Meša Selimović: Tvrđava 1. Dnjestarske mocvare 2. Tuga i smijeh 3. Sreća, ipak 4. Neprijateljska zemlja 5. Prazan prostor 6.

Cudno ljeto 7. Mrtvi sin 8. Junak koji se boji usamljenosti 9. Dječije svirale 10. Mladic cista srca 11. Neću da mislim na Ramiza 12. Tuga i bijes 13. Otmica 14. Moc ljubavi 15. Otac i sin 16. Nadgrobni natpis 17. Vjecni tragac 18. Smrt u Venediku 19. Tvrdjava

1. Dnjestarske mocvare Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. Reći ću samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kiša nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa mnom je došao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kući, prema dalekom zavičaju, došao je zato što sam, plivajući, izvukao iz opasne rijeke njegov probušeni camac i što sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na ledja, i nepomično zurio u mutno tuđe nebo, zeleći da umre. Nikome nisam pričao o tom Hoćinu, kad smo se vratili. Možda zato što sam bio umoran, i zbunjen, što mi je sve to hoćinsko izgledalo čudno, kao da se dešavalo u nekom drugom životu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj što je suznih očiju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajući. Ništa nisam žalio, nisam bio pozlijeđen, nisam se osjećao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto učitelja, i djecu koju sam podučavao, išao sam u neku slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hoćina, među vaške i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad. Iz tog čuda što se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva dogadjaja, i pričam o njima ne zato što su teži od ostalih već što ih nikako ne zaboravljam. Prvi se tice jedne bitke, medju mnogima. Otimali smo se o jedno utvrdjenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u mocvarama oko utvrdjenja, i naših i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmedja od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leševe, koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okruzivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu. Drzao sam glavu u rukama, te večeri, sjedeci na mokrom panju, pred jadnom vatrom koja nam je kopala oci, zaglušen kricima barskih ptica, uplašen gustom maglom dnjeparskih mocvara što nas je uporno zavijala u zaborav. Ne znam kako sam te noći uspio da prezivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvizducima, u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nećega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko. Drugi dogadjaj je ruzan, i uzalud pokušavam da ga izbacim iz sebe. Cesto je u meni, i kad ne želim. Sve ga ponovo vrati, cak i ono što mu je suprotno, neciji veseo smijeh, golubije gukanje djeteta, njezna pjesma o ljubavi. A moje sjećanje uvijek potice od kraja, ne ovako kako sada pričam, zato je možda ponešto netacno, ali drukčije ne biste razumjeli. U trecoj ceti, desetorica Sarajlija odmah su se izdvojila, od straha pred nepoznatim krajem, nepoznatim neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. U svakome od nas, za drugoga je bilo nešto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedan drugome za misao o zavicaju i porodici, nijemo gledanje i cudjenje, šta to trazimo u tudjoj zemlji, osim svoje i tudje nesreće. Vracao sam se medju njih, kao da sam dolazio kući. Bili su obicni ljudi, dobri. Neko je na vojnu došao zato što je htio, neko zato što je morao.

Ahmetaga Misira, krojac, a ne pamtim ga drukčije nego pijana, dugo je želio da postane aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, što sigurno nije želio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snazni Mehmed Pecitava, uvijek golih prsa, najruznijim riječima je psovao i rat i onoga ko ga je izmislio i sebe što se prijavio, ali nikad nije htio da kaze što se prijavio. Ibrahim Paro, knjigovezac, rasjecene gornje usne, što je, kazu, biljeg srecna čovjeka, imao je tri zene u Sarajevu, i šalio se da je od njih utekao. Dvojica sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata, iako je jedan od njih, stariji, ponio britvu iz oceve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za zivu glavu nikoga drugog. Hadzi Husein, zvani Pišmiš, zapao u dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo, kazandzija, pošao s drugima, u picu i oduševljenju, pa je oduševljenje izvjetrilo ubrzo, kad i pice. Avdija Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i pošten u oba posla, a ne zna se koji je gori. I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim Paro se zauvijek oslobodio svojih žena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za svaku zenu. Husein Pišmiš je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarsku mocvaru. Stariji od dvojice brace zaklao se britvom jednoga ranog jutra u ukrajinskom selu gdje smo zanocili. Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda. Smail-aga je pobjegao kući prije završetka vojne, nestalo ga je jedne noći, i poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat završio, došao u sarajevo, izbezumljen od brige za zenom i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija Suprda, barjaktar, junak koji se nicega nije bojao, koji je ostao ziv u stotinu juriša i iznio citavu kozu ispred hiljadu kuršuma, poceo je da se bavi vocarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s kruške i umro. Tako, eto, ja ziv, jedini, pričam o njima mrtvima. Pa, da pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni zivi pa da pričaju o meni mrtvom, pogotovo što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaju šta ću ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke više od njih nema. Ostace samo ono što ja, pravo ili krivo, kažem o njima. I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tice ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Šta će oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Šta će tamo krojac Ahmed Misira, šta će knjigovezac Paro, šta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, šta će kazandzija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su odrzali taj nesrećni Hocin, da su osvojili tudju zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tudje muke? I da li bi srecnije zivjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojac Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i išao da pogine u nekim nepoznatim mocvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hocinu i nekom drugom Dnjestru. Pametni Mula Ibrahim kaze da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad neće biti drugaciji. Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrcu drugova u hocinskim pištalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo,

kao da se neka nerazumna a strašna sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjećanja, suviše naglo sam iz miroljubive dosade ucenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potrazio na zemlji. Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo slucaj koji hoću da ispricam. Doduše, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja, postali su grublji, nemilosrdniji, možda zbog beskrajnog prostora koji ih je odvajao od kuca, možda zbog surovosti koju namecu rat i stalna blizina smrti, pa opet, zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom casu ostaneš zaprepašten, i pitaš se u cudu: ko su ovi ljudi? Nemoguće je da su to oni isti koje sam dvije godine poznavao. Kao da ih je rat dugo kuzio, i zlo u njima, dotle skriveno, možda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest. Sa straze sam se predvece vratio konacištu, stopi cvrste zemlje medju barama, s kolibom u kojoj je zivjela još mlada žena, s troje djece, i s mršavom metiljavom kravom u staji od pruca. Brinula se o djeci i o kravi, sama, muz joj je sigurno s onu stranu mocvare, protiv nas. Nije govorila o njemu, nije govorila ni o čemu, a nismo je ni pitali. Sklanjala se od vojnika, a uvece se s djecom zatvarala u kolibu. Licila je na lijepu mladu nevjestu u nekom našem posavskom selu, i gledali smo za njom dok je zamicala za staju, za šašu, cvrsta, uspravna, ali nismo ništa govorili. Možda zbog djece. Ili zbog bajraktara Avdage, koji bi glavu otkinuo svakomu zbog ruzne riječi o tudjoj zeni. Ili smo se još stidjeli jedan pred drugim. Toga dana, kad se sve desilo, nije bilo bajraktara, otišao je nekim vojnickim poslom, a ja sam bio na strazi. Sacekali su me namraceni, s nekakvom zluradom prijetnjom u ocima. Idi u staju - rekli su mi. I samo su to ponavljali, kao naredjenje, pozurujuci me i ne odgovarajuci na moja pitanja. Djeca su cucala kraj vrata kolibe. Obišao sam kucu i stog šaše, ušao u staju. Na zemlji je lezala žena. Ibrahim Paro se otresao od slame i paucine, i pritegavši kaiš izašao, ne pogledavši me. Žena je lezala mirno, golih butina, nije ni pokušala da se pokrije, cekala je da sve prodje. Kleknuo sam pored nje. Lice joj je blijedo, oci zatvorene, okrvavljene usne stisnute. Uzas je prešao preko nje. Povukao sam bijelu rubinu i pokrio je, maramom pokušao da joj obrišem krv s lica. Tada je ona otvorila oci i pogledala me zaprepašteno. Nasmiješio sam se, da je umirim: ne boj se, neću ti ništa. Ali kao da se još više zaprepastila zbog toga, u ocima joj je sijevnula mrznja. Izvadio sam iz torbe peksimit, nisam ga pojeo na strazi, i pruzio zeni: uzmi, daj djeci. Odbacila je peksimit, jarosnom kretnjom, i pljunula mi u lice. A ja, ništa nisam učinio, nisam se ni pomaknuo, ni obrisao. Ukocila me njena muka. Jer, sve sam shvatio, u casu. Da sam učinio nasilje nad njom savladanom, kao i ostali, podnijela bi stisnutih usana, i mrzila bi nas, pse, cijeloga života. A ljudski obzir i sazaljenje, nakon nasilja, što joj je izgledao kao potres, kuga, kob koju bog šalje i čemu lijeka nema, nenadno su probudili njeno dostojanstvo i pokazali joj mjeru ponizenja. Od zrtve nedohvatne sudbine postala je žrtva surovosti. Ja sam tu zenu najteze povrijedio, teze nego svi ostali. Ustala je i pošla prema vratima, pa se predomislila, uzela peksimit i izašla, oborene glave. Ujutro smo sjedili pred stajom, natmureni, ozlojedjeni jedan na drugoga, ozlojedjeni na sebe i na cio svijet, zadavljeni barskom maglom a još teze maglom što se vukla po našim dušama. Žena je izvodila jedno po jedno dijete i umivala ih na pragu kolibe, a onda je ušla u staju, ne gledajuci nas, dublje zabradjena, da sakrije krvave pecate, pomuzla kravu, i mlijeko odnijela u kucu. Uzdišuci, Paro je pominjao boga.

i ostavljenom sjekirom poceo da sitnim šiblje. I dok smo cekali da dodje neko iz štale. i sam polozio brata u jamu. Kuda je krenuo. krv je lila kao iz cesme. a lice mi pokrio svojom maramom. a niko nije pominjao sinoćnje nasilje. a govorio je cudno. Bol je sigurno bio strašan. Ni iko drugi. teško je reći. Nije se sagnuo. i kao da je već znao sve što mi znamo. Kad je zatrpao grob. bez riječi. nije poljubio grob. Bili smo petnaest koraka udaljeni. podnijela cuteci. divio. sam dugo. i pošao prema mocvari. da ne uznemiri djecu. Zatvorena kuca i sklonjena djeca bili su cutljivi prijekor. poradi sebe. Više ga niko nije vidio. mahnuo je rukom. Kad su Mula Ibrahim i njegov mladji pomoćnik. Sigurno je stajala iza vrata. Mladi Mula Ibrahimov pomoćnik. Kako su je sinoć savladali? Na prevaru. samo da nešto radim. nisam ni riječi progovorio. Mladji brat je sam iskopao grob u mokroj zemlji. u vodu. Dugo je morao da zasijeca po zilama od uha do uha. student Ramiz. uporno odbijajuci svaku pomoć. i nestao iza šaše. sigurno. zalio. a ništa nismo culi. Žena je izašla iz kuce. natopivši vlaznu zemlju pod njim. buljio u preklani vrat. stavio snop šaše na dno. gledali smo razjapljenu crvenu ranu na vratu. Ustao sam. iznenada? I sve je. šta je htio. Zaklao se britvom. sacinili zapisnik.Ostali su sjedili ukoceni. Vidjeli smo kako je zagazio u vodu do clanaka. A stajalo nam je u grlu kao kost. išli za njim. Ko zna šta je mislio. Zvali smo ga. da se ne bi vracao po mraku. nije izgovorio molitvu. jer nije umro ni od kuršuma ni od neprijateljske sablje. i sa strahom išcekivali šta će uciniti mladji brat koji je neprestano. Drugi snop šaše je rastro po mrtvacu. Iz njega se culo samo muklo stenjanje. mucila me ova cutljiva napetost i zenina mirna mrznja. Nije se ni okrenuo. Pricao je sa svima nama. prenocio je kod nas. samo je digao pogled sa vlazne humke. zamandalivši vrata. žena je bez riječi pokazala gdje se nalazi lopata. i opet se s djecom zatvorila u kolibu. Ostao je nad grobom. silom. niti se moglo dovesti i u kakvu vezu. pa do koljena. Ispricao sam mu cijeli slucaj. a on je rekao. prišao sam trulom drvljaniku. Stariji od dvojice sinova berbera Saliha s Alifakovca je ustao i pošao prema šaši. ali o zeni i onome što se sinoć desilo. A onda se odvojio. Kako se dugo nije vracao. mladji brat je pošao da ga potrazi. je li izgubio razum. Cudio sam se. jer se nije znalo zašto se zaklao. potpuno nepotrebno. a on nije ni zastenjao. šta je govorio sebi i mrtvom bratu koga je volio više nego samoga sebe. Odjednom se stijesnio prostor oko nas. niti će ikad iko saznati. smiješeci se umorno: . bez jauka i bez suza. izgleda. molili da se vrati. i kad smo svi bacili po grumen blata na mokru humku. nijemožda ni cuo. i našao ga mrtvog iza šaše. da se sastavi zapisnik o smrti. zamolivši da se udaljimo. sa sjekirom u ruci. naglom kretnjom mi istrgnula sjekiru i ušla. više slušao nego govorio. da reze grkljan i gumastu cijev dušnika. opkolila nas je prijetnja. mi nismo culi. ne dozvoljavajuci da se mrtvac prekrije.

– Ubijaju ih. a ja sam je preplivao vukući u probušenom camcu vojnog pisara. Život naroda je glad. ne vuku se po meni kao avetinjske slike. krv. Možda zato što ih nisam mogao ni razumjeti ni objasniti. od životinjskog straha. svi. koji se uneredio od straha pa me molio da to nikome ne pričam. Gotovo i ne mislim više na borbe. od bezdušnog zanosa. Ne mislim na ogromni Dnjestar. ili. Zaboravio sam druge dogadjaje. – Da vidim i ovo . Nikad ni od koga nisam cuo takve riječi. ako i nisam zaboravio. ubijaju sami sebe. i da prezivjelima piju krv. da pričaju o slavi. ali ovako nismo govorili. – Zašto si došao ovamo? . . zbog srama.upitao sam ga. teze. i boga i ljude. Mi smo psovali i nebo i zemlju.odgovorio je. pa je hiljade vojnika izginulo ili zarobljeno a stotine se podavilo u strašnoj riječi. od krvi. vaznije. kada smo ostali odsjeceni od ostale vojske na drugoj obali. zbog straha. na gadjenje od klanja. A velikaši će se vratiti kući. i glupo umiranje na tudjoj. nosim u sjećanju samo ova dva dogadjaja koja su se mogla i zaboraviti. bijeda. zešce. Zaboravio sam i bezbroj drugih stvari koje bi se mogle pamtiti zbog blizine smrti. na surovost koja se zove junaštvo. mucno tavorenje na svojoj zemlji. a eto. Mula Ibrahima. zamišljeno gledajuci u tamnu noć što nas je opkoljavala. a tajna se duže pamti nego jasna istina. nadošao od kiša.

ili su je znale. Možda je moja svijest još bila zbunjena pred tom neobičnom istinom. da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neočekivani poklon. poklonjeni život. zapalili nehotice. voćke otrnjavile. Porodica mi je prošla gore nego da je bila na Hoćinu: otac. Vidio sam toliko smrti. Ni grob im nisam znao. I bio sam srećan što sam makar na nešto u drugom čovjeku naišao prvi put. stotine su umirale u jednom danu. od početka do kraja. koji me možda i naveo na neočekivani razgovor. u stvari. svoj drugi. i samo radi mene.2. sve ostalo nije važno. ni nova. tudji. hrišćanina. i živi su žurili da ih zatrpaju gdje bilo. Rekla je samo: . s njenog lica je nestalo vedrog izraza. Vlasti nisu ni dugo ni pažljivo trazile ubicu. jer nisu pošli mojim putem. Bašta je razvaljena. Tuga i smijeh Prvi put sam sve ovo ispričao jednoj djevojci. do kraja. Slušalac je babica u teškom porodjaju riječi. Svejedno na neki poseban način. teško izrećivim osjećanjem. Ako taj drugi želi da razumije. A ona je željela. kći je pokojnog Mice Bjelotrepica. nekad. Malo je ljudi u gradu moglo da kaže. Živio sam. a zamijenilo ga nešto nenadno zrelo. prepoznaješ je na tudjem licu. Ni sebe nisam mogao da zamislim u toj kući. prije dvije godine. svi su pomrli od kuge. jedan jedini: srećan sam. u nekoj vezi. u tudjem pogledu. Ali sam se toga sjetio kasnije. možda i izvan nekog odredjenog smisla. ali nije daleko od čuda. Ime joj je Tijana. ali je moje tijelo potpuno shvatilo njen značaj. Drugome je neophodna tačna riječ. jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu. a slušanje je važnije od razumijevanja. Kad sam došao s vojne. Ovo je višak. docekale su me rdjave vijesti. živ sam. I nije me toliko iznenadila misao. razumjeti svakako neće. nepažnjom. Obuzela me mirna ravnodušnost. tada mi je bilo svejedno. sestra i tetka. možda samo ja. ubijenog rukom nepoznatih i nepronadjenih ubica. za sad nije važno. kao ptica i oluja. i više nego što sam se nadao. zapalili su je Cigani kad su se zimus sklonili od zime. otkrivši se preda mnom. Učinilo mi se da zna slušati. otkrivši se prvi put pred ma kim. A zašto baš njoj. majka. Dok sam pričao. Kao da sam se nadao da će se vratiti sjećanja. Tako sam i sam sebi složio razložnu priču. bez duboke tuge i teškog žaljenja. ne znam od koga. po čemu se moglo zaključiti da nisu čeznule za istinom. Sve neobično. pa su pustile da sve pokrije zaborav. bijedno i žalosno. nisam htio. možda će mi biti potrebna. koju hiljade drugih nije moglo da razumije. u magli zebnje. treba govoriti drugome. Ali nisam ni ja birao prilike. tako. ne tugujem. nisam mogao ni sam sebi objasniti. to ljudi govore otkako su počeli da misle. . kako su ljudi nesrećni. ne radujem se. kad je s čurčijskom robom pošao na vašar u Višegrad. Nije me bilo u vlastitim uspomenama. nisu ni prilike mene: susreli smo se. ne znam kako. Trošna porodična kuća je izgorjela. zato je i traziš. iako mi se čini da sam upravo o tome mislio. iako je nisam očekivao. A ja se toga nisam sjetio. i loviš je. Ponekad bih otišao da vidim pocrnjele zidove i mrtve oči mrtvog zdanja. u kojem nikako nisam mogao da zamislim bivše stanovnike: kao da je bilo pusto odvajkada. sve kako ne treba. i tužno. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne. ovo je sreća. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac. koja se dotle gubila u komešanju odvojenih dijelova. kao da je to bio neko drugi. i zašto o ovome. kad pocče da shvata. Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi. već uvjerenost s kojom je izrečena. Tražili su mi da prodam. osjećaš da je negdje u tebi. zato što nije njihova. u opijenost koja ne traži smisao.Bože. u nekom zbivanju van vremena. Misao nije naročito duboka. i prvi put ovako. kao težak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. Ili nešto još vaznije. nju ili njenu sjenku.

ili u vedrom pričanju o svemu i svacemu. jer nisu visili nad ponorom. siromašni šerbedzija s Vratnika. ubili su ga hajduci Becira Toske. a bilo mi je svejedno. koji je licio na zenu više nego Golubova majka. nimalo srećan. dobrodušne. a on bez imatka. ništa mi nije nudio. gdje je drzao ergelu konja. Kad zaspi. nisam imao ništa. Život je prevario samo Saliha Goluba. i sjeo na kamen. Pogledao je svoje mjesto na kamenu. od radosti. I on i ona imali su po sedamdeset godina. spremne na sitno zakidanje. a kako mu je žena umrla ranije. A možda i s toga što sam vodu mogao mirno gledati. . niti sam imao kuće. stekao veliki imetak o kojem se culo tek kad je umro. zutih ocnih kapaka. miroljubive. kao djeca. Salih se nije zacudio. i život. Skinuo bi s ramena tešku posudu sa šerbetom. Tako je Saliha Goluba preko noći snašla sreća kakva ni u snu ne dolazi. ali su malo marili jedan za drugoga. da mu pomognem u upravljanju tolikim imanjem. bistru. spokojno. Salih Golub je imao brata u Gorazdu. kao da sam izgubio razum. i ponudio mi novac. sve. Na Glasincu. ili zbog mutnog Dnjestra. na kamenu. Kao da je želio da s nekim podijeli nesreću. Kad sam odbio. zatvorenih ociju. neprestano. ili od tuge. Znao je svega nekoliko riječi jedne jedine pjesme. Blijed. kao u dobrodušnoj svadji. Satima sam sjedio pred Begovom džamijom. uzimao vakufska imanja pod zakup. Trideset godina izdrzava slijepu majku. Kad bi se odmorio. Samo. Majka mu se uskoro udala za hodzu Šahinpašica. obicne ljude.Nisam to govorio. poceo bi da pjevuši. izgledao je kao samrtnik. sipaju šerbe i piju. širokog kao more. o djevojkama što tuguju za mladicima koji odlaze u rat. A onda i mir uznemirio. površne. malim zadovoljne. Niko nikog nije prevario: ona je bila bez vida. mršav. Mogao sam ljudima izgledati čudan. čak ni mogući sutrašnji bol. ali sam snažno osjećao. svakom žilicom. poluglasno. ne misleći. Nisam više dolazio pred dzamiju. Nisam imao zapošljenja. vedre. i misao. gdje se odmarao i pjevušio tolike godine. Poceo sam da trazim vodu. Bili su pitomi i bezopasni. Ja im se osmjehujem. da pocnem neki posao. imanje je ostalo bratu Salihu i majci. pomalo svadljive. Umro je iste noći. naslonjen na zid. zbog nje je od jutra do mraka vukao tešku kalaisanu posudu punu zašecerene vode. volio sam mir. bezazlenu grubost njihovih riječi. Niko me nikud nije pozivao. ili ništa. Stigao je pred dzamiju sutradan. i otišao pognute glave. tiho sa zuborom. Slušao sam vrapce i njihovo smiješno čavrljanje. tekucu. davao novac u zajam s lihvarskom kamatom. I nikome ništa nisam zamjerao. teško dišuci. ili da podjem s njim u Gorazde. Volio sam sve što nije rat. pocinjuci iznova čim dodje do ruba svog kratkog pamcenja. Taj brat iz Gorazda posjedovao je šume i cifluke. i gledao ljude kako prolaze. djeca prilaze. kad bi se potukli. brzi topot bosih nogu. uznemiren. njihove zvonke glasove. Ništa drugo me se nije ticalo. Možda zbog hocinskih baruština. ili nebo. niti sam ja tražio. mirno ispricao šta mu se desilo. radostan smijeh. zatvarao sam oci i uši. Pred dzamiju je dolazio i Salih Golub. zbog nje se nije ni zenio. I djecu sam volio. i samo to pjevao. izdrzljive u nevoljama. plitku. Drugi to nisu mogli. Licili su mi na male. za sebe. i sjećanje. Sve je otjecalo. bez velikog ponosa.

– Ne vracam dug. ali će smekšati. Možda sam mislio da ću lakše isplivati. nisam ljut ni na koga. da umilostivimo neciste sile smrada. A volim raditi s poznatim čovjekom.upitao je. Ruka ti je sigurno otvrdla. Sjena njegova je pala na mene dok sam sjedio na obali potoka. ili kad bude manje posla. bio sam gotovo srećan. i puštao da mi preko ruke prelazi obli talasic. – I šta radiš? Slegnuo sam ramenima. vrela i zagušljiva ljeti. satima. Smijao sam se: – Čovjek se navikne na svaki smrad. malena i neugledna. Iz tog sna me probudio Mula Ibrahim. uz javne nuznike što su zaudarali nepodnošljivo. – Navikao sam na ovu vodu i na tišinu. Zurio sam u blistavu vodu. zindanski hladna zimi. zvucalo je zabrinuto. Kad sam ugledao camac. dragajuci me. i nije nam ostalo ništa drugo već da se naviknemo.Bilo mi je lijepo. pa smo Mula Ibrahim i ja. Ko kutija. pod sahat-kulom. kad ne radiš. doci će bolest. Ali je to kadjenje malo pomagalo. niti je važno. ne znam. – Ništa mi ne duguješ. Šta ćeš onda? – Ne znam. sve što sam želio. na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza. Kako hoćeš. – Otvorio sam pisarsku radnju. kao u bogomolji. doci će godine. – Jesi li svaki dan ovdje? – Svaki dan. i platicu ti. – Doci će zima. I to je bilo sve što sam htio. – Gledaš? . Zvucalo je sazaljivo. Radićeš kod mene. – Radnja je lijepa. – Zar ti ne dosadi gledati u vodu? Pogledao sam ga začuđeno: kako mi može dosaditi! – Dokle ćeš tako? – Zašto? – Od cega ziviš? Opet sam slegnuo ramenima. kao da je ziv stvor. I ja hoću da pomognem tebi. Radićeš. – Jesi li ljut na koga? Jesi li tuzan? Sanjaš li teške snove? – Ne sanjam teške snove. – Docićeš ovamo. Nisam znao od cega zivim. Radnja je usred caršije. Treba mi pomoćnik. Nasmiješio sam se. ozaren. u Mudzelitima. – Pomogao si mi kad mi je bilo najteze. uhvatio sam se nesvjesno. Nećeš se obogatiti. – Poludjećeš ovako sam. – Ništa mi ne duguješ. Mula Ibrahime. Koliko mogu i koliko je pošteno. – Pa. koliko možeš i koliko hoćeš. . I to mi je svejedno. nisam ni tuzan. – Neću. ali nisam odgovorio.

A do vješala još ima nade. za prevare. za neki davni inat kojemu je već i razlog zaboravljen. i ne bi mu ostalo ni tih nekoliko casaka života. i mene. Neka nije gore. tonuo sam u ovaj čudni posao. zato me zbunila ova dobrota. za uvrede. sve pohlepe. Ili njegovu srz. – S pravom! Mogli su ga odmah ubiti. već čini što mora. uz besplatnu hranu s vojnickog kazana. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne možeš staviti. da je pravo cudo kako ga nije ranije pronašao. umrla su od kuge. dva dobra teško možeš sastaviti. i ne znajuci. A meni baš takvo mjesto treba. sve tuge i nevolje. i smrada sa zaradom. za koji sam jedva i cuo da postoji. Pisali smo molbe za zaostale plate starim ratnicima. I pomogao je: mušterije su pocele da dolaze u većem broju nego što se nadao. i on se uvjerio da zenina grdnja može biti vrlo korisna. kad se vrati. i ako te sreća posluzi. kao da je htjela da ga bogato obešteti za sve ono vrijeme kad ga je uporno zaobilazila. malo je uredio. A znao je (tako mi je rekao kad smo pred veće prvoga dana išli kući). ako je primiš kao savjet. I ja sam to znao. preotet. pod nogom je svakome. a potajno se nadao i nekoj sreći. A njega je dobro posluzila. s lijepim smiješkom i bez pozivanja na bozije ime. pa mi se ponekad cinilo da je cio svijet išcašen i da . za pokretanje parnica oko imetka. već iz ljubavi: usnio me u srcu. Sve više. I to je bolje nego ništa. – Amin. Našao je i ducan (knjigovezac Ibrahim Paro poginuo je na Hocinu). i što je baš on na mene naišao. i zahvalio bogu što nije našao više. nekom polozaju koji neće biti sirotinjski. kupio nešto namještaja. bez kamata. a još više od osamnaest groša plate na godinu. koji su mu poklonili život. Omamila ga je pomisao na pedeset groša pisarskog ajluka. pribor za pisanje. da ne bi bilo ni ove radnje. I nije ovo učinio iz zahvalnosti. – Uzaludne. A birajuci izmedju cistog vazduha sa sirotinjom. U vojsku se prijavio bjezeci od jednolicne duznosti dzamijskog imama i dječijeg ucitelja. Otkrivao mi je nalicje života. meni upravo odgovara. za novac. i sjeo da čeka mušterije. samo je zahvaljivala bogu što je ostao ziv. bez novog odijela. Žena mu nije predbacivala zbog tog nekorisnog lutanja po svijetu. sastavljajuci kraj s krajem. možda nije mogao da zaboravi smrt koja ga je bila šcepala. Možda je i on osjećao srecu što je ziv. mišijih ogrizina. Zahvalio se bogu na milosti. Dao mu je bez riječi i bez priznanice. Kod kuce je našao dvoje djece manje nego što je ostavio. lakše je naici na rdjava. jer smo bili sami: – Ja uvijek kažem: neka nije gore. sav prkos i ludilo. Mula Ibrahim je toliko zadovoljan ovim poslom. moleci se bogu da mu pomogne. ni sreće. za ispravljanje stvarnih ili izmišljenih nepravdi. a mene poceo da trazi čim se malo sredio. uz nesebicnu pomoć onih koji nisu išli u rat. Rekla mu je samo: – Što da se u tim godinama lomiš po svijetu? Zar ne možeš biti pisar i ovdje? Kao da je od bijesa išao u rat! Sirotinja ne bira. hartije. Zašto ne bih pokušao? Zašto bi za svojom srecom morao trcati na kraj svijeta? Otišao je bogatom Šehagi Soci i pozajmio novac da otvori pisarsku radnju. nevracen. A onda se poceo navikavati na tu misao. necijoj podršci. i bez izgleda na ma kakvu sluzbu a ne gospodarsku. Jer. ocistio radnju od ciriša. A vratio se bez pare. bez zdravlja. – Kakve-takve. a imala bi pravo. A ovaj smrad. utajen. ima ih mnogo više. vidiš. ni mušterija. – Što rekao onaj pametni čovjek kad su ga vodili na vješala. pametan čovjek neće mnogo razmišljati.Mula Ibrahim je odgovarao dobrodušno. Svi jadi svijeta slijevali su se u ovaj smrdljivi ducan. i što je još ljepše. da nije bilo bozije milosti. Ahmeta Šabe. jer bi se s preostalo troje djece mucila do kraja života da je on poginuo. – Kako može da ti odgovara? – Evo kako: zašto su javni nuznici ovdje? Zato što je ovo središte caršije. srećan što postoji takav čovjek na svijetu. i nehotice. kao neki drugi.

Brailu. Nije čekao da mu išta kazu.. cedo moje rodjeno. i mladim pomoćnikom. i mušterijama. i sagorjece na nekoj komordzijskoj vatri. (de. A Mula Ibrahim je mirno poslovao. neraznjezen i nerastuzen. Šta bi s istinom? Mula Ibrahim mi je velika tajna. S paznjom je primao zene i starce. u nedodjin. Za nas ne brini. Kuliju i druge gradove sve do Dunava. nepotrebne riječi. razgovarao o strasti. a niko više tamo i ne zna da su pod Hocinom ikad vojevala dva brata s Alifakovca. druge djece i nema. slušao to tugovanje i hrabrenje. ispunjavajuci ih povjerenjem koje je teško objasniti. iako je zivio od njega. u prvoj hladnoj noći. prepuno ljubavi i ljepote. Ja sam pisao cekajuci da mi kazu šta zele da saopšte. posrtao rukom po hartiji. koji je pravi? Uvece je zapisivao svaku paru koju je primio. mrtve i neupotrebljive. i da nemaš vremena da se javiš svojoj majci. jedva uzdrzavajuci suze. budio nadu i pravima i krivima. ili će ih naci mrtve. od koje je ostalo samo ime.. i zagušen uzbudjenjem. a ja ne mogu da mu kažem istinu. govoreći naglas: "Dragi moj sine. čim je stotinu konaka daleko od svog djeteta.... majka ko majka. pa sam se neprestano cudio životu koji nisam poznavao. rastuzen. Otrgao me. sve primajuci kao obicno jer je ljudsko.. naviknuto ih slušao. pa se otac ljuti kako su mu sinovi nepazljivi i ne zure s odgovorom.. (zar ne pita više? Udaje se?).zaudara kao javni nuznici pored naše radnje. nesrećnica i ojadjenica. zadovoljan i sobom. pa se cinilo da je iznad ovog jada." Zaustavljao sam ruku i slušao te lijepe riječi što su licile na starinske pjesme. ili će neko donijeti glas o tebi. pisma koja neće stici. ali nekako prisno siguran. I rekao sam mu to. doci ćeš. poslovno bi uzimao novac za trud i stavljao ga u cekmedze. nemoj sad plakati. zabavim se poslovima. Tada sam poceo da mislim. i da li i sad piše. (znam da nije dobro. i oslobodio cudne omamljenosti. pa ne mogu da zaspim.... Ne ljuti se što ti cesto pišem. nepismene zene su u jatima dolazile u našu radnju. jer su Rusi osvojili Bender. Ismailiju. u tim pismima pisanim više za one koji šalju nego za vojnike. suzbijajuci ozivljena sjećanja. ništa ne osudjujuci. da im pišemo pisma muzevima i sinovima. al po noći mislim samo na tebe i na oci tvoje lijepe. srećan što me otrgao iz ravnodušnosti i opasne samoce. zadovoljavao ljudsku potrebu za trazenjem zamišljene pravde. ili bi se zacuo lelek od kojeg sam se zagrcavao.. da ovo svršimo). Ruzno je zaradjivati na tudjoj nevolji. zaista. neće li zvekir udariti na avlijskim vratima.pitao me vedro. zahvaljujuci bogu na milosti. jer će se u ratnoj guzvi zagubiti. a njemu će ovako biti lakše). pa su mislili da sam nevješt. – Zar nije lijep ovaj naš posao? . završi to! A kad bi napisao pismo. al da mi je makar da cujem glas o tebi.. šaljuci ih na trecu cetu. Tuga. I dok sam ja. Od dva potpuno razlicita čovjeka u njemu. Zbunjeno ga posmatram.. ljubazno preporucujuci mušteriji da opet dodje. mislio sam. Da li je berber Salih s Alifakovca pisao pisma dvojici svojih sinova. osjećala se u tim riječima. (biješe li tako?).. Tada sam ga mrzio. Po danu još djene-djene. i citao je svaku neizgovorenu misao u njima. a od tebe ni cusa ni glasa. Cekam.. Mejra pita za tebe svaki dan. stara stotinama godina. ničemu se ne cudeci.. pa smo se saplitali i ja i onaj što je govorio. Cak je primjecivao da mi ruka stoji nad nezavršenim retkom. Znam da ti nije lako u tom nesrećnom ratu. dobro nam je. Mula Ibrahim je bio potpuno miran. A Mula Ibrahim je dobro poznavao i njihove duše i njihove prilike.. djevojke pitaju za tebe svaki dan. i zaduha mi je gotovo sasvim prošla. A kad su vojnici opet pozvani u rat. a slali su ih u vjetar. i ne znam gdje da ga smjestim izmedju plemenitosti i hladne poslovnosti. ali ti on ne može pomoći. slušao o pohlepi. i sam pisao. pisala sam ti prije mjesec dana. kao da im je srce otvarao. nadam se. . da li su i moji roditelji slali ovakva pisma. luda. oslobadjao ih je muke ispovijedanja i mucanja. i upozoravao me: Hajde. da se čuvam nazeba i da se što prije vratim. čovjek je trošio opšte..

Ali mi platu nije povecavao. više im u tvrdjavi nisu potrebni. Svijet se može rušiti. kao što vidiš. – Zašto su ih zadavili? – Zašto? Pitaš me.rekao je. pa na rijeku. I brani čovjeka od njegovih ludosti. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronadje pravu ludost. drzeci se jedni uz druge. pa će pisati molbu da im se izruce leševi. – Šta hoćeš da ti kažem? Tolike ljude su pobili. Glas mu je tih. rekao je brat imamov. Lovi ribu. nepomican. . išao bih do Darive ili Kozje cuprije i. . jer nema razloga za cekanje. Ahmete Šabo! – Ne mislim dizati bune. usmrde se. kao da ga guši uzbudjenje. culi su šta se dogodilo. Bojim se šta će biti kad se probudiš. Stajali su u malom ducanu. ne šaleci se. u uzbudjenju. Voljeli bi da to bude odmah. slušao kako voda tece. nezadovoljene. jer je izgledalo da se podsmijeva. vazdan stvari ima da se posvršava. Znaš li šta je najljepše u životu? Zelja. Nisam se brinuo nizašto. zato što Zupcani nisu htjeli da daju ratnu pomoć. vidio sam da je uznemiren. Danas su culi šta se desilo. zabrinut: mogao bi. kako su mi rekli. a ja sam gledao za njim. lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. rodjaci. Ja ću im napisati tu molbu. a ti ćeš. pa mole da im se daju tijela. a ti traziš razlog zašto su zadavili imama i dva seljaka iz Zupce! Lovi ribu. Zastao sam. uciniti štogod što se teško popravlja. u gomili. samo sam lijeno sanjario. odvukli u selo. Kad bih našao vremena. Ja sam bio daleko od misli na pobunu. Zaista. cak i neprobudjene. ali se nisu tuzili. I bio sam zadovoljniji nego sad. sinoć je imam zadavljen u tvrdjavi sa još dvojicom seljaka. ali postane najveća strast. zuri im se. što i jest. Kažem ti: lovi ribu. nisu plakali. zbunjeni. A onda sam se sjetio da je on podozriv prema svemu što nije pravilo i zakon. a došli su s kolima. zbijeni. tamo im je sva rodbina. ljeto je. braca. Koliko li je razlicitih ljudi u tom čovjeku? Zupcani su došli u gomili. zato mu se nije dopadalo moje usamljivanje. Jednog dana mi je rekao da će u radnju doci rodjaci imama iz sela Zupce. na moju srecu i veliko cudjenje. nije mi potrebna nikakva ludost.U tvojim godinama ja sam dobijao upola manje. nezadovoljstvo pobunu.već su mrtvi. a nije ni dobro mrtvace dugo drzati nepokopane. naredila bi svima: udicu u šake. Toga se i bojim. ali ustreptao. ako je ikako moguće. pa bi ih sutra rano. kao da se pravdaju). ali je pravda bila brza od rodjacke brige. imaju mnogo posla kod kuce. Usamljenost radja misao. hoce da kaze . misao nezadovoljstvo. Ahmete Šabo! Smijao sam se. i promuklo dubok. zašto! Prvi put otkako smo zajedno. sutra. da ih spasavaju. – Plata ti je dobra . da ih sahrane u Zupci. sjedeci na obali. Da je vlast pametna. Ahmete Šabo! Izašao je na sokak. – Isuviše. žena imama i jednog seljaka (druga je na porodu. Miran sam. buljiti u vodu. zaprepašten njihovim mirnim pričanjem više nego nesrećom. prijatelju. sinovi. Nabavili su tri tabuta. nijednu zelju mi nije oduzeo. a i ovako će izgubiti dosta vremena. ukocen. Rodjaci su odmah dotrcali. sve su bile na okupu. Mula Ibrahim me savjetovao: – Zašto ne loviš ribu? Izgleda velika ludost. Eto.

pa izašli na sokak. Ako prestanem da se smijem. bilo je ruzno. Niko.– Zašto ne pišeš.šaptao je Mula Ibrahim. Bilo je bijedno. Kao da ih se ne tice. – Prestani! . i sliku jednog janicarskog odreda kako veselo odlazi u rat. smijem. Drzi ovo! Gledao sam ga u cudu: kakva je ovo šala? Nije bila šala. s natpisom: Neka nam te Bog pozivi još dugo godina. cekaju svoje leševe. Ne bi bilo cudo da sam zaplakao ili zaškrgutao zubima. – Najmanje se govori kad te se najviše tice. da se divimo. i Zupcani su izašli. Oturao sam od sebe misao što me salijetala. A zvijezde? Kako izgledaju mjesec i zvijezde? Divno. a ja sam se smijao i prijateljevom oduševljenju i svome gadjenju. Suze mi teku od smijeha. Stavili smo svijece u prozor i. život je tezi nego što sam mislio. gotovo razdragan. Hoćeš li mi pomoći da okitimo radnju? – Zašto? – Sutra je rodjendan sultanov. Niko se neće staviti da stavi sliku janicarskog odreda. A i navikli su na muku. Mula Ibrahim je oduševljen svojim djelom: – – – – – – Je li lijepo! Lijepo je. Makazama je rezao obojenu hartiju. ni riječ zalbe nije rekao. bilo je smiješno. Mula Ibrahim se vratio s nekim zamotanim stvarima. – Niko ni suzu nije pustio. da sam i ja bio u toj nepobjedivoj vojsci kad je bjezala preko Dnjestra. Gledao sam za njima. Ozbiljno je radio neozbiljan posao. Oni sad sjede u velikom tudjem gradu. prestravljeno se osvrcuci. lijepili smo na staklo. i nebo. i ljudi. zvijezde. mnoštvo šarenih zvijezda i šiljatih rogova polumjeseca naselio je pisarski cumez. a ispod nje smo napisali: Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku. . upalili ih. Potpuno su me raskrojili cutljivi seljaci iz Zupce. Dzaba. šta će mi to sad? Ovo nije istina. a ja gledam u ovo šareno cudo i smijem se. trake. sav mu se predajuci. Na njih sve udara. ostace samo suze. naplatio. ovo je proslava. gradili smo nebeski svod pored gradskih nuznika. a u prozor smo stavili sliku Abdul Hamida. efendija? Jedva sam pokrenuo ruku da dovršim molbu kadiji. kako je već pao mrak. na prozorske okvire. – Je li gotovo? Rekao im je cijenu. Ali.čemu se smiješ? Šta je toliko smiješno? . poduzetan. zaglavivši se u vratima. smijem. isijecajuci polumjesec. i zemlja.

ni čemu se toliko smijem. cekajuci jutro. . i to sad njihovi rodjaci cute u mraku. da ih mrtve ponesu sa sobom? Ili zato što su pod Hocinom izginuli svi moji drugovi? Ili što berber Salih s Alifakovca još čeka svoje sinove? Ne znam zašto se smijem.Ne znam. Jesmo li okitili ducan i upalili svijece ispod šarenih zvijezda i junačkog sultana zato što su ubijeni imam i dva seljaka iz Zupce. ne znajuci šta je smiješno. mislio sam.

iznad izrasle haluge. Jesam li je gledao iz one svoje sobe. te crne ruševine svega što je bilo. kako su ljudi nesrećni. zamišljajuci da sam ovdje? već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor. što je. To mi ne smeta. Sad i to izgleda kao san. zacudjen. Prve večeri govorio sam o vojni. neljubaznim gradom. da se poklonim i poljubim mu ruku. Gore. pod kolima. Ništa im ne zamjeram. Nikad to nikome nisam rekao (ima pravo Mula Ibrahim. već druge večeri. a otišao sam kad je sahat na kuli odbio ponoc. Otac. što je sad nema. već na njega. ni kad se desilo to što mislim. ipak su nekakva spona s necim. o kojoj ni trenutak prije susreta nisam mislio da li je ziva ili mrtva. Šta je meni ta djevojka? Šta to ime. i sigurno nisu zeljeli da na ovom grobištu stojim prazan poslije njihove smrti. Da li i o sebi? . O meni i o svim ljudima. dosadna sa svojom placnom ljubavlju i siktavim pričama o muzu. svejedno im je gdje su. u nju sam smio uci samo dvaput godišnje. pa ne znam gdje sam. zaboravio sam seljake iz Zupce koji spavaju na nekoj pijaci. svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. bili smo komšije. Tijana. neradnicku. koji je cijelog života lakomisleno gubio sve što bi stekao. Svijece pred sultanovim slikama su pogašene. kao na nebu. djevojci iz svog bivšeg komšiluka. I ništa više. nisam znao zašto idem gore. jer je iz nekog drugog svijeta. kad me davni djetinji korak doveo do zgarišta gdje nije bilo uspomena. Zivjeli su kako su mogli. bez cilja. i sjećanja mirno prelaze. kao u pustinji. Kad sam cuo njen glas. sestra. O meni je rekla i ono: boze. tetka. nezahvalnik. a ne od kuge. Lice na oblake. čemu se nisam cudio. nikud. kao u pustoj pecini. smještajuci se ondje gdje im je zgodnije. koja nije mislila ni na djecu ni na boga. zacudio sam se. Tijana. bila je oceva soba. a ispricao sam. Niz cijelo kameno stepenište. gore. bijelu. Tijana. a našao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuce. divnu. pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti cak ni uspomene. sad vara. A kakve su i mogle biti? Zestoka a neodredjena ceznja nadvijena nad dragim. majka. ne vide se zvijezde od šarene hartije u prozorima. s kojom nisam znao razgovarati. naseljena vrelim slikama mašte bez cilja i uporišta. oca. cak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam. samo da se pozdravim. nigdje. Ne postoje granice. Dječija soba. muklo je tutnjalo u meni. Sreća. najteze se govori o onome što te se najviše tice). dalek kao mjesec. lici na onu iz djetinjstva. što odzvanja u meni kao zaljuljano zvono? Ali sam se tješio da nisam bio pametniji ni kad sam se penjao prema bivšoj kući. Stajao sam mrtvo prisutan. pobjegao nekud u svijet. na kojima ne mislim ništa graditi.3. Kao da sam udaren. ili pod hocinskom utvrdom. S cime? Prepoznajem staru mjesecinu. samo to neobicno ime. na dva Bajrama. cekajuci jutro i svoje leševe. srebrom prekrivajuci garez. toboze ne o sebi. sve do caršije. Zar ovdje ima ikog zivog? Poslije sam se pitao: kako me prepoznala? Je li znala da samo moja sjenka može doci na ovo grobište? Ili me vidjela kad sam ranije dolazio? Prišao sam ogradi. Zar kod nas svaki pojas pocinje sve iz početka? Ta mrtva prošlost i nikakva sadašnjost. a ispalo je sve o meni. i koja je sigurno umrla od zalosti za njim. ipak Išao sam sokacima. izgovarao sam poluglasno.

– Zato što me ne voliš? – Zato što te volim. i ponovo procitavam. i ne dobija mnogo udajom za mene. ljepši je od zubora vode. Sve više sam s njom. što su se dvije tanke bijele ruke njezno savijale po truloj ogradi. Uspostavile su se granice. nemam ništa niti ima izgleda da ću ikad imati. a mi smo se krili mrakom. što me slušala kako me nikad niko u životu nije slušao. što u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena. mada je zvucalo suviše ozbiljno i neopozivo. što sam tek pred njom slozio u riječi. Zvijezde od hartije i sultanova slika ostale su na prozorima ducana za neku drugu svecanu priliku. i blistavu sjenku ispod drveta. Ili da zivi sam.Trebalo je da nadje zenu s kojom se neće nikada rastati. ne zeleci da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. a sutra uvece smo se opet našli na ogradi izmedju dvije bašte. i kad sam sam. Rastreseno pišem zalbe sudu. a to je mnogo. Ništa mi drugo ne treba. ili pisma vojnicima. I pun sam njenog dubokog glasa. stari Omer Tandar. nije bilo potrebno. U jesen sam joj predlozio da se vjencamo. a kamoli ljubav. kao stari Dzezar. ali sam znao da govori istinu. bilo je pošteno. Mula Ibrahim se nije iznenadio kad sam mu rekao. i prvi ducanski komšija. iako sam znao da je cudno što sam gotovo nepoznatoj djevojci ispricao ono što nisam nikome. . Voljecu je. ali sam pošteno rekao da sam rdjava prilika. kad joj dosadim. Govorio sam zato što je bila mjesecina. ili sam ga očekivao pa mi se cinilo da ga vidim. Znao sam samo da sam se zaustavio. koji se tri puta rastajao i ponovo vjencavao sa svojom zenom. to je sve.pobunila se Tijana. i da se neću baš ozeniti (hrišcankom. nisam se cudio. Pohvalio je djevojku i . nisam mogao zamisliti da će biti nekako drukčije.I samo je to rekla. I bilo mi je drago što to kaze. mada je sigurno mislio da je to prolazna ludost. rekla je ozbiljno. Ni haljinu ne valja krpiti. osvjezavacemo našu ljubav. i nisu više smiješne. Odnosim sa sobom njeno ime. i cetvrto. kci pokojnog Mice i pokojne Ljubinke. Uskoro smo se vjencali. Vidio sam mu cudjenje na licu. Mula Ibrahim. ali ništa nije rekao protiv moje odluke. Bilo bi smiješno da to kadija procita na tuzbi zbog nekog duga. Nisam to sebi objašnjavao. je li joj to dovoljno? Ali ona je još ludja od mene. bili su nam svjedoci. Voljecemo se. U tom trenutku ništa drugo nisam ni želio. ali ono što je kazao i učinio. A svi su znali. da ne napišem: voljena moja. i ljeto se ohladilo. Iskreno sam to želio. Cutala je i slušala. Možda nije ni pravo da joj to nudim. snalazicemo se kako znamo. Bolje je otici. Vracajuci se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoc). – Ti bi otišla? – Otišla bih. Našalio sam se da će nam u početku sigurno biti lijepo. berber. i još siromanom!). postala je Tijana Šabo. ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. I trece veće. Nismo se dogovorili. i nećemo imati ništa. Tijana Bjelotrepic. Ne vidim ih. a poslije. što su zamišljeno a blago gledale crne djetinje oci zrele djevojke. Nije mi sasvim jasna ta zenska logika. – Bez potrebe je mucio i sebe i nju .

a sve se zaboravilo. a ja sam mislio kako je sve to cudno. Otvorio sam: nepoznat čovjek je stajao preda mnom. a zaista kao da je ustao iz mrtvih. vratio. i ljudi koje su pobili. pa se pjevala tuzna pjesma o vješanju . i gledali se zbunjeno. kao da je pobjegao sa vlastitog pogreba. i zurio je samo da nas vidi. Proci ce. i tuzno i veselo. pohvalio moju odluku. hoćemo li biti dovoljni jedno drugome? Kakvi su bili njeni djevojacki snovi. pa bi zacutao. – Vrlo lijepo. gledala. Nije izgledao narocito pametan. Poslije sam se sjecao tog njenog saucesnog pogleda. ili da je pustim da se navikne na ono što će biti njen život? Tada je neko pokucao na vratima. rekao je. ponudio se za svjedoka. i njihovo bezakonje. pribijena uz mene. a nije cudo što ga ne poznajem. – Možda ti je zao što nikog od naših nije bilo. meni sasvim dalekom. a onda nas odveo svojoj kući. došao da me posjeti upravo u casu kad smo mislili da nikog svog nemamo. Poslije rucka kod Mula Ibrahima. blizi rodjak moje majke. Ponudio sam da sjedne. Ali mi je bilo drago što je neko od mojih. na strani brace Morica. Nešto te muci. eto. gdje nas je cekala prava gozba. – Zašto? – Ne znam. uznemiren neznanom srecom. da li je i u najruznijem snu vidjela ovu strašnu sobu. a tvoji su ljuti. – Sjedi kraj mene. ovlazenih ociju. koja mi je bila nepoznata kao i on. neprestano. on se pozdravio sa snahom. i na cijoj je strani bio. On je Ferhad. otišli smo u moju ruznu sobu. mrtvi su. – Malo sam zbunjena. a sigurno ni ja: začuđeno sam gledao njegovo lice obasjano srecom. pobjegao je u Valjevo. Sad nikoga nemamo ni ona ni ja. Mojih nema. Preboljevala je što su je njeni napustili. i gledala nas. Navikavala se na mene. a zaboravio sam i zašto je pobjegao. pričao. a dar će donijeti sutra.rekao sam. i da želi samo da me vidi. Cutala je. Ko bi mogao da bude? Nikog nismo očekivali. kao majka. – Jesi li zadovoljna? – Jesam.njenu porodicu. dar nam nije kupio. – Docekali su nas srdacno. i Sari-Murat. Tiha Mula Ibrahimova žena primila nas je srdacno. pričao je. i mislio kako nas je zalila zbog svega što nas ocekuje u životu. tako raznjezen. Daj mi ruku. – Bilo je lijepo . – Ne bih rekao. Samo dvadeset godina je prošlo. ili gradskih trgovaca. Potpuno sam bio zaboravio za tog svog rodjaka. cudno ozaren. za vrijeme pobune brace Morica i Sari-Murata. hadzi Omer se smijao: smrt uzme. kakav je bio onaj zeljeni koga je zamišljala. zbog nećeg zaplakala kad je poljubila Tijanu. Izdalo je i narodno pamcenje. i sad se. kako je lijepa. Prije dvadeset godina. Šta možemo. sa srecno sjetnim smiješkom. i braca Morici. jer je kasno saznao za vjencanje. zamolio i veselog hadziOmera da ode s nama do kadije. Rekao je da trazi mene. pokazala nam troje djece (dvoje je umrlo. kao da trazi zaštitu. oni odmah namire). obasjan nekom radošcu. koja je i meni odjednom postala nepodnošljiva? Da li da je upitam. – Zato što su dobri ljudi. o njemu sam slušao u kući.

kao da je sve stoljecima daleko. Ali. Da sam imao kud. Vukojebine. Osmana Vuka. hodao. Vucjak. za neodoljivom potrebom da cinimo zlo kad god možemo. dotle nepoznat. otišao bih na koju bilo stranu svijeta. bojeci se da mu slika ne pobjegne. Nekoliko dana poslije Ferhadove pogibije. i prijavio ga kadiji. ni njemu ni ikome drugome. – Eto! Sve cemer. Vukovsko. što nas je bog obiljezio. i da mi nije svejedno. zivio samo tren. Zar je onda cudo što se uvijamo. obilazio poznata mjesta. ili smo ga izmislili. – Niti je zemlja kao druge.umirivao sam je blagim dodirom i grubim riječima. satima bi sjedio sam i zamišljao svoj grad. isti svugdje . Blatište. i taj zaborav. Budala. ko zna. u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu. da vidi grad i nas. kucu po kucu. Izašao je iz tame. ljepša su nego kad ih je zamišljao. A danas je hodao. a ja sam mogao ispricati samo ono što mi je Ferhad rekao. korak po korak. Stotinama. glad. nesreća.dvojice brace. šta bi bilo od nas? . Ili što nas nesreće neprestano prate. Trnjak. veliš? Gledao smrad. krijemo. Smrdljak. ljudi ko ljudi. Vukovije. za pakošcu što u nama zivi duže i jace i od materinske ljubavi. Nije mogao da spava. svratio je u našu radnju radi nekih darovnica školama i bibliotekama. Samo bih poveo voljenu zenu koju sam nenadno stekao. doveli su moga rodjaka u Sarajevo. Tako smo izgubili i tog jedinog rodjaka. – Ako bismo otpatili svaciju nesreću. e pa cudna mi cuda! To je nesreća a ne ponos. kao utvara. i sutra će opet. niti su ljudi kao drugi! Zemlja je bijeda. bio bi još ziv. A ljudi? Gadno mi je da govorim. gundjao je Šehaga natmureno. pa se bojimo glasnog smijeha. Nismo mu se nadali. i mislio kako čovjeku ništa nije vaznije ni draze od zavicaja. bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. čini mu se da nikad neće utoliti tu glad ljubavi.rekao je Mula Ibrahim oprezno. Glogovac. eto mu zavicaj! povazdan gledao sokake. Nije mi donio obecani dar. možda je više volio da umre u svome gradu nego da zivi u tudjem. Zbog nećega što su svi zaboravili. Omeli su ga. toliko je sve licilo na ruzan san. dugo je cutala. Osmane! – Zloselo. koji mu je vodio trgovacke poslove. To je razlog da čovjek place a ne da se raznjezava.. . Rodio se ovdje. A ja sam se cudio toj ludosti. pomenuo ga je Šehaga Soco. A nismo ga ni poznavali. tamu. plašljivo gledajuci u ozbiljnog Šehagu i nasmijanog Osmana Vuka. Odveden je u tvrdjavu i zadavljen. Gladuš. lazemo. Da ga nije toliko volio. Nije utolio glad svoje ljubavi. odsutna. kao da su junaci a ne surove siledzije. I ceznja za rodnim gradom. Paljevina. sirotinja. gledao svoju i našu nevolju. po pravom gradu. Crni Vir. I možda baš ta pjesma. u dalekom Valjevu. Tada sam na Tijani prvi put primjetio cudnu uznemirenost. budala! Eto mu rodni grad. onako zanesenog i zablesavjelog zbog ponovo pronadjenog grada. A zašto je tako? Ne znam. Zmijanje.. za našom divljom turobnošcu? – Zemlja ko zemlja. I sad. zagledana u jednu tacku. uljepšanog dvadeset godina dugom zeljom. U pratnji svoga momka. nije mogao da jede. Znao je da mi je Ferhad rodjak. Je i vam palo u oci kako se zovu naša sela? Reći im. Govorio je o toj ceznji suznih ociju. hiljadama puta prolazio bi poznatim sokacima. Za cime je ceznuo dvadeset godina. cinilo mu se da će umrijeti od tuge. Jadovica. Uskoro smo zaboravili nerazumnog Ferhada koji je stradao zbog ceznje za rodnim gradom. Izgledala je uplašena. pobogu brate! Za ovom siromašnom zemljom. Poslije smo se pitali da li je i bio. i pitao me o njemu. Sutradan ga je serdar Avdaga prepoznao. Kukavica. i opet otišao u tamu. Koliko je bio lud. Možda zato što smo po prirodi zli.

Neko manje. Mula Ibrahime. zbog uplitanja u nezgodan razgovor. poslušacu: pamet u glavu. postoji valjda i neka druga mogućnost za ljude osim straha. Sigurno nije istina sve što govori. zaboravi. Crno je. Ako me nešto boli. odavno sam slušao. to zajednicko mucno iskustvo. mirno i uvjereno. i padale su na dušu teško. Pošao sam jednog popodneva da Tijani kupim poklon na caršiji. bez ikakve potrebe. oduvace nas kao prašinu. i pominjati naše dane kao srecne. Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas zivjeli. i cesto govori i ono što ne misli. i zato: pamet u glavu! Boj se svega. Cak i mocniji ljudi stradaju. kad mi se zgadi laz. Ahmete Šabo! Baš zato da mi ne zgade ovaj novi život. onda ne vrijedi ni govoriti. Zbog svega što možeš da uciniš. on je bogat i prebogat. Pa dobro. Šehaga. Ako me to zanima iz obicne radoznalosti. na ulici. A šta će meni to? – Ili hoćeš da prijaviš? . na veliko zaprepaštenje Mula Ibrahimovo: – Zar smo svi zli. ali sam zapamtio taj nauk. neko više.mislimo samo na današnji dan i samo na sebe. preturiti preko glave još teza vremena. kao zagrobne pjesme. i svi se prave da ne znaju šta Šehaga govori. zbog riječi. ali je najveća istina njegova tuga. izgleda. onda progovorim istinu. da ne navikavam zenu na skupe poklone. A što sam ja? Siromašni pisar kod njega fukare. bojao se mocnog Šehage a još više onih kojima se njegove riječi ne bi dopale. Mula Ibrahima je oblivao znoj. Možda zato što je govorio bez zestine. lazem i sebi i drugima. a kamoli do tudjeg. Ne. cuo si za njih. Šehaga. Nisam mogao a da ga ne upitam. pa je pokušavao da bar sebe ogradi: – Ne treba sve gledati crno. Mi smo nesrećni. koje je zagadjivalo život. a mali se samo istope. nisu zli. pamet u glavu! Znao sam to. Zato. Ali svi. Njegove brige su drukčije. a zivimo jadno i sramotno. ako najsigurnija zaštita pred bezbrojnim opasnostima. Šehaga? – Svi. Vojnici sa Hocina nisu zli. rekavši da bih volio da nastavimo ovaj razgovor. zašto mi je potrebno tudje mišljenje? On ne drzi ni do svog. Izgrdio me i Mula Ibrahim. rekao je bezvoljno. I nije naše da pitamo zašto Šehaga tako govori. Ispratio sam ga na ulicu. svoju srecu vidimo u tudjoj nesreći. misli. u teškom vremenu zivimo. Ali ponekad. ili ono što misli samo danas. Sumorno me pogledao i izašao. Ali se u njemu. a mi smo i na tome zahvalni. hrabro a opet mocno. Nemamo ponosa. Mula Ibrahime. To je lijepa . Njegove riječi su mi pale na dušu kao zeravica. sve visoke cinovnike drzi u dzepu pozajmicama i mitom. – I ja tako kažem. pogleda. bez svoje krivice. a sutra. a naše je da ne potonemo u ovom životnom vrtlogu. Biju nas. Lako je Šehagi Soci. utulila vatra i išcilila potreba da govori. u radnji. ne tako cesto. u caršiji: pamet u glavu! Kao posljednji zakon. nemamo hrabrosti. ne budi ono što si! Nisam mogao pristati na takvo beznadje.ljubazno se iscerio strašni Osman Vuk. nikakav razgovor nećemo nastavljati. Neka samo kogod jace kihne. To su bile najcrnje riječi koje sam ikada cuo. – Seljaci iz Zupce. Mula Ibrahim me upozorio.

– Oni sigurno misle da su glupi ili da je nauka nedohvatna . Napravice metez u njihovim malim nevinim tikvama. da kupim štogod sitno. ili nešto korisno. unakazen. pravio je u ovoj radnji lazne pare bakrenjace. ako je razumna. Za kaznu je prebijen i protjeran iz Sarajeva. Zastao sam pred radnjom mahmuta Neretljaka: nešto privjesaka i sitnjurije visilo je iza prljavog stakla. a meni će postati teret. i sitne dječije. taj niciji skitnicki jezik. jevtine pafte. Tvojoj zeni je isplacen njen dio imanja. gledajuci za njima. I dok sam oklijevao da li da ga pozovem ili da odem. krupan. Gospode boze. i lijepu riječ. i teško djeci koja će ti se roditi. a uz to ću dodati struk cvijeta i lijepu riječ. ako nema u čemu izaci. jer znam da mi ovaj čudni čovjek želi dobro. pa to je arapski jezik. kad ne bih morao zivjeti sa svojih dvadeset pet groša godišnje. – Tako govore svi lakomisleni.navika. i proturao ih kao prave. Ali ako je nerazumna. lancic. Ali sam cuo glasove u sobici iza radnje. iskrivljen. Poucavao ih je. – Dobila je takvu sitnicu da me sramota i pomenuti. – Svako se radja sa svojom srecom. već ludost. Radovao sam se povratku kući. posrcuci pod tezinom besmisla koji im je uzburljao mozak. nadolmljen turskim. kašljucav. ali ovoj djeci neće mnogo pomoći. pa se vratio proljetos i. šamiju. Odakle mi toliki novac za ogrlicu! – Šta ja znam. da pokažem dobru volju. pustivši ih iz tamnice svoga neznanja i njihove nedoumice.rekao sam veselo. – A šta ti je smiješno? . koji bi mogao da posvjedoci o dalekim putevima kojima je ovaj izgnanik prošao. čemu? Licilo je na nešto poznato. Nisam znao da je opet otvorio ducan. stvorice u zeni pohlepu. kad joj se stare poderu. papuce. Šta on to radi? Slušao sam zabezeknut. eto. – Tacno je i jedno i drugo . – A baš sam mislio da joj kupim zlatnu ogrlicu! – Nipošto! To nije paznja. Dok sam još išao u školu. i veseo sam pošao u Kujundziluk. Nasmijao sam se: – Slušao sam kako ih uciš. on je oslobodio muke i sebe i mene i djecu. Izašli su ošamuceni. negdje na Istoku. to je najvrednije. perzijskim i grckim riječima. Mahmutov. – Ej. struk cvijeta. Ne znam jesam li lakomislen. zacin socnim našim psovkama. poslije pasijeg života u ratu. i o bezbrojnim poslovima kojima se bavio.odgovorio je Mahmut razlozno. pricinjava radost i posrzava ljubav. tu nevjerovatnu papazjaniju. Nasmijao sam se: – Rado bih učinio tu ludost. ili zadovoljan neočekivano stecenom srecom. – Zašto si pristao? – Baš me briga. prsten od srebra. ponovo zasjeo u istom ducanu. Ništa skupo! već nešto sitno a lijepo. Deset godina je proveo u izgnanstvu. ali se nisam naljutio na Mula Ibrahimovu riječ. teško zeni s tobom. Nisam ga vidio kroz prozor.

naci ćemo nešto drugo. kad hoćeš. Drhtavim prstima vadio je i pokazivao jevtini nakit. ako ništa rdjavo ne smjeraš. A za ucenje. . Šta gube? Ništa.. – O zanatu više ne mogu da radim. odvikao sam. Neće biti štete nikome. i nesvjesno se smiješio. a desi se da ne dodju. nevjerovanje. i da tjeram šegu s njim.. pogledaj. meni je svejedno. – Ja ću ti pomoći . A ako si se šalio. ako to cinim da bih imao za pice? – Svejedno. cudjenje zbog ponudjene pomoći. ova soba je malena. oni malo placaju. prsti su mu drhtali. platicu ti. Ako ovi djecaci ne dodju. U djetinjstvu su nas uzbudjivale njegove lazne bakrenjace. i gotovo. – A ako ti lazem za bolest. A ja od toga zivim. – Od ovih drangulija? Vidiš. – A kad se cuje da ne znaš ? To se ne može dugo kriti. Hajde. Zašto otimaš moju? – Pomoći ću ti badava. ova opreznost. i da nešto potajno smjeram.. Uzmi ove pafte. Ostace na istom. ili da me zali: – Slušaj mladicu. Ove stvarcice sad plati. pa niko nikome nije duzan. Život ga je izlomio.. a zivjeti se mora. Hoćeš li sutra početi. Htio sam da kupim neku sitnicu za zenu. Ja malo znam. ja te ne pitam. nisam pametan. i ne razmislivši. nećeš doci. naci ću druge. Mogao je pomisliti i da sam lud. jer ništa nije mogao da izgubi ako se i predomislim. uostalom. i u koje doba hoćeš. – Sigurno da ne znam. sad će biti lako. i ovaj lancic. Zacudio se. Obnovicu ono što sam ucio. Kao lazne bakrenjace. Još se branio: – A zašto si slušao? – Slucajno. – Hoćeš li ovo?. bolest ispila. ako im bude potrebno.. iz medrese. mogli bismo dovesti i prave djake. Mahmut se namrštio: – Pronadji drugu djecu..Znam nešto arapski. koliko da nije badava. samo. Bilo je smiješno ovo njegovo isprepleteno pričanje.rekao sam. ali je sve ostavio bozijoj pomoći.– Pa ti ne znaš arapski. Slegnuo je ramenima: bice nešto drugo. teške batine koje je dobio.. . i ucim djecu. i da sam dobar. nije znao da li da još više sumnja. ali ništa ne skrivam. nade koje su se pred njim otvarale. drugo ništa ne znam. – Dobro. izgnanstvo u daleke nepoznate zemlje. ako joj se ne svidi. Gledao sam u njegovo izbrazdano lice skitaca. sumnje. Preprodajem ove drangulije. Odakle bih znao? – A zašto ovo radiš ? Pruzio je ruke ispred sebe. a sad preda mnom drhte njegove ruke koje su kovale srebrnu zicu i pravile lazni novac. Koristice i meni. onda nisi baš pametan. ako misliš ozbiljno. Naucice u medresi. ako ludi čovjek dodje sebi.. ako se predomisliš za ovo što si govorio. u lukave a opet nevine oci prestupnika s maštom.

Dacu ti sve ako hoćeš. ali se to jedva primjecivalo. i tada sam vidio da je to od pica. dao ti ducan. a Mahmut je sjedio uz nas. poducavanje. Zao mi je da djeca cekaju. ja tebe ili ti mene? Rekao si: koristice mi. iako je njegovo nepoznavanje bilo slicno njihovom. nije bila laz. zato što dugo traje. nisam mogao da saznam. s ceznjom i zavišcu. Pricao je. a drago mi je i da radim s djecom. da za ulozeni trud mene casti kahvom a sebe rakijom. Zato što je sitno i nezanimljivo. E pa. ili na noja iz dalekih krajeva? Rekao sam to. jer je svak htio da ih vidi. o zeni iz neke palanke. kad je bilo hladno. Iskorišcavam te. Cak su mu se i ruke manje tresle. I učinio sam ti. Preuzeo je brigu o pozivanju djece. Ovaj čudni posao nije izmislio samo zato da bi došao do kakve-takve zarade.govorio je ponosno. obicno. A za noja i za zenu bez ruku dobro sam razumio. povladjujuci mome znanju a mršteci se dječijem neznanju. Sačekao me ponizno: – Bojao sam se da ne zakasniš. rodjenoj bez ruku. o naplacivanju casova. tješeci ih da će im se sadašnji mrak polako početi da pretvara u vidjelo. i stekao imetak na njima. kao izmedju dva duba. reći ćeš. o hvaljenju moje velike ucenosti. – Kako možeš tako da govoriš! A ko je koga molio. ti znaš arapski. A već sutradan. Zeni sam rekao da pomazem nesrećnom čovjeku koji sve u životu čini pogrešno. – Evo moga ucenjaka . i otkako ocekujemo nepoznato drago stvorenje. Naucicu ga pjesništvu. obnovicu ono što sam ucio. kao pravi muderis. netkriljeno. koji je iz Misira doveo dva cudnovata ovna. I nije se cudio što ovo radim. zašticeno. Ili o trgovcu Hasanu. o zagrijavanju sobice mangalom. Sve drugo. niti je više pominjao placanje: moju ludost je prihvatio kao stvar koja se tice samo mene. Bio je samo ugodno veseo i tako blazeno raspolozen. bilo mu je dosadno. koja je nogama plela i druge poslove obavljala. i neće ici ni na kakav Hocin. pogotovo otkako mi je rekla da je trudna. svuda gdje je mogao da stigne. nedostojno čovjekove paznje. cudna mi cudna! Ostace magarci i s tvojim znanjem i s mojim neznanjem. I da budemo nacisto: da li ti možeš bez mene. Poslije casova me vodio u Idrizovu kafanu. dao djecu. je li? A jesam li htio da platim? Odbio si. Hoću i sad. ali ja bez tebe mogu. koje će rasti izmedju nje i mene. čini mi se da ga je više privlacila zelja za neobicnim.Sutradan sam poducavao djecu pravom arapskom jeziku. pomogao. pa su je rodjaci pokazivali po vašarima i pare zaradili. pio je prilicno. i naucicu ga da mrzi rat. niti će uciti arapski jezik kod Mahmuta Neretljaka. šta neobicno? Znam. On se uvrijedio. A zašto mu je bilo potrebno to vrijeme. sigurno. . to ne znam. u odredjeno vrijeme. Pio je. polako je hodao ispred Mula Ibrahimove radnje. zaista. Da li sam mu i ja licio na zenu koja prede vunu nogama. klimao glavom. a nije htio da mi nudi ono što ja nisam trazio. a ne od bolesti. smijuci se. zato što ne ostavlja čovjeku dovoljno vremena. a meni je prepustio sporedni dio posla. da sam najviše volio kad je pripit. Šta je tu cudno. Gledali su u me s nevjericom. ja ne znam. Samo nepravdu ne podnosim.

na njegovu srecu. nogom ili šakom. Cistio sam od prašine sliku sultana Abdul Hamida. – Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želiš dobro? – Da se svojim mišljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. – Ove slike u našem izlogu nisu izdvajanje. da mi cvjeta. Letjele bi i dzamije. pomalo podsmješljivo. . Neko to zove i mudrošcu. Ne bih joj se zacudio. u prolazu. – Zar lukavstvo može zamijeniti znanje? – Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo? – Lukavstvo je nepošteno. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta ucini. groblja. Kako će onda ljudi cijeniti tvoje znanje? Mislice da ništa ne znaš. – Ciniš dvije pogreške . iznad ili ispod onoga kome želi da se osveti. sigurno i potrebno. nimalo. – Jesi li ti učinio ono s cime se u sebi ne slazeš? Lukavo je. drveta. i ne mogu se mjeriti našim obicnim mjerilima. to je dobro. a možda bi više poželio da ga upitaš za zdravlje. moglo bi mi opet zatrebati. Taman bi jednom letecem djaku saopštio neko pravilo. da nasilnik zaboravi zrtvu u svom nepovratnom letu. Sultan je gotovo nadstvarni pojam koji povezuje naša razlicita htijenja. i sigurno zbog djeteta. Kako će onda tebe poštovati? I ne naplacuješ za ono što pošteno radiš. pomalo setno. da ga upitaš je li zapamtio. ciji sam rast . neprestano kruzeci i da daje plod našem djetetu koje će se roditi u tom kruzenju. kad njega ne bi bilo. – To bi zaista bilo zabavno! Pogledao me iznenadjeno. cvrsto bih je drzao u zagrljaju. Ali mi se odjednom ucinila nadasve zanimljiva mogućnost da nestane sila teza.poucio me ozbiljno. Zato što je neophodno. Sigurno zbog zene.Slušala je ganuta. Žena više voli njeznu riječ. – Nije uvijek ni nepošteno. ako je gruba. Nema u tebi lukavstva. Samo bih svoje dijete naucio svemu lijepom što znam. Nasmiješio sam se toj šašavoj misli. Nekome. Ima stvari koje su iznad nas. Oslobodio sam se cudne bezvoljnosti i tihe tuge. I poducavanje djece bilo bi nešto drukčije nego ovdje. makar bila i glupa. koji nas drzi na okupu. uselio bih se u jednu sa svojom zenom. poslije rata. i susreo bi a ponovo kroz godinu ili dvije. ali te je valjda i malo stid? – Nije. da bi bilo smiješno dijeliti. kao jedini plijen. Danas mogu i bez nje. kao iz pracke izbaceni. Ni rat više ne bi bio moguć. Mula Ibrahimu sam rekao istinu. ispravljao uvrnute rogove polumjeseca. a osvetnik juri drugom stazom. jedino ako bi uspio nekog da udariš. On je viši razlog. da mi je vasionski vihor ne odnese. i svakako manje dosadno. doduše. nego pametnu. kao sila teza. iz cistog zadovoljstva. Poslije ćeš opet zaboraviti. – A zašto nećeš da naplatiš? – I on toliko malo uzima. lijepio za staklo sasušene zvijezde. i bili bismo srecni. Uhvatio bih i jedno drvo. Dok nešto ne postigneš. nije potrebno znanje da bi postigao mnogo. donio iz rata. i da sve pocne da lebdi i leti na sve strane. Tebi je potrebno. a možda i nikad više. da mu bude ugodno. uplašeno: mislio je da sam se izlijecio od ludosti koje sam.Udruzio si se s čovjekom koga niko ne poštuje. kao izlijeceni pijanac mirisu rakije. ostalo bi samo lebdenje. i namjeravao da podjem odavno utrtim putem kojim ide većina ljudi. I jesam. jabuku ili trešnju. nizašto. sokaci. znajuci da nema zlocudne sile koja nas može vratiti u ruzno životno puzanje. Razletjeli bismo se na sve strane. da i sam obnavljam ono što sam nekad znao. A što osvjezavaš zaboravljeno. Nestalo bi krivih i pravih. da se raskidaju stari spojevi. kuce. koja me dočekivala kao da joj donosim srecu na poklon. Kao kaput zimi. – Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš. i nije mi bilo smiješno. sa suzama u ocima što su postajale sve ljepše i dublje.

Koliko zrtava donese jedan poraz. i mislio na seljake iz Zupce. pederaste. Hadzi Duhotina je nekad tucao so. uzbudjen. zbog njih. Nisam se više smijao. nisu pozivali. Pošteno je htio da mi pomogne. s Begovca. laskavce. onog smijeha. izrešetanog kuršumima kao da je bio meta na strelištu. Prilagodjavao sam se. jer namece obaveze. ici ćemo na sijelo kod hadzi Duhotine . možda i sve rjedje. – – – – Pozvao nas je! Ko nas je pozvao? Hadzi Duhotina! Sutra uvece. na sijelo! Ti idi. i svakog mjeseca priredjivao gozbe za poznate junake. nekad: lovi ribu! A mogao je i da kaze: ozeni se! Radjaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo. I nikog od starih junaka. Krug pozvanih bio je uzak. Nisam više bio sam. ili je Mula Ibrahim svemoguć. postala mi je odbrana. i od nje ostaje kostur. Gotovo cijela zima je prošla. Nisam odbio. doduše. neka uzivaju u toj mrtvoj slavi.. Cak sam pomislio kako imam sreće. s dlanom na nabreklom trbuhu. mogućnost susreta s ljudima od uticaja. pa je poslije sakatim prstima pravio oklagije i cibuke. I sve više sam se ukopavao u uvrijedjenost. da me se ne ticu ni ti nekakvi ratnici. A pozivali su za svoju sofru ugladjene pisare. mislio je da vrijedim više nego da životarim u ovom cumezu. Postao sam kao i ostali pametni ljudi. zabavljace. nisu pozivali. Ali je gozba prošla. ni stari Duhotina. što je na banjaluckoj vojni prvi navalio na neprijatelja i uskocio u šanac. Najcvršce od svih: obaveze ljubavi.rekao mi je ponosno. spona koja me sve više vezivala s izgorjelim roditeljskim domom. ti junaci koji to više nisu. koji su trazili leševe svojih mrtvaca. veseo. Zivio sam bez njih i dosad.Vrijedi pričekati. mogu i od sad. i Mula Ibrahim je bio sve zadovoljniji blijedom obicnošcu mojih misli. prljajuci je. – Spremi se. ali nisu zvali ni nove ako nisu imali polozaj i imetak.. cuvenog junaka i cuvenog pijanicu koji nije poštovao niciji polozaj već čovjeka. Znao sam šta to znaci. što se neprestano kvario i osipao. a poslije se obogatio. A ja sam odgovarao. posljednjeg od stotinu bajraktara banjalucke vojne. izlijecio sam se od ravnodušnosti kojom me obogaljio rat. bez pravog sadrzaja. što je bez riječi prosio stojeci pred kamenim hanom. I mnogi mjeseci su prošli. nisu pozivali. jer vrijeme uporno glodje čovjekovu misao. strogo odabran. nikad nije pušku opalio ni sablju pripasao. Zbog njih sam spokojno uredjivao nebeski svod pored javnih nuznika. Starog Dugonju.osluškivao. s uhom na tajanstvenom bilu kojim se novi život javljao iz nepostojanja. Taj poziv je isto što i odlikovanje. izgleda. Ucinilo mu se da je upravo došao trenutak koji je očekivao. Poceo sam iskreno da prezirem te ljude. Govorio je. njih su pozivali. a poziv nije stizao. a koliko li tek pobjeda! Pa neka ih. Novi gosti ne ulaze. ali je zbog nećeg volio ratnike i uzivao da ih saziva i casti u svojoj prostranoj kući. i bolje nego s njima. koji ni za rodjenu majku ne bi pošli u rat. Nikad nije bio u ratu. Starog Mehmed-agu. Ne suviše cesto. Sjecao sam se. i jednog cetvrtka Mula Ibrahim je ušao u radnju zadihan. jer novi neće da dijele slavu ni s kim. . ni jednog jedinog. I još više. . ja neću. vinopije. jace od nas. i otmene gizdavce. ne misleći o tome. – Strpljenja! tješio me Mula Ibrahim. lako u tu kucu. Junačkog bajraktara Muharema. neprelaznim zidom odvojene od onih kojima je mjesto na tom skupu. Mula Ibrahim je dobro poznavao ljude. meni je sasvim dobro i bez njih. isjecenog austrijskim bajonetima i jedva sastavljenog. i trece još nerodjeno. a mi nismo otišli. blijeda uspomena. Bilo nas je dvoje.

– Smetam li ti ovdje? – Ne smetaš. – Niko neće ni primijetiti da me nema. Osjetio sam to kao ponizenje i uvredu (Mula Ibrahim je dobro pogodio). šta ćeš tamo. Zao mi je što si se toliko ponizavao radi mene. I sad treba da postanem lukav. nećeš. Sirotinja sam. A onda me pogledao sumnjicavo : – Uvrijedio si se što te nisu pozvali ranije? – Nisam se uvrijedio. Izgledao je tuzan i uplašen. Nećeš valjda cijeloga života ostati sirotinja? – Pravo da ti kažem. radi njih. Tuzan zbog mene. zaprepašten. molim te. – Nisam se ponizavao. trckarajuci od jednog do drugog. ja sam ih otpisao. Cuo sam. radi mene. Nikoga ne poznajem. i gledao me začuđeno. I naljuticemo ih. znam te ja. Ne vrijede toliko. i da se priklonim ko zna pred kim. pravdajuci se: – Bice nam dosadno tamo. – – – – – Nećeš? Kako nećeš? Tako. i razumio. To je možda najbolje. Prihvatio sam prvi poziv. Još su mutne hocinske magle u meni. koliko razloga izmisliti. Nisam mogao da ga ponovo razocaram. Zato sam rekao mekše. – I tako. ne znam ni kako se razgovara s takvim ljudima. – Ne znam šta da ti kažem. i ponekad teška tuga zbog ljudi. uplašen zbog njih. . mnogo griješiš. boze sacuvaj. Onda. A ja grubo i nezahvalno odbijam svu njegovu brigu i svu njegovu dobru volju. – Cuti i slušaj. odjednom. sve pametne razloge. A kad su me odbili. pomislio: koliko je riječi morao utrošiti. A ti si se uvrijedio. i pored potrebe da se nadamo nećemu što nije uboga sirotinja. radost mu se vratila. ideš? Ozivio je. i pored djeteta koje smo očekivali. da bi mi otvorio teško pristupacnu tvrdjavu. I zbog prazne sujete. Pozvao nas je hadzi Duhotina. i ne tice me se. rasopcan. ali neću. ugrijan. svejedno mi je. za neko mjesto koje će mi omogućiti bolji život. koliko laskavih osmijeha uputiti. A pozvani smo. – A znaš li ti šta ljudi cine da bi tamo došli? – Ne znam. Ja ne bih učinio ništa. – Griješiš. Sjeo je. ne smarajuci to ni cašcu ni povlasticom. propustio bi ovakvu priliku! Zaista nisam više imao volje da idem na to prokleto sijelo. što nisam prihvatio njegovu pomoć. Na sijelo. Cekaj. što ne prihvatam njihov poziv. ako boga znaš! Izgubio je svu svoju rjecitost. Nemam volje. I koliko je vremena izgubio. želim da ti bude bolje. A šta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u duši. i porad zene. Postidio sam se.Stao je usred ducana. upornost. Bio sam još povratnik s Hocina. i vratio im prezirom koji je spasavao moj ponos. ali prosjak nisam. Neće nam se više pruziti ovakva prilika. Sigurno nisi razumio. Šta ću ja tamo? Kako.

otvarajuci vrata i prozore. ne bih to volio i da smo mogli. U životu nisam sreo nikoga ko je bio toliko nesposoban da sakrije ono što misli. popricati. Nisam znao kako bi se ta prilika mogla javiti. cak do sljedece noći. Cak sam se nadao da me neće niko zapaziti. ali sam ostavljao slucaju da se pobrine za moju srecu. i bili smo. Spavaj. zar se i od sreće ne spava. stalo mi je da budemo pazljivi jedno prema drugome. Zašto? Upitao sam: – Ne voliš što idem? . A kakve ću riječi naci za njih? Uvece sam sjedio s Tijanom u našoj maloj sobi. što se sigurno nikad neće desiti. a ujutro to ne bih znao ponoviti. Srecna sam večeras. izrazom lica. ziveci s njima u miru. razgovarao tiho i dugo. ne trudeci se. grije nas sunce i vrela pekarska pec. Ni pred kim se neću poniziti. da ga je i jutarnje svjetlo potiskivalo u prijatno ali nejasno sjećanje. Doduše ljeti je teško. da se ona nije gadila. toliko je bilo plod noći. narocito noću. Odavala se glasom. Budio sam se ponekad.Sad. jer mi se spavalo. a zohari hodaju slobodno. a vrelinu podnosili strpljivo. Rekao sam joj da sutra idem na sijelo kod hadzi Duhotine. kao ponornica. ispricao sam i kako sam bio odbio i ponovo pristao. kao da nas nema. a onda se opet javljalo. poceo sam da se nagadjam sa svojom savješcu. i opet je dobro. i o čemu da razgovaram s tim ljudima? Poslije Hocina. Ona to nije priznavala. Meni je u ovoj našoj vreloj sobi bilo bolje nego na Hocinu. obuhvativši koljena rukama. i zaticao je kako sjedi u postelji. Osim za Tijanu. Cak me i nagovara. zimi je uvijek topla. Zohare smo odgonili nekim travama koje je Tijana kupovala na Bašcaršiji. I kako. zbog sitnice. ako ne i izravnom riječju. Boli li te štogod? Ne boli. pred sutrašnju izvjesnost. bilo bi ludo da je ne prihvatim. Šta je u tome rdjavo? Hoćeš li ostati dugo? Nije znala lagati. u koje neću moci uci ako odebljam. kad pocnu da šuškaju po podu i postelji. – – – – – – Šta ti je? Ništa. s kojom sam. samo naše. zbog mene. osim hodnika i ostalih skrivenih prostorija. Cudna si večeras. Briga bi me bilo za zohare. slušati vrapce i pisati tuzbe i zalbe nesrećnom svijetu. narocito pametnih i ugodnih. ni za koga. i kako je iznad pekare. zbog nećeg što nismo mogli ni zapamtiti. jedinoj. sve dok se ne bismo naljutili. i toliko je izviralo iz srastanja. zbog Mula Ibrahima. u noći. Jevtina je. Nismo govorili pametno. Ta naša sobica ima nekoliko prednosti i bezbroj mana. Ili smo odmahivali rukom. pa se gubilo. medjutim. sami smo. pa ću se opet vratiti u svoj naviknuti tok. Suviše je lako pristala. nije bilo u meni. Prednostima smo se veselili. Prihvatio sam taj razlog. a svako jutro budi nas svjezi miris hljeba. ali sam se sutradan pitao. njoj gore nego u njenoj kući. ostacu na istom. umio sam samo gledati u vodu. Ako ga ne bude. zbog gluposti. ali ako se javi prilika. Riječi. – Zašto da ne odeš? Naci ćeš se s ljudima.

osjećam je. Nije važno šta se dešava u svijetu. a nisam umio. i prisiljava da ga uplicemo u svoj život. što nas već mjesecima drzi u napetosti. ali ovaj nikada više. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. htio sam da mislim štogod o tom dragom punoglavcu koji će biti ono što ja nisam bio. Možda zbog trudnoce. Cio svijet i cijela vasiona. vazan je ovaj cas blazenstva bez misli.rekao sam onom trecem. skrenulo mi je misli prema onom trecem. nije važno šta će biti sutra. mirišem. i osluškivao prstima. vidim. otklanjajuci moje. svakako. Nikog drugog osim nas nema. ovaj treći. otici ću na to vrazje sijelo. Mislio bi poslije da si nešto propustio. Zašto se sad ljutiš? Ne ljutim se. I ima sreća. I bicu pametan. – Možda bi voljela da ne idem ni na posao? – Naravno da bih voljela. To malo lukavstvo. Dobro. ali ona je spavala. Stavio sam ruku na njen trbuh. moram izaci iz ove sobe. kao što je sin istjerao bolesnog Mustafu Puhovca? Ili ćemo se ponositi jedan drugim? Ili ćemo se podnositi. na zašticenom tijelu malog čovjeka što je već zivio u najsigurnijem i najugodnijem od svih skrovišta ovoga svijeta. A ja sam drzao dlan na zategnutoj okruglini trbuha. zohari su još mirovali u svojim rupama cekajuci da ugasimo svijecu. hoćeš li da ne idem na to sijelo? Ne. kojim je ublazavala svoje nezadovoljstvo. Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj. Da li će me istjerati iz kuce.Nasmijala se: – Ne volim što ideš! Nikad ne volim kad ideš od mene. Htio sam. . Otici ćeš. zbog njeznosti što je vrelo zapljusnula moje unutarnje obale. i zbog nje. Cuteci. ispod nas su ubacivali cjepanice u veliku pekarsku pec. Troje nas je. Prvi put znam šta je sreća. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova. A onda je dodala kao da se pravda: – Malo sam uznemirena. Na sokaku su se stišavali glasovi. Sad sam i ja poceo da se smijem. njeno tijelo i njegov ujednaceni damar. Htio sam da kažem štogod lijepo ovoj zeni cije je krhko tijelo unakazio taj nepoznati punoglavac. osmjehujuci se. kao većina? U ovom trenutku to nema nikakva znacaja. i . nas troje. u snu. ali ova nikad više. Zbog njega.Spavaj i ti . Zbog njega. – – – – – – Ko zivi tako? Ja bih zeljela da zivim tako. i zbog nje. Sasvim je luda. i bicu lukav. da svoj put i svoja htijenja odredjujemo prema njemu. u cijelom svijetu samo troje: moji prsti. Nikada: jedina konacnost. prisutnom a nevidljivom. Da li je mogu zadrzati? Htio sam da joj kažem: mila moja.

I nisam se cudio što je tako. Zohari su sigurno nestrpljivo cekali da ih pustim u sobu. od sreće kojoj nisam trazio razlog. Možda su zakasnili na neki svoj obred. Kako bi drukčije i moglo biti? .ugasio svijecu. Napolju je proljetna noć. A ja ne mogu da zaspim. i mjesecina.

kao da oglašava početak bitke. Njemu je mjesto tamo.pitao sam Mula Ibrahima koji je išao pored mene. Šta mi je trebalo da idem na ovo sijelo. srecom ili po nesreći. Ovi neće. Ako dodjem rano. Kako god okreneš.Budi uza me! Pogledao sam ga iznenadjeno: ja sam se nadao ohrabrenju od njega. Svejedno. poslije ostalih. da sam bio sam. stara prznico. Strašno je što ovakav čovjek prosi . to je lako. stideci se.šapnuo je Mula Ibrahim. . Postalo je mucno. a on od mene trazi pomoć.Sad mi je krivo što sam pošao. stidio sam se što idem na sijelo. Dok smo ulazili u kucu starog hadzi-Duhotine. Zar ovako izgledaju casne uzvanice! Pa sam poceo da psujem. . ali se stidim.Sacekacemo da ljudi izadju iz dzamije. Ti ne možeš ovo moje. smatrace da sam nepristojain. nikakav. i te nekakve stare ratnike. Mula Ibrahim je rekao tiho: . kakvog ne bih želio da me vide. ludu. Ti to ciniš iz inata. Ti hoćeš da ti bude gore. ili ću biti ja. što su ga zaboravili. na kojem ću biti sve što nisam ja. jer bih se vratio. pa ćemo tada krenuti. Prosi za inat. glup.Samo se drzi uz mene! Na raskršcu. opet me stid. ja ovo cinim iz nevolje. dosadan. a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi.rekao sam neveselo. s bozjom pomoći. Žena će čekati. A bez njihove pomoći nećeš daleko stici. nespretan.Da ne zakasnimo? . a ne meni.4.Da ne zakasnimo? Ili da ne poranimo? . A bolje bi bilo da se to ne zna. izlaze s molitve . mislio sam u sebi. Stajali smo u mracnom sokaku. . muka. Nisi ti kriv. i sebe. Ako dodjem kasno. i smiješno. reći će da se utrpavam prije svih ostalih. i prosio. osvijetljenom fenjerom. ja ne mogu to tvoje. Stidio sam se što mu dajem milostinju. Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi. Hajdemo! A što kazeš za zenu. A ne valja ni jedno ni drugo. Oprosti. pored momaka sa svijecama i fenjerima. . ja hoću da mi bude bolje. kao budale. niti zna je li to popravljanje ili kvarenje. lazno ću se osmjehivati i iskreno strahovati. izgledacu medju tim spomenicima kao majmun. skrivajuci se. . pogotovu ako izgubi svoj mir. ili da se zna samo kod kuce. Mjesto mu je prije svih koji dolaze. Nisam kriv. . a mogao sam lijepo sjediti sa zenom kod kuce.Evo. čini mi se. Zato i stoji ovdje. stajao je stari bajraktar Muharem. kao djeca. cekajuci. pred ulicom u kojoj stanuje hadzi Duhotina. Bio sam u nedoumici i kad treba da stignem. da ga vide. Dao sam mu nešto sitniša. Neprijateljska zemlja Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi. i biti šta hoću i kakav hoću.

boj se govna'.nadjev. ne znajuci zapravo ni od cega se branim. gospodo iz neprijateljske zemlje? Bilo je smiješno to moje kocoperenje. Na prvom koraku u ovoj bogatoj kući vidio sam da je moja odbojnost smiješna. Ostalo su ljudi iz caršije. razvrstavši njega u srednju.Ne možemo više da se vratimo. podbuo. Mula Ibrahime. Jer. Ali. ako se budem uvijek bojao? Kad ću onda zivjeti. sjetivši se njegovih ratnih zasluga. avaj. A gdje su ratnici? Bilo ih je svega nekoliko. kad je mislio da ga niko ne vidi. Mula lbrahima i mene docekali su sinovi domacinovi. Možda su mnogi slicni mome Mula Ibrahimu. oslobodjen straha i nelagodnosti. u nesreći. neka ih djavo nosi! Drzi se hrabro. do ulaza. I gledao me kao palikucu. . spreman da svoju odbojnost preokrenem u njeznu ljubaznost. kad bi me jednom savladao. A ustrašile su ga moje neozbiljne riječi. a oklop nepotreban. izlijecen njegovim strahom. drzao je bardak pored sebe. od svega. i odmah nas razdvojili. .mislio sam ganuto zbunjen. iz ureda. hadzi Duhotina. pa je. udario nogama o stepenice. u hocinskim mocvarama: . Nasmijao sam se. to mora svako. nizak. Domacin. kao grbava djevojka kojoj govore lijepe riječi. i znao sam da je smiješno. nevidljivu i nepristupacnu sobu. kao da smo sjenke. da nisam vjerovao svojim ocima. ničemu neka se ne nada grbava djevojka! Taj divni čovjek je prošao pored nas. Šta li je to Mula Ibrahim ispricao o meni? Ili je ovaj divni čovjek toliko plemenito gostoljubiv. prilicno neuredan. govorio je. Njegovo ozareno domacinsko lice. da se ne možemo ni pohvaliti ni pozaliti. i strah i opasnost. Nasmijao sam se veselo. Ali to je isto kao stvarno. za najuglednije goste. ili ratu. I sad je pio. Kadiju je domacin proveo u posljednju. i ponizna ljubaznost. a drugo je plašiti se uvijek. nekad. kumim te bogom velikim! . široko raskriljene ruke za zagrljaj. jedva savijajuci ukocena koljena. sluzbeno uctivo.Bojiš li se? .zavapio je zaprepašten. i prolazili do svog izdvojenog skrovišta. kao mrtvaci. smeten. obavijeni nijemim poštovanjem i poniznim cutanjem.E kad ne možemo.Zašto onda idemo? Hajde da se vratimo! . nabijen kao . nisu bili namijenjeni nama. velikog trbuha. dočekao nas je ozarena lica. čini mi se. toliko ponizno ljubazan. kao da idemo u neprijateljsku zemlju! .. Do mene je sjedio stariji čovjek.Boj se ovna. da i svojim neuglednim gostima ukazuje ovoliko poštovanje? Kako je moja predstava o svijetu i ljudima bila pogrešna i nepravedno ruzna! . već kadiji koji je dolazio iza nas. Badava. drugo je uplašiti se kad ima razloga. a sve je nastalo u mojoj uobrazilji. iz esnafa: ovo je mjesto gdje se vrijedi pokazati.Ma kakvu neprijateljsku zemlju. jer sam i ja maloprije osjećao strah. i unaprijed sam se ušancio u hladnoj odbojnosti. kojima sam prkosio i sebi i njima. mene u prednju sobu. Ti. a kad ću zivjeti? Kad ću zivjeti. već pijan. A cesto je mislio da je nevidljiv.Malo. zacudjen i ogorcen zbog moje jadne pobune. najugledniji dolazili su posljednji. s takvim strahom ne vrijedi zivjeti. i ne bih ni zivio. . i potezao. Snazni Mehmed Pecitava.

zagrcnuo se. pa zaboravili na mene. grohotom. velim. velim ja.Bio sam u ratu. teško ranjenog. takav li si! Bogme si ti prilican jad.O. nisam bio u svatovima već u zarobljeništvu. Ako si izmislio. I zaista.pruzio sam mu bardak. i gurao mu bardak u ruke.Pij! . Izlijecili me. . i ne pamti nas po zlu. . ništa.Moje je sasvim obicno. vele. Uzmi malo rakije! Ne pijem. Neću. i imam veliku platu. Ispricaj to. . nisam se više pazio. iz glasa.upitao me smrknut. a on se uneredio od straha. Pa možda su se. A možda sam izmislio. Pustiše me poslije punih devet godina. pričaj. Zašto? Nizašto! Baš nizašto? Sve ti je potaman? Ništa ne traziš? Ništa ne moliš? Ništa. . šta kazeš: uneredio se. Nećeš od mene? Da ti nije ispod casti. samo da zaboravi ono što sam rekao.Svejedno.- Zašto si došao? . slucajno? Popio sam. poprskao me rakijom kako je poceo da pije. Sjekao sam drva u Tirolu. blago meni. A ti. Au. . brate. osjećao sam se lijepo. Veliš: sav rat i sva ratna zasluga! Cekaj. Ispricaj svima! Pocrkace od smijeha! Taman posla! To nije za pričanje. . molim te. gdje su ratnici? Pa se sjetim kako sam jednog čovjeka prenio preko nabujale rijeke. da ga ne naljutim. izgleda. Pohvala mi je prijala. kao pucanj. klateci se cijelim tijelom. Pitam te: zašto si ti došao? Želio sam da se zabavi sobom. došao sebi. da ga smirim.A ne piješ. . veliš! Vidim kako ne piješ? Veliki si šaljivcina. sve. Tri puta sam pokušavao da bjezim. zašto si ti došao? Nije me cuo. i to mu je sav rat! Smijeh mu je prekidao samo kašalj. Jesi li bogat? Imaš li veliku platu? Bogat sam. pomoglo je. E. da me oslobodi svog neugodnog smijeha. zarobiše me Austrijanci. Još je smijeh provaljivao iz njega.Gledam. blago tebi! Ko ima s jedne strane. I pili smo ponovo.Eto vidiš da piješ! Hajde još jednu! Sve. vrišteci. . Ljudi su poceli da se okrecu. Primam dvadeset pet groša na godinu. Pitao sam ga. ne volis da pričas o sebi. pa sam se uplašio i za njega i za sebe. mnogi od ovih isto tako uneredili od straha. i nastavio da se smije. dobicc i s druge. dobro si izmislio. izgleda. ali sve tiše i rjedje. i to im je sav rat i sva ratna nevolja. pa su me zatvarali u sve dublju tamnicu. Blago tebi! Radim kao pisar kod advokata. Zašto si se ono maloprije nasmijao? Volim kad se ljudi smiju. udarajuci se rukom po koljenu. iskašljao. tako! Druga je otišla lakše nego prva. Iz njega je odjednom prasnuo smijeh. . Hajde.

Dobar čovjek. Samo je Dzemal-efendija mladji. Kako se dugo nije javljao. . Uši sam mu izvukao zbog logike.Izgleda da je uvijek smiješno kad se priča o pravom životu . I više voli što je tako nego da ga je kadija proglasio zivim a on da je mrtav. Petoro su djece izrodili. to jest svojom zenom. tu sad pocinje petljarija. trazi svoje. Sad sam ja poceo da se smiješim. koji je svoj muški posao dobro obavio.I jest! Imanje moje. eto. . .rekao je moj novi poznanik. a zenu poklanja.Da ti ne oduzimam dragocjeno vrijeme. Pocela je da me hvata rakija. cekala.Došao je kući i zeni. . hvala. a da nije mrtav.nasmiješio nam se ljubazno. On se uvijek smiješi. . da mu vrati zenu i dvoje-troje djece. kaze ovako: da je čovjek ziv. . ni zene. jer ni on nije kriv što je ostao u životu i što ga je kadija proglasio mrtvim. i na njegovom imanju. svi vide. Vedro se nasmiješio. kadija je izdao potvrdu o njegovoj smrti. neće im biti tijesno. pa se udala. ne zureći. to je ovdje sasvim rijetko. Poslije. iz srednje sobe izašao Dzemal Zafranija. uvijek govori lijepe riječi. Ili da zivi s njima. već sve ostavio u najboljem.Mislim da sam sad u logici bolji od tebe.Pa ti rece da je to sasvim obicno! . a nizašto. jer on svoga nema. niti bi je uzeo da nije imala imetka.Sigurno. popij s nama . zacudivši me tom primjedbom. ali u kući i na zeni drugi. a on je bogme nije pisao. to jest kucu i imanje.navaljivao je bivši zarobljenik. Moja plata je dvadeset pet groša A samo jedan tvoj osmijeh vrijedi toliko. ne bi se zenio njegovom. Dzemal-efendija. Šta sad da se radi? On trazi svoje. Samo.Sjedi. Prosto i lako. ili makar polovinu. . bilo je. da je imanje bilo njegovo. s njim nije imala nijedno.Zašto ne svratiš do mene? . i nije se ljutio: cekala. njegov zamjenik. Al jest. I je li on kriv što je čovjek ostao u životu. A i da je poludio. Bila je pametnija nego što sam od njega mogao očekivati. Sad. Pa se okrenuo meni: . ako već ne može drukčije. koje mu nisu mnogo koristile.Poznaješ li Dzemal-efendiju? Pisar kod kadije. djeca njegova. A čovjek neće. kao da je cuo lijepu šalu. Šta tu nije jasno? Tada je. Razumio je. . ziv je. gleda da bude stalno na ocima ovima što rješavaju dja se ova nepotrebna zavrzlama raspetlja nekako. ni djece. i da mu ostavi pola imanja. Kakav tu dokaz treba? Al muz njegove zene.Ne pijem. . iz blizine. pa i to učinio. redu. Privukao ga je naš glasni smijeh. . provjeravao je slabim ocima. s naocarima. Al sad neka mu vrate njegovo.Nisam ni znao da ste prijatelji. nije prodao ni prokockao. da nije bilo kadijine potvrde o njegovoj smrti. i žena je sve naslijedila i donijela drugom muzu. ali je gledao sluhom. koji ga je odlicno sluzio. ne bi navaljao toliko djece. . Dobro se poznajemo.Išli smo zajedno u medresu. eto.Kod vas je veselo . a neki su vidjeli kad je pao teško ranjen. i što ga je kadija proglasio mrtvim? Pristaje da se nagode.

Zar ti ne vjeruješ u bozju volju? .Izgleda da postoji. odmjeren. A on već dvije godine pisar. Ne volim ljude koji rade kod kadije. volio je da pije. A kad su svi zaboravili. ne tice me se. Osim onih koje krije. za sitne pare je prodavao svoje sposobnosti. a sin mu je i tu porodicnu Nesreću pretvorio u svoju korist. jer su slobodniji. a najviše za to što je htio da se ozeni njegovom kcerkom mirazušom.A koje to poroke krijem? . malo pijan. on nije. mogao je dobro unovciti. Sjetio sam se kako o njemu govore. opasan. Ispitivali su ga. popece se.Bez griješnih poroka. . Slican je vodi.Zašto bi to bilo cudno? Bog nas stvara. moja riječ je hrabrija. kriv što nije znao da iskoristi zlo koje je cinilo. hoce li me udariti prezrivom riječju? Ili će početi da mi se suprotstavlja. i znao je na što mislim govoreći o njegovom skrivenom poroku. da bi pokazao nadmoc? Samo neka izvoli! Ne bojim se ni njegove pameti ni njegova polozaja: moji razlozi su jaci.Odgovornost i za zlo i za dobro prebaciti na bozju volju. a on je neprestano govorio da ga je izgubio. iako je dobro mirisao tudje riječi. Mnogi tako rade. On neće biti slabic. Zato mi je smetao. Zar postoji čovjek bez poroka? . To je vrlo mudro. Sad pogotovu. Zanimalo me šta će uciniti. ali će ispraviti ocevu grešku. smiješeci se. da se prepire. što je vjerovatnije. Zlo i nevolje koje je učinio ljudima. da je već godinu dana ljubavnik bogatog haznadara Fejze. kao ni tolike ruzne stvari u životu.upitao je veselo. Onda je bozja volja i što je volio da pije. ili će i dalje tkati na dva razboja. on se savija prije dodira. Ali otac je bio slabic. mirno govori. nešto zato da bi imao mocnog zaštitnika. pukla bi za dva mjeseca. nema poroka. . niko ga ne bi prezirao. . . tvrdili su svjedoci. Ali večeras sam osjetljiviji.Sasvim ozbiljno. dok nije stao na noge. Uporan je u svojoj ljubaznoj nadmocnosti. da se ljuti. kriv što je bio svaciji sluga. i da je to bozja volja. malo krut zbog oklopa kojim sam se štitio.Nisam znao da i takav čovjek postoji. i neće dugo ostati na tom mjestu. da pobjegne od uspomene na sirotinjsko djetinjstvo i na oca zatvorskog strazara. jer ništa ne trazim. Ali znam da mi je gadan. bio sam pjanski mušicav. u ratu.Ne kazeš to valjda ozbiljno? . uvijek me odbijao svojim laznim smiješkom.A zar nije? .. Ne volim ga. Otac je bio kriv zato što je bio jad i sirotinja. bezobzirno laze. Vidiš. Njega nije trebalo ni lomiti. uzivao u tome. mucno mi je od njegova osmijeha. igrajuci zrtvu. nijednog. ma o čemu. malo uznemiren. i njegova je volja da budem ovakav kakav sam. jer je imao jedan jedini cilj u životu: da uspije. cak i kad sam bio jaci od njega. znao je koliko ga se ljudi plaše i. prilagodjava se sudu u koji ga naspu. . A prodao ga je. Ucinice sve. koji je umro prezren. Da je bio mocan. Da li želi prvo da ga odobrovolji pa će onda za uzdarje zatrazit' kcerku. ne puši. Da mu je kicma od zeljeza. Klanjali bi mu se. to ne znam. . želio sam da ode. hoce li početi da crveni. možda i visoko. bar ne javno. Zadovoljan sam svojom sirotinjom.One za koje ne znamo. makar ga i mrzili. Sve je pamtio. znaci zakloniti sebe za nacelo. Nemam poroka.On ne pije. i moleci pomoć mocnih pred nenaklonjenom sudbinom. Mirno gleda. svojom opasnom ljubaznošcu. zato sam ga vrijedjao. pijanicu i svacijeg špijuna. nema svoga oblika. svojim njuškanjem. da praska. jedan komordzija je izgubio duhan za vojsku.Bezgrešan? . mogao je od njih napravnti stepenice po kojima će se popeti. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno. sa smiješkom i gotovo s priznanjem. Nije pokazivao da se ljuti. Da l'i ću ga istjerati iz zaklona njegova toboznjega mira. Ne mislim o njemu. Bio je miran. .

kao da je progutao zivu jegulju. uvijek. Ponos mi je došapnuo oštrije riječi. To je podsticaj za zajednicku neodgovornost. sad već moram. muka. . ni sami ne znajuci zašto. odvojivši me. . krv. bez razloga i bez potrebe. Ali nije lijepo. Coravi lupez se prevario ako je mislio da ću se uplašeno povuci. da se istrtljam kao budala.Hoćeš da kazeš da svako odredjuje šta je dobro. ali me potresla prilika i sudbina starog bajraktara. Svi moji drugovi na Hocinu su izginuli. pomalo podsmješljiv. Mogla bi te pogrešno shvatiti. Potrebno je da neko kaze. .Nemaš zašto da se bojiš. . smrknuti. vedar. i po grobnoj tišini što je nastala odjednom. i hiljade drugih jadnika isto tako. niti bi mi pomoglo kajanje. Ne možemo svi ćutati. i sad je štucao. . . Ni korisno. iz straha. . po njegovom likovanju koje je skrivao toboznjom nelagodnošcu. . zloslutni. zato što ga prihvata većina. ali ću objasniti šta mislim.Svako! I nijedno zlo ne može postati dobro. Neka ih djavo nosi. potpuno modar u licu. to je. Uhvatio me pod ruku. . kao psi.Miran je. Slušali su uvrijedjeni. Nastavio sam da govorim. da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. racunajuci na moj pijani ponos. A da su se vratili. (Eto. Ovo su naši najbolji ljudi. ili umiru po tamnicama. čim sam to rekao. Mula Ibrahim je progutao svoju jegulju. Mula Ibrahim je uvijao mršavim vratom. Dzemal Zafranija se nije nadao da će njegova lukava osveta zbog uvrede biti toliko savršena. (A onda mi se ucinilo da se pravdam.rekao je bez ljutnje.) Je li bajraktar gori od nas ovdje? (I to je ustupak! Htio sam da kažem: od ovih ovdje! Ah. bijedo!) A koliko ima takvih? Ne vodimo racuna ni o zivima ni o mrtvima. Bijes me hvata. Tada sam primijetio. Ali nisam imao kud. Izgledali smo kao najbolji prijatelji.Misliš da se bojim? Ono što mislim. šta zlo? . kao Muharem bajraktar. A ja sam znao.Gluposti! Sto ima više svetih skloništa iza kojih se ljudi kriju. Ne želim nikoga da vrijedjam (rekao sam blaze). da on ništa drugo nije ni želio nego da ja ovo kažem! Zato me doveo u srednju sobu.Najbolji? Jesi li vidio bajraktara Muharema kad si dolazio ovamo? Najbolji možda gladuju. Čovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe.Trebalo bi da te je briga. a ja to nisam ni primijetio. Ne bojim se. ali zanimljivo .Dobro da te ljudi nisu culi. . ispao sam budala.Netacno. Ali moju ludost ništa više nije moglo zaustaviti. da sam izgovorio bezbroj gluposti. na primjer? . I oni to znaju. to je! Istinu treba reći!) Život ovog naroda je glad.Briga mene kako će me shvatiti. zato me podsticao. Nije dobro ako mislimo samo na svoje dobro.Da li je i odbrana zlo? Odbrana vjere. Od kakve je gradje? Je li to snaga ili neosjetljivost? . bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tudjoj.Odbrana je cesto napad. ne drzi ni do cega što bih mogao reći. Teško čovjecanstvu dok je tako. ne krijem ni od koga. Ništa rdjavo nisam rekao. sve je više prostora za ljudsko zlo. Zafranija ni tada nije prestao da se smiješi. možda bi prosili. ali sam rekao što odavno nisu culi.

Ali nije bilo samo radi pica. a niko zbog mojih riječi neće početi drukčije da misli nego što je dosad mislio. Cuvaj se pederasta. A sad se skloni. Sebe nisam zadovoljio.upitao me prijekorno. vukao me kao lutku na koncu. Pa kud baš na sebi da se uvjerim! Uostalom. jer me to mucilo? Da sam bio pijan i da nisam znao šta govorim? Šta je istina? Ili je sve istina. ili možda neko drugi. to je najgori skot. Moj razlog mu je izgledao ubjedljiv. da rakija izvjetri iz mene. a onda nisam htio da se povucem. . i pisma vojnicima. ali ih nikad nisam izrekao tako oštro. mislio sam. i ono što je rekao u tmurnim hocinskim šumama. usmjerio me tacno kako je smislio.Lijepo je ispao moj pokušaj da postignem nešto bolje u životu! Neki su skocili prema meni. Osjeti i kad slazem. i najmanju. baš me kurvinski namagarci. Odlucio sam da prošetam pored Miljacke. Glupo. još nije izašao. Bile su u meni. i zaista tako mislim.Ih. uvrijedjeni i za sebe i za one mocnije. grize me nešto kad ne kažem. Rekla bi: . već tebi. I tako. proslavio si se. A moram i da smislim kako ću joj reći šta sam sve istrtljao. i pustio me da igram ludiju! A bio sam uvjeren da sam pametniji od poluslijepog kepeca! Badava. sto se ne kriju. da naljutim Zafraniju. jer se stidim. desilo se. nekorisno. a uzalud je i da krijem. i riječi i misli. neki mladji i nizi po polozaju. Šta da kažem? Da je Zafranija napravio od mene budalu? Da sam namjerno sve rekao. istim riječima. uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan. reći će kad joj kažem. i ponovio. A on je od mene napravio majmuna. bez zastajkivanja. cak ni u sebi. Ništa od nje ne krijem. Zato ću joj sve ispricati. ali nije trebalo da kažem. Moje sijelo se završilo rano. A sve zbog Zafranije! Dušu mu njegovu pedersku. . I još je govorio. taj neko: Oni. Cije li sam to riječi govorio tamo. u najnezgodniji cas. i izveo me iz kuce. Zbog zene. Govorio sam iz prkosa. da te ne izbijem. plašljivim. neka mi je na zdravlje! Još sam osjećao lako pijanstvo. E pa. ali mi se misli teško sabiru. Ko zna za što je ovo dobro. govorio je Smail Sovo. pred smrknutim ljudima? Možda su bile i moje. Dzemal Zafranija ih je umirio. iako se osjećam nelagodno. još i nekako. baš me briga. lako me hvata. sigurno.Nije trebalo meni. dobrim Mula Ibrahimom pisacu i dalje zalbe i molbe nezadovoljnim ljudima. I odjednom sam se sjetio! Iz magle uspavanih uspomena doplivao je ozbiljni lik studenta Ramiza. Sa svojim škrtim. sve pomalo? Tacno je ono što sam izgovorio. Docekala me noć bez mjeseca. . Ona osjeti svaku promjenu u meni. da me biju. Pa. Zapamtio sam to. i vratio se u kucu. i ne vladam sobom.Šta ti je ovo trebalo? . pobogu. nepotrebno. od kojeg se ne tetura. i ne znajuci. al oni što se kriju. odakle bih ih izvukao nego iz sebe? Ne smijem piti. zar je za tebe pice! Kao da govori djetetu. makar sitno. sve pocinjem da pripisujem poginulim drugovima.

Usrali i upisali. pa bismo pomrli od dosade.Da se malo operem. I opet sam zatvorio oci. Nisam stigao da smislim šta ću reći.. Jesi li se s kim tukao? . a kad sam poceo da se osvješcujem. poklonjen udarcem. ubio ga bog. Osjetio sam da mi se glava rasprsnula od udarca i. krenuo sam uskim. Pih. jedino. A ti obuci drugo odijelo. večeras sam presudio sebi: nikad neću presudjivati nikome.Htio bih kući. prema svojoj kući.Možeš malo. i olakšavši sebi muku. kad . . vide je drukčije. pošao je prema meni. Skidam govna ovim drvcetom. Uplašice se. oko mene klopara mnogo nogu. Ko će presuditi izmedju bivšeg austrijskog zarobljenika i njegovog nasljednika? Sve je medju ljudima zapetljano. I opet mi je nesvijest otjerala muke. Drugo odijelo nemam. što zaudara. jer sam se opravdao kakvim-takvim stavom.) E pa. cuo sam nejasno kako. ali je naglo zastao. krpila i uredjivala za sijelo. . Nasmijacu se još s vrata. Neko je isao sokakom. A ne bi bilo veće muke nego da presudjujem ma u čemu. Onda sam se onesvijestio. i vidim. Ovako od mene niko ne zavisi.Otkud ja znam šta se desilo. sokacina. prijatelju. istina gledana odozdo. i ni za koga se ne može reći da je sasvim prav ili sasvim kriv. Zaplevši tako svoju ludoriju u kućine površnog razmišljanja. Al ono glavno neka ti opere žena. A ono što sam rekao. Ne znam koliko sam lezao.I usrali su te. osjetio sam po koracima. ali nju niko ne dira. nesretnice. napio se.Pa. Da mi je samo kap! . ali kako bih drukčije mogao da gledam? Oni odozgo. izbacujuci iz usta krv i govna. ja sam samo posrednik. nejasno sam vidio mjesecinu nad sobom. Tako sam uvijek na njihovoj strani. a stav daje pravo i hrabrost. jedva pokrecuci umrtvljeni mozak.. (Ocita je samo nepravda koja ponizava i ubija ljude. Prepoznao sam ga: Mahmut Neretljak. boljela me kicma. . kući. Šta se to desilo sa mnom? pitao sam se s naporom.suškao je glas. u ustima je gorjela vatra. da tudje molbe dodju do tudjih ociju. I tako. pomislio sam vedro. teske i snene.Šta se to desilo? To pitanje je zaspalo i probudilo se sa mnom. . ne može. Hajde. Neka te žena dobro opere. . i zurno se udaljio. kao i ratova. Nešto je cistio po meni.uvijek će ih biti. sigurno. a sad će me vidjeti ovakvog.Hvala bogu. Neko te dobro premlatio. reći ću Tijani. Pridjem. Cuo sam kako negdje tece voda iz cesme. vrag je odnio. samo ne znam zašto se zove istinom. i mogu da zalim i tješim ljude zbog pravih ili zamišljenih nesreća. a za uboje ćeš vidjeti poslije. I nisi pao od pica. boljele su me ruke i noge. padajuci. zabavnije se zivi. neko lezi. Boljela me glava. Probudio me neciji glas i necije ruke po meni. a najbolje je kad je tudja istina neistina. istina je. . Doduše. kao maljice o bubanj. možeš li ustati? Pljuvao sam.Možeš li ustati? . jer bi istina morala biti jedna. evo sam i ruke ukaljao. ali bogami. Svako ima svoju istinu i to je baš dobro. u lukšiji. u redu. I hvala bogu. Nailazim slucajno.ti. Tijana je ovo. nije mrtav . ni koliko je trajao taj san bez snova. . od tjemena do koljena. mislim. Cak je i bolje nego da dobijem neki vazniji polozaj.

snaho.Niko ne voli petljaniju. kao lijek. da skinem prljavstinu.Je li ti lakše? . Rekao sam. pa boli unaprijed.Ostavi to. uskoro. Hajde. da ublazim bol na tjemenu. malo od straha. . kroz ljuljanje. Vidis. iz mraka. malo od udarca. da je prinesem rasjecenim usnama.rekao sam.Svašta se dešava . njega su tukli.Znam da nije. i zaprepastila se kad me vidjela. lovio je teturavo. Mahmut me pridrzavao. Znam. stavio sam glavu pod mlaz. da svjedoci. da me odbrani od mucne omaglice što me vukla u prozivljeno. . . teško je kad cekaš. kao olakšicu. . da ga svucemo. Želio sam da me odrzi na površini. blago meni. a društvo ne da. Lakše je pobjeci nego pomoći. da poljubim jedino sigurno uporište. unakazeno.Nego. Imao si sreće. Te malo popij malo popricaj. . ne brini ništa.Zašto? Nije mi teško. za lazne bakrenjake. Šta si. Vracalo se.Ne odlazi od mene. Sjedni ti uz njega. nasloni se na mene. kao tebe sad. . Ali. . i pobjegao. bice mu lakše. Udaljio se kad me vidio. navalio. A ja ću to zacas.rekao je. oprali kao dijete. izobliceno. sjedi jos malo. pa udari tebe. taman da naidjem na tebe. . Da me Tijana ne vidi ovakvog. Nije me pitao šta mi se desilo ni ko me premlatio. . Tijana me docekala budna.Vrelo je . te noći. kao mrtvaca. ko jabuka.Neko je prolazio ovuda. bolje ti. izvukla bi uboj. sagnuvši se s nabreklim trbuhom. pa onda pobjegao . vidim. moj Ahmete.Ništa ne govori mojoj zeni . A i šta će mu da ide po sudu. Ukocila se u vratima. Skinuli su me. A i trudna si. Isplivavao sam iz zagušljivih dubina.objasnio je Mahmut. A možda je i greška. . on se nasmijao: . vele. . nije ni pravo. osjećao sam u tom gubljenju njenu ruku na sebi. Pogolema . A i nama bi dobro došla.kažem.Ne diraj to. cekala bi. odijelo. Rekao sam da me neko udario iznenada. Mene za istinite riječi. nije se ni cudio. . Davili su me kepeci ogromnih glava i gorostasi s glavama kao ciode. osmjehnuvši se s naporom. preneražena od straha.A šta joj imam govoriti. neko me udario. da gubi vrijeme? Ako ćeš ljudski. i naprezuci se. proci ce. Groznica me zaista tresla. pogriješili. vidjece i sama. ali ne treba zuriti. da ne treba po ovom gradu hodati noću. Ni to ga nije iznenadilo. ali. Mahmut mi je stavio krpu na cvorugu. Ako pocne groznica da ga trese. samo ćeš razmazati. .Doveo me do cesme. ni zašto. namrtvo. i kao kroz san. uhvatio gutljaj hladne vode i isprao usta. Boli i poslije. Naviknućeš i ti. Opet sam stavio glavu pod cesmu. sigurno. ja ću oprati. ali to je lakše. stavi svoju rucicu na ovu cvorugu. nije opasno. masala. nije teško kad biju. cijelu noć. mrtvim rukama prešao preko odijela. . A kad je Tijana pocela da kupi isprljano odijelo s poda. mlad je. Gledaš i cekaš.E vidiš ti sreće! Ja hoću kući. navikao sam na svašta. i zaticao je nagnutu nad sobom.Steta što nemaš rakije. ima ih danas više nego poštenih ljudi.Bogme je svašta uradio po njemu. a ja ću mu priviti hladne obloge. Pa ti operi. Ti samo ugrij malo vode.rekao je mirno. evo je.noćas mnogo loze u pekari. . Cekali drugog. i to bi mogao biti posao: voditi kući one koje nadješ na ulici. .Možda su razbojnici. srecom. .

sjetio sam se. mekim jagodicama. preneražena. . nije bilo. kao da će kriknuti. štit. jadan i unizen? Svi ljudski snovi tako pocinju i tako propadaju. a ništa drugo nisam želio. slušam korake ranih prolaznika na sokaku. i mislim o njoj i o sebi. usta otvorena. Legao sam. Nadnio sam se nad njeno lice i gledao duge sjenke trepavica na oblim. moji je ne vole. u ciji sam mir ulazio slomljen olujom. ali srećan što se vracam. da je ne izgubim. kao i svi ostali. ruka me nije drzala. Zasluzila je bolju srecu. A eto. Probudila se uplašena: . Uskoro je pocela duboko da diše. a onda će početi i nas. nikad.rekao sam. jednom bi se svakako desilo. Više nema ništa. ali sam neprestano osjećao njenu ruku na sehi. Njen dragi lik je odgonio utvare iz sna.Je li ti zaista lakše? .njegovoj ozbiljnosti i cistoti. Velike oci su joj zaledjene od straha. ali šta bih ja bez nje? Otrgao sam je iz njenog svijeta. Kako je lijepa! Poljubio sam je u obraz. pred zoru. cak ni varke. prekoravao je i sebe. medju utvare.Premorićeš se. Ali šta će biti kad životna oluja pokida tu krhku predju. I opet je nalazio kraj uzglavlja. na srcu. Lezi. ni u kakvu vezu ga nisam mogao dovesti s nama. ostavljajuci joj lice u sjenci. grickajuci stvari. ljubav. bio hrabar. njeni je ne priznaju. prezivio bi i odbolovao. i ljude što su ga naveli na ruzno djelo. . ti njeni djevojacki snovi. ni draze. i sve sam joj što ima. htio bih da srebrno svjetlo nagrnem na nju.Šta je? . lakse mi je. pokušavajuci d'a se potpuno opustim. Mladji brat je gledao u njega kao u bozanstvo. sve što je sanjala da će imati. To mi je pomoć. ni ljepše.Ne daš mi da spavam . zeljenog. I taj uprljani čovjek se osjećao unizen pred samim sobom. a plasio sam se da ne zaspi. Ko bi me prihvatio kad isplovim iz bunila? . A onda je taj brat iz snova. jer je vjerovao u njegovu snagu. oduzevši mu i prošlost i nadu. pa mi je zao. toboze prijekorno. još me sniva. savladana umorom. njeznost. nikakve slicnosti. dok se mjesecina povlaci. I iznenada mi je postalo jasno zašto se zaklao. Zatvarao sam oci. Sto je sebe uprljao. u jednom casu. ali mu je sigurno bilo najteze zbog brata. i kad čovjek iz snova postane ono što sam ja ove noći. I dok zohari puze i šuškaju po sobi. ali je brata utištio. podešavao svoje drzanje prema njegovom. oduzevsi mu sve. Ne znam kako sam se sjetio hocinskih mocvara i starijeg sina berbera Saliha s Alifakovca. Spavaj. bar vanjske. . oni me se ne ticu.Jest. u životu. Bila je tiha luka.Ali sam ja odlazio od nje. jedne noći. pod. i odmah se smirila. Zalio sam je što bdije. tanju od paucine. uz njega. kad god bih otvorio oci. Legla je.Gledam te. postao jadan i zalostan. da bi se i ona uspavala mojim mirom. divio se. i prijetece oci iz jave. Imam nju. Zastace. izraz straha se preobrazio u snen osmijeh. sigurnost. u mrak. na celu: šiljbocila je nad mojom mukom. zidove.

ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi. Ja sam udarac koji boli onog koji udara. i godinama. do posljednje pare donosio kući malu zaradu. i sve se otkriva. koja nikako nije mogla da poraste. samo što ovo nije šaljivo. da su me uhvatili u svojoj zemlji. ne tuzeci se cak ni njoj na taj dosadni posao. šta će uciniti kopcima? Šta su oni? Osioni ludaci? maloumne siledzije? zvijeri? Ja. i pogledamo se zaprepašteno: šta se to desilo s našim snovima? I Tijana će se upitati: šta se ovo dešava s mojim snovima? Nisam joj obecavao zvijezdu nebesku. punom zohara. mi vidimo druge. Mi sanjamo život i svijet. sitan i nevazan. Poslušno sam palio svijece o svakom prazniku ispod sultanove slike. oak i bez svoje naivne vjere. poslali su ga da ne vidi ruzan cin. ponekad dugo. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu zivimo? . upljuvane od muha. i lice zagnjurio u vreli jastuk: šta su ucinili od mene? I zašto? Zar zato što sam bio glup. A naši su ucinili. bio sam sam. Uzalud su me prali sinoć. što sam bio pijan. spriječicu svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo. Ni Rusi mi to ne bi ucinili. Okrenuo sam glavu. I to tako da ostane trag za cio život. ponizenje neću moci da sperem.Taj mladji brat je plakao na strazi. A eto. Uvrijedio sam ih što se usudjujem da mislim. da ne bi ugrozio naš mir. noćas su tog gospodara usrali i upišali. kad izadje iz svojih podzemnih hodnika. i to bi bilo pošteno. Ja sam pijesak pod njihovim nogama. noćas su gospodara tog carstva nad mahalskom pekarom. A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu. šta sam mogao uciniti njima. ostavši odjednoim bez oslonca. Ljudi su naša misao i slika o njima. Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. mada se i to cini. kao da sam osvojio svoju planetu. što sam bio izazvan? Zar zato što sam rekao što i ne mislim? Zar zato što sam rekao ono što mislim? Kad se tako svete vrapcima. kašlja i cegrtanja. cak se i vjeruje. i nisam mogao obecati ni njoj ni sebi da će uskoro biti drukčije. potpuno sam u svijetu. ubili bi me. Jednom se probudimo. ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu. A kako možemo sacuvati svoje i tudje snove? Drugi vide nas. kao u šaljivoj igri s maskama. slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti? Ja sam pesnica koja je udarila u zid. koju kokoš kljucne. nikad do kraja. Zašto im je bila potrebna ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane riječ? Nikakva odgovora nisam mogao da nadjem. uzalud ću se prati sutra. a onda je usamljen cutao cijelu noć. Javio se u meni uzas zbog te besmislene surovosti. svoji to uvijek i ucine. glista. uvijek jednake. te osvojene vlastite planete od tri metra širine. sad imam svoj svijet. ne bojim se života ni ljudi. bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti. crv. ali je sve vidio. pacova. pisao sam pisma i zalbe.

Bice nam opet lijepo. ludi vrabac. misli zajednicke nema. i ova muka zbog koje bih pristao da umrem bez uzdaha. proci će i ljubav. deset mojih mrtvih drugova iz dnjestarskih ritova? Kada ste dozivjeli budjenje. drukčiji samo po tome što imaju moc presudjivanja i vlast nad ljudima. . ne! San je ono što se želi. i sam sam kriv što smo se sreli. A možda ću nastojati da ne zaboravim. Zaboravicu i ja. neprijateljske zemlje. i šaptao bez glasa. mada nikad neću shvatiti kako i odakle. I ja ih prezirem. i neće više. ni sutra. Greška je suviše velika da bih je ponovio. oni će biti krivi. Neću uništiti svoj život zato što postoje divlje zvijeri. Ali. jer je nemoguće da potpuni besmisao bude stvarnost? Ali. Jezika medju nama zajednickog nema. da bi me drago stvorenje zaklonilo od straha pred novim danom. Bilo. a život je budjenje. zaboravi ono što znaš. pošao sam jastrebu u pohode. a svi ih se boje. ni ikad. Ponizili su me. kakva je to utjeha? Proci će i radost. gutajuci gorke suze bijesa: proci će i ovo. proci će i život. zbog ove sadašnje muke u duši. vjecne sluge. Zar je nada u tome da sve prodje? Pa ipak. ako mognem. mila moja. Ne budi se iz sna. ispljuvali. Jedva sam izvukao zivu glavu. osjećajuci me i u snu. bez savjesti i bez razuma. proci će i ovo. A ako u meni ostane mrznja. ali me neće oboriti. tudjom rukom. Podesila se prema meni. Zaboravi što si vidjela.Ili je možda i ovo san. gospodine .Sve će proci. Udisao sam miris njene kose.govorio je tihi Ibrahim Paro. gospodine. Ponizili su me. Pribio sam se uz Tijanu. uprljali. i ja ih se bojim. života zajednickog nema. Jeste li to i vi znali. svi ih preziru. Svi im se podsmijevaju. Oni su iz tudje. kakvi su i sami. i ovaj sram. i ova zaprepaštenost. i tugu? . oni za sve imaju izvršioce. Ja.

uvjerio se na sebi i na drugima kako su ljekovite. Zbog nje sam. a nije ni cudo. . a ipak mi se cinilo da sam oštecen. da ne govorimo o onome što se desilo. kao oko djeteta. da je smirim. . Za masti ne zna tacno. pun sunca.Kako si jutros? .Da nije uzeo Mahmut? . A ona neka kupi štogod. sigurno će doci da me posjeti. godilo je i meni. pa ne može da se izlijeci. da budem nemocan. Ako ne pomogne.5. I ledja. i sve se to mucka i pretace u cjevcicama biljaka. Šta to traziš? Tvoje cipele. onda je to nekakvo trunje što . Poslao sam je do Mula Ibrahima. On travama vjeruje. ako nije on? Stajala je kraj vrata. Kad je otišao. ne treba pričati ono što se ne mora. Cujem ih kako šapucu. osjetio sam olaksanje. kao talasanje. jaca ili slabija. Ne mogu da lazem i da se pravim zrtvom nekog svog uvjerenja. on će nabaviti. nisam prisutan. a sve cisto kao suza. pravio je travar Fehim. srecom. . za jacanje. a ne zna tacno zato što sam Fehim boluje od rana na nogama.. nije strašno.Pa gdje su. Skuhala mi je trave. da zatrazi nešto novca. za njih. i svakakve soli. . i voda.Nije mi toliko za cipele. bolje da vjerujem. da ga možemo pocastiti.Nosicu zimske. i da mu kaze šta je sa mnom. a lijeci druge. kaze. Ako i postoji. Trave su dobre. a dobro je i zecije salo. da bude od pomoći. možda će i pomoći. gdje ćeš je naci.Ne brini. . Ona se toliko zabrinula.. a možda bih se mucenicki pozalio: zar ne može čekati. I gdje bi ih sklonila u ovoj tjeskobi? U sobu niko nije ulazio. znaci. da makar malo prezdravim? Nije upitala. za uboj je najbolja medvjedja mast. Samo. i sam se bavio travarstvom. a bavili smo se neciim. i njoj. tu varke nema. to je sunce. zavirivala pod sanduk. A neću da otvorim oci. Bile su kraj vrata. da sam se zasitidio zbog lazi.kažem. Osim Mahmuta Neretljaka.Boli me ruka. neka to ne govori meni.Svejedno . zbunjena i postidjena. Ocutao bih. za uboj. Donio je trave. otvarala vrata. . čovjek se izvješta pa ocas sazna šta je za šta. i ispadne nešto kao rakija. da me neko napao sinoć. i od toga zivio. mazala me melemom. neću da izadjem iz toboznje noći. Uvijek se osjeća nelagodno kad neko uciini ruzno djelo. ona. i masti. u Turskoj. uznemiren. samo. dok ne kupim nove. Možda si ih negdje sklonila. Prazan prostor Dan je proljetni. Tijana i Mahmut. Tijana. A ciijelo vrijeme sam čekao da upita. pustio sam da se brine oko mene. Kao da bi to bila prilika da popusti moja napregnutost. ali opet. pa ću nekoliko dana ostati kod kuce. Kad je izašla. osjećam ga na licu kao blag dodir. nije mu rekao za koga je. . Dok misle da spavam.Kako bi on uzeo? . Onda.Ne misli više na to. Tijana je nešto trazila po sobi. doduše njihove trave nisu iste kao naše. Nisam.

pa si se uzdrzala. Nemaš mogućnosti da kazeš ono što ti je na srcu. ja se. evo. Oni misle da sam obicna vaška. kad bi i htio. O jadno vrijeme. . kad dodje. nema u meni ljekovite mrznje. sve u isti mah. Premlatice te da ne progovoriš. Od svega što bih mogao da mislim i osjećam. Mucenik.To je drugo. vjetrom nabaceno sjeme dolutalo odnekud. bez dejstva. A možda i jesam. skriveno i bezoblicno rastinje pod maglom. . jedno iza drugoga. misli samo na sebe. a znao sam da bi bilo bolje precutati. kao i Mahmut kad me našao. pozdravio me i zaželio mi svaku srecu. kaze. Ne tice ih se ni što bih mogao da se okrenem protiv njih. ne znam krivce. uciniti ne mogu ništa. rastreseno brojeci modre pecate po tijelu. . vuce se po mojim zilama nekakva zlovolja.I ti si bio dobar prema njemu. za Mula Ibrahima. A u miru se prozli. osmjehnuti se. da sam bio pijan. podjednako. samo bi se nasmijali. Pogledala me usredsredjeno svojim velikim. I nejasno me tišti ponizenje.Ne ljuti se što ću ostati kod kuce dan-dva? . bez imena i uspomene. onemogućice te na prvom koraku.Jesam li rekao nešto glupo? Ili nedolicno? Jesi li htjela nešto da upitaš? Ili da nešto prigovoriš? . Nizašto. sasvim obicno? Ili što ne govorim o onome što se desilo? Ili što uopšte govorim. . eto. On je. Tijana me zatekla na postelji. da iza tebe ostane sramota ili cutanje. plašljivim. stidim se da priznam kako sam posljednja fukara na ovom svijetu. i to je samoubistvo. drukčiji. Ustao sam i prohodao po sobi. Boriti se ne možeš. bez straha da će bilo ko upitati: šta to uradiše od čovjeka? Ne mogu cak ni da tuzim. U ratu. . A opet. poslije svega što se desilo? Postao sam osjetljiv.Zašto bih se uzdrzala? Znaš da ti kažem sve što mislim. kao gorušica.Šta sam to maloprije rekao tako neobicno? Htjela si nešto da kazeš. pri prvoj riječi.Najvaznije je da ozdraviš. Ne želim da budem ni jedno ni drugo. napraviti šalu.Jesam li ti rekao da je to dobar čovjek! . za nju. kvrgavih nogu oblivenih suncem. kupila je pomorandze. koje ne dozvoljavaš ni smisao ni junaštvo. Upitao sam. ili velikim nesrećama. Zašto tako gleda? Da li je pomislila kako govorim koješta? Ili kako govorim o nećemu što je. Tako sam. Bez straha da će ikome odgovarati. Ne mislim na osvetu. čovjek ucini i dobro i zlo. Koga? Mrak. . bespomoćno. Ne znam krivicu. Zato što je nesiguran. koga biju na ulici kao prezrenog kokošara. vještice? I zašto? Svijet bi mislio. budala.Nisam htjela ni da upitam ni da prigovorim. U današnjem svijetu ostaju nam sarno dvije mogućnosti. pa da poslije i stradaš.leti iznad pustinje. bez smisla. pametnim. donijela je novac. ali napregnutost je bila jaca od pametne misli: . velikim riječima spirao sa sebe stid. stidim sam sebe. Mogu da misliim što god hoću. prodornim ocima. pa se okrenula i pocela nešto da radi. prilagodjavanje ili vlastita žrtva. A juce me ne bi zacudio ni najzacudjeniji njen pogled.

nego su poslali sluge. Dodirnula mi je ruku mekim jagodicama. Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao. Jaci su samo u zlu. nemoj da zališ. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Bicu njen ponos i zaštita. teško se gasi. ma koliko mi bila draga tvoja hrabrost. Ni Mula Ibrahim ne zna sve. napadajuci druge. Zapamticu to. uzbudjen i ogorcen. Mrzice te. Istukli su me. nego osjećanje ponizenja i bespomoćnosti. Moglo je biti smiješno (šta im ja mogu uciniti?). možda i ne primjecujuci pukotine. Zivjecemo sirotinjski kao i dosad. ukrao. Obecaj mi.Samo se muciš. i kako sve više psujem njih umjesto sebe. Branio sam se pred njom. Izgleda da zaista sanjamo život. već ogorcenje. da ne cutimo o onome što se desilo. . od sinoć sam sazrio. Prevarili su se ako misle da je Ahmet Šabo štene koje mogu slobodno udarati nogom. podrzacu njenu vjeru u mene. na sijelu. govorio sam gluposti pred glupacima. puna povjerenja. a kad plane. Istukli su te. Upišali. bezopasne i za koga. Bicu toboze snazni hrast nad njenom krhkom stabljikom. Cuvala me. pa šta onda? Nisi. mrzicemo i mi njih. radi mene. Obecaj mi da ćeš se cuvati. ispricacu. Spasavao sam ponos pred njom i pred sobom. otvorena. ništa drugo. cak i ponosna zbog ovog što sam rekao. Ti si od njih najbolji i najhrabriji. Rekao sam da su se sinoć udruzili jedan coravi lupez i. svi oni. ovakav nikakav. i da su pred najgorim ološem ovoga svijeta napravili cirkus. Sinoć. A drugi neka se cuvaju mene.Nije to hrabrost. molim te prestani. . I zašto da prestanem? . nikome zlo nisi učinio.Zašto bih se mucio? Govorim ono što treba reći. bojim se zbog nje. već što je govorio ono što misli. . . Zato što je više voljela moju pobunu.Drago mi je što si mi sve ovo rekao. Pa ni to nisu htjeli da ucine saimi. jedva se li vidi. Ti si prituljena vatra. A opet. makar i laznu. Vidjela sam koliko se muciš. . . Ali. Pa neka. jer joj je potrebna. ganuta. i sam sam povjerovao u njene riječi.Tvog oca su ubili. A neko će platiti i za to jednom. mene su unizili. Osvetili su se surovo. Govoricemo poslije.Svejedno. Usrali. i dosta! Za cio život dosta..Ne možeš sve znati.Moga oca su ubili. makar i bezizglednu. nisu ti ni do koljena. Evo. Carobnjacki me sastavljala od razbijenih komada. Ništa nam od njih ne treba. onakvog kakav sam bio u njenim snovima. jedna pijana budala. Ne znam kakav sam bio prije. . Stekao sam dragocjeno iskustvo. Nisam znao u kakvom zvjerinjaku zivimo. Ne zato što je govorio gluposti. Jednom sam bio budala. . Odjednom je postala vedra. Zato i jest budala. niti sam želio da ih imam. nisi se ponizio.. koliko ih ima. Poslije sam primijetio kako više bjesnim i psujem nego što pričam.Sve znam. eto cuda. ali dignute glave. Slušala me s većom paznjom nego što su zasluzivale moje maglovite prijetnje. i neću više uletjeti u klopku. . Ali će zapamtiti još neko. hvala im. Rekao si ono sto misliš. prezdravićeš. Njoj nije bilo smiješno. to im ne smeta. Nemoj ni da prigovaraš sebi. kao da je prošlo mnogo godina. koji će budala pamtiti dok je ziv. ali nije bila laz. i upravo sad. Bila je pozlijedjenost. A zbog ovog. pošteno si kazao ono što svi pošteni ljudi misle. Neću zaboraviti skupu pouku. i pored svega. ali sam mislila da je nešto gore nego što jest.Možda se ljutiš što ti nisam sve ispricao? U redu.

nešto što joj ne treba. Sve je nekako obezvredjivao i upropaštavao. Pregledao je ruku. Tijana se smijala. ali mu vedrina nije uvjerljiva. a neko drugi. Kad sve boli. i zbog svega što sam znao o njemu. tebi ne treba. neko veli: nisam te vidio danima. zvucalo bi ozbiljno. Kad sam cuo Mahmutov kašalj u dvorištu. a ja nisam izlazio iz sobe. za svaki slucaj. Krv ti je zdrava. Mršav je. I što se bojiš da će svi gledati u tebe kad izadješ. i tuzno. Stavi cašu. čini mi se. krsta. od njegovog gorkog iskustva stvorio bi dostojanstvenu mudrost. Neko ni to. puštali smo ga u sobu. zakljucacemo vrata i ucutati se. ruke mu dršcu. i stao nada mnom. sebe samog. Šta te boli? Pa. kao i uvijek. Da je ovako govorio neko drugi. sve. I ja sam tako mislio.Povraca mi se kad pomislim da ustanem. i navikli se na taj čudan odnos opreza i povjerenja. ljudi me gledaju kao mrtvo tele.Hoćeš pošteno da se odmoriš? Dobro. ne zeleci da ikome smeta svojim brigama. rekao sam Tijani da stavi nešto na sanduk pored vrata. a njegovo je nekako lakrdijaško. Još leziš? . svako svojom stazom. po neku sitnicu je uzeo. . Evo.pita veselo. čovjece. kašlje. Svako svoju brigu brine. Zecju mast ću vratiti. nijednom. bez strepnje i ustrucavanja. donio sam zeciju mast. Picemo iz jedne. ni koliko me ohrabrila svojim povjerenjem bez razloga. nije opasno. prije sinoćnjeg dogadjaja. A deset godina me nije bilo! Malo sam i zalio: zar baš tako. . Ali nismo tako ucinili. Zbog njegova smijesnog kreveljenja. pa niti smo se . Vec dva dana Mahmut ne dolazi. Ma. Mahmut je ušao s osmijehom na licu. jok. pregledao noge. . ni koliko su njene riječi ljekovite. Da stavimo na ruku. ali joj nije do smijeha. Izgledala je zacudjena. osmijeh je radi nas. Smijao sam se ovome što je rekao. gledajuci me vedro. neke sitnurije smo sklonili. oslobodjen. okrnjene caše nije više bilo na sanduku. kao nekad. Sve mi treba.Ne rekavši joj ništa. svoju riječ. zagrlio sam je njezno. Ne osjećam se dobro. Imamo samo dvije. glavu. hrabro vedar. potpuno opran. Ovaj hrcak će sve odnijeti rekao sam veselo. Dani su prolazili. . Osjećao sam se loše.Kad cujem njegov kašalj. niti sam cesto ustajao iz postelje. A kad je izašao. sve zacjeljuje. kao da je kuce prošlo ulicom! A onda se nasmijem u sebi: a zar bi ti pamtio za drugoga? I zašto da pamtiš? Bolje je ovako. svoje djelo. Kad sam se vratio u grad. Ni Mula Ibrahim. u početku. drukčiji od Mahmuta. Stavila je okrnjenu. hvala bogu.Zato što se ne krećeš.

Zašto me Tijana nije natjerala da izadjem ranije? Jato golubova zauzelo je sokak. koji ne vrijedja ali ne popušta: . . ne padam.I htjela bi da te vidi. glava mi se zanosi. ne cude se. mangupi .Još sam bolestan . Smiješim se.prekoravam ih bez ljutnje. vrište. kao da sam istjeran iz bolesnicke postelje. Dan je lijep. u pozlacenom okviru. u curku od zute lisice. Ali ona me docekala neočekivano odlucno. naš gospodar. pazim da ne nagazim na te pernate napasnike. bez riječi zalbe. Ali. veća. Bolestan sam. Kako zna biti neugodna! Čuvam svoju ogorcenost! A sigumo misli da strahujem od ovog izlaska. na svoj zenski nacin. njegova divna djetinjarija.rekao je jednostavno. a djeca se smiju. a dugo nisam hodao. lezacu zatvorenih ociju. ne plaše se. i opet legao. ljutit. iscrpen.Nisi bolestan. pa opet pristaju za starcem. Pred našim ducanom zastanem. porazgovaraj. u pravu je. kao vrapci oko zrnevlja zita. a oni nisu ništa dobijali zbog svoga koristoljublja. u postelju. Opkolila su starog Mehmed-agu Caluka. Puštao je svakoga da čini ono što hoce. koje je postalo miris i svjetlost grada. je li vrijeme da izadješ? Mula Ibrahim nas nije posjetio. A ja bih ponekad ustao samo da prohodam po sobi. U prozoru je sultanova slika. pašcu na sokaku. neozbiljna svita svaki dan je sebi i drugima poklanjala. ispisan svecanim kaligrafskim pismom: Alahov miljenik. ljudi ih se ne ticu. šašava. jevtino veselje. pretoplo mi je u zimskim cipelama. pretvarajuci ih u svoju i dječiju radost. ljepša.mi ljutili što on uzima. Odsad ćemo se sretati svaki dan. . dah sve sigurniji. I ta šarena.Poslala ti je moja žena . kao i uvijek. po cijeloj širini. polutrule. Više me nije nagovarao da ustanem. on je. kao da sam u onoj ruznoj noći. ljepljiiv od sokova.Dobro jutro. znao da je proljece ovako ojacalo. Ali nas je zaprepastio kad je Tijaini donio na poklon pozlacenu cašu i gotovo nove papuce.E pa. guraju se glavama i ramenima. . Ali ćeš se razboljeti u ovoj vrelini. Opio me vazduh. Bogzna gdje je to uzeo. bez riječi prijekora. niti se on ljutio što mi sklanjamo. On je jedini vladar koji daje. i izasao uvrijedjen. a on se smiješi i sije bijelom rukom bezvrijedne novcice. Narandze smo pojeli. Poslije deset dana Tijana je rekla: . ne pitaju. Obukao sam se.Bjezite. blijed. Ali on ništa nije gubio zbog svoje rasipnosti. I noge teško vucem. pa neka. Bio sam zaista slab. . samo cuvaš svoju ogorcenost. Ljudi me ne gledaju. prohodaj.Zar ćete nas otjerati s naših sokaka? I djeca su na sokaku. . i kažem mu: . Na zalost. Izadji malo medju svijet. kao da sam pijan. ne bjeze. I natpis je ozbiljniji. Zato sam i kivan na nju. nisam ni.pobunio sam se. gospodaru. . a oni jedini podanici koji primaju. proljetni. noge su sve cvršce. Zašto sarn se ranije ljutio na djecu i starca? Sad ih gledam i smiješim se. Baca sitne pare oko sebe. odnijece me kući. sigurno zbog posla.

čini mi se. i zbog sebe. veli. A ovdje je nekako svecano kao da je praznik. mušterije navalile. otpuštaš me? Nisam mislio da te otpustim. Pokušavam da se acim: ozbiljnost je minula tromim korakom.Kako to? Ne razumijem.Pa. . podsjecam ga na njegove riječi: . nije me zvao. Ovakav nikakav. sjetim se šta me snašlo. ništa ne javljaš. nećeš imati gdje. raspitivao se o meni. Pomirišem: zaudara. nada se da su mi rekli. i ja sam zaposlio ovu dvojicu. kad mu skidoše gace. izgovorio što nije trebalo. Ne dolaziš. Koliko se moglo. Sve mi je jasno. što sam ozdravio i što sam svratio do njega. . A za ono što se desilo na sijelu kod hadzi-Duhotine.. Ispalo je kako su drugi htjeli. kaze Mula Ibrahim sjetno. Jesu. . Mislio sam da si našao neki drugi posao. progutao pljuvacku.Mnogo nevolja. popravili. Vidiš i sam da je tako ispalo.Ti? Bogami. Sve je isto. Kao za inat. malo ljut. nisam kriv. . i koliko mi je potreban. Drago mu je. Mula Ibrahim me dočekao ljubazno. Zavirim: dva cosava mladica pretvaraju se da su zbunjena i uplašena. Smijem se. Malo smo izmijenili. Kao onaj pametni čovjek. Postade mi jasno odjednom. . i eto. uzak. nizak.A ja? Gdje ću ja sjediti? Zatreptao je sitnim ocima. kao za inat.Morao sam da ih uzmem . desi se. Zao mi je i zbog njega. dugo nisi dolazio. dogradili.Zar toliko posla ima? .I on se smiješi. bez ikakve potrebe: I tako. možda iste večeri kad se ono desilo. vidiš. ništa ne javljaš. tijesan. pa velika zarada. kao raniji. a mušterije navalile. Druga polovina ducana je pregradjena daskama. Sve je svršeno davno.Tako nekako.Kakav drugi posao? Znaš da sam lezao.Odakle bih znao? Ne dolaziš. kao na pogrebu bliskog rodjaka do koga mu nije stalo. . i sve će ostati nepromijenjeno. hvala mu. iako je sjetno ozbiljan. hvala bogu. nije pitao za mene. obuhvatio je rukama uska prsa. Sad tek vidim koliko mi je drag ovaj ducan. I kažem. ali moj. obališe na zemlju i uzeše šibe. .Zbog posla. veli. njemu odmah pade na um da će ga tuci! A mogao sam znati i ranije: nije me posjetio. prijateljski. .Ima. To si već rekao.kaze Mula Ibrahim. ga je nešto zaboljelo. Šta možerno. Malo sam bio pijan. On ne prihvata šalu. nije strog ni smiješan. jadan. Ovdje je moja sigurnost. kao da. . i ostavila tešku tišinu za sobom. i zbog nekih cestitih ljudi. . .

dobro. I eto. Pa. dok nešto ne nadješ. iza koje su slušale tudje radoznale uši. Ostavicu mu opravdanje sudbinom. mogao donijeti znacajno priznanje od ljudi do kojih mu je stalo. u ovom tijesnom ducanu. nagnutog nad molbama i zalbama. naravno. I znao je da mi se čini nepravda. Zlata bi mu vrijedila ta gruba riječ. pust. lud. ta tvrdinja u koju bi se mogao ukopati. bogzna gdje. A onda je došla noć. podsmješljiv. nije smio da ne posluša. Ne pominji prijateljstvo! Pruzio mi je novac. prigušen. strah koji se ne može ni objasniti ni otkloniti. i šta li se dešava već danima? Naredjeno mu je da me otpusti. znao je da me mora pustiti niz vodu. nije mogao da me zaboravi. kao pred plac. istinski nesrećan. Zasluzio si. Ostala su mu za opravdanje i utjehu samo tri razloga: sudbina koja je jaca od nas. uzalud se muceci. Mula Ibrahime. ili kroz dva dana. Odao sam mu u sebi priznanje zbog te hrabrosti i zbog te zrtve. neugodan. manje znacajnim ali neospornim. Bio sam svakakav. A možda bi mu posluzila kao razlog za pozlijedjenost. Gledam ga i stojim. ni da me nacrta crnjim nego što sam. sigurno je odmah pristao da posluša i da me zrtvuje. u savjesti kao opravdanje. lako bi rnu prijekor mojoj gluposti. I mislim: boze rnoj. gnjecav. cas u pregradu. Hvala. niti je to pomislio ijednog trenutka.Molim te. zbunjen. Kao strah od groma. Gledao je cas u mene. bilo u čemu jacim. jer čovjek nije gospodar svojih postupaka. Drugi bi smio.Ne vjerujem da si to ti smislio. ni ruku ne smije pruziti da bi me pokušao zadrzati. ne misleći da li ću i sebe izvuci. vaznije od moje. kako izbezumljeno vucem ljusku camca i ljusku čovjeka. . Ja znam da strepi i od neke druge riječi. ne usudjujuci se da mi kaze riječ zaljenja. Ako naidje kajanje. . od potresa. i mada u tu sudbinu ulazi i njegov kukavicluk. šta li se sad dešava u ovom čovjeku. ali nikad mu neprijatelj. a ja ga nisam poslušao. pogled gubi sigurnost. nadnesenog. Tanke usne su se opustile. Sigurno nije plakao zbog toga. . toliko nije zasluzio. On izvršava nepravdu. ili savjet da je više nikad ne ponovim. Izgleda da sam ga teško razocarao. ali se dugo prevrtao po postelji. namreškano lice se grci od napora da ostane mirno. on ne smije. gotovo je nerazuman.Hvala ti na svemu . A još stojim. i on ne može ništa izmijeniti. Glas mu je tih. On strepi od mog pogleda.- Dacu ti jednu. A na nesreću. Možda nad vodom. jer je sve presudjeno. i nije bilo mogućnosti za daleka sjećanja. i odnekle iz šipraga misli izbio sam i ja. od kobi. Sacuvace je u srcu kao hamajliju. u tudjim ustima. ili je to bilo sutradan. Ali mu ne dam zadovoljstvo da se opere mojom grubom riječi. pripremio ga je ranije. ne primam milostinju. mada ta sudbina ima ime i prezime. makar radi svoje savjesti. tu je zaista u pravu. bespomoćan. Možda me vidio ovdje. dvije plate. nije mu lako. i od moje kivne riječi. Grom je zagrmio s visoka. A ja je nemam. Primio sam novac. zanesenog. Kad je do njega dospjela ta zloslutna riječ necija zelja i zapovijest. u sjećanju kao lijek. Njegov strah pred jacim ljudima. Ostavicu mu i utjehu što me unaprijed upozorio da se čuvam. i nada da ću mu na kraju reći grubu riječ. Bogzna kako. uzmi. i nesanica. Dajem zbog prijateljstva. Možda u talasima gnjevnog Dnjestra.rekao sam na kraju. razbijenog u hiljadu komada. i sad sam mogao da odem. a sabravši toliko hrabrosti da mi ne kaze riječ pouke. njegovo pravovremeno upozorenje da se čuvam djavola u sebi. Zvucalo je prilicno pakosno. Rekao sam: .

veseli. još mislim dobro o tebi. zahvaljujuci bogu što je bio u mogućnosti. dali su ti je. i prošaptao zbunjeno: . laki od zelje o divnom životu što ih toboze ceka. vedra ni zbog cega. Teško tvojim cosavim pomoćnicima. nije više bilo. A za mene je to bio prvi korak u buducnost. i moja prekinuta mladost. neće te muciti sjećanje na tudje pozrtvovanje. neka bog sacuva i tebe i mene. misao niocemu. a sve će biti ludo. i želim da se ponekad probudiš usred noći. ništa vas ne spaja. koga strah čini tako nesigurnim prijateljem. I zašto bi se moja buducnost morala vezati baš za smrdljivi ducan pisara Mula Ibrahima? 0n bi pustio da me talas odnese i kad bi mi bilo teze nego sad. Srećan ti ostanak. zeljni svega. ne znam šta. kad ne bude straha u tebi. sjetivši se valjda koliko je smiješno to što govori. sunce. da mi pomogne koliko je u njegovoj moci. naredili su ti da me istjeraš. neka ti je bogom prosto. Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaci njegovo kukavicko poštenje. a u meni ima dovoljno snage da neuspjeh ne primim sa suviše zalosti. i okupao se u proljetnom suncu. rat. vedrina. nepoznatu i dotad nezamišljanu. dobri čovjece. na dobrom mjestu. kad pazar bude obilan. de. i nećeš strepjeti od njihove nerazumnosti. muceci se kajanjem i stidom. Svijet je širok. Onda je naglo zastao. u nanulama. koji zlo smiišljaju i obredjuju. Kod Morica hana sam izašao iz sjenke zidova i visokih stabala. sad to vidiš. pa bi to bilo naknadno opravdanje za nepravdu koju si mi nanio. Proljece. išli na molitveno pranje. misao bez tezine. drukčije ne može ni da bude. I dobro je što tada neću biti blizu. Ali. a evo. i da ću tu naci svojih dvadeset pet jadnih groša svake godine. glupi od neiskustva. Kod dzamije sam osjetio zavist prema djacima medrese koji su.Oprosti. ne ticete se jedni drugih. Moracu da potrazim nešto drugo. . Od onih drugih. sad sarn prognan iz tog svog sirotinjskog raja. Dobro. Tako me srecno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost. i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji. u kojem me zestoki zadah nuznika podsjecao da smo u središtu grada. Prozivjecemo nekako.. zbog svega što ucinim. zbog mene. ne pitajuci. A kad budeš dobro raspolozen.A on je to prihvatio sasvim ozbiljno. I mirno ćeš me grditi. mada si se nadao da će me tvoji pametni savjeti odvratiti od pogrešnog puta. da su za sve krivi šejtan. možda ćeš nesigurno šapnuti sam sebi. koji cine zlo ali ga ne smišljaju. ali ću potraziti. Sad mi izgledaju zlatni. zato je možda bolje što smo se razvezali u casu kad ne visim nad ponorom. Vidiš. čovjece kao i svi ostali. Zamišljao sarn je u ovom mracnom ducanu pored javnih nuznika. bićeš nemilosrdan prema njima: oni te nisu izvlacili iz nabujale rijeke.. boljih. A možda ćete zivjeti i dobro. Vedra misao srce obasja. jer bih ti odgovorio štogod ruzno. došao si na red kad drugih. Alahemanet. nisi ti birao svoju sitnu dušu. Kod cesme sam zaželio da stavim ruke pod mlaz hladne vode. mogućnosti bezbroj.

Najprije nije imala riječi.Zar nisi na poslu? Zašto si se vratio tako brzo? . kako je moguće da sam pogodio njenu misao. a ako ti je brzo i ako ti je važno da li je brzo. i srećan sairn. kao da sam od vazduha. zao mi je ptice što je izbezumljeno sunula preko krova. onda mi se nisi obradovala.Dodji mi kroz godinu-dvije. Maramu sam odnio Tijani.Šapucem besmislene stihove. iako je udata za mene. zbog njenih ociju obasjanih oduševljenjem.pitaju me. . kad se nije sada desilo.A sad da ti kažem zašto sam se vratio tako brzo. moram kupiti sebi cipele.Prvo da vidiš poklon. i znam to. Smijala se i ona. i natrag. Smiješeci se. samo mi ništa nismo znali. sigurno će joj lijepo stajati. da te upiitam za ašikovanje. poslije ćemo i o tome. ili lukavo. bogzna zašto. ali zaista nisam razuman. kao u djeteta. odakle nam novac za ovakve skupe poklone. moje srce se branilo od trpljenja. ispunjava me radošcu djecji smijeh. a sad mi kazi šta je bilo. . bez cipela se ne može a bez marame može. zbog moje naivnosti. I on se smije. kaze: . da uzivam u njenoj radosti. Da li ašikujemo? Da. nije smijela ni da mi kaze da je zeljela upravo ovakvu maramu. iako mora priznati da sam joj pricinio veliku radost. i zašto da se sad zalostimo. Lakomisleno. ili zbog svoga iskustva. uplašena. Zato što sam te poželio. a možda sam i divan zato što sam lud. . Smijao sam se.velim i smijem se veselo. Mladu i lijepu. I tako se neprestano vrtjela u krugu.Doci ću . . mladu ili staru? . najljepšu zenu u gradu. cujem mazenje gugutke u granju visoke topole. svaki dan. onda ih je bilo isuviše. svakakve. .Dobro. i lako mi je. zato što nije brzo. ušao sam u bezistan. i zatrazio da mu pokazu zensku maramu. Dio sam svega što vidiim. zato što nije važno da li je brzo. sve se zbilo ranije. od radosti do razuma. razmetljiv kao mlad bogataš. Rekao sam da ništa nije bilo danas. još ašikujemo. rekla je da sam lud. Vjecna je šteta što ne mogu da kupujem poklone. rekla je da sam divan. Za kakvu zenu. Sredovjecni bazrdjan me gleda sazaljivo. znam da si šašav.

zar je teško zivjeti. I znam da mogu sve u životu. Ko nam šta može. Najljepša žena u gradu. I osjećam se kao gospodar svijeta dok drzim na rukama trudnu zenu u vreloj sobi iznad mahalske pekare.smijem se i ja.Nije dobro. zaista. rekao sam. kao nebo. A da postoje. da ostanem samo ja. ili si našao bolje mjesto. da je prelijem njeznošcu što vri u meni kao vrutak. Znao sam: Od čovjeka se nije ništa otelo. i ne samo u ovom gradu. da se malo nakadim.. Nekako zive. Volim te. kao uplašeno kuce uz kujine sise. a toliko sam navikao. treptanje njegovih sitnih ociju. da ću svaki dan proci tuda.A od cega ćemo zivjeti? . pazljivo njuškaju i povlace se na prvi znak opasnosti. Svako cudo za tri dana. A ona se pribila uz mene. Ostalo je to oduševljenje u meni danima. njen odsutni smiješak. i kaze ozbiljno: . kao dijete. . I šapcem joj nesuvisle riječi dragosti. kao da dvije lasice vire u svijet. kojirn prikriva strah. i plašljivo izvlacenje mršavih ruku iz dugih rukava. pazljivo je okujem objema rukama. nju i ono trece što se naliva njenom krvlju. Mirišem je kao cvijet: miris cist i drag. Ni ja ne trazim više. neki izlaz. i njišem je polako. nude mi nekoliko mjesta. od ruznog sjećanja. . nosicu vodu u Ciifuthanu! Zašto se plašis od cega ćemo zivjeti! Na zalost. u nedogled. ali znaci . smijuci se. polako. govori mi da je nimalo ne zavarava moja vedrina. nećujna. Ne boj se. tu svoju vedrinu: zivjecemo! Zar je i to neka vještina? I podignem je. . kažem. . nesigumo. A ja je ne dam. to znaci. kao san. pa sam pomislio da si otvorio trgovinu. sitna kao igracka. i krije lice od života. od straha. dokaz su ljudi koji zive. govorio sam tihim Mula Ibrahimovim glasom: . doduše. osjećam je toplu i zaobljenu uza se.Pa. A ja mu odgovaram da se još nisam odlucio. od straha. a ipak dovoljno da hrabro trazim neko rješenje. svuda oko nje. Da li misli na ubijenog oca? Drzim je na rukama. ali nigdje toliko ne zaudara kao kod njega. kažem.kaze ona. kao more. medju tolikim mogućnostima koje u svijetu postoje. kažem. I jeste. ne tako sigurno. s njom.Nema te toliko vremena.Oponašajuci Mula Ibrahima. da je odvojim od svijeta. Dodirujem bradom i obrazima: mlada. gleda me. jer nisam znao šta bih drugo.. Ona se više ne igra. ne baš veselo. Koja tuga razgovara nema? Posljednja se broji. kao mali vukodlak.Ako ovo što znam nije dovoljno. dobro. kao onoga dana kad sam se smijao nevolji koja me snašla. njegov izduzeni vrat i skupljena ramena.

cak i kad se posao ne svrši uspješno. Oko njega i u njemu je pustoš. Muka me hvata. i ljubav. .I vazdan takvih znakova sam upamtio. ima stvari koje su ljudskom umu teško dostupne. U početku sam još i uspijevao da dodjem do ponekog ko bi mi mogao pomoći. I kad djeca vrijedjaju Zidove i hrišcane. Kad su zadavljeni braca Morici. nastavio da govori o raznim pitanjima. ne poštuju se ni paše. .Da. . kao zrno u brojanici. mrznja. i vjerovao. ne dajuci meni da dodjem do riječi. a kad je umro veliki vezir Sirhan-paša. i. izgleda da ja ne govorim jasno. . Eto. I kad su ljudi suviše pohlepni. nevazan. Rekao je da mu je drago što me vidi. možda misli da sam neko. ako ga ne zaustavim? Možda on i ne zna da sam ovdje. jer ne može sve ljude poznavati. kad padne u nevrijeme. savjetom. cak ni kadije. a nije ni mogao saznati. na nesreće. oduvijek isti samo s drukčijim imenom. nepoštovanja vlasti. lani. Zacudilo me još nešto: nije me upitao zašto sam došao. mjesec. godinu. ni šta želim. . I tako. mada nikako nisam mogao da odgonetnem zašto bi mu to bilo drago. jer se nevolje neprestano dešavaju. A takva raspusnost sluti na kugu.Došao sam da te nešto zamolim. takav mu je posao. nepoštovanja ljudi od ugleda. i poceo sam da gubim glavu: dokle bi trajalo ovo bezumno kloparanje. A druga polovina svakako ne zavisi od nas. mogu se bar objasniti. . Ali je sve ispadalo smiješno. Znam već. vječnost? Da li bi klepetao golim vilicama i kao kostur. kao lanjske godine što je pao 24. što mu nije ni tako glupo.rekao sam. Onda je.Mula Ismaile. svejedno ko. niti je znao ko sam. ni ulema. a ljubaznost se pamti. ni ajani. i život sve je predznak kuge. Dešavaju se po bozijoj volji. ako imaš vremena. primio me ljubazno. Ljubazan je po navici. kako kaze Knjiga. koji se ne može voditi bez sloge. uvijek. iznad grada je preletjela velika repatica. već zbog nesloge vojskovodja i zbog odsustva bozije pomoći. Važno je sarno ono što on govori. Zatim o pitanjima nepoštovanja vjere. . A onda sam vidio da me nije zamijenio ni s kim. i da će mu uvijek biti drago da me vidi. dogodio se u Sarajevu zemljotres. i time je pola posla obavljeno. a svejedno je ko sluša.odgovorio je ljubazno. prikupivši hrabrost koja je pocela da me napušta. koji je predstavljao ljude iz našeg dzemata. niti mu je potrebno. Boze milosni. uzroci kuge. I ovo što gubimo u Rumuniji i Rusiji. dan. bezlican. . Sve od mene zavisi. ovaj narodni zastupnik zivi u goroj pustinji nego beduin.I neposlušnost je predznak kuge.Svakako . I kad se narod pretjerano mnozi. Mene nisu zanimali ni ratovi. pa sam pomislio da me zamijenio s nekim. pa ako se ne mogu otkloniti.Oprosti što te prekidam . ne zaustavljajuci se. I snijeg. Molim te da me saslušaš.Svašta sam znao. a mi ih ne razumijemo. narodni prvak. na ratove. na kugu i na ratove sluti i veliko crvenilo. u nevolji sam. i to sluti na kugu. pred drugim kosturom mojim? Da li bi. mišljenjem. o pitanju rata. ni nesloga medju vojskovodjama. ni. što ga je slušao juce. Mula Ismail. agistosa. kad se pojavi sa sjevera. I kad psi mnogo zavijaju dok mujezin uci na munari. Doduše. to nije zbog slabosti muslimanske vojske. sve sluti na kugu.Doci ću sutra. preporukom. i to prema svakome. ma koliko da sam se trudio. . Da mi pomogneš.

Dovoljno je da on sam govori. koji neće znati da kaze ni tri riječi kako treba. Govor mu se zaustavlja. a on bi svoje.Ah. kao mora. dotle zdrav. poslije podnevne molitve. . Mahmuta. da bi se pohvalio svojim nepostojecim vezama. Da bi me uvjerio. a njen sin. Da je svako dodao po truncicu. ili srecom. od jednog do drugog. pokazuje koliko bi bila štetna kad bi narod pošao za primjerom svojih vodja. koju ne bih mogao dvaput ponoviti jednako. pa ćemo se naci u cudu i ja i defderdar. snazan. i on je rekao da će me primiti. jer nisam siguran da li bi iz svega ovoga ispalo dobro ili zlo. Cak i da je istina da jedan berber može nagovoriti takvog velikaša da primi nepoznatog čovjeka. zato i nemam prava da mu išta zamjerim. šapcuci. dobar čovjek. zvani Mali Husein. sve mi je izgledalo još nevjerovatnije. prijekore. Taj Salko papudzija ima tetku Almasu Meckar. Ali sam se pobojao da bi rni mogao doci u san. cudo. Smiješno i strašno mogu biti rod. ja zato sto ću iznevjeriti tolike lazi o sebi. Ili neće da zna. Mahmut Neretljak mi je saopštio da će me primiti glavom bosanski defderdar Bekir-aga Djugum! Mislio sam da tjera šegu sa mnom. Presvisnuo. a i sad sam je sigurno krivo zapisao. Salko. je od tuge za vezirom. pa je Tica umro. njoj je pomagao bivši djever. Sastali smo se. cirn ne vidi cudjenje na tudjem licu. i bogzna šta je doprlo do defderdara. jer je duznost iznad ljubaznosti. Zar nije jednostavno? Poslije te zapletene priče. a dogadjaj koji pričam. radi kao kalfa kod berbera Ahmetage Core. umro je i defderdar Bekir-aga Djugun. doduše na njegovoj dženazi. ali i to je bolje nego da je on došao na moju. sutradan je umro stari i bolesni vezir Muhsinoivic. pa nema nikakve potrebe da drhtim pred tim nezamišljivim susretom. šta mi padne na um. Ali kad mi Mahmut rece da me defderdar ocekuje prekosutra. on zato što će zaista lako uvidjeti da nisam ni sluga Bergivijinog šegrta. ja se još jednom uvjerih da o životu ne znam ništa. Tajanstven i vazan. jednom. već što on to ne zna. i ko zna kad bi me drugi put mogao primiti. Šta će mu to! Htio sam da zametnem šalu. Tako je propao i prijem koji mi je defderdar zakazao. kao da me pozvao sam veliki vezir. Šta bi mogao cuti od drugih? Nevolje. pa bih izludio od strave. Podanicka vjernost se zaista nije mogla bolje dokazati. Nesrećom. moje ime došlo do defderdara. isto papudzija. kad ne bih bio spreman za šalu. majko moja. ili izmišlja. a Ahmetaga Coro brije defderdara Bekir-agu Djuguma. da ja govorim svoje. ne pretpostavljajuci da će dan prije toga umrijeti njegov gospodar. preporucivši mi da budem tacan. i ona se udala za njega. neumoran. A samo sat-dva poslije vezira. Dok je on bio u izgnanstvu. Srecom. da to nije nikakvo. Njegova žena je ranije bila udata za papudziju Ticu. i lijepo bismo se izrazgovarali niocemu. izgleda. Izgledalo mi je toliko nevjerovatno. Onda mi se ukazala prilika o kakvoj ni u najludjem snu nisam mogao sanjati. jer Bekir-aga ima mnogo posla. Tako je. pa Mula Ismail je potpuno gluh! Ali nije nevolja u torne. zalbe. Usput da napomenem. kao ljudi. Ucutao je čim sam se okrenuo. mogao sam ispasti cuveni naucnik Bergivija. A pred defderdara će izaci beznacajni pisar Ahmet Šabo. ovakva vjernost je dirljiva ali opasna. to je sigurno Mahmutova izmišljotina. smiješno je i zamisliti kako je moje ime prošlo kroz tolike uši i tolika usta. rekao je.

Vrlo si lijep. . dobar.Varaš se. i pozvao me u svoju magazu. već je upalio svijece u bakrenim i srebrnim ciracima. . . i šireći nosnice. potputno gluhe i slijepe za sve što je u životu lijepo. natopljene mirisnim uljima. ukocenih debelih nogu. a tada me zaustavio na sokaku. ali s podsmješljivim prezirom. Po nećemu je slican tebi. Sve ih je manje. mracno raspolozene.Osjetljiv .Daj mi ruku. samo si ti ljepši. . golicajuci me zutom bradom. Polako i pazljivo je gledao. a dobitaka imaš onoliko koliko umiješ. lice na slonove. Kakav je tvoj miris? . . udisao nevidljiiva isparenja moje koze. Pobunio sam se: . kao da me obuzima lako bunilo. na zalost. Samo što drugi debelokošci dolaze. Tako ih uvijek i zamišlja. . da pusti danje svjetlo. lokum. I ne zato što su grubi i što zaudaraju. to je teško.rekao je. da porazgovaramo.Imaju dobro pamcenje. Divan! Šteta što si se s njim posvadjao. pravi muškarac. Tako i umiru. . i kao slonovi iznenada se razbjesne i uništavaju sve oko sebe. ponekad.Bogami.rekao je. prinio moj dlan blizu nosa. Ali to neće nikada biti. Dzemal Zafranija. ne znam. glupo sujetne. jer oni ne vole borbu. I ranije me susretao s osmijehom. pa je ruzno i njima i drugima. . .zatvoren. da rastjeram snenost i cudno raspolozenje.Svidja mi se. nije brijao Ahmetaga Coro.Lijep sam. a ništa se ne dešava. sa secijama oko zidova. On nije debelokozac. već što ne znaju da zive. Cak i ljudska duša ima svoj miris. jer su to najruznije životinje. bezobzirno osvetoljubive.Njegova nasljednika. Izvukao sam zarobljenu ruku iz njegovih mekih dlanova. Onda je okrenuo ruku i gotovo mi njušio nadlanicu. ali sam je sam razbio. To je od mirisa. i nevjerovatni lanac nije više mogao prenijeti moje ime nikud. . to nije uzivanje. u svemu. rekao da je o svemu obaviješten. ko izvrnut dzep. To je divan čovjek. Svima bi bilo dobro.Postace gori od svih. izgleda. Nije razgrnuo zaštore. ne ne strepiš od gubitaka. koji je došao s drugim vezirom. Kako ti se svidja ovdje? . s debelim zaštorima na prozorima. Ukoceni u svojoj tromoj nespretnosti. ne puštajuci mi ruku . Iza magaze. i odmah se osjetio ugodan miris. kao da se svijet ruši.Brane nas od sirovog vonja. od polumraka. Uporedjuje ih sa slonovima. uveo me u sobu zastrtu cilimima. A svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uzivaju. Ali. Jedan jedini medju njima je izuzetak. Možda i neobuzdan. Govori o njirna bez mrznje. Znaš li da si lijep? To su ti sigurno cesto govorili. Ne znaju za milost. i lijepom riječju. krcate skupocjenim tkaninama što su tek prispjele s Istoka. ne pretrzeš se. Upitao me šta želim. pice. Svojom umišljenom velicinom i glupošcu šire oko sebe strah i dosadu. voce? Uzeo sam šerbe. Zamjerio si im se. Uskoro! .Znam. Ne treba ti nikakva sposobnost. Pruzio sam ruku. od tišine. potpuno besmislene. Zapalio je i zrno tamjana. Oni su prava duša stvari. Bogati trgovac hadzi Fejzo takodje me obradovao nadom. Ne praštaju uvrede.I sad traziš posao? Najbolje bi bilo u drzavnoj sluzbi.Volirn mirise . od njegovog mekog šaputanja. vedar. jer su svijece.

ako želiš. I tebi ću pomoću. zna. . I ne zato što sa bistar. Nikako ne vjeruje u te stvari. sve muklije.Vidjećeš. i mislim: da ili da ga udarim po drhtavim gubicama. Hadzi Fejzo se osmjehnuo: . imaš li mnogo? . Mada bi joj moja nevjerovatna istina izgledala lakša nego njena izmišljena.On ti neće pomoći. . Svakako. ili da se nekako izvucem bez svadje i bez štete. nikako da zaboravim znojave dlanove kako drhthe na mojoj ruci. smijuci se . ne tice me se. da istjeram zejtinjavi miris iz sebe. Samo. .Vidim. moram da se nadjem s Mula Ismailom. Govorio je sve tiše. a lici na laz.Mani me. djavo da ga nosi. da ih prosuši vazduh.Nije ti prijatelj? . u smijehu. Ti si ga i namjestio kod kadije? Volim da pomognem ljudima. i on zna da uziva? Zna. Vidim. a ruka mu je trazila moju.Boze sacuvaj! .rekao sam. jednom. Mi ne ostavljavamo na cjedilu jedan drugoga. Širim prste. Namrštila se. Cesto. nazalost. već neka nepoznata Fejzija. nije istina . Oh. Hoćeš li svratiti ovamo poslije Mula Ismaila? . . duboko. i gladila je sve mekše. uvjeri se. . tek tada rmi je postalo jasno u što sarn upao. Pogotovu ako su mi prijatelji.Neću imati vremena. kaze.I svi se pomazete? . Veliki smo prijatelji.Onda. . . Upitao sam: I Dzemal Zafranija dolazi ovamo? Dolazi. eto kolika sam budala i bezveznjakovic. a ušao sam slobodno. I tada. To. Meni ne treba nijedna. dah vlazan i vreo. i udahnuo. Uzalud. Sa niskog stolica je uzeo bocicu s mirisima. To si ti sanjao. umalo ti ne stradah.A tih . triput. sutra. a nisam je ja ni zapocinjao. Ispricam joj. prijatelja. Dacu ti i kljuc.rekla je sumnjicavo.ali joj je moja prava istina izgledala nevjerovatna. zeno.Dodji. Pih. šale više nema. . kako se osjećam prljav. i stavio nekoliko kapi na bradu i na dlanove. dosta mi je sukoba i mrznje. Ali. i tezak istocnjacki miris me gotovo potpuno odvojio od ostalog svijeta. Te ustanem i zamolim ga da otkljuca vrata. ostala je u njoj sumnja da me nije namirisao nikakav hadzi Fejzo s bradom. već što je postalo ocito. Sa strahom sam se osvrno. unoseci mi se u lice da sam mu dah osjećao. tako mi sreće. Cekacu te. Poškropio je i mene. I nikako da mi povjeruje potpuno. . da zapamti kad me je doveo u ovo svoje smrdljivo leglo. ili na grubu šalu.Možeš doci kad god hoćeš. A Zafranija. kao zid. da se oslobodim titravog polumraka. svoju nevolju.Nešto mi mnogo mirišeš .. tek tada. Pogledao sam u vedro nebo. da kogod ne vidi odakle izlazim. dvaput. Zna da ne lazem. Tijana je prvo osjetila miris ruzinog ulja. rasipao sam ga oko sebe kao otvorena bocica. a ona me gleda u cudu.

kao po vodi. moja priča dosadna. kao tvrdjava. uzalud vice. Zar me ne cujete? . Pretvorlo sam se u čovjeka koji moli.kažem. I uzalud govori. Ali Tijana ne prihvata ni taj pametni zakljucak. od čovjeka do čovjeka. mogli su me zatvoriti. već toboznje nade. moj lik zamoran svakome. Prazan prostor oko mene je sve pustiji. Sitni cinovnici su me slušali rastreseno. ne cuje se. zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene. ja sam ziv. već kaze da je bolje dolaziti kući nenamirisan. mogli su me ubiti. nemoguće da je zid svuda. poceo sam da osjećam zid oko sebe. ali oni koje sam očekivao. sav od masnica. . Moje riječi su postale izlizane. nisam zaklan. sigurne koliko i oblak na nebu. koji iskustvo odbija? Jer. podzemni ulaz koji ih je štitio od nas što zivimo cekajuci. Nema me. ja znam šta trazim. kao da sam ziva sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. Išao sam od ureda do ureda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan. Mora da postoji neki procijep. Polako. a nisam prestao da navaljujem. zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim? Hoću da budem čovjek. ka nepristup. to su bile tri jedine mogućnosti. Uzalud. Malo je trebalo pa da pocnu prolaziti kroz mene. odbijajuci najprije tu misao. cak i bez pakosti. ljudi. Zaboga.kažem. ali me nema. bez razumijevanja. ili su bili nevidljivi. Mogla bi ponekome pasti na um misao da je ugodnije biti pod sumnjom zbog grijeha nego pod sumnjom bez icega. ništa. Mogli su me pretuci. ali nikud nisam dospijevao. zar me ne vidite? . nevidljiv ali neprobojan. ja hodam. borite se sa mnom ljudski. a to je posljednje bice na zemlji. nisam mrtav. s licem bez izrazaja. ne pristajem da me nema. moja smiješna pobuna sve tiša. ili je postojao neki tajni. s dosadom. Poslije nije bilo ni toga. kao neizlaz. Ispod toga nema ništa. I eto. nikad se nisu pojavili. Ili ja to sanjam svoj nemogući polozaj. koje zapravo i nisu mogućnosti. Satima sam sjedio u predsobljima. ni moj glas u njihovo uho. bio sam izubijan. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. sav od cvoruga. Ili su se uvlacili kroz prozor. neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu. ili su ulijetali kao ptice. Kako su me to ubili? Nisam ranjen. Stajao je oko mene. Osjetio sam strah. ili gaziti po meni. kao kroz vazduh.nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rdjavi. krvav. ni kod koga me nisu puštali. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko.

Nepregledna vojska crva pocela je da zauzima grad.Ne boj se. Nepoznati ljudi su dolazli i odlazili. . Cudno ljeto Ljeto je našlo vrelo i teško.6. Sunce. ostavljajuci za sobom nemir. kao ispred pozara. . od vreline pretvorene u prašinu. ispred poplave. ali su komšijska djeca kamenjem i motkama omlatali taj ukras s mrtvog drveta. spavaj . od uroka. iznad grada. da vidimo i to cudo. . od bolesti. njima neće odmoci. gotovo u isto vrijeme. tamo nema hodze.Ne bojim se . Zaustavljali su se na prvom cistom mjestu. Ostale su samo njihove kozurice.umirivao sam Tijanu kad bi se probudila. prozore. Šta sve neće udariti na čovjeka! Crvi se mnoze neshvatljivom brzinom. i pomrijeti od gladi i straha. svi kao da su se dogovorili.šatptala je. i našu sobicu pretvorila u pakao. uništavaju.objasnio mi je svoje razloge . Baš smo jad. otete kuce. krijuci to pred Tijanom. Jednog jutra: smo vidjeli da su nekakvi crvi pojeli sparušeno lišce divlje jabuke. Za nekoliko dana paucina je zahvatila avlije. Mahmut Neretljak me pozvao da podjemo na brdo. Pred našim ocima rastu grozdovi sitnih gmizavaca. ili da je pao snijeg. Onda su se zapalile šume oko Sarajeva. Imao je još dva vazna razloga: htio je da protegne noge. U podnevnim casovima izgledalo je da će planuti i nebo i zemlja. kao da se tali. s gadjenjem skidajuci slabu paucinu. ljudi će se povuci na goli kamen. Preko dana su ispreli paucinu na patrljcima jabuke. sofe. meni će pomoći. ali su se njene oci okretale za noćnim sjenkama bez lica. poklopili zemlju. A znam neke zapise od strave. u posljednje vrijeme su ga sve ćešce hvatali grcevi a listovima. ognjene iskre padaju na zemlju. . tankom predjom isprepleli su stabla. Ljudi su se vratili kucama. jedinog drveta u našem dvorištu. Izgledalo je da su vocke ponovo izbeharale. da su paucinom premrezili stabla zerdelija i šljiva pozegaca. sokake. zvacu. mislio sam malodušno. prozdrljive truncice neprestano grickaju. Nocu smo lezali na uskoj drvenoj verandi prema dvorištu. kao u zbjegu. bjesomucno bljuje vatru. U okolnim baštama crvi su se toliko namnozili. Ljudi su ostavljali kuce i bjezali natovareni stvarima.i trebace im zapis od svega. kao da zele što prije da osvoje svijet. iduci za nepoznatim poslovima. mi ljudi. da piše zapise seljacima u Podgrabu. zatvorili kuce. Pobjesnila je i pekarska pec ispod nas. i ostalo je cudjenje. a smislio je i novi posao. pa i sasušenu travu na otvrdloj zemlji. a za dan-dva sam se cudio svom strahu: crvi su uginuli. Po nesigurnom mraku kretale su se sjenike naših čudnih komšija. i da će se sve pretvoriti u ogromnu vatrenu pustinju. i uzdišuci gledali spepeljene vocnjake.Ove baje su uplašile ljude . nemocni pred svacim. u dnu dvorišta što je licilo na han. i udarali kopitama konji u staji.

niti se um trudi da sve to spoji. zna i da je naljuti. ovo mi je dobro došlo. ali on ode od kuce. zubi ne dopuštaju da bude mrzovoljna ni kad otrov riga. pa od svega ispada nekakva vesela grdnja. najviše je u njemu povezana slika o njegovoj zeni. doduše. zna da će je zateci kod kuce. mlad sam. ali u čemu i da bude uredna. zaista je ne bi zamijenio ni s jednom drugom zenom. svoju i tudju? . bez uvrede. o ljudima koje smo susretali u životu. Ne. nije pametno. jer sam ja našao srecu kakvu nisam zasluzio. a možda i nije. tako je. ne vrijede mnogo. zamoricu se drukčije nego što se zamaram dolje u gradu. Je li to mudrost. Nije mnogo uredna. pa mu to ne smeta.Penjali smo se polako. ne uplicuci ništa drugo. ali su muškarci glupi. Nastavljao je razgovor o njoj nekoliko puta. Zastajali smo kraj svakog izvora. Dzaba. Govorio je neprestano. na nekoliko zastanaka.a u mladosti je bila još ruznija. A opet. zene su mudrije i bolje od muškaraca. mora priznati. kao da on iz dzamije dolazi. Kakve su da su. Tijana je pametnija i u svemu deset kopalja iznad mene. kad bi Mahmutove noge pocele da klecaju. ali ona ceka. ako saznamo pravu mjeru. Zakljucak je prilicno neočekivan. zbog Mahmuta i njegovih bolesnih nogu. već komadice. Razveselilo me to naspretno ali lijepo pristajanje na ono što život nudi. Njegovo pričanje nije nezanimljivo. sad su ostala dva-tri krnjatka. dok je bio bez ikoga. samo potpuno drukčije. Nije ni štedljiva. a kad zazeli da vidi njen nevoljni smijeh. uobrazeni. nastavljajuci započeto. zaokruzenje. Tada obilato nadoknadjuje cutanje. ne brinuci se za ljepotu. iako je govorio da mu je lakše kad hoda. zdrav navikao na hodanje trceci za sluzbom koje nema. i on s uzivanjem sluša njene socne riječi. a onda sam začuđeno slušao tu najčudniju izjavu ljubavi. pa izgleda da se uvijek smije. zna da nisu baš lijepi. govorio je da nadoknadi ono što je cutao. takav kakav je. ne mora da se stidi pred njom. Dok on hoce. u izgnanstvu. izmedju podvoljka i sala na obrazima. i zaboravicu na svoju muku. nad kojima se neprestano smiju tri isturene ploce gornjih zuba. iskrpljeno od sakatih priča koje se nicim ne povezuju. i riječi su mu zrele od iskustva i muke.rekao je . Bilo je to prvi put da mi je govorio o zeni. I što god učinio. više vrijede nego mi. ali. o svojoj zeni. Zna da se ne smije. čeka ga takvog nikakvog. Meni je bilo svejedno. Najbolje zna po sebi. U početku sam se smijao. o svemu i svacemu. Eto. i ovdje. ja sam pametan. ali šta da štedi? Mrzovoljna je. sujetni. ali joj istureni. pametnija je od njega. svaka sa svojim tokom i svojim razlogom. To pred njima ne treba reći. ispod svakog granatog drveta. samo on priznaje a drugi neće. nije kao moja. ali je sve iskidano. A ne želi da ih previše pokazuje. ili bilo gdje. I ničemu ne trazi smisao. dovoljan mu je dogadaj. Ranije su joj veliki zubi virili iz same koze na licu. Njegova žena. uvijek. šta treba još više? Za cudo. medju nama receno. razbijen i nesastavljiv mozak. Sad je ruzna . samo da progovori. o Tijani. o meni. već upadaju jedna u drugu. odmarali se cesto i dugo. jer je proizilazio iz priznanja njenih umjerenih vrlina koliko i vlastitog nesavršanstva. To što govori. pa najviše cuti. Ali ako su ga noge izdavale. pouku. čim bismo sjeli i malo se izduvali. prezivio je svašta. jer je bilo neobicno. da nastave život kakav im je bog odredio. i to je obicno tako. Njegovo pamcenje ne izvlaci lanac sjećanja. i da poslije bolje spava. ali ni njegova nije loša. jezik nije. da ne ocekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak. i to je baš dobro. pa on bira što mu je zgodnije. Mrzovoljna je zato što on ode i zato što ostane. I cudo je kako nas zene trpe. šta sve nije cinio. a sad ima prijatelja koji ga sluša.

tuzno nije. sjednem do Mahmuta. Rekao sam: Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. ponekad drugo. naoruzanog konjanika. umoran. ali kad tako kažem. bez zle misli. Ili smrt. Sve drugo je laz. Gledam. Onda primijetim da on više ne gleda pozar. Vatra je besmislena i uništavajuca. Zašto bi bilo tuzno? Strašno možda. . a dobitak što ne trazimo više.pitam Mahmuta. što je to cudno! I ja znam da ljudi nisu savršeni. i nije mi zao.O svakome. kao i mrznja.Tuzno . Pa i to više nisu ljudi. Okrenuvši se za njegovim pogledom. . ne znam kakav je. Pa. to divljanje besmisla. A možda je ovo kao i ljudsko. Strašno divljanje snage.Tuzno . Na daljinu. Pa i to više nisu ljudi. Gleda nas i cuti. pokazujuci dim i plamen. . .Sve gori! . I lijepo. preko široke doline. Kao što su ostali moji drugovi u hocinskim šumama. Šta kazeš? Smišljam pjesmu. možda zato što nije ljudsko.Pogledaj! . razorno uništavanje.viknuo sam. iz preobilja snage. klao da ništa nisam rekao.kažem i ja. blizu šume. pa ponekad pretegne jedno.kaze Mahmut. .Ko je to? . neprijateljstvo bez mrznje. a sad smo vidjeli kako šume gore u nedogled.Vidim. A u pjesmi je to nekako tuzno.Boze moj. »Savršeni ljudi su u grobu. opcinjen. Dim i tezak miris paljevine osjećali smo odranije. kao što ostaju svi nevini ljudi u plamenu koji sami ne podmecu. uplašenim. kao umorna ptica. i ne odvaja pogled od konjanika. ugledam na putu.« A kod zivih je malo više zla ili malo više dobra. Ali zlo ćešce. On ne odgovara. . uzasnuto se divim ovom uništavanju u igri. kao u ratu s oruzjem. misleći na mrtvu šumu crnog drveca što će ostati iza ovog bijesa.Je li to o meni? . culo se kako vatra cikti i prašti. I eto. ljutito iskacuci iz ogromnog povjesma dima što je prekrio šumu i nebo. .Gubitak je što je ta mjera sitna. misao se spustila na zemlju. snagu bez duše. iznenadjenim. Savršeni ljudi su u grobu. . zacudjenim. koga su noge odavno izdale. kao u ratu bez oruzja. Kako se smišlja pjesma? Mogi li da cujem? Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi.

brate. I svejedno mi je zašto ste došli. gotovo tiho. . a kao da smo još vidjeli njegove teške oci. A ti. hajde da vidimo.upitao sam. nastojeci da se što prije udaljimo od Toske i njegovog oruzja. ni tada se ne naljutivši.A od koga da mu odnesemo poruku? .Ti si Becir Toska? . danas nećete u Podgrab. Govori mirno. Zastadoh.pitam zadivljen.E pa. susreće nas samo njegov teški pogled. Mahmut je sasvim zaboravio na grceve u nogama. .Htjeli smo do Podgraba. .Uzivate u ovom cudu? .Ne vjerujem da ste tolike budale. E. prijatelju . i znali smo to sva trojica. . koji se nije bojao ni štedio ikoga! A nas je pustio.Od Becira Toske.I popeli ste se ovamo samo da vidite ovu nesreću? . I porucite serdar-Avdagi da više ne šalje uhode za mnom. pa moj prijatelj kaze. Jesi li cuo za mene? .Ne vrijedjam ja nikoga.Po dobru. lazeš. . kao da ga se ne ticemo. . a opet nas uporno gleda. Hajde sad. Strah me uhvatio naknadno.ljiubazno se osmjehnuo Mahmut.velim ja ljutit . Vraticete se u grad. i nasloni se laktom na jabuku sedla.upita konjanik. . kad sam otišao od njega. skocio je kao mladic. ali i budalastiji.Ustanem. lako ti je. . surovi hajduk. i hitro smo krenuli na suprotnu stranu.Takve kao što ste vi.Cuo sam. Da pišemo zapise seljacima .Je li to arapski konj? . bez prijetnje.objasnio je Mahmut ponizno.Imate šta i da vidite. tu je nesrećni Mahmut baš pretjerao. nekako odsutan.Tvoj prijatelj je pošteniji od tebe. . pokazujuci zute zube. . Becir-aga .kaze isto onako mirno. i ne okrećite se! Nismo cekali da nam ponovi naredjenje kojim nas oslobadja svog prisustva. On ne odgovara na moje prijateljsko pitanje. I ja njega. On bar ne kaze ništa. On polako izvuce malu pušku iza pojasa.Pa sad. Kad je Mahmut poceo teško da diše i da batrga po neravnom putu. da bih prišao blize nepoznatom čovjeku.rekao je Toska Mahmutu. Mahmut se uplašeno smješka: .Kakve uhode.Ljudi pričaju.Po zlu ili po dobru? . . . puška ti je u ruci.Vidiš . . ne okrecuci cjev na nas. Toska. iznenadjen bogatstvom oruzja i ljepotom konja pod njim. . Toska je bio daleko iza nas. A ako hoćeš bas da vrijedjaš.niko nam ne rece da moramo koga pitati za dozvolu. kumim te bogom velikim! .zavapio je Mahmut. . .Ja sam. . mahnuvši rukom prema šumama u plamenu. .

Suviše je važno da bi mogao precutati. Mahmut nije mogao da objasni ništa.Ne znam šta mi je bilo . Znao sam šta misli: lunjao si bez potrebe. i više znacima nego riječima. Ili još više to njegovo nepoznato ime. srecom. odjednom. zašto se smijem? Pa zamisli. Njen smijeh je pametniji i od nje i od mene. i uvrijedjeno bih ucutao. Najpametnije je cutati. Mahmut je znao da je pametno cutati. i odmah sve ispricao serdar-Avdagi. .Znam da nisi mogao. i otjerala mi zlovolju. Slijegali su ramenima. Mahmut me gledao zacudjen. A opet. taman posla! . Ali. nasmijala se. Mogao sam se krstiti od cuda. Ili ne može da ne kaze ono što zna. pa samo što ne zaplace od zalosti kako izgledamo. to bi se lako preboljelo. zato cuti. jedno je znati šta je pametno. to je Avdaga. . Takvo je vrijeme. ona je spriječila buru i ljutnju. I najlakše bih se naplatio na Tijani. rekao sam kroz smijeh. pitao: šta mi je. i da nas je Toska. Zao mu je bilo i glas da povisi. Ime. mogao sam se ljutiti ali mi sve to ne bi pomoglo da shvatim. Ali. Ali me ona nije podrzala u mojoj namjeri. i to. A ti još kazeš: culi smo za tebe po dobru! Poceo je da se smije i Mahmut. Nikog nismo vidjeli.I šta ćemo sad reći ljudima u gradu? Smijace nam se.I meni izgleda nevjerovatno.Šta ćemo reći? Ništa. . Slozio sam se da je to najpametnije.I dok je Mahmut hvatao sapu i smirivao krkljanje u grudima. a ja sam sjedila kod kuce sama. Mora čovjek upasti u nevolju kad se druzi s takvim nesrećama kao što je Mahmut. Ali da ne pomisle štogod drugo. Nisu znali ni ljudi koje sam pitao. . Svejedno mi je što bi se smijali. a sasvim drugo i uciniti to što je pametno. Avdaga je porucio da i ja dodjem. Gleda nas čovjek. nešto nepoznato. . Ali je smiješno. mogao sam traziti ma kakav razuman razlog. . i nije.Rekao je da idem kući. odmahivali rukom.I šta je rekao kad si mu ispricao? .Smiješno jest. i kod serdara Avdage. ni krivoj ni duznoj. Izgleda da on uvijek čini suprotno od onog što misli. niko te nije natjerao. ako nesreći bude po volji da me uzme na zub. cak ako bi mu to nanijelo i štetu. Ili nisu htjeli da govore. . . i kod moje zene. ali bih joj našao i krivicu i dug. Ko bi vjerovao da smo slucajno sreli Tosku. kakav smo jad nas dvojica. sazalivši se sam na sebe što ne nalazim na razumijevanje ni kod svojih najblizih. Ne bacaj svoju krivicu na drugoga! Tako me Mahmutova prosutost uvalila u vazdan nevolja. kao ni svako veliko zlo. i nije je dobro pominjati. Zašto serdar Avdaga poziva mene? O tom Avdagi nisam znao mnogo.Pa šta da mu kažem? Cuo sam za tebe po zlu? E. jedva si čekao da te Mahmut pozove. Cak se i strašni Toska sazalio.E.kaze uplašeno. da se ne uneredimo od straha. pustio bez riječi? . jadao sam se Tijani. pokušavajuci da svoju nepoznatu krivicu prebacim na drugoga. Neka tajna je bila oko njega. i nikome nemamo ništa da pričamo. i bogzna koga još. ja sam poceo da se smijem.

ostalo je toliko pobrkao. Ubrzo je naucio pjesmu i izgovarao je polako: nevješto. imali smo više sreće nego pameti. ljubazan.Svejedno . A nije trebalo ni da se svadjamo s njim. . . Rekao je samo da smo dobro prošli. I samo je to važno. I ne toliko od njega koliko od njegove tajne. sve ostalo je uzgredno.Nisam se svadjao. nekoliko puta.Hajde . Licilo je na najzamršenije kućine. tih. ili još nevjerovatnije. . da se i sam smijao. Ponovio sam pjesmu. s uzivanjem koje nisam shvatao. onako mršav. da okušava slast. gotovo ozaren. dvaput. iako mi je bilo smiješno.« A dalje? Pjesma nije dobra. jedva dolazeci sebi. hoce da cuje i od tebe. A sam slabo pišem.šta si se skunjio? Cuo je od Mahmuta. a studen me prozela do kosti zbog njegovog razloga. jednom. da sladostrasno isisava iz njih smisao. . bez ikakva znacaja. ne plaši me teškim riječima. i zapali podebelu svijecu.« Još treba da zri. Vazan mu je taj hajduk. Gospode boze. sve je već saznao od Mahmuta Neretljaka. mogli smo to glavom platiti. kako sam zamišljao. I opet je poceo da kotrlja riječi po ustima. nepoznato. neotkriveno mi. kao kad bi kurjak zapjevao. ili gleda preda se. šta će mu dva besposlenjaka koji idu u brda da gledaju vatru! To njeno podsmješljivo ohrabrenje me grijalo sve do Avdage. voskom pokapan pod od svijeca u jevtinim ciracima.kaze serdar. odgovorio sam. bijelo okreceni zidovi. prozori bez zaštora. kao odijelo koje nosi.Zar toliko voliš pjesme? .Ova mi se svidjela čim sam cuo prvi stih. to je svijet. Nije mnogo pitao o Beciru Toski. Sve oko tog čovjeka je obicno.Molim te.. »Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. najnuzniji grub namještaj od debelog drveta. . Rekao sam da nas ne vrijedja. Pomenuo je pjesmu koju sam smišljao gore na brdu. ponavljajuci stihove za mnom.Da cujem. a od Avdage sam osjetio studen u srcu. Zahvali bogu što si ostao ziv. poput slavuja. šta taj Mahmut nije istrtljao! Rekao je da Mahmut nije zapamtio sve. Pa on sam je obican. znao je samo prvi stih. jer je mogao posumnjati da smo poslani kao uhode. sa zahvalnim izrazom na licu. koji ću tek cuti. desilo se nešto kao u naivnim dječijim pričama. ne gleda me prijeteci. cak izgleda nekako nesiguran. gotovo prazna soba. I kad sam pomislio da me zbog ovoga sigurno nije pozvao. nemirna lica i treptavih ociju koje najćešce skriva u stranu. Tiho je micao usinama. nedoradjena. Gruba je. . ali stalno prisutno. Šta se njega ticu pjesme? Još je čudnije što je slušao pobozno. još jednom. Upitao sam ga: .Svejedno sad. Stih ne smije da zvuci kao obicno pričanje.Tudje pismo slabo citam. da im osluškuje zvuk. Osjećam kako oko njega lebdi ono njegovo. kao srz iz .Da ti napišem? . Možda bi bolje bilo: »Nesavršeni ljudi.kaze mi . A opet sam uznemiren.

smislio trijezan.Zar je to grijeh. A ti. toliko je njegov glas bio tih i mekan. da mi to kazeš? . . .Riječi su otrov. Stao sam i pogledao ga mrko. .Onda ću biti kriv dovijeka.Bio sam pijan. praveci se da pita reda radi.Jesi li me zato zvao. Misliš da je lako ovima što upravljaju drzavom? . Moje se ne tice nikoga.Zašto te zvao? .To je drugo. te ne valja ovo. . Zašto da drugi trpe zbog tvojih ludosti? . da sam juce umro. kao da ga nije bilo.Pa jest.upitao je kao usput. Čovjek izgleda drukčije dok ga ne vidiš i ne porazgovaraš s njim. Sa svijetom ziviš. na samu. . toboze zabrinut.Govorio pijan. Tog mrtvaca ne mogu sad ukloniti. Svako mora da potrazi malo krivice i u sebi. . tebi dodje neko u kucu i da ti kaze: ne valja ti kako si ovo uradio. sastavljaš pjesme? . . Ako je mogla toliko da ga oduševi.Pa eto. čovjek s manom mora da pazi šta radi. I onda pocne neko da zakera. po njima! E. te ne valja ono. A ovo je usput. rećimo. Ili treba da ostavim zenu koju volim? . izbacio bi ga. kakvu štetu mogu nanijeti? . i neće škoditi ni meni ni tebi. imanje svoje ne možeš urediti kako valja. u njemu leze vrijednosti koje ne otkriva svakome. znaci da je dobra.Njen otac je bio protiv drzave. . vidiš. drugo je. podiglo mu je ugled u mojim ocima. bolan. Zaboravio sam njegovu tajnu. nastojeci da pogodi šta je bilo kod serdar Avdage. . . griješiš. . I ja o tebi.Ne mogu da nadjem posao. a ne odmagati. Pravo je cudo kako išta valja: toliki ljudi. A ako je on mogao da osjeti njenu ljepotu. Tu. ispitujuci moje raspolozenje i izraz lica.I nije. Ovo neobicno i neočekivano uzivanje u stihovima.Cime prkosim? .Ako je bio protiv drzave. E pa trpi. pogotovu što je izdvojio baš moju pjesmu. platio je glavom. napadaš. . ne treba mu prkositi. umalo nisam rekao. lako. zašto se tuziš? Hoćeš da govoriš svašta. A da se to tvoje nikoga ne tice. Otac se ne zaboravlja lako. bez svjedoka.Ako ne lazeš onda se tvoja žena krije pred tobom. vidiš. bogami. . čim je tvoje. Gledao me ispod oka. Pomoći treba. to je. od njih pocinje svako zlo. e cudna mi cuda! Jašta da ne valja. hiljadu briga i nevolja. u razgovoru. .Riječi su vazduh. Drzava je to. ne bi znao zašto sam kriv. Da nisi očekivao orden? Nisi valjda tolika budala.E. Šta u njemu može da bude toliko opasno? Na sokaku me sačekao Mahmut Neretljak. U picu si se samo otkrio.Ne treba da cutimo. Ima se o čemu govoriti. A nikad se s njim ni vidio nisam.Sam si tako htio. . a kamoli toliki svijet. Šta bi ti učinio? Naljutio bi se. A znam da me čekao. Zašto? Svako će pomisliti: ozenio si se vlahinjom.Ko ti to trazi? Samo. da cutimo! . a svako vuce na svoju stranu. .Ne bi bio kriv da nisi vrijedjao ljude. .I to je sve što radiš. . Sa zenom nisam o njemu ni dvije riječi progovorio. Pogotovu kad nije sam. kao da je slucajno naišao. Mislio sam da si opasniji.Onda. Zvao sam te zbog pjesme. A da. Cutao sam. pobogu! .Nije lako. I imao bi pravo. ne napadajuci.kosti.Nisam. tice se.

A ja sam mu govorio svoje glupe stihove. ne pita hoću li. Htio sam da mu vratim milo za drago.Kakvim razbojnikom? . da mu poklonim strah koji sam osjećao pred Avdaginim vratima.. hladio ruke. ono ranije? .Ispricao sam ono što je bilo . To je ta vatra. Sad ćemo biti optuzeni kao špijuni Becira Toske. ni ja nisam posumnjao. Mahmut je gledao u mene zaprepašteno. . Ahmete brate! Eto cuda! Tjerao sam glupu šalu. hvatao izgubljeni dah. pjesmo moja nesrećna! Stid i kajanje su mi pomogli da se ne naljutim suviše na Mahmuta Neretljaka. A morao sam da idem.Ubija. Mahmut se umivao na cesmi. E. nepoznato. Sad sam ja poceo da hvatam vazduh i da otvaram usta kao riba izvadjena iz vode. tvrdeci da su svi ljudi jednaki.rekao je uplašeno. A meni kazeš da ništa ne govorimo. A čini to za svoju okrvavljenu dušu. već: hajde! Zgodan si. . On je učinio ruznu stvar zato što je prisiljen. A. ganut njegovom plemenitošcu i razumijevanjem. i da nema razlike izmedju njega i drugih.Zvao me zbog tebe. da su savršeni ljudi samo u grobu. . Kakav sad Toskin špijun.Bojiš se serdar-Avdage? .Nego šta radi? . Cemu je to posluzila moja pjesma? Jednom dzelatu. da se zakloni za nju.Sad se praviš da ne znaš. . da dodjem sebi. sve zazinem. Mahmute? I ja kao budala idem za tobom i za tvojim prljavim poslovima! . Dok zive. da saznam štogod o Beciru Toski. Pitao me šta si razgovarao s onim razbojnikom. bogami.A zašto si morao da pričaš? .Avdaga nikog ne tuce. Ali sam se odmah pokajao zbog te grube šale. a istjerao gadnu zbilju. oni su zlikovci.Htio sam da ti kažem. možda je moja pjesma potvrda njegova mišljenja. i meni bi bilo potrebno da podmetnem glavu pod cesmu. ja od svoje volje.Imao je pravo. kao da se davi. za ovaj posao. Avdaga me i poslao u selo.I kako sad da me optuzuje kao Toskina špijuna? . da su nesavršeni.Pa.Kako se ne bih bojao! . to su ti zapisi zbog kojih smo išli u brda! . Becirom Toskom. pristajuci da mu svjedok i jamac bude i takav budalasti pjesnik kakav je Ahmet Šabo! A možda je i nešto drugo.Zar ti mene tako namagarci. pa progutam. . dugo pio vodu s dlana. . . veli. niko neće posumnjati u tebe. Avdagino. zbog cega ljudi cute i odmahuju rukom. Onim zbog koga ćemo odgovarati i ti i ja. To je ono njegovo. nezgodno mi.Je li te tukao.

u kući iznad konjušnice. ni želio. zdravog i mladog. ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas. u kakve se to konce splicemo. i privezao se uz moj život. Slucajnost odlucuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini. jer ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta. Mula Ibrahima. ali kako god sam prevrtao. Mislio sam da je i to prevara. već što nije sama cijelo jutro. i najćešce bivam doveden pred gotov cin. u drugi će me ubaciti samo druga slucajnost. U podne sam se vracao. Mladom Pakri je dvadeset pet godina. a što niko. I što se zaljubila u mladica koji je sa svojim ocem. Samo. Nisam zadovoljan takvim razmišljanjem. i moja trudna žena. izdrzavali su bolesni Mahmut Neretljak. Donoseci nam novac ili namirnice. Svako jutro sam odlazio od kuce.) Tijana je pomagala Muharemaginoj zeni Rabija-hanumi u oblacenju i dotjerivanju. u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom. kiteci je i mazuci. Ne znam za koga sam se više zacudio. kao voda u koju padneš. Tijana me uvjeravala da joj je to više zabava nego rad. poceo sam da razmišljam o onome što niko nije domislio do kraja. Strmoglavljeni smo u igru. nisam ga ni poznavao. stanovao u našem dvorištu. više volim život nego misao o njemu. Serdara Avdagu nisam trazio. brata serdara Avdage. Pa plivaš. satima. Ne možeš je zaobici. jednog odredjenog trenutka. ako ne i više. Vidjeli su me jedino ljudi kojima je pomoć bila potrebna koliko i meni. još sam bio vazduh. Ibrahimom Pakrom. kad sazri. jer im Mahmut nije mogao dati mnogo. šta od nas zavisi. da nas ne bi uvrijedio. a onda mi je. Ali sam se nadao uzalud. moglo se proci kroz kapidzik. ali su ljudi bili zadovoljini. a niko nije trazio da pristanem. i nastojao sam da izmijenim svoju životnu putanju. i zaticao pripremljen rucak. ili potoneš. Šta je onda naše u tom guzvanju? Nešto mora biti moje. ali ne nalazim drugi odgovor. i da se nimalo ne zamara. (Poslije sam saznao da joj je taj posao našao Avdaga. ispricala. A nije ni daleko. Rabija-hanumi blizu šezdeset. zapisivao je koliko mu dugujemo. Tijana je mjesec-dva išla na taj svoj čudni posao. Naišao je u jednom casu mimo mene. Mahmut je poducavao grckom jeziku neke trgovce koji su poceli da trguju sa Solunom. Nije valjda sudbina odredila jednog serdara Avdagu da me presretne. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proci. veselu i nasmijanu. jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. snebivajuci se. I vidio me serdar Avdaga. nadajući se da će jednom zvijezde biti u povoljnom polozaju za mene. bez ikakve koristi za mene. Muharemagin vocnjak je uz naše dvorište. ne ispušta iz misli: šta je to s nama i sa životom. ne samo zbog novca koji dobija nizašto. kao i sve drugo. kako da pristanemo na takvu nepravdu? Nije mi se svidjao zlijeb u koji sam upao. .I eto. Ljubavnik joj je lijepo mogao biti unuk. od tog serdara Avdage. kao svaki radin čovjek. pa ću naci na nekog ko će mi pomoći. Cak joj je prijatno. već se zaticemo. Tijana je radila u kući bogatog Muharemage Taslidzaka. Desilo se. bez naše odluke. kad nas samo ta prilika ceka. kakav-takav. punu nebrojenih izmjena. na molbu mog bivšeg poslodavca. upadam u jedan od mogućih tokova. bez glasa i bez lika. Nisam vješt razmišljanju. sigurno su trazili malo. Tvoja je. nevjerovatnu pricu: Rabija-hanuma je pocela da vodi ljubav. a volio bih da sam za njega nevidljiv i nećujan. i zenu. Nije cudno ni nevjerovatno što vodi ljubav. Nisam mogao da odbijem. Ne odlucujemo. Pozne godine su to zahtijevale a bogatstvo omogućavalo. Mene. već što je Rabija-hanuma i zaboravila kad je bila mlada: cetrdeset godina je s Muharemagom u braku. jer je neobjašnjiva kazna još trajala. i šta možemo sa sobom. kao da nema zbog cega da bude zabrinuta. ni odbiti.

I je li istina što se priča o mladom Pakri i o njegovoj snahi? Nije pošteno govoriti ono što čovjek ne zna. .I kosu boji u crno. pravi obojeni grob. Tijana se naljutila zbog mojih budalastih misli. ni od cega zive. zaista. svako bi se nasmijao i odbio kao ludost i samu pomisao da se starica mogla zaljubiti u mladica. vrijedjali.Ne znam. i puštati da mlad čovjek. jer se ni s kim nisu druzili. pa i više. a ja sam se odmah slozio s tom odlukom. Nije mi stalo ako je bacio oko na hanumin nakit.Nikad me nisu krivo pogledali.Srecom! . Medju zivim ljudima sve se može desiti. . prijetili. ako je lupez. Nakon nekoliko dana serdar Avdaga me presreo i upitao zašto moja žena ne ide više Rabija-hanumi. da su tamo neka nasilja pocinili. mogao bi progledati.Zašto ne govoriš s bratom? . a žena ima mnogo više poštenih nego nepoštenih.Podmladile ste je ti i ljubav. Govorilo se da su došli iz Beograda. tako je najbolje! Jer. A i on. Što nije ucinila nikad. Tijana je odlucila da više ne ide Rabija-hanumi. pa se desi.Ti i Mahmut. . a drugo zato što mislim da ne treba izazivati djavola. ali bih mu srce išcupao za jednu jedinu trepavicu moje zene.Smijao sam se: zenu ljubav podmladjuje. Ako je slijep. otac i sin. pa i za mene.Da spriječimo zlo. balavac. svakako će mu dati sve što zatrazi. . . kako može! . da joj se koza i ne vidi.Na lice stavlja toliko bjelila i rumenila.Govoricu. a eto. ucinila je kad se najmanje moglo očekivati. Niko nije znao ko su te Pakre. ni ruznu riječ rekli. . jedno zato što se uvijek slazem s njenim odlukama. . Kad biste rekli da su opasni. bili su u nekoj jedinici s kojom se nisam susretao. pa će žena potrcati? Muškarci su uobrazeni i pokvareni. . dok nisam priznao da je u pravu. cak kad bi i vidio štogod što se ne gleda. i sve tako. zaljubila se. Kad sam joj to rekao.kaze Tijana gadljivo.Šta te se tice. Kao da je pamet izgubila. . da bi čovjek pomislio kako mu se pricinilo. mogli bismo ih zatvoriti ili protjerati. ali sjedi sa mnom. a u sebi sam bio zadovoljan što se ne moram brinuti šta se može desiti a šta ne može. lijep i naocit (odjednom mi je palo u oci da je mladi Pakro vrlo lijep!). . A kako mogu znati. A njima je svejedno gdje će zivjeti. i zar ja mislim da se samo nekome prohtije. Kako mi takve ludosti mogu pasti na um. Znalo se samo da su se vratili s hocinske vojne. kako iko može znati? Toliko je nevjerovatno. Vjerujem ti kao sebi. to bi se moglo reći za većinu ljudi u dvorištu. mogao bi pozeljeti i od jedne i od druge ono što na njima vrijedi.Govori samo o njemu.Ko da kaze? . Kako bih obijedao nevine ljude? . . . A njega ne zanima trepavica. ali je to vjerovatno nagadjanje. Doduse.Bojim se da ne ucine kakvo zlo. . rekao sam.Stara je i za Pakru-oca.Samo neka bog sacuva čovjeka da ne poludi .Mnogo šta izgleda nevjerovatno. da su vas napali. gleda u mladu i lijepu zenu uz pogurenu staricu. nije više mogla da gleda bruku i sramotu. više se i ne stidi.

i misleći na nemirne sjenke što su prolazile našim dvorištem. Ona pusti u kucu svoga ljubavnika i njegovog oca. Sljedeceg dana jedan seljak na Gorici. ucinivši mu milost da umre u snu. možda se nadao da će se petljanija nekako riješiti. sacekace da prodje mjesec. dobar je čovjek bio. . najviše dva. ne prenuvši se ni na tren. Carolija ljubavi vracala je izgubljeno. a onda. i konja odvedu u staju. možda zato što ta noć treba da bude posvecena molitvi i smirenom razmišljanju). a volio bih da znam šta je mislila. ili se radovala što joj je pao kamen s vrata. prvo je spremila Muharemaginu sobu. možda je zakasnio za jedan jedini dan. i još im napomenula da joj pred mrak donesu sav novac od pazara. Možda mu je bilo nezgodno. gledajuci uplašeno u crne prozore. Ponovila je to i ducanskim momcima. da ne bi poceo vikati. jer su se pošteno umorili vukući teškog Muharemagu. a oni odu u svoj stan nad konjušnicom. te kao bez duše otrca u sudnicu i isprica kako je. pa u pokrovac. ko zna kakve je lijepe snove sanjala ta hrabra žena. je li se bojala da se sve ne otkrije. šaptala je možda poludjela žena koja se grcevito hvatala za život koji sahne. je li ga mrzila odranije. Kad su tako sve lijepo sredili. u Brezik. te tako ne osjeti ni strah. da mu bude lakše. ili zbog zene. da ne bi ostajao trag od krvi. da lici na denjak. a to bi moglo da stvori neprilike i njima i njemu. dok ljudi zaborave Muharemagu. i nije mogla da zaspi. je li mislila da je to njen vlastiti muz i da s njim može uciniti što joj je volja. zaviri u Muharemagin bunar. ili radi sebe. pa smo ćutali u zamracenim sobicama. okupala se. Sutradan je rekla sluzavci. Ostalo je nepoznato da li su to ucinili radi njega. pa prvo osjeti a onda i ugleda Muharemagin leš. uvede ih u sobu gdje je mirno spavao stari Muharemaga. Ili je mislila o tom novom životu koji joj je nudio sve što se cinilo da je prošlo. pokazavši još jednom kako je odlucna i spretna i kako misli o svemu. u potrazi za vodom. jer hanuma nije trpjela da joj iko spava u kući. cekajuci da prodje ta znacajna noć. pa sjela uz prozor. koji je toliko voli. i naše sirotinjsko dvorište je zamuknulo u strahu pred zlocinom. možda. Ibrahima Pakru. mislila. Mislila je. da je Muharemaga otišao na imanje. cekajuci zoru. Smiješna ludost njegove snahe pretvorila se u jato nesreća. Kako je bila cista i uredna žena. kad su došli po kljuceve. I sanjala je o svom lijepom draganu. uoci petka (uvijek smo to dodavali. pa zašto da se to pokvari na kraju? Onda su ga zavili u caršaf. pričajuci poslije: te noći uoci petka. Je li mislila o dugom životu s Muharemagom. otac i sin ga slozno izbodoše nozevima. Rabija-hanuma nije odmah zaspala. jer su svi izvori u okolici presušili. i na njegovom imanju na Gorici gurnuli leš u bunar. prebacili ga preko konja.Zar muz uvijek posljednji sazna? Ali Avdaga nije stigao da govori s bratom. Jedne noći. i zbog stoke. a ni bol. na postelju stavila nove jastuke. je li dozivala u sjećanje sve ruzne trenutke. ne vidjevši u posljednjem casu ni njih ni svoju zenu. našao ono što nije trazio. onda. je li se kajala. Rabijahanuma se posvetila brizi o svome muzu. a više bi volio da je pronašao vodu nego mrtvog Muharemagu. možda mu je bilo zao. okrvavljene jastucnice spalila u kuhinjskoj peci. što je uklonila smetnju na putu u novi život. pocrkace od zedji. i zbog Muharemage. Ne tice me se. neki Misirlija. da Muharemaga ne zazali na nju. ocitala nekoliko molitava za dušu mrtvog muza. ne zna šta će s njom. Bila je osjetljive duše. koja za svoju ljubav nije zalila ni život svoga muza. koja je dolazila ujutro a odlazila uvece. da je spreman i da ubije za nju. kad oproštaja više nema. Cetrdeset godina su zivjeli lijepo. što se oslobodila tamnice. Vrijedi sve uciniti za takvu ljubav i za svoju srecu. ni zalost.

kad je čovjek potrcao niz stepenice. htio je da se skloni za neko vrijeme. pa da podju u tvrdjavu. a eto. Desilo se to u podne. Pakre i Rabija-hanuma su zatvoreni. sanjajuci njeno staracko tijelo i uštavljenu uvelu kozu isjecenu krvavim brazdama. a mogli su. pa pogineš ili ostaneš ziv. . Možda zaista. Golu su je išibali mokrim konopcima i. njih dvojica su mirno cekala da se sve svrši. Kriva je sudbdina. (Oznojen sam se budio iz sna. i odmah su sve priznali. objesili. mrtvu. da je kod njih došao prošle noći. jurisaš. i tako se završio njihov posljednji juriš. Za nepoznatog su rekli da ga poznaju iz Beograda. rekla je. tad su serdar Avdaga i njegova dva pomoćnika. a znala je i vlast. u njihovoj sobi našli na nepoznatog naoruzanog čovjeka. zbog guzve što je nastala. ništa mu nisu kazali o onome što su ucinili. to ti je kao u ratu. a što se ubistva tice. njih baksuzluk prati otkako su se vratili iz rata. pa evo i ovo. jer nisu htjeli da mu se predaju u ruke. ni ona nije nalazila krivicu u sebi.Cijelo dvorište je odmah znalo ko su ubice.) Oca i sina su zadavili. ni oni ni Muharemaga nisu imali sreće. noćima. gledajuci u mladog Pakru. i ljubav. ali se drukčije nije moglo doci do njegova novca. U guzvi i metezu. kao i mnogi ljudi. sasvim slucajno i sasvim neočekivano. Cudno je da ubice nisu pokušale da pobjegnu. Otac i sin su izjavili da nisu imali ništa protiv Muharemage. Rabija-hanuma je o svemu govorila mirno.

za sitne stvari. A onda sam zaboravio tutanj konjskih kopita i kuburu u jahacevoj ruci. izvadio je kuburu iza pojasa. gadjajuci bjegunca. pa sam ga oprao na cesmi i pazljivo mu ispravljao latice. Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. i zbog djeteta koje je nosila. S djetetom će nam. pa me valjda neće prignjeciti. opet ćemo nekako zivjeti. umoran od nekorisne upornosti s kojom sam trazio izlaz iz zazidanosti. Nekad sam. a još sam stajao prikrpljen uz neravni zid. Ni sad je ne osjećam. Rodjen sam. da život nosim kao tegobu. jer su iz dvorista zapucale puške. a jahac. Kuršumi su zvizdali ispred moga nosa. Strazari su potrcali prema izlazu. prolijecuci kao ljuti nevidljivi bumbari. ni sam ne znaš kako ni od cega. da isprave što su promašili. Mrtvi sin Desilo se u podne. To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi zive teško. ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svaciju zlu srecu. zgazen i prašnjav. i da uvijek postoji nada u bolje. već zbog sebe. veseo i tuzan zbog obicnih stvari. a mene je uhvatio strah da ću samo ja platiti glavom u ovom obracunavanju koje me se ne tice. kao i svakog dana. Navikao sam da trazim i ne nalazim. ali ih je serdar Avdaga pozvao. I nikad se nisam obradovao necijoj nevještini. zahvaljujuci bogu što sam mršav i tanak. i oni su se vratili. koji su bez moga biljega. prijetio mrznjom. doduše biti teze. u ljutini. veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli. Jedan strazar je pošao da stane pred konja. nije pravo što tog malog čovjeka docekujem s utjehom što neće umrijeti od gladi. drugo ne znam od koga. Znam. A ne mogu to. tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri. jer bi ga konj zgazio. Sigurno zbog dvojice Pakra. Vidio sam kako je nepoznati konjanik utekao. Toga dana vracao sam se jedinom mjestu na svijetu koje je moje. jedno je zavisilo od mene. Prilijepio sam se uza zid. Izveo je konja i u tritu ga uzjahao. Da sam drukčiji. noseci u ruci struk karanfila što sam ga našao na sokaku. da sam ogorcen. i ništa nisam imao da predbacim sebi. Pošten sam koliko mogu. ali. Cim sam s vrelog sunca ušao u sjenovit kolski prolaz koji vodi u naše dvorište. da mrzim. i učinio je pametno. molim se svojoj sreći da mimo mene prodje ono što me se ne tice. ali se brzo sklonio u stranu. i znao sam da se sve svršilo. i otrcao u staju pod kucom. vidio sam kako se strazari vracaju po ubice. ne pogodivši ni mene ni konjanika. Vracao sam se kući. na nezaradeni rucak. postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta. Nisam se umorio. nikome ne želim suviše zla. srećan zbog zene koja mi je olakšavala život. I hvala bogu. nego tada. a niko ne umire od gladi. da pijem. Konj je jurio prema kolskom prolazu. a nisam je osjećao.7. ne zbog konjanika. da im i oni ne pobjegnu. da obradujem Tijanu jevtinom paznjom. a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju. kao i većina ljudi i nije mi zao što je tako. htio bih da ljude više volim nego što ih zalim. poceo bih da se gubim. zivim kao i drugi ljudi. povijen u sedlu. . vidio sam kako je nepoznati čovjek skocio sa stepenica kuce u kojoj su stanovale Pakre. Uprkos svemu. izgleda.

Niti on. koja je krvavo potvrdila njegovu crnu misao o ljudima. .Nisi htio da slazeš . Kakvo ti je to dobro. ljudi! Ko to voli da pogine? Odlijepivši se od zida koji me štitio sa strane odakle nije bilo opasnosti. Ali ako ne bi bilo zla? Ostala bi sramota od lazi. pošao sam u dvorište. Avdaga je bez riječi pošao za strazarima koji su odvodili Pakre. Avdaga je stajao usred dvorišta.Bila je malo stidna ta ukocenost i zaboravljenost. Zašto nisu pobjegli? Nepoznati čovjek je pobjegao. . Manite. Ali ni života. iskreno ga zaleci: . ali sam o tome mislio poslije. može primiti ikakav drugi razlog osim razloga mrznje. Žena ti je pobacila. Zao mi je. zamišljen. Ali. zasta. Serdar Avdaga uvijek sumnja u zlocin. ali više volim život i sa zlocinom nego opšte groblje.Zao mi je. I rekao sam. kad ni meni nije sasvim jasno. . ono što ga se nije ticalo trebalo je da mu dodje glave (nešto je kriv. Sjeticu se toga kad budem imao više vremena. i kajanje zbog zla nanesenog ljudima koji nisu ucinili nikakvo zlo.rekao mi je kad sam prišao. pogodjen bratovljevom smrcu. taj strah što mi je istjerao krv iz srca. više tuzan nego prijekoran. Ja ne sumnjam nikad. A ono što se desi. tudji dogadjaji su ga skolili. i cesto ima pravo. Tada mi je prišao Mahmut Neretljak. Šta je s Tijanom? Zene su s njom. crni Mahmute! Pa nije dobro. Zar ne cuješ koliko te zovem? Šta se desilo? Sad je sve dobro. pa i ja imam pravo. ne može se spriječiti. ne bi bilo zlocina. kao da nisu znali sami ni hodati. sigurno). i raskinuo lanac slucajnosti koji ga je stegao. ali on je pljunuo na sudbinu. Pakre su još stajale na stepenicama. usplahiren.A kolike bi nesreće spriječio! Zar na mene prebacuje svu krivicu? Glas mu je hrapav. Kad bi sve ljude strpali u zatvor. da ih povedu. Mrzim zlocin. Kao da ima pravo! Nikad nisam slutio da i laz može spriječiti zlo. kako da mu to kažem. a strazari su išli prema njima. Avdaga. tada nisam. Sreća mu nije bila naklonjena. ali je moglo biti gore.

Ona to nije cula. makar bila i tanka. ne usudjujuci se da je poljubim. i kako su Tijanu spopali bolovi. Mahmut u dvorište u koje nije smio sici.. smanjena. pa. je li to njena krv? Mladi ste oboje. rekao je Mahmut. i mene bi zene istjerale. postao nesposoban za mrznju. što li ne pobjegoše. i svega ostalog.. Šaptao sam njeno ime. izmucena. a ti si mi sve namirila. vidio je mene u dvorištu. ali ja sam se zablenuo u ono što me se ne tice. upalih ociju. niti mislim na osvetu. ni taj hljeb nije najvazniji. a bojim se da joj ne smetam. Prstima sam joj dodirivao prozracnu ruku. i govorio je napreskok. i odmah zatvorila modre ocne kapke. Sve mi je što imam. kakva je da je. Šta sam trazio u gradu... jedva povezujuci misli. izgovarao sam budalaste riječi: spavaj. . Mahmut je spleteno objašnjavao. mladi ste oboje. . bogo moj. neko baci cisto sjeme pa ništa od roda. hoce li uvijek biti hljeba. kao da je prelezala tešku bolest. Ne.Cekaj! Cekali smo. al ti nemoj da se zalostiš. kao da se zamorila i tim slabim smiješkom. jer su i moje rasturene. zeleci da joj san što prije vrati snagu. i kad su ga istjerale iz sobe. vlazne kose od vode i znoja.Pozurio sam kući. tješeci me. Da nisam našao tebe. tako ti je to. Zaboravio sam rat. e boze. blijeda. sad ne znam gdje je. sve što se desi. Muharemaga Taslidzak ga je imao i previše. Mislim samo na tebe. Tijana je lezala na cistoj. svoju pojesti.. želim jedino da se vrati osmijeh na tvoje blijede usne i zdrava boja u tvoje obraze. presvucenoj postelji. . gledajuci tudju nesreću. a Avdagu odjednom pogodi i nesreća i sreća. kao ni sada. Sve su mi oduzeli (govorio sam u sebi strašno).. odvedoše ko ovce. izgubi brata a dobi toliki imetak. daj boze. izgubio sam ga odavno. ali bi meni bilo teze.Eto. nepravdu. Neko posije kukolj a rodi mu pšenica. pomozi ti i gladnima i sitima. onu dvojicu. i zvao me. moj Ahmete. zbog mene. ne znajuci za svoju. naknadno. ali djece će biti.. I pod je opran. bice djece. ja gledajuci u vrata iza kojih se mucila moja žena... zbog pucnjave. ponizenje. desice nam se zajedno.Bojao sam se pucnjave.. Pokušavala je da se nasmiješi. Onda su nas svemocne zene pustile u sobu. Zbog tebe se ne osjećam porazen. a možda je svejedno. kako je došao da me trazi. a imetak će mu olakšati tugu. dok si se ti grcila u mukama? Ne bi ti bilo lakše. pa je on otrcao po zene u komšiluku. pa ne bih imao ništa. i htio bih da joj to kažem. da je obradujem. to ne znam. kao i njega. komšinica je odškrinula vrata i otresla se: . zbog svega što se desilo. Sad je izgledao uzbudjen. zašto sam opcinjeno piljio u ludjake koji se love. vala. Nikad te vise neću ostaviti samu. neće više biti djece! Ona mi je vaznija od tih nepoznatih opasnih bica. budeci je iz nesigurnog zanosa. a bio sam na smetnji. a mi cemo. eto. izgubila je mnogo krvi. pa mu žena ne dade da pojede svoju nafaku... nosio sam cvijet ulazeci u dvoriste. draga. ali ne bih znao šta je sreća. sve zbog ljubavi prema njoj. Kad sam pokucao. i san joj je potrebniji nego moje glupe riječi kojima ne mogu iskazati ništa od onog što osjećam. ili se meni tako cinilo. bio bih ljut na život. i to je pravo. ne znam samo hoce li mu biti lakše ili teze što je s bratom jedva govorio. i nisam cuo.Zašto nisi došao po mene? .

Sve drugo. a za više nema nade. u sobu je ušao Mahmut. i zahvalno mi se osmjehnula.Sigurno . kad odraste.Samo što Salih još čeka da mu se sinovi vrate.Zatrazi više. i tuga je teza. Bio je radost mojim mislima. na njegov racun. i to je sav posmrtni govor tom malom bezimenom stvoru. izmislice sam. samo su kradje sitne i smiješne. koji nije želio da se rodi. nisam mu narocito zahvalan. . makar i pritajena. Mahmuta nije ni pogledala. . pored nekih starih kostiju.Zar još vjeruje da su zivi? . Lezalo je. a opet. . Sjetio sam se dvojice sinova berbera Saliha. . s cašom linunade u drhtavoj ruci. ali i pomagao. . Popila je. I opet je zatvorila oci. ali sam morao priznati da je njegova razumna briga korisnija od moje uzaludne raznjezenosti. u okrvavljenom peškiru. o njegovoj krivici i prognanstvu. Jesi li bio kod njega? Trebalo bi da odeš. Možda zato što u meni zivi misao. kao da je gasila vatru negdje u sebi. zacudo. i ne dočekati sina.rekao je Mahmut. njezno je nudeci. za kojim više nisam ni zalio. pomoć ogromna: odrzala je i Tijanu i mene. da.Sevap je. zudno. I eto.Čovjek može povjerovati u što god hoce. i pomislio da je bolje ovako. znam to. Klimnuo sam glavom. pa .potvrdio je Mahmut. Ja idem do Mula Ibrahima. dok sam ga očekivao. u uglu verande. tada već znaš ko je.Šta ću kod njega? I šta ću mu reći? . . odavde. eto šta ćeš reći.Možda ću i otici. zaleci što ne mogu da preuzmem makar dio njenih bolova. Zamolio sam Mahmuta da ode do Tijane. da zatrazim malo novca u zajam. Jer. to bivše dijete. u kojoj smo bili samo Mahmut i ja. niti on ocekuje zahvalnost.I dijete treba sahraniti. Još nisam primio od trgovaca.Sad će joj biti potrebna bolja hrana . . Potkradao me. Pruzio mi je priliku da budem pazljiv. ne cuvajuci ni svoje ni tudje. kratkim gutljajima. Nasmijao sam se. Ko zna gdje je to pronašao. A i ovaj Mahmut je čudan. . kad smo izašli na verandu. tog nekadašnjeg treceg iz naše porodice. Sahranili smo na Alifakovcu tu krpu mesa. Bice dobro ako da i malo. U pogrebnoj povorci. nosio sam ga pod pazuhom. zavolio si ga. Nemam ni ja.šapnuo je. iako ne znam kako ću do nje doci. nego ga izgubiti u nekakvim hocinskim mocvarama.Reći ćeš mu da su ostali zivi poslije tebe. . dodajuci mi cašu.Dok sam tako klecao. nagnut nad njom. na dasci.opomenuo me Mahmut. . sad nije ništa. lako će i dati i uzeti. i zakopao u tudju vjecnu kucu. pokrivenog komadom caršafa.Umro je a nije se ni rodio . s Alifakovca. da zamijeni komšinicu s kojom je ostala. Podigao sam joj glavu. potrebna joj je jaka hrana.Daj joj ovo . što mu treba. .

Kad me ugledao. Pa neka. nemaju ni sami. bauk. zapravo. ne znam ni zašto ni odakle su nam pomagali. pomislim. Zašto? Šta se desilo? Svašta se desilo. Kao da si znao da ću doci. doduše. . da sam time i na gubitku. ni obaveza ni zahvalnosti. Sad sam došao u škripac. Nosila je dijete. Nije mi mnogo koristilo. Nije se naljutio. vrednijim. saznao sam kako tica zivi. Njihova plemenitost je divna. Sad bih morao da je nahranim i necim drugim. Je li to zbog iznevjerenog prijateljstva koje sam još zalio? Ili zbog njegove dobrote: čovjek je gadan. hranio sam je lošim vijestima i praznom ljubavlju. Nezgodno mi je da ih tjeram. i mogu reći da je divno. Mula Ibrahim se nije iznenadio. nije mi lako.cak i nizoj vrijednosti. A od svega mi je najdraze što sam uvidio kakvo je blago moja žena. nije ga iznijela. Treba ruku da mu poljubim što me istjerao iz sluzbe. za mene. jadna. pa izaberu koga bilo. Nismo se svadjali. Nisam. već šta oni kazu da je učinio. njegov miris. Meni nije teško. misleći da drukčije ne može biti. pobacila je. opasniji od razbojnika. a ne bi bilo cudno. Za druge je znao da tako misle o njemu. jer su sirotinja. Pošalji kudgod svoje pomoćnike. i prisiljen sam da trazim od njega u zajam. Nisi iznenadjen. ostao bih ma ciji rob dovijeka. osjećao sam da ima neke neuobicajene svjezine u tom djetinjastom čovjeku. da mi on pozajmi štogod novaca. Nemam više ni straha. Ponekad. a od toga niko nije ojacao. jer sve ovo nikad ne bih doznao. podnosi glad. Je li ljudima od vlasti potreban krivac. Postao sam. Nesreća je kao vatra. i nikad ne bi progledao. Zašto ne bi došao? Ali ti nije drago. trpi. nije. Pa sam opet sve zaboravljao. i samo zbog nje sam došao. A kako nad njom da se istresem? Ona. hvala joj. koliko je dug mjesec dana kad se čovjek nadje u ovakvom cudu kao što sam se ja našao. nemam ni ja! Ispricao sam što sam mogao grdje. Ako nemaš ti. Nikad ga nisam uvrijedio. a grdno je i bilo. i lako će izgrditi neotpornog. kao da je ona kriva. imao bih se na kome istresti i olakšati sebi kad me pridave nevolje. cak i kad je tezak. srce me boli što strada bez grijeha i krivice. ali se obraz gubi u nevolji. krpi stare haljine. ali sam u sebi bio nepravedan prema njemu. da bi opravdali svoje postojanje i svoju surovost? Nije važno šta neko ucini. samo ne znam čemu imam da zahvalim za tu srecu. ni mislio o tome. Ovi što su mi dosad pomagali. Nemamo šta da krijemo. pomogla da saznam kako je život lijep kad je slobodan. istopi sve osim zlata. hvala bogu. jer da je zla. bio mi je ugodan svaki susret s njim. nemam ni gospodara ni prijatelja. Sad je izbor pao na mene. Ovako mi je nepravda. Bio bih slijepac koji se izgubio u ratu. i obuzimao me stid kad bih postajao svjestan njegova povjerenja i svoje gluposti. i cinim to samo radi zene. I sam sam osjećao koliko sam neugodan. i još mene tješi. Nakrivo si nasadjen danas. Cak je ljepše ovako. kao da je to njegov pecat. nesvjesno sam ga primao tako. Nekad sam bio napravo nasadjen. A ne bih ni njega molio da nismo nekad bili prijatelji. samo je promijenio razgovor: Kako je Tijana? Rdjavo. srecom.I sad smo . i nije mu ni milo ni krivo. . ali je tanka. šištim kao gusak. jer je nisam nicim zasluzio. Kao da je znao da ću doci. crna ovca.rekao je uzbudjeno.

Znam. ali nismo više. badava je.Onda je kriva sudbina. pored svega. a znam da se upropašcuješ. pa ti je zao što se dešavaju ruzne stvari? Ne bih rekao. i na dušu sam mu tovario teret svojih nevolja. stisnuo bi zube i borio se. veliš. a znao sam da nije kriv.Ne mislim da mijenjam.. vidim to dobro. i mislio sam da ćemo biti vječno. ali ništa ne može protiv njega. i njegova dobra kukavicka duša je odahnula. I nikome to ne bih otikrio.Ni ja. Od te njegove neoprezne ljudske riječi imali bismo koristi i on i ja. Zar sam ja kriv.Oprosti . tako mi se ucinilo po smekšanom izrazu lica. ako budeš u nevolji. ali bi imao neki cilj. Zar je to veliki grijeh? . Nije htio da ga cuju pomoćnici iza pregrade. i zlo i dobro. . I sad se oznojim kad na to pomislim. kao i mnogi. jer te ne razumijem.Cekaj. Buntovnici zadaju i primaju udarce.Treba li zato da upropastiš sebe? Vidiš. bojim se. makar i pogrešan. olako sam ga oslobodio krivice. i hoce li ih ikada biti? Ne znam. Ali zlocin i podanicka pokornost? .Sve je suviše blizu u životu. Trtljao si. Pogledao me zahvalno. kao što sam ga olako i optuzio. neprijatan. od koje niko nema koristi. U čemu je ta krivica. on bi skinuo dobar komad rdje s duše. a on bi mogao imati štete. Bio sam zlovoljan. Ništa ne bi izborio. da sam morao prici sasvim blizu. Njegov strah je jaci od svega u njemu.Nismo više.Bilo je suviše blizu to dvoje. ne ljuti se. Ne znam šta hoćeš. dugo. Bili smo. već šta si učinio. Možda sve ovo suviše voliš. . Ne znam tacno. Mula Ibrahime? Ako nije krivica. nešto lijepo. otvorio cekmedze. Ovako. pozlijedjen. Pozalio sam što se predomislio. Misao je samo tvoja. Učinio je ono što je lakše. u čemu je ta nesreća? Šaptao je toliko tiho. a nije htio da ostanemo sami. . zacudjen si. ali je odustao od namjere da se obaveze riječju.rekao sam mekše.Ko ti je naredio da me otpustiš? . i on je žrtva. Šta možemo. jest nesreća. Bicu u nevolji. Onda nisi buntovnik. izbrojio novac.Pijan sam govorio ono što i ne mislim. ja nisam kriv. I dodji opet. . ali danas. Zao mi je. mene bi utješilo saznanje da je čovjek. a ne prihvataš kaznu. Htio je nešto da mi kaze. Ali. to i ne shvatam. . i u nekim drugim prilikama. . Da si buntovnik. Tako smo bili na muci. gdje su te bolje prilike. Ne. Dobro se sjecam seljaka iz Zupce i onog tvog smijeha kad smo stavili sultanovu sliku u prozor. . hoćeš da kazeš. Mula Ibrahime. ono što ne misliš? Niko ne pita šta si mislio. pa dodao više nego što je bio odredio. ne vjerujem. Ne optuzujem te. Ne volim što to kazeš. da mu ne naškodim. Zašto? . Ali vidim da ne valja. uvrijedjen. Misliš da je meni bilo lako? . Onda nećeš uciniti ništa da bude drukčije. . Dobar je čovjek. ne znam šta si.Svejedno ko je naredio. kako bih razumio. bio bi vrijedan svakog poštovanja. cin je svaciji. Ne znam kad ću ti vratiti. .Kako da izmijeniš sve što ne valja? . ne cudeci se. manje surovim i manje bezdušnim. Razgovaramo. Svejedno. i pošteno. kiseo. i sigurno ga se stidi.Ne znam.

Utoliko gore. . i još kakav. I upropastićeš se. To ne praštaju. ali nepoštena. izgubio sam vrijeme šegrtovanja. nikome štetu nisam namio.Zao mi je Tijane. Mislio si. kao medju ljudima. pokušavam. Riječ je barut. . i ne misleći da li bi trebalo da bude drukčije. Njegovo objašnjenje je zanimljivo. Razmislicu.Naucio sam mnogo u ratu. ali zašto i život u miru? I cinilo ti se da to ljudi ne vide. kao rijeka oblutak. ali nikad ne buknu sama od sebe. Ko sam. cudio sam se kako se i ovoliko izlozio: . . ali ne znam šta ću s njima. osim da je Mula Ibrahim mislio o meni više nego što sam pretpostavljao. iako nije mnogo. . . jer nisi vjerovao da ljudi mogu biti tako surovi. brusio.Da nisi otišao u rat. površan ili mucan. i sad sam čudan drugima.barut? Zašto da ne planu ta nagomilana nezadovoljstva? . rat je strašan. kao medju životinjama. Otišao si u rat sasvim mlad. . . Gledacu da ti pomognem.Ne. Pokušavam da te objasnim. Ko bi razumio moje neprestano sjećanje na mrtve drugove u hocinsikim šumama. već tvoje ponašanje. Riječ ih upali. čemu tezim. i šta su oni. to je moje objašnjenje: rat ti je oduzeo godine životnog šegrtovanja. a neću znati zašto.Zašto onda štedimo tu riječ .Ucim polako. kakav si i otišao. Da si ukrao. Ali te još više zbunila surovost u životu bez rata. I to je nešto. Mnogo sam mislio o tebi. kotrljao. Nezadovoljstava uvijek ima. nasilje učinio. i neprimjetno bi ušao u njegove tokove. a ona dva golobrada pisara iza pregrade sigurno su mislili da smo sebicni i nepravedni. šta su mi ljudi i život. nisi ti tako naivan.Kakav cin? Nisam ukrao. A onda je naglo skrenuo razgovor. Život u miru je surova borba. propustio sam srecu da me život izbrusi.Rekao sam istinu! .Ne za mir.. svakakvih. dobar ili rdjav. zašto sam onda drukčiji? Da li se sam izdvajam.Zar je poštenje tolika tajna. zacas plane.Ne znam još. pošten kao i većina mladih ljudi. bez ikakva iskustva. Iz rata si se vratio nezreo. . gdje. Bio sam u ratu. da zadrzimo za sebe ono što bi drugi voljeli da cuju. . optuzba ili rana? . Mula Ibrahime? . nikakvo nasilje nisam učinio. u kojem rafu. u kojem dzematu? Kakav sam. i da je tvoja duznost da im to kazeš. možda bi ti i oprostili.Kažem. šta ocekujem od sebe i od drugih? Meni izgleda da sam sasvim obican. Zao mi je i tebe. Samo zbunjen.Zar nije? .I jesi li uspio? . Razlika je ogromna.Tako smo se našištali. kao gusani. ili me izdvajaju? Volim ljude. Isuviše. Ali ti si govorio o onome o čemu svako pametan cuti. Eto. i to ne mogu izmijeniti. Rat je surova ali poštena borba. Nisi ti pijan trtljao ono što ne misliš! Sad vidim. nepoznat sam sebi. Zar su prazne riječi cin? .Poštenje mi nije tajna. . štetu nekome nanio. život bi te polako kljucao. Ništa mi nije otkrilo ovo mudrovanje. ali mi nije od velike koristi. podešen. Malo će reći onima koji će ih pitati o našem razgovoru.Kako? .Tiše! Zašto uvijek želiš da te ljudi cuju? A riječ je cin.

da opcinjeno gledam sjaj mjesecine na lišcu.Kome da kažem. Ne da ništa. bolje ti je ovako. Pred dvorišnom kapijom. da slušam noć i njeno duboko hujanje. i da bez nje ne bih bio ja. Kako si znao da neće dati? I ja sam trazio. Znao sam. . ja bih rekao. nesrećnice! Eh. . i stavio ga u dzep. da se odmori.upitao sam nepotrebno. za drugoga. da slušam zenino disanje u snu. Sad mu je bila vrlo široka: izbrojio sam pedeset groša. kao da ne razumije. ravnodušno. Samo ga je pogledao na dlanu. odgovorio je na svoj uobicajeni nacin: poceo je da psuje. nekorisna. Odvojio sam Mahmutu polovinu. Ko zrno prosa. Kad si trazio. Izgledao je premoren. u tvoje ime. uzeo je novac. nikome ni od štete ni od koristi. to imaš pravo. Dva velika djuguma. Nosio je stanovnicima Cifuthane vodu s cesme kod Begove dzamije.Pa. ili obadvoje. Što da ti ne da? I ti si njemu valjao. kao u tvrdavi. osim meni? Nepotrebna. Šta mogu uciniti s tom svojom nerazumnom mišlju. I kako da objasnim ikome što zalim dvojicu Pakra. Bilo jedno ili drugo. gladio je listove nogu. Nekad sitna. A on nema cime da se pohvali. A ni on. kojima bi se ljudi smijali a ja ih ne bih dao ni za cija tudja. A ako ti kažem da je dao? Je li dao? Jest. spustio je dva velika djuguma.Imaš pravo . ali mi se čini da bi bez nje ostalo samo pola svijeta.Jesi li se uvijek nadao da ćeš se obogatiti? .Da je ovog djubreta samo malo više. . ili misli da sam lud. ne rekavši ni da je mnogo ni da je malo. pa ni to ne bi vrijedilo. ljut na cio svijet. puna vode. Asim me pogledao začuđeno. već neko drugi. Bogami sam znao. Mula Ibrahimova duša je sitna. nikome od potrebe. to je njegov život. da ublazi bol od grceva što su ga sve ćešce hvatali.E. čovjek bi mirnije spavao. Kao i u svakog. Bogami sam znao. .Što se tice spavanja. Pred Sijavuz-pašinom Cifuthanom. kroz koju je od jutra do mraka bezbroj puta prolazio. Rukom mi je dao znak da govorim tiho. . gdje su stanovali sarajevski Jevreji.Narocito ako ti je od tog lakše. nekad široka. Vise ni vrata ne zakljucavam. berbera Saliha s Alifakovca. Prortresao je novac u šaci. . kad! Kad je trebalo. Upitao sam ga: . stran i mrzak sam sebi. Eto vidiš da mu duša nije sitna. Nemam rašta. gluh i sakat. ili još mnogo manje.rekao sam. socno i obilato. i koga se ticu moja sitna zadovoljstva. stare ratnike što prose pred dzamijom. Da sam dobio. Mahmuta Neretljaka. ne bojiš se da će te kogod opljackali. Tijana spava. nove što odlaze u rat ne znajuci šta ih ceka. susreo sam Asima Pecitavu. E znao sam. Nisam. svako se nada. luda. I nisi mi rekao. Mahmut Neretljak me dočekao na verandi. .Je li teško? .upitao je šapatom. Jesi li dobio? .

izgleda. ja mu se namecem. Ako mogne da se odrece. Zbog straha od praznine. Eto lijepe priče o čovjeku koji cijelog života sanja bogatstvo a zivi u sirotinji. ništa. kraj. i prisvajam ulicu. da ne mogu naci ni posao koji bih znao da radim. sve mi je nametnuto. od svijeta bez mene. što joj nije palo na um to pitanje. Sad. nije. ni ranije nije imao više razloga da vjeruje u cudo. . Da li je moguća ikakva veza izmedju čovjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. ili sa svijetom. zato . Prvu dzigericu sam bacio. Ljudi se u stvari boje. ni grad. i otišao. pretvarajuci se da nema raskida ili im je svejedno. i nebu nada mnom je svejedno. dajem im svoje osjećanje. nešto mora biti moje. Ali to nije moja krivica. Ne biram. da se ne istvrdne. boze sacuvaj. u starosti.. Gledaju me hladno. cak i takve sitnice su znale da me uznemire. i ne bi bilo pravo da mi se prigovara. u stvari. kao da se kamenje odronjava u pecini. što sam je kupio. Jer. . Ja ga otimam. Ovako. Zaboljelo bi me da je rekla istinu. noseci jagnjecu dzigericu u cistoj hartiji. na prvu neočekivanu riječ. Kroz nekoliko dana je ustala i polako pocela da radi kucne poslove. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao. na prvi nenaviknut pokret. ali neću da znam za to svejedno. sjetivši se da bi mogla upitati: a u čemu si vješt? Sa zahvalnošcu sam zapamtio njenu velikodušnost. ili odmah napadaju. nasmiješivši se zagonetno. lakše bi mi bilo kad bih mogao da dokazujem kako nisam kriv. a mojoj ulici je svejedno. ili ljudi lazu. ni ime. udahnjujem im svoju ljubav.Ne bih. a odrzavaju samo privid. I eto. zato što je sve tudje. ni narod. ovo joj isprzi.Pa što se onda smiješ? Ali sam ucutao. samome su mi ostajale teške sumnje. i zamišljeni prijekor i zamišljena odbrana. ni porodicu. druga. zaista? Ničemu. ali ne možemo vezu da uspostavimo. i oni ne mogu da mi je vrate. ni rodjenje. sve u meni. više zato da me ohrabri nego što joj je prijalo. sve odjekuje u meni. Tako je ostalo samo šaljivo sjećanje na moju nespretnost. . iako se samo nametalo.Pa. Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav. cak mu je i potrebnija ta ludost. Jer. braneci se. jer više vole da ubiju nego da strahuju.Kad se probudi.Zar je i to neka vještina? . grad. zatvaraju se još više. sumnjicavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i. trecu je pojela Tijana ali. ili je u redu i sa mnom i sa svijetom. nebo koje gledam nad sobom. Hoćeš li znati? . čini mi se. od dijetinjstva. A sad se konacno mora odreći svoga sna. Zazalio bih zbog prigovora. pregorjela je pa sam je ja pojeo. Toliko sam nespretan. A to je kao da ne znam ništa.Zar bi voljela da ti je muz vješt zenskim poslovima? . ni kraj.A sad? Odmahnuo je rukom. Cemu sam vješt. i Tijana se od srca smijala što sam vezana vreca. Uskoro se vratio. i ne samo tu jednu. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. da mi je vrate. zatvoreni svakako. Nemoj prije. ali sam nezadovoljan i što me niko ne krivi nizašto. Nešto nije u redu sa mnom. koji je više propatio zbog nade u bogatstvu nego zbog siromaštva. Da li je iko uspostavlja. nikakvu. dodjavola.

ne mogu cak ni da se branim. Ja sam talambas po kojem biju.su surovi. ali nekakav gluhi talambas koji niti sam jeci niti koga saziva. Ali šta je sa mnom? Ne mogu da napadam. . jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti. i tako nema lijeka surovosti. Napad je odbrana koju naredjuje opreznost.

i gore je bilo nego da ništa ne zna. bez razloga i bez potrebe. i kad bi ga bilo. a riječi i njihov smisao zive neprekidno. Sjedio je nepomican. odlazio sam u staru biblioteku što je mirisala na hartiju. Mada mi nije jasno da li bi slike mašte u njemu bile zivlje da je znao manje. knjizevnosti. kad bi mi dosadilo besciljno hodanje po gradu. trazeci ga. Dok ga nisam upoznao. on bi se s mukom dizao i. Ponekad bi došao neki stariji djak medrese. plovio tihom strujom svojih nesaznatljivih maštanja. prkosi smrti. Osjećao sam da vrijeme nije samo proticanje. Jer. Vidljivi trag necije ruke što je davno zapisala neravne redove. Ogromno blago je lezalo u njemu naslagano a neiskorišceno.8. ne videci ništa. Junak koji se boji usamljenosti Kad bi me umorilo uzaludno očekivanje da se. kao da je munja bljesnula u dugoj noći. Tako je najobrazovaniji čovjek u gradu bio i najjadniji. želio sam da ga riječima. Ili je bio najsrecniji. avaj. a lice se stvrdnjavalo i stezalo. bilo je kratko. i stari rukopisi su na policama ćutali kao i prije. Na Seid Mehmeda sam se toliko navikao. ili mucni. Zadrzavao se kratko. nema znacaja. kao izvor koji ne presušuje. poruše zidovi oko mene. a svejedno mu je da li šta zna ili ne zna. ništa ga se nije ticalo. Mehmed Seid je bio potpuno odsutan. jer me hvatao strah da ću postati ruševina. da sam pored njega mogao cutati satima. ispipavajuci ono što ga se tice. Ovdje sam tih. Kad bi se njegov odsutni ali srecni. u nekom svom dalekom svijetu koji s našim nije imao spone ni mosta. filozofije. jer se ne razumijem u poslove. ni život. Ali. Najćešce smo bili sami. Poslije sam odustao. stišani osmijeh poceo gubiti. Sve ljudsko ipak ne umire. probudim i ozivim. ni bog. kao svjetlo koje se ne gasi. kao i većina onih koje sam susretao. ili nekom umnom primjedbom koju sam samo od njega mogao cuti. Ili ih je njegovo znanje ucinilo plemenitijim. tiši nego obicno. u suncanu zraku i. mirni. Ispipao sam da ga se ama baš ništa ne tice. pa se vracao ozivljen. o svacemu. nesigurno odlazio u drugu prostoriju. i satima ostajao s knjigama i sa bibliotekarom Seid Mehmedom. iz kojih ga moj govor nije mogao vratiti na ovaj svijet. mladi već stotinama godina. o ma čemu. jer odgovor. ni čovjek. ma kakvim. On je cutao i sam. postajuci uznemireno. ili rijetki ljubitelj knjiga. da bi mu opijumska maštanja bila bogatija. i pokušavao sam da povedem ma kakav razgovor. samo koliko mu je bilo potrebno da se omami afijunom. zagledan u zid. prašinu i mastilo. . sve što bi rekao. ni smrt ali je njegovo znanje o mnogim stvarima bilo veliko. da bi uskoro uplovio u svoje sanjarije. već i prisustvo. mudri. u pod. prije toga i poslije toga. kad bi mi razgovori s ljudima postali nezanimljivi. Sigurno niko ne bi ucio ni sticao znanje. Ponekad bi me gotovo zaprepastio poznavanjem života. i s drugima. U početku mi je bilo neobicno da cutim sa zivim čovjekom u praznom prostoru biblioteke. pa bi se opet sve utišalo. jer mu ništa nije trebalo. kao u strahu. nekim cudom. Pitao sam se samo onako.

ucinilo mi se da je iznenadjen. . ja sam i sad. Nista u njoj ne vidiš. već Kuran.« »Zar ne vidiš da pjesnici lutaju dolinama i govore ludosti. Srce krijem. cak kao da mu je zbog nećeg neprijatno. u snovima. a snom zivim. kad mi je izgledao izuzetno blag. desilo se da sam mu izgovorio jednu svoju pjesmu. U nadanju. Izgubih se u trazenju. u snovima noc me rubi. Što ne zivim. Potpuno je zazidan u sebi. Kako bog kaze o Muhamedu? »Mi Poslanika nismo pjesništvu ucili. o pjesnicima: »Pjesnike slijede zalutali i obijesni. nista o sebi ne govori. i meni se ucinila veoma loša. . Nisam bio. Njemu pjesništvo ne dolikuje. u zivljenju. u cekanju život snijem.Ne sjecam se. U lutanju. u trpljenju. Jednom.Podsjeticu te. srce krivim. sjena slijedi. u trpljenju srce blijedi. srce vene. dan me vraca. mršavom licu pojavio osmijeh: .Sve njegovo je tajna.A! Pjesnik. zbog nećeg siguran da će je razumjeti. život kraca. u lutanju. . spreman da bude blizak. Stici će ih kazna koja će ih uništiti i uniziti. Dan se gubi. u nadanju. dok još nisam bio otkrio šarenu nirvanu u njemu.Zašto »zalutali i obijesni«? Zar tako misliš o pjesnicima? . .Ne mislim ja. kako mi se cinilo. Povjerio sam se pjesmom o izgubljenosti nakon rata: U zivljenju. A onda se na njegovom blijedom.Otkako sam se vratio iz rata. kao mogila. u cekanju. što još snijem. Ja sam bio. Izgubih se u trazenju.« A sjecaš li se poglavlja »Šuara«. bivšeg mene.« Otkad lutaš dolinama i govoriš ludosti? . Odlucio sam se iznenada. dakle! Zalutali i obijesni. protumacio sam to kao nezadovoljstvo pjesmom. Pazljivo je saslušao stihove do kraja. nisam ni sad. a »Cilj im je da se rugaju i da razvracaju.

kocka i vlast.« A tebe Alah ne voli. Samo. Pogled mu se ugasio. Slušao sam ga jednom. cvrstim kao zid. kad si me već osudio. Berkuše. mogu ti reći da od tog vremena nisi uzeo Kuran u ruke.Neka me bog sacuva da mi ti budeš tuzilac! Šta onda nije pobuna? . u sebe. ocito. gotovo sa strahom. ponovio sam to u nevrijeme i na svoju nesreću. ali ne ovo. ti si protiv nje. govoreći sirotinji s Crnog vrha. okrenut nekud unutra. Naišlo je vrijeme njegova cutanja. Snom zivjeti. toliko ludog slobodoumlja.Još i to! . nećem vaznijem i ljepšem nego što su smušeni stihovi i nekakav Ahmet Šabo.. podrivaš cvrsti zid. i ne tice ga se kako uredjuju stvari medju sobom. možeš li mi objasniti zašto je tako? Kome smeta pjesnikova riječ? . razbijaš saf. on je daleko od ovog našeg svijeta. alkohol. sjecam se i sad svog zaprepaštenja. toliko prezira prema ljudima na vlasti.»Vjera je zakon koji uredjuje cio život. ili blago podsmješljivo. a izašao sam prije nego što je završio govor. kome? Meni ili sebi? Ili svakome? Govorio je budan.Primam taj grijeh na dušu. slušajuci vatrenog al-azharskog studenta. ali i u svome vještackom snu i van njega. uplašen! Pamtim šta je govorio one mracne noći u hocinskim šumama. jedva sam našao mjesto kraj vrata. Bjelava. Tada sam cuo kako se neko pokrenuo iza mene. I ne samo da ne braniš vjeru. koje nikakav ljudski poredak ne može poremetiti. Neodoljiva je. kao te večeri. ili nije znao šta je vlast. jer pribavlja moc. Vlast je i najtezi porok. da postoje tri velike strasti. On se odrice svega što nije koloplet njegovih nestvarnih slika. »sjena slijedi bivšeg mene«. od trece nikako. Rekao je. ono što pametan čovjek nikad ne govori javno. Vec mjesec dana drzi uvece propovijedi u Ali-pašinoj dzamiji. koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. kao da je umro. i od ljudi. a eto. Pa dobro. Nasmijao sam se: . prepoznao sam ga po mršavom licu i vrelim ocima. naravno. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti. sjena rata. . kao carobni kamen. . zbog nje se gine. Zbog nje se ubija. Pobjegao sam. trazi slobodu za riječ i misao.Pa da. i znao sam da može svašta reći. jer ti nastupaš sam. E pa. Okrenuo sam se: u vratima je stajao mlad čovjek. koji nije znao šta je strah. prijatelju. Odvojeni ne . To je pobuna. I nije odgovorio.Citanje molitava.Citaš li ti molitve? Jesi li branilac vjere u redu cvrstom kao zid? Osmjehnuo se tuzno. Rugao se. i odrice savršenstvo svijeta koji je bog uredio. Jer bi vidio da je grijeh to što ciniš. Kuran kaze: »U odbrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima. Student Ramiz! Izbjegavao sam da se susretnem s njim. znaci ne pristajati na ovo što jest. ona ga ne priznaje. Mene se tice baš to što se njega nikako ne tice. . Ona je duh iz Aladinove lampe.Nisam te ja osudio. Gledao sam ga zbunjeno. ne ovako! Nikad ni od koga nisam cuo toliko oštrih riječi. zbog nje se gubi ljudski lik. Koševa. Poezija je izvan tog zakona. povukao se u svoje snove. pošto sam cuo kako ljudi šapatom prepricavaju njegove riječi. nisam izbjegao. u nadanju. u cekanju.

Čovjeka na vlasti podsticu kukavice. vi bez njih morate. objašnjavajuci to nasiljem prema narodu. jer je zelja za moci bezgranicna. Poštene i mudre vlasti nema. i ljudi to prihvataju. Kad jedna guka otpadne. Dobro se sjecam svega što je govorio u dzamiji. ukrug. a sebi prisvaja pravo da sve zna. zadivljen. koji su. Njih je malo. I ucinicemo to. stajao preda mnom. bodre laskavci. jer drukčije ne mogu. Kao slavuj? Zar treba drukčije? Ali ti si čovjek. . A oni nas globe. Htio sam da ga pitam.rekla je oduševljeno. koliko nas ima. podrzavaju lupezi. Kako je smio da kaze. sad je mladic o kome sam dugo na javi mislio i u snu sanjao. Pjevaš pjesme? . udarao sam o kaldrmu. jer i pametni ubrzo izgube razbor. Bez hljeba narod može ostati. jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje. i dovode svoju svitu. Odricao sam se slucajnog susreta. možda grdja. i vezuci vlast uz boga. i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. kazu nam. kob su ovoga svijeta. zajedno. čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom. i kako su ljudi smjeli da slušaju? Ispiricao sam Tijani. Možda se bojala da mi se ne zgadi moje cutanje. bez vlasti neće. zar do slobode da se dodje nasiljem? Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti? I kako ga zaboraviti? . neprijatelj bi nas napao. a svi su nasilnici. Njemu nisam mogao odgovoriti šta bilo. jedva vjerujuci svojim ušima. slušali ove plamene riječi pobune. a nikome to ni na um ne pada. Oni bez vas ne mogu. ubijaju. jer mrze promjenu. sva njegova misao je usmjerena prema pobuni. te zgadije ne bi bilo. ko brani? Narod.Kome? I zašto? Sebi. A uvijek dolaze novi.Bogami je hrabar . braco moja satrvena. i izdajom prema vladaru. i niko trpeljiv. kao pijan. ko je hrani. zatvaraju. svi srljaju na vlast. Znamo li se odnekle? Jesimo li se gdje susretali? Slušao sam te jednom u dzamiji. I još natjeruju naše sinove da to cine. I nikoga to nije urazumilo. Niko na vlasti nije pametan. kao noćni leptiri na plamen svijece. razbojnici bi se namnozili. bojao sam se moguće opasnosti. zbunjeno gazeci po nogama zablenutih mahaljana u poderanim carapama. zaustavljajuci dah.predstavljaju ništa. s knjigom u ruci. Ne možete bez nas. Odakle mu tolika hrabrost? Iduci kući. Jesu li sve bosanske valije zatvorene. da ne postaju smetnja i prijetnja drugim mocnicima. odustavši. Odmah stvaraju vjecne zakone. ucvršcuju svoju moc. Oni su bolest na narodnom tijelu. kaznjavaju. i sve treba njoj da sluzi. A ranije? Ne bih rekao. i ponavljaju gluposti svojih prethodnika. I niko ih ne bi oborio. neprestano. protjerane ili pobijene? I crtava njihova svita. Sve ljude smatra glupim.upitao je. Samo da prstom maknemo. vječno ustrojstvo. i najradije bih o tome poveo razgovor. Mislio sam kako je zavodljiviji njegov zanos i ljepša njegova hrabrost od svega što je rekao. . Nizašto. Ali mi ja napomenula da više ne idem u dzamiju. A ko drzi ovu zemlju. i gledao me pazljivo. izraste druga. kao guke. zbunjen. vjecna nacela. nas je mnogo. Ruše ih uvijek na isti nacin. nered bi u zemlji nastao. I tako. Tada sam izašao iz dzamije. I eto.

. da se osjećamo sapeto i prigušeno.U tom slucaju. a možda i u mnogo čemu drugome. a ne da je guši. osloboditi ga straha. urlanja. Nema jednog cilja. zamrzice me.Zar je taj teret zasta neizbjezan? . oni su gruda koja za sobom vuce usov. To je istorija vlasti od pamtivijeka.Zar je zaista neizbjezan? Htio sam da razvijem tu zabavnu sliku. Trebalo bi davati nagrade i ordene za psovanje.Ne. i da raskine zacarani krug u kojem se od junaka stvaraju tirani. ili još bolje. rasterecenje od muke. Svako se nada da će njega mimoici. . Rekao sam. Ali neko mora povesti narod.Narod.Narod je rasuta snaga samo ako ne vidi zajednicki cilj ni tajnu korist po sebe. priblizavajuci se i odvajajuci. Ako je to suviše surovo. oslobadja napetosti. . kao pjevanje. i što je manje riječi za utjehu. rasuta snaga. ne slazuci se sa mnom. Ljudi će zbaciti nametnuti teret. mi bismo svoje junake mogli vracati na poslove s kojih su došli. pomalo prijekorno. i ovdje razbijam zbijeni red. Tako cine neka plemena u Africi. Nasmijao se. od plemenitosti do tiranije. ruganja. svakog dana bi postajale sve veće. Ali šta da kažem? I ovdje sam sam. i ovdje sam kriv. Zadrzacu se na poeziji. S mojim malodušnim predvidjanjima se nije slozio. . Selo selu neće pomoći ako naidje opasnost. a nisam mnogo drzao do onoga što sam govorim. A čovjek osjeća potrebu ne samo da misli već i da kaze. I trebalo bi narediti da što više ljudi sluša i ucestvuje.Ali ako to kažem. kao cišcenje. njihov ugled bi se pretvorio u moc. . vicuci u nebo. cak i veću potrebu da kaze nego da misli. u casu kad nisam mogao da se slozim s njim. umjesto stare vlasti. cak i kad nismo pobunjenici. kao molitvu. a neće se zavaravati olakšavajuci ga.Rećimo da je i to moguće. . I sve je bliza taj dan što je teret tezi. i tako ih cuvali za besmrtnost. hodajuci.Bojim se da jest. od oduševljenja do nasilja. da priredjuje svecanosti govorenja. cvrst kao zid. uz bubnjeve. prezrece me. . uz tambure. Ali prvo treba otjerati ove koji vladaju. da se šegacim izmišljajuci šta bi se sve moglo stvoriti od tog divnog sabora psovanja. Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo.Narod je pust broj. . . možda i goru.Zar je to nemoguće? . dobili novu. ništa mu nije zajednicko. psovanja. da bi ga doveo do pobjede. kako mu najbolje odgovara. I za poeziju. nije. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstice. ako se uvjeri. Tako se prazni. u tome su mnogo pametniji od nas. uz gusle. Odmahivao je glavom. Poslije bi lakše vukli svoj neizbjezni teret. vjeruje u sposobnost naroda da svoj život uredi sam. može sve. pripremiti ga na zrtve. Bez junaka se ne može. privid slobode. Ako sazna. sjedeci. Izdijeljeni smo. Dovoljno je što mislimo. Samo ne treba dozvoliti da uprljaju svoju slavu. Riječ je odliv suvišne krvi. ali me Ramiz prekinuo u toj mojoj slasti pretjerivanja. uvijek i zauvijek. jer je to isto. osim neposredne koristi i straha. I šta bi se desilo? Poceli bi da zive od tih zasluga. Tako bismo. vodje bi stekle ugled i zasluge. Sve se ponavlja. čini mi se. grmeci u zemlju.Ko će to uciniti? .

jer za to ne treba mnogo pameti. Mogao bi da me zavoli i ovakvog. ali su njegove riječi ostale u njemu. A ako bi sve napustio. a ne daju da iko vlada nad njima. ne može je pokolebati tudji neuspjeh. umorna od cekanja. on ne bi bio ono što jest. sve je to nasilje. i ranije. doduše. ni vladar. i ne zele da vladaju nad drugima. ali je svoj životni put saznao odjednom. Derviša su ubili. Sve joj je to rekao. u trenu. Sve mu je otkrio jedan derviš hamzevijskog reda. i uvidio kako je svijet ruzno uredjen. A novi koji dolaze.) Ima i porodicu. pretrpio dosta ponizenja. da prekinem razgovor o stvarima koje poštujem ali ne razumijem.Nije se slozio ni s mojim mišljenjem da riječ treba da bude utjeha i rasterecenje. i ostavio da sama bira. blizu? Upitao sam ga to. rekao je tiho. Odakle mu ta tvrda vjera. i nijednog ne zaboravlja. ali nemam hrabrosti da to i pokažem. Čovjekova nada je jaca od iskustva. priča joj šta je govorio ljudima. Kad se uvece vrati iz dzamije. Ali da nije tako. opet vjeruju. s njima je sigurniji. obicni ljudi. jer je to konacno priznavanje poraza. i kako su ga oni zeljno slušali. jer može sve sa sobom. i poveo u drugu. praznu sobu. sve dok ima zla u svijetu. Sve. ni drzava. da bi ta daleka djevojka. nagledao se bogataškog bijesa i sirotinjske muke. zatvori oci i. zao kad ostavlja. Uhvatio me ispod ruke. veoma je voli. Riječ mora biti pobuna i poziv u borbu. i ne jednog. Ima i djevojku. Teško je. Znao je to. kovaca. a o sebi je mogao samo da šapce. ne bi bio više sposoban ni za pravu ljubav. dobrog i bespomoćnog. udatu sestru. zaboravljajuci na drugu toplinu. Nije se bojao da sa dzamijske predikaonice govori glasno o čemu se drugi ne usudjuju ni da misle. a opet lijepo. koji zivi s majkom. opijum. a on se u Al Azharu izdrzavao poducavajuci bogate a glupe djake. Nagutao se tada gorcine. On može i to. Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu. što i jesam. osim bozije milosti: ljudima je dovoljno ono što sami medju sobom mogu da urede. da u bašti uzgaja ruze ili sadi krompir. I nas dvojica bismo mogli postati prijatelji. da bude ucitelj. i brata. iako me dirnula ta mladicka nevinost. mogla s nekim blizim i obicnijim mladicem da šapuce u noći o blizim i obicnijim stvarima nego što je bezizgledna borba za sirotinjsku srecu. ali bi volio da se promijenim. da postanem čovjek. ako bi se uspavani Seid Mehmed slucajno probudio. Ili on pristaje na sve što ga može zadesiti. koju odbija svaka vjerovatnost? Toliki su se nadali. ali ne bi mogao i da me poštuje. koji obavljaju svoje poslove. drago mu je kad ih stice. i dovoljna je bozija milost koja će im pomoći. Ima prijatelja. Izabrala je cekanje. i možda bi nju okrivio što se odrekao svoga sna. djevojku kojoj šapce o ljubavi? Ili je stalno upaljena vatra koja gori i sagorijeva. a možda je njegov zanos prihvata kao dio cina. i zao mu je što mora na duže vrijeme da se odvaja od nje. udovicu. Inace je laz. i ljudi će sanjati ruzicaste snove. a mutna voda neka sve nosi. (A ja sam ruzno pomislio. bez mogućeg treceg. majku. i tako se njihova ljubav pretvara u stalno cekanje. i vratio se u svoje mjesto. a nisu docekali. Otac mu je poginuo u dubickoj vojni. kao nesrećni Seid Mehmed. kao da ga je munja obasjala. . Da li misli i o čemu drugom? Ima li porodicu koja ponekad pozeli prijatelja kome govori o obicnim stvarima. cak i na smrt? Ne znam kako se može pristati na smrt. Upravljaci nisu potrebni. zamišljajuci je u svojoj sirotinjskoj sobi. Ili ne misli o njoj. A to je polovicno prijateljstvo.

brata. svejedno mi je što će misliti da ga izbjegavam. Pruzio sam mu ruku. Neće mu mnogo pomoći moje prijateljstvo. pa produzio. Cesto si u knjiznici. da se u dušama nakupi dosta te neokaljane ljepote. Nije uvijek lako. Zastao sam. Merhaba. nego s ostalim ljudima. Sad je protiv nasilja. . njegovo stradanje će uciniti više nego pobjeda. a s tom zeljom lakše se zivi. i cuvace. Nisam znao da si prijatelj s Ramizom. Ostaje tako da zivi zelja i vjera da će jednom doci sanjani raj. kao hamajliju. kad bi već odavno bila uprljana. i tako se smeo. Dočekao me ljubazno. grdnje ga se ne ticu. kao i toliki drugi. i nisam htio da se sklonim. i istjerala mi iz glave smušene misli. da sam išao kao zaba na zmiju. zavešce ga u ime slobode. A i ti izgleda. pa da ljudi. Teze je kad misli na majku. ali mlad je. s kojim se drukčije razgovara. kojima sam se branio od tudjeg zanosa. strašan ako uspije.slagao sam. Neobican mladic. Bio bi ponosan na svoju cistu misao i poslije. Zašto da je gase djelom koje razocarava? Možda treba da prodje neko dugo vrijeme. Neće iznevjeriti svoju misao. I. ono nastaje. Pozvao sam ga da svrati do moje kuce. potrebno mu je. zacudo. i drukčije cuti. Ako proroci razocaraju. rekao sam. batine su neugodne. ostvare prastari san. ali mu može posluziti kao unutrašnji zaklon. Imam dosta vremena. Precutao sam da ćemo ga pozvati i na rucak. smatrajuci da je plemenito. Borice se surovo za svoje uvjerenje. ne dozvoljava sebi slabost. ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. jednostavni smo ljudi. Volio bi da ovdje nadje prijatelja. dirnuo me njegov strah od usamljenosti. zaboravio na opreznost s kojom sam ga dočekao. koliko do nas stoji. Prijateljstvo se ne stvara. ne znajuci da je postalo neljudsko. Bice mu drago ako postanemo prijatelji. Tako sam.Dobro mu je. Avdaga. ali se već navikao na teškoce. Bice najljuci neprijatelj protiv sebe bivšeg. Dovoljno je što su još jednom razgorjeli staru nadu. Ne pristalicu. ali uz nju može ponekad da bude hladno i pusto. Ali odbacuje od sebe te misli. djevojku. Proroci treba da umru prije nego što išta ostvare. Bice divan čovjek ako ne uspije u onome što želi. Sad je za slobodu. ima ih. ne sljedbenika. Svaki dan te vidim. Ali sam se pokajao kad sam vidio serdarAvdagu kako stoji pod jednom strehom. to je najljepše od svega što čovjek može da ucini: da pokuša i da ne uspije. A ako ne uspije. i potreba da se veze uz drugog čovjeka. zatvor je obicna nevolja. ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put. Sacuvace se u ljudima dirljiva uspomena na zrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. zbog obicnog razgovora. Izašli smo na sokak. jer drukčije ne može. Ne bih rekao da jede cesto. na toplinu kucne vatre i obicnog razgovora koji ne pamti godinama. i nastojacemo da mu bude ugodno. nije mi potreban ovaj susret. ocišceni. sinovi tamne. Pomislio sam da se vratim. ma koliko nam bili dragi. kao i ljubav. izdrzi. Zurio sam kući. Danas smo se prvi put sreli . Otrijeznila me kiša što je pocela da pada. ugušice je u ime vlasti. već pravog prijatelja.

Kiša mu se cijedi niz nos.Neću ga vidjeti. šta misle.Reći mi.Ne znam o čemu govori u dzamiji. zašto sam ti ja potreban? Je li ti to naredio Dzemal Zafranija? . da se ne sastaju.Ja tebe pitam: zašto? Ti mene pitaš: zašto? I samo tako pitamo.Baš prvi put! O čemu ste razgovarali? Ispricao sam o Ramizovoj porodici. rećimo. kažem. zapamti šta govori. Zašto me to pitaš? . A sva zla bi spriječio kad bi sve ljude zatvorio. nepovjerljiv prema svemu što je u njemu zivo i što se krece. ti bi sigurno poslušao. . Neka je bog na pomoći i meni i tebi. Lakše mi je. kao da se cudi što to pitam. o svemu onome što je za Avdagu nevidjena glupost. . . ne znam. . i savjest ga muci zbog svega što ne može da predvidi i preduhitri. Toliko je iznenadjen. . ti bi poslušao. Alahemanet. da ne misle. Zašto.Dobro. ostaje mu samo da bdije nad životom.Niko nije bez krivice. samo se ti bojiš. . i kad ništa ne kaze. zašto sjede po kafanama.rekao je zamišljeno. naravno.Ne tice te se ko je naredio. molim te. cudno.I da ti narede da me ubiješ. On mora da zna šta ljudi rade.Bogme će tebi pomoć biti potrebnija .Mene se tice šta ljudi rade.Snazan sam. Na zalost.. s kim se sastaju. Što ne odgovaraš? .Ako ga vidiš. .A zašto ne bih poslušao? . . On je najzabrinutiji i najodgovorniji čovjek na svijetu. Avdaga? .Ruzno? Zašto ruzno? . i da nema njega. sigurno.Alahemanet. najbolje bi bilo da je sve zabranjeno. Isti ste. .I samo to? . .Pa. nije me strah.Ja volim ovo što radim. Rekao je samo: .Avdaga. Avdaga. a najbolje bi bilo da ne govore. . da znam šta misli.Ako opet vidiš Ramiza.Znaš šta govori. . Naporno je. sve bi ukinuo. Ne mogu vjerovati da voliš ovo što radiš. o djevojci. zašto razgovaraju. niko ga ne shvata. o zelji za pravim prijateljima. Mnogo je hrsuza.Je li pominjao ono što govori u dzamiji? . Avdaga. da ti narede da me uhapsiš. .Je li više hrsuza nego dobrih ljudi? Gledao me. zašto idu u druge gradove. zašto izlaze iz kuce? Da može. . Više je hrsuza. vodeci ovaj smiješni razgovor. sigurno. . Šta te se tice šta ljudi rade. I merti. a pošto ne može.Pitao sam te za Ramiza. mislio sam da ćeš ostaviti posao. zašto šapucu. izgleda smiješan. iako znaš da nisam kriv. zar ti je od nevolje da ovako kisneš? Od brata ti je ostalo veliko imanje. Zašto ljudi putuju. .I ruzno. Ali nije vrijedilo da mi to objašnjava.A o čemu je još trebalo da razgovaramo? . Potrazice te. zavladali bi cijelim svijetom. . Avdaga. znaš koga će potraziti. Pokisnuli smo do koze obojica. .Razgovaramo. i cudimo se. šta govore.

Mahmut Neretljak je odmah namirisao taj novac. Ili me grdila. kad bih objesio nos.Nisi ti kriv . pa i za manju . kao oko. Svojim vezama. ne budi smiješan. . Mahmuta su napustili trgovci.rekla je Tijana razumno. Tijana je vezla zenske košulje. i tako nas izdrzavala. molim te. pa je pitao i sebe i nas.9. ali su joj oci ceznjivo sjale. ali mi nismo očekivali ništa. koje su uvijek zapletene. cetiri sobe. ide u Carigrad. kako bi bilo da mu damo novac. Dječije svirale Ne umirem od zelje za radom. ali kako drukčije da se zivi? Želio sam sluzbu više nego ikad. Mahmut im je objasnio da on zna drugi dijalekat. već za nas. ali da se novac bar udvostruci. navalio sam se slaboj zeni na krsta. a ona to slušala kao lijepu bajku. ali je ostao bez zarade. ukazala prilika ne baš da steknemo bogatstvo. i još ljepši ugled.Popricekacemo mi za takvu kucu. Mahmut je saznao od rodjaka svoga prvog komšije. i bili smo zadovoljni.umirivala me. izmišljajuci najneobicnije nacine i puteve kako da ga udvostruci. medjutim. cuvajuci moje muško dostojanstvo i svoj ponos trgovacke kcerke. mnogo manje nego što je vrijedilo. da Husaga i za nas kupi kakve robe. po robu. Tijana je nepovjerljivo odmahivala glavom. izgleda da su se Grci u cudu pitali kakvim to neobicnim jezikom govore. i ona ispašta za moju krivicu. kad su ponosno progovorili grcki u Solunu. Mahmut je cak znao u što bi trebalo utrošiti zaradjeno bogatstvo. brat kazandzije Abida. Tijana me uvjeravala da je posao sasvim jednostavan. hajat. za cudo. Ja sam se samo smijao toj igri. bašta oko kuce. i uzbudjeno šaputao s Tijanom. Trgovac Šabanovic prodaje kucu. sve dok u njegovoj mašti nije izraslo pravo bogatstvo. pokunjen: . Od sestre je dobila nešto novca za svoj dio ocevine.Eh. loza ispred kuce. sigurnije s tom sitnom kamaricom srebra. Radim li štogod ruzno? Nije mi dozvoljavala da odnosim gotove košulje mušterijama. osjećajuci se. i tako se izvukao. Mladic je pošten. da mladi trgovac Husaga. I sve bi bilo u redu da ja nisam sjedio besposlen. Ovako je baš ruzno. kao da nam je to bilo najvaznije u ovoj sirotinji. vješt. doksat. lanjske . udesetostruci. i izvor. ali sigurna da neće uciniti nijedan nesiguran korak. da je vez umiruje. velike li nesreće. boze. u bašti ruzicnjak.A ne radim za tudjina. za dvije godine stekao je lijepu radnju. žena ga hrani! Hajde. antiohijski. ali nije prekidala to zidanje kula u vazduhu. Iznenada se. . u kojoj je Mahmut bogzna već koji put sanjao svoj neuništivi san. a dobro se placa. . i ne visi nam nad glavom briga o sutrašnjem rucku. Kao da smo se zauvijek ogradili od nevolja. drzala me cisto i uredno. ljutila se ako bih pocistio sobu. jer nije voljela kocku. a mene je bilo stid što samo ona radi.

grehota je. toliko kratko. pa i kad damo nešto za trud. a on je napisao priznanicu i ovjerio je pecatnjakom. Dali smo mu novac. to se najviše trazi. . samo da kupi i da vidi kako će se natovariti. ja ne bih mogla. govoreći da je to prazna priča. Pozeljeli smo mu srećan put i rastali se kao dragi rodjaci. Pobune su trajale kratko. i kome to novac pada tako s neba? Ipak smo pristali da s mladim trgovcem razgovaramo i da mu zahvalimo na ljubaznosti. trgovine. i više je licio na ucenog muderisa nego na mladog bazrdjana. tako. Tako smo doznali da je s Husagom već govorio i sve dogovorio. bilo bi protivno svakom trgovackom obicaju. kao i ostali ljudi? Mahmut je izašao. naravno. bacala je na mene ljutite poglede. kao da me zaista sprecava da podjem na put. vracao u cvrstu tvrdjavu njene ljubavi. Tijana je presjekla taj razgovor. a Tijana je otvoreno odbila. kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije. jer su Tijanin i njegov otac bili prijatelji. . zna šta je sve bilo sa mnom. i izgledalo bi da daje milostinju. misleći o putu u bogati Carigrad. A čini i zbog mene. Prodacemo lako. snaho.Šteta što nismo imali više .Nemoj. Zamisli. Husaga je rastjerao sve naše sumnje i strahovanja. ne primjetivši kako varnica sijevaju medju nama. Zašto ne bih otišao. postala je smiješna. koliko mogne. Ovako je sve cisto. a platicemo kad donese robu. pa sam sad i ja sumnjicavo mahao glavom. na zalost. ali toliko ozbiljan kao da su iza njega duge godine života i iskustva. Sigurno će se napiti. Kad mu isplatimo troškove.Mogao bi i ti poci u Carigrad. potrošili. I ubrzo sam se. ovakvu kakva je. da ih nije vrijedilo ni dizati.A nije grehota da ja ostanem sama! Ne primjecujuci njegovu uzbudjenost s kojom je zamišljao tu nedostiznu srecu. . Najbolje bi bilo da nam kupi skupu tkaninu. netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelic mene. ima dosta svoga. i odmah se može prodati bazrdjanima. A naša ljutnja je odmah splasnula. nema od toga ni muke ni štete. a reći ćemo da smo novac.I druge zene ostaju same . braneci pravo svog nestvarnog puta u Carigrad. uskogrudu u svojoj ljubavi.rekao sam. i kako sam nekriv stradao. .U Carigrad! Da ostane dva mjeseca! A šta bih ja radila za ta dva mjeseca! . možda će jednom i poci. . sebicno mi oduzimajuci slobodu odlucivanja. karavani. svakakav svijet! Nemoj tako. nije ga ni bilo mnogo. kao i povod. kao da se spremam da već danas krenem u Carigrad. rekao je.uzdahnuo je Mahmut. iz traljave pobune i toboznje zelje za slobodom. on će nam pomoći. Izgledalo je cudnovato i nekako suviše nalik na Mahmuta. ostalo bi više nego dvostruko. njegova usluga je sitna. . učinio bi to i za obicnu ljudsku ljubav.godine je donio citav karavan robe i već sve rasprodao. njene svojine. veliki hanovi. Na kraju je rekao da je Husaga već pristao da nam ucini tu uslugu. nas je naknadno ubjedjivao. jer je nezgodno da sam otkupi. Pogotovu što sam znao.Druge ostaju. ma koliko bio ljut. Bio je mlad. da mi ništa ne može zamijeniti nju. . a drago mu je što ima i ljiepši razlog. Novac mu ne treba. Rado će nam pomoći. Carigrad. Nismo mu to rekli. I ja sam se durio.

ali da se ubije. u jednom liku. ona je ostvarena. I lako ćemo sebi oprostiti. Cak se i umanjujem pred njom. desilo se jedne večeri. . zahvalan joj. Potrebna mi je savršena. sve je propio. pretvorena u osjećanje. I još se zaduzio. samoce. neba. da čovjeka još dublje ukopam? Sudjeno nam je da para bjezi od nas. da trazi od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguće. Kad mi je bilo teško. i ljudi su mi postali blizi. ne može. i dobijam više nego što sam želio da imam. da bih mogao da uzmem. ljudi. zaštita od groma. da bi ona bila veća. pričekacemo. to će se zaboraviti. i sigurno bih se stidio. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom. a opet ništa ne gubim. došlo je samo od sebe. Ljubav je žrtva i nasilje. iskljucive. ja ih ne bih znao. to sam sam stvorio. Da sam dobio novac. kao da lezimo na zlatu. i velikodušno sam mu produzio dugovanje na daleko. Kad osjetim radost. a bez cega ne mogu. da osjeća oduševljenje ali i ogorcenje. i lijepa žena. i tako sam obeštecen. i ja sam bio zadovoljan. i ja pomoću nje. cio moj svijet. potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. svoj kosmos. mislio sam samo na nju. Nikad to nije cinio. odricuci se. nudi i zahtijeva. bila bi mi gorka ta pobjeda. Nespokojan pred nesigurnošcu svega. siguran sam pred ljubavlju. Ako hoćemo. kao da mi je ona daruje. koja se stvara sama iz sebe. Husaga se vratio iz Carigrada brze nego što smo očekivali. uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški. pozajmice. izmijenjen. i to s osmijehom. da mu stoji iznad pecinske vatre. u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje. s kamatama. kao da sam svršio dobar posao. zbog nas i zbog brata Abida. pominjao sam njeno ime kao u molitvi. zvijeri. kao ludilo. pa pozajmio da se može vratiti. da mu je u Carigradu propao sav novac i njegov i tudji. da se zahvaljuje i da grdi. sad su sakupljene u jednom imenu. Kad sam bio ugrozen. dosta mu je nevolje i bez nas. znacajan sam pred svojom tvorevinom. trcim da je podijelim s njom. I Tijana i ja smo nesposobni za život. dao bi nam kroz godinu dana. moli i grdi. Bio mi je zahvalan zbog te ludosti. kao bolest. Ako nismo u nevolji. ali ono što je samo za mene. Moje zelje su bile maglovite i rasute. možda i nepostojece dogodine. neprijatelja. nade bez korijena. Ne zna šta mu je bilo. nalazeci olakšanje. Ona mi namiruje izgubljeno. Ja sam osujecen. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira. Cak i da je imala velikih mana. a nećemo mu se još i mi popeti na vrat.Život nam nije naklonjen. a što je najčudnije. jer je potreba. sad je učinio. radosti bez trajanja. Vratice kad mogne. Šta sam drugo i mogao da mu kažem? Da trazim novac. stvarnijem i ljepšem od mašte. smršao i potavnio. vrednijom od njih. Dao sam joj sve što nisam našao u životu. i sami stvaramo svoju malu zajednicu. Bogato je darujem. i ne mogu dopustiti da to ne bude. Ova žena. placao pjevace. Nije izgubio u trgovini. Zao mu je. Pozvao me u svoju praznu radnju i skrušen. pio je. niko ga nije orobio ni opljackao. Njoj priznajem sve što ja nisam. i vratice nam naš novac. Dobar je čovjek. iznenada. zaleci. rekao sam. i za nekoliko dana i noći ostao bez icega. A što smo ispali budale. hrabreći se njenim prisustvom. ali na nekakav lak nacin koji nas ne zabrinjava. htio da se tuce s prijateljima što su ga molili da se ne upropašcuje. saopštio mi. Nismo u nevolji. Svakome se to može desiti. Zbog nje. bacao pare.

Samo. da nastavim citanje Mevlijinih stihova o Sarajevu. Pregonili smo se tako. ali ga oslobodivši odgovornosti.odgovorio sam vatreno.Šta govoriš. makar i od šale. Kriv sam. njegovu trgovacku sujetu.Ali nagore.pitao sam se. a onda sve ucini da bi dokazao da je budala. . Zar se ljudi ne mijenjaju? Upitao sam to i Seid Mehmeda. .Nisam se s radnjom ni rodio. Došao je da primi grdnju. i svu krivicu primio na sebe. ni krivom ni duznom. u onom kratkom casu izmedju dva zanosa. . Vi to možda i ne znate. odakle ćeš namiriti? . nadmecuci se u velikodušnosti. Mogao bih reći: ko bi se tome nadao od Husage? Ali neću. varate se . Nije nas cak uvjeravala da je predosjećala nesreću. Tako nam je obojici pošteno izvukla uši. Uvalio sam u nevolju najbolje prijatelje.rekao je pokajnicki. Otišao je toboze nezadovoljan što nismo prihvatili njegovu zrtvu. . Godinama zivi kao pametan čovjek. . i dacu vam vaš novac. ne bojeci se štete. a ne treba ni nama dvojici.Eto. jer je on samo glasno razmišljao. jer sam i ja bio sigurniji s tom vašom crkavicom. Stari sipljivi lupez je igrao na siguran ulog Tijanine dobrote.Ako mislite da sam spavao.Tijana trgovcu ništa nije predbacila. kao što je obicno cinila. Od Bosanca se može svemu nadati. a bilo bi zabavno da smo pristali na njegovu ponudu. rekavši da je sve to glupost i da badava gubimo vrijeme. Kao da je govorio o meni i o današnjim ljudima. i Mahmutu. Tijana je odnijela mušterijama gotove košulje. i jedino se tada ne smiješi. . i tuzno i vedro. . kao da nije prošlo cijelo stoljece. . i svi smo bili zadovoljni svojim drzanjem.Ako i nisu bolji. da povuce riječ! Ali se sve lijepo svršilo. Izgubili ste ono posljednje. A za dva dana me poceo salijetati s novim prijedlogom.A zašto bi to učinio? Nisi ti kriv. .Ostaćeš bez radnje. a ja sam pošao u biblioteku. dok Tijana nije odlucno prekinula tu djetinju raspru. jer smo za trgovinu sposobni koliko i ona za hodanje po konopcu. uvrijedivši. ljutit. nije se branio. da joj više ne dolazimo s tim djetinjarijama. Nasmijala se i rekla veselo: .Ljudi se mijenjaju . doduše tek drugog dana. ljudi su pametniji. ne znajuci da li mi je to utjeha ili nova gorcina.Nemoguće . naviknula je na sitnu nafaku.Kriv sam. . drukčije će ih djavo odnijeti.rekao je. Njoj ne treba. .Nisam ni oka sklopio. Cak sam i sebe oštetio. pa sam. kakvi smo mi trgovci! I Mahmut se ponašao drukčije nego što sam očekivao. kad jedan išcezava a drugi još ne pocinje. . pomislio kako je Mahmut bio siguran da će ona tako reći. Namiricu vam gubitak. Zar vrijeme stoji? . dok nas prodje bijes. Vi se u poslove ne razumijete. a mi smo odlucili. doduše. Mislio sam da će odricati svoju krivicu. Prevario sam se. i da prestanemo sanjati o lakim zaradama i bogatstvu. cak nije ni riječ rekao kad smo novac dali Husagi. niti ikome drugome. što se ostavlja za kakvu-takvu sigurnost. i zato je toboze navaljivao da nam nadoknadi izgubljeni novac. Jedino je tada svjestan. Jevtino je prodavao svoju plemenitost. Kako bi se uvijao kao crv. i meni. što je bila istina. moje je iskustvo veće. Znaju da moraju urediti stvari medju sobom.Prodacu ducan.

stojim. Grakne kao zloslutna ptica i odleti.Djavo će nas svakako odnijeti .zakljucio je Seid Mehmed ravnodušno. nikako ih razmrsiti. Moja zacudjena misao je zastala nad tom ogromnom gomilom ljudskog mesa koja poraste za godinu dana. koliko li ljudi u ovom gradu sad ovako gleda u mrak. ne mogu da dišem. šta mu se desilo. kažem joj. Ne mogu da mu vjerujem. i sve ono što cini. šta su mu ucinili. brišuci lice maramom. puta tri oke. sve jedan na drugome sjedi. sinoć. vidim. Osamnaest hiljada djece. Možda i ima. od cega bjezi. Smiri se. koliko. A da je samo jedan drukčiji.Ne volim kišu.Ja nisam vidio. nevolja. Uskoro su mi noge bile potpuno mokre. Pa mislim. Bio sam u kafani. A da znam. pod strehu.Ruzno vrijeme . Prevrcem se od muke. a ono pritislo. Narocito kad je omorina. Koliko se radja! I eto. zagušljivo. i protiv ljudi. Eto. Kiša pada cio dan. bez tog uvjerenja cio njegov život bi bio besmislen. šta cu. Taman mi san na oci. ali on ne dopušta nikome da mu pridje blize. mozak se uzburljao. mokar kao sudopera. A ne volim ni ljetnju zegu. vidim. Dobri cute. Šta to radiš? Ništa. moje srce odbija njegovu beznadnu misao. zbog cega se toliko krije. gledali kako kiša pada. bog te ne ubio. Nekako si jadan. išao bih tamo da zivim. Upitao bih ga zašto tako crno misli o ljudima. . da oprostiš. Kakvi će ljudi biti sutra. Svih ljudi. promijenice se vrijeme. veli. Mnogo više! Samo se zli dalje cuju i teze osjećaju. od sna nema ništa. nisi nizašta. bolji ili gori? . i kapljice odskacu od kaldrme. Djeca za tri godine otezaju po tri oke. dodje mi nesto da sracunam koliko je stanovinika u gradu bilo prije godinu dana. Žena stenje. koliko će biti kroz godinu. kašlješ. hukce. Ruzno. a ti me probudiš. bez sna. koliko li spava. ja bih mu povjerovao. boli te duša. udavi. ne volim zimu. Zar se to ne može preokrenuti? Volio bih da porazgovaram o tome s Ramizom. Ili te sunce przi. kao kućine. a kasno je da izadjem na sokak. Mahmut me sačekao na sokaku. prevrce se. sa po troje djece. Otišao je u drugu sobu. vjerovao bih u njega više nego u sve ostale. oci ko fildzani. nešto radi. protiv života je. ostavivši me gorka. pa ustanem. Ako bi zvucalo i neubjedljivo. koliko se s dušom rastaje. ne mogu da spavam. I ja. bole te krsta. pa pustim mislima na volju. Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. otprilike. Ovako. da sam odgovaram na svoja pitanja. zbog kiše. On bi sigurno rekao da će se ljudi izmijeniti nabolje. upalim svtjecu i pocnem da racunam. I evo kako je ispalo: u našoj kasabi ima oko šest hiljada domova. ne volim vjetar.kaze Mahmut. Hoćemo li kod mene? Šta nam smeta ovdje? Stali smo u jednu kapiju. vidiš kakvo je vrijeme. koliko li se radja. Ima li gdjegod na zemlji kraj gdje je uvijek proljece? . ili te zima reze. Nasmijao sam se: .. to je pedeset cetiri hiljade oka ljudskog mesa. A nije samo jeda. na olovku. dvije. kao ja. ja legao. I zbog njega i zbog sebe.Ne znam. Da izludiš. otjerati ih svakako ne mogu. Misli mi se brkaju i preplicu. . Sad je svejedno da li ću otici ili ostati.

kad ne mogu štogod prece. ..Evo šta mi je palo na um: djece ima viša nego odraslih. smijuci se: . Rekao sam. Ko ne bi dao dvije pare za svoje dijete? .Pobogu. Prodaš po radnjama. ali nije loše. .Šta kazeš? Ovako ti stoji mrtvo i nekorisno.Ima prećih stvari nego što su svirale djeci.To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla. ali ljudski porod neće. Zaista stoji mrtvo i nekorisno. Moglo bi se naci i brašno i maslo. i samo metneš zaradu u dzep.Imaš ocevu kucu. Otresao je kišu s brade. on me podsticao: .Nije ovo nikakvo maštanje. čovjece bozji! Odakle mi? . to je on smislio! Neće mirovati dok me ne rastavi od ovog posljednjeg što imam. kad bi! Okani se maštanja. o zaradi. već djeca. Cutao sam. pa to rasprodao. I pametno je i glupo. . . u tome i jest ono! I svake godine rastu. .Ti imaš. razumiješ li? . Snuzdio se i dugo brisao kapi kiše s poplavljenog nosa. molim te. to je ono. . Ludo je. dobar bismo kacamak napravili. Uskoro će vašar u Višegradu. sve nekako istovremeno. ne može niko. A ovaj posao nije loše smislio. ljudi će kupiti svirale.Pa. . . .Ako ćeš dati. i s mokrih rukava. i svake godine dolaze nova.Nisu to janjci. i ne mislim ništa.Ja? Dacu ti sve što imam. racunaš ih na oke. lijepe bi pare zaradio. A roditelji su obicno slabi prema djeci. i moglo bi se kupiti nekoliko tovara dječijih svirala. Ne kažem ništa. kao janjce! .Razumijem to za djecu.Kako? . To je kod njega kao bolest. Pazi sad: kad bi neko imao novaca. to je dvije hiljade para ciste zarade. ali tebe ne razumijem. onda nema brige. o poslovima? A ovo o sviralama moglo je samo njemu pasti na um.Pa. A. nije baš tako. Ako bi se uzelo tri hiljade. . Kakve su te sad svirale spopale! Nisu svirale. Ja odoh u Višegrad po svirale. E što ti možeš izmisliti. Sad ih je osamnaest hiljiada. već cišta para. pa dobro.Kad bi. i nezadovoljno zamahao glavom što ga ne razumijem. Zetva može omanuti. Zar će on cijelog života misliti o trgovini. dvije hiljade.Je li ti zao kuce? .Nemam ništa. kad bi kupio nešto što je za djecu. Po paru komad. i tuzno i veselo. A odakle ti novac? Novac? E.

kao da je najljepše vrijeme za šetnju. kao da se brani od udaraca. niti u njima samo ono što je dobro. stvaran i nestvaran. . Sokakom. Mahmute. Taj fanatik jedne ludosti. . naljutila bi se. pošten i nepošten. kad bi ih i bilo. zato što se pobojao da će mu propasti prilika o kojoj je sigurno dugo sanjao. samo prazninu. jednom. A samo tren je prošao kako je pokunjen gledao svoju nesreću. i ono što je u njima. ludi stvore! Ako ja ništa ne dobijem. čovjece bozji! Djavo da ga nosi. bez medje i prelaza. kao da kiša ne lije. . tako mi boga! I prodao bih. šta bi bilo kad bi i ti propio novac kao Husaga.Mislim. uvijek na istom mjestu. On je istinit i lazan.znaci. Kako lagao. On ide svojim putem. jer su sigurno nepodnošljivo dosadni. . da se Tijana nije onoliko naljutila. pristala je. istog casa. Moj pristanak. a onda bi stao. ne obaziruci se na mene. kao da se zaklinje. zeljama. da se sigurno i on sam teško snalazi.Nisam lagao! Govorio sam sa zenom da prodamo ducan. i ko zna cime još. lazima. pristaješ li? Znam ko bi kupio kucu. doci ce. znacemo samo ti i ja. za svojom zeljom.Nije mi zao. suzbio sam svoju sitnicavu srditost i vratio mu njegovu šašavu nadu. kad mu više ne treba. Kako to da nisi zalozio kucu i ducan? . A šta ti dobijaš a šta gubiš. ali nisam vjerovao da će se ovako šegaciti s nama. da nam vratiš novac. Zašto je ne zatrpati? . . A kad sam još vidio kako mu je zalost zasjenila vodene staracke oci. ne bih tebe molio.rekao sam ljutito . i strpljivo gledao i čekao. Pa ako novac propadne. nerazdvojeno. Ništa me ne veze za nju. Onda. racunima. nimalo mi nije zao. I shvatio sam da on mene ne vara. A ostalo bi i meni nešto. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi život šalje. Išao je naprijed i natrag. Eto ti je.Sakricemo od Tijane.odgovorio je snuzdeno. . Pa. neka ga! Ne mogu birati ljude kakve želim. kao da ga sigumo čeka na nekom cošku. Znao si da smo budale i da nećemo pristati. Hvala ti. za svirale. osim nejasnih uspomena koje ne ozivljavam. ne vrijedi se vracati na uzaludne uspomene. Nadao sam se svemu od njega. i uvijek se prilagodjavao cak i njenoj sjenci. koracao je serdar Avdaga.Šta misliš? .zamahao je mršavim rukama. Nisam više za ludosti. Djetinjstva već odavno nema. I sve mu je toliko zapetljano. znaš . ispod kestenova. lagao si da ćeš prodati ducan. neoštecenu. odavno već nisam bio na zgarištu. nikad nije duže sumnjao u svoju srecu.Bosanac stice pamet pod starost. nije moje da odredjujem. da te boli pustoš. Treba prekinuti nepotrebnu vezu i predusresti mogući bol.Neprestano misliš o poslovima. na takvom prijateljstvu.Pa. Od Bosanca se možeš svemu nadati. . i da će slagati i prevariti i ukrasti. kao da ni traga zalosti i sumnje nije bilo u njemu. niko ziv ne bi uhvatio kad laze a kad istinu govori. i samo je tako cjelovit. zaboga! . bio sam uvjeren da se pretvara nudeci da nam namiri izgubljeni novac. Šta čuvam na tom staništu duhova. zamršeno planovima. koji mu je vratio sanjanu priliku. gdje ni kosti pokojnika ne pocivaju? Ni bol ne osjećam. na istom odstojanju od nas. vratio mu je i sigurnost.Pa dobro . Rekao je to odlucno. . . I možda bih grdno pogriješio kad bih prihvatio samo svece. kad bilo.To je zenino. ili zato što je iskreno vjerovao u svoju laz. na nekom životnom zaokretu. ništa i ne gubim.Ma ne.Neće propasti.

Ti.Jesi li dobio mjesto? . Sigurno tebe. jedan zadovoljan što nije na sebe navukao opasnost.Nisi? A zašto? Cutao sam misleći kako je bezobzirno otjerao Mahmuta. I ja sam se uplašio! Morao sam da kažem: . .Kuda si pošao. Serdar nije ni slutio za moje muke: .- Nekog ceka. ne ljute se. zbunjeno se osmjehnuo. . . zašto si ga otjerao? Nisam to rekao. . otišao niz sokak. Mahmute. . kad već nismo mogli izmoliti da ga djavo ukloni s naših ociju i s ovog pokislog sokaka. Ahmete? Mene je čekao! . . Oboje istovremeno! Dva čovjeka u meni. Nije mogao da izdrzi tu neizvjesnost.Da li mi to nudiš. možda sam se i ja osmjehnuo. tebe ili mene .Neću nikome da oduzmem hljeb. kao da mu je zao što me ostavlja s Avdagom.Od cega ziviš ako ne radiš? . Kad smo naišli pored serdara.Oduzece drugi. ali sigurno srećan. uplašio se i nije ga zaboljela uvreda.Žena mi radi.Mahmut je moj prijatelj.O.rekao je Mahmut. Ali ima i drugih mjesta. A samo casak ranije. Nije više nizašta. Duznost mi je bila da ga odbranim od ponizenja. da ga ne naljutim. . brate. Zašto mene? A zašto mene? Tako smo serdar-Avdagu velikodušno poklanjali jedan drugome. Bilo je to naredjenje. Svoju grubost nije ublazio ni osmijehom a kamoli riječju.predlozio je Mahmut. sasvim razlicita. . . lijepo smo ga pozdravili. I sebe. . mršav. idemo poslom.E baš si budala.Hajde da vidimo . ne vrijedjaju. uljudno pozdravivši. pod strehom. Hoćeš li da budeš pisar kod sudije? . ne stideci se svoje surovosti. . Progutao sam uvredu. možda i ne znajuci da je surov. Ljudi to i ne ocekuju od njega. ne možeš da nadješ posao! Hoćeš li da budeš bibliotekar! Mehmed Seida će otpustiti. osilice se. mokar. zivjela su snazno u isti cas. kao rana. ili mu je drago što njega nije zapala ta sreća i. Stidio sam se svoga kukavicluka.Nisam. Mislim na Mahmutov ponizni smiješak i snishodljiv pozdrav.Za to neću biti kriv. zguren. Muz mora da radi. nadajući se da će se na tom završiti. ili se šališ? . i oba podjednako iskrena. A nisam. Mahmut me pogledao. i sad me to peklo. A svi smo isto cudo i pokora.Ne mogu da nadjem posao. drugi duboko nesrećan što je djubre. potpuno oprecna.To nije dobro. možeš svojim putem. a ipak sam mislio: dobro je što ništa nisam rekao. oba u pravu. mislio sam o dvojnosti Mahmuta Neretljaka kao o cudu.

poremecenost je trajna. student. . onda se ne slazem.Kadijine pisare će poznati. onda nešto i traziš. .. . nećeš! Kažem. . Otišao sam ja. svašta govori u dzamiji. kao što sam očekivao. jer me ledeni grc uhvatio u srcu čim sam se odvojio od njega.Ne moraš pamtiti. on nije dobro cuo. okušanu bezbroj puta.Pokajaćeš se za to. Ali ništa nije prolazilo.Da cujem! . bio bi to spas. kao spomenik vjernosti koja ništa ne razumije. Vrdao sam. ostavivši ga ukocenog na kiši. ne nadajući se ničemu. on sigurno zna da su drukčiji. A što nije došao sam da mi to kaze? Ne znam. Eto. a on nema lijeka za to nepoznato stanje. nisam vise osjećao strah.Ako govori svašta. kao prikazu. Ahmete Šabo! .Malenkost. . .Dzemal-efendija mi je i naredio da ti ovo kažem. . Više zaista nije imao šta da kaze. ili da ode. Nadam se da se ne slazeš s njim. E onda mu reći da ne mogu. neće mu biti pravo što meni daješ taj posao. . pod kestenom. pohabanu riječ. kao što kazeš. Dzemal Zafranija je nešto ljut na mene. izglobljenost je ostala. Kamo sreće! Bilo bi divno da se pretvori u kamen i da vječno ostane pod kestenom. kakvu budalu šalju na mene! Slutio sam. Avdaga. kao da je šala. a on će me izgrditi. neću! Nikad se tim poslom bavio nisam. Izgledao je iznenadjen. on mi je potvrdio. Možeš.Ako nešto nudiš. izgubljen. kao ludaka. i nisam se okrenuo da vidim je li pao mrtav od kapi.Gore bih se pokajao da te poslušam. Ništa ti zapamtiti neću. ili ću reći da sam se šalio. Zapiši.Pa. evo već tri dana. mogao bi samo da me ubije. vidiš. Našao je samo staru. ali je i ona zvučala neuvjerljivo: . Kazeš. Cak se i osmijehnuo. nepomican. ne nadajući se tome. čudan nesporazum i uskoro će sve proci. neću ni sad. Ljudi nisu takvi. i ako je to svašta ruzno. Gledao me kao nerazumnog djecacica. gotovo zaprepašten. ne vjerujuci. samo ako hoćeš. Šta je onda ovo? Zbunio sam ga. . Bilo bi divno.I ja treba to da zapišem? . Ni njegov pogled nije prijeteci.A onda. Onda neću Nećeš? Neću. Bilo je to valjda prvi put da je ovo cuo i dozivio. Dobro.Onaj Ramiz. izvinicu se. a kad dodje sebi. Cutao je i zurio u mene. glava me boli. i govorice drugo. .Nudim. . i eto na što sam izvrdao! Zacudo. i svijet će opet biti uspostavljen u svom poznatom redu.Kadija trazi da se sve zapiše što govori.

Zakljucak mu je neočekivan.I šta si rekao? .To ne valja.To je dobro.Možeš. u sebi. .Kud se ne sprijatelji s kakvim muftijom. imam kijavicu. ali je pošteno. kažem: neću. ali ne znam da li vrijedi. a ovako ćeš čekati sjekiru za vrat. Iz tebe je izašlo. Trebalo je da kazeš: ne mogu. . ipak. . a ne: neću. Pa vala.Šta je htio? .Zato što brzo završiste razgovor. upropastice svaku priliku koja mu se ukaze. bolestan sam. . . opsujem.Vala. Onda ću stradati u strahu a pošteno. nikad to ne bi rekao.Poslao ga je Dzemal Zafranija. Ali za dušu.Rekao sam što sam rekao. a tanak ponos. tri ovce ne bi umio sacuvati. ne zalim. Nije ni slutio kako je ruzno vrijeme. a ne sa mnom! .Pred njim nisam osjećao strah. halal ti vjera. Naškodice ti sigurno. ali neka! Sjetio sam se kako je govorio o svojoj zeni. da mi je drago kad sa sjetim. srecom. .Ali da zapišem sve što Ramiz govori u dzamiji. nemam kad. ali ljudevan. kao i uvijek. nisam mogao. a strah neka čini svoje. jer ne mogu drukčije. za inat. ali. Za mene vrijedi. . Mogu li sad vratiti riječ? . sam sa sobom sturao sam se s nogu. ne kažem. Ali ne treba. pa i ne pokušavam. i da si malo mislio. jad i golja. ne umijem ni kazati kako sam želio. I neka si rekao. a želio sam. Kažem mu u šali: . Za korist. a sad će misliti da smo isto.Pogriješio si. doduše. Ne mogu biti nepošten. bice s prijateljem. jest. Kojekakav. Objasnio ga je ovako: . sad ćeš to platiti. brate. i spavao bi mirno. rekao bi otprilike ovako: luda. Teško je cijelog života biti kukavelj. dok ne izadje iz tebe. nikakav.Jest da je glupo. pa i ja s tobom. da se ne raprsnem od muke.Rekao sam: neću. . sve u sebi. Ja nikad nisam smio tako reći. ama neka vidi da nismo svi kukavice. ruka mi je otekla. . neka. Nisam znao da se i to može. kažem: hoću. ali zašto: srecom ? . Hrabar je. Da si pametan. Od tebe i zbog tebe samo šteta i strah. žena mi je sama. Tako bi mogalo i o meni. ne smijem glasno. . sad je budalast ali je ranije bio još budalastiji.Nudi mi posao. Ali se nisam kajao. Skrešem. Mahmut me sačekao na kraju sokaka. da ćeš duže zivjeti. Ali to nije ono pravo. Sad će ti se nasloniti na kosti. Lijepo. ponio si se junački. dzaba ti ga bilo. Bilo bi bolje. jer je mene kacilo i bez tebe. ti si mi potaman.Meni se ucinilo dugo. uletjece u svaku zamku . Velika muka. Što god bude.Ruzno vrijeme. a ne mogu biti hrabar.

sam. u caršiji.rekao je ozbiljno. Rasprodao je robu po ducanima. zaista. a nada vracala u život. A u gradu. obavili potrebne stvari na sudu. nevolja i sebi i onima oko sebe. Jedna luda prodala je jevtino jedino mjesto mogućih uspomena na svoje mrtve. Zato što sam iznenada osjetio zaljenje. za hiljadu bezvrijednih dječijih svirala. jedva vukući zgrcenu nogu. sve na brzinu. postojalo je nekad. A kajao bih se i da sam poslušao. kao u dvije budale. a ja sam se smijao i pomalo stidio. i pisar u sudu je gledao začuđeno. Mahmut je napregnuto čekao da primim novac. ah eto. srećan zbog prve trgovacke zarade u životu. Vratio se drugog petka. klimav kao trula taraba. u mahalama. od sreće. možda. kao da sam se spremao na bjekstvo. za najšašaviju stvar na svijetu. sinuo. jer bi ga kap udarila da je znao koliko se kolebam. hiljadu i po Mahmutovih svirala pištalo je na dječijim ustima. . Morao sam sacuvati sjenke.Dok ti se nije štogod desilo . ugovorili prodaju. uredno mi podnio obracun. Smijao sam se. po kucama. poslije mi je bilo zao što nisam poslušao svoju slabost. a ljudi se hvatali za glavu od muke. a tuga me obuzimala. da bi novac dala drugoj ludi. Zbunila ga je serdar-Avdagina prijetnja. boljeg prijatelja ne trazim. da su golubovi bjezali u strahu. gladovanje i štednja su ga ubijali. Završili smo posao. ponosno je ušao u kasabu. i jedva primio novac za trošak putovanja. sigurniji u sebe nego ikad. i evo. s hiljadu i po svirala. Sada. Mahmut se ispravio. U što se to pretvorilo stanište mojih uspomena? U piskavi zvuk dječijih svirala! Nisam to smio uciniti. Moje i njihove. zašto da me muci prošlost koje više nema. ta pustolina mi ne treba. ne znam kako je i noć prespavao. Mahmut je hodao srećan što je gradu darovao ovu zaglušnu svirku a djeci ludu radost. od planova.koja mu se namjesti. opet sve pocinjem iz početka. od snova. Mahmut je otputovao sutradan. krijuci da sam i ja kriv za ovaj urnebes. bez traga i uporišta i tuga zbog izgubljene prošlosti. neispavan ali srećan. Zurio je da prodamo moju spaljenu kucu. Ali u jednom trenutku sam zaželio da sačuvam te sjenke. oslabio. ne baš onako povoljno kako je racunao. . kojeg bih se rado odrekao u korist svoga neprijatelja. Put. i od pojasa pojasu ne ostaje mnogo. nekakvu vezu sam prekidao. a još više moj odgovor. Kupac je gledao u nas začuđeno. srecom. vedar i poletan. na kraju snaga. od nestrpljenja. ali nije zaboravio na posao. sipljivi pobjednik. Kad smo sve svršili. nizašto. ne. što smo i bili. odahnuo. Ta pustolina mi je bila potrebna. vezivala me s djetinjstvom i sa životom iz koga je moj prostekao. dizuci takvu larmu. u rano jutro. Ali sad nije imao vremena za takvo izrazavanje ljubavi. potišten. da ne ostane prazna misao. i ne sluteci o mojim mukama. ali on to nije vidio. a ja sam se uvukao u sebe. Šta bih s tim? Da čuvam sjenke? Pod ovim našim nebom veze se cesto prekidaju. odvajao sam se konacno od nećeg što nije ni postojalo više.

rekao je otvoreno. njegovu pamet. nikako da se navikne na svoj jadni uspjeh. Grdi ih. Svako nosi ponešto na duši. zbog sramote. zenu tuce. zaradice pare. lukavo namigujuci. I mrak je pao. Hvalili su.0. troje. i da će se obogatiti. Ali se namjerio na dobrog čovjeka koji je vidio šta on vrijedi. Zar je toliko ozbiljan razlog njegove ludosti? Onda to nije ludost. zagrijan picem. da ga je dugo pratila nesreća. . ne primjecujuci ih. što da krije od mene: mora zaraditi da zacepi usta onom psu. Niko ne zna. i on njima. i zacudjen što ismijavanje prima kao šalu. na malu stopu. pričao je neprestano. Bisere kupio. da prozivi kao čovjek. licila je na majku. kako da kaze. Zet je trazio. možda samo on.Nije dosta. neka se zasiti krvnik. i poziv na večernju molitvu se cuo s Begove dzamije. udarali ga po mršavim ramenima da se povijao kao šibljika. kolika je to pomoć. Kad mu se kci udala. . nije on za male poslove. stekli su ih ni sami ne znaju kako. i izdašno trošio novac zaradjen na sviralama. i cudili se što je dosad krio svoje sposobnosti. Pa eto. ponosan i oduševljen već danima.Hajdemo . jer želi da sa svima bude dobro i da sa svakim zivi u ljubavi. Kojem psu? Svome zetu.zvao sam ga. Smislio je nekoliko poslova. a nijednom trgovcu to nije palo na um. našao je oslonac. U zadimljenoj kafani ljudi su se glasno smijali. ni smrti cak. karadjoz se njime ozetio. Mladic cista srca Ostao sam u kafani duže nego obicno i mnogo duže nego što sam namjeravao. i posprdno zahvaljivali na dobroti i velikodušnosti. i nada se da će uspjeti. pitali ga kakav je novi posao smislio. što se vezao za prosjake. ali sam bio nepravedan. Nisam imao srca da odem. ni nemoci. A nije bila ruzna. Mahmut je obecao bisernu grivnu i struku dukata. badava ti je i pamet i sposobnost. doduše. da odahne. Ne mogu ostaviti ljude danas. zbog Mahmuta Neretljaka: veselio se svom trgovackom uspjehu i castio svakoga ko bi našao. toboze. Pomoći će i oni njemu. prijatelji smo. Kao da ti srce osnazi. Nije mu zbog para. a ni ona neće da odbjegne. kako se samo sjetio djece i svirala. neka mu se dijete smiri. zato što mu je jedan čovjek povjerovao. ne moram golu. zato je obecao.Dosta je bilo. nabavice on te proklete dukate. da su mu sada ovi ljudi potrebni. ponesen srecom. bilo je to prije onoga. i kao da je čini odmah nestalo. kao da ti kicmu ucvrsti. Svakome će pomoći i savjetom i novcem. Bio sam ljut zbog ovoga što cini. Da nemaju djece. već zbog drugih stvari. hvalio se. ništa ti za rukom ne polazi. jer je s njim teško izaci na kraj. Mahmut se prijateljski povjeravao ljudima. dobrodušno se smijao na sve otvorenije i sve otrovnije podsmijehe. a kako otac da gleda nesreću svoga djeteta? Dodje mu da ga ubije. kad ti neko povjeruje. zbog poslova. Kojih stvari? Kojekakvih. Ni bolesti neće dati na sebe. a kad se nesreća uzme na zub. već golema tuga. E pa. dukate nije mogao. toga neka se niko ne boji. da se oni u to ne upuštaju. i zet mu krv popi. isuviše. U poslovima nikome neće smetati. dobro ih je smislio. bog mu je svjedok. ali bi tako unesrećio i sebe i svoje. dok je mislio da će cio život provesti u gradu. ali stao. Ako uzimam ruznu. preporucivali su mu da proda ducan. ali imaju. Sad je stao na svoje noge. Bio sam nepravedan prema njemu. Smucilo mi se. ništa olakšati. a Mahmut je pio i castio. Oznojen. zbog onoga. . A onda mi je išaptao. kune u kamen. dok ne oduzi taj dug! Ta priča mi je zaustavila dah. vratio bi je kući. . koliko bude mogao. i nada se da je kobi nestalo. sva u svadji i neslaganju. Ništa mu ne bih mogao pomoći.

da li je pripremao riječi koje će izgovoriti. toga je svjestan. Ne radi novca. rame uz rame. i uzaludno je tragati za istinom. velikodušno mi je mahnuo rukom. bez sipnje u prsina. ne iza vrata. već kako on misli da jest. pa je ovaj jadni početak zamislio kao uspon prema zeljenom cilju. bez grceva u nogama. Pa ako je njegova moc večeras i privid. smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada. onda je možda nekad i bila istina. ili svoju muku s njima. neka nije kao klupa. kao uvijek. zahvalan. i neću priznati svoju krivicu. Možda ima i pravo. da osjeti ili izmisli njihovo poštovanje. sutra će biti stvarnost. zamjenjivao ove ljude. Pozurio sam kući. Sad može bez mene. Dosad sam. Ovo sjedenje s ljudima. Nije se naljutio kad sam rekao da idem kući. čini su pale. sutra će me opet naci. Uzaludno ga je i zvati da prekine svoje slavlje. Ako bude trazila svoje pravo. A ako sutra opet nicega ne bude. On je večeras drugi Mahmut Neretljak. pun obecanja. kao zid. Ali je prvi korak. jer joj onda neću priznati da sam kriv. osporicu joj ga. nije pravo što je ostavljam samu. šejtanima je dosadilo da mu podmecu klipove. i duvacemo jedno na drugo sve do lijeganja. šta me se tice Mahmut Neretljak i njegova ludost. I posvadjacemo . Kcerku i zeta je izmislio. A radi cega. kao da me otpušta. bez skrivenog jada u srcu. Neka mu bude. i ovaj razgovor. u lijepom razgovoru to nije privid. da sluša njihove podsmijehe primajuci ih kao prijateljsku šalu ili kao pohvalu. sve možda i podsmijeh. Nadam se da me neće dočekati ljutito. Ali to hoću da kažem ja a ne ona. Nije to cilj. za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najblize. zna i on. Ne znam da li ga je zamišljao u mnogim godinama nevolja. dugo očekivan. Ali Mahmut nije mislio tako daleko. kao vlastita koza. ljudi su se sklonili u kuce. i on nema šta da zali. a sad ostaju samo njegova vjera u sebe i njegova sposobnost. i zadovoljstvo koje će sebi pruziti. ostace sjećanje. sama. ali mu je suviše dugo da čeka pravi uspjeh. sokaci tamni i pusti. i pjenušava sreća zbog svoje dobrote. zeljeni. mrak je sve crnji i sve hladniji. kao ptice. Propašce mi uzivanje u lijepom kajanju. to bi i on teško mogao objasniti. Ovo je njegov veliki cas. da bi dohvatio sagledljivu srecu. otjerao ih je mrak. godinama sanjani. A ako nije laz. Tijana me čeka u praznoj sobi. znaju to svi. i ovu toplinu. mada to cinim iz obzira prema drugima. kao pas. da govori o sebi kao i ostali. Njemu nije važno kako jest. reći ću joj da neću više. ali šta me se ticu drugi. I hvala bogu što je tako. za nevolju. Nije uspio. Večeras nije sam. nije me ni zadrzavao. ganut. samo neka nije kao drugih večeri. Šteta što varka neće potrajati duze. Bice divno ako bude pametna i ne prekori moju nepaznju. I zbog njenog praštanja. slobodan.A onda sam posumnjao u istinitost te dirljive priče. uspješan. Sve to prima. kad jednom uspije u životu. Možda zbog prava koje je platio ove noći da sjedi s ljudima zajedno. bog mu je svjedok. Kako bi Mahmut mogao sve dosad kriti takvu muku? Zar je ne bi otkrio da nam smekša srce? I zašto nikad nije rekao da ima kcerku? Odakle sad kcerka? Ko zna zašto mu treba ta laz. baš zato što sam kriv. kob ga je milostivo ostavila na miru. ali se iskrenula u varanje samoga sebe. cilj je mnogo veći.

šapnuo je i sakrio se u tami dvorišnog prolaza.upitao je oprezno. krijuci se tamom. makar i ovako škrto. . da sam najnesrećniji od svih ljudi i da me niko ne razumije. samo to. ne bi prepoznao ni sebe. Smiješan je ovaj njegov strah od svakoga. Hvala ti. moj nekadašnji prijatelj i poslodavac.. Prošao je moj komšija. . . kad sam ga oteo od smrti.dodao je pošteno. i bice lijepo. Obicno se vracam ranije.Šta bi trazio od mene za tu uslugu? .se. advokat. da mu ne promaknem.Cega se bojiš? Pijan je. .Razgovarao sam danas. to je korisno pred spavanje. Rekao sam to samo da nešto kažem. da ga ko ne vidi. Iza njega možeš mirno ici po zaledjenoj riječi. kao da mi je mahnuo rukom u prolazu. ni . Poslije ćemo se izmiriti.Sigurno si čekao dugo.Imaš li novaca? . kamoli tebe. ma kako me docekala. ne odgovorivši na moju zbunjenu riječ o zakašnjenju. od nicega.Šta Šehaga ima da pita za mene? . i ukoracio u mrak. kao iza lisice. i želio da potrcim za njim. Bice lijepo.Danas sam razgovarao sa Šehagom Socom o tebi. ja ću bjesniti i zazivati bogove za svjedoke.Imam.Dobro. sakrivši se iza mene. Zašto se brine za mene? Da li zbog sjećanja na Dnjestar. i eto. .Kako će mi pomoći? .Je li te kogod pratio? . da prikrijem cudjenje što ga vidim ovdje i u ovo vrijeme.Mogao bi ti pomoći. . rekao je da ga posjetiš. nepriznatim. da ga upitam zašto je dolazio ovamo. Pogledao je iza kapijskog direka. Nasmijao sam se: . . pomislivši da on ne bi došao ni u blizinu moje kuce kad bi postojala i slutnja opasnosti. i ucutao.Udji . .Zašto bi me neko pratio? . svakako.Ne možda. ona će plakati i nabrajati moje bezbrojne grijehe.Možda ću i otici. . premro od straha.Eto. Hodao je. ispricao sam ono što znam. Rekao je da dodješ. On može sve. . i sigurno je u mraku dobro naprezao oci da prepozna moju sjenku.Može ti naci posao. iznenada. kao poslije kiše. već sigurno.Ništa. ne misleći na svoju? Objasnio sam mu da to nisam učinio ni iz dobrote. ni iz sazaljenja. Šta se to desilo? Prijeti li mi neka opasnost? Ali sam se odmah umirio. ali za njega nije ništa manji zato što je nama smiješan. . sigurno. Osjetio sam i strah. Pred ulazom u dvorište presreo me Mula Ibrahim. Gledao sam za njegovom sjenkom što se štapala sa mrakom. ulicni cistac. Bila mu je potrebna velika hrabrost da se uputi prema mojoj kući i da razgovara sa mnom odbacenim. Sam je pitao . pričali smo o tebi. . Pomenuo te. Nikome ne govori da sam dolazio. .. toboze šetajuci. Mula Ibrahim se pribio uza zid. a. kao poslije grmljavine. Otidji. da se vidi u ogledalu. pijani Zuco.

I došao je. i kajanje. cak ni njemu. nepozvan i neočekivan. jer mu je od njega sve zavisilo.. na sanduku je mirno sjedio serdar Avdaga. Sigurno se tada najiskrenije u životu molio za život drugog čovjeka.. kao da sam pamet izgubio. došao je večeras. Lakše bi mi bilo da sam ugledao kurjaka. ocekujuci da objasni zašto me obradovao svojom posjetom. narocito vaznijeg. nije mogao zaboraviti da samo njemu i cudu duguje život. pomislio sam. I možda je njemu bilo teze nego meni. zbog nezahvalnosti. izgrizen ujedima. kažem i sad. ali je njegova nevolja što je dobar čovjek. Ali. Ali se ne pamti razlog već cin. Ona je možda i veća nego kad straha nema. Zato mi ne duguje ništa. i sigurno je taj strah bivao sve tezi. Je li Mula Ibrahim znao da je Avdaga u kući? Onda je njegova hrabrost još veća.zbog svjesne odluke. iako se boji. Tijana nije bila sama. Sigurno je bilo teze. i tu ludu rijeku. raspamecen. zbog drugih. khkh. Morao je zapamtiti roditelja. Ali se on nije zurio da ista kaze. rekao sam mu to davno. bez razloga i bez sazaljenja. možda je njegova duša prostranija nego što sam mislio. zato je cutao i znacajno ss nakašljavao. On pamti moj cin i svoj strašni cas. Neka ti je bogom prosto. pošteni čovjece. njegovom i svojom. kad se uneredio od straha. da ga usred noći probudi stid. nekad. a poslije. i o poštenju rodjenom iz stida. Prvi život mu je dao otac. Nije mogao da ostavi svoj mucni strah kod kuce. zbog njega. I nikada nikome nije želio toliko sreće kao njemu. i nisan znao šta radim. Kad sam ušao u sobu. izranjavljen ubodima. kao zmiju oko vrata.. ali i zadovoljstvo samim sobom. iz samoga sebe. i za pobjedu nad smrcu. Nije simio da poruku pošalje po nekom drugom. Doduše. makar dok ne izadje na obalu. Mogao sam isto tako da ga ostavim u bujici. Neka ti je bogom prosto. oprljen vatrom. nije bilo prirodno. za moj bi dao i dušu. smrknut i ukocen. donese vijest o pomoći. Zapamtio je sve. nikako lakši. Za njega je to isto kao da je jurišao na utvrdjeni šanac. i zapamticu samo njegov podvig. ja drugi. kao groznicu u tijelu. kao ratnik. samo blaze i toplije nego nekad. ni otrijeznjen. dok je prilazio zabranjenom mjestu. dok se vraca. zastao sam na vratima. nemajuci hrabrost da me spase. da ne propadnem). A nekakva luda je uporno vukla camac kroz pobješnjele talase. A ljudi su ga natjerali da dobro vrati nezahvalnošcu.. iznenadjen. na Dnjestru. a eto. čini mi se. pošto je učinio ono što nije pametno ali je pošteno (kako bi rekao Mahmut). Došao je sam. iznutra. Sada. da mi. Bio je to nerazmišljeni cin. kao vatru na košulji. Pocinjem da cijenim tu vrstu hrabrosti. kao da je sasvim prirodno da upadne nekome u kucu. Onda kad je digao ruke od mene. Onaj nije želio. da će . Pogledao sam Tijanu bez riječi: šta hoce ovaj? Odgovorila mi je toboznjim osmijehom: otkud znam! Pozdravio sam se s Avdagom. i želi dobro dobrim da vrati. nosio ga je u sebi cijelim putem. mogao je i zaboraviti. Ispricacu Tijani smiješnu pricu o junaku koji je to postao zbog straha. Rekao je samo da se nadao. umiruci od straha. u Sarajevu. strah mu je još veći. možda se već kaje zbog nerazmišljenog postupka. mnogi zaboravljaju. Neka ti je bogom prosto. Ne zaboravlja. ali ja to neću znati. izgledao je zbunjen. nepoznatog (a ja mislim da sam se samo drzao za dasku. pa se nosi cak i sa strahom koji bjesni u njegovoj krvi. Želio sam. pred smrcu ciji je ledeni dah već osjetio. kome ne dozvoljavaju da to bude: izvršio si duznost. i taj ludi predsmrtni cas. A možda i nije. i tog ludog mladica.

i još iz tako lijepih usta. Bogzna šta bi bilo od nas bez njega. pa sam morao da objašnjavam. i ne uciniti ništa što bi ga ozlovoljilo. i ja sam znao da je sad ništa ne može zaustaviti. da se na njemu naplati za svu gorcinu posljednjih mjeseci. rekla je da je Mahmut dobar čovjek. Avdaga? Šta hoćeš od nas? U početku su me uplašile njene oštre riječi. Za Avdagu je to najgora pokuda. A ona je. kao da trazi pomoć.rekao je zamišljeno.. koliko i svoje gospodare. jer druge riječi nemam. sabljajuci se na sanduku. Avdaga se okretao prema meni. ali ga puštaju da odrzava strah medju ljudima. kunemo. da se tuzimo. da mrzimo ljude.Jeamo li čudni što nam u kucu dolazi prezreni Mahmut Neretljak? Kazeš za njega: jad. što nikome nismo nanijeli nepravdu? Ili smo čudni što mirno podnosimo nepravdu koja je nama nanesena? I šta bi trebalo da ucinimo.Čudni ste vi ljudi . Zato sam ostavio da njegova troma misao mirno odlezi. izgubi čim ga se neko ne boji. On se. I još gore. pred onima koje smatra krivcima sigurno se ne zbunjuje. A možda je nesiguran pred zenom. da o zlu radimo? . i želio mu još veće muke. makar nakon toga i umrla od straha. pa da nastavi svoju litaniju. zadovoljno sam gledao kako se pece na jakoj vatri. nesreća kažem.me zateci kod kuce. Ali Tijana nije mislila tako.Nimalo gori od drugih . Hljeb nam je donosio od svoje sirotinje. mrak je već davno pao.. . Dobar ne može biti kad je lopov. sad je vidio šta je to zenska glagoljivost. khkh. A vidiš. Avdaga. samo nesrećan. jedino on. niko za nama ni glavu nlje okrenuo. Sigurno misli: da išta vrijedi. Njegovi ga preziru. . A nesrećan je zato što su ga uhvatili.upitala je oštro. a oni koji su osudjivani kao krivci ne mogu nikad više biti pravi ljudi. . pokrenuta riječima. Pa šta smo onda? . . neuznemirena nicim što bi je usplahirilo. koji je sa ženama. pa da ne budemo čudni? Da psujemo. samo je zejtanjavi pogled prenosio od mene do Tijane.Kud ti ode! . što nikoga nije zaboljela glava zbog nas. uzivao sam i u njenoj oštrini i u njegovoj zbunjenosti. samo cekala da on kaze šta bilo. tim tajanstvenim sojem. Ali pomoći nije bilo. Jesmo li čudni zato što nikome nismo ucinili zlo. To je njeno najveće opravdanje za svakoga. uspio bi u ma čemu. više zbog Tijane nego zbog njega. a mi smo čudni! Gdje ti je srce. naljucena uvredom. nezadovoljna i Avdaginom primjedbom i mojim odgovorom. a ne bi ostao fukara. Bolje da ostanemo čudni i nejasni nego sumnjivi. Ništa nije rekao. A Tijana. to mu nikad zaboraviti neću. progovorio svega nekoliko riječi. kao da ga nešto pritiskuje.Zašto smo čudni? . evo već drugi put to vidim.. kako Mahmut slavi svoj trgovacki uspjeh. i bilo mi je zao da ga ostavim.. Stari nezenja. Više je volio da kazni stotinu nevinih nego da pusti jednog krivog. Možda zato što smo mu nejasni. Znao sam da nas sad odredjuje.odgovorio sam. ne zna kud da nas smjesti: nismo ni zlikovci ni ljudi od reda. Gledajuci je začuđeno. Svi su ljudi mogući krivci. i nikad nije uzela nauk za poslije. izgleda. i on to čini sasvim pošteno. kad nas je nesreća pogodila. I sad je on jad. i smatrao sam da je bolje ne pogoršavati svoj polozaj u njegovoj glavi. ali je svakome nalazio krivicu po svojim mjerilima. što nas još nije odredio. slušajuci svoju strogu savjest. kao da ne razumije o čemu govorimo. niko nam nije pomogao. ali kad sam vidio koliko ga je zbunila. Ona ne može da ocuti na nepravednu riječ.rekao je Avdaga kratko.Jad .

- Ja sam mislio... Ne bih rekao da je išta mislio, sve je u njemu ispreturala. Možda se pokajao što je upao ovamo (još ne znam zašto), a možda nije mogao ni to, zbog cuda što ona ne osjeća strah pred njim, kao drugi, što ne bira riječi koje će mu reći, kao drugi, što ne misli na njegov krvavi posao, kao drugi. A bez tog straha, koji nosi nad sobom kao barjak, što lebdi oko njega kao oblak, bez tog maca što sasijeca ljudima hrabrost, on je razoruzan i nemocan. Neka mu je bog milostiv, ali sad su mu se i one dvije jedine misli koje ima upopriječile u glavi, kao dvije kosti u grlu. Odlucio sam da mu priteknem u pomoć, iz straha da se ne pocne spasavati surovošcu, kako ne bi ostao ponizen. Krajnje je vrijeme da to ucinini, možda je trebalo da se umiješam i ranije. - Da nisi malo nepravedna, zeno - rekao sam pomirljivo, nadajući se da će me shvatiti. Avdaga nije mislio ništa rdjavo. - Ne znam šta je mislio, znam šta je rekao. Pa ako neće da nam pomogne, zašto nas vrijedja? - E pa, ne vijedja, nemoj ni ti tako. Sad je Avdaga došao do riječi: - Drugo sam mislio, ne to o čemu ti govoriš. Mislio sam: niste baš bogati. - Slobodno reći da smo sirotinja. Je li to grijeh? - Nije grijeh. Ali sam mu nudio mjesto. Odbio je. - Neću da upropastim čovjeka, Avdaga. - On je sebe svakako upropastio. - Šta onda hoćeš od mene? - Ništa. Samo, ne znam, ne razumijiem, odbiti mjesto a biti ovakva sirotinja. Eto šta njega kopka! Ali kako da mu to objasnim? Ne mogu da budem nepošten, nisam zvijer, ništa mi čovjek nije učinio... Što god bih rekao, kao da bih govorio o njemu. A čini mi se da zbog sebe i pita. On ubija ljude, uvjeren da čini poštenu stvar. Ja ne znam da li sam i u ratu ubio nekoga, a kad bih vidio mrtvace poslije bitke, jeza me podilazila od pomisli da koji od njih nije pao od moga metka. Kad bih mu to rekao, mislio bi da lazem, ili da sam potpuni slabic. Ne bi mi vjerovao ni zbog toga što poznaje dosta, veoma mnogo bezobzirnih ljudi. Nikako nije mogao sebi da objasni zašto sam odbio njegovu ponudu. Dobio bih posao, od mene ne trazi mnogo, pa cak niko ne bi ni saznao da sam nešto ruzno učinio. Samo bih ja znao, a ne vjeruje da bi mi to smetalo! Da sam mu pomenuo savjest, ne bi razumio. Njegova savjest je drzavna, i ne zna da može biti i svoja vlastita. - Vidiš, Avdaga, najteze je objasniti ono što je najjednostavmje - pokušao sam da nadjem rupu u njegovom oklopu. - Eto, da li bi ti, rećimo, ubio čovjeka da bi uzeo njegov curak, ili konja, ili imanje? - Ne bih, boze sacuvaj. - Pa zašto misliš da bih ja to učinio? Cutao je neko vrijeme, pa zatresao krupnom cetvrtastom glavom. To je drugo. Ili misliš da Mehmed Seida nije grehota izbaciti iz sluzbe? Mehmed Seid nije više nizašta. Sigumo misliš da nije grijeh ni Ramiza uništiti?

- To će drugi odluciti. - Ali misliš da nije grijeh. A zašto? Zato što je neko rekao da je opasan po drzavu. - On je protiv drzave. - Teško drzavi za koju je opasan jedan jedini čovjek - rekla je Tijana narogušena. - A nije on opasan po drzavu, već po nekoga ko misli da je drzava. Sad sam se i ja zacudio njenim riječima, a ne samo Avdaga. Ocima sam joj davao znak da prestane, da se stiša, opasno je prešla dozvoljenu granicu, ali ona nije vidjela moje zmirkaje, niti je više vodila racuna o ma kakvoj granici. - Je li moj otac bio opasan po drzavu? - nastavila je ogorceno, otkrivajuci razlog svoje zestine. - Ne, ni za koga on nije bio opasan. A opet su ga ubili. Nekome su naredili, i taj je poslušao. Možda samo zato što je nešto rekao u picu, ili se nekome ucinilo da je rekao. Tudji život je jevtin, Avdaga. Mnogo ih je koji nikoga neće pozaliti. Pa zašto i od poštenih ljudi stvarate zlikovce? Neka ostanu makar za cudo. - Kao rijetke životinje - dodao sam, smijuci se, kad već nisam mogao ništa drugo. - A tebi hvala što si nas posjetio. Ali ako si dolazio da Ahmeta nagovoriš na ruzno djelo, uzalud si dolazio. A sad je vrijeme da se spava. Kasno je. Tako ga je istjerala, nimalo obazrivo. Ne znam šta bi Avdaga učinio da sam ja to rekao, na nju se nije ni namrštio. Samo je premještao duge noge i ruke, kao da nigdje nisu na svome pravom mjestu. Cinilo mi se da je i ranije htio da ode, ali ne zna kako, da ne bi ispalo ni kao poraz ni kao prazna srdzba. Izabrao je najnerazumniji nacin: pogledao me, pokazavši glavom na Tijanu, i nespretno se osmjehnuo, bez riječi, kao da mi kaze: takva li je ona! I kako mu je izgledalo da se lijepo izvukao, ustao je, udarivši se po stegnima, i rekao, opraštajuci se (mislio sam da se ruga, ali ne, bilo je sasvim ozbiljno): - Lijepo se narazgovarasmo. Ne zamjerite. Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili! Ali ne bih rekao da je otišao uvrijedjen. Ko zna šta je ušlo u njegovu otpornu glavu, a šta mu je samo prolepršalo pored ušiju. A onda mi je palo na um da je cak mogao osjetiti poštovanje prema nama, zato što ne pristajemo na podlost, i što mu kažemo šta mislimo. Možda, jer Avdaga je surov ali nije pokvaren, ne zna za milost ali nema lukavstva. On je izvrnuti, unakazeni narodski čovjek, koji drukčije ore i kopa nego njegov otac, ali je nešto ljudskog moglo da se zadrzi u njemu. Neko zrno, neka naplavina, neko blijedo sjećanje. Ali sve ovo govorim napamet, jer ne znam kakva se cuda dešavaju u duši jednog dzelata. Ispratio sam ga do sokaka, ne znajuci šta da mu kažem. Nisam htio da ublazavam ni da utvrdjujem ono što je receno. - Žena ti je opasna - rekao je, pošto smo sišli niz stepenice, da ga ne bi cula, pomislio sam. - Sad znam zašto nisi pristao. Zbog nje. - Kako zbog nje. Odgovorio sam ti odmah, ne pitajuci nju. - Ne bi joj smio na oci da si pristao. A ja se cudim: zašto? Vidio sam zašto. Hvala bogu što se nisam zenio. Nego, nisam ti rekao zašto sam došao. Dobro se sjetio, makar i na kraju.

- Porucio ti je Dzemal-efendija da dodješ sutra u Begovu dzamiju, u podne. I rekao je da nemaš pravo, ne ljuti se na tebe. - Zašto da dodjem u dzamiju? - Bice sva ulema. Govorice se o onom studentu, Ramizu. - Šta će se govoriti? - E, to ne znam. A Ramiz je zatvoren u tvrdjavi, jesi li cuo? - Kada? - U prvi mrak. Uhvatili su ga ljudi kojima je govorio. I predali vlastima. E tako, i dodji, sigurno. Pošao je, pa se vratio. - Kad sam došao, tvoja žena nije bila sama. - Nego? - S Osmanom Vukom. Otišao je kad sam ja došao. - Sigurno me nešto trazio. - Možda te i trazio. Samo da znaš. Nije vjerovao nikome, kako bi vjerovao ženama. I upozoravao me da pripazim, ali s te strane sam miran, hvala bogu. Avdaga je otišao u mrak, a mene ostavio rasturena, zbog Ramiza. Govorio je kako misli na porodicu i kucu, sad misli još vrelije. Mrzio je sve Avdage ovog svijeta a još više njihove gospodare, ponizene je pozivao u borbu protiv njih, a mislio je na toplinu prijateljskog razgovora. I na djevojku je mislio. Sigurno joj sada u tvrdjavskom zindanu, zatvorenih ociju, govori kako su ga surovi ljudi vukli večeras, ne njegovi, oni su ga cekali u dzamiji, kao i svake večeri, i kako misli na njih, i kako nisli na nju, jer su mu ostavili samo misao. Sad je sam, uzasno sam, i možda se sjeca zeljenog prijatelja, možda i mene, možda njegova misao oblijece oko moje glave, a ja je ne vidim, samo slutim. Ne znam kako mu je, možda pusto i teško, možda je crna praznina oko njega, u nedogled, on je mislio na svakoga, na njega ne misli niko. On bdije, uznemiren, ljudi spavaju. A može biti i da se varam. Možda je njegovo lijepo srce zadovoljno što je učinio koliko je mogao, možda vjeruje da ljudi ne spavaju zbog njega, sjeme njegove riječi klija u njima, možda je uvjeren da će neki drugi Ramiz zauzeti njegovo mjesto i boriti se za ljudsku srecu. Ne mogu svi ljudi biti sebicni i uplašeni. Vidio sam ga kao sitnu svijetlu tacku u mraku ove noći, u mraku ovoga svijeta, i cinilo mi se da mi je taj nepoznati mladic najblizi čovjek na zemlji. Uzalud je, ne mogu pomoći ni njemu ni sebi. I ma šta je učinio, svijetla tacka će se pretvoriti u puhor, a moja večerašnja tuga zbog njega postace sjetno sjećanje. Ali sad me u grlu guše suze zbog kobi ovoga svijeta. Samo, neka to ostane u meni. Ne mogu uzbudjenu Tijanu uznemiravati novim uzbudjenjem. - Je li štogod rekao? - upitala je, misleći na Avdagu. I ja ću misliti na njega, da ne mislim na Ramiza. - Kaze da si opasna. - Možda sam pretjerala. Nije trebalo da govorim onako.

- Zašto nije trebalo? Govorila si istinu. - Ne, ne, pretjerala sam. Nisam baš ispala pametna. Uzalud sam je uvjeravao da je bila u pravu i da je zbunila Avdagu. I kasno mi je palo na um koliko griješim: da sam joj zamjerio što se zatrcala, branila bi svoj stav. Ali kad nije trebalo da se brani preda mnom, pocela je da se optuzuje. Grdila je sama sebe i istovremeno zeljela da je branim, a njeno srce će zapamtiti da sam bio uz nju. A onda mi je otkrila ono što sam znao: bila je takva zbog oca, već je pocela da zaboravlja, na svoju sramotu, ni za grob mu ne zna, nekad je mislila da će umrijeti od bola i od tuge i sad jedva i pomisli na njega, a sjetila se, i opet je zaboljelo zbog Avdage. Kazu da ga je on ubio. Smiri se. Ne misli više na to. A za grob ćemo raspitati. Potrazicu seljake. Zašto? Obicno je govorio: Kad umrem, svejedno je gdje ću biti. Govoricemo o tome poslije. A sad pokušaj da zaspiš. Ne mogu. Krivo mi je što sam onako govorila. Natovaricu ti još veću nevolju na vrat.

Plakala je u mome zagrljaju, uzdišuci, mucena zlim slutnjama. Otiruci joj suze, što su odlivale bol, tješio sam je lakomislenim razmišljanjem, da slutnje ne donose nesreću, i da zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom. A onda, više ima nevolja nego krivica, a najmanje je nevolja pri ljudima koji imaju najviše krivice, pa je šteta što nismo više krivi. Ali svijet se ne upravlja po razumu ni po posijanim uzrocima, da bi ljudi od njih znjeli posljedice, već po najludjim slucajnostima, a mi smo svoje zle slucajnosti već potrošili, ostale su nam samo dobre. I dok sam raspetljavao svoju spletenu odbranu našeg prava na srecu, zeleci da govorim, da ne bih mislio, ona je zaspala, duboko dišuci, obrazom priljubljena uz moja prsa, snom oslobodjena straha. Ostali smo budni samo ja i mladic gore u tvrdjavi.

Srećan. kao cvijet. i uvijek to znam. Pekarski radnici su veseli.11. Neću da mislim na Ramiza. Misliš na nešto drugo. Neću da mislim na Ramiza I probudio sam se misleći na njega. smijete se. Samo kad se probudiš. . . Za nas se ništa ne dešava. sva će ostati. po danu se sazna. nekorisno je. šta ti se desilo? Zar ti ne smijem reći koliko te volim? Braniš se od nećega. ljubavnici se kriju. Lijepa si uvijek. pored svega.Šta ima novo.Nismo. lenjivice. Crna kosa joj je rasuta po jastuku. Izdvojio se svojim stradanjem.Vi bdijete noću. osjećam to svakim damarom. Sjednem na postelju do nje. razgovaraju. da uzmem hljeb. Pekari su već drugu pec ispraznili. šale se. Tijana me docekala budna. zar ne vidiš? . Otišao sam u pekaru. oci joj vlazne od sna. Zašto baš jutros? Mislim cesto. Hoću da napunim oci tvojom slikom. Mislim kako sam srećan. nijedno neće iskupiti. . a po noći se svašta dešava. usne nabubrele kao u djeteta. a kao da sam znao njega jedinog medju ljudima. drijemaju. ali neću da kažem. Znao je šta ga ceka.Kako si lijepa kad se probudiš! . zato se i smijemo. zar izgledam bolestan? Zar ne smijem ustati kad mi se ustaje? Spavao si nemirno. Ne. Saznacemo. netaknuta. Sad moram. . milioni spavaca. Zašto si ustao tako rano? Nije rano. ljudi? . je li želio da strada? Je li se nadao da će svojim stradanjem podici ljude? Neću da mislim na njega. A sad mi reći. Šta može jedan čovjek. kao da iskupljuje sva naša zla.I nikad više. Cega to? .Zar niste ništa saznali? .Sve je poskupjelo. . Neću da mislim na Ramiza. Jeste li culi štogod lijepo? . cula sam kako se okrećeš. . Neću da mislim na Ramiza. a njegova žrtva nema svrhe.Vidim. Zašto su ga zatvorili? Mogli su ga mirno pustiti da vice.Hoću da te mirišem.Sve što se po noći desi.Onda ću reći istinu. Hoću da te naljutim. da ništa više u njih ne stane. za inat.I nikad više? Samo kad se probudim? .Nećeš uspjeti. nepoznatog. smiju. Jesi li bolestan? Pobogu. je li to novo? .I šta još osjećaš? . niko se ne bi probudio. šta može i stotina? Jedan pijetao.

. Rekao sam da idem malo u grad. Nije vrijedilo ni da pokušavam. nema koristi. A šta mogu ja? Ni ime. Kaze to nerado. Liciš na dijete koje se skriva. nisam znao šta jedem. Govorio je protiv njih. I ne znam ga dobro. ništa ne stoji iza mene. Nema svrhe.Ma neću. Ništa mu ne možeš pomoći.Zbog Ramiza.A kakav je skup? . kako je zatvoren u tvrdjavi. Odmah sam vidjela da nešto kriješ. . Ne bih ni išao da smijem. a zao mi je. Neću da mislim na Ramiza. Ko može išta da ucini? Ne može niko. Nikoga nema. jer je poštena. čim se završi. . ništa! Obecaj mi. Tijana me gledala kao bolesnika. kud sad i to.Oh. Doruckovao sam. trazice da ga puste.Zašto tebe? . Niko sad neće ni prstom maknuti. nema koristi.U podne je nekakav skup u dzamiji.Ne znam. Badava je. nema smisla. A jest. Ne mislim. Niko ni riječ neće reći za njega. ništa od nje ne mogu sakriti.Uvijek me stjera u cošak. . da ga zamolim? Zašto ti? Odmah će pitati: zašto baš ti? Nismo prijatelji. samo ćeš sebi odmoci. ne usudjujemo se da trazimo cak ni milost ni za koga. ni djelo. Ne vjerujem. Zašto si sakrio od mene? Da te ne uznemirim. da me zadrzi. kriv je. šta imam da govorim. za čovjeka prema kome nemam obaveza. Ne misli više na njega. Kako bi bilo da odem do Zafranije. I kaze još više: Šta možeš. dici će se ljudi. to mi je sinoć rekao Avdaga. Neću da mislim na ono što je nemoguće. Kako si vidjela? Nikad nisi tako njezan kao kad ti je teško. ali kaze. Uplašila su nas. neće ga pustiti. ni porodica.Zašto ne ostaneš kod kuce? . sinoć te trazio Osman Vuk. Vrati se odmah. U ime cega bih govorio? U ime sazaljenja? Šta moje sazaljenje znaci ikome? I zašto? Za nepostojeci dug savjesti. da prohodam. a kao da jesmo. ni bogatstvo.Ništa ne govori. . ni polozaj. A on se možda nada. . kiselim osmijehom krijuci svoju zabrinutost. Ne znam. Ispricao sam o Ramizu. Nije htio da kaze šta hoce. i on zna da neće. . za krivicu koju ne praštaju. molim te. boze. Zafranija je pozvao i mene.

što ne može popraviti. Trazio sam mogućnosti izvan ovih kojima sam pritisnut. kao srna. Neću da mislim na Ramiza. zaljenja. još osjećam. da se raspitam. Toliko mogu. i sav taj smrad nazivacu iskustvom. tijelom mi juri iskricava krv. Mucicu se mišlju o dobrom čovjeku koji u tvrdjavi čeka smrt. modro nebo. šta. o čemu? Niko ne zna. da cujem štogod. cuje se smijeh. Neću da mislim na Ramiza. cak i ono što mi ne znamo. opet sam osjetio tromost udova i spletenost misli. poslije će mi biti svejedno. Mislicu i zaboraviti. Vlazni krovovi. I čim sam se sjetio svega. i pjesma. kroz lisnatu šumu. nisam cuo ništa. vlazni sokaci. Ne bih želio da to ostanem. sve što mu treba. Ništa ne mogu uciniti. a mislim. udara nevidljiv saz. srna. i veseo razgovor. do podne. mrtvih zakletvi. koracam kao kroz rosu. vlazne tarabe. već osjećam kako zaudara. Pobjegao sam od njega u blazenu rajsku prazninu. odjednom sam zaboravio sve. A u podne. poput planinskog izvora. Našao sam na svadbeno veselje u jednoj avliji Vrata su otvorena. mlado sunce. I opet sam čovjek koji se muci i ništa ne zna. S kim. . da je najbolje gledati svoja posla. ali sam samo trenutak bio biljka. avlija puna mladog svijeta. Bicu radije ludi čovjek. da porazgovaram. Do podne. stida. sve je u meni jasno i svijetlo. Ili se tijelo pobunilo protiv more koju mu je nametnula misao. niko neće da kaze. Ne mislim baš pametno i ne mucim se suviše teško. ali dovoljno da mi jutro ne bude više blistavo.Sasvim sam bio zaboravio na njega. obuzima me tiha bezrazlozna radost. koji misli o nećemu što ga se ne tice. kroz svjezu vodu. zna sve o sebi. Ne mogu drukčije. igra kolo. Tijelo je kao biljka. Ne znam kako. sve što mu ne treba. neću moci ništa da izbjegnem. ponizenog ponosa. prohladan vazduh. Otišao sam od kuce da se nadjem s kim bilo. Tijelo je pametnije od uma. nikog se ne tice. nisam porazgovarao ni o čemu. Koliko li je sati? Neću da mislim. Ili će reći ono što znam. zdravo tijelo. ali mislim. Polako postajem smetljište istruljelih jada. Kao i tolike druge stvari. A nisam se našao ni s kim. Ne znam je li sreća ili nesreća što to ne može biti potpuno. i što je od njega daleko kao nebeska zvijezda.

na čemu im on. Povod za ovaj skup je sitan i nevazan. Dzemal se smješkao svima. i dugo ih nosio u mislima. Ali uzbudjeni mozak je kao usplahirena životinja koju uhvati strah i kojoj se čini da je sve protiv nje. ustalo je Dzemal Zaframja. koje mu čini cast. zahvaljuje. makar i jedini. a ja sam odbio. ili posljednji pandur. istaknute pisare. a ne bi trebalo zamuciti ovoliku gospodu. možda ću sazreti. ni za kakvu tešku stvar. već na ono što će se o njemu govoriti. a ako pomene šta mu je sinoć sve izgovorila. pojuricu preko ljudi prema vratima da se docepam zaklonjena mjesta. a on je slušao mirno. jer. a kadija je prošao namršten. i nimalo mu nije nezgodno što ga tako stidno hvale). i prozivjece tako. bio bih srećan da se ja spasem. Mislice da bjezim sa skupa. Kad se dzamija pocela puniti. Znao sam da je to smiješno. i sjeo u kraj. i glavnog kadiju u pratnji Dzemala Zafranije. grad bi ostao bez pameti i bez znacaja. sam. ne gledajuci pošao prema meni. Pocele su da mi padaju na um najludje misli. Ako me potjera napolje. zastao je i poceo da trazi bolje mjesto. Ovi ljudi su mozak i snaga grada. u procelju. Ima pravo. Avdaga će ustati i reći kako me zvao da svjedocim protiv Ramiza. srecom. Sve bi sa mnom mogao svršiti serdar Avdaga. jer ne bi bilo pravo da se nadjem na spisku s tako znacajnim ljudima.Niko od njih ne zna za Ramiza. ali je pravi . a kad me vidio. poštenje i mudrost poznati i izvan našeg grada (poklonio se kadiji. i kad bi se kojim cudom svod dzamije srušio. govorio sam. Zazmurivši kratkovidim ocima. zaista. neprimijecen. Mula Ibrahim je ušao medju posljednjima. rekao je da je po naredjenju casnog i poštovanog kadi-efendije. ne znajuci. vaznije imame i vaize. Podne je blizu. ne gledajuci ko sve stoji u dvorištu. šta ću ja na ovom skupu? Svi će pomisliti da sam samovoljno upao. Ušao sam u dzamiju. pomenuce i da mi je žena hrišcanka. Nije to bila pakosna već smetena misao. Sjetice se i sijela kod hadzi-Duhotine. ili me neko pozvao greškom. ni za skup u dzamiji. Zašto su me pozvali? Gore. smiješeci se ljubazno a opet odlucno. osjećao sam muku u stomaku. govorio sam. jer su svi gledali u one koji su ulazili posljednji. zamolio je najuglednije ljude da dodju na ovaj skup. a cinilo mi se da samo mene gleda. muderise. po naredjenju. posmatrao sam izdvojen. Vidio sam ih u prolazu. ili Dzemal Zafranija. Uza svu zalost koju bih zbog toga osjećao. Djavo vas odnio. svi će se okrenuti da ocima probodu to cudovište koje se zove Ahmet Šabo. praveci se da me ne primjecuje. i poceo da govori. ljubazno u svoje ime. Jednom. Ništa od jutros nisam jeo. ruke gorjele. Ne znam kada. ciji su ugled. blizu vrata. ne videci nikoga. zagledan u neku zamišljenu tacku pred sobom. Blago vama. odlucno u ime kadije. crijeva su mi burljala. Sad ne mislim na Ramiza. Neću da mislim na Ramiza. Zašto nisam kao oni? Zašto ne vodim brigu o svome životu? Zašto me se tice ono što me se ne tice? Možda ću ozdraviti. u svoje ime.

Pa iako je to strašno i jedva shvatljivo. ali je potrebno reći. govorite! Kad je kadija ovako umiljato dao riječ slušaocima. Ne znam kako je uhvatio da je riječ o neprijatelju carstva. za punih trideset dana. sigurno da uhvate dah. Cijelog ovog mjeseca zavijali su psi. bez obzira šta ja mislim. ciji su uslovi života bili teški. i to sluti na kugu. gdje su pravi vjernici? Gdje je bila i šta je radila vlast za toliko vrijeme? Bili smo slijepi i gluhi. Zato je blistao kao mlada na vjencanju. imena. s dozvolom i po naredjenju cestitog kadije. Muderis Numan je svoj govor zasnovao na tvrdnji da je pogrešno svako ucenje kojemu vjera nije temelj. moramo to reći. U našem gradu je boravio neki probisvijet Ramiz. a ni ovakve nesmotrenosti. a ne iskrena misao. pljuje na naše svetinje? Možemo li ostaviti narod da ga truju mracni čovjekomrsci? . nisu ga vlastima predali ljudi kojima je govorio. samo kad mu se to prohtije. Danas je to ucenje besmisleno. ne treba dokazivati. ne bi nas zbog toga pozvali. ali se taj bezvjernik i neznalica usudio da ljudima govori najstrašnije stvari. doduše. njihovi!) I pita sad. bez toga nema napretka . On odlucno zastupa slobodu mišljenja. a bogzna je li tako. već drugi. Možemo li trpjeti da svaki zlocinac. poznata ništarija. Nisu ga zaustavili. a nesloga medju Muslimanima sluti na kugu. ali su ubrzo došli sebi i pozurili da se izjasne. drzavu. A sad. da ga prijavi vlastima. prstom nije maknula. A i mi smo neslozni. uspavali smo se i pustili da najgori neprijatelj govori narodu što mu na usta dodje. (A onda ih je ponovio. bez obzira što ih je mali broj. vjeru. kao da sam za sebe misli da nije castan. Onaj ko donosi kugu. gluhi narodni prvak. pitanje nepoštovanja vjere. a odstupanje od bozjeg zakona je grijeh i bogohuljenje. Mula Ismail. riječ je svakome slobodna. ali ovakvog zlodjela u mome kadiluku više neće biti. . naša gostoljubivost i otvorenost poznata je svakome. to je sramota za njega a ne za Al Azhar. mutnih izraza. kako ne bi nasjedali varalicama. Odugovlacenje bi moglo liciti na oklijevanje. cak i presvijetlog cara. nastala je kratka stanka. nije ustao da odbije takvo bogohuljenje.razlog vrlo vazan. u kojem svako treba da se brine o sebi. što je sigurno greška ucinjena u govornickom zanosu. Niko nije ni protiv toga što je on drzao predavanja. a od toga neka ih sam bog sacuva! Prvi je ustao moj nesudjeni dobrotvor. Pred nama je pitanje nepoštovanja vlasti. kao najljepši završetak i tacku svojim riječiina. da bi pametniji od njega mogli da kazu šta misle. pitanje nepoštovanja zakona. godina. da se to ucenje pojavilo.Vi ćete reći šta imate. baš niko. (Eto. rekao je. niko se nije ni osmjehnuo dok je iscrpno govorio o uzrocima i predznacima kuge. Smatra da s ovim naucnim cinjenicama treba upoznati neznalice i zabludjele. A to sluti na kugu. ne znam kada i ne znam gdje. koje castan čovjek ne može ni ponoviti. na veliku štetu našu i njegovu. sigurno je opasan. iz noći u noć. koji se ocevidno još nije bio završio. kao i onda kad je nastalo. U pitanju je teza i vaznija stvar. A vlast. koje odrice svaku vlast i propovijeda nered. nekako se to uklapalo u razgovor o Ramizu. koja mora da zna šta sumnjivi ljudi rade.rekao je kadija mrko.) Taj bjesomucnik je napadao naše zakone. To. ali tu nije pogriješio. Niko nema ništa protiv toga što je on bio u gradu. i on će ga. kao posljedica siromašenja i nezadovoljstva seljaka. koji za sebe tvrdi da je student Al Azhara. Muderis Rahman je objasnio korijen i razloge nastanka hamzevijskog ucenja. pred punom dzamijom. Iz mnogih podataka. jer svako vidi da današnji seljaci dobro zive i da poštuju carsku vlast. I niko. Kao kadijin potpis ispod svega što je rekao. i još besmislenije. izvukao sam za sebe zakljucak. ali je on tu kadijinu grubu neobazrivost prihvatio kao pohvalu. Vjera je nepogrešiva jer je bozji zakon. saopštiti.Neće više! . Nadam se da ćete reći sve što mislite. što je sigurno laz. da ga omete u govoru. a ako je istina. najkrace što može. možda cak i na neslaganje. prekinuvši lijepo izvezeni Zafranijin govor. Taj zlikovac je sipao otrov cio mjesec dana. još je mnogo lijepih ukrasa i obrta ostalo u govornikovom grlu. kao da je zaboravio šta je rekao.

naib. govore ruzne riječi. napadima na nekakve krivce. Šta radi muselim. protiv koga se mora poci u sveti rat. I to sada. vidi smisao ovog skupa u neophodnom zaoštravanju borbe protiv neprijatelja. To nije sloboda već najgore ropstvo. ne cudim. i neprijatelj nam je svaki onaj ko slobodom smatra slobodu od bozijih zapovijesti. Ti ljudi su otvoreni saveznici naših neprijatelja. bolje da je neprijatelj na drugoj strani šanca nego u vlastitim redovima. da sve znamo. koga sam uvijek susretao s poštovanjem. i snene uctivosti je nestalo. Samo kadija ne kaze zašto smo krivi. Zašto bi nam rekli? Kakve mi veze s narodom imamo? Malo. ali moli kadiju da mu pomogne. jer mišljenje izvan Kurana nije slobodno već nazadno. Potrebno je da stvari postanu ovako ocevidne. s njim je najlakše. pa da se svi pokrenemo. ali dobrih nego mnogo a svakakvih. bolje da nas bude malo. Kao sudiji. Niko nije htio da zaostane ni za pedalj. ni njih ni one koji ih štede. i ne treba ih štedjeti. zbog blagog osmijeha i lijepe riječi za svakoga. Ilijaz-efendija je rekao da mu je zao i da ga je stid što dajemo toliko slobode onima koji je ne zasluzuju. zahtijevali kazne i istrebljenje. Kao da smo pamet izgubili. Zato što nam je svejedno. što su ga ljudi krili. Sve se zazarilo od vatre i gnjeva. borice se dok je daha u njemu. A ja se vidite. i sve manje. preziru ugledne ljude. A onda je ustao bjelobradi hafiz Abdulah Delalija. A što je mladic toliko vremena govorio svašta. svi. i svi su slušali pospano. A onda je zasvirao na svoju sviralu. Himzi-efendija. Cudimo se što nam niko ništa nije rekao. ali malo može uciniti sam. treba to otvoreno reći. a ne zaostati znacilo je biti strozi i tvrdji. Neće klonuti. vikali. kao u slucaju pomenutog Raniza. cuti? Boji li se da će ga okriviti zbog slobodoumlja ako ništa ne kaze? Je li i cutanje sumnjivo? Ili riječima koje ga se ne ticu. pokušava da vrati na pravi put. kojih je bilo sve više. Je li lud! Rekao je da je protiv svega što je govorio taj Ramiz. šta rade strazari? Kao da se to njih ne tice. Naša je duznost da bdijemo. i preko granice šaljemo samo pandure. sramoti. bdije. ako drugi ne vrše svoj posao. strogosti. A zar je trebalo dopustiti da dodje do ovoga? Zar nije bolje spriječiti nego lijeciti? Zar nije bolje mirno spavati nego čekati da zlo preraste u gore? I nije Ramiz jedan. mi stvaramo svoju. nabrajali zlocine. Ramiz je zaboravljen. Jer mu ništa drugo ne treba. Stenjali su. da ucvrstimo vjeru i carstvo. A robovanje mraku i satani smrtni je grijeh.ni sreće. On tu duznost vrši u svom dzematu. Šehagin najbolji prijatelj. ali slobodu mišljenja u okviru Kurana. On ih grdi. Granica se uspostavlja izmedju nas i naroda. pjevaju oko dzamije dok se klanja namaz. suviše mislimo na svoju korist i na dobra ovoga svijeta. narod . a saveznici naših neprijatelja su takode naši neprijatelji. kobimo sami sebe. kupuje svoj mir. Ovo nije jedna drzava. zna. A meni su se noge odsjekle od straha. koji nam bacaju klipove pod noge i ometaju nas u naporima da izvršimo svoj sveti zadatak. bori se. njemu su ruke vezane. Zar će i on pridruziti svoj glas ovom bjesomucnom zavijanju? Zar nije mogao da. Smucilo mi se. odjednom. Ne treba ih štedjeti. U početku je govorio što i ostali. ismijavaju svetinje. on je već unaprijed osudjen. Kadija ima pravo. Ima na stotine mladih Ramiza. da se suprotstavljamo. ništa nas se ne tice osim nas samih. kad neprijatelji na našim graicana motre pazljivo šta se kod nas dešava i cekaju priliku da nas napadnu. krivi smo mi. Tada su poceli da se nadmecu u oštrini. Mladi ljudi su pošli krivim putem. zazivajuci propast. rezali. jer mrzi nered i nasilje. Teško griješi. kad neće oni koji su duzni.

što ih nije bilo više. Je li to ikome dosad uspjelo? Jeste li kadgod pomislili. Narod ga je sakrio. Zašto ga je pustio da govori? Je li zaista tako širok? Je li htio da pokaze kako svako može da kaze šta hoce? Ili je želio da se nesrećni čovjek iskaze potpuno? Jesu li i mene pozvali. I ne upotrebljavajte velike riječi i krupne razloge da biste namirili svoje sitne racune. nepravedno odredjujemo kazne a još nepravednije krivice. ili govorio drukčije nego što mislim. bilo bi nedostojno zvanja koje vršite. za ime boga. pomislio sam uzbudjeno. zahtijevamo bezobzirniju surovost. A zašto? Ne mislim da svi mislite tako kao što govorite. i njegove stare kosti bismo skupljali u vrecu. I ne krivicom naroda. Ako to ne cine oni kojima je to duznost. Je li to onda iz straha da se ne zamjerite nekome ko je iznad vas? Ako je tako. ko će strozi zakon predloziti. misleći da ću izgovoriti ono što se ne smije? Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotine. Ne vjerujem ni da to cinite iz koristoljublja. Strah mi je ledio kosti dok sam ga slušao u ovom uznemirenom. po čemu će nas narod zapamtiti? Po strahu koji sijemo? Po bezobzirnosti kojom se branimo? Po teškom životu o kojem se ne brinemo? Po praznim riječima koje prosipamo? Takmicili ste se ovdje ko će tezu prijetnju izreći. A Kuran kaze: Sve rješavajte zajedno. u hiljadu glupih navika bez kojih ne možemo zamisliti život. Kad je sjeo. u našoj oholosti. . i koji su spremni da brane istinu od svih neprijatelja.svoju. sebicnosti. ali se na njegovom smrknutom licu ništa nije moglo procitati. Rekavši da će o ovom razgovoru obavijestiti valiju i sve vlasti. Krivica je u nama. niko se ne zacudi što ovakvih pojava nije bilo i ranije. Eto zašto je jedan buntovnik mogao govoriti ljudima toliko vremena a da mi to ne znamo. bez obzira na neka usamljena pogrešna mišljenja. A niko ne pomisli na naše greške. Jedino sebi zadrzavamo pravo da mislimo. zar vam nije jasno? A mi sad trazimo još veću strogost. bezobzirnosti. ne usudjujuci se da pogledam oko sebe. poštena ludo. Zar hafiz Abdulah nije govorio isto što i ja? I još gore. bilo bi strašno kad bi to bila istina. da ukazujemo na put kojim treba ici. niko ne pomenu dublje razloge naših nevolja. ko će crnje nasilje traziti. da mi ne zamjerite što govorim ovako otvoreno. Ali. kadija je završio razgovor. ucinice ljudi koji opštu korist pretpostavljaju svojoj. pokazujemo pravac put neprohodnih trnjaka a ne put širokih dzada. Iznevjerili smo i obicnu pamet. hafiz bi prošao gore nego ja. uzvikivali riječi neslaganja i ogorcenja. ali ne izmišljajte krivce medju onima koji to nisu. Suviše poštujem i vas i sebe da bih cutao a mislio drukčije. Razlike u mišljenjima nije bilo. ne naplacujte se za svoje ponizenje! Kaznite krivca po pravdi i po zakonima. rekavši da je. i ta jedinstvenost će nas podstaknuti na veće napore za ocuvanje i ucvršcenje svega što nam je sveto. i mirno saslušao hafiz-Abdulaha do kraja. uvrijedjenom mnoštvu. zahvalio nam je i otpustio nas kući. Natjeracete ih da postanu krivci. u dogovoru! Mi smo iznevjerili Kuran. Sigurno mu nije ni svejedno ni pravo. jer se ne trudimo da dobro uradimo ono što smo proglasili svojim pravom. ali ih je kadija umirio odlucnim pokretom ruke. Dok je govorio. skup pokazao visoku svijest i opravdao njegova očekivanja. O. duboko vas zalim. hoćemo strahom da uvedemo red. nastao je tajac. Molim kadiju i sve vas. Odgovorniji smo pred narodom i pred istorijom nego što i sami mislimo. jer smo izdvojeni. Da nije bilo kadijinog zapovjednickog pokreta rukom. pojedinci su se ljutito dizali. i najstroze ako treba. Rdjavo mislimo. Izmedju tih dviju drzava nema mnogo prijateljskih odnosa. da odredjujemo krivice i kazne. ne širite strah i izvan ovog kruga. Ne ustavši.

mada ne vjerujem da je mogao išta drugo očekivati. i blize je ljudskoj prirodi. jer bi Ramiz prema istomišljeniku bio tvrd i nepopustljiv. ili da ga ostavim na miru. . i sad će ih prepricavati.Zato sam te i zvao. Ti sa zadušna baba. bio je ubjedljiv jer nije morao da bude obazriv. a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro.Drago mi je da to cujem. Sigurno je zadovoljan ishodom skupa. nasmiješen. Dvadeset-cetiri su mu godine. Ne treba da se plašim. Prijatelj sam s tim studentom. zacudo. samo zalim što ljudi nisu andjeli. i mogao bih mu reći što drugi ne može. nismo dokaz za to? A evo šta bi trebalo da ucinim ako želim da ga spasem. Zna. što je svejedno. nismo prijatelji.Šta će biti s njim? . on. To nije cudno. kako izgleda.Ko je to? . treba se pomuciti. Sačekao me. i baš je to imao u vidu kad se sjetio mene. ni kadija.Zar se ne bi mogla traziti milost. Pred dzamijom se Dzemal Zafranija oprostio s kadijom.Šta kazeš o ovom razgovoru? . da ne . govori dobro. meni je otkrivao svoja osjećanja. zato što je u ocima naroda žrtva a ne krivac. Ali. Zlo je privlacno. u stvari. trepnuvši ocima. Pomislio sam da tjera šegu sa mnom i s Ramizom. . Njegova slava postace veća. . duboko mu se poklonivši. zna da smo razgovarali o najobicnijim ljudskim stvarima. Zar mu nije opasnije da mi se sad javi. i odmah se okrenuo. . trazili su da govori ćešce i na više mjesta. Pa i to je dobro što se ne slazemo. . Dobro. po mome stvrdnutom licu i zacudjenim ocima. da ga upitam šta misli o ovom skupu. pa bi na zemlji vladao raj. Jesam li primijetio da ponekad lakše razgovaraju ljudi koji ne misle isto. ponavljace ih kao molitvu. a možda se toliko uplašio da i ne misli ništa. moramo zatrti sjeme njegovih riječi. Zar nas dvojica. Dzemal. Zna i to da se ne slazem s Ramizovim mišljenjem. Za dobro i ljubav treba izrasti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast. Iako se ne slazem s Ramizovim mišljenjem. Ljudi su zapamtili njegove riječi. možda.Ima.Ti. Onda sam mu ja blizi nego drugi. cak ni vezrir.Ima pametnih ljudi. ali se nikome nije povjeravao kao meni. ni muselim.Zašto bih ja ustao? . . lakše je nagovoriti ljude na zlo i mrznju nego na dobro i ljubav. (Sve mu je ispricao serdar Avdaga. Vidio je to. da ja i nemam nikakva mišljenja. i pozurio da mi objasni. da se ne guram u uskim vratima sa širokim ljudima.Niko mu sad ne može pomoći. Treba mu skinuti oreol mucenika. Odlucio sam da sacekam dok svi izadju. svejedno što će vrijeme opametiti većinu zavedenih. ili vješto. . Ramiz je ostavio prilicno traga u gradu.) Ramiz je drugima izlagao svoja uvjerenja. kazna je smrt. i ljudi su ga slušali kao mesiju. Mogao bi ga spasti samo jedan jedini čovjek. i ja.Sigurno ti je zao Ramiza. . . cudno je da mi je povjerovao. suprotstavljace ih svakoj teškoci i svakoj nevolji. .Zao mi je svakoga. Mula Ibrahim mi je neprimjetno klimnuo glavom. A znaš da sam se bojao da ti ne ustaneš. obecavao je mnogo jer nije morao da izvrši ništa. ako nisu neprijatelji. zaista. ohrabrio me što mi se javio. A on ne smije ostati mucenik. jer što god mislio ne smije reći.Izlazeci. i to mi je cudno. ni njegove riječi posijano sjeme. poslije ovolikih prijetnji? Ili misli da mi je u ovom trenutku paznja potrebnija? Razmišljao sam da li da podjem za njim.Ja? Šta to govoriš! .Za ovo što je učinio.

. Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvijek moram da rješavam nerješive zadatke.iznikne nijedna rdjava posljedica. . Ili misliš da nije? . kao da je šaptao mome nosu. Branio sam se pred serdar-Avdagom. bio bih saucesnik i krivac. .Meni da pomogneš? .Ziv.Mogu li malo da razmislim? . i ucinice sve da iscijede iz mene istinu. da ne odlete baš sad. . i glatko. izgleda. Toliki krivi i nekrivi prozive život neprestano zijevajuci.Zašto? Ne ciniš ništa rdjavo.Vjerujem dok mi treba. neće me poštedjeti. . nadam se.Ne vjerujem da će pristati.Jest. pristaješ li? . . O.I za njega je bolje ovako. ne dajuci mi vremena da se snadjem. i da se budan bez misli i bez muke. E baš sam našao koga ću ganuti! Šta da radim? Ako odbijem Zafranijinu ponudu. Ja treba da ga nagovorim. a sad je razmislio o svemu i. drzeci ih na okupu. dah sam osjacao. šta ćeš još navaliti na moju glavu! Nije ni najpametnija. Samo. Neka ode u dzamiju i kaze ljudima da je pogriješio kad im je onako govorio. jedva sam sabirao misli. Kako? Jednostavno. Znaju da mi nije pričao o kući i porodici. kao da želim doci do daha: . dokaz će . . Mrtav.Grijeh mu je tezak. i lako. Ne volim surovost. on ima spreman odgovor na sve: . to ili slicno.Onda. neće moci ostati ovdje. i jak istocnjacki miris. i da mirno spavam ljetni dan do podne.Bice ubijen? . pričajuci mu dirljivu pricu o mladicevoj kući i djevojci. i tebi sam htio da pomognem. da je bio licno ogorcen i tako se svetio. jer ga nisam prijavio. . Okretalo mi se u glavi. A volio bih da mi malo bude i dosadno. moj Ahmete. A pravo da ti kažem.Sam kazeš da ste bili vrlo bliski.Nije rdjavo. kiselkast. kao pošten čovjek. pusticemo ga. Zafranija nije kao ja. kao uplaseni vrapci. Šta da kažem? Kako da se izvucem? Uvijek traze moj odgovor iznenada. a otkrio upravo ono što njima treba. Ne voliš ni ti. Ne volim ubijanje. Zaista! To je pecinski nacin rješavanja sukoba medju ljudima. ni najgluplja. . Da se sam odrekne svega što je govorio.U progonstvo? . Znam šta treba da kažem. Spasavaš mu život. kao treći brat u prici. Priblizio mi se toliko da me gotovo doticao usnama.Tezak je strah od smrti.A ako ne pristane? . A valjda ni on.Bićeš pametam.Ni ti ne vjeruješ? . morace otici. samo na jeziku. zali što ih je upucivao krivim putem. boze nepravedni. sam je rekao. . ali je neobicno. . teško mi je da se odlucim. Ako bih je rekao. upetljace me u Ramizovu krivicu. kud koja. i da ne mislim na sutrašnji dan sa strahom. Niko drugi ne bi mogao.Čovječnost ti je.Ne znam.Ostace ovdje. Ko bi povjerovao da ti je pričao samo o kući i djevojci? . ali kako sebi da ne naškodim? Rekao sam. odlazuci odgovor.Javicu ti sutra. Ako to kaze.

Ako ne bih rekao.« Ali ako ne budemo sami. . ako ga uništim. Vucibatina. »Zar i ti. Namješta mu krivicu. zbog mene. bjezim u samocu. pomoćnika nije bilo iza pregrade. kad sam pošao ovim putem. nude mi smrt i cast. samo ništa dobro. uništicu sebe. Ti mi nudiš da narod pljune kad cuje moje ime. zaprepašten. . ipak. a eto. Svratio sam u Mula Ibrahimovu radnju. i jesu. Nudiš mi život i sramotu. lupez. iz navike. ne bih smio. A opet sam šaptao. Odgovorio je. trazim dobre ljude. i zbog svega što sam cuo u dzamiji. dokaz će im biti njihovo uvjerenje. Kad mi je još teze. Ali kako da mu izadjem na oci i predlozim da se odrekne svega što je govorio? Nije važno što će odbiti. a trecega nema. zašto ne bih i drugoga? Kad bih pristao da mi prebiju kicmu.im biti moje priznanje. koji pjevaš samo za sebe. Zar sam mogao i pomisliti da ću zbog nepoznatog mladica prezivjeti ovakvu muku? Ako ga ne izdam. izdacu sebe. i u zamišljanju uvijek tu zastanem. kao rasuti konci. poštenija je od tvoje ponude. opet bih bio kriv.« Ali on nije želio da njemu bude najbolje. ali nije najgore.Mislio sam da si čovjek. primoran. Izgledao sam možda suviše potišteno. Postidjen. . a odbice sigurno. postidjen. zašto bih štedio tudju? Šta bi me spriječilo? Kad ne bih imao casti ni savjesti. nikako ne mogu da podnesem. natjeran sam. Šta bih mu rekao? »Zao mi je. Mislio sam da su ljudi izdijeljeni.rekao bi njegov prezrivi pogled.Na koga je kadija mislio da nije izvršio svoju duznost? Bojao sam se da neće odgovoriti.Mislio je na muselima.« Kako mogu traziti da izda svoju misao? I ja bih poslije toga mogao postati sve. ako s nama bude strazar. Spremao se da podje na rucak. A izabrao sam tu mogućnost davno. ubica. Kad bih sebe ubio. . Mogao sam onda bolje unovciti svoj život. Oni su bolji od tebe. nije najteze ni što ću opet biti prepušten Zafranijinoj milosti. Jest zlo. Uvrijedjen. »Bilo bi za tebe najbolje. Ne. opet se medju njima stvaraju neraskidive veze. pjesnice. kao slavuj? . kad bih mu to rekao. Ne trpe se.Prijeti i drugima. samo ništa dobro. Kad mi je teško. sve bi mi bilo dopušteno. . produzetka nema. prihvaticu njihovu kaznu. A njegov pogled bi bilo strašniji od svega što bi odgovorio. Mislio sam da imaš dušu. ni izlaza: ne bih mogao da podnesem njegov uzasnuti pogled. ali nisam mogao da ne upitam. krvnik. Putevi su nam izukršteni. zbog sebe. Nude mi da me narod zapamti po dobru. Ne mogu. Ne mogu ni jedno ni drugo. I šta bi bilo od mene kad bih te poslušao? I ti bi se morao uplašiti! Sve bih mogao postati. ne bih to mogao reći.

. . Kako mu možeš reći da ne bude ono što jest? Tako smo ostali na početku. a kriv je muselim. .Mula Ibrahime. nije rješenje ni smrt.I tamo bi te našli. Ali. boze . Sve sam ispricao Tijani i njemu..Oh. Odgovorili su potpuno suprotno od. . želi da nadje izlaz: .Kako bi bilo da se razboliš? Pojedi sirov krompir.Razgovaraj.rekao je Mahmut ogorceno. da se ne rasprsnem. Svakako će ga ubiti. toboze.Zašto uvijek prijete? Zar ljudi nisu dovoljno uplašeni? . to mi se ucinilo prihvatljivo. A ja ću dovesti Avdagu da vidi. Ali njegova nemirna misao ne može da ostane na vajkanju. od straha.Lijepo. svakako. Usput će mnogi platiti. bogami. Odakle da groznica dodje baš danas? A sacekali bi da prodje. badava. . a to je najvaznije. Da porekne sve što je rekao. Pustili bi ga ako to ucini. odmah. A. od muke.Vidi ti nevolje . poljuljan. . ne bih mnogo dobio time. i skrušen je kao i ranije.Kako bi mogao toliko uvrijediti čovjeka? .uzdisala je Tijana. Mahmut se ćeškao po cekinjavoj bradi: . Po njemu i njegovom strahu. više je reda. . traze da razgovaram s Ramizom.vajkao se Mahmut. Svugdje će me naci. . Dvije muhe jednim udarcem. . red bi bio savršen.Doduše. Mula Ibrahime. ni na čemu. od neizlaza. najradije bih se vratio nad svoju rijeku. . i po meni.Reći ćeš im da je odbio. .Misliš? . A onda su polako zamijenili mjesta i obrnuli mišljenja. razboljecu se i bez sirovog krompira. Odbice.Posavjetuj me. gotovo s vrata. Reci mu: moje je da ti predlozim. Kod kuce sam zatekao Mahmuta.Kako ću mu pogledati u oci? . i nije se bojao.Neće pristati.Red je. Tijana je uzbudjeno razmišljala: . onog što sam očekivao.Što je više straha. i kad bi povjerovali.Znao je šta ga ceka. Ne mogu jesti sirov krompir godinu dana. U nevolji. Kako da ga puste? . A Tijana: . potrošio je sav novac. tvoje je da odluciš. .Ostace ziv. Nema mi spasa. pa će ti vatra skociti kao u najvećoj groznici.Napravili su od njega strašilo.

na velikoj sam ti nevolji. pa ću mu reći: tako i tako. a rješenje nismo našli. spasavaj. brate. . Zaboravio je da je Ramiz u još većoj nevolji. Toliko sam mogao uciniti i bez njih. Tako smo dugo grickali tri posne misli. ali mi je lakše što nisam sam.Mahmut je izrazio mišljenje da će me oni ostaviti s Ramizom.

Ne bi bilo strašno ni da si nas mimoišao . ali loš nisam. jer ih sigurno nemaš. Unio je u našu sobu svoju lijepu plavu. Volio bih da ga djavo odnese. . Ali ga pamtim i drukčijeg. da te opet neću naci kod kuce. Čekao sam da dodju po mene. po mene. ali bih volio da ne bude moja. Kako je u nju gledao sinoć? Šta joj je govorio samoj. Pa šta mogu.Ne volim takve šale. A zašto na vas da se ljutim? Nemojte ni vi na mene. i da te svakako nadjem. . snaho! Ali zlo nisam mislio. I još mi je priprijetio da nikud ne skrenem. Ba šta onda? Zar je to razlog da objesite nos? Očekivali smo jednog čovjeka. Šehagin momak. Tuga i bijes Ni sutradan nisam našao izlaz.Koga to Šehaga poziva? . da me povedu. Ko da bi bilo strašno i da te nisam našao kod kuce! Njegov zadivljeni pogled. rastavice nas samo smrt. . u kafanu. .Zato što nisam pametan. Jesam svakakav. Eto.A zašto kazeš: budala? . vjetrovima opaljenu glavu. A ja zurim i bojim se.Tebe.umiješala se Tijana mirno. Ko je to? Šta hoce? Duga priča. bio sam uvjeren da je serdar Avdaga. Nikad čovjek nije dovoljno pametan. šalje ga Dzemal Zafranija. je li u redu? Onda. već neočekivano Osman Vuk. . koga bi drugog! Tako je rekao: pozdravlja i moli.Ama.A ko to zna.odgovorio sam oprezno.Sad mi se ne ide. Osim kad se naljutim.Kuneš se u djecu. a nisam ga više ni trazio. Možda ću na tom putu odluciti da li ću se poniziti ili uništiti. Jesam. Otupio sam od nekorisnog razmišljanja. svoju površnu i šašavu narav. Kad je neko pokucao na vratima. okrenut Tijani. .viknuo je u smijehu. djece mi moje! . Zacudio sam se: rekao je to Tijani. svoj smijeh.Znaš ti dobro šta si učinio . budala. šta vam je. kud me odvedu. kad već ne može da bude drukčije. Odredjen mi je za andjela cuvara. prilicno je jasno govorio zašto bi volio da me nije našao kod kuce. misli. na kakve sam ja ovo čini udario! Ništa zlo nisam mislio. i mozak je mljeo uprazno. hoćemo li Šehagi? . Na razgovor. ljudi. Šehaga te pozdravlja i moli da dodješ do njega. Jesi li do nas poslom? Bio si i sinoć. Tako nekako. . prijatelju? Šta sam ti učinio? .rekao sam ljutito.Zašto. Ali nije ušao nerado očekivani crni andjeo. kad ovako govori preda mnom? .12. cujem. Je li ti zao što nije došao? Nimalo. Ne znam cija.Uvijek sam kod kuce . Šta vam je? Ko da se molite nekome za dušu! . . neka ga.

snaho. a mi ga zamijenismo. naivan nekakav čovjek. Vidim. ja sam dijete prema njemu. odmah poce da gubi. . Poslije ste vi gubili. nisam ponio više. Tako i tako. I dize pare.Neka ti bude. nije greda. šta cekamo! Polako. al volim i da igram. gubio sam. . . Ako ti nije gadno da opelješiš budalu. Šehaga te ceka! . I neprestano nosi.Doci ću sutra.Može i pješke.Ne igram baš cesto. Dodje mi jedan trgovac. . dobar ali glup. A ovo će sve svršiti zacas.Sve treba pokušati. al ništa. veli. A ako i izgubim neku paru. pobolji od nas! .kaze Tijana. Nešto se odjednom desi. Zašto da samo mi ispadnemo budale? Zato kažem: dosta mi je nevolje za danas. i pruzi mi ruku.Ja. kakvo nasljedstvo! Ovo je pravi kockar. već što će se cuti. Što god mi bacimo. Ahmete. Sto dukata. Ne vjerujem da ćeš mu ostaviti i za trošak do Brckog. te glupi šljivar potegao u Sarajevo da to spiska. i pocesmo igru Pjevinim kockama. A on. . Ako me bude pratila. gleda u hrpu dukata. Još nam na kraju ostavi neku crkavicu.Dobitak dijelimo. nasmij se.Pravo je.Lijepo si nas osamario. on baci bolje. Na sokaku mi je povjerljivo klimnuo glavom. a ja se pocnem smijati kao lud.Hvala.Igraš li cesto? . da znam. al mi nije drago.Ne sutra. Uzalud smo hukali u kocku. Pjevu za sat. . umrla mu bogata tetka i ostavila mu bogato nasljedstvo. Te odem po Muharema Pjevu. u početku ćemo malo gubiti.smiješi se šljivar dobrodušno. I svršiti se zacas. ne možemo sebi da dodjemo od cuda. Bogme. . da je on uzeo meni a ne ja njemu. veli Pjevo. nadji ga. neka mu bog pomogne. jedva govori. kao da je znao šta mislim.Pravo da vam kažem. a i mi smo prećutali svoju bruku. šta ti je Šehaga kriv? Hajde.vice neprestano.Ja imam jedno sto dukata. on ne može bez ludosti. prevrce ocima. odmah. Šta to bi. Mene je opuhao za pola sata. Pjevo ode i pozajmi još od handzije.Okrenu se sreća! I zasta se okrenula. I nadjemo se u Kamenom hanu.Sam je traziš. . nizašto za lijepu riječ. a sve trci. . hoce drugi. da imamo za pice. . . Ako neću ja. snaho. Zamolili smo ga da cuti o ovome.Ma jok. A on će se vratiti brzo. Kako uvijek baciš ono što hoćeš? . šta uradi od nas glupi šljivar? Pjevo grize usne. i pita da se opet nadjemo. on tebi sinoć. nije lud da te dugo ostavlja samu. šljivar.Ti drugome juce. . i da vuce na veće brojke. . nećeš izgubiti neku paru. veli. hrabri nas: . Pjevo nestrpljiv.pitam ga. . rekoh. hoćemo li ? . A Brcak. Opasan kockar. veli: . i još priznade da se onaj trgovac sam ponudio da nas navede na njega. . obnosili je oko glave. Brcak samo klima glavom.pristala je Tijana. mislim ja. već sad.kažem mu.Pa idi ako te čeka . veli. Osman je to primio na svoj nacin: . kaze Brcak. dugo muckali u šaci. samo se smije.cudi se Pjevo. Da vidim koliko vi imate? Mi jedva sakupismo pedesetak dukata. kao ovih dana.Zašto? Ako si se na mene naljutio. nije mu toliko krivo što je izgubio. odmah sam opazio da je u kocki olovo. veli: . vidim da je sve sreća. citavo bogatstvo! Vidim. velim. da se šljivaru osladi. pricuvajte se. Kao divljac na lovca. Ponesi štogod para. . Za danas mi je dosta nevolje. volim da uzmem paru. . Glavno je da nema varke. U redu .. čovjece bozji! Kockao sam sinoć. A meni cak ko i zao. da porazgovaramo ko ljudi. njega sam smirio preksinoć. A Pjevo i ja se gledamo. već sve što imaš.Stigao jutros neki Brcak.Šta je to? pita šljivar veselo. Nije mi gadno. velim mu. . kad kazeš. Onda. čini mi se. i rekao da će mi ispricati nešto. Dok nisam ofercio.Zar ti nije zao da uzmeš čovjeku pare? . smijuci se. al ono što sam igrao. Koliko vi imate? Mi se zaprepastismo. al daj da makar štogod ušicarimo od tebe. jado. i Brcak prestade da gubi. . Hajde. ponekad se ovako zabavim . .Nemoj ostati dugo.Pa. Uzalud ga je opominjati. još nam porucuje jelo i pice.Tako ti i treba .Šta ta je? Što se smiješ? . a onda. Tako nas šljivar udesi.S dobrim ljudima ništa nije šteta. Pravo je. Možda. prije nego što se vidim sa Šehagom.Kako se ne bih smijao! Zar ne vidiš da smo ispali budale? Kakva tetka.Vidi ti cuda! . .

zamoli oca da ga pusti u vojsku. zašto! Može se piti i bez razloga. i nijednom više. već da bog sacuva. Jedinca. idu neki njegovi drugovi. jer niko nije rekao tacno vrijeme.Nisam znao da ima sina. O majko moja. veli. u jednakim razmacima. zbog njega je osjećao radost što zivi. čim sam nezaposlen. više nema. ne znajuci šta je ruzno. ponovo: . Ujutro . kao prorijedjene mjeseceve mijene. To je znak da će početi da pije rakiju. sve. ludi stvore! Kad te ne mogu urazumiti. u neko selo ili u drugo mjesto. pa može biti kad god se dogovorimo. A mladic se iskrade.Šta je? Kažem to usput. nije rat bajramsko pucanje. ništa ne jede. spava i opet pije. ne znajuci šta je teško. nisu drugovi jedini razlog. A ocu zao. ali Šehaga ima debeo razlog. i rekao da svakako dodjem. Osman je odredio da to bude danas. jer niko ne zna da ucini dobro kao Šehaga. ni žena. već svašta uz drugove. i nije ni krio tu ljubav. pa hajde de. pomoći će mi on. pa navalio da izgubi i ono što se samo jednom ima. ni prijatelji. Tako tri puta godišnje. i nije teško znati. kao da odgadja da kaze razlog. bajraci. I niko ga odvratiti ne može. zbog njega je osjećao radost što stice. On bi ubijao. Ispricao mi je cudnu pricu. ali bi njegova žena imala sve što zazeli.E. A to ne valja. gladovanje. da se sklonimo od vjetra što je otkidao listove sa šljiva. a neko mu napunio zelenu glavu velikim riječima. baca novac. razgovarao s Mula Ibrahimom o meni. Ne govori o tome nikome. Trpi. Ako ga zaboravi. sveti razlozi. Kad mogu toliki drugi. vene u sebi. A Šehaga se raspametio. Kao da okoliši. što prije. kakva je ovo napast! . pa i smrt. samo povraca i pije. podje u pijanstvo. da mu pomognem. a zna šta mi je potrebno. osam dana tako. Ali. Tako čini tri puta godišnje. nije mogao. nikad ni kap ne uzme. što više stari i što manje ima razloga da zivi. ne zna ni kako je ostao ziv i dosad. govori.Opet ti! . da zaboravi. Možda i sebi. Pretrpjecu. Ne ljuti se odmah! Da ti kažem o Šehagi! Velika je nevolja sa Šehagom: prestao je da pije mlijeko. doduše stariji od njega. mladost. Jest. kao ovo sad. Izgledalo je da će mu plamen suknuti iz ociju. Osman. ni da cuje. mladic zivio kao riba u ribnjaku. mogu ti narediti! Danas si oduševljen. kaze ludi mladic. istina. evo već dva dana. a njemu treba. ne smije biti sirotinja.Zašto pije? . krv. pa kad ne može više da izdrzi. smrt. ali je meni stalo do moga sina. i djecak samo što nije izludio od oduševljenja. Ali badava. nećeš. Kad čovjek ima onako lijepu zenu. Kad je Šehagin sin navršio osamnaest godina. makar bio i budala. surovost. onda tri noći i tri dana spava kao mrtvac. a poslije. talambasi. ako bog htjedne. pa smo sjeli na perde. poznati ga ne možeš. ali se druzio samo sa starijima od sebe. izgubi se. ali jok! već ode nekud.Zbog sina. E. prljavština. skoci s prozora i prikljuci se vojsci koja je odlazila. A jednom će presvisnuti od te muke i od tog trovanja. a da pomognem i Šehagi. Šehaga pokuša da ga urazumi. Mladoj budali nije stalo do života. presit. . Imao je. već blato. pije. . I zatvori ga u kucu. to nije kao kod drugih ljudi. A kad on pocne piti.Uveo me u dzamijsko dvorište. u nevrijeme. jedinac. Da pije kod kuce. Zato je i došao po mene. ako treba. Niko ne zali manje svoj život nego mlad čovjek. razmazen. sve više se hvata za život. i vrati se kući procijepljen. Upitao sam. Šehaga me nije pozvao. Rijetko više. I poginucu. niko. I naljutio. mogu i ja. sin mu je. ali me nije danas pozvao.Zašto pije? . sutra ćeš plakati kad te napadnu vaške. u rat. veli.

opet će u pice. grdi sve odreda. grdio ga mrtvog. . I svi ćemo izludjeti od straha dok ne saznamo gdje je. da obamire. nikako našem čovjeku. Privešce ih. samo su kod hafizAbdulaha pretjerali. oni zale i cude se. Šehaga je jutros bio kod kadije. ali što mene ubi! Uzalud su ga molili da se smiri. a on ne zuri da naplati. Šehaga ko lud. drzi ih u ruci. Suviše mu ljudi duguju. Još rece da se ne kaje nizašto. kad ja postanem veliki vezir! Od tog praznog obecanja Šehagi nije lakše. da zaboravi. cuti. s jacije. . Pregledani su svi vojni spiskovi. jedinom u gradu. sprema se na bjekstvo. izbjegavali vojne jedinice. Mladic priznade sve i primi krivicu na sebe. rekavši da se kaju što su to ucinili. ali je ime promijenio. skrivali se. i tako se bjezanje pretvorilo u dugo mucenje. Da li se to već ostvaruje najavljena strogost? Ili se produzava stara surovost? Juce. sebicni sine. u nevrijeme? Sinoć se desila nesreća Šehaginom najboljem prijatelju. Na vrh glave se popeo svakome. Lutali su. Onda smo otišli u Smederevo. A zašto sad.E. Kod Smedereva trojica pobjegnu i prijave se vlastima. udesice da ga snadje kakva nesreća. Uskoro se desilo ono što je Šehaga predvidio. jer je rat najveća prljavština ljudska i najstrašniji zlocin. poceo je da pije. I eto. putovali noću. halal vjera i njemu i tebi. niti bi ko znao. za otimacinu tudje zemlje! Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje cisto srce? I zašto nisi. Ucinili su to isti ljudi koji su i mene kaznili za nezeljene riječi. kopcu. u Besarabiji. Vikao je pred valijom. Kad dodje sebi. kako nisu culi kad je preskakao zid. sad cuti. ne pije mlijeko. narocito ljudima od vlasti.Nije se slozio da se zavedu stroge mjere. za razbojnike. možda je i bolje da ga ne vracamo u onu prokletu zemlju. ili njegova starost nije mogla da izdrzi koliko moja mladost. te nagovori desetak vojnika.rekao sam tiho. vratio. bio je i kod valije. Ali. Bio je ziv kad su neki prolaznici naišli na njega. kao da je u tudju vojsku prebjegao. On tada kaza svoje pravo ime i zamoli da obavijeste njegova oca da je poginuo u borbi. da nadjemo grob. valija je duzan Šehagi hiljadu dukata. moleci da njih ne kaznjavaju. i sad više nema nikoga. uzalud smo raspitivali. jurili smo na sve strane. sacekali su ga hrsuzi kad se vracao iz dzamije. ne bi bilo teško. Pa dobro što sebe uništi. samuje. optuze Šehaginog sina da ih je nagovorio na bjekstvo iz vojske. Svejedno. a eto. kako ga nisu vidjeli. po osam dana. Ali mladica nigdje. Izdace te kad mu najviše uciniš. I oni. ovdašnjih. ali ništa ne znaju. slucajno sam se sjetio hadzi-Duhotine. zalio bih ali bih razumio. nikog nije htio da vidi. ne misli šta će reći ni uciniti. Vlast pohvata i ostale bjegunce. i zatvori u tvrdjavu. mladicu je brzo dosadio rat. Bojim se za njega kad pocne da pije. da pobjegnu iz vojske. nije slucajno. zašto li pogibe. Sad će se slagati sa svakim. Da je zbog zlatne jabuke iz priče. uzasnuo se zbog ubijanja. a oca obavijestili da mu je sin pogubljen kao vojni bjegunac i izdajnik domovine. Šehaga umalo nije svisnuo. rekao je Šehaga. Osudjen je na smrt. da ga otac ne bi našao i. zaobilazili gradove. da je zbog djevojke iz pjesme. ubice te kad mu svoj posljednji zalogaj daš. ali. i od valije je trazio da mu se sin vrati. pa te neko ubio. i namrtvo prebili. mladica su strijeljali. njegovog imena nije bilo. ako progovori. šta je ovo. dan nije mogao proci da se ne sretnu. kao da je ocu jedna smrt lakša od druge. . dok je starac govorio. mrze i oni njega.Juce je govorio u dzamiji . za što li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za svoje zadovoljstvo. ogadila mu se grubost. . Bjegunce su išibali i vratili u rat. kad si došao pameti? Kako si mogao da se pouzdaš u te ljude? Mogao si se povjeriti zmiji. mrzi ljude. Blesavi sine. htio je da bije momke. ali mu ništa ne mogu. hafiz-Abdulahu Delaliji. Suviše je mocan i ovdje i u Carigradu. bjezao sam. a umro je dok su ga nosili kući. a cijeni ga i bez toga. Poslije smo saznali da je bio na Baba-dagu. I kao da je malo šenuo. svi do jednoga. ne mogavši više podnijeti napore i strah. prijetio kadiji. a još mu nije vrijeme. jer je otišao bez oceva pristanka. niko nije znao gdje je. Zaprepastio sam se zbog te cudne priče a još više zbog strašne vijesti.nadjoše praznu sobu. šakalu. više neće govoriti. Ubili su mu prijatelja. da je zbog druga iz života. Da je bogdo ni ja nikad vidio nisam! Kad se vratio. i obecali su da će traziti krivce dok ih ne privedu sudu i zasluzenoj kazni. do potpune besvijesti. I vratili bi ga. nesrećni sine! Za djeriz.

Onda mi je objasnio zašto je došao po mene. Cuo je kako Šehaga razgovara s Mula Ibrahimom o meni. Ispalo je da sam vršnjak Šehagina sina, da smo u isto vrijeme bili u ratu, i da sam ista budala kao i on. želi da me poturi Šehagi, da bi se sjetio sina, da ga zaboli ono što je prošlo, kako ne bi mislio na svjezu prijateljevu smrt. Ni na strašno pice. A vrlo sam pogodan za ovu priliku. Naivan, bespomoćan, pravi puz golac, i najmanji trn bi me prokrvavio, bez posla, tudja žrtva, on, doduše, zna kako sam blesavo ispao žrtva, ali Šehaga ne zna a i svejedno mu je, moglo bi se lako desiti da se zabavi oko mene, da mi postane zaštitnik. Dobro bi to bilo i za mone i za Šehagu, ja bih iskoristio njegovu slabost, a Šehaga bi se oduševio svojom velikodušnošcu. Smiješno je poimisliti da i ja mogu biti lijek za neciju ranu, ali neka bude. Osman Vuk nije glup, i sigurno zna šta radi. Možda samo pokušava, ali vrijedi i pokušati. Pošao sam, nadajući se da će Šehaga meni pomoći, a sad se, evo, Osman nada da ću ja pomoći Šehagi. - Pomeni rat - preporucio mi je Osman. - I koliko si godina imao. Hafiz-Abdulaha ne pominji. Kad sam pokucao na Šehaginim vratima, javio se i rekao da udjem, ali se nije obradovao, cak mi se ucinilo da mu je teško što sam došao u ovaj cas, kad za njega postoji samo njegova tuga. Sjedio je na seciji, gledao me blijedo i bezvoljno, cak i ne pokušavajuci da zaustavi misao na meni. Rekao sam da dolazim po njegovom naredjenju, tako mi je saopštio Mula Ibrahim, bio sam pisar kod njega, zovem se Ahmet Šabo. - Znam - prekinuo me. Ipak je ozivio, i ponudio mi mjesto pored sebe. - Oprosti, zatekao si me u rdjavu raspolozenju. - Doci ću drugi put, ako hoćeš. - želiš da pobjegneš od moga mracnog lica? Zar tako lako odustaješ od onog što zapocneš? - Ne volim da budem na smetnji. - Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ruznu riječ kaze. Kako onda misliš zivjeti? - Sirotinjski. - To nije teško postici. - Nije ni lako. Treba se odluciti. Pogledao me začuđeno. - Čovjek vas smatra djecom. A iznenadi se kad vidi šta ima u vašoj glavi. - Ova djeca su prošla kroz rat. Pogledao je kroz prozor, u vitki jablan što se ljuljao na vjetru. A onda se okrenuo. Preko lica mu je prešla mutna sjenka. Je li to stisnuo zube, da se odupre nekom sjećanju? pričaj nešto. Šta bilo. Zašto, Šehaga? Nizašto. O ratu? Svejedno. Ne, nije svejedno. Nemoj o ratu! Hoćeš li da pričam kako sam trazio posao?

- pričaj. Treba li da budem dadilja ovom pedesetogodišnjaku, da ga pricom oslobodim straha? Ili se on tako oslobadja mene, da bi ostao sam? Posmatrao sam njegove ruke, dugih prstiju, jakih clanaka, istaknutih zila, a opet krhke i nesigurne. Svojim nemirom otkrile su mi njegovu uzbudjenost. Neprestano ih je pomicao, na koljena, na prsa, na prostirku pored sebe, stalno su nekud bjezale, stezuci se i grceci. Ili ih je sastavljao u nerazmrsiv cvor, i snazno stezao, kao da nekoga davi, kao da sam sebi zadaje bol. Želio sam da mu dodirnem clanke pocrvenjele od naprezanja, da ga smirim, da ga vratim. Možda bi ga prijateljski dodir oslobodio unutrašnjeg grca, pomogao mu da se opusti, da zaplace, da pusti uobruceno srce iz zapta. Uzdrzao sam se, da ga ne bih još više povrijedio. Suviše je tvrd, njegov bol je pun bijesa. Svoj bol on mrzi, ne priznaje, odbacuje, osjeća se njime ponizen. Istjeruje ga, on ostaje. Koliko je strašnih noći, koliko divljih borbi zapamtila ova soba, kad se rvao sa svojim bolom kao s djavolom, i koliko zora dočekao pobijedjen a nepomiren? Možda se nekad javljao trenutak sreće: pobijedio sam ga! A bol se javljao ponovo, izranjao kao vodeni bik iz crne rijeke sjećanja. Možda su to trenuci; kad se umrtvljuje, tri puta godišnje, kad otupljuje cula, da bi ostao ziv. Ako je vrijeme jednu smrt ucinilo lakšom, nova smrt je udvostrucila bol, ozivjevši uspomenu na staru. Sad su ga pritisnule obadvije; izgubio je sve što je želio da sacuva, i sad ga muci neizdrzljiv bol, i bijes zbog ljudske nemoci da se suprotstavi nesreći. Je li, jecao sinoć, kad je saznao, je li plakao, kleo, vikao, je li udarao glavom o zid? Jednu smrt je placao tugom i mrznjom. Hoce li i drugu? A da se sucelio s bolom, da nije s gnjevom odbacivao susret, s prijetnjom dizuci glavu prema nebu, s mrznjom gledajuci ljude, trazeci predah u muci drugih, da li bi mu bilo lakše ili teze? Da je gubitak prihvatio kao neminovnost, zaleci, jer nije ni bog ni drvo, i priklonio se pred tugom, možda bi mu taj grob i taj mrtvac pomogli da svoju tugu oplemeni dobrotom. Zbog uspomene na sina. Kolikima je pomoć potrebna! Ovako je u njemu bijes i nepomirenost. I stalna misao o odmazdi. Ne o ratu, rekao je. Suviše ga boli. Neću o ratu. Poštedjecu ga. Ispricao sam mu ono što ga se ne tice i što ga neće povrijediti. O Mula Ismailu, koga je bog obdario divnim nedostatkom, dragocjenim za njegovo zvanje, jer ne cuje što mu ljudi govore, i nikad nije u sukobu sa svojom savješcu. On ne zna šta ljude boli, šta im nedostaje, šta zele, zato je najneviniji i najsrecniji čovjek na svijetu. Ne mijenja mišljenje, jer može da govori uvijek isto. Nije sitnicav, jer govori o nesrećama ljudskim. Ne izaziva sporenje ni zlu krv, jer se ne može ni potvrditi ni pobiti ono što govori. Ne zna svoj posao, niti ikakav drugi, ali je dobro što je na tom mjestu, jer bi drugi radili gore. I o defderdaru Bekir-agi Djugumu. Izdvajam ga izmedju drugih, jer je pristao da razgovara sa mnom, i pored svog visokog polozaja. Doduše, možda su mu krivo rekli

moje ime, ili nije znao ko sam, ili me zamijenio s nekim, jer bi to bilo prvi put u istoriji ljudskog roda da je jedan defderdar primio ovakvu fukaru kao što sam ja, samo zato da bi saslušao njegove nevolje, ali to mi je svejedno, pristao je da razgovara sa mnom, i hvala mu na tome. I pomogao bi mi, nemam dokaza da ne bi, i volim da mislim ono što mi je milo nego ono što je vjerovatno. Nesreća je samo što sam se baš ja namjerio na takvu vjernost i odanost kao što je njegova, jer drugi sluzbenici obicno ne umiru zbog smrti svojih gospodara. A možda bi trebalo uvesti lijep obicaj, koji je svojim primjerom ostavio Bekir-aga Djugum, da svi umiru sa svojim gospodarem, kao indijske zene sa svojim muzem, jer nije pošteno da svoju odanu sluzbu završe izdajom, sluzeci drugome. Doduše, to bi moglo imati i rdjave posljedice, da se više niko ne prihvati vaznijeg polozaja, cime bi narod bio grdno oštecen, ali za lijepo nacelo treba nešto i zrtvovati. O trgovcu hadzi-Fejzi sam rekao malo. Da je dobar čovjek, i da nit je pruzao priliku, kao što je pruza svim mladjim ljudima koji nisu gadljivi i sitnicavi, i prihvataju paznju i bliskost hadzi-Fejzinu, što nije mala ni nevazna stvar u ovom hladnom i bezdušnom svijetu. Fejzo je mekan i širok čovjek, i trazi malo a pruza mnogo, ali ja nisam imao razumijevanja ni za njegovu širinu ni za bliskost, što je moja krivica a ne njegova. A onda sam izgubio volju da se šegacim, usiljavajuci se da ga uspravim oporom šalom. Primijetio sam da on jedva sluša. Naveo me da govorim, kako bi ostao sam sa sobom. Ucutao sam. Nije se zacudio, nije upitao zašto sam prestao da govorim, polako se okrenuo prema visokom jablanu u dvorištu, i lice mu se opet bolno zategnulo. Zašto ga ne bih suocio s tugom, izravno? Pristao sam na njegovu zelju da pričam šta bilo, kako bi on mogao da davi svoj bol, odbijajuci ga. I pogriješio, kao i on. Pomenucu mu njegove mrtvace, neka se navikne da bude s njima. - Je li hafiz Abdulah sjedio na tom mjestu? Pogledao me iznenadjeno, kao da se cudi kako sam pogodio njegove misli. Ali nije odgovorio. Ustao je sa secije i poceo da hoda po sobi, stezuci šake uobrucene na krstima. Nisam odustao. - Sigurno je volio da gleda onaj jablan? - Kako znaš? - Vidim po tebi. Stalno misliš na njega. Stao je kraj prozora, okrenut ledjima. Kako znaš? - rekao je. Hoce li nastaviti razgovor o mrtvom prijatelju, sjecajuci ga se dok je bio ziv, ili zaleci zbog njegove smrti? Ali, Šehaga je teško probojan, i ne predaje se lako. Odbio je suocenje, opet. Ne okrecuci se, skrenuo je razgovor na mene. Zato me zvao, zato sam i došao. I zastitio se tim razlogom, da me ne pusti u svoj svijet. - Od cega ziviš? - Ne znam ni sam. Možda od ljubavi. Taj razgovor mu je lakši, jer je izvan njega. - Lijep život. Samo je obicno kratak.

-

Je li bolji lijep a kratak, ili dug a ruzan? Gavran zivi tristo godina. Gavran i ne zna da je ziv. Mi znamo, to je naša sudbina. To je naša nesreća. Sreća i nesreća.

Vidim kuda se krece njegova misao. Došao je do ruba, hoce li ga preći? Hoce li pomenuti razlog svoga ocajanja? Ne, ne usudjuje se. Opet sam mu ja zaklon. - Zašto si ono učinio kod hadzi-Duhotine? - Pravo da kažem, ne znam. Tek sam se vratio iz rata, bio sam zbunjen, bio sam gorak. Ne znam. - Je li te Mula Ibrahim zato otpustio? - Mula Ibrahim je neduzan. Prisilili su ga. - Mula Ibrahim je kukavica. - Nije on za to kriv. To je kao da se rodio gluh, ili s krivim nosom. - Da li zaista misliš tako, ili si lukav? - Na zalost, nisam uspio da izucim lukavstvo. Nemam dara. - Koliko ti je godina? - U maisu ću navršiti dvadeset i pet. - U maisu? - Da zašto? - Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne cutimo. I njegov sin je rodjen u maisu, kao i ja. Pogodilio ga je, ali ni o tome neće da govori. Onda je opet poceo da hoda duz velike sobe, zagledan u cilim. Sat u drugoj sobi odbijao je nešto, vrijeme je prolazilo, a mi smo ćutali, kao da smo zaboravili jedan na drugoga. Ne, nismo zaboravili. On je u mislima uporedjivao mene i svoga mrtvog sina, rodjeni smo iste godine, u istom mjesecu, bili smo u istom ratu, to nam je zajednicko, on je mrtav a ja sam ziv, to nam nije zajednicko. I šta će sa mnom, da mi pomogne pa da ga podsjecam, ili da me ukloni da ga me pozljedjujem? Ni ja nisam zaboravio njega. Bila mi je mucna ova tišina, medju dva ziva čovjeka, smetalo mi je njegovo ujednaceno kretanje od zida do zida, javila se u meni i srdzba: zašto me zvao, da ga gledam ovako zatvorenog i odvojenog? Zašto sam dolazio, da gubim vrijeme, da vidim kako ga ni za trenutak ne mogu okrenuti sebi? Treba li sad da izadjem, s prijekornom mišlju da sam uzalud dolazio oholom čovjeku? Neću, ne mogu, nikad se više ne bih vratio ovamo, ako bih sad otišao. A možda mu je potrebna moja pomoć. On tone, kako mu ne pruziti ruku? Odlucio sam da upadnem u njegovo uporno cutanje, prepadom. - Znaš li zašto su ubili hafiz-Abdulaha? - Ne znam.

- Ja znam. Bio sam juce u dzamiji. Zastao je, kao udaren. - Svi su napadali studenta Ramiza, on ga je branio. To nije bila istina, ali sam namjerno rekao tako. Naglo je sjeo, odbacivši oklop, smanjivši razdaljinu, izašavši sav iza šanca, odjednom uvucen u razgovor. - Šta se desilo? pričaj! Sve! Ispiricao sam, ukratko o drugima, opširno o hafizu, sakrivši da je zrtvovao mladica a branio pravdu. Nisam lagao, ali nisam dorekao istinu, da bi, mi mrtvi starac bio saveznik kod Šehage. Juce mi se zamjerio što je trazio kaznu za Ramiza, znam da ljudi nisu savršeni, a razocaran sam kad se u to uvjerim, i sad sam, ispravljao njegovu grešku, ili zabludu. A možda nije ni greška ni zabluda. Trazio je pravdu a ne nasilje, i svima je pred lice stavio ogledalo, da vide svoju nakaznost, kad već napadaju tudju. Postupio je hrabro i pošteno, ne štedeci nikoga, zato je i stradao. Nisam pogriješio kad sam ga uzeo za svjedoka. - Onda su ga ubili - uzviknuo je Šehaga uzbudjeno. - Zar i njega! Zar i njega! I sina i prijatelja. Njih dvojicu je najviše volio u životu, obojicu su ubili. Ništa drugo nije vidio, ništa drugo nije ga se ticalo. Htio sam da ga upozorim, nisu samo oni stradali. Ima nesreća i osim njegove. Pun je svijet nesreća. Znam, ticu nas se samo naše, ali zar i tudje nisu naše? - Mnoge su ubili, i mnoge će još ubiti - rekao sam, misleći na Ramiza. Ali on kao da nije cuo, drzao je sastavljene pesnice na prsima, kao da pritiskuje bolno mjesto, blijed, zgrcena lica, sav ustremljen na jedinu misao. - O, zlikovci! - prošištao je stisnutih zuba. - Platicu vam! Naci ću krivca! Zemlju ću prokopati, ali ću ga naci! - I da se osvetiš, hafiz-Abdulaha nećeš podici iz groba. - Umro bih od sramote, ako bih zaboravio prijatelja! - Ucini nešto korisnije. Mladog Ramiza će ubiti. - Ubice sve poštene. Hiljadu smrti su zasluzili! - Nisi spasao sina. Spasi njega... Nije očekivao da ću to reći. Ni ja. Stao je i pogledao me zaprepašteno. Bezdušno sam provalio u njegovo okrvavljeno srce. Stisnuo je šake, sav se zgrcio, izgledalo je da će skociti na mene. Kako sam se usudio da mu to kažem? Nije pošao prema meni, nešto ga je zaustavilo. Možda misao, koja mu se nikad nije javila, da zbog mrtvog sina pomogne nekom zivom. Zbunila ga je ta mogućnost, možda mu se cinila i nepravedna, u početku, neprihvatljiva za njegov bijes. Ali nije mogao ni da je odbaci lako. Je li pomislilo kako bi bilo lijepo da je neko pokušao spasti njegova sina? Je li u magli zbunjenosti nazreo put koji bi njegovom sjećanju dao više smisla? Je li se u njemu pokrenula zaboravljena dobrota? Htio sam da presudim u njegovoj nedoumici: - Umriječe neduzan.

roditelji ih se ne ticu. Opeklo ih je ono što je govorio.Mnogo. . i ti. . Jedva se poznajemo. tanak osmijeh oko usana otkriva zamišljenu radost likovanja. veliš. Šehaga.Zašto se onda zauzimaš za njega? . taman sam mislio da sam istjerao djavola iz njega.Još se branio: Je li moj sin bio kriv? . Kao tvoj sin. . Bol mu je nanesen tudjom krivicom. Onda je rekao tiho.slozio sam se.I tebi je potrebna pomoć. Šta će mu ona pomoći? .Kako bi bilo da im ga otmemo? Pocrkali bi od bijesa! Eto.A kako ću mu ja pomoći? . pogodio sam ga u zivu ranu. ugledavši neočekivanu mogućnost za Ramizov spas.Zaboga. čovjek koji smišlja osvetu. već o drugima. To je drugi Šehaga. Šehagin razlog me se me tice. tijelo se ispravilo. . pakostan izraz mu se pojavio na licu: . . ni sam ne znam zašto. viknuo je.Ima majku. izraz lica mu nije više zloslutno mracan. . To su trenuci kad sigurno zaboravlja svoj bol. Njegovo je teze.Kažem zbog tebe. kao Ramiz. i lijek mu je samo nevolja koju će on nanijeti drugome. . zar ni mrtvom sinu ne praštaš što je mislio drukčije nego ti? To nije izdrzao. ima samo majku. zato što je pošten. a on sve pocinje po starom. . I moj sin. Pomoći će drugom čovjeku. Pomiri se s njim. Mladi ljudi cesto cine ludosti.Lud je zato što ne misli o sebi.Meni prijeti sirotinja. to je ludo. Mrtvog ga prihvati s tugom a ne s bijesom. boze moj! Sve što kod nas vrijedi. jer zele nemoguće.Je li vlasti stalo do njega? . ne gledajuci me: . njemu smrt.Lud li si. Cudno je kako se nenadno pokrenuo. Odjednom se izmijenio.Nisam. Oca nema.Ne znam. ruke stoje mirno jedna pored druge. Zašto nije mislio na nju? Djeca misle samo na sebe. pogledavši me krvnicki: . .Ne bi im bilo lako . Moli valiju da ga puste. i taj Ramiz. boje se jedan drugoga. zato što je sâm. poginuo je u ratu. Treba li zbog toga da umre? .Onda mu nema spasa. Stajao je tako dugo. . .Jesi li prijatelj s tim čovjekom? . .Zato ti i govorim. Najbolje ćeš razumjeti. Ali ova njegova pakost neće biti samo osveta. mislio sam da ćeš govoriti o sebi.Zato što neće niko. .Ne smije.Nije trebalo da mi to kazeš. već sabrano odlucan. i poceo da lomi prste.Pasji sine! Šta hoćeš od mene! A onda je sagnuo glavu.

. Nije me pozvao. ne muceci se. .Ima nekoliko nacina . ne grceci se više. da bi oni mogli da se dogovore nasamu. Vrijeme je da odem. o čemu smo razgovarali. stojeci s mladom djevojkom.Sad ga ništa ne bi moglo zaustaviti.U redu .pristao je Šehaga. Koliko je zlo zivlje i marljivije! Neka nam je bog u pomoći. i mnogo duže nego što se Tijana nadala. Neću znati da objasnim zašto sam toliko zadovoljan. ruke su vršile svoj posao spremno. i upitao Šehagu: . Ušla je mlada djevojka. zašto me pozvao.Hoćeš li da ti donesu mlijeko? .Ja sam za najskuplji. To je bilo sve! Osman Vuk me pogledao veselo. ne razmišljajuci. zašto sam onda toliko zadovoljan. . Ni on ni ja nismo se toga sjetili. ostala bi blijeda i mlitava. Nismo o meni razgovarali. Pitace.Sjedi! Treba da spasemo jednog čovjeka iz tvrdjave. A da sam slucajno podstaknuo u njemu dobrotu.odgovorio je Osman. . Pitace me. kao da je čekao pred vratima. Ostao sam duže nego što sam mislio. Pitace. I njemu i njoj oci su sijale kao kandilji. a možda je i čekao. Šehaga je protrljao ozivjele ruke.Zovni mi Osmana! Osman je odmah ušao. . Udario je dlanom o dlan. . Pitace. hoce li mi pomoći.Poslije.

niti ću ikad saznati. ni zbog cega. on to voli. da ga upitam. Sejmeni su se tada okupljali oko njega. Mahmut je slušao. kockare. i tada je pocelo veselje. što ga je Osman pozvao. svirku. odspavao ujutro sat-dva. strepeci šta će Osman izmisliti. za svaki slucaj. i predlozio sam Osmanu da povede sa sobom moga priljatelja Mahmuta. niko nije trazio razlog Osmanovu ludovanju. ne moram ni sad. vazan i utegnut. . u svecanim odijelima. a mlade zene gubile san i. nisam pravi čovjek. Veselio se s Osmanom Vukom! I svakome je to pričao. ukoljice. ludove. kao u zanosu. kako je Osman obicno zahtijevao. i pratili ga po ulicama. a i za društvo je bolji od mene. zar neće pokušati da spase Ramiza. Nikad nisam bio. jer su sinovi postajali nemirni. bojeci se njegova neljudskog bijesa. oglasivši kraj posta. Osman Vuk je bio došao da mene pozove na to bajramsko slavlje. trijezan. slucaj ga je doveo do te neočekivane sreće. zbog sutrašnjeg Bajrama. tješio sam se. viku. u noć niko nije izašao. najveće sarhoše u gradu. zaželio svima srećan Bajram. Znao je da se veseli kao nijedan čovjek u gradu. kao da su mu svi životni snovi ostvareni. tiho i uzurbano su vršili posljednje pripreme za to ludo bogosluzenje. ali su mi Tijanine zloslutno skupljene obrve ubile svaku volju za veseljem. Izašao sam s njim. cekala ga je pripremljena gozba s jelom i ohladjenim picem. i njegova dva momka. ako je pravi čovjek. koji je cijelu noć pio s Osmanom. cekali su spremni. miran. okrecuci ga na glavu i remeteci njegovu kiselu tišinu. ali srećan i blazen. gotovo se zagušio zbog te pocasti. kad mi ništa drugo nije ostalo. jer bi taj razlog cesto trazili. smijeh. Te večeri. i sigurno mislio da sam jado koji ne zna šta je pravo muško veselje. ali se brzo pribrao i dostojanstveno zahvalio na pozivu. i njegovih pet sinova. Osmana s nadom. Mahmut me pogledao zahvalno. Otmica Ta noć uoci Bajrama bila je burna. a kad je Osman pristao. zalogajem hljeba i cašom rakije. jer sutra bogzna hoce li i znati da je Bajram. pijanice. Sejmeni i noćobdije vukli su se kao sjenke oko mejhane. omrsio se. istjerivale ludost iz zenskih glava uvijek punih opasnih snova. veseljake. Zacudio sam se. kad odbijam poziv koji bi svako prihvatio. Ali su uvijek ostajali na pristojnom odstojanju. večeras bi baš bilo zgodno. Kraj posljednjeg dana posta Osman Vuk je dočekao u Zajkinoj mejhani. a stari Ciganin Ramo. uzbudjen kao djevojka kad se nada da će je isprositi. Osman se digao. Mejhana nije zatvorena za druge goste. a on se samo nasmijao: . Ne bi nikad stigao do Osmana i Zajkine mejhane. eto. Sve mi je to ispricao Mahmut Neretljak. gotovo svecan.13. ali su svi znali da je to njegovo slavlje. gledajuci pobozno u Osmana i njegove drugove. dugo u noć sjedile kraj prozora i uzdisale. Kad je pukao top na Tabiji. i odmah izletio iz kuce. Zajko. već u sumrak. pošteno da kažem. Ja. zbog dugog Ramazana. toboze. što je mnogima donijelo pravu glavobolju od muzevljevih njeznih šaka koje su. i njegovim društvom. zut kao limun.I ja se veselim. svi se vesele. tuzeci se na glavobolju. ali mi to nije bila najveća briga. Ocevi odraslih sinova i muzevi mladih žena bili su tada brizni. najbolji svirac i pjevac koga je svijet vidio. ali su cijelu noć slušali pjesmu. to je za njega daleko koliko i pašin konak. nešto mu je zaklokotalo u grlu.

veli. ni opepeliti. rekao da mu je veselje ljepše zbog Mahmuta. Oko ponoci došli nekakvi grmalji. i ne može se dugo izdrzati. onda je igrao neku cerkesku igru. kao djeca hodzu. oprostio se sa Zajkom. to samo on zna. slobodna mu dzada. Tada Muharem Pjevo. iduci u dzamiju. na nogama tri dana i tri noći. a obojici da se gube i da nikad više u životu ne zavire ovamo. a grmalj golem. Pratili su ih svirkom do mosta. On je najvedriji. pola metra se odvoji. Mahmuta. a Osman njima. a kako ga koji put udari. dva velika djuguma prosuo na glavu. A koliko je platio Zajki. ne smetajte nam. s jezika a ne iz grla. naredjuju da se prekine igra. Poslije mi se ponešto objasnilo kad sam cuo šta se te noći dogodilo u tvrdjavi. ne kvarite nam veselje. da je on htio. ni mi vama ne smetamo. pa polako. a ako mu se ne svidja. uvukoše vratove. Mahmut nikad ništa ljepše nije vidio. najpametniji. kao brata. poslušaše ga. Osman samo izdrelji. On ti ustade. Svirao je na šarkiju a Ramo je pjevao. pa se opet nekako namjesti. traze da Ramo njima svira. i ono što zna i ono što kaze. Osman pridje drugom. Doduše. i odletjela bi da nije vezana za vrat. A šta sve u njemu lezi. nikad (nisam vidio kako se veseli. i dugo poslije toga pričao o Osmanu i o toj nezaboravnoj noći. grlio. išaketa i njega. tako i tako. gospodski. a on se klanjao. vele. dugim gutljajima. već arslan. šaka mu teška kao topuz. Pokazao im je kako se pije. da se cuje samo do kucnih vrata. Ali kad ću kako mujezin uci sabah. pozvali. A on se vrati u društvo. bezobrazni. on sve može što iko može a ne može svako što on može. ne naiskap. da dodje sebi od rakije i od velike sreće. Oni. koliko sviracima. ljudi su zastajali. Bajram je. ne treba da im smetaju. kako se klanjaju. udari ga po desnom. svršio je to nasamu. ali to je bilo pred zoru. i klisnuše u mrak. i da je juce umro. Sve mu je novo. uoci Bajrama. oci. pa grmalj ne zna ni gdje je ni šta se s njim dešava. oduševljen. gospodski. Te iste noći. grmalj samo klece. narocito Osman. braco. kao corbu. kao da nije proveo noć u picu. i s Mahmutom. ne bi znao da i takvih ljudi ima na svijetu. najbolji. kako se ponizno smiješe. a njemu glava poleti. već kao da ima vremena za sve. a bogami. strah te u njih pogledati kad planu. na mostu su odsvirali još jednu pjesmu. jok. i bogami. kad su pamet izgubili. s rukom na prsima. svašta se može desiti. pa neku rumunsku igru. I trijezan. i srkao iz tanjira. udari po lijevom obrazu.Srećan vam Bajram. ljudi već idu na molitvu. sve muzevno. pridje jednom grmalju. i otišao kući. da te davi u grlu a ne znaš zašto. najzanimljiviji. a svirace zamoli da ga ne prate dugo ulicom. da se pobljuješ.Ostao sam zbunjen. Nije mi to mnogo licilo na Osmana Vuka. tutora sahranili. neko je oteo Ramiza iz tvrdjave. kao da ništa nije bilo. jedva je na vrata ušao. vidjelo se po tome kako ga gledaju. teško je i vjerovati. poslije je i on pio naiskap. eno mu vrata. srce ti se skupi ko oskoruša. i nekud ga sklonio. to je prosto. Mahmut je bio suviše uzbudjen da bi dugo spavao. Ali se s Osmanom ništa ruzno ne može desiti. Osman Vuk mu je priznao znanje. najhrabriji čovjek koga je ikad vidio. praznik. Onda jednome naredi da otvori vrata. kao pravog prijatelja. sa Zajkom. ili ja ništa ne znam o Osmanu Vuku. sve veselo. i htjede da plati. poruci pjesmu. pa veli Pjevi: . Mahmut mi je sutradan pričao da je pijanka bila nevidjena: dzaba. i prijete.Gdje smo stali? . ali je para pogolema. nije vuk. nema šta. davno su. I hvala što ste mi ucinili cast. onda je on pjevao a Ramo svirao. za pice treba da se nadju pravi ljudi. . Onda se poljubio sa svima iz društva. sjedite i pijte. svi bi ostali. svi osim Osmana. i cestitao im Bajram. ni rukom brze da mahne. a samo tren poslije. Sile su. A i taj Osman Vuk. ama korak neće da pruzi. i sve tako. a Osman je otišao smijuci se. da ulazi u srce. ali je dobro što su i njega. nimalo njegova. ali ova uzdrzanost i odmjerenost sasvim je neobicna. sunce iz njih zasija. Vilice je razvalio smijuci se i cudeci. . vidim. dize se i veli: . pa hoce da pokvare veselje. Ili je Mahmut nešto pogriješio. polako. Mahmut ih je naucio i kako sviraci treba da sviraju. i sve ga grlio. koliko momcima. onako izamaške.Večeras ne turaj ruku u dzep. pa se vrati na drugu stranu. tiho. u oba obraza.

ali onda nije vidio. možda zato što je najmladji. Šta se nakon toga dešavalo. a najviše ga je prevarilo što su naredili da se kapija zakljuca dok oni budu u tvrdjavi i kako da pomisli na kakvo zlo. jer su mu pokazali pisimo. onda su mu stavili rakiju pod nos a nekoliko kapi kanuli u usta. Onda su obojica došla do strazara na kapiji. polivali vodom. Odgovorio je da su bili obuceni kao sejmeni. on im je otvorio. Svijet je znao i to da je vlast pitala dizdara zašto je nepoznate ljude pustio u tvrdjavu. nadzak je pogodio i njega. a u tvrdjavi deset naoruzanih strazara. sve mi je tamno. osim njega. gdje je sklonjen Ramiz. Taj Bajram su ljudi zapamtili po tom dogadjaju. kad se okrenuo. jer je Ramiz bio prvi zatvorenik koji je otet iz tvrdjave. pokazali su mu pismo. Sjeca se samo naslova: Cestitom dizdaru. doduše. i tada. Ramiz je nestao iz tvrdjave. o smaku svijeta. Cijelu noć nije dolazio sebi. ili što mu je glava najtvrdja. a onda su našli kljucara koji je došao sebi. drugi su tvrdili da je to djelo derviša hamzevija. snazno udarili zvekirom i naredili strazaru da pozove dizdara. zato što nije sumnjao. i dizdar se probudio. jedva govoreći zbog bolova u glavi. i on je dvojicu pustio u tvrdjavu. trljali su ga. zatvorio otvorenu kapiju. što su potvrdili i ostali. Kad je dizdar došao na kapiju. a bolje bi bilo da se ni toga nije sjecao. Dvojica neznanaca savladali su dizdara u njegovoj kuli. Pronijela se vijest da je to učinio Becir Toska sa svojim hajducima. . Dizdar. kad bi i slijepac mogao vidjeti da je pecat krivotvoren. ili što su ga najlakše udarili. Kljucara su savladali u njegovoj sobi kod ulaza u lagum. rekao je da je pismo zaista bilo od valije. treći su se samo cudili. iako znam kako je pocelo. docitao. A još će najprije biti da ga je prevarila nepojmljiva drskost tih ljudi. udarili su ga nadzakom po glavi i krvavog ostavili na podu. niko tacno nije znao šta se desilo. digao uzbunu. Pricalo se. kao o cudu. i moglo se samo nagadjati. ali još veća što su o Ramizovu zlocinu obavijestili ne samo valiju već i Portu. ali nije mogao ustati. Kako će sad javiti da ga nema? Kakva je to tvrdjava.Iza jacije nepoznati ljudi na konjima došli su pred tvrdjavsku kapiju. Ali. ali ljudi nisu znali ništa više od onog što su odmah rekli. u stomaku muka. kad su njih samo dvojica. Na glavi mu je bila velika cvoruga. kakvi strazari. niko nije tacno znao. A možda je tacno i jedno i drugo. i ne baš narocito vješto. Vlast se uzbunila. ali je jedva znao šta se desilo. kao da izlaze. izbudio pospale strazare. kao što su nagadjali i oni kojima se sve dešavalo. kad sam mu cestitao Bajram. Velika je bruka što su razbojnici mogli uci u tvrdjavu. kakva uprava koja ih drzi? Ispitivali su dizdara i tvrdjavsku posadu. Najprije će biti da je tebe prevarila tvoja glupost. u tijelu slabost. i dizdara koji je najgore prošao. i upitali ga kako je mogao pomisliti da je valijino. drugima da su hrabriji. dalje od toga. a i zbog slaba svjetla. Jednima je to bio razlog da misle kako su ljudi postali gori. i ništa više. o junaštvu. jer su ga zlilkovci udarili po glavi čim je poceo da cita. Ni ja. drugi su ostali pred zakljucanim vratima. Nije ga. na što je dizdar odgovorio da i on sada vidi. zašto ih nije ostavio pred kapijom. nose važno naredjenje od valije. i da su mu rekli kako imaju da mu daju usmena uputstva. prema tome ko je govorilo. On se prvi i osvijestio. i sve uzalud. u glavi nejasno sjećanje. i što je znao cio svijet. rekli su mu ljubazno. Upitao sam Šehagu. s pecatom. koje su razbojnici bezobrazno ostavili u njegovoj sobi. a pismo (u kojem se zahtijeva da im preda Ramiza) procitao u sobi. I tako. svuda.

A razmišljanja se lako odrekao. Ali. sigurno su dozlogrdili starom ratniku. ko zna kakve. Prvo joj je palo na um da se zabrine: Da tebe ne upletu? Ko da me uplete? Šta sam ja kriv? I kako da me upletu? Ne znam ni kako se desilo. Tijana je u dvorištu cula o Ramizovom bjekstvu. veći igraju. koga je potplatio u tvrdjavi? Strazara? Ali strazar nije vazan. sa sviracima. Dobro.Pogledao me oštro. glava ga je boljela kad god bi se naoblacilo. jer nikad ne smije napustiti tvrdjavu. Nije morao znati ljude koji će doci. a ja sam joj ispricao sve što sam znao. zašto su ga udarili onako krvnicki? Da li im ruka ne zna za malo. nije on. ili su naplatili ko zna kakav dug. ne baš prejako. ne. Šehaga je dao pare. ko se može zakleti da zna sve o ljudima? Kupio je malo imanje kod Kozje cuprije. ili zlikovce koji se niceg ne boje kad treba da dodju do novca. I kad bi poceo štogod da misli. Poslije nekoliko mjeseci dao je ostavku. i koliko sam im nedorastao. stare ratnike. zahvaljivao bogu što se sudbina jednom u životu i njega blagonaklono sjetila. i da je znao kako je teška zlikovacka ruka. Dogovarajuci se s Osmanom. ne vjerujem da je zaradio cijelog života. Igru igraju veći od nas. ili je cuo o meni samo najgore. sa sejmenima koji su cijelu noć nailazili i castili se. i sigurno je govorio iskreno da su mu bili nepoznati i da ih nikad nije vidio. mada se svako cudio što je njegov stric krio da ima išta. . a Osman je platio ljude. malo. manji placaju. Samo ti nikome ne pričaj to što znaš.Odakle bih ja znao? Zašto mene pitaš! Vidio sam koliko sam zaista glup. s Mahmutom koji će sve pričati. kao neprijatelja. i prezrivo. da mu plati za toliku poštenu sluzbu zemlji i caru. i oprati ga svake sumnje. Onda je priredio veselje u Zajkinoj mejhani. Ali ga više nije boljela glava zbog drugih stvari. Ali. dizdar je jedva glavu izvukao. s noćnim sovama. Doduše. Onda je dizdar? Njegova mala plata i dosadna sluzba. i prisitao je. u kojoj je zivio kao i zatvorenici. kako je tvrdio. i obradjujuci posnu zemlju a naslanjajuci se na plodnu zenu. s pasvandzijama. A možda i bi. A mogao je i da se ozeni. ako bi mu pristojna nagrada omogućila da se riješi tvrdjave. a udarac po glavi dobio je besplatno. i mogao je pristati na sve. A ne bih Šehagu ni pitao da me Osman Vuk nije zaobilazio kao da sam šugav. da okuša ono što su svi ljudi cinili. tek. Svi to mogu potvrditi. i ostao je od sumraka do zore. Ne. Jesi li siguran da ti ne može biti ništa? Siguran sam. s pijanicama. a lezao je nedelju dana. ako bi nekome palo na um da posumnja u njega. Sve sam domišljao sam. i zato što se sjetio kako je cijelog života mislio uzalud. ili razbojnike. koliko da se može opravdati. ili hajduke iz šume. a bilo mu je krajnje vrijeme da shvati kako se ne može mnogo zaraditi pošteno. s velikim društvom. i mogao je baš te noći ne biti na kapiji. . koje su ipak vaznije od glavobolje. zato što mu zaista nije potrebno. kad je ustao. kao budalu. a što on nije mogao. zahtijevao je da ga otmicari udare. kad mu je umro stric i ostavio mu neko nasljedstvo. možda ne bi pristao na ovaj posao. a i da je bio. I stavljajuci isjecen sirov krompir na celo. da ga podsjeti da onu srecnu noć. hrabre a siromašne. Ali. ozenio se mladom udovicom bez djece. Daj boze. Ovaj put nisi u pravu. stekao malo imetka a mnogo djece. ili su zeljeli da dokaz bude što ubjedljiviji. jer šta je jedan jaci udarac i nešto teza glavobolja prema sreći koju je tako platio! Ovoliko koliko je vjerovatno dobio od Osmana. i kao da me nikad u životu nije sreo. i kad je bilo vlazno. kad bi ga zaboljela glava. nikoga ne bi smio pustiti bez dizdarove dozvole. vjerovatno je želio da otmica bude ubjedljiva.

Nije se ni maknuo iz mejhane. lopovima. Samo zato što je rekao da si lijepa. On radi ono što hoce. Samo je on to mogao uciniti. nije ni poznavao Ramiza. Hajde. njemu bi bilo svejedno. Cijelu noć je pio. mladic ga se ne tice. sigurno pijani. . sujetnim pisarima. poslije. Tog prvog bajramskog jutra probudio sam se dockan. i ide svojim putem koji ne vodi nikud. Znao sam ponešto o junacima. pjevaju. a onda mu ni Šehaga ne bi pomogao. on zivi. otmicarima. On je vjetar. noću sam se dugo prevrtao bez sna. Možda je izašao. ide kroz život. kao priroda. On sluša samo svoju misao. siledzijama. Ko je onda? Ne znam. Onda se sjetila Osmana Vuka i pocela da se divi: . ne obazire se ni na koga. zaklonio se. zašto bi se izlozio opasnosti? A poduhvat je zaista opasan. već budan. Pobunio sam se.Izgleda kao hajduk. smijuci im se i navodeci ih na pogrešan trag. ostajalo je nedovoljno i sakato. i kako vjetar duva s Trebevica. uzivanje. kukavicama. da svrši posao koji mu je dao Šehaga. Sve što sam o njemu mislio. i slijedi samo svoju zelju. Nisam mogao da spavam zbog Ramiza i zbog Osmana. ne luduj. Život je za njega radost. sanjarima. Zašto je pristao? Sam nema ništa od toga. a ne vjerujem da bi se zrtvovao i za koga. Ako bi otmicari bili uhvaceni. da me varao. uzima od života što mu se svidja. On to kaze svakoj zeni. Ali je istina.. a sve se dešavalo kako je on htio. Nije izveo Ramiza iz tvrdjave.Nisam lud. Možda se upustio iz prkosa. želio sam da ga sklonim s puta: Dopao ti se taj hajduk. On misli samo na sebe. ali o ovom gradskom hajduku nisam znao ništa. pustolovina. ali je sve ucinjeno po njegovoj zamisli. kao da je duh prošao. Pocece da pije. ne želi već uzima. sigurno bi ga otkrili. podnevno sunce. Bio sam uvjeren da se šalio. kad je rekao da će se te noći veseliti. ne brani se već napada. da ucini nešto neobicno i opasno. on čini svoje. pametan je da smisli sve što mu treba. i uvijek se moglo pobiti drugom mišlju. Jer traga nije bilo. Ni na kakav trag! U mrak. On ne sanja. slušajuci kako pekarski radnici. i zedan svega. i ostavice društvo. i svi će potvrditi da nikud nije izlazio. plašljivim cinovnicima. Nikome ni na pamet neće pasti. uvrijedilo me njeno oduševljenje. zbog nemirna duha. I opet će se vratiti. što on dopusti. Tako je mislila i Tijana. Da su otmicari slucajno stradali. zaštitio. Baš me briga! A otmicu nije on izvršio. drugi uzmu od njega što mogu. da bi uzivao u zbunjenosti tragalaca. stotinu ociju naveo na sebe te noći. a površan da bi mislio o razlozima i posljedicama. Ali zašto je ovo učinio? Sve je smislio. proljetna kiša. sve do zore. pa se opet vratio. Nisam htio da joj to kažem.

Odredjivao sam vrijeme kad će Osman doci pred tvrdjavsku kapiju i. kao što je Šehaga pio. nekako izlazili. ali je baš tada izašla da primi dvije korpe djakonija koje su donijeli Šehagini momci. . ali ga momci nisu pustili. samo što je predahnuo. bez prelaza.Kazite Osmanu da je došao Mahmut Neretljak . kakav prijatelj. srećan. ali ga se i to malo ticalo. sjetio sam se da Osman sinoć nije ništa učinio za Ramiza. ali su iz te guzve. pomicao ga dublje u noć. i vjetar što je jecao.rekao je. zamišljajuci stotinu prepreka. Bilo je vaznijih stvari o kojima vrijedi misliti. . pričajuci i ponavljajuci ono što je već rekao. samo sjenku dvojice hrabrih konjanika. postajao sve čudniji. necija pjesma. Jesi li umoran? . prisilivši me da odgodim početak. izdvajali su ovu noć izmedju drugih. vice u tamnu noć svoj strah i izgubljenost. i opet o Osmanu Vuku. Strazar je viknuo na uzbunu. a ja sam tonuo u san. kako su se poljubili u oba ohraza. došao je Mahmut. odnoseci sa sobom s ovog svijeta. Kad sam se probudio. A onda sam saznao da je otmica izvršena! Samo što sam doruckovao. prije svega. gubeci se u tami. krikova. strah nad gradom. i odmah. . Kud bi izlazio? Zbunio me. ponoc. junaštva. u nevrijeme. puste ulice. s priznanjem.rekla je zbunjeno.Sigurno se Osman sjetio . koju se nisam usudio da rasplicem. Korpe je vratila. kakav je čovjek. nikud nije izlazio. glas tih. ni za koga. zbog nekog uzasa koji je samo on znao. znam. na prazninu zivljenja. u oba! Ucinilo mi se da je.Poslao Šehaga . odlazeci u noć. ga.Ili si nešto tuzan? Tuzan? Šta govoriš? Zašto bih bio tuzan! Čovjek može da bude tuzan poslije velikog veselja. niti ga se mnogo ticalo. prece mu je bilo veselje. Je li strazaru javljeno za njegov dolazak. Je li Osman izlazio? Ne.upitao sam. ucio je Salih Tabakovic. u tvrdjavi su se upalila svjetla. prije nego što je Osman uspio da išta ucini. rekao da je jutros išao da cestita Bajram Osmanu. sve tuzniji. Pogled mu je zamišljen. kad smo mu rekli. Sad je vrijeme. kao da jauce. Ništa nije znao o Ramizu ni o bjekstvu iz tvrdjave. cudno. a cinio je to desetak puta godišnje. na smrt. Osman i Ramiz. sasvim. Zavijao je kao pas. Šteta što Tijana nije to cula. vjetar. Da li će Osman udariti halkom na teškoj kapiji? Pretrnuo sam od tog zamišljenog zvuka. Strahovao san za Osmana cijelu noć. U ponoc sam cuo ezan s Begove dzamije. u gradu je usamljeni čovjek vikao svoj strah u mracno nebo. a on je cijelu noć presjedio u mejhani. . Ali nisam. tama. . Mahmut je klimao glavom. da pokaze kako je veseo. Može. zdjele ostavila. podsjecao je ljude na nesreće. ili ga mora savladala? Od toga casa u mom polubudnom mozgu pocinjalo je da se splice zamršeno klupko opasnosti. O veselju u Zajkinoj mejhani. uzbuna. jedinog od čovjeka u tom trenutku noći. Pa sam se opet vracao na početak. Cak se i nasmijao. i nastavio da priča. strke. nekoliko puta je ponovio kako mu je drago što se upoznao s Mahmutom. Taj prestravljeni krik. jureći na konju. Sad ce! Ali su se tada na ulici javili neciji glasovi. i ovaj cas izmedju ostalih. lebdeci na oblaku. možda zbog neočekivane paznje. u naletima.naredio im je.

zeljno topline.rekao je zabrinuto. nisam se prevario. i ceznuti da ga prihvate ljudi do kojih ne može da dopre? Mi mu nismo dovoljni. makar je i odbijao. cuo je Osmanov glas negdje iz kuce. . Samo Osman nije kriv! A svakome ko nije zaludjen.Kako nema? Eno. Šta da mu kažem? Ludo. nisu ga pustili. dodji sebi! Ili: jadnice.Nema. ukocio se od hladnoce. Vratio se. zaboravi! Smiješan je i zalostan. drugi krvari. Otjerali su ga. Blistavi Osman. ništa nije izmislio. A jutros ga momci nisu pustili da prijatelju cestita Bajram. i poslao bi ga do djavola. sve je zaista bilo. s rukom na prsima. i ne znam da li da ga zalim ili psujem. vi ste takvi i takvi . i koristi se njima.veli. Zar će cijelog života ostati dijete. vladar života. Jedan ne pamti. ako ima malo ponosa. svojom sirotinjom neprestano ga podsjecamo na njegovu. Osman će misliti da je neuctiv. Jednome je svejedno. zaista je tuzan. u oba obraza poljubio. ali nije dočekao. objasnice mu.I da znate. Osman ga je grlio. do juce mu je mogao biti samo san. iz zavisti. hodao ulicom. da je zaboravio prijatelja. Zao mu je.Samo da se Osman ne naljuti . nije kriv. izvinice se.izgrdio ih je razljucen. Mahmut prebijeno mace. glas mu cujem. drugi ne zaboravlja. momci su ih sacekivali. sve ću reći Osmanu. Sinoć su postali prijatelji. . . . . nije mu se ucinilo. čekao da vidi Osmana. Neka zna kakve momke ima. Pece ga daleka sumnja.Jedan momak je otišao. lupezi! Hodao je ispred kapije.Vi ste bezobrazni. Šta se to jutros desilo? Uvjeravao je sebe. Ljudi su ulazili na cestitanje. odbacujuci ih kad mu više nisu potrebni! Osman je hladna pecinska stijena. iz zlobe. nije kod kuce.Nema Osmana . i uskoro se vratio. to bi prvo palo na um. već prijateljstvo. Ali Mahmut je zaludjen prividom i svojom zeljom da stvarno bude ono što mu je drago. Pokušao je još jednom. ali me nije prevario. ali nije mogao da ga vidi. valjda se neće naljutiti. Otišao je toboz veseo. provjeravao sjećanje. Eto. ali šta može. A nije mu potreban ponos. nazivao prijateljem. Ne vidi da ga je Osman otjerao! Nije htio da vidi. . ojadjen zbog drskih momaka. cak ni prijatelje njegove ne poštuju! Uzalud. i mnogo su se ogriješili o njega. I kud baš da naleti na Osmana koji ocarava ljude. . iz neprijateljstva koje sluzincad osjeća prema svakome. Cak su ga gledali podsmješljivo.

Šehaga me pozvao.Lud je. ne zeleci da me odvoji. Mislio sam da ćemo se poljubiti u obraz.A koga da pitam? . neću tugovati kao Mahmut. vidim. Ne. cetvrtom ni traga! Najbolje je da svoju ljutinu oduši sama. da pokažem kako njene riječi nisam shvatio kao uvredu. valjda se navikao na razocarenja. zato sam rekao da idem do Šehage. Racunao sam. Možda hajduci.E baš crkoste za njima! Kako vas nije stid! Nisam htio da pitam ko su to oni. kao Šehaga. ne govoreći to. onda je to uvreda. . naše je ipak drugo. ali srdacno zahvaljuje na posjeti i poziva da opet dodju. cestitao mu. Ako tako misli. i drukčiji odnos nego medju ostalim ljudima. A možda su oni svi koji su izvan ove sobe. pomislio sam. kad je ostao sam. sve što nije ona. ili mu je svejedno što me vidi. . bez mene.Odakle bih ja znao! Zašto mene pitaš? . da li bi se ovako ljubazno smješkali. poljubivši ga u ruku.Treba li sad da placem što ga je Osman istjerao? Eno mu zene kod kuce. ili će uskoro zaboraviti? Život mu je duga niska prevarenih očekivanja. da ću tako uciniti ono što je red. (Uzalud. i ne znajuci to. šta je s Ramizom. Zar njemu svi dolaze na noge? Ne vole ga. Primio sam ovo što mi je povoljnije. Znam kako mu je drago! Sjetilo sam se i nasmijao u sebi. upravo je ispratio kadiju. Šehagu sam sreo u hodniku. Jer. Ili primam privid za stvarnost. Kod Šehage je bilo mnogo svijeta. Možda zato što je medju nama vazna tajna. A ako me i ne puste. i umriječe lud . i izašao bez zurbe. svejedno što nismo. Ako misli tako.upitala je zubato. nezgodno je da ne odem. i pred tobom zatvoriti vrata? . kao Osman. s uzivanjem: kad bi znali da se sinoćnja otmica desila po Šehaginom naredjenju.Hoce li momci. . kao jednaki. ispracao je Zafraniju.) Upitao sam. skrivajuci šta misle i šta stvarno zele jedan drugome? Prišao sam. poljubio je u obraz. i najćešce laze sam sebi.odsjekla je ljutito. ali sam po ukocenom drzanju osjetio da ne želi prisnost sa mnom. Ni on njih ne voli. da mu cestitam Bajram. kao Mahmut. Napravio se da me ne vidi. . kuca je puna i ziva kao han. možda bogataši.Hoce li dugo tugovati. čovjek je nepopravljiv. . .Nisam mu sinoć učinio uslugu . munje sijevaju. što ne sjedi s njom! Na tri coška je danas. ali dolaze. onda je to ljubav. gdje je sklonjen? Odgovorio je bez osmijeha: .Nikog. . bice mu drago. a izbjeci ću da se na mene neduznog sruci oluja. Na kucnim vratima sam sreo Osmana.rekao sam Tijani kad je Mahmut izašao.

Ne tice ih se mnogo Ramizovo bjekstvo. Ovo je drugi svijet. cudimo se: odakle to najednom! Kad sam se umorio tim naivnim mudrovanjem. smiješno. a nevaznije ne treba ni zatvarati. Možda se po tome veliki svijet i razlikuje od nas. suviše je glupa za to. kod nas tajni nema. Ako bi neko pomislio da je umiješan neko ko zna kako se krivotvori pecat. Zašto bi onda ucinili nešto protiv sebe? I tako. za krompir i za zito? Prostora ima mnogo. Vazne stvari. on o tome ne može ništa reći. i to otklanja svaku sumnju od njih. svejedno mi je. sirotinja koja ga je slušala u dzamiji. šegaceci se. jer se sirotija ne sluzi lukavstvom. zar mi to nije dovoljno? Učinio sam više nego što sam mogao i u snu zamisliti. opet bi pogriješio. na brijegu. šta hoću još? Da pričamo o dobrom čovjeku. ništa ne bi istrunulo. Bili su to pametni mladi ljudi. Govorili su o sinoćnoj otmici. Srecom. i šteta što je tvrdjava visoko. u ime koga se naredjuje. manje oporo. Zastidio sam se i naljutio. već otvorenom silom. ne treba pitati. kako se naredjuje. vazniji krivci mogu izaci kad god hoce. Mi ne ucinimo mnogo ni malih a kamoli velikih djela. Sve je kod njih tajna. Nije to ucinila ni. kako se piše pismo dizdarima. A imao sam i prećih briga: mislio sam na Šehagin odgovor. ali mi nisu izgledali suviše pošteni. ne bi mogla onako snazno udariti dizdara po glavi. Moje se uvijek zna. naljutio i na sebe i na njega. Treći se pitao: ko je mogao izvršiti otmicu? Ne vjeruje da je Ramizova majka. a znace se i kad ostarim. a sve je suho. medju mladji svijet. javno se govore velike riječi. kad se sve uzme u obzir. stara je. Svratiš. kao taj Ramiz. Nekad je bila sigurnija nego grob. odmoriš se. ne bi mogla onako dobro jahati. dobre ili rdjave. Ismijavali su njihovu nesposobnost. pa izadješ kad ti dosadi.Pa se osmjehnuo. zato ih i ne puštamo lako iz usta i iz srca. a baš bi bilo lijepo svratiti kad se umoriš od poslova. moje glupo. one se pripemaju dok mi slabašni spavamo a kad se probudimo. rekao je jedan. Zar nam uvijek moraju pokazati da su viši od nas? Sjedio sam namracen i srdit. Oni djeluju i zaboravljaju. Zar ne bi bilo korisnije da se pretvori u magazu. Javno se laze. oni su izvršili hrabro djelo. Ni tvrdjava više nije tvrdjava. ali nisu na Ramizovoj strani. malo posjediš. i gotovo! Ucinili su. Nisu ni bogataši. Drugi je rekao da je tvrdjava postala nepotrebna. Ništa znacajno se ne može uciniti javno. stotinu ušiju može da cuje. otmicu nije izvršio niko. njihovo je mudro. A ako je izvršilo nešto. Mladji i nevazniji. u ime svoje sposobnosti. i cute. sveteci se i njima i sebi. javno se pokazuje spoljini izgled. poceo sam da slušam razgovor mladih cinovnika. Možda ima pravo. kojoj se ne dopušta da . odspavaš ako hoćeš. ne bi se mogla lako prerušiti u stasitog sejmena. jer je Ramiz najgore govorio protiv ljudi koji to sve znaju. Šta ću ja ovdje? Zašto nisam cestitao praznik i odmah se vratio? Nagovorio sam Šehagu da spase Ramiza. jer se u nadnaravne sile ne razumije. zastidio zbog sebe i svog glupog pitanja. pa se teško popeti. Ucinili su. a nisu zato što nikakvu korist od toga ne bi izvukli. ali je to mogao reći drukčije. cine se tajno. kad se zrelo razmisli. i šta treba o tome pričati? Mi prosti ljudi volimo da sladimo i prezivamo ono što dozivimo. da likujemo nad bezobzirnim ljudima? Zaista. Priznajem. Razlika je samo u tome što se u hanu sve placa. naknadno. u tvrdjavi je sve besplatno. Ja sam ponosan i oduševljen zbog hrabrog djela. dalek i nerazumljiv. da se divimo sami sebi kako smo ucinili dobro djelo. manje uvredljivo. sad je han na raskršcu. i uveo me u jednu sobu. i slušao razgovor koji sam jedva razumijevao. narocito u ovom casu. javno se vrši nasilje. koji bi za novac mogli iznajmiti tudju hrabrost jer svoje nemaju. A bogzna koliko oni imaju svakakvih djela i svakakvih tajni. kao Mahmut. Nisu ni na strani svojih pretpostavljenih.

odnijece tamo odakle je i došao. i muftija. pa je teško ne uzeti. oprosti. Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotme. kako se oni medju sobom mrze. ovi će i to zabraniti. a svako zna šta je medju njima! Muselim ne izdrza dugo. Nije to receno. . . ni košcicu nam ne bi ostavili. Valija je duznik Šehagin. Šehaga može mnogo. O vracanju duga ne govore ni valija ni Šehaga. pojeli bi nas. za kratko vrijeme je uzeo sto kesa dukata! U što je potrošio? Prvo. Kadija ostade duze. pa ćemo zivjeti srecnije. iako znaju da ih Šehaga ne trpi. on ne zna šta je. Umiru od straha da im ne naškodi. što svi moraju doci Šehagi na noge. Da nije tako. zelen. pa ćemo zivjeti vedrije. ponešto cak i govore. jer njihova visi o koncu. nema prijateljstva medju mocnima. ako boga znaš! Vidiš koliki je svijet.Ni ti mene nisi vidio. . Bez duga bi valija bio jak kao grad. ponudio mu novac. a drugo. Pored Osmana sam prošao. zbog Zafranije. i klisinu prvi. Po tome se vidi kako je novac koristan. pa mu se ljubazno smješkaju. .A vodili smo i zanimljiv razgovor. što se ne bi oslobodio! Šehaga je pametan. Sadašnji tuku. jer je nezadovoljstvo najveća nesreća.Bio je s tobom sinoć u Zajkinoj mejhani. ne mogu ti reći koliko sam se nauzivao! Uziva i u tome. i zna u kakvom kolu igra: lijepo je uzeo potvrdu od valije. Boje se Šehage zbog valije. osigurace nam lijepu buducnost. i na sudu ovjerenu. Da ne bih rekao štogod što ne treba. mrze se i grizu kao bijesne kucke. pohlepa je čini snošljivijom. Ko sve nije bio! I kadija. potvrdjenu svim pecatima. s citavim karavanom. . jer ako je vlast nevolja. Ovi mladi starci. smijuci se. Dolaze s lakim tovarom. dize se. Veliko je njuškalo. cutke. to je ono. doduše. kiselo se smješkaju. kaze. ne pogledavši ga. ne vidiš me? .Znam. troši mnogo jer je lako dobio. ali nisu.dodje do izrazaja. da ljudi ne vide šta je medju njima. bog je blagoslovio! Tako je uvijek. da ne oskudijeva. valija zato što mu se ne vraca. Znaš li šta sam ga upitao? Kako im se mogla desiti ona bruka u tvrdjavi? I kud da dignu toliku dreku oko Ramiza? A on me samo pogleda. koji će svojoj gladnoj zelji za prestizom dodati sve što nauce od starijih. ali lakši za sto kesa dukata. Spasava nas njihova medjusobna mrznja. A oni sjede na seciji. u sebi. Ramiz ne bi izašao iz tvrdjave. Sve sam ih stavio da sjede zajedno. tako svi mrze valiju. a došao bez para. a valja zivjeti i kad te smijene. i defterdar. onaj! Pa šta ću s njim u ovoj tarapani. jedan uz drugog. ovi neće dopusititi ni to. I nije oskudijevao. Je li Šehaga prijatelj valijin? Ma jok. Prijatelj je drugo. vracaju se otezali. Cudo je kako niko na polozaju ne ocuva poštenje. Valiji ne treba mnogo da bi ih uzeo na zub jer. Da oni imaju pravu vlast. Poslije su i pošteni. jer bi se valija tako oslobodio preteške obaveze? E. nije ni potrošio. Kako se Šehaga ne boji da bi mu baš taj dug mogao doci glave. ali se podrazumijeva. . i svugdje. može toliko da ih sigurno groznica trese kad na to pomisle.Kakvog Mahmuta? . . kažem sam sebi. i izašao iz sobe. Baš da vidim šta će biti. Šehaga zato što mu se ne isplati. i muselim. A dolaze zato što ga se boje. a to je citavo bogatstvo. opet. A znam. Obojica tvrde da su prijatelji. proguta pljuvacku. jer je s tim dugom valija manji nego što jest. dok te ne smijene.Šta je to. ovi će kastrirati. Ili se boje guzve i promjene. lijepo se. i ocuta. na bajramsko cestitanje. Dzaba. Veliki je rasipnik. tako im treba.upitao je. ko zna već koji put.Ah. pa ode i on. i Šehaga mu se našao pri ruci. znaju da će i danas ici. jao si ga nama! Da su slozni. Sadašnja vlast nam dopušta da placemo. pa radije ostaje s manje dostojanstva a s više novca. I valija njih.A što nisi pustio Mahmuta u kucu? . da će valija isplatiti sav dug u korist . ili je polozaj takav. Znaju da je juce bio kod valije. iako ih stomak zaboli kad ga vide. pa ostali ljudi nekako izvuku zivu glavu. a ko zna šta se uz cestitanje može još reći.Ne budi dijete! Nisam htio da te vidim. Sadašnji nam dozvoljavaju da budemo nezadovoljini. Šehaga veći nego što jest. ali nije ovo.

bjelinom pokrivajuci grad. istina. za brigu i o čemu izvan sebe i svoje ugrozenosti. I pripremam se. u moci. Izašao sam s mucnim okusom Osmanove priče o mrznji. za pomoć medresi i knjiznici. koga ne vole i koji njih mrzi. naporno razmišljanje o mogućim potezima protivnika.E. izgleda. izracunavanje svakog koraka i svake riječi. i u srcu djetinja radost zbog prvog snijega. A može! Bez hljeba ponekad. svega! Zar je onda cudo što su zli! Da li bih se i ja upleo u te djavolje kućine da sam kojim cudom pošao njihovim putem? Sigurno! A ne bih ni znao kakva me nevolja snašla. Vidimo ih u snazi.Nije više u tvrdjavi. šljapkajuci razgazenim cipelama po mokrim krpicama snijega. kao da nikad nisam vidio. Tako su pozajmljeni dukati postali cudotvorna hamajlija koja ga cuva od zle kobi.Kuda si pošao? . od drugog. neodgovorne riječi. kakva danguba! Kako malo vremena i mogućnosti za obicnu ljudsku misao i osjećanje. . od pakosnijeg. Uvijek imam vremena za sebe obicnog. spašce ih muka samo smrt. Onda niste baš veliki junaci. kakvo prezanje bez predaha. od svega.Više ti i ne treba. Vidiš. bezrazlozne radosti. polako. jer ni oni ne znaju da se može zivjeti drukčije. svejedno kojim nacinom i razlogom. ako se Šehagi štogod desi. ali bez mrznje. od svjetla. da ne zna gdje mu je glava. beznacajna osjećanja. . a ne znamo za njihovu tjeskobu. Pa ko je rekao da smo junaci? I kome je danas do junaštva? Upitao sam i njega što i Šehagu: gdje je Ramiz? Nasmijao se: . snijeg. svega. a koliko sam od njih bogatiji! I javile su se zato. bez stalne strepnje. . Ulicom je išao Mahmut. kako pada u gustim pahuljama. Kaze da mu je zao. za ljudski život u miru. poznati i nepoznati.Nikud. Obojica tacno znaju šta to znaci. od iskrene riječi. Beznacajne misli. i onaj mogući. Njima je stalno u mislima onaj drugi. Gledam oduševljeno. Hodam. bez straha. koji im sprema zamku. od mraka. I stalno su u ratu. pa valija želi dug život Šehagi koliko i sebi. od sebe. Ja sebi mogu da dopustim luksuz lude misli. od tajne. jakog osjećanja. još kako. za strah od svega. Kakav je život tih ljudi. . od manjeg. mnogo si mi rekao. da me svojom bezazlenošcu odvoje od njihova mraka. dugo. A štite li ti dukati i tebe? Štite. od krivog koraka. kakva muka. od sjene. od vještijeg. Toliko je svijeta u kući.Goviorio sam s Osmanom o tebi. u sili.vakufa koji bi nosio Šehagino ime. od većeg. od pametnijeg. i ucinice sve da ga zakloni od svih opasnosti. . A meni je u mislima žena koju volim (zašto je bila ljuta?).

ali šta je meni? Uvijek je sama. ali i ona je kriva. svaku sjenku kad predje preko mog lica. Danas je njen dan gnjeva. Pa bar da to vidim. skriva od mene nevolje. ne bi zalila. Moj Mahmute. dok se ne naviknu. pogubila prijatelje i poznanike. bez razloga. Zašto nije rekla? Zar mora sve da kaze? Zar ne mogu sam da vidim? Ja se brinem o Mahmutu. sutra? .Kako bi bilo da sada odem? . Bajram nisam zaboravio. a sve zbog mene. Ona vidi na meni svaku promjenu. Sigurno da sam dobro ucinila. Ali to ona neće trpjeti. a o njoj ne vodim racuna. Drugi muzevi igraju oko svojih žena. a ne žena. U srijedu joj je bila slava. Hodacemo. opet! . nigdje. nema me po cio dan. zaturila sve na što je navikla. ugadjaju im. . (sve već znam napamet!). ni šta je meni ucinila da sam takav prema njoj. cak i svoje neraspolozenje.Obradovao se zalosnik. pazljivi samo u početku. isplakala se sama. jer ih krijem. razmazila me. pričacu joj o djetinjstvu. . i ne zbog kucne slave. ni sutra te momci neće pustiti u kucu. o Šehagi. vidi po svemu. dugo ćemo hodati ulicama koje će snijeg zatrpavati. Ona to zna. Jesam li je iznenadio icim lijepim za ove dvije godine? Nisam. imam svoje društvo.Mrzim obicaje koji me ponizavaju. Nikolj-dan. niko ne treba da joj kaze. Ali ćeš makar zivjeti u nadi do sutra. . Iako ti to ništa ne treba. I ne zna šta je toliko bogu skrivila da je toliko kaznjava. kao strnjika. i sutra ćeš biti onaj. ona će svoje pozaboravljati i ostace pusta. samo da ne osjetim nikakvu tezinu. i ne bi se cudila kad bi cula da imam ljubavnicu. bez razloga. ne. A šta ja njoj cinim? Jesam li je gdjegod izveo? Nisam. hvala bogu! I ponovo sam potrazio svoju radosnu misao. Odrekla se svega što je bila.Nemoj. a u srijedu je presjedila sama. velika je guzva. tiha priča. a kad žena poruzni. kao što je ona poruznjela. s jedinim jedinim razlogom. ne volim je više. koju je Mahmut prekinuo. radovacemo se.To nije milostinja . Gdje si bila? Podijelila sam komšijskoj djeci sve što ti je Šehaga poslao. što smo zivi i što se volimo.Onda. Zar je nije prošlo od jutros? . A kud ćeš veći razlog! Upravo se vratila odnekud sa Šehaginim posudama u rukama. Muškarci su grubi i sebicni. koje nisu njene. ne može vjecito razgovarati sa ova cetiri zida. Dobro si ucinila. Ja se nisam odrekao nicega svoga. Milostinja mi ne treba. a i ona je ljudski stvor. kaze samo kako je kod drugih.rekao sam mirno. I ja sam ga vidio samo u prolazu. maze ih. riječ ni s kim nema da progovori. Prvi snijeg. onda bjeze od kuce. i što se mene tice. ja na njoj i u njoj ne vidim ništa. nestašicu. Ona to ne trazi. izgleda. Izvešcu Tijanu.Šta ti je danas? Nije joj ništa. o Ramizu. nicim. govoricu joj koliko je volim i koliko se radujem životu. sve svoje znam i drzim.Najbolje sutra. dvadeset godina je s porodicom bila zajedno toga dana. Kao da je sluškinja. bogzna kuda lunjam i šta radim.Takav je obicaj. ludo djetinjstvo. Uspio sam da ga upitam samo to što ti kažem. već zbog svoje sudbine. rekla je ledeno. Navikao sam se na njenu paznju. bez razloga. više je i ne primjecujem. kao . svoje brige. smijacemo se. Nismo mi za njih. zaboravila rodbinu. . san o lijepom. Ja izlazim. paucinasta sreća.

Šta me se tice. Naljutila se na nekog drugog. grdeci nju. uostalom! Znam. zbog nepravde. kako mogu znati. Nestala je odjednom. možda razocaran što smo i mi takvi.) Ja joj ne mogu pruziti m bogatstvo ni ugled. Zaprepastio se i pomirio u jednom casu. i sad mogu samo da je zalim što se nije udala za trgovca ili zanatliju. Ja sam nju razmazio. To nije pošteno. A možda je pozalio Tijanu. kao da se izvinjava: samo vi nastavite! I brzo izašao iz sobe. hrabreći nas da nastavimo što smo zapoceli. zbog nje. Ali to njoj nije dovoljno. prenagljeno sam buknuo.Izgleda da me više ne voliš . i tako sam ja u njegovim ocima ispao nasilnik.rekao sam prijekorno. Sjedila je na sanduku. da nasmijem da je šalom prekinem. ništa sakrio nisam. uvenula. i nespretan pokret rukom. a onda je htio da popravi. bila bi ugledna i poštovana žena. Ali moj prijekor nije zestok. bice sluzavka. ništa nema i nikoga nema. Poslije me bilo stid što sam svašta govorio. se se se ne . i naplatila na meni. A možda je stvarno nezadovoljna ovim životom. (Iz mene je govorila srdzba a ne razlog ni pamet. pogodjen nepravednim prigovorima. Ta njegova smiješna zbunjenost. istopila se. a ona žrtva. da je mladici gledaju? A za krsnu slavu. I šta hoce od mene? Kud da je izvodim? Da je vodam po Bašcaršiji. Cekaj. pustio sam joj na volju toliko da uskoro neću smjeti ni iz kuce iskoraciti. govorio sam. zaboga! A onda: zar sam zasluzio da me toliko vrijedjaš! Ljutito sam je podsjetio da sam joj sve pošteno rekao kad smo se prvi put sreli. grdi me kao da sam ne znam šta učinio. Tako me izgrdila i za ono što sam kriv i što je zamislila da sam kriv. ni za Bajram ne bih znao da me Šehaga nije pozvao. I dok su iz mene varnice iskakale. sklupcana. U početku mi je bilo smiješno. s bradom na koljenima. kad ni svoje ne znam. Mahmut se spleo. i zbog opšte muške pokvarenosti. Briga nju za moju ljubav. ali ponizenje neće trpjeti. optuzila me za grijehe svih muškaraca. zar nisam mogao da precutim. treba još samo da mi stavi lanac na noge. okrivila me zbog poroka djedova i pradjedova. presjekli su moju ljutinu. ludost je jaca od čovjeka. pa krivo. oduzeli joj zamah i oštrinu. i zivih i mrtvih. ali šta mogu. kao i ona.druge zene. a još više što sam vikao. potpuno odsutna. iznenadjen što se i mi svadjamo. trepnuo zakrvavljenim neispavanim ocima. otici ce. pa sam se naljutio. kud bilo. Pa: šta ti je. a što svi cine. zbog moje dobrote koju mi ne priznaje. vidi kako pada snijeg. jer je našao upravo kad sam ja praskao a ona plakala. zbog ljubavi koju ne cijeni. možda zadovoljan što ni mi nismo drukčiji. Kaze da me razmazila. da je pozovem na snijeg? A nisam mogao da uzdrzim. pa sam lupao kao ludi Mujo u bubanj. i na kraju nisam znao šta govorim. koju ne treba dokazivati. a ostala je nelagodnost. a otici ce. . da ne prekidamo zbog njega. a onda klimnuo glavom. dok sam pjenio. Više bih volio da je bijesna. pruzam joj samo ljubav. Onda me voli. Zastao je za trenutak. u sobu je ušao Mahmut Neretljak. kriv sam. znala je da je čeka sirotinja. i ko sam i kakav sam. zaleci sebe. vidim kako me razmazila. mogu se tom ljubavlju zakititi kao peruškom.

Pa šta ti je onda? Tuzna sam. . To je zbog trudnoce. Ali sad sve cujem. i nisam joj rekao svu istinu.Izgleda da sam trudna. zbog prošlosti. eto. . I ja sam kriv za ono prije.Bojim se. Zao mi je. nikako lošije. pogadjam. život nam je bio tezak. rastuci? Hoce li je darovati bolom i mukama! Hoce li je hraniti sumnjama i crnim slutnjama? .šapnula je u pod. sve zene se boje. Glas joj je nesiguran. nismo svi isti. Njena osjetljivost to nije mogla podnijeti. i grubo.Mislio sam da prošetamo ulicana. . zbog sjećanja. ali me prošlo.) Kad je prvi put nosila. duboko nesrećnu. (Nisam znao da li se zene boje. sigurno. Može biti samo bolje. da je ne uznemirim još više. možda. Nije odgovorila. jedva se pokrenuvši. Ona mi je vaznija od svega. Zbog cega? Slegnula je ramenima. nije se okrenula da pogleda. i ne mislim da sam nepošten. Sad cutim. ali zašto mi nije rekla ranije? Zašto je krila kad zna koliko ću se obradovati? Htio sam da je umirim. njezno. da je umirim.Ne znam. Zbog nje.Jesi li vidjela? Snijeg pada. Svega.Šta to šapćeš? . navikavati na tugu bez razloga. izgleda.Trudna? Stvarno? Klimnula je glavom. Kako onda može biti tuzna nizašto. zbog nesigurnog trena.- Kamo sreće da te ne volim . zbog misli koja luta svojim unutrašnjim prostorima. zaista tuzna. vaznija mi je cak i od poštenja. rekao sam. i moracu se. Nešto je u njoj jace i vaznije. Sjeo sam do nje i zagrlio je. zivimo mirnije.Cega se bojiš? . Nisam razumio. Sad je drukčije. pričekacu da nam tijela postanu bliza. jedva cujan. rekla bi mi. Ne mogu ti reći koliko sam tuzna. Osjećao sam je utišanu. glas joj je suviše tih. govorio sam šta bilo. Udaljili smo se dok smo vikali. neću više ponoviti ludost.Hvala bogu! Dacu ti muštuluk za tu vijest! . Zašto bi se bojala. ne mogu da je gledam tako izgubljenu. Ništa joj se nije desilo. s razlogom koji se ne vidi. Ali. zamorena svejedno cime. Sve je bijelo. Nekad mi se cinilo da je nepošteno cutati. I na to je ocutala. sva mi je briga i sva sreća. tuzna svejedno zbog cega. nije najbolje ali nije ni loše. Dobro. Onda je nešto rekla. I ja sam se bojao njene trudnoce i njenog straha. pun uzbudjenja. Šta se to s njom desilo? Zašto sam bio tako grub? . zbog neke misli bez krila? Razumijem tugu zbog onog što jest i što može biti. . Ponio sam se ruzno. . Šta će joj donijeti taj drugi crvic. zaista nesrećna. kunem se.

Ko zna koliko se mucila misleći o onome što se ne može domisliti. da nam bude ljepše. optuzujuci mene za svoje muke. malo se stidim. mnogo je volim. pored prozora praminja snijeg. jer su smiješne. ako ne i odstranila. S pravom. a vikali smo. zbog njene tajne i moga lakog kajanja. zbog brige za njega i za sebe. . sad je lijepo. da nisam bio slijep. zbog tajne zacinjanja tog novog bica u njoj. Ona nije kriva.Zato je i uznemirena. iako je na njenom licu ostala tanana sjenka zabrinutosti. ja na Ranmza. jer je skriveno i nepoznato. sav grijeh je na meni. Ona je mislila na trudnocu. možda i ne znajuci pravi uzrok. i osjećajuci se zaista usamljena. ugodno osjećamo toplinu tijela koja postaju sve bliza. zbog straha da se ne ponovi ono što je jednom već bilo. nismo više tuzni ni nesrećni kao maloprije. bar umanjila. na zalost. izbacujuci nakupljenu gorcinu. oprostili smo jedno drugome teške riječi. jer bi ih moja njeznost. Prigovorila mi je. samo sad možda teze nego prvi put. kad je sve prošlo. vrelina pekarske peci je samo naša. Ali svejedno. sama.

Molim te.Neki dan sam bio najgori. ne potiskuju ih više ni stid ni volja. i hrabar. I bojim se.) . nastavio srdzbom a završio stidom. .Ako umrem. po danu nije htjela da izadje.Ostavi se takvih razgovora.govorila je njezno.Ne. Sve što je bilo potisnuto.pokušavao sam da je umirim. hoćeš li misliti na mene? . ali se polako smirivala. ali opet. njeni ozivjeli strahovi su jaci od razuma. iako mi je smiješno.okretao sam na šalu. . molim te . Njena ljubomora je strah od ruznoce. ne bi ni mnogo prošlo od moje smrti. a nesigurnost radja misao o smrti. pokrenuta bogzna kakvim osjećanjem. Bol za zenom je kao udarac u lakat. cuvao od napora. Prepuštena je djelovanju jacem od svoga htijenja. namece se. pretvarajuci se u dadilju najboljih namjera i najnespretnijih pokreta. radio i što sam umio i što nisam umio.A da li bi se ti udala ako ja umrem? . Tijana je divna žena. samo sebi nepoznato. sigurno. Mahmut mi je obazrivo rekao da griješim. po danu bi se stidjela. Ako je sad naviknem na toliku paznju. toliko te volim.Zašto? Ista je mogućnost i za tebe i za mene. smijala se zbog moje nespretnosti. A sve biva bez njenog uticaja.Neću se ozeniti .abc 14. . Uzaludno je bilo govoriti razumno. budi se. ali život ne traje kratko. Ucinilo mi se da je po mraku radije izlazila zato što se mogla slobodno naslanjati na moju ruku. Govorio sam najsmješnije riječi. bila je uvjerena kako se već vidi da je unakažena trudnocom. izlazi iz zatvorenih skrovišta duše. mozak se drukčije grci. i pazljiv.Ako umrem.Zar si toliko nesrećan sa mnom da se više ne bi zenio? . Moc ljubavi Pun dobre volje poslije tog objašnjenja. . Potrebna joj je moja pomoć. bice koje pocinje da sluti skrivene tajne. . . kako ćeš ostati sam? . . Predosjećam to. kao da kaze: ako nazebem. nesaznato a jako. tetošio je. a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom . . . jer više nije mislila da je napuštena.Ako umrem govorila je. ne šali se time! (Lice joj je samrtno ozbiljno. hoćeš li se ozeniti? Ozenio bi se. jedinim lijekom koji joj je mogao pomoći. Izvodio sam je uvece u šetnju. šta ću poslije? Sve bi se u životu moglo izdrzati za kratko. ne bi i drugi put. Trudna žena je drugo bice. Ali. koje sam poceo šalom. Ganuto je plakala zbog moje paznje. pusti to. Krv joj sad drukčije kola. Zbog tajne u njoj.Umro bih od tuge. Ona ne vlada mnoštvom novih nepoznatih osjećanja. Tako se osjećala sigurnija u mraku i u prostoru koji nije njen. . i svijet joj je tajna. zlijezde drukčije luce. Smirivao sam je njeznošcu. mnogo prije.Hoćeš li se ozeniti ako umrem? . Svi se zene. ne treba pretjerivati ni u čemu.odgovarao sam. opekao si se jednom. I djeluje. i ne može ga ni zaustaviti ni skrenuti. .Ti si najbolji čovjek na svijetu . primoran. A možda i bi. bol je zestok ali kratak.Bice prije.Sad si najbolji. organi se drukčije ponašaju. njena naglost je potreba da se oslobodi unutrašnjeg pritiska.Ako umrem. zahtijeva da bude uzeto u obzir. i da budeš dobar. trudio sam se da Tijanu ne ostavljam samu. Zašto da mislimo o onome što će biti kroz pedeset godina? . njena uznemirenost je znak uzburkanosti u njoj.

svejedno. Dok je bila zdravija. cak i kad ostare. bogami. Prvo je rekla da je cesto slušala od Mahmuta kako je Tijana lijepa i dobra. a to. ali ne zato što su zli već što nisu pametni. neće biti ni štete. žena voda. davno je receno. da joj dan pocne lijepo. ništa na njoj nije šiljato. ne gledaljuca zenu i njena dva zuba što su bjelasala iz šupljine usta. iz ljubavi ili bez ljubavi. A zene vole da vladaju. zaraslim u salo. Trudnoca nije bolest. A možda bi Tijana ostala ovakva i da sam ja rdjav. i naši su. jer lakše podnose uši nego oci. Pa smo zaćutali. ništa skriveno. I opet je naopako vidio. muz je sud. Ili je njegova žena toliko ruzna i nemoguća. kume. i polako trljao cjevanice. Tijane i mene. triput razmisle. i pogriješio. ali je govorila. radi opravdanja. neka gu nam zivi kakvi su da su! Mahmut je zmirkao kratkovidun ocima. da ni ja nisam rdjav. priča! . kao ljekar. Jer samo žena zna s kakvom ih je mukom nosila. Stid te da odustaneš. ništa pakosno. jer si sam sebe natovario. pa je mislila da je ruzna i zla. muka da istraješ. to pokvari. da se Tijana ne osjeća dobro. ja misleći o Tijani. Ali. jedva disala od zaduhe. veselo gledajuci malim ocima. ali mi se žena odmah dopala. Jedva je hodala na zadebljalim nogama. Ludi su. Ne znam šta je od toga istina. šta možemo. Kad sam rekao. a nemaš koga da psuješ. i on govori onako. naravno. pomagala je ženama pri porodjaju. Osvetice mi se to. malo strogosti nikad ne škodi. a ako i neće. Rekla bi. pa se ustrucava da je pokaze. a sve zna o tim stvarima. ali pametno. i uzdizala. Dosta mi je i ovoliko koliko jesam. i znacemo je li dobro ili nije. jer on sve naopako vidi. cesto i odmognu. bolje je ljudski nego paski. izašli smo i cupkali na uskoj verandi. A sigurno je i dobra. kod mene će ovako ostati zauvijek. A opet. znaju tacno šta je dobro za porodicu. i rijetko kad pomognu. Govori li to ona o njemu? Ako i govori. mole. pregledace Tijanu. boze oprosti. uopšte. narocito ako imaju djecu. Jer. priča. kao što je govorio. ili sebe izmedju zene. kad se sretnemo. po njoj. nicim ga nije uvrijedila. cak ni skrivene zalbe. nije lako izdrzati. Nisi kod kuce baš od jutra do mraka. jer Tijana nije lijepa već prelijepa. ali ja svoju zenu mazim kao da je na samrti. a smijeh joj je zdrav i veseo. A koliko on vidi i zna. kako bi bilo bolje a ne kako jest. nje. ako nećeš ti hoce drugi. muz koji želi sebi dobro. Muškarci su djeca. Šta će reći Mahmutova žena? . pa će mi duša na nos izaci. što bolest ne umori. Iako od muza mnogo zavisi. rekla je. ne znam. Jesi li je cuo! priča. ruzno je manje neprijatno kad se o njemu priča nego kad se vidi. Možda je zeni lagao da smo ugledniji i bogatiji nego što jesmo. Zene su razboritije. A onda. smijuci se veselo. poslušace ono što mu žena kaze. Onda nam je rekla da izadjemo malo na vazduh. nekom ne uspije. Pristali smo. Ne kažem. muškarci misle da je to ženama zabava. lakše im s njom. kako odavno nije cula.casu slabosti ili oduševljenja. E vidio bih ja tebe kad bi tu pamet slušao od jutra do mraka. Ali. i voljela bi da je sretne svako jutro.rekao je Mahmut rastreseno. on misleći o svojim nepoznatim brigama. braneci se od vlazne hladnoce. jedva govorila od umora. pa i sad dodju po nju. Ili se boji da ne vidimo kako ga žena prezire. Da li se stidio nas. jer joj Tijanine oci kazu da je ona dobra radi sebe a ne radi drugih. predlozio je da dovede svoju zenu. nikad ne prenagle. daj boze da on nema pravo. i niceg ruznog nema u njenim vedrim riječima. ako ne bude koristi. zajahace me zestoko. jer se žena prozli pored rdjava muza. i Mahmut je doveo svoju zenu koju do sad nismo uspjeli da vidimo. Kome to uspije. muz treba da bude dobar prema zeni.

dvoje je umrlo. Te obicne mahalske zene su pronašle tajnu spokojstva.Šteta im je da ovo ostavljaju zimi. Ako vam usfali. pa su umirale ili ostajale. . srećan. . Sve je kod nje veselo i jednostavno. zabrinut sam.Cetvoro? .Dugo se zabavila . Onda je sve dobro.mahnuo sam glavom prema sobi.Nije dugo. uci zlatarski zanat. pomislio sam. Zar nije govorio samo o kcerki? Nije odgovorio on.našalio sam se. kad smo sami . pa znam i po sebi.Tijesno vam je ovdje djeco. A i ja sam cetvoro rodila. i pogledala po našoj siromašnoj sobi: . blista od zadovoljstva. nećemo vam smetati. Ti nemaš zašto da se brineš. . Nasmijala se i Mahmutova žena: . ponekad i ja dodjem da se ogrijem. Ovdje bi vani s djetetom bilo nezgodno. A ni vi nama. Stan vam ne valja? Predjite nama! Podijelicemo što imamo! Hocete da se svadjate? Zašto se ne bi svadjali! Hocete da se volite? Zašto se ne bi voljeli! Poznavao sam ovakve zene. Svadjajte se slobodno. vidim to odmah.Šta može reći.Nemaš zašto. Srecom. .Nisam sama. Ali ona nema zašto. Pogledao sam u Mahmuta. .Pa. poslije je sladja ljubav. a lijepo im je jednostavno. A kako i da ne vidim? Koliko sam trudnica cuvala i pobabila.Onda ga istjeraj. Mahmute. bajajuci. šta ona zna? Pomagala je mahalskim porodiljama. znaju da je život tezak ali ne placu zbog toga. A ona je divna žena. dolazile su mojoj majci. rodićeš. nemoj da camiš sama. ništa ne iznenadjuje.htio sam da cujem još koju riječ ohrabrenja. Ahmet je sa mnom. ti kcerko. i uvijek će išceprkati ponešto što je u njemu lijepo. i ona se smijala. kako ih je sreća posluzila. i zasta zna svoj posao. nešto ja. jezicave su ali će pomoći svakome u nevolji. . naci će se štogod. Pa se sjetila. . . . A dodji mi i bez toga. Kakav joj je izraz. . Sad smo nas dvoje sami. ali mnogo ne treba ni vama ni nama. sigurne. prvo sam pogledao u njeno lice. Zene su ko macke.Svaka žena se brine. zubate ako ih povrijediš. najuravnotezenija stvorenja na svijetu.Sin nam je u Mostaru. ponosno. udarajuci nogom o nogu. i kucnula prstom u drvo. . . već njegova žena: .Ne može biti bolje . Sve ih raduje. vidjecemo na proljece. Šta kazeš. Kako ste s parama? . Vidiš kako grije pekara. zanimljive. vedar ili lazno utješen? Vidio sam. prepuštajuci sve bozijoj volji. Tijana se smiješila zbunjeno. Nešto saleti Mahmut. srce moje.Dvoje je zivo.rekla je Mahmutova žena. Šta me se tice šta će reći! . kasno se sjetivši da pogledam Tijanu. kao da je to njena zasluga. Dobro.upitao sam zacudjen.I za svadjanje nam je zgodnije.Tijana se brine . dodji do mene. nikad nema mnogo.Što se tice svadje. ogovaraju ali ne zavide suviše. dobre su dok im ne staneš na zulj. da se ispricamo.Dobro. muskarci ne treba da se vuku po kući. akobogda. . Kad nas je Mahmutova žena pozvala da udjemo. ne trazeci je. ne zele nemoguće. sigurno. ko od šale. ni sama ne znam. a ti dodji! Ostala mi je u vedrom sjećanju ta odlucna žena koja se nekako lako nosi sa životom. uvijek vedre. da predju kod nas? .Nije dobro. već si ti zabrinut.

govorila je oduševljeno. jer nisu bogate. onda su hladne. da osramoti i sebe i nju. ni šta ću sa slobodom. cangrizave. Vracao sam zeljeno djetinjstvo. proste. Zacudio sam se. Ona će ostaviti mene. Ali. ali ne znam da li bih bio zadovoljan da je Tijana kao ona. i da je prisili da odriješi maramu s novcem koju krije u njedrima. Ako su bogate. Nisam više prazan. unutrašnjim culom osjetio. ili sam nesvjesno išao za majcinom slikom? Nisam znao. kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. ostace sat-dva. Da hodam ulicama. neprestano u mislima za nesigurnim ocem. Ali je ipak prevladala razumnija misao. Odvaja se. izgleda. potrebno joj je. kad mu ona ne da za rakiju. one nisu čovjek sav već ono što je u njemu najbolje. možeš razgovarati. Tijana je rekla da nam ništa ne nedostaje niti ovdje ima šta uzeti. kahva na brdu. nije mi ni palo na um. govoreći mu gluposti. ili se pravila da vjeruje. nikad jednostavno vedre. a on nema mogućnosti da ti odgovori išta osim ono što je već napisao. Ne znam kako to postizu. uvijek u strahu od otvorene šale i otvorene radosti. čovjek odabranih trenutaka. znaju za uzivanja. S tim zivim čovjekom koga nema. Možeš se s njim svadjati. Eto. Zato što pada snijeg. samocu. Mahmutova žena je blagoslov bozji. kako je zadovoljna. ispricace se. neće se . razvice se samo ako nije ni suviše hladno ni suviše toplo. dugi razgovori kad sve govore odjednom. mada su rijetki. I Tijanu je zatravila. on namjerno uzme ponešto od poznanika. možeš uzivati. a ne moraš mu se ni zahvaliti. odvojene od svega. kao budala? Bilo bi smiješno. Suviše je rano osjetila bol. Bice manje razloga za svadju. i vratice se u podne. namirisao sam. jer nisu siromašne. zato što ne osjećam potrebu. da je tako bolje. zato što ni od cega ne bjezim. kako je dobra. razvedriti. A šta ću ja raditi? Želio sam da budem ovako slobodan. ja joj nisam dovoljan. Nemam volje da odem u kafanu. Bol i misao oduzimaju nam bezbrizan smijeh. One su kao trešnjin cvijet. da spremi rucak. Da li sam slucajno naišao na Tijanu. Kad je Mahmut ljut. Možda je Tijanina osjetljivost znak i bolest punije misli i zivljeg osjećanja. Zacudio sam se što je otvoreno upitala Tijanu da li nam štogod nedostaje. ono što se ne može izvana vidjeti. Jednog jutra Tijana je rekla da ide Mahmutovoj zeni. šta bilo. polako. na um knjige. Štedljive su. razgovori. i uzalud sam obecavao i sebi i njoj da je neću ostavljati samu. neugodno zle. a sad ne znam kuda cu. pomalo mi je i krivo. nesigurnost. I moja majka je bila drukčija. najćešce pronalazeci u ljudima i stvarima ono što je smiješno. strpljivo će te saslušati. ljudi pričaju uvijek jedno te isto. nešto će raditi.behar u bašti. Sreća da je Mahmut naišao na nju. a volio bih da saznam. Ako su siromašne. Pale su mi. Možeš se ponositi svojom pamecu. ja cutim. da gledam vodu. ali su njih dvije poslije toga postale nerazdvojne. svadbeno veselje u mahali. Tijana je drukčija. Izgleda da ima ljudi. ne vjerujem da Mahmutova žena ne zna za bol i za misao. Da idem na rijeku. kako je vesela. jer bi on sve potrošio. Cak ih ucine boljim. uglas. Mahmutova žena je povjerovala. da joj napakosti. prohodace. i neće misliti na strah i smrt. ali prazan i pust nisam. Možeš ga ostaviti i preći drugome. Možda bi mi smetalo kad bi bila tako jednostavna. Boze. suviše zaludno. ne znam kakav sam. onda su mracne.

Ni. što se sudara s ljudima. rodjeno iz nekog saglasja medju njima. jer ne znamo šta je. da ne bi samo bitisao. ne možemo cak ni naslutiti. kao drvo. Srdacno će te dočekati. zbog sebe. Znaš kraj. Sjetio sam se Mula Ibrahima. Čovjek želi moc (rekao je. Po našoj volji to se ne dešava. ne zbog Mula Ibrahima. ili cutanje. a kakvi su. neke klime. jer je neuhvatljiv za našu misao. Ali. Slušao je šta Šehaga govori. a sigurno jest. Eto. puštajuci ih da protrce kroz život. uvijek nespremne. da je snazan i vazan. Mula Ibrahim ni to. kakav je da je. U radnji sam zatekao Šehagu Socu i Mula Ibrahima u razgovoru koji mi se učinio zanimljiv. da govorim šta bilo. uvijek spreman da pocne razgovor s tobom. i sve što je bilo. tajna i uzas. i nije kriv što nije onakav kakvog bih ja želio. jer je van našeg iskustva. postoji i mimo nas. više nije. uzalud tugovali zbog gubitaka. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem. da može mnogo. Šehaga se prekinuo samo za trenutak. ne o vjecnim stvarima. i ono što znamo i što ne znamo. vidovitijim. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov nacin mišljenja? Svijet je postojao i prije nas. jer bi malo ko htio da umre. nimalo slican našem. da mu je velika vojska riječi postrojana iza cela. suviše su sitni za nas. Uzaludno ga je moliti. dosad je premalo rekao. A možda je najveća tajna smrt. nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima. nesanica. neke potrebe. mrav ne vidi čovjeka cijelog. ako mu se vratiš. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. A ako je tako. od ovoga svijeta. već kao nadnaravnu snagu. da nešto stvori. i nastavice. Pomagao mi je dok je smio. što se krece. Ako ga ne možemo saznati. jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski. a kamoli ih razjasniti. nepoznata tama. već po nekoj svemocnoj volji o kojoj ništa ne znamo. ako mu prepriječimo put. Ali bog ucini da odjednom progleda i vidi. a on mi je najblizi. ne mogu bez ljudi. A želi da nešto ostavi iza sebe. postojace i bez nas. htio je da pomogne i kad nije smio.naljutiti. Pomiriti se s njim ne možeš. koji je pazljivo slušao). Ja ću mirno cutati. gledajuci u Mula Ibrahima. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni pribliziti. ili grancicu. Mnogo . zbog svoje velicine čovjek i ne postoji za mrava. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici. nestrpljive su. kome su beznacajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo. I izgleda mu da je nešto postigao. i mora da ih pusti. izgleda. osjetice potres ako rasturimo mravinjak. u biblioteku. Da li mravi zele moc? Zele li da budu snazniji i znacajniji od drugih? Imaju li svojih briga. zamišljen i ozbiljan. ne znaci da ga nema. da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta. I više zalim što nije drukčiji nego što se ljutim. ne ovim ocima. osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna. a ništa ne možeš izmijeniti. a nesaznatljiv. A iza te strašne kobi. otici ću do njega. muka. vidjece samo prst. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. ona misli na nas. da vidim šta zna o Ramizu. abc Šehaga mi je mahnuo rukom. i nadnaravni um. već onim drugim. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas. uzalud se radovali zbog uspjeha. da mu kažem kako kod Šehage nisam ništa učinio. uzaludno preklinjati. Sacekuje nas na nekom cošku. ne danas. Kod Mula Ibrahima će naci oboje. malo nezadovoljan što sam upao u ovo povjeravanje. uzalud se nadali. Bilo bi to besmisleno tracenje tolike snage. ne zbog mene. sitan i nevazan koliko i mrav u mravinjaku. samo nas neće biti. da me pogleda. niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokućiti. a sad se treba prilagodjavati trecem. možda je neki sveopšti duh. a ne znaš ništa o njemu. Hoce li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. i sam kaze: on i njegov. ocajanja? Ne znamo. Nisam otišao na taj razgovor. i ne tice nas se. sve uzalud. Trazio je samo razumijevanje. koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Zato što zivi. osjetimo ga samo kad nam se u nećemu pokaze njegova volja. Sve će ostati. I kad ne mislimo na nju. dolazeci iz nicega i nepovratno odlazeci u ništa.

nema više snage da se nosi s bolom koji ga grize. duša je neumrla. i moramo se uciti moci ljubavi. i ta zla pogibija je samo nevazan tren u vječnom trajanju. povecala bi se bijeda ovoga svijeta. svacije su roblje. Pa to je konacan slom ovog na izgled snaznog čovjeka! On više ne vjeruje svojim ocima. Prema onome što sam znao. Ali. ali je siguran da naše ljudske stvari niko neće urediti ako ih ne uredimo mi sami. nije nevazan. koja podstice na sporazumijevanje. duša je djelic sveopšte svemirske energije. trazeci joj viši smisao koji neće prihvatiti. priznati svoje beznadje. po zlu. kao da spava. utuceni. Suviše je ponosan da bi se priznao porazenim od ljudi. ja sam oštecen njegovim ponizenjem? On zali. to je zahtjev za cutanjem. To je velika moc. po mome mišljenju.je vjerovatnije. govorio je o nemoci ljudskoj. a Šehaga riječima koje su. veća je nego što sam mislio. da nastavi svoje vječno kretanje. vidio sam da je pazljivo slušao. od svemirskog duha. po pravu necije sile. i logicnije. Čekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sila. privremeno ustupljen. drugi je odricao svoju slabost. pomireni sa svojom nevoljom. ali je u sklopu nekog dešavanja koje ima svoje zakone i svoju svrhu koju ne možemo otkriti. i Mula Ibrahim se sluzio riječima koje sam mogao očekivati od Šehage. ili će ocutati. Ni kap vode se ne gubi. i trazi joj razlog u volji izvan i iznad naše. Mula Ibrahim je slušao oborene glave. kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi. izgledalo je kao da su jedan drugome pozajmili svoja shvatanja. Neka to bude od bogova. govorio je o čovjekovoj duznosti da ostane čovjek! Šta je ovo? Jedan je blazio svoju nesreću. hvaleci mušku hrabrost. Svijet je postojao prije ljudi. ja sam samo slucajno slušalac. Pokorni. mogle biti Mula Ibrahimove. Jedno je zelja da se vlada ljudima. da se izazove strah. što ljudi uzaludno cine hiljadama godina. Što se tice duše. da od života ne stvorimo mucilište. i manje uvredljivo. ona ponizava i nasilnika i ugnjetenog. da se oni pokore. da je tijelo smrtno a duša besmrtna. u stvari. ni svome iskustvu. možda i postoji. za poslušnošcu bez otpora. on se brani. . na rodjenju. Ali kad je poceo da govori. placuci. poklonjen nam. sagao glavu pred njegovom mukom. ne vjeruje sebi ni ljudima. suviše besmislena ta smrt. Ali nije govorio meni. od ma cega neshvatljivog! I to je surovo. da je to samo meni govorio. a sebi utjehu u neizbjeznosti onoga što se desilo. samo se mijenja. Hoce li Mula Ibrahim štogod reći. A ako je tijelo njegovog sina i mrtvo. koju neće primijeniti! Tuzno je to njihovo odricanje sebe. ne znam šta bih mu rekao. S takvom moci čovjek nije zrno pijeska. koja pobjedjuje ljubavlju. Je li to zbog sinovljeve smrti. Jadan je onaj koji je to osjetio na sebi. da se natjeraju na djela koja nikad ne bi ucinili bez prisile. drugi. govoreći na izgled mirno. Ali me i on iznenadio. Kad toga ne bi bilo. Ili bih. uzasnut. postojace i poslije ljudi. znaci. nemocan. ni svome razumu. Takva zelja za moci je nemoralna. Jer. i koja bi zlo ucinila nemogućim. šta se može reći na ovo ocajanije koje trazi utjehu izvan ljudske logike? Dok je Šehaga otkrivao svoju krvavu muku. Ne može da govori o tome postoji li neko vrhovno bice. i zbog nemoci što nije mogao da ga spase od nesreće? Suviše mu izgleda surova. mocan. i on je mislio o tome. kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem nacelu. on optuzuje!) Sasvim je drukčija zelja za moc koja se sastoji u pomaganju ljudima. on je ponizen tudjim nasiljem. a ne samo po besmislu. po ludilu! Slušao sam ne vjerujuci svojim ušima. koja će zivjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela. pominjace je s podsmijehom kad se njihove duše sretnu! Da smo sami. (Govori li on to o sebi i o meni. i ne uciniti ništa da bude bolje medju ljudima. Jedan. šta se to nas tice? Neka o tome brinu bica koja će tada ztvjeti. Mi svoju brigu ne možemo prepustiti nikome. Mula Ibrahim se slozio sa Šehagom. ili će se useliti u novorodjence. preklinjuci ga da samo sacuva razum. kleknuo pred njega. i to nije ništa ruzno. da ljudi zele moc. Nije ista svaka zelja za moci. Možda bih.

postepeno zaboravljajuci prvobitni strah od smrti. da poslije njegove smrti ostane medju ljudima. Ali ga se tice. suviše se vide i osjećaju. ili makar kod jednog čovjeka. Zašto je onda govorio? I on i Šehaga? Da li ljudi priznaju i cijene ono što im nedostaje? Da li varaju druge. bez ljubavi jer je besmislena u tom trajanju bez kraja. besposlena. ne slazuci se sa Šehagom. Rastrgace te samo ako posrneš. Tako završava neslavno. samo ako je cist. veoma dugo. Umire slab. pa će se i duša okorjelog zlocinca useliti u tijelo bezazlenog novorodjenceta. A kratak život mu ne smeta. ima šta čovjek radio i ma kako zivio. mada sam s nelagodnom sumnjom mislio. Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima. i u duši je ostalo samo prazno sjećanje na sebe nekadašnjeg. da ne čini zlo. cisto ime i lijepa uspomena. . sve mu je divno. pa bezbrizna djeca.upitao je Šehaga silovito. I razmišljajuci. svemu što dozivljavamo. o prestizu. A nisu! Onda je pogledao na ulicu. ucinilo mu se da postojeci red čovjekovog rasta i razvitka nije pravedan. bez konacnog smirenja. Ahasver je najnesrećniji medju svim ljudima. suprotno je onome što je goviorio. potpuno dotucen. Mula Ibrahim je odmahivao glavom. sacuvano u riječima koje neće nikad postati djelo. jer je to samo želio a nije se usudio. jer se o tome brine neka viša sila. ocajnicki misli o vječnoj duši. i lakše umire. o grijehu. Ne tice ga se šta će s njim biti poslije smrti. Treba sve prozivjeti. .Nisu svi ljudi takvi. jer to najćešce nije želio. jer mu je duhovni život nerazvijen. cisti kao zametak. a ponekad da ucini i dobro. sve mu je novo i svjeze. Smrtno uplašen. nezadovoljan zbog onog što nije učinio. ili sebe? Ili im je misao podijeljena na ono što se želi i ono što se mora? Ovako kao što je govorio.jer se teško oteti strahu i nespokojstvu zbog kratkog života i zbog nestanka u nepoznatoj tami vječnosti. ne znajuci ništa ni o čemu. zbog mene nije htio! Sve što ucini. Misao o vječnoj duši ne obavezuje ninašto. stice iskustvo. izmoren. Kakva bi to divna i slobodna smrt bila! Ali kad ne može biti tako. i čim potpuno sazri. Zgrozi se kad pomisli na život bez svršetka. o svijetu. A koliko bi bolje bilo da se radjamo kao starci. Čovjek se radja kao nevino dijete. lijepo je. biti poklonjena nekom novorodjenom djetetu. gori su nego vukovi. Tako bi sigurno produzio svoje kratko trajanje. ali će se povuci da se odmara i da uziva. Ta zelja obavezuje čovjeka i za života. dovoljno lakomisleni da ni o čemu ne mislimo suviše ozbiljno. što bi bila velika nepravda prema cistom stvoru. samo je više zla.A gdje su ti ljudi? . iako ruševina. koje ne zna ništa o sebi. Mula Ibrahim je sigurno želio i da zivi. izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. s dobrim namjerama. a da umiremo kao novorodjencad. zato mislimo da su svi takvi. ali su mi se ucinile vrednije od svega što sam ikad cuo. ocajan. natrunjena i uprljana. ziveci. kako kukavicluk i čovječnost mogu zivjeti u istom čovjeku. veoma naporno. o ponizenju. Zli su isprednjacili. hoce li duša istrunuti zajedno s tijelom. u ovom kratkom preletu izmedju dvije tajne. o mogućnosti da negdje i nekad nadje ipak neki smisao. Ali i ovo što je ostalo. nezadovoljan zbog onog što je u životu učinio. Ne znam cije je misli iznosio. osvajajuci radost cistog života i ljepotu ljubavi prema ljudima. ako je prljav. o trajanju bez prestanka. pa oslobodjeni mladici. ili ce. javlja se misao o smrti. Tako se lakše zivi. Dva njegova pomoćnika polako su šetala ispred radnje. . spas je u osvajanju ljubavi i čovječnosti. bez straha ali i bez radosti. Zbog Šehage ih je poslao iz radnje. . bez oslonca koji bi mu mogla dati samouvjerenost da je zivio jedino po odlukama svoje ciste savjesti.Ovi s kojima zivimo. Poslije. Šta bi i sa duzim zivljenjem? Šta bi sa besmrtnošcu? To je najveća nesreća koja bi ljude mogla zadesiti. da polako postajemo sredovjecni. s tovarom snijega na glavi i ramenima. pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat. a onda se sve ispriječilo ispred njegove zelje. Misao o čovječnosti je pravicnija i ljudskija. i veoma mu je stalo do toga.

. Slucajno. osmjehnuo se Šehagi: . da kao zakon prizna ljubav. da bi povjerovao u cudo. nasmijan. On ne razmišlja. i trazi spas u gatanju. A neće da prihvati lijek. razmišljajuci da li je konacna nesreća ili neostvarena plemenitost što ljudi neprestano pitaju kako treba zivjeti. i kao da je to najljepša i najvaznija stvar na svijetu.Bogzna šta ga je slomilo. .Zar nije panetnije brinuti se o stvarima koje znamo? Odmahnuo je cvrstom uskom glavom: dosta mu je onog što zna. Ako je tako. opravda voljom jacom od ljudske? Ali ako se ne može pomiriti s ljudskom surovošcu. I dok sam cutao. Ali njegove hladne sive oci nisu odlucne kao njegov pokret. Zar je vrijeme nije nimalo ublazilo? Ili je učinio nešto nazao sinu za života. i ostace bol za sinom. i bijesno cudjenje zbog neshvatljive sudbine. Zalio sam ga i cudio se kako je njegova tuga ustrajna. u radnju je ušao čovjek koji je zivio. kako može prihvatiti neku drugu surovost.rekao je veselo. Ono što kazu.Kazi! .Kako ste poceli ovaj neobicni razgovor? .Došao sam zbog tebe. Zašto je onda onako govorio? Je li želio da svoju nemoc. da bolje poznaješ ljude. Zamišljeno su zagledane u svoj nenadoknadivi bol. nepoznatu? Zar samo zato što je nepoznata i nedohvatna? Licio mi je na izgubljenog stradalnika. ne misleći o tome. stresajuci kapom snijeg s ramena. on se muci. Došao je zbog mene. . neoprostivu pred drugim ljudima.Volio bih nasamu. na teškog bolesnika koji je izgubio vjeru u ljekare.Pada! . Imam nešto da ti kažem.Meni je sasvim blisko ovo što je govorio. A možda i nije slucajno.Izvinivši se. ali sam bio suviše zbunjen da bih išta rekao. da se pomiri s ljudima. da porazgovara sa svojim pomoćnicima. kao da to niko ne vidi. ali bih volio da me nije zaboravio. . Nekad čovjek osjeti potrebu da govori o onome što ne zna. stegnutih u grcevit splet prstiju. i sinovljeva smrt ga je zauvijek onemogućila da ispravi krivicu. onda je ovdje na zemlji saznao za pakao. ne bi tako govorio. .Zato što nemaš iskustva. Ne znam je li očekivao da mu nešto kažem. s cime se nije mucio u mnogim besanim noćima? Cutao sam i zbog njegovih ruku. Osman Vuk. ali nema pravo. ne odvaja se lako od svog iskustva i od zemlje. Mula Ibrahim je izašao na ulicu. Ušao je s Mula Ibrahimom. Zašto on tako ne zivi? .Nema pravo. . I šta bih mu mogao reći što on ne zna. a u razgovoru su se od mene prilicno udaljili! Drago mi je što je mislio o meni. Pa sam zaboravio. Šehaga je gledao za njim zamišljeno. . Cinilo mu se da je lakše za krivca priznati boga nego ljude. ali će u njegovom silovitom srcu ostati mrznja i na boga i na ljude. ne mrznju. da ih još za nako vrijeme odstrani od radnje.Jedva sam se sjetio da te ovdje potrazim. Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. . da te opet primi. nije ono što cine. . na glavu mu se popelo. I kao da je srećan što može nekome saopštiti radosnu vijest koju je donio.Ti za svakog imaš opravdanje. Ne znam zašto sam poceo ovaj razgovor. Navolja je što ima suviše zdravog razuma. Pametan je. Da znaš život kao što ga ja znam. o kojem je govorio Mula Ibrahim. da li je ono što misle? Možda to ni oni sami ne znaju.

i ispricao kako mu je maloprije došao Zajko. Osman se nije zacudio. ulivao je u sebe rakiju od jutros. što zaista nisam bio. Srecom. nije zgodno.Znam. A i priča mi je nepotpuna. veli. Šehaga se nasmijao: . Idi slobodno. Ušao mu. Avdija je rekao da samo on i Osman Vuk znaju ko je izvršio otmicu. . pa nije znao ni sam šta govori. Ne bih tebe slao da je opasno. Pokazacu im da se ne bojim.Ne zuri. osmjehnuvši se. a ne znamo koga da pošaljemo. Zajko ne može. malo pijan. Srce mi je zadrhtalo kad sam se odlucio. i sad spava u mejhani. Uvrijedilo me što sa mnom igraju zmurke.Zašto je Zajko došao baš Osmanu? .Mislio sam da nećeš primijetiti tu prazninu u prici. Da Osman ide.I eto . . zbog mejhane a i ne tice ga se. .Oprostite! . Riješili su da to ja ucinim. razgovor nastaviti nećemo.ako mladic zaista štogod zna. Nije mnogo. sacekacu Tijanu. mejhandzija.Praznina je povelika. a kamoli šta govore drugi. . a ne bi bilo pametno da uvlacimo druge ljude. . a on je pozurio da kaze Osmanu. on je mislio da ga to žena izgoni iz kuce pa se nije bunio. hamal. I šta da kažem? .rekao je Šehaga mirno . Ali je Šehaga otvorio vrata i pozvao me napolje. vrijeme je da podjem kući. u mejhanu Avdija. njihove tajne me se ne ticu. Oni su pomogli Ramizu.posavjetovao me Osman. Nasmijao sam se i ja: . ja ću pomoći njima.Da cuješ ovo! Reći mu. nešto kriju od mene. sigurno su se tako dogovorili.Šehaga je prenio pogled s njega na nas. . Zašto je Zajko došao baš Osmanu? Ali svejedno. nije ni malo. i izašao s Osmanom pred radnju. Osmane.Otici ću ja. ali me više nije strah. mislili bi da se bojim. . momku je naredio da cuva Avdiju i da nikog u mejhanu ne pušta. Opet je sav od ovoga svijeta. . A bojim se. moglo bi biti guzve. namjeravao je da bude velikodušan i da pokaze kako pred nama nema tajni.Dobro bi bilo da ideš odmah. Muju Dušicu je nekako izgurao. sin Omera Skakavca. ako već nije došla. Trebalo bi javitti starom Omeru Skakavcu. ali je ta plemenita misao bila kratkotrajna.rekao je. pa i tu popio. ucinicu što ocekuju. I možda sam baš zato rekao: . i poceo se hvaliti da zna ko je oteo Ramiza iz tvrdjave. . Zajko je dao Avdiji još pica. pravi se da šetaš . Na Bjelavama. u mejhani je bio samo Mujo Dušica. ali da toboze sam odlucim.Zar izgleda da sam se uplašio? Igrao sam junaka. I neka ga urazume.upitao sam iznenada.Znaš li gdje stanuju? .Neka odu po Avdiju. ni trenutak prije toga ne znajuci da ću to uciniti. Ustao sam.

ko je razgovarao s dizdarom? Sa Skakavcima je lako. ocima opasnim i nepovjerljivim. Eto. Mogli su pristati ili ne pristati. da ga ne uplaši opasnim prijedlogom. cije bi odricanje bilo jace od dizdareve tuzbe? Ili neko treći. Sigurno bi se našao u lagumu s Ramizom. ne bih volio da stanem pred njih kad planu. kiteci me bijelim krpicama. Taj bi morao imati osobine koje je teško naci zajedno. Starac me hladno pogledao oštrim crnim ocima kad sam mu prišao. da je njena sjenka na mome licu. možda cak i jednostavniji od kradje konja u Posavini i Macvi. kao i sve što se čini u početku. pogodio se za nagradu. Ko je taj čovjek? Da su meni slucajno ponudili. koga nikako nisam mogao da zamislim. iz koje se culo rzanje konja i nemirno udaranje konjskih kopita. jer sam im potreban. stisnute usne. kao i oci. taj nepoznati ne bi dobro prošao. raskopcane košulje. Ma ko bio. Oni ne vole ni duge ni kratke razgovore s vlašcu. ogrnut kozuhom koji mu je smetao u poslu. i hladeci moj nos i moje uzbudjenje. i sve bi se svršilo na tome. koju nosim u mozgu. cak i kad bi se saznalo. mudrost. lijepio se za moja ramena. da je otkrivam polozajem tijela i drukčijim hodom. dolazim kao slucajni prolaznik. zgrcene ruke kojima je obuhvatio vile. sigurno sinovi. visok. mršav. cinilo bi mi se da potpisujem svoju smrtnu presudu. neustrašivost. predlozio mu da sa sinovima izvrši otmicu. sve krijuci od mene. kad iz ovog zara. Je li to učinio Osman. Moja mjera je sitna. što im je. prijetecim kao vrh noza. isturena košcata brada. bukne pozar. Ali. Ne bih se u to upustio ni po koju cijenu. kao da ne znam o čemu govorim. I sve je na njemu na oprezu. Starog Omera Skakavca sam ugledao odmah. odnosili su sijeno u staju. zilav. glavno zanimanje. izmamio me prvi snijeg. pa ga je odmjerenim trzajima nabacivao na ramena. s ulice. svaki posao nadje čovjeka po svojoj mjeri. odbio bih i pomisao da razgovaram s dizdarom. I više mu ne treba. izgleda. Jesu li Šehaga i Osman sve svršili preko drugih? Neko je sigurno otišao do starog Omera Skakavca. u širok trokut rastavljene zilave noge. poslije mu isplatio novac. Dva momka. . zaista nije opasno. cestitost. pod bijelom nastrešicom gustih obrva. Sad ja uklanjam moguće nezgodne posljedice. golih prsa. to je za njih posao kao i svaki drugi. čini mi se da mi tajna. morao ga je dobro poznavati. kao i posao koji vršim. vilama je skidao sijeno sa stoga. sad su otkrili nešto od tajne. A snijeg je padao predano. niti sam mu vidio slicnog medju poznatim ljudima. Ali ko se usudio da dizdaru pomene izdaju posla koji vrši? Da je dizdar odbio. da zna prici dizdaru a da ga ne uplaši i ne odbije. Ovo smijem. da mu mogu vjerovati kao sebi. srecom. izrucicu tudju poruku. koji bi bio spreman i da ubije. da se ne boji posljedica zbog mogućeg neuspjeha.Da li ću na sokaku sresti serdar-Avdagu? Nije ga bilo. viri iz ociju. ne mogu biti sumnjiv ni po čemu. Drzali su me na odstojanju. ako ne bi uspio u pregovorima? Ili sam Šehaga.

a starac je nastavio da izvlaci sijeno ispod snijega. Sinovi su se odmah okrenuli. razgovor je završen. istresavši u jednom dahu. uznemiren kao da sam bio u razbojnickoj špilji. ja sam učinio svoje. dovedite onu budalu iz Zajkine mejhane. po konje. i gledali u mene prijeteci. Neka mi samo pozivi moj jadni dobri Mahmut koga se ni macka ne boji.Uzmite konja. koga trazim. Neka me bog spase susreta s ovim Skakavcima na usku putu u gustoj šumi. šta želim. koji on nije ni cuo ni očekivao. svašta priča. a odredice se kad ja kažem svoje. Stari Skakavac me saslušao s istom prijetecom mirnocom. promrmljavši pozdrav. ni zahvalio. čekao je. . i ljutito pozvao sinove. ocevidno razocarani što ja nisam krivac. opasno. Zato sam progovorio neupitan. pošao sam natraške. da bi spasao dobrog čovjeka! Zar bez nasilja nema ni dobra? Aratos vas bilo. sve će dočekati jednako i ucinice ono što mu je najkorisnije. Zlokobno je to njegovo cutanje. izboden njihovim strašnim ocima. znacajno. ja sam mu neprijatelj. Napio se. . zbunjen starcevom cutljivošcu i neprijateljskim pogledom kojim me pocastio prije nego što sam se okrenuo.Nije upitao zašto sam došao. Istrcali su iz staje. Ne bi bilo potrebno da izvuku nozeve. Ako bude nevažno. Sad mogu da idem. Odahnuo sam kad sam izašao na sokak. sanjacu vas kao strašila! Hvala bogu što nemam nikakvih vaznih poslova. on svoje. Nije me ni pogledao. I otišao sam. Dok ne kažem. samo mu se izmedju bijelih vjedja ukazao oštar usjek. i to je svršeno. S kakvim se gadnim ljudima Osman morao udruziti. umro bih od straha. s vilama u rukama. i ušli u staju. pa ne moram da se vidjam ni s ovim ni s drugim Skakavcima. Zajkovu i Osmanovu poruku. da mu baš odmah ne okrenem ledja.

Onda sam ja kriv za njegovu smrt! Zaprepastila me ta misao. prekršivši njihov zakon cutanja. tukli. toliko obespokojavajuca.15. strašna i bez Avdije. .rekao sam uzasnut. cak me svojim pričanjem sam naveo na tu misao. kad su se slozili da mu je zasad dosta te tvrde pouke. Ili su sacekali da se ujutro probudi. ali znam koja nije. nisu puštali glas o sebi. A kad su zakljucili da su ga udarcima dovoljno urazumili. . da mu utjeraju pamet u glavu. Ubili su ga. i sve bi bilo isto. koga su braca i otac. ubili su ga. zabola mi se u srce kao noz. da sam odmah poceo strasno da se branim. kad su ga pustili da se ispava. Nisu voljeli da se hvale svojim djelima. Možda je zaista umro od prekomjernog pica. doduše. čini to reda radi. sigurno. da više nikad ne govori što nije za govorenje. pijanog. okupali. i danas mu je sahrana. ali ovo mi ni u najtezoj groznici ne bi moglo pasti na pamet. da zapamti. to i Osman zna. najmladji Omerov sin.Pa oni su ga ubili . a istjerali su mu dušu iz tijela. Avdija je progovorio. da ne skrece na tudju. Ali sam neprestano mislio na mladica. i poceli su da vrše svoju porodicnu pravdu. Sad govori ono što treba da se kaze. Avdija js zaspao zauvijek. da nauci. Ali nacin kako odbija moju sumnju nije uvjerljiv. Ne. a ja sam im odnio vijest o njegovoj krivici. jer tu riječi ne pomazu. Nije bolovao. A mladic je teško pogriješio. uvili u platno. ne zalazuci se mnogo. Dan i noć je stari Omer prestojao nad mrtvim sinom što je. ne zeleci to. sjetivši se ubilackog pogleda Omera Skakavca. gazili nogama. a teško je znati šta je za njih dosta. onda su ga izgrdili. jednom zasvagda. ništa nisam kriv. koja je staza moja. otrovan picem na koje nije navikao. da će mu zaprijetiti. da je sigurnost porodice svetinja. ponavljao sam usplahireno. izlijecen od nerazumnosti. Avdija Skakavac. Otac i sin A ono što se desilo tri dana nakon te posjete. i doveo porodicu u opasnost. Tukli su ga. izbezumljeni u bijesu zbog neoprostive krivice. Otac i braca su ga sami otpremili. Njihova divljina. pred Begovu dzamiju. lezao opruzen na sredini sobe. on je možda rekao nešto što ih je ogorcilo.Ne vjerujem. On mi je i ispricao sve o Avdagi. postala je još strašnija zbog Avdijine gluposti. poucen da nikad više ne progovori ništa. Ne znam. A onda. da će ga udariti. Osman me pozvao da zajedno odemo na dženazu. Nisam kriv! Nisam kriv. umro je iznenada. i pozvali trojicu hodza da mu citaju molitve za dušu. u svemu tome ja sam nevazan. nisu trazili priznanje za njih. Nisam kriv! Zar sam mogao znati da postoje takvi ljudi! Zar se zbog svoje sigurnosti može ubiti sin i brat? Mogao sam pomisliti da će ga izgrditi. zakovrnuo je naprecac. bio je zdrav kao zdrijebe. koji ih štiti kao zid. otišao bi neko drugi da nisam ja. Htjeli su da ga urazume. pokriven bijelim caršafom. uvjerilo me da svako treba da se drzi svoje staze. . urazumljen da porodicu ne dovodi u opasnost. koji je njihova tvrdjava.

Zato što sam došao. je li izgledalo da sam ogorcen zbog postupka mladiceva. Zato što sam rekao svejedno kako. zašto je povrijedio zakon porodicne tvrdjave. i to ga je dotuklo. ne znam šta. kako posljednjim ostacima snage privlaci prebijenu ruku da bi zaštitio glavu. jer i on je Skakavac.Molim te. sve do potpune tišine kojoj je ime smrt. jer ne kažem ono što bi trebalo. Cinim zlo zato što zivim. bio sam smušen. mislio sam na sebe. šta sam to rekao što je toliko razgnjevilo starog Omera. pomalo uvrijedjen što me starac gleda kao neprijatelja. je li želio da pobjegne. ne na ono što govorim. bili su u vlasti zakona jaceg i vaznijeg od njih. u kojem cinim zlo. Ne poznajem ga. Kakav je ovo život. a znam. Bolesno sam zamišljao skršenog mladica. koga je unutrašnje krvarenje davilo. Snijeg nije više cist i lijep. od mnoštva uzasnih slika. je li želio da kaze o sebi nešto lijepo. zato ne treba ni jauknuti. Ja sam gledao u snjeznu prtinu i mislio o svojoj krivici. je li mu dojadilo cutanje. A možda je to i pobuna mladiceva protiv surovosti tog zakona? Sve je isto. Cinim zlo i kad cutim. je li bilo štogod uvredljivo u nekom mome pokretu? Ne. krvi koja se lijepi za poludjele pesnice. važno. je li mi izmakla neka oštra riječ. u nekom mracnom podrumu. u malim i velikim zajednicama. ništa od svega toga nije bilo. Ubio sam čovjeka zato što sam se pomaknuo.Šta ti je? Šta ti smeta moj smijeh? . Zato što sam stao na tudju stazu. I ne pitam se o njemu. Pitam se o sebi. Uzalud je moja uzbunjena savjest vikala da bi se desilo i bez mene. jer ne znam kako da zivim. nesvjesno. Osmanov smijeh mi lici na ruganje mojoj muci. Je li bio svjestan svakog udarca koji mu je grcio utrobu i raskidao zile. i kad mislim najbolje! A cinim zlo i kad ništa ne cinim. I to mu je bila presuda. iz ašcinica se osjeća tezak miris masla od kojeg jedva dišem. ne na mladica o kome govorim. jer zivim kao da me i nema. i nikoga više. da niko ne bi cuo. i sve što ucinim. nije moje. svejedno zašto. i zato je cutao. ostavljajuci i zlo i dobro na miru. moglo je izgledati da još prkosi. u njihovom mozgu. pomalo uplašen. kao i uvijek. uzasa. u njihovoj duši? Vjerovatno je cutao. i braca. zašto sam pristao da se umiješam u tudji život. možda samo riječ o ma čemu svome. kakav svijet. je li vidio zakrvavljene oci koje su ga pekle vatrom? Možda se zato nije pokorio ni zamolio za milost. dok smo išli prema dzamiji. silovitog disanja od napora i od muke. u zelji da pokažem hrabrost koju nemam. Cinim zlo i kad govorim. Mucno mi je od tog zamišljanja. i pitam se. nadajući se još nećemu. i više to ne mogu izmijeniti ni zaboraviti. pretvorio se u ruznu lapavicu. ja sam kriv što ga nikad vidjeti neću. Ili se ne nadajući ničemu.Šta se dešavalo u nekoj zatvorenoj sobi. A još mi je mucnije što sam tim zamišljanjem otezavao osjećanje svoje krivice. prestani da se smiješ! Osman se iskreno zacudio: . primjecujem to usput. što me jedva sluša. umiruci. Osman je nešto pričao. i otac. nikad ga vidio nisam. kostiju koje se nećujno krše. I on. nije htio da se pokaje. već i riječ o djelu. zato što sam riječ rekao. potrebno mu je ne samo djelo. Ili ne misleći ništa. pokreta. Desilo se sa mnom. i da budem donekle jednak s ljudima s kojima jednak nikada ne mogu biti. Slucajno prisustvujem životu. to je njihova porodicna stvar. Ovo se tice samo njih. suviše je mlad. Možda je i prkosio. . Ili misleći da je pravo što cine s njime. smijuci se. ne misleći ništa.

E sad ja tebi da kažem! Ništa ne bi znao. . Na mladica ne misli.Zašto bi na njega mislio. i spasao tvog prijatelja. bolje ovako nego drukčije.Ili te boli stomak? Pojeo si nesto teško. Da se nisi posvadjao sa zenom? . kao i sad.Mani me. kao maloumnika. samo je jedan mrtav. samo ne znam zašto. Misli na svoju lijepu zenu.A to li je! E. A reći ću ti iskreno da nismo prijatelji. sve bi znao. ne ljuti se. I bezdušan.Rdjavo si raspolozen.Vidim. Nista ne bih znao. i opet se nasmijao. zmija bi se otrovala kad bi me ujela. tacan i hladan kao sat. nicijom! Desilo se.Hoću samo da te navedem na druge misli. Upitao me veselo: . Zaista nisi nizašto! . Možemo i neko dijete poslati. Je li ti sad malo bistrije? Cutao sam. ljut na sebe. . molim. ili da smo našli krivog čovjeka. te? .Kamo sreće da ste dijete poslali. Zašto ne bi bio. A vidiš ti. tako ja mislim . Pa Skakavce. i rekao grubo: . za nas bolje. rećimo. . Namrštio sam se. . Šehaga mi. udari te i pomiluje. samo bi ti bio cist. a ako ćeš pravo.Opet ti! . bez srca a blistavog uma. zagazio je malo dublje. i sad te muci. kao bajagi ozbiljan. Zatvorili bi i Osmana Vuka. i odnijelo ga.Nije ni stomak. ne zaustavlja se lako. a ne bi mu bilo do smijeha da se to dogodilo. već onako.Ma kakvo svadjanje! . koje o životu ništa ne zna. samo te ne bi mucila tvoja izmisljena krivica. Prestao je da se smiješi. . Zatvorili bi. . koji bi se uplašio i otišao serdar-Avdagi umjesto Omeru Skakavcu. tako mu je sudjeno.A ti svoje bezmudno preklapanje okaci o neku stvar. .Zamisli ti. kao da ga je voda odnijela. jednom zauvijek: ne volim takve razgovore.Nisam odgovorio. Baš je lijepa! . otišao bi drugi. uhvatio me za ruku. javio bi drugi. On je vedri sotona. i tebe. nicijom krivicom. ne daj boze. velim ja. Hoćemo li da udjemo? I ne budi ni tuzan ni veseo na dženazi. Zar mi već smeta i kad se ljudi smiju? Zacudo. nije se naljutio. Zatvorili bi možda i Šehagu Socu. Osman me gledao sazaljivo.rekao je. zato što te poslušao.nasmijao se Osman prigušeno.Lako.Nije on za taj posao. a kamoli njega. i ne bi me grizlo kajanje.Da nisam otišao starom Omeru Skakavcu. da zaboraviš mladica. . jer pod mukama čovjek može i da ne zna šta govori i koga pominje. . kaze za tebe: . . šta bi se onda desilo? Hajde. Gruba stvarnost može da bude vrlo ubjedljiva. . kao da me ubo nozem. koji se sad smije. veliš? Jesi li baš sasvim siguran? Da nisi javio starom Omeru.Onda ja ne bih bio kriv. I koliko je mrtvaca moglo biti? Prilicno. molim te. svu trojicu. kao sat. . Šehaga je imao pravo. Ovako. onda. ali ti si zaista lud.Zašto? Razgovaramo. oteo bih ti je. okrenuo prema sebi. izgleda? Liciš na kiseli krastavac. Da nisi otišao ti.Eto. Za njega gore. . Mislim na jadnog mladica kome idemo na dženazu. kao razmazeno derište. znaš.Kako da ne mislim? . mucni malo tom svojom prepametnom glavom! Evo šta bi se desilo: ludi Avdija bi bio zatvoren i sigurno mrtav. jer kad se nesreća zakotrlja. Ništa mu ne možeš. Ali da nikog nismo našli. možda bi mladic još bio ziv. jer su ljudi ulazili u dzamijsko dvorište. bogami. sve u jednom trenu. A zakotrlja se zbog sitnice. naljuti i smiri. što izaberes krivog čovjeka za nevazan posao.A ja ću tebi reći.Ni ja . Bolje da misliš o zivoj zeni nego o mrtvom Avdiji. . i sve bi bilo isto.

kazni ima više nego krivica i nisu ni u kakvo uzrocnoj vezi. On ne mrzi ljude.Zar ti nije zao čovjeka ni kad je u nevolji. Možda i gori. Za mene je barjaktareva prošnja njegova nesreća i naša sramota. Izvadio je. . Ova površna filozofija. Stali smo na kraj reda što se stvori iza hodze i mrtvaca na kamenom postolju ispred dzamije. kao ludaci. Kod njega se da i ne toliko miješaju da ih jedva razlikuješ. . pored sve njegove površnosti. neprihvatljivo za čovjeka koji djeluje: njegovo je surovo i sebicno. ne zato što su gluplji ili pametniji. koru i srciku. zrtve mnogobrojne. Nespretne ne treba zaliti. Nije on kriv. zlo i dobro su rod rodjeni i cesto idu pod ruku. ako sam znao da nemam ništa. ne dajuci prednost ni nevolji ni nasilju: nevolja je ono što se mora. . privid i suštinu.rekao je Osman veselo.Stari jazavac! . iz inata. šta se cudiš? Nije. drugi pobjedjuju. Da ne umre od gladi. i zamolio Osmana da mi pozajmi nešto sitnog novca.I prisilili ga da pod starost prosi. drugi lukavi. pomalo ih prezire. i paziti da ne dodeš pod zrvanj.A zar nije tako? . Je li svijet kako ga on vidi. Šehaga mu svakog mjeseca daje više nego što mu treba. neprihvatljivo za čovjeka koji misli. ne zahvalivši. nasilje ono što se može. i veliko nepoznavanje ljudi. nije. dobro i zlo su dvije razne strane svijeta. Ako nećeš da budeš odozgo. Iznenadio sam se. . Pruzio mu je. bili bi surovi kao i oni drugi.Cuo sam da prosi iz inata. život je zalosno razbojišite u kojem su krvnici malobrojni. padaju slabi. i sve je toliko zalosno da je najlakše plakati i ne misliti. Ne treba se uzbudjivati ni zbog cega. On sve smjesti u ljudske okvire i ljudske mjere. koja me odbijala i privlacila. A da je dobio.Pa. samo kad bi ih slucaj ili sreća bacili nekome na ledja. ne brojeci. Dok je hodza izgovarao molitve. jer nije dobio što je trazio. pocelo je.O barjaktaru Muharemu. punu šaku. ništa ne govoreći. jer on zna da svaka stvar ima lice i nalicje. opet.O kome to govoriš? .Zar je to smiješno? . samo ih ne uzima ozbiljno. a za ovo nisam znao. život provedu u svadjama i brigama. Ja sve vidim kao kob i nesporazum medju ljudima.Tacno. Pipnuo sam se za dzep. i Muharem je uzeo. ne pruzajuci ruku.Ispred dzamijskog dvorišta stajao je barjaktar Muharem. . ostavili su starog junaka na ulici. Šta je onda prihvatljivo? Ramizovo? . nekako spojili osjetljivost za svaki cin. Kod mene su ne i da ljeto i zima. Može li ga išta dirnuti? Zar je neosjetljiv i na ovakvu nepravdu? . . cudno je spajala neobaveznost i veliko poznavanje ljudi.Daj barjaktaru. Moje mišljenje je malodušno i slabacko. . bio bi kao i drugi. kad smo ušli. život je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju. mislio sam o Osmanu. već što su jedni nespretni. Kod mene su se. kazna i krivica su moc i nemoc.Pa jest. Sad cuti. pricuvaj se da ne budeš odozdo. i zivi kako ti je volja. čemu nema lijeka. nije. I mislio sam jednostavnije nego Osman. dizu se bezobzirni. za Osmana je to starcev hir i sitnicava osveta. i prosio. jednostavniji ili slozeniji nego svijet kako ga ja vidim? Izgleda da je slozeniji. brate. i najbolje se svemu smijati. .

precuo sam stare molitve koje znam. A onda sam se okrenuo. iako nisam znao kakva je. kao nejasna misao o nećem neprijatnom. O čemu je onda. ni o mladicu. dok sam puzio kroz šumu. zbog mladicevog oca. da mu izjavim saućešce. i mrak koji nas suocava s nama samima? Ili će se odbraniti mladicevom krivicom i svetinjom ugrozene porodice? Sad je stajao pred nama kao žrtva nemilosrdne sudbine. a zalio sam i jednog i drugog. Prepoznao me i sjetio se onog dana dok mu je sin jos bio ziv. Zrtve su obojica. pred sobom. ali o njemu sad neću da mislim. a onda ih opet nalazio u nekom krajicku misli. Tragao sam za tim nemirima. a ruka u mojoj ostala nepomicna i hladna kao led. bivša mucna predosjećanja. Gurnuo sam Osmana laktom. jer je najnesebicniji i najopasniji. bez svijesti o njemu. zalili su ubicu. bojao sam se da će me muciti dok budem gledao mladicev pokriveni leš. iznad kamena. narocito ona iz rata. pa bi opet ozivjela. sve sam znao. koje svako zna. je li za života bio dobar i pošten. samo da ne bi mislio na svoju krivicu . i glavom pokazao na Omera. ili pred drugim ljudima. kao slika u oku. Zaboravljao sam je na trenutak. neke prastare slutnje. ne zapamtivši ga. iznenada. i jeli zasluzio carstvo nebesko. I eto. pokrivena maslinastom cohom. vidio je i on. klonulu vrelu. uznemiren starcevom besmislenom mrznjom. O svojoj krivici nisam dospio da mislim. zovuci ih milostivim zovom. postajuci blijedo i umorno. .Mrzice i tebe i mene i sinove i cio svijet.Njegov stav mi je najblizi i najdalji. bori se sa sobom. dok sam otkrivao tajne njegovog ledenog lica. A prava žrtva je lezala na kamenom postolju. sve nize. nizašto. kao mutna sjenka. i ljudi su ga zalili. izbrazdano lice mu ja oštro i zategnuto. Osman je samo trepnuo. nego me. bradom do prsa. i polako klizeci niz hrapavo lice. tako se javljaju stari pokopani strahovi. ili prkosi bolu. toboze mrtve. kao i ostali. Ta uvijek ista ljudska sudbina i uvijek isto kukanje za opraštanje grijeha. Kad sam prišao Omeru. lovio ih u sebi. jedva smirujuci stravu srca što je osjećalo blizinu tudjeg vojnika. i ista je milost koja se trazi od boga. A kad se hodza okrenuo prema nama. kad padne noć koja nas izdvaja i usamljuje. Povukao sam ruku i pridrzao je. njegovo kameno lice se zgrcilo. Zmijska prijetnja je ostala. kao da je osjetio o čemu mislim. u središtu nekog straha bez razloga. a onda mu je glava padala. i ostao zagledan u dzamijski prozor. kao što fakir svirkom izvlaci zmije iz rupe. Nije o starcu. A kad se razmišljanje o njemu rasplinulo. u meni je pocelo da se javlja cudno osjećanje nelagodnosti. iznad mrtvaca. mislima u nećem vaznijem. i izvlacio. ja sam se trgao. nestala u teškim brazdama. vidio sam ga sa strane. Zaturio sam je. Hoce li ga savladati tuga i kajanje. Bio sam crni glasnik i za njega i za mladica. zbog cega? Znao sam. i čini sprovode toliko zamornim. Šta sad misli dok mi odgovaramo da je mrtvac bio dobar i pošten čovjek? Je li mu se steglo srce. Moj zov je ostajao bez odziva.šapnuo mi je Osman. i ocima se susreo sa serdar-Avdaginim pogledom. Suza mu je kanula niz rijetke donje trepavice. U tom mucaljivom smušenom preturanju po sebi. a dobre su za svakog novog mrtvaca. iznad zemlje. rjecit prjekor samo ocu i braci. Eto odakle izvire moja nelagodnost! Možda sam taj pogled vidio i nešto ranije. bijele vjedje nadnesene nad upale oci. a pominjao sam sve koje sam znao. Pogledao sam starog Omera Skakavca. Nisam znao zašto. a možda i nisam. Zastidio se svojih suza. kao krila neke bijele ptice. kad se spuste ocni kapci. lijepeci se pogledom za moj potiljak. . nepomicna i cutljiva. Sam sa sobom. Ali sad nikako ne mogu da pronadjem tu neprepoznatu staru nelagodnost. i o ocu i o sinu. A onda je opaki starac snaznim pokretom digao glavu. jer je svaciji kraj isti. ili ni sad ne da tuzi da mu pridje? Digao je glavu. i poceo da pita kakav je bio ovaj mrtvac.

Hajdemo odavde.Pitao sam ga.Cijelo vrijeme je gledao u mene.Šta si to govorio s Avdagom? .šapnuo sam Osmanu nelagodno. . Upitao sam ga. Avdaga je mene želio da upita isto.rekao sam mu. I što se zakacio baš za mene? Jedina mu je zelja da mu prijatelj bude neki vazan čovjek. govori. ali. a onda će za poslom. pa sam mislio da ni Osman ne zna. . to mu je posao. i sigurno je mislio da sam malo caknut ili da nešto krijem. Ja nisam znao. Baš te briga! Zamolio sam ga da odemo do Mahmuta Neretljaka. Jurio je u najveći okršaj. Poslije. i da ne zna zašto gubi vrijeme na ludosti. sigurno mi to zbog nećeg treba. Mahmut je bio u ducanu.upozorio na sebe prije nego što sam ga vidio. kao metak i cilj. kao da je cuo najludju šalu. vidio sam da Osman razgovara s Avdagom.Ti zbog svojih poslova. da li je poznavao Avdiju. kad sam prišao Omeru Skakavcu. Tako smo stajali. pogledali jedan u drugoga. zlatar iz Mostara. Pa on je lud! Ili oblijece kao noćni leptir oko svijece! Rekao sam. i nismo znali šta da radimo. opominjuci ga. pogledali u odškrinuta vrata. uskoro. kad smo se opet našli: . smatra da je uvredljivo i za onog ko ga pokazuje i za onog kome je namijenjeno. culi smo kako mladic. zastali smo. još nije zaboravio ni prebolio što ga momci na Bajram nisu pustili u kucu. ja zbog svojih. postajao je strašno uznemiren čim pocne bitka. Pristao je ipak da se vidimo s Mahmutom. poslije. Poginuo je. sasvim je blizu. Vidjeli smo kako je jedan mladic izašao pa opet ušao. već bijesno rezanje. . Ali kad smo culi šta govori. Osman je poceo da se smije. neko ga je pozvao ili se nećega sjetio. gospode boze! Pa nije ni razgovor.Gledao je svakog. samo da ne ceka. mršav i visok. u Kujundziluku. Ti i ja poznajemo svakoga . samo radi mene. On ne zna šta je sazaljenje. Samo što se moji poznanici ne kriju preda mnom.Poznavao sam jednog vojnika. mada nije mogao da razumije moje razloge. I ja sam taj vazan čovjek? Danima govori samo o tebi. Napomenuo je da nema mnogo vremena. u koje je Mahmut ponekad plašljivo ubacivao poneku riječ. Kad smo se priblizili. to je Mahmutov sin. kao neprijateljskog vojnika. drzeci se rukom za kvaku nezatvorenih vrata. Budala je taj tvoj Mahmut. Naslutio sam ga. došao je na razgovor s ocem. . da mu kaze dvije lijepe riječi. reći će te dvije glupave riječi. dosta je izgubio i ovako.To mu je sin . kao da je htio samo još to da kaze pa da ode.E veća je budala nego što sam mislio. Odmah mi je bio jasno. pa sam ga preduhitrio. ja ti nisam taj tvoj usplahireni vojnik. . Ali kakav je to razgovor. eto. i prekoravajuci: . .E. . . Upitao je i on mene.

i lako se moglo desiti da mu vlastiti dlan ne bude dovoljan.Zar pod starost. . Mahmute? .Zao mi je što se nismo vidjeli.Ko ti je ovo. bio sam izgnanik.. otrgnuo se. . .upitao je Osman. jer je Osman bijesno udarao stegnutom pesnicom desne ruke o dlan lijeve.Njoj je dobro sa mnom. šta će vam onolika. kao i ti. uzmite manju. Hoce li sve pokvariti? Mahmut je šašav. ni kriv ni duzan. i da sknenem razgovor. Prodaj ducan.Cekaj. . prodaj kucu. . veliš. i slušao napregnuto. .promucao je Mahmut. dovedi zenu ovamo. da ga cuju. Kažem. Baš kažem Ahmetu. . Jesi. I sada. sine! Zar ne možeš čekati da umremo? Nećemo dugo.dodao je Osman neprirodno ljubazno.Lijep ti sin. zivjecemo zajedno. da otrese snijeg s cipela. A ipak je šarao ocima.I da ti kažem zbog Bajrama . otac si mi. mrmljajuci nešto nerazumljivo.Evo ti radnja.Razgovaracu ja s kadijom. sudski ću traziti svoj dio. glavu ne mogu da podignem.Ne pominji da smo culi razgovor. i nećeš naci novac. Zato sam i pobjegao od kuce. . Nikad mu pomoć nije došla u bolje vrijeme. iskezivši zube.Sin. znam i za stid. .Nikome nije dobro s tobom. novac mi treba.Svratili smo da te vidimo. . djetinjstvo si mi uništio. zbog takvog oca. Mahmut je gledao u nas zbunjeno. gledajuci u mladica. a ne bih se vratio ovamo. . zbog tebe. . i poceo udarati nogama o prag. . da ne bi otkrio svoju nevolju s njim. taman posla! Naravno da ne smetamo. .Neću da cekam. što tako govorim? Sramota je ono što ti radiš cijelog života! Otkako znam za sebe. da ga spriječim. ne znajuci da li smo culi šta su on i sin govorili. . . . ruzno isceren. na zalost. pored vrate. ali je ponosan.Ne mogu čekati. navalili poslovi.Skocio bih u Neretvu. imam prava da trazim svoj dio. . Uhvatio sam ga za ruku. .Jea li razgovarao s majkom? . Osman se krto nasmijao. Ušao je u radnju. hoću da cujem! Stao je sa strane.Hvala vam . U ducanu je nastala tišina. A majku ću povesti sa sobom u Mostar. Cak je sakrio da ima sina! Precutao ga je.Sramota je. . eno ti kuca. Danima sam placao zbog oca lopova. Pozurio sam da ga umirim. kad hoću da otpocnem novi život.pričekaj dok ne nadjem novac.Ne smetate.Smetamo li? .

Zašto nešto zaista ne radiš? .Znaš li onu Šehaginu magazu gdje drzimo zito? Da li bi mogao zapisati koliko vreca primiš? . sjednem.Ma ne znam. Idem da kažem zeni.Kako ne bih mogao! . i šta imaš da mi zahvaljuješ. a on da kupi štogod u Mostaru.Pravo imaš! Zaista bi bilo tijesno. a srešcemo se ili cuti uskoro! Zazvučala je prijetnja! I izašao. i čini mi se da nešto radim. pa mu je guka dugo silazila niz tanki vrat. kad kupuješ. Kako ne bih pristao! Ako se ne šališ. Kad prodaješ.A zašto sjediš u ovom praznom ducanu. sasvim zbunjen. pogledao u mene. Mahmut je pozurio da opravda njegovo nedolicno ponašanje: . ali nisam osudjivao mladica. Osman se odjednom nećega sjetio: . .Zeni se. i dodji po kljuceve! Dedo odlazi.Ako se ne šališ . nije lako ni prodati.Ostarilo se. A ovaj ducan prodaj! .. rekao mi je. Odmah! A kuca? Da li da prodam i kucu? Gubio je glavu! . pa ne zna kud glavom udara. Zao mi je Mahmuta.rekao je Mahmut drhtavo. pošao prema Osmanu.Zašto bi kucu prodavao? . ali se drzi! I ja sam uzbudjen. da me pogledom upita je li to šala. pa stao. . nabavi mangalu. . dodjem ovamo. sve je skupo. trudeci se da izgleda obicno . onda. muko roditeljska! .Znam.ako se zaista ne šališ. moj Osmane.. a možda nas je otpisao čim je cuo da smo Mahmutovi prijatelji. jer njegova životna staza nije bila ravna.rekao je Osman odlucno. Ne postavljam te za muftiju.A kad ti dodju sin i snaha? Bilo bi vam tijesno u maloj kući.E. I ne znam kako da ti zahvalim! . . ne pogledavši nas. Nismo ostavili na njega bogzna kakav utisak.Velika je. otvara svoju radnju. A nekako mi i zao.. Šta se to desilo s Osmanom? . da prodam ovaj ducan. O.Prodacu.. naravno. Mladic se okrenuo ocu: . sve je jevtino. varaš sam sebe da nešto radiš. šta će nam onolika? Kupio bih manju. pristajem. Uzbudjen je. Mahmut je progutao pljuvacku.Šta imam da se šalim. Pa. Prodacu. Šta bih ja mogao da radim? . Sad idem.. Hoce li zakolutati ocima? Hoce li zamahati rukama? Hoce li pasti? Ali ne! Mahmut se hrabro drzi. Baš razgovaramo maloprije.Prodaj! .Ja sad idem.

. pa na spavanje. . .Nisi učinio ništa glupo. Ali će odvaditi kilu-dvije iz svake vrece.Osmanaga Vuk. izgleda. ili uciniti nešto glupo. ruzno. nisam djavola! Vidjećeš kakva će tarapana nastati u magazi. . Pa nagovorim Osmanagu.Vjerujem.Hoćeš li im davati savjete o poslovima? . I prvi put se prevario za Mahmuta. već su jutros bili. . Ili ga udariti. smucilo mi se. i ne ljutiš se. . Juce sam ja njih posjetio.Prvo sam ocistio.A ne! To se medju trgovcima ne radi. naravno. mracno.Došao sam pameti. Ova secija je za komšije. ali malo.Iznenadio si me. caršijom. Bilo bi pametno kad bismo kalo uracunavali na sve u životu. Takav je trgovacki red. ocišcena. i eto. I podleci ce. zidovi bijeli. Znaš da tako mora biti.Cekaj. ali je pošteno da mu to kažem.rekao sam nerado. Na posao valja uraniti. postala je ljepša i svjetlija. Novca neće imati.Bojao sam se da ga ne udariš. .. nije red.To ti je prvo što si uradio? . i njemu dosta. Gdje ću primati prijatelje? . . A imam dosta i svoga posla. jer ja sve isplacujem. . I uradice svako. prozracena. . taman da sveca dovedeš. Prilika stvara lopova. Mislio sam o tebi drukčije. Osim ako te neko upita.Išli smo. Osman je odmahivao glavom. . kao da se još cudi i ljuti. otvorio svoj ducan. pod je opran. . On se smijehom lijeci. gadno ti da udješ a kamoli da ostaneš. Svaki dobar trgovac uracuna kalo.Zar ti tako o prijatelju? .E. druge nije bilo. Okrecena. pošteno i zbog Mahmuta.Naljutio me onaj magarac.Ko ti je taj Osmanaga? . Rekao sam mu ono što sam mislio: . trgovce i zanatlije. a onda ih pozivao.Lijepo ti je ovdje . . prvi put sam vidio da i Osman ima slabosti. i Osmanaga se cudio. Mahmut veseo. oko zida lijepa secija. nadam se. . .. pa.Ovdje ne pijem. ja i žena ocisitimo i operemo. molim te! Da nisam zalutao? Da ne govorim s nekim ko je slican Mahmutu? Zar baš ništa nije ostalo od starog Mahmuta? . A bilo bi vrijeme da se i ti smiriš. .mislim.Nije bilo lijepo. . I tako.rekao sam ono što je Mahmut sigurno volio da cuje.Umalo. Doci će u iskušenje. . cuteci. Sigurno se cudiš što će mi ovolika secija. to je sva promjena. Od magaze za zito Mahmut je stvorio svoje carstvo. donesemo ove stvari od kuce. prljavo. Tako je i Dedo radio i. Popijem kod kuce. i pozvao na naselje. E. poslije. uzimajuci u obzir tu ljudsku slabost.Ni rakiju ne osjećam. Na bolje. a mala soba u kojoj je sjedio. Osman se nasmijao.Bolje bi bilo da ne dodje u iskušenje.Kad sam prvi put došao. Na sredini sobice je mangala puna zara. sad je ovako. . Mahmut nije ni za kakav posao. a valja i okasniti. vrlo važno. pretvorila se u ugodno prebivalište. eno. te majstori okrece.Ne daj mu novac u ruke .I lopov stvara piliku.

zito pojedeno. bio je svraka brbljivica. sigurno. . cekam bolju cijenu. Ovo više nije moj Mahmut. Posao nije tezak. Nekad je kršio sva pravila. šteta.Pa šta su cekali dosad? Zašto ih ima. . i sad će tri tovara više ostati u magazi. sad zna šta je caršijski red.Sanjaš li još da ćeš se obogatiti? .Jesi li tom svom Osmanagi iznacunao koliko će macke uništiti miševa? . i ostavio crva da puzi po zemlji? Bio je zanimljiv. . znam! Nikako da se naviknem na tog Osmanagu. za godinu će ih biti dvije hiljade. dvjesta miševa dnevno pojede cetiri hiljade zrna. A Osmanaga je sigurno zinuo kad je cuo koliko će tovara zita Mahmut izvuci iz magaze.Imam nekoliko mušterija. mijenjam im vodu. sad je pametna sova. sad je dosadan.. Srce me zaboljelo od zalosti.To ti je pametno! . E pa. Moj Mahmut je bio šašav i drag. brate. otvorite se! Sam sebi je zatvarao odstupnicu! . Nebesa.Kakve macke? . Bio je jedan jedini. a kote se strašno. ne bojim se sirotinje pod starost. cetiri će uloviti cetrdeset miševa. kao nedorasli djecak. za deset godina dvadeset hiljada. . miševa citava vojska.Lani su sigurno bila samo dva miša.Donio sam cetiri macke iz komšiluka. Ništa neće odnijeti! . vidiš. još nismo govorili. a ima više. On je to primio sasvim ozbiljno: . sad je sparušen..Osmanaga Vuk. Neka u svakoj oki ima dvije hiljade zrna. Jesi li vidio macke u magazi? . donijeli macke.odgovorio je pametno. . ali ako bude kao Dedina.. i lakše. i kolika. vjerujem da će biti i veća. Love miševe. . I tako. Zar to znaci: opametiti se? .Godišnje toliko i toliko.Jesam. Vidim. ovaj lovi miševe. Ako još toliko dodje komšijskih miševa na cast. Ovako racunam: neka ih je u magazi dvije stotine.Ko ti je Osmanaga? . Osmanaga zna kako je bilo prije mene a kako je sad. samo dvije stotine? . cistim što unerede. to je sedamsto pedeset oka. . neka jedan miš pojede samo dvadeset zrna na dan. .Neće. Neka svaka uhvati samo deset na dan. Bio je socan. jer. ovaj je sitni racundzija. a sigurno dodje i više.Pa i jest pametno. Jesi li prodao ducan? . sad je jedan od mnogih. koliko je to tovara zita? Tovara! Osmanaga je zinuo kad sam mu to izracunao. muško i zensko. kao svaki trgovcic. o plati s Osmanagom još nisam govorio. i iz istog razloga. jer Mahmut više nije Mahmut. i bolje. a. Onaj moj bio je lazljivac-pjesnik. ali je korisno.Ko ti je taj. .Zašto bih lagao sebi? Ovako je sigurnije. nadam se. Šta je od njega učinio Osman? Je li leptiru išcupao krila. godišnje oko miliom i po zrna. Na lijepu je mjestu. Posla je malo više.rekao sam..Zatvorili smo sve rupe. O plati. sve optuzujuci miševe! Ni to nije istina! I ja sam zinuo kao i Osman. i tako će u ovoj borbi macaka i miševa pobijediti miševi..Vidim. Moj Mahmut je lovio oblake. ovaj je dosadan i mrzak.Šta se ovo desilo s Mahmutom? Dok je hodao besposlen.Ne sanjam .. bice ih dvije hiljade. vrece izgrizene. u redu. ne krijuci da se rugan. A neće biti manja. velim.

to list ljudski opada. Tako mi je pokvarilo raspolozenje i Mahmutovo i moje ponašanje. jer bi mogao uciniti ono što niko ne cini. Njegova rasutost. i zna šta je red. najneprihvatljivijom mi od svega što je Mahmut mogao izmisliti. a moje smiješno ustajanje me uvjerilo da je u nevaznim stvarima najbolje uciniti ono što i drugi cine. . tako nekako. koga više nema. Njegova vjecna ceznja o sreći. sve je to bilo ljudsko. ostaje zastrašujuca praznina. pa sam nesigurno ustao. a bez ikakva razloga i smisla. njegova naivna laz. Ni on meni. izgledalo bi da bjezim. da ne uvrijedim onog bivšeg. njegovom zalosnom promjenom koja se. možda sam ga izmislio. Ali ako umre onaj ko se izdvojio svjezinom. ali znam da je lijepo i skladno. Možda nije pravo što ovako mislim. bez ikakva objašnjenja. njegov strah i nesigurnost. A onda mi je palo na um da je ovakvo moje ponašanje neprikladno. Tada je u magazu ušao serdar Avdaga. nisam više potreban. I odvojicemo se. nesrećnik. zašticen. ovakav. a s ovim ne mislim sklapati prijateljstvo. pocne da ih nize. Možda nije ni postojao. Ali nisam otišao. i sjeo. nemajuci mogućnosti da misli o svome drzanju. kad je Mahmut doveo Avdagu do secije. Umro je pjesnik. vidi u svemu. Nekad ga je sacekivao jadan i uplašen. Najmanja je mogućnost da pogriješim ako budem cutao. sahranjivao jednog čovjeka. pomislio sam da ću lakše otici. Ne izmisliti. uvrijedjen Mahmutovim ponašanjem. njegova vedra bespomoćnost. njegova rašivenost. a to je nenadoknadiv gubitak. Ali je u životu jedan zanimljiv čovjek manje. rodio se jos jedan trgovac. Ništa on više neće izmisliti. I dok sam s nešto ogorcenja i mnogo tuge. njemu ovakvom. već varalica koji je samo čekao priliku da postane ono što jest. izazovno. sve je sivlje. Cutao je i serdar Avdaga. razmišljao sam kako da odem. dobio ono o čemu je sanjao. pocašcen je. Nije me ni obradovao ni razalostio. Ovo je suviše obicno. S ovim čovjekom neću imati šta da razgovaram. zbog jedne sitne greške. drago mu je. sad je miran. stavio ruku na prsa i poklonio se. Što je više sivih ljudi u sivom životu. ogorcen njegovom spoljašnjom poniznošcu i stvarnom sigurnošcu. već postati. siguran. njegova nedosljednost. I baš zato sam odlucio da ja ne ustanem. malo prizemnije. Šteta što ne mogu da odem odmah. njegovo smušeno brbljanje. možda sam ga izdvojio bez njegove zasluge i krivice. malo manje. Nešto mu je i rekao. ali se smirio. više i usluznije nego kad je bio stari Mahmut. jer je. nisam zapamtio riječi. na njegovu radost. eto. možda i zamišljena.Kako se ovolika promjena mogla desiti za tako kratko vrijeme? Onda i nije bio sanjar o nemogućem. sve tuznije zivjeti. i nije prkos Mahmutu već Avdagi. ali s mnogo više dostojanstva. A opet sam ja izgubio najviše. Mahmut je ustao. jer me se ovaj ne tice. i opet sjeo. i možda bih opet nekoliko puta polazio i odustajao. bila je san koji se neće nikad ostvariti. Ništa toliko ne mrzi usamljenost kao pogreška. kao djerdan. kao nevjestu. bilo bi nezgodno. Najgore je što čovjek. Nije šteta ako nestane jedan od jednakih. kao što sam sjedao i ustajao. Ja. i opet ustao. i zato lijepa. svejedno kakav. Zašto sam ga zamišljao kao maštala koji i ne želi ništa da ostvari? Ovako je prirodnije.

i mirno čekao njegovu riječ. iz drzanja. Izbjegavao sam Avdagin pogled. Zašto ti je onda dao mjesto? A nisi ni trgovac. on zaista nije znao ko je Osmanaga. o stvarima. Tuge. Sad pitam tebe. kao i maloprije.pokazao je na mene. sluzilo nećemu. Što me ne sudiš po onome kakav sam bio i kakav sam sad? . govorio je Mahmut. .Pravo da ti kažem. Mahmut je poslušno zacutao. Cutanje mu je teško. ja neću nikad više. toboze slušajuci Mahmutovu pricu. Zašto ti je dao ovo mjesto? . Avdaga je tuznim mrtvim ocima gledao u Mahmuta. Za ono prije znam. Avdaga. tvoje pitanje je uvredljivo. . jer Osmana niko tako nije zvao. kome je njegova sluzba i žena. zacudo. A kad bih ga pogledao. i previše. o pranju. . Avdaga . mucno. i kad se cinilo da će zaspati. Ne zna ni Osman. odjednom je digao ruku usred Mahmutove priče. sigurno zaleci što mu glava nije od stakla. ni zbunjen ni uplašen. možda još nepodnošljivije. . Ali. Svakome se svašta dešavalo u mladosti. Zato mi je dao ovo mjesto. iz svake crte lica. . puno zle volje i. i djeca. kad je Avdaga upitao: koji to Osmanaga? Samo on nije pitao podsmješljivo i gorko. . tuge. što mu je muka na licu izgledala teza. Jedva sam se uzdrzao da se ne nasmijem. Avdaga je upitao tiho: . ovo dosadno trabunjanje bar imalo nekog smisla. o mackama iz komšiluka. vidio sam da cuti i sluša.Možda ću pitati i njega. i sreća? A ipak.rekao je Mahmut. pogled mu je prikovan za zar u mangali. ispunjavalo je mucnu tišinu koja bi nas mogla poklopiti. ili što je ne može razbiti. Ali je sada.A zašto nije njega uzeo? . Pa su zaćutali. On će najbolje znati.Ne znam je li uvredljivo. jer sam slušao drugi put. a i platio sam. o miševima.Za ovo poslije ne znam.Znaš šta. i ljubav. a ovi zidovi će ga slušati svaki dan. što je priznao i sam Osmanaga. kao ni ti. ali je potrebno.Ne voli da radi. Zna i Osman. ne sacekavši ni kraj recenice o mackama i miševima. glava mu je padala sve nize. . i ovakvo kakvo je.Zašto ti je Osman dao ovo mjesto? .Nije red da mi to pominješ. i prekinuo ga. strah i uvrijedjenost ga uvijek na nju podsjete.Kako bi bilo da pitaš Osmanagu a ne mene. . ne tice ga se što ja slušam (ranije to nikad ne bi učinio). o zrnima zita u jednoj oki. da bi u Mahmutovu mozgu našao odgovor na pitanje koje ga je i dovelo ovamo. pričao je isto što i meni. kao ja. isti kao kod svakog drugog čovjeka. Cuti sigurnije nego što sluša.Zna da sam pošten i vrijedan. i o koristi od njih.Srecom. o šteti. cak istim riječima. Mahmutovo pričanje je bilo glupo i sitnicavo. ali je pošteniji od tebe. koji nikog svoga nema jer mu ne treba. Mahmut je poceo da trlja svoju bolesnu nogu. kao svaki čovjek od ugleda kome su udarali na ponos. teretno. zaista! Odakle tuga u srcu i na licu ovog čovjeka koji ni ubijenog brata nije pozalio. o krecenju. tuga i potištenost vire mu iz ociju.

Ni jedan ni drugi nisu. a ne cesto. ne kaze i ne otkriva. A možda je to sumnja. mislio. Jesi li zaboravio još štogod? Ne znam na šta misliš. Dobro? Samo iz vidjenja. i zato mu dao mjesto. to! Ne znam. Zaboravio sam. i sumnja ne bi Ali Avdaga još nije bespomoćan: poceo je da kruzi oko zrtve. napad ne može odgovora. izgleda. Ako postoji samo dugo trajati. i da klone. Upitao je: Jesi li poznavao dizdara? Kojeg dizdara? . i vrijedilo bi znati šta je to. ma kakva da je. i štedljiva paljba. dizdara. onda. Avdagino cutanje ispunjava zrtvu strahom zbog onoga što ostavljajuci joj dovoljno vremena da misli o mogućim krivicama. Ne kazeš ti. Mahmut je drhtavim prstima sve jace gnjecio bolesnu nogu. onda mora da postoji neki razlog za taj nerazumni postupak. Dizdara. Možda je pomislio: zar prepreke već na prvom koraku. za njega je uvreda. zbog malog broja metaka. i on će potvrditi. A kad si bio zatvoren u tvrdjavi? A. Sjeti se! Znam dobro. je li mu ovo plata za neku uslugu? Mahmutova usluga je uvijek sumnjiva. Upitaj dizdara. Mahmut je uvjeren da ga je posluzila sreća. možda me pitao za ime. I za krivicu. poceo mi je licitti na starog Mahmuta. Da li bi se mogao zakleti? Mogao bih. opet. a ne može ni da se nasluti. Moglo bi biti i zanimljivo da nije mucno. i to je nacin da uznemiri čovjeka. Koji razlog? Je li ga necim zaduzio. Avdaga to dobro zna. Kad si posljednji put govorio s njim? Kažem ti. Poznavao sam ga. Svaka druga pretpostavka. Vidio sam koliko vrijedi tvoja zakletva. uskoro? Poslije onog. da je samo lud čovjek mogao iz cista mira uzeti Mahmuta u sluzbu. u tom slucaju ucinjeno je nešto ruzno. A sad. nemocno lukav. suzavajuci krug. djece mi moje. nemiran zbog Avdaginog teškog pogleda. dizdara! Jest. zar će pokušati da stanu na put mojoj sreći? Tako ojadjen. Osman nije lud. A. jedan čovjek je konacno otkrio njegovu trgovacku sposobnost. Avdaga je.upitao je Mahmut. u tvrdjavi. Jesi li cesto s njim razgovarao? Nikad. U životu s njim nisam progoviorio ni riječ. . već ja. Vrtjeli bi se u sumanutom krugu istih pitanja i istih postala sigurnija. znali ništa. uplašen zbog Avdagine upornosti kojoj nije znao razlog. nikad više. ucutkan Avdaginim cutanjem o nejasnoj sumnji. Da li on uvijek trazi ovako naslijepo? Dugo je cutao.

tim trenutkom slabosti. možda cak sjedi s njim. gleda mu u oci. cutim. a on o njemu i ne misli? A možda i misli: ako je Mahmutu dao ovo mjesto. i niko se ne cudi. samo kad bi ga Avdaga o tome pitao. i bez poštenja. Ali. on samo sluti. duznost i zadovoljstvo. On sumnja na cio svijet. a gdje su? Nema ih. i nije mu lako. Mahmut je grcevito odbijao da je razgovarao s dizdarom. zašto sumnja na Osmana? Da li mu ja pozajmljujem svoje znanje o Osmanu. za koju se i sam kaje. disace isprekidano od straha i od sladostrašca. jer ko zna šta sve može biti sumnjivo i opasno. Avdaga ne može razumjeti ljudsku nedosljednost ni neočekivanu odluku. osjeća. punu miševa i brabonjaka. ne zna cak ni šta ga pitaš. i zato će postati još sumnjiviji. da je siguran dokaz cak i Mahmutovo zbunjeno odricanje. samo što je ušao u svoju mracnu magazu. kao oblak. a ne mogu mu pomoći. Tako bi odricao da je šetao pored rijeke. da je jeo sarmu za rucak. miriše. Toliki su uspjeli u životu. da ima pet umjesto cetiri macke. A tuzan je zato što mu ne može dokazati krivicu. Ako krivac nije uhvacen. siguran pa nesiguraTi. Zašto? Zato što je Mahmut nagovorio dizdara. misleći da se oslobodio straha od . možda i sebe. možda se priblizava i ponovo udaljava. ali se ipak cvrsto uhvatio za nju. Po Avdaginoj logici. On dobro zna da ni za jednog zivog čovjeka niko neće svjedociti da neće uciniti zlo. možda će žrtva klonuti. Avdaga traga. jer je najćešce mrak oko zlocina. još nema. tama će pasti na zemlju. A ja slušam. on zivi zato da goni i hvata ljude. on vidi samo uzrok i posljedicu. znam da nije umiješan ništa. ne znam. do njegova ili svoga pada. I mene i Mahmuta je iznenadio. to je toliko jasno. koji se neće skoro ponoviti. Zao mi je Mahmuta. Neki ljudi su zaista baksuzi. potreban je svjedok. Avdaga je bolesnik svoga poziva. suviše je pošten da bi čovjeka kaznio bez dokaza. Jer zna. kao što drugi zivi da ih tješi i lijeci. bez sposobnosti. kao da je to samo po sebi sumnjivo. Avdaga sumnja. i misli da je Mahmut razgovarao s dizdarom! Za tu uslugu Osman mu je dao posao. i ne uvijek bez razloga. nešto je platio. bez pameti. ako odustane. potrebno je priznanje. al više neće pustiti Mahmuta. Samo što Avdaga u svom poslu ćešce dozivljava radost uspjeha. uslugu i nagradu. i pravi krivac prolazi pored njega. Zla djela se dešavaju svaki dan. A ni zbog cega. A zalosini Mahmut. i samo bi ga amrt mogla natjerati da prekine traganje. On misli: neko je nagovorio dizdara da pusti otmicare u tvrdjavu. možda će pristati da strada. mirno obavlja svoj posao. Potreban je dokaz. to mu je jedina strast. ako ne uhvati i kazni krivca. I kad bih rekao. svi ljudi su mogući krivci. poslije toga je Osman Vuk dao ovo mjesto nesposobnom Mahmutu. samo da se oslobodi umora. zbog sumnje koja je krivo spojila neke cinjenice. ako se umori. doci će sudnji dan. sreli su se tek u noći kad je otmica izvršena. Slijedice ga kao što gladni kurjak slijedi starog jelena. Avdaga vrši istragu zbog otmice. Kod Mahmuta je našao na tanušnu nit. ne smijem da kažem: ostavi čovjeka na miru. Najzalosnije je što je Mahmutova sreća razlog Avdagine sumnje. I Osmanova plemenitost. posrtace obojica bjezeci i goneci. ooajan kad ga izgubi. A meni je tek tada postalo jasno. Zašto mu je dao posao. to je njegova kob. zlocin će zavladati svijetom. smije se.Opet je naišlo cutanje. bilo bi uzaludno. Kako da kažem Avdagi: Osman Vuk nije znao za Mahmuta. sirecan kad nadje tnag. sa sumnjom zivi. sumnju sanja.

i ponovo sam zazalio za mojim. kao i nekada. podriva te i kad znaš da je čovjek prav. uvlaceci me cijelog u ponor stvorene mogućnosti. optuzeni bez kazne. onda je smrdljivi matori lupez koga moram što prije zaboraviti. Uvijek je bio jad i nesreća. I zaista. Bio je za mene nesredjeno matoro dijete s golubijom dušom. Skrivao je. kao da je skidao teret sa sebe. zašto mu je Osman dao ovo mjesto? Ruzno je što ovo pitam. ja sam kriv što smo culi svadju zbog koje se Osman naljutio. znam da nije tako! Ali se misao više nije mogla zaustaviti. Ljudi su za njega samo sredstvo. cuteci. oslobadjajuci ih se olakšano. umriječe. Svakome ću priznati pravo da me prevari. Sve se slaze. jer Mahmutu niko ništa ne bi vjerovao ako bi i izdao. mracan od sumnje. zašto? Obradovao me kad je to učinio. Raskinuo sam s jednim Mahmutom. a onda je sve iznosio na dlanu. i zato mi drag. Sve se slaze. Ako je prav. Ali ako je igrao ovu ruznu igru. zašto ne ode? A možda neće ni otici. i kao da se branio kajanjem. dzarajuci mašicama po zeravici što se gasila. da ne bi sve postalo sumnjivo. on mu je najpogodniji. ali to se njih ne tice. da bi naplatio svoju uslugu. nepostojecim? Pogledao sam u njega. a Mahmutov jadan polozaj pred sinom posluzio je Osmanu kao dobar izgovor da mu da obecanu nagradu. ali da ništa skriveno u njemu ostati ne može. Sve to znam. Avdaga je cutao. i protiv moje volje je prelazila granicu koju joj je postavljala moja dobra volja. Mahmut je poslije uporno navaljivao da se vidi s Osmanom. ali zaista. krijuci sve. Izgleda bespomoćan. ohladice se kao zeravica. ako je iskusni lovac Avdaga na pravom tragu? Ta misao me porazila. A šta onda ako nije. zašto? Zar samo zato što je sin bio drzak prema ocu? Osman ne može dirnuti ni mnogo teza stvar od jedne obicne svadje. vjerovao sam da je svakakav i nikakav. cuteci. Tacno onako kako bi Osman mogao zamisliti. Nemoguće. Mahmutom. Osman je poslao Mahmuta da razgovara sa dizdarom. Osman ga je odbijao. i sve je jasno. ovim sadašnjim. osim prijatelju. odmah je postao sumnjiv. kako sad da se smiri! Nije ga Osman doveo zbog lijepih ociju. Tuzilac će ostati bez dokaza. cutao o njima dan ili sat. ni on ni Mahmut. onda je sve lako sklopiti. toboze. sjedice obojica kraj mangale. iznemiren. Ako je tako. . Samo se ne slaze što sam ja ispao budala. ali zašto? Šta znam zašto! Ja sam zamolio Osmana da ga one večeri povede u mejhanu. kako je tudja sumnja zarazna. ali ovome nisam oprostio. Eto. kao da je naslutio moje misli. Hoću li raskinuti i s onim nekadašnjim. svoje bezvrijedne tajne. Pogledao je i on mene. ja sam ga zamolio da mu kaze nekoliko lijepih riječi. pa ipak.gladne starosti. Šta ceka. zašto bih ja bio izuzetak? Ali Mahmut? Kako je Mahmut mogao toliko da se pretvara? Mislio sam da znam sve o njemu. Vješto su se pretvarali. a ja sam im sluzio kao spona i zaklon.

brate. Nije mi odgovorio. Pogledao me. ubijam. otimam. trazio sam da mi proda. Nisam više mogao da ostanem s njim. Nije imao. Osman mi je to pomenuo. O. ali ne da od sebe praviti budalu. Upitao me: Zašto Osman nije tebi dao magazu? Šta bih ja s magazom? Ti traziš nešto bolje? Ja ne trazim ništa. čim je zartvorio vrata: Zašto me ono pitao o dizdaru? I mene je pitao o Omeru Skakavcu. da podjem. Nismo za razgovor ni ti ni ja. i ja sam se pokajao što sam istrcao. zivlje i pazljivije nego sad. Vidio sam te na dženazi Avdije Skakavca. kako cuti! Strah te uhvati. Cuo sam da ima dobrog duhana. šta to govoriš? I za što kriv? Ustao sam i pozdravio se. a onda se polako digao i. bez volje i bez sigurnosti. Ali. i to je najgori odgovor.Od cega je umro mladic? Kazu da je bio zdrav. Sjetio sam se Osmanova savjeta. na zalost. Poslije su njegovi sinovi s konjem otišli po Avdiju. I ja sam vidio tebe. i pogledao u mene. još ziv. Odmah mi se obratio. Od cega ziviš? Kradem. pobogu. kako kad. Je li na mene došao red? Glas mu je tih. Mahmut ga je ispratio. Ja sam razdrazen i gorak. umoran. Misliš da će doci i sutra? Sigurno.Ali je polumrtvi Avdaga. Upitao sam: . Jesi li kupio? Nisam. zagledan u mangalu. To ne znam. Zašto si bio? Nisam znao da je zabranjeno. Duboko me zaboljela njegova moguća izdaja. ne zureći. izašao iz sobe. i ne zna šta je umor. Zašto bi te hvatao strah ako nisi kriv? Kako kriv. kao da je rekao: ti mene pitaš! Posjedio je još malo. kako gleda. šta hoćeš od mene? Ali on vrši duznost. . ispravio svoja jaka ramena. zašto? Možda će nam sutra reći. da je ponekad dobro pucati prvi. Možda nije pametan. O čemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem u njegovoj avliji? Sreća da sam na ovo mislilo ranije. i vratio se zabrinut. tuzan.

s mackama.Moram da idem. ali se nisam.molio je. .Ostani još malo . s miševima. . sa strahom. a možda i moja hladnoca. ali mu moja pozlijedjenost nije dala da se digne iz mrtvih. Ostavio sam ga samog. vratio.Uplašio ga je moj odlazak. . na ulici sam pomislio kako nije trebalo da to ucinin. Opet je licio na starog Mahmuta.

kao prvi put. Zar to nije ljepše od naših petljavina? Medju njima se stvorilo lijepo prijateljstvo. Ja sam o njemu mislio kao o brizi. nagadjale da li će biti muško ili zensko. . Kad je pitala. prišao sam joj. sve u njoj i oko nje je sredjeno. kad sam u podne došao kući. ozbiljno zabavljena sitnicama. nikakav poklon. a Tijana je u tim radosnim brigama zaturila strah i crne slutnje. rekao da je volim. pominjale bezbroj imena. Ja nisam znao ništa o njemu. ima li izgleda da ću se zaposliti. Imala je prećih poslova nego što su naša podmetanja i naše lazi.16. sabrana. i odmah bi se razvezao razgovor. zivlji od mene. to više nije bila ona teška tuga koja me plašila. i morao sam reći da ga volim. zbog nje. uspravljena. Gledao sam kako u poslu oko rucka zastane. pa i više od prijateljstva. ona je mirna. iz istorije. Njeno dijete u njoj u sve je unijelo red i smisao. Ako Tijana ne bi otišla na Vratnik.Mice se . sanjace ga.Osjetila sam nozicu. svecana. kao ljubav. sa sitnim lancicima zutog i plavog cvijeca u sredini i na rubovima. ništa nije prazno ni besmisleno. trgovcima ne može govoriti o svom strahu. iz života. potisnula me u stranu. kao taj tihi udar zivog stvorenja u njoj. . kao teret ili porugu. obicno najgore. Ni naša soba više nije valjala. iznenjadjena. da bi se produzio sutra. ništa nije nahero u svijetu. već je voljela taj plod. kao da su joj dosadile gluposti koje cine muškarci. bez tjeskobe. Ja sam bio uznemiren. iz pjesama. kroz cio život. mislila. bio mi je stran i dalek. Nikakva radosna vijest. nerazumno je pitala i mene da li ga volim. imalo je jedan povod i jedan razlog. znao sam da misli na njega. Svu njenu paznju zaokupljao je taj zivi a nerodjeni stvor. a da će otac zavoljeti zivo stvorenje. jer ne bi shvatila da majka voli i misao o djetetu. i zbog života koji će se promijenila. kao što će uciniti i kad se dijete rodi. Pokazala mi je maramu koju joj je poklonila Mahmutova žena Paša. da bi za taj dan izabrale jedno. radjenu tankom iglom na svili. to buduce dijete. nisam više vazan kao ranije. ali ona jedva da je cula. ona je o njemu mislila kao o smislu svega. pa serdar Avdaga sumnja. Tijana je rekla da me Mahmut trazio. petljao s Osmanom. što je volim zbog njega. Postale su potrebne jedna drugoj. i polako sjeda na seciju. kao blazenstvo. Sve što je cinila. možda tek od njegovog prvog osmijeha. pa će to nemoguće ime novi čovjek vuci za sobom. Najviše su govorile o djetetu koje je Tijana nosila. bez zohara. nastavljao se od juce. Nagovještavao sam izdaleka. sa strepnjom sam mislio šta bi bilo s njom kad bi pobacila. Mene je pomalo zaboravila. Ma šta govorila. spreman da budem svecan kao i ona. Nadgrobni natpis Sutradan. široko otvorenih ociju. govorila. znacajniji od svega na svijetu. što postojimo zbog . Dirnut tim njenim zanosom koji ne shvacam sasvim. Ako se sjecala oca. zalila je što nije rodila desetoro). Paša je izivljavala svoje nescrpno materinstvo (malo joj je svoje djece. da se ne uplaši. Objasnio sam joj zašto me trazi. već zaljenje što djed neće vidjeti unuce. Lako je stisnula moje prste. moracemo na proljece potraziti nešto bolje. nešto je. opet se osjeća sam. Paša bi došla njoj. i bilo joj je prirodno da se život prilagodi njemu i njegovoj sreći. bez vreline. zbog njega.kaze presrecna. začuđeno obuzeta osjećanjem sreće i ponosa. da me ne bi smatrala cudovištem. spremale se da rade dječiju opremu. izgleda. i rukom pazljivo dotice okruglinu trbuha. nikakvo bogatstvo ne bi joj moglo priciniti takvu srecu. ona ga je neprestano osjećala kao dio sebe. zahvalna što sam joj prišao zbog njega. Cekace da se ponovi. bilo je to zbog njega. uzeo je za ruku. blazeno osmjehnuta.

Ništa. Trazio me i serdar Avdaga. izgleda da je mijenjao testamenat. i niko ne zna gdje je. po cijelu noć ne spava. ali eto. i ispricao mu kako serdar Avdaga ispituje mene i Mahmuta. umakao mu je dok je spavao. Zato već tri dana trazim njega. Jesu li na nešto pucali. čini mi se. Skrenuo je razgovor. Sad to nosim sam. A bilo mu je sumnjivo još zbog nećeg. sigurno su na nekom poslu. . Cekacu. možda i za moje dobro. ili je Šehaga u lovu. zbog miševa? Smiješan je. Nije ga bilo. Hanuma je izludjela od straha. ili tuguje zbog sina. sluša bez zanimanja i bez paznje.Kakav Mahmut! Ko bi se na Mahmuta oslonio u takvom poslu! . Dan prije nego što je pobjegao. Ni Šehaga nije bio kod kuce. nadajući se da će mi je vratiti njegovo rodjenje. Osmana sam našao tek treći dan. Ne našavši mene. Oni su trazili mene. izludjujuci ga. a kako Šehaga u picu ništa ne zna (zato i pije da ne zna). Može da sjedi u magazi i da mjeri zito. i neprijatelji za to okrivljuju njih dvojicu. A i on se boji.Nije za takve poslove. Zbog otkupa vune. što joj ne pričam ono što mi se desi i što osjećam.I šta ćeš sad? . medjutim. sigurno se naslonio na ledja Mahmutu. ili strahuje zbog muza. sasvim neuobicajeno. rekao samo jednu riječ. i znali bi kako da vrate ucinjenu dobrotu. cak to i ne krije. i ništa više. A sve mi je otkrio serdar Avdaga. Desila se. trazio mu je racun o poslovima i spisak svih potrazivanja. Znaš li da je nabavio macke. Osmana. A bilo mu je sumnjivo. izgleda. pred zoru. jer je sav posao prepustio Osmanu. Rekao sam da mi se ucinilo kako su on i Mahmut sve sakrili od mene. kao strazar. I kadija i on bili bi mu zahvalni do groba. momci su znali samo da je nekud otišao na konju. Zato je Osman pazio na njega. Dočekao ga je na noz. Što ne znam. a možda je uvjerena da osjećam što i ona. Trazio ga je. neće da govori o svojim poslovinia. kao i juce. ne mogu ni kazati nikome. ja sam trazio Osmana Vuka. moglo bi se svašta dogoditi. kaze. a onda je poslao po Mula Ibrahima.Otkud ja znam! . ta nevolja s Ramizovom otmicom. Osman ne zna.Kako znaš da nije Mahmut? . dolazio mu je Dzemal Zafranija. Kadija je trebalo da postane muftija. potiskujuci nezadovoljstvo što sam postao sporedan. a Zafranija naib. za nju je beznacajno. noći hladne.A ko je? . odgovara bez volje i bez ućešca. opet ga nema. Nije bio ovdje. Ali ako bi Šehaga. i ucinice sve da ih ometu. ostavlja me po strani od svega. Osman je pominjao otkup vune. Jadnica. a nasmijao se kad sam rekao da na Mahmuta sumnja zbog dizdara. bilo da je radost ili strah ili srdzba. gušeci u sebi zalost što sam je izgubio. baš to razbješnjelo. molio da mu Šehaga pomogne. ali je za ovaj posao dobar. Širokogrudo primam tu njenu nepravdu. Ostavlja me samog s mojim mislima. iako mu je obracun podnio prije dva mjeseca. koga oni veoma cijene. jer se cuva da ne uvrijedi čovjeka bez . valija bi ga poslušao. I bolji je nego što sam mislio. i zbog Šehage.njega. i njemu i kadiji. ali Šehagu je. Odmahnuo je rukom. Zao mi je što više ne razgovaramo o svemu. Uplašio me koliko zna. . da mu to kažem. ne pridajuci tome nikakav znacaj. čeka hoce li aga doci. snijeg je. Prije nekoliko noći. jesu li nešto nagovještavali. otišao je na konju. srećan sam što me nije našao.

Hvala bogu.Jesu li zato poslali Avdagu da me ispituje? . ili je čekao nekog drugog.Avdaga je od njih najgluplji i najpošteniji. a u stvari trazi da im on ne stane na put. I neka pripaze šta rade. Rastavši se s Osmanom.potrebe. nadmocnim preziranjem ljudi. Zašto da im pomogne? Cime su to zasluzili? Osmanu je cudno što je Šehaga tako rekao. sad smo u otvorenom ratu. toliko se poznaju. On se uvijek smije. A Šehaga je otišao valiji. a kamoli više. . jer pametniji i pošteniji od njih hodaju bez posla. ali uljudnije. Šehaga s vrelom mrznjom. jednako daleki od ljudi. izgleda. Našao je valjda slucajno. . mogao je obecati pa ne uciniti. Vjeran je Šehagi. ljudi se zale na njih. kasno sam primijetio serdar Avdagu. ali se valja pricuvati. Kao da je oklopljen Šehaginom moci. . I eto. ili će osuditi nekog drugog. Nemaš razloga za strah. A možda su po nećemu slicni. ili gledaju u njih dvojicu sa strahom. Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo. ili kao dobar poznanik koji ocekuje da stanem i pocnem razgovor. drzeci se rukom za zid. svejedno je. i razmišljajuci o njemu. Možda su ga i poslali. možda bi sve bilo isto. mada svaki na svoj nacin.rekao je smijuci se . drskim lukavstvom. Zašto pitaš kad znaš? Jesi li mu rekao o čemu smo razgovarali? Rekao sam. bezobzirnošcu. sve vidi ali se ne plaši. Smije se i cudi šta to traziš od mene. Gledao je u mene kao čovjek s kojim me veze tajna.jer si na ovoj strani. jer ga zanima djelo a ne glas o njemu. Strah je najgora izdajica. Čudan je čovjek Osman. Da se sa Zafranijom susreo u nekom srecnijem casu.Ako su oni umiješani. .I ti se pricuvaj . godinama su zajedno. jer ne smatra da su zasluzili i ovo mjesto na kojem sjede. ali ma zbog cega da ga je djavo doveo baš ovamo. doduše. i u Zafraniji je vidio onog nepoznatog i bezimenog sudiju što je njegovog sina osudio na smrt. a sirotinjska suza je teška. Traze dokaze. jednako su nemilosrdni. i da bih mogao proci ako me ne zaustavi. Neka miruju i cuvaju to što imaju. Izaziva poštovanje svojom smišljenošcu i hladnocom. i vratice udarac. da spriječi to unapredjenje koje ga se ne tice. Možda je po mome drzanju ili po kiselom licu vidio da nisam baš srećan što smo se sreli. svejedno o čemu. nismo se mogli mimoci bez riječi. kao da ga se ne tice: Gdje si to bio? Šetam. i rekao da Zafranija trazi pomoć. cak kao da uziva u ovoj guzvi. Ali Šehaga više ne vlada sobom. i sve bi ispalo na isto. Upitao je mrtvo. jer ni oni nisu andjeli. muci ga misao da iza njega neće ostati ništa. mirno govori o svemu. cak ni ime. spremnošcu da ucini ali da cuti. Zašto da lazu jedan drugome? Neće im pomoći.Hoce li Skakavci reći? . samo ako mognu. kad nije otrovan mrznjom. i nije mogao da se uzdrzi. i sve je teze što je stariji. da li je otvoreni ili skriveni. svojim nebojanjem. i nisam rnogao promijeniti pravac. Cestit je kao divlji vepar. A gdje će ih naci? . ništa ne kriju jedan od drugoga. samo ako bude mogao. Osman s hladnim prezrenjem. Bio si s Osmanom Vukom. zato što radi šta hoce.Nemam ni razloga ni straha. napada ne misleći zlo. ali je Šehaga već bio zapao u svoju muku. I šta kaze? Sigurno se smijao. zato što mu je potrebna njegova zaštita. neće ništa reći. bez sigurnih dokaza ne smiju na Šehagu. nije mogao da ne istrese mrznju i tugu. Zafranija je izašao blijed. niti mogu sakriti. zato što poštuje njegovu snagu. jednako opasni. . a možda je znao gdje sam bio. spriječice njihovo unapredjenje.

zbog malodušnosti. ni sam ne znam kako. na pravom mjestu? Glodje konop gdje je najtanji. i tu grize. stisnucu zube. bio sam svjestan da mi nije korisna. Ali kako je naišla praznina u mozgu. mislio sam. bez ijedne misli. sa zeljom da unizim i sebe i njega. Avdaga! . kud bilo. nešto pipkaš.upitao je mirno.Znaš li koliko sam vremena bez posla? Obigravam oko Šehage. zato što je uznemiren. kao navala krvi nakon naglog zaštoja. spreman na bijeg.Htio sam da kupim duhan. rekao sam ti.To i jest sumnjivo. Led mi se uhvatio oko srca. ma kakve. zašto njega ne pitaš? .Oprosti. što ti ovo kažem. gotovo sam zaboravio disati zbog nespokojstva i uzasa.Eto vidiš! Šta onda hoćeš? . tako se u meni javila srdzba. on se ljuti. Naljutio sam se i na sebe. govorim ljubazne riječi. zašto ne trazi. . sazaljivo. to i to. ali.Ko nema ništa na duši. Ali ako ne prodje? Kad me se nagledao. Reći ću sve što znam. što neću da priznam. A kad je srdzba izbila. Šta se tebe tice Šehaga? Strpljiv je i uporan. E pa. a mozak se pretvorio u teretnu pihtiju. sacekacu da prodješ mimo mene kao svaka nepogoda. brate. . uvrijedjeno. nesigurna u svoj skok. dug i mucan. i neću. u mislima sam se poceo osvrtati oko sebe. Ako ne vjeruješ meni. . kao stid zbog ponizavajuceg straha. poceo je opet da glodje. tuzno. Zna da smo ja i Mahmut najslabije tacke u lancu. slijepo i prestravljeno.- Onda zna od koga treba da trazim. . kao pas barak. što govorite isto. ali suviše vreo da bih je zaustavio. lomi mene nezašticenog. kako sam osjetio strah u srcu. šta me se tice Šehaga . Opet je otišao od kuce. kao da sve vidi u meni. gledam mu pokorno u oko. i krivo mu je.Zašto se ljutiš? . nešto traziš.Pitao sam.Ali. Pitao sam ga: šta to serdar Avdaga hoce? Ne zna. . tebi je razlog za sumnju. koji ne pušta ono što uhvati zubima. . kao da me je zeljan.O čemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem? . Avdaga. Izdrzacu. . kao zvijer. Što. cutao je i gledao me onim svojim teškim pogledom. slomio bi mi kicmu. Našavši tako oslonac ljutini i uvrijedjenosti. zbog te lijepe buducnosti. kakvo bilo. Potrajalo je to samo trenutak.Šta sam ti rekao? . I što se toliko ljutiš . brate.On kaze isto. Eto ti sad! Nasmijao sam se od muke: . samo da ne jedem sebi utrobu što su me svi odbacili kao pseto! Eto zašto me se tice Šehaga! Cudo je što nisam otišao u hajduke. ne kazeš otvoreno.Pitaš.zarezao sam pakosno. Zar će ovako škljocati oko moga grla dok jedan od nas ne klone? Kruzi oko mene. nenadno i bezrazlozno. . I šta ste još govorili? O Šehagi. Šta hoćeš od mene? Lako se titrati sa sirotinjom. odgovara mirno.Meni je sve razlog za sumnju. Šta on može znati o meni? Ako zaista nešto zna. samo da mi nadje kakvo mjesto. učinio sam je sigurnom i iskrenom. Obilaziš oko mene. ali čim bi osjetio da neće promašiti. . stariji si od mene. ma o čemu. baš si čudan! Ono što je svakome dokaz. Beciru Toski. a ko je kriv. i zao. Neće nas pustiti.Zato se i ljutim. pa makar mu celjust razbili.dodao je razlozno. . samo da se spasem od ovog casa i od ove strepnje. za što sam kriv? Nije zurio s odgovorom.

klonucemo. sam.Ja znam svoju muku. smrdljiv i tezak. Ako zna.Imaju li ti drugi ime? . da bi skratio mucenje. Dah mi se krati od njegove tezine.Kazeš. hvala bogu! . davno. i čovjek je slobodan. i popeo mi se na ledja. bakalin. nena mi je pričala. zagušen smradom. Mene je na nekom životnom raskršcu presreo karandjoloz Avdaga. obamro od straha. kako će izdrzati da ne kaze? Priznace. Zbog te riječi hrabrosti. Onda ga serdar Avdaga przi na vatri ni kriva ni duzna. kao da planinu nosim na sebi. i sve bi iz njega ispalo zacas. Neću reći da mi je teško. a ja sam se ponio kao derište. i polako pošao niz sokak. o karandjolozu. Sjetio sam se priče. i nemir. Docnije sam mislio da je to priča o životu: ako se tuzimo kako nam je teško.Oh. ostavivši nenahranjene macke da ganjaju neuništivu vojsku miševa.Zašto? pitam se. A s kim se to nije lako titrati? . crnom demonu. A to što govoriš.pitam se. bjezeci od svog straha i od Avdage. Karandjoloz postane još tezi. dodirivao mi rame. Kao da me želiš ucarati. koji o Bozicu sacekuje ljude na mracim raskršcima. ponovo ti kažem: ne znam šta hoćeš. izludjece zbog Avdagine sumnje. zbog riječi prkosa. Zaista sam ga našao u Zajkinoj mejhani. . Bio sam i kod kuce. peš rukava. .rekao je olakšano. Još je ne osjećam. muka postaje lakša. lako se titrati sa sirotinjom. kao da me uhvatio za grlo. podnimljen na mršavu ruku. da bolje osjeti moju blizinu. . lakat. jer karandjoloza odmah nestane. a Osman odmahuje rukom. sjedio je u jednom uglu. porušen. . . drugi me se ne ticu. lici mi na bajanje. Cak i kad zaboravim razlog. strah je u meni. A kako je Mahmutu? Ako ne zna ništa. kao pred zmijom. i lice mu se odjednom ozarilo. Pa cak i da je sve krio od mene. Njegov komšija. jer mi je već bilo mucno. stanjen. Još ćemo se nositi. podigao je pogled. prava slika nesreće. sigurno je usamljen i nesrećan. pa je otišao da popije rakiju travaricu. Kad sam stao pred njega. spašce se. Ujutro nadju čovjeka mrtva. da ne bi poludio. i popne im se na ledja. nećeš me slomiti. koci me strah. Zar bi se Osman drzao onako mirno da Mahmut išta zna? Mahmut je prodrta vreca.Šta je to? . Ali magaza je zakljucana. uhvatio me za ruku.Trazio sam te. Ali ko odgovori: nisi tezak. a karandjoloz ga pita: jesam li tezak? Čovjek stenje i kaze ono što misli: tezak si.. kao da bih mogao pobjeci. pa mi je nestalo vazduha. i neprestano me gledao. Srecom. Otici ću do njega. nekud je otišao. ali nisam rekao ni da mi je lako. i neću ga se osloboditi sve dok ne osjetim slobodu u sebi.Avdaga. Čovjek ga nosi i posrce pod tezinom. nije trebalo da ga ostavljam samog kad mu je najteze. . nešto ga boli stomak. ptice bi se pred njim ukocile i obamrle. skocice u ponor. I onda iz tame ispliva Avdagina slika. I ustao. ponudio da sjednem s njim. A možda je zaista nevin u svemu ovome. Još jednom me pocastio svojim umilnim pogledom. obavijestio me da je Mahmut u Zajkinoj mejhani. kao objašnjenje. Kratko mu je trajala trgovacka radost. ako kažemo životu: izdrzacu.

Al što. . On sumnja u svakoga.upitao sam. neko za belaj. njegov glas. pa što onda? Godinama sam u snu snio ovo što mi je sad slucajno palo šaka. nešto je krupno. Porucio je dvije caše rakije.sam sam svjedok. neće. to je Avdaga.Od straha. Zivio je neozbiljno. da vidim šta će reći. o drugim ljudima. Sjedim ovdje. . dobih proliv kao da sam se tatule najeo. Nikome zlo nisam učinio. Mene niko neće uzeti u zaštitu. Pa malo primirim kahvom i nanom.Neće. ali ni pola ovog jada nije bilo u njemu. a iz mene ko cesma. A stomak me zaista boli. . jer ne znam kakva je. .Zato što zaboraviš. Svašta je dozivljavao. na zalost. njegovo lice.Glas mu je tih i nemocan. samo mi nešto uzburlja u crijevima. baš zato što ga nisam zalio. . . Ovako me udavi baš zato što ne znam. . da samo moja bude grebena? Nije pravo. ali mi lakše. i popio obadvije. tuga teška. .Jest.Mislim neprestano. i da si otišao na travaricu. .Neka si došao. izgleda. i možda za još poneku sitnicu. . I kažem sebi. glava mi puce od razmišljanja. posluzice ko bilo. Iz uskih ocnih otvora pocele su da kaplju suze. ništa nema. o nevoljama koje su me pratile.rekao sam oštro.Šta hoce Avdaga od tebe? . i nisam se ni na miris u magazi navikao. i ne mogu ti ništa. samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega. . za sebe i za mene. Ja sam ti kurban. ispunjen nadanjem. Ni ime mu ne valja pomenuti. takva mi sudbina. zato i ne kaze šta je. Al koga god zamislim. ti reći. Kakav kurban. od straha.Zaboravim i ne zaboravim. A nad kim će nego nada mnom? Ako ne mogu naci pravog. i . . zakleo bi se da ti je nešto teško na duši. Pomoglo je. . niko se neće cak ni zacuditi.Ne luduj! . .Nisi kriv. grebena. . a ono nevolja. . Dzaba. kao da je prelezao tešku bolest. Al vidim. Nego. šta bilo. lakše bi mi bilo. opet. al kako na njega pomislim. što bi on želio da zna? . . a sad mu je sve crno pred ocuma.Kad te čovjek vidi tako ojadjena. niko neće ni pozaliti. kao necastivom. I samo mi ova travarica pomaze. A u stomaku opet kljuc. Eto. Moci će posluziti Mahmut. ja je ne mogu odbiti. Onaj mi je opet dolazio.Rekoše mi da te boli stomak. e neću da mislim na njega! Pocnem misliti o poslovima.Zato! Onaj. ne bi toliko vremena gubio oko sitnica. spreman na varku. znao sam da ćeš me potraziti. on nešto sumnja. Sreća mu je iznenada pala pred noge. šta sam ja to bogu skrivio da me ovako muci? Kriv sam za one bakrenjace. On sumnju ne može dokazati. zbog tebe sam i ostavio poruku. kakav djavo! Ti misliš da Avdaga samo u tebe sumnja. vidim ja to.Šta te se tice! I ostace na sumnji. strah i rakija su ga sasvim razmekšali. . pravo da ti kažem. al šta se to boga tice? I nije valjda bog toliko sitan da me kinji iz pasjaluka. . čini mi se da ću precrknuti. zašto? Glas mu je placljiv.Da znam šta hoce. moj Ahmete. a nad nekim se mora štap prelomiti. a ono njegove oci.I meni je dolazio.Zato te boli stomak? .Kako ono prvi put dodje u magazu.Teško i preteško.Jesi li učinio štogod. pobjegao sam od njega iz magaze. tako sam te i našao. Neko je rodjen za srecu. i mislim: pa dobro. Posluzicu kao kurban. Vidim.

Ja tako radim. uperen u grlo. kao bic. . Idi u magazu. O svome strahu govori kao dijete. bez prijatelja. A ovako. i najveće ponizenje čovjekovo. ili budala.Ne mislim.Ma to i jest ono. upitacu ga: šta to njuškaš? Skim mi se s vrata! A onda je valjda vidio Avdaginu sliku u mislima.upitao je s nadom. I da svijet nije ovakav kakav jest. već ono što mora da bude. kao noz. Ne ponosim se suviše što nisam budala. trired. Za njega je stvarna. već gleda vedrije. radi šta hoćeš. moj Ahmete. sebe sanjanog. sad ću ja. to je zato što se sjeca sebe zeljenog. plaši ga vladajuci zakon. Neću tako! . Ne voli tugu. . kao plamenom.Misliš? .rekao je bodro. plaši ga sutrašnji dan. pomiren da bude nakazna tvorevina sacinjena od straha i pristajanja. ne smijem ni ja uvijek. Da je dvared.Misliš? Vec treći put pita tako.. i zato što je prijateljska.Sigurno. Čovjek je opkoljen strahom. Ako ti opet dodje. da bih njega ohrabrio: jednom se mre. kakav bi mogao biti da nije ovo što jest. Eto. već govori ludje. Neću tako! Rekao sam. . Uspravila ga je moja prazna riječ zato što odgovara njegovoj lakomislenosti.. a ne mogu biti junak i da hoću. Ali ako ti budeš ovako pio i cmizdrio. već znam. postaćeš zaista sumnjiv. Kao da mu pogled u prijateljske oci daje snagu. a ovaj trenutak slabosti je kratkotrajno sazaljenje nad sobom. ne protivurjeci. trazi da ga ubjedjujem.Kad mi dodje. Plaši ga sudbina.Pravo da kažem. . sasvim otvoreno i neposredno. . ili bez ljudi za koje misli da su mu prijatelji. potopljen njime.. i bodrost mu se sparušila: . sigurno.Imaš pravo . pa se ne bojati. I odjuri u nuznik. Ako je ponekad tuzan.. Ti smiješ. već stid od sebe ponizenog. Strah je najgora izdajica. ponizno se smijesi mrskom mocnom čovjeku. bez ikakva dostojanstva. petlja mi slaba. već izgleda sigurnije. Cekaj. Nasmijao sam se njegovoj nevolji.. kao vodom. poslušno ponavlja zakon. ali nekako suviše smiješna. treba biti junak. Ali u ljutini čovjek ponnisli: e vala. pa da i ne pozališ jednu smrt. Pomislio sam da bi ovaj šašavi čovjek uginuo ziveci sam. i on nije ono što bi htio biti. ja ne smijem. On pita jedno te isto. Izmahnut je nad njim. Strah je ruzan kad ga vidimo kod drugog. i dobrodošla. rekao je Osman. makar i laznu. upitaj ga lijepo: šta trazis? I navikni se na njega.. samo što se sjetih. prilicno neiskreno.Misliš? . radi svoj posao. jednom se mre! Nije mu se svidjela takva hrabrost bez izlaza ni takav ludacki prkos bez smisla. . . Nije to hrabrost.A možda i neću reći. Ali sad zaista mislim tako. A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta. Neugodna je. plaši ga mocniji čovjek. Umiljava se sudbini. ti odgovaraj jedno te isto! Dosadice mu kad-tad. moli se sutrašnjem danu. i neće u njemu ostati dugo. što se jednom mre. želi da bude kao što ja kažem..

zadovoljan što sam ziv? Pa ako bih i pristao na zrtvu. i cutiš. Zla je mnogo. da nam nekako skine Avdagu s vrata. Ostavi me. Zašto nisi našla nekog mocnog. ali osjetim stid čim te se sjetim. Kad je Mahmut izašao iz nuznika. Moje snage su slabe. vućeš na opasne staze. kažem toj nezvanoj savjesti. malo šta bih mogao da ucinim. A ona cuci. pa kao da nije ni zivio. a moja ruka kratko doseze. nicim me nisi zaduzila. ne tice te se tudje teško iskustvo. ponakad pospana. prezireš opasnost. Jedan se usamljuje. i kako da ne klone. Onda sam i ja kukavica. Šta će mu onda i život? Al opet. samo mi jedan ne da mira: razlog savjesti. kao i Mahmut. jer ne želi da strada. Ne znam ni šta bi trebalo da ucinim. šta sam ja kriv? Sklonila si se u mene. i da ostavim svijet da ide svojim tokom. A kome sam ja to duzan? I zašto baš ja? Pronadji nekog pogodnijeg. ne vrijedi se ni istrcavati. snaznog. a ne znam za što. Ne znam ni šta si. uništio sam Avdiju. Treba li onda da ostanem nepokretan. jer ne može da pristane. i zatrazio još jednu travaricu. Ne znam odakle mi. da oprostim. a najbolje bi bilo da razgovaram sa Šehagom.Kažem: ne bojim te se. Ne vrijedi se. i ne smatraš to podvigom već duznošcu. a ne mogu da ga se otresem. Nije lako ne bojati se. sutrašnji dane! Ne bojim te se. ali me ne napušta. udvojen. prekinuvši moj razgovor sa savješcu. kako mogu biti siguran da ne bih naškodio nekome? Pokrenuo sam se da spasem Ramiza. cutljiva opomena koja se ne poziva na razlog. razmišljao o meni. da ne budem ni nekorisna žrtva ni cutljivi nezadovoljnik. šta ćeš mi nemocnom! A ona cuci u nekom kutu mene. sve ostavljaš mojoj odluci. Ne znam zašto. nevidljivi putokaz prema nevidljivom pravcu: moje srce mora da ga pronadje. Sloboda je u ljudskom cinu. ili moje ludosti. mocni čovjece! Ali to kažem u sebi. da smiri grceve u stomaku. i kažem strepeci. rece da je tamo. i dobro je dok te zaboravljam. prisustvo koje nema oblika. Mogla bi da ga ne doceka. svakako ništa izmijeniti ne mogu? Svi razlozi govore da je to najbolje. i da je zakljucio da imam pravo. Samo na drugi nacin. ne znam šta će mi. ali ne vrijedi. vala. Ti si moj suvišak. čeka svoj cas. Ne radujem se što te imam. ninašto me ne nagovaraš. a ne stizem do njega. ni bojati. Upola slobodan. sudbino! Ne bojim te se. ne osjećam zadovoljstvo što si se nastanila u meni. smeta mi da zivim. Cas moga oduševljenja. pa da više nikad ništa ne ucinim? Treba li da cutim. tako nekorisna. ništa ne traziš. ti nisi moja plemenitost već moje oštecenje. Prodje čovjeku život u strahu. cuti. sa mnom uzalud gubiš vrijeme. Zašto onda mislim o tom cinu svoje slobode. kažem. Kako da ga pronadje. kao siroce. Smiješna si. . neustrašivog a poštenog? Ako takvog nema. kad je neostvarljiv? Treba li da kažem i da više ne progovorim? Treba li nešto da ucinim. sve je manje izgleda da će ga dočekati. ponekad budna. ako ga i pronadje? Ti si razumna. drugi cuti. kao siroce.

Nisam svjesno ni posredno kriv. zar je ona pitala Ramiza šta misli i šta radi kad mu je dala sobu. ali bi mogla biti kakva-takva utjeha.Odgovorio sam. Najbolje se bojati unaprijed. ali ljudska milost je kratkotrajna. što bih i ja njega potrazio. Moja savjest će odbiti to opravdanje. A vrijedi li dobro ako ne može proci bez zla? Ne mislim na cilj već na čovjeka. A docnije ću misliti o cudnom poretku u svijetu u kojem cesto. makar i trenutna. Pricao sam šta bilo. Htio sam da ga upitam. dosta joj je njenih muka. mada bih volio da sam se prevario. i pametnije je brinuti se za cio život nego za tren. Odbio je i pomoć i razgovor. Možda bi je zatvorili i da Ramiz nije pobjegao. odmahujuci rukom. Nije pretjerano velika ni teška: kao da se na brdu odronio kamen pod mojom nogom. samo je šteta što Šehage nema. zato mi je svaki korak nesiguran. možemo li štogod uciniti za zatvorenu zenu. strah cijelog života. a uvalio sam je u nevolju. ali se boji da ne izazove neciju sumnju. I za njenu nesreću sam ja kriv! Sad sam imao dva razloga da odem do Mula Ibrahima. ali sam pokrenuo kamen. pa je stigao da pomisli i na mene. Nisam ni znao da postoji. neizdrzljiva. Rekao sam to šapatom. od straha. da i drugi cuju kako odbija da pomogne. nisam ni znao ni vidio udarenog. drugi. da se ne bi ubojao unazad. i nije uzalud gubio vrijeme. A rekao mi je i da je uhapšena žena kod koje je stanovao Ramiz. Dobro je ne strepjeti ni pred kim. i smiren pošao u radnju. I evo. jer je svejedno. jedan. odricno mašuci glavom. komšiluk ga obilazi radi sevapa. sve upornije što sam bio sigurniji da neće ništa uciniti. Ko se to još zauzima za . niko se za nju neće zauzeti. cineci dobro. i rekao mu da sam došao zbog zene. moja riječ nigdje ne vrijedi. dobar je čovjek. muz joj lezi bolestan. Vijest o nepoznatoj zeni me porazila. Ako Avdaga htjedne da saceka. a on bi mogao nešto uciniti. Ništa ne smije. Zar joj zaista niko neće pomoći? Rekao sam da je grehota. zbog njega. Mula Ibrahim će odbiti i razgovor o zeni. Cast hrabrosti. Makar i zato da se uvjerim. a još bolje ako se ne mora. i jadnik će ostati sam i bespomoćan. Junaštvo traje tren. ali je ta pretpostavka suviše nesigurna da bi me oslobodila osjećanja krivice. da je izabrao zgodno mjesto gdje će razmišljati o meni. ali je bolje bez nje. cutke. zna sve ljude na sudu i policiji. šta hoce od nje? Mula Ibrahim je samo odmahivao glavom i rukom. upozorice me da svako odgovara sam pred sobom. uciniš i zlo. ponovo. ne brinuci se o smislu. ako se može. Mula Ibrahima sam zatekao u radnji. i udario nekog u podnozju. Znao sam unaprijed. A uzalud sam ga mucio. dobro je smislio to sa Šehagom. Znam. a Mahmut me slušao zadivljeno baš zato što sam govorio nejasno. a ja sam navaljivao kao osa. ali ja ću biti uporan. kako drugi ne bi culi da molim za nju. zna Zafraniju. što me trazio. Nisam se obradovao što sam pogodio. Sigurno bi rado pomogao nesrećnoj zeni. kako ni pošteni ljudi nemaju mnogo volje da pomognu drugome. kao necasno. neka je puste. a želio sam da kažem glasno. ali ćemo sačekati. a i ona je bolesna. Po tome sam vidio da mu je vlasitite muka postala lakša. zna kadiju. pokušavam da pomognem. A onda se sjetio da mi kaze da me trazio Mula Ibrahim. Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas.

sve mi izgleda lakše. pristace na sve što napišem. Pa ako i nisam zaboravio. muftija. U tome se ljudi još jedino mogu sporazumjeti. napojio. i sve je ostalo kako je i bilo. sigurno ću to dobro uraditi. Juce sam išao drugom nesrećniku. za smrt seljaci dobro placaju. svakakvih. u glavi mi je bilo bezbroj riječi.zatvorene ljude? I moliti za njih je opasno. a pogotovu u onome što se radi za vječnost. a vratio sam se gorak. Napokon je rekao. pa ćemo izabrati najbolji. da ne bih odlucivao sam. mada mi je zao zene. a ako je kriva. guramo se u zagušljivim gradovima. . uzalud je govoriti. E. Kakva bih ja bila muftinica! Rano sutradan pošao sam u Zupcu. ali ne znam koje bi mrtvom imamu pristajale. Rodjaci ubijenog imama iz Zupce podizu nišan na pokojnikovom grobu. ali pominje nacelo nepostojece pravde. i tako u glavi nosim nekoliko natpisa. da će je sigurno pustiti ako nije kriva. a oni će urezati u kamen. možda i bol. tu bi već svaka plemenitost uplašeno uzmaknula. Gotovog natpisa nisam imao. Laz je da puštaju svakoga ko nije kriv. Je li to nepovjerenje u sud? Neslaganje s mjerama koje on preduzima? Ili se iza toga krije neka veza s optuzenom? A mogli bi pomisliti i da je poznavao Ramiza. pa sam odbio.Nisam znala da će mi muz sastavljati natpise na nišanima. Zapravo. a nije ni badava. cist i netaknut. . Kad sam rekao Tijani da ću sutra u Zupcu. ako bi mu se ucinilo da sam premlad i nedovoljno ozbiljan za taj posao. jer nije volio brzinu ni u čemu. i traze ko će im sastaviti nadgrobni natpis. Umirio sam ga rekavši da sam kod kuce sve smislio. Zahvalio sam mu. sve izgleda sitno i nevažno dole u nizini. . oslobodjen jucerašnjih briga u tišini širokog prostora i mocnih brda. Bio je malo i razocaran. staro koliko i svijet. htio da mi pokaze gdje ću spavati. i veoma se zacudio kad sam rekao da neću prenociti i da ću posao odmah završiti. u donjem svijetu. da bih se oslobodio misli o zatvorenoj zeni. Upitao sam. Pa se on sjetio mene. prilicno otezao posao. kao i za tuzbe. ni jednog jedinog. prastari zakon zaboravljene ljepote i nadmocnog mira uvlaci se u kolanje krvi. i on to dobro zna. a to nije lako. da se ne umiješa. Mula Ibrahim ih je obavijestio da ću doci. zacas svršili korisne poslove od kojih se zivi. Danas sam je gotovo sasvim zaboravio. i vidikom što se otvarao na visinama. svakako je nemocan. Htio sam da mu cijela stvar izgleda ozbiljnija. To je opravdanje. a onda je Mula Ibrahim rekao da me trazio radi posla. opijen blistavim snijegom pod suncem. Najmanje ću pogriješiti ako o pokojniku kažem sve najljepše. Odavde. sebi bi mnogo odmogao. A pred onim što se može desiti. a ovdje miruje nekadašnji svijet. nisam uspio da prevarim sam sebe. Zeni ne bi pomogao.Nudili su mi da budem.Dobro si učinio. pokojniku je svejedno. cija je riječ spora a misao skrivena. Malo smo se poigrali sa savješcu. ali ne znam šta rodbina misli da je najljepše i šta želi da ostane zapisano. iako zna da je nestinito. da bi mirne savjesti mogao ostati po strani. U Zupci su me primili srdacno. Ali mi je imamov brat. da sam se posavjetovao s Mula Ibrahimom i drugim ucenim ljudima. misleći kako smo. tvrd seljak. njihovu sujetu. što smo smjeli. zaboravljajuci na umor nogu nenaviknutih na dugo hodanje. što smo mogli. umjesto zadušnih stvari koje se ne mogu riješiti. ali treba zadovoljiti njegove rodjake. Tijesno nam je. mrzimo se. Koracao sam polako. Brat imamov me nahranio. slegla je ramenima i nasmijala se: . smetamo jedni drugima. Tako smo i on i ja rekli što smo htjeli.

ali je zvucalo svecano i lijepo. . pod krivicom je samo dok zivi. . primijetio sam to i ranije. ali bi uvijek odustao.Je li volio ljude? . ali zašto treba reći da je umro nevin? Svako umire nevin. neke mrzio. pisao sam i precrtavao. dok nije.Kako zašto? Svako je protiv ratne pomoći. koštunjav čovjek.Da li je znao šta ga čeka kad se suprotstavio carskoj naredbi? . Njegov brat sluzi kod Šehage Soce. ako pritisnu. kako znao! Dogovorili smo se. mi rat ne želimo..« Ni to mu se nije svidjalo. Cuva mu kucu. Ko je mogao pomisliti da i za to ide glava! Ma jok. Zašto da svratim? Neki čovjek je pitao za tebe. Visok.Lako je biti dobar čovjek. to ne znam.Šta ću onda napisati? . Mrziš li stijenu? .Pa i nije. i njemu se dopalo. treca kuca od moje. . osim godine rodjenja i smrti. Halil je molio da svratiš do njega. . Ali on je htio nešto da mi kaze. Zbunjen. i spremio sam se da podjem kući. dacemo. umro je bez krivice. Neka mu Alah da vječno blazenstvo.« Za ovo posljednje nismo znali ni šta znaci ni čemu sluzi. Vidio sam ga. platio pošteno.Šta ja? . Svega se plašio. . Blizu je. Zbunio me odgovorom koji nisam očekivao: . Ovi ljudi mnogo više precute nego što kazu.E. ne bi se miješao. bez sigurnosti koju sam osjećao ranije. .Odvalila se stijena i ubila čovjeka. .poceo sam od najsigurnijeg. a nema se odakle ni dati. Imam je bio dobar čovjek. .Boze sacuvaj! Zašto bi mrzio vlast? . ipak: Poznaješ li Halila Kovacevica? Ne znam da sam ikad cuo to ime. pa sam mislio da neće ni reći.Zašto je onda bio protiv ratne pomoći? . nije stijena. ostala jedna jedina recenica: »Bio je dobar čovjek. Zahvalio mi je.To su ljudi. Koji čovjek? Ne znam.A ti? .Je li mrzio vlast? . to je tacno. umro je nevin. već vlast. Teško je ostati ziv. Ko i svako. .Nisu ljudi.Mrziš li vlast? Ubila ti je brata. bez ikakvog pravca.Onda je bio dobar čovjek. On je samo rekao što svi misle.Zašto bi to pisao? A ko bi drugi podigao? . čini mi se. Pa smo se jedva slozili da ostane ovako: »Bio je dobar čovjek.Neke volio.Hoćemo li napisati da nišan podize brat.Ali je sigurno bio hrabar čovjek. ili porodica? . Rekao je. . .Ma jok! Da je znao.

Pošao sam putem. nenaviknuto. a ti se vrati. i valjda te vidio. .Ko je? Pa.Dobro .Da te malo ispratim? . Halila Kovacevica sam odmah poznao. da zaranije stignem do grada.Ja sam Ahmet Šabo.Možda je i važno. kao da su iz jednog jajeta rodjeni. mršav? . izgleda. . .Ne vjerujem da ću ga vidjeti.Je li taj rekao da me dovedeš njemu? .Koji Šehaga? Odakle Šehaga? . . vidjeli smo se. . ne znam.Kuda je otišao? .Bogami. Koji čovjek? Odakle bih ja znao! A. narazgovarali. govorili smo o tebi. . al mi se ucinilo da nije važno.upitao je. Imamov brat mi rece da je neki čovjek pitao za mene. I krenuo za mnom. a nešto se bio odlucio pa odustao. drugi put razmisli šta ćeš reći prije nego što čovjeka zovneš. htio sam. .kažem mu.Znaš.Mlad. zimski je dan.Pomislio sam da se izgubljeni Šehaga sakrio u ovom brdskom selu. Halil se nasmijao. da ga se riješe.Jest. jest. Ne znam ni ko je ni šta je. Neki narocit razlog nemam . dobro. Odustao je. . rano se smrkava.Ne znam. niz brdo. . pogledao u kucu. .Nego onako. nagledali. crnomanjast. Šta je htio? Šta je htio? Ne znam šta je htio.Pa. pa si odustao . . . A sad idem. Pa kaze: je li ono Ahmet Šabo? .Eto. onako. danas. . . A sad ću sam. ucinilo mi se da oklijeva.Ko? Taj mladic? Nije rekao da te dovedem. . pitao je. otišao je odmah nekud dalje. Htio sam da te vidim. još uvijek nesiguran. navratio slucajno. Šest dana je prošlo kako je pobjegao od kuce.rekao je smiješeci se oporo. . i seljaci zele da ga povedem. Zašto si me zvao? .Da nije Ramiz? . Halile. ako ga vidiš.rekao sam otvoreno. .Nego ko je? .Nešto si htio da mi kazeš.Ko je pitao za mene? Da nije Šehaga? . . kako je? Mislim.A dole. onako usput. Možda je i Ramiz. . .Pa jest. nisam gledao.Sigurno imaš neki razlog kad si htio da me vidiš Pogledao je u mene.Tako nekako. licio je na Šehaginog momka. pozdravi ga. Neće reći. u gradu.Nisam te zvao.Nije.

Znam šta bi mi odgovorio. I zar je tolika njegova potreba da pomaze jadnijima od sebe? . od straha. nekud otišao. možda bih se opteretio novom opasnošcu i novom strepnjom da kogod ne docuje za taj susret. u zatvoru. on ništa ne zna. jedan korak a bezbroj posljedica. Bio je u kući zatvorene zene. sam se sjetio Mula Ibrahima. zbog Šehage. taman iznutra. možda i zbog novca koji je dobio. da obidje bolesnog muza. eto kako je. ispituju. odakle Mahmutu toliko hrabrosti da ode u prokazenu kucu. cunjaju. A onda je htio da dozna od mene šta je bilo. a ja sam pozurio prema gradu uvijenom u sivu izmaglicu. stajao sam pred kucom. i sad će mu ispricati kakvu bilo laz. predomislio se. i da mu odnese nešto hrane. Da li sam želio da vidim Ramiza? Ne znam. govorio izokola. od mucenja. Halil je zakljucio da je bolje ovako. ništa ne govoreći? Ili mu je sam Ramiz po nekome da dodjem. dopustio da prepoznam Ramiza. da nisam htio da dodjem. da sam se uplašio. . da nas Ramiz možda vidi. Ramiz je sigurno želio da se vidi sa mnom. i rekao mu da me dovede. čekao me pred kucom. besmislena smrt.Onako. Izmucio me ovaj nesrećnik. Ko zna od cega. pa pristao. Imao bih da mu postavim mnogo pitanja o ljudima i o životu. nešto pitao. Zašto me poslao u Zupcu? Da li i on zna gdje je pa me okrenuo u tom pravcu. Ustao je na brezuljku. zeleci da mi kaze a zeleci i da sakrije. zbog svoga brata. Mula Ibrahim bi odmahivao i rukama. bice mu zao na mene. i po jedan dio tajne ostao je u mnogim ljudima. Volio bih da zivim s laznom nadom nego sa sigurnim beznadjem. razmišljajuci. i kad je sve izracunao. Samo bi još trebalo da pocne pričati o njemu svakome ko nadje! Ostacu kriv pred Ramizom. Obecao je Ramizu da će me dovesti. porucio glavom zna. cudeci se kako mogu i da pitam. možda je i znao da ću doci. Ruzna vijest. da sam zurio u grad.. A u gradu me Mahmut dočekao s ruznom viješcu. Potrebno mi je da povjerujem. Sigurno se Ramiz skriva u njegovoj kući. Vidio sam to i ranije. da dozna a da sebe ne izda. vidio me kad sam ušao u selo. i bice zadovoljan svojom ujdurmom. Možda je odbijao.Ne znam zašto ga traze. ali se od svega ogradio i sve sveo na slucajan susret: odnekle je došao. Ima pravo. niti želi da Oprezni Halil je pokidao sve konce. A ipak mi je bilo zao što se nismo vidjeli. Bolje je i sigurnije i za njega i za Ramiza. Nisam se sjetio da se upitam. i dosta mu je straha što je odbjegli buntovnik u njegovoj kući. osvijetljen suncem izvana. ali bi bilo dobro da ga ne nadju. traze Ramiza. ali bih možda i povjerovao njegovoj dobroj volji i cvrstoj nadi.A zašto ga traze? . A onda Raaniz. odricao bi. bogzna zašto? Uzalud bih ga pitao. Sakrio je Ramiza u svojoj kući. I našao na zalost: žena je umrla. od bolesti.

Oni su osjetili Šehaginu mrznju i neprijateljstvo. kao u obješenika. koji su mu postali smetnja? Naci će takvih na stotine. a Šehaga je jedan. da se mrznja i ravnodušnost pretvore u naklonost. bez narocitog razloga koji bi se baš njih ticao. zbog njihove uobrazenosti i zakašnjele snishodljivosti. kad bi se. Sad su slucajno na redu kadija i njegov prvi pisar. misleći na svoje glave. kao žena koju smo voljeli. kao psi vjerni svakoj drzavi. nadajući se u ono što je nemogućno. ali sam se prevario. a Dzemal Zafranija u srebrenicki. najpokvareniji. Odgovori iz Carigrada nisu stizali jer niko nije mislio da im pomogne. da se stane na put njihovoj tiraniji. na zalost. saopštene valiji. jer boljih sluzbenika i narodnih prijatelja (kao da se to može sastaviti) niti je bilo niti će ikad biti. koga zapazim i zaturim. kao da mu je sam djavo išaptao. toliko im je jada zadao. hladni kao led. Svi su znali da su njih dvojica zrtvovani. iznenadjen njegovom vedrom bezocnošcu. zato što Šehaga nije pominjao vracanje duga. hodali su gradom zeleni od srdzbe i jada. osim iz svoje najblize okoline. pisali zalbe u Carigrad. U početku sam mislio da su tu njegovu revnost podsticale starješine. to sam cuo od Osmana. i njima su visile noge. a sve uzalud. oni i jesu vlast. bio je i nema ga. sigurno zaboravili i studenta Ramiza i serdar-Avdagu. čim je Šehaga pomenuo njihovo ime. svejedno. sjetio svoje muke. jedan kao olinjali kadija. bez curka. ni o prijatelju ni o zeni.17. kao kurve nevjerni svakom pojedincu. ali zasad nije bilo izgleda da će se skoro desiti. mršav. prljav. ne pominjuci ni da je negdje bio). Oni podrzavaju svaku vlast. Valija ga je poslusao. ili kao molba u ime naroda. ali uvijek napreskok. (Ne kažem ovo za sebe. To su za njega najgori ljudi na svijetu. ostavljajuci ga kao zalog svoga uticaja. a sigurno najviše zbog mrznje na sve cinovnike. najmanje ljudi od svih ljudi. da valija bude smaknut ili smijenjen. kao u progonstvo. bez ikakvog obzira. jer će uništiti sve što je isitinita ljudska vrijednost. nema sreće na svijetu. i cekajuci ono što je neizbjezno. trazili zaštitnike i saveznike. nije mnogo brinuo. da ih djavo odnese. i zato što se za sudbinu svojih cinovnika. i zapamtio. i svetio se namilosrdno ma kome od njih. da ih ostave u Sarajevu. Nisam ni sanjao da će mi Ramiz biti išta više od nekog drugog čovjeka o koga se u životu oćešem. nikome ne govoreći gdje je bio.) A vezao sam se za Ramizovu sudbinu toliko da ni o čemu drugom nisam mogao misliti. i tako su se pekli na vreloj vatri Šehagine mrznje i ledili na mrazu sveopšte ravnodušnosti. Sve zbog Šehagine zelje. zbog ruznih stvari što ih je o njima cuo. oštri kao noz. u ime koga se čini i zlo i dobro. i ništa ih ne može spasti. Na to me prisilio serdar Avdaga. Vrijeme je prolazilo. tek. ako ih ne izbavi srecni slucaj. Dok njih bude. Šta ga se ticu jedan kadija i jedan pisar. drugi kao ostarjeli pisar. ne jednom. da sagnu glavu i krenu u gluhi mrak malog mjesta. culo se da će kadija biti premješiten u siromašni zvonicki kadiluk. da su. a on otmicu nije zaboravljao. kao prijatelj koga smo rado susretali a onda se mirno razišli. Šehaga koliko je htio. a onda joj i ime zaboravili. . cutljiv. kao zmije. saveznike i zaštitnike nisu našli jer ih nisu trazili kad su bili jaki već kad su poletjeli niza stranu. oni siju strah. izgleda. malo boljih ili malo gorih. nisam ih mnogo poznavao. serdar Avdaga koliko se domislio. Takav islucaj nije rijedak ni neobican. najštetniji. Vjecni tragac O tajni je Osman Vuk sigurno znao sve. Ne znam da li je baš tako receno. bez konja. došao je bez novca. toliko su se uplašili njegove mrznje. i svi isti. svi su mu krivi. zaboravljao ih je na dugo vrijeme i iznenada se sjecao da postoje. mnogo. Šehaga ih je potopio kao macice. na molbu i prijetnju hvatali ljude da šalju predstavke višim vlastima. Oni su imali toliko nevolja sa Šehagom (vratio se sa svog neobicnog stranstvovanja. bez milosti. i ostace tamo dugo. A domislio se.

pozutio. iz unutrašnje potrebe. Bio je fanaticki vjernik utvrdjenog reda. koju Mahmut odbija. Nije to bila upornost izazvama nekim teškim dozivljajem. udarajuci rukama po vodi što ga vuce na dno. Narocito se okomio na mene i Mahmuta. Sad oni posrcu. Ako će neko dobiti unapredjenje. Svi ugrozeni cinovnici pišu pisma. bez koristi. uvijek opasnu. smršao. i na njih pada poruga. ali je znao da su krivi zakonu. da ne zaklanja Sarajevo od sunca. Sada su na klizavici. moleci pomoć i milost. Poklonili bi tu njegovu nezeljenu paznju i ocu rodjenom. sjetio nekog od njihovih prijatelja a ne njih. kao umjetnik. nekom nesrećom. zabavljeni sami sobom. Sve što ucine. nemocne mrznje. postaju surova cudovišta. noge ga bole. ali ako nekim cudom ustanu iz mrtvih. da bi se strašni čovjek. otkrivajuci cak i razlog Šehaginog uticaja. kao što religiozni vjernici ne ispituju boziji smisao. Bilo je već kasno kad su primijetili da je to crna oblacina koja nosi oluju. u casu bjesomucnog praznjenja. nekom mrznjom koja bi imala korijen u njegovom životu. a on je nesebicno ganjao vještice. i čeka da se mucenje nastavi. To je vrijeme nezašticenosti. I nije cudo što ne mogu misliti ni na što drugo. ali nisu mislili da je najbolji). Ako će neko dobiti nagradu. Ali eto. pogrešno je. I opet se ništa ne mijenja. Sjetio i upro prstom u njih. brani se i utopljenik. pa svaki cas trci iz magaze. Branili su se. ali on je većom dobrotom smatrao hvatanje krivaca ciju krivicu nije mogao da shvati. Primio je to kao sudbinu. To što su pisali na sve strane. zaprepašteni i uvrijedjeni nesrećom koja ih je zadesila. Pa sam mislio. Svaki dan je u Mahmutovoj magazi. Tada se već mogu nazvati i vampirima. Ali za neke svoje grijehe ispaštao je i Avdaga. kobnog po najbolje ljude (mislili su time na valiju. a Šehaga je bio daleki oblacak na nebu. ili pita. pa bi ga ljudi pamtili po dobru. gleda. i jedva će iko primijetiti da to nisu oni raniji. za godinu dana bi skinuo polovinu trebevickog brijega. jer svako zna da nisu andjeli. trazeci pravdu koju zaboravljaju kad je dijele. i mutna voda ih odnese u zaborav. Možda slucajno. U ime svoje vjere. ostavljajuci Avdagu usred recenice. On ne mrzi ljude koje goni. Nagrada mu je njegovo cisto zadovoljstvo što pošteno čini ono što mora. kao naucnik. Mahmut se procjepio. zbog same stvari. . samo je pogoršavalo njihov polozaj. i vraca se klonuo. on neće. moc im je oduzela pamet i zaslijepila ih osjećajem nepovredivosti. a te sotone su obicno vazni ljudi koje nije pametno tako nazivati dok ne pocnu da posrcu.Kadija i Zafranija se nisu nicim izdvajali izmedju ostalih. pred serdara. Prije nikako. Imanje mu je propadalo. ciji smisao nije ispitivao. kao istrazivac. cuti. mada je ispaštanje preteško. Sumnjivi već zbog toga što traze milost. uvijek zivu. Nagrada mu je prezir i strah drugih ljudi. poslušno sjeda. kao kaznu za mnoge grijehe. ova dvojica. Ali je mislio serdar Avdaga. gleda izbezumljeno. još više griješe što sebe predstavljaju andjelima a druge sotonama. on neće. vrijedno je lovio ljude. A možda su i oni pogriješili što na tu mogućnost. kao što grom udara u neko stablo za pedalj više od drugih. i njega će ubiti ta ista sumnja koju ne može da istjera nacistac. samoce. Da je s tom upornošcu kopao zemlju. ruke mu dršcu. ne zna tacno ni u čemu je njihova krivica. obiljezila ih je samo njihova nesreća što ih se Šehaga sjetio u nekom svom mracnom casu. Ako ubije Mahmuta sumnjom. U ljudskom rodu gorih nema. kao vulkan. zato je teško razumljiva. nisu pomislili ranije. zbog nećeg što je teško razumno objasniti. pod ocima mu se objesile kesice. uvijek isto. kakva je to šteta što su glupi ljudi obicno vrlo uporni. zbog osjećanja duznosti. na njihovo mjesto dolaze drugi sivi ljudi. samo da njih mimoidje. on neće. i nisu pokušali da nekom lijepom riječju ili nekim lijepim cinom skrenu sa sebe Šehagin pogled. Ako će neko dobiti pohvalu za ono što ucini. Bez naredjenja. proliv nikako ne prestaje.

postavljao ista pitanja. nisam mrzio ni ja njega ni on mene. onda bi otišao. uvijak pogruzen. kao da se stidi što lazem. dosad bez ikakvih posljedica. i opet polazio za mnom. to je ludilo. gledajuci me neprestano. dešavalo se da osjetim tezak nemir zbog toga što me stalno drzi na oku. poslije bih cuo kako polako koraca ispred kuce. kad zvijezde dodju u povoljan polozaj. Postalo mi je obicno što me prati i ispituje.Ostavio je. Medju nama se cak stvorio čudan odnos trpeljivosti. smetalo mi je to pracenje na istom odstojanju. Ali nikad nije progovarao nijednu drugu riječ osim o otmici. ali se nikako nisam mogao naviknuti na iste riječi. isti izraz lica. . Pred mojom dvorišnom kapijom bi stao. strahom. a on se nije ljutio. Zar mu je neko rekao? Odgovorio sam. pa sa mnom. jer me uvijek zatice spremna. ali ga nisam mogao izbjeci. Mijenjao sam vrijeme izlaska i staze kretanja. od koje će sve lako isparati. Nije mi uvijek prilazio. Pošto bi obišao tvrdjavu. i zaboravio sve druge krivce. u stomaku kao da mi je gorjela glavnja. Kao što ja sanjam njega i njegov tuzni teški pogled. ne pristajuci da se predam. ili bi oborio oci. Trazio je pravi dokaz. da ga sacekam. Postao sam njegova potreba. Neki put bih stao. i bio sam uznemiren ako ga ne bih vidio cio jedan dan. on ni o čemu drugom ne misli. Ali to je samo naknadno iskrenuto sjećanje. Prilagodio sam se odmah. kao da vucem teg za sobom. Istina. ista pitanja. razgovarao s istim ljudima. tuznog zbog neuzvracene ljubavi. da to prvi put cujem. ponovo prezivljeni strah zbog potpunog iznenadjenja. pa s Mahmutom. razgovarao bi s bivšim dizdarom. jer mi je postao pretezak. A grad se okrenuo oko mene kad mi je otkrio da sve zna o meni i o Skakavcima. da cutimo ili razgovaramo. ali sam poslije zaprepašteno mislio kako se umalo nisam odao. Ponekad mi je prilazio. nespremnom riječju. ili čekao u zasjedi. Ili se meni tako cinilo. zato što je promijenio ustaljeni nacin. kao da se cudi što tako tvrdoglavo odgovaram jedno te isto. pa bi pravi lopovi samo mogli pozeljeti još koju takvu otmicu. To je bolest. I za mojim. mislio sam. trenutno gubljenje daha. više sam volio razgovor. pitajuci sumorno: . kao zaljubljenika. Ali bi i on zastao.Zašto si bio kod Omera Skakavca? O čemu ste razgovarali? Moj je odgovor uvijek isti. srce se zaustavljalo od crnog predosjećanja. I otišao bi bez pozdrava. ali tim nije stekao nikakvu prednost. njuškao je jedino za Mahmutovim tragom. kao da će na meni otkriti nešto što mu je potrebno. Gdje se to izgubila moja sjenka? Da nije izmislio nešto novo? Njegova ludjacka upornost nije bezopasna. makar i mucan. i sjeo prema meni. da smo mu samo mi ostali. Došao bi u kafanu. i sreo bi me na ulici. odustaje od borbe. Neumorno je kruzio istom stazom. uhvatiti za pravu petlju. kad se. a umirivalo me i ponavljanje istih riječi i postupaka. neočekivanom klonulošcu i zamorom. kao i njegovo pitanje. Ili bih ga najednom osjetio iza sebe. uvijek sam. izgleda. ali sam navikao na nju. po danu. kao da sam ostavljao vonj za sobom. Možda je to njegov nacin na koji iznurava zrtve. i da mi je cudno kako neko može izmisliti tolike lazi. nadajući se da će u jednom casu sreće. uvijek cutljiv. pa sa Skakavcima. po mraku. svaki drugi posao. on o tome sanja. kao svoju sjenku. mirno sačekao da krenem. kad bog prosvijetli nekog od nas. to je opsjednutost. Ali mi nije lako. Nanjušio bi me. Zadrzao bi pogled na meni. valjda. a on moja navika.

. Avdaga. i znam šta ko može da ucini.Dvadaset godina sam u ovom poslu. on ne može da miruje.odgovorio sam. sva je licila na njega. da mu kažem za sina. svjedoka nema nizašto. on zato što nije htio. stomak mi se zgrcio kao u Mahmuta. Zasad nepoznatom. Ne vjerujuci svojim ušima. slušao sam istinitu pricu o otmici. rekao je da bi moglo biti. s novcem. mene se ne tice. ali mi tvoja priča izgleda vrlo sumnjiva.Znaš. opasna. Ucestvovao sam u zlocinu. da izvedu Ramiza. sigurno za dobre pare. ili ako pocnem razgovor ma o čemu. bez uvoda i suvišnih riječi. Hamal se ne sjeca. ili zato da napakoste vlastima. nego da me preda sudu. svi smo mu bili na dženazi. ali to nije važno. od početka do kraja.upitao je gotovo vedro.I što puta si slagao. prijekorno je odmahnuo glavom. Zajko je javio Osmanu. Sjeo je prema meni. Obespokojio me taj njegov novi potez. Ne zna zašto su to ucinili. Skakavci su ušli lijepo.Ne znam . i krivo mu je na mene što neću da priznam. Mahmuta su poslali dizdaru. Poslije otmice. i ispricao mi sve o otmici. odlaknulo mi je kad me uveo u svoju sobu. Hamal Mujo Dušica se ne sjeca tacno koga je mladic pomenuo. rekao da sve zna. . Ledio sam se od pomisli da me vodi u tvrdjavu. i Osman je mene poslao starom Skakavcu. . i još neko. samo mi je sad izgledala tvrda i hladnija. . napio se i poceo da priča o svemu. ali bi cijenio moje poštenje i iskrenost. i dugo gledao u sklopljene prste. kako je bolje da me ne cijeni. Omerov najmladji sin je zasjeo u Zajkinoj mejhani. ja zato što nisam smio. Bio sam tu i ranije. Avdaga . pretukli strazare. kroz otkljucanu kapiju. Išli smo caršijom cuteci. koliko on zaista zna? Dugo me drzao u nedoumici. ali smo svi smješteni na prava mjesta. i zašto. zna samo da su ga ubili. . niti se njega tice. a kad su ga upitali da nije Osman Vuk. o kojem ja sam ne znam ništa. sam ili sa znanjem Šehaginim. niko ništa ne zna.Ali. a ti govoriš kao da si sve vidio. i on bi me predao sudu. Plašilo me njegovo cutanje. da pusti Skakavce u tvrdjavu. i odnijeli ga kući. a onda me jednog jutra sreo na ulici i pozvao da podjem s njim. Dvojica mladjih Skakavaca otišla su s konjem odmah po brata. osjećajuci kako mi huji u glavi.Je li tako? . Eto što je on sklopio. znaju ko je oteo Ramiza. jer će se Ramiz sam otkriti.Mogu samo za sebe da kažem: nije tako! Što puta sam ti rekao da ništa ne znam. Ponegdje je ostala neka nevazna praznina. teška. .) Kad sam upitao kakav je taj moj zlocin. Najmili su starog Omera i njegova tri sina. i na konjima odveli Ramiza u nepoznatom pravcu. Ne zna šta se medju njima dešavalo. ali prije sa Šehaganim znanjem nego sam. Poznajem ljude. Rekao je: Osman Vuk. ne gledajuci me. odbojna. Noge su mi se odsjekle. Hvalio se kako on.Pa dobro.rekao sam srdito . nijednu riječ nismo progovorili. a bojao sam se da će osjetiti moj strah ako upitam kuda me vodi. smislio je kako će oteti Ramiza. iza kojeg se krila nepoznata namjera. možda zato što misle kao i Ramiz. (Pomislio sam. A onda je. cutljiva.zašto nas ne predaš sudu kad sve znaš? . sastavljajuci dio po dio! .

u mraku. pa Mahmuta. ni namjeru.Da ne uciniš nepravdu. u gustoj šumi. nisam mrtva . a i tebe. Rodjen je davno. ustostrucio se. opkoljavala me nesagledljiva prijetnja. da goni druge neposlušne. I mucnije mi je to osjećanje bespomoćnosti nego ono što znam. niko neće ostati nekaznjen. kao bolest. Ali iznad te neposredne opasnositi. predavno. ali bi jedva primijetio kad bi se uspostavio drugi. njihova blizina sve teza. nemocan pred njom. bez licemjerja. A sve te bezbrojne oc i sjerake su Avdagine. Uporan tragac koji iznurava i sebe i druge. nekoristoljubiv. Jedan od sinova Omera Skakavca pomalo već progovara. u ratu. već protiv onog što ste ucinili. i pljunuo na tu bapsku nemoc. a tada sam osjećao samo strah. A ako se zlocin ne bi kaznjavao. Neka ide do djavola taj izmaštani strah! Čovjek sam. . lako je udariti po sirotinji.Poznato mi je da je govorio protiv vlasti i da je bio zatvoren. i što je uvjeren da spasava svijet.Uradi kako ti savjest kaze. Nemam pravih dokaza. ogranicene pameti ali jake volje. trazeci pravdu! Nije odgovorio. Ništa nemam protiv vas.Visoko je podigao guste obrve. kao oko u potpunoj tami. . još se nada da ga neće otjerati iz Sarajeva. cist u svojoj nesuvisloj odanosti. Niko! Znam na što misliš. a ako ti neposlušni dodju na vlast. to bi pomoglo i njemu. I pitao sam se. . Nisi ni ti meni. Zar je toliko siguran. . On ne zna zašto kaznjava. moja koza neće vrijediti ni koliko ovcija. A pristace. propao bi svijet. o čemu mogu da mislim. ni blizinu. ako se casnim sredstvima sluzi za ruzne ciljeve. krug je sve uzi. zbog njega. A je li pravo da zlocin ostane nekaznjen? . da lovi neposlušne. I ko zna dokle bih gazio u glib kukavicluka. kao magla i tama. pošten na svoj nacin. surov ali nimalo nizak. On ne zna čemu sluzi. okrecem se bespomoćno. Avdaga. I znam ko ga je izvukao iz tvrdjave. . udarajuci o kamenje neravne kaldrme. ali je opasnost svuda oko mene. Otišao sam. a još vam ne mogu ništa. nr možeš ih ni izbjeci ni podnijeti. A ako kadija pristane da ih zatvorimo. I da li je pošten ili nepošten. kao na drvenim nogama. a progovorice. ali sluzi casno. Dozivljavao sam tu paniku duše i ranije. opet tmuran.Jednom sam ti već rekao. i radja se ponovo u svakom vremenu.Znam sve. samo je mahnuo rukom.Hoću da ti kažem: uskoro ću imati dokaze. iako se necasnim sredstvima sluzi da ostvari casne ciljeve? O svemu tome sam mislio poslije. kroz stoljeca.Je li ti poznato šta je ucio Ramiz? . i uzasan baš zato što je takav. da idem. i ne bojim se nicijeg imena ni polozaja. Mujo Dušica se ne sjeca. ona se nosi kao tezina. To je zlocin. postao vojska aveti. Kao da su stotine sjenki i stotine ociju oko mene. Ti kriješ. Drugo me se ne tice. a naci će sigurno. ni oblik joj ne možeš odrediti. i da si im posluzio kao coravi glasnik. Ovako neću. Rekao bih kadiji da nisi ništa znao. Svoje pravde. doci će i do pravde. I naci ću dokaze. . sve ćemo za cas saznati. svu trojicu. da li je čovjek pošten ili nepošten. I strast mu je ista. Opasan je zato što je tvrdoglav. O toj kobi se ne misli. Mahmut zanijemi kad mu pomenem dizdara. Porazila me njegova otvorenost. ni spasa. izlaza ne vidim. A onda ti neću pomoći. ali kaznjava zestoko. da mu lukavstvo i oprez nisu potrebni? Došao je do istine. i oko nje. i vrlo odredjen i vrlo neodredjen.Ako ta sirotinja progovori kako treba. Možda se navikao na jedan zakon. Ako Avdaga nadje što trazi. zato je još strašnija. vjecan. A ni kadija sad neće na Šehagu. nadam se. Ali ja ne mogu lagati. na ravnom polju. nisam cuo niciji glas. Skakavci ne govore. da se nisam zgadio nad sobom. nisam vidio nijednog čovjeka. Meni je vazna samo pravda. Strepnju pred nepoznatom slutnjom razum ne može ublaziti.

Našao sam ga u Mahmutovoj magazi. ja njemu želim samo neuspjeh. za mene kraj. on ninašto. Gdje si dosad. medju ljude. ali je sagledljiva. Sjetice ga se kad mu se mrznja nakupi u srcu kao otrov u poskoku. i Avdaga će do smrti ici za mnom. Ne vrijedi mnogo. i odluka da ne cekam mirno noz iza vrata. Na njega sam pomislio čim sam se riješio na odbranu. . Ili će Šehaga uciniti nešto da ga zaustavi i onemogući. Ni zbog sebe. ni zbog drugih koji vjeruju u mene.upitao sam. gledao sam je hrabrije.nasmijao se Osman. čini mi se. Dok ovo svršimo. punoj vune. Ako iko može zaustaviti Avdagu.obavijestio me Mahmut.meta koja čeka pogodak. sam za njim. a njemu ne bi posluzila nizašto. . za njega je neuspjeh samo poraz. neću priznati. Vracajuci opasnost na zemlju.Idu Osman i Šehaga.Vuna je za Venedik .Zašto nisi zamolio da i ti podješ? . moju nikakvu i njegovu svakakvu. Krenuo. znao sam dokle doseze i cime mi prijeti. pošao sam da potrazim Osanana Vuka. i dobro mi sluzi. Nadgledao je kako momci uvezuju bale sargijom. prstom povezuci vezove od kanapa. i tako će tudja osveta pokopati i serdara i našu krivicu. dobro će biti ako on ništa ne dobije a ja ništa ne izgubim. E pa. Učinio sam malo. kako bih mu olakšao posao. Mahmut se gegao po magazi. naredjujuci da se bolje pricvrsti. više dobre volje nego strucnosti. Do mog života mi je prilicno stalo. . doduše. i s obzirom na snage. do njegova uspjeha ni najmanje. niko neće priznati. On meni priprema propast. nesreću ne mogu sačekati na koljenima. razocarali bi se. ja na sve. Htio bih da razgovaram s tobom. Volio bih odmah. S olakšanjem koje mi je donijela zelja da sačuvam glavu. Avdaga se bori da me uništi. znajuci da je zalostan. Slegnuo je ramenima: ko bi njega poveo! I otišao da cima kanap na balama. i navodi me da priznam. a ne ja na mukama. ali se ocito trudio da pred Osmanom pokaze strucnost i dobru volju. i sve tiše ponavljati svoje pitanje. to je on. neću da se bojim! I zar sve mora biti najgore? Avdaga sve zna a ništa ne preduzima (mislio sam mirnije). Ali je pošao prema Mahmutovoj sobici. ali se više nisam osjećao izgubljen. E pa. bez ikakve potrebe. ja ću se boriti da sačuvam citavu kozu. sa zaljenjem u glasu. Zar da uprljam i to malo? Neću da drhtim. On će umrijeti od muke. i zatvorio vrata. Nije beznacajna. Kockamo se nepravedno. ali je jedina koju imam. stidio bih se. pa je Osman ponovo sve provjeravao. bolje da on podnese poraz nego da ja dozivim kraj. Imao je. koju ranije nisam vidio. ali sam učinio svjesno. da pomogneš? . I ja bih volio mnogo štošta. .

. Izlazeci. prijateljski me udarivši po koljenu: . drugi mlad. sasvim neočekivano.Mrzi ih. sve. Sa dizdarom je razgovarao Muharem bajraktar... Cak se i glasno nasmijao.Ne treba ništa . ne znajuci i kakva je. Sad su obojica stari. Pa šta da radimo? Uzdacemo se u boga. Uozbiljice se kad mu kažem. I veseo. pogodio je kao prstom u balegu! .Ne bojim se. nisi lud da kazeš.Ni djavo nije crn kao što se priča..grubo ga je odbio Osman.Odakle baš on? . . vidio sam kako Mahmut razgovara s Osmanom. .Avdaga sve zna. . Godinu dana života bi dao da cuje o čemu razgovaramo. jer ne može da me upita o čemu smo razgovarali. otišao da nadgleda kako momci vezuju vunu u bale. nimalo zabrinut. Ispricao sam šta je Avdaga rekao o otmici. Ako nam je to jedino uzdanje. I postaje sve opasniji. Zaprepastio sam se. kad sam završio. otrovan radoznalošcu. bili su zajedno na vojni. gledajuci nas ponizno. jedan star. Slušao je. Ne podnosi tajnu. Mahmut je izašao ojadjen.- Je li priča duga? Kako god hoćeš.Šta kaze? Mahmut je razgovarao s dizdarom! Mnogo ti on zna. ni kriv m duzan! A za ostale? Je li pogriješio za ostale? Za tebe nije. A sa dizdarom se dobro poznaje. Ma šta mi kazeš! Zar tek danas! I sad se šegaci. ne prekidajuci me.Nego ko je? . zbog tog razgovora je i ušao. .Kokalo! . Avdaga je opasan. ne propustivši ništa.Imamo neki razgovor. Muharem bajraktar! A jadni Mahmut se procijedio od proliva. Je li ti sad lakše? . ni svoju ni tudju. skrati! Posao ceka.. a najviše ga je izmucila ova u koju je neduzan upao. Razgovarao sam s Avdagom. U sobu je ušao Mahmut. Znam. i zalosno gleda za mnom. ali s nekom podrugljivom paznjom koja me iznenadila. teško nama. Osman se nasmijao. brate.Zašto sve kriješ od mene? Valjda se ne bojiš da ću nekome reći? . Onda.Treba li vam štogod? Hocete li kahvu? . Mislio sam da će biti mnogo zabrinutiji.

se oslobodi nepravednog tereta. Da li zato što je briga grcila moje lice u smijehu. od moje odluke zavisi da li će biti kriv Mahmut ili bajraktar. A zbunilo me i Osmanovo ponašanje. ona je primijetila da nisam kakav sam uvijek. jer u tome pravde nema. Kao i svi ostali. ma za koga. ali osjećanje krivice prema prijatelju nije nestalo. Mahmut je vezan sa svima nama. i tako ga spasiti makar u posljednjem casu. doduše. ali mu mnogo ne pomaze. Bogzna koliko bi ljudi stradalo. Neka ostane kako je sad! Mahmut ništa ne zna i ne može ništa otkriti. Pred njom sam se. a mogao bi pozeljeti da se riješi proliva i da skine s vrata serdara Avdagu. nepravedno.Ništa ne krijem. i time ga možda osudio. Ma koliko da je mudro to što sam riješio. šta bih mogao da mu kažem? Da nije kriv. . Tješio sam se da ću reći istinu o njemu. kao i obicno. i poceo bi da odmotava klupko. šta je gore? Ako otkrijem Mahmutu istinu. Bajraktar bi umro u mukama. ili bi priznao. skinuo bih s Mahmuta muku pod kojom već kleca. A eto. i ja sam se pretvorio u opsadjenu i zatvorenu tvrdjavu. Prvi put je primila to odbijanje. Šta bih imao da krijem? . tmurnu i nijemu. Ako kažem. A da mu otkrijem kako ispašta zbog bajraktara Muharema. tek. a on je ne zadrzi za sebe. iz sazaljenja? . Nikad nisam želio da presudjujem medju ljudima.upitala me zabrinuto. Šta bih mogao da joj kažem? Samo bih je nepotrebno uznemirio. a možda i ne bi. Sve drugo bilo bi gore. nije pravo. u koju ne vjeruje kao ni ja. Teško je odlucivati o sudbini ljudi. ali je opasnost manja. Kriv i pred sobom i pred drugima. i osjećam se kao gubav. Da li onda nas ostale prepušta našoj tankoj sreći? Ne mogu vjerovati u toliku bezobzirnost. A ovako. ali je uvece bila odlucnija: . kao i obicno. Prozivio sam tri teška dana. Ne bi mi pomoglo da uzdišemo zajedno. možda bi i bilo pravo da. trudio da izgledam veseo i bezbrizan. prisiljen sam da presudim. . ništa ne govoreći Tijani. kad je zašticen Šehaginim širokim ledjima. Ali se nisam smirio poslije te odluke. i sve prepustio bozijoj milosti. A eto. kad je cuo da Avdaga sve zna.Šta bi bilo? Nije mi ništa. Ali ne vjerujem ni da je toliko lakomislen. ako se sve otkrije. Ne bi bio ponosan što su ga zamijenili s junačkim bajraktarem. mada se od njega svašta može očekivati.Zašto mi ne kazeš šta ti je? Nešto kriješ od mene. Bezbrizno se nasmijao. Nesposoban san za to krojenje pravde. . ali bih upropastio drugog nesrećnog čovjeka. Zašto je onda onako neozbiljno primio moju pricu? Pogotovu što i sam zna da Avdaga postaje sve opasniji. Ne znam. serdar Avdaga bi objerucke prihvatio dokaz za kojim odavno traga. u kojem se uvijek krije makar malo nepravde.Da se nisi zaljubio u drugu? I nećeš da mi kazeš. Lako je njemu da se pouzda u boziju milost. Neka bar ona bude poštedjena. i da je Avdaga pogriješio? To on sam najbolje zna. Šta je bolje? Ili. Nisam uspio da ja prevarim. jer ne bi bilo lako ni njemu ni Šehagi kad bi se otkrila cijela istina. Ostavio sam na mukama neduzna čovjeka. ili što sam nevješt da se pretvaram. ni na um mi ne pada. otkrivši mu pravo ime.Ali.Šta ti je? . doduše.

stolar. Olako me odbranila: . Šta bi se s njom desilo ako mene zatvore? Smirila se.Jesi li cuo. a ja slušam. veli.Da li zene sve objašnjavaju ljubavlju? Nasmijao sam se od muke. iz puške. nisam se toliko obradovao ni kad mi se sin rodio. ne zmajuci da to nije moja najveća briga. i ubio iz puške. zbog mene.Istina je. Nije lijecila pravu ranu. s novcem koji imamo i koji ona propušta kroz najgušce sito. . Dočekao me uzbudjeno veseo.Proljepšala si se a ne poruznjela. rekao sam sve o Avdagi.Jutros idem ovamo. Mladi smo. a to joj je najmanja briga. preda me: . pričalo se da ga je sačekao razbojnik Becir Toska. Sigurno joj to nije najmanja briga. gotovo slomljen od sreće. da me utješi i umiri. pozurio do Mahmuta. Ne bih se ni cudila. da je serdar Avdaga ubijen? Mene nešto presjece. da kažem šta bilo. hoću da upitam. da se zacudim. zatvorim se i pocnem . povjerovala. Rekao sam to uzbudjeno. poruznjela sam. ali mi je pomogao da zaspim mirnije. dolazim sebi. i lijepa. Doznao sam ujutro. ali je hrabro potisnula nespokojstvo. . . možemo zivjeti i godinu dana. samo krkljam. Treći dan poslije onog mucnog razgovora. Ljekovita je sama po sebi. Dizdar je cuo konjski kas baš u to doba. Ona mi je jedini zaklon. Dokle ćemo izdrzati ovako? Prihvatila je objašnjenje. ali je te večeri odlucila da bude hrabra do kraja. kao ljubav. zeno! Mani me! . Zamislila se malo. ubio ga je. Becir Toska. vedro. reći slobodno. Toj mojoj ljubavi ime je serdar Avdaga! . Tanko. a ne mogu. I tada. vidim sama. hoce li serdar i danas doci. kazu. Besposlicim.ushiceno je odgovorio na moje pitanje. I nikad te nisam toliko volio. hoću da ga zagrlim.Ne znaš ni šta se zapravo desilo. hoću da se nasmijem. istina! . Pa pozurim u magazu. zdravi smo.Krivo mi je što ne mogu da nadjem posao. .Pa šta ti je onda? Nešto jest. kao posljednja baraba. Tako Abaz. .Ako ti se desilo. i mislim. A Abaz priča: ubijen je kod Darive. kad Abaz. Zasad ne treba da se brinem. sigurno. i onda se mirno vratio u planinu. jer je istina. uvecala bi je kao zaslugu kad bi se za nju davale nagrade. i draga. Umanjila je moju krivicu kad je naišla opasnost.Ma kakvo zaljubljivanje. serdar Avdaga je iza jacije ubijen kod Darive. ali zivjeti. od pekarskih radnika i. ali je i ona ugrožena sa mnom. kad više nisam morao. zaboravivši i hljeb da kupim. koreći me zbog malodušnosti i tješeci me da ću sigurno naci posao. A onda se sve riješilo dogadjajem koji niko nije mogao očekivati. šta nam treba više! Neka nije nešto drugo. Volim da znam nego da sumnjam. ako treba. kad se Avdaga vracao od dizdara kroz mracnu klisuru. ali me dirnula njena privrzenost. Kako možeš biti kriv? Razlog nije narocito uvjerljiv.

i da treba pripremiti sargiju i konope. od koje on sam nije znao da se odbrani. zauzet brigama od danas. I ne vidim ništa osobito: lijep. Dzaba je. niti je važno. da vidim kako izgleda ubica u miru (u ratu smo ih nazivali junacima). i treba samo reći: rahmet mu duši! . surovo sijece uzlove koji se pletu oko njega. ne čeka bespomoćno da mu slucaj pomogne. Dotle sam se pitao. na muštuluk. sad je mrtav. kao ja.hodati izmedju vreca zita i bala vune. Kad bi se udruzilo deset ovakvih bezobzirnih ljudi. u tom trenutku. ljudi! Danas sam se ponovo rodio! Dok sam smušeno mislio kako je čudan ovaj svijet u kojem jedan čovjek likuje zbog smrti drugoga. . bio sam siguran da je on ubio Avdagu. Važno je.Ne tice me se.Nije lijepo da se raduješ tudjoj simrti . I odmah poslije toga.odgovorio je Mahmut radosno. I tada. . Osman više vjeruje u svoju vještinu nego u boziju milost. Ko zna koliko je posrednika izmedju njega i smrti koju je poželio. nad glavom mu više ne visi opasnost. Neposredan je kao dijete. hvala ti što dokusuri onog nečovjeka! Odavno mi nisi pao na um. da više neću gledati u vrata i umirati kad neko uhvati za kvaku. Smijem se.Nema ga više! Samo to: Nema ga više! Kao da sam pobenavio od sreće. . . i mirno koraca dalje. E pa. Kao da su se susrele dvije zrake iz mog i njegovog mozga. oprosti za to ali ti nisi na kraj srca. koja je odredila tu smrt. kleknem ovdje na seciju i zahvalim bogu: .Radujem se što mogu reći: rahmet mu duši! Maloprije Ahmet pita: ko ga ubi? A ja velim: bozija milost. otklonio ozbiljnu smetnju. Nije ubio sam. rekao je Mahmutu da će danas doci jos nekoliko tovara vune. . Izmedju njegove namjere. i ne mogu sebi da dodjem. ima pravde na svijetu. Zbog riječi koje su obicne. pa ni tvoja. Gledao sam za njim. poslovan.Bog je tako htio. Ili Avdagina nesreća. govorim: . boze milostivi. zbog hladnog bljeska suzenih zjenica. i onog posljednjeg. Rekao je kao da izgovara prijetnju a ne riječi pokornosti: . koji je . Kako da Becir naidje baš u to vrijeme? Osman me pogledao kratko. Sad neka ulazi ko hoce! Ulazite. Pa se sjetim.Kazu da ga je ubio Becir Toska. i zahvaljuje zaboravljenom bogu što ga je oslobodio bijede. ali je djelo njegovo. tada sam sigurno znao. zbog prijetece opomene koju sam osjetio u njegovu glasu. Dosta si se i skanjivao! A da si zakasinio samo malo.prekorio ga je Osman. zavladali bi svijetom. Ne znam kako mu je u duši. oslobodjen njome. miran. a ti na vrata. ali nisu njegove. Dotuzio je i bogu i ljudima.Ma kakav da je bio za života.Jesmo. ali ne bih rekao da je uznemiren. hvala bogu! . a nije. vidio si koliko me krvnik muci.O.upitao nas je obojicu.Baš sam mislio da dodjem tebi. ne bi mi više nicija pomoć bila potrebna. ili da misli o ubijenom. moj Ahmete! . zbog misli koja se u meni javila bez truna sumnje. Ogromna većina su slabici. oci su mu sive i hladne.A odakle Becir Toska tako blizu grada? I to baš kad naidje serdar Avdaga! .Jeste li culi za serdara Avdagu? . Medju nama više nije bilo tajne. u radnju je ušao Osman Vuk. neka je srecno! . kao neki neljudi. juce ga se ne tice. Izgledao je ozbiljan. Ako i misli. i priskocio si mi u pomoć baš kad je trebalo. gotovo je igrao od sreće koju mu je donijela tudja nesreća. najvaznije od svega na svijetu. . obican. zadovoljan je: svršio je vazan posao.Cujem u pekari. ukrstivši se kad smo mislili o jednom. Šta bismo im mogli? Mahmut je izgledao surov.

da ne bih cuo pricu o mrtvom Avdagi. rekla je ozlojedjeno: . Tako je moja pristrasna misao. da im se zlo vrati. kao što se rugao. Cak (koji već put tako!). drugog nije bilo. u dnu svijesti. I sve sam to znao. neprestano. visok. ne zeleci da zna za njih? Eto. sigurno. to nije Osmanovo. Morao sam pomisliti.Kako su ljudi glupi! Cine zlo. primio bi novac. Rekao je da odmah dodeš. doviknuo mi je: . i zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama. izgleda da može. poznavao sam ih obojicu. . Našao je rješenje u onome što je učinio. digao bi ruke. neću se buditi sumoran zbog dana koji će mi donijeti susret s njim. rovim. posrcem. uplašio bi se. zaobilazeci ljude. sve o Avdagi. a nisam. trazila nova olakšanja za moju savjest. šta sam mislio? Prevrcem po sebi. Osmanove. Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao. A ne osjećam radost. A savjest je prihvatala odbranu. da je bio lakomisleniji. siguran da je nije bilo. Bilo bi nevjerovatno da je čekao na sam kiseo i tezak.Nekad je govorila: . Plašeci se docnijeg kajanja. Ali je bio ono što je bio. ali nisam želio njegovu smrt.Kako su ljudi nesrećni. Šta je onda ostalo bezobzirnom Osmanu Vuku? Da se uzda u srecu i boziju milost.potegao obarac. Ni za Osmana ni za Avdagu. smišljajuci ubistvo? Ne. bez Osmana. i mogla ga je omesti samo smrt. Osman je njegova crna sudbina. Izašao sam na ulicu. bez mene. Ali. mislim: jesam li ga ja ubio? Želio sam da se oslobodim straha i opasnosti. stoji citav lanac skrivenih ljudi. potplatiti. kakav bi drukčiji mogao da bude? Je li ga Osman mogao ubijediti. i tek onda se odlucio. ali se ne osjećam nije moja svjesna odluka i misao. ali na dobrom putu da se sasvim smiri. Avdaga bi još bio ziv. a mislim. cak i kad nije svjestan svojih postupaka. moj uporni branilac. Nagon nas brani potpunim zaboravom. bez moga ućešca! Ako je tako. nemilosrdno sam ispitivao sam sebe: da nisam ipak. usukan. Šta sam onda htio. Volio bih i da ne mislim o njemu. da on sam riješi. Taj posljednji možda nije nikad ni cuo za Osmana. sad to vidim. kao konac. teška pogleda koji sve vidi. jer je Osman znao moje upozorenje. Više se neće pojaviti na kraju ulice. A smrt je mogao smisliti samo Osman. ali nisam pomislio na njega ni jednog trenutka. onda je čovjek prilicno prljav stvor. Avdaga bi sve odbacio s prezirom. nikad me više neće presresti da me upita šta sam razgovarao sa starim Omerom Skakavcem. Jer. očekivao upravo ovakav izlaz? Jer. poštenja radi. da bi nas spasao od mucenja zbog odgovornosti. . uplašiti? Nije. i koracao oborene glave. Drugog rješenja nije moglo biti. Da je Avdaga bio pametniji. i ne nalazim je. doduše sa sjenkom lake sumnje i sa nešto nelagodnosti. trazim tu skrivenu namjeru. Kad sam pošao. Sve sam predao u tudje ruke. da je bio nepošteniji. Ne mogu biti odgovoran za ono što sam pomislio da se sve moglo desiti i bez mene. Kad sam Tijani ispricao o Avdaginoj smrti. a drugog objašnjenja nema.Šehaga te trazi. neće da ih bude svjestan! Ali je lukavi nagon ipak postigao svoje: malo odgovoran.

sad pokušava da je ublazi brigom o drugima. Ako zaplace. a toliko mišljenja o njoj. imace poslugu. možda će mu cak njegova nesreća postati teza zbog naše sreće. I tako. kao beznadni bolesnik koji nema šta da izgubi. u dvorištu. mada je vrijeme da se nećega prihvatim. neće joj zamjeriti ni na čemu. Dirnula me njegova tuga koju krije a ne može da sakrije. makar i za kratko vrijeme. pokušao je da stiša svoju tugu mrznjom. neće mi škoditi ovo putovanje. Pomenuo je sina samo kao zeninu zalost. možemo i tamo stanovati. kad vidi da lijek ne pomaze. a ni oni nama. Ja ne mogu biti neko drugi. Neće smetati ni dijete. rodjeni smo u istom mjesecu.Sad vjeruje da svako zlo mora biti kaznjeno. na vrijeme ću se sam ukloniti. A i to je dobitak. Neće uspjeti. A njemu će biti lakše kad zna da je neko poznat s njom. Neću dopustiti da me zanirzi kad se razocara. ali on trazi lijeka. i sjenka mrtvog sina bice mu uvijek milija i ljepša od mene zivog. Ako ne želim sluzbu. Ni sad ga neće naci. ili može preći u njegovu kucu. ali sam znao da ga ni on ne zaboravlja. porazgovarace s njegovom zenom. i djetetu bi bilo bolje. zato što bi htio da me primi u sluzbu. nada se. on će izmišljati sve ostalo. Misli da bi to bilo najbolje. Ova strana je dio projekta Kitabhana. kuca velika. neka bude. ali sad nisam mogao da odbijem. bolje nego da je pusta kuca. Ostavice mi novac za Tijanu. Sve što mu bude trebalo. i trazenje smirenja koje ne može da nadje. a ima i druga. istih smo godina. avlija je široka. kao da je ziv). obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava. već ono što misli. a ona može zivjeti u našem sadašnjem stanu. Imace svoju sobu. I mene vodi umjesto njega. kao da nije od ovoga svijeta. neka kmeci. kad se rodi. Ne može i ne želi misliti drukčije kad stvara svoju porodicnu zajednicu. Njih dvije će se lako sloziti. Ja ću biti samo prisutan. manja. a i njegova žena je dobra. zbog sina (nikako da ga zaboravi. ni ono što on nosi u sjećanju. bili smo na istom ratištu. Svako umnožavanje. poci ću na taj put nade. Ali ću mu biti olakšanje.Net . lakše ću poslije zivjeti u ovoj cami. jedna smrt. o Tijani je cuo sve najbolje (od koga li je cuo? od Osmana?). mogli bismo i ostati ovdje. Zato što mlad čovjek treba da vidi svijeta. bojim se. Šehaga Soco me poziva da podjem s njim na put u Venedik. neka se dere. Pa. zato da on ne bi bio sam. ucinili smo istu ludost samo s drukčijim posljedicama. s njim razgovara. I nikome nije vazna ta smrt. ni o čemu neće brinuti. neka je Tijana utješi ili ostavi. nekako nas je povezao. Ako se Tijani dopadne. kad hoce i ako hoce. Nećemo smetati ni njemu ni zeni.

Ona je zemlja koja me hrani sokovima. mislio sam i na svoju ruznu sobu koja mi je sad izgledala najljepše mjesto na svijetu. bez zelje i potrebe. obuzimala me sve veća malodušnost i gotovo strah. Gledao sam pogruzen. ljudi hladni. nije moje. dala mi je život. Narocito pred veće. ali im duša ostaje prazna. boli me prazno vrijeme bez nje. ne znajuci kako će mi biti tezak. jer se vracaju u Sarajevo. mislio sam na sve što je moje. surov ali sada mi drag kad ga je daljina istopila. od kojeg sam se ja sve više udaljavao. bosanski snijeg je ostao dva dana iza nas. misao usplahirena. milosrdnije nego djetetu koje je nosila. Bio sam sam i izgubljen dok je nisam našao. i noću. kao da sam obolio od neke nepoznate bolesti koja se ne javlja bolom već strepnjom. Više nisam nigdje. . to je bila slika ocaja. Bio sam poljuljan ratom i životom. sve je zatvoreno nedodirljivo. sve je tudje. koga nisam vidio. U drugoj prilici pomislio bih da dovikuje komšiju. misleći da su najsrecniji ljudi na svijetu. zbog drugoga. boli me daljina izmedju nas. nisam se plašio niceg odredjenog. i na dobrog uplašenog Mula Ibrahima. Pa ipak. a nesigurnost je neprestano rasla. srecu ili rugobu? Sreće ne mogu prenijeti ni komadic. Smrt u Venediku Da li je trebalo da podjem na ovaj daleki put? Pošao sam olako. Šta ću ovdje? pitao sam se panicno. i crnu priliku stare zene isturene prema oblacnom nebu. A možda će mi i koristiti da vidim taj čudni franacki svijet. ona je vazduh koji udišem. možda. Kad su se s obale vratili naši naoruzani pratioci. jedno dvorište ogradjeno suhozidinom. samo kad sam uz nju. Kažem: možda.18. Šta će iko igdje? Poslije je moja tuga bila obicnija. i od Bosne. Bio sam ugašen. Osim trgovaca. vice u nebo svoju zalost. nebo daleko. Ali što sam se više udaljavao od Sarajeva. svakakvo a drago. a tudja rugoba me neće utješiti zbog one u kojoj zivim. svijet nesiguran. Zašto sam se odvojio od nje? Mislio sam na sašavog Mahmuta koji je zaplakao ispracajuci me. kraj tuzan. Sjecam se dobro kako sam u jednom takvom casu krajnje nesigurnosti teško dozivljavao i najobicnije stvari. možda zato što on ne ide u Venedik. ili nekog od ukucana. koje nude svojim ocima. kamenom plocom pokrivenu. sve ostalo se pretvorilo u kanien. Nije postojao vidljiv razlog. ona je suncana strana moga života. Sve sam nespokojniji. putuju samo uznemireni ljudi koji ne mogu da ostanu sami sa sobom. zbog stoke. Šta ću tamo vidjeti. jer ne vjerujem. i tada sam na brdu ugledao primorsku kucu. kao da sam cupao korijen koji me drzao za jedno mjesto. Ono što vidim. S mucnom ceznjom sam mislio na Tijanu. zavidio sam im. dala mi je sigurnost. I sve sam nesigurniji. Prilazili smo obali. a možda i zato što se nećemo dugo vidjeti. koji se radovao ovom putu. i tugu. jure za novim slikama nepoznatog svijeta. ali ogranicenu. mislio sam na svoj sirotinjski sokak s naherenim tarabama. nemocam da se oduprem navali zebnje i uzasa: posljednji čovjek. sam na svijetu. zbog cega bilo. Ali tada. i na mrtvog serdara Avdagu. sivi kamenjar je izazivao na povracanje. sama u beznadnom prostranstvu krša. Osjećao sam prazninu u duši. Kao da se sve u meni ispremetalo. koji nije dozvoljavao da mi bude prazno i dosadno. vikala je nešto nekome. srecna zvijezda me dovela do nje.

Mislio i tugovao. Srecom, boljela su me ledja i debelo meso od jahanja, utroba mi se dizala od ljuljanja broda, plašili su me visoki talasi i nepregledno more, pa su me muke tijela milosrdno spasavale od muka duše. Šehaga je hrabriji i vedriji od mene. Naviknut je na ove sumnjive ljepote putovanja, a i narav mu je drukčija. Ja ne znam šta me od mene ocekuje, a on sebe drzi na uzdi i čini samo ono što mu ponos zahtijeva, osim kad ga tuga savlada. Ne znam, doduše, da li mu je u duši isto što i na licu, ali njegov ljubazni smiješak i mirni sivi pogled otkrivaju mi novog Šehagu, kao da ga je ovo putovanje preobrazilo. Ozivio je, zanima ga sve što vidi, uctivo i vedro se obraca ljudima, ne tuzi se ni na smještaj ni na hranu, cudno ozaren, kao da nešto posebno ocekuje od ovog puta. Mene susreće s lijepim smiješkom bliskog čovjeka, ne govori o ruznim stvarima, ne pominje svoju mrznju, ne krije se suviše, govori o sinu i o svojoj tuzi zbog njega, škrto i uzdrzano, doduše, ali za njega zatvorenog sasvim neočekivano. Govorio je i o meni, o mojoj buducnosti, sa mnogo djece, da se ne kockam sa sudbinom ako bih imao samo jedno; s poslom koji će me zanimati, i s porodicom koja će me voljeti, da bih imao tvrdjavu u koju ću se skloniti pred svijetom. Ništa čovjeku nije vaznije od svog mira i od sreće koju sam stvori. Zato je treba cuvati, tu svoju srecu, opkoliti je šancevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tice, život je surov, ljudi zli, i treba ih drzati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago! Nisam se slagao s njegovim mišljenjem, nastalim iz iskustva koje čovjeku daje mudrost, kad mu više nije potrebna. Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost. Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokušaj, ponudice ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka. Ono što čini student Ramiz, odbila bi svaka mudrost, odbilo bi svako iskustvo. A Ramiz nudi nadu ljudima. Mudrost je kukavicka, ocajnicka, iskustvo je korisno samo za životno puzanje. Odrice ono što jest, ali mu se ne suprotstavlja. Samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbice se onaj ko ne poštuje tudja gorka iskustva, to je istina. Ali je poletio, vinuo se iz gliba, ostavio lijepo sjećanje koje ne umire. Kad bi bilo više te hrabre ludosti, možda bi, drevno iskustvo prestalo da nas plaši. Nisam mu rekao šta mislim, jer je njegovo iskustvo suviše bolno, i bilo bi surovo da mu protivurjecim praznim tvrdnjama kojih se ni sam ne drzim u životu. Na ladji sam primijetio promjenu na Šehagi. Odjednom se povukao, zatvorio u sebe, ćešce ostajao sam. Govorio je manje, i bez ranije sigurnosti, gotovo uplašen, okrenut nećemu u sebi. Ili bi zastao usred riječi, široko otvorenih ociju, unezvijeren, kao da se sjetio nećeg mucnog, ili kao da osluškuje neki glas koji samo on cuje. Trajalo bi to samo tren, poslije sam sumnjao i da je bilo, ali me moja vlastita uznemirenost uvjeravala da se nisam prevario. Mislio sam da se to javlja njegovo sjećanje, od kojeg nikako ne može da pobjegne. Bilo bi rdjavo i za mene i za njega, postali bismo nesnosni jedan drugome. Ali kad god se vracao iz svoje mracne usamljenosti, bio je ljubazan kao i ranije, pa sam odbacio svoju sumnju. Ne bi mogao biti toliko hrabar ni toliko jak da me gleda blagonaklono pored mrtvog sina, ponovo ozivjelog u njegovu srcu. A možda su ta njegova trenutna gašenja samo tjelesna nelagodnost zbog lošeg mora. Jugo nas je pratio na cijelom putu, i brod je posrtao s nosa na rep.

Pitao sam ga zabrinut: Je li more uvijek ovakvo zimi? Obicno. Zašto onda putuješ svake godme? Volim Venedik. Veseo je, narocito sad, u vrijeme karnevala.

Šta se njega tice karneval? A kad nema karnevala? Sigurno je tmurno kao i kod nas. Kod nas je uvijek tmurno. Ne voliš Bosnu? Ne volim. Zašto se onda ne preseliš u Venedik? Možda bih i njega zamrzio. Bolje je ovako.

Ne znam da li je ovo njegovo hodocašce u tudji grad samo navika, ponavljanje onog što je uvijek cinio, bjezanje od sebe i od svoje tuge, i odlazi zbog neke ljubavne veze kojom se, makar i privremeno, oslobadja stalne napetosti, ali mi je njegovo oduševljenje tim tudjim gradom izgledalo neobicno, zato što je pretjerano, kao da ga istice nekome uprkos. Venedik je kao cipka, govorio je, gradjen za gledanje, stvoren za uzivanje, spreman na razumijevanje. Otvoren svemu što je ljudsko, on je grad zrelih ljudi, koji se ne stide i ne boje onoga što cine, koji ljudsku slabost prihvataju kao stvarnost, a ljudsku plemenitost kao dobrodošlu mogućnost. Imaju malo zakona, ali strogih i pravednih, jer znaju da je sve više lopova što je više zakona. Malo je upravljaca, i zato malo izjelica. Kaznjavaju, ali za prave prestupe, i bez samovolje, bez nepotrebne surovosti. Svi se brinu o drzavi, i svi daju porez prema svojim mogućnostima, a najviše troše na škole i na ljepotu grada. Ima bogataša, ali nema sirotinje. Ima nepravde, ali nema nasilja. Ima zatvora, ali nema mucilišta. Gradjani biraju upravu, ali je i smjenjuju, svake tri godine, najmanje. O svemu se dogovaraju, zato su mocni. Nisu stvorili raj, ali su život uredili kako se najbolje može. Zar i to postoji na svijetu? mislio sam zacudjen. Ja sam taj Šehagin raj osjetio nosom: grdno su zaudarali kanali u koje se neštedemice uliva necist ovog cudnog grada, a iznad nepomicne vode vukla se magla, vonjajuci na plijesan, kao da vjetar nikad ne produva ovo ljudsko naselje sa mnogo vode i malo kopna. Nešto mi se učinio sumnjiv Šehagin raj. Možda je on lijepu sliku života, kako ga zamišlja, kako ga želi, vezao uz ovaj grad, bez ikakva opravdanja, iz cisite zelje da negdje tako bude. Da bi mogao misliti o njoj, gledajuci našu sirotinju, da bi se mogao tješiti, gledajuci naš jad. Možda je to i dio njegove osvete: eto, kako u Venediku mogu! A možda je i nešto više od toga, vjera i zelja da ima negdje jedan grad, da ima negdje jedna zemlja, gdje život nije muka i nepravda. A ako ima na jednom mjestu, zašto ne bi bilo i na drugom? Taj grad iz mašte stvorila je zelja da bude. Nema ga, a on to neće da zna. Ovo putovanje je, izgleda, hadziluk njegovom plemenitom snu. - Zar nije lijepo? - podsticao je moju paznju, dok sam gledao stare nosace kako pogureni sjede uz zidove kuca, zaklanjajuci se od vjetra. Da li se i oni brinu o drzavi, ili o komadu hljeba? Da li oni vjeruju da je ovo raj? Jesu li za njihovo uzivanje gradjene one divne palate? Da li oni smjenjuju upravu? Da li njih pitaju za mišljenje kad se dogovaraju o drzavnim poslovima?

Ima bogataša, zato ima i sirotinje. Nije teško pozeljeti grad iz snova, teško ga je zamisliti u stvarnosti, još teze odrzati vjeru u njega. Kako je Šehaga sacuvao sliku svoje zelje? Upitacu ga poslije, kad sam saznam šta želim da ga pitam. Na pristaništu nas je dočekao Osman Vuk, koji je ranije stigao s tovarom vune. Htio je odmah sve da isprica o poslovima, ali ga je Šehaga prekinuo umornim pokretom ruke: poslije! Osman Vuk nas je odveo u gostionu na kanalu, Šehaga se smjestio u lijepu sobu s predsobljem, ja u manju, do njega. Ostavio sam stvari, umio se, i otišao do Šehage, da se dogovorimo šta ćemo danas raditi. Iznenadio sam se što lezi na postelji, obucen. - Ne osjećaš se dobro? - Malo ću se odmoriti. Osmjehnuo se: - Godine nikome ne praštaju. Ranije sam lako podnosio put. - Pokušaj da zaspiš. Doci ću poslije. Osman je sjedio u malom salonu na spratu. Znao je da Šehaga lezi, ali je izgledao više razocaran nego zabrinut. A kad sam rekao da je Šehaga umoran od puta, sumnjicavo je mahnuo glavom. - Da je samo umoran, ne bi legao. Neće čovjek doci iz Bosne u Venedik, da se zavuce u sobu, je li tako? Ne svidja mi se kako izgleda u licu. Nikako mi se ne svidja. Ponovio je to i kad smo ušli u moju sobu. Vajkao se: kud da mu se baš to desi! I nije ga trebalo nagovarati da istrese kako se večeras dogovorio s nekim Grcima i jednim Hercegovcem, da igraju barbuta. A eto, neće moci, i propašce mu sigurna zarada, jedno zato što će sigurno biti potreban agi, ako je nazebao ili pokvario stomak, a drugo, uz njega su pare od prodate vune, a tolike se pare ne nose u noć, narocito ovdje u Venediku. Tako ti je kad je čovjek siromah a baksuz. A sinoć je gubio, samo da Grke namami za ovu noć. - Otkud si ti siromah? Dobro zaradjuješ, gdje su ti pare? - Šuplje mi ruke, pare odmah propadnu, samo što ih vidim. - Na što daješ? Na zene? - A, na što ne dajem! - A ako i večeras izgubiš? - Da se nisi sjetio onog Brcaka? - nasmijao se veselo. - Ono je drugo. Brcak je car kockara, a ovo su trgovci. Prodali su dvije ladje maslinova ulja. Koliko sam sinoć vidio njihovo znanje, jedna bi mogla biti moja. - Zar je pošteno da digneš ljudima tolike pare? - Digli bi i oni meni, kad bi mogli. - Dobro, ja ću ostati sa Šehagom. Ti idi za tim svojim djavoljim poslom. Pare od vune ostavi kod mene. Napiši koliko ima.

- Nezgodno mi je da te toliko zamucim. Možda treba presjediti cijelu noć. Nezgodno mi je, zaista. - Znam da ti nije nezgodno, samo tvrdiš pazar. Zato si mi sve ovo govorio, da bih te zamijenio. - Jesam, pošteno da kažem - rekao je smijuci se. - E pa, hvala ti, valjacu i ja tebi. - Šta mislis da je Šehagi? - Sigurno je pokvario stomak. Reći ću gazdi da spremi malo kamilice, pa mu daj. A možda neće biti ni potrebno. Sad je umanjivao opasnost, pravdajuci se što će noć provesti u kockanju a ne uz bolesnog agu. - Zašto Šehaga svake godine dolazi u Venedik? - upitao sam ovog čovjeka koji zna sve tajne. - Bio je ovdje sa sinom. Prije nego što je otišao u rat. Sin je ludovao cijelo veće. Vidjećeš, Šehaga će sutra obici sva mjesta gdje mu se sin veselio. O, muko moja! Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo. Uvece se buka karnevala priblizila našoj gostioni, i Šehaga se digao da vidi, ali je posrnuo, kao da su mu noge glinene. Jedva sam ga pridrzao da ne padne. Uplašen slabošcu ovog jakog čovjeka, zamolio sam ga da se raspremi i legne, a karneval ćemo vidjeti i sutra. Nemocan, dopustio je da mu pomognem, i legao, zatvorivši oci. Nije ih otvorio ni kad se buka zacula pod našim otvorenim prozorima. Pogledao sam na ulicu. Stotine muškaraca i žena, u najneobicnijim i najludjim haljama, tiskalo se u neopisivom metezu, glasovi su se slili u mocan šum, u kojem se jedva razabiralo išta pojedinacno, svjetlo baklji i lampiona blještalo je na tihoj vodi kanala. Zbunjeno sam gledao tu šarenu gomilu što se vrtjela, ljuljala, zajedno kretala i zastajala, a opet je svako za sebe jurio, skakao, igrao, pjevao, kao da su se takmicili ko će uciniti više ludosti. Okretalo mi se u glavi od tog cudnog veselja što je licilo na razdrazenost. To nije radost, to je otimanje. Brze! Ludje! Juce je bila cama i strogost, i sutra će biti, ugrabi što više od današnjeg slobodnog dana! - Šta vidiš? To je Šehagin glas. Prišao sam mu: - Kako ti je? - Šta si vidio na ulici? Rekao sam, u tri riječi. - Ne svidja ti se, izgleda. - Ne znam. Zure da se izluduju, kao da ih sutra čeka zatvor. - Izdvojen si, zato ti izgleda cudno. Da si s njima, bilo bi ti lijepo. - Možda. - To je svacije veselje. Dovoljne su tri krpe da ne budeš ono što si svaki dan. I maska na licu, da sakriješ sebe pravog, i da se ne stidiš nikakve ludosti. Zato što ih svi cine. To je mudar dogovor: hajde da ne budemo pametni! Sve je dopušteno, ništa nije ruzno, ništa nije grijeh. Ne čini to pojedinac, za inat svima, da bi bio obiljezen. već svi. I onda grijeha

Mi to ne umijemo. o Avdagi Suprdi koga nije ubio rat već kriva kruška. lazi. I odmah sam znao da sam pogriješio. stegnut. Na brodu je volio da mu pričam o ljudima. Ne. to je lijek za dušu. . pomalo smiješno. .rekao je iznenada. o knjigovescu Ibrahimu koji je pobjegao u rat od svoje tri zene. Ljudi će misliti da smo svi takvi. Nije htio da ostavi drugove. do novog ocišcenja. da dodjem sebi. i Šehaga je stavio pod jastuk. A nicim mu ne mogu pomoći. Njemu je svugdje dobro. A onda je otišao u rat. kako i jest u životu. slušao kao i Šehaga. i opet se okrenuo zidu.A ja jedva cekam da se vratim kući. . ne znam zašto je otišao. stida.Onda opet po starom. naredaba.Za osamnaest godina što je rastao preda mnom. Nekoliko dana i noći biti ono što hoćeš. Ne znam. pomalo tuzno. nikad nisam vidio da je tako veseo.Cijelu noć smo proveli na ulici. stotinu započetih a nedovršenih pjesama.To spadalo će nam pronijeti slavu po svijetu. . Cuteci. ni prijekora. Upitao sam ga: . Šehaga je okrenuo glavu prema zidu. Rekao je samo to. ništa nisam rekao. od zabrana. Nije trebalo to da kažem. nije to ono što ga boli. ali je otplatio dugove s najtezim kamatama. grubosti. Prišao sam prozoru. Osmjehnuo se: . a bolje bi mu bilo da je ratovao s njima nego s Rusima. Glas mu je suh.Hoćeš li da ti štogod pričam? . da udahnem vazduha.A onda? . O svojim ratnim drugovima s Hocina i o drugima koje sam poznavao. u drugom kraju. o Salihu Golubu i njegovoj jadnoj sreći. huk je negdje dalje.Bio sam ovdje sa sinom prije cetiri godine . . o Rabija-hanumi i njenoj kasnoj ljubavi. možda i više što ne govori. buka utišala. odahnuti od svega. Predao sam mu novac koji mi je dao Osman. neka kaze ono što mora. Ništa ne odgovorivši. možda. Ne znam . otišao je da se kocka s Grcima. ne pogledavši. . Ulica se ispraznila.. slušao sam huk karnevala. Rekoh da sam pustio Osmana Vuka. o hadzi-Husenu Pišmišu što se sklonio od povjerilaca u daleku Ukrajinu. preglasni smijeh. Provalilo je iz njega. Ništa nisam upitao. Zalio sam ga. Mislio sam da dodjemo svake zime. o Mahmutovom strahu i prolivu. tih. A nekad mu zavidim na naravi.nema. i gledao u njegovu bjelokosu glavu. nije mogao da ne kaze. a nisam se usudio da ga pitam. raspusni vrisak. što krije bol. s maskama. o ljudima i stvarima koje najjasnije vidiš kad im se smiješ kroz suze.

i od sebe nepoznatog. da će mi oci ispasti. Grci su poceli varati. .smijao se Šehaga. sjedeci u postelji. ako boga znaš! Kad god kreneš. Cak je i zaspao. Nagovorio sam ga da ne ustaje. Šehagu sam našao pred posteljom. kako ljudi lako pristaju da se pusti tudja krv.Volio bih da ovoj ljepoti što prije okrenem ledja. Pobjegao sam od ove cudne noći. izašao sam na ulicu. . Stao sam na rub kanala. bolestan od tuge kojoj nisam znao razlog. rano si krenuo. prebije ih kao macke. stignu policajci kad cuju njihovu dreku. na koljenina. Kasno u noć. pocutao trenutak. kad je zaspao. Osman Vuk se vratio kasno. on ih opomenuo a oni bezobrazno nastavili.Ne! . A doktore ne zovi! Pustice pijavice na mene. te ti on skoci. pričao kako ćemo nadoknaditi ovo lezanje i badavadzisanje. blijed u licu. . Kad su im kola pošla nizbrdo. jer se sa srcem nije šaliti. . zaprljana svime što je ludost bacila ili izgubila.šapnuo je. provešce me po ovoj venedickoj ljepoti.Pa dobro.Možda ti ne bi škodilo. Bila je pusta. nad tihu vodu. Podigao sam ga i stavio na postelju. pa se ispravio. i tiho disao. . i uskoro se smirio.Boze moj. glavu je naslonio na krevetsku dasku.Zar uvijek moraš da praviš guzvu? . . opkoljen sjenkama tudjeg mraka. Licio je na samrtnika. i jutros ih puste. . pokušavajuci da se odupre nemocnim rukama. Ali ga je presjekao iznenadan bol.Odjednom sam pretmuo. da te poslušam. sam na ulici.. ali im odrape debelu globu. Jesam li cuo jecaj? I tezak uzdah što se otkmuo u plac? Ali kad sam došao do njega. i da ne puši.Izgleda. rdjavo se proveo u igri. Šalio se. Dao sam mu kamilice. utopljen u tišinu kao u ovu kanalsku vodu što ne otice. zgrcio se. Tako je Osman ostao i bez onog što je dobio i bez onog što je sam imao.Zašto? Kud zuriš u onaj jad. Ujutro se probudio gotovo zdrav. cudno tiha poslije buke što je potresla kamene zgrade. . Priznao sam iskreno: .Igraj sa mnom! Zacudili smo se.Misliš da je srce? . i rekao Osmanu: . lezao je u istom polozaju. odvedu u zatvor Osmana i Hercegovca. bradom gotovo dotaknuo koljena.Da pozovem ljekara? . ostacu i bez ovo malo krvi.

Mucno mi je da te gledam. možeš samo da dobiješ. . Smanjio se.Nikad više! . . drugi se šegaci.. Izgubili smo obojica. oznojio. kao uzetom rukom. Meni je izgledalo dugo. Jednome kao da je sav život u pitanju. kad bilo. Nije pravo. Jedan se pece na zeravici. . i svejedno mu je da li će dobiti i izgubiti. izraz lica izgubljen. ne u riječ. već u srecu! Zakleo se. . onda. zaprepašten neočekivanom srecom. šta to govoriš! .Sudbina ti ne da .upitao sam Šehagu prijekorno. Boze sacuvaj! E. sve bi nas podavio. dobicu i ja. zbunjen. sve je tvoje. sjedaj! Osman je privukao sto do postelje. Ništa ne gubiš.Mogu da izgubim priliku. Ruke ti dršcu . Kako da se smirim? Toliki novac! Hoćeš li da odgadjimo? Nemoj da odgadjamo. kao bolest.Vidim. i izgubio. oci mu postale tuzne. Ako dobiješ.rekao je Šehaga ozbiljno.I ja bih volio da dobijem. drugi se zabavlja.Zakuni se! Ne u dušu. aga.Zašto si to učinio? . . I volio bih da dobiješ.grdio ga je Šehaga. Ali ovdje nema varke. Gubio je. Ako izgubiš. . Znam da dobro igraš. i izašao iz sobe. zgrcio.Podavio bi! Zato si mi drag. čini mi se.Stotinu je prilika u životu.rekao je potišteno. Jednome duša strepi. . i sjeo. Ne moraš svaku da uhvatiš. drugi uziva u njegovoj muci. aga.upozorio ga je Šehaga. . Ali je sreća okrenula ledja Osmanu kad mu je bila najpotrebnija. Igrali su kratko. . Bilo mi ga je zao. aga.Gatao sam: ako on dobije. svega u deset bacanja.Kako. Liciš mi na kopca. Bacaj! Gledao sam tu neobicnu igru u kojoj igraju jedan vješt kockar i jedan čudan čovjek. . . Osman je bacao kocku drhtavo. Zašto da praštaš ikome? . aga.Šta si se ukocio! . . s tobom? Odakle meni novac? Šehaga je izvukao novac ispod jastuka. Osman je ustao i kroz prozor bacio kocku u kanal. ne treba ti veća kazna. A ti ćeš svoju uhvatiti. . kao da se kaznjava.Ne bih.Smiri se. ili hoce da pomogne ali neće da pokloni.

. Šta hoćeš? Reći meni. pa evo. nikad nije dosta. Odmahnuo je rukom. Uplašio sam se.rekao je tiho.Ovo je naša stvar. . Nije dopustio da odem po doktora. na drugom mjestu. zaprepaštenom kretnjom uhvatio rub pokrivaca. nemajuci snage da ih podigne. zivim. ne zeleci da odgovori. Je li to smrt? . .A o čemu bi trebalo da mislim? Ali je naglo zastao. kao da će pasti s postelje.Šehaga. kao da prijeti.Gdje je Osman? Ne znam. Mogu li ti ja pomoći? Gdje je Osman? Ne znam gdje je Osman. Nisam razumio o čemu govori. .Zašto misliš na osvetu? Zar je sreća u osveti? . A kad mu se u zjenice vratio život. Nepošteno je ostati duzan. zbog tajne koja me plaši. Uspio je i da se osmjehne. Kao da mu je tezak grc stegao utrobu. šta ti je! Šehaga! Spustio sam mu glavu na jastuk. O čemu to govoriš. Moram da platim za zlo koje su mi ucinili. cak je rekao da se ne plašim. i poceo da vuce prema isturenoj bradi. a onda polako podigao ocne kapke i otkrio ugasle zjenice. kriveci mu lice u bolan grc. ruke je nemocno vukao po pokrivacu.Ne boj se . gotovo mrtve. ali tvrdo. a tijelo kao da je postojalo sve slabije. Nisam učinio sve što treba. Mirovao je nekoliko trenutaka. .Osveta je kao pijanstvo. oglasivši se krikom bola. Šehaga? Bio sam bolesno uzbudjen zbog njegovog izgleda. . ljutito: . Bolovi su nalazili sve ćešce. zbog tuzne sobe. Jaci je i hrabriji nego što sam mislio.. I odakle ti baš sad ta misao? Viknuo je. Vidio sam da je njegove kratkotrajne bodrosti nestalo. zbog nerazumljivog razgovora. i ne treba miješati strance .Kako to? Ne razumijem. Zašto ne upita? Sve bih mu rekao. Za što? Možda sam ovo očekivao. ne ovako. Ne ovdje.Neću umrijeti. gledao me dugo i oštro. Vjerovatno bih rekao. .Nije sreća ni u zivljenju.rekao je tiho. jer je poceo da se naginje u stranu. usne se zgrcile. Kao da je nešto trazio iza moga cela.rekao je šapatom. Ne treba . lice mu se oznojilo i poblijedjelo. nekud je otišao. Zacudo smirio se ubrzo i otklonio peškir kojim sam mu brisao oznojeno celo. ali drugom prilikom. Nisi ti za to. zbog muzike i veselih glasova s ulice.

a gazda je zbunjeno gledao u oguljeni strop. Rekao sam Osmanu da je Šehaga vrlo bolestan.Zovni mi Osmana! Nisam mogao da se maknem. Osman je razgovarao s gazdom. pa da se mrznja produzi? . . kad je grc popustio.Odmah cu. . Kao da je njušio zlocin. a ja ne mislim toliko na njegovu nesreću. Ili Osman. . na konacima. a Osman se mucio izmedju zelje da ga baš time uplaši. Možda su momci.Znaš li šta je sa mnom? .Utroba mi gori. Talijanom.Možda je neko nepoznat. zaleci na mene. i straha od kobi riječi koju bi izrekao. Gazda me snabdio sa dvije-tri riječi. njegovu i njihovu.Prevario sam se negdje.Idi Šehagi! . pa dole. na putu. Ili se nije moglo izbjeci. I grlo. Nego.kriknuo sam. .Mucio se. Čovjek možda umire preda mnom. duboko je udisao vazduh širom otvorenih usta. nadmudrili.upitao je zabrinuto. a pocelo je da me sazize na putu. Da li je bolje da ga ne poslušam.Ko te mogao otrovati? . jedva sam pronašao. pa da umre. vidje li ti: moga baksuzluka! Djavo mi ne dade da stanem na svoje noge.šaptao je modrim usnama.Pretekli su me. . .Zovni mi Osmana! Izašao sam u hodnik.upitao je šapatom. ili da ga poslušam. . cudna mi je te njegova bolest.Ko? .Zašto mi nisi rekao? Sve si krio u životu. izgleda. i. to je sve .Prokleti bili! . reuma što ga je stegla baš danas pomogla mi je da ga stignem. Uskoro će mu bolest potpuno prituliti sjaj sivih ociju kojih su se ljudi bojali.Šta mu je? . pokazivao prema nebu. strahovao je da mu putnik ne umre u gostioni. za Osmanovim pogledom. ali nije skidao pogled s mene. i objasnio mi gdje stanuje doktor. ne. nisam znao šta da ucinim. u krcmama. i da ga zove. u nekome.Znam zašto ga zoveš. pa je slijegao ramenima i zadovoljavao se opštim filozofskim razmatranjima (»sve je u bozijoj ruci«). borio se da odrzi dah. nisam mogao da se saberem. Osman nije bio s nama.Zar je dotle došlo? A možda si se ti samo uplašio. . pa gore. na nekakvom neobicnom jeziku koji nije nigdje postojao. izgledalo je da će povratiti. . da se upišem medju ljude. ali to kao da nije smetalo ni jednome ni drugome. treca ulica lijevo.Idem po doktora. koliko na surovost. pa druga desno. Nemoj. Gazda se zabrinuto raspitivao za bolesnika. molim te! Ne misli na osvetu! Ozdravićeš! . A pravo da ti kažem. . Zašto i ovo? . ako boga znaš? Šta to govoriš! .Kako otrovan. . .Neka Osman dodje! I ostavi me nasamu s njim. Ali pravi krivac je u Sarajevu. .Ko nije! Možda ti. to bi odbilo druge goste. Ti si slab da to uciniš.Otrovan sam. . Ali.Da odem po doktora? . placen. otrovan. pa desno. I mozak. .

Na usta mu je udarila pjena. O reumi. U gostionickoj sobi. Ne znam više.. Vukovije. eto. ocajni zbog nesreće koja je njih zadesila bolešcu ovog stranca. niti mi vrijedi da znam. Šehaga se malo smirio. ne zna mnogo. Gladuš. ne dodirujuci ga. . možda će mu on biti sreća. sa strahom. po ovog šepavog debeljka jesam. . rugajuci se našoj bijedi.Želio je da pjevam naše pjesme. Osman Vuk je klecao pred Šehaginom posteljom. Nemamo se cime hvaliti. polako izgovarao svoju poznatu litaniju imena bosanskih sela. već muklo i odsutno. rekao je Šehaga. čini mi se. Ruka je još dozivala. Crni vir. ali Šehaga i ne boluje od reume. da su stajali kao ukopani. Ovo nije njihova stvar. zapamtio sam samo molim i bolesnik) i zahvaljivao sam bogu što ima stvari koje su svima ljudima zajednicke. Po srecu nisam mogao otici. jedva mu se pomicala samo ruka. usred zaglušne karnevalske buke. i povratio guku ruzne tecnosti na peškir koji je podmetnuo Osman.upitao je kratko. Tako će i zapisati: umro od srca. Zmijanje.Zloselo. ocevidno. Osman se okrenuo: . jer niti je on znao moj jezik ni ja njegov (sve naucene riječi su mi pospadale iz glave. Blatište. Ne osvrcuci se na njih. sudbina upravo njega odredila nesrećnom Šehagi. skupivši se u cvor od nevidjenih muka. Ne znam kakav je i koliko se razumije u bolesti. koji lijeci druge a sebe ne može da izlijeci. i samo su kratko objasnili doktoru da momak vraca bolesniku. i on će se praviti da ne zna.. Doktor je klimnuo glavom. Neka ostane da ne znamo. klonula. Nije mu potrebna petljanija sa sudom. Svejedno je i Šehagi. Ako ne znamo. ali nisam mogao da biram. Ako Šehaga bude imao sreće. kako je to obicno cinio. a možda i ne znajuci da su tu. vidjeli smo kako u Šehaginom predsoblju stoje gostionicar i njegova žena. a u ovoj njegovoj bolesti više bi mu mogla pomoći sreća nego doktor. a pomoći već niko ne može. Glogovac.rekao je Osman . Paljevina. trazeci Osmanovu. tiha. Kad smo došli u gostionu. Svejedno je i nama i njemu. i drzeci Šehaginu mlitavu ruku. . Trnjak. Želio je da govorim naše riječi. Kukavica.Znate li šta mu je? . modar u licu. koje nisam štedio. jer je.Srce . Doktor je prišao bolesniku i pazljivo gledao. ali ne veselo i posprdno. kao da je obavljao mucan posao. Dukatima sam ga i ubijedio. pjevao sam. Šehaga se odjednom zgrcio. cule su se sumorne riječi o našoj sirotinji: . nad Velikim kanalom što je proticao kroz grad Šehaginih snova. Slegnuo sam ramenima.Sjetio sam se Mahmutovog bolesnog travara. pokrenuli su mu škripave kosti. a ipak toliko iznenadjeni onim što se dešavalo u sobi. govorio sam.udarajuci prstima po lijevoj strani grudi. Nekako sam ga nagovorio da podje bolesniku: dukati.

Njegova mrznja prema zavicaju i prema ljudima.Jedan. da ne bi bio sam pred velikom samocom. sjenka tuznog zadovoljstva pokrila je samrtnicko lice. sam je trazio da naša riječ. za dva. siguran da će dug biti surovo vracen.Osman ga je uhvatio za prste. duša mi se potresla. lupez. na kraju sjećanje. što mu tiho plazi do uha koje sve manje cuje. koje nikad ne zaboravljamo? U početku ljubav. bude posljednje što cuje. Nisam saznao. a želio sam da znam. Osman Vuk je glasom promuklim od uzbudjenja poceo da izgovara brojeve! . jedan mrtav. a ispod spuštenog ocnog kapka kliznula je suza. cetiri. bila je samo povrijedjenost. kockar. kakva bilo. za tren. Nešto je htio. kao da bi mi to saznanje otkrilo mnoge tajne o ljudima. Nešto kao olakšanje prešlo je preko blijedih obraza. A ako sam se prevario? Ako je taj posljednji stisak polumrtve ruke bio samo poziv na osvetu? Ne. Osman Vuk. naginjuci se prema Šehaginom licu što je sve beznadnije blijedjelo. obavljao je najplemenitiji posao u životu. ovdje u tudjini. možda? Da li zamišlja rodni kraj. Ili potreba za ljudskim govorom. pred konacnom tudjinom što ga je cekala. i jeza me prošla cijelim tijelom. Klimnuo sam glavom: govori. drugi ziv ali nepovjerljiv. isplutala je sama od sebe njegova skrivena suština. rijetko sam kad nešto toliko želio. pet. U Šehagi se javila potreba za zavicajnom toplinom. A kad je misao o osveti izblijedela pred blizinom smrti. neću tako da mislim.. tri. još je želio to govorenje. obojica su ćutali. umiren. Ljubav je ipak jaca od svega. Ili se sjetio tek pošto je zelju za osvetom saopštio Osmanu. A onda me ledeni znoj oblio zbog misli što mi je kao munja sijevnula u glavi. ubica. neumitna. Zaboravio je osvetu u predsmrtnom casu. Osman me pogledao. koja radost. dva. tu skrivenu ljubav. Još je bio ziv. . za čovjekovim glasom. posljednje. još je drzao Osmanovu ruku. šta bilo! Tiho. da ne bi bilo sasvim gluho i pusto pred velikom pustoši. i samo oko stisnutih usana stajao je modar kolut. koja tuga. bjezeci od sebe? Da li vidi ljude koje je volio? Da li zali što nije drukčije zivio? Da li se posljednje mrvice njegova sjećanja lijepe za zavicajno nebo djetinjstva. u životu mrznja. nemam prava da sve obezvrijedim sumnjom. ljubav prema korijenu i ceznja za blizinom ljudi. i sjetio se onog što je volio a krio. Odjednom sam shvatio sve.. Pokušali su da se stegnu. Kakve misli. prolaze njegovim mozgom što se gasi? Koje slike. iz kojeg je bjezao.

ali je plemenitije. .Vidio sam smrt mocnog čovjeka. I život. a mislio sam. vidio sam ljudsku mrznju. samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav? Kao da je o tome visio sav moj život. i manje vjerovatno. Odlucio sam se za ljubav. vidio sam možda. Manje je istinito. I smrt. ubistvo iz daljine. I ljepše: tako sve ima više smisla. kao opsjednut. ubila ga je tuga.

vrativši se u zavicaj. ne! . Cuo sam kako se smije. ponekad i ljudski. I groznica što je pocela da me trese još na putu. iz beskrajnih praznih prostora culi su se raspameceni krikovi. moj uzareni mozak je sve izmislio. osjećao sam sitnu ruku na svome ogromnom celu. Šaptao sam u sebi uzbudjeno. pretvarajuci se u ogromna cudovišta. Jesam li i sve ostalo zapamtio? Nemoguće. tuzan. a onda se sve vracalo u obicne ljudske mjere. od prijatelja. . Nemoguće! Ali se nisam usudio da pitam. Tvrdjava Gledao sam zvijezdu večernjacu. ubicu! . njenim mirisom oslobadjajuci se od tudjine. u tudjoj noći. gorio sam kao glavnja. ne poznajem te. nisam mislio ništa. Nisam ni znala kako je dobar čovjek. izokrenute ali prepoznatljive. tijelo se raspinjalo od navale bolesnih slika i glasova. u tudjoj zemlji.vikao sam. izgubljeno: zvijezdo poznata. ostao je mucan zamor u tijelu bez snage. bez ruku. od mene poznatog. I mislio. nije to bolesna utvara moje groznice. bez tebe moje srce vapi. sitni likovi mojih drugova sa Hocina. zbog straha što vlada svijetom. Mislio sam o dobrim ljudima. a kad je teška groznica prošla. jurili su pobješnjeli konji. To isto sam mislio grleci Tijanu. mislio sam da lezim u pekarskoj furuni. Mislio sam da lezim u staroj sobi nad pekarom. bez glava. sve je dubok bezdan. Svaki dan. Jest. i sebe. i rasli pred mojim ocima. Pao sam u postelju istog dana kad sam se vratio. sve je uzareno. Teška vatruština me odvojila od Tijane. Možda zato što je jedan nesrećan čovjek krio da ga toliko voli. kao voljenoj zeni: bez tebe je moja duša gubava. u strahu. Prepoznao sam sve. i smijeh. Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje. cuo sam njen šapat. Dolazio je. sve je širina bez granica i medja. i znao da je Tijanma. Ucinili su me osjetljivim tudjina i jedna cudna smrt. mislio sam o dobrom rodnom nebu. vidio sam njihove glave kako se priblizavaju jedna drugoj. Osmanov. kao u snu. izgubljeno. propinjuci se nada mnom. bez tebe je moja misao osakacena.vikao sam. bez krila. sve je crveno. bez nogu. od svega svijeta.pitao sam Tijanu. njenom blizinom lijececi se od strepnje. Je li dolazio Osman? . Nisam mislio o zlu i jadu u svojoj zemlji.19. iz tame su izlazili iskrivljeni.

cist. mora više da se krece. Je li to zelja za zahvalnošcu i poštovanjem? Je li zelja za necim neobicnim: niko to nije učinio. a kad me bolest oborila. . to je ugodan posao. Šta mi je trebalo da trazim nevolju po tudjim zemljama? Ima je dosta i ovdje. iako je znao da još nećemo doci. kad imadnu. Za sebe je Mahmut rekao da neće ostati na ovom poslu. a voli i da se vidja s ljudima. kao da je kamen. Ne može više da izdrzi. Treći dan. Sad namjerava da gaji kanarince. da mu preda magazu. Gotovo sva. Dospio je dotle.I Mahmut je dolazio. Toliko se mnoze. zapisivao duznike? Ne znam šta je to u njemu što ga pokrece na neočekivane postupke. Zašto si davao na veresiju? Zašto! Zima teška. nisam ga se bojao. ucinice on. Jesi li zapisao imena duznika? Zapisao sam. Kako bi velikodušni bogataš. šta će on? I šta će ova moja jadna žena što je oci isplakala zbog mene. zanimljiv. Šta je to nevažno? Pa to. neprestano je sjedio nada mnom. dosadilo mu da sjedi na jednom mjestu. teze nego da je i dalje tavorio u bijedi. . njega nisam zapamtio. A onda je zacutao. eto zašto. Platice. kakav je zaista bio u tom casu. ali šta bi on? Dobrog prijatelja nije lako naci. Ako umrem.mislio sam. A čovjeku su od svega najvazniji prijatelji. on. a ljudi bez para. izlazio je na drum. u polje. Za koga bi se udala? . cinilo mu se da nam je blizi. Divio se neobicnim poslovima. lijep. a zapali su ga najobicniji i najdosadniji. suzio je od sreće. i ostacu ovdje. mlada je. i Mula Ibrahim.pitao sam i njega. Drugo je nevažno. ovdje sam. Ziv sam. zao mi je. kad sam došao sebi. . hvala bogu . kuce ko kuce. Osman se ljuti. Doduše. Bilo mu je pusto i teško bez mene. udala bi se i lako i brzo. mislio je. nije on zapisao nijedno. neće se udati ni za koga. i osjećao se prevaren. da će od prodaje mladih dobro zivjeti. jedva je čekao da se Osman vrati. tako mu je bilo lakše. svi su dolazili. Tebe pitam.I šta ćeš sad? .Dolazio je. I Osman. ziv. pjevaju i mnoze se. njoj je lakše. Gledao me prijekorno što sam odlazio. i rukom nemirno prešao preko mršavog lica. gajeci neostvarivu nadu. Sve glavno sam rekao. kanarinci vode ljubav. Nešto si precutao . i moja žena.šaputao je. Davao sam zito na veresiju. lijepa. Za Osmana? E pa. što sam prezdravio. da hrani macke i ganja miševe. kao da je drvo. koji je maštom letio po oblacima. srećan. Šta sam precutao? Ne znam. Škodi mu i nogama. I šta ću u tom bijelom svijetu? Ljudi ko ljudi. Šta je to sad? Ovaj smiješni sanjar više voli nesigurnost sa snovima nego sigurnost sa samocom. pa su je on i Osman satima tješili. A možda je i dobrota. Ne.Hvala bogu.opomenuo sam ga. ljut na mene. . i oduševljeno.Je li dolazio Osman? .

Osman se zahvaljivao. ne pamti ono što je bivalo. Teško onima koje je pomenuo.Sam je rekao da je otrovan. Cak je rekao kako se Šehaga.Prodacu kucu. . ali je njegova misao bila zauzeta drugim brigama. Neprijatelji su oko nas.rekao je Osman i mirno primio novac. da bi pomirisao leš.Bog s tobom. i molili ga da prenese njihovo zaljenje Šehaginici. cak je trazio da se odmah proda.upitao sam Osmana. sjetio svih svojih prijatelja i molio ih da mu oproste ako je koga uvrijedio. koja je pala u postelju zbog ove konacne nesreće. kao cvijet. Šta može! . kao ševa.Kako bi oni mogli biti krivi? Šehaga je umro od zalosti za sinom. sasvim priblizio Šehaginu zutom licu. On zna samo za sadašnji trenutak. s ledenim i šiljatim osmijehom. da bi se sam uvjerio. Briga Osmana za dušu! Pristao je. na samrti. uvijek u odbrani: zatvorena tvrdjava. ali se. Ali Osman nije Ahmet Šabo koji ima više duše nego pameti. da je to Šehaga i da je zaista mrtav. Upropašcuje se svime što ucini. Ko će od njih biti brzi? Ko će prvi optuziti Becira Tosku za još jedan zlocin? . Odgovorio je prijekornim pitanjem: .. a nije sazrio. a on se nasmijao: . Izgledao je ozbiljan. . Uvijek je na strazi. jer mu je mrtav neprijatelj sigurno miliji od zivog prijatelja. Ispricao mi je kako su sahranili Šehagu. ali mu je srce pjevalo. . u okovanom hrastovom sanduku. učinio je cast mrtvom Šehagi svojom posljednjom posjetom. a vratili ga mrtvog. Rekao je to hladno. i zlom i dobrom. a vidio ga je samo kadija s pisarima i svjedocima. Rekao sam mu to.Lako je biti dobar na tudji racun . za svaki slucaj. I hvala bogu što je tako. Da li mu je Šehaga zavještao osvetu? Ako jest. grdeci Mahmuta dobrodušno: ostario.Jesu li kadija i Zafranija krivi za Šehaginu smrt? . . Mnogo svijeta je došlo u veliku kucu da vidi okovanog i nevidljivog Šehagu. kadiji i Zafraniji najusrdnije. a sebi priredio ogromno zadovoljstvo. Svi su izrazavali saucesce njemu. Mahmutova žena se slozila. Možda je i vjerovao onima koji vide. Zvao te da ti ostavi u amanet osvetu. kao što je i on svima oprostio. I Zafranija je došao s kadijom. kakvu osvetu! Zvao me zbog poslova. Na što bismo licili da smo razvaljen obor. Otišli smo s njim zivim.Sad ću prodati. pomislio sam. ne misli na sutrašnji dan. Osmanu. Dobro sam znao Osmanovu kurjacku cud.Koliko si već puta prodavao kucu? . uskoro će se rasprsnuti ovaj prividni mir. nadajući se da Osman neće na to pristati. Rekao je Osmanu da će prodati kucu i namiriti manjak.Kao i svako.

ali ću upitati. Ramiz nije uzalud sjedio u Zupci! Moj dobri Mula Ibrahim. nadajući se da će u njima ostati štogod od mojih naivnih riječi. trlja bolesnu nogu. i platice to tudjom i svojom glavom? Gdje je ljutiti telal Hido koji bjezi od sirotinje? Je li neki drugi Ibrahim Paro utekao od svojih žena? Jesu li ovdje sinovi nekog drugog berbera Saliha s nekog drugog Alifakovca. Nemoguće je. cuteci. A s Mejdana su vojnici odlazili u rat. jer sve može biti sumnjivo. i kad se pozališ da se ne osjećaš dobro. i sluzbu djecjeg ucitelja. uselio se u kucu. istjerao zenu i svog bracnog zamjenika s petoro djece. Otjerali su carske sluzbenike. veseli Ferid. I njih prate majke. ali su placali danak i išli u vojsku. sudbina im je ista. pošto smo ispratili deset vezanih Zupcana na putu u tvrdjavu. i ne znam da li potvrduje ili sumnja. ocevi.Ipak ću upitati Tijanu o onome što mi se ucinilo da sam vidio. koji je postao aga. i cuteci. ali ću upitati. Pobunili su se samo seljani iz Zupce. ali ne i njegove navike. Narocito je pogruzeno klimao mršavom glavom kad smo se vratili djeci. Pored njih je išao bivši austrijski zarobljenik. Placu. Lud sam što o tome mislim. djevojke. sa strazarima. govorio je samo o vremenu i o zdravlju. Odgodio sam dok se u meni ne stiša strah. Berber Salih s Alifakovca stoji po strani. A u mome dragom zavicaju opet su se razvili vojni barjaci i kupili ratni nameti. Preuzeo je poslove pokojnog Avdage. Dobio je svoje imanje. nikakvu drugu ne bih mogao prihvatiti. pa i to tiho i oprezno. savijenih šiljatih koljena. ili cute ubijeno. Medju djecom sjedi ponekad i Mahmut Neretljak. Našao mi je jevtin stan. Smail Sovo. Zupcani su išli izmedju naoruzanih strazara kao da su zacudjeni: zašto ih vode? šta su ucinili? Zene i rodjaci su ih pratili na odstojanju. i kad kazeš da je vrijeme ruzno. Ucim djecu citanju i pisanju. sestre. do kraja uplašen surovošcu ljudi. ozalošcen. kao da sam trazio lijek medju njima. Avdija Suprda? Svejedno kako im je ime. sluša. Je li medju njima neki Ahmetaga Misira. Ljudi su psovali sve ratove na svijetu. pokušavam da ih naucim dobroti. ili se još nada? Koji će poginuti od ovih što odlaze? I gdje? U dunavskim mocvarama? U besarabijskim šumama? Na dalekim nepoznatim poljima? Gledao sam. je li Husein Pišmiš. ali nama dovoljan. . postao muselim. Samo sam želio da što prije odem iz ove kuce. i nisu dali ni namet ni ljude. i sad je zadobijenu pravdu placao surovošcu. malen. klima glavom. Je li saznao istinu o sinovima. Ali mene nije zaboravio.

ali u to neću da vjerujem. . svi. kad odrastu? Hoce li zivjeti glupo kao i njihovi ocevi? Vjerovatno hoce. neće se vratiti.Svejedno da li su tuzni ili lazno veseli. a ne mogu da se oslobodim strepnje. Hoce li i ova moja djeca ici tim istim zalosnim putem. Neću da vjerujem. Ni moji drugovi nisu se vratili. Izginuli su.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful