Meša Selimović: Tvrđava 1. Dnjestarske mocvare 2. Tuga i smijeh 3. Sreća, ipak 4. Neprijateljska zemlja 5. Prazan prostor 6.

Cudno ljeto 7. Mrtvi sin 8. Junak koji se boji usamljenosti 9. Dječije svirale 10. Mladic cista srca 11. Neću da mislim na Ramiza 12. Tuga i bijes 13. Otmica 14. Moc ljubavi 15. Otac i sin 16. Nadgrobni natpis 17. Vjecni tragac 18. Smrt u Venediku 19. Tvrdjava

1. Dnjestarske mocvare Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. Reći ću samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kiša nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa mnom je došao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kući, prema dalekom zavičaju, došao je zato što sam, plivajući, izvukao iz opasne rijeke njegov probušeni camac i što sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na ledja, i nepomično zurio u mutno tuđe nebo, zeleći da umre. Nikome nisam pričao o tom Hoćinu, kad smo se vratili. Možda zato što sam bio umoran, i zbunjen, što mi je sve to hoćinsko izgledalo čudno, kao da se dešavalo u nekom drugom životu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj što je suznih očiju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajući. Ništa nisam žalio, nisam bio pozlijeđen, nisam se osjećao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto učitelja, i djecu koju sam podučavao, išao sam u neku slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hoćina, među vaške i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad. Iz tog čuda što se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva dogadjaja, i pričam o njima ne zato što su teži od ostalih već što ih nikako ne zaboravljam. Prvi se tice jedne bitke, medju mnogima. Otimali smo se o jedno utvrdjenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u mocvarama oko utvrdjenja, i naših i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmedja od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leševe, koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okruzivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu. Drzao sam glavu u rukama, te večeri, sjedeci na mokrom panju, pred jadnom vatrom koja nam je kopala oci, zaglušen kricima barskih ptica, uplašen gustom maglom dnjeparskih mocvara što nas je uporno zavijala u zaborav. Ne znam kako sam te noći uspio da prezivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvizducima, u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nećega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko. Drugi dogadjaj je ruzan, i uzalud pokušavam da ga izbacim iz sebe. Cesto je u meni, i kad ne želim. Sve ga ponovo vrati, cak i ono što mu je suprotno, neciji veseo smijeh, golubije gukanje djeteta, njezna pjesma o ljubavi. A moje sjećanje uvijek potice od kraja, ne ovako kako sada pričam, zato je možda ponešto netacno, ali drukčije ne biste razumjeli. U trecoj ceti, desetorica Sarajlija odmah su se izdvojila, od straha pred nepoznatim krajem, nepoznatim neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. U svakome od nas, za drugoga je bilo nešto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedan drugome za misao o zavicaju i porodici, nijemo gledanje i cudjenje, šta to trazimo u tudjoj zemlji, osim svoje i tudje nesreće. Vracao sam se medju njih, kao da sam dolazio kući. Bili su obicni ljudi, dobri. Neko je na vojnu došao zato što je htio, neko zato što je morao.

Ahmetaga Misira, krojac, a ne pamtim ga drukčije nego pijana, dugo je želio da postane aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, što sigurno nije želio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snazni Mehmed Pecitava, uvijek golih prsa, najruznijim riječima je psovao i rat i onoga ko ga je izmislio i sebe što se prijavio, ali nikad nije htio da kaze što se prijavio. Ibrahim Paro, knjigovezac, rasjecene gornje usne, što je, kazu, biljeg srecna čovjeka, imao je tri zene u Sarajevu, i šalio se da je od njih utekao. Dvojica sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata, iako je jedan od njih, stariji, ponio britvu iz oceve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za zivu glavu nikoga drugog. Hadzi Husein, zvani Pišmiš, zapao u dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo, kazandzija, pošao s drugima, u picu i oduševljenju, pa je oduševljenje izvjetrilo ubrzo, kad i pice. Avdija Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i pošten u oba posla, a ne zna se koji je gori. I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim Paro se zauvijek oslobodio svojih žena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za svaku zenu. Husein Pišmiš je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarsku mocvaru. Stariji od dvojice brace zaklao se britvom jednoga ranog jutra u ukrajinskom selu gdje smo zanocili. Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda. Smail-aga je pobjegao kući prije završetka vojne, nestalo ga je jedne noći, i poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat završio, došao u sarajevo, izbezumljen od brige za zenom i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija Suprda, barjaktar, junak koji se nicega nije bojao, koji je ostao ziv u stotinu juriša i iznio citavu kozu ispred hiljadu kuršuma, poceo je da se bavi vocarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s kruške i umro. Tako, eto, ja ziv, jedini, pričam o njima mrtvima. Pa, da pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni zivi pa da pričaju o meni mrtvom, pogotovo što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaju šta ću ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke više od njih nema. Ostace samo ono što ja, pravo ili krivo, kažem o njima. I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tice ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Šta će oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Šta će tamo krojac Ahmed Misira, šta će knjigovezac Paro, šta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, šta će kazandzija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su odrzali taj nesrećni Hocin, da su osvojili tudju zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tudje muke? I da li bi srecnije zivjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojac Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i išao da pogine u nekim nepoznatim mocvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hocinu i nekom drugom Dnjestru. Pametni Mula Ibrahim kaze da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad neće biti drugaciji. Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrcu drugova u hocinskim pištalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo,

kao da se neka nerazumna a strašna sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjećanja, suviše naglo sam iz miroljubive dosade ucenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potrazio na zemlji. Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo slucaj koji hoću da ispricam. Doduše, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja, postali su grublji, nemilosrdniji, možda zbog beskrajnog prostora koji ih je odvajao od kuca, možda zbog surovosti koju namecu rat i stalna blizina smrti, pa opet, zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom casu ostaneš zaprepašten, i pitaš se u cudu: ko su ovi ljudi? Nemoguće je da su to oni isti koje sam dvije godine poznavao. Kao da ih je rat dugo kuzio, i zlo u njima, dotle skriveno, možda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest. Sa straze sam se predvece vratio konacištu, stopi cvrste zemlje medju barama, s kolibom u kojoj je zivjela još mlada žena, s troje djece, i s mršavom metiljavom kravom u staji od pruca. Brinula se o djeci i o kravi, sama, muz joj je sigurno s onu stranu mocvare, protiv nas. Nije govorila o njemu, nije govorila ni o čemu, a nismo je ni pitali. Sklanjala se od vojnika, a uvece se s djecom zatvarala u kolibu. Licila je na lijepu mladu nevjestu u nekom našem posavskom selu, i gledali smo za njom dok je zamicala za staju, za šašu, cvrsta, uspravna, ali nismo ništa govorili. Možda zbog djece. Ili zbog bajraktara Avdage, koji bi glavu otkinuo svakomu zbog ruzne riječi o tudjoj zeni. Ili smo se još stidjeli jedan pred drugim. Toga dana, kad se sve desilo, nije bilo bajraktara, otišao je nekim vojnickim poslom, a ja sam bio na strazi. Sacekali su me namraceni, s nekakvom zluradom prijetnjom u ocima. Idi u staju - rekli su mi. I samo su to ponavljali, kao naredjenje, pozurujuci me i ne odgovarajuci na moja pitanja. Djeca su cucala kraj vrata kolibe. Obišao sam kucu i stog šaše, ušao u staju. Na zemlji je lezala žena. Ibrahim Paro se otresao od slame i paucine, i pritegavši kaiš izašao, ne pogledavši me. Žena je lezala mirno, golih butina, nije ni pokušala da se pokrije, cekala je da sve prodje. Kleknuo sam pored nje. Lice joj je blijedo, oci zatvorene, okrvavljene usne stisnute. Uzas je prešao preko nje. Povukao sam bijelu rubinu i pokrio je, maramom pokušao da joj obrišem krv s lica. Tada je ona otvorila oci i pogledala me zaprepašteno. Nasmiješio sam se, da je umirim: ne boj se, neću ti ništa. Ali kao da se još više zaprepastila zbog toga, u ocima joj je sijevnula mrznja. Izvadio sam iz torbe peksimit, nisam ga pojeo na strazi, i pruzio zeni: uzmi, daj djeci. Odbacila je peksimit, jarosnom kretnjom, i pljunula mi u lice. A ja, ništa nisam učinio, nisam se ni pomaknuo, ni obrisao. Ukocila me njena muka. Jer, sve sam shvatio, u casu. Da sam učinio nasilje nad njom savladanom, kao i ostali, podnijela bi stisnutih usana, i mrzila bi nas, pse, cijeloga života. A ljudski obzir i sazaljenje, nakon nasilja, što joj je izgledao kao potres, kuga, kob koju bog šalje i čemu lijeka nema, nenadno su probudili njeno dostojanstvo i pokazali joj mjeru ponizenja. Od zrtve nedohvatne sudbine postala je žrtva surovosti. Ja sam tu zenu najteze povrijedio, teze nego svi ostali. Ustala je i pošla prema vratima, pa se predomislila, uzela peksimit i izašla, oborene glave. Ujutro smo sjedili pred stajom, natmureni, ozlojedjeni jedan na drugoga, ozlojedjeni na sebe i na cio svijet, zadavljeni barskom maglom a još teze maglom što se vukla po našim dušama. Žena je izvodila jedno po jedno dijete i umivala ih na pragu kolibe, a onda je ušla u staju, ne gledajuci nas, dublje zabradjena, da sakrije krvave pecate, pomuzla kravu, i mlijeko odnijela u kucu. Uzdišuci, Paro je pominjao boga.

izgleda. Mladi Mula Ibrahimov pomoćnik. i kao da je već znao sve što mi znamo.Ostali su sjedili ukoceni. Nije se ni okrenuo. Kad je zatrpao grob. Mladji brat je sam iskopao grob u mokroj zemlji. a on je rekao. Ni iko drugi. i našao ga mrtvog iza šaše. krv je lila kao iz cesme. je li izgubio razum. i sam polozio brata u jamu. da se ne bi vracao po mraku. zamandalivši vrata. jer nije umro ni od kuršuma ni od neprijateljske sablje. da se sastavi zapisnik o smrti. gledali smo razjapljenu crvenu ranu na vratu. silom. A onda se odvojio. podnijela cuteci. i kad smo svi bacili po grumen blata na mokru humku. a govorio je cudno. Ustao sam. Više ga niko nije vidio. poradi sebe. i sa strahom išcekivali šta će uciniti mladji brat koji je neprestano. Bili smo petnaest koraka udaljeni. a ništa nismo culi. nisam ni riječi progovorio. Žena je izašla iz kuce. žena je bez riječi pokazala gdje se nalazi lopata. Bol je sigurno bio strašan. samo da nešto radim. i nestao iza šaše. sam dugo. niti se moglo dovesti i u kakvu vezu. samo je digao pogled sa vlazne humke. buljio u preklani vrat. išli za njim. šta je govorio sebi i mrtvom bratu koga je volio više nego samoga sebe. Vidjeli smo kako je zagazio u vodu do clanaka. natopivši vlaznu zemlju pod njim. potpuno nepotrebno. šta je htio. Kako se dugo nije vracao. mi nismo culi. niti će ikad iko saznati. sa sjekirom u ruci. naglom kretnjom mi istrgnula sjekiru i ušla. a niko nije pominjao sinoćnje nasilje. ne dozvoljavajuci da se mrtvac prekrije. mahnuo je rukom. da reze grkljan i gumastu cijev dušnika. Odjednom se stijesnio prostor oko nas. Stariji od dvojice sinova berbera Saliha s Alifakovca je ustao i pošao prema šaši. Cudio sam se. Zaklao se britvom. prišao sam trulom drvljaniku. divio. jer se nije znalo zašto se zaklao. Ostao je nad grobom. zalio. Pricao je sa svima nama. Drugi snop šaše je rastro po mrtvacu. da ne uznemiri djecu. ali o zeni i onome što se sinoć desilo. a lice mi pokrio svojom maramom. molili da se vrati. teško je reći. i ostavljenom sjekirom poceo da sitnim šiblje. zamolivši da se udaljimo. nije poljubio grob. u vodu. a on nije ni zastenjao. Kuda je krenuo. Kako su je sinoć savladali? Na prevaru. student Ramiz. sacinili zapisnik. Ko zna šta je mislio. smiješeci se umorno: . i opet se s djecom zatvorila u kolibu. uporno odbijajuci svaku pomoć. Nije se sagnuo. opkolila nas je prijetnja. Kad su Mula Ibrahim i njegov mladji pomoćnik. nije izgovorio molitvu. Sigurno je stajala iza vrata. stavio snop šaše na dno. Zatvorena kuca i sklonjena djeca bili su cutljivi prijekor. iznenada? I sve je. Zvali smo ga. bez riječi. nijemožda ni cuo. Iz njega se culo samo muklo stenjanje. pa do koljena. i pošao prema mocvari. mladji brat je pošao da ga potrazi. Dugo je morao da zasijeca po zilama od uha do uha. bez jauka i bez suza. više slušao nego govorio. I dok smo cekali da dodje neko iz štale. Ispricao sam mu cijeli slucaj. prenocio je kod nas. sigurno. mucila me ova cutljiva napetost i zenina mirna mrznja. A stajalo nam je u grlu kao kost.

i da prezivjelima piju krv. zbog srama.– Ubijaju ih. vaznije. krv.upitao sam ga. – Da vidim i ovo . od životinjskog straha. Ne mislim na ogromni Dnjestar. Mi smo psovali i nebo i zemlju. koji se uneredio od straha pa me molio da to nikome ne pričam. svi. Mula Ibrahima. bijeda. . Gotovo i ne mislim više na borbe. nosim u sjećanju samo ova dva dogadjaja koja su se mogla i zaboraviti. mucno tavorenje na svojoj zemlji. Zaboravio sam druge dogadjaje. Zaboravio sam i bezbroj drugih stvari koje bi se mogle pamtiti zbog blizine smrti. – Zašto si došao ovamo? . a ja sam je preplivao vukući u probušenom camcu vojnog pisara. i boga i ljude. Možda zato što ih nisam mogao ni razumjeti ni objasniti. ne vuku se po meni kao avetinjske slike. pa je hiljade vojnika izginulo ili zarobljeno a stotine se podavilo u strašnoj riječi. a eto. od krvi. kada smo ostali odsjeceni od ostale vojske na drugoj obali. ako i nisam zaboravio. a tajna se duže pamti nego jasna istina. zamišljeno gledajuci u tamnu noć što nas je opkoljavala. na surovost koja se zove junaštvo. ili. teze. Nikad ni od koga nisam cuo takve riječi. da pričaju o slavi. zbog straha. ubijaju sami sebe.odgovorio je. nadošao od kiša. ali ovako nismo govorili. zešce. Život naroda je glad. na gadjenje od klanja. od bezdušnog zanosa. i glupo umiranje na tudjoj. A velikaši će se vratiti kući.

u stvari. ne tugujem. i loviš je. majka. možda i izvan nekog odredjenog smisla. nju ili njenu sjenku. bez duboke tuge i teškog žaljenja. od početka do kraja. Ni sebe nisam mogao da zamislim u toj kući. Ako taj drugi želi da razumije. ali je moje tijelo potpuno shvatilo njen značaj. jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu. zapalili su je Cigani kad su se zimus sklonili od zime. i tužno. već uvjerenost s kojom je izrečena. Ali sam se toga sjetio kasnije. Trošna porodična kuća je izgorjela. Kad sam došao s vojne. docekale su me rdjave vijesti. prepoznaješ je na tudjem licu. tudji. A ja se toga nisam sjetio. u nekom zbivanju van vremena. kao da je to bio neko drugi. jedan jedini: srećan sam. svi su pomrli od kuge. Vidio sam toliko smrti. a zamijenilo ga nešto nenadno zrelo. hrišćanina. kao ptica i oluja. Rekla je samo: . u nekoj vezi. zato što nije njihova. teško izrećivim osjećanjem. razumjeti svakako neće. Kao da sam se nadao da će se vratiti sjećanja. živ sam. da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neočekivani poklon. Misao nije naročito duboka. ali nije daleko od čuda. koja se dotle gubila u komešanju odvojenih dijelova. Tražili su mi da prodam. i zašto o ovome. Dok sam pričao. ne znam od koga. do kraja. otkrivši se prvi put pred ma kim. Ovo je višak. Učinilo mi se da zna slušati. tada mi je bilo svejedno. otkrivši se preda mnom. kći je pokojnog Mice Bjelotrepica. Ponekad bih otišao da vidim pocrnjele zidove i mrtve oči mrtvog zdanja. sve ostalo nije važno. i živi su žurili da ih zatrpaju gdje bilo. Ali nisam ni ja birao prilike. i prvi put ovako. osjećaš da je negdje u tebi. Obuzela me mirna ravnodušnost. kao težak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. Ni grob im nisam znao. Porodica mi je prošla gore nego da je bila na Hoćinu: otac. i više nego što sam se nadao.2. a slušanje je važnije od razumijevanja. nepažnjom. pa su pustile da sve pokrije zaborav. Vlasti nisu ni dugo ni pažljivo trazile ubicu. za sad nije važno. Drugome je neophodna tačna riječ. s njenog lica je nestalo vedrog izraza. Tako sam i sam sebi složio razložnu priču. u kojem nikako nisam mogao da zamislim bivše stanovnike: kao da je bilo pusto odvajkada. ovo je sreća. stotine su umirale u jednom danu. zato je i traziš. prije dvije godine. ne znam kako. zapalili nehotice. I bio sam srećan što sam makar na nešto u drugom čovjeku naišao prvi put. nisam htio. koji me možda i naveo na neočekivani razgovor. u opijenost koja ne traži smisao. to ljudi govore otkako su počeli da misle. iako je nisam očekivao. iako mi se čini da sam upravo o tome mislio. Nije me bilo u vlastitim uspomenama. Bašta je razvaljena. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac. Tuga i smijeh Prvi put sam sve ovo ispričao jednoj djevojci. jer nisu pošli mojim putem. sestra i tetka. nisam mogao ni sam sebi objasniti. svoj drugi. u magli zebnje. sve kako ne treba. nisu ni prilike mene: susreli smo se. Sve neobično. Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi. I nije me toliko iznenadila misao. Živio sam. u tudjem pogledu. kako su ljudi nesrećni. ubijenog rukom nepoznatih i nepronadjenih ubica. Malo je ljudi u gradu moglo da kaže. Ime joj je Tijana. kad pocče da shvata. možda će mi biti potrebna. ni nova.Bože. koju hiljade drugih nije moglo da razumije. . Možda je moja svijest još bila zbunjena pred tom neobičnom istinom. Ili nešto još vaznije. A zašto baš njoj. ne radujem se. bijedno i žalosno. nekad. po čemu se moglo zaključiti da nisu čeznule za istinom. kad je s čurčijskom robom pošao na vašar u Višegrad. ili su je znale. i samo radi mene. poklonjeni život. A ona je željela. voćke otrnjavile. Slušalac je babica u teškom porodjaju riječi. Svejedno na neki poseban način. možda samo ja. tako. treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne.

niti sam imao kuće. izgledao je kao samrtnik. Kao da je želio da s nekim podijeli nesreću. poluglasno. Pogledao je svoje mjesto na kamenu. o djevojkama što tuguju za mladicima koji odlaze u rat. zutih ocnih kapaka. teško dišuci. od radosti. širokog kao more. uznemiren. svakom žilicom. i sjeo na kamen. mršav. ubili su ga hajduci Becira Toske. vedre. i misao. bez velikog ponosa. Ništa drugo me se nije ticalo. stekao veliki imetak o kojem se culo tek kad je umro. Blijed. Tako je Saliha Goluba preko noći snašla sreća kakva ni u snu ne dolazi. nisam imao ništa. ali sam snažno osjećao. zbog nje se nije ni zenio. kao da sam izgubio razum. Samo. Taj brat iz Gorazda posjedovao je šume i cifluke. izdrzljive u nevoljama. sipaju šerbe i piju. i samo to pjevao. bezazlenu grubost njihovih riječi. ili da podjem s njim u Gorazde. koji je licio na zenu više nego Golubova majka. imanje je ostalo bratu Salihu i majci. Trideset godina izdrzava slijepu majku. volio sam mir. poceo bi da pjevuši. A onda i mir uznemirio. brzi topot bosih nogu. radostan smijeh. Satima sam sjedio pred Begovom džamijom. I on i ona imali su po sedamdeset godina. ili nebo. na kamenu. da pocnem neki posao. A možda i s toga što sam vodu mogao mirno gledati. Umro je iste noći. gdje se odmarao i pjevušio tolike godine. I nikome ništa nisam zamjerao. ništa mi nije nudio. da mu pomognem u upravljanju tolikim imanjem. Salih Golub je imao brata u Gorazdu. zatvarao sam oci i uši. niti sam ja tražio. ili u vedrom pričanju o svemu i svacemu. Skinuo bi s ramena tešku posudu sa šerbetom. Možda zbog hocinskih baruština. ili zbog mutnog Dnjestra. Nisam imao zapošljenja. Slušao sam vrapce i njihovo smiješno čavrljanje. i ponudio mi novac. miroljubive. uzimao vakufska imanja pod zakup. plitku. Drugi to nisu mogli. ali su malo marili jedan za drugoga. djeca prilaze. gdje je drzao ergelu konja. Licili su mi na male. Poceo sam da trazim vodu. Sve je otjecalo. spokojno. a bilo mi je svejedno. i sjećanje. a kako mu je žena umrla ranije. za sebe. malim zadovoljne. tekucu. Ja im se osmjehujem. Kad bi se odmorio. ili od tuge. nimalo srećan. pocinjuci iznova čim dodje do ruba svog kratkog pamcenja. obicne ljude. I djecu sam volio. Pred dzamiju je dolazio i Salih Golub. kad bi se potukli. Znao je svega nekoliko riječi jedne jedine pjesme. Niko nikog nije prevario: ona je bila bez vida. i život. zatvorenih ociju. Nisam više dolazio pred dzamiju. Mogao sam ljudima izgledati čudan. davao novac u zajam s lihvarskom kamatom. siromašni šerbedzija s Vratnika. dobrodušne. neprestano. Stigao je pred dzamiju sutradan. kao u dobrodušnoj svadji. naslonjen na zid. Salih se nije zacudio. a on bez imatka. mirno ispricao šta mu se desilo. i otišao pognute glave. Kad sam odbio. njihove zvonke glasove. Bili su pitomi i bezopasni. sve. Kad zaspi. Niko me nikud nije pozivao. jer nisu visili nad ponorom. i gledao ljude kako prolaze. bistru. pomalo svadljive. kao djeca. ili ništa. spremne na sitno zakidanje. . tiho sa zuborom. Volio sam sve što nije rat. zbog nje je od jutra do mraka vukao tešku kalaisanu posudu punu zašecerene vode. Majka mu se uskoro udala za hodzu Šahinpašica. ne misleći. Na Glasincu. čak ni mogući sutrašnji bol. Život je prevario samo Saliha Goluba.Nisam to govorio. površne.

satima. Nasmiješio sam se. uz javne nuznike što su zaudarali nepodnošljivo. Ali je to kadjenje malo pomagalo. Koliko mogu i koliko je pošteno. ozaren. Radićeš. doci će bolest. Zurio sam u blistavu vodu. pa smo Mula Ibrahim i ja. – Jesi li ljut na koga? Jesi li tuzan? Sanjaš li teške snove? – Ne sanjam teške snove. – Zar ti ne dosadi gledati u vodu? Pogledao sam ga začuđeno: kako mi može dosaditi! – Dokle ćeš tako? – Zašto? – Od cega ziviš? Opet sam slegnuo ramenima. zvucalo je zabrinuto. da umilostivimo neciste sile smrada. kao u bogomolji. pod sahat-kulom. bio sam gotovo srećan. Ruka ti je sigurno otvrdla. vrela i zagušljiva ljeti. – I šta radiš? Slegnuo sam ramenima. – Neću. – Jesi li svaki dan ovdje? – Svaki dan. – Docićeš ovamo. Kako hoćeš.upitao je. Mula Ibrahime. . na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza. malena i neugledna. – Gledaš? . – Ništa mi ne duguješ. dragajuci me. A volim raditi s poznatim čovjekom. i puštao da mi preko ruke prelazi obli talasic. – Ne vracam dug. – Pomogao si mi kad mi je bilo najteze. niti je važno. Kad sam ugledao camac. koliko možeš i koliko hoćeš. i platicu ti. Ko kutija. ali će smekšati. Smijao sam se: – Čovjek se navikne na svaki smrad. doci će godine. u Mudzelitima. Nećeš se obogatiti. kao da je ziv stvor. ne znam. I to mi je svejedno. Šta ćeš onda? – Ne znam. zindanski hladna zimi. – Pa. – Poludjećeš ovako sam. Iz tog sna me probudio Mula Ibrahim. uhvatio sam se nesvjesno. Nisam znao od cega zivim. Radićeš kod mene. – Radnja je lijepa. kad ne radiš. Treba mi pomoćnik. ili kad bude manje posla. ali nisam odgovorio. nisam ljut ni na koga. Sjena njegova je pala na mene dok sam sjedio na obali potoka. – Doci će zima. Radnja je usred caršije.Bilo mi je lijepo. – Ništa mi ne duguješ. Zvucalo je sazaljivo. Možda sam mislio da ću lakše isplivati. sve što sam želio. – Otvorio sam pisarsku radnju. I to je bilo sve što sam htio. i nije nam ostalo ništa drugo već da se naviknemo. I ja hoću da pomognem tebi. – Navikao sam na ovu vodu i na tišinu. nisam ni tuzan.

pametan čovjek neće mnogo razmišljati. za uvrede. kupio nešto namještaja. Omamila ga je pomisao na pedeset groša pisarskog ajluka. za koji sam jedva i cuo da postoji. A vratio se bez pare. A birajuci izmedju cistog vazduha sa sirotinjom. a imala bi pravo. Otkrivao mi je nalicje života. a još više od osamnaest groša plate na godinu. A do vješala još ima nade. hartije. ni mušterija. ocistio radnju od ciriša. za prevare. Neka nije gore. srećan što postoji takav čovjek na svijetu. ako je primiš kao savjet. – Amin. i zahvalio bogu što nije našao više. sve pohlepe. Rekla mu je samo: – Što da se u tim godinama lomiš po svijetu? Zar ne možeš biti pisar i ovdje? Kao da je od bijesa išao u rat! Sirotinja ne bira. kao neki drugi. zato me zbunila ova dobrota. bez zdravlja. za neki davni inat kojemu je već i razlog zaboravljen. samo je zahvaljivala bogu što je ostao ziv. da nije bilo bozije milosti. da ne bi bilo ni ove radnje. moleci se bogu da mu pomogne. a mene poceo da trazi čim se malo sredio. malo je uredio. za novac. ima ih mnogo više. Pisali smo molbe za zaostale plate starim ratnicima. za pokretanje parnica oko imetka. i što je baš on na mene naišao. kad se vrati. Možda je i on osjećao srecu što je ziv. utajen. i ne bi mu ostalo ni tih nekoliko casaka života. vidiš. jer bi se s preostalo troje djece mucila do kraja života da je on poginuo. već iz ljubavi: usnio me u srcu. I nije ovo učinio iz zahvalnosti. nevracen. A ovaj smrad. i nehotice. i bez izgleda na ma kakvu sluzbu a ne gospodarsku. – Što rekao onaj pametni čovjek kad su ga vodili na vješala. Ahmeta Šabe. Dao mu je bez riječi i bez priznanice. sastavljajuci kraj s krajem. i ne znajuci. možda nije mogao da zaboravi smrt koja ga je bila šcepala. tonuo sam u ovaj čudni posao. necijoj podršci. Žena mu nije predbacivala zbog tog nekorisnog lutanja po svijetu. pa mi se ponekad cinilo da je cio svijet išcašen i da . i ako te sreća posluzi. meni upravo odgovara. umrla su od kuge. i mene. Svi jadi svijeta slijevali su se u ovaj smrdljivi ducan. već čini što mora. Zašto ne bih pokušao? Zašto bi za svojom srecom morao trcati na kraj svijeta? Otišao je bogatom Šehagi Soci i pozajmio novac da otvori pisarsku radnju. A onda se poceo navikavati na tu misao. sve tuge i nevolje. nekom polozaju koji neće biti sirotinjski. I ja sam to znao. – Kako može da ti odgovara? – Evo kako: zašto su javni nuznici ovdje? Zato što je ovo središte caršije. I pomogao je: mušterije su pocele da dolaze u većem broju nego što se nadao. – Uzaludne. A njega je dobro posluzila. dva dobra teško možeš sastaviti. s lijepim smiješkom i bez pozivanja na bozije ime. preotet. uz besplatnu hranu s vojnickog kazana. jer smo bili sami: – Ja uvijek kažem: neka nije gore. A meni baš takvo mjesto treba. Kod kuce je našao dvoje djece manje nego što je ostavio. mišijih ogrizina. Sve više. i što je još ljepše. pribor za pisanje. Ili njegovu srz. i sjeo da čeka mušterije. Jer. U vojsku se prijavio bjezeci od jednolicne duznosti dzamijskog imama i dječijeg ucitelja. A znao je (tako mi je rekao kad smo pred veće prvoga dana išli kući). da je pravo cudo kako ga nije ranije pronašao.Mula Ibrahim je odgovarao dobrodušno. uz nesebicnu pomoć onih koji nisu išli u rat. Našao je i ducan (knjigovezac Ibrahim Paro poginuo je na Hocinu). i smrada sa zaradom. bez novog odijela. – Kakve-takve. a potajno se nadao i nekoj sreći. pod nogom je svakome. i on se uvjerio da zenina grdnja može biti vrlo korisna. – S pravom! Mogli su ga odmah ubiti. Zahvalio se bogu na milosti. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne možeš staviti. kao da je htjela da ga bogato obešteti za sve ono vrijeme kad ga je uporno zaobilazila. lakše je naici na rdjava. bez kamata. ni sreće. I to je bolje nego ništa. Mula Ibrahim je toliko zadovoljan ovim poslom. koji su mu poklonili život. za ispravljanje stvarnih ili izmišljenih nepravdi. sav prkos i ludilo.

Cak je primjecivao da mi ruka stoji nad nezavršenim retkom. da li su i moji roditelji slali ovakva pisma.. cedo moje rodjeno. A Mula Ibrahim je dobro poznavao i njihove duše i njihove prilike." Zaustavljao sam ruku i slušao te lijepe riječi što su licile na starinske pjesme. Mula Ibrahim je bio potpuno miran. zahvaljujuci bogu na milosti. zadovoljan i sobom. a niko više tamo i ne zna da su pod Hocinom ikad vojevala dva brata s Alifakovca. i citao je svaku neizgovorenu misao u njima. ništa ne osudjujuci.. oslobadjao ih je muke ispovijedanja i mucanja. dobro nam je. pa su mislili da sam nevješt. naviknuto ih slušao. jer su Rusi osvojili Bender. nesrećnica i ojadjenica. Brailu. pa se otac ljuti kako su mu sinovi nepazljivi i ne zure s odgovorom. Zbunjeno ga posmatram. Ruzno je zaradjivati na tudjoj nevolji. al po noći mislim samo na tebe i na oci tvoje lijepe. da ovo svršimo).. slušao to tugovanje i hrabrenje. nemoj sad plakati. Šta bi s istinom? Mula Ibrahim mi je velika tajna. i oslobodio cudne omamljenosti.. jer će se u ratnoj guzvi zagubiti. pa sam se neprestano cudio životu koji nisam poznavao. A kad su vojnici opet pozvani u rat. ali nekako prisno siguran. Da li je berber Salih s Alifakovca pisao pisma dvojici svojih sinova. osjećala se u tim riječima. pa smo se saplitali i ja i onaj što je govorio.. Otrgao me. da im pišemo pisma muzevima i sinovima. u nedodjin. zaista. (znam da nije dobro. doci ćeš. ili će ih naci mrtve. a od tebe ni cusa ni glasa. Po danu još djene-djene. I rekao sam mu to. druge djece i nema. i da li i sad piše. pisma koja neće stici. u prvoj hladnoj noći. i da nemaš vremena da se javiš svojoj majci.. kao da im je srce otvarao. Nije čekao da mu išta kazu. i mladim pomoćnikom. (zar ne pita više? Udaje se?). razgovarao o strasti. ali ti on ne može pomoći. u tim pismima pisanim više za one koji šalju nego za vojnike.. al da mi je makar da cujem glas o tebi. Ne ljuti se što ti cesto pišem. Ja sam pisao cekajuci da mi kazu šta zele da saopšte.. pa se cinilo da je iznad ovog jada.. budio nadu i pravima i krivima. posrtao rukom po hartiji. i mušterijama.. Cekam. slušao o pohlepi. neraznjezen i nerastuzen.. a slali su ih u vjetar.pitao me vedro. jedva uzdrzavajuci suze. zadovoljavao ljudsku potrebu za trazenjem zamišljene pravde. pa ne mogu da zaspim. ili će neko donijeti glas o tebi. i zagušen uzbudjenjem.. ili bi se zacuo lelek od kojeg sam se zagrcavao. i sam pisao. Od dva potpuno razlicita čovjeka u njemu. – Zar nije lijep ovaj naš posao? . zabavim se poslovima. govoreći naglas: "Dragi moj sine. prepuno ljubavi i ljepote. od koje je ostalo samo ime. Tuga. Za nas ne brini. iako je zivio od njega. (biješe li tako?). I dok sam ja. . nepismene zene su u jatima dolazile u našu radnju. stara stotinama godina. da se čuvam nazeba i da se što prije vratim. mislio sam.. Tada sam poceo da mislim. rastuzen. sve primajuci kao obicno jer je ljudsko. mrtve i neupotrebljive. S paznjom je primao zene i starce. Znam da ti nije lako u tom nesrećnom ratu. nadam se. čim je stotinu konaka daleko od svog djeteta. luda.. završi to! A kad bi napisao pismo. šaljuci ih na trecu cetu.zaudara kao javni nuznici pored naše radnje.. i ne znam gdje da ga smjestim izmedju plemenitosti i hladne poslovnosti. A Mula Ibrahim je mirno poslovao. majka ko majka. ljubazno preporucujuci mušteriji da opet dodje. Kuliju i druge gradove sve do Dunava. i upozoravao me: Hajde. koji je pravi? Uvece je zapisivao svaku paru koju je primio. djevojke pitaju za tebe svaki dan. Ismailiju. suzbijajuci ozivljena sjećanja. nepotrebne riječi. srećan što me otrgao iz ravnodušnosti i opasne samoce. neće li zvekir udariti na avlijskim vratima. a njemu će ovako biti lakše). ničemu se ne cudeci. pisala sam ti prije mjesec dana. a ja ne mogu da mu kažem istinu. i zaduha mi je gotovo sasvim prošla.. (de.. Mejra pita za tebe svaki dan. i sagorjece na nekoj komordzijskoj vatri. poslovno bi uzimao novac za trud i stavljao ga u cekmedze. Tada sam ga mrzio.. ispunjavajuci ih povjerenjem koje je teško objasniti. čovjek je trošio opšte.

što i jest. nezadovoljene. Kad bih našao vremena. Zastao sam. pa na rijeku. kako su mi rekli. kao da ga guši uzbudjenje. pa će pisati molbu da im se izruce leševi. da ih sahrane u Zupci. Eto. culi su šta se dogodilo. Voljeli bi da to bude odmah. u uzbudjenju. ali je pravda bila brza od rodjacke brige. slušao kako voda tece. rodjaci. Glas mu je tih. Nabavili su tri tabuta. zuri im se. . nezadovoljstvo pobunu. zato mu se nije dopadalo moje usamljivanje.U tvojim godinama ja sam dobijao upola manje. da ih spasavaju. zbijeni. Ja sam bio daleko od misli na pobunu. usmrde se. cak i neprobudjene. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronadje pravu ludost. Danas su culi šta se desilo. drzeci se jedni uz druge. zaprepašten njihovim mirnim pričanjem više nego nesrećom. imaju mnogo posla kod kuce. naredila bi svima: udicu u šake.rekao je. Lovi ribu. Usamljenost radja misao. a i ovako će izgubiti dosta vremena. kao što vidiš. Kažem ti: lovi ribu. nije mi potrebna nikakva ludost. Ahmete Šabo! Izašao je na sokak. Nisam se brinuo nizašto. sinovi. kao da se pravdaju). tamo im je sva rodbina. . – Plata ti je dobra . pa bi ih sutra rano. odvukli u selo. a došli su s kolima. u gomili. žena imama i jednog seljaka (druga je na porodu. Koliko li je razlicitih ljudi u tom čovjeku? Zupcani su došli u gomili. ali se nisu tuzili. vazdan stvari ima da se posvršava. – Šta hoćeš da ti kažem? Tolike ljude su pobili. Znaš li šta je najljepše u životu? Zelja. samo sam lijeno sanjario. jer je izgledalo da se podsmijeva. sinoć je imam zadavljen u tvrdjavi sa još dvojicom seljaka. braca.Ali mi platu nije povecavao. A onda sam se sjetio da je on podozriv prema svemu što nije pravilo i zakon. sutra. pa mole da im se daju tijela. išao bih do Darive ili Kozje cuprije i. Stajali su u malom ducanu. Ahmete Šabo! – Ne mislim dizati bune. Zaista. nijednu zelju mi nije oduzeo. a nije ni dobro mrtvace dugo drzati nepokopane. – Isuviše. lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. a ti traziš razlog zašto su zadavili imama i dva seljaka iz Zupce! Lovi ribu. jer nema razloga za cekanje. Jednog dana mi je rekao da će u radnju doci rodjaci imama iz sela Zupce. Da je vlast pametna. uciniti štogod što se teško popravlja. ali postane najveća strast. zbunjeni. ali ustreptao.već su mrtvi. zato što Zupcani nisu htjeli da daju ratnu pomoć. prijatelju. nisu plakali. Ahmete Šabo! Smijao sam se. i promuklo dubok. buljiti u vodu. Toga se i bojim. ljeto je. ne šaleci se. sjedeci na obali. Ja ću im napisati tu molbu. nepomican. I bio sam zadovoljniji nego sad. ako je ikako moguće. na moju srecu i veliko cudjenje. ukocen. Svijet se može rušiti. a ja sam gledao za njim. I brani čovjeka od njegovih ludosti. rekao je brat imamov. hoce da kaze . Bojim se šta će biti kad se probudiš. sve su bile na okupu. vidio sam da je uznemiren. Miran sam. zašto! Prvi put otkako smo zajedno. Rodjaci su odmah dotrcali. – Zašto su ih zadavili? – Zašto? Pitaš me. a ti ćeš. više im u tvrdjavi nisu potrebni. misao nezadovoljstvo. zabrinut: mogao bi. Mula Ibrahim me savjetovao: – Zašto ne loviš ribu? Izgleda velika ludost.

a u prozor smo stavili sliku Abdul Hamida. naplatio. i nebo. Mula Ibrahim se vratio s nekim zamotanim stvarima. A i navikli su na muku. da sam i ja bio u toj nepobjedivoj vojsci kad je bjezala preko Dnjestra. i Zupcani su izašli. Ali. Ako prestanem da se smijem. ovo je proslava. zaglavivši se u vratima.– Zašto ne pišeš. upalili ih. smijem. gotovo razdragan. sav mu se predajuci. . Suze mi teku od smijeha. Ozbiljno je radio neozbiljan posao. isijecajuci polumjesec. život je tezi nego što sam mislio. smijem. Drzi ovo! Gledao sam ga u cudu: kakva je ovo šala? Nije bila šala. gradili smo nebeski svod pored gradskih nuznika. ostace samo suze.šaptao je Mula Ibrahim. s natpisom: Neka nam te Bog pozivi još dugo godina. zvijezde. i zemlja. na prozorske okvire. šta će mi to sad? Ovo nije istina. Bilo je bijedno. Niko se neće staviti da stavi sliku janicarskog odreda. – Prestani! . – Je li gotovo? Rekao im je cijenu. Mula Ibrahim je oduševljen svojim djelom: – – – – – – Je li lijepo! Lijepo je. kako je već pao mrak. A zvijezde? Kako izgledaju mjesec i zvijezde? Divno. Makazama je rezao obojenu hartiju. i ljudi. Oni sad sjede u velikom tudjem gradu. Potpuno su me raskrojili cutljivi seljaci iz Zupce. poduzetan. Kao da ih se ne tice. bilo je smiješno. cekaju svoje leševe. a ja sam se smijao i prijateljevom oduševljenju i svome gadjenju.čemu se smiješ? Šta je toliko smiješno? . Niko. Oturao sam od sebe misao što me salijetala. Hoćeš li mi pomoći da okitimo radnju? – Zašto? – Sutra je rodjendan sultanov. Stavili smo svijece u prozor i. – Niko ni suzu nije pustio. efendija? Jedva sam pokrenuo ruku da dovršim molbu kadiji. Na njih sve udara. trake. Dzaba. Gledao sam za njima. lijepili smo na staklo. Ne bi bilo cudo da sam zaplakao ili zaškrgutao zubima. a ja gledam u ovo šareno cudo i smijem se. mnoštvo šarenih zvijezda i šiljatih rogova polumjeseca naselio je pisarski cumez. – Najmanje se govori kad te se najviše tice. bilo je ruzno. prestravljeno se osvrcuci. da se divimo. pa izašli na sokak. i sliku jednog janicarskog odreda kako veselo odlazi u rat. ni riječ zalbe nije rekao. a ispod nje smo napisali: Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku.

i to sad njihovi rodjaci cute u mraku.Ne znam. ne znajuci šta je smiješno. Jesmo li okitili ducan i upalili svijece ispod šarenih zvijezda i junačkog sultana zato što su ubijeni imam i dva seljaka iz Zupce. . mislio sam. ni čemu se toliko smijem. cekajuci jutro. da ih mrtve ponesu sa sobom? Ili zato što su pod Hocinom izginuli svi moji drugovi? Ili što berber Salih s Alifakovca još čeka svoje sinove? Ne znam zašto se smijem.

svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. već na njega. nezahvalnik. dosadna sa svojom placnom ljubavlju i siktavim pričama o muzu. a ispalo je sve o meni. ipak Išao sam sokacima. Ništa im ne zamjeram. kao na nebu. lici na onu iz djetinjstva. O meni i o svim ljudima. Svijece pred sultanovim slikama su pogašene. O meni je rekla i ono: boze. Zivjeli su kako su mogli. kao u pustoj pecini. cekajuci jutro i svoje leševe. muklo je tutnjalo u meni. samo to neobicno ime. najteze se govori o onome što te se najviše tice). i sigurno nisu zeljeli da na ovom grobištu stojim prazan poslije njihove smrti. Sreća. Gore. Kao da sam udaren. pobjegao nekud u svijet. ipak su nekakva spona s necim. nisam znao zašto idem gore. Jesam li je gledao iz one svoje sobe. izgovarao sam poluglasno. I ništa više. oca. s kojom nisam znao razgovarati. što odzvanja u meni kao zaljuljano zvono? Ali sam se tješio da nisam bio pametniji ni kad sam se penjao prema bivšoj kući. bili smo komšije. nigdje. djevojci iz svog bivšeg komšiluka. toboze ne o sebi. na dva Bajrama. o kojoj ni trenutak prije susreta nisam mislio da li je ziva ili mrtva. majka. nikud. Da li i o sebi? . divnu. ne vide se zvijezde od šarene hartije u prozorima. bijelu. Dječija soba. zacudjen. i sjećanja mirno prelaze. čemu se nisam cudio.3. ili pod hocinskom utvrdom. a ispricao sam. koji je cijelog života lakomisleno gubio sve što bi stekao. na kojima ne mislim ništa graditi. te crne ruševine svega što je bilo. srebrom prekrivajuci garez. smještajuci se ondje gdje im je zgodnije. Niz cijelo kameno stepenište. Stajao sam mrtvo prisutan. bila je oceva soba. tetka. Ne postoje granice. kad me davni djetinji korak doveo do zgarišta gdje nije bilo uspomena. što je sad nema. Nikad to nikome nisam rekao (ima pravo Mula Ibrahim. neljubaznim gradom. zamišljajuci da sam ovdje? već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor. svejedno im je gdje su. Zar kod nas svaki pojas pocinje sve iz početka? Ta mrtva prošlost i nikakva sadašnjost. A kakve su i mogle biti? Zestoka a neodredjena ceznja nadvijena nad dragim. Zar ovdje ima ikog zivog? Poslije sam se pitao: kako me prepoznala? Je li znala da samo moja sjenka može doci na ovo grobište? Ili me vidjela kad sam ranije dolazio? Prišao sam ogradi. bez cilja. a našao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuce. zaboravio sam seljake iz Zupce koji spavaju na nekoj pijaci. dalek kao mjesec. S cime? Prepoznajem staru mjesecinu. i koja je sigurno umrla od zalosti za njim. ni kad se desilo to što mislim. sad vara. neradnicku. pod kolima. koja nije mislila ni na djecu ni na boga. naseljena vrelim slikama mašte bez cilja i uporišta. Prve večeri govorio sam o vojni. Tijana. iznad izrasle haluge. Otac. kao u pustinji. kako su ljudi nesrećni. pa ne znam gdje sam. pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti cak ni uspomene. samo da se pozdravim. cak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam. već druge večeri. jer je iz nekog drugog svijeta. a otišao sam kad je sahat na kuli odbio ponoc. a ne od kuge. zacudio sam se. Lice na oblake. To mi ne smeta. Sad i to izgleda kao san. sve do caršije. gore. što je. Kad sam cuo njen glas. sestra. Tijana. da se poklonim i poljubim mu ruku. u nju sam smio uci samo dvaput godišnje. Tijana. Šta je meni ta djevojka? Šta to ime.

i ljeto se ohladilo. Sve više sam s njom. bili su nam svjedoci. Nisam to sebi objašnjavao. ali ništa nije rekao protiv moje odluke. i blistavu sjenku ispod drveta. ili sam ga očekivao pa mi se cinilo da ga vidim. – Bez potrebe je mucio i sebe i nju . postala je Tijana Šabo. ili pisma vojnicima. Zvijezde od hartije i sultanova slika ostale su na prozorima ducana za neku drugu svecanu priliku. iako sam znao da je cudno što sam gotovo nepoznatoj djevojci ispricao ono što nisam nikome. nije bilo potrebno. nisam se cudio. i cetvrto. Bolje je otici. je li joj to dovoljno? Ali ona je još ludja od mene. snalazicemo se kako znamo. berber. što su se dvije tanke bijele ruke njezno savijale po truloj ogradi. ali ono što je kazao i učinio. Tijana Bjelotrepic. kad joj dosadim. a poslije. što u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena. Nije mi sasvim jasna ta zenska logika. . I pun sam njenog dubokog glasa. – Zato što me ne voliš? – Zato što te volim. osvjezavacemo našu ljubav. ali sam znao da govori istinu. ljepši je od zubora vode. a mi smo se krili mrakom. – Ti bi otišla? – Otišla bih. i nisu više smiješne. a to je mnogo. mada je zvucalo suviše ozbiljno i neopozivo. Rastreseno pišem zalbe sudu. Voljecemo se. a kamoli ljubav. i prvi ducanski komšija.Trebalo je da nadje zenu s kojom se neće nikada rastati. Iskreno sam to želio. stari Omer Tandar.I samo je to rekla. i ne dobija mnogo udajom za mene. i kad sam sam. Govorio sam zato što je bila mjesecina. koji se tri puta rastajao i ponovo vjencavao sa svojom zenom. to je sve. U jesen sam joj predlozio da se vjencamo. Nismo se dogovorili. i da se neću baš ozeniti (hrišcankom. I bilo mi je drago što to kaze. Uskoro smo se vjencali. Vracajuci se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoc). Cutala je i slušala. Mula Ibrahim se nije iznenadio kad sam mu rekao. da ne napišem: voljena moja. Ni haljinu ne valja krpiti. I trece veće. Voljecu je. što me slušala kako me nikad niko u životu nije slušao. i još siromanom!). Uspostavile su se granice. kci pokojnog Mice i pokojne Ljubinke. kao stari Dzezar. nemam ništa niti ima izgleda da ću ikad imati. Pohvalio je djevojku i . što su zamišljeno a blago gledale crne djetinje oci zrele djevojke. Vidio sam mu cudjenje na licu. nisam mogao zamisliti da će biti nekako drukčije. Ne vidim ih. i nećemo imati ništa. a sutra uvece smo se opet našli na ogradi izmedju dvije bašte. Možda nije ni pravo da joj to nudim. Znao sam samo da sam se zaustavio. A svi su znali. mada je sigurno mislio da je to prolazna ludost. i ponovo procitavam. Odnosim sa sobom njeno ime. U tom trenutku ništa drugo nisam ni želio. ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. Našalio sam se da će nam u početku sigurno biti lijepo. što sam tek pred njom slozio u riječi.pobunila se Tijana. bilo je pošteno. rekla je ozbiljno. Mula Ibrahim. Ili da zivi sam. Ništa mi drugo ne treba. Bilo bi smiješno da to kadija procita na tuzbi zbog nekog duga. ali sam pošteno rekao da sam rdjava prilika. ne zeleci da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome.

kakav je bio onaj zeljeni koga je zamišljala. Prije dvadeset godina. a tvoji su ljuti.njenu porodicu. sa srecno sjetnim smiješkom. pohvalio moju odluku. hadzi Omer se smijao: smrt uzme. Otvorio sam: nepoznat čovjek je stajao preda mnom. gdje nas je cekala prava gozba. za vrijeme pobune brace Morica i Sari-Murata. Ko bi mogao da bude? Nikog nismo očekivali. Potpuno sam bio zaboravio za tog svog rodjaka. Nešto te muci. koja mi je bila nepoznata kao i on. Rekao je da trazi mene. i da želi samo da me vidi. – Bilo je lijepo . i Sari-Murat. Poslije sam se sjecao tog njenog saucesnog pogleda. Nije izgledao narocito pametan. a sve se zaboravilo. mrtvi su. i gledala nas. obasjan nekom radošcu. pobjegao je u Valjevo. i sad se. rekao je. ili da je pustim da se navikne na ono što će biti njen život? Tada je neko pokucao na vratima. i zurio je samo da nas vidi. – Vrlo lijepo. Ponudio sam da sjedne. neprestano. – Sjedi kraj mene. Sad nikoga nemamo ni ona ni ja. Ali mi je bilo drago što je neko od mojih. a onda nas odveo svojoj kući. koja je i meni odjednom postala nepodnošljiva? Da li da je upitam. došao da me posjeti upravo u casu kad smo mislili da nikog svog nemamo. Mojih nema. kao da je pobjegao sa vlastitog pogreba. – Ne bih rekao. On je Ferhad. – Malo sam zbunjena. tako raznjezen. on se pozdravio sa snahom. oni odmah namire). Izdalo je i narodno pamcenje. pokazala nam troje djece (dvoje je umrlo. i na cijoj je strani bio. – Docekali su nas srdacno. a zaista kao da je ustao iz mrtvih. dar nam nije kupio. jer je kasno saznao za vjencanje. na strani brace Morica. Poslije rucka kod Mula Ibrahima. pričao. Proci ce. blizi rodjak moje majke. Daj mi ruku. vratio. Preboljevala je što su je njeni napustili. pa se pjevala tuzna pjesma o vješanju . gledala. uznemiren neznanom srecom.rekao sam. o njemu sam slušao u kući. pričao je. kao majka. zamolio i veselog hadziOmera da ode s nama do kadije. ovlazenih ociju. hoćemo li biti dovoljni jedno drugome? Kakvi su bili njeni djevojacki snovi. – Jesi li zadovoljna? – Jesam. a nije cudo što ga ne poznajem. i mislio kako nas je zalila zbog svega što nas ocekuje u životu. otišli smo u moju ruznu sobu. da li je i u najruznijem snu vidjela ovu strašnu sobu. Samo dvadeset godina je prošlo. a sigurno ni ja: začuđeno sam gledao njegovo lice obasjano srecom. i braca Morici. i tuzno i veselo. pa bi zacutao. pribijena uz mene. ili gradskih trgovaca. a dar će donijeti sutra. kako je lijepa. – Možda ti je zao što nikog od naših nije bilo. a zaboravio sam i zašto je pobjegao. Cutala je. i gledali se zbunjeno. kao da trazi zaštitu. – Zašto? – Ne znam. cudno ozaren. meni sasvim dalekom. i njihovo bezakonje. i ljudi koje su pobili. ponudio se za svjedoka. Šta možemo. Tiha Mula Ibrahimova žena primila nas je srdacno. a ja sam mislio kako je sve to cudno. – Zato što su dobri ljudi. Navikavala se na mene. eto. zbog nećeg zaplakala kad je poljubila Tijanu.

A ja sam se cudio toj ludosti. tamu. zagledana u jednu tacku. Da sam imao kud. nesreća. Smrdljak. onako zanesenog i zablesavjelog zbog ponovo pronadjenog grada. Nekoliko dana poslije Ferhadove pogibije. Možda zato što smo po prirodi zli. pa se bojimo glasnog smijeha. u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu. Gladuš. odsutna. korak po korak. Paljevina. I možda baš ta pjesma. Stotinama. gledao svoju i našu nevolju. Vucjak. niti su ljudi kao drugi! Zemlja je bijeda. bojeci se da mu slika ne pobjegne. I ceznja za rodnim gradom. čini mu se da nikad neće utoliti tu glad ljubavi. u dalekom Valjevu. Crni Vir. doveli su moga rodjaka u Sarajevo. isti svugdje . Samo bih poveo voljenu zenu koju sam nenadno stekao. A ljudi? Gadno mi je da govorim. dugo je cutala. Nije mi donio obecani dar. ljudi ko ljudi. za našom divljom turobnošcu? – Zemlja ko zemlja. šta bi bilo od nas? . Uskoro smo zaboravili nerazumnog Ferhada koji je stradao zbog ceznje za rodnim gradom. cinilo mu se da će umrijeti od tuge. Jadovica. Osmane! – Zloselo. Trnjak. Zar je onda cudo što se uvijamo. svratio je u našu radnju radi nekih darovnica školama i bibliotekama. Poslije smo se pitali da li je i bio. Da ga nije toliko volio. Vukovsko. i sutra će opet. i da mi nije svejedno. Izašao je iz tame. Tako smo izgubili i tog jedinog rodjaka. možda je više volio da umre u svome gradu nego da zivi u tudjem. ni njemu ni ikome drugome. Je i vam palo u oci kako se zovu naša sela? Reći im. za neodoljivom potrebom da cinimo zlo kad god možemo. A nismo ga ni poznavali. . za pakošcu što u nama zivi duže i jace i od materinske ljubavi. – Eto! Sve cemer. satima bi sjedio sam i zamišljao svoj grad. Zbog nećega što su svi zaboravili. Izgledala je uplašena. U pratnji svoga momka. po pravom gradu.. Zmijanje. gundjao je Šehaga natmureno. Nije utolio glad svoje ljubavi. hiljadama puta prolazio bi poznatim sokacima. hodao. da vidi grad i nas. Vukovije. budala! Eto mu rodni grad.rekao je Mula Ibrahim oprezno. kucu po kucu. toliko je sve licilo na ruzan san. Govorio je o toj ceznji suznih ociju. e pa cudna mi cuda! To je nesreća a ne ponos. Kukavica. Znao je da mi je Ferhad rodjak. A danas je hodao. pobogu brate! Za ovom siromašnom zemljom. Ali. Ili što nas nesreće neprestano prate. dotle nepoznat. nije mogao da jede. Budala. I sad. Nije mogao da spava. sirotinja. Blatište.. i mislio kako čovjeku ništa nije vaznije ni draze od zavicaja. To je razlog da čovjek place a ne da se raznjezava. Koliko je bio lud. Sutradan ga je serdar Avdaga prepoznao. Tada sam na Tijani prvi put primjetio cudnu uznemirenost.dvojice brace.umirivao sam je blagim dodirom i grubim riječima. eto mu zavicaj! povazdan gledao sokake. otišao bih na koju bilo stranu svijeta. – Ako bismo otpatili svaciju nesreću. Za cime je ceznuo dvadeset godina. kao da je sve stoljecima daleko. uljepšanog dvadeset godina dugom zeljom. veliš? Gledao smrad. kao utvara. bio bi još ziv. i taj zaborav. Odveden je u tvrdjavu i zadavljen. lazemo. ko zna. a ja sam mogao ispricati samo ono što mi je Ferhad rekao. plašljivo gledajuci u ozbiljnog Šehagu i nasmijanog Osmana Vuka. bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. kao da su junaci a ne surove siledzije. ili smo ga izmislili. što nas je bog obiljezio. glad. Nismo mu se nadali. i opet otišao u tamu. – Niti je zemlja kao druge. pomenuo ga je Šehaga Soco. Vukojebine. Osmana Vuka. obilazio poznata mjesta. A zašto je tako? Ne znam. Omeli su ga. Rodio se ovdje. ljepša su nego kad ih je zamišljao. i prijavio ga kadiji. zivio samo tren. Glogovac. koji mu je vodio trgovacke poslove. krijemo. i pitao me o njemu.

Šehaga? – Svi. Ako me nešto boli. Neko manje. a zivimo jadno i sramotno. kao zagrobne pjesme. na veliko zaprepaštenje Mula Ibrahimovo: – Zar smo svi zli. Možda zato što je govorio bez zestine. pamet u glavu! Znao sam to. cuo si za njih. na ulici. Ako me to zanima iz obicne radoznalosti. zaboravi. To je lijepa . i zato: pamet u glavu! Boj se svega. a mi smo i na tome zahvalni. zbog riječi. kad mi se zgadi laz. A šta će meni to? – Ili hoćeš da prijaviš? . ali sam zapamtio taj nauk.ljubazno se iscerio strašni Osman Vuk. Šehaga. Cak i mocniji ljudi stradaju. u teškom vremenu zivimo. Biju nas. svoju srecu vidimo u tudjoj nesreći. poslušacu: pamet u glavu. ne budi ono što si! Nisam mogao pristati na takvo beznadje. ne tako cesto. Mula Ibrahim me upozorio. Ali ponekad. i svi se prave da ne znaju šta Šehaga govori. onda ne vrijedi ni govoriti. a sutra. Šehaga. i padale su na dušu teško. ako najsigurnija zaštita pred bezbrojnim opasnostima. rekao je bezvoljno. Ali se u njemu. odavno sam slušao. – I ja tako kažem. Pošao sam jednog popodneva da Tijani kupim poklon na caršiji. Zbog svega što možeš da uciniš. Vojnici sa Hocina nisu zli. nemamo hrabrosti. Zato. oduvace nas kao prašinu. Nemamo ponosa. zbog uplitanja u nezgodan razgovor. Neka samo kogod jace kihne. hrabro a opet mocno. preturiti preko glave još teza vremena. misli. on je bogat i prebogat. Sumorno me pogledao i izašao. Crno je. i cesto govori i ono što ne misli. Pa dobro. nikakav razgovor nećemo nastavljati. To su bile najcrnje riječi koje sam ikada cuo. a mali se samo istope. pogleda. Izgrdio me i Mula Ibrahim. I nije naše da pitamo zašto Šehaga tako govori. koje je zagadjivalo život. izgleda. lazem i sebi i drugima. Mula Ibrahime. bojao se mocnog Šehage a još više onih kojima se njegove riječi ne bi dopale. utulila vatra i išcilila potreba da govori. da ne navikavam zenu na skupe poklone. bez svoje krivice. Njegove riječi su mi pale na dušu kao zeravica. postoji valjda i neka druga mogućnost za ljude osim straha. rekavši da bih volio da nastavimo ovaj razgovor. Mula Ibrahima je oblivao znoj. pa je pokušavao da bar sebe ogradi: – Ne treba sve gledati crno. Mi smo nesrećni. a naše je da ne potonemo u ovom životnom vrtlogu. Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas zivjeli. – Seljaci iz Zupce. sve visoke cinovnike drzi u dzepu pozajmicama i mitom. Sigurno nije istina sve što govori. neko više. Lako je Šehagi Soci. Ali svi. Ahmete Šabo! Baš zato da mi ne zgade ovaj novi život. Ne. ili ono što misli samo danas. bez ikakve potrebe. a kamoli do tudjeg. u radnji.mislimo samo na današnji dan i samo na sebe. nisu zli. ali je najveća istina njegova tuga. i pominjati naše dane kao srecne. Nisam mogao a da ga ne upitam. A što sam ja? Siromašni pisar kod njega fukare. mirno i uvjereno. to zajednicko mucno iskustvo. onda progovorim istinu. zašto mi je potrebno tudje mišljenje? On ne drzi ni do svog. Ispratio sam ga na ulicu. Njegove brige su drukčije. u caršiji: pamet u glavu! Kao posljednji zakon. Mula Ibrahime.

Nisam ga vidio kroz prozor. ali ovoj djeci neće mnogo pomoći. negdje na Istoku. Deset godina je proveo u izgnanstvu. iskrivljen. Radovao sam se povratku kući. Zastao sam pred radnjom mahmuta Neretljaka: nešto privjesaka i sitnjurije visilo je iza prljavog stakla. i sitne dječije. Dok sam još išao u školu. već ludost. gledajuci za njima. posrcuci pod tezinom besmisla koji im je uzburljao mozak. to je najvrednije. kad ne bih morao zivjeti sa svojih dvadeset pet groša godišnje. pustivši ih iz tamnice svoga neznanja i njihove nedoumice. poslije pasijeg života u ratu. Nasmijao sam se: – Rado bih učinio tu ludost. struk cvijeta. – Ej. a uz to ću dodati struk cvijeta i lijepu riječ. Gospode boze. Napravice metez u njihovim malim nevinim tikvama. Mahmutov. perzijskim i grckim riječima. taj niciji skitnicki jezik. papuce. nadolmljen turskim. I dok sam oklijevao da li da ga pozovem ili da odem. pravio je u ovoj radnji lazne pare bakrenjace.navika. i teško djeci koja će ti se roditi. – Oni sigurno misle da su glupi ili da je nauka nedohvatna . kašljucav. ponovo zasjeo u istom ducanu. jevtine pafte. Za kaznu je prebijen i protjeran iz Sarajeva. koji bi mogao da posvjedoci o dalekim putevima kojima je ovaj izgnanik prošao. Odakle mi toliki novac za ogrlicu! – Šta ja znam. pa to je arapski jezik. eto. Izašli su ošamuceni. Tvojoj zeni je isplacen njen dio imanja. Ništa skupo! već nešto sitno a lijepo. ili zadovoljan neočekivano stecenom srecom. – Tacno je i jedno i drugo . Šta on to radi? Slušao sam zabezeknut. – Dobila je takvu sitnicu da me sramota i pomenuti. tu nevjerovatnu papazjaniju. Poucavao ih je. ako je razumna. stvorice u zeni pohlepu.odgovorio je Mahmut razlozno. pricinjava radost i posrzava ljubav. teško zeni s tobom. Nasmijao sam se: – Slušao sam kako ih uciš. Ali ako je nerazumna. i veseo sam pošao u Kujundziluk. i o bezbrojnim poslovima kojima se bavio. – Zašto si pristao? – Baš me briga. a meni će postati teret. prsten od srebra. da kupim štogod sitno. – A baš sam mislio da joj kupim zlatnu ogrlicu! – Nipošto! To nije paznja. i proturao ih kao prave. on je oslobodio muke i sebe i mene i djecu. čemu? Licilo je na nešto poznato. ali se nisam naljutio na Mula Ibrahimovu riječ. ili nešto korisno. šamiju.rekao sam veselo. Nisam znao da je opet otvorio ducan. – Tako govore svi lakomisleni. Ne znam jesam li lakomislen. lancic. da pokažem dobru volju. kad joj se stare poderu. jer znam da mi ovaj čudni čovjek želi dobro. ako nema u čemu izaci. pa se vratio proljetos i. i lijepu riječ. zacin socnim našim psovkama. Ali sam cuo glasove u sobici iza radnje. unakazen. – A šta ti je smiješno? . krupan. – Svako se radja sa svojom srecom.

meni je svejedno. nećeš doci. A za ucenje. Neće biti štete nikome. mogli bismo dovesti i prave djake. ja te ne pitam. . Mahmut se namrštio: – Pronadji drugu djecu.– Pa ti ne znaš arapski. Ja malo znam. a sad preda mnom drhte njegove ruke koje su kovale srebrnu zicu i pravile lazni novac. i da nešto potajno smjeram. jer ništa nije mogao da izgubi ako se i predomislim. . Odakle bih znao? – A zašto ovo radiš ? Pruzio je ruke ispred sebe. kad hoćeš. oni malo placaju. A ja od toga zivim. iz medrese. nade koje su se pred njim otvarale.. Preprodajem ove drangulije. – O zanatu više ne mogu da radim. Kao lazne bakrenjace. ova opreznost. – Sigurno da ne znam.. Ostace na istom. Život ga je izlomio. Bilo je smiješno ovo njegovo isprepleteno pričanje. Zacudio se. pa niko nikome nije duzan. i ovaj lancic. i gotovo. prsti su mu drhtali. drugo ništa ne znam. onda nisi baš pametan. samo. ova soba je malena. A ako si se šalio. Ako ovi djecaci ne dodju. naci ću druge.rekao sam. i u koje doba hoćeš. Drhtavim prstima vadio je i pokazivao jevtini nakit.. ako joj se ne svidi.. sad će biti lako. – A kad se cuje da ne znaš ? To se ne može dugo kriti. – Hoćeš li ovo?. pogledaj. u lukave a opet nevine oci prestupnika s maštom. uostalom. Ove stvarcice sad plati. ili da me zali: – Slušaj mladicu. Slegnuo je ramenima: bice nešto drugo.. i ne razmislivši. ako misliš ozbiljno. i nesvjesno se smiješio. – A ako ti lazem za bolest. Šta gube? Ništa. Mogao je pomisliti i da sam lud. – Dobro. teške batine koje je dobio. Koristice i meni. cudjenje zbog ponudjene pomoći. – Ja ću ti pomoći .. ali ništa ne skrivam. nije znao da li da još više sumnja. Htio sam da kupim neku sitnicu za zenu. – Od ovih drangulija? Vidiš. platicu ti. nisam pametan. ako to cinim da bih imao za pice? – Svejedno. Naucice u medresi. a desi se da ne dodju. Obnovicu ono što sam ucio. sumnje. Gledao sam u njegovo izbrazdano lice skitaca. Još se branio: – A zašto si slušao? – Slucajno. i ucim djecu. ako ništa rdjavo ne smjeraš. ako se predomisliš za ovo što si govorio. Hoćeš li sutra početi. i da tjeram šegu s njim... a zivjeti se mora.Znam nešto arapski. Zašto otimaš moju? – Pomoći ću ti badava. ako ludi čovjek dodje sebi. izgnanstvo u daleke nepoznate zemlje. U djetinjstvu su nas uzbudjivale njegove lazne bakrenjace. i da sam dobar. odvikao sam. nevjerovanje. ali je sve ostavio bozijoj pomoći. Uzmi ove pafte. ako im bude potrebno. koliko da nije badava. naci ćemo nešto drugo. bolest ispila. Hajde.

a meni je prepustio sporedni dio posla. Da li sam mu i ja licio na zenu koja prede vunu nogama. čini mi se da ga je više privlacila zelja za neobicnim. klimao glavom. Dacu ti sve ako hoćeš. Ovaj čudni posao nije izmislio samo zato da bi došao do kakve-takve zarade. pogotovo otkako mi je rekla da je trudna. . Ili o trgovcu Hasanu. i neće ici ni na kakav Hocin. je li? A jesam li htio da platim? Odbio si. Zato što je sitno i nezanimljivo. o naplacivanju casova. dao ti ducan. Zao mi je da djeca cekaju. a ne od bolesti. i naucicu ga da mrzi rat. cudna mi cudna! Ostace magarci i s tvojim znanjem i s mojim neznanjem. poducavanje. ti znaš arapski. Hoću i sad. – Kako možeš tako da govoriš! A ko je koga molio. u odredjeno vrijeme. s ceznjom i zavišcu. On se uvrijedio. i otkako ocekujemo nepoznato drago stvorenje. dao djecu. obnovicu ono što sam ucio. pio je prilicno. jer je svak htio da ih vidi. iako je njegovo nepoznavanje bilo slicno njihovom. Preuzeo je brigu o pozivanju djece. Pricao je. smijuci se. E pa. Zeni sam rekao da pomazem nesrećnom čovjeku koji sve u životu čini pogrešno. nisam mogao da saznam. Šta je tu cudno. polako je hodao ispred Mula Ibrahimove radnje. Naucicu ga pjesništvu. povladjujuci mome znanju a mršteci se dječijem neznanju. rodjenoj bez ruku. Iskorišcavam te. a drago mi je i da radim s djecom. da sam najviše volio kad je pripit. Cak su mu se i ruke manje tresle. koje će rasti izmedju nje i mene. Bio je samo ugodno veseo i tako blazeno raspolozen. nedostojno čovjekove paznje. šta neobicno? Znam. tješeci ih da će im se sadašnji mrak polako početi da pretvara u vidjelo. Poslije casova me vodio u Idrizovu kafanu. Samo nepravdu ne podnosim. obicno. ja ne znam. zato što ne ostavlja čovjeku dovoljno vremena. kao pravi muderis. kad je bilo hladno. Sačekao me ponizno: – Bojao sam se da ne zakasniš. a nije htio da mi nudi ono što ja nisam trazio.Sutradan sam poducavao djecu pravom arapskom jeziku. i stekao imetak na njima. I učinio sam ti. da za ulozeni trud mene casti kahvom a sebe rakijom. ali ja bez tebe mogu. – Evo moga ucenjaka . svuda gdje je mogao da stigne. i tada sam vidio da je to od pica. ali se to jedva primjecivalo. A već sutradan. Sve drugo. o zeni iz neke palanke. zato što dugo traje.govorio je ponosno. o zagrijavanju sobice mangalom. o hvaljenju moje velike ucenosti. a Mahmut je sjedio uz nas. bilo mu je dosadno. nije bila laz. ili na noja iz dalekih krajeva? Rekao sam to. Pio je. kao izmedju dva duba. sigurno. Gledali su u me s nevjericom. A za noja i za zenu bez ruku dobro sam razumio. pa su je rodjaci pokazivali po vašarima i pare zaradili. reći ćeš. niti će uciti arapski jezik kod Mahmuta Neretljaka. pomogao. to ne znam. A zašto mu je bilo potrebno to vrijeme. niti je više pominjao placanje: moju ludost je prihvatio kao stvar koja se tice samo mene. zaista. zašticeno. I nije se cudio što ovo radim. koji je iz Misira doveo dva cudnovata ovna. netkriljeno. ja tebe ili ti mene? Rekao si: koristice mi. koja je nogama plela i druge poslove obavljala. I da budemo nacisto: da li ti možeš bez mene.

ciji sam rast . Neko to zove i mudrošcu. kao sila teza. jedino ako bi uspio nekog da udariš. da mi je vasionski vihor ne odnese. Sigurno zbog zene. i sigurno zbog djeteta. nije potrebno znanje da bi postigao mnogo. I poducavanje djece bilo bi nešto drukčije nego ovdje. da bi bilo smiješno dijeliti. Danas mogu i bez nje. doduše. Oslobodio sam se cudne bezvoljnosti i tihe tuge. neprestano kruzeci i da daje plod našem djetetu koje će se roditi u tom kruzenju. uselio bih se u jednu sa svojom zenom. Nema u tebi lukavstva. sigurno i potrebno. I jesam. Poslije ćeš opet zaboraviti. da se raskidaju stari spojevi. Ima stvari koje su iznad nas. – Nije uvijek ni nepošteno. nizašto. i svakako manje dosadno. to je dobro. makar bila i glupa. poslije rata. da i sam obnavljam ono što sam nekad znao. – Zar lukavstvo može zamijeniti znanje? – Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo? – Lukavstvo je nepošteno. koja me dočekivala kao da joj donosim srecu na poklon. groblja. Sultan je gotovo nadstvarni pojam koji povezuje naša razlicita htijenja. – Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš. i ne mogu se mjeriti našim obicnim mjerilima. – Jesi li ti učinio ono s cime se u sebi ne slazeš? Lukavo je. i susreo bi a ponovo kroz godinu ili dvije. sokaci. Mula Ibrahimu sam rekao istinu. i da sve pocne da lebdi i leti na sve strane.Slušala je ganuta. da nasilnik zaboravi zrtvu u svom nepovratnom letu. nimalo. donio iz rata. Letjele bi i dzamije. uplašeno: mislio je da sam se izlijecio od ludosti koje sam. A što osvjezavaš zaboravljeno. Kao kaput zimi. da mu bude ugodno. i nije mi bilo smiješno. znajuci da nema zlocudne sile koja nas može vratiti u ruzno životno puzanje. da mi cvjeta. i bili bismo srecni. – Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želiš dobro? – Da se svojim mišljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. pomalo podsmješljivo. a možda i nikad više. ispravljao uvrnute rogove polumjeseca. Razletjeli bismo se na sve strane. u prolazu. . a osvetnik juri drugom stazom. iz cistog zadovoljstva. Nasmiješio sam se toj šašavoj misli. kad njega ne bi bilo. Ne bih joj se zacudio. Zato što je neophodno. Kako će onda tebe poštovati? I ne naplacuješ za ono što pošteno radiš. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta ucini. lijepio za staklo sasušene zvijezde. Ali mi se odjednom ucinila nadasve zanimljiva mogućnost da nestane sila teza. Cistio sam od prašine sliku sultana Abdul Hamida. kao iz pracke izbaceni. na njegovu srecu. – Ciniš dvije pogreške . Dok nešto ne postigneš. On je viši razlog. Uhvatio bih i jedno drvo.Udruzio si se s čovjekom koga niko ne poštuje. ostalo bi samo lebdenje. iznad ili ispod onoga kome želi da se osveti. moglo bi mi opet zatrebati. Kako će onda ljudi cijeniti tvoje znanje? Mislice da ništa ne znaš. kao jedini plijen. Nekome. – To bi zaista bilo zabavno! Pogledao me iznenadjeno. i namjeravao da podjem odavno utrtim putem kojim ide većina ljudi. sa suzama u ocima što su postajale sve ljepše i dublje. da ga upitaš je li zapamtio. pomalo setno. drveta. nogom ili šakom. Ni rat više ne bi bio moguć. ako je gruba. ali te je valjda i malo stid? – Nije. Nestalo bi krivih i pravih. Taman bi jednom letecem djaku saopštio neko pravilo. jabuku ili trešnju. Žena više voli njeznu riječ. Samo bih svoje dijete naucio svemu lijepom što znam. koji nas drzi na okupu. – Ove slike u našem izlogu nisu izdvajanje. a možda bi više poželio da ga upitaš za zdravlje. – A zašto nećeš da naplatiš? – I on toliko malo uzima. nego pametnu. kao izlijeceni pijanac mirisu rakije. kuce. Tebi je potrebno. cvrsto bih je drzao u zagrljaju.poucio me ozbiljno.

a poslije se obogatio. posljednjeg od stotinu bajraktara banjalucke vojne. izlijecio sam se od ravnodušnosti kojom me obogaljio rat. Taj poziv je isto što i odlikovanje. Ucinilo mu se da je upravo došao trenutak koji je očekivao. lako u tu kucu. Sjecao sam se. A pozivali su za svoju sofru ugladjene pisare. zbog njih. nisu pozivali. nekad: lovi ribu! A mogao je i da kaze: ozeni se! Radjaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo. Starog Dugonju. s dlanom na nabreklom trbuhu. Bilo nas je dvoje. jace od nas. Junačkog bajraktara Muharema. mogućnost susreta s ljudima od uticaja. jer namece obaveze. isjecenog austrijskim bajonetima i jedva sastavljenog. koji ni za rodjenu majku ne bi pošli u rat.Vrijedi pričekati. uzbudjen. nisu pozivali. i svakog mjeseca priredjivao gozbe za poznate junake. . I nikog od starih junaka. a mi nismo otišli. Krug pozvanih bio je uzak. I sve više sam se ukopavao u uvrijedjenost. neka uzivaju u toj mrtvoj slavi. Prilagodjavao sam se. Pošteno je htio da mi pomogne. ici ćemo na sijelo kod hadzi Duhotine . ali je zbog nećeg volio ratnike i uzivao da ih saziva i casti u svojoj prostranoj kući. da me se ne ticu ni ti nekakvi ratnici. veseo. postala mi je odbrana. bez pravog sadrzaja. . A ja sam odgovarao. i otmene gizdavce. nisu pozivali. zabavljace. mislio je da vrijedim više nego da životarim u ovom cumezu. i od nje ostaje kostur. možda i sve rjedje. s uhom na tajanstvenom bilu kojim se novi život javljao iz nepostojanja.. Nisam se više smijao. njih su pozivali. Koliko zrtava donese jedan poraz. Nikad nije bio u ratu. I mnogi mjeseci su prošli. Nisam više bio sam.rekao mi je ponosno. Zivio sam bez njih i dosad. cuvenog junaka i cuvenog pijanicu koji nije poštovao niciji polozaj već čovjeka. ni stari Duhotina. izrešetanog kuršumima kao da je bio meta na strelištu. Govorio je. Novi gosti ne ulaze. Ne suviše cesto. Nisam odbio. vinopije. neprelaznim zidom odvojene od onih kojima je mjesto na tom skupu. a koliko li tek pobjeda! Pa neka ih. – Strpljenja! tješio me Mula Ibrahim. Cak sam pomislio kako imam sreće. Poceo sam iskreno da prezirem te ljude. i jednog cetvrtka Mula Ibrahim je ušao u radnju zadihan.. Postao sam kao i ostali pametni ljudi. što je na banjaluckoj vojni prvi navalio na neprijatelja i uskocio u šanac. Starog Mehmed-agu. I još više. Zbog njih sam spokojno uredjivao nebeski svod pored javnih nuznika. ili je Mula Ibrahim svemoguć. blijeda uspomena. i Mula Ibrahim je bio sve zadovoljniji blijedom obicnošcu mojih misli. s Begovca. jer vrijeme uporno glodje čovjekovu misao. što je bez riječi prosio stojeci pred kamenim hanom. koji su trazili leševe svojih mrtvaca. ali nisu zvali ni nove ako nisu imali polozaj i imetak. prljajuci je. Hadzi Duhotina je nekad tucao so. onog smijeha. Gotovo cijela zima je prošla. ne misleći o tome. doduše. pederaste. što se neprestano kvario i osipao. strogo odabran. laskavce. Znao sam šta to znaci. pa je poslije sakatim prstima pravio oklagije i cibuke. Ali je gozba prošla. Najcvršce od svih: obaveze ljubavi. spona koja me sve više vezivala s izgorjelim roditeljskim domom. meni je sasvim dobro i bez njih. Mula Ibrahim je dobro poznavao ljude. ja neću. ni jednog jedinog. jer novi neće da dijele slavu ni s kim. i bolje nego s njima. na sijelo! Ti idi. i trece još nerodjeno. i mislio na seljake iz Zupce. mogu i od sad.osluškivao. a poziv nije stizao. nikad nije pušku opalio ni sablju pripasao. – Spremi se. izgleda. ti junaci koji to više nisu. – – – – Pozvao nas je! Ko nas je pozvao? Hadzi Duhotina! Sutra uvece.

Zato sam rekao mekše. ne znam ni kako se razgovara s takvim ljudima. Osjetio sam to kao ponizenje i uvredu (Mula Ibrahim je dobro pogodio). pravdajuci se: – Bice nam dosadno tamo. A ti si se uvrijedio. Izgledao je tuzan i uplašen. – I tako. Neće nam se više pruziti ovakva prilika. koliko laskavih osmijeha uputiti. A pozvani smo. mnogo griješiš. što ne prihvatam njihov poziv. uplašen zbog njih. odjednom. – Niko neće ni primijetiti da me nema. i da se priklonim ko zna pred kim. znam te ja. – A znaš li ti šta ljudi cine da bi tamo došli? – Ne znam. da bi mi otvorio teško pristupacnu tvrdjavu. Onda. . Zao mi je što si se toliko ponizavao radi mene. Sigurno nisi razumio. To je možda najbolje. – Griješiš. – Ne znam šta da ti kažem. i ponekad teška tuga zbog ljudi. zaprepašten. Šta ću ja tamo? Kako. Nikoga ne poznajem. nećeš. koliko razloga izmisliti. trckarajuci od jednog do drugog. ako boga znaš! Izgubio je svu svoju rjecitost. I naljuticemo ih. i vratio im prezirom koji je spasavao moj ponos. ja sam ih otpisao. ugrijan. Nemam volje. A šta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u duši. Još su mutne hocinske magle u meni. i porad zene. molim te. ideš? Ozivio je. I zbog prazne sujete. i ne tice me se. – Smetam li ti ovdje? – Ne smetaš. radi mene. radi njih. Sirotinja sam. Pozvao nas je hadzi Duhotina. Postidio sam se. Cuo sam. Bio sam još povratnik s Hocina. A onda me pogledao sumnjicavo : – Uvrijedio si se što te nisu pozvali ranije? – Nisam se uvrijedio. – Cuti i slušaj. sve pametne razloge. rasopcan. za neko mjesto koje će mi omogućiti bolji život. i pored djeteta koje smo očekivali. propustio bi ovakvu priliku! Zaista nisam više imao volje da idem na to prokleto sijelo. ali neću. želim da ti bude bolje. šta ćeš tamo. upornost.Stao je usred ducana. boze sacuvaj. Na sijelo. svejedno mi je. A kad su me odbili. Nisam mogao da ga ponovo razocaram. i pored potrebe da se nadamo nećemu što nije uboga sirotinja. I koliko je vremena izgubio. – Nisam se ponizavao. ne smarajuci to ni cašcu ni povlasticom. pomislio: koliko je riječi morao utrošiti. – – – – – Nećeš? Kako nećeš? Tako. i gledao me začuđeno. Ne vrijede toliko. Cekaj. Sjeo je. Nećeš valjda cijeloga života ostati sirotinja? – Pravo da ti kažem. Ja ne bih učinio ništa. što nisam prihvatio njegovu pomoć. I sad treba da postanem lukav. radost mu se vratila. i razumio. ali prosjak nisam. A ja grubo i nezahvalno odbijam svu njegovu brigu i svu njegovu dobru volju. Prihvatio sam prvi poziv. Tuzan zbog mene.

Riječi. u noći. toliko je bilo plod noći. jer mi se spavalo. Ni pred kim se neću poniziti. zbog gluposti. pa ću se opet vratiti u svoj naviknuti tok. Osim za Tijanu. ispricao sam i kako sam bio odbio i ponovo pristao. osim hodnika i ostalih skrivenih prostorija. Cak sam se nadao da me neće niko zapaziti. ni za koga. kad pocnu da šuškaju po podu i postelji. kao da nas nema. zar se i od sreće ne spava.Sad. pred sutrašnju izvjesnost. cak do sljedece noći. Suviše je lako pristala. Doduše ljeti je teško. Jevtina je. ako ne i izravnom riječju. Nisam znao kako bi se ta prilika mogla javiti. zbog nećeg što nismo mogli ni zapamtiti. ali sam ostavljao slucaju da se pobrine za moju srecu. Cak me i nagovara. narocito pametnih i ugodnih. Meni je u ovoj našoj vreloj sobi bilo bolje nego na Hocinu. popricati. zbog Mula Ibrahima. Boli li te štogod? Ne boli. Ona to nije priznavala. ne trudeci se. – Zašto da ne odeš? Naci ćeš se s ljudima. I kako. i o čemu da razgovaram s tim ljudima? Poslije Hocina. ali ako se javi prilika. a svako jutro budi nas svjezi miris hljeba. sve dok se ne bismo naljutili. Ako ga ne bude. a zohari hodaju slobodno. pa se gubilo. u koje neću moci uci ako odebljam. zbog sitnice. Cudna si večeras. Ta naša sobica ima nekoliko prednosti i bezbroj mana. samo naše. stalo mi je da budemo pazljivi jedno prema drugome. bilo bi ludo da je ne prihvatim. a vrelinu podnosili strpljivo. – – – – – – Šta ti je? Ništa. zimi je uvijek topla. a onda se opet javljalo. zbog mene. grije nas sunce i vrela pekarska pec. ali sam se sutradan pitao. Zašto? Upitao sam: – Ne voliš što idem? . da ga je i jutarnje svjetlo potiskivalo u prijatno ali nejasno sjećanje. U životu nisam sreo nikoga ko je bio toliko nesposoban da sakrije ono što misli. da se ona nije gadila. jedinoj. A kakve ću riječi naci za njih? Uvece sam sjedio s Tijanom u našoj maloj sobi. i zaticao je kako sjedi u postelji. Šta je u tome rdjavo? Hoćeš li ostati dugo? Nije znala lagati. Budio sam se ponekad. i kako je iznad pekare. Briga bi me bilo za zohare. obuhvativši koljena rukama. Odavala se glasom. medjutim. Srecna sam večeras. poceo sam da se nagadjam sa svojom savješcu. izrazom lica. umio sam samo gledati u vodu. ne bih to volio i da smo mogli. Rekao sam joj da sutra idem na sijelo kod hadzi Duhotine. kao ponornica. Zohare smo odgonili nekim travama koje je Tijana kupovala na Bašcaršiji. s kojom sam. nije bilo u meni. i opet je dobro. razgovarao tiho i dugo. Prihvatio sam taj razlog. i bili smo. ziveci s njima u miru. Prednostima smo se veselili. što se sigurno nikad neće desiti. ostacu na istom. sami smo. Nismo govorili pametno. slušati vrapce i pisati tuzbe i zalbe nesrećnom svijetu. Spavaj. njoj gore nego u njenoj kući. otvarajuci vrata i prozore. i toliko je izviralo iz srastanja. narocito noću. Ili smo odmahivali rukom. a ujutro to ne bih znao ponoviti.

Zbog njega. otklanjajuci moje. Dobro. Sasvim je luda. Nikada: jedina konacnost. zbog njeznosti što je vrelo zapljusnula moje unutarnje obale. Nije važno šta se dešava u svijetu. Zašto se sad ljutiš? Ne ljutim se. – – – – – – Ko zivi tako? Ja bih zeljela da zivim tako. da svoj put i svoja htijenja odredjujemo prema njemu. kao većina? U ovom trenutku to nema nikakva znacaja. i zbog nje. osjećam je.Spavaj i ti . i bicu lukav. Zbog njega. Sad sam i ja poceo da se smijem. u snu. njeno tijelo i njegov ujednaceni damar. A onda je dodala kao da se pravda: – Malo sam uznemirena. Htio sam da kažem štogod lijepo ovoj zeni cije je krhko tijelo unakazio taj nepoznati punoglavac. To malo lukavstvo. ali ona je spavala. zohari su još mirovali u svojim rupama cekajuci da ugasimo svijecu. vazan je ovaj cas blazenstva bez misli. Da li je mogu zadrzati? Htio sam da joj kažem: mila moja. Htio sam. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova. nije važno šta će biti sutra. kojim je ublazavala svoje nezadovoljstvo. otici ću na to vrazje sijelo. osmjehujuci se. Na sokaku su se stišavali glasovi. htio sam da mislim štogod o tom dragom punoglavcu koji će biti ono što ja nisam bio. Otici ćeš. mirišem. Troje nas je. Nikog drugog osim nas nema. – Možda bi voljela da ne idem ni na posao? – Naravno da bih voljela. i prisiljava da ga uplicemo u svoj život. Cuteci. Mislio bi poslije da si nešto propustio. u cijelom svijetu samo troje: moji prsti. prisutnom a nevidljivom. kao što je sin istjerao bolesnog Mustafu Puhovca? Ili ćemo se ponositi jedan drugim? Ili ćemo se podnositi.Nasmijala se: – Ne volim što ideš! Nikad ne volim kad ideš od mene. Cio svijet i cijela vasiona. . i zbog nje. ali ova nikad više. i . Prvi put znam šta je sreća. Možda zbog trudnoce. ispod nas su ubacivali cjepanice u veliku pekarsku pec. na zašticenom tijelu malog čovjeka što je već zivio u najsigurnijem i najugodnijem od svih skrovišta ovoga svijeta. A ja sam drzao dlan na zategnutoj okruglini trbuha. nas troje. hoćeš li da ne idem na to sijelo? Ne. Da li će me istjerati iz kuce. I bicu pametan. Stavio sam ruku na njen trbuh. Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj. a nisam umio. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. svakako.rekao sam onom trecem. što nas već mjesecima drzi u napetosti. vidim. moram izaci iz ove sobe. I ima sreća. skrenulo mi je misli prema onom trecem. i osluškivao prstima. ali ovaj nikada više. ovaj treći.

Kako bi drukčije i moglo biti? . I nisam se cudio što je tako.ugasio svijecu. A ja ne mogu da zaspim. i mjesecina. Možda su zakasnili na neki svoj obred. Zohari su sigurno nestrpljivo cekali da ih pustim u sobu. od sreće kojoj nisam trazio razlog. Napolju je proljetna noć.

skrivajuci se.Samo se drzi uz mene! Na raskršcu. muka. poslije ostalih. srecom ili po nesreći. stajao je stari bajraktar Muharem. nespretan. . . A bolje bi bilo da se to ne zna. osvijetljenom fenjerom. Oprosti.4. pogotovu ako izgubi svoj mir. Kako god okreneš. Ti hoćeš da ti bude gore. Nisam kriv. Prosi za inat. ja ne mogu to tvoje.šapnuo je Mula Ibrahim. a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi. Dok smo ulazili u kucu starog hadzi-Duhotine. čini mi se. kao da oglašava početak bitke. stideci se. Bio sam u nedoumici i kad treba da stignem. Njemu je mjesto tamo. nikakav. ili ću biti ja. Mula Ibrahim je rekao tiho: .Sad mi je krivo što sam pošao. niti zna je li to popravljanje ili kvarenje.pitao sam Mula Ibrahima koji je išao pored mene. dosadan. Dao sam mu nešto sitniša. Hajdemo! A što kazeš za zenu. mislio sam u sebi. Ti to ciniš iz inata. Nisi ti kriv. izlaze s molitve . ili da se zna samo kod kuce. ja hoću da mi bude bolje.Sacekacemo da ljudi izadju iz dzamije. ja ovo cinim iz nevolje. kakvog ne bih želio da me vide. . smatrace da sam nepristojain. jer bih se vratio. na kojem ću biti sve što nisam ja.Evo. a on od mene trazi pomoć. Stidio sam se što mu dajem milostinju. Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi. Stajali smo u mracnom sokaku. cekajuci. pored momaka sa svijecama i fenjerima. stara prznico. i sebe. . A ne valja ni jedno ni drugo. kao budale. Ako dodjem rano. Ako dodjem kasno. i prosio. Zar ovako izgledaju casne uzvanice! Pa sam poceo da psujem. . stidio sam se što idem na sijelo.rekao sam neveselo. opet me stid.Da ne zakasnimo? . glup.Da ne zakasnimo? Ili da ne poranimo? . Postalo je mucno. a ne meni. i smiješno. reći će da se utrpavam prije svih ostalih. . Neprijateljska zemlja Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi. Šta mi je trebalo da idem na ovo sijelo. pa ćemo tada krenuti. A bez njihove pomoći nećeš daleko stici. Strašno je što ovakav čovjek prosi . a mogao sam lijepo sjediti sa zenom kod kuce.Budi uza me! Pogledao sam ga iznenadjeno: ja sam se nadao ohrabrenju od njega. Svejedno. i te nekakve stare ratnike. Zato i stoji ovdje. što su ga zaboravili. ludu. pred ulicom u kojoj stanuje hadzi Duhotina. i biti šta hoću i kakav hoću. ali se stidim. da sam bio sam. Mjesto mu je prije svih koji dolaze. s bozjom pomoći. Ti ne možeš ovo moje. izgledacu medju tim spomenicima kao majmun. Žena će čekati. Ovi neće. to je lako. da ga vide. lazno ću se osmjehivati i iskreno strahovati. kao djeca.

Nasmijao sam se. i ponizna ljubaznost. zacudjen i ogorcen zbog moje jadne pobune. A cesto je mislio da je nevidljiv. Na prvom koraku u ovoj bogatoj kući vidio sam da je moja odbojnost smiješna. neka ih djavo nosi! Drzi se hrabro. već kadiji koji je dolazio iza nas. drzao je bardak pored sebe. ničemu neka se ne nada grbava djevojka! Taj divni čovjek je prošao pored nas. I gledao me kao palikucu. smeten. kao mrtvaci. kao da idemo u neprijateljsku zemlju! . udario nogama o stepenice. I sad je pio. podbuo. oslobodjen straha i nelagodnosti. u hocinskim mocvarama: . čini mi se.nadjev. nekad. i potezao. iz esnafa: ovo je mjesto gdje se vrijedi pokazati. Mula lbrahima i mene docekali su sinovi domacinovi. u nesreći. kad je mislio da ga niko ne vidi. . Nasmijao sam se veselo. nabijen kao .Boj se ovna. nizak. najugledniji dolazili su posljednji. iz ureda. Ti. već pijan. obavijeni nijemim poštovanjem i poniznim cutanjem. od svega. to mora svako. govorio je. Ali.Zašto onda idemo? Hajde da se vratimo! . ili ratu. Ostalo su ljudi iz caršije.Ma kakvu neprijateljsku zemlju. Ali to je isto kao stvarno. . A gdje su ratnici? Bilo ih je svega nekoliko. da nisam vjerovao svojim ocima. a drugo je plašiti se uvijek. . i znao sam da je smiješno. kojima sam prkosio i sebi i njima. Možda su mnogi slicni mome Mula Ibrahimu. a sve je nastalo u mojoj uobrazilji. i ne bih ni zivio. Kadiju je domacin proveo u posljednju. široko raskriljene ruke za zagrljaj. spreman da svoju odbojnost preokrenem u njeznu ljubaznost. drugo je uplašiti se kad ima razloga. ne znajuci zapravo ni od cega se branim. za najuglednije goste.zavapio je zaprepašten. razvrstavši njega u srednju. kumim te bogom velikim! . i prolazili do svog izdvojenog skrovišta.mislio sam ganuto zbunjen.Malo. i odmah nas razdvojili. Do mene je sjedio stariji čovjek. i strah i opasnost. pa je. Domacin. A ustrašile su ga moje neozbiljne riječi.. ako se budem uvijek bojao? Kad ću onda zivjeti. nevidljivu i nepristupacnu sobu. a kad ću zivjeti? Kad ću zivjeti. do ulaza. avaj. i unaprijed sam se ušancio u hladnoj odbojnosti. Šta li je to Mula Ibrahim ispricao o meni? Ili je ovaj divni čovjek toliko plemenito gostoljubiv. dočekao nas je ozarena lica. jedva savijajuci ukocena koljena. izlijecen njegovim strahom. sjetivši se njegovih ratnih zasluga.E kad ne možemo. Jer. toliko ponizno ljubazan.Bojiš li se? . kad bi me jednom savladao. sluzbeno uctivo. mene u prednju sobu. jer sam i ja maloprije osjećao strah. da se ne možemo ni pohvaliti ni pozaliti. s takvim strahom ne vrijedi zivjeti. velikog trbuha. kao da smo sjenke. hadzi Duhotina. a oklop nepotreban. Njegovo ozareno domacinsko lice. Snazni Mehmed Pecitava. Badava. Mula Ibrahime. kao grbava djevojka kojoj govore lijepe riječi.Ne možemo više da se vratimo. boj se govna'. gospodo iz neprijateljske zemlje? Bilo je smiješno to moje kocoperenje. da i svojim neuglednim gostima ukazuje ovoliko poštovanje? Kako je moja predstava o svijetu i ljudima bila pogrešna i nepravedno ruzna! . nisu bili namijenjeni nama. prilicno neuredan.

blago tebi! Ko ima s jedne strane.Eto vidiš da piješ! Hajde još jednu! Sve. teško ranjenog.Pij! . pa sam se uplašio i za njega i za sebe. osjećao sam se lijepo. šta kazeš: uneredio se. klateci se cijelim tijelom. sve.pruzio sam mu bardak. . I pili smo ponovo. zarobiše me Austrijanci. da ga ne naljutim. Blago tebi! Radim kao pisar kod advokata. da ga smirim.upitao me smrknut. takav li si! Bogme si ti prilican jad. izgleda. izgleda. Iz njega je odjednom prasnuo smijeh. blago meni. Zašto? Nizašto! Baš nizašto? Sve ti je potaman? Ništa ne traziš? Ništa ne moliš? Ništa. iz glasa. Ispricaj svima! Pocrkace od smijeha! Taman posla! To nije za pričanje. Još je smijeh provaljivao iz njega. iskašljao. ništa. i ne pamti nas po zlu. grohotom. Pitam te: zašto si ti došao? Želio sam da se zabavi sobom. Primam dvadeset pet groša na godinu. Izlijecili me. Ljudi su poceli da se okrecu. . Au. Pustiše me poslije punih devet godina. pa zaboravili na mene. velim ja. zašto si ti došao? Nije me cuo. i nastavio da se smije. .Moje je sasvim obicno. Tri puta sam pokušavao da bjezim. pa su me zatvarali u sve dublju tamnicu. dobro si izmislio. ali sve tiše i rjedje. brate. gdje su ratnici? Pa se sjetim kako sam jednog čovjeka prenio preko nabujale rijeke. kao pucanj. nisam bio u svatovima već u zarobljeništvu. a on se uneredio od straha.Gledam. Neću. molim te. mnogi od ovih isto tako uneredili od straha. Sjekao sam drva u Tirolu. E. Jesi li bogat? Imaš li veliku platu? Bogat sam. Pa možda su se. A možda sam izmislio. Uzmi malo rakije! Ne pijem. velim. i to mu je sav rat! Smijeh mu je prekidao samo kašalj. pričaj. A ti. . I zaista. . nisam se više pazio. Pohvala mi je prijala. . samo da zaboravi ono što sam rekao. Zašto si se ono maloprije nasmijao? Volim kad se ljudi smiju.- Zašto si došao? . i gurao mu bardak u ruke. dobicc i s druge. udarajuci se rukom po koljenu. .O. tako! Druga je otišla lakše nego prva.Svejedno. Hajde. Pitao sam ga. .Bio sam u ratu. . Ispricaj to. zagrcnuo se. poprskao me rakijom kako je poceo da pije. Nećeš od mene? Da ti nije ispod casti. pomoglo je. i imam veliku platu. vrišteci. Ako si izmislio. slucajno? Popio sam. vele. da me oslobodi svog neugodnog smijeha. i to im je sav rat i sva ratna nevolja.A ne piješ. došao sebi. Veliš: sav rat i sva ratna zasluga! Cekaj. ne volis da pričas o sebi. veliš! Vidim kako ne piješ? Veliki si šaljivcina.

Pa ti rece da je to sasvim obicno! . i nije se ljutio: cekala. i na njegovom imanju.rekao je moj novi poznanik. da mu vrati zenu i dvoje-troje djece.Poznaješ li Dzemal-efendiju? Pisar kod kadije. ni zene. Kako se dugo nije javljao.Mislim da sam sad u logici bolji od tebe. s njim nije imala nijedno.Došao je kući i zeni. ne zureći. eto. djeca njegova. eto.Sigurno. gleda da bude stalno na ocima ovima što rješavaju dja se ova nepotrebna zavrzlama raspetlja nekako. Al sad neka mu vrate njegovo. Dobar čovjek. Ili da zivi s njima. iz blizine. njegov zamjenik. pa i to učinio. Uši sam mu izvukao zbog logike. Petoro su djece izrodili. neće im biti tijesno. A i da je poludio. ali u kući i na zeni drugi. . redu. to je ovdje sasvim rijetko. Al jest. ili makar polovinu. da je imanje bilo njegovo. i što ga je kadija proglasio mrtvim? Pristaje da se nagode. a zenu poklanja. koji ga je odlicno sluzio. popij s nama .navaljivao je bivši zarobljenik. Sad. Privukao ga je naš glasni smijeh.Nisam ni znao da ste prijatelji. pa se udala. Kakav tu dokaz treba? Al muz njegove zene. kaze ovako: da je čovjek ziv. . s naocarima. to jest kucu i imanje. jer ni on nije kriv što je ostao u životu i što ga je kadija proglasio mrtvim.I jest! Imanje moje. . jer on svoga nema.nasmiješio nam se ljubazno. . . On se uvijek smiješi. Razumio je. I je li on kriv što je čovjek ostao u životu. kao da je cuo lijepu šalu. svi vide. A čovjek neće. to jest svojom zenom. i da mu ostavi pola imanja. nije prodao ni prokockao. ziv je. Sad sam ja poceo da se smiješim. Šta tu nije jasno? Tada je. Moja plata je dvadeset pet groša A samo jedan tvoj osmijeh vrijedi toliko. Pocela je da me hvata rakija. cekala. Pa se okrenuo meni: .Sjedi. koje mu nisu mnogo koristile. . Samo je Dzemal-efendija mladji. ne bi navaljao toliko djece.Išli smo zajedno u medresu.Izgleda da je uvijek smiješno kad se priča o pravom životu . trazi svoje. koji je svoj muški posao dobro obavio. . . tu sad pocinje petljarija. Bila je pametnija nego što sam od njega mogao očekivati.Zašto ne svratiš do mene? . a da nije mrtav.Ne pijem. Prosto i lako. . zacudivši me tom primjedbom. bilo je. ako već ne može drukčije.Kod vas je veselo . da nije bilo kadijine potvrde o njegovoj smrti. ali je gledao sluhom. Samo. hvala. kadija je izdao potvrdu o njegovoj smrti. Dobro se poznajemo.Da ti ne oduzimam dragocjeno vrijeme. i žena je sve naslijedila i donijela drugom muzu. Dzemal-efendija. uvijek govori lijepe riječi. Vedro se nasmiješio. a neki su vidjeli kad je pao teško ranjen. I više voli što je tako nego da ga je kadija proglasio zivim a on da je mrtav. a on je bogme nije pisao. a nizašto. Šta sad da se radi? On trazi svoje. provjeravao je slabim ocima. . Poslije. niti bi je uzeo da nije imala imetka. ni djece. već sve ostavio u najboljem. ne bi se zenio njegovom. . iz srednje sobe izašao Dzemal Zafranija.

Zanimalo me šta će uciniti. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno.Bezgrešan? . . jer je imao jedan jedini cilj u životu: da uspije. To je vrlo mudro. Ali otac je bio slabic. On neće biti slabic. kriv što je bio svaciji sluga. mogao je od njih napravnti stepenice po kojima će se popeti. on nije.A zar nije? . da pobjegne od uspomene na sirotinjsko djetinjstvo i na oca zatvorskog strazara. bio sam pjanski mušicav. Da li želi prvo da ga odobrovolji pa će onda za uzdarje zatrazit' kcerku. mirno govori. zato sam ga vrijedjao.A koje to poroke krijem? . koji je umro prezren. Vidiš. hoce li me udariti prezrivom riječju? Ili će početi da mi se suprotstavlja. nijednog. kriv što nije znao da iskoristi zlo koje je cinilo. malo pijan. malo krut zbog oklopa kojim sam se štitio. svojim njuškanjem. Otac je bio kriv zato što je bio jad i sirotinja. a sin mu je i tu porodicnu Nesreću pretvorio u svoju korist. Zlo i nevolje koje je učinio ljudima. da bi pokazao nadmoc? Samo neka izvoli! Ne bojim se ni njegove pameti ni njegova polozaja: moji razlozi su jaci. Da je bio mocan. u ratu.Odgovornost i za zlo i za dobro prebaciti na bozju volju.Sasvim ozbiljno. Zadovoljan sam svojom sirotinjom. Sad pogotovu. cak i kad sam bio jaci od njega. sa smiješkom i gotovo s priznanjem. Onda je bozja volja i što je volio da pije. jedan komordzija je izgubio duhan za vojsku. . moja riječ je hrabrija. da praska. hoce li početi da crveni. želio sam da ode.Izgleda da postoji. pukla bi za dva mjeseca. Mnogi tako rade.upitao je veselo. nema svoga oblika.On ne pije. ali će ispraviti ocevu grešku. volio je da pije. Ne volim ga. Zar ti ne vjeruješ u bozju volju? . Uporan je u svojoj ljubaznoj nadmocnosti. jer ništa ne trazim. Sjetio sam se kako o njemu govore.Nisam znao da i takav čovjek postoji. i njegova je volja da budem ovakav kakav sam. Ne mislim o njemu. Njega nije trebalo ni lomiti. uzivao u tome.Ne kazeš to valjda ozbiljno? . Ne volim ljude koji rade kod kadije. bezobzirno laze.Zašto bi to bilo cudno? Bog nas stvara. Nemam poroka. . ne tice me se. Slican je vodi. pijanicu i svacijeg špijuna. . i neće dugo ostati na tom mjestu. uvijek me odbijao svojim laznim smiješkom. Da mu je kicma od zeljeza. što je vjerovatnije. Zato mi je smetao. mucno mi je od njegova osmijeha. Ali znam da mi je gadan. on se savija prije dodira. Ali večeras sam osjetljiviji. bar ne javno. Klanjali bi mu se. Ispitivali su ga.Bez griješnih poroka. A on već dvije godine pisar. Osim onih koje krije. možda i visoko. ili će i dalje tkati na dva razboja. A kad su svi zaboravili. a najviše za to što je htio da se ozeni njegovom kcerkom mirazušom. smiješeci se. A prodao ga je. malo uznemiren.One za koje ne znamo. odmjeren. da se ljuti. kao ni tolike ruzne stvari u životu. nema poroka. i moleci pomoć mocnih pred nenaklonjenom sudbinom. . to ne znam. nešto zato da bi imao mocnog zaštitnika. i da je to bozja volja. Bio je miran. jer su slobodniji. . iako je dobro mirisao tudje riječi. Zar postoji čovjek bez poroka? . opasan. Ucinice sve. da je već godinu dana ljubavnik bogatog haznadara Fejze.. dok nije stao na noge. za sitne pare je prodavao svoje sposobnosti. mogao je dobro unovciti. da se prepire. . prilagodjava se sudu u koji ga naspu. Nije pokazivao da se ljuti. popece se. i znao je na što mislim govoreći o njegovom skrivenom poroku. znao je koliko ga se ljudi plaše i. tvrdili su svjedoci. niko ga ne bi prezirao. Mirno gleda. igrajuci zrtvu. Da l'i ću ga istjerati iz zaklona njegova toboznjega mira. ma o čemu. Sve je pamtio. znaci zakloniti sebe za nacelo. a on je neprestano govorio da ga je izgubio. ne puši. svojom opasnom ljubaznošcu. makar ga i mrzili.

Nastavio sam da govorim. po njegovom likovanju koje je skrivao toboznjom nelagodnošcu. Ne želim nikoga da vrijedjam (rekao sam blaze). da se istrtljam kao budala. Ovo su naši najbolji ljudi. Mogla bi te pogrešno shvatiti. ili umiru po tamnicama. Teško čovjecanstvu dok je tako. ali me potresla prilika i sudbina starog bajraktara. A da su se vratili. kao psi. Uhvatio me pod ruku. krv. (A onda mi se ucinilo da se pravdam.Odbrana je cesto napad. Mula Ibrahim je progutao svoju jegulju.Hoćeš da kazeš da svako odredjuje šta je dobro. kao da je progutao zivu jegulju. vedar. Slušali su uvrijedjeni. Ali moju ludost ništa više nije moglo zaustaviti. (Eto. To je podsticaj za zajednicku neodgovornost. to je. niti bi mi pomoglo kajanje. ispao sam budala. . ali zanimljivo .Misliš da se bojim? Ono što mislim. . potpuno modar u licu. .Dobro da te ljudi nisu culi. Ali nisam imao kud.Briga mene kako će me shvatiti. i po grobnoj tišini što je nastala odjednom. iz straha.) Je li bajraktar gori od nas ovdje? (I to je ustupak! Htio sam da kažem: od ovih ovdje! Ah. ali ću objasniti šta mislim. i hiljade drugih jadnika isto tako. pomalo podsmješljiv. . Ali nije lijepo. zloslutni. Od kakve je gradje? Je li to snaga ili neosjetljivost? . ne drzi ni do cega što bih mogao reći. racunajuci na moj pijani ponos. Bijes me hvata.Najbolji? Jesi li vidio bajraktara Muharema kad si dolazio ovamo? Najbolji možda gladuju. Neka ih djavo nosi. zato što ga prihvata većina.rekao je bez ljutnje. sve je više prostora za ljudsko zlo. Dzemal Zafranija se nije nadao da će njegova lukava osveta zbog uvrede biti toliko savršena. i sad je štucao.Da li je i odbrana zlo? Odbrana vjere. bez razloga i bez potrebe. Coravi lupez se prevario ako je mislio da ću se uplašeno povuci. ne krijem ni od koga.Nemaš zašto da se bojiš. smrknuti. . Izgledali smo kao najbolji prijatelji. .Miran je. Tada sam primijetio. Mula Ibrahim je uvijao mršavim vratom. to je! Istinu treba reći!) Život ovog naroda je glad. ni sami ne znajuci zašto. Ponos mi je došapnuo oštrije riječi.Gluposti! Sto ima više svetih skloništa iza kojih se ljudi kriju. šta zlo? . bijedo!) A koliko ima takvih? Ne vodimo racuna ni o zivima ni o mrtvima. Ništa rdjavo nisam rekao. kao Muharem bajraktar. sad već moram. . da on ništa drugo nije ni želio nego da ja ovo kažem! Zato me doveo u srednju sobu.Svako! I nijedno zlo ne može postati dobro. zato me podsticao. na primjer? . . I oni to znaju. Ni korisno. . Čovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe. bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tudjoj. Zafranija ni tada nije prestao da se smiješi. a ja to nisam ni primijetio.Trebalo bi da te je briga. ali sam rekao što odavno nisu culi.Netacno. Nije dobro ako mislimo samo na svoje dobro. Ne bojim se. možda bi prosili. uvijek. odvojivši me. Svi moji drugovi na Hocinu su izginuli. Ne možemo svi ćutati. A ja sam znao. da sam izgovorio bezbroj gluposti. čim sam to rekao. Potrebno je da neko kaze. . da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. muka.

da te ne izbijem. uvrijedjeni i za sebe i za one mocnije. A on je od mene napravio majmuna. neka mi je na zdravlje! Još sam osjećao lako pijanstvo. i izveo me iz kuce. Ali nije bilo samo radi pica.Lijepo je ispao moj pokušaj da postignem nešto bolje u životu! Neki su skocili prema meni. odakle bih ih izvukao nego iz sebe? Ne smijem piti. i zaista tako mislim. grize me nešto kad ne kažem. al oni što se kriju. da me biju. pobogu. usmjerio me tacno kako je smislio. Sa svojim škrtim. sve pocinjem da pripisujem poginulim drugovima. i ne znajuci. Moje sijelo se završilo rano. . u najnezgodniji cas. Pa kud baš na sebi da se uvjerim! Uostalom. I još je govorio. ali mi se misli teško sabiru. i pustio me da igram ludiju! A bio sam uvjeren da sam pametniji od poluslijepog kepeca! Badava. Odlucio sam da prošetam pored Miljacke. sve pomalo? Tacno je ono što sam izgovorio. Ko zna za što je ovo dobro. baš me kurvinski namagarci. Rekla bi: . istim riječima. I tako. E pa. Moj razlog mu je izgledao ubjedljiv.Šta ti je ovo trebalo? . proslavio si se. A sad se skloni. i riječi i misli. ali ih nikad nisam izrekao tako oštro. makar sitno.Nije trebalo meni. Zbog zene. i najmanju. Cije li sam to riječi govorio tamo. cak ni u sebi. Zato ću joj sve ispricati. to je najgori skot. da rakija izvjetri iz mene. taj neko: Oni. ali nije trebalo da kažem. A sve zbog Zafranije! Dušu mu njegovu pedersku. Šta da kažem? Da je Zafranija napravio od mene budalu? Da sam namjerno sve rekao. Govorio sam iz prkosa. i ne vladam sobom. dobrim Mula Ibrahimom pisacu i dalje zalbe i molbe nezadovoljnim ljudima. I odjednom sam se sjetio! Iz magle uspavanih uspomena doplivao je ozbiljni lik studenta Ramiza. i pisma vojnicima. jer me to mucilo? Da sam bio pijan i da nisam znao šta govorim? Šta je istina? Ili je sve istina. iako se osjećam nelagodno. . Dzemal Zafranija ih je umirio. sigurno. Cuvaj se pederasta. a onda nisam htio da se povucem. već tebi. nekorisno. plašljivim. uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan. Bile su u meni. od kojeg se ne tetura. Pa. bez zastajkivanja. A moram i da smislim kako ću joj reći šta sam sve istrtljao. Osjeti i kad slazem. ili možda neko drugi. i ponovio. još i nekako. i ono što je rekao u tmurnim hocinskim šumama. Glupo. a niko zbog mojih riječi neće početi drukčije da misli nego što je dosad mislio. baš me briga. jer se stidim. Sebe nisam zadovoljio.Ih. Docekala me noć bez mjeseca. pred smrknutim ljudima? Možda su bile i moje. . zar je za tebe pice! Kao da govori djetetu. Zapamtio sam to. nepotrebno. lako me hvata. još nije izašao. neki mladji i nizi po polozaju.upitao me prijekorno. vukao me kao lutku na koncu. Ništa od nje ne krijem. mislio sam. govorio je Smail Sovo. a uzalud je i da krijem. desilo se. da naljutim Zafraniju. sto se ne kriju. reći će kad joj kažem. Ona osjeti svaku promjenu u meni. i vratio se u kucu.

a najbolje je kad je tudja istina neistina. ali nju niko ne dira. . Boljela me glava. u lukšiji. Jesi li se s kim tukao? . u redu. vide je drukčije.ti. ubio ga bog. Nasmijacu se još s vrata. sokacina. padajuci.. i vidim.I usrali su te. a kad sam poceo da se osvješcujem. . što zaudara. reći ću Tijani. ja sam samo posrednik. Svako ima svoju istinu i to je baš dobro. pošao je prema meni. Neko te dobro premlatio. A ne bi bilo veće muke nego da presudjujem ma u čemu. evo sam i ruke ukaljao. Da mi je samo kap! . Usrali i upisali. Drugo odijelo nemam. Pih.Možeš malo. ne može. i zurno se udaljio. nije mrtav . Probudio me neciji glas i necije ruke po meni. a za uboje ćeš vidjeti poslije. A ti obuci drugo odijelo. od tjemena do koljena. Ko će presuditi izmedju bivšeg austrijskog zarobljenika i njegovog nasljednika? Sve je medju ljudima zapetljano. ali je naglo zastao.Pa. cuo sam nejasno kako.suškao je glas. Neka te žena dobro opere. jer sam se opravdao kakvim-takvim stavom. Tijana je ovo. ali kako bih drukčije mogao da gledam? Oni odozgo. i ni za koga se ne može reći da je sasvim prav ili sasvim kriv. prema svojoj kući. krenuo sam uskim. Cak je i bolje nego da dobijem neki vazniji polozaj. istina gledana odozdo. neko lezi. Nisam stigao da smislim šta ću reći. Zaplevši tako svoju ludoriju u kućine površnog razmišljanja.Možeš li ustati? . poklonjen udarcem. vrag je odnio. Šta se to desilo sa mnom? pitao sam se s naporom. kući. Skidam govna ovim drvcetom.Da se malo operem. oko mene klopara mnogo nogu. I nisi pao od pica. krpila i uredjivala za sijelo. Cuo sam kako negdje tece voda iz cesme. kao maljice o bubanj. Uplašice se. kad . da tudje molbe dodju do tudjih ociju. samo ne znam zašto se zove istinom. u ustima je gorjela vatra. osjetio sam po koracima. nesretnice. Osjetio sam da mi se glava rasprsnula od udarca i. jer bi istina morala biti jedna. prijatelju. a sad će me vidjeti ovakvog. izbacujuci iz usta krv i govna. I opet mi je nesvijest otjerala muke. a stav daje pravo i hrabrost. večeras sam presudio sebi: nikad neću presudjivati nikome. Onda sam se onesvijestio. . i mogu da zalim i tješim ljude zbog pravih ili zamišljenih nesreća. Nailazim slucajno. jedino. mislim. Al ono glavno neka ti opere žena. sigurno. (Ocita je samo nepravda koja ponizava i ubija ljude. .Otkud ja znam šta se desilo. zabavnije se zivi. Neko je isao sokakom. Nešto je cistio po meni. kao i ratova. možeš li ustati? Pljuvao sam. i olakšavši sebi muku. I hvala bogu. Hajde.) E pa. I opet sam zatvorio oci.uvijek će ih biti. napio se. . pa bismo pomrli od dosade. boljela me kicma. ni koliko je trajao taj san bez snova. Doduše. Tako sam uvijek na njihovoj strani.Šta se to desilo? To pitanje je zaspalo i probudilo se sa mnom. jedva pokrecuci umrtvljeni mozak. Pridjem. ali bogami. Ne znam koliko sam lezao. . I tako.. . teske i snene. Ovako od mene niko ne zavisi. istina je. Prepoznao sam ga: Mahmut Neretljak. boljele su me ruke i noge. A ono što sam rekao.Htio bih kući. pomislio sam vedro. nejasno sam vidio mjesecinu nad sobom.Hvala bogu.

Te malo popij malo popricaj. Želio sam da me odrzi na površini. Imao si sreće.Vrelo je . on se nasmijao: . bice mu lakše.Niko ne voli petljaniju. ali.rekao je mirno. ko jabuka. Pogolema .Svašta se dešava .Doveo me do cesme. vidjece i sama. . A i trudna si. cekala bi. oprali kao dijete.rekao je.Je li ti lakše? .Nego. evo je.Zašto? Nije mi teško. i kao kroz san. sjedi jos malo. . Ti samo ugrij malo vode. namrtvo. malo od straha. Lakše je pobjeci nego pomoći. kao olakšicu. kao tebe sad. da skinem prljavstinu. masala.Ostavi to. . nasloni se na mene. a ja ću mu priviti hladne obloge. . . iz mraka. Vidis. Ali. teško je kad cekaš. lovio je teturavo. Hajde. preneražena od straha. da ublazim bol na tjemenu. te noći. vidim. Znam. srecom. Ni to ga nije iznenadilo. i naprezuci se. ali ne treba zuriti. Cekali drugog. proci ce.Bogme je svašta uradio po njemu. Isplivavao sam iz zagušljivih dubina. Rekao sam da me neko udario iznenada. pa onda pobjegao . mrtvim rukama prešao preko odijela. nije se ni cudio. da ne treba po ovom gradu hodati noću. A i šta će mu da ide po sudu. Udaljio se kad me vidio. . Tijana me docekala budna. i zaprepastila se kad me vidjela. i pobjegao. izobliceno. Davili su me kepeci ogromnih glava i gorostasi s glavama kao ciode. Pa ti operi. neko me udario. Da me Tijana ne vidi ovakvog.Ne odlazi od mene.A šta joj imam govoriti. i zaticao je nagnutu nad sobom. . . A i nama bi dobro došla. . Skinuli su me. mlad je. pa udari tebe. . stavio sam glavu pod mlaz. . osjećao sam u tom gubljenju njenu ruku na sebi. kroz ljuljanje. osmjehnuvši se s naporom. Ako pocne groznica da ga trese.Ne diraj to. . da poljubim jedino sigurno uporište. izvukla bi uboj. kao lijek. ne brini ništa. vele. ali to je lakše. snaho. uskoro.rekao sam. malo od udarca. Mahmut mi je stavio krpu na cvorugu. nije opasno. Mene za istinite riječi. . A možda je i greška. navalio. .noćas mnogo loze u pekari. pogriješili. ja ću oprati. navikao sam na svašta. pa boli unaprijed. nije ni pravo. Rekao sam. A kad je Tijana pocela da kupi isprljano odijelo s poda.Ništa ne govori mojoj zeni . cijelu noć. ima ih danas više nego poštenih ljudi. blago meni. da gubi vrijeme? Ako ćeš ljudski. da me odbrani od mucne omaglice što me vukla u prozivljeno. da svjedoci. nije teško kad biju. moj Ahmete.kažem. .E vidiš ti sreće! Ja hoću kući. Vracalo se. Naviknućeš i ti. kao mrtvaca. sigurno. Nije me pitao šta mi se desilo ni ko me premlatio.Znam da nije. A ja ću to zacas. Ukocila se u vratima. Groznica me zaista tresla.objasnio je Mahmut. . da ga svucemo. sagnuvši se s nabreklim trbuhom. odijelo. i to bi mogao biti posao: voditi kući one koje nadješ na ulici. Opet sam stavio glavu pod cesmu. njega su tukli. stavi svoju rucicu na ovu cvorugu. za lazne bakrenjake. bolje ti. Boli i poslije. taman da naidjem na tebe.Možda su razbojnici. . a društvo ne da. Šta si. da je prinesem rasjecenim usnama. Gledaš i cekaš. ni zašto.Steta što nemaš rakije. Mahmut me pridrzavao.Neko je prolazio ovuda. Sjedni ti uz njega. unakazeno. uhvatio gutljaj hladne vode i isprao usta. samo ćeš razmazati.

I opet je nalazio kraj uzglavlja. Spavaj. da je ne izgubim. mekim jagodicama. . ali sam neprestano osjećao njenu ruku na sehi. a onda će početi i nas. Probudila se uplašena: . lakse mi je. i ljude što su ga naveli na ruzno djelo. njeni je ne priznaju.Ne daš mi da spavam . moji je ne vole. Velike oci su joj zaledjene od straha. ali je brata utištio. štit. i prijetece oci iz jave. Ko bi me prihvatio kad isplovim iz bunila? . ali srećan što se vracam. ostavljajuci joj lice u sjenci. Lezi. i mislim o njoj i o sebi. Legla je. pa mi je zao.Jest. Nadnio sam se nad njeno lice i gledao duge sjenke trepavica na oblim. htio bih da srebrno svjetlo nagrnem na nju. pred zoru. i sve sam joj što ima. divio se. To mi je pomoć. jednom bi se svakako desilo. ali šta bih ja bez nje? Otrgao sam je iz njenog svijeta. A eto. Kako je lijepa! Poljubio sam je u obraz. na srcu.Premorićeš se. ni ljepše. još me sniva. Mladji brat je gledao u njega kao u bozanstvo. Zasluzila je bolju srecu. . jedne noći. nikad. Bila je tiha luka. prekoravao je i sebe. dok se mjesecina povlaci. pod. na celu: šiljbocila je nad mojom mukom. Legao sam. i kad čovjek iz snova postane ono što sam ja ove noći. oduzevsi mu sve.Je li ti zaista lakše? . Njen dragi lik je odgonio utvare iz sna. slušam korake ranih prolaznika na sokaku. kao da će kriknuti. u ciji sam mir ulazio slomljen olujom. I dok zohari puze i šuškaju po sobi. bio hrabar. A onda je taj brat iz snova. Sto je sebe uprljao. ni draze. savladana umorom. cak ni varke. a plasio sam se da ne zaspi. u životu. tanju od paucine.njegovoj ozbiljnosti i cistoti. I taj uprljani čovjek se osjećao unizen pred samim sobom. da bi se i ona uspavala mojim mirom. postao jadan i zalostan. jer je vjerovao u njegovu snagu. Ne znam kako sam se sjetio hocinskih mocvara i starijeg sina berbera Saliha s Alifakovca.rekao sam. ali mu je sigurno bilo najteze zbog brata. . medju utvare. usta otvorena. Imam nju. sjetio sam se. oduzevši mu i prošlost i nadu.Gledam te. Zastace. pokušavajuci d'a se potpuno opustim. podešavao svoje drzanje prema njegovom. toboze prijekorno. nikakve slicnosti. grickajuci stvari. nije bilo. izraz straha se preobrazio u snen osmijeh.Ali sam ja odlazio od nje.Šta je? . ljubav. sigurnost. Zalio sam je što bdije. zeljenog. Više nema ništa. a ništa drugo nisam želio. kad god bih otvorio oci. u jednom casu. njeznost. kao i svi ostali. Uskoro je pocela duboko da diše. ti njeni djevojacki snovi. u mrak. uz njega. zidove. preneražena. i odmah se smirila. jadan i unizen? Svi ljudski snovi tako pocinju i tako propadaju. bar vanjske. sve što je sanjala da će imati. ni u kakvu vezu ga nisam mogao dovesti s nama. I iznenada mi je postalo jasno zašto se zaklao. Ali šta će biti kad životna oluja pokida tu krhku predju. ruka me nije drzala. prezivio bi i odbolovao. oni me se ne ticu. Zatvarao sam oci.

ubili bi me. da ne bi ugrozio naš mir. šta sam mogao uciniti njima.Taj mladji brat je plakao na strazi. I to tako da ostane trag za cio život. Ja sam udarac koji boli onog koji udara. a onda je usamljen cutao cijelu noć. Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu. A naši su ucinili. uzalud ću se prati sutra. mi vidimo druge. i sve se otkriva. kao da sam osvojio svoju planetu. Uvrijedio sam ih što se usudjujem da mislim. šta će uciniti kopcima? Šta su oni? Osioni ludaci? maloumne siledzije? zvijeri? Ja. da su me uhvatili u svojoj zemlji. potpuno sam u svijetu. kao u šaljivoj igri s maskama. kašlja i cegrtanja. Okrenuo sam glavu. mada se i to cini. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu zivimo? . A kako možemo sacuvati svoje i tudje snove? Drugi vide nas. bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti. Poslušno sam palio svijece o svakom prazniku ispod sultanove slike. ne bojim se života ni ljudi. koju kokoš kljucne. crv. što sam bio pijan. ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi. oak i bez svoje naivne vjere. noćas su tog gospodara usrali i upišali. ponizenje neću moci da sperem. i godinama. Zašto im je bila potrebna ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane riječ? Nikakva odgovora nisam mogao da nadjem. A eto. i to bi bilo pošteno. pisao sam pisma i zalbe. do posljednje pare donosio kući malu zaradu. svoji to uvijek i ucine. sitan i nevazan. Ljudi su naša misao i slika o njima. i lice zagnjurio u vreli jastuk: šta su ucinili od mene? I zašto? Zar zato što sam bio glup. slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti? Ja sam pesnica koja je udarila u zid. A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu. što sam bio izazvan? Zar zato što sam rekao što i ne mislim? Zar zato što sam rekao ono što mislim? Kad se tako svete vrapcima. ostavši odjednoim bez oslonca. cak se i vjeruje. i pogledamo se zaprepašteno: šta se to desilo s našim snovima? I Tijana će se upitati: šta se ovo dešava s mojim snovima? Nisam joj obecavao zvijezdu nebesku. spriječicu svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo. bio sam sam. Ni Rusi mi to ne bi ucinili. noćas su gospodara tog carstva nad mahalskom pekarom. ali je sve vidio. sad imam svoj svijet. koja nikako nije mogla da poraste. punom zohara. i nisam mogao obecati ni njoj ni sebi da će uskoro biti drukčije. Javio se u meni uzas zbog te besmislene surovosti. kad izadje iz svojih podzemnih hodnika. Jednom se probudimo. glista. poslali su ga da ne vidi ruzan cin. Ja sam pijesak pod njihovim nogama. uvijek jednake. ponekad dugo. Uzalud su me prali sinoć. samo što ovo nije šaljivo. pacova. ne tuzeci se cak ni njoj na taj dosadni posao. te osvojene vlastite planete od tri metra širine. nikad do kraja. Mi sanjamo život i svijet. upljuvane od muha.

ne! San je ono što se želi. Ali. gospodine . mila moja. deset mojih mrtvih drugova iz dnjestarskih ritova? Kada ste dozivjeli budjenje. Ponizili su me. i šaptao bez glasa. I ja ih prezirem. gospodine. proci će i život.Ili je možda i ovo san. . oni za sve imaju izvršioce. A ako u meni ostane mrznja. bez savjesti i bez razuma. svi ih preziru. ni sutra. Bilo. Udisao sam miris njene kose. proci će i ovo. Ponizili su me. Zar je nada u tome da sve prodje? Pa ipak. Jedva sam izvukao zivu glavu. života zajednickog nema. Bice nam opet lijepo. uprljali. da bi me drago stvorenje zaklonilo od straha pred novim danom.Sve će proci. ali me neće oboriti. zbog ove sadašnje muke u duši. i tugu? . i ja ih se bojim. a život je budjenje.govorio je tihi Ibrahim Paro. ako mognem. pošao sam jastrebu u pohode. i ova zaprepaštenost. tudjom rukom. Greška je suviše velika da bih je ponovio. vjecne sluge. gutajuci gorke suze bijesa: proci će i ovo. Neću uništiti svoj život zato što postoje divlje zvijeri. i ovaj sram. Podesila se prema meni. i ova muka zbog koje bih pristao da umrem bez uzdaha. jer je nemoguće da potpuni besmisao bude stvarnost? Ali. Jeste li to i vi znali. i sam sam kriv što smo se sreli. a svi ih se boje. i neće više. Ja. ni ikad. drukčiji samo po tome što imaju moc presudjivanja i vlast nad ljudima. Pribio sam se uz Tijanu. Svi im se podsmijevaju. ludi vrabac. zaboravi ono što znaš. osjećajuci me i u snu. Ne budi se iz sna. kakva je to utjeha? Proci će i radost. mada nikad neću shvatiti kako i odakle. oni će biti krivi. misli zajednicke nema. Zaboravi što si vidjela. A možda ću nastojati da ne zaboravim. ispljuvali. kakvi su i sami. proci će i ljubav. Zaboravicu i ja. Oni su iz tudje. neprijateljske zemlje. Jezika medju nama zajednickog nema.

I gdje bi ih sklonila u ovoj tjeskobi? U sobu niko nije ulazio. da ne govorimo o onome što se desilo. .Ne misli više na to. i njoj. pustio sam da se brine oko mene.Kako si jutros? . zavirivala pod sanduk. Kad je izašla. A ona neka kupi štogod. da budem nemocan. Onda. znaci.kažem. Osim Mahmuta Neretljaka. godilo je i meni. kaze. Prazan prostor Dan je proljetni. za jacanje. da zatrazi nešto novca. Kad je otišao. Ako i postoji.Nije mi toliko za cipele. zbunjena i postidjena. da me neko napao sinoć. Cujem ih kako šapucu. dok ne kupim nove. nisam prisutan.. . Ako ne pomogne. Ona se toliko zabrinula. On travama vjeruje. u Turskoj. . ali opet. gdje ćeš je naci. pravio je travar Fehim. to je sunce. Bile su kraj vrata. i da mu kaze šta je sa mnom. a ipak mi se cinilo da sam oštecen. i od toga zivio. uvjerio se na sebi i na drugima kako su ljekovite. da makar malo prezdravim? Nije upitala. Poslao sam je do Mula Ibrahima. pa ću nekoliko dana ostati kod kuce. . jaca ili slabija. Tijana je nešto trazila po sobi.Boli me ruka. otvarala vrata. Šta to traziš? Tvoje cipele. A neću da otvorim oci. Zbog nje sam. ne treba pričati ono što se ne mora. a lijeci druge. Za masti ne zna tacno. onda je to nekakvo trunje što .Pa gdje su. Trave su dobre. neću da izadjem iz toboznje noći. A ciijelo vrijeme sam čekao da upita. . čovjek se izvješta pa ocas sazna šta je za šta. za njih. možda će i pomoći. Skuhala mi je trave. nije strašno. za uboj. Tijana. a dobro je i zecije salo. i svakakve soli. bolje da vjerujem. Donio je trave. da bude od pomoći. pa ne može da se izlijeci. mazala me melemom. sigurno će doci da me posjeti.Nosicu zimske. neka to ne govori meni. a možda bih se mucenicki pozalio: zar ne može čekati. kao talasanje. a nije ni cudo. . i ispadne nešto kao rakija. Nisam. a bavili smo se neciim. i voda. Ne mogu da lazem i da se pravim zrtvom nekog svog uvjerenja. Uvijek se osjeća nelagodno kad neko uciini ruzno djelo. da sam se zasitidio zbog lazi. osjećam ga na licu kao blag dodir. i masti. osjetio sam olaksanje. a ne zna tacno zato što sam Fehim boluje od rana na nogama. on će nabaviti. srecom. Samo. pun sunca.Ne brini. ona. . i sve se to mucka i pretace u cjevcicama biljaka. za uboj je najbolja medvjedja mast. a sve cisto kao suza. kao oko djeteta. doduše njihove trave nisu iste kao naše. samo. I ledja. da je smirim. Dok misle da spavam. Kao da bi to bila prilika da popusti moja napregnutost.Da nije uzeo Mahmut? .5. uznemiren. Ocutao bih. tu varke nema. Možda si ih negdje sklonila.Kako bi on uzeo? . i sam se bavio travarstvom.. Tijana i Mahmut. da ga možemo pocastiti. ako nije on? Stajala je kraj vrata.Svejedno . nije mu rekao za koga je.

vještice? I zašto? Svijet bi mislio.Najvaznije je da ozdraviš. A u miru se prozli. kad dodje. I nejasno me tišti ponizenje. da sam bio pijan. misli samo na sebe. bez straha da će bilo ko upitati: šta to uradiše od čovjeka? Ne mogu cak ni da tuzim. Zašto tako gleda? Da li je pomislila kako govorim koješta? Ili kako govorim o nećemu što je. prodornim ocima. kaze. vjetrom nabaceno sjeme dolutalo odnekud. velikim riječima spirao sa sebe stid. . pa si se uzdrzala. A možda i jesam. pametnim.leti iznad pustinje. sasvim obicno? Ili što ne govorim o onome što se desilo? Ili što uopšte govorim. bez smisla. nema u meni ljekovite mrznje. podjednako. . Nemaš mogućnosti da kazeš ono što ti je na srcu. rastreseno brojeci modre pecate po tijelu. pozdravio me i zaželio mi svaku srecu. . kao gorušica. onemogućice te na prvom koraku. Koga? Mrak. a znao sam da bi bilo bolje precutati. poslije svega što se desilo? Postao sam osjetljiv. kvrgavih nogu oblivenih suncem. Ustao sam i prohodao po sobi. .Ne ljuti se što ću ostati kod kuce dan-dva? . Ne znam krivicu. sve u isti mah. i to je samoubistvo. kao i Mahmut kad me našao. Upitao sam.I ti si bio dobar prema njemu. Ne želim da budem ni jedno ni drugo. skriveno i bezoblicno rastinje pod maglom. jedno iza drugoga. kad bi i htio. Oni misle da sam obicna vaška. Mogu da misliim što god hoću. pri prvoj riječi. A opet. ja se. pa da poslije i stradaš. uciniti ne mogu ništa. On je. da iza tebe ostane sramota ili cutanje. drukčiji.Zašto bih se uzdrzala? Znaš da ti kažem sve što mislim. prilagodjavanje ili vlastita žrtva. Od svega što bih mogao da mislim i osjećam. Nizašto. koje ne dozvoljavaš ni smisao ni junaštvo. koga biju na ulici kao prezrenog kokošara. A juce me ne bi zacudio ni najzacudjeniji njen pogled. stidim se da priznam kako sam posljednja fukara na ovom svijetu. Zato što je nesiguran.Jesam li rekao nešto glupo? Ili nedolicno? Jesi li htjela nešto da upitaš? Ili da nešto prigovoriš? . plašljivim. Mucenik. Tako sam.To je drugo. .Nisam htjela ni da upitam ni da prigovorim. bez imena i uspomene. za Mula Ibrahima. osmjehnuti se. pa se okrenula i pocela nešto da radi. Bez straha da će ikome odgovarati. eto. budala.Šta sam to maloprije rekao tako neobicno? Htjela si nešto da kazeš. Boriti se ne možeš. ili velikim nesrećama. bespomoćno.Jesam li ti rekao da je to dobar čovjek! . Pogledala me usredsredjeno svojim velikim. Premlatice te da ne progovoriš. vuce se po mojim zilama nekakva zlovolja. Tijana me zatekla na postelji. Ne mislim na osvetu. U ratu. kupila je pomorandze. ne znam krivce. O jadno vrijeme. čovjek ucini i dobro i zlo. stidim sam sebe. samo bi se nasmijali. napraviti šalu. Ne tice ih se ni što bih mogao da se okrenem protiv njih. U današnjem svijetu ostaju nam sarno dvije mogućnosti. za nju. . ali napregnutost je bila jaca od pametne misli: . evo. bez dejstva. donijela je novac.

puna povjerenja. na sijelu. i sam sam povjerovao u njene riječi. uzbudjen i ogorcen. Osvetili su se surovo. Ni Mula Ibrahim ne zna sve. Istukli su me. A zbog ovog. Neću zaboraviti skupu pouku. a kad plane. ganuta. mene su unizili. Slušala me s većom paznjom nego što su zasluzivale moje maglovite prijetnje. Njoj nije bilo smiješno. ma koliko mi bila draga tvoja hrabrost.Samo se muciš. Obecaj mi. Bicu toboze snazni hrast nad njenom krhkom stabljikom. i neću više uletjeti u klopku. cak i ponosna zbog ovog što sam rekao. Mrzice te. . ali sam mislila da je nešto gore nego što jest. govorio sam gluposti pred glupacima. ispricacu.Zašto bih se mucio? Govorim ono što treba reći. i upravo sad. Istukli su te. ali nije bila laz. Upišali. Govoricemo poslije. Nemoj ni da prigovaraš sebi. Jednom sam bio budala. . teško se gasi. nisi se ponizio. Carobnjacki me sastavljala od razbijenih komada. možda i ne primjecujuci pukotine. radi mene. pošteno si kazao ono što svi pošteni ljudi misle. nego osjećanje ponizenja i bespomoćnosti. A neko će platiti i za to jednom.. prezdravićeš. Nisam znao u kakvom zvjerinjaku zivimo. makar i laznu. Pa neka. jedna pijana budala. . to im ne smeta. koji će budala pamtiti dok je ziv.Ne možeš sve znati. molim te prestani. već što je govorio ono što misli. napadajuci druge. Cuvala me. otvorena. od sinoć sam sazrio. Jaci su samo u zlu. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Bicu njen ponos i zaštita. bezopasne i za koga. Ali će zapamtiti još neko. . niti sam želio da ih imam. Poslije sam primijetio kako više bjesnim i psujem nego što pričam. da ne cutimo o onome što se desilo.Moga oca su ubili. Obecaj mi da ćeš se cuvati. i pored svega.Drago mi je što si mi sve ovo rekao. Moglo je biti smiješno (šta im ja mogu uciniti?).Sve znam. A opet.Tvog oca su ubili. bojim se zbog nje. . jedva se li vidi. ukrao. ovakav nikakav. Odjednom je postala vedra.Svejedno. nego su poslali sluge. Ti si od njih najbolji i najhrabriji. Ti si prituljena vatra. svi oni. ništa drugo. Sinoć. i da su pred najgorim ološem ovoga svijeta napravili cirkus. pa šta onda? Nisi. Spasavao sam ponos pred njom i pred sobom. . onakvog kakav sam bio u njenim snovima. eto cuda. ali dignute glave. . Ali. nisu ti ni do koljena.Nije to hrabrost. Bila je pozlijedjenost. Ne znam kakav sam bio prije. Izgleda da zaista sanjamo život. Vidjela sam koliko se muciš.Možda se ljutiš što ti nisam sve ispricao? U redu. Dodirnula mi je ruku mekim jagodicama. mrzicemo i mi njih. Zapamticu to. Rekao sam da su se sinoć udruzili jedan coravi lupez i. A drugi neka se cuvaju mene. Rekao si ono sto misliš. Usrali. Prevarili su se ako misle da je Ahmet Šabo štene koje mogu slobodno udarati nogom. podrzacu njenu vjeru u mene. koliko ih ima. nemoj da zališ. hvala im. Ništa nam od njih ne treba. jer joj je potrebna. već ogorcenje. Evo. I zašto da prestanem? . Zato i jest budala. makar i bezizglednu. Zato što je više voljela moju pobunu. Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao. Pa ni to nisu htjeli da ucine saimi. Stekao sam dragocjeno iskustvo. Branio sam se pred njom. i dosta! Za cio život dosta. i kako sve više psujem njih umjesto sebe. nikome zlo nisi učinio. Zivjecemo sirotinjski kao i dosad.. . Ne zato što je govorio gluposti. kao da je prošlo mnogo godina. .

pita veselo. zakljucacemo vrata i ucutati se. kao i uvijek.Povraca mi se kad pomislim da ustanem. . .Zato što se ne krećeš. I ja sam tako mislio. svako svojom stazom. ni koliko me ohrabrila svojim povjerenjem bez razloga. i tuzno. a neko drugi. kašlje. Da je ovako govorio neko drugi. Kad sve boli. nešto što joj ne treba. Zbog njegova smijesnog kreveljenja.Ne rekavši joj ništa. ne zeleci da ikome smeta svojim brigama. Mahmut je ušao s osmijehom na licu. drukčiji od Mahmuta. zagrlio sam je njezno. pregledao noge. Evo. a njegovo je nekako lakrdijaško. i stao nada mnom. Još leziš? . Stavila je okrnjenu. prije sinoćnjeg dogadjaja. Krv ti je zdrava. za svaki slucaj.Kad cujem njegov kašalj. ali joj nije do smijeha. Ne osjećam se dobro. sebe samog. ruke mu dršcu. puštali smo ga u sobu. nijednom. čovjece. i zbog svega što sam znao o njemu. Mršav je. gledajuci me vedro. Da stavimo na ruku. Smijao sam se ovome što je rekao. oslobodjen. hvala bogu. I što se bojiš da će svi gledati u tebe kad izadješ. pa niti smo se . Ma. neko veli: nisam te vidio danima. sve. okrnjene caše nije više bilo na sanduku. potpuno opran. Ni Mula Ibrahim. Osjećao sam se loše. sve zacjeljuje. kao da je kuce prošlo ulicom! A onda se nasmijem u sebi: a zar bi ti pamtio za drugoga? I zašto da pamtiš? Bolje je ovako. Sve je nekako obezvredjivao i upropaštavao. hrabro vedar. ali mu vedrina nije uvjerljiva. a ja nisam izlazio iz sobe. Izgledala je zacudjena. Sve mi treba. Stavi cašu.Hoćeš pošteno da se odmoriš? Dobro. od njegovog gorkog iskustva stvorio bi dostojanstvenu mudrost. . Svako svoju brigu brine. Zecju mast ću vratiti. Imamo samo dvije. Ali nismo tako ucinili. rekao sam Tijani da stavi nešto na sanduk pored vrata. Picemo iz jedne. ni koliko su njene riječi ljekovite. svoju riječ. bez strepnje i ustrucavanja. nije opasno. A kad je izašao. u početku. kao nekad. zvucalo bi ozbiljno. Dani su prolazili. Tijana se smijala. A deset godina me nije bilo! Malo sam i zalio: zar baš tako. Kad sam cuo Mahmutov kašalj u dvorištu. Pregledao je ruku. Šta te boli? Pa. Vec dva dana Mahmut ne dolazi. glavu. Neko ni to. osmijeh je radi nas. niti sam cesto ustajao iz postelje. neke sitnurije smo sklonili. ljudi me gledaju kao mrtvo tele. Kad sam se vratio u grad. i navikli se na taj čudan odnos opreza i povjerenja. po neku sitnicu je uzeo. donio sam zeciju mast. čini mi se. Ovaj hrcak će sve odnijeti rekao sam veselo. svoje djelo. . krsta. jok. tebi ne treba.

Narandze smo pojeli.prekoravam ih bez ljutnje. koji ne vrijedja ali ne popušta: . ne plaše se. koje je postalo miris i svjetlost grada. i kažem mu: . Ljudi me ne gledaju.E pa. blijed. kao da sam istjeran iz bolesnicke postelje.Još sam bolestan . I noge teško vucem. a on se smiješi i sije bijelom rukom bezvrijedne novcice. . Poslije deset dana Tijana je rekla: . kao da sam u onoj ruznoj noći. pretvarajuci ih u svoju i dječiju radost. naš gospodar. sigurno zbog posla. ne padam. na svoj zenski nacin. prohodaj. pašcu na sokaku. i opet legao. glava mi se zanosi. odnijece me kući. iscrpen. kao da sam pijan. jevtino veselje. proljetni. lezacu zatvorenih ociju. on je. I natpis je ozbiljniji. On je jedini vladar koji daje. Smiješim se. njegova divna djetinjarija.Nisi bolestan. Zato sam i kivan na nju.rekao je jednostavno.Poslala ti je moja žena . . ljepljiiv od sokova. ljudi ih se ne ticu. Dan je lijep. ispisan svecanim kaligrafskim pismom: Alahov miljenik.I htjela bi da te vidi. Izadji malo medju svijet. Ali nas je zaprepastio kad je Tijaini donio na poklon pozlacenu cašu i gotovo nove papuce. Zašto sarn se ranije ljutio na djecu i starca? Sad ih gledam i smiješim se. Opkolila su starog Mehmed-agu Caluka. . . I ta šarena. Odsad ćemo se sretati svaki dan. pa opet pristaju za starcem. neozbiljna svita svaki dan je sebi i drugima poklanjala. Opio me vazduh. šašava. vrište. pretoplo mi je u zimskim cipelama. u postelju. Ali. Više me nije nagovarao da ustanem. kao i uvijek. po cijeloj širini. a oni nisu ništa dobijali zbog svoga koristoljublja. polutrule. Bogzna gdje je to uzeo. guraju se glavama i ramenima. Puštao je svakoga da čini ono što hoce. A ja bih ponekad ustao samo da prohodam po sobi. pazim da ne nagazim na te pernate napasnike. nisam ni. u pozlacenom okviru. Pred našim ducanom zastanem. kao vrapci oko zrnevlja zita. Baca sitne pare oko sebe. mangupi . niti se on ljutio što mi sklanjamo. Bio sam zaista slab. a oni jedini podanici koji primaju.mi ljutili što on uzima.pobunio sam se. Ali ona me docekala neočekivano odlucno. ne cude se. dah sve sigurniji. ljutit. u curku od zute lisice. ne bjeze. Kako zna biti neugodna! Čuvam svoju ogorcenost! A sigumo misli da strahujem od ovog izlaska. je li vrijeme da izadješ? Mula Ibrahim nas nije posjetio. znao da je proljece ovako ojacalo. Na zalost. Ali on ništa nije gubio zbog svoje rasipnosti. pa neka. Bolestan sam. . veća. bez riječi zalbe. Ali ćeš se razboljeti u ovoj vrelini. a djeca se smiju. bez riječi prijekora. samo cuvaš svoju ogorcenost. Obukao sam se.Dobro jutro.Bjezite. a dugo nisam hodao. i izasao uvrijedjen. u pravu je. noge su sve cvršce. Zašto me Tijana nije natjerala da izadjem ranije? Jato golubova zauzelo je sokak. . porazgovaraj. U prozoru je sultanova slika. gospodaru. ljepša. ne pitaju.Zar ćete nas otjerati s naših sokaka? I djeca su na sokaku.

nije strog ni smiješan. Drago mu je. Sad tek vidim koliko mi je drag ovaj ducan. čini mi se. i zbog nekih cestitih ljudi. A za ono što se desilo na sijelu kod hadzi-Duhotine. ništa ne javljaš. jadan. kaze Mula Ibrahim sjetno. Sve je isto. i koliko mi je potreban. izgovorio što nije trebalo. kao za inat. . A ovdje je nekako svecano kao da je praznik. i eto. ga je nešto zaboljelo. što sam ozdravio i što sam svratio do njega. a mušterije navalile. vidiš. Ovdje je moja sigurnost. raspitivao se o meni. . .Pa. bez ikakve potrebe: I tako.Zar toliko posla ima? . desi se. Mula Ibrahim me dočekao ljubazno. uzak. hvala mu. obuhvatio je rukama uska prsa. prijateljski. Postade mi jasno odjednom. progutao pljuvacku. To si već rekao. . i ostavila tešku tišinu za sobom. Sve mi je jasno. Mislio sam da si našao neki drugi posao. njemu odmah pade na um da će ga tuci! A mogao sam znati i ranije: nije me posjetio. veli. Ne dolaziš. I kažem. kao da. Smijem se. kao na pogrebu bliskog rodjaka do koga mu nije stalo. Malo sam bio pijan. malo ljut. možda iste večeri kad se ono desilo. nisam kriv. nije pitao za mene. Pomirišem: zaudara. Malo smo izmijenili. Pokušavam da se acim: ozbiljnost je minula tromim korakom.Odakle bih znao? Ne dolaziš. .Kakav drugi posao? Znaš da sam lezao.. nećeš imati gdje. kao raniji. pa velika zarada. . Vidiš i sam da je tako ispalo.A ja? Gdje ću ja sjediti? Zatreptao je sitnim ocima. podsjecam ga na njegove riječi: . Zao mi je i zbog njega. iako je sjetno ozbiljan. mušterije navalile. i sve će ostati nepromijenjeno. Jesu. Koliko se moglo. nizak. . i ja sam zaposlio ovu dvojicu. nije me zvao. sjetim se šta me snašlo.Tako nekako. otpuštaš me? Nisam mislio da te otpustim. .Zbog posla. Kao za inat. ali moj. dugo nisi dolazio.I on se smiješi. . .Ti? Bogami. Sve je svršeno davno. .Ima.kaze Mula Ibrahim.Morao sam da ih uzmem .Mnogo nevolja. Šta možerno. Zavirim: dva cosava mladica pretvaraju se da su zbunjena i uplašena. Ispalo je kako su drugi htjeli. tijesan. kad mu skidoše gace.Kako to? Ne razumijem. i zbog sebe. ništa ne javljaš. Ovakav nikakav. veli. hvala bogu. Kao onaj pametni čovjek. obališe na zemlju i uzeše šibe. popravili. Druga polovina ducana je pregradjena daskama. nada se da su mi rekli. On ne prihvata šalu. dogradili.

iza koje su slušale tudje radoznale uši. ni da me nacrta crnjim nego što sam. i od moje kivne riječi. bilo u čemu jacim. Ali mu ne dam zadovoljstvo da se opere mojom grubom riječi. nadnesenog. u sjećanju kao lijek. . od kobi. nagnutog nad molbama i zalbama. Izgleda da sam ga teško razocarao. mogao donijeti znacajno priznanje od ljudi do kojih mu je stalo. . lako bi rnu prijekor mojoj gluposti. u savjesti kao opravdanje. vaznije od moje. Pa. i šta li se dešava već danima? Naredjeno mu je da me otpusti. Tanke usne su se opustile. u tudjim ustima. Gledam ga i stojim. Možda u talasima gnjevnog Dnjestra. neugodan. Njegov strah pred jacim ljudima. i on ne može ništa izmijeniti. a ja ga nisam poslušao. pust. Dajem zbog prijateljstva. Ostavicu mu opravdanje sudbinom. kao pred plac. Možda nad vodom. mada ta sudbina ima ime i prezime. gotovo je nerazuman. I mislim: boze rnoj. nije mu lako. nije mogao da me zaboravi. I znao je da mi se čini nepravda. toliko nije zasluzio. i sad sam mogao da odem. lud. manje znacajnim ali neospornim. i nada da ću mu na kraju reći grubu riječ. cas u pregradu. Zvucalo je prilicno pakosno. I eto. Bogzna kako. Odao sam mu u sebi priznanje zbog te hrabrosti i zbog te zrtve. sigurno je odmah pristao da posluša i da me zrtvuje. pripremio ga je ranije. Možda me vidio ovdje. A na nesreću. Hvala.- Dacu ti jednu. zbunjen. njegovo pravovremeno upozorenje da se čuvam djavola u sebi.Ne vjerujem da si to ti smislio. Kad je do njega dospjela ta zloslutna riječ necija zelja i zapovijest. Rekao sam: . šta li se sad dešava u ovom čovjeku. namreškano lice se grci od napora da ostane mirno. ta tvrdinja u koju bi se mogao ukopati. A možda bi mu posluzila kao razlog za pozlijedjenost. dobro. on ne smije. pogled gubi sigurnost. i mada u tu sudbinu ulazi i njegov kukavicluk. jer je sve presudjeno. Sacuvace je u srcu kao hamajliju. razbijenog u hiljadu komada.Hvala ti na svemu . On strepi od mog pogleda. od potresa. Kao strah od groma. znao je da me mora pustiti niz vodu. naravno. Sigurno nije plakao zbog toga. uzalud se muceci. niti je to pomislio ijednog trenutka. A ja je nemam. Ja znam da strepi i od neke druge riječi. Grom je zagrmio s visoka. makar radi svoje savjesti. i odnekle iz šipraga misli izbio sam i ja. Gledao je cas u mene. jer čovjek nije gospodar svojih postupaka. Mula Ibrahime. ali nikad mu neprijatelj. Primio sam novac. podsmješljiv. Ostavicu mu i utjehu što me unaprijed upozorio da se čuvam. bespomoćan. ili je to bilo sutradan. Ako naidje kajanje.rekao sam na kraju. A onda je došla noć. Ostala su mu za opravdanje i utjehu samo tri razloga: sudbina koja je jaca od nas. u ovom tijesnom ducanu. Bio sam svakakav. uzmi. istinski nesrećan. tu je zaista u pravu. dok nešto ne nadješ. Zlata bi mu vrijedila ta gruba riječ. ne primam milostinju. prigušen. ne misleći da li ću i sebe izvuci. Ne pominji prijateljstvo! Pruzio mi je novac. ni ruku ne smije pruziti da bi me pokušao zadrzati. kako izbezumljeno vucem ljusku camca i ljusku čovjeka. Glas mu je tih. Drugi bi smio. Zasluzio si. .Molim te. a sabravši toliko hrabrosti da mi ne kaze riječ pouke. strah koji se ne može ni objasniti ni otkloniti. On izvršava nepravdu. i nesanica. dvije plate. ili savjet da je više nikad ne ponovim. zanesenog. ali se dugo prevrtao po postelji. nije smio da ne posluša. gnjecav. ne usudjujuci se da mi kaze riječ zaljenja. bogzna gdje. A još stojim. ili kroz dva dana. i nije bilo mogućnosti za daleka sjećanja.

kad ne bude straha u tebi. Zamišljao sarn je u ovom mracnom ducanu pored javnih nuznika. nije više bilo.. Vedra misao srce obasja. a evo. de. Proljece. dali su ti je. i prošaptao zbunjeno: . zbog svega što ucinim. i da ću tu naci svojih dvadeset pet jadnih groša svake godine. Prozivjecemo nekako. neće te muciti sjećanje na tudje pozrtvovanje. zbog mene. Kod cesme sam zaželio da stavim ruke pod mlaz hladne vode. ništa vas ne spaja. mada si se nadao da će me tvoji pametni savjeti odvratiti od pogrešnog puta. Srećan ti ostanak. ne ticete se jedni drugih. i okupao se u proljetnom suncu. i želim da se ponekad probudiš usred noći. A možda ćete zivjeti i dobro. u nanulama. pa bi to bilo naknadno opravdanje za nepravdu koju si mi nanio. i moja prekinuta mladost. nepoznatu i dotad nezamišljanu. Moracu da potrazim nešto drugo. i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji. vedra ni zbog cega.. da mi pomogne koliko je u njegovoj moci. drukčije ne može ni da bude. išli na molitveno pranje. zahvaljujuci bogu što je bio u mogućnosti. laki od zelje o divnom životu što ih toboze ceka. čovjece kao i svi ostali. I dobro je što tada neću biti blizu. a sve će biti ludo. još mislim dobro o tebi. Alahemanet. naredili su ti da me istjeraš. I mirno ćeš me grditi. nisi ti birao svoju sitnu dušu. A kad budeš dobro raspolozen. Sad mi izgledaju zlatni. Vidiš. Kod Morica hana sam izašao iz sjenke zidova i visokih stabala. došao si na red kad drugih. i nećeš strepjeti od njihove nerazumnosti. mogućnosti bezbroj. bićeš nemilosrdan prema njima: oni te nisu izvlacili iz nabujale rijeke. Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaci njegovo kukavicko poštenje. misao bez tezine. sunce. možda ćeš nesigurno šapnuti sam sebi. Tako me srecno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost. Onda je naglo zastao. da su za sve krivi šejtan. ne pitajuci. zeljni svega. Ali. Teško tvojim cosavim pomoćnicima. zato je možda bolje što smo se razvezali u casu kad ne visim nad ponorom. u kojem me zestoki zadah nuznika podsjecao da smo u središtu grada. . ali ću potraziti. koji cine zlo ali ga ne smišljaju. sad to vidiš. neka ti je bogom prosto. kad pazar bude obilan.Oprosti. I zašto bi se moja buducnost morala vezati baš za smrdljivi ducan pisara Mula Ibrahima? 0n bi pustio da me talas odnese i kad bi mi bilo teze nego sad. boljih. a u meni ima dovoljno snage da neuspjeh ne primim sa suviše zalosti. vedrina. glupi od neiskustva. Od onih drugih. rat. A za mene je to bio prvi korak u buducnost. Svijet je širok. veseli. misao niocemu.A on je to prihvatio sasvim ozbiljno. sad sarn prognan iz tog svog sirotinjskog raja. ne znam šta. sjetivši se valjda koliko je smiješno to što govori. koji zlo smiišljaju i obredjuju. Kod dzamije sam osjetio zavist prema djacima medrese koji su. Dobro. dobri čovjece. muceci se kajanjem i stidom. koga strah čini tako nesigurnim prijateljem. jer bih ti odgovorio štogod ruzno. neka bog sacuva i tebe i mene. na dobrom mjestu.

Smijala se i ona.Dobro. poslije ćemo i o tome. zbog moje naivnosti. nije smijela ni da mi kaze da je zeljela upravo ovakvu maramu. da uzivam u njenoj radosti. Smiješeci se. samo mi ništa nismo znali. uplašena. Lakomisleno. zato što nije važno da li je brzo. i natrag. ušao sam u bezistan. sigurno će joj lijepo stajati. Maramu sam odnio Tijani. ispunjava me radošcu djecji smijeh. .Šapucem besmislene stihove. moram kupiti sebi cipele. kaze: . zbog njenih ociju obasjanih oduševljenjem. bez cipela se ne može a bez marame može. moje srce se branilo od trpljenja. Da li ašikujemo? Da. ali zaista nisam razuman. i lako mi je. mladu ili staru? . i zašto da se sad zalostimo. i znam to. Za kakvu zenu. kao da sam od vazduha. I tako se neprestano vrtjela u krugu. kad se nije sada desilo. kao u djeteta. Mladu i lijepu. i srećan sairn. a sad mi kazi šta je bilo.Dodji mi kroz godinu-dvije. svaki dan. da te upiitam za ašikovanje. rekla je da sam divan. kako je moguće da sam pogodio njenu misao. Zato što sam te poželio. . svakakve. sve se zbilo ranije. onda ih je bilo isuviše.Doci ću . Sredovjecni bazrdjan me gleda sazaljivo. ili lukavo. rekla je da sam lud. zao mi je ptice što je izbezumljeno sunula preko krova. i zatrazio da mu pokazu zensku maramu. Rekao sam da ništa nije bilo danas. . iako mora priznati da sam joj pricinio veliku radost. Vjecna je šteta što ne mogu da kupujem poklone. zato što nije brzo.Zar nisi na poslu? Zašto si se vratio tako brzo? .pitaju me. odakle nam novac za ovakve skupe poklone. I on se smije. najljepšu zenu u gradu. onda mi se nisi obradovala. Dio sam svega što vidiim. . Smijao sam se. cujem mazenje gugutke u granju visoke topole. a možda sam i divan zato što sam lud. iako je udata za mene. a ako ti je brzo i ako ti je važno da li je brzo. . ili zbog svoga iskustva. znam da si šašav. od radosti do razuma. bogzna zašto. razmetljiv kao mlad bogataš. još ašikujemo. Najprije nije imala riječi.A sad da ti kažem zašto sam se vratio tako brzo.velim i smijem se veselo.Prvo da vidiš poklon.

doduše. .kaze ona. Nekako zive.Nema te toliko vremena. Volim te. Svako cudo za tri dana. kao nebo.A od cega ćemo zivjeti? .Nije dobro. ili si našao bolje mjesto.. gleda me. pazljivo njuškaju i povlace se na prvi znak opasnosti. Mirišem je kao cvijet: miris cist i drag. smijuci se. Ni ja ne trazim više. ne baš veselo. sitna kao igracka.Oponašajuci Mula Ibrahima. nude mi nekoliko mjesta. kao da dvije lasice vire u svijet. A da postoje. kao onoga dana kad sam se smijao nevolji koja me snašla. . A ja je ne dam. zar je teško zivjeti.smijem se i ja. kao uplašeno kuce uz kujine sise. od straha. A ja mu odgovaram da se još nisam odlucio. Znao sam: Od čovjeka se nije ništa otelo. pa sam pomislio da si otvorio trgovinu. ali znaci . govori mi da je nimalo ne zavarava moja vedrina. . njen odsutni smiješak.Ako ovo što znam nije dovoljno. govorio sam tihim Mula Ibrahimovim glasom: .. pazljivo je okujem objema rukama. Dodirujem bradom i obrazima: mlada. i ne samo u ovom gradu. i plašljivo izvlacenje mršavih ruku iz dugih rukava. dokaz su ljudi koji zive. kao mali vukodlak. ne tako sigurno. dobro. Koja tuga razgovara nema? Posljednja se broji.Pa. Najljepša žena u gradu. i kaze ozbiljno: . da se malo nakadim. od ruznog sjećanja. Ko nam šta može. osjećam je toplu i zaobljenu uza se. Ne boj se. kažem. kao dijete. da je odvojim od svijeta. nesigumo. i njišem je polako. nećujna. tu svoju vedrinu: zivjecemo! Zar je i to neka vještina? I podignem je. polako. svuda oko nje. I šapcem joj nesuvisle riječi dragosti. ali nigdje toliko ne zaudara kao kod njega. treptanje njegovih sitnih ociju. I osjećam se kao gospodar svijeta dok drzim na rukama trudnu zenu u vreloj sobi iznad mahalske pekare. da je prelijem njeznošcu što vri u meni kao vrutak. rekao sam. nosicu vodu u Ciifuthanu! Zašto se plašis od cega ćemo zivjeti! Na zalost. jer nisam znao šta bih drugo. kažem. kojirn prikriva strah. da ostanem samo ja. nju i ono trece što se naliva njenom krvlju. A ona se pribila uz mene. u nedogled. I jeste. Ostalo je to oduševljenje u meni danima. Da li misli na ubijenog oca? Drzim je na rukama. to znaci. njegov izduzeni vrat i skupljena ramena. s njom. kao more. kao san. da ću svaki dan proci tuda. . a ipak dovoljno da hrabro trazim neko rješenje. neki izlaz. kažem. i krije lice od života. a toliko sam navikao. od straha. medju tolikim mogućnostima koje u svijetu postoje. I znam da mogu sve u životu. zaista. Ona se više ne igra.

I vazdan takvih znakova sam upamtio.I neposlušnost je predznak kuge. Sve od mene zavisi. narodni prvak. nepoštovanja ljudi od ugleda. oduvijek isti samo s drukčijim imenom. Dešavaju se po bozijoj volji. Molim te da me saslušaš. primio me ljubazno. koji se ne može voditi bez sloge. i život sve je predznak kuge. ne dajuci meni da dodjem do riječi. uvijek. to nije zbog slabosti muslimanske vojske. kao zrno u brojanici. pa sam pomislio da me zamijenio s nekim.Doci ću sutra. ima stvari koje su ljudskom umu teško dostupne. i da će mu uvijek biti drago da me vidi. vječnost? Da li bi klepetao golim vilicama i kao kostur. I kad djeca vrijedjaju Zidove i hrišcane. I kad se narod pretjerano mnozi. mogu se bar objasniti. lani. nevazan. agistosa. Zacudilo me još nešto: nije me upitao zašto sam došao. Znam već. ako ga ne zaustavim? Možda on i ne zna da sam ovdje. kad padne u nevrijeme. Mula Ismail. a ljubaznost se pamti. Rekao je da mu je drago što me vidi. Kad su zadavljeni braca Morici. . koji je predstavljao ljude iz našeg dzemata. niti mu je potrebno. i vjerovao. uzroci kuge. dan. A takva raspusnost sluti na kugu. . godinu. već zbog nesloge vojskovodja i zbog odsustva bozije pomoći. Oko njega i u njemu je pustoš. I snijeg. .Svakako . cak ni kadije. u nevolji sam. cak i kad se posao ne svrši uspješno. pa ako se ne mogu otkloniti. takav mu je posao. ni ulema.rekao sam. na kugu i na ratove sluti i veliko crvenilo. što mu nije ni tako glupo. sve sluti na kugu. . a kad je umro veliki vezir Sirhan-paša. . niti je znao ko sam. preporukom. ni ajani. kao lanjske godine što je pao 24. i to prema svakome. što ga je slušao juce. a svejedno je ko sluša.Da. ni šta želim. ako imaš vremena. kako kaze Knjiga. ne zaustavljajuci se.Mula Ismaile. Boze milosni. i poceo sam da gubim glavu: dokle bi trajalo ovo bezumno kloparanje. ni.odgovorio je ljubazno. kad se pojavi sa sjevera. mjesec. jer ne može sve ljude poznavati. svejedno ko. Onda je. možda misli da sam neko. i to sluti na kugu. ne poštuju se ni paše. prikupivši hrabrost koja je pocela da me napušta. savjetom.Došao sam da te nešto zamolim. U početku sam još i uspijevao da dodjem do ponekog ko bi mi mogao pomoći. a nije ni mogao saznati. a mi ih ne razumijemo. Mene nisu zanimali ni ratovi. I kad su ljudi suviše pohlepni. na ratove. Zatim o pitanjima nepoštovanja vjere. jer se nevolje neprestano dešavaju. ovaj narodni zastupnik zivi u goroj pustinji nego beduin. dogodio se u Sarajevu zemljotres. Da mi pomogneš. . . Važno je sarno ono što on govori. . . Doduše. I ovo što gubimo u Rumuniji i Rusiji. ma koliko da sam se trudio. A onda sam vidio da me nije zamijenio ni s kim. I kad psi mnogo zavijaju dok mujezin uci na munari. Muka me hvata. Ljubazan je po navici.Svašta sam znao. mišljenjem. o pitanju rata. na nesreće. mada nikako nisam mogao da odgonetnem zašto bi mu to bilo drago. A druga polovina svakako ne zavisi od nas. pred drugim kosturom mojim? Da li bi. iznad grada je preletjela velika repatica. I tako. izgleda da ja ne govorim jasno. i time je pola posla obavljeno. nastavio da govori o raznim pitanjima. Eto. Ali je sve ispadalo smiješno. mrznja. nepoštovanja vlasti. i ljubav. ni nesloga medju vojskovodjama.Oprosti što te prekidam . i. bezlican.

pa nema nikakve potrebe da drhtim pred tim nezamišljivim susretom. njoj je pomagao bivši djever. Presvisnuo. od jednog do drugog. i lijepo bismo se izrazgovarali niocemu. pa bih izludio od strave. a njen sin. ja zato sto ću iznevjeriti tolike lazi o sebi. pa ćemo se naci u cudu i ja i defderdar. Cak i da je istina da jedan berber može nagovoriti takvog velikaša da primi nepoznatog čovjeka. rekao je. A pred defderdara će izaci beznacajni pisar Ahmet Šabo. umro je i defderdar Bekir-aga Djugun. Ili neće da zna. poslije podnevne molitve. da to nije nikakvo. smiješno je i zamisliti kako je moje ime prošlo kroz tolike uši i tolika usta. koji neće znati da kaze ni tri riječi kako treba. ili izmišlja. ovakva vjernost je dirljiva ali opasna. Taj Salko papudzija ima tetku Almasu Meckar. zalbe. A samo sat-dva poslije vezira. moje ime došlo do defderdara. kao ljudi. Sastali smo se. a Ahmetaga Coro brije defderdara Bekir-agu Djuguma. a i sad sam je sigurno krivo zapisao. Govor mu se zaustavlja. Podanicka vjernost se zaista nije mogla bolje dokazati. doduše na njegovoj dženazi. da ja govorim svoje. zato i nemam prava da mu išta zamjerim. je od tuge za vezirom. isto papudzija. Onda mi se ukazala prilika o kakvoj ni u najludjem snu nisam mogao sanjati. ne pretpostavljajuci da će dan prije toga umrijeti njegov gospodar. izgleda. kao da me pozvao sam veliki vezir. Tajanstven i vazan. dotle zdrav. jednom. to je sigurno Mahmutova izmišljotina. već što on to ne zna. Da je svako dodao po truncicu. kad ne bih bio spreman za šalu. cudo. majko moja. ili srecom. šapcuci. dobar čovjek. jer je duznost iznad ljubaznosti. Ali kad mi Mahmut rece da me defderdar ocekuje prekosutra. mogao sam ispasti cuveni naucnik Bergivija. Zar nije jednostavno? Poslije te zapletene priče.Ah. Smiješno i strašno mogu biti rod. snazan. Ucutao je čim sam se okrenuo. Salko. i ko zna kad bi me drugi put mogao primiti. Mahmuta. kao mora. prijekore. sutradan je umro stari i bolesni vezir Muhsinoivic. Izgledalo mi je toliko nevjerovatno. pa Mula Ismail je potpuno gluh! Ali nije nevolja u torne. da bi se pohvalio svojim nepostojecim vezama. . Tako je propao i prijem koji mi je defderdar zakazao. pokazuje koliko bi bila štetna kad bi narod pošao za primjerom svojih vodja. a dogadjaj koji pričam. Tako je. ja se još jednom uvjerih da o životu ne znam ništa. a on bi svoje. sve mi je izgledalo još nevjerovatnije. Šta bi mogao cuti od drugih? Nevolje. Nesrećom. Da bi me uvjerio. pa je Tica umro. Šta će mu to! Htio sam da zametnem šalu. Dovoljno je da on sam govori. Usput da napomenem. Ali sam se pobojao da bi rni mogao doci u san. Njegova žena je ranije bila udata za papudziju Ticu. i bogzna šta je doprlo do defderdara. Mahmut Neretljak mi je saopštio da će me primiti glavom bosanski defderdar Bekir-aga Djugum! Mislio sam da tjera šegu sa mnom. ali i to je bolje nego da je on došao na moju. cirn ne vidi cudjenje na tudjem licu. preporucivši mi da budem tacan. Srecom. neumoran. zvani Mali Husein. i ona se udala za njega. on zato što će zaista lako uvidjeti da nisam ni sluga Bergivijinog šegrta. šta mi padne na um. koju ne bih mogao dvaput ponoviti jednako. radi kao kalfa kod berbera Ahmetage Core. Dok je on bio u izgnanstvu. jer nisam siguran da li bi iz svega ovoga ispalo dobro ili zlo. i on je rekao da će me primiti. jer Bekir-aga ima mnogo posla.

Samo što drugi debelokošci dolaze. voce? Uzeo sam šerbe.Varaš se. kao da me obuzima lako bunilo. I ranije me susretao s osmijehom. Svojom umišljenom velicinom i glupošcu šire oko sebe strah i dosadu. u svemu. On nije debelokozac. i nevjerovatni lanac nije više mogao prenijeti moje ime nikud. ukocenih debelih nogu. potputno gluhe i slijepe za sve što je u životu lijepo.Volirn mirise . i šireći nosnice. potpuno besmislene. Ne praštaju uvrede. a tada me zaustavio na sokaku. golicajuci me zutom bradom. prinio moj dlan blizu nosa. uveo me u sobu zastrtu cilimima. ne puštajuci mi ruku . To je divan čovjek. ali s podsmješljivim prezirom. Jedan jedini medju njima je izuzetak. Onda je okrenuo ruku i gotovo mi njušio nadlanicu. Tako ih uvijek i zamišlja. jer oni ne vole borbu. to nije uzivanje. pa je ruzno i njima i drugima. ali sam je sam razbio. ne ne strepiš od gubitaka. i pozvao me u svoju magazu.Znam. Možda i neobuzdan. Znaš li da si lijep? To su ti sigurno cesto govorili. već je upalio svijece u bakrenim i srebrnim ciracima. I ne zato što su grubi i što zaudaraju.Osjetljiv . Izvukao sam zarobljenu ruku iz njegovih mekih dlanova. vedar. već što ne znaju da zive. ne znam. Pruzio sam ruku. krcate skupocjenim tkaninama što su tek prispjele s Istoka. glupo sujetne.Brane nas od sirovog vonja. Polako i pazljivo je gledao. Kakav je tvoj miris? .Imaju dobro pamcenje. Bogati trgovac hadzi Fejzo takodje me obradovao nadom. . udisao nevidljiiva isparenja moje koze. . Govori o njirna bez mrznje. Ali. Kako ti se svidja ovdje? . na zalost. Pobunio sam se: . jer su svijece. samo si ti ljepši. da pusti danje svjetlo. . to je teško. Zapalio je i zrno tamjana. Iza magaze. Svima bi bilo dobro. Upitao me šta želim. Ukoceni u svojoj tromoj nespretnosti. i odmah se osjetio ugodan miris. To je od mirisa. od polumraka. i lijepom riječju. Ali to neće nikada biti. Oni su prava duša stvari. pravi muškarac. ne pretrzeš se. . Divan! Šteta što si se s njim posvadjao. sa secijama oko zidova.zatvoren. Nije razgrnuo zaštore. Dzemal Zafranija. Tako i umiru.Vrlo si lijep. da porazgovaramo.rekao je. Uskoro! . dobar. natopljene mirisnim uljima. ko izvrnut dzep. izgleda. od njegovog mekog šaputanja. i kao slonovi iznenada se razbjesne i uništavaju sve oko sebe. a ništa se ne dešava.Svidja mi se. . pice. ponekad. .Daj mi ruku. a dobitaka imaš onoliko koliko umiješ. mracno raspolozene. A svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uzivaju. nije brijao Ahmetaga Coro. Sve ih je manje. lice na slonove. Uporedjuje ih sa slonovima. . . lokum. . Ne znaju za milost.Njegova nasljednika. bezobzirno osvetoljubive. koji je došao s drugim vezirom.rekao je. Ne treba ti nikakva sposobnost.Lijep sam. Zamjerio si im se. .Postace gori od svih. da rastjeram snenost i cudno raspolozenje. Cak i ljudska duša ima svoj miris.Bogami. rekao da je o svemu obaviješten. kao da se svijet ruši. od tišine.I sad traziš posao? Najbolje bi bilo u drzavnoj sluzbi. jer su to najruznije životinje. s debelim zaštorima na prozorima. Po nećemu je slican tebi.

a lici na laz. i tezak istocnjacki miris me gotovo potpuno odvojio od ostalog svijeta.Možeš doci kad god hoćeš. . da se oslobodim titravog polumraka. Ti si ga i namjestio kod kadije? Volim da pomognem ljudima. sutra.rekao sam. uvjeri se. Hadzi Fejzo se osmjehnuo: . Svakako. . . a ona me gleda u cudu. nikako da zaboravim znojave dlanove kako drhthe na mojoj ruci.Nešto mi mnogo mirišeš . moram da se nadjem s Mula Ismailom. umalo ti ne stradah. ne tice me se. . već neka nepoznata Fejzija.ali joj je moja prava istina izgledala nevjerovatna. svoju nevolju. a ruka mu je trazila moju.Neću imati vremena.Dodji. Dacu ti i kljuc. Pih. Oh. već što je postalo ocito. Mada bi joj moja nevjerovatna istina izgledala lakša nego njena izmišljena. Uzalud. Govorio je sve tiše. jednom. Ispricam joj. dosta mi je sukoba i mrznje. kako se osjećam prljav. ako želiš. Meni ne treba nijedna. a nisam je ja ni zapocinjao. i gladila je sve mekše. i mislim: da ili da ga udarim po drhtavim gubicama. tako mi sreće.Nije ti prijatelj? . Te ustanem i zamolim ga da otkljuca vrata. To. Zna da ne lazem. Hoćeš li svratiti ovamo poslije Mula Ismaila? .. sve muklije. i stavio nekoliko kapi na bradu i na dlanove. u smijehu. Upitao sam: I Dzemal Zafranija dolazi ovamo? Dolazi.A tih . ili na grubu šalu. šale više nema. da istjeram zejtinjavi miris iz sebe.On ti neće pomoći. I tada. djavo da ga nosi. . Poškropio je i mene. Samo. Sa strahom sam se osvrno. Vidim. tek tada.Vidjećeš. dah vlazan i vreo. da zapamti kad me je doveo u ovo svoje smrdljivo leglo. rasipao sam ga oko sebe kao otvorena bocica. da kogod ne vidi odakle izlazim. eto kolika sam budala i bezveznjakovic. nije istina . ostala je u njoj sumnja da me nije namirisao nikakav hadzi Fejzo s bradom. tek tada rmi je postalo jasno u što sarn upao.Onda. I nikako da mi povjeruje potpuno. Nikako ne vjeruje u te stvari. . i udahnuo. Cesto. i on zna da uziva? Zna. Pogotovu ako su mi prijatelji.rekla je sumnjicavo. To si ti sanjao. zeno. kaze.Mani me. unoseci mi se u lice da sam mu dah osjećao. Širim prste. I tebi ću pomoću. smijuci se . . dvaput. Mi ne ostavljavamo na cjedilu jedan drugoga. ili da se nekako izvucem bez svadje i bez štete. zna. triput. Pogledao sam u vedro nebo. da ih prosuši vazduh. Veliki smo prijatelji. Sa niskog stolica je uzeo bocicu s mirisima. Ali. Tijana je prvo osjetila miris ruzinog ulja. prijatelja. imaš li mnogo? . nazalost. kao zid. a ušao sam slobodno. A Zafranija. . Cekacu te. duboko.Vidim. Namrštila se.Boze sacuvaj! .I svi se pomazete? . I ne zato što sa bistar. .

Malo je trebalo pa da pocnu prolaziti kroz mene. cak i bez pakosti. već kaze da je bolje dolaziti kući nenamirisan. Nema me. Uzalud. od čovjeka do čovjeka. ili su bili nevidljivi. a to je posljednje bice na zemlji. moja priča dosadna. ja hodam. borite se sa mnom ljudski. Kako su me to ubili? Nisam ranjen. podzemni ulaz koji ih je štitio od nas što zivimo cekajuci. Mora da postoji neki procijep. Prazan prostor oko mene je sve pustiji. ka nepristup. mogli su me zatvoriti. Ali Tijana ne prihvata ni taj pametni zakljucak. ništa. Mogli su me pretuci. kao da sam ziva sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. Pretvorlo sam se u čovjeka koji moli. zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene. nikad se nisu pojavili. sigurne koliko i oblak na nebu. Polako. zar me ne vidite? . ili je postojao neki tajni. kao kroz vazduh. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan. Zar me ne cujete? . kao tvrdjava. I eto. već toboznje nade. bio sam izubijan. Stajao je oko mene. s licem bez izrazaja. Ili ja to sanjam svoj nemogući polozaj. nisam zaklan. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. Poslije nije bilo ni toga. odbijajuci najprije tu misao. uzalud vice. ili gaziti po meni. ja sam ziv. ali oni koje sam očekivao. Osjetio sam strah. s dosadom. Zaboga. koje zapravo i nisu mogućnosti. sav od masnica. ljudi. I uzalud govori. ja znam šta trazim. a nisam prestao da navaljujem. kao po vodi. poceo sam da osjećam zid oko sebe. kao neizlaz. moj lik zamoran svakome. Moje riječi su postale izlizane. koji iskustvo odbija? Jer. nevidljiv ali neprobojan. zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim? Hoću da budem čovjek. mogli su me ubiti. Satima sam sjedio u predsobljima. ni kod koga me nisu puštali. Mogla bi ponekome pasti na um misao da je ugodnije biti pod sumnjom zbog grijeha nego pod sumnjom bez icega. Ili su se uvlacili kroz prozor. to su bile tri jedine mogućnosti. Išao sam od ureda do ureda. moja smiješna pobuna sve tiša. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko. sav od cvoruga.kažem. nisam mrtav. ne pristajem da me nema. krvav. ni moj glas u njihovo uho. bez razumijevanja. . ili su ulijetali kao ptice. ali me nema. ali nikud nisam dospijevao. ne cuje se.kažem. Ispod toga nema ništa. neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu. Sitni cinovnici su me slušali rastreseno. nemoguće da je zid svuda.nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rdjavi.

. i ostalo je cudjenje. tankom predjom isprepleli su stabla. u posljednje vrijeme su ga sve ćešce hvatali grcevi a listovima. od vreline pretvorene u prašinu. Za nekoliko dana paucina je zahvatila avlije. prozdrljive truncice neprestano grickaju. zatvorili kuce. meni će pomoći. kao da se tali. Nepregledna vojska crva pocela je da zauzima grad. njima neće odmoci. pa i sasušenu travu na otvrdloj zemlji. zvacu. Nepoznati ljudi su dolazli i odlazili.objasnio mi je svoje razloge . bjesomucno bljuje vatru. ali su se njene oci okretale za noćnim sjenkama bez lica. kao u zbjegu.Ne boj se. Po nesigurnom mraku kretale su se sjenike naših čudnih komšija. u dnu dvorišta što je licilo na han. Ljudi su se vratili kucama. spavaj . prozore. i udarali kopitama konji u staji.umirivao sam Tijanu kad bi se probudila. i uzdišuci gledali spepeljene vocnjake. od bolesti. ljudi će se povuci na goli kamen. svi kao da su se dogovorili. Ljudi su ostavljali kuce i bjezali natovareni stvarima. a za dan-dva sam se cudio svom strahu: crvi su uginuli. Izgledalo je da su vocke ponovo izbeharale. nemocni pred svacim. Jednog jutra: smo vidjeli da su nekakvi crvi pojeli sparušeno lišce divlje jabuke. da piše zapise seljacima u Podgrabu. U okolnim baštama crvi su se toliko namnozili. mi ljudi. poklopili zemlju. otete kuce. Šta sve neće udariti na čovjeka! Crvi se mnoze neshvatljivom brzinom. ili da je pao snijeg. od uroka. mislio sam malodušno. ognjene iskre padaju na zemlju. iznad grada. i pomrijeti od gladi i straha. i našu sobicu pretvorila u pakao. gotovo u isto vrijeme.Ove baje su uplašile ljude . U podnevnim casovima izgledalo je da će planuti i nebo i zemlja. A znam neke zapise od strave. Onda su se zapalile šume oko Sarajeva. Nocu smo lezali na uskoj drvenoj verandi prema dvorištu. kao ispred pozara.Ne bojim se . jedinog drveta u našem dvorištu.6. s gadjenjem skidajuci slabu paucinu. ispred poplave. . Pobjesnila je i pekarska pec ispod nas. iduci za nepoznatim poslovima. uništavaju. a smislio je i novi posao. da su paucinom premrezili stabla zerdelija i šljiva pozegaca. Preko dana su ispreli paucinu na patrljcima jabuke. . Cudno ljeto Ljeto je našlo vrelo i teško. i da će se sve pretvoriti u ogromnu vatrenu pustinju. Sunce. .šatptala je. Ostale su samo njihove kozurice. Pred našim ocima rastu grozdovi sitnih gmizavaca. sofe. Zaustavljali su se na prvom cistom mjestu. ali su komšijska djeca kamenjem i motkama omlatali taj ukras s mrtvog drveta. sokake. krijuci to pred Tijanom. tamo nema hodze. Imao je još dva vazna razloga: htio je da protegne noge. kao da zele što prije da osvoje svijet. Mahmut Neretljak me pozvao da podjemo na brdo. ostavljajuci za sobom nemir. da vidimo i to cudo.i trebace im zapis od svega. Baš smo jad.

nastavljajuci započeto. o meni. ne uplicuci ništa drugo. i ovdje.rekao je . i to je baš dobro. sujetni. o ljudima koje smo susretali u životu. razbijen i nesastavljiv mozak. o Tijani. pa najviše cuti. a kad zazeli da vidi njen nevoljni smijeh. ali u čemu i da bude uredna. ne brinuci se za ljepotu. I ničemu ne trazi smisao. Nije mnogo uredna. iako je govorio da mu je lakše kad hoda. I cudo je kako nas zene trpe. zubi ne dopuštaju da bude mrzovoljna ni kad otrov riga. svoju i tudju? . medju nama receno. u izgnanstvu. Sad je ruzna . ovo mi je dobro došlo. jer sam ja našao srecu kakvu nisam zasluzio. pa izgleda da se uvijek smije. Najbolje zna po sebi. dok je bio bez ikoga. To što govori. o svojoj zeni. a onda sam začuđeno slušao tu najčudniju izjavu ljubavi. Zna da se ne smije. ispod svakog granatog drveta. ali joj istureni. kad bi Mahmutove noge pocele da klecaju. svaka sa svojim tokom i svojim razlogom. tako je. najviše je u njemu povezana slika o njegovoj zeni. pa mu to ne smeta. Zakljucak je prilicno neočekivan. Govorio je neprestano. i zaboravicu na svoju muku. a možda i nije. niti se um trudi da sve to spoji. Bilo je to prvi put da mi je govorio o zeni. Nije ni štedljiva. samo on priznaje a drugi neće. Njegovo pričanje nije nezanimljivo. ali on ode od kuce. uvijek. ne vrijede mnogo. Je li to mudrost. Tada obilato nadoknadjuje cutanje. zbog Mahmuta i njegovih bolesnih nogu. da ne ocekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak. nije pametno. pouku. ali su muškarci glupi. takav kakav je.Penjali smo se polako. zdrav navikao na hodanje trceci za sluzbom koje nema. jezik nije. Dzaba. ako saznamo pravu mjeru. I što god učinio. pa on bira što mu je zgodnije. U početku sam se smijao. A opet. ali ni njegova nije loša. mlad sam. o svemu i svacemu. Nastavljao je razgovor o njoj nekoliko puta. na nekoliko zastanaka. više vrijede nego mi. zna da nisu baš lijepi. bez uvrede. Ranije su joj veliki zubi virili iz same koze na licu. kao da on iz dzamije dolazi. Njegovo pamcenje ne izvlaci lanac sjećanja. Meni je bilo svejedno. da nastave život kakav im je bog odredio. prezivio je svašta. A ne želi da ih previše pokazuje.a u mladosti je bila još ruznija. pametnija je od njega. doduše. Eto. zaokruzenje. jer je proizilazio iz priznanja njenih umjerenih vrlina koliko i vlastitog nesavršanstva. Tijana je pametnija i u svemu deset kopalja iznad mene. zna i da je naljuti. i da poslije bolje spava. Ne. i to je obicno tako. dovoljan mu je dogadaj. izmedju podvoljka i sala na obrazima. pa od svega ispada nekakva vesela grdnja. zna da će je zateci kod kuce. ali. nad kojima se neprestano smiju tri isturene ploce gornjih zuba. mora priznati. uobrazeni. Razveselilo me to naspretno ali lijepo pristajanje na ono što život nudi. samo da progovori. ne mora da se stidi pred njom. već komadice. ali je sve iskidano. ili bilo gdje. šta treba još više? Za cudo. iskrpljeno od sakatih priča koje se nicim ne povezuju. To pred njima ne treba reći. Dok on hoce. ali ona ceka. Kakve su da su. zene su mudrije i bolje od muškaraca. i riječi su mu zrele od iskustva i muke. ja sam pametan. ali šta da štedi? Mrzovoljna je. Zastajali smo kraj svakog izvora. odmarali se cesto i dugo. Mrzovoljna je zato što on ode i zato što ostane. nije kao moja. čim bismo sjeli i malo se izduvali. jer je bilo neobicno. samo potpuno drukčije. Njegova žena. Ali ako su ga noge izdavale. i on s uzivanjem sluša njene socne riječi. zamoricu se drukčije nego što se zamaram dolje u gradu. šta sve nije cinio. sad su ostala dva-tri krnjatka. čeka ga takvog nikakvog. a sad ima prijatelja koji ga sluša. već upadaju jedna u drugu. govorio je da nadoknadi ono što je cutao. zaista je ne bi zamijenio ni s jednom drugom zenom.

Kako se smišlja pjesma? Mogi li da cujem? Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. . a sad smo vidjeli kako šume gore u nedogled. snagu bez duše.Gubitak je što je ta mjera sitna.pitam Mahmuta. Pa i to više nisu ljudi. pokazujuci dim i plamen. i nije mi zao. zacudjenim. Savršeni ljudi su u grobu. misao se spustila na zemlju. ugledam na putu. što je to cudno! I ja znam da ljudi nisu savršeni. razorno uništavanje.Boze moj. A u pjesmi je to nekako tuzno. Rekao sam: Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. I lijepo. ali kad tako kažem.Pogledaj! . Onda primijetim da on više ne gleda pozar. I eto. bez zle misli. uzasnuto se divim ovom uništavanju u igri. Strašno divljanje snage. a dobitak što ne trazimo više. kao i mrznja. Dim i tezak miris paljevine osjećali smo odranije. Okrenuvši se za njegovim pogledom. iznenadjenim. koga su noge odavno izdale. klao da ništa nisam rekao.Ko je to? . misleći na mrtvu šumu crnog drveca što će ostati iza ovog bijesa. kao u ratu bez oruzja. sjednem do Mahmuta. umoran. iz preobilja snage.Vidim. neprijateljstvo bez mrznje.Tuzno . opcinjen. i ne odvaja pogled od konjanika. ponekad drugo.O svakome. tuzno nije.viknuo sam.Sve gori! . . On ne odgovara. Kao što su ostali moji drugovi u hocinskim šumama. Zašto bi bilo tuzno? Strašno možda. kao što ostaju svi nevini ljudi u plamenu koji sami ne podmecu. .Tuzno . možda zato što nije ljudsko. . Ili smrt. Na daljinu. Sve drugo je laz. kao u ratu s oruzjem. kao umorna ptica. . blizu šume. .kažem i ja. »Savršeni ljudi su u grobu. Šta kazeš? Smišljam pjesmu. Pa.kaze Mahmut. . uplašenim. naoruzanog konjanika. Ali zlo ćešce. preko široke doline. Pa i to više nisu ljudi. . ne znam kakav je. culo se kako vatra cikti i prašti. to divljanje besmisla.« A kod zivih je malo više zla ili malo više dobra. A možda je ovo kao i ljudsko. Vatra je besmislena i uništavajuca. ljutito iskacuci iz ogromnog povjesma dima što je prekrio šumu i nebo. Gleda nas i cuti.Je li to o meni? . Gledam. pa ponekad pretegne jedno.

i hitro smo krenuli na suprotnu stranu.Po zlu ili po dobru? .niko nam ne rece da moramo koga pitati za dozvolu. a opet nas uporno gleda. .Pa sad.E pa. On polako izvuce malu pušku iza pojasa. tu je nesrećni Mahmut baš pretjerao. ni tada se ne naljutivši. Strah me uhvatio naknadno. nekako odsutan. ne okrecuci cjev na nas. E.Po dobru.upita konjanik. . Jesi li cuo za mene? . mahnuvši rukom prema šumama u plamenu.Vidiš . pa moj prijatelj kaze. lazeš. Toska je bio daleko iza nas.Ljudi pričaju. A ti.Ti si Becir Toska? .ljiubazno se osmjehnuo Mahmut. . On bar ne kaze ništa.Je li to arapski konj? . danas nećete u Podgrab. Becir-aga . lako ti je.velim ja ljutit . Mahmut je sasvim zaboravio na grceve u nogama.Ja sam.Ustanem. da bih prišao blize nepoznatom čovjeku.Kakve uhode.I popeli ste se ovamo samo da vidite ovu nesreću? . Da pišemo zapise seljacima .Htjeli smo do Podgraba. .Od Becira Toske. koji se nije bojao ni štedio ikoga! A nas je pustio.Takve kao što ste vi. susreće nas samo njegov teški pogled. .zavapio je Mahmut. bez prijetnje. i nasloni se laktom na jabuku sedla. A ako hoćeš bas da vrijedjaš. . . kumim te bogom velikim! .A od koga da mu odnesemo poruku? . .Uzivate u ovom cudu? .rekao je Toska Mahmutu. pokazujuci zute zube. . a kao da smo još vidjeli njegove teške oci. skocio je kao mladic. kad sam otišao od njega.objasnio je Mahmut ponizno. .kaze isto onako mirno. Hajde sad. . .pitam zadivljen. On ne odgovara na moje prijateljsko pitanje. Govori mirno. gotovo tiho.Imate šta i da vidite. Mahmut se uplašeno smješka: . iznenadjen bogatstvom oruzja i ljepotom konja pod njim. brate. I svejedno mi je zašto ste došli.upitao sam. i znali smo to sva trojica.Tvoj prijatelj je pošteniji od tebe. . Kad je Mahmut poceo teško da diše i da batrga po neravnom putu. Toska.Ne vjerujem da ste tolike budale. surovi hajduk. . kao da ga se ne ticemo. puška ti je u ruci. Zastadoh. i ne okrećite se! Nismo cekali da nam ponovi naredjenje kojim nas oslobadja svog prisustva. . Vraticete se u grad. . ali i budalastiji.Cuo sam.Ne vrijedjam ja nikoga. I porucite serdar-Avdagi da više ne šalje uhode za mnom. hajde da vidimo. . prijatelju . nastojeci da se što prije udaljimo od Toske i njegovog oruzja. . I ja njega.

pustio bez riječi? . srecom.kaze uplašeno. Njen smijeh je pametniji i od nje i od mene. sazalivši se sam na sebe što ne nalazim na razumijevanje ni kod svojih najblizih. i otjerala mi zlovolju. . Takvo je vrijeme. taman posla! . Ali.I šta je rekao kad si mu ispricao? .I dok je Mahmut hvatao sapu i smirivao krkljanje u grudima. .Šta ćemo reći? Ništa. i uvrijedjeno bih ucutao. ni krivoj ni duznoj. da se ne uneredimo od straha. Slijegali su ramenima. . Izgleda da on uvijek čini suprotno od onog što misli. i bogzna koga još. mogao sam traziti ma kakav razuman razlog. ali bih joj našao i krivicu i dug.E. nešto nepoznato. rekao sam kroz smijeh. pa samo što ne zaplace od zalosti kako izgledamo. Ali me ona nije podrzala u mojoj namjeri. ja sam poceo da se smijem. . Mora čovjek upasti u nevolju kad se druzi s takvim nesrećama kao što je Mahmut.I šta ćemo sad reći ljudima u gradu? Smijace nam se. Ili nisu htjeli da govore. A opet.Smiješno jest.Ne znam šta mi je bilo . I najlakše bih se naplatio na Tijani. Ili ne može da ne kaze ono što zna. to je Avdaga. Ne bacaj svoju krivicu na drugoga! Tako me Mahmutova prosutost uvalila u vazdan nevolja. a sasvim drugo i uciniti to što je pametno. pitao: šta mi je. niko te nije natjerao. ako nesreći bude po volji da me uzme na zub. Gleda nas čovjek. . Suviše je važno da bi mogao precutati. i nije.I meni izgleda nevjerovatno. pokušavajuci da svoju nepoznatu krivicu prebacim na drugoga. Nisu znali ni ljudi koje sam pitao. i odmah sve ispricao serdar-Avdagi. to bi se lako preboljelo. Ali da ne pomisle štogod drugo. Mahmut me gledao zacudjen.Znam da nisi mogao. . Mogao sam se krstiti od cuda. zašto se smijem? Pa zamisli. i to. zato cuti. i kod moje zene. nasmijala se. . kao ni svako veliko zlo. cak ako bi mu to nanijelo i štetu. Cak se i strašni Toska sazalio. Slozio sam se da je to najpametnije. kakav smo jad nas dvojica. Ili još više to njegovo nepoznato ime. odmahivali rukom. Ali. Najpametnije je cutati. Mahmut nije mogao da objasni ništa.Pa šta da mu kažem? Cuo sam za tebe po zlu? E. Mahmut je znao da je pametno cutati. Zao mu je bilo i glas da povisi. Ime. Nikog nismo vidjeli. Svejedno mi je što bi se smijali. jedva si čekao da te Mahmut pozove. i da nas je Toska. i kod serdara Avdage. Avdaga je porucio da i ja dodjem.Rekao je da idem kući. a ja sam sjedila kod kuce sama. Neka tajna je bila oko njega. . A ti još kazeš: culi smo za tebe po dobru! Poceo je da se smije i Mahmut. Ko bi vjerovao da smo slucajno sreli Tosku. ona je spriječila buru i ljutnju. Znao sam šta misli: lunjao si bez potrebe. jadao sam se Tijani. odjednom. i više znacima nego riječima. jedno je znati šta je pametno. i nije je dobro pominjati. Ali je smiješno. mogao sam se ljutiti ali mi sve to ne bi pomoglo da shvatim. i nikome nemamo ništa da pričamo. Zašto serdar Avdaga poziva mene? O tom Avdagi nisam znao mnogo.

cak izgleda nekako nesiguran. Upitao sam ga: . da se i sam smijao. Licilo je na najzamršenije kućine. nedoradjena. ili još nevjerovatnije. onako mršav. da sladostrasno isisava iz njih smisao. bijelo okreceni zidovi. kako sam zamišljao. neotkriveno mi.« Još treba da zri.« A dalje? Pjesma nije dobra.Ova mi se svidjela čim sam cuo prvi stih. šta će mu dva besposlenjaka koji idu u brda da gledaju vatru! To njeno podsmješljivo ohrabrenje me grijalo sve do Avdage. I kad sam pomislio da me zbog ovoga sigurno nije pozvao. hoce da cuje i od tebe. poput slavuja. dvaput. ili gleda preda se. i zapali podebelu svijecu. da im osluškuje zvuk. Zahvali bogu što si ostao ziv. Rekao je samo da smo dobro prošli. nemirna lica i treptavih ociju koje najćešce skriva u stranu. . ostalo je toliko pobrkao. Možda bi bolje bilo: »Nesavršeni ljudi. najnuzniji grub namještaj od debelog drveta. ne plaši me teškim riječima.Nisam se svadjao. . Šta se njega ticu pjesme? Još je čudnije što je slušao pobozno. voskom pokapan pod od svijeca u jevtinim ciracima. još jednom. I ne toliko od njega koliko od njegove tajne. sve ostalo je uzgredno.Molim te. . ljubazan. prozori bez zaštora.kaze serdar. znao je samo prvi stih. desilo se nešto kao u naivnim dječijim pričama. Gruba je. kao odijelo koje nosi. šta taj Mahmut nije istrtljao! Rekao je da Mahmut nije zapamtio sve.Tudje pismo slabo citam. kao kad bi kurjak zapjevao. sa zahvalnim izrazom na licu.Da ti napišem? . Pa on sam je obican. ponavljajuci stihove za mnom. bez ikakva znacaja. nekoliko puta. gotovo ozaren. koji ću tek cuti. ali stalno prisutno. I opet je poceo da kotrlja riječi po ustima. jednom. Osjećam kako oko njega lebdi ono njegovo. iako mi je bilo smiješno. nepoznato. mogli smo to glavom platiti. . Rekao sam da nas ne vrijedja. jedva dolazeci sebi. ne gleda me prijeteci. to je svijet. . jer je mogao posumnjati da smo poslani kao uhode. »Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. gotovo prazna soba. I samo je to važno. Sve oko tog čovjeka je obicno. sve je već saznao od Mahmuta Neretljaka. odgovorio sam. A nije trebalo ni da se svadjamo s njim.Svejedno sad.Hajde . a od Avdage sam osjetio studen u srcu. imali smo više sreće nego pameti.Da cujem.šta si se skunjio? Cuo je od Mahmuta. Stih ne smije da zvuci kao obicno pričanje. Ponovio sam pjesmu. da okušava slast. a studen me prozela do kosti zbog njegovog razloga. Tiho je micao usinama.Svejedno . tih. Pomenuo je pjesmu koju sam smišljao gore na brdu. Gospode boze. kao srz iz .Zar toliko voliš pjesme? .. Ubrzo je naucio pjesmu i izgovarao je polako: nevješto.kaze mi . A opet sam uznemiren. Vazan mu je taj hajduk. . Nije mnogo pitao o Beciru Toski. s uzivanjem koje nisam shvatao. A sam slabo pišem.

pogotovu što je izdvojio baš moju pjesmu. a svako vuce na svoju stranu. ne bi znao zašto sam kriv. A ovo je usput.Zar je to grijeh. Čovjek izgleda drukčije dok ga ne vidiš i ne porazgovaraš s njim. A nikad se s njim ni vidio nisam. bolan. i neće škoditi ni meni ni tebi. pobogu! . .Riječi su otrov. e cudna mi cuda! Jašta da ne valja.E. Moje se ne tice nikoga. Mislio sam da si opasniji. vidiš. .Nije lako.Nisam. . a ne odmagati. u razgovoru.Ako ne lazeš onda se tvoja žena krije pred tobom. izbacio bi ga. Misliš da je lako ovima što upravljaju drzavom? . . I ja o tebi. . zašto se tuziš? Hoćeš da govoriš svašta.I to je sve što radiš. Šta u njemu može da bude toliko opasno? Na sokaku me sačekao Mahmut Neretljak. toboze zabrinut. Zašto da drugi trpe zbog tvojih ludosti? .Onda ću biti kriv dovijeka. u njemu leze vrijednosti koje ne otkriva svakome. znaci da je dobra. po njima! E. .Onda. Gledao me ispod oka. te ne valja ovo. griješiš.Jesi li me zato zvao.Pa jest.Govorio pijan. čovjek s manom mora da pazi šta radi. Pogotovu kad nije sam. bez svjedoka. Šta bi ti učinio? Naljutio bi se. I onda pocne neko da zakera.Ko ti to trazi? Samo. bogami. . Da nisi očekivao orden? Nisi valjda tolika budala. Sa zenom nisam o njemu ni dvije riječi progovorio.To je drugo. . ne napadajuci. Stao sam i pogledao ga mrko. A znam da me čekao. tebi dodje neko u kucu i da ti kaze: ne valja ti kako si ovo uradio. Zvao sam te zbog pjesme. Sa svijetom ziviš. sastavljaš pjesme? . ne treba mu prkositi. A da se to tvoje nikoga ne tice. podiglo mu je ugled u mojim ocima. .Ne bi bio kriv da nisi vrijedjao ljude. . A ti. A da. I imao bi pravo. Ovo neobicno i neočekivano uzivanje u stihovima. da cutimo! . platio je glavom.I nije. Pomoći treba. lako. od njih pocinje svako zlo.Pa eto. Tog mrtvaca ne mogu sad ukloniti. nastojeci da pogodi šta je bilo kod serdar Avdage. drugo je. Ako je mogla toliko da ga oduševi.Zašto te zvao? . praveci se da pita reda radi. Zaboravio sam njegovu tajnu. te ne valja ono. umalo nisam rekao.upitao je kao usput.Bio sam pijan. a kamoli toliki svijet. . kakvu štetu mogu nanijeti? . imanje svoje ne možeš urediti kako valja. smislio trijezan.Sam si tako htio. Pravo je cudo kako išta valja: toliki ljudi. A ako je on mogao da osjeti njenu ljepotu. Cutao sam. na samu.Ako je bio protiv drzave. hiljadu briga i nevolja.Ne mogu da nadjem posao. kao da ga nije bilo. kao da je slucajno naišao.Ne treba da cutimo.Cime prkosim? .kosti. ispitujuci moje raspolozenje i izraz lica.Njen otac je bio protiv drzave. . tice se. Drzava je to. toliko je njegov glas bio tih i mekan.Riječi su vazduh. Svako mora da potrazi malo krivice i u sebi. čim je tvoje. da sam juce umro. . . to je. . Zašto? Svako će pomisliti: ozenio si se vlahinjom. Tu. rećimo. E pa trpi. vidiš. napadaš. U picu si se samo otkrio. . da mi to kazeš? . . Ima se o čemu govoriti. Otac se ne zaboravlja lako. . Ili treba da ostavim zenu koju volim? .

već: hajde! Zgodan si. Becirom Toskom. ganut njegovom plemenitošcu i razumijevanjem. da su savršeni ljudi samo u grobu. A morao sam da idem. . ne pita hoću li. niko neće posumnjati u tebe. Dok zive. Sad sam ja poceo da hvatam vazduh i da otvaram usta kao riba izvadjena iz vode.A zašto si morao da pričaš? . On je učinio ruznu stvar zato što je prisiljen.Pa. A ja sam mu govorio svoje glupe stihove. i meni bi bilo potrebno da podmetnem glavu pod cesmu.Sad se praviš da ne znaš.Zvao me zbog tebe. Sad ćemo biti optuzeni kao špijuni Becira Toske. . to su ti zapisi zbog kojih smo išli u brda! . Onim zbog koga ćemo odgovarati i ti i ja. Mahmut se umivao na cesmi. E.Ispricao sam ono što je bilo . za ovaj posao. dugo pio vodu s dlana. Ahmete brate! Eto cuda! Tjerao sam glupu šalu. pa progutam. hladio ruke. oni su zlikovci. pjesmo moja nesrećna! Stid i kajanje su mi pomogli da se ne naljutim suviše na Mahmuta Neretljaka. Htio sam da mu vratim milo za drago. da dodjem sebi. Avdaga me i poslao u selo. . A meni kazeš da ništa ne govorimo. kao da se davi. veli.rekao je uplašeno. A čini to za svoju okrvavljenu dušu. bogami. sve zazinem. ono ranije? .Avdaga nikog ne tuce. Pitao me šta si razgovarao s onim razbojnikom.I kako sad da me optuzuje kao Toskina špijuna? . nezgodno mi. Ali sam se odmah pokajao zbog te grube šale.Bojiš se serdar-Avdage? . zbog cega ljudi cute i odmahuju rukom. . i da nema razlike izmedju njega i drugih. nepoznato. . ja od svoje volje.Je li te tukao. možda je moja pjesma potvrda njegova mišljenja. Mahmute? I ja kao budala idem za tobom i za tvojim prljavim poslovima! . da se zakloni za nju. da mu poklonim strah koji sam osjećao pred Avdaginim vratima. Kakav sad Toskin špijun. To je ta vatra. tvrdeci da su svi ljudi jednaki.Htio sam da ti kažem.Zar ti mene tako namagarci. pristajuci da mu svjedok i jamac bude i takav budalasti pjesnik kakav je Ahmet Šabo! A možda je i nešto drugo.Nego šta radi? . . A. hvatao izgubljeni dah.Kako se ne bih bojao! .Imao je pravo. Avdagino. da saznam štogod o Beciru Toski.Kakvim razbojnikom? . Cemu je to posluzila moja pjesma? Jednom dzelatu.. da su nesavršeni. Mahmut je gledao u mene zaprepašteno.Ubija. To je ono njegovo. ni ja nisam posumnjao. . a istjerao gadnu zbilju.

bez naše odluke. kao voda u koju padneš. a volio bih da sam za njega nevidljiv i nećujan. Mahmut je poducavao grckom jeziku neke trgovce koji su poceli da trguju sa Solunom. ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas. više volim život nego misao o njemu. Tijana je radila u kući bogatog Muharemage Taslidzaka. već se zaticemo. jer je neobjašnjiva kazna još trajala. Pozne godine su to zahtijevale a bogatstvo omogućavalo. Serdara Avdagu nisam trazio. ali su ljudi bili zadovoljini. Nisam vješt razmišljanju. poceo sam da razmišljam o onome što niko nije domislio do kraja. u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom. sigurno su trazili malo. . nadajući se da će jednom zvijezde biti u povoljnom polozaju za mene. Tvoja je. Ne odlucujemo. zdravog i mladog. Rabija-hanumi blizu šezdeset. i da se nimalo ne zamara. Donoseci nam novac ili namirnice. Naišao je u jednom casu mimo mene. Pa plivaš. Ne možeš je zaobici. Ibrahimom Pakrom. Strmoglavljeni smo u igru. nevjerovatnu pricu: Rabija-hanuma je pocela da vodi ljubav. kao svaki radin čovjek. ali kako god sam prevrtao. jer im Mahmut nije mogao dati mnogo. ispricala. Nije cudno ni nevjerovatno što vodi ljubav.I eto. Nije valjda sudbina odredila jednog serdara Avdagu da me presretne. A nije ni daleko. i nastojao sam da izmijenim svoju životnu putanju. Tijana me uvjeravala da joj je to više zabava nego rad. i najćešce bivam doveden pred gotov cin. ali ne nalazim drugi odgovor. već što nije sama cijelo jutro. kad sazri. a niko nije trazio da pristanem. kao i sve drugo. u drugi će me ubaciti samo druga slucajnost. bez glasa i bez lika. I vidio me serdar Avdaga. i zaticao pripremljen rucak. u kući iznad konjušnice. izdrzavali su bolesni Mahmut Neretljak. a onda mi je. kakav-takav. kad nas samo ta prilika ceka. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proci. Vidjeli su me jedino ljudi kojima je pomoć bila potrebna koliko i meni. još sam bio vazduh. ne samo zbog novca koji dobija nizašto. Ali sam se nadao uzalud. Svako jutro sam odlazio od kuce. Mula Ibrahima. nisam ga ni poznavao. Desilo se. Tijana je mjesec-dva išla na taj svoj čudni posao. Mladom Pakri je dvadeset pet godina. već što je Rabija-hanuma i zaboravila kad je bila mlada: cetrdeset godina je s Muharemagom u braku. Ne znam za koga sam se više zacudio. I što se zaljubila u mladica koji je sa svojim ocem. bez ikakve koristi za mene. punu nebrojenih izmjena. da nas ne bi uvrijedio. stanovao u našem dvorištu. Samo. brata serdara Avdage. kiteci je i mazuci. a što niko. Mene. pa ću naci na nekog ko će mi pomoći. kako da pristanemo na takvu nepravdu? Nije mi se svidjao zlijeb u koji sam upao. ne ispušta iz misli: šta je to s nama i sa životom. Slucajnost odlucuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini. Mislio sam da je i to prevara. i privezao se uz moj život. moglo se proci kroz kapidzik. jer ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta. ni želio. na molbu mog bivšeg poslodavca. (Poslije sam saznao da joj je taj posao našao Avdaga. jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. Muharemagin vocnjak je uz naše dvorište. kao da nema zbog cega da bude zabrinuta. veselu i nasmijanu.) Tijana je pomagala Muharemaginoj zeni Rabija-hanumi u oblacenju i dotjerivanju. od tog serdara Avdage. šta od nas zavisi. ni odbiti. jednog odredjenog trenutka. ili potoneš. Ljubavnik joj je lijepo mogao biti unuk. ako ne i više. i zenu. snebivajuci se. Nisam zadovoljan takvim razmišljanjem. u kakve se to konce splicemo. Cak joj je prijatno. satima. i šta možemo sa sobom. zapisivao je koliko mu dugujemo. upadam u jedan od mogućih tokova. i moja trudna žena. U podne sam se vracao. Šta je onda naše u tom guzvanju? Nešto mora biti moje. Nisam mogao da odbijem.

a ja sam se odmah slozio s tom odlukom. . Vjerujem ti kao sebi.Na lice stavlja toliko bjelila i rumenila. ali bih mu srce išcupao za jednu jedinu trepavicu moje zene. i zar ja mislim da se samo nekome prohtije. ni ruznu riječ rekli. lijep i naocit (odjednom mi je palo u oci da je mladi Pakro vrlo lijep!). zaljubila se.Smijao sam se: zenu ljubav podmladjuje. A njima je svejedno gdje će zivjeti.I kosu boji u crno. kako iko može znati? Toliko je nevjerovatno. A njega ne zanima trepavica. ali je to vjerovatno nagadjanje. svakako će mu dati sve što zatrazi. Tijana se naljutila zbog mojih budalastih misli. svako bi se nasmijao i odbio kao ludost i samu pomisao da se starica mogla zaljubiti u mladica. prijetili. . Govorilo se da su došli iz Beograda. dok nisam priznao da je u pravu. zaista. kako može! . ucinila je kad se najmanje moglo očekivati. i puštati da mlad čovjek. pravi obojeni grob. da su tamo neka nasilja pocinili.Mnogo šta izgleda nevjerovatno.kaze Tijana gadljivo. Kad biste rekli da su opasni. nije više mogla da gleda bruku i sramotu.Ne znam. Ako je slijep.Nikad me nisu krivo pogledali. više se i ne stidi. balavac. bili su u nekoj jedinici s kojom se nisam susretao. .Stara je i za Pakru-oca. a žena ima mnogo više poštenih nego nepoštenih. Tijana je odlucila da više ne ide Rabija-hanumi. mogao bi progledati. da su vas napali. . jer se ni s kim nisu druzili. tako je najbolje! Jer. . A i on. pa i više. ali sjedi sa mnom. jedno zato što se uvijek slazem s njenim odlukama.Govori samo o njemu. . otac i sin. pa se desi. mogao bi pozeljeti i od jedne i od druge ono što na njima vrijedi.Ti i Mahmut.Govoricu. Nakon nekoliko dana serdar Avdaga me presreo i upitao zašto moja žena ne ide više Rabija-hanumi. cak kad bi i vidio štogod što se ne gleda.Srecom! . Medju zivim ljudima sve se može desiti.Podmladile ste je ti i ljubav. to bi se moglo reći za većinu ljudi u dvorištu.Ko da kaze? . Kako bih obijedao nevine ljude? . Znalo se samo da su se vratili s hocinske vojne. Niko nije znao ko su te Pakre. Kako mi takve ludosti mogu pasti na um. Kad sam joj to rekao. .Zašto ne govoriš s bratom? . . pa će žena potrcati? Muškarci su uobrazeni i pokvareni. ako je lupez. Kao da je pamet izgubila. Nije mi stalo ako je bacio oko na hanumin nakit.Samo neka bog sacuva čovjeka da ne poludi . a drugo zato što mislim da ne treba izazivati djavola. Što nije ucinila nikad. da joj se koza i ne vidi.Šta te se tice. i sve tako. A kako mogu znati. da bi čovjek pomislio kako mu se pricinilo. Doduse. a eto. a u sebi sam bio zadovoljan što se ne moram brinuti šta se može desiti a šta ne može. gleda u mladu i lijepu zenu uz pogurenu staricu. mogli bismo ih zatvoriti ili protjerati. . . I je li istina što se priča o mladom Pakri i o njegovoj snahi? Nije pošteno govoriti ono što čovjek ne zna. . pa i za mene.Da spriječimo zlo. .Bojim se da ne ucine kakvo zlo. vrijedjali. rekao sam. . ni od cega zive.

pa u pokrovac. Kako je bila cista i uredna žena. možda zato što ta noć treba da bude posvecena molitvi i smirenom razmišljanju). okupala se. i nije mogla da zaspi. Sutradan je rekla sluzavci. pa smo ćutali u zamracenim sobicama. šaptala je možda poludjela žena koja se grcevito hvatala za život koji sahne. koja za svoju ljubav nije zalila ni život svoga muza. je li ga mrzila odranije. možda se nadao da će se petljanija nekako riješiti. da Muharemaga ne zazali na nju. Ostalo je nepoznato da li su to ucinili radi njega. pa sjela uz prozor. a volio bih da znam šta je mislila. je li se bojala da se sve ne otkrije. zaviri u Muharemagin bunar. Možda mu je bilo nezgodno. u Brezik. pokazavši još jednom kako je odlucna i spretna i kako misli o svemu. Ne tice me se. Sljedeceg dana jedan seljak na Gorici. da je spreman i da ubije za nju. najviše dva. je li dozivala u sjećanje sve ruzne trenutke. a ni bol. mislila. prvo je spremila Muharemaginu sobu. Kad su tako sve lijepo sredili. onda. . Rabijahanuma se posvetila brizi o svome muzu. Bila je osjetljive duše. ko zna kakve je lijepe snove sanjala ta hrabra žena. dok ljudi zaborave Muharemagu. ili radi sebe. pocrkace od zedji. Rabija-hanuma nije odmah zaspala. Ponovila je to i ducanskim momcima. i konja odvedu u staju. ocitala nekoliko molitava za dušu mrtvog muza. i zbog Muharemage. i još im napomenula da joj pred mrak donesu sav novac od pazara. i zbog stoke. i naše sirotinjsko dvorište je zamuknulo u strahu pred zlocinom. što je uklonila smetnju na putu u novi život. uoci petka (uvijek smo to dodavali.Zar muz uvijek posljednji sazna? Ali Avdaga nije stigao da govori s bratom. Carolija ljubavi vracala je izgubljeno. a više bi volio da je pronašao vodu nego mrtvog Muharemagu. je li mislila da je to njen vlastiti muz i da s njim može uciniti što joj je volja. pričajuci poslije: te noći uoci petka. jer hanuma nije trpjela da joj iko spava u kući. ne prenuvši se ni na tren. pa zašto da se to pokvari na kraju? Onda su ga zavili u caršaf. ni zalost. da ne bi poceo vikati. Jedne noći. kad oproštaja više nema. ili se radovala što joj je pao kamen s vrata. Ili je mislila o tom novom životu koji joj je nudio sve što se cinilo da je prošlo. I sanjala je o svom lijepom draganu. da je Muharemaga otišao na imanje. na postelju stavila nove jastuke. u potrazi za vodom. gledajuci uplašeno u crne prozore. da mu bude lakše. i misleći na nemirne sjenke što su prolazile našim dvorištem. možda. dobar je čovjek bio. Ona pusti u kucu svoga ljubavnika i njegovog oca. jer su svi izvori u okolici presušili. uvede ih u sobu gdje je mirno spavao stari Muharemaga. da lici na denjak. Ibrahima Pakru. našao ono što nije trazio. sacekace da prodje mjesec. Je li mislila o dugom životu s Muharemagom. ne vidjevši u posljednjem casu ni njih ni svoju zenu. te tako ne osjeti ni strah. možda mu je bilo zao. Smiješna ludost njegove snahe pretvorila se u jato nesreća. koji je toliko voli. i na njegovom imanju na Gorici gurnuli leš u bunar. da ne bi ostajao trag od krvi. Vrijedi sve uciniti za takvu ljubav i za svoju srecu. Cetrdeset godina su zivjeli lijepo. a oni odu u svoj stan nad konjušnicom. otac i sin ga slozno izbodoše nozevima. okrvavljene jastucnice spalila u kuhinjskoj peci. pa prvo osjeti a onda i ugleda Muharemagin leš. cekajuci zoru. ucinivši mu milost da umre u snu. Mislila je. neki Misirlija. a to bi moglo da stvori neprilike i njima i njemu. što se oslobodila tamnice. a onda. te kao bez duše otrca u sudnicu i isprica kako je. prebacili ga preko konja. je li se kajala. jer su se pošteno umorili vukući teškog Muharemagu. možda je zakasnio za jedan jedini dan. ili zbog zene. cekajuci da prodje ta znacajna noć. ne zna šta će s njom. kad su došli po kljuceve. koja je dolazila ujutro a odlazila uvece.

Otac i sin su izjavili da nisu imali ništa protiv Muharemage. Cudno je da ubice nisu pokušale da pobjegnu. Rabija-hanuma je o svemu govorila mirno. rekla je. da je kod njih došao prošle noći. Možda zaista. Kriva je sudbdina. . mrtvu. htio je da se skloni za neko vrijeme. gledajuci u mladog Pakru. njih baksuzluk prati otkako su se vratili iz rata. pa pogineš ili ostaneš ziv. i ljubav. ništa mu nisu kazali o onome što su ucinili. tad su serdar Avdaga i njegova dva pomoćnika. a što se ubistva tice. zbog guzve što je nastala.Cijelo dvorište je odmah znalo ko su ubice. Golu su je išibali mokrim konopcima i. i odmah su sve priznali. kao i mnogi ljudi. sasvim slucajno i sasvim neočekivano. pa da podju u tvrdjavu. Za nepoznatog su rekli da ga poznaju iz Beograda. kad je čovjek potrcao niz stepenice. objesili. jurisaš. njih dvojica su mirno cekala da se sve svrši. a eto. Pakre i Rabija-hanuma su zatvoreni. sanjajuci njeno staracko tijelo i uštavljenu uvelu kozu isjecenu krvavim brazdama. a mogli su. ni ona nije nalazila krivicu u sebi. ni oni ni Muharemaga nisu imali sreće. u njihovoj sobi našli na nepoznatog naoruzanog čovjeka.) Oca i sina su zadavili. ali se drukčije nije moglo doci do njegova novca. jer nisu htjeli da mu se predaju u ruke. a znala je i vlast. i tako se završio njihov posljednji juriš. (Oznojen sam se budio iz sna. U guzvi i metezu. Desilo se to u podne. pa evo i ovo. noćima. to ti je kao u ratu.

zivim kao i drugi ljudi. veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli. i učinio je pametno. a jahac. Konj je jurio prema kolskom prolazu. . nije pravo što tog malog čovjeka docekujem s utjehom što neće umrijeti od gladi. nego tada. Pošten sam koliko mogu. drugo ne znam od koga. Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. na nezaradeni rucak. izgleda. kao i svakog dana. doduše biti teze. pa me valjda neće prignjeciti. tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri. htio bih da ljude više volim nego što ih zalim. ne zbog konjanika. vidio sam kako je nepoznati čovjek skocio sa stepenica kuce u kojoj su stanovale Pakre. pa sam ga oprao na cesmi i pazljivo mu ispravljao latice. i zbog djeteta koje je nosila. da isprave što su promašili. gadjajuci bjegunca. i ništa nisam imao da predbacim sebi. S djetetom će nam. i da uvijek postoji nada u bolje. ali se brzo sklonio u stranu. prolijecuci kao ljuti nevidljivi bumbari. u ljutini. Izveo je konja i u tritu ga uzjahao. Znam. da im i oni ne pobjegnu. ali. To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi zive teško. koji su bez moga biljega.7. da sam ogorcen. Navikao sam da trazim i ne nalazim. Uprkos svemu. opet ćemo nekako zivjeti. a nisam je osjećao. srećan zbog zene koja mi je olakšavala život. Sigurno zbog dvojice Pakra. Vidio sam kako je nepoznati konjanik utekao. Nekad sam. umoran od nekorisne upornosti s kojom sam trazio izlaz iz zazidanosti. i oni su se vratili. molim se svojoj sreći da mimo mene prodje ono što me se ne tice. Prilijepio sam se uza zid. zahvaljujuci bogu što sam mršav i tanak. A ne mogu to. za sitne stvari. da mrzim. Nisam se umorio. prijetio mrznjom. da obradujem Tijanu jevtinom paznjom. Ni sad je ne osjećam. jer su iz dvorista zapucale puške. zgazen i prašnjav. izvadio je kuburu iza pojasa. ali ih je serdar Avdaga pozvao. postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta. ne pogodivši ni mene ni konjanika. a mene je uhvatio strah da ću samo ja platiti glavom u ovom obracunavanju koje me se ne tice. nikome ne želim suviše zla. a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju. da život nosim kao tegobu. jer bi ga konj zgazio. Cim sam s vrelog sunca ušao u sjenovit kolski prolaz koji vodi u naše dvorište. Da sam drukčiji. ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svaciju zlu srecu. već zbog sebe. Kuršumi su zvizdali ispred moga nosa. povijen u sedlu. veseo i tuzan zbog obicnih stvari. Mrtvi sin Desilo se u podne. i znao sam da se sve svršilo. a niko ne umire od gladi. Strazari su potrcali prema izlazu. Toga dana vracao sam se jedinom mjestu na svijetu koje je moje. da pijem. vidio sam kako se strazari vracaju po ubice. Jedan strazar je pošao da stane pred konja. Vracao sam se kući. I hvala bogu. a još sam stajao prikrpljen uz neravni zid. i otrcao u staju pod kucom. Rodjen sam. A onda sam zaboravio tutanj konjskih kopita i kuburu u jahacevoj ruci. poceo bih da se gubim. jedno je zavisilo od mene. noseci u ruci struk karanfila što sam ga našao na sokaku. ni sam ne znaš kako ni od cega. I nikad se nisam obradovao necijoj nevještini. kao i većina ljudi i nije mi zao što je tako.

usplahiren. sigurno). .rekao mi je kad sam prišao. Ali ni života. kao da nisu znali sami ni hodati. pa i ja imam pravo. Kad bi sve ljude strpali u zatvor. i raskinuo lanac slucajnosti koji ga je stegao. Ja ne sumnjam nikad. ljudi! Ko to voli da pogine? Odlijepivši se od zida koji me štitio sa strane odakle nije bilo opasnosti.Bila je malo stidna ta ukocenost i zaboravljenost. zasta. Avdaga je stajao usred dvorišta. Sreća mu nije bila naklonjena. i kajanje zbog zla nanesenog ljudima koji nisu ucinili nikakvo zlo. ono što ga se nije ticalo trebalo je da mu dodje glave (nešto je kriv. Avdaga je bez riječi pošao za strazarima koji su odvodili Pakre. Manite. ali sam o tome mislio poslije. . iskreno ga zaleci: .Nisi htio da slazeš . zamišljen.A kolike bi nesreće spriječio! Zar na mene prebacuje svu krivicu? Glas mu je hrapav. Pakre su još stajale na stepenicama. ali više volim život i sa zlocinom nego opšte groblje. tudji dogadjaji su ga skolili. da ih povedu. Zao mi je. Zašto nisu pobjegli? Nepoznati čovjek je pobjegao. Ali. I rekao sam. Mrzim zlocin. može primiti ikakav drugi razlog osim razloga mrznje. Avdaga.Zao mi je. Tada mi je prišao Mahmut Neretljak. i cesto ima pravo. taj strah što mi je istjerao krv iz srca. pogodjen bratovljevom smrcu. Sjeticu se toga kad budem imao više vremena. ali je moglo biti gore. ne bi bilo zlocina. Kao da ima pravo! Nikad nisam slutio da i laz može spriječiti zlo. Žena ti je pobacila. Serdar Avdaga uvijek sumnja u zlocin. Ali ako ne bi bilo zla? Ostala bi sramota od lazi. više tuzan nego prijekoran. Niti on. ali on je pljunuo na sudbinu. A ono što se desi. a strazari su išli prema njima. Šta je s Tijanom? Zene su s njom. koja je krvavo potvrdila njegovu crnu misao o ljudima. pošao sam u dvorište. . Zar ne cuješ koliko te zovem? Šta se desilo? Sad je sve dobro. kad ni meni nije sasvim jasno. crni Mahmute! Pa nije dobro. tada nisam. Kakvo ti je to dobro. kako da mu to kažem. ne može se spriječiti.

svoju pojesti. a Avdagu odjednom pogodi i nesreća i sreća. ali ja sam se zablenuo u ono što me se ne tice. ni taj hljeb nije najvazniji. kao da se zamorila i tim slabim smiješkom. jedva povezujuci misli. Mislim samo na tebe. presvucenoj postelji. moj Ahmete. zbog mene. Pokušavala je da se nasmiješi. rekao je Mahmut. daj boze.. Šta sam trazio u gradu. Ne. pa mu žena ne dade da pojede svoju nafaku. tješeci me. Sve su mi oduzeli (govorio sam u sebi strašno). a možda je svejedno. al ti nemoj da se zalostiš. hoce li uvijek biti hljeba.. niti mislim na osvetu. i svega ostalog.. zbog svega što se desilo. naknadno. neko baci cisto sjeme pa ništa od roda. i mene bi zene istjerale. a bio sam na smetnji. kakva je da je. to ne znam. blijeda. ja gledajuci u vrata iza kojih se mucila moja žena.. i odmah zatvorila modre ocne kapke. kao i njega. izgubio sam ga odavno. što li ne pobjegoše.Zašto nisi došao po mene? . Prstima sam joj dodirivao prozracnu ruku. izmucena. mladi ste oboje. ali ne bih znao šta je sreća. i nisam cuo. bogo moj. i san joj je potrebniji nego moje glupe riječi kojima ne mogu iskazati ništa od onog što osjećam. Mahmut u dvorište u koje nije smio sici. gledajuci tudju nesreću. sve zbog ljubavi prema njoj. odvedoše ko ovce. Mahmut je spleteno objašnjavao. da je obradujem. nosio sam cvijet ulazeci u dvoriste. . i govorio je napreskok. zeleci da joj san što prije vrati snagu. izgovarao sam budalaste riječi: spavaj. kako je došao da me trazi. komšinica je odškrinula vrata i otresla se: .. desice nam se zajedno. upalih ociju. i kako su Tijanu spopali bolovi. . sad ne znam gdje je. makar bila i tanka. ne usudjujuci se da je poljubim.. sve što se desi. i htio bih da joj to kažem. izgubila je mnogo krvi.Pozurio sam kući. postao nesposoban za mrznju. izgubi brata a dobi toliki imetak. bio bih ljut na život. vlazne kose od vode i znoja. vidio je mene u dvorištu. Zaboravio sam rat. Sve mi je što imam. Kad sam pokucao. smanjena. ali bi meni bilo teze. ali djece će biti. neće više biti djece! Ona mi je vaznija od tih nepoznatih opasnih bica.. i to je pravo. kao ni sada. Da nisam našao tebe. ponizenje. dok si se ti grcila u mukama? Ne bi ti bilo lakše. Šaptao sam njeno ime. Ona to nije cula. ili se meni tako cinilo. tako ti je to. Onda su nas svemocne zene pustile u sobu. pa je on otrcao po zene u komšiluku.Cekaj! Cekali smo. a bojim se da joj ne smetam. zašto sam opcinjeno piljio u ludjake koji se love. Zbog tebe se ne osjećam porazen.. e boze. pa ne bih imao ništa. a imetak će mu olakšati tugu. ne znajuci za svoju. eto. zbog pucnjave.. Tijana je lezala na cistoj.. Nikad te vise neću ostaviti samu. ne znam samo hoce li mu biti lakše ili teze što je s bratom jedva govorio.. želim jedino da se vrati osmijeh na tvoje blijede usne i zdrava boja u tvoje obraze. je li to njena krv? Mladi ste oboje. budeci je iz nesigurnog zanosa. Sad je izgledao uzbudjen. pomozi ti i gladnima i sitima. draga. a mi cemo. I pod je opran. vala. jer su i moje rasturene. bice djece. onu dvojicu. nepravdu. i zvao me. i kad su ga istjerale iz sobe. a ti si mi sve namirila. .. Muharemaga Taslidzak ga je imao i previše. kao da je prelezala tešku bolest.Eto. Neko posije kukolj a rodi mu pšenica. pa.Bojao sam se pucnjave.

I dijete treba sahraniti. kad smo izašli na verandu. a za više nema nade. lako će i dati i uzeti. tog nekadašnjeg treceg iz naše porodice. pored nekih starih kostiju. iako ne znam kako ću do nje doci.Sigurno . kad odraste.Reći ćeš mu da su ostali zivi poslije tebe. Klimnuo sam glavom. dok sam ga očekivao. ne cuvajuci ni svoje ni tudje. Jesi li bio kod njega? Trebalo bi da odeš. makar i pritajena. nisam mu narocito zahvalan. kratkim gutljajima. I opet je zatvorila oci. kao da je gasila vatru negdje u sebi. . Sve drugo.Sad će joj biti potrebna bolja hrana . Lezalo je. nosio sam ga pod pazuhom. . . da. ali sam morao priznati da je njegova razumna briga korisnija od moje uzaludne raznjezenosti. u okrvavljenom peškiru. dodajuci mi cašu. . izmislice sam.Zar još vjeruje da su zivi? . s cašom linunade u drhtavoj ruci.Zatrazi više. u uglu verande. Pruzio mi je priliku da budem pazljiv. . ali i pomagao. Sahranili smo na Alifakovcu tu krpu mesa. i zakopao u tudju vjecnu kucu.Dok sam tako klecao. I eto. da zatrazim malo novca u zajam. i zahvalno mi se osmjehnula. samo su kradje sitne i smiješne. nego ga izgubiti u nekakvim hocinskim mocvarama. . U pogrebnoj povorci. Podigao sam joj glavu. Mahmuta nije ni pogledala. zacudo. Popila je. na njegov racun. za kojim više nisam ni zalio. u kojoj smo bili samo Mahmut i ja. a opet. . njezno je nudeci. Sjetio sam se dvojice sinova berbera Saliha.Umro je a nije se ni rodio . sad nije ništa. .Samo što Salih još čeka da mu se sinovi vrate. pomoć ogromna: odrzala je i Tijanu i mene.potvrdio je Mahmut. A i ovaj Mahmut je čudan. da zamijeni komšinicu s kojom je ostala.Možda ću i otici. na dasci. . pokrivenog komadom caršafa. Možda zato što u meni zivi misao. pa . što mu treba. zavolio si ga. Ko zna gdje je to pronašao. to bivše dijete.Čovjek može povjerovati u što god hoce. odavde. koji nije želio da se rodi. Nasmijao sam se. Zamolio sam Mahmuta da ode do Tijane.Sevap je.opomenuo me Mahmut. Bice dobro ako da i malo. Potkradao me.Šta ću kod njega? I šta ću mu reći? . Ja idem do Mula Ibrahima. i to je sav posmrtni govor tom malom bezimenom stvoru. .šapnuo je. potrebna joj je jaka hrana. .rekao je Mahmut. i pomislio da je bolje ovako. nagnut nad njom. niti on ocekuje zahvalnost. Bio je radost mojim mislima. eto šta ćeš reći. i tuga je teza. zudno. i ne dočekati sina. Još nisam primio od trgovaca. u sobu je ušao Mahmut. Jer. znam to. tada već znaš ko je. s Alifakovca. zaleci što ne mogu da preuzmem makar dio njenih bolova.Daj joj ovo . o njegovoj krivici i prognanstvu. Nemam ni ja.

i prisiljen sam da trazim od njega u zajam. i cinim to samo radi zene. Ovako mi je nepravda. nemaju ni sami. kao da je to njegov pecat. doduše.rekao je uzbudjeno. samo ne znam čemu imam da zahvalim za tu srecu. i nikad ne bi progledao. da sam time i na gubitku. Nisam. pobacila je. Nemam više ni straha. istopi sve osim zlata. imao bih se na kome istresti i olakšati sebi kad me pridave nevolje. i lako će izgrditi neotpornog. misleći da drukčije ne može biti. da mi on pozajmi štogod novaca. i mogu reći da je divno. ali je tanka. ne znam ni zašto ni odakle su nam pomagali.I sad smo . bauk. Cak je ljepše ovako. i još mene tješi. Je li ljudima od vlasti potreban krivac. trpi. . jadna. Kad me ugledao. a ne bi bilo cudno. Treba ruku da mu poljubim što me istjerao iz sluzbe. Sad je izbor pao na mene. Pa neka. pomogla da saznam kako je život lijep kad je slobodan. srce me boli što strada bez grijeha i krivice. i nije mu ni milo ni krivo. da bi opravdali svoje postojanje i svoju surovost? Nije važno šta neko ucini. Ponekad. I sam sam osjećao koliko sam neugodan. a od toga niko nije ojacao. srecom. osjećao sam da ima neke neuobicajene svjezine u tom djetinjastom čovjeku. nesvjesno sam ga primao tako. Nije se naljutio. koliko je dug mjesec dana kad se čovjek nadje u ovakvom cudu kao što sam se ja našao. Zašto ne bi došao? Ali ti nije drago. ni mislio o tome. nemam ni ja! Ispricao sam što sam mogao grdje. nemam ni gospodara ni prijatelja. Nekad sam bio napravo nasadjen. opasniji od razbojnika. Kao da je znao da ću doci. i obuzimao me stid kad bih postajao svjestan njegova povjerenja i svoje gluposti. Ovi što su mi dosad pomagali. kao da je ona kriva. jer sve ovo nikad ne bih doznao. a grdno je i bilo. Nosila je dijete. A ne bih ni njega molio da nismo nekad bili prijatelji. Bio bih slijepac koji se izgubio u ratu. nije. Postao sam. cak i kad je tezak. njegov miris. nije mi lako. Nisi iznenadjen. već šta oni kazu da je učinio. Nezgodno mi je da ih tjeram. Nemamo šta da krijemo. Nije mi mnogo koristilo. .cak i nizoj vrijednosti. ali sam u sebi bio nepravedan prema njemu. krpi stare haljine. vrednijim. šištim kao gusak. Je li to zbog iznevjerenog prijateljstva koje sam još zalio? Ili zbog njegove dobrote: čovjek je gadan. Nakrivo si nasadjen danas. hranio sam je lošim vijestima i praznom ljubavlju. nije ga iznijela. ni obaveza ni zahvalnosti. A kako nad njom da se istresem? Ona. Pošalji kudgod svoje pomoćnike. jer je nisam nicim zasluzio. podnosi glad. saznao sam kako tica zivi. jer su sirotinja. hvala joj. Za druge je znao da tako misle o njemu. bio mi je ugodan svaki susret s njim. Pa sam opet sve zaboravljao. za mene. Mula Ibrahim se nije iznenadio. jer da je zla. ali se obraz gubi u nevolji. Nikad ga nisam uvrijedio. pomislim. hvala bogu. Zašto? Šta se desilo? Svašta se desilo. Kao da si znao da ću doci. pa izaberu koga bilo. Sad sam došao u škripac. crna ovca. Sad bih morao da je nahranim i necim drugim. Nesreća je kao vatra. A od svega mi je najdraze što sam uvidio kakvo je blago moja žena. ostao bih ma ciji rob dovijeka. i samo zbog nje sam došao. Nismo se svadjali. samo je promijenio razgovor: Kako je Tijana? Rdjavo. Ako nemaš ti. Meni nije teško. Njihova plemenitost je divna. zapravo.

kao što sam ga olako i optuzio. Dobar je čovjek.Sve je suviše blizu u životu. a on bi mogao imati štete. Da si buntovnik. i sigurno ga se stidi.Svejedno ko je naredio. Dobro se sjecam seljaka iz Zupce i onog tvog smijeha kad smo stavili sultanovu sliku u prozor. Učinio je ono što je lakše. Ne optuzujem te. Htio je nešto da mi kaze.Ne znam. Šta možemo. Pozalio sam što se predomislio. Ne znam šta hoćeš. ne ljuti se. .Bilo je suviše blizu to dvoje. jer te ne razumijem. . ne vjerujem.Pijan sam govorio ono što i ne mislim. Trtljao si. vidim to dobro.Ni ja. ne cudeci se. . i pošteno. Misao je samo tvoja. kiseo. i na dušu sam mu tovario teret svojih nevolja. Zašto? . veliš. . kako bih razumio. i hoce li ih ikada biti? Ne znam. U čemu je ta krivica. olako sam ga oslobodio krivice.rekao sam mekše. Ne volim što to kazeš. od koje niko nema koristi. I nikome to ne bih otikrio.Cekaj. ako budeš u nevolji. nešto lijepo. otvorio cekmedze. . i u nekim drugim prilikama. Tako smo bili na muci. Onda nisi buntovnik. ja nisam kriv. Možda sve ovo suviše voliš. . gdje su te bolje prilike. ono što ne misliš? Niko ne pita šta si mislio. Ali zlocin i podanicka pokornost? . zacudjen si. da sam morao prici sasvim blizu.Nismo više. Bio sam zlovoljan. i mislio sam da ćemo biti vječno. i on je žrtva. Ne. a ne prihvataš kaznu. ali bi imao neki cilj. Zao mi je. cin je svaciji. . izbrojio novac. Bili smo. Njegov strah je jaci od svega u njemu. Nije htio da ga cuju pomoćnici iza pregrade. dugo.Treba li zato da upropastiš sebe? Vidiš. da mu ne naškodim. tako mi se ucinilo po smekšanom izrazu lica. . uvrijedjen. pored svega. Od te njegove neoprezne ljudske riječi imali bismo koristi i on i ja. . makar i pogrešan. Razgovaramo. a nije htio da ostanemo sami.Oprosti . hoćeš da kazeš. mene bi utješilo saznanje da je čovjek. u čemu je ta nesreća? Šaptao je toliko tiho. neprijatan. kao i mnogi. Svejedno. ali danas.Onda je kriva sudbina. on bi skinuo dobar komad rdje s duše. I dodji opet. Ali. već šta si učinio. i zlo i dobro.Ko ti je naredio da me otpustiš? . ne znam šta si. Mula Ibrahime. Ništa ne bi izborio. Bicu u nevolji. Ali vidim da ne valja.Ne mislim da mijenjam. a znao sam da nije kriv. i njegova dobra kukavicka duša je odahnula. Zar je to veliki grijeh? . manje surovim i manje bezdušnim. I sad se oznojim kad na to pomislim. Ne znam kad ću ti vratiti. Zar sam ja kriv. ali ništa ne može protiv njega.Kako da izmijeniš sve što ne valja? . a znam da se upropašcuješ. bojim se. Onda nećeš uciniti ništa da bude drukčije. ali je odustao od namjere da se obaveze riječju.. stisnuo bi zube i borio se. to i ne shvatam. pa dodao više nego što je bio odredio. Pogledao me zahvalno. badava je. bio bi vrijedan svakog poštovanja. Ovako. ali nismo više. pozlijedjen. Ne znam tacno. Buntovnici zadaju i primaju udarce. pa ti je zao što se dešavaju ruzne stvari? Ne bih rekao. jest nesreća.Znam. Misliš da je meni bilo lako? . Mula Ibrahime? Ako nije krivica.

kao medju ljudima.Utoliko gore.Tiše! Zašto uvijek želiš da te ljudi cuju? A riječ je cin.Naucio sam mnogo u ratu. iako nije mnogo. dobar ili rdjav. i šta su oni. čemu tezim. Zar su prazne riječi cin? .Tako smo se našištali. Ali ti si govorio o onome o čemu svako pametan cuti.. Mnogo sam mislio o tebi. Ništa mi nije otkrilo ovo mudrovanje. . i sad sam čudan drugima. štetu nekome nanio. u kojem rafu. . kao rijeka oblutak. ali mi nije od velike koristi. već tvoje ponašanje. Razlika je ogromna.Kako? . Riječ ih upali. jer nisi vjerovao da ljudi mogu biti tako surovi. Pokušavam da te objasnim. . izgubio sam vrijeme šegrtovanja. u kojem dzematu? Kakav sam. Gledacu da ti pomognem. a ona dva golobrada pisara iza pregrade sigurno su mislili da smo sebicni i nepravedni.Zašto onda štedimo tu riječ .barut? Zašto da ne planu ta nagomilana nezadovoljstva? . da zadrzimo za sebe ono što bi drugi voljeli da cuju. To ne praštaju.Zar nije? . .Ne. pokušavam.Ne znam još. zacas plane. cudio sam se kako se i ovoliko izlozio: . Rat je surova ali poštena borba.Poštenje mi nije tajna. kotrljao. I upropastićeš se. Mula Ibrahime? . nisi ti tako naivan.I jesi li uspio? . to je moje objašnjenje: rat ti je oduzeo godine životnog šegrtovanja. Eto. šta ocekujem od sebe i od drugih? Meni izgleda da sam sasvim obican. pošten kao i većina mladih ljudi. nikome štetu nisam namio. ali nepoštena. i to ne mogu izmijeniti. i da je tvoja duznost da im to kazeš.Ne za mir. Otišao si u rat sasvim mlad. ali nikad ne buknu sama od sebe. ili me izdvajaju? Volim ljude. Ko bi razumio moje neprestano sjećanje na mrtve drugove u hocinsikim šumama. A onda je naglo skrenuo razgovor. . nasilje učinio. podešen.Rekao sam istinu! . kao gusani. Mislio si. ali zašto i život u miru? I cinilo ti se da to ljudi ne vide. Iz rata si se vratio nezreo. a neću znati zašto. . svakakvih. Da si ukrao. .Kažem. optuzba ili rana? . Ali te još više zbunila surovost u životu bez rata.Ucim polako.Kakav cin? Nisam ukrao. I to je nešto. nepoznat sam sebi.Zar je poštenje tolika tajna.Da nisi otišao u rat. zašto sam onda drukčiji? Da li se sam izdvajam. i još kakav. možda bi ti i oprostili. i neprimjetno bi ušao u njegove tokove. . Zao mi je i tebe. život bi te polako kljucao. . Nisi ti pijan trtljao ono što ne misliš! Sad vidim. Samo zbunjen. šta su mi ljudi i život. ali ne znam šta ću s njima. gdje. Razmislicu. Ko sam. nikakvo nasilje nisam učinio.Zao mi je Tijane. bez ikakva iskustva. rat je strašan. kakav si i otišao. brusio. kao medju životinjama. osim da je Mula Ibrahim mislio o meni više nego što sam pretpostavljao. i ne misleći da li bi trebalo da bude drukčije. površan ili mucan. Riječ je barut. . propustio sam srecu da me život izbrusi. Njegovo objašnjenje je zanimljivo. Isuviše. Bio sam u ratu. Malo će reći onima koji će ih pitati o našem razgovoru. Nezadovoljstava uvijek ima. Život u miru je surova borba.

kad! Kad je trebalo. Mula Ibrahimova duša je sitna. stran i mrzak sam sebi.Jesi li se uvijek nadao da ćeš se obogatiti? . gladio je listove nogu.Narocito ako ti je od tog lakše. . to imaš pravo. A on nema cime da se pohvali. svako se nada. ne bojiš se da će te kogod opljackali.upitao je šapatom. Mahmuta Neretljaka. bolje ti je ovako. kroz koju je od jutra do mraka bezbroj puta prolazio. E znao sam. kojima bi se ljudi smijali a ja ih ne bih dao ni za cija tudja. da opcinjeno gledam sjaj mjesecine na lišcu. Sad mu je bila vrlo široka: izbrojio sam pedeset groša. Šta mogu uciniti s tom svojom nerazumnom mišlju. ravnodušno. I nisi mi rekao. ljut na cio svijet. i stavio ga u dzep. da slušam zenino disanje u snu. Bogami sam znao. Nemam rašta. odgovorio je na svoj uobicajeni nacin: poceo je da psuje. Mahmut Neretljak me dočekao na verandi. kao u tvrdavi. socno i obilato. nekad široka. Kad si trazio. Nekad sitna. Asim me pogledao začuđeno. Vise ni vrata ne zakljucavam. A ako ti kažem da je dao? Je li dao? Jest.Da je ovog djubreta samo malo više. Upitao sam ga: . Jesi li dobio? . A ni on. Odvojio sam Mahmutu polovinu. I kako da objasnim ikome što zalim dvojicu Pakra. . nove što odlaze u rat ne znajuci šta ih ceka. Kao i u svakog. Pred dvorišnom kapijom. susreo sam Asima Pecitavu. za drugoga. čovjek bi mirnije spavao. i da bez nje ne bih bio ja.Što se tice spavanja. stare ratnike što prose pred dzamijom. ja bih rekao. Bogami sam znao.upitao sam nepotrebno. Prortresao je novac u šaci. osim meni? Nepotrebna. u tvoje ime. berbera Saliha s Alifakovca. Da sam dobio. ali mi se čini da bi bez nje ostalo samo pola svijeta. Nisam. da se odmori. Rukom mi je dao znak da govorim tiho. Znao sam. nikome ni od štete ni od koristi. Tijana spava. . Dva velika djuguma.Je li teško? . da slušam noć i njeno duboko hujanje. već neko drugi. nekorisna. gdje su stanovali sarajevski Jevreji. spustio je dva velika djuguma. . Što da ti ne da? I ti si njemu valjao. to je njegov život. Ne da ništa. ili misli da sam lud. Nosio je stanovnicima Cifuthane vodu s cesme kod Begove dzamije. da ublazi bol od grceva što su ga sve ćešce hvatali. nikome od potrebe. . Izgledao je premoren. Kako si znao da neće dati? I ja sam trazio. pa ni to ne bi vrijedilo. . ne rekavši ni da je mnogo ni da je malo. uzeo je novac.Imaš pravo . gluh i sakat. Eto vidiš da mu duša nije sitna. ili još mnogo manje. nesrećnice! Eh. kao da ne razumije.Kome da kažem. puna vode. i koga se ticu moja sitna zadovoljstva.E. Bilo jedno ili drugo. Ko zrno prosa. Pred Sijavuz-pašinom Cifuthanom. ili obadvoje. Samo ga je pogledao na dlanu. luda.rekao sam.Pa. .

da ne mogu naci ni posao koji bih znao da radim. . pregorjela je pa sam je ja pojeo. ili odmah napadaju. ni rodjenje. ni kraj. na prvu neočekivanu riječ. izgleda. koji je više propatio zbog nade u bogatstvu nego zbog siromaštva. Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav. Ja ga otimam. da se ne istvrdne.. . što sam je kupio. nešto mora biti moje. cak i takve sitnice su znale da me uznemire. dodjavola. Zazalio bih zbog prigovora. i ne samo tu jednu. Eto lijepe priče o čovjeku koji cijelog života sanja bogatstvo a zivi u sirotinji.Zar bi voljela da ti je muz vješt zenskim poslovima? . Toliko sam nespretan. Hoćeš li znati? . u stvari. cak mu je i potrebnija ta ludost. pretvarajuci se da nema raskida ili im je svejedno. Da li je moguća ikakva veza izmedju čovjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. Tako je ostalo samo šaljivo sjećanje na moju nespretnost. Da li je iko uspostavlja. I eto. Sad. ništa. Nešto nije u redu sa mnom. Jer. udahnjujem im svoju ljubav. nikakvu. sve odjekuje u meni. čini mi se. ili sa svijetom. kao da se kamenje odronjava u pecini. ni ranije nije imao više razloga da vjeruje u cudo. u starosti. trecu je pojela Tijana ali. A to je kao da ne znam ništa. ili ljudi lazu.Zar je i to neka vještina? . i zamišljeni prijekor i zamišljena odbrana. a mojoj ulici je svejedno. Ne biram. više zato da me ohrabri nego što joj je prijalo. i ne bi bilo pravo da mi se prigovara.A sad? Odmahnuo je rukom. ja mu se namecem. ali ne možemo vezu da uspostavimo. . dajem im svoje osjećanje. iako se samo nametalo. Gledaju me hladno. Ali to nije moja krivica. samome su mi ostajale teške sumnje. zaista? Ničemu. nije. od dijetinjstva. sumnjicavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i. Zaboljelo bi me da je rekla istinu. sve u meni. ni ime.Pa. Prvu dzigericu sam bacio. na prvi nenaviknut pokret. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao. nebo koje gledam nad sobom. ni porodicu.Pa što se onda smiješ? Ali sam ucutao. braneci se. da mi je vrate. A sad se konacno mora odreći svoga sna.Ne bih. Uskoro se vratio. boze sacuvaj. jer više vole da ubiju nego da strahuju. i nebu nada mnom je svejedno. i otišao. što joj nije palo na um to pitanje. i oni ne mogu da mi je vrate. i Tijana se od srca smijala što sam vezana vreca. ovo joj isprzi. druga. noseci jagnjecu dzigericu u cistoj hartiji. i prisvajam ulicu. zatvoreni svakako. Ljudi se u stvari boje. ni grad. Zbog straha od praznine. od svijeta bez mene. ali sam nezadovoljan i što me niko ne krivi nizašto. nasmiješivši se zagonetno. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. sjetivši se da bi mogla upitati: a u čemu si vješt? Sa zahvalnošcu sam zapamtio njenu velikodušnost.Kad se probudi. Jer. Nemoj prije. sve mi je nametnuto. Kroz nekoliko dana je ustala i polako pocela da radi kucne poslove. kraj. ni narod. zato . Ovako. ali neću da znam za to svejedno. zatvaraju se još više. ili je u redu i sa mnom i sa svijetom. lakše bi mi bilo kad bih mogao da dokazujem kako nisam kriv. grad. zato što je sve tudje. a odrzavaju samo privid. Cemu sam vješt. Ako mogne da se odrece.

jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti.su surovi. ne mogu cak ni da se branim. . Ali šta je sa mnom? Ne mogu da napadam. Ja sam talambas po kojem biju. ali nekakav gluhi talambas koji niti sam jeci niti koga saziva. i tako nema lijeka surovosti. Napad je odbrana koju naredjuje opreznost.

zagledan u zid. Sjedio je nepomican. Junak koji se boji usamljenosti Kad bi me umorilo uzaludno očekivanje da se. trazeci ga. jer me hvatao strah da ću postati ruševina. Ponekad bi me gotovo zaprepastio poznavanjem života. postajuci uznemireno. plovio tihom strujom svojih nesaznatljivih maštanja. odlazio sam u staru biblioteku što je mirisala na hartiju. Ili je bio najsrecniji. ni bog. Dok ga nisam upoznao. jer se ne razumijem u poslove. stišani osmijeh poceo gubiti. Na Seid Mehmeda sam se toliko navikao. jer odgovor. iz kojih ga moj govor nije mogao vratiti na ovaj svijet. tiši nego obicno. Sigurno niko ne bi ucio ni sticao znanje. da bi uskoro uplovio u svoje sanjarije. filozofije. prije toga i poslije toga. mladi već stotinama godina. bez razloga i bez potrebe. a lice se stvrdnjavalo i stezalo. kao svjetlo koje se ne gasi. kao u strahu. poruše zidovi oko mene. a riječi i njihov smisao zive neprekidno. Pitao sam se samo onako. Zadrzavao se kratko. prkosi smrti. kad bi mi razgovori s ljudima postali nezanimljivi. i pokušavao sam da povedem ma kakav razgovor. Mehmed Seid je bio potpuno odsutan. Mada mi nije jasno da li bi slike mašte u njemu bile zivlje da je znao manje. ispipavajuci ono što ga se tice. u suncanu zraku i. da sam pored njega mogao cutati satima. već i prisustvo. sve što bi rekao. u pod. kao da je munja bljesnula u dugoj noći. Jer. knjizevnosti. On je cutao i sam. Ponekad bi došao neki stariji djak medrese. nesigurno odlazio u drugu prostoriju. i satima ostajao s knjigama i sa bibliotekarom Seid Mehmedom.8. ma kakvim. ni život. prašinu i mastilo. ili rijetki ljubitelj knjiga. Kad bi se njegov odsutni ali srecni. i stari rukopisi su na policama ćutali kao i prije. ili nekom umnom primjedbom koju sam samo od njega mogao cuti. Sve ljudsko ipak ne umire. ni smrt ali je njegovo znanje o mnogim stvarima bilo veliko. probudim i ozivim. Osjećao sam da vrijeme nije samo proticanje. . samo koliko mu je bilo potrebno da se omami afijunom. Ali. u nekom svom dalekom svijetu koji s našim nije imao spone ni mosta. i s drugima. ni čovjek. Najćešce smo bili sami. Tako je najobrazovaniji čovjek u gradu bio i najjadniji. Vidljivi trag necije ruke što je davno zapisala neravne redove. Ogromno blago je lezalo u njemu naslagano a neiskorišceno. a svejedno mu je da li šta zna ili ne zna. ne videci ništa. Ispipao sam da ga se ama baš ništa ne tice. U početku mi je bilo neobicno da cutim sa zivim čovjekom u praznom prostoru biblioteke. on bi se s mukom dizao i. mirni. ili mucni. da bi mu opijumska maštanja bila bogatija. bilo je kratko. Poslije sam odustao. kad bi mi dosadilo besciljno hodanje po gradu. avaj. ništa ga se nije ticalo. pa se vracao ozivljen. kao izvor koji ne presušuje. nema znacaja. želio sam da ga riječima. Ili ih je njegovo znanje ucinilo plemenitijim. i kad bi ga bilo. jer mu ništa nije trebalo. Ovdje sam tih. mudri. o ma čemu. o svacemu. i gore je bilo nego da ništa ne zna. kao i većina onih koje sam susretao. pa bi se opet sve utišalo. nekim cudom.

Pazljivo je saslušao stihove do kraja. u snovima. u lutanju. u snovima noc me rubi.Ne sjecam se. Potpuno je zazidan u sebi. U nadanju. . a snom zivim. o pjesnicima: »Pjesnike slijede zalutali i obijesni. dakle! Zalutali i obijesni.« »Zar ne vidiš da pjesnici lutaju dolinama i govore ludosti. Ja sam bio. Izgubih se u trazenju. . život kraca. dan me vraca. Dan se gubi.« A sjecaš li se poglavlja »Šuara«. već Kuran. ja sam i sad. u cekanju.« Otkad lutaš dolinama i govoriš ludosti? .Ne mislim ja. dok još nisam bio otkrio šarenu nirvanu u njemu. nista o sebi ne govori. sjena slijedi. u trpljenju srce blijedi. U lutanju. kako mi se cinilo. .Podsjeticu te. Kako bog kaze o Muhamedu? »Mi Poslanika nismo pjesništvu ucili. Izgubih se u trazenju. Povjerio sam se pjesmom o izgubljenosti nakon rata: U zivljenju. Njemu pjesništvo ne dolikuje.A! Pjesnik. kao mogila. što još snijem. ucinilo mi se da je iznenadjen. zbog nećeg siguran da će je razumjeti. Srce krijem. Jednom. cak kao da mu je zbog nećeg neprijatno. desilo se da sam mu izgovorio jednu svoju pjesmu. mršavom licu pojavio osmijeh: . Nisam bio. nisam ni sad. Odlucio sam se iznenada. i meni se ucinila veoma loša. protumacio sam to kao nezadovoljstvo pjesmom.Otkako sam se vratio iz rata. u trpljenju. Stici će ih kazna koja će ih uništiti i uniziti. srce krivim. u zivljenju. A onda se na njegovom blijedom. Što ne zivim. srce vene.Zašto »zalutali i obijesni«? Zar tako misliš o pjesnicima? . Nista u njoj ne vidiš. u cekanju život snijem. u nadanju. . bivšeg mene.Sve njegovo je tajna. kad mi je izgledao izuzetno blag. spreman da bude blizak. a »Cilj im je da se rugaju i da razvracaju.

u nadanju. Pobjegao sam. kome? Meni ili sebi? Ili svakome? Govorio je budan. alkohol. ponovio sam to u nevrijeme i na svoju nesreću. Mene se tice baš to što se njega nikako ne tice. možeš li mi objasniti zašto je tako? Kome smeta pjesnikova riječ? . jer pribavlja moc. a izašao sam prije nego što je završio govor. on je daleko od ovog našeg svijeta. prijatelju. Naišlo je vrijeme njegova cutanja. cvrstim kao zid. sjecam se i sad svog zaprepaštenja. i odrice savršenstvo svijeta koji je bog uredio. koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. To je pobuna. jedva sam našao mjesto kraj vrata. Okrenuo sam se: u vratima je stajao mlad čovjek. Gledao sam ga zbunjeno. koje nikakav ljudski poredak ne može poremetiti. Poezija je izvan tog zakona. On se odrice svega što nije koloplet njegovih nestvarnih slika. slušajuci vatrenog al-azharskog studenta.»Vjera je zakon koji uredjuje cio život. .Citaš li ti molitve? Jesi li branilac vjere u redu cvrstom kao zid? Osmjehnuo se tuzno. i znao sam da može svašta reći. u sebe. Berkuše. toliko ludog slobodoumlja. Vec mjesec dana drzi uvece propovijedi u Ali-pašinoj dzamiji. od trece nikako. Samo. ali i u svome vještackom snu i van njega. povukao se u svoje snove. Zbog nje se ubija. ili blago podsmješljivo. ocito. Koševa.. gotovo sa strahom. . Kuran kaze: »U odbrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima. Pa dobro. kad si me već osudio. Odvojeni ne . uplašen! Pamtim šta je govorio one mracne noći u hocinskim šumama.Primam taj grijeh na dušu. kao da je umro. sjena rata.Još i to! . Tada sam cuo kako se neko pokrenuo iza mene. Neodoljiva je.Pa da. ti si protiv nje. Jer bi vidio da je grijeh to što ciniš. okrenut nekud unutra. i ne tice ga se kako uredjuju stvari medju sobom. toliko prezira prema ljudima na vlasti. ne ovako! Nikad ni od koga nisam cuo toliko oštrih riječi. kao carobni kamen. kocka i vlast. »sjena slijedi bivšeg mene«. govoreći sirotinji s Crnog vrha. Student Ramiz! Izbjegavao sam da se susretnem s njim. I ne samo da ne braniš vjeru. zbog nje se gubi ljudski lik. podrivaš cvrsti zid. Rugao se. ili nije znao šta je vlast. Nasmijao sam se: . u cekanju.Citanje molitava. trazi slobodu za riječ i misao. naravno. pošto sam cuo kako ljudi šapatom prepricavaju njegove riječi. jer ti nastupaš sam. ono što pametan čovjek nikad ne govori javno. znaci ne pristajati na ovo što jest. i od ljudi. prepoznao sam ga po mršavom licu i vrelim ocima. E pa. da postoje tri velike strasti. Vlast je i najtezi porok. razbijaš saf. nisam izbjegao. mogu ti reći da od tog vremena nisi uzeo Kuran u ruke. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti. zbog nje se gine. koji nije znao šta je strah. nećem vaznijem i ljepšem nego što su smušeni stihovi i nekakav Ahmet Šabo. ali ne ovo. a eto. Bjelava. ona ga ne priznaje. Pogled mu se ugasio. Rekao je. I nije odgovorio. kao te večeri. Snom zivjeti. Slušao sam ga jednom. . Ona je duh iz Aladinove lampe.Nisam te ja osudio.Neka me bog sacuva da mi ti budeš tuzilac! Šta onda nije pobuna? .« A tebe Alah ne voli.

koji su. jer drukčije ne mogu. odustavši. Odricao sam se slucajnog susreta. zbunjen.rekla je oduševljeno. . Mislio sam kako je zavodljiviji njegov zanos i ljepša njegova hrabrost od svega što je rekao. a sebi prisvaja pravo da sve zna. Ne možete bez nas. I tako. razbojnici bi se namnozili. podrzavaju lupezi. jedva vjerujuci svojim ušima. i najradije bih o tome poveo razgovor. nas je mnogo. Tada sam izašao iz dzamije. kao noćni leptiri na plamen svijece. neprestano. ko je hrani. Ali mi ja napomenula da više ne idem u dzamiju. jer je zelja za moci bezgranicna. A uvijek dolaze novi. A ko drzi ovu zemlju. Pjevaš pjesme? . vi bez njih morate. i niko trpeljiv. a nikome to ni na um ne pada. zatvaraju. I nikoga to nije urazumilo. Odakle mu tolika hrabrost? Iduci kući. izraste druga. i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. kao pijan. zar do slobode da se dodje nasiljem? Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti? I kako ga zaboraviti? . Možda se bojala da mi se ne zgadi moje cutanje. i sve treba njoj da sluzi. Čovjeka na vlasti podsticu kukavice. ukrug. Znamo li se odnekle? Jesimo li se gdje susretali? Slušao sam te jednom u dzamiji. Njih je malo. i gledao me pazljivo. protjerane ili pobijene? I crtava njihova svita. zaustavljajuci dah. možda grdja. I ucinicemo to. Ruše ih uvijek na isti nacin. i ljudi to prihvataju. vječno ustrojstvo. da ne postaju smetnja i prijetnja drugim mocnicima. ko brani? Narod. braco moja satrvena. Sve ljude smatra glupim. jer mrze promjenu.predstavljaju ništa. jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje. Njemu nisam mogao odgovoriti šta bilo. objašnjavajuci to nasiljem prema narodu. Niko na vlasti nije pametan. udarao sam o kaldrmu. a svi su nasilnici. bez vlasti neće. A ranije? Ne bih rekao. kao guke. I niko ih ne bi oborio. stajao preda mnom. i kako su ljudi smjeli da slušaju? Ispiricao sam Tijani.Kome? I zašto? Sebi. Jesu li sve bosanske valije zatvorene. i vezuci vlast uz boga. ucvršcuju svoju moc. Dobro se sjecam svega što je govorio u dzamiji.upitao je. Poštene i mudre vlasti nema. te zgadije ne bi bilo. zbunjeno gazeci po nogama zablenutih mahaljana u poderanim carapama. kob su ovoga svijeta. ubijaju. kaznjavaju. s knjigom u ruci. Nizašto. i ponavljaju gluposti svojih prethodnika. nered bi u zemlji nastao. svi srljaju na vlast. kazu nam. Oni su bolest na narodnom tijelu. A oni nas globe. Kao slavuj? Zar treba drukčije? Ali ti si čovjek. koliko nas ima. .Bogami je hrabar . i dovode svoju svitu. čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom. sad je mladic o kome sam dugo na javi mislio i u snu sanjao. neprijatelj bi nas napao. bodre laskavci. Bez hljeba narod može ostati. Odmah stvaraju vjecne zakone. bojao sam se moguće opasnosti. Oni bez vas ne mogu. vjecna nacela. I još natjeruju naše sinove da to cine. zajedno. Samo da prstom maknemo. Kad jedna guka otpadne. Kako je smio da kaze. Htio sam da ga pitam. sva njegova misao je usmjerena prema pobuni. slušali ove plamene riječi pobune. zadivljen. I eto. jer i pametni ubrzo izgube razbor. i izdajom prema vladaru.

može sve.Narod. .Narod je rasuta snaga samo ako ne vidi zajednicki cilj ni tajnu korist po sebe. u tome su mnogo pametniji od nas. Ali prvo treba otjerati ove koji vladaju. Nema jednog cilja. To je istorija vlasti od pamtivijeka. kao cišcenje. privid slobode. osloboditi ga straha. Ali neko mora povesti narod. a neće se zavaravati olakšavajuci ga.U tom slucaju. ali me Ramiz prekinuo u toj mojoj slasti pretjerivanja.Zar je to nemoguće? . . . oni su gruda koja za sobom vuce usov. priblizavajuci se i odvajajuci. svakog dana bi postajale sve veće. Nasmijao se. a ne da je guši. a možda i u mnogo čemu drugome. cvrst kao zid. Odmahivao je glavom.Ko će to uciniti? . pripremiti ga na zrtve. hodajuci. Trebalo bi davati nagrade i ordene za psovanje. I sve je bliza taj dan što je teret tezi. i da raskine zacarani krug u kojem se od junaka stvaraju tirani. i što je manje riječi za utjehu. oslobadja napetosti. dobili novu. . . da se šegacim izmišljajuci šta bi se sve moglo stvoriti od tog divnog sabora psovanja. umjesto stare vlasti. od plemenitosti do tiranije. ne slazuci se sa mnom. ruganja. ako se uvjeri. Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo.Bojim se da jest.Zar je taj teret zasta neizbjezan? . prezrece me. sjedeci. uz bubnjeve. pomalo prijekorno. Tako se prazni. S mojim malodušnim predvidjanjima se nije slozio. uz gusle. Svako se nada da će njega mimoici. Sve se ponavlja. . Poslije bi lakše vukli svoj neizbjezni teret. I za poeziju. i tako ih cuvali za besmrtnost. Izdijeljeni smo.Ali ako to kažem. da bi ga doveo do pobjede. i ovdje razbijam zbijeni red. mi bismo svoje junake mogli vracati na poslove s kojih su došli.Ne. . a nisam mnogo drzao do onoga što sam govorim. Ako je to suviše surovo. Ljudi će zbaciti nametnuti teret. psovanja. I šta bi se desilo? Poceli bi da zive od tih zasluga. ništa mu nije zajednicko. i ovdje sam kriv. od oduševljenja do nasilja. da se osjećamo sapeto i prigušeno. Samo ne treba dozvoliti da uprljaju svoju slavu. rasuta snaga. u casu kad nisam mogao da se slozim s njim. jer je to isto. Tako bismo.Rećimo da je i to moguće. uvijek i zauvijek. zamrzice me. rasterecenje od muke. grmeci u zemlju. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstice. cak i kad nismo pobunjenici. kako mu najbolje odgovara. Dovoljno je što mislimo. . kao molitvu. vjeruje u sposobnost naroda da svoj život uredi sam. urlanja. cak i veću potrebu da kaze nego da misli. njihov ugled bi se pretvorio u moc. A čovjek osjeća potrebu ne samo da misli već i da kaze. Tako cine neka plemena u Africi. Rekao sam. osim neposredne koristi i straha. možda i goru. Bez junaka se ne može. . Zadrzacu se na poeziji. Ali šta da kažem? I ovdje sam sam. ili još bolje. Ako sazna. vodje bi stekle ugled i zasluge. čini mi se. Riječ je odliv suvišne krvi. nije. Selo selu neće pomoći ako naidje opasnost. kao pjevanje.Zar je zaista neizbjezan? Htio sam da razvijem tu zabavnu sliku. da priredjuje svecanosti govorenja. vicuci u nebo. I trebalo bi narediti da što više ljudi sluša i ucestvuje.Narod je pust broj. uz tambure.

zaboravljajuci na drugu toplinu. jer je to konacno priznavanje poraza. opijum. da bi ta daleka djevojka. ne može je pokolebati tudji neuspjeh. ali bi volio da se promijenim. kao nesrećni Seid Mehmed. Ali da nije tako. Mogao bi da me zavoli i ovakvog. iako me dirnula ta mladicka nevinost. jer može sve sa sobom. i ostavio da sama bira. Izabrala je cekanje. djevojku kojoj šapce o ljubavi? Ili je stalno upaljena vatra koja gori i sagorijeva. zatvori oci i. što i jesam. koji obavljaju svoje poslove. i vratio se u svoje mjesto. A ako bi sve napustio. obicni ljudi. dobrog i bespomoćnog. veoma je voli. ali je svoj životni put saznao odjednom. i dovoljna je bozija milost koja će im pomoći. Upravljaci nisu potrebni. Čovjekova nada je jaca od iskustva. bez mogućeg treceg. zamišljajuci je u svojoj sirotinjskoj sobi. Ili ne misli o njoj. ali ne bi mogao i da me poštuje. sve dok ima zla u svijetu. Ima prijatelja. kovaca. Da li misli i o čemu drugom? Ima li porodicu koja ponekad pozeli prijatelja kome govori o obicnim stvarima. on ne bi bio ono što jest. a on se u Al Azharu izdrzavao poducavajuci bogate a glupe djake. Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu. opet vjeruju. Ima i djevojku. Odakle mu ta tvrda vjera. osim bozije milosti: ljudima je dovoljno ono što sami medju sobom mogu da urede. (A ja sam ruzno pomislio. kao da ga je munja obasjala. ako bi se uspavani Seid Mehmed slucajno probudio. ali su njegove riječi ostale u njemu. umorna od cekanja. i tako se njihova ljubav pretvara u stalno cekanje. s njima je sigurniji. u trenu. pretrpio dosta ponizenja. priča joj šta je govorio ljudima. cak i na smrt? Ne znam kako se može pristati na smrt. i ranije. A to je polovicno prijateljstvo. I nas dvojica bismo mogli postati prijatelji. majku. Sve mu je otkrio jedan derviš hamzevijskog reda. da prekinem razgovor o stvarima koje poštujem ali ne razumijem.) Ima i porodicu. a o sebi je mogao samo da šapce. nagledao se bogataškog bijesa i sirotinjske muke. rekao je tiho. i poveo u drugu. Kad se uvece vrati iz dzamije. koji zivi s majkom. i ljudi će sanjati ruzicaste snove. da bude ucitelj. i brata. Otac mu je poginuo u dubickoj vojni. Derviša su ubili. ni drzava. Inace je laz. a opet lijepo. udatu sestru. da postanem čovjek. Sve joj je to rekao. i zao mu je što mora na duže vrijeme da se odvaja od nje. jer za to ne treba mnogo pameti. i kako su ga oni zeljno slušali. ni vladar. Ili on pristaje na sve što ga može zadesiti. Uhvatio me ispod ruke. a ne daju da iko vlada nad njima. a mutna voda neka sve nosi. praznu sobu. Znao je to. ali nemam hrabrosti da to i pokažem. da u bašti uzgaja ruze ili sadi krompir. drago mu je kad ih stice. a možda je njegov zanos prihvata kao dio cina. A novi koji dolaze. koju odbija svaka vjerovatnost? Toliki su se nadali. Teško je. zao kad ostavlja. i nijednog ne zaboravlja. ne bi bio više sposoban ni za pravu ljubav. udovicu. Nagutao se tada gorcine. . i uvidio kako je svijet ruzno uredjen. On može i to. i ne zele da vladaju nad drugima. Sve. Nije se bojao da sa dzamijske predikaonice govori glasno o čemu se drugi ne usudjuju ni da misle.Nije se slozio ni s mojim mišljenjem da riječ treba da bude utjeha i rasterecenje. blizu? Upitao sam ga to. i možda bi nju okrivio što se odrekao svoga sna. mogla s nekim blizim i obicnijim mladicem da šapuce u noći o blizim i obicnijim stvarima nego što je bezizgledna borba za sirotinjsku srecu. doduše. Riječ mora biti pobuna i poziv u borbu. i ne jednog. sve je to nasilje. a nisu docekali.

Prijateljstvo se ne stvara. Nije uvijek lako. ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put. Sad je protiv nasilja. rekao sam. da se u dušama nakupi dosta te neokaljane ljepote. Precutao sam da ćemo ga pozvati i na rucak. Volio bi da ovdje nadje prijatelja. Zurio sam kući. i drukčije cuti. grdnje ga se ne ticu. Dovoljno je što su još jednom razgorjeli staru nadu. kad bi već odavno bila uprljana. A ako ne uspije. strašan ako uspije. I. na toplinu kucne vatre i obicnog razgovora koji ne pamti godinama. izdrzi. djevojku. ali mlad je. Bice najljuci neprijatelj protiv sebe bivšeg. dirnuo me njegov strah od usamljenosti. Pozvao sam ga da svrati do moje kuce. pa da ljudi. i tako se smeo. ali uz nju može ponekad da bude hladno i pusto. Neobican mladic. nije mi potreban ovaj susret. Pomislio sam da se vratim. Borice se surovo za svoje uvjerenje. i cuvace. batine su neugodne. Izašli smo na sokak. jer drukčije ne može. Pruzio sam mu ruku. svejedno mi je što će misliti da ga izbjegavam. nego s ostalim ljudima. Bice divan čovjek ako ne uspije u onome što želi. ima ih. a s tom zeljom lakše se zivi. Bio bi ponosan na svoju cistu misao i poslije. Bice mu drago ako postanemo prijatelji. Tako sam. ono nastaje. Dočekao me ljubazno. već pravog prijatelja. zacudo. ali se već navikao na teškoce. ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. Svaki dan te vidim. A i ti izgleda. Sad je za slobodu. zatvor je obicna nevolja. . koliko do nas stoji. ostvare prastari san. Ostaje tako da zivi zelja i vjera da će jednom doci sanjani raj. kao i toliki drugi. i potreba da se veze uz drugog čovjeka. njegovo stradanje će uciniti više nego pobjeda. Cesto si u knjiznici. zavešce ga u ime slobode. Imam dosta vremena. Neće iznevjeriti svoju misao. Proroci treba da umru prije nego što išta ostvare. Ali odbacuje od sebe te misli. kojima sam se branio od tudjeg zanosa. s kojim se drukčije razgovara.Dobro mu je. Neće mu mnogo pomoći moje prijateljstvo. Zašto da je gase djelom koje razocarava? Možda treba da prodje neko dugo vrijeme. jednostavni smo ljudi. Ali sam se pokajao kad sam vidio serdarAvdagu kako stoji pod jednom strehom. Danas smo se prvi put sreli . sinovi tamne. smatrajuci da je plemenito. Zastao sam. zbog obicnog razgovora. ne znajuci da je postalo neljudsko. zaboravio na opreznost s kojom sam ga dočekao. Ne bih rekao da jede cesto. ne dozvoljava sebi slabost. da sam išao kao zaba na zmiju. Ako proroci razocaraju. Ne pristalicu. kao hamajliju. i istjerala mi iz glave smušene misli. Avdaga. ma koliko nam bili dragi. potrebno mu je. Merhaba. Otrijeznila me kiša što je pocela da pada. ugušice je u ime vlasti. brata. pa produzio. ne sljedbenika. ocišceni. to je najljepše od svega što čovjek može da ucini: da pokuša i da ne uspije. kao i ljubav. i nisam htio da se sklonim. ali mu može posluziti kao unutrašnji zaklon. Sacuvace se u ljudima dirljiva uspomena na zrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. Teze je kad misli na majku. Nisam znao da si prijatelj s Ramizom.slagao sam. i nastojacemo da mu bude ugodno.

Pitao sam te za Ramiza.Mene se tice šta ljudi rade. Zašto me to pitaš? .A o čemu je još trebalo da razgovaramo? . . zašto sam ti ja potreban? Je li ti to naredio Dzemal Zafranija? . ti bi poslušao.I samo to? . Rekao je samo: . ti bi sigurno poslušao. Više je hrsuza. .Niko nije bez krivice. On mora da zna šta ljudi rade.Avdaga. Kiša mu se cijedi niz nos.Ako opet vidiš Ramiza. . a pošto ne može.A zašto ne bih poslušao? . zar ti je od nevolje da ovako kisneš? Od brata ti je ostalo veliko imanje.rekao je zamišljeno. Neka je bog na pomoći i meni i tebi. Ne mogu vjerovati da voliš ovo što radiš. sve bi ukinuo. o zelji za pravim prijateljima. o svemu onome što je za Avdagu nevidjena glupost. . sigurno.Razgovaramo. zašto idu u druge gradove. i cudimo se. Potrazice te. s kim se sastaju.Je li više hrsuza nego dobrih ljudi? Gledao me. samo se ti bojiš. . Avdaga? . . Avdaga. . I merti. da se ne sastaju.Bogme će tebi pomoć biti potrebnija . o djevojci. mislio sam da ćeš ostaviti posao. da ne misle. sigurno. . Naporno je.Znaš šta govori. . zapamti šta govori. molim te. On je najzabrinutiji i najodgovorniji čovjek na svijetu. znaš koga će potraziti. izgleda smiješan. kažem. da znam šta misli.I da ti narede da me ubiješ. ne znam. rećimo. A sva zla bi spriječio kad bi sve ljude zatvorio. . zavladali bi cijelim svijetom.I ruzno. Avdaga. vodeci ovaj smiješni razgovor. zašto izlaze iz kuce? Da može. iako znaš da nisam kriv. Ali nije vrijedilo da mi to objašnjava. Zašto ljudi putuju.Ne tice te se ko je naredio. .Baš prvi put! O čemu ste razgovarali? Ispricao sam o Ramizovoj porodici. zašto šapucu. . naravno. cudno. a najbolje bi bilo da ne govore.Snazan sam. . . Avdaga.Alahemanet. . .Reći mi. da ti narede da me uhapsiš. Pokisnuli smo do koze obojica. šta govore. Alahemanet.Ne znam o čemu govori u dzamiji.Ja volim ovo što radim. . Lakše mi je. Zašto. . zašto sjede po kafanama.Neću ga vidjeti. i da nema njega. Što ne odgovaraš? . najbolje bi bilo da je sve zabranjeno.Pa. Mnogo je hrsuza. zašto razgovaraju. niko ga ne shvata. šta misle. i kad ništa ne kaze. Isti ste.Ja tebe pitam: zašto? Ti mene pitaš: zašto? I samo tako pitamo. i savjest ga muci zbog svega što ne može da predvidi i preduhitri.Ruzno? Zašto ruzno? .Je li pominjao ono što govori u dzamiji? .. kao da se cudi što to pitam. Na zalost.Dobro. ostaje mu samo da bdije nad životom. nepovjerljiv prema svemu što je u njemu zivo i što se krece. nije me strah. Toliko je iznenadjen. Šta te se tice šta ljudi rade.Ako ga vidiš.

sigurnije s tom sitnom kamaricom srebra. Mahmuta su napustili trgovci. Dječije svirale Ne umirem od zelje za radom. izmišljajuci najneobicnije nacine i puteve kako da ga udvostruci. drzala me cisto i uredno. . i izvor. doksat. Mahmut je cak znao u što bi trebalo utrošiti zaradjeno bogatstvo. već za nas.rekla je Tijana razumno. brat kazandzije Abida. ljutila se ako bih pocistio sobu. i još ljepši ugled. a dobro se placa.9.Popricekacemo mi za takvu kucu. kako bi bilo da mu damo novac. da Husaga i za nas kupi kakve robe. boze. pa i za manju . bašta oko kuce. Ovako je baš ruzno. izgleda da su se Grci u cudu pitali kakvim to neobicnim jezikom govore. Iznenada se. Mladic je pošten. za dvije godine stekao je lijepu radnju. Tijana je nepovjerljivo odmahivala glavom. . cetiri sobe. za cudo. žena ga hrani! Hajde. a mene je bilo stid što samo ona radi. . Mahmut im je objasnio da on zna drugi dijalekat. pa je pitao i sebe i nas. ali je ostao bez zarade. ukazala prilika ne baš da steknemo bogatstvo. Tijana me uvjeravala da je posao sasvim jednostavan. jer nije voljela kocku. velike li nesreće.Nisi ti kriv . i tako nas izdrzavala. kao oko. u kojoj je Mahmut bogzna već koji put sanjao svoj neuništivi san.A ne radim za tudjina. cuvajuci moje muško dostojanstvo i svoj ponos trgovacke kcerke. Ili me grdila. mnogo manje nego što je vrijedilo. kad bih objesio nos. hajat. vješt. ali da se novac bar udvostruci. ne budi smiješan. i ne visi nam nad glavom briga o sutrašnjem rucku. navalio sam se slaboj zeni na krsta. udesetostruci. ali kako drukčije da se zivi? Želio sam sluzbu više nego ikad. koje su uvijek zapletene. i tako se izvukao. ali nije prekidala to zidanje kula u vazduhu. ali sigurna da neće uciniti nijedan nesiguran korak. Mahmut Neretljak je odmah namirisao taj novac. medjutim. osjećajuci se. ali su joj oci ceznjivo sjale. molim te. i ona ispašta za moju krivicu.Eh. ali mi nismo očekivali ništa.umirivala me. Radim li štogod ruzno? Nije mi dozvoljavala da odnosim gotove košulje mušterijama. loza ispred kuce. po robu. sve dok u njegovoj mašti nije izraslo pravo bogatstvo. I sve bi bilo u redu da ja nisam sjedio besposlen. Ja sam se samo smijao toj igri. u bašti ruzicnjak. kao da nam je to bilo najvaznije u ovoj sirotinji. a ona to slušala kao lijepu bajku. da mladi trgovac Husaga. da je vez umiruje. Mahmut je saznao od rodjaka svoga prvog komšije. lanjske . Svojim vezama. pokunjen: . kad su ponosno progovorili grcki u Solunu. Od sestre je dobila nešto novca za svoj dio ocevine. Tijana je vezla zenske košulje. i uzbudjeno šaputao s Tijanom. Trgovac Šabanovic prodaje kucu. i bili smo zadovoljni. antiohijski. ide u Carigrad. Kao da smo se zauvijek ogradili od nevolja.

godine je donio citav karavan robe i već sve rasprodao. Rado će nam pomoći. I ubrzo sam se. Dali smo mu novac. Bio je mlad. to se najviše trazi.U Carigrad! Da ostane dva mjeseca! A šta bih ja radila za ta dva mjeseca! . nas je naknadno ubjedjivao. I ja sam se durio. . zna šta je sve bilo sa mnom. uskogrudu u svojoj ljubavi. njene svojine. grehota je. Husaga je rastjerao sve naše sumnje i strahovanja. postala je smiješna. Kad mu isplatimo troškove.Druge ostaju. i kome to novac pada tako s neba? Ipak smo pristali da s mladim trgovcem razgovaramo i da mu zahvalimo na ljubaznosti. Nismo mu to rekli. veliki hanovi. Izgledalo je cudnovato i nekako suviše nalik na Mahmuta. toliko kratko. ja ne bih mogla. možda će jednom i poci.Mogao bi i ti poci u Carigrad. i odmah se može prodati bazrdjanima. ostalo bi više nego dvostruko.Šteta što nismo imali više . . sebicno mi oduzimajuci slobodu odlucivanja. ali toliko ozbiljan kao da su iza njega duge godine života i iskustva.uzdahnuo je Mahmut.I druge zene ostaju same . Carigrad. govoreći da je to prazna priča. iz traljave pobune i toboznje zelje za slobodom. i izgledalo bi da daje milostinju. a drago mu je što ima i ljiepši razlog. Tako smo doznali da je s Husagom već govorio i sve dogovorio. karavani. Zamisli. . A čini i zbog mene. Najbolje bi bilo da nam kupi skupu tkaninu. pa sam sad i ja sumnjicavo mahao glavom. svakakav svijet! Nemoj tako. potrošili. a on je napisao priznanicu i ovjerio je pecatnjakom. misleći o putu u bogati Carigrad. ne primjetivši kako varnica sijevaju medju nama. da ih nije vrijedilo ni dizati. a platicemo kad donese robu. kao da se spremam da već danas krenem u Carigrad. jer je nezgodno da sam otkupi. tako. Ovako je sve cisto. da mi ništa ne može zamijeniti nju. pa i kad damo nešto za trud. njegova usluga je sitna. Na kraju je rekao da je Husaga već pristao da nam ucini tu uslugu. nije ga ni bilo mnogo. Zašto ne bih otišao. Sigurno će se napiti. koliko mogne. a reći ćemo da smo novac. Pozeljeli smo mu srećan put i rastali se kao dragi rodjaci. bacala je na mene ljutite poglede. kao i povod. učinio bi to i za obicnu ljudsku ljubav. Tijana je presjekla taj razgovor. on će nam pomoći. A naša ljutnja je odmah splasnula. jer su Tijanin i njegov otac bili prijatelji. kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije. vracao u cvrstu tvrdjavu njene ljubavi. snaho. i kako sam nekriv stradao. rekao je.Nemoj. netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelic mene. . ima dosta svoga. Pogotovu što sam znao. bilo bi protivno svakom trgovackom obicaju.rekao sam. Prodacemo lako. nema od toga ni muke ni štete.A nije grehota da ja ostanem sama! Ne primjecujuci njegovu uzbudjenost s kojom je zamišljao tu nedostiznu srecu. kao da me zaista sprecava da podjem na put. . Pobune su trajale kratko. a Tijana je otvoreno odbila. ovakvu kakva je. . samo da kupi i da vidi kako će se natovariti. Novac mu ne treba. ma koliko bio ljut. naravno. na zalost. . kao i ostali ljudi? Mahmut je izašao. trgovine. i više je licio na ucenog muderisa nego na mladog bazrdjana. braneci pravo svog nestvarnog puta u Carigrad.

Svakome se to može desiti. kao da mi je ona daruje. i ja sam bio zadovoljan. pio je. zvijeri. to sam sam stvorio. jer je potreba. Cak i da je imala velikih mana. ali na nekakav lak nacin koji nas ne zabrinjava.Život nam nije naklonjen. a nećemo mu se još i mi popeti na vrat. trcim da je podijelim s njom. radosti bez trajanja. i sigurno bih se stidio. Potrebna mi je savršena. nudi i zahtijeva. nalazeci olakšanje. cio moj svijet. htio da se tuce s prijateljima što su ga molili da se ne upropašcuje. Kad osjetim radost. Zbog nje. siguran sam pred ljubavlju. zbog nas i zbog brata Abida. dosta mu je nevolje i bez nas. vrednijom od njih. znacajan sam pred svojom tvorevinom. Šta sam drugo i mogao da mu kažem? Da trazim novac. hrabreći se njenim prisustvom. ne može. u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje. Vratice kad mogne. saopštio mi. ljudi. kao bolest. pozajmice. . potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. pa pozajmio da se može vratiti. Pozvao me u svoju praznu radnju i skrušen. Zao mu je. stvarnijem i ljepšem od mašte. Da sam dobio novac. sad je učinio. i ja pomoću nje. svoj kosmos. smršao i potavnio. moli i grdi. Dao sam joj sve što nisam našao u životu. Ja sam osujecen. Nikad to nije cinio. neba. I lako ćemo sebi oprostiti. i tako sam obeštecen. sve je propio. A što smo ispali budale. rekao sam. sad su sakupljene u jednom imenu. samoce. pretvorena u osjećanje. Ova žena. ona je ostvarena. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira. i to s osmijehom. iznenada. ali ono što je samo za mene. Njoj priznajem sve što ja nisam. Ako hoćemo. Kad mi je bilo teško. a bez cega ne mogu. Ako nismo u nevolji. Cak se i umanjujem pred njom. i vratice nam naš novac. Bogato je darujem. i lijepa žena. ali da se ubije. Nije izgubio u trgovini. da se zahvaljuje i da grdi. iskljucive. nade bez korijena. s kamatama. kao ludilo. bila bi mi gorka ta pobjeda. kao da sam svršio dobar posao. Ona mi namiruje izgubljeno. možda i nepostojece dogodine. da osjeća oduševljenje ali i ogorcenje. neprijatelja. pričekacemo. zahvalan joj. da bih mogao da uzmem. zaleci. da trazi od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguće. Husaga se vratio iz Carigrada brze nego što smo očekivali. i ne mogu dopustiti da to ne bude. u jednom liku. Ljubav je žrtva i nasilje. bacao pare. izmijenjen. placao pjevace. Nismo u nevolji. dao bi nam kroz godinu dana. Moje zelje su bile maglovite i rasute. desilo se jedne večeri. i ljudi su mi postali blizi. da čovjeka još dublje ukopam? Sudjeno nam je da para bjezi od nas. Dobar je čovjek. da mu stoji iznad pecinske vatre. Kad sam bio ugrozen. da mu je u Carigradu propao sav novac i njegov i tudji. i za nekoliko dana i noći ostao bez icega. I Tijana i ja smo nesposobni za život. odricuci se. i sami stvaramo svoju malu zajednicu. Ne zna šta mu je bilo. i dobijam više nego što sam želio da imam. ja ih ne bih znao. zaštita od groma. kao da lezimo na zlatu. koja se stvara sama iz sebe. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom. uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški. a opet ništa ne gubim. i velikodušno sam mu produzio dugovanje na daleko. Nespokojan pred nesigurnošcu svega. I još se zaduzio. pominjao sam njeno ime kao u molitvi. to će se zaboraviti. da bi ona bila veća. došlo je samo od sebe. mislio sam samo na nju. a što je najčudnije. niko ga nije orobio ni opljackao. Bio mi je zahvalan zbog te ludosti.

. ali ga oslobodivši odgovornosti. a mi smo odlucili. da joj više ne dolazimo s tim djetinjarijama. Izgubili ste ono posljednje. i zato je toboze navaljivao da nam nadoknadi izgubljeni novac. dok nas prodje bijes. i svi smo bili zadovoljni svojim drzanjem. doduše. a bilo bi zabavno da smo pristali na njegovu ponudu. Vi se u poslove ne razumijete. Samo.odgovorio sam vatreno. Tijana je odnijela mušterijama gotove košulje. . Stari sipljivi lupez je igrao na siguran ulog Tijanine dobrote. varate se .rekao je. Jedino je tada svjestan.Ako mislite da sam spavao. . kao da nije prošlo cijelo stoljece. Nasmijala se i rekla veselo: . . i Mahmutu. ljutit. moje je iskustvo veće. a ja sam pošao u biblioteku. Prevario sam se. odakle ćeš namiriti? . .Ako i nisu bolji. Znaju da moraju urediti stvari medju sobom. Mogao bih reći: ko bi se tome nadao od Husage? Ali neću. i da prestanemo sanjati o lakim zaradama i bogatstvu. Kriv sam. A za dva dana me poceo salijetati s novim prijedlogom. Jevtino je prodavao svoju plemenitost. što se ostavlja za kakvu-takvu sigurnost.Šta govoriš. Godinama zivi kao pametan čovjek. ne znajuci da li mi je to utjeha ili nova gorcina. Od Bosanca se može svemu nadati. i jedino se tada ne smiješi. ne bojeci se štete. pomislio kako je Mahmut bio siguran da će ona tako reći. kad jedan išcezava a drugi još ne pocinje.Prodacu ducan. naviknula je na sitnu nafaku. dok Tijana nije odlucno prekinula tu djetinju raspru. jer smo za trgovinu sposobni koliko i ona za hodanje po konopcu. doduše tek drugog dana. i meni.pitao sam se. . .Ljudi se mijenjaju . nije se branio. kakvi smo mi trgovci! I Mahmut se ponašao drukčije nego što sam očekivao.A zašto bi to učinio? Nisi ti kriv. jer je on samo glasno razmišljao. nadmecuci se u velikodušnosti. Otišao je toboze nezadovoljan što nismo prihvatili njegovu zrtvu. uvrijedivši. niti ikome drugome.Eto. makar i od šale. i svu krivicu primio na sebe. . . jer sam i ja bio sigurniji s tom vašom crkavicom. rekavši da je sve to glupost i da badava gubimo vrijeme. a ne treba ni nama dvojici. . Vi to možda i ne znate. . Mislio sam da će odricati svoju krivicu. Uvalio sam u nevolju najbolje prijatelje. Namiricu vam gubitak. Zar se ljudi ne mijenjaju? Upitao sam to i Seid Mehmeda. njegovu trgovacku sujetu. Kao da je govorio o meni i o današnjim ljudima.Nisam ni oka sklopio. ni krivom ni duznom. u onom kratkom casu izmedju dva zanosa.Nemoguće . da nastavim citanje Mevlijinih stihova o Sarajevu.Kriv sam. ljudi su pametniji.Ali nagore. i dacu vam vaš novac. . Tako nam je obojici pošteno izvukla uši. i tuzno i vedro. Došao je da primi grdnju. Nije nas cak uvjeravala da je predosjećala nesreću.Nisam se s radnjom ni rodio. Njoj ne treba. a onda sve ucini da bi dokazao da je budala.rekao je pokajnicki. što je bila istina.Tijana trgovcu ništa nije predbacila. Cak sam i sebe oštetio.Ostaćeš bez radnje. kao što je obicno cinila. Zar vrijeme stoji? . cak nije ni riječ rekao kad smo novac dali Husagi. da povuce riječ! Ali se sve lijepo svršilo. pa sam. Kako bi se uvijao kao crv. Pregonili smo se tako. drukčije će ih djavo odnijeti.

to je pedeset cetiri hiljade oka ljudskog mesa. pa ustanem. da oprostiš. ne volim zimu. pa pustim mislima na volju. i protiv ljudi. Osamnaest hiljada djece. boli te duša. od sna nema ništa. ostavivši me gorka. koliko će biti kroz godinu. protiv života je. stojim. A ne volim ni ljetnju zegu.Djavo će nas svakako odnijeti .Ne volim kišu. Žena stenje. hukce. puta tri oke. koliko li se radja. šta su mu ucinili. koliko li spava. i sve ono što cini. Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. mokar kao sudopera. Mnogo više! Samo se zli dalje cuju i teze osjećaju. koliko li ljudi u ovom gradu sad ovako gleda u mrak.Ja nisam vidio. Svih ljudi. dvije. Mahmut me sačekao na sokaku. Bio sam u kafani. veli. otprilike. Nasmijao sam se: . Dobri cute. bog te ne ubio. A da znam. zbog cega se toliko krije. Prevrcem se od muke. vjerovao bih u njega više nego u sve ostale. a ti me probudiš. zagušljivo.Ne znam. Da izludiš. I evo kako je ispalo: u našoj kasabi ima oko šest hiljada domova. moje srce odbija njegovu beznadnu misao. Smiri se. Grakne kao zloslutna ptica i odleti. ne mogu da dišem. bez tog uvjerenja cio njegov život bi bio besmislen. išao bih tamo da zivim. nešto radi. Misli mi se brkaju i preplicu. udavi. sa po troje djece. bez sna. nisi nizašta. I zbog njega i zbog sebe. vidiš kakvo je vrijeme. ne volim vjetar. On bi sigurno rekao da će se ljudi izmijeniti nabolje. gledali kako kiša pada. Šta to radiš? Ništa. kao ja. Ima li gdjegod na zemlji kraj gdje je uvijek proljece? . nikako ih razmrsiti.kaze Mahmut. Uskoro su mi noge bile potpuno mokre. Ako bi zvucalo i neubjedljivo. bole te krsta. promijenice se vrijeme. bolji ili gori? . Koliko se radja! I eto. Moja zacudjena misao je zastala nad tom ogromnom gomilom ljudskog mesa koja poraste za godinu dana. Nekako si jadan. vidim. upalim svtjecu i pocnem da racunam. kašlješ. od cega bjezi. Taman mi san na oci. šta cu. kažem joj. . prevrce se. Ili te sunce przi. sinoć. vidim. otjerati ih svakako ne mogu. ali on ne dopušta nikome da mu pridje blize. . nevolja. Upitao bih ga zašto tako crno misli o ljudima. sve jedan na drugome sjedi. Djeca za tri godine otezaju po tri oke. zbog kiše. Eto. Kiša pada cio dan. ja bih mu povjerovao. Zar se to ne može preokrenuti? Volio bih da porazgovaram o tome s Ramizom. ili te zima reze.Ruzno vrijeme . Narocito kad je omorina. ne mogu da spavam. brišuci lice maramom. Pa mislim. oci ko fildzani. I ja. Ovako. dodje mi nesto da sracunam koliko je stanovinika u gradu bilo prije godinu dana. koliko se s dušom rastaje. ja legao. a ono pritislo. šta mu se desilo. pod strehu. a kasno je da izadjem na sokak. Otišao je u drugu sobu. Ruzno. i kapljice odskacu od kaldrme. Ne mogu da mu vjerujem.zakljucio je Seid Mehmed ravnodušno. koliko.. Kakvi će ljudi biti sutra. Sad je svejedno da li ću otici ili ostati. A nije samo jeda. na olovku. A da je samo jedan drukčiji. Možda i ima. mozak se uzburljao. kao kućine. Hoćemo li kod mene? Šta nam smeta ovdje? Stali smo u jednu kapiju. da sam odgovaram na svoja pitanja.

A. Snuzdio se i dugo brisao kapi kiše s poplavljenog nosa.Ima prećih stvari nego što su svirale djeci. Ja odoh u Višegrad po svirale. dobar bismo kacamak napravili.. Ludo je. i ne mislim ništa. i moglo bi se kupiti nekoliko tovara dječijih svirala.Imaš ocevu kucu. i samo metneš zaradu u dzep. čovjece bozji! Odakle mi? . Moglo bi se naci i brašno i maslo. . to je ono. lijepe bi pare zaradio. A roditelji su obicno slabi prema djeci. sve nekako istovremeno.Ti imaš. racunaš ih na oke. razumiješ li? . već cišta para. Cutao sam. Otresao je kišu s brade. Po paru komad. smijuci se: . . to je on smislio! Neće mirovati dok me ne rastavi od ovog posljednjeg što imam. Ako bi se uzelo tri hiljade.Pa. . o zaradi. To je kod njega kao bolest. Uskoro će vašar u Višegradu.Ako ćeš dati. . i tuzno i veselo. o poslovima? A ovo o sviralama moglo je samo njemu pasti na um. ne može niko.Kad bi.Nemam ništa.Nije ovo nikakvo maštanje. . ali nije loše. pa dobro.Je li ti zao kuce? . kad ne mogu štogod prece. nije baš tako. A ovaj posao nije loše smislio. Sad ih je osamnaest hiljiada.Šta kazeš? Ovako ti stoji mrtvo i nekorisno. A odakle ti novac? Novac? E. . Rekao sam. onda nema brige. i nezadovoljno zamahao glavom što ga ne razumijem. Prodaš po radnjama. on me podsticao: .To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla.Nisu to janjci.Ja? Dacu ti sve što imam. to je dvije hiljade para ciste zarade. Zaista stoji mrtvo i nekorisno. I pametno je i glupo.Pobogu. u tome i jest ono! I svake godine rastu. kad bi kupio nešto što je za djecu. Ne kažem ništa. . pa to rasprodao. ali ljudski porod neće. i svake godine dolaze nova. . Ko ne bi dao dvije pare za svoje dijete? . molim te. kad bi! Okani se maštanja. i s mokrih rukava. ali tebe ne razumijem. dvije hiljade. Zetva može omanuti. .Pa. kao janjce! . ljudi će kupiti svirale.Razumijem to za djecu.Evo šta mi je palo na um: djece ima viša nego odraslih. Kakve su te sad svirale spopale! Nisu svirale. Pazi sad: kad bi neko imao novaca. već djeca.Kako? . . Zar će on cijelog života misliti o trgovini. E što ti možeš izmisliti.

jer su sigurno nepodnošljivo dosadni. lagao si da ćeš prodati ducan. neoštecenu. i samo je tako cjelovit. Sokakom. uvijek na istom mjestu. gdje ni kosti pokojnika ne pocivaju? Ni bol ne osjećam. nimalo mi nije zao.Neprestano misliš o poslovima. ne vrijedi se vracati na uzaludne uspomene. Nisam više za ludosti. Od Bosanca se možeš svemu nadati. kad bilo. kad mu više ne treba. . . On ide svojim putem. pristaješ li? Znam ko bi kupio kucu. Kako lagao. istog casa. . za svirale. odavno već nisam bio na zgarištu. suzbio sam svoju sitnicavu srditost i vratio mu njegovu šašavu nadu. niko ziv ne bi uhvatio kad laze a kad istinu govori. kao da je najljepše vrijeme za šetnju. zaboga! . na nekom životnom zaokretu. I shvatio sam da on mene ne vara. tako mi boga! I prodao bih. jednom. A kad sam još vidio kako mu je zalost zasjenila vodene staracke oci. kao da se zaklinje. zamršeno planovima. On je istinit i lazan. naljutila bi se.znaci. da te boli pustoš. niti u njima samo ono što je dobro.zamahao je mršavim rukama. i ono što je u njima. ništa i ne gubim. čovjece bozji! Djavo da ga nosi. Onda. da se Tijana nije onoliko naljutila. bez medje i prelaza. Kako to da nisi zalozio kucu i ducan? . . racunima. A šta ti dobijaš a šta gubiš. i da će slagati i prevariti i ukrasti. kao da ga sigumo čeka na nekom cošku. Eto ti je. I sve mu je toliko zapetljano. .Nisam lagao! Govorio sam sa zenom da prodamo ducan. šta bi bilo kad bi i ti propio novac kao Husaga. Pa ako novac propadne. Šta čuvam na tom staništu duhova. i strpljivo gledao i čekao. neka ga! Ne mogu birati ljude kakve želim. . na takvom prijateljstvu. ne obaziruci se na mene. a onda bi stao. doci ce. kao da se brani od udaraca. Rekao je to odlucno. A ostalo bi i meni nešto.Sakricemo od Tijane. Nadao sam se svemu od njega.Mislim. Moj pristanak. na istom odstojanju od nas. pošten i nepošten. Pa. nije moje da odredjujem. i uvijek se prilagodjavao cak i njenoj sjenci. Išao je naprijed i natrag. kao da kiša ne lije. ludi stvore! Ako ja ništa ne dobijem. zeljama. kao da ni traga zalosti i sumnje nije bilo u njemu. .rekao sam ljutito . nerazdvojeno. da se sigurno i on sam teško snalazi. znacemo samo ti i ja. . osim nejasnih uspomena koje ne ozivljavam. lazima. Djetinjstva već odavno nema. Treba prekinuti nepotrebnu vezu i predusresti mogući bol. samo prazninu. ili zato što je iskreno vjerovao u svoju laz.Neće propasti. kad bi ih i bilo. Taj fanatik jedne ludosti. ne bih tebe molio. ispod kestenova.odgovorio je snuzdeno. zato što se pobojao da će mu propasti prilika o kojoj je sigurno dugo sanjao. da nam vratiš novac. za svojom zeljom.Ma ne. vratio mu je i sigurnost. I možda bih grdno pogriješio kad bih prihvatio samo svece. pristala je. koji mu je vratio sanjanu priliku. .Pa dobro . nikad nije duže sumnjao u svoju srecu. Mahmute.Pa. Ništa me ne veze za nju.Bosanac stice pamet pod starost. Hvala ti.Nije mi zao. ali nisam vjerovao da će se ovako šegaciti s nama.Šta misliš? . A samo tren je prošao kako je pokunjen gledao svoju nesreću. i ko zna cime još. koracao je serdar Avdaga.To je zenino. stvaran i nestvaran. Zašto je ne zatrpati? . znaš . bio sam uvjeren da se pretvara nudeci da nam namiri izgubljeni novac. Znao si da smo budale i da nećemo pristati. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi život šalje.

i sad me to peklo. Progutao sam uvredu. oba u pravu. Kad smo naišli pored serdara.Kuda si pošao. idemo poslom. I sebe. ili se šališ? .E baš si budala. možeš svojim putem.Da li mi to nudiš. zguren. uplašio se i nije ga zaboljela uvreda. Ali ima i drugih mjesta.rekao je Mahmut. mršav. . Svoju grubost nije ublazio ni osmijehom a kamoli riječju. Stidio sam se svoga kukavicluka. .Nisam. a ipak sam mislio: dobro je što ništa nisam rekao. . . pod strehom.Ti. Mislim na Mahmutov ponizni smiješak i snishodljiv pozdrav. Sigurno tebe. tebe ili mene . mislio sam o dvojnosti Mahmuta Neretljaka kao o cudu. ali sigurno srećan. ne možeš da nadješ posao! Hoćeš li da budeš bibliotekar! Mehmed Seida će otpustiti. Mahmut me pogledao. kad već nismo mogli izmoliti da ga djavo ukloni s naših ociju i s ovog pokislog sokaka. nadajući se da će se na tom završiti.Neću nikome da oduzmem hljeb. Mahmute. i oba podjednako iskrena.Oduzece drugi.Hajde da vidimo . ili mu je drago što njega nije zapala ta sreća i. ne ljute se. Muz mora da radi. možda i ne znajuci da je surov. Hoćeš li da budeš pisar kod sudije? .Jesi li dobio mjesto? . kao da mu je zao što me ostavlja s Avdagom.Žena mi radi. uljudno pozdravivši. .Ne mogu da nadjem posao. Oboje istovremeno! Dva čovjeka u meni. .Od cega ziviš ako ne radiš? . A nisam. da ga ne naljutim. zivjela su snazno u isti cas. Zašto mene? A zašto mene? Tako smo serdar-Avdagu velikodušno poklanjali jedan drugome. Ahmete? Mene je čekao! . .O.Mahmut je moj prijatelj. Bilo je to naredjenje.Nisi? A zašto? Cutao sam misleći kako je bezobzirno otjerao Mahmuta. zbunjeno se osmjehnuo. Nije više nizašta. brate.- Nekog ceka. osilice se. potpuno oprecna. . ne stideci se svoje surovosti.To nije dobro. drugi duboko nesrećan što je djubre. Ljudi to i ne ocekuju od njega. lijepo smo ga pozdravili. otišao niz sokak. A samo casak ranije.predlozio je Mahmut. mokar. možda sam se i ja osmjehnuo. Serdar nije ni slutio za moje muke: . . sasvim razlicita. . zašto si ga otjerao? Nisam to rekao.Za to neću biti kriv. jedan zadovoljan što nije na sebe navukao opasnost. . I ja sam se uplašio! Morao sam da kažem: . kao rana. ne vrijedjaju. A svi smo isto cudo i pokora. Nije mogao da izdrzi tu neizvjesnost. Duznost mi je bila da ga odbranim od ponizenja.

svašta govori u dzamiji.Ako govori svašta. Dobro. Ljudi nisu takvi.Pa. kao ludaka.Malenkost. evo već tri dana.Dzemal-efendija mi je i naredio da ti ovo kažem. Cutao je i zurio u mene. ne nadajući se tome. Vrdao sam. i eto na što sam izvrdao! Zacudo. .Pokajaćeš se za to. ali je i ona zvučala neuvjerljivo: . Šta je onda ovo? Zbunio sam ga. Ni njegov pogled nije prijeteci. Ahmete Šabo! . nećeš! Kažem. Kazeš. Kamo sreće! Bilo bi divno da se pretvori u kamen i da vječno ostane pod kestenom. Otišao sam ja. student. . bio bi to spas. kao što sam očekivao. nisam vise osjećao strah. čudan nesporazum i uskoro će sve proci. Cak se i osmijehnuo. kao spomenik vjernosti koja ništa ne razumije. . E onda mu reći da ne mogu. a kad dodje sebi. Ali ništa nije prolazilo.Nudim.Onaj Ramiz. Bilo bi divno. izgubljen.Kadijine pisare će poznati.Gore bih se pokajao da te poslušam. . kao prikazu. glava me boli. i nisam se okrenuo da vidim je li pao mrtav od kapi. pohabanu riječ. ostavivši ga ukocenog na kiši. mogao bi samo da me ubije. gotovo zaprepašten. a on nema lijeka za to nepoznato stanje. . on nije dobro cuo.Ne moraš pamtiti. izvinicu se. i govorice drugo. Ništa ti zapamtiti neću. Gledao me kao nerazumnog djecacica.A onda. on mi je potvrdio.Kadija trazi da se sve zapiše što govori. Onda neću Nećeš? Neću. Bilo je to valjda prvi put da je ovo cuo i dozivio. neće mu biti pravo što meni daješ taj posao. vidiš. Zapiši. . . i ako je to svašta ruzno. ne nadajući se ničemu. neću! Nikad se tim poslom bavio nisam. ne vjerujuci.. ili da ode. Našao je samo staru. Avdaga. i svijet će opet biti uspostavljen u svom poznatom redu. onda nešto i traziš. .Da cujem! . . Možeš. . nepomican. Izgledao je iznenadjen. izglobljenost je ostala.I ja treba to da zapišem? . ili ću reći da sam se šalio. pod kestenom. kao što kazeš. Više zaista nije imao šta da kaze. jer me ledeni grc uhvatio u srcu čim sam se odvojio od njega. kakvu budalu šalju na mene! Slutio sam. samo ako hoćeš. on sigurno zna da su drukčiji. neću ni sad. Eto. Nadam se da se ne slazeš s njim. Dzemal Zafranija je nešto ljut na mene. poremecenost je trajna. kao da je šala. okušanu bezbroj puta. onda se ne slazem. A što nije došao sam da mi to kaze? Ne znam. . a on će me izgrditi.Ako nešto nudiš.

Objasnio ga je ovako: . Mogu li sad vratiti riječ? . imam kijavicu. ponio si se junački. Ali za dušu. Ali se nisam kajao.To ne valja.Poslao ga je Dzemal Zafranija.To je dobro. Od tebe i zbog tebe samo šteta i strah. ali ne znam da li vrijedi. Kažem mu u šali: . u sebi. ne kažem. Lijepo.Ali da zapišem sve što Ramiz govori u dzamiji. i spavao bi mirno.Možeš. Za korist. a ovako ćeš čekati sjekiru za vrat. .Pred njim nisam osjećao strah. Bilo bi bolje. brate. dok ne izadje iz tebe. Ne mogu biti nepošten. . Kojekakav. ali. nemam kad. sam sa sobom sturao sam se s nogu. Nije ni slutio kako je ruzno vrijeme. . . nikad to ne bi rekao. Što god bude. kažem: hoću. upropastice svaku priliku koja mu se ukaze. bolestan sam. dzaba ti ga bilo. Trebalo je da kazeš: ne mogu.Kud se ne sprijatelji s kakvim muftijom. a želio sam. žena mi je sama. ali neka! Sjetio sam se kako je govorio o svojoj zeni. a ne mogu biti hrabar. . . jad i golja. Sad će ti se nasloniti na kosti. nikakav. ne umijem ni kazati kako sam želio. ne zalim. jer je mene kacilo i bez tebe. pa i ja s tobom. neka. doduše. ama neka vidi da nismo svi kukavice. Nisam znao da se i to može. bice s prijateljem. Iz tebe je izašlo. Da si pametan. Velika muka.Rekao sam što sam rekao.Jest da je glupo. Pa vala. sad je budalast ali je ranije bio još budalastiji. sad ćeš to platiti. ruka mi je otekla. sve u sebi. ti si mi potaman. . za inat. Ali to nije ono pravo. I neka si rekao. rekao bi otprilike ovako: luda. Hrabar je.Meni se ucinilo dugo. Teško je cijelog života biti kukavelj.Vala. jer ne mogu drukčije. da mi je drago kad sa sjetim. i da si malo mislio. ne smijem glasno. Ja nikad nisam smio tako reći. a ne sa mnom! . Mahmut me sačekao na kraju sokaka. Naškodice ti sigurno. . . da se ne raprsnem od muke. a tanak ponos. Skrešem.Ruzno vrijeme. tri ovce ne bi umio sacuvati. a ne: neću. halal ti vjera. Onda ću stradati u strahu a pošteno. srecom. ali ljudevan. pa i ne pokušavam.Zato što brzo završiste razgovor. a strah neka čini svoje. kažem: neću. ali zašto: srecom ? . nisam mogao. ipak. Zakljucak mu je neočekivan.I šta si rekao? . da ćeš duže zivjeti. opsujem.Šta je htio? . . a sad će misliti da smo isto. Ali ne treba. ali je pošteno. jest. kao i uvijek. Tako bi mogalo i o meni. Za mene vrijedi.Rekao sam: neću.Nudi mi posao. uletjece u svaku zamku .Pogriješio si.

od snova.koja mu se namjesti. i od pojasa pojasu ne ostaje mnogo. i jedva primio novac za trošak putovanja. sam. nevolja i sebi i onima oko sebe. ta pustolina mi ne treba. Zato što sam iznenada osjetio zaljenje. ponosno je ušao u kasabu. . na kraju snaga. ah eto. od planova. a tuga me obuzimala. sipljivi pobjednik. odahnuo. Jedna luda prodala je jevtino jedino mjesto mogućih uspomena na svoje mrtve. a nada vracala u život. i ne sluteci o mojim mukama. Mahmut se ispravio. ne znam kako je i noć prespavao. ne. da bi novac dala drugoj ludi. nekakvu vezu sam prekidao. . za hiljadu bezvrijednih dječijih svirala. klimav kao trula taraba. možda. sve na brzinu. a ljudi se hvatali za glavu od muke. ugovorili prodaju. Vratio se drugog petka. A u gradu. sinuo. vezivala me s djetinjstvom i sa životom iz koga je moj prostekao. krijuci da sam i ja kriv za ovaj urnebes. oslabio. Zbunila ga je serdar-Avdagina prijetnja. jedva vukući zgrcenu nogu. Ali sad nije imao vremena za takvo izrazavanje ljubavi. a ja sam se uvukao u sebe. zašto da me muci prošlost koje više nema. kojeg bih se rado odrekao u korist svoga neprijatelja. a ja sam se smijao i pomalo stidio. Mahmut je otputovao sutradan.Dok ti se nije štogod desilo . gladovanje i štednja su ga ubijali. opet sve pocinjem iz početka. Zurio je da prodamo moju spaljenu kucu. uredno mi podnio obracun. Put. zaista. srećan zbog prve trgovacke zarade u životu. od nestrpljenja. dizuci takvu larmu. da ne ostane prazna misao. potišten. hiljadu i po Mahmutovih svirala pištalo je na dječijim ustima. obavili potrebne stvari na sudu. da su golubovi bjezali u strahu. sigurniji u sebe nego ikad. i evo. Smijao sam se. Mahmut je napregnuto čekao da primim novac. neispavan ali srećan. u rano jutro. a još više moj odgovor. U što se to pretvorilo stanište mojih uspomena? U piskavi zvuk dječijih svirala! Nisam to smio uciniti. od sreće. A kajao bih se i da sam poslušao. i pisar u sudu je gledao začuđeno. odvajao sam se konacno od nećeg što nije ni postojalo više. po kucama. Ta pustolina mi je bila potrebna.rekao je ozbiljno. ali on to nije vidio. ne baš onako povoljno kako je racunao. kao da sam se spremao na bjekstvo. ali nije zaboravio na posao. bez traga i uporišta i tuga zbog izgubljene prošlosti. nizašto. Mahmut je hodao srećan što je gradu darovao ovu zaglušnu svirku a djeci ludu radost. kao u dvije budale. Šta bih s tim? Da čuvam sjenke? Pod ovim našim nebom veze se cesto prekidaju. Kupac je gledao u nas začuđeno. Rasprodao je robu po ducanima. Ali u jednom trenutku sam zaželio da sačuvam te sjenke. Sada. Završili smo posao. vedar i poletan. za najšašaviju stvar na svijetu. Kad smo sve svršili. što smo i bili. u caršiji. s hiljadu i po svirala. jer bi ga kap udarila da je znao koliko se kolebam. boljeg prijatelja ne trazim. Morao sam sacuvati sjenke. Moje i njihove. postojalo je nekad. poslije mi je bilo zao što nisam poslušao svoju slabost. u mahalama. srecom.

Ako uzimam ruznu. i izdašno trošio novac zaradjen na sviralama. lukavo namigujuci. . ponosan i oduševljen već danima. zbog Mahmuta Neretljaka: veselio se svom trgovackom uspjehu i castio svakoga ko bi našao. Pa eto. pričao je neprestano.Hajdemo . Smislio je nekoliko poslova. A nije bila ruzna. neka se zasiti krvnik. a kako otac da gleda nesreću svoga djeteta? Dodje mu da ga ubije. stekli su ih ni sami ne znaju kako. Niko ne zna. i da će se obogatiti. troje. dok ne oduzi taj dug! Ta priča mi je zaustavila dah. Hvalili su. dobrodušno se smijao na sve otvorenije i sve otrovnije podsmijehe. zato je obecao. Kao da ti srce osnazi. ne moram golu. a Mahmut je pio i castio. zenu tuce. U zadimljenoj kafani ljudi su se glasno smijali. kako da kaze. Sad je stao na svoje noge. bilo je to prije onoga. jer je s njim teško izaci na kraj. nije on za male poslove. možda samo on. Pomoći će i oni njemu.Nije dosta. kolika je to pomoć. koliko bude mogao. kao da ti kicmu ucvrsti. toga neka se niko ne boji. toboze.Dosta je bilo. zato što mu je jedan čovjek povjerovao. Bio sam nepravedan prema njemu. jer želi da sa svima bude dobro i da sa svakim zivi u ljubavi. dukate nije mogao. kad ti neko povjeruje. i cudili se što je dosad krio svoje sposobnosti. licila je na majku. a nijednom trgovcu to nije palo na um. što se vezao za prosjake. nabavice on te proklete dukate. Oznojen. i zet mu krv popi. Grdi ih. a ni ona neće da odbjegne. kako se samo sjetio djece i svirala. njegovu pamet. vratio bi je kući. nikako da se navikne na svoj jadni uspjeh. . Kad mu se kci udala. rekao je otvoreno. na malu stopu. ne primjecujuci ih. Bisere kupio. i nada se da je kobi nestalo. da su mu sada ovi ljudi potrebni. našao je oslonac. prijatelji smo. udarali ga po mršavim ramenima da se povijao kao šibljika. ništa ti za rukom ne polazi. da odahne. da se oni u to ne upuštaju. dobro ih je smislio. već golema tuga. Mladic cista srca Ostao sam u kafani duže nego obicno i mnogo duže nego što sam namjeravao. ali sam bio nepravedan. ali bi tako unesrećio i sebe i svoje. I mrak je pao. zaradice pare. Ali se namjerio na dobrog čovjeka koji je vidio šta on vrijedi. badava ti je i pamet i sposobnost. Ni bolesti neće dati na sebe. i on njima. . isuviše. hvalio se. pitali ga kakav je novi posao smislio. i kao da je čini odmah nestalo. zagrijan picem. Ne mogu ostaviti ljude danas. E pa. Mahmut se prijateljski povjeravao ljudima. da ga je dugo pratila nesreća. zbog poslova. Zar je toliko ozbiljan razlog njegove ludosti? Onda to nije ludost.zvao sam ga. i posprdno zahvaljivali na dobroti i velikodušnosti. i zacudjen što ismijavanje prima kao šalu. Nije mu zbog para. Ništa mu ne bih mogao pomoći. preporucivali su mu da proda ducan. Kojih stvari? Kojekakvih. Smucilo mi se. U poslovima nikome neće smetati. zbog onoga. Da nemaju djece. Zet je trazio. doduše. kune u kamen. karadjoz se njime ozetio.0. da prozivi kao čovjek. neka mu se dijete smiri. ni smrti cak. A onda mi je išaptao. ništa olakšati. i nada se da će uspjeti. ali stao. Nisam imao srca da odem. Kojem psu? Svome zetu. Mahmut je obecao bisernu grivnu i struku dukata. Bio sam ljut zbog ovoga što cini. što da krije od mene: mora zaraditi da zacepi usta onom psu. a kad se nesreća uzme na zub. Svako nosi ponešto na duši. bog mu je svjedok. i poziv na večernju molitvu se cuo s Begove dzamije. zbog sramote. dok je mislio da će cio život provesti u gradu. sva u svadji i neslaganju. ali imaju. ponesen srecom. već zbog drugih stvari. ni nemoci. Svakome će pomoći i savjetom i novcem. .

da bi dohvatio sagledljivu srecu. Sve to prima. i duvacemo jedno na drugo sve do lijeganja. Ali je prvi korak. bog mu je svjedok. Tijana me čeka u praznoj sobi. onda je možda nekad i bila istina. za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najblize. sutra će biti stvarnost. Sad može bez mene. otjerao ih je mrak. neka nije kao klupa. sama. Uzaludno ga je i zvati da prekine svoje slavlje. nije me ni zadrzavao. kao zid. pa je ovaj jadni početak zamislio kao uspon prema zeljenom cilju. Ali to hoću da kažem ja a ne ona. mada to cinim iz obzira prema drugima. Pozurio sam kući. ali se iskrenula u varanje samoga sebe. kao ptice. A ako sutra opet nicega ne bude. Pa ako je njegova moc večeras i privid. mrak je sve crnji i sve hladniji. zna i on. Dosad sam. kao pas. čini su pale. kao da me otpušta. ostace sjećanje. kad jednom uspije u životu. Nije se naljutio kad sam rekao da idem kući. i ovu toplinu. nije pravo što je ostavljam samu. znaju to svi. On je večeras drugi Mahmut Neretljak. šta me se tice Mahmut Neretljak i njegova ludost. i zadovoljstvo koje će sebi pruziti. i pjenušava sreća zbog svoje dobrote. bez skrivenog jada u srcu. sve možda i podsmijeh. ganut. a sad ostaju samo njegova vjera u sebe i njegova sposobnost. i neću priznati svoju krivicu. osporicu joj ga. kao vlastita koza. zeljeni. jer joj onda neću priznati da sam kriv. sokaci tamni i pusti. slobodan. bez sipnje u prsina. Ovo sjedenje s ljudima. zahvalan. uspješan. reći ću joj da neću više. Nije uspio. Ali Mahmut nije mislio tako daleko. cilj je mnogo veći. rame uz rame. I zbog njenog praštanja. dugo očekivan. baš zato što sam kriv. Možda zbog prava koje je platio ove noći da sjedi s ljudima zajedno. da osjeti ili izmisli njihovo poštovanje.A onda sam posumnjao u istinitost te dirljive priče. Ako bude trazila svoje pravo. da govori o sebi kao i ostali. Kako bi Mahmut mogao sve dosad kriti takvu muku? Zar je ne bi otkrio da nam smekša srce? I zašto nikad nije rekao da ima kcerku? Odakle sad kcerka? Ko zna zašto mu treba ta laz. Nadam se da me neće dočekati ljutito. ili svoju muku s njima. i uzaludno je tragati za istinom. Propašce mi uzivanje u lijepom kajanju. sutra će me opet naci. Ne radi novca. kao uvijek. ljudi su se sklonili u kuce. za nevolju. i ovaj razgovor. Možda ima i pravo. ne iza vrata. toga je svjestan. I posvadjacemo . I hvala bogu što je tako. ali šta me se ticu drugi. Nije to cilj. Ne znam da li ga je zamišljao u mnogim godinama nevolja. Neka mu bude. Šteta što varka neće potrajati duze. bez grceva u nogama. šejtanima je dosadilo da mu podmecu klipove. da li je pripremao riječi koje će izgovoriti. zamjenjivao ove ljude. ali mu je suviše dugo da čeka pravi uspjeh. smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada. Ovo je njegov veliki cas. to bi i on teško mogao objasniti. i on nema šta da zali. u lijepom razgovoru to nije privid. kob ga je milostivo ostavila na miru. godinama sanjani. A radi cega. Bice divno ako bude pametna i ne prekori moju nepaznju. pun obecanja. već kako on misli da jest. samo neka nije kao drugih večeri. da sluša njihove podsmijehe primajuci ih kao prijateljsku šalu ili kao pohvalu. Njemu nije važno kako jest. A ako nije laz. Večeras nije sam. Kcerku i zeta je izmislio. velikodušno mi je mahnuo rukom.

Možda ću i otici. kamoli tebe. kao poslije grmljavine.Danas sam razgovarao sa Šehagom Socom o tebi. Bila mu je potrebna velika hrabrost da se uputi prema mojoj kući i da razgovara sa mnom odbacenim.Kako će mi pomoći? . i sigurno je u mraku dobro naprezao oci da prepozna moju sjenku.Razgovarao sam danas.Mogao bi ti pomoći. ne misleći na svoju? Objasnio sam mu da to nisam učinio ni iz dobrote.Može ti naci posao. . kao iza lisice. svakako. Nikome ne govori da sam dolazio. ona će plakati i nabrajati moje bezbrojne grijehe.. . samo to. i eto. Pomenuo te. i ukoracio u mrak. da se vidi u ogledalu.šapnuo je i sakrio se u tami dvorišnog prolaza.Cega se bojiš? Pijan je. Osjetio sam i strah. iznenada. ni . ja ću bjesniti i zazivati bogove za svjedoke. . Iza njega možeš mirno ici po zaledjenoj riječi. Poslije ćemo se izmiriti. pričali smo o tebi. . i bice lijepo. ali za njega nije ništa manji zato što je nama smiješan. i želio da potrcim za njim. Prošao je moj komšija. Obicno se vracam ranije. Bice lijepo. i ucutao.Je li te kogod pratio? . .se. sakrivši se iza mene. nepriznatim. Otidji. .Ništa. moj nekadašnji prijatelj i poslodavac. da sam najnesrećniji od svih ljudi i da me niko ne razumije. krijuci se tamom. da ga ko ne vidi.Ne možda. ulicni cistac. .Imam. .Sigurno si čekao dugo. toboze šetajuci. već sigurno. Nasmijao sam se: . Pogledao je iza kapijskog direka.Eto.Zašto bi me neko pratio? . .Dobro. . kao poslije kiše.Udji . Zašto se brine za mene? Da li zbog sjećanja na Dnjestar. kad sam ga oteo od smrti. . premro od straha. da prikrijem cudjenje što ga vidim ovdje i u ovo vrijeme. Mula Ibrahim se pribio uza zid.. pijani Zuco. On može sve. . ni iz sazaljenja. Rekao sam to samo da nešto kažem. Smiješan je ovaj njegov strah od svakoga. Šta se to desilo? Prijeti li mi neka opasnost? Ali sam se odmah umirio. od nicega. Hvala ti. Sam je pitao . a. Pred ulazom u dvorište presreo me Mula Ibrahim. ne bi prepoznao ni sebe. Rekao je da dodješ. rekao je da ga posjetiš. advokat. kao da mi je mahnuo rukom u prolazu. sigurno.Imaš li novaca? .Šta bi trazio od mene za tu uslugu? . to je korisno pred spavanje. Gledao sam za njegovom sjenkom što se štapala sa mrakom. da mu ne promaknem. . pomislivši da on ne bi došao ni u blizinu moje kuce kad bi postojala i slutnja opasnosti. makar i ovako škrto. da ga upitam zašto je dolazio ovamo.upitao je oprezno. ispricao sam ono što znam. ne odgovorivši na moju zbunjenu riječ o zakašnjenju.dodao je pošteno. Hodao je.Šta Šehaga ima da pita za mene? . ma kako me docekala.

Mogao sam isto tako da ga ostavim u bujici. na Dnjestru. i kajanje. I možda je njemu bilo teze nego meni. rekao sam mu to davno. zastao sam na vratima. Došao je sam. a eto. i zapamticu samo njegov podvig. ali ja to neću znati. khkh. pošteni čovjece. na sanduku je mirno sjedio serdar Avdaga. i tu ludu rijeku. zbog drugih. izranjavljen ubodima. Zapamtio je sve. pošto je učinio ono što nije pametno ali je pošteno (kako bi rekao Mahmut). Je li Mula Ibrahim znao da je Avdaga u kući? Onda je njegova hrabrost još veća. nije bilo prirodno. Rekao je samo da se nadao. nemajuci hrabrost da me spase. nepoznatog (a ja mislim da sam se samo drzao za dasku. mogao je i zaboraviti. Ispricacu Tijani smiješnu pricu o junaku koji je to postao zbog straha. Želio sam. kao zmiju oko vrata. I nikada nikome nije želio toliko sreće kao njemu.. Sada. makar dok ne izadje na obalu. Pocinjem da cijenim tu vrstu hrabrosti. i tog ludog mladica. Prvi život mu je dao otac. Neka ti je bogom prosto. cak ni njemu. Sigurno je bilo teze. možda je njegova duša prostranija nego što sam mislio.. i taj ludi predsmrtni cas. kao da je sasvim prirodno da upadne nekome u kucu. dok se vraca. strah mu je još veći. kao groznicu u tijelu. nikako lakši. došao je večeras. Nije mogao da ostavi svoj mucni strah kod kuce.. da ga usred noći probudi stid. iako se boji. raspamecen. Neka ti je bogom prosto. kao da sam pamet izgubio. ali je njegova nevolja što je dobar čovjek. On pamti moj cin i svoj strašni cas. nije mogao zaboraviti da samo njemu i cudu duguje život. u Sarajevu. i za pobjedu nad smrcu. Nije simio da poruku pošalje po nekom drugom. zbog njega. Onaj nije želio. oprljen vatrom. iznutra. Morao je zapamtiti roditelja. nosio ga je u sebi cijelim putem. izgrizen ujedima. da mi. mnogi zaboravljaju. kome ne dozvoljavaju da to bude: izvršio si duznost. Tijana nije bila sama. Ona je možda i veća nego kad straha nema. možda se već kaje zbog nerazmišljenog postupka. jer mu je od njega sve zavisilo. i sigurno je taj strah bivao sve tezi. njegovom i svojom. kažem i sad. dok je prilazio zabranjenom mjestu. I došao je. kao ratnik. pa se nosi cak i sa strahom koji bjesni u njegovoj krvi. iz samoga sebe. da će . ali i zadovoljstvo samim sobom. Doduše. za moj bi dao i dušu. donese vijest o pomoći. ja drugi. iznenadjen. A možda i nije. i želi dobro dobrim da vrati. zato je cutao i znacajno ss nakašljavao. i o poštenju rodjenom iz stida. Ali. kad se uneredio od straha. ocekujuci da objasni zašto me obradovao svojom posjetom. A ljudi su ga natjerali da dobro vrati nezahvalnošcu. Neka ti je bogom prosto. A nekakva luda je uporno vukla camac kroz pobješnjele talase. Lakše bi mi bilo da sam ugledao kurjaka. umiruci od straha. pred smrcu ciji je ledeni dah već osjetio. bez razloga i bez sazaljenja. Onda kad je digao ruke od mene. Pogledao sam Tijanu bez riječi: šta hoce ovaj? Odgovorila mi je toboznjim osmijehom: otkud znam! Pozdravio sam se s Avdagom. a poslije. i nisan znao šta radim. Zato mi ne duguje ništa.. Ali se ne pamti razlog već cin. Ali se on nije zurio da ista kaze. Sigurno se tada najiskrenije u životu molio za život drugog čovjeka. da ne propadnem).zbog svjesne odluke. zbog nezahvalnosti. izgledao je zbunjen. nepozvan i neočekivan. narocito vaznijeg. kao vatru na košulji. čini mi se. Bio je to nerazmišljeni cin. pomislio sam. Za njega je to isto kao da je jurišao na utvrdjeni šanac. Kad sam ušao u sobu. nekad. ni otrijeznjen. smrknut i ukocen. Ne zaboravlja. samo blaze i toplije nego nekad.

da se na njemu naplati za svu gorcinu posljednjih mjeseci. ali ga puštaju da odrzava strah medju ljudima. kako Mahmut slavi svoj trgovacki uspjeh.Čudni ste vi ljudi .. A nesrećan je zato što su ga uhvatili. pokrenuta riječima. slušajuci svoju strogu savjest. to mu nikad zaboraviti neću.Jeamo li čudni što nam u kucu dolazi prezreni Mahmut Neretljak? Kazeš za njega: jad. pa da nastavi svoju litaniju. jedino on. Avdaga? Šta hoćeš od nas? U početku su me uplašile njene oštre riječi. A Tijana. kao da ne razumije o čemu govorimo. ali je svakome nalazio krivicu po svojim mjerilima.. ali kad sam vidio koliko ga je zbunila.upitala je oštro. pa sam morao da objašnjavam. da mrzimo ljude. Bogzna šta bi bilo od nas bez njega. izgleda. niko nam nije pomogao.. nezadovoljna i Avdaginom primjedbom i mojim odgovorom. da se tuzimo. samo nesrećan. makar nakon toga i umrla od straha. Avdaga. kunemo. i on to čini sasvim pošteno. sad je vidio šta je to zenska glagoljivost. neuznemirena nicim što bi je usplahirilo. i nikad nije uzela nauk za poslije. Znao sam da nas sad odredjuje. nesreća kažem. i još iz tako lijepih usta. tim tajanstvenim sojem.rekao je Avdaga kratko.Zašto smo čudni? . khkh. .rekao je zamišljeno. izgubi čim ga se neko ne boji. mrak je već davno pao. Njegovi ga preziru. samo cekala da on kaze šta bilo. jer druge riječi nemam. Dobar ne može biti kad je lopov. i ne uciniti ništa što bi ga ozlovoljilo. a oni koji su osudjivani kao krivci ne mogu nikad više biti pravi ljudi. To je njeno najveće opravdanje za svakoga. što nas još nije odredio.odgovorio sam. Više je volio da kazni stotinu nevinih nego da pusti jednog krivog. i želio mu još veće muke. . Ništa nije rekao. Jesmo li čudni zato što nikome nismo ucinili zlo.Nimalo gori od drugih . progovorio svega nekoliko riječi. A možda je nesiguran pred zenom. i ja sam znao da je sad ništa ne može zaustaviti. . uspio bi u ma čemu. Ali Tijana nije mislila tako. A vidiš. On se. . koliko i svoje gospodare. Hljeb nam je donosio od svoje sirotinje. A ona je. pa da ne budemo čudni? Da psujemo.Jad . niko za nama ni glavu nlje okrenuo. Za Avdagu je to najgora pokuda. da o zlu radimo? . naljucena uvredom. samo je zejtanjavi pogled prenosio od mene do Tijane. a ne bi ostao fukara.Kud ti ode! . kao da trazi pomoć. kao da ga nešto pritiskuje. Možda zato što smo mu nejasni. više zbog Tijane nego zbog njega. zadovoljno sam gledao kako se pece na jakoj vatri. Svi su ljudi mogući krivci. I još gore. Pa šta smo onda? . Sigurno misli: da išta vrijedi. koji je sa ženama. evo već drugi put to vidim. sabljajuci se na sanduku. i bilo mi je zao da ga ostavim. što nikoga nije zaboljela glava zbog nas. Gledajuci je začuđeno. I sad je on jad. Ona ne može da ocuti na nepravednu riječ. i smatrao sam da je bolje ne pogoršavati svoj polozaj u njegovoj glavi. Bolje da ostanemo čudni i nejasni nego sumnjivi. pred onima koje smatra krivcima sigurno se ne zbunjuje. rekla je da je Mahmut dobar čovjek. što nikome nismo nanijeli nepravdu? Ili smo čudni što mirno podnosimo nepravdu koja je nama nanesena? I šta bi trebalo da ucinimo. a mi smo čudni! Gdje ti je srce.me zateci kod kuce.. uzivao sam i u njenoj oštrini i u njegovoj zbunjenosti. Ali pomoći nije bilo. Stari nezenja. ne zna kud da nas smjesti: nismo ni zlikovci ni ljudi od reda. Avdaga se okretao prema meni. Zato sam ostavio da njegova troma misao mirno odlezi. kad nas je nesreća pogodila.

- Ja sam mislio... Ne bih rekao da je išta mislio, sve je u njemu ispreturala. Možda se pokajao što je upao ovamo (još ne znam zašto), a možda nije mogao ni to, zbog cuda što ona ne osjeća strah pred njim, kao drugi, što ne bira riječi koje će mu reći, kao drugi, što ne misli na njegov krvavi posao, kao drugi. A bez tog straha, koji nosi nad sobom kao barjak, što lebdi oko njega kao oblak, bez tog maca što sasijeca ljudima hrabrost, on je razoruzan i nemocan. Neka mu je bog milostiv, ali sad su mu se i one dvije jedine misli koje ima upopriječile u glavi, kao dvije kosti u grlu. Odlucio sam da mu priteknem u pomoć, iz straha da se ne pocne spasavati surovošcu, kako ne bi ostao ponizen. Krajnje je vrijeme da to ucinini, možda je trebalo da se umiješam i ranije. - Da nisi malo nepravedna, zeno - rekao sam pomirljivo, nadajući se da će me shvatiti. Avdaga nije mislio ništa rdjavo. - Ne znam šta je mislio, znam šta je rekao. Pa ako neće da nam pomogne, zašto nas vrijedja? - E pa, ne vijedja, nemoj ni ti tako. Sad je Avdaga došao do riječi: - Drugo sam mislio, ne to o čemu ti govoriš. Mislio sam: niste baš bogati. - Slobodno reći da smo sirotinja. Je li to grijeh? - Nije grijeh. Ali sam mu nudio mjesto. Odbio je. - Neću da upropastim čovjeka, Avdaga. - On je sebe svakako upropastio. - Šta onda hoćeš od mene? - Ništa. Samo, ne znam, ne razumijiem, odbiti mjesto a biti ovakva sirotinja. Eto šta njega kopka! Ali kako da mu to objasnim? Ne mogu da budem nepošten, nisam zvijer, ništa mi čovjek nije učinio... Što god bih rekao, kao da bih govorio o njemu. A čini mi se da zbog sebe i pita. On ubija ljude, uvjeren da čini poštenu stvar. Ja ne znam da li sam i u ratu ubio nekoga, a kad bih vidio mrtvace poslije bitke, jeza me podilazila od pomisli da koji od njih nije pao od moga metka. Kad bih mu to rekao, mislio bi da lazem, ili da sam potpuni slabic. Ne bi mi vjerovao ni zbog toga što poznaje dosta, veoma mnogo bezobzirnih ljudi. Nikako nije mogao sebi da objasni zašto sam odbio njegovu ponudu. Dobio bih posao, od mene ne trazi mnogo, pa cak niko ne bi ni saznao da sam nešto ruzno učinio. Samo bih ja znao, a ne vjeruje da bi mi to smetalo! Da sam mu pomenuo savjest, ne bi razumio. Njegova savjest je drzavna, i ne zna da može biti i svoja vlastita. - Vidiš, Avdaga, najteze je objasniti ono što je najjednostavmje - pokušao sam da nadjem rupu u njegovom oklopu. - Eto, da li bi ti, rećimo, ubio čovjeka da bi uzeo njegov curak, ili konja, ili imanje? - Ne bih, boze sacuvaj. - Pa zašto misliš da bih ja to učinio? Cutao je neko vrijeme, pa zatresao krupnom cetvrtastom glavom. To je drugo. Ili misliš da Mehmed Seida nije grehota izbaciti iz sluzbe? Mehmed Seid nije više nizašta. Sigumo misliš da nije grijeh ni Ramiza uništiti?

- To će drugi odluciti. - Ali misliš da nije grijeh. A zašto? Zato što je neko rekao da je opasan po drzavu. - On je protiv drzave. - Teško drzavi za koju je opasan jedan jedini čovjek - rekla je Tijana narogušena. - A nije on opasan po drzavu, već po nekoga ko misli da je drzava. Sad sam se i ja zacudio njenim riječima, a ne samo Avdaga. Ocima sam joj davao znak da prestane, da se stiša, opasno je prešla dozvoljenu granicu, ali ona nije vidjela moje zmirkaje, niti je više vodila racuna o ma kakvoj granici. - Je li moj otac bio opasan po drzavu? - nastavila je ogorceno, otkrivajuci razlog svoje zestine. - Ne, ni za koga on nije bio opasan. A opet su ga ubili. Nekome su naredili, i taj je poslušao. Možda samo zato što je nešto rekao u picu, ili se nekome ucinilo da je rekao. Tudji život je jevtin, Avdaga. Mnogo ih je koji nikoga neće pozaliti. Pa zašto i od poštenih ljudi stvarate zlikovce? Neka ostanu makar za cudo. - Kao rijetke životinje - dodao sam, smijuci se, kad već nisam mogao ništa drugo. - A tebi hvala što si nas posjetio. Ali ako si dolazio da Ahmeta nagovoriš na ruzno djelo, uzalud si dolazio. A sad je vrijeme da se spava. Kasno je. Tako ga je istjerala, nimalo obazrivo. Ne znam šta bi Avdaga učinio da sam ja to rekao, na nju se nije ni namrštio. Samo je premještao duge noge i ruke, kao da nigdje nisu na svome pravom mjestu. Cinilo mi se da je i ranije htio da ode, ali ne zna kako, da ne bi ispalo ni kao poraz ni kao prazna srdzba. Izabrao je najnerazumniji nacin: pogledao me, pokazavši glavom na Tijanu, i nespretno se osmjehnuo, bez riječi, kao da mi kaze: takva li je ona! I kako mu je izgledalo da se lijepo izvukao, ustao je, udarivši se po stegnima, i rekao, opraštajuci se (mislio sam da se ruga, ali ne, bilo je sasvim ozbiljno): - Lijepo se narazgovarasmo. Ne zamjerite. Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili! Ali ne bih rekao da je otišao uvrijedjen. Ko zna šta je ušlo u njegovu otpornu glavu, a šta mu je samo prolepršalo pored ušiju. A onda mi je palo na um da je cak mogao osjetiti poštovanje prema nama, zato što ne pristajemo na podlost, i što mu kažemo šta mislimo. Možda, jer Avdaga je surov ali nije pokvaren, ne zna za milost ali nema lukavstva. On je izvrnuti, unakazeni narodski čovjek, koji drukčije ore i kopa nego njegov otac, ali je nešto ljudskog moglo da se zadrzi u njemu. Neko zrno, neka naplavina, neko blijedo sjećanje. Ali sve ovo govorim napamet, jer ne znam kakva se cuda dešavaju u duši jednog dzelata. Ispratio sam ga do sokaka, ne znajuci šta da mu kažem. Nisam htio da ublazavam ni da utvrdjujem ono što je receno. - Žena ti je opasna - rekao je, pošto smo sišli niz stepenice, da ga ne bi cula, pomislio sam. - Sad znam zašto nisi pristao. Zbog nje. - Kako zbog nje. Odgovorio sam ti odmah, ne pitajuci nju. - Ne bi joj smio na oci da si pristao. A ja se cudim: zašto? Vidio sam zašto. Hvala bogu što se nisam zenio. Nego, nisam ti rekao zašto sam došao. Dobro se sjetio, makar i na kraju.

- Porucio ti je Dzemal-efendija da dodješ sutra u Begovu dzamiju, u podne. I rekao je da nemaš pravo, ne ljuti se na tebe. - Zašto da dodjem u dzamiju? - Bice sva ulema. Govorice se o onom studentu, Ramizu. - Šta će se govoriti? - E, to ne znam. A Ramiz je zatvoren u tvrdjavi, jesi li cuo? - Kada? - U prvi mrak. Uhvatili su ga ljudi kojima je govorio. I predali vlastima. E tako, i dodji, sigurno. Pošao je, pa se vratio. - Kad sam došao, tvoja žena nije bila sama. - Nego? - S Osmanom Vukom. Otišao je kad sam ja došao. - Sigurno me nešto trazio. - Možda te i trazio. Samo da znaš. Nije vjerovao nikome, kako bi vjerovao ženama. I upozoravao me da pripazim, ali s te strane sam miran, hvala bogu. Avdaga je otišao u mrak, a mene ostavio rasturena, zbog Ramiza. Govorio je kako misli na porodicu i kucu, sad misli još vrelije. Mrzio je sve Avdage ovog svijeta a još više njihove gospodare, ponizene je pozivao u borbu protiv njih, a mislio je na toplinu prijateljskog razgovora. I na djevojku je mislio. Sigurno joj sada u tvrdjavskom zindanu, zatvorenih ociju, govori kako su ga surovi ljudi vukli večeras, ne njegovi, oni su ga cekali u dzamiji, kao i svake večeri, i kako misli na njih, i kako nisli na nju, jer su mu ostavili samo misao. Sad je sam, uzasno sam, i možda se sjeca zeljenog prijatelja, možda i mene, možda njegova misao oblijece oko moje glave, a ja je ne vidim, samo slutim. Ne znam kako mu je, možda pusto i teško, možda je crna praznina oko njega, u nedogled, on je mislio na svakoga, na njega ne misli niko. On bdije, uznemiren, ljudi spavaju. A može biti i da se varam. Možda je njegovo lijepo srce zadovoljno što je učinio koliko je mogao, možda vjeruje da ljudi ne spavaju zbog njega, sjeme njegove riječi klija u njima, možda je uvjeren da će neki drugi Ramiz zauzeti njegovo mjesto i boriti se za ljudsku srecu. Ne mogu svi ljudi biti sebicni i uplašeni. Vidio sam ga kao sitnu svijetlu tacku u mraku ove noći, u mraku ovoga svijeta, i cinilo mi se da mi je taj nepoznati mladic najblizi čovjek na zemlji. Uzalud je, ne mogu pomoći ni njemu ni sebi. I ma šta je učinio, svijetla tacka će se pretvoriti u puhor, a moja večerašnja tuga zbog njega postace sjetno sjećanje. Ali sad me u grlu guše suze zbog kobi ovoga svijeta. Samo, neka to ostane u meni. Ne mogu uzbudjenu Tijanu uznemiravati novim uzbudjenjem. - Je li štogod rekao? - upitala je, misleći na Avdagu. I ja ću misliti na njega, da ne mislim na Ramiza. - Kaze da si opasna. - Možda sam pretjerala. Nije trebalo da govorim onako.

- Zašto nije trebalo? Govorila si istinu. - Ne, ne, pretjerala sam. Nisam baš ispala pametna. Uzalud sam je uvjeravao da je bila u pravu i da je zbunila Avdagu. I kasno mi je palo na um koliko griješim: da sam joj zamjerio što se zatrcala, branila bi svoj stav. Ali kad nije trebalo da se brani preda mnom, pocela je da se optuzuje. Grdila je sama sebe i istovremeno zeljela da je branim, a njeno srce će zapamtiti da sam bio uz nju. A onda mi je otkrila ono što sam znao: bila je takva zbog oca, već je pocela da zaboravlja, na svoju sramotu, ni za grob mu ne zna, nekad je mislila da će umrijeti od bola i od tuge i sad jedva i pomisli na njega, a sjetila se, i opet je zaboljelo zbog Avdage. Kazu da ga je on ubio. Smiri se. Ne misli više na to. A za grob ćemo raspitati. Potrazicu seljake. Zašto? Obicno je govorio: Kad umrem, svejedno je gdje ću biti. Govoricemo o tome poslije. A sad pokušaj da zaspiš. Ne mogu. Krivo mi je što sam onako govorila. Natovaricu ti još veću nevolju na vrat.

Plakala je u mome zagrljaju, uzdišuci, mucena zlim slutnjama. Otiruci joj suze, što su odlivale bol, tješio sam je lakomislenim razmišljanjem, da slutnje ne donose nesreću, i da zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom. A onda, više ima nevolja nego krivica, a najmanje je nevolja pri ljudima koji imaju najviše krivice, pa je šteta što nismo više krivi. Ali svijet se ne upravlja po razumu ni po posijanim uzrocima, da bi ljudi od njih znjeli posljedice, već po najludjim slucajnostima, a mi smo svoje zle slucajnosti već potrošili, ostale su nam samo dobre. I dok sam raspetljavao svoju spletenu odbranu našeg prava na srecu, zeleci da govorim, da ne bih mislio, ona je zaspala, duboko dišuci, obrazom priljubljena uz moja prsa, snom oslobodjena straha. Ostali smo budni samo ja i mladic gore u tvrdjavi.

zato se i smijemo. šta može i stotina? Jedan pijetao. sva će ostati. Pekarski radnici su veseli. Misliš na nešto drugo. Samo kad se probudiš.Hoću da te mirišem. nepoznatog. Hoću da te naljutim.Zar niste ništa saznali? . . Za nas se ništa ne dešava. šta ti se desilo? Zar ti ne smijem reći koliko te volim? Braniš se od nećega. Hoću da napunim oci tvojom slikom. zar izgledam bolestan? Zar ne smijem ustati kad mi se ustaje? Spavao si nemirno. Mislim kako sam srećan.Onda ću reći istinu. Sad moram. je li želio da strada? Je li se nadao da će svojim stradanjem podici ljude? Neću da mislim na njega. smijete se. Šta može jedan čovjek.Nećeš uspjeti. usne nabubrele kao u djeteta. da ništa više u njih ne stane. oci joj vlazne od sna.I šta još osjećaš? . . Znao je šta ga ceka. Izdvojio se svojim stradanjem. smiju. Neću da mislim na Ramiza. a kao da sam znao njega jedinog medju ljudima. Srećan. zar ne vidiš? . Jeste li culi štogod lijepo? . Ne.Sve je poskupjelo. . niko se ne bi probudio.11. je li to novo? . netaknuta. nijedno neće iskupiti. razgovaraju. ljudi? . drijemaju. Pekari su već drugu pec ispraznili. . i uvijek to znam. milioni spavaca. Cega to? . Jesi li bolestan? Pobogu. . a njegova žrtva nema svrhe. nekorisno je. lenjivice. .I nikad više? Samo kad se probudim? . Neću da mislim na Ramiza.Vi bdijete noću. cula sam kako se okrećeš.Nismo. ljubavnici se kriju. Otišao sam u pekaru. Lijepa si uvijek.I nikad više.Sve što se po noći desi. kao cvijet. za inat. Tijana me docekala budna. ali neću da kažem. Neću da mislim na Ramiza I probudio sam se misleći na njega. po danu se sazna. A sad mi reći. Crna kosa joj je rasuta po jastuku. Sjednem na postelju do nje. pored svega. osjećam to svakim damarom. Saznacemo. Neću da mislim na Ramiza. kao da iskupljuje sva naša zla. Zašto baš jutros? Mislim cesto.Vidim. Zašto su ga zatvorili? Mogli su ga mirno pustiti da vice.Kako si lijepa kad se probudiš! . da uzmem hljeb.Šta ima novo. šale se. Zašto si ustao tako rano? Nije rano. a po noći se svašta dešava.

Nema svrhe. Ispricao sam o Ramizu. Nije vrijedilo ni da pokušavam. Odmah sam vidjela da nešto kriješ. ništa od nje ne mogu sakriti. Kaze to nerado. Tijana me gledala kao bolesnika. kako je zatvoren u tvrdjavi. Ništa mu ne možeš pomoći. Badava je. . Doruckovao sam. kriv je. i on zna da neće. molim te. Neću da mislim na ono što je nemoguće. kud sad i to. I kaze još više: Šta možeš. I ne znam ga dobro. nema koristi. Niko sad neće ni prstom maknuti.Zbog Ramiza. za krivicu koju ne praštaju.Ma neću.Ne znam. Ne vjerujem. nema smisla. ali kaze. ni polozaj. a zao mi je. trazice da ga puste. Ko može išta da ucini? Ne može niko. Kako bi bilo da odem do Zafranije. da ga zamolim? Zašto ti? Odmah će pitati: zašto baš ti? Nismo prijatelji. A jest. . Rekao sam da idem malo u grad. čim se završi. šta imam da govorim. ni djelo. . jer je poštena. to mi je sinoć rekao Avdaga. Govorio je protiv njih.A kakav je skup? . Ne misli više na njega. Liciš na dijete koje se skriva. . ništa ne stoji iza mene.Zašto tebe? . da prohodam. A šta mogu ja? Ni ime. Zašto si sakrio od mene? Da te ne uznemirim. dici će se ljudi. Ne mislim. Niko ni riječ neće reći za njega. Vrati se odmah. Uplašila su nas. ne usudjujemo se da trazimo cak ni milost ni za koga. nema koristi. ni porodica. boze. . nisam znao šta jedem. U ime cega bih govorio? U ime sazaljenja? Šta moje sazaljenje znaci ikome? I zašto? Za nepostojeci dug savjesti.Ništa ne govori. . sinoć te trazio Osman Vuk. Neću da mislim na Ramiza. neće ga pustiti. kiselim osmijehom krijuci svoju zabrinutost. da me zadrzi. Nije htio da kaze šta hoce.Zašto ne ostaneš kod kuce? . A on se možda nada. samo ćeš sebi odmoci.U podne je nekakav skup u dzamiji. . ni bogatstvo. Ne bih ni išao da smijem. za čovjeka prema kome nemam obaveza.Oh. ništa! Obecaj mi. a kao da jesmo. Nikoga nema. Kako si vidjela? Nikad nisi tako njezan kao kad ti je teško. Zafranija je pozvao i mene.Uvijek me stjera u cošak. Ne znam.

zdravo tijelo. Ne mislim baš pametno i ne mucim se suviše teško. Mucicu se mišlju o dobrom čovjeku koji u tvrdjavi čeka smrt. zaljenja. Otišao sam od kuce da se nadjem s kim bilo. do podne. da se raspitam. sve je u meni jasno i svijetlo. avlija puna mladog svijeta. Trazio sam mogućnosti izvan ovih kojima sam pritisnut. A u podne. sve što mu ne treba. kao srna. i sav taj smrad nazivacu iskustvom. Bicu radije ludi čovjek. mlado sunce. Ništa ne mogu uciniti. obuzima me tiha bezrazlozna radost. koracam kao kroz rosu. i što je od njega daleko kao nebeska zvijezda. koji misli o nećemu što ga se ne tice. kroz svjezu vodu. Vlazni krovovi. vlazne tarabe. srna. Ili će reći ono što znam. Pobjegao sam od njega u blazenu rajsku prazninu. I opet sam čovjek koji se muci i ništa ne zna. još osjećam. Mislicu i zaboraviti. da je najbolje gledati svoja posla. Polako postajem smetljište istruljelih jada. A nisam se našao ni s kim. Neću da mislim na Ramiza. igra kolo. da cujem štogod. Toliko mogu. niko neće da kaze. Ne znam je li sreća ili nesreća što to ne može biti potpuno. vlazni sokaci. o čemu? Niko ne zna. stida. ali mislim. i veseo razgovor. S kim. udara nevidljiv saz. cuje se smijeh. I čim sam se sjetio svega. Kao i tolike druge stvari. modro nebo. odjednom sam zaboravio sve. kroz lisnatu šumu. Tijelo je pametnije od uma. Ili se tijelo pobunilo protiv more koju mu je nametnula misao. a mislim. mrtvih zakletvi. zna sve o sebi. . poput planinskog izvora. ponizenog ponosa. neću moci ništa da izbjegnem. Našao sam na svadbeno veselje u jednoj avliji Vrata su otvorena. već osjećam kako zaudara. Koliko li je sati? Neću da mislim. cak i ono što mi ne znamo. opet sam osjetio tromost udova i spletenost misli. poslije će mi biti svejedno. Neću da mislim na Ramiza. nikog se ne tice. prohladan vazduh. i pjesma.Sasvim sam bio zaboravio na njega. Do podne. ali dovoljno da mi jutro ne bude više blistavo. sve što mu treba. Ne mogu drukčije. šta. da porazgovaram. što ne može popraviti. Tijelo je kao biljka. tijelom mi juri iskricava krv. ali sam samo trenutak bio biljka. Ne bih želio da to ostanem. nisam porazgovarao ni o čemu. Ne znam kako. nisam cuo ništa.

a ja sam odbio. srecom. ne znajuci. Sve bi sa mnom mogao svršiti serdar Avdaga. Avdaga će ustati i reći kako me zvao da svjedocim protiv Ramiza. Pocele su da mi padaju na um najludje misli. bio bih srećan da se ja spasem. smiješeci se ljubazno a opet odlucno. Zazmurivši kratkovidim ocima. neprimijecen. crijeva su mi burljala. možda ću sazreti. govorio sam. odlucno u ime kadije. Neću da mislim na Ramiza. ali je pravi . Ovi ljudi su mozak i snaga grada. na čemu im on. i nimalo mu nije nezgodno što ga tako stidno hvale). ne videci nikoga. ciji su ugled. i dugo ih nosio u mislima. Sad ne mislim na Ramiza. Mislice da bjezim sa skupa. Jednom. Zašto nisam kao oni? Zašto ne vodim brigu o svome životu? Zašto me se tice ono što me se ne tice? Možda ću ozdraviti. Znao sam da je to smiješno. Sjetice se i sijela kod hadzi-Duhotine. zastao je i poceo da trazi bolje mjesto. Ako me potjera napolje. pomenuce i da mi je žena hrišcanka. ili posljednji pandur. a ne bi trebalo zamuciti ovoliku gospodu. i kad bi se kojim cudom svod dzamije srušio. i sjeo u kraj. ni za kakvu tešku stvar. makar i jedini. svi će se okrenuti da ocima probodu to cudovište koje se zove Ahmet Šabo. pojuricu preko ljudi prema vratima da se docepam zaklonjena mjesta. i poceo da govori. zagledan u neku zamišljenu tacku pred sobom. Podne je blizu. Vidio sam ih u prolazu. a on je slušao mirno. i prozivjece tako. osjećao sam muku u stomaku. ustalo je Dzemal Zaframja. ruke gorjele. u svoje ime. a cinilo mi se da samo mene gleda. a ako pomene šta mu je sinoć sve izgovorila. rekao je da je po naredjenju casnog i poštovanog kadi-efendije.Niko od njih ne zna za Ramiza. vaznije imame i vaize. Ali uzbudjeni mozak je kao usplahirena životinja koju uhvati strah i kojoj se čini da je sve protiv nje. Uza svu zalost koju bih zbog toga osjećao. već na ono što će se o njemu govoriti. praveci se da me ne primjecuje. Zašto su me pozvali? Gore. Kad se dzamija pocela puniti. a kadija je prošao namršten. zaista. koje mu čini cast. ili me neko pozvao greškom. i glavnog kadiju u pratnji Dzemala Zafranije. muderise. Povod za ovaj skup je sitan i nevazan. Ima pravo. zamolio je najuglednije ljude da dodju na ovaj skup. Ušao sam u dzamiju. jer. Mula Ibrahim je ušao medju posljednjima. u procelju. ljubazno u svoje ime. Ništa od jutros nisam jeo. ni za skup u dzamiji. ne gledajuci pošao prema meni. šta ću ja na ovom skupu? Svi će pomisliti da sam samovoljno upao. grad bi ostao bez pameti i bez znacaja. poštenje i mudrost poznati i izvan našeg grada (poklonio se kadiji. posmatrao sam izdvojen. ili Dzemal Zafranija. ne gledajuci ko sve stoji u dvorištu. sam. Blago vama. a kad me vidio. po naredjenju. govorio sam. jer ne bi bilo pravo da se nadjem na spisku s tako znacajnim ljudima. zahvaljuje. blizu vrata. Ne znam kada. Djavo vas odnio. Nije to bila pakosna već smetena misao. Dzemal se smješkao svima. jer su svi gledali u one koji su ulazili posljednji. istaknute pisare.

moramo to reći. a ne iskrena misao. Ne znam kako je uhvatio da je riječ o neprijatelju carstva. A i mi smo neslozni. da se to ucenje pojavilo. gluhi narodni prvak. saopštiti. i on će ga. i još besmislenije. koji se ocevidno još nije bio završio. najkrace što može. Nadam se da ćete reći sve što mislite. sigurno da uhvate dah. a ni ovakve nesmotrenosti. a odstupanje od bozjeg zakona je grijeh i bogohuljenje. ne bi nas zbog toga pozvali. gdje su pravi vjernici? Gdje je bila i šta je radila vlast za toliko vrijeme? Bili smo slijepi i gluhi. cak i presvijetlog cara.) Taj bjesomucnik je napadao naše zakone. A sad. Smatra da s ovim naucnim cinjenicama treba upoznati neznalice i zabludjele. kao i onda kad je nastalo. (Eto. da bi pametniji od njega mogli da kazu šta misle. u kojem svako treba da se brine o sebi. Kao kadijin potpis ispod svega što je rekao. ali ovakvog zlodjela u mome kadiluku više neće biti. imena. jer svako vidi da današnji seljaci dobro zive i da poštuju carsku vlast. vjeru. još je mnogo lijepih ukrasa i obrta ostalo u govornikovom grlu. kao da sam za sebe misli da nije castan. ali je on tu kadijinu grubu neobazrivost prihvatio kao pohvalu. . koje castan čovjek ne može ni ponoviti. za punih trideset dana. s dozvolom i po naredjenju cestitog kadije. naša gostoljubivost i otvorenost poznata je svakome. bez toga nema napretka . prstom nije maknula. Pa iako je to strašno i jedva shvatljivo. Cijelog ovog mjeseca zavijali su psi. kako ne bi nasjedali varalicama. samo kad mu se to prohtije. izvukao sam za sebe zakljucak. Vjera je nepogrešiva jer je bozji zakon.rekao je kadija mrko. Danas je to ucenje besmisleno. pitanje nepoštovanja zakona. iz noći u noć. nastala je kratka stanka. kao posljedica siromašenja i nezadovoljstva seljaka.razlog vrlo vazan. možda cak i na neslaganje. Možemo li trpjeti da svaki zlocinac. ali tu nije pogriješio. a bogzna je li tako. To. ne treba dokazivati. Niko nije ni protiv toga što je on drzao predavanja. On odlucno zastupa slobodu mišljenja. na veliku štetu našu i njegovu. U našem gradu je boravio neki probisvijet Ramiz. ciji su uslovi života bili teški. nekako se to uklapalo u razgovor o Ramizu. koji za sebe tvrdi da je student Al Azhara. ali se taj bezvjernik i neznalica usudio da ljudima govori najstrašnije stvari. prekinuvši lijepo izvezeni Zafranijin govor. pred punom dzamijom. kao da je zaboravio šta je rekao. Zato je blistao kao mlada na vjencanju. a ako je istina. govorite! Kad je kadija ovako umiljato dao riječ slušaocima. koja mora da zna šta sumnjivi ljudi rade. da ga omete u govoru. drzavu. bez obzira što ih je mali broj.Vi ćete reći šta imate. godina. poznata ništarija. rekao je. ne znam kada i ne znam gdje. i to sluti na kugu. Taj zlikovac je sipao otrov cio mjesec dana. to je sramota za njega a ne za Al Azhar. što je sigurno laz. a nesloga medju Muslimanima sluti na kugu. nije ustao da odbije takvo bogohuljenje. niko se nije ni osmjehnuo dok je iscrpno govorio o uzrocima i predznacima kuge. U pitanju je teza i vaznija stvar. nisu ga vlastima predali ljudi kojima je govorio. ali su ubrzo došli sebi i pozurili da se izjasne. doduše. A to sluti na kugu. Muderis Numan je svoj govor zasnovao na tvrdnji da je pogrešno svako ucenje kojemu vjera nije temelj. Onaj ko donosi kugu. pitanje nepoštovanja vjere.Neće više! . da ga prijavi vlastima. Odugovlacenje bi moglo liciti na oklijevanje. I niko. mutnih izraza. Nisu ga zaustavili. Pred nama je pitanje nepoštovanja vlasti. pljuje na naše svetinje? Možemo li ostaviti narod da ga truju mracni čovjekomrsci? . uspavali smo se i pustili da najgori neprijatelj govori narodu što mu na usta dodje. a od toga neka ih sam bog sacuva! Prvi je ustao moj nesudjeni dobrotvor. kao najljepši završetak i tacku svojim riječiina. (A onda ih je ponovio. što je sigurno greška ucinjena u govornickom zanosu. ali je potrebno reći. koje odrice svaku vlast i propovijeda nered. sigurno je opasan. već drugi. Mula Ismail. riječ je svakome slobodna. bez obzira šta ja mislim. Muderis Rahman je objasnio korijen i razloge nastanka hamzevijskog ucenja. Iz mnogih podataka. njihovi!) I pita sad. baš niko. Niko nema ništa protiv toga što je on bio u gradu. A vlast.

kad neće oni koji su duzni. kojih je bilo sve više. i preko granice šaljemo samo pandure. šta rade strazari? Kao da se to njih ne tice. jer mrzi nered i nasilje. Zašto bi nam rekli? Kakve mi veze s narodom imamo? Malo. I to sada. svi. da ucvrstimo vjeru i carstvo. ali moli kadiju da mu pomogne. zbog blagog osmijeha i lijepe riječi za svakoga. i neprijatelj nam je svaki onaj ko slobodom smatra slobodu od bozijih zapovijesti. protiv koga se mora poci u sveti rat. da sve znamo. A što je mladic toliko vremena govorio svašta. jer mišljenje izvan Kurana nije slobodno već nazadno. Granica se uspostavlja izmedju nas i naroda.ni sreće. rezali. kobimo sami sebe. što su ga ljudi krili. Kao da smo pamet izgubili. Jer mu ništa drugo ne treba. on je već unaprijed osudjen. koga sam uvijek susretao s poštovanjem. sramoti. narod . naib. ismijavaju svetinje. A zar je trebalo dopustiti da dodje do ovoga? Zar nije bolje spriječiti nego lijeciti? Zar nije bolje mirno spavati nego čekati da zlo preraste u gore? I nije Ramiz jedan. Zato što nam je svejedno. bolje da je neprijatelj na drugoj strani šanca nego u vlastitim redovima. U početku je govorio što i ostali. A robovanje mraku i satani smrtni je grijeh. pa da se svi pokrenemo. i snene uctivosti je nestalo. bori se. bdije. On tu duznost vrši u svom dzematu. mi stvaramo svoju. Tada su poceli da se nadmecu u oštrini. Smucilo mi se. kao u slucaju pomenutog Raniza. Ne treba ih štedjeti. njemu su ruke vezane. vikali. Ovo nije jedna drzava. ali malo može uciniti sam. pjevaju oko dzamije dok se klanja namaz. Samo kadija ne kaze zašto smo krivi. a ne zaostati znacilo je biti strozi i tvrdji. Cudimo se što nam niko ništa nije rekao. Naša je duznost da bdijemo. Ti ljudi su otvoreni saveznici naših neprijatelja. koji nam bacaju klipove pod noge i ometaju nas u naporima da izvršimo svoj sveti zadatak. Neće klonuti. treba to otvoreno reći. A onda je zasvirao na svoju sviralu. On ih grdi. i sve manje. Šehagin najbolji prijatelj. ako drugi ne vrše svoj posao. zahtijevali kazne i istrebljenje. ništa nas se ne tice osim nas samih. Sve se zazarilo od vatre i gnjeva. Zar će i on pridruziti svoj glas ovom bjesomucnom zavijanju? Zar nije mogao da. da se suprotstavljamo. ne cudim. ali dobrih nego mnogo a svakakvih. Ramiz je zaboravljen. Stenjali su. s njim je najlakše. Potrebno je da stvari postanu ovako ocevidne. pokušava da vrati na pravi put. krivi smo mi. odjednom. zazivajuci propast. ali slobodu mišljenja u okviru Kurana. A onda je ustao bjelobradi hafiz Abdulah Delalija. bolje da nas bude malo. preziru ugledne ljude. A meni su se noge odsjekle od straha. strogosti. Ima na stotine mladih Ramiza. Kadija ima pravo. Himzi-efendija. Ilijaz-efendija je rekao da mu je zao i da ga je stid što dajemo toliko slobode onima koji je ne zasluzuju. i ne treba ih štedjeti. Kao sudiji. Teško griješi. borice se dok je daha u njemu. ni njih ni one koji ih štede. zna. Šta radi muselim. a saveznici naših neprijatelja su takode naši neprijatelji. Niko nije htio da zaostane ni za pedalj. napadima na nekakve krivce. To nije sloboda već najgore ropstvo. vidi smisao ovog skupa u neophodnom zaoštravanju borbe protiv neprijatelja. suviše mislimo na svoju korist i na dobra ovoga svijeta. i svi su slušali pospano. Je li lud! Rekao je da je protiv svega što je govorio taj Ramiz. Mladi ljudi su pošli krivim putem. govore ruzne riječi. kupuje svoj mir. nabrajali zlocine. A ja se vidite. kad neprijatelji na našim graicana motre pazljivo šta se kod nas dešava i cekaju priliku da nas napadnu. cuti? Boji li se da će ga okriviti zbog slobodoumlja ako ništa ne kaze? Je li i cutanje sumnjivo? Ili riječima koje ga se ne ticu.

ne širite strah i izvan ovog kruga. Odgovorniji smo pred narodom i pred istorijom nego što i sami mislimo. ko će strozi zakon predloziti. Narod ga je sakrio. jer smo izdvojeni. Je li to ikome dosad uspjelo? Jeste li kadgod pomislili. skup pokazao visoku svijest i opravdao njegova očekivanja. Zašto ga je pustio da govori? Je li zaista tako širok? Je li htio da pokaze kako svako može da kaze šta hoce? Ili je želio da se nesrećni čovjek iskaze potpuno? Jesu li i mene pozvali. zahtijevamo bezobzirniju surovost. bez obzira na neka usamljena pogrešna mišljenja. bilo bi nedostojno zvanja koje vršite. Rdjavo mislimo. uvrijedjenom mnoštvu. Jedino sebi zadrzavamo pravo da mislimo. bezobzirnosti. Kad je sjeo. niko ne pomenu dublje razloge naših nevolja. kadija je završio razgovor. jer se ne trudimo da dobro uradimo ono što smo proglasili svojim pravom. duboko vas zalim. Rekavši da će o ovom razgovoru obavijestiti valiju i sve vlasti. ucinice ljudi koji opštu korist pretpostavljaju svojoj.svoju. zahvalio nam je i otpustio nas kući. ne usudjujuci se da pogledam oko sebe. A Kuran kaze: Sve rješavajte zajedno. poštena ludo. i njegove stare kosti bismo skupljali u vrecu. I ne krivicom naroda. hafiz bi prošao gore nego ja. Zar hafiz Abdulah nije govorio isto što i ja? I još gore. Eto zašto je jedan buntovnik mogao govoriti ljudima toliko vremena a da mi to ne znamo. Dok je govorio. Molim kadiju i sve vas. Ne ustavši. što ih nije bilo više. Iznevjerili smo i obicnu pamet. za ime boga. hoćemo strahom da uvedemo red. i mirno saslušao hafiz-Abdulaha do kraja. A zašto? Ne mislim da svi mislite tako kao što govorite. pokazujemo pravac put neprohodnih trnjaka a ne put širokih dzada. nepravedno odredjujemo kazne a još nepravednije krivice. Razlike u mišljenjima nije bilo. Da nije bilo kadijinog zapovjednickog pokreta rukom. Izmedju tih dviju drzava nema mnogo prijateljskih odnosa. Krivica je u nama. Suviše poštujem i vas i sebe da bih cutao a mislio drukčije. u dogovoru! Mi smo iznevjerili Kuran. uzvikivali riječi neslaganja i ogorcenja. i najstroze ako treba. da odredjujemo krivice i kazne. nastao je tajac. ne naplacujte se za svoje ponizenje! Kaznite krivca po pravdi i po zakonima. sebicnosti. I ne upotrebljavajte velike riječi i krupne razloge da biste namirili svoje sitne racune. ali ih je kadija umirio odlucnim pokretom ruke. pomislio sam uzbudjeno. Strah mi je ledio kosti dok sam ga slušao u ovom uznemirenom. ali se na njegovom smrknutom licu ništa nije moglo procitati. u hiljadu glupih navika bez kojih ne možemo zamisliti život. Natjeracete ih da postanu krivci. ali ne izmišljajte krivce medju onima koji to nisu. Ali. Ne vjerujem ni da to cinite iz koristoljublja. i koji su spremni da brane istinu od svih neprijatelja. A niko ne pomisli na naše greške. rekavši da je. da ukazujemo na put kojim treba ici. Sigurno mu nije ni svejedno ni pravo. zar vam nije jasno? A mi sad trazimo još veću strogost. ili govorio drukčije nego što mislim. misleći da ću izgovoriti ono što se ne smije? Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotine. u našoj oholosti. Ako to ne cine oni kojima je to duznost. bilo bi strašno kad bi to bila istina. niko se ne zacudi što ovakvih pojava nije bilo i ranije. Je li to onda iz straha da se ne zamjerite nekome ko je iznad vas? Ako je tako. ko će crnje nasilje traziti. da mi ne zamjerite što govorim ovako otvoreno. pojedinci su se ljutito dizali. i ta jedinstvenost će nas podstaknuti na veće napore za ocuvanje i ucvršcenje svega što nam je sveto. . po čemu će nas narod zapamtiti? Po strahu koji sijemo? Po bezobzirnosti kojom se branimo? Po teškom životu o kojem se ne brinemo? Po praznim riječima koje prosipamo? Takmicili ste se ovdje ko će tezu prijetnju izreći. O.

Onda sam mu ja blizi nego drugi. . Ti sa zadušna baba. što je svejedno.) Ramiz je drugima izlagao svoja uvjerenja. .Zašto bih ja ustao? . . kazna je smrt. Zlo je privlacno. A znaš da sam se bojao da ti ne ustaneš. Prijatelj sam s tim studentom. duboko mu se poklonivši. Dvadeset-cetiri su mu godine.Ti.Zar se ne bi mogla traziti milost.Ima pametnih ljudi. zaista. i baš je to imao u vidu kad se sjetio mene. on. ni kadija. Zar mu nije opasnije da mi se sad javi. ali se nikome nije povjeravao kao meni.Niko mu sad ne može pomoći. nismo prijatelji.Šta će biti s njim? . možda. Mula Ibrahim mi je neprimjetno klimnuo glavom. Za dobro i ljubav treba izrasti. meni je otkrivao svoja osjećanja. da ne . Zna. obecavao je mnogo jer nije morao da izvrši ništa. ohrabrio me što mi se javio.Zato sam te i zvao. jer bi Ramiz prema istomišljeniku bio tvrd i nepopustljiv. i mogao bih mu reći što drugi ne može. i ja. treba se pomuciti. nismo dokaz za to? A evo šta bi trebalo da ucinim ako želim da ga spasem. samo zalim što ljudi nisu andjeli. Pomislio sam da tjera šegu sa mnom i s Ramizom. Pred dzamijom se Dzemal Zafranija oprostio s kadijom. svejedno što će vrijeme opametiti većinu zavedenih. bio je ubjedljiv jer nije morao da bude obazriv. . . a možda se toliko uplašio da i ne misli ništa. ni njegove riječi posijano sjeme. pa bi na zemlji vladao raj.Ima. Mogao bi ga spasti samo jedan jedini čovjek. da ga upitam šta misli o ovom skupu.Ko je to? . po mome stvrdnutom licu i zacudjenim ocima.Ja? Šta to govoriš! . poslije ovolikih prijetnji? Ili misli da mi je u ovom trenutku paznja potrebnija? Razmišljao sam da li da podjem za njim. . u stvari. Zna i to da se ne slazem s Ramizovim mišljenjem. ako nisu neprijatelji. nasmiješen. Vidio je to. da se ne guram u uskim vratima sa širokim ljudima. zacudo. ili vješto. zato što je u ocima naroda žrtva a ne krivac. . moramo zatrti sjeme njegovih riječi. kako izgleda. ponavljace ih kao molitvu. Ramiz je ostavio prilicno traga u gradu. Sigurno je zadovoljan ishodom skupa. cak ni vezrir. i blize je ljudskoj prirodi.Drago mi je da to cujem. i odmah se okrenuo. (Sve mu je ispricao serdar Avdaga. govori dobro. cudno je da mi je povjerovao. Treba mu skinuti oreol mucenika. Zar nas dvojica. i ljudi su ga slušali kao mesiju. . da ja i nemam nikakva mišljenja.Zao mi je svakoga. Ali. jer što god mislio ne smije reći. Ljudi su zapamtili njegove riječi. zna da smo razgovarali o najobicnijim ljudskim stvarima. Dobro.Šta kazeš o ovom razgovoru? . i pozurio da mi objasni. Jesam li primijetio da ponekad lakše razgovaraju ljudi koji ne misle isto. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast.Sigurno ti je zao Ramiza.Izlazeci. Dzemal. i to mi je cudno. Ne treba da se plašim. ni muselim. mada ne vjerujem da je mogao išta drugo očekivati. Odlucio sam da sacekam dok svi izadju. i sad će ih prepricavati. ili da ga ostavim na miru. a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro. . lakše je nagovoriti ljude na zlo i mrznju nego na dobro i ljubav.Za ovo što je učinio. A on ne smije ostati mucenik. trazili su da govori ćešce i na više mjesta. Njegova slava postace veća. Sačekao me. To nije cudno. trepnuvši ocima. Iako se ne slazem s Ramizovim mišljenjem. Pa i to je dobro što se ne slazemo. suprotstavljace ih svakoj teškoci i svakoj nevolji. .

izgleda. to ili slicno. i da mirno spavam ljetni dan do podne.Jest.Javicu ti sutra.Ostace ovdje. pričajuci mu dirljivu pricu o mladicevoj kući i djevojci. pristaješ li? . samo na jeziku. kao uplaseni vrapci. . Spasavaš mu život. kud koja. i da ne mislim na sutrašnji dan sa strahom.A ako ne pristane? .Sam kazeš da ste bili vrlo bliski. moj Ahmete.iznikne nijedna rdjava posljedica. pusticemo ga. i jak istocnjacki miris. A volio bih da mi malo bude i dosadno. ni najgluplja. Znam šta treba da kažem. . . da je bio licno ogorcen i tako se svetio. Priblizio mi se toliko da me gotovo doticao usnama. drzeci ih na okupu. . . i ucinice sve da iscijede iz mene istinu.Ne znam. Branio sam se pred serdar-Avdagom. Zafranija nije kao ja. . jedva sam sabirao misli. on ima spreman odgovor na sve: . da ne odlete baš sad. nadam se. . neće me poštedjeti.Ni ti ne vjeruješ? . a otkrio upravo ono što njima treba.Nije rdjavo. ali je neobicno. šta ćeš još navaliti na moju glavu! Nije ni najpametnija. ne dajuci mi vremena da se snadjem. bio bih saucesnik i krivac. kao pošten čovjek. a sad je razmislio o svemu i. Ako bih je rekao.Vjerujem dok mi treba. Samo. dokaz će . Neka ode u dzamiju i kaze ljudima da je pogriješio kad im je onako govorio.Mogu li malo da razmislim? . sam je rekao.Ne vjerujem da će pristati.Zašto? Ne ciniš ništa rdjavo. Znaju da mi nije pričao o kući i porodici.Bićeš pametam. i lako. E baš sam našao koga ću ganuti! Šta da radim? Ako odbijem Zafranijinu ponudu. Ja treba da ga nagovorim. . Ne volim surovost. Niko drugi ne bi mogao. Šta da kažem? Kako da se izvucem? Uvijek traze moj odgovor iznenada. upetljace me u Ramizovu krivicu.Onda. i tebi sam htio da pomognem. Toliki krivi i nekrivi prozive život neprestano zijevajuci.Grijeh mu je tezak. Ne voliš ni ti. kao da je šaptao mome nosu. A pravo da ti kažem. zali što ih je upucivao krivim putem. dah sam osjacao. Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvijek moram da rješavam nerješive zadatke.U progonstvo? .Tezak je strah od smrti. jer ga nisam prijavio. Ne volim ubijanje. morace otici.Bice ubijen? .Meni da pomogneš? . Ili misliš da nije? . i glatko. teško mi je da se odlucim. Da se sam odrekne svega što je govorio. kiselkast. A valjda ni on. neće moci ostati ovdje. . kao treći brat u prici. Zaista! To je pecinski nacin rješavanja sukoba medju ljudima. ali kako sebi da ne naškodim? Rekao sam. .Ziv. i da se budan bez misli i bez muke. . Ako to kaze.Čovječnost ti je. odlazuci odgovor. Okretalo mi se u glavi.I za njega je bolje ovako. boze nepravedni. Mrtav. kao da želim doci do daha: . Kako? Jednostavno. Ko bi povjerovao da ti je pričao samo o kući i djevojci? . O.

Ne mogu ni jedno ni drugo. Svratio sam u Mula Ibrahimovu radnju. i u zamišljanju uvijek tu zastanem. A njegov pogled bi bilo strašniji od svega što bi odgovorio. Ako ne bih rekao. Mislio sam da imaš dušu. Jest zlo. ne bih to mogao reći. Oni su bolji od tebe. a eto. Mislio sam da su ljudi izdijeljeni. ne bih smio. »Bilo bi za tebe najbolje. Nudiš mi život i sramotu. ni izlaza: ne bih mogao da podnesem njegov uzasnuti pogled. sve bi mi bilo dopušteno. iz navike. i jesu. Postidjen. a odbice sigurno. izdacu sebe. Spremao se da podje na rucak. Nude mi da me narod zapamti po dobru. kad bih mu to rekao. Ne. postidjen. lupez. .rekao bi njegov prezrivi pogled. Namješta mu krivicu. Ne trpe se. prihvaticu njihovu kaznu. primoran. samo ništa dobro. ubica. zašto ne bih i drugoga? Kad bih pristao da mi prebiju kicmu. Izgledao sam možda suviše potišteno. nude mi smrt i cast. produzetka nema. A izabrao sam tu mogućnost davno. A opet sam šaptao.Prijeti i drugima. Kad mi je još teze. I šta bi bilo od mene kad bih te poslušao? I ti bi se morao uplašiti! Sve bih mogao postati. Kad bih sebe ubio. krvnik. ipak. ali nisam mogao da ne upitam. kad sam pošao ovim putem. a trecega nema. Ali kako da mu izadjem na oci i predlozim da se odrekne svega što je govorio? Nije važno što će odbiti. Ti mi nudiš da narod pljune kad cuje moje ime. Uvrijedjen. dokaz će im biti njihovo uvjerenje. Kad mi je teško. koji pjevaš samo za sebe.Mislio sam da si čovjek. uništicu sebe. Vucibatina. Mogao sam onda bolje unovciti svoj život. Ne mogu. ako ga uništim. zbog mene. . trazim dobre ljude. . pomoćnika nije bilo iza pregrade. ako s nama bude strazar. i zbog svega što sam cuo u dzamiji.Na koga je kadija mislio da nije izvršio svoju duznost? Bojao sam se da neće odgovoriti. . opet se medju njima stvaraju neraskidive veze. poštenija je od tvoje ponude. bjezim u samocu. Šta bih mu rekao? »Zao mi je. pjesnice. zašto bih štedio tudju? Šta bi me spriječilo? Kad ne bih imao casti ni savjesti. natjeran sam. Odgovorio je. kao slavuj? . »Zar i ti. ali nije najgore. zbog sebe.im biti moje priznanje. .Mislio je na muselima. nije najteze ni što ću opet biti prepušten Zafranijinoj milosti. opet bih bio kriv. Zar sam mogao i pomisliti da ću zbog nepoznatog mladica prezivjeti ovakvu muku? Ako ga ne izdam. nikako ne mogu da podnesem. samo ništa dobro.« Ali ako ne budemo sami. Putevi su nam izukršteni. zaprepašten. kao rasuti konci.« Kako mogu traziti da izda svoju misao? I ja bih poslije toga mogao postati sve.« Ali on nije želio da njemu bude najbolje.

razboljecu se i bez sirovog krompira.. .Vidi ti nevolje .Mula Ibrahime.Reći ćeš im da je odbio. od muke.Kako ću mu pogledati u oci? .Znao je šta ga ceka. više je reda. Kako mu možeš reći da ne bude ono što jest? Tako smo ostali na početku.Napravili su od njega strašilo. svakako. Svakako će ga ubiti. red bi bio savršen. ne bih mnogo dobio time.Što je više straha. Svugdje će me naci.Ostace ziv. Odbice. U nevolji. nije rješenje ni smrt. to mi se ucinilo prihvatljivo. Da porekne sve što je rekao. . da se ne rasprsnem.Kako bi mogao toliko uvrijediti čovjeka? . a to je najvaznije. Odgovorili su potpuno suprotno od. . A onda su polako zamijenili mjesta i obrnuli mišljenja. najradije bih se vratio nad svoju rijeku. Ali njegova nemirna misao ne može da ostane na vajkanju.Kako bi bilo da se razboliš? Pojedi sirov krompir. Dvije muhe jednim udarcem. a kriv je muselim.uzdisala je Tijana. želi da nadje izlaz: . Nema mi spasa. onog što sam očekivao. toboze. Usput će mnogi platiti. Sve sam ispricao Tijani i njemu. ni na čemu. i skrušen je kao i ranije. badava.Neće pristati. poljuljan. .Misliš? . boze . A. Odakle da groznica dodje baš danas? A sacekali bi da prodje. . Mahmut se ćeškao po cekinjavoj bradi: . od straha.Posavjetuj me. Ne mogu jesti sirov krompir godinu dana. . tvoje je da odluciš. .Lijepo. pa će ti vatra skociti kao u najvećoj groznici. .Razgovaraj. .Zašto uvijek prijete? Zar ljudi nisu dovoljno uplašeni? . . gotovo s vrata. . i nije se bojao. potrošio je sav novac. Pustili bi ga ako to ucini. od neizlaza. i po meni. Reci mu: moje je da ti predlozim. A Tijana: . odmah.vajkao se Mahmut.I tamo bi te našli. i kad bi povjerovali.Doduše. Kod kuce sam zatekao Mahmuta.rekao je Mahmut ogorceno.Red je. Po njemu i njegovom strahu. traze da razgovaram s Ramizom. Kako da ga puste? . A ja ću dovesti Avdagu da vidi. . Ali. bogami. Tijana je uzbudjeno razmišljala: .Oh. Mula Ibrahime.

.Mahmut je izrazio mišljenje da će me oni ostaviti s Ramizom. na velikoj sam ti nevolji. ali mi je lakše što nisam sam. Tako smo dugo grickali tri posne misli. Toliko sam mogao uciniti i bez njih. brate. Zaboravio je da je Ramiz u još većoj nevolji. pa ću mu reći: tako i tako. spasavaj. a rješenje nismo našli.

Volio bih da ga djavo odnese. Šta vam je? Ko da se molite nekome za dušu! . . koga bi drugog! Tako je rekao: pozdravlja i moli.viknuo je u smijehu. . Ali nije ušao nerado očekivani crni andjeo. Ko je to? Šta hoce? Duga priča. na kakve sam ja ovo čini udario! Ništa zlo nisam mislio.A ko to zna.Kuneš se u djecu. a nisam ga više ni trazio. Tuga i bijes Ni sutradan nisam našao izlaz. Šehaga te pozdravlja i moli da dodješ do njega. u kafanu.Zato što nisam pametan. kud me odvedu. hoćemo li Šehagi? . Jesam svakakav. Ko da bi bilo strašno i da te nisam našao kod kuce! Njegov zadivljeni pogled. bio sam uvjeren da je serdar Avdaga.umiješala se Tijana mirno.Znaš ti dobro šta si učinio . Kako je u nju gledao sinoć? Šta joj je govorio samoj. jer ih sigurno nemaš. Otupio sam od nekorisnog razmišljanja. .odgovorio sam oprezno. Čekao sam da dodju po mene. rastavice nas samo smrt. Tako nekako. šalje ga Dzemal Zafranija. prilicno je jasno govorio zašto bi volio da me nije našao kod kuce. svoju površnu i šašavu narav.Uvijek sam kod kuce . Kad je neko pokucao na vratima.Zašto. šta vam je. Unio je u našu sobu svoju lijepu plavu. ali bih volio da ne bude moja. I još mi je priprijetio da nikud ne skrenem. Ne znam cija. cujem. Ba šta onda? Zar je to razlog da objesite nos? Očekivali smo jednog čovjeka. snaho! Ali zlo nisam mislio. Na razgovor. kad ovako govori preda mnom? . Osim kad se naljutim.Ne bi bilo strašno ni da si nas mimoišao . . djece mi moje! . Šehagin momak. svoj smijeh.Koga to Šehaga poziva? .Ne volim takve šale. . Eto.rekao sam ljutito. Je li ti zao što nije došao? Nimalo. A zašto na vas da se ljutim? Nemojte ni vi na mene. ali loš nisam. Jesam. Jesi li do nas poslom? Bio si i sinoć. Zacudio sam se: rekao je to Tijani. Pa šta mogu.Tebe.A zašto kazeš: budala? . Odredjen mi je za andjela cuvara. vjetrovima opaljenu glavu.Sad mi se ne ide.Ama. . budala. A ja zurim i bojim se. neka ga. Možda ću na tom putu odluciti da li ću se poniziti ili uništiti. i da te svakako nadjem. da te opet neću naci kod kuce. već neočekivano Osman Vuk. Nikad čovjek nije dovoljno pametan. i mozak je mljeo uprazno. ljudi. kad već ne može da bude drukčije. po mene. Ali ga pamtim i drukčijeg. . je li u redu? Onda.12. okrenut Tijani. prijatelju? Šta sam ti učinio? . . da me povedu. misli.

. . nije lud da te dugo ostavlja samu. Dok nisam ofercio. a ja se pocnem smijati kao lud. snaho. šta uradi od nas glupi šljivar? Pjevo grize usne.Ma jok. A Pjevo i ja se gledamo. jado. i pocesmo igru Pjevinim kockama. Nešto se odjednom desi.. te glupi šljivar potegao u Sarajevo da to spiska. Ponesi štogod para. on baci bolje. hoce drugi.Pravo je. A on će se vratiti brzo. i još priznade da se onaj trgovac sam ponudio da nas navede na njega. šta cekamo! Polako.Igraš li cesto? . Kako uvijek baciš ono što hoćeš? . ponekad se ovako zabavim . .vice neprestano. a sve trci. A meni cak ko i zao. Šehaga te ceka! . . nizašto za lijepu riječ. . Osman je to primio na svoj nacin: . hoćemo li ? .Zar ti nije zao da uzmeš čovjeku pare? . Glavno je da nema varke. nadji ga. Opasan kockar. veli: . Tako nas šljivar udesi. A on. mislim ja. čovjece bozji! Kockao sam sinoć. Te odem po Muharema Pjevu. gubio sam. kao da je znao šta mislim. snaho. Zašto da samo mi ispadnemo budale? Zato kažem: dosta mi je nevolje za danas. pricuvajte se. Pravo je. Ne vjerujem da ćeš mu ostaviti i za trošak do Brckog. odmah sam opazio da je u kocki olovo. prevrce ocima. Hajde. . šljivar. još nam porucuje jelo i pice.Sve treba pokušati. da se šljivaru osladi.kaze Tijana. kakvo nasljedstvo! Ovo je pravi kockar. smijuci se. I nadjemo se u Kamenom hanu. U redu . . Mene je opuhao za pola sata. vidim da je sve sreća. . gleda u hrpu dukata. već sve što imaš. nasmij se. . kao ovih dana. . prije nego što se vidim sa Šehagom. . veli Pjevo. citavo bogatstvo! Vidim. .Ne sutra. . A ako i izgubim neku paru. i pita da se opet nadjemo.Doci ću sutra. al mi nije drago. Što god mi bacimo. šta ti je Šehaga kriv? Hajde. umrla mu bogata tetka i ostavila mu bogato nasljedstvo. pobolji od nas! . neka mu bog pomogne. on ne može bez ludosti. al ništa. Pjevo ode i pozajmi još od handzije. njega sam smirio preksinoć. Bogme.Pa idi ako te čeka .pitam ga. ja sam dijete prema njemu. i da vuce na veće brojke. .Ti drugome juce.Neka ti bude. kaze Brcak. Tako i tako. veli.Okrenu se sreća! I zasta se okrenula. Sto dukata. Možda. I svršiti se zacas. naivan nekakav čovjek. nije mu toliko krivo što je izgubio. nisam ponio više. A ovo će sve svršiti zacas.Ja. odmah.Stigao jutros neki Brcak. . velim mu.Sam je traziš. . Nije mi gadno. Kao divljac na lovca. jedva govori. Onda. . al ono što sam igrao. i pruzi mi ruku. Uzalud smo hukali u kocku. al daj da makar štogod ušicarimo od tebe. Pjevo nestrpljiv.Lijepo si nas osamario. rekoh. i Brcak prestade da gubi. . da porazgovaramo ko ljudi. ne možemo sebi da dodjemo od cuda. i rekao da će mi ispricati nešto.Šta je to? pita šljivar veselo. Zamolili smo ga da cuti o ovome. veli. velim.kažem mu. I neprestano nosi. Poslije ste vi gubili. Uzalud ga je opominjati. Ako neću ja. al volim i da igram. veli: . A Brcak. dobar ali glup. .Šta ta je? Što se smiješ? . da je on uzeo meni a ne ja njemu. Za danas mi je dosta nevolje.Tako ti i treba . Ako ti nije gadno da opelješiš budalu.Vidi ti cuda! .S dobrim ljudima ništa nije šteta. Pjevu za sat. Da vidim koliko vi imate? Mi jedva sakupismo pedesetak dukata.Kako se ne bih smijao! Zar ne vidiš da smo ispali budale? Kakva tetka.Ne igram baš cesto.Nemoj ostati dugo. već što će se cuti. Šta to bi. Još nam na kraju ostavi neku crkavicu. da znam. Dodje mi jedan trgovac.Zašto? Ako si se na mene naljutio. Brcak samo klima glavom. I dize pare. Koliko vi imate? Mi se zaprepastismo. a i mi smo prećutali svoju bruku. veli. u početku ćemo malo gubiti. Vidim.cudi se Pjevo.Može i pješke.Pa. već sad. a mi ga zamijenismo.Hvala. odmah poce da gubi. on tebi sinoć. . nije greda. da imamo za pice. dugo muckali u šaci. Na sokaku mi je povjerljivo klimnuo glavom. Ahmete. kad kazeš.pristala je Tijana. samo se smije. . nećeš izgubiti neku paru. obnosili je oko glave.smiješi se šljivar dobrodušno. Ako me bude pratila. hrabri nas: . a onda. čini mi se.Dobitak dijelimo.Pravo da vam kažem. volim da uzmem paru.Ja imam jedno sto dukata.

i rekao da svakako dodjem. nisu drugovi jedini razlog. ali jok! već ode nekud. to nije kao kod drugih ljudi. Tako tri puta godišnje. nećeš. ali me nije danas pozvao. doduše stariji od njega. ali Šehaga ima debeo razlog. pa hajde de. a njemu treba. smrt. pa može biti kad god se dogovorimo. Zato je i došao po mene. Kao da okoliši. ne zna ni kako je ostao ziv i dosad. izgubi se. I niko ga odvratiti ne može. veli. Imao je. ne smije biti sirotinja. razgovarao s Mula Ibrahimom o meni.Zašto pije? . u jednakim razmacima. nikad ni kap ne uzme. a neko mu napunio zelenu glavu velikim riječima. pa smo sjeli na perde. sve. sutra ćeš plakati kad te napadnu vaške. već da bog sacuva. I poginucu. surovost. mogu ti narediti! Danas si oduševljen. mladic zivio kao riba u ribnjaku. pomoći će mi on. Šehaga me nije pozvao. što više stari i što manje ima razloga da zivi. Upitao sam. jer niko nije rekao tacno vrijeme. kakva je ovo napast! . zbog njega je osjećao radost što stice. zašto! Može se piti i bez razloga. ludi stvore! Kad te ne mogu urazumiti. A mladic se iskrade. A to ne valja.Zašto pije? . nije rat bajramsko pucanje. krv. i nijednom više.Opet ti! . govori. To je znak da će početi da pije rakiju. da mu pomognem. talambasi. ali je meni stalo do moga sina. Kad čovjek ima onako lijepu zenu. i vrati se kući procijepljen. niko. Niko ne zali manje svoj život nego mlad čovjek. Ali badava. sveti razlozi.Šta je? Kažem to usput. ponovo: . spava i opet pije. Izgledalo je da će mu plamen suknuti iz ociju. sve više se hvata za život. gladovanje. Trpi. u nevrijeme. skoci s prozora i prikljuci se vojsci koja je odlazila. u neko selo ili u drugo mjesto. Ne ljuti se odmah! Da ti kažem o Šehagi! Velika je nevolja sa Šehagom: prestao je da pije mlijeko. više nema. Možda i sebi. Ako ga zaboravi. razmazen.Uveo me u dzamijsko dvorište. Jest. da se sklonimo od vjetra što je otkidao listove sa šljiva. veli.E. kaze ludi mladic. O majko moja. Pretrpjecu. Kad je Šehagin sin navršio osamnaest godina. sin mu je. zbog njega je osjećao radost što zivi. samo povraca i pije. Osman. već svašta uz drugove. a zna šta mi je potrebno. prljavština. ne znajuci šta je ruzno. I zatvori ga u kucu. vene u sebi. ni žena. čim sam nezaposlen.Zbog sina. Šehaga pokuša da ga urazumi. Jedinca. A jednom će presvisnuti od te muke i od tog trovanja. već blato. Rijetko više. evo već dva dana. Kad mogu toliki drugi. poznati ga ne možeš. bajraci. pije. kao prorijedjene mjeseceve mijene. Mladoj budali nije stalo do života. nije mogao. i djecak samo što nije izludio od oduševljenja. E. kao da odgadja da kaze razlog. ali bi njegova žena imala sve što zazeli. A ocu zao. ali se druzio samo sa starijima od sebe. Ispricao mi je cudnu pricu. zamoli oca da ga pusti u vojsku. ni da cuje. Ujutro . pa kad ne može više da izdrzi. I naljutio. Da pije kod kuce. Ne govori o tome nikome. što prije. On bi ubijao. ništa ne jede. i nije ni krio tu ljubav. ako treba. u rat. Osman je odredio da to bude danas. osam dana tako. mogu i ja. ni prijatelji. pa navalio da izgubi i ono što se samo jednom ima. istina. . idu neki njegovi drugovi. kao ovo sad. A Šehaga se raspametio. podje u pijanstvo. presit. Tako čini tri puta godišnje. Ali. jedinac. i nije teško znati. a poslije. ne znajuci šta je teško. pa i smrt. da zaboravi. A kad on pocne piti. onda tri noći i tri dana spava kao mrtvac. ako bog htjedne. a da pomognem i Šehagi. . makar bio i budala. mladost.Nisam znao da ima sina. baca novac. jer niko ne zna da ucini dobro kao Šehaga.

a još mu nije vrijeme.Nije se slozio da se zavedu stroge mjere. možda je i bolje da ga ne vracamo u onu prokletu zemlju. A zašto sad. I kao da je malo šenuo. ali mu ništa ne mogu. uzasnuo se zbog ubijanja. jedinom u gradu. narocito ljudima od vlasti. jer je rat najveća prljavština ljudska i najstrašniji zlocin. halal vjera i njemu i tebi. . optuze Šehaginog sina da ih je nagovorio na bjekstvo iz vojske.rekao sam tiho. te nagovori desetak vojnika. Bojim se za njega kad pocne da pije. Poslije smo saznali da je bio na Baba-dagu. za otimacinu tudje zemlje! Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje cisto srce? I zašto nisi. samo su kod hafizAbdulaha pretjerali. ili njegova starost nije mogla da izdrzi koliko moja mladost. ali. Kod Smedereva trojica pobjegnu i prijave se vlastima. i od valije je trazio da mu se sin vrati. . kad si došao pameti? Kako si mogao da se pouzdaš u te ljude? Mogao si se povjeriti zmiji. za što li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za svoje zadovoljstvo. Pregledani su svi vojni spiskovi. oni zale i cude se. po osam dana. izbjegavali vojne jedinice. opet će u pice. da pobjegnu iz vojske. Vlast pohvata i ostale bjegunce. Na vrh glave se popeo svakome. sad cuti. zašto li pogibe. u Besarabiji. i tako se bjezanje pretvorilo u dugo mucenje. sacekali su ga hrsuzi kad se vracao iz dzamije. skrivali se. Uskoro se desilo ono što je Šehaga predvidio. Zaprepastio sam se zbog te cudne priče a još više zbog strašne vijesti. kao da je ocu jedna smrt lakša od druge. Sad će se slagati sa svakim. nikako našem čovjeku. Privešce ih. slucajno sam se sjetio hadzi-Duhotine. ako progovori. nije slucajno. Šehaga je jutros bio kod kadije. I vratili bi ga. ne mogavši više podnijeti napore i strah. mladica su strijeljali. njegovog imena nije bilo. do potpune besvijesti. uzalud smo raspitivali. Da je zbog zlatne jabuke iz priče. htio je da bije momke. Još rece da se ne kaje nizašto. I svi ćemo izludjeti od straha dok ne saznamo gdje je. jurili smo na sve strane. grdio ga mrtvog. udesice da ga snadje kakva nesreća. rekao je Šehaga. Ubili su mu prijatelja. i obecali su da će traziti krivce dok ih ne privedu sudu i zasluzenoj kazni. ovdašnjih. sprema se na bjekstvo. niko nije znao gdje je. Da li se to već ostvaruje najavljena strogost? Ili se produzava stara surovost? Juce. mrzi ljude. . kao da je u tudju vojsku prebjegao. prijetio kadiji. a cijeni ga i bez toga. da je zbog djevojke iz pjesme. Šehaga umalo nije svisnuo. dan nije mogao proci da se ne sretnu. Suviše mu ljudi duguju. Bjegunce su išibali i vratili u rat. drzi ih u ruci. da je zbog druga iz života. Osudjen je na smrt.Juce je govorio u dzamiji . ne misli šta će reći ni uciniti. nesrećni sine! Za djeriz. Izdace te kad mu najviše uciniš. da nadjemo grob. da obamire. za razbojnike. mrze i oni njega. cuti. a umro je dok su ga nosili kući. više neće govoriti. Suviše je mocan i ovdje i u Carigradu.nadjoše praznu sobu. Vikao je pred valijom. kako ga nisu vidjeli. kad ja postanem veliki vezir! Od tog praznog obecanja Šehagi nije lakše.E. ne pije mlijeko. sebicni sine. samuje. Bio je ziv kad su neki prolaznici naišli na njega. Kad dodje sebi. a eto. a on ne zuri da naplati. pa te neko ubio. hafiz-Abdulahu Delaliji. ali ništa ne znaju. šakalu. Lutali su. On tada kaza svoje pravo ime i zamoli da obavijeste njegova oca da je poginuo u borbi. I eto. vratio. Blesavi sine. poceo je da pije. šta je ovo. ali što mene ubi! Uzalud su ga molili da se smiri. a oca obavijestili da mu je sin pogubljen kao vojni bjegunac i izdajnik domovine. rekavši da se kaju što su to ucinili. moleci da njih ne kaznjavaju. ali je ime promijenio. Šehaga ko lud. kopcu. s jacije. i namrtvo prebili. I oni. niti bi ko znao. mladicu je brzo dosadio rat. ubice te kad mu svoj posljednji zalogaj daš. da zaboravi. bjezao sam. Ali mladica nigdje. u nevrijeme? Sinoć se desila nesreća Šehaginom najboljem prijatelju. kako nisu culi kad je preskakao zid. jer je otišao bez oceva pristanka. da ga otac ne bi našao i. Ucinili su to isti ljudi koji su i mene kaznili za nezeljene riječi. valija je duzan Šehagi hiljadu dukata. Svejedno. Onda smo otišli u Smederevo. svi do jednoga. putovali noću. grdi sve odreda. Ali. ne bi bilo teško. Da je bogdo ni ja nikad vidio nisam! Kad se vratio. zaobilazili gradove. i sad više nema nikoga. dok je starac govorio. Mladic priznade sve i primi krivicu na sebe. nikog nije htio da vidi. zalio bih ali bih razumio. i zatvori u tvrdjavu. bio je i kod valije. Pa dobro što sebe uništi. . ogadila mu se grubost.

Onda mi je objasnio zašto je došao po mene. Cuo je kako Šehaga razgovara s Mula Ibrahimom o meni. Ispalo je da sam vršnjak Šehagina sina, da smo u isto vrijeme bili u ratu, i da sam ista budala kao i on. želi da me poturi Šehagi, da bi se sjetio sina, da ga zaboli ono što je prošlo, kako ne bi mislio na svjezu prijateljevu smrt. Ni na strašno pice. A vrlo sam pogodan za ovu priliku. Naivan, bespomoćan, pravi puz golac, i najmanji trn bi me prokrvavio, bez posla, tudja žrtva, on, doduše, zna kako sam blesavo ispao žrtva, ali Šehaga ne zna a i svejedno mu je, moglo bi se lako desiti da se zabavi oko mene, da mi postane zaštitnik. Dobro bi to bilo i za mone i za Šehagu, ja bih iskoristio njegovu slabost, a Šehaga bi se oduševio svojom velikodušnošcu. Smiješno je poimisliti da i ja mogu biti lijek za neciju ranu, ali neka bude. Osman Vuk nije glup, i sigurno zna šta radi. Možda samo pokušava, ali vrijedi i pokušati. Pošao sam, nadajući se da će Šehaga meni pomoći, a sad se, evo, Osman nada da ću ja pomoći Šehagi. - Pomeni rat - preporucio mi je Osman. - I koliko si godina imao. Hafiz-Abdulaha ne pominji. Kad sam pokucao na Šehaginim vratima, javio se i rekao da udjem, ali se nije obradovao, cak mi se ucinilo da mu je teško što sam došao u ovaj cas, kad za njega postoji samo njegova tuga. Sjedio je na seciji, gledao me blijedo i bezvoljno, cak i ne pokušavajuci da zaustavi misao na meni. Rekao sam da dolazim po njegovom naredjenju, tako mi je saopštio Mula Ibrahim, bio sam pisar kod njega, zovem se Ahmet Šabo. - Znam - prekinuo me. Ipak je ozivio, i ponudio mi mjesto pored sebe. - Oprosti, zatekao si me u rdjavu raspolozenju. - Doci ću drugi put, ako hoćeš. - želiš da pobjegneš od moga mracnog lica? Zar tako lako odustaješ od onog što zapocneš? - Ne volim da budem na smetnji. - Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ruznu riječ kaze. Kako onda misliš zivjeti? - Sirotinjski. - To nije teško postici. - Nije ni lako. Treba se odluciti. Pogledao me začuđeno. - Čovjek vas smatra djecom. A iznenadi se kad vidi šta ima u vašoj glavi. - Ova djeca su prošla kroz rat. Pogledao je kroz prozor, u vitki jablan što se ljuljao na vjetru. A onda se okrenuo. Preko lica mu je prešla mutna sjenka. Je li to stisnuo zube, da se odupre nekom sjećanju? pričaj nešto. Šta bilo. Zašto, Šehaga? Nizašto. O ratu? Svejedno. Ne, nije svejedno. Nemoj o ratu! Hoćeš li da pričam kako sam trazio posao?

- pričaj. Treba li da budem dadilja ovom pedesetogodišnjaku, da ga pricom oslobodim straha? Ili se on tako oslobadja mene, da bi ostao sam? Posmatrao sam njegove ruke, dugih prstiju, jakih clanaka, istaknutih zila, a opet krhke i nesigurne. Svojim nemirom otkrile su mi njegovu uzbudjenost. Neprestano ih je pomicao, na koljena, na prsa, na prostirku pored sebe, stalno su nekud bjezale, stezuci se i grceci. Ili ih je sastavljao u nerazmrsiv cvor, i snazno stezao, kao da nekoga davi, kao da sam sebi zadaje bol. Želio sam da mu dodirnem clanke pocrvenjele od naprezanja, da ga smirim, da ga vratim. Možda bi ga prijateljski dodir oslobodio unutrašnjeg grca, pomogao mu da se opusti, da zaplace, da pusti uobruceno srce iz zapta. Uzdrzao sam se, da ga ne bih još više povrijedio. Suviše je tvrd, njegov bol je pun bijesa. Svoj bol on mrzi, ne priznaje, odbacuje, osjeća se njime ponizen. Istjeruje ga, on ostaje. Koliko je strašnih noći, koliko divljih borbi zapamtila ova soba, kad se rvao sa svojim bolom kao s djavolom, i koliko zora dočekao pobijedjen a nepomiren? Možda se nekad javljao trenutak sreće: pobijedio sam ga! A bol se javljao ponovo, izranjao kao vodeni bik iz crne rijeke sjećanja. Možda su to trenuci; kad se umrtvljuje, tri puta godišnje, kad otupljuje cula, da bi ostao ziv. Ako je vrijeme jednu smrt ucinilo lakšom, nova smrt je udvostrucila bol, ozivjevši uspomenu na staru. Sad su ga pritisnule obadvije; izgubio je sve što je želio da sacuva, i sad ga muci neizdrzljiv bol, i bijes zbog ljudske nemoci da se suprotstavi nesreći. Je li, jecao sinoć, kad je saznao, je li plakao, kleo, vikao, je li udarao glavom o zid? Jednu smrt je placao tugom i mrznjom. Hoce li i drugu? A da se sucelio s bolom, da nije s gnjevom odbacivao susret, s prijetnjom dizuci glavu prema nebu, s mrznjom gledajuci ljude, trazeci predah u muci drugih, da li bi mu bilo lakše ili teze? Da je gubitak prihvatio kao neminovnost, zaleci, jer nije ni bog ni drvo, i priklonio se pred tugom, možda bi mu taj grob i taj mrtvac pomogli da svoju tugu oplemeni dobrotom. Zbog uspomene na sina. Kolikima je pomoć potrebna! Ovako je u njemu bijes i nepomirenost. I stalna misao o odmazdi. Ne o ratu, rekao je. Suviše ga boli. Neću o ratu. Poštedjecu ga. Ispricao sam mu ono što ga se ne tice i što ga neće povrijediti. O Mula Ismailu, koga je bog obdario divnim nedostatkom, dragocjenim za njegovo zvanje, jer ne cuje što mu ljudi govore, i nikad nije u sukobu sa svojom savješcu. On ne zna šta ljude boli, šta im nedostaje, šta zele, zato je najneviniji i najsrecniji čovjek na svijetu. Ne mijenja mišljenje, jer može da govori uvijek isto. Nije sitnicav, jer govori o nesrećama ljudskim. Ne izaziva sporenje ni zlu krv, jer se ne može ni potvrditi ni pobiti ono što govori. Ne zna svoj posao, niti ikakav drugi, ali je dobro što je na tom mjestu, jer bi drugi radili gore. I o defderdaru Bekir-agi Djugumu. Izdvajam ga izmedju drugih, jer je pristao da razgovara sa mnom, i pored svog visokog polozaja. Doduše, možda su mu krivo rekli

moje ime, ili nije znao ko sam, ili me zamijenio s nekim, jer bi to bilo prvi put u istoriji ljudskog roda da je jedan defderdar primio ovakvu fukaru kao što sam ja, samo zato da bi saslušao njegove nevolje, ali to mi je svejedno, pristao je da razgovara sa mnom, i hvala mu na tome. I pomogao bi mi, nemam dokaza da ne bi, i volim da mislim ono što mi je milo nego ono što je vjerovatno. Nesreća je samo što sam se baš ja namjerio na takvu vjernost i odanost kao što je njegova, jer drugi sluzbenici obicno ne umiru zbog smrti svojih gospodara. A možda bi trebalo uvesti lijep obicaj, koji je svojim primjerom ostavio Bekir-aga Djugum, da svi umiru sa svojim gospodarem, kao indijske zene sa svojim muzem, jer nije pošteno da svoju odanu sluzbu završe izdajom, sluzeci drugome. Doduše, to bi moglo imati i rdjave posljedice, da se više niko ne prihvati vaznijeg polozaja, cime bi narod bio grdno oštecen, ali za lijepo nacelo treba nešto i zrtvovati. O trgovcu hadzi-Fejzi sam rekao malo. Da je dobar čovjek, i da nit je pruzao priliku, kao što je pruza svim mladjim ljudima koji nisu gadljivi i sitnicavi, i prihvataju paznju i bliskost hadzi-Fejzinu, što nije mala ni nevazna stvar u ovom hladnom i bezdušnom svijetu. Fejzo je mekan i širok čovjek, i trazi malo a pruza mnogo, ali ja nisam imao razumijevanja ni za njegovu širinu ni za bliskost, što je moja krivica a ne njegova. A onda sam izgubio volju da se šegacim, usiljavajuci se da ga uspravim oporom šalom. Primijetio sam da on jedva sluša. Naveo me da govorim, kako bi ostao sam sa sobom. Ucutao sam. Nije se zacudio, nije upitao zašto sam prestao da govorim, polako se okrenuo prema visokom jablanu u dvorištu, i lice mu se opet bolno zategnulo. Zašto ga ne bih suocio s tugom, izravno? Pristao sam na njegovu zelju da pričam šta bilo, kako bi on mogao da davi svoj bol, odbijajuci ga. I pogriješio, kao i on. Pomenucu mu njegove mrtvace, neka se navikne da bude s njima. - Je li hafiz Abdulah sjedio na tom mjestu? Pogledao me iznenadjeno, kao da se cudi kako sam pogodio njegove misli. Ali nije odgovorio. Ustao je sa secije i poceo da hoda po sobi, stezuci šake uobrucene na krstima. Nisam odustao. - Sigurno je volio da gleda onaj jablan? - Kako znaš? - Vidim po tebi. Stalno misliš na njega. Stao je kraj prozora, okrenut ledjima. Kako znaš? - rekao je. Hoce li nastaviti razgovor o mrtvom prijatelju, sjecajuci ga se dok je bio ziv, ili zaleci zbog njegove smrti? Ali, Šehaga je teško probojan, i ne predaje se lako. Odbio je suocenje, opet. Ne okrecuci se, skrenuo je razgovor na mene. Zato me zvao, zato sam i došao. I zastitio se tim razlogom, da me ne pusti u svoj svijet. - Od cega ziviš? - Ne znam ni sam. Možda od ljubavi. Taj razgovor mu je lakši, jer je izvan njega. - Lijep život. Samo je obicno kratak.

-

Je li bolji lijep a kratak, ili dug a ruzan? Gavran zivi tristo godina. Gavran i ne zna da je ziv. Mi znamo, to je naša sudbina. To je naša nesreća. Sreća i nesreća.

Vidim kuda se krece njegova misao. Došao je do ruba, hoce li ga preći? Hoce li pomenuti razlog svoga ocajanja? Ne, ne usudjuje se. Opet sam mu ja zaklon. - Zašto si ono učinio kod hadzi-Duhotine? - Pravo da kažem, ne znam. Tek sam se vratio iz rata, bio sam zbunjen, bio sam gorak. Ne znam. - Je li te Mula Ibrahim zato otpustio? - Mula Ibrahim je neduzan. Prisilili su ga. - Mula Ibrahim je kukavica. - Nije on za to kriv. To je kao da se rodio gluh, ili s krivim nosom. - Da li zaista misliš tako, ili si lukav? - Na zalost, nisam uspio da izucim lukavstvo. Nemam dara. - Koliko ti je godina? - U maisu ću navršiti dvadeset i pet. - U maisu? - Da zašto? - Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne cutimo. I njegov sin je rodjen u maisu, kao i ja. Pogodilio ga je, ali ni o tome neće da govori. Onda je opet poceo da hoda duz velike sobe, zagledan u cilim. Sat u drugoj sobi odbijao je nešto, vrijeme je prolazilo, a mi smo ćutali, kao da smo zaboravili jedan na drugoga. Ne, nismo zaboravili. On je u mislima uporedjivao mene i svoga mrtvog sina, rodjeni smo iste godine, u istom mjesecu, bili smo u istom ratu, to nam je zajednicko, on je mrtav a ja sam ziv, to nam nije zajednicko. I šta će sa mnom, da mi pomogne pa da ga podsjecam, ili da me ukloni da ga me pozljedjujem? Ni ja nisam zaboravio njega. Bila mi je mucna ova tišina, medju dva ziva čovjeka, smetalo mi je njegovo ujednaceno kretanje od zida do zida, javila se u meni i srdzba: zašto me zvao, da ga gledam ovako zatvorenog i odvojenog? Zašto sam dolazio, da gubim vrijeme, da vidim kako ga ni za trenutak ne mogu okrenuti sebi? Treba li sad da izadjem, s prijekornom mišlju da sam uzalud dolazio oholom čovjeku? Neću, ne mogu, nikad se više ne bih vratio ovamo, ako bih sad otišao. A možda mu je potrebna moja pomoć. On tone, kako mu ne pruziti ruku? Odlucio sam da upadnem u njegovo uporno cutanje, prepadom. - Znaš li zašto su ubili hafiz-Abdulaha? - Ne znam.

- Ja znam. Bio sam juce u dzamiji. Zastao je, kao udaren. - Svi su napadali studenta Ramiza, on ga je branio. To nije bila istina, ali sam namjerno rekao tako. Naglo je sjeo, odbacivši oklop, smanjivši razdaljinu, izašavši sav iza šanca, odjednom uvucen u razgovor. - Šta se desilo? pričaj! Sve! Ispiricao sam, ukratko o drugima, opširno o hafizu, sakrivši da je zrtvovao mladica a branio pravdu. Nisam lagao, ali nisam dorekao istinu, da bi, mi mrtvi starac bio saveznik kod Šehage. Juce mi se zamjerio što je trazio kaznu za Ramiza, znam da ljudi nisu savršeni, a razocaran sam kad se u to uvjerim, i sad sam, ispravljao njegovu grešku, ili zabludu. A možda nije ni greška ni zabluda. Trazio je pravdu a ne nasilje, i svima je pred lice stavio ogledalo, da vide svoju nakaznost, kad već napadaju tudju. Postupio je hrabro i pošteno, ne štedeci nikoga, zato je i stradao. Nisam pogriješio kad sam ga uzeo za svjedoka. - Onda su ga ubili - uzviknuo je Šehaga uzbudjeno. - Zar i njega! Zar i njega! I sina i prijatelja. Njih dvojicu je najviše volio u životu, obojicu su ubili. Ništa drugo nije vidio, ništa drugo nije ga se ticalo. Htio sam da ga upozorim, nisu samo oni stradali. Ima nesreća i osim njegove. Pun je svijet nesreća. Znam, ticu nas se samo naše, ali zar i tudje nisu naše? - Mnoge su ubili, i mnoge će još ubiti - rekao sam, misleći na Ramiza. Ali on kao da nije cuo, drzao je sastavljene pesnice na prsima, kao da pritiskuje bolno mjesto, blijed, zgrcena lica, sav ustremljen na jedinu misao. - O, zlikovci! - prošištao je stisnutih zuba. - Platicu vam! Naci ću krivca! Zemlju ću prokopati, ali ću ga naci! - I da se osvetiš, hafiz-Abdulaha nećeš podici iz groba. - Umro bih od sramote, ako bih zaboravio prijatelja! - Ucini nešto korisnije. Mladog Ramiza će ubiti. - Ubice sve poštene. Hiljadu smrti su zasluzili! - Nisi spasao sina. Spasi njega... Nije očekivao da ću to reći. Ni ja. Stao je i pogledao me zaprepašteno. Bezdušno sam provalio u njegovo okrvavljeno srce. Stisnuo je šake, sav se zgrcio, izgledalo je da će skociti na mene. Kako sam se usudio da mu to kažem? Nije pošao prema meni, nešto ga je zaustavilo. Možda misao, koja mu se nikad nije javila, da zbog mrtvog sina pomogne nekom zivom. Zbunila ga je ta mogućnost, možda mu se cinila i nepravedna, u početku, neprihvatljiva za njegov bijes. Ali nije mogao ni da je odbaci lako. Je li pomislilo kako bi bilo lijepo da je neko pokušao spasti njegova sina? Je li u magli zbunjenosti nazreo put koji bi njegovom sjećanju dao više smisla? Je li se u njemu pokrenula zaboravljena dobrota? Htio sam da presudim u njegovoj nedoumici: - Umriječe neduzan.

Kao tvoj sin. poginuo je u ratu. Oca nema. Moli valiju da ga puste.Ima majku. Opeklo ih je ono što je govorio. njemu smrt. i poceo da lomi prste. . . . I moj sin.Zato ti i govorim.slozio sam se. kao Ramiz.Zato što neće niko. . taman sam mislio da sam istjerao djavola iz njega. boze moj! Sve što kod nas vrijedi. Mladi ljudi cesto cine ludosti. Stajao je tako dugo. pakostan izraz mu se pojavio na licu: . ruke stoje mirno jedna pored druge. To su trenuci kad sigurno zaboravlja svoj bol.I tebi je potrebna pomoć.Lud je zato što ne misli o sebi. već sabrano odlucan. tanak osmijeh oko usana otkriva zamišljenu radost likovanja. Mrtvog ga prihvati s tugom a ne s bijesom.Mnogo. Pomiri se s njim. jer zele nemoguće. Najbolje ćeš razumjeti. . boje se jedan drugoga. Odjednom se izmijenio. .Kako bi bilo da im ga otmemo? Pocrkali bi od bijesa! Eto.Zaboga. Pomoći će drugom čovjeku. .Je li vlasti stalo do njega? . zato što je sâm. to je ludo.Lud li si. Šehaga. roditelji ih se ne ticu.Meni prijeti sirotinja.Pasji sine! Šta hoćeš od mene! A onda je sagnuo glavu. zar ni mrtvom sinu ne praštaš što je mislio drukčije nego ti? To nije izdrzao. ugledavši neočekivanu mogućnost za Ramizov spas.Kažem zbog tebe. izraz lica mu nije više zloslutno mracan. ne gledajuci me: . Onda je rekao tiho. Cudno je kako se nenadno pokrenuo. Jedva se poznajemo. i taj Ramiz. Ali ova njegova pakost neće biti samo osveta. pogledavši me krvnicki: . Šehagin razlog me se me tice. i lijek mu je samo nevolja koju će on nanijeti drugome. mislio sam da ćeš govoriti o sebi. Zašto nije mislio na nju? Djeca misle samo na sebe. pogodio sam ga u zivu ranu. Šta će mu ona pomoći? . a on sve pocinje po starom. . . veliš. čovjek koji smišlja osvetu. Njegovo je teze.Jesi li prijatelj s tim čovjekom? . .Ne znam. ni sam ne znam zašto. viknuo je.Onda mu nema spasa. Treba li zbog toga da umre? .A kako ću mu ja pomoći? .Zašto se onda zauzimaš za njega? .Nije trebalo da mi to kazeš. To je drugi Šehaga.Još se branio: Je li moj sin bio kriv? . zato što je pošten. već o drugima.Ne bi im bilo lako . ima samo majku. . . Bol mu je nanesen tudjom krivicom. tijelo se ispravilo. . i ti.Nisam.Ne smije.

. hoce li mi pomoći.Ja sam za najskuplji. i upitao Šehagu: . Vrijeme je da odem.Sad ga ništa ne bi moglo zaustaviti. Šehaga je protrljao ozivjele ruke.Sjedi! Treba da spasemo jednog čovjeka iz tvrdjave. Nismo o meni razgovarali. a možda je i čekao.odgovorio je Osman. zašto sam onda toliko zadovoljan. Ostao sam duže nego što sam mislio. .Poslije. . ne muceci se.Ima nekoliko nacina . zašto me pozvao. o čemu smo razgovarali. . Pitace. ostala bi blijeda i mlitava.pristao je Šehaga. .U redu . i mnogo duže nego što se Tijana nadala. Koliko je zlo zivlje i marljivije! Neka nam je bog u pomoći. . Pitace me. Pitace. Ni on ni ja nismo se toga sjetili. I njemu i njoj oci su sijale kao kandilji. stojeci s mladom djevojkom. ruke su vršile svoj posao spremno. Nije me pozvao. A da sam slucajno podstaknuo u njemu dobrotu.Hoćeš li da ti donesu mlijeko? . To je bilo sve! Osman Vuk me pogledao veselo. Ušla je mlada djevojka. Udario je dlanom o dlan. ne razmišljajuci. kao da je čekao pred vratima.Zovni mi Osmana! Osman je odmah ušao. Neću znati da objasnim zašto sam toliko zadovoljan. ne grceci se više. da bi oni mogli da se dogovore nasamu. Pitace.

ali se brzo pribrao i dostojanstveno zahvalio na pozivu. Ne bi nikad stigao do Osmana i Zajkine mejhane. i njegovih pet sinova. miran. da ga upitam. odspavao ujutro sat-dva. u noć niko nije izašao. Sejmeni su se tada okupljali oko njega. ne moram ni sad. niti ću ikad saznati. što ga je Osman pozvao. Mejhana nije zatvorena za druge goste. i njegovim društvom. a stari Ciganin Ramo. to je za njega daleko koliko i pašin konak. zbog sutrašnjeg Bajrama. gotovo se zagušio zbog te pocasti. Sejmeni i noćobdije vukli su se kao sjenke oko mejhane. najbolji svirac i pjevac koga je svijet vidio. i predlozio sam Osmanu da povede sa sobom moga priljatelja Mahmuta. Znao je da se veseli kao nijedan čovjek u gradu. ali su cijelu noć slušali pjesmu. Ocevi odraslih sinova i muzevi mladih žena bili su tada brizni. Otmica Ta noć uoci Bajrama bila je burna. Ali su uvijek ostajali na pristojnom odstojanju. svirku. uzbudjen kao djevojka kad se nada da će je isprositi. ali su svi znali da je to njegovo slavlje. i tada je pocelo veselje. zut kao limun. Zajko. tuzeci se na glavobolju. smijeh. Kraj posljednjeg dana posta Osman Vuk je dočekao u Zajkinoj mejhani. okrecuci ga na glavu i remeteci njegovu kiselu tišinu. Sve mi je to ispricao Mahmut Neretljak. a mlade zene gubile san i. i sigurno mislio da sam jado koji ne zna šta je pravo muško veselje.I ja se veselim. zaželio svima srećan Bajram. Izašao sam s njim. zar neće pokušati da spase Ramiza. Te večeri. ali mi to nije bila najveća briga. veseljake. vazan i utegnut. Osman Vuk je bio došao da mene pozove na to bajramsko slavlje. trijezan. istjerivale ludost iz zenskih glava uvijek punih opasnih snova. ludove. kao u zanosu. Osman se digao. ni zbog cega. i njegova dva momka. nešto mu je zaklokotalo u grlu. ako je pravi čovjek. ukoljice. koji je cijelu noć pio s Osmanom. Zacudio sam se. i odmah izletio iz kuce. tiho i uzurbano su vršili posljednje pripreme za to ludo bogosluzenje. viku. večeras bi baš bilo zgodno.13. tješio sam se. ali su mi Tijanine zloslutno skupljene obrve ubile svaku volju za veseljem. zalogajem hljeba i cašom rakije. u svecanim odijelima. Mahmut je slušao. dugo u noć sjedile kraj prozora i uzdisale. najveće sarhoše u gradu. Osmana s nadom. Nikad nisam bio. svi se vesele. pijanice. zbog dugog Ramazana. on to voli. nisam pravi čovjek. jer su sinovi postajali nemirni. kao da su mu svi životni snovi ostvareni. omrsio se. Kad je pukao top na Tabiji. kad odbijam poziv koji bi svako prihvatio. strepeci šta će Osman izmisliti. Mahmut me pogledao zahvalno. Veselio se s Osmanom Vukom! I svakome je to pričao. što je mnogima donijelo pravu glavobolju od muzevljevih njeznih šaka koje su. kockare. gotovo svecan. za svaki slucaj. niko nije trazio razlog Osmanovu ludovanju. slucaj ga je doveo do te neočekivane sreće. jer sutra bogzna hoce li i znati da je Bajram. . a kad je Osman pristao. kako je Osman obicno zahtijevao. Ja. a i za društvo je bolji od mene. i pratili ga po ulicama. ali srećan i blazen. pošteno da kažem. već u sumrak. gledajuci pobozno u Osmana i njegove drugove. bojeci se njegova neljudskog bijesa. toboze. jer bi taj razlog cesto trazili. oglasivši kraj posta. eto. cekala ga je pripremljena gozba s jelom i ohladjenim picem. a on se samo nasmijao: . kad mi ništa drugo nije ostalo. cekali su spremni.

sve veselo. uoci Bajrama. . i sve ga grlio. ali je para pogolema. išaketa i njega. kao pravog prijatelja. dugim gutljajima. i da je juce umro. Mahmut mi je sutradan pričao da je pijanka bila nevidjena: dzaba. Nije mi to mnogo licilo na Osmana Vuka. Sile su. sa Zajkom. ni rukom brze da mahne. uvukoše vratove. sve muzevno. najbolji.Gdje smo stali? . traze da Ramo njima svira. vidjelo se po tome kako ga gledaju. kad su pamet izgubili. Mahmuta. gospodski. udari ga po desnom. najhrabriji čovjek koga je ikad vidio. narocito Osman. udari po lijevom obrazu. kako se ponizno smiješe. već kao da ima vremena za sve. Oko ponoci došli nekakvi grmalji. a bogami. i srkao iz tanjira. onako izamaške. i otišao kući. . ne naiskap. Sve mu je novo. pa grmalj ne zna ni gdje je ni šta se s njim dešava. a Osman je otišao smijuci se. kao da ništa nije bilo. nimalo njegova. pola metra se odvoji. i prijete. grmalj samo klece. on sve može što iko može a ne može svako što on može.Ostao sam zbunjen. u oba obraza. pa se vrati na drugu stranu. ali to je bilo pred zoru. dize se i veli: . pa polako. On je najvedriji. i ne može se dugo izdrzati. da se pobljuješ. pa hoce da pokvare veselje. već arslan. koliko momcima.Večeras ne turaj ruku u dzep. onda je igrao neku cerkesku igru. jedva je na vrata ušao. bezobrazni. eno mu vrata. Pokazao im je kako se pije. Mahmut ih je naucio i kako sviraci treba da sviraju. On ti ustade. Osman samo izdrelji. kao djeca hodzu. da te davi u grlu a ne znaš zašto. pa neku rumunsku igru. Te iste noći. Onda jednome naredi da otvori vrata. ne smetajte nam. Vilice je razvalio smijuci se i cudeci. ljudi su zastajali. ni mi vama ne smetamo. sjedite i pijte. Ali kad ću kako mujezin uci sabah. tutora sahranili. nema šta. poslušaše ga. Osman Vuk mu je priznao znanje. A koliko je platio Zajki. i klisnuše u mrak. A on se vrati u društvo. tako i tako. I trijezan. ne treba da im smetaju. nikad (nisam vidio kako se veseli. ili ja ništa ne znam o Osmanu Vuku. i htjede da plati. Doduše. pa se opet nekako namjesti. ne kvarite nam veselje. to samo on zna. A i taj Osman Vuk.Srećan vam Bajram. svi osim Osmana. srce ti se skupi ko oskoruša. kao corbu. Ili je Mahmut nešto pogriješio. oduševljen. iduci u dzamiju. rekao da mu je veselje ljepše zbog Mahmuta. na nogama tri dana i tri noći. šaka mu teška kao topuz. grlio. s jezika a ne iz grla. teško je i vjerovati. a svirace zamoli da ga ne prate dugo ulicom. ni opepeliti. I hvala što ste mi ucinili cast. Tada Muharem Pjevo. Mahmut je bio suviše uzbudjen da bi dugo spavao. koliko sviracima. jok. i ono što zna i ono što kaze. i sve tako. a kako ga koji put udari. a samo tren poslije. pa veli Pjevi: . Pratili su ih svirkom do mosta. s rukom na prsima. Mahmut nikad ništa ljepše nije vidio. Osman pridje drugom. oci. i dugo poslije toga pričao o Osmanu i o toj nezaboravnoj noći. na mostu su odsvirali još jednu pjesmu. i cestitao im Bajram. da je on htio. Onda se poljubio sa svima iz društva. a on se klanjao. pridje jednom grmalju. tiho. a Osman njima. naredjuju da se prekine igra. svršio je to nasamu. ali je dobro što su i njega. kao da nije proveo noć u picu. pozvali. a grmalj golem. najzanimljiviji. davno su. onda je on pjevao a Ramo svirao. praznik. a njemu glava poleti. braco. da dodje sebi od rakije i od velike sreće. Oni. nije vuk. ne bi znao da i takvih ljudi ima na svijetu. poruci pjesmu. polako. sunce iz njih zasija. i odletjela bi da nije vezana za vrat. kako se klanjaju. to je prosto. A šta sve u njemu lezi. da se cuje samo do kucnih vrata. a ako mu se ne svidja. da ulazi u srce. vele. oprostio se sa Zajkom. gospodski. Ali se s Osmanom ništa ruzno ne može desiti.veli. i s Mahmutom. svi bi ostali. svašta se može desiti. kao brata. ali ova uzdrzanost i odmjerenost sasvim je neobicna. najpametniji. slobodna mu dzada. strah te u njih pogledati kad planu. a obojici da se gube i da nikad više u životu ne zavire ovamo. i bogami. ljudi već idu na molitvu. vidim. za pice treba da se nadju pravi ljudi. ama korak neće da pruzi. Poslije mi se ponešto objasnilo kad sam cuo šta se te noći dogodilo u tvrdjavi. i nekud ga sklonio. neko je oteo Ramiza iz tvrdjave. poslije je i on pio naiskap. Svirao je na šarkiju a Ramo je pjevao. Bajram je. dva velika djuguma prosuo na glavu.

i ne baš narocito vješto. Cijelu noć nije dolazio sebi. i moglo se samo nagadjati. s pecatom. iako znam kako je pocelo. svuda. dalje od toga. Sjeca se samo naslova: Cestitom dizdaru. i ništa više. prema tome ko je govorilo. Pronijela se vijest da je to učinio Becir Toska sa svojim hajducima. zatvorio otvorenu kapiju. jer su mu pokazali pisimo. kakvi strazari. na što je dizdar odgovorio da i on sada vidi. kao o cudu. Odgovorio je da su bili obuceni kao sejmeni. a i zbog slaba svjetla. ili što mu je glava najtvrdja. I tako. Na glavi mu je bila velika cvoruga. Nije ga. osim njega. udarili su ga nadzakom po glavi i krvavog ostavili na podu. i dizdara koji je najgore prošao. nose važno naredjenje od valije. a pismo (u kojem se zahtijeva da im preda Ramiza) procitao u sobi. Taj Bajram su ljudi zapamtili po tom dogadjaju. Upitao sam Šehagu. i tada. jedva govoreći zbog bolova u glavi. u glavi nejasno sjećanje. jer su ga zlilkovci udarili po glavi čim je poceo da cita. kad sam mu cestitao Bajram. nadzak je pogodio i njega. A možda je tacno i jedno i drugo. Pricalo se. Kljucara su savladali u njegovoj sobi kod ulaza u lagum. doduše. i što je znao cio svijet. kao što su nagadjali i oni kojima se sve dešavalo. pokazali su mu pismo. o junaštvu. u stomaku muka. treći su se samo cudili. koje su razbojnici bezobrazno ostavili u njegovoj sobi. On se prvi i osvijestio.Iza jacije nepoznati ljudi na konjima došli su pred tvrdjavsku kapiju. Svijet je znao i to da je vlast pitala dizdara zašto je nepoznate ljude pustio u tvrdjavu. Velika je bruka što su razbojnici mogli uci u tvrdjavu. a najviše ga je prevarilo što su naredili da se kapija zakljuca dok oni budu u tvrdjavi i kako da pomisli na kakvo zlo. i da su mu rekli kako imaju da mu daju usmena uputstva. ali ljudi nisu znali ništa više od onog što su odmah rekli. a u tvrdjavi deset naoruzanih strazara. sve mi je tamno. Dvojica neznanaca savladali su dizdara u njegovoj kuli. i sve uzalud. digao uzbunu. ali nije mogao ustati. možda zato što je najmladji. a onda su našli kljucara koji je došao sebi. . o smaku svijeta. ali još veća što su o Ramizovu zlocinu obavijestili ne samo valiju već i Portu. drugi su tvrdili da je to djelo derviša hamzevija. gdje je sklonjen Ramiz. kakva uprava koja ih drzi? Ispitivali su dizdara i tvrdjavsku posadu. ali onda nije vidio. kad bi i slijepac mogao vidjeti da je pecat krivotvoren. Ramiz je nestao iz tvrdjave. ili što su ga najlakše udarili. izbudio pospale strazare. kad su njih samo dvojica. polivali vodom. on im je otvorio. kao da izlaze. Vlast se uzbunila. Kad je dizdar došao na kapiju. i upitali ga kako je mogao pomisliti da je valijino. zato što nije sumnjao. Dizdar. Ni ja. drugima da su hrabriji. u tijelu slabost. rekao je da je pismo zaista bilo od valije. snazno udarili zvekirom i naredili strazaru da pozove dizdara. onda su mu stavili rakiju pod nos a nekoliko kapi kanuli u usta. trljali su ga. ali je jedva znao šta se desilo. i dizdar se probudio. drugi su ostali pred zakljucanim vratima. rekli su mu ljubazno. niko tacno nije znao šta se desilo. i on je dvojicu pustio u tvrdjavu. A još će najprije biti da ga je prevarila nepojmljiva drskost tih ljudi. što su potvrdili i ostali. kad se okrenuo. zašto ih nije ostavio pred kapijom. Onda su obojica došla do strazara na kapiji. Najprije će biti da je tebe prevarila tvoja glupost. Kako će sad javiti da ga nema? Kakva je to tvrdjava. Šta se nakon toga dešavalo. Jednima je to bio razlog da misle kako su ljudi postali gori. Ali. a bolje bi bilo da se ni toga nije sjecao. docitao. niko nije tacno znao. jer je Ramiz bio prvi zatvorenik koji je otet iz tvrdjave.

. a i da je bio. koje su ipak vaznije od glavobolje. jer nikad ne smije napustiti tvrdjavu. ako bi nekome palo na um da posumnja u njega. I kad bi poceo štogod da misli. koga je potplatio u tvrdjavi? Strazara? Ali strazar nije vazan. i prezrivo. s pasvandzijama. i oprati ga svake sumnje. stare ratnike. ne baš prejako. Svi to mogu potvrditi. Doduše. veći igraju. a udarac po glavi dobio je besplatno. ozenio se mladom udovicom bez djece. a što on nije mogao. Prvo joj je palo na um da se zabrine: Da tebe ne upletu? Ko da me uplete? Šta sam ja kriv? I kako da me upletu? Ne znam ni kako se desilo. i koliko sam im nedorastao. Igru igraju veći od nas. i da je znao kako je teška zlikovacka ruka. Ali. I stavljajuci isjecen sirov krompir na celo. tek. možda ne bi pristao na ovaj posao. i ostao je od sumraka do zore. zašto su ga udarili onako krvnicki? Da li im ruka ne zna za malo. Ali. Ovaj put nisi u pravu. ili su zeljeli da dokaz bude što ubjedljiviji. i mogao je baš te noći ne biti na kapiji.Pogledao me oštro. A razmišljanja se lako odrekao. da okuša ono što su svi ljudi cinili. mada se svako cudio što je njegov stric krio da ima išta. malo. s noćnim sovama. Jesi li siguran da ti ne može biti ništa? Siguran sam. s pijanicama. ili je cuo o meni samo najgore. . sa sejmenima koji su cijelu noć nailazili i castili se. glava ga je boljela kad god bi se naoblacilo. i obradjujuci posnu zemlju a naslanjajuci se na plodnu zenu. kako je tvrdio. Ne.Odakle bih ja znao? Zašto mene pitaš! Vidio sam koliko sam zaista glup. s velikim društvom. sa sviracima. ko se može zakleti da zna sve o ljudima? Kupio je malo imanje kod Kozje cuprije. ili hajduke iz šume. Sve sam domišljao sam. s Mahmutom koji će sve pričati. a lezao je nedelju dana. nikoga ne bi smio pustiti bez dizdarove dozvole. Dobro. i zato što se sjetio kako je cijelog života mislio uzalud. A možda i bi. Ali. Onda je priredio veselje u Zajkinoj mejhani. koliko da se može opravdati. Onda je dizdar? Njegova mala plata i dosadna sluzba. i mogao je pristati na sve. ne vjerujem da je zaradio cijelog života. ili su naplatili ko zna kakav dug. kao budalu. Tijana je u dvorištu cula o Ramizovom bjekstvu. Daj boze. a Osman je platio ljude. da mu plati za toliku poštenu sluzbu zemlji i caru. u kojoj je zivio kao i zatvorenici. A mogao je i da se ozeni. zahtijevao je da ga otmicari udare. Samo ti nikome ne pričaj to što znaš. vjerovatno je želio da otmica bude ubjedljiva. A ne bih Šehagu ni pitao da me Osman Vuk nije zaobilazio kao da sam šugav. Nije morao znati ljude koji će doci. Ali ga više nije boljela glava zbog drugih stvari. kad je ustao. i kao da me nikad u životu nije sreo. ako bi mu pristojna nagrada omogućila da se riješi tvrdjave. a bilo mu je krajnje vrijeme da shvati kako se ne može mnogo zaraditi pošteno. da ga podsjeti da onu srecnu noć. a ja sam joj ispricao sve što sam znao. manji placaju. kao neprijatelja. Dogovarajuci se s Osmanom. Šehaga je dao pare. ko zna kakve. kad mu je umro stric i ostavio mu neko nasljedstvo. stekao malo imetka a mnogo djece. zahvaljivao bogu što se sudbina jednom u životu i njega blagonaklono sjetila. ne. i prisitao je. ili razbojnike. nije on. Poslije nekoliko mjeseci dao je ostavku. jer šta je jedan jaci udarac i nešto teza glavobolja prema sreći koju je tako platio! Ovoliko koliko je vjerovatno dobio od Osmana. hrabre a siromašne. sigurno su dozlogrdili starom ratniku. ili zlikovce koji se niceg ne boje kad treba da dodju do novca. dizdar je jedva glavu izvukao. zato što mu zaista nije potrebno. kad bi ga zaboljela glava. i kad je bilo vlazno. i sigurno je govorio iskreno da su mu bili nepoznati i da ih nikad nije vidio.

ide kroz život. kad je rekao da će se te noći veseliti. Samo zato što je rekao da si lijepa. ne želi već uzima. lopovima. Možda se upustio iz prkosa. nije ni poznavao Ramiza. a sve se dešavalo kako je on htio. Zašto je pristao? Sam nema ništa od toga. i ostavice društvo. a površan da bi mislio o razlozima i posljedicama. ne obazire se ni na koga. Sve što sam o njemu mislio. uzima od života što mu se svidja. Ako bi otmicari bili uhvaceni. zaštitio. sigurno pijani. On sluša samo svoju misao. drugi uzmu od njega što mogu. Nisam htio da joj to kažem.Nisam lud. zaklonio se. njemu bi bilo svejedno. slušajuci kako pekarski radnici. sanjarima. Ko je onda? Ne znam. siledzijama. uzivanje. i ide svojim putem koji ne vodi nikud. Nikome ni na pamet neće pasti. želio sam da ga sklonim s puta: Dopao ti se taj hajduk. Pobunio sam se. Samo je on to mogao uciniti. ne brani se već napada. sigurno bi ga otkrili. sujetnim pisarima. kukavicama. otmicarima. i kako vjetar duva s Trebevica.Izgleda kao hajduk. uvrijedilo me njeno oduševljenje. pa se opet vratio. već budan. proljetna kiša. i zedan svega. i svi će potvrditi da nikud nije izlazio. zašto bi se izlozio opasnosti? A poduhvat je zaista opasan. Hajde. Ali je istina. Tako je mislila i Tijana. sve do zore. noću sam se dugo prevrtao bez sna. Život je za njega radost. da me varao. plašljivim cinovnicima. da ucini nešto neobicno i opasno. Znao sam ponešto o junacima. Da su otmicari slucajno stradali. da bi uzivao u zbunjenosti tragalaca. a onda mu ni Šehaga ne bi pomogao. Tog prvog bajramskog jutra probudio sam se dockan. mladic ga se ne tice. on čini svoje. Ni na kakav trag! U mrak. da svrši posao koji mu je dao Šehaga. ne luduj. Onda se sjetila Osmana Vuka i pocela da se divi: . i slijedi samo svoju zelju. on zivi. Možda je izašao. Pocece da pije. ostajalo je nedovoljno i sakato.. pametan je da smisli sve što mu treba. što on dopusti. kao priroda. Nije se ni maknuo iz mejhane. zbog nemirna duha. On je vjetar. On misli samo na sebe. Bio sam uvjeren da se šalio. a ne vjerujem da bi se zrtvovao i za koga. Nisam mogao da spavam zbog Ramiza i zbog Osmana. pustolovina. podnevno sunce. kao da je duh prošao. On radi ono što hoce. pjevaju. Cijelu noć je pio. Ali zašto je ovo učinio? Sve je smislio. Nije izveo Ramiza iz tvrdjave. On to kaze svakoj zeni. . stotinu ociju naveo na sebe te noći. I opet će se vratiti. ali je sve ucinjeno po njegovoj zamisli. smijuci im se i navodeci ih na pogrešan trag. i uvijek se moglo pobiti drugom mišlju. On ne sanja. Jer traga nije bilo. Baš me briga! A otmicu nije on izvršio. poslije. ali o ovom gradskom hajduku nisam znao ništa.

. Ali nisam. kao što je Šehaga pio. U ponoc sam cuo ezan s Begove dzamije. ucio je Salih Tabakovic. junaštva. s priznanjem. . bez prelaza. Ništa nije znao o Ramizu ni o bjekstvu iz tvrdjave. Bilo je vaznijih stvari o kojima vrijedi misliti. sasvim. . Je li strazaru javljeno za njegov dolazak. podsjecao je ljude na nesreće. .naredio im je. a ja sam tonuo u san. na smrt. Cak se i nasmijao. strah nad gradom. Pa sam se opet vracao na početak. izdvajali su ovu noć izmedju drugih. prije nego što je Osman uspio da išta ucini. u oba! Ucinilo mi se da je. puste ulice. ili ga mora savladala? Od toga casa u mom polubudnom mozgu pocinjalo je da se splice zamršeno klupko opasnosti. prisilivši me da odgodim početak. nekoliko puta je ponovio kako mu je drago što se upoznao s Mahmutom. A onda sam saznao da je otmica izvršena! Samo što sam doruckovao. postajao sve čudniji. i vjetar što je jecao. kao da jauce. kad smo mu rekli. koju se nisam usudio da rasplicem. kakav prijatelj. u tvrdjavi su se upalila svjetla. i odmah. ga. jedinog od čovjeka u tom trenutku noći. došao je Mahmut. zbog nekog uzasa koji je samo on znao. Osman i Ramiz. možda zbog neočekivane paznje. lebdeci na oblaku. Je li Osman izlazio? Ne. necija pjesma. Zavijao je kao pas. da pokaze kako je veseo.Kazite Osmanu da je došao Mahmut Neretljak .Odredjivao sam vrijeme kad će Osman doci pred tvrdjavsku kapiju i. u gradu je usamljeni čovjek vikao svoj strah u mracno nebo. i opet o Osmanu Vuku.Sigurno se Osman sjetio . ali su iz te guzve. Taj prestravljeni krik. u naletima. Korpe je vratila. ali ga se i to malo ticalo. a cinio je to desetak puta godišnje. srećan. i ovaj cas izmedju ostalih. uzbuna. a on je cijelu noć presjedio u mejhani. odlazeci u noć. sjetio sam se da Osman sinoć nije ništa učinio za Ramiza. rekao da je jutros išao da cestita Bajram Osmanu. cudno. samo sjenku dvojice hrabrih konjanika. Jesi li umoran? . Šteta što Tijana nije to cula. krikova. samo što je predahnuo. glas tih. nekako izlazili. nikud nije izlazio. znam. Kad sam se probudio. u nevrijeme. gubeci se u tami. Može. kako su se poljubili u oba ohraza. na prazninu zivljenja. Kud bi izlazio? Zbunio me. prece mu je bilo veselje. odnoseci sa sobom s ovog svijeta.Poslao Šehaga . Mahmut je klimao glavom. ni za koga.rekla je zbunjeno.upitao sam. Pogled mu je zamišljen. zdjele ostavila. jureći na konju. kakav je čovjek. . ali je baš tada izašla da primi dvije korpe djakonija koje su donijeli Šehagini momci. Sad je vrijeme. sve tuzniji.Ili si nešto tuzan? Tuzan? Šta govoriš? Zašto bih bio tuzan! Čovjek može da bude tuzan poslije velikog veselja. ali ga momci nisu pustili. ponoc. Da li će Osman udariti halkom na teškoj kapiji? Pretrnuo sam od tog zamišljenog zvuka.rekao je. tama. strke. prije svega. vice u tamnu noć svoj strah i izgubljenost. zamišljajuci stotinu prepreka. pričajuci i ponavljajuci ono što je već rekao. O veselju u Zajkinoj mejhani. Strazar je viknuo na uzbunu. i nastavio da priča. pomicao ga dublje u noć. Sad ce! Ali su se tada na ulici javili neciji glasovi. niti ga se mnogo ticalo. vjetar. Strahovao san za Osmana cijelu noć.

Ljudi su ulazili na cestitanje.Jedan momak je otišao. nije kod kuce. i koristi se njima. da je zaboravio prijatelja.Nema. vi ste takvi i takvi . iz zavisti. Zar će cijelog života ostati dijete. zeljno topline. iz neprijateljstva koje sluzincad osjeća prema svakome. Vratio se. Samo Osman nije kriv! A svakome ko nije zaludjen. Cak su ga gledali podsmješljivo.veli. i poslao bi ga do djavola. cuo je Osmanov glas negdje iz kuce. već prijateljstvo. Ali Mahmut je zaludjen prividom i svojom zeljom da stvarno bude ono što mu je drago. sve ću reći Osmanu. ali me nije prevario.I da znate. zaboravi! Smiješan je i zalostan. nazivao prijateljem. Ne vidi da ga je Osman otjerao! Nije htio da vidi.Kako nema? Eno. objasnice mu. s rukom na prsima. . . Osman ga je grlio. Šta da mu kažem? Ludo. zaista je tuzan. čekao da vidi Osmana. cak ni prijatelje njegove ne poštuju! Uzalud. Mahmut prebijeno mace. ništa nije izmislio. makar je i odbijao. Šta se to jutros desilo? Uvjeravao je sebe. nije mu se ucinilo. i mnogo su se ogriješili o njega. ali šta može. Osman će misliti da je neuctiv. Neka zna kakve momke ima. sve je zaista bilo. .Nema Osmana .rekao je zabrinuto. to bi prvo palo na um. ukocio se od hladnoce. nije kriv. valjda se neće naljutiti. iz zlobe. odbacujuci ih kad mu više nisu potrebni! Osman je hladna pecinska stijena. ojadjen zbog drskih momaka. lupezi! Hodao je ispred kapije. u oba obraza poljubio. I kud baš da naleti na Osmana koji ocarava ljude. . vladar života. nisu ga pustili. A nije mu potreban ponos.izgrdio ih je razljucen. ali nije mogao da ga vidi. i uskoro se vratio.Vi ste bezobrazni. Pece ga daleka sumnja. . ako ima malo ponosa. Jedan ne pamti. Jednome je svejedno. hodao ulicom. drugi krvari. nisam se prevario. drugi ne zaboravlja. i ne znam da li da ga zalim ili psujem. izvinice se. Pokušao je još jednom. dodji sebi! Ili: jadnice. Zao mu je. momci su ih sacekivali. Sinoć su postali prijatelji. Otišao je toboz veseo. do juce mu je mogao biti samo san. ali nije dočekao. svojom sirotinjom neprestano ga podsjecamo na njegovu.Samo da se Osman ne naljuti . Blistavi Osman. . Eto. . Otjerali su ga. provjeravao sjećanje. A jutros ga momci nisu pustili da prijatelju cestita Bajram. glas mu cujem. i ceznuti da ga prihvate ljudi do kojih ne može da dopre? Mi mu nismo dovoljni.

. nezgodno je da ne odem. bez mene. kao Šehaga. skrivajuci šta misle i šta stvarno zele jedan drugome? Prišao sam. pomislio sam. da ću tako uciniti ono što je red.Nisam mu sinoć učinio uslugu . Primio sam ovo što mi je povoljnije. Napravio se da me ne vidi. Ako misli tako. sve što nije ona. šta je s Ramizom.Šehaga me pozvao. cetvrtom ni traga! Najbolje je da svoju ljutinu oduši sama. svejedno što nismo. ili će uskoro zaboraviti? Život mu je duga niska prevarenih očekivanja. poljubivši ga u ruku. i umriječe lud . Na kucnim vratima sam sreo Osmana. valjda se navikao na razocarenja.rekao sam Tijani kad je Mahmut izašao. da mu cestitam Bajram. Možda hajduci. . upravo je ispratio kadiju.Hoce li momci. Jer.A koga da pitam? . vidim.Nikog. da li bi se ovako ljubazno smješkali. što ne sjedi s njom! Na tri coška je danas.E baš crkoste za njima! Kako vas nije stid! Nisam htio da pitam ko su to oni.Treba li sad da placem što ga je Osman istjerao? Eno mu zene kod kuce. Ili primam privid za stvarnost. ali dolaze. Ne. Mislio sam da ćemo se poljubiti u obraz. i ne znajuci to. Šehagu sam sreo u hodniku. a izbjeci ću da se na mene neduznog sruci oluja. i najćešce laze sam sebi. kao Mahmut.odsjekla je ljutito. ali srdacno zahvaljuje na posjeti i poziva da opet dodju. .Hoce li dugo tugovati. onda je to uvreda. Zar njemu svi dolaze na noge? Ne vole ga. gdje je sklonjen? Odgovorio je bez osmijeha: . poljubio je u obraz. . možda bogataši. Ako tako misli. munje sijevaju. ne govoreći to. Kod Šehage je bilo mnogo svijeta. kao jednaki. ispracao je Zafraniju. Ni on njih ne voli. A ako me i ne puste. A možda su oni svi koji su izvan ove sobe. Znam kako mu je drago! Sjetilo sam se i nasmijao u sebi. naše je ipak drugo. cestitao mu. kuca je puna i ziva kao han.) Upitao sam. onda je to ljubav. bice mu drago. i pred tobom zatvoriti vrata? . (Uzalud. zato sam rekao da idem do Šehage. . kad je ostao sam. kao Osman. ne zeleci da me odvoji. čovjek je nepopravljiv. da pokažem kako njene riječi nisam shvatio kao uvredu. i drukčiji odnos nego medju ostalim ljudima. i izašao bez zurbe.Lud je. s uzivanjem: kad bi znali da se sinoćnja otmica desila po Šehaginom naredjenju. Možda zato što je medju nama vazna tajna. Racunao sam. ili mu je svejedno što me vidi. .Odakle bih ja znao! Zašto mene pitaš? . . ali sam po ukocenom drzanju osjetio da ne želi prisnost sa mnom. neću tugovati kao Mahmut.upitala je zubato.

Pa se osmjehnuo. i uveo me u jednu sobu. sad je han na raskršcu. stotinu ušiju može da cuje. i šta treba o tome pričati? Mi prosti ljudi volimo da sladimo i prezivamo ono što dozivimo. Ovo je drugi svijet. Svratiš. naljutio i na sebe i na njega. i to otklanja svaku sumnju od njih. Drugi je rekao da je tvrdjava postala nepotrebna. i cute. ne bi mogla onako dobro jahati. smiješno. oni su izvršili hrabro djelo. Nisu ni na strani svojih pretpostavljenih. a sve je suho. one se pripemaju dok mi slabašni spavamo a kad se probudimo. Mi ne ucinimo mnogo ni malih a kamoli velikih djela. kod nas tajni nema. opet bi pogriješio. poceo sam da slušam razgovor mladih cinovnika. u ime koga se naredjuje. otmicu nije izvršio niko. ne bi mogla onako snazno udariti dizdara po glavi. zar mi to nije dovoljno? Učinio sam više nego što sam mogao i u snu zamisliti. Priznajem. kad se sve uzme u obzir. Vazne stvari. ali je to mogao reći drukčije. jer se u nadnaravne sile ne razumije. Razlika je samo u tome što se u hanu sve placa. Ako bi neko pomislio da je umiješan neko ko zna kako se krivotvori pecat. jer je Ramiz najgore govorio protiv ljudi koji to sve znaju. Ništa znacajno se ne može uciniti javno. sirotinja koja ga je slušala u dzamiji. kojoj se ne dopušta da . na brijegu. Možda se po tome veliki svijet i razlikuje od nas. medju mladji svijet. odmoriš se. Nisu ni bogataši. Oni djeluju i zaboravljaju. manje oporo. on o tome ne može ništa reći. Možda ima pravo. pa izadješ kad ti dosadi. Bili su to pametni mladi ljudi. kao Mahmut. za krompir i za zito? Prostora ima mnogo. ništa ne bi istrunulo. Ne tice ih se mnogo Ramizovo bjekstvo. jer se sirotija ne sluzi lukavstvom. a nevaznije ne treba ni zatvarati. šegaceci se. šta hoću još? Da pričamo o dobrom čovjeku. Srecom. Nekad je bila sigurnija nego grob. Moje se uvijek zna. da se divimo sami sebi kako smo ucinili dobro djelo. dalek i nerazumljiv. ali nisu na Ramizovoj strani. kako se naredjuje. kad se zrelo razmisli. da likujemo nad bezobzirnim ljudima? Zaista. i gotovo! Ucinili su. javno se govore velike riječi. narocito u ovom casu. i slušao razgovor koji sam jedva razumijevao. i šteta što je tvrdjava visoko. stara je. a baš bi bilo lijepo svratiti kad se umoriš od poslova. ali mi nisu izgledali suviše pošteni. već otvorenom silom. dobre ili rdjave. Nije to ucinila ni. odspavaš ako hoćeš. Sve je kod njih tajna. Šta ću ja ovdje? Zašto nisam cestitao praznik i odmah se vratio? Nagovorio sam Šehagu da spase Ramiza. A ako je izvršilo nešto. moje glupo. ne bi se mogla lako prerušiti u stasitog sejmena. cine se tajno. sveteci se i njima i sebi. Mladji i nevazniji. Ismijavali su njihovu nesposobnost. njihovo je mudro. pa se teško popeti. Zar ne bi bilo korisnije da se pretvori u magazu. a znace se i kad ostarim. javno se pokazuje spoljini izgled. malo posjediš. kako se piše pismo dizdarima. Govorili su o sinoćnoj otmici. koji bi za novac mogli iznajmiti tudju hrabrost jer svoje nemaju. Ni tvrdjava više nije tvrdjava. Javno se laze. kao taj Ramiz. u tvrdjavi je sve besplatno. suviše je glupa za to. vazniji krivci mogu izaci kad god hoce. a nisu zato što nikakvu korist od toga ne bi izvukli. u ime svoje sposobnosti. ne treba pitati. Ucinili su. manje uvredljivo. Treći se pitao: ko je mogao izvršiti otmicu? Ne vjeruje da je Ramizova majka. zato ih i ne puštamo lako iz usta i iz srca. Zar nam uvijek moraju pokazati da su viši od nas? Sjedio sam namracen i srdit. A imao sam i prećih briga: mislio sam na Šehagin odgovor. Zastidio sam se i naljutio. cudimo se: odakle to najednom! Kad sam se umorio tim naivnim mudrovanjem. Zašto bi onda ucinili nešto protiv sebe? I tako. javno se vrši nasilje. Ja sam ponosan i oduševljen zbog hrabrog djela. rekao je jedan. A bogzna koliko oni imaju svakakvih djela i svakakvih tajni. naknadno. zastidio zbog sebe i svog glupog pitanja. svejedno mi je.

kako se oni medju sobom mrze. i izašao iz sobe. kaze. iako znaju da ih Šehaga ne trpi. i defterdar. jer ako je vlast nevolja. Po tome se vidi kako je novac koristan. doduše. Šehaga zato što mu se ne isplati. I nije oskudijevao. Dolaze s lakim tovarom. valija zato što mu se ne vraca. s citavim karavanom. a valja zivjeti i kad te smijene. lijepo se. pa ćemo zivjeti vedrije. ne mogu ti reći koliko sam se nauzivao! Uziva i u tome. Bez duga bi valija bio jak kao grad.Šta je to. da će valija isplatiti sav dug u korist . u sebi. Sadašnji nam dozvoljavaju da budemo nezadovoljini. dok te ne smijene. znaju da će i danas ici. Nije to receno. A znam. koji će svojoj gladnoj zelji za prestizom dodati sve što nauce od starijih. Ko sve nije bio! I kadija. Cudo je kako niko na polozaju ne ocuva poštenje. može toliko da ih sigurno groznica trese kad na to pomisle.Kakvog Mahmuta? . a ko zna šta se uz cestitanje može još reći. O vracanju duga ne govore ni valija ni Šehaga. ko zna već koji put. a to je citavo bogatstvo. smijuci se. . Da ne bih rekao štogod što ne treba. Sadašnji tuku. Valiji ne treba mnogo da bi ih uzeo na zub jer. pa je teško ne uzeti. ovi će kastrirati. Prijatelj je drugo.Ah. Pored Osmana sam prošao. Da nije tako. i muftija. Dzaba. to je ono. Znaš li šta sam ga upitao? Kako im se mogla desiti ona bruka u tvrdjavi? I kud da dignu toliku dreku oko Ramiza? A on me samo pogleda. jao si ga nama! Da su slozni. . ponudio mu novac.Ne budi dijete! Nisam htio da te vidim. ali lakši za sto kesa dukata. A dolaze zato što ga se boje. i na sudu ovjerenu. da ne oskudijeva. ovi će i to zabraniti. bog je blagoslovio! Tako je uvijek. ponešto cak i govore. Sadašnja vlast nam dopušta da placemo. odnijece tamo odakle je i došao. . osigurace nam lijepu buducnost. što svi moraju doci Šehagi na noge. . jer bi se valija tako oslobodio preteške obaveze? E. on ne zna šta je. pa radije ostaje s manje dostojanstva a s više novca. Ovi mladi starci. a svako zna šta je medju njima! Muselim ne izdrza dugo.upitao je. Baš da vidim šta će biti. jer njihova visi o koncu. Kako se Šehaga ne boji da bi mu baš taj dug mogao doci glave. Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotme. onaj! Pa šta ću s njim u ovoj tarapani. Veliko je njuškalo. Sve sam ih stavio da sjede zajedno. i klisinu prvi. i muselim. kažem sam sebi. opet.Znam. i zna u kakvom kolu igra: lijepo je uzeo potvrdu od valije. pa mu se ljubazno smješkaju. vracaju se otezali. . Obojica tvrde da su prijatelji. A oni sjede na seciji. mrze se i grizu kao bijesne kucke. zelen.A što nisi pustio Mahmuta u kucu? . jedan uz drugog. tako svi mrze valiju. kiselo se smješkaju. ali se podrazumijeva. proguta pljuvacku. Kadija ostade duze. cutke. za kratko vrijeme je uzeo sto kesa dukata! U što je potrošio? Prvo. Poslije su i pošteni. ne pogledavši ga. pa ode i on. ako boga znaš! Vidiš koliki je svijet. pa ostali ljudi nekako izvuku zivu glavu. Valija je duznik Šehagin. ne vidiš me? . Znaju da je juce bio kod valije.dodje do izrazaja. Je li Šehaga prijatelj valijin? Ma jok. Boje se Šehage zbog valije. troši mnogo jer je lako dobio. iako ih stomak zaboli kad ga vide. pohlepa je čini snošljivijom. tako im treba. ni košcicu nam ne bi ostavili. jer je nezadovoljstvo najveća nesreća. jer je s tim dugom valija manji nego što jest. da ljudi ne vide šta je medju njima. što se ne bi oslobodio! Šehaga je pametan. oprosti. Šehaga može mnogo. . na bajramsko cestitanje.A vodili smo i zanimljiv razgovor. I valija njih. a drugo.Bio je s tobom sinoć u Zajkinoj mejhani. ovi neće dopusititi ni to. ili je polozaj takav. dize se. Spasava nas njihova medjusobna mrznja. ali nije ovo. Veliki je rasipnik. zbog Zafranije. i svugdje. Ili se boje guzve i promjene. pojeli bi nas. i ocuta. potvrdjenu svim pecatima. . Šehaga veći nego što jest. i Šehaga mu se našao pri ruci. nije ni potrošio. nema prijateljstva medju mocnima.Ni ti mene nisi vidio. a došao bez para. Da oni imaju pravu vlast. pa ćemo zivjeti srecnije. ali nisu. Ramiz ne bi izašao iz tvrdjave. Umiru od straha da im ne naškodi.

svega. kakva muka. I pripremam se. šljapkajuci razgazenim cipelama po mokrim krpicama snijega. od manjeg. bjelinom pokrivajuci grad. poznati i nepoznati.Nikud. kakvo prezanje bez predaha. od vještijeg. kakva danguba! Kako malo vremena i mogućnosti za obicnu ljudsku misao i osjećanje. dugo. Toliko je svijeta u kući. . ako se Šehagi štogod desi. Gledam oduševljeno. ali bez mrznje. naporno razmišljanje o mogućim potezima protivnika. Kaze da mu je zao. Tako su pozajmljeni dukati postali cudotvorna hamajlija koja ga cuva od zle kobi. Njima je stalno u mislima onaj drugi. Ulicom je išao Mahmut. a ne znamo za njihovu tjeskobu. za ljudski život u miru. koga ne vole i koji njih mrzi. za brigu i o čemu izvan sebe i svoje ugrozenosti. još kako. od sebe. Beznacajne misli. od tajne.E. bezrazlozne radosti. kako pada u gustim pahuljama. beznacajna osjećanja. od krivog koraka. spašce ih muka samo smrt. izracunavanje svakog koraka i svake riječi.vakufa koji bi nosio Šehagino ime. i onaj mogući. u moci. kao da nikad nisam vidio. mnogo si mi rekao. svejedno kojim nacinom i razlogom. Ja sebi mogu da dopustim luksuz lude misli. za strah od svega. Onda niste baš veliki junaci.Goviorio sam s Osmanom o tebi. od svjetla. da me svojom bezazlenošcu odvoje od njihova mraka. snijeg. polako. Hodam. bez stalne strepnje. a koliko sam od njih bogatiji! I javile su se zato. da ne zna gdje mu je glava. bez straha. od drugog. u sili. Pa ko je rekao da smo junaci? I kome je danas do junaštva? Upitao sam i njega što i Šehagu: gdje je Ramiz? Nasmijao se: . i ucinice sve da ga zakloni od svih opasnosti. Kakav je život tih ljudi. . koji im sprema zamku. od pakosnijeg. I stalno su u ratu.Više ti i ne treba.Nije više u tvrdjavi. od većeg. jer ni oni ne znaju da se može zivjeti drukčije. od sjene. za pomoć medresi i knjiznici. istina. pa valija želi dug život Šehagi koliko i sebi. svega! Zar je onda cudo što su zli! Da li bih se i ja upleo u te djavolje kućine da sam kojim cudom pošao njihovim putem? Sigurno! A ne bih ni znao kakva me nevolja snašla. A štite li ti dukati i tebe? Štite. Vidiš. od iskrene riječi.Kuda si pošao? . Izašao sam s mucnim okusom Osmanove priče o mrznji. od pametnijeg. i u srcu djetinja radost zbog prvog snijega. Obojica tacno znaju šta to znaci. izgleda. . . od svega. neodgovorne riječi. Vidimo ih u snazi. . A meni je u mislima žena koju volim (zašto je bila ljuta?). od mraka. A može! Bez hljeba ponekad. Uvijek imam vremena za sebe obicnog. jakog osjećanja.

pogubila prijatelje i poznanike. Bajram nisam zaboravio. Ona to zna. riječ ni s kim nema da progovori. . skriva od mene nevolje. Dobro si ucinila. ugadjaju im. bez razloga. Milostinja mi ne treba.To nije milostinja . I ja sam ga vidio samo u prolazu. ona će svoje pozaboravljati i ostace pusta. Zar je nije prošlo od jutros? . bez razloga. više je i ne primjecujem. Nismo mi za njih. Izvešcu Tijanu. a u srijedu je presjedila sama. zaturila sve na što je navikla. ja na njoj i u njoj ne vidim ništa. nigdje.Onda. a sve zbog mene.Takav je obicaj. . ali i ona je kriva.Nemoj. sutra? .Obradovao se zalosnik. zaboravila rodbinu. san o lijepom. a kad žena poruzni. jer ih krijem. I ne zna šta je toliko bogu skrivila da je toliko kaznjava. ne volim je više.Kako bi bilo da sada odem? . nestašicu. Ja se nisam odrekao nicega svoga. ne. i ne zbog kucne slave. ali šta je meni? Uvijek je sama. tiha priča. A šta ja njoj cinim? Jesam li je gdjegod izveo? Nisam.Mrzim obicaje koji me ponizavaju. Hodacemo. kao što je ona poruznjela. sve svoje znam i drzim. koju je Mahmut prekinuo. a i ona je ljudski stvor. kaze samo kako je kod drugih. Sigurno da sam dobro ucinila. Drugi muzevi igraju oko svojih žena. opet! . hvala bogu! I ponovo sam potrazio svoju radosnu misao. Navikao sam se na njenu paznju. velika je guzva. o Šehagi. Danas je njen dan gnjeva. dugo ćemo hodati ulicama koje će snijeg zatrpavati. i sutra ćeš biti onaj. Ja izlazim.rekao sam mirno. ni šta je meni ucinila da sam takav prema njoj. samo da ne osjetim nikakvu tezinu. smijacemo se. Iako ti to ništa ne treba. nicim. a ne žena. rekla je ledeno. Muškarci su grubi i sebicni. pazljivi samo u početku. radovacemo se. o Ramizu. Ona to ne trazi. niko ne treba da joj kaze.Šta ti je danas? Nije joj ništa. Zašto nije rekla? Zar mora sve da kaze? Zar ne mogu sam da vidim? Ja se brinem o Mahmutu. i što se mene tice. svoje brige. s jedinim jedinim razlogom. Pa bar da to vidim. ne može vjecito razgovarati sa ova cetiri zida. dvadeset godina je s porodicom bila zajedno toga dana. U srijedu joj je bila slava. ni sutra te momci neće pustiti u kucu. bez razloga. . pričacu joj o djetinjstvu. govoricu joj koliko je volim i koliko se radujem životu. Uspio sam da ga upitam samo to što ti kažem. razmazila me. Ali to ona neće trpjeti. već zbog svoje sudbine. kao . nema me po cio dan. isplakala se sama. Ali ćeš makar zivjeti u nadi do sutra. a o njoj ne vodim racuna. kao strnjika. Kao da je sluškinja. (sve već znam napamet!). paucinasta sreća. imam svoje društvo. Nikolj-dan. onda bjeze od kuce. svaku sjenku kad predje preko mog lica. maze ih. cak i svoje neraspolozenje. Gdje si bila? Podijelila sam komšijskoj djeci sve što ti je Šehaga poslao. i ne bi se cudila kad bi cula da imam ljubavnicu. izgleda. bogzna kuda lunjam i šta radim. . vidi po svemu. Moj Mahmute. što smo zivi i što se volimo. Prvi snijeg. Jesam li je iznenadio icim lijepim za ove dvije godine? Nisam. A kud ćeš veći razlog! Upravo se vratila odnekud sa Šehaginim posudama u rukama.Najbolje sutra. ludo djetinjstvo. Ona vidi na meni svaku promjenu. Odrekla se svega što je bila. koje nisu njene. ne bi zalila. dok se ne naviknu.

Ali to njoj nije dovoljno. pruzam joj samo ljubav. istopila se. možda zadovoljan što ni mi nismo drukčiji. a onda klimnuo glavom. Više bih volio da je bijesna. i sad mogu samo da je zalim što se nije udala za trgovca ili zanatliju. Kaze da me razmazila. ali šta mogu. trepnuo zakrvavljenim neispavanim ocima. pogodjen nepravednim prigovorima. da nasmijem da je šalom prekinem. presjekli su moju ljutinu. Ta njegova smiješna zbunjenost. U početku mi je bilo smiješno. hrabreći nas da nastavimo što smo zapoceli. i tako sam ja u njegovim ocima ispao nasilnik. a ona žrtva. pustio sam joj na volju toliko da uskoro neću smjeti ni iz kuce iskoraciti. Poslije me bilo stid što sam svašta govorio. potpuno odsutna. i nespretan pokret rukom. I šta hoce od mene? Kud da je izvodim? Da je vodam po Bašcaršiji. u sobu je ušao Mahmut Neretljak. a ostala je nelagodnost. kad ni svoje ne znam. otici ce. A možda je pozalio Tijanu. bice sluzavka. kako mogu znati. Cekaj. zaleci sebe. a otici ce. ni za Bajram ne bih znao da me Šehaga nije pozvao. . i ko sam i kakav sam. oduzeli joj zamah i oštrinu. iznenadjen što se i mi svadjamo. bila bi ugledna i poštovana žena. kao da se izvinjava: samo vi nastavite! I brzo izašao iz sobe. Zaprepastio se i pomirio u jednom casu. Nestala je odjednom. zaboga! A onda: zar sam zasluzio da me toliko vrijedjaš! Ljutito sam je podsjetio da sam joj sve pošteno rekao kad smo se prvi put sreli. jer je našao upravo kad sam ja praskao a ona plakala. optuzila me za grijehe svih muškaraca. mogu se tom ljubavlju zakititi kao peruškom. Zastao je za trenutak. To nije pošteno. Tako me izgrdila i za ono što sam kriv i što je zamislila da sam kriv. ništa nema i nikoga nema. i na kraju nisam znao šta govorim. pa krivo. da ne prekidamo zbog njega. grdeci nju. (Iz mene je govorila srdzba a ne razlog ni pamet. se se se ne . govorio sam. i naplatila na meni. ludost je jaca od čovjeka. prenagljeno sam buknuo.) Ja joj ne mogu pruziti m bogatstvo ni ugled. dok sam pjenio. znala je da je čeka sirotinja. okrivila me zbog poroka djedova i pradjedova. a što svi cine. ništa sakrio nisam. Briga nju za moju ljubav. vidi kako pada snijeg. zbog ljubavi koju ne cijeni. da je pozovem na snijeg? A nisam mogao da uzdrzim.Izgleda da me više ne voliš . možda razocaran što smo i mi takvi. uvenula. s bradom na koljenima. kriv sam. Sjedila je na sanduku. koju ne treba dokazivati. Šta me se tice. pa sam lupao kao ludi Mujo u bubanj. i zivih i mrtvih. zbog nje. A možda je stvarno nezadovoljna ovim životom. Pa: šta ti je. zar nisam mogao da precutim. a onda je htio da popravi. kud bilo. zbog moje dobrote koju mi ne priznaje. uostalom! Znam. da je mladici gledaju? A za krsnu slavu. treba još samo da mi stavi lanac na noge. kao i ona. a još više što sam vikao.rekao sam prijekorno. I dok su iz mene varnice iskakale. vidim kako me razmazila. ali ponizenje neće trpjeti. sklupcana. zbog nepravde. grdi me kao da sam ne znam šta učinio. Ali moj prijekor nije zestok.druge zene. i zbog opšte muške pokvarenosti. Naljutila se na nekog drugog. Ja sam nju razmazio. pa sam se naljutio. Onda me voli. Mahmut se spleo.

rekla bi mi. Zbog cega? Slegnula je ramenima. njezno. da je umirim. Ali. nije najbolje ali nije ni loše. nije se okrenula da pogleda.Trudna? Stvarno? Klimnula je glavom. zbog misli koja luta svojim unutrašnjim prostorima. duboko nesrećnu.Bojim se. sigurno. Ona mi je vaznija od svega. I na to je ocutala. Kako onda može biti tuzna nizašto.Jesi li vidjela? Snijeg pada. i grubo.Šta to šapćeš? . Nekad mi se cinilo da je nepošteno cutati.Cega se bojiš? . Može biti samo bolje. pričekacu da nam tijela postanu bliza. izgleda. Udaljili smo se dok smo vikali. . nikako lošije. Zao mi je. . zivimo mirnije.Ne znam. zbog neke misli bez krila? Razumijem tugu zbog onog što jest i što može biti.- Kamo sreće da te ne volim . sva mi je briga i sva sreća. Ponio sam se ruzno. da je ne uznemirim još više. (Nisam znao da li se zene boje. Ne mogu ti reći koliko sam tuzna. To je zbog trudnoce. zbog nesigurnog trena. . s razlogom koji se ne vidi. kunem se. zbog prošlosti. rekao sam. rastuci? Hoce li je darovati bolom i mukama! Hoce li je hraniti sumnjama i crnim slutnjama? . nismo svi isti. sve zene se boje. . Nešto je u njoj jace i vaznije. govorio sam šta bilo. Sad je drukčije. ne mogu da je gledam tako izgubljenu. Sve je bijelo. Dobro. I ja sam se bojao njene trudnoce i njenog straha. Osjećao sam je utišanu. . Zbog nje. Pa šta ti je onda? Tuzna sam. Sad cutim. I ja sam kriv za ono prije. Onda je nešto rekla. jedva se pokrenuvši. pun uzbudjenja. pogadjam. i nisam joj rekao svu istinu. Nisam razumio. glas joj je suviše tih. život nam je bio tezak. zaista tuzna. ali zašto mi nije rekla ranije? Zašto je krila kad zna koliko ću se obradovati? Htio sam da je umirim. Njena osjetljivost to nije mogla podnijeti.šapnula je u pod. jedva cujan. tuzna svejedno zbog cega. neću više ponoviti ludost. Šta se to s njom desilo? Zašto sam bio tako grub? . eto.Hvala bogu! Dacu ti muštuluk za tu vijest! .) Kad je prvi put nosila. Ali sad sve cujem. Šta će joj donijeti taj drugi crvic. Sjeo sam do nje i zagrlio je. Svega. zbog sjećanja. zamorena svejedno cime. Zašto bi se bojala. ali me prošlo.Izgleda da sam trudna. Nije odgovorila. i moracu se. navikavati na tugu bez razloga. i ne mislim da sam nepošten. Ništa joj se nije desilo. vaznija mi je cak i od poštenja. Glas joj je nesiguran.Mislio sam da prošetamo ulicana. zaista nesrećna. možda.

nismo više tuzni ni nesrećni kao maloprije. a vikali smo. samo sad možda teze nego prvi put. Ko zna koliko se mucila misleći o onome što se ne može domisliti. sama. vrelina pekarske peci je samo naša. ako ne i odstranila. Ona je mislila na trudnocu. ja na Ranmza. jer bi ih moja njeznost. Ali svejedno. iako je na njenom licu ostala tanana sjenka zabrinutosti.Zato je i uznemirena. jer su smiješne. malo se stidim. na zalost. zbog njene tajne i moga lakog kajanja. zbog brige za njega i za sebe. da nisam bio slijep. zbog straha da se ne ponovi ono što je jednom već bilo. bar umanjila. pored prozora praminja snijeg. ugodno osjećamo toplinu tijela koja postaju sve bliza. možda i ne znajuci pravi uzrok. jer je skriveno i nepoznato. kad je sve prošlo. zbog tajne zacinjanja tog novog bica u njoj. S pravom. da nam bude ljepše. sad je lijepo. Prigovorila mi je. Ona nije kriva. sav grijeh je na meni. i osjećajuci se zaista usamljena. oprostili smo jedno drugome teške riječi. optuzujuci mene za svoje muke. izbacujuci nakupljenu gorcinu. . mnogo je volim.

mozak se drukčije grci. mnogo prije. Ako je sad naviknem na toliku paznju. jer više nije mislila da je napuštena. Predosjećam to. I djeluje.Umro bih od tuge. Tijana je divna žena. bol je zestok ali kratak. A sve biva bez njenog uticaja.govorila je njezno.Zar si toliko nesrećan sa mnom da se više ne bi zenio? .Ako umrem. Tako se osjećala sigurnija u mraku i u prostoru koji nije njen. Moc ljubavi Pun dobre volje poslije tog objašnjenja. kako ćeš ostati sam? . po danu nije htjela da izadje. a nesigurnost radja misao o smrti.Molim te. Ganuto je plakala zbog moje paznje. i svijet joj je tajna.odgovarao sam. . Uzaludno je bilo govoriti razumno. Trudna žena je drugo bice.pokušavao sam da je umirim. zlijezde drukčije luce. Bol za zenom je kao udarac u lakat. nastavio srdzbom a završio stidom. jedinim lijekom koji joj je mogao pomoći. tetošio je. Smirivao sam je njeznošcu. . hoćeš li misliti na mene? . Ucinilo mi se da je po mraku radije izlazila zato što se mogla slobodno naslanjati na moju ruku. Ona ne vlada mnoštvom novih nepoznatih osjećanja.Ako umrem. sigurno.Zašto? Ista je mogućnost i za tebe i za mene. A možda i bi. Svi se zene. pusti to. ali opet. bila je uvjerena kako se već vidi da je unakažena trudnocom. trudio sam se da Tijanu ne ostavljam samu. nesaznato a jako. smijala se zbog moje nespretnosti. . njeni ozivjeli strahovi su jaci od razuma. ne šali se time! (Lice joj je samrtno ozbiljno. Mahmut mi je obazrivo rekao da griješim. primoran. .Neću se ozeniti . ne bi i drugi put. budi se. iako mi je smiješno.Ne. Govorio sam najsmješnije riječi. njena naglost je potreba da se oslobodi unutrašnjeg pritiska.A da li bi se ti udala ako ja umrem? . ne bi ni mnogo prošlo od moje smrti. ali život ne traje kratko. pokrenuta bogzna kakvim osjećanjem. ali se polako smirivala. I bojim se. pretvarajuci se u dadilju najboljih namjera i najnespretnijih pokreta.Bice prije. Prepuštena je djelovanju jacem od svoga htijenja. cuvao od napora.abc 14. bice koje pocinje da sluti skrivene tajne.Sad si najbolji. hoćeš li se ozeniti? Ozenio bi se.Ti si najbolji čovjek na svijetu . ne potiskuju ih više ni stid ni volja. . njena uznemirenost je znak uzburkanosti u njoj. Zašto da mislimo o onome što će biti kroz pedeset godina? .okretao sam na šalu. koje sam poceo šalom. Izvodio sam je uvece u šetnju. i pazljiv. a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom .Ostavi se takvih razgovora. .Neki dan sam bio najgori. Potrebna joj je moja pomoć. Ali. namece se. i da budeš dobar. i ne može ga ni zaustaviti ni skrenuti. samo sebi nepoznato. . . kao da kaze: ako nazebem. molim te . po danu bi se stidjela. i hrabar. Njena ljubomora je strah od ruznoce. Krv joj sad drukčije kola. Zbog tajne u njoj. šta ću poslije? Sve bi se u životu moglo izdrzati za kratko. . toliko te volim. opekao si se jednom. Sve što je bilo potisnuto. .Hoćeš li se ozeniti ako umrem? .Ako umrem govorila je. zahtijeva da bude uzeto u obzir. izlazi iz zatvorenih skrovišta duše. radio i što sam umio i što nisam umio. organi se drukčije ponašaju.Ako umrem. ne treba pretjerivati ni u čemu. .) .

a smijeh joj je zdrav i veseo. i rijetko kad pomognu. Muškarci su djeca. kao ljekar. a sve zna o tim stvarima. Kome to uspije. Dok je bila zdravija. i pogriješio. Ludi su. cesto i odmognu. neće biti ni štete. jer si sam sebe natovario. neka gu nam zivi kakvi su da su! Mahmut je zmirkao kratkovidun ocima. muškarci misle da je to ženama zabava. ne znam. i polako trljao cjevanice. kao što je govorio. i Mahmut je doveo svoju zenu koju do sad nismo uspjeli da vidimo. kako bi bilo bolje a ne kako jest. Ili se boji da ne vidimo kako ga žena prezire. predlozio je da dovede svoju zenu. i on govori onako. Prvo je rekla da je cesto slušala od Mahmuta kako je Tijana lijepa i dobra. iz ljubavi ili bez ljubavi. I opet je naopako vidio. ne gledaljuca zenu i njena dva zuba što su bjelasala iz šupljine usta. i niceg ruznog nema u njenim vedrim riječima. poslušace ono što mu žena kaze. muz treba da bude dobar prema zeni. Ali. Jer. Osvetice mi se to. boze oprosti. a ako i neće. ali pametno. kume. ništa pakosno. pa će mi duša na nos izaci. i voljela bi da je sretne svako jutro. Tijane i mene. ništa skriveno. davno je receno. nekom ne uspije. ako ne bude koristi. ja misleći o Tijani. kako odavno nije cula. ako nećeš ti hoce drugi. Ne kažem. malo strogosti nikad ne škodi. braneci se od vlazne hladnoce. nicim ga nije uvrijedila. Jesi li je cuo! priča. jer Tijana nije lijepa već prelijepa. Zene su razboritije. to pokvari. Možda je zeni lagao da smo ugledniji i bogatiji nego što jesmo. A onda. Kad sam rekao. narocito ako imaju djecu. jer se žena prozli pored rdjava muza. Trudnoca nije bolest. i uzdizala. ali ja svoju zenu mazim kao da je na samrti. uopšte. Jedva je hodala na zadebljalim nogama. pregledace Tijanu. pomagala je ženama pri porodjaju. bogami. ali mi se žena odmah dopala. ruzno je manje neprijatno kad se o njemu priča nego kad se vidi. znaju tacno šta je dobro za porodicu. a nemaš koga da psuješ. nikad ne prenagle. A možda bi Tijana ostala ovakva i da sam ja rdjav. po njoj. zaraslim u salo. cak i kad ostare. Ili je njegova žena toliko ruzna i nemoguća. rekla je. Ne znam šta je od toga istina. i znacemo je li dobro ili nije. cak ni skrivene zalbe. A sigurno je i dobra. E vidio bih ja tebe kad bi tu pamet slušao od jutra do mraka. Iako od muza mnogo zavisi. ništa na njoj nije šiljato. Jer samo žena zna s kakvom ih je mukom nosila. A zene vole da vladaju. A koliko on vidi i zna. Šta će reći Mahmutova žena? . i naši su. da joj dan pocne lijepo. da ni ja nisam rdjav. A opet. jer lakše podnose uši nego oci. jedva govorila od umora. mole. Onda nam je rekla da izadjemo malo na vazduh. pa i sad dodju po nju. nije lako izdrzati. muz koji želi sebi dobro. jer joj Tijanine oci kazu da je ona dobra radi sebe a ne radi drugih. što bolest ne umori.rekao je Mahmut rastreseno. triput razmisle. Da li se stidio nas. priča! . ili sebe izmedju zene. da se Tijana ne osjeća dobro. on misleći o svojim nepoznatim brigama. muka da istraješ. zajahace me zestoko. naravno. Govori li to ona o njemu? Ako i govori. jedva disala od zaduhe. priča. daj boze da on nema pravo. Rekla bi. ali ne zato što su zli već što nisu pametni. jer on sve naopako vidi. pa se ustrucava da je pokaze. izašli smo i cupkali na uskoj verandi. žena voda. Dosta mi je i ovoliko koliko jesam. kad se sretnemo.casu slabosti ili oduševljenja. pa je mislila da je ruzna i zla. bolje je ljudski nego paski. smijuci se veselo. a to. šta možemo. Nisi kod kuce baš od jutra do mraka. svejedno. veselo gledajuci malim ocima. kod mene će ovako ostati zauvijek. Pa smo zaćutali. Ali. Pristali smo. muz je sud. lakše im s njom. Stid te da odustaneš. ali je govorila. nje. radi opravdanja.

nećemo vam smetati. pa znam i po sebi. ne trazeci je.Šta može reći. i pogledala po našoj siromašnoj sobi: . . Svadjajte se slobodno.rekla je Mahmutova žena. sigurne. i uvijek će išceprkati ponešto što je u njemu lijepo. Kakav joj je izraz. . srce moje.Dvoje je zivo. Nešto saleti Mahmut. nešto ja. Ali ona nema zašto. Pogledao sam u Mahmuta. ti kcerko. dobre su dok im ne staneš na zulj. .našalio sam se.Pa.Tijana se brine . . . i ona se smijala. da se ispricamo.Nije dobro. i kucnula prstom u drvo. .htio sam da cujem još koju riječ ohrabrenja. vidim to odmah.Ne može biti bolje . A ona je divna žena. da predju kod nas? . dolazile su mojoj majci. kako ih je sreća posluzila. kasno se sjetivši da pogledam Tijanu. Ahmet je sa mnom. Zar nije govorio samo o kcerki? Nije odgovorio on. . muskarci ne treba da se vuku po kući.Nemaš zašto. Ako vam usfali. najuravnotezenija stvorenja na svijetu. ko od šale.Tijesno vam je ovdje djeco.Nije dugo.upitao sam zacudjen. Srecom. pomislio sam.mahnuo sam glavom prema sobi. blista od zadovoljstva. Dobro. udarajuci nogom o nogu. srećan. Sve je kod nje veselo i jednostavno. A i ja sam cetvoro rodila. Mahmute. rodićeš. nikad nema mnogo. dvoje je umrlo. prepuštajuci sve bozijoj volji. naci će se štogod. ponosno. Tijana se smiješila zbunjeno. a lijepo im je jednostavno. dodji do mene. nemoj da camiš sama. Zene su ko macke. . već njegova žena: . .Cetvoro? . bajajuci. Šta kazeš. već si ti zabrinut. ne zele nemoguće. vidjecemo na proljece. akobogda. kad smo sami .Nisam sama. ni sama ne znam. Stan vam ne valja? Predjite nama! Podijelicemo što imamo! Hocete da se svadjate? Zašto se ne bi svadjali! Hocete da se volite? Zašto se ne bi voljeli! Poznavao sam ovakve zene. . A dodji mi i bez toga.Onda ga istjeraj.Svaka žena se brine. jezicave su ali će pomoći svakome u nevolji. A ni vi nama. Te obicne mahalske zene su pronašle tajnu spokojstva. šta ona zna? Pomagala je mahalskim porodiljama. Ovdje bi vani s djetetom bilo nezgodno.Šteta im je da ovo ostavljaju zimi. .Sin nam je u Mostaru. vedar ili lazno utješen? Vidio sam. zubate ako ih povrijediš. a ti dodji! Ostala mi je u vedrom sjećanju ta odlucna žena koja se nekako lako nosi sa životom. . Kako ste s parama? . Šta me se tice šta će reći! . Nasmijala se i Mahmutova žena: . Sad smo nas dvoje sami. ništa ne iznenadjuje. Vidiš kako grije pekara. pa su umirale ili ostajale. uvijek vedre. zanimljive. poslije je sladja ljubav. Sve ih raduje. ogovaraju ali ne zavide suviše. znaju da je život tezak ali ne placu zbog toga. uci zlatarski zanat. kao da je to njena zasluga. ali mnogo ne treba ni vama ni nama. Ti nemaš zašto da se brineš. sigurno.Dugo se zabavila . Pa se sjetila. ponekad i ja dodjem da se ogrijem. i zasta zna svoj posao. prvo sam pogledao u njeno lice. zabrinut sam.Što se tice svadje. Onda je sve dobro. Kad nas je Mahmutova žena pozvala da udjemo. .I za svadjanje nam je zgodnije.Dobro. A kako i da ne vidim? Koliko sam trudnica cuvala i pobabila.

da spremi rucak. ali ne znam da li bih bio zadovoljan da je Tijana kao ona. Ne znam kako to postizu. One su kao trešnjin cvijet. Zacudio sam se što je otvoreno upitala Tijanu da li nam štogod nedostaje. Izgleda da ima ljudi. Ali. Boze. zato što ne osjećam potrebu. možeš razgovarati. jer nisu siromašne. I moja majka je bila drukčija. strpljivo će te saslušati. S tim zivim čovjekom koga nema. unutrašnjim culom osjetio. i vratice se u podne. Pale su mi. Mahmutova žena je povjerovala. Zacudio sam se. kahva na brdu. razvedriti. proste. svadbeno veselje u mahali. pomalo mi je i krivo. Kad je Mahmut ljut. one nisu čovjek sav već ono što je u njemu najbolje. čovjek odabranih trenutaka. Zato što pada snijeg. prohodace. razvice se samo ako nije ni suviše hladno ni suviše toplo. I Tijanu je zatravila. samocu. suviše zaludno. znaju za uzivanja.behar u bašti. na um knjige. Možeš se s njim svadjati. a on nema mogućnosti da ti odgovori išta osim ono što je već napisao. kako je vesela. potrebno joj je. nešto će raditi. dugi razgovori kad sve govore odjednom. nikad jednostavno vedre. možeš uzivati. šta bilo. Odvaja se. Eto. Možda bi mi smetalo kad bi bila tako jednostavna. ljudi pričaju uvijek jedno te isto. govoreći mu gluposti. da osramoti i sebe i nju. uglas. zato što ni od cega ne bjezim. neugodno zle. Cak ih ucine boljim. Tijana je rekla da nam ništa ne nedostaje niti ovdje ima šta uzeti. Vracao sam zeljeno djetinjstvo. namirisao sam. kao budala? Bilo bi smiješno. Možeš se ponositi svojom pamecu. da gledam vodu. ja cutim. i da je prisili da odriješi maramu s novcem koju krije u njedrima. a sad ne znam kuda cu. polako. izgleda. onda su mracne. Ona će ostaviti mene. Da li sam slucajno naišao na Tijanu. neprestano u mislima za nesigurnim ocem. kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. ja joj nisam dovoljan. kako je dobra. a volio bih da saznam. neće se . ne vjerujem da Mahmutova žena ne zna za bol i za misao. Nisam više prazan. ali su njih dvije poslije toga postale nerazdvojne. Da hodam ulicama. Sreća da je Mahmut naišao na nju. ostace sat-dva. ili sam nesvjesno išao za majcinom slikom? Nisam znao. kad mu ona ne da za rakiju. onda su hladne. Jednog jutra Tijana je rekla da ide Mahmutovoj zeni. Bice manje razloga za svadju. da je tako bolje. ispricace se. jer nisu bogate. i uzalud sam obecavao i sebi i njoj da je neću ostavljati samu. da joj napakosti. Da idem na rijeku. ono što se ne može izvana vidjeti. ili se pravila da vjeruje. kako je zadovoljna. najćešce pronalazeci u ljudima i stvarima ono što je smiješno. odvojene od svega. ne znam kakav sam. Možeš ga ostaviti i preći drugome. A šta ću ja raditi? Želio sam da budem ovako slobodan. razgovori. Tijana je drukčija. Štedljive su. i neće misliti na strah i smrt. mada su rijetki. govorila je oduševljeno. nije mi ni palo na um. Ako su bogate. Ali je ipak prevladala razumnija misao. jer bi on sve potrošio. Možda je Tijanina osjetljivost znak i bolest punije misli i zivljeg osjećanja. Ako su siromašne. nesigurnost. uvijek u strahu od otvorene šale i otvorene radosti. a ne moraš mu se ni zahvaliti. on namjerno uzme ponešto od poznanika. cangrizave. Nemam volje da odem u kafanu. ni šta ću sa slobodom. Suviše je rano osjetila bol. ali prazan i pust nisam. Bol i misao oduzimaju nam bezbrizan smijeh. Mahmutova žena je blagoslov bozji.

I izgleda mu da je nešto postigao. jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski. kome su beznacajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo. rodjeno iz nekog saglasja medju njima. ne možemo cak ni naslutiti. sitan i nevazan koliko i mrav u mravinjaku. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni pribliziti. Mula Ibrahim ni to. Mnogo . nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima. osjetimo ga samo kad nam se u nećemu pokaze njegova volja. A iza te strašne kobi. mrav ne vidi čovjeka cijelog. postoji i mimo nas. uvijek spreman da pocne razgovor s tobom. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas. Po našoj volji to se ne dešava. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov nacin mišljenja? Svijet je postojao i prije nas. da ne bi samo bitisao. samo nas neće biti. A želi da nešto ostavi iza sebe. Šehaga se prekinuo samo za trenutak. kao drvo. da može mnogo. muka. Slušao je šta Šehaga govori. i sam kaze: on i njegov. Bilo bi to besmisleno tracenje tolike snage. i nije kriv što nije onakav kakvog bih ja želio. otici ću do njega. neke klime. nepoznata tama. Nisam otišao na taj razgovor. od ovoga svijeta. ili grancicu. ne zbog mene. sve uzalud. ako mu se vratiš. uzaludno preklinjati. zbog sebe. da vidim šta zna o Ramizu. jer bi malo ko htio da umre. Ako ga ne možemo saznati. puštajuci ih da protrce kroz život. da nešto stvori. a kakvi su. izgleda. zbog svoje velicine čovjek i ne postoji za mrava. Hoce li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. koji je pazljivo slušao). Čovjek želi moc (rekao je. Da li mravi zele moc? Zele li da budu snazniji i znacajniji od drugih? Imaju li svojih briga. da me pogleda. Pomagao mi je dok je smio. i nastavice. Sve će ostati. uvijek nespremne. jer ne znamo šta je. već onim drugim. možda je neki sveopšti duh. ocajanja? Ne znamo. malo nezadovoljan što sam upao u ovo povjeravanje. kakav je da je. a ne znaš ništa o njemu. u biblioteku. htio je da pomogne i kad nije smio. a ništa ne možeš izmijeniti. uzalud tugovali zbog gubitaka. osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna. a on mi je najblizi. i sve što je bilo. nestrpljive su. i mora da ih pusti. da je snazan i vazan. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. postojace i bez nas. vidjece samo prst. već po nekoj svemocnoj volji o kojoj ništa ne znamo. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. i ne tice nas se. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem. Zato što zivi. ne o vjecnim stvarima. ne ovim ocima. ne zbog Mula Ibrahima. nesanica.naljutiti. da mu je velika vojska riječi postrojana iza cela. više nije. nimalo slican našem. Sacekuje nas na nekom cošku. vidovitijim. ne danas. I više zalim što nije drukčiji nego što se ljutim. Srdacno će te dočekati. osjetice potres ako rasturimo mravinjak. a sigurno jest. abc Šehaga mi je mahnuo rukom. I kad ne mislimo na nju. niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokućiti. i nadnaravni um. da govorim šta bilo. dolazeci iz nicega i nepovratno odlazeci u ništa. U radnji sam zatekao Šehagu Socu i Mula Ibrahima u razgovoru koji mi se učinio zanimljiv. a nesaznatljiv. Pomiriti se s njim ne možeš. da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta. neke potrebe. gledajuci u Mula Ibrahima. a sad se treba prilagodjavati trecem. Uzaludno ga je moliti. uzalud se nadali. ne mogu bez ljudi. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici. Znaš kraj. Ali. Kod Mula Ibrahima će naci oboje. već kao nadnaravnu snagu. jer je neuhvatljiv za našu misao. Trazio je samo razumijevanje. dosad je premalo rekao. zamišljen i ozbiljan. A možda je najveća tajna smrt. Sjetio sam se Mula Ibrahima. Ni. suviše su sitni za nas. tajna i uzas. jer je van našeg iskustva. i ono što znamo i što ne znamo. ako mu prepriječimo put. koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. ne znaci da ga nema. ili cutanje. A ako je tako. ona misli na nas. Ja ću mirno cutati. Eto. a kamoli ih razjasniti. Ali bog ucini da odjednom progleda i vidi. što se sudara s ljudima. da mu kažem kako kod Šehage nisam ništa učinio. što se krece. uzalud se radovali zbog uspjeha.

Možda bih. Ali me i on iznenadio. Svijet je postojao prije ljudi. sagao glavu pred njegovom mukom. govorio je o čovjekovoj duznosti da ostane čovjek! Šta je ovo? Jedan je blazio svoju nesreću. šta se to nas tice? Neka o tome brinu bica koja će tada ztvjeti. a Šehaga riječima koje su. ona ponizava i nasilnika i ugnjetenog. on je ponizen tudjim nasiljem. ali je u sklopu nekog dešavanja koje ima svoje zakone i svoju svrhu koju ne možemo otkriti. . Mi svoju brigu ne možemo prepustiti nikome. da se oni pokore. i to nije ništa ruzno. od svemirskog duha. Hoce li Mula Ibrahim štogod reći. ja sam oštecen njegovim ponizenjem? On zali.je vjerovatnije. Takva zelja za moci je nemoralna. Jer. Ne može da govori o tome postoji li neko vrhovno bice. privremeno ustupljen. Jedno je zelja da se vlada ljudima. povecala bi se bijeda ovoga svijeta. pominjace je s podsmijehom kad se njihove duše sretnu! Da smo sami. mogle biti Mula Ibrahimove. da od života ne stvorimo mucilište. Jedan. i ne uciniti ništa da bude bolje medju ljudima. od ma cega neshvatljivog! I to je surovo. kao da spava. da je to samo meni govorio. po pravu necije sile. Kad toga ne bi bilo. vidio sam da je pazljivo slušao. i koja bi zlo ucinila nemogućim. i zbog nemoci što nije mogao da ga spase od nesreće? Suviše mu izgleda surova. veća je nego što sam mislio. ni svome iskustvu. Ali kad je poceo da govori. kleknuo pred njega. uzasnut. po mome mišljenju. i Mula Ibrahim se sluzio riječima koje sam mogao očekivati od Šehage. Ali nije govorio meni. poklonjen nam. i manje uvredljivo. To je velika moc. postojace i poslije ljudi. koja pobjedjuje ljubavlju. koja će zivjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela. što ljudi uzaludno cine hiljadama godina. A ako je tijelo njegovog sina i mrtvo. nemocan. Što se tice duše. da je tijelo smrtno a duša besmrtna. po zlu. ili će ocutati. duša je djelic sveopšte svemirske energije. ali je siguran da naše ljudske stvari niko neće urediti ako ih ne uredimo mi sami. i moramo se uciti moci ljubavi. pomireni sa svojom nevoljom. duša je neumrla. za poslušnošcu bez otpora. da nastavi svoje vječno kretanje. nije nevazan. Mula Ibrahim je slušao oborene glave. Jadan je onaj koji je to osjetio na sebi. drugi je odricao svoju slabost. u stvari. da se natjeraju na djela koja nikad ne bi ucinili bez prisile. preklinjuci ga da samo sacuva razum. Nije ista svaka zelja za moci. Prema onome što sam znao. kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem nacelu. na rodjenju. po ludilu! Slušao sam ne vjerujuci svojim ušima. svacije su roblje. koju neće primijeniti! Tuzno je to njihovo odricanje sebe. i ta zla pogibija je samo nevazan tren u vječnom trajanju. Neka to bude od bogova. nema više snage da se nosi s bolom koji ga grize. placuci. ili će se useliti u novorodjence. ni svome razumu. i logicnije. Čekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sila. govoreći na izgled mirno. znaci. (Govori li on to o sebi i o meni. S takvom moci čovjek nije zrno pijeska. kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi. suviše besmislena ta smrt. da se izazove strah. a ne samo po besmislu. ne znam šta bih mu rekao. da ljudi zele moc. možda i postoji. Ni kap vode se ne gubi. samo se mijenja. on optuzuje!) Sasvim je drukčija zelja za moc koja se sastoji u pomaganju ljudima. Mula Ibrahim se slozio sa Šehagom. šta se može reći na ovo ocajanije koje trazi utjehu izvan ljudske logike? Dok je Šehaga otkrivao svoju krvavu muku. trazeci joj viši smisao koji neće prihvatiti. to je zahtjev za cutanjem. ja sam samo slucajno slušalac. on se brani. Ili bih. Pa to je konacan slom ovog na izgled snaznog čovjeka! On više ne vjeruje svojim ocima. priznati svoje beznadje. Je li to zbog sinovljeve smrti. i trazi joj razlog u volji izvan i iznad naše. izgledalo je kao da su jedan drugome pozajmili svoja shvatanja. ne vjeruje sebi ni ljudima. utuceni. i on je mislio o tome. drugi. a sebi utjehu u neizbjeznosti onoga što se desilo. govorio je o nemoci ljudskoj. Pokorni. mocan. Suviše je ponosan da bi se priznao porazenim od ljudi. koja podstice na sporazumijevanje. hvaleci mušku hrabrost. Ali.

A nisu! Onda je pogledao na ulicu.Nisu svi ljudi takvi. Zgrozi se kad pomisli na život bez svršetka. A kratak život mu ne smeta. i lakše umire. cisti kao zametak. . suviše se vide i osjećaju. jer to najćešce nije želio. Zli su isprednjacili. u ovom kratkom preletu izmedju dvije tajne. I razmišljajuci. svemu što dozivljavamo. Čovjek se radja kao nevino dijete. samo ako je cist. postepeno zaboravljajuci prvobitni strah od smrti. Ali i ovo što je ostalo. ocajan. ako je prljav. samo je više zla.jer se teško oteti strahu i nespokojstvu zbog kratkog života i zbog nestanka u nepoznatoj tami vječnosti. bez ljubavi jer je besmislena u tom trajanju bez kraja. pa će se i duša okorjelog zlocinca useliti u tijelo bezazlenog novorodjenceta. Umire slab. ne slazuci se sa Šehagom. veoma naporno. Mula Ibrahim je odmahivao glavom. lijepo je. Misao o vječnoj duši ne obavezuje ninašto. spas je u osvajanju ljubavi i čovječnosti.upitao je Šehaga silovito. ali su mi se ucinile vrednije od svega što sam ikad cuo. Tako završava neslavno. veoma dugo. gori su nego vukovi. Ali ga se tice. i veoma mu je stalo do toga. a onda se sve ispriječilo ispred njegove zelje. jer se o tome brine neka viša sila. ziveci. pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat. i u duši je ostalo samo prazno sjećanje na sebe nekadašnjeg. što bi bila velika nepravda prema cistom stvoru. Dva njegova pomoćnika polako su šetala ispred radnje. javlja se misao o smrti. bez straha ali i bez radosti. koje ne zna ništa o sebi. ne znajuci ništa ni o čemu. a ponekad da ucini i dobro. . sve mu je novo i svjeze. hoce li duša istrunuti zajedno s tijelom. o svijetu. jer mu je duhovni život nerazvijen. iako ruševina. bez konacnog smirenja. da ne čini zlo. a da umiremo kao novorodjencad. da polako postajemo sredovjecni. s tovarom snijega na glavi i ramenima. . dovoljno lakomisleni da ni o čemu ne mislimo suviše ozbiljno. Zašto je onda govorio? I on i Šehaga? Da li ljudi priznaju i cijene ono što im nedostaje? Da li varaju druge. Mula Ibrahim je sigurno želio i da zivi. ili makar kod jednog čovjeka. Ne tice ga se šta će s njim biti poslije smrti. ali će se povuci da se odmara i da uziva. A koliko bi bolje bilo da se radjamo kao starci. sacuvano u riječima koje neće nikad postati djelo. mada sam s nelagodnom sumnjom mislio. natrunjena i uprljana. i čim potpuno sazri. osvajajuci radost cistog života i ljepotu ljubavi prema ljudima. Misao o čovječnosti je pravicnija i ljudskija. o mogućnosti da negdje i nekad nadje ipak neki smisao. sve mu je divno. zbog mene nije htio! Sve što ucini. Poslije. kako kukavicluk i čovječnost mogu zivjeti u istom čovjeku. Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima. cisto ime i lijepa uspomena. nezadovoljan zbog onog što nije učinio. ucinilo mu se da postojeci red čovjekovog rasta i razvitka nije pravedan. ili ce. jer je to samo želio a nije se usudio. o trajanju bez prestanka. biti poklonjena nekom novorodjenom djetetu. Ne znam cije je misli iznosio. izmoren. izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. zato mislimo da su svi takvi. da poslije njegove smrti ostane medju ljudima. o grijehu. Ahasver je najnesrećniji medju svim ljudima.Ovi s kojima zivimo. Zbog Šehage ih je poslao iz radnje. o prestizu. Šta bi i sa duzim zivljenjem? Šta bi sa besmrtnošcu? To je najveća nesreća koja bi ljude mogla zadesiti. . Kakva bi to divna i slobodna smrt bila! Ali kad ne može biti tako. Rastrgace te samo ako posrneš. potpuno dotucen. bez oslonca koji bi mu mogla dati samouvjerenost da je zivio jedino po odlukama svoje ciste savjesti. Smrtno uplašen. suprotno je onome što je goviorio. stice iskustvo. Ta zelja obavezuje čovjeka i za života. pa bezbrizna djeca. ocajnicki misli o vječnoj duši.A gdje su ti ljudi? . Tako bi sigurno produzio svoje kratko trajanje. nezadovoljan zbog onog što je u životu učinio. Treba sve prozivjeti. besposlena. ili sebe? Ili im je misao podijeljena na ono što se želi i ono što se mora? Ovako kao što je govorio. pa oslobodjeni mladici. o ponizenju. ima šta čovjek radio i ma kako zivio. s dobrim namjerama. Tako se lakše zivi.

ali će u njegovom silovitom srcu ostati mrznja i na boga i na ljude. Zašto je onda onako govorio? Je li želio da svoju nemoc.Zar nije panetnije brinuti se o stvarima koje znamo? Odmahnuo je cvrstom uskom glavom: dosta mu je onog što zna. a u razgovoru su se od mene prilicno udaljili! Drago mi je što je mislio o meni.Bogzna šta ga je slomilo. . Ne znam zašto sam poceo ovaj razgovor. Nekad čovjek osjeti potrebu da govori o onome što ne zna.Kako ste poceli ovaj neobicni razgovor? . ali sam bio suviše zbunjen da bih išta rekao. Zalio sam ga i cudio se kako je njegova tuga ustrajna. da te opet primi. i trazi spas u gatanju. stegnutih u grcevit splet prstiju. Cinilo mu se da je lakše za krivca priznati boga nego ljude. .Meni je sasvim blisko ovo što je govorio. da bolje poznaješ ljude. Ali njegove hladne sive oci nisu odlucne kao njegov pokret. nepoznatu? Zar samo zato što je nepoznata i nedohvatna? Licio mi je na izgubljenog stradalnika. neoprostivu pred drugim ljudima. on se muci. Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. onda je ovdje na zemlji saznao za pakao. Slucajno. Zamišljeno su zagledane u svoj nenadoknadivi bol. i ostace bol za sinom. ali nema pravo.Nema pravo. A možda i nije slucajno. opravda voljom jacom od ljudske? Ali ako se ne može pomiriti s ljudskom surovošcu. stresajuci kapom snijeg s ramena. i sinovljeva smrt ga je zauvijek onemogućila da ispravi krivicu. Ne znam je li očekivao da mu nešto kažem. Imam nešto da ti kažem. da bi povjerovao u cudo. I kao da je srećan što može nekome saopštiti radosnu vijest koju je donio.Zato što nemaš iskustva. .Došao sam zbog tebe. da li je ono što misle? Možda to ni oni sami ne znaju. ne odvaja se lako od svog iskustva i od zemlje. A neće da prihvati lijek.rekao je veselo. s cime se nije mucio u mnogim besanim noćima? Cutao sam i zbog njegovih ruku. ali bih volio da me nije zaboravio. ne misleći o tome. Zašto on tako ne zivi? . I dok sam cutao. kako može prihvatiti neku drugu surovost. Da znaš život kao što ga ja znam. da porazgovara sa svojim pomoćnicima. .Jedva sam se sjetio da te ovdje potrazim. i kao da je to najljepša i najvaznija stvar na svijetu. Pa sam zaboravio. I šta bih mu mogao reći što on ne zna. Šehaga je gledao za njim zamišljeno. . Ono što kazu. . nasmijan. ne mrznju. ne bi tako govorio. nije ono što cine. . da kao zakon prizna ljubav. osmjehnuo se Šehagi: . na teškog bolesnika koji je izgubio vjeru u ljekare. i bijesno cudjenje zbog neshvatljive sudbine. . Navolja je što ima suviše zdravog razuma. razmišljajuci da li je konacna nesreća ili neostvarena plemenitost što ljudi neprestano pitaju kako treba zivjeti. Osman Vuk.Izvinivši se.Kazi! . Mula Ibrahim je izašao na ulicu. On ne razmišlja. Ušao je s Mula Ibrahimom. da se pomiri s ljudima. Ako je tako.Ti za svakog imaš opravdanje. Zar je vrijeme nije nimalo ublazilo? Ili je učinio nešto nazao sinu za života. da ih još za nako vrijeme odstrani od radnje. Došao je zbog mene.Volio bih nasamu. o kojem je govorio Mula Ibrahim. . Pametan je.Pada! . u radnju je ušao čovjek koji je zivio. kao da to niko ne vidi. na glavu mu se popelo.

Ne bih tebe slao da je opasno. I neka ga urazume.Mislio sam da nećeš primijetiti tu prazninu u prici. mislili bi da se bojim. nešto kriju od mene.Da cuješ ovo! Reći mu. zbog mejhane a i ne tice ga se. Trebalo bi javitti starom Omeru Skakavcu. .posavjetovao me Osman. nije zgodno. momku je naredio da cuva Avdiju i da nikog u mejhanu ne pušta. . malo pijan. . veli. Srce mi je zadrhtalo kad sam se odlucio. I šta da kažem? . sigurno su se tako dogovorili.Znaš li gdje stanuju? . A bojim se.ako mladic zaista štogod zna. pa i tu popio. Ali je Šehaga otvorio vrata i pozvao me napolje. što zaista nisam bio. Zajko je dao Avdiji još pica. i izašao s Osmanom pred radnju. pravi se da šetaš . . u mejhanu Avdija.Dobro bi bilo da ideš odmah. ali da toboze sam odlucim. i poceo se hvaliti da zna ko je oteo Ramiza iz tvrdjave. . Šehaga se nasmijao: . ni trenutak prije toga ne znajuci da ću to uciniti.Neka odu po Avdiju. Muju Dušicu je nekako izgurao. u mejhani je bio samo Mujo Dušica.rekao je. njihove tajne me se ne ticu. Osmane. pa nije znao ni sam šta govori.rekao je Šehaga mirno .Oprostite! . Pokazacu im da se ne bojim. Zašto je Zajko došao baš Osmanu? Ali svejedno. i sad spava u mejhani. . Nije mnogo. Osman se nije zacudio. mejhandzija. sin Omera Skakavca. moglo bi biti guzve. ucinicu što ocekuju. Zajko ne može. razgovor nastaviti nećemo. a ne bi bilo pametno da uvlacimo druge ljude.Znam. vrijeme je da podjem kući. Opet je sav od ovoga svijeta. Riješili su da to ja ucinim. A i priča mi je nepotpuna. a kamoli šta govore drugi. i ispricao kako mu je maloprije došao Zajko. Nasmijao sam se i ja: .Ne zuri.Otici ću ja. a on je pozurio da kaze Osmanu. Avdija je rekao da samo on i Osman Vuk znaju ko je izvršio otmicu.Šehaga je prenio pogled s njega na nas. on je mislio da ga to žena izgoni iz kuce pa se nije bunio. ulivao je u sebe rakiju od jutros. Srecom. Idi slobodno. namjeravao je da bude velikodušan i da pokaze kako pred nama nema tajni.Praznina je povelika. hamal. .Zašto je Zajko došao baš Osmanu? . Da Osman ide. ako već nije došla. ali me više nije strah. . ja ću pomoći njima. Na Bjelavama. .Zar izgleda da sam se uplašio? Igrao sam junaka. Uvrijedilo me što sa mnom igraju zmurke. Ustao sam. osmjehnuvši se. sacekacu Tijanu. a ne znamo koga da pošaljemo.I eto . I možda sam baš zato rekao: . Oni su pomogli Ramizu. nije ni malo. ali je ta plemenita misao bila kratkotrajna. Ušao mu.upitao sam iznenada.

visok. sigurno sinovi. ako ne bi uspio u pregovorima? Ili sam Šehaga. da zna prici dizdaru a da ga ne uplaši i ne odbije. Ma ko bio. pogodio se za nagradu. s ulice. što im je. kao i oci. . pa ga je odmjerenim trzajima nabacivao na ramena. poslije mu isplatio novac. izrucicu tudju poruku. dolazim kao slucajni prolaznik. ocima opasnim i nepovjerljivim. sad su otkrili nešto od tajne. da je njena sjenka na mome licu. Ne bih se u to upustio ni po koju cijenu. vilama je skidao sijeno sa stoga. Eto. cak i kad bi se saznalo. jer sam im potreban. glavno zanimanje. Starog Omera Skakavca sam ugledao odmah. kao i sve što se čini u početku. golih prsa. to je za njih posao kao i svaki drugi. Ko je taj čovjek? Da su meni slucajno ponudili. predlozio mu da sa sinovima izvrši otmicu. cestitost. raskopcane košulje. Oni ne vole ni duge ni kratke razgovore s vlašcu. Jesu li Šehaga i Osman sve svršili preko drugih? Neko je sigurno otišao do starog Omera Skakavca. lijepio se za moja ramena. ogrnut kozuhom koji mu je smetao u poslu. niti sam mu vidio slicnog medju poznatim ljudima. Mogli su pristati ili ne pristati. kao da ne znam o čemu govorim. izmamio me prvi snijeg. I sve je na njemu na oprezu. ne bih volio da stanem pred njih kad planu. Ovo smijem. možda cak i jednostavniji od kradje konja u Posavini i Macvi. zgrcene ruke kojima je obuhvatio vile. Dva momka. taj nepoznati ne bi dobro prošao. u širok trokut rastavljene zilave noge. i sve bi se svršilo na tome. Sad ja uklanjam moguće nezgodne posljedice. mršav. izgleda.Da li ću na sokaku sresti serdar-Avdagu? Nije ga bilo. Taj bi morao imati osobine koje je teško naci zajedno. kiteci me bijelim krpicama. ko je razgovarao s dizdarom? Sa Skakavcima je lako. zaista nije opasno. srecom. stisnute usne. Je li to učinio Osman. A snijeg je padao predano. I više mu ne treba. isturena košcata brada. koga nikako nisam mogao da zamislim. pod bijelom nastrešicom gustih obrva. Ali. morao ga je dobro poznavati. viri iz ociju. da mu mogu vjerovati kao sebi. i hladeci moj nos i moje uzbudjenje. iz koje se culo rzanje konja i nemirno udaranje konjskih kopita. prijetecim kao vrh noza. zilav. odnosili su sijeno u staju. cije bi odricanje bilo jace od dizdareve tuzbe? Ili neko treći. Drzali su me na odstojanju. odbio bih i pomisao da razgovaram s dizdarom. koji bi bio spreman i da ubije. bukne pozar. Ali ko se usudio da dizdaru pomene izdaju posla koji vrši? Da je dizdar odbio. neustrašivost. da se ne boji posljedica zbog mogućeg neuspjeha. Sigurno bi se našao u lagumu s Ramizom. cinilo bi mi se da potpisujem svoju smrtnu presudu. Starac me hladno pogledao oštrim crnim ocima kad sam mu prišao. da je otkrivam polozajem tijela i drukčijim hodom. kad iz ovog zara. ne mogu biti sumnjiv ni po čemu. da ga ne uplaši opasnim prijedlogom. Moja mjera je sitna. čini mi se da mi tajna. koju nosim u mozgu. sve krijuci od mene. kao i posao koji vršim. svaki posao nadje čovjeka po svojoj mjeri. mudrost.

Sinovi su se odmah okrenuli. ni zahvalio. zbunjen starcevom cutljivošcu i neprijateljskim pogledom kojim me pocastio prije nego što sam se okrenuo. .Uzmite konja. pa ne moram da se vidjam ni s ovim ni s drugim Skakavcima. i gledali u mene prijeteci. uznemiren kao da sam bio u razbojnickoj špilji. šta želim. pošao sam natraške. Odahnuo sam kad sam izašao na sokak. umro bih od straha. Sad mogu da idem. razgovor je završen. s vilama u rukama. opasno. Neka me bog spase susreta s ovim Skakavcima na usku putu u gustoj šumi. koji on nije ni cuo ni očekivao. . Zlokobno je to njegovo cutanje. istresavši u jednom dahu. a odredice se kad ja kažem svoje. Stari Skakavac me saslušao s istom prijetecom mirnocom. da bi spasao dobrog čovjeka! Zar bez nasilja nema ni dobra? Aratos vas bilo. Zajkovu i Osmanovu poruku. sanjacu vas kao strašila! Hvala bogu što nemam nikakvih vaznih poslova. znacajno. Ako bude nevažno. promrmljavši pozdrav. i to je svršeno. on svoje. koga trazim. Neka mi samo pozivi moj jadni dobri Mahmut koga se ni macka ne boji. Istrcali su iz staje. i ljutito pozvao sinove. ocevidno razocarani što ja nisam krivac. po konje.Nije upitao zašto sam došao. dovedite onu budalu iz Zajkine mejhane. I otišao sam. ja sam učinio svoje. Napio se. izboden njihovim strašnim ocima. Nije me ni pogledao. čekao je. da mu baš odmah ne okrenem ledja. svašta priča. a starac je nastavio da izvlaci sijeno ispod snijega. samo mu se izmedju bijelih vjedja ukazao oštar usjek. sve će dočekati jednako i ucinice ono što mu je najkorisnije. Dok ne kažem. i ušli u staju. Ne bi bilo potrebno da izvuku nozeve. ja sam mu neprijatelj. Zato sam progovorio neupitan. S kakvim se gadnim ljudima Osman morao udruziti.

u svemu tome ja sam nevazan. Ali nacin kako odbija moju sumnju nije uvjerljiv. da nauci. sigurno. umro je iznenada. otrovan picem na koje nije navikao. Otac i sin A ono što se desilo tri dana nakon te posjete. ali ovo mi ni u najtezoj groznici ne bi moglo pasti na pamet. ali znam koja nije. zabola mi se u srce kao noz. da više nikad ne govori što nije za govorenje. i danas mu je sahrana. Njihova divljina. toliko obespokojavajuca. koja je staza moja. . najmladji Omerov sin. koga su braca i otac.Ne vjerujem. ne zeleci to. da mu utjeraju pamet u glavu. on je možda rekao nešto što ih je ogorcilo. uvili u platno. Onda sam ja kriv za njegovu smrt! Zaprepastila me ta misao. Ne znam. izbezumljeni u bijesu zbog neoprostive krivice. da zapamti. Avdija je progovorio.rekao sam uzasnut. koji ih štiti kao zid. Nisam kriv! Zar sam mogao znati da postoje takvi ljudi! Zar se zbog svoje sigurnosti može ubiti sin i brat? Mogao sam pomisliti da će ga izgrditi.Pa oni su ga ubili . pokriven bijelim caršafom. doduše. Osman me pozvao da zajedno odemo na dženazu. Možda je zaista umro od prekomjernog pica. da će ga udariti. tukli. izlijecen od nerazumnosti. a istjerali su mu dušu iz tijela. okupali. poucen da nikad više ne progovori ništa. kad su ga pustili da se ispava. bio je zdrav kao zdrijebe. zakovrnuo je naprecac. čini to reda radi. gazili nogama. to i Osman zna. a ja sam im odnio vijest o njegovoj krivici. postala je još strašnija zbog Avdijine gluposti. Tukli su ga. cak me svojim pričanjem sam naveo na tu misao. Nije bolovao. ne zalazuci se mnogo. da sam odmah poceo strasno da se branim. A mladic je teško pogriješio. A kad su zakljucili da su ga udarcima dovoljno urazumili. jednom zasvagda. ništa nisam kriv. lezao opruzen na sredini sobe. nisu puštali glas o sebi. Dan i noć je stari Omer prestojao nad mrtvim sinom što je. nisu trazili priznanje za njih. pijanog. Avdija Skakavac. sjetivši se ubilackog pogleda Omera Skakavca. otišao bi neko drugi da nisam ja. Avdija js zaspao zauvijek. prekršivši njihov zakon cutanja. i pozvali trojicu hodza da mu citaju molitve za dušu. Htjeli su da ga urazume. ubili su ga. Ubili su ga. Ili su sacekali da se ujutro probudi. pred Begovu dzamiju. Ali sam neprestano mislio na mladica. da ne skrece na tudju. On mi je i ispricao sve o Avdagi. onda su ga izgrdili. kad su se slozili da mu je zasad dosta te tvrde pouke. da je sigurnost porodice svetinja. i poceli su da vrše svoju porodicnu pravdu. A onda. a teško je znati šta je za njih dosta. jer tu riječi ne pomazu. Ne. . Nisam kriv! Nisam kriv. i sve bi bilo isto. Sad govori ono što treba da se kaze. uvjerilo me da svako treba da se drzi svoje staze. da će mu zaprijetiti. strašna i bez Avdije. koji je njihova tvrdjava. Nisu voljeli da se hvale svojim djelima. urazumljen da porodicu ne dovodi u opasnost. ponavljao sam usplahireno. i doveo porodicu u opasnost. Otac i braca su ga sami otpremili.15. .

nikad ga vidio nisam. moglo je izgledati da još prkosi. i braca. potrebno mu je ne samo djelo. Zato što sam rekao svejedno kako. što me jedva sluša. je li želio da pobjegne. ostavljajuci i zlo i dobro na miru. silovitog disanja od napora i od muke. od mnoštva uzasnih slika. Cinim zlo i kad cutim. iz ašcinica se osjeća tezak miris masla od kojeg jedva dišem. zašto je povrijedio zakon porodicne tvrdjave. dok smo išli prema dzamiji. i nikoga više.Šta se dešavalo u nekoj zatvorenoj sobi. Možda je i prkosio. i otac. I on. u malim i velikim zajednicama. ništa od svega toga nije bilo. da niko ne bi cuo. ne na ono što govorim. i pitam se. zato što sam riječ rekao. nije moje. Desilo se sa mnom. pomalo uplašen. I ne pitam se o njemu. bili su u vlasti zakona jaceg i vaznijeg od njih. i da budem donekle jednak s ljudima s kojima jednak nikada ne mogu biti. smijuci se. Ja sam gledao u snjeznu prtinu i mislio o svojoj krivici. Ili ne misleći ništa. A možda je to i pobuna mladiceva protiv surovosti tog zakona? Sve je isto. mislio sam na sebe. već i riječ o djelu. A još mi je mucnije što sam tim zamišljanjem otezavao osjećanje svoje krivice. i to ga je dotuklo. i zato je cutao. zato ne treba ni jauknuti. uzasa. Ili misleći da je pravo što cine s njime. šta sam to rekao što je toliko razgnjevilo starog Omera. Osman je nešto pričao. koga je unutrašnje krvarenje davilo. I to mu je bila presuda. pokreta. Bolesno sam zamišljao skršenog mladica. u kojem cinim zlo. kostiju koje se nećujno krše. je li želio da kaze o sebi nešto lijepo. bio sam smušen. u nekom mracnom podrumu. Cinim zlo i kad govorim. važno. Cinim zlo zato što zivim. je li izgledalo da sam ogorcen zbog postupka mladiceva. Zato što sam došao. Ili se ne nadajući ničemu. ne na mladica o kome govorim. Mucno mi je od tog zamišljanja. i kad mislim najbolje! A cinim zlo i kad ništa ne cinim. ne znam šta. ja sam kriv što ga nikad vidjeti neću.Šta ti je? Šta ti smeta moj smijeh? . jer ne znam kako da zivim. u zelji da pokažem hrabrost koju nemam. zašto sam pristao da se umiješam u tudji život. Ubio sam čovjeka zato što sam se pomaknuo. možda samo riječ o ma čemu svome. pretvorio se u ruznu lapavicu.Molim te. a znam. Snijeg nije više cist i lijep. jer zivim kao da me i nema. nadajući se još nećemu. Uzalud je moja uzbunjena savjest vikala da bi se desilo i bez mene. je li mi izmakla neka oštra riječ. . jer i on je Skakavac. je li mu dojadilo cutanje. Osmanov smijeh mi lici na ruganje mojoj muci. ne misleći ništa. to je njihova porodicna stvar. Ne poznajem ga. Ovo se tice samo njih. i više to ne mogu izmijeniti ni zaboraviti. svejedno zašto. umiruci. Pitam se o sebi. u njihovom mozgu. primjecujem to usput. pomalo uvrijedjen što me starac gleda kao neprijatelja. u njihovoj duši? Vjerovatno je cutao. nije htio da se pokaje. prestani da se smiješ! Osman se iskreno zacudio: . Zato što sam stao na tudju stazu. kako posljednjim ostacima snage privlaci prebijenu ruku da bi zaštitio glavu. nesvjesno. je li bilo štogod uvredljivo u nekom mome pokretu? Ne. kao i uvijek. jer ne kažem ono što bi trebalo. suviše je mlad. Slucajno prisustvujem životu. sve do potpune tišine kojoj je ime smrt. je li vidio zakrvavljene oci koje su ga pekle vatrom? Možda se zato nije pokorio ni zamolio za milost. i sve što ucinim. krvi koja se lijepi za poludjele pesnice. Je li bio svjestan svakog udarca koji mu je grcio utrobu i raskidao zile. Kakav je ovo život. kakav svijet.

Mani me. kao bajagi ozbiljan. zmija bi se otrovala kad bi me ujela. za nas bolje. samo ne znam zašto. uhvatio me za ruku. tako ja mislim .Ma kakvo svadjanje! . udari te i pomiluje. . kao i sad. nicijom krivicom. Za njega gore. kao razmazeno derište. Je li ti sad malo bistrije? Cutao sam. A zakotrlja se zbog sitnice. samo te ne bi mucila tvoja izmisljena krivica. . kao maloumnika. Ovako.Nisam odgovorio. šta bi se onda desilo? Hajde.Zašto bi na njega mislio. . molim te.Onda ja ne bih bio kriv. samo je jedan mrtav. Zatvorili bi. Prestao je da se smiješi. oteo bih ti je. . Da nisi otišao ti. okrenuo prema sebi. jednom zauvijek: ne volim takve razgovore. te? . mucni malo tom svojom prepametnom glavom! Evo šta bi se desilo: ludi Avdija bi bio zatvoren i sigurno mrtav. veliš? Jesi li baš sasvim siguran? Da nisi javio starom Omeru. koji se sad smije. A vidiš ti. kao da me ubo nozem. On je vedri sotona.Nije ni stomak. Šehaga je imao pravo. znaš. .Opet ti! . bez srca a blistavog uma.Ili te boli stomak? Pojeo si nesto teško. otišao bi drugi. Upitao me veselo: .Lako.nasmijao se Osman prigušeno. što izaberes krivog čovjeka za nevazan posao. Zatvorili bi i Osmana Vuka. i spasao tvog prijatelja. da zaboraviš mladica. jer pod mukama čovjek može i da ne zna šta govori i koga pominje. velim ja.Rdjavo si raspolozen. Ništa mu ne možeš. I koliko je mrtvaca moglo biti? Prilicno. Šehaga mi.Hoću samo da te navedem na druge misli. i opet se nasmijao. Hoćemo li da udjemo? I ne budi ni tuzan ni veseo na dženazi. Pa Skakavce. Mislim na jadnog mladica kome idemo na dženazu. sve u jednom trenu. ne zaustavlja se lako. Zaista nisi nizašto! . a ako ćeš pravo. ne ljuti se. tako mu je sudjeno. kaze za tebe: . . bogami. A reći ću ti iskreno da nismo prijatelji. kao da ga je voda odnijela.E sad ja tebi da kažem! Ništa ne bi znao. . i sad te muci. naljuti i smiri. Na mladica ne misli. Bolje da misliš o zivoj zeni nego o mrtvom Avdiji. jer kad se nesreća zakotrlja. Nista ne bih znao. . ljut na sebe. javio bi drugi. ili da smo našli krivog čovjeka. Misli na svoju lijepu zenu. Zatvorili bi možda i Šehagu Socu. i sve bi bilo isto. koji bi se uplašio i otišao serdar-Avdagi umjesto Omeru Skakavcu. bolje ovako nego drukčije. tacan i hladan kao sat. I bezdušan.A ja ću tebi reći. i rekao grubo: .Da nisam otišao starom Omeru Skakavcu. kao sat. zato što te poslušao. ne daj boze. .Zašto? Razgovaramo. i odnijelo ga. .Zamisli ti.Ni ja . Gruba stvarnost može da bude vrlo ubjedljiva. Zašto ne bi bio. Da se nisi posvadjao sa zenom? .Kako da ne mislim? . izgleda? Liciš na kiseli krastavac. možda bi mladic još bio ziv.Nije on za taj posao. Namrštio sam se. Možemo i neko dijete poslati.rekao je. a kamoli njega. svu trojicu. sve bi znao. nije se naljutio. molim.Vidim. . jer su ljudi ulazili u dzamijsko dvorište. onda. Ali da nikog nismo našli. i tebe. i ne bi me grizlo kajanje. koje o životu ništa ne zna. . . Baš je lijepa! . .A ti svoje bezmudno preklapanje okaci o neku stvar. rećimo. samo bi ti bio cist. Osman me gledao sazaljivo.A to li je! E. nicijom! Desilo se. već onako. zagazio je malo dublje. Zar mi već smeta i kad se ljudi smiju? Zacudo.Kamo sreće da ste dijete poslali.Eto. a ne bi mu bilo do smijeha da se to dogodilo. ali ti si zaista lud.

Ispred dzamijskog dvorišta stajao je barjaktar Muharem. čemu nema lijeka. pomalo ih prezire.A zar nije tako? . i najbolje se svemu smijati. Kod mene su se. bili bi surovi kao i oni drugi. i veliko nepoznavanje ljudi. život je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju. zlo i dobro su rod rodjeni i cesto idu pod ruku. jer nije dobio što je trazio. A da je dobio. Može li ga išta dirnuti? Zar je neosjetljiv i na ovakvu nepravdu? . brate. dizu se bezobzirni. Za mene je barjaktareva prošnja njegova nesreća i naša sramota. nije. mislio sam o Osmanu. život provedu u svadjama i brigama. i zivi kako ti je volja. Pipnuo sam se za dzep. kad smo ušli. i Muharem je uzeo. jednostavniji ili slozeniji nego svijet kako ga ja vidim? Izgleda da je slozeniji. samo ih ne uzima ozbiljno. Dok je hodza izgovarao molitve. Izvadio je. a za ovo nisam znao.O barjaktaru Muharemu. kazni ima više nego krivica i nisu ni u kakvo uzrocnoj vezi. ne brojeci.Tacno. On sve smjesti u ljudske okvire i ljudske mjere. ako sam znao da nemam ništa. već što su jedni nespretni. . ne pruzajuci ruku. . šta se cudiš? Nije.Zar ti nije zao čovjeka ni kad je u nevolji. pored sve njegove površnosti. Kod mene su ne i da ljeto i zima. pricuvaj se da ne budeš odozdo. koja me odbijala i privlacila. Ja sve vidim kao kob i nesporazum medju ljudima.O kome to govoriš? . opet. Moje mišljenje je malodušno i slabacko. bio bi kao i drugi. On ne mrzi ljude. . cudno je spajala neobaveznost i veliko poznavanje ljudi. pocelo je.Stari jazavac! . Šta je onda prihvatljivo? Ramizovo? . Ne treba se uzbudjivati ni zbog cega. Nije on kriv. život je zalosno razbojišite u kojem su krvnici malobrojni.Zar je to smiješno? . padaju slabi. ne zahvalivši.Daj barjaktaru. iz inata. kazna i krivica su moc i nemoc. neprihvatljivo za čovjeka koji misli. kao ludaci. drugi pobjedjuju.rekao je Osman veselo. za Osmana je to starcev hir i sitnicava osveta. ostavili su starog junaka na ulici. punu šaku. I mislio sam jednostavnije nego Osman. samo kad bi ih slucaj ili sreća bacili nekome na ledja. . drugi lukavi. Nespretne ne treba zaliti. privid i suštinu. ne zato što su gluplji ili pametniji.I prisilili ga da pod starost prosi. koru i srciku. ne dajuci prednost ni nevolji ni nasilju: nevolja je ono što se mora. Sad cuti. Da ne umre od gladi. nije. Iznenadio sam se. Kod njega se da i ne toliko miješaju da ih jedva razlikuješ.Pa. Ova površna filozofija. nasilje ono što se može. jer on zna da svaka stvar ima lice i nalicje. Pruzio mu je. . . Možda i gori. Stali smo na kraj reda što se stvori iza hodze i mrtvaca na kamenom postolju ispred dzamije. . Je li svijet kako ga on vidi. . ništa ne govoreći. nekako spojili osjetljivost za svaki cin.Cuo sam da prosi iz inata. i zamolio Osmana da mi pozajmi nešto sitnog novca.Pa jest. zrtve mnogobrojne. Šehaga mu svakog mjeseca daje više nego što mu treba. dobro i zlo su dvije razne strane svijeta. i paziti da ne dodeš pod zrvanj. i prosio. i sve je toliko zalosno da je najlakše plakati i ne misliti. neprihvatljivo za čovjeka koji djeluje: njegovo je surovo i sebicno. Ako nećeš da budeš odozgo.

Zaturio sam je. a onda ih opet nalazio u nekom krajicku misli. i ocima se susreo sa serdar-Avdaginim pogledom. A kad se hodza okrenuo prema nama. U tom mucaljivom smušenom preturanju po sebi. zbog cega? Znao sam. Hoce li ga savladati tuga i kajanje. nego me. a možda i nisam. kao i ostali. . vidio sam ga sa strane. I eto. Ta uvijek ista ljudska sudbina i uvijek isto kukanje za opraštanje grijeha. lovio ih u sebi. samo da ne bi mislio na svoju krivicu . Prepoznao me i sjetio se onog dana dok mu je sin jos bio ziv. A kad se razmišljanje o njemu rasplinulo. Kad sam prišao Omeru. i ista je milost koja se trazi od boga. je li za života bio dobar i pošten. Zastidio se svojih suza. Zrtve su obojica. a zalio sam i jednog i drugog. Moj zov je ostajao bez odziva. Pogledao sam starog Omera Skakavca. tako se javljaju stari pokopani strahovi. jer je svaciji kraj isti. narocito ona iz rata. zbog mladicevog oca. zalili su ubicu. Suza mu je kanula niz rijetke donje trepavice. bojao sam se da će me muciti dok budem gledao mladicev pokriveni leš. uznemiren starcevom besmislenom mrznjom. Šta sad misli dok mi odgovaramo da je mrtvac bio dobar i pošten čovjek? Je li mu se steglo srce. i polako klizeci niz hrapavo lice. i poceo da pita kakav je bio ovaj mrtvac. neke prastare slutnje. pa bi opet ozivjela. rjecit prjekor samo ocu i braci. O čemu je onda. sve sam znao. iako nisam znao kakva je. A onda sam se okrenuo. bivša mucna predosjećanja. da mu izjavim saućešce. kao slika u oku. kao nejasna misao o nećem neprijatnom. O svojoj krivici nisam dospio da mislim. jedva smirujuci stravu srca što je osjećalo blizinu tudjeg vojnika. ili prkosi bolu. kao što fakir svirkom izvlaci zmije iz rupe. toboze mrtve. ne zapamtivši ga. Zaboravljao sam je na trenutak. A prava žrtva je lezala na kamenom postolju. Gurnuo sam Osmana laktom. ali o njemu sad neću da mislim. postajuci blijedo i umorno. nepomicna i cutljiva. a dobre su za svakog novog mrtvaca. u središtu nekog straha bez razloga.šapnuo mi je Osman. dok sam otkrivao tajne njegovog ledenog lica. kad padne noć koja nas izdvaja i usamljuje. i ljudi su ga zalili. kao krila neke bijele ptice. u meni je pocelo da se javlja cudno osjećanje nelagodnosti. kao mutna sjenka. iznad zemlje. nestala u teškim brazdama. ni o mladicu. Tragao sam za tim nemirima. njegovo kameno lice se zgrcilo. iznad mrtvaca. mislima u nećem vaznijem. kao da je osjetio o čemu mislim. Sam sa sobom. Bio sam crni glasnik i za njega i za mladica. a onda mu je glava padala. bijele vjedje nadnesene nad upale oci. kad se spuste ocni kapci. pokrivena maslinastom cohom. vidio je i on. precuo sam stare molitve koje znam. Osman je samo trepnuo. i o ocu i o sinu. i izvlacio. bori se sa sobom. dok sam puzio kroz šumu. jer je najnesebicniji i najopasniji. i čini sprovode toliko zamornim. ja sam se trgao. sve nize. a pominjao sam sve koje sam znao. i ostao zagledan u dzamijski prozor. Ali sad nikako ne mogu da pronadjem tu neprepoznatu staru nelagodnost. ili pred drugim ljudima. lijepeci se pogledom za moj potiljak. Povukao sam ruku i pridrzao je. koje svako zna. i glavom pokazao na Omera. Nisam znao zašto. . iznenada. pred sobom. Zmijska prijetnja je ostala. bez svijesti o njemu. klonulu vrelu. a ruka u mojoj ostala nepomicna i hladna kao led. zovuci ih milostivim zovom. A onda je opaki starac snaznim pokretom digao glavu. Eto odakle izvire moja nelagodnost! Možda sam taj pogled vidio i nešto ranije. izbrazdano lice mu ja oštro i zategnuto. i mrak koji nas suocava s nama samima? Ili će se odbraniti mladicevom krivicom i svetinjom ugrozene porodice? Sad je stajao pred nama kao žrtva nemilosrdne sudbine. nizašto.Mrzice i tebe i mene i sinove i cio svijet. i jeli zasluzio carstvo nebesko. Nije o starcu. bradom do prsa.Njegov stav mi je najblizi i najdalji. iznad kamena. ili ni sad ne da tuzi da mu pridje? Digao je glavu.

kad sam prišao Omeru Skakavcu. . kao neprijateljskog vojnika. ali.Ti zbog svojih poslova. Ali kakav je to razgovor. Tako smo stajali. neko ga je pozvao ili se nećega sjetio. Kad smo se priblizili. to mu je posao. samo radi mene. gospode boze! Pa nije ni razgovor. u koje je Mahmut ponekad plašljivo ubacivao poneku riječ. sigurno mi to zbog nećeg treba. zlatar iz Mostara.Poznavao sam jednog vojnika. uskoro. Baš te briga! Zamolio sam ga da odemo do Mahmuta Neretljaka. opominjuci ga. došao je na razgovor s ocem. Napomenuo je da nema mnogo vremena.E. i prekoravajuci: . da mu kaze dvije lijepe riječi. kao da je cuo najludju šalu.Hajdemo odavde. zastali smo. Pristao je ipak da se vidimo s Mahmutom.Šta si to govorio s Avdagom? .To mu je sin . pogledali jedan u drugoga. Ti i ja poznajemo svakoga . Naslutio sam ga. samo da ne ceka. to je Mahmutov sin. ja ti nisam taj tvoj usplahireni vojnik. eto. kao da je htio samo još to da kaze pa da ode. . i sigurno je mislio da sam malo caknut ili da nešto krijem. reći će te dvije glupave riječi.Gledao je svakog. . . On ne zna šta je sazaljenje.Cijelo vrijeme je gledao u mene. a onda će za poslom. Samo što se moji poznanici ne kriju preda mnom.rekao sam mu. Ja nisam znao. kad smo se opet našli: . već bijesno rezanje. Osman je poceo da se smije. drzeci se rukom za kvaku nezatvorenih vrata. Vidjeli smo kako je jedan mladic izašao pa opet ušao.E veća je budala nego što sam mislio. pogledali u odškrinuta vrata. Upitao je i on mene. . Ali kad smo culi šta govori. pa sam ga preduhitrio. kao metak i cilj. Avdaga je mene želio da upita isto. dosta je izgubio i ovako. . . Pa on je lud! Ili oblijece kao noćni leptir oko svijece! Rekao sam. Poslije. još nije zaboravio ni prebolio što ga momci na Bajram nisu pustili u kucu. ja zbog svojih. govori. da li je poznavao Avdiju.Pitao sam ga. Mahmut je bio u ducanu. .šapnuo sam Osmanu nelagodno. postajao je strašno uznemiren čim pocne bitka. vidio sam da Osman razgovara s Avdagom. I što se zakacio baš za mene? Jedina mu je zelja da mu prijatelj bude neki vazan čovjek. culi smo kako mladic. Odmah mi je bio jasno. mada nije mogao da razumije moje razloge. pa sam mislio da ni Osman ne zna. smatra da je uvredljivo i za onog ko ga pokazuje i za onog kome je namijenjeno. sasvim je blizu. mršav i visok. Jurio je u najveći okršaj. u Kujundziluku. Poginuo je. Upitao sam ga. i nismo znali šta da radimo. I ja sam taj vazan čovjek? Danima govori samo o tebi. Budala je taj tvoj Mahmut. poslije. i da ne zna zašto gubi vrijeme na ludosti.upozorio na sebe prije nego što sam ga vidio.

dodao je Osman neprirodno ljubazno. otac si mi. zbog tebe.promucao je Mahmut.Zar pod starost.Smetamo li? .Zao mi je što se nismo vidjeli. .Njoj je dobro sa mnom.Lijep ti sin. jer je Osman bijesno udarao stegnutom pesnicom desne ruke o dlan lijeve. prodaj kucu.Ne smetate. na zalost. dovedi zenu ovamo. . . sine! Zar ne možeš čekati da umremo? Nećemo dugo. iskezivši zube. A ipak je šarao ocima. navalili poslovi.pričekaj dok ne nadjem novac.Svratili smo da te vidimo. ruzno isceren. . znam i za stid. Cak je sakrio da ima sina! Precutao ga je.Jea li razgovarao s majkom? . . eno ti kuca. novac mi treba. Jesi. hoću da cujem! Stao je sa strane. da otrese snijeg s cipela.Ne mogu čekati. .I da ti kažem zbog Bajrama .Skocio bih u Neretvu.. . Zato sam i pobjegao od kuce. ne znajuci da li smo culi šta su on i sin govorili. Kažem. . Pozurio sam da ga umirim. .Evo ti radnja. i nećeš naci novac. imam prava da trazim svoj dio. pored vrate. Mahmut je gledao u nas zbunjeno. da ne bi otkrio svoju nevolju s njim. šta će vam onolika. Baš kažem Ahmetu. Hoce li sve pokvariti? Mahmut je šašav. zbog takvog oca. i lako se moglo desiti da mu vlastiti dlan ne bude dovoljan.Nikome nije dobro s tobom. zivjecemo zajedno. gledajuci u mladica.Razgovaracu ja s kadijom. da ga cuju. mrmljajuci nešto nerazumljivo. . djetinjstvo si mi uništio. Danima sam placao zbog oca lopova. . . kao i ti. taman posla! Naravno da ne smetamo. . veliš.Ne pominji da smo culi razgovor. a ne bih se vratio ovamo. ali je ponosan. i slušao napregnuto. U ducanu je nastala tišina. kad hoću da otpocnem novi život.Sin. što tako govorim? Sramota je ono što ti radiš cijelog života! Otkako znam za sebe. I sada. . Mahmute? . Osman se krto nasmijao. A majku ću povesti sa sobom u Mostar.upitao je Osman.Hvala vam . Prodaj ducan. otrgnuo se. .Neću da cekam. uzmite manju. i poceo udarati nogama o prag. Nikad mu pomoć nije došla u bolje vrijeme. . . glavu ne mogu da podignem.Sramota je. ni kriv ni duzan. Ušao je u radnju. . . bio sam izgnanik. i da sknenem razgovor. . sudski ću traziti svoj dio. da ga spriječim.Cekaj. Uhvatio sam ga za ruku.Ko ti je ovo.

Prodacu. a on da kupi štogod u Mostaru. . nije lako ni prodati. Hoce li zakolutati ocima? Hoce li zamahati rukama? Hoce li pasti? Ali ne! Mahmut se hrabro drzi. a možda nas je otpisao čim je cuo da smo Mahmutovi prijatelji. O. varaš sam sebe da nešto radiš. pa ne zna kud glavom udara. Zašto nešto zaista ne radiš? . Baš razgovaramo maloprije. sve je jevtino.Kako ne bih mogao! .A zašto sjediš u ovom praznom ducanu. pogledao u mene. ali se drzi! I ja sam uzbudjen.Zeni se. sasvim zbunjen.. .rekao je Mahmut drhtavo. Nismo ostavili na njega bogzna kakav utisak. Odmah! A kuca? Da li da prodam i kucu? Gubio je glavu! .. Uzbudjen je.ako se zaista ne šališ. kad kupuješ. . i dodji po kljuceve! Dedo odlazi.. a srešcemo se ili cuti uskoro! Zazvučala je prijetnja! I izašao. sjednem.Prodacu. da prodam ovaj ducan. ali nisam osudjivao mladica. nabavi mangalu. Šta bih ja mogao da radim? . i čini mi se da nešto radim. da me pogledom upita je li to šala.E. pa mu je guka dugo silazila niz tanki vrat.Ako se ne šališ .Ma ne znam. otvara svoju radnju. A ovaj ducan prodaj! . Kako ne bih pristao! Ako se ne šališ. Mahmut je progutao pljuvacku. Pa.Ja sad idem. šta će nam onolika? Kupio bih manju. Sad idem. jer njegova životna staza nije bila ravna.A kad ti dodju sin i snaha? Bilo bi vam tijesno u maloj kući.Šta imam da se šalim. Mahmut je pozurio da opravda njegovo nedolicno ponašanje: . A nekako mi i zao.Prodaj! . i šta imaš da mi zahvaljuješ. sve je skupo. Ne postavljam te za muftiju. Osman se odjednom nećega sjetio: . Zao mi je Mahmuta.rekao je Osman odlucno.Velika je. onda. pošao prema Osmanu. I ne znam kako da ti zahvalim! . .Zašto bi kucu prodavao? . pa stao. Idem da kažem zeni. trudeci se da izgleda obicno ... naravno.Ostarilo se. dodjem ovamo.Pravo imaš! Zaista bi bilo tijesno. Kad prodaješ.Znaš li onu Šehaginu magazu gdje drzimo zito? Da li bi mogao zapisati koliko vreca primiš? . moj Osmane.Znam. muko roditeljska! . pristajem. Mladic se okrenuo ocu: . rekao mi je. ne pogledavši nas. Šta se to desilo s Osmanom? .

rekao sam nerado. Znaš da tako mora biti.Ne daj mu novac u ruke .Nisi učinio ništa glupo. a onda ih pozivao. Tako je i Dedo radio i. kao da se još cudi i ljuti. Osim ako te neko upita. ja i žena ocisitimo i operemo.Vjerujem. i ne ljutiš se. nadam se. Takav je trgovacki red. . Mislio sam o tebi drukčije. donesemo ove stvari od kuce. caršijom. Na sredini sobice je mangala puna zara. prvi put sam vidio da i Osman ima slabosti. Mahmut veseo. poslije.Osmanaga Vuk.Umalo. i Osmanaga se cudio. to je sva promjena. . I prvi put se prevario za Mahmuta. . te majstori okrece. .Iznenadio si me. a valja i okasniti. Doci će u iskušenje. Od magaze za zito Mahmut je stvorio svoje carstvo. ali je pošteno da mu to kažem.Prvo sam ocistio. izgleda. uzimajuci u obzir tu ljudsku slabost.A ne! To se medju trgovcima ne radi. i pozvao na naselje. nije red. već su jutros bili. pa na spavanje. pod je opran.Hoćeš li im davati savjete o poslovima? . . mracno. Novca neće imati. eno. otvorio svoj ducan. . Juce sam ja njih posjetio. gadno ti da udješ a kamoli da ostaneš. druge nije bilo. . Mahmut nije ni za kakav posao. .Ko ti je taj Osmanaga? . I tako. pošteno i zbog Mahmuta.Zar ti tako o prijatelju? . oko zida lijepa secija. ruzno.E. pa.. Prilika stvara lopova. zidovi bijeli. Gdje ću primati prijatelje? . Popijem kod kuce. naravno. prljavo. A bilo bi vrijeme da se i ti smiriš. smucilo mi se. Bilo bi pametno kad bismo kalo uracunavali na sve u životu.Bojao sam se da ga ne udariš. . . E. Okrecena.rekao sam ono što je Mahmut sigurno volio da cuje. Ili ga udariti. cuteci. On se smijehom lijeci. Na posao valja uraniti. .Kad sam prvi put došao.. Osman je odmahivao glavom. i njemu dosta. trgovce i zanatlije. I uradice svako. molim te! Da nisam zalutao? Da ne govorim s nekim ko je slican Mahmutu? Zar baš ništa nije ostalo od starog Mahmuta? .To ti je prvo što si uradio? . . . ali malo.Bolje bi bilo da ne dodje u iskušenje. Ova secija je za komšije. Na bolje. Osman se nasmijao. pretvorila se u ugodno prebivalište. A imam dosta i svoga posla. Pa nagovorim Osmanagu. ocišcena.I lopov stvara piliku.Došao sam pameti. taman da sveca dovedeš. nisam djavola! Vidjećeš kakva će tarapana nastati u magazi.mislim. sad je ovako. i eto. prozracena. vrlo važno. .Naljutio me onaj magarac. ili uciniti nešto glupo. . Rekao sam mu ono što sam mislio: .Lijepo ti je ovdje .Cekaj. Ali će odvaditi kilu-dvije iz svake vrece. postala je ljepša i svjetlija.Nije bilo lijepo. .Ovdje ne pijem. Sigurno se cudiš što će mi ovolika secija. Svaki dobar trgovac uracuna kalo. I podleci ce. jer ja sve isplacujem. a mala soba u kojoj je sjedio. .Ni rakiju ne osjećam. .Išli smo. .

nadam se. . Moj Mahmut je lovio oblake. cekam bolju cijenu.To ti je pametno! . kao svaki trgovcic. ne krijuci da se rugan. sad je sparušen. jer..Ne sanjam . za deset godina dvadeset hiljada. ali ako bude kao Dedina. Posla je malo više.Imam nekoliko mušterija.. neka jedan miš pojede samo dvadeset zrna na dan. Love miševe. sve optuzujuci miševe! Ni to nije istina! I ja sam zinuo kao i Osman. i kolika. ovaj lovi miševe.. ovaj je sitni racundzija. donijeli macke.Sanjaš li još da ćeš se obogatiti? . sad je pametna sova. i tako će u ovoj borbi macaka i miševa pobijediti miševi.Vidim. Osmanaga zna kako je bilo prije mene a kako je sad.. i ostavio crva da puzi po zemlji? Bio je zanimljiv. Ako još toliko dodje komšijskih miševa na cast. Ovo više nije moj Mahmut. Bio je jedan jedini.Ko ti je Osmanaga? . to je sedamsto pedeset oka. . a kote se strašno. znam! Nikako da se naviknem na tog Osmanagu. za godinu će ih biti dvije hiljade. ovaj je dosadan i mrzak. I tako. . A neće biti manja. Ovako racunam: neka ih je u magazi dvije stotine.Donio sam cetiri macke iz komšiluka. Neka u svakoj oki ima dvije hiljade zrna. vrece izgrizene. jer Mahmut više nije Mahmut. ne bojim se sirotinje pod starost. Onaj moj bio je lazljivac-pjesnik. kao nedorasli djecak. Bio je socan. sad je dosadan. E pa. ali je korisno.Zašto bih lagao sebi? Ovako je sigurnije. godišnje oko miliom i po zrna. a sigurno dodje i više. vjerujem da će biti i veća.rekao sam.Zatvorili smo sve rupe. i iz istog razloga. i sad će tri tovara više ostati u magazi. Jesi li vidio macke u magazi? . .Osmanaga Vuk. Nekad je kršio sva pravila. mijenjam im vodu. Moj Mahmut je bio šašav i drag. velim. Šta je od njega učinio Osman? Je li leptiru išcupao krila.Lani su sigurno bila samo dva miša.. i bolje. Vidim. a ima više. koliko je to tovara zita? Tovara! Osmanaga je zinuo kad sam mu to izracunao. Zar to znaci: opametiti se? . miševa citava vojska. . dvjesta miševa dnevno pojede cetiri hiljade zrna. a.Jesi li tom svom Osmanagi iznacunao koliko će macke uništiti miševa? . o plati s Osmanagom još nisam govorio. . Ništa neće odnijeti! .odgovorio je pametno. Na lijepu je mjestu. sad zna šta je caršijski red. muško i zensko. A Osmanaga je sigurno zinuo kad je cuo koliko će tovara zita Mahmut izvuci iz magaze. zito pojedeno.Ko ti je taj.Pa šta su cekali dosad? Zašto ih ima. On je to primio sasvim ozbiljno: .Kakve macke? . brate. vidiš. Neka svaka uhvati samo deset na dan.Neće.Pa i jest pametno. . O plati. samo dvije stotine? . cistim što unerede. bice ih dvije hiljade..Šta se ovo desilo s Mahmutom? Dok je hodao besposlen.Jesam. Posao nije tezak.Godišnje toliko i toliko. šteta. Nebesa. Srce me zaboljelo od zalosti. . otvorite se! Sam sebi je zatvarao odstupnicu! . sigurno. sad je jedan od mnogih. . i lakše. u redu. Jesi li prodao ducan? . cetiri će uloviti cetrdeset miševa. još nismo govorili. bio je svraka brbljivica.

zašticen. ali se smirio. svejedno kakav. sve tuznije zivjeti. Možda nije pravo što ovako mislim. malo prizemnije. nemajuci mogućnosti da misli o svome drzanju. njegovom zalosnom promjenom koja se. I odvojicemo se. stavio ruku na prsa i poklonio se. I baš zato sam odlucio da ja ne ustanem. koga više nema. i zna šta je red. njegova nedosljednost. više i usluznije nego kad je bio stari Mahmut. kao što sam sjedao i ustajao. Umro je pjesnik. Njegova rasutost. njegova naivna laz. nisam zapamtio riječi. kad je Mahmut doveo Avdagu do secije. drago mu je. njemu ovakvom. možda i zamišljena. Nije me ni obradovao ni razalostio. bila je san koji se neće nikad ostvariti. Ništa on više neće izmisliti. njegova vedra bespomoćnost. Tako mi je pokvarilo raspolozenje i Mahmutovo i moje ponašanje. izazovno. i možda bih opet nekoliko puta polazio i odustajao. pocne da ih nize. nisam više potreban. ogorcen njegovom spoljašnjom poniznošcu i stvarnom sigurnošcu. jer je. pocašcen je. najneprihvatljivijom mi od svega što je Mahmut mogao izmisliti. pa sam nesigurno ustao. A opet sam ja izgubio najviše. već varalica koji je samo čekao priliku da postane ono što jest. Ne izmisliti. ovakav. Cutao je i serdar Avdaga. to list ljudski opada. malo manje. i opet sjeo. Zašto sam ga zamišljao kao maštala koji i ne želi ništa da ostvari? Ovako je prirodnije. Šteta što ne mogu da odem odmah. a moje smiješno ustajanje me uvjerilo da je u nevaznim stvarima najbolje uciniti ono što i drugi cine. možda sam ga izmislio. njegova rašivenost. Ništa toliko ne mrzi usamljenost kao pogreška. Nešto mu je i rekao. Ovo je suviše obicno. Nije šteta ako nestane jedan od jednakih. već postati. razmišljao sam kako da odem. njegov strah i nesigurnost. možda sam ga izdvojio bez njegove zasluge i krivice. a s ovim ne mislim sklapati prijateljstvo. Njegova vjecna ceznja o sreći. i opet ustao. ostaje zastrašujuca praznina. pomislio sam da ću lakše otici. i zato lijepa. jer me se ovaj ne tice. a bez ikakva razloga i smisla. . Tada je u magazu ušao serdar Avdaga. A onda mi je palo na um da je ovakvo moje ponašanje neprikladno. S ovim čovjekom neću imati šta da razgovaram. a to je nenadoknadiv gubitak. kao djerdan. Ja. izgledalo bi da bjezim. jer bi mogao uciniti ono što niko ne cini. rodio se jos jedan trgovac. dobio ono o čemu je sanjao. siguran. i sjeo. Mahmut je ustao. Nekad ga je sacekivao jadan i uplašen. zbog jedne sitne greške. sahranjivao jednog čovjeka. ali znam da je lijepo i skladno.Kako se ovolika promjena mogla desiti za tako kratko vrijeme? Onda i nije bio sanjar o nemogućem. Ali ako umre onaj ko se izdvojio svjezinom. uvrijedjen Mahmutovim ponašanjem. na njegovu radost. sve je sivlje. Najmanja je mogućnost da pogriješim ako budem cutao. I dok sam s nešto ogorcenja i mnogo tuge. kao nevjestu. bez ikakva objašnjenja. Što je više sivih ljudi u sivom životu. sve je to bilo ljudsko. sad je miran. Najgore je što čovjek. Ali je u životu jedan zanimljiv čovjek manje. i nije prkos Mahmutu već Avdagi. da ne uvrijedim onog bivšeg. Ali nisam otišao. nesrećnik. tako nekako. Ni on meni. njegovo smušeno brbljanje. eto. vidi u svemu. Možda nije ni postojao. bilo bi nezgodno. ali s mnogo više dostojanstva.

kao ja. da bi u Mahmutovu mozgu našao odgovor na pitanje koje ga je i dovelo ovamo. sigurno zaleci što mu glava nije od stakla. o pranju.pokazao je na mene. Ali je sada.rekao je Mahmut. . Avdaga je tuznim mrtvim ocima gledao u Mahmuta. i previše. . strah i uvrijedjenost ga uvijek na nju podsjete.Kako bi bilo da pitaš Osmanagu a ne mene. Pa su zaćutali.A zašto nije njega uzeo? . Za ono prije znam. iz svake crte lica. glava mu je padala sve nize. ispunjavalo je mucnu tišinu koja bi nas mogla poklopiti. Ne zna ni Osman. jer Osmana niko tako nije zvao. Mahmut je poceo da trlja svoju bolesnu nogu. vidio sam da cuti i sluša.Srecom. isti kao kod svakog drugog čovjeka. ne sacekavši ni kraj recenice o mackama i miševima. o krecenju. Zato mi je dao ovo mjesto. ja neću nikad više. govorio je Mahmut. cak istim riječima. što je priznao i sam Osmanaga.Pravo da ti kažem. ali je pošteniji od tebe. a ovi zidovi će ga slušati svaki dan. . Što me ne sudiš po onome kakav sam bio i kakav sam sad? . i o koristi od njih. sluzilo nećemu. pogled mu je prikovan za zar u mangali. teretno. .Možda ću pitati i njega. Zna i Osman. i sreća? A ipak. o zrnima zita u jednoj oki. zacudo. i kad se cinilo da će zaspati. Ali. i djeca. kome je njegova sluzba i žena.Zašto ti je Osman dao ovo mjesto? .Ne voli da radi. kad je Avdaga upitao: koji to Osmanaga? Samo on nije pitao podsmješljivo i gorko. o šteti. tuge.Ne znam je li uvredljivo. Zašto ti je onda dao mjesto? A nisi ni trgovac. i prekinuo ga. o miševima. ili što je ne može razbiti. jer sam slušao drugi put. Avdaga . Sad pitam tebe. Tuge. što mu je muka na licu izgledala teza. puno zle volje i. ni zbunjen ni uplašen. možda još nepodnošljivije. kao i maloprije. On će najbolje znati. odjednom je digao ruku usred Mahmutove priče. koji nikog svoga nema jer mu ne treba. tvoje pitanje je uvredljivo. kao ni ti. o stvarima. A kad bih ga pogledao. Svakome se svašta dešavalo u mladosti. i mirno čekao njegovu riječ. ovo dosadno trabunjanje bar imalo nekog smisla. .Znaš šta. Avdaga je upitao tiho: . Mahmut je poslušno zacutao. a i platio sam. ali je potrebno. Cuti sigurnije nego što sluša. Cutanje mu je teško. . Mahmutovo pričanje je bilo glupo i sitnicavo. pričao je isto što i meni. mucno. tuga i potištenost vire mu iz ociju. . Avdaga. zaista! Odakle tuga u srcu i na licu ovog čovjeka koji ni ubijenog brata nije pozalio.Zna da sam pošten i vrijedan. o mackama iz komšiluka. ne tice ga se što ja slušam (ranije to nikad ne bi učinio).Nije red da mi to pominješ. Izbjegavao sam Avdagin pogled. i ljubav. kao svaki čovjek od ugleda kome su udarali na ponos. Zašto ti je dao ovo mjesto? . on zaista nije znao ko je Osmanaga.Za ovo poslije ne znam. i ovakvo kakvo je. . toboze slušajuci Mahmutovu pricu. iz drzanja. Jedva sam se uzdrzao da se ne nasmijem.

i štedljiva paljba. i zato mu dao mjesto. Upitaj dizdara. mislio. i da klone. u tom slucaju ucinjeno je nešto ruzno. a ne cesto. Poznavao sam ga. Avdaga je. možda me pitao za ime. Upitao je: Jesi li poznavao dizdara? Kojeg dizdara? . Osman nije lud. u tvrdjavi. i vrijedilo bi znati šta je to. A. Da li on uvijek trazi ovako naslijepo? Dugo je cutao. već ja. to! Ne znam. djece mi moje. jedan čovjek je konacno otkrio njegovu trgovacku sposobnost. dizdara! Jest. Avdaga to dobro zna. A kad si bio zatvoren u tvrdjavi? A. Svaka druga pretpostavka. Mahmut je drhtavim prstima sve jace gnjecio bolesnu nogu. Zaboravio sam. A sad. Jesi li zaboravio još štogod? Ne znam na šta misliš. nemocno lukav.Ni jedan ni drugi nisu.upitao je Mahmut. Vrtjeli bi se u sumanutom krugu istih pitanja i istih postala sigurnija. Možda je pomislio: zar prepreke već na prvom koraku. U životu s njim nisam progoviorio ni riječ. za njega je uvreda. Jesi li cesto s njim razgovarao? Nikad. I za krivicu. a ne može ni da se nasluti. Moglo bi biti i zanimljivo da nije mucno. i on će potvrditi. napad ne može odgovora. . Sjeti se! Znam dobro. zbog malog broja metaka. Mahmut je uvjeren da ga je posluzila sreća. i sumnja ne bi Ali Avdaga još nije bespomoćan: poceo je da kruzi oko zrtve. A možda je to sumnja. da je samo lud čovjek mogao iz cista mira uzeti Mahmuta u sluzbu. Dobro? Samo iz vidjenja. je li mu ovo plata za neku uslugu? Mahmutova usluga je uvijek sumnjiva. dizdara. izgleda. uplašen zbog Avdagine upornosti kojoj nije znao razlog. Avdagino cutanje ispunjava zrtvu strahom zbog onoga što ostavljajuci joj dovoljno vremena da misli o mogućim krivicama. ma kakva da je. suzavajuci krug. Ne kazeš ti. znali ništa. uskoro? Poslije onog. Dizdara. ne kaze i ne otkriva. poceo mi je licitti na starog Mahmuta. ucutkan Avdaginim cutanjem o nejasnoj sumnji. i to je nacin da uznemiri čovjeka. Da li bi se mogao zakleti? Mogao bih. Vidio sam koliko vrijedi tvoja zakletva. zar će pokušati da stanu na put mojoj sreći? Tako ojadjen. onda. nemiran zbog Avdaginog teškog pogleda. Ako postoji samo dugo trajati. onda mora da postoji neki razlog za taj nerazumni postupak. opet. Kad si posljednji put govorio s njim? Kažem ti. nikad više. Koji razlog? Je li ga necim zaduzio.

kao da je to samo po sebi sumnjivo. I mene i Mahmuta je iznenadio. možda cak sjedi s njim. Kod Mahmuta je našao na tanušnu nit. A ja slušam. bilo bi uzaludno. I Osmanova plemenitost. zbog sumnje koja je krivo spojila neke cinjenice. ooajan kad ga izgubi. i niko se ne cudi. Ali. sreli su se tek u noći kad je otmica izvršena. al više neće pustiti Mahmuta. Ako krivac nije uhvacen. samo da se oslobodi umora. to je toliko jasno. potrebno je priznanje. siguran pa nesiguraTi. Zla djela se dešavaju svaki dan.Opet je naišlo cutanje. uslugu i nagradu. Avdaga je bolesnik svoga poziva. I kad bih rekao. Tako bi odricao da je šetao pored rijeke. ako odustane. osjeća. nešto je platio. još nema. A tuzan je zato što mu ne može dokazati krivicu. on zivi zato da goni i hvata ljude. i nije mu lako. ako ne uhvati i kazni krivca. Avdaga vrši istragu zbog otmice. bez sposobnosti. možda i sebe. On dobro zna da ni za jednog zivog čovjeka niko neće svjedociti da neće uciniti zlo. sirecan kad nadje tnag. možda se priblizava i ponovo udaljava. zašto sumnja na Osmana? Da li mu ja pozajmljujem svoje znanje o Osmanu. do njegova ili svoga pada. svi ljudi su mogući krivci. Neki ljudi su zaista baksuzi. Potreban je dokaz. sumnju sanja. samo kad bi ga Avdaga o tome pitao. jer je najćešce mrak oko zlocina. suviše je pošten da bi čovjeka kaznio bez dokaza. gleda mu u oci. Avdaga sumnja. tama će pasti na zemlju. tim trenutkom slabosti. koji se neće skoro ponoviti. on samo sluti. bez pameti. možda će žrtva klonuti. On misli: neko je nagovorio dizdara da pusti otmicare u tvrdjavu. da ima pet umjesto cetiri macke. ne znam. i zato će postati još sumnjiviji. Zašto mu je dao posao. a gdje su? Nema ih. disace isprekidano od straha i od sladostrašca. On sumnja na cio svijet. i misli da je Mahmut razgovarao s dizdarom! Za tu uslugu Osman mu je dao posao. cutim. kao što drugi zivi da ih tješi i lijeci. ako se umori. samo što je ušao u svoju mracnu magazu. A zalosini Mahmut. Mahmut je grcevito odbijao da je razgovarao s dizdarom. smije se. jer ko zna šta sve može biti sumnjivo i opasno. to mu je jedina strast. a on o njemu i ne misli? A možda i misli: ako je Mahmutu dao ovo mjesto. on vidi samo uzrok i posljedicu. zlocin će zavladati svijetom. Po Avdaginoj logici. Najzalosnije je što je Mahmutova sreća razlog Avdagine sumnje. za koju se i sam kaje. ali se ipak cvrsto uhvatio za nju. A ni zbog cega. to je njegova kob. i ne uvijek bez razloga. ne smijem da kažem: ostavi čovjeka na miru. poslije toga je Osman Vuk dao ovo mjesto nesposobnom Mahmutu. doci će sudnji dan. da je siguran dokaz cak i Mahmutovo zbunjeno odricanje. posrtace obojica bjezeci i goneci. Slijedice ga kao što gladni kurjak slijedi starog jelena. ne zna cak ni šta ga pitaš. a ne mogu mu pomoći. Kako da kažem Avdagi: Osman Vuk nije znao za Mahmuta. misleći da se oslobodio straha od . punu miševa i brabonjaka. kao oblak. i samo bi ga amrt mogla natjerati da prekine traganje. Jer zna. i pravi krivac prolazi pored njega. Avdaga ne može razumjeti ljudsku nedosljednost ni neočekivanu odluku. Avdaga traga. da je jeo sarmu za rucak. duznost i zadovoljstvo. Samo što Avdaga u svom poslu ćešce dozivljava radost uspjeha. Toliki su uspjeli u životu. znam da nije umiješan ništa. potreban je svjedok. A meni je tek tada postalo jasno. Zao mi je Mahmuta. Zašto? Zato što je Mahmut nagovorio dizdara. sa sumnjom zivi. možda će pristati da strada. miriše. mirno obavlja svoj posao. i bez poštenja.

da bi naplatio svoju uslugu. Ako je tako. ako je iskusni lovac Avdaga na pravom tragu? Ta misao me porazila. Tacno onako kako bi Osman mogao zamisliti. Skrivao je. Ljudi su za njega samo sredstvo. Ako je prav. A šta onda ako nije. Hoću li raskinuti i s onim nekadašnjim. a onda je sve iznosio na dlanu. umriječe. Vješto su se pretvarali. da ne bi sve postalo sumnjivo. onda je sve lako sklopiti. zašto? Obradovao me kad je to učinio. kao da je skidao teret sa sebe. Izgleda bespomoćan. ohladice se kao zeravica. Nemoguće. Eto. Avdaga je cutao. Raskinuo sam s jednim Mahmutom. a ja sam im sluzio kao spona i zaklon. pa ipak. ali to se njih ne tice. Sve se slaze. Samo se ne slaze što sam ja ispao budala. sjedice obojica kraj mangale. i sve je jasno. kako sad da se smiri! Nije ga Osman doveo zbog lijepih ociju. a Mahmutov jadan polozaj pred sinom posluzio je Osmanu kao dobar izgovor da mu da obecanu nagradu. optuzeni bez kazne. iznemiren. kao i nekada. Bio je za mene nesredjeno matoro dijete s golubijom dušom.gladne starosti. dzarajuci mašicama po zeravici što se gasila. jer Mahmutu niko ništa ne bi vjerovao ako bi i izdao. ali da ništa skriveno u njemu ostati ne može. Uvijek je bio jad i nesreća. uvlaceci me cijelog u ponor stvorene mogućnosti. oslobadjajuci ih se olakšano. ali zaista. cutao o njima dan ili sat. Pogledao je i on mene. Svakome ću priznati pravo da me prevari. cuteci. on mu je najpogodniji. Sve to znam. onda je smrdljivi matori lupez koga moram što prije zaboraviti. i kao da se branio kajanjem. zašto? Zar samo zato što je sin bio drzak prema ocu? Osman ne može dirnuti ni mnogo teza stvar od jedne obicne svadje. kako je tudja sumnja zarazna. Osman ga je odbijao. Ali ako je igrao ovu ruznu igru. zašto mu je Osman dao ovo mjesto? Ruzno je što ovo pitam. Mahmutom. i zato mi drag. ja sam kriv što smo culi svadju zbog koje se Osman naljutio. odmah je postao sumnjiv. Sve se slaze. i protiv moje volje je prelazila granicu koju joj je postavljala moja dobra volja. toboze. nepostojecim? Pogledao sam u njega. podriva te i kad znaš da je čovjek prav. . ali ovome nisam oprostio. I zaista. znam da nije tako! Ali se misao više nije mogla zaustaviti. ovim sadašnjim. Šta ceka. i ponovo sam zazalio za mojim. kao da je naslutio moje misli. cuteci. Tuzilac će ostati bez dokaza. Mahmut je poslije uporno navaljivao da se vidi s Osmanom. mracan od sumnje. ni on ni Mahmut. zašto ne ode? A možda neće ni otici. Osman je poslao Mahmuta da razgovara sa dizdarom. osim prijatelju. ja sam ga zamolio da mu kaze nekoliko lijepih riječi. svoje bezvrijedne tajne. krijuci sve. ali zašto? Šta znam zašto! Ja sam zamolio Osmana da ga one večeri povede u mejhanu. zašto bih ja bio izuzetak? Ali Mahmut? Kako je Mahmut mogao toliko da se pretvara? Mislio sam da znam sve o njemu. vjerovao sam da je svakakav i nikakav.

a onda se polako digao i. i vratio se zabrinut. umoran. I ja sam vidio tebe. ali ne da od sebe praviti budalu. kako cuti! Strah te uhvati. Je li na mene došao red? Glas mu je tih. Upitao me: Zašto Osman nije tebi dao magazu? Šta bih ja s magazom? Ti traziš nešto bolje? Ja ne trazim ništa. da podjem. Jesi li kupio? Nisam. O. Misliš da će doci i sutra? Sigurno. i ne zna šta je umor. i ja sam se pokajao što sam istrcao.Od cega je umro mladic? Kazu da je bio zdrav. na zalost. čim je zartvorio vrata: Zašto me ono pitao o dizdaru? I mene je pitao o Omeru Skakavcu. Možda nije pametan. Poslije su njegovi sinovi s konjem otišli po Avdiju. trazio sam da mi proda. izašao iz sobe. Nisam više mogao da ostanem s njim. Duboko me zaboljela njegova moguća izdaja. ispravio svoja jaka ramena. šta hoćeš od mene? Ali on vrši duznost. još ziv. zašto? Možda će nam sutra reći. zagledan u mangalu. Od cega ziviš? Kradem. bez volje i bez sigurnosti. Osman mi je to pomenuo. Mahmut ga je ispratio. i pogledao u mene. Odmah mi se obratio. Ali. Vidio sam te na dženazi Avdije Skakavca. pobogu. da je ponekad dobro pucati prvi. otimam. To ne znam.Ali je polumrtvi Avdaga. Cuo sam da ima dobrog duhana. ubijam. i to je najgori odgovor. ne zureći. Upitao sam: . Nismo za razgovor ni ti ni ja. Pogledao me. Zašto bi te hvatao strah ako nisi kriv? Kako kriv. brate. Sjetio sam se Osmanova savjeta. kao da je rekao: ti mene pitaš! Posjedio je još malo. kako kad. Nije imao. šta to govoriš? I za što kriv? Ustao sam i pozdravio se. . tuzan. zivlje i pazljivije nego sad. Ja sam razdrazen i gorak. Zašto si bio? Nisam znao da je zabranjeno. kako gleda. Nije mi odgovorio. O čemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem u njegovoj avliji? Sreća da sam na ovo mislilo ranije.

Ostani još malo . na ulici sam pomislio kako nije trebalo da to ucinin.Moram da idem. ali se nisam. . vratio. ali mu moja pozlijedjenost nije dala da se digne iz mrtvih. s miševima. sa strahom. . s mackama. Ostavio sam ga samog.molio je. . Opet je licio na starog Mahmuta. a možda i moja hladnoca.Uplašio ga je moj odlazak.

široko otvorenih ociju. sa strepnjom sam mislio šta bi bilo s njom kad bi pobacila. Paša je izivljavala svoje nescrpno materinstvo (malo joj je svoje djece. ali ona jedva da je cula. Ako Tijana ne bi otišla na Vratnik. kao taj tihi udar zivog stvorenja u njoj. iz života. Svu njenu paznju zaokupljao je taj zivi a nerodjeni stvor. Postale su potrebne jedna drugoj. Lako je stisnula moje prste. prišao sam joj. to više nije bila ona teška tuga koja me plašila. Gledao sam kako u poslu oko rucka zastane. bilo je to zbog njega. i rukom pazljivo dotice okruglinu trbuha. nerazumno je pitala i mene da li ga volim. ništa nije nahero u svijetu. petljao s Osmanom. ona ga je neprestano osjećala kao dio sebe. zivlji od mene. da me ne bi smatrala cudovištem. moracemo na proljece potraziti nešto bolje. već zaljenje što djed neće vidjeti unuce. kao ljubav. . . Objasnio sam joj zašto me trazi. Zar to nije ljepše od naših petljavina? Medju njima se stvorilo lijepo prijateljstvo. iz pjesama. Ako se sjecala oca. Imala je prećih poslova nego što su naša podmetanja i naše lazi. Nikakva radosna vijest. znacajniji od svega na svijetu. ništa nije prazno ni besmisleno. Ma šta govorila. pa serdar Avdaga sumnja. Cekace da se ponovi. kao prvi put. Ja sam o njemu mislio kao o brizi. Kad je pitala. što postojimo zbog . ozbiljno zabavljena sitnicama. nešto je. zbog njega. bio mi je stran i dalek.Mice se . zalila je što nije rodila desetoro). nagadjale da li će biti muško ili zensko. znao sam da misli na njega. ona je mirna.16. Njeno dijete u njoj u sve je unijelo red i smisao. radjenu tankom iglom na svili. sa sitnim lancicima zutog i plavog cvijeca u sredini i na rubovima. a da će otac zavoljeti zivo stvorenje. nastavljao se od juce. kao teret ili porugu. Ja nisam znao ništa o njemu. nikakav poklon. Tijana je rekla da me Mahmut trazio. spreman da budem svecan kao i ona. Paša bi došla njoj. i odmah bi se razvezao razgovor. opet se osjeća sam. sabrana. rekao da je volim. uzeo je za ruku.kaze presrecna. svecana. začuđeno obuzeta osjećanjem sreće i ponosa. Ni naša soba više nije valjala. nikakvo bogatstvo ne bi joj moglo priciniti takvu srecu. da se ne uplaši. pominjale bezbroj imena. da bi se produzio sutra. Pokazala mi je maramu koju joj je poklonila Mahmutova žena Paša. zbog nje. kao da su joj dosadile gluposti koje cine muškarci. blazeno osmjehnuta. nisam više vazan kao ranije. obicno najgore. sve u njoj i oko nje je sredjeno. Najviše su govorile o djetetu koje je Tijana nosila. što je volim zbog njega. govorila. kao blazenstvo. sanjace ga. možda tek od njegovog prvog osmijeha. kroz cio život. Sve što je cinila. bez vreline. pa će to nemoguće ime novi čovjek vuci za sobom. Dirnut tim njenim zanosom koji ne shvacam sasvim. a Tijana je u tim radosnim brigama zaturila strah i crne slutnje. i polako sjeda na seciju. i morao sam reći da ga volim. i zbog života koji će se promijenila. trgovcima ne može govoriti o svom strahu.Osjetila sam nozicu. Nadgrobni natpis Sutradan. uspravljena. i bilo joj je prirodno da se život prilagodi njemu i njegovoj sreći. kad sam u podne došao kući. bez tjeskobe. zahvalna što sam joj prišao zbog njega. Nagovještavao sam izdaleka. jer ne bi shvatila da majka voli i misao o djetetu. iz istorije. da bi za taj dan izabrale jedno. Mene je pomalo zaboravila. bez zohara. Ja sam bio uznemiren. spremale se da rade dječiju opremu. kao što će uciniti i kad se dijete rodi. pa i više od prijateljstva. izgleda. imalo je jedan povod i jedan razlog. ona je o njemu mislila kao o smislu svega. iznenjadjena. ima li izgleda da ću se zaposliti. već je voljela taj plod. potisnula me u stranu. mislila. to buduce dijete.

A sve mi je otkrio serdar Avdaga.Otkud ja znam! . Cekacu. ta nevolja s Ramizovom otmicom. za nju je beznacajno. i ispricao mu kako serdar Avdaga ispituje mene i Mahmuta. Širokogrudo primam tu njenu nepravdu. otišao je na konju. . ja sam trazio Osmana Vuka. a kako Šehaga u picu ništa ne zna (zato i pije da ne zna). Jesu li na nešto pucali. kao i juce. Nije bio ovdje. momci su znali samo da je nekud otišao na konju. Hanuma je izludjela od straha. Trazio me i serdar Avdaga. I kadija i on bili bi mu zahvalni do groba. i ucinice sve da ih ometu. a nasmijao se kad sam rekao da na Mahmuta sumnja zbog dizdara. i ništa više. ostavlja me po strani od svega. snijeg je. i znali bi kako da vrate ucinjenu dobrotu. Zao mi je što više ne razgovaramo o svemu. sigurno se naslonio na ledja Mahmutu. odgovara bez volje i bez ućešca.Kakav Mahmut! Ko bi se na Mahmuta oslonio u takvom poslu! . gušeci u sebi zalost što sam je izgubio. sigurno su na nekom poslu. kaze. neće da govori o svojim poslovinia. Ne našavši mene. izgleda da je mijenjao testamenat. Rekao sam da mi se ucinilo kako su on i Mahmut sve sakrili od mene. zbog miševa? Smiješan je. sasvim neuobicajeno.Kako znaš da nije Mahmut? . Uplašio me koliko zna. sluša bez zanimanja i bez paznje. Osman ne zna. medjutim. molio da mu Šehaga pomogne. Jadnica. koga oni veoma cijene. I bolji je nego što sam mislio. Zbog otkupa vune. Dočekao ga je na noz. i zbog Šehage. dolazio mu je Dzemal Zafranija. ali je za ovaj posao dobar. ili strahuje zbog muza. Znaš li da je nabavio macke. Skrenuo je razgovor. i niko ne zna gdje je. izludjujuci ga. nadajući se da će mi je vratiti njegovo rodjenje.I šta ćeš sad? . jer je sav posao prepustio Osmanu. i njemu i kadiji. Što ne znam. umakao mu je dok je spavao. ili je Šehaga u lovu. valija bi ga poslušao. Odmahnuo je rukom. Osman je pominjao otkup vune. rekao samo jednu riječ. Desila se. Osmana sam našao tek treći dan. a onda je poslao po Mula Ibrahima. noći hladne. A i on se boji. Može da sjedi u magazi i da mjeri zito. Zato već tri dana trazim njega. a Zafranija naib. možda i za moje dobro. ili tuguje zbog sina. ali Šehagu je. i neprijatelji za to okrivljuju njih dvojicu. moglo bi se svašta dogoditi. A bilo mu je sumnjivo još zbog nećeg. jesu li nešto nagovještavali. pred zoru. Ostavlja me samog s mojim mislima. Kadija je trebalo da postane muftija. da mu to kažem. jer se cuva da ne uvrijedi čovjeka bez . po cijelu noć ne spava. potiskujuci nezadovoljstvo što sam postao sporedan. baš to razbješnjelo. čini mi se. Ali ako bi Šehaga.Ništa. ne mogu ni kazati nikome. trazio mu je racun o poslovima i spisak svih potrazivanja. iako mu je obracun podnio prije dva mjeseca. Ni Šehaga nije bio kod kuce.Nije za takve poslove. Osmana. Prije nekoliko noći. Nije ga bilo. ali eto. srećan sam što me nije našao. kao strazar. Oni su trazili mene. čeka hoce li aga doci. što joj ne pričam ono što mi se desi i što osjećam. Dan prije nego što je pobjegao. bilo da je radost ili strah ili srdzba. cak to i ne krije. opet ga nema. Trazio ga je. ne pridajuci tome nikakav znacaj. .A ko je? . A bilo mu je sumnjivo. Zato je Osman pazio na njega. Sad to nosim sam. izgleda.njega. a možda je uvjerena da osjećam što i ona.

bez sigurnih dokaza ne smiju na Šehagu. i nisam rnogao promijeniti pravac. da spriječi to unapredjenje koje ga se ne tice. Našao je valjda slucajno. Da se sa Zafranijom susreo u nekom srecnijem casu. svojim nebojanjem. ali se valja pricuvati. sve vidi ali se ne plaši. sad smo u otvorenom ratu. Upitao je mrtvo. i vratice udarac. neće ništa reći. zato što mu je potrebna njegova zaštita. cak kao da uziva u ovoj guzvi. ništa ne kriju jedan od drugoga. zato što radi šta hoce. a sirotinjska suza je teška. Možda je po mome drzanju ili po kiselom licu vidio da nisam baš srećan što smo se sreli. Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo. a kamoli više.Avdaga je od njih najgluplji i najpošteniji. . i razmišljajuci o njemu.I ti se pricuvaj . ljudi se zale na njih. ali uljudnije. i sve bi ispalo na isto. Možda su ga i poslali. Zašto da im pomogne? Cime su to zasluzili? Osmanu je cudno što je Šehaga tako rekao. jer ne smatra da su zasluzili i ovo mjesto na kojem sjede. Zašto pitaš kad znaš? Jesi li mu rekao o čemu smo razgovarali? Rekao sam. Osman s hladnim prezrenjem. spremnošcu da ucini ali da cuti. Čudan je čovjek Osman. . I šta kaze? Sigurno se smijao. mirno govori o svemu. drskim lukavstvom. i sve je teze što je stariji. kao da ga se ne tice: Gdje si to bio? Šetam. možda bi sve bilo isto. da li je otvoreni ili skriveni. A Šehaga je otišao valiji. kad nije otrovan mrznjom. I eto. ali je Šehaga već bio zapao u svoju muku. I neka pripaze šta rade.Hoce li Skakavci reći? . drzeci se rukom za zid. mada svaki na svoj nacin. samo ako bude mogao. Šehaga s vrelom mrznjom. ili je čekao nekog drugog. Kao da je oklopljen Šehaginom moci. niti mogu sakriti. i nije mogao da se uzdrzi. A možda su po nećemu slicni. Gledao je u mene kao čovjek s kojim me veze tajna.rekao je smijuci se . Rastavši se s Osmanom. . Ali Šehaga više ne vlada sobom. Neka miruju i cuvaju to što imaju. ili kao dobar poznanik koji ocekuje da stanem i pocnem razgovor. jednako opasni. Vjeran je Šehagi. Zašto da lazu jedan drugome? Neće im pomoći. On se uvijek smije. samo ako mognu. nadmocnim preziranjem ljudi. ili će osuditi nekog drugog. Zafranija je izašao blijed. kasno sam primijetio serdar Avdagu.Ako su oni umiješani. toliko se poznaju. nismo se mogli mimoci bez riječi. Nemaš razloga za strah. i u Zafraniji je vidio onog nepoznatog i bezimenog sudiju što je njegovog sina osudio na smrt. mogao je obecati pa ne uciniti. i da bih mogao proci ako me ne zaustavi. godinama su zajedno.potrebe. bezobzirnošcu. . Strah je najgora izdajica. doduše. nije mogao da ne istrese mrznju i tugu. ali ma zbog cega da ga je djavo doveo baš ovamo. jer pametniji i pošteniji od njih hodaju bez posla. svejedno o čemu. napada ne misleći zlo. spriječice njihovo unapredjenje. . Izaziva poštovanje svojom smišljenošcu i hladnocom. ili gledaju u njih dvojicu sa strahom. jer ga zanima djelo a ne glas o njemu. izgleda. a možda je znao gdje sam bio. A gdje će ih naci? . Traze dokaze.jer si na ovoj strani. a u stvari trazi da im on ne stane na put. muci ga misao da iza njega neće ostati ništa. zato što poštuje njegovu snagu. jer ni oni nisu andjeli. Smije se i cudi šta to traziš od mene.Jesu li zato poslali Avdagu da me ispituje? . Cestit je kao divlji vepar.Nemam ni razloga ni straha.Hvala bogu. jednako daleki od ljudi. cak ni ime. i rekao da Zafranija trazi pomoć. Bio si s Osmanom Vukom. jednako su nemilosrdni. svejedno je.

rekao sam ti. zato što je uznemiren. na pravom mjestu? Glodje konop gdje je najtanji. lomi mene nezašticenog. a ko je kriv.To i jest sumnjivo. slomio bi mi kicmu. sa zeljom da unizim i sebe i njega. Obilaziš oko mene. Avdaga. pa makar mu celjust razbili. ma kakve. Potrajalo je to samo trenutak. Našavši tako oslonac ljutini i uvrijedjenosti. . kao navala krvi nakon naglog zaštoja. . Šta se tebe tice Šehaga? Strpljiv je i uporan. . samo da ne jedem sebi utrobu što su me svi odbacili kao pseto! Eto zašto me se tice Šehaga! Cudo je što nisam otišao u hajduke. kakvo bilo. to i to. što ti ovo kažem. Reći ću sve što znam. I šta ste još govorili? O Šehagi. .Pitao sam. kud bilo. ni sam ne znam kako. on se ljuti. Pitao sam ga: šta to serdar Avdaga hoce? Ne zna. Ali kako je naišla praznina u mozgu. ali čim bi osjetio da neće promašiti. samo da se spasem od ovog casa i od ove strepnje. zbog malodušnosti. nešto traziš. Led mi se uhvatio oko srca. slijepo i prestravljeno. Zna da smo ja i Mahmut najslabije tacke u lancu.On kaze isto. nešto pipkaš. tuzno.upitao je mirno. ali suviše vreo da bih je zaustavio. A kad je srdzba izbila. . kao da me je zeljan.Zašto se ljutiš? . cutao je i gledao me onim svojim teškim pogledom. . kao stid zbog ponizavajuceg straha. mislio sam.dodao je razlozno. bez ijedne misli. brate. Šta hoćeš od mene? Lako se titrati sa sirotinjom. baš si čudan! Ono što je svakome dokaz. spreman na bijeg. tako se u meni javila srdzba. poceo je opet da glodje.Šta sam ti rekao? . što neću da priznam. Izdrzacu. ali.zarezao sam pakosno. sazaljivo. i tu grize. i krivo mu je.Zato se i ljutim. odgovara mirno. .Znaš li koliko sam vremena bez posla? Obigravam oko Šehage. Eto ti sad! Nasmijao sam se od muke: .Htio sam da kupim duhan. zašto njega ne pitaš? . Zar će ovako škljocati oko moga grla dok jedan od nas ne klone? Kruzi oko mene. kao zvijer.Meni je sve razlog za sumnju. . gledam mu pokorno u oko. samo da mi nadje kakvo mjesto. . a mozak se pretvorio u teretnu pihtiju. Avdaga! .Ko nema ništa na duši. ne kazeš otvoreno. brate. I što se toliko ljutiš .- Onda zna od koga treba da trazim. učinio sam je sigurnom i iskrenom. i neću.Ali. nenadno i bezrazlozno. kako sam osjetio strah u srcu. nesigurna u svoj skok. zbog te lijepe buducnosti. Šta on može znati o meni? Ako zaista nešto zna. Naljutio sam se i na sebe. u mislima sam se poceo osvrtati oko sebe. gotovo sam zaboravio disati zbog nespokojstva i uzasa. šta me se tice Šehaga . što govorite isto. dug i mucan. kao pas barak. stariji si od mene.Eto vidiš! Šta onda hoćeš? . Ako ne vjeruješ meni. .O čemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem? . Što. Beciru Toski.Oprosti. zašto ne trazi. E pa. govorim ljubazne riječi. kao da sve vidi u meni. Ali ako ne prodje? Kad me se nagledao.Pitaš. sacekacu da prodješ mimo mene kao svaka nepogoda. Opet je otišao od kuce. i zao. tebi je razlog za sumnju. za što sam kriv? Nije zurio s odgovorom. Neće nas pustiti. ma o čemu. uvrijedjeno. koji ne pušta ono što uhvati zubima. stisnucu zube. bio sam svjestan da mi nije korisna.

Bio sam i kod kuce. podnimljen na mršavu ruku. ptice bi se pred njim ukocile i obamrle. klonucemo. koci me strah. a Osman odmahuje rukom. Onda ga serdar Avdaga przi na vatri ni kriva ni duzna. i nemir.Zašto? pitam se. i lice mu se odjednom ozarilo. Zbog te riječi hrabrosti. zbog riječi prkosa. nekud je otišao. . Ali magaza je zakljucana. smrdljiv i tezak. stanjen. Ako zna. crnom demonu. Ali ko odgovori: nisi tezak. kao da me uhvatio za grlo. Zaista sam ga našao u Zajkinoj mejhani. ostavivši nenahranjene macke da ganjaju neuništivu vojsku miševa. lici mi na bajanje. kao objašnjenje. lako se titrati sa sirotinjom. A s kim se to nije lako titrati? . Kad sam stao pred njega. A možda je zaista nevin u svemu ovome. Mene je na nekom životnom raskršcu presreo karandjoloz Avdaga. Otici ću do njega.Ja znam svoju muku. ako kažemo životu: izdrzacu. Sjetio sam se priče. nije trebalo da ga ostavljam samog kad mu je najteze. jer mi je već bilo mucno. Karandjoloz postane još tezi. I ustao.pitam se. spašce se. Ujutro nadju čovjeka mrtva. nećeš me slomiti. sigurno je usamljen i nesrećan. i neću ga se osloboditi sve dok ne osjetim slobodu u sebi. i neprestano me gledao. Kratko mu je trajala trgovacka radost. kao pred zmijom.Oh. jer karandjoloza odmah nestane. a ja sam se ponio kao derište.Imaju li ti drugi ime? . strah je u meni.rekao je olakšano. obavijestio me da je Mahmut u Zajkinoj mejhani. Zar bi se Osman drzao onako mirno da Mahmut išta zna? Mahmut je prodrta vreca. a karandjoloz ga pita: jesam li tezak? Čovjek stenje i kaze ono što misli: tezak si. Srecom. i sve bi iz njega ispalo zacas. Pa cak i da je sve krio od mene. Cak i kad zaboravim razlog. i polako pošao niz sokak. izludjece zbog Avdagine sumnje. bjezeci od svog straha i od Avdage. drugi me se ne ticu. dodirivao mi rame. da bolje osjeti moju blizinu. . Još ćemo se nositi. kako će izdrzati da ne kaze? Priznace. peš rukava. hvala bogu! . I onda iz tame ispliva Avdagina slika. A kako je Mahmutu? Ako ne zna ništa. i popne im se na ledja. nešto ga boli stomak. ponudio da sjednem s njim. da bi skratio mucenje. podigao je pogled. . o karandjolozu. i popeo mi se na ledja. pa je otišao da popije rakiju travaricu. skocice u ponor. bakalin. . koji o Bozicu sacekuje ljude na mracim raskršcima.Šta je to? . Neću reći da mi je teško. A to što govoriš. Čovjek ga nosi i posrce pod tezinom. sjedio je u jednom uglu. pa mi je nestalo vazduha. prava slika nesreće.Avdaga. . zagušen smradom. sam. davno.Trazio sam te. nena mi je pričala. ali nisam rekao ni da mi je lako. Kao da me želiš ucarati. da ne bi poludio. i čovjek je slobodan.. lakat.Kazeš. porušen. ponovo ti kažem: ne znam šta hoćeš. Njegov komšija. Još je ne osjećam. kao da bih mogao pobjeci. uhvatio me za ruku. Još jednom me pocastio svojim umilnim pogledom. Dah mi se krati od njegove tezine. Docnije sam mislio da je to priča o životu: ako se tuzimo kako nam je teško. obamro od straha. kao da planinu nosim na sebi. . muka postaje lakša.

Nisi kriv. dobih proliv kao da sam se tatule najeo. .Jesi li učinio štogod. njegovo lice.Kako ono prvi put dodje u magazu. glava mi puce od razmišljanja. A nad kim će nego nada mnom? Ako ne mogu naci pravog. i nisam se ni na miris u magazi navikao. on nešto sumnja. Ja sam ti kurban. . samo mi nešto uzburlja u crijevima. što bi on želio da zna? . moj Ahmete. Kakav kurban. zato i ne kaze šta je. takva mi sudbina. niko neće ni pozaliti. o nevoljama koje su me pratile. . . ti reći. Onaj mi je opet dolazio. niko se neće cak ni zacuditi. Svašta je dozivljavao. . e neću da mislim na njega! Pocnem misliti o poslovima. da samo moja bude grebena? Nije pravo.Od straha. . pravo da ti kažem. kao necastivom. ja je ne mogu odbiti. Vidim.Rekoše mi da te boli stomak. baš zato što ga nisam zalio. A stomak me zaista boli. On sumnju ne može dokazati. zašto? Glas mu je placljiv. Porucio je dvije caše rakije.upitao sam. Sjedim ovdje. Neko je rodjen za srecu. nešto je krupno.Teško i preteško. .Ne luduj! . vidim ja to. . šta bilo. Ni ime mu ne valja pomenuti.rekao sam oštro. tuga teška.I meni je dolazio. ništa nema. Moci će posluziti Mahmut. I kažem sebi. . i ne mogu ti ništa. zakleo bi se da ti je nešto teško na duši. a sad mu je sve crno pred ocuma. da vidim šta će reći. za sebe i za mene. . neko za belaj. jer ne znam kakva je. ne bi toliko vremena gubio oko sitnica. a ono nevolja. šta sam ja to bogu skrivio da me ovako muci? Kriv sam za one bakrenjace. posluzice ko bilo. spreman na varku. Al što. strah i rakija su ga sasvim razmekšali.Neće.Mislim neprestano.Da znam šta hoce. I samo mi ova travarica pomaze.Zato te boli stomak? . al kako na njega pomislim. Al koga god zamislim. od straha. i možda za još poneku sitnicu. al šta se to boga tice? I nije valjda bog toliko sitan da me kinji iz pasjaluka. pa što onda? Godinama sam u snu snio ovo što mi je sad slucajno palo šaka. a nad nekim se mora štap prelomiti. . Sreća mu je iznenada pala pred noge. . samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega. o drugim ljudima.Zaboravim i ne zaboravim. na zalost. . izgleda. i popio obadvije. a iz mene ko cesma. neće. Al vidim. Eto. . kakav djavo! Ti misliš da Avdaga samo u tebe sumnja.Neka si došao.Zato što zaboraviš.Zato! Onaj. i mislim: pa dobro. Iz uskih ocnih otvora pocele su da kaplju suze. njegov glas. Nego. Dzaba. znao sam da ćeš me potraziti. Mene niko neće uzeti u zaštitu. ispunjen nadanjem.Jest. . . On sumnja u svakoga.Kad te čovjek vidi tako ojadjena. ali ni pola ovog jada nije bilo u njemu.Šta hoce Avdaga od tebe? . A u stomaku opet kljuc. grebena. Posluzicu kao kurban. ali mi lakše.sam sam svjedok. . opet. .Šta te se tice! I ostace na sumnji. . Pa malo primirim kahvom i nanom. lakše bi mi bilo. zbog tebe sam i ostavio poruku. i . i da si otišao na travaricu. pobjegao sam od njega iz magaze. Zivio je neozbiljno. Pomoglo je. Nikome zlo nisam učinio. kao da je prelezao tešku bolest. tako sam te i našao. čini mi se da ću precrknuti. Ovako me udavi baš zato što ne znam. to je Avdaga.Glas mu je tih i nemocan. a ono njegove oci.

upitacu ga: šta to njuškaš? Skim mi se s vrata! A onda je valjda vidio Avdaginu sliku u mislima. Čovjek je opkoljen strahom. radi šta hoćeš. O svome strahu govori kao dijete. i bodrost mu se sparušila: . i dobrodošla. kao plamenom. sigurno. On pita jedno te isto. makar i laznu. moj Ahmete. Strah je najgora izdajica. ja ne smijem.. i zato što je prijateljska. trired.rekao je bodro. kao vodom. Ne ponosim se suviše što nisam budala. Idi u magazu. već ono što mora da bude. želi da bude kao što ja kažem. već gleda vedrije. ne protivurjeci. i najveće ponizenje čovjekovo.upitao je s nadom.Sigurno. Ali ako ti budeš ovako pio i cmizdrio. a ovaj trenutak slabosti je kratkotrajno sazaljenje nad sobom. kao bic. I da svijet nije ovakav kakav jest. A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta. ili bez ljudi za koje misli da su mu prijatelji. bez prijatelja. jednom se mre! Nije mu se svidjela takva hrabrost bez izlaza ni takav ludacki prkos bez smisla. Umiljava se sudbini. Ako ti opet dodje. treba biti junak. Nije to hrabrost.Imaš pravo .. petlja mi slaba. kakav bi mogao biti da nije ovo što jest. već izgleda sigurnije.Pravo da kažem. Ako je ponekad tuzan. a ne mogu biti junak i da hoću. potopljen njime. plaši ga vladajuci zakon. da bih njega ohrabrio: jednom se mre. Ti smiješ.. ili budala.Misliš? Vec treći put pita tako. što se jednom mre. Cekaj.. sebe sanjanog.Misliš? .. . i on nije ono što bi htio biti. . pomiren da bude nakazna tvorevina sacinjena od straha i pristajanja. Ja tako radim. plaši ga sutrašnji dan.. . sad ću ja. uperen u grlo. radi svoj posao. rekao je Osman. Uspravila ga je moja prazna riječ zato što odgovara njegovoj lakomislenosti. ti odgovaraj jedno te isto! Dosadice mu kad-tad. sasvim otvoreno i neposredno. Pomislio sam da bi ovaj šašavi čovjek uginuo ziveci sam. moli se sutrašnjem danu. Neugodna je. . pa se ne bojati. Za njega je stvarna. . . Ne voli tugu. prilicno neiskreno. Nasmijao sam se njegovoj nevolji.Ma to i jest ono.A možda i neću reći. plaši ga mocniji čovjek. već znam. Eto. upitaj ga lijepo: šta trazis? I navikni se na njega. Ali sad zaista mislim tako. ne smijem ni ja uvijek. pa da i ne pozališ jednu smrt. Da je dvared. Neću tako! Rekao sam. ali nekako suviše smiješna. poslušno ponavlja zakon. trazi da ga ubjedjujem. Ali u ljutini čovjek ponnisli: e vala. i neće u njemu ostati dugo. već stid od sebe ponizenog. Kao da mu pogled u prijateljske oci daje snagu. samo što se sjetih. Strah je ruzan kad ga vidimo kod drugog. već govori ludje. to je zato što se sjeca sebe zeljenog.Ne mislim. Neću tako! . .. kao noz.Kad mi dodje.Misliš? . A ovako. bez ikakva dostojanstva. Izmahnut je nad njim. ponizno se smijesi mrskom mocnom čovjeku. I odjuri u nuznik. postaćeš zaista sumnjiv. Plaši ga sudbina.

A ona cuci. i zatrazio još jednu travaricu. nevidljivi putokaz prema nevidljivom pravcu: moje srce mora da ga pronadje. Ti si moj suvišak. Ostavi me. tako nekorisna. ne osjećam zadovoljstvo što si se nastanila u meni. ponakad pospana. prezireš opasnost. Cas moga oduševljenja. drugi cuti.Kažem: ne bojim te se. razmišljao o meni. kao i Mahmut. Mogla bi da ga ne doceka. da smiri grceve u stomaku. ninašto me ne nagovaraš. ali osjetim stid čim te se sjetim. a ne znam za što. ali me ne napušta. čeka svoj cas. Moje snage su slabe. Kako da ga pronadje. vala. i ne smatraš to podvigom već duznošcu. Ne vrijedi se. ništa ne traziš. i kažem strepeci. da ne budem ni nekorisna žrtva ni cutljivi nezadovoljnik. jer ne želi da strada. ako ga i pronadje? Ti si razumna. neustrašivog a poštenog? Ako takvog nema. pa kao da nije ni zivio. rece da je tamo. a moja ruka kratko doseze. Šta će mu onda i život? Al opet. ili moje ludosti. svakako ništa izmijeniti ne mogu? Svi razlozi govore da je to najbolje. Sloboda je u ljudskom cinu. sudbino! Ne bojim te se. Nije lako ne bojati se. sutrašnji dane! Ne bojim te se. cutljiva opomena koja se ne poziva na razlog. Ne znam odakle mi. i cutiš. kao siroce. ne tice te se tudje teško iskustvo. Ne znam ni šta bi trebalo da ucinim. ne znam šta će mi. Ne znam zašto. Treba li onda da ostanem nepokretan. A kome sam ja to duzan? I zašto baš ja? Pronadji nekog pogodnijeg. i da je zakljucio da imam pravo. kažem. kad je neostvarljiv? Treba li da kažem i da više ne progovorim? Treba li nešto da ucinim. . Smiješna si. a ne stizem do njega. prekinuvši moj razgovor sa savješcu. Zašto nisi našla nekog mocnog. ponekad budna. malo šta bih mogao da ucinim. da nam nekako skine Avdagu s vrata. i da ostavim svijet da ide svojim tokom. Kad je Mahmut izašao iz nuznika. pa da više nikad ništa ne ucinim? Treba li da cutim. mocni čovjece! Ali to kažem u sebi. zadovoljan što sam ziv? Pa ako bih i pristao na zrtvu. sve ostavljaš mojoj odluci. Ne radujem se što te imam. prisustvo koje nema oblika. ni bojati. i dobro je dok te zaboravljam. kažem toj nezvanoj savjesti. ali ne vrijedi. jer ne može da pristane. ne vrijedi se ni istrcavati. da oprostim. smeta mi da zivim. Prodje čovjeku život u strahu. ti nisi moja plemenitost već moje oštecenje. Upola slobodan. nicim me nisi zaduzila. uništio sam Avdiju. a najbolje bi bilo da razgovaram sa Šehagom. udvojen. šta ćeš mi nemocnom! A ona cuci u nekom kutu mene. i kako da ne klone. kao siroce. Zla je mnogo. Samo na drugi nacin. Jedan se usamljuje. a ne mogu da ga se otresem. vućeš na opasne staze. Ne znam ni šta si. kako mogu biti siguran da ne bih naškodio nekome? Pokrenuo sam se da spasem Ramiza. šta sam ja kriv? Sklonila si se u mene. samo mi jedan ne da mira: razlog savjesti. sve je manje izgleda da će ga dočekati. Onda sam i ja kukavica. Zašto onda mislim o tom cinu svoje slobode. sa mnom uzalud gubiš vrijeme. cuti. snaznog.

Sigurno bi rado pomogao nesrećnoj zeni. niko se za nju neće zauzeti. dobro je smislio to sa Šehagom. neka je puste. drugi. i udario nekog u podnozju. ali se boji da ne izazove neciju sumnju. a još bolje ako se ne mora. Po tome sam vidio da mu je vlasitite muka postala lakša. zato mi je svaki korak nesiguran. muz joj lezi bolestan. a i ona je bolesna. Nije pretjerano velika ni teška: kao da se na brdu odronio kamen pod mojom nogom. cutke. dobar je čovjek. cineci dobro. jer je svejedno. Nisam ni znao da postoji. što bih i ja njega potrazio. Možda bi je zatvorili i da Ramiz nije pobjegao. A onda se sjetio da mi kaze da me trazio Mula Ibrahim. zar je ona pitala Ramiza šta misli i šta radi kad mu je dala sobu. ponovo. kako drugi ne bi culi da molim za nju. i rekao mu da sam došao zbog zene. A vrijedi li dobro ako ne može proci bez zla? Ne mislim na cilj već na čovjeka. samo je šteta što Šehage nema. a ja sam navaljivao kao osa.Odgovorio sam. a Mahmut me slušao zadivljeno baš zato što sam govorio nejasno. možemo li štogod uciniti za zatvorenu zenu. pa je stigao da pomisli i na mene. Ako Avdaga htjedne da saceka. da i drugi cuju kako odbija da pomogne. od straha. i pametnije je brinuti se za cio život nego za tren. a uvalio sam je u nevolju. Makar i zato da se uvjerim. Odbio je i pomoć i razgovor. a želio sam da kažem glasno. dosta joj je njenih muka. Znao sam unaprijed. Najbolje se bojati unaprijed. da je izabrao zgodno mjesto gdje će razmišljati o meni. zna sve ljude na sudu i policiji. Junaštvo traje tren. ali bi mogla biti kakva-takva utjeha. ali ćemo sačekati. Vijest o nepoznatoj zeni me porazila. ali ja ću biti uporan. kako ni pošteni ljudi nemaju mnogo volje da pomognu drugome. Nisam svjesno ni posredno kriv. A rekao mi je i da je uhapšena žena kod koje je stanovao Ramiz. upozorice me da svako odgovara sam pred sobom. Zar joj zaista niko neće pomoći? Rekao sam da je grehota. kao necasno. a on bi mogao nešto uciniti. sve upornije što sam bio sigurniji da neće ništa uciniti. I za njenu nesreću sam ja kriv! Sad sam imao dva razloga da odem do Mula Ibrahima. ali ljudska milost je kratkotrajna. da se ne bi ubojao unazad. Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas. Pricao sam šta bilo. i nije uzalud gubio vrijeme. ali sam pokrenuo kamen. zna kadiju. A uzalud sam ga mucio. i smiren pošao u radnju. nisam ni znao ni vidio udarenog. Mula Ibrahima sam zatekao u radnji. moja riječ nigdje ne vrijedi. ali je ta pretpostavka suviše nesigurna da bi me oslobodila osjećanja krivice. i jadnik će ostati sam i bespomoćan. šta hoce od nje? Mula Ibrahim je samo odmahivao glavom i rukom. Moja savjest će odbiti to opravdanje. Ništa ne smije. Dobro je ne strepjeti ni pred kim. Cast hrabrosti. I evo. Htio sam da ga upitam. strah cijelog života. zna Zafraniju. uciniš i zlo. zbog njega. ne brinuci se o smislu. što me trazio. ako se može. neizdrzljiva. A docnije ću misliti o cudnom poretku u svijetu u kojem cesto. jedan. Rekao sam to šapatom. Nisam se obradovao što sam pogodio. ali je bolje bez nje. Znam. odmahujuci rukom. Mula Ibrahim će odbiti i razgovor o zeni. mada bih volio da sam se prevario. pokušavam da pomognem. komšiluk ga obilazi radi sevapa. Ko se to još zauzima za . odricno mašuci glavom. makar i trenutna.

kao i za tuzbe. Kakva bih ja bila muftinica! Rano sutradan pošao sam u Zupcu.Nisam znala da će mi muz sastavljati natpise na nišanima. Malo smo se poigrali sa savješcu.zatvorene ljude? I moliti za njih je opasno. da ne bih odlucivao sam. Danas sam je gotovo sasvim zaboravio. napojio. sve mi izgleda lakše. guramo se u zagušljivim gradovima. a onda je Mula Ibrahim rekao da me trazio radi posla. Bio je malo i razocaran. ni jednog jedinog. i traze ko će im sastaviti nadgrobni natpis. E. Tijesno nam je. muftija. slegla je ramenima i nasmijala se: . sve izgleda sitno i nevažno dole u nizini. U Zupci su me primili srdacno. Tako smo i on i ja rekli što smo htjeli. ali ne znam šta rodbina misli da je najljepše i šta želi da ostane zapisano. u donjem svijetu. i on to dobro zna. htio da mi pokaze gdje ću spavati. staro koliko i svijet. tvrd seljak. Htio sam da mu cijela stvar izgleda ozbiljnija. nisam uspio da prevarim sam sebe. oslobodjen jucerašnjih briga u tišini širokog prostora i mocnih brda. sebi bi mnogo odmogao. A pred onim što se može desiti. a vratio sam se gorak. pristace na sve što napišem. prastari zakon zaboravljene ljepote i nadmocnog mira uvlaci se u kolanje krvi.Dobro si učinio. Zapravo. iako zna da je nestinito. i tako u glavi nosim nekoliko natpisa. sigurno ću to dobro uraditi. Pa se on sjetio mene. a ovdje miruje nekadašnji svijet. jer nije volio brzinu ni u čemu. Najmanje ću pogriješiti ako o pokojniku kažem sve najljepše. da sam se posavjetovao s Mula Ibrahimom i drugim ucenim ljudima. umjesto zadušnih stvari koje se ne mogu riješiti. Juce sam išao drugom nesrećniku.Nudili su mi da budem. što smo smjeli. ali pominje nacelo nepostojece pravde. da bi mirne savjesti mogao ostati po strani. i vidikom što se otvarao na visinama. ali ne znam koje bi mrtvom imamu pristajale. svakakvih. Zeni ne bi pomogao. da bih se oslobodio misli o zatvorenoj zeni. Koracao sam polako. što smo mogli. Zahvalio sam mu. Upitao sam. cist i netaknut. Napokon je rekao. uzalud je govoriti. misleći kako smo. Je li to nepovjerenje u sud? Neslaganje s mjerama koje on preduzima? Ili se iza toga krije neka veza s optuzenom? A mogli bi pomisliti i da je poznavao Ramiza. a ako je kriva. Pa ako i nisam zaboravio. Rodjaci ubijenog imama iz Zupce podizu nišan na pokojnikovom grobu. mada mi je zao zene. da se ne umiješa. Umirio sam ga rekavši da sam kod kuce sve smislio. ali treba zadovoljiti njegove rodjake. Kad sam rekao Tijani da ću sutra u Zupcu. a to nije lako. To je opravdanje. Laz je da puštaju svakoga ko nije kriv. U tome se ljudi još jedino mogu sporazumjeti. opijen blistavim snijegom pod suncem. tu bi već svaka plemenitost uplašeno uzmaknula. Odavde. u glavi mi je bilo bezbroj riječi. Mula Ibrahim ih je obavijestio da ću doci. . pa sam odbio. ako bi mu se ucinilo da sam premlad i nedovoljno ozbiljan za taj posao. . a nije ni badava. a oni će urezati u kamen. zaboravljajuci na umor nogu nenaviknutih na dugo hodanje. zacas svršili korisne poslove od kojih se zivi. prilicno otezao posao. pokojniku je svejedno. smetamo jedni drugima. i sve je ostalo kako je i bilo. . i veoma se zacudio kad sam rekao da neću prenociti i da ću posao odmah završiti. za smrt seljaci dobro placaju. mrzimo se. a pogotovu u onome što se radi za vječnost. Brat imamov me nahranio. možda i bol. Ali mi je imamov brat. pa ćemo izabrati najbolji. svakako je nemocan. njihovu sujetu. da će je sigurno pustiti ako nije kriva. cija je riječ spora a misao skrivena. Gotovog natpisa nisam imao.

Ko i svako. . Visok. kako znao! Dogovorili smo se. to ne znam.Je li volio ljude? . umro je nevin. ili porodica? .E. Vidio sam ga. . Ovi ljudi mnogo više precute nego što kazu. Zbunjen. već vlast. Pa smo se jedva slozili da ostane ovako: »Bio je dobar čovjek. Zbunio me odgovorom koji nisam očekivao: . a nema se odakle ni dati. ali bi uvijek odustao.Ali je sigurno bio hrabar čovjek. Njegov brat sluzi kod Šehage Soce. Blizu je.Nisu ljudi.Hoćemo li napisati da nišan podize brat. osim godine rodjenja i smrti. Zašto da svratim? Neki čovjek je pitao za tebe. bez sigurnosti koju sam osjećao ranije. ali zašto treba reći da je umro nevin? Svako umire nevin. Imam je bio dobar čovjek.Je li mrzio vlast? .Pa i nije. Ko je mogao pomisliti da i za to ide glava! Ma jok. ..« Ni to mu se nije svidjalo. ali je zvucalo svecano i lijepo. Halil je molio da svratiš do njega. Ali on je htio nešto da mi kaze. koštunjav čovjek. .Zašto bi to pisao? A ko bi drugi podigao? .Zašto je onda bio protiv ratne pomoći? . ne bi se miješao. Zahvalio mi je.To su ljudi.poceo sam od najsigurnijeg. primijetio sam to i ranije. pisao sam i precrtavao.Boze sacuvaj! Zašto bi mrzio vlast? . to je tacno. i spremio sam se da podjem kući. Svega se plašio. treca kuca od moje.Mrziš li vlast? Ubila ti je brata. pa sam mislio da neće ni reći.Šta ja? .Lako je biti dobar čovjek.A ti? . Neka mu Alah da vječno blazenstvo.Šta ću onda napisati? .Da li je znao šta ga čeka kad se suprotstavio carskoj naredbi? .Neke volio.Ma jok! Da je znao. . Teško je ostati ziv. . umro je bez krivice.« Za ovo posljednje nismo znali ni šta znaci ni čemu sluzi. i njemu se dopalo. Rekao je. platio pošteno. Mrziš li stijenu? .Kako zašto? Svako je protiv ratne pomoći. dok nije. mi rat ne želimo. .Odvalila se stijena i ubila čovjeka. čini mi se. ako pritisnu. . bez ikakvog pravca. ipak: Poznaješ li Halila Kovacevica? Ne znam da sam ikad cuo to ime. On je samo rekao što svi misle. . Koji čovjek? Ne znam. . dacemo. nije stijena.Onda je bio dobar čovjek. Cuva mu kucu. ostala jedna jedina recenica: »Bio je dobar čovjek. . pod krivicom je samo dok zivi. neke mrzio.

. . . Halile.rekao je smiješeci se oporo. crnomanjast. još uvijek nesiguran.Tako nekako. da zaranije stignem do grada. niz brdo. dobro. ako ga vidiš. Pa kaze: je li ono Ahmet Šabo? .Bogami. .Jest. I krenuo za mnom.Pomislio sam da se izgubljeni Šehaga sakrio u ovom brdskom selu.Ne vjerujem da ću ga vidjeti.Da te malo ispratim? . govorili smo o tebi.Je li taj rekao da me dovedeš njemu? . nenaviknuto. otišao je odmah nekud dalje. .Eto. Odustao je. A sad idem.Ko je pitao za mene? Da nije Šehaga? . onako. Halila Kovacevica sam odmah poznao.Da nije Ramiz? . Ne znam ni ko je ni šta je. i valjda te vidio.Dobro . Halil se nasmijao. . zimski je dan. vidjeli smo se. .Nije. . kako je? Mislim. . jest. Htio sam da te vidim.Nešto si htio da mi kazeš.rekao sam otvoreno. i seljaci zele da ga povedem. . u gradu. A sad ću sam. Možda je i Ramiz.Znaš. . Neki narocit razlog nemam .Mlad. ucinilo mi se da oklijeva. pa si odustao . nisam gledao.Ne znam. Imamov brat mi rece da je neki čovjek pitao za mene. onako usput.Nego onako.Ko? Taj mladic? Nije rekao da te dovedem.Pa jest. ne znam. mršav? . Pošao sam putem. Zašto si me zvao? . Neće reći. htio sam. Šest dana je prošlo kako je pobjegao od kuce. drugi put razmisli šta ćeš reći prije nego što čovjeka zovneš. al mi se ucinilo da nije važno.Možda je i važno. izgleda. a nešto se bio odlucio pa odustao. danas. da ga se riješe.Pa. Koji čovjek? Odakle bih ja znao! A.Ko je? Pa. .Kuda je otišao? . Šta je htio? Šta je htio? Ne znam šta je htio. . navratio slucajno. pitao je. . kao da su iz jednog jajeta rodjeni. . .upitao je. .Ja sam Ahmet Šabo.Koji Šehaga? Odakle Šehaga? . licio je na Šehaginog momka.A dole.Sigurno imaš neki razlog kad si htio da me vidiš Pogledao je u mene. .Nego ko je? . . pogledao u kucu. narazgovarali. . a ti se vrati. rano se smrkava. pozdravi ga. nagledali.kažem mu.Nisam te zvao.

Onako. Imao bih da mu postavim mnogo pitanja o ljudima i o životu. Ramiz je sigurno želio da se vidi sa mnom. Bio je u kući zatvorene zene. cunjaju.. taman iznutra. Znam šta bi mi odgovorio. besmislena smrt. Ustao je na brezuljku. Sigurno se Ramiz skriva u njegovoj kući. Zašto me poslao u Zupcu? Da li i on zna gdje je pa me okrenuo u tom pravcu. Nisam se sjetio da se upitam. i bice zadovoljan svojom ujdurmom. Vidio sam to i ranije. i da mu odnese nešto hrane. da sam zurio u grad. ispituju. razmišljajuci. predomislio se. nekud otišao. i kad je sve izracunao. Možda je odbijao. Obecao je Ramizu da će me dovesti. traze Ramiza. i dosta mu je straha što je odbjegli buntovnik u njegovoj kući. da dozna a da sebe ne izda. govorio izokola. da sam se uplašio. sam se sjetio Mula Ibrahima. Ima pravo. zeleci da mi kaze a zeleci i da sakrije. I našao na zalost: žena je umrla. Izmucio me ovaj nesrećnik. vidio me kad sam ušao u selo. a ja sam pozurio prema gradu uvijenom u sivu izmaglicu. odricao bi. da nisam htio da dodjem. možda i zbog novca koji je dobio. stajao sam pred kucom. odakle Mahmutu toliko hrabrosti da ode u prokazenu kucu. I zar je tolika njegova potreba da pomaze jadnijima od sebe? . ali se od svega ogradio i sve sveo na slucajan susret: odnekle je došao. Da li sam želio da vidim Ramiza? Ne znam. od straha. ali bih možda i povjerovao njegovoj dobroj volji i cvrstoj nadi. A ipak mi je bilo zao što se nismo vidjeli.Ne znam zašto ga traze. A u gradu me Mahmut dočekao s ruznom viješcu. eto kako je. niti želi da Oprezni Halil je pokidao sve konce. čekao me pred kucom. zbog svoga brata. možda je i znao da ću doci. nešto pitao. da obidje bolesnog muza. cudeci se kako mogu i da pitam. Ruzna vijest. Samo bi još trebalo da pocne pričati o njemu svakome ko nadje! Ostacu kriv pred Ramizom. osvijetljen suncem izvana. od mucenja. jedan korak a bezbroj posljedica. Bolje je i sigurnije i za njega i za Ramiza. dopustio da prepoznam Ramiza. Mula Ibrahim bi odmahivao i rukama. da nas Ramiz možda vidi. A onda je htio da dozna od mene šta je bilo. i rekao mu da me dovede. Sakrio je Ramiza u svojoj kući. Potrebno mi je da povjerujem. bice mu zao na mene. pa pristao. ništa ne govoreći? Ili mu je sam Ramiz po nekome da dodjem. i sad će mu ispricati kakvu bilo laz. i po jedan dio tajne ostao je u mnogim ljudima. A onda Raaniz. porucio glavom zna. Halil je zakljucio da je bolje ovako. u zatvoru.A zašto ga traze? . Ko zna od cega. . ali bi bilo dobro da ga ne nadju. zbog Šehage. od bolesti. Volio bih da zivim s laznom nadom nego sa sigurnim beznadjem. možda bih se opteretio novom opasnošcu i novom strepnjom da kogod ne docuje za taj susret. bogzna zašto? Uzalud bih ga pitao. on ništa ne zna.

i svi isti. Valija ga je poslusao. zbog njihove uobrazenosti i zakašnjele snishodljivosti. toliko im je jada zadao. kao prijatelj koga smo rado susretali a onda se mirno razišli. svejedno. Oni su imali toliko nevolja sa Šehagom (vratio se sa svog neobicnog stranstvovanja. ali zasad nije bilo izgleda da će se skoro desiti. Šehaga ih je potopio kao macice. saveznike i zaštitnike nisu našli jer ih nisu trazili kad su bili jaki već kad su poletjeli niza stranu. nadajući se u ono što je nemogućno. došao je bez novca. serdar Avdaga koliko se domislio. ali sam se prevario. u ime koga se čini i zlo i dobro. na molbu i prijetnju hvatali ljude da šalju predstavke višim vlastima. kao žena koju smo voljeli. saopštene valiji. ne pominjuci ni da je negdje bio). cutljiv. jedan kao olinjali kadija. Vrijeme je prolazilo. da ih djavo odnese. ostavljajuci ga kao zalog svoga uticaja. najpokvareniji. i ostace tamo dugo. bez konja. misleći na svoje glave. na zalost. kad bi se. a Šehaga je jedan. bez narocitog razloga koji bi se baš njih ticao. Ne znam da li je baš tako receno. Oni su osjetili Šehaginu mrznju i neprijateljstvo. drugi kao ostarjeli pisar. bez ikakvog obzira. Vjecni tragac O tajni je Osman Vuk sigurno znao sve. da se mrznja i ravnodušnost pretvore u naklonost. da valija bude smaknut ili smijenjen. culo se da će kadija biti premješiten u siromašni zvonicki kadiluk. sigurno zaboravili i studenta Ramiza i serdar-Avdagu. zato što Šehaga nije pominjao vracanje duga. prljav. svi su mu krivi. mnogo. da sagnu glavu i krenu u gluhi mrak malog mjesta. kao zmije. a sigurno najviše zbog mrznje na sve cinovnike. jer će uništiti sve što je isitinita ljudska vrijednost. . ni o prijatelju ni o zeni. čim je Šehaga pomenuo njihovo ime. bez curka. ili kao molba u ime naroda. jer boljih sluzbenika i narodnih prijatelja (kao da se to može sastaviti) niti je bilo niti će ikad biti. to sam cuo od Osmana.17. a onda joj i ime zaboravili. i svetio se namilosrdno ma kome od njih. oni siju strah. mršav. hodali su gradom zeleni od srdzbe i jada. a Dzemal Zafranija u srebrenicki. najštetniji. trazili zaštitnike i saveznike. a on otmicu nije zaboravljao. A domislio se. ne jednom. izgleda. koji su mu postali smetnja? Naci će takvih na stotine. kao u obješenika. Na to me prisilio serdar Avdaga. bez milosti. nikome ne govoreći gdje je bio. i tako su se pekli na vreloj vatri Šehagine mrznje i ledili na mrazu sveopšte ravnodušnosti. toliko su se uplašili njegove mrznje. Oni podrzavaju svaku vlast. (Ne kažem ovo za sebe. koga zapazim i zaturim. Sad su slucajno na redu kadija i njegov prvi pisar. nije mnogo brinuo. ali uvijek napreskok. i ništa ih ne može spasti. Dok njih bude. ako ih ne izbavi srecni slucaj. da se stane na put njihovoj tiraniji. malo boljih ili malo gorih. nema sreće na svijetu. i zato što se za sudbinu svojih cinovnika. da su. U početku sam mislio da su tu njegovu revnost podsticale starješine. oštri kao noz. iznenadjen njegovom vedrom bezocnošcu. zaboravljao ih je na dugo vrijeme i iznenada se sjecao da postoje. i cekajuci ono što je neizbjezno. kao da mu je sam djavo išaptao. Šta ga se ticu jedan kadija i jedan pisar. oni i jesu vlast. kao psi vjerni svakoj drzavi. hladni kao led. Takav islucaj nije rijedak ni neobican. zbog ruznih stvari što ih je o njima cuo. kao u progonstvo. Svi su znali da su njih dvojica zrtvovani. Odgovori iz Carigrada nisu stizali jer niko nije mislio da im pomogne.) A vezao sam se za Ramizovu sudbinu toliko da ni o čemu drugom nisam mogao misliti. To su za njega najgori ljudi na svijetu. kao kurve nevjerni svakom pojedincu. bio je i nema ga. najmanje ljudi od svih ljudi. da ih ostave u Sarajevu. Nisam ni sanjao da će mi Ramiz biti išta više od nekog drugog čovjeka o koga se u životu oćešem. a sve uzalud. sjetio svoje muke. i njima su visile noge. i zapamtio. pisali zalbe u Carigrad. Sve zbog Šehagine zelje. tek. Šehaga koliko je htio. osim iz svoje najblize okoline. nisam ih mnogo poznavao.

Kadija i Zafranija se nisu nicim izdvajali izmedju ostalih. gleda izbezumljeno. sjetio nekog od njihovih prijatelja a ne njih. pa svaki cas trci iz magaze. iz unutrašnje potrebe. jer svako zna da nisu andjeli. cuti. ciji smisao nije ispitivao. brani se i utopljenik. kao istrazivac. samoce. uvijek isto. ova dvojica. i vraca se klonuo. U ljudskom rodu gorih nema. bez koristi. Sumnjivi već zbog toga što traze milost. i nisu pokušali da nekom lijepom riječju ili nekim lijepim cinom skrenu sa sebe Šehagin pogled. Da je s tom upornošcu kopao zemlju. kao kaznu za mnoge grijehe. Sad oni posrcu. On ne mrzi ljude koje goni. Imanje mu je propadalo. Ali eto. kakva je to šteta što su glupi ljudi obicno vrlo uporni. postaju surova cudovišta. koju Mahmut odbija. Ali je mislio serdar Avdaga. još više griješe što sebe predstavljaju andjelima a druge sotonama. da ne zaklanja Sarajevo od sunca. on neće. vrijedno je lovio ljude. pred serdara. Ako će neko dobiti nagradu. a Šehaga je bio daleki oblacak na nebu. To što su pisali na sve strane. Poklonili bi tu njegovu nezeljenu paznju i ocu rodjenom. pa bi ga ljudi pamtili po dobru. kao naucnik. Sve što ucine. Ako ubije Mahmuta sumnjom. kao što grom udara u neko stablo za pedalj više od drugih. pozutio. samo da njih mimoidje. Svi ugrozeni cinovnici pišu pisma. udarajuci rukama po vodi što ga vuce na dno. i mutna voda ih odnese u zaborav. ruke mu dršcu. Možda slucajno. zaprepašteni i uvrijedjeni nesrećom koja ih je zadesila. poslušno sjeda. i čeka da se mucenje nastavi. mada je ispaštanje preteško. zbog same stvari. nisu pomislili ranije. Nagrada mu je prezir i strah drugih ljudi. proliv nikako ne prestaje. uvijek opasnu. Branili su se. kao umjetnik. Bio je fanaticki vjernik utvrdjenog reda. Ako će neko dobiti unapredjenje. trazeci pravdu koju zaboravljaju kad je dijele. Primio je to kao sudbinu. Svaki dan je u Mahmutovoj magazi. on neće. i na njih pada poruga. uvijek zivu. Narocito se okomio na mene i Mahmuta. pogrešno je. To je vrijeme nezašticenosti. ili pita. a te sotone su obicno vazni ljudi koje nije pametno tako nazivati dok ne pocnu da posrcu. A možda su i oni pogriješili što na tu mogućnost. ne zna tacno ni u čemu je njihova krivica. ali nisu mislili da je najbolji). a on je nesebicno ganjao vještice. smršao. ali je znao da su krivi zakonu. pod ocima mu se objesile kesice. I nije cudo što ne mogu misliti ni na što drugo. zbog osjećanja duznosti. kao vulkan. . zato je teško razumljiva. Pa sam mislio. na njihovo mjesto dolaze drugi sivi ljudi. Ali za neke svoje grijehe ispaštao je i Avdaga. ali on je većom dobrotom smatrao hvatanje krivaca ciju krivicu nije mogao da shvati. Sjetio i upro prstom u njih. i njega će ubiti ta ista sumnja koju ne može da istjera nacistac. u casu bjesomucnog praznjenja. Tada se već mogu nazvati i vampirima. Nagrada mu je njegovo cisto zadovoljstvo što pošteno čini ono što mora. samo je pogoršavalo njihov polozaj. otkrivajuci cak i razlog Šehaginog uticaja. nekom mrznjom koja bi imala korijen u njegovom životu. nekom nesrećom. ostavljajuci Avdagu usred recenice. zbog nećeg što je teško razumno objasniti. Sada su na klizavici. moleci pomoć i milost. zabavljeni sami sobom. nemocne mrznje. on neće. i jedva će iko primijetiti da to nisu oni raniji. noge ga bole. I opet se ništa ne mijenja. da bi se strašni čovjek. Bilo je već kasno kad su primijetili da je to crna oblacina koja nosi oluju. Bez naredjenja. obiljezila ih je samo njihova nesreća što ih se Šehaga sjetio u nekom svom mracnom casu. Mahmut se procjepio. moc im je oduzela pamet i zaslijepila ih osjećajem nepovredivosti. ali ako nekim cudom ustanu iz mrtvih. U ime svoje vjere. Prije nikako. kao što religiozni vjernici ne ispituju boziji smisao. Ako će neko dobiti pohvalu za ono što ucini. gleda. Nije to bila upornost izazvama nekim teškim dozivljajem. za godinu dana bi skinuo polovinu trebevickog brijega. kobnog po najbolje ljude (mislili su time na valiju.

da cutimo ili razgovaramo. Ali nikad nije progovarao nijednu drugu riječ osim o otmici. dosad bez ikakvih posljedica. zato što je promijenio ustaljeni nacin. u stomaku kao da mi je gorjela glavnja. Pred mojom dvorišnom kapijom bi stao. nespremnom riječju. kao svoju sjenku. jer me uvijek zatice spremna. nisam mrzio ni ja njega ni on mene. Ili bih ga najednom osjetio iza sebe. kao zaljubljenika. i zaboravio sve druge krivce. makar i mucan. gledajuci me neprestano. kao da se cudi što tako tvrdoglavo odgovaram jedno te isto. Postao sam njegova potreba. to je ludilo. njuškao je jedino za Mahmutovim tragom. Mijenjao sam vrijeme izlaska i staze kretanja. Ali bi i on zastao. svaki drugi posao. a umirivalo me i ponavljanje istih riječi i postupaka. Postalo mi je obicno što me prati i ispituje. Neumorno je kruzio istom stazom. kao da sam ostavljao vonj za sobom. kao da se stidi što lazem. kao i njegovo pitanje. uhvatiti za pravu petlju. razgovarao s istim ljudima. Ili se meni tako cinilo. uvijak pogruzen. i sjeo prema meni. i bio sam uznemiren ako ga ne bih vidio cio jedan dan. Neki put bih stao. kad se. . ali sam navikao na nju. postavljao ista pitanja. Ali mi nije lako. pa sa mnom. razgovarao bi s bivšim dizdarom. Medju nama se cak stvorio čudan odnos trpeljivosti. ali tim nije stekao nikakvu prednost. i sreo bi me na ulici. ali sam poslije zaprepašteno mislio kako se umalo nisam odao. valjda. pitajuci sumorno: . dešavalo se da osjetim tezak nemir zbog toga što me stalno drzi na oku. tuznog zbog neuzvracene ljubavi. jer mi je postao pretezak. mislio sam. Zar mu je neko rekao? Odgovorio sam. Gdje se to izgubila moja sjenka? Da nije izmislio nešto novo? Njegova ludjacka upornost nije bezopasna. kao da će na meni otkriti nešto što mu je potrebno. Trazio je pravi dokaz. više sam volio razgovor. To je bolest. kad zvijezde dodju u povoljan polozaj. Pošto bi obišao tvrdjavu. ista pitanja. ali ga nisam mogao izbjeci. Ali to je samo naknadno iskrenuto sjećanje. odustaje od borbe. ili čekao u zasjedi. smetalo mi je to pracenje na istom odstojanju. da ga sacekam. pa s Mahmutom. ili bi oborio oci. Kao što ja sanjam njega i njegov tuzni teški pogled. neočekivanom klonulošcu i zamorom. poslije bih cuo kako polako koraca ispred kuce. nadajući se da će u jednom casu sreće. trenutno gubljenje daha. da smo mu samo mi ostali. ali se nikako nisam mogao naviknuti na iste riječi. srce se zaustavljalo od crnog predosjećanja. od koje će sve lako isparati. kad bog prosvijetli nekog od nas. izgleda. Prilagodio sam se odmah. a on se nije ljutio. onda bi otišao. uvijek cutljiv.Zašto si bio kod Omera Skakavca? O čemu ste razgovarali? Moj je odgovor uvijek isti. ne pristajuci da se predam. da to prvi put cujem. mirno sačekao da krenem. I za mojim. on ni o čemu drugom ne misli. Ponekad mi je prilazio. po mraku. on o tome sanja. to je opsjednutost. po danu. Nanjušio bi me. pa bi pravi lopovi samo mogli pozeljeti još koju takvu otmicu. uvijek sam. pa sa Skakavcima. a on moja navika. Došao bi u kafanu. i da mi je cudno kako neko može izmisliti tolike lazi. kao da vucem teg za sobom. isti izraz lica. ponovo prezivljeni strah zbog potpunog iznenadjenja. A grad se okrenuo oko mene kad mi je otkrio da sve zna o meni i o Skakavcima. strahom. Nije mi uvijek prilazio.Ostavio je. Istina. I otišao bi bez pozdrava. Možda je to njegov nacin na koji iznurava zrtve. i opet polazio za mnom. Zadrzao bi pogled na meni.

i krivo mu je na mene što neću da priznam. napio se i poceo da priča o svemu. da mu kažem za sina. Dvojica mladjih Skakavaca otišla su s konjem odmah po brata. Hamal se ne sjeca. svi smo mu bili na dženazi. Skakavci su ušli lijepo. da pusti Skakavce u tvrdjavu. stomak mi se zgrcio kao u Mahmuta. kroz otkljucanu kapiju. a ti govoriš kao da si sve vidio. sastavljajuci dio po dio! .Pa dobro. ali to nije važno. iza kojeg se krila nepoznata namjera.) Kad sam upitao kakav je taj moj zlocin. sigurno za dobre pare. prijekorno je odmahnuo glavom. zna samo da su ga ubili. on ne može da miruje.Ali. . možda zato što misle kao i Ramiz. niko ništa ne zna.Dvadaset godina sam u ovom poslu. slušao sam istinitu pricu o otmici. odlaknulo mi je kad me uveo u svoju sobu. Bio sam tu i ranije. jer će se Ramiz sam otkriti.Znaš. kako je bolje da me ne cijeni. cutljiva. osjećajuci kako mi huji u glavi. opasna.I što puta si slagao. i zašto. o kojem ja sam ne znam ništa. A onda je. Sjeo je prema meni. Zajko je javio Osmanu. sam ili sa znanjem Šehaginim.rekao sam srdito . i znam šta ko može da ucini. ali smo svi smješteni na prava mjesta. Noge su mi se odsjekle. bez uvoda i suvišnih riječi. . Išli smo caršijom cuteci.Mogu samo za sebe da kažem: nije tako! Što puta sam ti rekao da ništa ne znam. Avdaga.upitao je gotovo vedro.zašto nas ne predaš sudu kad sve znaš? . nego da me preda sudu. a bojao sam se da će osjetiti moj strah ako upitam kuda me vodi. pretukli strazare. Ponegdje je ostala neka nevazna praznina. Ledio sam se od pomisli da me vodi u tvrdjavu. i dugo gledao u sklopljene prste. i ispricao mi sve o otmici. nijednu riječ nismo progovorili. znaju ko je oteo Ramiza. s novcem. ne gledajuci me. Plašilo me njegovo cutanje. a onda me jednog jutra sreo na ulici i pozvao da podjem s njim. ili ako pocnem razgovor ma o čemu. Avdaga . a kad su ga upitali da nije Osman Vuk. . Obespokojio me taj njegov novi potez. ja zato što nisam smio. rekao da sve zna. i Osman je mene poslao starom Skakavcu. ali prije sa Šehaganim znanjem nego sam. Hamal Mujo Dušica se ne sjeca tacno koga je mladic pomenuo. od početka do kraja. Hvalio se kako on.Je li tako? . Eto što je on sklopio. teška. i na konjima odveli Ramiza u nepoznatom pravcu. niti se njega tice. i on bi me predao sudu. rekao je da bi moglo biti.odgovorio sam. Najmili su starog Omera i njegova tri sina. mene se ne tice. Rekao je: Osman Vuk. Mahmuta su poslali dizdaru. Ne zna zašto su to ucinili. i odnijeli ga kući. ali bi cijenio moje poštenje i iskrenost. . Poslije otmice. Zasad nepoznatom. i još neko. ili zato da napakoste vlastima. samo mi je sad izgledala tvrda i hladnija. Ne vjerujuci svojim ušima. svjedoka nema nizašto.Ne znam . koliko on zaista zna? Dugo me drzao u nedoumici. . Poznajem ljude. sva je licila na njega. Ne zna šta se medju njima dešavalo. Ucestvovao sam u zlocinu. da izvedu Ramiza. (Pomislio sam. odbojna. smislio je kako će oteti Ramiza. Omerov najmladji sin je zasjeo u Zajkinoj mejhani. . ali mi tvoja priča izgleda vrlo sumnjiva. on zato što nije htio.

udarajuci o kamenje neravne kaldrme. O toj kobi se ne misli. Nisi ni ti meni. nisam mrtva . predavno. Ništa nemam protiv vas. i uzasan baš zato što je takav. A ni kadija sad neće na Šehagu. iako se necasnim sredstvima sluzi da ostvari casne ciljeve? O svemu tome sam mislio poslije. zato je još strašnija. Mujo Dušica se ne sjeca. kao na drvenim nogama. i vrlo odredjen i vrlo neodredjen. u gustoj šumi. . i radja se ponovo u svakom vremenu. samo je mahnuo rukom. i oko nje. da se nisam zgadio nad sobom. Kao da su stotine sjenki i stotine ociju oko mene. A ako kadija pristane da ih zatvorimo. nadam se. nisam cuo niciji glas.Znam sve. doci će i do pravde. a progovorice. sve ćemo za cas saznati. A pristace. ni spasa. ona se nosi kao tezina. lako je udariti po sirotinji. i pljunuo na tu bapsku nemoc. vjecan. zbog njega. ni namjeru. ali je opasnost svuda oko mene. da idem. . To je zlocin. na ravnom polju. da mu lukavstvo i oprez nisu potrebni? Došao je do istine. Rodjen je davno.Visoko je podigao guste obrve. Uporan tragac koji iznurava i sebe i druge. A sve te bezbrojne oc i sjerake su Avdagine. ogranicene pameti ali jake volje. da li je čovjek pošten ili nepošten. kao bolest. kao magla i tama. niko neće ostati nekaznjen. već protiv onog što ste ucinili. postao vojska aveti. A ako se zlocin ne bi kaznjavao. Mahmut zanijemi kad mu pomenem dizdara. trazeci pravdu! Nije odgovorio.Uradi kako ti savjest kaze. Zar je toliko siguran. ako se casnim sredstvima sluzi za ruzne ciljeve. njihova blizina sve teza. Drugo me se ne tice. Neka ide do djavola taj izmaštani strah! Čovjek sam.Ako ta sirotinja progovori kako treba. i što je uvjeren da spasava svijet. u mraku. I strast mu je ista. Nemam pravih dokaza. to bi pomoglo i njemu. Porazila me njegova otvorenost. moja koza neće vrijediti ni koliko ovcija.Hoću da ti kažem: uskoro ću imati dokaze. a tada sam osjećao samo strah. bez licemjerja. okrecem se bespomoćno. a ako ti neposlušni dodju na vlast. nr možeš ih ni izbjeci ni podnijeti. Ali iznad te neposredne opasnositi. Ti kriješ. kroz stoljeca. Strepnju pred nepoznatom slutnjom razum ne može ublaziti. On ne zna zašto kaznjava. surov ali nimalo nizak. nekoristoljubiv. ali bi jedva primijetio kad bi se uspostavio drugi. Ali ja ne mogu lagati. Ako Avdaga nadje što trazi.Je li ti poznato šta je ucio Ramiz? . Ovako neću. i ne bojim se nicijeg imena ni polozaja. Rekao bih kadiji da nisi ništa znao. Meni je vazna samo pravda. propao bi svijet. nisam vidio nijednog čovjeka. ni oblik joj ne možeš odrediti. I da li je pošten ili nepošten. I ko zna dokle bih gazio u glib kukavicluka. cist u svojoj nesuvisloj odanosti. svu trojicu. kao oko u potpunoj tami. opet tmuran. ali sluzi casno. pa Mahmuta. I pitao sam se. I naci ću dokaze. krug je sve uzi. izlaza ne vidim. ustostrucio se. a naci će sigurno. o čemu mogu da mislim. Opasan je zato što je tvrdoglav. . . nemocan pred njom. opkoljavala me nesagledljiva prijetnja. On ne zna čemu sluzi.Da ne uciniš nepravdu. da lovi neposlušne. Svoje pravde. Skakavci ne govore. . ali kaznjava zestoko. i da si im posluzio kao coravi glasnik. da goni druge neposlušne. a još vam ne mogu ništa. A onda ti neću pomoći. I znam ko ga je izvukao iz tvrdjave.Jednom sam ti već rekao. Avdaga. I mucnije mi je to osjećanje bespomoćnosti nego ono što znam. još se nada da ga neće otjerati iz Sarajeva. ni blizinu. . Možda se navikao na jedan zakon.Poznato mi je da je govorio protiv vlasti i da je bio zatvoren. a i tebe. u ratu. Dozivljavao sam tu paniku duše i ranije. Jedan od sinova Omera Skakavca pomalo već progovara. pošten na svoj nacin. A je li pravo da zlocin ostane nekaznjen? . Niko! Znam na što misliš. Otišao sam.

Mahmut se gegao po magazi. sa zaljenjem u glasu. to je on. gledao sam je hrabrije. Dok ovo svršimo. bolje da on podnese poraz nego da ja dozivim kraj. S olakšanjem koje mi je donijela zelja da sačuvam glavu. Našao sam ga u Mahmutovoj magazi.nasmijao se Osman. a njemu ne bi posluzila nizašto. sam za njim. E pa. koju ranije nisam vidio. i odluka da ne cekam mirno noz iza vrata. i zatvorio vrata. ali sam učinio svjesno. medju ljude. a ne ja na mukama. .Vuna je za Venedik . niko neće priznati. Sjetice ga se kad mu se mrznja nakupi u srcu kao otrov u poskoku. Ako iko može zaustaviti Avdagu. ali se više nisam osjećao izgubljen. Volio bih odmah. Avdaga se bori da me uništi. Imao je. kako bih mu olakšao posao. do njegova uspjeha ni najmanje. za mene kraj. neću da se bojim! I zar sve mora biti najgore? Avdaga sve zna a ništa ne preduzima (mislio sam mirnije). razocarali bi se. Ni zbog sebe. znao sam dokle doseze i cime mi prijeti.obavijestio me Mahmut. Ali je pošao prema Mahmutovoj sobici. E pa. i navodi me da priznam. i sve tiše ponavljati svoje pitanje. Htio bih da razgovaram s tobom. Ili će Šehaga uciniti nešto da ga zaustavi i onemogući. Nije beznacajna.upitao sam. dobro će biti ako on ništa ne dobije a ja ništa ne izgubim. ja ću se boriti da sačuvam citavu kozu. Gdje si dosad.meta koja čeka pogodak. bez ikakve potrebe. i dobro mi sluzi. . neću priznati. nesreću ne mogu sačekati na koljenima. stidio bih se. On meni priprema propast. ni zbog drugih koji vjeruju u mene. i Avdaga će do smrti ici za mnom. Do mog života mi je prilicno stalo. Slegnuo je ramenima: ko bi njega poveo! I otišao da cima kanap na balama. za njega je neuspjeh samo poraz. . punoj vune.Zašto nisi zamolio da i ti podješ? . moju nikakvu i njegovu svakakvu. naredjujuci da se bolje pricvrsti. ali je sagledljiva. znajuci da je zalostan. . ali je jedina koju imam. Nadgledao je kako momci uvezuju bale sargijom. On će umrijeti od muke. da pomogneš? . on ninašto. više dobre volje nego strucnosti. Zar da uprljam i to malo? Neću da drhtim. Vracajuci opasnost na zemlju.Idu Osman i Šehaga. I ja bih volio mnogo štošta. pošao sam da potrazim Osanana Vuka. Na njega sam pomislio čim sam se riješio na odbranu. i s obzirom na snage. Krenuo. Kockamo se nepravedno. čini mi se. ja njemu želim samo neuspjeh. Ne vrijedi mnogo. doduše. prstom povezuci vezove od kanapa. i tako će tudja osveta pokopati i serdara i našu krivicu. pa je Osman ponovo sve provjeravao. ja na sve. Učinio sam malo. ali se ocito trudio da pred Osmanom pokaze strucnost i dobru volju.

. Pa šta da radimo? Uzdacemo se u boga. Izlazeci. ne znajuci i kakva je. brate. Godinu dana života bi dao da cuje o čemu razgovaramo.. prijateljski me udarivši po koljenu: . Ma šta mi kazeš! Zar tek danas! I sad se šegaci. ne prekidajuci me. otrovan radoznalošcu.Odakle baš on? . Znam.Zašto sve kriješ od mene? Valjda se ne bojiš da ću nekome reći? .Ne bojim se. i zalosno gleda za mnom.Mrzi ih. Muharem bajraktar! A jadni Mahmut se procijedio od proliva. Ispricao sam šta je Avdaga rekao o otmici. Slušao je.Avdaga sve zna. skrati! Posao ceka.Nego ko je? .Ni djavo nije crn kao što se priča.Imamo neki razgovor. Ne podnosi tajnu. I veseo. jedan star. otišao da nadgleda kako momci vezuju vunu u bale.Treba li vam štogod? Hocete li kahvu? . gledajuci nas ponizno.. Mahmut je izašao ojadjen. Je li ti sad lakše? . kad sam završio.Kokalo! .grubo ga je odbio Osman.- Je li priča duga? Kako god hoćeš. nimalo zabrinut. Sad su obojica stari. Osman se nasmijao.Ne treba ništa . sasvim neočekivano. Onda. a najviše ga je izmucila ova u koju je neduzan upao. Zaprepastio sam se. Sa dizdarom je razgovarao Muharem bajraktar. Razgovarao sam s Avdagom. . Mislio sam da će biti mnogo zabrinutiji. . ali s nekom podrugljivom paznjom koja me iznenadila. bili su zajedno na vojni. ne propustivši ništa. A sa dizdarom se dobro poznaje. Ako nam je to jedino uzdanje. jer ne može da me upita o čemu smo razgovarali. pogodio je kao prstom u balegu! . U sobu je ušao Mahmut. vidio sam kako Mahmut razgovara s Osmanom. teško nama. Avdaga je opasan... . I postaje sve opasniji. ni kriv m duzan! A za ostale? Je li pogriješio za ostale? Za tebe nije. ni svoju ni tudju.Šta kaze? Mahmut je razgovarao s dizdarom! Mnogo ti on zna. drugi mlad. zbog tog razgovora je i ušao. sve. nisi lud da kazeš. Uozbiljice se kad mu kažem. . Cak se i glasno nasmijao.

i tako ga spasiti makar u posljednjem casu. . Pred njom sam se. Kriv i pred sobom i pred drugima. A eto. A ovako. iz sazaljenja? . Neka ostane kako je sad! Mahmut ništa ne zna i ne može ništa otkriti. Ne bi mi pomoglo da uzdišemo zajedno. doduše.Šta ti je? . . Ali se nisam smirio poslije te odluke. Bezbrizno se nasmijao. se oslobodi nepravednog tereta. kao i obicno. kao i obicno. nije pravo. Ma koliko da je mudro to što sam riješio. ništa ne govoreći Tijani. Ostavio sam na mukama neduzna čovjeka. otkrivši mu pravo ime. Tješio sam se da ću reći istinu o njemu. Prozivio sam tri teška dana. ma za koga. Ali ne vjerujem ni da je toliko lakomislen. ali osjećanje krivice prema prijatelju nije nestalo. ako se sve otkrije. Ne bi bio ponosan što su ga zamijenili s junačkim bajraktarem. trudio da izgledam veseo i bezbrizan. A da mu otkrijem kako ispašta zbog bajraktara Muharema. . Zašto je onda onako neozbiljno primio moju pricu? Pogotovu što i sam zna da Avdaga postaje sve opasniji. i sve prepustio bozijoj milosti.Ali. Prvi put je primila to odbijanje. Bogzna koliko bi ljudi stradalo.Da se nisi zaljubio u drugu? I nećeš da mi kazeš. Nesposoban san za to krojenje pravde. Ne znam. kad je cuo da Avdaga sve zna. ali je opasnost manja. a on je ne zadrzi za sebe. Teško je odlucivati o sudbini ljudi. od moje odluke zavisi da li će biti kriv Mahmut ili bajraktar. a možda i ne bi.Šta bi bilo? Nije mi ništa. Šta bih mogao da joj kažem? Samo bih je nepotrebno uznemirio. ili što sam nevješt da se pretvaram. Nisam uspio da ja prevarim. Mahmut je vezan sa svima nama. Ako kažem. ali mu mnogo ne pomaze. jer ne bi bilo lako ni njemu ni Šehagi kad bi se otkrila cijela istina.Zašto mi ne kazeš šta ti je? Nešto kriješ od mene.Ništa ne krijem. Bajraktar bi umro u mukama. serdar Avdaga bi objerucke prihvatio dokaz za kojim odavno traga. Sve drugo bilo bi gore. ili bi priznao. Kao i svi ostali. u kojem se uvijek krije makar malo nepravde. Da li onda nas ostale prepušta našoj tankoj sreći? Ne mogu vjerovati u toliku bezobzirnost. nepravedno. Lako je njemu da se pouzda u boziju milost. i osjećam se kao gubav. i da je Avdaga pogriješio? To on sam najbolje zna. šta je gore? Ako otkrijem Mahmutu istinu. šta bih mogao da mu kažem? Da nije kriv. prisiljen sam da presudim. i time ga možda osudio. Šta je bolje? Ili. A eto. Nikad nisam želio da presudjujem medju ljudima. jer u tome pravde nema. tek. ni na um mi ne pada. mada se od njega svašta može očekivati. doduše. ali je uvece bila odlucnija: . tmurnu i nijemu. i poceo bi da odmotava klupko. Šta bih imao da krijem? . skinuo bih s Mahmuta muku pod kojom već kleca. A zbunilo me i Osmanovo ponašanje. kad je zašticen Šehaginim širokim ledjima.upitala me zabrinuto. i ja sam se pretvorio u opsadjenu i zatvorenu tvrdjavu. Neka bar ona bude poštedjena. ali bih upropastio drugog nesrećnog čovjeka. Da li zato što je briga grcila moje lice u smijehu. ona je primijetila da nisam kakav sam uvijek. možda bi i bilo pravo da. a mogao bi pozeljeti da se riješi proliva i da skine s vrata serdara Avdagu. u koju ne vjeruje kao ni ja.

Treći dan poslije onog mucnog razgovora. uvecala bi je kao zaslugu kad bi se za nju davale nagrade.Jesi li cuo. kao posljednja baraba. povjerovala. stolar.Istina je. . Sigurno joj to nije najmanja briga. Olako me odbranila: . Tako Abaz. Kako možeš biti kriv? Razlog nije narocito uvjerljiv. jer je istina. pozurio do Mahmuta. veli. serdar Avdaga je iza jacije ubijen kod Darive. hoću da ga zagrlim. . gotovo slomljen od sreće. i draga. kao ljubav.Proljepšala si se a ne poruznjela. Dizdar je cuo konjski kas baš u to doba. a ne mogu. I tada. Mladi smo. Dočekao me uzbudjeno veseo. Dokle ćemo izdrzati ovako? Prihvatila je objašnjenje. vidim sama.Pa šta ti je onda? Nešto jest. zdravi smo. da kažem šta bilo. A Abaz priča: ubijen je kod Darive. a ja slušam. Ona mi je jedini zaklon. istina! .Ne znaš ni šta se zapravo desilo. Ne bih se ni cudila. hoću da se nasmijem. sigurno. Ljekovita je sama po sebi. ako treba. Volim da znam nego da sumnjam. da se zacudim. Doznao sam ujutro. i lijepa. kad se Avdaga vracao od dizdara kroz mracnu klisuru. kazu. .ushiceno je odgovorio na moje pitanje.Da li zene sve objašnjavaju ljubavlju? Nasmijao sam se od muke. zaboravivši i hljeb da kupim. šta nam treba više! Neka nije nešto drugo. Pa pozurim u magazu. zeno! Mani me! . ne zmajuci da to nije moja najveća briga. I nikad te nisam toliko volio.Ako ti se desilo. Becir Toska. ali me dirnula njena privrzenost. vedro. od pekarskih radnika i. samo krkljam. ali mi je pomogao da zaspim mirnije. dolazim sebi. Besposlicim. Tanko. iz puške. ali je hrabro potisnula nespokojstvo. možemo zivjeti i godinu dana. pričalo se da ga je sačekao razbojnik Becir Toska. poruznjela sam. kad Abaz. . Toj mojoj ljubavi ime je serdar Avdaga! . reći slobodno. ali je i ona ugrožena sa mnom. ali je te večeri odlucila da bude hrabra do kraja. a to joj je najmanja briga. s novcem koji imamo i koji ona propušta kroz najgušce sito. rekao sam sve o Avdagi. Umanjila je moju krivicu kad je naišla opasnost. i mislim. Rekao sam to uzbudjeno. Nije lijecila pravu ranu. nisam se toliko obradovao ni kad mi se sin rodio.Krivo mi je što ne mogu da nadjem posao.Jutros idem ovamo. zatvorim se i pocnem . hoću da upitam.Ma kakvo zaljubljivanje. da je serdar Avdaga ubijen? Mene nešto presjece. i onda se mirno vratio u planinu. zbog mene. Šta bi se s njom desilo ako mene zatvore? Smirila se. preda me: . kad više nisam morao. ubio ga je. Zasad ne treba da se brinem. hoce li serdar i danas doci. da me utješi i umiri. Zamislila se malo. . ali zivjeti. i ubio iz puške. koreći me zbog malodušnosti i tješeci me da ću sigurno naci posao. A onda se sve riješilo dogadjajem koji niko nije mogao očekivati.

Ma kakav da je bio za života.Cujem u pekari.odgovorio je Mahmut radosno.Radujem se što mogu reći: rahmet mu duši! Maloprije Ahmet pita: ko ga ubi? A ja velim: bozija milost. kleknem ovdje na seciju i zahvalim bogu: . Ili Avdagina nesreća. . ukrstivši se kad smo mislili o jednom. I tada. Neposredan je kao dijete. boze milostivi. . . i treba samo reći: rahmet mu duši! . vidio si koliko me krvnik muci. zbog hladnog bljeska suzenih zjenica. i da treba pripremiti sargiju i konope. .A odakle Becir Toska tako blizu grada? I to baš kad naidje serdar Avdaga! . hvala bogu! . Dotuzio je i bogu i ljudima. od koje on sam nije znao da se odbrani. gotovo je igrao od sreće koju mu je donijela tudja nesreća. govorim: . I ne vidim ništa osobito: lijep. Medju nama više nije bilo tajne. E pa. hvala ti što dokusuri onog nečovjeka! Odavno mi nisi pao na um. kao ja. neka je srecno! . miran. a ti na vrata. zbog prijetece opomene koju sam osjetio u njegovu glasu.upitao nas je obojicu. da više neću gledati u vrata i umirati kad neko uhvati za kvaku. juce ga se ne tice. ali nisu njegove. koja je odredila tu smrt. rekao je Mahmutu da će danas doci jos nekoliko tovara vune. Dosta si se i skanjivao! A da si zakasinio samo malo. oprosti za to ali ti nisi na kraj srca. Dotle sam se pitao. ali ne bih rekao da je uznemiren. da vidim kako izgleda ubica u miru (u ratu smo ih nazivali junacima).Kazu da ga je ubio Becir Toska. pa ni tvoja. obican. i zahvaljuje zaboravljenom bogu što ga je oslobodio bijede. Kad bi se udruzilo deset ovakvih bezobzirnih ljudi. moj Ahmete! . u radnju je ušao Osman Vuk.Ne tice me se. na muštuluk. zavladali bi svijetom. ali je djelo njegovo. Ko zna koliko je posrednika izmedju njega i smrti koju je poželio. oslobodjen njome. otklonio ozbiljnu smetnju. a nije. Izmedju njegove namjere. u tom trenutku.Nema ga više! Samo to: Nema ga više! Kao da sam pobenavio od sreće. tada sam sigurno znao. Osman više vjeruje u svoju vještinu nego u boziju milost. Ogromna većina su slabici. Sad neka ulazi ko hoce! Ulazite. .Jeste li culi za serdara Avdagu? . ne čeka bespomoćno da mu slucaj pomogne. Smijem se. zbog misli koja se u meni javila bez truna sumnje. Kako da Becir naidje baš u to vrijeme? Osman me pogledao kratko. kao neki neljudi. ljudi! Danas sam se ponovo rodio! Dok sam smušeno mislio kako je čudan ovaj svijet u kojem jedan čovjek likuje zbog smrti drugoga. Ako i misli.O. Rekao je kao da izgovara prijetnju a ne riječi pokornosti: . Nije ubio sam. zadovoljan je: svršio je vazan posao. Ne znam kako mu je u duši. Izgledao je ozbiljan. i onog posljednjeg. Gledao sam za njim. ima pravde na svijetu. i priskocio si mi u pomoć baš kad je trebalo. Kao da su se susrele dvije zrake iz mog i njegovog mozga. surovo sijece uzlove koji se pletu oko njega. nad glavom mu više ne visi opasnost.prekorio ga je Osman.hodati izmedju vreca zita i bala vune. Pa se sjetim. I odmah poslije toga. najvaznije od svega na svijetu. bio sam siguran da je on ubio Avdagu.Bog je tako htio. sad je mrtav. i mirno koraca dalje. Važno je. koji je . Dzaba je. i ne mogu sebi da dodjem. oci su mu sive i hladne.Jesmo. zauzet brigama od danas. ne bi mi više nicija pomoć bila potrebna. ili da misli o ubijenom.Baš sam mislio da dodjem tebi.Nije lijepo da se raduješ tudjoj simrti . Šta bismo im mogli? Mahmut je izgledao surov. poslovan. Zbog riječi koje su obicne. . niti je važno.

Morao sam pomisliti. trazila nova olakšanja za moju savjest. Da je Avdaga bio pametniji. Drugog rješenja nije moglo biti. i koracao oborene glave. kao što se rugao. neprestano. zaobilazeci ljude. rekla je ozlojedjeno: . Avdaga bi još bio ziv. digao bi ruke. moj uporni branilac. kao konac. Ali. smišljajuci ubistvo? Ne. Ni za Osmana ni za Avdagu. i ne nalazim je. bez Osmana. Šta je onda ostalo bezobzirnom Osmanu Vuku? Da se uzda u srecu i boziju milost. kakav bi drukčiji mogao da bude? Je li ga Osman mogao ubijediti. da im se zlo vrati. primio bi novac. i zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama. Našao je rješenje u onome što je učinio. ali se ne osjećam nije moja svjesna odluka i misao. potplatiti. sve o Avdagi. rovim. . nikad me više neće presresti da me upita šta sam razgovarao sa starim Omerom Skakavcem.Kako su ljudi nesrećni. neće da ih bude svjestan! Ali je lukavi nagon ipak postigao svoje: malo odgovoran. usukan. Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao. poznavao sam ih obojicu. Tako je moja pristrasna misao. sigurno. Ne mogu biti odgovoran za ono što sam pomislio da se sve moglo desiti i bez mene. poštenja radi. doduše sa sjenkom lake sumnje i sa nešto nelagodnosti. Cak (koji već put tako!). onda je čovjek prilicno prljav stvor. doviknuo mi je: .potegao obarac. Više se neće pojaviti na kraju ulice. sad to vidim. siguran da je nije bilo. Taj posljednji možda nije nikad ni cuo za Osmana. i tek onda se odlucio.Kako su ljudi glupi! Cine zlo.Nekad je govorila: . A savjest je prihvatala odbranu. I sve sam to znao. Bilo bi nevjerovatno da je čekao na sam kiseo i tezak. posrcem. a nisam. A ne osjećam radost. Osman je njegova crna sudbina. Šta sam onda htio. a mislim. i mogla ga je omesti samo smrt. da ne bih cuo pricu o mrtvom Avdagi. uplašiti? Nije. da je bio lakomisleniji. Nagon nas brani potpunim zaboravom.Šehaga te trazi. da bi nas spasao od mucenja zbog odgovornosti. stoji citav lanac skrivenih ljudi. Sve sam predao u tudje ruke. teška pogleda koji sve vidi. Osmanove. drugog nije bilo. mislim: jesam li ga ja ubio? Želio sam da se oslobodim straha i opasnosti. Avdaga bi sve odbacio s prezirom. da on sam riješi. očekivao upravo ovakav izlaz? Jer. nemilosrdno sam ispitivao sam sebe: da nisam ipak. izgleda da može. jer je Osman znao moje upozorenje. A smrt je mogao smisliti samo Osman. Plašeci se docnijeg kajanja. ali nisam pomislio na njega ni jednog trenutka. ali na dobrom putu da se sasvim smiri. a drugog objašnjenja nema. trazim tu skrivenu namjeru. Kad sam pošao. Izašao sam na ulicu. Rekao je da odmah dodeš. Kad sam Tijani ispricao o Avdaginoj smrti. neću se buditi sumoran zbog dana koji će mi donijeti susret s njim. Volio bih i da ne mislim o njemu. ne zeleci da zna za njih? Eto. šta sam mislio? Prevrcem po sebi. uplašio bi se. Ali je bio ono što je bio. to nije Osmanovo. Jer. bez mene. ali nisam želio njegovu smrt. visok. u dnu svijesti. da je bio nepošteniji. cak i kad nije svjestan svojih postupaka. . bez moga ućešca! Ako je tako.

Pomenuo je sina samo kao zeninu zalost. Neće uspjeti. neka kmeci. kao da nije od ovoga svijeta. kad vidi da lijek ne pomaze. Ova strana je dio projekta Kitabhana. Nećemo smetati ni njemu ni zeni. imace poslugu. avlija je široka.Sad vjeruje da svako zlo mora biti kaznjeno. bili smo na istom ratištu. bojim se. nada se. Njih dvije će se lako sloziti. već ono što misli. ucinili smo istu ludost samo s drukčijim posljedicama. ali on trazi lijeka. ni ono što on nosi u sjećanju. I mene vodi umjesto njega. poci ću na taj put nade. Šehaga Soco me poziva da podjem s njim na put u Venedik. Ali ću mu biti olakšanje. kuca velika. i trazenje smirenja koje ne može da nadje. ali sam znao da ga ni on ne zaboravlja. kao beznadni bolesnik koji nema šta da izgubi. sad pokušava da je ublazi brigom o drugima. mada je vrijeme da se nećega prihvatim. kao da je ziv). Ako ne želim sluzbu. zbog sina (nikako da ga zaboravi. zato što bi htio da me primi u sluzbu. I tako. Pa. pokušao je da stiša svoju tugu mrznjom. I nikome nije vazna ta smrt. i djetetu bi bilo bolje. Zato što mlad čovjek treba da vidi svijeta. nekako nas je povezao. a toliko mišljenja o njoj. zato da on ne bi bio sam. Ja ne mogu biti neko drugi. a ima i druga. jedna smrt. i sjenka mrtvog sina bice mu uvijek milija i ljepša od mene zivog. makar i za kratko vrijeme. neka se dere. o Tijani je cuo sve najbolje (od koga li je cuo? od Osmana?). Neću dopustiti da me zanirzi kad se razocara. ali sad nisam mogao da odbijem. bolje nego da je pusta kuca. neće mi škoditi ovo putovanje. Neće smetati ni dijete. Ne može i ne želi misliti drukčije kad stvara svoju porodicnu zajednicu. Sve što mu bude trebalo. s njim razgovara. kad hoce i ako hoce. možemo i tamo stanovati. Ako se Tijani dopadne. A i to je dobitak. kad se rodi. neka je Tijana utješi ili ostavi. Dirnula me njegova tuga koju krije a ne može da sakrije.Net . a ona može zivjeti u našem sadašnjem stanu. Ni sad ga neće naci. porazgovarace s njegovom zenom. ni o čemu neće brinuti. neće joj zamjeriti ni na čemu. možda će mu cak njegova nesreća postati teza zbog naše sreće. u dvorištu. rodjeni smo u istom mjesecu. Misli da bi to bilo najbolje. istih smo godina. a ni oni nama. ili može preći u njegovu kucu. Imace svoju sobu. Svako umnožavanje. mogli bismo i ostati ovdje. a i njegova žena je dobra. A njemu će biti lakše kad zna da je neko poznat s njom. Ja ću biti samo prisutan. obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava. manja. Ostavice mi novac za Tijanu. Ako zaplace. neka bude. on će izmišljati sve ostalo. na vrijeme ću se sam ukloniti. lakše ću poslije zivjeti u ovoj cami.

nisam se plašio niceg odredjenog. možda zato što on ne ide u Venedik. sve je zatvoreno nedodirljivo. Pa ipak. Osim trgovaca. sama u beznadnom prostranstvu krša. boli me prazno vrijeme bez nje. jer ne vjerujem. mislio sam i na svoju ruznu sobu koja mi je sad izgledala najljepše mjesto na svijetu. Ali tada. nije moje. jedno dvorište ogradjeno suhozidinom. ili nekog od ukucana. jure za novim slikama nepoznatog svijeta. bosanski snijeg je ostao dva dana iza nas. srecu ili rugobu? Sreće ne mogu prenijeti ni komadic. i od Bosne. dala mi je život. a nesigurnost je neprestano rasla. putuju samo uznemireni ljudi koji ne mogu da ostanu sami sa sobom. samo kad sam uz nju. a tudja rugoba me neće utješiti zbog one u kojoj zivim. Šta ću ovdje? pitao sam se panicno. Bio sam poljuljan ratom i životom. I sve sam nesigurniji. Osjećao sam prazninu u duši. vikala je nešto nekome. koji se radovao ovom putu. ali ogranicenu. sam na svijetu. Gledao sam pogruzen. mislio sam na svoj sirotinjski sokak s naherenim tarabama. srecna zvijezda me dovela do nje. Ali što sam se više udaljavao od Sarajeva. Šta ću tamo vidjeti. i na mrtvog serdara Avdagu. . kao da sam obolio od neke nepoznate bolesti koja se ne javlja bolom već strepnjom. bez zelje i potrebe. i crnu priliku stare zene isturene prema oblacnom nebu. surov ali sada mi drag kad ga je daljina istopila. ljudi hladni. vice u nebo svoju zalost. sve je tudje. Ono što vidim. Prilazili smo obali. zavidio sam im. milosrdnije nego djetetu koje je nosila. možda. misleći da su najsrecniji ljudi na svijetu. Nije postojao vidljiv razlog. dala mi je sigurnost. koje nude svojim ocima. ali im duša ostaje prazna. A možda će mi i koristiti da vidim taj čudni franacki svijet. Šta će iko igdje? Poslije je moja tuga bila obicnija. boli me daljina izmedju nas. Narocito pred veće. i na dobrog uplašenog Mula Ibrahima. i noću. kamenom plocom pokrivenu.18. a možda i zato što se nećemo dugo vidjeti. ona je suncana strana moga života. Više nisam nigdje. svakakvo a drago. obuzimala me sve veća malodušnost i gotovo strah. Kao da se sve u meni ispremetalo. kraj tuzan. mislio sam na sve što je moje. zbog stoke. ne znajuci kako će mi biti tezak. Kad su se s obale vratili naši naoruzani pratioci. i tada sam na brdu ugledao primorsku kucu. zbog cega bilo. koji nije dozvoljavao da mi bude prazno i dosadno. svijet nesiguran. Smrt u Venediku Da li je trebalo da podjem na ovaj daleki put? Pošao sam olako. Zašto sam se odvojio od nje? Mislio sam na sašavog Mahmuta koji je zaplakao ispracajuci me. nebo daleko. Sve sam nespokojniji. U drugoj prilici pomislio bih da dovikuje komšiju. zbog drugoga. Bio sam sam i izgubljen dok je nisam našao. sivi kamenjar je izazivao na povracanje. Ona je zemlja koja me hrani sokovima. Sjecam se dobro kako sam u jednom takvom casu krajnje nesigurnosti teško dozivljavao i najobicnije stvari. koga nisam vidio. nemocam da se oduprem navali zebnje i uzasa: posljednji čovjek. S mucnom ceznjom sam mislio na Tijanu. misao usplahirena. sve ostalo se pretvorilo u kanien. to je bila slika ocaja. jer se vracaju u Sarajevo. Bio sam ugašen. Kažem: možda. ona je vazduh koji udišem. kao da sam cupao korijen koji me drzao za jedno mjesto. i tugu. od kojeg sam se ja sve više udaljavao.

Mislio i tugovao. Srecom, boljela su me ledja i debelo meso od jahanja, utroba mi se dizala od ljuljanja broda, plašili su me visoki talasi i nepregledno more, pa su me muke tijela milosrdno spasavale od muka duše. Šehaga je hrabriji i vedriji od mene. Naviknut je na ove sumnjive ljepote putovanja, a i narav mu je drukčija. Ja ne znam šta me od mene ocekuje, a on sebe drzi na uzdi i čini samo ono što mu ponos zahtijeva, osim kad ga tuga savlada. Ne znam, doduše, da li mu je u duši isto što i na licu, ali njegov ljubazni smiješak i mirni sivi pogled otkrivaju mi novog Šehagu, kao da ga je ovo putovanje preobrazilo. Ozivio je, zanima ga sve što vidi, uctivo i vedro se obraca ljudima, ne tuzi se ni na smještaj ni na hranu, cudno ozaren, kao da nešto posebno ocekuje od ovog puta. Mene susreće s lijepim smiješkom bliskog čovjeka, ne govori o ruznim stvarima, ne pominje svoju mrznju, ne krije se suviše, govori o sinu i o svojoj tuzi zbog njega, škrto i uzdrzano, doduše, ali za njega zatvorenog sasvim neočekivano. Govorio je i o meni, o mojoj buducnosti, sa mnogo djece, da se ne kockam sa sudbinom ako bih imao samo jedno; s poslom koji će me zanimati, i s porodicom koja će me voljeti, da bih imao tvrdjavu u koju ću se skloniti pred svijetom. Ništa čovjeku nije vaznije od svog mira i od sreće koju sam stvori. Zato je treba cuvati, tu svoju srecu, opkoliti je šancevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tice, život je surov, ljudi zli, i treba ih drzati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago! Nisam se slagao s njegovim mišljenjem, nastalim iz iskustva koje čovjeku daje mudrost, kad mu više nije potrebna. Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost. Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokušaj, ponudice ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka. Ono što čini student Ramiz, odbila bi svaka mudrost, odbilo bi svako iskustvo. A Ramiz nudi nadu ljudima. Mudrost je kukavicka, ocajnicka, iskustvo je korisno samo za životno puzanje. Odrice ono što jest, ali mu se ne suprotstavlja. Samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbice se onaj ko ne poštuje tudja gorka iskustva, to je istina. Ali je poletio, vinuo se iz gliba, ostavio lijepo sjećanje koje ne umire. Kad bi bilo više te hrabre ludosti, možda bi, drevno iskustvo prestalo da nas plaši. Nisam mu rekao šta mislim, jer je njegovo iskustvo suviše bolno, i bilo bi surovo da mu protivurjecim praznim tvrdnjama kojih se ni sam ne drzim u životu. Na ladji sam primijetio promjenu na Šehagi. Odjednom se povukao, zatvorio u sebe, ćešce ostajao sam. Govorio je manje, i bez ranije sigurnosti, gotovo uplašen, okrenut nećemu u sebi. Ili bi zastao usred riječi, široko otvorenih ociju, unezvijeren, kao da se sjetio nećeg mucnog, ili kao da osluškuje neki glas koji samo on cuje. Trajalo bi to samo tren, poslije sam sumnjao i da je bilo, ali me moja vlastita uznemirenost uvjeravala da se nisam prevario. Mislio sam da se to javlja njegovo sjećanje, od kojeg nikako ne može da pobjegne. Bilo bi rdjavo i za mene i za njega, postali bismo nesnosni jedan drugome. Ali kad god se vracao iz svoje mracne usamljenosti, bio je ljubazan kao i ranije, pa sam odbacio svoju sumnju. Ne bi mogao biti toliko hrabar ni toliko jak da me gleda blagonaklono pored mrtvog sina, ponovo ozivjelog u njegovu srcu. A možda su ta njegova trenutna gašenja samo tjelesna nelagodnost zbog lošeg mora. Jugo nas je pratio na cijelom putu, i brod je posrtao s nosa na rep.

Pitao sam ga zabrinut: Je li more uvijek ovakvo zimi? Obicno. Zašto onda putuješ svake godme? Volim Venedik. Veseo je, narocito sad, u vrijeme karnevala.

Šta se njega tice karneval? A kad nema karnevala? Sigurno je tmurno kao i kod nas. Kod nas je uvijek tmurno. Ne voliš Bosnu? Ne volim. Zašto se onda ne preseliš u Venedik? Možda bih i njega zamrzio. Bolje je ovako.

Ne znam da li je ovo njegovo hodocašce u tudji grad samo navika, ponavljanje onog što je uvijek cinio, bjezanje od sebe i od svoje tuge, i odlazi zbog neke ljubavne veze kojom se, makar i privremeno, oslobadja stalne napetosti, ali mi je njegovo oduševljenje tim tudjim gradom izgledalo neobicno, zato što je pretjerano, kao da ga istice nekome uprkos. Venedik je kao cipka, govorio je, gradjen za gledanje, stvoren za uzivanje, spreman na razumijevanje. Otvoren svemu što je ljudsko, on je grad zrelih ljudi, koji se ne stide i ne boje onoga što cine, koji ljudsku slabost prihvataju kao stvarnost, a ljudsku plemenitost kao dobrodošlu mogućnost. Imaju malo zakona, ali strogih i pravednih, jer znaju da je sve više lopova što je više zakona. Malo je upravljaca, i zato malo izjelica. Kaznjavaju, ali za prave prestupe, i bez samovolje, bez nepotrebne surovosti. Svi se brinu o drzavi, i svi daju porez prema svojim mogućnostima, a najviše troše na škole i na ljepotu grada. Ima bogataša, ali nema sirotinje. Ima nepravde, ali nema nasilja. Ima zatvora, ali nema mucilišta. Gradjani biraju upravu, ali je i smjenjuju, svake tri godine, najmanje. O svemu se dogovaraju, zato su mocni. Nisu stvorili raj, ali su život uredili kako se najbolje može. Zar i to postoji na svijetu? mislio sam zacudjen. Ja sam taj Šehagin raj osjetio nosom: grdno su zaudarali kanali u koje se neštedemice uliva necist ovog cudnog grada, a iznad nepomicne vode vukla se magla, vonjajuci na plijesan, kao da vjetar nikad ne produva ovo ljudsko naselje sa mnogo vode i malo kopna. Nešto mi se učinio sumnjiv Šehagin raj. Možda je on lijepu sliku života, kako ga zamišlja, kako ga želi, vezao uz ovaj grad, bez ikakva opravdanja, iz cisite zelje da negdje tako bude. Da bi mogao misliti o njoj, gledajuci našu sirotinju, da bi se mogao tješiti, gledajuci naš jad. Možda je to i dio njegove osvete: eto, kako u Venediku mogu! A možda je i nešto više od toga, vjera i zelja da ima negdje jedan grad, da ima negdje jedna zemlja, gdje život nije muka i nepravda. A ako ima na jednom mjestu, zašto ne bi bilo i na drugom? Taj grad iz mašte stvorila je zelja da bude. Nema ga, a on to neće da zna. Ovo putovanje je, izgleda, hadziluk njegovom plemenitom snu. - Zar nije lijepo? - podsticao je moju paznju, dok sam gledao stare nosace kako pogureni sjede uz zidove kuca, zaklanjajuci se od vjetra. Da li se i oni brinu o drzavi, ili o komadu hljeba? Da li oni vjeruju da je ovo raj? Jesu li za njihovo uzivanje gradjene one divne palate? Da li oni smjenjuju upravu? Da li njih pitaju za mišljenje kad se dogovaraju o drzavnim poslovima?

Ima bogataša, zato ima i sirotinje. Nije teško pozeljeti grad iz snova, teško ga je zamisliti u stvarnosti, još teze odrzati vjeru u njega. Kako je Šehaga sacuvao sliku svoje zelje? Upitacu ga poslije, kad sam saznam šta želim da ga pitam. Na pristaništu nas je dočekao Osman Vuk, koji je ranije stigao s tovarom vune. Htio je odmah sve da isprica o poslovima, ali ga je Šehaga prekinuo umornim pokretom ruke: poslije! Osman Vuk nas je odveo u gostionu na kanalu, Šehaga se smjestio u lijepu sobu s predsobljem, ja u manju, do njega. Ostavio sam stvari, umio se, i otišao do Šehage, da se dogovorimo šta ćemo danas raditi. Iznenadio sam se što lezi na postelji, obucen. - Ne osjećaš se dobro? - Malo ću se odmoriti. Osmjehnuo se: - Godine nikome ne praštaju. Ranije sam lako podnosio put. - Pokušaj da zaspiš. Doci ću poslije. Osman je sjedio u malom salonu na spratu. Znao je da Šehaga lezi, ali je izgledao više razocaran nego zabrinut. A kad sam rekao da je Šehaga umoran od puta, sumnjicavo je mahnuo glavom. - Da je samo umoran, ne bi legao. Neće čovjek doci iz Bosne u Venedik, da se zavuce u sobu, je li tako? Ne svidja mi se kako izgleda u licu. Nikako mi se ne svidja. Ponovio je to i kad smo ušli u moju sobu. Vajkao se: kud da mu se baš to desi! I nije ga trebalo nagovarati da istrese kako se večeras dogovorio s nekim Grcima i jednim Hercegovcem, da igraju barbuta. A eto, neće moci, i propašce mu sigurna zarada, jedno zato što će sigurno biti potreban agi, ako je nazebao ili pokvario stomak, a drugo, uz njega su pare od prodate vune, a tolike se pare ne nose u noć, narocito ovdje u Venediku. Tako ti je kad je čovjek siromah a baksuz. A sinoć je gubio, samo da Grke namami za ovu noć. - Otkud si ti siromah? Dobro zaradjuješ, gdje su ti pare? - Šuplje mi ruke, pare odmah propadnu, samo što ih vidim. - Na što daješ? Na zene? - A, na što ne dajem! - A ako i večeras izgubiš? - Da se nisi sjetio onog Brcaka? - nasmijao se veselo. - Ono je drugo. Brcak je car kockara, a ovo su trgovci. Prodali su dvije ladje maslinova ulja. Koliko sam sinoć vidio njihovo znanje, jedna bi mogla biti moja. - Zar je pošteno da digneš ljudima tolike pare? - Digli bi i oni meni, kad bi mogli. - Dobro, ja ću ostati sa Šehagom. Ti idi za tim svojim djavoljim poslom. Pare od vune ostavi kod mene. Napiši koliko ima.

- Nezgodno mi je da te toliko zamucim. Možda treba presjediti cijelu noć. Nezgodno mi je, zaista. - Znam da ti nije nezgodno, samo tvrdiš pazar. Zato si mi sve ovo govorio, da bih te zamijenio. - Jesam, pošteno da kažem - rekao je smijuci se. - E pa, hvala ti, valjacu i ja tebi. - Šta mislis da je Šehagi? - Sigurno je pokvario stomak. Reći ću gazdi da spremi malo kamilice, pa mu daj. A možda neće biti ni potrebno. Sad je umanjivao opasnost, pravdajuci se što će noć provesti u kockanju a ne uz bolesnog agu. - Zašto Šehaga svake godine dolazi u Venedik? - upitao sam ovog čovjeka koji zna sve tajne. - Bio je ovdje sa sinom. Prije nego što je otišao u rat. Sin je ludovao cijelo veće. Vidjećeš, Šehaga će sutra obici sva mjesta gdje mu se sin veselio. O, muko moja! Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo. Uvece se buka karnevala priblizila našoj gostioni, i Šehaga se digao da vidi, ali je posrnuo, kao da su mu noge glinene. Jedva sam ga pridrzao da ne padne. Uplašen slabošcu ovog jakog čovjeka, zamolio sam ga da se raspremi i legne, a karneval ćemo vidjeti i sutra. Nemocan, dopustio je da mu pomognem, i legao, zatvorivši oci. Nije ih otvorio ni kad se buka zacula pod našim otvorenim prozorima. Pogledao sam na ulicu. Stotine muškaraca i žena, u najneobicnijim i najludjim haljama, tiskalo se u neopisivom metezu, glasovi su se slili u mocan šum, u kojem se jedva razabiralo išta pojedinacno, svjetlo baklji i lampiona blještalo je na tihoj vodi kanala. Zbunjeno sam gledao tu šarenu gomilu što se vrtjela, ljuljala, zajedno kretala i zastajala, a opet je svako za sebe jurio, skakao, igrao, pjevao, kao da su se takmicili ko će uciniti više ludosti. Okretalo mi se u glavi od tog cudnog veselja što je licilo na razdrazenost. To nije radost, to je otimanje. Brze! Ludje! Juce je bila cama i strogost, i sutra će biti, ugrabi što više od današnjeg slobodnog dana! - Šta vidiš? To je Šehagin glas. Prišao sam mu: - Kako ti je? - Šta si vidio na ulici? Rekao sam, u tri riječi. - Ne svidja ti se, izgleda. - Ne znam. Zure da se izluduju, kao da ih sutra čeka zatvor. - Izdvojen si, zato ti izgleda cudno. Da si s njima, bilo bi ti lijepo. - Možda. - To je svacije veselje. Dovoljne su tri krpe da ne budeš ono što si svaki dan. I maska na licu, da sakriješ sebe pravog, i da se ne stidiš nikakve ludosti. Zato što ih svi cine. To je mudar dogovor: hajde da ne budemo pametni! Sve je dopušteno, ništa nije ruzno, ništa nije grijeh. Ne čini to pojedinac, za inat svima, da bi bio obiljezen. već svi. I onda grijeha

Nekoliko dana i noći biti ono što hoćeš. kako i jest u životu. to je lijek za dušu. naredaba. I odmah sam znao da sam pogriješio.A onda? . neka kaze ono što mora. stida. Rekao je samo to. nije to ono što ga boli. Ne znam . stegnut. Šehaga je okrenuo glavu prema zidu. da dodjem sebi. Glas mu je suh. Ne. ne pogledavši. a nisam se usudio da ga pitam. i Šehaga je stavio pod jastuk. tih. pomalo tuzno. Na brodu je volio da mu pričam o ljudima. do novog ocišcenja. preglasni smijeh. Njemu je svugdje dobro. . buka utišala. O svojim ratnim drugovima s Hocina i o drugima koje sam poznavao. od zabrana. Ništa nisam upitao. lazi. raspusni vrisak. huk je negdje dalje. s maskama. Ništa ne odgovorivši. grubosti. .Onda opet po starom. Osmjehnuo se: . Ne znam. ništa nisam rekao. Mislio sam da dodjemo svake zime. o Avdagi Suprdi koga nije ubio rat već kriva kruška. da udahnem vazduha. ne znam zašto je otišao. . o ljudima i stvarima koje najjasnije vidiš kad im se smiješ kroz suze. A nicim mu ne mogu pomoći. odahnuti od svega. stotinu započetih a nedovršenih pjesama. u drugom kraju. otišao je da se kocka s Grcima. Predao sam mu novac koji mi je dao Osman. o Salihu Golubu i njegovoj jadnoj sreći. i gledao u njegovu bjelokosu glavu.Cijelu noć smo proveli na ulici.Za osamnaest godina što je rastao preda mnom. pomalo smiješno. A nekad mu zavidim na naravi. slušao sam huk karnevala. o knjigovescu Ibrahimu koji je pobjegao u rat od svoje tri zene. o Rabija-hanumi i njenoj kasnoj ljubavi. nikad nisam vidio da je tako veseo. o Mahmutovom strahu i prolivu. Nije trebalo to da kažem. Ljudi će misliti da smo svi takvi. . Rekoh da sam pustio Osmana Vuka. Zalio sam ga.Bio sam ovdje sa sinom prije cetiri godine . . Ulica se ispraznila. Provalilo je iz njega.To spadalo će nam pronijeti slavu po svijetu.Hoćeš li da ti štogod pričam? . Nije htio da ostavi drugove. Prišao sam prozoru.nema. možda i više što ne govori. A onda je otišao u rat.rekao je iznenada. možda. Mi to ne umijemo. a bolje bi mu bilo da je ratovao s njima nego s Rusima. Cuteci. Upitao sam ga: . nije mogao da ne kaze.A ja jedva cekam da se vratim kući. o hadzi-Husenu Pišmišu što se sklonio od povjerilaca u daleku Ukrajinu.. ni prijekora. slušao kao i Šehaga. . i opet se okrenuo zidu. ali je otplatio dugove s najtezim kamatama. što krije bol.

Ne! . i uskoro se smirio. ako boga znaš! Kad god kreneš. rano si krenuo. jer se sa srcem nije šaliti.smijao se Šehaga. pa se ispravio. i jutros ih puste. provešce me po ovoj venedickoj ljepoti. Tako je Osman ostao i bez onog što je dobio i bez onog što je sam imao. kad je zaspao. rdjavo se proveo u igri. odvedu u zatvor Osmana i Hercegovca..Zašto? Kud zuriš u onaj jad. Bila je pusta. . ali im odrape debelu globu. te ti on skoci. i od sebe nepoznatog. na koljenina. . i da ne puši. Kad su im kola pošla nizbrdo. Cak je i zaspao. Ujutro se probudio gotovo zdrav.Možda ti ne bi škodilo. Kasno u noć. Pobjegao sam od ove cudne noći. Ali ga je presjekao iznenadan bol.Zar uvijek moraš da praviš guzvu? .Misliš da je srce? . bolestan od tuge kojoj nisam znao razlog. Grci su poceli varati. sam na ulici. ostacu i bez ovo malo krvi. stignu policajci kad cuju njihovu dreku. . on ih opomenuo a oni bezobrazno nastavili. kako ljudi lako pristaju da se pusti tudja krv. zgrcio se. .Igraj sa mnom! Zacudili smo se.Volio bih da ovoj ljepoti što prije okrenem ledja. Osman Vuk se vratio kasno. Šalio se. bradom gotovo dotaknuo koljena. sjedeci u postelji. pričao kako ćemo nadoknaditi ovo lezanje i badavadzisanje. Licio je na samrtnika. utopljen u tišinu kao u ovu kanalsku vodu što ne otice. Šehagu sam našao pred posteljom. glavu je naslonio na krevetsku dasku. . pokušavajuci da se odupre nemocnim rukama.Da pozovem ljekara? . Nagovorio sam ga da ne ustaje. Jesam li cuo jecaj? I tezak uzdah što se otkmuo u plac? Ali kad sam došao do njega.Boze moj. Stao sam na rub kanala. . nad tihu vodu. .šapnuo je.Odjednom sam pretmuo. i rekao Osmanu: . prebije ih kao macke. da će mi oci ispasti.Pa dobro.Izgleda. zaprljana svime što je ludost bacila ili izgubila. A doktore ne zovi! Pustice pijavice na mene. opkoljen sjenkama tudjeg mraka. cudno tiha poslije buke što je potresla kamene zgrade. . Dao sam mu kamilice. pocutao trenutak. Podigao sam ga i stavio na postelju. lezao je u istom polozaju. Priznao sam iskreno: . izašao sam na ulicu. blijed u licu. da te poslušam. i tiho disao.

.grdio ga je Šehaga. i izgubio. . aga. ne u riječ. drugi se šegaci. Izgubili smo obojica. Nije pravo. Liciš mi na kopca. . .Zašto si to učinio? . izraz lica izgubljen. . svega u deset bacanja. zaprepašten neočekivanom srecom. . i sjeo. Jednome kao da je sav život u pitanju. Igrali su kratko.I ja bih volio da dobijem. Zašto da praštaš ikome? . i izašao iz sobe. kao uzetom rukom. ili hoce da pomogne ali neće da pokloni. . ne treba ti veća kazna. . sve bi nas podavio. zgrcio.Gatao sam: ako on dobije. A ti ćeš svoju uhvatiti. sve je tvoje. Jedan se pece na zeravici. drugi se zabavlja. Kako da se smirim? Toliki novac! Hoćeš li da odgadjimo? Nemoj da odgadjamo. Znam da dobro igraš. možeš samo da dobiješ. aga.Mucno mi je da te gledam.Mogu da izgubim priliku.Šta si se ukocio! . Meni je izgledalo dugo.rekao je potišteno. Smanjio se. aga.Ne bih. . kao da se kaznjava.upitao sam Šehagu prijekorno. .Vidim.. Ali je sreća okrenula ledja Osmanu kad mu je bila najpotrebnija.rekao je Šehaga ozbiljno. kao bolest. Boze sacuvaj! E. Ali ovdje nema varke. drugi uziva u njegovoj muci. zbunjen.Zakuni se! Ne u dušu. . šta to govoriš! . s tobom? Odakle meni novac? Šehaga je izvukao novac ispod jastuka. Osman je ustao i kroz prozor bacio kocku u kanal. i svejedno mu je da li će dobiti i izgubiti.Kako. Ništa ne gubiš. Ruke ti dršcu . Ne moraš svaku da uhvatiš. Ako izgubiš. sjedaj! Osman je privukao sto do postelje. onda. dobicu i ja.Podavio bi! Zato si mi drag. . Gubio je. aga. Jednome duša strepi. oci mu postale tuzne.upozorio ga je Šehaga. Ako dobiješ. Bilo mi ga je zao. . već u srecu! Zakleo se.Smiri se. Osman je bacao kocku drhtavo.Sudbina ti ne da .Nikad više! . Bacaj! Gledao sam tu neobicnu igru u kojoj igraju jedan vješt kockar i jedan čudan čovjek. čini mi se. oznojio.Stotinu je prilika u životu. kad bilo. I volio bih da dobiješ.

Mogu li ti ja pomoći? Gdje je Osman? Ne znam gdje je Osman.Neću umrijeti.rekao je tiho. Nisam razumio o čemu govori.Šehaga.. .rekao je šapatom. .Ne boj se . pa evo. na drugom mjestu. zivim. a onda polako podigao ocne kapke i otkrio ugasle zjenice. oglasivši se krikom bola. . Jaci je i hrabriji nego što sam mislio. ruke je nemocno vukao po pokrivacu. nekud je otišao.Nije sreća ni u zivljenju. Šehaga? Bio sam bolesno uzbudjen zbog njegovog izgleda. Šta hoćeš? Reći meni. nikad nije dosta. zaprepaštenom kretnjom uhvatio rub pokrivaca. Uspio je i da se osmjehne. zbog tuzne sobe. Je li to smrt? . Ne ovdje. Ne treba . Vjerovatno bih rekao. ali drugom prilikom. Zacudo smirio se ubrzo i otklonio peškir kojim sam mu brisao oznojeno celo. nemajuci snage da ih podigne. Nisam učinio sve što treba. kao da će pasti s postelje. jer je poceo da se naginje u stranu.Zašto misliš na osvetu? Zar je sreća u osveti? . a tijelo kao da je postojalo sve slabije. . Vidio sam da je njegove kratkotrajne bodrosti nestalo. Nije dopustio da odem po doktora.rekao je tiho. zbog nerazumljivog razgovora.Gdje je Osman? Ne znam. Mirovao je nekoliko trenutaka.Ovo je naša stvar. lice mu se oznojilo i poblijedjelo. A kad mu se u zjenice vratio život.Kako to? Ne razumijem. O čemu to govoriš. ali tvrdo. Odmahnuo je rukom. . I odakle ti baš sad ta misao? Viknuo je. i ne treba miješati strance . Uplašio sam se. . šta ti je! Šehaga! Spustio sam mu glavu na jastuk. Bolovi su nalazili sve ćešce.Osveta je kao pijanstvo. Nisi ti za to. cak je rekao da se ne plašim. Zašto ne upita? Sve bih mu rekao. gotovo mrtve. . zbog muzike i veselih glasova s ulice. Moram da platim za zlo koje su mi ucinili. ljutito: . Nepošteno je ostati duzan. gledao me dugo i oštro. i poceo da vuce prema isturenoj bradi.A o čemu bi trebalo da mislim? Ali je naglo zastao. kriveci mu lice u bolan grc. ne ovako. Za što? Možda sam ovo očekivao. zbog tajne koja me plaši. usne se zgrcile. ne zeleci da odgovori. kao da prijeti. Kao da je nešto trazio iza moga cela. Kao da mu je tezak grc stegao utrobu.

Ali pravi krivac je u Sarajevu. nadmudrili. cudna mi je te njegova bolest. Rekao sam Osmanu da je Šehaga vrlo bolestan. ili da ga poslušam. pa gore. u nekome. Nego. u krcmama. a Osman se mucio izmedju zelje da ga baš time uplaši.Kako otrovan. Ti si slab da to uciniš. . . .Šta mu je? . Osman nije bio s nama. pa druga desno. da se upišem medju ljude.Zovni mi Osmana! Izašao sam u hodnik. izgleda.Mucio se.Ko nije! Možda ti.Odmah cu. pokazivao prema nebu.Prevario sam se negdje.Zar je dotle došlo? A možda si se ti samo uplašio. i objasnio mi gdje stanuje doktor. pa da umre. to bi odbilo druge goste. Zašto i ovo? . Ili se nije moglo izbjeci. ne. I mozak. a ja ne mislim toliko na njegovu nesreću.Znaš li šta je sa mnom? .Utroba mi gori. Gazda me snabdio sa dvije-tri riječi. jedva sam pronašao.Znam zašto ga zoveš.šaptao je modrim usnama.Prokleti bili! . Kao da je njušio zlocin. ali nije skidao pogled s mene. ako boga znaš? Šta to govoriš! . kad je grc popustio. Uskoro će mu bolest potpuno prituliti sjaj sivih ociju kojih su se ljudi bojali.Možda je neko nepoznat. za Osmanovim pogledom. pa da se mrznja produzi? . to je sve .Zašto mi nisi rekao? Sve si krio u životu. na putu. izgledalo je da će povratiti. vidje li ti: moga baksuzluka! Djavo mi ne dade da stanem na svoje noge.Pretekli su me.upitao je zabrinuto. nisam mogao da se saberem. . . molim te! Ne misli na osvetu! Ozdravićeš! . . . . placen.kriknuo sam. A pravo da ti kažem. a gazda je zbunjeno gledao u oguljeni strop. . Talijanom. pa desno. i da ga zove. .Idi Šehagi! . . Nemoj. .Ko te mogao otrovati? . I grlo. Ali. i. Čovjek možda umire preda mnom. njegovu i njihovu.Idem po doktora. . duboko je udisao vazduh širom otvorenih usta.Zovni mi Osmana! Nisam mogao da se maknem. otrovan. na nekakvom neobicnom jeziku koji nije nigdje postojao. nisam znao šta da ucinim. strahovao je da mu putnik ne umre u gostioni. pa dole. a pocelo je da me sazize na putu. treca ulica lijevo. koliko na surovost. na konacima.Da odem po doktora? . i straha od kobi riječi koju bi izrekao. pa je slijegao ramenima i zadovoljavao se opštim filozofskim razmatranjima (»sve je u bozijoj ruci«). ali to kao da nije smetalo ni jednome ni drugome. Osman je razgovarao s gazdom. . reuma što ga je stegla baš danas pomogla mi je da ga stignem. borio se da odrzi dah. Možda su momci.Neka Osman dodje! I ostavi me nasamu s njim.Otrovan sam.Ko? . Gazda se zabrinuto raspitivao za bolesnika. Da li je bolje da ga ne poslušam.upitao je šapatom. Ili Osman. . zaleci na mene.

Trnjak. . Po srecu nisam mogao otici. ocevidno. Šehaga se odjednom zgrcio. nad Velikim kanalom što je proticao kroz grad Šehaginih snova. polako izgovarao svoju poznatu litaniju imena bosanskih sela. Nekako sam ga nagovorio da podje bolesniku: dukati. a ipak toliko iznenadjeni onim što se dešavalo u sobi. Doktor je prišao bolesniku i pazljivo gledao.udarajuci prstima po lijevoj strani grudi. a možda i ne znajuci da su tu.. Kukavica. kako je to obicno cinio. Ne osvrcuci se na njih. Svejedno je i Šehagi. Glogovac. Nije mu potrebna petljanija sa sudom. Ako Šehaga bude imao sreće. O reumi. cule su se sumorne riječi o našoj sirotinji: . skupivši se u cvor od nevidjenih muka. U gostionickoj sobi. niti mi vrijedi da znam. Osman se okrenuo: .rekao je Osman . modar u licu. koji lijeci druge a sebe ne može da izlijeci. po ovog šepavog debeljka jesam. jedva mu se pomicala samo ruka. ocajni zbog nesreće koja je njih zadesila bolešcu ovog stranca. čini mi se. zapamtio sam samo molim i bolesnik) i zahvaljivao sam bogu što ima stvari koje su svima ljudima zajednicke. Ruka je još dozivala. koje nisam štedio. Osman Vuk je klecao pred Šehaginom posteljom. Kad smo došli u gostionu. kao da je obavljao mucan posao. usred zaglušne karnevalske buke. klonula.Sjetio sam se Mahmutovog bolesnog travara. Ako ne znamo. Šehaga se malo smirio. Ovo nije njihova stvar. tiha. ali Šehaga i ne boluje od reume. trazeci Osmanovu. Neka ostane da ne znamo. Na usta mu je udarila pjena. Blatište. Ne znam kakav je i koliko se razumije u bolesti. . ne zna mnogo. da su stajali kao ukopani.Želio je da pjevam naše pjesme. a u ovoj njegovoj bolesti više bi mu mogla pomoći sreća nego doktor. a pomoći već niko ne može.Srce . Ne znam više. Tako će i zapisati: umro od srca.Zloselo. ne dodirujuci ga.. rugajuci se našoj bijedi. i on će se praviti da ne zna. . jer je. eto. ali ne veselo i posprdno. govorio sam. Nemamo se cime hvaliti. Gladuš. i povratio guku ruzne tecnosti na peškir koji je podmetnuo Osman. pjevao sam. Paljevina. Slegnuo sam ramenima. Zmijanje. i drzeci Šehaginu mlitavu ruku.Znate li šta mu je? . Svejedno je i nama i njemu. i samo su kratko objasnili doktoru da momak vraca bolesniku. rekao je Šehaga. Crni vir. pokrenuli su mu škripave kosti. sudbina upravo njega odredila nesrećnom Šehagi. Želio je da govorim naše riječi.upitao je kratko. možda će mu on biti sreća. već muklo i odsutno. Vukovije. ali nisam mogao da biram. sa strahom. Doktor je klimnuo glavom. vidjeli smo kako u Šehaginom predsoblju stoje gostionicar i njegova žena. Dukatima sam ga i ubijedio. jer niti je on znao moj jezik ni ja njegov (sve naucene riječi su mi pospadale iz glave.

a ispod spuštenog ocnog kapka kliznula je suza.Jedan. rijetko sam kad nešto toliko želio. sam je trazio da naša riječ. Njegova mrznja prema zavicaju i prema ljudima. Ljubav je ipak jaca od svega.. kakva bilo. i jeza me prošla cijelim tijelom. i sjetio se onog što je volio a krio. siguran da će dug biti surovo vracen. da ne bi bio sam pred velikom samocom. umiren. Klimnuo sam glavom: govori. obojica su ćutali. što mu tiho plazi do uha koje sve manje cuje. naginjuci se prema Šehaginom licu što je sve beznadnije blijedjelo. za čovjekovim glasom. Ili se sjetio tek pošto je zelju za osvetom saopštio Osmanu. iz kojeg je bjezao. bila je samo povrijedjenost. cetiri. koja tuga. koje nikad ne zaboravljamo? U početku ljubav. obavljao je najplemenitiji posao u životu. pred konacnom tudjinom što ga je cekala. duša mi se potresla. lupez. ovdje u tudjini. da ne bi bilo sasvim gluho i pusto pred velikom pustoši. tri. tu skrivenu ljubav. koja radost.Osman ga je uhvatio za prste. prolaze njegovim mozgom što se gasi? Koje slike. još je drzao Osmanovu ruku. u životu mrznja. Kakve misli. pet. Nešto kao olakšanje prešlo je preko blijedih obraza.. neumitna. . neću tako da mislim. Osman Vuk je glasom promuklim od uzbudjenja poceo da izgovara brojeve! . jedan mrtav. i samo oko stisnutih usana stajao je modar kolut. nemam prava da sve obezvrijedim sumnjom. drugi ziv ali nepovjerljiv. Odjednom sam shvatio sve. ubica. ljubav prema korijenu i ceznja za blizinom ljudi. U Šehagi se javila potreba za zavicajnom toplinom. još je želio to govorenje. za tren. A ako sam se prevario? Ako je taj posljednji stisak polumrtve ruke bio samo poziv na osvetu? Ne. Pokušali su da se stegnu. dva. Nisam saznao. za dva. A kad je misao o osveti izblijedela pred blizinom smrti. kao da bi mi to saznanje otkrilo mnoge tajne o ljudima. Zaboravio je osvetu u predsmrtnom casu. bjezeci od sebe? Da li vidi ljude koje je volio? Da li zali što nije drukčije zivio? Da li se posljednje mrvice njegova sjećanja lijepe za zavicajno nebo djetinjstva. Još je bio ziv. šta bilo! Tiho. na kraju sjećanje. kockar. isplutala je sama od sebe njegova skrivena suština. sjenka tuznog zadovoljstva pokrila je samrtnicko lice. Ili potreba za ljudskim govorom. a želio sam da znam. Osman Vuk. možda? Da li zamišlja rodni kraj. Osman me pogledao. Nešto je htio. bude posljednje što cuje. A onda me ledeni znoj oblio zbog misli što mi je kao munja sijevnula u glavi. posljednje.

vidio sam ljudsku mrznju. ali je plemenitije. ubistvo iz daljine. I život. a mislio sam. Manje je istinito. i manje vjerovatno. kao opsjednut. .Vidio sam smrt mocnog čovjeka. I smrt. Odlucio sam se za ljubav. samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav? Kao da je o tome visio sav moj život. vidio sam možda. I ljepše: tako sve ima više smisla. ubila ga je tuga.

pitao sam Tijanu. Je li dolazio Osman? . od prijatelja. a onda se sve vracalo u obicne ljudske mjere. Ucinili su me osjetljivim tudjina i jedna cudna smrt. propinjuci se nada mnom. tuzan. vidio sam njihove glave kako se priblizavaju jedna drugoj. Mislio sam o dobrim ljudima.vikao sam. Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje. Svaki dan. mislio sam o dobrom rodnom nebu. sve je širina bez granica i medja. bez tebe je moja misao osakacena. ponekad i ljudski. kao u snu. To isto sam mislio grleci Tijanu. I groznica što je pocela da me trese još na putu. Prepoznao sam sve. bez tebe moje srce vapi. Teška vatruština me odvojila od Tijane. Nemoguće! Ali se nisam usudio da pitam. i smijeh. i znao da je Tijanma. nije to bolesna utvara moje groznice. I mislio. ne! . i rasli pred mojim ocima. kao voljenoj zeni: bez tebe je moja duša gubava. a kad je teška groznica prošla. u tudjoj zemlji. bez nogu. ne poznajem te. pretvarajuci se u ogromna cudovišta. vrativši se u zavicaj. Tvrdjava Gledao sam zvijezdu večernjacu.vikao sam. Pao sam u postelju istog dana kad sam se vratio. ostao je mucan zamor u tijelu bez snage. Nisam mislio o zlu i jadu u svojoj zemlji. jurili su pobješnjeli konji. moj uzareni mozak je sve izmislio. iz beskrajnih praznih prostora culi su se raspameceni krikovi. bez glava. Nisam ni znala kako je dobar čovjek. njenom blizinom lijececi se od strepnje. njenim mirisom oslobadjajuci se od tudjine. sve je crveno. izgubljeno. izokrenute ali prepoznatljive. i sebe. Osmanov. Možda zato što je jedan nesrećan čovjek krio da ga toliko voli. izgubljeno: zvijezdo poznata.19. Mislio sam da lezim u staroj sobi nad pekarom. Šaptao sam u sebi uzbudjeno. u tudjoj noći. bez ruku. Cuo sam kako se smije. sve je dubok bezdan. Jest. bez krila. iz tame su izlazili iskrivljeni. ubicu! . cuo sam njen šapat. mislio sam da lezim u pekarskoj furuni. nisam mislio ništa. tijelo se raspinjalo od navale bolesnih slika i glasova. sitni likovi mojih drugova sa Hocina. osjećao sam sitnu ruku na svome ogromnom celu. zbog straha što vlada svijetom. Jesam li i sve ostalo zapamtio? Nemoguće. u strahu. Dolazio je. od svega svijeta. gorio sam kao glavnja. sve je uzareno. . od mene poznatog.

eto zašto. Toliko se mnoze. Šta sam precutao? Ne znam. ali šta bi on? Dobrog prijatelja nije lako naci. zanimljiv. I Osman. zapisivao duznike? Ne znam šta je to u njemu što ga pokrece na neočekivane postupke. .Dolazio je. teze nego da je i dalje tavorio u bijedi. ucinice on. Gotovo sva. tako mu je bilo lakše. Kako bi velikodušni bogataš. a zapali su ga najobicniji i najdosadniji.opomenuo sam ga. kao da je kamen. srećan. Ne može više da izdrzi. Škodi mu i nogama. i Mula Ibrahim. Tebe pitam. iako je znao da još nećemo doci. Nešto si precutao . Jesi li zapisao imena duznika? Zapisao sam. njega nisam zapamtio. udala bi se i lako i brzo. ljut na mene. on. Dospio je dotle. ziv. nije on zapisao nijedno. Platice. u polje. i moja žena. dosadilo mu da sjedi na jednom mjestu. šta će on? I šta će ova moja jadna žena što je oci isplakala zbog mene. suzio je od sreće. i oduševljeno. kad sam došao sebi. Ne. da hrani macke i ganja miševe. da će od prodaje mladih dobro zivjeti. ovdje sam. Drugo je nevažno. Ako umrem. . . zao mi je. pjevaju i mnoze se. a kad me bolest oborila. izlazio je na drum. Je li to zelja za zahvalnošcu i poštovanjem? Je li zelja za necim neobicnim: niko to nije učinio. lijepa. mora više da se krece. Divio se neobicnim poslovima. Sve glavno sam rekao. Za Osmana? E pa. svi su dolazili. hvala bogu . jedva je čekao da se Osman vrati. A čovjeku su od svega najvazniji prijatelji. pa su je on i Osman satima tješili. Ziv sam.I Mahmut je dolazio.pitao sam i njega. a ljudi bez para. da mu preda magazu. Osman se ljuti. A onda je zacutao. nisam ga se bojao. cist.mislio sam. kakav je zaista bio u tom casu. A možda je i dobrota. Davao sam zito na veresiju. Šta mi je trebalo da trazim nevolju po tudjim zemljama? Ima je dosta i ovdje. gajeci neostvarivu nadu. kuce ko kuce. Sad namjerava da gaji kanarince.I šta ćeš sad? . kanarinci vode ljubav. neće se udati ni za koga. Gledao me prijekorno što sam odlazio. mislio je. Doduše. Treći dan. što sam prezdravio. koji je maštom letio po oblacima. a voli i da se vidja s ljudima. Zašto si davao na veresiju? Zašto! Zima teška. Šta je to nevažno? Pa to. Za sebe je Mahmut rekao da neće ostati na ovom poslu. njoj je lakše. neprestano je sjedio nada mnom. kao da je drvo. I šta ću u tom bijelom svijetu? Ljudi ko ljudi.Je li dolazio Osman? . kad imadnu. . cinilo mu se da nam je blizi. mlada je. Bilo mu je pusto i teško bez mene.Hvala bogu. Šta je to sad? Ovaj smiješni sanjar više voli nesigurnost sa snovima nego sigurnost sa samocom. to je ugodan posao. lijep. i osjećao se prevaren. i ostacu ovdje. Za koga bi se udala? .šaputao je. i rukom nemirno prešao preko mršavog lica.

uvijek u odbrani: zatvorena tvrdjava. Šta može! . kao što je i on svima oprostio. Uvijek je na strazi.Jesu li kadija i Zafranija krivi za Šehaginu smrt? . da je to Šehaga i da je zaista mrtav. Upropašcuje se svime što ucini. . ne pamti ono što je bivalo. Ispricao mi je kako su sahranili Šehagu. da bi pomirisao leš. Osman se zahvaljivao.Lako je biti dobar na tudji racun . grdeci Mahmuta dobrodušno: ostario. Svi su izrazavali saucesce njemu. kadiji i Zafraniji najusrdnije. . sasvim priblizio Šehaginu zutom licu. u okovanom hrastovom sanduku. Mahmutova žena se slozila. . Neprijatelji su oko nas. koja je pala u postelju zbog ove konacne nesreće. Cak je rekao kako se Šehaga. a on se nasmijao: .rekao je Osman i mirno primio novac. da bi se sam uvjerio. uskoro će se rasprsnuti ovaj prividni mir. ali je njegova misao bila zauzeta drugim brigama. I hvala bogu što je tako. Na što bismo licili da smo razvaljen obor. Izgledao je ozbiljan. Možda je i vjerovao onima koji vide. Odgovorio je prijekornim pitanjem: . Osmanu.Koliko si već puta prodavao kucu? . kao cvijet. i molili ga da prenese njihovo zaljenje Šehaginici. Rekao sam mu to. . Mnogo svijeta je došlo u veliku kucu da vidi okovanog i nevidljivog Šehagu. jer mu je mrtav neprijatelj sigurno miliji od zivog prijatelja. s ledenim i šiljatim osmijehom.Kao i svako. I Zafranija je došao s kadijom. a nije sazrio. cak je trazio da se odmah proda.. Rekao je to hladno. Zvao te da ti ostavi u amanet osvetu. nadajući se da Osman neće na to pristati.Bog s tobom.upitao sam Osmana. Da li mu je Šehaga zavještao osvetu? Ako jest. a vidio ga je samo kadija s pisarima i svjedocima.Kako bi oni mogli biti krivi? Šehaga je umro od zalosti za sinom. Ko će od njih biti brzi? Ko će prvi optuziti Becira Tosku za još jedan zlocin? .Sam je rekao da je otrovan.Prodacu kucu. Ali Osman nije Ahmet Šabo koji ima više duše nego pameti. na samrti. ali mu je srce pjevalo. On zna samo za sadašnji trenutak. Briga Osmana za dušu! Pristao je. Dobro sam znao Osmanovu kurjacku cud. Rekao je Osmanu da će prodati kucu i namiriti manjak. i zlom i dobrom. a sebi priredio ogromno zadovoljstvo. ali se.Sad ću prodati. Teško onima koje je pomenuo. učinio je cast mrtvom Šehagi svojom posljednjom posjetom. a vratili ga mrtvog. Otišli smo s njim zivim. kakvu osvetu! Zvao me zbog poslova. kao ševa. ne misli na sutrašnji dan. pomislio sam. za svaki slucaj. sjetio svih svojih prijatelja i molio ih da mu oproste ako je koga uvrijedio.

Narocito je pogruzeno klimao mršavom glavom kad smo se vratili djeci. ali nama dovoljan. savijenih šiljatih koljena. ozalošcen. Lud sam što o tome mislim. i ne znam da li potvrduje ili sumnja. djevojke. sluša. pošto smo ispratili deset vezanih Zupcana na putu u tvrdjavu. Preuzeo je poslove pokojnog Avdage. i sluzbu djecjeg ucitelja. . Ljudi su psovali sve ratove na svijetu. i sad je zadobijenu pravdu placao surovošcu. ali ću upitati. Nemoguće je. i kad se pozališ da se ne osjećaš dobro. ocevi. pa i to tiho i oprezno. Placu. ali su placali danak i išli u vojsku. Ali mene nije zaboravio. Ucim djecu citanju i pisanju. Samo sam želio da što prije odem iz ove kuce. Avdija Suprda? Svejedno kako im je ime. sudbina im je ista. ili se još nada? Koji će poginuti od ovih što odlaze? I gdje? U dunavskim mocvarama? U besarabijskim šumama? Na dalekim nepoznatim poljima? Gledao sam. Odgodio sam dok se u meni ne stiša strah. uselio se u kucu. cuteci. A s Mejdana su vojnici odlazili u rat. Dobio je svoje imanje. do kraja uplašen surovošcu ljudi. Otjerali su carske sluzbenike. Smail Sovo. nadajući se da će u njima ostati štogod od mojih naivnih riječi. i kad kazeš da je vrijeme ruzno. ali ne i njegove navike. A u mome dragom zavicaju opet su se razvili vojni barjaci i kupili ratni nameti. i cuteci. I njih prate majke. Berber Salih s Alifakovca stoji po strani. malen. kao da sam trazio lijek medju njima. i nisu dali ni namet ni ljude.Ipak ću upitati Tijanu o onome što mi se ucinilo da sam vidio. Ramiz nije uzalud sjedio u Zupci! Moj dobri Mula Ibrahim. Medju djecom sjedi ponekad i Mahmut Neretljak. sestre. ili cute ubijeno. pokušavam da ih naucim dobroti. Je li saznao istinu o sinovima. Zupcani su išli izmedju naoruzanih strazara kao da su zacudjeni: zašto ih vode? šta su ucinili? Zene i rodjaci su ih pratili na odstojanju. Je li medju njima neki Ahmetaga Misira. nikakvu drugu ne bih mogao prihvatiti. ali ću upitati. sa strazarima. trlja bolesnu nogu. je li Husein Pišmiš. govorio je samo o vremenu i o zdravlju. Našao mi je jevtin stan. i platice to tudjom i svojom glavom? Gdje je ljutiti telal Hido koji bjezi od sirotinje? Je li neki drugi Ibrahim Paro utekao od svojih žena? Jesu li ovdje sinovi nekog drugog berbera Saliha s nekog drugog Alifakovca. istjerao zenu i svog bracnog zamjenika s petoro djece. koji je postao aga. klima glavom. postao muselim. Pobunili su se samo seljani iz Zupce. Pored njih je išao bivši austrijski zarobljenik. jer sve može biti sumnjivo. veseli Ferid.

a ne mogu da se oslobodim strepnje. neće se vratiti. kad odrastu? Hoce li zivjeti glupo kao i njihovi ocevi? Vjerovatno hoce. Izginuli su. .Svejedno da li su tuzni ili lazno veseli. Hoce li i ova moja djeca ici tim istim zalosnim putem. ali u to neću da vjerujem. Ni moji drugovi nisu se vratili. Neću da vjerujem. svi.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful