Meša Selimović: Tvrđava 1. Dnjestarske mocvare 2. Tuga i smijeh 3. Sreća, ipak 4. Neprijateljska zemlja 5. Prazan prostor 6.

Cudno ljeto 7. Mrtvi sin 8. Junak koji se boji usamljenosti 9. Dječije svirale 10. Mladic cista srca 11. Neću da mislim na Ramiza 12. Tuga i bijes 13. Otmica 14. Moc ljubavi 15. Otac i sin 16. Nadgrobni natpis 17. Vjecni tragac 18. Smrt u Venediku 19. Tvrdjava

1. Dnjestarske mocvare Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. Reći ću samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kiša nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa mnom je došao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kući, prema dalekom zavičaju, došao je zato što sam, plivajući, izvukao iz opasne rijeke njegov probušeni camac i što sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na ledja, i nepomično zurio u mutno tuđe nebo, zeleći da umre. Nikome nisam pričao o tom Hoćinu, kad smo se vratili. Možda zato što sam bio umoran, i zbunjen, što mi je sve to hoćinsko izgledalo čudno, kao da se dešavalo u nekom drugom životu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj što je suznih očiju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajući. Ništa nisam žalio, nisam bio pozlijeđen, nisam se osjećao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto učitelja, i djecu koju sam podučavao, išao sam u neku slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hoćina, među vaške i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad. Iz tog čuda što se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva dogadjaja, i pričam o njima ne zato što su teži od ostalih već što ih nikako ne zaboravljam. Prvi se tice jedne bitke, medju mnogima. Otimali smo se o jedno utvrdjenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u mocvarama oko utvrdjenja, i naših i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmedja od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leševe, koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okruzivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu. Drzao sam glavu u rukama, te večeri, sjedeci na mokrom panju, pred jadnom vatrom koja nam je kopala oci, zaglušen kricima barskih ptica, uplašen gustom maglom dnjeparskih mocvara što nas je uporno zavijala u zaborav. Ne znam kako sam te noći uspio da prezivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvizducima, u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nećega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko. Drugi dogadjaj je ruzan, i uzalud pokušavam da ga izbacim iz sebe. Cesto je u meni, i kad ne želim. Sve ga ponovo vrati, cak i ono što mu je suprotno, neciji veseo smijeh, golubije gukanje djeteta, njezna pjesma o ljubavi. A moje sjećanje uvijek potice od kraja, ne ovako kako sada pričam, zato je možda ponešto netacno, ali drukčije ne biste razumjeli. U trecoj ceti, desetorica Sarajlija odmah su se izdvojila, od straha pred nepoznatim krajem, nepoznatim neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. U svakome od nas, za drugoga je bilo nešto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedan drugome za misao o zavicaju i porodici, nijemo gledanje i cudjenje, šta to trazimo u tudjoj zemlji, osim svoje i tudje nesreće. Vracao sam se medju njih, kao da sam dolazio kući. Bili su obicni ljudi, dobri. Neko je na vojnu došao zato što je htio, neko zato što je morao.

Ahmetaga Misira, krojac, a ne pamtim ga drukčije nego pijana, dugo je želio da postane aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, što sigurno nije želio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snazni Mehmed Pecitava, uvijek golih prsa, najruznijim riječima je psovao i rat i onoga ko ga je izmislio i sebe što se prijavio, ali nikad nije htio da kaze što se prijavio. Ibrahim Paro, knjigovezac, rasjecene gornje usne, što je, kazu, biljeg srecna čovjeka, imao je tri zene u Sarajevu, i šalio se da je od njih utekao. Dvojica sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata, iako je jedan od njih, stariji, ponio britvu iz oceve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za zivu glavu nikoga drugog. Hadzi Husein, zvani Pišmiš, zapao u dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo, kazandzija, pošao s drugima, u picu i oduševljenju, pa je oduševljenje izvjetrilo ubrzo, kad i pice. Avdija Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i pošten u oba posla, a ne zna se koji je gori. I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim Paro se zauvijek oslobodio svojih žena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za svaku zenu. Husein Pišmiš je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarsku mocvaru. Stariji od dvojice brace zaklao se britvom jednoga ranog jutra u ukrajinskom selu gdje smo zanocili. Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda. Smail-aga je pobjegao kući prije završetka vojne, nestalo ga je jedne noći, i poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat završio, došao u sarajevo, izbezumljen od brige za zenom i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija Suprda, barjaktar, junak koji se nicega nije bojao, koji je ostao ziv u stotinu juriša i iznio citavu kozu ispred hiljadu kuršuma, poceo je da se bavi vocarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s kruške i umro. Tako, eto, ja ziv, jedini, pričam o njima mrtvima. Pa, da pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni zivi pa da pričaju o meni mrtvom, pogotovo što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaju šta ću ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke više od njih nema. Ostace samo ono što ja, pravo ili krivo, kažem o njima. I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tice ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Šta će oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Šta će tamo krojac Ahmed Misira, šta će knjigovezac Paro, šta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, šta će kazandzija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su odrzali taj nesrećni Hocin, da su osvojili tudju zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tudje muke? I da li bi srecnije zivjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojac Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i išao da pogine u nekim nepoznatim mocvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hocinu i nekom drugom Dnjestru. Pametni Mula Ibrahim kaze da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad neće biti drugaciji. Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrcu drugova u hocinskim pištalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo,

kao da se neka nerazumna a strašna sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjećanja, suviše naglo sam iz miroljubive dosade ucenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potrazio na zemlji. Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo slucaj koji hoću da ispricam. Doduše, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja, postali su grublji, nemilosrdniji, možda zbog beskrajnog prostora koji ih je odvajao od kuca, možda zbog surovosti koju namecu rat i stalna blizina smrti, pa opet, zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom casu ostaneš zaprepašten, i pitaš se u cudu: ko su ovi ljudi? Nemoguće je da su to oni isti koje sam dvije godine poznavao. Kao da ih je rat dugo kuzio, i zlo u njima, dotle skriveno, možda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest. Sa straze sam se predvece vratio konacištu, stopi cvrste zemlje medju barama, s kolibom u kojoj je zivjela još mlada žena, s troje djece, i s mršavom metiljavom kravom u staji od pruca. Brinula se o djeci i o kravi, sama, muz joj je sigurno s onu stranu mocvare, protiv nas. Nije govorila o njemu, nije govorila ni o čemu, a nismo je ni pitali. Sklanjala se od vojnika, a uvece se s djecom zatvarala u kolibu. Licila je na lijepu mladu nevjestu u nekom našem posavskom selu, i gledali smo za njom dok je zamicala za staju, za šašu, cvrsta, uspravna, ali nismo ništa govorili. Možda zbog djece. Ili zbog bajraktara Avdage, koji bi glavu otkinuo svakomu zbog ruzne riječi o tudjoj zeni. Ili smo se još stidjeli jedan pred drugim. Toga dana, kad se sve desilo, nije bilo bajraktara, otišao je nekim vojnickim poslom, a ja sam bio na strazi. Sacekali su me namraceni, s nekakvom zluradom prijetnjom u ocima. Idi u staju - rekli su mi. I samo su to ponavljali, kao naredjenje, pozurujuci me i ne odgovarajuci na moja pitanja. Djeca su cucala kraj vrata kolibe. Obišao sam kucu i stog šaše, ušao u staju. Na zemlji je lezala žena. Ibrahim Paro se otresao od slame i paucine, i pritegavši kaiš izašao, ne pogledavši me. Žena je lezala mirno, golih butina, nije ni pokušala da se pokrije, cekala je da sve prodje. Kleknuo sam pored nje. Lice joj je blijedo, oci zatvorene, okrvavljene usne stisnute. Uzas je prešao preko nje. Povukao sam bijelu rubinu i pokrio je, maramom pokušao da joj obrišem krv s lica. Tada je ona otvorila oci i pogledala me zaprepašteno. Nasmiješio sam se, da je umirim: ne boj se, neću ti ništa. Ali kao da se još više zaprepastila zbog toga, u ocima joj je sijevnula mrznja. Izvadio sam iz torbe peksimit, nisam ga pojeo na strazi, i pruzio zeni: uzmi, daj djeci. Odbacila je peksimit, jarosnom kretnjom, i pljunula mi u lice. A ja, ništa nisam učinio, nisam se ni pomaknuo, ni obrisao. Ukocila me njena muka. Jer, sve sam shvatio, u casu. Da sam učinio nasilje nad njom savladanom, kao i ostali, podnijela bi stisnutih usana, i mrzila bi nas, pse, cijeloga života. A ljudski obzir i sazaljenje, nakon nasilja, što joj je izgledao kao potres, kuga, kob koju bog šalje i čemu lijeka nema, nenadno su probudili njeno dostojanstvo i pokazali joj mjeru ponizenja. Od zrtve nedohvatne sudbine postala je žrtva surovosti. Ja sam tu zenu najteze povrijedio, teze nego svi ostali. Ustala je i pošla prema vratima, pa se predomislila, uzela peksimit i izašla, oborene glave. Ujutro smo sjedili pred stajom, natmureni, ozlojedjeni jedan na drugoga, ozlojedjeni na sebe i na cio svijet, zadavljeni barskom maglom a još teze maglom što se vukla po našim dušama. Žena je izvodila jedno po jedno dijete i umivala ih na pragu kolibe, a onda je ušla u staju, ne gledajuci nas, dublje zabradjena, da sakrije krvave pecate, pomuzla kravu, i mlijeko odnijela u kucu. Uzdišuci, Paro je pominjao boga.

Odjednom se stijesnio prostor oko nas. Žena je izašla iz kuce. zalio. Pricao je sa svima nama. i nestao iza šaše. Kako se dugo nije vracao. šta je htio. Vidjeli smo kako je zagazio u vodu do clanaka. Stariji od dvojice sinova berbera Saliha s Alifakovca je ustao i pošao prema šaši. sam dugo. Ustao sam. Nije se sagnuo. divio. jer se nije znalo zašto se zaklao. zamandalivši vrata. Ni iko drugi. ne dozvoljavajuci da se mrtvac prekrije. a niko nije pominjao sinoćnje nasilje. student Ramiz. samo da nešto radim. I dok smo cekali da dodje neko iz štale. više slušao nego govorio. a on nije ni zastenjao. mahnuo je rukom. u vodu. i kao da je već znao sve što mi znamo. jer nije umro ni od kuršuma ni od neprijateljske sablje. Više ga niko nije vidio. mucila me ova cutljiva napetost i zenina mirna mrznja. krv je lila kao iz cesme. Cudio sam se. Mladi Mula Ibrahimov pomoćnik. i kad smo svi bacili po grumen blata na mokru humku. Ispricao sam mu cijeli slucaj. nisam ni riječi progovorio. mladji brat je pošao da ga potrazi. teško je reći. zamolivši da se udaljimo. a govorio je cudno. sa sjekirom u ruci. ali o zeni i onome što se sinoć desilo. silom. da reze grkljan i gumastu cijev dušnika. pa do koljena. nije poljubio grob. i ostavljenom sjekirom poceo da sitnim šiblje. Nije se ni okrenuo. prenocio je kod nas. opkolila nas je prijetnja. samo je digao pogled sa vlazne humke. nijemožda ni cuo. A onda se odvojio.Ostali su sjedili ukoceni. natopivši vlaznu zemlju pod njim. molili da se vrati. iznenada? I sve je. i sam polozio brata u jamu. Zaklao se britvom. izgleda. sigurno. sacinili zapisnik. buljio u preklani vrat. mi nismo culi. Kad je zatrpao grob. bez jauka i bez suza. išli za njim. Ostao je nad grobom. Drugi snop šaše je rastro po mrtvacu. Zatvorena kuca i sklonjena djeca bili su cutljivi prijekor. da se sastavi zapisnik o smrti. stavio snop šaše na dno. i sa strahom išcekivali šta će uciniti mladji brat koji je neprestano. da ne uznemiri djecu. a on je rekao. bez riječi. niti će ikad iko saznati. i opet se s djecom zatvorila u kolibu. i pošao prema mocvari. Kuda je krenuo. Dugo je morao da zasijeca po zilama od uha do uha. Ko zna šta je mislio. žena je bez riječi pokazala gdje se nalazi lopata. Kad su Mula Ibrahim i njegov mladji pomoćnik. smiješeci se umorno: . a ništa nismo culi. poradi sebe. je li izgubio razum. Mladji brat je sam iskopao grob u mokroj zemlji. nije izgovorio molitvu. a lice mi pokrio svojom maramom. niti se moglo dovesti i u kakvu vezu. Bol je sigurno bio strašan. gledali smo razjapljenu crvenu ranu na vratu. potpuno nepotrebno. A stajalo nam je u grlu kao kost. podnijela cuteci. naglom kretnjom mi istrgnula sjekiru i ušla. Sigurno je stajala iza vrata. da se ne bi vracao po mraku. Zvali smo ga. i našao ga mrtvog iza šaše. Bili smo petnaest koraka udaljeni. uporno odbijajuci svaku pomoć. Iz njega se culo samo muklo stenjanje. Kako su je sinoć savladali? Na prevaru. šta je govorio sebi i mrtvom bratu koga je volio više nego samoga sebe. prišao sam trulom drvljaniku.

a ja sam je preplivao vukući u probušenom camcu vojnog pisara. Nikad ni od koga nisam cuo takve riječi. ako i nisam zaboravio. ali ovako nismo govorili. zbog srama. od bezdušnog zanosa. ili. a eto. Ne mislim na ogromni Dnjestar. teze. krv. zbog straha. na gadjenje od klanja. i boga i ljude. . – Zašto si došao ovamo? . – Da vidim i ovo . svi. na surovost koja se zove junaštvo. A velikaši će se vratiti kući. Mula Ibrahima. zešce. zamišljeno gledajuci u tamnu noć što nas je opkoljavala. ne vuku se po meni kao avetinjske slike. nadošao od kiša. kada smo ostali odsjeceni od ostale vojske na drugoj obali. od životinjskog straha. Gotovo i ne mislim više na borbe. i glupo umiranje na tudjoj. vaznije. od krvi. koji se uneredio od straha pa me molio da to nikome ne pričam. mucno tavorenje na svojoj zemlji. Možda zato što ih nisam mogao ni razumjeti ni objasniti.odgovorio je. a tajna se duže pamti nego jasna istina. Život naroda je glad. Mi smo psovali i nebo i zemlju.upitao sam ga. Zaboravio sam i bezbroj drugih stvari koje bi se mogle pamtiti zbog blizine smrti. da pričaju o slavi. Zaboravio sam druge dogadjaje. ubijaju sami sebe. pa je hiljade vojnika izginulo ili zarobljeno a stotine se podavilo u strašnoj riječi.– Ubijaju ih. nosim u sjećanju samo ova dva dogadjaja koja su se mogla i zaboraviti. i da prezivjelima piju krv. bijeda.

Ako taj drugi želi da razumije. zapalili nehotice. nju ili njenu sjenku. koji me možda i naveo na neočekivani razgovor. u stvari. A zašto baš njoj. nisam mogao ni sam sebi objasniti. Tako sam i sam sebi složio razložnu priču. s njenog lica je nestalo vedrog izraza. kako su ljudi nesrećni. Ime joj je Tijana. Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi. u opijenost koja ne traži smisao. ne znam od koga. i živi su žurili da ih zatrpaju gdje bilo. i samo radi mene. Živio sam. bijedno i žalosno. tada mi je bilo svejedno. poklonjeni život. nisu ni prilike mene: susreli smo se. Ali sam se toga sjetio kasnije. za sad nije važno. ne radujem se. u kojem nikako nisam mogao da zamislim bivše stanovnike: kao da je bilo pusto odvajkada. u nekom zbivanju van vremena. od početka do kraja. iako je nisam očekivao. u nekoj vezi. prepoznaješ je na tudjem licu. zato što nije njihova. i tužno. koja se dotle gubila u komešanju odvojenih dijelova. pa su pustile da sve pokrije zaborav. Sve neobično. ali je moje tijelo potpuno shvatilo njen značaj. Kad sam došao s vojne. Ni grob im nisam znao. Ali nisam ni ja birao prilike. osjećaš da je negdje u tebi. u magli zebnje. Nije me bilo u vlastitim uspomenama. kao da je to bio neko drugi. Ponekad bih otišao da vidim pocrnjele zidove i mrtve oči mrtvog zdanja. kći je pokojnog Mice Bjelotrepica. sestra i tetka. Misao nije naročito duboka. svi su pomrli od kuge. iako mi se čini da sam upravo o tome mislio. sve ostalo nije važno. voćke otrnjavile. ili su je znale. ubijenog rukom nepoznatih i nepronadjenih ubica. Drugome je neophodna tačna riječ. do kraja. Ili nešto još vaznije. Kao da sam se nadao da će se vratiti sjećanja. i više nego što sam se nadao.Bože. možda samo ja. nepažnjom. sve kako ne treba. Porodica mi je prošla gore nego da je bila na Hoćinu: otac. kad pocče da shvata. otkrivši se preda mnom.2. Svejedno na neki poseban način. jedan jedini: srećan sam. majka. možda i izvan nekog odredjenog smisla. ali nije daleko od čuda. otkrivši se prvi put pred ma kim. Malo je ljudi u gradu moglo da kaže. prije dvije godine. Ni sebe nisam mogao da zamislim u toj kući. I nije me toliko iznenadila misao. jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu. Trošna porodična kuća je izgorjela. Ovo je višak. Slušalac je babica u teškom porodjaju riječi. Vidio sam toliko smrti. razumjeti svakako neće. nisam htio. stotine su umirale u jednom danu. Vlasti nisu ni dugo ni pažljivo trazile ubicu. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac. Učinilo mi se da zna slušati. Tuga i smijeh Prvi put sam sve ovo ispričao jednoj djevojci. hrišćanina. da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neočekivani poklon. to ljudi govore otkako su počeli da misle. ni nova. kao ptica i oluja. . i zašto o ovome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne. tudji. Dok sam pričao. a zamijenilo ga nešto nenadno zrelo. u tudjem pogledu. I bio sam srećan što sam makar na nešto u drugom čovjeku naišao prvi put. možda će mi biti potrebna. koju hiljade drugih nije moglo da razumije. ovo je sreća. A ja se toga nisam sjetio. i loviš je. Možda je moja svijest još bila zbunjena pred tom neobičnom istinom. Bašta je razvaljena. po čemu se moglo zaključiti da nisu čeznule za istinom. jer nisu pošli mojim putem. tako. A ona je željela. zapalili su je Cigani kad su se zimus sklonili od zime. nekad. kad je s čurčijskom robom pošao na vašar u Višegrad. bez duboke tuge i teškog žaljenja. živ sam. a slušanje je važnije od razumijevanja. zato je i traziš. Obuzela me mirna ravnodušnost. i prvi put ovako. svoj drugi. treba govoriti drugome. ne tugujem. već uvjerenost s kojom je izrečena. docekale su me rdjave vijesti. ne znam kako. teško izrećivim osjećanjem. Rekla je samo: . Tražili su mi da prodam. kao težak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim.

spokojno. a kako mu je žena umrla ranije. dobrodušne. pocinjuci iznova čim dodje do ruba svog kratkog pamcenja. I on i ona imali su po sedamdeset godina. gdje je drzao ergelu konja. ubili su ga hajduci Becira Toske. Znao je svega nekoliko riječi jedne jedine pjesme. malim zadovoljne. Trideset godina izdrzava slijepu majku. davao novac u zajam s lihvarskom kamatom. Kad sam odbio. ili da podjem s njim u Gorazde. za sebe. A možda i s toga što sam vodu mogao mirno gledati. plitku. zbog nje se nije ni zenio. zutih ocnih kapaka. I djecu sam volio. naslonjen na zid. poceo bi da pjevuši. kao u dobrodušnoj svadji. niti sam imao kuće. ili od tuge. Kad zaspi. Blijed. širokog kao more. Mogao sam ljudima izgledati čudan. a on bez imatka. o djevojkama što tuguju za mladicima koji odlaze u rat. sipaju šerbe i piju. Samo. izdrzljive u nevoljama. zatvarao sam oci i uši. Drugi to nisu mogli. Pred dzamiju je dolazio i Salih Golub. površne. Niko me nikud nije pozivao. A onda i mir uznemirio. Poceo sam da trazim vodu. imanje je ostalo bratu Salihu i majci. nisam imao ništa. Nisam više dolazio pred dzamiju. neprestano. Tako je Saliha Goluba preko noći snašla sreća kakva ni u snu ne dolazi. Umro je iste noći. spremne na sitno zakidanje. sve. I nikome ništa nisam zamjerao. njihove zvonke glasove. a bilo mi je svejedno. uznemiren. uzimao vakufska imanja pod zakup. ili u vedrom pričanju o svemu i svacemu. i otišao pognute glave. zbog nje je od jutra do mraka vukao tešku kalaisanu posudu punu zašecerene vode. Sve je otjecalo. Majka mu se uskoro udala za hodzu Šahinpašica. i život. stekao veliki imetak o kojem se culo tek kad je umro. obicne ljude. čak ni mogući sutrašnji bol. bez velikog ponosa. niti sam ja tražio. Nisam imao zapošljenja. da pocnem neki posao. bistru. i sjećanje. ili ništa. kao djeca. Kad bi se odmorio. Stigao je pred dzamiju sutradan. Na Glasincu. Život je prevario samo Saliha Goluba. tiho sa zuborom. da mu pomognem u upravljanju tolikim imanjem. Salih se nije zacudio. i sjeo na kamen. ali sam snažno osjećao. Pogledao je svoje mjesto na kamenu. Taj brat iz Gorazda posjedovao je šume i cifluke. od radosti. koji je licio na zenu više nego Golubova majka. ne misleći. Niko nikog nije prevario: ona je bila bez vida. ili zbog mutnog Dnjestra. pomalo svadljive. svakom žilicom. ili nebo. kad bi se potukli. ništa mi nije nudio. i samo to pjevao. zatvorenih ociju. i ponudio mi novac. djeca prilaze. Skinuo bi s ramena tešku posudu sa šerbetom. gdje se odmarao i pjevušio tolike godine. Možda zbog hocinskih baruština. vedre. jer nisu visili nad ponorom. Ništa drugo me se nije ticalo. siromašni šerbedzija s Vratnika. tekucu. radostan smijeh. Salih Golub je imao brata u Gorazdu. poluglasno. miroljubive. Slušao sam vrapce i njihovo smiješno čavrljanje. brzi topot bosih nogu. Satima sam sjedio pred Begovom džamijom. Bili su pitomi i bezopasni. izgledao je kao samrtnik. nimalo srećan. mršav. Volio sam sve što nije rat. bezazlenu grubost njihovih riječi. teško dišuci. ali su malo marili jedan za drugoga. i gledao ljude kako prolaze. Ja im se osmjehujem. mirno ispricao šta mu se desilo. Licili su mi na male. kao da sam izgubio razum. . i misao. Kao da je želio da s nekim podijeli nesreću. volio sam mir.Nisam to govorio. na kamenu.

sve što sam želio. I ja hoću da pomognem tebi. satima. Radićeš. – Doci će zima. I to je bilo sve što sam htio. koliko možeš i koliko hoćeš. pod sahat-kulom.upitao je. da umilostivimo neciste sile smrada. dragajuci me. Kad sam ugledao camac. – Ništa mi ne duguješ. Šta ćeš onda? – Ne znam. kao u bogomolji. Ali je to kadjenje malo pomagalo. kao da je ziv stvor. ali će smekšati. Kako hoćeš.Bilo mi je lijepo. – Jesi li svaki dan ovdje? – Svaki dan. zvucalo je zabrinuto. zindanski hladna zimi. malena i neugledna. Iz tog sna me probudio Mula Ibrahim. – Radnja je lijepa. niti je važno. u Mudzelitima. – Ne vracam dug. – Pomogao si mi kad mi je bilo najteze. Radnja je usred caršije. Zvucalo je sazaljivo. Radićeš kod mene. Smijao sam se: – Čovjek se navikne na svaki smrad. – Jesi li ljut na koga? Jesi li tuzan? Sanjaš li teške snove? – Ne sanjam teške snove. – I šta radiš? Slegnuo sam ramenima. Zurio sam u blistavu vodu. Treba mi pomoćnik. nisam ni tuzan. – Docićeš ovamo. bio sam gotovo srećan. vrela i zagušljiva ljeti. . na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza. – Neću. i platicu ti. uz javne nuznike što su zaudarali nepodnošljivo. – Otvorio sam pisarsku radnju. kad ne radiš. Ruka ti je sigurno otvrdla. ne znam. Koliko mogu i koliko je pošteno. I to mi je svejedno. ili kad bude manje posla. – Navikao sam na ovu vodu i na tišinu. – Gledaš? . A volim raditi s poznatim čovjekom. ali nisam odgovorio. – Ništa mi ne duguješ. Nasmiješio sam se. doci će godine. Nećeš se obogatiti. i nije nam ostalo ništa drugo već da se naviknemo. Sjena njegova je pala na mene dok sam sjedio na obali potoka. Nisam znao od cega zivim. nisam ljut ni na koga. ozaren. i puštao da mi preko ruke prelazi obli talasic. Možda sam mislio da ću lakše isplivati. pa smo Mula Ibrahim i ja. – Poludjećeš ovako sam. Ko kutija. doci će bolest. Mula Ibrahime. – Zar ti ne dosadi gledati u vodu? Pogledao sam ga začuđeno: kako mi može dosaditi! – Dokle ćeš tako? – Zašto? – Od cega ziviš? Opet sam slegnuo ramenima. – Pa. uhvatio sam se nesvjesno.

Mula Ibrahim je toliko zadovoljan ovim poslom. Ili njegovu srz. hartije. I to je bolje nego ništa. dva dobra teško možeš sastaviti. A vratio se bez pare. jer smo bili sami: – Ja uvijek kažem: neka nije gore. bez novog odijela. tonuo sam u ovaj čudni posao. A birajuci izmedju cistog vazduha sa sirotinjom. ima ih mnogo više. Našao je i ducan (knjigovezac Ibrahim Paro poginuo je na Hocinu). – Kako može da ti odgovara? – Evo kako: zašto su javni nuznici ovdje? Zato što je ovo središte caršije. uz besplatnu hranu s vojnickog kazana. a imala bi pravo. A meni baš takvo mjesto treba. i zahvalio bogu što nije našao više. ako je primiš kao savjet. Zašto ne bih pokušao? Zašto bi za svojom srecom morao trcati na kraj svijeta? Otišao je bogatom Šehagi Soci i pozajmio novac da otvori pisarsku radnju. možda nije mogao da zaboravi smrt koja ga je bila šcepala. kao da je htjela da ga bogato obešteti za sve ono vrijeme kad ga je uporno zaobilazila. necijoj podršci. lakše je naici na rdjava. za prevare. Zahvalio se bogu na milosti. sastavljajuci kraj s krajem. ni sreće. pribor za pisanje. Svi jadi svijeta slijevali su se u ovaj smrdljivi ducan. za novac. meni upravo odgovara. ni mušterija. Dao mu je bez riječi i bez priznanice. – S pravom! Mogli su ga odmah ubiti. a potajno se nadao i nekoj sreći. – Što rekao onaj pametni čovjek kad su ga vodili na vješala. za uvrede. da ne bi bilo ni ove radnje. s lijepim smiješkom i bez pozivanja na bozije ime. Pisali smo molbe za zaostale plate starim ratnicima. za pokretanje parnica oko imetka. Jer. moleci se bogu da mu pomogne. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne možeš staviti. uz nesebicnu pomoć onih koji nisu išli u rat. I nije ovo učinio iz zahvalnosti. i što je baš on na mene naišao. A njega je dobro posluzila. i on se uvjerio da zenina grdnja može biti vrlo korisna. U vojsku se prijavio bjezeci od jednolicne duznosti dzamijskog imama i dječijeg ucitelja. jer bi se s preostalo troje djece mucila do kraja života da je on poginuo. malo je uredio. preotet. I ja sam to znao. sve tuge i nevolje. za ispravljanje stvarnih ili izmišljenih nepravdi. i sjeo da čeka mušterije. bez zdravlja. kad se vrati. za neki davni inat kojemu je već i razlog zaboravljen. i mene. I pomogao je: mušterije su pocele da dolaze u većem broju nego što se nadao. Otkrivao mi je nalicje života. i ako te sreća posluzi. kupio nešto namještaja. pod nogom je svakome. Omamila ga je pomisao na pedeset groša pisarskog ajluka. i ne znajuci. Žena mu nije predbacivala zbog tog nekorisnog lutanja po svijetu. vidiš. Kod kuce je našao dvoje djece manje nego što je ostavio. A onda se poceo navikavati na tu misao. i što je još ljepše. Možda je i on osjećao srecu što je ziv. i bez izgleda na ma kakvu sluzbu a ne gospodarsku. za koji sam jedva i cuo da postoji. a mene poceo da trazi čim se malo sredio. zato me zbunila ova dobrota. i ne bi mu ostalo ni tih nekoliko casaka života. i smrada sa zaradom. sav prkos i ludilo. bez kamata. – Kakve-takve. sve pohlepe. samo je zahvaljivala bogu što je ostao ziv. mišijih ogrizina. A znao je (tako mi je rekao kad smo pred veće prvoga dana išli kući). ocistio radnju od ciriša. da nije bilo bozije milosti. A ovaj smrad.Mula Ibrahim je odgovarao dobrodušno. utajen. već čini što mora. Rekla mu je samo: – Što da se u tim godinama lomiš po svijetu? Zar ne možeš biti pisar i ovdje? Kao da je od bijesa išao u rat! Sirotinja ne bira. nekom polozaju koji neće biti sirotinjski. da je pravo cudo kako ga nije ranije pronašao. već iz ljubavi: usnio me u srcu. umrla su od kuge. pa mi se ponekad cinilo da je cio svijet išcašen i da . kao neki drugi. koji su mu poklonili život. pametan čovjek neće mnogo razmišljati. – Amin. a još više od osamnaest groša plate na godinu. Ahmeta Šabe. Sve više. – Uzaludne. A do vješala još ima nade. Neka nije gore. nevracen. i nehotice. srećan što postoji takav čovjek na svijetu.

pisala sam ti prije mjesec dana. I rekao sam mu to. u nedodjin. pa se otac ljuti kako su mu sinovi nepazljivi i ne zure s odgovorom. pa se cinilo da je iznad ovog jada. i sagorjece na nekoj komordzijskoj vatri.. i da li i sad piše. razgovarao o strasti. Otrgao me.. djevojke pitaju za tebe svaki dan. u prvoj hladnoj noći. i mušterijama. Cekam. i upozoravao me: Hajde. Cak je primjecivao da mi ruka stoji nad nezavršenim retkom. ali ti on ne može pomoći. nadam se. osjećala se u tim riječima. A Mula Ibrahim je mirno poslovao. Po danu još djene-djene. pa su mislili da sam nevješt. (zar ne pita više? Udaje se?). ništa ne osudjujuci. da im pišemo pisma muzevima i sinovima. zaista.. Šta bi s istinom? Mula Ibrahim mi je velika tajna.. zadovoljavao ljudsku potrebu za trazenjem zamišljene pravde. ničemu se ne cudeci. a slali su ih u vjetar. neraznjezen i nerastuzen. zabavim se poslovima. pisma koja neće stici. od koje je ostalo samo ime. jer će se u ratnoj guzvi zagubiti. i citao je svaku neizgovorenu misao u njima. i da nemaš vremena da se javiš svojoj majci. i oslobodio cudne omamljenosti. Ne ljuti se što ti cesto pišem. (biješe li tako?). kao da im je srce otvarao. Kuliju i druge gradove sve do Dunava. Nije čekao da mu išta kazu. jer su Rusi osvojili Bender. pa ne mogu da zaspim. i zagušen uzbudjenjem. Mejra pita za tebe svaki dan. zadovoljan i sobom.. . i mladim pomoćnikom. ili će neko donijeti glas o tebi. govoreći naglas: "Dragi moj sine. nepismene zene su u jatima dolazile u našu radnju. a od tebe ni cusa ni glasa. Mula Ibrahim je bio potpuno miran. da se čuvam nazeba i da se što prije vratim. Zbunjeno ga posmatram. Tada sam poceo da mislim. A kad su vojnici opet pozvani u rat. majka ko majka. Brailu. mislio sam. Znam da ti nije lako u tom nesrećnom ratu. – Zar nije lijep ovaj naš posao? ... iako je zivio od njega. nesrećnica i ojadjenica. Tuga. rastuzen. Od dva potpuno razlicita čovjeka u njemu.. druge djece i nema. al da mi je makar da cujem glas o tebi. ispunjavajuci ih povjerenjem koje je teško objasniti. al po noći mislim samo na tebe i na oci tvoje lijepe. pa sam se neprestano cudio životu koji nisam poznavao. prepuno ljubavi i ljepote. Da li je berber Salih s Alifakovca pisao pisma dvojici svojih sinova." Zaustavljao sam ruku i slušao te lijepe riječi što su licile na starinske pjesme.zaudara kao javni nuznici pored naše radnje. A Mula Ibrahim je dobro poznavao i njihove duše i njihove prilike. sve primajuci kao obicno jer je ljudsko. slušao o pohlepi. Ruzno je zaradjivati na tudjoj nevolji. nemoj sad plakati. suzbijajuci ozivljena sjećanja. doci ćeš.. poslovno bi uzimao novac za trud i stavljao ga u cekmedze.. Tada sam ga mrzio. cedo moje rodjeno. (de. završi to! A kad bi napisao pismo. Ja sam pisao cekajuci da mi kazu šta zele da saopšte.. a njemu će ovako biti lakše). Ismailiju. luda. pa smo se saplitali i ja i onaj što je govorio. da ovo svršimo).. slušao to tugovanje i hrabrenje... stara stotinama godina. šaljuci ih na trecu cetu. čim je stotinu konaka daleko od svog djeteta. dobro nam je. i zaduha mi je gotovo sasvim prošla. jedva uzdrzavajuci suze. I dok sam ja.. Za nas ne brini..pitao me vedro. a ja ne mogu da mu kažem istinu. i ne znam gdje da ga smjestim izmedju plemenitosti i hladne poslovnosti. u tim pismima pisanim više za one koji šalju nego za vojnike. oslobadjao ih je muke ispovijedanja i mucanja. ali nekako prisno siguran. srećan što me otrgao iz ravnodušnosti i opasne samoce. posrtao rukom po hartiji.. da li su i moji roditelji slali ovakva pisma. (znam da nije dobro. S paznjom je primao zene i starce. naviknuto ih slušao. zahvaljujuci bogu na milosti. neće li zvekir udariti na avlijskim vratima. koji je pravi? Uvece je zapisivao svaku paru koju je primio. budio nadu i pravima i krivima. čovjek je trošio opšte. ljubazno preporucujuci mušteriji da opet dodje. a niko više tamo i ne zna da su pod Hocinom ikad vojevala dva brata s Alifakovca. ili će ih naci mrtve.. ili bi se zacuo lelek od kojeg sam se zagrcavao. mrtve i neupotrebljive. i sam pisao. nepotrebne riječi.

vidio sam da je uznemiren. sinoć je imam zadavljen u tvrdjavi sa još dvojicom seljaka. ali se nisu tuzili. rodjaci. a ti ćeš. – Šta hoćeš da ti kažem? Tolike ljude su pobili.Ali mi platu nije povecavao. što i jest. da ih spasavaju. – Isuviše. Miran sam. u uzbudjenju. Ahmete Šabo! Smijao sam se. a i ovako će izgubiti dosta vremena. zbijeni. nije mi potrebna nikakva ludost. . naredila bi svima: udicu u šake. braca. pa će pisati molbu da im se izruce leševi. u gomili. a ja sam gledao za njim. pa na rijeku. Ahmete Šabo! Izašao je na sokak. odvukli u selo. Zaista. Kad bih našao vremena. zbunjeni. nepomican. nijednu zelju mi nije oduzeo. a došli su s kolima. Ahmete Šabo! – Ne mislim dizati bune. Kažem ti: lovi ribu. Voljeli bi da to bude odmah. Zastao sam. hoce da kaze . zato što Zupcani nisu htjeli da daju ratnu pomoć. tamo im je sva rodbina. imaju mnogo posla kod kuce. Toga se i bojim. Mula Ibrahim me savjetovao: – Zašto ne loviš ribu? Izgleda velika ludost. da ih sahrane u Zupci. jer je izgledalo da se podsmijeva. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronadje pravu ludost. cak i neprobudjene. a nije ni dobro mrtvace dugo drzati nepokopane. kao da se pravdaju). i promuklo dubok. na moju srecu i veliko cudjenje. zato mu se nije dopadalo moje usamljivanje. Znaš li šta je najljepše u životu? Zelja. I bio sam zadovoljniji nego sad. prijatelju. buljiti u vodu. više im u tvrdjavi nisu potrebni. Bojim se šta će biti kad se probudiš. Lovi ribu. vazdan stvari ima da se posvršava. ali ustreptao. pa bi ih sutra rano. zuri im se. žena imama i jednog seljaka (druga je na porodu. Nisam se brinuo nizašto. usmrde se. ali postane najveća strast. kako su mi rekli. išao bih do Darive ili Kozje cuprije i. Ja ću im napisati tu molbu. zašto! Prvi put otkako smo zajedno. Svijet se može rušiti. – Zašto su ih zadavili? – Zašto? Pitaš me. Danas su culi šta se desilo. jer nema razloga za cekanje. nezadovoljene. pa mole da im se daju tijela. Rodjaci su odmah dotrcali. ljeto je. I brani čovjeka od njegovih ludosti. slušao kako voda tece. misao nezadovoljstvo. Da je vlast pametna. nisu plakali. drzeci se jedni uz druge. nezadovoljstvo pobunu.rekao je. Ja sam bio daleko od misli na pobunu. – Plata ti je dobra . zaprepašten njihovim mirnim pričanjem više nego nesrećom. kao da ga guši uzbudjenje. Jednog dana mi je rekao da će u radnju doci rodjaci imama iz sela Zupce. ali je pravda bila brza od rodjacke brige. Koliko li je razlicitih ljudi u tom čovjeku? Zupcani su došli u gomili. sutra.U tvojim godinama ja sam dobijao upola manje. Stajali su u malom ducanu. rekao je brat imamov. A onda sam se sjetio da je on podozriv prema svemu što nije pravilo i zakon. . Glas mu je tih. a ti traziš razlog zašto su zadavili imama i dva seljaka iz Zupce! Lovi ribu. samo sam lijeno sanjario. ukocen. lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. sve su bile na okupu.već su mrtvi. kao što vidiš. Nabavili su tri tabuta. ne šaleci se. Usamljenost radja misao. Eto. zabrinut: mogao bi. ako je ikako moguće. sjedeci na obali. uciniti štogod što se teško popravlja. culi su šta se dogodilo. sinovi.

trake. A zvijezde? Kako izgledaju mjesec i zvijezde? Divno. – Najmanje se govori kad te se najviše tice. mnoštvo šarenih zvijezda i šiljatih rogova polumjeseca naselio je pisarski cumez. i sliku jednog janicarskog odreda kako veselo odlazi u rat. Mula Ibrahim se vratio s nekim zamotanim stvarima. Na njih sve udara. a ja gledam u ovo šareno cudo i smijem se. Oturao sam od sebe misao što me salijetala. – Prestani! .šaptao je Mula Ibrahim. bilo je smiješno. život je tezi nego što sam mislio. Potpuno su me raskrojili cutljivi seljaci iz Zupce. kako je već pao mrak. isijecajuci polumjesec. da se divimo. Bilo je bijedno. Drzi ovo! Gledao sam ga u cudu: kakva je ovo šala? Nije bila šala. Suze mi teku od smijeha. Niko se neće staviti da stavi sliku janicarskog odreda. ni riječ zalbe nije rekao. – Niko ni suzu nije pustio. bilo je ruzno. a u prozor smo stavili sliku Abdul Hamida. . naplatio. Gledao sam za njima. Makazama je rezao obojenu hartiju. da sam i ja bio u toj nepobjedivoj vojsci kad je bjezala preko Dnjestra. zvijezde. prestravljeno se osvrcuci. smijem. pa izašli na sokak. šta će mi to sad? Ovo nije istina. Niko. Mula Ibrahim je oduševljen svojim djelom: – – – – – – Je li lijepo! Lijepo je. i ljudi. cekaju svoje leševe. A i navikli su na muku. ostace samo suze.čemu se smiješ? Šta je toliko smiješno? . Ali. smijem. zaglavivši se u vratima. poduzetan. Ne bi bilo cudo da sam zaplakao ili zaškrgutao zubima. s natpisom: Neka nam te Bog pozivi još dugo godina. efendija? Jedva sam pokrenuo ruku da dovršim molbu kadiji. a ispod nje smo napisali: Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku. Oni sad sjede u velikom tudjem gradu. sav mu se predajuci. i zemlja. ovo je proslava. Dzaba. upalili ih. Ako prestanem da se smijem. Hoćeš li mi pomoći da okitimo radnju? – Zašto? – Sutra je rodjendan sultanov. Kao da ih se ne tice. – Je li gotovo? Rekao im je cijenu. na prozorske okvire. i nebo. Stavili smo svijece u prozor i. gotovo razdragan. lijepili smo na staklo. i Zupcani su izašli. Ozbiljno je radio neozbiljan posao. a ja sam se smijao i prijateljevom oduševljenju i svome gadjenju. gradili smo nebeski svod pored gradskih nuznika.– Zašto ne pišeš.

ni čemu se toliko smijem. ne znajuci šta je smiješno. mislio sam. . i to sad njihovi rodjaci cute u mraku. da ih mrtve ponesu sa sobom? Ili zato što su pod Hocinom izginuli svi moji drugovi? Ili što berber Salih s Alifakovca još čeka svoje sinove? Ne znam zašto se smijem. Jesmo li okitili ducan i upalili svijece ispod šarenih zvijezda i junačkog sultana zato što su ubijeni imam i dva seljaka iz Zupce.Ne znam. cekajuci jutro.

toboze ne o sebi. već na njega. zacudjen. samo to neobicno ime. Svijece pred sultanovim slikama su pogašene. pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti cak ni uspomene. muklo je tutnjalo u meni. iznad izrasle haluge. i sigurno nisu zeljeli da na ovom grobištu stojim prazan poslije njihove smrti. Prve večeri govorio sam o vojni. Gore. oca. a ne od kuge. pod kolima. A kakve su i mogle biti? Zestoka a neodredjena ceznja nadvijena nad dragim. Ništa im ne zamjeram. u nju sam smio uci samo dvaput godišnje. O meni je rekla i ono: boze. tetka. Tijana. kako su ljudi nesrećni. Stajao sam mrtvo prisutan. već druge večeri. a našao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuce. Dječija soba. da se poklonim i poljubim mu ruku. svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. kao u pustoj pecini. Zar kod nas svaki pojas pocinje sve iz početka? Ta mrtva prošlost i nikakva sadašnjost. te crne ruševine svega što je bilo. bez cilja. Da li i o sebi? . a ispricao sam. Sad i to izgleda kao san. srebrom prekrivajuci garez. lici na onu iz djetinjstva. nezahvalnik. Šta je meni ta djevojka? Šta to ime. nigdje. samo da se pozdravim. bila je oceva soba. Zar ovdje ima ikog zivog? Poslije sam se pitao: kako me prepoznala? Je li znala da samo moja sjenka može doci na ovo grobište? Ili me vidjela kad sam ranije dolazio? Prišao sam ogradi. pa ne znam gdje sam. svejedno im je gdje su. divnu. gore. i koja je sigurno umrla od zalosti za njim. ni kad se desilo to što mislim. zaboravio sam seljake iz Zupce koji spavaju na nekoj pijaci. neljubaznim gradom. kao u pustinji. ili pod hocinskom utvrdom. ne vide se zvijezde od šarene hartije u prozorima. ipak su nekakva spona s necim. i sjećanja mirno prelaze. izgovarao sam poluglasno. naseljena vrelim slikama mašte bez cilja i uporišta. O meni i o svim ljudima. najteze se govori o onome što te se najviše tice). Jesam li je gledao iz one svoje sobe. bili smo komšije. cak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam. majka. jer je iz nekog drugog svijeta. s kojom nisam znao razgovarati. Zivjeli su kako su mogli. smještajuci se ondje gdje im je zgodnije. Tijana. Tijana. cekajuci jutro i svoje leševe.3. zacudio sam se. Niz cijelo kameno stepenište. I ništa više. zamišljajuci da sam ovdje? već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor. S cime? Prepoznajem staru mjesecinu. pobjegao nekud u svijet. čemu se nisam cudio. sve do caršije. Kad sam cuo njen glas. koji je cijelog života lakomisleno gubio sve što bi stekao. sad vara. neradnicku. dalek kao mjesec. Kao da sam udaren. nisam znao zašto idem gore. a otišao sam kad je sahat na kuli odbio ponoc. djevojci iz svog bivšeg komšiluka. o kojoj ni trenutak prije susreta nisam mislio da li je ziva ili mrtva. nikud. bijelu. sestra. Ne postoje granice. ipak Išao sam sokacima. To mi ne smeta. kad me davni djetinji korak doveo do zgarišta gdje nije bilo uspomena. Otac. što je sad nema. a ispalo je sve o meni. na kojima ne mislim ništa graditi. Sreća. kao na nebu. na dva Bajrama. što je. Lice na oblake. što odzvanja u meni kao zaljuljano zvono? Ali sam se tješio da nisam bio pametniji ni kad sam se penjao prema bivšoj kući. koja nije mislila ni na djecu ni na boga. dosadna sa svojom placnom ljubavlju i siktavim pričama o muzu. Nikad to nikome nisam rekao (ima pravo Mula Ibrahim.

da ne napišem: voljena moja. Zvijezde od hartije i sultanova slika ostale su na prozorima ducana za neku drugu svecanu priliku. nisam mogao zamisliti da će biti nekako drukčije. Rastreseno pišem zalbe sudu. . ali ono što je kazao i učinio. snalazicemo se kako znamo. Govorio sam zato što je bila mjesecina. Voljecu je. i kad sam sam. Našalio sam se da će nam u početku sigurno biti lijepo. I pun sam njenog dubokog glasa. Nismo se dogovorili. – Ti bi otišla? – Otišla bih. ali sam znao da govori istinu. i ponovo procitavam. i još siromanom!). ali sam pošteno rekao da sam rdjava prilika. koji se tri puta rastajao i ponovo vjencavao sa svojom zenom. Ne vidim ih. rekla je ozbiljno. što u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena. nije bilo potrebno. nisam se cudio. U jesen sam joj predlozio da se vjencamo. I trece veće. a kamoli ljubav. Ili da zivi sam. ali ništa nije rekao protiv moje odluke. Mula Ibrahim se nije iznenadio kad sam mu rekao.pobunila se Tijana. što su se dvije tanke bijele ruke njezno savijale po truloj ogradi. i da se neću baš ozeniti (hrišcankom. je li joj to dovoljno? Ali ona je još ludja od mene. Uskoro smo se vjencali. Voljecemo se. ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. I bilo mi je drago što to kaze. nemam ništa niti ima izgleda da ću ikad imati. berber. a poslije. kao stari Dzezar. postala je Tijana Šabo. A svi su znali. bili su nam svjedoci. kci pokojnog Mice i pokojne Ljubinke.Trebalo je da nadje zenu s kojom se neće nikada rastati. bilo je pošteno. Znao sam samo da sam se zaustavio. U tom trenutku ništa drugo nisam ni želio. Uspostavile su se granice. Ni haljinu ne valja krpiti. ljepši je od zubora vode. što su zamišljeno a blago gledale crne djetinje oci zrele djevojke. Bilo bi smiješno da to kadija procita na tuzbi zbog nekog duga. a sutra uvece smo se opet našli na ogradi izmedju dvije bašte. Cutala je i slušala. mada je sigurno mislio da je to prolazna ludost. i prvi ducanski komšija. – Zato što me ne voliš? – Zato što te volim. Pohvalio je djevojku i . i cetvrto. i ne dobija mnogo udajom za mene. Bolje je otici. iako sam znao da je cudno što sam gotovo nepoznatoj djevojci ispricao ono što nisam nikome. mada je zvucalo suviše ozbiljno i neopozivo. i nećemo imati ništa. Nije mi sasvim jasna ta zenska logika.I samo je to rekla. Nisam to sebi objašnjavao. osvjezavacemo našu ljubav. Vracajuci se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoc). Iskreno sam to želio. Mula Ibrahim. Ništa mi drugo ne treba. i nisu više smiješne. Tijana Bjelotrepic. Možda nije ni pravo da joj to nudim. ne zeleci da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. – Bez potrebe je mucio i sebe i nju . Odnosim sa sobom njeno ime. ili sam ga očekivao pa mi se cinilo da ga vidim. ili pisma vojnicima. što sam tek pred njom slozio u riječi. a mi smo se krili mrakom. kad joj dosadim. i ljeto se ohladilo. što me slušala kako me nikad niko u životu nije slušao. Vidio sam mu cudjenje na licu. a to je mnogo. Sve više sam s njom. stari Omer Tandar. i blistavu sjenku ispod drveta. to je sve.

i ljudi koje su pobili.njenu porodicu. o njemu sam slušao u kući. ili da je pustim da se navikne na ono što će biti njen život? Tada je neko pokucao na vratima. Proci ce. cudno ozaren. pohvalio moju odluku. i gledala nas. a sve se zaboravilo. Mojih nema. Potpuno sam bio zaboravio za tog svog rodjaka. – Možda ti je zao što nikog od naših nije bilo. otišli smo u moju ruznu sobu. i sad se. Cutala je. Šta možemo. pribijena uz mene. rekao je. i gledali se zbunjeno. on se pozdravio sa snahom. a zaista kao da je ustao iz mrtvih. Nešto te muci. eto. – Jesi li zadovoljna? – Jesam. ovlazenih ociju. Ko bi mogao da bude? Nikog nismo očekivali. a sigurno ni ja: začuđeno sam gledao njegovo lice obasjano srecom. a nije cudo što ga ne poznajem. kao majka. Sad nikoga nemamo ni ona ni ja. Nije izgledao narocito pametan. i da želi samo da me vidi.rekao sam. došao da me posjeti upravo u casu kad smo mislili da nikog svog nemamo. sa srecno sjetnim smiješkom. – Zašto? – Ne znam. pričao. – Bilo je lijepo . zbog nećeg zaplakala kad je poljubila Tijanu. pričao je. i mislio kako nas je zalila zbog svega što nas ocekuje u životu. kao da trazi zaštitu. Daj mi ruku. oni odmah namire). a ja sam mislio kako je sve to cudno. – Vrlo lijepo. Poslije sam se sjecao tog njenog saucesnog pogleda. koja mi je bila nepoznata kao i on. Rekao je da trazi mene. Prije dvadeset godina. Ali mi je bilo drago što je neko od mojih. Preboljevala je što su je njeni napustili. – Sjedi kraj mene. i njihovo bezakonje. i na cijoj je strani bio. kako je lijepa. i zurio je samo da nas vidi. za vrijeme pobune brace Morica i Sari-Murata. tako raznjezen. – Ne bih rekao. Ponudio sam da sjedne. i Sari-Murat. koja je i meni odjednom postala nepodnošljiva? Da li da je upitam. jer je kasno saznao za vjencanje. a onda nas odveo svojoj kući. vratio. pa se pjevala tuzna pjesma o vješanju . ili gradskih trgovaca. kakav je bio onaj zeljeni koga je zamišljala. hadzi Omer se smijao: smrt uzme. a tvoji su ljuti. Samo dvadeset godina je prošlo. neprestano. pokazala nam troje djece (dvoje je umrlo. Izdalo je i narodno pamcenje. Otvorio sam: nepoznat čovjek je stajao preda mnom. meni sasvim dalekom. dar nam nije kupio. – Docekali su nas srdacno. Tiha Mula Ibrahimova žena primila nas je srdacno. pa bi zacutao. kao da je pobjegao sa vlastitog pogreba. uznemiren neznanom srecom. mrtvi su. obasjan nekom radošcu. gdje nas je cekala prava gozba. On je Ferhad. – Zato što su dobri ljudi. gledala. Navikavala se na mene. pobjegao je u Valjevo. i tuzno i veselo. ponudio se za svjedoka. i braca Morici. a dar će donijeti sutra. zamolio i veselog hadziOmera da ode s nama do kadije. a zaboravio sam i zašto je pobjegao. – Malo sam zbunjena. blizi rodjak moje majke. na strani brace Morica. hoćemo li biti dovoljni jedno drugome? Kakvi su bili njeni djevojacki snovi. Poslije rucka kod Mula Ibrahima. da li je i u najruznijem snu vidjela ovu strašnu sobu.

koji mu je vodio trgovacke poslove. niti su ljudi kao drugi! Zemlja je bijeda. – Ako bismo otpatili svaciju nesreću. odsutna. Izgledala je uplašena. ili smo ga izmislili. svratio je u našu radnju radi nekih darovnica školama i bibliotekama. ljepša su nego kad ih je zamišljao. ko zna. i da mi nije svejedno. Nismo mu se nadali. Vukojebine. dugo je cutala. A ljudi? Gadno mi je da govorim. korak po korak. Crni Vir. Paljevina. eto mu zavicaj! povazdan gledao sokake. Osmane! – Zloselo. ljudi ko ljudi. veliš? Gledao smrad. kucu po kucu. toliko je sve licilo na ruzan san. Trnjak. doveli su moga rodjaka u Sarajevo. hiljadama puta prolazio bi poznatim sokacima. Za cime je ceznuo dvadeset godina. kao da je sve stoljecima daleko. Blatište. šta bi bilo od nas? . A nismo ga ni poznavali. čini mu se da nikad neće utoliti tu glad ljubavi. onako zanesenog i zablesavjelog zbog ponovo pronadjenog grada. krijemo. gledao svoju i našu nevolju. Govorio je o toj ceznji suznih ociju. pobogu brate! Za ovom siromašnom zemljom. gundjao je Šehaga natmureno. Budala. I možda baš ta pjesma. Je i vam palo u oci kako se zovu naša sela? Reći im. Vukovije. Da ga nije toliko volio. Glogovac. budala! Eto mu rodni grad. tamu. bio bi još ziv. Tako smo izgubili i tog jedinog rodjaka. I sad. Znao je da mi je Ferhad rodjak. bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. uljepšanog dvadeset godina dugom zeljom. pomenuo ga je Šehaga Soco. i prijavio ga kadiji. za neodoljivom potrebom da cinimo zlo kad god možemo. nesreća. To je razlog da čovjek place a ne da se raznjezava. Nekoliko dana poslije Ferhadove pogibije. Jadovica.dvojice brace. po pravom gradu. Zbog nećega što su svi zaboravili. a ja sam mogao ispricati samo ono što mi je Ferhad rekao. dotle nepoznat. Nije utolio glad svoje ljubavi. bojeci se da mu slika ne pobjegne. i opet otišao u tamu. A zašto je tako? Ne znam. kao da su junaci a ne surove siledzije. satima bi sjedio sam i zamišljao svoj grad. e pa cudna mi cuda! To je nesreća a ne ponos. Tada sam na Tijani prvi put primjetio cudnu uznemirenost. Uskoro smo zaboravili nerazumnog Ferhada koji je stradao zbog ceznje za rodnim gradom. U pratnji svoga momka. Poslije smo se pitali da li je i bio. I ceznja za rodnim gradom. Rodio se ovdje. lazemo. Sutradan ga je serdar Avdaga prepoznao.. Nije mogao da spava. u dalekom Valjevu. Osmana Vuka. Gladuš. Ili što nas nesreće neprestano prate. isti svugdje . što nas je bog obiljezio. Zar je onda cudo što se uvijamo. hodao. pa se bojimo glasnog smijeha. sirotinja. otišao bih na koju bilo stranu svijeta.rekao je Mula Ibrahim oprezno. Ali. A ja sam se cudio toj ludosti. da vidi grad i nas. A danas je hodao. za našom divljom turobnošcu? – Zemlja ko zemlja. Da sam imao kud. Stotinama. zivio samo tren. . Koliko je bio lud. obilazio poznata mjesta. Smrdljak. i sutra će opet. i mislio kako čovjeku ništa nije vaznije ni draze od zavicaja. Zmijanje. nije mogao da jede. kao utvara. Vucjak. Omeli su ga. možda je više volio da umre u svome gradu nego da zivi u tudjem. Samo bih poveo voljenu zenu koju sam nenadno stekao. plašljivo gledajuci u ozbiljnog Šehagu i nasmijanog Osmana Vuka. Kukavica. Možda zato što smo po prirodi zli. u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu. i taj zaborav. glad. za pakošcu što u nama zivi duže i jace i od materinske ljubavi. Vukovsko. Odveden je u tvrdjavu i zadavljen. ni njemu ni ikome drugome. – Niti je zemlja kao druge. i pitao me o njemu. cinilo mu se da će umrijeti od tuge. Izašao je iz tame. Nije mi donio obecani dar.. zagledana u jednu tacku.umirivao sam je blagim dodirom i grubim riječima. – Eto! Sve cemer.

u radnji. a kamoli do tudjeg. u caršiji: pamet u glavu! Kao posljednji zakon. postoji valjda i neka druga mogućnost za ljude osim straha. izgleda. A šta će meni to? – Ili hoćeš da prijaviš? . Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas zivjeli. I nije naše da pitamo zašto Šehaga tako govori. Njegove riječi su mi pale na dušu kao zeravica. utulila vatra i išcilila potreba da govori. svoju srecu vidimo u tudjoj nesreći. Mula Ibrahime. kad mi se zgadi laz. – I ja tako kažem. na veliko zaprepaštenje Mula Ibrahimovo: – Zar smo svi zli. bez svoje krivice. Nisam mogao a da ga ne upitam. Mula Ibrahima je oblivao znoj. Ne. lazem i sebi i drugima. da ne navikavam zenu na skupe poklone. To je lijepa . Njegove brige su drukčije. ili ono što misli samo danas. Ali se u njemu. Vojnici sa Hocina nisu zli. Šehaga. Pošao sam jednog popodneva da Tijani kupim poklon na caršiji. nikakav razgovor nećemo nastavljati. u teškom vremenu zivimo. Šehaga? – Svi. Mula Ibrahime. i svi se prave da ne znaju šta Šehaga govori. onda ne vrijedi ni govoriti. zaboravi. bez ikakve potrebe. zbog riječi. nisu zli. bojao se mocnog Šehage a još više onih kojima se njegove riječi ne bi dopale. Lako je Šehagi Soci. oduvace nas kao prašinu. Ahmete Šabo! Baš zato da mi ne zgade ovaj novi život. onda progovorim istinu. Šehaga. sve visoke cinovnike drzi u dzepu pozajmicama i mitom. To su bile najcrnje riječi koje sam ikada cuo. Neko manje. a naše je da ne potonemo u ovom životnom vrtlogu. preturiti preko glave još teza vremena. Cak i mocniji ljudi stradaju. Sigurno nije istina sve što govori. pogleda. Ako me to zanima iz obicne radoznalosti. Možda zato što je govorio bez zestine. kao zagrobne pjesme. zašto mi je potrebno tudje mišljenje? On ne drzi ni do svog. ako najsigurnija zaštita pred bezbrojnim opasnostima. na ulici. koje je zagadjivalo život.ljubazno se iscerio strašni Osman Vuk. misli. A što sam ja? Siromašni pisar kod njega fukare. pa je pokušavao da bar sebe ogradi: – Ne treba sve gledati crno. a sutra. i padale su na dušu teško. Neka samo kogod jace kihne. to zajednicko mucno iskustvo. a mi smo i na tome zahvalni. cuo si za njih. – Seljaci iz Zupce.mislimo samo na današnji dan i samo na sebe. poslušacu: pamet u glavu. Biju nas. a zivimo jadno i sramotno. Zbog svega što možeš da uciniš. ne tako cesto. ne budi ono što si! Nisam mogao pristati na takvo beznadje. neko više. mirno i uvjereno. zbog uplitanja u nezgodan razgovor. on je bogat i prebogat. Ako me nešto boli. rekao je bezvoljno. i pominjati naše dane kao srecne. Mi smo nesrećni. Ispratio sam ga na ulicu. Mula Ibrahim me upozorio. Ali svi. hrabro a opet mocno. rekavši da bih volio da nastavimo ovaj razgovor. nemamo hrabrosti. ali je najveća istina njegova tuga. Pa dobro. a mali se samo istope. i cesto govori i ono što ne misli. Zato. ali sam zapamtio taj nauk. Crno je. Ali ponekad. i zato: pamet u glavu! Boj se svega. pamet u glavu! Znao sam to. Sumorno me pogledao i izašao. Nemamo ponosa. Izgrdio me i Mula Ibrahim. odavno sam slušao.

odgovorio je Mahmut razlozno. papuce. teško zeni s tobom. ako je razumna. – Ej. struk cvijeta. taj niciji skitnicki jezik. – Tacno je i jedno i drugo . krupan.rekao sam veselo. pustivši ih iz tamnice svoga neznanja i njihove nedoumice. ali ovoj djeci neće mnogo pomoći. i proturao ih kao prave. Nasmijao sam se: – Slušao sam kako ih uciš. pravio je u ovoj radnji lazne pare bakrenjace. Ništa skupo! već nešto sitno a lijepo. Izašli su ošamuceni. Ali sam cuo glasove u sobici iza radnje. kad ne bih morao zivjeti sa svojih dvadeset pet groša godišnje. iskrivljen. prsten od srebra. Dok sam još išao u školu. – Tako govore svi lakomisleni. a meni će postati teret. jer znam da mi ovaj čudni čovjek želi dobro. negdje na Istoku. da pokažem dobru volju. Mahmutov. ili zadovoljan neočekivano stecenom srecom. zacin socnim našim psovkama. Nisam znao da je opet otvorio ducan. koji bi mogao da posvjedoci o dalekim putevima kojima je ovaj izgnanik prošao. Napravice metez u njihovim malim nevinim tikvama. Za kaznu je prebijen i protjeran iz Sarajeva. eto. – Svako se radja sa svojom srecom. – A šta ti je smiješno? . kašljucav. i teško djeci koja će ti se roditi. Odakle mi toliki novac za ogrlicu! – Šta ja znam. ponovo zasjeo u istom ducanu. poslije pasijeg života u ratu. Radovao sam se povratku kući. ako nema u čemu izaci. i o bezbrojnim poslovima kojima se bavio. šamiju. Nisam ga vidio kroz prozor. Šta on to radi? Slušao sam zabezeknut. – A baš sam mislio da joj kupim zlatnu ogrlicu! – Nipošto! To nije paznja. Nasmijao sam se: – Rado bih učinio tu ludost. ali se nisam naljutio na Mula Ibrahimovu riječ. Deset godina je proveo u izgnanstvu. pa se vratio proljetos i.navika. on je oslobodio muke i sebe i mene i djecu. čemu? Licilo je na nešto poznato. I dok sam oklijevao da li da ga pozovem ili da odem. i sitne dječije. nadolmljen turskim. Gospode boze. stvorice u zeni pohlepu. da kupim štogod sitno. posrcuci pod tezinom besmisla koji im je uzburljao mozak. pa to je arapski jezik. kad joj se stare poderu. ili nešto korisno. unakazen. to je najvrednije. Tvojoj zeni je isplacen njen dio imanja. i lijepu riječ. i veseo sam pošao u Kujundziluk. – Oni sigurno misle da su glupi ili da je nauka nedohvatna . već ludost. Poucavao ih je. gledajuci za njima. perzijskim i grckim riječima. lancic. tu nevjerovatnu papazjaniju. Ne znam jesam li lakomislen. Zastao sam pred radnjom mahmuta Neretljaka: nešto privjesaka i sitnjurije visilo je iza prljavog stakla. – Zašto si pristao? – Baš me briga. Ali ako je nerazumna. – Dobila je takvu sitnicu da me sramota i pomenuti. a uz to ću dodati struk cvijeta i lijepu riječ. jevtine pafte. pricinjava radost i posrzava ljubav.

ako misliš ozbiljno.. Ako ovi djecaci ne dodju. Ostace na istom. U djetinjstvu su nas uzbudjivale njegove lazne bakrenjace. mogli bismo dovesti i prave djake. Mogao je pomisliti i da sam lud. Koristice i meni. a desi se da ne dodju. A za ucenje. pogledaj. ako joj se ne svidi. i ovaj lancic. meni je svejedno. izgnanstvo u daleke nepoznate zemlje. Uzmi ove pafte. naci ću druge. i ucim djecu. odvikao sam. ako ludi čovjek dodje sebi. . Preprodajem ove drangulije. Bilo je smiješno ovo njegovo isprepleteno pričanje.. Gledao sam u njegovo izbrazdano lice skitaca. Hoćeš li sutra početi. jer ništa nije mogao da izgubi ako se i predomislim. Zašto otimaš moju? – Pomoći ću ti badava. samo. – A kad se cuje da ne znaš ? To se ne može dugo kriti.rekao sam. ova opreznost. onda nisi baš pametan. – Sigurno da ne znam. Obnovicu ono što sam ucio. Htio sam da kupim neku sitnicu za zenu. ako to cinim da bih imao za pice? – Svejedno. nije znao da li da još više sumnja. iz medrese. – O zanatu više ne mogu da radim. oni malo placaju. Zacudio se. Neće biti štete nikome. Slegnuo je ramenima: bice nešto drugo. A ako si se šalio. – Ja ću ti pomoći . A ja od toga zivim. drugo ništa ne znam. uostalom. bolest ispila. sad će biti lako. – A ako ti lazem za bolest. platicu ti. . koliko da nije badava. Hajde. ja te ne pitam. teške batine koje je dobio. ako ništa rdjavo ne smjeraš. i da tjeram šegu s njim. i da sam dobar. i gotovo. ako im bude potrebno. – Od ovih drangulija? Vidiš. a zivjeti se mora. Šta gube? Ništa. prsti su mu drhtali. naci ćemo nešto drugo. ili da me zali: – Slušaj mladicu. Odakle bih znao? – A zašto ovo radiš ? Pruzio je ruke ispred sebe. Naucice u medresi.. ali je sve ostavio bozijoj pomoći. cudjenje zbog ponudjene pomoći. Drhtavim prstima vadio je i pokazivao jevtini nakit. Mahmut se namrštio: – Pronadji drugu djecu. u lukave a opet nevine oci prestupnika s maštom. – Hoćeš li ovo?. sumnje. Kao lazne bakrenjace. nade koje su se pred njim otvarale. nevjerovanje. ako se predomisliš za ovo što si govorio.. Ja malo znam.Znam nešto arapski... Život ga je izlomio. i da nešto potajno smjeram. i u koje doba hoćeš. ova soba je malena. a sad preda mnom drhte njegove ruke koje su kovale srebrnu zicu i pravile lazni novac. i ne razmislivši.. ali ništa ne skrivam. nećeš doci. i nesvjesno se smiješio. – Dobro.. pa niko nikome nije duzan. kad hoćeš. nisam pametan. Ove stvarcice sad plati.– Pa ti ne znaš arapski. Još se branio: – A zašto si slušao? – Slucajno.

čini mi se da ga je više privlacila zelja za neobicnim. koji je iz Misira doveo dva cudnovata ovna. Zato što je sitno i nezanimljivo. Samo nepravdu ne podnosim. Da li sam mu i ja licio na zenu koja prede vunu nogama. niti je više pominjao placanje: moju ludost je prihvatio kao stvar koja se tice samo mene. o zeni iz neke palanke. Pricao je. ja tebe ili ti mene? Rekao si: koristice mi. o naplacivanju casova. dao ti ducan. da sam najviše volio kad je pripit. polako je hodao ispred Mula Ibrahimove radnje. smijuci se. pio je prilicno. ali ja bez tebe mogu. Sačekao me ponizno: – Bojao sam se da ne zakasniš. I da budemo nacisto: da li ti možeš bez mene. a ne od bolesti. Preuzeo je brigu o pozivanju djece. cudna mi cudna! Ostace magarci i s tvojim znanjem i s mojim neznanjem. Cak su mu se i ruke manje tresle. I nije se cudio što ovo radim. Bio je samo ugodno veseo i tako blazeno raspolozen. Ili o trgovcu Hasanu. A već sutradan. kad je bilo hladno. da za ulozeni trud mene casti kahvom a sebe rakijom. On se uvrijedio. koje će rasti izmedju nje i mene. svuda gdje je mogao da stigne. – Kako možeš tako da govoriš! A ko je koga molio. a drago mi je i da radim s djecom. reći ćeš. Zao mi je da djeca cekaju. i neće ici ni na kakav Hocin. Šta je tu cudno. je li? A jesam li htio da platim? Odbio si. Zeni sam rekao da pomazem nesrećnom čovjeku koji sve u životu čini pogrešno. Hoću i sad. Gledali su u me s nevjericom. zato što ne ostavlja čovjeku dovoljno vremena. jer je svak htio da ih vidi. niti će uciti arapski jezik kod Mahmuta Neretljaka. netkriljeno.govorio je ponosno. sigurno. .Sutradan sam poducavao djecu pravom arapskom jeziku. koja je nogama plela i druge poslove obavljala. ja ne znam. tješeci ih da će im se sadašnji mrak polako početi da pretvara u vidjelo. i naucicu ga da mrzi rat. Poslije casova me vodio u Idrizovu kafanu. A zašto mu je bilo potrebno to vrijeme. ali se to jedva primjecivalo. zato što dugo traje. obicno. u odredjeno vrijeme. pomogao. i tada sam vidio da je to od pica. s ceznjom i zavišcu. o hvaljenju moje velike ucenosti. E pa. kao pravi muderis. to ne znam. povladjujuci mome znanju a mršteci se dječijem neznanju. Sve drugo. Iskorišcavam te. a meni je prepustio sporedni dio posla. i otkako ocekujemo nepoznato drago stvorenje. ili na noja iz dalekih krajeva? Rekao sam to. klimao glavom. o zagrijavanju sobice mangalom. iako je njegovo nepoznavanje bilo slicno njihovom. – Evo moga ucenjaka . šta neobicno? Znam. rodjenoj bez ruku. pa su je rodjaci pokazivali po vašarima i pare zaradili. bilo mu je dosadno. poducavanje. zašticeno. a Mahmut je sjedio uz nas. i stekao imetak na njima. Ovaj čudni posao nije izmislio samo zato da bi došao do kakve-takve zarade. Dacu ti sve ako hoćeš. dao djecu. nedostojno čovjekove paznje. ti znaš arapski. nije bila laz. Pio je. A za noja i za zenu bez ruku dobro sam razumio. kao izmedju dva duba. Naucicu ga pjesništvu. pogotovo otkako mi je rekla da je trudna. obnovicu ono što sam ucio. I učinio sam ti. a nije htio da mi nudi ono što ja nisam trazio. nisam mogao da saznam. zaista.

nizašto.poucio me ozbiljno. On je viši razlog. Sigurno zbog zene. znajuci da nema zlocudne sile koja nas može vratiti u ruzno životno puzanje. Kao kaput zimi. a možda bi više poželio da ga upitaš za zdravlje. da se raskidaju stari spojevi. groblja. jabuku ili trešnju. da mi je vasionski vihor ne odnese. nogom ili šakom. Kako će onda ljudi cijeniti tvoje znanje? Mislice da ništa ne znaš. Nestalo bi krivih i pravih. – Ove slike u našem izlogu nisu izdvajanje. Žena više voli njeznu riječ. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta ucini. nije potrebno znanje da bi postigao mnogo. sa suzama u ocima što su postajale sve ljepše i dublje. to je dobro. Cistio sam od prašine sliku sultana Abdul Hamida. Razletjeli bismo se na sve strane. kuce. moglo bi mi opet zatrebati. drveta. u prolazu. i svakako manje dosadno. ako je gruba. i namjeravao da podjem odavno utrtim putem kojim ide većina ljudi. kao sila teza. ali te je valjda i malo stid? – Nije. kao izlijeceni pijanac mirisu rakije. – Ciniš dvije pogreške . koja me dočekivala kao da joj donosim srecu na poklon. Zato što je neophodno. kao iz pracke izbaceni. cvrsto bih je drzao u zagrljaju. nego pametnu. I poducavanje djece bilo bi nešto drukčije nego ovdje. sokaci. Neko to zove i mudrošcu. da bi bilo smiješno dijeliti. Sultan je gotovo nadstvarni pojam koji povezuje naša razlicita htijenja. da ga upitaš je li zapamtio. i sigurno zbog djeteta. – Jesi li ti učinio ono s cime se u sebi ne slazeš? Lukavo je. kad njega ne bi bilo. – Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želiš dobro? – Da se svojim mišljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Nekome. Ali mi se odjednom ucinila nadasve zanimljiva mogućnost da nestane sila teza. i bili bismo srecni. a osvetnik juri drugom stazom. Tebi je potrebno. Taman bi jednom letecem djaku saopštio neko pravilo. A što osvjezavaš zaboravljeno. – A zašto nećeš da naplatiš? – I on toliko malo uzima. – To bi zaista bilo zabavno! Pogledao me iznenadjeno. I jesam. Poslije ćeš opet zaboraviti. da nasilnik zaboravi zrtvu u svom nepovratnom letu. – Zar lukavstvo može zamijeniti znanje? – Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo? – Lukavstvo je nepošteno. na njegovu srecu. Uhvatio bih i jedno drvo. pomalo podsmješljivo. nimalo. Ima stvari koje su iznad nas. Mula Ibrahimu sam rekao istinu. makar bila i glupa. ciji sam rast . iznad ili ispod onoga kome želi da se osveti. da mi cvjeta. pomalo setno. – Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš. poslije rata. – Nije uvijek ni nepošteno. i ne mogu se mjeriti našim obicnim mjerilima. Dok nešto ne postigneš. da mu bude ugodno. doduše. i susreo bi a ponovo kroz godinu ili dvije. Danas mogu i bez nje. uselio bih se u jednu sa svojom zenom. Ni rat više ne bi bio moguć. . Oslobodio sam se cudne bezvoljnosti i tihe tuge. lijepio za staklo sasušene zvijezde. kao jedini plijen. i nije mi bilo smiješno. iz cistog zadovoljstva.Slušala je ganuta. a možda i nikad više. Kako će onda tebe poštovati? I ne naplacuješ za ono što pošteno radiš.Udruzio si se s čovjekom koga niko ne poštuje. sigurno i potrebno. ostalo bi samo lebdenje. jedino ako bi uspio nekog da udariš. Samo bih svoje dijete naucio svemu lijepom što znam. Ne bih joj se zacudio. Nasmiješio sam se toj šašavoj misli. da i sam obnavljam ono što sam nekad znao. Nema u tebi lukavstva. Letjele bi i dzamije. i da sve pocne da lebdi i leti na sve strane. ispravljao uvrnute rogove polumjeseca. neprestano kruzeci i da daje plod našem djetetu koje će se roditi u tom kruzenju. uplašeno: mislio je da sam se izlijecio od ludosti koje sam. koji nas drzi na okupu. donio iz rata.

meni je sasvim dobro i bez njih. i otmene gizdavce. s uhom na tajanstvenom bilu kojim se novi život javljao iz nepostojanja. Znao sam šta to znaci. što je na banjaluckoj vojni prvi navalio na neprijatelja i uskocio u šanac. jer vrijeme uporno glodje čovjekovu misao. i Mula Ibrahim je bio sve zadovoljniji blijedom obicnošcu mojih misli. mogućnost susreta s ljudima od uticaja. i trece još nerodjeno. nisu pozivali. što se neprestano kvario i osipao. Krug pozvanih bio je uzak. i mislio na seljake iz Zupce. možda i sve rjedje. vinopije. Zbog njih sam spokojno uredjivao nebeski svod pored javnih nuznika. Hadzi Duhotina je nekad tucao so. a poziv nije stizao. Koliko zrtava donese jedan poraz.Vrijedi pričekati. Novi gosti ne ulaze. . nikad nije pušku opalio ni sablju pripasao. posljednjeg od stotinu bajraktara banjalucke vojne. isjecenog austrijskim bajonetima i jedva sastavljenog. Bilo nas je dvoje. neka uzivaju u toj mrtvoj slavi. Junačkog bajraktara Muharema. zbog njih. strogo odabran. ali je zbog nećeg volio ratnike i uzivao da ih saziva i casti u svojoj prostranoj kući. mislio je da vrijedim više nego da životarim u ovom cumezu. Govorio je. s dlanom na nabreklom trbuhu. a mi nismo otišli. Najcvršce od svih: obaveze ljubavi. koji ni za rodjenu majku ne bi pošli u rat. . – Strpljenja! tješio me Mula Ibrahim. postala mi je odbrana. s Begovca. Ucinilo mu se da je upravo došao trenutak koji je očekivao. Taj poziv je isto što i odlikovanje. pederaste. mogu i od sad. neprelaznim zidom odvojene od onih kojima je mjesto na tom skupu. i svakog mjeseca priredjivao gozbe za poznate junake. na sijelo! Ti idi. koji su trazili leševe svojih mrtvaca. i jednog cetvrtka Mula Ibrahim je ušao u radnju zadihan. jer namece obaveze. I sve više sam se ukopavao u uvrijedjenost. I nikog od starih junaka. Starog Dugonju. I mnogi mjeseci su prošli. Zivio sam bez njih i dosad. Postao sam kao i ostali pametni ljudi. ili je Mula Ibrahim svemoguć. – Spremi se.rekao mi je ponosno. Poceo sam iskreno da prezirem te ljude. Nisam više bio sam. Gotovo cijela zima je prošla.osluškivao. zabavljace. laskavce. Sjecao sam se. ici ćemo na sijelo kod hadzi Duhotine . izlijecio sam se od ravnodušnosti kojom me obogaljio rat. doduše. Nisam odbio. A pozivali su za svoju sofru ugladjene pisare. i od nje ostaje kostur. Mula Ibrahim je dobro poznavao ljude. nisu pozivali. lako u tu kucu. veseo. Ne suviše cesto. izgleda. Prilagodjavao sam se. I još više.. Pošteno je htio da mi pomogne. ti junaci koji to više nisu. Nikad nije bio u ratu. uzbudjen. nekad: lovi ribu! A mogao je i da kaze: ozeni se! Radjaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo. – – – – Pozvao nas je! Ko nas je pozvao? Hadzi Duhotina! Sutra uvece. a poslije se obogatio. da me se ne ticu ni ti nekakvi ratnici.. što je bez riječi prosio stojeci pred kamenim hanom. ni jednog jedinog. ali nisu zvali ni nove ako nisu imali polozaj i imetak. cuvenog junaka i cuvenog pijanicu koji nije poštovao niciji polozaj već čovjeka. pa je poslije sakatim prstima pravio oklagije i cibuke. izrešetanog kuršumima kao da je bio meta na strelištu. Starog Mehmed-agu. bez pravog sadrzaja. ni stari Duhotina. ja neću. nisu pozivali. Ali je gozba prošla. Nisam se više smijao. njih su pozivali. onog smijeha. prljajuci je. A ja sam odgovarao. a koliko li tek pobjeda! Pa neka ih. ne misleći o tome. blijeda uspomena. Cak sam pomislio kako imam sreće. spona koja me sve više vezivala s izgorjelim roditeljskim domom. jer novi neće da dijele slavu ni s kim. jace od nas. i bolje nego s njima.

radost mu se vratila. pravdajuci se: – Bice nam dosadno tamo. radi mene. Šta ću ja tamo? Kako. Postidio sam se. Zao mi je što si se toliko ponizavao radi mene. ugrijan. i ponekad teška tuga zbog ljudi. I zbog prazne sujete. Nećeš valjda cijeloga života ostati sirotinja? – Pravo da ti kažem. propustio bi ovakvu priliku! Zaista nisam više imao volje da idem na to prokleto sijelo. Neće nam se više pruziti ovakva prilika. A ti si se uvrijedio. – I tako. Bio sam još povratnik s Hocina. molim te. Pozvao nas je hadzi Duhotina. koliko razloga izmisliti. znam te ja. To je možda najbolje. A onda me pogledao sumnjicavo : – Uvrijedio si se što te nisu pozvali ranije? – Nisam se uvrijedio. A ja grubo i nezahvalno odbijam svu njegovu brigu i svu njegovu dobru volju. – – – – – Nećeš? Kako nećeš? Tako. i porad zene. koliko laskavih osmijeha uputiti. i pored potrebe da se nadamo nećemu što nije uboga sirotinja. Na sijelo. I naljuticemo ih. i ne tice me se. i pored djeteta koje smo očekivali. svejedno mi je. boze sacuvaj. i razumio. za neko mjesto koje će mi omogućiti bolji život. A pozvani smo. Nikoga ne poznajem. Sirotinja sam. – Cuti i slušaj. ja sam ih otpisao. – Niko neće ni primijetiti da me nema. Izgledao je tuzan i uplašen. zaprepašten. Cuo sam. Prihvatio sam prvi poziv. i vratio im prezirom koji je spasavao moj ponos. Ja ne bih učinio ništa. trckarajuci od jednog do drugog.Stao je usred ducana. – Ne znam šta da ti kažem. Zato sam rekao mekše. odjednom. Još su mutne hocinske magle u meni. mnogo griješiš. Nisam mogao da ga ponovo razocaram. A šta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u duši. rasopcan. I sad treba da postanem lukav. sve pametne razloge. I koliko je vremena izgubio. – Griješiš. šta ćeš tamo. ne smarajuci to ni cašcu ni povlasticom. – Nisam se ponizavao. što ne prihvatam njihov poziv. ne znam ni kako se razgovara s takvim ljudima. uplašen zbog njih. ideš? Ozivio je. – A znaš li ti šta ljudi cine da bi tamo došli? – Ne znam. upornost. pomislio: koliko je riječi morao utrošiti. želim da ti bude bolje. da bi mi otvorio teško pristupacnu tvrdjavu. – Smetam li ti ovdje? – Ne smetaš. nećeš. Sjeo je. ali neću. Sigurno nisi razumio. A kad su me odbili. Ne vrijede toliko. Cekaj. Tuzan zbog mene. Osjetio sam to kao ponizenje i uvredu (Mula Ibrahim je dobro pogodio). radi njih. ali prosjak nisam. i da se priklonim ko zna pred kim. . Onda. što nisam prihvatio njegovu pomoć. ako boga znaš! Izgubio je svu svoju rjecitost. i gledao me začuđeno. Nemam volje.

jer mi se spavalo. kad pocnu da šuškaju po podu i postelji. Ta naša sobica ima nekoliko prednosti i bezbroj mana. ne bih to volio i da smo mogli. umio sam samo gledati u vodu. Nismo govorili pametno. jedinoj. poceo sam da se nagadjam sa svojom savješcu. ni za koga. a onda se opet javljalo. nije bilo u meni. slušati vrapce i pisati tuzbe i zalbe nesrećnom svijetu. stalo mi je da budemo pazljivi jedno prema drugome. ali ako se javi prilika. Cudna si večeras. Osim za Tijanu. U životu nisam sreo nikoga ko je bio toliko nesposoban da sakrije ono što misli. kao ponornica. cak do sljedece noći. ispricao sam i kako sam bio odbio i ponovo pristao. Ona to nije priznavala. Šta je u tome rdjavo? Hoćeš li ostati dugo? Nije znala lagati. grije nas sunce i vrela pekarska pec. razgovarao tiho i dugo. ne trudeci se. ali sam ostavljao slucaju da se pobrine za moju srecu. – – – – – – Šta ti je? Ništa. narocito pametnih i ugodnih. narocito noću. pred sutrašnju izvjesnost. s kojom sam. Suviše je lako pristala. i opet je dobro. a vrelinu podnosili strpljivo. Riječi. pa ću se opet vratiti u svoj naviknuti tok. zar se i od sreće ne spava. obuhvativši koljena rukama. bilo bi ludo da je ne prihvatim. da se ona nije gadila. Doduše ljeti je teško. Meni je u ovoj našoj vreloj sobi bilo bolje nego na Hocinu. Srecna sam večeras. Odavala se glasom. popricati. izrazom lica. Briga bi me bilo za zohare. kao da nas nema. i bili smo. ziveci s njima u miru. – Zašto da ne odeš? Naci ćeš se s ljudima. ako ne i izravnom riječju. zbog mene. zbog Mula Ibrahima. a ujutro to ne bih znao ponoviti. da ga je i jutarnje svjetlo potiskivalo u prijatno ali nejasno sjećanje. otvarajuci vrata i prozore. Prihvatio sam taj razlog. i toliko je izviralo iz srastanja. Cak sam se nadao da me neće niko zapaziti. Spavaj. a svako jutro budi nas svjezi miris hljeba. Jevtina je. Zašto? Upitao sam: – Ne voliš što idem? . i zaticao je kako sjedi u postelji. A kakve ću riječi naci za njih? Uvece sam sjedio s Tijanom u našoj maloj sobi. ali sam se sutradan pitao. I kako. što se sigurno nikad neće desiti. toliko je bilo plod noći. Cak me i nagovara. Ili smo odmahivali rukom. u koje neću moci uci ako odebljam. zimi je uvijek topla. sami smo. medjutim. samo naše. sve dok se ne bismo naljutili. pa se gubilo. Rekao sam joj da sutra idem na sijelo kod hadzi Duhotine. Ni pred kim se neću poniziti. Boli li te štogod? Ne boli. ostacu na istom. a zohari hodaju slobodno. zbog sitnice. Budio sam se ponekad. Nisam znao kako bi se ta prilika mogla javiti.Sad. u noći. osim hodnika i ostalih skrivenih prostorija. zbog gluposti. i o čemu da razgovaram s tim ljudima? Poslije Hocina. zbog nećeg što nismo mogli ni zapamtiti. Ako ga ne bude. Prednostima smo se veselili. Zohare smo odgonili nekim travama koje je Tijana kupovala na Bašcaršiji. njoj gore nego u njenoj kući. i kako je iznad pekare.

što nas već mjesecima drzi u napetosti.rekao sam onom trecem.Spavaj i ti . zbog njeznosti što je vrelo zapljusnula moje unutarnje obale. ovaj treći. nije važno šta će biti sutra. Zašto se sad ljutiš? Ne ljutim se. ispod nas su ubacivali cjepanice u veliku pekarsku pec. i osluškivao prstima. i zbog nje. vazan je ovaj cas blazenstva bez misli. I ima sreća. Zbog njega. Troje nas je. u cijelom svijetu samo troje: moji prsti. Na sokaku su se stišavali glasovi. svakako. u snu. ali ona je spavala. Sasvim je luda. i prisiljava da ga uplicemo u svoj život. osjećam je. na zašticenom tijelu malog čovjeka što je već zivio u najsigurnijem i najugodnijem od svih skrovišta ovoga svijeta. mirišem. Htio sam. ali ova nikad više. Nikada: jedina konacnost. i zbog nje. To malo lukavstvo. i bicu lukav. prisutnom a nevidljivom. htio sam da mislim štogod o tom dragom punoglavcu koji će biti ono što ja nisam bio. osmjehujuci se. a nisam umio. i . Cio svijet i cijela vasiona. kojim je ublazavala svoje nezadovoljstvo. – Možda bi voljela da ne idem ni na posao? – Naravno da bih voljela. I bicu pametan. A ja sam drzao dlan na zategnutoj okruglini trbuha. Sad sam i ja poceo da se smijem. A onda je dodala kao da se pravda: – Malo sam uznemirena. Zbog njega. kao što je sin istjerao bolesnog Mustafu Puhovca? Ili ćemo se ponositi jedan drugim? Ili ćemo se podnositi. moram izaci iz ove sobe. da svoj put i svoja htijenja odredjujemo prema njemu. nas troje. ali ovaj nikada više. Nikog drugog osim nas nema. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova. hoćeš li da ne idem na to sijelo? Ne. njeno tijelo i njegov ujednaceni damar. otklanjajuci moje. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. . Dobro. – – – – – – Ko zivi tako? Ja bih zeljela da zivim tako. Htio sam da kažem štogod lijepo ovoj zeni cije je krhko tijelo unakazio taj nepoznati punoglavac. Možda zbog trudnoce. vidim. Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj. otici ću na to vrazje sijelo.Nasmijala se: – Ne volim što ideš! Nikad ne volim kad ideš od mene. Mislio bi poslije da si nešto propustio. kao većina? U ovom trenutku to nema nikakva znacaja. Prvi put znam šta je sreća. Da li je mogu zadrzati? Htio sam da joj kažem: mila moja. Cuteci. Nije važno šta se dešava u svijetu. Stavio sam ruku na njen trbuh. Da li će me istjerati iz kuce. skrenulo mi je misli prema onom trecem. Otici ćeš. zohari su još mirovali u svojim rupama cekajuci da ugasimo svijecu.

i mjesecina. Zohari su sigurno nestrpljivo cekali da ih pustim u sobu. A ja ne mogu da zaspim. I nisam se cudio što je tako. Kako bi drukčije i moglo biti? . Možda su zakasnili na neki svoj obred. od sreće kojoj nisam trazio razlog. Napolju je proljetna noć.ugasio svijecu.

Dao sam mu nešto sitniša. Zar ovako izgledaju casne uzvanice! Pa sam poceo da psujem. to je lako. . . srecom ili po nesreći. Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi. Ako dodjem kasno. poslije ostalih. Žena će čekati. nespretan. čini mi se. kao djeca. cekajuci. stidio sam se što idem na sijelo. Postalo je mucno. nikakav.šapnuo je Mula Ibrahim. ali se stidim. ili ću biti ja. opet me stid. a on od mene trazi pomoć. ili da se zna samo kod kuce. A bez njihove pomoći nećeš daleko stici. što su ga zaboravili. reći će da se utrpavam prije svih ostalih. kao da oglašava početak bitke. . a mogao sam lijepo sjediti sa zenom kod kuce. niti zna je li to popravljanje ili kvarenje. stajao je stari bajraktar Muharem. skrivajuci se. na kojem ću biti sve što nisam ja. . jer bih se vratio. Bio sam u nedoumici i kad treba da stignem. stara prznico. ja hoću da mi bude bolje. Oprosti. . stideci se. A ne valja ni jedno ni drugo. i te nekakve stare ratnike.pitao sam Mula Ibrahima koji je išao pored mene. Dok smo ulazili u kucu starog hadzi-Duhotine. Ako dodjem rano. Nisi ti kriv.rekao sam neveselo. Nisam kriv. Šta mi je trebalo da idem na ovo sijelo. izgledacu medju tim spomenicima kao majmun. i prosio. izlaze s molitve . Neprijateljska zemlja Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi. pored momaka sa svijecama i fenjerima. Prosi za inat. Stajali smo u mracnom sokaku. mislio sam u sebi. a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi. Svejedno. glup. ludu. s bozjom pomoći. A bolje bi bilo da se to ne zna. da sam bio sam.Sad mi je krivo što sam pošao. pogotovu ako izgubi svoj mir. i biti šta hoću i kakav hoću. a ne meni. i sebe. Ti hoćeš da ti bude gore.Evo. pa ćemo tada krenuti.Da ne zakasnimo? Ili da ne poranimo? . Njemu je mjesto tamo. Stidio sam se što mu dajem milostinju.Samo se drzi uz mene! Na raskršcu.Budi uza me! Pogledao sam ga iznenadjeno: ja sam se nadao ohrabrenju od njega. Hajdemo! A što kazeš za zenu. kakvog ne bih želio da me vide. dosadan. Zato i stoji ovdje. Strašno je što ovakav čovjek prosi . osvijetljenom fenjerom. Ti to ciniš iz inata.4. i smiješno. . smatrace da sam nepristojain. Kako god okreneš. Mjesto mu je prije svih koji dolaze.Da ne zakasnimo? . kao budale. Mula Ibrahim je rekao tiho: . Ti ne možeš ovo moje. Ovi neće. muka. lazno ću se osmjehivati i iskreno strahovati. ja ovo cinim iz nevolje. ja ne mogu to tvoje.Sacekacemo da ljudi izadju iz dzamije. pred ulicom u kojoj stanuje hadzi Duhotina. da ga vide.

i strah i opasnost.nadjev. toliko ponizno ljubazan. nevidljivu i nepristupacnu sobu. Nasmijao sam se.Malo. Mula lbrahima i mene docekali su sinovi domacinovi. Nasmijao sam se veselo. široko raskriljene ruke za zagrljaj. kojima sam prkosio i sebi i njima. avaj. ničemu neka se ne nada grbava djevojka! Taj divni čovjek je prošao pored nas. Domacin. ako se budem uvijek bojao? Kad ću onda zivjeti. s takvim strahom ne vrijedi zivjeti. i potezao.E kad ne možemo. da nisam vjerovao svojim ocima. već pijan. . neka ih djavo nosi! Drzi se hrabro. Možda su mnogi slicni mome Mula Ibrahimu. Jer. Na prvom koraku u ovoj bogatoj kući vidio sam da je moja odbojnost smiješna. drugo je uplašiti se kad ima razloga. čini mi se. velikog trbuha. kao grbava djevojka kojoj govore lijepe riječi. da i svojim neuglednim gostima ukazuje ovoliko poštovanje? Kako je moja predstava o svijetu i ljudima bila pogrešna i nepravedno ruzna! . razvrstavši njega u srednju. dočekao nas je ozarena lica. oslobodjen straha i nelagodnosti.Bojiš li se? . i odmah nas razdvojili. i prolazili do svog izdvojenog skrovišta. nisu bili namijenjeni nama. Ali. i ne bih ni zivio. smeten.mislio sam ganuto zbunjen. kao da idemo u neprijateljsku zemlju! . pa je. drzao je bardak pored sebe. Ostalo su ljudi iz caršije. Ti. Snazni Mehmed Pecitava. jedva savijajuci ukocena koljena. udario nogama o stepenice. jer sam i ja maloprije osjećao strah. za najuglednije goste. boj se govna'. gospodo iz neprijateljske zemlje? Bilo je smiješno to moje kocoperenje.Ne možemo više da se vratimo. u nesreći. zacudjen i ogorcen zbog moje jadne pobune.. Badava. to mora svako. nabijen kao . a drugo je plašiti se uvijek.Boj se ovna. . govorio je. Mula Ibrahime. a kad ću zivjeti? Kad ću zivjeti. . spreman da svoju odbojnost preokrenem u njeznu ljubaznost. A gdje su ratnici? Bilo ih je svega nekoliko. kumim te bogom velikim! . Šta li je to Mula Ibrahim ispricao o meni? Ili je ovaj divni čovjek toliko plemenito gostoljubiv. mene u prednju sobu. ili ratu. izlijecen njegovim strahom. kad je mislio da ga niko ne vidi. sluzbeno uctivo.Zašto onda idemo? Hajde da se vratimo! . već kadiji koji je dolazio iza nas. u hocinskim mocvarama: . a oklop nepotreban. kao da smo sjenke. kao mrtvaci. a sve je nastalo u mojoj uobrazilji. A cesto je mislio da je nevidljiv. i unaprijed sam se ušancio u hladnoj odbojnosti. da se ne možemo ni pohvaliti ni pozaliti. kad bi me jednom savladao. obavijeni nijemim poštovanjem i poniznim cutanjem. Do mene je sjedio stariji čovjek. I sad je pio. sjetivši se njegovih ratnih zasluga. najugledniji dolazili su posljednji.Ma kakvu neprijateljsku zemlju. Njegovo ozareno domacinsko lice. Ali to je isto kao stvarno. i znao sam da je smiješno.zavapio je zaprepašten. iz ureda. A ustrašile su ga moje neozbiljne riječi. hadzi Duhotina. I gledao me kao palikucu. i ponizna ljubaznost. Kadiju je domacin proveo u posljednju. podbuo. nizak. ne znajuci zapravo ni od cega se branim. iz esnafa: ovo je mjesto gdje se vrijedi pokazati. do ulaza. nekad. prilicno neuredan. od svega.

velim. došao sebi. vrišteci. A ti. . A možda sam izmislio. izgleda. . Zašto si se ono maloprije nasmijao? Volim kad se ljudi smiju. kao pucanj.- Zašto si došao? .Pij! . šta kazeš: uneredio se. i nastavio da se smije. Neću. . da ga ne naljutim. i gurao mu bardak u ruke. Iz njega je odjednom prasnuo smijeh. molim te. ali sve tiše i rjedje. takav li si! Bogme si ti prilican jad. tako! Druga je otišla lakše nego prva. . i imam veliku platu. iskašljao.O. Još je smijeh provaljivao iz njega. Jesi li bogat? Imaš li veliku platu? Bogat sam. poprskao me rakijom kako je poceo da pije. osjećao sam se lijepo.pruzio sam mu bardak.upitao me smrknut. da me oslobodi svog neugodnog smijeha. Blago tebi! Radim kao pisar kod advokata. Primam dvadeset pet groša na godinu. sve.Moje je sasvim obicno. Pustiše me poslije punih devet godina. Uzmi malo rakije! Ne pijem. klateci se cijelim tijelom. teško ranjenog. pričaj. ništa. Veliš: sav rat i sva ratna zasluga! Cekaj. i to mu je sav rat! Smijeh mu je prekidao samo kašalj. pomoglo je. E.Bio sam u ratu. blago meni. iz glasa.A ne piješ. Pitao sam ga.Eto vidiš da piješ! Hajde još jednu! Sve. . Au. Zašto? Nizašto! Baš nizašto? Sve ti je potaman? Ništa ne traziš? Ništa ne moliš? Ništa. zašto si ti došao? Nije me cuo. Izlijecili me. Ljudi su poceli da se okrecu. dobicc i s druge. veliš! Vidim kako ne piješ? Veliki si šaljivcina. a on se uneredio od straha. grohotom. Ako si izmislio. zagrcnuo se. Sjekao sam drva u Tirolu. nisam se više pazio. . . Pa možda su se. I pili smo ponovo. Ispricaj svima! Pocrkace od smijeha! Taman posla! To nije za pričanje. izgleda. brate. pa su me zatvarali u sve dublju tamnicu. Nećeš od mene? Da ti nije ispod casti. i to im je sav rat i sva ratna nevolja. mnogi od ovih isto tako uneredili od straha. slucajno? Popio sam. gdje su ratnici? Pa se sjetim kako sam jednog čovjeka prenio preko nabujale rijeke. zarobiše me Austrijanci. vele. ne volis da pričas o sebi.Gledam. blago tebi! Ko ima s jedne strane. Ispricaj to. samo da zaboravi ono što sam rekao. I zaista. Tri puta sam pokušavao da bjezim. velim ja. pa zaboravili na mene. Pohvala mi je prijala. nisam bio u svatovima već u zarobljeništvu. i ne pamti nas po zlu. . pa sam se uplašio i za njega i za sebe. udarajuci se rukom po koljenu. Pitam te: zašto si ti došao? Želio sam da se zabavi sobom. .Svejedno. Hajde. dobro si izmislio. da ga smirim.

koje mu nisu mnogo koristile. ili makar polovinu. provjeravao je slabim ocima. eto. Al jest. ne zureći. . ne bi se zenio njegovom. niti bi je uzeo da nije imala imetka. Dobro se poznajemo.Zašto ne svratiš do mene? . Kako se dugo nije javljao. ni zene.Izgleda da je uvijek smiješno kad se priča o pravom životu . Al sad neka mu vrate njegovo. pa se udala. Moja plata je dvadeset pet groša A samo jedan tvoj osmijeh vrijedi toliko. cekala. Privukao ga je naš glasni smijeh. uvijek govori lijepe riječi. Uši sam mu izvukao zbog logike. iz srednje sobe izašao Dzemal Zafranija. kadija je izdao potvrdu o njegovoj smrti. nije prodao ni prokockao. Samo je Dzemal-efendija mladji. . da mu vrati zenu i dvoje-troje djece. Kakav tu dokaz treba? Al muz njegove zene. jer on svoga nema. ali u kući i na zeni drugi. i žena je sve naslijedila i donijela drugom muzu. redu. već sve ostavio u najboljem. i nije se ljutio: cekala. koji ga je odlicno sluzio. Šta sad da se radi? On trazi svoje. to jest svojom zenom. da je imanje bilo njegovo.nasmiješio nam se ljubazno.I jest! Imanje moje. i na njegovom imanju. . A i da je poludio. . bilo je.Poznaješ li Dzemal-efendiju? Pisar kod kadije. gleda da bude stalno na ocima ovima što rješavaju dja se ova nepotrebna zavrzlama raspetlja nekako. A čovjek neće. s njim nije imala nijedno. jer ni on nije kriv što je ostao u životu i što ga je kadija proglasio mrtvim. ne bi navaljao toliko djece. svi vide. a zenu poklanja. Prosto i lako. koji je svoj muški posao dobro obavio. a nizašto. i da mu ostavi pola imanja. .Došao je kući i zeni. iz blizine. Samo. a neki su vidjeli kad je pao teško ranjen. Sad.Mislim da sam sad u logici bolji od tebe. Vedro se nasmiješio. Dzemal-efendija. ni djece. I je li on kriv što je čovjek ostao u životu. ali je gledao sluhom. . njegov zamjenik.Kod vas je veselo . da nije bilo kadijine potvrde o njegovoj smrti. Poslije. trazi svoje. kao da je cuo lijepu šalu. eto. s naocarima. ziv je. I više voli što je tako nego da ga je kadija proglasio zivim a on da je mrtav. a da nije mrtav. Bila je pametnija nego što sam od njega mogao očekivati. hvala. Petoro su djece izrodili. Sad sam ja poceo da se smiješim. to je ovdje sasvim rijetko. .Nisam ni znao da ste prijatelji.Ne pijem. Šta tu nije jasno? Tada je. a on je bogme nije pisao. to jest kucu i imanje. i što ga je kadija proglasio mrtvim? Pristaje da se nagode. Dobar čovjek.navaljivao je bivši zarobljenik. Pocela je da me hvata rakija.Da ti ne oduzimam dragocjeno vrijeme. .Sjedi. Ili da zivi s njima. . . kaze ovako: da je čovjek ziv. Pa se okrenuo meni: . ako već ne može drukčije. Razumio je. neće im biti tijesno.Sigurno.rekao je moj novi poznanik.Išli smo zajedno u medresu. . tu sad pocinje petljarija. zacudivši me tom primjedbom. djeca njegova. popij s nama . pa i to učinio.Pa ti rece da je to sasvim obicno! . On se uvijek smiješi.

Onda je bozja volja i što je volio da pije. jedan komordzija je izgubio duhan za vojsku. koji je umro prezren.Bezgrešan? . nešto zato da bi imao mocnog zaštitnika. Bio je miran. . .upitao je veselo. Da je bio mocan. ali će ispraviti ocevu grešku. . Sjetio sam se kako o njemu govore. A on već dvije godine pisar. ili će i dalje tkati na dva razboja. i znao je na što mislim govoreći o njegovom skrivenom poroku. volio je da pije. nema poroka. Otac je bio kriv zato što je bio jad i sirotinja. . niko ga ne bi prezirao. malo uznemiren. To je vrlo mudro. znaci zakloniti sebe za nacelo. popece se. pukla bi za dva mjeseca. on nije. . možda i visoko. da se prepire. Ne volim ga. kriv što nije znao da iskoristi zlo koje je cinilo. Nemam poroka. Da li želi prvo da ga odobrovolji pa će onda za uzdarje zatrazit' kcerku. i njegova je volja da budem ovakav kakav sam. mirno govori. a sin mu je i tu porodicnu Nesreću pretvorio u svoju korist. to ne znam. prilagodjava se sudu u koji ga naspu. jer su slobodniji.Odgovornost i za zlo i za dobro prebaciti na bozju volju.A koje to poroke krijem? . igrajuci zrtvu. uvijek me odbijao svojim laznim smiješkom.One za koje ne znamo. Zato mi je smetao. Nije pokazivao da se ljuti. Sve je pamtio. Da l'i ću ga istjerati iz zaklona njegova toboznjega mira. da se ljuti. Mnogi tako rade. mogao je od njih napravnti stepenice po kojima će se popeti. što je vjerovatnije. Da mu je kicma od zeljeza. i neće dugo ostati na tom mjestu. svojim njuškanjem. A kad su svi zaboravili. i da je to bozja volja. jer ništa ne trazim.Ne kazeš to valjda ozbiljno? . nema svoga oblika.A zar nije? . bio sam pjanski mušicav. odmjeren. jer je imao jedan jedini cilj u životu: da uspije. znao je koliko ga se ljudi plaše i. makar ga i mrzili. u ratu. mucno mi je od njegova osmijeha. pijanicu i svacijeg špijuna.Nisam znao da i takav čovjek postoji. ma o čemu. Ali otac je bio slabic. zato sam ga vrijedjao.Sasvim ozbiljno. želio sam da ode. Vidiš. Osim onih koje krije. dok nije stao na noge.Izgleda da postoji. da bi pokazao nadmoc? Samo neka izvoli! Ne bojim se ni njegove pameti ni njegova polozaja: moji razlozi su jaci. hoce li me udariti prezrivom riječju? Ili će početi da mi se suprotstavlja. a najviše za to što je htio da se ozeni njegovom kcerkom mirazušom. Njega nije trebalo ni lomiti. opasan. svojom opasnom ljubaznošcu. uzivao u tome. ne puši. . Ništa mu nije gadno ako mu je korisno. malo pijan. Zanimalo me šta će uciniti.. ne tice me se. smiješeci se. cak i kad sam bio jaci od njega.On ne pije. Slican je vodi. A prodao ga je. On neće biti slabic. Klanjali bi mu se. Ne mislim o njemu. on se savija prije dodira. da praska. da pobjegne od uspomene na sirotinjsko djetinjstvo i na oca zatvorskog strazara. Uporan je u svojoj ljubaznoj nadmocnosti. iako je dobro mirisao tudje riječi. i moleci pomoć mocnih pred nenaklonjenom sudbinom. hoce li početi da crveni. Zar postoji čovjek bez poroka? . kao ni tolike ruzne stvari u životu. bezobzirno laze. sa smiješkom i gotovo s priznanjem. moja riječ je hrabrija. Sad pogotovu. Zlo i nevolje koje je učinio ljudima. kriv što je bio svaciji sluga. . Zadovoljan sam svojom sirotinjom.Zašto bi to bilo cudno? Bog nas stvara. tvrdili su svjedoci. malo krut zbog oklopa kojim sam se štitio. Ne volim ljude koji rade kod kadije. Ali znam da mi je gadan. Mirno gleda. Ispitivali su ga. Ali večeras sam osjetljiviji. za sitne pare je prodavao svoje sposobnosti. bar ne javno. da je već godinu dana ljubavnik bogatog haznadara Fejze. nijednog.Bez griješnih poroka. Ucinice sve. Zar ti ne vjeruješ u bozju volju? . mogao je dobro unovciti. a on je neprestano govorio da ga je izgubio.

Misliš da se bojim? Ono što mislim. Ovo su naši najbolji ljudi. ne drzi ni do cega što bih mogao reći. Ne možemo svi ćutati.Gluposti! Sto ima više svetih skloništa iza kojih se ljudi kriju. Ali nije lijepo. To je podsticaj za zajednicku neodgovornost. vedar. Uhvatio me pod ruku. ali zanimljivo . Mula Ibrahim je progutao svoju jegulju. niti bi mi pomoglo kajanje. Ni korisno. . bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tudjoj. Mogla bi te pogrešno shvatiti. da sam izgovorio bezbroj gluposti. A da su se vratili. Ali moju ludost ništa više nije moglo zaustaviti. Ne bojim se. Zafranija ni tada nije prestao da se smiješi. A ja sam znao. Potrebno je da neko kaze. ali ću objasniti šta mislim. (A onda mi se ucinilo da se pravdam. Ništa rdjavo nisam rekao. . šta zlo? . da se istrtljam kao budala. kao Muharem bajraktar. Od kakve je gradje? Je li to snaga ili neosjetljivost? . . Mula Ibrahim je uvijao mršavim vratom. sve je više prostora za ljudsko zlo. racunajuci na moj pijani ponos. Nastavio sam da govorim.Trebalo bi da te je briga. po njegovom likovanju koje je skrivao toboznjom nelagodnošcu. sad već moram.Najbolji? Jesi li vidio bajraktara Muharema kad si dolazio ovamo? Najbolji možda gladuju. . na primjer? . to je! Istinu treba reći!) Život ovog naroda je glad.Netacno. ili umiru po tamnicama. . kao psi. . zato me podsticao. . potpuno modar u licu. i hiljade drugih jadnika isto tako. zloslutni. zato što ga prihvata većina. ali sam rekao što odavno nisu culi. Čovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe. Dzemal Zafranija se nije nadao da će njegova lukava osveta zbog uvrede biti toliko savršena. muka. kao da je progutao zivu jegulju. Neka ih djavo nosi.Miran je. . pomalo podsmješljiv. Coravi lupez se prevario ako je mislio da ću se uplašeno povuci. Nije dobro ako mislimo samo na svoje dobro.Svako! I nijedno zlo ne može postati dobro. odvojivši me. bijedo!) A koliko ima takvih? Ne vodimo racuna ni o zivima ni o mrtvima. smrknuti. i sad je štucao. a ja to nisam ni primijetio.) Je li bajraktar gori od nas ovdje? (I to je ustupak! Htio sam da kažem: od ovih ovdje! Ah. Ali nisam imao kud. ali me potresla prilika i sudbina starog bajraktara. (Eto. ni sami ne znajuci zašto. iz straha. I oni to znaju. Ne želim nikoga da vrijedjam (rekao sam blaze).Hoćeš da kazeš da svako odredjuje šta je dobro. Ponos mi je došapnuo oštrije riječi. da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. da on ništa drugo nije ni želio nego da ja ovo kažem! Zato me doveo u srednju sobu. Svi moji drugovi na Hocinu su izginuli.Da li je i odbrana zlo? Odbrana vjere.Briga mene kako će me shvatiti. Izgledali smo kao najbolji prijatelji. . možda bi prosili.Dobro da te ljudi nisu culi. ne krijem ni od koga. i po grobnoj tišini što je nastala odjednom. uvijek. čim sam to rekao.Odbrana je cesto napad. Tada sam primijetio. Teško čovjecanstvu dok je tako. ispao sam budala. . Slušali su uvrijedjeni. to je. bez razloga i bez potrebe. Bijes me hvata.Nemaš zašto da se bojiš.rekao je bez ljutnje. krv.

cak ni u sebi. dobrim Mula Ibrahimom pisacu i dalje zalbe i molbe nezadovoljnim ljudima. grize me nešto kad ne kažem. da naljutim Zafraniju. ali ih nikad nisam izrekao tako oštro. I još je govorio. od kojeg se ne tetura. A moram i da smislim kako ću joj reći šta sam sve istrtljao. a niko zbog mojih riječi neće početi drukčije da misli nego što je dosad mislio. Zato ću joj sve ispricati.upitao me prijekorno. makar sitno. u najnezgodniji cas. Moj razlog mu je izgledao ubjedljiv. Sa svojim škrtim. jer me to mucilo? Da sam bio pijan i da nisam znao šta govorim? Šta je istina? Ili je sve istina. baš me kurvinski namagarci. mislio sam. Odlucio sam da prošetam pored Miljacke. jer se stidim.Lijepo je ispao moj pokušaj da postignem nešto bolje u životu! Neki su skocili prema meni. odakle bih ih izvukao nego iz sebe? Ne smijem piti. i najmanju. i izveo me iz kuce.Nije trebalo meni. Docekala me noć bez mjeseca. I tako. Glupo. zar je za tebe pice! Kao da govori djetetu. da rakija izvjetri iz mene. baš me briga. . ili možda neko drugi. A sve zbog Zafranije! Dušu mu njegovu pedersku. A sad se skloni. i ne vladam sobom. i riječi i misli. i ne znajuci.Šta ti je ovo trebalo? . Pa. istim riječima. proslavio si se. vukao me kao lutku na koncu. ali nije trebalo da kažem. Cuvaj se pederasta. i ono što je rekao u tmurnim hocinskim šumama. . . bez zastajkivanja. Rekla bi: . A on je od mene napravio majmuna. Dzemal Zafranija ih je umirio. lako me hvata. a uzalud je i da krijem. Cije li sam to riječi govorio tamo. sto se ne kriju. Pa kud baš na sebi da se uvjerim! Uostalom. Osjeti i kad slazem. uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan. pred smrknutim ljudima? Možda su bile i moje. Ona osjeti svaku promjenu u meni. to je najgori skot. govorio je Smail Sovo. Zapamtio sam to. i pustio me da igram ludiju! A bio sam uvjeren da sam pametniji od poluslijepog kepeca! Badava. još nije izašao. nekorisno. reći će kad joj kažem. sve pomalo? Tacno je ono što sam izgovorio. i ponovio. već tebi. da te ne izbijem. taj neko: Oni. Ali nije bilo samo radi pica. sve pocinjem da pripisujem poginulim drugovima. ali mi se misli teško sabiru. i vratio se u kucu. pobogu. još i nekako. Ko zna za što je ovo dobro. nepotrebno. Ništa od nje ne krijem. a onda nisam htio da se povucem. desilo se. plašljivim. Govorio sam iz prkosa. Bile su u meni. neka mi je na zdravlje! Još sam osjećao lako pijanstvo. sigurno. i zaista tako mislim. E pa. neki mladji i nizi po polozaju. usmjerio me tacno kako je smislio. Sebe nisam zadovoljio. I odjednom sam se sjetio! Iz magle uspavanih uspomena doplivao je ozbiljni lik studenta Ramiza.Ih. uvrijedjeni i za sebe i za one mocnije. i pisma vojnicima. Moje sijelo se završilo rano. iako se osjećam nelagodno. Zbog zene. Šta da kažem? Da je Zafranija napravio od mene budalu? Da sam namjerno sve rekao. al oni što se kriju. da me biju.

Da se malo operem. jedino. ali nju niko ne dira. pošao je prema meni. Probudio me neciji glas i necije ruke po meni..Pa. Neko te dobro premlatio. kad . napio se. Ovako od mene niko ne zavisi. . istina je. Usrali i upisali. cuo sam nejasno kako. a stav daje pravo i hrabrost. Hajde. I opet sam zatvorio oci. jedva pokrecuci umrtvljeni mozak. da tudje molbe dodju do tudjih ociju. Tako sam uvijek na njihovoj strani. a najbolje je kad je tudja istina neistina. Osjetio sam da mi se glava rasprsnula od udarca i. Pih. Ko će presuditi izmedju bivšeg austrijskog zarobljenika i njegovog nasljednika? Sve je medju ljudima zapetljano. što zaudara. prema svojoj kući. evo sam i ruke ukaljao. I tako. sigurno. a za uboje ćeš vidjeti poslije. vrag je odnio.uvijek će ih biti.. i olakšavši sebi muku. ali kako bih drukčije mogao da gledam? Oni odozgo. a sad će me vidjeti ovakvog. prijatelju. i vidim. teske i snene. Cak je i bolje nego da dobijem neki vazniji polozaj. A ti obuci drugo odijelo. krpila i uredjivala za sijelo. Prepoznao sam ga: Mahmut Neretljak. pa bismo pomrli od dosade. .Htio bih kući. ja sam samo posrednik. a kad sam poceo da se osvješcujem. Da mi je samo kap! . Boljela me glava. Zaplevši tako svoju ludoriju u kućine površnog razmišljanja. Tijana je ovo.suškao je glas. Pridjem. Neka te žena dobro opere. pomislio sam vedro. nije mrtav .I usrali su te. Al ono glavno neka ti opere žena. ni koliko je trajao taj san bez snova. poklonjen udarcem. Uplašice se. Onda sam se onesvijestio. . večeras sam presudio sebi: nikad neću presudjivati nikome. oko mene klopara mnogo nogu. ne može. krenuo sam uskim.Hvala bogu. Nešto je cistio po meni. istina gledana odozdo.) E pa. nejasno sam vidio mjesecinu nad sobom. ali bogami. i ni za koga se ne može reći da je sasvim prav ili sasvim kriv. i mogu da zalim i tješim ljude zbog pravih ili zamišljenih nesreća. A ne bi bilo veće muke nego da presudjujem ma u čemu. boljele su me ruke i noge. I opet mi je nesvijest otjerala muke. Skidam govna ovim drvcetom. Svako ima svoju istinu i to je baš dobro.Možeš li ustati? . vide je drukčije. Nasmijacu se još s vrata. Ne znam koliko sam lezao.ti. u lukšiji. . (Ocita je samo nepravda koja ponizava i ubija ljude. . mislim. Nailazim slucajno. jer sam se opravdao kakvim-takvim stavom. reći ću Tijani. Cuo sam kako negdje tece voda iz cesme. jer bi istina morala biti jedna. možeš li ustati? Pljuvao sam. kući. kao i ratova.Šta se to desilo? To pitanje je zaspalo i probudilo se sa mnom. izbacujuci iz usta krv i govna. Jesi li se s kim tukao? . sokacina. boljela me kicma. padajuci. i zurno se udaljio. osjetio sam po koracima. zabavnije se zivi. nesretnice. I nisi pao od pica. od tjemena do koljena. neko lezi. . u ustima je gorjela vatra. ali je naglo zastao. . Drugo odijelo nemam. A ono što sam rekao. Neko je isao sokakom. I hvala bogu. Doduše.Možeš malo. kao maljice o bubanj. Nisam stigao da smislim šta ću reći. Šta se to desilo sa mnom? pitao sam se s naporom. u redu. ubio ga bog. samo ne znam zašto se zove istinom.Otkud ja znam šta se desilo.

ali to je lakše. bice mu lakše. Pa ti operi. osjećao sam u tom gubljenju njenu ruku na sebi. ne brini ništa. Sjedni ti uz njega. iz mraka.Ne odlazi od mene. vele. on se nasmijao: . Nije me pitao šta mi se desilo ni ko me premlatio.A šta joj imam govoriti. Mahmut mi je stavio krpu na cvorugu.Svašta se dešava . .kažem. i to bi mogao biti posao: voditi kući one koje nadješ na ulici. Rekao sam. Ni to ga nije iznenadilo. Tijana me docekala budna. vidim. cijelu noć. a društvo ne da. preneražena od straha. Šta si.rekao je. da je prinesem rasjecenim usnama. namrtvo. cekala bi. osmjehnuvši se s naporom.noćas mnogo loze u pekari.Steta što nemaš rakije. pa udari tebe. ja ću oprati. Mene za istinite riječi. Gledaš i cekaš. . A i šta će mu da ide po sudu. Lakše je pobjeci nego pomoći. ali ne treba zuriti. Da me Tijana ne vidi ovakvog. . Ukocila se u vratima. i kao kroz san. sigurno. navikao sam na svašta. kroz ljuljanje. kao lijek. da ublazim bol na tjemenu. nije teško kad biju. a ja ću mu priviti hladne obloge. . Ti samo ugrij malo vode. pa boli unaprijed. stavi svoju rucicu na ovu cvorugu. . Rekao sam da me neko udario iznenada. mlad je. kao mrtvaca. te noći. da me odbrani od mucne omaglice što me vukla u prozivljeno. .Ništa ne govori mojoj zeni . Groznica me zaista tresla. A ja ću to zacas. mrtvim rukama prešao preko odijela.Je li ti lakše? .Doveo me do cesme. Imao si sreće. kao tebe sad. navalio. uskoro. ko jabuka. Skinuli su me. nije ni pravo. A kad je Tijana pocela da kupi isprljano odijelo s poda. . njega su tukli. . oprali kao dijete. da poljubim jedino sigurno uporište.rekao je mirno. . da ne treba po ovom gradu hodati noću. Boli i poslije.objasnio je Mahmut. Ali. uhvatio gutljaj hladne vode i isprao usta. . samo ćeš razmazati. nije opasno.Niko ne voli petljaniju. proci ce. bolje ti. Vidis. malo od straha. pa onda pobjegao .Nego. da gubi vrijeme? Ako ćeš ljudski. odijelo. neko me udario. i zaprepastila se kad me vidjela.Zašto? Nije mi teško.Ne diraj to. Ako pocne groznica da ga trese. ali. Vracalo se.Vrelo je . da ga svucemo. evo je. moj Ahmete. da svjedoci. nije se ni cudio. Pogolema . ni zašto. lovio je teturavo. Davili su me kepeci ogromnih glava i gorostasi s glavama kao ciode. Te malo popij malo popricaj. A i nama bi dobro došla. nasloni se na mene. srecom. Isplivavao sam iz zagušljivih dubina. Opet sam stavio glavu pod cesmu. pogriješili. kao olakšicu.Znam da nije. blago meni. . unakazeno. Znam.Bogme je svašta uradio po njemu. teško je kad cekaš. .E vidiš ti sreće! Ja hoću kući. sjedi jos malo. stavio sam glavu pod mlaz.Možda su razbojnici. vidjece i sama. . . . masala. Udaljio se kad me vidio. i zaticao je nagnutu nad sobom. izvukla bi uboj. ima ih danas više nego poštenih ljudi. A i trudna si. izobliceno. taman da naidjem na tebe.rekao sam. Cekali drugog. i pobjegao. za lazne bakrenjake. da skinem prljavstinu. A možda je i greška. Mahmut me pridrzavao.Ostavi to. i naprezuci se.Neko je prolazio ovuda. malo od udarca. Hajde. . snaho. sagnuvši se s nabreklim trbuhom. Naviknućeš i ti. . Želio sam da me odrzi na površini.

kad god bih otvorio oci. a plasio sam se da ne zaspi. grickajuci stvari. Imam nju. ni u kakvu vezu ga nisam mogao dovesti s nama. podešavao svoje drzanje prema njegovom. i sve sam joj što ima. Ali šta će biti kad životna oluja pokida tu krhku predju. nikad. Sto je sebe uprljao. A onda je taj brat iz snova. slušam korake ranih prolaznika na sokaku. na celu: šiljbocila je nad mojom mukom. Kako je lijepa! Poljubio sam je u obraz. pokušavajuci d'a se potpuno opustim. Više nema ništa. njeni je ne priznaju. sve što je sanjala da će imati.Premorićeš se. nikakve slicnosti. Bila je tiha luka. sigurnost. jednom bi se svakako desilo. lakse mi je. ali mu je sigurno bilo najteze zbog brata. a ništa drugo nisam želio. i kad čovjek iz snova postane ono što sam ja ove noći.Jest. pod. moji je ne vole. divio se.Ali sam ja odlazio od nje. bar vanjske. oduzevši mu i prošlost i nadu. prekoravao je i sebe. A eto. Zalio sam je što bdije. kao i svi ostali. Zastace. pred zoru. Uskoro je pocela duboko da diše. i mislim o njoj i o sebi. Zatvarao sam oci. . Ko bi me prihvatio kad isplovim iz bunila? . i prijetece oci iz jave. izraz straha se preobrazio u snen osmijeh. I iznenada mi je postalo jasno zašto se zaklao. jedne noći. u ciji sam mir ulazio slomljen olujom. medju utvare. Probudila se uplašena: . da je ne izgubim. Spavaj. da bi se i ona uspavala mojim mirom.Šta je? . ti njeni djevojacki snovi.Je li ti zaista lakše? . . Zasluzila je bolju srecu. . savladana umorom. postao jadan i zalostan. ostavljajuci joj lice u sjenci. njeznost. toboze prijekorno. ljubav. uz njega. ruka me nije drzala. i odmah se smirila. mekim jagodicama. I opet je nalazio kraj uzglavlja. u životu. oni me se ne ticu.Ne daš mi da spavam .Gledam te. zeljenog. nije bilo. Lezi. ali sam neprestano osjećao njenu ruku na sehi. I taj uprljani čovjek se osjećao unizen pred samim sobom. pa mi je zao. prezivio bi i odbolovao. sjetio sam se. ali srećan što se vracam. bio hrabar. ali je brata utištio. ali šta bih ja bez nje? Otrgao sam je iz njenog svijeta. Njen dragi lik je odgonio utvare iz sna. I dok zohari puze i šuškaju po sobi. Velike oci su joj zaledjene od straha. Mladji brat je gledao u njega kao u bozanstvo. u mrak. i ljude što su ga naveli na ruzno djelo. Nadnio sam se nad njeno lice i gledao duge sjenke trepavica na oblim.rekao sam. jadan i unizen? Svi ljudski snovi tako pocinju i tako propadaju. jer je vjerovao u njegovu snagu. usta otvorena. Legla je. zidove. štit.njegovoj ozbiljnosti i cistoti. Ne znam kako sam se sjetio hocinskih mocvara i starijeg sina berbera Saliha s Alifakovca. preneražena. tanju od paucine. Legao sam. u jednom casu. a onda će početi i nas. cak ni varke. To mi je pomoć. još me sniva. na srcu. oduzevsi mu sve. ni draze. kao da će kriknuti. ni ljepše. htio bih da srebrno svjetlo nagrnem na nju. dok se mjesecina povlaci.

slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti? Ja sam pesnica koja je udarila u zid. koju kokoš kljucne. i pogledamo se zaprepašteno: šta se to desilo s našim snovima? I Tijana će se upitati: šta se ovo dešava s mojim snovima? Nisam joj obecavao zvijezdu nebesku. i lice zagnjurio u vreli jastuk: šta su ucinili od mene? I zašto? Zar zato što sam bio glup. Zašto im je bila potrebna ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane riječ? Nikakva odgovora nisam mogao da nadjem. oak i bez svoje naivne vjere. Okrenuo sam glavu. Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Mi sanjamo život i svijet. ostavši odjednoim bez oslonca. mi vidimo druge. da su me uhvatili u svojoj zemlji. Uzalud su me prali sinoć. Javio se u meni uzas zbog te besmislene surovosti. šta će uciniti kopcima? Šta su oni? Osioni ludaci? maloumne siledzije? zvijeri? Ja. Poslušno sam palio svijece o svakom prazniku ispod sultanove slike. što sam bio izazvan? Zar zato što sam rekao što i ne mislim? Zar zato što sam rekao ono što mislim? Kad se tako svete vrapcima. svoji to uvijek i ucine. kašlja i cegrtanja. i sve se otkriva. upljuvane od muha. Ljudi su naša misao i slika o njima. i godinama. poslali su ga da ne vidi ruzan cin. uzalud ću se prati sutra. potpuno sam u svijetu. kad izadje iz svojih podzemnih hodnika. Ja sam udarac koji boli onog koji udara. bio sam sam. šta sam mogao uciniti njima. nikad do kraja. A kako možemo sacuvati svoje i tudje snove? Drugi vide nas. I to tako da ostane trag za cio život. cak se i vjeruje. ne tuzeci se cak ni njoj na taj dosadni posao. ponizenje neću moci da sperem. spriječicu svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo. A eto. glista. ponekad dugo. Uvrijedio sam ih što se usudjujem da mislim. ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu. a onda je usamljen cutao cijelu noć. i to bi bilo pošteno. samo što ovo nije šaljivo. da ne bi ugrozio naš mir. koja nikako nije mogla da poraste. ubili bi me. pisao sam pisma i zalbe. A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu. A naši su ucinili. Ni Rusi mi to ne bi ucinili. kao u šaljivoj igri s maskama. Jednom se probudimo. noćas su gospodara tog carstva nad mahalskom pekarom. pacova. ne bojim se života ni ljudi. te osvojene vlastite planete od tri metra širine. ali je sve vidio. do posljednje pare donosio kući malu zaradu. bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti. mada se i to cini. kao da sam osvojio svoju planetu.Taj mladji brat je plakao na strazi. crv. punom zohara. noćas su tog gospodara usrali i upišali. uvijek jednake. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu zivimo? . sitan i nevazan. sad imam svoj svijet. i nisam mogao obecati ni njoj ni sebi da će uskoro biti drukčije. ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi. što sam bio pijan. Ja sam pijesak pod njihovim nogama.

drukčiji samo po tome što imaju moc presudjivanja i vlast nad ljudima. A ako u meni ostane mrznja. gospodine . Jedva sam izvukao zivu glavu. i sam sam kriv što smo se sreli. Ponizili su me. ako mognem. A možda ću nastojati da ne zaboravim. i ovaj sram. a svi ih se boje. zbog ove sadašnje muke u duši. Ne budi se iz sna. deset mojih mrtvih drugova iz dnjestarskih ritova? Kada ste dozivjeli budjenje. proci će i ljubav. kakva je to utjeha? Proci će i radost. proci će i život. Neću uništiti svoj život zato što postoje divlje zvijeri. vjecne sluge. Greška je suviše velika da bih je ponovio. Zaboravi što si vidjela. zaboravi ono što znaš. Ponizili su me. oni će biti krivi. Ali. da bi me drago stvorenje zaklonilo od straha pred novim danom. Zar je nada u tome da sve prodje? Pa ipak. ni sutra. i ova muka zbog koje bih pristao da umrem bez uzdaha. Bice nam opet lijepo. kakvi su i sami. mila moja. Jezika medju nama zajednickog nema. ludi vrabac. i šaptao bez glasa.Ili je možda i ovo san. oni za sve imaju izvršioce. Ja. jer je nemoguće da potpuni besmisao bude stvarnost? Ali. gospodine. Pribio sam se uz Tijanu. gutajuci gorke suze bijesa: proci će i ovo.Sve će proci. Podesila se prema meni. svi ih preziru. neprijateljske zemlje. proci će i ovo. Svi im se podsmijevaju. ali me neće oboriti. pošao sam jastrebu u pohode. Udisao sam miris njene kose. Bilo. mada nikad neću shvatiti kako i odakle. i tugu? . ni ikad. a život je budjenje. života zajednickog nema. I ja ih prezirem. . misli zajednicke nema. Zaboravicu i ja. i neće više. Oni su iz tudje. uprljali. ne! San je ono što se želi.govorio je tihi Ibrahim Paro. tudjom rukom. i ova zaprepaštenost. ispljuvali. osjećajuci me i u snu. i ja ih se bojim. Jeste li to i vi znali. bez savjesti i bez razuma.

da ne govorimo o onome što se desilo. a lijeci druge. Bile su kraj vrata. Kad je izašla. i od toga zivio. bolje da vjerujem. Tijana. pustio sam da se brine oko mene. Prazan prostor Dan je proljetni. A neću da otvorim oci. osjetio sam olaksanje. da budem nemocan. Onda. Nisam. za njih.kažem.5. pun sunca. Kad je otišao.Nosicu zimske. to je sunce. . Samo. tu varke nema. i masti. možda će i pomoći. srecom.. Zbog nje sam. jaca ili slabija. samo. i voda. a nije ni cudo. . Skuhala mi je trave. Kao da bi to bila prilika da popusti moja napregnutost. nije strašno. za uboj je najbolja medvjedja mast.Svejedno . za uboj. Poslao sam je do Mula Ibrahima. i da mu kaze šta je sa mnom. zavirivala pod sanduk. On travama vjeruje. on će nabaviti. neću da izadjem iz toboznje noći.Kako si jutros? . Trave su dobre. sigurno će doci da me posjeti. u Turskoj. otvarala vrata.Da nije uzeo Mahmut? .Kako bi on uzeo? . nisam prisutan. I ledja.Boli me ruka. pa ne može da se izlijeci. a ne zna tacno zato što sam Fehim boluje od rana na nogama. ali opet. I gdje bi ih sklonila u ovoj tjeskobi? U sobu niko nije ulazio. uvjerio se na sebi i na drugima kako su ljekovite. Osim Mahmuta Neretljaka. kaze. i njoj. da zatrazi nešto novca. da me neko napao sinoć. i sve se to mucka i pretace u cjevcicama biljaka. ako nije on? Stajala je kraj vrata. doduše njihove trave nisu iste kao naše. godilo je i meni. Ne mogu da lazem i da se pravim zrtvom nekog svog uvjerenja. . da sam se zasitidio zbog lazi. a bavili smo se neciim. uznemiren. .Ne misli više na to. Dok misle da spavam. a dobro je i zecije salo. i ispadne nešto kao rakija. Ako i postoji. kao oko djeteta. gdje ćeš je naci. pa ću nekoliko dana ostati kod kuce. kao talasanje. Šta to traziš? Tvoje cipele. mazala me melemom. i svakakve soli. Ocutao bih. znaci. onda je to nekakvo trunje što . Tijana je nešto trazila po sobi. a sve cisto kao suza. nije mu rekao za koga je. dok ne kupim nove. Možda si ih negdje sklonila. Cujem ih kako šapucu. a možda bih se mucenicki pozalio: zar ne može čekati.Nije mi toliko za cipele. Za masti ne zna tacno.Pa gdje su. i sam se bavio travarstvom. . ne treba pričati ono što se ne mora. čovjek se izvješta pa ocas sazna šta je za šta. da makar malo prezdravim? Nije upitala. neka to ne govori meni. za jacanje. Uvijek se osjeća nelagodno kad neko uciini ruzno djelo. da je smirim. a ipak mi se cinilo da sam oštecen. Donio je trave. . A ona neka kupi štogod. da bude od pomoći. zbunjena i postidjena. da ga možemo pocastiti. .Ne brini. ona. A ciijelo vrijeme sam čekao da upita.. pravio je travar Fehim. Ako ne pomogne. osjećam ga na licu kao blag dodir. Ona se toliko zabrinula. Tijana i Mahmut.

velikim riječima spirao sa sebe stid. Zato što je nesiguran. evo. da iza tebe ostane sramota ili cutanje. da sam bio pijan. Boriti se ne možeš. Mucenik. A možda i jesam.Najvaznije je da ozdraviš.Zašto bih se uzdrzala? Znaš da ti kažem sve što mislim. koga biju na ulici kao prezrenog kokošara. samo bi se nasmijali. Ne želim da budem ni jedno ni drugo. prilagodjavanje ili vlastita žrtva. On je. Ne znam krivicu. vuce se po mojim zilama nekakva zlovolja. Od svega što bih mogao da mislim i osjećam.To je drugo. . Zašto tako gleda? Da li je pomislila kako govorim koješta? Ili kako govorim o nećemu što je. i to je samoubistvo. misli samo na sebe. U današnjem svijetu ostaju nam sarno dvije mogućnosti. vještice? I zašto? Svijet bi mislio. ja se. plašljivim. kvrgavih nogu oblivenih suncem. poslije svega što se desilo? Postao sam osjetljiv. .Nisam htjela ni da upitam ni da prigovorim. Tijana me zatekla na postelji. Premlatice te da ne progovoriš. kad dodje. Koga? Mrak. vjetrom nabaceno sjeme dolutalo odnekud. osmjehnuti se. pametnim. eto. bez dejstva. Nizašto. bez straha da će bilo ko upitati: šta to uradiše od čovjeka? Ne mogu cak ni da tuzim. sve u isti mah. A u miru se prozli. kao gorušica. kupila je pomorandze. ne znam krivce.Šta sam to maloprije rekao tako neobicno? Htjela si nešto da kazeš. jedno iza drugoga.Jesam li rekao nešto glupo? Ili nedolicno? Jesi li htjela nešto da upitaš? Ili da nešto prigovoriš? . budala. stidim se da priznam kako sam posljednja fukara na ovom svijetu. Tako sam. skriveno i bezoblicno rastinje pod maglom. pozdravio me i zaželio mi svaku srecu. stidim sam sebe. kaze. ali napregnutost je bila jaca od pametne misli: . O jadno vrijeme. Ne tice ih se ni što bih mogao da se okrenem protiv njih.Jesam li ti rekao da je to dobar čovjek! . uciniti ne mogu ništa. . prodornim ocima.I ti si bio dobar prema njemu. pri prvoj riječi. pa si se uzdrzala. . bez imena i uspomene. onemogućice te na prvom koraku. Oni misle da sam obicna vaška. za Mula Ibrahima. drukčiji. pa se okrenula i pocela nešto da radi. ili velikim nesrećama. . a znao sam da bi bilo bolje precutati. U ratu. Bez straha da će ikome odgovarati. pa da poslije i stradaš. Mogu da misliim što god hoću. čovjek ucini i dobro i zlo. napraviti šalu. Ne mislim na osvetu. kao i Mahmut kad me našao. sasvim obicno? Ili što ne govorim o onome što se desilo? Ili što uopšte govorim. Pogledala me usredsredjeno svojim velikim. bez smisla. podjednako. A opet. bespomoćno. .leti iznad pustinje. rastreseno brojeci modre pecate po tijelu. Upitao sam. donijela je novac. I nejasno me tišti ponizenje. koje ne dozvoljavaš ni smisao ni junaštvo. za nju. A juce me ne bi zacudio ni najzacudjeniji njen pogled.Ne ljuti se što ću ostati kod kuce dan-dva? . Ustao sam i prohodao po sobi. kad bi i htio. Nemaš mogućnosti da kazeš ono što ti je na srcu. nema u meni ljekovite mrznje.

. Ti si od njih najbolji i najhrabriji. nikome zlo nisi učinio.Moga oca su ubili. Cuvala me. Osvetili su se surovo. ganuta. ali sam mislila da je nešto gore nego što jest. i kako sve više psujem njih umjesto sebe. ma koliko mi bila draga tvoja hrabrost. to im ne smeta. Slušala me s većom paznjom nego što su zasluzivale moje maglovite prijetnje. uzbudjen i ogorcen. podrzacu njenu vjeru u mene. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Bicu njen ponos i zaštita. Bila je pozlijedjenost. mene su unizili. ispricacu. onakvog kakav sam bio u njenim snovima. nisu ti ni do koljena.Svejedno. Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao. Obecaj mi da ćeš se cuvati. Carobnjacki me sastavljala od razbijenih komada. . pošteno si kazao ono što svi pošteni ljudi misle. Izgleda da zaista sanjamo život. Spasavao sam ponos pred njom i pred sobom. govorio sam gluposti pred glupacima. puna povjerenja. Odjednom je postala vedra. a kad plane. Sinoć. makar i laznu. Neću zaboraviti skupu pouku. koliko ih ima. molim te prestani.Samo se muciš. Dodirnula mi je ruku mekim jagodicama. Nemoj ni da prigovaraš sebi. Njoj nije bilo smiješno. . Ne zato što je govorio gluposti. . Prevarili su se ako misle da je Ahmet Šabo štene koje mogu slobodno udarati nogom. mrzicemo i mi njih. i da su pred najgorim ološem ovoga svijeta napravili cirkus. Jednom sam bio budala. Branio sam se pred njom. Ništa nam od njih ne treba. nego osjećanje ponizenja i bespomoćnosti.Nije to hrabrost. ovakav nikakav. Govoricemo poslije. koji će budala pamtiti dok je ziv. nisi se ponizio. Zivjecemo sirotinjski kao i dosad. . Pa neka. Istukli su te. i dosta! Za cio život dosta. Zato što je više voljela moju pobunu. ali nije bila laz. Rekao si ono sto misliš. eto cuda. Upišali. . Obecaj mi. hvala im. jer joj je potrebna. Ni Mula Ibrahim ne zna sve. Istukli su me. Moglo je biti smiješno (šta im ja mogu uciniti?). jedva se li vidi. bezopasne i za koga. ali dignute glave. . Bicu toboze snazni hrast nad njenom krhkom stabljikom. cak i ponosna zbog ovog što sam rekao. Nisam znao u kakvom zvjerinjaku zivimo. nego su poslali sluge. Ti si prituljena vatra. bojim se zbog nje. Zato i jest budala.Sve znam. i pored svega. A zbog ovog. svi oni. Vidjela sam koliko se muciš.. .Zašto bih se mucio? Govorim ono što treba reći. napadajuci druge. da ne cutimo o onome što se desilo.Drago mi je što si mi sve ovo rekao. kao da je prošlo mnogo godina. Evo. pa šta onda? Nisi. makar i bezizglednu. otvorena. Ali će zapamtiti još neko. A drugi neka se cuvaju mene. i sam sam povjerovao u njene riječi. I zašto da prestanem? . A neko će platiti i za to jednom. prezdravićeš. Mrzice te. . od sinoć sam sazrio. jedna pijana budala. ništa drugo. Ne znam kakav sam bio prije. Pa ni to nisu htjeli da ucine saimi. Ali.Ne možeš sve znati. i upravo sad. radi mene. Zapamticu to. Jaci su samo u zlu. možda i ne primjecujuci pukotine. već ogorcenje.. Rekao sam da su se sinoć udruzili jedan coravi lupez i.Tvog oca su ubili. već što je govorio ono što misli.Možda se ljutiš što ti nisam sve ispricao? U redu. teško se gasi. ukrao. Usrali. Poslije sam primijetio kako više bjesnim i psujem nego što pričam. A opet. nemoj da zališ. niti sam želio da ih imam. Stekao sam dragocjeno iskustvo. i neću više uletjeti u klopku. na sijelu.

ali joj nije do smijeha. Mahmut je ušao s osmijehom na licu. Kad sve boli.Kad cujem njegov kašalj. a ja nisam izlazio iz sobe. I ja sam tako mislio. prije sinoćnjeg dogadjaja.Ne rekavši joj ništa. čovjece. Kad sam cuo Mahmutov kašalj u dvorištu. potpuno opran. Svako svoju brigu brine. Neko ni to. čini mi se. drukčiji od Mahmuta. Još leziš? . u početku. pa niti smo se . zvucalo bi ozbiljno. ali mu vedrina nije uvjerljiva. i navikli se na taj čudan odnos opreza i povjerenja. neko veli: nisam te vidio danima. nešto što joj ne treba. Picemo iz jedne. puštali smo ga u sobu. Stavila je okrnjenu. Vec dva dana Mahmut ne dolazi. Evo. zakljucacemo vrata i ucutati se. kao da je kuce prošlo ulicom! A onda se nasmijem u sebi: a zar bi ti pamtio za drugoga? I zašto da pamtiš? Bolje je ovako. ne zeleci da ikome smeta svojim brigama. i zbog svega što sam znao o njemu. ni koliko su njene riječi ljekovite.Povraca mi se kad pomislim da ustanem. . oslobodjen. Sve mi treba. a njegovo je nekako lakrdijaško. i stao nada mnom. Osjećao sam se loše. Ali nismo tako ucinili. osmijeh je radi nas. Izgledala je zacudjena. Sve je nekako obezvredjivao i upropaštavao. jok. svoju riječ. A kad je izašao. kao i uvijek. Ma. Tijana se smijala. neke sitnurije smo sklonili. gledajuci me vedro.pita veselo. Šta te boli? Pa. ruke mu dršcu. . svako svojom stazom. Stavi cašu. ni koliko me ohrabrila svojim povjerenjem bez razloga. Ne osjećam se dobro. Kad sam se vratio u grad. nije opasno. Ovaj hrcak će sve odnijeti rekao sam veselo. i tuzno. sve. okrnjene caše nije više bilo na sanduku. a neko drugi. Dani su prolazili. Smijao sam se ovome što je rekao. svoje djelo. Zbog njegova smijesnog kreveljenja. Da je ovako govorio neko drugi. ljudi me gledaju kao mrtvo tele. krsta.Hoćeš pošteno da se odmoriš? Dobro. Da stavimo na ruku. kao nekad. rekao sam Tijani da stavi nešto na sanduk pored vrata. Zecju mast ću vratiti. pregledao noge. po neku sitnicu je uzeo. Imamo samo dvije. . I što se bojiš da će svi gledati u tebe kad izadješ. sve zacjeljuje. A deset godina me nije bilo! Malo sam i zalio: zar baš tako. od njegovog gorkog iskustva stvorio bi dostojanstvenu mudrost.Zato što se ne krećeš. kašlje. Krv ti je zdrava. Mršav je. glavu. hrabro vedar. tebi ne treba. za svaki slucaj. hvala bogu. . Pregledao je ruku. nijednom. sebe samog. zagrlio sam je njezno. niti sam cesto ustajao iz postelje. donio sam zeciju mast. bez strepnje i ustrucavanja. Ni Mula Ibrahim.

noge su sve cvršce. Zašto me Tijana nije natjerala da izadjem ranije? Jato golubova zauzelo je sokak. Na zalost. ne pitaju. Ali. Izadji malo medju svijet. On je jedini vladar koji daje. Narandze smo pojeli.prekoravam ih bez ljutnje. . ne bjeze.Bjezite. Zato sam i kivan na nju. blijed. veća. je li vrijeme da izadješ? Mula Ibrahim nas nije posjetio. dah sve sigurniji. iscrpen. kao da sam pijan. . jevtino veselje. gospodaru. Ali ona me docekala neočekivano odlucno. na svoj zenski nacin. on je. pretoplo mi je u zimskim cipelama. Poslije deset dana Tijana je rekla: . . lezacu zatvorenih ociju.mi ljutili što on uzima. Pred našim ducanom zastanem. i opet legao. polutrule. prohodaj. a on se smiješi i sije bijelom rukom bezvrijedne novcice. neozbiljna svita svaki dan je sebi i drugima poklanjala. po cijeloj širini. nisam ni. i kažem mu: . ljepljiiv od sokova. pa neka. ne padam. Puštao je svakoga da čini ono što hoce. Obukao sam se.Zar ćete nas otjerati s naših sokaka? I djeca su na sokaku. niti se on ljutio što mi sklanjamo. znao da je proljece ovako ojacalo. Dan je lijep. U prozoru je sultanova slika.Još sam bolestan . odnijece me kući. ispisan svecanim kaligrafskim pismom: Alahov miljenik.rekao je jednostavno. ljudi ih se ne ticu. . Opkolila su starog Mehmed-agu Caluka. pa opet pristaju za starcem. guraju se glavama i ramenima.I htjela bi da te vidi. a oni nisu ništa dobijali zbog svoga koristoljublja. u curku od zute lisice. pašcu na sokaku. Bio sam zaista slab. a oni jedini podanici koji primaju. pazim da ne nagazim na te pernate napasnike. naš gospodar. njegova divna djetinjarija. Više me nije nagovarao da ustanem. proljetni. samo cuvaš svoju ogorcenost. pretvarajuci ih u svoju i dječiju radost. koje je postalo miris i svjetlost grada. u postelju. u pravu je. mangupi . kao vrapci oko zrnevlja zita.Nisi bolestan. Odsad ćemo se sretati svaki dan. Zašto sarn se ranije ljutio na djecu i starca? Sad ih gledam i smiješim se. Kako zna biti neugodna! Čuvam svoju ogorcenost! A sigumo misli da strahujem od ovog izlaska.Poslala ti je moja žena . Ali on ništa nije gubio zbog svoje rasipnosti. bez riječi prijekora. a djeca se smiju. Bolestan sam.Dobro jutro. glava mi se zanosi. Ljudi me ne gledaju. kao da sam u onoj ruznoj noći. ljutit.pobunio sam se. vrište. bez riječi zalbe. ne cude se. ne plaše se. . Bogzna gdje je to uzeo. A ja bih ponekad ustao samo da prohodam po sobi. a dugo nisam hodao. kao i uvijek. sigurno zbog posla.E pa. I natpis je ozbiljniji. šašava. u pozlacenom okviru. ljepša. i izasao uvrijedjen. porazgovaraj. Opio me vazduh. I ta šarena. Smiješim se. . koji ne vrijedja ali ne popušta: . I noge teško vucem. kao da sam istjeran iz bolesnicke postelje. Baca sitne pare oko sebe. Ali ćeš se razboljeti u ovoj vrelini. Ali nas je zaprepastio kad je Tijaini donio na poklon pozlacenu cašu i gotovo nove papuce.

i sve će ostati nepromijenjeno. ništa ne javljaš. i eto. uzak. . kao da. nizak. A ovdje je nekako svecano kao da je praznik. Ne dolaziš. Pokušavam da se acim: ozbiljnost je minula tromim korakom.Kakav drugi posao? Znaš da sam lezao. Pomirišem: zaudara. . nije pitao za mene. prijateljski.Odakle bih znao? Ne dolaziš. ali moj. možda iste večeri kad se ono desilo.Tako nekako.Kako to? Ne razumijem. progutao pljuvacku. Sad tek vidim koliko mi je drag ovaj ducan.Ima.Ti? Bogami.Morao sam da ih uzmem . Ovakav nikakav. Mislio sam da si našao neki drugi posao. mušterije navalile. izgovorio što nije trebalo. .Mnogo nevolja.I on se smiješi. Sve je isto.. Smijem se. Kao za inat. nije strog ni smiješan. popravili. ništa ne javljaš. i ja sam zaposlio ovu dvojicu. . veli. bez ikakve potrebe: I tako. veli. hvala mu.Zar toliko posla ima? . Kao onaj pametni čovjek. otpuštaš me? Nisam mislio da te otpustim.Zbog posla. Malo smo izmijenili. Druga polovina ducana je pregradjena daskama. pa velika zarada. kao raniji. i zbog nekih cestitih ljudi. malo ljut. . kao na pogrebu bliskog rodjaka do koga mu nije stalo. Vidiš i sam da je tako ispalo. vidiš. što sam ozdravio i što sam svratio do njega. Ovdje je moja sigurnost. obališe na zemlju i uzeše šibe. kaze Mula Ibrahim sjetno. desi se. . A za ono što se desilo na sijelu kod hadzi-Duhotine. Sve mi je jasno. Šta možerno. Zao mi je i zbog njega. nije me zvao. kad mu skidoše gace. . On ne prihvata šalu. nisam kriv. sjetim se šta me snašlo. njemu odmah pade na um da će ga tuci! A mogao sam znati i ranije: nije me posjetio. . i zbog sebe. čini mi se. jadan. Koliko se moglo.kaze Mula Ibrahim. raspitivao se o meni. kao za inat. a mušterije navalile. Jesu. dogradili. Mula Ibrahim me dočekao ljubazno. I kažem. Zavirim: dva cosava mladica pretvaraju se da su zbunjena i uplašena. dugo nisi dolazio. Malo sam bio pijan. i ostavila tešku tišinu za sobom. To si već rekao. nećeš imati gdje. Ispalo je kako su drugi htjeli. obuhvatio je rukama uska prsa. nada se da su mi rekli.Pa.A ja? Gdje ću ja sjediti? Zatreptao je sitnim ocima. Sve je svršeno davno. Drago mu je. . i koliko mi je potreban. . iako je sjetno ozbiljan. podsjecam ga na njegove riječi: . ga je nešto zaboljelo. hvala bogu. Postade mi jasno odjednom. tijesan. .

ili savjet da je više nikad ne ponovim. A možda bi mu posluzila kao razlog za pozlijedjenost.rekao sam na kraju. Kad je do njega dospjela ta zloslutna riječ necija zelja i zapovijest. Rekao sam: . ne primam milostinju. Ostavicu mu opravdanje sudbinom. Ne pominji prijateljstvo! Pruzio mi je novac. Možda nad vodom. i nije bilo mogućnosti za daleka sjećanja. Zasluzio si. I eto. gnjecav. uzalud se muceci. strah koji se ne može ni objasniti ni otkloniti. sigurno je odmah pristao da posluša i da me zrtvuje. Odao sam mu u sebi priznanje zbog te hrabrosti i zbog te zrtve. ili je to bilo sutradan. vaznije od moje. kako izbezumljeno vucem ljusku camca i ljusku čovjeka. A ja je nemam. ali nikad mu neprijatelj. lud. u sjećanju kao lijek.Molim te. a ja ga nisam poslušao. Kao strah od groma. jer čovjek nije gospodar svojih postupaka. zbunjen. pogled gubi sigurnost. njegovo pravovremeno upozorenje da se čuvam djavola u sebi. naravno. Možda me vidio ovdje. A još stojim. niti je to pomislio ijednog trenutka. cas u pregradu. mada ta sudbina ima ime i prezime. i nada da ću mu na kraju reći grubu riječ. i mada u tu sudbinu ulazi i njegov kukavicluk. Njegov strah pred jacim ljudima. bogzna gdje. od kobi. pripremio ga je ranije. dok nešto ne nadješ. makar radi svoje savjesti. istinski nesrećan. razbijenog u hiljadu komada. šta li se sad dešava u ovom čovjeku. iza koje su slušale tudje radoznale uši. Ali mu ne dam zadovoljstvo da se opere mojom grubom riječi. Gledam ga i stojim. . Mula Ibrahime. i šta li se dešava već danima? Naredjeno mu je da me otpusti. toliko nije zasluzio. I znao je da mi se čini nepravda. ni da me nacrta crnjim nego što sam. ni ruku ne smije pruziti da bi me pokušao zadrzati. lako bi rnu prijekor mojoj gluposti. a sabravši toliko hrabrosti da mi ne kaze riječ pouke. Sigurno nije plakao zbog toga. Glas mu je tih. uzmi.- Dacu ti jednu. ne usudjujuci se da mi kaze riječ zaljenja. i od moje kivne riječi. i on ne može ništa izmijeniti. Drugi bi smio. ili kroz dva dana. nagnutog nad molbama i zalbama. neugodan. Zvucalo je prilicno pakosno. Ostala su mu za opravdanje i utjehu samo tri razloga: sudbina koja je jaca od nas.Hvala ti na svemu . . Grom je zagrmio s visoka. Sacuvace je u srcu kao hamajliju. bespomoćan. tu je zaista u pravu. Dajem zbog prijateljstva. manje znacajnim ali neospornim. Izgleda da sam ga teško razocarao. Ostavicu mu i utjehu što me unaprijed upozorio da se čuvam. podsmješljiv. Primio sam novac. On strepi od mog pogleda. Zlata bi mu vrijedila ta gruba riječ. Gledao je cas u mene. ne misleći da li ću i sebe izvuci. u savjesti kao opravdanje. u ovom tijesnom ducanu. ali se dugo prevrtao po postelji. jer je sve presudjeno. On izvršava nepravdu.Ne vjerujem da si to ti smislio. i sad sam mogao da odem. I mislim: boze rnoj. Tanke usne su se opustile. u tudjim ustima. Ako naidje kajanje. . prigušen. dobro. pust. mogao donijeti znacajno priznanje od ljudi do kojih mu je stalo. od potresa. kao pred plac. nije mogao da me zaboravi. gotovo je nerazuman. nije mu lako. Pa. A na nesreću. A onda je došla noć. i odnekle iz šipraga misli izbio sam i ja. Hvala. Možda u talasima gnjevnog Dnjestra. namreškano lice se grci od napora da ostane mirno. Bogzna kako. on ne smije. Ja znam da strepi i od neke druge riječi. znao je da me mora pustiti niz vodu. ta tvrdinja u koju bi se mogao ukopati. i nesanica. zanesenog. bilo u čemu jacim. Bio sam svakakav. nadnesenog. nije smio da ne posluša. dvije plate.

A za mene je to bio prvi korak u buducnost. a evo. glupi od neiskustva. i prošaptao zbunjeno: . Proljece. A kad budeš dobro raspolozen. misao niocemu. Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaci njegovo kukavicko poštenje. muceci se kajanjem i stidom. nepoznatu i dotad nezamišljanu. dali su ti je. drukčije ne može ni da bude. veseli. I zašto bi se moja buducnost morala vezati baš za smrdljivi ducan pisara Mula Ibrahima? 0n bi pustio da me talas odnese i kad bi mi bilo teze nego sad. vedrina. i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji. i nećeš strepjeti od njihove nerazumnosti. I mirno ćeš me grditi. sjetivši se valjda koliko je smiješno to što govori. Teško tvojim cosavim pomoćnicima. naredili su ti da me istjeraš. Onda je naglo zastao.. kad pazar bude obilan. Dobro. . a u meni ima dovoljno snage da neuspjeh ne primim sa suviše zalosti. došao si na red kad drugih. Vidiš. neka bog sacuva i tebe i mene. išli na molitveno pranje. pa bi to bilo naknadno opravdanje za nepravdu koju si mi nanio. sad to vidiš. neka ti je bogom prosto. ne pitajuci. Vedra misao srce obasja. i želim da se ponekad probudiš usred noći. rat. ništa vas ne spaja. možda ćeš nesigurno šapnuti sam sebi. da su za sve krivi šejtan. a sve će biti ludo. da mi pomogne koliko je u njegovoj moci. Sad mi izgledaju zlatni. u nanulama. i okupao se u proljetnom suncu. na dobrom mjestu. Ali. ne znam šta. koji zlo smiišljaju i obredjuju. vedra ni zbog cega. zeljni svega. zbog svega što ucinim. zahvaljujuci bogu što je bio u mogućnosti. Tako me srecno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost. zbog mene. neće te muciti sjećanje na tudje pozrtvovanje. Srećan ti ostanak. mogućnosti bezbroj. A možda ćete zivjeti i dobro. Kod dzamije sam osjetio zavist prema djacima medrese koji su. Prozivjecemo nekako. koji cine zlo ali ga ne smišljaju. Kod cesme sam zaželio da stavim ruke pod mlaz hladne vode. još mislim dobro o tebi. u kojem me zestoki zadah nuznika podsjecao da smo u središtu grada. i moja prekinuta mladost. de. I dobro je što tada neću biti blizu. dobri čovjece. Moracu da potrazim nešto drugo. čovjece kao i svi ostali. i da ću tu naci svojih dvadeset pet jadnih groša svake godine. mada si se nadao da će me tvoji pametni savjeti odvratiti od pogrešnog puta. ali ću potraziti.Oprosti. zato je možda bolje što smo se razvezali u casu kad ne visim nad ponorom. misao bez tezine. nije više bilo. bićeš nemilosrdan prema njima: oni te nisu izvlacili iz nabujale rijeke. kad ne bude straha u tebi. laki od zelje o divnom životu što ih toboze ceka. boljih.A on je to prihvatio sasvim ozbiljno.. nisi ti birao svoju sitnu dušu. Zamišljao sarn je u ovom mracnom ducanu pored javnih nuznika. sad sarn prognan iz tog svog sirotinjskog raja. sunce. koga strah čini tako nesigurnim prijateljem. Alahemanet. Svijet je širok. Od onih drugih. ne ticete se jedni drugih. Kod Morica hana sam izašao iz sjenke zidova i visokih stabala. jer bih ti odgovorio štogod ruzno.

kad se nije sada desilo. ili lukavo. I on se smije.velim i smijem se veselo. i srećan sairn. zato što nije brzo. mladu ili staru? . iako mora priznati da sam joj pricinio veliku radost. Vjecna je šteta što ne mogu da kupujem poklone. I tako se neprestano vrtjela u krugu. ispunjava me radošcu djecji smijeh.pitaju me. od radosti do razuma. Smijala se i ona. kako je moguće da sam pogodio njenu misao. zbog njenih ociju obasjanih oduševljenjem. bogzna zašto. da uzivam u njenoj radosti.Prvo da vidiš poklon. kaze: . . a ako ti je brzo i ako ti je važno da li je brzo. Rekao sam da ništa nije bilo danas. zao mi je ptice što je izbezumljeno sunula preko krova. cujem mazenje gugutke u granju visoke topole. i lako mi je. bez cipela se ne može a bez marame može.Šapucem besmislene stihove. . sigurno će joj lijepo stajati. moram kupiti sebi cipele. . poslije ćemo i o tome. ili zbog svoga iskustva. Smijao sam se. rekla je da sam lud. . Da li ašikujemo? Da. Smiješeci se. još ašikujemo. onda ih je bilo isuviše. onda mi se nisi obradovala. ušao sam u bezistan.A sad da ti kažem zašto sam se vratio tako brzo.Dodji mi kroz godinu-dvije. . i natrag. razmetljiv kao mlad bogataš. svakakve. kao da sam od vazduha. da te upiitam za ašikovanje. i znam to. a sad mi kazi šta je bilo. zato što nije važno da li je brzo. a možda sam i divan zato što sam lud. Sredovjecni bazrdjan me gleda sazaljivo. Za kakvu zenu. ali zaista nisam razuman. Zato što sam te poželio. i zašto da se sad zalostimo. uplašena. samo mi ništa nismo znali. i zatrazio da mu pokazu zensku maramu. Dio sam svega što vidiim. nije smijela ni da mi kaze da je zeljela upravo ovakvu maramu. odakle nam novac za ovakve skupe poklone. zbog moje naivnosti.Dobro. Najprije nije imala riječi. najljepšu zenu u gradu.Zar nisi na poslu? Zašto si se vratio tako brzo? . rekla je da sam divan. Lakomisleno. kao u djeteta. sve se zbilo ranije. Maramu sam odnio Tijani. moje srce se branilo od trpljenja. iako je udata za mene.Doci ću . svaki dan. znam da si šašav. Mladu i lijepu.

od straha. nude mi nekoliko mjesta. nesigumo. ne tako sigurno. s njom.A od cega ćemo zivjeti? . rekao sam. nećujna. da je prelijem njeznošcu što vri u meni kao vrutak. pazljivo je okujem objema rukama. kojirn prikriva strah.. da je odvojim od svijeta.Nema te toliko vremena. I jeste. sitna kao igracka. I znam da mogu sve u životu. govori mi da je nimalo ne zavarava moja vedrina. neki izlaz. tu svoju vedrinu: zivjecemo! Zar je i to neka vještina? I podignem je. kao da dvije lasice vire u svijet. kao mali vukodlak. Ostalo je to oduševljenje u meni danima. Koja tuga razgovara nema? Posljednja se broji. Svako cudo za tri dana.smijem se i ja. . da ostanem samo ja. kao more. kažem. i kaze ozbiljno: .Pa.Oponašajuci Mula Ibrahima. ne baš veselo.Ako ovo što znam nije dovoljno. ili si našao bolje mjesto. . A da postoje. pa sam pomislio da si otvorio trgovinu. A ja mu odgovaram da se još nisam odlucio. njen odsutni smiješak. nju i ono trece što se naliva njenom krvlju. doduše. A ona se pribila uz mene. zar je teško zivjeti. to znaci. od straha. Da li misli na ubijenog oca? Drzim je na rukama. polako. njegov izduzeni vrat i skupljena ramena. govorio sam tihim Mula Ibrahimovim glasom: . ali znaci . i njišem je polako. Nekako zive. kao uplašeno kuce uz kujine sise.kaze ona. a toliko sam navikao. dokaz su ljudi koji zive. Ne boj se. i plašljivo izvlacenje mršavih ruku iz dugih rukava. od ruznog sjećanja. medju tolikim mogućnostima koje u svijetu postoje. kažem. treptanje njegovih sitnih ociju. Ona se više ne igra. i ne samo u ovom gradu. kao san. kažem. Ni ja ne trazim više. kao onoga dana kad sam se smijao nevolji koja me snašla. kao dijete. i krije lice od života. zaista. Znao sam: Od čovjeka se nije ništa otelo. dobro. I osjećam se kao gospodar svijeta dok drzim na rukama trudnu zenu u vreloj sobi iznad mahalske pekare. I šapcem joj nesuvisle riječi dragosti. a ipak dovoljno da hrabro trazim neko rješenje. nosicu vodu u Ciifuthanu! Zašto se plašis od cega ćemo zivjeti! Na zalost. da se malo nakadim. Mirišem je kao cvijet: miris cist i drag. smijuci se. . da ću svaki dan proci tuda.Nije dobro. svuda oko nje. kao nebo. u nedogled. Volim te.. Dodirujem bradom i obrazima: mlada. Najljepša žena u gradu. gleda me. . osjećam je toplu i zaobljenu uza se. A ja je ne dam. pazljivo njuškaju i povlace se na prvi znak opasnosti. ali nigdje toliko ne zaudara kao kod njega. Ko nam šta može. jer nisam znao šta bih drugo.

cak ni kadije. I ovo što gubimo u Rumuniji i Rusiji. ima stvari koje su ljudskom umu teško dostupne. . i to prema svakome. niti mu je potrebno. Molim te da me saslušaš. jer ne može sve ljude poznavati. iznad grada je preletjela velika repatica. Onda je. i. lani. Doduše. Boze milosni. prikupivši hrabrost koja je pocela da me napušta. oduvijek isti samo s drukčijim imenom. . preporukom.I neposlušnost je predznak kuge. i da će mu uvijek biti drago da me vidi. i ljubav. ni. a kad je umro veliki vezir Sirhan-paša.Da. ni nesloga medju vojskovodjama. mada nikako nisam mogao da odgonetnem zašto bi mu to bilo drago. izgleda da ja ne govorim jasno. Važno je sarno ono što on govori. svejedno ko. pa sam pomislio da me zamijenio s nekim. koji je predstavljao ljude iz našeg dzemata. ni ajani. kako kaze Knjiga. A druga polovina svakako ne zavisi od nas. nepoštovanja ljudi od ugleda.I vazdan takvih znakova sam upamtio. ma koliko da sam se trudio. mjesec. I kad psi mnogo zavijaju dok mujezin uci na munari. koji se ne može voditi bez sloge. u nevolji sam. A takva raspusnost sluti na kugu. Muka me hvata. Dešavaju se po bozijoj volji. Sve od mene zavisi. agistosa. možda misli da sam neko. pred drugim kosturom mojim? Da li bi. i to sluti na kugu. I kad su ljudi suviše pohlepni. i time je pola posla obavljeno. niti je znao ko sam. to nije zbog slabosti muslimanske vojske. I tako. godinu. Mula Ismail. uvijek. takav mu je posao. i poceo sam da gubim glavu: dokle bi trajalo ovo bezumno kloparanje.Došao sam da te nešto zamolim.Svašta sam znao. ne dajuci meni da dodjem do riječi.rekao sam. na nesreće. na kugu i na ratove sluti i veliko crvenilo. ako imaš vremena. kao lanjske godine što je pao 24. i vjerovao. Mene nisu zanimali ni ratovi. cak i kad se posao ne svrši uspješno. I kad se narod pretjerano mnozi. i život sve je predznak kuge. pa ako se ne mogu otkloniti. . na ratove. već zbog nesloge vojskovodja i zbog odsustva bozije pomoći. . . dan. Zatim o pitanjima nepoštovanja vjere. ne zaustavljajuci se. . I snijeg. nepoštovanja vlasti. a ljubaznost se pamti. Ali je sve ispadalo smiješno. što mu nije ni tako glupo. Znam već. ni šta želim. uzroci kuge. a svejedno je ko sluša. mogu se bar objasniti. ovaj narodni zastupnik zivi u goroj pustinji nego beduin. kad padne u nevrijeme. vječnost? Da li bi klepetao golim vilicama i kao kostur. primio me ljubazno. a mi ih ne razumijemo. U početku sam još i uspijevao da dodjem do ponekog ko bi mi mogao pomoći. o pitanju rata. kao zrno u brojanici.Doci ću sutra. ako ga ne zaustavim? Možda on i ne zna da sam ovdje. Zacudilo me još nešto: nije me upitao zašto sam došao. nevazan. kad se pojavi sa sjevera. Eto. Da mi pomogneš.Mula Ismaile.Svakako . sve sluti na kugu. ni ulema.odgovorio je ljubazno. a nije ni mogao saznati. savjetom. . mrznja. narodni prvak. Rekao je da mu je drago što me vidi. što ga je slušao juce. Ljubazan je po navici.Oprosti što te prekidam . A onda sam vidio da me nije zamijenio ni s kim. mišljenjem. jer se nevolje neprestano dešavaju. dogodio se u Sarajevu zemljotres. ne poštuju se ni paše. I kad djeca vrijedjaju Zidove i hrišcane. . . nastavio da govori o raznim pitanjima. bezlican. Oko njega i u njemu je pustoš. Kad su zadavljeni braca Morici.

i lijepo bismo se izrazgovarali niocemu. radi kao kalfa kod berbera Ahmetage Core. a dogadjaj koji pričam. Ili neće da zna. Izgledalo mi je toliko nevjerovatno. kad ne bih bio spreman za šalu. Sastali smo se. A pred defderdara će izaci beznacajni pisar Ahmet Šabo. Onda mi se ukazala prilika o kakvoj ni u najludjem snu nisam mogao sanjati. Mahmuta. i ko zna kad bi me drugi put mogao primiti. snazan. izgleda. ja se još jednom uvjerih da o životu ne znam ništa. Šta bi mogao cuti od drugih? Nevolje. dotle zdrav. mogao sam ispasti cuveni naucnik Bergivija. jednom. doduše na njegovoj dženazi. isto papudzija. Ali sam se pobojao da bi rni mogao doci u san. Nesrećom. umro je i defderdar Bekir-aga Djugun. a i sad sam je sigurno krivo zapisao. prijekore. da bi se pohvalio svojim nepostojecim vezama. ili srecom. da to nije nikakvo. zvani Mali Husein. od jednog do drugog. rekao je. Salko. zato i nemam prava da mu išta zamjerim. Tako je. . a on bi svoje. zalbe. A samo sat-dva poslije vezira. kao ljudi. dobar čovjek. već što on to ne zna. Dovoljno je da on sam govori. Zar nije jednostavno? Poslije te zapletene priče. ovakva vjernost je dirljiva ali opasna. Da je svako dodao po truncicu. ali i to je bolje nego da je on došao na moju. Srecom. cirn ne vidi cudjenje na tudjem licu. jer nisam siguran da li bi iz svega ovoga ispalo dobro ili zlo. Ucutao je čim sam se okrenuo. pokazuje koliko bi bila štetna kad bi narod pošao za primjerom svojih vodja. Dok je on bio u izgnanstvu. neumoran. Mahmut Neretljak mi je saopštio da će me primiti glavom bosanski defderdar Bekir-aga Djugum! Mislio sam da tjera šegu sa mnom. ili izmišlja. Cak i da je istina da jedan berber može nagovoriti takvog velikaša da primi nepoznatog čovjeka. to je sigurno Mahmutova izmišljotina. Šta će mu to! Htio sam da zametnem šalu. Podanicka vjernost se zaista nije mogla bolje dokazati. jer je duznost iznad ljubaznosti. cudo. pa je Tica umro.Ah. on zato što će zaista lako uvidjeti da nisam ni sluga Bergivijinog šegrta. Taj Salko papudzija ima tetku Almasu Meckar. preporucivši mi da budem tacan. kao da me pozvao sam veliki vezir. moje ime došlo do defderdara. Tako je propao i prijem koji mi je defderdar zakazao. Usput da napomenem. sutradan je umro stari i bolesni vezir Muhsinoivic. šapcuci. poslije podnevne molitve. koju ne bih mogao dvaput ponoviti jednako. jer Bekir-aga ima mnogo posla. njoj je pomagao bivši djever. Presvisnuo. a Ahmetaga Coro brije defderdara Bekir-agu Djuguma. pa nema nikakve potrebe da drhtim pred tim nezamišljivim susretom. kao mora. ja zato sto ću iznevjeriti tolike lazi o sebi. ne pretpostavljajuci da će dan prije toga umrijeti njegov gospodar. sve mi je izgledalo još nevjerovatnije. da ja govorim svoje. pa bih izludio od strave. Govor mu se zaustavlja. i bogzna šta je doprlo do defderdara. pa Mula Ismail je potpuno gluh! Ali nije nevolja u torne. šta mi padne na um. Da bi me uvjerio. i on je rekao da će me primiti. a njen sin. pa ćemo se naci u cudu i ja i defderdar. Tajanstven i vazan. majko moja. Njegova žena je ranije bila udata za papudziju Ticu. i ona se udala za njega. je od tuge za vezirom. Ali kad mi Mahmut rece da me defderdar ocekuje prekosutra. smiješno je i zamisliti kako je moje ime prošlo kroz tolike uši i tolika usta. Smiješno i strašno mogu biti rod. koji neće znati da kaze ni tri riječi kako treba.

sa secijama oko zidova. ne ne strepiš od gubitaka. potputno gluhe i slijepe za sve što je u životu lijepo. ali sam je sam razbio.Bogami.zatvoren. jer su to najruznije životinje. da porazgovaramo. Nije razgrnuo zaštore. . a tada me zaustavio na sokaku.rekao je. rekao da je o svemu obaviješten. Po nećemu je slican tebi. voce? Uzeo sam šerbe.Imaju dobro pamcenje. to je teško. Znaš li da si lijep? To su ti sigurno cesto govorili. ne znam. ponekad. Oni su prava duša stvari.Volirn mirise .Njegova nasljednika. da rastjeram snenost i cudno raspolozenje. pice. već je upalio svijece u bakrenim i srebrnim ciracima.Daj mi ruku. Ali. Možda i neobuzdan. ne puštajuci mi ruku . Tako ih uvijek i zamišlja. On nije debelokozac. I ne zato što su grubi i što zaudaraju. to nije uzivanje. bezobzirno osvetoljubive.Osjetljiv . lokum. . i kao slonovi iznenada se razbjesne i uništavaju sve oko sebe. Svojom umišljenom velicinom i glupošcu šire oko sebe strah i dosadu. jer oni ne vole borbu. Dzemal Zafranija. Tako i umiru. i lijepom riječju. Zapalio je i zrno tamjana. Ali to neće nikada biti. Govori o njirna bez mrznje. mracno raspolozene. Upitao me šta želim. krcate skupocjenim tkaninama što su tek prispjele s Istoka. Pobunio sam se: . Ne praštaju uvrede. udisao nevidljiiva isparenja moje koze.Brane nas od sirovog vonja. . već što ne znaju da zive.Varaš se. uveo me u sobu zastrtu cilimima. Cak i ljudska duša ima svoj miris. od tišine. pa je ruzno i njima i drugima. i odmah se osjetio ugodan miris. golicajuci me zutom bradom. . To je od mirisa. Kako ti se svidja ovdje? . . Uskoro! . ko izvrnut dzep.Znam. pravi muškarac. Izvukao sam zarobljenu ruku iz njegovih mekih dlanova. lice na slonove.Lijep sam. Onda je okrenuo ruku i gotovo mi njušio nadlanicu. . I ranije me susretao s osmijehom.Vrlo si lijep. u svemu.Svidja mi se. Kakav je tvoj miris? . prinio moj dlan blizu nosa. Jedan jedini medju njima je izuzetak. vedar. od njegovog mekog šaputanja. . . od polumraka. a ništa se ne dešava. Zamjerio si im se. Divan! Šteta što si se s njim posvadjao. i šireći nosnice. da pusti danje svjetlo. . na zalost. Ne znaju za milost. ukocenih debelih nogu. koji je došao s drugim vezirom. Bogati trgovac hadzi Fejzo takodje me obradovao nadom. ne pretrzeš se. Sve ih je manje. A svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uzivaju. a dobitaka imaš onoliko koliko umiješ. Svima bi bilo dobro. dobar. Ukoceni u svojoj tromoj nespretnosti. i pozvao me u svoju magazu.rekao je. samo si ti ljepši. potpuno besmislene. ali s podsmješljivim prezirom.Postace gori od svih. Pruzio sam ruku. kao da se svijet ruši. s debelim zaštorima na prozorima. Iza magaze. Ne treba ti nikakva sposobnost.I sad traziš posao? Najbolje bi bilo u drzavnoj sluzbi. To je divan čovjek. kao da me obuzima lako bunilo. nije brijao Ahmetaga Coro. natopljene mirisnim uljima. Samo što drugi debelokošci dolaze. . glupo sujetne. jer su svijece. izgleda. Polako i pazljivo je gledao. Uporedjuje ih sa slonovima. i nevjerovatni lanac nije više mogao prenijeti moje ime nikud.

rekao sam. Upitao sam: I Dzemal Zafranija dolazi ovamo? Dolazi. nikako da zaboravim znojave dlanove kako drhthe na mojoj ruci. a ušao sam slobodno. Ali. već neka nepoznata Fejzija. prijatelja. A Zafranija. Meni ne treba nijedna. tako mi sreće. Nikako ne vjeruje u te stvari. eto kolika sam budala i bezveznjakovic. Sa strahom sam se osvrno.rekla je sumnjicavo. zna. imaš li mnogo? . da ih prosuši vazduh. a ruka mu je trazila moju. i stavio nekoliko kapi na bradu i na dlanove. . I tebi ću pomoću. Pih. ostala je u njoj sumnja da me nije namirisao nikakav hadzi Fejzo s bradom. Sa niskog stolica je uzeo bocicu s mirisima. . . Hadzi Fejzo se osmjehnuo: . Govorio je sve tiše. rasipao sam ga oko sebe kao otvorena bocica. da se oslobodim titravog polumraka.On ti neće pomoći. To si ti sanjao. Samo. Cekacu te.Nije ti prijatelj? . i on zna da uziva? Zna. jednom. Ti si ga i namjestio kod kadije? Volim da pomognem ljudima. tek tada rmi je postalo jasno u što sarn upao. a nisam je ja ni zapocinjao. . i udahnuo. Tijana je prvo osjetila miris ruzinog ulja. unoseci mi se u lice da sam mu dah osjećao. i tezak istocnjacki miris me gotovo potpuno odvojio od ostalog svijeta. Pogledao sam u vedro nebo.Dodji. Pogotovu ako su mi prijatelji. ne tice me se.I svi se pomazete? . svoju nevolju. nazalost.Neću imati vremena.. Poškropio je i mene. Cesto. tek tada. smijuci se . djavo da ga nosi. kao zid. a lici na laz. šale više nema. umalo ti ne stradah. ako želiš. I tada. duboko. sve muklije. Širim prste. Oh. moram da se nadjem s Mula Ismailom. Mada bi joj moja nevjerovatna istina izgledala lakša nego njena izmišljena. Dacu ti i kljuc. Hoćeš li svratiti ovamo poslije Mula Ismaila? . kako se osjećam prljav. . triput. .Vidjećeš. Namrštila se.Mani me.Boze sacuvaj! . uvjeri se.ali joj je moja prava istina izgledala nevjerovatna.Nešto mi mnogo mirišeš . dvaput. sutra. ili na grubu šalu. da kogod ne vidi odakle izlazim. a ona me gleda u cudu. da istjeram zejtinjavi miris iz sebe. Ispricam joj. . Uzalud. To. dah vlazan i vreo. u smijehu. ili da se nekako izvucem bez svadje i bez štete. Vidim. . nije istina . I nikako da mi povjeruje potpuno. kaze.Vidim. Zna da ne lazem. i gladila je sve mekše. da zapamti kad me je doveo u ovo svoje smrdljivo leglo. Svakako.A tih . i mislim: da ili da ga udarim po drhtavim gubicama. zeno.Onda. Te ustanem i zamolim ga da otkljuca vrata. I ne zato što sa bistar. dosta mi je sukoba i mrznje. .Možeš doci kad god hoćeš. već što je postalo ocito. Mi ne ostavljavamo na cjedilu jedan drugoga. Veliki smo prijatelji.

nikad se nisu pojavili. ali oni koje sam očekivao. ili su bili nevidljivi. kao neizlaz. ja hodam. uzalud vice. Polako. Nema me.nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rdjavi. kao kroz vazduh. koji iskustvo odbija? Jer. nisam zaklan. Mogli su me pretuci. ali me nema. ljudi. ali nikud nisam dospijevao. već toboznje nade. Išao sam od ureda do ureda. koje zapravo i nisu mogućnosti. Moje riječi su postale izlizane. Ili ja to sanjam svoj nemogući polozaj. Poslije nije bilo ni toga. I uzalud govori. zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim? Hoću da budem čovjek. . A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan. ili je postojao neki tajni. sav od cvoruga. od čovjeka do čovjeka. a to je posljednje bice na zemlji. Pretvorlo sam se u čovjeka koji moli. moj lik zamoran svakome. to su bile tri jedine mogućnosti. ja znam šta trazim. a nisam prestao da navaljujem. ne cuje se. cak i bez pakosti.kažem. zar me ne vidite? . bio sam izubijan. ni kod koga me nisu puštali. Mora da postoji neki procijep. I eto. Mogla bi ponekome pasti na um misao da je ugodnije biti pod sumnjom zbog grijeha nego pod sumnjom bez icega. ni moj glas u njihovo uho. Ili su se uvlacili kroz prozor. bez razumijevanja. poceo sam da osjećam zid oko sebe. kao po vodi. Uzalud. odbijajuci najprije tu misao. nemoguće da je zid svuda. ništa. ili su ulijetali kao ptice. već kaze da je bolje dolaziti kući nenamirisan. Zaboga. Prazan prostor oko mene je sve pustiji. moja priča dosadna. ne pristajem da me nema. Kako su me to ubili? Nisam ranjen. mogli su me ubiti. s dosadom. krvav. zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene. Stajao je oko mene. ka nepristup. sav od masnica. neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu. kao tvrdjava. sigurne koliko i oblak na nebu. Osjetio sam strah. borite se sa mnom ljudski. ili gaziti po meni. Zar me ne cujete? . ja sam ziv. nevidljiv ali neprobojan. Satima sam sjedio u predsobljima. Malo je trebalo pa da pocnu prolaziti kroz mene. Ali Tijana ne prihvata ni taj pametni zakljucak. Sitni cinovnici su me slušali rastreseno. nisam mrtav. moja smiješna pobuna sve tiša. mogli su me zatvoriti.kažem. s licem bez izrazaja. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. podzemni ulaz koji ih je štitio od nas što zivimo cekajuci. Ispod toga nema ništa. kao da sam ziva sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko.

s gadjenjem skidajuci slabu paucinu. Preko dana su ispreli paucinu na patrljcima jabuke. Zaustavljali su se na prvom cistom mjestu.Ne bojim se . i da će se sve pretvoriti u ogromnu vatrenu pustinju. tankom predjom isprepleli su stabla. Ljudi su se vratili kucama. gotovo u isto vrijeme. i našu sobicu pretvorila u pakao. nemocni pred svacim. i ostalo je cudjenje. . mislio sam malodušno. u posljednje vrijeme su ga sve ćešce hvatali grcevi a listovima. mi ljudi. i uzdišuci gledali spepeljene vocnjake. zvacu. ognjene iskre padaju na zemlju. ili da je pao snijeg.umirivao sam Tijanu kad bi se probudila. od bolesti. kao u zbjegu. U okolnim baštama crvi su se toliko namnozili.Ne boj se. svi kao da su se dogovorili.6. Onda su se zapalile šume oko Sarajeva. kao ispred pozara.objasnio mi je svoje razloge . Baš smo jad. Pobjesnila je i pekarska pec ispod nas. Po nesigurnom mraku kretale su se sjenike naših čudnih komšija. ali su komšijska djeca kamenjem i motkama omlatali taj ukras s mrtvog drveta. Pred našim ocima rastu grozdovi sitnih gmizavaca. kao da se tali. ostavljajuci za sobom nemir. njima neće odmoci. Nepregledna vojska crva pocela je da zauzima grad. prozore. A znam neke zapise od strave. uništavaju.šatptala je. spavaj . krijuci to pred Tijanom. Imao je još dva vazna razloga: htio je da protegne noge. iduci za nepoznatim poslovima. kao da zele što prije da osvoje svijet. od vreline pretvorene u prašinu.i trebace im zapis od svega. prozdrljive truncice neprestano grickaju. . poklopili zemlju. Izgledalo je da su vocke ponovo izbeharale. iznad grada. da su paucinom premrezili stabla zerdelija i šljiva pozegaca. a za dan-dva sam se cudio svom strahu: crvi su uginuli. u dnu dvorišta što je licilo na han. sofe. od uroka. bjesomucno bljuje vatru. Šta sve neće udariti na čovjeka! Crvi se mnoze neshvatljivom brzinom. otete kuce. da vidimo i to cudo. zatvorili kuce. Ljudi su ostavljali kuce i bjezali natovareni stvarima. Za nekoliko dana paucina je zahvatila avlije. . ispred poplave. a smislio je i novi posao. tamo nema hodze. jedinog drveta u našem dvorištu. . Mahmut Neretljak me pozvao da podjemo na brdo. pa i sasušenu travu na otvrdloj zemlji. ljudi će se povuci na goli kamen. ali su se njene oci okretale za noćnim sjenkama bez lica. sokake.Ove baje su uplašile ljude . Sunce. Ostale su samo njihove kozurice. i udarali kopitama konji u staji. Jednog jutra: smo vidjeli da su nekakvi crvi pojeli sparušeno lišce divlje jabuke. da piše zapise seljacima u Podgrabu. meni će pomoći. Cudno ljeto Ljeto je našlo vrelo i teško. Nocu smo lezali na uskoj drvenoj verandi prema dvorištu. i pomrijeti od gladi i straha. U podnevnim casovima izgledalo je da će planuti i nebo i zemlja. Nepoznati ljudi su dolazli i odlazili.

najviše je u njemu povezana slika o njegovoj zeni. zubi ne dopuštaju da bude mrzovoljna ni kad otrov riga. ali je sve iskidano. Zna da se ne smije. kao da on iz dzamije dolazi. već upadaju jedna u drugu. svoju i tudju? . zna da nisu baš lijepi. Kakve su da su. ali ona ceka. zaokruzenje. zene su mudrije i bolje od muškaraca. ne mora da se stidi pred njom. zna da će je zateci kod kuce. Njegovo pričanje nije nezanimljivo. Nastavljao je razgovor o njoj nekoliko puta. iskrpljeno od sakatih priča koje se nicim ne povezuju. Ali ako su ga noge izdavale. zaista je ne bi zamijenio ni s jednom drugom zenom. ovo mi je dobro došlo. A opet. zna i da je naljuti. jer je proizilazio iz priznanja njenih umjerenih vrlina koliko i vlastitog nesavršanstva. čeka ga takvog nikakvog. pouku. o Tijani. o ljudima koje smo susretali u životu. Je li to mudrost. Tada obilato nadoknadjuje cutanje. nad kojima se neprestano smiju tri isturene ploce gornjih zuba. i zaboravicu na svoju muku. i riječi su mu zrele od iskustva i muke. pa od svega ispada nekakva vesela grdnja. da ne ocekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak.a u mladosti je bila još ruznija. Zakljucak je prilicno neočekivan. pa mu to ne smeta. niti se um trudi da sve to spoji. samo potpuno drukčije. prezivio je svašta. svaka sa svojim tokom i svojim razlogom. o meni. jer je bilo neobicno. U početku sam se smijao. ispod svakog granatog drveta. uobrazeni. Mrzovoljna je zato što on ode i zato što ostane. tako je. izmedju podvoljka i sala na obrazima. Eto. već komadice. Nije ni štedljiva. nije kao moja. na nekoliko zastanaka. ali joj istureni. zdrav navikao na hodanje trceci za sluzbom koje nema. Bilo je to prvi put da mi je govorio o zeni. nije pametno. i to je baš dobro.Penjali smo se polako. Nije mnogo uredna. a kad zazeli da vidi njen nevoljni smijeh. uvijek. ali šta da štedi? Mrzovoljna je. jer sam ja našao srecu kakvu nisam zasluzio. šta treba još više? Za cudo. razbijen i nesastavljiv mozak. dok je bio bez ikoga. nastavljajuci započeto. a onda sam začuđeno slušao tu najčudniju izjavu ljubavi. To što govori. ali u čemu i da bude uredna. ne brinuci se za ljepotu. govorio je da nadoknadi ono što je cutao. kad bi Mahmutove noge pocele da klecaju. Ne. ali on ode od kuce. doduše. zbog Mahmuta i njegovih bolesnih nogu. dovoljan mu je dogadaj. Njegovo pamcenje ne izvlaci lanac sjećanja. Tijana je pametnija i u svemu deset kopalja iznad mene. ne uplicuci ništa drugo. A ne želi da ih previše pokazuje. Dzaba. zamoricu se drukčije nego što se zamaram dolje u gradu. ne vrijede mnogo. iako je govorio da mu je lakše kad hoda. Sad je ruzna . ali. više vrijede nego mi. Zastajali smo kraj svakog izvora. u izgnanstvu. da nastave život kakav im je bog odredio. mora priznati. ali ni njegova nije loša. pametnija je od njega.rekao je . samo on priznaje a drugi neće. pa najviše cuti. Govorio je neprestano. Najbolje zna po sebi. samo da progovori. sujetni. pa on bira što mu je zgodnije. I ničemu ne trazi smisao. a možda i nije. ja sam pametan. o svojoj zeni. šta sve nije cinio. Dok on hoce. sad su ostala dva-tri krnjatka. i da poslije bolje spava. mlad sam. bez uvrede. Razveselilo me to naspretno ali lijepo pristajanje na ono što život nudi. i on s uzivanjem sluša njene socne riječi. pa izgleda da se uvijek smije. Njegova žena. i to je obicno tako. I što god učinio. ili bilo gdje. a sad ima prijatelja koji ga sluša. jezik nije. ali su muškarci glupi. Meni je bilo svejedno. odmarali se cesto i dugo. medju nama receno. I cudo je kako nas zene trpe. To pred njima ne treba reći. Ranije su joj veliki zubi virili iz same koze na licu. i ovdje. takav kakav je. ako saznamo pravu mjeru. o svemu i svacemu. čim bismo sjeli i malo se izduvali.

Kao što su ostali moji drugovi u hocinskim šumama. neprijateljstvo bez mrznje.Gubitak je što je ta mjera sitna.Je li to o meni? . . pa ponekad pretegne jedno. uplašenim. Strašno divljanje snage. uzasnuto se divim ovom uništavanju u igri. Sve drugo je laz.Tuzno . tuzno nije.kažem i ja. sjednem do Mahmuta. kao i mrznja.Ko je to? .Sve gori! . . snagu bez duše. misao se spustila na zemlju. ali kad tako kažem. a dobitak što ne trazimo više. A u pjesmi je to nekako tuzno. Okrenuvši se za njegovim pogledom. i nije mi zao. pokazujuci dim i plamen.Boze moj. ljutito iskacuci iz ogromnog povjesma dima što je prekrio šumu i nebo. Kako se smišlja pjesma? Mogi li da cujem? Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. Ali zlo ćešce. »Savršeni ljudi su u grobu. Gledam.pitam Mahmuta. to divljanje besmisla. možda zato što nije ljudsko. preko široke doline. bez zle misli. blizu šume.Tuzno . Onda primijetim da on više ne gleda pozar.kaze Mahmut. Vatra je besmislena i uništavajuca. kao što ostaju svi nevini ljudi u plamenu koji sami ne podmecu. . Pa. Na daljinu. umoran. Šta kazeš? Smišljam pjesmu. misleći na mrtvu šumu crnog drveca što će ostati iza ovog bijesa. Rekao sam: Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. Dim i tezak miris paljevine osjećali smo odranije. kao u ratu s oruzjem. kao umorna ptica. zacudjenim. ponekad drugo. . I lijepo. ugledam na putu.viknuo sam. naoruzanog konjanika. što je to cudno! I ja znam da ljudi nisu savršeni. . Ili smrt. Zašto bi bilo tuzno? Strašno možda. kao u ratu bez oruzja. Gleda nas i cuti. . klao da ništa nisam rekao. a sad smo vidjeli kako šume gore u nedogled. iznenadjenim. . ne znam kakav je. Pa i to više nisu ljudi. koga su noge odavno izdale. opcinjen. iz preobilja snage. I eto. culo se kako vatra cikti i prašti. razorno uništavanje.« A kod zivih je malo više zla ili malo više dobra. i ne odvaja pogled od konjanika. Savršeni ljudi su u grobu. A možda je ovo kao i ljudsko. . Pa i to više nisu ljudi.Pogledaj! . On ne odgovara.Vidim.O svakome.

Od Becira Toske.zavapio je Mahmut. . On bar ne kaze ništa. Strah me uhvatio naknadno.rekao je Toska Mahmutu. i znali smo to sva trojica. . a opet nas uporno gleda.upitao sam. susreće nas samo njegov teški pogled. skocio je kao mladic. . ne okrecuci cjev na nas.Ne vjerujem da ste tolike budale. bez prijetnje. . pa moj prijatelj kaze. kumim te bogom velikim! . danas nećete u Podgrab. Kad je Mahmut poceo teško da diše i da batrga po neravnom putu.velim ja ljutit .Po zlu ili po dobru? .Kakve uhode.kaze isto onako mirno. . .Po dobru. Zastadoh. Govori mirno. . On ne odgovara na moje prijateljsko pitanje. . Becir-aga .Vidiš . .Ljudi pričaju. Toska je bio daleko iza nas. lako ti je. kad sam otišao od njega.Tvoj prijatelj je pošteniji od tebe. . Toska.Imate šta i da vidite. ni tada se ne naljutivši. . . Vraticete se u grad. a kao da smo još vidjeli njegove teške oci. prijatelju . tu je nesrećni Mahmut baš pretjerao.E pa. i hitro smo krenuli na suprotnu stranu.Je li to arapski konj? . kao da ga se ne ticemo. . Jesi li cuo za mene? .objasnio je Mahmut ponizno. Hajde sad. i nasloni se laktom na jabuku sedla. . nekako odsutan. pokazujuci zute zube.ljiubazno se osmjehnuo Mahmut. . A ti. mahnuvši rukom prema šumama u plamenu.A od koga da mu odnesemo poruku? . Da pišemo zapise seljacima . koji se nije bojao ni štedio ikoga! A nas je pustio. surovi hajduk. nastojeci da se što prije udaljimo od Toske i njegovog oruzja. Mahmut je sasvim zaboravio na grceve u nogama. .Htjeli smo do Podgraba. brate.Ja sam. da bih prišao blize nepoznatom čovjeku.Ti si Becir Toska? . gotovo tiho.Cuo sam.Ne vrijedjam ja nikoga. hajde da vidimo. iznenadjen bogatstvom oruzja i ljepotom konja pod njim. ali i budalastiji.upita konjanik. I svejedno mi je zašto ste došli. puška ti je u ruci. I porucite serdar-Avdagi da više ne šalje uhode za mnom.Uzivate u ovom cudu? . lazeš. A ako hoćeš bas da vrijedjaš.I popeli ste se ovamo samo da vidite ovu nesreću? .Ustanem.Takve kao što ste vi. E.niko nam ne rece da moramo koga pitati za dozvolu. .Pa sad. I ja njega. On polako izvuce malu pušku iza pojasa.pitam zadivljen. i ne okrećite se! Nismo cekali da nam ponovi naredjenje kojim nas oslobadja svog prisustva. Mahmut se uplašeno smješka: . .

Mahmut nije mogao da objasni ništa. taman posla! .I dok je Mahmut hvatao sapu i smirivao krkljanje u grudima. Ili ne može da ne kaze ono što zna. i da nas je Toska. Najpametnije je cutati. Njen smijeh je pametniji i od nje i od mene. zato cuti. sazalivši se sam na sebe što ne nalazim na razumijevanje ni kod svojih najblizih. nasmijala se. i uvrijedjeno bih ucutao. ja sam poceo da se smijem. kao ni svako veliko zlo. Ali me ona nije podrzala u mojoj namjeri. Takvo je vrijeme. Ali je smiješno.Pa šta da mu kažem? Cuo sam za tebe po zlu? E. i otjerala mi zlovolju. Zao mu je bilo i glas da povisi. to bi se lako preboljelo. nešto nepoznato. Zašto serdar Avdaga poziva mene? O tom Avdagi nisam znao mnogo. pa samo što ne zaplace od zalosti kako izgledamo. ako nesreći bude po volji da me uzme na zub. pokušavajuci da svoju nepoznatu krivicu prebacim na drugoga. srecom. Slijegali su ramenima. i nije je dobro pominjati. pitao: šta mi je. Ali.kaze uplašeno. Ali. Ne bacaj svoju krivicu na drugoga! Tako me Mahmutova prosutost uvalila u vazdan nevolja. Znao sam šta misli: lunjao si bez potrebe. Slozio sam se da je to najpametnije. odjednom. .Znam da nisi mogao. Mahmut je znao da je pametno cutati. i kod serdara Avdage.E. i to. a sasvim drugo i uciniti to što je pametno. ona je spriječila buru i ljutnju.I meni izgleda nevjerovatno.I šta ćemo sad reći ljudima u gradu? Smijace nam se. zašto se smijem? Pa zamisli. mogao sam se ljutiti ali mi sve to ne bi pomoglo da shvatim.Smiješno jest. Nisu znali ni ljudi koje sam pitao. Ili nisu htjeli da govore. pustio bez riječi? . da se ne uneredimo od straha. Izgleda da on uvijek čini suprotno od onog što misli.Ne znam šta mi je bilo . niko te nije natjerao. . Ko bi vjerovao da smo slucajno sreli Tosku. odmahivali rukom. a ja sam sjedila kod kuce sama. i nije. Ime.Šta ćemo reći? Ništa. . i nikome nemamo ništa da pričamo. cak ako bi mu to nanijelo i štetu. Mahmut me gledao zacudjen. . jedva si čekao da te Mahmut pozove. Mora čovjek upasti u nevolju kad se druzi s takvim nesrećama kao što je Mahmut. Ili još više to njegovo nepoznato ime. . Neka tajna je bila oko njega. .I šta je rekao kad si mu ispricao? . jadao sam se Tijani. rekao sam kroz smijeh. i bogzna koga još. Cak se i strašni Toska sazalio. to je Avdaga. ali bih joj našao i krivicu i dug. . . jedno je znati šta je pametno. Suviše je važno da bi mogao precutati. I najlakše bih se naplatio na Tijani. Svejedno mi je što bi se smijali. i odmah sve ispricao serdar-Avdagi. Avdaga je porucio da i ja dodjem. ni krivoj ni duznoj. mogao sam traziti ma kakav razuman razlog. i više znacima nego riječima. A opet.Rekao je da idem kući. kakav smo jad nas dvojica. i kod moje zene. Ali da ne pomisle štogod drugo. A ti još kazeš: culi smo za tebe po dobru! Poceo je da se smije i Mahmut. Gleda nas čovjek. Mogao sam se krstiti od cuda. Nikog nismo vidjeli.

koji ću tek cuti. ne plaši me teškim riječima. nekoliko puta. kao srz iz . ne gleda me prijeteci. kao odijelo koje nosi. a od Avdage sam osjetio studen u srcu. Vazan mu je taj hajduk. Pomenuo je pjesmu koju sam smišljao gore na brdu. dvaput.Nisam se svadjao. nemirna lica i treptavih ociju koje najćešce skriva u stranu. kao kad bi kurjak zapjevao. jedva dolazeci sebi. cak izgleda nekako nesiguran. A sam slabo pišem. Gospode boze. to je svijet. I ne toliko od njega koliko od njegove tajne. . a studen me prozela do kosti zbog njegovog razloga. ponavljajuci stihove za mnom. Sve oko tog čovjeka je obicno. Možda bi bolje bilo: »Nesavršeni ljudi.Zar toliko voliš pjesme? . »Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. iako mi je bilo smiješno. sve ostalo je uzgredno. voskom pokapan pod od svijeca u jevtinim ciracima.kaze serdar. sve je već saznao od Mahmuta Neretljaka. šta će mu dva besposlenjaka koji idu u brda da gledaju vatru! To njeno podsmješljivo ohrabrenje me grijalo sve do Avdage.Svejedno sad.« Još treba da zri. I opet je poceo da kotrlja riječi po ustima. gotovo ozaren. Tiho je micao usinama.Da cujem. neotkriveno mi.Tudje pismo slabo citam. . Rekao sam da nas ne vrijedja. da se i sam smijao. . kako sam zamišljao. Nije mnogo pitao o Beciru Toski. desilo se nešto kao u naivnim dječijim pričama. ali stalno prisutno. odgovorio sam.. nedoradjena. . . poput slavuja. ljubazan. gotovo prazna soba.Ova mi se svidjela čim sam cuo prvi stih. jer je mogao posumnjati da smo poslani kao uhode. i zapali podebelu svijecu. Ubrzo je naucio pjesmu i izgovarao je polako: nevješto. Ponovio sam pjesmu. Upitao sam ga: . I kad sam pomislio da me zbog ovoga sigurno nije pozvao. bijelo okreceni zidovi. onako mršav. A nije trebalo ni da se svadjamo s njim.Svejedno . jednom.Da ti napišem? . prozori bez zaštora. bez ikakva znacaja. Licilo je na najzamršenije kućine. imali smo više sreće nego pameti.kaze mi . nepoznato. da im osluškuje zvuk. ili gleda preda se.Hajde . I samo je to važno. ili još nevjerovatnije. hoce da cuje i od tebe. Osjećam kako oko njega lebdi ono njegovo. s uzivanjem koje nisam shvatao. najnuzniji grub namještaj od debelog drveta. Šta se njega ticu pjesme? Još je čudnije što je slušao pobozno.šta si se skunjio? Cuo je od Mahmuta. da okušava slast. . Rekao je samo da smo dobro prošli. tih. A opet sam uznemiren. Pa on sam je obican. još jednom. da sladostrasno isisava iz njih smisao. znao je samo prvi stih. ostalo je toliko pobrkao.Molim te. sa zahvalnim izrazom na licu. šta taj Mahmut nije istrtljao! Rekao je da Mahmut nije zapamtio sve. mogli smo to glavom platiti.« A dalje? Pjesma nije dobra. Gruba je. Zahvali bogu što si ostao ziv. Stih ne smije da zvuci kao obicno pričanje.

znaci da je dobra.Cime prkosim? . A da se to tvoje nikoga ne tice.To je drugo.Sam si tako htio. Zvao sam te zbog pjesme. A da. .Onda ću biti kriv dovijeka. Da nisi očekivao orden? Nisi valjda tolika budala. . Zaboravio sam njegovu tajnu.Jesi li me zato zvao. te ne valja ovo. imanje svoje ne možeš urediti kako valja. zašto se tuziš? Hoćeš da govoriš svašta. izbacio bi ga. vidiš. da mi to kazeš? . praveci se da pita reda radi. napadaš.Njen otac je bio protiv drzave.Onda.E. ispitujuci moje raspolozenje i izraz lica.Ne bi bio kriv da nisi vrijedjao ljude. Pomoći treba. a kamoli toliki svijet. čovjek s manom mora da pazi šta radi. tice se. platio je glavom. A znam da me čekao. A nikad se s njim ni vidio nisam.Nisam.Ne treba da cutimo. Svako mora da potrazi malo krivice i u sebi. Gledao me ispod oka. Moje se ne tice nikoga. Sa zenom nisam o njemu ni dvije riječi progovorio. te ne valja ono. . umalo nisam rekao. vidiš.Ako je bio protiv drzave. tebi dodje neko u kucu i da ti kaze: ne valja ti kako si ovo uradio. ne napadajuci. u njemu leze vrijednosti koje ne otkriva svakome. . I imao bi pravo. čim je tvoje. . na samu. Ili treba da ostavim zenu koju volim? . to je.Ne mogu da nadjem posao.Pa jest. . kakvu štetu mogu nanijeti? . Ovo neobicno i neočekivano uzivanje u stihovima. .Bio sam pijan. . da cutimo! .upitao je kao usput.kosti. nastojeci da pogodi šta je bilo kod serdar Avdage.Zašto te zvao? .Ako ne lazeš onda se tvoja žena krije pred tobom. I ja o tebi. da sam juce umro. a svako vuce na svoju stranu. Stao sam i pogledao ga mrko. hiljadu briga i nevolja. a ne odmagati. Tu. lako. u razgovoru. podiglo mu je ugled u mojim ocima. E pa trpi. . Šta u njemu može da bude toliko opasno? Na sokaku me sačekao Mahmut Neretljak. I onda pocne neko da zakera.Riječi su vazduh. Misliš da je lako ovima što upravljaju drzavom? . bolan. griješiš. bogami. Šta bi ti učinio? Naljutio bi se. Pravo je cudo kako išta valja: toliki ljudi. ne treba mu prkositi.Zar je to grijeh. i neće škoditi ni meni ni tebi. Drzava je to. drugo je. . Mislio sam da si opasniji. toliko je njegov glas bio tih i mekan. A ti. Otac se ne zaboravlja lako. . Zašto da drugi trpe zbog tvojih ludosti? . kao da je slucajno naišao. A ovo je usput.I nije.Ko ti to trazi? Samo.Nije lako. rećimo. po njima! E. toboze zabrinut. sastavljaš pjesme? . Zašto? Svako će pomisliti: ozenio si se vlahinjom. ne bi znao zašto sam kriv. Tog mrtvaca ne mogu sad ukloniti. e cudna mi cuda! Jašta da ne valja. . .Pa eto. Pogotovu kad nije sam.Govorio pijan. Ima se o čemu govoriti. . bez svjedoka. . od njih pocinje svako zlo. Ako je mogla toliko da ga oduševi. kao da ga nije bilo. Čovjek izgleda drukčije dok ga ne vidiš i ne porazgovaraš s njim. U picu si se samo otkrio. pogotovu što je izdvojio baš moju pjesmu. Sa svijetom ziviš. Cutao sam. . . pobogu! . A ako je on mogao da osjeti njenu ljepotu. smislio trijezan. .I to je sve što radiš.Riječi su otrov.

Pitao me šta si razgovarao s onim razbojnikom.Zvao me zbog tebe. ja od svoje volje. . da su nesavršeni. Avdaga me i poslao u selo. pjesmo moja nesrećna! Stid i kajanje su mi pomogli da se ne naljutim suviše na Mahmuta Neretljaka.A zašto si morao da pričaš? . Mahmut se umivao na cesmi. Avdagino.Ispricao sam ono što je bilo . ono ranije? .Nego šta radi? . A meni kazeš da ništa ne govorimo. . hladio ruke. možda je moja pjesma potvrda njegova mišljenja. da saznam štogod o Beciru Toski. A ja sam mu govorio svoje glupe stihove.Pa. i meni bi bilo potrebno da podmetnem glavu pod cesmu. Sad ćemo biti optuzeni kao špijuni Becira Toske. ni ja nisam posumnjao. dugo pio vodu s dlana. to su ti zapisi zbog kojih smo išli u brda! . za ovaj posao. hvatao izgubljeni dah. Onim zbog koga ćemo odgovarati i ti i ja. oni su zlikovci. A. Htio sam da mu vratim milo za drago.I kako sad da me optuzuje kao Toskina špijuna? .Kakvim razbojnikom? . . zbog cega ljudi cute i odmahuju rukom. A čini to za svoju okrvavljenu dušu.Imao je pravo. tvrdeci da su svi ljudi jednaki. ganut njegovom plemenitošcu i razumijevanjem. Kakav sad Toskin špijun. E.Sad se praviš da ne znaš.Kako se ne bih bojao! . . Dok zive. već: hajde! Zgodan si. bogami. Becirom Toskom.Avdaga nikog ne tuce. On je učinio ruznu stvar zato što je prisiljen. da se zakloni za nju.rekao je uplašeno.Bojiš se serdar-Avdage? .Je li te tukao. da mu poklonim strah koji sam osjećao pred Avdaginim vratima. Mahmut je gledao u mene zaprepašteno. veli.Zar ti mene tako namagarci. .. niko neće posumnjati u tebe. Mahmute? I ja kao budala idem za tobom i za tvojim prljavim poslovima! . A morao sam da idem. To je ta vatra.Ubija. sve zazinem. i da nema razlike izmedju njega i drugih. a istjerao gadnu zbilju. Ali sam se odmah pokajao zbog te grube šale. nezgodno mi. . . kao da se davi. da dodjem sebi. Ahmete brate! Eto cuda! Tjerao sam glupu šalu. To je ono njegovo. da su savršeni ljudi samo u grobu.Htio sam da ti kažem. Cemu je to posluzila moja pjesma? Jednom dzelatu. pristajuci da mu svjedok i jamac bude i takav budalasti pjesnik kakav je Ahmet Šabo! A možda je i nešto drugo. Sad sam ja poceo da hvatam vazduh i da otvaram usta kao riba izvadjena iz vode. nepoznato. pa progutam. ne pita hoću li.

I vidio me serdar Avdaga. Mladom Pakri je dvadeset pet godina. kao da nema zbog cega da bude zabrinuta. Slucajnost odlucuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini. kad nas samo ta prilika ceka. Pozne godine su to zahtijevale a bogatstvo omogućavalo. moglo se proci kroz kapidzik. i zenu. već što nije sama cijelo jutro. Nije valjda sudbina odredila jednog serdara Avdagu da me presretne. jer im Mahmut nije mogao dati mnogo. nisam ga ni poznavao. Vidjeli su me jedino ljudi kojima je pomoć bila potrebna koliko i meni. u drugi će me ubaciti samo druga slucajnost. Muharemagin vocnjak je uz naše dvorište. Nisam vješt razmišljanju. Strmoglavljeni smo u igru. Donoseci nam novac ili namirnice. kiteci je i mazuci. Ne možeš je zaobici. u kakve se to konce splicemo. ali su ljudi bili zadovoljini. Tijana je radila u kući bogatog Muharemage Taslidzaka. još sam bio vazduh. . već se zaticemo. snebivajuci se. Rabija-hanumi blizu šezdeset. I što se zaljubila u mladica koji je sa svojim ocem. Nije cudno ni nevjerovatno što vodi ljubav. A nije ni daleko. Mislio sam da je i to prevara. bez naše odluke. ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas. Nisam zadovoljan takvim razmišljanjem. kao voda u koju padneš. Samo. i da se nimalo ne zamara. sigurno su trazili malo. Cak joj je prijatno. ne samo zbog novca koji dobija nizašto.) Tijana je pomagala Muharemaginoj zeni Rabija-hanumi u oblacenju i dotjerivanju. Ne odlucujemo. Svako jutro sam odlazio od kuce. veselu i nasmijanu. kao i sve drugo. satima. već što je Rabija-hanuma i zaboravila kad je bila mlada: cetrdeset godina je s Muharemagom u braku. Desilo se. brata serdara Avdage. Ibrahimom Pakrom. Naišao je u jednom casu mimo mene. Pa plivaš. da nas ne bi uvrijedio. jer ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta. punu nebrojenih izmjena. ni odbiti. i moja trudna žena. Nisam mogao da odbijem. Ali sam se nadao uzalud. ni želio. kakav-takav. Ne znam za koga sam se više zacudio. ispricala. Mula Ibrahima. stanovao u našem dvorištu. kad sazri. zdravog i mladog. kako da pristanemo na takvu nepravdu? Nije mi se svidjao zlijeb u koji sam upao. upadam u jedan od mogućih tokova. bez glasa i bez lika. i zaticao pripremljen rucak. kao svaki radin čovjek. ali ne nalazim drugi odgovor. Šta je onda naše u tom guzvanju? Nešto mora biti moje. ili potoneš. nevjerovatnu pricu: Rabija-hanuma je pocela da vodi ljubav. u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom. U podne sam se vracao. i najćešce bivam doveden pred gotov cin. Tijana me uvjeravala da joj je to više zabava nego rad. a volio bih da sam za njega nevidljiv i nećujan. jednog odredjenog trenutka. pa ću naci na nekog ko će mi pomoći. a onda mi je. na molbu mog bivšeg poslodavca. nadajući se da će jednom zvijezde biti u povoljnom polozaju za mene. Mene. a niko nije trazio da pristanem. Mahmut je poducavao grckom jeziku neke trgovce koji su poceli da trguju sa Solunom. bez ikakve koristi za mene. zapisivao je koliko mu dugujemo. ali kako god sam prevrtao. šta od nas zavisi. Serdara Avdagu nisam trazio. ne ispušta iz misli: šta je to s nama i sa životom. i šta možemo sa sobom. jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. a što niko. ako ne i više. i privezao se uz moj život.I eto. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proci. izdrzavali su bolesni Mahmut Neretljak. u kući iznad konjušnice. poceo sam da razmišljam o onome što niko nije domislio do kraja. Tijana je mjesec-dva išla na taj svoj čudni posao. jer je neobjašnjiva kazna još trajala. (Poslije sam saznao da joj je taj posao našao Avdaga. od tog serdara Avdage. Ljubavnik joj je lijepo mogao biti unuk. više volim život nego misao o njemu. Tvoja je. i nastojao sam da izmijenim svoju životnu putanju.

Srecom! . to bi se moglo reći za većinu ljudi u dvorištu. .Na lice stavlja toliko bjelila i rumenila.Ne znam.Govori samo o njemu. nije više mogla da gleda bruku i sramotu. pa će žena potrcati? Muškarci su uobrazeni i pokvareni. kako iko može znati? Toliko je nevjerovatno. i sve tako. jedno zato što se uvijek slazem s njenim odlukama. a u sebi sam bio zadovoljan što se ne moram brinuti šta se može desiti a šta ne može. Govorilo se da su došli iz Beograda. a žena ima mnogo više poštenih nego nepoštenih. ali sjedi sa mnom. Niko nije znao ko su te Pakre. mogao bi progledati. ni ruznu riječ rekli. prijetili. Kad sam joj to rekao. . a drugo zato što mislim da ne treba izazivati djavola. rekao sam. tako je najbolje! Jer. . ali je to vjerovatno nagadjanje. svako bi se nasmijao i odbio kao ludost i samu pomisao da se starica mogla zaljubiti u mladica. Doduse.kaze Tijana gadljivo. da bi čovjek pomislio kako mu se pricinilo. A njega ne zanima trepavica. .Smijao sam se: zenu ljubav podmladjuje.Da spriječimo zlo. ni od cega zive. kako može! . da su vas napali. ali bih mu srce išcupao za jednu jedinu trepavicu moje zene. više se i ne stidi. pa se desi. bili su u nekoj jedinici s kojom se nisam susretao. . Tijana se naljutila zbog mojih budalastih misli. Kako mi takve ludosti mogu pasti na um.Mnogo šta izgleda nevjerovatno. i puštati da mlad čovjek. .Zašto ne govoriš s bratom? .Podmladile ste je ti i ljubav. A i on. Nije mi stalo ako je bacio oko na hanumin nakit. pa i više. ako je lupez. da su tamo neka nasilja pocinili. gleda u mladu i lijepu zenu uz pogurenu staricu. Kao da je pamet izgubila. dok nisam priznao da je u pravu. Znalo se samo da su se vratili s hocinske vojne. da joj se koza i ne vidi. Tijana je odlucila da više ne ide Rabija-hanumi. vrijedjali.I kosu boji u crno.Ti i Mahmut. Kad biste rekli da su opasni. . . mogao bi pozeljeti i od jedne i od druge ono što na njima vrijedi. Medju zivim ljudima sve se može desiti. lijep i naocit (odjednom mi je palo u oci da je mladi Pakro vrlo lijep!). Što nije ucinila nikad. . .Samo neka bog sacuva čovjeka da ne poludi . A kako mogu znati. otac i sin. pa i za mene.Ko da kaze? . cak kad bi i vidio štogod što se ne gleda. balavac.Bojim se da ne ucine kakvo zlo. a ja sam se odmah slozio s tom odlukom.Stara je i za Pakru-oca. pravi obojeni grob. mogli bismo ih zatvoriti ili protjerati. Ako je slijep. i zar ja mislim da se samo nekome prohtije.Govoricu. . A njima je svejedno gdje će zivjeti. zaista. ucinila je kad se najmanje moglo očekivati. . Nakon nekoliko dana serdar Avdaga me presreo i upitao zašto moja žena ne ide više Rabija-hanumi. I je li istina što se priča o mladom Pakri i o njegovoj snahi? Nije pošteno govoriti ono što čovjek ne zna. svakako će mu dati sve što zatrazi. Vjerujem ti kao sebi. jer se ni s kim nisu druzili. . Kako bih obijedao nevine ljude? . a eto. zaljubila se.Šta te se tice.Nikad me nisu krivo pogledali.

pa sjela uz prozor. uoci petka (uvijek smo to dodavali. i zbog Muharemage. najviše dva. da ne bi ostajao trag od krvi. je li dozivala u sjećanje sve ruzne trenutke. Ponovila je to i ducanskim momcima. a oni odu u svoj stan nad konjušnicom. ocitala nekoliko molitava za dušu mrtvog muza. te kao bez duše otrca u sudnicu i isprica kako je. cekajuci da prodje ta znacajna noć. ne zna šta će s njom. ili zbog zene. da je Muharemaga otišao na imanje. Ili je mislila o tom novom životu koji joj je nudio sve što se cinilo da je prošlo. cekajuci zoru. ne prenuvši se ni na tren. i naše sirotinjsko dvorište je zamuknulo u strahu pred zlocinom. je li mislila da je to njen vlastiti muz i da s njim može uciniti što joj je volja. Ostalo je nepoznato da li su to ucinili radi njega. Smiješna ludost njegove snahe pretvorila se u jato nesreća. ucinivši mu milost da umre u snu. Je li mislila o dugom životu s Muharemagom. da Muharemaga ne zazali na nju. jer su svi izvori u okolici presušili. u potrazi za vodom. možda mu je bilo zao. ili radi sebe. dobar je čovjek bio. možda. koja je dolazila ujutro a odlazila uvece. da mu bude lakše. da je spreman i da ubije za nju.Zar muz uvijek posljednji sazna? Ali Avdaga nije stigao da govori s bratom. a onda. pa zašto da se to pokvari na kraju? Onda su ga zavili u caršaf. ili se radovala što joj je pao kamen s vrata. a više bi volio da je pronašao vodu nego mrtvog Muharemagu. u Brezik. Bila je osjetljive duše. i zbog stoke. Vrijedi sve uciniti za takvu ljubav i za svoju srecu. Možda mu je bilo nezgodno. što je uklonila smetnju na putu u novi život. sacekace da prodje mjesec. pa prvo osjeti a onda i ugleda Muharemagin leš. gledajuci uplašeno u crne prozore. neki Misirlija. ko zna kakve je lijepe snove sanjala ta hrabra žena. mislila. otac i sin ga slozno izbodoše nozevima. Ibrahima Pakru. Rabija-hanuma nije odmah zaspala. Sljedeceg dana jedan seljak na Gorici. prvo je spremila Muharemaginu sobu. da lici na denjak. Kad su tako sve lijepo sredili. i konja odvedu u staju. koji je toliko voli. I sanjala je o svom lijepom draganu. pričajuci poslije: te noći uoci petka. okrvavljene jastucnice spalila u kuhinjskoj peci. Mislila je. Ne tice me se. je li se bojala da se sve ne otkrije. Sutradan je rekla sluzavci. pokazavši još jednom kako je odlucna i spretna i kako misli o svemu. Carolija ljubavi vracala je izgubljeno. je li ga mrzila odranije. i misleći na nemirne sjenke što su prolazile našim dvorištem. je li se kajala. a to bi moglo da stvori neprilike i njima i njemu. možda je zakasnio za jedan jedini dan. a volio bih da znam šta je mislila. onda. Cetrdeset godina su zivjeli lijepo. okupala se. kad su došli po kljuceve. da ne bi poceo vikati. možda zato što ta noć treba da bude posvecena molitvi i smirenom razmišljanju). prebacili ga preko konja. i nije mogla da zaspi. koja za svoju ljubav nije zalila ni život svoga muza. zaviri u Muharemagin bunar. uvede ih u sobu gdje je mirno spavao stari Muharemaga. te tako ne osjeti ni strah. pa u pokrovac. jer su se pošteno umorili vukući teškog Muharemagu. ni zalost. i na njegovom imanju na Gorici gurnuli leš u bunar. kad oproštaja više nema. i još im napomenula da joj pred mrak donesu sav novac od pazara. možda se nadao da će se petljanija nekako riješiti. Ona pusti u kucu svoga ljubavnika i njegovog oca. jer hanuma nije trpjela da joj iko spava u kući. Rabijahanuma se posvetila brizi o svome muzu. šaptala je možda poludjela žena koja se grcevito hvatala za život koji sahne. ne vidjevši u posljednjem casu ni njih ni svoju zenu. . našao ono što nije trazio. pa smo ćutali u zamracenim sobicama. na postelju stavila nove jastuke. dok ljudi zaborave Muharemagu. Kako je bila cista i uredna žena. a ni bol. pocrkace od zedji. što se oslobodila tamnice. Jedne noći.

) Oca i sina su zadavili. Možda zaista. jurisaš. a što se ubistva tice. (Oznojen sam se budio iz sna. i ljubav.Cijelo dvorište je odmah znalo ko su ubice. pa pogineš ili ostaneš ziv. Golu su je išibali mokrim konopcima i. rekla je. U guzvi i metezu. ni ona nije nalazila krivicu u sebi. Rabija-hanuma je o svemu govorila mirno. to ti je kao u ratu. a mogli su. htio je da se skloni za neko vrijeme. Otac i sin su izjavili da nisu imali ništa protiv Muharemage. . da je kod njih došao prošle noći. mrtvu. Cudno je da ubice nisu pokušale da pobjegnu. njih baksuzluk prati otkako su se vratili iz rata. jer nisu htjeli da mu se predaju u ruke. tad su serdar Avdaga i njegova dva pomoćnika. i odmah su sve priznali. zbog guzve što je nastala. ali se drukčije nije moglo doci do njegova novca. kad je čovjek potrcao niz stepenice. pa da podju u tvrdjavu. Desilo se to u podne. kao i mnogi ljudi. gledajuci u mladog Pakru. pa evo i ovo. sasvim slucajno i sasvim neočekivano. Za nepoznatog su rekli da ga poznaju iz Beograda. a znala je i vlast. ni oni ni Muharemaga nisu imali sreće. ništa mu nisu kazali o onome što su ucinili. u njihovoj sobi našli na nepoznatog naoruzanog čovjeka. a eto. Pakre i Rabija-hanuma su zatvoreni. objesili. njih dvojica su mirno cekala da se sve svrši. sanjajuci njeno staracko tijelo i uštavljenu uvelu kozu isjecenu krvavim brazdama. i tako se završio njihov posljednji juriš. noćima. Kriva je sudbdina.

noseci u ruci struk karanfila što sam ga našao na sokaku. Vidio sam kako je nepoznati konjanik utekao. Strazari su potrcali prema izlazu. Nekad sam. i ništa nisam imao da predbacim sebi. Rodjen sam. prolijecuci kao ljuti nevidljivi bumbari. Vracao sam se kući. doduše biti teze. Jedan strazar je pošao da stane pred konja. koji su bez moga biljega. da sam ogorcen. Da sam drukčiji. kao i svakog dana. nego tada. veseo i tuzan zbog obicnih stvari. izvadio je kuburu iza pojasa. Uprkos svemu. a jahac. nije pravo što tog malog čovjeka docekujem s utjehom što neće umrijeti od gladi. i učinio je pametno. ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svaciju zlu srecu. izgleda. kao i većina ljudi i nije mi zao što je tako. umoran od nekorisne upornosti s kojom sam trazio izlaz iz zazidanosti. vidio sam kako je nepoznati čovjek skocio sa stepenica kuce u kojoj su stanovale Pakre. i da uvijek postoji nada u bolje. da život nosim kao tegobu. da im i oni ne pobjegnu. gadjajuci bjegunca. Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. za sitne stvari. drugo ne znam od koga. ali se brzo sklonio u stranu. da isprave što su promašili. zgazen i prašnjav. da obradujem Tijanu jevtinom paznjom. ne zbog konjanika. postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta. a niko ne umire od gladi. ne pogodivši ni mene ni konjanika. molim se svojoj sreći da mimo mene prodje ono što me se ne tice. I nikad se nisam obradovao necijoj nevještini. nikome ne želim suviše zla. To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi zive teško. Prilijepio sam se uza zid. i oni su se vratili. na nezaradeni rucak. Znam. jer su iz dvorista zapucale puške. pa sam ga oprao na cesmi i pazljivo mu ispravljao latice. a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju. I hvala bogu. Izveo je konja i u tritu ga uzjahao.7. da mrzim. ni sam ne znaš kako ni od cega. Kuršumi su zvizdali ispred moga nosa. opet ćemo nekako zivjeti. Ni sad je ne osjećam. a mene je uhvatio strah da ću samo ja platiti glavom u ovom obracunavanju koje me se ne tice. i otrcao u staju pod kucom. prijetio mrznjom. a nisam je osjećao. i zbog djeteta koje je nosila. Nisam se umorio. Sigurno zbog dvojice Pakra. ali. pa me valjda neće prignjeciti. srećan zbog zene koja mi je olakšavala život. vidio sam kako se strazari vracaju po ubice. Mrtvi sin Desilo se u podne. . Toga dana vracao sam se jedinom mjestu na svijetu koje je moje. jer bi ga konj zgazio. već zbog sebe. povijen u sedlu. Pošten sam koliko mogu. S djetetom će nam. tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri. Konj je jurio prema kolskom prolazu. i znao sam da se sve svršilo. A onda sam zaboravio tutanj konjskih kopita i kuburu u jahacevoj ruci. poceo bih da se gubim. u ljutini. htio bih da ljude više volim nego što ih zalim. a još sam stajao prikrpljen uz neravni zid. veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli. zivim kao i drugi ljudi. Navikao sam da trazim i ne nalazim. A ne mogu to. jedno je zavisilo od mene. Cim sam s vrelog sunca ušao u sjenovit kolski prolaz koji vodi u naše dvorište. da pijem. ali ih je serdar Avdaga pozvao. zahvaljujuci bogu što sam mršav i tanak.

Žena ti je pobacila. Niti on. pa i ja imam pravo. Ali ako ne bi bilo zla? Ostala bi sramota od lazi. može primiti ikakav drugi razlog osim razloga mrznje. Sjeticu se toga kad budem imao više vremena. više tuzan nego prijekoran. iskreno ga zaleci: . Ali. Serdar Avdaga uvijek sumnja u zlocin. Kao da ima pravo! Nikad nisam slutio da i laz može spriječiti zlo. Mrzim zlocin. ono što ga se nije ticalo trebalo je da mu dodje glave (nešto je kriv. Ja ne sumnjam nikad. tada nisam. Manite. ne može se spriječiti. ali sam o tome mislio poslije. Ali ni života. Pakre su još stajale na stepenicama. . Zar ne cuješ koliko te zovem? Šta se desilo? Sad je sve dobro. ali više volim život i sa zlocinom nego opšte groblje. zasta. Avdaga je stajao usred dvorišta. kako da mu to kažem. pošao sam u dvorište. zamišljen. sigurno). ne bi bilo zlocina. Avdaga.A kolike bi nesreće spriječio! Zar na mene prebacuje svu krivicu? Glas mu je hrapav. crni Mahmute! Pa nije dobro. usplahiren. .Bila je malo stidna ta ukocenost i zaboravljenost. Kad bi sve ljude strpali u zatvor. Kakvo ti je to dobro. ali je moglo biti gore.Nisi htio da slazeš . ali on je pljunuo na sudbinu. I rekao sam. pogodjen bratovljevom smrcu. i cesto ima pravo. kad ni meni nije sasvim jasno. Sreća mu nije bila naklonjena. Tada mi je prišao Mahmut Neretljak. a strazari su išli prema njima. taj strah što mi je istjerao krv iz srca. Zao mi je.rekao mi je kad sam prišao. i raskinuo lanac slucajnosti koji ga je stegao. i kajanje zbog zla nanesenog ljudima koji nisu ucinili nikakvo zlo.Zao mi je. Zašto nisu pobjegli? Nepoznati čovjek je pobjegao. A ono što se desi. koja je krvavo potvrdila njegovu crnu misao o ljudima. . da ih povedu. tudji dogadjaji su ga skolili. Šta je s Tijanom? Zene su s njom. Avdaga je bez riječi pošao za strazarima koji su odvodili Pakre. ljudi! Ko to voli da pogine? Odlijepivši se od zida koji me štitio sa strane odakle nije bilo opasnosti. kao da nisu znali sami ni hodati.

a bio sam na smetnji. neće više biti djece! Ona mi je vaznija od tih nepoznatih opasnih bica. izgovarao sam budalaste riječi: spavaj. kakva je da je. upalih ociju. Mislim samo na tebe. sad ne znam gdje je. draga. kao da se zamorila i tim slabim smiješkom. zašto sam opcinjeno piljio u ludjake koji se love. jedva povezujuci misli. sve što se desi. smanjena. Neko posije kukolj a rodi mu pšenica. daj boze. Šaptao sam njeno ime. svoju pojesti. . je li to njena krv? Mladi ste oboje. a možda je svejedno. niti mislim na osvetu. a imetak će mu olakšati tugu.... makar bila i tanka. a bojim se da joj ne smetam. jer su i moje rasturene. bice djece. desice nam se zajedno. izmucena. Kad sam pokucao. al ti nemoj da se zalostiš. sve zbog ljubavi prema njoj. pa mu žena ne dade da pojede svoju nafaku. a mi cemo.. Zbog tebe se ne osjećam porazen.. gledajuci tudju nesreću. i to je pravo. zbog svega što se desilo. ne znam samo hoce li mu biti lakše ili teze što je s bratom jedva govorio. da je obradujem. to ne znam. i kad su ga istjerale iz sobe. Prstima sam joj dodirivao prozracnu ruku. ne znajuci za svoju. vlazne kose od vode i znoja.Pozurio sam kući. Mahmut je spleteno objašnjavao. Sve su mi oduzeli (govorio sam u sebi strašno).Cekaj! Cekali smo. tješeci me. rekao je Mahmut. vala. . dok si se ti grcila u mukama? Ne bi ti bilo lakše. budeci je iz nesigurnog zanosa. i kako su Tijanu spopali bolovi.. želim jedino da se vrati osmijeh na tvoje blijede usne i zdrava boja u tvoje obraze. izgubio sam ga odavno. postao nesposoban za mrznju. ali djece će biti. tako ti je to. I pod je opran. kao da je prelezala tešku bolest. pomozi ti i gladnima i sitima. hoce li uvijek biti hljeba. vidio je mene u dvorištu. ali ne bih znao šta je sreća. bogo moj. pa je on otrcao po zene u komšiluku. bio bih ljut na život. kao ni sada. mladi ste oboje. kako je došao da me trazi. i odmah zatvorila modre ocne kapke. Da nisam našao tebe. Sve mi je što imam. ali ja sam se zablenuo u ono što me se ne tice. a ti si mi sve namirila. moj Ahmete. ali bi meni bilo teze.. Šta sam trazio u gradu.Bojao sam se pucnjave. i htio bih da joj to kažem. a Avdagu odjednom pogodi i nesreća i sreća. izgubila je mnogo krvi. i san joj je potrebniji nego moje glupe riječi kojima ne mogu iskazati ništa od onog što osjećam. komšinica je odškrinula vrata i otresla se: . izgubi brata a dobi toliki imetak. ni taj hljeb nije najvazniji. zbog pucnjave. nepravdu. presvucenoj postelji.Eto. Ne. pa. što li ne pobjegoše. zeleci da joj san što prije vrati snagu.Zašto nisi došao po mene? . e boze. Onda su nas svemocne zene pustile u sobu. ponizenje. Sad je izgledao uzbudjen. ne usudjujuci se da je poljubim. nosio sam cvijet ulazeci u dvoriste. i zvao me. Tijana je lezala na cistoj. i mene bi zene istjerale. odvedoše ko ovce.. naknadno.. zbog mene. blijeda.. Zaboravio sam rat. Ona to nije cula. neko baci cisto sjeme pa ništa od roda. Pokušavala je da se nasmiješi. kao i njega. i nisam cuo. . i govorio je napreskok.. i svega ostalog. Muharemaga Taslidzak ga je imao i previše. ja gledajuci u vrata iza kojih se mucila moja žena. ili se meni tako cinilo. eto.. pa ne bih imao ništa. Nikad te vise neću ostaviti samu. Mahmut u dvorište u koje nije smio sici. onu dvojicu.

u okrvavljenom peškiru. što mu treba. i ne dočekati sina. nosio sam ga pod pazuhom. . pokrivenog komadom caršafa. izmislice sam.rekao je Mahmut.Možda ću i otici. ali i pomagao. njezno je nudeci. Sve drugo. Lezalo je.Čovjek može povjerovati u što god hoce. pomoć ogromna: odrzala je i Tijanu i mene. Sjetio sam se dvojice sinova berbera Saliha.Zatrazi više. Nasmijao sam se. kratkim gutljajima. iako ne znam kako ću do nje doci. I opet je zatvorila oci. . . i pomislio da je bolje ovako. odavde.Sad će joj biti potrebna bolja hrana .Sevap je.Šta ću kod njega? I šta ću mu reći? .Reći ćeš mu da su ostali zivi poslije tebe.I dijete treba sahraniti.šapnuo je. lako će i dati i uzeti. u kojoj smo bili samo Mahmut i ja. . zavolio si ga. pa . samo su kradje sitne i smiješne. Jesi li bio kod njega? Trebalo bi da odeš. zaleci što ne mogu da preuzmem makar dio njenih bolova. koji nije želio da se rodi. na dasci. za kojim više nisam ni zalio. ne cuvajuci ni svoje ni tudje. A i ovaj Mahmut je čudan. Podigao sam joj glavu.Zar još vjeruje da su zivi? . s Alifakovca. . Bio je radost mojim mislima. znam to. i zakopao u tudju vjecnu kucu. kad odraste. s cašom linunade u drhtavoj ruci. niti on ocekuje zahvalnost. u uglu verande. . u sobu je ušao Mahmut. pored nekih starih kostiju. zacudo. U pogrebnoj povorci. i to je sav posmrtni govor tom malom bezimenom stvoru.opomenuo me Mahmut. zudno. potrebna joj je jaka hrana. Zamolio sam Mahmuta da ode do Tijane. . tog nekadašnjeg treceg iz naše porodice.Daj joj ovo . tada već znaš ko je. dodajuci mi cašu. kad smo izašli na verandu. Mahmuta nije ni pogledala. da zatrazim malo novca u zajam. i tuga je teza. Možda zato što u meni zivi misao. sad nije ništa. nego ga izgubiti u nekakvim hocinskim mocvarama. Popila je.Sigurno .potvrdio je Mahmut. nagnut nad njom. da zamijeni komšinicu s kojom je ostala. . Nemam ni ja. makar i pritajena. Sahranili smo na Alifakovcu tu krpu mesa. Ko zna gdje je to pronašao. kao da je gasila vatru negdje u sebi.Umro je a nije se ni rodio . Jer. Pruzio mi je priliku da budem pazljiv. a za više nema nade. a opet. Bice dobro ako da i malo. Još nisam primio od trgovaca. dok sam ga očekivao.Samo što Salih još čeka da mu se sinovi vrate. to bivše dijete. . nisam mu narocito zahvalan. . i zahvalno mi se osmjehnula. ali sam morao priznati da je njegova razumna briga korisnija od moje uzaludne raznjezenosti.Dok sam tako klecao. eto šta ćeš reći. Ja idem do Mula Ibrahima. Potkradao me. . Klimnuo sam glavom. o njegovoj krivici i prognanstvu. I eto. na njegov racun. da.

Nesreća je kao vatra. Bio bih slijepac koji se izgubio u ratu. i cinim to samo radi zene. šištim kao gusak. osjećao sam da ima neke neuobicajene svjezine u tom djetinjastom čovjeku. vrednijim. pomislim. Postao sam. da bi opravdali svoje postojanje i svoju surovost? Nije važno šta neko ucini. nesvjesno sam ga primao tako. nemaju ni sami. istopi sve osim zlata. koliko je dug mjesec dana kad se čovjek nadje u ovakvom cudu kao što sam se ja našao. njegov miris. Njihova plemenitost je divna. srce me boli što strada bez grijeha i krivice. kao da je to njegov pecat. Pa sam opet sve zaboravljao. Ovi što su mi dosad pomagali. hvala joj. i samo zbog nje sam došao. Nismo se svadjali. i lako će izgrditi neotpornog. Kao da si znao da ću doci. Pošalji kudgod svoje pomoćnike.cak i nizoj vrijednosti. hranio sam je lošim vijestima i praznom ljubavlju. jer sve ovo nikad ne bih doznao. da sam time i na gubitku. Nije se naljutio. Kao da je znao da ću doci. zapravo. ali sam u sebi bio nepravedan prema njemu. samo ne znam čemu imam da zahvalim za tu srecu.rekao je uzbudjeno. cak i kad je tezak. ostao bih ma ciji rob dovijeka. Je li to zbog iznevjerenog prijateljstva koje sam još zalio? Ili zbog njegove dobrote: čovjek je gadan. A ne bih ni njega molio da nismo nekad bili prijatelji. jer je nisam nicim zasluzio. A kako nad njom da se istresem? Ona. ali se obraz gubi u nevolji. nije. a ne bi bilo cudno. a od toga niko nije ojacao. ni mislio o tome. i obuzimao me stid kad bih postajao svjestan njegova povjerenja i svoje gluposti. nije ga iznijela. i prisiljen sam da trazim od njega u zajam. Sad bih morao da je nahranim i necim drugim. samo je promijenio razgovor: Kako je Tijana? Rdjavo. već šta oni kazu da je učinio. jadna. i još mene tješi. Zašto ne bi došao? Ali ti nije drago. Nije mi mnogo koristilo. Nemam više ni straha. I sam sam osjećao koliko sam neugodan. ali je tanka. misleći da drukčije ne može biti. bio mi je ugodan svaki susret s njim. i nikad ne bi progledao. Ako nemaš ti. bauk. nemam ni ja! Ispricao sam što sam mogao grdje. Nikad ga nisam uvrijedio. A od svega mi je najdraze što sam uvidio kakvo je blago moja žena. doduše. Mula Ibrahim se nije iznenadio. Nemamo šta da krijemo. da mi on pozajmi štogod novaca. ni obaveza ni zahvalnosti. Nekad sam bio napravo nasadjen. opasniji od razbojnika. pobacila je. saznao sam kako tica zivi. crna ovca.I sad smo . a grdno je i bilo. pomogla da saznam kako je život lijep kad je slobodan. nemam ni gospodara ni prijatelja. jer da je zla. srecom. Zašto? Šta se desilo? Svašta se desilo. . ne znam ni zašto ni odakle su nam pomagali. Cak je ljepše ovako. Meni nije teško. trpi. krpi stare haljine. Sad je izbor pao na mene. pa izaberu koga bilo. Kad me ugledao. Nisi iznenadjen. i nije mu ni milo ni krivo. nije mi lako. i mogu reći da je divno. Pa neka. Ponekad. za mene. . Za druge je znao da tako misle o njemu. jer su sirotinja. Nosila je dijete. podnosi glad. Nakrivo si nasadjen danas. Treba ruku da mu poljubim što me istjerao iz sluzbe. kao da je ona kriva. imao bih se na kome istresti i olakšati sebi kad me pridave nevolje. Ovako mi je nepravda. Nisam. hvala bogu. Sad sam došao u škripac. Nezgodno mi je da ih tjeram. Je li ljudima od vlasti potreban krivac.

. Razgovaramo. .. u čemu je ta nesreća? Šaptao je toliko tiho. Nije htio da ga cuju pomoćnici iza pregrade. ja nisam kriv. makar i pogrešan. I sad se oznojim kad na to pomislim. Ovako. Bili smo. vidim to dobro. a ne prihvataš kaznu. to i ne shvatam. već šta si učinio. Učinio je ono što je lakše. Misliš da je meni bilo lako? . . jest nesreća. . Ne znam tacno. veliš. i on je žrtva. Ne znam šta hoćeš. ne znam šta si. kao što sam ga olako i optuzio. Da si buntovnik.Sve je suviše blizu u životu. Ništa ne bi izborio. ali je odustao od namjere da se obaveze riječju. I nikome to ne bih otikrio. kiseo. Dobro se sjecam seljaka iz Zupce i onog tvog smijeha kad smo stavili sultanovu sliku u prozor. a nije htio da ostanemo sami. Onda nećeš uciniti ništa da bude drukčije. manje surovim i manje bezdušnim.Nismo više. i na dušu sam mu tovario teret svojih nevolja. ono što ne misliš? Niko ne pita šta si mislio. bojim se. Dobar je čovjek. zacudjen si. Bicu u nevolji. a znao sam da nije kriv. Ali zlocin i podanicka pokornost? .Pijan sam govorio ono što i ne mislim. badava je.Treba li zato da upropastiš sebe? Vidiš. i hoce li ih ikada biti? Ne znam. Od te njegove neoprezne ljudske riječi imali bismo koristi i on i ja. i zlo i dobro.Onda je kriva sudbina. pa dodao više nego što je bio odredio. Pozalio sam što se predomislio. olako sam ga oslobodio krivice. Buntovnici zadaju i primaju udarce.Kako da izmijeniš sve što ne valja? . ne cudeci se. ne vjerujem. i pošteno. . ne ljuti se.Cekaj. i mislio sam da ćemo biti vječno. Šta možemo. i u nekim drugim prilikama. Bio sam zlovoljan. Ali vidim da ne valja. kao i mnogi. stisnuo bi zube i borio se. . nešto lijepo. a znam da se upropašcuješ.Ne mislim da mijenjam.Svejedno ko je naredio. Ne optuzujem te. Ali. a on bi mogao imati štete. izbrojio novac. Svejedno.Znam. ali danas. Ne. od koje niko nema koristi. Zar sam ja kriv. mene bi utješilo saznanje da je čovjek. otvorio cekmedze. on bi skinuo dobar komad rdje s duše. Tako smo bili na muci. Trtljao si. Ne volim što to kazeš. pored svega. gdje su te bolje prilike. Pogledao me zahvalno. Mula Ibrahime? Ako nije krivica. ali bi imao neki cilj.Bilo je suviše blizu to dvoje. ako budeš u nevolji. I dodji opet.rekao sam mekše. pozlijedjen. . Htio je nešto da mi kaze. jer te ne razumijem. Misao je samo tvoja. i sigurno ga se stidi. neprijatan.Ko ti je naredio da me otpustiš? . pa ti je zao što se dešavaju ruzne stvari? Ne bih rekao. uvrijedjen. Zao mi je. U čemu je ta krivica. dugo. Onda nisi buntovnik.Oprosti . Zašto? . da mu ne naškodim. da sam morao prici sasvim blizu. Zar je to veliki grijeh? .Ni ja. . Njegov strah je jaci od svega u njemu. kako bih razumio.Ne znam. Mula Ibrahime. i njegova dobra kukavicka duša je odahnula. ali ništa ne može protiv njega. bio bi vrijedan svakog poštovanja. cin je svaciji. tako mi se ucinilo po smekšanom izrazu lica. . hoćeš da kazeš. Ne znam kad ću ti vratiti. Možda sve ovo suviše voliš. ali nismo više.

Ali te još više zbunila surovost u životu bez rata. pokušavam. Nisi ti pijan trtljao ono što ne misliš! Sad vidim.Kažem.Zašto onda štedimo tu riječ .Ne za mir. optuzba ili rana? . gdje. . nepoznat sam sebi. Ništa mi nije otkrilo ovo mudrovanje. nikakvo nasilje nisam učinio. . možda bi ti i oprostili. Iz rata si se vratio nezreo. ali nepoštena. dobar ili rdjav. Bio sam u ratu. to je moje objašnjenje: rat ti je oduzeo godine životnog šegrtovanja.Kakav cin? Nisam ukrao. šta ocekujem od sebe i od drugih? Meni izgleda da sam sasvim obican. jer nisi vjerovao da ljudi mogu biti tako surovi. a neću znati zašto. brusio. nisi ti tako naivan.Zar nije? . osim da je Mula Ibrahim mislio o meni više nego što sam pretpostavljao.. Razmislicu.Tako smo se našištali. ali nikad ne buknu sama od sebe.barut? Zašto da ne planu ta nagomilana nezadovoljstva? . Rat je surova ali poštena borba. a ona dva golobrada pisara iza pregrade sigurno su mislili da smo sebicni i nepravedni. Mislio si. život bi te polako kljucao. cudio sam se kako se i ovoliko izlozio: . . ali ne znam šta ću s njima. šta su mi ljudi i život. Razlika je ogromna. Riječ je barut. kakav si i otišao. izgubio sam vrijeme šegrtovanja. Život u miru je surova borba. zašto sam onda drukčiji? Da li se sam izdvajam.Zao mi je Tijane. I upropastićeš se. i šta su oni. I to je nešto. Malo će reći onima koji će ih pitati o našem razgovoru. Da si ukrao. kao medju ljudima. ili me izdvajaju? Volim ljude. i to ne mogu izmijeniti. i ne misleći da li bi trebalo da bude drukčije. . . nikome štetu nisam namio.I jesi li uspio? . Mula Ibrahime? . čemu tezim. ali mi nije od velike koristi. površan ili mucan. A onda je naglo skrenuo razgovor. rat je strašan. podešen. kao rijeka oblutak. Ali ti si govorio o onome o čemu svako pametan cuti. propustio sam srecu da me život izbrusi. štetu nekome nanio. i sad sam čudan drugima. kao gusani.Kako? .Ne. u kojem rafu. .Poštenje mi nije tajna. .Rekao sam istinu! .Zar je poštenje tolika tajna.Ucim polako. To ne praštaju. svakakvih. iako nije mnogo.Utoliko gore. Otišao si u rat sasvim mlad.Naucio sam mnogo u ratu. Zar su prazne riječi cin? . zacas plane. bez ikakva iskustva. već tvoje ponašanje. pošten kao i većina mladih ljudi. ali zašto i život u miru? I cinilo ti se da to ljudi ne vide. Isuviše. kao medju životinjama. i da je tvoja duznost da im to kazeš. i neprimjetno bi ušao u njegove tokove. Mnogo sam mislio o tebi. Njegovo objašnjenje je zanimljivo. u kojem dzematu? Kakav sam. nasilje učinio. Ko sam. Samo zbunjen.Tiše! Zašto uvijek želiš da te ljudi cuju? A riječ je cin. Ko bi razumio moje neprestano sjećanje na mrtve drugove u hocinsikim šumama. . Nezadovoljstava uvijek ima.Da nisi otišao u rat. .Ne znam još. . i još kakav. da zadrzimo za sebe ono što bi drugi voljeli da cuju. Pokušavam da te objasnim. Eto. kotrljao. Riječ ih upali. Zao mi je i tebe. Gledacu da ti pomognem.

Tijana spava.Je li teško? .upitao je šapatom. . Kao i u svakog. Kako si znao da neće dati? I ja sam trazio.upitao sam nepotrebno. Nosio je stanovnicima Cifuthane vodu s cesme kod Begove dzamije. . odgovorio je na svoj uobicajeni nacin: poceo je da psuje. da opcinjeno gledam sjaj mjesecine na lišcu. da se odmori. . ili obadvoje.Pa. . A on nema cime da se pohvali. Mahmuta Neretljaka. i koga se ticu moja sitna zadovoljstva. ravnodušno. Bilo jedno ili drugo. Izgledao je premoren. Prortresao je novac u šaci. to imaš pravo. spustio je dva velika djuguma. ili još mnogo manje. kroz koju je od jutra do mraka bezbroj puta prolazio. da slušam zenino disanje u snu. Znao sam. nesrećnice! Eh. Rukom mi je dao znak da govorim tiho. da ublazi bol od grceva što su ga sve ćešce hvatali. I nisi mi rekao. u tvoje ime.Jesi li se uvijek nadao da ćeš se obogatiti? . . Bogami sam znao. . već neko drugi. Pred dvorišnom kapijom. ali mi se čini da bi bez nje ostalo samo pola svijeta. ja bih rekao. ljut na cio svijet. Sad mu je bila vrlo široka: izbrojio sam pedeset groša. E znao sam.Imaš pravo . ne bojiš se da će te kogod opljackali. Mula Ibrahimova duša je sitna. i stavio ga u dzep. kojima bi se ljudi smijali a ja ih ne bih dao ni za cija tudja. Upitao sam ga: . ili misli da sam lud. kad! Kad je trebalo. gladio je listove nogu. svako se nada. Mahmut Neretljak me dočekao na verandi. puna vode. Asim me pogledao začuđeno. Jesi li dobio? . kao u tvrdavi. Dva velika djuguma.rekao sam. berbera Saliha s Alifakovca. socno i obilato. Ne da ništa. gdje su stanovali sarajevski Jevreji. Eto vidiš da mu duša nije sitna. nekad široka. Što da ti ne da? I ti si njemu valjao. osim meni? Nepotrebna. uzeo je novac. Kad si trazio. Pred Sijavuz-pašinom Cifuthanom. ne rekavši ni da je mnogo ni da je malo. stran i mrzak sam sebi. Nemam rašta. Vise ni vrata ne zakljucavam. gluh i sakat. stare ratnike što prose pred dzamijom. nikome od potrebe. kao da ne razumije. Nekad sitna. nekorisna.Da je ovog djubreta samo malo više.Narocito ako ti je od tog lakše. da slušam noć i njeno duboko hujanje. čovjek bi mirnije spavao. nove što odlaze u rat ne znajuci šta ih ceka. Odvojio sam Mahmutu polovinu.Što se tice spavanja. A ni on. Da sam dobio. Šta mogu uciniti s tom svojom nerazumnom mišlju. susreo sam Asima Pecitavu. za drugoga.E. I kako da objasnim ikome što zalim dvojicu Pakra. A ako ti kažem da je dao? Je li dao? Jest. . Ko zrno prosa. bolje ti je ovako. Samo ga je pogledao na dlanu. i da bez nje ne bih bio ja. nikome ni od štete ni od koristi. pa ni to ne bi vrijedilo. to je njegov život.Kome da kažem. luda. Bogami sam znao. Nisam.

zaista? Ničemu. sumnjicavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i. ili sa svijetom. da se ne istvrdne. Ako mogne da se odrece. . grad. Zbog straha od praznine. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao. zatvaraju se još više. i prisvajam ulicu. cak i takve sitnice su znale da me uznemire. Tako je ostalo samo šaljivo sjećanje na moju nespretnost. više zato da me ohrabri nego što joj je prijalo.Zar bi voljela da ti je muz vješt zenskim poslovima? . čini mi se.Zar je i to neka vještina? .. Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav. a odrzavaju samo privid. A to je kao da ne znam ništa. Ne biram. Eto lijepe priče o čovjeku koji cijelog života sanja bogatstvo a zivi u sirotinji. iako se samo nametalo. ili ljudi lazu. A sad se konacno mora odreći svoga sna. Uskoro se vratio. sve u meni. i oni ne mogu da mi je vrate. Ovako. Jer. braneci se.Pa. Zazalio bih zbog prigovora. ja mu se namecem. nešto mora biti moje. ili odmah napadaju. trecu je pojela Tijana ali. Cemu sam vješt. zatvoreni svakako. i nebu nada mnom je svejedno. ali ne možemo vezu da uspostavimo. lakše bi mi bilo kad bih mogao da dokazujem kako nisam kriv. da ne mogu naci ni posao koji bih znao da radim. na prvu neočekivanu riječ. što joj nije palo na um to pitanje. ništa. Kroz nekoliko dana je ustala i polako pocela da radi kucne poslove. Da li je moguća ikakva veza izmedju čovjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. ni porodicu. Gledaju me hladno. Nešto nije u redu sa mnom. ali neću da znam za to svejedno. ni grad. boze sacuvaj. ovo joj isprzi. .A sad? Odmahnuo je rukom. što sam je kupio. a mojoj ulici je svejedno. ni kraj. Prvu dzigericu sam bacio. od dijetinjstva. Nemoj prije. i ne samo tu jednu. Toliko sam nespretan. kao da se kamenje odronjava u pecini. ni rodjenje. ili je u redu i sa mnom i sa svijetom. ni ime. u stvari. . udahnjujem im svoju ljubav. pregorjela je pa sam je ja pojeo. zato . nikakvu. samome su mi ostajale teške sumnje. nasmiješivši se zagonetno. Ja ga otimam. u starosti. od svijeta bez mene. i zamišljeni prijekor i zamišljena odbrana. Da li je iko uspostavlja. ali sam nezadovoljan i što me niko ne krivi nizašto. noseci jagnjecu dzigericu u cistoj hartiji. i otišao. na prvi nenaviknut pokret. i ne bi bilo pravo da mi se prigovara. koji je više propatio zbog nade u bogatstvu nego zbog siromaštva. Sad. zato što je sve tudje. sve mi je nametnuto. druga.Ne bih. nebo koje gledam nad sobom. ni ranije nije imao više razloga da vjeruje u cudo. i Tijana se od srca smijala što sam vezana vreca. kraj. dajem im svoje osjećanje. pretvarajuci se da nema raskida ili im je svejedno. Ljudi se u stvari boje.Kad se probudi. sjetivši se da bi mogla upitati: a u čemu si vješt? Sa zahvalnošcu sam zapamtio njenu velikodušnost. izgleda. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. jer više vole da ubiju nego da strahuju. da mi je vrate. I eto. dodjavola. Zaboljelo bi me da je rekla istinu. Ali to nije moja krivica. sve odjekuje u meni. cak mu je i potrebnija ta ludost. nije. Hoćeš li znati? .Pa što se onda smiješ? Ali sam ucutao. ni narod. Jer.

Napad je odbrana koju naredjuje opreznost. ali nekakav gluhi talambas koji niti sam jeci niti koga saziva. i tako nema lijeka surovosti.su surovi. Ali šta je sa mnom? Ne mogu da napadam. Ja sam talambas po kojem biju. . ne mogu cak ni da se branim. jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti.

kao u strahu. ili nekom umnom primjedbom koju sam samo od njega mogao cuti. i kad bi ga bilo. odlazio sam u staru biblioteku što je mirisala na hartiju. sve što bi rekao. Kad bi se njegov odsutni ali srecni. Ili ih je njegovo znanje ucinilo plemenitijim. bilo je kratko. i satima ostajao s knjigama i sa bibliotekarom Seid Mehmedom. pa se vracao ozivljen. iz kojih ga moj govor nije mogao vratiti na ovaj svijet. Ili je bio najsrecniji. Ponekad bi me gotovo zaprepastio poznavanjem života. kad bi mi dosadilo besciljno hodanje po gradu. jer odgovor. Mada mi nije jasno da li bi slike mašte u njemu bile zivlje da je znao manje. prije toga i poslije toga. poruše zidovi oko mene. Zadrzavao se kratko. on bi se s mukom dizao i. a riječi i njihov smisao zive neprekidno. mirni. On je cutao i sam. u nekom svom dalekom svijetu koji s našim nije imao spone ni mosta. zagledan u zid. Sve ljudsko ipak ne umire. a svejedno mu je da li šta zna ili ne zna. o svacemu. pa bi se opet sve utišalo. nesigurno odlazio u drugu prostoriju. postajuci uznemireno. nekim cudom. u pod. i stari rukopisi su na policama ćutali kao i prije. Sigurno niko ne bi ucio ni sticao znanje. Pitao sam se samo onako. ništa ga se nije ticalo. Vidljivi trag necije ruke što je davno zapisala neravne redove. ni život. . Dok ga nisam upoznao. a lice se stvrdnjavalo i stezalo. u suncanu zraku i. Ispipao sam da ga se ama baš ništa ne tice. jer se ne razumijem u poslove. nema znacaja. prkosi smrti. kao da je munja bljesnula u dugoj noći. kao izvor koji ne presušuje. jer mu ništa nije trebalo. i s drugima. kao i većina onih koje sam susretao. Tako je najobrazovaniji čovjek u gradu bio i najjadniji. probudim i ozivim. želio sam da ga riječima. Junak koji se boji usamljenosti Kad bi me umorilo uzaludno očekivanje da se. tiši nego obicno. ne videci ništa. ili rijetki ljubitelj knjiga. ni čovjek. Ali. bez razloga i bez potrebe. da bi uskoro uplovio u svoje sanjarije. knjizevnosti. stišani osmijeh poceo gubiti. da sam pored njega mogao cutati satima. mudri. kao svjetlo koje se ne gasi. trazeci ga. već i prisustvo. Osjećao sam da vrijeme nije samo proticanje. jer me hvatao strah da ću postati ruševina. i pokušavao sam da povedem ma kakav razgovor. mladi već stotinama godina. ili mucni. Na Seid Mehmeda sam se toliko navikao. filozofije. samo koliko mu je bilo potrebno da se omami afijunom. Ogromno blago je lezalo u njemu naslagano a neiskorišceno. avaj. da bi mu opijumska maštanja bila bogatija.8. ni bog. i gore je bilo nego da ništa ne zna. Ponekad bi došao neki stariji djak medrese. prašinu i mastilo. Sjedio je nepomican. plovio tihom strujom svojih nesaznatljivih maštanja. o ma čemu. Poslije sam odustao. Mehmed Seid je bio potpuno odsutan. Jer. U početku mi je bilo neobicno da cutim sa zivim čovjekom u praznom prostoru biblioteke. Ovdje sam tih. ma kakvim. ni smrt ali je njegovo znanje o mnogim stvarima bilo veliko. kad bi mi razgovori s ljudima postali nezanimljivi. Najćešce smo bili sami. ispipavajuci ono što ga se tice.

Ne mislim ja.« A sjecaš li se poglavlja »Šuara«. u snovima noc me rubi. protumacio sam to kao nezadovoljstvo pjesmom. već Kuran. desilo se da sam mu izgovorio jednu svoju pjesmu. Stici će ih kazna koja će ih uništiti i uniziti. i meni se ucinila veoma loša. a snom zivim. o pjesnicima: »Pjesnike slijede zalutali i obijesni. Pazljivo je saslušao stihove do kraja. srce vene. u snovima. dok još nisam bio otkrio šarenu nirvanu u njemu. što još snijem. dakle! Zalutali i obijesni.Sve njegovo je tajna. srce krivim. dan me vraca. Izgubih se u trazenju. Nista u njoj ne vidiš. Povjerio sam se pjesmom o izgubljenosti nakon rata: U zivljenju. .Ne sjecam se. mršavom licu pojavio osmijeh: .Otkako sam se vratio iz rata. Nisam bio. ucinilo mi se da je iznenadjen. sjena slijedi. Potpuno je zazidan u sebi. Njemu pjesništvo ne dolikuje. u trpljenju srce blijedi. Odlucio sam se iznenada. spreman da bude blizak. . u lutanju. kao mogila.A! Pjesnik. u cekanju život snijem. život kraca. bivšeg mene. ja sam i sad. Srce krijem. Što ne zivim. u trpljenju. zbog nećeg siguran da će je razumjeti. A onda se na njegovom blijedom. .« Otkad lutaš dolinama i govoriš ludosti? . cak kao da mu je zbog nećeg neprijatno.Podsjeticu te. . kako mi se cinilo. a »Cilj im je da se rugaju i da razvracaju. Ja sam bio. u cekanju. nista o sebi ne govori. kad mi je izgledao izuzetno blag. Izgubih se u trazenju. nisam ni sad. u zivljenju.« »Zar ne vidiš da pjesnici lutaju dolinama i govore ludosti. U nadanju. Kako bog kaze o Muhamedu? »Mi Poslanika nismo pjesništvu ucili.Zašto »zalutali i obijesni«? Zar tako misliš o pjesnicima? . Jednom. u nadanju. Dan se gubi. U lutanju.

On se odrice svega što nije koloplet njegovih nestvarnih slika. i odrice savršenstvo svijeta koji je bog uredio. kao carobni kamen. Mene se tice baš to što se njega nikako ne tice. Neodoljiva je. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti. Samo. Odvojeni ne . . jedva sam našao mjesto kraj vrata. Koševa. Rekao je. Nasmijao sam se: . Bjelava. a eto. ali i u svome vještackom snu i van njega. zbog nje se gine. Poezija je izvan tog zakona. gotovo sa strahom. To je pobuna. ali ne ovo. ocito. jer ti nastupaš sam. . Pogled mu se ugasio. sjena rata. okrenut nekud unutra. a izašao sam prije nego što je završio govor. možeš li mi objasniti zašto je tako? Kome smeta pjesnikova riječ? . Vlast je i najtezi porok. Okrenuo sam se: u vratima je stajao mlad čovjek. da postoje tri velike strasti. »sjena slijedi bivšeg mene«.»Vjera je zakon koji uredjuje cio život. Gledao sam ga zbunjeno.Pa da. uplašen! Pamtim šta je govorio one mracne noći u hocinskim šumama. Pobjegao sam. i od ljudi. on je daleko od ovog našeg svijeta. Snom zivjeti. ili nije znao šta je vlast. I ne samo da ne braniš vjeru. u sebe. cvrstim kao zid. ponovio sam to u nevrijeme i na svoju nesreću. nećem vaznijem i ljepšem nego što su smušeni stihovi i nekakav Ahmet Šabo. zbog nje se gubi ljudski lik. kome? Meni ili sebi? Ili svakome? Govorio je budan. ono što pametan čovjek nikad ne govori javno. kao da je umro. kad si me već osudio. Vec mjesec dana drzi uvece propovijedi u Ali-pašinoj dzamiji. jer pribavlja moc. u nadanju. koje nikakav ljudski poredak ne može poremetiti. Zbog nje se ubija. koji nije znao šta je strah. povukao se u svoje snove. sjecam se i sad svog zaprepaštenja. Ona je duh iz Aladinove lampe. toliko ludog slobodoumlja..Citaš li ti molitve? Jesi li branilac vjere u redu cvrstom kao zid? Osmjehnuo se tuzno. kao te večeri. Pa dobro. Tada sam cuo kako se neko pokrenuo iza mene. govoreći sirotinji s Crnog vrha. E pa. od trece nikako. naravno. ili blago podsmješljivo.Neka me bog sacuva da mi ti budeš tuzilac! Šta onda nije pobuna? . prepoznao sam ga po mršavom licu i vrelim ocima. nisam izbjegao. znaci ne pristajati na ovo što jest. kocka i vlast. Student Ramiz! Izbjegavao sam da se susretnem s njim. Slušao sam ga jednom.« A tebe Alah ne voli. ona ga ne priznaje. mogu ti reći da od tog vremena nisi uzeo Kuran u ruke. Rugao se. podrivaš cvrsti zid. Naišlo je vrijeme njegova cutanja. trazi slobodu za riječ i misao. prijatelju. Berkuše. Kuran kaze: »U odbrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima.Primam taj grijeh na dušu. koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. I nije odgovorio. . pošto sam cuo kako ljudi šapatom prepricavaju njegove riječi.Nisam te ja osudio. Jer bi vidio da je grijeh to što ciniš. toliko prezira prema ljudima na vlasti.Citanje molitava.Još i to! . i ne tice ga se kako uredjuju stvari medju sobom. u cekanju. razbijaš saf. ne ovako! Nikad ni od koga nisam cuo toliko oštrih riječi. alkohol. i znao sam da može svašta reći. ti si protiv nje. slušajuci vatrenog al-azharskog studenta.

Htio sam da ga pitam. jer drukčije ne mogu. vi bez njih morate. zadivljen. jedva vjerujuci svojim ušima. Dobro se sjecam svega što je govorio u dzamiji. I niko ih ne bi oborio. jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje. i vezuci vlast uz boga. ukrug. Kao slavuj? Zar treba drukčije? Ali ti si čovjek. zbunjen. slušali ove plamene riječi pobune. i gledao me pazljivo. s knjigom u ruci. I tako. I nikoga to nije urazumilo. kazu nam. bez vlasti neće. Čovjeka na vlasti podsticu kukavice. neprijatelj bi nas napao. I ucinicemo to. kao guke. odustavši. I eto. Sve ljude smatra glupim. Oni bez vas ne mogu. Poštene i mudre vlasti nema. sad je mladic o kome sam dugo na javi mislio i u snu sanjao.predstavljaju ništa. zar do slobode da se dodje nasiljem? Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti? I kako ga zaboraviti? . a sebi prisvaja pravo da sve zna. i niko trpeljiv. kob su ovoga svijeta. ucvršcuju svoju moc. . Oni su bolest na narodnom tijelu. Kad jedna guka otpadne. vjecna nacela. jer i pametni ubrzo izgube razbor. vječno ustrojstvo. objašnjavajuci to nasiljem prema narodu. koji su. A ko drzi ovu zemlju. A ranije? Ne bih rekao. a nikome to ni na um ne pada. A uvijek dolaze novi. Ruše ih uvijek na isti nacin. stajao preda mnom. protjerane ili pobijene? I crtava njihova svita. i ponavljaju gluposti svojih prethodnika. braco moja satrvena. kao pijan. možda grdja. podrzavaju lupezi. zaustavljajuci dah. te zgadije ne bi bilo. sva njegova misao je usmjerena prema pobuni. da ne postaju smetnja i prijetnja drugim mocnicima. Bez hljeba narod može ostati. kao noćni leptiri na plamen svijece. nered bi u zemlji nastao. Tada sam izašao iz dzamije. i izdajom prema vladaru. ko brani? Narod. i dovode svoju svitu. a svi su nasilnici. koliko nas ima. neprestano. .Bogami je hrabar . Niko na vlasti nije pametan. i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Njemu nisam mogao odgovoriti šta bilo. čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom. i najradije bih o tome poveo razgovor. Ne možete bez nas. Nizašto. i sve treba njoj da sluzi. nas je mnogo. I još natjeruju naše sinove da to cine. jer mrze promjenu. A oni nas globe. zbunjeno gazeci po nogama zablenutih mahaljana u poderanim carapama. zatvaraju. i ljudi to prihvataju. Kako je smio da kaze. kaznjavaju. ubijaju.Kome? I zašto? Sebi. Pjevaš pjesme? .rekla je oduševljeno. Jesu li sve bosanske valije zatvorene. bodre laskavci. zajedno. ko je hrani. jer je zelja za moci bezgranicna. svi srljaju na vlast. Odakle mu tolika hrabrost? Iduci kući. Njih je malo. Znamo li se odnekle? Jesimo li se gdje susretali? Slušao sam te jednom u dzamiji. i kako su ljudi smjeli da slušaju? Ispiricao sam Tijani. Odricao sam se slucajnog susreta. Samo da prstom maknemo. Možda se bojala da mi se ne zgadi moje cutanje. bojao sam se moguće opasnosti. izraste druga. udarao sam o kaldrmu. Odmah stvaraju vjecne zakone. Ali mi ja napomenula da više ne idem u dzamiju. Mislio sam kako je zavodljiviji njegov zanos i ljepša njegova hrabrost od svega što je rekao. razbojnici bi se namnozili.upitao je.

U tom slucaju. uz bubnjeve. nije. ili još bolje. I sve je bliza taj dan što je teret tezi.Narod. grmeci u zemlju. i što je manje riječi za utjehu.Ali ako to kažem. Dovoljno je što mislimo. da priredjuje svecanosti govorenja. Svako se nada da će njega mimoici. A čovjek osjeća potrebu ne samo da misli već i da kaze. Bez junaka se ne može.Zar je to nemoguće? . oslobadja napetosti. Nema jednog cilja. . da bi ga doveo do pobjede. S mojim malodušnim predvidjanjima se nije slozio. u casu kad nisam mogao da se slozim s njim.Zar je zaista neizbjezan? Htio sam da razvijem tu zabavnu sliku. i tako ih cuvali za besmrtnost. Tako cine neka plemena u Africi. ništa mu nije zajednicko. može sve. od oduševljenja do nasilja. uvijek i zauvijek. i ovdje sam kriv. od plemenitosti do tiranije.Rećimo da je i to moguće. . pripremiti ga na zrtve. vicuci u nebo. a možda i u mnogo čemu drugome. uz gusle. . Ali prvo treba otjerati ove koji vladaju. vodje bi stekle ugled i zasluge. kako mu najbolje odgovara. i da raskine zacarani krug u kojem se od junaka stvaraju tirani. mi bismo svoje junake mogli vracati na poslove s kojih su došli. Tako bismo.Bojim se da jest. i ovdje razbijam zbijeni red. umjesto stare vlasti. cak i kad nismo pobunjenici. ruganja. . oni su gruda koja za sobom vuce usov. Nasmijao se. To je istorija vlasti od pamtivijeka. psovanja. ne slazuci se sa mnom. a neće se zavaravati olakšavajuci ga. . ako se uvjeri. I šta bi se desilo? Poceli bi da zive od tih zasluga.Ne. priblizavajuci se i odvajajuci. kao pjevanje. a nisam mnogo drzao do onoga što sam govorim. Trebalo bi davati nagrade i ordene za psovanje. Odmahivao je glavom. jer je to isto.Zar je taj teret zasta neizbjezan? . rasterecenje od muke. možda i goru. . a ne da je guši. čini mi se. privid slobode. uz tambure. dobili novu. Zadrzacu se na poeziji. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstice. Ljudi će zbaciti nametnuti teret. Sve se ponavlja. Selo selu neće pomoći ako naidje opasnost. I za poeziju. sjedeci. Samo ne treba dozvoliti da uprljaju svoju slavu. Ali neko mora povesti narod. hodajuci. njihov ugled bi se pretvorio u moc. osloboditi ga straha. vjeruje u sposobnost naroda da svoj život uredi sam.Narod je pust broj. cvrst kao zid. Izdijeljeni smo. I trebalo bi narediti da što više ljudi sluša i ucestvuje. Rekao sam. ali me Ramiz prekinuo u toj mojoj slasti pretjerivanja. svakog dana bi postajale sve veće. Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo. Ali šta da kažem? I ovdje sam sam. Tako se prazni. zamrzice me. . . rasuta snaga. Riječ je odliv suvišne krvi.Ko će to uciniti? . prezrece me. urlanja. Ako je to suviše surovo. osim neposredne koristi i straha. kao cišcenje. u tome su mnogo pametniji od nas. da se šegacim izmišljajuci šta bi se sve moglo stvoriti od tog divnog sabora psovanja. Poslije bi lakše vukli svoj neizbjezni teret.Narod je rasuta snaga samo ako ne vidi zajednicki cilj ni tajnu korist po sebe. kao molitvu. cak i veću potrebu da kaze nego da misli. da se osjećamo sapeto i prigušeno. . pomalo prijekorno. Ako sazna.

Sve. i dovoljna je bozija milost koja će im pomoći. kao nesrećni Seid Mehmed. i zao mu je što mora na duže vrijeme da se odvaja od nje. cak i na smrt? Ne znam kako se može pristati na smrt. Ima prijatelja. I nas dvojica bismo mogli postati prijatelji. Čovjekova nada je jaca od iskustva. Nagutao se tada gorcine. da u bašti uzgaja ruze ili sadi krompir. ni drzava. zatvori oci i. pretrpio dosta ponizenja. i nijednog ne zaboravlja. a mutna voda neka sve nosi. veoma je voli. da bude ucitelj. što i jesam. nagledao se bogataškog bijesa i sirotinjske muke. Da li misli i o čemu drugom? Ima li porodicu koja ponekad pozeli prijatelja kome govori o obicnim stvarima. ali je svoj životni put saznao odjednom. praznu sobu. blizu? Upitao sam ga to. . obicni ljudi. Teško je. rekao je tiho. i brata. osim bozije milosti: ljudima je dovoljno ono što sami medju sobom mogu da urede. i ranije. i kako su ga oni zeljno slušali. i vratio se u svoje mjesto. ali su njegove riječi ostale u njemu. Izabrala je cekanje. a ne daju da iko vlada nad njima. drago mu je kad ih stice. i ostavio da sama bira. a nisu docekali. Ili on pristaje na sve što ga može zadesiti. i poveo u drugu. mogla s nekim blizim i obicnijim mladicem da šapuce u noći o blizim i obicnijim stvarima nego što je bezizgledna borba za sirotinjsku srecu. kao da ga je munja obasjala. koji obavljaju svoje poslove. ali ne bi mogao i da me poštuje. bez mogućeg treceg. a o sebi je mogao samo da šapce. Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu. Odakle mu ta tvrda vjera. A to je polovicno prijateljstvo. koju odbija svaka vjerovatnost? Toliki su se nadali. zamišljajuci je u svojoj sirotinjskoj sobi. priča joj šta je govorio ljudima. s njima je sigurniji. sve dok ima zla u svijetu. majku. ni vladar. djevojku kojoj šapce o ljubavi? Ili je stalno upaljena vatra koja gori i sagorijeva. i ne jednog. a opet lijepo. da bi ta daleka djevojka. zao kad ostavlja. Uhvatio me ispod ruke. opet vjeruju. da postanem čovjek. u trenu.) Ima i porodicu. ako bi se uspavani Seid Mehmed slucajno probudio. doduše. A ako bi sve napustio. a on se u Al Azharu izdrzavao poducavajuci bogate a glupe djake. ali nemam hrabrosti da to i pokažem. koji zivi s majkom. (A ja sam ruzno pomislio. Kad se uvece vrati iz dzamije. on ne bi bio ono što jest. i možda bi nju okrivio što se odrekao svoga sna. udovicu. ne bi bio više sposoban ni za pravu ljubav. i tako se njihova ljubav pretvara u stalno cekanje. kovaca. i ljudi će sanjati ruzicaste snove. On može i to. Inace je laz. i ne zele da vladaju nad drugima. a možda je njegov zanos prihvata kao dio cina. Riječ mora biti pobuna i poziv u borbu. Otac mu je poginuo u dubickoj vojni. A novi koji dolaze. Sve joj je to rekao. Ima i djevojku. Upravljaci nisu potrebni. dobrog i bespomoćnog. Ali da nije tako. ne može je pokolebati tudji neuspjeh. jer može sve sa sobom. iako me dirnula ta mladicka nevinost. udatu sestru. da prekinem razgovor o stvarima koje poštujem ali ne razumijem. ali bi volio da se promijenim. Nije se bojao da sa dzamijske predikaonice govori glasno o čemu se drugi ne usudjuju ni da misle. Sve mu je otkrio jedan derviš hamzevijskog reda. opijum. i uvidio kako je svijet ruzno uredjen. Ili ne misli o njoj. zaboravljajuci na drugu toplinu. jer je to konacno priznavanje poraza. Znao je to. Mogao bi da me zavoli i ovakvog. Derviša su ubili. jer za to ne treba mnogo pameti. sve je to nasilje.Nije se slozio ni s mojim mišljenjem da riječ treba da bude utjeha i rasterecenje. umorna od cekanja.

strašan ako uspije. Zastao sam. Dočekao me ljubazno. ne znajuci da je postalo neljudsko. ali se već navikao na teškoce. ali mlad je. zacudo. Pruzio sam mu ruku. . Bice najljuci neprijatelj protiv sebe bivšeg. Neće mu mnogo pomoći moje prijateljstvo. Zurio sam kući. njegovo stradanje će uciniti više nego pobjeda. Sacuvace se u ljudima dirljiva uspomena na zrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. ma koliko nam bili dragi. dirnuo me njegov strah od usamljenosti. smatrajuci da je plemenito. i potreba da se veze uz drugog čovjeka. I. Zašto da je gase djelom koje razocarava? Možda treba da prodje neko dugo vrijeme. Ostaje tako da zivi zelja i vjera da će jednom doci sanjani raj. i tako se smeo. pa da ljudi. zaboravio na opreznost s kojom sam ga dočekao. Pozvao sam ga da svrati do moje kuce. s kojim se drukčije razgovara. izdrzi. ali mu može posluziti kao unutrašnji zaklon. nije mi potreban ovaj susret.Dobro mu je. pa produzio. i cuvace. grdnje ga se ne ticu. nego s ostalim ljudima. Ali sam se pokajao kad sam vidio serdarAvdagu kako stoji pod jednom strehom. Volio bi da ovdje nadje prijatelja. kojima sam se branio od tudjeg zanosa. na toplinu kucne vatre i obicnog razgovora koji ne pamti godinama. Neobican mladic. Borice se surovo za svoje uvjerenje. kao i toliki drugi. Teze je kad misli na majku. Cesto si u knjiznici. ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. već pravog prijatelja. jednostavni smo ljudi. Pomislio sam da se vratim. svejedno mi je što će misliti da ga izbjegavam. Nije uvijek lako. Imam dosta vremena. ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put. ne sljedbenika. i nisam htio da se sklonim. a s tom zeljom lakše se zivi. ocišceni. Merhaba. A i ti izgleda. ono nastaje.slagao sam. Dovoljno je što su još jednom razgorjeli staru nadu. Bice mu drago ako postanemo prijatelji. da se u dušama nakupi dosta te neokaljane ljepote. Avdaga. Ako proroci razocaraju. rekao sam. Otrijeznila me kiša što je pocela da pada. Precutao sam da ćemo ga pozvati i na rucak. da sam išao kao zaba na zmiju. zatvor je obicna nevolja. ne dozvoljava sebi slabost. zbog obicnog razgovora. koliko do nas stoji. ali uz nju može ponekad da bude hladno i pusto. kad bi već odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja. Nisam znao da si prijatelj s Ramizom. Izašli smo na sokak. sinovi tamne. ima ih. jer drukčije ne može. Ne bih rekao da jede cesto. ostvare prastari san. Prijateljstvo se ne stvara. Svaki dan te vidim. kao i ljubav. Tako sam. Ali odbacuje od sebe te misli. Bice divan čovjek ako ne uspije u onome što želi. Neće iznevjeriti svoju misao. Sad je za slobodu. i nastojacemo da mu bude ugodno. kao hamajliju. i drukčije cuti. zavešce ga u ime slobode. to je najljepše od svega što čovjek može da ucini: da pokuša i da ne uspije. djevojku. Proroci treba da umru prije nego što išta ostvare. Ne pristalicu. Bio bi ponosan na svoju cistu misao i poslije. A ako ne uspije. Danas smo se prvi put sreli . batine su neugodne. ugušice je u ime vlasti. potrebno mu je. i istjerala mi iz glave smušene misli. brata.

s kim se sastaju. i savjest ga muci zbog svega što ne može da predvidi i preduhitri. šta govore. . .I samo to? . Mnogo je hrsuza. a pošto ne može. Na zalost. Kiša mu se cijedi niz nos.Neću ga vidjeti. zavladali bi cijelim svijetom. da se ne sastaju.Reći mi. vodeci ovaj smiješni razgovor. Više je hrsuza.Ne tice te se ko je naredio.Pa. . naravno. kao da se cudi što to pitam.Baš prvi put! O čemu ste razgovarali? Ispricao sam o Ramizovoj porodici. zašto idu u druge gradove. izgleda smiješan. rećimo.I ruzno.Snazan sam. Avdaga? . . ostaje mu samo da bdije nad životom. Avdaga. Neka je bog na pomoći i meni i tebi. Lakše mi je.A zašto ne bih poslušao? .Je li više hrsuza nego dobrih ljudi? Gledao me.Ako ga vidiš. o svemu onome što je za Avdagu nevidjena glupost.Razgovaramo.Je li pominjao ono što govori u dzamiji? . o zelji za pravim prijateljima. kažem. Naporno je. cudno.Ne znam o čemu govori u dzamiji. nepovjerljiv prema svemu što je u njemu zivo i što se krece. samo se ti bojiš. sve bi ukinuo. i da nema njega. znaš koga će potraziti. Avdaga. . Avdaga. Rekao je samo: . Pokisnuli smo do koze obojica. zašto šapucu. o djevojci.Alahemanet. nije me strah. da ti narede da me uhapsiš. zašto sjede po kafanama. . molim te. . .Mene se tice šta ljudi rade. . Šta te se tice šta ljudi rade. . Toliko je iznenadjen. sigurno.Dobro. . zapamti šta govori.Niko nije bez krivice. . da znam šta misli.Pitao sam te za Ramiza. da ne misle. Zašto me to pitaš? . . ti bi sigurno poslušao. mislio sam da ćeš ostaviti posao. ti bi poslušao. najbolje bi bilo da je sve zabranjeno. Isti ste. Alahemanet. . On mora da zna šta ljudi rade. Zašto.Ja volim ovo što radim. Ne mogu vjerovati da voliš ovo što radiš.Avdaga. I merti. iako znaš da nisam kriv. i cudimo se. .Bogme će tebi pomoć biti potrebnija . šta misle. niko ga ne shvata. . zar ti je od nevolje da ovako kisneš? Od brata ti je ostalo veliko imanje. Potrazice te. zašto izlaze iz kuce? Da može. sigurno.A o čemu je još trebalo da razgovaramo? . zašto sam ti ja potreban? Je li ti to naredio Dzemal Zafranija? .I da ti narede da me ubiješ. Što ne odgovaraš? .Ako opet vidiš Ramiza. i kad ništa ne kaze. zašto razgovaraju. ne znam. Ali nije vrijedilo da mi to objašnjava.rekao je zamišljeno.Ruzno? Zašto ruzno? ..Znaš šta govori. On je najzabrinutiji i najodgovorniji čovjek na svijetu. a najbolje bi bilo da ne govore. . Zašto ljudi putuju.Ja tebe pitam: zašto? Ti mene pitaš: zašto? I samo tako pitamo. . A sva zla bi spriječio kad bi sve ljude zatvorio.

. hajat. bašta oko kuce. da Husaga i za nas kupi kakve robe. a dobro se placa. koje su uvijek zapletene. ali kako drukčije da se zivi? Želio sam sluzbu više nego ikad. u bašti ruzicnjak. Od sestre je dobila nešto novca za svoj dio ocevine. vješt. izgleda da su se Grci u cudu pitali kakvim to neobicnim jezikom govore. ali je ostao bez zarade.Eh. cuvajuci moje muško dostojanstvo i svoj ponos trgovacke kcerke. Mahmut je saznao od rodjaka svoga prvog komšije. ali nije prekidala to zidanje kula u vazduhu. već za nas. ne budi smiješan.Popricekacemo mi za takvu kucu. Tijana me uvjeravala da je posao sasvim jednostavan. drzala me cisto i uredno. da mladi trgovac Husaga. Dječije svirale Ne umirem od zelje za radom.9. lanjske . za cudo. kao da nam je to bilo najvaznije u ovoj sirotinji. i još ljepši ugled. da je vez umiruje. izmišljajuci najneobicnije nacine i puteve kako da ga udvostruci. i uzbudjeno šaputao s Tijanom. osjećajuci se. Mahmut Neretljak je odmah namirisao taj novac. kao oko. Tijana je nepovjerljivo odmahivala glavom. i ne visi nam nad glavom briga o sutrašnjem rucku. za dvije godine stekao je lijepu radnju. sigurnije s tom sitnom kamaricom srebra. kad bih objesio nos. molim te. i ona ispašta za moju krivicu. Svojim vezama. I sve bi bilo u redu da ja nisam sjedio besposlen. Ja sam se samo smijao toj igri. brat kazandzije Abida. ide u Carigrad.umirivala me. udesetostruci. ali da se novac bar udvostruci. ali mi nismo očekivali ništa. Tijana je vezla zenske košulje. Mahmuta su napustili trgovci. ukazala prilika ne baš da steknemo bogatstvo. . cetiri sobe.A ne radim za tudjina. i izvor. . Ovako je baš ruzno. Mladic je pošten. pokunjen: . u kojoj je Mahmut bogzna već koji put sanjao svoj neuništivi san. kako bi bilo da mu damo novac.Nisi ti kriv . a mene je bilo stid što samo ona radi. ali sigurna da neće uciniti nijedan nesiguran korak. ali su joj oci ceznjivo sjale. medjutim. a ona to slušala kao lijepu bajku. velike li nesreće. loza ispred kuce. i tako se izvukao. Kao da smo se zauvijek ogradili od nevolja. jer nije voljela kocku. i tako nas izdrzavala. pa i za manju . žena ga hrani! Hajde. i bili smo zadovoljni. antiohijski. boze. Iznenada se. navalio sam se slaboj zeni na krsta. po robu. ljutila se ako bih pocistio sobu. Mahmut je cak znao u što bi trebalo utrošiti zaradjeno bogatstvo. Trgovac Šabanovic prodaje kucu. kad su ponosno progovorili grcki u Solunu. Radim li štogod ruzno? Nije mi dozvoljavala da odnosim gotove košulje mušterijama. pa je pitao i sebe i nas.rekla je Tijana razumno. sve dok u njegovoj mašti nije izraslo pravo bogatstvo. Mahmut im je objasnio da on zna drugi dijalekat. Ili me grdila. mnogo manje nego što je vrijedilo. doksat.

jer je nezgodno da sam otkupi. A naša ljutnja je odmah splasnula. nije ga ni bilo mnogo. ostalo bi više nego dvostruko. ovakvu kakva je. Husaga je rastjerao sve naše sumnje i strahovanja. . i više je licio na ucenog muderisa nego na mladog bazrdjana. i izgledalo bi da daje milostinju. Izgledalo je cudnovato i nekako suviše nalik na Mahmuta. . . trgovine. Novac mu ne treba. možda će jednom i poci. Rado će nam pomoći. on će nam pomoći. a reći ćemo da smo novac. Sigurno će se napiti. . snaho. Dali smo mu novac. I ubrzo sam se. naravno.Šteta što nismo imali više . zna šta je sve bilo sa mnom. tako. . Ovako je sve cisto. Pozeljeli smo mu srećan put i rastali se kao dragi rodjaci. Pobune su trajale kratko. kao da me zaista sprecava da podjem na put. to se najviše trazi. Nismo mu to rekli. . bacala je na mene ljutite poglede.I druge zene ostaju same . Kad mu isplatimo troškove. govoreći da je to prazna priča. samo da kupi i da vidi kako će se natovariti. svakakav svijet! Nemoj tako. njegova usluga je sitna. ne primjetivši kako varnica sijevaju medju nama. a platicemo kad donese robu. postala je smiješna. pa i kad damo nešto za trud. veliki hanovi. karavani. na zalost. bilo bi protivno svakom trgovackom obicaju. A čini i zbog mene. kao i povod. misleći o putu u bogati Carigrad. a Tijana je otvoreno odbila.uzdahnuo je Mahmut. nas je naknadno ubjedjivao. toliko kratko. I ja sam se durio.A nije grehota da ja ostanem sama! Ne primjecujuci njegovu uzbudjenost s kojom je zamišljao tu nedostiznu srecu. nema od toga ni muke ni štete. netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelic mene. Carigrad. uskogrudu u svojoj ljubavi. braneci pravo svog nestvarnog puta u Carigrad. i kako sam nekriv stradao. pa sam sad i ja sumnjicavo mahao glavom. Tako smo doznali da je s Husagom već govorio i sve dogovorio. Pogotovu što sam znao. grehota je. Zamisli. a drago mu je što ima i ljiepši razlog. i kome to novac pada tako s neba? Ipak smo pristali da s mladim trgovcem razgovaramo i da mu zahvalimo na ljubaznosti. ma koliko bio ljut. iz traljave pobune i toboznje zelje za slobodom. da mi ništa ne može zamijeniti nju. potrošili.Mogao bi i ti poci u Carigrad. kao i ostali ljudi? Mahmut je izašao. Zašto ne bih otišao. Prodacemo lako.godine je donio citav karavan robe i već sve rasprodao. Na kraju je rekao da je Husaga već pristao da nam ucini tu uslugu. kao da se spremam da već danas krenem u Carigrad. Tijana je presjekla taj razgovor. kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije. Najbolje bi bilo da nam kupi skupu tkaninu. rekao je. Bio je mlad. učinio bi to i za obicnu ljudsku ljubav. a on je napisao priznanicu i ovjerio je pecatnjakom. ima dosta svoga.U Carigrad! Da ostane dva mjeseca! A šta bih ja radila za ta dva mjeseca! . koliko mogne. njene svojine. .Druge ostaju. i odmah se može prodati bazrdjanima. sebicno mi oduzimajuci slobodu odlucivanja. vracao u cvrstu tvrdjavu njene ljubavi. jer su Tijanin i njegov otac bili prijatelji. ja ne bih mogla.Nemoj.rekao sam. ali toliko ozbiljan kao da su iza njega duge godine života i iskustva. da ih nije vrijedilo ni dizati.

Zbog nje. kao da lezimo na zlatu. da se zahvaljuje i da grdi.Život nam nije naklonjen. Njoj priznajem sve što ja nisam. odricuci se. kao ludilo. Ja sam osujecen. Husaga se vratio iz Carigrada brze nego što smo očekivali. to će se zaboraviti. pozajmice. da bi ona bila veća. htio da se tuce s prijateljima što su ga molili da se ne upropašcuje. Nije izgubio u trgovini. potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Ne zna šta mu je bilo. svoj kosmos. A što smo ispali budale. u jednom liku. jer je potreba. pio je. a nećemo mu se još i mi popeti na vrat. a što je najčudnije. moli i grdi. bacao pare. neprijatelja. . sve je propio. Svakome se to može desiti. da bih mogao da uzmem. trcim da je podijelim s njom. neba. i velikodušno sam mu produzio dugovanje na daleko. uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški. pričekacemo. Ona mi namiruje izgubljeno. izmijenjen. Ako nismo u nevolji. I još se zaduzio. placao pjevace. možda i nepostojece dogodine. nalazeci olakšanje. da čovjeka još dublje ukopam? Sudjeno nam je da para bjezi od nas. kao da sam svršio dobar posao. i dobijam više nego što sam želio da imam. s kamatama. i vratice nam naš novac. nade bez korijena. Moje zelje su bile maglovite i rasute. u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje. došlo je samo od sebe. vrednijom od njih. i tako sam obeštecen. zaštita od groma. mislio sam samo na nju. zvijeri. Kad osjetim radost. zahvalan joj. ja ih ne bih znao. i to s osmijehom. Dao sam joj sve što nisam našao u životu. nudi i zahtijeva. to sam sam stvorio. Kad sam bio ugrozen. kao da mi je ona daruje. i sigurno bih se stidio. Nismo u nevolji. I Tijana i ja smo nesposobni za život. Dobar je čovjek. Kad mi je bilo teško. dosta mu je nevolje i bez nas. Ova žena. Cak se i umanjujem pred njom. Nikad to nije cinio. sad su sakupljene u jednom imenu. znacajan sam pred svojom tvorevinom. da trazi od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguće. a bez cega ne mogu. ljudi. desilo se jedne večeri. Ako hoćemo. i sami stvaramo svoju malu zajednicu. pretvorena u osjećanje. zbog nas i zbog brata Abida. pa pozajmio da se može vratiti. Bogato je darujem. ali na nekakav lak nacin koji nas ne zabrinjava. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira. hrabreći se njenim prisustvom. i za nekoliko dana i noći ostao bez icega. Nespokojan pred nesigurnošcu svega. i ljudi su mi postali blizi. a opet ništa ne gubim. i ja sam bio zadovoljan. Ljubav je žrtva i nasilje. ali da se ubije. pominjao sam njeno ime kao u molitvi. Zao mu je. stvarnijem i ljepšem od mašte. bila bi mi gorka ta pobjeda. I lako ćemo sebi oprostiti. ona je ostvarena. ne može. koja se stvara sama iz sebe. da mu stoji iznad pecinske vatre. radosti bez trajanja. smršao i potavnio. iskljucive. Da sam dobio novac. kao bolest. rekao sam. iznenada. Vratice kad mogne. Šta sam drugo i mogao da mu kažem? Da trazim novac. Potrebna mi je savršena. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom. zaleci. i ne mogu dopustiti da to ne bude. da osjeća oduševljenje ali i ogorcenje. saopštio mi. samoce. dao bi nam kroz godinu dana. Cak i da je imala velikih mana. niko ga nije orobio ni opljackao. da mu je u Carigradu propao sav novac i njegov i tudji. sad je učinio. Bio mi je zahvalan zbog te ludosti. i lijepa žena. ali ono što je samo za mene. Pozvao me u svoju praznu radnju i skrušen. cio moj svijet. siguran sam pred ljubavlju. i ja pomoću nje.

. Kako bi se uvijao kao crv. . Godinama zivi kao pametan čovjek. i zato je toboze navaljivao da nam nadoknadi izgubljeni novac.Šta govoriš. što je bila istina. ali ga oslobodivši odgovornosti. Kriv sam. Jedino je tada svjestan. a bilo bi zabavno da smo pristali na njegovu ponudu.Nisam se s radnjom ni rodio. ne bojeci se štete. i tuzno i vedro. Otišao je toboze nezadovoljan što nismo prihvatili njegovu zrtvu.Tijana trgovcu ništa nije predbacila.Nisam ni oka sklopio. kad jedan išcezava a drugi još ne pocinje.Kriv sam.Ako i nisu bolji. i svu krivicu primio na sebe. kakvi smo mi trgovci! I Mahmut se ponašao drukčije nego što sam očekivao. Namiricu vam gubitak. njegovu trgovacku sujetu. Nasmijala se i rekla veselo: .Ostaćeš bez radnje. jer smo za trgovinu sposobni koliko i ona za hodanje po konopcu. ni krivom ni duznom.Ako mislite da sam spavao. ljutit.rekao je. . Zar se ljudi ne mijenjaju? Upitao sam to i Seid Mehmeda. a mi smo odlucili. . . Uvalio sam u nevolju najbolje prijatelje. nadmecuci se u velikodušnosti. makar i od šale. . u onom kratkom casu izmedju dva zanosa. Tijana je odnijela mušterijama gotove košulje. doduše. Izgubili ste ono posljednje. Njoj ne treba.rekao je pokajnicki. i dacu vam vaš novac. . doduše tek drugog dana. ne znajuci da li mi je to utjeha ili nova gorcina. a ja sam pošao u biblioteku. i meni. da povuce riječ! Ali se sve lijepo svršilo. što se ostavlja za kakvu-takvu sigurnost. Tako nam je obojici pošteno izvukla uši. Kao da je govorio o meni i o današnjim ljudima.A zašto bi to učinio? Nisi ti kriv.Nemoguće . varate se . Znaju da moraju urediti stvari medju sobom. kao što je obicno cinila. Mislio sam da će odricati svoju krivicu. jer je on samo glasno razmišljao. niti ikome drugome.Ali nagore. Prevario sam se. a ne treba ni nama dvojici. Stari sipljivi lupez je igrao na siguran ulog Tijanine dobrote. nije se branio. da nastavim citanje Mevlijinih stihova o Sarajevu. Došao je da primi grdnju. pomislio kako je Mahmut bio siguran da će ona tako reći. .odgovorio sam vatreno. dok Tijana nije odlucno prekinula tu djetinju raspru.Eto. da joj više ne dolazimo s tim djetinjarijama. . Cak sam i sebe oštetio. i da prestanemo sanjati o lakim zaradama i bogatstvu. . . pa sam. Pregonili smo se tako. a onda sve ucini da bi dokazao da je budala. cak nije ni riječ rekao kad smo novac dali Husagi. odakle ćeš namiriti? . i jedino se tada ne smiješi. . Mogao bih reći: ko bi se tome nadao od Husage? Ali neću.pitao sam se. Od Bosanca se može svemu nadati. A za dva dana me poceo salijetati s novim prijedlogom.Prodacu ducan. Samo. Vi se u poslove ne razumijete. kao da nije prošlo cijelo stoljece. jer sam i ja bio sigurniji s tom vašom crkavicom. dok nas prodje bijes. uvrijedivši. ljudi su pametniji. naviknula je na sitnu nafaku. Vi to možda i ne znate.Ljudi se mijenjaju . i svi smo bili zadovoljni svojim drzanjem. moje je iskustvo veće. drukčije će ih djavo odnijeti. rekavši da je sve to glupost i da badava gubimo vrijeme. Nije nas cak uvjeravala da je predosjećala nesreću. Jevtino je prodavao svoju plemenitost. i Mahmutu. Zar vrijeme stoji? .

dodje mi nesto da sracunam koliko je stanovinika u gradu bilo prije godinu dana. Pa mislim. i sve ono što cini. ili te zima reze. bez sna. bog te ne ubio. išao bih tamo da zivim. dvije. gledali kako kiša pada..Djavo će nas svakako odnijeti .Ne znam. a ti me probudiš. I zbog njega i zbog sebe. vidiš kakvo je vrijeme. šta su mu ucinili. sve jedan na drugome sjedi.zakljucio je Seid Mehmed ravnodušno. bole te krsta. Upitao bih ga zašto tako crno misli o ljudima. kašlješ. puta tri oke. kažem joj. zagušljivo. pa pustim mislima na volju. zbog kiše.Ja nisam vidio. da sam odgovaram na svoja pitanja. Ako bi zvucalo i neubjedljivo. Kiša pada cio dan. Djeca za tri godine otezaju po tri oke. Otišao je u drugu sobu. On bi sigurno rekao da će se ljudi izmijeniti nabolje. Nasmijao sam se: . i kapljice odskacu od kaldrme. protiv života je. a ono pritislo. koliko se s dušom rastaje. vidim. ne volim zimu. da oprostiš. prevrce se. ne volim vjetar. bolji ili gori? . nikako ih razmrsiti. Ne mogu da mu vjerujem. ostavivši me gorka. Mahmut me sačekao na sokaku. Zar se to ne može preokrenuti? Volio bih da porazgovaram o tome s Ramizom. Ili te sunce przi. Moja zacudjena misao je zastala nad tom ogromnom gomilom ljudskog mesa koja poraste za godinu dana. zbog cega se toliko krije. Kakvi će ljudi biti sutra. veli. otprilike. pod strehu. šta cu. bez tog uvjerenja cio njegov život bi bio besmislen. vidim. stojim. šta mu se desilo. koliko. Da izludiš. ne mogu da dišem. sa po troje djece. A nije samo jeda. Koliko se radja! I eto. Misli mi se brkaju i preplicu. kao kućine. Ima li gdjegod na zemlji kraj gdje je uvijek proljece? . Možda i ima. hukce. koliko li spava. a kasno je da izadjem na sokak. sinoć. nešto radi. Smiri se. Ruzno. Grakne kao zloslutna ptica i odleti. Prevrcem se od muke.Ne volim kišu. pa ustanem. Hoćemo li kod mene? Šta nam smeta ovdje? Stali smo u jednu kapiju. na olovku. Osamnaest hiljada djece. mozak se uzburljao. Žena stenje. ne mogu da spavam. koliko li se radja.Ruzno vrijeme . koliko će biti kroz godinu. otjerati ih svakako ne mogu. Šta to radiš? Ništa. Ovako. upalim svtjecu i pocnem da racunam. Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. A da je samo jedan drukčiji. oci ko fildzani. ja legao. A da znam. od sna nema ništa. moje srce odbija njegovu beznadnu misao. od cega bjezi. Bio sam u kafani. . Nekako si jadan. Mnogo više! Samo se zli dalje cuju i teze osjećaju. Svih ljudi. promijenice se vrijeme. Eto. ja bih mu povjerovao. Taman mi san na oci. Sad je svejedno da li ću otici ili ostati. vjerovao bih u njega više nego u sve ostale. Dobri cute. i protiv ljudi. kao ja. nisi nizašta. udavi. boli te duša. Uskoro su mi noge bile potpuno mokre. I evo kako je ispalo: u našoj kasabi ima oko šest hiljada domova. A ne volim ni ljetnju zegu. I ja. nevolja. ali on ne dopušta nikome da mu pridje blize. to je pedeset cetiri hiljade oka ljudskog mesa. koliko li ljudi u ovom gradu sad ovako gleda u mrak. Narocito kad je omorina. . brišuci lice maramom. mokar kao sudopera.kaze Mahmut.

Nemam ništa. A ovaj posao nije loše smislio.Ti imaš.Evo šta mi je palo na um: djece ima viša nego odraslih. I pametno je i glupo.Kad bi.Šta kazeš? Ovako ti stoji mrtvo i nekorisno. i ne mislim ništa. to je on smislio! Neće mirovati dok me ne rastavi od ovog posljednjeg što imam.. ali tebe ne razumijem.Je li ti zao kuce? . . to je dvije hiljade para ciste zarade. Prodaš po radnjama. Ko ne bi dao dvije pare za svoje dijete? . i moglo bi se kupiti nekoliko tovara dječijih svirala. ali nije loše. i samo metneš zaradu u dzep. A odakle ti novac? Novac? E.Razumijem to za djecu. smijuci se: . Uskoro će vašar u Višegradu. sve nekako istovremeno. pa dobro. Rekao sam. To je kod njega kao bolest. čovjece bozji! Odakle mi? . . pa to rasprodao.Ako ćeš dati. Ja odoh u Višegrad po svirale. već cišta para. . već djeca. dobar bismo kacamak napravili. kao janjce! . Zetva može omanuti. lijepe bi pare zaradio. Sad ih je osamnaest hiljiada.Kako? . Zar će on cijelog života misliti o trgovini. kad ne mogu štogod prece. on me podsticao: . molim te.Pa. Moglo bi se naci i brašno i maslo. A. Cutao sam. A roditelji su obicno slabi prema djeci. . . kad bi kupio nešto što je za djecu. Otresao je kišu s brade. o zaradi. .Pobogu.Imaš ocevu kucu. i nezadovoljno zamahao glavom što ga ne razumijem.Ima prećih stvari nego što su svirale djeci. racunaš ih na oke. . . o poslovima? A ovo o sviralama moglo je samo njemu pasti na um. nije baš tako. to je ono. i tuzno i veselo. Pazi sad: kad bi neko imao novaca. i svake godine dolaze nova. onda nema brige. ljudi će kupiti svirale. Snuzdio se i dugo brisao kapi kiše s poplavljenog nosa.Pa. Ako bi se uzelo tri hiljade. E što ti možeš izmisliti. dvije hiljade. . Ludo je. razumiješ li? .Ja? Dacu ti sve što imam. Po paru komad. i s mokrih rukava. u tome i jest ono! I svake godine rastu. kad bi! Okani se maštanja. Kakve su te sad svirale spopale! Nisu svirale. Zaista stoji mrtvo i nekorisno. Ne kažem ništa.To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla.Nije ovo nikakvo maštanje.Nisu to janjci. ne može niko. . ali ljudski porod neće.

bio sam uvjeren da se pretvara nudeci da nam namiri izgubljeni novac. gdje ni kosti pokojnika ne pocivaju? Ni bol ne osjećam. neka ga! Ne mogu birati ljude kakve želim. osim nejasnih uspomena koje ne ozivljavam.Neprestano misliš o poslovima. Mahmute.Bosanac stice pamet pod starost. kao da je najljepše vrijeme za šetnju. Onda. racunima. . Pa ako novac propadne. On ide svojim putem. na nekom životnom zaokretu.Mislim. znaš . da se sigurno i on sam teško snalazi. . na takvom prijateljstvu.Nije mi zao. . Treba prekinuti nepotrebnu vezu i predusresti mogući bol. nimalo mi nije zao. neoštecenu. niti u njima samo ono što je dobro.Nisam lagao! Govorio sam sa zenom da prodamo ducan. jer su sigurno nepodnošljivo dosadni. koracao je serdar Avdaga. i da će slagati i prevariti i ukrasti. I sve mu je toliko zapetljano. koji mu je vratio sanjanu priliku. ali nisam vjerovao da će se ovako šegaciti s nama. A samo tren je prošao kako je pokunjen gledao svoju nesreću. Nadao sam se svemu od njega. Znao si da smo budale i da nećemo pristati. naljutila bi se. Sokakom. za svojom zeljom. ne vrijedi se vracati na uzaludne uspomene. i ono što je u njima. pristaješ li? Znam ko bi kupio kucu. . kad bi ih i bilo. Kako lagao. Zašto je ne zatrpati? .Sakricemo od Tijane. kao da ni traga zalosti i sumnje nije bilo u njemu. jednom. tako mi boga! I prodao bih. zamršeno planovima. doci ce. znacemo samo ti i ja. ne bih tebe molio. kad bilo. zaboga! . i samo je tako cjelovit. za svirale.zamahao je mršavim rukama. vratio mu je i sigurnost. I shvatio sam da on mene ne vara. kao da ga sigumo čeka na nekom cošku.odgovorio je snuzdeno.Šta misliš? . zato što se pobojao da će mu propasti prilika o kojoj je sigurno dugo sanjao. Djetinjstva već odavno nema. On je istinit i lazan. stvaran i nestvaran. samo prazninu. A ostalo bi i meni nešto. Ništa me ne veze za nju. niko ziv ne bi uhvatio kad laze a kad istinu govori. ne obaziruci se na mene. Nisam više za ludosti. bez medje i prelaza. Rekao je to odlucno. . ispod kestenova. zeljama. A šta ti dobijaš a šta gubiš. A kad sam još vidio kako mu je zalost zasjenila vodene staracke oci. kao da se zaklinje.rekao sam ljutito . Eto ti je. i uvijek se prilagodjavao cak i njenoj sjenci. Moj pristanak. Taj fanatik jedne ludosti. pošten i nepošten. na istom odstojanju od nas. da se Tijana nije onoliko naljutila. . kao da kiša ne lije. Pa. Od Bosanca se možeš svemu nadati. Kako to da nisi zalozio kucu i ducan? .To je zenino. kad mu više ne treba. da te boli pustoš. lazima.Ma ne. kao da se brani od udaraca. šta bi bilo kad bi i ti propio novac kao Husaga. ništa i ne gubim. odavno već nisam bio na zgarištu. da nam vratiš novac. . čovjece bozji! Djavo da ga nosi.Neće propasti. pristala je. nerazdvojeno.znaci. nikad nije duže sumnjao u svoju srecu.Pa. lagao si da ćeš prodati ducan. uvijek na istom mjestu. ludi stvore! Ako ja ništa ne dobijem. nije moje da odredjujem.Pa dobro . suzbio sam svoju sitnicavu srditost i vratio mu njegovu šašavu nadu. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi život šalje. ili zato što je iskreno vjerovao u svoju laz. . . I možda bih grdno pogriješio kad bih prihvatio samo svece. Hvala ti. Šta čuvam na tom staništu duhova. a onda bi stao. i ko zna cime još. istog casa. i strpljivo gledao i čekao. Išao je naprijed i natrag.

Progutao sam uvredu. ne možeš da nadješ posao! Hoćeš li da budeš bibliotekar! Mehmed Seida će otpustiti. . Stidio sam se svoga kukavicluka.rekao je Mahmut.O. . Kad smo naišli pored serdara.Kuda si pošao. a ipak sam mislio: dobro je što ništa nisam rekao. lijepo smo ga pozdravili. kao rana. uljudno pozdravivši. Mislim na Mahmutov ponizni smiješak i snishodljiv pozdrav. nadajući se da će se na tom završiti. A nisam. Zašto mene? A zašto mene? Tako smo serdar-Avdagu velikodušno poklanjali jedan drugome. i sad me to peklo. . zašto si ga otjerao? Nisam to rekao. ili se šališ? .Ti.To nije dobro. uplašio se i nije ga zaboljela uvreda. Ahmete? Mene je čekao! . . ne ljute se. . sasvim razlicita. A samo casak ranije. ili mu je drago što njega nije zapala ta sreća i.predlozio je Mahmut. pod strehom. Nije mogao da izdrzi tu neizvjesnost. Nije više nizašta. Duznost mi je bila da ga odbranim od ponizenja. možda sam se i ja osmjehnuo. otišao niz sokak. Hoćeš li da budeš pisar kod sudije? .Nisam. . brate. ne vrijedjaju.Mahmut je moj prijatelj. mršav. možda i ne znajuci da je surov.Neću nikome da oduzmem hljeb. Sigurno tebe.Od cega ziviš ako ne radiš? . ne stideci se svoje surovosti. da ga ne naljutim. osilice se. A svi smo isto cudo i pokora. . . jedan zadovoljan što nije na sebe navukao opasnost. Ali ima i drugih mjesta. Mahmut me pogledao. Mahmute. .- Nekog ceka. Ljudi to i ne ocekuju od njega. . I sebe. Bilo je to naredjenje. idemo poslom. mislio sam o dvojnosti Mahmuta Neretljaka kao o cudu. Serdar nije ni slutio za moje muke: . kad već nismo mogli izmoliti da ga djavo ukloni s naših ociju i s ovog pokislog sokaka. Oboje istovremeno! Dva čovjeka u meni. Svoju grubost nije ublazio ni osmijehom a kamoli riječju. Muz mora da radi. drugi duboko nesrećan što je djubre. . možeš svojim putem.Nisi? A zašto? Cutao sam misleći kako je bezobzirno otjerao Mahmuta.Ne mogu da nadjem posao.Žena mi radi.Hajde da vidimo . tebe ili mene .Oduzece drugi.Za to neću biti kriv. zbunjeno se osmjehnuo.E baš si budala. kao da mu je zao što me ostavlja s Avdagom. i oba podjednako iskrena. ali sigurno srećan. mokar. potpuno oprecna.Jesi li dobio mjesto? . I ja sam se uplašio! Morao sam da kažem: .Da li mi to nudiš. zivjela su snazno u isti cas. zguren. oba u pravu.

Pa. poremecenost je trajna. izgubljen. i ako je to svašta ruzno. on mi je potvrdio. . nećeš! Kažem. .Dzemal-efendija mi je i naredio da ti ovo kažem. kao prikazu. Bilo bi divno. . i eto na što sam izvrdao! Zacudo. Izgledao je iznenadjen. Otišao sam ja. nepomican. Možeš. Cak se i osmijehnuo. nisam vise osjećao strah. evo već tri dana. Našao je samo staru. E onda mu reći da ne mogu. Eto. i nisam se okrenuo da vidim je li pao mrtav od kapi. Gledao me kao nerazumnog djecacica. ne nadajući se tome. vidiš. Ljudi nisu takvi.Nudim.Ako nešto nudiš. Onda neću Nećeš? Neću. kao što kazeš. neću! Nikad se tim poslom bavio nisam.Da cujem! . neće mu biti pravo što meni daješ taj posao. neću ni sad. čudan nesporazum i uskoro će sve proci. .Ne moraš pamtiti. Više zaista nije imao šta da kaze. Vrdao sam. a kad dodje sebi. . izglobljenost je ostala. ne vjerujuci. Ni njegov pogled nije prijeteci. i govorice drugo. okušanu bezbroj puta.Pokajaćeš se za to. kao spomenik vjernosti koja ništa ne razumije. Cutao je i zurio u mene. A što nije došao sam da mi to kaze? Ne znam.A onda.. a on nema lijeka za to nepoznato stanje. on sigurno zna da su drukčiji. izvinicu se. Zapiši. samo ako hoćeš. mogao bi samo da me ubije. . jer me ledeni grc uhvatio u srcu čim sam se odvojio od njega. kao što sam očekivao. ne nadajući se ničemu. pohabanu riječ. pod kestenom. onda se ne slazem. gotovo zaprepašten. Bilo je to valjda prvi put da je ovo cuo i dozivio. i svijet će opet biti uspostavljen u svom poznatom redu. kakvu budalu šalju na mene! Slutio sam. kao da je šala. Kamo sreće! Bilo bi divno da se pretvori u kamen i da vječno ostane pod kestenom. Avdaga. glava me boli. onda nešto i traziš. . kao ludaka. a on će me izgrditi. ili da ode. svašta govori u dzamiji. . on nije dobro cuo. Dzemal Zafranija je nešto ljut na mene. Ništa ti zapamtiti neću. Ali ništa nije prolazilo. Kazeš.Kadija trazi da se sve zapiše što govori. Šta je onda ovo? Zbunio sam ga. Ahmete Šabo! .I ja treba to da zapišem? .Gore bih se pokajao da te poslušam. ostavivši ga ukocenog na kiši. ili ću reći da sam se šalio. student. . .Ako govori svašta. ali je i ona zvučala neuvjerljivo: . Nadam se da se ne slazeš s njim. bio bi to spas. Dobro. .Malenkost.Kadijine pisare će poznati.Onaj Ramiz.

Zakljucak mu je neočekivan. a ne: neću. brate.Poslao ga je Dzemal Zafranija.Jest da je glupo. bolestan sam.I šta si rekao? .Šta je htio? . ne zalim. a strah neka čini svoje. Velika muka.Rekao sam što sam rekao. ali ne znam da li vrijedi. Mogu li sad vratiti riječ? . Skrešem.Ruzno vrijeme. za inat. nikakav. Tako bi mogalo i o meni. jest. Ali za dušu. a sad će misliti da smo isto. Da si pametan. ipak. ne smijem glasno. i da si malo mislio. . tri ovce ne bi umio sacuvati. a ne mogu biti hrabar.Možeš. . ali. jer ne mogu drukčije.To je dobro. sve u sebi.Meni se ucinilo dugo. Mahmut me sačekao na kraju sokaka. ali zašto: srecom ? . Ne mogu biti nepošten. kao i uvijek.Ali da zapišem sve što Ramiz govori u dzamiji. Za mene vrijedi. pa i ja s tobom. Onda ću stradati u strahu a pošteno. halal ti vjera. sad ćeš to platiti. Teško je cijelog života biti kukavelj. pa i ne pokušavam. . da ćeš duže zivjeti. a želio sam. Hrabar je. .Rekao sam: neću. ti si mi potaman. Pa vala. . dzaba ti ga bilo. nikad to ne bi rekao. nisam mogao. a ovako ćeš čekati sjekiru za vrat. rekao bi otprilike ovako: luda.Kud se ne sprijatelji s kakvim muftijom. . ruka mi je otekla. kažem: hoću. Kažem mu u šali: . bice s prijateljem. ne umijem ni kazati kako sam želio.Nudi mi posao. da mi je drago kad sa sjetim. ponio si se junački. ali neka! Sjetio sam se kako je govorio o svojoj zeni.Zato što brzo završiste razgovor. Sad će ti se nasloniti na kosti. dok ne izadje iz tebe. Ali to nije ono pravo. doduše. nemam kad. Kojekakav. opsujem. i spavao bi mirno. Objasnio ga je ovako: . . upropastice svaku priliku koja mu se ukaze. Ali ne treba. srecom. ne kažem. Lijepo. kažem: neću. u sebi.Pred njim nisam osjećao strah. jer je mene kacilo i bez tebe. Nisam znao da se i to može. I neka si rekao.Pogriješio si. a tanak ponos. . Bilo bi bolje. Ali se nisam kajao. ali ljudevan. ali je pošteno. a ne sa mnom! . sam sa sobom sturao sam se s nogu. . imam kijavicu. Iz tebe je izašlo.To ne valja. Što god bude. da se ne raprsnem od muke. . Ja nikad nisam smio tako reći. žena mi je sama. ama neka vidi da nismo svi kukavice. Naškodice ti sigurno. Trebalo je da kazeš: ne mogu. Od tebe i zbog tebe samo šteta i strah. neka. Nije ni slutio kako je ruzno vrijeme. sad je budalast ali je ranije bio još budalastiji. uletjece u svaku zamku .Vala. jad i golja. Za korist.

odahnuo. od planova. Rasprodao je robu po ducanima. sipljivi pobjednik. u mahalama. odvajao sam se konacno od nećeg što nije ni postojalo više. i od pojasa pojasu ne ostaje mnogo. da ne ostane prazna misao. sam. kojeg bih se rado odrekao u korist svoga neprijatelja. a još više moj odgovor. od nestrpljenja. Ali sad nije imao vremena za takvo izrazavanje ljubavi. i jedva primio novac za trošak putovanja. Kupac je gledao u nas začuđeno. za hiljadu bezvrijednih dječijih svirala. nekakvu vezu sam prekidao. A u gradu. ali nije zaboravio na posao. a ja sam se uvukao u sebe. kao da sam se spremao na bjekstvo. ali on to nije vidio. u rano jutro. ponosno je ušao u kasabu. ne znam kako je i noć prespavao. da su golubovi bjezali u strahu. uredno mi podnio obracun. Sada. Vratio se drugog petka. jedva vukući zgrcenu nogu. A kajao bih se i da sam poslušao. Zato što sam iznenada osjetio zaljenje. Moje i njihove. ugovorili prodaju. za najšašaviju stvar na svijetu. neispavan ali srećan. a nada vracala u život. po kucama. dizuci takvu larmu. Mahmut je napregnuto čekao da primim novac. nizašto. a ljudi se hvatali za glavu od muke. boljeg prijatelja ne trazim. Šta bih s tim? Da čuvam sjenke? Pod ovim našim nebom veze se cesto prekidaju. i evo. U što se to pretvorilo stanište mojih uspomena? U piskavi zvuk dječijih svirala! Nisam to smio uciniti. obavili potrebne stvari na sudu. . Zurio je da prodamo moju spaljenu kucu. od sreće. vezivala me s djetinjstvom i sa životom iz koga je moj prostekao. ah eto. Mahmut se ispravio. sinuo. da bi novac dala drugoj ludi. opet sve pocinjem iz početka. Kad smo sve svršili. Put. zaista. ne. zašto da me muci prošlost koje više nema.rekao je ozbiljno. sve na brzinu. kao u dvije budale. potišten. Smijao sam se. poslije mi je bilo zao što nisam poslušao svoju slabost. srećan zbog prve trgovacke zarade u životu. Morao sam sacuvati sjenke. oslabio. što smo i bili. Jedna luda prodala je jevtino jedino mjesto mogućih uspomena na svoje mrtve. Ali u jednom trenutku sam zaželio da sačuvam te sjenke. i ne sluteci o mojim mukama. Završili smo posao. gladovanje i štednja su ga ubijali. Mahmut je hodao srećan što je gradu darovao ovu zaglušnu svirku a djeci ludu radost. bez traga i uporišta i tuga zbog izgubljene prošlosti. s hiljadu i po svirala. srecom. od snova.koja mu se namjesti. . postojalo je nekad. Mahmut je otputovao sutradan. Ta pustolina mi je bila potrebna. krijuci da sam i ja kriv za ovaj urnebes. a ja sam se smijao i pomalo stidio. možda. jer bi ga kap udarila da je znao koliko se kolebam. i pisar u sudu je gledao začuđeno. hiljadu i po Mahmutovih svirala pištalo je na dječijim ustima. sigurniji u sebe nego ikad.Dok ti se nije štogod desilo . u caršiji. vedar i poletan. na kraju snaga. nevolja i sebi i onima oko sebe. ne baš onako povoljno kako je racunao. Zbunila ga je serdar-Avdagina prijetnja. ta pustolina mi ne treba. klimav kao trula taraba. a tuga me obuzimala.

. lukavo namigujuci. a kad se nesreća uzme na zub. bog mu je svjedok. Svakome će pomoći i savjetom i novcem. zbog sramote. kad ti neko povjeruje. badava ti je i pamet i sposobnost. kune u kamen. Smucilo mi se. Ako uzimam ruznu. zbog Mahmuta Neretljaka: veselio se svom trgovackom uspjehu i castio svakoga ko bi našao. ali bi tako unesrećio i sebe i svoje. i zet mu krv popi. da prozivi kao čovjek. Kojem psu? Svome zetu. dobro ih je smislio. Niko ne zna. dok ne oduzi taj dug! Ta priča mi je zaustavila dah. Kojih stvari? Kojekakvih. zaradice pare. ali stao. kako se samo sjetio djece i svirala. ni nemoci. Mladic cista srca Ostao sam u kafani duže nego obicno i mnogo duže nego što sam namjeravao. doduše. već golema tuga. zato što mu je jedan čovjek povjerovao. toboze. Pa eto. da ga je dugo pratila nesreća. njegovu pamet.zvao sam ga. Hvalili su. zato je obecao. već zbog drugih stvari. a ni ona neće da odbjegne. zagrijan picem. i zacudjen što ismijavanje prima kao šalu. E pa. što da krije od mene: mora zaraditi da zacepi usta onom psu. možda samo on. na malu stopu. ponesen srecom. Zar je toliko ozbiljan razlog njegove ludosti? Onda to nije ludost. Bisere kupio. pričao je neprestano. pitali ga kakav je novi posao smislio. da su mu sada ovi ljudi potrebni. rekao je otvoreno. Mahmut je obecao bisernu grivnu i struku dukata. Oznojen. hvalio se. neka se zasiti krvnik. Svako nosi ponešto na duši. i nada se da će uspjeti. udarali ga po mršavim ramenima da se povijao kao šibljika. ne primjecujuci ih. karadjoz se njime ozetio. Ne mogu ostaviti ljude danas. I mrak je pao. da odahne. ne moram golu. a nijednom trgovcu to nije palo na um. A nije bila ruzna. Da nemaju djece. koliko bude mogao. nije on za male poslove. vratio bi je kući. i izdašno trošio novac zaradjen na sviralama. sva u svadji i neslaganju. što se vezao za prosjake. preporucivali su mu da proda ducan. Kao da ti srce osnazi. i kao da je čini odmah nestalo. ništa ti za rukom ne polazi. a Mahmut je pio i castio. U poslovima nikome neće smetati. Kad mu se kci udala. Mahmut se prijateljski povjeravao ljudima. stekli su ih ni sami ne znaju kako. . dukate nije mogao. kao da ti kicmu ucvrsti. a kako otac da gleda nesreću svoga djeteta? Dodje mu da ga ubije. nikako da se navikne na svoj jadni uspjeh. i cudili se što je dosad krio svoje sposobnosti. ali sam bio nepravedan. isuviše. zenu tuce. troje. bilo je to prije onoga. ponosan i oduševljen već danima. i poziv na večernju molitvu se cuo s Begove dzamije. kolika je to pomoć. Sad je stao na svoje noge. Grdi ih. nabavice on te proklete dukate. Bio sam nepravedan prema njemu. i posprdno zahvaljivali na dobroti i velikodušnosti. ništa olakšati. kako da kaze.Hajdemo . ali imaju. Nisam imao srca da odem. dobrodušno se smijao na sve otvorenije i sve otrovnije podsmijehe. i nada se da je kobi nestalo. Zet je trazio. zbog onoga. toga neka se niko ne boji. licila je na majku. i da će se obogatiti. . i on njima. Nije mu zbog para.Dosta je bilo. da se oni u to ne upuštaju. U zadimljenoj kafani ljudi su se glasno smijali. dok je mislio da će cio život provesti u gradu. Pomoći će i oni njemu. Ali se namjerio na dobrog čovjeka koji je vidio šta on vrijedi.Nije dosta. Ništa mu ne bih mogao pomoći. našao je oslonac. jer želi da sa svima bude dobro i da sa svakim zivi u ljubavi. ni smrti cak. Bio sam ljut zbog ovoga što cini. neka mu se dijete smiri. Ni bolesti neće dati na sebe. . Smislio je nekoliko poslova. jer je s njim teško izaci na kraj. zbog poslova. prijatelji smo.0. A onda mi je išaptao.

bog mu je svjedok. Nije uspio. bez grceva u nogama. pun obecanja. sutra će me opet naci. A ako nije laz. reći ću joj da neću više. da govori o sebi kao i ostali. velikodušno mi je mahnuo rukom. čini su pale. da bi dohvatio sagledljivu srecu. Ali je prvi korak. otjerao ih je mrak. samo neka nije kao drugih večeri. bez skrivenog jada u srcu. da li je pripremao riječi koje će izgovoriti. A ako sutra opet nicega ne bude. Ali to hoću da kažem ja a ne ona. godinama sanjani. i uzaludno je tragati za istinom. ganut. cilj je mnogo veći. On je večeras drugi Mahmut Neretljak. Ali Mahmut nije mislio tako daleko. Propašce mi uzivanje u lijepom kajanju. to bi i on teško mogao objasniti. i neću priznati svoju krivicu. za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najblize. Ako bude trazila svoje pravo. smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada. Nije to cilj. zna i on. Ne znam da li ga je zamišljao u mnogim godinama nevolja. ili svoju muku s njima. slobodan. Ne radi novca. Pa ako je njegova moc večeras i privid. Tijana me čeka u praznoj sobi. šejtanima je dosadilo da mu podmecu klipove. Možda zbog prava koje je platio ove noći da sjedi s ljudima zajedno. kad jednom uspije u životu. kao uvijek. Ovo sjedenje s ljudima. da sluša njihove podsmijehe primajuci ih kao prijateljsku šalu ili kao pohvalu. jer joj onda neću priznati da sam kriv. Nije se naljutio kad sam rekao da idem kući. Sad može bez mene. Ovo je njegov veliki cas. znaju to svi. zeljeni. Dosad sam. nije pravo što je ostavljam samu. Kako bi Mahmut mogao sve dosad kriti takvu muku? Zar je ne bi otkrio da nam smekša srce? I zašto nikad nije rekao da ima kcerku? Odakle sad kcerka? Ko zna zašto mu treba ta laz. onda je možda nekad i bila istina. ali mu je suviše dugo da čeka pravi uspjeh. mada to cinim iz obzira prema drugima. ne iza vrata. za nevolju. Kcerku i zeta je izmislio. sama. ljudi su se sklonili u kuce. kao zid. kao da me otpušta. dugo očekivan. Sve to prima. sutra će biti stvarnost. ali šta me se ticu drugi. Možda ima i pravo. ostace sjećanje. da osjeti ili izmisli njihovo poštovanje. i duvacemo jedno na drugo sve do lijeganja. Bice divno ako bude pametna i ne prekori moju nepaznju. kao ptice. rame uz rame. zahvalan. zamjenjivao ove ljude. šta me se tice Mahmut Neretljak i njegova ludost. kao pas. kao vlastita koza. već kako on misli da jest. mrak je sve crnji i sve hladniji. I hvala bogu što je tako. toga je svjestan. ali se iskrenula u varanje samoga sebe. Večeras nije sam. a sad ostaju samo njegova vjera u sebe i njegova sposobnost. i on nema šta da zali. nije me ni zadrzavao. i pjenušava sreća zbog svoje dobrote. pa je ovaj jadni početak zamislio kao uspon prema zeljenom cilju. Šteta što varka neće potrajati duze. bez sipnje u prsina. i ovaj razgovor. u lijepom razgovoru to nije privid. neka nije kao klupa. osporicu joj ga. i zadovoljstvo koje će sebi pruziti. I posvadjacemo . i ovu toplinu. Njemu nije važno kako jest. baš zato što sam kriv. Nadam se da me neće dočekati ljutito. Neka mu bude. Uzaludno ga je i zvati da prekine svoje slavlje. A radi cega. kob ga je milostivo ostavila na miru.A onda sam posumnjao u istinitost te dirljive priče. Pozurio sam kući. I zbog njenog praštanja. sve možda i podsmijeh. sokaci tamni i pusti. uspješan.

. . i ukoracio u mrak. . ona će plakati i nabrajati moje bezbrojne grijehe. da se vidi u ogledalu. advokat. kao poslije grmljavine.upitao je oprezno. .Ne možda. Zašto se brine za mene? Da li zbog sjećanja na Dnjestar. . ma kako me docekala. . Prošao je moj komšija. ispricao sam ono što znam. i bice lijepo. Bice lijepo. ne misleći na svoju? Objasnio sam mu da to nisam učinio ni iz dobrote. Pogledao je iza kapijskog direka.Šta Šehaga ima da pita za mene? . već sigurno. ne bi prepoznao ni sebe. Rekao je da dodješ. iznenada. Gledao sam za njegovom sjenkom što se štapala sa mrakom.Možda ću i otici. . makar i ovako škrto. Nasmijao sam se: . kao poslije kiše.. da ga ko ne vidi. Obicno se vracam ranije. ja ću bjesniti i zazivati bogove za svjedoke.Je li te kogod pratio? .Ništa. samo to. Sam je pitao . ni . . krijuci se tamom. kamoli tebe.Cega se bojiš? Pijan je. da sam najnesrećniji od svih ljudi i da me niko ne razumije. moj nekadašnji prijatelj i poslodavac. rekao je da ga posjetiš. pomislivši da on ne bi došao ni u blizinu moje kuce kad bi postojala i slutnja opasnosti. kad sam ga oteo od smrti. Hodao je. kao iza lisice.Dobro. i ucutao.Eto. Rekao sam to samo da nešto kažem. On može sve.Sigurno si čekao dugo. ni iz sazaljenja.Imam.šapnuo je i sakrio se u tami dvorišnog prolaza. Nikome ne govori da sam dolazio.Razgovarao sam danas. Poslije ćemo se izmiriti. . Smiješan je ovaj njegov strah od svakoga. da prikrijem cudjenje što ga vidim ovdje i u ovo vrijeme. Bila mu je potrebna velika hrabrost da se uputi prema mojoj kući i da razgovara sa mnom odbacenim.Zašto bi me neko pratio? . i eto. . Šta se to desilo? Prijeti li mi neka opasnost? Ali sam se odmah umirio. pijani Zuco. Pred ulazom u dvorište presreo me Mula Ibrahim. Hvala ti. ulicni cistac.. . . svakako. . od nicega.Može ti naci posao.Udji .Kako će mi pomoći? . i sigurno je u mraku dobro naprezao oci da prepozna moju sjenku. Iza njega možeš mirno ici po zaledjenoj riječi. Osjetio sam i strah.Mogao bi ti pomoći. sigurno. pričali smo o tebi. Pomenuo te. da ga upitam zašto je dolazio ovamo. sakrivši se iza mene. a. Otidji. i želio da potrcim za njim. ne odgovorivši na moju zbunjenu riječ o zakašnjenju.Danas sam razgovarao sa Šehagom Socom o tebi. da mu ne promaknem. to je korisno pred spavanje. toboze šetajuci. kao da mi je mahnuo rukom u prolazu. ali za njega nije ništa manji zato što je nama smiješan.se. nepriznatim.Šta bi trazio od mene za tu uslugu? .Imaš li novaca? . Mula Ibrahim se pribio uza zid.dodao je pošteno. premro od straha.

ni otrijeznjen. pošteni čovjece. iznenadjen. iznutra. Neka ti je bogom prosto. da mi. ali ja to neću znati. da će . mnogi zaboravljaju. ali je njegova nevolja što je dobar čovjek. pa se nosi cak i sa strahom koji bjesni u njegovoj krvi. izgledao je zbunjen. Neka ti je bogom prosto. i kajanje. da ne propadnem). Sada. strah mu je još veći. samo blaze i toplije nego nekad. Rekao je samo da se nadao. pošto je učinio ono što nije pametno ali je pošteno (kako bi rekao Mahmut). dok je prilazio zabranjenom mjestu. nije bilo prirodno. rekao sam mu to davno. umiruci od straha. Sigurno se tada najiskrenije u životu molio za život drugog čovjeka. kažem i sad. Prvi život mu je dao otac. jer mu je od njega sve zavisilo. iz samoga sebe. kao da sam pamet izgubio. ali i zadovoljstvo samim sobom. i želi dobro dobrim da vrati. Zato mi ne duguje ništa. A ljudi su ga natjerali da dobro vrati nezahvalnošcu. pred smrcu ciji je ledeni dah već osjetio. i za pobjedu nad smrcu. Ispricacu Tijani smiješnu pricu o junaku koji je to postao zbog straha. mogao je i zaboraviti. nije mogao zaboraviti da samo njemu i cudu duguje život. dok se vraca. Bio je to nerazmišljeni cin. bez razloga i bez sazaljenja. Došao je sam. kao ratnik. zbog nezahvalnosti. Želio sam. čini mi se. Lakše bi mi bilo da sam ugledao kurjaka. Ali se ne pamti razlog već cin. kao da je sasvim prirodno da upadne nekome u kucu. nikako lakši. oprljen vatrom. Nije mogao da ostavi svoj mucni strah kod kuce. zastao sam na vratima. zbog drugih. kad se uneredio od straha. došao je večeras.. i o poštenju rodjenom iz stida. Ne zaboravlja. možda se već kaje zbog nerazmišljenog postupka. makar dok ne izadje na obalu. Doduše. Zapamtio je sve. Pocinjem da cijenim tu vrstu hrabrosti. i nisan znao šta radim. Morao je zapamtiti roditelja. narocito vaznijeg. ja drugi. smrknut i ukocen. zato je cutao i znacajno ss nakašljavao. i zapamticu samo njegov podvig. A nekakva luda je uporno vukla camac kroz pobješnjele talase. Je li Mula Ibrahim znao da je Avdaga u kući? Onda je njegova hrabrost još veća. I nikada nikome nije želio toliko sreće kao njemu. na Dnjestru. izranjavljen ubodima. I možda je njemu bilo teze nego meni. a eto. Nije simio da poruku pošalje po nekom drugom. cak ni njemu. možda je njegova duša prostranija nego što sam mislio. Onda kad je digao ruke od mene. izgrizen ujedima. Sigurno je bilo teze.. Pogledao sam Tijanu bez riječi: šta hoce ovaj? Odgovorila mi je toboznjim osmijehom: otkud znam! Pozdravio sam se s Avdagom. njegovom i svojom. Za njega je to isto kao da je jurišao na utvrdjeni šanac.. Neka ti je bogom prosto. da ga usred noći probudi stid. i tog ludog mladica. Ali. Onaj nije želio. kao vatru na košulji. Tijana nije bila sama. A možda i nije. Mogao sam isto tako da ga ostavim u bujici. i sigurno je taj strah bivao sve tezi. i taj ludi predsmrtni cas. i tu ludu rijeku. kome ne dozvoljavaju da to bude: izvršio si duznost. zbog njega. nekad. On pamti moj cin i svoj strašni cas. Ali se on nije zurio da ista kaze. donese vijest o pomoći. a poslije. nemajuci hrabrost da me spase. ocekujuci da objasni zašto me obradovao svojom posjetom.zbog svjesne odluke. pomislio sam. khkh. Ona je možda i veća nego kad straha nema. raspamecen. u Sarajevu. Kad sam ušao u sobu. na sanduku je mirno sjedio serdar Avdaga. za moj bi dao i dušu. nepoznatog (a ja mislim da sam se samo drzao za dasku. iako se boji. kao groznicu u tijelu. nepozvan i neočekivan. nosio ga je u sebi cijelim putem. kao zmiju oko vrata. I došao je..

Stari nezenja. Ona ne može da ocuti na nepravednu riječ. samo je zejtanjavi pogled prenosio od mene do Tijane.Zašto smo čudni? . Znao sam da nas sad odredjuje. makar nakon toga i umrla od straha. Zato sam ostavio da njegova troma misao mirno odlezi. što nikome nismo nanijeli nepravdu? Ili smo čudni što mirno podnosimo nepravdu koja je nama nanesena? I šta bi trebalo da ucinimo.. i nikad nije uzela nauk za poslije. uspio bi u ma čemu.Jad . . i ne uciniti ništa što bi ga ozlovoljilo. što nas još nije odredio. kao da trazi pomoć.rekao je Avdaga kratko. A ona je. A vidiš. da se tuzimo. pa da nastavi svoju litaniju.Jeamo li čudni što nam u kucu dolazi prezreni Mahmut Neretljak? Kazeš za njega: jad. kao da ne razumije o čemu govorimo. A možda je nesiguran pred zenom. Ali pomoći nije bilo. uzivao sam i u njenoj oštrini i u njegovoj zbunjenosti. nezadovoljna i Avdaginom primjedbom i mojim odgovorom. Pa šta smo onda? . Bolje da ostanemo čudni i nejasni nego sumnjivi.. jedino on. Sigurno misli: da išta vrijedi. I još gore. više zbog Tijane nego zbog njega. kao da ga nešto pritiskuje. izgubi čim ga se neko ne boji. kako Mahmut slavi svoj trgovacki uspjeh. kad nas je nesreća pogodila.Nimalo gori od drugih .. neuznemirena nicim što bi je usplahirilo. i još iz tako lijepih usta. a mi smo čudni! Gdje ti je srce. koji je sa ženama. tim tajanstvenim sojem. zadovoljno sam gledao kako se pece na jakoj vatri. jer druge riječi nemam. ali kad sam vidio koliko ga je zbunila. progovorio svega nekoliko riječi.Čudni ste vi ljudi . i on to čini sasvim pošteno. ali je svakome nalazio krivicu po svojim mjerilima. nesreća kažem. izgleda. pa sam morao da objašnjavam. sad je vidio šta je to zenska glagoljivost. ali ga puštaju da odrzava strah medju ljudima. što nikoga nije zaboljela glava zbog nas. niko nam nije pomogao.Kud ti ode! .upitala je oštro. Za Avdagu je to najgora pokuda. pokrenuta riječima. Više je volio da kazni stotinu nevinih nego da pusti jednog krivog. Jesmo li čudni zato što nikome nismo ucinili zlo. pa da ne budemo čudni? Da psujemo. To je njeno najveće opravdanje za svakoga.. Dobar ne može biti kad je lopov. A nesrećan je zato što su ga uhvatili. Svi su ljudi mogući krivci. mrak je već davno pao. a oni koji su osudjivani kao krivci ne mogu nikad više biti pravi ljudi. Avdaga se okretao prema meni.rekao je zamišljeno. da o zlu radimo? . Bogzna šta bi bilo od nas bez njega. Hljeb nam je donosio od svoje sirotinje. i ja sam znao da je sad ništa ne može zaustaviti. evo već drugi put to vidim. sabljajuci se na sanduku. I sad je on jad. i smatrao sam da je bolje ne pogoršavati svoj polozaj u njegovoj glavi. ne zna kud da nas smjesti: nismo ni zlikovci ni ljudi od reda. to mu nikad zaboraviti neću. Možda zato što smo mu nejasni. . Gledajuci je začuđeno. A Tijana.odgovorio sam. naljucena uvredom. On se. pred onima koje smatra krivcima sigurno se ne zbunjuje. a ne bi ostao fukara. koliko i svoje gospodare. Njegovi ga preziru. . slušajuci svoju strogu savjest.me zateci kod kuce. Ali Tijana nije mislila tako. kunemo. . da se na njemu naplati za svu gorcinu posljednjih mjeseci. i želio mu još veće muke. Ništa nije rekao. da mrzimo ljude. khkh. samo nesrećan. Avdaga. Avdaga? Šta hoćeš od nas? U početku su me uplašile njene oštre riječi. rekla je da je Mahmut dobar čovjek. i bilo mi je zao da ga ostavim. niko za nama ni glavu nlje okrenuo. samo cekala da on kaze šta bilo.

- Ja sam mislio... Ne bih rekao da je išta mislio, sve je u njemu ispreturala. Možda se pokajao što je upao ovamo (još ne znam zašto), a možda nije mogao ni to, zbog cuda što ona ne osjeća strah pred njim, kao drugi, što ne bira riječi koje će mu reći, kao drugi, što ne misli na njegov krvavi posao, kao drugi. A bez tog straha, koji nosi nad sobom kao barjak, što lebdi oko njega kao oblak, bez tog maca što sasijeca ljudima hrabrost, on je razoruzan i nemocan. Neka mu je bog milostiv, ali sad su mu se i one dvije jedine misli koje ima upopriječile u glavi, kao dvije kosti u grlu. Odlucio sam da mu priteknem u pomoć, iz straha da se ne pocne spasavati surovošcu, kako ne bi ostao ponizen. Krajnje je vrijeme da to ucinini, možda je trebalo da se umiješam i ranije. - Da nisi malo nepravedna, zeno - rekao sam pomirljivo, nadajući se da će me shvatiti. Avdaga nije mislio ništa rdjavo. - Ne znam šta je mislio, znam šta je rekao. Pa ako neće da nam pomogne, zašto nas vrijedja? - E pa, ne vijedja, nemoj ni ti tako. Sad je Avdaga došao do riječi: - Drugo sam mislio, ne to o čemu ti govoriš. Mislio sam: niste baš bogati. - Slobodno reći da smo sirotinja. Je li to grijeh? - Nije grijeh. Ali sam mu nudio mjesto. Odbio je. - Neću da upropastim čovjeka, Avdaga. - On je sebe svakako upropastio. - Šta onda hoćeš od mene? - Ništa. Samo, ne znam, ne razumijiem, odbiti mjesto a biti ovakva sirotinja. Eto šta njega kopka! Ali kako da mu to objasnim? Ne mogu da budem nepošten, nisam zvijer, ništa mi čovjek nije učinio... Što god bih rekao, kao da bih govorio o njemu. A čini mi se da zbog sebe i pita. On ubija ljude, uvjeren da čini poštenu stvar. Ja ne znam da li sam i u ratu ubio nekoga, a kad bih vidio mrtvace poslije bitke, jeza me podilazila od pomisli da koji od njih nije pao od moga metka. Kad bih mu to rekao, mislio bi da lazem, ili da sam potpuni slabic. Ne bi mi vjerovao ni zbog toga što poznaje dosta, veoma mnogo bezobzirnih ljudi. Nikako nije mogao sebi da objasni zašto sam odbio njegovu ponudu. Dobio bih posao, od mene ne trazi mnogo, pa cak niko ne bi ni saznao da sam nešto ruzno učinio. Samo bih ja znao, a ne vjeruje da bi mi to smetalo! Da sam mu pomenuo savjest, ne bi razumio. Njegova savjest je drzavna, i ne zna da može biti i svoja vlastita. - Vidiš, Avdaga, najteze je objasniti ono što je najjednostavmje - pokušao sam da nadjem rupu u njegovom oklopu. - Eto, da li bi ti, rećimo, ubio čovjeka da bi uzeo njegov curak, ili konja, ili imanje? - Ne bih, boze sacuvaj. - Pa zašto misliš da bih ja to učinio? Cutao je neko vrijeme, pa zatresao krupnom cetvrtastom glavom. To je drugo. Ili misliš da Mehmed Seida nije grehota izbaciti iz sluzbe? Mehmed Seid nije više nizašta. Sigumo misliš da nije grijeh ni Ramiza uništiti?

- To će drugi odluciti. - Ali misliš da nije grijeh. A zašto? Zato što je neko rekao da je opasan po drzavu. - On je protiv drzave. - Teško drzavi za koju je opasan jedan jedini čovjek - rekla je Tijana narogušena. - A nije on opasan po drzavu, već po nekoga ko misli da je drzava. Sad sam se i ja zacudio njenim riječima, a ne samo Avdaga. Ocima sam joj davao znak da prestane, da se stiša, opasno je prešla dozvoljenu granicu, ali ona nije vidjela moje zmirkaje, niti je više vodila racuna o ma kakvoj granici. - Je li moj otac bio opasan po drzavu? - nastavila je ogorceno, otkrivajuci razlog svoje zestine. - Ne, ni za koga on nije bio opasan. A opet su ga ubili. Nekome su naredili, i taj je poslušao. Možda samo zato što je nešto rekao u picu, ili se nekome ucinilo da je rekao. Tudji život je jevtin, Avdaga. Mnogo ih je koji nikoga neće pozaliti. Pa zašto i od poštenih ljudi stvarate zlikovce? Neka ostanu makar za cudo. - Kao rijetke životinje - dodao sam, smijuci se, kad već nisam mogao ništa drugo. - A tebi hvala što si nas posjetio. Ali ako si dolazio da Ahmeta nagovoriš na ruzno djelo, uzalud si dolazio. A sad je vrijeme da se spava. Kasno je. Tako ga je istjerala, nimalo obazrivo. Ne znam šta bi Avdaga učinio da sam ja to rekao, na nju se nije ni namrštio. Samo je premještao duge noge i ruke, kao da nigdje nisu na svome pravom mjestu. Cinilo mi se da je i ranije htio da ode, ali ne zna kako, da ne bi ispalo ni kao poraz ni kao prazna srdzba. Izabrao je najnerazumniji nacin: pogledao me, pokazavši glavom na Tijanu, i nespretno se osmjehnuo, bez riječi, kao da mi kaze: takva li je ona! I kako mu je izgledalo da se lijepo izvukao, ustao je, udarivši se po stegnima, i rekao, opraštajuci se (mislio sam da se ruga, ali ne, bilo je sasvim ozbiljno): - Lijepo se narazgovarasmo. Ne zamjerite. Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili! Ali ne bih rekao da je otišao uvrijedjen. Ko zna šta je ušlo u njegovu otpornu glavu, a šta mu je samo prolepršalo pored ušiju. A onda mi je palo na um da je cak mogao osjetiti poštovanje prema nama, zato što ne pristajemo na podlost, i što mu kažemo šta mislimo. Možda, jer Avdaga je surov ali nije pokvaren, ne zna za milost ali nema lukavstva. On je izvrnuti, unakazeni narodski čovjek, koji drukčije ore i kopa nego njegov otac, ali je nešto ljudskog moglo da se zadrzi u njemu. Neko zrno, neka naplavina, neko blijedo sjećanje. Ali sve ovo govorim napamet, jer ne znam kakva se cuda dešavaju u duši jednog dzelata. Ispratio sam ga do sokaka, ne znajuci šta da mu kažem. Nisam htio da ublazavam ni da utvrdjujem ono što je receno. - Žena ti je opasna - rekao je, pošto smo sišli niz stepenice, da ga ne bi cula, pomislio sam. - Sad znam zašto nisi pristao. Zbog nje. - Kako zbog nje. Odgovorio sam ti odmah, ne pitajuci nju. - Ne bi joj smio na oci da si pristao. A ja se cudim: zašto? Vidio sam zašto. Hvala bogu što se nisam zenio. Nego, nisam ti rekao zašto sam došao. Dobro se sjetio, makar i na kraju.

- Porucio ti je Dzemal-efendija da dodješ sutra u Begovu dzamiju, u podne. I rekao je da nemaš pravo, ne ljuti se na tebe. - Zašto da dodjem u dzamiju? - Bice sva ulema. Govorice se o onom studentu, Ramizu. - Šta će se govoriti? - E, to ne znam. A Ramiz je zatvoren u tvrdjavi, jesi li cuo? - Kada? - U prvi mrak. Uhvatili su ga ljudi kojima je govorio. I predali vlastima. E tako, i dodji, sigurno. Pošao je, pa se vratio. - Kad sam došao, tvoja žena nije bila sama. - Nego? - S Osmanom Vukom. Otišao je kad sam ja došao. - Sigurno me nešto trazio. - Možda te i trazio. Samo da znaš. Nije vjerovao nikome, kako bi vjerovao ženama. I upozoravao me da pripazim, ali s te strane sam miran, hvala bogu. Avdaga je otišao u mrak, a mene ostavio rasturena, zbog Ramiza. Govorio je kako misli na porodicu i kucu, sad misli još vrelije. Mrzio je sve Avdage ovog svijeta a još više njihove gospodare, ponizene je pozivao u borbu protiv njih, a mislio je na toplinu prijateljskog razgovora. I na djevojku je mislio. Sigurno joj sada u tvrdjavskom zindanu, zatvorenih ociju, govori kako su ga surovi ljudi vukli večeras, ne njegovi, oni su ga cekali u dzamiji, kao i svake večeri, i kako misli na njih, i kako nisli na nju, jer su mu ostavili samo misao. Sad je sam, uzasno sam, i možda se sjeca zeljenog prijatelja, možda i mene, možda njegova misao oblijece oko moje glave, a ja je ne vidim, samo slutim. Ne znam kako mu je, možda pusto i teško, možda je crna praznina oko njega, u nedogled, on je mislio na svakoga, na njega ne misli niko. On bdije, uznemiren, ljudi spavaju. A može biti i da se varam. Možda je njegovo lijepo srce zadovoljno što je učinio koliko je mogao, možda vjeruje da ljudi ne spavaju zbog njega, sjeme njegove riječi klija u njima, možda je uvjeren da će neki drugi Ramiz zauzeti njegovo mjesto i boriti se za ljudsku srecu. Ne mogu svi ljudi biti sebicni i uplašeni. Vidio sam ga kao sitnu svijetlu tacku u mraku ove noći, u mraku ovoga svijeta, i cinilo mi se da mi je taj nepoznati mladic najblizi čovjek na zemlji. Uzalud je, ne mogu pomoći ni njemu ni sebi. I ma šta je učinio, svijetla tacka će se pretvoriti u puhor, a moja večerašnja tuga zbog njega postace sjetno sjećanje. Ali sad me u grlu guše suze zbog kobi ovoga svijeta. Samo, neka to ostane u meni. Ne mogu uzbudjenu Tijanu uznemiravati novim uzbudjenjem. - Je li štogod rekao? - upitala je, misleći na Avdagu. I ja ću misliti na njega, da ne mislim na Ramiza. - Kaze da si opasna. - Možda sam pretjerala. Nije trebalo da govorim onako.

- Zašto nije trebalo? Govorila si istinu. - Ne, ne, pretjerala sam. Nisam baš ispala pametna. Uzalud sam je uvjeravao da je bila u pravu i da je zbunila Avdagu. I kasno mi je palo na um koliko griješim: da sam joj zamjerio što se zatrcala, branila bi svoj stav. Ali kad nije trebalo da se brani preda mnom, pocela je da se optuzuje. Grdila je sama sebe i istovremeno zeljela da je branim, a njeno srce će zapamtiti da sam bio uz nju. A onda mi je otkrila ono što sam znao: bila je takva zbog oca, već je pocela da zaboravlja, na svoju sramotu, ni za grob mu ne zna, nekad je mislila da će umrijeti od bola i od tuge i sad jedva i pomisli na njega, a sjetila se, i opet je zaboljelo zbog Avdage. Kazu da ga je on ubio. Smiri se. Ne misli više na to. A za grob ćemo raspitati. Potrazicu seljake. Zašto? Obicno je govorio: Kad umrem, svejedno je gdje ću biti. Govoricemo o tome poslije. A sad pokušaj da zaspiš. Ne mogu. Krivo mi je što sam onako govorila. Natovaricu ti još veću nevolju na vrat.

Plakala je u mome zagrljaju, uzdišuci, mucena zlim slutnjama. Otiruci joj suze, što su odlivale bol, tješio sam je lakomislenim razmišljanjem, da slutnje ne donose nesreću, i da zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom. A onda, više ima nevolja nego krivica, a najmanje je nevolja pri ljudima koji imaju najviše krivice, pa je šteta što nismo više krivi. Ali svijet se ne upravlja po razumu ni po posijanim uzrocima, da bi ljudi od njih znjeli posljedice, već po najludjim slucajnostima, a mi smo svoje zle slucajnosti već potrošili, ostale su nam samo dobre. I dok sam raspetljavao svoju spletenu odbranu našeg prava na srecu, zeleci da govorim, da ne bih mislio, ona je zaspala, duboko dišuci, obrazom priljubljena uz moja prsa, snom oslobodjena straha. Ostali smo budni samo ja i mladic gore u tvrdjavi.

Hoću da napunim oci tvojom slikom. ljudi? . šale se. ljubavnici se kriju. a njegova žrtva nema svrhe.Nismo.Sve što se po noći desi. Otišao sam u pekaru.Hoću da te mirišem. zato se i smijemo.Nećeš uspjeti. Samo kad se probudiš. Znao je šta ga ceka. ali neću da kažem. zar ne vidiš? . niko se ne bi probudio.Vi bdijete noću. šta ti se desilo? Zar ti ne smijem reći koliko te volim? Braniš se od nećega. Pekari su već drugu pec ispraznili. a po noći se svašta dešava. A sad mi reći. da ništa više u njih ne stane. oci joj vlazne od sna. sva će ostati. netaknuta. Pekarski radnici su veseli. Izdvojio se svojim stradanjem. razgovaraju. Ne. Neću da mislim na Ramiza. usne nabubrele kao u djeteta. kao da iskupljuje sva naša zla. smiju. Zašto su ga zatvorili? Mogli su ga mirno pustiti da vice. Hoću da te naljutim. .Sve je poskupjelo.Kako si lijepa kad se probudiš! . šta može i stotina? Jedan pijetao. Jeste li culi štogod lijepo? . pored svega. milioni spavaca. Neću da mislim na Ramiza. zar izgledam bolestan? Zar ne smijem ustati kad mi se ustaje? Spavao si nemirno. . Sad moram.Zar niste ništa saznali? . je li želio da strada? Je li se nadao da će svojim stradanjem podici ljude? Neću da mislim na njega.I nikad više? Samo kad se probudim? . Cega to? . . da uzmem hljeb. Crna kosa joj je rasuta po jastuku. cula sam kako se okrećeš.Vidim.I šta još osjećaš? . Jesi li bolestan? Pobogu. . Lijepa si uvijek.Onda ću reći istinu. Tijana me docekala budna. nekorisno je. za inat. Zašto si ustao tako rano? Nije rano. Šta može jedan čovjek. . Sjednem na postelju do nje. po danu se sazna. smijete se. Srećan.Šta ima novo. Neću da mislim na Ramiza. Mislim kako sam srećan. nijedno neće iskupiti. Za nas se ništa ne dešava. Zašto baš jutros? Mislim cesto. lenjivice. a kao da sam znao njega jedinog medju ljudima. kao cvijet.I nikad više. Misliš na nešto drugo. .11. je li to novo? . osjećam to svakim damarom. Saznacemo. nepoznatog. Neću da mislim na Ramiza I probudio sam se misleći na njega. drijemaju. i uvijek to znam.

trazice da ga puste.Ništa ne govori. .Ne znam. I kaze još više: Šta možeš.Zašto ne ostaneš kod kuce? . ni djelo. ništa od nje ne mogu sakriti. Kako si vidjela? Nikad nisi tako njezan kao kad ti je teško. Rekao sam da idem malo u grad. A šta mogu ja? Ni ime. i on zna da neće. molim te. šta imam da govorim. ništa ne stoji iza mene. Vrati se odmah. dici će se ljudi.U podne je nekakav skup u dzamiji. Niko ni riječ neće reći za njega. Ko može išta da ucini? Ne može niko. . ništa! Obecaj mi.Zbog Ramiza. da prohodam. Tijana me gledala kao bolesnika. kriv je. da ga zamolim? Zašto ti? Odmah će pitati: zašto baš ti? Nismo prijatelji. Badava je. . Nije vrijedilo ni da pokušavam. . a zao mi je. Neću da mislim na Ramiza. nema smisla. Nikoga nema. kako je zatvoren u tvrdjavi. Odmah sam vidjela da nešto kriješ. kud sad i to. Govorio je protiv njih. Ne mislim. a kao da jesmo. ne usudjujemo se da trazimo cak ni milost ni za koga. Ništa mu ne možeš pomoći. Uplašila su nas.Zašto tebe? . . za krivicu koju ne praštaju. A on se možda nada. Ne bih ni išao da smijem. ni bogatstvo. nema koristi. ni polozaj. Ispricao sam o Ramizu. Ne misli više na njega. to mi je sinoć rekao Avdaga. sinoć te trazio Osman Vuk. Kaze to nerado. Niko sad neće ni prstom maknuti. Ne znam. nisam znao šta jedem. da me zadrzi. . ali kaze.A kakav je skup? .Ma neću. . za čovjeka prema kome nemam obaveza. Doruckovao sam. Liciš na dijete koje se skriva. jer je poštena. samo ćeš sebi odmoci. ni porodica. Zafranija je pozvao i mene. boze. I ne znam ga dobro. Zašto si sakrio od mene? Da te ne uznemirim. Nema svrhe. Ne vjerujem. neće ga pustiti.Uvijek me stjera u cošak. čim se završi. Nije htio da kaze šta hoce. Neću da mislim na ono što je nemoguće. Kako bi bilo da odem do Zafranije. kiselim osmijehom krijuci svoju zabrinutost. nema koristi. U ime cega bih govorio? U ime sazaljenja? Šta moje sazaljenje znaci ikome? I zašto? Za nepostojeci dug savjesti. A jest.Oh.

kroz svjezu vodu. neću moci ništa da izbjegnem. Vlazni krovovi. opet sam osjetio tromost udova i spletenost misli. zna sve o sebi. Trazio sam mogućnosti izvan ovih kojima sam pritisnut. poput planinskog izvora. još osjećam. sve je u meni jasno i svijetlo. avlija puna mladog svijeta. ali mislim. Tijelo je kao biljka. i što je od njega daleko kao nebeska zvijezda. I opet sam čovjek koji se muci i ništa ne zna. Ili se tijelo pobunilo protiv more koju mu je nametnula misao. a mislim. odjednom sam zaboravio sve. nikog se ne tice. Neću da mislim na Ramiza. ali sam samo trenutak bio biljka. cak i ono što mi ne znamo. sve što mu treba. Tijelo je pametnije od uma. stida. vlazne tarabe. koracam kao kroz rosu. Mucicu se mišlju o dobrom čovjeku koji u tvrdjavi čeka smrt. poslije će mi biti svejedno. Ne mislim baš pametno i ne mucim se suviše teško. Našao sam na svadbeno veselje u jednoj avliji Vrata su otvorena. igra kolo. udara nevidljiv saz. prohladan vazduh. o čemu? Niko ne zna. nisam cuo ništa. Neću da mislim na Ramiza. do podne. S kim. i sav taj smrad nazivacu iskustvom. Koliko li je sati? Neću da mislim. zaljenja. Toliko mogu. i veseo razgovor. i pjesma. da porazgovaram. obuzima me tiha bezrazlozna radost. mrtvih zakletvi. što ne može popraviti. mlado sunce. da se raspitam. I čim sam se sjetio svega. zdravo tijelo. Ne znam je li sreća ili nesreća što to ne može biti potpuno. A nisam se našao ni s kim. . koji misli o nećemu što ga se ne tice. da je najbolje gledati svoja posla. kao srna. cuje se smijeh. srna. tijelom mi juri iskricava krv. A u podne. Pobjegao sam od njega u blazenu rajsku prazninu. nisam porazgovarao ni o čemu. Otišao sam od kuce da se nadjem s kim bilo. sve što mu ne treba. Ne znam kako. Ne mogu drukčije. Ne bih želio da to ostanem. vlazni sokaci. da cujem štogod. modro nebo. Bicu radije ludi čovjek. ali dovoljno da mi jutro ne bude više blistavo. Do podne. Kao i tolike druge stvari. Ništa ne mogu uciniti. šta. niko neće da kaze. kroz lisnatu šumu. Ili će reći ono što znam. ponizenog ponosa.Sasvim sam bio zaboravio na njega. već osjećam kako zaudara. Polako postajem smetljište istruljelih jada. Mislicu i zaboraviti.

posmatrao sam izdvojen. grad bi ostao bez pameti i bez znacaja. Ništa od jutros nisam jeo. po naredjenju. Ako me potjera napolje. Mislice da bjezim sa skupa. možda ću sazreti. Pocele su da mi padaju na um najludje misli. ne gledajuci ko sve stoji u dvorištu. Sjetice se i sijela kod hadzi-Duhotine. Djavo vas odnio.Niko od njih ne zna za Ramiza. istaknute pisare. Podne je blizu. svi će se okrenuti da ocima probodu to cudovište koje se zove Ahmet Šabo. muderise. ni za kakvu tešku stvar. crijeva su mi burljala. ili me neko pozvao greškom. ili posljednji pandur. ne znajuci. ljubazno u svoje ime. zamolio je najuglednije ljude da dodju na ovaj skup. zaista. ali je pravi . blizu vrata. odlucno u ime kadije. Zašto nisam kao oni? Zašto ne vodim brigu o svome životu? Zašto me se tice ono što me se ne tice? Možda ću ozdraviti. Vidio sam ih u prolazu. srecom. a ja sam odbio. Sad ne mislim na Ramiza. i dugo ih nosio u mislima. šta ću ja na ovom skupu? Svi će pomisliti da sam samovoljno upao. vaznije imame i vaize. Zašto su me pozvali? Gore. Blago vama. govorio sam. ne gledajuci pošao prema meni. ili Dzemal Zafranija. Ovi ljudi su mozak i snaga grada. smiješeci se ljubazno a opet odlucno. Dzemal se smješkao svima. i kad bi se kojim cudom svod dzamije srušio. rekao je da je po naredjenju casnog i poštovanog kadi-efendije. pojuricu preko ljudi prema vratima da se docepam zaklonjena mjesta. Znao sam da je to smiješno. jer ne bi bilo pravo da se nadjem na spisku s tako znacajnim ljudima. Ali uzbudjeni mozak je kao usplahirena životinja koju uhvati strah i kojoj se čini da je sve protiv nje. osjećao sam muku u stomaku. Ušao sam u dzamiju. Zazmurivši kratkovidim ocima. Avdaga će ustati i reći kako me zvao da svjedocim protiv Ramiza. Mula Ibrahim je ušao medju posljednjima. Ne znam kada. neprimijecen. zahvaljuje. jer su svi gledali u one koji su ulazili posljednji. zastao je i poceo da trazi bolje mjesto. i prozivjece tako. koje mu čini cast. ustalo je Dzemal Zaframja. a cinilo mi se da samo mene gleda. a on je slušao mirno. zagledan u neku zamišljenu tacku pred sobom. ciji su ugled. a kad me vidio. Sve bi sa mnom mogao svršiti serdar Avdaga. Povod za ovaj skup je sitan i nevazan. i sjeo u kraj. makar i jedini. sam. bio bih srećan da se ja spasem. pomenuce i da mi je žena hrišcanka. u svoje ime. Ima pravo. ruke gorjele. Kad se dzamija pocela puniti. na čemu im on. i poceo da govori. Jednom. a kadija je prošao namršten. a ne bi trebalo zamuciti ovoliku gospodu. jer. i nimalo mu nije nezgodno što ga tako stidno hvale). već na ono što će se o njemu govoriti. govorio sam. Neću da mislim na Ramiza. Nije to bila pakosna već smetena misao. i glavnog kadiju u pratnji Dzemala Zafranije. ne videci nikoga. ni za skup u dzamiji. praveci se da me ne primjecuje. u procelju. poštenje i mudrost poznati i izvan našeg grada (poklonio se kadiji. a ako pomene šta mu je sinoć sve izgovorila. Uza svu zalost koju bih zbog toga osjećao.

Danas je to ucenje besmisleno. bez obzira što ih je mali broj. cak i presvijetlog cara. koji za sebe tvrdi da je student Al Azhara. Odugovlacenje bi moglo liciti na oklijevanje. vjeru. Muderis Rahman je objasnio korijen i razloge nastanka hamzevijskog ucenja. pljuje na naše svetinje? Možemo li ostaviti narod da ga truju mracni čovjekomrsci? . gdje su pravi vjernici? Gdje je bila i šta je radila vlast za toliko vrijeme? Bili smo slijepi i gluhi. pred punom dzamijom. gluhi narodni prvak. za punih trideset dana. to je sramota za njega a ne za Al Azhar. što je sigurno greška ucinjena u govornickom zanosu. već drugi. i još besmislenije. niko se nije ni osmjehnuo dok je iscrpno govorio o uzrocima i predznacima kuge. ali ovakvog zlodjela u mome kadiluku više neće biti. ali se taj bezvjernik i neznalica usudio da ljudima govori najstrašnije stvari. Muderis Numan je svoj govor zasnovao na tvrdnji da je pogrešno svako ucenje kojemu vjera nije temelj.Neće više! . prekinuvši lijepo izvezeni Zafranijin govor.Vi ćete reći šta imate. ne znam kada i ne znam gdje. Iz mnogih podataka.rekao je kadija mrko. Pa iako je to strašno i jedva shvatljivo. Vjera je nepogrešiva jer je bozji zakon. imena. Možemo li trpjeti da svaki zlocinac. možda cak i na neslaganje. Mula Ismail. sigurno da uhvate dah. nastala je kratka stanka. da bi pametniji od njega mogli da kazu šta misle. . To. na veliku štetu našu i njegovu. Nadam se da ćete reći sve što mislite. A vlast. a bogzna je li tako. njihovi!) I pita sad. baš niko. i to sluti na kugu. a od toga neka ih sam bog sacuva! Prvi je ustao moj nesudjeni dobrotvor. godina. a nesloga medju Muslimanima sluti na kugu. nisu ga vlastima predali ljudi kojima je govorio. kao posljedica siromašenja i nezadovoljstva seljaka. I niko. s dozvolom i po naredjenju cestitog kadije. Niko nije ni protiv toga što je on drzao predavanja. naša gostoljubivost i otvorenost poznata je svakome. najkrace što može. ali je potrebno reći. ali su ubrzo došli sebi i pozurili da se izjasne. samo kad mu se to prohtije. A i mi smo neslozni. iz noći u noć. a odstupanje od bozjeg zakona je grijeh i bogohuljenje. nije ustao da odbije takvo bogohuljenje.) Taj bjesomucnik je napadao naše zakone. Cijelog ovog mjeseca zavijali su psi. riječ je svakome slobodna. ali je on tu kadijinu grubu neobazrivost prihvatio kao pohvalu. (A onda ih je ponovio. koja mora da zna šta sumnjivi ljudi rade. pitanje nepoštovanja vjere. ali tu nije pogriješio. On odlucno zastupa slobodu mišljenja. ne bi nas zbog toga pozvali. Ne znam kako je uhvatio da je riječ o neprijatelju carstva. još je mnogo lijepih ukrasa i obrta ostalo u govornikovom grlu. da ga prijavi vlastima. pitanje nepoštovanja zakona. Taj zlikovac je sipao otrov cio mjesec dana. da se to ucenje pojavilo. uspavali smo se i pustili da najgori neprijatelj govori narodu što mu na usta dodje. a ni ovakve nesmotrenosti. bez toga nema napretka . doduše.razlog vrlo vazan. moramo to reći. izvukao sam za sebe zakljucak. nekako se to uklapalo u razgovor o Ramizu. poznata ništarija. Smatra da s ovim naucnim cinjenicama treba upoznati neznalice i zabludjele. jer svako vidi da današnji seljaci dobro zive i da poštuju carsku vlast. Niko nema ništa protiv toga što je on bio u gradu. drzavu. kao i onda kad je nastalo. govorite! Kad je kadija ovako umiljato dao riječ slušaocima. mutnih izraza. saopštiti. ciji su uslovi života bili teški. (Eto. u kojem svako treba da se brine o sebi. koje odrice svaku vlast i propovijeda nered. koji se ocevidno još nije bio završio. kao da sam za sebe misli da nije castan. U pitanju je teza i vaznija stvar. Zato je blistao kao mlada na vjencanju. što je sigurno laz. A to sluti na kugu. Pred nama je pitanje nepoštovanja vlasti. Nisu ga zaustavili. Kao kadijin potpis ispod svega što je rekao. U našem gradu je boravio neki probisvijet Ramiz. i on će ga. da ga omete u govoru. kako ne bi nasjedali varalicama. a ne iskrena misao. kao da je zaboravio šta je rekao. bez obzira šta ja mislim. Onaj ko donosi kugu. koje castan čovjek ne može ni ponoviti. a ako je istina. rekao je. prstom nije maknula. ne treba dokazivati. sigurno je opasan. kao najljepši završetak i tacku svojim riječiina. A sad.

i snene uctivosti je nestalo. ništa nas se ne tice osim nas samih. Kao sudiji. suviše mislimo na svoju korist i na dobra ovoga svijeta. rezali. kojih je bilo sve više. Je li lud! Rekao je da je protiv svega što je govorio taj Ramiz. i ne treba ih štedjeti. Naša je duznost da bdijemo. bolje da nas bude malo. ali moli kadiju da mu pomogne. On tu duznost vrši u svom dzematu. Zar će i on pridruziti svoj glas ovom bjesomucnom zavijanju? Zar nije mogao da. vidi smisao ovog skupa u neophodnom zaoštravanju borbe protiv neprijatelja. kupuje svoj mir. zazivajuci propast. Ovo nije jedna drzava. svi. Himzi-efendija.ni sreće. preziru ugledne ljude. ako drugi ne vrše svoj posao. odjednom. ali slobodu mišljenja u okviru Kurana. Neće klonuti. jer mišljenje izvan Kurana nije slobodno već nazadno. Sve se zazarilo od vatre i gnjeva. Jer mu ništa drugo ne treba. A što je mladic toliko vremena govorio svašta. Smucilo mi se. ni njih ni one koji ih štede. i preko granice šaljemo samo pandure. Kao da smo pamet izgubili. on je već unaprijed osudjen. ismijavaju svetinje. ne cudim. A meni su se noge odsjekle od straha. borice se dok je daha u njemu. jer mrzi nered i nasilje. Ne treba ih štedjeti. napadima na nekakve krivce. govore ruzne riječi. i svi su slušali pospano. Zašto bi nam rekli? Kakve mi veze s narodom imamo? Malo. nabrajali zlocine. Cudimo se što nam niko ništa nije rekao. A ja se vidite. bolje da je neprijatelj na drugoj strani šanca nego u vlastitim redovima. ali malo može uciniti sam. kad neprijatelji na našim graicana motre pazljivo šta se kod nas dešava i cekaju priliku da nas napadnu. A zar je trebalo dopustiti da dodje do ovoga? Zar nije bolje spriječiti nego lijeciti? Zar nije bolje mirno spavati nego čekati da zlo preraste u gore? I nije Ramiz jedan. i neprijatelj nam je svaki onaj ko slobodom smatra slobodu od bozijih zapovijesti. kao u slucaju pomenutog Raniza. naib. I to sada. Teško griješi. zna. Granica se uspostavlja izmedju nas i naroda. zahtijevali kazne i istrebljenje. da ucvrstimo vjeru i carstvo. Ti ljudi su otvoreni saveznici naših neprijatelja. Mladi ljudi su pošli krivim putem. Potrebno je da stvari postanu ovako ocevidne. Ilijaz-efendija je rekao da mu je zao i da ga je stid što dajemo toliko slobode onima koji je ne zasluzuju. cuti? Boji li se da će ga okriviti zbog slobodoumlja ako ništa ne kaze? Je li i cutanje sumnjivo? Ili riječima koje ga se ne ticu. pjevaju oko dzamije dok se klanja namaz. To nije sloboda već najgore ropstvo. Ima na stotine mladih Ramiza. protiv koga se mora poci u sveti rat. s njim je najlakše. Šehagin najbolji prijatelj. bdije. Ramiz je zaboravljen. A onda je ustao bjelobradi hafiz Abdulah Delalija. Tada su poceli da se nadmecu u oštrini. koga sam uvijek susretao s poštovanjem. da sve znamo. narod . U početku je govorio što i ostali. šta rade strazari? Kao da se to njih ne tice. vikali. A robovanje mraku i satani smrtni je grijeh. i sve manje. krivi smo mi. kobimo sami sebe. ali dobrih nego mnogo a svakakvih. treba to otvoreno reći. kad neće oni koji su duzni. pa da se svi pokrenemo. mi stvaramo svoju. koji nam bacaju klipove pod noge i ometaju nas u naporima da izvršimo svoj sveti zadatak. A onda je zasvirao na svoju sviralu. bori se. On ih grdi. zbog blagog osmijeha i lijepe riječi za svakoga. Niko nije htio da zaostane ni za pedalj. Samo kadija ne kaze zašto smo krivi. a ne zaostati znacilo je biti strozi i tvrdji. Kadija ima pravo. što su ga ljudi krili. njemu su ruke vezane. da se suprotstavljamo. a saveznici naših neprijatelja su takode naši neprijatelji. Zato što nam je svejedno. sramoti. Šta radi muselim. pokušava da vrati na pravi put. strogosti. Stenjali su.

Iznevjerili smo i obicnu pamet. niko se ne zacudi što ovakvih pojava nije bilo i ranije. misleći da ću izgovoriti ono što se ne smije? Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotine. u našoj oholosti. i ta jedinstvenost će nas podstaknuti na veće napore za ocuvanje i ucvršcenje svega što nam je sveto. . niko ne pomenu dublje razloge naših nevolja. Rekavši da će o ovom razgovoru obavijestiti valiju i sve vlasti. Dok je govorio. ne usudjujuci se da pogledam oko sebe. Kad je sjeo. skup pokazao visoku svijest i opravdao njegova očekivanja. ko će crnje nasilje traziti. pokazujemo pravac put neprohodnih trnjaka a ne put širokih dzada. u dogovoru! Mi smo iznevjerili Kuran. pomislio sam uzbudjeno. bezobzirnosti. Razlike u mišljenjima nije bilo. Da nije bilo kadijinog zapovjednickog pokreta rukom. kadija je završio razgovor. Natjeracete ih da postanu krivci. ali ih je kadija umirio odlucnim pokretom ruke. zar vam nije jasno? A mi sad trazimo još veću strogost. u hiljadu glupih navika bez kojih ne možemo zamisliti život. ucinice ljudi koji opštu korist pretpostavljaju svojoj. ali se na njegovom smrknutom licu ništa nije moglo procitati. A niko ne pomisli na naše greške. Molim kadiju i sve vas. Strah mi je ledio kosti dok sam ga slušao u ovom uznemirenom. Je li to ikome dosad uspjelo? Jeste li kadgod pomislili. A zašto? Ne mislim da svi mislite tako kao što govorite. Rdjavo mislimo. uzvikivali riječi neslaganja i ogorcenja. Ne vjerujem ni da to cinite iz koristoljublja. rekavši da je. ali ne izmišljajte krivce medju onima koji to nisu. poštena ludo. duboko vas zalim. Zar hafiz Abdulah nije govorio isto što i ja? I još gore. A Kuran kaze: Sve rješavajte zajedno. Zašto ga je pustio da govori? Je li zaista tako širok? Je li htio da pokaze kako svako može da kaze šta hoce? Ili je želio da se nesrećni čovjek iskaze potpuno? Jesu li i mene pozvali. ili govorio drukčije nego što mislim. O. Suviše poštujem i vas i sebe da bih cutao a mislio drukčije. pojedinci su se ljutito dizali. bilo bi nedostojno zvanja koje vršite. Ne ustavši. jer smo izdvojeni. nastao je tajac. Ako to ne cine oni kojima je to duznost. sebicnosti. i mirno saslušao hafiz-Abdulaha do kraja. Eto zašto je jedan buntovnik mogao govoriti ljudima toliko vremena a da mi to ne znamo. Ali.svoju. Jedino sebi zadrzavamo pravo da mislimo. uvrijedjenom mnoštvu. što ih nije bilo više. da mi ne zamjerite što govorim ovako otvoreno. hafiz bi prošao gore nego ja. za ime boga. i koji su spremni da brane istinu od svih neprijatelja. I ne krivicom naroda. ne naplacujte se za svoje ponizenje! Kaznite krivca po pravdi i po zakonima. Izmedju tih dviju drzava nema mnogo prijateljskih odnosa. Krivica je u nama. Sigurno mu nije ni svejedno ni pravo. ne širite strah i izvan ovog kruga. zahvalio nam je i otpustio nas kući. Je li to onda iz straha da se ne zamjerite nekome ko je iznad vas? Ako je tako. hoćemo strahom da uvedemo red. nepravedno odredjujemo kazne a još nepravednije krivice. ko će strozi zakon predloziti. i najstroze ako treba. Narod ga je sakrio. da ukazujemo na put kojim treba ici. zahtijevamo bezobzirniju surovost. jer se ne trudimo da dobro uradimo ono što smo proglasili svojim pravom. i njegove stare kosti bismo skupljali u vrecu. I ne upotrebljavajte velike riječi i krupne razloge da biste namirili svoje sitne racune. po čemu će nas narod zapamtiti? Po strahu koji sijemo? Po bezobzirnosti kojom se branimo? Po teškom životu o kojem se ne brinemo? Po praznim riječima koje prosipamo? Takmicili ste se ovdje ko će tezu prijetnju izreći. bez obzira na neka usamljena pogrešna mišljenja. bilo bi strašno kad bi to bila istina. da odredjujemo krivice i kazne. Odgovorniji smo pred narodom i pred istorijom nego što i sami mislimo.

zna da smo razgovarali o najobicnijim ljudskim stvarima. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast. Dzemal. da ga upitam šta misli o ovom skupu. i mogao bih mu reći što drugi ne može. nismo prijatelji. ni kadija. . Dobro. zato što je u ocima naroda žrtva a ne krivac. ako nisu neprijatelji. Ti sa zadušna baba. (Sve mu je ispricao serdar Avdaga. nismo dokaz za to? A evo šta bi trebalo da ucinim ako želim da ga spasem. Pred dzamijom se Dzemal Zafranija oprostio s kadijom. i ljudi su ga slušali kao mesiju. . svejedno što će vrijeme opametiti većinu zavedenih. samo zalim što ljudi nisu andjeli. . Pa i to je dobro što se ne slazemo. cudno je da mi je povjerovao. pa bi na zemlji vladao raj. jer što god mislio ne smije reći. treba se pomuciti. Sačekao me. i ja.Šta kazeš o ovom razgovoru? . a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro. zacudo. suprotstavljace ih svakoj teškoci i svakoj nevolji.Ti. ili vješto. Zlo je privlacno.Zao mi je svakoga. kako izgleda. . . duboko mu se poklonivši. jer bi Ramiz prema istomišljeniku bio tvrd i nepopustljiv.Zato sam te i zvao. . da ja i nemam nikakva mišljenja. i blize je ljudskoj prirodi. To nije cudno. cak ni vezrir. .Izlazeci.Zar se ne bi mogla traziti milost. govori dobro. Pomislio sam da tjera šegu sa mnom i s Ramizom.Ko je to? .Za ovo što je učinio. Treba mu skinuti oreol mucenika. i baš je to imao u vidu kad se sjetio mene. on. da se ne guram u uskim vratima sa širokim ljudima. Njegova slava postace veća. moramo zatrti sjeme njegovih riječi. Mula Ibrahim mi je neprimjetno klimnuo glavom. trazili su da govori ćešce i na više mjesta. meni je otkrivao svoja osjećanja. . mada ne vjerujem da je mogao išta drugo očekivati. Ljudi su zapamtili njegove riječi. da ne . zaista.Ja? Šta to govoriš! . obecavao je mnogo jer nije morao da izvrši ništa. lakše je nagovoriti ljude na zlo i mrznju nego na dobro i ljubav. kazna je smrt. Mogao bi ga spasti samo jedan jedini čovjek. ohrabrio me što mi se javio. poslije ovolikih prijetnji? Ili misli da mi je u ovom trenutku paznja potrebnija? Razmišljao sam da li da podjem za njim. trepnuvši ocima. bio je ubjedljiv jer nije morao da bude obazriv.Ima. Dvadeset-cetiri su mu godine. A on ne smije ostati mucenik. ponavljace ih kao molitvu. A znaš da sam se bojao da ti ne ustaneš. Za dobro i ljubav treba izrasti. Prijatelj sam s tim studentom. . Iako se ne slazem s Ramizovim mišljenjem. nasmiješen. Jesam li primijetio da ponekad lakše razgovaraju ljudi koji ne misle isto.Sigurno ti je zao Ramiza. . Zar nas dvojica. ni muselim. Zna i to da se ne slazem s Ramizovim mišljenjem. ali se nikome nije povjeravao kao meni. u stvari. ili da ga ostavim na miru. a možda se toliko uplašio da i ne misli ništa. što je svejedno. i pozurio da mi objasni.Zašto bih ja ustao? . i odmah se okrenuo. Zar mu nije opasnije da mi se sad javi.Šta će biti s njim? .) Ramiz je drugima izlagao svoja uvjerenja. Sigurno je zadovoljan ishodom skupa. Ali.Ima pametnih ljudi. po mome stvrdnutom licu i zacudjenim ocima. Odlucio sam da sacekam dok svi izadju. Onda sam mu ja blizi nego drugi. Vidio je to. i sad će ih prepricavati. Ne treba da se plašim. Ramiz je ostavio prilicno traga u gradu. možda.Drago mi je da to cujem. ni njegove riječi posijano sjeme. i to mi je cudno. Zna.Niko mu sad ne može pomoći.

neće moci ostati ovdje. Ili misliš da nije? . a sad je razmislio o svemu i. .Bićeš pametam. morace otici. Ja treba da ga nagovorim. A pravo da ti kažem.Čovječnost ti je. ali kako sebi da ne naškodim? Rekao sam. Ne volim surovost. Kako? Jednostavno. Branio sam se pred serdar-Avdagom.Sam kazeš da ste bili vrlo bliski. jedva sam sabirao misli. Ne volim ubijanje. Neka ode u dzamiju i kaze ljudima da je pogriješio kad im je onako govorio. i ucinice sve da iscijede iz mene istinu.Mogu li malo da razmislim? . .Zašto? Ne ciniš ništa rdjavo. i da se budan bez misli i bez muke. bio bih saucesnik i krivac. Niko drugi ne bi mogao. Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvijek moram da rješavam nerješive zadatke. Ko bi povjerovao da ti je pričao samo o kući i djevojci? . Ako bih je rekao.Vjerujem dok mi treba. dah sam osjacao. neće me poštedjeti. A volio bih da mi malo bude i dosadno. nadam se. pusticemo ga. .Ni ti ne vjeruješ? .Javicu ti sutra. Mrtav. Spasavaš mu život. ni najgluplja. i glatko. i da mirno spavam ljetni dan do podne. Ako to kaze. ali je neobicno. Priblizio mi se toliko da me gotovo doticao usnama.Meni da pomogneš? . kao da je šaptao mome nosu. moj Ahmete. jer ga nisam prijavio. odlazuci odgovor. Samo.Nije rdjavo. . i tebi sam htio da pomognem. pristaješ li? . ne dajuci mi vremena da se snadjem. kao pošten čovjek. A valjda ni on. Okretalo mi se u glavi. izgleda. kao treći brat u prici.Tezak je strah od smrti. Zaista! To je pecinski nacin rješavanja sukoba medju ljudima.Onda. kao da želim doci do daha: . kao uplaseni vrapci. da je bio licno ogorcen i tako se svetio. Da se sam odrekne svega što je govorio. on ima spreman odgovor na sve: .Ne znam. i jak istocnjacki miris. Znaju da mi nije pričao o kući i porodici.Ziv. . a otkrio upravo ono što njima treba.Bice ubijen? . pričajuci mu dirljivu pricu o mladicevoj kući i djevojci.A ako ne pristane? . kud koja. upetljace me u Ramizovu krivicu.I za njega je bolje ovako. teško mi je da se odlucim. i lako. .Ne vjerujem da će pristati. sam je rekao. samo na jeziku. Zafranija nije kao ja.U progonstvo? . kiselkast.Grijeh mu je tezak. šta ćeš još navaliti na moju glavu! Nije ni najpametnija. dokaz će . Ne voliš ni ti.Ostace ovdje. Toliki krivi i nekrivi prozive život neprestano zijevajuci. i da ne mislim na sutrašnji dan sa strahom. da ne odlete baš sad. . to ili slicno. E baš sam našao koga ću ganuti! Šta da radim? Ako odbijem Zafranijinu ponudu. . drzeci ih na okupu. .Jest. zali što ih je upucivao krivim putem.iznikne nijedna rdjava posljedica. O. boze nepravedni. . . Znam šta treba da kažem. Šta da kažem? Kako da se izvucem? Uvijek traze moj odgovor iznenada.

A njegov pogled bi bilo strašniji od svega što bi odgovorio. uništicu sebe. Mogao sam onda bolje unovciti svoj život. Ne mogu ni jedno ni drugo.Mislio je na muselima. Uvrijedjen.« Ali on nije želio da njemu bude najbolje. nije najteze ni što ću opet biti prepušten Zafranijinoj milosti. bjezim u samocu. Kad mi je još teze. a odbice sigurno. samo ništa dobro. Vucibatina.rekao bi njegov prezrivi pogled. Kad mi je teško. Ne trpe se. ni izlaza: ne bih mogao da podnesem njegov uzasnuti pogled. koji pjevaš samo za sebe.« Kako mogu traziti da izda svoju misao? I ja bih poslije toga mogao postati sve. pomoćnika nije bilo iza pregrade. Postidjen. Nudiš mi život i sramotu. Izgledao sam možda suviše potišteno. Ako ne bih rekao. zašto bih štedio tudju? Šta bi me spriječilo? Kad ne bih imao casti ni savjesti. primoran. Ti mi nudiš da narod pljune kad cuje moje ime.« Ali ako ne budemo sami.im biti moje priznanje. trazim dobre ljude. zašto ne bih i drugoga? Kad bih pristao da mi prebiju kicmu. nikako ne mogu da podnesem. Putevi su nam izukršteni. Svratio sam u Mula Ibrahimovu radnju. sve bi mi bilo dopušteno. ako s nama bude strazar. . Zar sam mogao i pomisliti da ću zbog nepoznatog mladica prezivjeti ovakvu muku? Ako ga ne izdam. Spremao se da podje na rucak. ali nije najgore. Odgovorio je. a eto. A opet sam šaptao. i u zamišljanju uvijek tu zastanem. ne bih smio. krvnik. nude mi smrt i cast. samo ništa dobro. dokaz će im biti njihovo uvjerenje. Oni su bolji od tebe. Namješta mu krivicu. . opet bih bio kriv. pjesnice. zaprepašten. poštenija je od tvoje ponude. Ne mogu. i zbog svega što sam cuo u dzamiji. . Jest zlo. ako ga uništim. ne bih to mogao reći. zbog sebe. Ne. ali nisam mogao da ne upitam. postidjen. i jesu. kad sam pošao ovim putem. Mislio sam da su ljudi izdijeljeni. lupez.Mislio sam da si čovjek. ipak. . ubica. opet se medju njima stvaraju neraskidive veze. . prihvaticu njihovu kaznu. izdacu sebe. kao slavuj? . Nude mi da me narod zapamti po dobru.Prijeti i drugima. Mislio sam da imaš dušu. natjeran sam. »Zar i ti. zbog mene.Na koga je kadija mislio da nije izvršio svoju duznost? Bojao sam se da neće odgovoriti. kad bih mu to rekao. Ali kako da mu izadjem na oci i predlozim da se odrekne svega što je govorio? Nije važno što će odbiti. A izabrao sam tu mogućnost davno. a trecega nema. produzetka nema. Šta bih mu rekao? »Zao mi je. iz navike. Kad bih sebe ubio. »Bilo bi za tebe najbolje. kao rasuti konci. I šta bi bilo od mene kad bih te poslušao? I ti bi se morao uplašiti! Sve bih mogao postati.

Vidi ti nevolje . traze da razgovaram s Ramizom. A. A onda su polako zamijenili mjesta i obrnuli mišljenja.Razgovaraj. Kako da ga puste? . najradije bih se vratio nad svoju rijeku. gotovo s vrata. i skrušen je kao i ranije. Kod kuce sam zatekao Mahmuta.Doduše.Red je.Zašto uvijek prijete? Zar ljudi nisu dovoljno uplašeni? . Dvije muhe jednim udarcem. . Svakako će ga ubiti. .Ostace ziv. Nema mi spasa. od straha. Ali. ni na čemu. A Tijana: . Mula Ibrahime.Posavjetuj me. bogami.Napravili su od njega strašilo. poljuljan.I tamo bi te našli.uzdisala je Tijana. Svugdje će me naci.Kako bi bilo da se razboliš? Pojedi sirov krompir. Reci mu: moje je da ti predlozim.Što je više straha.Kako bi mogao toliko uvrijediti čovjeka? . i kad bi povjerovali. odmah. Pustili bi ga ako to ucini. boze .Misliš? .Oh. Odbice. Po njemu i njegovom strahu. toboze. nije rješenje ni smrt. . Sve sam ispricao Tijani i njemu. i nije se bojao. svakako. želi da nadje izlaz: . Kako mu možeš reći da ne bude ono što jest? Tako smo ostali na početku. red bi bio savršen. a to je najvaznije. .Lijepo. i po meni. . Usput će mnogi platiti. to mi se ucinilo prihvatljivo. . potrošio je sav novac. badava.Znao je šta ga ceka. . da se ne rasprsnem.Neće pristati. Odgovorili su potpuno suprotno od.Mula Ibrahime. A ja ću dovesti Avdagu da vidi. Tijana je uzbudjeno razmišljala: .Reći ćeš im da je odbio. Odakle da groznica dodje baš danas? A sacekali bi da prodje. Mahmut se ćeškao po cekinjavoj bradi: . tvoje je da odluciš. pa će ti vatra skociti kao u najvećoj groznici. Da porekne sve što je rekao. ne bih mnogo dobio time. . . U nevolji. onog što sam očekivao. Ali njegova nemirna misao ne može da ostane na vajkanju. od muke. od neizlaza. a kriv je muselim.Kako ću mu pogledati u oci? . razboljecu se i bez sirovog krompira.vajkao se Mahmut. ..rekao je Mahmut ogorceno. . više je reda. Ne mogu jesti sirov krompir godinu dana. .

ali mi je lakše što nisam sam. spasavaj. Toliko sam mogao uciniti i bez njih. brate. Zaboravio je da je Ramiz u još većoj nevolji. Tako smo dugo grickali tri posne misli.Mahmut je izrazio mišljenje da će me oni ostaviti s Ramizom. . na velikoj sam ti nevolji. pa ću mu reći: tako i tako. a rješenje nismo našli.

Nikad čovjek nije dovoljno pametan. Ko je to? Šta hoce? Duga priča.Sad mi se ne ide. Možda ću na tom putu odluciti da li ću se poniziti ili uništiti. kad ovako govori preda mnom? . . Jesam svakakav. svoj smijeh. cujem.Zašto.odgovorio sam oprezno.Znaš ti dobro šta si učinio . Jesi li do nas poslom? Bio si i sinoć. Kad je neko pokucao na vratima. Odredjen mi je za andjela cuvara. i da te svakako nadjem. ali loš nisam. .A ko to zna. .Zato što nisam pametan. kud me odvedu. Šehaga te pozdravlja i moli da dodješ do njega. . na kakve sam ja ovo čini udario! Ništa zlo nisam mislio. Unio je u našu sobu svoju lijepu plavu. . Osim kad se naljutim. ljudi. a nisam ga više ni trazio.Ama. prilicno je jasno govorio zašto bi volio da me nije našao kod kuce. A zašto na vas da se ljutim? Nemojte ni vi na mene. .Koga to Šehaga poziva? . bio sam uvjeren da je serdar Avdaga. koga bi drugog! Tako je rekao: pozdravlja i moli. već neočekivano Osman Vuk.Ne bi bilo strašno ni da si nas mimoišao . prijatelju? Šta sam ti učinio? .A zašto kazeš: budala? . svoju površnu i šašavu narav. Ali ga pamtim i drukčijeg. Čekao sam da dodju po mene. hoćemo li Šehagi? . snaho! Ali zlo nisam mislio. Šehagin momak. Zacudio sam se: rekao je to Tijani. Kako je u nju gledao sinoć? Šta joj je govorio samoj.rekao sam ljutito. I još mi je priprijetio da nikud ne skrenem. po mene. Jesam. Ali nije ušao nerado očekivani crni andjeo. šta vam je. budala. . je li u redu? Onda. u kafanu.umiješala se Tijana mirno. da me povedu.Ne volim takve šale.12. Ba šta onda? Zar je to razlog da objesite nos? Očekivali smo jednog čovjeka.Uvijek sam kod kuce . Volio bih da ga djavo odnese. šalje ga Dzemal Zafranija. neka ga. ali bih volio da ne bude moja. Otupio sam od nekorisnog razmišljanja. Ne znam cija. Na razgovor. misli. djece mi moje! . Tako nekako. A ja zurim i bojim se. Šta vam je? Ko da se molite nekome za dušu! . da te opet neću naci kod kuce.Tebe. kad već ne može da bude drukčije. Pa šta mogu. Ko da bi bilo strašno i da te nisam našao kod kuce! Njegov zadivljeni pogled. Tuga i bijes Ni sutradan nisam našao izlaz. . rastavice nas samo smrt. okrenut Tijani. vjetrovima opaljenu glavu. jer ih sigurno nemaš.Kuneš se u djecu. Eto. Je li ti zao što nije došao? Nimalo.viknuo je u smijehu. i mozak je mljeo uprazno.

Tako ti i treba . umrla mu bogata tetka i ostavila mu bogato nasljedstvo.kažem mu.pitam ga.Može i pješke. Uzalud ga je opominjati. rekoh. ne možemo sebi da dodjemo od cuda. vidim da je sve sreća. odmah sam opazio da je u kocki olovo. . . dobar ali glup. nećeš izgubiti neku paru. al daj da makar štogod ušicarimo od tebe. i pita da se opet nadjemo. Mene je opuhao za pola sata.Šta ta je? Što se smiješ? . snaho. Opasan kockar. Ako ti nije gadno da opelješiš budalu. Pravo je.Dobitak dijelimo. Uzalud smo hukali u kocku. Zamolili smo ga da cuti o ovome. I svršiti se zacas. kaze Brcak.Šta je to? pita šljivar veselo.Nemoj ostati dugo. ..Hvala. velim. A on će se vratiti brzo. već sve što imaš. Pjevu za sat. . da je on uzeo meni a ne ja njemu. A ako i izgubim neku paru. smijuci se. . Pjevo ode i pozajmi još od handzije. a i mi smo prećutali svoju bruku. . A Pjevo i ja se gledamo. a sve trci. al ono što sam igrao. I dize pare.Ja. u početku ćemo malo gubiti. al mi nije drago.Sve treba pokušati. Glavno je da nema varke. jedva govori. Šehaga te ceka! . Na sokaku mi je povjerljivo klimnuo glavom. kao ovih dana. A Brcak. U redu . . šta uradi od nas glupi šljivar? Pjevo grize usne. Hajde. veli Pjevo. da porazgovaramo ko ljudi. i Brcak prestade da gubi. Ako neću ja. a ja se pocnem smijati kao lud. A on. snaho.Pa idi ako te čeka .Pravo je. odmah. veli: . Osman je to primio na svoj nacin: .Zar ti nije zao da uzmeš čovjeku pare? . pobolji od nas! . obnosili je oko glave. čini mi se. kao da je znao šta mislim. al volim i da igram. on tebi sinoć. . volim da uzmem paru. al ništa.Sam je traziš. šta cekamo! Polako. hoćemo li ? .Zašto? Ako si se na mene naljutio. a onda. prevrce ocima. Nije mi gadno. jado. Za danas mi je dosta nevolje. nasmij se. Kako uvijek baciš ono što hoćeš? . . Te odem po Muharema Pjevu.Ne igram baš cesto.Stigao jutros neki Brcak. ja sam dijete prema njemu. Dok nisam ofercio.kaze Tijana. citavo bogatstvo! Vidim. Nešto se odjednom desi.Pa. i da vuce na veće brojke. nizašto za lijepu riječ.S dobrim ljudima ništa nije šteta. . Ponesi štogod para. veli. i rekao da će mi ispricati nešto. i još priznade da se onaj trgovac sam ponudio da nas navede na njega. još nam porucuje jelo i pice.Pravo da vam kažem.Neka ti bude. nije mu toliko krivo što je izgubio. Ako me bude pratila. Kao divljac na lovca. I neprestano nosi. a mi ga zamijenismo. . njega sam smirio preksinoć. . . i pocesmo igru Pjevinim kockama. on ne može bez ludosti. pricuvajte se. Tako i tako. gubio sam. i pruzi mi ruku. Onda. I nadjemo se u Kamenom hanu. Pjevo nestrpljiv. . šljivar. . odmah poce da gubi. . Poslije ste vi gubili. Bogme. A meni cak ko i zao. Šta to bi. samo se smije. Vidim. ponekad se ovako zabavim . mislim ja. Dodje mi jedan trgovac. da se šljivaru osladi. nadji ga. Možda.smiješi se šljivar dobrodušno. čovjece bozji! Kockao sam sinoć. Koliko vi imate? Mi se zaprepastismo. hoce drugi. . Ne vjerujem da ćeš mu ostaviti i za trošak do Brckog. nije greda. naivan nekakav čovjek.Ti drugome juce. da znam.Doci ću sutra. Zašto da samo mi ispadnemo budale? Zato kažem: dosta mi je nevolje za danas.Ne sutra.Ma jok. veli. Ahmete. hrabri nas: . Tako nas šljivar udesi. prije nego što se vidim sa Šehagom. on baci bolje. . Brcak samo klima glavom. .Kako se ne bih smijao! Zar ne vidiš da smo ispali budale? Kakva tetka.Okrenu se sreća! I zasta se okrenula. Da vidim koliko vi imate? Mi jedva sakupismo pedesetak dukata. kakvo nasljedstvo! Ovo je pravi kockar. veli: . nisam ponio više. Sto dukata. . velim mu.Lijepo si nas osamario. šta ti je Šehaga kriv? Hajde. Što god mi bacimo. veli.pristala je Tijana. neka mu bog pomogne. već što će se cuti. A ovo će sve svršiti zacas.vice neprestano. nije lud da te dugo ostavlja samu. gleda u hrpu dukata.Igraš li cesto? .Ja imam jedno sto dukata. da imamo za pice. kad kazeš. dugo muckali u šaci. već sad.Vidi ti cuda! . te glupi šljivar potegao u Sarajevo da to spiska.cudi se Pjevo. Još nam na kraju ostavi neku crkavicu. .

idu neki njegovi drugovi. Imao je. to nije kao kod drugih ljudi. razmazen. jer niko ne zna da ucini dobro kao Šehaga. što više stari i što manje ima razloga da zivi. poznati ga ne možeš. mladost. ni da cuje. On bi ubijao. sve više se hvata za život. više nema. baca novac. i djecak samo što nije izludio od oduševljenja. A jednom će presvisnuti od te muke i od tog trovanja. presit. u neko selo ili u drugo mjesto. E. i vrati se kući procijepljen. ne zna ni kako je ostao ziv i dosad. niko. Kad je Šehagin sin navršio osamnaest godina. ne znajuci šta je ruzno. spava i opet pije. kakva je ovo napast! . ne smije biti sirotinja. podje u pijanstvo. Izgledalo je da će mu plamen suknuti iz ociju. surovost. kao prorijedjene mjeseceve mijene. Rijetko više.Zbog sina. veli. sve. To je znak da će početi da pije rakiju. ako treba. pa hajde de. Šehaga pokuša da ga urazumi. Možda i sebi. Ako ga zaboravi. prljavština. ali me nije danas pozvao. jer niko nije rekao tacno vrijeme. da se sklonimo od vjetra što je otkidao listove sa šljiva. a neko mu napunio zelenu glavu velikim riječima. Ne govori o tome nikome. evo već dva dana. Ispricao mi je cudnu pricu. onda tri noći i tri dana spava kao mrtvac. govori. kao da odgadja da kaze razlog. nije rat bajramsko pucanje. ako bog htjedne. sveti razlozi. Pretrpjecu. samo povraca i pije. u jednakim razmacima. ne znajuci šta je teško. a da pomognem i Šehagi. Tako tri puta godišnje. Kao da okoliši. krv. osam dana tako. nije mogao. A kad on pocne piti. A to ne valja. ali je meni stalo do moga sina. ali jok! već ode nekud. Zato je i došao po mene. ali Šehaga ima debeo razlog. mogu ti narediti! Danas si oduševljen. a njemu treba. zbog njega je osjećao radost što stice. I niko ga odvratiti ne može. nisu drugovi jedini razlog. A Šehaga se raspametio. ali se druzio samo sa starijima od sebe. Ujutro . nećeš. pa navalio da izgubi i ono što se samo jednom ima.Uveo me u dzamijsko dvorište. a poslije. I zatvori ga u kucu. ponovo: . i nije teško znati. vene u sebi. Mladoj budali nije stalo do života. Osman je odredio da to bude danas. čim sam nezaposlen. istina. Kad mogu toliki drugi. . već svašta uz drugove. ni prijatelji. ništa ne jede. i nije ni krio tu ljubav. Ne ljuti se odmah! Da ti kažem o Šehagi! Velika je nevolja sa Šehagom: prestao je da pije mlijeko.Opet ti! . jedinac. ali bi njegova žena imala sve što zazeli. što prije. makar bio i budala. ludi stvore! Kad te ne mogu urazumiti. a zna šta mi je potrebno. pomoći će mi on. pa može biti kad god se dogovorimo. zašto! Može se piti i bez razloga. i nijednom više. I poginucu. da mu pomognem. kaze ludi mladic. O majko moja. razgovarao s Mula Ibrahimom o meni. već blato. kao ovo sad. gladovanje.Nisam znao da ima sina. izgubi se. Ali badava. Ali.Zašto pije? .Zašto pije? . Jedinca. pa i smrt. zamoli oca da ga pusti u vojsku. Upitao sam. ni žena. talambasi. doduše stariji od njega. Šehaga me nije pozvao. A ocu zao. zbog njega je osjećao radost što zivi. Niko ne zali manje svoj život nego mlad čovjek. Osman.E. pije. mogu i ja. pa kad ne može više da izdrzi. u nevrijeme. Jest. u rat. Da pije kod kuce. nikad ni kap ne uzme. A mladic se iskrade.Šta je? Kažem to usput. već da bog sacuva. mladic zivio kao riba u ribnjaku. I naljutio. sin mu je. i rekao da svakako dodjem. veli. bajraci. Trpi. Tako čini tri puta godišnje. pa smo sjeli na perde. . smrt. da zaboravi. skoci s prozora i prikljuci se vojsci koja je odlazila. sutra ćeš plakati kad te napadnu vaške. Kad čovjek ima onako lijepu zenu.

jedinom u gradu. zaobilazili gradove. ili njegova starost nije mogla da izdrzi koliko moja mladost. i od valije je trazio da mu se sin vrati.Juce je govorio u dzamiji . s jacije. u Besarabiji. samo su kod hafizAbdulaha pretjerali. . za otimacinu tudje zemlje! Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje cisto srce? I zašto nisi. a eto. Blesavi sine. i obecali su da će traziti krivce dok ih ne privedu sudu i zasluzenoj kazni. izbjegavali vojne jedinice. ali što mene ubi! Uzalud su ga molili da se smiri. htio je da bije momke. sad cuti. Zaprepastio sam se zbog te cudne priče a još više zbog strašne vijesti. narocito ljudima od vlasti. Kad dodje sebi. a on ne zuri da naplati. Na vrh glave se popeo svakome. Osudjen je na smrt. i tako se bjezanje pretvorilo u dugo mucenje. zalio bih ali bih razumio. da je zbog druga iz života. prijetio kadiji. On tada kaza svoje pravo ime i zamoli da obavijeste njegova oca da je poginuo u borbi. Bio je ziv kad su neki prolaznici naišli na njega. udesice da ga snadje kakva nesreća. Izdace te kad mu najviše uciniš.Nije se slozio da se zavedu stroge mjere. Šehaga umalo nije svisnuo. a oca obavijestili da mu je sin pogubljen kao vojni bjegunac i izdajnik domovine. kako nisu culi kad je preskakao zid. vratio. šakalu. I kao da je malo šenuo. kao da je ocu jedna smrt lakša od druge. za što li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za svoje zadovoljstvo. grdi sve odreda. dok je starac govorio. sacekali su ga hrsuzi kad se vracao iz dzamije. do potpune besvijesti. Bjegunce su išibali i vratili u rat. mrze i oni njega. niko nije znao gdje je.E. poceo je da pije. I oni. ali. Ali. ne bi bilo teško. grdio ga mrtvog. ali je ime promijenio. . slucajno sam se sjetio hadzi-Duhotine. ne misli šta će reći ni uciniti. uzalud smo raspitivali. kad ja postanem veliki vezir! Od tog praznog obecanja Šehagi nije lakše. da pobjegnu iz vojske. dan nije mogao proci da se ne sretnu. kopcu. skrivali se. nesrećni sine! Za djeriz. Mladic priznade sve i primi krivicu na sebe. da nadjemo grob. A zašto sad. kao da je u tudju vojsku prebjegao. rekavši da se kaju što su to ucinili. kad si došao pameti? Kako si mogao da se pouzdaš u te ljude? Mogao si se povjeriti zmiji. Još rece da se ne kaje nizašto. oni zale i cude se. kako ga nisu vidjeli. Vlast pohvata i ostale bjegunce. bio je i kod valije. cuti. sprema se na bjekstvo. Kod Smedereva trojica pobjegnu i prijave se vlastima. Vikao je pred valijom. samuje. ako progovori. I svi ćemo izludjeti od straha dok ne saznamo gdje je. niti bi ko znao. Ubili su mu prijatelja. Onda smo otišli u Smederevo. da je zbog djevojke iz pjesme. uzasnuo se zbog ubijanja. Bojim se za njega kad pocne da pije. jurili smo na sve strane. nije slucajno. i sad više nema nikoga. Uskoro se desilo ono što je Šehaga predvidio. šta je ovo. da zaboravi. Svejedno. Da je bogdo ni ja nikad vidio nisam! Kad se vratio. bjezao sam. Šehaga ko lud. Pa dobro što sebe uništi. možda je i bolje da ga ne vracamo u onu prokletu zemlju. Da li se to već ostvaruje najavljena strogost? Ili se produzava stara surovost? Juce. putovali noću. Privešce ih. mladica su strijeljali. a umro je dok su ga nosili kući. a još mu nije vrijeme. i zatvori u tvrdjavu. I vratili bi ga. mladicu je brzo dosadio rat. svi do jednoga. . nikako našem čovjeku. ogadila mu se grubost. Ali mladica nigdje. ovdašnjih. hafiz-Abdulahu Delaliji. i namrtvo prebili. da obamire. ubice te kad mu svoj posljednji zalogaj daš. Sad će se slagati sa svakim. halal vjera i njemu i tebi. optuze Šehaginog sina da ih je nagovorio na bjekstvo iz vojske. moleci da njih ne kaznjavaju. Suviše je mocan i ovdje i u Carigradu. jer je rat najveća prljavština ljudska i najstrašniji zlocin. Da je zbog zlatne jabuke iz priče. a cijeni ga i bez toga. da ga otac ne bi našao i. zašto li pogibe. mrzi ljude. po osam dana. sebicni sine. Šehaga je jutros bio kod kadije. opet će u pice. pa te neko ubio. drzi ih u ruci.nadjoše praznu sobu. Poslije smo saznali da je bio na Baba-dagu. te nagovori desetak vojnika. . više neće govoriti. za razbojnike. nikog nije htio da vidi. rekao je Šehaga. valija je duzan Šehagi hiljadu dukata. ali ništa ne znaju. I eto. ne mogavši više podnijeti napore i strah. Ucinili su to isti ljudi koji su i mene kaznili za nezeljene riječi. ali mu ništa ne mogu. ne pije mlijeko. u nevrijeme? Sinoć se desila nesreća Šehaginom najboljem prijatelju. njegovog imena nije bilo. Lutali su. jer je otišao bez oceva pristanka. Pregledani su svi vojni spiskovi.rekao sam tiho. Suviše mu ljudi duguju.

Onda mi je objasnio zašto je došao po mene. Cuo je kako Šehaga razgovara s Mula Ibrahimom o meni. Ispalo je da sam vršnjak Šehagina sina, da smo u isto vrijeme bili u ratu, i da sam ista budala kao i on. želi da me poturi Šehagi, da bi se sjetio sina, da ga zaboli ono što je prošlo, kako ne bi mislio na svjezu prijateljevu smrt. Ni na strašno pice. A vrlo sam pogodan za ovu priliku. Naivan, bespomoćan, pravi puz golac, i najmanji trn bi me prokrvavio, bez posla, tudja žrtva, on, doduše, zna kako sam blesavo ispao žrtva, ali Šehaga ne zna a i svejedno mu je, moglo bi se lako desiti da se zabavi oko mene, da mi postane zaštitnik. Dobro bi to bilo i za mone i za Šehagu, ja bih iskoristio njegovu slabost, a Šehaga bi se oduševio svojom velikodušnošcu. Smiješno je poimisliti da i ja mogu biti lijek za neciju ranu, ali neka bude. Osman Vuk nije glup, i sigurno zna šta radi. Možda samo pokušava, ali vrijedi i pokušati. Pošao sam, nadajući se da će Šehaga meni pomoći, a sad se, evo, Osman nada da ću ja pomoći Šehagi. - Pomeni rat - preporucio mi je Osman. - I koliko si godina imao. Hafiz-Abdulaha ne pominji. Kad sam pokucao na Šehaginim vratima, javio se i rekao da udjem, ali se nije obradovao, cak mi se ucinilo da mu je teško što sam došao u ovaj cas, kad za njega postoji samo njegova tuga. Sjedio je na seciji, gledao me blijedo i bezvoljno, cak i ne pokušavajuci da zaustavi misao na meni. Rekao sam da dolazim po njegovom naredjenju, tako mi je saopštio Mula Ibrahim, bio sam pisar kod njega, zovem se Ahmet Šabo. - Znam - prekinuo me. Ipak je ozivio, i ponudio mi mjesto pored sebe. - Oprosti, zatekao si me u rdjavu raspolozenju. - Doci ću drugi put, ako hoćeš. - želiš da pobjegneš od moga mracnog lica? Zar tako lako odustaješ od onog što zapocneš? - Ne volim da budem na smetnji. - Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ruznu riječ kaze. Kako onda misliš zivjeti? - Sirotinjski. - To nije teško postici. - Nije ni lako. Treba se odluciti. Pogledao me začuđeno. - Čovjek vas smatra djecom. A iznenadi se kad vidi šta ima u vašoj glavi. - Ova djeca su prošla kroz rat. Pogledao je kroz prozor, u vitki jablan što se ljuljao na vjetru. A onda se okrenuo. Preko lica mu je prešla mutna sjenka. Je li to stisnuo zube, da se odupre nekom sjećanju? pričaj nešto. Šta bilo. Zašto, Šehaga? Nizašto. O ratu? Svejedno. Ne, nije svejedno. Nemoj o ratu! Hoćeš li da pričam kako sam trazio posao?

- pričaj. Treba li da budem dadilja ovom pedesetogodišnjaku, da ga pricom oslobodim straha? Ili se on tako oslobadja mene, da bi ostao sam? Posmatrao sam njegove ruke, dugih prstiju, jakih clanaka, istaknutih zila, a opet krhke i nesigurne. Svojim nemirom otkrile su mi njegovu uzbudjenost. Neprestano ih je pomicao, na koljena, na prsa, na prostirku pored sebe, stalno su nekud bjezale, stezuci se i grceci. Ili ih je sastavljao u nerazmrsiv cvor, i snazno stezao, kao da nekoga davi, kao da sam sebi zadaje bol. Želio sam da mu dodirnem clanke pocrvenjele od naprezanja, da ga smirim, da ga vratim. Možda bi ga prijateljski dodir oslobodio unutrašnjeg grca, pomogao mu da se opusti, da zaplace, da pusti uobruceno srce iz zapta. Uzdrzao sam se, da ga ne bih još više povrijedio. Suviše je tvrd, njegov bol je pun bijesa. Svoj bol on mrzi, ne priznaje, odbacuje, osjeća se njime ponizen. Istjeruje ga, on ostaje. Koliko je strašnih noći, koliko divljih borbi zapamtila ova soba, kad se rvao sa svojim bolom kao s djavolom, i koliko zora dočekao pobijedjen a nepomiren? Možda se nekad javljao trenutak sreće: pobijedio sam ga! A bol se javljao ponovo, izranjao kao vodeni bik iz crne rijeke sjećanja. Možda su to trenuci; kad se umrtvljuje, tri puta godišnje, kad otupljuje cula, da bi ostao ziv. Ako je vrijeme jednu smrt ucinilo lakšom, nova smrt je udvostrucila bol, ozivjevši uspomenu na staru. Sad su ga pritisnule obadvije; izgubio je sve što je želio da sacuva, i sad ga muci neizdrzljiv bol, i bijes zbog ljudske nemoci da se suprotstavi nesreći. Je li, jecao sinoć, kad je saznao, je li plakao, kleo, vikao, je li udarao glavom o zid? Jednu smrt je placao tugom i mrznjom. Hoce li i drugu? A da se sucelio s bolom, da nije s gnjevom odbacivao susret, s prijetnjom dizuci glavu prema nebu, s mrznjom gledajuci ljude, trazeci predah u muci drugih, da li bi mu bilo lakše ili teze? Da je gubitak prihvatio kao neminovnost, zaleci, jer nije ni bog ni drvo, i priklonio se pred tugom, možda bi mu taj grob i taj mrtvac pomogli da svoju tugu oplemeni dobrotom. Zbog uspomene na sina. Kolikima je pomoć potrebna! Ovako je u njemu bijes i nepomirenost. I stalna misao o odmazdi. Ne o ratu, rekao je. Suviše ga boli. Neću o ratu. Poštedjecu ga. Ispricao sam mu ono što ga se ne tice i što ga neće povrijediti. O Mula Ismailu, koga je bog obdario divnim nedostatkom, dragocjenim za njegovo zvanje, jer ne cuje što mu ljudi govore, i nikad nije u sukobu sa svojom savješcu. On ne zna šta ljude boli, šta im nedostaje, šta zele, zato je najneviniji i najsrecniji čovjek na svijetu. Ne mijenja mišljenje, jer može da govori uvijek isto. Nije sitnicav, jer govori o nesrećama ljudskim. Ne izaziva sporenje ni zlu krv, jer se ne može ni potvrditi ni pobiti ono što govori. Ne zna svoj posao, niti ikakav drugi, ali je dobro što je na tom mjestu, jer bi drugi radili gore. I o defderdaru Bekir-agi Djugumu. Izdvajam ga izmedju drugih, jer je pristao da razgovara sa mnom, i pored svog visokog polozaja. Doduše, možda su mu krivo rekli

moje ime, ili nije znao ko sam, ili me zamijenio s nekim, jer bi to bilo prvi put u istoriji ljudskog roda da je jedan defderdar primio ovakvu fukaru kao što sam ja, samo zato da bi saslušao njegove nevolje, ali to mi je svejedno, pristao je da razgovara sa mnom, i hvala mu na tome. I pomogao bi mi, nemam dokaza da ne bi, i volim da mislim ono što mi je milo nego ono što je vjerovatno. Nesreća je samo što sam se baš ja namjerio na takvu vjernost i odanost kao što je njegova, jer drugi sluzbenici obicno ne umiru zbog smrti svojih gospodara. A možda bi trebalo uvesti lijep obicaj, koji je svojim primjerom ostavio Bekir-aga Djugum, da svi umiru sa svojim gospodarem, kao indijske zene sa svojim muzem, jer nije pošteno da svoju odanu sluzbu završe izdajom, sluzeci drugome. Doduše, to bi moglo imati i rdjave posljedice, da se više niko ne prihvati vaznijeg polozaja, cime bi narod bio grdno oštecen, ali za lijepo nacelo treba nešto i zrtvovati. O trgovcu hadzi-Fejzi sam rekao malo. Da je dobar čovjek, i da nit je pruzao priliku, kao što je pruza svim mladjim ljudima koji nisu gadljivi i sitnicavi, i prihvataju paznju i bliskost hadzi-Fejzinu, što nije mala ni nevazna stvar u ovom hladnom i bezdušnom svijetu. Fejzo je mekan i širok čovjek, i trazi malo a pruza mnogo, ali ja nisam imao razumijevanja ni za njegovu širinu ni za bliskost, što je moja krivica a ne njegova. A onda sam izgubio volju da se šegacim, usiljavajuci se da ga uspravim oporom šalom. Primijetio sam da on jedva sluša. Naveo me da govorim, kako bi ostao sam sa sobom. Ucutao sam. Nije se zacudio, nije upitao zašto sam prestao da govorim, polako se okrenuo prema visokom jablanu u dvorištu, i lice mu se opet bolno zategnulo. Zašto ga ne bih suocio s tugom, izravno? Pristao sam na njegovu zelju da pričam šta bilo, kako bi on mogao da davi svoj bol, odbijajuci ga. I pogriješio, kao i on. Pomenucu mu njegove mrtvace, neka se navikne da bude s njima. - Je li hafiz Abdulah sjedio na tom mjestu? Pogledao me iznenadjeno, kao da se cudi kako sam pogodio njegove misli. Ali nije odgovorio. Ustao je sa secije i poceo da hoda po sobi, stezuci šake uobrucene na krstima. Nisam odustao. - Sigurno je volio da gleda onaj jablan? - Kako znaš? - Vidim po tebi. Stalno misliš na njega. Stao je kraj prozora, okrenut ledjima. Kako znaš? - rekao je. Hoce li nastaviti razgovor o mrtvom prijatelju, sjecajuci ga se dok je bio ziv, ili zaleci zbog njegove smrti? Ali, Šehaga je teško probojan, i ne predaje se lako. Odbio je suocenje, opet. Ne okrecuci se, skrenuo je razgovor na mene. Zato me zvao, zato sam i došao. I zastitio se tim razlogom, da me ne pusti u svoj svijet. - Od cega ziviš? - Ne znam ni sam. Možda od ljubavi. Taj razgovor mu je lakši, jer je izvan njega. - Lijep život. Samo je obicno kratak.

-

Je li bolji lijep a kratak, ili dug a ruzan? Gavran zivi tristo godina. Gavran i ne zna da je ziv. Mi znamo, to je naša sudbina. To je naša nesreća. Sreća i nesreća.

Vidim kuda se krece njegova misao. Došao je do ruba, hoce li ga preći? Hoce li pomenuti razlog svoga ocajanja? Ne, ne usudjuje se. Opet sam mu ja zaklon. - Zašto si ono učinio kod hadzi-Duhotine? - Pravo da kažem, ne znam. Tek sam se vratio iz rata, bio sam zbunjen, bio sam gorak. Ne znam. - Je li te Mula Ibrahim zato otpustio? - Mula Ibrahim je neduzan. Prisilili su ga. - Mula Ibrahim je kukavica. - Nije on za to kriv. To je kao da se rodio gluh, ili s krivim nosom. - Da li zaista misliš tako, ili si lukav? - Na zalost, nisam uspio da izucim lukavstvo. Nemam dara. - Koliko ti je godina? - U maisu ću navršiti dvadeset i pet. - U maisu? - Da zašto? - Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne cutimo. I njegov sin je rodjen u maisu, kao i ja. Pogodilio ga je, ali ni o tome neće da govori. Onda je opet poceo da hoda duz velike sobe, zagledan u cilim. Sat u drugoj sobi odbijao je nešto, vrijeme je prolazilo, a mi smo ćutali, kao da smo zaboravili jedan na drugoga. Ne, nismo zaboravili. On je u mislima uporedjivao mene i svoga mrtvog sina, rodjeni smo iste godine, u istom mjesecu, bili smo u istom ratu, to nam je zajednicko, on je mrtav a ja sam ziv, to nam nije zajednicko. I šta će sa mnom, da mi pomogne pa da ga podsjecam, ili da me ukloni da ga me pozljedjujem? Ni ja nisam zaboravio njega. Bila mi je mucna ova tišina, medju dva ziva čovjeka, smetalo mi je njegovo ujednaceno kretanje od zida do zida, javila se u meni i srdzba: zašto me zvao, da ga gledam ovako zatvorenog i odvojenog? Zašto sam dolazio, da gubim vrijeme, da vidim kako ga ni za trenutak ne mogu okrenuti sebi? Treba li sad da izadjem, s prijekornom mišlju da sam uzalud dolazio oholom čovjeku? Neću, ne mogu, nikad se više ne bih vratio ovamo, ako bih sad otišao. A možda mu je potrebna moja pomoć. On tone, kako mu ne pruziti ruku? Odlucio sam da upadnem u njegovo uporno cutanje, prepadom. - Znaš li zašto su ubili hafiz-Abdulaha? - Ne znam.

- Ja znam. Bio sam juce u dzamiji. Zastao je, kao udaren. - Svi su napadali studenta Ramiza, on ga je branio. To nije bila istina, ali sam namjerno rekao tako. Naglo je sjeo, odbacivši oklop, smanjivši razdaljinu, izašavši sav iza šanca, odjednom uvucen u razgovor. - Šta se desilo? pričaj! Sve! Ispiricao sam, ukratko o drugima, opširno o hafizu, sakrivši da je zrtvovao mladica a branio pravdu. Nisam lagao, ali nisam dorekao istinu, da bi, mi mrtvi starac bio saveznik kod Šehage. Juce mi se zamjerio što je trazio kaznu za Ramiza, znam da ljudi nisu savršeni, a razocaran sam kad se u to uvjerim, i sad sam, ispravljao njegovu grešku, ili zabludu. A možda nije ni greška ni zabluda. Trazio je pravdu a ne nasilje, i svima je pred lice stavio ogledalo, da vide svoju nakaznost, kad već napadaju tudju. Postupio je hrabro i pošteno, ne štedeci nikoga, zato je i stradao. Nisam pogriješio kad sam ga uzeo za svjedoka. - Onda su ga ubili - uzviknuo je Šehaga uzbudjeno. - Zar i njega! Zar i njega! I sina i prijatelja. Njih dvojicu je najviše volio u životu, obojicu su ubili. Ništa drugo nije vidio, ništa drugo nije ga se ticalo. Htio sam da ga upozorim, nisu samo oni stradali. Ima nesreća i osim njegove. Pun je svijet nesreća. Znam, ticu nas se samo naše, ali zar i tudje nisu naše? - Mnoge su ubili, i mnoge će još ubiti - rekao sam, misleći na Ramiza. Ali on kao da nije cuo, drzao je sastavljene pesnice na prsima, kao da pritiskuje bolno mjesto, blijed, zgrcena lica, sav ustremljen na jedinu misao. - O, zlikovci! - prošištao je stisnutih zuba. - Platicu vam! Naci ću krivca! Zemlju ću prokopati, ali ću ga naci! - I da se osvetiš, hafiz-Abdulaha nećeš podici iz groba. - Umro bih od sramote, ako bih zaboravio prijatelja! - Ucini nešto korisnije. Mladog Ramiza će ubiti. - Ubice sve poštene. Hiljadu smrti su zasluzili! - Nisi spasao sina. Spasi njega... Nije očekivao da ću to reći. Ni ja. Stao je i pogledao me zaprepašteno. Bezdušno sam provalio u njegovo okrvavljeno srce. Stisnuo je šake, sav se zgrcio, izgledalo je da će skociti na mene. Kako sam se usudio da mu to kažem? Nije pošao prema meni, nešto ga je zaustavilo. Možda misao, koja mu se nikad nije javila, da zbog mrtvog sina pomogne nekom zivom. Zbunila ga je ta mogućnost, možda mu se cinila i nepravedna, u početku, neprihvatljiva za njegov bijes. Ali nije mogao ni da je odbaci lako. Je li pomislilo kako bi bilo lijepo da je neko pokušao spasti njegova sina? Je li u magli zbunjenosti nazreo put koji bi njegovom sjećanju dao više smisla? Je li se u njemu pokrenula zaboravljena dobrota? Htio sam da presudim u njegovoj nedoumici: - Umriječe neduzan.

I tebi je potrebna pomoć.Je li vlasti stalo do njega? . Ali ova njegova pakost neće biti samo osveta. . .Ne smije. i poceo da lomi prste. Oca nema. Kao tvoj sin. Pomoći će drugom čovjeku.Onda mu nema spasa. Cudno je kako se nenadno pokrenuo. i taj Ramiz.A kako ću mu ja pomoći? . Šehaga. ni sam ne znam zašto. . . Najbolje ćeš razumjeti.Zaboga. . .Ne znam.Ima majku. izraz lica mu nije više zloslutno mracan. pogodio sam ga u zivu ranu. pakostan izraz mu se pojavio na licu: . boje se jedan drugoga.slozio sam se. jer zele nemoguće. .Ne bi im bilo lako . Jedva se poznajemo.Jesi li prijatelj s tim čovjekom? . . mislio sam da ćeš govoriti o sebi. Stajao je tako dugo. . veliš.Kako bi bilo da im ga otmemo? Pocrkali bi od bijesa! Eto. njemu smrt. zato što je sâm.Nije trebalo da mi to kazeš. . viknuo je.Zašto se onda zauzimaš za njega? . Onda je rekao tiho. To je drugi Šehaga. ima samo majku.Kažem zbog tebe. to je ludo. taman sam mislio da sam istjerao djavola iz njega. tanak osmijeh oko usana otkriva zamišljenu radost likovanja. boze moj! Sve što kod nas vrijedi. poginuo je u ratu. Bol mu je nanesen tudjom krivicom. Pomiri se s njim. Zašto nije mislio na nju? Djeca misle samo na sebe. zato što je pošten.Mnogo. već o drugima. Mladi ljudi cesto cine ludosti. .Zato ti i govorim. To su trenuci kad sigurno zaboravlja svoj bol. roditelji ih se ne ticu.Nisam. tijelo se ispravilo.Još se branio: Je li moj sin bio kriv? . čovjek koji smišlja osvetu. i ti. .Meni prijeti sirotinja. Treba li zbog toga da umre? .Lud li si.Pasji sine! Šta hoćeš od mene! A onda je sagnuo glavu. Šehagin razlog me se me tice. ugledavši neočekivanu mogućnost za Ramizov spas. ruke stoje mirno jedna pored druge. Odjednom se izmijenio. Mrtvog ga prihvati s tugom a ne s bijesom. Šta će mu ona pomoći? . kao Ramiz. Opeklo ih je ono što je govorio. zar ni mrtvom sinu ne praštaš što je mislio drukčije nego ti? To nije izdrzao.Lud je zato što ne misli o sebi. već sabrano odlucan.Zato što neće niko. . ne gledajuci me: . Moli valiju da ga puste. a on sve pocinje po starom. i lijek mu je samo nevolja koju će on nanijeti drugome. Njegovo je teze. I moj sin. pogledavši me krvnicki: .

U redu . Nismo o meni razgovarali. ne grceci se više. zašto me pozvao.odgovorio je Osman. Pitace. da bi oni mogli da se dogovore nasamu. Ostao sam duže nego što sam mislio. kao da je čekao pred vratima. i upitao Šehagu: . ne muceci se. . I njemu i njoj oci su sijale kao kandilji. To je bilo sve! Osman Vuk me pogledao veselo.Zovni mi Osmana! Osman je odmah ušao. zašto sam onda toliko zadovoljan.Hoćeš li da ti donesu mlijeko? .Ja sam za najskuplji. Vrijeme je da odem. . . Neću znati da objasnim zašto sam toliko zadovoljan. o čemu smo razgovarali. . Šehaga je protrljao ozivjele ruke.pristao je Šehaga. A da sam slucajno podstaknuo u njemu dobrotu.Poslije. Pitace. Ni on ni ja nismo se toga sjetili. Ušla je mlada djevojka.Sad ga ništa ne bi moglo zaustaviti. . ruke su vršile svoj posao spremno. Udario je dlanom o dlan. Koliko je zlo zivlje i marljivije! Neka nam je bog u pomoći. Nije me pozvao. ostala bi blijeda i mlitava. hoce li mi pomoći. . Pitace.Sjedi! Treba da spasemo jednog čovjeka iz tvrdjave. stojeci s mladom djevojkom.Ima nekoliko nacina . ne razmišljajuci. i mnogo duže nego što se Tijana nadala. Pitace me. a možda je i čekao.

kockare. svi se vesele. kao da su mu svi životni snovi ostvareni. Veselio se s Osmanom Vukom! I svakome je to pričao. cekala ga je pripremljena gozba s jelom i ohladjenim picem. nešto mu je zaklokotalo u grlu. Kraj posljednjeg dana posta Osman Vuk je dočekao u Zajkinoj mejhani. zbog sutrašnjeg Bajrama. i pratili ga po ulicama. Osman Vuk je bio došao da mene pozove na to bajramsko slavlje. i njegovim društvom. a kad je Osman pristao. večeras bi baš bilo zgodno. ali se brzo pribrao i dostojanstveno zahvalio na pozivu. a i za društvo je bolji od mene. oglasivši kraj posta. zut kao limun. veseljake. i predlozio sam Osmanu da povede sa sobom moga priljatelja Mahmuta. i sigurno mislio da sam jado koji ne zna šta je pravo muško veselje. i njegova dva momka. u noć niko nije izašao. smijeh. uzbudjen kao djevojka kad se nada da će je isprositi. u svecanim odijelima. istjerivale ludost iz zenskih glava uvijek punih opasnih snova. što je mnogima donijelo pravu glavobolju od muzevljevih njeznih šaka koje su. jer bi taj razlog cesto trazili. a stari Ciganin Ramo. Mahmut je slušao. Osman se digao. već u sumrak. kad odbijam poziv koji bi svako prihvatio. pošteno da kažem. nisam pravi čovjek. zar neće pokušati da spase Ramiza. Znao je da se veseli kao nijedan čovjek u gradu. Ne bi nikad stigao do Osmana i Zajkine mejhane. Zacudio sam se. odspavao ujutro sat-dva. ali srećan i blazen. da ga upitam. Otmica Ta noć uoci Bajrama bila je burna. najveće sarhoše u gradu. ali mi to nije bila najveća briga. ali su cijelu noć slušali pjesmu. Nikad nisam bio. ali su svi znali da je to njegovo slavlje. a mlade zene gubile san i. za svaki slucaj. vazan i utegnut.13. što ga je Osman pozvao. ni zbog cega. jer sutra bogzna hoce li i znati da je Bajram. koji je cijelu noć pio s Osmanom. gotovo svecan. i odmah izletio iz kuce. ako je pravi čovjek. Mejhana nije zatvorena za druge goste. gledajuci pobozno u Osmana i njegove drugove. cekali su spremni. viku. toboze. tješio sam se. kad mi ništa drugo nije ostalo. tuzeci se na glavobolju. niko nije trazio razlog Osmanovu ludovanju. zbog dugog Ramazana. niti ću ikad saznati. jer su sinovi postajali nemirni. i tada je pocelo veselje.I ja se veselim. svirku. dugo u noć sjedile kraj prozora i uzdisale. eto. Mahmut me pogledao zahvalno. okrecuci ga na glavu i remeteci njegovu kiselu tišinu. Sejmeni i noćobdije vukli su se kao sjenke oko mejhane. ne moram ni sad. Zajko. Te večeri. ali su mi Tijanine zloslutno skupljene obrve ubile svaku volju za veseljem. bojeci se njegova neljudskog bijesa. Ja. Osmana s nadom. kako je Osman obicno zahtijevao. pijanice. Ocevi odraslih sinova i muzevi mladih žena bili su tada brizni. strepeci šta će Osman izmisliti. i njegovih pet sinova. omrsio se. Kad je pukao top na Tabiji. miran. a on se samo nasmijao: . ukoljice. gotovo se zagušio zbog te pocasti. zaželio svima srećan Bajram. kao u zanosu. trijezan. Sejmeni su se tada okupljali oko njega. . to je za njega daleko koliko i pašin konak. tiho i uzurbano su vršili posljednje pripreme za to ludo bogosluzenje. Ali su uvijek ostajali na pristojnom odstojanju. slucaj ga je doveo do te neočekivane sreće. on to voli. Izašao sam s njim. ludove. zalogajem hljeba i cašom rakije. Sve mi je to ispricao Mahmut Neretljak. najbolji svirac i pjevac koga je svijet vidio.

najhrabriji čovjek koga je ikad vidio. i da je juce umro. a njemu glava poleti. Te iste noći.Večeras ne turaj ruku u dzep. ali je dobro što su i njega. i srkao iz tanjira. sa Zajkom. Oni. Vilice je razvalio smijuci se i cudeci.Ostao sam zbunjen. A i taj Osman Vuk. oci. ne bi znao da i takvih ljudi ima na svijetu. nije vuk. kao djeca hodzu. sve veselo. kao pravog prijatelja. Oko ponoci došli nekakvi grmalji.Gdje smo stali? . Osman pridje drugom. On ti ustade. to samo on zna. Mahmut mi je sutradan pričao da je pijanka bila nevidjena: dzaba. grmalj samo klece. a samo tren poslije. Mahmut nikad ništa ljepše nije vidio. neko je oteo Ramiza iz tvrdjave. koliko momcima. Mahmuta. tako i tako. da te davi u grlu a ne znaš zašto. sjedite i pijte. da ulazi u srce. da je on htio. i sve tako. pa hoce da pokvare veselje. Mahmut ih je naucio i kako sviraci treba da sviraju. jedva je na vrata ušao. onda je on pjevao a Ramo svirao. kao brata. onda je igrao neku cerkesku igru. naredjuju da se prekine igra. ne treba da im smetaju. ali je para pogolema. jok. ljudi već idu na molitvu. pa grmalj ne zna ni gdje je ni šta se s njim dešava. poruci pjesmu. na mostu su odsvirali još jednu pjesmu. Tada Muharem Pjevo. braco. šaka mu teška kao topuz. ne kvarite nam veselje. i sve ga grlio. s jezika a ne iz grla. i ne može se dugo izdrzati. onako izamaške. kao corbu. ne smetajte nam. bezobrazni. pa neku rumunsku igru. Osman Vuk mu je priznao znanje. kao da ništa nije bilo. već kao da ima vremena za sve. a svirace zamoli da ga ne prate dugo ulicom. udari po lijevom obrazu. pa veli Pjevi: . Mahmut je bio suviše uzbudjen da bi dugo spavao. pa polako. svi bi ostali. nema šta. za pice treba da se nadju pravi ljudi. svršio je to nasamu. I hvala što ste mi ucinili cast.Srećan vam Bajram. da dodje sebi od rakije i od velike sreće. ili ja ništa ne znam o Osmanu Vuku. eno mu vrata. i htjede da plati. i bogami. dva velika djuguma prosuo na glavu. ali ova uzdrzanost i odmjerenost sasvim je neobicna.veli. kad su pamet izgubili. najpametniji. dize se i veli: . . ne naiskap. pridje jednom grmalju. On je najvedriji. praznik. pozvali. išaketa i njega. svašta se može desiti. a Osman je otišao smijuci se. to je prosto. Sve mu je novo. vidim. gospodski. tutora sahranili. slobodna mu dzada. u oba obraza. polako. nimalo njegova. a kako ga koji put udari. Pokazao im je kako se pije. grlio. Onda jednome naredi da otvori vrata. oduševljen. poslušaše ga. sunce iz njih zasija. Ali kad ću kako mujezin uci sabah. ni mi vama ne smetamo. pa se vrati na drugu stranu. gospodski. i otišao kući. teško je i vjerovati. dugim gutljajima. vidjelo se po tome kako ga gledaju. koliko sviracima. kako se ponizno smiješe. A on se vrati u društvo. oprostio se sa Zajkom. a Osman njima. na nogama tri dana i tri noći. ali to je bilo pred zoru. i nekud ga sklonio. nikad (nisam vidio kako se veseli. . iduci u dzamiju. a ako mu se ne svidja. kako se klanjaju. pa se opet nekako namjesti. Ali se s Osmanom ništa ruzno ne može desiti. srce ti se skupi ko oskoruša. uvukoše vratove. ni opepeliti. rekao da mu je veselje ljepše zbog Mahmuta. uoci Bajrama. poslije je i on pio naiskap. s rukom na prsima. da se pobljuješ. A koliko je platio Zajki. sve muzevno. strah te u njih pogledati kad planu. i klisnuše u mrak. Poslije mi se ponešto objasnilo kad sam cuo šta se te noći dogodilo u tvrdjavi. udari ga po desnom. vele. najzanimljiviji. da se cuje samo do kucnih vrata. Pratili su ih svirkom do mosta. najbolji. ljudi su zastajali. i prijete. Nije mi to mnogo licilo na Osmana Vuka. tiho. i ono što zna i ono što kaze. davno su. i cestitao im Bajram. a grmalj golem. svi osim Osmana. narocito Osman. i odletjela bi da nije vezana za vrat. a on se klanjao. i dugo poslije toga pričao o Osmanu i o toj nezaboravnoj noći. pola metra se odvoji. kao da nije proveo noć u picu. traze da Ramo njima svira. Doduše. Onda se poljubio sa svima iz društva. a obojici da se gube i da nikad više u životu ne zavire ovamo. ni rukom brze da mahne. ama korak neće da pruzi. Ili je Mahmut nešto pogriješio. Bajram je. Osman samo izdrelji. Svirao je na šarkiju a Ramo je pjevao. i s Mahmutom. on sve može što iko može a ne može svako što on može. I trijezan. A šta sve u njemu lezi. a bogami. već arslan. Sile su.

Ni ja. zato što nije sumnjao. kakvi strazari. i tada. Odgovorio je da su bili obuceni kao sejmeni. treći su se samo cudili. Velika je bruka što su razbojnici mogli uci u tvrdjavu. doduše. ali ljudi nisu znali ništa više od onog što su odmah rekli. zatvorio otvorenu kapiju. . jer su ga zlilkovci udarili po glavi čim je poceo da cita. i dizdar se probudio. Onda su obojica došla do strazara na kapiji. svuda. ali je jedva znao šta se desilo. digao uzbunu. i ništa više. kad bi i slijepac mogao vidjeti da je pecat krivotvoren. rekli su mu ljubazno. što su potvrdili i ostali. i moglo se samo nagadjati. a u tvrdjavi deset naoruzanih strazara. nadzak je pogodio i njega. a pismo (u kojem se zahtijeva da im preda Ramiza) procitao u sobi. Vlast se uzbunila. i upitali ga kako je mogao pomisliti da je valijino. i dizdara koji je najgore prošao. kao što su nagadjali i oni kojima se sve dešavalo. rekao je da je pismo zaista bilo od valije. Dvojica neznanaca savladali su dizdara u njegovoj kuli. Pricalo se. polivali vodom. o smaku svijeta. a i zbog slaba svjetla. i da su mu rekli kako imaju da mu daju usmena uputstva. a onda su našli kljucara koji je došao sebi. docitao. u stomaku muka. izbudio pospale strazare. kad sam mu cestitao Bajram. Dizdar. Upitao sam Šehagu. ili što mu je glava najtvrdja. onda su mu stavili rakiju pod nos a nekoliko kapi kanuli u usta. a najviše ga je prevarilo što su naredili da se kapija zakljuca dok oni budu u tvrdjavi i kako da pomisli na kakvo zlo. i on je dvojicu pustio u tvrdjavu. osim njega. kakva uprava koja ih drzi? Ispitivali su dizdara i tvrdjavsku posadu. sve mi je tamno. Nije ga. A još će najprije biti da ga je prevarila nepojmljiva drskost tih ljudi. Pronijela se vijest da je to učinio Becir Toska sa svojim hajducima. Ali. možda zato što je najmladji. A možda je tacno i jedno i drugo. kad su njih samo dvojica. On se prvi i osvijestio. Kljucara su savladali u njegovoj sobi kod ulaza u lagum. Na glavi mu je bila velika cvoruga. trljali su ga. u glavi nejasno sjećanje. i ne baš narocito vješto. snazno udarili zvekirom i naredili strazaru da pozove dizdara. u tijelu slabost. na što je dizdar odgovorio da i on sada vidi. Svijet je znao i to da je vlast pitala dizdara zašto je nepoznate ljude pustio u tvrdjavu. dalje od toga. kao o cudu. nose važno naredjenje od valije. niko nije tacno znao. o junaštvu. zašto ih nije ostavio pred kapijom. Cijelu noć nije dolazio sebi. Kako će sad javiti da ga nema? Kakva je to tvrdjava. Sjeca se samo naslova: Cestitom dizdaru. ali nije mogao ustati. Šta se nakon toga dešavalo. koje su razbojnici bezobrazno ostavili u njegovoj sobi.Iza jacije nepoznati ljudi na konjima došli su pred tvrdjavsku kapiju. kao da izlaze. Taj Bajram su ljudi zapamtili po tom dogadjaju. kad se okrenuo. pokazali su mu pismo. ali onda nije vidio. I tako. jer su mu pokazali pisimo. drugi su tvrdili da je to djelo derviša hamzevija. a bolje bi bilo da se ni toga nije sjecao. s pecatom. gdje je sklonjen Ramiz. i sve uzalud. niko tacno nije znao šta se desilo. drugima da su hrabriji. prema tome ko je govorilo. ali još veća što su o Ramizovu zlocinu obavijestili ne samo valiju već i Portu. on im je otvorio. jedva govoreći zbog bolova u glavi. drugi su ostali pred zakljucanim vratima. udarili su ga nadzakom po glavi i krvavog ostavili na podu. Kad je dizdar došao na kapiju. Ramiz je nestao iz tvrdjave. Najprije će biti da je tebe prevarila tvoja glupost. jer je Ramiz bio prvi zatvorenik koji je otet iz tvrdjave. ili što su ga najlakše udarili. iako znam kako je pocelo. i što je znao cio svijet. Jednima je to bio razlog da misle kako su ljudi postali gori.

kako je tvrdio. Dobro. kao budalu. A ne bih Šehagu ni pitao da me Osman Vuk nije zaobilazio kao da sam šugav. i da je znao kako je teška zlikovacka ruka. nije on. ili je cuo o meni samo najgore. Sve sam domišljao sam. Ali. Doduše. a udarac po glavi dobio je besplatno. ne vjerujem da je zaradio cijelog života. Prvo joj je palo na um da se zabrine: Da tebe ne upletu? Ko da me uplete? Šta sam ja kriv? I kako da me upletu? Ne znam ni kako se desilo. i oprati ga svake sumnje. Onda je dizdar? Njegova mala plata i dosadna sluzba. jer šta je jedan jaci udarac i nešto teza glavobolja prema sreći koju je tako platio! Ovoliko koliko je vjerovatno dobio od Osmana. Onda je priredio veselje u Zajkinoj mejhani. kad je ustao. Ali. Igru igraju veći od nas. kad bi ga zaboljela glava. a lezao je nedelju dana. Daj boze. A razmišljanja se lako odrekao. i zato što se sjetio kako je cijelog života mislio uzalud. jer nikad ne smije napustiti tvrdjavu. sa sejmenima koji su cijelu noć nailazili i castili se. Ovaj put nisi u pravu. ili zlikovce koji se niceg ne boje kad treba da dodju do novca. da okuša ono što su svi ljudi cinili. ozenio se mladom udovicom bez djece. Ali ga više nije boljela glava zbog drugih stvari. s Mahmutom koji će sve pričati. vjerovatno je želio da otmica bude ubjedljiva. Svi to mogu potvrditi. ili su naplatili ko zna kakav dug. Nije morao znati ljude koji će doci. a ja sam joj ispricao sve što sam znao. i mogao je pristati na sve. i mogao je baš te noći ne biti na kapiji. i prezrivo. zahvaljivao bogu što se sudbina jednom u životu i njega blagonaklono sjetila. s pijanicama. zato što mu zaista nije potrebno. zahtijevao je da ga otmicari udare. zašto su ga udarili onako krvnicki? Da li im ruka ne zna za malo. koga je potplatio u tvrdjavi? Strazara? Ali strazar nije vazan. nikoga ne bi smio pustiti bez dizdarove dozvole. Jesi li siguran da ti ne može biti ništa? Siguran sam. A mogao je i da se ozeni. mada se svako cudio što je njegov stric krio da ima išta. malo. Dogovarajuci se s Osmanom. manji placaju. i kao da me nikad u životu nije sreo. u kojoj je zivio kao i zatvorenici. stare ratnike. i kad je bilo vlazno. s velikim društvom. možda ne bi pristao na ovaj posao. kad mu je umro stric i ostavio mu neko nasljedstvo. da ga podsjeti da onu srecnu noć. hrabre a siromašne. i sigurno je govorio iskreno da su mu bili nepoznati i da ih nikad nije vidio. a bilo mu je krajnje vrijeme da shvati kako se ne može mnogo zaraditi pošteno.Pogledao me oštro. koje su ipak vaznije od glavobolje.Odakle bih ja znao? Zašto mene pitaš! Vidio sam koliko sam zaista glup. da mu plati za toliku poštenu sluzbu zemlji i caru. ili razbojnike. dizdar je jedva glavu izvukao. a i da je bio. i ostao je od sumraka do zore. s pasvandzijama. Tijana je u dvorištu cula o Ramizovom bjekstvu. glava ga je boljela kad god bi se naoblacilo. ko zna kakve. stekao malo imetka a mnogo djece. . koliko da se može opravdati. Samo ti nikome ne pričaj to što znaš. sigurno su dozlogrdili starom ratniku. . ne baš prejako. I stavljajuci isjecen sirov krompir na celo. ne. ili su zeljeli da dokaz bude što ubjedljiviji. Šehaga je dao pare. i obradjujuci posnu zemlju a naslanjajuci se na plodnu zenu. a što on nije mogao. s noćnim sovama. ako bi mu pristojna nagrada omogućila da se riješi tvrdjave. I kad bi poceo štogod da misli. ko se može zakleti da zna sve o ljudima? Kupio je malo imanje kod Kozje cuprije. Poslije nekoliko mjeseci dao je ostavku. ili hajduke iz šume. A možda i bi. a Osman je platio ljude. veći igraju. i prisitao je. i koliko sam im nedorastao. Ali. sa sviracima. kao neprijatelja. tek. Ne. ako bi nekome palo na um da posumnja u njega.

želio sam da ga sklonim s puta: Dopao ti se taj hajduk. On ne sanja. proljetna kiša. Znao sam ponešto o junacima. Samo je on to mogao uciniti. Možda je izašao. Da su otmicari slucajno stradali. ne obazire se ni na koga. ali o ovom gradskom hajduku nisam znao ništa. Nikome ni na pamet neće pasti. Ali zašto je ovo učinio? Sve je smislio. On je vjetar. kukavicama. slušajuci kako pekarski radnici. i slijedi samo svoju zelju. Nisam mogao da spavam zbog Ramiza i zbog Osmana. već budan. a sve se dešavalo kako je on htio. Ako bi otmicari bili uhvaceni. da ucini nešto neobicno i opasno. ne brani se već napada. ostajalo je nedovoljno i sakato. Sve što sam o njemu mislio. noću sam se dugo prevrtao bez sna. uzivanje. Hajde.. da me varao. kao da je duh prošao. zaklonio se. pustolovina. smijuci im se i navodeci ih na pogrešan trag. poslije. da bi uzivao u zbunjenosti tragalaca. pametan je da smisli sve što mu treba. a ne vjerujem da bi se zrtvovao i za koga. ne želi već uzima.Izgleda kao hajduk. da svrši posao koji mu je dao Šehaga. lopovima. a onda mu ni Šehaga ne bi pomogao. Nije izveo Ramiza iz tvrdjave. drugi uzmu od njega što mogu. i kako vjetar duva s Trebevica. otmicarima. i ide svojim putem koji ne vodi nikud. i svi će potvrditi da nikud nije izlazio. uzima od života što mu se svidja. kao priroda.Nisam lud. zašto bi se izlozio opasnosti? A poduhvat je zaista opasan. Život je za njega radost. zaštitio. on zivi. ide kroz život. Tog prvog bajramskog jutra probudio sam se dockan. stotinu ociju naveo na sebe te noći. On radi ono što hoce. Ali je istina. Tako je mislila i Tijana. Zašto je pristao? Sam nema ništa od toga. Nisam htio da joj to kažem. ne luduj. Ni na kakav trag! U mrak. i ostavice društvo. Bio sam uvjeren da se šalio. njemu bi bilo svejedno. Onda se sjetila Osmana Vuka i pocela da se divi: . Jer traga nije bilo. plašljivim cinovnicima. Možda se upustio iz prkosa. pjevaju. što on dopusti. siledzijama. Pocece da pije. podnevno sunce. sujetnim pisarima. uvrijedilo me njeno oduševljenje. Nije se ni maknuo iz mejhane. a površan da bi mislio o razlozima i posljedicama. sigurno bi ga otkrili. kad je rekao da će se te noći veseliti. ali je sve ucinjeno po njegovoj zamisli. Ko je onda? Ne znam. on čini svoje. sanjarima. On misli samo na sebe. i zedan svega. zbog nemirna duha. Samo zato što je rekao da si lijepa. Pobunio sam se. On sluša samo svoju misao. . Cijelu noć je pio. I opet će se vratiti. pa se opet vratio. i uvijek se moglo pobiti drugom mišlju. Baš me briga! A otmicu nije on izvršio. On to kaze svakoj zeni. mladic ga se ne tice. nije ni poznavao Ramiza. sve do zore. sigurno pijani.

prisilivši me da odgodim početak. Cak se i nasmijao. . jedinog od čovjeka u tom trenutku noći. prije svega. i opet o Osmanu Vuku. Osman i Ramiz. srećan.Odredjivao sam vrijeme kad će Osman doci pred tvrdjavsku kapiju i. . Je li Osman izlazio? Ne. . ni za koga. i odmah. Mahmut je klimao glavom. sve tuzniji. . niti ga se mnogo ticalo. zamišljajuci stotinu prepreka. a ja sam tonuo u san. junaštva. samo sjenku dvojice hrabrih konjanika. kakav je čovjek. samo što je predahnuo. znam. ali ga momci nisu pustili. nikud nije izlazio. Sad je vrijeme.naredio im je. a on je cijelu noć presjedio u mejhani. strke. Kad sam se probudio. necija pjesma. odnoseci sa sobom s ovog svijeta. Pogled mu je zamišljen. ucio je Salih Tabakovic. izdvajali su ovu noć izmedju drugih. ali ga se i to malo ticalo. odlazeci u noć. zbog nekog uzasa koji je samo on znao. ali je baš tada izašla da primi dvije korpe djakonija koje su donijeli Šehagini momci.Ili si nešto tuzan? Tuzan? Šta govoriš? Zašto bih bio tuzan! Čovjek može da bude tuzan poslije velikog veselja. lebdeci na oblaku. strah nad gradom. postajao sve čudniji. gubeci se u tami. Jesi li umoran? . ali su iz te guzve. tama. možda zbog neočekivane paznje. došao je Mahmut. kakav prijatelj. krikova. prije nego što je Osman uspio da išta ucini. i vjetar što je jecao. pričajuci i ponavljajuci ono što je već rekao. Šteta što Tijana nije to cula. s priznanjem. Može. Strazar je viknuo na uzbunu. na prazninu zivljenja. koju se nisam usudio da rasplicem. Korpe je vratila. vice u tamnu noć svoj strah i izgubljenost. na smrt. da pokaze kako je veseo. kao što je Šehaga pio. ponoc. nekako izlazili. A onda sam saznao da je otmica izvršena! Samo što sam doruckovao. i nastavio da priča. bez prelaza. Sad ce! Ali su se tada na ulici javili neciji glasovi. u oba! Ucinilo mi se da je. kao da jauce. glas tih. ili ga mora savladala? Od toga casa u mom polubudnom mozgu pocinjalo je da se splice zamršeno klupko opasnosti. sasvim. i ovaj cas izmedju ostalih. rekao da je jutros išao da cestita Bajram Osmanu. Kud bi izlazio? Zbunio me. cudno. U ponoc sam cuo ezan s Begove dzamije. vjetar. O veselju u Zajkinoj mejhani. Da li će Osman udariti halkom na teškoj kapiji? Pretrnuo sam od tog zamišljenog zvuka. Zavijao je kao pas. a cinio je to desetak puta godišnje. u nevrijeme. kad smo mu rekli. u naletima. Ništa nije znao o Ramizu ni o bjekstvu iz tvrdjave. ga. Taj prestravljeni krik.rekla je zbunjeno. puste ulice.Kazite Osmanu da je došao Mahmut Neretljak . Bilo je vaznijih stvari o kojima vrijedi misliti. . pomicao ga dublje u noć. zdjele ostavila.Poslao Šehaga . prece mu je bilo veselje. jureći na konju. podsjecao je ljude na nesreće. Je li strazaru javljeno za njegov dolazak. kako su se poljubili u oba ohraza. Strahovao san za Osmana cijelu noć. u gradu je usamljeni čovjek vikao svoj strah u mracno nebo. Pa sam se opet vracao na početak. u tvrdjavi su se upalila svjetla. Ali nisam.Sigurno se Osman sjetio . uzbuna.rekao je. sjetio sam se da Osman sinoć nije ništa učinio za Ramiza.upitao sam. nekoliko puta je ponovio kako mu je drago što se upoznao s Mahmutom.

ništa nije izmislio. ako ima malo ponosa.I da znate. zeljno topline. i uskoro se vratio. Zao mu je. sve ću reći Osmanu. Ljudi su ulazili na cestitanje. Pokušao je još jednom. nazivao prijateljem. iz zavisti. i poslao bi ga do djavola. Zar će cijelog života ostati dijete. I kud baš da naleti na Osmana koji ocarava ljude. iz neprijateljstva koje sluzincad osjeća prema svakome.Vi ste bezobrazni. nije kriv. drugi krvari. da je zaboravio prijatelja. vladar života. ali nije dočekao.Jedan momak je otišao. cuo je Osmanov glas negdje iz kuce. Sinoć su postali prijatelji.veli.izgrdio ih je razljucen. i ne znam da li da ga zalim ili psujem. Pece ga daleka sumnja. iz zlobe. do juce mu je mogao biti samo san. to bi prvo palo na um. Otjerali su ga. već prijateljstvo. . Ali Mahmut je zaludjen prividom i svojom zeljom da stvarno bude ono što mu je drago.Kako nema? Eno. vi ste takvi i takvi . nije kod kuce. Neka zna kakve momke ima. i koristi se njima. lupezi! Hodao je ispred kapije. . zaboravi! Smiješan je i zalostan. . dodji sebi! Ili: jadnice. . i ceznuti da ga prihvate ljudi do kojih ne može da dopre? Mi mu nismo dovoljni. s rukom na prsima. nisu ga pustili. Osman ga je grlio. . hodao ulicom. nije mu se ucinilo. . ali nije mogao da ga vidi. Mahmut prebijeno mace. glas mu cujem. Vratio se. provjeravao sjećanje. izvinice se.rekao je zabrinuto. momci su ih sacekivali. Samo Osman nije kriv! A svakome ko nije zaludjen. objasnice mu.Nema Osmana . ali šta može. makar je i odbijao. Šta se to jutros desilo? Uvjeravao je sebe. ukocio se od hladnoce. ojadjen zbog drskih momaka. i mnogo su se ogriješili o njega. A nije mu potreban ponos. cak ni prijatelje njegove ne poštuju! Uzalud. valjda se neće naljutiti. Jedan ne pamti. drugi ne zaboravlja. sve je zaista bilo. nisam se prevario. zaista je tuzan. ali me nije prevario. Ne vidi da ga je Osman otjerao! Nije htio da vidi. Šta da mu kažem? Ludo. svojom sirotinjom neprestano ga podsjecamo na njegovu. Cak su ga gledali podsmješljivo.Samo da se Osman ne naljuti . Jednome je svejedno. A jutros ga momci nisu pustili da prijatelju cestita Bajram. Eto. Blistavi Osman. . u oba obraza poljubio. Osman će misliti da je neuctiv. čekao da vidi Osmana. Otišao je toboz veseo. odbacujuci ih kad mu više nisu potrebni! Osman je hladna pecinska stijena.Nema.

Na kucnim vratima sam sreo Osmana. bez mene. Ni on njih ne voli. i najćešce laze sam sebi. Jer. poljubivši ga u ruku. cetvrtom ni traga! Najbolje je da svoju ljutinu oduši sama. . kao Mahmut. bice mu drago. gdje je sklonjen? Odgovorio je bez osmijeha: . skrivajuci šta misle i šta stvarno zele jedan drugome? Prišao sam.Nisam mu sinoć učinio uslugu . ali dolaze. nezgodno je da ne odem.Hoce li dugo tugovati. ili mu je svejedno što me vidi.Hoce li momci. neću tugovati kao Mahmut.Odakle bih ja znao! Zašto mene pitaš? . Šehagu sam sreo u hodniku. upravo je ispratio kadiju. . da li bi se ovako ljubazno smješkali. . Kod Šehage je bilo mnogo svijeta. pomislio sam. i pred tobom zatvoriti vrata? . i izašao bez zurbe. i ne znajuci to. Mislio sam da ćemo se poljubiti u obraz. kuca je puna i ziva kao han. šta je s Ramizom. Racunao sam. Ili primam privid za stvarnost. Ako misli tako.Lud je. ne zeleci da me odvoji.A koga da pitam? . da ću tako uciniti ono što je red. kao jednaki. kao Šehaga. valjda se navikao na razocarenja. onda je to ljubav. ali sam po ukocenom drzanju osjetio da ne želi prisnost sa mnom. naše je ipak drugo. Ako tako misli. Znam kako mu je drago! Sjetilo sam se i nasmijao u sebi. ispracao je Zafraniju. Napravio se da me ne vidi.rekao sam Tijani kad je Mahmut izašao.Šehaga me pozvao.) Upitao sam. ne govoreći to. da pokažem kako njene riječi nisam shvatio kao uvredu. čovjek je nepopravljiv.E baš crkoste za njima! Kako vas nije stid! Nisam htio da pitam ko su to oni. sve što nije ona. kao Osman. da mu cestitam Bajram.odsjekla je ljutito. munje sijevaju. i drukčiji odnos nego medju ostalim ljudima. . svejedno što nismo. i umriječe lud . A možda su oni svi koji su izvan ove sobe.Treba li sad da placem što ga je Osman istjerao? Eno mu zene kod kuce. (Uzalud. ali srdacno zahvaljuje na posjeti i poziva da opet dodju. onda je to uvreda. s uzivanjem: kad bi znali da se sinoćnja otmica desila po Šehaginom naredjenju.upitala je zubato. Možda hajduci. Primio sam ovo što mi je povoljnije. a izbjeci ću da se na mene neduznog sruci oluja. zato sam rekao da idem do Šehage. Možda zato što je medju nama vazna tajna. Ne. . vidim. što ne sjedi s njom! Na tri coška je danas. možda bogataši. kad je ostao sam. cestitao mu.Nikog. ili će uskoro zaboraviti? Život mu je duga niska prevarenih očekivanja. poljubio je u obraz. . . A ako me i ne puste. Zar njemu svi dolaze na noge? Ne vole ga.

Zar ne bi bilo korisnije da se pretvori u magazu. oni su izvršili hrabro djelo. koji bi za novac mogli iznajmiti tudju hrabrost jer svoje nemaju. šegaceci se. javno se vrši nasilje. one se pripemaju dok mi slabašni spavamo a kad se probudimo. Zar nam uvijek moraju pokazati da su viši od nas? Sjedio sam namracen i srdit. zato ih i ne puštamo lako iz usta i iz srca. Ovo je drugi svijet. Zastidio sam se i naljutio. Nisu ni na strani svojih pretpostavljenih. smiješno. stara je. Ucinili su. Ne tice ih se mnogo Ramizovo bjekstvo. ne bi mogla onako snazno udariti dizdara po glavi. a nisu zato što nikakvu korist od toga ne bi izvukli. kako se piše pismo dizdarima. on o tome ne može ništa reći. dobre ili rdjave. ali mi nisu izgledali suviše pošteni. javno se pokazuje spoljini izgled. Sve je kod njih tajna. Oni djeluju i zaboravljaju. sad je han na raskršcu. sirotinja koja ga je slušala u dzamiji. u ime svoje sposobnosti. Nekad je bila sigurnija nego grob. ali je to mogao reći drukčije. otmicu nije izvršio niko. Mladji i nevazniji. Mi ne ucinimo mnogo ni malih a kamoli velikih djela. A imao sam i prećih briga: mislio sam na Šehagin odgovor. Drugi je rekao da je tvrdjava postala nepotrebna. Svratiš. manje uvredljivo. da likujemo nad bezobzirnim ljudima? Zaista. u ime koga se naredjuje. kod nas tajni nema. već otvorenom silom. u tvrdjavi je sve besplatno. Možda se po tome veliki svijet i razlikuje od nas. suviše je glupa za to. zar mi to nije dovoljno? Učinio sam više nego što sam mogao i u snu zamisliti. poceo sam da slušam razgovor mladih cinovnika. A bogzna koliko oni imaju svakakvih djela i svakakvih tajni.Pa se osmjehnuo. Ništa znacajno se ne može uciniti javno. ali nisu na Ramizovoj strani. Javno se laze. Ni tvrdjava više nije tvrdjava. moje glupo. ništa ne bi istrunulo. i slušao razgovor koji sam jedva razumijevao. Ja sam ponosan i oduševljen zbog hrabrog djela. ne bi se mogla lako prerušiti u stasitog sejmena. a sve je suho. Razlika je samo u tome što se u hanu sve placa. šta hoću još? Da pričamo o dobrom čovjeku. malo posjediš. Zašto bi onda ucinili nešto protiv sebe? I tako. Priznajem. rekao je jedan. narocito u ovom casu. naljutio i na sebe i na njega. naknadno. kad se sve uzme u obzir. svejedno mi je. i to otklanja svaku sumnju od njih. javno se govore velike riječi. Možda ima pravo. kao Mahmut. Vazne stvari. Govorili su o sinoćnoj otmici. i šta treba o tome pričati? Mi prosti ljudi volimo da sladimo i prezivamo ono što dozivimo. jer se sirotija ne sluzi lukavstvom. cine se tajno. Moje se uvijek zna. i šteta što je tvrdjava visoko. i cute. Treći se pitao: ko je mogao izvršiti otmicu? Ne vjeruje da je Ramizova majka. da se divimo sami sebi kako smo ucinili dobro djelo. cudimo se: odakle to najednom! Kad sam se umorio tim naivnim mudrovanjem. Nisu ni bogataši. a nevaznije ne treba ni zatvarati. njihovo je mudro. odmoriš se. kao taj Ramiz. A ako je izvršilo nešto. ne bi mogla onako dobro jahati. jer se u nadnaravne sile ne razumije. vazniji krivci mogu izaci kad god hoce. zastidio zbog sebe i svog glupog pitanja. Ako bi neko pomislio da je umiješan neko ko zna kako se krivotvori pecat. ne treba pitati. manje oporo. kad se zrelo razmisli. odspavaš ako hoćeš. sveteci se i njima i sebi. jer je Ramiz najgore govorio protiv ljudi koji to sve znaju. i uveo me u jednu sobu. Ismijavali su njihovu nesposobnost. kako se naredjuje. pa se teško popeti. i gotovo! Ucinili su. na brijegu. stotinu ušiju može da cuje. Srecom. opet bi pogriješio. Nije to ucinila ni. Bili su to pametni mladi ljudi. Šta ću ja ovdje? Zašto nisam cestitao praznik i odmah se vratio? Nagovorio sam Šehagu da spase Ramiza. za krompir i za zito? Prostora ima mnogo. kojoj se ne dopušta da . pa izadješ kad ti dosadi. medju mladji svijet. a baš bi bilo lijepo svratiti kad se umoriš od poslova. dalek i nerazumljiv. a znace se i kad ostarim.

dok te ne smijene. jer bi se valija tako oslobodio preteške obaveze? E. i na sudu ovjerenu. to je ono. ko zna već koji put. kaze. valija zato što mu se ne vraca. lijepo se. ali nije ovo. ovi će i to zabraniti. Ili se boje guzve i promjene. Valiji ne treba mnogo da bi ih uzeo na zub jer. Veliki je rasipnik.A vodili smo i zanimljiv razgovor. koji će svojoj gladnoj zelji za prestizom dodati sve što nauce od starijih. i muftija. bog je blagoslovio! Tako je uvijek. . iako ih stomak zaboli kad ga vide. znaju da će i danas ici. A znam. Kadija ostade duze.Šta je to. Pored Osmana sam prošao. potvrdjenu svim pecatima. Sve sam ih stavio da sjede zajedno. . A oni sjede na seciji. što svi moraju doci Šehagi na noge. A dolaze zato što ga se boje. Bez duga bi valija bio jak kao grad. Umiru od straha da im ne naškodi. zelen. . pa je teško ne uzeti.upitao je. Ko sve nije bio! I kadija.Ah. i zna u kakvom kolu igra: lijepo je uzeo potvrdu od valije. ponudio mu novac. Da oni imaju pravu vlast. Obojica tvrde da su prijatelji. zbog Zafranije. oprosti. ni košcicu nam ne bi ostavili. O vracanju duga ne govore ni valija ni Šehaga.Bio je s tobom sinoć u Zajkinoj mejhani. Prijatelj je drugo. može toliko da ih sigurno groznica trese kad na to pomisle. pa ćemo zivjeti vedrije. ali lakši za sto kesa dukata. pohlepa je čini snošljivijom. ali nisu. Spasava nas njihova medjusobna mrznja. cutke. tako im treba. . što se ne bi oslobodio! Šehaga je pametan.Kakvog Mahmuta? . kiselo se smješkaju. Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotme. I valija njih. Sadašnji nam dozvoljavaju da budemo nezadovoljini. dize se. Ramiz ne bi izašao iz tvrdjave. da ljudi ne vide šta je medju njima. Znaju da je juce bio kod valije. pa mu se ljubazno smješkaju. pa ode i on. Sadašnji tuku. a drugo. Nije to receno.A što nisi pustio Mahmuta u kucu? .Znam.Ne budi dijete! Nisam htio da te vidim. ponešto cak i govore. a valja zivjeti i kad te smijene.dodje do izrazaja. jer njihova visi o koncu. Kako se Šehaga ne boji da bi mu baš taj dug mogao doci glave. Dzaba. ne mogu ti reći koliko sam se nauzivao! Uziva i u tome. jer je nezadovoljstvo najveća nesreća. ali se podrazumijeva. i Šehaga mu se našao pri ruci. na bajramsko cestitanje. za kratko vrijeme je uzeo sto kesa dukata! U što je potrošio? Prvo. onaj! Pa šta ću s njim u ovoj tarapani. a to je citavo bogatstvo. jao si ga nama! Da su slozni. pa radije ostaje s manje dostojanstva a s više novca. nije ni potrošio. a svako zna šta je medju njima! Muselim ne izdrza dugo. tako svi mrze valiju. Cudo je kako niko na polozaju ne ocuva poštenje. proguta pljuvacku. opet. Veliko je njuškalo. Po tome se vidi kako je novac koristan. Šehaga veći nego što jest. I nije oskudijevao. i klisinu prvi. jedan uz drugog. i ocuta. Dolaze s lakim tovarom. pojeli bi nas. Šehaga zato što mu se ne isplati. Valija je duznik Šehagin. kako se oni medju sobom mrze. ovi će kastrirati. . ili je polozaj takav. i svugdje. i defterdar. . Šehaga može mnogo. vracaju se otezali. da će valija isplatiti sav dug u korist . i izašao iz sobe. osigurace nam lijepu buducnost. kažem sam sebi. . Ovi mladi starci. ovi neće dopusititi ni to. troši mnogo jer je lako dobio. Baš da vidim šta će biti. iako znaju da ih Šehaga ne trpi. ne vidiš me? . ako boga znaš! Vidiš koliki je svijet. Sadašnja vlast nam dopušta da placemo. Boje se Šehage zbog valije. ne pogledavši ga. a došao bez para. s citavim karavanom. doduše. pa ostali ljudi nekako izvuku zivu glavu. mrze se i grizu kao bijesne kucke. Poslije su i pošteni. Da nije tako. pa ćemo zivjeti srecnije. nema prijateljstva medju mocnima.Ni ti mene nisi vidio. u sebi. jer ako je vlast nevolja. Je li Šehaga prijatelj valijin? Ma jok. on ne zna šta je. smijuci se. jer je s tim dugom valija manji nego što jest. Znaš li šta sam ga upitao? Kako im se mogla desiti ona bruka u tvrdjavi? I kud da dignu toliku dreku oko Ramiza? A on me samo pogleda. a ko zna šta se uz cestitanje može još reći. i muselim. odnijece tamo odakle je i došao. da ne oskudijeva. Da ne bih rekao štogod što ne treba.

jer ni oni ne znaju da se može zivjeti drukčije. svega. šljapkajuci razgazenim cipelama po mokrim krpicama snijega. od manjeg. kakva muka. Onda niste baš veliki junaci. Njima je stalno u mislima onaj drugi. ali bez mrznje. Kakav je život tih ljudi. od krivog koraka. A meni je u mislima žena koju volim (zašto je bila ljuta?). Gledam oduševljeno. dugo. od sjene. i u srcu djetinja radost zbog prvog snijega. Vidimo ih u snazi. za ljudski život u miru. beznacajna osjećanja. izracunavanje svakog koraka i svake riječi. kakva danguba! Kako malo vremena i mogućnosti za obicnu ljudsku misao i osjećanje. od pametnijeg. koga ne vole i koji njih mrzi.Kuda si pošao? . i ucinice sve da ga zakloni od svih opasnosti. da ne zna gdje mu je glava. ako se Šehagi štogod desi. . a ne znamo za njihovu tjeskobu. . bez straha. da me svojom bezazlenošcu odvoje od njihova mraka. . Ulicom je išao Mahmut. A može! Bez hljeba ponekad. od drugog.Više ti i ne treba. Vidiš. svejedno kojim nacinom i razlogom. od većeg. od svega. kako pada u gustim pahuljama. u moci. spašce ih muka samo smrt. od tajne. Kaze da mu je zao. naporno razmišljanje o mogućim potezima protivnika. A štite li ti dukati i tebe? Štite. od mraka. Toliko je svijeta u kući. Ja sebi mogu da dopustim luksuz lude misli.Nije više u tvrdjavi. Pa ko je rekao da smo junaci? I kome je danas do junaštva? Upitao sam i njega što i Šehagu: gdje je Ramiz? Nasmijao se: . u sili. za strah od svega. Obojica tacno znaju šta to znaci. . mnogo si mi rekao.vakufa koji bi nosio Šehagino ime. od iskrene riječi. .Goviorio sam s Osmanom o tebi. neodgovorne riječi. od pakosnijeg. od vještijeg.Nikud. Tako su pozajmljeni dukati postali cudotvorna hamajlija koja ga cuva od zle kobi. Izašao sam s mucnim okusom Osmanove priče o mrznji. Hodam. I pripremam se. polako. Beznacajne misli. a koliko sam od njih bogatiji! I javile su se zato. izgleda. istina.E. svega! Zar je onda cudo što su zli! Da li bih se i ja upleo u te djavolje kućine da sam kojim cudom pošao njihovim putem? Sigurno! A ne bih ni znao kakva me nevolja snašla. bezrazlozne radosti. kakvo prezanje bez predaha. I stalno su u ratu. poznati i nepoznati. snijeg. i onaj mogući. za pomoć medresi i knjiznici. koji im sprema zamku. jakog osjećanja. bez stalne strepnje. od sebe. kao da nikad nisam vidio. za brigu i o čemu izvan sebe i svoje ugrozenosti. od svjetla. Uvijek imam vremena za sebe obicnog. bjelinom pokrivajuci grad. još kako. pa valija želi dug život Šehagi koliko i sebi.

i ne zbog kucne slave. paucinasta sreća. rekla je ledeno. sutra? . ni sutra te momci neće pustiti u kucu. bez razloga. sve svoje znam i drzim. skriva od mene nevolje. i ne bi se cudila kad bi cula da imam ljubavnicu. pazljivi samo u početku. Ja se nisam odrekao nicega svoga. svoje brige. tiha priča. Kao da je sluškinja. a o njoj ne vodim racuna. A kud ćeš veći razlog! Upravo se vratila odnekud sa Šehaginim posudama u rukama. ludo djetinjstvo. ne bi zalila. bogzna kuda lunjam i šta radim. dok se ne naviknu. a i ona je ljudski stvor. radovacemo se. Drugi muzevi igraju oko svojih žena. opet! . Milostinja mi ne treba. A šta ja njoj cinim? Jesam li je gdjegod izveo? Nisam. nicim. imam svoje društvo. dugo ćemo hodati ulicama koje će snijeg zatrpavati. zaturila sve na što je navikla. isplakala se sama. Sigurno da sam dobro ucinila. ja na njoj i u njoj ne vidim ništa.Kako bi bilo da sada odem? . Ja izlazim.To nije milostinja . Nikolj-dan. a sve zbog mene.rekao sam mirno. ugadjaju im. i što se mene tice. Ali ćeš makar zivjeti u nadi do sutra. a u srijedu je presjedila sama. Dobro si ucinila. Moj Mahmute. nigdje. (sve već znam napamet!). Uspio sam da ga upitam samo to što ti kažem. svaku sjenku kad predje preko mog lica. Muškarci su grubi i sebicni. bez razloga. cak i svoje neraspolozenje. ali i ona je kriva. Pa bar da to vidim. Jesam li je iznenadio icim lijepim za ove dvije godine? Nisam. Iako ti to ništa ne treba. izgleda. onda bjeze od kuce. I ja sam ga vidio samo u prolazu.Najbolje sutra. što smo zivi i što se volimo. zaboravila rodbinu. kao što je ona poruznjela. više je i ne primjecujem. jer ih krijem. ne volim je više. Izvešcu Tijanu. velika je guzva. Ona to ne trazi. govoricu joj koliko je volim i koliko se radujem životu. ne. Zar je nije prošlo od jutros? . Bajram nisam zaboravio. dvadeset godina je s porodicom bila zajedno toga dana. Hodacemo. kao strnjika. maze ih. . pogubila prijatelje i poznanike. vidi po svemu. I ne zna šta je toliko bogu skrivila da je toliko kaznjava. Ona to zna.Šta ti je danas? Nije joj ništa. Navikao sam se na njenu paznju. razmazila me. a ne žena. ni šta je meni ucinila da sam takav prema njoj. ali šta je meni? Uvijek je sama. Zašto nije rekla? Zar mora sve da kaze? Zar ne mogu sam da vidim? Ja se brinem o Mahmutu. kaze samo kako je kod drugih. Odrekla se svega što je bila. koje nisu njene. Danas je njen dan gnjeva. ne može vjecito razgovarati sa ova cetiri zida. Ali to ona neće trpjeti. s jedinim jedinim razlogom. . riječ ni s kim nema da progovori. smijacemo se. . o Ramizu.Takav je obicaj. a kad žena poruzni. o Šehagi. samo da ne osjetim nikakvu tezinu. Nismo mi za njih. U srijedu joj je bila slava. . san o lijepom. bez razloga. već zbog svoje sudbine.Obradovao se zalosnik. nema me po cio dan. koju je Mahmut prekinuo.Mrzim obicaje koji me ponizavaju. Ona vidi na meni svaku promjenu. i sutra ćeš biti onaj. Gdje si bila? Podijelila sam komšijskoj djeci sve što ti je Šehaga poslao. hvala bogu! I ponovo sam potrazio svoju radosnu misao. nestašicu. kao . Prvi snijeg.Nemoj. niko ne treba da joj kaze.Onda. pričacu joj o djetinjstvu. ona će svoje pozaboravljati i ostace pusta.

oduzeli joj zamah i oštrinu. sklupcana. dok sam pjenio. s bradom na koljenima. i tako sam ja u njegovim ocima ispao nasilnik. zbog nepravde. da ne prekidamo zbog njega. kud bilo. Ali moj prijekor nije zestok. Onda me voli. ludost je jaca od čovjeka. i ko sam i kakav sam. jer je našao upravo kad sam ja praskao a ona plakala. zaboga! A onda: zar sam zasluzio da me toliko vrijedjaš! Ljutito sam je podsjetio da sam joj sve pošteno rekao kad smo se prvi put sreli. pustio sam joj na volju toliko da uskoro neću smjeti ni iz kuce iskoraciti. a ostala je nelagodnost. bice sluzavka. znala je da je čeka sirotinja. iznenadjen što se i mi svadjamo. U početku mi je bilo smiješno. Kaze da me razmazila. grdi me kao da sam ne znam šta učinio. Ali to njoj nije dovoljno. bila bi ugledna i poštovana žena. kad ni svoje ne znam. Ja sam nju razmazio. a ona žrtva. grdeci nju. vidim kako me razmazila. da je pozovem na snijeg? A nisam mogao da uzdrzim. Zastao je za trenutak. Više bih volio da je bijesna. pruzam joj samo ljubav. A možda je stvarno nezadovoljna ovim životom. hrabreći nas da nastavimo što smo zapoceli. Zaprepastio se i pomirio u jednom casu. pogodjen nepravednim prigovorima. otici ce. možda razocaran što smo i mi takvi.druge zene. pa krivo. kao i ona. optuzila me za grijehe svih muškaraca. u sobu je ušao Mahmut Neretljak. mogu se tom ljubavlju zakititi kao peruškom. A možda je pozalio Tijanu. Cekaj. da je mladici gledaju? A za krsnu slavu. To nije pošteno. zar nisam mogao da precutim. ali ponizenje neće trpjeti. zbog nje. da nasmijem da je šalom prekinem. ništa sakrio nisam. a još više što sam vikao. Tako me izgrdila i za ono što sam kriv i što je zamislila da sam kriv. zaleci sebe. uvenula.) Ja joj ne mogu pruziti m bogatstvo ni ugled. pa sam lupao kao ludi Mujo u bubanj. i nespretan pokret rukom. uostalom! Znam. koju ne treba dokazivati. presjekli su moju ljutinu. i na kraju nisam znao šta govorim. I dok su iz mene varnice iskakale. prenagljeno sam buknuo. Naljutila se na nekog drugog. se se se ne . Briga nju za moju ljubav. Poslije me bilo stid što sam svašta govorio. možda zadovoljan što ni mi nismo drukčiji. a onda je htio da popravi. Nestala je odjednom. zbog ljubavi koju ne cijeni. vidi kako pada snijeg. i naplatila na meni. . Šta me se tice. i sad mogu samo da je zalim što se nije udala za trgovca ili zanatliju. i zbog opšte muške pokvarenosti. kao da se izvinjava: samo vi nastavite! I brzo izašao iz sobe. I šta hoce od mene? Kud da je izvodim? Da je vodam po Bašcaršiji. pa sam se naljutio. trepnuo zakrvavljenim neispavanim ocima. kriv sam. a otici ce. potpuno odsutna. ali šta mogu. Mahmut se spleo. i zivih i mrtvih. istopila se. treba još samo da mi stavi lanac na noge. ništa nema i nikoga nema. zbog moje dobrote koju mi ne priznaje. a onda klimnuo glavom. govorio sam. ni za Bajram ne bih znao da me Šehaga nije pozvao. okrivila me zbog poroka djedova i pradjedova. Sjedila je na sanduku. kako mogu znati.Izgleda da me više ne voliš . (Iz mene je govorila srdzba a ne razlog ni pamet. Pa: šta ti je. Ta njegova smiješna zbunjenost. a što svi cine.rekao sam prijekorno.

Svega. I ja sam se bojao njene trudnoce i njenog straha. govorio sam šta bilo.šapnula je u pod. možda. Onda je nešto rekla. nikako lošije. i ne mislim da sam nepošten.- Kamo sreće da te ne volim . Sjeo sam do nje i zagrlio je. sve zene se boje. Može biti samo bolje. . njezno. Sad je drukčije. i nisam joj rekao svu istinu. jedva se pokrenuvši. I na to je ocutala. .) Kad je prvi put nosila. zaista nesrećna. i grubo. Ne mogu ti reći koliko sam tuzna. Ona mi je vaznija od svega. zivimo mirnije. Nešto je u njoj jace i vaznije. da je umirim. pričekacu da nam tijela postanu bliza. pogadjam. Ali sad sve cujem. Glas joj je nesiguran. zamorena svejedno cime. pun uzbudjenja. rekla bi mi. Zao mi je. eto. i moracu se. sigurno. ali me prošlo. rastuci? Hoce li je darovati bolom i mukama! Hoce li je hraniti sumnjama i crnim slutnjama? .Ne znam. Šta se to s njom desilo? Zašto sam bio tako grub? . zbog misli koja luta svojim unutrašnjim prostorima. Udaljili smo se dok smo vikali. To je zbog trudnoce. rekao sam. nije najbolje ali nije ni loše. (Nisam znao da li se zene boje. ne mogu da je gledam tako izgubljenu. ali zašto mi nije rekla ranije? Zašto je krila kad zna koliko ću se obradovati? Htio sam da je umirim. Pa šta ti je onda? Tuzna sam. Ponio sam se ruzno. duboko nesrećnu. Nije odgovorila. zaista tuzna. zbog neke misli bez krila? Razumijem tugu zbog onog što jest i što može biti. nije se okrenula da pogleda. Nisam razumio. .Trudna? Stvarno? Klimnula je glavom. jedva cujan. kunem se.Cega se bojiš? . Osjećao sam je utišanu. Šta će joj donijeti taj drugi crvic. glas joj je suviše tih. neću više ponoviti ludost.Bojim se. izgleda. Ništa joj se nije desilo. Zbog cega? Slegnula je ramenima. da je ne uznemirim još više. .Mislio sam da prošetamo ulicana. Njena osjetljivost to nije mogla podnijeti. nismo svi isti. zbog nesigurnog trena. Sad cutim. život nam je bio tezak. I ja sam kriv za ono prije. Sve je bijelo. navikavati na tugu bez razloga. Nekad mi se cinilo da je nepošteno cutati. Zbog nje. s razlogom koji se ne vidi. sva mi je briga i sva sreća.Hvala bogu! Dacu ti muštuluk za tu vijest! . Ali. zbog prošlosti. Dobro. tuzna svejedno zbog cega.Šta to šapćeš? .Jesi li vidjela? Snijeg pada. zbog sjećanja. Kako onda može biti tuzna nizašto. . vaznija mi je cak i od poštenja. Zašto bi se bojala.Izgleda da sam trudna.

. zbog njene tajne i moga lakog kajanja. a vikali smo. ako ne i odstranila. optuzujuci mene za svoje muke. i osjećajuci se zaista usamljena. ugodno osjećamo toplinu tijela koja postaju sve bliza. samo sad možda teze nego prvi put. pored prozora praminja snijeg. zbog tajne zacinjanja tog novog bica u njoj. mnogo je volim. zbog straha da se ne ponovi ono što je jednom već bilo. vrelina pekarske peci je samo naša. na zalost. S pravom. možda i ne znajuci pravi uzrok. Ali svejedno. sav grijeh je na meni. jer je skriveno i nepoznato. bar umanjila. Ona nije kriva. da nam bude ljepše. oprostili smo jedno drugome teške riječi. Ko zna koliko se mucila misleći o onome što se ne može domisliti. jer su smiješne. kad je sve prošlo. zbog brige za njega i za sebe. ja na Ranmza. sama. Ona je mislila na trudnocu. jer bi ih moja njeznost. nismo više tuzni ni nesrećni kao maloprije. Prigovorila mi je. malo se stidim. sad je lijepo. da nisam bio slijep. izbacujuci nakupljenu gorcinu. iako je na njenom licu ostala tanana sjenka zabrinutosti.Zato je i uznemirena.

njeni ozivjeli strahovi su jaci od razuma. pusti to. samo sebi nepoznato. ali se polako smirivala. trudio sam se da Tijanu ne ostavljam samu. cuvao od napora. I djeluje. Predosjećam to. Zašto da mislimo o onome što će biti kroz pedeset godina? . i hrabar. Potrebna joj je moja pomoć. sigurno. šta ću poslije? Sve bi se u životu moglo izdrzati za kratko. mozak se drukčije grci. namece se.A da li bi se ti udala ako ja umrem? .Umro bih od tuge. .pokušavao sam da je umirim. Izvodio sam je uvece u šetnju. pokrenuta bogzna kakvim osjećanjem. Uzaludno je bilo govoriti razumno. toliko te volim. bol je zestok ali kratak. njena uznemirenost je znak uzburkanosti u njoj. kako ćeš ostati sam? .) . tetošio je. njena naglost je potreba da se oslobodi unutrašnjeg pritiska. hoćeš li se ozeniti? Ozenio bi se. kao da kaze: ako nazebem.Neću se ozeniti . Moc ljubavi Pun dobre volje poslije tog objašnjenja.Ako umrem govorila je. Trudna žena je drugo bice.Ako umrem. ne bi i drugi put. zlijezde drukčije luce. Ganuto je plakala zbog moje paznje. i pazljiv.Ti si najbolji čovjek na svijetu .odgovarao sam. radio i što sam umio i što nisam umio. Tako se osjećala sigurnija u mraku i u prostoru koji nije njen. jedinim lijekom koji joj je mogao pomoći.Ostavi se takvih razgovora. budi se.Zašto? Ista je mogućnost i za tebe i za mene. organi se drukčije ponašaju.govorila je njezno.abc 14. i svijet joj je tajna. ne potiskuju ih više ni stid ni volja. ne treba pretjerivati ni u čemu.Molim te. Bol za zenom je kao udarac u lakat. Smirivao sam je njeznošcu. izlazi iz zatvorenih skrovišta duše. ne šali se time! (Lice joj je samrtno ozbiljno. . koje sam poceo šalom. Prepuštena je djelovanju jacem od svoga htijenja. hoćeš li misliti na mene? . ali život ne traje kratko.Ako umrem.okretao sam na šalu. molim te . nesaznato a jako. Mahmut mi je obazrivo rekao da griješim. pretvarajuci se u dadilju najboljih namjera i najnespretnijih pokreta. . i da budeš dobar. Tijana je divna žena. i ne može ga ni zaustaviti ni skrenuti.Ne. Sve što je bilo potisnuto.Neki dan sam bio najgori. a nesigurnost radja misao o smrti. Krv joj sad drukčije kola. . . bila je uvjerena kako se već vidi da je unakažena trudnocom.Sad si najbolji. I bojim se. primoran. jer više nije mislila da je napuštena. . mnogo prije. ali opet. smijala se zbog moje nespretnosti. . Govorio sam najsmješnije riječi.Bice prije. opekao si se jednom. po danu nije htjela da izadje. .Ako umrem. bice koje pocinje da sluti skrivene tajne. a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom . po danu bi se stidjela. iako mi je smiješno. Svi se zene. ne bi ni mnogo prošlo od moje smrti. Ali. . A možda i bi. Njena ljubomora je strah od ruznoce. Ako je sad naviknem na toliku paznju.Hoćeš li se ozeniti ako umrem? . . nastavio srdzbom a završio stidom. A sve biva bez njenog uticaja. Ona ne vlada mnoštvom novih nepoznatih osjećanja. Zbog tajne u njoj. .Zar si toliko nesrećan sa mnom da se više ne bi zenio? . zahtijeva da bude uzeto u obzir. Ucinilo mi se da je po mraku radije izlazila zato što se mogla slobodno naslanjati na moju ruku.

što bolest ne umori. da joj dan pocne lijepo. pa i sad dodju po nju. po njoj. a sve zna o tim stvarima. A sigurno je i dobra. narocito ako imaju djecu. jer joj Tijanine oci kazu da je ona dobra radi sebe a ne radi drugih. Šta će reći Mahmutova žena? . radi opravdanja. muz je sud. i niceg ruznog nema u njenim vedrim riječima. Nisi kod kuce baš od jutra do mraka. iz ljubavi ili bez ljubavi. kume. ali ja svoju zenu mazim kao da je na samrti. naravno. poslušace ono što mu žena kaze. ja misleći o Tijani. A opet. daj boze da on nema pravo. cesto i odmognu. ako nećeš ti hoce drugi. neka gu nam zivi kakvi su da su! Mahmut je zmirkao kratkovidun ocima. A možda bi Tijana ostala ovakva i da sam ja rdjav. muškarci misle da je to ženama zabava. Ili je njegova žena toliko ruzna i nemoguća. Stid te da odustaneš. Trudnoca nije bolest. neće biti ni štete. on misleći o svojim nepoznatim brigama. veselo gledajuci malim ocima. muz treba da bude dobar prema zeni. žena voda. muz koji želi sebi dobro. nje. Govori li to ona o njemu? Ako i govori. Da li se stidio nas. malo strogosti nikad ne škodi. svejedno. Pristali smo. Ali. ne gledaljuca zenu i njena dva zuba što su bjelasala iz šupljine usta. E vidio bih ja tebe kad bi tu pamet slušao od jutra do mraka. Kad sam rekao. braneci se od vlazne hladnoce. A zene vole da vladaju. a nemaš koga da psuješ. muka da istraješ. Rekla bi. i naši su. ili sebe izmedju zene. to pokvari. ali ne zato što su zli već što nisu pametni. Možda je zeni lagao da smo ugledniji i bogatiji nego što jesmo. Muškarci su djeca. nekom ne uspije. jer se žena prozli pored rdjava muza. kao ljekar. cak ni skrivene zalbe. kao što je govorio. da se Tijana ne osjeća dobro. i pogriješio. Pa smo zaćutali.rekao je Mahmut rastreseno. ali mi se žena odmah dopala. zajahace me zestoko. I opet je naopako vidio. i polako trljao cjevanice. Jedva je hodala na zadebljalim nogama. pregledace Tijanu. pa je mislila da je ruzna i zla. i znacemo je li dobro ili nije. šta možemo. izašli smo i cupkali na uskoj verandi. Iako od muza mnogo zavisi. Kome to uspije. jedva disala od zaduhe. kad se sretnemo. pa će mi duša na nos izaci. bogami. znaju tacno šta je dobro za porodicu. zaraslim u salo. i rijetko kad pomognu. triput razmisle. kako odavno nije cula. Dosta mi je i ovoliko koliko jesam. jer on sve naopako vidi. bolje je ljudski nego paski. jer si sam sebe natovario. Dok je bila zdravija. i on govori onako. uopšte.casu slabosti ili oduševljenja. i uzdizala. ne znam. smijuci se veselo. ništa na njoj nije šiljato. a to. nije lako izdrzati. Zene su razboritije. A onda. pa se ustrucava da je pokaze. a smijeh joj je zdrav i veseo. cak i kad ostare. ali pametno. Ili se boji da ne vidimo kako ga žena prezire. priča. Prvo je rekla da je cesto slušala od Mahmuta kako je Tijana lijepa i dobra. mole. jer Tijana nije lijepa već prelijepa. nikad ne prenagle. a ako i neće. Ali. A koliko on vidi i zna. jedva govorila od umora. ništa skriveno. predlozio je da dovede svoju zenu. jer lakše podnose uši nego oci. Jer samo žena zna s kakvom ih je mukom nosila. pomagala je ženama pri porodjaju. da ni ja nisam rdjav. Ne znam šta je od toga istina. Jesi li je cuo! priča. lakše im s njom. Ludi su. kako bi bilo bolje a ne kako jest. Ne kažem. davno je receno. i voljela bi da je sretne svako jutro. ruzno je manje neprijatno kad se o njemu priča nego kad se vidi. boze oprosti. ali je govorila. nicim ga nije uvrijedila. ako ne bude koristi. Jer. ništa pakosno. Tijane i mene. i Mahmut je doveo svoju zenu koju do sad nismo uspjeli da vidimo. Osvetice mi se to. priča! . rekla je. kod mene će ovako ostati zauvijek. Onda nam je rekla da izadjemo malo na vazduh.

već njegova žena: . Nešto saleti Mahmut. srećan. udarajuci nogom o nogu.našalio sam se.rekla je Mahmutova žena.upitao sam zacudjen. uvijek vedre. i kucnula prstom u drvo. . Te obicne mahalske zene su pronašle tajnu spokojstva. akobogda. već si ti zabrinut. da se ispricamo.Cetvoro? . A kako i da ne vidim? Koliko sam trudnica cuvala i pobabila. ali mnogo ne treba ni vama ni nama. Ahmet je sa mnom.Šteta im je da ovo ostavljaju zimi. A dodji mi i bez toga. Ako vam usfali.Dugo se zabavila .Što se tice svadje. da predju kod nas? . srce moje. . poslije je sladja ljubav.Šta može reći. ti kcerko. Mahmute. A ni vi nama. ko od šale. pa su umirale ili ostajale. Šta kazeš. Tijana se smiješila zbunjeno. Sad smo nas dvoje sami. A i ja sam cetvoro rodila. .Nije dugo. dodji do mene. Šta me se tice šta će reći! . . zanimljive. kao da je to njena zasluga.mahnuo sam glavom prema sobi. nešto ja.Pa. ne trazeci je. Vidiš kako grije pekara. Zar nije govorio samo o kcerki? Nije odgovorio on. muskarci ne treba da se vuku po kući. . Kakav joj je izraz. Ovdje bi vani s djetetom bilo nezgodno. blista od zadovoljstva. i ona se smijala.Ne može biti bolje .htio sam da cujem još koju riječ ohrabrenja. Kad nas je Mahmutova žena pozvala da udjemo.Nije dobro. dobre su dok im ne staneš na zulj. Svadjajte se slobodno. jezicave su ali će pomoći svakome u nevolji. Kako ste s parama? . nećemo vam smetati. a lijepo im je jednostavno. sigurne. kako ih je sreća posluzila. .Onda ga istjeraj. dvoje je umrlo.Tijana se brine . Zene su ko macke. sigurno. vidim to odmah. Ti nemaš zašto da se brineš. nikad nema mnogo. Sve je kod nje veselo i jednostavno. . prvo sam pogledao u njeno lice.Dobro. Ali ona nema zašto. ni sama ne znam. kasno se sjetivši da pogledam Tijanu. Dobro.I za svadjanje nam je zgodnije. . Onda je sve dobro. nemoj da camiš sama. vedar ili lazno utješen? Vidio sam. Sve ih raduje. bajajuci. .Svaka žena se brine.Sin nam je u Mostaru. prepuštajuci sve bozijoj volji. a ti dodji! Ostala mi je u vedrom sjećanju ta odlucna žena koja se nekako lako nosi sa životom. i zasta zna svoj posao. ogovaraju ali ne zavide suviše. Nasmijala se i Mahmutova žena: . ne zele nemoguće. dolazile su mojoj majci. ponosno. i uvijek će išceprkati ponešto što je u njemu lijepo.Nisam sama. . zabrinut sam. i pogledala po našoj siromašnoj sobi: . ništa ne iznenadjuje. Stan vam ne valja? Predjite nama! Podijelicemo što imamo! Hocete da se svadjate? Zašto se ne bi svadjali! Hocete da se volite? Zašto se ne bi voljeli! Poznavao sam ovakve zene. Pogledao sam u Mahmuta. .Tijesno vam je ovdje djeco. . kad smo sami . znaju da je život tezak ali ne placu zbog toga. vidjecemo na proljece. zubate ako ih povrijediš. ponekad i ja dodjem da se ogrijem. pa znam i po sebi. Pa se sjetila. rodićeš.Dvoje je zivo. . naci će se štogod. šta ona zna? Pomagala je mahalskim porodiljama. najuravnotezenija stvorenja na svijetu. pomislio sam. uci zlatarski zanat. A ona je divna žena.Nemaš zašto. Srecom.

ili se pravila da vjeruje. onda su hladne. kad mu ona ne da za rakiju. a ne moraš mu se ni zahvaliti. da gledam vodu. i uzalud sam obecavao i sebi i njoj da je neću ostavljati samu. nesigurnost. govorila je oduševljeno. Ne znam kako to postizu. onda su mracne. razvedriti. Možda je Tijanina osjetljivost znak i bolest punije misli i zivljeg osjećanja. Sreća da je Mahmut naišao na nju. Ako su siromašne. na um knjige. šta bilo. suviše zaludno. ni šta ću sa slobodom. S tim zivim čovjekom koga nema. Kad je Mahmut ljut. Mahmutova žena je povjerovala. mada su rijetki. kako je vesela. Štedljive su. nikad jednostavno vedre. ono što se ne može izvana vidjeti. Suviše je rano osjetila bol. čovjek odabranih trenutaka. ali su njih dvije poslije toga postale nerazdvojne. kako je dobra. prohodace. i vratice se u podne. jer nisu siromašne. i da je prisili da odriješi maramu s novcem koju krije u njedrima. ispricace se. Zato što pada snijeg. Da li sam slucajno naišao na Tijanu. uglas. unutrašnjim culom osjetio. Nemam volje da odem u kafanu. neugodno zle. najćešce pronalazeci u ljudima i stvarima ono što je smiješno. izgleda. Možeš ga ostaviti i preći drugome. kako je zadovoljna. I Tijanu je zatravila.behar u bašti. Da hodam ulicama. Bol i misao oduzimaju nam bezbrizan smijeh. Jednog jutra Tijana je rekla da ide Mahmutovoj zeni. razgovori. zato što ne osjećam potrebu. jer nisu bogate. Ali je ipak prevladala razumnija misao. Odvaja se. on namjerno uzme ponešto od poznanika. kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. nije mi ni palo na um. da joj napakosti. Ali. ljudi pričaju uvijek jedno te isto. ja joj nisam dovoljan. Da idem na rijeku. Mahmutova žena je blagoslov bozji. One su kao trešnjin cvijet. Izgleda da ima ljudi. polako. Tijana je drukčija. dugi razgovori kad sve govore odjednom. Zacudio sam se što je otvoreno upitala Tijanu da li nam štogod nedostaje. cangrizave. ja cutim. Nisam više prazan. da spremi rucak. ne znam kakav sam. Možda bi mi smetalo kad bi bila tako jednostavna. Eto. one nisu čovjek sav već ono što je u njemu najbolje. potrebno joj je. Pale su mi. zato što ni od cega ne bjezim. Ona će ostaviti mene. govoreći mu gluposti. nešto će raditi. Ako su bogate. I moja majka je bila drukčija. jer bi on sve potrošio. A šta ću ja raditi? Želio sam da budem ovako slobodan. svadbeno veselje u mahali. ne vjerujem da Mahmutova žena ne zna za bol i za misao. znaju za uzivanja. neprestano u mislima za nesigurnim ocem. Boze. namirisao sam. a volio bih da saznam. Zacudio sam se. a sad ne znam kuda cu. ostace sat-dva. odvojene od svega. strpljivo će te saslušati. a on nema mogućnosti da ti odgovori išta osim ono što je već napisao. proste. neće se . samocu. razvice se samo ako nije ni suviše hladno ni suviše toplo. da osramoti i sebe i nju. možeš uzivati. ali ne znam da li bih bio zadovoljan da je Tijana kao ona. Bice manje razloga za svadju. Možeš se ponositi svojom pamecu. Cak ih ucine boljim. Tijana je rekla da nam ništa ne nedostaje niti ovdje ima šta uzeti. ili sam nesvjesno išao za majcinom slikom? Nisam znao. ali prazan i pust nisam. uvijek u strahu od otvorene šale i otvorene radosti. kahva na brdu. i neće misliti na strah i smrt. možeš razgovarati. da je tako bolje. Vracao sam zeljeno djetinjstvo. pomalo mi je i krivo. kao budala? Bilo bi smiješno. Možeš se s njim svadjati.

ne o vjecnim stvarima. I više zalim što nije drukčiji nego što se ljutim. i nadnaravni um. tajna i uzas. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. Pomiriti se s njim ne možeš. zbog svoje velicine čovjek i ne postoji za mrava. i mora da ih pusti. Uzaludno ga je moliti. ne mogu bez ljudi. A ako je tako. nesanica. Ali bog ucini da odjednom progleda i vidi. ako mu prepriječimo put. i ono što znamo i što ne znamo. Po našoj volji to se ne dešava. ne zbog mene. što se sudara s ljudima. nepoznata tama. ocajanja? Ne znamo. abc Šehaga mi je mahnuo rukom. ne znaci da ga nema. I kad ne mislimo na nju. Pomagao mi je dok je smio. da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta. da mu je velika vojska riječi postrojana iza cela. dolazeci iz nicega i nepovratno odlazeci u ništa. i nije kriv što nije onakav kakvog bih ja želio. Eto. Da li mravi zele moc? Zele li da budu snazniji i znacajniji od drugih? Imaju li svojih briga. Sve će ostati. da vidim šta zna o Ramizu. puštajuci ih da protrce kroz život. sitan i nevazan koliko i mrav u mravinjaku. Nisam otišao na taj razgovor.naljutiti. A možda je najveća tajna smrt. dosad je premalo rekao. osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna. i sam kaze: on i njegov. suviše su sitni za nas. htio je da pomogne i kad nije smio. Sacekuje nas na nekom cošku. uzaludno preklinjati. Zato što zivi. a ne znaš ništa o njemu. uvijek nespremne. uzalud tugovali zbog gubitaka. da ne bi samo bitisao. i nastavice. postoji i mimo nas. Sjetio sam se Mula Ibrahima. Ni. već po nekoj svemocnoj volji o kojoj ništa ne znamo. da je snazan i vazan. Hoce li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. uvijek spreman da pocne razgovor s tobom. gledajuci u Mula Ibrahima. ne ovim ocima. Bilo bi to besmisleno tracenje tolike snage. Trazio je samo razumijevanje. uzalud se radovali zbog uspjeha. nimalo slican našem. da može mnogo. koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. koji je pazljivo slušao). kao drvo. a sigurno jest. uzalud se nadali. rodjeno iz nekog saglasja medju njima. muka. A želi da nešto ostavi iza sebe. da mu kažem kako kod Šehage nisam ništa učinio. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem. zamišljen i ozbiljan. vidovitijim. i sve što je bilo. u biblioteku. a kamoli ih razjasniti. kakav je da je. da nešto stvori. otici ću do njega. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas. ako mu se vratiš. niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokućiti. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni pribliziti. ili cutanje. sve uzalud. što se krece. malo nezadovoljan što sam upao u ovo povjeravanje. Mnogo . a nesaznatljiv. već onim drugim. neke klime. jer je van našeg iskustva. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. samo nas neće biti. A iza te strašne kobi. jer ne znamo šta je. I izgleda mu da je nešto postigao. već kao nadnaravnu snagu. jer je neuhvatljiv za našu misao. i ne tice nas se. a kakvi su. osjetice potres ako rasturimo mravinjak. Ali. vidjece samo prst. Kod Mula Ibrahima će naci oboje. ona misli na nas. da govorim šta bilo. a on mi je najblizi. postojace i bez nas. osjetimo ga samo kad nam se u nećemu pokaze njegova volja. jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski. više nije. Čovjek želi moc (rekao je. Slušao je šta Šehaga govori. Ja ću mirno cutati. kome su beznacajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo. jer bi malo ko htio da umre. od ovoga svijeta. ne zbog Mula Ibrahima. Ako ga ne možemo saznati. zbog sebe. Srdacno će te dočekati. mrav ne vidi čovjeka cijelog. ne danas. ili grancicu. Mula Ibrahim ni to. U radnji sam zatekao Šehagu Socu i Mula Ibrahima u razgovoru koji mi se učinio zanimljiv. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici. nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima. Šehaga se prekinuo samo za trenutak. neke potrebe. Znaš kraj. nestrpljive su. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov nacin mišljenja? Svijet je postojao i prije nas. ne možemo cak ni naslutiti. a sad se treba prilagodjavati trecem. izgleda. a ništa ne možeš izmijeniti. da me pogleda. možda je neki sveopšti duh.

ili će se useliti u novorodjence. od ma cega neshvatljivog! I to je surovo. koja podstice na sporazumijevanje. i logicnije. pominjace je s podsmijehom kad se njihove duše sretnu! Da smo sami. A ako je tijelo njegovog sina i mrtvo. Ni kap vode se ne gubi. to je zahtjev za cutanjem. da se natjeraju na djela koja nikad ne bi ucinili bez prisile. Svijet je postojao prije ljudi. znaci. hvaleci mušku hrabrost. što ljudi uzaludno cine hiljadama godina. on optuzuje!) Sasvim je drukčija zelja za moc koja se sastoji u pomaganju ljudima. a ne samo po besmislu. nema više snage da se nosi s bolom koji ga grize. po ludilu! Slušao sam ne vjerujuci svojim ušima. ona ponizava i nasilnika i ugnjetenog. da se izazove strah. trazeci joj viši smisao koji neće prihvatiti. on se brani. duša je djelic sveopšte svemirske energije. Mi svoju brigu ne možemo prepustiti nikome. i manje uvredljivo. veća je nego što sam mislio. mogle biti Mula Ibrahimove. mocan. govorio je o čovjekovoj duznosti da ostane čovjek! Šta je ovo? Jedan je blazio svoju nesreću. šta se to nas tice? Neka o tome brinu bica koja će tada ztvjeti. ne znam šta bih mu rekao. za poslušnošcu bez otpora. S takvom moci čovjek nije zrno pijeska. preklinjuci ga da samo sacuva razum. pomireni sa svojom nevoljom. Ili bih. Ne može da govori o tome postoji li neko vrhovno bice. To je velika moc. povecala bi se bijeda ovoga svijeta. po mome mišljenju. Takva zelja za moci je nemoralna. Čekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sila. i koja bi zlo ucinila nemogućim. ni svome iskustvu. i Mula Ibrahim se sluzio riječima koje sam mogao očekivati od Šehage. Pa to je konacan slom ovog na izgled snaznog čovjeka! On više ne vjeruje svojim ocima. (Govori li on to o sebi i o meni. od svemirskog duha. ja sam oštecen njegovim ponizenjem? On zali. Možda bih. Jedno je zelja da se vlada ljudima. Ali me i on iznenadio. ili će ocutati. duša je neumrla. po pravu necije sile. Mula Ibrahim se slozio sa Šehagom. ali je siguran da naše ljudske stvari niko neće urediti ako ih ne uredimo mi sami. i moramo se uciti moci ljubavi. kao da spava. izgledalo je kao da su jedan drugome pozajmili svoja shvatanja. samo se mijenja. da nastavi svoje vječno kretanje. Nije ista svaka zelja za moci.je vjerovatnije. Ali. govoreći na izgled mirno. . privremeno ustupljen. Hoce li Mula Ibrahim štogod reći. ali je u sklopu nekog dešavanja koje ima svoje zakone i svoju svrhu koju ne možemo otkriti. ja sam samo slucajno slušalac. Mula Ibrahim je slušao oborene glave. šta se može reći na ovo ocajanije koje trazi utjehu izvan ljudske logike? Dok je Šehaga otkrivao svoju krvavu muku. ne vjeruje sebi ni ljudima. i zbog nemoci što nije mogao da ga spase od nesreće? Suviše mu izgleda surova. koju neće primijeniti! Tuzno je to njihovo odricanje sebe. i on je mislio o tome. Neka to bude od bogova. Ali nije govorio meni. Što se tice duše. na rodjenju. sagao glavu pred njegovom mukom. priznati svoje beznadje. i ta zla pogibija je samo nevazan tren u vječnom trajanju. nemocan. nije nevazan. kleknuo pred njega. i to nije ništa ruzno. po zlu. Jedan. da ljudi zele moc. svacije su roblje. i trazi joj razlog u volji izvan i iznad naše. a Šehaga riječima koje su. vidio sam da je pazljivo slušao. suviše besmislena ta smrt. možda i postoji. koja pobjedjuje ljubavlju. drugi je odricao svoju slabost. u stvari. placuci. uzasnut. ni svome razumu. da od života ne stvorimo mucilište. a sebi utjehu u neizbjeznosti onoga što se desilo. poklonjen nam. koja će zivjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela. Pokorni. on je ponizen tudjim nasiljem. utuceni. Ali kad je poceo da govori. Suviše je ponosan da bi se priznao porazenim od ljudi. kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi. drugi. da je tijelo smrtno a duša besmrtna. Jer. Prema onome što sam znao. Kad toga ne bi bilo. da se oni pokore. Jadan je onaj koji je to osjetio na sebi. da je to samo meni govorio. Je li to zbog sinovljeve smrti. postojace i poslije ljudi. i ne uciniti ništa da bude bolje medju ljudima. govorio je o nemoci ljudskoj. kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem nacelu.

dovoljno lakomisleni da ni o čemu ne mislimo suviše ozbiljno. Umire slab. Mula Ibrahim je sigurno želio i da zivi. jer je to samo želio a nije se usudio. A kratak život mu ne smeta. cisti kao zametak. ucinilo mu se da postojeci red čovjekovog rasta i razvitka nije pravedan. . javlja se misao o smrti. koje ne zna ništa o sebi. a da umiremo kao novorodjencad. pa oslobodjeni mladici. s tovarom snijega na glavi i ramenima. Šta bi i sa duzim zivljenjem? Šta bi sa besmrtnošcu? To je najveća nesreća koja bi ljude mogla zadesiti. ili sebe? Ili im je misao podijeljena na ono što se želi i ono što se mora? Ovako kao što je govorio. Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima. nezadovoljan zbog onog što nije učinio. ako je prljav. bez konacnog smirenja. osvajajuci radost cistog života i ljepotu ljubavi prema ljudima. s dobrim namjerama. Dva njegova pomoćnika polako su šetala ispred radnje. ziveci. I razmišljajuci. zato mislimo da su svi takvi. iako ruševina. Smrtno uplašen. . ima šta čovjek radio i ma kako zivio. Tako bi sigurno produzio svoje kratko trajanje. Ne tice ga se šta će s njim biti poslije smrti. o ponizenju. i čim potpuno sazri. natrunjena i uprljana. da polako postajemo sredovjecni. zbog mene nije htio! Sve što ucini. bez oslonca koji bi mu mogla dati samouvjerenost da je zivio jedino po odlukama svoje ciste savjesti. samo ako je cist. i veoma mu je stalo do toga.jer se teško oteti strahu i nespokojstvu zbog kratkog života i zbog nestanka u nepoznatoj tami vječnosti. jer se o tome brine neka viša sila. potpuno dotucen. stice iskustvo. Tako se lakše zivi. sve mu je divno. Ahasver je najnesrećniji medju svim ljudima. Zbog Šehage ih je poslao iz radnje. suprotno je onome što je goviorio. izmoren. da ne čini zlo. a ponekad da ucini i dobro. ocajan. bez straha ali i bez radosti. ali su mi se ucinile vrednije od svega što sam ikad cuo. o trajanju bez prestanka. a onda se sve ispriječilo ispred njegove zelje. Zgrozi se kad pomisli na život bez svršetka. spas je u osvajanju ljubavi i čovječnosti.Ovi s kojima zivimo. i u duši je ostalo samo prazno sjećanje na sebe nekadašnjeg. jer mu je duhovni život nerazvijen. Ta zelja obavezuje čovjeka i za života. Tako završava neslavno. o grijehu. u ovom kratkom preletu izmedju dvije tajne. Poslije. A nisu! Onda je pogledao na ulicu. A koliko bi bolje bilo da se radjamo kao starci. suviše se vide i osjećaju. Treba sve prozivjeti. . Misao o čovječnosti je pravicnija i ljudskija. cisto ime i lijepa uspomena. Čovjek se radja kao nevino dijete. hoce li duša istrunuti zajedno s tijelom. da poslije njegove smrti ostane medju ljudima. nezadovoljan zbog onog što je u životu učinio. izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. ne slazuci se sa Šehagom. Kakva bi to divna i slobodna smrt bila! Ali kad ne može biti tako. postepeno zaboravljajuci prvobitni strah od smrti. besposlena. sve mu je novo i svjeze. što bi bila velika nepravda prema cistom stvoru. bez ljubavi jer je besmislena u tom trajanju bez kraja. o prestizu. pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat. veoma dugo. biti poklonjena nekom novorodjenom djetetu. o mogućnosti da negdje i nekad nadje ipak neki smisao. o svijetu.Nisu svi ljudi takvi.upitao je Šehaga silovito. svemu što dozivljavamo. pa bezbrizna djeca. sacuvano u riječima koje neće nikad postati djelo. ili ce. veoma naporno. ocajnicki misli o vječnoj duši. ne znajuci ništa ni o čemu. Ali i ovo što je ostalo.A gdje su ti ljudi? . lijepo je. Misao o vječnoj duši ne obavezuje ninašto. . mada sam s nelagodnom sumnjom mislio. samo je više zla. Mula Ibrahim je odmahivao glavom. pa će se i duša okorjelog zlocinca useliti u tijelo bezazlenog novorodjenceta. kako kukavicluk i čovječnost mogu zivjeti u istom čovjeku. Zašto je onda govorio? I on i Šehaga? Da li ljudi priznaju i cijene ono što im nedostaje? Da li varaju druge. ali će se povuci da se odmara i da uziva. i lakše umire. Ne znam cije je misli iznosio. jer to najćešce nije želio. Zli su isprednjacili. gori su nego vukovi. Ali ga se tice. Rastrgace te samo ako posrneš. ili makar kod jednog čovjeka.

ne odvaja se lako od svog iskustva i od zemlje. A možda i nije slucajno. Šehaga je gledao za njim zamišljeno. Došao je zbog mene.Zato što nemaš iskustva. da kao zakon prizna ljubav. Zar je vrijeme nije nimalo ublazilo? Ili je učinio nešto nazao sinu za života. Cinilo mu se da je lakše za krivca priznati boga nego ljude. ali nema pravo. s cime se nije mucio u mnogim besanim noćima? Cutao sam i zbog njegovih ruku. da porazgovara sa svojim pomoćnicima. i sinovljeva smrt ga je zauvijek onemogućila da ispravi krivicu. Navolja je što ima suviše zdravog razuma. Osman Vuk. da bi povjerovao u cudo. . Zašto je onda onako govorio? Je li želio da svoju nemoc. o kojem je govorio Mula Ibrahim.Kazi! .Bogzna šta ga je slomilo. Zašto on tako ne zivi? . Zamišljeno su zagledane u svoj nenadoknadivi bol. Zalio sam ga i cudio se kako je njegova tuga ustrajna. Ne znam je li očekivao da mu nešto kažem. On ne razmišlja. ne bi tako govorio. kao da to niko ne vidi. Ono što kazu. A neće da prihvati lijek. da ih još za nako vrijeme odstrani od radnje. . on se muci. Slucajno. Pa sam zaboravio. Ako je tako. Imam nešto da ti kažem. ne misleći o tome. neoprostivu pred drugim ljudima. ali bih volio da me nije zaboravio.Meni je sasvim blisko ovo što je govorio.Došao sam zbog tebe. stegnutih u grcevit splet prstiju. Ušao je s Mula Ibrahimom. Mula Ibrahim je izašao na ulicu. da bolje poznaješ ljude.Zar nije panetnije brinuti se o stvarima koje znamo? Odmahnuo je cvrstom uskom glavom: dosta mu je onog što zna. Da znaš život kao što ga ja znam. Ali njegove hladne sive oci nisu odlucne kao njegov pokret. i kao da je to najljepša i najvaznija stvar na svijetu. stresajuci kapom snijeg s ramena. ali sam bio suviše zbunjen da bih išta rekao. .Volio bih nasamu. Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. Pametan je. opravda voljom jacom od ljudske? Ali ako se ne može pomiriti s ljudskom surovošcu.Jedva sam se sjetio da te ovdje potrazim. a u razgovoru su se od mene prilicno udaljili! Drago mi je što je mislio o meni. osmjehnuo se Šehagi: . da se pomiri s ljudima. Nekad čovjek osjeti potrebu da govori o onome što ne zna. da te opet primi. u radnju je ušao čovjek koji je zivio. nije ono što cine. nepoznatu? Zar samo zato što je nepoznata i nedohvatna? Licio mi je na izgubljenog stradalnika. kako može prihvatiti neku drugu surovost. .rekao je veselo. da li je ono što misle? Možda to ni oni sami ne znaju. i bijesno cudjenje zbog neshvatljive sudbine. I dok sam cutao. nasmijan. na teškog bolesnika koji je izgubio vjeru u ljekare. ne mrznju. ali će u njegovom silovitom srcu ostati mrznja i na boga i na ljude. . . .Kako ste poceli ovaj neobicni razgovor? .Pada! . onda je ovdje na zemlji saznao za pakao.Nema pravo. i trazi spas u gatanju. . . Ne znam zašto sam poceo ovaj razgovor. I kao da je srećan što može nekome saopštiti radosnu vijest koju je donio. razmišljajuci da li je konacna nesreća ili neostvarena plemenitost što ljudi neprestano pitaju kako treba zivjeti.Ti za svakog imaš opravdanje. I šta bih mu mogao reći što on ne zna. i ostace bol za sinom.Izvinivši se. na glavu mu se popelo.

Otici ću ja. sin Omera Skakavca.Zašto je Zajko došao baš Osmanu? . I neka ga urazume. A i priča mi je nepotpuna.ako mladic zaista štogod zna. ali me više nije strah. malo pijan. a on je pozurio da kaze Osmanu.Mislio sam da nećeš primijetiti tu prazninu u prici.Oprostite! . u mejhani je bio samo Mujo Dušica. veli. zbog mejhane a i ne tice ga se.posavjetovao me Osman. . a ne bi bilo pametno da uvlacimo druge ljude. Ali je Šehaga otvorio vrata i pozvao me napolje. pravi se da šetaš . on je mislio da ga to žena izgoni iz kuce pa se nije bunio. u mejhanu Avdija. momku je naredio da cuva Avdiju i da nikog u mejhanu ne pušta. namjeravao je da bude velikodušan i da pokaze kako pred nama nema tajni. Srce mi je zadrhtalo kad sam se odlucio. Uvrijedilo me što sa mnom igraju zmurke.I eto . . Na Bjelavama. nije ni malo. i izašao s Osmanom pred radnju.Znaš li gdje stanuju? . a ne znamo koga da pošaljemo. Zašto je Zajko došao baš Osmanu? Ali svejedno. sacekacu Tijanu. moglo bi biti guzve. Opet je sav od ovoga svijeta.upitao sam iznenada. i sad spava u mejhani. vrijeme je da podjem kući. Avdija je rekao da samo on i Osman Vuk znaju ko je izvršio otmicu. .rekao je Šehaga mirno . Ustao sam. a kamoli šta govore drugi. ali da toboze sam odlucim. Pokazacu im da se ne bojim. mejhandzija. Osmane. pa nije znao ni sam šta govori. Šehaga se nasmijao: . Nije mnogo. hamal. Ušao mu. Zajko ne može.Praznina je povelika. i poceo se hvaliti da zna ko je oteo Ramiza iz tvrdjave.Dobro bi bilo da ideš odmah.Znam. njihove tajne me se ne ticu. . ja ću pomoći njima. I možda sam baš zato rekao: .Da cuješ ovo! Reći mu. Ne bih tebe slao da je opasno. Oni su pomogli Ramizu.Šehaga je prenio pogled s njega na nas. I šta da kažem? . ali je ta plemenita misao bila kratkotrajna. ni trenutak prije toga ne znajuci da ću to uciniti. osmjehnuvši se. Riješili su da to ja ucinim. ucinicu što ocekuju. i ispricao kako mu je maloprije došao Zajko. Nasmijao sam se i ja: . pa i tu popio. nije zgodno.rekao je. Muju Dušicu je nekako izgurao. ulivao je u sebe rakiju od jutros. Da Osman ide. Srecom. razgovor nastaviti nećemo. Idi slobodno. A bojim se. nešto kriju od mene. .Zar izgleda da sam se uplašio? Igrao sam junaka. . . mislili bi da se bojim. ako već nije došla. što zaista nisam bio. . Zajko je dao Avdiji još pica. sigurno su se tako dogovorili.Neka odu po Avdiju. Osman se nije zacudio. . Trebalo bi javitti starom Omeru Skakavcu.Ne zuri.

vilama je skidao sijeno sa stoga. mršav. cestitost. da je otkrivam polozajem tijela i drukčijim hodom. da mu mogu vjerovati kao sebi. srecom. s ulice. koji bi bio spreman i da ubije. lijepio se za moja ramena. svaki posao nadje čovjeka po svojoj mjeri. zaista nije opasno. viri iz ociju. to je za njih posao kao i svaki drugi. taj nepoznati ne bi dobro prošao. Ma ko bio. ne mogu biti sumnjiv ni po čemu. ko je razgovarao s dizdarom? Sa Skakavcima je lako. Ali ko se usudio da dizdaru pomene izdaju posla koji vrši? Da je dizdar odbio. što im je. poslije mu isplatio novac. kao i oci. A snijeg je padao predano. izmamio me prvi snijeg. prijetecim kao vrh noza. Ovo smijem. zilav. raskopcane košulje. kao da ne znam o čemu govorim. Oni ne vole ni duge ni kratke razgovore s vlašcu. i hladeci moj nos i moje uzbudjenje. u širok trokut rastavljene zilave noge. golih prsa. jer sam im potreban. odnosili su sijeno u staju. kiteci me bijelim krpicama. kao i posao koji vršim. izgleda. i sve bi se svršilo na tome. neustrašivost. mudrost. isturena košcata brada. stisnute usne. da je njena sjenka na mome licu. Starac me hladno pogledao oštrim crnim ocima kad sam mu prišao. Jesu li Šehaga i Osman sve svršili preko drugih? Neko je sigurno otišao do starog Omera Skakavca. kad iz ovog zara. Moja mjera je sitna. ocima opasnim i nepovjerljivim. pod bijelom nastrešicom gustih obrva. bukne pozar. da zna prici dizdaru a da ga ne uplaši i ne odbije. dolazim kao slucajni prolaznik. Dva momka. koju nosim u mozgu. ako ne bi uspio u pregovorima? Ili sam Šehaga. pa ga je odmjerenim trzajima nabacivao na ramena. Drzali su me na odstojanju. možda cak i jednostavniji od kradje konja u Posavini i Macvi. Starog Omera Skakavca sam ugledao odmah. sad su otkrili nešto od tajne. Eto. da ga ne uplaši opasnim prijedlogom.Da li ću na sokaku sresti serdar-Avdagu? Nije ga bilo. I sve je na njemu na oprezu. odbio bih i pomisao da razgovaram s dizdarom. cak i kad bi se saznalo. Taj bi morao imati osobine koje je teško naci zajedno. ogrnut kozuhom koji mu je smetao u poslu. I više mu ne treba. pogodio se za nagradu. kao i sve što se čini u početku. sigurno sinovi. morao ga je dobro poznavati. . iz koje se culo rzanje konja i nemirno udaranje konjskih kopita. Mogli su pristati ili ne pristati. Sad ja uklanjam moguće nezgodne posljedice. izrucicu tudju poruku. zgrcene ruke kojima je obuhvatio vile. Ali. Ne bih se u to upustio ni po koju cijenu. predlozio mu da sa sinovima izvrši otmicu. cije bi odricanje bilo jace od dizdareve tuzbe? Ili neko treći. koga nikako nisam mogao da zamislim. cinilo bi mi se da potpisujem svoju smrtnu presudu. niti sam mu vidio slicnog medju poznatim ljudima. sve krijuci od mene. glavno zanimanje. da se ne boji posljedica zbog mogućeg neuspjeha. ne bih volio da stanem pred njih kad planu. Ko je taj čovjek? Da su meni slucajno ponudili. čini mi se da mi tajna. Sigurno bi se našao u lagumu s Ramizom. visok. Je li to učinio Osman.

ocevidno razocarani što ja nisam krivac. S kakvim se gadnim ljudima Osman morao udruziti. pošao sam natraške. Neka me bog spase susreta s ovim Skakavcima na usku putu u gustoj šumi. Zlokobno je to njegovo cutanje. istresavši u jednom dahu. Zato sam progovorio neupitan. svašta priča. Nije me ni pogledao. Ne bi bilo potrebno da izvuku nozeve. ja sam učinio svoje. i to je svršeno. promrmljavši pozdrav. ni zahvalio. da bi spasao dobrog čovjeka! Zar bez nasilja nema ni dobra? Aratos vas bilo. koji on nije ni cuo ni očekivao. razgovor je završen. Zajkovu i Osmanovu poruku. Stari Skakavac me saslušao s istom prijetecom mirnocom. čekao je. ja sam mu neprijatelj. Dok ne kažem. koga trazim. sanjacu vas kao strašila! Hvala bogu što nemam nikakvih vaznih poslova. Napio se.Nije upitao zašto sam došao. pa ne moram da se vidjam ni s ovim ni s drugim Skakavcima. umro bih od straha. po konje. šta želim. s vilama u rukama. Istrcali su iz staje. Ako bude nevažno. on svoje. . a starac je nastavio da izvlaci sijeno ispod snijega. izboden njihovim strašnim ocima. opasno. Odahnuo sam kad sam izašao na sokak. dovedite onu budalu iz Zajkine mejhane. samo mu se izmedju bijelih vjedja ukazao oštar usjek. da mu baš odmah ne okrenem ledja. Sinovi su se odmah okrenuli. i ljutito pozvao sinove. a odredice se kad ja kažem svoje. Sad mogu da idem. i gledali u mene prijeteci. znacajno. i ušli u staju. Neka mi samo pozivi moj jadni dobri Mahmut koga se ni macka ne boji. I otišao sam.Uzmite konja. zbunjen starcevom cutljivošcu i neprijateljskim pogledom kojim me pocastio prije nego što sam se okrenuo. . sve će dočekati jednako i ucinice ono što mu je najkorisnije. uznemiren kao da sam bio u razbojnickoj špilji.

da ne skrece na tudju. onda su ga izgrdili. da će mu zaprijetiti. da je sigurnost porodice svetinja. da više nikad ne govori što nije za govorenje. kad su ga pustili da se ispava. a istjerali su mu dušu iz tijela. da će ga udariti. Otac i sin A ono što se desilo tri dana nakon te posjete. toliko obespokojavajuca. sjetivši se ubilackog pogleda Omera Skakavca. da sam odmah poceo strasno da se branim. pred Begovu dzamiju. Nisam kriv! Nisam kriv. umro je iznenada. a ja sam im odnio vijest o njegovoj krivici. Otac i braca su ga sami otpremili. zabola mi se u srce kao noz. A onda. bio je zdrav kao zdrijebe. ponavljao sam usplahireno. Ne. Onda sam ja kriv za njegovu smrt! Zaprepastila me ta misao.Pa oni su ga ubili . izlijecen od nerazumnosti. urazumljen da porodicu ne dovodi u opasnost. otišao bi neko drugi da nisam ja. postala je još strašnija zbog Avdijine gluposti. i doveo porodicu u opasnost. Htjeli su da ga urazume. Avdija je progovorio. da zapamti. okupali. ne zeleci to. pijanog. tukli. ali znam koja nije. koga su braca i otac. to i Osman zna. Avdija Skakavac. nisu puštali glas o sebi. i sve bi bilo isto. i poceli su da vrše svoju porodicnu pravdu. A kad su zakljucili da su ga udarcima dovoljno urazumili. koji je njihova tvrdjava. Dan i noć je stari Omer prestojao nad mrtvim sinom što je. Nije bolovao. ubili su ga. ne zalazuci se mnogo. i pozvali trojicu hodza da mu citaju molitve za dušu. Ali sam neprestano mislio na mladica. Ili su sacekali da se ujutro probudi. on je možda rekao nešto što ih je ogorcilo. Nisam kriv! Zar sam mogao znati da postoje takvi ljudi! Zar se zbog svoje sigurnosti može ubiti sin i brat? Mogao sam pomisliti da će ga izgrditi. izbezumljeni u bijesu zbog neoprostive krivice. cak me svojim pričanjem sam naveo na tu misao. kad su se slozili da mu je zasad dosta te tvrde pouke. prekršivši njihov zakon cutanja. ništa nisam kriv. najmladji Omerov sin. Možda je zaista umro od prekomjernog pica. poucen da nikad više ne progovori ništa. jednom zasvagda. da mu utjeraju pamet u glavu. uvjerilo me da svako treba da se drzi svoje staze. a teško je znati šta je za njih dosta. jer tu riječi ne pomazu. uvili u platno. čini to reda radi. koji ih štiti kao zid. ali ovo mi ni u najtezoj groznici ne bi moglo pasti na pamet. Njihova divljina.15. Ne znam. pokriven bijelim caršafom. da nauci.Ne vjerujem. A mladic je teško pogriješio. Osman me pozvao da zajedno odemo na dženazu. u svemu tome ja sam nevazan. . nisu trazili priznanje za njih. Ali nacin kako odbija moju sumnju nije uvjerljiv. Sad govori ono što treba da se kaze. lezao opruzen na sredini sobe. gazili nogama. sigurno. Ubili su ga. doduše. otrovan picem na koje nije navikao.rekao sam uzasnut. . i danas mu je sahrana. . Nisu voljeli da se hvale svojim djelima. Tukli su ga. zakovrnuo je naprecac. koja je staza moja. Avdija js zaspao zauvijek. On mi je i ispricao sve o Avdagi. strašna i bez Avdije.

zašto je povrijedio zakon porodicne tvrdjave. već i riječ o djelu. Je li bio svjestan svakog udarca koji mu je grcio utrobu i raskidao zile. ne znam šta. I on. i otac. . kao i uvijek. i da budem donekle jednak s ljudima s kojima jednak nikada ne mogu biti. bio sam smušen. i više to ne mogu izmijeniti ni zaboraviti. a znam. umiruci. Ja sam gledao u snjeznu prtinu i mislio o svojoj krivici. Bolesno sam zamišljao skršenog mladica. ništa od svega toga nije bilo. smijuci se. bili su u vlasti zakona jaceg i vaznijeg od njih. Osmanov smijeh mi lici na ruganje mojoj muci. dok smo išli prema dzamiji. šta sam to rekao što je toliko razgnjevilo starog Omera. jer ne kažem ono što bi trebalo. i to ga je dotuklo. I ne pitam se o njemu. da niko ne bi cuo. pokreta. to je njihova porodicna stvar. zato što sam riječ rekao. i kad mislim najbolje! A cinim zlo i kad ništa ne cinim. ostavljajuci i zlo i dobro na miru. je li mi izmakla neka oštra riječ. Zato što sam rekao svejedno kako. i sve što ucinim. nadajući se još nećemu. kako posljednjim ostacima snage privlaci prebijenu ruku da bi zaštitio glavu. nije htio da se pokaje. možda samo riječ o ma čemu svome. pomalo uvrijedjen što me starac gleda kao neprijatelja. jer i on je Skakavac. u zelji da pokažem hrabrost koju nemam. nikad ga vidio nisam. Cinim zlo i kad cutim. Pitam se o sebi. zašto sam pristao da se umiješam u tudji život. Snijeg nije više cist i lijep. moglo je izgledati da još prkosi. svejedno zašto. Kakav je ovo život. Ili se ne nadajući ničemu. kakav svijet. i pitam se. Ne poznajem ga. i nikoga više. nesvjesno. i braca. ne na mladica o kome govorim. u nekom mracnom podrumu. važno. mislio sam na sebe. je li želio da pobjegne. ne na ono što govorim. je li vidio zakrvavljene oci koje su ga pekle vatrom? Možda se zato nije pokorio ni zamolio za milost. potrebno mu je ne samo djelo. je li želio da kaze o sebi nešto lijepo.Šta ti je? Šta ti smeta moj smijeh? . kostiju koje se nećujno krše. Možda je i prkosio. koga je unutrašnje krvarenje davilo. prestani da se smiješ! Osman se iskreno zacudio: . Ubio sam čovjeka zato što sam se pomaknuo. uzasa. iz ašcinica se osjeća tezak miris masla od kojeg jedva dišem. Slucajno prisustvujem životu. Desilo se sa mnom. krvi koja se lijepi za poludjele pesnice. u njihovoj duši? Vjerovatno je cutao. je li mu dojadilo cutanje. suviše je mlad. pomalo uplašen. I to mu je bila presuda. A još mi je mucnije što sam tim zamišljanjem otezavao osjećanje svoje krivice. i zato je cutao. silovitog disanja od napora i od muke.Šta se dešavalo u nekoj zatvorenoj sobi. A možda je to i pobuna mladiceva protiv surovosti tog zakona? Sve je isto. nije moje. jer zivim kao da me i nema. Zato što sam došao. primjecujem to usput. Mucno mi je od tog zamišljanja.Molim te. ne misleći ništa. u malim i velikim zajednicama. zato ne treba ni jauknuti. Uzalud je moja uzbunjena savjest vikala da bi se desilo i bez mene. Ili ne misleći ništa. Ili misleći da je pravo što cine s njime. je li izgledalo da sam ogorcen zbog postupka mladiceva. jer ne znam kako da zivim. Ovo se tice samo njih. Cinim zlo i kad govorim. Osman je nešto pričao. u njihovom mozgu. Cinim zlo zato što zivim. je li bilo štogod uvredljivo u nekom mome pokretu? Ne. od mnoštva uzasnih slika. što me jedva sluša. Zato što sam stao na tudju stazu. sve do potpune tišine kojoj je ime smrt. pretvorio se u ruznu lapavicu. u kojem cinim zlo. ja sam kriv što ga nikad vidjeti neću.

Da nisam otišao starom Omeru Skakavcu. koje o životu ništa ne zna. a ako ćeš pravo. Gruba stvarnost može da bude vrlo ubjedljiva. veliš? Jesi li baš sasvim siguran? Da nisi javio starom Omeru.Nije ni stomak. Zar mi već smeta i kad se ljudi smiju? Zacudo. i opet se nasmijao.Nije on za taj posao. kao sat.Onda ja ne bih bio kriv. . kao maloumnika. On je vedri sotona. i tebe. bolje ovako nego drukčije. kao razmazeno derište. molim. i ne bi me grizlo kajanje. . I bezdušan. rećimo. Zatvorili bi. . zato što te poslušao. samo ne znam zašto. Misli na svoju lijepu zenu. Hoćemo li da udjemo? I ne budi ni tuzan ni veseo na dženazi. bogami. i spasao tvog prijatelja. koji bi se uplašio i otišao serdar-Avdagi umjesto Omeru Skakavcu. Upitao me veselo: . izgleda? Liciš na kiseli krastavac. zagazio je malo dublje.Opet ti! . Šehaga je imao pravo. jer kad se nesreća zakotrlja. svu trojicu. zmija bi se otrovala kad bi me ujela.Zamisli ti. samo je jedan mrtav.rekao je.Kako da ne mislim? . oteo bih ti je. jer pod mukama čovjek može i da ne zna šta govori i koga pominje. Na mladica ne misli.Eto. Možemo i neko dijete poslati. Mislim na jadnog mladica kome idemo na dženazu. Za njega gore. velim ja. udari te i pomiluje.A ja ću tebi reći. ili da smo našli krivog čovjeka. da zaboraviš mladica. Da nisi otišao ti.A ti svoje bezmudno preklapanje okaci o neku stvar. .E sad ja tebi da kažem! Ništa ne bi znao. I koliko je mrtvaca moglo biti? Prilicno. i sad te muci. A reći ću ti iskreno da nismo prijatelji. možda bi mladic još bio ziv. kao i sad. . Pa Skakavce.Lako. već onako. samo te ne bi mucila tvoja izmisljena krivica. . Zatvorili bi možda i Šehagu Socu. nicijom krivicom. samo bi ti bio cist. jednom zauvijek: ne volim takve razgovore. Namrštio sam se.Zašto bi na njega mislio.nasmijao se Osman prigušeno. tacan i hladan kao sat. . otišao bi drugi. onda. Šehaga mi. tako mu je sudjeno. i odnijelo ga. ljut na sebe.Mani me. . ne zaustavlja se lako. Zašto ne bi bio. . koji se sad smije. Nista ne bih znao. naljuti i smiri.Hoću samo da te navedem na druge misli. za nas bolje. Ali da nikog nismo našli. Baš je lijepa! . sve u jednom trenu. te? . što izaberes krivog čovjeka za nevazan posao. tako ja mislim . Ovako. kao da ga je voda odnijela. kao da me ubo nozem. Zaista nisi nizašto! . . A vidiš ti. znaš. ne daj boze. okrenuo prema sebi. bez srca a blistavog uma. kao bajagi ozbiljan.Kamo sreće da ste dijete poslali. nije se naljutio. i rekao grubo: . uhvatio me za ruku. molim te.Rdjavo si raspolozen.Ni ja . a ne bi mu bilo do smijeha da se to dogodilo. ne ljuti se. . Zatvorili bi i Osmana Vuka. Bolje da misliš o zivoj zeni nego o mrtvom Avdiji. javio bi drugi. . Ništa mu ne možeš. sve bi znao. a kamoli njega. i sve bi bilo isto. kaze za tebe: . jer su ljudi ulazili u dzamijsko dvorište. šta bi se onda desilo? Hajde. Prestao je da se smiješi. mucni malo tom svojom prepametnom glavom! Evo šta bi se desilo: ludi Avdija bi bio zatvoren i sigurno mrtav.A to li je! E.Ma kakvo svadjanje! . Je li ti sad malo bistrije? Cutao sam. ali ti si zaista lud. A zakotrlja se zbog sitnice. nicijom! Desilo se. . Osman me gledao sazaljivo.Zašto? Razgovaramo.Vidim.Ili te boli stomak? Pojeo si nesto teško. Da se nisi posvadjao sa zenom? . .Nisam odgovorio.

samo kad bi ih slucaj ili sreća bacili nekome na ledja. Je li svijet kako ga on vidi. i veliko nepoznavanje ljudi. jednostavniji ili slozeniji nego svijet kako ga ja vidim? Izgleda da je slozeniji. Ako nećeš da budeš odozgo. ne dajuci prednost ni nevolji ni nasilju: nevolja je ono što se mora. . koru i srciku. zrtve mnogobrojne. Ova površna filozofija. Moje mišljenje je malodušno i slabacko. nije. i paziti da ne dodeš pod zrvanj.O barjaktaru Muharemu. opet. kazni ima više nego krivica i nisu ni u kakvo uzrocnoj vezi. . Pipnuo sam se za dzep. Može li ga išta dirnuti? Zar je neosjetljiv i na ovakvu nepravdu? . cudno je spajala neobaveznost i veliko poznavanje ljudi. ne brojeci. šta se cudiš? Nije. ako sam znao da nemam ništa. ništa ne govoreći. i prosio. Da ne umre od gladi.Stari jazavac! .Ispred dzamijskog dvorišta stajao je barjaktar Muharem. dobro i zlo su dvije razne strane svijeta.Pa.Zar ti nije zao čovjeka ni kad je u nevolji. pricuvaj se da ne budeš odozdo. punu šaku.Daj barjaktaru. i zivi kako ti je volja. . ne pruzajuci ruku. koja me odbijala i privlacila. . Šta je onda prihvatljivo? Ramizovo? . Šehaga mu svakog mjeseca daje više nego što mu treba. kad smo ušli. Za mene je barjaktareva prošnja njegova nesreća i naša sramota. On sve smjesti u ljudske okvire i ljudske mjere. nasilje ono što se može. zlo i dobro su rod rodjeni i cesto idu pod ruku.Tacno. mislio sam o Osmanu. a za ovo nisam znao. pored sve njegove površnosti.Zar je to smiješno? . život je zalosno razbojišite u kojem su krvnici malobrojni.A zar nije tako? . brate. neprihvatljivo za čovjeka koji djeluje: njegovo je surovo i sebicno. kao ludaci. jer on zna da svaka stvar ima lice i nalicje. Izvadio je. Nije on kriv. nije. . čemu nema lijeka. On ne mrzi ljude. nekako spojili osjetljivost za svaki cin. privid i suštinu. iz inata.rekao je Osman veselo.Pa jest. ne zato što su gluplji ili pametniji. bio bi kao i drugi. Ja sve vidim kao kob i nesporazum medju ljudima. . život provedu u svadjama i brigama. samo ih ne uzima ozbiljno. padaju slabi. i najbolje se svemu smijati. Kod mene su ne i da ljeto i zima.O kome to govoriš? . . ostavili su starog junaka na ulici.I prisilili ga da pod starost prosi. Sad cuti. ne zahvalivši. bili bi surovi kao i oni drugi. život je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju. drugi pobjedjuju. I mislio sam jednostavnije nego Osman. drugi lukavi. dizu se bezobzirni. i Muharem je uzeo. Ne treba se uzbudjivati ni zbog cega. jer nije dobio što je trazio. neprihvatljivo za čovjeka koji misli. Pruzio mu je. pomalo ih prezire. kazna i krivica su moc i nemoc. Kod mene su se. Nespretne ne treba zaliti. i zamolio Osmana da mi pozajmi nešto sitnog novca. Stali smo na kraj reda što se stvori iza hodze i mrtvaca na kamenom postolju ispred dzamije.Cuo sam da prosi iz inata. A da je dobio. Dok je hodza izgovarao molitve. za Osmana je to starcev hir i sitnicava osveta. Možda i gori. Iznenadio sam se. i sve je toliko zalosno da je najlakše plakati i ne misliti. . pocelo je. već što su jedni nespretni. Kod njega se da i ne toliko miješaju da ih jedva razlikuješ.

ni o mladicu. jer je svaciji kraj isti. klonulu vrelu. rjecit prjekor samo ocu i braci. jer je najnesebicniji i najopasniji. kao i ostali. A onda je opaki starac snaznim pokretom digao glavu. ja sam se trgao. jedva smirujuci stravu srca što je osjećalo blizinu tudjeg vojnika. njegovo kameno lice se zgrcilo. Nisam znao zašto. Šta sad misli dok mi odgovaramo da je mrtvac bio dobar i pošten čovjek? Je li mu se steglo srce. kao slika u oku. A onda sam se okrenuo. nepomicna i cutljiva. a ruka u mojoj ostala nepomicna i hladna kao led. kao nejasna misao o nećem neprijatnom. iznad kamena. pokrivena maslinastom cohom. . precuo sam stare molitve koje znam. kao što fakir svirkom izvlaci zmije iz rupe. i ostao zagledan u dzamijski prozor. i mrak koji nas suocava s nama samima? Ili će se odbraniti mladicevom krivicom i svetinjom ugrozene porodice? Sad je stajao pred nama kao žrtva nemilosrdne sudbine. Gurnuo sam Osmana laktom. Kad sam prišao Omeru. i glavom pokazao na Omera. neke prastare slutnje. Nije o starcu. i ocima se susreo sa serdar-Avdaginim pogledom. bez svijesti o njemu. Zaboravljao sam je na trenutak. Hoce li ga savladati tuga i kajanje. O čemu je onda. zbog mladicevog oca. i čini sprovode toliko zamornim. bijele vjedje nadnesene nad upale oci. nizašto. zbog cega? Znao sam. da mu izjavim saućešce. ili pred drugim ljudima. a onda mu je glava padala. O svojoj krivici nisam dospio da mislim. lijepeci se pogledom za moj potiljak.Njegov stav mi je najblizi i najdalji. Zastidio se svojih suza. lovio ih u sebi. nego me. mislima u nećem vaznijem. a pominjao sam sve koje sam znao. kao mutna sjenka. narocito ona iz rata. Ta uvijek ista ljudska sudbina i uvijek isto kukanje za opraštanje grijeha. Moj zov je ostajao bez odziva. iznenada. A kad se razmišljanje o njemu rasplinulo. kad padne noć koja nas izdvaja i usamljuje. postajuci blijedo i umorno. U tom mucaljivom smušenom preturanju po sebi. izbrazdano lice mu ja oštro i zategnuto. zovuci ih milostivim zovom. i ljudi su ga zalili. i jeli zasluzio carstvo nebesko. Prepoznao me i sjetio se onog dana dok mu je sin jos bio ziv. A prava žrtva je lezala na kamenom postolju. a možda i nisam. kad se spuste ocni kapci. Eto odakle izvire moja nelagodnost! Možda sam taj pogled vidio i nešto ranije. bradom do prsa. i polako klizeci niz hrapavo lice. bojao sam se da će me muciti dok budem gledao mladicev pokriveni leš. uznemiren starcevom besmislenom mrznjom. koje svako zna. ili ni sad ne da tuzi da mu pridje? Digao je glavu. vidio je i on.šapnuo mi je Osman. pred sobom. a zalio sam i jednog i drugog. dok sam otkrivao tajne njegovog ledenog lica. zalili su ubicu. I eto. Zmijska prijetnja je ostala. Osman je samo trepnuo. . sve sam znao. samo da ne bi mislio na svoju krivicu . A kad se hodza okrenuo prema nama. Sam sa sobom. bori se sa sobom. a dobre su za svakog novog mrtvaca. i o ocu i o sinu. Bio sam crni glasnik i za njega i za mladica. kao da je osjetio o čemu mislim. u meni je pocelo da se javlja cudno osjećanje nelagodnosti. ne zapamtivši ga. Povukao sam ruku i pridrzao je. pa bi opet ozivjela. Zaturio sam je. iako nisam znao kakva je. iznad mrtvaca. Zrtve su obojica. i ista je milost koja se trazi od boga. toboze mrtve. ili prkosi bolu. je li za života bio dobar i pošten. Suza mu je kanula niz rijetke donje trepavice. Ali sad nikako ne mogu da pronadjem tu neprepoznatu staru nelagodnost. i poceo da pita kakav je bio ovaj mrtvac. bivša mucna predosjećanja. a onda ih opet nalazio u nekom krajicku misli. Pogledao sam starog Omera Skakavca. nestala u teškim brazdama. Tragao sam za tim nemirima. ali o njemu sad neću da mislim.Mrzice i tebe i mene i sinove i cio svijet. vidio sam ga sa strane. sve nize. kao krila neke bijele ptice. dok sam puzio kroz šumu. iznad zemlje. tako se javljaju stari pokopani strahovi. i izvlacio. u središtu nekog straha bez razloga.

mada nije mogao da razumije moje razloge. . Ti i ja poznajemo svakoga . to je Mahmutov sin. Ja nisam znao. . Kad smo se priblizili. postajao je strašno uznemiren čim pocne bitka. poslije. mršav i visok. Ali kad smo culi šta govori. gospode boze! Pa nije ni razgovor. u Kujundziluku.Hajdemo odavde. Budala je taj tvoj Mahmut. Samo što se moji poznanici ne kriju preda mnom. Avdaga je mene želio da upita isto. još nije zaboravio ni prebolio što ga momci na Bajram nisu pustili u kucu. Ali kakav je to razgovor. Tako smo stajali.Ti zbog svojih poslova. samo da ne ceka. smatra da je uvredljivo i za onog ko ga pokazuje i za onog kome je namijenjeno. i nismo znali šta da radimo. eto. Baš te briga! Zamolio sam ga da odemo do Mahmuta Neretljaka.E. I ja sam taj vazan čovjek? Danima govori samo o tebi. u koje je Mahmut ponekad plašljivo ubacivao poneku riječ.To mu je sin . Pristao je ipak da se vidimo s Mahmutom. .Pitao sam ga.Poznavao sam jednog vojnika. zastali smo.upozorio na sebe prije nego što sam ga vidio. zlatar iz Mostara. pa sam ga preduhitrio.Gledao je svakog. Vidjeli smo kako je jedan mladic izašao pa opet ušao. drzeci se rukom za kvaku nezatvorenih vrata.E veća je budala nego što sam mislio. . Naslutio sam ga. . sasvim je blizu. dosta je izgubio i ovako. ali. i prekoravajuci: . neko ga je pozvao ili se nećega sjetio. I što se zakacio baš za mene? Jedina mu je zelja da mu prijatelj bude neki vazan čovjek. kad sam prišao Omeru Skakavcu. da li je poznavao Avdiju. već bijesno rezanje. pogledali u odškrinuta vrata. ja ti nisam taj tvoj usplahireni vojnik. Upitao je i on mene. kao da je htio samo još to da kaze pa da ode. culi smo kako mladic. sigurno mi to zbog nećeg treba. Napomenuo je da nema mnogo vremena. kao neprijateljskog vojnika. On ne zna šta je sazaljenje. vidio sam da Osman razgovara s Avdagom. i sigurno je mislio da sam malo caknut ili da nešto krijem. Osman je poceo da se smije. Pa on je lud! Ili oblijece kao noćni leptir oko svijece! Rekao sam. a onda će za poslom. pa sam mislio da ni Osman ne zna. kad smo se opet našli: . opominjuci ga.rekao sam mu. samo radi mene. Jurio je u najveći okršaj. ja zbog svojih. Odmah mi je bio jasno. Upitao sam ga. . pogledali jedan u drugoga. reći će te dvije glupave riječi. Poslije. . to mu je posao. i da ne zna zašto gubi vrijeme na ludosti. Poginuo je.Cijelo vrijeme je gledao u mene. . Mahmut je bio u ducanu. kao metak i cilj. kao da je cuo najludju šalu.šapnuo sam Osmanu nelagodno.Šta si to govorio s Avdagom? . uskoro. da mu kaze dvije lijepe riječi. govori. došao je na razgovor s ocem.

. Baš kažem Ahmetu. Pozurio sam da ga umirim. da ga spriječim. Mahmute? . da ne bi otkrio svoju nevolju s njim. . .Neću da cekam.Nikome nije dobro s tobom. . .Skocio bih u Neretvu.Sramota je.I da ti kažem zbog Bajrama .Ko ti je ovo. Nikad mu pomoć nije došla u bolje vrijeme. gledajuci u mladica. što tako govorim? Sramota je ono što ti radiš cijelog života! Otkako znam za sebe. prodaj kucu. Uhvatio sam ga za ruku. Cak je sakrio da ima sina! Precutao ga je. uzmite manju. kad hoću da otpocnem novi život.Hvala vam . ruzno isceren. Prodaj ducan. . .Zar pod starost. . zbog tebe. hoću da cujem! Stao je sa strane. veliš.Lijep ti sin. A ipak je šarao ocima. bio sam izgnanik. . sine! Zar ne možeš čekati da umremo? Nećemo dugo. .Cekaj. eno ti kuca. Jesi.Smetamo li? . djetinjstvo si mi uništio. . jer je Osman bijesno udarao stegnutom pesnicom desne ruke o dlan lijeve. . pored vrate. I sada. ni kriv ni duzan.Evo ti radnja. kao i ti.Zao mi je što se nismo vidjeli. na zalost. i poceo udarati nogama o prag. otac si mi. sudski ću traziti svoj dio. novac mi treba. . Danima sam placao zbog oca lopova.Sin.. . imam prava da trazim svoj dio. znam i za stid.pričekaj dok ne nadjem novac. i da sknenem razgovor.Ne pominji da smo culi razgovor. .upitao je Osman. da ga cuju.Svratili smo da te vidimo.dodao je Osman neprirodno ljubazno. zbog takvog oca. i slušao napregnuto. . dovedi zenu ovamo.promucao je Mahmut. i nećeš naci novac. . U ducanu je nastala tišina. i lako se moglo desiti da mu vlastiti dlan ne bude dovoljan. Kažem. . iskezivši zube. taman posla! Naravno da ne smetamo. glavu ne mogu da podignem. a ne bih se vratio ovamo. . Osman se krto nasmijao.Njoj je dobro sa mnom. Ušao je u radnju. ne znajuci da li smo culi šta su on i sin govorili. Hoce li sve pokvariti? Mahmut je šašav. navalili poslovi. šta će vam onolika. ali je ponosan. A majku ću povesti sa sobom u Mostar. . mrmljajuci nešto nerazumljivo. Mahmut je gledao u nas zbunjeno.Jea li razgovarao s majkom? . da otrese snijeg s cipela. otrgnuo se. Zato sam i pobjegao od kuce.Ne mogu čekati. zivjecemo zajedno.Ne smetate.Razgovaracu ja s kadijom.

..Zašto bi kucu prodavao? . nije lako ni prodati. Mahmut je progutao pljuvacku. Prodacu. otvara svoju radnju.Ostarilo se. Sad idem. sjednem. pošao prema Osmanu..A zašto sjediš u ovom praznom ducanu. sasvim zbunjen. i šta imaš da mi zahvaljuješ. ne pogledavši nas.rekao je Osman odlucno.Znaš li onu Šehaginu magazu gdje drzimo zito? Da li bi mogao zapisati koliko vreca primiš? .Zeni se. Baš razgovaramo maloprije. a srešcemo se ili cuti uskoro! Zazvučala je prijetnja! I izašao. Zao mi je Mahmuta.Znam. naravno. Mladic se okrenuo ocu: . . varaš sam sebe da nešto radiš.Šta imam da se šalim. muko roditeljska! . a on da kupi štogod u Mostaru. . .Pravo imaš! Zaista bi bilo tijesno.Prodaj! . Šta bih ja mogao da radim? . sve je jevtino. kad kupuješ. . sve je skupo.. Idem da kažem zeni. nabavi mangalu. pa mu je guka dugo silazila niz tanki vrat. A ovaj ducan prodaj! . rekao mi je. a možda nas je otpisao čim je cuo da smo Mahmutovi prijatelji.Ma ne znam. pristajem. ali se drzi! I ja sam uzbudjen. Nismo ostavili na njega bogzna kakav utisak. Kad prodaješ. dodjem ovamo. Osman se odjednom nećega sjetio: .ako se zaista ne šališ.Velika je. da me pogledom upita je li to šala.Ako se ne šališ .Prodacu. Pa.. moj Osmane. trudeci se da izgleda obicno . i čini mi se da nešto radim.Ja sad idem. O. Šta se to desilo s Osmanom? . i dodji po kljuceve! Dedo odlazi. Zašto nešto zaista ne radiš? .rekao je Mahmut drhtavo. pa ne zna kud glavom udara. Uzbudjen je. Odmah! A kuca? Da li da prodam i kucu? Gubio je glavu! . jer njegova životna staza nije bila ravna.E. pogledao u mene.A kad ti dodju sin i snaha? Bilo bi vam tijesno u maloj kući. onda. šta će nam onolika? Kupio bih manju. Mahmut je pozurio da opravda njegovo nedolicno ponašanje: . I ne znam kako da ti zahvalim! . ali nisam osudjivao mladica. da prodam ovaj ducan. Hoce li zakolutati ocima? Hoce li zamahati rukama? Hoce li pasti? Ali ne! Mahmut se hrabro drzi. Ne postavljam te za muftiju.Kako ne bih mogao! . Kako ne bih pristao! Ako se ne šališ. A nekako mi i zao. pa stao.

Zar ti tako o prijatelju? . a onda ih pozivao.Došao sam pameti.mislim.E. prljavo. Prilika stvara lopova. .. Mahmut nije ni za kakav posao. trgovce i zanatlije. . Svaki dobar trgovac uracuna kalo. Rekao sam mu ono što sam mislio: . .Lijepo ti je ovdje . . kao da se još cudi i ljuti. otvorio svoj ducan. Na bolje. . zidovi bijeli. nije red. prozracena.Vjerujem. cuteci. i pozvao na naselje. i eto. ruzno.Bolje bi bilo da ne dodje u iskušenje.Cekaj. ja i žena ocisitimo i operemo.Kad sam prvi put došao. gadno ti da udješ a kamoli da ostaneš. On se smijehom lijeci. eno. Novca neće imati. nisam djavola! Vidjećeš kakva će tarapana nastati u magazi. Popijem kod kuce. . A imam dosta i svoga posla.A ne! To se medju trgovcima ne radi. I tako. oko zida lijepa secija. Mahmut veseo. A bilo bi vrijeme da se i ti smiriš. Tako je i Dedo radio i.. taman da sveca dovedeš. Osim ako te neko upita. Doci će u iskušenje. a valja i okasniti. to je sva promjena. .To ti je prvo što si uradio? . nadam se.Ni rakiju ne osjećam. donesemo ove stvari od kuce. I uradice svako. E. sad je ovako. poslije. .Nisi učinio ništa glupo. . postala je ljepša i svjetlija. Ali će odvaditi kilu-dvije iz svake vrece. i Osmanaga se cudio. Pa nagovorim Osmanagu.Hoćeš li im davati savjete o poslovima? . I podleci ce.Išli smo.Umalo. . Od magaze za zito Mahmut je stvorio svoje carstvo. Na posao valja uraniti. ali je pošteno da mu to kažem. pa na spavanje.Ovdje ne pijem. .rekao sam nerado. Juce sam ja njih posjetio. pa. mracno. Bilo bi pametno kad bismo kalo uracunavali na sve u životu. a mala soba u kojoj je sjedio. prvi put sam vidio da i Osman ima slabosti. I prvi put se prevario za Mahmuta. Ili ga udariti. ali malo.Iznenadio si me. caršijom. već su jutros bili.Naljutio me onaj magarac.Ko ti je taj Osmanaga? . . druge nije bilo.Osmanaga Vuk. Ova secija je za komšije. Gdje ću primati prijatelje? .Nije bilo lijepo. i njemu dosta. i ne ljutiš se. te majstori okrece. Znaš da tako mora biti. Osman je odmahivao glavom. . molim te! Da nisam zalutao? Da ne govorim s nekim ko je slican Mahmutu? Zar baš ništa nije ostalo od starog Mahmuta? . Osman se nasmijao.rekao sam ono što je Mahmut sigurno volio da cuje. .Ne daj mu novac u ruke . Okrecena. Mislio sam o tebi drukčije. . . smucilo mi se.I lopov stvara piliku. . . Takav je trgovacki red. pretvorila se u ugodno prebivalište. Na sredini sobice je mangala puna zara. pod je opran. Sigurno se cudiš što će mi ovolika secija. pošteno i zbog Mahmuta. ocišcena. naravno.Bojao sam se da ga ne udariš. . jer ja sve isplacujem. uzimajuci u obzir tu ljudsku slabost. izgleda. vrlo važno. ili uciniti nešto glupo.Prvo sam ocistio.

Zašto bih lagao sebi? Ovako je sigurnije. otvorite se! Sam sebi je zatvarao odstupnicu! . i iz istog razloga. vrece izgrizene.Donio sam cetiri macke iz komšiluka. .Neće. . jer. i bolje.Osmanaga Vuk. A Osmanaga je sigurno zinuo kad je cuo koliko će tovara zita Mahmut izvuci iz magaze. Posao nije tezak. i lakše. Neka u svakoj oki ima dvije hiljade zrna. o plati s Osmanagom još nisam govorio. Ništa neće odnijeti! . ne bojim se sirotinje pod starost. neka jedan miš pojede samo dvadeset zrna na dan. . ovaj lovi miševe.. Šta je od njega učinio Osman? Je li leptiru išcupao krila.Pa šta su cekali dosad? Zašto ih ima. bice ih dvije hiljade. kao svaki trgovcic. Bio je jedan jedini. bio je svraka brbljivica. Nebesa. ali ako bude kao Dedina. vjerujem da će biti i veća. mijenjam im vodu. i tako će u ovoj borbi macaka i miševa pobijediti miševi. nadam se. A neće biti manja. kao nedorasli djecak. cistim što unerede. Jesi li prodao ducan? . brate. Moj Mahmut je bio šašav i drag. godišnje oko miliom i po zrna.Lani su sigurno bila samo dva miša. sad je sparušen. još nismo govorili. i kolika. sad zna šta je caršijski red. On je to primio sasvim ozbiljno: .. i ostavio crva da puzi po zemlji? Bio je zanimljiv. Jesi li vidio macke u magazi? .. miševa citava vojska.Ne sanjam . velim. Zar to znaci: opametiti se? . Neka svaka uhvati samo deset na dan. Ovo više nije moj Mahmut. Srce me zaboljelo od zalosti.Godišnje toliko i toliko. koliko je to tovara zita? Tovara! Osmanaga je zinuo kad sam mu to izracunao. I tako. samo dvije stotine? .Ko ti je taj. E pa. .Zatvorili smo sve rupe. ovaj je sitni racundzija. sad je pametna sova. sad je jedan od mnogih. . Bio je socan. Love miševe. sve optuzujuci miševe! Ni to nije istina! I ja sam zinuo kao i Osman. donijeli macke. ne krijuci da se rugan.Jesi li tom svom Osmanagi iznacunao koliko će macke uništiti miševa? . sad je dosadan.To ti je pametno! . sigurno. i sad će tri tovara više ostati u magazi. Moj Mahmut je lovio oblake. Ako još toliko dodje komšijskih miševa na cast. muško i zensko. dvjesta miševa dnevno pojede cetiri hiljade zrna. Na lijepu je mjestu. jer Mahmut više nije Mahmut. Vidim..Šta se ovo desilo s Mahmutom? Dok je hodao besposlen.Pa i jest pametno. znam! Nikako da se naviknem na tog Osmanagu.Sanjaš li još da ćeš se obogatiti? .Vidim. cetiri će uloviti cetrdeset miševa.. vidiš. a ima više. to je sedamsto pedeset oka.Jesam. za godinu će ih biti dvije hiljade.odgovorio je pametno. u redu. ovaj je dosadan i mrzak. a sigurno dodje i više.Imam nekoliko mušterija. O plati. Osmanaga zna kako je bilo prije mene a kako je sad. ali je korisno.Ko ti je Osmanaga? . za deset godina dvadeset hiljada. a. Nekad je kršio sva pravila. Ovako racunam: neka ih je u magazi dvije stotine. zito pojedeno. . . . cekam bolju cijenu.. Onaj moj bio je lazljivac-pjesnik. .rekao sam. Posla je malo više. šteta. a kote se strašno.Kakve macke? .

ali s mnogo više dostojanstva. Što je više sivih ljudi u sivom životu. a to je nenadoknadiv gubitak. Nije me ni obradovao ni razalostio. njegova vedra bespomoćnost. i opet sjeo. siguran. nisam više potreban. nemajuci mogućnosti da misli o svome drzanju. nisam zapamtio riječi. bez ikakva objašnjenja. pocašcen je. sad je miran. bilo bi nezgodno. ovakav. Ni on meni. kad je Mahmut doveo Avdagu do secije. Ja. . koga više nema. ostaje zastrašujuca praznina. pa sam nesigurno ustao. malo prizemnije. zbog jedne sitne greške. Zašto sam ga zamišljao kao maštala koji i ne želi ništa da ostvari? Ovako je prirodnije. Tada je u magazu ušao serdar Avdaga. bila je san koji se neće nikad ostvariti. i zato lijepa. Nešto mu je i rekao. i sjeo. i možda bih opet nekoliko puta polazio i odustajao. Najgore je što čovjek. sve tuznije zivjeti. njegova naivna laz. na njegovu radost. vidi u svemu. Ništa toliko ne mrzi usamljenost kao pogreška. svejedno kakav. Ništa on više neće izmisliti. S ovim čovjekom neću imati šta da razgovaram. Cutao je i serdar Avdaga. ali znam da je lijepo i skladno. kao što sam sjedao i ustajao. već postati. sahranjivao jednog čovjeka. A onda mi je palo na um da je ovakvo moje ponašanje neprikladno. dobio ono o čemu je sanjao. Njegova rasutost. stavio ruku na prsa i poklonio se. više i usluznije nego kad je bio stari Mahmut. sve je to bilo ljudsko. pomislio sam da ću lakše otici. ali se smirio. kao nevjestu. Ali nisam otišao. eto. jer me se ovaj ne tice. Šteta što ne mogu da odem odmah. kao djerdan. zašticen. i nije prkos Mahmutu već Avdagi. Ovo je suviše obicno. I dok sam s nešto ogorcenja i mnogo tuge. njegova rašivenost. pocne da ih nize. njegova nedosljednost. tako nekako. jer je. nesrećnik. I baš zato sam odlucio da ja ne ustanem. Najmanja je mogućnost da pogriješim ako budem cutao. Umro je pjesnik. a bez ikakva razloga i smisla. Ne izmisliti. njegovo smušeno brbljanje. i opet ustao. malo manje. njegov strah i nesigurnost. njemu ovakvom. A opet sam ja izgubio najviše. možda sam ga izdvojio bez njegove zasluge i krivice. Možda nije pravo što ovako mislim. a moje smiješno ustajanje me uvjerilo da je u nevaznim stvarima najbolje uciniti ono što i drugi cine. a s ovim ne mislim sklapati prijateljstvo. da ne uvrijedim onog bivšeg. možda i zamišljena. Tako mi je pokvarilo raspolozenje i Mahmutovo i moje ponašanje. Nije šteta ako nestane jedan od jednakih. najneprihvatljivijom mi od svega što je Mahmut mogao izmisliti. možda sam ga izmislio. Možda nije ni postojao. izazovno.Kako se ovolika promjena mogla desiti za tako kratko vrijeme? Onda i nije bio sanjar o nemogućem. već varalica koji je samo čekao priliku da postane ono što jest. njegovom zalosnom promjenom koja se. Ali je u životu jedan zanimljiv čovjek manje. Njegova vjecna ceznja o sreći. drago mu je. rodio se jos jedan trgovac. to list ljudski opada. jer bi mogao uciniti ono što niko ne cini. uvrijedjen Mahmutovim ponašanjem. izgledalo bi da bjezim. razmišljao sam kako da odem. Nekad ga je sacekivao jadan i uplašen. sve je sivlje. i zna šta je red. Ali ako umre onaj ko se izdvojio svjezinom. ogorcen njegovom spoljašnjom poniznošcu i stvarnom sigurnošcu. I odvojicemo se. Mahmut je ustao.

o krecenju. o šteti. Izbjegavao sam Avdagin pogled. cak istim riječima.Pravo da ti kažem. i sreća? A ipak. zacudo. puno zle volje i.Možda ću pitati i njega. . ispunjavalo je mucnu tišinu koja bi nas mogla poklopiti.Za ovo poslije ne znam. On će najbolje znati. Avdaga je tuznim mrtvim ocima gledao u Mahmuta. on zaista nije znao ko je Osmanaga. što je priznao i sam Osmanaga. Ali. Za ono prije znam. i ljubav. i prekinuo ga. Avdaga je upitao tiho: . Mahmut je poceo da trlja svoju bolesnu nogu. ali je pošteniji od tebe. a ovi zidovi će ga slušati svaki dan. jer sam slušao drugi put. odjednom je digao ruku usred Mahmutove priče. i o koristi od njih. koji nikog svoga nema jer mu ne treba. i previše.rekao je Mahmut. Zna i Osman. . možda još nepodnošljivije. kome je njegova sluzba i žena.Kako bi bilo da pitaš Osmanagu a ne mene.Zna da sam pošten i vrijedan. kad je Avdaga upitao: koji to Osmanaga? Samo on nije pitao podsmješljivo i gorko.Zašto ti je Osman dao ovo mjesto? . Mahmutovo pričanje je bilo glupo i sitnicavo.Nije red da mi to pominješ. jer Osmana niko tako nije zvao. tvoje pitanje je uvredljivo. o stvarima. . mucno. Avdaga. teretno.Znaš šta. vidio sam da cuti i sluša. govorio je Mahmut. o zrnima zita u jednoj oki. Avdaga . toboze slušajuci Mahmutovu pricu. Tuge. ovo dosadno trabunjanje bar imalo nekog smisla. Jedva sam se uzdrzao da se ne nasmijem. o miševima. ne tice ga se što ja slušam (ranije to nikad ne bi učinio). Što me ne sudiš po onome kakav sam bio i kakav sam sad? . . ili što je ne može razbiti. o pranju. kao i maloprije.Ne znam je li uvredljivo.Ne voli da radi. tuga i potištenost vire mu iz ociju. kao ni ti. da bi u Mahmutovu mozgu našao odgovor na pitanje koje ga je i dovelo ovamo. . tuge. glava mu je padala sve nize. Cuti sigurnije nego što sluša.pokazao je na mene. Ne zna ni Osman. i kad se cinilo da će zaspati. Pa su zaćutali. pogled mu je prikovan za zar u mangali. iz svake crte lica. pričao je isto što i meni. . Cutanje mu je teško. Sad pitam tebe. o mackama iz komšiluka. . Ali je sada.A zašto nije njega uzeo? . Zašto ti je onda dao mjesto? A nisi ni trgovac. kao svaki čovjek od ugleda kome su udarali na ponos. iz drzanja. Svakome se svašta dešavalo u mladosti. i mirno čekao njegovu riječ. . i ovakvo kakvo je. ni zbunjen ni uplašen. strah i uvrijedjenost ga uvijek na nju podsjete. i djeca. što mu je muka na licu izgledala teza. ja neću nikad više. isti kao kod svakog drugog čovjeka.Srecom. Zato mi je dao ovo mjesto. sigurno zaleci što mu glava nije od stakla. sluzilo nećemu. kao ja. A kad bih ga pogledao. Zašto ti je dao ovo mjesto? . zaista! Odakle tuga u srcu i na licu ovog čovjeka koji ni ubijenog brata nije pozalio. a i platio sam. ali je potrebno. ne sacekavši ni kraj recenice o mackama i miševima. Mahmut je poslušno zacutao.

A. i vrijedilo bi znati šta je to. Moglo bi biti i zanimljivo da nije mucno. Da li on uvijek trazi ovako naslijepo? Dugo je cutao. dizdara! Jest. je li mu ovo plata za neku uslugu? Mahmutova usluga je uvijek sumnjiva. a ne cesto. Zaboravio sam. zar će pokušati da stanu na put mojoj sreći? Tako ojadjen. u tvrdjavi. zbog malog broja metaka. nikad više. a ne može ni da se nasluti. jedan čovjek je konacno otkrio njegovu trgovacku sposobnost. Vrtjeli bi se u sumanutom krugu istih pitanja i istih postala sigurnija. Upitao je: Jesi li poznavao dizdara? Kojeg dizdara? . uskoro? Poslije onog. Vidio sam koliko vrijedi tvoja zakletva. onda mora da postoji neki razlog za taj nerazumni postupak. djece mi moje. suzavajuci krug. nemiran zbog Avdaginog teškog pogleda.Ni jedan ni drugi nisu. .upitao je Mahmut. Osman nije lud. ma kakva da je. znali ništa. Koji razlog? Je li ga necim zaduzio. Da li bi se mogao zakleti? Mogao bih. Mahmut je uvjeren da ga je posluzila sreća. napad ne može odgovora. I za krivicu. A kad si bio zatvoren u tvrdjavi? A. možda me pitao za ime. Ako postoji samo dugo trajati. poceo mi je licitti na starog Mahmuta. A sad. Ne kazeš ti. Poznavao sam ga. Jesi li zaboravio još štogod? Ne znam na šta misliš. da je samo lud čovjek mogao iz cista mira uzeti Mahmuta u sluzbu. i štedljiva paljba. mislio. ucutkan Avdaginim cutanjem o nejasnoj sumnji. Avdaga je. i on će potvrditi. Avdagino cutanje ispunjava zrtvu strahom zbog onoga što ostavljajuci joj dovoljno vremena da misli o mogućim krivicama. za njega je uvreda. nemocno lukav. U životu s njim nisam progoviorio ni riječ. ne kaze i ne otkriva. Sjeti se! Znam dobro. Jesi li cesto s njim razgovarao? Nikad. dizdara. opet. u tom slucaju ucinjeno je nešto ruzno. već ja. Svaka druga pretpostavka. onda. uplašen zbog Avdagine upornosti kojoj nije znao razlog. Kad si posljednji put govorio s njim? Kažem ti. Upitaj dizdara. Možda je pomislio: zar prepreke već na prvom koraku. Avdaga to dobro zna. A možda je to sumnja. Dizdara. to! Ne znam. i da klone. i to je nacin da uznemiri čovjeka. Dobro? Samo iz vidjenja. i sumnja ne bi Ali Avdaga još nije bespomoćan: poceo je da kruzi oko zrtve. izgleda. Mahmut je drhtavim prstima sve jace gnjecio bolesnu nogu. i zato mu dao mjesto.

Avdaga vrši istragu zbog otmice. jer je najćešce mrak oko zlocina. i ne uvijek bez razloga. ako ne uhvati i kazni krivca. A ja slušam. suviše je pošten da bi čovjeka kaznio bez dokaza. znam da nije umiješan ništa. On misli: neko je nagovorio dizdara da pusti otmicare u tvrdjavu. Toliki su uspjeli u životu. on vidi samo uzrok i posljedicu. sa sumnjom zivi. i zato će postati još sumnjiviji. bilo bi uzaludno. ne znam. doci će sudnji dan. A zalosini Mahmut. Mahmut je grcevito odbijao da je razgovarao s dizdarom. još nema. da je siguran dokaz cak i Mahmutovo zbunjeno odricanje. možda cak sjedi s njim. Zla djela se dešavaju svaki dan. A tuzan je zato što mu ne može dokazati krivicu. ali se ipak cvrsto uhvatio za nju. svi ljudi su mogući krivci. duznost i zadovoljstvo. miriše. Ako krivac nije uhvacen. samo da se oslobodi umora. Tako bi odricao da je šetao pored rijeke. samo kad bi ga Avdaga o tome pitao. da je jeo sarmu za rucak. on samo sluti. to mu je jedina strast. bez pameti. i bez poštenja. kao da je to samo po sebi sumnjivo. zlocin će zavladati svijetom. za koju se i sam kaje. Zao mi je Mahmuta. nešto je platio. tim trenutkom slabosti. i niko se ne cudi. možda će žrtva klonuti. ako se umori. gleda mu u oci. Avdaga je bolesnik svoga poziva. Slijedice ga kao što gladni kurjak slijedi starog jelena. koji se neće skoro ponoviti. A ni zbog cega. Zašto? Zato što je Mahmut nagovorio dizdara. I kad bih rekao. zašto sumnja na Osmana? Da li mu ja pozajmljujem svoje znanje o Osmanu. Avdaga sumnja. to je njegova kob. mirno obavlja svoj posao. možda i sebe. Najzalosnije je što je Mahmutova sreća razlog Avdagine sumnje. cutim. kao što drugi zivi da ih tješi i lijeci. I mene i Mahmuta je iznenadio. smije se. ako odustane. ne zna cak ni šta ga pitaš. al više neće pustiti Mahmuta. Potreban je dokaz. zbog sumnje koja je krivo spojila neke cinjenice. Kako da kažem Avdagi: Osman Vuk nije znao za Mahmuta. Neki ljudi su zaista baksuzi. a ne mogu mu pomoći. potrebno je priznanje. Jer zna. misleći da se oslobodio straha od . i pravi krivac prolazi pored njega. on zivi zato da goni i hvata ljude. sirecan kad nadje tnag. Samo što Avdaga u svom poslu ćešce dozivljava radost uspjeha. a on o njemu i ne misli? A možda i misli: ako je Mahmutu dao ovo mjesto. poslije toga je Osman Vuk dao ovo mjesto nesposobnom Mahmutu. kao oblak. disace isprekidano od straha i od sladostrašca. to je toliko jasno. a gdje su? Nema ih. ne smijem da kažem: ostavi čovjeka na miru. i nije mu lako. osjeća. možda se priblizava i ponovo udaljava. potreban je svjedok. jer ko zna šta sve može biti sumnjivo i opasno. siguran pa nesiguraTi. sreli su se tek u noći kad je otmica izvršena. Zašto mu je dao posao. Kod Mahmuta je našao na tanušnu nit. samo što je ušao u svoju mracnu magazu. A meni je tek tada postalo jasno. ooajan kad ga izgubi. sumnju sanja. Avdaga traga. i samo bi ga amrt mogla natjerati da prekine traganje.Opet je naišlo cutanje. da ima pet umjesto cetiri macke. bez sposobnosti. uslugu i nagradu. punu miševa i brabonjaka. Ali. Po Avdaginoj logici. do njegova ili svoga pada. tama će pasti na zemlju. Avdaga ne može razumjeti ljudsku nedosljednost ni neočekivanu odluku. možda će pristati da strada. On dobro zna da ni za jednog zivog čovjeka niko neće svjedociti da neće uciniti zlo. On sumnja na cio svijet. posrtace obojica bjezeci i goneci. I Osmanova plemenitost. i misli da je Mahmut razgovarao s dizdarom! Za tu uslugu Osman mu je dao posao.

Tacno onako kako bi Osman mogao zamisliti. i sve je jasno. Samo se ne slaze što sam ja ispao budala. on mu je najpogodniji. vjerovao sam da je svakakav i nikakav. i kao da se branio kajanjem. Sve se slaze. kao da je skidao teret sa sebe. Mahmut je poslije uporno navaljivao da se vidi s Osmanom. Ako je tako. a ja sam im sluzio kao spona i zaklon. ni on ni Mahmut. zašto mu je Osman dao ovo mjesto? Ruzno je što ovo pitam. Tuzilac će ostati bez dokaza. toboze. Bio je za mene nesredjeno matoro dijete s golubijom dušom. Pogledao je i on mene. kao da je naslutio moje misli. zašto bih ja bio izuzetak? Ali Mahmut? Kako je Mahmut mogao toliko da se pretvara? Mislio sam da znam sve o njemu. ja sam kriv što smo culi svadju zbog koje se Osman naljutio. Izgleda bespomoćan. da ne bi sve postalo sumnjivo. Nemoguće. ohladice se kao zeravica. cuteci. onda je smrdljivi matori lupez koga moram što prije zaboraviti. Avdaga je cutao. Svakome ću priznati pravo da me prevari. jer Mahmutu niko ništa ne bi vjerovao ako bi i izdao. Mahmutom. Ljudi su za njega samo sredstvo. ako je iskusni lovac Avdaga na pravom tragu? Ta misao me porazila. mracan od sumnje. a onda je sve iznosio na dlanu. Sve se slaze. zašto? Zar samo zato što je sin bio drzak prema ocu? Osman ne može dirnuti ni mnogo teza stvar od jedne obicne svadje. Ako je prav. svoje bezvrijedne tajne. odmah je postao sumnjiv. Sve to znam. ali zašto? Šta znam zašto! Ja sam zamolio Osmana da ga one večeri povede u mejhanu. zašto? Obradovao me kad je to učinio. . ali ovome nisam oprostio. iznemiren. Hoću li raskinuti i s onim nekadašnjim. Uvijek je bio jad i nesreća. ja sam ga zamolio da mu kaze nekoliko lijepih riječi. Ali ako je igrao ovu ruznu igru. kako sad da se smiri! Nije ga Osman doveo zbog lijepih ociju. oslobadjajuci ih se olakšano. ali zaista. zašto ne ode? A možda neće ni otici. i protiv moje volje je prelazila granicu koju joj je postavljala moja dobra volja. Raskinuo sam s jednim Mahmutom. Skrivao je. ali da ništa skriveno u njemu ostati ne može. kao i nekada. A šta onda ako nije.gladne starosti. Osman je poslao Mahmuta da razgovara sa dizdarom. krijuci sve. podriva te i kad znaš da je čovjek prav. onda je sve lako sklopiti. nepostojecim? Pogledao sam u njega. sjedice obojica kraj mangale. cutao o njima dan ili sat. Eto. i zato mi drag. optuzeni bez kazne. osim prijatelju. cuteci. dzarajuci mašicama po zeravici što se gasila. pa ipak. Šta ceka. I zaista. Vješto su se pretvarali. znam da nije tako! Ali se misao više nije mogla zaustaviti. a Mahmutov jadan polozaj pred sinom posluzio je Osmanu kao dobar izgovor da mu da obecanu nagradu. i ponovo sam zazalio za mojim. umriječe. ovim sadašnjim. kako je tudja sumnja zarazna. ali to se njih ne tice. da bi naplatio svoju uslugu. Osman ga je odbijao. uvlaceci me cijelog u ponor stvorene mogućnosti.

Zašto bi te hvatao strah ako nisi kriv? Kako kriv. Jesi li kupio? Nisam. Nisam više mogao da ostanem s njim. šta to govoriš? I za što kriv? Ustao sam i pozdravio se. šta hoćeš od mene? Ali on vrši duznost. čim je zartvorio vrata: Zašto me ono pitao o dizdaru? I mene je pitao o Omeru Skakavcu. još ziv. Duboko me zaboljela njegova moguća izdaja. kako gleda. Od cega ziviš? Kradem. Ali. trazio sam da mi proda. Cuo sam da ima dobrog duhana. da je ponekad dobro pucati prvi. Misliš da će doci i sutra? Sigurno. Mahmut ga je ispratio. Upitao sam: . To ne znam. i ja sam se pokajao što sam istrcao. ispravio svoja jaka ramena. bez volje i bez sigurnosti.Od cega je umro mladic? Kazu da je bio zdrav. i to je najgori odgovor. Odmah mi se obratio. zivlje i pazljivije nego sad. Pogledao me. tuzan. O. izašao iz sobe. otimam. zagledan u mangalu. i vratio se zabrinut. I ja sam vidio tebe. . ubijam. Sjetio sam se Osmanova savjeta. Nije imao. Osman mi je to pomenuo. Vidio sam te na dženazi Avdije Skakavca. Nije mi odgovorio. ne zureći. kao da je rekao: ti mene pitaš! Posjedio je još malo. i ne zna šta je umor. da podjem. kako cuti! Strah te uhvati. zašto? Možda će nam sutra reći. Nismo za razgovor ni ti ni ja. O čemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem u njegovoj avliji? Sreća da sam na ovo mislilo ranije. Je li na mene došao red? Glas mu je tih.Ali je polumrtvi Avdaga. Zašto si bio? Nisam znao da je zabranjeno. pobogu. ali ne da od sebe praviti budalu. a onda se polako digao i. i pogledao u mene. Poslije su njegovi sinovi s konjem otišli po Avdiju. kako kad. Upitao me: Zašto Osman nije tebi dao magazu? Šta bih ja s magazom? Ti traziš nešto bolje? Ja ne trazim ništa. brate. umoran. na zalost. Ja sam razdrazen i gorak. Možda nije pametan.

Ostani još malo . Ostavio sam ga samog. vratio.molio je.Uplašio ga je moj odlazak. sa strahom. .Moram da idem. . a možda i moja hladnoca. ali mu moja pozlijedjenost nije dala da se digne iz mrtvih. s miševima. . Opet je licio na starog Mahmuta. s mackama. na ulici sam pomislio kako nije trebalo da to ucinin. ali se nisam.

Sve što je cinila.Osjetila sam nozicu. i zbog života koji će se promijenila. nikakvo bogatstvo ne bi joj moglo priciniti takvu srecu. široko otvorenih ociju. nastavljao se od juce. trgovcima ne može govoriti o svom strahu. pa i više od prijateljstva. potisnula me u stranu. to buduce dijete. što postojimo zbog . Paša je izivljavala svoje nescrpno materinstvo (malo joj je svoje djece. pominjale bezbroj imena. Gledao sam kako u poslu oko rucka zastane. ona ga je neprestano osjećala kao dio sebe. obicno najgore. Mene je pomalo zaboravila. iz pjesama. bez zohara. bio mi je stran i dalek. začuđeno obuzeta osjećanjem sreće i ponosa. zbog nje. prišao sam joj. znao sam da misli na njega. zahvalna što sam joj prišao zbog njega. zalila je što nije rodila desetoro). i odmah bi se razvezao razgovor. kao teret ili porugu. kao da su joj dosadile gluposti koje cine muškarci. iz istorije. izgleda. bez vreline. ništa nije nahero u svijetu. spreman da budem svecan kao i ona. pa serdar Avdaga sumnja. sabrana. Dirnut tim njenim zanosom koji ne shvacam sasvim. spremale se da rade dječiju opremu. Ja sam o njemu mislio kao o brizi.kaze presrecna. kao prvi put. nikakav poklon. možda tek od njegovog prvog osmijeha. sa sitnim lancicima zutog i plavog cvijeca u sredini i na rubovima. uzeo je za ruku. nagadjale da li će biti muško ili zensko. Ni naša soba više nije valjala. Svu njenu paznju zaokupljao je taj zivi a nerodjeni stvor. Ja sam bio uznemiren. Nagovještavao sam izdaleka. a da će otac zavoljeti zivo stvorenje. nisam više vazan kao ranije. ali ona jedva da je cula. sa strepnjom sam mislio šta bi bilo s njom kad bi pobacila. bilo je to zbog njega. svecana. Pokazala mi je maramu koju joj je poklonila Mahmutova žena Paša. bez tjeskobe. sanjace ga. i bilo joj je prirodno da se život prilagodi njemu i njegovoj sreći. Lako je stisnula moje prste. da se ne uplaši. Njeno dijete u njoj u sve je unijelo red i smisao. da me ne bi smatrala cudovištem.Mice se . ona je mirna. jer ne bi shvatila da majka voli i misao o djetetu. ona je o njemu mislila kao o smislu svega. mislila. kao taj tihi udar zivog stvorenja u njoj. Paša bi došla njoj. znacajniji od svega na svijetu. i rukom pazljivo dotice okruglinu trbuha. kao što će uciniti i kad se dijete rodi. Tijana je rekla da me Mahmut trazio. da bi se produzio sutra. rekao da je volim. već zaljenje što djed neće vidjeti unuce. blazeno osmjehnuta. zbog njega. Ako Tijana ne bi otišla na Vratnik. kad sam u podne došao kući. .16. Cekace da se ponovi. što je volim zbog njega. iz života. Ako se sjecala oca. kao ljubav. govorila. uspravljena. zivlji od mene. nerazumno je pitala i mene da li ga volim. i polako sjeda na seciju. imalo je jedan povod i jedan razlog. Najviše su govorile o djetetu koje je Tijana nosila. iznenjadjena. radjenu tankom iglom na svili. Imala je prećih poslova nego što su naša podmetanja i naše lazi. . ima li izgleda da ću se zaposliti. da bi za taj dan izabrale jedno. Nikakva radosna vijest. ništa nije prazno ni besmisleno. Ja nisam znao ništa o njemu. ozbiljno zabavljena sitnicama. kroz cio život. nešto je. Zar to nije ljepše od naših petljavina? Medju njima se stvorilo lijepo prijateljstvo. i morao sam reći da ga volim. Nadgrobni natpis Sutradan. to više nije bila ona teška tuga koja me plašila. petljao s Osmanom. Postale su potrebne jedna drugoj. već je voljela taj plod. Objasnio sam joj zašto me trazi. moracemo na proljece potraziti nešto bolje. pa će to nemoguće ime novi čovjek vuci za sobom. Kad je pitala. kao blazenstvo. sve u njoj i oko nje je sredjeno. a Tijana je u tim radosnim brigama zaturila strah i crne slutnje. Ma šta govorila. opet se osjeća sam.

Zbog otkupa vune. i ništa više. čini mi se. koga oni veoma cijene. . sigurno se naslonio na ledja Mahmutu. sigurno su na nekom poslu. A bilo mu je sumnjivo. kaze. I kadija i on bili bi mu zahvalni do groba. Može da sjedi u magazi i da mjeri zito.Ništa. Zato već tri dana trazim njega. Prije nekoliko noći. ili strahuje zbog muza. izgleda. ili tuguje zbog sina. i ispricao mu kako serdar Avdaga ispituje mene i Mahmuta. izludjujuci ga. molio da mu Šehaga pomogne. čeka hoce li aga doci. i ucinice sve da ih ometu. i niko ne zna gdje je. da mu to kažem. a onda je poslao po Mula Ibrahima. Odmahnuo je rukom. Dan prije nego što je pobjegao. zbog miševa? Smiješan je. Nije bio ovdje. Ne našavši mene. Osman ne zna. gušeci u sebi zalost što sam je izgubio. ostavlja me po strani od svega. moglo bi se svašta dogoditi. trazio mu je racun o poslovima i spisak svih potrazivanja. Sad to nosim sam. Nije ga bilo. možda i za moje dobro. potiskujuci nezadovoljstvo što sam postao sporedan. Oni su trazili mene. A sve mi je otkrio serdar Avdaga. a nasmijao se kad sam rekao da na Mahmuta sumnja zbog dizdara. ne mogu ni kazati nikome.Otkud ja znam! . Rekao sam da mi se ucinilo kako su on i Mahmut sve sakrili od mene. Cekacu. kao i juce. Zao mi je što više ne razgovaramo o svemu. Skrenuo je razgovor.njega. momci su znali samo da je nekud otišao na konju. Trazio me i serdar Avdaga.Kako znaš da nije Mahmut? . jer je sav posao prepustio Osmanu. što joj ne pričam ono što mi se desi i što osjećam. po cijelu noć ne spava.I šta ćeš sad? . Širokogrudo primam tu njenu nepravdu. za nju je beznacajno. nadajući se da će mi je vratiti njegovo rodjenje. snijeg je. odgovara bez volje i bez ućešca. Ni Šehaga nije bio kod kuce. Dočekao ga je na noz. a kako Šehaga u picu ništa ne zna (zato i pije da ne zna).Kakav Mahmut! Ko bi se na Mahmuta oslonio u takvom poslu! . medjutim. ne pridajuci tome nikakav znacaj. ali Šehagu je. pred zoru. Jesu li na nešto pucali. ali je za ovaj posao dobar. srećan sam što me nije našao. a Zafranija naib. Uplašio me koliko zna. Zato je Osman pazio na njega. rekao samo jednu riječ. kao strazar. Jadnica. noći hladne. Ostavlja me samog s mojim mislima. i njemu i kadiji. cak to i ne krije. Osmana sam našao tek treći dan. . Hanuma je izludjela od straha. Osmana. jer se cuva da ne uvrijedi čovjeka bez . i zbog Šehage. Što ne znam. A i on se boji. Trazio ga je. otišao je na konju. Znaš li da je nabavio macke. Osman je pominjao otkup vune. iako mu je obracun podnio prije dva mjeseca. i znali bi kako da vrate ucinjenu dobrotu. izgleda da je mijenjao testamenat. bilo da je radost ili strah ili srdzba. ali eto.A ko je? . ja sam trazio Osmana Vuka.Nije za takve poslove. Ali ako bi Šehaga. A bilo mu je sumnjivo još zbog nećeg. sasvim neuobicajeno. ili je Šehaga u lovu. I bolji je nego što sam mislio. baš to razbješnjelo. opet ga nema. Kadija je trebalo da postane muftija. sluša bez zanimanja i bez paznje. dolazio mu je Dzemal Zafranija. ta nevolja s Ramizovom otmicom. i neprijatelji za to okrivljuju njih dvojicu. a možda je uvjerena da osjećam što i ona. Desila se. jesu li nešto nagovještavali. valija bi ga poslušao. neće da govori o svojim poslovinia. umakao mu je dok je spavao.

kasno sam primijetio serdar Avdagu. . niti mogu sakriti. toliko se poznaju. a kamoli više. Vjeran je Šehagi. drskim lukavstvom. možda bi sve bilo isto. Izaziva poštovanje svojom smišljenošcu i hladnocom. napada ne misleći zlo. godinama su zajedno. zato što poštuje njegovu snagu. ali je Šehaga već bio zapao u svoju muku. Traze dokaze.I ti se pricuvaj . Rastavši se s Osmanom. Neka miruju i cuvaju to što imaju. i sve je teze što je stariji. da li je otvoreni ili skriveni. I šta kaze? Sigurno se smijao. doduše. Kao da je oklopljen Šehaginom moci. muci ga misao da iza njega neće ostati ništa. svejedno o čemu. a sirotinjska suza je teška. i nisam rnogao promijeniti pravac. . I neka pripaze šta rade. Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo. Ali Šehaga više ne vlada sobom. i rekao da Zafranija trazi pomoć. mada svaki na svoj nacin. spriječice njihovo unapredjenje. bez sigurnih dokaza ne smiju na Šehagu. Zašto da lazu jedan drugome? Neće im pomoći. jer ni oni nisu andjeli. Nemaš razloga za strah. nismo se mogli mimoci bez riječi. Možda su ga i poslali.Avdaga je od njih najgluplji i najpošteniji. A Šehaga je otišao valiji. i da bih mogao proci ako me ne zaustavi. i razmišljajuci o njemu. kad nije otrovan mrznjom.potrebe. On se uvijek smije. i u Zafraniji je vidio onog nepoznatog i bezimenog sudiju što je njegovog sina osudio na smrt. kao da ga se ne tice: Gdje si to bio? Šetam. nije mogao da ne istrese mrznju i tugu.Nemam ni razloga ni straha. Osman s hladnim prezrenjem. . A možda su po nećemu slicni. . svojim nebojanjem. jednako opasni. bezobzirnošcu. Strah je najgora izdajica. da spriječi to unapredjenje koje ga se ne tice. nadmocnim preziranjem ljudi. Šehaga s vrelom mrznjom. ili gledaju u njih dvojicu sa strahom. spremnošcu da ucini ali da cuti. i nije mogao da se uzdrzi. sad smo u otvorenom ratu. jer ga zanima djelo a ne glas o njemu. jednako daleki od ljudi. izgleda. jednako su nemilosrdni. . cak ni ime. Smije se i cudi šta to traziš od mene. svejedno je. Bio si s Osmanom Vukom. zato što mu je potrebna njegova zaštita. samo ako mognu. Da se sa Zafranijom susreo u nekom srecnijem casu. ništa ne kriju jedan od drugoga. i sve bi ispalo na isto. Možda je po mome drzanju ili po kiselom licu vidio da nisam baš srećan što smo se sreli. mogao je obecati pa ne uciniti. ljudi se zale na njih.jer si na ovoj strani. Našao je valjda slucajno. Upitao je mrtvo. Zašto da im pomogne? Cime su to zasluzili? Osmanu je cudno što je Šehaga tako rekao. Zašto pitaš kad znaš? Jesi li mu rekao o čemu smo razgovarali? Rekao sam.Hoce li Skakavci reći? . zato što radi šta hoce. a možda je znao gdje sam bio. ili će osuditi nekog drugog. ili kao dobar poznanik koji ocekuje da stanem i pocnem razgovor. drzeci se rukom za zid. a u stvari trazi da im on ne stane na put.Ako su oni umiješani. Gledao je u mene kao čovjek s kojim me veze tajna. I eto. i vratice udarac. sve vidi ali se ne plaši. Cestit je kao divlji vepar. jer pametniji i pošteniji od njih hodaju bez posla. Čudan je čovjek Osman. neće ništa reći. ili je čekao nekog drugog. ali uljudnije. A gdje će ih naci? . jer ne smatra da su zasluzili i ovo mjesto na kojem sjede.Hvala bogu. samo ako bude mogao. ali ma zbog cega da ga je djavo doveo baš ovamo.rekao je smijuci se . cak kao da uziva u ovoj guzvi. Zafranija je izašao blijed. ali se valja pricuvati. mirno govori o svemu.Jesu li zato poslali Avdagu da me ispituje? .

Što. u mislima sam se poceo osvrtati oko sebe.Šta sam ti rekao? . govorim ljubazne riječi. odgovara mirno. zašto njega ne pitaš? . učinio sam je sigurnom i iskrenom. zato što je uznemiren. Šta hoćeš od mene? Lako se titrati sa sirotinjom. tako se u meni javila srdzba.O čemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem? . . Avdaga! . što govorite isto. . i zao.Htio sam da kupim duhan. . i krivo mu je. nešto traziš. E pa. kao zvijer. Naljutio sam se i na sebe. to i to. cutao je i gledao me onim svojim teškim pogledom. sazaljivo. brate. spreman na bijeg. a mozak se pretvorio u teretnu pihtiju.Pitaš. nesigurna u svoj skok. pa makar mu celjust razbili. Neće nas pustiti. kakvo bilo.upitao je mirno. na pravom mjestu? Glodje konop gdje je najtanji.Meni je sve razlog za sumnju.Pitao sam. tebi je razlog za sumnju. ne kazeš otvoreno. zbog malodušnosti.To i jest sumnjivo.Zato se i ljutim. . kao stid zbog ponizavajuceg straha.Ko nema ništa na duši. a ko je kriv.Zašto se ljutiš? . . ali. Avdaga. Šta on može znati o meni? Ako zaista nešto zna. Našavši tako oslonac ljutini i uvrijedjenosti. kao da sve vidi u meni. što neću da priznam. kao pas barak. zašto ne trazi. Izdrzacu. šta me se tice Šehaga . što ti ovo kažem. Zar će ovako škljocati oko moga grla dok jedan od nas ne klone? Kruzi oko mene. za što sam kriv? Nije zurio s odgovorom. mislio sam. Opet je otišao od kuce. Ali ako ne prodje? Kad me se nagledao. .Ali.dodao je razlozno. nenadno i bezrazlozno. slomio bi mi kicmu. stariji si od mene. zbog te lijepe buducnosti. koji ne pušta ono što uhvati zubima. kako sam osjetio strah u srcu. uvrijedjeno. nešto pipkaš. Ako ne vjeruješ meni. samo da se spasem od ovog casa i od ove strepnje. dug i mucan. . on se ljuti. I šta ste još govorili? O Šehagi. samo da mi nadje kakvo mjesto. Zna da smo ja i Mahmut najslabije tacke u lancu. .Znaš li koliko sam vremena bez posla? Obigravam oko Šehage. ni sam ne znam kako. slijepo i prestravljeno. ali čim bi osjetio da neće promašiti. stisnucu zube.Eto vidiš! Šta onda hoćeš? . Ali kako je naišla praznina u mozgu. Šta se tebe tice Šehaga? Strpljiv je i uporan. tuzno. bez ijedne misli. Beciru Toski. kud bilo. i tu grize. samo da ne jedem sebi utrobu što su me svi odbacili kao pseto! Eto zašto me se tice Šehaga! Cudo je što nisam otišao u hajduke. sacekacu da prodješ mimo mene kao svaka nepogoda. Potrajalo je to samo trenutak. ali suviše vreo da bih je zaustavio. Obilaziš oko mene. poceo je opet da glodje. Led mi se uhvatio oko srca.- Onda zna od koga treba da trazim.zarezao sam pakosno. i neću. bio sam svjestan da mi nije korisna. . ma o čemu. . A kad je srdzba izbila. kao navala krvi nakon naglog zaštoja.On kaze isto. gotovo sam zaboravio disati zbog nespokojstva i uzasa. brate. Reći ću sve što znam. I što se toliko ljutiš . lomi mene nezašticenog. ma kakve.Oprosti. kao da me je zeljan. rekao sam ti. gledam mu pokorno u oko. Pitao sam ga: šta to serdar Avdaga hoce? Ne zna. baš si čudan! Ono što je svakome dokaz. Eto ti sad! Nasmijao sam se od muke: . sa zeljom da unizim i sebe i njega.

kao da planinu nosim na sebi. Kratko mu je trajala trgovacka radost. Karandjoloz postane još tezi. Ako zna. o karandjolozu.Zašto? pitam se. spašce se. ako kažemo životu: izdrzacu. Još ćemo se nositi. sam. ponovo ti kažem: ne znam šta hoćeš. Sjetio sam se priče. Cak i kad zaboravim razlog. peš rukava. ptice bi se pred njim ukocile i obamrle. kao da me uhvatio za grlo. muka postaje lakša. sjedio je u jednom uglu.rekao je olakšano. strah je u meni. A s kim se to nije lako titrati? . Pa cak i da je sve krio od mene. Zaista sam ga našao u Zajkinoj mejhani. dodirivao mi rame. Zar bi se Osman drzao onako mirno da Mahmut išta zna? Mahmut je prodrta vreca. jer mi je već bilo mucno. nekud je otišao.Kazeš. i polako pošao niz sokak. podigao je pogled. porušen. sigurno je usamljen i nesrećan. Njegov komšija. hvala bogu! . i popeo mi se na ledja. A možda je zaista nevin u svemu ovome. I onda iz tame ispliva Avdagina slika. da bolje osjeti moju blizinu. lako se titrati sa sirotinjom.pitam se. Bio sam i kod kuce. . Ujutro nadju čovjeka mrtva. Dah mi se krati od njegove tezine.Avdaga. Još je ne osjećam. Otici ću do njega. a Osman odmahuje rukom. i čovjek je slobodan. prava slika nesreće. Onda ga serdar Avdaga przi na vatri ni kriva ni duzna. . obamro od straha. Srecom. Kad sam stao pred njega. A to što govoriš. Ali magaza je zakljucana. kako će izdrzati da ne kaze? Priznace. izludjece zbog Avdagine sumnje. ponudio da sjednem s njim. pa mi je nestalo vazduha. smrdljiv i tezak. . Čovjek ga nosi i posrce pod tezinom. da ne bi poludio.Trazio sam te. Još jednom me pocastio svojim umilnim pogledom. koji o Bozicu sacekuje ljude na mracim raskršcima. i sve bi iz njega ispalo zacas.Ja znam svoju muku. . stanjen. crnom demonu. i lice mu se odjednom ozarilo. A kako je Mahmutu? Ako ne zna ništa. Docnije sam mislio da je to priča o životu: ako se tuzimo kako nam je teško. Mene je na nekom životnom raskršcu presreo karandjoloz Avdaga. . Zbog te riječi hrabrosti. kao objašnjenje. nije trebalo da ga ostavljam samog kad mu je najteze. Ali ko odgovori: nisi tezak. drugi me se ne ticu.Šta je to? .. nećeš me slomiti. i neću ga se osloboditi sve dok ne osjetim slobodu u sebi.Imaju li ti drugi ime? . i popne im se na ledja. a karandjoloz ga pita: jesam li tezak? Čovjek stenje i kaze ono što misli: tezak si. a ja sam se ponio kao derište. nešto ga boli stomak. lakat. ali nisam rekao ni da mi je lako. da bi skratio mucenje. obavijestio me da je Mahmut u Zajkinoj mejhani. i neprestano me gledao. .Oh. bjezeci od svog straha i od Avdage. podnimljen na mršavu ruku. lici mi na bajanje. klonucemo. Kao da me želiš ucarati. skocice u ponor. pa je otišao da popije rakiju travaricu. davno. Neću reći da mi je teško. kao da bih mogao pobjeci. jer karandjoloza odmah nestane. i nemir. koci me strah. zbog riječi prkosa. I ustao. uhvatio me za ruku. zagušen smradom. nena mi je pričala. bakalin. ostavivši nenahranjene macke da ganjaju neuništivu vojsku miševa. kao pred zmijom.

Zaboravim i ne zaboravim. samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega. al kako na njega pomislim. ti reći.Neka si došao. opet. . ispunjen nadanjem. . zakleo bi se da ti je nešto teško na duši. Porucio je dvije caše rakije.Zato! Onaj.sam sam svjedok. Al što. Onaj mi je opet dolazio. o drugim ljudima. . Posluzicu kao kurban. zašto? Glas mu je placljiv. tako sam te i našao. . i ne mogu ti ništa. On sumnja u svakoga. Dzaba. i možda za još poneku sitnicu. znao sam da ćeš me potraziti. neko za belaj.Ne luduj! . da samo moja bude grebena? Nije pravo. jer ne znam kakva je. izgleda. takva mi sudbina. Pomoglo je. ali mi lakše. vidim ja to. pa što onda? Godinama sam u snu snio ovo što mi je sad slucajno palo šaka. Mene niko neće uzeti u zaštitu. Sjedim ovdje. čini mi se da ću precrknuti. Iz uskih ocnih otvora pocele su da kaplju suze.Da znam šta hoce. . da vidim šta će reći. neće. kao necastivom. a nad nekim se mora štap prelomiti.rekao sam oštro. spreman na varku. On sumnju ne može dokazati. Neko je rodjen za srecu. . niko se neće cak ni zacuditi. I kažem sebi. i nisam se ni na miris u magazi navikao. . . .Jesi li učinio štogod. . Kakav kurban. nešto je krupno. niko neće ni pozaliti. . e neću da mislim na njega! Pocnem misliti o poslovima. . zato i ne kaze šta je. Ja sam ti kurban.Šta te se tice! I ostace na sumnji. A nad kim će nego nada mnom? Ako ne mogu naci pravog. tuga teška. ništa nema. kakav djavo! Ti misliš da Avdaga samo u tebe sumnja.Mislim neprestano. ali ni pola ovog jada nije bilo u njemu. samo mi nešto uzburlja u crijevima. Pa malo primirim kahvom i nanom.Zato te boli stomak? . grebena.Od straha. Ni ime mu ne valja pomenuti. al šta se to boga tice? I nije valjda bog toliko sitan da me kinji iz pasjaluka. pobjegao sam od njega iz magaze. Nego. Al koga god zamislim. kao da je prelezao tešku bolest. glava mi puce od razmišljanja. njegovo lice. I samo mi ova travarica pomaze.Rekoše mi da te boli stomak. a iz mene ko cesma. što bi on želio da zna? . . . Nikome zlo nisam učinio. dobih proliv kao da sam se tatule najeo. a sad mu je sve crno pred ocuma.Nisi kriv. od straha. .Kad te čovjek vidi tako ojadjena.Šta hoce Avdaga od tebe? . i . i mislim: pa dobro. zbog tebe sam i ostavio poruku. posluzice ko bilo. i popio obadvije. ja je ne mogu odbiti. a ono nevolja.I meni je dolazio. A u stomaku opet kljuc. ne bi toliko vremena gubio oko sitnica. .Kako ono prvi put dodje u magazu. baš zato što ga nisam zalio. Svašta je dozivljavao. njegov glas.Neće. . A stomak me zaista boli.Jest. on nešto sumnja. Al vidim. o nevoljama koje su me pratile. šta sam ja to bogu skrivio da me ovako muci? Kriv sam za one bakrenjace. lakše bi mi bilo.Zato što zaboraviš. moj Ahmete. Ovako me udavi baš zato što ne znam. Vidim.Glas mu je tih i nemocan. šta bilo. Eto.upitao sam. . na zalost. to je Avdaga. i da si otišao na travaricu. Zivio je neozbiljno.Teško i preteško. . Sreća mu je iznenada pala pred noge. a ono njegove oci. za sebe i za mene. strah i rakija su ga sasvim razmekšali. Moci će posluziti Mahmut. pravo da ti kažem.

već govori ludje. kao bic. bez ikakva dostojanstva. a ne mogu biti junak i da hoću. Kao da mu pogled u prijateljske oci daje snagu.Misliš? . Neću tako! Rekao sam. . Pomislio sam da bi ovaj šašavi čovjek uginuo ziveci sam. uperen u grlo.. Plaši ga sudbina. kao vodom. Ti smiješ.Misliš? Vec treći put pita tako. radi šta hoćeš. A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta. kao noz. ne smijem ni ja uvijek.. i on nije ono što bi htio biti.Ne mislim. Cekaj.. Idi u magazu. Neću tako! . Strah je ruzan kad ga vidimo kod drugog. petlja mi slaba. Izmahnut je nad njim.. Za njega je stvarna.A možda i neću reći. Ne ponosim se suviše što nisam budala. upitaj ga lijepo: šta trazis? I navikni se na njega. već znam. . plaši ga vladajuci zakon..Sigurno. Ako je ponekad tuzan. . pa da i ne pozališ jednu smrt.Imaš pravo . . ili budala. . poslušno ponavlja zakon. trazi da ga ubjedjujem. I odjuri u nuznik. već stid od sebe ponizenog. sigurno. Nasmijao sam se njegovoj nevolji. Ali ako ti budeš ovako pio i cmizdrio. Čovjek je opkoljen strahom. Eto. ti odgovaraj jedno te isto! Dosadice mu kad-tad.Kad mi dodje. Ali sad zaista mislim tako. sebe sanjanog. . što se jednom mre. trired. upitacu ga: šta to njuškaš? Skim mi se s vrata! A onda je valjda vidio Avdaginu sliku u mislima. Da je dvared. moj Ahmete. potopljen njime.rekao je bodro. već izgleda sigurnije. kao plamenom. Ali u ljutini čovjek ponnisli: e vala. . ili bez ljudi za koje misli da su mu prijatelji. ponizno se smijesi mrskom mocnom čovjeku. Neugodna je. sad ću ja.. želi da bude kao što ja kažem.Ma to i jest ono. sasvim otvoreno i neposredno. i dobrodošla. ja ne smijem. postaćeš zaista sumnjiv. bez prijatelja.Misliš? . pa se ne bojati. ali nekako suviše smiješna. radi svoj posao. A ovako.. Ne voli tugu. a ovaj trenutak slabosti je kratkotrajno sazaljenje nad sobom. i zato što je prijateljska. moli se sutrašnjem danu. pomiren da bude nakazna tvorevina sacinjena od straha i pristajanja. Ako ti opet dodje. plaši ga sutrašnji dan. Umiljava se sudbini. Nije to hrabrost. I da svijet nije ovakav kakav jest. plaši ga mocniji čovjek. Ja tako radim.upitao je s nadom. treba biti junak. kakav bi mogao biti da nije ovo što jest. O svome strahu govori kao dijete. makar i laznu. da bih njega ohrabrio: jednom se mre. i bodrost mu se sparušila: . On pita jedno te isto. rekao je Osman. ne protivurjeci. Strah je najgora izdajica.Pravo da kažem. već ono što mora da bude. samo što se sjetih. i neće u njemu ostati dugo. prilicno neiskreno. Uspravila ga je moja prazna riječ zato što odgovara njegovoj lakomislenosti. to je zato što se sjeca sebe zeljenog. i najveće ponizenje čovjekovo. već gleda vedrije. jednom se mre! Nije mu se svidjela takva hrabrost bez izlaza ni takav ludacki prkos bez smisla.

ti nisi moja plemenitost već moje oštecenje. a ne znam za što. nevidljivi putokaz prema nevidljivom pravcu: moje srce mora da ga pronadje. ništa ne traziš. da smiri grceve u stomaku. Onda sam i ja kukavica. kao siroce. Ostavi me. kako mogu biti siguran da ne bih naškodio nekome? Pokrenuo sam se da spasem Ramiza. ne osjećam zadovoljstvo što si se nastanila u meni. A ona cuci. drugi cuti. pa da više nikad ništa ne ucinim? Treba li da cutim. tako nekorisna. Moje snage su slabe. da oprostim. Jedan se usamljuje. Zašto nisi našla nekog mocnog. kad je neostvarljiv? Treba li da kažem i da više ne progovorim? Treba li nešto da ucinim. i kažem strepeci. Zla je mnogo. Ne radujem se što te imam. Upola slobodan. Ne znam zašto. čeka svoj cas. ninašto me ne nagovaraš. Prodje čovjeku život u strahu. Šta će mu onda i život? Al opet. mocni čovjece! Ali to kažem u sebi. Ne vrijedi se. Kako da ga pronadje. prisustvo koje nema oblika. sa mnom uzalud gubiš vrijeme. udvojen. i zatrazio još jednu travaricu. vućeš na opasne staze. cutljiva opomena koja se ne poziva na razlog. sve je manje izgleda da će ga dočekati. rece da je tamo. Samo na drugi nacin. Ne znam odakle mi. ne tice te se tudje teško iskustvo. ne znam šta će mi. razmišljao o meni. jer ne može da pristane. pa kao da nije ni zivio. ponakad pospana. smeta mi da zivim. ali ne vrijedi. jer ne želi da strada. prezireš opasnost. ni bojati. i dobro je dok te zaboravljam. Ne znam ni šta si. i cutiš. ali osjetim stid čim te se sjetim. cuti. da nam nekako skine Avdagu s vrata. Ti si moj suvišak. vala. prekinuvši moj razgovor sa savješcu. uništio sam Avdiju. a najbolje bi bilo da razgovaram sa Šehagom. Treba li onda da ostanem nepokretan. neustrašivog a poštenog? Ako takvog nema. i kako da ne klone. kažem toj nezvanoj savjesti. ponekad budna. Kad je Mahmut izašao iz nuznika. a moja ruka kratko doseze. sudbino! Ne bojim te se. nicim me nisi zaduzila. da ne budem ni nekorisna žrtva ni cutljivi nezadovoljnik. ne vrijedi se ni istrcavati. Sloboda je u ljudskom cinu. samo mi jedan ne da mira: razlog savjesti. Zašto onda mislim o tom cinu svoje slobode. a ne stizem do njega. i ne smatraš to podvigom već duznošcu. snaznog. i da ostavim svijet da ide svojim tokom. ali me ne napušta. i da je zakljucio da imam pravo. Smiješna si. kažem. . zadovoljan što sam ziv? Pa ako bih i pristao na zrtvu. kao i Mahmut. šta sam ja kriv? Sklonila si se u mene. Mogla bi da ga ne doceka. sutrašnji dane! Ne bojim te se. šta ćeš mi nemocnom! A ona cuci u nekom kutu mene. A kome sam ja to duzan? I zašto baš ja? Pronadji nekog pogodnijeg. sve ostavljaš mojoj odluci. a ne mogu da ga se otresem.Kažem: ne bojim te se. Cas moga oduševljenja. kao siroce. ako ga i pronadje? Ti si razumna. malo šta bih mogao da ucinim. svakako ništa izmijeniti ne mogu? Svi razlozi govore da je to najbolje. Nije lako ne bojati se. Ne znam ni šta bi trebalo da ucinim. ili moje ludosti.

a uvalio sam je u nevolju. ali ljudska milost je kratkotrajna. neka je puste. Ako Avdaga htjedne da saceka. dobar je čovjek. odmahujuci rukom. strah cijelog života. zato mi je svaki korak nesiguran. Odbio je i pomoć i razgovor. pa je stigao da pomisli i na mene. Nisam svjesno ni posredno kriv. I evo. ponovo. ne brinuci se o smislu. ali ja ću biti uporan. i pametnije je brinuti se za cio život nego za tren. A vrijedi li dobro ako ne može proci bez zla? Ne mislim na cilj već na čovjeka. ako se može. Mula Ibrahima sam zatekao u radnji. cutke. Ko se to još zauzima za . moja riječ nigdje ne vrijedi. i smiren pošao u radnju. možemo li štogod uciniti za zatvorenu zenu. Pricao sam šta bilo. muz joj lezi bolestan. sve upornije što sam bio sigurniji da neće ništa uciniti. niko se za nju neće zauzeti. Rekao sam to šapatom. A uzalud sam ga mucio. zbog njega. A onda se sjetio da mi kaze da me trazio Mula Ibrahim. Cast hrabrosti. zna kadiju. Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas. Mula Ibrahim će odbiti i razgovor o zeni. uciniš i zlo. a i ona je bolesna. Znao sam unaprijed. zna Zafraniju. a on bi mogao nešto uciniti. ali sam pokrenuo kamen. da i drugi cuju kako odbija da pomogne. ali se boji da ne izazove neciju sumnju. Htio sam da ga upitam. Nisam se obradovao što sam pogodio. neizdrzljiva. Nisam ni znao da postoji. što me trazio. Junaštvo traje tren. Dobro je ne strepjeti ni pred kim. dobro je smislio to sa Šehagom. Sigurno bi rado pomogao nesrećnoj zeni. komšiluk ga obilazi radi sevapa. nisam ni znao ni vidio udarenog. mada bih volio da sam se prevario. Možda bi je zatvorili i da Ramiz nije pobjegao. a Mahmut me slušao zadivljeno baš zato što sam govorio nejasno. Po tome sam vidio da mu je vlasitite muka postala lakša. Znam. kako drugi ne bi culi da molim za nju. Moja savjest će odbiti to opravdanje. kako ni pošteni ljudi nemaju mnogo volje da pomognu drugome. A rekao mi je i da je uhapšena žena kod koje je stanovao Ramiz. ali je ta pretpostavka suviše nesigurna da bi me oslobodila osjećanja krivice. Ništa ne smije. a ja sam navaljivao kao osa. drugi. što bih i ja njega potrazio. I za njenu nesreću sam ja kriv! Sad sam imao dva razloga da odem do Mula Ibrahima. samo je šteta što Šehage nema. i nije uzalud gubio vrijeme. a želio sam da kažem glasno. Nije pretjerano velika ni teška: kao da se na brdu odronio kamen pod mojom nogom. ali ćemo sačekati. makar i trenutna. A docnije ću misliti o cudnom poretku u svijetu u kojem cesto. a još bolje ako se ne mora. Najbolje se bojati unaprijed. kao necasno. da se ne bi ubojao unazad. ali bi mogla biti kakva-takva utjeha. odricno mašuci glavom. i udario nekog u podnozju. Zar joj zaista niko neće pomoći? Rekao sam da je grehota. Makar i zato da se uvjerim. da je izabrao zgodno mjesto gdje će razmišljati o meni. ali je bolje bez nje. i rekao mu da sam došao zbog zene. upozorice me da svako odgovara sam pred sobom. Vijest o nepoznatoj zeni me porazila. zna sve ljude na sudu i policiji. šta hoce od nje? Mula Ibrahim je samo odmahivao glavom i rukom.Odgovorio sam. jer je svejedno. cineci dobro. i jadnik će ostati sam i bespomoćan. jedan. zar je ona pitala Ramiza šta misli i šta radi kad mu je dala sobu. dosta joj je njenih muka. pokušavam da pomognem. od straha.

pa sam odbio. da se ne umiješa. i sve je ostalo kako je i bilo. misleći kako smo. pristace na sve što napišem. umjesto zadušnih stvari koje se ne mogu riješiti. i on to dobro zna. ni jednog jedinog. ako bi mu se ucinilo da sam premlad i nedovoljno ozbiljan za taj posao. a pogotovu u onome što se radi za vječnost. napojio. nisam uspio da prevarim sam sebe. pokojniku je svejedno. Laz je da puštaju svakoga ko nije kriv. a vratio sam se gorak. tvrd seljak. Je li to nepovjerenje u sud? Neslaganje s mjerama koje on preduzima? Ili se iza toga krije neka veza s optuzenom? A mogli bi pomisliti i da je poznavao Ramiza. Rodjaci ubijenog imama iz Zupce podizu nišan na pokojnikovom grobu. a ovdje miruje nekadašnji svijet. E. smetamo jedni drugima. i veoma se zacudio kad sam rekao da neću prenociti i da ću posao odmah završiti. A pred onim što se može desiti. Zeni ne bi pomogao. a to nije lako. Bio je malo i razocaran. opijen blistavim snijegom pod suncem. u glavi mi je bilo bezbroj riječi. Mula Ibrahim ih je obavijestio da ću doci. sve izgleda sitno i nevažno dole u nizini. sigurno ću to dobro uraditi. da bih se oslobodio misli o zatvorenoj zeni. a onda je Mula Ibrahim rekao da me trazio radi posla. Kad sam rekao Tijani da ću sutra u Zupcu. uzalud je govoriti. u donjem svijetu. . Gotovog natpisa nisam imao. Malo smo se poigrali sa savješcu. jer nije volio brzinu ni u čemu. Odavde. iako zna da je nestinito. da sam se posavjetovao s Mula Ibrahimom i drugim ucenim ljudima. ali ne znam koje bi mrtvom imamu pristajale. za smrt seljaci dobro placaju. Koracao sam polako. prilicno otezao posao. kao i za tuzbe. . ali treba zadovoljiti njegove rodjake. staro koliko i svijet. Umirio sam ga rekavši da sam kod kuce sve smislio. a ako je kriva. Najmanje ću pogriješiti ako o pokojniku kažem sve najljepše. mrzimo se. Zapravo. što smo smjeli. Pa se on sjetio mene. U tome se ljudi još jedino mogu sporazumjeti. da će je sigurno pustiti ako nije kriva. što smo mogli. pa ćemo izabrati najbolji. a oni će urezati u kamen.Nisam znala da će mi muz sastavljati natpise na nišanima. To je opravdanje. Kakva bih ja bila muftinica! Rano sutradan pošao sam u Zupcu. slegla je ramenima i nasmijala se: .Nudili su mi da budem. svakako je nemocan. sebi bi mnogo odmogao. svakakvih. možda i bol. oslobodjen jucerašnjih briga u tišini širokog prostora i mocnih brda. Danas sam je gotovo sasvim zaboravio. muftija. Ali mi je imamov brat. zacas svršili korisne poslove od kojih se zivi. Tijesno nam je. sve mi izgleda lakše. Napokon je rekao. ali pominje nacelo nepostojece pravde. i tako u glavi nosim nekoliko natpisa. a nije ni badava. ali ne znam šta rodbina misli da je najljepše i šta želi da ostane zapisano. Tako smo i on i ja rekli što smo htjeli. . da ne bih odlucivao sam. cija je riječ spora a misao skrivena.zatvorene ljude? I moliti za njih je opasno. njihovu sujetu. Juce sam išao drugom nesrećniku. da bi mirne savjesti mogao ostati po strani. htio da mi pokaze gdje ću spavati. Upitao sam. U Zupci su me primili srdacno.Dobro si učinio. Htio sam da mu cijela stvar izgleda ozbiljnija. prastari zakon zaboravljene ljepote i nadmocnog mira uvlaci se u kolanje krvi. Brat imamov me nahranio. guramo se u zagušljivim gradovima. Pa ako i nisam zaboravio. i traze ko će im sastaviti nadgrobni natpis. i vidikom što se otvarao na visinama. Zahvalio sam mu. cist i netaknut. mada mi je zao zene. zaboravljajuci na umor nogu nenaviknutih na dugo hodanje. tu bi već svaka plemenitost uplašeno uzmaknula.

Imam je bio dobar čovjek. dok nije. osim godine rodjenja i smrti. . to ne znam. i njemu se dopalo.A ti? . Ovi ljudi mnogo više precute nego što kazu.Ma jok! Da je znao. ako pritisnu. to je tacno.Je li volio ljude? . . pod krivicom je samo dok zivi. već vlast.Kako zašto? Svako je protiv ratne pomoći. Blizu je. On je samo rekao što svi misle. i spremio sam se da podjem kući. .« Za ovo posljednje nismo znali ni šta znaci ni čemu sluzi. Ko je mogao pomisliti da i za to ide glava! Ma jok.poceo sam od najsigurnijeg.Je li mrzio vlast? .Hoćemo li napisati da nišan podize brat.Šta ja? . Zašto da svratim? Neki čovjek je pitao za tebe. pisao sam i precrtavao. a nema se odakle ni dati.Zašto bi to pisao? A ko bi drugi podigao? . .Ali je sigurno bio hrabar čovjek. Halil je molio da svratiš do njega.Zašto je onda bio protiv ratne pomoći? . mi rat ne želimo. treca kuca od moje.Pa i nije. Zahvalio mi je.Šta ću onda napisati? . platio pošteno.Odvalila se stijena i ubila čovjeka. pa sam mislio da neće ni reći. ili porodica? . Zbunjen. umro je bez krivice. dacemo. . Cuva mu kucu. . ostala jedna jedina recenica: »Bio je dobar čovjek. ali bi uvijek odustao.Da li je znao šta ga čeka kad se suprotstavio carskoj naredbi? . Ali on je htio nešto da mi kaze. . Njegov brat sluzi kod Šehage Soce. . umro je nevin. ipak: Poznaješ li Halila Kovacevica? Ne znam da sam ikad cuo to ime. Vidio sam ga. . neke mrzio. Visok. Rekao je. ali zašto treba reći da je umro nevin? Svako umire nevin. .« Ni to mu se nije svidjalo. Koji čovjek? Ne znam. primijetio sam to i ranije.To su ljudi. nije stijena. Zbunio me odgovorom koji nisam očekivao: .Nisu ljudi.. Mrziš li stijenu? . Pa smo se jedva slozili da ostane ovako: »Bio je dobar čovjek. Neka mu Alah da vječno blazenstvo. čini mi se. . Teško je ostati ziv. ali je zvucalo svecano i lijepo. Ko i svako.Onda je bio dobar čovjek. bez sigurnosti koju sam osjećao ranije.Boze sacuvaj! Zašto bi mrzio vlast? .Neke volio.Mrziš li vlast? Ubila ti je brata. Svega se plašio. koštunjav čovjek.E. kako znao! Dogovorili smo se. bez ikakvog pravca.Lako je biti dobar čovjek. ne bi se miješao.

.Bogami. govorili smo o tebi. htio sam. I krenuo za mnom. danas. . jest.Nije.Dobro . Šta je htio? Šta je htio? Ne znam šta je htio.Nisam te zvao. onako. izgleda. ako ga vidiš.rekao je smiješeci se oporo. pitao je. Zašto si me zvao? .Je li taj rekao da me dovedeš njemu? .Ko je? Pa. . crnomanjast. Šest dana je prošlo kako je pobjegao od kuce. .Ne vjerujem da ću ga vidjeti. Halil se nasmijao. navratio slucajno. A sad ću sam.Ja sam Ahmet Šabo. Neće reći.Pa.Nego onako. niz brdo. . narazgovarali. još uvijek nesiguran. u gradu.Da nije Ramiz? . . . Imamov brat mi rece da je neki čovjek pitao za mene.Tako nekako. .Ne znam.Da te malo ispratim? .Znaš. mršav? .Ko? Taj mladic? Nije rekao da te dovedem.Pa jest. pozdravi ga. Ne znam ni ko je ni šta je. Koji čovjek? Odakle bih ja znao! A.Koji Šehaga? Odakle Šehaga? . Neki narocit razlog nemam . Pošao sam putem. kao da su iz jednog jajeta rodjeni. . onako usput. i seljaci zele da ga povedem. vidjeli smo se. al mi se ucinilo da nije važno. da zaranije stignem do grada. . . da ga se riješe. . kako je? Mislim. A sad idem. nisam gledao. . pa si odustao . Možda je i Ramiz. nagledali. otišao je odmah nekud dalje.Jest. nenaviknuto. i valjda te vidio. a nešto se bio odlucio pa odustao. .Nego ko je? .Nešto si htio da mi kazeš.Ko je pitao za mene? Da nije Šehaga? .upitao je.Pomislio sam da se izgubljeni Šehaga sakrio u ovom brdskom selu. a ti se vrati. Odustao je. ne znam. . .A dole.Mlad. Pa kaze: je li ono Ahmet Šabo? .Možda je i važno.Sigurno imaš neki razlog kad si htio da me vidiš Pogledao je u mene. rano se smrkava. . pogledao u kucu. Halile. .Eto. ucinilo mi se da oklijeva. Htio sam da te vidim. dobro.kažem mu. drugi put razmisli šta ćeš reći prije nego što čovjeka zovneš. .rekao sam otvoreno. licio je na Šehaginog momka. . zimski je dan. Halila Kovacevica sam odmah poznao.Kuda je otišao? .

zbog Šehage. Bio je u kući zatvorene zene. eto kako je. a ja sam pozurio prema gradu uvijenom u sivu izmaglicu. Volio bih da zivim s laznom nadom nego sa sigurnim beznadjem. Sakrio je Ramiza u svojoj kući.. nekud otišao. da obidje bolesnog muza. Imao bih da mu postavim mnogo pitanja o ljudima i o životu. cunjaju. Obecao je Ramizu da će me dovesti. možda i zbog novca koji je dobio. Sigurno se Ramiz skriva u njegovoj kući. Mula Ibrahim bi odmahivao i rukama. sam se sjetio Mula Ibrahima. od bolesti. i bice zadovoljan svojom ujdurmom. ispituju. Halil je zakljucio da je bolje ovako. Ima pravo. osvijetljen suncem izvana. Izmucio me ovaj nesrećnik. I zar je tolika njegova potreba da pomaze jadnijima od sebe? . Nisam se sjetio da se upitam. porucio glavom zna. nešto pitao. ali se od svega ogradio i sve sveo na slucajan susret: odnekle je došao. on ništa ne zna. taman iznutra. razmišljajuci. i po jedan dio tajne ostao je u mnogim ljudima. Bolje je i sigurnije i za njega i za Ramiza. traze Ramiza. ali bih možda i povjerovao njegovoj dobroj volji i cvrstoj nadi. A onda Raaniz. u zatvoru. Ramiz je sigurno želio da se vidi sa mnom. besmislena smrt. A ipak mi je bilo zao što se nismo vidjeli. od mucenja. da sam zurio u grad. možda bih se opteretio novom opasnošcu i novom strepnjom da kogod ne docuje za taj susret. I našao na zalost: žena je umrla. Potrebno mi je da povjerujem. da nisam htio da dodjem. bogzna zašto? Uzalud bih ga pitao. i rekao mu da me dovede. zeleci da mi kaze a zeleci i da sakrije. govorio izokola. i kad je sve izracunao. A u gradu me Mahmut dočekao s ruznom viješcu.Onako.Ne znam zašto ga traze. i da mu odnese nešto hrane. ali bi bilo dobro da ga ne nadju. odakle Mahmutu toliko hrabrosti da ode u prokazenu kucu. zbog svoga brata. jedan korak a bezbroj posljedica. Zašto me poslao u Zupcu? Da li i on zna gdje je pa me okrenuo u tom pravcu. . od straha. ništa ne govoreći? Ili mu je sam Ramiz po nekome da dodjem.A zašto ga traze? . A onda je htio da dozna od mene šta je bilo. Znam šta bi mi odgovorio. Samo bi još trebalo da pocne pričati o njemu svakome ko nadje! Ostacu kriv pred Ramizom. niti želi da Oprezni Halil je pokidao sve konce. i dosta mu je straha što je odbjegli buntovnik u njegovoj kući. Vidio sam to i ranije. Ko zna od cega. dopustio da prepoznam Ramiza. pa pristao. da dozna a da sebe ne izda. predomislio se. Možda je odbijao. odricao bi. cudeci se kako mogu i da pitam. bice mu zao na mene. da sam se uplašio. da nas Ramiz možda vidi. čekao me pred kucom. Ruzna vijest. vidio me kad sam ušao u selo. Ustao je na brezuljku. stajao sam pred kucom. i sad će mu ispricati kakvu bilo laz. možda je i znao da ću doci. Da li sam želio da vidim Ramiza? Ne znam.

toliko im je jada zadao. serdar Avdaga koliko se domislio. nije mnogo brinuo. nikome ne govoreći gdje je bio. ostavljajuci ga kao zalog svoga uticaja. i ništa ih ne može spasti. zaboravljao ih je na dugo vrijeme i iznenada se sjecao da postoje. (Ne kažem ovo za sebe. Oni su imali toliko nevolja sa Šehagom (vratio se sa svog neobicnog stranstvovanja. ali sam se prevario. pisali zalbe u Carigrad. sigurno zaboravili i studenta Ramiza i serdar-Avdagu. nadajući se u ono što je nemogućno. Vjecni tragac O tajni je Osman Vuk sigurno znao sve. trazili zaštitnike i saveznike. Sve zbog Šehagine zelje. toliko su se uplašili njegove mrznje. i cekajuci ono što je neizbjezno. drugi kao ostarjeli pisar.17. Na to me prisilio serdar Avdaga. kao zmije. Šta ga se ticu jedan kadija i jedan pisar. malo boljih ili malo gorih. jedan kao olinjali kadija. saopštene valiji. sjetio svoje muke. bio je i nema ga. hladni kao led. i njima su visile noge. a onda joj i ime zaboravili. To su za njega najgori ljudi na svijetu. bez ikakvog obzira. zbog ruznih stvari što ih je o njima cuo. tek. kao u obješenika. prljav. nema sreće na svijetu. mnogo. ali zasad nije bilo izgleda da će se skoro desiti. svejedno. jer boljih sluzbenika i narodnih prijatelja (kao da se to može sastaviti) niti je bilo niti će ikad biti. kao prijatelj koga smo rado susretali a onda se mirno razišli. culo se da će kadija biti premješiten u siromašni zvonicki kadiluk. da ih ostave u Sarajevu. saveznike i zaštitnike nisu našli jer ih nisu trazili kad su bili jaki već kad su poletjeli niza stranu. bez milosti. na zalost. cutljiv. Ne znam da li je baš tako receno. Šehaga ih je potopio kao macice. najmanje ljudi od svih ljudi. najpokvareniji. Takav islucaj nije rijedak ni neobican. nisam ih mnogo poznavao. svi su mu krivi. kao žena koju smo voljeli. ali uvijek napreskok. ili kao molba u ime naroda. a Dzemal Zafranija u srebrenicki. Vrijeme je prolazilo. koga zapazim i zaturim. i zato što se za sudbinu svojih cinovnika. zbog njihove uobrazenosti i zakašnjele snishodljivosti. da valija bude smaknut ili smijenjen. došao je bez novca. bez curka.) A vezao sam se za Ramizovu sudbinu toliko da ni o čemu drugom nisam mogao misliti. ni o prijatelju ni o zeni. misleći na svoje glave. ne pominjuci ni da je negdje bio). da se mrznja i ravnodušnost pretvore u naklonost. osim iz svoje najblize okoline. na molbu i prijetnju hvatali ljude da šalju predstavke višim vlastima. A domislio se. Oni su osjetili Šehaginu mrznju i neprijateljstvo. da su. mršav. i svetio se namilosrdno ma kome od njih. kao da mu je sam djavo išaptao. oni i jesu vlast. a sve uzalud. kao kurve nevjerni svakom pojedincu. Svi su znali da su njih dvojica zrtvovani. zato što Šehaga nije pominjao vracanje duga. i svi isti. U početku sam mislio da su tu njegovu revnost podsticale starješine. i zapamtio. oni siju strah. ako ih ne izbavi srecni slucaj. da sagnu glavu i krenu u gluhi mrak malog mjesta. . Dok njih bude. najštetniji. Oni podrzavaju svaku vlast. da se stane na put njihovoj tiraniji. Šehaga koliko je htio. bez narocitog razloga koji bi se baš njih ticao. bez konja. a Šehaga je jedan. Nisam ni sanjao da će mi Ramiz biti išta više od nekog drugog čovjeka o koga se u životu oćešem. kad bi se. izgleda. a on otmicu nije zaboravljao. koji su mu postali smetnja? Naci će takvih na stotine. i ostace tamo dugo. a sigurno najviše zbog mrznje na sve cinovnike. u ime koga se čini i zlo i dobro. hodali su gradom zeleni od srdzbe i jada. to sam cuo od Osmana. jer će uništiti sve što je isitinita ljudska vrijednost. Valija ga je poslusao. Sad su slucajno na redu kadija i njegov prvi pisar. da ih djavo odnese. iznenadjen njegovom vedrom bezocnošcu. i tako su se pekli na vreloj vatri Šehagine mrznje i ledili na mrazu sveopšte ravnodušnosti. čim je Šehaga pomenuo njihovo ime. Odgovori iz Carigrada nisu stizali jer niko nije mislio da im pomogne. kao psi vjerni svakoj drzavi. oštri kao noz. ne jednom. kao u progonstvo.

bez koristi. da ne zaklanja Sarajevo od sunca. kakva je to šteta što su glupi ljudi obicno vrlo uporni. Prije nikako. pred serdara. u casu bjesomucnog praznjenja. kao kaznu za mnoge grijehe. Sve što ucine. Tada se već mogu nazvati i vampirima. otkrivajuci cak i razlog Šehaginog uticaja. Nagrada mu je prezir i strah drugih ljudi. Branili su se. Ako će neko dobiti nagradu. kao što religiozni vjernici ne ispituju boziji smisao. I opet se ništa ne mijenja. i na njih pada poruga. postaju surova cudovišta. ciji smisao nije ispitivao. on neće. brani se i utopljenik. Pa sam mislio. proliv nikako ne prestaje. To je vrijeme nezašticenosti. Da je s tom upornošcu kopao zemlju. Ako će neko dobiti pohvalu za ono što ucini. gleda. Sumnjivi već zbog toga što traze milost. samo je pogoršavalo njihov polozaj. on neće. sjetio nekog od njihovih prijatelja a ne njih. I nije cudo što ne mogu misliti ni na što drugo. uvijek opasnu. cuti. pa bi ga ljudi pamtili po dobru. uvijek zivu. Svi ugrozeni cinovnici pišu pisma. samo da njih mimoidje. Sad oni posrcu. ali ako nekim cudom ustanu iz mrtvih. nisu pomislili ranije. poslušno sjeda. i nisu pokušali da nekom lijepom riječju ili nekim lijepim cinom skrenu sa sebe Šehagin pogled. smršao. obiljezila ih je samo njihova nesreća što ih se Šehaga sjetio u nekom svom mracnom casu. moc im je oduzela pamet i zaslijepila ih osjećajem nepovredivosti. kao umjetnik. zato je teško razumljiva. pa svaki cas trci iz magaze. ova dvojica. ili pita. i jedva će iko primijetiti da to nisu oni raniji. Narocito se okomio na mene i Mahmuta. . da bi se strašni čovjek. mada je ispaštanje preteško. U ime svoje vjere. nekom nesrećom. Sada su na klizavici. A možda su i oni pogriješili što na tu mogućnost. noge ga bole. Bilo je već kasno kad su primijetili da je to crna oblacina koja nosi oluju. ne zna tacno ni u čemu je njihova krivica. Svaki dan je u Mahmutovoj magazi. zbog same stvari. Ako ubije Mahmuta sumnjom. koju Mahmut odbija. trazeci pravdu koju zaboravljaju kad je dijele. na njihovo mjesto dolaze drugi sivi ljudi. za godinu dana bi skinuo polovinu trebevickog brijega. zabavljeni sami sobom. a on je nesebicno ganjao vještice. i mutna voda ih odnese u zaborav. Nagrada mu je njegovo cisto zadovoljstvo što pošteno čini ono što mora. Poklonili bi tu njegovu nezeljenu paznju i ocu rodjenom. pogrešno je. zaprepašteni i uvrijedjeni nesrećom koja ih je zadesila. Primio je to kao sudbinu. on neće. Nije to bila upornost izazvama nekim teškim dozivljajem. Ali za neke svoje grijehe ispaštao je i Avdaga. kao istrazivac. samoce. a Šehaga je bio daleki oblacak na nebu. Ali je mislio serdar Avdaga. nemocne mrznje. Ako će neko dobiti unapredjenje. Bez naredjenja. udarajuci rukama po vodi što ga vuce na dno. Ali eto. Mahmut se procjepio. zbog nećeg što je teško razumno objasniti. U ljudskom rodu gorih nema. pod ocima mu se objesile kesice. ruke mu dršcu. nekom mrznjom koja bi imala korijen u njegovom životu. a te sotone su obicno vazni ljudi koje nije pametno tako nazivati dok ne pocnu da posrcu. ali nisu mislili da je najbolji). jer svako zna da nisu andjeli. ostavljajuci Avdagu usred recenice. Sjetio i upro prstom u njih. kobnog po najbolje ljude (mislili su time na valiju. iz unutrašnje potrebe. gleda izbezumljeno. kao vulkan. ali je znao da su krivi zakonu. i njega će ubiti ta ista sumnja koju ne može da istjera nacistac. zbog osjećanja duznosti. i vraca se klonuo. vrijedno je lovio ljude. moleci pomoć i milost. uvijek isto. pozutio. kao što grom udara u neko stablo za pedalj više od drugih.Kadija i Zafranija se nisu nicim izdvajali izmedju ostalih. Možda slucajno. ali on je većom dobrotom smatrao hvatanje krivaca ciju krivicu nije mogao da shvati. On ne mrzi ljude koje goni. To što su pisali na sve strane. Imanje mu je propadalo. Bio je fanaticki vjernik utvrdjenog reda. još više griješe što sebe predstavljaju andjelima a druge sotonama. kao naucnik. i čeka da se mucenje nastavi.

Pošto bi obišao tvrdjavu. ali sam navikao na nju. ne pristajuci da se predam. i zaboravio sve druge krivce. Ili se meni tako cinilo. kao da sam ostavljao vonj za sobom. Nije mi uvijek prilazio. razgovarao s istim ljudima. Postao sam njegova potreba. kad bog prosvijetli nekog od nas. odustaje od borbe. dosad bez ikakvih posljedica. Medju nama se cak stvorio čudan odnos trpeljivosti. i opet polazio za mnom. To je bolest. A grad se okrenuo oko mene kad mi je otkrio da sve zna o meni i o Skakavcima. kao da vucem teg za sobom. jer mi je postao pretezak. I za mojim. mirno sačekao da krenem. Neumorno je kruzio istom stazom. pitajuci sumorno: . . da smo mu samo mi ostali. kao zaljubljenika. kao da se cudi što tako tvrdoglavo odgovaram jedno te isto. smetalo mi je to pracenje na istom odstojanju. to je ludilo. Trazio je pravi dokaz. ili bi oborio oci. I otišao bi bez pozdrava.Zašto si bio kod Omera Skakavca? O čemu ste razgovarali? Moj je odgovor uvijek isti. Ali nikad nije progovarao nijednu drugu riječ osim o otmici. ali sam poslije zaprepašteno mislio kako se umalo nisam odao. po danu. isti izraz lica. Istina. pa s Mahmutom. ali ga nisam mogao izbjeci. jer me uvijek zatice spremna. trenutno gubljenje daha. izgleda. on o tome sanja. kao da se stidi što lazem. više sam volio razgovor. kao svoju sjenku. pa sa mnom. uvijek sam. a umirivalo me i ponavljanje istih riječi i postupaka. ali se nikako nisam mogao naviknuti na iste riječi. Došao bi u kafanu. kao i njegovo pitanje.Ostavio je. Pred mojom dvorišnom kapijom bi stao. postavljao ista pitanja. ponovo prezivljeni strah zbog potpunog iznenadjenja. po mraku. onda bi otišao. poslije bih cuo kako polako koraca ispred kuce. Zar mu je neko rekao? Odgovorio sam. Postalo mi je obicno što me prati i ispituje. od koje će sve lako isparati. mislio sam. ali tim nije stekao nikakvu prednost. Zadrzao bi pogled na meni. svaki drugi posao. kad se. i sjeo prema meni. Ili bih ga najednom osjetio iza sebe. to je opsjednutost. ili čekao u zasjedi. uhvatiti za pravu petlju. u stomaku kao da mi je gorjela glavnja. Nanjušio bi me. uvijak pogruzen. Kao što ja sanjam njega i njegov tuzni teški pogled. Prilagodio sam se odmah. razgovarao bi s bivšim dizdarom. tuznog zbog neuzvracene ljubavi. Ponekad mi je prilazio. Neki put bih stao. a on moja navika. nadajući se da će u jednom casu sreće. da cutimo ili razgovaramo. Ali to je samo naknadno iskrenuto sjećanje. neočekivanom klonulošcu i zamorom. da to prvi put cujem. ista pitanja. Možda je to njegov nacin na koji iznurava zrtve. strahom. dešavalo se da osjetim tezak nemir zbog toga što me stalno drzi na oku. valjda. i bio sam uznemiren ako ga ne bih vidio cio jedan dan. pa bi pravi lopovi samo mogli pozeljeti još koju takvu otmicu. njuškao je jedino za Mahmutovim tragom. i da mi je cudno kako neko može izmisliti tolike lazi. nisam mrzio ni ja njega ni on mene. kad zvijezde dodju u povoljan polozaj. makar i mucan. Ali mi nije lako. Mijenjao sam vrijeme izlaska i staze kretanja. a on se nije ljutio. gledajuci me neprestano. Gdje se to izgubila moja sjenka? Da nije izmislio nešto novo? Njegova ludjacka upornost nije bezopasna. i sreo bi me na ulici. kao da će na meni otkriti nešto što mu je potrebno. srce se zaustavljalo od crnog predosjećanja. Ali bi i on zastao. zato što je promijenio ustaljeni nacin. da ga sacekam. nespremnom riječju. uvijek cutljiv. on ni o čemu drugom ne misli. pa sa Skakavcima.

možda zato što misle kao i Ramiz. ili ako pocnem razgovor ma o čemu. on ne može da miruje. Mahmuta su poslali dizdaru. da mu kažem za sina. . Omerov najmladji sin je zasjeo u Zajkinoj mejhani.odgovorio sam.Pa dobro. ja zato što nisam smio. sam ili sa znanjem Šehaginim. Ne zna šta se medju njima dešavalo. . svjedoka nema nizašto. i zašto. Obespokojio me taj njegov novi potez. bez uvoda i suvišnih riječi. Bio sam tu i ranije. sva je licila na njega. Poznajem ljude. Ponegdje je ostala neka nevazna praznina. stomak mi se zgrcio kao u Mahmuta. .Dvadaset godina sam u ovom poslu. Ledio sam se od pomisli da me vodi u tvrdjavu.Mogu samo za sebe da kažem: nije tako! Što puta sam ti rekao da ništa ne znam. sastavljajuci dio po dio! . Rekao je: Osman Vuk. Najmili su starog Omera i njegova tri sina. kako je bolje da me ne cijeni. mene se ne tice. nijednu riječ nismo progovorili. sigurno za dobre pare. Dvojica mladjih Skakavaca otišla su s konjem odmah po brata.rekao sam srdito . i znam šta ko može da ucini. i ispricao mi sve o otmici. Ne zna zašto su to ucinili. cutljiva. Zasad nepoznatom. a ti govoriš kao da si sve vidio. ali bi cijenio moje poštenje i iskrenost. nego da me preda sudu. Zajko je javio Osmanu. iza kojeg se krila nepoznata namjera. ili zato da napakoste vlastima.upitao je gotovo vedro. osjećajuci kako mi huji u glavi. rekao da sve zna. zna samo da su ga ubili. Sjeo je prema meni. Išli smo caršijom cuteci. pretukli strazare. A onda je. i dugo gledao u sklopljene prste. Hvalio se kako on. ali to nije važno. (Pomislio sam.I što puta si slagao. rekao je da bi moglo biti. opasna. jer će se Ramiz sam otkriti.Je li tako? . s novcem. Noge su mi se odsjekle. napio se i poceo da priča o svemu. i krivo mu je na mene što neću da priznam. . svi smo mu bili na dženazi. slušao sam istinitu pricu o otmici. a kad su ga upitali da nije Osman Vuk. Poslije otmice. niko ništa ne zna. Skakavci su ušli lijepo. znaju ko je oteo Ramiza. o kojem ja sam ne znam ništa. niti se njega tice. prijekorno je odmahnuo glavom. ali mi tvoja priča izgleda vrlo sumnjiva. i on bi me predao sudu. Hamal Mujo Dušica se ne sjeca tacno koga je mladic pomenuo. ali prije sa Šehaganim znanjem nego sam. i odnijeli ga kući. i još neko. Avdaga. . Eto što je on sklopio. koliko on zaista zna? Dugo me drzao u nedoumici. samo mi je sad izgledala tvrda i hladnija. ali smo svi smješteni na prava mjesta. . da pusti Skakavce u tvrdjavu.Ne znam .zašto nas ne predaš sudu kad sve znaš? . Ne vjerujuci svojim ušima. teška. on zato što nije htio.Ali. odbojna. ne gledajuci me. odlaknulo mi je kad me uveo u svoju sobu. Hamal se ne sjeca. Plašilo me njegovo cutanje. da izvedu Ramiza. smislio je kako će oteti Ramiza. a onda me jednog jutra sreo na ulici i pozvao da podjem s njim. i Osman je mene poslao starom Skakavcu. i na konjima odveli Ramiza u nepoznatom pravcu. Ucestvovao sam u zlocinu. a bojao sam se da će osjetiti moj strah ako upitam kuda me vodi.Znaš.) Kad sam upitao kakav je taj moj zlocin. od početka do kraja. Avdaga . kroz otkljucanu kapiju.

a naci će sigurno. nisam cuo niciji glas. i vrlo odredjen i vrlo neodredjen. Svoje pravde. . pošten na svoj nacin. ni oblik joj ne možeš odrediti. već protiv onog što ste ucinili. kao magla i tama. bez licemjerja. nadam se. u mraku. Kao da su stotine sjenki i stotine ociju oko mene. kao bolest. O toj kobi se ne misli. cist u svojoj nesuvisloj odanosti. da lovi neposlušne. okrecem se bespomoćno. doci će i do pravde.Poznato mi je da je govorio protiv vlasti i da je bio zatvoren. a ako ti neposlušni dodju na vlast. lako je udariti po sirotinji. njihova blizina sve teza. A pristace. I da li je pošten ili nepošten. vjecan. A je li pravo da zlocin ostane nekaznjen? . svu trojicu. još se nada da ga neće otjerati iz Sarajeva. I znam ko ga je izvukao iz tvrdjave. I strast mu je ista. A ni kadija sad neće na Šehagu. zbog njega. krug je sve uzi. nisam vidio nijednog čovjeka. . Opasan je zato što je tvrdoglav. A sve te bezbrojne oc i sjerake su Avdagine. surov ali nimalo nizak. ali bi jedva primijetio kad bi se uspostavio drugi. . nekoristoljubiv. Ovako neću. izlaza ne vidim. a progovorice. Rekao bih kadiji da nisi ništa znao. On ne zna čemu sluzi. u gustoj šumi. Dozivljavao sam tu paniku duše i ranije. kroz stoljeca. a tada sam osjećao samo strah. postao vojska aveti. Nisi ni ti meni. Nemam pravih dokaza. I pitao sam se. i radja se ponovo u svakom vremenu. kao na drvenim nogama. i ne bojim se nicijeg imena ni polozaja. On ne zna zašto kaznjava. ali sluzi casno. I naci ću dokaze. i da si im posluzio kao coravi glasnik. ali kaznjava zestoko. Skakavci ne govore. udarajuci o kamenje neravne kaldrme. i oko nje. Otišao sam.Uradi kako ti savjest kaze. Možda se navikao na jedan zakon. Ali iznad te neposredne opasnositi. da se nisam zgadio nad sobom. Avdaga. . I mucnije mi je to osjećanje bespomoćnosti nego ono što znam. i pljunuo na tu bapsku nemoc.Da ne uciniš nepravdu. ni blizinu. samo je mahnuo rukom. moja koza neće vrijediti ni koliko ovcija. opet tmuran. Drugo me se ne tice. A ako kadija pristane da ih zatvorimo. I ko zna dokle bih gazio u glib kukavicluka. Niko! Znam na što misliš. i što je uvjeren da spasava svijet. da idem. o čemu mogu da mislim. trazeci pravdu! Nije odgovorio. To je zlocin. to bi pomoglo i njemu. da mu lukavstvo i oprez nisu potrebni? Došao je do istine. sve ćemo za cas saznati. Mahmut zanijemi kad mu pomenem dizdara. Strepnju pred nepoznatom slutnjom razum ne može ublaziti. predavno. Neka ide do djavola taj izmaštani strah! Čovjek sam. ni namjeru. iako se necasnim sredstvima sluzi da ostvari casne ciljeve? O svemu tome sam mislio poslije. Mujo Dušica se ne sjeca.Jednom sam ti već rekao. Ali ja ne mogu lagati. na ravnom polju.Hoću da ti kažem: uskoro ću imati dokaze. Ti kriješ. Jedan od sinova Omera Skakavca pomalo već progovara. Uporan tragac koji iznurava i sebe i druge. nemocan pred njom.Ako ta sirotinja progovori kako treba. Porazila me njegova otvorenost. A ako se zlocin ne bi kaznjavao. a još vam ne mogu ništa. a i tebe.Visoko je podigao guste obrve. . Meni je vazna samo pravda. ako se casnim sredstvima sluzi za ruzne ciljeve. kao oko u potpunoj tami. zato je još strašnija. A onda ti neću pomoći. Zar je toliko siguran. nr možeš ih ni izbjeci ni podnijeti. opkoljavala me nesagledljiva prijetnja. Rodjen je davno. ogranicene pameti ali jake volje. Ako Avdaga nadje što trazi. da goni druge neposlušne. . niko neće ostati nekaznjen. propao bi svijet.Znam sve. pa Mahmuta. i uzasan baš zato što je takav. nisam mrtva . ustostrucio se. ni spasa.Je li ti poznato šta je ucio Ramiz? . ona se nosi kao tezina. ali je opasnost svuda oko mene. da li je čovjek pošten ili nepošten. u ratu. Ništa nemam protiv vas.

Na njega sam pomislio čim sam se riješio na odbranu. dobro će biti ako on ništa ne dobije a ja ništa ne izgubim. On meni priprema propast. a ne ja na mukama. doduše. više dobre volje nego strucnosti. Ni zbog sebe. neću da se bojim! I zar sve mora biti najgore? Avdaga sve zna a ništa ne preduzima (mislio sam mirnije). Nadgledao je kako momci uvezuju bale sargijom. niko neće priznati. ni zbog drugih koji vjeruju u mene. i s obzirom na snage. Slegnuo je ramenima: ko bi njega poveo! I otišao da cima kanap na balama. on ninašto. Kockamo se nepravedno. i sve tiše ponavljati svoje pitanje. za njega je neuspjeh samo poraz. Imao je. On će umrijeti od muke. I ja bih volio mnogo štošta. ali se više nisam osjećao izgubljen. i tako će tudja osveta pokopati i serdara i našu krivicu. Ili će Šehaga uciniti nešto da ga zaustavi i onemogući. ja njemu želim samo neuspjeh. Do mog života mi je prilicno stalo. ja ću se boriti da sačuvam citavu kozu. naredjujuci da se bolje pricvrsti.upitao sam. . . Htio bih da razgovaram s tobom. gledao sam je hrabrije. pošao sam da potrazim Osanana Vuka. da pomogneš? . stidio bih se. ali se ocito trudio da pred Osmanom pokaze strucnost i dobru volju. neću priznati. znajuci da je zalostan. a njemu ne bi posluzila nizašto. S olakšanjem koje mi je donijela zelja da sačuvam glavu.Zašto nisi zamolio da i ti podješ? . razocarali bi se. moju nikakvu i njegovu svakakvu. ja na sve. Ako iko može zaustaviti Avdagu. punoj vune. ali je jedina koju imam. znao sam dokle doseze i cime mi prijeti. Sjetice ga se kad mu se mrznja nakupi u srcu kao otrov u poskoku. koju ranije nisam vidio. .Idu Osman i Šehaga. nesreću ne mogu sačekati na koljenima. medju ljude. Zar da uprljam i to malo? Neću da drhtim. Vracajuci opasnost na zemlju. prstom povezuci vezove od kanapa. i Avdaga će do smrti ici za mnom. Ne vrijedi mnogo. pa je Osman ponovo sve provjeravao. sa zaljenjem u glasu.nasmijao se Osman. Dok ovo svršimo. Mahmut se gegao po magazi. i odluka da ne cekam mirno noz iza vrata. Nije beznacajna. E pa. Volio bih odmah. kako bih mu olakšao posao. za mene kraj.meta koja čeka pogodak. Gdje si dosad. ali sam učinio svjesno. Našao sam ga u Mahmutovoj magazi. sam za njim. . i navodi me da priznam. E pa. i dobro mi sluzi.Vuna je za Venedik . Ali je pošao prema Mahmutovoj sobici. bolje da on podnese poraz nego da ja dozivim kraj. i zatvorio vrata. to je on. Avdaga se bori da me uništi.obavijestio me Mahmut. čini mi se. do njegova uspjeha ni najmanje. ali je sagledljiva. bez ikakve potrebe. Učinio sam malo. Krenuo.

.Ni djavo nije crn kao što se priča. teško nama. Ne podnosi tajnu. ne znajuci i kakva je.. Uozbiljice se kad mu kažem.Zašto sve kriješ od mene? Valjda se ne bojiš da ću nekome reći? .Nego ko je? . brate. . .Mrzi ih. zbog tog razgovora je i ušao. Izlazeci. I veseo. A sa dizdarom se dobro poznaje. Sa dizdarom je razgovarao Muharem bajraktar. Zaprepastio sam se.Ne treba ništa .- Je li priča duga? Kako god hoćeš. Ma šta mi kazeš! Zar tek danas! I sad se šegaci.Avdaga sve zna. drugi mlad. Ispricao sam šta je Avdaga rekao o otmici.Imamo neki razgovor. ne propustivši ništa. Godinu dana života bi dao da cuje o čemu razgovaramo. Avdaga je opasan. a najviše ga je izmucila ova u koju je neduzan upao. Onda. kad sam završio. Mahmut je izašao ojadjen. ni kriv m duzan! A za ostale? Je li pogriješio za ostale? Za tebe nije. otišao da nadgleda kako momci vezuju vunu u bale. Pa šta da radimo? Uzdacemo se u boga. Sad su obojica stari. i zalosno gleda za mnom. Osman se nasmijao. U sobu je ušao Mahmut. nimalo zabrinut. Slušao je. vidio sam kako Mahmut razgovara s Osmanom. Razgovarao sam s Avdagom. . Muharem bajraktar! A jadni Mahmut se procijedio od proliva.Kokalo! .. skrati! Posao ceka. nisi lud da kazeš.grubo ga je odbio Osman. ne prekidajuci me..Šta kaze? Mahmut je razgovarao s dizdarom! Mnogo ti on zna. Mislio sam da će biti mnogo zabrinutiji. otrovan radoznalošcu. jer ne može da me upita o čemu smo razgovarali. bili su zajedno na vojni. I postaje sve opasniji. Cak se i glasno nasmijao. Znam. jedan star. ni svoju ni tudju. Je li ti sad lakše? . Ako nam je to jedino uzdanje. sasvim neočekivano.Ne bojim se. gledajuci nas ponizno. . prijateljski me udarivši po koljenu: .Odakle baš on? .Treba li vam štogod? Hocete li kahvu? . ali s nekom podrugljivom paznjom koja me iznenadila. sve.. pogodio je kao prstom u balegu! .

Šta bih mogao da joj kažem? Samo bih je nepotrebno uznemirio.Šta ti je? . jer u tome pravde nema. kao i obicno. . ma za koga. A eto. doduše.Ali. Da li onda nas ostale prepušta našoj tankoj sreći? Ne mogu vjerovati u toliku bezobzirnost.Da se nisi zaljubio u drugu? I nećeš da mi kazeš. Ne bi mi pomoglo da uzdišemo zajedno. serdar Avdaga bi objerucke prihvatio dokaz za kojim odavno traga. kad je cuo da Avdaga sve zna. Ne bi bio ponosan što su ga zamijenili s junačkim bajraktarem. Kriv i pred sobom i pred drugima. ali osjećanje krivice prema prijatelju nije nestalo. Ali se nisam smirio poslije te odluke. Zašto je onda onako neozbiljno primio moju pricu? Pogotovu što i sam zna da Avdaga postaje sve opasniji. Nesposoban san za to krojenje pravde. Pred njom sam se. nije pravo. otkrivši mu pravo ime.Zašto mi ne kazeš šta ti je? Nešto kriješ od mene. ili bi priznao. i osjećam se kao gubav. trudio da izgledam veseo i bezbrizan. od moje odluke zavisi da li će biti kriv Mahmut ili bajraktar. Ostavio sam na mukama neduzna čovjeka. ali je opasnost manja.Ništa ne krijem. Ne znam. a mogao bi pozeljeti da se riješi proliva i da skine s vrata serdara Avdagu. ali mu mnogo ne pomaze. Ma koliko da je mudro to što sam riješio. A eto. Lako je njemu da se pouzda u boziju milost. ako se sve otkrije. a možda i ne bi. Mahmut je vezan sa svima nama. a on je ne zadrzi za sebe. Sve drugo bilo bi gore. Ako kažem. Nikad nisam želio da presudjujem medju ljudima. ili što sam nevješt da se pretvaram. i da je Avdaga pogriješio? To on sam najbolje zna. Teško je odlucivati o sudbini ljudi. u koju ne vjeruje kao ni ja. skinuo bih s Mahmuta muku pod kojom već kleca. i ja sam se pretvorio u opsadjenu i zatvorenu tvrdjavu. Ali ne vjerujem ni da je toliko lakomislen. Bezbrizno se nasmijao. Neka bar ona bude poštedjena. ni na um mi ne pada. Šta je bolje? Ili. iz sazaljenja? . Šta bih imao da krijem? . Bajraktar bi umro u mukama. i time ga možda osudio. mada se od njega svašta može očekivati. kad je zašticen Šehaginim širokim ledjima. Kao i svi ostali.upitala me zabrinuto. ali bih upropastio drugog nesrećnog čovjeka. A zbunilo me i Osmanovo ponašanje. kao i obicno. šta bih mogao da mu kažem? Da nije kriv. ona je primijetila da nisam kakav sam uvijek. ništa ne govoreći Tijani. i poceo bi da odmotava klupko. Bogzna koliko bi ljudi stradalo. jer ne bi bilo lako ni njemu ni Šehagi kad bi se otkrila cijela istina. možda bi i bilo pravo da. i tako ga spasiti makar u posljednjem casu. tmurnu i nijemu. šta je gore? Ako otkrijem Mahmutu istinu.Šta bi bilo? Nije mi ništa. u kojem se uvijek krije makar malo nepravde. Tješio sam se da ću reći istinu o njemu. tek. A da mu otkrijem kako ispašta zbog bajraktara Muharema. nepravedno. ali je uvece bila odlucnija: . Nisam uspio da ja prevarim. . prisiljen sam da presudim. se oslobodi nepravednog tereta. Neka ostane kako je sad! Mahmut ništa ne zna i ne može ništa otkriti. Prvi put je primila to odbijanje. doduše. Prozivio sam tri teška dana. . A ovako. i sve prepustio bozijoj milosti. Da li zato što je briga grcila moje lice u smijehu.

. I tada. i mislim. i draga.Ako ti se desilo. koreći me zbog malodušnosti i tješeci me da ću sigurno naci posao. ali mi je pomogao da zaspim mirnije. Kako možeš biti kriv? Razlog nije narocito uvjerljiv. kad više nisam morao. stolar. možemo zivjeti i godinu dana. ali je i ona ugrožena sa mnom. a ja slušam. ali je te večeri odlucila da bude hrabra do kraja. Dočekao me uzbudjeno veseo. zatvorim se i pocnem . kad Abaz. zaboravivši i hljeb da kupim. Sigurno joj to nije najmanja briga.ushiceno je odgovorio na moje pitanje. kazu. Zamislila se malo.Ne znaš ni šta se zapravo desilo. a ne mogu. Becir Toska. jer je istina. Toj mojoj ljubavi ime je serdar Avdaga! . . Mladi smo. hoću da se nasmijem. uvecala bi je kao zaslugu kad bi se za nju davale nagrade. poruznjela sam. A Abaz priča: ubijen je kod Darive. Nije lijecila pravu ranu. nisam se toliko obradovao ni kad mi se sin rodio. da je serdar Avdaga ubijen? Mene nešto presjece. Besposlicim. Dokle ćemo izdrzati ovako? Prihvatila je objašnjenje. Tanko. zbog mene. vidim sama. Tako Abaz. gotovo slomljen od sreće. i onda se mirno vratio u planinu. s novcem koji imamo i koji ona propušta kroz najgušce sito. samo krkljam. da me utješi i umiri.Krivo mi je što ne mogu da nadjem posao. i ubio iz puške. a to joj je najmanja briga. dolazim sebi. veli. . ne zmajuci da to nije moja najveća briga. vedro. reći slobodno. i lijepa.Proljepšala si se a ne poruznjela. A onda se sve riješilo dogadjajem koji niko nije mogao očekivati. ubio ga je. preda me: . hoću da upitam. kao posljednja baraba. Dizdar je cuo konjski kas baš u to doba. da kažem šta bilo. Olako me odbranila: . kao ljubav. kad se Avdaga vracao od dizdara kroz mracnu klisuru. .Jesi li cuo. Doznao sam ujutro. Treći dan poslije onog mucnog razgovora. ako treba. od pekarskih radnika i. . povjerovala.Pa šta ti je onda? Nešto jest. Šta bi se s njom desilo ako mene zatvore? Smirila se.Jutros idem ovamo. iz puške. Rekao sam to uzbudjeno. pozurio do Mahmuta. serdar Avdaga je iza jacije ubijen kod Darive. pričalo se da ga je sačekao razbojnik Becir Toska.Istina je. da se zacudim. ali je hrabro potisnula nespokojstvo. ali me dirnula njena privrzenost. Ona mi je jedini zaklon. zdravi smo.Ma kakvo zaljubljivanje. Pa pozurim u magazu. Ljekovita je sama po sebi. šta nam treba više! Neka nije nešto drugo. Volim da znam nego da sumnjam. hoću da ga zagrlim. Zasad ne treba da se brinem. sigurno. istina! . rekao sam sve o Avdagi. I nikad te nisam toliko volio.Da li zene sve objašnjavaju ljubavlju? Nasmijao sam se od muke. zeno! Mani me! . hoce li serdar i danas doci. Umanjila je moju krivicu kad je naišla opasnost. Ne bih se ni cudila. ali zivjeti.

Važno je. . zbog hladnog bljeska suzenih zjenica. Kao da su se susrele dvije zrake iz mog i njegovog mozga. od koje on sam nije znao da se odbrani. hvala bogu! . kao neki neljudi. Dotle sam se pitao. juce ga se ne tice. Ako i misli.Jeste li culi za serdara Avdagu? . i da treba pripremiti sargiju i konope. ljudi! Danas sam se ponovo rodio! Dok sam smušeno mislio kako je čudan ovaj svijet u kojem jedan čovjek likuje zbog smrti drugoga. . zavladali bi svijetom. otklonio ozbiljnu smetnju. ili da misli o ubijenom. i onog posljednjeg.Nije lijepo da se raduješ tudjoj simrti . Nije ubio sam. bio sam siguran da je on ubio Avdagu. na muštuluk. Ko zna koliko je posrednika izmedju njega i smrti koju je poželio. oci su mu sive i hladne. Kako da Becir naidje baš u to vrijeme? Osman me pogledao kratko. hvala ti što dokusuri onog nečovjeka! Odavno mi nisi pao na um. ima pravde na svijetu.Cujem u pekari.A odakle Becir Toska tako blizu grada? I to baš kad naidje serdar Avdaga! .hodati izmedju vreca zita i bala vune. kao ja. . sad je mrtav. gotovo je igrao od sreće koju mu je donijela tudja nesreća. Sad neka ulazi ko hoce! Ulazite. a nije. ne bi mi više nicija pomoć bila potrebna. miran.Kazu da ga je ubio Becir Toska. Ne znam kako mu je u duši. Dotuzio je i bogu i ljudima. Dzaba je. obican. Smijem se. oprosti za to ali ti nisi na kraj srca. E pa.upitao nas je obojicu. i mirno koraca dalje. niti je važno. Gledao sam za njim. u radnju je ušao Osman Vuk.Ne tice me se. zbog misli koja se u meni javila bez truna sumnje. Zbog riječi koje su obicne. Izmedju njegove namjere. Medju nama više nije bilo tajne.Radujem se što mogu reći: rahmet mu duši! Maloprije Ahmet pita: ko ga ubi? A ja velim: bozija milost. Šta bismo im mogli? Mahmut je izgledao surov. zauzet brigama od danas. . Neposredan je kao dijete. . u tom trenutku. boze milostivi. nad glavom mu više ne visi opasnost. rekao je Mahmutu da će danas doci jos nekoliko tovara vune. I tada. govorim: . i ne mogu sebi da dodjem. koji je . neka je srecno! . I ne vidim ništa osobito: lijep. najvaznije od svega na svijetu. Osman više vjeruje u svoju vještinu nego u boziju milost. kleknem ovdje na seciju i zahvalim bogu: . koja je odredila tu smrt. zadovoljan je: svršio je vazan posao. ne čeka bespomoćno da mu slucaj pomogne.O. da više neću gledati u vrata i umirati kad neko uhvati za kvaku. ali nisu njegove. Izgledao je ozbiljan.Jesmo. Dosta si se i skanjivao! A da si zakasinio samo malo. Ogromna većina su slabici. ukrstivši se kad smo mislili o jednom.Baš sam mislio da dodjem tebi. oslobodjen njome. poslovan. Pa se sjetim. i treba samo reći: rahmet mu duši! . zbog prijetece opomene koju sam osjetio u njegovu glasu. . I odmah poslije toga. Ili Avdagina nesreća.Ma kakav da je bio za života.Bog je tako htio.odgovorio je Mahmut radosno. ali ne bih rekao da je uznemiren. Rekao je kao da izgovara prijetnju a ne riječi pokornosti: . ali je djelo njegovo. a ti na vrata. da vidim kako izgleda ubica u miru (u ratu smo ih nazivali junacima).prekorio ga je Osman. surovo sijece uzlove koji se pletu oko njega.Nema ga više! Samo to: Nema ga više! Kao da sam pobenavio od sreće. pa ni tvoja. i priskocio si mi u pomoć baš kad je trebalo. Kad bi se udruzilo deset ovakvih bezobzirnih ljudi. tada sam sigurno znao. moj Ahmete! . vidio si koliko me krvnik muci. i zahvaljuje zaboravljenom bogu što ga je oslobodio bijede.

jer je Osman znao moje upozorenje. da ne bih cuo pricu o mrtvom Avdagi. Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao. Morao sam pomisliti. Šta je onda ostalo bezobzirnom Osmanu Vuku? Da se uzda u srecu i boziju milost. i ne nalazim je. doviknuo mi je: . uplašio bi se. . Plašeci se docnijeg kajanja. stoji citav lanac skrivenih ljudi. Kad sam Tijani ispricao o Avdaginoj smrti. trazim tu skrivenu namjeru. Jer. Ni za Osmana ni za Avdagu. Kad sam pošao. cak i kad nije svjestan svojih postupaka. i koracao oborene glave. moj uporni branilac. posrcem. da je bio lakomisleniji. da im se zlo vrati. Rekao je da odmah dodeš. sigurno. rovim. i tek onda se odlucio. ali na dobrom putu da se sasvim smiri. zaobilazeci ljude. A ne osjećam radost. onda je čovjek prilicno prljav stvor.Kako su ljudi nesrećni. sad to vidim. Nagon nas brani potpunim zaboravom. Ne mogu biti odgovoran za ono što sam pomislio da se sve moglo desiti i bez mene. primio bi novac. . kao što se rugao. Drugog rješenja nije moglo biti. trazila nova olakšanja za moju savjest. da on sam riješi. usukan. poznavao sam ih obojicu. a drugog objašnjenja nema.potegao obarac.Nekad je govorila: . Našao je rješenje u onome što je učinio. Volio bih i da ne mislim o njemu. neću se buditi sumoran zbog dana koji će mi donijeti susret s njim. Ali. drugog nije bilo. očekivao upravo ovakav izlaz? Jer. bez mene. rekla je ozlojedjeno: . Bilo bi nevjerovatno da je čekao na sam kiseo i tezak.Šehaga te trazi. Više se neće pojaviti na kraju ulice. i mogla ga je omesti samo smrt. izgleda da može. ali se ne osjećam nije moja svjesna odluka i misao. Šta sam onda htio. nikad me više neće presresti da me upita šta sam razgovarao sa starim Omerom Skakavcem. Tako je moja pristrasna misao. ne zeleci da zna za njih? Eto. Da je Avdaga bio pametniji. kakav bi drukčiji mogao da bude? Je li ga Osman mogao ubijediti. teška pogleda koji sve vidi. Cak (koji već put tako!). Izašao sam na ulicu. da je bio nepošteniji. Avdaga bi još bio ziv. Osman je njegova crna sudbina. to nije Osmanovo. a mislim. sve o Avdagi. A savjest je prihvatala odbranu. bez moga ućešca! Ako je tako. Ali je bio ono što je bio. Sve sam predao u tudje ruke. Osmanove. mislim: jesam li ga ja ubio? Želio sam da se oslobodim straha i opasnosti. A smrt je mogao smisliti samo Osman.Kako su ljudi glupi! Cine zlo. ali nisam pomislio na njega ni jednog trenutka. neće da ih bude svjestan! Ali je lukavi nagon ipak postigao svoje: malo odgovoran. potplatiti. neprestano. poštenja radi. visok. da bi nas spasao od mucenja zbog odgovornosti. šta sam mislio? Prevrcem po sebi. siguran da je nije bilo. smišljajuci ubistvo? Ne. nemilosrdno sam ispitivao sam sebe: da nisam ipak. bez Osmana. uplašiti? Nije. I sve sam to znao. u dnu svijesti. Avdaga bi sve odbacio s prezirom. kao konac. doduše sa sjenkom lake sumnje i sa nešto nelagodnosti. a nisam. i zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama. digao bi ruke. Taj posljednji možda nije nikad ni cuo za Osmana. ali nisam želio njegovu smrt.

pokušao je da stiša svoju tugu mrznjom. on će izmišljati sve ostalo. nekako nas je povezao. mada je vrijeme da se nećega prihvatim. s njim razgovara. o Tijani je cuo sve najbolje (od koga li je cuo? od Osmana?). I tako. ili može preći u njegovu kucu. ni o čemu neće brinuti. Pomenuo je sina samo kao zeninu zalost. a ni oni nama. Ja ću biti samo prisutan. neka kmeci. bolje nego da je pusta kuca. kao da nije od ovoga svijeta. bojim se. jedna smrt. rodjeni smo u istom mjesecu. neće mi škoditi ovo putovanje. i sjenka mrtvog sina bice mu uvijek milija i ljepša od mene zivog. Neće smetati ni dijete. Zato što mlad čovjek treba da vidi svijeta. Ali ću mu biti olakšanje. obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava. Neću dopustiti da me zanirzi kad se razocara. ni ono što on nosi u sjećanju. neće joj zamjeriti ni na čemu. manja. Ako se Tijani dopadne. Dirnula me njegova tuga koju krije a ne može da sakrije. ucinili smo istu ludost samo s drukčijim posljedicama. i djetetu bi bilo bolje. bili smo na istom ratištu. Ne može i ne želi misliti drukčije kad stvara svoju porodicnu zajednicu. kad hoce i ako hoce. i trazenje smirenja koje ne može da nadje. kao da je ziv). avlija je široka. sad pokušava da je ublazi brigom o drugima. u dvorištu. zbog sina (nikako da ga zaboravi. a ima i druga. A njemu će biti lakše kad zna da je neko poznat s njom. lakše ću poslije zivjeti u ovoj cami. nada se. možda će mu cak njegova nesreća postati teza zbog naše sreće. već ono što misli. Ako zaplace. ali on trazi lijeka. porazgovarace s njegovom zenom. neka je Tijana utješi ili ostavi.Net . Ni sad ga neće naci. Nećemo smetati ni njemu ni zeni.Sad vjeruje da svako zlo mora biti kaznjeno. a toliko mišljenja o njoj. na vrijeme ću se sam ukloniti. Ja ne mogu biti neko drugi. kuca velika. makar i za kratko vrijeme. Misli da bi to bilo najbolje. mogli bismo i ostati ovdje. kad vidi da lijek ne pomaze. Svako umnožavanje. Ako ne želim sluzbu. poci ću na taj put nade. kao beznadni bolesnik koji nema šta da izgubi. I mene vodi umjesto njega. a i njegova žena je dobra. Sve što mu bude trebalo. Ova strana je dio projekta Kitabhana. Ostavice mi novac za Tijanu. možemo i tamo stanovati. Pa. kad se rodi. neka bude. zato što bi htio da me primi u sluzbu. ali sam znao da ga ni on ne zaboravlja. zato da on ne bi bio sam. I nikome nije vazna ta smrt. istih smo godina. imace poslugu. ali sad nisam mogao da odbijem. Imace svoju sobu. Šehaga Soco me poziva da podjem s njim na put u Venedik. Njih dvije će se lako sloziti. a ona može zivjeti u našem sadašnjem stanu. neka se dere. A i to je dobitak. Neće uspjeti.

milosrdnije nego djetetu koje je nosila. mislio sam na svoj sirotinjski sokak s naherenim tarabama. koji nije dozvoljavao da mi bude prazno i dosadno. Šta ću ovdje? pitao sam se panicno. jedno dvorište ogradjeno suhozidinom. mislio sam i na svoju ruznu sobu koja mi je sad izgledala najljepše mjesto na svijetu. koji se radovao ovom putu. Više nisam nigdje. ona je vazduh koji udišem. Ona je zemlja koja me hrani sokovima. i noću. zbog cega bilo. misleći da su najsrecniji ljudi na svijetu. obuzimala me sve veća malodušnost i gotovo strah. Nije postojao vidljiv razlog. Šta će iko igdje? Poslije je moja tuga bila obicnija. bez zelje i potrebe. Kažem: možda. Ali što sam se više udaljavao od Sarajeva. Ali tada. a nesigurnost je neprestano rasla. Zašto sam se odvojio od nje? Mislio sam na sašavog Mahmuta koji je zaplakao ispracajuci me. Šta ću tamo vidjeti. U drugoj prilici pomislio bih da dovikuje komšiju. misao usplahirena. sve je tudje. i crnu priliku stare zene isturene prema oblacnom nebu. od kojeg sam se ja sve više udaljavao. kao da sam cupao korijen koji me drzao za jedno mjesto. dala mi je život. mislio sam na sve što je moje. i tugu. i na mrtvog serdara Avdagu. jer ne vjerujem. ali ogranicenu. Sjecam se dobro kako sam u jednom takvom casu krajnje nesigurnosti teško dozivljavao i najobicnije stvari. Prilazili smo obali. Sve sam nespokojniji. Bio sam poljuljan ratom i životom. kao da sam obolio od neke nepoznate bolesti koja se ne javlja bolom već strepnjom. kraj tuzan. koga nisam vidio. boli me prazno vrijeme bez nje. srecu ili rugobu? Sreće ne mogu prenijeti ni komadic. to je bila slika ocaja. Osjećao sam prazninu u duši. koje nude svojim ocima. nije moje. ljudi hladni. nemocam da se oduprem navali zebnje i uzasa: posljednji čovjek. sivi kamenjar je izazivao na povracanje. jer se vracaju u Sarajevo. bosanski snijeg je ostao dva dana iza nas. vice u nebo svoju zalost. sve je zatvoreno nedodirljivo. Smrt u Venediku Da li je trebalo da podjem na ovaj daleki put? Pošao sam olako. i na dobrog uplašenog Mula Ibrahima. Narocito pred veće. sam na svijetu. boli me daljina izmedju nas. I sve sam nesigurniji. kamenom plocom pokrivenu. Osim trgovaca. i od Bosne. dala mi je sigurnost. a tudja rugoba me neće utješiti zbog one u kojoj zivim. a možda i zato što se nećemo dugo vidjeti. ili nekog od ukucana. nisam se plašio niceg odredjenog. surov ali sada mi drag kad ga je daljina istopila. vikala je nešto nekome. Bio sam sam i izgubljen dok je nisam našao. sama u beznadnom prostranstvu krša. . svakakvo a drago. sve ostalo se pretvorilo u kanien. zavidio sam im. A možda će mi i koristiti da vidim taj čudni franacki svijet. Kad su se s obale vratili naši naoruzani pratioci. Gledao sam pogruzen. i tada sam na brdu ugledao primorsku kucu. ona je suncana strana moga života. S mucnom ceznjom sam mislio na Tijanu. Bio sam ugašen. svijet nesiguran. Ono što vidim. ne znajuci kako će mi biti tezak. zbog drugoga.18. srecna zvijezda me dovela do nje. nebo daleko. jure za novim slikama nepoznatog svijeta. ali im duša ostaje prazna. samo kad sam uz nju. Pa ipak. možda. putuju samo uznemireni ljudi koji ne mogu da ostanu sami sa sobom. možda zato što on ne ide u Venedik. zbog stoke. Kao da se sve u meni ispremetalo.

Mislio i tugovao. Srecom, boljela su me ledja i debelo meso od jahanja, utroba mi se dizala od ljuljanja broda, plašili su me visoki talasi i nepregledno more, pa su me muke tijela milosrdno spasavale od muka duše. Šehaga je hrabriji i vedriji od mene. Naviknut je na ove sumnjive ljepote putovanja, a i narav mu je drukčija. Ja ne znam šta me od mene ocekuje, a on sebe drzi na uzdi i čini samo ono što mu ponos zahtijeva, osim kad ga tuga savlada. Ne znam, doduše, da li mu je u duši isto što i na licu, ali njegov ljubazni smiješak i mirni sivi pogled otkrivaju mi novog Šehagu, kao da ga je ovo putovanje preobrazilo. Ozivio je, zanima ga sve što vidi, uctivo i vedro se obraca ljudima, ne tuzi se ni na smještaj ni na hranu, cudno ozaren, kao da nešto posebno ocekuje od ovog puta. Mene susreće s lijepim smiješkom bliskog čovjeka, ne govori o ruznim stvarima, ne pominje svoju mrznju, ne krije se suviše, govori o sinu i o svojoj tuzi zbog njega, škrto i uzdrzano, doduše, ali za njega zatvorenog sasvim neočekivano. Govorio je i o meni, o mojoj buducnosti, sa mnogo djece, da se ne kockam sa sudbinom ako bih imao samo jedno; s poslom koji će me zanimati, i s porodicom koja će me voljeti, da bih imao tvrdjavu u koju ću se skloniti pred svijetom. Ništa čovjeku nije vaznije od svog mira i od sreće koju sam stvori. Zato je treba cuvati, tu svoju srecu, opkoliti je šancevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tice, život je surov, ljudi zli, i treba ih drzati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago! Nisam se slagao s njegovim mišljenjem, nastalim iz iskustva koje čovjeku daje mudrost, kad mu više nije potrebna. Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost. Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokušaj, ponudice ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka. Ono što čini student Ramiz, odbila bi svaka mudrost, odbilo bi svako iskustvo. A Ramiz nudi nadu ljudima. Mudrost je kukavicka, ocajnicka, iskustvo je korisno samo za životno puzanje. Odrice ono što jest, ali mu se ne suprotstavlja. Samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbice se onaj ko ne poštuje tudja gorka iskustva, to je istina. Ali je poletio, vinuo se iz gliba, ostavio lijepo sjećanje koje ne umire. Kad bi bilo više te hrabre ludosti, možda bi, drevno iskustvo prestalo da nas plaši. Nisam mu rekao šta mislim, jer je njegovo iskustvo suviše bolno, i bilo bi surovo da mu protivurjecim praznim tvrdnjama kojih se ni sam ne drzim u životu. Na ladji sam primijetio promjenu na Šehagi. Odjednom se povukao, zatvorio u sebe, ćešce ostajao sam. Govorio je manje, i bez ranije sigurnosti, gotovo uplašen, okrenut nećemu u sebi. Ili bi zastao usred riječi, široko otvorenih ociju, unezvijeren, kao da se sjetio nećeg mucnog, ili kao da osluškuje neki glas koji samo on cuje. Trajalo bi to samo tren, poslije sam sumnjao i da je bilo, ali me moja vlastita uznemirenost uvjeravala da se nisam prevario. Mislio sam da se to javlja njegovo sjećanje, od kojeg nikako ne može da pobjegne. Bilo bi rdjavo i za mene i za njega, postali bismo nesnosni jedan drugome. Ali kad god se vracao iz svoje mracne usamljenosti, bio je ljubazan kao i ranije, pa sam odbacio svoju sumnju. Ne bi mogao biti toliko hrabar ni toliko jak da me gleda blagonaklono pored mrtvog sina, ponovo ozivjelog u njegovu srcu. A možda su ta njegova trenutna gašenja samo tjelesna nelagodnost zbog lošeg mora. Jugo nas je pratio na cijelom putu, i brod je posrtao s nosa na rep.

Pitao sam ga zabrinut: Je li more uvijek ovakvo zimi? Obicno. Zašto onda putuješ svake godme? Volim Venedik. Veseo je, narocito sad, u vrijeme karnevala.

Šta se njega tice karneval? A kad nema karnevala? Sigurno je tmurno kao i kod nas. Kod nas je uvijek tmurno. Ne voliš Bosnu? Ne volim. Zašto se onda ne preseliš u Venedik? Možda bih i njega zamrzio. Bolje je ovako.

Ne znam da li je ovo njegovo hodocašce u tudji grad samo navika, ponavljanje onog što je uvijek cinio, bjezanje od sebe i od svoje tuge, i odlazi zbog neke ljubavne veze kojom se, makar i privremeno, oslobadja stalne napetosti, ali mi je njegovo oduševljenje tim tudjim gradom izgledalo neobicno, zato što je pretjerano, kao da ga istice nekome uprkos. Venedik je kao cipka, govorio je, gradjen za gledanje, stvoren za uzivanje, spreman na razumijevanje. Otvoren svemu što je ljudsko, on je grad zrelih ljudi, koji se ne stide i ne boje onoga što cine, koji ljudsku slabost prihvataju kao stvarnost, a ljudsku plemenitost kao dobrodošlu mogućnost. Imaju malo zakona, ali strogih i pravednih, jer znaju da je sve više lopova što je više zakona. Malo je upravljaca, i zato malo izjelica. Kaznjavaju, ali za prave prestupe, i bez samovolje, bez nepotrebne surovosti. Svi se brinu o drzavi, i svi daju porez prema svojim mogućnostima, a najviše troše na škole i na ljepotu grada. Ima bogataša, ali nema sirotinje. Ima nepravde, ali nema nasilja. Ima zatvora, ali nema mucilišta. Gradjani biraju upravu, ali je i smjenjuju, svake tri godine, najmanje. O svemu se dogovaraju, zato su mocni. Nisu stvorili raj, ali su život uredili kako se najbolje može. Zar i to postoji na svijetu? mislio sam zacudjen. Ja sam taj Šehagin raj osjetio nosom: grdno su zaudarali kanali u koje se neštedemice uliva necist ovog cudnog grada, a iznad nepomicne vode vukla se magla, vonjajuci na plijesan, kao da vjetar nikad ne produva ovo ljudsko naselje sa mnogo vode i malo kopna. Nešto mi se učinio sumnjiv Šehagin raj. Možda je on lijepu sliku života, kako ga zamišlja, kako ga želi, vezao uz ovaj grad, bez ikakva opravdanja, iz cisite zelje da negdje tako bude. Da bi mogao misliti o njoj, gledajuci našu sirotinju, da bi se mogao tješiti, gledajuci naš jad. Možda je to i dio njegove osvete: eto, kako u Venediku mogu! A možda je i nešto više od toga, vjera i zelja da ima negdje jedan grad, da ima negdje jedna zemlja, gdje život nije muka i nepravda. A ako ima na jednom mjestu, zašto ne bi bilo i na drugom? Taj grad iz mašte stvorila je zelja da bude. Nema ga, a on to neće da zna. Ovo putovanje je, izgleda, hadziluk njegovom plemenitom snu. - Zar nije lijepo? - podsticao je moju paznju, dok sam gledao stare nosace kako pogureni sjede uz zidove kuca, zaklanjajuci se od vjetra. Da li se i oni brinu o drzavi, ili o komadu hljeba? Da li oni vjeruju da je ovo raj? Jesu li za njihovo uzivanje gradjene one divne palate? Da li oni smjenjuju upravu? Da li njih pitaju za mišljenje kad se dogovaraju o drzavnim poslovima?

Ima bogataša, zato ima i sirotinje. Nije teško pozeljeti grad iz snova, teško ga je zamisliti u stvarnosti, još teze odrzati vjeru u njega. Kako je Šehaga sacuvao sliku svoje zelje? Upitacu ga poslije, kad sam saznam šta želim da ga pitam. Na pristaništu nas je dočekao Osman Vuk, koji je ranije stigao s tovarom vune. Htio je odmah sve da isprica o poslovima, ali ga je Šehaga prekinuo umornim pokretom ruke: poslije! Osman Vuk nas je odveo u gostionu na kanalu, Šehaga se smjestio u lijepu sobu s predsobljem, ja u manju, do njega. Ostavio sam stvari, umio se, i otišao do Šehage, da se dogovorimo šta ćemo danas raditi. Iznenadio sam se što lezi na postelji, obucen. - Ne osjećaš se dobro? - Malo ću se odmoriti. Osmjehnuo se: - Godine nikome ne praštaju. Ranije sam lako podnosio put. - Pokušaj da zaspiš. Doci ću poslije. Osman je sjedio u malom salonu na spratu. Znao je da Šehaga lezi, ali je izgledao više razocaran nego zabrinut. A kad sam rekao da je Šehaga umoran od puta, sumnjicavo je mahnuo glavom. - Da je samo umoran, ne bi legao. Neće čovjek doci iz Bosne u Venedik, da se zavuce u sobu, je li tako? Ne svidja mi se kako izgleda u licu. Nikako mi se ne svidja. Ponovio je to i kad smo ušli u moju sobu. Vajkao se: kud da mu se baš to desi! I nije ga trebalo nagovarati da istrese kako se večeras dogovorio s nekim Grcima i jednim Hercegovcem, da igraju barbuta. A eto, neće moci, i propašce mu sigurna zarada, jedno zato što će sigurno biti potreban agi, ako je nazebao ili pokvario stomak, a drugo, uz njega su pare od prodate vune, a tolike se pare ne nose u noć, narocito ovdje u Venediku. Tako ti je kad je čovjek siromah a baksuz. A sinoć je gubio, samo da Grke namami za ovu noć. - Otkud si ti siromah? Dobro zaradjuješ, gdje su ti pare? - Šuplje mi ruke, pare odmah propadnu, samo što ih vidim. - Na što daješ? Na zene? - A, na što ne dajem! - A ako i večeras izgubiš? - Da se nisi sjetio onog Brcaka? - nasmijao se veselo. - Ono je drugo. Brcak je car kockara, a ovo su trgovci. Prodali su dvije ladje maslinova ulja. Koliko sam sinoć vidio njihovo znanje, jedna bi mogla biti moja. - Zar je pošteno da digneš ljudima tolike pare? - Digli bi i oni meni, kad bi mogli. - Dobro, ja ću ostati sa Šehagom. Ti idi za tim svojim djavoljim poslom. Pare od vune ostavi kod mene. Napiši koliko ima.

- Nezgodno mi je da te toliko zamucim. Možda treba presjediti cijelu noć. Nezgodno mi je, zaista. - Znam da ti nije nezgodno, samo tvrdiš pazar. Zato si mi sve ovo govorio, da bih te zamijenio. - Jesam, pošteno da kažem - rekao je smijuci se. - E pa, hvala ti, valjacu i ja tebi. - Šta mislis da je Šehagi? - Sigurno je pokvario stomak. Reći ću gazdi da spremi malo kamilice, pa mu daj. A možda neće biti ni potrebno. Sad je umanjivao opasnost, pravdajuci se što će noć provesti u kockanju a ne uz bolesnog agu. - Zašto Šehaga svake godine dolazi u Venedik? - upitao sam ovog čovjeka koji zna sve tajne. - Bio je ovdje sa sinom. Prije nego što je otišao u rat. Sin je ludovao cijelo veće. Vidjećeš, Šehaga će sutra obici sva mjesta gdje mu se sin veselio. O, muko moja! Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo. Uvece se buka karnevala priblizila našoj gostioni, i Šehaga se digao da vidi, ali je posrnuo, kao da su mu noge glinene. Jedva sam ga pridrzao da ne padne. Uplašen slabošcu ovog jakog čovjeka, zamolio sam ga da se raspremi i legne, a karneval ćemo vidjeti i sutra. Nemocan, dopustio je da mu pomognem, i legao, zatvorivši oci. Nije ih otvorio ni kad se buka zacula pod našim otvorenim prozorima. Pogledao sam na ulicu. Stotine muškaraca i žena, u najneobicnijim i najludjim haljama, tiskalo se u neopisivom metezu, glasovi su se slili u mocan šum, u kojem se jedva razabiralo išta pojedinacno, svjetlo baklji i lampiona blještalo je na tihoj vodi kanala. Zbunjeno sam gledao tu šarenu gomilu što se vrtjela, ljuljala, zajedno kretala i zastajala, a opet je svako za sebe jurio, skakao, igrao, pjevao, kao da su se takmicili ko će uciniti više ludosti. Okretalo mi se u glavi od tog cudnog veselja što je licilo na razdrazenost. To nije radost, to je otimanje. Brze! Ludje! Juce je bila cama i strogost, i sutra će biti, ugrabi što više od današnjeg slobodnog dana! - Šta vidiš? To je Šehagin glas. Prišao sam mu: - Kako ti je? - Šta si vidio na ulici? Rekao sam, u tri riječi. - Ne svidja ti se, izgleda. - Ne znam. Zure da se izluduju, kao da ih sutra čeka zatvor. - Izdvojen si, zato ti izgleda cudno. Da si s njima, bilo bi ti lijepo. - Možda. - To je svacije veselje. Dovoljne su tri krpe da ne budeš ono što si svaki dan. I maska na licu, da sakriješ sebe pravog, i da se ne stidiš nikakve ludosti. Zato što ih svi cine. To je mudar dogovor: hajde da ne budemo pametni! Sve je dopušteno, ništa nije ruzno, ništa nije grijeh. Ne čini to pojedinac, za inat svima, da bi bio obiljezen. već svi. I onda grijeha

pomalo smiješno. Nije trebalo to da kažem.Hoćeš li da ti štogod pričam? . Rekoh da sam pustio Osmana Vuka. preglasni smijeh. s maskama. A onda je otišao u rat. stegnut. buka utišala. Rekao je samo to. tih. Ne. Ne znam. od zabrana. i gledao u njegovu bjelokosu glavu. Provalilo je iz njega. o Salihu Golubu i njegovoj jadnoj sreći. . nije to ono što ga boli. o Rabija-hanumi i njenoj kasnoj ljubavi. stida.rekao je iznenada. Zalio sam ga. odahnuti od svega.A onda? . do novog ocišcenja. pomalo tuzno. Na brodu je volio da mu pričam o ljudima. da udahnem vazduha. . i opet se okrenuo zidu. slušao kao i Šehaga. stotinu započetih a nedovršenih pjesama. i Šehaga je stavio pod jastuk. . možda i više što ne govori. Ne znam . nije mogao da ne kaze. kako i jest u životu. I odmah sam znao da sam pogriješio. o hadzi-Husenu Pišmišu što se sklonio od povjerilaca u daleku Ukrajinu. Šehaga je okrenuo glavu prema zidu. . Nije htio da ostavi drugove. . slušao sam huk karnevala. da dodjem sebi. A nicim mu ne mogu pomoći. Upitao sam ga: .. naredaba. Njemu je svugdje dobro. o Mahmutovom strahu i prolivu. ali je otplatio dugove s najtezim kamatama. Ništa nisam upitao. Ništa ne odgovorivši. Mislio sam da dodjemo svake zime.Cijelu noć smo proveli na ulici. ni prijekora. možda. Predao sam mu novac koji mi je dao Osman. to je lijek za dušu. Cuteci. otišao je da se kocka s Grcima.nema.To spadalo će nam pronijeti slavu po svijetu. Glas mu je suh. o ljudima i stvarima koje najjasnije vidiš kad im se smiješ kroz suze. o Avdagi Suprdi koga nije ubio rat već kriva kruška. u drugom kraju. lazi.Bio sam ovdje sa sinom prije cetiri godine . Ulica se ispraznila. Ljudi će misliti da smo svi takvi. O svojim ratnim drugovima s Hocina i o drugima koje sam poznavao. Osmjehnuo se: .Za osamnaest godina što je rastao preda mnom. ne pogledavši. neka kaze ono što mora. ne znam zašto je otišao. raspusni vrisak. . o knjigovescu Ibrahimu koji je pobjegao u rat od svoje tri zene. Nekoliko dana i noći biti ono što hoćeš. a bolje bi mu bilo da je ratovao s njima nego s Rusima. Mi to ne umijemo. a nisam se usudio da ga pitam. nikad nisam vidio da je tako veseo.Onda opet po starom. huk je negdje dalje. ništa nisam rekao. Prišao sam prozoru. grubosti.A ja jedva cekam da se vratim kući. što krije bol. A nekad mu zavidim na naravi.

pokušavajuci da se odupre nemocnim rukama. Kasno u noć.smijao se Šehaga.Volio bih da ovoj ljepoti što prije okrenem ledja. i od sebe nepoznatog. jer se sa srcem nije šaliti. kad je zaspao. Stao sam na rub kanala. rdjavo se proveo u igri.Igraj sa mnom! Zacudili smo se. da će mi oci ispasti. Kad su im kola pošla nizbrdo. Dao sam mu kamilice. rano si krenuo. bradom gotovo dotaknuo koljena. utopljen u tišinu kao u ovu kanalsku vodu što ne otice. Licio je na samrtnika.Možda ti ne bi škodilo. pocutao trenutak.Pa dobro. Ali ga je presjekao iznenadan bol. lezao je u istom polozaju. i uskoro se smirio. Nagovorio sam ga da ne ustaje. . A doktore ne zovi! Pustice pijavice na mene. bolestan od tuge kojoj nisam znao razlog. Osman Vuk se vratio kasno. . i tiho disao. Priznao sam iskreno: . Ujutro se probudio gotovo zdrav. . cudno tiha poslije buke što je potresla kamene zgrade. glavu je naslonio na krevetsku dasku. . sjedeci u postelji. .Da pozovem ljekara? . na koljenina.šapnuo je. .Boze moj. te ti on skoci. Grci su poceli varati. Šehagu sam našao pred posteljom. . ako boga znaš! Kad god kreneš. izašao sam na ulicu. on ih opomenuo a oni bezobrazno nastavili. sam na ulici. i da ne puši. pričao kako ćemo nadoknaditi ovo lezanje i badavadzisanje. Tako je Osman ostao i bez onog što je dobio i bez onog što je sam imao. prebije ih kao macke. nad tihu vodu. Podigao sam ga i stavio na postelju. Bila je pusta. i rekao Osmanu: .Misliš da je srce? .Zašto? Kud zuriš u onaj jad. Jesam li cuo jecaj? I tezak uzdah što se otkmuo u plac? Ali kad sam došao do njega. Pobjegao sam od ove cudne noći. zgrcio se.Zar uvijek moraš da praviš guzvu? . zaprljana svime što je ludost bacila ili izgubila. ali im odrape debelu globu. kako ljudi lako pristaju da se pusti tudja krv. odvedu u zatvor Osmana i Hercegovca. stignu policajci kad cuju njihovu dreku. Cak je i zaspao.Ne! . opkoljen sjenkama tudjeg mraka. pa se ispravio. blijed u licu. . Šalio se. da te poslušam.Odjednom sam pretmuo.. ostacu i bez ovo malo krvi. provešce me po ovoj venedickoj ljepoti. i jutros ih puste.Izgleda.

. onda.Zakuni se! Ne u dušu. A ti ćeš svoju uhvatiti. Boze sacuvaj! E. aga.Mucno mi je da te gledam. .Stotinu je prilika u životu. . . aga. šta to govoriš! . ne treba ti veća kazna. Igrali su kratko. drugi se šegaci.upitao sam Šehagu prijekorno. kad bilo. drugi se zabavlja.rekao je potišteno. Znam da dobro igraš. već u srecu! Zakleo se. . izraz lica izgubljen. sve je tvoje. . i svejedno mu je da li će dobiti i izgubiti. svega u deset bacanja. Ne moraš svaku da uhvatiš. ili hoce da pomogne ali neće da pokloni. . Osman je ustao i kroz prozor bacio kocku u kanal.Mogu da izgubim priliku.Gatao sam: ako on dobije.Smiri se. Ako izgubiš. možeš samo da dobiješ.Zašto si to učinio? .Šta si se ukocio! . kao da se kaznjava.Vidim. Jednome kao da je sav život u pitanju. oci mu postale tuzne. zgrcio.Sudbina ti ne da .rekao je Šehaga ozbiljno. Ništa ne gubiš. ne u riječ. i sjeo. Jednome duša strepi. Ali ovdje nema varke. .Nikad više! . sjedaj! Osman je privukao sto do postelje. aga. oznojio. Ruke ti dršcu . aga. Zašto da praštaš ikome? . . I volio bih da dobiješ. Meni je izgledalo dugo. Kako da se smirim? Toliki novac! Hoćeš li da odgadjimo? Nemoj da odgadjamo. zaprepašten neočekivanom srecom. Izgubili smo obojica.Ne bih.I ja bih volio da dobijem.Podavio bi! Zato si mi drag. . Jedan se pece na zeravici.Kako. čini mi se. Gubio je. Ali je sreća okrenula ledja Osmanu kad mu je bila najpotrebnija. zbunjen. dobicu i ja. Liciš mi na kopca.. kao bolest. Nije pravo. s tobom? Odakle meni novac? Šehaga je izvukao novac ispod jastuka. . Osman je bacao kocku drhtavo. . i izašao iz sobe. . Ako dobiješ. kao uzetom rukom. i izgubio. Smanjio se. sve bi nas podavio.grdio ga je Šehaga. drugi uziva u njegovoj muci. Bacaj! Gledao sam tu neobicnu igru u kojoj igraju jedan vješt kockar i jedan čudan čovjek. Bilo mi ga je zao.upozorio ga je Šehaga.

cak je rekao da se ne plašim. Odmahnuo je rukom. pa evo. Je li to smrt? . na drugom mjestu. Zašto ne upita? Sve bih mu rekao. šta ti je! Šehaga! Spustio sam mu glavu na jastuk. zbog nerazumljivog razgovora. . Uplašio sam se.A o čemu bi trebalo da mislim? Ali je naglo zastao.rekao je tiho. Za što? Možda sam ovo očekivao. Uspio je i da se osmjehne. jer je poceo da se naginje u stranu. kao da prijeti. Nisam razumio o čemu govori. gledao me dugo i oštro. A kad mu se u zjenice vratio život. lice mu se oznojilo i poblijedjelo.Nije sreća ni u zivljenju. Vidio sam da je njegove kratkotrajne bodrosti nestalo. zivim. Nisi ti za to. Moram da platim za zlo koje su mi ucinili. zbog tuzne sobe. . Nije dopustio da odem po doktora.. I odakle ti baš sad ta misao? Viknuo je.Kako to? Ne razumijem. kao da će pasti s postelje.Neću umrijeti. . Jaci je i hrabriji nego što sam mislio. ne ovako. Kao da mu je tezak grc stegao utrobu.Ovo je naša stvar. Kao da je nešto trazio iza moga cela. Mogu li ti ja pomoći? Gdje je Osman? Ne znam gdje je Osman.rekao je šapatom. Zacudo smirio se ubrzo i otklonio peškir kojim sam mu brisao oznojeno celo. .Gdje je Osman? Ne znam. nemajuci snage da ih podigne. .Zašto misliš na osvetu? Zar je sreća u osveti? . nikad nije dosta. i ne treba miješati strance . ruke je nemocno vukao po pokrivacu. Vjerovatno bih rekao. Šta hoćeš? Reći meni. Ne ovdje. gotovo mrtve. i poceo da vuce prema isturenoj bradi. Šehaga? Bio sam bolesno uzbudjen zbog njegovog izgleda. kriveci mu lice u bolan grc. ljutito: . Bolovi su nalazili sve ćešce. usne se zgrcile.Ne boj se . nekud je otišao.rekao je tiho. Mirovao je nekoliko trenutaka. Ne treba . ali drugom prilikom.Šehaga. zbog muzike i veselih glasova s ulice. . ne zeleci da odgovori. O čemu to govoriš. a tijelo kao da je postojalo sve slabije. Nisam učinio sve što treba.Osveta je kao pijanstvo. Nepošteno je ostati duzan. . ali tvrdo. oglasivši se krikom bola. zaprepaštenom kretnjom uhvatio rub pokrivaca. a onda polako podigao ocne kapke i otkrio ugasle zjenice. zbog tajne koja me plaši.

. ako boga znaš? Šta to govoriš! . i da ga zove. pa druga desno. a Osman se mucio izmedju zelje da ga baš time uplaši. . Ali. i straha od kobi riječi koju bi izrekao. Osman je razgovarao s gazdom. da se upišem medju ljude. otrovan. cudna mi je te njegova bolest. strahovao je da mu putnik ne umre u gostioni. Talijanom. njegovu i njihovu. nisam znao šta da ucinim.Zar je dotle došlo? A možda si se ti samo uplašio. pa gore. u krcmama. izgleda. izgledalo je da će povratiti. zaleci na mene.Odmah cu.Zovni mi Osmana! Nisam mogao da se maknem. a ja ne mislim toliko na njegovu nesreću. Osman nije bio s nama. i objasnio mi gdje stanuje doktor. . nisam mogao da se saberem. . vidje li ti: moga baksuzluka! Djavo mi ne dade da stanem na svoje noge. Ali pravi krivac je u Sarajevu. duboko je udisao vazduh širom otvorenih usta. Zašto i ovo? . placen.Zašto mi nisi rekao? Sve si krio u životu.kriknuo sam.Ko te mogao otrovati? .Kako otrovan. pa dole. .Idem po doktora. I mozak.upitao je šapatom.upitao je zabrinuto.Prokleti bili! . Ili Osman. . na nekakvom neobicnom jeziku koji nije nigdje postojao. treca ulica lijevo. u nekome. Kao da je njušio zlocin.Ko nije! Možda ti.Šta mu je? . ali to kao da nije smetalo ni jednome ni drugome. Možda su momci. na konacima. borio se da odrzi dah. to je sve . A pravo da ti kažem. pa da umre.Možda je neko nepoznat. . koliko na surovost. pa da se mrznja produzi? . jedva sam pronašao. . reuma što ga je stegla baš danas pomogla mi je da ga stignem. pokazivao prema nebu.Ko? . na putu. ali nije skidao pogled s mene. a pocelo je da me sazize na putu.Da odem po doktora? . Nemoj. ne. Nego. za Osmanovim pogledom.Zovni mi Osmana! Izašao sam u hodnik. i.šaptao je modrim usnama. nadmudrili. to bi odbilo druge goste. .Znam zašto ga zoveš. . pa desno. . .Pretekli su me. . Gazda me snabdio sa dvije-tri riječi. molim te! Ne misli na osvetu! Ozdravićeš! .Mucio se. kad je grc popustio.Otrovan sam. Ti si slab da to uciniš.Neka Osman dodje! I ostavi me nasamu s njim. Da li je bolje da ga ne poslušam.Utroba mi gori. Rekao sam Osmanu da je Šehaga vrlo bolestan. .Idi Šehagi! . ili da ga poslušam. Gazda se zabrinuto raspitivao za bolesnika. Čovjek možda umire preda mnom. pa je slijegao ramenima i zadovoljavao se opštim filozofskim razmatranjima (»sve je u bozijoj ruci«). Uskoro će mu bolest potpuno prituliti sjaj sivih ociju kojih su se ljudi bojali.Prevario sam se negdje.Znaš li šta je sa mnom? . I grlo. Ili se nije moglo izbjeci. a gazda je zbunjeno gledao u oguljeni strop. .

čini mi se. možda će mu on biti sreća. Osman Vuk je klecao pred Šehaginom posteljom. Neka ostane da ne znamo. Ne znam kakav je i koliko se razumije u bolesti. ocevidno. Nemamo se cime hvaliti. Ovo nije njihova stvar. i on će se praviti da ne zna. trazeci Osmanovu. Trnjak. da su stajali kao ukopani. Svejedno je i Šehagi. rekao je Šehaga. nad Velikim kanalom što je proticao kroz grad Šehaginih snova.udarajuci prstima po lijevoj strani grudi. a pomoći već niko ne može. kao da je obavljao mucan posao. Ako Šehaga bude imao sreće. Šehaga se malo smirio.. kako je to obicno cinio. Ruka je još dozivala.Srce . niti mi vrijedi da znam. jedva mu se pomicala samo ruka. Blatište. koje nisam štedio. cule su se sumorne riječi o našoj sirotinji: . Doktor je klimnuo glavom. pokrenuli su mu škripave kosti. ali Šehaga i ne boluje od reume. Nije mu potrebna petljanija sa sudom. ne dodirujuci ga. O reumi. koji lijeci druge a sebe ne može da izlijeci. Glogovac. jer niti je on znao moj jezik ni ja njegov (sve naucene riječi su mi pospadale iz glave. a možda i ne znajuci da su tu. Osman se okrenuo: . i samo su kratko objasnili doktoru da momak vraca bolesniku. eto.upitao je kratko.Sjetio sam se Mahmutovog bolesnog travara. . tiha. Šehaga se odjednom zgrcio. Na usta mu je udarila pjena. Vukovije. Po srecu nisam mogao otici. . i povratio guku ruzne tecnosti na peškir koji je podmetnuo Osman. govorio sam. rugajuci se našoj bijedi..Zloselo. jer je. U gostionickoj sobi. i drzeci Šehaginu mlitavu ruku. a ipak toliko iznenadjeni onim što se dešavalo u sobi. već muklo i odsutno. a u ovoj njegovoj bolesti više bi mu mogla pomoći sreća nego doktor. Kad smo došli u gostionu.rekao je Osman . polako izgovarao svoju poznatu litaniju imena bosanskih sela. Gladuš. usred zaglušne karnevalske buke. Paljevina. Dukatima sam ga i ubijedio. vidjeli smo kako u Šehaginom predsoblju stoje gostionicar i njegova žena. ocajni zbog nesreće koja je njih zadesila bolešcu ovog stranca. sudbina upravo njega odredila nesrećnom Šehagi. Želio je da govorim naše riječi. Svejedno je i nama i njemu. Doktor je prišao bolesniku i pazljivo gledao. Ako ne znamo. Crni vir. klonula.Znate li šta mu je? . Kukavica. Ne osvrcuci se na njih. pjevao sam. ne zna mnogo. modar u licu. po ovog šepavog debeljka jesam.Želio je da pjevam naše pjesme. ali nisam mogao da biram. Ne znam više. Nekako sam ga nagovorio da podje bolesniku: dukati. sa strahom. Tako će i zapisati: umro od srca. . zapamtio sam samo molim i bolesnik) i zahvaljivao sam bogu što ima stvari koje su svima ljudima zajednicke. Slegnuo sam ramenima. skupivši se u cvor od nevidjenih muka. Zmijanje. ali ne veselo i posprdno.

Jedan. Ili se sjetio tek pošto je zelju za osvetom saopštio Osmanu. cetiri. Klimnuo sam glavom: govori. neumitna. bjezeci od sebe? Da li vidi ljude koje je volio? Da li zali što nije drukčije zivio? Da li se posljednje mrvice njegova sjećanja lijepe za zavicajno nebo djetinjstva. za čovjekovim glasom. drugi ziv ali nepovjerljiv. kakva bilo. i samo oko stisnutih usana stajao je modar kolut. ljubav prema korijenu i ceznja za blizinom ljudi. pred konacnom tudjinom što ga je cekala. tri. jedan mrtav. koje nikad ne zaboravljamo? U početku ljubav. dva. šta bilo! Tiho. Kakve misli. bila je samo povrijedjenost. još je želio to govorenje. Osman me pogledao. koja radost. možda? Da li zamišlja rodni kraj. obavljao je najplemenitiji posao u životu. Odjednom sam shvatio sve. za tren. pet. bude posljednje što cuje.Osman ga je uhvatio za prste. kao da bi mi to saznanje otkrilo mnoge tajne o ljudima. koja tuga. i sjetio se onog što je volio a krio. siguran da će dug biti surovo vracen. ovdje u tudjini. A onda me ledeni znoj oblio zbog misli što mi je kao munja sijevnula u glavi. posljednje. Njegova mrznja prema zavicaju i prema ljudima. ubica. a ispod spuštenog ocnog kapka kliznula je suza. kockar. sjenka tuznog zadovoljstva pokrila je samrtnicko lice. lupez. na kraju sjećanje. da ne bi bio sam pred velikom samocom. Nešto je htio. Pokušali su da se stegnu. a želio sam da znam. još je drzao Osmanovu ruku. i jeza me prošla cijelim tijelom. neću tako da mislim. da ne bi bilo sasvim gluho i pusto pred velikom pustoši. rijetko sam kad nešto toliko želio. U Šehagi se javila potreba za zavicajnom toplinom. duša mi se potresla. A kad je misao o osveti izblijedela pred blizinom smrti. prolaze njegovim mozgom što se gasi? Koje slike. naginjuci se prema Šehaginom licu što je sve beznadnije blijedjelo. . isplutala je sama od sebe njegova skrivena suština. umiren. nemam prava da sve obezvrijedim sumnjom. obojica su ćutali. Osman Vuk. iz kojeg je bjezao. Nisam saznao.. Nešto kao olakšanje prešlo je preko blijedih obraza. Ili potreba za ljudskim govorom. A ako sam se prevario? Ako je taj posljednji stisak polumrtve ruke bio samo poziv na osvetu? Ne. Još je bio ziv. tu skrivenu ljubav. Osman Vuk je glasom promuklim od uzbudjenja poceo da izgovara brojeve! . sam je trazio da naša riječ. u životu mrznja. Ljubav je ipak jaca od svega.. za dva. što mu tiho plazi do uha koje sve manje cuje. Zaboravio je osvetu u predsmrtnom casu.

Vidio sam smrt mocnog čovjeka. vidio sam ljudsku mrznju. a mislio sam. ali je plemenitije. ubila ga je tuga. Manje je istinito. I život. Odlucio sam se za ljubav. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav? Kao da je o tome visio sav moj život. ubistvo iz daljine. i manje vjerovatno. kao opsjednut. vidio sam možda. .

pretvarajuci se u ogromna cudovišta. u strahu. a kad je teška groznica prošla. ne poznajem te.vikao sam. Nisam mislio o zlu i jadu u svojoj zemlji. kao u snu. bez nogu. od svega svijeta. Jesam li i sve ostalo zapamtio? Nemoguće. I groznica što je pocela da me trese još na putu. .pitao sam Tijanu. Je li dolazio Osman? . ponekad i ljudski. a onda se sve vracalo u obicne ljudske mjere. Tvrdjava Gledao sam zvijezdu večernjacu. bez glava. iz tame su izlazili iskrivljeni. u tudjoj zemlji. i rasli pred mojim ocima. Mislio sam da lezim u staroj sobi nad pekarom. To isto sam mislio grleci Tijanu. Cuo sam kako se smije. izokrenute ali prepoznatljive. Šaptao sam u sebi uzbudjeno. Nisam ni znala kako je dobar čovjek. kao voljenoj zeni: bez tebe je moja duša gubava. moj uzareni mozak je sve izmislio. nisam mislio ništa. jurili su pobješnjeli konji. i smijeh. ne! . Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje. vidio sam njihove glave kako se priblizavaju jedna drugoj. njenim mirisom oslobadjajuci se od tudjine. Pao sam u postelju istog dana kad sam se vratio. Nemoguće! Ali se nisam usudio da pitam. Teška vatruština me odvojila od Tijane. od mene poznatog. Jest. bez tebe je moja misao osakacena. u tudjoj noći. Ucinili su me osjetljivim tudjina i jedna cudna smrt. cuo sam njen šapat. Osmanov. ostao je mucan zamor u tijelu bez snage. i sebe. Možda zato što je jedan nesrećan čovjek krio da ga toliko voli. osjećao sam sitnu ruku na svome ogromnom celu. sve je dubok bezdan. nije to bolesna utvara moje groznice. Prepoznao sam sve. bez ruku. sve je širina bez granica i medja. sve je crveno. izgubljeno: zvijezdo poznata. mislio sam o dobrom rodnom nebu. sve je uzareno. Mislio sam o dobrim ljudima. sitni likovi mojih drugova sa Hocina. i znao da je Tijanma. gorio sam kao glavnja. ubicu! . vrativši se u zavicaj. Dolazio je. Svaki dan. propinjuci se nada mnom. njenom blizinom lijececi se od strepnje. bez krila.vikao sam. I mislio.19. bez tebe moje srce vapi. tuzan. od prijatelja. tijelo se raspinjalo od navale bolesnih slika i glasova. iz beskrajnih praznih prostora culi su se raspameceni krikovi. mislio sam da lezim u pekarskoj furuni. zbog straha što vlada svijetom. izgubljeno.

lijepa. Davao sam zito na veresiju. kuce ko kuce. ali šta bi on? Dobrog prijatelja nije lako naci. . jedva je čekao da se Osman vrati. on. Za Osmana? E pa. Ne može više da izdrzi. kad imadnu. nije on zapisao nijedno. A možda je i dobrota. pjevaju i mnoze se. teze nego da je i dalje tavorio u bijedi. I šta ću u tom bijelom svijetu? Ljudi ko ljudi.mislio sam. i Mula Ibrahim. mora više da se krece. kao da je drvo. neće se udati ni za koga. Ziv sam.pitao sam i njega. . Doduše. a ljudi bez para. Sve glavno sam rekao. A čovjeku su od svega najvazniji prijatelji. i moja žena. Platice. A onda je zacutao. dosadilo mu da sjedi na jednom mjestu. kanarinci vode ljubav. Bilo mu je pusto i teško bez mene. Tebe pitam. a zapali su ga najobicniji i najdosadniji. udala bi se i lako i brzo.Hvala bogu. mislio je. a kad me bolest oborila. Treći dan. lijep. i ostacu ovdje. eto zašto. gajeci neostvarivu nadu. . da hrani macke i ganja miševe. suzio je od sreće. Šta mi je trebalo da trazim nevolju po tudjim zemljama? Ima je dosta i ovdje. zanimljiv. Šta je to sad? Ovaj smiješni sanjar više voli nesigurnost sa snovima nego sigurnost sa samocom.I Mahmut je dolazio. srećan. to je ugodan posao. pa su je on i Osman satima tješili. Ne. kao da je kamen.Dolazio je.I šta ćeš sad? . ovdje sam. zao mi je. ucinice on. Toliko se mnoze. da će od prodaje mladih dobro zivjeti. Osman se ljuti. ziv. koji je maštom letio po oblacima. Gledao me prijekorno što sam odlazio. mlada je. izlazio je na drum. da mu preda magazu. Dospio je dotle. Za sebe je Mahmut rekao da neće ostati na ovom poslu. Divio se neobicnim poslovima.opomenuo sam ga. Ako umrem. neprestano je sjedio nada mnom. Nešto si precutao . kakav je zaista bio u tom casu. nisam ga se bojao. njega nisam zapamtio. tako mu je bilo lakše. i oduševljeno. što sam prezdravio. ljut na mene. Jesi li zapisao imena duznika? Zapisao sam. Škodi mu i nogama. cist. njoj je lakše.šaputao je. Zašto si davao na veresiju? Zašto! Zima teška. Šta je to nevažno? Pa to. a voli i da se vidja s ljudima. svi su dolazili. u polje. iako je znao da još nećemo doci. Za koga bi se udala? . i rukom nemirno prešao preko mršavog lica. Drugo je nevažno. . Šta sam precutao? Ne znam.Je li dolazio Osman? . Kako bi velikodušni bogataš. Sad namjerava da gaji kanarince. kad sam došao sebi. I Osman. cinilo mu se da nam je blizi. šta će on? I šta će ova moja jadna žena što je oci isplakala zbog mene. Je li to zelja za zahvalnošcu i poštovanjem? Je li zelja za necim neobicnim: niko to nije učinio. hvala bogu . Gotovo sva. i osjećao se prevaren. zapisivao duznike? Ne znam šta je to u njemu što ga pokrece na neočekivane postupke.

sjetio svih svojih prijatelja i molio ih da mu oproste ako je koga uvrijedio. Briga Osmana za dušu! Pristao je. Dobro sam znao Osmanovu kurjacku cud. da bi pomirisao leš. Ko će od njih biti brzi? Ko će prvi optuziti Becira Tosku za još jedan zlocin? . On zna samo za sadašnji trenutak. Uvijek je na strazi.Kako bi oni mogli biti krivi? Šehaga je umro od zalosti za sinom.upitao sam Osmana. Osmanu. sasvim priblizio Šehaginu zutom licu. a on se nasmijao: . Rekao je to hladno. ne pamti ono što je bivalo. učinio je cast mrtvom Šehagi svojom posljednjom posjetom. Na što bismo licili da smo razvaljen obor. I Zafranija je došao s kadijom. pomislio sam. Osman se zahvaljivao. cak je trazio da se odmah proda. da je to Šehaga i da je zaista mrtav. a vidio ga je samo kadija s pisarima i svjedocima. Upropašcuje se svime što ucini. grdeci Mahmuta dobrodušno: ostario. kao ševa.Lako je biti dobar na tudji racun . I hvala bogu što je tako. . jer mu je mrtav neprijatelj sigurno miliji od zivog prijatelja. nadajući se da Osman neće na to pristati. ali je njegova misao bila zauzeta drugim brigama.Koliko si već puta prodavao kucu? . u okovanom hrastovom sanduku. Neprijatelji su oko nas. s ledenim i šiljatim osmijehom. da bi se sam uvjerio. Rekao je Osmanu da će prodati kucu i namiriti manjak.Sam je rekao da je otrovan. kao cvijet. .Bog s tobom. Mahmutova žena se slozila. i zlom i dobrom. kakvu osvetu! Zvao me zbog poslova.Sad ću prodati. Teško onima koje je pomenuo. ali se. ne misli na sutrašnji dan. kadiji i Zafraniji najusrdnije. . a vratili ga mrtvog. Otišli smo s njim zivim.. ali mu je srce pjevalo. Mnogo svijeta je došlo u veliku kucu da vidi okovanog i nevidljivog Šehagu. Zvao te da ti ostavi u amanet osvetu.Prodacu kucu. uvijek u odbrani: zatvorena tvrdjava. Cak je rekao kako se Šehaga. Možda je i vjerovao onima koji vide. Ispricao mi je kako su sahranili Šehagu.Kao i svako. uskoro će se rasprsnuti ovaj prividni mir. i molili ga da prenese njihovo zaljenje Šehaginici. Da li mu je Šehaga zavještao osvetu? Ako jest. Odgovorio je prijekornim pitanjem: .rekao je Osman i mirno primio novac. Ali Osman nije Ahmet Šabo koji ima više duše nego pameti. a nije sazrio. Rekao sam mu to. Šta može! . kao što je i on svima oprostio. koja je pala u postelju zbog ove konacne nesreće. za svaki slucaj. . na samrti. Svi su izrazavali saucesce njemu. a sebi priredio ogromno zadovoljstvo.Jesu li kadija i Zafranija krivi za Šehaginu smrt? . Izgledao je ozbiljan.

Pobunili su se samo seljani iz Zupce. . A s Mejdana su vojnici odlazili u rat. Lud sam što o tome mislim. veseli Ferid. trlja bolesnu nogu. Samo sam želio da što prije odem iz ove kuce. Otjerali su carske sluzbenike. Berber Salih s Alifakovca stoji po strani. Nemoguće je. sudbina im je ista. sa strazarima. Placu. nadajući se da će u njima ostati štogod od mojih naivnih riječi. Pored njih je išao bivši austrijski zarobljenik. Ramiz nije uzalud sjedio u Zupci! Moj dobri Mula Ibrahim. koji je postao aga. i platice to tudjom i svojom glavom? Gdje je ljutiti telal Hido koji bjezi od sirotinje? Je li neki drugi Ibrahim Paro utekao od svojih žena? Jesu li ovdje sinovi nekog drugog berbera Saliha s nekog drugog Alifakovca. ali ću upitati. ili cute ubijeno. nikakvu drugu ne bih mogao prihvatiti. Medju djecom sjedi ponekad i Mahmut Neretljak. i cuteci. Odgodio sam dok se u meni ne stiša strah. ali ću upitati. jer sve može biti sumnjivo. i ne znam da li potvrduje ili sumnja.Ipak ću upitati Tijanu o onome što mi se ucinilo da sam vidio. Je li medju njima neki Ahmetaga Misira. ali su placali danak i išli u vojsku. do kraja uplašen surovošcu ljudi. uselio se u kucu. ocevi. i sluzbu djecjeg ucitelja. i kad se pozališ da se ne osjećaš dobro. je li Husein Pišmiš. govorio je samo o vremenu i o zdravlju. sestre. pa i to tiho i oprezno. Avdija Suprda? Svejedno kako im je ime. i nisu dali ni namet ni ljude. Narocito je pogruzeno klimao mršavom glavom kad smo se vratili djeci. Ucim djecu citanju i pisanju. Zupcani su išli izmedju naoruzanih strazara kao da su zacudjeni: zašto ih vode? šta su ucinili? Zene i rodjaci su ih pratili na odstojanju. sluša. malen. kao da sam trazio lijek medju njima. I njih prate majke. i sad je zadobijenu pravdu placao surovošcu. i kad kazeš da je vrijeme ruzno. Ali mene nije zaboravio. pokušavam da ih naucim dobroti. postao muselim. ali nama dovoljan. Dobio je svoje imanje. pošto smo ispratili deset vezanih Zupcana na putu u tvrdjavu. cuteci. ozalošcen. ali ne i njegove navike. klima glavom. Je li saznao istinu o sinovima. Smail Sovo. savijenih šiljatih koljena. ili se još nada? Koji će poginuti od ovih što odlaze? I gdje? U dunavskim mocvarama? U besarabijskim šumama? Na dalekim nepoznatim poljima? Gledao sam. Preuzeo je poslove pokojnog Avdage. Ljudi su psovali sve ratove na svijetu. Našao mi je jevtin stan. istjerao zenu i svog bracnog zamjenika s petoro djece. djevojke. A u mome dragom zavicaju opet su se razvili vojni barjaci i kupili ratni nameti.

neće se vratiti. . Neću da vjerujem.Svejedno da li su tuzni ili lazno veseli. Izginuli su. kad odrastu? Hoce li zivjeti glupo kao i njihovi ocevi? Vjerovatno hoce. ali u to neću da vjerujem. Ni moji drugovi nisu se vratili. Hoce li i ova moja djeca ici tim istim zalosnim putem. svi. a ne mogu da se oslobodim strepnje.