svoje sudbine. ja na njoj i u njoj ne vidim ništa. onda bjeze od kuce. bez razloga.Šta ti je danas? Nije joj ništa. Zašto nije rekla? Zar mora sve da kaze? Zar ne mogu sam da vidim? Ja se brinem o Mahmutu. rekla je ledeno. bez razloga. Pa bar da to vidim. Izvešcu Tijanu. Gdje si bila? Podijelila sam komšijskoj djeci sve što ti je Šehaga poslao. imam svoje društvo. sve svoje znam i drzim. pogubila prijatelje i poznanike. svaku sjenku kad predje preko mog lica. Jesam li je iznenadio icim lijepim za ove dvije godine? Nisam. i ne bi se cudila kad bi cula da imam ljubavnicu. i sutra ćeš biti onaj. U srijedu joj je bila slava. Ona vidi na meni svaku promjenu. Dobro si ucinila. i što se mene tice. ni sutra te momci neće pustiti u kucu. pazljivi samo u početku. Ali ćeš makar zivjeti u nadi do sutra. ne. nestašicu. (sve već znam napamet!). kao što je ona poruznjela. . . bez razloga. riječ ni s kim nema da progovori. Kao da je sluškinja. I ne zna šta je toliko bogu skrivila da je toliko kaznjava. Ja izlazim. Milostinja mi ne treba. razmazila me.Kako bi bilo da sada odem? . i ne zbog kucne slave. dok se ne naviknu. o Šehagi. Ona to ne trazi. san o lijepom. zaboravila rodbinu. Ali to ona neće trpjeti. Danas je njen dan gnjeva. skriva od mene nevolje. A kud ćeš veći razlog! Upravo se vratila odnekud sa Šehaginim posudama u rukama. što smo zivi i što se volimo. ludo djetinjstvo. velika je guzva. svoje brige. koje nisu njene.Najbolje sutra. a o njoj ne vodim racuna. A šta ja njoj cinim? Jesam li je gdjegod izveo? Nisam. opet! . ali šta je meni? Uvijek je sama. govoricu joj koliko je volim i koliko se radujem životu. Drugi muzevi igraju oko svojih žena. jer ih krijem. vidi po svemu. kao strnjika. ne bi zalila. više je i ne primjecujem. a i ona je ljudski stvor. ona će svoje pozaboravljati i ostace pusta. Hodacemo. izgleda. bogzna kuda lunjam i šta radim. Uspio sam da ga upitam samo to što ti kažem. tiha priča. Odrekla se svega što je bila. dvadeset godina je s porodicom bila zajedno toga dana. ne može vjecito razgovarati sa ova cetiri zida. radovacemo se. nema me po cio dan. ugadjaju im. s jedinim jedinim razlogom. maze ih. kaze samo kako je kod drugih. dugo ćemo hodati ulicama koje će snijeg zatrpavati. Moj Mahmute.

ali ponizenje neće trpjeti. Poslije me bilo stid što sam svašta govorio. iznenadjen što se i mi svadjamo. bice sluzavka. Ali to njoj nije dovoljno.rekao sam prijekorno. trepnuo zakrvavljenim neispavanim ocima. a onda klimnuo glavom. Ta njegova smiješna zbunjenost. da je mladici gledaju? A za krsnu slavu. kad ni svoje ne znam. ništa nema i nikoga nema. govorio sam. da nasmijem da je šalom prekinem. mogu se tom ljubavlju zakititi kao peruškom. pa krivo. A možda je stvarno nezadovoljna ovim životom. pa sam lupao kao ludi Mujo u bubanj. . To nije pošteno. zbog moje dobrote koju mi ne priznaje. i nespretan pokret rukom. i sad mogu samo da je zalim što se nije udala za trgovca ili zanatliju. zaboga! A onda: zar sam zasluzio da me toliko vrijedjaš! Ljutito sam je podsjetio da sam joj sve pošteno rekao kad smo se prvi put sreli. grdi me kao da sam ne znam šta učinio. a otici ce. se se se ne . koju ne treba dokazivati. zbog ljubavi koju ne cijeni. grdeci nju. bila bi ugledna i poštovana žena. Sjedila je na sanduku. treba još samo da mi stavi lanac na noge. i tako sam ja u njegovim ocima ispao nasilnik. oduzeli joj zamah i oštrinu. zbog nepravde. Cekaj. uvenula.) Ja joj ne mogu pruziti m bogatstvo ni ugled. pogodjen nepravednim prigovorima. otici ce. uostalom! Znam. I šta hoce od mene? Kud da je izvodim? Da je vodam po Bašcaršiji. okrivila me zbog poroka djedova i pradjedova. kriv sam. i na kraju nisam znao šta govorim. zbog nje. Tako me izgrdila i za ono što sam kriv i što je zamislila da sam kriv. dok sam pjenio. pustio sam joj na volju toliko da uskoro neću smjeti ni iz kuce iskoraciti. i naplatila na meni. a što svi cine. s bradom na koljenima. a ona žrtva. Kaze da me razmazila. presjekli su moju ljutinu. da ne prekidamo zbog njega. Zastao je za trenutak. vidi kako pada snijeg. možda razocaran što smo i mi takvi. kako mogu znati. kao i ona. a onda je htio da popravi. (Iz mene je govorila srdzba a ne razlog ni pamet. I dok su iz mene varnice iskakale. Zaprepastio se i pomirio u jednom casu. a još više što sam vikao. Ja sam nju razmazio. istopila se. potpuno odsutna. ni za Bajram ne bih znao da me Šehaga nije pozvao. Pa: šta ti je. zar nisam mogao da precutim. Nestala je odjednom. U početku mi je bilo smiješno. kao da se izvinjava: samo vi nastavite! I brzo izašao iz sobe. Naljutila se na nekog drugog.Izgleda da me više ne voliš . da je pozovem na snijeg? A nisam mogao da uzdrzim. znala je da je čeka sirotinja. zaleci sebe. a ostala je nelagodnost. ništa sakrio nisam. jer je našao upravo kad sam ja praskao a ona plakala. vidim kako me razmazila. Onda me voli. sklupcana. Mahmut se spleo. Šta me se tice. ali šta mogu. i zivih i mrtvih. pruzam joj samo ljubav. A možda je pozalio Tijanu. i ko sam i kakav sam. i zbog opšte muške pokvarenosti. kud bilo. u sobu je ušao Mahmut Neretljak.druge zene. možda zadovoljan što ni mi nismo drukčiji. Briga nju za moju ljubav. pa sam se naljutio. Više bih volio da je bijesna. ludost je jaca od čovjeka. prenagljeno sam buknuo. hrabreći nas da nastavimo što smo zapoceli. optuzila me za grijehe svih muškaraca. Ali moj prijekor nije zestok.

da je ne uznemirim još više. zbog sjećanja. vaznija mi je cak i od poštenja.- Kamo sreće da te ne volim . Udaljili smo se dok smo vikali. Šta će joj donijeti taj drugi crvic. . da je umirim. Može biti samo bolje. rastuci? Hoce li je darovati bolom i mukama! Hoce li je hraniti sumnjama i crnim slutnjama? . Sad je drukčije. Zašto bi se bojala. rekla bi mi. nikako lošije. . eto. jedva cujan. Nekad mi se cinilo da je nepošteno cutati. glas joj je suviše tih. Dobro. neću više ponoviti ludost. Sjeo sam do nje i zagrlio je. kunem se.šapnula je u pod. i moracu se. Osjećao sam je utišanu. ne mogu da je gledam tako izgubljenu. Ponio sam se ruzno. Šta se to s njom desilo? Zašto sam bio tako grub? . zaista nesrećna. Ništa joj se nije desilo.) Kad je prvi put nosila. Nisam razumio. zbog prošlosti. . (Nisam znao da li se zene boje. zbog misli koja luta svojim unutrašnjim prostorima.Cega se bojiš? . zaista tuzna. Ali. . ali zašto mi nije rekla ranije? Zašto je krila kad zna koliko ću se obradovati? Htio sam da je umirim. I ja sam se bojao njene trudnoce i njenog straha. Nije odgovorila. izgleda.Bojim se. i nisam joj rekao svu istinu.Mislio sam da prošetamo ulicana. I na to je ocutala. Zao mi je.Izgleda da sam trudna. Sad cutim. Ona mi je vaznija od svega. duboko nesrećnu. Nešto je u njoj jace i vaznije. tuzna svejedno zbog cega. i ne mislim da sam nepošten. nije se okrenula da pogleda. Njena osjetljivost to nije mogla podnijeti. Ali sad sve cujem. nije najbolje ali nije ni loše. I ja sam kriv za ono prije.Šta to šapćeš? . njezno. sva mi je briga i sva sreća. Zbog cega? Slegnula je ramenima. rekao sam.Jesi li vidjela? Snijeg pada. i grubo. zamorena svejedno cime. navikavati na tugu bez razloga. zivimo mirnije. možda. govorio sam šta bilo. zbog neke misli bez krila? Razumijem tugu zbog onog što jest i što može biti. Pa šta ti je onda? Tuzna sam. Svega. To je zbog trudnoce. sigurno. pun uzbudjenja.Hvala bogu! Dacu ti muštuluk za tu vijest! . jedva se pokrenuvši. Glas joj je nesiguran. pogadjam. Kako onda može biti tuzna nizašto. Zbog nje. Sve je bijelo. život nam je bio tezak.Ne znam. Onda je nešto rekla. .Trudna? Stvarno? Klimnula je glavom. s razlogom koji se ne vidi. nismo svi isti. sve zene se boje. pričekacu da nam tijela postanu bliza. zbog nesigurnog trena. ali me prošlo. Ne mogu ti reći koliko sam tuzna.

Ona je mislila na trudnocu. optuzujuci mene za svoje muke. malo se stidim. pored prozora praminja snijeg. ja na Ranmza. jer je skriveno i nepoznato. vrelina pekarske peci je samo naša. oprostili smo jedno drugome teške riječi. na zalost. sama.Zato je i uznemirena. možda i ne znajuci pravi uzrok. jer bi ih moja njeznost. kad je sve prošlo. sad je lijepo. ako ne i odstranila. iako je na njenom licu ostala tanana sjenka zabrinutosti. Ko zna koliko se mucila misleći o onome što se ne može domisliti. zbog straha da se ne ponovi ono što je jednom već bilo. jer su smiješne. a vikali smo. izbacujuci nakupljenu gorcinu. nismo više tuzni ni nesrećni kao maloprije. mnogo je volim. Prigovorila mi je. Ona nije kriva. zbog njene tajne i moga lakog kajanja. Ali svejedno. S pravom. da nisam bio slijep. samo sad možda teze nego prvi put. i osjećajuci se zaista usamljena. . zbog tajne zacinjanja tog novog bica u njoj. zbog brige za njega i za sebe. ugodno osjećamo toplinu tijela koja postaju sve bliza. bar umanjila. sav grijeh je na meni. da nam bude ljepše.

i pazljiv. pretvarajuci se u dadilju najboljih namjera i najnespretnijih pokreta. ne bi ni mnogo prošlo od moje smrti.odgovarao sam. Ali. iako mi je smiješno. nesaznato a jako. Ako je sad naviknem na toliku paznju. Govorio sam najsmješnije riječi. hoćeš li se ozeniti? Ozenio bi se.abc 14.Ne. . bol je zestok ali kratak. sigurno. Tako se osjećala sigurnija u mraku i u prostoru koji nije njen. . jer više nije mislila da je napuštena. Krv joj sad drukčije kola. a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom .Ako umrem.Neću se ozeniti .A da li bi se ti udala ako ja umrem? . . samo sebi nepoznato.Hoćeš li se ozeniti ako umrem? .Zašto? Ista je mogućnost i za tebe i za mene. izlazi iz zatvorenih skrovišta duše. njeni ozivjeli strahovi su jaci od razuma. kao da kaze: ako nazebem. . mnogo prije. Svi se zene. Ucinilo mi se da je po mraku radije izlazila zato što se mogla slobodno naslanjati na moju ruku. molim te . Zašto da mislimo o onome što će biti kroz pedeset godina? . ali se polako smirivala. ali život ne traje kratko. Zbog tajne u njoj.Bice prije.pokušavao sam da je umirim. Mahmut mi je obazrivo rekao da griješim. jedinim lijekom koji joj je mogao pomoći. . a nesigurnost radja misao o smrti. organi se drukčije ponašaju. i svijet joj je tajna. nastavio srdzbom a završio stidom. . primoran. Bol za zenom je kao udarac u lakat. hoćeš li misliti na mene? . Tijana je divna žena. kako ćeš ostati sam? . Izvodio sam je uvece u šetnju. zlijezde drukčije luce. i ne može ga ni zaustaviti ni skrenuti. budi se.Ti si najbolji čovjek na svijetu . ne bi i drugi put. ne šali se time! (Lice joj je samrtno ozbiljno.Zar si toliko nesrećan sa mnom da se više ne bi zenio? . cuvao od napora. zahtijeva da bude uzeto u obzir. i hrabar. Ganuto je plakala zbog moje paznje. po danu bi se stidjela. tetošio je. Sve što je bilo potisnuto. Njena ljubomora je strah od ruznoce. šta ću poslije? Sve bi se u životu moglo izdrzati za kratko. pusti to. Smirivao sam je njeznošcu. i da budeš dobar.Ako umrem.Sad si najbolji.Ostavi se takvih razgovora. A možda i bi. Moc ljubavi Pun dobre volje poslije tog objašnjenja. mozak se drukčije grci. ne treba pretjerivati ni u čemu. Trudna žena je drugo bice. po danu nije htjela da izadje.Molim te. Ona ne vlada mnoštvom novih nepoznatih osjećanja. Uzaludno je bilo govoriti razumno.Neki dan sam bio najgori.Umro bih od tuge. opekao si se jednom. Prepuštena je djelovanju jacem od svoga htijenja. A sve biva bez njenog uticaja.Ako umrem. ne potiskuju ih više ni stid ni volja. bila je uvjerena kako se već vidi da je unakažena trudnocom. trudio sam se da Tijanu ne ostavljam samu. . radio i što sam umio i što nisam umio. smijala se zbog moje nespretnosti. .Ako umrem govorila je. . I bojim se. namece se. Potrebna joj je moja pomoć. njena naglost je potreba da se oslobodi unutrašnjeg pritiska. pokrenuta bogzna kakvim osjećanjem. bice koje pocinje da sluti skrivene tajne. .okretao sam na šalu. I djeluje. ali opet.) . . Predosjećam to. toliko te volim.govorila je njezno. njena uznemirenost je znak uzburkanosti u njoj. koje sam poceo šalom.

Stid te da odustaneš. uopšte. i on govori onako. bogami. a to. a ako i neće. braneci se od vlazne hladnoce. žena voda. Jer samo žena zna s kakvom ih je mukom nosila. Da li se stidio nas.rekao je Mahmut rastreseno. Onda nam je rekla da izadjemo malo na vazduh. Govori li to ona o njemu? Ako i govori. Pa smo zaćutali. ne znam. lakše im s njom. Dok je bila zdravija. jedva disala od zaduhe. narocito ako imaju djecu. Prvo je rekla da je cesto slušala od Mahmuta kako je Tijana lijepa i dobra. nije lako izdrzati. Ili se boji da ne vidimo kako ga žena prezire. veselo gledajuci malim ocima. boze oprosti. Ne kažem. rekla je. ništa pakosno. smijuci se veselo. kad se sretnemo. ništa na njoj nije šiljato. Jer. izašli smo i cupkali na uskoj verandi. ali ja svoju zenu mazim kao da je na samrti. ne gledaljuca zenu i njena dva zuba što su bjelasala iz šupljine usta. neće biti ni štete. Rekla bi. Ili je njegova žena toliko ruzna i nemoguća. daj boze da on nema pravo. da joj dan pocne lijepo. i znacemo je li dobro ili nije. nicim ga nije uvrijedila. malo strogosti nikad ne škodi. Kome to uspije. ali pametno. kako bi bilo bolje a ne kako jest. priča! . ali ne zato što su zli već što nisu pametni. jedva govorila od umora. Muškarci su djeca. i pogriješio. Možda je zeni lagao da smo ugledniji i bogatiji nego što jesmo. Ludi su. da ni ja nisam rdjav. ali mi se žena odmah dopala. A opet. i Mahmut je doveo svoju zenu koju do sad nismo uspjeli da vidimo. jer si sam sebe natovario. svejedno. muz je sud. pa i sad dodju po nju. mole. jer joj Tijanine oci kazu da je ona dobra radi sebe a ne radi drugih. i rijetko kad pomognu. Pristali smo. ako nećeš ti hoce drugi. pa će mi duša na nos izaci. ruzno je manje neprijatno kad se o njemu priča nego kad se vidi. A onda. ništa skriveno. i voljela bi da je sretne svako jutro. pa je mislila da je ruzna i zla. Osvetice mi se to. E vidio bih ja tebe kad bi tu pamet slušao od jutra do mraka. pa se ustrucava da je pokaze. pregledace Tijanu. šta možemo. kume. bolje je ljudski nego paski. i niceg ruznog nema u njenim vedrim riječima. Kad sam rekao. to pokvari. naravno. on misleći o svojim nepoznatim brigama. radi opravdanja. jer lakše podnose uši nego oci. zaraslim u salo. Šta će reći Mahmutova žena? . cak ni skrivene zalbe. pomagala je ženama pri porodjaju. kako odavno nije cula. muz treba da bude dobar prema zeni. A možda bi Tijana ostala ovakva i da sam ja rdjav. kao ljekar. ako ne bude koristi. kod mene će ovako ostati zauvijek. priča. A zene vole da vladaju. i uzdizala. Trudnoca nije bolest. po njoj. Dosta mi je i ovoliko koliko jesam. ja misleći o Tijani. Jesi li je cuo! priča. triput razmisle. Jedva je hodala na zadebljalim nogama. što bolest ne umori. Nisi kod kuce baš od jutra do mraka. muz koji želi sebi dobro. muškarci misle da je to ženama zabava. I opet je naopako vidio. nje. Ali. i polako trljao cjevanice. a nemaš koga da psuješ. A koliko on vidi i zna. predlozio je da dovede svoju zenu. nikad ne prenagle. jer se žena prozli pored rdjava muza. cesto i odmognu. da se Tijana ne osjeća dobro. kao što je govorio. nekom ne uspije. zajahace me zestoko. Ne znam šta je od toga istina. davno je receno. neka gu nam zivi kakvi su da su! Mahmut je zmirkao kratkovidun ocima.casu slabosti ili oduševljenja. Tijane i mene. a smijeh joj je zdrav i veseo. A sigurno je i dobra. ili sebe izmedju zene. Iako od muza mnogo zavisi. i naši su. znaju tacno šta je dobro za porodicu. muka da istraješ. Zene su razboritije. Ali. iz ljubavi ili bez ljubavi. a sve zna o tim stvarima. ali je govorila. poslušace ono što mu žena kaze. jer Tijana nije lijepa već prelijepa. jer on sve naopako vidi. cak i kad ostare.

ni sama ne znam. pa su umirale ili ostajale. . Nasmijala se i Mahmutova žena: .I za svadjanje nam je zgodnije. već njegova žena: .Sin nam je u Mostaru. Nešto saleti Mahmut. . i ona se smijala. . a ti dodji! Ostala mi je u vedrom sjećanju ta odlucna žena koja se nekako lako nosi sa životom. kako ih je sreća posluzila. zubate ako ih povrijediš. kasno se sjetivši da pogledam Tijanu. bajajuci.Tijesno vam je ovdje djeco. Sve ih raduje. A i ja sam cetvoro rodila. Ti nemaš zašto da se brineš. .Dvoje je zivo.Što se tice svadje. dvoje je umrlo. . .Pa. ali mnogo ne treba ni vama ni nama. zanimljive. a lijepo im je jednostavno. Ali ona nema zašto. ponekad i ja dodjem da se ogrijem. . i pogledala po našoj siromašnoj sobi: . blista od zadovoljstva. Tijana se smiješila zbunjeno. kad smo sami . Srecom. nećemo vam smetati.Cetvoro? .našalio sam se. Zene su ko macke.Dobro. srećan.Nije dugo. srce moje. poslije je sladja ljubav. zabrinut sam. . znaju da je život tezak ali ne placu zbog toga. Šta kazeš. da predju kod nas? . i uvijek će išceprkati ponešto što je u njemu lijepo. vidjecemo na proljece. pa znam i po sebi. da se ispricamo. A dodji mi i bez toga. . prepuštajuci sve bozijoj volji. akobogda. ponosno. Kad nas je Mahmutova žena pozvala da udjemo. uci zlatarski zanat.rekla je Mahmutova žena.Ne može biti bolje . kao da je to njena zasluga. A ni vi nama. rodićeš. ništa ne iznenadjuje. šta ona zna? Pomagala je mahalskim porodiljama.Dugo se zabavila . Sve je kod nje veselo i jednostavno. Ovdje bi vani s djetetom bilo nezgodno. muskarci ne treba da se vuku po kući.Šteta im je da ovo ostavljaju zimi. . Mahmute. jezicave su ali će pomoći svakome u nevolji. uvijek vedre. ne trazeci je. Svadjajte se slobodno. . prvo sam pogledao u njeno lice. Sad smo nas dvoje sami. Te obicne mahalske zene su pronašle tajnu spokojstva.Nisam sama.htio sam da cujem još koju riječ ohrabrenja. sigurno. Šta me se tice šta će reći! . ti kcerko. Ahmet je sa mnom. vedar ili lazno utješen? Vidio sam. Pogledao sam u Mahmuta. Ako vam usfali. i zasta zna svoj posao. Kako ste s parama? . Pa se sjetila. Onda je sve dobro. nešto ja. vidim to odmah.Svaka žena se brine. A kako i da ne vidim? Koliko sam trudnica cuvala i pobabila. . Stan vam ne valja? Predjite nama! Podijelicemo što imamo! Hocete da se svadjate? Zašto se ne bi svadjali! Hocete da se volite? Zašto se ne bi voljeli! Poznavao sam ovakve zene. naci će se štogod. najuravnotezenija stvorenja na svijetu. sigurne. nemoj da camiš sama.Tijana se brine . ko od šale. udarajuci nogom o nogu. Dobro. dobre su dok im ne staneš na zulj. Vidiš kako grije pekara. već si ti zabrinut. . A ona je divna žena. ogovaraju ali ne zavide suviše.upitao sam zacudjen. pomislio sam.Onda ga istjeraj. nikad nema mnogo.Šta može reći. Kakav joj je izraz. dodji do mene. i kucnula prstom u drvo.Nemaš zašto. Zar nije govorio samo o kcerki? Nije odgovorio on.Nije dobro. ne zele nemoguće. dolazile su mojoj majci.mahnuo sam glavom prema sobi.

Da idem na rijeku. Ne znam kako to postizu. Odvaja se. Izgleda da ima ljudi. uglas. možeš razgovarati. nije mi ni palo na um. prohodace. Ali je ipak prevladala razumnija misao. razgovori. Bol i misao oduzimaju nam bezbrizan smijeh. Zacudio sam se. I moja majka je bila drukčija. a volio bih da saznam. Eto. govorila je oduševljeno. one nisu čovjek sav već ono što je u njemu najbolje. Mahmutova žena je povjerovala. ili se pravila da vjeruje. A šta ću ja raditi? Želio sam da budem ovako slobodan. neugodno zle. ne vjerujem da Mahmutova žena ne zna za bol i za misao. Zacudio sam se što je otvoreno upitala Tijanu da li nam štogod nedostaje. izgleda. Tijana je rekla da nam ništa ne nedostaje niti ovdje ima šta uzeti. kako je vesela. i vratice se u podne. Bice manje razloga za svadju. i da je prisili da odriješi maramu s novcem koju krije u njedrima. dugi razgovori kad sve govore odjednom. mada su rijetki. ispricace se. S tim zivim čovjekom koga nema. ostace sat-dva. zato što ne osjećam potrebu. suviše zaludno. onda su mracne. odvojene od svega. da je tako bolje. Možda bi mi smetalo kad bi bila tako jednostavna. svadbeno veselje u mahali. kako je dobra. strpljivo će te saslušati. kao budala? Bilo bi smiješno. da osramoti i sebe i nju. možeš uzivati. jer bi on sve potrošio. Tijana je drukčija. Mahmutova žena je blagoslov bozji. Kad je Mahmut ljut. zato što ni od cega ne bjezim. govoreći mu gluposti. i uzalud sam obecavao i sebi i njoj da je neću ostavljati samu. Ako su bogate. razvedriti. polako. Možda je Tijanina osjetljivost znak i bolest punije misli i zivljeg osjećanja. ja joj nisam dovoljan. i neće misliti na strah i smrt. pomalo mi je i krivo.behar u bašti. a ne moraš mu se ni zahvaliti. a on nema mogućnosti da ti odgovori išta osim ono što je već napisao. ono što se ne može izvana vidjeti. ni šta ću sa slobodom. da joj napakosti. kako je zadovoljna. razvice se samo ako nije ni suviše hladno ni suviše toplo. Ali. nesigurnost. I Tijanu je zatravila. Da hodam ulicama. Nisam više prazan. najćešce pronalazeci u ljudima i stvarima ono što je smiješno. ili sam nesvjesno išao za majcinom slikom? Nisam znao. One su kao trešnjin cvijet. da spremi rucak. nešto će raditi. potrebno joj je. neće se . jer nisu siromašne. Cak ih ucine boljim. Da li sam slucajno naišao na Tijanu. šta bilo. namirisao sam. Štedljive su. Vracao sam zeljeno djetinjstvo. Ona će ostaviti mene. a sad ne znam kuda cu. samocu. Ako su siromašne. kahva na brdu. unutrašnjim culom osjetio. uvijek u strahu od otvorene šale i otvorene radosti. ali su njih dvije poslije toga postale nerazdvojne. Možeš se s njim svadjati. Nemam volje da odem u kafanu. Možeš ga ostaviti i preći drugome. znaju za uzivanja. cangrizave. čovjek odabranih trenutaka. ne znam kakav sam. ljudi pričaju uvijek jedno te isto. Boze. Pale su mi. da gledam vodu. ja cutim. nikad jednostavno vedre. Suviše je rano osjetila bol. proste. jer nisu bogate. on namjerno uzme ponešto od poznanika. onda su hladne. Možeš se ponositi svojom pamecu. ali prazan i pust nisam. kad mu ona ne da za rakiju. Sreća da je Mahmut naišao na nju. ali ne znam da li bih bio zadovoljan da je Tijana kao ona. neprestano u mislima za nesigurnim ocem. na um knjige. Zato što pada snijeg. Jednog jutra Tijana je rekla da ide Mahmutovoj zeni. kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost.

što se krece. možda je neki sveopšti duh. Trazio je samo razumijevanje. Uzaludno ga je moliti. uzalud se radovali zbog uspjeha. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici. zbog svoje velicine čovjek i ne postoji za mrava. a ne znaš ništa o njemu. kakav je da je. vidovitijim. Znaš kraj. zamišljen i ozbiljan. od ovoga svijeta. već kao nadnaravnu snagu. Srdacno će te dočekati. koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. nepoznata tama. sve uzalud. A ako je tako. već onim drugim. jer je van našeg iskustva. gledajuci u Mula Ibrahima. da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta. Kod Mula Ibrahima će naci oboje. Mula Ibrahim ni to. Sacekuje nas na nekom cošku. osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna. sitan i nevazan koliko i mrav u mravinjaku. zbog sebe. da mu kažem kako kod Šehage nisam ništa učinio. Ali. ne znaci da ga nema. i ne tice nas se. da govorim šta bilo. što se sudara s ljudima. tajna i uzas. ili cutanje. niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokućiti. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem. kome su beznacajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo. i sve što je bilo. Pomagao mi je dok je smio. nimalo slican našem. i nastavice. i nadnaravni um. ili grancicu. već po nekoj svemocnoj volji o kojoj ništa ne znamo. a kakvi su. osjetimo ga samo kad nam se u nećemu pokaze njegova volja. uzalud se nadali. ne mogu bez ljudi. dolazeci iz nicega i nepovratno odlazeci u ništa. a kamoli ih razjasniti. Slušao je šta Šehaga govori. Mnogo . ona misli na nas. Hoce li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. a on mi je najblizi. Sjetio sam se Mula Ibrahima. samo nas neće biti. a sigurno jest. otici ću do njega. i ono što znamo i što ne znamo. kao drvo. Čovjek želi moc (rekao je. muka. I izgleda mu da je nešto postigao. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. rodjeno iz nekog saglasja medju njima. puštajuci ih da protrce kroz život. više nije. Ako ga ne možemo saznati. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas. Bilo bi to besmisleno tracenje tolike snage. a sad se treba prilagodjavati trecem. koji je pazljivo slušao). Sve će ostati. Ja ću mirno cutati. a nesaznatljiv. ocajanja? Ne znamo.naljutiti. neke klime. da me pogleda. Nisam otišao na taj razgovor. suviše su sitni za nas. postoji i mimo nas. jer bi malo ko htio da umre. I više zalim što nije drukčiji nego što se ljutim. Ni. nestrpljive su. ne ovim ocima. uzalud tugovali zbog gubitaka. uvijek spreman da pocne razgovor s tobom. uvijek nespremne. ne možemo cak ni naslutiti. u biblioteku. i sam kaze: on i njegov. uzaludno preklinjati. mrav ne vidi čovjeka cijelog. Da li mravi zele moc? Zele li da budu snazniji i znacajniji od drugih? Imaju li svojih briga. da je snazan i vazan. osjetice potres ako rasturimo mravinjak. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni pribliziti. postojace i bez nas. i nije kriv što nije onakav kakvog bih ja želio. htio je da pomogne i kad nije smio. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov nacin mišljenja? Svijet je postojao i prije nas. jer je neuhvatljiv za našu misao. ne zbog mene. malo nezadovoljan što sam upao u ovo povjeravanje. da mu je velika vojska riječi postrojana iza cela. I kad ne mislimo na nju. da može mnogo. ne danas. Šehaga se prekinuo samo za trenutak. abc Šehaga mi je mahnuo rukom. jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski. a ništa ne možeš izmijeniti. ako mu se vratiš. A možda je najveća tajna smrt. U radnji sam zatekao Šehagu Socu i Mula Ibrahima u razgovoru koji mi se učinio zanimljiv. Eto. Ali bog ucini da odjednom progleda i vidi. da vidim šta zna o Ramizu. i mora da ih pusti. A iza te strašne kobi. nesanica. Zato što zivi. da nešto stvori. jer ne znamo šta je. ako mu prepriječimo put. ne zbog Mula Ibrahima. Po našoj volji to se ne dešava. ne o vjecnim stvarima. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. dosad je premalo rekao. vidjece samo prst. A želi da nešto ostavi iza sebe. izgleda. neke potrebe. nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima. da ne bi samo bitisao. Pomiriti se s njim ne možeš.

a sebi utjehu u neizbjeznosti onoga što se desilo. Čekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sila. ona ponizava i nasilnika i ugnjetenog. uzasnut. Što se tice duše. on se brani. govorio je o nemoci ljudskoj. možda i postoji. ja sam oštecen njegovim ponizenjem? On zali. nema više snage da se nosi s bolom koji ga grize. vidio sam da je pazljivo slušao. Možda bih. Suviše je ponosan da bi se priznao porazenim od ljudi. ali je siguran da naše ljudske stvari niko neće urediti ako ih ne uredimo mi sami. mocan. Jadan je onaj koji je to osjetio na sebi. i manje uvredljivo. u stvari. povecala bi se bijeda ovoga svijeta. znaci. Ali nije govorio meni. a Šehaga riječima koje su. placuci. i trazi joj razlog u volji izvan i iznad naše. i logicnije. trazeci joj viši smisao koji neće prihvatiti. veća je nego što sam mislio. priznati svoje beznadje. po ludilu! Slušao sam ne vjerujuci svojim ušima. od ma cega neshvatljivog! I to je surovo. govorio je o čovjekovoj duznosti da ostane čovjek! Šta je ovo? Jedan je blazio svoju nesreću. poklonjen nam. duša je djelic sveopšte svemirske energije. koja podstice na sporazumijevanje. i koja bi zlo ucinila nemogućim. i to nije ništa ruzno. Jedno je zelja da se vlada ljudima. mogle biti Mula Ibrahimove. Hoce li Mula Ibrahim štogod reći. da od života ne stvorimo mucilište. da se oni pokore. i on je mislio o tome. kleknuo pred njega. od svemirskog duha. drugi. nije nevazan. govoreći na izgled mirno. da se natjeraju na djela koja nikad ne bi ucinili bez prisile. da je to samo meni govorio. on je ponizen tudjim nasiljem. ja sam samo slucajno slušalac. za poslušnošcu bez otpora. ili će ocutati. . ne vjeruje sebi ni ljudima. Prema onome što sam znao. da ljudi zele moc. hvaleci mušku hrabrost. po pravu necije sile. samo se mijenja. i ne uciniti ništa da bude bolje medju ljudima. pomireni sa svojom nevoljom. Ili bih. kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem nacelu. privremeno ustupljen. Pa to je konacan slom ovog na izgled snaznog čovjeka! On više ne vjeruje svojim ocima. to je zahtjev za cutanjem. S takvom moci čovjek nije zrno pijeska. Takva zelja za moci je nemoralna. ni svome iskustvu. koju neće primijeniti! Tuzno je to njihovo odricanje sebe. drugi je odricao svoju slabost. nemocan. ne znam šta bih mu rekao.je vjerovatnije. izgledalo je kao da su jedan drugome pozajmili svoja shvatanja. ili će se useliti u novorodjence. on optuzuje!) Sasvim je drukčija zelja za moc koja se sastoji u pomaganju ljudima. po mome mišljenju. Jedan. kao da spava. Jer. Je li to zbog sinovljeve smrti. Neka to bude od bogova. Mi svoju brigu ne možemo prepustiti nikome. postojace i poslije ljudi. To je velika moc. Mula Ibrahim je slušao oborene glave. šta se to nas tice? Neka o tome brinu bica koja će tada ztvjeti. da je tijelo smrtno a duša besmrtna. preklinjuci ga da samo sacuva razum. kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi. da se izazove strah. Pokorni. pominjace je s podsmijehom kad se njihove duše sretnu! Da smo sami. Ali me i on iznenadio. koja će zivjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela. suviše besmislena ta smrt. Nije ista svaka zelja za moci. Svijet je postojao prije ljudi. po zlu. i Mula Ibrahim se sluzio riječima koje sam mogao očekivati od Šehage. ali je u sklopu nekog dešavanja koje ima svoje zakone i svoju svrhu koju ne možemo otkriti. sagao glavu pred njegovom mukom. Kad toga ne bi bilo. što ljudi uzaludno cine hiljadama godina. i zbog nemoci što nije mogao da ga spase od nesreće? Suviše mu izgleda surova. utuceni. Mula Ibrahim se slozio sa Šehagom. šta se može reći na ovo ocajanije koje trazi utjehu izvan ljudske logike? Dok je Šehaga otkrivao svoju krvavu muku. Ne može da govori o tome postoji li neko vrhovno bice. da nastavi svoje vječno kretanje. svacije su roblje. duša je neumrla. Ni kap vode se ne gubi. ni svome razumu. na rodjenju. Ali kad je poceo da govori. Ali. (Govori li on to o sebi i o meni. A ako je tijelo njegovog sina i mrtvo. koja pobjedjuje ljubavlju. a ne samo po besmislu. i ta zla pogibija je samo nevazan tren u vječnom trajanju. i moramo se uciti moci ljubavi.

postepeno zaboravljajuci prvobitni strah od smrti. sve mu je divno. pa će se i duša okorjelog zlocinca useliti u tijelo bezazlenog novorodjenceta. Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima.Ovi s kojima zivimo. bez konacnog smirenja. A kratak život mu ne smeta. što bi bila velika nepravda prema cistom stvoru. Tako se lakše zivi. Misao o čovječnosti je pravicnija i ljudskija. ucinilo mu se da postojeci red čovjekovog rasta i razvitka nije pravedan. ako je prljav. ziveci. cisto ime i lijepa uspomena. a onda se sve ispriječilo ispred njegove zelje. ili makar kod jednog čovjeka. izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. Šta bi i sa duzim zivljenjem? Šta bi sa besmrtnošcu? To je najveća nesreća koja bi ljude mogla zadesiti. Tako završava neslavno. sacuvano u riječima koje neće nikad postati djelo. ocajan. kako kukavicluk i čovječnost mogu zivjeti u istom čovjeku. gori su nego vukovi. veoma naporno. o svijetu. bez oslonca koji bi mu mogla dati samouvjerenost da je zivio jedino po odlukama svoje ciste savjesti. stice iskustvo. Čovjek se radja kao nevino dijete. i lakše umire. mada sam s nelagodnom sumnjom mislio. nezadovoljan zbog onog što nije učinio. pa bezbrizna djeca. o grijehu. ne slazuci se sa Šehagom. jer je to samo želio a nije se usudio. svemu što dozivljavamo. biti poklonjena nekom novorodjenom djetetu. zato mislimo da su svi takvi. Kakva bi to divna i slobodna smrt bila! Ali kad ne može biti tako. Zli su isprednjacili. ali su mi se ucinile vrednije od svega što sam ikad cuo. Poslije. Misao o vječnoj duši ne obavezuje ninašto. osvajajuci radost cistog života i ljepotu ljubavi prema ljudima. A koliko bi bolje bilo da se radjamo kao starci.Nisu svi ljudi takvi. dovoljno lakomisleni da ni o čemu ne mislimo suviše ozbiljno. bez straha ali i bez radosti. Ta zelja obavezuje čovjeka i za života. Umire slab. lijepo je. potpuno dotucen. natrunjena i uprljana. samo je više zla. ali će se povuci da se odmara i da uziva. pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat.A gdje su ti ljudi? . . jer mu je duhovni život nerazvijen. iako ruševina. Ne znam cije je misli iznosio. bez ljubavi jer je besmislena u tom trajanju bez kraja. cisti kao zametak. . Rastrgace te samo ako posrneš. ima šta čovjek radio i ma kako zivio. veoma dugo. javlja se misao o smrti. s tovarom snijega na glavi i ramenima.upitao je Šehaga silovito. Mula Ibrahim je odmahivao glavom. i čim potpuno sazri. sve mu je novo i svjeze. da polako postajemo sredovjecni. Zgrozi se kad pomisli na život bez svršetka. a ponekad da ucini i dobro. ili ce. Ali ga se tice. pa oslobodjeni mladici. Smrtno uplašen.jer se teško oteti strahu i nespokojstvu zbog kratkog života i zbog nestanka u nepoznatoj tami vječnosti. a da umiremo kao novorodjencad. Mula Ibrahim je sigurno želio i da zivi. da poslije njegove smrti ostane medju ljudima. Zbog Šehage ih je poslao iz radnje. o trajanju bez prestanka. . koje ne zna ništa o sebi. ne znajuci ništa ni o čemu. o prestizu. nezadovoljan zbog onog što je u životu učinio. zbog mene nije htio! Sve što ucini. s dobrim namjerama. i u duši je ostalo samo prazno sjećanje na sebe nekadašnjeg. Treba sve prozivjeti. A nisu! Onda je pogledao na ulicu. ili sebe? Ili im je misao podijeljena na ono što se želi i ono što se mora? Ovako kao što je govorio. . o mogućnosti da negdje i nekad nadje ipak neki smisao. ocajnicki misli o vječnoj duši. Ali i ovo što je ostalo. hoce li duša istrunuti zajedno s tijelom. Ne tice ga se šta će s njim biti poslije smrti. i veoma mu je stalo do toga. jer se o tome brine neka viša sila. Ahasver je najnesrećniji medju svim ljudima. samo ako je cist. suviše se vide i osjećaju. I razmišljajuci. suprotno je onome što je goviorio. Zašto je onda govorio? I on i Šehaga? Da li ljudi priznaju i cijene ono što im nedostaje? Da li varaju druge. izmoren. Tako bi sigurno produzio svoje kratko trajanje. o ponizenju. spas je u osvajanju ljubavi i čovječnosti. u ovom kratkom preletu izmedju dvije tajne. da ne čini zlo. besposlena. jer to najćešce nije želio. Dva njegova pomoćnika polako su šetala ispred radnje.

On ne razmišlja.Izvinivši se. I šta bih mu mogao reći što on ne zna. Ako je tako. Pametan je. i trazi spas u gatanju. Slucajno.Zar nije panetnije brinuti se o stvarima koje znamo? Odmahnuo je cvrstom uskom glavom: dosta mu je onog što zna. Zašto je onda onako govorio? Je li želio da svoju nemoc. Ali njegove hladne sive oci nisu odlucne kao njegov pokret. kao da to niko ne vidi. A možda i nije slucajno. ali će u njegovom silovitom srcu ostati mrznja i na boga i na ljude. I kao da je srećan što može nekome saopštiti radosnu vijest koju je donio. i ostace bol za sinom. Ono što kazu. neoprostivu pred drugim ljudima.Nema pravo.Meni je sasvim blisko ovo što je govorio. Mula Ibrahim je izašao na ulicu. . na teškog bolesnika koji je izgubio vjeru u ljekare. nepoznatu? Zar samo zato što je nepoznata i nedohvatna? Licio mi je na izgubljenog stradalnika. ne odvaja se lako od svog iskustva i od zemlje. Cinilo mu se da je lakše za krivca priznati boga nego ljude. ali sam bio suviše zbunjen da bih išta rekao. Zamišljeno su zagledane u svoj nenadoknadivi bol. nasmijan. A neće da prihvati lijek. Ne znam zašto sam poceo ovaj razgovor. . da kao zakon prizna ljubav. i kao da je to najljepša i najvaznija stvar na svijetu. Da znaš život kao što ga ja znam.Ti za svakog imaš opravdanje. da se pomiri s ljudima. u radnju je ušao čovjek koji je zivio. da te opet primi. Osman Vuk. ali nema pravo. stresajuci kapom snijeg s ramena. da bi povjerovao u cudo. kako može prihvatiti neku drugu surovost.Došao sam zbog tebe. .Volio bih nasamu. Imam nešto da ti kažem. i bijesno cudjenje zbog neshvatljive sudbine. Navolja je što ima suviše zdravog razuma.Kazi! . ne bi tako govorio. Ne znam je li očekivao da mu nešto kažem. da porazgovara sa svojim pomoćnicima. stegnutih u grcevit splet prstiju. ne misleći o tome. s cime se nije mucio u mnogim besanim noćima? Cutao sam i zbog njegovih ruku. da li je ono što misle? Možda to ni oni sami ne znaju.Zato što nemaš iskustva. Ušao je s Mula Ibrahimom. . Zašto on tako ne zivi? . Došao je zbog mene. . da ih još za nako vrijeme odstrani od radnje. I dok sam cutao.Jedva sam se sjetio da te ovdje potrazim. Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. opravda voljom jacom od ljudske? Ali ako se ne može pomiriti s ljudskom surovošcu.Bogzna šta ga je slomilo. razmišljajuci da li je konacna nesreća ili neostvarena plemenitost što ljudi neprestano pitaju kako treba zivjeti. Zar je vrijeme nije nimalo ublazilo? Ili je učinio nešto nazao sinu za života.Kako ste poceli ovaj neobicni razgovor? . osmjehnuo se Šehagi: . . a u razgovoru su se od mene prilicno udaljili! Drago mi je što je mislio o meni. on se muci. ne mrznju. o kojem je govorio Mula Ibrahim.rekao je veselo. i sinovljeva smrt ga je zauvijek onemogućila da ispravi krivicu. da bolje poznaješ ljude. ali bih volio da me nije zaboravio. na glavu mu se popelo. . . Pa sam zaboravio. Šehaga je gledao za njim zamišljeno. Nekad čovjek osjeti potrebu da govori o onome što ne zna. onda je ovdje na zemlji saznao za pakao. nije ono što cine. .Pada! . Zalio sam ga i cudio se kako je njegova tuga ustrajna.

ako već nije došla.Da cuješ ovo! Reći mu. A i priča mi je nepotpuna. Ustao sam. ulivao je u sebe rakiju od jutros. Opet je sav od ovoga svijeta. što zaista nisam bio. Osman se nije zacudio. ucinicu što ocekuju. Oni su pomogli Ramizu. i sad spava u mejhani. a on je pozurio da kaze Osmanu. i poceo se hvaliti da zna ko je oteo Ramiza iz tvrdjave.Praznina je povelika.Ne zuri. I šta da kažem? . Idi slobodno. Osmane. ni trenutak prije toga ne znajuci da ću to uciniti. . A bojim se. a kamoli šta govore drugi. sacekacu Tijanu.Dobro bi bilo da ideš odmah.rekao je Šehaga mirno .Znam. namjeravao je da bude velikodušan i da pokaze kako pred nama nema tajni. Zajko ne može. u mejhanu Avdija. ali me više nije strah. Zašto je Zajko došao baš Osmanu? Ali svejedno. a ne bi bilo pametno da uvlacimo druge ljude. Da Osman ide.Mislio sam da nećeš primijetiti tu prazninu u prici.ako mladic zaista štogod zna. vrijeme je da podjem kući. . moglo bi biti guzve.Otici ću ja. malo pijan. Riješili su da to ja ucinim. pravi se da šetaš . I možda sam baš zato rekao: . Pokazacu im da se ne bojim. razgovor nastaviti nećemo. momku je naredio da cuva Avdiju i da nikog u mejhanu ne pušta.Oprostite! . njihove tajne me se ne ticu. Srecom. . veli. nešto kriju od mene. u mejhani je bio samo Mujo Dušica.Neka odu po Avdiju. i izašao s Osmanom pred radnju. . Zajko je dao Avdiji još pica. Nasmijao sam se i ja: . mislili bi da se bojim. i ispricao kako mu je maloprije došao Zajko. ali je ta plemenita misao bila kratkotrajna. nije zgodno. . zbog mejhane a i ne tice ga se. Nije mnogo.rekao je. Šehaga se nasmijao: . Srce mi je zadrhtalo kad sam se odlucio. mejhandzija. . Na Bjelavama. osmjehnuvši se. Trebalo bi javitti starom Omeru Skakavcu. ja ću pomoći njima. Muju Dušicu je nekako izgurao. sigurno su se tako dogovorili.Zašto je Zajko došao baš Osmanu? . ali da toboze sam odlucim. pa i tu popio.posavjetovao me Osman. sin Omera Skakavca.Šehaga je prenio pogled s njega na nas. . on je mislio da ga to žena izgoni iz kuce pa se nije bunio. a ne znamo koga da pošaljemo. pa nije znao ni sam šta govori. . Uvrijedilo me što sa mnom igraju zmurke.Znaš li gdje stanuju? .Zar izgleda da sam se uplašio? Igrao sam junaka. nije ni malo.I eto . Ali je Šehaga otvorio vrata i pozvao me napolje. I neka ga urazume.upitao sam iznenada. Ušao mu. Ne bih tebe slao da je opasno. hamal. . Avdija je rekao da samo on i Osman Vuk znaju ko je izvršio otmicu.

i sve bi se svršilo na tome. s ulice. bukne pozar. . mudrost. niti sam mu vidio slicnog medju poznatim ljudima. taj nepoznati ne bi dobro prošao. cije bi odricanje bilo jace od dizdareve tuzbe? Ili neko treći. ocima opasnim i nepovjerljivim. čini mi se da mi tajna. zgrcene ruke kojima je obuhvatio vile. stisnute usne. poslije mu isplatio novac. ne mogu biti sumnjiv ni po čemu. ako ne bi uspio u pregovorima? Ili sam Šehaga. visok. cak i kad bi se saznalo. Ma ko bio. odnosili su sijeno u staju. mršav. viri iz ociju. A snijeg je padao predano. dolazim kao slucajni prolaznik. da je njena sjenka na mome licu. Dva momka. lijepio se za moja ramena. to je za njih posao kao i svaki drugi.Da li ću na sokaku sresti serdar-Avdagu? Nije ga bilo. da zna prici dizdaru a da ga ne uplaši i ne odbije. isturena košcata brada. neustrašivost. Je li to učinio Osman. srecom. sve krijuci od mene. I sve je na njemu na oprezu. pogodio se za nagradu. kao i posao koji vršim. zaista nije opasno. Sigurno bi se našao u lagumu s Ramizom. golih prsa. izrucicu tudju poruku. kad iz ovog zara. ogrnut kozuhom koji mu je smetao u poslu. kiteci me bijelim krpicama. Sad ja uklanjam moguće nezgodne posljedice. Ali ko se usudio da dizdaru pomene izdaju posla koji vrši? Da je dizdar odbio. izgleda. pod bijelom nastrešicom gustih obrva. cestitost. da je otkrivam polozajem tijela i drukčijim hodom. svaki posao nadje čovjeka po svojoj mjeri. jer sam im potreban. Starac me hladno pogledao oštrim crnim ocima kad sam mu prišao. Ali. u širok trokut rastavljene zilave noge. da se ne boji posljedica zbog mogućeg neuspjeha. možda cak i jednostavniji od kradje konja u Posavini i Macvi. Ovo smijem. i hladeci moj nos i moje uzbudjenje. Drzali su me na odstojanju. vilama je skidao sijeno sa stoga. Ko je taj čovjek? Da su meni slucajno ponudili. predlozio mu da sa sinovima izvrši otmicu. kao i oci. Ne bih se u to upustio ni po koju cijenu. raskopcane košulje. koji bi bio spreman i da ubije. I više mu ne treba. kao da ne znam o čemu govorim. da ga ne uplaši opasnim prijedlogom. odbio bih i pomisao da razgovaram s dizdarom. Oni ne vole ni duge ni kratke razgovore s vlašcu. glavno zanimanje. Eto. ne bih volio da stanem pred njih kad planu. što im je. iz koje se culo rzanje konja i nemirno udaranje konjskih kopita. kao i sve što se čini u početku. ko je razgovarao s dizdarom? Sa Skakavcima je lako. zilav. da mu mogu vjerovati kao sebi. izmamio me prvi snijeg. pa ga je odmjerenim trzajima nabacivao na ramena. Mogli su pristati ili ne pristati. morao ga je dobro poznavati. Taj bi morao imati osobine koje je teško naci zajedno. sad su otkrili nešto od tajne. sigurno sinovi. Starog Omera Skakavca sam ugledao odmah. Moja mjera je sitna. prijetecim kao vrh noza. koju nosim u mozgu. koga nikako nisam mogao da zamislim. Jesu li Šehaga i Osman sve svršili preko drugih? Neko je sigurno otišao do starog Omera Skakavca. cinilo bi mi se da potpisujem svoju smrtnu presudu.

pošao sam natraške. dovedite onu budalu iz Zajkine mejhane. da bi spasao dobrog čovjeka! Zar bez nasilja nema ni dobra? Aratos vas bilo. promrmljavši pozdrav. Napio se. I otišao sam. . uznemiren kao da sam bio u razbojnickoj špilji. a odredice se kad ja kažem svoje. svašta priča. razgovor je završen. s vilama u rukama. ja sam učinio svoje. po konje.Nije upitao zašto sam došao. Sinovi su se odmah okrenuli. i to je svršeno. sve će dočekati jednako i ucinice ono što mu je najkorisnije. Odahnuo sam kad sam izašao na sokak. i gledali u mene prijeteci. zbunjen starcevom cutljivošcu i neprijateljskim pogledom kojim me pocastio prije nego što sam se okrenuo. Neka me bog spase susreta s ovim Skakavcima na usku putu u gustoj šumi.Uzmite konja. on svoje. šta želim. umro bih od straha. koji on nije ni cuo ni očekivao. ja sam mu neprijatelj. ocevidno razocarani što ja nisam krivac. Zlokobno je to njegovo cutanje. Ne bi bilo potrebno da izvuku nozeve. istresavši u jednom dahu. Dok ne kažem. Istrcali su iz staje. . čekao je. i ušli u staju. Neka mi samo pozivi moj jadni dobri Mahmut koga se ni macka ne boji. Zajkovu i Osmanovu poruku. znacajno. Nije me ni pogledao. da mu baš odmah ne okrenem ledja. S kakvim se gadnim ljudima Osman morao udruziti. pa ne moram da se vidjam ni s ovim ni s drugim Skakavcima. samo mu se izmedju bijelih vjedja ukazao oštar usjek. izboden njihovim strašnim ocima. Zato sam progovorio neupitan. Sad mogu da idem. sanjacu vas kao strašila! Hvala bogu što nemam nikakvih vaznih poslova. opasno. koga trazim. ni zahvalio. Ako bude nevažno. a starac je nastavio da izvlaci sijeno ispod snijega. Stari Skakavac me saslušao s istom prijetecom mirnocom. i ljutito pozvao sinove.

kad su se slozili da mu je zasad dosta te tvrde pouke. i sve bi bilo isto. zabola mi se u srce kao noz. ništa nisam kriv. lezao opruzen na sredini sobe. Možda je zaista umro od prekomjernog pica. Nisam kriv! Nisam kriv. pijanog. ali ovo mi ni u najtezoj groznici ne bi moglo pasti na pamet. pokriven bijelim caršafom. sjetivši se ubilackog pogleda Omera Skakavca. zakovrnuo je naprecac. da nauci. otišao bi neko drugi da nisam ja. postala je još strašnija zbog Avdijine gluposti. koja je staza moja. A mladic je teško pogriješio. tukli. Onda sam ja kriv za njegovu smrt! Zaprepastila me ta misao. čini to reda radi. i pozvali trojicu hodza da mu citaju molitve za dušu. Sad govori ono što treba da se kaze. strašna i bez Avdije. Nisu voljeli da se hvale svojim djelima. Ne znam. a ja sam im odnio vijest o njegovoj krivici. koji je njihova tvrdjava. nisu puštali glas o sebi. da više nikad ne govori što nije za govorenje.15. Nisam kriv! Zar sam mogao znati da postoje takvi ljudi! Zar se zbog svoje sigurnosti može ubiti sin i brat? Mogao sam pomisliti da će ga izgrditi. da zapamti. jednom zasvagda. izlijecen od nerazumnosti. poucen da nikad više ne progovori ništa. A kad su zakljucili da su ga udarcima dovoljno urazumili. Avdija Skakavac. sigurno. Ili su sacekali da se ujutro probudi. Ne.Ne vjerujem. Nije bolovao. Dan i noć je stari Omer prestojao nad mrtvim sinom što je. Osman me pozvao da zajedno odemo na dženazu. Ubili su ga. toliko obespokojavajuca. On mi je i ispricao sve o Avdagi. cak me svojim pričanjem sam naveo na tu misao. Njihova divljina. to i Osman zna. Avdija js zaspao zauvijek. da će ga udariti. uvjerilo me da svako treba da se drzi svoje staze. Tukli su ga.rekao sam uzasnut. izbezumljeni u bijesu zbog neoprostive krivice. ali znam koja nije. uvili u platno. onda su ga izgrdili. ne zalazuci se mnogo. i danas mu je sahrana. Htjeli su da ga urazume. nisu trazili priznanje za njih. a istjerali su mu dušu iz tijela. . u svemu tome ja sam nevazan. a teško je znati šta je za njih dosta. okupali.Pa oni su ga ubili . najmladji Omerov sin. i doveo porodicu u opasnost. ponavljao sam usplahireno. umro je iznenada. Otac i sin A ono što se desilo tri dana nakon te posjete. . . da je sigurnost porodice svetinja. bio je zdrav kao zdrijebe. da će mu zaprijetiti. Ali sam neprestano mislio na mladica. pred Begovu dzamiju. Avdija je progovorio. A onda. gazili nogama. da mu utjeraju pamet u glavu. koji ih štiti kao zid. kad su ga pustili da se ispava. Otac i braca su ga sami otpremili. ubili su ga. da sam odmah poceo strasno da se branim. ne zeleci to. prekršivši njihov zakon cutanja. on je možda rekao nešto što ih je ogorcilo. doduše. da ne skrece na tudju. urazumljen da porodicu ne dovodi u opasnost. i poceli su da vrše svoju porodicnu pravdu. otrovan picem na koje nije navikao. jer tu riječi ne pomazu. Ali nacin kako odbija moju sumnju nije uvjerljiv. koga su braca i otac.

Desilo se sa mnom. jer zivim kao da me i nema. Zato što sam stao na tudju stazu. da niko ne bi cuo. to je njihova porodicna stvar. zašto je povrijedio zakon porodicne tvrdjave. je li mu dojadilo cutanje. Ili se ne nadajući ničemu. i braca. bio sam smušen. Ja sam gledao u snjeznu prtinu i mislio o svojoj krivici. je li izgledalo da sam ogorcen zbog postupka mladiceva. sve do potpune tišine kojoj je ime smrt. I ne pitam se o njemu. zato što sam riječ rekao. zašto sam pristao da se umiješam u tudji život. je li želio da pobjegne. pretvorio se u ruznu lapavicu. moglo je izgledati da još prkosi. jer ne znam kako da zivim. Ili ne misleći ništa. Cinim zlo i kad cutim. Pitam se o sebi. Zato što sam došao. u zelji da pokažem hrabrost koju nemam. Ubio sam čovjeka zato što sam se pomaknuo. A možda je to i pobuna mladiceva protiv surovosti tog zakona? Sve je isto. pomalo uvrijedjen što me starac gleda kao neprijatelja. koga je unutrašnje krvarenje davilo. I on. i kad mislim najbolje! A cinim zlo i kad ništa ne cinim. kako posljednjim ostacima snage privlaci prebijenu ruku da bi zaštitio glavu. je li bilo štogod uvredljivo u nekom mome pokretu? Ne. dok smo išli prema dzamiji. već i riječ o djelu. ništa od svega toga nije bilo. smijuci se. kostiju koje se nećujno krše. ostavljajuci i zlo i dobro na miru. . šta sam to rekao što je toliko razgnjevilo starog Omera. ne na mladica o kome govorim. što me jedva sluša. umiruci. u njihovoj duši? Vjerovatno je cutao. nije htio da se pokaje. u malim i velikim zajednicama. i pitam se. i otac. u kojem cinim zlo. primjecujem to usput. kao i uvijek. nesvjesno. nije moje. bili su u vlasti zakona jaceg i vaznijeg od njih. zato ne treba ni jauknuti. Cinim zlo i kad govorim. ne na ono što govorim. Ne poznajem ga.Molim te. suviše je mlad. i više to ne mogu izmijeniti ni zaboraviti. ne misleći ništa. Zato što sam rekao svejedno kako. prestani da se smiješ! Osman se iskreno zacudio: . od mnoštva uzasnih slika. Je li bio svjestan svakog udarca koji mu je grcio utrobu i raskidao zile. je li želio da kaze o sebi nešto lijepo. je li mi izmakla neka oštra riječ. Uzalud je moja uzbunjena savjest vikala da bi se desilo i bez mene. i zato je cutao. Cinim zlo zato što zivim. Osman je nešto pričao. ne znam šta. Kakav je ovo život. Ovo se tice samo njih. Osmanov smijeh mi lici na ruganje mojoj muci. i sve što ucinim. uzasa. kakav svijet. iz ašcinica se osjeća tezak miris masla od kojeg jedva dišem. i to ga je dotuklo. važno. Snijeg nije više cist i lijep. krvi koja se lijepi za poludjele pesnice.Šta se dešavalo u nekoj zatvorenoj sobi.Šta ti je? Šta ti smeta moj smijeh? . možda samo riječ o ma čemu svome. i da budem donekle jednak s ljudima s kojima jednak nikada ne mogu biti. Možda je i prkosio. I to mu je bila presuda. u nekom mracnom podrumu. mislio sam na sebe. jer i on je Skakavac. A još mi je mucnije što sam tim zamišljanjem otezavao osjećanje svoje krivice. Mucno mi je od tog zamišljanja. silovitog disanja od napora i od muke. Bolesno sam zamišljao skršenog mladica. je li vidio zakrvavljene oci koje su ga pekle vatrom? Možda se zato nije pokorio ni zamolio za milost. svejedno zašto. Slucajno prisustvujem životu. pokreta. potrebno mu je ne samo djelo. jer ne kažem ono što bi trebalo. nikad ga vidio nisam. u njihovom mozgu. nadajući se još nećemu. i nikoga više. ja sam kriv što ga nikad vidjeti neću. a znam. pomalo uplašen. Ili misleći da je pravo što cine s njime.

rećimo. Baš je lijepa! . velim ja.Eto.A ti svoje bezmudno preklapanje okaci o neku stvar.Nisam odgovorio. tacan i hladan kao sat. samo bi ti bio cist. Namrštio sam se. . Ništa mu ne možeš. i ne bi me grizlo kajanje.Mani me. Da nisi otišao ti. ne ljuti se. mucni malo tom svojom prepametnom glavom! Evo šta bi se desilo: ludi Avdija bi bio zatvoren i sigurno mrtav. bolje ovako nego drukčije. svu trojicu. molim. . Zaista nisi nizašto! . zagazio je malo dublje. jer pod mukama čovjek može i da ne zna šta govori i koga pominje.Ma kakvo svadjanje! .Kamo sreće da ste dijete poslali. i sve bi bilo isto. nije se naljutio.Nije ni stomak. . kao sat.Kako da ne mislim? . nicijom! Desilo se.nasmijao se Osman prigušeno. Za njega gore. sve bi znao.Hoću samo da te navedem na druge misli. kao maloumnika. Prestao je da se smiješi. ne zaustavlja se lako. samo ne znam zašto. Osman me gledao sazaljivo.A to li je! E. samo je jedan mrtav. znaš. Upitao me veselo: .rekao je. Na mladica ne misli. Pa Skakavce. i odnijelo ga. zato što te poslušao. onda. a ne bi mu bilo do smijeha da se to dogodilo. ali ti si zaista lud. jednom zauvijek: ne volim takve razgovore. Hoćemo li da udjemo? I ne budi ni tuzan ni veseo na dženazi. molim te. A zakotrlja se zbog sitnice. .E sad ja tebi da kažem! Ništa ne bi znao. naljuti i smiri. . i rekao grubo: . koji bi se uplašio i otišao serdar-Avdagi umjesto Omeru Skakavcu. kao da me ubo nozem. Da se nisi posvadjao sa zenom? . zmija bi se otrovala kad bi me ujela.A ja ću tebi reći.Vidim. izgleda? Liciš na kiseli krastavac. koji se sad smije. uhvatio me za ruku. samo te ne bi mucila tvoja izmisljena krivica. kao da ga je voda odnijela. . Gruba stvarnost može da bude vrlo ubjedljiva. bez srca a blistavog uma. .Zašto? Razgovaramo. i sad te muci. Je li ti sad malo bistrije? Cutao sam. ljut na sebe. udari te i pomiluje. i spasao tvog prijatelja. A reći ću ti iskreno da nismo prijatelji. ne daj boze. a kamoli njega. kao i sad. kao razmazeno derište. veliš? Jesi li baš sasvim siguran? Da nisi javio starom Omeru. . koje o životu ništa ne zna. Bolje da misliš o zivoj zeni nego o mrtvom Avdiji. možda bi mladic još bio ziv. kao bajagi ozbiljan. otišao bi drugi. . javio bi drugi. okrenuo prema sebi.Opet ti! . kaze za tebe: . a ako ćeš pravo. A vidiš ti. Možemo i neko dijete poslati. Zatvorili bi. On je vedri sotona. tako ja mislim . . . Mislim na jadnog mladica kome idemo na dženazu. I koliko je mrtvaca moglo biti? Prilicno. Nista ne bih znao. Zatvorili bi možda i Šehagu Socu. .Nije on za taj posao. već onako. Šehaga je imao pravo.Zašto bi na njega mislio. Ali da nikog nismo našli. .Ni ja . Šehaga mi. jer su ljudi ulazili u dzamijsko dvorište. jer kad se nesreća zakotrlja. za nas bolje. Zar mi već smeta i kad se ljudi smiju? Zacudo. sve u jednom trenu. Zašto ne bi bio. Misli na svoju lijepu zenu. i tebe. šta bi se onda desilo? Hajde. . oteo bih ti je. Ovako.Zamisli ti. ili da smo našli krivog čovjeka. da zaboraviš mladica. i opet se nasmijao. te? . bogami.Ili te boli stomak? Pojeo si nesto teško.Da nisam otišao starom Omeru Skakavcu.Rdjavo si raspolozen. I bezdušan. tako mu je sudjeno.Lako. nicijom krivicom. što izaberes krivog čovjeka za nevazan posao.Onda ja ne bih bio kriv. Zatvorili bi i Osmana Vuka.

kazna i krivica su moc i nemoc. Ne treba se uzbudjivati ni zbog cega.Stari jazavac! . . i sve je toliko zalosno da je najlakše plakati i ne misliti. dizu se bezobzirni. Iznenadio sam se. brate. padaju slabi. nasilje ono što se može. koja me odbijala i privlacila. dobro i zlo su dvije razne strane svijeta. neprihvatljivo za čovjeka koji misli. nekako spojili osjetljivost za svaki cin. jer nije dobio što je trazio. mislio sam o Osmanu. Može li ga išta dirnuti? Zar je neosjetljiv i na ovakvu nepravdu? . I mislio sam jednostavnije nego Osman. kad smo ušli. Ova površna filozofija. Šehaga mu svakog mjeseca daje više nego što mu treba. . i veliko nepoznavanje ljudi. i najbolje se svemu smijati. Pruzio mu je. zlo i dobro su rod rodjeni i cesto idu pod ruku. Za mene je barjaktareva prošnja njegova nesreća i naša sramota. pomalo ih prezire. Nespretne ne treba zaliti.rekao je Osman veselo. On ne mrzi ljude. Ako nećeš da budeš odozgo. Kod njega se da i ne toliko miješaju da ih jedva razlikuješ. jer on zna da svaka stvar ima lice i nalicje. čemu nema lijeka. život provedu u svadjama i brigama. A da je dobio. ništa ne govoreći. . Pipnuo sam se za dzep.Pa. samo kad bi ih slucaj ili sreća bacili nekome na ledja. Da ne umre od gladi. Je li svijet kako ga on vidi. za Osmana je to starcev hir i sitnicava osveta. i zivi kako ti je volja. život je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju.Tacno. jednostavniji ili slozeniji nego svijet kako ga ja vidim? Izgleda da je slozeniji. šta se cudiš? Nije. nije. . život je zalosno razbojišite u kojem su krvnici malobrojni. ne brojeci. i prosio. drugi pobjedjuju. neprihvatljivo za čovjeka koji djeluje: njegovo je surovo i sebicno. zrtve mnogobrojne. drugi lukavi. Ja sve vidim kao kob i nesporazum medju ljudima. Možda i gori.O kome to govoriš? . ne zato što su gluplji ili pametniji. On sve smjesti u ljudske okvire i ljudske mjere.A zar nije tako? .O barjaktaru Muharemu. kazni ima više nego krivica i nisu ni u kakvo uzrocnoj vezi. ne dajuci prednost ni nevolji ni nasilju: nevolja je ono što se mora. pocelo je.Zar ti nije zao čovjeka ni kad je u nevolji. samo ih ne uzima ozbiljno. kao ludaci. Moje mišljenje je malodušno i slabacko. ne zahvalivši. . koru i srciku.Daj barjaktaru.I prisilili ga da pod starost prosi. i Muharem je uzeo. a za ovo nisam znao.Pa jest.Ispred dzamijskog dvorišta stajao je barjaktar Muharem. Izvadio je. ne pruzajuci ruku. cudno je spajala neobaveznost i veliko poznavanje ljudi. Kod mene su ne i da ljeto i zima. bio bi kao i drugi. i zamolio Osmana da mi pozajmi nešto sitnog novca. opet. Kod mene su se. i paziti da ne dodeš pod zrvanj. ostavili su starog junaka na ulici. pored sve njegove površnosti. Dok je hodza izgovarao molitve. Sad cuti. . . punu šaku. već što su jedni nespretni. ako sam znao da nemam ništa.Zar je to smiješno? . privid i suštinu. Nije on kriv. iz inata. Šta je onda prihvatljivo? Ramizovo? . nije. Stali smo na kraj reda što se stvori iza hodze i mrtvaca na kamenom postolju ispred dzamije.Cuo sam da prosi iz inata. pricuvaj se da ne budeš odozdo. bili bi surovi kao i oni drugi. .

kao što fakir svirkom izvlaci zmije iz rupe. zbog mladicevog oca.šapnuo mi je Osman. ali o njemu sad neću da mislim. a zalio sam i jednog i drugog. i jeli zasluzio carstvo nebesko. kao da je osjetio o čemu mislim. nego me. A prava žrtva je lezala na kamenom postolju. Ali sad nikako ne mogu da pronadjem tu neprepoznatu staru nelagodnost. zbog cega? Znao sam. A kad se razmišljanje o njemu rasplinulo. iznad mrtvaca. Kad sam prišao Omeru. nepomicna i cutljiva. Nije o starcu. kao slika u oku. a onda mu je glava padala. dok sam otkrivao tajne njegovog ledenog lica. i čini sprovode toliko zamornim. bijele vjedje nadnesene nad upale oci. Zmijska prijetnja je ostala. ili pred drugim ljudima. kao krila neke bijele ptice. i ista je milost koja se trazi od boga. iznenada. ni o mladicu. u središtu nekog straha bez razloga.Mrzice i tebe i mene i sinove i cio svijet. pokrivena maslinastom cohom. i izvlacio. postajuci blijedo i umorno. njegovo kameno lice se zgrcilo. zalili su ubicu. iznad zemlje. i glavom pokazao na Omera. nestala u teškim brazdama. bivša mucna predosjećanja. jer je najnesebicniji i najopasniji. kao nejasna misao o nećem neprijatnom. a onda ih opet nalazio u nekom krajicku misli. kao mutna sjenka. i ljudi su ga zalili. iznad kamena. precuo sam stare molitve koje znam. i o ocu i o sinu. ne zapamtivši ga. sve sam znao. Osman je samo trepnuo. i poceo da pita kakav je bio ovaj mrtvac. O svojoj krivici nisam dospio da mislim. sve nize. da mu izjavim saućešce. zovuci ih milostivim zovom. rjecit prjekor samo ocu i braci. a ruka u mojoj ostala nepomicna i hladna kao led. ja sam se trgao. lijepeci se pogledom za moj potiljak. Tragao sam za tim nemirima. Prepoznao me i sjetio se onog dana dok mu je sin jos bio ziv. bez svijesti o njemu. U tom mucaljivom smušenom preturanju po sebi. Ta uvijek ista ljudska sudbina i uvijek isto kukanje za opraštanje grijeha. Zrtve su obojica. Nisam znao zašto. O čemu je onda. Pogledao sam starog Omera Skakavca. i polako klizeci niz hrapavo lice. Zaturio sam je. A onda je opaki starac snaznim pokretom digao glavu. tako se javljaju stari pokopani strahovi. i ocima se susreo sa serdar-Avdaginim pogledom. kad se spuste ocni kapci. neke prastare slutnje. vidio sam ga sa strane. Sam sa sobom. izbrazdano lice mu ja oštro i zategnuto. ili prkosi bolu. A kad se hodza okrenuo prema nama. a dobre su za svakog novog mrtvaca. iako nisam znao kakva je. uznemiren starcevom besmislenom mrznjom. toboze mrtve. pred sobom. bojao sam se da će me muciti dok budem gledao mladicev pokriveni leš. Šta sad misli dok mi odgovaramo da je mrtvac bio dobar i pošten čovjek? Je li mu se steglo srce. vidio je i on. i ostao zagledan u dzamijski prozor. koje svako zna. bori se sa sobom. Moj zov je ostajao bez odziva. A onda sam se okrenuo. nizašto. a pominjao sam sve koje sam znao. narocito ona iz rata. samo da ne bi mislio na svoju krivicu . klonulu vrelu. Zastidio se svojih suza. I eto. dok sam puzio kroz šumu. Bio sam crni glasnik i za njega i za mladica. ili ni sad ne da tuzi da mu pridje? Digao je glavu. Eto odakle izvire moja nelagodnost! Možda sam taj pogled vidio i nešto ranije.Njegov stav mi je najblizi i najdalji. Zaboravljao sam je na trenutak. Povukao sam ruku i pridrzao je. je li za života bio dobar i pošten. lovio ih u sebi. kao i ostali. Hoce li ga savladati tuga i kajanje. a možda i nisam. pa bi opet ozivjela. Suza mu je kanula niz rijetke donje trepavice. bradom do prsa. u meni je pocelo da se javlja cudno osjećanje nelagodnosti. kad padne noć koja nas izdvaja i usamljuje. . mislima u nećem vaznijem. Gurnuo sam Osmana laktom. . i mrak koji nas suocava s nama samima? Ili će se odbraniti mladicevom krivicom i svetinjom ugrozene porodice? Sad je stajao pred nama kao žrtva nemilosrdne sudbine. jedva smirujuci stravu srca što je osjećalo blizinu tudjeg vojnika. jer je svaciji kraj isti.

Ali kakav je to razgovor. to mu je posao. . Samo što se moji poznanici ne kriju preda mnom. Pa on je lud! Ili oblijece kao noćni leptir oko svijece! Rekao sam. On ne zna šta je sazaljenje. Tako smo stajali. a onda će za poslom.Hajdemo odavde. reći će te dvije glupave riječi.E veća je budala nego što sam mislio. neko ga je pozvao ili se nećega sjetio. Avdaga je mene želio da upita isto. ja ti nisam taj tvoj usplahireni vojnik. Odmah mi je bio jasno. eto.Poznavao sam jednog vojnika. i da ne zna zašto gubi vrijeme na ludosti. Poslije. Osman je poceo da se smije. uskoro.upozorio na sebe prije nego što sam ga vidio. i sigurno je mislio da sam malo caknut ili da nešto krijem. kad sam prišao Omeru Skakavcu. u koje je Mahmut ponekad plašljivo ubacivao poneku riječ. kao da je cuo najludju šalu. govori. već bijesno rezanje.rekao sam mu. Upitao sam ga. Jurio je u najveći okršaj. . da li je poznavao Avdiju. to je Mahmutov sin. i prekoravajuci: . Poginuo je. . I ja sam taj vazan čovjek? Danima govori samo o tebi. . Upitao je i on mene. kad smo se opet našli: . Kad smo se priblizili. samo radi mene. sasvim je blizu. gospode boze! Pa nije ni razgovor. mršav i visok. Napomenuo je da nema mnogo vremena. da mu kaze dvije lijepe riječi. Pristao je ipak da se vidimo s Mahmutom. mada nije mogao da razumije moje razloge. Budala je taj tvoj Mahmut.Ti zbog svojih poslova.To mu je sin . dosta je izgubio i ovako. zlatar iz Mostara. Naslutio sam ga. . Ali kad smo culi šta govori. u Kujundziluku.šapnuo sam Osmanu nelagodno. došao je na razgovor s ocem. culi smo kako mladic. Baš te briga! Zamolio sam ga da odemo do Mahmuta Neretljaka. Vidjeli smo kako je jedan mladic izašao pa opet ušao. . i nismo znali šta da radimo.Gledao je svakog. vidio sam da Osman razgovara s Avdagom.E. I što se zakacio baš za mene? Jedina mu je zelja da mu prijatelj bude neki vazan čovjek. samo da ne ceka. .Cijelo vrijeme je gledao u mene. Ja nisam znao. kao da je htio samo još to da kaze pa da ode. Ti i ja poznajemo svakoga . . pa sam mislio da ni Osman ne zna. postajao je strašno uznemiren čim pocne bitka. pogledali u odškrinuta vrata. još nije zaboravio ni prebolio što ga momci na Bajram nisu pustili u kucu. opominjuci ga. zastali smo. smatra da je uvredljivo i za onog ko ga pokazuje i za onog kome je namijenjeno.Pitao sam ga. poslije. ja zbog svojih. kao neprijateljskog vojnika. sigurno mi to zbog nećeg treba. kao metak i cilj. pa sam ga preduhitrio. pogledali jedan u drugoga. ali.Šta si to govorio s Avdagom? . drzeci se rukom za kvaku nezatvorenih vrata. Mahmut je bio u ducanu.

ali je ponosan. eno ti kuca. Uhvatio sam ga za ruku.I da ti kažem zbog Bajrama .Zar pod starost. gledajuci u mladica.Skocio bih u Neretvu.Smetamo li? . . Kažem. na zalost. Ušao je u radnju. Mahmut je gledao u nas zbunjeno. mrmljajuci nešto nerazumljivo. Prodaj ducan. novac mi treba. . i nećeš naci novac. ni kriv ni duzan. . da ga cuju.Ko ti je ovo. otrgnuo se. .Ne pominji da smo culi razgovor. prodaj kucu.Zao mi je što se nismo vidjeli.Sin. sine! Zar ne možeš čekati da umremo? Nećemo dugo. A ipak je šarao ocima. . . . jer je Osman bijesno udarao stegnutom pesnicom desne ruke o dlan lijeve. .Sramota je. Hoce li sve pokvariti? Mahmut je šašav. sudski ću traziti svoj dio. . . Nikad mu pomoć nije došla u bolje vrijeme. Jesi.Ne smetate.Svratili smo da te vidimo. .Nikome nije dobro s tobom. i lako se moglo desiti da mu vlastiti dlan ne bude dovoljan. zivjecemo zajedno. taman posla! Naravno da ne smetamo. djetinjstvo si mi uništio. I sada. . a ne bih se vratio ovamo. U ducanu je nastala tišina. navalili poslovi.dodao je Osman neprirodno ljubazno. veliš. pored vrate. kao i ti. . . Zato sam i pobjegao od kuce. . .Evo ti radnja. Osman se krto nasmijao.. i da sknenem razgovor.Razgovaracu ja s kadijom.Jea li razgovarao s majkom? . da otrese snijeg s cipela. zbog tebe. . kad hoću da otpocnem novi život. Cak je sakrio da ima sina! Precutao ga je.Ne mogu čekati. imam prava da trazim svoj dio. zbog takvog oca. A majku ću povesti sa sobom u Mostar. da ga spriječim. Danima sam placao zbog oca lopova. bio sam izgnanik.pričekaj dok ne nadjem novac.Neću da cekam.promucao je Mahmut.Cekaj. ruzno isceren. i slušao napregnuto. otac si mi. Mahmute? . glavu ne mogu da podignem. šta će vam onolika. . znam i za stid. ne znajuci da li smo culi šta su on i sin govorili.Lijep ti sin.Njoj je dobro sa mnom. hoću da cujem! Stao je sa strane. što tako govorim? Sramota je ono što ti radiš cijelog života! Otkako znam za sebe. dovedi zenu ovamo. Baš kažem Ahmetu.upitao je Osman.Hvala vam . Pozurio sam da ga umirim. i poceo udarati nogama o prag. uzmite manju. . . da ne bi otkrio svoju nevolju s njim. iskezivši zube.

i dodji po kljuceve! Dedo odlazi.Šta imam da se šalim.ako se zaista ne šališ. Sad idem..Pravo imaš! Zaista bi bilo tijesno. da me pogledom upita je li to šala.Zašto bi kucu prodavao? . ali se drzi! I ja sam uzbudjen.E.rekao je Mahmut drhtavo.Kako ne bih mogao! .Ma ne znam.Znam. Prodacu. varaš sam sebe da nešto radiš. . Odmah! A kuca? Da li da prodam i kucu? Gubio je glavu! . ali nisam osudjivao mladica. A ovaj ducan prodaj! . Zao mi je Mahmuta.Ja sad idem. Baš razgovaramo maloprije. sve je skupo. sve je jevtino. otvara svoju radnju. pa ne zna kud glavom udara. Mahmut je progutao pljuvacku. . dodjem ovamo. Kako ne bih pristao! Ako se ne šališ. jer njegova životna staza nije bila ravna. Hoce li zakolutati ocima? Hoce li zamahati rukama? Hoce li pasti? Ali ne! Mahmut se hrabro drzi. Pa. A nekako mi i zao. naravno. Osman se odjednom nećega sjetio: .A zašto sjediš u ovom praznom ducanu. Ne postavljam te za muftiju.. Mahmut je pozurio da opravda njegovo nedolicno ponašanje: . onda.Ako se ne šališ . sasvim zbunjen.Prodacu. O. da prodam ovaj ducan. Zašto nešto zaista ne radiš? . Nismo ostavili na njega bogzna kakav utisak. pa mu je guka dugo silazila niz tanki vrat. pošao prema Osmanu. šta će nam onolika? Kupio bih manju.Velika je. i čini mi se da nešto radim. a srešcemo se ili cuti uskoro! Zazvučala je prijetnja! I izašao. . pa stao. pristajem. i šta imaš da mi zahvaljuješ.. a on da kupi štogod u Mostaru. a možda nas je otpisao čim je cuo da smo Mahmutovi prijatelji. Šta bih ja mogao da radim? . muko roditeljska! . ne pogledavši nas. rekao mi je. kad kupuješ.Zeni se. trudeci se da izgleda obicno . Idem da kažem zeni.A kad ti dodju sin i snaha? Bilo bi vam tijesno u maloj kući. Kad prodaješ.Ostarilo se. nabavi mangalu. Mladic se okrenuo ocu: .rekao je Osman odlucno. Šta se to desilo s Osmanom? .. pogledao u mene.Prodaj! . sjednem. Uzbudjen je.. moj Osmane. I ne znam kako da ti zahvalim! . .Znaš li onu Šehaginu magazu gdje drzimo zito? Da li bi mogao zapisati koliko vreca primiš? . nije lako ni prodati.

.Ko ti je taj Osmanaga? .rekao sam ono što je Mahmut sigurno volio da cuje. I podleci ce. Takav je trgovacki red.I lopov stvara piliku. .Nije bilo lijepo. I tako.Ovdje ne pijem. nisam djavola! Vidjećeš kakva će tarapana nastati u magazi. to je sva promjena. i ne ljutiš se. Na bolje.Zar ti tako o prijatelju? . Novca neće imati.E. molim te! Da nisam zalutao? Da ne govorim s nekim ko je slican Mahmutu? Zar baš ništa nije ostalo od starog Mahmuta? . pa. Mahmut veseo. ja i žena ocisitimo i operemo. . Ova secija je za komšije. . druge nije bilo.Vjerujem. .Bolje bi bilo da ne dodje u iskušenje. već su jutros bili. izgleda.mislim.Ne daj mu novac u ruke . . Od magaze za zito Mahmut je stvorio svoje carstvo.Došao sam pameti. prvi put sam vidio da i Osman ima slabosti.Ni rakiju ne osjećam. te majstori okrece. poslije.Lijepo ti je ovdje . . pa na spavanje. I uradice svako. nije red. i eto. a valja i okasniti. Na posao valja uraniti. . Znaš da tako mora biti. Ali će odvaditi kilu-dvije iz svake vrece.Išli smo. Popijem kod kuce. . ili uciniti nešto glupo. i pozvao na naselje. donesemo ove stvari od kuce. Prilika stvara lopova. . A bilo bi vrijeme da se i ti smiriš. . Svaki dobar trgovac uracuna kalo. Tako je i Dedo radio i.Nisi učinio ništa glupo.Hoćeš li im davati savjete o poslovima? .Bojao sam se da ga ne udariš. ocišcena. naravno. postala je ljepša i svjetlija.Umalo.. sad je ovako. Rekao sam mu ono što sam mislio: . Na sredini sobice je mangala puna zara. pod je opran. vrlo važno.. Mahmut nije ni za kakav posao. cuteci.Cekaj. Osman se nasmijao.Prvo sam ocistio. a onda ih pozivao. pošteno i zbog Mahmuta. I prvi put se prevario za Mahmuta. i njemu dosta. ruzno.Iznenadio si me. oko zida lijepa secija. Pa nagovorim Osmanagu. On se smijehom lijeci. Doci će u iskušenje. Okrecena. Osman je odmahivao glavom.Osmanaga Vuk. jer ja sve isplacujem. Osim ako te neko upita. kao da se još cudi i ljuti. Gdje ću primati prijatelje? . A imam dosta i svoga posla. i Osmanaga se cudio. . ali je pošteno da mu to kažem. Sigurno se cudiš što će mi ovolika secija. Bilo bi pametno kad bismo kalo uracunavali na sve u životu. uzimajuci u obzir tu ljudsku slabost. . pretvorila se u ugodno prebivalište. otvorio svoj ducan. smucilo mi se. a mala soba u kojoj je sjedio. . nadam se.Kad sam prvi put došao. taman da sveca dovedeš. ali malo. . Mislio sam o tebi drukčije. trgovce i zanatlije. Ili ga udariti.rekao sam nerado. .A ne! To se medju trgovcima ne radi. prljavo. prozracena. eno. . zidovi bijeli. Juce sam ja njih posjetio. caršijom.To ti je prvo što si uradio? . mracno. E. . gadno ti da udješ a kamoli da ostaneš.Naljutio me onaj magarac. .

. Bio je jedan jedini. znam! Nikako da se naviknem na tog Osmanagu. bice ih dvije hiljade.rekao sam. Posla je malo više. . ovaj je sitni racundzija. jer. Šta je od njega učinio Osman? Je li leptiru išcupao krila. a ima više. otvorite se! Sam sebi je zatvarao odstupnicu! . i kolika. .odgovorio je pametno. a sigurno dodje i više. vrece izgrizene.. i bolje. sigurno. .Neće. jer Mahmut više nije Mahmut. Ovo više nije moj Mahmut. Osmanaga zna kako je bilo prije mene a kako je sad. i ostavio crva da puzi po zemlji? Bio je zanimljiv. A neće biti manja. On je to primio sasvim ozbiljno: . i lakše. Nekad je kršio sva pravila. . brate.Lani su sigurno bila samo dva miša. za godinu će ih biti dvije hiljade.Ne sanjam . .Godišnje toliko i toliko. Ako još toliko dodje komšijskih miševa na cast. ne bojim se sirotinje pod starost. koliko je to tovara zita? Tovara! Osmanaga je zinuo kad sam mu to izracunao. I tako. Zar to znaci: opametiti se? . ali je korisno.. cetiri će uloviti cetrdeset miševa.Ko ti je taj. i iz istog razloga. o plati s Osmanagom još nisam govorio. miševa citava vojska. ali ako bude kao Dedina. bio je svraka brbljivica.Donio sam cetiri macke iz komšiluka. šteta. ovaj je dosadan i mrzak. Neka svaka uhvati samo deset na dan. vidiš.Pa i jest pametno. donijeli macke.Ko ti je Osmanaga? .Imam nekoliko mušterija. a kote se strašno. nadam se. Ništa neće odnijeti! .Pa šta su cekali dosad? Zašto ih ima. sve optuzujuci miševe! Ni to nije istina! I ja sam zinuo kao i Osman. sad je pametna sova. još nismo govorili. Nebesa. Vidim. kao nedorasli djecak. cekam bolju cijenu. samo dvije stotine? . O plati.Osmanaga Vuk.. . A Osmanaga je sigurno zinuo kad je cuo koliko će tovara zita Mahmut izvuci iz magaze. Bio je socan. Ovako racunam: neka ih je u magazi dvije stotine. Moj Mahmut je bio šašav i drag. godišnje oko miliom i po zrna. E pa. Moj Mahmut je lovio oblake. sad je sparušen. u redu. Neka u svakoj oki ima dvije hiljade zrna. sad je jedan od mnogih.Sanjaš li još da ćeš se obogatiti? .Šta se ovo desilo s Mahmutom? Dok je hodao besposlen. muško i zensko. dvjesta miševa dnevno pojede cetiri hiljade zrna. mijenjam im vodu. velim. sad zna šta je caršijski red. .Kakve macke? . kao svaki trgovcic.. Na lijepu je mjestu.Zašto bih lagao sebi? Ovako je sigurnije. vjerujem da će biti i veća. sad je dosadan. i sad će tri tovara više ostati u magazi. neka jedan miš pojede samo dvadeset zrna na dan. zito pojedeno. a.. Srce me zaboljelo od zalosti.Jesi li tom svom Osmanagi iznacunao koliko će macke uništiti miševa? . ovaj lovi miševe. to je sedamsto pedeset oka. i tako će u ovoj borbi macaka i miševa pobijediti miševi. ne krijuci da se rugan. za deset godina dvadeset hiljada.Zatvorili smo sve rupe. Onaj moj bio je lazljivac-pjesnik. Jesi li prodao ducan? . Jesi li vidio macke u magazi? .To ti je pametno! .Jesam. .Vidim.. cistim što unerede. Posao nije tezak. Love miševe.

kao djerdan. već varalica koji je samo čekao priliku da postane ono što jest. Nije šteta ako nestane jedan od jednakih. bez ikakva objašnjenja. ostaje zastrašujuca praznina. Možda nije pravo što ovako mislim. I baš zato sam odlucio da ja ne ustanem. Cutao je i serdar Avdaga. Ali ako umre onaj ko se izdvojio svjezinom. Tada je u magazu ušao serdar Avdaga. eto. Ništa toliko ne mrzi usamljenost kao pogreška. nemajuci mogućnosti da misli o svome drzanju. siguran. Ali je u životu jedan zanimljiv čovjek manje. Njegova vjecna ceznja o sreći. razmišljao sam kako da odem. na njegovu radost. ali se smirio. to list ljudski opada. Ni on meni. rodio se jos jedan trgovac. malo prizemnije. sve je sivlje. ali s mnogo više dostojanstva. kad je Mahmut doveo Avdagu do secije. kao nevjestu. Najgore je što čovjek. vidi u svemu. jer me se ovaj ne tice. Tako mi je pokvarilo raspolozenje i Mahmutovo i moje ponašanje. i nije prkos Mahmutu već Avdagi. Ja. i opet ustao. pocašcen je. njemu ovakvom. Umro je pjesnik. izazovno. najneprihvatljivijom mi od svega što je Mahmut mogao izmisliti. Njegova rasutost. bilo bi nezgodno. sve tuznije zivjeti. njegova nedosljednost. Zašto sam ga zamišljao kao maštala koji i ne želi ništa da ostvari? Ovako je prirodnije. njegova naivna laz. nesrećnik. dobio ono o čemu je sanjao. bila je san koji se neće nikad ostvariti. i zato lijepa. njegovom zalosnom promjenom koja se. nisam zapamtio riječi. jer bi mogao uciniti ono što niko ne cini. I odvojicemo se. nisam više potreban. njegov strah i nesigurnost. ogorcen njegovom spoljašnjom poniznošcu i stvarnom sigurnošcu. njegova vedra bespomoćnost. pomislio sam da ću lakše otici. pa sam nesigurno ustao. možda sam ga izdvojio bez njegove zasluge i krivice. sve je to bilo ljudsko. Što je više sivih ljudi u sivom životu. pocne da ih nize. i možda bih opet nekoliko puta polazio i odustajao. sad je miran. da ne uvrijedim onog bivšeg. S ovim čovjekom neću imati šta da razgovaram. Najmanja je mogućnost da pogriješim ako budem cutao. A onda mi je palo na um da je ovakvo moje ponašanje neprikladno. stavio ruku na prsa i poklonio se. možda sam ga izmislio. Šteta što ne mogu da odem odmah. A opet sam ja izgubio najviše. ovakav. Ovo je suviše obicno. već postati. Ne izmisliti. Nije me ni obradovao ni razalostio. jer je. izgledalo bi da bjezim.Kako se ovolika promjena mogla desiti za tako kratko vrijeme? Onda i nije bio sanjar o nemogućem. i opet sjeo. Mahmut je ustao. koga više nema. a bez ikakva razloga i smisla. zbog jedne sitne greške. njegova rašivenost. zašticen. Ništa on više neće izmisliti. Nešto mu je i rekao. Nekad ga je sacekivao jadan i uplašen. . sahranjivao jednog čovjeka. i zna šta je red. malo manje. i sjeo. Možda nije ni postojao. svejedno kakav. tako nekako. kao što sam sjedao i ustajao. ali znam da je lijepo i skladno. možda i zamišljena. više i usluznije nego kad je bio stari Mahmut. uvrijedjen Mahmutovim ponašanjem. a to je nenadoknadiv gubitak. a s ovim ne mislim sklapati prijateljstvo. drago mu je. Ali nisam otišao. a moje smiješno ustajanje me uvjerilo da je u nevaznim stvarima najbolje uciniti ono što i drugi cine. I dok sam s nešto ogorcenja i mnogo tuge. njegovo smušeno brbljanje.

i mirno čekao njegovu riječ. iz drzanja. On će najbolje znati. tvoje pitanje je uvredljivo.Možda ću pitati i njega.Znaš šta. . i djeca. Avdaga . Svakome se svašta dešavalo u mladosti. Pa su zaćutali. ispunjavalo je mucnu tišinu koja bi nas mogla poklopiti. i o koristi od njih. o šteti. ili što je ne može razbiti. a ovi zidovi će ga slušati svaki dan. Cuti sigurnije nego što sluša.Za ovo poslije ne znam. o krecenju. pričao je isto što i meni. o zrnima zita u jednoj oki. isti kao kod svakog drugog čovjeka. Za ono prije znam. Avdaga je tuznim mrtvim ocima gledao u Mahmuta. Zašto ti je onda dao mjesto? A nisi ni trgovac. odjednom je digao ruku usred Mahmutove priče. iz svake crte lica. Zato mi je dao ovo mjesto. i ljubav. . ne tice ga se što ja slušam (ranije to nikad ne bi učinio). Zašto ti je dao ovo mjesto? . . Zna i Osman. Što me ne sudiš po onome kakav sam bio i kakav sam sad? . i ovakvo kakvo je. kao i maloprije.Ne voli da radi. on zaista nije znao ko je Osmanaga. Mahmut je poslušno zacutao. sigurno zaleci što mu glava nije od stakla. što mu je muka na licu izgledala teza. Mahmut je poceo da trlja svoju bolesnu nogu. kao ni ti. Ali. i kad se cinilo da će zaspati. tuge. Ne zna ni Osman.Srecom. kao ja. govorio je Mahmut. . o pranju.Zna da sam pošten i vrijedan. . ne sacekavši ni kraj recenice o mackama i miševima. teretno. Tuge. Ali je sada. Cutanje mu je teško. i sreća? A ipak. glava mu je padala sve nize. Mahmutovo pričanje je bilo glupo i sitnicavo. i prekinuo ga. ja neću nikad više. Izbjegavao sam Avdagin pogled. A kad bih ga pogledao. strah i uvrijedjenost ga uvijek na nju podsjete. Jedva sam se uzdrzao da se ne nasmijem. cak istim riječima. zacudo. kome je njegova sluzba i žena. Sad pitam tebe. . što je priznao i sam Osmanaga. ali je potrebno. ni zbunjen ni uplašen. ovo dosadno trabunjanje bar imalo nekog smisla. o mackama iz komšiluka.Kako bi bilo da pitaš Osmanagu a ne mene.Zašto ti je Osman dao ovo mjesto? . da bi u Mahmutovu mozgu našao odgovor na pitanje koje ga je i dovelo ovamo. toboze slušajuci Mahmutovu pricu. a i platio sam. jer Osmana niko tako nije zvao. mucno. Avdaga je upitao tiho: . Avdaga. o stvarima. jer sam slušao drugi put. kao svaki čovjek od ugleda kome su udarali na ponos. pogled mu je prikovan za zar u mangali. možda još nepodnošljivije. i previše. koji nikog svoga nema jer mu ne treba. tuga i potištenost vire mu iz ociju. kad je Avdaga upitao: koji to Osmanaga? Samo on nije pitao podsmješljivo i gorko. puno zle volje i. o miševima. vidio sam da cuti i sluša. . ali je pošteniji od tebe.Nije red da mi to pominješ.rekao je Mahmut. zaista! Odakle tuga u srcu i na licu ovog čovjeka koji ni ubijenog brata nije pozalio.Ne znam je li uvredljivo.pokazao je na mene.Pravo da ti kažem. .A zašto nije njega uzeo? . sluzilo nećemu.

Mahmut je uvjeren da ga je posluzila sreća. I za krivicu. i da klone. Da li bi se mogao zakleti? Mogao bih. i sumnja ne bi Ali Avdaga još nije bespomoćan: poceo je da kruzi oko zrtve. Jesi li cesto s njim razgovarao? Nikad. djece mi moje. Avdagino cutanje ispunjava zrtvu strahom zbog onoga što ostavljajuci joj dovoljno vremena da misli o mogućim krivicama. već ja. Kad si posljednji put govorio s njim? Kažem ti. dizdara! Jest. Upitao je: Jesi li poznavao dizdara? Kojeg dizdara? . u tvrdjavi. jedan čovjek je konacno otkrio njegovu trgovacku sposobnost. možda me pitao za ime. ne kaze i ne otkriva. Osman nije lud. Koji razlog? Je li ga necim zaduzio. ma kakva da je. poceo mi je licitti na starog Mahmuta. i štedljiva paljba. napad ne može odgovora. da je samo lud čovjek mogao iz cista mira uzeti Mahmuta u sluzbu. A kad si bio zatvoren u tvrdjavi? A. za njega je uvreda. . mislio. uskoro? Poslije onog. Zaboravio sam.Ni jedan ni drugi nisu. Poznavao sam ga. znali ništa. Mahmut je drhtavim prstima sve jace gnjecio bolesnu nogu. onda mora da postoji neki razlog za taj nerazumni postupak. Svaka druga pretpostavka. zbog malog broja metaka. i zato mu dao mjesto. A možda je to sumnja. a ne cesto. Upitaj dizdara. a ne može ni da se nasluti. ucutkan Avdaginim cutanjem o nejasnoj sumnji. izgleda. u tom slucaju ucinjeno je nešto ruzno. i to je nacin da uznemiri čovjeka. A sad. je li mu ovo plata za neku uslugu? Mahmutova usluga je uvijek sumnjiva. dizdara. nemiran zbog Avdaginog teškog pogleda. Vrtjeli bi se u sumanutom krugu istih pitanja i istih postala sigurnija. Jesi li zaboravio još štogod? Ne znam na šta misliš. Dobro? Samo iz vidjenja. Možda je pomislio: zar prepreke već na prvom koraku. Ako postoji samo dugo trajati. nikad više. uplašen zbog Avdagine upornosti kojoj nije znao razlog. nemocno lukav. Ne kazeš ti. Vidio sam koliko vrijedi tvoja zakletva. i vrijedilo bi znati šta je to. Avdaga je. Da li on uvijek trazi ovako naslijepo? Dugo je cutao. Avdaga to dobro zna. zar će pokušati da stanu na put mojoj sreći? Tako ojadjen.upitao je Mahmut. suzavajuci krug. onda. opet. to! Ne znam. A. U životu s njim nisam progoviorio ni riječ. Dizdara. i on će potvrditi. Sjeti se! Znam dobro. Moglo bi biti i zanimljivo da nije mucno.

tama će pasti na zemlju. suviše je pošten da bi čovjeka kaznio bez dokaza. siguran pa nesiguraTi. a gdje su? Nema ih. Tako bi odricao da je šetao pored rijeke. Najzalosnije je što je Mahmutova sreća razlog Avdagine sumnje. Zla djela se dešavaju svaki dan. on zivi zato da goni i hvata ljude. za koju se i sam kaje. ne smijem da kažem: ostavi čovjeka na miru. Kod Mahmuta je našao na tanušnu nit. da je siguran dokaz cak i Mahmutovo zbunjeno odricanje. ne zna cak ni šta ga pitaš. Zao mi je Mahmuta. jer je najćešce mrak oko zlocina. duznost i zadovoljstvo. i niko se ne cudi. sreli su se tek u noći kad je otmica izvršena. sa sumnjom zivi. miriše. bez sposobnosti. to je njegova kob.Opet je naišlo cutanje. Avdaga vrši istragu zbog otmice. Ako krivac nije uhvacen. samo da se oslobodi umora. i samo bi ga amrt mogla natjerati da prekine traganje. možda cak sjedi s njim. A tuzan je zato što mu ne može dokazati krivicu. Ali. to mu je jedina strast. ako odustane. Mahmut je grcevito odbijao da je razgovarao s dizdarom. koji se neće skoro ponoviti. Neki ljudi su zaista baksuzi. A ja slušam. Toliki su uspjeli u životu. ne znam. da je jeo sarmu za rucak. Avdaga traga. al više neće pustiti Mahmuta. Kako da kažem Avdagi: Osman Vuk nije znao za Mahmuta. nešto je platio. on vidi samo uzrok i posljedicu. možda i sebe. Potreban je dokaz. ako ne uhvati i kazni krivca. ako se umori. disace isprekidano od straha i od sladostrašca. zbog sumnje koja je krivo spojila neke cinjenice. zlocin će zavladati svijetom. cutim. i nije mu lako. zašto sumnja na Osmana? Da li mu ja pozajmljujem svoje znanje o Osmanu. Slijedice ga kao što gladni kurjak slijedi starog jelena. možda se priblizava i ponovo udaljava. On misli: neko je nagovorio dizdara da pusti otmicare u tvrdjavu. misleći da se oslobodio straha od . a ne mogu mu pomoći. i bez poštenja. I kad bih rekao. kao da je to samo po sebi sumnjivo. kao oblak. Po Avdaginoj logici. možda će žrtva klonuti. ali se ipak cvrsto uhvatio za nju. samo kad bi ga Avdaga o tome pitao. i zato će postati još sumnjiviji. da ima pet umjesto cetiri macke. a on o njemu i ne misli? A možda i misli: ako je Mahmutu dao ovo mjesto. Jer zna. Samo što Avdaga u svom poslu ćešce dozivljava radost uspjeha. sumnju sanja. i pravi krivac prolazi pored njega. Zašto mu je dao posao. potrebno je priznanje. I Osmanova plemenitost. A ni zbog cega. A zalosini Mahmut. Zašto? Zato što je Mahmut nagovorio dizdara. potreban je svjedok. on samo sluti. doci će sudnji dan. ooajan kad ga izgubi. još nema. bilo bi uzaludno. I mene i Mahmuta je iznenadio. A meni je tek tada postalo jasno. to je toliko jasno. tim trenutkom slabosti. gleda mu u oci. znam da nije umiješan ništa. kao što drugi zivi da ih tješi i lijeci. samo što je ušao u svoju mracnu magazu. jer ko zna šta sve može biti sumnjivo i opasno. punu miševa i brabonjaka. do njegova ili svoga pada. bez pameti. Avdaga sumnja. možda će pristati da strada. Avdaga ne može razumjeti ljudsku nedosljednost ni neočekivanu odluku. On dobro zna da ni za jednog zivog čovjeka niko neće svjedociti da neće uciniti zlo. mirno obavlja svoj posao. sirecan kad nadje tnag. i ne uvijek bez razloga. On sumnja na cio svijet. svi ljudi su mogući krivci. poslije toga je Osman Vuk dao ovo mjesto nesposobnom Mahmutu. i misli da je Mahmut razgovarao s dizdarom! Za tu uslugu Osman mu je dao posao. Avdaga je bolesnik svoga poziva. posrtace obojica bjezeci i goneci. osjeća. uslugu i nagradu. smije se.

kako sad da se smiri! Nije ga Osman doveo zbog lijepih ociju. i sve je jasno. Tuzilac će ostati bez dokaza. I zaista. oslobadjajuci ih se olakšano. cutao o njima dan ili sat. i zato mi drag. ovim sadašnjim. Pogledao je i on mene. ali zaista. Osman je poslao Mahmuta da razgovara sa dizdarom. Mahmutom. ali da ništa skriveno u njemu ostati ne može. cuteci. kao i nekada. . Vješto su se pretvarali. Mahmut je poslije uporno navaljivao da se vidi s Osmanom. i protiv moje volje je prelazila granicu koju joj je postavljala moja dobra volja. Avdaga je cutao. ali zašto? Šta znam zašto! Ja sam zamolio Osmana da ga one večeri povede u mejhanu. vjerovao sam da je svakakav i nikakav. zašto? Obradovao me kad je to učinio. optuzeni bez kazne. Sve to znam. Samo se ne slaze što sam ja ispao budala.gladne starosti. ni on ni Mahmut. zašto bih ja bio izuzetak? Ali Mahmut? Kako je Mahmut mogao toliko da se pretvara? Mislio sam da znam sve o njemu. nepostojecim? Pogledao sam u njega. Eto. ako je iskusni lovac Avdaga na pravom tragu? Ta misao me porazila. Ljudi su za njega samo sredstvo. a onda je sve iznosio na dlanu. podriva te i kad znaš da je čovjek prav. toboze. Šta ceka. ali to se njih ne tice. ja sam ga zamolio da mu kaze nekoliko lijepih riječi. kao da je skidao teret sa sebe. onda je sve lako sklopiti. Sve se slaze. zašto? Zar samo zato što je sin bio drzak prema ocu? Osman ne može dirnuti ni mnogo teza stvar od jedne obicne svadje. cuteci. da bi naplatio svoju uslugu. osim prijatelju. ali ovome nisam oprostio. odmah je postao sumnjiv. umriječe. Sve se slaze. mracan od sumnje. kako je tudja sumnja zarazna. onda je smrdljivi matori lupez koga moram što prije zaboraviti. iznemiren. Uvijek je bio jad i nesreća. ohladice se kao zeravica. sjedice obojica kraj mangale. Ako je prav. kao da je naslutio moje misli. dzarajuci mašicama po zeravici što se gasila. zašto ne ode? A možda neće ni otici. zašto mu je Osman dao ovo mjesto? Ruzno je što ovo pitam. Bio je za mene nesredjeno matoro dijete s golubijom dušom. uvlaceci me cijelog u ponor stvorene mogućnosti. ja sam kriv što smo culi svadju zbog koje se Osman naljutio. Nemoguće. a ja sam im sluzio kao spona i zaklon. Ako je tako. i kao da se branio kajanjem. jer Mahmutu niko ništa ne bi vjerovao ako bi i izdao. krijuci sve. pa ipak. Izgleda bespomoćan. Ali ako je igrao ovu ruznu igru. a Mahmutov jadan polozaj pred sinom posluzio je Osmanu kao dobar izgovor da mu da obecanu nagradu. da ne bi sve postalo sumnjivo. A šta onda ako nije. Svakome ću priznati pravo da me prevari. Skrivao je. svoje bezvrijedne tajne. Tacno onako kako bi Osman mogao zamisliti. Raskinuo sam s jednim Mahmutom. Hoću li raskinuti i s onim nekadašnjim. on mu je najpogodniji. znam da nije tako! Ali se misao više nije mogla zaustaviti. i ponovo sam zazalio za mojim. Osman ga je odbijao.

i vratio se zabrinut. Jesi li kupio? Nisam. još ziv. Misliš da će doci i sutra? Sigurno. a onda se polako digao i. i ne zna šta je umor. Mahmut ga je ispratio. Od cega ziviš? Kradem. bez volje i bez sigurnosti. Upitao sam: . i pogledao u mene. i to je najgori odgovor.Od cega je umro mladic? Kazu da je bio zdrav. Poslije su njegovi sinovi s konjem otišli po Avdiju. Ali. Ja sam razdrazen i gorak. To ne znam. Nismo za razgovor ni ti ni ja. ispravio svoja jaka ramena. Upitao me: Zašto Osman nije tebi dao magazu? Šta bih ja s magazom? Ti traziš nešto bolje? Ja ne trazim ništa. O. na zalost. i ja sam se pokajao što sam istrcao. ubijam. kako kad. kako gleda. Duboko me zaboljela njegova moguća izdaja. Odmah mi se obratio. ne zureći. trazio sam da mi proda. da podjem. Zašto si bio? Nisam znao da je zabranjeno. Nisam više mogao da ostanem s njim. Pogledao me. pobogu. Vidio sam te na dženazi Avdije Skakavca. Cuo sam da ima dobrog duhana. otimam. umoran. zivlje i pazljivije nego sad. Sjetio sam se Osmanova savjeta. izašao iz sobe. zašto? Možda će nam sutra reći. da je ponekad dobro pucati prvi. Osman mi je to pomenuo. šta to govoriš? I za što kriv? Ustao sam i pozdravio se. kao da je rekao: ti mene pitaš! Posjedio je još malo.Ali je polumrtvi Avdaga. Nije imao. . brate. O čemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem u njegovoj avliji? Sreća da sam na ovo mislilo ranije. šta hoćeš od mene? Ali on vrši duznost. Nije mi odgovorio. čim je zartvorio vrata: Zašto me ono pitao o dizdaru? I mene je pitao o Omeru Skakavcu. Možda nije pametan. ali ne da od sebe praviti budalu. Zašto bi te hvatao strah ako nisi kriv? Kako kriv. I ja sam vidio tebe. tuzan. Je li na mene došao red? Glas mu je tih. kako cuti! Strah te uhvati. zagledan u mangalu.

. s mackama. s miševima. . na ulici sam pomislio kako nije trebalo da to ucinin. ali mu moja pozlijedjenost nije dala da se digne iz mrtvih. ali se nisam. a možda i moja hladnoca.molio je.Moram da idem. . sa strahom. Ostavio sam ga samog.Ostani još malo . vratio. Opet je licio na starog Mahmuta.Uplašio ga je moj odlazak.

Lako je stisnula moje prste. petljao s Osmanom. Najviše su govorile o djetetu koje je Tijana nosila. da me ne bi smatrala cudovištem. začuđeno obuzeta osjećanjem sreće i ponosa. pa serdar Avdaga sumnja. i bilo joj je prirodno da se život prilagodi njemu i njegovoj sreći. iz istorije. zahvalna što sam joj prišao zbog njega. kao ljubav. kad sam u podne došao kući. ali ona jedva da je cula. bez vreline. uspravljena. bio mi je stran i dalek. sabrana. prišao sam joj. Nadgrobni natpis Sutradan. što postojimo zbog . nikakav poklon. i polako sjeda na seciju. to buduce dijete. a Tijana je u tim radosnim brigama zaturila strah i crne slutnje. i odmah bi se razvezao razgovor. Ja sam o njemu mislio kao o brizi. sa strepnjom sam mislio šta bi bilo s njom kad bi pobacila. Dirnut tim njenim zanosom koji ne shvacam sasvim. znao sam da misli na njega. široko otvorenih ociju. sanjace ga. zivlji od mene. nisam više vazan kao ranije. nikakvo bogatstvo ne bi joj moglo priciniti takvu srecu. nagadjale da li će biti muško ili zensko. Mene je pomalo zaboravila. bez zohara.kaze presrecna. Svu njenu paznju zaokupljao je taj zivi a nerodjeni stvor. potisnula me u stranu. . Ja nisam znao ništa o njemu. možda tek od njegovog prvog osmijeha. da bi se produzio sutra. pa će to nemoguće ime novi čovjek vuci za sobom. bez tjeskobe. nešto je. opet se osjeća sam. Ako se sjecala oca. iznenjadjena. moracemo na proljece potraziti nešto bolje. Paša je izivljavala svoje nescrpno materinstvo (malo joj je svoje djece. Kad je pitala. kao taj tihi udar zivog stvorenja u njoj. obicno najgore. kao što će uciniti i kad se dijete rodi. zbog njega. sve u njoj i oko nje je sredjeno. da se ne uplaši. kao teret ili porugu. Objasnio sam joj zašto me trazi. ona ga je neprestano osjećala kao dio sebe. Sve što je cinila. bilo je to zbog njega. Ma šta govorila. ona je o njemu mislila kao o smislu svega. i zbog života koji će se promijenila. spremale se da rade dječiju opremu. Ako Tijana ne bi otišla na Vratnik. da bi za taj dan izabrale jedno. ona je mirna. sa sitnim lancicima zutog i plavog cvijeca u sredini i na rubovima. već zaljenje što djed neće vidjeti unuce. zalila je što nije rodila desetoro). Gledao sam kako u poslu oko rucka zastane. spreman da budem svecan kao i ona. nastavljao se od juce. Zar to nije ljepše od naših petljavina? Medju njima se stvorilo lijepo prijateljstvo. kao blazenstvo. mislila. izgleda. Tijana je rekla da me Mahmut trazio. Pokazala mi je maramu koju joj je poklonila Mahmutova žena Paša. već je voljela taj plod. pa i više od prijateljstva. i morao sam reći da ga volim. uzeo je za ruku.Osjetila sam nozicu. a da će otac zavoljeti zivo stvorenje. govorila. Imala je prećih poslova nego što su naša podmetanja i naše lazi. Cekace da se ponovi.Mice se . kao da su joj dosadile gluposti koje cine muškarci. ništa nije prazno ni besmisleno. Postale su potrebne jedna drugoj. Paša bi došla njoj. znacajniji od svega na svijetu. radjenu tankom iglom na svili. što je volim zbog njega.16. nerazumno je pitala i mene da li ga volim. Ni naša soba više nije valjala. to više nije bila ona teška tuga koja me plašila. svecana. Nagovještavao sam izdaleka. kroz cio život. kao prvi put. blazeno osmjehnuta. zbog nje. ozbiljno zabavljena sitnicama. iz pjesama. Njeno dijete u njoj u sve je unijelo red i smisao. jer ne bi shvatila da majka voli i misao o djetetu. Ja sam bio uznemiren. Nikakva radosna vijest. imalo je jedan povod i jedan razlog. pominjale bezbroj imena. i rukom pazljivo dotice okruglinu trbuha. ima li izgleda da ću se zaposliti. ništa nije nahero u svijetu. iz života. trgovcima ne može govoriti o svom strahu. rekao da je volim. .

A ko je? . i niko ne zna gdje je. A i on se boji. izgleda. sluša bez zanimanja i bez paznje. Odmahnuo je rukom. Može da sjedi u magazi i da mjeri zito. a kako Šehaga u picu ništa ne zna (zato i pije da ne zna). a nasmijao se kad sam rekao da na Mahmuta sumnja zbog dizdara. odgovara bez volje i bez ućešca. Rekao sam da mi se ucinilo kako su on i Mahmut sve sakrili od mene. opet ga nema. a Zafranija naib. nadajući se da će mi je vratiti njegovo rodjenje. Zbog otkupa vune. sigurno se naslonio na ledja Mahmutu. jer je sav posao prepustio Osmanu. ali Šehagu je. Trazio me i serdar Avdaga. valija bi ga poslušao. iako mu je obracun podnio prije dva mjeseca. A bilo mu je sumnjivo još zbog nećeg. sasvim neuobicajeno. I bolji je nego što sam mislio. što joj ne pričam ono što mi se desi i što osjećam. Desila se. dolazio mu je Dzemal Zafranija. i neprijatelji za to okrivljuju njih dvojicu.Kakav Mahmut! Ko bi se na Mahmuta oslonio u takvom poslu! . neće da govori o svojim poslovinia. I kadija i on bili bi mu zahvalni do groba. moglo bi se svašta dogoditi. Širokogrudo primam tu njenu nepravdu. Nije bio ovdje. ili strahuje zbog muza. srećan sam što me nije našao. Osmana sam našao tek treći dan. Jadnica. Ostavlja me samog s mojim mislima.Ništa. cak to i ne krije. ja sam trazio Osmana Vuka. i zbog Šehage. pred zoru.Nije za takve poslove. kao i juce. Zao mi je što više ne razgovaramo o svemu. kao strazar. Hanuma je izludjela od straha. Osman je pominjao otkup vune. snijeg je. gušeci u sebi zalost što sam je izgubio. izludjujuci ga. Prije nekoliko noći. bilo da je radost ili strah ili srdzba. i ništa više. otišao je na konju. i ucinice sve da ih ometu. Skrenuo je razgovor. Dočekao ga je na noz. . Oni su trazili mene. trazio mu je racun o poslovima i spisak svih potrazivanja. noći hladne. Kadija je trebalo da postane muftija. Uplašio me koliko zna. Ali ako bi Šehaga. i znali bi kako da vrate ucinjenu dobrotu. da mu to kažem. Što ne znam. ili tuguje zbog sina. i ispricao mu kako serdar Avdaga ispituje mene i Mahmuta. ne pridajuci tome nikakav znacaj. a onda je poslao po Mula Ibrahima. izgleda da je mijenjao testamenat.I šta ćeš sad? . baš to razbješnjelo. ta nevolja s Ramizovom otmicom. Nije ga bilo. Ne našavši mene. Ni Šehaga nije bio kod kuce. koga oni veoma cijene. Cekacu. Osman ne zna. Jesu li na nešto pucali. Zato već tri dana trazim njega. molio da mu Šehaga pomogne. a možda je uvjerena da osjećam što i ona. sigurno su na nekom poslu. zbog miševa? Smiješan je. ali eto. čeka hoce li aga doci. za nju je beznacajno.Otkud ja znam! . umakao mu je dok je spavao. kaze. jer se cuva da ne uvrijedi čovjeka bez . možda i za moje dobro. Trazio ga je. ali je za ovaj posao dobar. A bilo mu je sumnjivo. ili je Šehaga u lovu. Zato je Osman pazio na njega. . Dan prije nego što je pobjegao. momci su znali samo da je nekud otišao na konju. Sad to nosim sam. jesu li nešto nagovještavali. rekao samo jednu riječ. Osmana. ostavlja me po strani od svega.Kako znaš da nije Mahmut? . po cijelu noć ne spava. Znaš li da je nabavio macke. medjutim. ne mogu ni kazati nikome.njega. potiskujuci nezadovoljstvo što sam postao sporedan. čini mi se. A sve mi je otkrio serdar Avdaga. i njemu i kadiji.

sve vidi ali se ne plaši. a možda je znao gdje sam bio. Zašto da im pomogne? Cime su to zasluzili? Osmanu je cudno što je Šehaga tako rekao. bezobzirnošcu. ili će osuditi nekog drugog. Kao da je oklopljen Šehaginom moci. jednako daleki od ljudi.Jesu li zato poslali Avdagu da me ispituje? . . Zafranija je izašao blijed. a sirotinjska suza je teška. kao da ga se ne tice: Gdje si to bio? Šetam. toliko se poznaju. zato što radi šta hoce. a u stvari trazi da im on ne stane na put. Smije se i cudi šta to traziš od mene. Čudan je čovjek Osman. Nemaš razloga za strah. ali je Šehaga već bio zapao u svoju muku.Avdaga je od njih najgluplji i najpošteniji. i vratice udarac. svejedno je. svojim nebojanjem. ili je čekao nekog drugog. cak kao da uziva u ovoj guzvi. ali uljudnije. nismo se mogli mimoci bez riječi. muci ga misao da iza njega neće ostati ništa. jer ni oni nisu andjeli. Gledao je u mene kao čovjek s kojim me veze tajna. ali se valja pricuvati. ali ma zbog cega da ga je djavo doveo baš ovamo. ništa ne kriju jedan od drugoga. . i sve je teze što je stariji. Neka miruju i cuvaju to što imaju.Ako su oni umiješani. Strah je najgora izdajica. . spriječice njihovo unapredjenje. Zašto da lazu jedan drugome? Neće im pomoći. svejedno o čemu. Izaziva poštovanje svojom smišljenošcu i hladnocom. zato što poštuje njegovu snagu. . godinama su zajedno. neće ništa reći. Cestit je kao divlji vepar. možda bi sve bilo isto.I ti se pricuvaj . Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo. zato što mu je potrebna njegova zaštita. doduše. kad nije otrovan mrznjom. I šta kaze? Sigurno se smijao. jer ga zanima djelo a ne glas o njemu. mada svaki na svoj nacin. ljudi se zale na njih. bez sigurnih dokaza ne smiju na Šehagu.jer si na ovoj strani. ili gledaju u njih dvojicu sa strahom. jednako su nemilosrdni. Možda je po mome drzanju ili po kiselom licu vidio da nisam baš srećan što smo se sreli. A možda su po nećemu slicni. sad smo u otvorenom ratu. i sve bi ispalo na isto. A gdje će ih naci? . nije mogao da ne istrese mrznju i tugu. niti mogu sakriti. Šehaga s vrelom mrznjom. jednako opasni. Ali Šehaga više ne vlada sobom. kasno sam primijetio serdar Avdagu. I eto. a kamoli više. nadmocnim preziranjem ljudi. Upitao je mrtvo. i rekao da Zafranija trazi pomoć. . Zašto pitaš kad znaš? Jesi li mu rekao o čemu smo razgovarali? Rekao sam. A Šehaga je otišao valiji. mogao je obecati pa ne uciniti.Hoce li Skakavci reći? . On se uvijek smije. spremnošcu da ucini ali da cuti.rekao je smijuci se . i razmišljajuci o njemu. drskim lukavstvom. drzeci se rukom za zid. Možda su ga i poslali. Našao je valjda slucajno. da li je otvoreni ili skriveni. Traze dokaze. i nisam rnogao promijeniti pravac. samo ako mognu. Vjeran je Šehagi. I neka pripaze šta rade. Bio si s Osmanom Vukom. ili kao dobar poznanik koji ocekuje da stanem i pocnem razgovor. da spriječi to unapredjenje koje ga se ne tice. i u Zafraniji je vidio onog nepoznatog i bezimenog sudiju što je njegovog sina osudio na smrt. i nije mogao da se uzdrzi. izgleda. i da bih mogao proci ako me ne zaustavi. Osman s hladnim prezrenjem. Rastavši se s Osmanom. mirno govori o svemu. jer pametniji i pošteniji od njih hodaju bez posla. jer ne smatra da su zasluzili i ovo mjesto na kojem sjede. Da se sa Zafranijom susreo u nekom srecnijem casu.potrebe. napada ne misleći zlo. cak ni ime. samo ako bude mogao.Nemam ni razloga ni straha.Hvala bogu.

.Meni je sve razlog za sumnju. E pa. kao stid zbog ponizavajuceg straha. . Izdrzacu. . Ako ne vjeruješ meni. zato što je uznemiren. Ali kako je naišla praznina u mozgu. u mislima sam se poceo osvrtati oko sebe. dug i mucan. kao da me je zeljan. Šta hoćeš od mene? Lako se titrati sa sirotinjom. što ti ovo kažem.On kaze isto. ali suviše vreo da bih je zaustavio. ali čim bi osjetio da neće promašiti. gotovo sam zaboravio disati zbog nespokojstva i uzasa. A kad je srdzba izbila. a ko je kriv. poceo je opet da glodje. brate. ma o čemu. . a mozak se pretvorio u teretnu pihtiju.Zato se i ljutim. Obilaziš oko mene.Šta sam ti rekao? . na pravom mjestu? Glodje konop gdje je najtanji. tebi je razlog za sumnju. sazaljivo.Pitao sam. kakvo bilo. baš si čudan! Ono što je svakome dokaz. zašto njega ne pitaš? . ni sam ne znam kako. Zna da smo ja i Mahmut najslabije tacke u lancu. kao zvijer.Zašto se ljutiš? . stariji si od mene. Avdaga! . rekao sam ti. nešto pipkaš. to i to.Eto vidiš! Šta onda hoćeš? . odgovara mirno.zarezao sam pakosno. pa makar mu celjust razbili. Pitao sam ga: šta to serdar Avdaga hoce? Ne zna. i krivo mu je. mislio sam. Led mi se uhvatio oko srca.upitao je mirno.Znaš li koliko sam vremena bez posla? Obigravam oko Šehage. sa zeljom da unizim i sebe i njega. kud bilo. nešto traziš. tuzno. cutao je i gledao me onim svojim teškim pogledom. tako se u meni javila srdzba.Pitaš.O čemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem? . . stisnucu zube. nesigurna u svoj skok. i tu grize. i neću. zbog malodušnosti. lomi mene nezašticenog. Eto ti sad! Nasmijao sam se od muke: . kao navala krvi nakon naglog zaštoja. kako sam osjetio strah u srcu. i zao. sacekacu da prodješ mimo mene kao svaka nepogoda. ne kazeš otvoreno. on se ljuti.To i jest sumnjivo. za što sam kriv? Nije zurio s odgovorom. I što se toliko ljutiš . što govorite isto. . nenadno i bezrazlozno. . slomio bi mi kicmu. ali. zašto ne trazi. samo da se spasem od ovog casa i od ove strepnje. ma kakve. I šta ste još govorili? O Šehagi. učinio sam je sigurnom i iskrenom. Beciru Toski. bio sam svjestan da mi nije korisna. Reći ću sve što znam. kao da sve vidi u meni. koji ne pušta ono što uhvati zubima.dodao je razlozno. . Šta se tebe tice Šehaga? Strpljiv je i uporan.Ali. gledam mu pokorno u oko. kao pas barak. Naljutio sam se i na sebe. Opet je otišao od kuce. Neće nas pustiti. Što. uvrijedjeno. Ali ako ne prodje? Kad me se nagledao. bez ijedne misli. Avdaga. spreman na bijeg. šta me se tice Šehaga . samo da ne jedem sebi utrobu što su me svi odbacili kao pseto! Eto zašto me se tice Šehaga! Cudo je što nisam otišao u hajduke. govorim ljubazne riječi.Oprosti. Našavši tako oslonac ljutini i uvrijedjenosti. Zar će ovako škljocati oko moga grla dok jedan od nas ne klone? Kruzi oko mene.Htio sam da kupim duhan. .- Onda zna od koga treba da trazim.Ko nema ništa na duši. Potrajalo je to samo trenutak. Šta on može znati o meni? Ako zaista nešto zna. . što neću da priznam. brate. zbog te lijepe buducnosti. slijepo i prestravljeno. samo da mi nadje kakvo mjesto.

dodirivao mi rame. ptice bi se pred njim ukocile i obamrle. A možda je zaista nevin u svemu ovome. ako kažemo životu: izdrzacu. . prava slika nesreće. ostavivši nenahranjene macke da ganjaju neuništivu vojsku miševa. Docnije sam mislio da je to priča o životu: ako se tuzimo kako nam je teško. . i neprestano me gledao. kao da bih mogao pobjeci. . hvala bogu! . Kad sam stao pred njega.Oh. i popeo mi se na ledja. A s kim se to nije lako titrati? . Bio sam i kod kuce. lako se titrati sa sirotinjom. da bi skratio mucenje. Zbog te riječi hrabrosti. kao pred zmijom. jer mi je već bilo mucno. . jer karandjoloza odmah nestane.Kazeš. da bolje osjeti moju blizinu. Ako zna.Avdaga. I onda iz tame ispliva Avdagina slika. sjedio je u jednom uglu. klonucemo. crnom demonu. i čovjek je slobodan. nešto ga boli stomak. i neću ga se osloboditi sve dok ne osjetim slobodu u sebi. podnimljen na mršavu ruku. nekud je otišao. Kao da me želiš ucarati.Imaju li ti drugi ime? .rekao je olakšano. Neću reći da mi je teško. da ne bi poludio. Još ćemo se nositi. porušen. ali nisam rekao ni da mi je lako. uhvatio me za ruku. obavijestio me da je Mahmut u Zajkinoj mejhani. i polako pošao niz sokak. spašce se. i sve bi iz njega ispalo zacas. ponovo ti kažem: ne znam šta hoćeš. pa mi je nestalo vazduha. Mene je na nekom životnom raskršcu presreo karandjoloz Avdaga. bakalin. . kao da planinu nosim na sebi. zbog riječi prkosa.pitam se. kao objašnjenje. Ali magaza je zakljucana. Onda ga serdar Avdaga przi na vatri ni kriva ni duzna. podigao je pogled. peš rukava. o karandjolozu. ponudio da sjednem s njim. davno.Trazio sam te. Zaista sam ga našao u Zajkinoj mejhani. Još jednom me pocastio svojim umilnim pogledom. bjezeci od svog straha i od Avdage.Zašto? pitam se. I ustao. lici mi na bajanje. izludjece zbog Avdagine sumnje. nena mi je pričala. sigurno je usamljen i nesrećan. Srecom. i popne im se na ledja. Otici ću do njega. zagušen smradom. strah je u meni. nećeš me slomiti. smrdljiv i tezak. lakat. a Osman odmahuje rukom. stanjen. Još je ne osjećam. obamro od straha. skocice u ponor. nije trebalo da ga ostavljam samog kad mu je najteze. muka postaje lakša. Dah mi se krati od njegove tezine. Zar bi se Osman drzao onako mirno da Mahmut išta zna? Mahmut je prodrta vreca. Ujutro nadju čovjeka mrtva.Šta je to? . A kako je Mahmutu? Ako ne zna ništa. a ja sam se ponio kao derište.Ja znam svoju muku. Pa cak i da je sve krio od mene. kako će izdrzati da ne kaze? Priznace.. koci me strah. . drugi me se ne ticu. Sjetio sam se priče. kao da me uhvatio za grlo. pa je otišao da popije rakiju travaricu. A to što govoriš. sam. a karandjoloz ga pita: jesam li tezak? Čovjek stenje i kaze ono što misli: tezak si. Cak i kad zaboravim razlog. i lice mu se odjednom ozarilo. koji o Bozicu sacekuje ljude na mracim raskršcima. Ali ko odgovori: nisi tezak. Kratko mu je trajala trgovacka radost. Karandjoloz postane još tezi. Njegov komšija. i nemir. Čovjek ga nosi i posrce pod tezinom.

Teško i preteško. A nad kim će nego nada mnom? Ako ne mogu naci pravog. moj Ahmete. . da samo moja bude grebena? Nije pravo.Da znam šta hoce. . . .Mislim neprestano. . Porucio je dvije caše rakije. kakav djavo! Ti misliš da Avdaga samo u tebe sumnja. izgleda. njegovo lice. On sumnja u svakoga. nešto je krupno. ništa nema. Onaj mi je opet dolazio. . e neću da mislim na njega! Pocnem misliti o poslovima. . niko se neće cak ni zacuditi.Jesi li učinio štogod. Zivio je neozbiljno. A stomak me zaista boli. zakleo bi se da ti je nešto teško na duši. jer ne znam kakva je.Zato što zaboraviš. ispunjen nadanjem. Svašta je dozivljavao.Nisi kriv. neće. pa što onda? Godinama sam u snu snio ovo što mi je sad slucajno palo šaka. šta bilo. Vidim. i ne mogu ti ništa. i mislim: pa dobro. od straha. Mene niko neće uzeti u zaštitu. Posluzicu kao kurban.Ne luduj! . Al vidim. i . . al šta se to boga tice? I nije valjda bog toliko sitan da me kinji iz pasjaluka. i popio obadvije. Sreća mu je iznenada pala pred noge. on nešto sumnja. I kažem sebi. a sad mu je sve crno pred ocuma. . al kako na njega pomislim. On sumnju ne može dokazati. baš zato što ga nisam zalio. lakše bi mi bilo. i možda za još poneku sitnicu.Zaboravim i ne zaboravim. spreman na varku. na zalost. o drugim ljudima. tako sam te i našao. posluzice ko bilo.I meni je dolazio. ne bi toliko vremena gubio oko sitnica.rekao sam oštro. to je Avdaga. Nego. šta sam ja to bogu skrivio da me ovako muci? Kriv sam za one bakrenjace. . . tuga teška. Pomoglo je. pravo da ti kažem.Šta te se tice! I ostace na sumnji. zašto? Glas mu je placljiv.Glas mu je tih i nemocan. A u stomaku opet kljuc. Iz uskih ocnih otvora pocele su da kaplju suze. ja je ne mogu odbiti. za sebe i za mene. vidim ja to. Nikome zlo nisam učinio. kao necastivom. strah i rakija su ga sasvim razmekšali.Šta hoce Avdaga od tebe? . samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega. dobih proliv kao da sam se tatule najeo. grebena. . . a ono njegove oci. o nevoljama koje su me pratile. a ono nevolja. čini mi se da ću precrknuti. samo mi nešto uzburlja u crijevima. što bi on želio da zna? .Rekoše mi da te boli stomak. ti reći. . i nisam se ni na miris u magazi navikao.Jest.Zato te boli stomak? . ali ni pola ovog jada nije bilo u njemu. Neko je rodjen za srecu. kao da je prelezao tešku bolest. Sjedim ovdje. glava mi puce od razmišljanja. znao sam da ćeš me potraziti. . Dzaba.Neće.Kad te čovjek vidi tako ojadjena. Ovako me udavi baš zato što ne znam. . niko neće ni pozaliti. Al koga god zamislim. a iz mene ko cesma. Eto.Zato! Onaj. I samo mi ova travarica pomaze. i da si otišao na travaricu. a nad nekim se mora štap prelomiti.Kako ono prvi put dodje u magazu. zato i ne kaze šta je. da vidim šta će reći. neko za belaj.Od straha. pobjegao sam od njega iz magaze. . takva mi sudbina.upitao sam. Ni ime mu ne valja pomenuti. Kakav kurban. njegov glas. Al što. Pa malo primirim kahvom i nanom. Ja sam ti kurban. Moci će posluziti Mahmut. ali mi lakše.Neka si došao. .sam sam svjedok. zbog tebe sam i ostavio poruku. . opet.

. ponizno se smijesi mrskom mocnom čovjeku. I odjuri u nuznik. . Nasmijao sam se njegovoj nevolji. Ali sad zaista mislim tako.Misliš? . potopljen njime. već ono što mora da bude. Strah je ruzan kad ga vidimo kod drugog. i najveće ponizenje čovjekovo. a ne mogu biti junak i da hoću.. poslušno ponavlja zakon. već izgleda sigurnije. Ja tako radim. Eto. Ako je ponekad tuzan. trazi da ga ubjedjujem. Nije to hrabrost. i dobrodošla. Idi u magazu. već stid od sebe ponizenog. . i zato što je prijateljska. Umiljava se sudbini. upitacu ga: šta to njuškaš? Skim mi se s vrata! A onda je valjda vidio Avdaginu sliku u mislima. i on nije ono što bi htio biti. i bodrost mu se sparušila: . sasvim otvoreno i neposredno. trired.Kad mi dodje. kao plamenom.Ne mislim. Ne ponosim se suviše što nisam budala. Neću tako! . pa se ne bojati. bez ikakva dostojanstva. petlja mi slaba. A ovako. Neugodna je.Pravo da kažem. sigurno.. pa da i ne pozališ jednu smrt. ili budala. Strah je najgora izdajica. sebe sanjanog.upitao je s nadom. ne protivurjeci. da bih njega ohrabrio: jednom se mre. Izmahnut je nad njim. Plaši ga sudbina. Kao da mu pogled u prijateljske oci daje snagu.. moj Ahmete. pomiren da bude nakazna tvorevina sacinjena od straha i pristajanja. . makar i laznu. . već znam. prilicno neiskreno. kao noz. Uspravila ga je moja prazna riječ zato što odgovara njegovoj lakomislenosti. Ali ako ti budeš ovako pio i cmizdrio. Ti smiješ. . I da svijet nije ovakav kakav jest. plaši ga vladajuci zakon. ti odgovaraj jedno te isto! Dosadice mu kad-tad. plaši ga mocniji čovjek. A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta.. samo što se sjetih. plaši ga sutrašnji dan. i neće u njemu ostati dugo. sad ću ja. Ako ti opet dodje. Neću tako! Rekao sam. Cekaj. Ali u ljutini čovjek ponnisli: e vala. radi šta hoćeš.Ma to i jest ono. što se jednom mre. On pita jedno te isto. kao bic. uperen u grlo.rekao je bodro.. radi svoj posao. to je zato što se sjeca sebe zeljenog. već govori ludje. kakav bi mogao biti da nije ovo što jest. želi da bude kao što ja kažem.A možda i neću reći. Čovjek je opkoljen strahom. ja ne smijem. bez prijatelja. moli se sutrašnjem danu. postaćeš zaista sumnjiv.Misliš? Vec treći put pita tako. jednom se mre! Nije mu se svidjela takva hrabrost bez izlaza ni takav ludacki prkos bez smisla. treba biti junak. a ovaj trenutak slabosti je kratkotrajno sazaljenje nad sobom. Za njega je stvarna. ali nekako suviše smiješna. ili bez ljudi za koje misli da su mu prijatelji. O svome strahu govori kao dijete. upitaj ga lijepo: šta trazis? I navikni se na njega. rekao je Osman. već gleda vedrije. Ne voli tugu. ne smijem ni ja uvijek. kao vodom. . Da je dvared.Imaš pravo . .Sigurno.. Pomislio sam da bi ovaj šašavi čovjek uginuo ziveci sam.Misliš? .

ni bojati. nicim me nisi zaduzila. i da je zakljucio da imam pravo. Smiješna si. ne osjećam zadovoljstvo što si se nastanila u meni. kao siroce. rece da je tamo. Prodje čovjeku život u strahu. čeka svoj cas. Ne znam ni šta si. a ne mogu da ga se otresem. sa mnom uzalud gubiš vrijeme. Treba li onda da ostanem nepokretan. ako ga i pronadje? Ti si razumna. šta ćeš mi nemocnom! A ona cuci u nekom kutu mene. da nam nekako skine Avdagu s vrata. i da ostavim svijet da ide svojim tokom. Ne radujem se što te imam. i cutiš. ti nisi moja plemenitost već moje oštecenje. ali ne vrijedi. da oprostim. cuti. da smiri grceve u stomaku. smeta mi da zivim. vućeš na opasne staze. a ne stizem do njega. i ne smatraš to podvigom već duznošcu. Ne znam zašto. vala. prisustvo koje nema oblika. i dobro je dok te zaboravljam. da ne budem ni nekorisna žrtva ni cutljivi nezadovoljnik. Zašto nisi našla nekog mocnog. Ostavi me. tako nekorisna. kad je neostvarljiv? Treba li da kažem i da više ne progovorim? Treba li nešto da ucinim. jer ne može da pristane. razmišljao o meni. Kad je Mahmut izašao iz nuznika. Ti si moj suvišak. sve je manje izgleda da će ga dočekati. . Moje snage su slabe. uništio sam Avdiju. Šta će mu onda i život? Al opet. udvojen. ili moje ludosti. A kome sam ja to duzan? I zašto baš ja? Pronadji nekog pogodnijeg. i kažem strepeci. Ne znam ni šta bi trebalo da ucinim. malo šta bih mogao da ucinim. prezireš opasnost. jer ne želi da strada. cutljiva opomena koja se ne poziva na razlog. Upola slobodan. prekinuvši moj razgovor sa savješcu. ništa ne traziš. sudbino! Ne bojim te se. nevidljivi putokaz prema nevidljivom pravcu: moje srce mora da ga pronadje. Zašto onda mislim o tom cinu svoje slobode. Jedan se usamljuje. Ne znam odakle mi. i kako da ne klone. Ne vrijedi se. i zatrazio još jednu travaricu. ninašto me ne nagovaraš. ali osjetim stid čim te se sjetim. samo mi jedan ne da mira: razlog savjesti. šta sam ja kriv? Sklonila si se u mene. A ona cuci. zadovoljan što sam ziv? Pa ako bih i pristao na zrtvu. ne znam šta će mi. a moja ruka kratko doseze. neustrašivog a poštenog? Ako takvog nema. svakako ništa izmijeniti ne mogu? Svi razlozi govore da je to najbolje. ne vrijedi se ni istrcavati. kao i Mahmut. kako mogu biti siguran da ne bih naškodio nekome? Pokrenuo sam se da spasem Ramiza. Sloboda je u ljudskom cinu. sutrašnji dane! Ne bojim te se. Cas moga oduševljenja. kao siroce. kažem toj nezvanoj savjesti. sve ostavljaš mojoj odluci. Nije lako ne bojati se.Kažem: ne bojim te se. Zla je mnogo. Onda sam i ja kukavica. drugi cuti. pa da više nikad ništa ne ucinim? Treba li da cutim. Mogla bi da ga ne doceka. snaznog. a najbolje bi bilo da razgovaram sa Šehagom. ponakad pospana. mocni čovjece! Ali to kažem u sebi. Kako da ga pronadje. kažem. pa kao da nije ni zivio. ne tice te se tudje teško iskustvo. ponekad budna. ali me ne napušta. a ne znam za što. Samo na drugi nacin.

a uvalio sam je u nevolju. I evo. ali bi mogla biti kakva-takva utjeha. Možda bi je zatvorili i da Ramiz nije pobjegao. Ništa ne smije. zna kadiju. I za njenu nesreću sam ja kriv! Sad sam imao dva razloga da odem do Mula Ibrahima. zato mi je svaki korak nesiguran. cineci dobro. A docnije ću misliti o cudnom poretku u svijetu u kojem cesto. strah cijelog života. a želio sam da kažem glasno. kao necasno. ali se boji da ne izazove neciju sumnju. Makar i zato da se uvjerim. ali je bolje bez nje. ali ja ću biti uporan. Znao sam unaprijed. ako se može. što me trazio. ali je ta pretpostavka suviše nesigurna da bi me oslobodila osjećanja krivice. zbog njega. Nisam se obradovao što sam pogodio. drugi. Vijest o nepoznatoj zeni me porazila. ponovo. i pametnije je brinuti se za cio život nego za tren. Zar joj zaista niko neće pomoći? Rekao sam da je grehota. odricno mašuci glavom. mada bih volio da sam se prevario. samo je šteta što Šehage nema. Htio sam da ga upitam. ne brinuci se o smislu. zna sve ljude na sudu i policiji. Po tome sam vidio da mu je vlasitite muka postala lakša. cutke. Cast hrabrosti. kako drugi ne bi culi da molim za nju. ali sam pokrenuo kamen. Znam. Nije pretjerano velika ni teška: kao da se na brdu odronio kamen pod mojom nogom. Nisam ni znao da postoji. kako ni pošteni ljudi nemaju mnogo volje da pomognu drugome. Rekao sam to šapatom. da je izabrao zgodno mjesto gdje će razmišljati o meni. zna Zafraniju. da i drugi cuju kako odbija da pomogne. A uzalud sam ga mucio. Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas. i rekao mu da sam došao zbog zene. Najbolje se bojati unaprijed. Nisam svjesno ni posredno kriv. što bih i ja njega potrazio.Odgovorio sam. A vrijedi li dobro ako ne može proci bez zla? Ne mislim na cilj već na čovjeka. zar je ona pitala Ramiza šta misli i šta radi kad mu je dala sobu. možemo li štogod uciniti za zatvorenu zenu. i nije uzalud gubio vrijeme. jedan. sve upornije što sam bio sigurniji da neće ništa uciniti. dobro je smislio to sa Šehagom. Sigurno bi rado pomogao nesrećnoj zeni. i smiren pošao u radnju. a i ona je bolesna. komšiluk ga obilazi radi sevapa. šta hoce od nje? Mula Ibrahim je samo odmahivao glavom i rukom. Mula Ibrahim će odbiti i razgovor o zeni. a Mahmut me slušao zadivljeno baš zato što sam govorio nejasno. i jadnik će ostati sam i bespomoćan. muz joj lezi bolestan. Ko se to još zauzima za . pa je stigao da pomisli i na mene. neka je puste. da se ne bi ubojao unazad. a još bolje ako se ne mora. jer je svejedno. moja riječ nigdje ne vrijedi. i udario nekog u podnozju. Pricao sam šta bilo. ali ljudska milost je kratkotrajna. Moja savjest će odbiti to opravdanje. a on bi mogao nešto uciniti. dosta joj je njenih muka. niko se za nju neće zauzeti. Mula Ibrahima sam zatekao u radnji. makar i trenutna. A onda se sjetio da mi kaze da me trazio Mula Ibrahim. dobar je čovjek. pokušavam da pomognem. a ja sam navaljivao kao osa. uciniš i zlo. od straha. nisam ni znao ni vidio udarenog. Dobro je ne strepjeti ni pred kim. upozorice me da svako odgovara sam pred sobom. odmahujuci rukom. Odbio je i pomoć i razgovor. neizdrzljiva. Junaštvo traje tren. A rekao mi je i da je uhapšena žena kod koje je stanovao Ramiz. ali ćemo sačekati. Ako Avdaga htjedne da saceka.

nisam uspio da prevarim sam sebe. U tome se ljudi još jedino mogu sporazumjeti. da sam se posavjetovao s Mula Ibrahimom i drugim ucenim ljudima. a nije ni badava. A pred onim što se može desiti. možda i bol. da će je sigurno pustiti ako nije kriva. Mula Ibrahim ih je obavijestio da ću doci. zacas svršili korisne poslove od kojih se zivi. opijen blistavim snijegom pod suncem. pokojniku je svejedno. prastari zakon zaboravljene ljepote i nadmocnog mira uvlaci se u kolanje krvi. kao i za tuzbe. . ako bi mu se ucinilo da sam premlad i nedovoljno ozbiljan za taj posao. da se ne umiješa. Malo smo se poigrali sa savješcu. tvrd seljak. cist i netaknut. E. sebi bi mnogo odmogao. htio da mi pokaze gdje ću spavati. što smo smjeli. i on to dobro zna. umjesto zadušnih stvari koje se ne mogu riješiti. i traze ko će im sastaviti nadgrobni natpis.zatvorene ljude? I moliti za njih je opasno. tu bi već svaka plemenitost uplašeno uzmaknula. slegla je ramenima i nasmijala se: . a onda je Mula Ibrahim rekao da me trazio radi posla. Bio je malo i razocaran. muftija. Ali mi je imamov brat. da bi mirne savjesti mogao ostati po strani. Juce sam išao drugom nesrećniku. mada mi je zao zene. Brat imamov me nahranio. a pogotovu u onome što se radi za vječnost. njihovu sujetu.Dobro si učinio. pa sam odbio. ali ne znam koje bi mrtvom imamu pristajale. Kad sam rekao Tijani da ću sutra u Zupcu. zaboravljajuci na umor nogu nenaviknutih na dugo hodanje. u glavi mi je bilo bezbroj riječi. a oni će urezati u kamen. staro koliko i svijet. Rodjaci ubijenog imama iz Zupce podizu nišan na pokojnikovom grobu. oslobodjen jucerašnjih briga u tišini širokog prostora i mocnih brda. svakako je nemocan. Kakva bih ja bila muftinica! Rano sutradan pošao sam u Zupcu. misleći kako smo. napojio. prilicno otezao posao. i veoma se zacudio kad sam rekao da neću prenociti i da ću posao odmah završiti. cija je riječ spora a misao skrivena. ali treba zadovoljiti njegove rodjake. Tijesno nam je. a to nije lako. iako zna da je nestinito. sve izgleda sitno i nevažno dole u nizini. za smrt seljaci dobro placaju. i sve je ostalo kako je i bilo. Laz je da puštaju svakoga ko nije kriv. uzalud je govoriti. jer nije volio brzinu ni u čemu. Zahvalio sam mu. Pa ako i nisam zaboravio. svakakvih. što smo mogli. pristace na sve što napišem. Htio sam da mu cijela stvar izgleda ozbiljnija. smetamo jedni drugima. u donjem svijetu. Tako smo i on i ja rekli što smo htjeli. To je opravdanje. guramo se u zagušljivim gradovima. i vidikom što se otvarao na visinama. Umirio sam ga rekavši da sam kod kuce sve smislio. . Danas sam je gotovo sasvim zaboravio. da bih se oslobodio misli o zatvorenoj zeni. . i tako u glavi nosim nekoliko natpisa. Najmanje ću pogriješiti ako o pokojniku kažem sve najljepše.Nisam znala da će mi muz sastavljati natpise na nišanima. Gotovog natpisa nisam imao. Napokon je rekao. U Zupci su me primili srdacno. sigurno ću to dobro uraditi. Koracao sam polako. Upitao sam. a vratio sam se gorak. a ovdje miruje nekadašnji svijet. a ako je kriva. ali ne znam šta rodbina misli da je najljepše i šta želi da ostane zapisano. mrzimo se. Zapravo.Nudili su mi da budem. Pa se on sjetio mene. sve mi izgleda lakše. pa ćemo izabrati najbolji. ni jednog jedinog. Je li to nepovjerenje u sud? Neslaganje s mjerama koje on preduzima? Ili se iza toga krije neka veza s optuzenom? A mogli bi pomisliti i da je poznavao Ramiza. ali pominje nacelo nepostojece pravde. Odavde. Zeni ne bi pomogao. da ne bih odlucivao sam.

to je tacno.« Za ovo posljednje nismo znali ni šta znaci ni čemu sluzi.To su ljudi.Zašto bi to pisao? A ko bi drugi podigao? .Odvalila se stijena i ubila čovjeka. Cuva mu kucu. Ko i svako.Kako zašto? Svako je protiv ratne pomoći.Zašto je onda bio protiv ratne pomoći? . i spremio sam se da podjem kući.Ma jok! Da je znao. bez sigurnosti koju sam osjećao ranije. Visok. Zahvalio mi je. ili porodica? . Vidio sam ga. primijetio sam to i ranije. umro je nevin. Ovi ljudi mnogo više precute nego što kazu. . On je samo rekao što svi misle. Rekao je. Zašto da svratim? Neki čovjek je pitao za tebe.E.Neke volio. pod krivicom je samo dok zivi. pisao sam i precrtavao. . dacemo. ne bi se miješao.« Ni to mu se nije svidjalo.Šta ja? .Ali je sigurno bio hrabar čovjek. Neka mu Alah da vječno blazenstvo. . Koji čovjek? Ne znam. ali je zvucalo svecano i lijepo. .Hoćemo li napisati da nišan podize brat.Lako je biti dobar čovjek. Svega se plašio. .Mrziš li vlast? Ubila ti je brata. umro je bez krivice. nije stijena. Zbunio me odgovorom koji nisam očekivao: . pa sam mislio da neće ni reći. platio pošteno. osim godine rodjenja i smrti. Ali on je htio nešto da mi kaze. ako pritisnu. . ipak: Poznaješ li Halila Kovacevica? Ne znam da sam ikad cuo to ime. Ko je mogao pomisliti da i za to ide glava! Ma jok.. . .Šta ću onda napisati? .Je li mrzio vlast? . Imam je bio dobar čovjek. Teško je ostati ziv. Njegov brat sluzi kod Šehage Soce.Nisu ljudi. . već vlast. čini mi se. koštunjav čovjek. a nema se odakle ni dati.Je li volio ljude? .Pa i nije. neke mrzio. Blizu je. to ne znam. . kako znao! Dogovorili smo se. ali bi uvijek odustao.A ti? .poceo sam od najsigurnijeg. Halil je molio da svratiš do njega. dok nije. . ali zašto treba reći da je umro nevin? Svako umire nevin. ostala jedna jedina recenica: »Bio je dobar čovjek. Mrziš li stijenu? . i njemu se dopalo.Boze sacuvaj! Zašto bi mrzio vlast? .Onda je bio dobar čovjek. mi rat ne želimo. treca kuca od moje. Pa smo se jedva slozili da ostane ovako: »Bio je dobar čovjek. Zbunjen.Da li je znao šta ga čeka kad se suprotstavio carskoj naredbi? . bez ikakvog pravca.

Eto.Pa jest.Da te malo ispratim? . . Odustao je.Dobro . otišao je odmah nekud dalje. A sad ću sam. a ti se vrati. Zašto si me zvao? . Ne znam ni ko je ni šta je.Nije.rekao je smiješeci se oporo. kako je? Mislim. navratio slucajno.Nego onako. Koji čovjek? Odakle bih ja znao! A. . mršav? . Neće reći. . dobro.Tako nekako. jest. Šta je htio? Šta je htio? Ne znam šta je htio.rekao sam otvoreno. . .Ko je? Pa.Možda je i važno. . danas. pozdravi ga.Sigurno imaš neki razlog kad si htio da me vidiš Pogledao je u mene.Bogami. Šest dana je prošlo kako je pobjegao od kuce.Nešto si htio da mi kazeš. Halile. ne znam. Halil se nasmijao. . i valjda te vidio.Je li taj rekao da me dovedeš njemu? . ako ga vidiš.A dole.upitao je.Ja sam Ahmet Šabo. drugi put razmisli šta ćeš reći prije nego što čovjeka zovneš. .Ne vjerujem da ću ga vidjeti. . i seljaci zele da ga povedem.Ne znam. crnomanjast. Htio sam da te vidim. . vidjeli smo se. Pošao sam putem. narazgovarali. . zimski je dan.Da nije Ramiz? .Ko? Taj mladic? Nije rekao da te dovedem. I krenuo za mnom.Nisam te zvao. Možda je i Ramiz. .Nego ko je? . niz brdo. . pogledao u kucu.Koji Šehaga? Odakle Šehaga? .Kuda je otišao? . a nešto se bio odlucio pa odustao.Ko je pitao za mene? Da nije Šehaga? . .Pomislio sam da se izgubljeni Šehaga sakrio u ovom brdskom selu. pitao je. Pa kaze: je li ono Ahmet Šabo? . Imamov brat mi rece da je neki čovjek pitao za mene. govorili smo o tebi. još uvijek nesiguran. nenaviknuto. al mi se ucinilo da nije važno. A sad idem. htio sam.kažem mu. rano se smrkava. nagledali. . onako. .Mlad.Jest.Znaš. onako usput.Pa. licio je na Šehaginog momka. pa si odustao . . izgleda. da ga se riješe. da zaranije stignem do grada. u gradu. . . Neki narocit razlog nemam . kao da su iz jednog jajeta rodjeni. ucinilo mi se da oklijeva. Halila Kovacevica sam odmah poznao. nisam gledao. .

Volio bih da zivim s laznom nadom nego sa sigurnim beznadjem. možda je i znao da ću doci. da nas Ramiz možda vidi. da obidje bolesnog muza. Da li sam želio da vidim Ramiza? Ne znam. Možda je odbijao. Ruzna vijest. cudeci se kako mogu i da pitam.. možda bih se opteretio novom opasnošcu i novom strepnjom da kogod ne docuje za taj susret. I našao na zalost: žena je umrla. od mucenja. Vidio sam to i ranije. bice mu zao na mene. ali bih možda i povjerovao njegovoj dobroj volji i cvrstoj nadi. sam se sjetio Mula Ibrahima. od bolesti. Zašto me poslao u Zupcu? Da li i on zna gdje je pa me okrenuo u tom pravcu. A ipak mi je bilo zao što se nismo vidjeli.A zašto ga traze? . Ustao je na brezuljku. zbog svoga brata. Samo bi još trebalo da pocne pričati o njemu svakome ko nadje! Ostacu kriv pred Ramizom. zbog Šehage. Ima pravo. možda i zbog novca koji je dobio. i rekao mu da me dovede. Bio je u kući zatvorene zene. ali bi bilo dobro da ga ne nadju. i da mu odnese nešto hrane.Ne znam zašto ga traze. Sigurno se Ramiz skriva u njegovoj kući. Obecao je Ramizu da će me dovesti. odakle Mahmutu toliko hrabrosti da ode u prokazenu kucu. Potrebno mi je da povjerujem. nešto pitao. zeleci da mi kaze a zeleci i da sakrije. Znam šta bi mi odgovorio. stajao sam pred kucom. niti želi da Oprezni Halil je pokidao sve konce. ispituju. cunjaju. taman iznutra. besmislena smrt. Ko zna od cega. Sakrio je Ramiza u svojoj kući. i kad je sve izracunao. . u zatvoru. I zar je tolika njegova potreba da pomaze jadnijima od sebe? . osvijetljen suncem izvana. da nisam htio da dodjem. i po jedan dio tajne ostao je u mnogim ljudima. A onda Raaniz. on ništa ne zna. porucio glavom zna. Izmucio me ovaj nesrećnik. Bolje je i sigurnije i za njega i za Ramiza. Imao bih da mu postavim mnogo pitanja o ljudima i o životu. traze Ramiza. i dosta mu je straha što je odbjegli buntovnik u njegovoj kući. Mula Ibrahim bi odmahivao i rukama. a ja sam pozurio prema gradu uvijenom u sivu izmaglicu. ali se od svega ogradio i sve sveo na slucajan susret: odnekle je došao. A u gradu me Mahmut dočekao s ruznom viješcu. odricao bi. predomislio se. ništa ne govoreći? Ili mu je sam Ramiz po nekome da dodjem. bogzna zašto? Uzalud bih ga pitao. Halil je zakljucio da je bolje ovako. govorio izokola. da dozna a da sebe ne izda. da sam se uplašio.Onako. pa pristao. razmišljajuci. Nisam se sjetio da se upitam. i sad će mu ispricati kakvu bilo laz. da sam zurio u grad. od straha. jedan korak a bezbroj posljedica. dopustio da prepoznam Ramiza. i bice zadovoljan svojom ujdurmom. Ramiz je sigurno želio da se vidi sa mnom. A onda je htio da dozna od mene šta je bilo. čekao me pred kucom. vidio me kad sam ušao u selo. eto kako je. nekud otišao.

(Ne kažem ovo za sebe. čim je Šehaga pomenuo njihovo ime. toliko im je jada zadao. da valija bude smaknut ili smijenjen. i svetio se namilosrdno ma kome od njih. najpokvareniji. kao zmije. Oni su imali toliko nevolja sa Šehagom (vratio se sa svog neobicnog stranstvovanja. oni i jesu vlast. najštetniji. ostavljajuci ga kao zalog svoga uticaja. da ih djavo odnese. malo boljih ili malo gorih.17. a sigurno najviše zbog mrznje na sve cinovnike. nije mnogo brinuo. i tako su se pekli na vreloj vatri Šehagine mrznje i ledili na mrazu sveopšte ravnodušnosti. trazili zaštitnike i saveznike. hladni kao led. ni o prijatelju ni o zeni. ne pominjuci ni da je negdje bio). Takav islucaj nije rijedak ni neobican. zaboravljao ih je na dugo vrijeme i iznenada se sjecao da postoje. Odgovori iz Carigrada nisu stizali jer niko nije mislio da im pomogne. došao je bez novca. i njima su visile noge. Svi su znali da su njih dvojica zrtvovani. Ne znam da li je baš tako receno. Dok njih bude. To su za njega najgori ljudi na svijetu. na zalost. koji su mu postali smetnja? Naci će takvih na stotine. sjetio svoje muke. bez konja. i zapamtio. da se stane na put njihovoj tiraniji. ako ih ne izbavi srecni slucaj. hodali su gradom zeleni od srdzbe i jada. toliko su se uplašili njegove mrznje. ali zasad nije bilo izgleda da će se skoro desiti. mršav. i cekajuci ono što je neizbjezno.) A vezao sam se za Ramizovu sudbinu toliko da ni o čemu drugom nisam mogao misliti. . Valija ga je poslusao. ali uvijek napreskok. kao psi vjerni svakoj drzavi. sigurno zaboravili i studenta Ramiza i serdar-Avdagu. Šta ga se ticu jedan kadija i jedan pisar. oštri kao noz. a Šehaga je jedan. jer boljih sluzbenika i narodnih prijatelja (kao da se to može sastaviti) niti je bilo niti će ikad biti. serdar Avdaga koliko se domislio. Šehaga koliko je htio. najmanje ljudi od svih ljudi. zbog njihove uobrazenosti i zakašnjele snishodljivosti. drugi kao ostarjeli pisar. misleći na svoje glave. i svi isti. culo se da će kadija biti premješiten u siromašni zvonicki kadiluk. bez curka. i ostace tamo dugo. saveznike i zaštitnike nisu našli jer ih nisu trazili kad su bili jaki već kad su poletjeli niza stranu. nisam ih mnogo poznavao. Sve zbog Šehagine zelje. da su. prljav. ali sam se prevario. svejedno. mnogo. jer će uništiti sve što je isitinita ljudska vrijednost. kao kurve nevjerni svakom pojedincu. a sve uzalud. ne jednom. nikome ne govoreći gdje je bio. Oni podrzavaju svaku vlast. oni siju strah. Na to me prisilio serdar Avdaga. kao u progonstvo. u ime koga se čini i zlo i dobro. Šehaga ih je potopio kao macice. Oni su osjetili Šehaginu mrznju i neprijateljstvo. i ništa ih ne može spasti. da ih ostave u Sarajevu. Sad su slucajno na redu kadija i njegov prvi pisar. nema sreće na svijetu. bez narocitog razloga koji bi se baš njih ticao. i zato što se za sudbinu svojih cinovnika. kad bi se. saopštene valiji. da sagnu glavu i krenu u gluhi mrak malog mjesta. koga zapazim i zaturim. nadajući se u ono što je nemogućno. A domislio se. da se mrznja i ravnodušnost pretvore u naklonost. Nisam ni sanjao da će mi Ramiz biti išta više od nekog drugog čovjeka o koga se u životu oćešem. a onda joj i ime zaboravili. kao u obješenika. jedan kao olinjali kadija. a on otmicu nije zaboravljao. Vjecni tragac O tajni je Osman Vuk sigurno znao sve. bio je i nema ga. bez milosti. ili kao molba u ime naroda. cutljiv. tek. svi su mu krivi. zbog ruznih stvari što ih je o njima cuo. izgleda. kao da mu je sam djavo išaptao. pisali zalbe u Carigrad. U početku sam mislio da su tu njegovu revnost podsticale starješine. to sam cuo od Osmana. osim iz svoje najblize okoline. na molbu i prijetnju hvatali ljude da šalju predstavke višim vlastima. bez ikakvog obzira. kao žena koju smo voljeli. kao prijatelj koga smo rado susretali a onda se mirno razišli. a Dzemal Zafranija u srebrenicki. zato što Šehaga nije pominjao vracanje duga. iznenadjen njegovom vedrom bezocnošcu. Vrijeme je prolazilo.

Sjetio i upro prstom u njih. Ali za neke svoje grijehe ispaštao je i Avdaga. Bio je fanaticki vjernik utvrdjenog reda. samo je pogoršavalo njihov polozaj. obiljezila ih je samo njihova nesreća što ih se Šehaga sjetio u nekom svom mracnom casu. gleda. cuti. To što su pisali na sve strane. da bi se strašni čovjek. trazeci pravdu koju zaboravljaju kad je dijele. To je vrijeme nezašticenosti. nemocne mrznje. vrijedno je lovio ljude. moc im je oduzela pamet i zaslijepila ih osjećajem nepovredivosti. on neće. U ljudskom rodu gorih nema. pod ocima mu se objesile kesice. pozutio. brani se i utopljenik. mada je ispaštanje preteško. a on je nesebicno ganjao vještice. Nagrada mu je njegovo cisto zadovoljstvo što pošteno čini ono što mora. A možda su i oni pogriješili što na tu mogućnost. ova dvojica. Svi ugrozeni cinovnici pišu pisma. da ne zaklanja Sarajevo od sunca. sjetio nekog od njihovih prijatelja a ne njih. postaju surova cudovišta. pred serdara. Primio je to kao sudbinu. i nisu pokušali da nekom lijepom riječju ili nekim lijepim cinom skrenu sa sebe Šehagin pogled. ostavljajuci Avdagu usred recenice. U ime svoje vjere. ne zna tacno ni u čemu je njihova krivica. kao što religiozni vjernici ne ispituju boziji smisao. zaprepašteni i uvrijedjeni nesrećom koja ih je zadesila. Pa sam mislio. kobnog po najbolje ljude (mislili su time na valiju. ruke mu dršcu. Ako će neko dobiti nagradu. kao vulkan. kao što grom udara u neko stablo za pedalj više od drugih. u casu bjesomucnog praznjenja. uvijek opasnu. iz unutrašnje potrebe. Svaki dan je u Mahmutovoj magazi. a Šehaga je bio daleki oblacak na nebu. I opet se ništa ne mijenja. on neće. Sumnjivi već zbog toga što traze milost. Nije to bila upornost izazvama nekim teškim dozivljajem. uvijek zivu. Branili su se. I nije cudo što ne mogu misliti ni na što drugo. ciji smisao nije ispitivao. Ako ubije Mahmuta sumnjom. poslušno sjeda. proliv nikako ne prestaje. zato je teško razumljiva. zbog same stvari. Prije nikako. samo da njih mimoidje. Mahmut se procjepio. Sve što ucine. nisu pomislili ranije. za godinu dana bi skinuo polovinu trebevickog brijega. noge ga bole. kao umjetnik. Ako će neko dobiti unapredjenje. Bilo je već kasno kad su primijetili da je to crna oblacina koja nosi oluju. udarajuci rukama po vodi što ga vuce na dno. samoce. zbog nećeg što je teško razumno objasniti. kao istrazivac. gleda izbezumljeno. Imanje mu je propadalo. i jedva će iko primijetiti da to nisu oni raniji. pa svaki cas trci iz magaze. . kao naucnik. i mutna voda ih odnese u zaborav. Poklonili bi tu njegovu nezeljenu paznju i ocu rodjenom. Narocito se okomio na mene i Mahmuta. Tada se već mogu nazvati i vampirima. kakva je to šteta što su glupi ljudi obicno vrlo uporni. i čeka da se mucenje nastavi. Sada su na klizavici. i na njih pada poruga. Možda slucajno. nekom nesrećom. pogrešno je. smršao. i njega će ubiti ta ista sumnja koju ne može da istjera nacistac. moleci pomoć i milost. Da je s tom upornošcu kopao zemlju. zbog osjećanja duznosti. on neće. jer svako zna da nisu andjeli. ali nisu mislili da je najbolji). još više griješe što sebe predstavljaju andjelima a druge sotonama. Ako će neko dobiti pohvalu za ono što ucini. na njihovo mjesto dolaze drugi sivi ljudi. koju Mahmut odbija. ali je znao da su krivi zakonu. a te sotone su obicno vazni ljudi koje nije pametno tako nazivati dok ne pocnu da posrcu.Kadija i Zafranija se nisu nicim izdvajali izmedju ostalih. Ali je mislio serdar Avdaga. bez koristi. Nagrada mu je prezir i strah drugih ljudi. Sad oni posrcu. kao kaznu za mnoge grijehe. uvijek isto. otkrivajuci cak i razlog Šehaginog uticaja. zabavljeni sami sobom. nekom mrznjom koja bi imala korijen u njegovom životu. ili pita. ali ako nekim cudom ustanu iz mrtvih. ali on je većom dobrotom smatrao hvatanje krivaca ciju krivicu nije mogao da shvati. On ne mrzi ljude koje goni. Ali eto. pa bi ga ljudi pamtili po dobru. i vraca se klonuo. Bez naredjenja.

uhvatiti za pravu petlju. Medju nama se cak stvorio čudan odnos trpeljivosti. i bio sam uznemiren ako ga ne bih vidio cio jedan dan. ili čekao u zasjedi. nespremnom riječju. kao da se cudi što tako tvrdoglavo odgovaram jedno te isto. uvijek sam. Ali mi nije lako. Ali nikad nije progovarao nijednu drugu riječ osim o otmici. da cutimo ili razgovaramo. A grad se okrenuo oko mene kad mi je otkrio da sve zna o meni i o Skakavcima. on ni o čemu drugom ne misli. mirno sačekao da krenem. pitajuci sumorno: . kad se. Ponekad mi je prilazio. i sjeo prema meni. to je ludilo. po danu. mislio sam. Nanjušio bi me. . pa sa Skakavcima. jer mi je postao pretezak. njuškao je jedino za Mahmutovim tragom. a on se nije ljutio. gledajuci me neprestano. ali sam navikao na nju. razgovarao bi s bivšim dizdarom. Možda je to njegov nacin na koji iznurava zrtve. i sreo bi me na ulici. Neki put bih stao. kad bog prosvijetli nekog od nas. makar i mucan. Ili bih ga najednom osjetio iza sebe. i da mi je cudno kako neko može izmisliti tolike lazi. više sam volio razgovor. kao da se stidi što lazem. po mraku. strahom. i opet polazio za mnom. da to prvi put cujem. kao da vucem teg za sobom. Pred mojom dvorišnom kapijom bi stao. ista pitanja. srce se zaustavljalo od crnog predosjećanja. smetalo mi je to pracenje na istom odstojanju. ponovo prezivljeni strah zbog potpunog iznenadjenja. ali tim nije stekao nikakvu prednost. u stomaku kao da mi je gorjela glavnja. Istina. kao da će na meni otkriti nešto što mu je potrebno. Postalo mi je obicno što me prati i ispituje. Ali bi i on zastao. a on moja navika. da smo mu samo mi ostali. postavljao ista pitanja. Gdje se to izgubila moja sjenka? Da nije izmislio nešto novo? Njegova ludjacka upornost nije bezopasna. kao svoju sjenku. Postao sam njegova potreba. onda bi otišao. odustaje od borbe. izgleda. da ga sacekam.Zašto si bio kod Omera Skakavca? O čemu ste razgovarali? Moj je odgovor uvijek isti. on o tome sanja. Nije mi uvijek prilazio. dešavalo se da osjetim tezak nemir zbog toga što me stalno drzi na oku. Kao što ja sanjam njega i njegov tuzni teški pogled. pa s Mahmutom. trenutno gubljenje daha. Ili se meni tako cinilo. nisam mrzio ni ja njega ni on mene. nadajući se da će u jednom casu sreće. od koje će sve lako isparati. Pošto bi obišao tvrdjavu. kao zaljubljenika. pa sa mnom. svaki drugi posao. ili bi oborio oci. zato što je promijenio ustaljeni nacin. kad zvijezde dodju u povoljan polozaj. poslije bih cuo kako polako koraca ispred kuce. Došao bi u kafanu. kao i njegovo pitanje. a umirivalo me i ponavljanje istih riječi i postupaka. tuznog zbog neuzvracene ljubavi. pa bi pravi lopovi samo mogli pozeljeti još koju takvu otmicu. ali se nikako nisam mogao naviknuti na iste riječi. ali sam poslije zaprepašteno mislio kako se umalo nisam odao. isti izraz lica. I otišao bi bez pozdrava. Zadrzao bi pogled na meni. uvijek cutljiv. razgovarao s istim ljudima. Mijenjao sam vrijeme izlaska i staze kretanja. neočekivanom klonulošcu i zamorom. ne pristajuci da se predam. to je opsjednutost. kao da sam ostavljao vonj za sobom. Ali to je samo naknadno iskrenuto sjećanje. uvijak pogruzen. Neumorno je kruzio istom stazom. Zar mu je neko rekao? Odgovorio sam. dosad bez ikakvih posljedica. I za mojim. To je bolest. i zaboravio sve druge krivce. valjda. ali ga nisam mogao izbjeci.Ostavio je. Prilagodio sam se odmah. jer me uvijek zatice spremna. Trazio je pravi dokaz.

rekao sam srdito . Poznajem ljude. da mu kažem za sina. prijekorno je odmahnuo glavom. kako je bolje da me ne cijeni. svi smo mu bili na dženazi. slušao sam istinitu pricu o otmici. s novcem. i dugo gledao u sklopljene prste. odbojna. Dvojica mladjih Skakavaca otišla su s konjem odmah po brata.Pa dobro. a ti govoriš kao da si sve vidio. cutljiva. Zajko je javio Osmanu.zašto nas ne predaš sudu kad sve znaš? . i Osman je mene poslao starom Skakavcu. Obespokojio me taj njegov novi potez. a bojao sam se da će osjetiti moj strah ako upitam kuda me vodi. a kad su ga upitali da nije Osman Vuk. Skakavci su ušli lijepo. A onda je.Ali. Hvalio se kako on. svjedoka nema nizašto. rekao da sve zna. i ispricao mi sve o otmici. a onda me jednog jutra sreo na ulici i pozvao da podjem s njim. Hamal Mujo Dušica se ne sjeca tacno koga je mladic pomenuo. ali mi tvoja priča izgleda vrlo sumnjiva.Dvadaset godina sam u ovom poslu. teška. i zašto. Noge su mi se odsjekle. Avdaga . . smislio je kako će oteti Ramiza.Znaš. . ali to nije važno. sva je licila na njega. niko ništa ne zna. iza kojeg se krila nepoznata namjera. pretukli strazare. rekao je da bi moglo biti. o kojem ja sam ne znam ništa. zna samo da su ga ubili. Ponegdje je ostala neka nevazna praznina. odlaknulo mi je kad me uveo u svoju sobu. da pusti Skakavce u tvrdjavu.I što puta si slagao. ali bi cijenio moje poštenje i iskrenost. Bio sam tu i ranije. ili zato da napakoste vlastima. jer će se Ramiz sam otkriti. on zato što nije htio. ali smo svi smješteni na prava mjesta. Omerov najmladji sin je zasjeo u Zajkinoj mejhani. da izvedu Ramiza. Plašilo me njegovo cutanje. kroz otkljucanu kapiju. Ne vjerujuci svojim ušima. napio se i poceo da priča o svemu. i na konjima odveli Ramiza u nepoznatom pravcu. Najmili su starog Omera i njegova tri sina.Mogu samo za sebe da kažem: nije tako! Što puta sam ti rekao da ništa ne znam. Zasad nepoznatom. sastavljajuci dio po dio! . . bez uvoda i suvišnih riječi. ja zato što nisam smio. Ledio sam se od pomisli da me vodi u tvrdjavu. nego da me preda sudu. Poslije otmice. mene se ne tice. osjećajuci kako mi huji u glavi. ne gledajuci me.Ne znam . sigurno za dobre pare. i odnijeli ga kući. Hamal se ne sjeca. stomak mi se zgrcio kao u Mahmuta. znaju ko je oteo Ramiza. . ili ako pocnem razgovor ma o čemu. Rekao je: Osman Vuk. Ne zna šta se medju njima dešavalo. i on bi me predao sudu. Avdaga. Išli smo caršijom cuteci. opasna. (Pomislio sam.upitao je gotovo vedro. sam ili sa znanjem Šehaginim. i krivo mu je na mene što neću da priznam. ali prije sa Šehaganim znanjem nego sam.odgovorio sam. samo mi je sad izgledala tvrda i hladnija. koliko on zaista zna? Dugo me drzao u nedoumici.) Kad sam upitao kakav je taj moj zlocin. možda zato što misle kao i Ramiz. . Eto što je on sklopio. . Sjeo je prema meni.Je li tako? . Ne zna zašto su to ucinili. Ucestvovao sam u zlocinu. on ne može da miruje. i znam šta ko može da ucini. niti se njega tice. od početka do kraja. nijednu riječ nismo progovorili. i još neko. Mahmuta su poslali dizdaru.

a još vam ne mogu ništa. opet tmuran. zbog njega. to bi pomoglo i njemu. a naci će sigurno. i pljunuo na tu bapsku nemoc. A ako se zlocin ne bi kaznjavao. i radja se ponovo u svakom vremenu. kao na drvenim nogama. sve ćemo za cas saznati. Mujo Dušica se ne sjeca. ali kaznjava zestoko. i da si im posluzio kao coravi glasnik. krug je sve uzi. nemocan pred njom. nisam mrtva . i oko nje. . ni spasa. propao bi svijet. kao magla i tama. da se nisam zgadio nad sobom. ali je opasnost svuda oko mene. a ako ti neposlušni dodju na vlast. A je li pravo da zlocin ostane nekaznjen? . i što je uvjeren da spasava svijet.Jednom sam ti već rekao. I da li je pošten ili nepošten. Niko! Znam na što misliš. Ti kriješ. a progovorice. svu trojicu. Strepnju pred nepoznatom slutnjom razum ne može ublaziti. njihova blizina sve teza. pa Mahmuta. ali sluzi casno. kao bolest. u ratu. i ne bojim se nicijeg imena ni polozaja. ali bi jedva primijetio kad bi se uspostavio drugi. ni namjeru. I znam ko ga je izvukao iz tvrdjave. cist u svojoj nesuvisloj odanosti. samo je mahnuo rukom. a tada sam osjećao samo strah. To je zlocin. nr možeš ih ni izbjeci ni podnijeti.Znam sve. O toj kobi se ne misli. Nisi ni ti meni. nisam cuo niciji glas. moja koza neće vrijediti ni koliko ovcija. Ništa nemam protiv vas. I naci ću dokaze.Uradi kako ti savjest kaze. udarajuci o kamenje neravne kaldrme. Ako Avdaga nadje što trazi. Mahmut zanijemi kad mu pomenem dizdara. ona se nosi kao tezina. . Avdaga. Ali iznad te neposredne opasnositi. Drugo me se ne tice.Ako ta sirotinja progovori kako treba. na ravnom polju. I pitao sam se. i uzasan baš zato što je takav. I ko zna dokle bih gazio u glib kukavicluka. Opasan je zato što je tvrdoglav. Uporan tragac koji iznurava i sebe i druge. . ogranicene pameti ali jake volje. da idem. trazeci pravdu! Nije odgovorio. Dozivljavao sam tu paniku duše i ranije. već protiv onog što ste ucinili. A onda ti neću pomoći. da goni druge neposlušne.Je li ti poznato šta je ucio Ramiz? . Zar je toliko siguran.Visoko je podigao guste obrve. A sve te bezbrojne oc i sjerake su Avdagine. niko neće ostati nekaznjen. Skakavci ne govore. surov ali nimalo nizak. kao oko u potpunoj tami. Možda se navikao na jedan zakon. Otišao sam. da mu lukavstvo i oprez nisu potrebni? Došao je do istine. . Ovako neću. Rekao bih kadiji da nisi ništa znao. A pristace. On ne zna čemu sluzi. Porazila me njegova otvorenost. Jedan od sinova Omera Skakavca pomalo već progovara. pošten na svoj nacin. i vrlo odredjen i vrlo neodredjen. iako se necasnim sredstvima sluzi da ostvari casne ciljeve? O svemu tome sam mislio poslije. u gustoj šumi. I mucnije mi je to osjećanje bespomoćnosti nego ono što znam. ni oblik joj ne možeš odrediti. u mraku. zato je još strašnija. predavno. a i tebe. A ni kadija sad neće na Šehagu. da lovi neposlušne.Poznato mi je da je govorio protiv vlasti i da je bio zatvoren. A ako kadija pristane da ih zatvorimo. da li je čovjek pošten ili nepošten. nekoristoljubiv. postao vojska aveti. ni blizinu. izlaza ne vidim. Neka ide do djavola taj izmaštani strah! Čovjek sam. lako je udariti po sirotinji. Nemam pravih dokaza. .Da ne uciniš nepravdu. nadam se. bez licemjerja. Ali ja ne mogu lagati. nisam vidio nijednog čovjeka.Hoću da ti kažem: uskoro ću imati dokaze. Rodjen je davno. kroz stoljeca. I strast mu je ista. okrecem se bespomoćno. ako se casnim sredstvima sluzi za ruzne ciljeve. Meni je vazna samo pravda. još se nada da ga neće otjerati iz Sarajeva. doci će i do pravde. o čemu mogu da mislim. Svoje pravde. ustostrucio se. . vjecan. opkoljavala me nesagledljiva prijetnja. Kao da su stotine sjenki i stotine ociju oko mene. On ne zna zašto kaznjava.

Htio bih da razgovaram s tobom. E pa. i zatvorio vrata. ali se više nisam osjećao izgubljen. i navodi me da priznam. čini mi se. punoj vune.meta koja čeka pogodak. Dok ovo svršimo.obavijestio me Mahmut. niko neće priznati. i tako će tudja osveta pokopati i serdara i našu krivicu. Mahmut se gegao po magazi. prstom povezuci vezove od kanapa. . znao sam dokle doseze i cime mi prijeti.Vuna je za Venedik . i dobro mi sluzi. neću priznati. pa je Osman ponovo sve provjeravao. nesreću ne mogu sačekati na koljenima. i s obzirom na snage. Imao je. do njegova uspjeha ni najmanje. naredjujuci da se bolje pricvrsti. i Avdaga će do smrti ici za mnom. ja ću se boriti da sačuvam citavu kozu. Kockamo se nepravedno. On će umrijeti od muke. bolje da on podnese poraz nego da ja dozivim kraj. Gdje si dosad. Ili će Šehaga uciniti nešto da ga zaustavi i onemogući.upitao sam. da pomogneš? . Učinio sam malo. stidio bih se. i sve tiše ponavljati svoje pitanje. i odluka da ne cekam mirno noz iza vrata.Zašto nisi zamolio da i ti podješ? . znajuci da je zalostan. On meni priprema propast. ali sam učinio svjesno. Nadgledao je kako momci uvezuju bale sargijom. ja njemu želim samo neuspjeh. Našao sam ga u Mahmutovoj magazi. sam za njim. više dobre volje nego strucnosti. dobro će biti ako on ništa ne dobije a ja ništa ne izgubim. Slegnuo je ramenima: ko bi njega poveo! I otišao da cima kanap na balama. razocarali bi se. za mene kraj. S olakšanjem koje mi je donijela zelja da sačuvam glavu. koju ranije nisam vidio. gledao sam je hrabrije. . Vracajuci opasnost na zemlju.Idu Osman i Šehaga. sa zaljenjem u glasu. ali je sagledljiva. E pa. ali se ocito trudio da pred Osmanom pokaze strucnost i dobru volju. Ali je pošao prema Mahmutovoj sobici. Ako iko može zaustaviti Avdagu. Zar da uprljam i to malo? Neću da drhtim. Na njega sam pomislio čim sam se riješio na odbranu. Sjetice ga se kad mu se mrznja nakupi u srcu kao otrov u poskoku. Ni zbog sebe.nasmijao se Osman. pošao sam da potrazim Osanana Vuka. za njega je neuspjeh samo poraz. Volio bih odmah. neću da se bojim! I zar sve mora biti najgore? Avdaga sve zna a ništa ne preduzima (mislio sam mirnije). Ne vrijedi mnogo. Do mog života mi je prilicno stalo. ni zbog drugih koji vjeruju u mene. ja na sve. bez ikakve potrebe. Nije beznacajna. doduše. I ja bih volio mnogo štošta. to je on. medju ljude. kako bih mu olakšao posao. . Avdaga se bori da me uništi. Krenuo. on ninašto. moju nikakvu i njegovu svakakvu. a njemu ne bi posluzila nizašto. ali je jedina koju imam. . a ne ja na mukama.

a najviše ga je izmucila ova u koju je neduzan upao. Mislio sam da će biti mnogo zabrinutiji. jer ne može da me upita o čemu smo razgovarali. Ma šta mi kazeš! Zar tek danas! I sad se šegaci. Izlazeci. drugi mlad. skrati! Posao ceka. gledajuci nas ponizno. Je li ti sad lakše? . nisi lud da kazeš. Razgovarao sam s Avdagom. Onda.Odakle baš on? . Ako nam je to jedino uzdanje. prijateljski me udarivši po koljenu: . Ispricao sam šta je Avdaga rekao o otmici. Cak se i glasno nasmijao. Avdaga je opasan. I postaje sve opasniji. pogodio je kao prstom u balegu! .grubo ga je odbio Osman. teško nama. vidio sam kako Mahmut razgovara s Osmanom.Ni djavo nije crn kao što se priča.Treba li vam štogod? Hocete li kahvu? ..Zašto sve kriješ od mene? Valjda se ne bojiš da ću nekome reći? . kad sam završio.. . bili su zajedno na vojni. Mahmut je izašao ojadjen. Godinu dana života bi dao da cuje o čemu razgovaramo. Pa šta da radimo? Uzdacemo se u boga.Ne bojim se. A sa dizdarom se dobro poznaje. Osman se nasmijao. ne znajuci i kakva je. sve.Kokalo! . U sobu je ušao Mahmut. .Nego ko je? . ne prekidajuci me. ni svoju ni tudju. Ne podnosi tajnu. i zalosno gleda za mnom..Mrzi ih. .Avdaga sve zna. jedan star.Imamo neki razgovor. Sa dizdarom je razgovarao Muharem bajraktar.Šta kaze? Mahmut je razgovarao s dizdarom! Mnogo ti on zna. zbog tog razgovora je i ušao. ni kriv m duzan! A za ostale? Je li pogriješio za ostale? Za tebe nije. Znam. sasvim neočekivano. brate. Muharem bajraktar! A jadni Mahmut se procijedio od proliva. otišao da nadgleda kako momci vezuju vunu u bale. Zaprepastio sam se. .. Slušao je. nimalo zabrinut. .Ne treba ništa . ne propustivši ništa. Sad su obojica stari.- Je li priča duga? Kako god hoćeš. I veseo. Uozbiljice se kad mu kažem. ali s nekom podrugljivom paznjom koja me iznenadila. otrovan radoznalošcu.

Kriv i pred sobom i pred drugima. i poceo bi da odmotava klupko.Da se nisi zaljubio u drugu? I nećeš da mi kazeš. ali bih upropastio drugog nesrećnog čovjeka. ali mu mnogo ne pomaze. Nisam uspio da ja prevarim. ni na um mi ne pada. šta je gore? Ako otkrijem Mahmutu istinu. Šta je bolje? Ili. u kojem se uvijek krije makar malo nepravde. Ali se nisam smirio poslije te odluke.Ali. ma za koga. mada se od njega svašta može očekivati. Kao i svi ostali. Nesposoban san za to krojenje pravde. Lako je njemu da se pouzda u boziju milost. Da li zato što je briga grcila moje lice u smijehu. serdar Avdaga bi objerucke prihvatio dokaz za kojim odavno traga. kad je zašticen Šehaginim širokim ledjima. jer ne bi bilo lako ni njemu ni Šehagi kad bi se otkrila cijela istina. . ali je opasnost manja. A zbunilo me i Osmanovo ponašanje. A da mu otkrijem kako ispašta zbog bajraktara Muharema. u koju ne vjeruje kao ni ja. Bajraktar bi umro u mukama. Nikad nisam želio da presudjujem medju ljudima. nepravedno. jer u tome pravde nema. Mahmut je vezan sa svima nama. ona je primijetila da nisam kakav sam uvijek.Zašto mi ne kazeš šta ti je? Nešto kriješ od mene. prisiljen sam da presudim. Ako kažem. Prvi put je primila to odbijanje. Bezbrizno se nasmijao. Neka bar ona bude poštedjena. doduše.Ništa ne krijem. A eto. Pred njom sam se. Bogzna koliko bi ljudi stradalo.upitala me zabrinuto. skinuo bih s Mahmuta muku pod kojom već kleca. Sve drugo bilo bi gore. a on je ne zadrzi za sebe. iz sazaljenja? . kao i obicno. i tako ga spasiti makar u posljednjem casu. Ali ne vjerujem ni da je toliko lakomislen.Šta bi bilo? Nije mi ništa. A ovako. nije pravo. Ma koliko da je mudro to što sam riješio. se oslobodi nepravednog tereta. a mogao bi pozeljeti da se riješi proliva i da skine s vrata serdara Avdagu. od moje odluke zavisi da li će biti kriv Mahmut ili bajraktar. otkrivši mu pravo ime. šta bih mogao da mu kažem? Da nije kriv. Da li onda nas ostale prepušta našoj tankoj sreći? Ne mogu vjerovati u toliku bezobzirnost. ako se sve otkrije. Zašto je onda onako neozbiljno primio moju pricu? Pogotovu što i sam zna da Avdaga postaje sve opasniji. Neka ostane kako je sad! Mahmut ništa ne zna i ne može ništa otkriti. ili što sam nevješt da se pretvaram. Ne bi bio ponosan što su ga zamijenili s junačkim bajraktarem. ali osjećanje krivice prema prijatelju nije nestalo. kad je cuo da Avdaga sve zna. i da je Avdaga pogriješio? To on sam najbolje zna. i sve prepustio bozijoj milosti. Šta bih imao da krijem? . doduše. tmurnu i nijemu.Šta ti je? . Tješio sam se da ću reći istinu o njemu. ali je uvece bila odlucnija: . ništa ne govoreći Tijani. a možda i ne bi. i osjećam se kao gubav. Ne bi mi pomoglo da uzdišemo zajedno. Ostavio sam na mukama neduzna čovjeka. kao i obicno. ili bi priznao. . Prozivio sam tri teška dana. . i time ga možda osudio. Ne znam. i ja sam se pretvorio u opsadjenu i zatvorenu tvrdjavu. Teško je odlucivati o sudbini ljudi. Šta bih mogao da joj kažem? Samo bih je nepotrebno uznemirio. možda bi i bilo pravo da. A eto. tek. trudio da izgledam veseo i bezbrizan.

I tada. Ne bih se ni cudila. dolazim sebi. zdravi smo.Jesi li cuo. i lijepa. hoću da se nasmijem. zaboravivši i hljeb da kupim. ali je hrabro potisnula nespokojstvo. zeno! Mani me! . Umanjila je moju krivicu kad je naišla opasnost. a to joj je najmanja briga. A onda se sve riješilo dogadjajem koji niko nije mogao očekivati.Ne znaš ni šta se zapravo desilo. poruznjela sam. A Abaz priča: ubijen je kod Darive. zbog mene.Da li zene sve objašnjavaju ljubavlju? Nasmijao sam se od muke. Tanko.Istina je. šta nam treba više! Neka nije nešto drugo.Ako ti se desilo. ali je i ona ugrožena sa mnom. da me utješi i umiri. . Pa pozurim u magazu. Šta bi se s njom desilo ako mene zatvore? Smirila se. hoce li serdar i danas doci. da se zacudim. Zasad ne treba da se brinem. ubio ga je. kad više nisam morao. Dokle ćemo izdrzati ovako? Prihvatila je objašnjenje. a ja slušam. Ljekovita je sama po sebi. Tako Abaz. veli. kao posljednja baraba. vedro. Treći dan poslije onog mucnog razgovora. Rekao sam to uzbudjeno. . ali zivjeti. i mislim. rekao sam sve o Avdagi. uvecala bi je kao zaslugu kad bi se za nju davale nagrade. ali mi je pomogao da zaspim mirnije. hoću da ga zagrlim. kad Abaz. pozurio do Mahmuta.Jutros idem ovamo. Becir Toska. Kako možeš biti kriv? Razlog nije narocito uvjerljiv. i onda se mirno vratio u planinu. možemo zivjeti i godinu dana. iz puške. koreći me zbog malodušnosti i tješeci me da ću sigurno naci posao. a ne mogu. vidim sama. kazu. stolar. serdar Avdaga je iza jacije ubijen kod Darive.Pa šta ti je onda? Nešto jest. Zamislila se malo. pričalo se da ga je sačekao razbojnik Becir Toska. Dočekao me uzbudjeno veseo.ushiceno je odgovorio na moje pitanje. da je serdar Avdaga ubijen? Mene nešto presjece. Mladi smo. Sigurno joj to nije najmanja briga. Nije lijecila pravu ranu. reći slobodno. povjerovala. ne zmajuci da to nije moja najveća briga. sigurno. od pekarskih radnika i. jer je istina. hoću da upitam. Doznao sam ujutro. ali me dirnula njena privrzenost. s novcem koji imamo i koji ona propušta kroz najgušce sito.Krivo mi je što ne mogu da nadjem posao. Dizdar je cuo konjski kas baš u to doba. kad se Avdaga vracao od dizdara kroz mracnu klisuru. zatvorim se i pocnem . Ona mi je jedini zaklon. .Proljepšala si se a ne poruznjela. I nikad te nisam toliko volio. ali je te večeri odlucila da bude hrabra do kraja. i draga. i ubio iz puške. Olako me odbranila: . . . gotovo slomljen od sreće. istina! . Volim da znam nego da sumnjam. nisam se toliko obradovao ni kad mi se sin rodio. preda me: . ako treba. Besposlicim. kao ljubav.Ma kakvo zaljubljivanje. da kažem šta bilo. Toj mojoj ljubavi ime je serdar Avdaga! . samo krkljam.

Kazu da ga je ubio Becir Toska.Jesmo. kao neki neljudi. I ne vidim ništa osobito: lijep. . i zahvaljuje zaboravljenom bogu što ga je oslobodio bijede. i priskocio si mi u pomoć baš kad je trebalo. Gledao sam za njim. . rekao je Mahmutu da će danas doci jos nekoliko tovara vune.Ne tice me se.Ma kakav da je bio za života. ali nisu njegove. Rekao je kao da izgovara prijetnju a ne riječi pokornosti: . Medju nama više nije bilo tajne. da više neću gledati u vrata i umirati kad neko uhvati za kvaku. zauzet brigama od danas. miran. a ti na vrata. i ne mogu sebi da dodjem. . u tom trenutku. ukrstivši se kad smo mislili o jednom. i treba samo reći: rahmet mu duši! . Pa se sjetim. Kako da Becir naidje baš u to vrijeme? Osman me pogledao kratko. i da treba pripremiti sargiju i konope.Cujem u pekari. od koje on sam nije znao da se odbrani.Bog je tako htio.hodati izmedju vreca zita i bala vune. Izgledao je ozbiljan.upitao nas je obojicu. oprosti za to ali ti nisi na kraj srca. Nije ubio sam. u radnju je ušao Osman Vuk. . I odmah poslije toga. otklonio ozbiljnu smetnju. . Smijem se. pa ni tvoja. juce ga se ne tice. Izmedju njegove namjere. zadovoljan je: svršio je vazan posao. .A odakle Becir Toska tako blizu grada? I to baš kad naidje serdar Avdaga! . ne bi mi više nicija pomoć bila potrebna.Nema ga više! Samo to: Nema ga više! Kao da sam pobenavio od sreće. Dotle sam se pitao. ali ne bih rekao da je uznemiren. koji je . Važno je. zbog hladnog bljeska suzenih zjenica. I tada. Dosta si se i skanjivao! A da si zakasinio samo malo. zavladali bi svijetom. Ili Avdagina nesreća. i mirno koraca dalje. nad glavom mu više ne visi opasnost. Ogromna većina su slabici. Dzaba je. niti je važno. zbog prijetece opomene koju sam osjetio u njegovu glasu. poslovan. zbog misli koja se u meni javila bez truna sumnje. koja je odredila tu smrt. Neposredan je kao dijete. Šta bismo im mogli? Mahmut je izgledao surov. Kad bi se udruzilo deset ovakvih bezobzirnih ljudi.prekorio ga je Osman. da vidim kako izgleda ubica u miru (u ratu smo ih nazivali junacima). oslobodjen njome. neka je srecno! . tada sam sigurno znao.O. ali je djelo njegovo. Osman više vjeruje u svoju vještinu nego u boziju milost. Ne znam kako mu je u duši. a nije. hvala ti što dokusuri onog nečovjeka! Odavno mi nisi pao na um. govorim: . obican. gotovo je igrao od sreće koju mu je donijela tudja nesreća. Dotuzio je i bogu i ljudima. oci su mu sive i hladne. bio sam siguran da je on ubio Avdagu. Kao da su se susrele dvije zrake iz mog i njegovog mozga. Ako i misli. najvaznije od svega na svijetu. Zbog riječi koje su obicne. boze milostivi. Sad neka ulazi ko hoce! Ulazite. ima pravde na svijetu.Nije lijepo da se raduješ tudjoj simrti . ljudi! Danas sam se ponovo rodio! Dok sam smušeno mislio kako je čudan ovaj svijet u kojem jedan čovjek likuje zbog smrti drugoga. ne čeka bespomoćno da mu slucaj pomogne. moj Ahmete! .Radujem se što mogu reći: rahmet mu duši! Maloprije Ahmet pita: ko ga ubi? A ja velim: bozija milost. vidio si koliko me krvnik muci. E pa. Ko zna koliko je posrednika izmedju njega i smrti koju je poželio. sad je mrtav.Jeste li culi za serdara Avdagu? . kao ja.Baš sam mislio da dodjem tebi.odgovorio je Mahmut radosno. surovo sijece uzlove koji se pletu oko njega. na muštuluk. ili da misli o ubijenom. kleknem ovdje na seciju i zahvalim bogu: . hvala bogu! . i onog posljednjeg.

a mislim. ne zeleci da zna za njih? Eto. Rekao je da odmah dodeš. Šta je onda ostalo bezobzirnom Osmanu Vuku? Da se uzda u srecu i boziju milost. A ne osjećam radost. i koracao oborene glave. da bi nas spasao od mucenja zbog odgovornosti.potegao obarac. ali se ne osjećam nije moja svjesna odluka i misao. kao konac. neću se buditi sumoran zbog dana koji će mi donijeti susret s njim. Sve sam predao u tudje ruke. šta sam mislio? Prevrcem po sebi. trazila nova olakšanja za moju savjest. doduše sa sjenkom lake sumnje i sa nešto nelagodnosti. da im se zlo vrati. i zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama. Da je Avdaga bio pametniji. Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao. teška pogleda koji sve vidi. jer je Osman znao moje upozorenje. a drugog objašnjenja nema. da je bio lakomisleniji. rovim. neprestano. sve o Avdagi. Šta sam onda htio. A smrt je mogao smisliti samo Osman. A savjest je prihvatala odbranu. digao bi ruke. cak i kad nije svjestan svojih postupaka.Nekad je govorila: . nikad me više neće presresti da me upita šta sam razgovarao sa starim Omerom Skakavcem. siguran da je nije bilo. Drugog rješenja nije moglo biti. u dnu svijesti. Ali. Našao je rješenje u onome što je učinio. ali nisam želio njegovu smrt. Taj posljednji možda nije nikad ni cuo za Osmana. ali na dobrom putu da se sasvim smiri. Ni za Osmana ni za Avdagu. da on sam riješi. da je bio nepošteniji. Morao sam pomisliti. Volio bih i da ne mislim o njemu. neće da ih bude svjestan! Ali je lukavi nagon ipak postigao svoje: malo odgovoran.Kako su ljudi nesrećni. bez moga ućešca! Ako je tako. sad to vidim. bez Osmana.Kako su ljudi glupi! Cine zlo. i tek onda se odlucio. očekivao upravo ovakav izlaz? Jer.Šehaga te trazi. to nije Osmanovo. poštenja radi. smišljajuci ubistvo? Ne. izgleda da može. Osmanove. da ne bih cuo pricu o mrtvom Avdagi. trazim tu skrivenu namjeru. posrcem. zaobilazeci ljude. sigurno. onda je čovjek prilicno prljav stvor. Nagon nas brani potpunim zaboravom. doviknuo mi je: . Avdaga bi još bio ziv. Avdaga bi sve odbacio s prezirom. Ali je bio ono što je bio. poznavao sam ih obojicu. Bilo bi nevjerovatno da je čekao na sam kiseo i tezak. Ne mogu biti odgovoran za ono što sam pomislio da se sve moglo desiti i bez mene. rekla je ozlojedjeno: . Kad sam pošao. . uplašio bi se. . drugog nije bilo. bez mene. Jer. i mogla ga je omesti samo smrt. Cak (koji već put tako!). kao što se rugao. Izašao sam na ulicu. a nisam. uplašiti? Nije. ali nisam pomislio na njega ni jednog trenutka. Više se neće pojaviti na kraju ulice. Plašeci se docnijeg kajanja. Tako je moja pristrasna misao. I sve sam to znao. Kad sam Tijani ispricao o Avdaginoj smrti. Osman je njegova crna sudbina. potplatiti. moj uporni branilac. primio bi novac. i ne nalazim je. mislim: jesam li ga ja ubio? Želio sam da se oslobodim straha i opasnosti. usukan. kakav bi drukčiji mogao da bude? Je li ga Osman mogao ubijediti. stoji citav lanac skrivenih ljudi. visok. nemilosrdno sam ispitivao sam sebe: da nisam ipak.

manja. jedna smrt. ucinili smo istu ludost samo s drukčijim posljedicama. nada se. Misli da bi to bilo najbolje. Neću dopustiti da me zanirzi kad se razocara. ali sad nisam mogao da odbijem. Imace svoju sobu.Net . Ja ću biti samo prisutan. avlija je široka. Pomenuo je sina samo kao zeninu zalost. Šehaga Soco me poziva da podjem s njim na put u Venedik. Ako se Tijani dopadne. Pa. kao da nije od ovoga svijeta. i djetetu bi bilo bolje. ni ono što on nosi u sjećanju. u dvorištu. a ima i druga. kuca velika. I mene vodi umjesto njega. poci ću na taj put nade. neka je Tijana utješi ili ostavi. mada je vrijeme da se nećega prihvatim. kao beznadni bolesnik koji nema šta da izgubi. imace poslugu. I nikome nije vazna ta smrt. već ono što misli. zato što bi htio da me primi u sluzbu. Ova strana je dio projekta Kitabhana. Ostavice mi novac za Tijanu. možda će mu cak njegova nesreća postati teza zbog naše sreće. Njih dvije će se lako sloziti. Ja ne mogu biti neko drugi. neće joj zamjeriti ni na čemu. Ni sad ga neće naci. kad vidi da lijek ne pomaze. nekako nas je povezao. Svako umnožavanje. a ona može zivjeti u našem sadašnjem stanu. A i to je dobitak. ni o čemu neće brinuti. kad se rodi. zato da on ne bi bio sam. Nećemo smetati ni njemu ni zeni. Dirnula me njegova tuga koju krije a ne može da sakrije. Ne može i ne želi misliti drukčije kad stvara svoju porodicnu zajednicu. on će izmišljati sve ostalo.Sad vjeruje da svako zlo mora biti kaznjeno. istih smo godina. bili smo na istom ratištu. ali sam znao da ga ni on ne zaboravlja. makar i za kratko vrijeme. lakše ću poslije zivjeti u ovoj cami. Ako zaplace. Neće smetati ni dijete. Sve što mu bude trebalo. bolje nego da je pusta kuca. porazgovarace s njegovom zenom. pokušao je da stiša svoju tugu mrznjom. bojim se. Ali ću mu biti olakšanje. kao da je ziv). rodjeni smo u istom mjesecu. a toliko mišljenja o njoj. mogli bismo i ostati ovdje. neka kmeci. ili može preći u njegovu kucu. i sjenka mrtvog sina bice mu uvijek milija i ljepša od mene zivog. o Tijani je cuo sve najbolje (od koga li je cuo? od Osmana?). neće mi škoditi ovo putovanje. a ni oni nama. Ako ne želim sluzbu. sad pokušava da je ublazi brigom o drugima. neka bude. A njemu će biti lakše kad zna da je neko poznat s njom. a i njegova žena je dobra. Zato što mlad čovjek treba da vidi svijeta. zbog sina (nikako da ga zaboravi. obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava. I tako. s njim razgovara. kad hoce i ako hoce. možemo i tamo stanovati. Neće uspjeti. i trazenje smirenja koje ne može da nadje. neka se dere. ali on trazi lijeka. na vrijeme ću se sam ukloniti.

Šta ću ovdje? pitao sam se panicno. a možda i zato što se nećemo dugo vidjeti. Ali što sam se više udaljavao od Sarajeva. ona je vazduh koji udišem. od kojeg sam se ja sve više udaljavao. Nije postojao vidljiv razlog. i noću. Šta će iko igdje? Poslije je moja tuga bila obicnija. i od Bosne. ona je suncana strana moga života. samo kad sam uz nju. zbog stoke. . jer se vracaju u Sarajevo. nemocam da se oduprem navali zebnje i uzasa: posljednji čovjek. svakakvo a drago. dala mi je život. vice u nebo svoju zalost. i tada sam na brdu ugledao primorsku kucu. jedno dvorište ogradjeno suhozidinom. i crnu priliku stare zene isturene prema oblacnom nebu. Smrt u Venediku Da li je trebalo da podjem na ovaj daleki put? Pošao sam olako. mislio sam i na svoju ruznu sobu koja mi je sad izgledala najljepše mjesto na svijetu. Bio sam sam i izgubljen dok je nisam našao. sama u beznadnom prostranstvu krša. nije moje. i na mrtvog serdara Avdagu. Kao da se sve u meni ispremetalo. dala mi je sigurnost. sve je zatvoreno nedodirljivo. misao usplahirena. Sjecam se dobro kako sam u jednom takvom casu krajnje nesigurnosti teško dozivljavao i najobicnije stvari. koji nije dozvoljavao da mi bude prazno i dosadno. bosanski snijeg je ostao dva dana iza nas. Kažem: možda. Bio sam poljuljan ratom i životom. kao da sam cupao korijen koji me drzao za jedno mjesto. boli me daljina izmedju nas. putuju samo uznemireni ljudi koji ne mogu da ostanu sami sa sobom. nisam se plašio niceg odredjenog. Osjećao sam prazninu u duši. S mucnom ceznjom sam mislio na Tijanu. Bio sam ugašen. zbog cega bilo. misleći da su najsrecniji ljudi na svijetu. sve je tudje. a tudja rugoba me neće utješiti zbog one u kojoj zivim. kraj tuzan.18. ali ogranicenu. Ona je zemlja koja me hrani sokovima. zavidio sam im. Narocito pred veće. Prilazili smo obali. Sve sam nespokojniji. Ali tada. jer ne vjerujem. koga nisam vidio. mislio sam na svoj sirotinjski sokak s naherenim tarabama. vikala je nešto nekome. nebo daleko. A možda će mi i koristiti da vidim taj čudni franacki svijet. mislio sam na sve što je moje. srecna zvijezda me dovela do nje. sivi kamenjar je izazivao na povracanje. bez zelje i potrebe. i tugu. Gledao sam pogruzen. to je bila slika ocaja. Osim trgovaca. kamenom plocom pokrivenu. svijet nesiguran. srecu ili rugobu? Sreće ne mogu prenijeti ni komadic. kao da sam obolio od neke nepoznate bolesti koja se ne javlja bolom već strepnjom. jure za novim slikama nepoznatog svijeta. koje nude svojim ocima. milosrdnije nego djetetu koje je nosila. i na dobrog uplašenog Mula Ibrahima. koji se radovao ovom putu. sve ostalo se pretvorilo u kanien. možda zato što on ne ide u Venedik. I sve sam nesigurniji. boli me prazno vrijeme bez nje. možda. Kad su se s obale vratili naši naoruzani pratioci. zbog drugoga. a nesigurnost je neprestano rasla. ili nekog od ukucana. obuzimala me sve veća malodušnost i gotovo strah. sam na svijetu. Zašto sam se odvojio od nje? Mislio sam na sašavog Mahmuta koji je zaplakao ispracajuci me. surov ali sada mi drag kad ga je daljina istopila. Šta ću tamo vidjeti. ljudi hladni. Više nisam nigdje. U drugoj prilici pomislio bih da dovikuje komšiju. Pa ipak. Ono što vidim. ne znajuci kako će mi biti tezak. ali im duša ostaje prazna.

Mislio i tugovao. Srecom, boljela su me ledja i debelo meso od jahanja, utroba mi se dizala od ljuljanja broda, plašili su me visoki talasi i nepregledno more, pa su me muke tijela milosrdno spasavale od muka duše. Šehaga je hrabriji i vedriji od mene. Naviknut je na ove sumnjive ljepote putovanja, a i narav mu je drukčija. Ja ne znam šta me od mene ocekuje, a on sebe drzi na uzdi i čini samo ono što mu ponos zahtijeva, osim kad ga tuga savlada. Ne znam, doduše, da li mu je u duši isto što i na licu, ali njegov ljubazni smiješak i mirni sivi pogled otkrivaju mi novog Šehagu, kao da ga je ovo putovanje preobrazilo. Ozivio je, zanima ga sve što vidi, uctivo i vedro se obraca ljudima, ne tuzi se ni na smještaj ni na hranu, cudno ozaren, kao da nešto posebno ocekuje od ovog puta. Mene susreće s lijepim smiješkom bliskog čovjeka, ne govori o ruznim stvarima, ne pominje svoju mrznju, ne krije se suviše, govori o sinu i o svojoj tuzi zbog njega, škrto i uzdrzano, doduše, ali za njega zatvorenog sasvim neočekivano. Govorio je i o meni, o mojoj buducnosti, sa mnogo djece, da se ne kockam sa sudbinom ako bih imao samo jedno; s poslom koji će me zanimati, i s porodicom koja će me voljeti, da bih imao tvrdjavu u koju ću se skloniti pred svijetom. Ništa čovjeku nije vaznije od svog mira i od sreće koju sam stvori. Zato je treba cuvati, tu svoju srecu, opkoliti je šancevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tice, život je surov, ljudi zli, i treba ih drzati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago! Nisam se slagao s njegovim mišljenjem, nastalim iz iskustva koje čovjeku daje mudrost, kad mu više nije potrebna. Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost. Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokušaj, ponudice ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka. Ono što čini student Ramiz, odbila bi svaka mudrost, odbilo bi svako iskustvo. A Ramiz nudi nadu ljudima. Mudrost je kukavicka, ocajnicka, iskustvo je korisno samo za životno puzanje. Odrice ono što jest, ali mu se ne suprotstavlja. Samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbice se onaj ko ne poštuje tudja gorka iskustva, to je istina. Ali je poletio, vinuo se iz gliba, ostavio lijepo sjećanje koje ne umire. Kad bi bilo više te hrabre ludosti, možda bi, drevno iskustvo prestalo da nas plaši. Nisam mu rekao šta mislim, jer je njegovo iskustvo suviše bolno, i bilo bi surovo da mu protivurjecim praznim tvrdnjama kojih se ni sam ne drzim u životu. Na ladji sam primijetio promjenu na Šehagi. Odjednom se povukao, zatvorio u sebe, ćešce ostajao sam. Govorio je manje, i bez ranije sigurnosti, gotovo uplašen, okrenut nećemu u sebi. Ili bi zastao usred riječi, široko otvorenih ociju, unezvijeren, kao da se sjetio nećeg mucnog, ili kao da osluškuje neki glas koji samo on cuje. Trajalo bi to samo tren, poslije sam sumnjao i da je bilo, ali me moja vlastita uznemirenost uvjeravala da se nisam prevario. Mislio sam da se to javlja njegovo sjećanje, od kojeg nikako ne može da pobjegne. Bilo bi rdjavo i za mene i za njega, postali bismo nesnosni jedan drugome. Ali kad god se vracao iz svoje mracne usamljenosti, bio je ljubazan kao i ranije, pa sam odbacio svoju sumnju. Ne bi mogao biti toliko hrabar ni toliko jak da me gleda blagonaklono pored mrtvog sina, ponovo ozivjelog u njegovu srcu. A možda su ta njegova trenutna gašenja samo tjelesna nelagodnost zbog lošeg mora. Jugo nas je pratio na cijelom putu, i brod je posrtao s nosa na rep.

Pitao sam ga zabrinut: Je li more uvijek ovakvo zimi? Obicno. Zašto onda putuješ svake godme? Volim Venedik. Veseo je, narocito sad, u vrijeme karnevala.

Šta se njega tice karneval? A kad nema karnevala? Sigurno je tmurno kao i kod nas. Kod nas je uvijek tmurno. Ne voliš Bosnu? Ne volim. Zašto se onda ne preseliš u Venedik? Možda bih i njega zamrzio. Bolje je ovako.

Ne znam da li je ovo njegovo hodocašce u tudji grad samo navika, ponavljanje onog što je uvijek cinio, bjezanje od sebe i od svoje tuge, i odlazi zbog neke ljubavne veze kojom se, makar i privremeno, oslobadja stalne napetosti, ali mi je njegovo oduševljenje tim tudjim gradom izgledalo neobicno, zato što je pretjerano, kao da ga istice nekome uprkos. Venedik je kao cipka, govorio je, gradjen za gledanje, stvoren za uzivanje, spreman na razumijevanje. Otvoren svemu što je ljudsko, on je grad zrelih ljudi, koji se ne stide i ne boje onoga što cine, koji ljudsku slabost prihvataju kao stvarnost, a ljudsku plemenitost kao dobrodošlu mogućnost. Imaju malo zakona, ali strogih i pravednih, jer znaju da je sve više lopova što je više zakona. Malo je upravljaca, i zato malo izjelica. Kaznjavaju, ali za prave prestupe, i bez samovolje, bez nepotrebne surovosti. Svi se brinu o drzavi, i svi daju porez prema svojim mogućnostima, a najviše troše na škole i na ljepotu grada. Ima bogataša, ali nema sirotinje. Ima nepravde, ali nema nasilja. Ima zatvora, ali nema mucilišta. Gradjani biraju upravu, ali je i smjenjuju, svake tri godine, najmanje. O svemu se dogovaraju, zato su mocni. Nisu stvorili raj, ali su život uredili kako se najbolje može. Zar i to postoji na svijetu? mislio sam zacudjen. Ja sam taj Šehagin raj osjetio nosom: grdno su zaudarali kanali u koje se neštedemice uliva necist ovog cudnog grada, a iznad nepomicne vode vukla se magla, vonjajuci na plijesan, kao da vjetar nikad ne produva ovo ljudsko naselje sa mnogo vode i malo kopna. Nešto mi se učinio sumnjiv Šehagin raj. Možda je on lijepu sliku života, kako ga zamišlja, kako ga želi, vezao uz ovaj grad, bez ikakva opravdanja, iz cisite zelje da negdje tako bude. Da bi mogao misliti o njoj, gledajuci našu sirotinju, da bi se mogao tješiti, gledajuci naš jad. Možda je to i dio njegove osvete: eto, kako u Venediku mogu! A možda je i nešto više od toga, vjera i zelja da ima negdje jedan grad, da ima negdje jedna zemlja, gdje život nije muka i nepravda. A ako ima na jednom mjestu, zašto ne bi bilo i na drugom? Taj grad iz mašte stvorila je zelja da bude. Nema ga, a on to neće da zna. Ovo putovanje je, izgleda, hadziluk njegovom plemenitom snu. - Zar nije lijepo? - podsticao je moju paznju, dok sam gledao stare nosace kako pogureni sjede uz zidove kuca, zaklanjajuci se od vjetra. Da li se i oni brinu o drzavi, ili o komadu hljeba? Da li oni vjeruju da je ovo raj? Jesu li za njihovo uzivanje gradjene one divne palate? Da li oni smjenjuju upravu? Da li njih pitaju za mišljenje kad se dogovaraju o drzavnim poslovima?

Ima bogataša, zato ima i sirotinje. Nije teško pozeljeti grad iz snova, teško ga je zamisliti u stvarnosti, još teze odrzati vjeru u njega. Kako je Šehaga sacuvao sliku svoje zelje? Upitacu ga poslije, kad sam saznam šta želim da ga pitam. Na pristaništu nas je dočekao Osman Vuk, koji je ranije stigao s tovarom vune. Htio je odmah sve da isprica o poslovima, ali ga je Šehaga prekinuo umornim pokretom ruke: poslije! Osman Vuk nas je odveo u gostionu na kanalu, Šehaga se smjestio u lijepu sobu s predsobljem, ja u manju, do njega. Ostavio sam stvari, umio se, i otišao do Šehage, da se dogovorimo šta ćemo danas raditi. Iznenadio sam se što lezi na postelji, obucen. - Ne osjećaš se dobro? - Malo ću se odmoriti. Osmjehnuo se: - Godine nikome ne praštaju. Ranije sam lako podnosio put. - Pokušaj da zaspiš. Doci ću poslije. Osman je sjedio u malom salonu na spratu. Znao je da Šehaga lezi, ali je izgledao više razocaran nego zabrinut. A kad sam rekao da je Šehaga umoran od puta, sumnjicavo je mahnuo glavom. - Da je samo umoran, ne bi legao. Neće čovjek doci iz Bosne u Venedik, da se zavuce u sobu, je li tako? Ne svidja mi se kako izgleda u licu. Nikako mi se ne svidja. Ponovio je to i kad smo ušli u moju sobu. Vajkao se: kud da mu se baš to desi! I nije ga trebalo nagovarati da istrese kako se večeras dogovorio s nekim Grcima i jednim Hercegovcem, da igraju barbuta. A eto, neće moci, i propašce mu sigurna zarada, jedno zato što će sigurno biti potreban agi, ako je nazebao ili pokvario stomak, a drugo, uz njega su pare od prodate vune, a tolike se pare ne nose u noć, narocito ovdje u Venediku. Tako ti je kad je čovjek siromah a baksuz. A sinoć je gubio, samo da Grke namami za ovu noć. - Otkud si ti siromah? Dobro zaradjuješ, gdje su ti pare? - Šuplje mi ruke, pare odmah propadnu, samo što ih vidim. - Na što daješ? Na zene? - A, na što ne dajem! - A ako i večeras izgubiš? - Da se nisi sjetio onog Brcaka? - nasmijao se veselo. - Ono je drugo. Brcak je car kockara, a ovo su trgovci. Prodali su dvije ladje maslinova ulja. Koliko sam sinoć vidio njihovo znanje, jedna bi mogla biti moja. - Zar je pošteno da digneš ljudima tolike pare? - Digli bi i oni meni, kad bi mogli. - Dobro, ja ću ostati sa Šehagom. Ti idi za tim svojim djavoljim poslom. Pare od vune ostavi kod mene. Napiši koliko ima.

- Nezgodno mi je da te toliko zamucim. Možda treba presjediti cijelu noć. Nezgodno mi je, zaista. - Znam da ti nije nezgodno, samo tvrdiš pazar. Zato si mi sve ovo govorio, da bih te zamijenio. - Jesam, pošteno da kažem - rekao je smijuci se. - E pa, hvala ti, valjacu i ja tebi. - Šta mislis da je Šehagi? - Sigurno je pokvario stomak. Reći ću gazdi da spremi malo kamilice, pa mu daj. A možda neće biti ni potrebno. Sad je umanjivao opasnost, pravdajuci se što će noć provesti u kockanju a ne uz bolesnog agu. - Zašto Šehaga svake godine dolazi u Venedik? - upitao sam ovog čovjeka koji zna sve tajne. - Bio je ovdje sa sinom. Prije nego što je otišao u rat. Sin je ludovao cijelo veće. Vidjećeš, Šehaga će sutra obici sva mjesta gdje mu se sin veselio. O, muko moja! Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo. Uvece se buka karnevala priblizila našoj gostioni, i Šehaga se digao da vidi, ali je posrnuo, kao da su mu noge glinene. Jedva sam ga pridrzao da ne padne. Uplašen slabošcu ovog jakog čovjeka, zamolio sam ga da se raspremi i legne, a karneval ćemo vidjeti i sutra. Nemocan, dopustio je da mu pomognem, i legao, zatvorivši oci. Nije ih otvorio ni kad se buka zacula pod našim otvorenim prozorima. Pogledao sam na ulicu. Stotine muškaraca i žena, u najneobicnijim i najludjim haljama, tiskalo se u neopisivom metezu, glasovi su se slili u mocan šum, u kojem se jedva razabiralo išta pojedinacno, svjetlo baklji i lampiona blještalo je na tihoj vodi kanala. Zbunjeno sam gledao tu šarenu gomilu što se vrtjela, ljuljala, zajedno kretala i zastajala, a opet je svako za sebe jurio, skakao, igrao, pjevao, kao da su se takmicili ko će uciniti više ludosti. Okretalo mi se u glavi od tog cudnog veselja što je licilo na razdrazenost. To nije radost, to je otimanje. Brze! Ludje! Juce je bila cama i strogost, i sutra će biti, ugrabi što više od današnjeg slobodnog dana! - Šta vidiš? To je Šehagin glas. Prišao sam mu: - Kako ti je? - Šta si vidio na ulici? Rekao sam, u tri riječi. - Ne svidja ti se, izgleda. - Ne znam. Zure da se izluduju, kao da ih sutra čeka zatvor. - Izdvojen si, zato ti izgleda cudno. Da si s njima, bilo bi ti lijepo. - Možda. - To je svacije veselje. Dovoljne su tri krpe da ne budeš ono što si svaki dan. I maska na licu, da sakriješ sebe pravog, i da se ne stidiš nikakve ludosti. Zato što ih svi cine. To je mudar dogovor: hajde da ne budemo pametni! Sve je dopušteno, ništa nije ruzno, ništa nije grijeh. Ne čini to pojedinac, za inat svima, da bi bio obiljezen. već svi. I onda grijeha

Glas mu je suh. huk je negdje dalje. Ljudi će misliti da smo svi takvi. Provalilo je iz njega. odahnuti od svega. Predao sam mu novac koji mi je dao Osman.Bio sam ovdje sa sinom prije cetiri godine . Mi to ne umijemo. Rekoh da sam pustio Osmana Vuka. A onda je otišao u rat.Za osamnaest godina što je rastao preda mnom. raspusni vrisak. ne pogledavši. možda i više što ne govori. buka utišala.Cijelu noć smo proveli na ulici. otišao je da se kocka s Grcima. I odmah sam znao da sam pogriješio. nije mogao da ne kaze.To spadalo će nam pronijeti slavu po svijetu.A ja jedva cekam da se vratim kući.A onda? . Osmjehnuo se: . Šehaga je okrenuo glavu prema zidu. o Mahmutovom strahu i prolivu. A nekad mu zavidim na naravi. možda. Rekao je samo to.Onda opet po starom. to je lijek za dušu. pomalo tuzno. grubosti. kako i jest u životu. Ne znam. o Salihu Golubu i njegovoj jadnoj sreći. što krije bol. s maskama. Mislio sam da dodjemo svake zime.rekao je iznenada. . preglasni smijeh. Nije trebalo to da kažem. i Šehaga je stavio pod jastuk. da dodjem sebi. i opet se okrenuo zidu. i gledao u njegovu bjelokosu glavu. Njemu je svugdje dobro. naredaba. . Ulica se ispraznila. nije to ono što ga boli. . Na brodu je volio da mu pričam o ljudima. o knjigovescu Ibrahimu koji je pobjegao u rat od svoje tri zene. ništa nisam rekao. lazi.nema. . Ništa nisam upitao. slušao kao i Šehaga. u drugom kraju. o hadzi-Husenu Pišmišu što se sklonio od povjerilaca u daleku Ukrajinu. nikad nisam vidio da je tako veseo. stotinu započetih a nedovršenih pjesama. slušao sam huk karnevala.. Zalio sam ga. stida. Upitao sam ga: . pomalo smiješno. stegnut. A nicim mu ne mogu pomoći. Ne. a nisam se usudio da ga pitam. a bolje bi mu bilo da je ratovao s njima nego s Rusima. Ništa ne odgovorivši. ne znam zašto je otišao. tih.Hoćeš li da ti štogod pričam? . Nekoliko dana i noći biti ono što hoćeš. Ne znam . neka kaze ono što mora. o ljudima i stvarima koje najjasnije vidiš kad im se smiješ kroz suze. o Avdagi Suprdi koga nije ubio rat već kriva kruška. o Rabija-hanumi i njenoj kasnoj ljubavi. Nije htio da ostavi drugove. Prišao sam prozoru. ali je otplatio dugove s najtezim kamatama. Cuteci. . O svojim ratnim drugovima s Hocina i o drugima koje sam poznavao. da udahnem vazduha. od zabrana. ni prijekora. . do novog ocišcenja.

Licio je na samrtnika. sjedeci u postelji. . glavu je naslonio na krevetsku dasku. provešce me po ovoj venedickoj ljepoti. na koljenina. .Zar uvijek moraš da praviš guzvu? . i da ne puši. utopljen u tišinu kao u ovu kanalsku vodu što ne otice. i jutros ih puste. . pocutao trenutak. . . .Boze moj.Pa dobro. prebije ih kao macke. bolestan od tuge kojoj nisam znao razlog. pa se ispravio. stignu policajci kad cuju njihovu dreku. da će mi oci ispasti. Osman Vuk se vratio kasno. i uskoro se smirio.Odjednom sam pretmuo.Volio bih da ovoj ljepoti što prije okrenem ledja. Šalio se. i tiho disao. sam na ulici. blijed u licu. Ujutro se probudio gotovo zdrav. Nagovorio sam ga da ne ustaje. cudno tiha poslije buke što je potresla kamene zgrade. zaprljana svime što je ludost bacila ili izgubila. Tako je Osman ostao i bez onog što je dobio i bez onog što je sam imao. Kad su im kola pošla nizbrdo. Pobjegao sam od ove cudne noći. .Misliš da je srce? .šapnuo je. pričao kako ćemo nadoknaditi ovo lezanje i badavadzisanje. Šehagu sam našao pred posteljom. odvedu u zatvor Osmana i Hercegovca. ostacu i bez ovo malo krvi. Cak je i zaspao. A doktore ne zovi! Pustice pijavice na mene.Možda ti ne bi škodilo. jer se sa srcem nije šaliti..Izgleda. rano si krenuo. Grci su poceli varati. Jesam li cuo jecaj? I tezak uzdah što se otkmuo u plac? Ali kad sam došao do njega. zgrcio se. Stao sam na rub kanala. pokušavajuci da se odupre nemocnim rukama.Da pozovem ljekara? . on ih opomenuo a oni bezobrazno nastavili. Kasno u noć. te ti on skoci.Zašto? Kud zuriš u onaj jad.Igraj sa mnom! Zacudili smo se. Ali ga je presjekao iznenadan bol.smijao se Šehaga. i rekao Osmanu: . rdjavo se proveo u igri. Bila je pusta. ako boga znaš! Kad god kreneš.Ne! . da te poslušam. opkoljen sjenkama tudjeg mraka. kako ljudi lako pristaju da se pusti tudja krv. kad je zaspao. lezao je u istom polozaju. bradom gotovo dotaknuo koljena. Dao sam mu kamilice. izašao sam na ulicu. nad tihu vodu. Priznao sam iskreno: . Podigao sam ga i stavio na postelju. ali im odrape debelu globu. . i od sebe nepoznatog.

Liciš mi na kopca. Jednome duša strepi. . Ruke ti dršcu . već u srecu! Zakleo se. . onda. Ali ovdje nema varke. Osman je ustao i kroz prozor bacio kocku u kanal. zgrcio.I ja bih volio da dobijem.upitao sam Šehagu prijekorno.Sudbina ti ne da . i sjeo. ne u riječ. dobicu i ja.Podavio bi! Zato si mi drag. Nije pravo. zbunjen. i svejedno mu je da li će dobiti i izgubiti.Šta si se ukocio! . aga. Smanjio se. Osman je bacao kocku drhtavo.Ne bih. izraz lica izgubljen. Kako da se smirim? Toliki novac! Hoćeš li da odgadjimo? Nemoj da odgadjamo. Meni je izgledalo dugo. čini mi se.rekao je Šehaga ozbiljno.Zašto si to učinio? . Bilo mi ga je zao.upozorio ga je Šehaga.Smiri se.Vidim. oznojio.grdio ga je Šehaga. drugi se zabavlja. Jednome kao da je sav život u pitanju.Mucno mi je da te gledam. kao da se kaznjava. drugi se šegaci. i izašao iz sobe. Zašto da praštaš ikome? . . možeš samo da dobiješ. Bacaj! Gledao sam tu neobicnu igru u kojoj igraju jedan vješt kockar i jedan čudan čovjek. . kao uzetom rukom. .Stotinu je prilika u životu. drugi uziva u njegovoj muci.Nikad više! .Gatao sam: ako on dobije.Kako. Ništa ne gubiš. kad bilo. Boze sacuvaj! E. aga. aga. sve je tvoje. s tobom? Odakle meni novac? Šehaga je izvukao novac ispod jastuka. zaprepašten neočekivanom srecom. oci mu postale tuzne. Znam da dobro igraš. sve bi nas podavio. . . kao bolest. Ali je sreća okrenula ledja Osmanu kad mu je bila najpotrebnija.Mogu da izgubim priliku.rekao je potišteno. Ako izgubiš. sjedaj! Osman je privukao sto do postelje. I volio bih da dobiješ. ne treba ti veća kazna. A ti ćeš svoju uhvatiti. . Izgubili smo obojica. svega u deset bacanja. . . .Zakuni se! Ne u dušu.. aga. Ne moraš svaku da uhvatiš. i izgubio. šta to govoriš! . . Jedan se pece na zeravici. ili hoce da pomogne ali neće da pokloni. Gubio je. Ako dobiješ. Igrali su kratko. .

ne zeleci da odgovori. Vidio sam da je njegove kratkotrajne bodrosti nestalo. A kad mu se u zjenice vratio život. cak je rekao da se ne plašim. Moram da platim za zlo koje su mi ucinili. kao da prijeti. Odmahnuo je rukom. Zašto ne upita? Sve bih mu rekao.Šehaga.rekao je tiho. ali tvrdo. gledao me dugo i oštro. Nisi ti za to. Šta hoćeš? Reći meni. nekud je otišao. zivim.Ovo je naša stvar. zbog tajne koja me plaši. ali drugom prilikom. Ne ovdje. . ne ovako. . . usne se zgrcile. Ne treba . kriveci mu lice u bolan grc. lice mu se oznojilo i poblijedjelo. O čemu to govoriš. jer je poceo da se naginje u stranu. Za što? Možda sam ovo očekivao. oglasivši se krikom bola. Zacudo smirio se ubrzo i otklonio peškir kojim sam mu brisao oznojeno celo. nikad nije dosta. kao da će pasti s postelje.A o čemu bi trebalo da mislim? Ali je naglo zastao. Uspio je i da se osmjehne. . Kao da je nešto trazio iza moga cela. Nisam učinio sve što treba. Jaci je i hrabriji nego što sam mislio.Neću umrijeti. zbog nerazumljivog razgovora. a onda polako podigao ocne kapke i otkrio ugasle zjenice. Uplašio sam se.. zbog tuzne sobe. Bolovi su nalazili sve ćešce.Ne boj se . Mogu li ti ja pomoći? Gdje je Osman? Ne znam gdje je Osman.Osveta je kao pijanstvo. Šehaga? Bio sam bolesno uzbudjen zbog njegovog izgleda. pa evo. Nepošteno je ostati duzan. I odakle ti baš sad ta misao? Viknuo je. nemajuci snage da ih podigne. ljutito: . a tijelo kao da je postojalo sve slabije.rekao je tiho. . i poceo da vuce prema isturenoj bradi. . .Gdje je Osman? Ne znam. Nisam razumio o čemu govori. Je li to smrt? . Nije dopustio da odem po doktora.Kako to? Ne razumijem. šta ti je! Šehaga! Spustio sam mu glavu na jastuk. Vjerovatno bih rekao.Zašto misliš na osvetu? Zar je sreća u osveti? . Kao da mu je tezak grc stegao utrobu. Mirovao je nekoliko trenutaka. zbog muzike i veselih glasova s ulice. ruke je nemocno vukao po pokrivacu. gotovo mrtve.rekao je šapatom. i ne treba miješati strance .Nije sreća ni u zivljenju. zaprepaštenom kretnjom uhvatio rub pokrivaca. na drugom mjestu.

Zar je dotle došlo? A možda si se ti samo uplašio. . i straha od kobi riječi koju bi izrekao.Pretekli su me.Možda je neko nepoznat. cudna mi je te njegova bolest. ali to kao da nije smetalo ni jednome ni drugome. na nekakvom neobicnom jeziku koji nije nigdje postojao. za Osmanovim pogledom. a gazda je zbunjeno gledao u oguljeni strop. Ali.Šta mu je? . otrovan. pa gore. koliko na surovost. zaleci na mene. duboko je udisao vazduh širom otvorenih usta.Zovni mi Osmana! Nisam mogao da se maknem. i. njegovu i njihovu. . .Da odem po doktora? . nisam znao šta da ucinim. ali nije skidao pogled s mene. da se upišem medju ljude. Ali pravi krivac je u Sarajevu. Nego. I grlo. pa da se mrznja produzi? . . Ili Osman.Otrovan sam. Možda su momci. u nekome. . strahovao je da mu putnik ne umre u gostioni.upitao je zabrinuto. .Ko? .Prevario sam se negdje. Kao da je njušio zlocin. . . I mozak.kriknuo sam. ako boga znaš? Šta to govoriš! . Osman je razgovarao s gazdom. a Osman se mucio izmedju zelje da ga baš time uplaši. pokazivao prema nebu. a ja ne mislim toliko na njegovu nesreću.Idi Šehagi! . Ti si slab da to uciniš. Čovjek možda umire preda mnom. pa desno. .upitao je šapatom. pa druga desno. ili da ga poslušam. Ili se nije moglo izbjeci. u krcmama.Mucio se. . Osman nije bio s nama. pa dole. reuma što ga je stegla baš danas pomogla mi je da ga stignem. borio se da odrzi dah.Neka Osman dodje! I ostavi me nasamu s njim. . Gazda me snabdio sa dvije-tri riječi. a pocelo je da me sazize na putu. molim te! Ne misli na osvetu! Ozdravićeš! . . nisam mogao da se saberem. Gazda se zabrinuto raspitivao za bolesnika.Ko te mogao otrovati? .Znam zašto ga zoveš. treca ulica lijevo.Ko nije! Možda ti. jedva sam pronašao. Rekao sam Osmanu da je Šehaga vrlo bolestan.šaptao je modrim usnama. i da ga zove. kad je grc popustio.Znaš li šta je sa mnom? .Kako otrovan. Talijanom. to je sve . i objasnio mi gdje stanuje doktor. to bi odbilo druge goste. nadmudrili.Zašto mi nisi rekao? Sve si krio u životu. .Odmah cu.Zovni mi Osmana! Izašao sam u hodnik. Nemoj. Zašto i ovo? .Utroba mi gori.Prokleti bili! . na konacima. placen.Idem po doktora. vidje li ti: moga baksuzluka! Djavo mi ne dade da stanem na svoje noge. Da li je bolje da ga ne poslušam. pa je slijegao ramenima i zadovoljavao se opštim filozofskim razmatranjima (»sve je u bozijoj ruci«). izgledalo je da će povratiti. na putu. A pravo da ti kažem. ne. pa da umre. izgleda. Uskoro će mu bolest potpuno prituliti sjaj sivih ociju kojih su se ljudi bojali. . .

Zmijanje. ali ne veselo i posprdno. jedva mu se pomicala samo ruka.udarajuci prstima po lijevoj strani grudi.. a ipak toliko iznenadjeni onim što se dešavalo u sobi. sudbina upravo njega odredila nesrećnom Šehagi. ocajni zbog nesreće koja je njih zadesila bolešcu ovog stranca. da su stajali kao ukopani. Svejedno je i Šehagi. Osman se okrenuo: . već muklo i odsutno. pokrenuli su mu škripave kosti. jer je. jer niti je on znao moj jezik ni ja njegov (sve naucene riječi su mi pospadale iz glave. po ovog šepavog debeljka jesam. . Ovo nije njihova stvar. ali Šehaga i ne boluje od reume.Želio je da pjevam naše pjesme. trazeci Osmanovu. a u ovoj njegovoj bolesti više bi mu mogla pomoći sreća nego doktor.Zloselo. Ako ne znamo. sa strahom. vidjeli smo kako u Šehaginom predsoblju stoje gostionicar i njegova žena.Sjetio sam se Mahmutovog bolesnog travara. ne dodirujuci ga. nad Velikim kanalom što je proticao kroz grad Šehaginih snova. modar u licu.upitao je kratko. skupivši se u cvor od nevidjenih muka. Vukovije. O reumi. i samo su kratko objasnili doktoru da momak vraca bolesniku. Ne znam kakav je i koliko se razumije u bolesti.Srce . možda će mu on biti sreća. Nije mu potrebna petljanija sa sudom. Crni vir. Kukavica. Po srecu nisam mogao otici. koji lijeci druge a sebe ne može da izlijeci. i drzeci Šehaginu mlitavu ruku. cule su se sumorne riječi o našoj sirotinji: . i povratio guku ruzne tecnosti na peškir koji je podmetnuo Osman. Svejedno je i nama i njemu. Ruka je još dozivala. kako je to obicno cinio. govorio sam. Osman Vuk je klecao pred Šehaginom posteljom. rekao je Šehaga. ne zna mnogo. Trnjak. čini mi se.. Na usta mu je udarila pjena. Doktor je prišao bolesniku i pazljivo gledao. Ne osvrcuci se na njih. Glogovac. kao da je obavljao mucan posao. Doktor je klimnuo glavom. koje nisam štedio. . Ako Šehaga bude imao sreće. U gostionickoj sobi. Želio je da govorim naše riječi. Blatište. eto.rekao je Osman . Ne znam više. zapamtio sam samo molim i bolesnik) i zahvaljivao sam bogu što ima stvari koje su svima ljudima zajednicke. Šehaga se malo smirio. Paljevina.Znate li šta mu je? . a pomoći već niko ne može. Slegnuo sam ramenima. rugajuci se našoj bijedi. Tako će i zapisati: umro od srca. Neka ostane da ne znamo. a možda i ne znajuci da su tu. pjevao sam. tiha. polako izgovarao svoju poznatu litaniju imena bosanskih sela. Šehaga se odjednom zgrcio. Kad smo došli u gostionu. Dukatima sam ga i ubijedio. i on će se praviti da ne zna. niti mi vrijedi da znam. Gladuš. usred zaglušne karnevalske buke. ali nisam mogao da biram. Nemamo se cime hvaliti. klonula. ocevidno. Nekako sam ga nagovorio da podje bolesniku: dukati. .

Nešto kao olakšanje prešlo je preko blijedih obraza. tri. koje nikad ne zaboravljamo? U početku ljubav. neću tako da mislim. šta bilo! Tiho. Ili potreba za ljudskim govorom. obojica su ćutali. kao da bi mi to saznanje otkrilo mnoge tajne o ljudima. drugi ziv ali nepovjerljiv. obavljao je najplemenitiji posao u životu. iz kojeg je bjezao. . kakva bilo. u životu mrznja. Odjednom sam shvatio sve. sjenka tuznog zadovoljstva pokrila je samrtnicko lice. prolaze njegovim mozgom što se gasi? Koje slike. i samo oko stisnutih usana stajao je modar kolut. A kad je misao o osveti izblijedela pred blizinom smrti. ubica. Još je bio ziv. Osman me pogledao. Kakve misli. dva. da ne bi bilo sasvim gluho i pusto pred velikom pustoši. Pokušali su da se stegnu.. za dva. još je želio to govorenje. pred konacnom tudjinom što ga je cekala. Zaboravio je osvetu u predsmrtnom casu. Nešto je htio. posljednje. ovdje u tudjini. koja tuga. bila je samo povrijedjenost. isplutala je sama od sebe njegova skrivena suština. kockar. a želio sam da znam. U Šehagi se javila potreba za zavicajnom toplinom. i sjetio se onog što je volio a krio. bjezeci od sebe? Da li vidi ljude koje je volio? Da li zali što nije drukčije zivio? Da li se posljednje mrvice njegova sjećanja lijepe za zavicajno nebo djetinjstva. jedan mrtav. možda? Da li zamišlja rodni kraj. nemam prava da sve obezvrijedim sumnjom. Klimnuo sam glavom: govori. naginjuci se prema Šehaginom licu što je sve beznadnije blijedjelo. Njegova mrznja prema zavicaju i prema ljudima. da ne bi bio sam pred velikom samocom. na kraju sjećanje. Nisam saznao. Ili se sjetio tek pošto je zelju za osvetom saopštio Osmanu. za čovjekovim glasom.Osman ga je uhvatio za prste. Ljubav je ipak jaca od svega. Osman Vuk. tu skrivenu ljubav. pet. Osman Vuk je glasom promuklim od uzbudjenja poceo da izgovara brojeve! . rijetko sam kad nešto toliko želio.Jedan. cetiri. umiren. duša mi se potresla. A onda me ledeni znoj oblio zbog misli što mi je kao munja sijevnula u glavi. koja radost. za tren. što mu tiho plazi do uha koje sve manje cuje. siguran da će dug biti surovo vracen. i jeza me prošla cijelim tijelom. još je drzao Osmanovu ruku. neumitna. a ispod spuštenog ocnog kapka kliznula je suza. bude posljednje što cuje. ljubav prema korijenu i ceznja za blizinom ljudi. A ako sam se prevario? Ako je taj posljednji stisak polumrtve ruke bio samo poziv na osvetu? Ne.. sam je trazio da naša riječ. lupez.

Odlucio sam se za ljubav. i manje vjerovatno. Manje je istinito. ubistvo iz daljine. samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav? Kao da je o tome visio sav moj život. vidio sam ljudsku mrznju. I život. ubila ga je tuga. vidio sam možda. ali je plemenitije. . I smrt. a mislio sam.Vidio sam smrt mocnog čovjeka. kao opsjednut. I ljepše: tako sve ima više smisla.

Nemoguće! Ali se nisam usudio da pitam. tuzan. od svega svijeta. Pao sam u postelju istog dana kad sam se vratio. I groznica što je pocela da me trese još na putu. To isto sam mislio grleci Tijanu. vrativši se u zavicaj. mislio sam o dobrom rodnom nebu. izgubljeno: zvijezdo poznata. u strahu. nisam mislio ništa. Mislio sam o dobrim ljudima. kao u snu. Tvrdjava Gledao sam zvijezdu večernjacu. i znao da je Tijanma. Svaki dan. Možda zato što je jedan nesrećan čovjek krio da ga toliko voli. bez nogu. a kad je teška groznica prošla. njenim mirisom oslobadjajuci se od tudjine. izokrenute ali prepoznatljive. ne! .vikao sam. Prepoznao sam sve. Teška vatruština me odvojila od Tijane. I mislio. i sebe. Jest. i smijeh. Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje. izgubljeno. Mislio sam da lezim u staroj sobi nad pekarom. Cuo sam kako se smije. nije to bolesna utvara moje groznice.vikao sam. Nisam ni znala kako je dobar čovjek. sve je dubok bezdan. . sve je uzareno. gorio sam kao glavnja.19. kao voljenoj zeni: bez tebe je moja duša gubava. ponekad i ljudski. bez krila. vidio sam njihove glave kako se priblizavaju jedna drugoj. cuo sam njen šapat. ubicu! . bez tebe moje srce vapi. iz tame su izlazili iskrivljeni. Šaptao sam u sebi uzbudjeno. od prijatelja. Je li dolazio Osman? .pitao sam Tijanu. zbog straha što vlada svijetom. tijelo se raspinjalo od navale bolesnih slika i glasova. Nisam mislio o zlu i jadu u svojoj zemlji. ostao je mucan zamor u tijelu bez snage. i rasli pred mojim ocima. pretvarajuci se u ogromna cudovišta. mislio sam da lezim u pekarskoj furuni. njenom blizinom lijececi se od strepnje. sve je širina bez granica i medja. u tudjoj zemlji. jurili su pobješnjeli konji. Dolazio je. od mene poznatog. sve je crveno. bez ruku. Osmanov. osjećao sam sitnu ruku na svome ogromnom celu. moj uzareni mozak je sve izmislio. propinjuci se nada mnom. Jesam li i sve ostalo zapamtio? Nemoguće. a onda se sve vracalo u obicne ljudske mjere. Ucinili su me osjetljivim tudjina i jedna cudna smrt. ne poznajem te. iz beskrajnih praznih prostora culi su se raspameceni krikovi. bez tebe je moja misao osakacena. u tudjoj noći. sitni likovi mojih drugova sa Hocina. bez glava.

lijepa. kad sam došao sebi. Drugo je nevažno. Nešto si precutao . . u polje. Jesi li zapisao imena duznika? Zapisao sam. i moja žena. da hrani macke i ganja miševe. što sam prezdravio. Tebe pitam. Divio se neobicnim poslovima. Za Osmana? E pa. koji je maštom letio po oblacima. Za sebe je Mahmut rekao da neće ostati na ovom poslu. mora više da se krece. hvala bogu . A čovjeku su od svega najvazniji prijatelji.mislio sam. I šta ću u tom bijelom svijetu? Ljudi ko ljudi. da će od prodaje mladih dobro zivjeti. ziv. kao da je drvo.Hvala bogu. ljut na mene. a zapali su ga najobicniji i najdosadniji. mlada je. šta će on? I šta će ova moja jadna žena što je oci isplakala zbog mene. Šta je to nevažno? Pa to. ali šta bi on? Dobrog prijatelja nije lako naci. suzio je od sreće. svi su dolazili.Je li dolazio Osman? . teze nego da je i dalje tavorio u bijedi. cist. A onda je zacutao. Zašto si davao na veresiju? Zašto! Zima teška. da mu preda magazu. ovdje sam. Ne. gajeci neostvarivu nadu. nisam ga se bojao. a ljudi bez para. Gotovo sva. i ostacu ovdje. kakav je zaista bio u tom casu. Kako bi velikodušni bogataš. nije on zapisao nijedno. Je li to zelja za zahvalnošcu i poštovanjem? Je li zelja za necim neobicnim: niko to nije učinio. a voli i da se vidja s ljudima. jedva je čekao da se Osman vrati.Dolazio je. to je ugodan posao. Šta sam precutao? Ne znam. Šta je to sad? Ovaj smiješni sanjar više voli nesigurnost sa snovima nego sigurnost sa samocom. lijep. kad imadnu. njoj je lakše. Ziv sam. . cinilo mu se da nam je blizi. Osman se ljuti. udala bi se i lako i brzo. zanimljiv. ucinice on.I Mahmut je dolazio. Dospio je dotle. . a kad me bolest oborila. Doduše. zao mi je. A možda je i dobrota.šaputao je. mislio je. iako je znao da još nećemo doci. Gledao me prijekorno što sam odlazio. Bilo mu je pusto i teško bez mene. neće se udati ni za koga. dosadilo mu da sjedi na jednom mjestu.opomenuo sam ga. i rukom nemirno prešao preko mršavog lica. i osjećao se prevaren. on. tako mu je bilo lakše. pa su je on i Osman satima tješili. i Mula Ibrahim.pitao sam i njega. Šta mi je trebalo da trazim nevolju po tudjim zemljama? Ima je dosta i ovdje. pjevaju i mnoze se. zapisivao duznike? Ne znam šta je to u njemu što ga pokrece na neočekivane postupke. kanarinci vode ljubav. Škodi mu i nogama. . Platice. kuce ko kuce. neprestano je sjedio nada mnom. kao da je kamen. Ako umrem. Sad namjerava da gaji kanarince. srećan. i oduševljeno. izlazio je na drum. eto zašto. njega nisam zapamtio. Za koga bi se udala? . Ne može više da izdrzi. Davao sam zito na veresiju. Treći dan. I Osman. Sve glavno sam rekao. Toliko se mnoze.I šta ćeš sad? .

upitao sam Osmana. da bi se sam uvjerio. Neprijatelji su oko nas. Izgledao je ozbiljan. I Zafranija je došao s kadijom. da bi pomirisao leš. Šta može! . a vidio ga je samo kadija s pisarima i svjedocima. a vratili ga mrtvog. da je to Šehaga i da je zaista mrtav. Ispricao mi je kako su sahranili Šehagu. Osmanu. Rekao je to hladno.Koliko si već puta prodavao kucu? . a nije sazrio. uskoro će se rasprsnuti ovaj prividni mir.Bog s tobom.Jesu li kadija i Zafranija krivi za Šehaginu smrt? . a sebi priredio ogromno zadovoljstvo. Mahmutova žena se slozila.Kao i svako. ne pamti ono što je bivalo. kao što je i on svima oprostio.Sam je rekao da je otrovan. I hvala bogu što je tako.Sad ću prodati. sjetio svih svojih prijatelja i molio ih da mu oproste ako je koga uvrijedio. Da li mu je Šehaga zavještao osvetu? Ako jest. Teško onima koje je pomenuo. sasvim priblizio Šehaginu zutom licu. Rekao sam mu to. ali se.Lako je biti dobar na tudji racun .Prodacu kucu. Na što bismo licili da smo razvaljen obor. Zvao te da ti ostavi u amanet osvetu. Otišli smo s njim zivim. s ledenim i šiljatim osmijehom. učinio je cast mrtvom Šehagi svojom posljednjom posjetom. i molili ga da prenese njihovo zaljenje Šehaginici. ali je njegova misao bila zauzeta drugim brigama. u okovanom hrastovom sanduku. Osman se zahvaljivao. Briga Osmana za dušu! Pristao je. na samrti. . Ali Osman nije Ahmet Šabo koji ima više duše nego pameti. Cak je rekao kako se Šehaga. Rekao je Osmanu da će prodati kucu i namiriti manjak. Uvijek je na strazi. kadiji i Zafraniji najusrdnije. Svi su izrazavali saucesce njemu. kao cvijet. koja je pala u postelju zbog ove konacne nesreće. kao ševa. kakvu osvetu! Zvao me zbog poslova. uvijek u odbrani: zatvorena tvrdjava. nadajući se da Osman neće na to pristati. a on se nasmijao: . cak je trazio da se odmah proda. . za svaki slucaj. . Odgovorio je prijekornim pitanjem: . ali mu je srce pjevalo. ne misli na sutrašnji dan. .. Mnogo svijeta je došlo u veliku kucu da vidi okovanog i nevidljivog Šehagu. Upropašcuje se svime što ucini. Dobro sam znao Osmanovu kurjacku cud. Ko će od njih biti brzi? Ko će prvi optuziti Becira Tosku za još jedan zlocin? .rekao je Osman i mirno primio novac. i zlom i dobrom. On zna samo za sadašnji trenutak. pomislio sam.Kako bi oni mogli biti krivi? Šehaga je umro od zalosti za sinom. jer mu je mrtav neprijatelj sigurno miliji od zivog prijatelja. grdeci Mahmuta dobrodušno: ostario. Možda je i vjerovao onima koji vide.

Berber Salih s Alifakovca stoji po strani. ali ću upitati. Medju djecom sjedi ponekad i Mahmut Neretljak. pa i to tiho i oprezno. Našao mi je jevtin stan. i kad kazeš da je vrijeme ruzno. cuteci. Lud sam što o tome mislim. Odgodio sam dok se u meni ne stiša strah. nadajući se da će u njima ostati štogod od mojih naivnih riječi. Je li medju njima neki Ahmetaga Misira. i cuteci. i nisu dali ni namet ni ljude. trlja bolesnu nogu. sluša. i ne znam da li potvrduje ili sumnja. A s Mejdana su vojnici odlazili u rat. ali ću upitati. kao da sam trazio lijek medju njima.Ipak ću upitati Tijanu o onome što mi se ucinilo da sam vidio. istjerao zenu i svog bracnog zamjenika s petoro djece. Zupcani su išli izmedju naoruzanih strazara kao da su zacudjeni: zašto ih vode? šta su ucinili? Zene i rodjaci su ih pratili na odstojanju. malen. Ramiz nije uzalud sjedio u Zupci! Moj dobri Mula Ibrahim. . ozalošcen. i sad je zadobijenu pravdu placao surovošcu. govorio je samo o vremenu i o zdravlju. nikakvu drugu ne bih mogao prihvatiti. Avdija Suprda? Svejedno kako im je ime. Nemoguće je. veseli Ferid. ili se još nada? Koji će poginuti od ovih što odlaze? I gdje? U dunavskim mocvarama? U besarabijskim šumama? Na dalekim nepoznatim poljima? Gledao sam. ocevi. do kraja uplašen surovošcu ljudi. Je li saznao istinu o sinovima. Narocito je pogruzeno klimao mršavom glavom kad smo se vratili djeci. sa strazarima. klima glavom. Otjerali su carske sluzbenike. Samo sam želio da što prije odem iz ove kuce. A u mome dragom zavicaju opet su se razvili vojni barjaci i kupili ratni nameti. jer sve može biti sumnjivo. Dobio je svoje imanje. i platice to tudjom i svojom glavom? Gdje je ljutiti telal Hido koji bjezi od sirotinje? Je li neki drugi Ibrahim Paro utekao od svojih žena? Jesu li ovdje sinovi nekog drugog berbera Saliha s nekog drugog Alifakovca. pošto smo ispratili deset vezanih Zupcana na putu u tvrdjavu. savijenih šiljatih koljena. pokušavam da ih naucim dobroti. je li Husein Pišmiš. I njih prate majke. Ucim djecu citanju i pisanju. Pored njih je išao bivši austrijski zarobljenik. sestre. ili cute ubijeno. i sluzbu djecjeg ucitelja. Preuzeo je poslove pokojnog Avdage. djevojke. koji je postao aga. ali su placali danak i išli u vojsku. Smail Sovo. postao muselim. ali nama dovoljan. i kad se pozališ da se ne osjećaš dobro. Placu. sudbina im je ista. Ljudi su psovali sve ratove na svijetu. ali ne i njegove navike. Ali mene nije zaboravio. Pobunili su se samo seljani iz Zupce. uselio se u kucu.

Izginuli su. Ni moji drugovi nisu se vratili.Svejedno da li su tuzni ili lazno veseli. a ne mogu da se oslobodim strepnje. . Neću da vjerujem. ali u to neću da vjerujem. kad odrastu? Hoce li zivjeti glupo kao i njihovi ocevi? Vjerovatno hoce. svi. Hoce li i ova moja djeca ici tim istim zalosnim putem. neće se vratiti.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->