You are on page 1of 154

DOSITEJ OBRADOVI

IVOT I PRIKLJU ENIJA


1783/84.

PISMO HARALAMPIJU (LJUBEZNI HARALAMPIJE) Ljubezni Haralampije je prvi tampani rad Dositeja Obradovi a, pisan u aprilu 1783. Pr dstavlja njegovo pismo upu eno srpskom parohu Haralampiju, Srbinu iz Hrvatske ("Horva aninu"), koji je slu bovao u Trstu. Ovo je bila u isti mah i n ka vrsta knji evnoga manifesta i poziv na pr tplatu za d lo Sovjeti zdravago razuma, koje je iza lo naredne 1784. U toku 1783. godine Obradovi je prom nio nam ru, i um sto Sovjeta zdravago razuma izdao u l to iste godine prvi d o ivota i priklju enija.

Ljubezni Haralampije, Zdravstvuj! Hristos voskrese! Ne u ja ekati da pro u dve godine za odgovoriti loveku ljubezniku i prijatelju, kakono ti neki obi avaju. Ja bih ti bio namah po prijatiju tvojega pisma otpisao, da nisam sudio za bolje ekati da pro e vreme pla a i setovanja, vreme glada i uvi vikanja, jednim slovom: vreme velikoga posta, kad pasulj carstvuje i njegova sestra so ivica, grah i kupus zemljom upravljaju. Evo vreme zlatno i veselo, Kad nam nije zabranjeno jelo! Evangelska carstvuje svoboda, Zbaciv i jaram s love eskog roda! David prorok u timpane svira. Nek' pop vi e u triod ne dira! Pentikostar, knjiga prevesela, Poje Hrista spasitelja dela.

Deca hlebac u jajca uma u I s jaganjci po travici ska u. Srpske k eri mlade, na udaju, Cve e beru, vence spletavaju, Sa ru icom prsi svoje krase I vesele uzvi uju glase Na pohvalu rimskoga cesara, Austriskoga dvora gospodara. Josife Ftori, mili vladjetelju, Sunce sveta i blagodjetelju! Bla ena majka koja te rodila, veta sisa koja te dojila! Minerva je, boginja mudrosti, Prosvetila voj duh od mladosti; Temis s tobom na prestolu sedi, Iz tvoji usta Astreja besedi, Koja po zemlji davno s tobom hodi, A sad svoje plane proizvodi. O vek zlatni! O slatka vremena, Kad je op ta ljubov u e ena! Sre ne smo mi, sre ne k eri srpske I sve devojke vla ke i ma arske: Ne emo se vi e bojat' manastira, Nit' bo ijeg odricati mira; Ljubav istu ne emo gasiti, Nit' jestestva zakone gaziti! Blago nama, mi emo bit' majke I ra ati Cesaru junake; Za sav rod na mi emo g' moliti, Sa suzama njemu govoriti: Svetla kruno, Josife veliki, Prostri milost Tvoju na rod srpski! Obrati lice i tvoj pogled blagi, Na dedova tvoja' narod dragi, Na Serbiju bednu i na Bosnu, Koje trpe rabotu nesnosnu! Budi podoban neba Gospodaru, Diko sveta, presvetli Cesaru! Izli na svet previsoke dare, Podaj Bolgarom nji'ove boljare,

Tvojim Srbljem vitezove stare I Greciji njejzine Pindare!" Ovo sam vreme ekao da ti veseo veselo veselom pi em, javljaju i ti da se zdravo nahodim i mirno ivim, ne imaju i nikakva posla s Fru kogorci nit' sa Svetogorci, kanoti vi tamo. Tako su te gresi tvoji postigli, i da nisam se ja za te molio, gorim bi putem pro ao nego si. Zna li kako si sa mnom upravio kad 'no pro oh poslednji put preko Trsta? "Idi u Veneciju, pak se opet vrati, pak emo tako i onako uraditi." Ja ti verovah sve, od to ke do to ke. Ko ne bi Srbinu verovao? Pak ti odoh etati se po gradu na vodi, pak ti pohar ih sve to imadoh, pak ti se vratih go, nag kao mali prst, s punom kesom nade de. Posle ta je bilo, zna : nije potreba da ti povedam. I da sre a ne donese gospodina Varlaama, pro ao bih kud nisam mislio. Eto ti tvoj posao! Pak ho e da ti bolji posle mene do e. Aj, aj, moj Horva anine, vidi li to promisal neba ini! Poslati takoga koji e ti haka do i! I opet ti ka em: da nisam se ja za te molio, gore bi pro ao. No gledaj te mi po alji za moje molitve jedan salandar novaca: zna dobro da su molitve za novce. Ako li prenebre e , te ko tebi! Okrenu u trebnik naopako, odmoli u se, da u ti jedan katramuna i anatemu, pak e ti do i jedan proiguman i dva zakleta starca na vrat, te e ograjisati kako nijedan maj in sin. (O narodnom i knji evnom jeziku) Dajem ti na znanje, dru e moj, da sam pre ao iz Hale u Lajpsik za slu ati i ovde to u eni ljudi govore, gdi nameravam prebivati najmanje jednu godinu i mislim s pomo u boga i kojeg dobrog Srbina dati na tampu s gra danskimi slovami na na prosti srpski jezik jednu knjigu, koja e se zvati Savet zdravago razuma, na polzu mojega roda, da mi nije zaludu muka i toliko putovanje. Moja e knjiga napisana biti isto srpski, kako god i ovo pismo, da je mogu razumeti svi srpski sinovi i k eri, od Crne Gore do Smedereva i do Banata. Ja dobitka od moje knjige nikakva ne i tem, samo da se ho e toliko navaca na i da tipograf pla en bude. On dosad nije nikakvu srpsku knjigu na tampu izdao: zato sumnjava se preduzimati je na svoj tro ak, ne znaju i kakvu e sre u knjiga imati. Uzdam se da e se na i koji svojemu rodu dobra elatelj, Sarajlija i Trebinjanin, Novosa anin i Ose anin, da po lje ovde tipografu po nekoliko dukata za dati mu drznovenije i pokazati mu da se nahode ljudi koji ele to dobro srpski na tampi viditi. A ko ta da, ne e tetovati, jer e primiti toliko knjiga koliko iznosi suma koju polo i. Ja, uveravaju i da e knjiga moja biti vesma polezna, ne mislim u tom sebe hvaliti, no one ljude od kojih sam to dobro nau io, iz kojih premudrih knjiga francuskih, nemeckih i talijanskih najlep e misli kao cve e izbirati nameravam i na na op ti jezik izdati.

Nu, der obazri se, ne bi li i tu koga na ao koji bi izvolio soop tnik op tepoleznoga dela biti; ka i mu da to je god Srbalja, od Adrijati eskoga mora do reke Dunava, svi e ga pohvaliti. Slatka je uteha nadati se da edu na a imena iviti i mila na emu rodu biti za dobro koje smo mu u inili do onih samih dalekih vremena kad se na e kosti u prah obrate. Po mnogo hiljada godina srpska e junost nas pominjati i na a e pamet poslednjim rodovom mila i draga biti. Neka samo okrenemo jedan pogled na narode prosve tene cele Evrope. U sada njem veku svi se narodi sile svoj dijalekt u sovr enstvo dovesti delo vesma polezno, budu i da kad u eni ljudi misli svoje na op temu celoga naroda jeziku pi u, onda prosve tenije razuma i svet u enija ne ostaje samo pri onima koji razumevaju stari knji evni jezik, no prostire se i dosti e i do seljana, prepodavaju i se najprostijemu narodu i obanom, samo ako znadu itati. A koliko je lasno na svom jeziku nau iti itati! Kome li ne e se militi malo truda preduzeti za nau iti itati, itaju i to pametno i razumno i vrlo lasno razumevaju i ono to ita? Znam da mi mo e ko protiv re i: da ako po nemo na prostom dijalektu pisati, stari e se jezik u nemarnost dovesti, pak malo pomalo izgubiti. Odgovaram: koja je nami korist od jednog jezika kojega u celom narodu od deset hiljada jedva jedan kako valja razume i koji je tu materi mojej i sestram...? Nek nau e...! To je lasno re i, ali nije u initi. Koliko je onih koji imadu vreme i sposob za nau iti stari knji evni jezik? Vrlo malo! A op ti prosti dijalekt svi znadu, i na njemu svi koji samo znadu itati mogu razum svoj prosvetiti, srce pobolj ati i narave ukrasiti. Jezik ima svoju cenu od polze koju uzrokuje. A koji mo e vi e polzovati nego op ti, celoga naroda jezik? Francuzi i Italijanci nisu se bojali da e latinski jezik propasti ako oni po nu na svoji jezici pisati, kako i nije propao. Ne e ni na stari propasti, za to u eni ljudi u narodu vsegda e ga znati i s pomo u staroga novi e se od dan do dan u bolje sostojanije privoditi. Moskalji sve svoje najbolje knjiga na svom dijalektu s gra danskim slovom tampaju. Samo prostota i glupost zadovoljava se vsegda pri starinskom ostati. Za to je drugo bog dao oveku razum, rasu denije i slobodnu volju nego da mo e rasuditi, raspoznati i izabrati ono to je bolje? A ta je drugo bolje nego ono to je poleznije? to god ne prinosi kakovu libo polzu, ne ima nikakve dobrote u sebi. Za to bi se dakle mi Srblji sumnjavali u takovom i toliko poleznom i pohvale dostojnom delu pro im slavnim narodom sledovati? Nije manja ast sveta u kojej se slavenoserpski jezik upotrebljava, nego zemlja francuska iliti ingleska, isklju iv i vrlo malu razli nost koja se nahodi u izgovaranju, koje se slu ava i svim drugim jezikom. Ko ne zna da itelji rnogorski, dalmatski, hercegovski, bosanski, servijski, horvatski (kromje mu a), slavonijski, sremski, ba ki i banatski (osim Vlaha) jednim istim jezikom govore?

(O Srbima triju v rozakona) Govore i za narode koji u ovim kraljevstvam i provincijam ivu, razumevam koliko gr ke crkve, toliko i latinske sljedovatelje, ne isklju avaju i ni same Turke Bo njake i Hercegovce, budu i da zakon i vere mo e se promeniti, a rod i jezik nikada. Bo njak i Hercegovac Tur in on se Tur in po zakonu zove, a po rodu i po jeziku, kako su god bili njegovi ukundedovi, tako e biti i njegovi poslednji unuci: Bo njaci i Hercegovci, dogod bog svet dr i. Oni se zovu Turci dok Turci tom zemljom vladaju, a kako se pravi Turci vrate u svoj vilajet otkuda su proizi li, Bo njaci e ostati Bo njaci i bi e to su njihovi stari bili. Za sav dakle srpski rod ja u prevoditi slavnih i premudrih ljudi misli i sovjete, ele i da se svi polzuju. Moja e knjiga biti za svakoga koji razumeva na jezik i ko s istim i pravim srcem eli um svoj prosvetiti i narave pobolj ati. Ne u nimalo gledati ko je koga zakona i vere, niti se to gleda u dana njem veku prosve tenom. Po zakonu i po veri svi bi ljudi mogli dobri biti. Svi su zakoni osnovati na zakonu jestestva. Nijedan zakon na svetu ne veli: ini zlo i budi nepravedan; no naprotiv, svi to ih je go , od strane bo je nala u i zapovedaju: nikom nikakva zla ne tvoriti, dobro tvoriti i ljubiti pravdu. Bog je sama ve na dobrota i pravda; to god nije dobro i pravedno, nije od boga. A za to dakle u svakom zakonu ima zlih i nepravednih ljudi? Nije tomu zakon uzrok, nego nerazumije, slepota uma, pokvareno, pakosno i zlo srce i preko mere ljubov k samom sebi. Ovo su izvori iz kojih izviru sve strasti koje uznemiravaju rod elove eski i koje ine da ovek na oveka mrzi, jedan drugoga huli, goni, udru ava, ozlobljava, proklinje, u ve nu muku ilje i vragu predaje a to je najgore pod imenom vere i zakona, prevra aju i i tolma e i zakon svoj po zlobi i po strasti srca svoga. Kad e nestati mr enje i vra ba na zemlji! Kad e srce na e do i u svoju prirodnu dobrotu da u licu svakog sebi podobnog loveka pozna brata svoga, nit' misle i niti pitaju i: koje je vere i zakona - one u kojej ga je bog izvolio da se rodi, kao i ti u tvojoj. Koje je vere? One koje bi i ti bio da si se u istoj rodio, ako bi po ten ovek bio. S ijom voljom i dopu tenjem ljudi se plode i ra aju, rastu, ivu i sladosti ovoga sveta u ivaju u svakom rodu i plemenu, u svakoj veri i zakonu? S bo jom. Dakle, ta bi mi hoteli: da smo pametniji i bolji od boga? Ono to bog dopu ta i ho e, to mi ne emo! O na e detinjske pameti! Bra o, ljudi, poznajmo jedanput na u nepravdu! Kako mo emo mi iziskivati od drugih ono isto koje kad bi drugi od nas iziskivali, velika bi nam se nepravda inila! Poznajmo jedanput svu silu ovih re i proste su i bla ene i ne trebuju nikakva tolma enja: to god ho ete da vam ine drugi ljudi, inite i vi to njima. A ta bi mi radi da nam drugi ine? Da nas pu taju s mirom iviti u na em zakonu, da nam ne ine nikakva zla, da nam opra taju na e slabosti i pogre ke, da nas ljube i po tuju i da nam pomognu u potrebi na oj. To isto i mi smo du ni svima ljudma na svetu. Ovo je sav zakon i proroci. Svaka nauka koja je ovoj protivna

uznemiruje ljude, uzrokuje vra bu i svako zlo sljedovatelno nije od boga. Zato, dakle, ja u pisati za um, za srce i za naravi love eske, za bra u Srblje, kojega su god oni zakona i vere. Ja sam iskustvom poznao elju, ljubov, usrdije i revnost gospodara Novosa ana i Ose ana, i u Dalmaciji Sarajlija i Hercegovaca, kako gore im srcem ele nauku svojoj deci; nigdi nisam bio gdi nisu me elili i ustavljali. Kako bih ja, dakle, mogao odgovoriti na ljubov i prijaznost mojega ljubeznoga roda, razvje trude i se, koliko mogu, za prosve tenije junosti? A to to elim, nikako bolje ne mogu u initi nego prevode i na na jezik zlatne i prekrasne misli u enih ljudi: i takovim sposobom i roditelje u njihovom blagom namjereniju ukrepljavaju i i u srcam mladosti srpske nebesni i bo estveni oganj ka u eniju i k dobrodjetelji voz igavaju i, i svet razuma ak do prostih seljana i do samih pastirskih koliba ra iruju i. U sada nje sre no vreme zraci u enija i filosofije do tatarskih granica dose u. Ne mogu premu ati ovde veliko staranje blagorodnih boljara moldavskih za vospitanije i nauku njihove dece: ne ima sad mladi a u Ja u koji ne zna, osim svog jezika, jelinski i francuski, mnogi latinski i talijanski. Nad svima oba e ve ne slave i pohvale dostojni ljubou njej i i preizrjadnjej i gospodin Leon iuka, Episkop romanski u Moldaviji, kojega usrdije k nauci i ljubov k ote estvu nije mogu e dovoljno opisati. Na drugom mestu ne u izostaviti priliku za opisati na ire ovoga slavnoga mu a; ovde samo toliko nazna ujem da je on, Episkopom budu i, francuski jezik izu io, preizrjadnu biblioteku s mnogim tro kom sastavio, razli ne knjige na svoj jezik prevesti dao i sad namerava Oksensterna "Teatr politi eski" i "Telemaha" s svojim i divenijem na tampu izdati i svom ote estvu pokloniti. Evo ti, brate, moje namjerenije u Lajpsiku! Namah u preduzeti delo, koliko mi dopusti moja nauka, budu i da u kolegije ne prestajem hoditi. Ti gledaj, te raspo lji nekoliko od ovih pisama kojekuda. Vreme e me nau iti jesam li se u mojej nade di prevario. Ako li i to bude, ne u se upla iti, niti u ono to je s moje strane mogu e izostaviti. Meni e preko mere pla eno biti kad kogod od moga roda rekne, kad nada mnom zelena trava narasti: "Ovde le e njegove srpske kosti! On je ljubio svoj rod! Ve na mu pamet!" V pro em, ti mi zdrav budi, ljubezni Horva anine! Pozdravi mi s "Hristos voskrese" gospodare Vojnovi e, Rizni e i Kurtovi a, i pro e Sarajlije i Mostarane. U Lajpsiku, na 1783. aprila 13 Tvoj brat i sluga Dositej Obradovi

PREDISLOVIJE Slatka je stvar i puna bezlobne zabave i utje enija spominjati se svojih pro astih vremena od samoga nezlobivoga detinjstva i vesele mladosti do mu eskog vozrasta i zrele starosti. Prolivaju o i moje slatkosrde ne suze pripoznanstva i blagodarnosti kad god razmi ljavam veliku milost nebesnog promisla. U kolikim nevoljam mi je pomogla, od kolikih bjedstvovanija i napastej izbavila i koliko krat moje sovjete i namjerenija, koja bi mi za moje nerazumije i nerasudije tetna i pagubna bila, na dobro obratila i kako adoljubiva mati, za ruku vode i, k dobrom koncu dovela! Ljubov dru tva i prijateljstva slatka stvar, slatko ime, slatko spominjanje! ini mi se da sladost rajska dovoljna bi mi bila, takova i tolika budu i, kolika je mojemu srcu uteha i radost kad god pominjem srde nu ljubov i prijateljstvo mojih ljubeznika i ljubeznica, blagodjetelja i blagodjeteljnica. Moje iste slabosti i pogre ke, premda ih se stidim, i od kojih ni do danas nisam se izbavio, polzuju me kad ih pominjem, poma u i mi da se ispravljam, koliko je mogu e, da nisko i smireno o sebi mislim, i da druge, meni podoboslabe, ljude trpim i snosim. Vreme mladosti, u kom krv na a vri i misli neprestano lete, ne dopu ta nam dosta postojanstva da se sami sa sobom zabavljamo i da od sebe daleko ne odlazimo. Zlatni sovjet: "Poznaj sebe!" vrlo se kasno prima. Trideset i osam mojih pro astih godina napominju me da je podne mojega ivota preminulo i da se k ve eru pribli avam. Sad poznajem da lovek u mladosti, ne obziru i se nimalo na svoje nedostatke i nesovr enstva, eli samo i govori: "Kamo sre a da su na i stari pametniji bili!" U trideset godina vozrasta po inje sumnjati da nije ni sam dosta pametan bio. Oko etrdeset godina ne dvoji vi e; vidi da nije najpametniji bio, oba e namerava i nada se da e se ispraviti, dok i starost do e. to emo sad? Ni ta, na put, na put! Jedno nam ostaje eliti, sirje da na a deca i unuci bolji i pametniji budu. Moja krv, koja, blagodarenije bogu, po inje utoljavati se i umirivati, ne vara me vi e sa sujetnima nade dama, niti me ini zidati po vozduhu gradove; ostavlja mi moje zlatno vreme, to mi jo te ostaje, u moju vlast i predaje mene meni samomu. Po injem malo-pomalo odisati, izbavljaju i se mladosti kako mnogovolnujemoga i svirepoga mora. Sad mi dolazi na pamet bo estveni sovjet premudroga Pitagora da se k sebi vratim, da u sebe do em, i da razmislim otkud sam na ovi svet do ao, to sam u njemu

inio, i kud mislim po i. Ovo mi je sad moje najmilije upra njenije i najdra i posao: ili razgovore u enih ljudi slu am, ili premudro napisane knjige itam, ili ujedinjen u kom bezmolvnom mestu hodam; o tom mislim, o tom se upra njavam i to uzdi u i sebe pitam: otkud sam na ovi svet do ao, ta sam u njemu inio i kud u iz njega po i. Ovo, dakle, razmi ljavaju i, rad bih da nisam sasvim na svetu nepolezan bio. Rad bih togod posle mene ostaviti s im e se kogod od moga roda polzovati. Rad bih sa svim srcem nauku i prosve tenije razuma, koje sam od mladosti moje elio i tra io, srpskoj junosti preporu iti, i tako srpske k eri prsima koje su me odojile, ako ne koliko bih rad, barem koliko mogu blagodaran javiti se. Zato nameravam razli ne slu aje koji su mi se u vreme dvadeset i pet godina mojega stranstvovanja dogodili napisane ostaviti. Uzdam se, opisuju i razne obi aje naroda i ljudi s kojima sam ivio, da u moje itatelje polzovati. Dobre obi aje pohvaljuju i, radi u i svakom preporu iti; a zle pohudavaju i, u omrazu dovesti. Vospitanije mladosti stvar najnu nija i najpoleznija loveku na svetu, budu i da od nje zavisi sva na a dobrota iliti zlo a, sledovatelno i sva sre a iliti nesre a, koliko telesna toliko i du evna; za koje roditelji (o roditelji, slatko i sveto ime!) najvi e valja da se staraju da dobro vospitanije adom svojim dadu, da ih ne razmazuju, da ih ne kvare, da ih od zlih udi od kolevke i od maj ine sise odu avaju. Dete razma eno lasno biva udovito, iz ta se ra a: samovoljstvo, tvrdoglavstvo, upornost, nepokornost, sujetno visokoumije i luda gordost i pro e zlobe koje uzrokuju svu nesre u ove iju rez sve vreme ivota njegova; od kojih zlih obiknovenja valja da ih uvaju od detinjstva. Njihova mlada telesa u zdravlju da sadr avaju: na zdravoj mladosti osnovata je zdrava starost; da im ne daju kojekakva jela slatka i majstorski zgotovljena, konfete i vo a nedozrela. Njihovo mlado srce k lovekoljubiju i k dobrim naravom, malo po malo, da okre u; njihov um i razum, kako po nu misliti i rasu davati, da prosve tavaju, od sujeverija i kojekakvih ludih pla enja uvaju i ih. O, kolike slabosti i bolesti uma pla nja dece uzrokuje! A svrh svega, njihovo mlado srce ljuboviju pravde, istine, po tenoga mislenja i mudrovanja kako slatkim maternjim mlekom da napojavaju; zlonaravne, stroptive i zlogovorljive sluge i slu kinje i svako zlo dru tvo od njih da udaljavaju. No o ovoj materiji govori e se na drugom mestu vi e; ovde toliko javljam da u ovom mojem spisaniju blagim i milim roditeljem u vospitaniju njihove dece eli u pomo i. Ova materija budu i najpotrebnija i najpoleznija love eskom rodu, ona e biti i najosobitije namerenije ovoga mojega pisanja. Poznao sam iskustvom, nahode i se od mladosti moje u raznim opstojateljstvam, ta je polezno, ta li je vredno bilo mojej mladosti. S razli ni narodi ive i, vidio sam kako svoju decu vospitavaju, i kakova sledovanja razli na vospitanije imadu; pritom i knjige u enih ljudi koji su o ovoj materiji pisali, itao sam. Gdi sam god ivio, imao sam pod mojim upravljenijem razli nu bogatih i siromaha roditelja decu, gra ansku i seljansku. U Dalmaciji, U

Crnoj Gori, u Be u i u Moldaviji poznao sam decina svojstva, naravi i svakojake udi. Zato pri svakoj prilici ne u izostaviti, daju i pristojna pravila, kako s decom valja upravljati da budu s vremenom dobronaravni i po teni ljudi, roditeljem pokorni i poslu ni, ljudma s kojima ivu mili i dragi, ote estvu i sami sebi polezni i blagopotrebni. U svem ovom spisaniju, pri svakom opstojateljstvu, prilaga u i pridodavati naravou itelna naznamenovanija i polezne ka upravljeniju itija sovjete i nastavljenija, koje sam od u enih ljudi nau io i iz poleznih knjiga po erpao: niti u biti ja, no polza bli njega moga prvo i na alno namjerenije ove knjige. A to budem i o sebi govoriti, ne bojim se da mi se ne e verovati, jer u imati premnogo uzroka samoga sebe osudavati i pohudavati, a vesma malo ili nimalo hvaliti. Pri svakoj vrsti i re i ovoga spisanija smatra u sebe kako pred vsevide im bo ijim okom; samu u istinu ljubiti, o njoj u se starati, nju u s toplim i istim srcem eliti i tra iti. Znaju i nesumnjeno da sva na a govorenja i dela, a navlastito ona koja se na tampu izdaju i poslednjim rodovom predaju, ve na sledovanja imadu, ne u nimalo sebe zaboraviti; uvacu se svakoga pristrastija i licemerija, a osobito samoljubija. Pravdu i istinu radi u vsegda pred o ima imati. Nauka i poznanje ljudi nije niti malena niti malo potrebna stvar loveka na svetu. O ovom poslu mo e se re i kako god i o vospitaniju, sirje , da o njemu zavisi sve na e blagopolu ije u celom te eniju ivota. S kim lovek najvi e ivi, i s kim ima najve e posla ovde na zemlji nego s podobnima sebi ljudma? A kako emo jedan s drugim prebivati, ako jedan drugoga ne poznamo? Lasnje je iviti s jednim narodom kojega jezik ne znamo, premda i to nije malena muka, nego provoditi sve svoje ivljenje s ljudma kojih svojstva, narave i udi ne poznajemo. I zaisto iz toga se po vi oj asti ra aju: nesloga, nemir, mr enje, vra ba i sva a, pone e ne poznajemo kako valja ni sami sebe ni druge. Poznati sebe, poznati ljude, njihove naravi i najpotajenija sklonjenija i pristrastija njihovog srca, iz kojih proizni u i proishode sva njihova namerenija, dvi enija i dela, o tom su se trudili najve i ljudi, i do danas o tom se upra njavaju i staraju veliki filosofi. Budu i, dakle, da me je promisal neba opredelio da provedem ivot moj s razni narodi, s ljudma i s enama, s bogati i siromasi, s u eni i prosti, s crkovni i mirski, s kojima nisam trgovao, kupovao ni prodavao, sva je moja starost bila: poznati kakvi su ljudi, i iz kojih uzroka bivaju taki ili drugoja i: kakvi bi valjalo da budu, i rez koja sredstvija mogli bi taki postati. Pritom, budu i da kakvi smo god, moramo jedan s drugim ivot provoditi, kako valja, dakle, da postupamo i da se ophodimo da nismo jedan drugom tegotni, dosadni i vredoviti? Kako mo emo drug drugu ugoditi, tiho, mirno i ljubezno izme u sebe ivovati i dne itija na ega, koliko je mogu e, oblek ati i usladiti, pota ti u se izjasniti. to se kasa poznanstva sebe, pravda da je vrlo mu na stvar, budu i da koliko nevje estvo, toliko i mnogo vi e samoljubije zatvaraju nam o i i ne dadu nam gledati

sebe s ru ne strane. No ako je to dobra u nami, to nam je milo gledati, to dobro vidimo i tome se udimo; a to nam nije milo viditi, to za le a me emo i dobro sakrivamo. No i u ovom, moje slabosti, moje pogre ke i budala tine dale su mi na konac poznati da sam slab i nerazuman. A svrh svega, sveta nauka, bo ji dar, nebesni svet, nauka i knjige premudrih i prosve tenih ljudi, u enih ljudi, istini blagodjetelja elove eskoga roda, dale su mi sposob pro i i dostignuti do najpotajenijih zapletaka srca mojega; prosvetile su me i dale su mi vi e poznanstva nego to bih mogao pridobiti iskustvom hiljadugodi njega ivljenja na zemlji. Ovu u, dakle, koliko mu niju toliko potrebniju, materiju kao na ni anu imati u svem mojem pisanju. Posle polze i zabave, koju elim kom god od mojega roda uzrokovati, neiskazano ute enije i neizre enu radost uvstvova u, imaju i priliku za spominjati i poznanstvu poslednjih rodova predati imena mojih prijatelja, ljubeznika i blagodjetelja. Ne mogu i ina e vozotvjetstvovati njihovoj slatkoj ljubavi, oblek a u prsi moje javiv i svetu moje pripoznanstvo i blagodarnost k njima; spominja u se njih i ljubi u ih dok god ivi du a moja, sirje do veka, i ne u prestati eliti da milostivi bog u ini ve no nagra denije njihovoj dobroti. Preporu i u spominjanju i blagodarnosti na ih unuka imena dobrih i milostivih blagodjetelja koji izvole pomo i da izdam na tampu kako ovu knjigu tako i to drugo koje nameravam iz poleznih knjiga prevoditi. Da sam kadar sav tro ak sam u initi, ini mi se da niko ne bi bio veseliji i sre niji od mene. Da u povod i priklad vozljubljenoj junosti srpskoj, koju promisal neba spodobi svetom u enija osijati i prosvetiti, da na svoj jezik prevode, sastavljaju i na tampu to izdaju; da se postaraju za matere svoje i sestre, za supruge i k eri, prevode i im izbrane knjige u enih naroda, daju i im na ovi na in blagopotrebnu zabavu, ukra avaju i njihove naravi, prosve tavaju i njihov um i oblagorodavaju i njihovo srce istinim blagorodstvom dobrodjetelji i prosve tenija razuma. Neka se potaste i pohite dovesti u svoj rod zlatno i blagopolu no vreme kad e srpske k eri i supruge itati: "Pamelu", "Telemaha", povesti Marmontelove i pro e ovima podobne knjige na svom prostom dijalektu. I kako prve vospitateljnice i nastaviteljnice ada svojih, prosve tene budu i, same e polagati prvo osnovanije njihovog dobrog vospitanija, napajaju i ih razumom i dobrodjeteljiju zajedno s mlekom prsiju svojih. Ja, koliko sam mogao poznati ljude, po vi oj asti poznao sam ih dobre; i ako gdi pogre avaju, ili ine i ono to ne bi valjalo, ili izostavljaju i ono to bi valjalo, u tom pogre avaju ili iz prirodne elove eskomu jestestvu slabosti, ili iz neznanja i nerasudija, misle i i sude i svrh stvari nepravo. Vrlo je malo takih ljudi koji samo iz zlo e srca i s namjerenijem ine zlo samo za to im je zlo milo. Sa svim tim, moje namjerenije budu i ispravljenije narava i obi aja, dobre hvale i, a zle pohu davaju i, uzdam se da mi se ne e za zlo primiti obli enije zloupotrebljenija elove eskih. Niko ne mo e se ispraviti ne znaju i u emu i kako pogre ava; a ko se mo e pohvaliti da je bez slabosti i pogre ke? Dakle, mi ne mo emo ni jedan dan u miru, pokoju i ljubovi

jedan s drugim iviti ne preziru i, ne trpe i i ne pra taju i jedan drugoga pogre ke; oba e, ako bi se svak sa svoje strane starao za poznati svoje nedostatke i za ispravljati se, mnogo bi manje pogre avali, i sledovateljno mnogo bi mirniji i veseliji na op tedru eski ivot bio. Zato molim neka mi se ne primi za osu denije naroda, ina i lica osu denije zlih obi aja i zloupotrebljenija. Meni su ljudi svakoga naroda i ina mlogo dobra u inili, a zla nimalo ili vrlo malo; ja nejmam nikakva uzroka s moje strane na njih tu iti se. Ako li gdi budem to initi, zaisto ne u radi mene, no polze radi mojih itatelja: da ako ko ta takovo pri sebi pozna, da se ispravi. Meni je ao da ljudi koji ne misle, ne sude i ne postupaju sleduju i pravilu zdravoga razuma, sebi hude i vrede. O, koliko bi svi ljudi na zemlji sa strane bo ije blagopolu ni mogli biti kad ne bi sami svoje zlopolu ije uzrokovali, misle i i ive i nakrivo! Bog bi morao zao biti kad bi rod elove eski na njihovo zlo i nesre u sazdao; a to ko mo e, zdrav mozak imaju i, i pomisliti? Otkud dakle nesre a? Valjda je sa strane lovekove. A lovek, biva li svojevoljno i dobrovoljno nesre an? Nikako! Jasno je, dakle, da iz neznanstva i nerazumija proishodi po vi oj asti na e zlopolu ije. Gubimo se po stranputicama, a ini nam se da smo na pravom velikom putu; ko nam sme re i da nismo? gotovi smo namah na kavgu. Svak se sebi ini na pravom putu, a drugoga sudi za izgubljena. Ko god ne vidi, ne mo e uprav hoditi; a ko god ne ume misliti i suditi, ne mo e ni svoja dela kako valja upraviti. Mo e jedan isti ovek u jednom poslu pravo misliti, a u drugom vrlo krivo. Na priliku, Tur in veli da od boga ne valja ovek da be i, jer ne moze ute i ni sakriti se. Ima pravo Tur ine! A ima li Turcin pravo kad veli da ni od kuge ne valja be ati? Jok, vala! U tom ima vrlo krivo. Od boga ne mogu i ute i, ne valja ni da be imo; a od po ara, velike vode, kuge i drugih mnogih zala, mogu i se sa uvati i ne hote i, vrlo ludo poslujemo. Iz svega ovoga sljeduje da mo emo ljude milovati i ljubiti pohuzdavaju i i osudavaju i njihove krivoputice, za to ina e nije mogu e ispraviti se. Ako li se ko na e ko bude moje prostosrda no namjerenije i bespristrasno pisanje na zlo tolma iti, primaju i za obidu i obli enije obi aja u kojima je on vospitan i koji se njemu dobri ine, znam da e me osuditi i o meni zlo govoriti. Ja sam i to predvidio i nisam se tome ne nadao. Ko mo e svim i toliko razli nim ljudma ugoditi! Ja u se samo starati ni ta protiv mojej sovjesti i protiv pravilam zdravoga razuma ne pisati. Ko se zadovoljava samo kao ovca i i za drugim ovcama, pravda da njemu nije potreba ni misliti ni rasu davati. Ukorenjenije starih obi aja podobno je korenju velikih drva; za koliko godina su se uglubljavala daleko u zemlju, toliko potrebuju da se osu e. Valja se malo i usuditi i po eti misliti kako e ljudi na sto godina posle nas misliti, ako nismo radi ostati vsegda u prvoj prostoti i detinjstvu. Da nisu se Evropejci

usudili misli svoje popravljati i um naukom prosve tavati, ostali bi do danas u prvoj gluposti i varvarstvu i bili bi podobni bednim narodom afrikanskim. Priklad drugih naroda daje mi drznovenije. Na i e se dovoljno o troumnih i pravosudnih lica izme u bra e moje koji e poznati iji sam ja interes i polzu pi u i elio i iskao. Ako li to gdi bude pogre no, u eni e ljudi posle mene ispraviti i meni e elovekoljubno kao loveku prostiti. Meni je dovoljno utje enija daju i priklad u enim mojega naroda da sprski po inju na tampu to dobro izdavati. teta da toliko mnogo isleni narod ostaje bez knjiga na svom jeziku u vreme u koje nauka blizu nas sija kako nebesno sunce. Ako ni ta, pozna e bra a moja userdije moje k njima posle moje smrti, i to je taman vreme za koje se valja starati i pisati. Vreme je ivota na ega jedan minut, jedno trenu e oka i jedno ni ta, a po smrti eka nas ve nost. Samo poslednji rodovi sude pravo i bez pristrastija o pro astima. Ute en u po i s ovoga sveta znaju i da sam bra i mojej dobra elio, da sam se silio u initi toliko polze koliko sam mogao, i da nisam zaludu ivio. Iz toga to sam dovde govorio mo e se poznati, od asti i nakratko, ta e ova moja knjiga u sebi sadr avati; nije vi e potreba o tom govoriti. Toliko mogu jo te pridati da ako ko bude samo zabavu iskati u ove knji ice itanju, ne e bez nje biti. ta je zabavnije nego znati kako ivu ljudi po razli ni mesti sveta, i kakvi su njihovi obi aji? Dvadesetipetgodi nje moje prebivanje i putovanje u Dalmaciji i Crnoj Gori, u Albaniji, u Greciji, u razli ni ostrovi Sredizemnoga mora, u Smirni, u Italiji, u Moldaviji, i sad u Germaniji da e dovoljno materije zabave i razgovora. Oglasio sam u pismu k ljubezniku mojemu Haralampiju da nameravam izdati Sovjete zdravago razuma, koja e knjiga sadr avati najizbranije misli i sovjetovanja u enih ljudi s raznih jezika prevedene, o kom poslu po injem s pomo u boga truditi se ovde u Lajpsiku, a me utim izdava u ove moje slu aje, ekaju i ho e li se koji dobar Srbin na i da pomogne s tro kom. Uzdam se u promisal neba da e pomo i mojemu bratoljubnom namereniju, budu i da koliko mi daruje ivota, u napredak u ovom delu i upra njeniju nameravam provesti. Tebi dakle, o ljubeznjej i i sla aj i slavenosrpski narode, posve tavam koliko ovu toliko i one koje e sledovati plode i ertve mojega pera. Vami, po elani itelji Serbije, Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Dalmacije, Horvatske, Srema, Banata i Ba ke, vami i va im poslednjim unukom, s gore im i punim ljubavi srcem, ovi moj mali no userdni trud predajem! Primite, ako ni ta, za zabavu. Ako gdi bude to pogre no, molim i prosim va u dobrotu i elovekoljubije da oprostite slabosti mojej; sam je bog bez pogre ke i bez nedostatka. Preporu ujem sebe va ej milostivoj i srde noj ljubovi. Ja ne znam ho u li gdi s vami jo te iviti i slatkog va eg prijateljstva nasla davati se. Toliko prosim, kad me ne bude na svetu, da mi elite od blagoga boga milost, koju i ja vami zajedno s svetom razuma i nauke, i va im sinovom i k erma od

roda v rod, dok god bog svet dr i, vsesrde no ele i prebivam do poslednjeg mojeg izdihanija du om i telom sav va u Lajpsiku, 1783, Dositej Obradovi , avgusta 15.

OBZNANJENIJE Nameravam izdati na tip trista ovih knjiga; svaka e sostojati se iz dvadeset iliti oko dvadeset i pet tabaka u velikim oktavu. Pogre ke tampe valja prostiti, jer oni koji tampaju ne znadu srpski, i koliko god ispravljam, mora ne to ostati.

IVOT I PRIKLJU ENIJA DIMITRIJA OBRADOVI A NARE ENOGA U KALU ERSTVU DOSITEJA NJIM ISTIM SPISAT I IZDAT I Mesto ro denija mojega bilo je varo akovo u Banatu tami varskomu. Otac moj zvao se ura Obradovi , rodom Srbin, po zanatu ur ija i trogovac; mati moja, Kruna imenom, bila je rodom iz sela Semartona nedaleko od akova, k i Ranka Paunki a. Toliko sam malen ostao po ocu sirota, da jedva ga pamtim; no raste i, koga sam god uo o njemu govoriti, nije ga niko bez uzdisanja spominjao, koliko Srblji toliko i Vlasi, dobrim bratom ukom nazivlju i ga, ale i to je mlad umro, i ele i da njegova deca njemu podobna budu. Koliko sam mlad bio, no pamtim, kako god danas, kakvu je silu na meni imalo takovo mojega roditelja sviju ljudi spominjanje. Ja sam ga potom vsegda u umu mojem predstavljao ne samo kako oca moga, no savi e kao jednog oveka pravdoljubiva, po tena i preljubezna, koga spominju, ljube i ale svi koji su ga god poznavali. I to dobro pamtim da moje mlado detinjsko srce krepko bi elilo da i sam njemu podoban budem, i tako ljubov i milovanje drugih ljudi da zaslu im. Sledovanje ove istorije pokaza e da sam ja po vi oj asti savr en uzrok imao s ljudma s kojima sam ivio zadovoljan biti; no to pripisujem njihovoj dobroti. Toliko mogu

uveriti da ako je to dobra i s moje strane bilo, zaisto uzrokovato je bilo rez vsegda nje spominjanje mojega dobroga oca kojemu i dana nji dan elim upodobiti se i tako ljubeznog spominjanja bra e moje i roda spodobiti se. Zato, kako sam obe tao, namah pri ovoj prilici ne u izostaviti roditeljem napomenuti da se staraju sami sa svojim povotkom deci svojej u vreme mladosti njihove dobar priklad dati. to dete uje, to u i i prima, kako god i svojih roditelja jezik: to vidi da se pred njim svaki dan ini, tome mora naviknuti; tako prisvojava obi aje, tako narave, tako sve misli i mudrovanija onih, s kojima rasti. S im se novi sud najpre napuni, tim se i napoji; od sviju, s kojima se ophodi, mladost prima, ma navlastito od roditelja koje pre nego boga poznaje. Roditelji su adom svojim najljubezniji prijatelji, najsrde niji dobro elatelji, najve i blagodjetelji i vladjetelji; oni su im i prvi upravitelji, voditelji i u itelji. Mati moja, ostav i udova s etvoro malene dece, ne mogu i sama tegotu ku e nositi, a pritom i mlada budu i, dve godine po smrti oca moga po la je za drugog mu a; no u ovom ftorom braku vesma je sirota nesre na bila. Spominjem se da bi je esto nahodio gorko pla u i, i kad bi je pitao za to pla e, "Za ocem tvojim" odgovorila bi mi. I tako godinu i po pla evno pre iviv i u ftorom braku i rodiv i poslednji plod utrobe svoje, po malo dana prestavila se zajedno s porodom svojim u domu roditeljskom u Semartonu. Bilo mi je tada devet ili deset godina. Po smrti matere moje, dva brata moja, starija Ilija i mla i Luka, i ja vratili smo se k na em stricu Grujici koji nas je kao roditelj primio. On je imao u domu jednu staricu snahu s dvema sinovicama. Ova na a strina, imenom Bosiljka, bila nam je namesto matere kako god dvema k erma svojima, Sin i i Solomiji. Na a sestra, od sviju nas najmla a, imenem Julijanka, ostala je u Semartonu u domu dedovu, gde po nekoliko meseci prestavila se. Ova moja nikad nezaboravljena i nepre aljena mala sestrica u petoj godini vozrasta pokazivala osobitu krasotu i ostroumije, i da je ivila, bila bi sovr eno podobna materi na oj. I danas tu i mi srce spominju i ju. alim je koliko da je ju e umrla. Toliko sam je ljubio da, da je ivila, ne bi se nigda od nje udaljiti mogao. No zar je tako izvolila sudbina da nema srce moje ni ta na svetu emu bi se moglo jako prilepiti, za ne imati nikakva pripedstvija u iroki svet udaljiti se. Od to doba po eo sam sve ljude koji bi mi najmanje dobrohodstva pokazali za srodne i prijatelje, sve ene koje bi me samo ljubezna pogleda spodobile za sestre i srodnice vmenjavati. Ovde mi se ini da po inje prvi po etak ivota mojega. U devetoj ili desetoj godini vozrasta bez oca, bez matere, bez sestre ro ene po eo sam sebe kao strana i pri elca u istom mestu ro denija moga smatrati, i moje srce po elo mi je kao proricati da u stranstvovati. Od koga bih god uo spominjati Varadin, Budim, Pe tu, srce bi moje letilo k tim mestam, elio bih poznati ljude koji u njima ivu, i rad bih bio znati kakva su u njima deca i devojke. U asavao bih se uju i da ima ve ih i irih reka nego

Tami i viso ijih planina nego unke oko Semartona. No, za ne izostaviti ni jedno opstojateljstvo koje mo e imati kakav god sojuz s vospitanijem, neka mi se oprosti da se malo natrag vratim. Po eo sam bio hoditi u kolu jo te za ivota matere moje, i pamtim dobro da sam imao veliku radost idu i s bukvarom u ruci u kolu. Samo mi je ao bilo to mi je bukvar izderat bio, budu i iz njega u io moj brat Ilija, pak ga je u takovo sostojanije metnuo kao da su kurjaci iz njega u ili. Me ter starac Dobra (tako se je zvao moj prvi u itelj), zadovoljan mojim mirnim u koli sedenjem, mojim estim predavanjem lekcija, mojim tihim i boja ljivim postupkom, po malo dana osim svih mojih vrsnika po eo me milovati. I vide i me odve boja ljiva, da kako bi kom detetu firgaz ili ferulu po eo davati, ja bih s njim zajedno po eo plakati, kao da bi imao posle njega namah na mene red do i, dobri me ter, za izbaviti me od vsegda njeg pla enja i dati mi derznovenije, po eo se sa mnom razgovarati, kazuju i mi uzrok za to je on prinu den neku od dece nakazivati i biti, i da dobra deca, pokorna i prile na, ne imaju se ni esa bojati ni stra iti. Vide i me da mi je milo gledati druge dece nove bukvare i aslovce, obe tao mi, kako svr im moj bukvar, pokloniti nov aslovac, i ispunio je obe tanije. Ne znam je li to njegova milost k meni bila ili majstorija moje slatke matere, koja je dva posla s ovim izmi ljenjem ispravila:mene sirje u ve e poznanstvo i ljubov s starcem me terom dovela i mom bratu Iliji uzrok kri ati i kavgati se, to on pri svom starom izmrljatim aslovcu ostaje, ne dala. Mlogo bi mi ga krat kod ku e oteo, no kako bi po la u kolu, dao bi mi ga opet, mole i me da ne ka em ni ta me teru, ispri avaju i se da on nije bio nakanjen osvojiti ga, no da mi ga je na malo vreme uzeo bio da vidi to u ja initi. Posle prestavljenija moje mile i slatke roditeljnice ostao sam u e i se psaltiru. Moj tetak Nikola Par anin, vide i me prile no hoditi u kolu, hote i oblek ati strinu Bosiljku, a pritom ne imaju i nijedno mu ko dete, dobra odve i milostiva srca budu i, uzeo me k sebi s namjerenijem da me vospita namesto sina. U ovo vreme u akova koj koli slu ilo se izmenjenije. Ne znam za koji uzrok akovci inili su do i namesto starca Dobre nekoga Stefana Mika inovi a. S ovim moj tetak Nikola u inio osobito poznanstvo; kazao mu je da je naumio, kad se dobro izu im, o eniti me i zapopiti; preporu io me je njemu krepko i svoju preporuku esto bi potkrepljavao aste i ga i kupuju i mu na dar kad fajn e ir, kad par svilenih velikih marama. Ovakve preporuke imale su veliku silu. Moj gospodar magister (on se nije dao zvati me terom) imao je zaisto na mene osobiti pozor; po sovr enju psaltira dao mi je u iti katihisis, to jest Pravoslavno ispovjedanije, tolkuju i mi svaku lekciju na prosto srpski. Meni je vrlo lasno bilo naizust u iti, i tako za dve godine dana znao sam napamet ne samo katihisis no i razli ne druge rukopisne ve ti s tolkovanijem. A pritom, imaju i neku prirodnu sklonost to novo nau iti, kad bi god bio u crkvi, sakrio bih se u oltar,

do epao bih se vla kog kazanija iliti pou enija, pak bih itao do savr enja crkovnoga pravila (poznato je da u akovu sva deca srpska znadu vla ki). Tolkovanije moga magistra pomoglo mi je da razumevam prologe; nijedan nije ostao nepro itat od mene; mlogo bi me puta popovi karali to kvarim crkovne knjige, no zaludu. Dve-tri godine ovo ine i, vla ko pou enije, evangelije i prologe znao sam napamet. Ko bi me god hoteo slu ati, kazivao bih mu od jutra do no i povesti iz prologa; gdi bi god majstori i momci ili, tu bih ja i ao kazivati kazanija i itija razli nih svetaca; svakom bi se mililo slu ati ono to ne zna. Ove sve stvari mile su bile mome dobrom tetku i po njegovu mnjeniju vrlo polezne k namjereniju koje je on sa mnom imao; niti je mogao moj dobri blagodjetelj predviditi da je ba ovo bilo uprav protiv njegove nakane, kako u sad dati poznati. Ja, napuniv i moju glavu detinjsku s kazanijami i s prolozi, a ne budu i nimalo kadar svrh esa libo kako valja misliti ni rasu davati, naumio sam bio savr eno da se posvetim. Razmi ljavaju i ta su stradali mu enici, ja bih te ko alio to i sad ne mu e hristjane, te bih se ja namah dao za zakon ispe i; a kad bi mi palo na um ta su pustinjaci radili i poslovali, krepko bih elio da se namerim na kog pustinjika da s njim odem u egipetske i u arapske pustinje, gdi nema stope oveka iva. Kako bi ko po ao u Sen ura , Parto i Bezdin, manastire nedaleko od akova, po ao bih i ja s njim s nakanom da na em kakvu pe teru iliti pustinju i da tu ostanem; no onde vide i da kalu eri jedu i piju kao i drugi ljudi, i ne uju i da se oko njih gdi nahodi kakva pe tera ni pustinja, nije ovo mesto za mene, mislio bih u sebi, pak bih se neveseo vratio u akovo. Po mojej tada njej pameti, Banat bi mnogo sre niji bio da je pun pustinjika nego sela, varo i i gradova. Moj blagodjetelj po eo je doznavati moja udnovita elanija i namjerenija; radio bi svakojako od toga odsovjetovati me i odvratiti; mnogo krat bi me zagrlio, ljubio i s ota askom dobrotom bi me obli avao to ja njega ne milujem kao on mene, i da ja nepravo inim, njegovu slatku nade du, koju je on imao, da e u meni imati utehu, pomo i pokoj u starosti svojej, sujetnom pokazuju i. Meni bi ao bilo to uju i; i zaisto ja sam vesma njega ljubio. No ko e meni izvaditi iz mozga pustinje i pustinjike i sve kojekakve stvari s kojima sam ja bio moju budalastu detinjsku glavu napunio. Iz ovoga nek svak pozna kakva je stvar da dete uje i ita ono to nije za njega. Ja bih mu odgovorio da evangelije u i: ko ho e da ugodi bogu i da se posveti, valja da se odre e sveta, roda i roditelja. On bi mi rekao da evangelije to u i, dobro u i, no da moja detinjska pamet i glava nije jo t kadra razumeti ta ho e evangelije rez te re i, i da je meni potreba ekati savr ena vozrasta i zrele pameti za mo i razumeti silu evangelskog u enija. Ja bih mu onda po eo kazivati ta je u inio sveti Antonije, Jeftimije, Pahomije, Onufrije i hiljadu drugih, i sveti Sava srpski; a on bi onda, micaju i glavom i uzdi u i, odgovorio: "E moj sinko, sad ja vidim da bi bolje bilo da ti te knjige nisu itao. U sada nje vreme, ko se god kalu eri, kalu eri se ili iz

neznanstva, ili da mu je lak e iviti. Ja sam ostario s svakojaki kalu eri, s Jerusalimci, sa Sinajci, sa Svetogorci i s ovima koji se nahode u na i vilajeti: najmanja im je starost svetinja; ljudi su kako god i mi: jedu, piju i rade da steku novaca, kao i drugi koji imadu familiju na vratu. To govore i, ja ih ne osu ujem; toga se ni oni sami ne odri u. No tebi ka em da je prava svetinja da mla i starijega slu a, da se deca svojih roditelja ne odri u, kako ni roditelji svoje dece, i da lovek pravedno i po teno u svojej ku i o svom trudu i muci sa svojom enom i decom ivi, ni ta tu eg ne ele i. Ako li se na e koji od mnogih da ima kakovo drugo sklonjenije, dobro je i potrebno da od svojih starijih i prijatelja savet i te, i da eka svojih dvadeset i pet ili trideset godina, da je kadar poznati ono to misli izabrati. Crkovni iliti mirski, ko misli s ljudma i me u narodom iviti, valja da se stara kako e i on sa svoje strane drugima na polzu a ne na tegotu biti." Vide i da ja ne znam ta u mu odgovoriti, po nekolikom mu anju opet bi po eo s ve im userdijem govoriti: "Moj Dimitrije, veruj ti tvom babi (sva deca, moja bra a i bratu edi, babom smo ga zvali); meni imade blizu pedeset godina; ja sam iskustvom poznao love esko jestestvo. Ja tebe ljubim kako god da sam te rodio; svetuju i te, tvoju sre u elim, a ne moju. Ako li ti mene ne poslu a , ja se ne u kajati za dobro to sam ti u inio; meni e bog platiti na drugom svetu, no je tebe alim." Svak lasno mo e poznati kakav je ovi savet bio, kako ga i sam sad poznajem; no onda ko e ludu dati pamet? Moja glava, napunjena budu i pustinjami neprohodimimi i pe terami, ni ta drugo nije mogla u sebe primati. Na nekoliko dana posle ovoga razgovora bio sam se kradom spremio da po em s jednim igumanom De ancem u Tursku, uju i od njega da u turskoj zemlji imade planina, pe tera i pustinja gdi iv ovek ne dolazi. "Ha, to ti je moje mesto!" viknuo sam "a bla ena turska zemlja gdi ima takih pustinja koje ljudi sa svoji gresi ne skvrne; tu ti se ovek lasno mo e posvetiti! Valjada je bog tu zemlju blagoslovio te samo u njoj ima pustinja." Meni se inilo da je toga igumna bog poslao da me izvede iz akova kao iz Egipta, i da spase du u moju. Po ao sam s njim do Sen ur a. Moj dobri tetak to osetiv i, uzja e na konja, pak eto ti ga oko pono i u manastir; dva igumna, doma i i strani, jo te pri a ami. Mal' se nije sijaset u inio s mojim De ancem, hote i moj tetak da ga vezana po lje u Tami var, nazivlju i ga turskom la om i skitnicom, kom nije dosta novce po tu em vilajetu kupiti, nego ho e jo te i nerazumnu decu u Tursku da prevodi. "Ljudi pametni i koji mogu be e iz Turske i prelaze u mirna carstva hristijanska; a on ho e da decu u Tursku vodi!" Iguman, siromah, vide i se iznenada u takoj fortuni, pravdao se kako je god mogao, zaklinju i se i preklinju i da on toga ne bi za glavu u inio, i da je on mene hoteo u Sen ur u ostaviti. Moj tetak po mnogoj viki i ukoru i mlogo moljen igumnom mesta, s kojim se je poznavao, uti a se i sedne s njima piti. Onda ti moj De anac, vide i se izbavljen

belaja, po ne kazivati kakva je beda i nevolja u Turskoj, kako ljudi nevoljno ivu, kako kuga mori, kako emerno kalu eri skitaju se od sela do sela milostinju prose i i Turkom novce daju i; tako Sinajci, tako Jerusalimci, tako Svetogorci i tako svi drugi to ih je god. "I ko bi se mogao dosetiti turskoj politiki i lukavstvu! Gdi je god koja lepa crkva bila, oni su je prisvojili i u d amije obratili; a manastire su sve ostavili, jer su znali da edu im kalu eri neprestano za njih novce vu i. Jednim slovom, kupe i Turkom novce, do li smo u omrazu svetu i vilajetu; svak se nas uklanja kao od kurjaka, jer kako nas gde sretne zna da e ograjisati." Niti je izostavio da ne ka e kako u pustinjam egipetskim i arapskim, gdi su se najpre sveci svetili, sad se ni ime Hristovo ne spominje, nego turski pustinjici i dervi i u njima ivu. Mome se dobrom tetku inilo da leti od radosti sve to slu aju i; u po sata takovog razgovora, a pritom a u po a i ispra njuju i, u veliko je prijateljstvo s De ancem do ao. A kako je meni bilo to slu aju i, dajem drugima misliti; no ko bi se nadao, ko li e mo i verovati kakvo je i koliko moje uporstvo i tvrdoglavstvo bilo! Kakva je bedna stvar kad mlad ovek obikne samovoljstvu! Na moju du u, sam se sad udim kako sam mogao taki biti! Par e oveka u to doba, stajao sam onde kao udljiv konj kad stane usred blata i koliko ga ko vi e iba i bode da se iz blata izvla i, on, namesto to bi napred potegao, natrag uzmi e. Evo u kakvo su me sostojanije doveli bili moji bez rasu denija prolozi. Ja sam sovr eno tada verovao da na mene bog popu ta isku enije da vidi ho u li ja u mom svetom namjereniju postojan biti. U mom milostivom blagodjetelju ja nisam tada ni ta drugo mogao viditi nego jednog prostaka koji nije itao nikakva kazanija ni prologa i koji iz preizli nje mirske i plotske ljubovi protivi se mome spaseniju, i sam, ne budu i svet, ne da ni drugom da se posveti. Sad, ako ko iv mo e nek' upotrebi svu silu uma svoga za poznati kakova pakosna upornost i kakova crna neblagodarnost ra ala se u meni iz isto nika mnime svetinje. Dobrota neiskazana, milost ote eska i ljubov, sve je to onda bilo pred mojim pomra enim umom kao pristrastija ovoga sveta koja odvla e oveka od boga! Moja tvrdoglavica zla je bila i opaka, sam ispovedam, premda nije proishodila iz zle volje i srca, nego iz nerazumija, nerasudija i sujeverija; niti sam ja mogao ina e misliti, predstavljaju i sebi da je istosrde no elim da se posvetim, a drugi idu te mi stoje na putu i ne dadu mi. De anca da sam mogao, bih ga s obema rukama stisnuo za grkljan i zagu io bih ga. Smatrao sam ga kao slabu trsku koju najmanji vetar koleba, kao oveka nepostojana, boja ljiva i stra ivicu koji, da se ne po lje vezan u Tami var, bi se odrekao vere i zakona. Nakratko, oni su svi bili pred mojim o ima slabi, gre ni i plotski ljudi, koji sve svoje bla enstvo nahode u a am ispijanju; uzdi u i alio sam njihove du e kao izgubljene. Ja sam sam bio pametan i knji evan, i mislio sam u sebi: "Bre, da se nebo i zemlja slo i da mi naprotiv stane, je u oti i te oti i!" Nisam nimalo sumnjavao upodobiti sebe apostolu, govore i: "Ko e me odlu iti od ljubovi Hristove?"

Evo kakovu silu imaju prve nauke s kojima se mlado srce napoji i napuni! Mlad ovek, ne imaju i nikakva iskustva, sam ne mogu i pravo o stvarma suditi, starije i iskusnije od sebe ne hote i slu ati, mora biti zadugo tvrdoglav i uporan, dok god ne udari gdi glavom o duvar, padne u nesvest. "Ha, ha, ne tamo!" po ne sam sebi govoriti, sre an ako se to ne slu i kasno, dok se jo te mo e vratiti i na pravi put uputiti; ina e, idu i kud ne zna, mora u celom ivotu zlopolu an biti. Pak se udimo za to su neki mladi i puni vetra, samovoljice, visokoumija i upornosti. Evo ti uzrok. Iz prve mladosti uju kojekakve prepovetke, to vrlo upamte. Mlada je du a podobna mekom vosku: u kakav ga kalup metne i salije , onaki obraz od njega napravi . Dok je taj vosak jo te mek, lasno ga mo e pretopiti, preliti i preobraziti. rez dugo vreme bude tvrd kao gvo e; onda se ho e mnogo truda za pretopiti ga i preliti. K onom ta su uli, ako jo te vide i priklade nevaljale, ako ne imaju koga ko e s njima upravljati i od zla odvra ati, ostaju u prevari i u zlu, i svaki dan vi utvr avaju se u tom i ukorenjavaju. Mlad ovek ita jednu knjigu, koju za razumeti ili bi valjalo da ima vi e iskustva, ili da je itao druge knjige pre, da mo e tu koja mu je u ruci razumeti; s vi im vnimanijem nego se zlato meri, na terazijama uma i rasu denija izmeriti; istinu od pritvornosti i la ljivobasnovitih izmi ljenja raspoznati, imaju i vsegda na pameti da nije sve to se uti zlato, niti sve to se sija i blista dragi kamen. Mi bi se u asnuli kad bi dobro mogli i hoteli rasuditi koliko su hiljada godina neke velike la e za istinu i lukava licemerija i prelasne pritvornosti za pravu svetinju dr ate bile! Ovo sve bezlobna i slaba mladost nije kadra rasuditi, i nije joj za zlo primiti; potrebuje rukovo enja i nastavljenija; ako li toga nema, ostaje u tami i u prevari. Ko se je nau en rodio na svet! Gleda mlad ovek jednu stvar izdaleka, koju bi valjalo izbliza viditi; smatra je s jedne strane, no za poznati je, potrebalo bi je sa svih strana pregledati i dobro viditi. Koliko puta najiskusniji ljudi drugoja ije misli danas negoli ju e, i sami se ude kakve su pameti bili do lane! O, koliko smo neradivi u istra ivanju istine! Zlato kad uzmemo u ruke, nije nam dosta da nam ko ka e da je zlato, no sami razmatramo imali u sebi znake pravoga zlata; je li te ko i savija li se kao isto zlato. A za istinu, koja je sama zlato uma ne ega, ne staramo se toliko. to je ko ispo etka uo, pri onom ostaje; ne damo sebi truda za istra iti i raspoznati prave znake iste istine; a to je gore, ne smemo ni misliti, boje i se da ne progledamo. Stara je basna, no dobra, da istina, budu i naga i hote i da i druge svla i, i da ih nage, takove kakvi su, pokazuje, vide i da je zato ljudi dobrovoljno ne trpe no da na nju mrze, ona je pobegla i sakrila se u jedan bunar. Zato ko eli k njoj do i, valja da svu e sa sebe sva svoja mnjenija i mudrovanija, jer ina e ne e biti primljen. O ovoj potrebnoj i poleznoj materiji na vi e mesta spominja u; zasad sam hoteo nakratko nazna iti otkud proishodi mladih ljudi upornost i tvrdoglavica. Ja sam od

jestestva iz detinjstva bio stra iv i po vi oj asti drugima pokoran; kako sam dakle mogao k volji moga tetka toliko upornosti pokazati? Ovi dobri blagodjetelj mlogo bi mi puta s roditeljskom milo u govorio: "Baba e tebi prekrasnu devojku isprositi; pak kad te vidim u mojoj ku i o enjena, onda ne u aliti vi e to mi bog nije nijedno mu ko dete u ivotu ostavio; onda u sre an biti!" No moja glava, puna svetinje, drugoja e bi mislila. Koga o eniti? Mene? Sa uvaj bo e! Bolje sto puta da me kakva svirepa lavica ili medvedica s noktima svojima na par eta rastrgne, nego da me najlep a srpska k i u svoje nezlobive, iste devoja ke naru i zagrli! Ja pohuditi sebe i drugim gre nim ljudma upodobiti? Nipo to i nikako! Ja u djevstvo moje hraniti, an elom u podoban biti. Evo, bra o ljudi, kakav sam vam ja onda svetac bio! No prirodno morao sam u takovu krivoputicu i zablu denije upasti itaju i knjige koje nisu za mene bile, i hote i da pre vremena svrh djevstva i enidbe mudrujem, ne znaju i ni to je jedno ni drugo. Mo e ko pomisliti da se ja sad kajem to sam se zakalu erio i zato ovako pi em. No ja molim svakoga ko bude itati ove moje slu aje, neka ne hiti pre suditi, i neka ne ini nikakva zaklju enija dok god ne o ita i ono to e sljedovati. Kazao sam da ja ne u sebe imati za poglaviti uzrok i konac ove knji ice, no polzu bli njega mojega. Ne u sebe nimalo tediti ni izvinovljavati; pravdu ne u sakriti, koliko znam. Sam u sebi po mojej savesti, kao pred vsevide im bo ijim okom, sudija biti; ne u sebi nimalo pra tati. A moj ljubezni itatelj samo nek' eka dok svu ovu istoriju od kraja do kraja o ita, jer e samo onda mo i o svemu uprav suditi. I tada, ako to pozna da je dobro u injeno, neka sljeduje; ako li pogre eno, nek se uklanja. Ja, kako sam malo povi e kazao, bio sam sasvim naumio i navalio da se posvetim, i to bez svake ale i sumnje. Dobro, dobro, vidi emo i tu svetinju! Zasad oba e ovde ne mogu izostaviti da ne u inim ovo nazna enije koje e slu iti mojim itateljem za zabavu i za odmoricu. Po svoj prilici, da je moj tetak namesto sebe metnuo bio mojega vrednoga magistera Stefana da me on posavetuje, ini mi se da bi mnogo vi e posla opravio. Iz ove male istorije koja sljeduje to e se poznati.

PO ETAK GRE ESKE KNJIGE Naho a e se u to doba u akovu neki starac Dima, Grk. Nikad doveka jutrenja, ve ernja i sve to se god u crkvi posluje ne bi moglo bez njega biti; mlogo bi puta redni pop bez nikakva praznika samo njemu za hatar morao u crkvu do i. Studen,

vru ina, blato, ki a, ni ta to nije moglo njega zaustaviti da se on ne na e u vreme pravila; i vi e puta, pre pravila i pre nego bi se crkva otvorila, pred crkovni vrati stajalo bi ga vika, i ljuto bi gr ki psovao i ru io popove to zaka njavaju. Ove sam re i gr ke najpre nau io, esto od njega uju i: "Katarameni papades pu katonde metismeni".1 ini mi se da bi se svi parosi akova ki u ono doba vi e njegovoj smrti obradovali bili, nego da im je bio dodijao i haka do ao. "Blagoslovi, du e", "Svete tihi", "Spodobi, gospodi", i "Ninje otpu taje i", to bi sve on itao gr ki; ako li bi se slu ilo da mu to koji put protopop ili koji drugi pop otme, oti ao bi srdit iz crkve, kao da nije u njojzi nikakve molitve bilo. On zaisto, kad ne bi se nadao da e, ako ni ta barem "Nin apoliis ton dulon su, despota,2 na ve ernji o itati, ne bi nikada na nju do ao. Ovoga, dakle, starca Dimu svaki dan slu aju i, malo po malo previkle su mi u i k gr kom itanju. Moje od detinjstva prirodno ljubopitstvo k svemu onomu to ne znam po elo me je kao podbocavati da mi je nau iti gr ki. Eto ti sre om, iliti mojom nesre om, kako e se namah viditi, ujem jedanput da je Grkom do ao jedan daskal da im u i decu. Ja ti namah sutradan metnem moj katihisis na gredu, pak ti se pome am me u gr ku decu, pak ti odem 1 Prokleti popovi to se zapijaju 2 "Sada otpusti roba tvoga, vladiko" crkvena pesma. k gr kom daskalu u iti gr ki. Moga tetka Nikole nije tada bilo doma, a moja teta Marica ni ta se nije me ala u moju nauku; njojzi je samo milo bilo da ja idem u kolu, bilo u koju bilo. A meni se u inilo da sam taj dan u bo ijem raju bio. Kao da je du a moja pre mnogo hiljada godina u kom Pitagorevu u eniku bila, i kao da je znala jedanput zlatni i slatki Sokratov i Omirov jezik, pak kao da ga je bila po napitku vode zaboravljenja zaboravila, pak istom ujedanput opet kao da se je s medoto nom slado om njegovom sastala i s gore im srcem i du om po ela ga u iti. Tako je meni bilo gledaju i gr ka slova i izgovaraju i: alfa, vita, gama, delta, epsilon i pro aja. Kako je jednoj mladoj i milostivoj materi, koja ima prvorodno edo svoje pri sisi, kad otide gdi u kom iluk na ast, uspavano u kolevci milo edo ostaviv i, i kad se vrati, nose i pune prsi nektara love eskog ivota, i na e mili plod utrobe svoje gdi pla e i tu i za sisom, uzima ado svoje k maternjim nedram, milo grli, slatko ljubi i sisu mu daje tako je meni bilo kad sam prvi put k slovam dobrodjeteljnoga Sokrata do ao. O, dan radosti neiskazane i bla enstva neizre enog! I zaisto, takova i tolika moja radost budu i, morala je kratka biti. Mislio bih u sebi: kad jo t gr ki nau im, ko e biti u eniji od mene! Le u i u postelju sve mi je u usti bilo: alfa, vita, gama, delta, epsilon. Spavaju i sanjalo mi se ne samo kao da gr ki savr eno itam i tanje i lep e nego starac Dima izgovaram, nego jo te kao da sam i u gr ke haljine i iroke dimlije obu en; probudiv i se tolma io sam moj san na dobro. Istom spremaju i se da po em k mom daskalu, al' eto ti dvavelika aka iz moje stare

kole u o e u ku u govore i da moj pre nji magister zakteva sa mnom razgovoriti se, i da namah po em ne kasne i niti odla u i, jer ina e njima je nalo eno da, ako nu da bude, silu upotrebe. Moj obi aj nije bio silom ni s pratnjom velikih aka u kolu i i; ovo je obi aj bio mog mla eg brata Luke da ga svakog ponedeljnika dvojica il' doteraju u kolu ili dovuku. Nije mi najbolje bilo i po elo mi je srce na zlo slutiti; no s druge strane ne obli uju i me moja savest da sam to zlo u inio, niti znaju i ta u od sveg tog posla misliti, uzmem moj katihisis, otarem ga od praha, po em i do em u moju staru kolu. Moj magister, kao nasmejavaju i se, pita me gdi sam ju e bio, pridodav i da je on ne to na uo, no da bi rad za ve e uverenije od mene o svemu izvestiti se. Ja vidim da mu smej ne ide od srca i da u njemu imade ne to usiljena i lukava, no sa svim tim, poznavaju i moju nevinost i ne vide i ni ta esa bi se pla iti mogao, dam sebi drznovenije i, i sam nasmijavaju i se, ka em svu istinu. A on meni: "Da zna , Dimitrije, da ljudi mladi, koji starije nad sobom imadu, iz svoje glave ni ta ne valja da po inju ni da preduzimlju; ako li kad po nesre i u takovo isku enije upadnu, valja im dati poznati da im ne e posao na dobro izi i. Dakle, da savr eno upamti koliko istinu moji re i, toliko i kad si po eo gr ki u iti, to e biti sad moja starost." Ovo izrekav i, istom vikne: "Polo i!" Ova bi mu gorka i emerna formula bila kad bi zapovedio koga povaliti. Mene polo i? O polo ili ga u nosila! Mene boja ljiva i stra ljiva koji, kad bih za kog drugog ovo grozno izre enije uo, u asnuo bih se kao da grom blizu mene padne, uzdrktao bih kao da me groznica trese. epa e ti me etvorica, povali e ti me i protego e na klupu. Dr e i me tako protegnuta kao volovsku ko u, jedni za ruke i za glavu a drugi za noge, stade lupnja dvostruke kamd ije po goloj ko i. Jednim slovom, da zadugo ne zaglu am, odvali mi jednu duzinu udaraca tako gore ih da usijato gvo e ne bi moglo gore e i. Ova ceremonija takvu je silu na meni imala da sam prokleo starca Dimu, gr kog daskala, i san s dimlijama; nit' znam ta se je od daskala posle toga slu ilo, jer nit' sam ga ve vidio ni za njega uo. Na nekoliko godina posle ovoga priklju enija jedva se je u mom srcu po drugi put elja Omirova jezika probudila, te ti istom ujedanput pre em iz Srema u Dalmaciju, iz Dalmacije u Korf, iz Korfa u Moreju, iz Moreje u Svetu Goru, a iz Svete Gore u Smirnu. Stra no i silno lekarstvo od samovoljice; ne sovjetujem roditelje i starije da ga upotrebljavaju, razvje u krajnjej nu di; koje da je hoteo i moj tetak upotrebiti, mo e biti da ja ne bih ostao nepokolebim u mom namjereniju da se ho u te ho u popustinji iti.

KAKO SAM POSTAO KAPAMAD IJA I TRGOVAC Vide i dakle moj blagodjetelj da nije mogu e meni stranstvovanje iz glave izvaditi i da ja gledam svaki dan kakvo blagovremenstvo da kudgod ute em, namisli jo t jedan posao sa mnom. Stvar je bila zaisto razumno izmi ljena. No kao da je nada mnom nekakva sudbina bila koja je svim njegovim izmi ljenijam smetala, a meni u onom svem to nakanjujem pomagala. Tako ono isto s im je on bio naumio da me od moga puta odvrati, mene je na isti put metnulo i uputilo. Da mi da poznati ta je tu instvo i tu hleb, odvede me u Tami var i dade me jednom majstoru kapamad iji i trgovcu. Ovi je imao vsegda po pet- est momaka s kojima bi hodio po veliki pazari u Banatu; a kad ne bi bilo pazara, davao bi im iti. Pri ovom sam bio godinu i po, hode i po pazari i u e i se iti; no ni ta to meni niti mi se mililo nit' mi je i lo od ruke. Vide i moj majstor da dobrovoljno pi em, izabrao me bio kao za pisara; davao bi mi kojekakve stare od mnogo godina teftere da prepisujem, koje sam ja rado poslovao samo da ne ijem i espap da ne name tam, to mi nije nimalo po udi bilo. Jedva bih ekao da nedelja ili koji praznik do e, ne da idem s drugi momci po Mahali ili Fabriki etati se, no da se na itam psaltira i katihisisa. Moj bi baba Nikola esto dolazio viditi me; porazgovorio bi se sa mnom i pitao bi me kako mi je; i ne upa aju i u meni elju da se k njemu vratim, posovjetovao bi me da sam veran i poslu an, dao bi mi koji gro i , pak bi oti ao. Ja nahode i se u ovom novom sostojaniju ivljenja, hode i po razli ni pazari, gledaju i svakojake ljude i njihova upra njenija, uju i mnoge u Tami varu da govore nema ki, i soldate Talijance talijanski, po ela se ra ati u meni elja kako bi mogao ova dva jezika nau iti. Ne itaju i vi e prologa ni pou enija, ne imaju i vremena o ovima stvarma misliti, niti kome to sam pre itao kazivati, jerbo drugi momci, moji kamarade, prodavaju i koje ta enama i devojkama Nemicama i Vlahinjama, povazdan bi se s njima alili i smejali, niti bi kad imali volje to svetinjsko slu ati; na ovi na in po eo sam se bio kao zaboravljati i prva toplota k pustinji estvu i k pe terami po ela u meni sasvim hladniti. Pri svem tom, vide i i kalu ere, koliko stranske toliko i na e zamaljce, da se svi za stvari ovoga sveta staraju: kupe milostinju, broje novce, pazare i kupuju, na dobri konji ili se voze ili ja u, po eo sam razmi ljati svrh re i babe Nikole da se sad niko ne kalu eri da se posveti. Jo t k tomu jedan osobiti slu aj dao mi je mnogo misliti svrh kalu erskoga ina. Moj majstor imao je svoj du an u ku am gospodara Jove Mucula. Ovi aste i jedanput na ega tada njega Episkopa Georgija Popovi a, ja, imaju i poznanastvo s slugama doma, pome ao sam se s njima. Kao pod imenom da u to poslu iti, po ao sam gledati vladiku na asti. Izme u pro ih raznih razgovora, pri koncu obeda po

slu aju uvede se ovi znameniti razgovor koga sam vrlo slu ao i upamtio; i zaisto dostojan je da ga ovde opi em. Episkop: "Mene mnogi osu uju to ja publi no meso jedem; no ja volim da me ljudi za svoju prostotu osu davaju, nego da me moja sovjest obli ava i osu dava kad bih potajno i kradom jeo. Hristos i apostoli jeli su meso; za to dakle Episkopi da ne jedu? Ili se zar ho e da smo mi bolji od apostola? U vreme apostola, i trista i vi e godina posle njih, Episkopi su bili mirski poglaviti sve tenici i imali su svoje ene. Vidimo da po prvom Nikejskom saboru otac svetoga Grigorija Bogoslova Nazijanzina, u esnom braku ive i, Episkop je bio i sinove i k eri izrodio; tako brat Velikoga Vasilija, tako sveti Spiridon i mnogi drugi. Apostol Pavel javno u i da Episkop, prezviter i dijakon mora biti o enjen, i tome pridodaje uzrok govore i: "Ko nije kadar svojim domom i familijom upravljati, kako e on biti vredan cerkvom i narodom upravljati? Vidi se da su Episkopa prvi poglaviti mirski sve tenici. Episkop ni ta drugo ne zna i nego nadziratelj; a arhijerej e re i: na alni jerej. A posle, kad su se kalu eri po eli mno iti i arhijerejska dostoinstva primati, malo pomalo uveo se obi aj, da Episkop mora biti monah, protiv javne nauke apostolske, po kojej nauci i po pravoj pravici i sudu zdravoga razuma Episkop ne mo e nipo to biti monah. On nije odre en da u pustinji ivi, nego u miru u gradovi i u seli me u ljudma i enama; i, ovek budu i od tela i krvi, kako ga je bog stvorio, ako nije o enjen, u velikom bjedstvovaniju nahodi se. Monah e re i: sam, iliti/edm c i samo ivac je mesto: pustinja, planina, ujedinjenije i samo a; koji se odrekao sveta i prebivanja s ljudima; koji postom, nespavanjem i neprestanim trudom valja tako da osu i telo svoje da mu se (kako veli sveti Jefrem) trbuh za le a prilepi; i tako suv i okoreo jo t ne valja da se u sebe pouzda niti da izi e pred enske o i, koje su pune magneta i kadre su najsuvjem telu ivot i dvi enije dati." Na ove re i dobrog i prostosrde nog Episkopa, svi koji su bili pri trapezi po eli su se krepko smijati. Gospo a Kalinovi ka, sestra doma inova, uzdr avaju i se od smeja, po ne besediti: "Preosve teni gospodine, kako nas Vi opisujete, mi smo ene na pakost svetu; i, imaju i take zle i pakosne o i, ne bi li bolje bilo da se slepe ra amo?" "Ne dao bog, moj sinko!" odgovorio je dobri Episkop. "Bolje bi bilo da polak sunca potamni nego da lep a polovica elove eskoga roda bez sveta ostane. Zna bog ta ini. Al' kako je vidim, vi moje govorenje na alu okre ete; no verujte mi, ada moja, da ja bez svake ale besedim. A ta se kasa enskih o iju, one ne valja da se s njima odve ponose; to su god enske o i oveku, to su i ovekove eni. Ova simpatija iliti sostrastije ulivena je od boga u jestestvo love esko za umno enije i sohranjenije roda. Mnoga starost, trud i muka potrebna je za othraniti i do savr ena vozrasta dovesti ada svoja. A osim toga, kolikom bjedstvovanijem i bolestima podlo na je

svaka mati, nose i u sebi i hrane i plod utrobe svoje; kolikom bolu u ra anju! esto, daju i drugom ivot, svoj pola e. Za ova sva stradanija hoteo je milostivi tvorac u initi i neko nagra denije loveku i eni, dav i njima veliko i neiskazano nasla denije: u o ima, u prsima, u grljenju, u ljubljenju i u svakom snala deniju koje u istom i svetom bra nom sojuzu u ivaju; koju radost i sladost uvstvuju i ne samo dobrovoljno no i radosno podnose trude koji sleduju. "Mladi ljudi, koliko mu ka toliko i enska strana, malo ta drugo smatraju i vide u bra nom sojedinjeniju i sojuzu nego smej, igru i nasla denije; to i nahode. No ovo nije na alno namjerenije i poslednji konac jestestva; iz njihova smeja, igre i slasti proishode novi itelji sveta i naslednici ivota. Ovo je po volji bo ijej namjerenije jestestva ne samo pri ljudma, nego i pri svemu ta ivi po vozduhu, na zemlji i u vodi. Mlad ovek i nerazuman gleda prsi enske kao da nisu ni za to drugo tu nego da naki ene i ukra ene cve em uveseljavaju i nasla davaju o i njegove; a razuman i pametan, kojega um dalje prolazi i ne zaustavlja se pri svakom predmetku koji mu u o i pada, o, koliko drugoja ije gleda te prsi! Koje previsoko i presveto namjerenije bla enoga jestestva, koje smotrenije, koliku milost i neizre enu blagost ve noga tvorca on nahodi u onima milima prsima! Smatra i vidi u njima dva bogodana isto nika ivota, koliko svoga toliko svega elove eskoga roda. Lepa je i blagorodna dobrodjetelj blagodarnost! A kom smo vi e blagodarnosti posle boga du ni nego enskim prsima. Neblagodaran i nedostojan lovekom nazivati se koji se toga blagodjejanija ne spominje. Moje k eri, kad bi vi uprav razmislile i rasudile na koju ste visoku odredu od boga sazdane, ne bi vam imala kad ni na um pasti obrva, o iju i pro eg tela lepota; vi bi se stidile nekakvo dostoinstvo u svilenim i arenim haljinama iskati. "I nare e bog prvoj eni ime ivot, jer je ona mati sviju koji na zemlji ivu." Evo va a slava i visoko dostoinstvo, koja ini da svi narodi krasnonaravni i prosve teni vam svako visokopo itanije pokazuju i da vam se klanjaju. "No ta ja to vidim? Neke od gospo a kao da suze otiru. Tako mi Hrista vladike, to nije pravo da vi mene astite, a da ja vas inim plakati! Dajte, deco, piti!" Pak se onda okrene k gospo i doma, govore i: "Kako ja vidim, ja sam vas s mojom besedom u neveselje doveo; ne zamerajte mi, nije to moje namjerenije bilo. Ali, to e , taki su stari ljudi, a navlastito pri vinu; kad to po nu, ne umedu svr iti. Nuto moga posla: za ast i go tenje inim ljude nevesele!" Onda gospo a doma ustane, celuje vladiki desnicu, govore i: "Milostivi na i sveti gostu, ne astimo mi Va e preosve tenstvo toliko koliko nas Vi astite s ota eskom besedom; i, da nam nije ao da se odve ne trudite, mi se svi ne bi nasitili nikad Va eg razgovora."

Vladika, ispiv i a u, po ne sve druge kaniti: " ada moja, budimo veseli! Srblji gdi su god, milo im je vino; vaistinu bo iju, imadu pravo. Zna sveti car ta govori: "I vino veseli srce loveka." Ni ta ti nije gore od nevesela namrgo ena oveka. A ti otuda, stari Malenica jadan, to si umukao? Ne bolu li te ve usta od tolikog utanja? Ti sam ka e da bi volio celi dan ne jesti nego jedan sat ne govoriti; a kad se besede ve ma ra aju nego pri vinu?" Malenica: "Dao sam se u misli gospodine, u misli! Niti mi je sad do pi a ni do razgovora." Episkop: "U kakve misli? U vreme asti i veselja to nije tvoj obi aj, a i ne pristoji." Malenica: "Ta znam i sam, gospodine, da ne stoji lepo; ali ko se ne bi dao u misli slu aju i take razgovore? Moja sre a te ih nisam uo dok sam mlad bio, jer se nikad ne bih smio dodirnuti prsiju moje mlade, nego bih im se morao klanjati kao ikoni; sad, ne marim, mogu im se klanjati, jer sam ostario." Niko nije se nije mogao od smeja uzdr ati na ovi Maleni in odgovor. I sam Episkop po dugom smijanju okrene se k doma inu: "Je li, gospodaru Jovo, ovde je bolje da stari Malenica besedi, koji uzrokuje smej i veselje, a ja moj razgovor valja na drugo vreme da odlo im? Malenica: "Nemoj, preosve teni i mili gospodine, tako ti tvoje du e, nego, ako ti samo nije trudno, govori i nasla uj nas s tvojom besedom. Kamo sre e da sam iz detinjstva i mladosti take razgovore slu ao! ini mi se da bih bolje poznavao ta je volja bo ija i za to smo na ovi svet stvoreni. Kad promislim kako sam proveo mladost, kako sam mislio i ivovao, sam se na sebe gadim, jer se ni za to drugo nisam starao nego kako u dobre volove poznavati, kako u ih jeftino kupiti a skupo prodati; niti mi je kad oni svet i drugi ivot na um padao. Nego govori nam, sveti vladiko, tako nam iv bio, da barem u starosti to dobro po nem misliti. I to mi nije malo utje enija da e mlade koja te slu a bolja i pametnija biti, i da e kao razumni i pravi ljudi misliti." Episkop: "Dobro! Kad si i ti na e gospo e doma ice misli, uzdam se da i pro im gostima ne e neugodno biti da s besedama jedan drugog polzujemo; a to je na a arhijerejska najve a du nost, na svakom mestu i u svako vreme polzu bra e na e i mla ih na ih iskati. I pre nego se vratim na moje prvo govorenje, valja mi na tvoja dva punkta odgovoriti: jedan, to si ale i se rekao za prsi druga tvoga; a drugi, u kom ali to si zlo tvoju mladost proveo. " to se prvoga kasa, vrlo je malo potreba govoriti, jer sam ja malo povi e kazao da je ljubljenje i grljenje vernih i ljubeznih supruga od samoga boga ne samo dopu teno no blagoslovljeno, posve eno i zapove eno, kanoti jedno i samo sredstvo rez koje blagi

tvorac nova stvorenja iz nebitija u bitije proizvodi. Jer kako bi se ina e bog slavio kad ne bi bilo ivih, a najpa e slovesnih na svetu stvorenja, kojih da nejma ve ni bog iji bi bog bio? Ne bi mogao biti ni blag, ni milostiv, ni pravedan, ne izlijavaju i ni na koga milost i blagost svoju i ne pokazuju i nikom pravdu svoju. Dakle, iz ovoga sleduje da su bogu potrebna slovesna stvorenja koja e ga poznavati i slaviti, izme u kojih je jedno i ovek. A ovek, budu i da je tako volja bo ija, ne mo e ina e na svet proizi i i postati razvje od oca i matere ro en. Iz ovoga se jasno kako sunce vidi koliko mora biti ugodno i milo bra no i zakono loveka i ene sojedinjenije i milovanje, rez koje bog biva lovekov tvorac. Sve, dakle, to biva u bra nom sojedinjeniju, od boga je ustavljeno, posve eno i zapove eno. Svetost braka, bra o i ada moja, svetost ina roditeljnjega i maternjega prevoshodi sve druge svetinje. Na ite mi jednog sveca ili pravednika koji se je nero en posvetio i pravdu tvorio. Opaka i bez svakoga razuma gordost: svoje ro enje pohu ivati! Dakle, ti se, star e, nepravo tu i na moje govorenje, koje, veli , da si u mladosti uo, ne bi smeo u prsi mlade tvoje dirati. A meni se vidi da sam ja i ono drugo isto srpsko kazao da sva u supru estvu nasla denija jesu pravedna nagra denija za trude i muke koje su s supru estvom sojedinjene. Samo sam ja to hoteo re i da onde gdi prost ovek ni ta ne vidi nego smej i igru, onde razuman vidi i poznaje previsoka namjerenija jestestva i neiskazanu boga tvorca milost. Ovo je sve apostol dobro poznao; zato i veli da je brak tajna velika. "A to napominje za tvoje volove, kupovanje i prodavanje, istina da i u tome dobrodjeteljan ovek valja da pazi i ne prelazi meru i da po sovjesti svojej postupa. No to emo mi tome? Ovo je zakon trgova koga zanata. Ko kupuje, rad bi jeftino kupiti; a ko prodaje, radi skupo prodati. Ste i blago i novce, po teno trguju i i trude i se, to zavisi s jedne strane od lovekove vrednosti, a s druge od opstojateljstva u kojima se nahodi. Gdi se velike trgovine ine, tu vredan ovek mo e i ste i; i ovo je vrednost; a dobrodjetelj je: ste eno na dobro upotrebiti, slaboga od silnoga uvaju u, nevoljnu poma u i, od siroma tva po tene familije izbavljaju i, nauku u rod svoj uvode i. Jednim slovom: bla en oni bogat koji s pravednim Jovom mo e re i: "Bio sam slepom oko, a hromome noga; siroti i udovici bio sam otac." Bla en ko mnoge sirote devojke kao roditelj uda i udomi, svetim bra nim sojuzom mnoge parove sojedinjavaju i, i njih kao ada svoja bogopodobnim glasom blagoslivljaju i i govore i: "Rastite se, deco moja, i plodite se i napunjajte ote estvo s dobrodjeteljni i bogoljubni itelji; podajte svetu slovesna i razumna stvorenja koja e boga poznavati, ljubiti i slaviti." Bla en i blagopolu an oni bogat koji sirote mladi e roda svoga, kad vidi da imadu dar i sklonjenije k nauci, na nauku daje, govore i im: "Idite, deco moja, u ite se; bog vam rez mene k tome pomo daje. Zato imajte boga vsegda pred o ima, uklonjajte se zla dru tva i uvajte se zlih obi aja; radite da nauka va a na slavu bo iju i na polzu ote estva bude. Svrh svega, u ite se dobrodjeteljnim i po tenim naravom; nastojte i trudite se da nauka va a bude kao isti zrak sunca, koja e mrak neznanja,

nerazumija, sujeverja i zlobe izme u bra e va e izagnati, a svet razuma, elovekoljubija istinoga bogo estija i bogoljubija me u njih uvesti i ukoreniti." Evo, moj Malenica, i pro i koji me slu ate, dobrodjeteljno i bogougodno bogatstva upotrebljenije; evo kojega je bogata sre na vmenjavam i nari em!" Malenici, koji za ste i silu dukata vredan je bio i kadar, no za upotrebiti ih na ovi na in nije nimalo sre an bio, jer kad bi ih jedanput u kese zape atio i u gvozdeni sanduk slo io, ne bi vi e smeo u njih kako god u eravicu dirnuti, nije naj po udi bio ovi poslednji vladi in razgovor, koga za prekratiti i na koju drugu stranu okrenuti, kako vidi da vladika malo za otpo inuti prestane i zai te piti, namah pohiti i ovo pitanje u initi: "Budu i dakle, gospodine, da je brak sveta i velika tajna, i ne budu i Episkopom, kako i drugim sve tenikom ne samo zabranjen nego jo te rez apostola Pavla o evidno zapove en, kako se taj neporedak i nesre a u ini te Episkopom ene ote e, i ta valja da mislimo od kalu erskoga ina?" Episkop: "Dve stvari u isto vreme pita , od kojih samo za jednu ne bi nam dosta bilo da do no i besedimo. A da ti pravo re em, govore i istosrde no i bez svakoga pristrastija i lecemerja svrh ovih stvari, mo e ko pomisliti da novine nekakve mudrujem. No ja nikako ne vidim kako bih ja mogao novine mudrovati potvr dravaju i ono isto to sam sosud izabrani, apostol Pavel, u i i propoveda. Obi aj, moj Malenica, obi aj koji preveliku silu nad ljudima imade, svemu je uzrok. "Izme u prvih kalu era, mnogi, u eni budu i i dobroga itija, izbirati su bili na arhijerejstva: kako Vasilije Veliki, kojega je brat bio Episkop o enjen; kako Grigorije Bogoslov Nazijanzin, kojega otac, Episkop budu i i o enjen, izrodio je mnoge sinove i k eri. Ovi, velim, Vasilije Veliki i Grigorije, monasi budu i, za njihovu veliku nauku i dobrodjetelj, i drugi mnogi neo enjeni izbirati su bili na arhijerejstva i tako malo po malo sva ova dostoinstva preuzeli su kalu eri. I evo kako ti se uveo savr eni i op ti obi aj dok su se ljudi i narodi obikli misliti da u ne enidbi stoji velika svetinja. I tako li ili su sasvim sve tenike o enjene Episkopskoga dostoinstva, i za u initi da ovi obi aj ostane ve an, rekli su da je tako duh sveti rez svete oce ustanovio. "No, nije li nam slobodno rasuditi: je li mogu e da duh sveti drugoja e rez apostola Pavla u i i uzakonjava, a drugoja e rez svete oce? Na ovi na in duh bi sveti samom sebi protivre io, danas na jedan na in u e i, a sutra na drugi, i ne bi mu se moglo ni u jednoj ni u drugoj stvari verovati; no to nije mogu e ni pomisliti. to god duh sveti jedanput uzakoni i ustanovi, to mora vo vek' veka nepokolebimo i sveto ostati. Ljudi esto krat sami sebi protivore e i protivuzakonovljavaju, jer su ljudi podlo ni pogre kam; a duh bo iji, ve na istina, bezgre ni i sovr eni, nikad ni u emu niti mo e niti ho e sebi protivre iti ni protivuzakonovljavati, niti u em pogre iti. Zato, dakle, ako su sveti oci u em god protiv nauke apostola Pavla postupili, neka mi oproste, oni su mogli kao ljudi u tom pogre iti, protiv javne duha svetoga nauke, rez apostola

Pavla predate, mudruju i i ustanovljavaju i. Bog mi je svidjetelj, koji e me po mojej sovjesti suditi, da ne govorim ni iz zlobe ni iz pristrastija, no iz pravoga zdravoga razuma i iz ljubovi k bo ijoj istini. Ali je bilo mnogo svetih otaca! Ni ta to ne ini. Da ih je hiljadu puta toliko bilo, da se sav svet slo i, da an eo s neba do e i da u i to protiv apostolske nauke, ne valja primiti ni verovati. Ovo ne velim ja, nego sami duh sveti iz usta apostola Pavla. "Nemojte svakom duhu verovati, no isku avajte je li od boga" u i nas isti oni koji je iz prsiju Spasiteljevih mudrost po erpao, Joan Bogoslov. Kako emo ih dakle isku avati? Evo kako. Valja odbaciti svaki detinjski strah i po pravom i zdravomu razumu rasuditi: ono to se u i, je li mogu e! Ako nije mogu e, nije od boga: bog je pravedan, nikad ne zapoveda ono to se ne mo e. Je li soglasno prvoj nauci svetoga duha? I ako nije, nije od boga; bog svoju volju nikad ne izmenjava. Ono to se u i, je li polezno? I ako nije, nije od boga, bog je milostiv i elovekoljubac, ni ta ne zapoveda to nije ljudma na veliko dobro i polzu. No vele nam: valja verovati slepo. udnovito zaktevanje! Bog mi je dao o i telesne da s njima gledam i vidim, i du evne, razum, da s njim sudim i rasu davam. Hristos je do ao i po sebi apostole po svetu razaslao da svet od slepote izbave a ne u slepotu da dovedu. Za to dakle da slepo verujem? ,Da sam svet sveta, govori Spasitelj, ko za mnom hodi, ne e se na i u tami". Svaka pravda i istina svet ljubi i svet i te. Iz ovog svega, ko ho e mo e dobro poznati da esni i sveti brak arhijerejem ne mo e nikad do veka zabranjen biti i da mirski sve tenici, u esnom braku ive i, ada ra aju i i dom svoj upravljaju i, mogu arhijereji i arhaEpiskopa biti. Ovo govore i, ne protivim se da i ne enati mogu na ova dostoinstva do i, ako su dobrodjeteljni i dostojni." Janja kulund ija: "Gospodine, ako to uju na i gre eski arhijereji da mudarstvuje , ho e te prokleti." Episkop: "Ne e, Janjo moj, oni koji su pametni i koji pravdu ljube; ako li za ovo mudrovanje prokunu mene, moraju prokleti i apostola Pavla. A veruj ti meni da sam ja poznavao mnoge gre eske arhijereje koji pravdu ljube i koji drugoja ije po inju misliti. Pravda da se nahodi i takih koji koliko vi e druge proklinju, toliko im se ini da su bolji hristijani i revnitelji, i igraju se s anatemama kao deca s le nici. No dok mene moja savest ne obli ava, ja se nikoga ne bojim. Bolje bi mnogo bilo da nisu nikad bili tako bogati s anatemema. Hristos nam zapoveda da mi nikoga ne proklinjemi, no i neprijatelje na e i one koji nas proklinju da blagoslivljamo. "Bog pravedni i milostivi sozdao je loveka svobodna; dao mu um i razum da ga u svako vreme vode i prosve tavaju. Stari su mislili za sebe, a mi balja da mislimo za nas; nismo ni mi od panja otesani. Ljudi smo slovesni, umom i razumom od boga odareni, a pritom imamo u ruku evan elije Hristovo i apostolske nauke: to je dakle potreba da nas drugi za nos vuku? Niti je pravo ni po teno. No o tom zasad dosta.

Upamtite vi moju re : malo e vremena pro i da e srpski arhijereji jesti meso, kako god i gre eski jedu, i niko se tome ne e uditi ni sobla njivati. ta je god obi aj uveo, to e obi aj i istrebiti. "Nekder do emo sad k kalu erom; samo, pre nego po nemo o ovoj materiji besediti, ovo nazna ite. loveku kad se to u no i prividi, ta je potreba da ini? Da se nimalo ne pla i, no da slobodno pristupi k onom ta mu se prividi, pak e namah poznati da ono to mu se prividilo ili je sen ili panj, ili kakova libo ve t od koje nimalo nejma uzroka stra iti se. Na isti na in, o em god mislimo rasu davati, ne valja se nimalo nejma uzroka stra iti se. Na isti na in, slobodno pristupiti, s bogodanim razumom izblizu i sa svih strana gledati i poznati. "Srblji ili izgovaraju: kalu er, ili, kao neki drugi: kalu ur; ne znadu ta rade, niti izgovaraju kako valja. Ovo je gr ka re i ko ho e uprav da je izgovori, valja da rekne: kalogeros, a to e re i: dobar starac; a monah, iliti uprav monahos, zna i: sam iliti samac. Po samom imenu vidi se ta je. lovek koji se odrekao svega sveta i ta je god u svetu; koji ni za to drugo niti misli niti se stara kromje da spase du u svoju. Sam, samac i samo ivac u celom ivotu svome valja da ostane i nipo to da se ne da viditi u miru, u gradu niti u selu. Ne staraju i se ni za kog iva, ne valja nikom ivu da je na tegotu. Trudom svojih ruku valja da se hrani; a hrane mu samo toliko valja koliko da je jedva iv, jerbo je njemu potreba za osu iti sve love eske strasti, osu iti sasvim telo svoje. Kromje jedne same haljine za pokriti telesnu nagotu, ni ta drugo ne valja da ima. Odrekao se ne samo sveta i ta je god u svetu, nego i samoga sebe; bez ku e i bez ku i ta, bez vatre i bez ognji ta, kao ptica usamljena i ujedinjena u gori ivot valja da provede. A od ene valja da se uva kao od ive vatre, i da be i od nje dok je god iv, bez svakog obzira; ime ni haljina enska da mu nikad na pamet ne do e. Evo kakva estoka pravila oni sami na sebe nala u; i ovako su prvi monasi po egipetskim i po livijskim ivili pustinjama. "S vremenom, kad su postala carstva hristijanska, vide i poglavari, koliko mirski toliko i crkovni, da mno estvo ovih samaca, ive i svaki o svojoj glavi, ne ine nikakvo dobro, no smu tenija, bune i kavge, sterali su ih u manastire i ubedili da i oni izme u sebe u op testvu ivu i da moraju biti podlo ni jednom igumnu ili Arhimandritu. Razli ni cari i poglavari, misle i da u tome nekakovu zadu binu ine, sazdali su im s velikim tro kom velike manastire, dali su im ispo etka njive i vinograde, a potom sela i ljude da im rabotaju. U ovom zidanju i oboga ivanju manastira cari i kralji jedan za drugim su se nadmetavali ko e lep e sazidati i vi e dati, tako da ovi samci i siromasi na li su se s vremenom u tolikom izobiliju i bogatstvu da cari i kralji u potrebam pomo su od njih iskali. Evo dakle, moja deco, to ini malo po malo obi aj.

"Ovi dakle samci, u prvo vreme toliko siromasi, kad su postali silni i bogati, ne imaju i nikakva posla, po eli su svakojako iveti. S vremenom nahodili su se mudri cari, koliko u Carigradu toliko i u drugim carstvam, koji, vide i da su ovi dobri starci sasvim izi li iz svojih predela i po eli protiv svoga zvanija i du nosti iviti, hoteli su ih na bolji put metnuti; no nahodili su se njima u nevolji. Ko je itao rosijsku istoriju, mogao je poznati koliku je starost imao premudri i veliki car Petar za umaliti u svom carstvu mno estvo manastira i samaca; uzeo im je sva sela i imenija, i one koje je bio prinu en za vreme ostavit, metnuo je u bolji poredak, u po injenije i pod regulu. I za ne produ avati odve besedu ta su u prvo vreme bili monasi, ta su s vremenom postali, ta li bi valjalo da su, mogli ste lasno poznati; a ta su danas u na e vreme, nije potreba govoriti; svi vidimo. Eto vidite oca N. iz manastira N. iz Fru ke gore, koji je od prvih i najimu ijih manastira u Sremu. Njegov iguman poslao ga je k meni i pi e mi, mole i me, da mu dopustim prositi milostinju po Banatu, zaklinju i se da drugde nejma za to kupiti soli; javlja mi da zida jednu ka aru i moli me saborno da je budem ka ari ktitor, jer im stoje burad i kace napolju. "Tako mi Hrista spasitelja, sramota celog srpskog roda! Ljudi zdravi, itavi, ni slepi, ni hromi, ni sakati, imaju i prekrasne gruntove s kojima bi mnoge familije izobilno mogle iviti, danak caru pla aju i, de icu svoju hrane i i ubogim poma u i. Kalu eri sami bez pro nje ne mogu iviti; kako je kalu er, mora biti prosjak. Obaraju, zidaju, prave, popravljaju; za sve to valja da prose. Ta i drugi ljudi zidaju i prave, ali ne prose. A od koga e prositi? Od roditelja, obremenjenih s familijama; od udovice koja se stara kako e k eri svoje udomiti! A ko prosi? Monah, samac, koji se svega u svetu odrekao i nejma na za to drugo starati se kromje za sami svoj trbuh. Ko prosi? lovek Srbin! Sebe tako pohuditi i bednim prosjakom u initi! Pokor i sramota srpskom imenu! Barem nek se odre e ovog po tenog imena, nek se kako drugoja ije zove, i neka ne sramoti rod svoj. "Sada sami po du i pred pravednim sudijom bogom, koji e nas sve suditi, rasudite, ne bi li bolje bilo da takih kalu era nejma na svetu? Ne bi li bolje bilo na manastirske gruntove familije naseliti, a manastire u kole, u hospitale i u vospitali ta sirote narodnje dece preobratiti? O svemogu i bo e, daju i care svetu, podaj im i duh Petra Velikog! "Poznajte drvo od ploda njegova" govori sveto jevan elije "neplodno drvo se e se i na vatru me e." No narod iz svoje prostote misli ako nestane me u njima kalu era, nesta e vere i zakona. to vele? Mole se bogu za nas. E, moja bra o, te ko onom ko ho e da se za njega drugi bogu moli! Da za tebe drugi jede i spava, nisi rad; a ono to ti je najpoleznije i najpotrebnije, ho e da drugi za te radi. Moj hristijanine, da ti zna kako je tvoja u dve u tri re i molitva bogu slatka i blagoprijatna kad ti po teno i pravedno ivi i s znojem lica tvoga hrani ada tvoja! Koliko li je bogougodna kratka molitva vernoga soldata koji ide za ote estvo svoje i za cara svoga krv svoju proliti! O, sveta i bogoljubezna molitva dobrodjeteljne matere koja jedno

ado svoje doji, a drugom jesti daje i u kolu ga opravlja! No valja trpiti dok narod tako ho e." Arhimandrit bezdinski: "Po Va em govorenju, gospodine, valjalo bi koliko danas istrebiti sve kalu ere?" Episkop: "Po mojem govorenju? E moj brate, sami ste se davno i davno istrebili, niti ste ekali moga govorenje." Arhimandrit: "Kako, preosve teni gospodine? Ne razumem to s tim mislite." Episkop: "Ka i mi po du i, Arhimandrite, mo e li jedan ovek lekar biti samo za to se nazivlje lekar, a lekarstva nikad nije nau io, niti zna ta je?" Arhimandrit: "Nikako!" Episkop: "Niti bi ti sebe dao bolesna u ruke takvom lekaru?" Arhimandrit: "S opro tenjem, gospodine, ni konja moga ne bih ja dao takom lekaru, nekamoli telo moje." Episkop: "A kad kupi kakvu lepu i skupu materiju za napraviti haljine, bi li je dao jednom terziji koji se samo zove terzija i dr i u ruku veliki ar ini i makaze, a ne zna ni krojiti ni iti?" Arhimandrit: "Takoga bih ja terziju s njegovim istim ar inom po le i." Episkop: "Dakle, lekar koji se samo zove lekar, a ne zna le iti, i terzija koji se samo nari e terzija, niti zna terziluka, oni nisu to to se nazivlju?" Arhimandrit: "Nipo to!" Episkop: "Kad bi te postavili sudijom, ta bi ti po svojoj savesti takim ljudma sudio?" Arhimandrit: "Za njihova la na imena bih ih nakazao, i dao bih im krepku zapoved pod esto im nakazanijem da se nipo to ne usude u napredak nazivati to to nisu." Episkop: "Vidi li, arhimandarite, kako pravo sudi kad ho e ; i tako svak ovek, imaju i zdrav razum, ako ho e, mo e pravo suditi; ako li ne e, krivo i nepravedno ini, svet razuma i rasu djenija, kojega mu je bog dao, uga avaju i i najve i bo iji dar pod noge ga e i. Kalu er, dakle, koji samo kamilavku nosi i crne haljine, i samo se nari e kalu er i samac, koji se samo ust'ma i slovom odrekao sveta, a delom vi e tra i svet i svetske stvari nego mirski ljudi, i to je jo te najgore, nepravedno i te i tra i tu

trud, znoj i muku bez svake sramote ele i i i tu i: ja te ne pitam je li on monah, ni je li on dobri starac, nego je li dostojan po tenim ovekom nazivati se? Pamti li jo te ta si odsudio lekaru i terziji? Mo e li sad razumeti ta ja mislim govore i da su se sami kalu eri davno i predavno istrebili." Arhimandrit: "Gostodine, na moju du u, imate pravo; bo ija istina iz Va ih usta besedi. Kamo sre a da svi arhijereji tako misle! Ja bih se namah o enio." Episkop: "Tako, tako, moj arhimandrite, i ja bih te sovjetovao, jer kakva si ti tela i pameti, ako eli dobra svojoj du i, ili valja da se o eni ili da se da u kopiti. Ina e nije fajde od tebe; tebe bog nije za djevstvo ni za kalu erstvo stvorio." Arhiramdrit, uju i re da se da u kopiti, zagrozi se i zatrese, kao da ga groznica spopadne, pak odgovori krste i se: "Bog sa mnom, gospodine! Volio bih da mi se u i odre u nego da me u kope." Na ove re i arhimandritove, koje je s takim sme nim, namrgo enim i kao upla enim obrazom izrekao, u ini se jedan op tenarodnji smej. Gospodari, gospo e, lokaji, sluge, sve se to po ne jednim grlom smijati. A to je jo t najsme nije bilo, Janja Grk, sede i ba do Malenice, u isto vreme po eo bio piti; imaju i puna usta vina i ne mogu i od smeja uzdr ati se, okrene se u ito ti da ne poprska astal, pak ti prsne s svim vinom iz usta na Malenicu i svega ti ga po ustma, po o ima, po obrazu i po haljina poprska. Dajem misliti kakav se tu kalabaluk, vika i smej u inio. Malenica psuje i ru i Janju, govore i: koji mu vrag re e ba u vreme takoga smeja piti. Janja sa svoje strane ispri ava se i pravda, odgovaraju i da je on po eo bio pre smejanja piti, koje nije mogao predviditi; a dobrom Episkopu suze su tekle od te kog smejanja. U ovom smeju, inati i pravdanju pro lo je pozadugo. Razgovor je bio koje o em, a najvi e Arhimandrita su bili na smej uzeli kako se je bio od samog imena kopljenja prepao. Malenica, po to se umije, otare i od kavge i vike utoli, preduzme re , govore i: "S moje strane neka bi bilo jo toliko kalu era koliko ih je, samo da ne i tu i ne prosja e; ali nas s tim sramote i lepo su ve dodijali da bi ovek volio viditi Tatarina nego kalu era!" Arhimandrit: "Mu i, boga ti, gospodaru Malenica, jer od tebe e zaludu iskati. Ne iz Jerusalima i iz Svete Gore, nego s neba da do e kalu er, ti mu ne bi dao prebijenu gre ljiku ni slomljena novca." Malenica: "I ne bih, ne boj se, ne bih. Kamo sre a da svim ine kao ja! Ne bi se nikad uveo bio taki obi aj da su svi kalu eri prosjaci. Dobro si u inio to si napomenuo Svetogorce; to su ti najve e haramije sveta: neki od njih imadu po etrdeset i po vi e kesa, pak sve idu te prose na namastir; a svoje novce (koje se ne srame zvati svoje) ne

dadu u namastir, nego na interes da im se plode. Ostare i ogrbave prose i, niti im je kad mogu e od pro nje odustati. Na moju gre nu du u, kao da su nas od boga uzeli pod arendu; globe i deru vilajet ni kriv ni du an. Pak ta vele? "Turkom dajemo." Propali i vi i Turci, bog dao i svi sveci, i koleno vam se zatrlo! Nas je bog izbavio od Turaka, a kalu eri nas lepo nao iglece pod ljutim turskim hara em dr e i ne dadu oda'nuti. Jedva se jedan smetne s vrata, al' eto ti dvojica tr e da uzja u. Bog ih znao otkud izni u i proizlaze; valjda se i oni zar negde plode. Lete jedan za drugim kao gavrani, pak sve istra uju gdi je ko umro; ni na onom svetu du a ovekova od njih s mirom ne mo e ostati. Valja da od njih pasaporat uzme ako misli pred boga izi i; pak da se ho e jedan, neka bi i to, no nije dosta ni stotina. Ka u za nekakva mitarstva po vozduhu: tri velika, a trideset mala; da je i njih toliko, mlogo bi ih bilo, ali' opet bi se ko nadao da e se kadgod kurtalisati; no njima nejma ni kraja ni konca. Parusije, salandari, proskomidije i drugoja a kojekakva imena, izmi ljena za globiti ive i mrtve, to su ti tvoji Jerusalimci i Svetogorci; budak njima valja i motiku, neka rade ka i drugi ljudi. Pak mi nije udo drugim narodom, nego se udim srpskom sinu kako mo e sebe tako pohuditi i bez svake nevolje prosjakom u initi! Ali, pravo vele: kad se ovek pokalu eri, odre e se svoga roda." Siroma Arhimandrit na ao se bio u bedi s Malenicom ne znaju i ta e mu odgovoriti, ni kako e ga s vrata smetnuti. Vladika, vide i ga sasvim zabunjena, do e mu na pomo . Episkop: "Dosta ve , Malenica kukav e! Ala si, brate, kao oluja; te ko onom koga ti okupi i zapopadne ! La nje bi ko od gladna medveda utekao nego od tebe! A da pravo re emo: nisu svemu ni kalu eri krivi, nego zao obi aj koji se uveo. Ljudi su sami, kako sam vi e rekao, po eli u manastire davati, preporu uju i se monahom na njihove molitve, dok su se i oni obikli uzimati i molitve svoje prodavati; to ko ima, ono i prodaje." Malenica: "Pak dokle e taj obi aj durati, gospodine?" Episkop: "Dok god je volja ljudi i naroda, koji da ne daju i na se ne namamljuju, parasili bi se i kalu eri pro nje i uzimanja: a dok se god na e ko e davati, na i e se i ko e uzimati. Dakle, kako vidi , od naroda sve zavisi." Malenica: "Sve je to va izgovor, gospodine. Narod, narod! Ko e narod slo iti? ta li zna prosti narod? Vas je narod izabrao za svoje pastire: ako vi poznajete da kalu eri nisu od potrebe, u inite s njima kako je Arhimandrit odsudio lekaru i terziji: narod u tom nema nikakva posla." Episkop: "Nije tako, moj Malenica, nije! Ne valja tako s narodom misliti, jer je naroda mlogo, a nas je malo. Narod valja savetovati i u iti, a ne srditi; silom se s njim ni ta

ne mo e u initi. Narod je krotak i pokoran; krv e svoju do potrebe za svoje starije proliti. A stariji valja da se vrlo staraju da mu nikakve obide ne tvore, i neke narodnje slabosti i obi aje, ako nisu vrlo vredovite op testvu, valja da preziru i trpe. Ako li kad namisle to na polzu op testva u initi, kakve novine uvode i, a stare obi aje uni to avaju i, valja da dobro narodu dadu da pozna da je to njegova prava polza i da se s njim dobro misli. Svemogu je jedan vladjetelj u svom narodu kad narod savr eno pozna dobro namjerenije svoga vladjetelja. Stari obi aju naroda imadu silu vere i zakona, i kako ko po ne u njihove obi aje dirati, ini mu se da mu u veru i zakon dira; misli da mu se nepravda i sila ini, pak se protivi i buni. Mnogo ga je i mu no ga je slo iti, kako si sam rekao. Zato valja s njim tiho postupati; dati mu da razume i da isto pozna ta mu je polezno, ta li nije. Pozna e jedanput, poznati, ako i kasno. Samom je vremenu bog dao da sve otkrije i istinu da poka e. Ko s navalicom radi da sve ujedanput u ini, mnogo krat pokvari. Ono to se ne mo e sasvim izmeniti, valja popravljati i pobolj avati. Kako jedanput narod rekne: na to su kalu eri, to e nam, tu ti je s njima; a dok god ih narod ho e, valja ih trpiti. to mi mo emo, ovo je: mirske sve tenike u manstire silom ne goniti; ne dopu tati nipo to da se mladi ljudi kalu ere. Malo e se ko posle dvadeset godina pokalu eriti, kad sebe pozna, a navlastito kad sazna ta je monah, ta le se od njega iziskuje. Oni koji su se u ovomu inu na li valja da dobro gledaju, jer edu otvjet bogu dati, da ne primaju u svoj in one koji tu tra e pribe i te lenosti i spavanja. Ko eli monahom postati valja da je savr ena vozrasta, po tena i neporo na itija, ili da je nauci sasvim predat, ili kakav zanat polezan da zna i da je vredan ne samo sebe sama prepitavati no i drugima pomo i. "Ove moje ruke, govori sosud izabrani, delale su ne samo za moje prepitanije nego i za one koji su sa mnom bili." Na ovi na in ima emo manje monaha; no to ih bude, bi e na polzu op testvu, na osnovanije bratije svoje i zaslu i e est i ljubov naroda svojega." Pri koncu i ovo je bila dobroga arhijereja re : " ada moja, nemojte pomisliti da ja iz kakve mrzosti k monahom ovo govorim; ja na zle obi aje mrzim i rad bih da se ne samo iz naroda, koliko je mogu e, nego i iz same crkve i altara istrebljavaju." Kako je meni bilo, ovoga pravdoljubiva i istosrde na arhijereja slu aju i, iskazati ne mogu. Stao sam bio s jedne strane, kako ga mogu dobro gledati i kako ne u drugima u slu enju smetati. Ne znam, ili mi je bilo milije gledati ga ili slu ati. Bio je odve blagoobrazan i krasnoli an ovek. Njegovo govorenje bilo je sasvim podobno mudrovanju srca njegova: prosto, nepritvorno, jednim slovom, du a, srce i govorenje pravo srpsko. elio sam da se taj dan ho e kako produ iti. Koliko sam ga vi e gledao i slu ao, toliko vi e sam se usla davao. No po savr enju ovoga razgovora, budu i se i dan k no i sklonio, ustao je, u inio obi no blagodarenije, zafalio gospodaru i gospo i na asti, i, dav i svima ote esko blagoslovenije, izi ao je. U izla enju, tiho osmijavaju i se, govorio je Arhimandritu: "Hodi sa mnom, kukav e, da te ne

zapopadne opet gde Malenica." Za svima izi ao sam najposle, pak sam ga pratio o ima dok god nije u ao u svoj dvor. Ja sam oti ao u du an moj, uzeo sam katihisis da to itam; no ko e itati posle takog razgovora. Dalo me se bilo ne to na alost; uzdisao sam, suze su mi tekle iz o iju ale i to nisam jedan od najposlednjih njegovih lokaja i slu itelja, da ga gledam i slu am svaki dan. Taj dan ni ta drugo nisam jeo osim pre ru ka komadi hleba; no nije mi na um padalo jelo. Kao ovca kad do e s pa e, le e gdigod, pak pre ivlje ono to je pasla, tako sam ja pre ivao sav onoga predragoga arhijereja razgovor i u io sam ga kao naizust. Jedno mi je samo smetalo: ne bih se nikad mogao od smeja ustaviti kad bi mi god palo na um kako je Grk Janja na Malenicu prsnuo, i kako je Malenice stalo vike. Posle ovoga nezaboravljenoga razgovora po eli su mi se bili istije i jasnije izobra avati u mom umu sovjeti moga tetka Nikole. Nahodio sam neko podobije me u njegovim mudrovanjem i arhijerejevim. Po eo sam smatrati Episkope i mirske sve tenike kao prave mirskoga naroda pastire. Kako bi mi do la na um imena: mu i ena, enidba i udaja, u svemu tomu predstavljao bi se u mom umu in roditeljski, u kom inu upa avao bih najve u svetinju posle boga na zemlji; kako bih uo da u crkvi biva ven anje, i ao bih ga gledati s takim umiljenijem kako god u svetu liturgiju. Gdi bih god vidio najmanju devoj icu, mislio bih u sebi: ovo je mala mati elove eskoga roda. Od onog nezaboravljenoga dna i do danas, kako gde vidim maleno dete pri sisi, spomenem se moje milostive i predrage matere koja me je na isti na in pri maternjim prsima dr ala i svojim mlekom hranila; o ivi elja moja za njom koliko da je danas umrla. Krv njezina, koja u meni te e, po ne s ve im ustremljenijem te i; srce mi se smu tava; same suze teku. Mislim: slatka mati, presveto du i mojej ime, gdi si da celujme stope nogu tvojih! Od onog bla enog dna, velim, ne mogu viditi malo dete pri sisi da u isto vreme ne razmislim neiskazano blagodjejanije, milost i promisal preblagoga boga. Neka svak rasudi, ko bude itati ove vrste, kakva uvstvovanija blagodarnosti i pripoznanstva k bogu i roditeljem mogu se usejati i ukoreniti u jedno mlado srce rez sami jednodnevni razgovor jednoga istosrde noga elovekoljubivoga i razumnoga u itelja. Ovo je najve e blagodjejanije koje se mo e u initi junosti; na ovim blagorodnim uvstvovanijam osnovavaju se i nazi avaju sve druge bogougodne dobrodjetelji. Mlad ovek, blagodaran bogu i roditeljem, lasno e i radosno primiti na njivu srca svoga semena najkrasnijih i najblagorodnijih dobrodjetelji. Dete blagodarno biva poslu ljivo i pokorno; iz poslu anija i pokornosti ra a se trudoljubije i ispolnjenije svake svoje du nosti, a odavde proizlaze i izviru, kao iz ivoga izvora, sva ostala blagonaravija, jednim slovom: sve po teno, razumno, pravedno, bogu i elovekom ugodno ivljenje. Valja dete nau iti da je blagodarno i slugi i slu kinji koji ga poslu uju, jer ono samo sobom toga jo te nije kadro zaslu iti; da je blagodarno

svakom oveku za najmanju dobru re ; da je du no nikoga ni u em ne uvrediti niti ozlobiti; svakom po sili i po mogu stvu svome dobro u initi, i svoju blagodarnost u svako vreme slovom i delom pokazivati. Dati mu da pozna da to bog ho e i za na e isto blagopolu ije to od nas iziskuje, jerbo samo na ovi na in mo emo s drugim ljudma i sami sa sobom u miru, u ljubovi i u zadovoljnosti prebivati i ivot na tiho i slatko provoditi. No da do em opet k meni. Po ovom razgovoru gospodina Episkopa bio sam se sasvim po eo izmenjivati i moja prva mudrovanija i namerenija zaboravljati; kad eto ti moja zvezda, koja je drugoja e sa mnom naumila bila, po mesecu dana donese iz Srema u Tami var nekoga momka kalpagd iju, imenom Todora. Ovi postane kalfom pri jednom majstoru istoga zanata, koga je du an ba do na eg du ana bio. Ne mogu se na uditi kakvo je nepostojanstvo love eskog srca, a najpa e u mladosti. Ovi ti me novi pri elac uzme sasvim na svoju ruku i preoblada. Po ne mi kazivati za Fru ku goru u Sremu, za mno estvo manastira i kalu era, a navlastito uveri me da u Fru koj gori ima takih dolina i pe tera da se ovek mo e sakriti u njima da ga nikad niko iv ne na e, i ne samo da se mo e posvetiti, nego da mo e i udotvorac postati. A da ispovedam svu pravicu, moje samoljubije meni je u kalo katkad u u i da meni moja muka ne e zaludu ostati, no kad se posvetim, da u initi udesa. Ka e mi jo te moj To a da se nahodi u Fru koj gori jo t jedan pustinjik k kojem izdaleka dolaze ljudi da im ini udesa, i da nema dna kad on ne u ini po koje udo. Nije se drugo za me hotelo; ovo mi je dosta bilo da me podbode i upali. Jo t jedan pustinjik koji ini udesa! Pa ta ja ekam ovde? Svaki minut inio mi se godina; krila sam elio! Dan je bio subota, po etak meseca junija, kad sam ovi glas dobio. Pri istom mome majstoru i trgovcu bio je jo t jedan momak iz akova, imenom Nika Putin, dve ili tri godine stariji od mene, moj kom ija, s kojim sam zajedno u kolu hodio. Ovi posle ru ka bio je na tavanu, za razbijati pamuk. Ja namah otr im k njemu i donesem mu moje vesele glase i novine. Kazivao sam mu i s takim userdijem kao da sam bio bogzna kakvo sokrovi te na ao, zaklinju i ga sa suzam u o ima da mi da savet kako bih ja mogao koliko pre u one bla ene gore do i gde se ovek mo e popustinji iti. Leto, za putovanje dobro vreme. Moj ti Nika, koji do toga asa nikad o svetinji nije sanjao nego jo t savi e odve je pitom bio s devojkama kad bi s njima pazario, u ovi par sasvim se zaboravi, sav se izmeni i promeni (rekao bi kao da ga je moje govorenje obajalo i o aralo) i po ne mi ovako besediti: "Kako to? Sam si naumio po i, a ja ovde prah da gutam razbijaju i pamuk? Ne e to Nika trpiti. Zajedno smo rasli, zajedno knjigu u ili, zajedno na zanatu bili; zajedno emo i putovati." To izrekav i, zagrlimo se i poljubimo, zadaju i jedan drugome re i veru da se ne emo nikad rastati. Ko bi pri svem ovom ne pomislio da ovo bog ovako ne name ta? Ja se tada nimalo o tom nisam sumnjao i sve sam za javne znake uzimao da u se nabrzo posvetiti.

Nika, malo popomisliv i: "Sedi ti ovde," rekne mi, "i ini se kao da razbija pamuk; idem se i ja malo s tim Todorom porazgovoriti." Ode; postoji po sata, pak opet do e. On je razumniji bio od mene; nije pitao ni za pe tere ni za pustinjike, nego koji je pravi put do Tami vara k Sremu, gdi se Tisa prelazi, gdi li Dunav, i koji je najbolji manastir u Sremu. Ka e mi sve, hvale i mi svrh svega manastir Hopovo: da je drugi na zemlji raj. No, nigde nego u Hopovo! Pao je razgovor posle ta emo na putu jesti; i da on nije napomenuo, meni to ne bi ni na um palo. Za napitak nije nam bilo brige, jer je Niki Todor kazao da emo sve pokraj Begeja i i. Ja ka em da imam tri gro i a od onih to mi je poslednji put moj tetak dao, a da je znao na kakav e mi ih puta dati, ne bi mi ih dao. "To je dosta, odgovorio mi je, "tri gro i a hleba dosta e nam biti za dva dni." Do e mi na pamet Maleni in razgovor, pak reknem, smiju i se: "Da i ta tri gro i a nejma, u kalu ere idemo, mora nas vilajet hraniti." Sutradan nedelja; du an stoji vazdan zatvoren; kako se god ho e za pobe i i ute i. Legnemo zajedno, ne za spavati, nije nam bilo do spavanja, nego za razgovarati se i savetovati kako emo se izma i i kako emo u initi da se barem prvi dan niko ne doseti da smo o istili. Sve se to metne u red i namesti. Ko e nam sad br e zoru doneti? Nikada je devojka na udaju s ve im nedoumjenijem nije ekala, koja se je svu no krasila i upodobljavala, niti joj je do spavanja, jer misli sutradan na ven anje po i, kako smo je mi ekali. Do e i ona jedanput. Nika uzme moju torbu sa na im ko uljama, mojim katihisisom i aslovcem i s hlebom koji smo jo te s ve era spremili, pak izi e iz grada, po em mi ka e gdi e me ekati, a ja po em u majstorov konak da ka em slu kinji da mi dvojica ne emo biti taj dan s drugim momci pri ru ku. Ovo smo ovako bili odredili za zametnuti tragove. Moja majstorica bila uranila da u crkvu po e. Sla em njojzi da u s Nikom celi dan na udicama ribu loviti. Ona zapovedi slu kinji da mi da komad hleba, govore i: "Kad ste ludi, ja vam pameti ne dadoh; idite po suncu i gladujete, a ja znam dobro da ta va a riba ne e na moj tanjir do i." Ko sre niji od mene! Taj je dan dobijen; a sutra dok za nas raspitaju, ne znaju i na koju smo se stranu okrenuli, pro i e i drugi dan. Izi em iz grada; na em Niku: "Ajde, brate Niko! Sve nam ide po elji, sre a nas za ruku vodi!"

PO ETAK MOJEGA PUTOVANJA ta je ovek kad ga kakva strast preuzme, kad kakvo me tanije uma u e e mu mozak, podbuni srce i u ini da sva krv u njemu uzavri! Bio sam u to vreme u etrnaestoj

godini vozrasta, nenau en nimalo pe ice hoditi; oti i iz grada u Fabriku i Mlu i vratiti se, to je meni dosta bilo. Taj dan kao da su mi noge krilate bile; kod sala a deda moga, spram Semartonu, tu smo posle podne po inuli. Ov ari semartonski, od kojih neki su me i poznavali, nahranili su nas mlekom i skorupom. Moj drug, koje od puta koje od pro aste no i nespavanja, krepko zaspi; a ja se popnem na jednu unku, i po nem gledati k Semartonu. Dam se malo pomalo u misli; jedna ideja i misal po ne razbu ivati, podstrekavati i na pamet dovoditi druge. Koliko sam obladan bio mojom budalastom svetinjom, no ovde natura preduzme sve svoje pravice i silu, satre pod noge i u ni ta obrati sva moja sujetoumna me tanije i sujeverije. Do e mi na pamet mati moja i mila sestrica moja Julijanka. Suze prolivaju i, na nem govoriti: "Ostaj mi zbogom, o predrago selo, mesto ro denija roditeljnice moje!" Padnem licem na zemlju, ljubim zemlju i s toplim suzama kvasim; nikad u mom ivotu nisam tako plakao. Gledaju i selo u kom se majka moja rodila i rasla; po kom se u detinjstvu svom igrala, mladost provodila i s roditeljem mojim ven ala; u koje svake godine na ur evdan s bra om mojom, s milom Julom i sa mnom dolazila, roditelje svoje na njihovo krsno ima, Svetog Georgija, posetiti: "Ostaj mi zbogom, vri tu i jedva sam izgovarao zemljo, du i mojej sveta, u kojoj sad le e kosti njene i moje Jule, slatke sestrice!" Srce mi je lupalo u prsima; inilo mi se kao da u izdahnuti. Pole ao sam kao u nesveti. Kad sam se po nekoliko opet u sebe vratio, do lo mi je veliko raskajanije to se od te mile zemlje udaljujem. Spominjem se, otkad sebe pamtim iz detinjstva, da sam neiskazanu radost imao kad bi mi rekli: "I i emo u Semarton." S ve om sam eljom ekao ur evdan nego Uskrs. Provodili bi tu po deset i po petnaest dana. Tr ao bih po polju, igrao bih se s jaganjci, penjao bih se na unke; sve detinjski posli, pravda, no u onom vozrastu, koji je sama radost i veselje, ja sam nahodio u tom taku sladost koja je prevoshodila svako bla enstvo. A kad bih s polja do ao, kako bi me do ekala i grlila mati, kako sestrica! Sve mi je ovo tada ujedanput palo na um; nisam mogao opstati. Sad prolazim, mo e biti, poslednji put, mo e biti za vavek pokraj bla enoga mesta. Ostavljam ga za vavek i u njemu kosti majke moje, roditeljnice moje, i jedine sestrice. Ko ima srce uvstviteljno, mo e pomisliti kako mi je bilo. I sad, pi u i po dvadeset i pet godina, vozmu tava mi se utroba, suze mi teku, i vesma tu im. Po sata ili vi e bilo mi je u usti: "Nano moja, nano slatka; Julo srce, Julo du o!" (Majku sam moju nanom zvao.) I vi e bih tu le ao da nisu se obani oko mene skupili i po eli me ute avati, a ni sami nisu se mogli od suza uzdr ati. Iz ovoga sudim da mi je mati iva bila, ili barem Jula sestrica, ne bih nikada iz Banata izi ao.

Bio sam ve ute en, kad mi se probudi drug, i, rasu davaju i da sav moj pla ni ta mi ne valja vreme gubiti, metnemo se na put i do emo u samo ve e u Itebej k tetki mojoj, ro enoj sestri matere moje, Jevri. Zadugo me je zagrljena dr ala i nada mnom plakala. Sutradan, vide i da ne u nipo to vi e da zaka njavam, metnula mi je u torbu nekoliko tanka beza za par ko ulja, i za jelo ne to na put spremila; pla u i i ljube i ispratila me iz sela. Meni i Niki nije bilo do zaka njavanja, jer smo se bojali da za nama potera ne ide. Ovde ne mogu izostaviti da ne nazna im, bez svakog pristrastija k mojem rodu, da od sviju naroda koje sam poznao nejma milostivijega roda nad srpskim, a najpa e k srodstvu. Od Hercegovine do Banata, u Bosni, u Horvatskoj, u Slavoniji i u Serbiji narodi su vesma milostivi i odve srodstva ljubitelji; i to se kasa u staro vreme vesma pohvaljene dobrodjetelji gostoljubija, zaisto u tom ovi narodi ni jednom nisu ftori. Ovi dan predve e do emo u jedno selo kod Tise. Na emo jednog starog sve tenika gde ne to u svojoj avliji te e. Pitamo ga kako bi mogli u Srem pre i. Ka e nam da se mu no prelazi za veliko navodnjenije Tise i Dunava; ali to njegovi sinovi nisu doma, on bi nas inio prebaciti na onu stranu bez pla e. Rekne nam da ekamo ve era kad ljudi do u s polja da e nam na i koga ko e nas za dva ili tri marja a prevesti. No otkud nama tri marja a? Mi nejmamo ni tri krajcare. Nu da daje savet. Onda ja izvadim iz torbe moj aslovac, koji je bio jo t napolak nov, mole i ga da u ini zadu binu da nas on da prevesti i da za to uzme aslovac. "To ne bi bila nikakva zadu bina da ja to u inim, odgovori dobri sve tenik, nego, ako vami nije od potrebe aslovac, da u vam za njega sedam marja i i postara u se za va prevoz. Ostario sam, i ne mogu zadugo voziti, a bih vas sam prevezao." Uve e na e nam jednog momka koji nas preveze u Slankamen. Evo me u Sremu, u zemlji nasljedija poslednjih srpskih despota. Sutradan, neki Karlov anin, vra aju i se s praznih ko ija doma, doveze nas za nekoliko gro i a u Karlovce, gdi preno imo i rano ujutru po nemo putovati po po eljenoj Fru koj gori. Prolaze i ispod Remete i Kru edola, nismo smeli ni navratiti se u ove manastire, da nas kako kalu eri silom ne zadr e. Hopovo nam je u srcu bilo; k njemu smo se ta tili. Oko podne do emo u Irig i uputimo se k manastiru. Kako nam je god rekao Todor kalpagd ija, kako pre emo na manastirsku zemlju, u ini nam se kao da smo u edemsku ba u do li. Ide se sve pokraj jednog poto i a, pored koga stoje nasa eni veliki orasi i druga drevesa koja ga osenjavaju i uvaju od sunca. Na levoj strani vide se brda i holmi i, pokriveni s vinogradi i vo njaci. S desne strane potoka pru ila se jedna veselovidna dolina, sva pokrivena i ukra ena s livadami punim zlaka i cve a selnoga, koja se protegla do blizu manastira. A s one strane doline, rekao bih da su carske ba e. Vinograd do vinograda, okru eni i naki eni s svakojaki plodoviti drevesi; brdo nad brdom, i holm nad holmom kao da se jedan na drugoga drugoljubno naslonio, i kao da je jedan svrh drugoga svoju ponositu glavu pomolio kako e lak e onu krasnovidnu

dolinu, sestru svoju, i potok, njena ljubitelja koji je zagrljenu dr i, i one koji pokraj njega prolaze, gledati i smatrati; i kako e u isto vreme svak svoju velikolepnu, sa svi proletnji, letnji i bogati jesenji darovi nadi enu i preukra enu glavu pokazivati i o ima sviju pretstavljati. Holm od holma lep i i di niji, a svi zajedno neiskazane krasote i divote. Tihoslatko i ljupko u enje i igranje s dolinom potoka, veselo razli nih ptica pojanje, krotko i prohladno vetra dihanije, i njegovo s li em premetanje, daju u ima jednu tako slatkosli nu muziku da dovode oveka u savr eno zaboravljenje sebe i u istupljenije uma. Blagouhanije livadnih cve a i svakojakih vo a oblazamljavaju oni krotkopitomih vozduh. Ne zna ko kako tom bla enom dolinom pro e, kako li k manastiru do e. A kad do osmo k mom ljubimom Hopovu, ta e ko pre gledati, ta e razmatrati, emu li e se vi e diviti i uditi? Da sam bio sav oko, pak da sam na sve strane u jedan mah gledati mogao, ni tako ne bih se one krasote nagledao. Ko bi hteo znati ta bih ja rad ovde opisati, a ne mogu, neka samo ode od prole a do jeseni, kad mu drago, u Hopovo, pak kad se doma vrati, vidi e ho e li mo i sve to je uvstvovao iskazati. Isklju avam one koji, predati nekim strast'ma, sve im je ostalo jednako, ta i li pokraj rita ta pokraj livade, ta slu ali abe ta slavuje; govorim za one koji imaju srce uvstviteljno svake krasote bo ijeg stvorenja. O roditelji i vi, u itelji i upravitelji bezlobne junosti, ovu ve nu knjigu otvarajte u svako vreme va im adom i u enikom; privikavajte ih izrana da ose aju, da poznaju i da uvstvuju premudrost, blagost i bogate dare tvorca svoga u stvorenju. Ovu samu knjigu, bez nikakve druge, Melhisedek itaju i, sve tenikom vi njeg boga postao je. Ovo je knjiga, Avramova, Jovljeva i svih patrijarha, kad jo t nije bilo nikakve druge, koju itaju i k visokoj su mudrosti, sirje k poznanstvu boga dostignuli. iva i djejstviteljna knjiga, iz koje u svako doba, u svaki as i svako trenu e oka k o ima, k u ima, k svim uvstvam, a navlastito k srcu na em, bog govori: nebo s suncem, mesecom i zvezdama; zemlja sa svim ta se na njoj vidi; vozduh, oblaci, vetrovi, molnije i grmljavina; voda i sve to se u njoj dvi e; prole e, leto, jesen i zima; svako dihanije i svako stvorenje do najmanjeg mravka i mu ice. Iz sve ove knjige bog govori k svim ljudima: "Poznaj, love e, tvorca tvoga, tvorca ve noga i jedinoga, pravednoga i milostivoga. Nek uvstvuje srce tvoje, zato je stvoreno, jer ina e ne mo e biti blagodaran razvje uvstvuju i; i koliko vi e bude uvstvovati, vi e e blagodaran biti; vi e e blagodariti, vi e e ljubiti, vi e e se siliti za ispuniti svetu i pravednu volju njegovu. I na ovi sami na in bi e blagopolu an i bla en vo vjek' vjeka, jer si zato stvoren, slovesni umom i besmertnim duhom odaren. Budi pravedan, budi dobar, ljubi dobrodjetelj! Nisi za malo vreme stvoren kao mrav; ve nost te eka. Na kratko vreme dobro ine i, vo vjeki e blagopolu an i bla en biti. "Za pokazati sve veli estvo ove bo estvene i bo ije knjige, na sla aj i spasitelj Isus u i nas i savetuje da pogledamo ne na svu nju, no na najmanju asticu nje, za poznati iz

najmanje astice ove be islene knjige velikoga tvorca i njegovu preblagu i premilostivu promisal o svemu. Ne veli: pogledajte na nebo i na sunce; ne veli: ujte gromove i grmljavine. Ovo bi odve mnogo bilo. "Vozrite, veli, na cvetke poljske. Ko ih tako krasi i odeva da car Solomon u svoj slavi svojoj nije se mogao odenuti ni ukrasiti kao jedan od ovih cvetaka? Otac nebesni. Pogledajte na pti ice po vazduhu. Ko ih hrani i ko ih odeva? Blagi promisal oca nebeskoga!" Ovu knjigu itaju i, premudri Sokrat, ve na slava Atine i svega slavnoga gre eskoga roda i imena, pre Hristova pri estvija mu enik je bio za blago estije, pra taju i i blagoslivljaju i onoga istoga koji mu je otrov dao. Ovu knjigu ko ita sa zdravim bogodanim razumom, i ko njojzi sleduje, mora do i k istinom bogopoznanstvu; i on je (kako u i sveti filosof i mu enik Justin) delom hristijanin, ako se slovom i ne nazivlje hristijanin, ive i pravedno i bogougodno. Ko ovu knjigu ne vidi, slepiji je od sleporo ena; ko njejzin glas ne uje, gluvlji je od sinja kamena, jerbo "nebesa povedaju slavu bo iju i tvorenje ruku njegovih vozve tava zemlja." Ko ovo ne uvstvuje, njemu je gvozdeno u prsima srce. Obi avajte, dakle, mlada srca da uvstvuju: u najmanjem lisku, travici i cvetku tvorca svoga da poznaju; u ivljenju i dvi enju mravka i mu ice op tega ivotodavca boga da upa aju. U ite ih najpre ovima malima stvarma, dok s vremenom kadra budu k suncu i k zvezdama um svoj vozvisiti. Evo, moj ljubezni itatelju, k kakvim razmi ljenijam samo vospominanije hopovske krasote um moj uzvi uje. O, mesto dostojno da posve eno bude mudrosti i u eniju i da se srpskim nazove Parnasom!

EVO ME ME U KALU ERI; TA SAM TRA IO, TO SAM I NA AO Bilo je oko dva sata posle podne kad smo u li u manastirsku avliju, jer smo lagano i li od Iriga do Hopova; istom bratija izi li iz trapeze, i nisu bili jo t polegli spavati po obi aju manastirskome. Mla i prolaze koji kud po doksati, a stare ine posedali s igumnom pred njegovom elijom i razgovaraju se. Kako nas upaze s torbom na le i, poznadu da smo stranski ljudi; ljubopitni za saznati uzrok na ega stranstvovanija, zapovede nas zvati k sebi. Penju i se gore, pri ap e mi Nika da ja odgovaram na ono to budu pitali. "Ne staraj se" rekao sam mu.

Bilo ih je oko desetak. A kad upazi e oni drugi, to su se bili kojekud razodali, po e e se skupljati i oni koji otkud. U jedan-dva minuta bi ih do trideset. Nikad u mom veku nisam dotada toliku silu kalu era skupa vidio. Bila mi se po ela krv vozmu tavati i je iti ko a, kao da sam se hoteo prepasti, kad eto ti upazih odnekuda dva malena kalu erka, koji do o e i stado e blizu nas, gledaju i nas veselim obrazom. Onda mi po e dolaziti drznovenije, misle i u sebi: kad ovima ni ta nije bilo, ne e ni meni. A da pravo ispovedam, nisam nikakva uzroka imao pla iti se, jer su moji dragi Hopovci osim svih Fru kogoraca najpitomiji: blagoskloni i blagoprijatni, vesela obraza i pogleda, pristojno i isto obu eni, jednim slovom: nisu nimalo prili ni onim kalu erima s kojima se deca pla e. Izme u sviju njih najbolje sam upazio jednoga koji u sredi sviju se a e. Brada mu pokratka, okrugla, i vlasi na glavi bele kako sneg, a obraz ist i mlad, pun mleka i ru ice; pogled drznoven, no u isto vreme ljubak i milostiv; o i pune ivota i neke osobljeve sladosti. Kako me je pogledao, predobio je sve srce moje. Rekao bih kao da sam ga poznavao pre mlogo godina i kao da mi je svojim vzorom rekao: ja u biti tvoj blagodjetelj i otac. I kad ne bi se smijao, na licu bi mu neko tiho i prirodno osmejavanje cvetalo. I pravda, kako sam posle dugim iskustvom poznao, i kako e se viditi iz ove moje istorije, ako je ikada ovek na svetu bio bez najmanjeg sleda pritvornosti, on je bio. On isti, iguman budu i, na ne nas pitati. Iguman: "Otkud ste vi, deco?" Ja: "Iz Banata." Iguman: "A daleko li ste nakanjeni?" Ja: "Ovde bi radi ostati, ako nas primite." Iguman: " to ete ovde?" Ja: "Naumili smo pokalu eriti se." Iguman: "Imate li vi oce i matere?" Ja: "Ovi moj drug ima mater, a ja sam bez oca i bez matere." Antonije Veliki (nazivljem ga "Veliki", jer je i du i i deblji od sviju bio, i brade vi e je imao on sam nego desetorica drugih): "Da t' ka em, o e igumne, ja u toga maloga uzeti, a Maksimu u dati put, jer je nesta an kao vrag i jutros mi je nov kr ag razbio." Iguman: "O e Antonije, zar sam ja ovde aga na Kareja?"

Antonije: "Ta nemoj se, bogati ljutiti! Ja znam da si ti iguman; al' ako ti ga uzme , kako si ti ljut i naprasan, on e tre i dan od tebe pobe i. Ti zna da kod tebe ak ne mo e obastati." Iguman: "Ako bude kao tvoj Maksim, ne e ni tre ega do ekati." Pak se okrene k meni: "Ti mali, ho e li ti moj ak biti?" Ja: "Ho u." Iguman: "No, poljubi ruku, pak ti ne slu aj toga velikoga i bradatoga; on govori ta mu na usta do e. Ako ti samo bude dobar, u svem Hopovu ne e na i boljeg od mene. A ti, o e Jani ije, i tako si paraklisara, a bez aka si, uzmi toga drugoga. On je poja i, ba kako valja za paraklisaru." Potom da zapoved da nas odvedu u trapezu i dadu jesti. Kad izi emo iz trapeze, po emo svak svome starcu. Ja na em moga igumana sama gdi hoda po eliji. Upita me jesam li izu io psaltir; ka em da jesam. D mi jedan psaltiri da vidi kako itam. Bio je zadovoljan mojim itanjem. Ka e mi da e on spavati, a da ja mogu hodati po manastiru i okolo kud mi drago, ili, ako ho u, mogu uzeti koju knjigu s astala i to itati. On po e u kamaru spati, a ja po nem pregledati knjige. Na em: Zbornik, aslovac, psaltir, mesecoslov, kanonik, polustav, trebnik, Alfavit duhovni. Najposle otvorim jednu veliku stra nu knji etinu; vidim, itija svih svetih na tri meseca: marta, aprila i maja. Ha, pomislim, ova je za mene! Jedva je podignem, izi em pred vrata kelijska, metnem je na jedan karu ni sanduk, a ja sednem dole i po nem itati itije svete Evdokije, prvi dan marta meseca. Prama ovima stvarima, koje u ovoj knjigi na em, ostanu prolozi za ni ta. S kakvim userdijem i toplotom srca sam itao i sve od re i do re i upamtio! Kamo tada knjige one koje su danas u rukama! E, vreme zlatno, za vavek izgubljeno! Iz Scile ute em, pak upadnem u Harivdu, iz prologa u itija! Siroto dete, bedna mladost, do smrti nepre aljena! No onda ja sam mislio: ko je sre niji od mena? itija itati, take knjige velike! Nigde toga na svetu nejma! Ko ne zna ta su itija, neka uje od hiljade samo jednu malenu povest, koje sam ja ne itao kako se ita, nego sa svim grlom gutao i pro dirao, koje sam verovao kako god jevangelije, i nad kojima sam tako gorko plakao da sam vid o ni pokvario. Nek uje, velim, pak ako ima srce love esko, nek me ne ali, i nek nad mojom bednom mladostiju ne uzdahne ako mo e. U itiju prepodobnoga Pajsija stoji napisano da je Hristos si ao s neba i do ao u pustinju da ga poseti. Prepodobni Pajsije opere Hristu noge. Po mlogom razgovoru otide Hristos; voda s kojom su noge oprate ostane u le enu. Eto ti odnekuda do e u enik Pajsijev, tra i vode da pije. Nejma; pohar ena voda. Veli mu starac da pije vodu iz le ena. Ovi gleda vodu; mutnu i blatnu vidi, i

koja zaudara na znoj; ne e da pije, govore i: "Kako u ja pomije piti?" Govori mu starac: "Bre, pij, pij, jer e se kajati", i to mnogo krat. Dok mu se dodija, ne toliko od e i koliko da se ne poka e sasvim neposlu an, pomisli u sebi: zatvori u o i pak u je piti, makar da bih se znao otrovati. Ode, gleda u le en; ho e , nestalo vode iz le ena. Vi e starca: "Star e, nestade vode; sad le en pun bija e, pak u jedan mah ostade prazan i suv kao dlan." "Ha, odgovori starac, nisam li ti je rekao: pij, ne nakanjuj se, jer e se kajati." A kad mu kaza kakva je to voda bila, i pro aja. Evo, bra o, s hiljadu hiljada ovakih basna puna su itija svetih. Ovo sam verovao i nad ovima sam gorke suze prolivao. Glupi i najsujeverniji egipetski dervi i bi li mogli sme niju i lu u basnu izmisliti? Sramota ne samo svetoga hristijanskoga imena, nego celoga elove eskoga roda da se ovake i ovima podobne beslovesne basne u hristijanskim knjigama nahode, da se itaju i da se veruju. Oni koji ne znadu, pak veruju ovake zgadne i sramotne fabule, njima e milostivi bog za njihovo neznanstvo i prostotu prostiti; no oni koji znadu, a ne vi u koliko god sa svim grlom mogu, pred bogom i pred ljudma, da se to ne trpi, onima ne e se prostiti, jer je ovo greh protiv Svetoga Duha. Arhijereji bo iji, sve tenici mirski, koji itate sveto evangelije, vi ite, vi ite k narodu; va a je to du nost; zato ste oci i pastiri! Ne izdajte isto Hristovo u enije! Blagi Spasitelj ni na to tako nije se srdio, krotki bo iji agnec ni na to tako nije se gnjevio koliko na sujeverije, na licemerije i na la ljivu i pritvornu svetinju. Ne bojte se naroda; miliji ete, dra i i estniji narodu biti kad mu otvorite o i uma i kad ga prosvetite. Dobar je narod i blag; ako li u emu pogre ava, ne ini iz zla srca, nego iz neznanja. O crkovni pretstatelji, nemojte sakrivati evangelsku istinu! Nek mi se dopusti jo t samo jedno da spomenem. Drugi put ka e da mu je sveti car Konstandin na pose tenije do ao, pak izme u drugih razgovora i ovo mu je rekao: "Pravda da sam se i ja trudio, koliko sam mogao, za ra iriti evangelsku istinu i nauku i za privesti mnogi narod k bogopoznanstvu; no da sam znao u kakvoj ste slavi vi monasi kod boga, ja ni za to drugo ne bih se starao, ostavio bih svet i carstvo, oti ao bih u pustinju i bio bih monah." Neka sad zadr i smej ko mo e. A prolog: nasred crkve bo ije, re e starac to, i u ini ono, i sotvori blud. Ho emo li se, bra o, zaboga, jedanput osvestiti? To je stvar taka da jedva je ovek na ispovedi ka e; a na prolog, kao da se s ne im ponosi, ka e nasred crkve ta je njegov starac u inio. Kakav mu je to starac, sram ga bio! Ja opet prosim mojega ljubeznoga itatelja da mi prosti to ove nepristojne ve ti nazna ujem. Zloupotrebljenija i zli obi aji ako se ne budu kako dostojni poruganija predstavljati i obli avati, ne mogu se ina e u omrazu dovesti i istrebiti. Vreme je da k meni do em.

Moj iguman kad ustane, na e me nad knjigom. Bilo mu je za udo da jedno dete mojega vozrasta ne ide kojekud tr ati i skakati, imaju i dopu tenje. Rekne mi da mu malo itam. Ja po nem itati kako god iz psaltira. Pita me itam li tako iz svake knjige i razumevam li ta itam. Ka em da iz svake, ako je srpska i vla ka, i da razumevam. Popogleda me malo s vnimanijem, pak mi na ne govoriti: "Namah taj as uzmi tvoju torbu, pak idi kud ti drago. Pravo je rekao Antonije da ti ne e kod mene ni tri dni biti." Ja sam bio izvan sebe; mislim: kakvi su ovo ljudi? Pre dva sata milostivo me je primio, a sad goni; da sam mu to skrivio, ne bih alio. Onda on opet: "Zna li za to te teram?" Ja: "Ne znam." Iguman: "Ako ti bude dobar i poslu an tako kako ita , ti e kod mene, dok sam ja iv, ostati. No bojim se, kad ti uje kako ja itam, ti e mi se smijati, a ja sam ljut, pak eto ti kavga gotova." Kad ja to ujem, odahnem malo, odgovorim mu: "Nemojte vi mene terati, ja se vami ne u rugati." Onda on izi e pred eliju, pak gdi god koga upazi, zove, vi e i kazuje kako ja itam: sve kao voda. Jedva do eka sutra podne: metne me da itam u trapezi itije. Po ru ku uzme me s sobom u Irig. U petnaest ku a vodio me je, po ev i od gospodina protopope ot akabent, kazuju i svima da ja bolje od njega itam i da on ne sme preda mnom itati. Bio sam kao na vatri od stida. Hoteo bih da se kud uklonim, da nisam tu kad s kim o meni na ne govoriti, no zaludu; zapovedio bi mi da se ne mi em s mesta; dok sam i ja kao oguglao, pak bih slu ao kao da se o drugom kom govori. Divio sam se istosrde iju njegovu; i koliko me je on vi e falio, toliko sam ga ja vi e ljubio i u visokopo itaniju imao. Blizu tri goda proveo sam pri ovom blagonaravnom i pre esnom igumnu; srmt njegova rastavila nas je. No kako sam se u vreme ove tri godine u mojem milom Hopovu svetinji io i kako nisam, to u malo pona ire opisati; jerbo ako je ikada u meni togod divije svetinje bilo, to je u Hopovu bilo, dok sam se jo t me u detinjstvom i junosti nahodio, i dok me jo t podstrekanija telesna nisu zaokupila bila. No pre nego po nem moj na in itija u Hopovu, neka nakratko javim to se je s mojim Nikom uradilo. On je vesma trudoljubiv bio, crkvu iste i, sve e i sve to je u crkvi, name taju i, tako da njegov starac vesma je s njim zadovoljan bio. No po mesecu dana eto ti njegove matere, s mojim starijim bratom Ilijom, koja, kako u e u ogradu manastirsku, stane nasred avlije, pak po ne psovati i ru iti kalu ere, vi u i da ako joj namah dete njeno ne dadu, da e taj as sa e i manastir, crkvu i kalu ere, govore i da ako su kalu eri radi decu imati, nek se ene ka i ostali ljudi, pak nek ra aju i hrane decu. Neki Dionisije Horva anin, iz Garevice rodom, re it ovek i odve drzostan, si e k njoj da vidi to je stoji vika i da viku s vikom predusretne; no na e se u velikom rusvaju i tako se smete da nije pred njom ni pisnuti umeo. Takova je to Amazonka bila da bi na sto Dionisija udarila. Kad ova svoju viku predvostru i i podigne, rekao bi isto da se upali manastir i planine naokolo zatutnjaju. "Br e mi dete na sredu, vikne s

gromovitim glasom na Dionisija, jer ako te epam, svu u ti bradu o upati i o i u ti iskopati! Ne ra aju se deca kaono to ti misli , nijedna vero crna!" Ovi nije znao kojim se je putem vratio. Br ebolje po lju joj sina, kojega kad upazi u mirskih haljina i vidi da se nije bio jo t pocrnio, utoli se. Moj brat Ilija nije taki estok bio. Mom e samo tri goda stariji od mene; da sam hoteo, mogao bih i njega nagovoriti da ostane. Ka e mi da me moj baba Nikola pozdravlja, koji da nije bolestan i on bi do ao bio, ne da me natrag vrati, nego samo da me nagleda; da on ve vidi kako sam ja tako naumio da mene niko ne zadr a, a da je od sve nevolje mlogo bolje da se u na em mirnom vilajetu gdi pokalu erim, nego kud u Tursku da odem; da ne hitim odve s kalu erenjem, no da ekam barem jo t tri godine; a kako se pridigne, da e do i posetiti me. No nije se pridigao, no po malom vremenu prestavio se. Bog preblagi milostiv mu bio za njegovu k meni ote esku milost! Na ovi na in moj Nika vrati se s materom svojom i mojim bratom, a ja ostanem miran i pokojan. Moj je sav posao bio dr ati isto eliju starca moga, o itati mu koji akatist i kanon i u trapezi itije; sve pro e vreme mogao sam initi to ho u. Meni nikad nije milo bilo zaludu stajati. U nekoliko meseci o itam sva itija; i osim sviju omili mi se itije moga imenjaka. Pi e se o njemu da i on, dete od sedam godina budu i, ostavi roditelje i ode u kalu ere, i pro aja. Smili mi se ime ovo i odsudim da, kad se postri em i moga na kr tenju imena odre em, da u to ime izabrati. Tako sam i uradio. Posle malo vremena moj starac oseti da ja bez ale nameravam posvetiti se, ne oku aju i druga hleba ni vode po dan i po dva. Sovjetovao bi me i karao, govore i mi da to ni ta ne valja; da je nam dosta i preko mere ure ene poste uvati; da je on vidio mnoge divije svetinje kao ja, i da su sve to la i ili ludosti bile; da je vreme svetinji enja pro lo i da u dana nji dan sva je svetinja po tenim ovekom biti. Nakratko, na em u njemu mojega istoga babu Nikolu. Njegovo govorenje metalo me je u udivljenije; no poznavaju i ga istosrde na i pravde ljubitelja, nisam mogao ne verovati mu. A s druge strane, smatraju i bratiju kako se sve vesele ivoj ribi i starom vinu, jo t vi e sam u uvjerenije njegove re i dolazio. Moj starac, kud bi god hodio radi dela manastirskih, uzimao bi me sa sobom. Meni nije mrsko bilo putovati; no jedva bih ekao da do em u manastir da itam itija. S njim sam obi ao sav Srem, Slavoniju i Ba ku. On je svud bio dobro primljen za svoje veselo i u isto vreme prepo teno opho denije. Kako bi gdi do ao, kazivao bi da on ima a e sveca, da svak stoji na opazu i da dobro gleda to e poslovati; da se on boji jesti i piti preda mnom, a smejati se i aliti za glavu ne sme. Silom bi me naterivao da ru am, nazivaju i me divijim svecem, i esto bi mi ovako govorio: "Upamti ti moje re i: ti si sad ludo dete, zato gladuje kao siroma ki pas; mirski budu i, ne e mesa da jede , a kad bude kalu er, ne e imati kad ekati ni da se ispe e; bi e kao Tur in kad se namami na krmetinu." Ja bih ga pitao kako on to zna. A on bi mi odgovorio: "Prvo, to si odve rano po eo,

pak rez dugo vreme e ti se omraziti; a drugo, iz tvoga sklonjenija k itanju. Ne e ti vavek itija itati; omrazi e ti se jedanput; po e e i druge pametnije knjige itati. A ja sam to u svem mojem ivotu prismotrio da svi oni koji mlogo itaju malo poste." Moj bi odgovor bio: "A kako su u staro vreme sveti oci mnogo i itali i postili?" A on bi na to: "Sve ti meni ka e ta je pre hiljadu godina bilo. Onda su drugi obi aji bili, a sad su drugi. to je onda bilo, znadu oni koji su onda ivili; a ja znam ta sad vidim. A zna li ta si mi neki dan iz one ruske knjige itao: da i izme u svetih otaca bilo je svakojakih; kad su isti oni koji su na prvom saboru Ariju prokleli, namah posle sabora predali caru Konstantinu vi e nego sto memorijala tu e i se jedan na drugoga. A car Konstantin, kao razuman upravitelj i politik, za kurtalisati se jedanput crkovnih ljudi kavge i inata, zapovedi sve one memorijale jo te nepro itane sa e i, pak se okrene k svetim ocem govore i: "Mi vas za svece dr imo i ogla ujemo, i jeste, hvala bogu; a vi predajete tu be jedan na drugoga. Ja, gre an ovek budu i, kako u svece suditi? Okanite se, ljudi, procesa, vas, ako to izme u sebe krivo imate, bog valja da sudi." Na ovi na in postide se svi i posrame i prestanu od dono enija i tu be. U istoj knjizi itao si mi ta ga su puta neki sabori od pet i est stotina otaca neke stvari uzakonili i utvrdili, koje su drugi sabori posle njih odbacili i prokleli, i ono ta je uzakonjeno, i one koji su uzakonili; jo te k tomu da u samom Carigradu bilo je vi e od dvadeset i sedam sabora koji su prokletstvu i anatemi predati. I da ne do o e Turci, da ih ne smire i pomire, dosad, bog i du a, bilo bi ih jo t toliko; i ne znam bi li ko ostao neproklet. A kakvi su ti oni oci bili koji su na Zlatoustoga sedamdeset la ljivih punktova izmislili? Onde nisu bili maleni oci, nego prvi i najve i. Pravo je rekao car Konstantin: da e bog imati ta i svetim ocem suditi. Vidi li da je i onda svakojakih bilo? Ja prost, kako me vidi , po mojoj pameti nahodim da su sad bolji crkovni pastiri, jer niti se toliko inate, niti se anatemi predaju kao u prvo vreme." Ja nisam znao ta u mu na sve to odgovoriti; ni ta manje od moga obi noga tvrdoglavstva nisam hoteo nimalo odustati. Neka govori ko to ho e, ja u postiti te postiti. Pro e to leto i zima. Na prole e postrigu me i dadu mi moje po eljeno ime Dositej. Kako sam taj post proveo, mu no e ko verovati. Po tri dni drugda ni ta ne bih okusio, pak bih se gdi na tavan sakrio i sve bih metanisao, elom u zemlju udaraju i, dok bi mi se zavrtio mozak; jedva bi na nogu od te ke gladi stajao. Nahodio sam u itijam da neki od pustinjika po celih sedam dana, a neki po etrdeset, ni ta ne bi u usta ulo ili. Silio sam se ne bih li i ja kako mogao do sedmog dna doterati, no zaludu; nisam mogao vi e nego do tri dni, jer u etvrti drktala bi mi kolena, uvstvovao bih jaki bol u utrobi, i dolazio bih u nesvesticu. Moj dobri i razumni iguman, vide i da moja budala tina sve to vi a biva, ka e mi isto da on toga vi e ne e trpiti da pri njemu nahode i se sam sebi ubica budem, no svaki dan u vreme ure eno da s drugom bratijom jedem; ako li ne u, da na drugo

mesto gdi idem lipsavati od gladi, a ne kod njega. Ja sam odgovorio da ja nisam prvi koji je postio sedam celih dana; ima koji su postili i etrdeset, kako: Mojsej, Ilija i sam Spasitelj na . Moj starac, kako je ljutit bio i naprasan, malo bi mu valjalo (ovi sami put, od sve tri godine to sam pri njemu bio, razljutio se na me kako valja); pak u svem svom gnjevu ovu mi prediku u ini: "Kakvo je to tvoje bezobrazije, Mojseju, Iliji i Hristu da se upodobljava ? Nema li toliko pameti da rasudi da su ono rezjestestvene stvari bile i bo ija udesa, te su mogli ljudi etrdeset dana ne jedu i iviti? Mojsej na Gori sinajskoj budu i, a Ilija be e i po pustinji, bila je potreba da bog s njima udo u ini. A to se usu uje Spasitelja spominjati, to je tvoje krajnje bezumije. Mo e li ti po vodi kao po suvu hoditi, mrtve voskre avati i pro a Spasiteljeva udesa initi? to si ti? Balav e jedno. Pak ho e da bog s tobom udo ini. No jedna za stotinu: ili da jede kao i drugi ljudi, ili put za u i."Sre a moja to sam stra iv bio, a oti ao bih zaisto kudgod u planinu. Mnogo bih puta po ao tra iti kakvu razvalinu i pe teru; no kako bi k ve eru bilo, a ja ti be i navratnanos u manastir. Velike nedelje povede me moj iguman u Karlovce, i na Veliki etvrtak arhiepiskop Pavel Nenadovi rukopolo i me na dijakonstvo. U isti dan bilo je po obi aju "umovenije nog" i slu ili su s mitropolitom mno estvo arhimandrita i igumana. Po slu bi, pre nego sednu ru avati, ovi razgovor u ini mitropolit mojemu starcu: "Eto ti, o e igumne, ja ispunih tvoju volju: hirotonisah tvoga maloga Hopovca na dijakonstvo. No vi svi upamtite moju re : kako je njemu odve milo mnogo itanje, on zadugo u Hopovu mesta ne e zgrijati." Ja sam me u mno estvom u sali negde u bu?aku stajao i slu ao ovo govorenje. Nisam se mogao na uditi to je ovim ljudima: i mitropolit iste pameti moga starca! Bog mi s njima! Kako bi mene itanje iz Hopova oteralo? Gdi u ja toliko knjiga na i kao u Hopovu? Taj dan po ru ku vratismo se u manastir. Ja mlad akon i malen kalu er, milo mi je bilo slu iti s redom i bez rede. Svud se bilo oglasilo da sam svetac; po seli po elo se razgla avati da i udesa inim. Bolesnici, koji bi u manastir dolazili, mene bi iskali da im molitve itam. Ne znam iz kojeg uzroka, koliko sam se inio svetac, ni ta manje za mladu eljad molio sam se vrlo usrdno, a za stare bake nije mi i la molitva od srca. Mnogi bi svedo ili da su ih moje molitve iscelile. Ja sm nisam znao ta u od svega toga misliti; da je nekima posle moje molitve lak e i da svi ne umiru, to mora ne to biti! to mi je sad najsme nije: moj dobri i nezlobivi iguman po eo se bio uveravati da ja imam neki dar udotvorenija za moju toplu i usrdnu veru. I zaisto, ako bi za verom stajalo, mene u to doba niko iv nije mogao nadverovati, jer sam ja sve to god ka u prolozi, itija i ota nici slepo, bez nikakva dvojeumija i razmi ljenija, verovao. Meni bi se u to vreme smrtni greh vidio svrh esa libo najmanje i rasu davati, i nekamoli sumnjati. Bio sam kao najprostiji i najrevniviji Tur in, koji sve to god pi u i ka u dervi i veruje; i da mu ko rekne da to nije mogu e, bi ga namah han?arem prob.

itaju i ta su neki radili koji su se Hrista radi budale inili (neka svak ovo dobro zabele i: Hrista radi budala), dolazio bih u isku enije: a kako bi bilo kad bih se i ja budalom u inio, pa da ljudi ne znadu da sam ja svetac, nego da misle da sam urodiv? Turci su u ovom punktu odve ortodoksi, jer oni svakoga ko je li en uma za sveca po itiju; no da su hristjani kad mogli u ovo prela tenije pasti, imaju i i ruku premudru i zdravu evangelsku nauku, tome se nije mogu e dovoljno nau iti. No po svoj prilici prevarili su se neki, naopako razumevaju i apostola Pavla re i: "Mi urodi Hrista radi." A ko je gdi itao da je blago ini i svetonaravni apostol nag po sokaku tr ao, kako su oni inili koji su apostolske re i nakrivo i ludo tolkovali? No ta ne ini glupo i nerasudno sujeverije! Ja sam sve to onda verovao, i ko bi se najmanje to protivre i usudio, bio bi pred mojim o ima eretikos i hulitelj. Ovaku prostranu i iroku veru imaju i, nisam li ja mogao po svakoj pravici udotvorenija dar iziskavati? Ljubezni itatelju, ti mi se smeje , i pravo ima : i ja se sam sebi smejem; niti je pravo samo drugima smejati se; dobro je i sebi katkad. Mi se smejemo onima koji su negda magarcu na kom je Hristos jahao praznik praznovali; a sami se sebi ne smijemo verige praznuju i. No ovo je prirodno nerasu deniju; svak se tu oj sujeverici posmejava, a svoju po ituje i za svetu dr i. A ako emo po du i pravo suditi, kad ne pristoji Hristovo magare praznovati, mnogo manje apostola Petra verige. Ljubezni srpski narode, nemoj ti mene za zlo primiti to ja neka na a zloupotrebljenija obli avam; vreme je ve , za ivoga boga, vreme da po nemo slobodnije i razumnije misliti! Dokle emo tu e pogre ke osu davati, a na e sakrivati i opravdavati? Niko se ne e va vjek' vjeka ispraviti i pobolj ati druge ukoravaju i. Razuman i pravdoljubiv lovek od sebe najpre po inje: sebe ispituje i smatra, sebe sudi i osu uje; niti sebi pra ta ako u em krivo ima. Ako li me ko iz svoje proste revnosti osudi i pohuli, vreme e pokazati da nije pravo imao. Ni ta mi na svetu nije milije ni ljubeznije od mojega roda; no koliko ga vi e ljubim, toliko sam mu vi e du an pravdu i istinu predstavljati i govoriti. Rad sam srcem i du om, posle boga koji me je sozdao, mojemu milomu narodu ugoditi, oba e ne la u i i istinu svetlu kao sunce pod noge bacaju i, pritvorno i licemerno za atar pi u i. A znam da moj po teni i slavni srpski rod to od mene ne e ni iskati. O ovoj materiji zasad dovoljno; pri drugoj prilici vi e e se o tom besediti. Moj prostosrde ni iguman s kim bi god o meni govorio, zaklinjao bi se da sam svetac, no pridodavo bi k tomu: "Bojim se, ne e ta svetinja zadugo durati". Tako je i bilo. I sva bi mi bratija to isto proricala: da se zaludu mu im, da se jo t niko nije u Hopovu blizu Iriga posvetio, da ne u ni ja. Neki bi mi se rugao, neki smijao kao detetu, a neki bi me alio, kazuju i mi da je i sm u mladosti tako prela ten i obezumljen bio kao ja, no druge godine druga pamet u glavi. Ispo etka sam mislio da oni sve to iz zavisti

rade: ne budu i sveti, ne bi radi ni da se ko drugi posveti; no malo pomalo rez dugo vreme lepo ti me u ini e, te izgubih volju k svetinji enju. Da nisam stra iv bio, te da sam kud u planinu oti ao, ko zna ta bi bilo; ali sm u planinu za glavu; a drugi se niko ne na e da sa mnom po e, i tako ti ostadoh lepo do danas. A neka mi ko ne zameri to u pravicu re i: i moja su mi itija na neki na in dosta kriva; jer bih nahodio mnoge koji su dobro jeli i pili i gospodski iveli, pak su me u svete metnuti; a mnogi ivili su kako su god hoteli, pak u samu starost pokajali se, i ni ta manje nisu stra nji ostali. Ovo je sve inilo da sam se volnovao kad na jednu kad na drugu stranu. Pri svem tom, itanje knjiga od dan do dan sve mi je to milije bivalo. itija sva ne samo sam o itao nekoliko krat, nego i svako sam nakratko ispisivao; i na ovi na in znao sam ih sva kao naizust; posle toga: "Obed duhovni", "Ve eru duhovnu", "Besede Zlatoustove", "Margarit", "Kamen veri", "Svetoga Jefrema" i druge razli ne knjige crkovne, sve sam ja to s velikim vnimanijem i userdijem pro itao, i to bi mi se najugodnije vidilo, ispisivao bih. Ova sva itanja tu su mi polzu prinela da sam na stari slavenski jezik privikao; a s druge strane bila su mi tetna kao svima onima koji najmanjega razumjenija logike ne imaju i, kako bi kadri bili rasu davati ono to itaju, napune glavu svakojakih ponjatija, mnjenija i protivre ija, pak hode puni vetra, ine i im se bogzna ta znadu. A ne umeju i suditi i rasu davati svrh onog ta znadu, ni ta ne znadu; ili bi mnogo pametniji bili da ne znadu ni ono to znadu, jer bi barem pri op tem elove eskom umu i razumu ostali, pak bi bili kao ostali ljudi. Moj je mozak bio pun smu tenija vavilonskoga, no onda ja nisam se mogao sam sebe na uditi kako je mogu e da toliko stvari znam, pak bih se sve molio da me bog sa uva u smireniju da ne padnem u visokoumije i gordost; a ta moja ista molitva proishodila je iz trule, smrdljive i potajne ponirljive svetinjske gordosti. I zaisto, nejma ti lukavije ni visokoumnije gordosti od svetinjske, ni opa nije krivoglavice i ludosti od kojekakvog itanja bez rasu denija. Imao sam u ljubovi nekog mladog jeromonaha Vasilija Ose anina, jer je i on vesma ljubio itanje. Ovi me sovetuje da itam Baronija, kojega itaju i usladim se u istorije. Moj iguman sam nije nimalo priviknut bio k itanju, ali je vesma milovao slu ati od mene da mu kazujem ta sam itao, a svrh svega povolji su mu bile istorije. Zato, gde bi god mogao na i gra danske rosijske istori eske knjige, uzimao bi ih meni na pro itanije. Na ovi na in po ne se vozbu avati u meni elja i drugoja ijih knjiga osim crkovnih. Moj starac, vide i me sasvim predata itanju, neprestano bi mi poftoravao da u kud u svet po i za naukom, i pridodavao bi da kad bi imao dovoljno tro ka, bi me poslao u Kijevope ersku Lavru da se u im. Pritom i vi epomenuti Vasilije, kad bi se god sa mnom razgovarao, pohvaljivao bi mi nauku i alio bi to ne zna latinski jezik, kojega je po eo bio malo u iti i znao je nekoliko dijaloga iliti razgovora, pak bi ih sve preda mnom govorio i tolma io bi mi ih. Ba kao da su se dogovorili bili da me podstrekavaju nova nekakva elanija u meni podi u i. Padne ti istom moja gordost, aki bih i ja ne to znao. Latinski jezik, to je jezik; a ja, bedni durak, ni re i ne znam!

"Kvis, kvid, kvomido, ubi, ubivis, ubikunkve", to je zve alo u mojim u ima sla e nego sirinsko pjenije; a ni ta od svega toga ne znati! Bolje bi bilo da se nisam na svet ni rodio. Izgube ti moja itija, lavsaik i ota nik sve po tenje. Od toga asa zbogom, Hopovo i sva tvoja krasota; gdi u enija nejma ni latinskoga jezika, tu nejma ni ivota. Namah bih kud u svet tumario da mi nije bilo ao ostaviti mojega dobroga i blagonaravnoga starca, koga sam s pravom sinovskom ljuboviju ljubio i po itovao. Po nem za injavati i sa injavati moje plane. Gdi bi se mogao jedan dijakon u iti razvje u Kijevu ili Moskvi? U ovo vreme neprestano bi se kod nas govorilo o slavnoj Velikoga Petra k eri, imperatrici Jelisaveti. Ja, neprestano u umu i u srcu imaju i Kijev, Moskvu i Rosiju, vladjeteljnicu tih strana neprestano uju i da se pominje, i obraz njejzin na mnogo mesta izobra en vide i, naturalno morao sam kadgod o tom i sanjati. Vidim jednom na san rosijsku cesaricu na prestolu, svu kao u sunce obu enu, koja mi da iz svoje ruke jednu knjigu otvorenu s razni jezici, govore i mi: "U i se"! Probudiv i se od sna, tolkovao sam moj san po mojem elaniju. U to isto vreme mitropolit, za ne to srdit na mojega starca, smetne ga s igumenstva i zapovedi mu da po e na neko vreme u i atovac, niti mu se dozvoli da mene s sobom povede. On, polaze i u re eno mesto, dade mi petnaest dukata; malo je vi e imao za svoju osobitu k svom manastiru vernost. Pri na em rastanku, ovi mi razgovor u ini: "Moj sinko, ini mi se da se ne emo vi e u ivotu viditi; ja znam da e ti kud libo za naukom po i. ao mi je to ti vi e ne mogu dati: ive i u jednom manastiru imu u, nisam elio da mojih osobitih novaca imam. A sad alim to nisam kolikotoliko za tedio te bi te sad bolje mogao opraviti; no s ovo malo mo e do Kijeva do i; a onde, ako bude trudoljubiv i u nauci podvi an, nebesni promisal ne e te ostaviti bez hleba. Pustinje, pe tere i svetinji enje izvadi iz glave; tome se danas razumni ljudi rugaju. U dana nji dan, ko se god za sveca izdaje, ili je kakva la a ili fantazira. U enje eli i tra i, koliko vi e mo e ; nema goreg ivota od besposli na i unljiva. Koliko sam te ja poznati mogao, ako se ti u eniju ne preda , ti e aliti to si se pokalu erio; ti nisi ni za kakav drugi posao nego za knjige. "Koliko sam ja prost i neu en, meni je milije viditi u enog mladoga Raji a nego etiri vseljenska patrijarha koji bi bili bez nauke kao ja. Vidio si ga kako je mlad i bez brade, ali kad stane besediti, mi svi s velikim bradama gledamo ga kao da smo iz divijeg vilajeta do li. Ja ti za mene ka em, stidim se i sramim moje sede na obrazu brade: na sav ivot prolazi u staranju i u govorenju za kazane rakijske, za kace, burad i obru e; na a je sve nauka u tome da poznamo koliko je kom viju i ljivovici godina. Idi za naukom; s njom e svud prestati i tvoje ivljenje po teno zaslu iti. Moj sinko, pro la su ona glupa i slepa vremena kad se je me u nami govorilo: "Bolje je est vranaca u karuca nego est kola u glavi". Sad se je vreme preokrenulo: u en ovek

ako e pe ice i i, svaki ga po tuje; a neu ena vide i gdi se vozi na vranci, "Vranci vranca vuku" govore, i pravo imadu. "Ti vidi kako me ljubi gospodin baron Marko Peja evi . Otkako smo se god poznali, ljubimo se kako da smo ro ena bra a; na e se naravi tako sla u da se nikad jedan drugom omraziti ne mo emo. On mi neprestano fali nauku i ka e da u sada nje vreme principski sinovi, ako nisu u eni, malo po tenja imadu. On ima obi aj re i da bogat ovek bez nauke (valja ovde razumeti takoga bogaca koji s bogodanim svojim bogatstvom nikakva dobra op testvu i rodu svojemu ne ini, dar bo iji zakopan i sakriven dr e i) podoban je volu s pozla eni rogovi. Kazuje mi da cesarski i kraljevski sinovi i k eri svu svoju mladost u e i se provode i sav ivot u itanju knjiga. Ja samo ujem imena nauke i filosofije, niti znam crne li su ili bele; ali toliko pameti i rasu denija dao mi je bog da mogu rasuditi da te stvari moraju biti vrlo potrebne, polezne, velike i slavne, kad cari i kraljevi bez njih ne mogu biti. "Neki dan si mi kazivao ta si itao u onoj rosijskoj istoriji, koliko se je Petar Veliki starao za uvesti u carstvo svoje svakojake nauke, i rez to veliko je i besmertno ime pa e sviju zemljedr aca, koji su pre njega na svetu bili, zadobio; slavu naroda svoga do samih zvezda uzvisio i svojim blagopolu nim i visokomogu im naslednikom, koji budi po njegovim bogoupravljajemim stopam hoditi, put k besmjertiju pokazao i otvorio. Svemogu i, preblagi vi nji tvor e, smiluj se na stvorenija tvoja, i take premudre i elovekoljubne cesare i cesarice proizvodi e e na svet, koji e svu Evropu, Serbiju, Bosnu i Hercegovinu, na ih starih milo ote estvo, Bolgariju, Greciju i ostale bo ijem raju podobne zemlje od tiranstva, gluposti i varvarstva izbaviti i osloboditi. Nek mumla ko je li en razuma na mudrost i nauku kao sovuljaga na sunce, govore i da one izmi ljaju nova mudrovanija; ne slu aj ti zato nikoga. to pametni ljudi fale, s tolikom eljom i trudom i tu i svrh svega na svetu ljube i po ituju, ono mora dobro biti. A ko vi e na nauku? Oni koji nahode sve svoje blagopolu ije u anku i bokalu. "Veruj mi, moj sinko, kad god ujem mladoga Raji a da besedi, uzdi em za mojom mlado u, i da imam kakvu vlast, sve bih ove na e manastire u kole i u u ili ta preobratio. Zato poslu aj ti moj poslednji sovjet: izvadi iz glave to tvoje svetinji enje; ja ti zadajem moju srpsku veru da iz toga ne e ni ta biti; tra i nauku i gladuju i i edne i i nagotuju i. Ja ti vi e elim da u jednom malom seocu bude male dece u itelj, nego u Hopovu iguman ili Arhimandrit. I ako me poslu a , kako znam da e , blagoslivlja e me kad u grobu budem." Ovo je poslednji razgovor mojega milostivoga oca i blagodjetelja. On nije nimalo nauke imao, no ni ta manje bio je jestestvenim zdravim razumom i rasu denijem odaren. Rodom je bio iz Serbije, iz beligradskoga predela; vsegda veseo, istosrde an, po ten i koliko se vi e mo e, blagih i neporo nih narava ovek; i zato u celoj

Slavoniji, Sremu i Ba koj malim i velikim, gospodarem i gospo am ljubezan i blagoprijatan. Bio bi na kratko vreme, jedan minut ili dva, ljutit i naprasan (strast prirodna istosrde nih i bez svake pretvornosti ljudi); blizu tri godine, koliko sam pri njemu bio, samo bi se tada na me razljutio kad bi me vidio da bez svake nevolje gladujem. Na tri meseca po na em rastanku prestavi se u i atovcu, gdi sam mu bio na pogrebeniju, i oplakao sam ga kako god majku moju. Blagodarim preblagu nebesnu promisal to me je spodobila ovo blagopolu no ivota mojega vreme do ekati da poka em ve nu moju blagodarnost pameti njegovoj. Ime i vospominanije njegovo bi e mi dok sam god iv drago i ljubezno; nazivao se je Teodor Milutinovi . ZAKLJU ENIJE PRVE ASTI Pre nego do em k ftorom periodu mojih priklju enija, sirje kako sam iz Hopova izi ao i kud sam pro ao, za pristojno i potrebno nahodim prilo iti ovde jedan razgovor kojega sam svrh do sad izdate materije s jednim u enim prijateljem imao, kojemu, kako bih to slo io i na isto prepisao, pre nego bih tampatoru predao, soop tavao sam, njegov sovjet i tu i i svrh sva esa zajedno s njim rasu davaju i i besede i. Njega u predstaviti ovde pod imenom Zilotija, i opisa u to sam s njim besedio, koje e slu iti za izjasnjenije predizdate materije. Ja: "Molim te, ljubezni, ka i mi istosrde no to misli o ovom to si dosad itao. Mogu li se nadati da e na kakovu polzu biti?" Zilotij: "Da ti pi e za jedan narod koji svaku stvar meri, sudi i rasu dava sljeduju i pravilamo zdravoga razuma, ja ne bih imao ni ta protiv tvojega pisanija re i, budu i da sam i sam toga mnjenija da samo oni narodi mogu se nadati da edu blagopolu niji postati koji prosve tavaju i se naukom od dan do dan ispravljaju se i na bolje preduspevaju, raspoznavaju i i pretpo itavaju i poleznije od nepoleznijega i bolje od gorega. Tebi je dobro poznato priklju enije koje se je pre nekoliko godina jednom carigradskom patrijarhu slu ilo, koji je hoteo post Petrov i ro destva Hristova od sedam dana u initi, kako su i iz po etka bili, kako se je narod protiv njega uzbuntovao i mal' ga nije ubio. "Zato, dru e moj, gledaj ta radi . Ti hote i da u omrazu metne zloupotrebljenija i kojekakve sujeverice, bojim se da samoga sebe u omrazu ne metne . A navlastito, ako te gdi kalu eri u'vate, te ko tvojim le ma! Nemoj re i da ti nisam kazao. Ali ni ta; s prebijeni le i dobiti est da se srpski Sokrat nazove , opet mnogo vi e dobija ." Ja: "Idi ti zbogom! Ime je Sokratovo krasno i slavno: ali se le a po ulici ne nahode. Ne bi li se to kako moglo i s manjim tro kom u initi?"

Zilotij: "S kakvim manjim? Patrijarh ni Episkop nisi, da te s prestola smetnu, kao su carigradskoga smetnuli; sve tenstvo da ti uzmu i tako ka es da u tvom ote estvu ne primaju te za popa, jerbo si se u Crnoj Gori zapopio. ta e ti drugo uzeti van da te raskalu ere?" Ja: "A oni nek raskalu ere, pak e viditi! Bez ale, ljubezni Zilotije (vidi li kakvo sam ti lepo ime dao: Zilotij, to jest: revnitelj), u ini se kao da si pravi revnitelj, i govori to god mo es sebi voobraziti da se pravi no mo e protiv dosad mnom napisatih stvari re i." Zilotij: "Kao kakav revnitelj ho es da ti govorim? Ti zna da na i pravi revnitelji ho e i iziskuju da narod vavek kao pod ularom ostaje, da slepo sljeduje i veruje sve to mu se ka e. I to im se najmanje protiv starim obi ajem vidi, proklinju i, uj, "Eto kurjaka!" vi u." Ja: "Ne u, brate, da si takov revnitelj; ne u da si kao oni koji huje s anatemama na sve one to u sredu i u petak zejtin i ribu jedu. Budi mi razuman, uveren, prosve ten i pravdoljubiv revnitelj, koji niti novine tra i za lehkoumije niti se starina dr i za sujevjerije. Ja ne pohvaljujem one koji, neizvjestijem i nepostojanstvom uma vodimi, kao leptiri i bez svakog uzroka sjemo i tamo lete; niti pak one koji za nerasu denije u vsekone nom ne uvstvovaniju kao za plot privezani ostaju. Samo one pohvale dostojne nahodim koji poznaju i cenu bogodane svobode uma samo na dobro je upotrebljavaju; kako u dobru postojani, tako i u onom to poznadu za bolje i poleznije, razumom i slovesnostiju upravljajemi, k izmenjeniju, koje njihovo ispravljenije, pobolj enije i blagopolu ije uzrokovati mo e, gotovi su." Zilotij: "Ka i mi koje je namjerenije tvojega pisanja, po kom se nadati mo e da edu tvoji jedinoplemenici mo i poznati da ti bez svakog pristrastija i interesa postupa . Zna da sve za tim stoji. Kad bratija na a poznadu jedanput istotu na ega namjerenija i na u vjernu k njima ljubov, dobrovoljno na a predstaljenija i sovjete primaju; i, to je vi e, ako u emu kao ljudi i pogre imo, rado nam pra taju. Poznat ti je stih Navmahija: Nije takog porodila mati, vjerne naravi ko ne e poznati. A to sam povi e rekao da valja da se boji tvojih Srbalja, ja sam iz ale to rekao, jer, kako ka e da namerava odavde po i u Pariz i London, mu no e te kad tvoje ote estvo viditi. Kakvo je tvoje ljubopitstvo, znam da ako dobru priliku nameri , po i e i u Ameriku." Ja: "Ima pravo, Zilotije; ne u da svet rekne da sam se zaludu pokalu erio. A to pita za moje namjerenije, mogao si ga iz predislovija poznati; no kad ti se tako ljubi,

uj opet nakratko. Ova su dva moja na alna namjerenija: prvo, dajem priklad u enim naroda mojega da na na em prostom dijalektu pi u i na tampu izdaju; drugo, da moji jedinoplemeni usude se svrh svake stvari slobodno misliti, i sve to uju da sude i rasu davaju. Ti zna dobro, ljubezni moj, da svi narodi koji samo pri starim mnjenijam i obiknovenijam ostaju, moraju, kako god ostali azijati eski i afrikanski narodi, u ve noj o ajanoj tami i nerazumiju le ati. Ne misle i, ne rasu davaju i i ne ine i nikakova upotrebljenija bogodanoga razuma i slovesnosti, niti primaju i nikakav priklad od drugih u enih i prosve tenih naroda, ostaju za vavek u vsekone nom i pla a dostojnom beslovesiju. "O, koliko smo du ni mi blagodariti nebesnom promislu to se nahodimo me u u eni i prosve teni narodi, a najpa e pod upravljenijem pravednej ega, premudroga i bogoprosve tenoga vladjetelja koji ni im ne di e razvje ljuboviju i ote eskoju milostiju k podanim svojim; ni ta ne eli niti i te razvje op te blagopolu ije naroda svoga. Pod seniju krila njegovih cveta u enije, pravda i op ta ljubov triumfira i pobedniju pjesan poje; razum, slovesnost i mudrost carstvuju. Niko se sad ne boji da e mu ko u zakon dirati. Nikom u ili ta i akademije nisu zatvorene. Zraci prosve tenija uma i razuma na sve na e narode izobilno i bogato izlijavaju se. Za to dakle da ne poznamo nebesnu milost i toliko blagodjejanije? Za to da ne po nemo razumno i svobodno kao slovesni ljudi misliti? Za to da ne drznemo i da se ne usudimo poleznije nepoleznijemu pretpo itavati? Dokle e srodni na i u staroj prostoti le ati i iz svoje prostote i nerazumija takovim ure denijam na alnih svojih, koja na samu njihovu veliku polzu bivaju, protivstajati i vozmustavati se? Za to, kako se to po ne protiv starih plesnivih i zardatih obi aja initi, namah da vi u: "Propadosmo! Propade pravoslavije!" i da di u ruke na arhijereje svoje Srblji, kojima je bog dao zdrav um i po teno srce! "Ta ivim te bogom zaklinjem, budi revnitelj, no slovesni i razumni revnitelj, i ka i mi: ho e li pravoslavije propasti ako narod ne bude verovati da ima vampira, da ima ve tica, da ima vra arica i po vozduhu mitarstva? Ho e li pravoslavije propasti ako se mrtvi ne budu oko crkve, no izvan gradova, varosi i sela zakopavati? Ho e li pravoslavije posrnuti ako narod ne bude drugih praznika kromje nedelja, Hristovih i Bogorodi inih praznovati i u lenosti i neradeniju celu tre u ast iodine za toliko mno estvo svetkovina gubiti? Lenost i neradnja nije li smrtni greh, tetan i poguban telu i du i? Za to da ne poznadu da u svetkovanju tolikih svetaca nijedna dlaka pravoslavija ne stoji? Za to da im se ne ka e da su ove stvari izmi ljenje na est i sedam stotina godina posle spasitelja Hrista i apostola? "Ka i, brate, po du i i po sovjesti tvojej, ho e li to najmanje vreda blago estiju i pravoslaviju biti ako kalu era nestane, koji nisu ni im razvje crnim haljinama, ne enidbom i imenom kalu eri? Ne bi li mnogo poleznije i bolje bilo i za pravoslavije i za narod da se svi manastiri u kole i u u ili ta preobrate, i s njihovi dohotki da se

vospitavaju i u e sirota narodnja deca koja nameravaju da s vremenom sve tenici i u etelji narodnji budu? Neka do e najve i revnitelj, i neka ga ne stoji vika s njegovim anatemama, nego ako je hristijanin, nek mi ka e: nauka apostola Pavla nije li pravoslavna nauka, da Episkop, kako god prezviter i dijakon, ne samo mo e no da mora biti jedne ene mu ? "Podobajet, podobajet, (veli sosud izbrani), Episkopu biti jedinija eni mu u." Koja je nauka pravoslavnija i blago estivija od jevangelija Spasiteljeva, koja obli ava i ukorava licemerne i druge molitve i postove? Vi e, vi e blagi i jedini zakonodavac istinago pravoslavija i blago estija: za to ljudi radi elove eskih predanija prenebregavaju i ostavljaju zapovedi bo ije. Pravda i istina mo e li pravoslaviju biti protivna? "Vreme je ve da narod pozna da su crkovni oci ljudi bili i da su u mnogima stvarma pogre ili. I nije se uditi; ljudi nikad do veka, ako e i sveti biti, ne mogu biti bezgre ni. To je sve zaludu; sam je jedini bog sover en i bez greha. Za kolike itamo da su sveti bili i udesa inili, pak su posle svega toga u smrtne grehe pali. Nije li poznato da su celi sabori otaca prokletstvu i anatemi predali one koji e verovati da se nahode antipodi? A sad ima ve blizu tri stotine godina da je sav svet iskustvom poznao da oni oci ni ta nisu znali u tome i da su vrlo nerazumno inili proklinju i druge koji su razumnije od njih mislili. I po pravoj pravici, ko drugoga nepravedno proklinje, njegova kletva mora na njega pasti. No bog e milostiv biti i svetim ocem kao i drugim ljudma, jer su i oni ljudi bili, zato nisu mogli bezgre ni biti. I to e vi e; u ove pogre ke pokliznili su Vasilije Veliki, Joan Zlatousti i Avgustin. Ja ovde ne mislim s oci proces terati, no toliko rodu mojemu istinu ka em da znadu, i da se ne pla e kao deca u pomr ini, da, ako kad na alnici i poglavari budu hoteli na polzu op testva to protiv starih obi aja ustanoviti, neka misle kao razumni i slovesni ljudi, i neka se za svoju prostotu svojej polzi ne protive. "Za to smo drugo primili od boga razum i slovesnost razvje da se s njima slu imo, vsegda misle i i rasu davaju i? to ja mogu misliti od jednog oveka koji mi veli: tebi nije dopu teno ni misliti ni rasu davati, ili: ako se kad usudi to misliti, da ne drzne to drugoja ije pomisliti nego kako su oni i oni mislili? to li od drugoga, koji me drugoja ije sovjetuje, govore i: veruj evangeliju, koje govori: "Istini poklonici klanja e se ocu nebesnome duhom i istinoju," duhom, sirje : pame u, razumom i slovesnostiju, to jest zna e kome e se klanjati, kako i za to. Ne e se klanjati niti kao beslovesna ivotnaja, niti kao robovi, no duhom kao razumni, slovesni, svobodni i kao sinovi, duhom i istinoju, sirje tra i e i poznava e istinu; ne e se bojati ni stra iti istine. Bog je istina! "Zato, o slovesni love e, misli, sudi, rasu davaj i poznaj. Sav svet da ti re e da si slep, ti, imaju i o i i isto vide i, ne veruj svemu svetu. Sav svet da ti rekne da dva i dva ne ini etiri, nemoj mu verovati; to je protiv iskustva. Sav svet da ti re e da e bog u ve nu muku i u vra ije ruke predati one koji jedu u sredu i u petak ribu i meso,

nemoj mu verovati; to nije mogu e, to ni turski car ne bi u inio. To je bezumije i huljenije re i da pravedni bog mo e takovu u asnu i ne uvenu nepravdu u initi. Ali su sveti oci anatemi i ve noj muci predali one koji u poste ribu i meso jedu! U tom oci imadu vrlo krivo; niti oni imadu vlast proklinjati svet i ljude, niti e se njihova kletva ni dlake primiti, nerasudna i nepravedna budu i. U ona vremena, to je nekakva moda bila da narodi jedan drugog proklinju. Sad su ljudi mnogo pametniji; ne dadu se proklinjati; ne zato ako bi se bojali da ih se kletva ne primi, no primaju kletvu za psovku. A to nije dopu teno: druge koji togod drugoja ije od nas misle ukarati i psovati." Zilotij: "Dobro, dobro! Ali ti zna da tvoji Srblji, koji nisu nau eni slobodno misliti, kako te novine od tebe uju, re i e da si jeretik." Ja: "Nek reku to im drago. Ja se uzdam da e vreme pokazati da nisu pravo imali. A ne e svi re i, ne boj se; nahodi se u dana nji dan Srbalja koji mu eski misle, sude i rasu davaju. A vreme je ve da i prosti narod ne varamo. Poznaju i istu istinu i ne kazuju i ju, s kakvom sovestiju mislimo pred boga do i? Kako bi ko mogao po pravdi re i da sam jeretik, vide i jasno da ja ni ta drugo ne potvr davam razvje istu evangelsku i apostolsku nauku? Novine nikakve ne uvodim, nego i one koje su protiv svetoga evangelija uvedene odme em. "Nikoga ne proklinjite, no blagoslivljajte; radi elove eskih predanija ne ostavljajte zapovedi bo ije." Ovo je krotka i blaga Hrista spasitelja nauka; ovo ja mudrujem. Za to e dakle re i da sam jeretik? S moje strane evo ta u im ja re i: "Po teni rode srpski, mila bra o, nemojte me ukoravati ni osu davati. Rasudite da ovo to vam govorim, ne govorim ni za kakav moj interes; ne i tem od vas nikakva dostoinstva, ne i tem bogatstvo; elim i i tem va u polzu i ispravljenije. Pitajte, bra o, u ene i razumne ljude: koje su prave i istinite dobrodjetelji evangelske? Kaza e vam da su one koje se ra aju iz ljubovi k bogu i k bli njemu; pravedno, po teno i elovekoljubno srce i ivljenje; slovesna, razumna i svobodna ljubov ka istini. "Gospodu bogu tvojemu pokloni i sja i tomu jedinome poslu i i; vozljubi i bli njago tvojego jako sebe samago." Evo nauka ista i sveta, koja uzrokuje sve ve no i vremeno blagopolu ije elove eskoga roda. "Sad metni prama ovoj nauci onu drugu: onda da ne jede meso, nego samo sir i jaja; a onda ni ribu, a onda ni zejtin ni ajvar i pro aja. Ako li se usudi za initi so ivicu tvoju sa zejtinom, proklet i anatema! Bre, budi ti pametan! Za to proklet, kakva te je anatema na la? " to sam ti ja kriv? Tako su sveti oci ustanovili." Idi ti zbogom! To nije nimalo pametno. Da na i arhijereji to takovo danas ustanove, ka i po du i, bi li im ko rekao da su pametni? A to god danas ne mo e biti pravedno, pametno i razumno, to nije moglo ni pre nas, niti mo e posle nas biti."

Zilotij: "To bi potreba bila da arhijereji nastoje i narodu kazuju. A dok god oni mu e, mora stvar ostati kako je." Ja: "Ne stoji, brate, ni za arhijereji, veruj ti meni. Mi danas imademo arhijereja u enih i razumnih, svobodnih svake sujeverice i fanati estva. No da pravo re emo: neznanje i prostota naroda svemu je uzrok. A zna kakovo je ustremljenije naroda kad misli da revnuje za veru i zakon? Zato nejma ti nikakova drugoga sredstvija razvje: nauka i knjiga. U eni ljudi valja da na prostom jeziku pi u; i tako malo pomalo obiknu e se sav narod misliti i rasu davati svrh svake stvari. A drugo, svu onu decu koja misle da sve tenici budu na nauku, na nauku! I kako svi mirski sve tenici budu prosve teni, u malo vremena prosveti e se i narod; i onda mo i e arhijereji svoju du nost initi. Kazivao sam ti pre nekoliko dana to se je jednom na em Episkopu u Vr cu slu ilo pre tri ili etiri iodine; pak sad sudi, ko bi bio rad da ga pijani i razjareni ljudi upaju i gaze." Zilotij: "Pravo veli ! I kod nas u Greciji nahodi se pravdoljubivih Episkopa i sve tenika koji uzdi u i ale se na zloupotrebljenija koja bivaju; a najpa e zli i opaki obi aji da kalu eri nose po varo i, po selu, po ku a i po pazari pune sandu i e kostiju ru nih, no nih, le nih i svega tela, a najpa e mno estvo zuba. Bog ih vi nji znao iji li su, kakvi li su! Ka u da su toga i toga sveca kosti i zubi; prinu davaju ljude da ih celivaju i da milostinju na njih daju. Nije to sve. Nose i kojekakva par eta starih haljina, pa ka u: ili da su od Bogorodi ine haljine, ili od kog drugog sveca. Nose i par eta gvo a, uveravaju i da su od apostola Petra veriga ili od Hristovih eksera. Nose kojekakvo trnje, aki bi od Hristova venca bilo. to e vi e, nose grudve crne zemlje, izdaju i i zaklinju i se da su pome ane s krvlju toga i onoga mu enika. Judeji nam se smeju i rugaju i vele da smo gori od starih idolopoklonika, jer oni nisu se klanjali kostima, krpama, grudvama, gvo u i trnju. A Turci ne ostaju samo pri posmejavanju, no gade se, psuju, ru e, pljuju na kalu ere i njihove sandu i e. " to misli , kako je razumnim Grekom taj pokor i sramotu gledati, a najpa e arhijerejem? No ta e da ine? Uveo se i ukorenio taj stari obi aj; prosti narod ne e da ostane bez mo tiju i kostiju. Ko bi se usudio re i da sve te mo ti i kosti i zubove i par eta haljina i gvo a i grudve u zemlju valja zakopati? U zemlju! Namah bi se prosti narod zajedno s kalu eri, koji s tima stvarma trguju i novce kupe, na njega podigli, uzbunili i za jeretika bi ga oglasili. Ni ta drugo, dakle, razvje bog da se smiluje da se kad one zemlje osvobode i da se nauka uvede; i tako ta se kad sujeverije i zloupotrebljenija istrebe i iskorene." Ja: "Sve ja to znam, brate Zilotije, i sve to to ka e o ima mojima sam gledao na kalavritskom i tripoli kom pazaru u Moreji. Poznavao sam i jednog u itelja, imenem Partenija, u Tripolici, koji bi gorko alio protiv ovih bednih obi aja, protiv kojih i knjigu je jednu na prostom gre eskom jeziku izdao bio. No pogodi sta je bilo. Sve su

mu knjige sa egli, i za malim je ostalo da nisu i njega zajedno s knjigama spalili; i da su smeli od Turaka, zaisto bi ga sa egli iva, jer se je usudio bio protiv sabora, dugih postova i mrtvih kostiju pisati. No, blagodarenije budu blagomu nebesnomu promislu, u ovim prosve tenim zemljama ja se toga ne imam bojati. A najpa e, poznavaju i mu estveni harakter i po teno srce sviju slavenoserpskih naroda od Crne Gore do Banata, uzdam se da edu s ljuboviju primiti moja predstavljenija; pozna e moje istosrde no, bespristrasno i bratoljubno namjerenije. Pritom molim bogoljubive arhijereje i pro e sve tenike i dijakone mirske da po du i i po sovjesti svojej ka u narodu jesam li sljeduju i istoj evangelskoj nauci pisao. A svrh svega, bog preblagi i milostivi, koji je sam ve na pravda i istina, da se smiluje na sve nas, da nam otvori o i uma da poznamo ta je polezno i potrebno na emu blagopolu iju vremenomu i ve nomu."

KONEC PRVE ASTI

***

AST DRUGA

[1] PRE ESNJEJ I GOSPODINE! LJUBIMEJ I I DRA AJ I MOJ! Vi iziskujete od mene takovu ve t da ni ta na ovom svetu meni ne mo e biti ni radosnije ni dra e koliko to to Vi elite, ne samo Vami nego, kad bi mogu e bilo, svim zemnago na ega kruga sada njim i budu tim iteljem soop titi i pripodati. Ibo, zaktevaju i Vi od mene opisanije znamenitijih mojih priklju enija, rez to dajete mi povod da Vam opi em i izobrazim krasnej a moralna svojstva dobrodjeteljnih onih naroda koje sam poznao ljudi. A ta utje iteljnije i uvstviteljnim srcam mo e biti sla e i celomu elove eskomu rodu esnije i slavnije koliko poznati da sveta nebesna dobrodjetelj po svemu licu zemnomu u svim plemenam i jezikom ima svoje altare i svoje verne, u krasotu svoju zaljubljene poklonike i slu itelje? ta je sposobnije za vozbuditi u elove eskim srcam ljubov k blagim naravom, k dobroti i k elovekoljubiju, razvje djejstviteljno mo i njih uveriti da pravedni i dobri ljudi i ovde na zemlji blagopolu ni su i pri polasku s ovoga sveta spokojni, i da e rez svu

beskone nu ve nost astljivi biti i esto mnogi od njih, ako su i prostoga sostojanija i seljani, ve noj pameti i vospominaniju predaju se i slave. Iz ovoga dakle, ljubimi moj, mo ete lasno poznati s kolikom radostiju ja u va e zaktevanje udovoljstvovati, i namesto to bi Vi meni za to, kako Vi velite, obvezani bili, ja se Vami za takovo meni rado nalo enije obvezan i blagodaran priznajem i ispovedam. elja k u eniju bila je na alni uzrok da sam ja svu volju izgubio u onom sremskom raju, to jest u Fru koj gori, u Hopovu, du e prebivati. itaju i Zlatoustove besede na djejanija i na apostola Pavla poslanija, udna nekakova uvstvovanija vozbu davala su se i ra ala u mojem mladom srcu. "Zlatousti, mislio sam u sebi, da se nije u io, on, ako bi hiljadu godina djejanija i poslanija apostolska itao, on ovako prekrasno i slatko svreh njih ne bi umeo besediti. Koliko su drugi be isleni to isto itali i naizust znali, no o tom tako i toliko govoriti nisu znali ni mogli, razvje samo oni koji su se u Atini ili u Aleksandriji u ili. "Otada, ne samo na javi no i na snu ni ta mi ve nije bilo u umu i na srcu razvje velike biblioteke, akademije, kole, u itelji gdi razli ne nauke predaju i trudoljubivi, p elam podobni, med mudrosti sobiraju ti u enici. No svu ovu moju gore u elju moja srde na, prava sinovnja, k onoj istoj i dobronaravnoj mojega blagodjetelja Teodora Milutinovi a du i ljubov obuzdavala je na neki na in i udru avala. On bi mi esto, poznaju i moje userdije ka u eniju, uzdi u i govorio da ali to ja moju mladost tu vsuje tratim. A meni bi se grozilo i samoj misli k srcu mojemu vhod dopustiti: takova dobra i blaga loveka za ivota ostaviti i nikada ga k tomu ne viditi; a po njegovom predstavljeniju ve ni ta ti tu ne ostade to bi me zadr avalo i ustavljalo. U isto vremem slu i se da jedan manastirski ak, imenem Atanasije, nameri po i u svoj rod, u Horvatsku. No znaju i da njegov stric Dionisije, koji ga je tu doveo bio da ga pokalu eri, ne bi ga za glavu pustio, zato on naumi i bez "ostaj zbogom!" doma po i. I budu i da je sa mnom lepo ivio, ka e mi to je namislio. To ti ja jedva do ekam, otkrijem mu s podobnom poverenostiju moju elju da bih i sam rad kud dalje po i i u koje mu drago mesto gde se mladi ljudi u e do i, al' ne znaju i ni na koju stranu puta, zamolim ga da me povede s sobom do Horvatske, a odande, to bog da. "Za to ne bih", odgovori on, "u dru tvu se mnogo lep e putuje nego samim." Dam mu ne to novaca te ode u Irig i kupi mi dolamu plavetnu i ak ire i crvene hajdu ke opanke, pak sutradan rano, nimalo ne okleveju i, hajde s njim zajedno preko rakova ke planine. Spustimo se k Rakovicu, no stranputicom naokolo, jer sam ja tu poznat bio, pak ti sve izme Fru ke gore i Dunava put Zelengrada. Udarimo na Osek, pre emo u Slavoniju, i idu i k Pakracu, u jednom selu slu i nam se ne to em se nismo nadali.

ujemo u jednoj avliju pesne i razgovor mno estva ljudi. "Zna li to je?", re e mi Atanasije, "i tako sam edan; u imo u avliju za iskati vode i viditi ta se tu ini". Uljezemo; kad ali tu svadba i veselje. Na na e iskanje vode mati enihova re e nam: "Dragi putnici, ovde se danas ne pije voda nego vino; i ako ho ete, hodite unutra." Uljezemo. A kad svatovom ka emo da smo poizdaleka, "Hee, sri a," vikne kum, "kad na ovako veselje iz daleka gosti dolaze!" Re e nam sesti, jesti, piti i veseliti se. Zapitaju nas kako je u Sremu ito rodilo, kako vinogradi, i pro aja. I tako razgovaramo se lepo i ljudski, slu aju i muziku i gledaju i veselu mlade gdi igra. Kada eto ti odnekuda jedne velike a ine, koji ba sprama mene sedne; poposlu a nekoliko na razgovor, pak onda okrene re k meni govore i: "Po tvom izgovoru ini mi se da si ti izmatik." "Nisam ja izmatik, odgovorim mu ja slobodno, nego pravoslavni hristjanin" i bolje od njega, ako je rad znati. Po nemo namah po obi aju di put o na alstvu papinom i o stare instvu crkve gre eske i rimske. O ovom poslu ja sam ve itao bio nekoga Maksima Peloponisiotskoga knjigu na vla kom jeziku i znao sam je kao naizust, i mogao sam se o tom di putati da se zemlja poda mnom trese. ak se na e u velikom sijasetu sa mnom, pak po ne u svoje govorenje latinski me ati, od koga sam ja onda kao i pro i svetovi ist bio, i uza svaku re "probo majorem, nego minorem" vi e. Kum, stari svat i pro i sosjedatelji, svi rimske cerkve sinovi, ni ta manje mene po nu svi jedinoglasno pohvaljivati, govore i da to god ja besedim, to razumedu; a svome se aku za nu rugati, koji zove u pomo nekakve majore i minore, a tu re nije ni za majore ni za kapetane, nego za Hrista, za Petra, papu i patrijare. To onoga tako ogor i da po ne pretiti da e me initi poslati vezana u Po egu. Jedva to izrekne, kad ti svi sko e na njega, gore ene nego ljudi, za to su svi prestali bili od igre i muzike i slu ali na di put, nitko i ni ta nari u i ga. "Kad se ti bude enio, reku mu, na tvom veselju putnike i goste ve i, a ne u na oj ku i i o na em veselju!" I tako ti ga isteraju iz ku i i avlije, a meni reku da se ja nimalo ne bojim; i preduzmemo opet mirno i lepo razgovarati se kao i pre. Bilo je ve pred no i oni dobri ljudi ne puste nas taj dan od sebe. Tu dakle preno imo; i sutradan po aste nas i, kako da smo im srodni, ljube i se i grle i s nama ljubezno otpuste nas. Ovako smo lepo do ekivati bivali ne samo u vreme svadbe, niti na jednom mestu, no svuda prelaze i preko Slavonije i Horvatske. Svuda se oni dobri ljudi raduju viditi koga iz daleka da istim jezikom besedi. Ko god ima dovoljno hleba u domu, raduje se da mu ko na ru ak i ve eru do e. Stranoljubije njima je prirodno svojstvo i ni ta ih tako ne razdeljuje i ne o u dava koliko crkve gre eska i latinska; crkva, koja bi du na bila njih ve ma prisvojavati i u ljubovi i dobroti sojedinjavati! Ne bi li dakle bila krajnje polze ve t dobrim ljudma svrh ovoga otvoriti o i i kazati im da oni mogu biti i jedne i druge crkve i ni ta manje kumiti se, prijateljiti, po itavati i ljubiti! Iz Slavonije pre emo u Horvatsku, i nedaleko od Garevice do emo k domu i bratiji mojega druga, gde njega sve srodstvo njegovo, bra a, sestre i snaje tako veselo

do ekaju kao da je iz nekakova ropstva utekao. Ovo je ujesen bilo. U to vreme vo a e se Sedmoletna vojna me u domom austrijskim, Prusijom i Rosijom. Bra a Atanasijeva, uju i moje namjerenije da bih rad u Rusiju pre i nauke radi, dadu mi sovjet da s kojim regementkapelanom pre em u Germaniju, i budu i da se tu nahodi mno estvo u rosijskoj slu bi Serbalja oficira, lako e se koji mene primiti i otpraviti me kuda elim. Sade, za na i takova regementskapelana, sudi se za nu no u Zagrebu po i i tu ekati, za to tuda horvatske regemente prolaze. Udru e me oni ljubezni ljudi dvanaest dana, i nipo to ne dadu po i; jedva se rastanemo, kao da smo mislili do veka iviti skupa. Moj Atanasije po e da me otprati do Petrinje, i do e do Zagreba sa mnom, gdi u predgradiju pri jednom kupcu uzmeme jednu sobu na mesec. Ka e nam doma in uve e, kad uje moje namjerenije, da u gradu ima biskupa vla koga kalu erijum i da, ekaju i ja priliku za po i u armiju, mogao bih me utim onde po eti dija ki (ovako zovu latinski) u iti se. Ovo mi predlo enije milo bude, i po em sutradan s Atanasijem viditi kakav je to tu na ega Episkopa kolegium, za to nas zovu Vlahe. Do emo tu. Odvedu nas pred na alnika koji nas u tivo do eka i ka e meni, uju i da bi se ja rad u iti, da e on taj dan pisati za me Episkopu i da se uzda ishodatajstvovati mi da mogu pri njima imati kvartir i prepitanije. Poljubim mu ja ruku i zahvalim na takovom obe taniju. "No valja da zna , moj sinko, re e mi on, da, ako ho e , mo e ovde i nekoliko godina sve potrebno soder anije imati i u iti se, ali valja da bude unijat kako to smo i mi." "A zar ste vi unijati?" re em mu ja upla en. "Jesmo," odgovori, "i da to nismo, mi ne samo ne bi kolegium na ovde imali, no ne bi nam dali ni prebivati." "Kad je tako, re em mu ja, vi o meni ni ta ne pi ite Episkopu, jer ja unijat ne u biti da bih znao nikad ni ta ne nau iti." Vidi on da sam se ja prepao i tihim re e nam re ma: "Ta ne bojte se, ljudi, ne emo mi vas silom pounijatiti. Ostanite barem te ru ajte s nami, pak onda idite zbogom kud ho ete." Oprostimo se mi i iza emo iz njegove sobe. Re e on ne to latinski drugim decama, koja izi u za nama i ljubezno nas mole da ostanemo obedovati s njima. "Vreme je ru ku, vele nam, ne idite gladne od nas." Al' meni nije do ru ka, jer mi kolena poda mnom drk u. Ne pamtim kako smo se ispri ali; to znam da izi emo, pak be ' iz grada. I sad kad pomislim oni slu aj, u asavam se kakva je u asna ve t predrasu denije! Oni isti mladi i, moji vr njaci, koje sam malo pre s neiskazanom radostiju gledao, kolik' da su mi mila bra a i srodnici, kako ujem da su unijati, u ine mi se drugoja i i stra ni neprijatelji koji pogibel moju ele i i tu. Preblagi i ve ni bo e, kako i otkud to u ljudma biva da ista ljubov tvoja slatka i ve na, koja bi im morala slu iti za sojuz sve tenej ega srodstva, vernej ega dru tva i serde nej e preslatke ljubovi, ta ista ljubov tvoja, koju ljudi krivo razumevaju i i zloupotrebljavaju i, slu i im na razdeljenije i ljutu mrzost?

Izvinite, ljubimi moj, dolgotu pisma; no s onim, koga srce na e ljubi i du a na a po ituje, ni usmeni ni pismeni razgovor nikada nije duga ak; vsegda je kratak. U klovu, 1788.

[II] LJUBIMI MOJ! Verni moj drug Atanasije prebude sa mnom u Zagrebu est dana, i vide i me name tena pri dobrim ljudma, sedmi dan otpratim ga do preko Save, i tu se s mnogim suzama rastanemo. U domu kvartira mojega naho a e se jedan ak, brat doma gospo e, imenem Antun. Ovi pri jezuitam slu a e filosofiju i kad god ne bi imao svoga dela, vsegda bi zajedno bili. On mi pokloni svoju gramatiku ( itati sam mogao latinski) i zada mi prvu milu lekciju "haec musa". Gramatike se tu tampaju s izja njenijem dijalekta horvatskoga; to mi je pomagalo. No sudite kolika je radost moja bila kad na em u latinskom jeziku veliko podobije s vla kim, koji je meni iz detinjstva u Banatu kako i na serpski poznat bio! Tu mi se sva zima ne u ini du a nego jedan dan. Antun, koji me vesma ljublja e, predava e mi s velikom radostiju osam asti slova, dava e mi sverh njih okupacije i tolkova e mi neke istorijice. Prvi dan marta meseca do e u isti dom gdi sam ja, na kvartir jedan od na ih sve tenika iz Horvatske, i u razgovoru ka e mi da je do ao kupovati nu ne stvari za put u armiju, kud misli po Voskreseniju po i. A kad od mene uje ta ja tu ekam, vozraduje se vesma, i "bog nas je ovde sastavio" re e. ,Da sam se, ka e mi, starao gdi u aka na i koji dobro ume itati i pri cerkovnom pravilu i slu bi pomagati." Ja mu se obe tam da u ga za godinu dana verno slu iti. A on meni da e mi dati pedeset forinti i, ako prilike ne na e bolje, o svom tro ku da e me otpraviti iz armije u Rusiju. "Ako si to ovde du an, a ne mo e isplatiti, do pet ili deset forinti, ja u ti dati, i za to e mi pomagati ovi veliki post u crkvi do Voskresenija, a potom po e e se vreme na e godine." Blagodarim mu i da imam im platiti ka em. Re e mi da ga po em u tom i tom domu u Petrinji ekati, i da e on tu prekosutra biti. Moj ljubezni Antun otprati me u sestre svoje kolesi do Turova Polja. Tu se zagrlimo i izljubimo, i on mi dade svoga poznanog oveka koji me dovede u Petrinju. Pri re enom sve teniku prebudem do Uskrsa. Ovi namerava e po prazniku po i i od Episkopa patentu na to uzeti; kad na svetli ftornik do e nam neveseo glas da je drugi sve tenik Episkopu Gre ljiki nekoliko dukata vi e dao, nego li je moj obe tao bio, i patentu ve uzeo. Ka u nam k tomu da oni sve tenik vodi za aka svoga sinovca. Taj isti dan prigodi mi se i drugi slu aj koji me zdravo upla i.

U cerkvi smo na liturgiji, kad eto ti uleze mlad momak. Podi u me mravi; mislim u sebi: ko bi drugi ba onde na obrazu imao Gavre iz Vukovara, vladike Partenija aka, veliki mlade ? Rad bih ili da je ko drugi, pak na ast mu mlade ; ili, ako je on, da me kako ne pozna. Kako se slu ba svr i, a on ti uprav k meni, koji mu se kao stidljiva nevesta i neve t na injah. Zovne me napolje da me ne to pita. Odemo nasamo pod jedan hrast. "Zalud se ti poklapa , re e mi, ja tebe poznajem kako god i ti mene; al' se ti nimalo mene ne boj; zar si ti zaboravio da smo se mi svagda dobro pazili? Dobro si u inio to si od kalu era utekao; ba kao da si mene pitao! Ti zna da ko ne bi rad sva ati se dok je god iv, onde mu nije mesto. Nego ka i mi kud sad misli ?" Javim mu ja u kakvoj sam nade di bio i koja je ve sasvim i eznula. "Hajde sa mnom, re e mi, u Be . Ja tamo idem gdi slu bu iskati, jer bih rad nemecki dobro nau iti." "Kad sam po ao, moram kudgod i i; hajde kud ti drago!" otve tam ja. Veli mi da je uo da e Danil, pla ki Episkop, po i u Be ; da je on njemu dobro poznat i da bi s njim do Be a mogli do i; te ti mi sutradan put Pla koga. Kad tu do emo, na emo Episkopa koji nas primi ljubezno i prinudi ostati pri njemu dva-tri dni. Ovaj bla eni bo iji lovek, kao da ga sami bog na to uputi da mi da sovjet koji e blagopolu ije celoga ivota mojega pri initi. Predstavi mi da je mu na stvar tako daleki preduzimati put bez dovoljno tro ka. "Za Gavrila je lak e. On nekoliko i neme ki zna, a slu bu o e; to lasno mo e na i gdi mu drago. A za tebe, veli mi, najbolje bi bilo da gdi kolu dr i ; za dve ili tri godine mo e ste i koju stotinu forinta, pak onda reci: idem u Rusiju." Ovi sovjet smili mi se sasvim. "Gdi bih na ao takovo mesto gdi bi potrebu od mene imao ko?" zapitam ga. "Nigde tako kao u Dalmaciji", odgovori mi; iz razli nih mesta onde nji sve tenici molili su me, i esto mi pi u, da im kog magistra po aljem. I ini mi se, prilo i, da e u manastiru Komogovini na i jednoga sve tenika otuda s kojim mo e tamo po i. I samo ime Dalmacija poljubi mi se, aki bi pre uvstvovao u srcu da u tu nekoliko veselih i spokojnih provesti godina. Do em s Gavrom do Komogovine, i tu se rastanemo. On ode put Be a, a ja, ne na av i tu vi e pomenutog sve tenika, poka u mi veliki drum preko Velebita, po em i sam pokraj Svetoga Mikule preko planine put Like i Krbave. Prole e, krasota vreme! Sve pevaju i da se gore i doline razle u! Jo t da nisam se gdigdi pastirski pasa pla io, inilo bi mi se kao da na Pigasu, Velerofontovu konju, ja em. Peti dan pre em Vu ijak planinu i si em u Krupu manastir, i tu se ustavim dan-dva, za otpo inuti i raspitati za kakovo mesto gdi magistra trebuju. Tu mi ka u za tolika mesta: da nas je desetoro bilo, svi bi mogli name teni biti. No iguman Teodosije, budu i osobiti prijatelj protopope Joana Novakovi a u Kninjskom polju i njegovoga kom ije popa Marka Bjedova s Pa ena, po lje me k njima. Ovi me dobri sve tenici jedva do ekaju, i pri cerkvi Svetoga Georgija ba pred gradom Kninjem u domu cerkovnom stanem u iti decu.

Gre eske cerkve narod u venecijanskoj Dalmaciji, ne imaju i Episkopa, oni od mirskih sve tenika koji su poznati za svoje esno vlada, za dobrodjetelj i za prirodni zdravi razum, tu su ne samo u svojim parohijam no i u celoj provinciji kako god patrijarsi i Episkog . Takovi su bili u vreme mojeg onde prebivanja: Joan Novakovi kninjpoljski, Avram Simi kosovski i Kri ka derni ki. Njima sover eno prili estvuje ono slovo apostola Pavla da ko god dobro upravlja domom i familijom svojom, taj e i s cerkoviju, to jest s cerkovnim op testvom blagorazumno upravljati. Bez nauke, jer je nisu imali gdi polu iti, ali (to to je va no i veliko u ivotu) ne samo bez nikakove zlobe no i sa svakim naravnim esnim svojstvom ukra eni. A ovo je prekrasna mudrost! Prirodni razum s istom ljuboviju k pravdi i k esnosti sojedinjen! Oni su mene nazivali svojim mladim u iteljem zato to sam je njihovu de icu obu avao itati, pisati, i nekima sam predavao i tolkovao katihisis kako sam mogao ; boljeg od mene tu nije bilo, zato sam ja morao najbolji biti. Ali sam ja, i ne misle i tada o tom, od njih istih, a navlastito od Novakovi a, s kojim sam u kom iluku ivio i sve prazni ne dne u njegovom dru tvu bio i provodio, najnu nije i najlep e u ivotu lekcije primao, to jest lekcije nepritvornosti, istoserde nosti, ljubeznosti i blagonaravija. Kakovo bla enstvo i raj na zemlji s onakovim svetim i dobrim ljudma iviti! Ono su pravi sveci, a niti znadu niti misle da su. to u jo te o njima re i, svakom e milo biti uti. Ovih sve tenika ne samo familije njihove no i parohijalni narod, svi su to trudoljubivi, dobri, pravdoljubivi i po teni ljudi. Pri opredeljenoj pla i to mi je svak za svoje dete na mesec davao, po njihovom ustanovljeniju i obi aju, kad bi ko doveo svoje dete, doneo bi mi dve meri ice i dve oke masla i jedan veliki sirac. No moj ljubezni protopop Novakovi , pop Marko Bjedov, Trifun Sinobad, Simo Stevanovi iz grada (kromje drugih mnogih koji bi me radosno do ekali) nikada ne bi mi dali na mojem kvartiru zalogaj hleba izesti. Ba kao da su me pod arendu uzeli bili, i kad bih kod jednoga ru ao, morao bih kod drugog ve erati, niti je meni nade da izbavljenija dozvoljena bila. Da sam se ja za njihovu decu trudio, ovo je meni ne to od prirode; kako za sebe to dobro rad sam nau iti, tako i to znam drugima predavati. Tri godine po pogodbi mojej provedem s onim bo ijim ljudma, tri mile godine koje vsegda s usla denijem srca spominjem i koje sam za osnovanije svemu sljeduju emu mojemu ivljenju polo io; za to sam u njima ne samo opitom poznao i nau io nego i u jestestvo sebi pretvorio kako ovek u niskom sostojaniju mo e s malim zadovoljan, dobar i blagopolu an biti. I kad sam god na nekoliko godina po tom premudroga Fenelona u njegovom "Telemahu" opisanije bla enoga seoskog ivota itao, vsegda mi je srce igralo od radosti, misle i: ovako su moj Novakovi , ovako Simi , ovako Kri ka ivili; i meni ovako daj, bo e, provesti ivot! Po prote eniju ove tri godine na e se u mojoj kesi oko sto venetskih cekina. ujem da u Atonskoj Gori na glasu Evgenije u itelj predaju na jelinskom jeziku nauke. "Ajde

tamo, pomislim, novci su ovo!" Po em morem u Boku od Kotora da tu na em korabalj za Greciju, no u tom se mestu razbolim od groznice. Nameri se na me neki iguman iz Svete Petke iz Maina. Ka e mi on da je bedna stvar za grozni ava moreplavanije, kako i jest; pozove me k sebi, i nalo i mi da za moje prepitanije, kad bi me groznica pu tala, etvoroj deci lekcije dajem. Episkopi ernogorski, stari Sava i Vasilije, imali su i u Mainam svoje domove, vinograde i masline i malo podalje na Stanjevi i svoj manastir i dvorove; i tako bi esto s njima bivali. Tresavica, kako mi uzja e za vrat, nipo to celu jesen i zimu ne e da me se pro e, no svaki tre i dan eto ti nje. O prazniku Voskresenija na Stanjevi i slu im kako dijakon s vladikom Vasilijem i s mnogim drugima liturgiju. Ne imaju i na taki slavni praznik nigde nikoga da zapopi, "ho e da te zapopim", re e mi, "barem da zna da si u ernoj Gori bio?" " to Vam drago", odgovorim ja, "meni je svejedno ta sad ta posle." Jedva to izre em, on u ini znak staromu arhidijakonu Stefanu, a ovi ti sa mnom: "Poveli!" Nemo moja vesma me raslabi i prinudi vozvratiti se u Dalmaciju. U asne se moj ljubimi Novakovi kad me vidi tako slaba i preobra ena; i imaju i u svojoj parohiji nekoga dobroga sve tenika Leontija iz Fru ke gore za magistra, sovjetuje mene da se namestim u lepom mestu pri zdravoj i celiteljnoj vodi u bli njemu selu Golubi u. Ovde se pogodim za dve godine u iti decu, i za mesec dana sover eno ozdravim. U tre em mesecu ftore godine, budu i ovo mesto blizu Bosne, oku e se neke ku e u Golubi u; onda ti kud koji mo e, be i, i ja pre em u Kosovo, gdi prebudem u domu popa Avrama Simi a jedan mesec. Ovi ima a e besede Zlatoustoga na djejanija apostolska; tu ih stanem opet s prilje anijem itati i neka mesta, koja bi mi najugodnija bila, prepisivati. Njegova najstarija k i Jelena zamoli me da joj to iz te knjige prosto srpski napi em. Tada ja sve ono to sam ve bio za se prepisao, prevedem na prosto, i za u initi da onoj prekrasnoj devici itanje toga bude prijatnije, raspolo im to na glave, po inju i svaku po azbuki. Ona je to tako rado itala i tome se toliko radovala, koliko da je svu mudrost Solomonovu u ona dva-tri tabaka imala. To su drugi s velikom molbom od nje prosili i prepisivali; i tako se raznese i rasplodi po svoj Dalmaciji pod imenom Dositeove bukvice. Ovo je prvi povod i uzrok da se u meni velika elja za ne i rodi da mi samo dotle bog daruje ivot dok to srpski na tampu izdam i prekrasnim k erma i sinovom roda mojega soop tim. Milostivi bog ispolnio je elanije moje s lihvoju, spodobiv i me za ovo pretprijatije ljubov i pohvalu i izbranej ih nacije na e, od kojih ste i Vi, dra aj i moj, zaslu iti. Oni ljudi tako su mi dobri i mili bili da od toliko godina i danas srce mi za njima tu i kao da sam se s njima ju e rastao. Ljubov k nauci morala je u meni sila biti kad me je od njih otrgnuti mogla. Bez sumnjenija, ovo slatko i blagorodno svojstvo, tako neotlo no i prirodno srcu i du i na ej, ljubov, mora za ne to ve no opredeljeno biti,

jer bi po ti zaludu bilo kad bi samo za tako skoro i ezajeme predmete bitije svoje polu ilo. Iz Kosova pre em u manastir Dragovi gdi sam dva cela meseca nekoga popa Lazu ekao da s njim u Primorije do em, za to, kako sam rekao, budu i u neki mesti ku ni mor, sam nisam smeo putovati; a ovi sve tenik dr ao je jednu parohiju dan hoda dugu, gdi ku a gdi dve, a gdi pet poizme ate me u rimske cerkve ljudma. On po e u veliki post svoje ljude ispovedati i pri estiti. Mlad sve tenik kao i ja, dakle zajedno ispovedamo. No one dobrote ljudi niti je gdi uti na svetu ni viditi! Do e sa strahom da se ispoveda, a nikakva zla u ivotu nije ni pomislio; ne ima ti ni ta kazati razvje da je kad u sredu i petak jeo (za hiljadu glava ne bi ko pogodio da mu se ne ka e) raka! Ni ta drugo. Ili pasulja sa zejtinom, za to u Primorju zejtina izobilije. Ako li je ko na zlu vremenu nesta ne jari e saterivaju i opsovao, taj ti je me u njima najve i gre nik. Me u ovakovi sveti gre nici provedem veliki post i praznujem Voskresenije. Po prazniku otprati me pop Lazo do grada Trogira, koji je tu blizu; odavde pre em u Split, i tu se ukrcam u jednu mesalonitsku tartanu za Korf. U klovu, 1788. 8.8. Ovo je esti mesec kako se eka ovde tipograf ik; po svoj prilici ne e odr ati re . Zato nameravam po i u Liflandiju gdi u se na dobram gospodina generala Zori a mesec dana baviti. Odatle ete od mene sleduju e primiti pismo.

[III] DRA AJ I GOSPODINE MOJ! U tartani, s kojom po em put Korfa, bilo je oko dvadeset korabljenika, svi Greci do jednoga, a ja gre eski nigde ni ta; rasudite kako mi je moralo biti. A kako svi saznadu da je njihova ne razumem jezika, svima do e ve a elja da sa mnom govore. Dobro za me to sam pri Kninju nekoliko talijanski nau io bio (ovo mi je lasno bilo za veliko podobije ovoga jezika s vla kim), te sam se mogao s kapetanom korablja i s nekima od korabljenikov razgovarati; a bez toga sm ne znam to bih inio. Slu ao bih s velikim vnimanijem ne bi li najmanje to razumeo. Nigde ni ta! Nikad doveka, pomislim u sebi, ne nau ih ja ovog jezika. to je sitno sitno preko svake mere i razloga. Prosiplju im se re i iz usta kako su te proso; niti se mogah dovoljno na uditi kako se oni mogu me u sobom razumevati. No to bog d, re em, ute avaju i sebe; dok ovo nov i a imam, gleda u ne bi li se to nau iti moglo, a kad njih nestane, ja u opet u Dalmaciju. Lepo vreme, vesma pospe an vetar; i tako tre i dan do emo u pristani te grada Korfa. Platim kapetanu za prevoz, a on zovne oveka s barkom, kojemu namesto dve gazete

to bi me na breg izneo, dam mu dvadeset s ugovorom da se postara na i mi kvartir gdi se talijanski govori. Ovaj uzme novce, izveze me na breg, ubaci za mnom moju torbu, pak otide svojim putem. Zovem ja, molim. On ni ta: valjada je bio sasvim gluv. Ostanem na bregu predgradija, koje sam potom saznao da se Mando zove, obziru i se na desno i na levo i ne znaju i ni kud u ni to u. Sat popodne, sunce pripeklo, niti daje tu bi e stojati. Upazim na kraju predgradija iroku ogradu zida, unutra zdanija i lepa cerkov. Vidim vrata avlije otvorena; u em i sednem pred crkvom pod toronj u ljupkom hladu s namjerenijem ekati tu dok se pospusti sunce i dan porashladi. Ovde, zami ljen i zabrinut od moreplavanija koje mi je prvi red tako duga ko bilo, zabunjen i isto kao pijan, i ne pada mi na um da nisam ru ao; sede i naslonim se na zid i zadremam. Iza sna ujem aptanje. Otvorim o i. Negder mi sad ka e, ko zna, ta ugledam. Mno estvo neopisane krasote devojaka, i me u njima gdikoja kalu erica, poizre ale se po pen?eri. to e ovo sad biti od mene, ko boga veruje, pomislim; no to sam je kriv kad je avlija otvorena. U taj mah uljeze u avliju i pristupi k meni s duga kom, belom kao sneg, bradom sve tenik, koji kad vidi da ja gre eski ni ta ne razumem, stane besediti talijanski, i na pitanje ka e mi da je to manastir kalu erica gde se k eri gospode Korfa u e i vospitavaju. Otvori cerkov; tu se poklonim i celujem predivno izobra ene ikone. Kad eto ti pre esna vida starica s drugima dvema gospodi nama, ljubopitne znati ko sam, kud i za to idem. Ka em im, i kako me je oni nitkov barkaruol ostavio na bregu. So ale one o meni i re e mi starica: "Blagodari bog to nisi se na gorega namerio koji bi ti i torbu odneo." Na njihovo pitanje imam li tro ak na tako daleki put i u tu im stranam, odgovorim da ja novaca dosta imam na dve ili tri godine. Onda stara godpo a zapovedi svome kapelanu (to je bio ovi sve tenik) da me uzme u svoj dom; probesedi ne to s njim gre eski, pak onda meni re e: "Mo ete stajati u domu popa Marka, ako vam bude po volji, mesec ili dva, dok to malo gre eski nau ite, za to ete do i u takova mesta gdi se talijanski ne govori. I za ta dva meseca ja u za vas platiti; vi niste mu du ni ni novca dati. Pritom uvajte se da mu ni ta ne date u zajam; to mu je sva mana; uzajmljuje, pak ne e da vrati. I dok se god dobro s kim ne poznate, uvajte se svakoga." Zahvalim joj na maternjoj milosti i nastavljeniju i ka em da najvi e ako se tu ustavim, bi e mesec dana, za to bih rad koliko u Atom do i. Odvede me pop Marko u svoj dom i na e mi jednog mladog soldata Dalmatinca koji dobro gre eski zna a e. Pogodim ga za cekin na mesec da mi svaki dan u ure eni as dolazi, i po nem pisati s na imi slovami nu ne re i i razgovore gre eski. Ovi soldat u ini me sutradan poznati se s jednim po tenim ovekom Hercegovcem, imenem Antonijem, koji u gradu ima a e dva svoja du ana, trgova e s svakojakim vo em i zelenima i tu o enjen dobro staja e. I ovi mi krepko nalo i da nipo to mojemu doma inu ni ta ne uzajmim i, ako mi to zai te, da re em da su moji novci u Antonija avuna na sohranjeniju.

Peti dan moj popo, zar valjada je pregledao ta je imam u torbi i vide i da tu ni ta ne stoji nego dvetri knjige, neki rukopisni papiri i preobla ila, zapita me pri ru ku gdi ja moje cekine dr im, govore i da nije "senza rischio", to jest bezbedno, "da ih sa sobom kojekuda nosi , no daj da ti ih sa uvam." Ja, ve na to priugotovljen, ka em mu u koga su. Pocrveni sav kao skuvat rak, i, gledaju i me nakrivo, re e mi: "Che maledetta dissidenza che questa! La madre Superiora quel ch'el'ha detto, non miga 'l ha parlato da senno, solamente per scherzo!." To zna i: "Kakova prokleta neuverenost je to! Mati igumenija ono to je rekla, nije nimalo govorila zaisto, samo za alu." utim ja, misle i: ala ili ne, ti ba ne e ni ta imati; pak onda pogledam i ja na njega, ba kao i on na me, pokazuju i mu da ne marim za njega ni za njegovu ku u, ve ja imam po tena poznanika u gradu, a novaca u kesi, to je meni dosta. Popodne do e moj soldat. Ka em mu to mi se slu ilo s doma inom. Veli mi on: "Ako nisi rad za ovi mesec za tediti tri ili etiri cekina, mo e u gradu za toliko imati kvartir i trapezu." "Nisam ja ovde do ao da tedim, no dok imam da tro im" odgovorim. "Kad je tako," epa on moju torbu, "a ti hajde sa mnom." Pro emo kroz sobu popovu i ka emo mu da mi polazimo. Stane on moliti da mu ne inimo te sramote, da e propasti ako to uje stara gospo a; zaklinje se da on nije o zlu mislio; uhvati za torbu pak ne pu ta. A kad li ti ga po ne moj soldat mu trati, gre eski s njim govore i, onaj, pa ruke k sebi; za ljubov bo iju moli da ne po em tu iti se igumeniji. "Po tome mo e ti spavati spokojan," re em mu, "nisam ja ovde do ao proces terati." Do emo u grad k na em Hercegovcu, koji smeju i se re e nam: ,Da sam dobro znao da e to tako biti; zao je ono pop. No stara gospo a, dobra du a, vide i ga da pla e kad slu i litur iju, vara se i misli da nije sasvim opak." Ima u gradu lep manastiri Svete Ekaterine, s petoricom kalu era. Ka e nam Antonije da oni rado primaju strane ljude na kost na nedelju i na mesec, i budu i da su besposleni, mogao bih se i od njih polzovati u razgovoru. Po emo k njima i pogodimo se za petnaest dana cekin i po. I ovi svi po redu su me ispovedali: koliko imam novaca, otkud mi i gdi su. A kako uju da su u Antonija avuna, to nijednom nije milo bilo uti. A, lenjivi trbusi, mi ljah u sebi, radi bi da besposleni ivu i novaca da imaju. Neka bi u ili decu kao i ja, pak bi imali. Oni manastiri ima lepe dohotke, ali se igumnu i kalu erom ni ta u ruke ne daje, razvje to je ure eno na trapezu i odjejanije, a s pro im mirjani raspola u i tro e na kole i hospital gradski, koji je veliki i prekrasan. U ovom mestu prebudem etrdeset i pet dana, napi em i izu im naizust mnogo razli nih razgovora. Antonije u ini mi poznanstvo s neki kapetani i majori u venecijanskoj slu bi, Dalmatinci i ernogorci, koji me odvedu protopopi grada, poka u mu i istolkuju moje svidjeteljstveno pismo i isprose da mogu u cerkvi Svete Ekaterine slavenski koji put slu iti. U ovom ostrovu mirski protopop glava je sveg

sve tenstva. Koji mu drago Episkop i patrijarh tu da do e, mora njemu pot injen biti, budu i da je sveti Spiridon patron Korfa, a ovi je bio mirski sve tenik, to jest Episkop o enjen, ibo u njegovo vreme monasi jo t nisu bili sasvim preobladali. U nedelju, kad sam hoteo prvi red slu iti, do e mi major s druga dva oficira i s Antonijem. Ka e mi da e protopop i mnoga gospoda Greci i Latini na moju slu bu do i, nego da dadu proneti za me tas, obnade davaju i me da e mi se skupiti najmanje deset cekina. "Nipo to", re em mu, "nisam ja do ao ovde sramotiti sebe i vas". ,,M' ajde, kalu eru, svetao ti obraz!" otve taj major i po emo u crkvu. Pri polasku odavde na u mi korabalj za Moreju i spreme mi jedan veliki aleksandrijski sepet pun finoga venecijanskoga biskota, izbranih maslina i popr ene ribe; predadu korablja kapetanu petnaest butelja kopulskoga i korfiotskoga vina. Doprate me oko desetorica njih u korabalj, gdi su jo t zarana dali spremiti gospodski ru ak. Tu po veselom obedu izgrlimo se, izljubimo se, srde no izljubimo se, i ele i da se opet vidimo, kako smo se na pet godina potom i vidli, kromje nekih od oficira koji su u Italiju pre li bili; i tako rastanemo se. U Moreju bi drugi ili te i dan doplivali, kako smo lepo vreme imali, no kapetan korablja imaju i delo u Zantu i Cefaloniji, pozadr imo se na putu. Deveti dan do emo u pristani te grada Patrasa u Moreji. Nedelja i rano. Po em s neki korabljenici na slu bu u cerkov svetoga apostola Andreja Prvozvanogo. U vreme pri asne, navale oko dvadeset kalu era s sandu i i i s kostima u njima prositi; me u kojima za udim se kad ugledam nekoga drevnjega Isaiju De anca kojega sam jo te u detinjstvu mojemu u akovu, gdi na svetoga kralja De anskoga prosa e, poznao, i koji, da ne bi mojega tetka Nikole, bi me odveo u De ane; potom, dijakonom u Hopovu, po Ba koj prositi vi ao sam ga. Ovaj su ti nosi jednu srebrnu kutiju i srpski i te, govore i: "Dajte milostinju na mo ti svete Ane u manastir Savinu." A njegov dijakon za njim prosi na mo ti svetoga Pantelejmona. Ne znam il' mi je zgadnije bilo staroga pogrbljena, gdi po crkvi ka lje i cigan i, gledati, ili njegova bednoga dijakona, zdravu mom inu, ugla enu, s dugim per inom, koji mu sva le a pokriva e, i s takovim slobodnim i bestidnim o ima, ne kao da ebra i nego ba kao da ne to deli i razdaje, tiska se kroz narod i za hudim svojim starcem pristaje i ljudma mira ne da. Prolaze i iz korablja, zapitam ta sam du an za prevoz platiti. Kapetan odgovori da je sve pla eno u Korfu i da ja ni ta nisam du an. Konzul venecijanski, na koga sam imao vru iteljno pismo, primi me u tivo i dade mi pasaporat da mi ne bi nigde u Turskoj hara a iskali. Odavde, vsegda nahode i dru tvo, po em od mesta do mesta lagano za pregledati ovi prekrasni i u istoriji slavnej i ostrov; koje kad bi hoteo sve podrobno opisivati, trebalo bi mi nekoliko tabaka napuniti. Dva cela meseca zadr im se hodaju i po razli ni neiskazane krasote mesti i kroz Tripolicu, drevlje zovomu Megalopolis, ote estvo Filopimenovo, pre em u Navpleon, i tu na em korabalj za Atonsku Goru.

etverti dan stignemo pod Svetopavlovski manastir. Kako izi em na zemlju, uljezem u jednu ba u, usla davaju i se krasotom razli nih vo nih drevesa, obremenjenih plodom. Tu se prohodam za rastrezviti se od morske nesvestice. Nedaleko pod jednom maslinom u ini mi se da vidim jedan duga ak tap s verha nakrivljen, neiskazane krasote; osijavaju i ga sunce, raznih cvetova are rezvi ajno blistahu se, kao da je svakim vidom mnogocenih brilijanta ispe tren. udim se ko bi takovu ve t tu ostavio. Pristupam lagano i, budu i od mladosti kratkoga vida, do em oko desetak korakljaji blizo, i tu sm ne znam kako se ustavim; i namesto to bih bli e pristupio, po nem natra ke, sve na tu ve t gledaju i, ustupati. Dva ili tri korakljaja izmaknem se i tada poznam da ono na vrhu nakrivljeno, to je zla zmija okrenula bila glavu k meni, ekaju i me da bli e do em. A kako vidi da se ja izmi em, okrene od mene glavu i s ustremljenijem otide. Blagodare i blagoj promisli desnici na izbavljeniju, s u asom pobegnem napolje. U tom manastiru na em nekoliko Bolgara monaha, od kojih jedan odvede me kroz Kareje u Hilendar. Kako mi je ao bilo uti da je u itelj Evgenije, ne mogu i trpiti tu kojekakva kalu erske kabale, pre etiri meseca to udnovito mesto ostavio, i u enici se svi razi li. Kako monasi ivu u tom mestu, to znam da ste uli od drugih i da znate; ako li ne znate, jo t bolje. Na em nekolko Serbov u Hilendaru, koji se va vjek vjeka s Bolgari inate i ne mogu da se pogode iji je Hilendar. Moj dobri i ljubimi Teodosije Karlov anin, i on se tu mora inatiti. Tu provedem jesen i zimu, a na prole e po em opet na more za pre i u ostrov Patmos, uju i da se onde predaje jelinzki jezik. Nameri se korabalj za Smirnu u Aziji maloj, a odatle ka u mi da se svaki dan mo e prigoda imati za pre i u Patmos. Kad do emo u Smirnu, izvezu me u Frankomlu (tako se zove ast grada gde Evropejci prebivaju). Pri obedu na mojemu kvartiru do e ru ati i jedan arhitekton Grek. Ovaj, u razgovoru uju i kud nameravam, re e mi talijanski da ako ho u da me odvede da pregledam gre esku veliku kolu i poznam se s u iteljem Jerotejem. U tri sata posle podne po emo i na emo u itelja gde mno estvu u enika, od kojih bjahu neki sve tenici s velikim bradama, tolkuje ne to. Kakovo bi bla enstvo za mene bilo, mislim u sebi, kad bih i ja me u ove mogao pristati! Kad on svr i predavanje, do e drugi mla i u itelj drugoj klasi predavati. Po emo u njegovu sobu, i kako mu ka em to sam, kud i za to putujem. "U Patmu", re e mi, "za dve ili za tri godine pohar i e sve to ima , pak o em e posle natrag po i? Ostani ovde re e mi gdi, ako i deset godina ustoji , za kvartir i prepistanije ne e ni novca potro iti. Ova kola hrani trideset u enika, a iz tako daleka mesta da ste petorica do li, ja bih vas rado primio." U ini mi se kao da neko bo estvo iz njega govori. Pun radosti pristupim da mu celujem ruku, no on mi re e: "Bogu blagodari koji te je ovde doveo gdi e polu iti sve to eli ." Prizove popa Antima Atinejca i re e mu da me primi u svoju sobu, koja je za dve persone, a on je u njoj sam.

Evo, ljubimi moj, po etak, mogu re i, mojega blagopolu ija na ovome svetu i moje davno elajeme nauke. O mojem prebivaniju i upra njeniju pri ovom bla enom bo ijem loveku, u itelju i blagodjetelju mojemu, govori u jo te u sljeduju em pismu. U Sesvegenu v Liflandiji, julija 1-go 1788.

[IV] LJUBIMI MOJ! Ovo to bih vam rad opisati u nastoja tem pismu, toliko je za me znamenito da e mi nevozmo no biti predstaviti vam to tako kako ja u svemu ivotu mojemu to isto uvstvujem. Sve ostalo, sirje : to sam iz Banata izi ao, a potom iz Hopova, iz mesta u mesto prehodio i opet se vra ao i potom iznova othodio, sprama ovom slu aju toliko mi se ini koliko obi ni vseop ti doga aju koji se svakom povsednevno u ivotu vi e prosto i slu ajno priklju avaju ne e li po predvariteljnom namjereniju i planu delaju i ispolnjavaju. Ali da sam u Smirnu do ao, o kojoj niti sam sanjao niti znao ni mislio, da sam tu, gdi ni dan ni dva nisam nameravao stajati, tri godine prebivao (i da se pre nja rosijska i turska ne za e vojna jo t bih, mo e biti, tri) i da sam onoga bo estvenoga mu a, novoga gre eskoga Sokrata, to jest u itelja Jeroteja poznao, njim milostivo primljen bio, njegova blagodjejanija, ljubovi i nauke spodobio se, u ovom vidim i poznajem takovo lepo plana raspolo enije, kojega ne samo ja sam s detinjskom mojom pame u nego i otac moj i ded da su mi s svojim sovjetom pomogli, ne bih mogao tako izmisliti, raspolo iti i blagopolu nije u djejstvije proizvesti. Ovde dakle o evidno poznao sam nevidimu desnicu blagoga promisla, koja me vodi i mnom upravlja. Po pljeneniju Carigrada, kad se svi u eni Greci po Italiji i po Franciji razbegnu i te zemlje za nu prosve tavati, za malim je ostalo bilo da se jelinski jezik i nauka u istom ote estvu i domu svome, to jest u Greciji, sasvim ne zaborave i ne pogibnu. U ostrovom gre eskim pod venecijanskim vladenijem jedva se jo te gdikoji u en lovek da predaje jelinski nahodio; ali kod Turci Kandiju, Cipar i Moreju od Venecijana zavojuju, tada i tu ih nestane. Posle toga, ko je od Grekov hoteo svoj stari jezik znati, prinu den je bio u Italiji, u Siciliji ili u Franciji tra iti ga, ili u malim ostrovom Zantu i Kefaloniji, koji su u Venecijana i do danas. Pri po etku osamnaeste stotine godina, dva monaha Makarij Patmiosi i Gerasim Itakisios, kako u vi e imenovatim ostrovom tako i u Italiji, polu e lepu nauku ne samo jelinskih mudreca nego i novijih koji su u Evropi od toga cvetali vremena. Do u u Patmos i tu s pomo tiju carigradskih, smirnejskih i hiotskih trgovaca ne samo vozdvignu lepa zdanija za kole no i domove

komodne za prebivanije u enikov i kapital dovoljan sastave, od kojeg dohotka da se mogu kako u itelji soder avati tako i neko islo oskudnih u enika prepitavati. Iz ove kole u nekoliko godina izi u mnogi u eni sve tenici i u itelji, koji potom sostave u ili ta u razli ni poglavini mesti Azije i Grecije, od kojih je bio jedan i ve nobla ene pameti Jerotej, u itelj smirnejski. Bogo estiv i blago estiv bez svakoga sujeverija, prost monah, no mona eskih zloupotrebljenija, la a i pro ja enja i izmi ljenih ikona i mo tiju za novce udotvorenja zaklet neprijatelj i izobli itelj. Kako bi mu ko kazao da je ta i ta ikona udotvorna, on bi pitao: "Stoji li ona sama sobom na vozduhu ili je prikovata, prilepljena za zid ili o ekser prive ena?" I kako bi uo da prvo nije nego ftoro, "vidi , da nije udotvorna" rekao bi. Za takovu svoju filosofi esku i uprav blago estivu ljuboistinost svi kalu eri, Jerusalimci i Svetogorci, ko iv zna to bi mu u inili da su mogli. Ali je njegova neporo nost i dobrodjetelj tako poznata bila da ne samo sav narod smirnejski, hristjani, nego i isti Turci vi e su ga po itovali i ljubili nego sve kalu ere na svetu; i zato te ko bi onomu bilo ko bi u njega dirnuo. Mitropolit smirnejski Neofit, ina e blag asni i dobrodjeteljni mu , no po ne astiju pravoslavan da e do sujeverija, ravno petnaest godina mrzio je na njega, niti ga je u sve to vreme pu to u cerkvi propoved govoriti; i da je mogao i vlasti imao, bi ga ne u Sibiriju nego u Kam atku u zato enije opravio, ili, ko zna, ako ne bi i gore s njim raspolo io, za to je stra na zverka revnost za pravoslavije a bez razuma. Da je u ovom veku moda bila sabore kupiti i, ko sva to ne veruje, proklinjati, moj bi u itelj mnogo gore pro ao nego isti Origen, koga su prokleli i anatemi predali, nimalo na to ne smatraju i to su Vasilije Veliki i Grigorije Nazijanzin s Origenovim spisanijam crkvu i blago estije za ti tavali, po prote eniju petnaest godina, vide i re eni mitropolit Neofit da slava dobrodjetelji Jerotejove ne tokmo u Smirni nego i po svoj Aziji, Greciji i Arhipelagu rasti, do e u uvstvo; najpa e, kako smo ve rekli, budu i dobra srca i du e, u asne se kako je mogao za toliko vremena na takova dobrodjeteljna loveka mrziti, smiri se i s Jerotejem ljubov i dru tvo u ini; i zatim pre ivili su drugih ravno petnaest godina u krajnjem prijateljstvu. Mesec dana pre nego ja do em u Smirnu, prestavi se Neofit; zato licem nisam ga poznao. Bla ene pameti u itelj Jerotej bio je rodom iz Itake. Odisejova ote estva, koji je malen ostrov u venecijanskoj der avi. Pre mojega k njemu pri estvija predavao je nauke trideset godina, a posle mene esnaest. On da je ljubitelj bogatstva bio, mogao bi se u takovom mestu i opstojateljstvam vesma obogatiti; ali onda ne bi bio to to je bio, niti bi se ovako o njemu pisalo i propovedalo. Kad sam u prekrasnu Smirnu do ao, znao sam nekoliko gre eski prosto, nau iv i ne to u Korfu, a ne to u Moreji i Hilendaru, i mogao sam tako govoriti da mi se ne samo deca nego i stari ljudi smeju; ali sam se i ja njima smejao, ude i se emu se imadu toliko smejati. Kako bi se lekcije svr ile, skupila bi se na opore de ica oko mene, kako isti vrepci na proso, ko e pre sa mnom govoriti; svi bi me u ili i

nastavljali. U ovakom milom dru tvu, u etiripet meseci mogao sam lasno besediti; a kako polu im lasnost u prostom jeziku, jelinski mi je bilo vrlo udobno. Psaltir i sve cerkovne knjige, to sam sve sa slavenskoga sover eno razumevati mogao; i tako na koncu jedne godine na em se napredniji nego drugi koji su tri i etiri godine pre mene po eli. Tada ve de ica nisu me pitala kao pre de: Popo, ko te je zapopio u vreme kad nisi znao knjigu?" U domu kolskom soder avalo se oko trideset u enika iz razli nih mesta Grecije i ostrova; u moje tri godine tu neki su odlazili a neki dolazili; i tako imao sam na in poznati iz sviju strana gre eska svojstva. Svi kolski alumnisti ivjahu u krajnjem dobrohotstvu i ljubovi; nit' bi tu ko uzroka imao na koga rasrditi se i zlobiti. U itelj sam budu i kako angel nebesni i k svima kako adoljubivi roditelj, svi smo se starali kako emo takovoj dobroti ve ma ugoditi; a njemu ina e nije se moglo ugoditi razvje rez prile nost ka u eniju i dobrotu narava. Ljubima gre eska junost sklonitija je i sposobnija k nauci pa e sviju naroda na svetu. Prirodno hitri i ostroumni, kad se iz mladosti na dobro uprave, nejma dobrote i vrednosti nad njihovom; no iz toga samoga uzroka, ako se na zlo upute, tu se valja zdravo na um uzeti; ibo velika hitrost kad se na lukavstvo preobrati, veliko je zlo; ali zlu, pakosnu i lukavu pri Jeroteju nije bilo stanka ni pristani ta. Ftoro leto, budu i ku ni pomor u Smirni, proveli smo u kolski prekrasni domovi poljski, okru eni s predivnim ba ama, preispolnjenim svakim rodom vo nih drevesa, loza i zeleni koje blagopolu na Azija ra a. Trapezu smo svi imali zajedno s u iteljem; i svaki od u enika, koji je vina hoteo piti, imao je na obedu i ve eri po dve a e prijatnej ega vkusa vina. U jelu i pi u nikakvo drugo razanstvije nije bilo, razvje ako bi blagodatni na u itelj a u ili dve vina vi e nego pro i popio. Svi od ve ih u enika dobrovoljno bi i radosno ni njim lekcije izja njavali i neudob razumiteljna mesta tolkovali, tako da svaki od nas imali smo ne jednoga u itelja, nego deset i dvadeset, koji bi jedva ekali da nas u emu nastave. Ftori u itelji za Jerotejem bio je Hrisant, od prvih njegovih u enika, koji je i domostrojitelj bio. Hrisantos zna i zlatni cvet; no ovoga loveka du a takova je blaga, slatka i dobra bila da je dostojan bio zvati se rajski, nebesni, bo iji cvet. Moj kamarada pop Antim Atinejac bio je mirski sve tenik, no mladom umre mu supruga. Ovi ovek da se nije na nauku zatim dao, bez sumnjenija ne bi ivio; na dvanaest godina po smerti supruge svoje, kad bi god po slu aju izrekao re " ena moja", bi mu potekle suze, kao da se taj dan s njome rastao. Agapije Peloponisiotski, Kiprijan Kritski, Maksim Larisiotski, nikada nisam na ove ljude pogledao da ne pomislim: "Ovakove, ve ni bo e, daj hristjanstvu Episkope". No mu no e od njih koji tamo do i, jer k tomu oni zabata ne znadu, a ne e da ga u e. Ovakovi su bili Jerotejevi u enici; i lasno je verovati da za etrdeset i pet godina svojega u iteljstva mnogo je dobro u inio. A kad su Greci pod ljutim udru enijem to kadri ispolniti, to se mo e od njih o idavati kad bude bo ija volja da se osvobode i do u u takova opstojateljstva gdi sami cesari to iziskuju i nala u? Mojega prvoga poznanika, arhitektona, pose tavao sam i vsegda samu mu blagodario i dok sam god

iv balgodari u mu to me je k Jeroteju odveo; bog ga je sam na to nastavio. Na isti na in dobroga mojega blagodjetelja, gospodara Maksima Kurtovi a iz Trebinja u Hercegovini, tu sam najpre poznao; i on me je vsegda rado vi ao i na svom kvartiru do ekivao i pri polasku ljubezno obdario. Pri okon aniju tre e godine mojega tu slatko pominajemago prebivanija po ne se govoriti da edu Turci Rosiji vojnu objaviti. Mene su mnogi tu nazivali "papa Serbos", a mnogi "papa Moskovitis", njima je to svejedno bilo. Ka em u itelju da se ja vesma bojim ako se vojna za ne. "I mi se svi bojimo, otve ta mi, sam bog zna to se ovde mo e slu iti!" "Dakle bolje je meni, re em, ukloniti se za vremena?" "Ja so alujem, odgovori mi bo estveni i bla eni otac, ali u ovakovim opstojateljstvam ne znam ti sovjeta dati". U to vreme dijakon Maksim Larisiotski, filosofi eske klasi u enik, sprema e se za po i doma; dakle i ja s njim u dru tvu. Na emo korabalj idriotski za Moreju, celujemo se i oprostimo o ocem, milostivim blagodjeteljem i u iteljem Jerotejem, s dobrim Hrisantom i s pro i ljubimi sou enici, i pre emo u korabalj. Sveta bla ena, bogougodna Jerotejeva du e, davno sam je od blagoga boga ovi as elio da mogu za ivota re i: "Povjem imja tvoje bratiji mojej i posredje mnogih narodov vospoju tja!" Pravedna du e, ti se sad vodvorava s bla eni duhovi u slavi nebesnoga oca, za koga si ivila i kojega si svetu ispolnjavala volju. Primi ovi znak ve ne moje blagodarnosti i vospominanija. Propovedaju i i slave i ja dobrodjetelj i ime tvoje, slavim samoga boga koji je izvor i pervej e na alo svakoga dobra i blagodati. U Sesvegenu, 1788.

[V] DRA AJ I LJUBIMI MOJ!

Vetar smo imali spospe an, no odve krepak za izi i iz velikoga smirnejskoga pristani ta. Tartana idriotska bila je srednje veli ine, novoustrojena i zdrava, no odve obremenjena, ibo osim obi noga tovara u ve tma naho asmo se tu okolo pedeset persona pasa ira, od kojih polovina je bila ena i dece, koji svi prelazahu u Moreju. Po li smo s mesta pre podne, oko ve ernje doba bili smo ve u irokom moru, kad ti se podigne takova silna bura da nismo se nimalo nadali od potopljenija izbe i. Takove vriske ena i dece ne bih rad ve u ivotu uti! Moj drug Maksim i ja nismo o sebi ni misliti mogli, smatraju i na strah i alost roditelja o de ici njihovoj, i da nije korabalj vesma jak bio i korabljenici iskusnej i ljudi, mu no bi se spasli. U zoru prestane do d i bura i kapetan ozgor povi e nam veselim glasom: " ! Dobra srca, nije vi e bjedstvovanija!" Tada svi, jedan na drugoga naslonjeni, pospimo kako polumrtvi. Sutradan na emo se u jednom velikom no pustom pristani tu ostrova Mitiline. Svi izi emo na breg i sradujemo se jedan drugom o blagopolu nom izbavljeniju, kako da smo jedna jedina familija. Ko bi mogao opisati onu uvstviteljnu srca radost matera k adom svojim! Rekao bi da su iz mrtvih voskresnuli. "Ne gubite vremena vikne kapetan, tu se lep e ru a nego u tartani; pak emo s bogom putovati." Dan je Veliki ftornik, no svi smo imali razli nih morskih posnih pripasa, popr enih sipa, ohtapoda, ostrija i vina dovolno. Tu svi uop te ru amo i napijemo se, kako god da je Voskresenija dan, i tre i as po podne s tihim vetrom dignemo se i na Veliki etvrtak stignemo u Navpleon, gdi na emo taj isti dan dru tvo za Patru. Najmimo i mi dve mazge, i po suvu do emo u Korint. Si emo k moru, nas oko petnaest najmimo veliku barku, koja nas doveze u Patru na sami dan Voskresenija. Ovde otpo inemo svu svetlu sedmicu. Nameri se korabalj za bregove Epira, kuda moj ljubezni drug ela e po i rez Joaninu u Tesaliju, a meni bi odatle lasno bilo prevesti se u Korf. No odande dvadeset celih dana imali smo neprestano protivne vetrove, i to je gore, razboli se moj Maksim, a na moru bolovati, sohrani, gospodin! U sve to vreme ni ta nije mogao u stomaku dr ati. Do emo u Svete etrdeset sprama Korfa, i kako izi emo na zemlju, lak e mu bude, i u pet dana predigne se; no do i k kreposti, tome se ho e vremena. Albanezi neki iz Hormova, prolaze i tuda i vide i ga takova, so ale o njemu i obe taju se povesti ga do Argirokastra, a odatle blizo mu je Joanina. Izvestimo se tu; ka u nam da s Hormovici mo e ko preko cele Albanije pro i da se nikoga ne boji. Ali ga ja tako slaba od sebe nipo to i nikako ne bih mogao otpustiti; dakle na u nam dve mazge, i po em i ja s njima, prvo za dopratiti druga mojega ljubimoga do Argirokastra, a drugo: viditi ast Albanije. Hormovita bilo je do dvadeset momaka, svi s oru ijem pe ice kako lavovi, a mi dva na mazgami. Od Argirokastra do Hormova nema vi e nego tri sata. Drugi dan hoda do emo u re eni grad. Odatle bez najmanjih komplimenata prostoserde no zovnu nas

da idemo u njihovu varo , govore i nam: "More, ludi ste ako ne do ete; more, takoga mesta niti ste vidli na svetu niti e te viditi. Mi imamo ba ukraj varo i jedan manastiri Svetoga Nikole; deset kalu era mogli bi u njemu lepo iviti, a nejmamo nego ciglo jednoga, jer mi Albanezi ne emo da se kalu erimo. Tu emo vas dr ati, ako ho ete, tri meseca ili tri godine, da ni pare ne potro ite. Ako li vam se smili, ostanite s nami za ivota; nami e tako milo biti, koliko da vas je bog s neba k nami poslao. Vidite li kakvi smo mi momci (sve nam ovo prvi od njih gre eski besedi); ovakove nas ima, hvala bogu, u Hormovu do dve hiljade osim starih. Vidi ete tu od osamdeset godina starce koji idu uz goru pod oru ijem pevaju i." Razi u se ovi po gradu za svoji posli. Na kvartir blizu kole; odemo posetiti u itelja, imenem Elefterija, esnoga mirskoga loveka s enom i s familijom. Ka emo mu s kim smo do li i kako nas pozivlju k sebi, no mi se pobojavamo u vilajet daleko k nepoznanim ljudma pu tati se. I ovi nam potvrdi o njima to isto to smo pre uli. Hajde, dakle, u ime bo ije, barem da sasvim zdrava ljubeznoga mojega vidim i da se zdravim rastanemo. Sutradan popnemo se na visoke hormovitske planine. Na emo prekrasnu veliku varo od sedam stotina domova, sve kamene zdanija kako kasteli. Samo u varo i ima oko pedeset izvora, koji nakraj varo i sastavljaju malenu reku; ova ba kod manastira spu ta se u preu asno duboku strminu s takovim hukom da sam mislio: tu ovek nikad do veka ne zaspa! A potom sam poznao da se nigde na svetu lep e ne spava: spavaju i ini ti se da si na nebu i da tu prijatnej u nekakvu i udnu muziku slu a . Ti ljudi kao da su nas ak iz Smirne tu dozvali da nas aste! Prve stare ine sve po redu. A lako im je astiti. Ako se mrsi, a on zakolje iz svoga stada ovna, polak ispe e, a od druge polovine na ini dvetri pite s skorupom i s mladim sirom; vina svak ima u podrumu, jer ga nema kome prodavati. Ako li se posti, od ribe tu posta nejma; po lje dva momka sat hoda u dolinu gdi izme u planina velika reka te e, puna pastrva i razli nih drugih preslatkoga vkusa ribe. Za varenje tu ne edu da znadu, niti za orbu mare. Zejtina preizrjadnoga imadu do izobilija, zato i ribu ili pr enu jedu ili s pitama, koje u post ovako prave: obare zelje, iscede iz njega vodu, razlo e ga s pitom u tepsiji, uspu zejtina bez tednje, pak onda razre aju ribu ozgor, i tako se ispe e s pitom zajedno u predivnoga mirisa zejtinu; pak onda nek se slobodno pred ovakom pitom sakriju talijanske pa tete i ingleske pudinge! Ko bi rad znati kako se to ku a, kako li se u usti topi i kakovu prijatnos u gortanu, tuda prolaze i, pri injava, to ne e iz ovoga opisanija ni od stotine jednu ast poznati. Ko ovo primi za velere ije, vesma se vara, ibo prijatnost koju toliko hvalim ne sostoji se u gotovljenju, nego u prirodnoj slasti ribe, zelja i zejtina. Deset dana po na em pri estviju stare ine mesta opredele poslati nekoga popa iku u Primet i u druga nekolika mesta k nekim albaneskim agama radi op tih svojih dela,

ibo Hormoviti imadu svoje dogovore i sojuze s mnogi poglavari i pa ama u Epiru i u Albaniji. Zaprosim da mi dozvole s popom ikom po i za pregledati mesta kuda on ima prolaziti. "To jest: "More kalu eru, da po e ; tako mi boga, ima ta gledati!" odgovori mi Dima Duka, jedan od prvih stare ina. Re eni sve tenik za etiri ili pet dana mogao je svr iti svoj posao i vratiti se; no meni za atar hodio je ovi lovek sa mnom ravno petnaest dana po takovi mesti gdi su hormovitski sojuznici i prijatelji. Svuda od Turaka i hristjana Albaneza jednako smo bili primati i a eni i od mesta pra eni. Pop ika i dva Hormovita s njim bili su kako valja vooru eni; no i tako gdigdi bivalo je sumnjenije da se ne namerimo na ve e islo hormovitskih i njihovih sojuznikov neprijatelja; zato u takovu mestu davali su nam po nekoliko momaka s oru ijem za pratnju. Petnaesti dan do emo doma i na em mojega druga vesela, zdrava i rumena. No on se meni po ne rugati da sam od sunca pocrnio. "Neka sam, re em mu ja, kad sam vidio to u mom ivotu nisam mislio viditi!" I zaisto dosta samo hodao, ali takovih velikolepnih i bo ije krasote mesta nigde nisam vidio. Bla enstvo se nekakovo uvstvuje samo misliti za onakova divna mesta. Kako bi dakle bilo tu iviti da su naravi onih ljudi pitome i da me u njima zakoni, pravda i prosve ten razum carstvuju i njima upravljaju! Neponjatno i u asno je pomisliti: dokle e onakovi prekrasni, hitri i hrabri narodi i u onaki mesti samo za neznanje i slepotu uma i varvarstvu i divja estvu narava prebivati i jedan drugoga za bagatelu kako istog zeca s pu kom u elo ili u srce poga ati. "Meni ne bi protivno bilo", re e mi moj drug, "jednu godinu ovde provesti." "I ja u s tobom, otve tam ja, navlastito da bi rez tebe k ve em sover enstvu jelinskoga jezike postigao." "Daj ruku!" "Na!" A kad ovo na im Hormovicem obznanimo, srde no se vozraduju. Pritom kad im jo te ka emo da mi blagodarimo na njihovoj ljubovi i dobroti, ali zaludu hleb jesti to nije pravedno, nego neka dolaze ka nami deset ili dvadeset dece da se to od nas pou e, budu i da mi za drugi posao nismo: "Dobro, odgovori Dima Duka, kad ste vi taki, i mi emo znati kako emo vas otpustiti kad od nas po ete." U isto vreme uje se po svoj Albaniji da je Stefan Mali s ernogorci Turke, koji su na njih po li bili, razbio; i mnogo se o njemu govora e i kaziva e. Pro e to leto i sve se to vi e o Stefanu Malome po nu tuda glasovi raznositi. Ja sam ve mogao dosta dobro albaneski govoriti. Njihov je jezik prost i zato lasno se daje nau iti; a s na im slovami pi e se koliko da su za njega na injena. I tako svaki dan bih pisao po koji razgovor i naizust izu io. Tome se Albanezi u ahu i radovahu, vide i, to nikad pre toga nisu vidli, da se i njihov jezik tako lepo daje pisati. Ja sam nablizo dve godine posle toga u Veneciji poznao nekoga popa Teodora, u itelja

moshopolskoga, koji je i na tampu izdao bio ne to albaneski s gre eskimi slovami; ali s ovima ne mo e se ni tre a ast tako pisati kao sa slavenskima, za to u Grekov nema slova za izgovarati a, a, a, i a, a ovo je sve neotlo no za albaneski ako god i za slavenski nu no. Ovo prila em ovde zato ako se po slu aju ko na e da prore e da e s vremenom albaneski kako god i vla ki narod s slavenskimi slovami knjiga na svom imati jeziku, takovi elove eskomu rodu dobro elateljni proricatelj neka se nimalo ne boji, no neka slobodno to po elateljno op te dobro pretskazuje i prori e. Ve t je to takova koja se prirodno i lasno ispolniti mo e i ho e kad se bog smiluje na onu hrabru naciju i na ove prekrasne zemlje. Kako je meni milo bilo od istih Albaneza uti da govore: "Ko Serbijom oblada, toga emo i mi za na ega bladjetelja priznati, za to serpski kralji i na i su bili." Nedaleko od Hormova nahode se neka prekrasna polja koja Albanezi ne zovu drugoja e nego "Lepa ita". Pitam ih ja to to zna i? "Ne znamo, ka u mi, to je ime polja." A kad im ja to izjasnih, kazuju i im da je serpska re , "More kalu eru", odgovore mi, "ne udi se ti tome; mi smo sa Serblji jedan rod i plema u staro vreme bili." Pri po etku meseca septemvra zaprose me stare ine hormovitske da im opravim neko delo nedaleko od Korfa, o kojem delu morao sam se baviti najmanje etiri meseca. Po em dragovoljno. Doprate me dvojica do Svetih etrdeset; oni se vrate doma, a ja po em na moj posao s ugovorom da kad im pi em iz Korfa, da do u uzeti me. Za jedno pismo, ljubimi moj, mislim da je ve dosta napisato. Ako li se Vami vi e nego dosta u ini, iz toga elim da ni ta drugo ne zaklju avate nego da ste Vi srcu mojemu vesma dragi kad Vam ja toliko pi em. U Rigi, 3-go avgusta 1788.

[VI] DRA AJ I LJUBIMI MOJ! Polaze i iz Hormova kazao sam mojemu drugu da kad mi bude pisati, da upravi pismo na Antonija avuna u Korf, budu i da sam ja tuda imao i pro i i vozvratiti se.

Po petmese nomu otsustviju do em u Korf i na em tu dva pisma koja me vesma oskorbe. Pervo od Maksima, gde mi daje na znanje da na tri meseca po na em rastanku za nu se velika smu tenija u Albaniji izme u pomesnih pa a, u koja neotlo no i Hormovite morali su se zame ati; da on, vide i svu priliku zlih sljedstvija, pre nego se oganj me dusobne vojne u e e, otpu ten je bio i otpra en do Joanine, za pre i u svoje po svoj prilici u podobnim opstojateljstvam ote estvo. Sovjetuje me i zaklinje verni drug da nip to ne prelazim u tursku zemlju pre nego se mir zaklju i i dok ne vidim iste Hormovite u Korfu, ibo delfinski pa a, rez kojega vladjenije nadle i pre i, slo io se je s drugima. Ftoro pismo bilo je popa ike od strane Hormovita, koji mi to isto javljaju. Nazna uju mi na koga da im upravim pismo u Joaninu; vele mi da pri ekam u Korfu koji mesec dok se vidi to e biti i, ako se po tom ne bih hoteo k njima vozvratiti, da e mi poslati moju torbu s knjigama koje su mi onde ostale bile. Sad mi je ve bilo u Korfu kako god da sam u Banatu, niti mi se je gre ki jezik inio odve sitan, niti ba kako valja za sobesedovati s musami i gracijami. Namah se poznam s jednim oko sedam godina starijim od mene, no u jelinskom jeziku i naukam sover enim u iteljem, zovomim Andrejem Petricopolom. Javim mu elju moju da bi vesma rad bio u vreme mojega tu bavljenja slu ati pri njemu izja njenija filologi eska ritora i pojeta gre eskih. Ovi dobri i blagi mu ne samo s velikom prijatnostiju i ljuboviju to to ja prosim dozvoli mi, nego, kao da smo se ot slo enija mira poznavali i ljubili, moli me jo te da do em uzeti i kvartir ba pri njegovoj sobi u kolskim domovom pri cerkvi Svetoga Joana Krestitelja, da smo vsegda zajedno i, kad god vreme uzima, da mi i privatne lekcije daje. U ini me poznati se sa svojim dobrim prijateljem, latinskoga i italijanskoga jezika u iteljem, popom Hrisantom Zakinitijskim, pri kojem na nem opet posle Zagreba u iti se latinskoj gramatiki, koju on rez talijanski jezik u op tej gradskoj koli predava e i klasi eske latinske spisatelje tolkova e. Ovde dakle imao sam se o em polezno upra njavati da mi je slabo Albanija i na um dolazila; no vi e iz samoga ljubopitstva raspitivao sam to se tamo dela, otkuda sve smutniji i gori dolazahu glasovi. Takovo je bedno sostojanije zemlje bez razumnoga pravljenija, gdi svaki pa a ho e da je car. Otpi em Hormovitom o delu to su mi nalo ili bili, i ka em im da je ve u takove nemirne zemlje ne elim nikada do i. Pri mojem dobrom i serde nom Andreju prebudem godinu i mesec, i pravda da kako on tako i u itelj Hrisant, podobne i moj stari prijatelj Antonije Hercegovac, slabo su me pu tili da kad u trakteru ru am, pozivlju i me k sebi na trapezu; no opet kolikotoliko tro io sam i sm pone to, i do e ve vreme da vidim moju kesu gotovu isprazniti se. No, razmi ljaju i da sam s pomo ju boga vi e polu io nego sam mislio i nadao se, inilo mi se da sam toprv bogat postao.

Ka em Andreju mojemu da nameravam po i u Dalmaciju, nego da po emo raspitati za koji korabalj. "To je najlak e!" re e mi. Po emo pitati i ujemo da proveditor cefaloniotski, blagorodni Venecijan, polazi doma sa svojom familijom. Korabalj napolak prazan. Pogodimo se s kapetanom za tri cekina da me odveze u Veneciju. Kad dam ova tri, ostaju mi jo te samo pet. U Veneciji potreba stajati na lazaretu dvadeset i jedan dan; tu se tro i. Odatle do Dalmacije trebuju barem od sve nevolje tri. Ne bih rad kazivati da sam u teskobi, a bojim se da posle gore ne bude. Ali ta ne e nu da izmisliti! Polaze i iz Smirne dao sam bio na initi jednu gornju haljinu od fine ingleske oje. Majstor mi je na ini odve i duga ku i iroku. Ovu sam sve potezao sa sobom, a nisam je ni jedan red obukao. U Korfu ima trgovaca koji nose take haljine, a i Andrej takove nosa e. Ka em mu da onde kud ja polazim nije obi aj take haljine nositi. Stoji me oko etrdeset pijastra, a ja bih je dao za dvadeset ili za petnaest. "Za dvadeset, re e mi on, kupi u je ja." Obu e je; taman kako valja. Radostan, kao da mu se ne to veselo slu ilo, taj as izbroji mi novce, a haljinu hvale i i govore i da bi u Korfu pedeset pijastri ko tovala, metne u sanduk. Andrej moj s u iteljem Hrisantom i s esto pomenutim Antonijem u slogi spreme mi toliko proviziona da bi etvorici dovoljno za deset dana bilo; jedan velika ak pod lokotom sanduk pun samo biskota, dva velika sepeta s razli nim ve tma i dvadeset butelja vina. Do e dan rastanka. Lasno sebi svak mo e pretstaviti kakovo je razlu enije za nikada se ve ne viditi s takovim slatkim du ama s kojima bi se za bla enstvo vmenjavalo sav ivot ovde na zemlji provesti. Ali bi te ko mojoj du i bilo da sam sasvim Korf ostavio ne spomenuv i mater Andrejevu i dve sestre njegove. Njegova roditeljnica da me je rodila, ne bi mi mogla bolja ni milostivija biti. Ona bi mi esto rekla: Sin moj ima i drugih prijatelja, no taku ljubov kakovu k tebi ima ja nisam videla u ivotu mojem." Starija sestra od dve godine za dobrim i vrednim mu em, u koga bi morali svake nedelje po jedan red svi zajedno astiti se; mla a u etrnaestoj godini vozrasta. Ima a e i dva brata najmla a u familiji. Nebesni angeli da se poka u u elove eskom vidu, zaisto ne bi se mogli ni lep i ni bolji pokazati od ove mile i predrage familije. Najmla emu u sve moje vreme tu ja sam davao lekcije, za to Andrej rezmerno miluju i ga, dete ne mara e toliko za lekcije; a ja, kad bih mu je zadao, samo to bih mu rekao: " uje , Georga i, ako mi do to doba lekciju ne nau i , niti mi vi e dolazi u moju sobu, niti u ja k vama do i." Ovo je pretnja koju ja i do danas mojim u enikom inim. Nikada mi to dete nije bez izu ene lekcije do lo. Ali sam ga i ja umeo lepo varati daju i mu ispo etka malene lekcije, a kad dete ce dobije vkus, nau i u dva-tri meseca oko pet ili est lista naizust; zatim obikne, bude mu mnogo lak e i samo mi po ne iskati pove e lekcije, svako ve e hvale i se zetu, sestrami i materi ta ga je nau io. Oni bi se inili kao da mu ne veruju, a on bi im namah naizust o itao, zatim bi im tolkovo i koje su asti slova i slo enije

raskazivao. esto bi mu se zet i sestre zaklinjale da mu veruju da zna, samo da ih se pro e. Kako je lasno i prijatno u iti kad se lepo i razumno predaje! Niti je muke u itelju niti u enikom. No sohrani, bo e, od zamr ena i besporeda na predavanja! Prirodno je mrsko i otvratiteljno elove eskoj du i to to je zamr eno, tamno i odve trudno. Naprotiv prijatno joj se ini, milo i slatko sve to je isto, jasno, udob vrazumiteljno i inovno raspolo eno. Ne valja ni ovo to se Korfa kasa mol anijem preminuti: da kako sam tu do ao iz Albanije, elio sam po i i usmeno blagodariti starici igumeniji na dobroti pokazanoj mi pri mojem prvom pri estviju u taj ostrov; al' se ona ve bila prestavila. Bog joj dao ve no bla enstvo! Korabalj za Veneciju bila je velika nava od linije. Kromje proveditora, njegove gospo e i slu itelja, naho ahu se tu jo te etiri oficira s enama i decom, koji na isti na in u Veneciju i ahu. Jedva smo sedamnaesti dan k Veneciji do li, imaju i po vi oj asti ili slab ili protivan vetar; ni ta manje vreme nije se dugo inilo pri takovom lepom dru tvu. U Korfu poznao sam se bio s jednim mladim vesele i blage naravi sve tenikom, imena Danilom Moraicem, kojemu kad ka em da u u Dalmaciji prebivati godinu ili dve, re e mi da bi i on rad za neko vreme iz Korfa izi i. Moje predlo enije da po e sa mnom u Dalmaciju jedva do eka. ivili smo u krajnjej ljubovi vsegda za dve godine nerazlu eni. U venecijanskom lazaretu tu se svr i moj biskot, i na dnu sanduka na em onu istu moju haljinu koju sam u Korfu mojemu Andreji prodao, i u ovoj pismo u kojemu se izvinovljava i prosi pro tenje to me je tako prevario. Zovem Danila i re em mu da gleda i vidi ako ne veruje. " ta u gledati?" pita me. "Majstoriju i hitrost Andrejevu", odgovorim; "kupio haljinu i platio, pak je sakrio na dno sanduka pod biskot, kao da je ukrao od nekoga. Zato me er on meni naru ava e da sanduk ne ostavljam otvoren dok god ne potro im sav biskot, za to mornari kradu kako sotone!" Ja sam potom poslao neke darke njemu, ali to za ni ta ne dr im sprama ovoj hitrosti koja se uprav mo e nazivati gre eske ljubovi i dru estva hitrosti. On ni trenu e oka nije tudirao ni mislio, nego kako ja izrekoh da mi ta haljina ne trebuje i da bih ja za polu cene prodao, namah, aki bi zadugo o tom domi ljavao se: " to e je drugom prodavati, kad u je ja kupiti? Evo ti novci." Blagorodna du a! Lepo, prekrasno slatko srce Andreja mojega! Da je bogat bio, neka bi tako postupao; no on po teno i lepo ivja e oba e s svojim trudom, niti ima a e za razmetanje. Ja mu moju potrebu ni jednim slovom nisam otkrio, no pa e derznoveno sam mu toliko krat kazivao da do Dalmacije dovoljno imam, a onde sam doma. (U kopijam ovih pisma, o tampi ni ta ne stoji, no sad, izdavaju i ih na tip, gdi to pridodajem). Ili je zar njegova sla aj a nebesna du a predvidila da e se to delo na dvadeset godina zatim tampi i ve nom vospominaniju predavati? No kako je on mogao znati da u ja za toliko iviti, ovo bla enstvo do ekati, ovu slatku utehu imati i takovo blagorodno dru eske ljubovi delo, koje bi u Persijanu ili u Tatarinu s sladostiju srca na veliku elove esku pohvalu

opisivao, od Andreje ljubimago mojego meni istom pokazano i sotvoreno opisati, propovedati i bla enoj ve nosti predati i posvetiti. Sveta dobrodjetelji, bo estvena verne dru be i prijateljstva ljubovi, kojega ste vi roda i plemena, kad vi takova uvstvovanija u nami vozbu davate, tako silno u prsima na ima djejstvujete? I koliko ve ma vreme ivota na ega prolazi i i ezava, toliko se vi bolje i ve ma pomla ujete, procvetavate, rasplo avate, u samu ve nost korenje svoje uglubljavate i rasprostirete, i previ e samih nebesnih visina stabla, grane i blagorodne verhove svoje di ete i uzvi avate. Slasti, telesna ugodija i vosprijatija bogatstva, slave i veli estva, kad ve preminu i kad ih nestane, jesu li ikada kadra ovake za sobom ostavljati sljedove? Evo njihovi hvaljeni sljedovi, jao i uvi: sujeta, sujeta i ni ta nego sujeta! Siromah i bedni ove ak na bo ijoj zemlji mora onaj biti koji, kad se obazre za sobom, nejma ni ta viditi nego sujetu. Eh, kamo pusta mladost, gdi su vina, pa tete i pe enja! "Ali je jadan ovek, ni ta na svetu, nego magli, sen i sujeta!" mora ovako misliti i govoriti koji ne poznaje i ne uvstvuje u sebi moralnu i duhovnu ast sebe. Mo e li se pri itavoj pameti re i da je onaj ivio koji u sve vreme ivota niti je du u svoju ni boga poznao? "Ih e bog revo i slava v sramotje ih." Nikada i niko ne bi tako lepo opisao kao apostol. Prekrasni moj Andrej Petricopolos Korfiot, ljube i dobrodjetelj, Marijinu je on ast izbrao, koja mu se doveka ne e uzeti. Dobro je on znao to je radio. Iako on i nije predvidio da e se ovako o njemu i o njegovom delu na dvadeset godina posle pisati i tampati, ali je on dobro i predvidio i pretpoznavao ono to je be islenokratne ve e i bolje od ovoga, a to jest ono to je ve ni i bla eni tvorac ugotovao, obe tao i odredio blagopolu nim od sinov elove eskih, koji ljube boga i dobrodjetelj. Slave i ja Andreja mojega, dobrodjetelj slavim, koje se pohvala, est i slava k samomu ocu nebesnom otnosi, za to je on sam po jestestvu koren, na alo i izvor svakoga dobra i svake iste i verne ljubovi. Iz Venecije pre em s Danilom, drugom mojim, u Zadar, prvi i poglaviti grad u Dalmaciji. Meni je poznato bilo da ovde ima dovoljno Serbov oficira i trgovaca i da sam se s kojim god od njih poznavao, mo e bit da bi me tu zadr ali. Ali ja, prirodno stra iv i stidljiv, nikada nisam mogao sebe preporu ivati i u poznanstvo drugih utiskivati se i nametati. Zato ti ja pohitim u ona moja bla ena sela i polja gde sam ja ve dobro poznat i gdi, bez najmanjih ni s jedne ni s druge strane ceremonisanja, komplimentiranja i u milost preporu ivanja, jedva emo se do ekati. U Kotari, negde oko Nadina, namera me nameri na nekog Spiridona Torbicu Dragovi anina. Hajde, kra ani, re e mi, sa mnom u Plavno. Ti zna kako je ono lepo i zdravo mesto; onde sam ti ja s na im Meletijem protosin elom na kapelaniji. Ku a crkovna ima za kolu. Tako mi hleba i soli, to smo zajedno jeli, ho emo stajati onde kako pa e!" "Dobro, re em mu, dok ste vi dvojica onde. Ali ti dobro zna da se vi

esto promenjujete, pak ako posle do u kakve kavgad ije na va e mesto i uzi tu da mi igumani u i zapovedaju, a meni toga nije, hvala bogu, nu de trpiti?" " ta? Mi oti i, dok si ti onde! Nipo to." Obe tam se i dam ruku. Prolaze i po em na Kosovo pozdraviti popa Avrama Simi a s familijom, koje s velikom radostiju na em sve u zdravlju. U Kninjskom polju nisam te radosti imao, jer moj ljubimi protopop Novakovi te ko bolova e. Na nekoliko nedelja zovne me iz Plavna sin njegov, pop Lazar, da mu do em na pogrebenije, gdi sam mu izgovorio, kako sam lep e mogao, pohvalno na pogrebenije slovo. Onakovom dobrodjeteljnom mu u lasno je bilo venac pohvale sastaviti, ibo sav put ivota njegova bio je pokriven s cve em blagonaravija i dobrodjetelji. Stoje i u Plavnu, u sva tri Dalmacije manastira i u druga razli na sela i varo i na cerkovne praznike pozivali su me propovedi govoriti. To je meni vrlo lasno bilo, jer sam dovoljno na to potrebnih knjiga kako na gre eskom tako i na talijanskom jeziku imao. Na drugo leto, ono isto to sam ja predrekao zbude se; dignu iz Plavna re ene kapelane, a na njihovo mesto do u neki, s kojima mi nije bilo mirno. Jedva to Skradinjani do ekaju, i zovnu me k sebi za propovednika. Ovome sam radiji bio radi mojega druga Danila, za to on delikatnijega stomaka nego ja, i u selu nije nau en bio iviti, a u gradu, navlastito pri moru kako to je Skradin, lep e se ivi. Kad onde do em, na em ne ajana prepjatstvija. Biskup latinski, blagorodni Venecijanin, soprotivi se mojemu tu pod tim imenom prebivaniju zato to nisam venecijanski podanik, niti ho u na to da se potpi em. Odavde opet u Veneciju k A imu arkovi u, prvomu od na ih trgovaca u Skradinu, koji je pre mene oti ao bio za iskati od senata dozvoljenije da mi je slobodno koju godinu tu prebivati pod re enim imenom i kao kapelan. U Veneciji se dela brzo ne svr avaju; odem u Zadar ekati konac. Ovde su ve bili uli za moje propovedi po Dalmaciji i za moje delo u Veneciji. Zaprose me da im u nedelju propoved re em, i kad u inim, smili se to nekim oficirem ernogorcem i Sarajlijam trgovcem. U ine mi predlo enije da se obe tam ostati pri njima, ako ne du e, za godinu. Ja se toga ne odre em, no s izjatijem ako Skradinjani ne polu e dozvoljenije da me mogu imati; i budu i da se ono ne dopusti, tako ostajem u Zadru, gdi do e k meni i moj Danil, i prebudemo tu celu godinu. U Skradinu naj alije mi je bilo rastati se s jednim po tenim trgovcem Markom Paraskevom, koji mi je veliku ljubov i dobrotu pokazivao, i s prekrasne nauke doktorom u medecini gospodinom Leonardom Vordoni, rodom Grekom iz Korfa. Ovi dvojica bili su na alna pri ina da sam u Skradinu elio koju godinu provesti, najpa e zato to mi se re eni doktor obe tao bio lekcije u matematiki predavati. U Zadru, kolonel Majna, kapetan Jovo Grbljanin, konte Zorzi Gabo iz Kandije, gospo a Ana Rapsomani i i moj ljubimi Lazar Slavujevi Mostaranin s svojim drugom Simatom, i pro i kupci

Sarajlije, svi su mi ovi tako dobri i mili bili da mi nije mogu e slovom njihovu blagost i dobrotu opisati. Po ispolnjeniju godine, predragi moj Danil Moraitski vozvrati se u Korf, ote estvo svoje; a ja pre em u Trijeste i odavde u na slavni carstvuju ti grad Be . to sam ovde radio, to u Vam u slede em javiti pismu. U Klasenu v Kurlandiji, avgusta 28-go 1788.

[VII] PRELJUBIMI I DRA AJ I GOSPODINE! Kad u Be do em, nigde nikoga ne poznaju i, nemecki nimalo ne znaju i, po em k gre eskom kapelanu, popu Antimu. Iska em od kud idem i za im, i da bih elio, ako bi se moglo, koju godinu u Be u prebivati i emu poleznom pou iti se dok sam jo t mlad. Ovi me ljubezno primi, povedaju i mi da je i sam u mladosti, bez roditelja i ubog budu i, dosta stranstvovao i namu io se za postignuti jelinskih spisatelja i jezika poznanstvo. On ima a e svoj kvartir u domu jednoga od prvih u Be u me u Greci trgovaca, imenem Nikolaja Dimitrija Stoj o, kojega zaprosi dozvoliti mu da me primi pri sebi na kvartir. "Ne samo obitali te, odgovori blagi i dobri gospodar, nego i trapezu s nami nek ima, dok se ovde pozna i namesti." Obnade di me pop Antim da ne tokmo koju godinu, nego i sav ivot mogu u Be u provesti ako uzimam volju i userdije lekcije jelinski predavati. Tada se tu naho a e jedan iskusan u tome u itelj, no preko razloga vinopija i spava . "Sljedovateljno do ao si," veli mi, "u najbolje vreme, ba kako da si znao." Pritom obznani mi da se u Be u nahodi na arhaEpiskop Joan, i da je nu no, pre nego se u kakovo upustim delo, da mu se javim. "To je najlak e!" otve tam, i taj isti dan otidem i prika em se njegovim mla im.

Ovi, za izigrati svoju komediju, sutradan ravno u dvanaesti as, kad znadu da je mitropolit od svih pro ih dvadeset i tri asa najlju i na svakoga za koga ne mari da mu u to vreme do e, i to je najgore, reku mi da ga do ekam ba u sali gdi je trapeza name tena. Udari dvanaest sati; ujem gdi zapovedi mitropolit ,Delo na astal!" i izi e u salu. A kad i mene tu opazi, isto se upropasti i u asne. "Ko je ono opet sad ovde? Ko ga je zvao?" Ka e mu protosin el njegov ko sam, otkud sam do ao i da bih rad u Be u prebivati. Take vike i psovke u mojem ivotu nisam podneo ni pretrpio. "Idi kud ti dragao, i ini ta ti drago. Zar ti misli da ja nemam drugoga posla u Be u nego da sam tebe radi ovde do ao?" I tako ti me otera. Izi em iz sale i iz Marienhilfa bez obzira. Uljezem u grad i na em moje doma ine jo te pri ru ku, koji se zdravo ismeju uju i moje priklju enije. "To je dobro, re e mi gospodar Stoj o, sad si bez brige i ti i mi." Po obedu odvede me i prika e konzilijaru Filipidu, dade me zapisati gdi nadle i, ko sam, da u tu i radi esa prebivati. Za dva-tri meseca sakupi se k meni okolo dvanaest u enika. Od svakoga imao sam na mesec po dukat; to je meni dovoljno bilo. Uzmem i za se dva u itelja: jednoga za franceski, a drugoga za latinski jezik. U ovim meni dragim i slatkim upra njenijam provedem u Be u oko sedam godina. Tre e godine i lekcije sam na francuskom predavao jeziku, nahode i se trgovaca koji su pretpo itavali mene drugim boljim od mene zato to sam im ja mogao gre eskim predavati dijalektom i knjige tolkovati, koje Francuzi ne bi mogli; podobne i talijanski razli ne sam obi avao. I ova predavanja velike su mi polze bivala ne samo za pla u koju sam za to polu avao, no mnogo bolj e to sam sebe u sve to ve e iskustvo i sovre enstvo u re enim jezikam dovodio. Moj poslednji u francuskom jeziku u itelj bio je (na veliku moju polzu) lovek preizrjadnago u teniju knjiga vkusa i poznanstva. Ovaj mi dade poznati izbranej e ne samo franceske no i s ingleskoga na ovi jezik prevedene knjige. U isto vreme slu aju i od latinskoga u itelja logiku i metafisiku, od toga vremena tenije knjiga stalo mi bivati i mnogo prijatnije i poleznije, budu i u sostojaniju o predmeti tenija mojega suditi, niti sva to tako kako je napisano primati. rez opho denije i razgovore s dostojnej im prekrasnih nauka, prostranej ago iskustva i vje estva, esnej ago itija i nepor nej ih narava, u isto vreme dobrohotna ljubezna srca, mu em gospodinom Atanasijem Sekere om mnogo sam se polzovao, budu i ovo i do danas moja na alna i vladi estvju ta strast i pohot: bolje i u enije od mene s krajnjim usla denijem i vnimanijem slu ati i od njih se polzovati. Sa slavnim u naciji na ej generalom Mika inovi em i s njegovom gospo om (s kojima sam i jedno pute estvije u Horvatsku i Slavoniju k toplim nedaleko od Pakrca vodama u inio) mnoge sam vesele i bla ene dne proveo daju i, pri njima, dvema prekrasnim gospodi nama, Martici Prodanovi a i Ekaterini Saplancaj, na francuskom jeziku lekcije. Mogu slobodno re i ovo, koje znam da e mi svako uvstviteljno i blagoro eno srce posvedo iti i potverditi, da neiskazano blagopolu ije i uvstviteljnej e usla denije

ivota mojego u ovome se sostojalo: ko mi se je god pokazivao da me rado ima, ja ve nimalo ne sumnjaju i da on mene savr eno ne ljubi, umirao sam za njim i ini mi se da ivot moj prestao bi mi prijatan i sladak biti kad bih ja ikada mogao prestati one koji su me rado imali ljubiti. Niti bih ja dve krajcare za moj ivot dao kad ne bih vi e imao o kom misle i radovati se i usla davati. U ovom punktu neka mi niko ne do e zanovetati da sam ja prostak bio i da sam se varao po tomu to hitri ljudi vredni su pokazivati da rado imadu onoga ba za koga ne mare, i pritvarati se da mrze na onoga koga u srcu vesma ljube. Ove su re i ni ta i za ni ta! ine se kao da na ne to zve e, a sasvim ni najmanje to ne zna e, zato to je ovo izvan i protiv nature, i od stotine jedva e se u jednom slu iti slu aju, i kad se slu i, mora biti, bog vjest za kakova opstojateljstva, za nevolju i silom. A to to ne ide od srca, nego iz usilovenija i pritvornosti, to e svak lasno poznati, van da je sasvim cepanica; a takovih, hvala bogu, me u ljudma jedva e se na i od deset hiljada jedan. Umerene umnosti i razuma lovek prirodno ve ma mrzi i otvra tava se od onih koji se ine da ga ljube ne ljube i ga. Nadle i znati da je moje ovde govorenje za takove ljude koji lepa i mirna sklonjenija imadu i dobro kako sebi tako i drugim ele. A o protivnima, to jest lukavstvom i zlobom pokvarenima, ovde nije ni slova, i od ovakovih sam se ja na svaki na in klonio i o u davao. Lasno mo e ko pomisliti kakav sam ja sekret imao mno estvo ovakovih dobrih ljudi nahoditi i sebe u njihovo blagovoljenije unedriti? Nikakav sekret na svetu, no prostim prirodnim putem tu sam dolazio. Ljudi dobrih i blagih svuda ima mno estvo, samo da ovek sa svoje strane gleda da je po ten, nekoristoljubiv, dobar i razuman, i sljeduju i ovim ka estvam da se s ljudma vlada, pak onda umereno dobri njemu e biti sasvim dobri. Kako sam ja u sebi uveren bio da moji prijatelji nisu me radi ni u em uvrediti, tako sam se i sam od toga vsegda ostregavao; a ovo mi je lasno bilo, za to sam poznavao da mi je najpoleznije. Za njihove i njihovih drugih prijatelja tajne nimalo nisam mario znati, i ovo nije mi ni dlake mu no bilo, ibo, spokojstvo srca i vnutrenju duha ti inu vesma ele i i ljube i, na ljubopitstva, podozriteljstva i na intrige mrzio sam kako god na otrov. U zajam to iskati nikada nisam potrebe imao, razvje pre dve pro ed e godine kad sam se iz Inglitere vozvratio, prvo, to nisam imao s ime predizdatu knji icu sasvim isplatiti, vtoro, nisam imao s im do Be a do i. I ovo to sam uzajmio pre sam s velikim, kao na velikom daru, blagodarenijem vozvratiti mogao nego li sam obe tao. Nikom ivu nisam se nametao, niti sam mogao ni vremena imao onde dolaziti gdi me ne ele. U du nosti preko sile moje nisam se uvozio; a ta sam mogao i pothvatio se, to sam rado i verno ispolnjavao. est poleznih i radosnih godina pro u mi u Be u kako est dana. Umereno ive i, nisam nikada uzroka imao bolovati. Neprestano u prijatnom upra njeniju, ili drugima lekcije predavaju i ili svoje u e i, samo u nedelju i na praznike u inili bi mi se dni kao da su poduga ki. Po mojemu slo eniju i na inu mi ljenja, morao sam u takovom

prekrasnom gradu kao to je Be blagopolu an biti. Dela moja i du nosti rado i veselo ispolnjavaju i, inilo mi se da sam u sover enej ej nezavisimosti i svobodi, nit sam komu esap davao, nit od koga uzimao. Sav grad Be inio mi se moj, jer sam mogao po njemu pacirati koliko sam god hoteo. Augarten, Prader, sve ume naokolo i livade poizme u njih bile su u mojoj vlasti; svake nedelje i praznika mogao sam po njima na sve etiri strane hoditi, koliko mi drago. Svi slavuji u Augartenu u prole e, i kad bih ja sam tu bio, pevali bi koliko da su najve a gospoda u njemu. enbrun, na ih bogoproslavljenih i velikih cesara i cesarica predivna letnja obitali ta i u njemu lavirintovidne neiskazane krasote ba e i rajevi. Belvedere, besmertnoga princa Evgenija dvorovi i sadi, sve je to bilo meni otvoreno. Predgradija sva oko Be a i vertogradi, bili velike gospode, ili gra dana, gde je god slobodno bilo ulaziti, tu mi niko nije smeo stati na put. Za ona pak mesta gdi nije dozvoljeno bilo ulaziti, nimalo nisam mario, koliko da ih nema na svetu, niti bih ja tu u ao da me ko kumi, kod tolikih drugih lep ih mesta. Neka mi niko ne baca preko nosa da sam po va oj asti pe ice hodio, za to ovo je mnogo bolje za me bilo radi mnogih uzroka; no ova dva, koja u kazati, stotine vrede. Prvo, to je za zdravlje mnogo poleznije pe ice hoditi nego u koli; a ta je bolje na svetu od zdravlja? Drugo, ko je u kolesi, ako e biti praha da se zagu i, on mora onim putem i i kud ostala kola idu, ako mu se i ne e. Drugda se poizre aju po sto jedan za drugima, da se ne vide od praha; koji su god onda u kolesi, pune im se ne samo o i, u i i haljine prahom, nego i nosovi i usta, za to moraju disati i odisati; pak ako najpre na kola stado e, sva za njima, ako e ih hiljada biti, tu valja da stoje gde su se na la, i ne znaju i ni za to ni za koliko e tu stajati. Oni su sve to prinu deni trpiti, a ja ne; za to ja i pro e moje dru tvo pe aci, kojega nas ima dosta, hvala bogu, nami je lak e i opkoliti i preko pre i, i gdi god vidimo hlad ili od ku a ili od drevesa, ili ako e i od plotova, a mi namah u hlad, pak idemo lepo gospodski po hladu. Ko ne vidi da je ovo i poleznije i lep e? Ali, re i e mi: kad je blato i ki a? A zar ja tebi ne mogu re i: a kad se u tvoji koli osovina slomije? Ja te molim neka sva ta ne spominjemo! Ko se ki e i blata boji, nek' se ne ra a na ovi svet; to mu se pre ka e nek' ne re e posle da nije znao. Imao bih se jo t s mnogima ve tma hvaliti, kao na primer da sam slobodno mogao u svi vi ere eni mesti prve i najlep e be ke gospsfe, koliko sam god hoteo, gledati, i niko za obadva svoja uha za to ne bi mi smeo re re i; ali' ovo nek stoji. Samo u jo t jedno kazati, pak u ovi period zaklju iti. Redut be ki, koji je ogla en na svetu, komedije, opere talijanske, muzike, carske biblioteke, sve ove vesele i polezne zabave i nasla denija mogao sam u ivati i u ivao sam kako god jedan od velike gospode. Sad reci, ljubimi moj, no po du i i sovjesti reci, nisam li ja u ono est godina u Be u blagopolu an bio? No kako sve ovoga sveta te e i prolazi, tako i njima do e vreme, te prsfu. Ali ih ja ne alim za dve pri ine. Prvo, to i do danas, spominju i ih, radujem se

i veselim, ibo "Hoc est, vivere bis, vita posse priore frui." To zna i: "Dvared iviti, kad ko mo e i pre njim usla davati se ivotom." A ftoro, to je jo t lep e, bolje i sla e, da u to vreme to sama znao, drugima sam predavao, to pak nisam znao od drugih sam primao i u io. A ovo je vsegda bilo verhovnej e namjerenije i vsegda nji ni an mojega po svetu hodanja, koje neki iz njihove visoke milosti skitanjem nazivati udostojavaju. to sam ja kriv to oni ne e ovako da sude: da bez posla hoditi, to se zove skitanje, ako e biti samo po jednom selu; a s poslom hoditi, to ljudi pametni drugoja e zovu. Ako li su ti isti, doma sede i, sebe i druge bolje polzovali, ja im to estitam i zaisto ne zavidim; no i ja s moje strane imam za to blagomu nebesnoga oca promislu dok sam god iv blagodariti to me je sirotu bez o ina i materina sovjeta i pristaranja dovde nastavio i doveo, i znam da e me i do konca vremenoga voditi ivota i pomo i mi da vsegda ve nim, njegovim premudrostiju pretpisanim, pravilam sljeduju i, postupam i ivim. Sedme godine u Be u prebivanja usudim se ve i u nemeckoga jezika uvesti u enje, kad u tre i ovoga mojega pretprijatija mesec dsfe u Be na arhiEpiskop, Vikentije Joanovi Vidak. Ovaj gospodin ne samo s milostivim no po e s ljubeznim k meni na inom sasvim me prisvoji k sebi. U ini mi predlo enije da po em u Modru k njegovim dvoma sinovcem, Tomi i Pavlu, predavati im francuski i talijanski za godinu, obe tavaju i mi za to da e me na godinu ili najdalj na dve zatim s njima zajedno o svojem tro ku u Germaniju u kojinubud universitet poslati, a potom i put jedan u Franciju, Ingliteru i Italiju u initi. Kad ja ujem za Germaniju i pro aja, obe tao bih se slu iti mu ne godinu ili dve, no toliko godina koliko je sveti patrijarh Jakov za prekrasnu Rahilu Lavanu tastu svome slu io. Do em u Modru, i tu sam ne samo mladim Vidakom no i pro im mitropolitovim pitomcem lekcije na vi e pomenutim jezikam predavao i s njima zajedno u kolu, Baumajsterovu filosofiju slu ati, odlazio, a od konrektora na nemeckom privatne uroke uzimao. U domu jednoga blagorodnoga gospodina, prvoga u gradu, zovoma Taka a, vesma sam ljubezno primljen bivao i esto u lepom dru tvu s oficiri i s gospodom astio se. I pri njemu sam se s preljubeznim mojim ritmajsterom Be ineom poznao, s kojim sam u selu blizu Modre, gdi je on na taciji bio, esto po nekoliko dana provodio. Po sover eniju ove godine pre em s moji mladi i u Karlovce. Odavde po em po dvadeset godina otsustvija u Banat posetiti srodnike moje, pokloniti se grobovom roditelja mojih i celovati meni svetu zemlju u kojima njihove po ivaju kosti. U Be kereku po slu aju do em u dom jednoga blagoobraznoga gospodara, imenem Filipa Seljakovi a, koji mi se ka e da je bli nji srodnik oca roditeljnice moje Krune. Ovaj pre esni stari, koji bi i tu ina rado pri ekao, kako je mene primio i ugostio, to svak Serbin mo e sebi lasno predstaviti. U Itebeju po em iskati sestru matere moje,

Jevru; no ne na em je, jer se davno bila prestavila. Pop David, ujac moj, po e sa mnom u dru tvo. U milom Semartonu, predragom selu i mestu ro denija slatke roditeljnice moje, otidem namah k crkvi s popom Radulom, parohom sela, kojega sam jo te u detinjstvu tu poznavao. Ovaj mi poka e grob matere moje i mile Jule setrice. Mati, mati i ro ena sestrica! Kakovo su to udna imena! I sad mi, ovo pi u i, iz samoga srca izviru suze i, navodnjavaju i o i moje, jedva mi daju pisati. Padnem na onu pre esnu zemlju, izljubim ju i suzami orosim. Molim sve tenika da zove koga da mi pomogne raskopati zemlju da vidim kosti boginje moje rez koju me je bog na svet proizveo. No on mi ka e: da ja vsuje to elim, da za toliko godina tu su i drugi mnogi soplemenici, stari i mladi, pogrebeni, i ko e kosti od kostiju razaznati! Kad ovo ujem i rez izlitije suza sebe oblah am, do em u se i pomislim: bo e moj, kako smo mi ljudi vsegda k zemlji prilepljeni! Namesto to bi vozvodili um na k besmertnim ljubeznih na ih du am, mi i temo kosti njihove, koje se moraju s drugim podobnim kostima pome ati, izgubiti i najposle rez stotine godina u ni ta obratiti. Evo na koji su na in postala sva obo enija i poklonjenija mo tiju, kostiju i ikona. Gore a i srde na ljubov i visokopo itanije samo jedan korakljaj potrebuje za preobratiti se u ljubimago i visokopo itajemago predmeta obo enije. Ovim prirodnim i kratkim putem dolazili su ljudi k idoloslu eniju i k svim sujeverijam kad god prosve ten razum s njima nije upravljao. Zato tolika starost i vika za groblje i grobnice. ta je elove esko telo bez slovesne i razumne du e koja ga o ivljava i u njemu misli? Ni ta nego smradna haljina, opredeljena za crve, za trulost i za uni to enije bilo na koji mu drago na in. Ova razmi ljenija tada mi se toprv predstave kad svu nade du izgubim ostanke Krune moje i Jule na i. Onda mi padne na um i razgovor premudrog Sokrata pre smerti svoje. Ovi dobrodjeteljni i bo estveni ovek, od svojih gra ana nepravedno osu en da otrovom ubijen bude, zapita ga njegov ljubimi Kriton kako i gdi eli da ga pogrebu. Tada se on okrene k pro ima koji tu bijahu i re e: "Kako hudo moj Kriton o meni umstvuje, misle i da po em ja otrov ispijem i ostane ovo telu tu pru eno i bezdu no, da u i tada ja ovaj isti biti koji sad sa vama besedim. Ne e ve ono, Kritone moj, Sokrat biti, no samo haljina njegova izli nja i ni na to nepotrebna. Zakopaj je gdi ho e , i predaj zemlju zemlji; zakopaj je samo duboko u zemlju da tamo istrune i da vozduh smradom svojim ne truje. Sokrata ti ukopati ne e ." Prostite, sam u sebi pogledav i k nebu misli e, re em: "O vi, mojemu srcu svete, bo estvene i slatke du e, prostite slabosti i nerazumije moje; za to vas i tem ja u zemlji, znaju i da su pravedne du e u rukama bo ijima." Jedva prinudim esnoga sve tenika Radula da uzme neku bagatelu od mene za spomenuti ih na slu bi. "Ja bih njih i bez toga spomenuo," re e mi dobri sve tenik, "ali da bog d da i moja du a bude gdi su njihove!" Preno im u domu ujaka mojih, Pavla i uke, i sutradan po em k akovu.

Ljubimi drug moj, ja se ne bih usudio kom drugom kromje tebi ovako duga ko pisati pismo. Ne nost tvoja k meni poznata mi je, i uveren sam da e ti ba tako rado ovo itati kako je mnom rado napisano. A uzdam se da se ne varam misle i da i drugi ko, samo neka predstavi sebi svoje roditelje, pak onda itaju i ovo ne e za bezmesno suditi to ja ovako mislim, uvstvujem i pi em o onoj koja je posle boga, tvorca mojega, svetej a, esnej a i sla aj a du i i srcu mojemu. U Kenigzbergu, septemvra 14, 1788.

[VIII] LJUBIMI PREDRAGI MOJ! Nikakova v eloveceh ne stoji ve t postojana; kakav je god li a rodi, taki je i ljudi!" Istinu ovoga Omirova stiha nikada i nigde u ivotu nisam tako po uvstvovao kako kad na toliko godina posle do em u milo mesto ro denija mojega. Uputim se uprav k roditeljskom domu, pred kojim na em u glubokoj starosti strica mojega Gruju. Poznamo se i pocelujemo. K i stri eva, koju sam pri sisi ostavio, ona sad doma ica i s sinom velika kim. Pitam za jednoga kom iju, i u Mijaila. Nejma ga; davno se prestavio. Za drugoga s druge strane, i u Lazu. I on tako er. Decu u neko vreme i moje vrsnike poiznalazim, prve u varo i, jedne s sinovi na enidbu, a druge s k erma na udaju. De ica kojima sam babinje uvao i potom u naru i nosio, sad su oci i matere. Eto ti ga, pomislim u sebi, idi sam te se kalu eri, pak e i ti biti ovek na svetu. Al' ho e pametno mom e da se posveti i da tvori udesa po Sremu! No ve to mu drago; to je u injeno, to se ne ot ini. Ja sam ve bio i pro ao, i svak e lasno pogoditi da je ovo vi e za druge nego za sebe govorim. Pre trideset godina se niko za glavu ne kalu eri. A kad mu bude toliko, opet nek ne nagli; nek pri eka jo te desetak. Kuda je pro lo trideset, nek pro e i ovo deset; i nek se ne boji da ne e pro i; pro lo bi da ih je jo t toliko. Ko se god opari, a ne ka e dru tvu da orba e e, nije dobar za dru tvo; a kad on ka e, posle drugi nek ine to im drago. Dve ve ti, to sam pozno ba u kom iluku s jedne i druge strane roditeljskoga doma, toliko su znamenite i tako se kasaju interesa celoga elove eskoga roda, da bi zaisto smertni greh bio da ih ovde ne spomenem; za to kada se ovo moglo slu iti ba u

mojem kom iluku, ne dalje nego u prva dva doma, a da ta nejma dalje i dalje u vilajetu. Zato predla em ovo na rasu denije bogu i caru i svim pametnim ljudma koji mare i kojima je sve to va no i veliko to se elove eskoga kasa roda. Re je ovde o dvema enami, o kojima nikada ne mogu pomisliti da uvstviteljno moje o njima ne soboleznuje srce. Jedna je Jovanka, k i i a Laze. Ova se udala za nekoga koji rodi s njom (na pamtim dobro) jedno ili dvoje dece, pak je onda ostavi, ode nekud i stepe se, i za nekoliko godina nejma mu ni glasa ni traga. ena jo te zdrava i mlada, sledovateljno za ra anje ljudi. Pitam je zar ne mo e drugog mu a na i. Ka e mi sirota uzdi u i: "Na la bih ja davno sebi mu a, ali vele da crkva ne dopu ta". O ljudi, to vas je god na svetu, dokle e se kojekakvih pustinjika i monaha zakoni za crkvu dr ati? Carigradu i Smirni o ima sam mojim gledao da crkva i patrijarsi za mnogo manji uzrok dozvoljavaju enam za drugoga po i mu a. Nije li ovo uprav protiv bo ije volje, sledovateljno protiv svakoga pametnoga zakona, vozbranjavati da se ljudi na bo iji svet plode i ra aju i boga slave i poznaju. Ali ako prvi mu do e? Ako do e, tome lasno ima lekarstvo: nek uzme sebi drugu, pak nek je bolje uva. Al' ako ne do e, kakvo e onda lekarstvo na i? S druge strane Marija, i a Mijailova k i, okolo tridesete godine vozrasta, no gledaju i na nju bi se zakleo ko da joj nema vi e nego dvadeset. Mlada, zdrava telom i razumom, prekrasna do udivljenija, po tena i blagonaravna. I ovoj budu i i tre i umreo mu , vi e se udati ne mo e. Za pravdu bo iju, to je ena kriva ako se slu i da joj tri mu a umru; to li mu ako mu tri ene ne ivu? Jesu li oni vladjetelji ivota i smerti, i mogu li drug druga od smerti izbaviti? Ako su sveti oci tako uzakonili. Ti isti sveti oci, koji su to ustanovili, bili su pustinjici i kalu eri, zakleti neprijatelji braka i adorodija; zato, da se oni u tu e posle nisu me ali, hiljadu bi puta pametnije u inili. Ovo je posao mirskih ljudi, stare ina i poglavara, koji su ne samo slovom nego samim delom pravi sveti oci. Ko je meni za bogom najve i sveti otac razvje onaj koji me je rodio i othranio? Da se on, sa uvaj bo e, nije o enio i mene s mojom slatkom roditeljnicom da nije za eo, mene ne bi na svetu bilo, niti bi mi milion svetih otaca pomogao. To je sve zaludu: post i molitve decu ne ra aju, nego esni i sveti zakoni brak, jer tako ho e bog i tako mora biti vo vjeki vjekov, a ne ina e. U po etku ovoga pisma rekao sam da smo mi ljudi kao li e: u prole e se ra amo, a u jesen zrelosti spadamo. Ovo se dakle ne govori toliko za Mariju i Jovanku; i one e u malo vremena uvenuti i preminuti, ali je pravedno postarati se za budu te rodove. Ovo isto slu ava e se i u napredak mnogima i mnogima, pak, ljudi bra o, za to da sinovi i k eri i unuci va i stradaju, da uzdi u i da su zlopolu ni, u emu nimalo nisu krivi? Ja sam o ovom poslu, kako god ovde pi em, pokojnom mitropolitu Vikentiju govorio. Evo to mi je odgovorio: ,Da znam da je to tako; ali neka oni otvjet bogu daju koji su

to tako uzakonili; mi sad moramo slepo dr ati". A koja e polza biti onima to stradaju od toga to edu drugi otvjet bogu davati? I za to? Za koji uzrok i nu du slepo dr ati jednu stvar kad se ve pozna da je bez razloga i slepa? Znam da e mi namah koji namrgo eni melanholikus i tvrdoust re i: to se tako kod nas na lo, pak tako narod ho e da to stoji. Ne zna se i ovo: da te ko onom op testvu gdi se nikakvo ispravljenije ne uvede dogod ne soizvole i ne usho edu i kasapi, i bakali, i lon ari i pro aja. Za to svako op testvo ima svoje poglavare i upravitelje razvje da ih slu a i da im se povinuje? Ko ne zna, pravo je da se da uputiti i nau iti od onoga koji zna; a gdi ovo ne biva, tu moraju stvari i i naopako. Na primer, stara baba, koja ve nije za ra anje dece, nek se ne udaje ni prvi red, nekamo li tre i i etvrti; a lovek i ena jo te pri mladosti i snagi, koji mogu ada ra ati i hraniti, a nesre ni su bili u tri braka bez svake njihove krivice, za to da ne mogu u etverti i, ako po nesre i bude potreba, i u peti stupiti? Namerenije i konac braka mora biti adorodije i vospitanije i, kad god za ovi konac biva, on je po bo ijem zakonu i uredbi. Besposlen i lud ostavi enu svoju, mladu i zdravu, ode, izgubi se, i nejma mu ni glasa ni traga! Za to da ena stoji est godina zaludu? Ona bi lasno za toliko vremena troje de ice imala, i rada ih je imati, dojiti i hraniti. Za to dakle ova stvorenja svet bo iji da ne vide? ovek pametan ni ovcu ni kravu jalovu za toliko ne e dr ati, nekamo li enu svoju. No sohrani, bo e, ropstva ili nemo ti! Ovo ima svoj uzrok. Iz akova vratim se u Karlovce za ekati pri estvije mitropolitovo iz Be a, gdi je pozvat bio radi ver a ke smutnje, u nade di kako do e da e nas opraviti u Germaniju. Do e arhiepiskop, i ja po em s bratom njegovim, gospodinom inspektorom Trifunom, u Dalj k njemu. Ali se na put opet otlo i za smu tenije koje se u Germaniji tada Bavarije radi dogodi. I tako provedem drugu godinu u Karlovci. Po berbi vinograda otprate nas u Po un, gdi zajedno s mladi Vidaci deset meseci prebudem. Oni postignu dosta dobro franceski i talijanski, a ja ve umereno mogah nemecki govoriti. Me du tim postane sover en mir u Germaniji; ni ta manje o vi e re enom putu niko ne misli. Pi em mitropolitu o tom, i najposle javim da je ve dosta tri godine i da vi e ne u ekati. Ni odgovora! udan je ve t kad slabi ima s jakim pogodbu, za to jedan ini to ho e, a drugi prinu den je trpiti. Ove tri godine bile su mi najneprijatnije u ivotu; i sre a moja to su moj Toma i Pavel sasvim dobri bili, koje sam sover eno ljubio, kako i oni mene, a bez toga jo t bi mi gore bile. Pritom dobro za me to sam kako u Modri tako i u Po unu gdikog u enika imao, te nisam sasvim ostao bio bez novaca. Tada sam vesma alio na arhaEpiskopa; no na nekoliko meseci zatim poznao sam da je mnogo bolje u inio ne ispolniv i obe tanije, ibo budu i naumio skoro prestaviti se, da nas je poslao bio tamo, bi se u velikoj zapletki na li ne imaju i od koga veksele ekati. Moja nade da za po i u Germaniju i dalje, zasad vospeti se i uti i, no ne iskoreni. Ja sam ve dugim opitom poznao da valja da se dobro uvam da ne naumim kud po i; jer ako naumih, odoh, sam ne znam kako.

Pre em u Trijeste. Ovde gospoda konti Vojinovi i i pro i gospodari trgovci zapitaju me bi li hteo tu za koju godinu decu u iti. Rado i veselo za pet stotina forinti na godinu, odgovorim. Vi e, ako ho edu, mogu mi dati koliko im drago, uze u; ali ne manje za glavu! Obnade de me da toliko mogu imati. Me du tim za neki politi eski uzrok reku mi da se po em prohodati po Veneciji i u petnaes dana da se vratim i da e sve biti gotovo. Odem; a kad se vratim, na em posao gore nego kad samo po ao. Ka e mi moj Haralampije, budu i da se nije mogao uspeh u nekom nadjejemom pretprijatiju imati, vi e mi se ne mo e dati od trista forinti. To zna i: pet stotina manje dvesta. Zahvalim i otka em. Ja dobro znam da ima takovih mesta gdi mogu imati 500 s plus 200; za to bih dakle uzimao s minus? Ali, evo nevolje, nema se s im dotle do i. Otkad je god Trijeste na svom mestu, u bolje vreme za me nije u njega mogao do i gospodin Varlm, rosijski Arhimandrit, s namjerenijem za po i u Italiju. Obe tava mi platiti da po em s njim i da ga pou im talijanski. Ne i tem nikakve pla e; obe tam se biti s njim svu zimu, samo iz Livorna da me otpravi na prole e u Carigrad, gdi znam da se franceski i talijanski jezici, navlastito kad ih ko s gre eskim ume predavati jezikom, dobro pla aju. Ne znam od nas dvojice ko je sebi za ve e astije vmenjavao: on li, to me je tu na ao, ili ja, to se on tu u takovim mojim zamr enim opstojateljstvam na me namerio. Zaisto, da smo se zadugo raspitivali i tra ili, bolje ne bi se moglo napitati i na i. Vla ki je znao kako pravi Moldovan, za to je u toj provinciji iz detinjstva do sover enoga vozrasta ivio, i tu je u pro astoj vojni Rosiji lepo u inio zasluge, i zato od Velike Ekatarine mnogoceni na plavetnoj pantljiki krest i gospodsku penziju, za ivota polu io. to ka em da je vla ki znao, rez to dajem znati da je u talijanskom jeziku na po puta bio. Namah u Trijestu po nemo: on mene astiti, a ja njega u iti. U ovakom lepom poslu provedemo tu celi bo i ni post, i takov lep post ne bi se oveku za duga ivota omrazio. Po Bo i u u Veneciji karneval. Ludi bi bili kad bi u Trijestu stajali. Hajde u Veneciju! Da nam je i tu lepo bilo, to svak zna da mu se i ne ka e. etvrtak prve nedelje posta ukrcamo se u knjigono nju la u za Bolonju. Sila bo ija muzikanta i komedijanta mu eskoga i enskoga roda i plemena! Preko dan lepo vreme; takove muzike i pojanja van da opet tu. Oko neko doba no i po emo kroz iroki kanal; kad ti tu napadne na nas takova strahovita bura da niko nije ve mislio glave na suvo izneti. Te muzike opet i toga zavijanja ko nije uo, nek ne eli uti. Da nas sre om jaka ne odr a la a, mi ljasmo se svi zajedno utopiti kao mi evi. S ovakim dru tvom ute i, to se zove Haronu re i: mac! Svima sam sutradan rekao: " ujte, bra o i sestrice, kad ovde kapulasmo, zaisto ho emo jo t koji dan po ivljeti. "Odavde sve iz kanala u kanal na Feraru do Bolonje. U ovom predivnom mestu u gradu zadr imo se do Voskresenija latinskog; to je god dostojno bilo videnija, kako u gradu tako i naokolo, sve smo vidili.

Kad bih sve hoteo opisivati kakovih smo se neiskazanih i neopisanih krasota nagledali u Bolonji, u Florenciji, u Pistoji, u Luki, u Pizi i prosto u svem onom zemnom u Italiji raju, velika bi se knjiga hotela. Preko visokih apeninskih gora i kroz imenovate gradove predivne toskanske der ave, druge nedelje, na na e Voskresenije, do emo u Livorno, gdi otpraznujemo ne tri dni, nego ravno tri nedelje dana. Ve prole e tiho i lepo, za moreplavanije najlep e, no nami se mu no rastati. Ali to mora biti, to valja da bude. Na e se korabalj za ostrov Hios. Moj ljubimi arhimandrit Varlm plati za me kapetanu za prevoz i prepitanije do toga ostrova i, ba izlaze i iz korablja, gdi me je dopratio bio, metne mi u ?ep prosluka sam svojom rukom dvanaest venetskih cekina. Kapetan korablja, Dubrov anin, po teno me je i gospodski soder avao. Ovaj, imaju i svojih dela, u razli na se mesta navra ao, kako: u Korsiku, u potom zemljetresenijem razoreni grad Misinu u Siciliji; pro emo i pokraj gore Etne, gdi celu jednu no nisam hoteo le i, za nagledati se onoga udesnoga videnija. Dvadesetprvi dan od Livorna ugledamo ostrov Hios, i taj dan uljezemo u pristani te grada. Da sam hoteo, mogao bih taj as u drugi korabalj pre i za Carigrad; no, uveravaju i me kapetan da se tu svaki dan mo e prigoda za to mesto na i, namislim ostanoviti se ovde koji dan za pregledati taj predivni ostrov. I budu i da protiv svakoga namjerenija i ajanija, namesto desetak dana slu i mi se prebivati tu ravno toliko meseci, a za to se to slu ilo i to sam u to vreme inio, nahode i dostojno Va ega ljubopitstva i poduga koga opisanija, zaklju avam ovo pismo, prebivaju i i pro aja. U Berlinu, septemvra 30,1788.

[IX] LJUBIMEJ I I DRA AJ I MOJ! U gradu Hiju uzmem na deset dana pod kiriju jednu sobu u jerusalimskom metohu ba pri moru i najmim sutradan momka da me vodi po ostrovu. Ovde, kako se izi e iz grada, namah po inju velike ba e, pune limuna i pomoran?i, s prekrasno sozidati kameni i razli ne boje marmara ukra eni domovi. Rekao bi ko, nahode i se ovde, ne da je u turskoga vladjenija ostrovu, nego usred Toskane. Gra ani Hioci, koji su po ti svi kupci bogati, imadu svoje ba e i u njima lep e domove nego u gradu. Kazivali su

mi da samo od limuna i pomoran?i pol miliona pjastri ima ovi ostrov dohotka, koje svuda s korablji, a najvi e u Carigrad, ra ilju. Celi ostrov, dakle, kromje sa strane viskokih kamenitih planina, predstavlja se kao rezvi ajne irine grad, pun s veliki kameni zidovi okru enih sadova i u njima kastela, u kojima od meseca marta do novembra familije ivu. Ovde je najve a zima kao kod nas u Banatu drugda u oktomvru. U leto tu za est meseci nema ki e, a vru ina bi bila vrlo velika da svaki dan morski vetrovi na rashla uju vozduh. Na oni limona i pomoran?a drevesi rez svu godinu vidi se cve e s zelenim i sa zrelim plodom. Svaka ba a ima svoj bunar s preizobilnom vodom; rekao bi da u svoj toj zemlji na nekoliko fati dubljine ni ta nije nego voda, koju svako jutro i ve e rez malene kanali e kroz svu ba u navra aju i drevesa napojavaju. Vodu izvla e na ekrk: ve u mazgi o i, da ne vidi to ini, zapregnu je i poteraju; ova, kako ti po e, sve ide i putuje, misle i ko zna kuda, a ne zna da se sve na jednom mestu oko bunara okre e. Svak mo e sebi lasno voobraziti kako je od marta do konca novembra po ovom ostrovu hoditi. Miris takovih ploda i cve a da bi isto pomislio ko da je u raju. U po etku junija do ao sam ovde; peti dan zatim do u glasovi da u Carigradu kuga mori. "Idi ga sad u Carigrad", pomislim u sebi. No ni ta ne marim, u dobrom sam mestu; svuda Greci, najpa e imu i, ljube muse i strane jezike, samo valja dati im se poznati. Pitam doma ina, arhimandrita Jerusalimca, kakove se kole i u itelji u mestu nahode. Ovaj mi ka e da su tu dve kole, u kojima se jelinski predaje, i da u leto u itelji predaju u svoji domovi sadovnimi, od kojih je jedan blizu grada. Sutradan po em k bli njemu. Predstavim mu u kakvoj se smetnji nahodim, ne smeju i u Carigrad na kugu nasrtati, i da bih rado, dok ona tamo prestane, talijanski i francuski lekcije, kad bih imao kome, predavao, samo da mogu svoj tro ak dobivati. "Ne samo tro ak no i pribitak mo e imati, otve ta mi u itelj, meni e prvom francuski predavati, a znam da i od mojih u enika ima e nekoliko za talijanski jezik, koji je trgovcem vesma nu dan." Re e mi da ostanem s njim obedovati i me du tim, dok on svr i predavanje lekcija, da se ili s kojim knjigom zabavljam ili po em po ba i hodati. Na em pri njemu jednog sve tenika iz varo i, u jelinskom vesma iskusna; s ovim po em u sad, gdi hodaju i i razgovaraju i se, poka e mi se lovek ljubezan i blagoprijatan. Zovnu na obed. Moj novi poznanik, pop Agapije, po e u kom iluk k jednom od prvih trgovaca na obed, a ja ostanem s u iteljem. Pri ru ku saznam da ovi slovesni mu dosta dobro latinski razumeva i u svojoj biblioteki izbranej e na ovom jeziku spisatelje ima. Obraduje se kad ga uverim da razumevaju i latinski u est meseci polu i e sover eno razumjenije franceskoga, budu i ovi dijalekt onoga. "Za toliko vremena", re e mi, "izvesno ti e morati ovde prebivati, ibo kad god ku ni mor kasno u leto u Carigrad po ne, rez svu zimu inogda ne prestaje." Dok se mi ovde razgovaramo, povi i imenovati pop Agapije opravi mi drugi lep posao. On je s takovim userdijem o meni ovom kupcu besedio, da ovek obe ta ne samo za svoga

najmla ega od sedam sinova pla ati mi, no savi e u svojem domu u sadu i u gradu, dok sam god u Hiju, kvartir i trapezu davati. Zovnu nas na kafu; i tu se poznam s mojim budu tim doma inom, esnim starcem od 74 godine, jo te pri snagi i zdravlju, zovomim Mise Manoli Stratipetrokokino. Prenesem moje ve ti iz metoha. Sleduju i dan preda mi u itelj, zovomi Nikolaj Argentios, svojih dvanaest u enika za obu avati ih u talijanskom, i on po ne franceski. U ovom predivnom ostrovu prebudem do konca idu eg fevruarija u velikom zadovoljstvu; pregledam celi ostrov i bogati carski manastir zovomi Nea Moni i u njemu drevnju gre eskih rukopisnih knjiga biblioteku. Moji u enici polu e od mene sve to su eleli, a ja dobijem oko ezdeset dukata. Jo te u decembru polu im izvjestije da je kuga u Carigaradu prestala; oba e, za ve u polzu mojih u enika i za do ekati lep i za moreplavanije put, izostanem povi e. Poslednji fevruarija pozdravim moje dobre prijatelje: u enoga medika gospodina Skilica, staroga Ingleza Samuela Brecbri?, koji od mnogo godina tu ivlja e, ljubimoga popa Agapija, u itelja gospodina Nikolaja Argentija, i prvi marta pre em u korabalj za Carigrad. Ne valja premol ati da Hioci imadu na najlep em mestu predgradija pri moru preizrjadno ustrojeni hospital s irokim sadom za pedeset bolnih, stranih ili doma ih, podalje od grada velika zdanija za lazaret i oko po milja dalje drugi hospital, zavomi Svetoga Lazar, za proka ene. Putuju i k Carigradu bio sam u lepom dru tvu trgovaca hiotskih. Sprama ostrova Marmare dune jak nama protivan vetar i zadr i nas u jednom malenom pristani tu ovoga ostrova petnaest dana; jedva se odavde otisnemo i s velikom mukom do emo u Konstatinov grad. Kvartir sam u Valedehanu s hiotski trgovci imao, nedaleko od Svete Sofije i carevih dvorova. Moji Hioci vodili su me svuda po Cardigradu, po moru i po suvu; ali ko e tu u asnu veli inu grada obi i! Poznam se u patrijar iji. Protosingel patrijar eski re e mi da pri ekam dok pro e Cvetna i Velika nedelja, i da e me po Voskreseniju s takovim dvema ili trima familijama upoznati i pri njima namestiti da u mo i na godinu najmanje hiljadu pjastri imati. U Peru i Galatu malo koji dan nisam prelazio, i tu sam se prikazao cesarskomu ministru. Kad ti Velike nedelje po ne se po gradu razgla avati: kuga! Smute se moji Hioci i neki se po nu spremati da be e u Hios, a ja ti onda be i u Peru. No i ovde to u? Svi se dvorovi el ijski pozatvaraju; kud se god okrene , strah i u as! Aratos, re em, Carigrada i koliko je god u njemu hiljada para, pijastara i ruspija! Ako me gdi kuga zakva i i epa, to e mi onda pijastre pomo i? Ona nimalo za alu ne zna, niti e mariti to ja jo t nisam Pariz ni London vidio. Najmim momka da mi ponese moje ve ti do mora; tu uzmem barku da me odveze u koji mu drago korabalj za Crno more. Ide li u Krim, ili u Trapezont, ili ako e i u

Kavkas, i ja u s njim, samo nek nisam onde gdi je kuga, jer s njom za glavu ne bih se rad prijateljiti ni pa ati. Prvi korabalj gdi zapitamo kud ide, ka u nam: u Galac, u Moldaviju. Zapitam upravitelja ho e li me povesti i ta e iskati dotle. "Penji se ovami, ne pitaj, re e mi, ako da najvi e za prevoz i za hranu, da e pet ili est pijastara. Korabalj je prazan; samo jednog pasa ira imam koji je zkupio svu veliku sobu i dobro mi pla a. Ali evo nevolje, ne zna ovek ni turski ni gr ki ni vla ki, a mi svi, to nas je god u korablju, ne znamo ono to on zna, ako to zna." Namesto deset para po pogodbi, dam mome barkaruolu, to me je tako lepo dovezao, trideset. Uljezem; na em tu velikog nekakva prelata poljskoga, koji imadu fermane da otkupuju iz Turske svake godine roblje hristjane od Turaka. Ovom kad ka em, latinski s njim govore i, da i gre eski i vla ki znam: "Ah, karisime, re e mi, bog i moje molitve su te ovde donele. Ni ta ti ne dam potro iti do Galaca i do Ja a, samo da mi poma e s ovim ljudma besediti." Ovaj je mla ega svoga popa s otkupljeni robovi opravio bio po suvu, i, za ube i velikoga truda, voznamjeri do Moldavije morem do i. Protivni vetri zadr e nas izme u Dardanela dvadeset dana. Ovde se slu i da smo pred kapetan-pa u izlazili i s njim rez Mavrojeni, dragomana njegov, besediti. Tu nam je dobro bilo: od kuge smo utekli; jesti i piti do izobilija, to nam god srce zai te; na jednoj i na drugoj strani bregova prekrasne ba e i domovi carigradske gospode; slavuja sila nei islima, koji nam neusipno pevahu. Do e i na vetar; izi emo dvadesetpeti dan aprila ujutru. Taj dan letili smo kako na orlovi krili; kad na no , isto se pomami vetar i more sasvim pobesni. Tu sam najbolje po uvstvovao to e re i zlo more i nepostojanstvo volna i vetrova, koji kad nas po nu dizati u visinu, rekao bi odosmo ivi na nebo; a kad ti nas po nu niz brdo terati, toga opet letenja i sijaseta nit' sam uo ni vidio. ta je bezdna i propast? Ni ta sprama onom kud smo mi propadali! Ni ta nije jadnije slu ati nego gdi daske oko nas kripe i balvani ispod nas je e. udo divno kako se ne razglave, te bi nas bilo do u iju pokva enih! Ni ta se tu toliko ne eli nego da se o kakav kamen u moru ne lupi, jer ne bi nam ostalo ni noge. Kad bi se god penjali uz brdo, onda ti moj prelat ita brzo, brzo, ba kao da se s morem utrkuje; a kad bi dole poleteli, onda bi zaboravio itanje, i stajalo bi ga vika: "Karisime, odosmo, propadosmo!" Ve mi je dosadio bio pitaju i: " to govore oni ozgor?" " ta e govoriti? Psuju se, eto ti ga!" "O, impii homines!" rekao bi, pak opet po ne itati. Pravda da je bilo strahovito, no ni ta manje morao sam se nakoliko redi mojega prelata viki i pla nji smejati. Okolo pono i poslabi malo vetar i pouti a more; onda ti se mi po nemo inatiti. Vi e prelat na me za to se i ja bogu ne molim, nego se jo te smejem. " ekaj, re em mu, nek do e samo lepo vreme; ako se i sam svojoj pla nji i viki ne bude smejao, nek sam drugi. A u ovakim opstojateljstvam ja za druge molitve ne u da znam razvje: "Blagi premudro sozdatelju bo e, budi sveta tvoja volja! Ako dopusti da se utopim, primi u milost i u ote eska tvoja nedra du u moju!"

"Nisi ni to govorio" veli mi. Molim ga da me se pro e: " to u ja s bogom govoriti? Zar je bog kao ovek? On bolje vidi i poznaje to je u srcu mome nego ja isti." Prelat: "A nije li ti ao da te ribe izedu?" Ja: " ta ga sam i ja riba izeo, koje udo da i one mene jedanput izedu!" Prelat: "Ali su ribe za oveka stvorene, a ovek nije za ribe." Ja: "Ako se ovde utopimo, onda emo biti ba za ribe i za morske rake. Du a moja znam da nije za njih, to mi je dosta znati; a za telo, ta ga crvi izeli ta ribe, meni je to svejedno." Prelat: "Kakav si ovek! Dakle ti sve ovo za alu dr i ?" Ja: "Ne u ti lagati: i ja s pla im i bojim, ali da mi je mogu e da se ba ni malo ne bojim, mnogo bih bolji i pametniji bio i sam bih sebe hiljadu puta vi e po itovao. Nije le pametnije i po tenije onde ne stra iti se gdi strah ni najmanje mrve nit polzuje nit poma e?" Prelat: "Zar ti za smert nimalo ne mari ?" Ja: "Marim, te veoma! A da za to sam iz Carigrada pobegao? Ali ovde moja marnja ni ta mi ne poma e. Ko se prosto smerti boji, u gorem strahu valja da ivi nego zec, i ni ta da ne ini nego da se pla i, za to se svaki bo ji dan umreti mo e." Prelat: "Karisime, ti ili si lud ili si pravi svetac, tako misle i." Ja: "Da me oprosti , gospodine, svetac znam da nisam, a lud ne bih rad biti; ali ovako misliti elio bih srcem i du om. Svaki ne samo po ten oficir, nego i najposlednji soldat ovako valja da misli ako eli da je svoga zvanija dostojan. A to to je njima po teno, za to i nami ne bi bilo?" Po uti malo dobri prelat pak onda mi re : Sla aj i dru e, bla en onaj as kad si ti k meni do ao!" Zamoli me da ako se kako mogu do kanaveta privu i i staklo s rakijom izvaditi. "Mogu to, kako ne bih mogao!" Re e mi da najpre nagnem. I u ovom ga rado poslu am, vide i da mi srde no dopu ta. Prekrasna carigradska rakija s hiotskom mastihom! Napije se i on, i ja spremim staklo. isto dvojinom o ivim od prijatnjej eg likvora, za koji, nimalo ne marim razvjek kad sam na moru. "Ne bojmo se, gospodine, re em mu, ja moju glavu pola em da se ne emo utopiti." Zaklinje me da mu ka em kako je to znam. "Iskustvom, odgovorim mu, poznao sam da je more la ljivo, ve me je dosad vi e od deset redi upla ilo, pak posle prestane i bude lepo, zato ga se ve ne

bojim niti verujem ni njegovoj dobroti ni zlo i. Pri lepom vremenu ekam ru no, a posle ovoga ekam opet lepo." Vetar jo te zdravo duva e, ali onoga prvoga zla ni polak. Ovako razgovaraju i se i ale i, zaspimo. A kad se probudimo po desetom asu, vidimo prekrasni dan i ugledamo belo more od sme enija s vodim dunavskom, u koji posle podne i uljezemo. Uz Dunav putuju i ide se lagano, no mirno i bezbri no, niti je drugoga straha razvje od komaraca, a njih tada jo te ne beja e; sledovateljno do emo mirno, sve aste i se i razgovaraju i, do Galaca. Ovde po obi aju po emo se prikazati upravitelju varo i, jednom malom gospodinu od prvih familija bojarskih u Moldaviji, zovomom Balsa. Ovaj gospodin primi nas s velikom u tivostiju. Prelat na e lepo dru tvo Rusa i Poljaka za pre i "vo svoja." I ovde se s njim s velikom ljuboviju rastanem, ibo tre i dan po e zbogom. A mene re eni gospodin opravi k bratu svojemu u Fok ane, pervom spatariju Teodoru Balsi, koji su starosa bija e i potrebu od u itelja za sina svoga ima a e. Ovde se najpre poznam s Episkopom romanskim, gospodinom Leonom iukom, koji mi je potom veliki prijatelj bio. Po nekoliko dana po em s mojim u enikom u Ja u dom velikog principskog vestijarija, gospodina Georgija Balsi. Od ove blagorodne familije prekrasno sam soder avat bio i lepo nagra djenije imao. ArhiEpiskopa moldavskoga, gospodina Gavrila Kalimahi, sinovcem lekcije na franceskom jeziku predavao sam, i od njega sam dobru pla u imao. Moj ljubimi romanski Episkop do e zimovati u Ja , i, kako bih lekcije ispredavao, sve sam pro eje s njim vreme provodio. Na drugo prole e pre em s u enici moji k njemu u Roman. Kako sam ovde ono bla eno prole e i leto proveo, opisati nije mi vozmo no. K jeseni polaze trgovci za Lajpsik, a ja imam blizu trista dukata! Evo, dakle, ono elajemo vreme za Germaniju i dalje. Sovjetuju me moji dobri prijatelji da ostanem jo t godinu i da ste em vi e. Ne, nipo to, jer se bojim da se ne usladim u novce i u spokojstvo, pak ostah tu do groba. Kako sam dalje putovao i u po eljna mesta do ao, i to sam tu radio, za ovo vidite sami, ljubimi moj, da se ho e osobito pismo. Zato, ljube i Vas srde no prebivam. U Vitembergu, oktombra 8,1788.

[X] DRA AJ I SERDE NI DRU E! Ostavljaju i Moldaviju, moj dobri prijatelj, romanski Episkop, nalo i mi, kad do em u Saksoniju, da primim u moje nadzirateljstvo njegova dva mladi a Aleksandra iuku, sinovca njegova, i Gerasima dijakona, koje je bio pre mene tamo poslao. Put nam je bio kroz Lemberg, Poljsku i Sleziju. U Breslaviji, trgovci imaju i dela svoga, zadr imo se sedam dana, i rez Lajpsik pre em u Halu i primim vi ere ene mladi e k sebi. Ovde se preobu em u svetske gre ne haljine, ka' i ostali ljudi elove eskoga ina, dam se zapisati u katalog universiteta i po em slu ati filosofiju, estetiku i naturalnu teologiju u slavnej ega u Germaniji filosofa, profesora Eberharda. Smatraju i u ovom musa i svakih bo estvenih nauka sedali tu kako se vi e od hiljade mladih ljudi u e, kako neprestano iz jednoga u drugi kolegium tr e, kako se sva prekrasna i blagorodna du evna sposopstvija razmr avaju, prosve tavaju i u mnogoobraznim znanijam ra iravaju i rasprostiru, i sravnjivaju i ova mesta i ljude s prekrasnom no bednom varvarskom Albanijom, s koliko dra im i milijim toliko ve eg so aljenija dostojanijim zemljama, Serbijom, Bosnom i Hercegovinom, uzdisao sam i esto gorke prolivao suze, sam s sobom govore i: "Kad e u onim prekrasnim zemljama ovaka u ili ta biti? Kad e se i ona mlade s ovakovim naukam napojavati? Milioni naroda! Jadni Turci ekaju da to pametno uju od dervi a, a bedni i udru eni hristjani od kalu era. No ta e im ovi kazati kad nigde ni ta drugo pod nebom ne znadu nego: daj milostinju, daj sve, to god ima , a ti umiri od gladi, i mrzi i proklinji sve ljude na svetu koji tvoje vere i zakona nisu!" Gledaju i kakve se ovde knjige svaki dan sastavljaju, pi u i na svet izdaju, alost napada e na mene kad bih god pomislio kako kod nas vi u: "Daj nosi knjige iz Rusije." A kakve knjige? Za one koje se tu prevode s u enih jezika, sastavljaju i izdaju na slavenskom ni kataloga nejma; barem da im se imena znadu. Razmi ljaju i neprestano o ovim ve tma, spomenem se jo te u Dalmaciji za etoga elanija i namjerenija da je krajnje potrebe i nu de delo na op tem narodnjem jeziku to napisati i izdati. Ja sam isto pred o ima imao kakvu su buru i metavicu na sebe svi oni privla ili koji su se usudili najpre i najpre podobna predstavljenija narodu initi. No mora se kadgod ko jedanput na i. Hajde, u ime bo ije, nek se po ne! Sila se nikom nikakva ne ini, neka ka e ko to nahodi za dobro i polezno, a razumni ljudi i sad i posle o tom neka sude. Znam da e nerasudni i nevje e psovati i ru iti; nerazumni revnitelji proklinja e i pretiti. Ali s druge strane, znam i ovo da razumni bogoljubitelji, istinoljubitelji i op tega dobra i polze elatelji, blage du e i po tena srca ljudi, cerkovni i mirski, po e e se razbu ivati i sverh ovih ve ti s ve im pronicateljstvom razgovarati i rasu davati; a ovo je po etak k ispravljeniju, i to to se zasad eli. "Pak ta e iz toga sljedovati?" re i e ko. Da se opredeljenim na

sve tenstvo bez svakog daljeg oklevanja i zakasnjenija i takove knjige daju koje itaju i u eniji da postaju i da su kadri sebe i narod svoj u iti, na dobro nastavljati i prosve tavati; evo ta e u ime bo ije sljedovati. Naumiv i dakle togod izdati, na prole e pre em zajedno s moji mladi i u Lajpsik, budu i da tu i tampa slavenska imade, gdi se i za istu Rosiju neke knjige tampaju, i universitet kako i u Hali. Ovde na isti na in zapi em se u katalog universiteta, po em u profesora Borna slu ati fiziku i po nem izdavati malo so injenije o mojim priklju enijam, kojemu sam dva poglavita namjerenija imao: prvo pokazati bespoleznost manastira u op testvu, a ftoro veliku nu du nauke, samoga sposobnej ega sredstva za izbaviti ljude od sujeverija i privesti ih k pravom bogopo itanjiju, k razumnom blago estiju i k prosve tenoj dobrodjetelji, rez koju slovesni lovek na prvi put svojega vremenoga i ve noga blagosostojanstva dolazi. rez Sovjete razuma hoteo sam nakratko i voob te samo po etak naravou iteljne filosofije dati. O ovom zabavljaju i se pro u mi koje u Hali koje u Lajpsiku ravno dve godine. Rad sam bio radi mladih Moldovana i tre u godinu u Lajpsiku zaostati; no predvide i da, ako to u inim, osta u bez novca, pak posle kako bih u Pariz i London po ao? Vsega o ovi gradovi itati i slu ati, ovih prosve tenih naroda knjige u rukama imati, a njih voop te ne poznavati i njihova preslovita mesta i gradove ne viditi, to bi za me toliko zna ilo kao u mraku iviti. Ne ostaje mi vi e nego pedeset dukata. Za takova mesta malo i ni ta; ali to mu drago, pomislim u sebi, ne u ja ni prvi ni poslednji biti koji je po Franciji i po Ingliteri pe ice hodio. Mojega blagorodnoga i ljubimoga romanskoga Episkopa ve sam o mojem namjereniju preduvjedomio bio. On mi pi e da njegove pitomce s trgovci otpravim u Moldaviju, i meni na dar po alje trideset i pet dukata. Trista u drugo vreme ne bi me tako obradovali kako su me ovi sad. Predam mladi e kupcem iz Ja a i na em preizrjadna kolesa to su dovezla trgovce u Lajpsik na pazar i koja prazna u Frankfurt na Majnu nazad odlazahu; u ovima jo te s jednim ivopiscem Talijanom o maloj ceni po em. Pre emo kroz razli na vladjenija, gradove i lepa mesta Germanije, koje kad bih hoteo podrobno opisivati, odve bi dugo bilo. U divnom gradu Frankfurtu zadr im se s re enim Talijancem, koji i sam u Pariz i a e, etiri dana, hodaju i po gradu i naokolo. Manhajm u Palatinatu i on nas zadr i dva dni u sebi. Potom rez Alsaciju stignemo u Strazburg, gdi pregledamo universitet i katedralnu veliku cerkov, za koju ka u da je pravljena sto i dvadeset godina, i, ako emo pravo re i, vi e od trista hiljada svetaca, an ela i razli nih svakojakih obraza i videnija od kamena, kao da su od voska izrezana, i od njih sva crkva kao grad nekakav od dna do vrha sazidata. udo da su je za toliko doknadili i savr ili. Ovde pogodimo ko ija a s karucama ba kao intov (u taki se koli ovuda putuje) do Pariza s ugovorom da se svrati u neke gradove izvan druma, kako: u Ljunevil, Nansi i

Mec, da ih vidimo. Ko ija na kad do e da se pogodimo, ja sam mislio da je gospodar koji sluge svoje s kolesama alje; tako lepo bija e obu en. A kad po emo, me er on isti s perukom. Kad bi drugda pokraj konja kasao, sve bi mu kesa paruke po le i skakala. Smejao sam se, misle i: da ovi vidi na eg ba kog ko ija a, ko bi se od njih drugom ve ma udio? To znam da bi mu Ba vanin namah opsovao kesu. Iz Meca po e s nami u dru tvo jedna gospo a advokatkinja, koja u celom svom ivotu ni ta ne pije, to jest to se pije, ni vode, a sover eno zdrava, i prekrasne krvi i vida. Kad bi gdi po lepi mesti pe ice hodali, i la bi ova ena kao da je vetar nosi. No namesto pi a, jela orbovita, zelje i vo e je a e. Moj Talijan i ja, ni mi nismo hoteli ni ta drugo piti nego ampanjsko vino; ovuda je izobilno i jeftino. Pariz me je zadr ao tri nedelje ravno. Da sam se mogao u kesu pouzdati, bih i triput tri meseca. I ovo je ni ta: trista godina da ivi , ima tuda ta gledati. Pet dukata sam dao samo momku koji me je svuda vodio. Svaki bo iji dan od jutra do no i tu se sve hodilo; ru ali bi onde gdi nas podne zate e, a pilo bi se gdi se god o edni. Ko bi rad bio znati ta sam ovde vidio, evo poglaviti uzrok za to ga u tome ne mogu poslu iti. Tabak jedan na tampati ko tuje me dvanaest talira; a za ovi posao hotelo bi se najmanje desetak tabaka. Dakle, ko ho e to da zna, a daleko mu se ini po i i viditi, a on, ako ne zna francuski, neka nau i, pak neka kupi knjigu zovomu "Opisanije Pariza i Versalja sa svima znamenitima ve tma u njima i naokolo." Ova knjiga ako usko tuje dva forinta, ne e vi e; to je ni ta; i tu e sve na i to sam god ja vidio. Kralja franceskoga Ludovika esnaestoga i predivnu kraljicu, bla enej ega vospominanija na e preslavne cesarice i matere, Marije Terezije, k er, i nju sam vidio u Versalju. Ovo ne valja premol ati: novi Luvr, dvorovi kraljeva francuskih, koji je milione ko tovao i mo e se nazvati jedno od sedam udesa na svetu. Polovina ovoga zdanija opredeljena je za biblioteku i za akademije visokih znanja. Evo, ljudi, na svetu gdi carevi svoje dvorove knjigama mudrosti i naukam daju i posve uju i sebi za visoku vmenjavaju slavu s musama zajedno obitavati. Nek izi e sad ko da mi ka e ta ja nisam vidio. Kako mi je mu no bilo iz Pariza po i! Ali to u? Nu da je tvr a od elika. Kakvih bih prekrasnih knjiga tu mogao nakupovati? ini mi se da sam tu prvi red za ivota, na one knjiga gledaju i, so alio to nejmam novaca. Od Lajpsika, s ove tri nedelje u Parizu, ode etrdeset dukata; kamo, gdi je London? Nije do stajanja. Napred! Namere se dva po tena trgovca uprav za Kales, s kojima o malom tro ku do ingleskoga kanala mogah do i. U Kambreju posetim grob bla enoga i svetoga arhiepiskopa Fenelona, "Telemahova" spisatelja. Razgovaraju i se putem s trgovca, ka em im da ja nisam ni ta drugo nego gre eskoga i talijanskoga jezika u itelj; da idem u Angliju za pou iti se, koliko budem mogao, ingleskomu jeziku, i predvide i da u tu sasvim ostati be novaca, sam se udim to e od mene biti. Pritom da ja niti

sam kad imao drugoga kapitala niti sad imam, razvje u e i decu dobivao sam gdi to i s tim od mesta do mesta prelazio, i to sam mogao, nau en sam. "Kura , mon ami!" odgovori mi jedan od njih. "Promisal nebesni koji te dosad nije ostavio, ne e ni odsad. Kad sve potro i , to god ima do poslednjeg novca, ako me du tim ne na e na in da mo e tu dulje prebivati, oti i e tome i tome kupcu, mojemu korespondentu, na koga u ti ja dati pismo, i on e te otslati o mojemu tro ku u Kales. Ovde e godinu dana u mojemu prebivati domu i mojim dvoma sinovom na talijanskom jeziku lekcije davati! Ja u ti dati za godinu pedeset dukata i trapezu, a jo toliko mo e od drugih zaslu iti, ja ti za to stojim dobar; pak na koncu godine ima e dovoljno za po i kud ho e ." Zahvalim mu serde no na ovom utje eteljnom sovjetu i tako bez svake brige i misli prevezem se rez kanal i 1. decembra 1784. do em u prvi Inglitere grad Dover. Ovo bi pismo moglo i podu e biti; oba e i u kratkom dosta samo protr ao: od Moldavije do Inglitere podosta je pro i; vreme je ve otpo inuti. ele i Vam dakle, ljubimi moj, svako dobro, ostajem U Lajpsiku oktomvra 20,1788.

[XI] LJUBIMI PREDRAGI DRU E! Evo me ve , hvala bogu, u odavno uvenoj i zadugo po eljenoj Ingliteri, u gradu Doveru. Po Franciji hode i i prolaze i inja e mi se na neki na in i zemlja i ljudi poznati, jer jezik njihov zna ah i sa svakim mogah govoriti, a ovde nigde ni slova! Staro i mlado, ena i dete, sve ti to ingleski govori, niti im mo e razabrati ta ti ljudi misle, ta li ho e. Gledam ene i devojke: lepa su to stvorenja da ni ta lep ega na svetu niti je mogu e viditi ni pomisliti. Hiljadu o iju da sam imao, i za hiljadu godina ne bih ih se mogao nagledati. Koliko ih vi e gleda , toliko ti se lep e ine. Ho e li da si itav, idi svojim putem, niti ih gledaj, jer ako di e o i i pogleda, ve ne ode dalje; tu e ostati doveka. Ta i po drugim zemljama ima lepota, ali su svuda po vi oj asti lepe ponosite, pak kako ih ovek vidi da se gorde i udesa o sebi misle, ne mari za njih

nek idu svojim putem. Al' evo uda ovde, gdi rekao bi da one niti mare, niti misle, niti znadu da su prekrasne, nego gledaju na svakoga s takovim prirodnim i prostoserde nim o ima, a u isto vreme s otvorenim prijateljskim i blagohotnim licem, ba kao da ga odavno poznaju. Sada neka predstavi i voobrazi sebi, ko mo e, kako je meni moralo biti kad sam se me u ovakovim bo ijim prekrasnim stvorenjem na ao, ne mogu i s njima ni re i progovoriti. Milostivi blagi bo e, mi ljah u sebi, te ko li su ti ljudi sagre ili bili kad si im tolike i tako razli ne jezike dao! To ti je njima njihov toronj doneo i pre vremena na nebo penjanje, kao da im je malo zemlje bilo da po njojzi hode. A kad se ve zdravo na one prvi isrdim ljude, onda toprv po nem se sam na sebe srditi, gdi toliko ivi e i ivu i danas bez ingleskog jezika i knjiga, a meni se ne mo e iviti, ako ne saznam ta misle ovi ljudi, kako ivu, ta li se i u njihovim nahodi knjigama. Ho e Ingliteru? Evo ti je; hajde sad govori s ljudma. Du a elove eska ima ovo u sebi dobro svojstvo: kako je o em nibud oskorbljena, ona prirodno br ebolje tra i sposobno sredstvo kako e sebe ute iti. Iz ovoga zar uzroka i meni do u na pamet neki lepi latinski stihovi, no nipo to ne pamtim ni gdi sam ih itao, niti ko je njihov spisatelj; dosta oni mene ute e. Niko ne u iva prole ne mirise, Iz hiblejskih pe ina ne izvla i sate, Ako elo uva i boji se kupine; Vooru ava trn ru icu, med brane p ele. O nevaljalo malodu ije! (pomislim u sebi) Ako ne znam ingleski, a ja sam ba onde gdi valja za nau iti. Mnogocene ve ti ne kupuju se za malu cenu. Jedan mlad sve tenik, rimokatolik iz Irlandije, koji se je u Franciji u io, sad i a e natrag u svoje ote estvo i put mu bija e na London; s ovim po em u dru tvo. Pred ve e ostanovimo se u drevnej em Inglitere na predivnom visokom polo eniju gradu, zovomom Kantorberi, za preno it ovde. Imali smo pre no i dva asa vremena za obi i velika zdanija arhiEpiskopije i velikolepnu starinsku cerkov; podobne, i po bedeni grada hode i, ne mogah se dovoljno nagledati, smatraju i razli no ustrojeno i od same prirode veli estveno polo enije okolostoje ih mesta. I tako, preispolnjen vnutrenjej ago uvstvovanija i udivljenija divnago v deleh svojih tvorca, u samu no do emo na kvartir. Kako mi je pak bilo sutradan s visokih mesta na u asne veli ine nepregledatog prostranstva krasnej i i slavnej i na svetu grad London gledaju i, o ovom ne znam ni re i re i. Sve tenik Irlandez i ja imali smo prvo sedali te u velikom ingleskom intovu; no polaze i iz Kantorbera, dao sam moje mesto drugom, a po ao sam sesti na pokrov intova (i tu se na lepom vremenu komodno sedi) za mo i bolje svuda gledati. I sm sam se sebi krstio i udio u kakav me je bla eni as mila mati moja za ela. Gdi sam ja

ovo sad? Ko li sam ja? inja e mi se kao da sam se iznova u nekakav novi svet rodio. Neobi no predstavlja e mi se postignuti: jesam li ja onaj isti koji pre nekoliko dana s mojim kom ijom Nikom Putinim, iz Banata, sve pokraj Begeja u Srem, a odavde u crveni hajdu ki opanci s Atanasijem pokraj Dunava u Horvatsku u velikoj ito ti i ah? Sad na pokrovu takovog intova (u koji za ulesti valja se penjati po merdevinama) sedim kao neki rimski diktator, i pobediv i ljutu skudost i surovog mu itelja ubo estvo, aki u pobedonosnom trijumfu ulazim u slavniji i lep i grad nego je ikada Rim bio, vmenjaju i sebe tako blagopolu na zato to ga vidim i u njega ulazim aki bi sav moj bio prekrasni London. Ljubimi moj, lasno je predvideti da sardanapalskago duha i mudrovanija ljubitelji i po itatelji, koji sve bla enstvo u nasla deniju gortana i u prijatnom i izobilnom preispolnjeniju creva pola u i koji po tegoti kese i zlata cenu du e i dostinstvo uma mere i cene, takovi e se bez sumnjenija ovom mojem hvaljenju i di enju ne samo kao detinjskom i prosta kom nego kao bezumnom posmejavati. No s druge strane, oni koji poznaju nebesno i bo estveno blagorodstvo slovesne i razumne du e, koji umedu raspoznati nesravnjeno otli ije besmertnoga i ve noga bogatstva razuma, srca i narava od privremenoga i zemnoga; oni (bili Inglezi, bili drugi) koji spisanija Adizonova, Sviftova, Pope i ovima podobnih bez svakoga sravnjenija vi e nego sva zdanija Londona grada po ituju i cene, zaisto ne e se posmejati, no vesma e pohvaliti i da e mi pravo. Evo ovome prosto i osjazateljno dokazateljstvo, koje i slep ako ne viditi a on opipati mo e. (Neka svak primeti i neka ne zaboravlja da se ovde samo u onima bogatstvo i telesna usla denija oporo avaju koji za preimu testva du e i razuma nimalo ne mare). Ko je bio ikada ve i i bogatiji od careva persijskih, makedonskih i rimskih? Ko se je ve ma u slasti valjao od Sardanapala, Krisa i razli nih drugih sultana, hana i satrapa? Pak gdi je to sve sad? Nigde. Nestalo, propalo i i ezlo da mu ni traga nema, kako god lastavici koja kroz vozduh leti. A spisanija prosve tenih naukom umova? Ne u ni Omirova ni Aristoteleva spominjati, za to njihovih imade odve mnogo, nego samo nekoliko stihova Simonidovih, Focilidovih, Solonovih i Menandrovih, kojih je vrlo malo, ali su svetu polezniji i narodu ovih re enih ljudi slavniji nego sve onih vi e pomenutih slasti, bogatstva i sujetne pompe. Iz istoga ovoga uzroka, dakle, i na ovi sami prosti i prirodni na in ve a e polza na im Serbljem biti, dokle ih god bog na svetu bude dr ati, ako im na primer ja s pomo ju premudrih bo estvenih ingleskih knjiga samo desetak vrsti to polezno i razumno posle sebe ostavim nego da sam ja sav London i kao Solomon hiljadu najlep ih ena imao i s njima se veselio i u slasti do preko u iju plivao. No "o sem do zdje", tono re . Hajdemo opet onde otkud smo izi li, u slavnjej i sveta grad London. Sve tenik Irlandez u ini mi ljubov i pozna me s jednim magistrom dece Inglezom, koji ume a e kojekako franceski. S ovim se pogodim da mi daje lekcije, kvartir i

hranu za tri gineje na mesec; to ini oko dvadeset i pet forinti. Kupiti nu ne knjige, i za to se ho e nekoliko. Kad u inim moj esap, na em da imam tro iti za tri meseca. Pla e me da je izgovaranje ingleskog jezika vesma mu no, a njega razumjenije za jednoga ko zna nemecki i francuski, pritom i latinski, da je vesma lasno. to bog da, mislim, kad je meni razumjenije jezika gotovo, njegovom izgovoru preodole u ja ako e on biti sedamdesetoglavna hidra. A kad li me po nu u iti, isto mi se ko a uzme je iti i dlake na meni uzgoru dizati. Zagazio sam hajde napred! Trudoljubije u dru tvu s postojanstvom mnogom poslu do e na kraj. Ovi se uzao ne da prese i kao Gordijev. Sam Aleksander ovde da do e, morao bi ga razmr ivati; ma njegov ne bi mu ni ta pomogao. I da sam samoga u itelja imao, o jednom satu na dan ni ta ne bih u inio; no veliko dobro za me to sam povazdan u ku i za svaku re i po mnogo redi za istu re imao koga pitati. Starica mati u iteljeva, ena njegova, sestra, brat, snaha i ko bi god u ku u iz kom iluka do ao, svi su to bili moji predragi i mili u itelji, i elim im srde no blagopolu an od boga ivot. Ljubezno su me i rado nastavljali i u ili, i esto bi se otimali ko e mi to bolje i lak e kazati. Kad bi god lepi dni bivali, i doma in moj, master Lrd zovomi, kad ne bi lekcije davao, vsegda bi me vodio kad po jednoj strani grada kad po drugoj. U kom iluku poznam se s jednim kupcem, zovomim Janzonom, koji ne samo latinski lepo govora e, no dosta dobro i jelinski, i isto izgovara e; i ovi mi je u mojim lekcijama pomagao i esto astio. rez ovoga poznam se s jednim blagorodnim Grekom, rodom iz Cipra, od drevne familije, Luzinjana zovome, koja je u neko vreme s tim ostrovom vladala. Ovi gospodin od mnogo godina u Londonu ivlja e, kojega poznanstvo bilo mi je vesma polezno. Na ovi na in dan po dan pro u tri meseca, a ja potro im po ti sve to sam imao. Poslednje trimese ja nedelje odem pozdraviti gospodina Luzinijana i javim mu da nameravam vozvratiti se u Kales, predstavljaju i mu da sam izgovor jezika od asti postigao, a to mi jo te nedostaje mogu i na drugom mestu na i u itelja. ,Dedan moj dobar prijatelj, govori mi gospodin Luzinijan, komu sam o tebi kazivao, prosio me da te povedem sutra k njemu na ru ak; eli da te pozna. On je ingleske porcolane trgovac, no u en lovek i veliki ljubitelj jelinskoga jezika i knjiga, kako on tako i gospo a njegova. Uzdam se da se ne e odre i po i sutra k njima na ru ak." " uti, bogati", odgovorim mu, "ta lud bih bio kad bih se k dobrim ljudma na ru ak odrekao po i, k kojima bih i bez ru ka radostan po ao." Nasmeje se on na moj odgovor, i tako provedemo to posle podne najpre s tejom, a zatim s pon om, razgovaraju i se o Greciji i o njejzinim priklju enijam. Na koncu uveravaju i me on da e mi drago sutra nje poznanstvo biti, u samo ve e po em doma. Podaleko mi je bilo i i, al' se vidi lepo od be islenih fenjera, a put mi je poznat. Pre nego opi em ovo, o kojem je re , za me znamenito poznanstvo, ho u sleduju e primje anije pretpolo iti.

Oni ljudi koji ne imadu za svoju potrebu nu nih novaca, a ne umedu ili za koji mu drago uzrok nisu kadri ste i, bili u eni filosofi ili neu eni prostaci, koji hode izdrpati i izmrljati, le e na krpetinama i ivu u nepo i tenom mestu, pak namesto to bi se zato stidili i skorbili jo t se tim ponose, voobra avaju i sebi iz toga nekakovo dostoinstvo, sede i kao od nekakvih velikih i dubokih nauka namrgo enim licem ine razli na primje anija sverh sujete bogatstva i novaca, jo te su k tomu takove delije da se rugaju onima koji su kadri ste i i ne samo spokojno no i lepo iviti takovima svak lasno mo e viditi da mozak nije na najpravijem mestu. Ali kad vidimo pravednoga Aristida, koji je sve bogatstvo pobe denoga i prognatoga persijskoga cara u ruku imao i najslavnijim u svoje vreme na svetu vladjenijem upravljao, da siromah umire i da se nejma s im po svom dostoinstvu pogrepsti; kad vidimo bo estvenog Sokrata da darove slavoljubivoga Alcibijada alje natrag; i na konac, kad upazimo slavnog Fociona da sam iz bunara vodu erpe i sebi noge pere, dok mu pritom ena njegova hleb mesi i ve eru gotovi, a u isto vreme poslanici Velikog Aleksandra od jutra do mraka za njim pristaju, mole ga i zaklinju da ne ini Aleksandru takove obide ne primaju i sto hiljada talira to mu on na dar alje: o ovim u samoj ve ti i istini velikim ljudma ko ima samo zrno pameti, sasvim drugoja e valja da misli; a ko ih god s onima prvima po ne me ati, nek nimalo ne eka da ga vode u hospital ludih, nego neka sam ide, jer mu je onde pravo mesto. ,Dest na in u ve tma!" Ovo ni u emu ne valja zaboravljati, i po ovom pravilu u sva em suditi i izre enija initi. Otkad je god grad London onde gdi je, ne znam je li iko u njemu samo zato to novaca nije imao tako blagopolu an bio kako to se je meni slu ilo biti. Kakav je to galimatijas (zamr eno govorenje) re i e mi koji useknuta nosa o troumac. Rasudimo samo, pak emo viditi da nije galimatijas, nego su iste i ponjatne re i. Da sam imao nu nih novaca za opstajati jo te tri meseca tu, i tako mo e biti da bih se s ovim ljudma, o kojima e sljedovati re , poznao, ali bih ih samo mimogred i slabo poznao, za to ne imaju i nikakove potrebe od njih, ne bih nipo to bio u sostojaniju dobrotu i blagost srca njihova i prekrasno blagorodstvo du e njihove iskusiti i poznati. Ostao bih pri mojemu u itelju dok bih opravio svoj posao, pak bih se vratio svojim putem; i tako bi za vavek du a moja li ena ostala sla aj eg poznanstva kojega sam u ivotu imao i mnogocenej eg sokrovi ta esnosti, dobrodjetelji i prijateljstva ovih blagih i bo estvenih u Angliji ljudi. Okolo jedanaestog asa do e k meni gospodin Luzinjan: "Ho emo li po i?" pita me. "Ja sam ve davno gotov, odgovorim mu, i sve sam se bojao da Vi ne odete bez mene." Nasmeje se on, govore i: "Za dobra smo vremena; ima emo celi sat hoditi, no i tako emo zarana do i; poznato ti je da Inglezi u dva i tri sata popodne obeduju." Pro emo pokraj londonske fortece, zovome Tauer, jo t bog ga znao kud, dok jedva i jedva do emo u stranu grada imenujemu Hermite?, u dom naricajemi " ajne hauz", to jest "Kineska ku a". Ovde kad uljezemo, na emo doma gospo u gdi ne to od finoga

beza ije. Po obi nom pozdravljeniju re e nam da sedemo; i ona sedne. iju i kao i pre, po ne razgovarati se s gospodinom Luzinjanom o tom to je itala u novinam, koje stajahu jo te na astalu, o delam parlamenta, o Indijakompaniji, o novopri ed im otuda korabljem, o kupe estvu, pak najposle i o novoizdatim knjigama: koje su, kakovi su ljudi ovih knjiga spisatelji i o emu pi u. Sve to ona ka e prosto, lasno i isto. Da je nisam gledao mojim o ima da ije, bih zaisto mislio da ona ita ne to iz knjiga. Sve nisam mogao razumevati, ali za isto i jasno njejzino govorenje malo mi je to uticalo. U ovom razgovoru pro u dva sata, koliko da ih nije ni bilo. Kad bi to gospodin L. po eo govoriti, jedva bih ekao da on prestane i da uti, a da ona govori. Celi bo iji dan ne bih mario za ru ak kad bi samo ona besedila, da ne prestaje. Mogao sam je slobodno u sve to vreme gledati, jer ona malo bi kud gledala kromje u svoj av. Ona ne b'ja e ono to se svojstveno zove ingleska lepota; ali s druge strane, kad bi koji Apeles ili Rafail hoteo nevinost, dobrotu i ono bla eno spokojstvo srca i istu du e neporo nost izobraziti, nigde zaisto takovog originala ne bi na ao kako u obrazu i u pogledu ove Ingleskinje. Po ftorom asu postave trapezu, i do e gospodar doma, moj novi prijatelj, mister Joan Livi. S njim se pozdravim i po nem razgovarati latinski, kojim jezikom on bese a e s predivnim krasnorje ijem i ispravnostiju. Otkad sam iz Moldavije izi ao, nisam bio tako veseo kao u ovi dan. Nisam nimalo znao, a ba kao da je i kromje mojega znanja du a u meni predvidila da e se od ovoga dnevni po eti trimese noje moje blagopolu ije u Londonu. No kako ne bih bio veseo, vide i na licu i u o ima ovih bla enih ljudi takovu istoserde nost i dobrohotstvo! Kao da su mi ro eni brat i sestra i kao da se nadusiljuju ko e me od njih dvoje ljubeznije, milostivije i sla e gledati, glasom du e i srca svoga rez ljupkih o iju svojih pogled kazuju i mi kako su radi i zadovoljni to smo se po tako davnom rastanku na li, sastali i vid'li, da se opet jedan drugoga nagledamo. Pri ru ku g. L. po ne ne to kazivati, tako da ne ima a e vremena jesti. Gospo a esto opominja e ga da ru a, da gladan ne ostane. Onda ja re em doma inu: "Meni gospo a jo t nijedanput nije rekla da jedem, jer vidi da ja ne ekam da me nudi." D se to ovom oveku na smej da se nekoliko minuti morao smejati. Pita doma ica: "Ut is dat? Uat duju laaf so? ta je to? Za to se vi smejete tako?" A kad joj ka e, u ini se vseop ti smej. Ko bi nas vidio, ne bi rekao da smo tu do li ru ati, no smejati se. Kad ovo prestane, veli mi gospo a Livi da me je g. L. vesma hvalio i da je pohvala njegova nelo na To jest: "Navlastito gde je o ru anju posao, nikom ne ustupam." Zaludu ih ja uveravam da bez svake ale to ka em, oni sve udri u smej. No sve ovo ni ta nije bilo. Kad toprv po prijatnjej em pivu burgundsko vino donesu, i po nem im ja ne to ingleski kazivati i, za ne initi ih dugo ekati, gdi to ne bih

mogao pogoditi, to bih namah s nemeckim ili s franceskim nadokrpio ovoga uda opet! Svi bi me jo t s tolikim u ima slu ali i potom bi se oni me u sobom inatili ko e bolje moj novi jezik izjasniti. Ovde bi na me red do ao smejati se, vide i da niko od njih uprav ne zna to sam ja kazivao. Nakratko kazati, ovi je dan bio dan sover enog veselja. Po obedu zapitaju me da im pravi uzrok otkrijem za to, budu i takov ljubitelj njihova jezika, tako skoro iz Anglije polazim. S ovakovim ljudma istoserde nu ne biti, ovo bi to no svetotatstvo bilo. "Koji ete praviji uzrok od ovoga," odgovorim, "nego, prvo to nejmem novaca, a drugo: ni od koga na svetu nije mi veksela ekati." "Ako je to samo," re e mi mister Livi, "nije nu da da odlazi : ja u ti svaki dan po ru ku lekcije davati, a ru ati i ve erati mo e s nami." Po nekoliko dana na u mi i kvartir ba u svom kom iluku. Ovo je dokazateljstvo onoga to sam povi e rekao da jedinstveno za nedostatak tro ka polu io sam poznanstvo ovih neopisane dobrote ljudi. Znak sover ene dobrote u tome se sostoji da koliko vi e dobar ovek kome dobra tvori, toliko mu je taj isti miliji i dra i, kako god to su ada roditeljem svojim. Odlazio bih u dom mojega gospodina Livi svaki dan u deseti ili jedanaesti as pred podne, i s pomo u i nastavljenijem njegove pre esne supruge itao bih izgovora radi, a potom prevodio bih koju Ezopovu basnu s gre eskoga jezika na ingleski. I ona bi svaki dan po jedan sat to gre eski itala, koji jezik ona i mu njen vesma ljubljahu. I tako bi se provodilo vreme do obeda, to jest do dva asa po poludne. Zatim do same ve ere gospodin Livi, kad ne bi kud za delom svojim izi ao, bi me u io. Na mesec dana po ovakovom meni poleznom i radosnom upra njeniju otide u Harvi sa suprugom svojom posetiti tasta svoga (u ovo vreme svake godine obi avahu pose tavati ga) i prebudu u njega petnaest dana; koji grad odstoji od Londona dvadeset nemeckih milja. Mene preporu e svojemu kalfi, dobromu i lepe nauke mladi u. S ovim bih u domu ru avao, i po ru ku do ve ere on bi me u io; koji me tako rado ima a e i serde no ljublja e kako god i gospodar njegov. Trapeza bi se vsegda gospodski davala, kako da su isti doma ini doma, i mister Klrk, da moga e, bi me u svoji nedri nosio; no sa svim tim, kako ja tako i on, jedva do ekamo da na i mili doma ini stignu. Oni isti za svoju veliku dobrotu k meni isprose se od staroga gospodina, i pet dana pre do u ne e li bi do li. Ne znam u ivotu mojemu, razvje ako kad sam detetom bio, da sam koga s takovom uvstviteljnom eljom i eznu em ekao, i jedva ih do ekam. Na nekoliko nedelja zatim do e iz Harvi a gospo e Livi sestra, mistris Telar, i brat njejzin, mister Kk, na pose tenije. Ve posle toga svaki dan bivale su, kako u

njihovom domu tako i kod drugih njihovih prijatelja, asti i veselja i proho anja po najlep i mesti grada i naokolo, kuda sam i ja po ti svuda morao hoditi. Ovo bi me nekoliko inilo dangubiti; no s druge strane bilo mi je milo i polezno, daju i mi na in bolje poznati ljubvedostojnej a svojstva i nepreuhi trena no prosta i istoserde na opho denija Inglezov. I kromje ovih gostiju, moj prijatelj gospodin Livi svakoga ftornika astio bi neke svoje prijatelje od u enih ljudi, a svakoga petka bivali bi u dovoljnom sodru estvu na asti u gospodina Guljelma Fordajs, medika i zlatnoga runa kavalera, kojemu je kralj ovo dostoinstvo dao za njegovu otmenost u medi eskom znanju. Ovi dostojnej i gospodin b'ja e srde ni prijatelj mojega blagodjetelja Livi, i kako me rez njega pozna, postane i moj osobiti patron, nalo iv i svojemu ljubimomu, dok god budem u Londonu, da mi daje na njegov konat to mi god bude od potrebe za knjige ili za haljine i za pro i sitni tro ak. Sve ovo blagorodno velikodu ije i ve noga vospominanija dostojnu dobrotu Inglezov ne bih mogao iskusiti i poznati da se nisam u potrebi na ao. Od mene je sad zavisilo da sam hoteo za ivota ostati u Ingliteri, za to kako ja rado lekcije predajem, kako bih jezik mesta sover eno postigao, mogao bih vesma lepo tu iviti. ovek od kolevke do groba mora imati kakovu nibud poglavitu elju koja njim sover eno vlada. Dete ni za to tako ne mari kao za igru; juno a eli nauku ili drugu koju zabavu; kako se ko na to da i okrene. Dobro za onoga ko izbere to to je esno, pohvalno i polezno. Moja je elja u ovo vreme sva u tom sostojala se da jo t koji list na mojem maternjem jeziku izdam. Sm sam po sebi sudio kako bi meni u mojej mladosti ne tokmo polezno no i milo bilo to pametno na mojem poznatom dijalektu itati. Kako bih ja blagodaran bio onome od roda mojega koji se je za to postarao, i to je sam s dovoljnim trudom i pozadugo vremena postigao, to isto umu i du i mojej bez truda i u kratko vreme pripodaje! Ovo isto, dakle, to bih ja o drugima mislio i uvstvovao, to edu prirodno drugi o meni. Kakovo laskateljno predslu ivanje! Kakova slatka besmertnago ivota nade da! Zbogom dakle nek ostane ne samo London i Pariz nego koje mu drago na svetu mesto gdi ja ovu moju verhovnej u elju ispolniti ne bih mogao. Zato, kako i druga tri meseca pro u, poznam izgovor jezika ingleskoga i vidim sebe u sostojaniju da mogu i sam o sebi u napredak napredovati, javim mojim prijateljem i blagodjeteljem da moram i i. Bog sam zna kako mi je ao bilo ove preslatke ljude ostaviti! Ve sam tu rekao da u se odsad krepko uvati da se s nikim ivim tako ne prijateljim kad se moram rastati i aliti to s njima nisam do groba. Gospodin Guljelm Fordajs nalo i mister Livi da mi kupi knjiga lepih, i da se izvesti koliko se ho e tro ka po moru do Hamburga i odavde do Lajpsika, i da mi to da. Jedan traktat na latinskom jeziku, u kojemu on svoje svojstvene va nej e opite opisuje, i koji je u moje vreme tu na tampu izdao, za osobito i vsegda nje vospominanije dade mi. U ovoj knji ici ovako se obojica potpi u:

Dositheo Obradovics Serbiano, viro Unguis jvariis erudito, sanctissimis moribus morato. Anglis, apud quos per sex menses diversatus est, perquam dilecto, Fragmenta haecce, parvulum quideni at amoris sincerissimi et amicitiae pignus, libenlissime merilo obtulerunt. Londoni VIII kal. Iunii M,DCC,LXXXV. GLLIELMUS FORDICE. IOANNES LIVIE. Druga dva mlada gospodina, Henrikus Tornbol i Guljelm Viliot, i ovi mi daruju neke preizrjadne knjige. Nameri se korabalj veliki trgova ki za Hamburg, u koji 27. maja uljezem: i pro em rekom Temsom k moru. Pri Gravezantu, gdi je veliko pristani te i gdi se velikolepna reka Tems u more spu ta, stigne nas i kapetan korablja u barki; i tako s spospe nim vetrom uplivamo u more. Uljez i u korabljenu sobu, kapetan vru i mi jedno pote ko pismo, koje kad otvorim, na em u njemu pet gineja s ovim vrstma: I do assure you, my dear Sir, it has been matter of some consideration with me, in what way (the least to hurt your delicacy) I should contribute my mite towards alleviating those pecuniary wants, which have deprived us of you and which you ought not to know. Do not scruple, I beg of you, to accept of the inclosed small sum. and be persuaded it is offered by a man who esteems and loves you. Favewell. Consider me as one of the friends vou have made in England who holds you dear in his remembrance and to whom nothing will be more welcome than accounts of your prosperity and happiness. London 27 May 1785. Henry Turnbull. PREVOD OVOG PISMA! "Ja uveravam Vas, moj dragi gospodine, da sam ja o tom u sebi razmi ljavao na koji bih na in (bez najmanjega povre denija Va e ne nosti) mogao upotrebiti moju malenu pomo k oblak eniju onih nov anih nedostataka koji su nas li ili Vas i koje nedostatke ne bi potrebna bilo da Vi poznajete. Ne bude Vam protivno, ja Vas molim primiti ovde zaklju enu malenu sumu, i budite uvereni da Vam se po ilje od loveka

koji Vas po ituje i ljubi. Zdravstvujte. Smatrajte na me kako na jednoga od prijatelja, koje ste Vi u inili u Angliji, koji Vas soder ava draga u svojem vaspominaniju i kojemu ni ta ne e biti prijatnije od izvjestijah o Va em astiju i blagopolu iju. Henrik Tornbol." Evo ti mi opet drugi Andrej Petricopolos iz Korfa! Ovaj b'ja e mlad ovek okolo dvadeset i pet godina vozrasta, zvanijem sekretar pri nekom gospodinu, prijatelj Mr. Livin, k kojemu esto dolaza e, i tu sam se s njim poznao. Iz njegova pisma viditi je da je on elio meni po vozmo nosti svojej pomo i, i sam ne budu i bogat, no nije se usudio za ne povrediti, kako pi e, moju ne nost, ibo po tena i blagorodna srca sude po sebi da nije svakom lasno darove primati; i to to se u prisustviju nije usudio u initi, nije se mogao pobediti ni uzder ati da u odsustviju ne ispolni. Na ovi delikatni na in dati, to u o ima onih koji pristojno o ve tma sude vozvi ava njegovih pet gineja cenu sverh: pedeset redi toliko. etvrti dan do emo u Hamburg. Ovde zaustavim se koji dan: prvo, za pisati mojim prijateljem u London, javiti im da sam blagopolu no more pre ao i blagodariti na njihovoj dobroti; ftoro, za pregledati ovi znameniti kupe eski grad i lepa naokolo mesta. Odavde sam svim mojim prijateljem pisao: gospodinu Luzinjanu jelinski, gospodinu kavaleru Fordajs i mojemu predragom mister Livi, mister Janzonu, Klarku i gospodinu Guljelmu Valiotu latinski; koja pisma, kad bih Vam hoteo sva spriop titi, bilo bi Vam, mo e biti, mnogo itati. Dva oba e, to sam ingleski pisao, jedno u iteljnici i blagodjeteljnici mojoj, gospo i Livi, a drugo gospodinu Tornbolu, moram prevesti i spriop titi Vam, za to ete iz njih najbolje mo i poznati moja dostodol na uvstvovanija k onim bla enim velikodu nim i bo ijim na licu zemnomu ljudma. "BLAGODJETELJNA GOSPO E! Kako god ostala uvstvovanija srca, tako i blagodarnost, ne mo e se sover eno re ma predsataviti. Kad god mi sa pristojnim vnimanijem, o milosti i ljubvepolnim na i' blagod telja d lama razmi ljavamo, du a na a ose a ne to takovo u sebi, za koje jezik ne mo e ravnom rna izjasnenija na i. esto i to to bi se moglo re i, nije nam slobodno; boje i da se ve ma neblagodarni ne poka emo, to se usilujemo s prostim re ma za pokazana blagod janija nagra denije initi. Zato niti ja nam ravam, niti Vi gospo e moja, nemojte misliti, da ja rez ovo blagodarstveno pismo Va e blagodjejanije naplatiti i tem. Ja sam sad podaleko od Va ega prebivanija, iroko more razdeljuje me od Vas, i bez sumnjenija u ivotu mojem ne u Vas k tomu viditi, zato se ne bojim da e moje re i, ni po vidimomu, najmanjem laskatelstvu podlo ne biti. Meni ve ne ostaje, to bi od Vas elio; ibo ono to mi je na svetu po elatelnjej e i dra aj e bilo, to sam Va om

milostivom pomo u polu io; i u sostojaniju se (fala Bogu i Vami) na'odim, Adizonova, i drugi Va e prosve tene Nacije Spisatelja knjige razumevati. Po tomu, Vi sama blagod telnice moja vidite, da ovde laskanija i kakove nibud koristi elanija, nikakvo podozrenije mesta imati ne mo e. Ko se god ni emu nejma nadati, niti ima ta ve o idavati, on, prirodno, ne e laskati, sl dovateljno njegove re i moraju, neotlo no, iz drugoga koga izvirati i proizhoditi izvora. Dok sam ja pri Vami bio u Londonu, za toliku Va u aki milostive matere i ljubime sestrice dobrotu, meni nije dozvoljeno bilo ni sa jednom re ju Vami zafaliti; Va a blagorodna du a na'ode i sve svoje nagra denije u svojej vro denoj dobroti, niti je mogla niti hotela o emu drugom uti. Ovde oba e gdi sam i ja sad,ne mo ete mi vi e zapovedati da Vam ne blagodarim, sad mi je slobodno initi to god o u, i mogu Vam blagodariti, koliko mi srce eli. U sve vreme mojega pri Vami prebivanija kako Vi tako i ljubimi G. Livi suprug Va , Vi oboje, niste Va ej k meni dobroti vikakova pred la polagati hoteli; niti je Vami dovoljno bilo, da mi Vi sami toliku ljubov pokazujete, nego ste me svrh toga i Va im dostoin j im prijateljem preporu ivali, koji su mi morali, Vami za atar dobri biti; za to ko ne bi onom, koga Vi dvoje falite, koji ste ista na zemlji dobrota, dobar bio? Pravo je dakle da i na me red do e, i da i ja Vas sestrom, Materom, i Minervom mojom milostiv j om, i blagodati j om zovem i nari em, i kako takovu da Vas slavim i propovedam! Molim Vas, iskarajte zdravo gospodina Tornbola; gledajte samo njegov posao! kao da meni nije dosta ao bilo sa takovi serde ni rastati se prijateljil; sedne i napi e mi nekakovo preljubezno pismo! metne u njega nekoliko ginea, pak ga po lje u Gravezant za mnom u poteru! Gospodinu Kavaleru Fordajc, mojemu patronu, i ja u pisati i blagodariti; no Vi, sa Va im ljubimim Suprugom najbolje ete mu umeti za me zafaliti, koji ste me njemu i preporu ili. Prekrasnoj gospo i Telar, miloj sestrici Va oj, kako i Gospodinu Kooku, bratu Va emu, moje vsegda nje visokopo itanije molim nazna ite; i uv rena budite mojemu srcu pre estna i predraga dvojice, da dok se god ovo u persima mojima dvizati bude, Va e e slatko vospominanije, imena, i dobrota kako dragoc n j i zalog Va eg an elskog prijateljstva ka meni, u njemu sohranjena biti! I prebivam Va i pr.

PISMO GOSPODINU HENRIKU TORNBOLU

"Dra aj i gospodine! Vi ste sasvim osobiti lovek! Od koga Vi nau iste, ka ite mi, prosim Vas, udariti na ljude s zlatnim oru ijem i iznenada takovo napadenije s ginejama umi ljavati i initi? Je li se ikad ulo da je ko u ovom podmese nom svetu takovom oru iju protivstati vozmogao? Ta Vi dobro znate da su takove strele kadre bile nepobedimoga Agesilaja iz Azije izagnati. Sverh toga jo te, za u initi Va e gineje sasvim pobedonosne, poslali ste ih na me u neiskazane ljubovi i prijateljstva preispolnjenom Va em pismu! Ko ne bi pomislio da Vi rez to ni ta drugo niste naumili bili razvje ubediti me da se opet u London povratim? I kromje toga, dra aj i moj, Vi ste meni ljubve dostojnej a svojstva srca Va ego dovoljno pokazali, kako i svi pro i koje sam imao est u Londonu poznati. Uvereni budite, preljubimi gospodine, da ljubov Va a i prijateljstvo, koje Vi na takovi blagorodni na in k meni pokazujete, ne e se nikada iz moje pameti izgladit. Ja u tada sebe za blagopolu nej a na svetu dr ati kad Vam budem mogao delom zasvedo iti da pristojno umem ceniti kakovu pohvalu i nezabveno na svetu proslavljenije takov Va blagorodni ingleski harakter zaslu uje. Ostajem" ... i pro aja. Iz svega ovoga vidite, ljubimi dru e moj, kakovi su neposti imi puti nebesnogo promisla! Ondi gdi sam se mislio u najve em nedoumjeniju u ivotu mojem na i, nepoznan u dalekom mestu, jezika ne znaju i, bez novaca, tu sam najblagopolu niji bio. Jezik sam postigao, ne samo za razumevati knjige, nego i govoriti njim mogao sam; s dovoljnim knjigama provi en i s vi e tro ka nego mi je do Lajpsika potrebovao. Iz Hamburga esti dan po em rez Hanover i Brunsvih, i do em blagopolu no pri koncu junija meseca u Lajpsik, ba odakle po slu aju i sad Vam ovo pismo pi em, koje, budu i se dosta preteglo, opominje me da prestanem, nari u i se Va serde ni ljubitelj. U Lajpsiku, novembra 15,1788.

[XII] LJUBIMEJ I MOJ! Ovo e biti poslednje pismo o mojim pute estvijam, ibo pri ina ove godine rez Poloniju u Belu Rusiju, a otuda rez Liflandiju, Kurlandiju i pro aja u Lajpsik putovanja, jo te ne imaju i svoga okon anija, otlo i e se na drugo vreme. Premda i

meni samom ovi poslednji doga aj sasvim osobiti mi se pokazuje, rekao bih kao da sam se za putovanje na ovi svet rodio po tomu to ove iste godine, kad nisam mislio ni pet milja pravom linijom u initi, vi e od pet stotina nemeckih pre ao sam milja. Kad u Lajpsik do em, na em pri gospodinu Brajtkopfu jedno pismo iz klova na me, u kojemu gospodin Stratinovi nala e mi od strane generala Zori a da dam na znanje gdi se nahodim. Nemedleno otpi em da u ovde ekati dru tva s kojima po i u klov. Meseca septemvra do u trgovci otuda, ali meni bude zaludu ekanje. Ka u mi da se do Bele Rusije ho e najmanje etrdeset dukata, koje ja nisam imao iz uzroka to, nadaju i se da e mi na jesen otkud god novca do i, hodao sam po najlep i gradovi u Saksoniji: Drezdi, Altenburgu, Cajcu i pro itam. I tako otidu ingleske gineje u vetar, a ja ostanem opet kao i pre bez ni ta. Po em dakle u Be . Ovde opet po mojem obi aju po nem lekcije davati. Ovi sam prvi red u ivotu u te kom dugu bio. Tipograf ika jo t nisam bio sasvim isplatio, neke knjige nemecke nakupovao, i tro ak do Be a natrpa se koje s im do dvesta forinti. Ne sumnjam nimalo, vide i kako mi moji u enici po teno pla aju, da do desetak meseci meni e lasno prete i toliko novaca da se sasvim odu im i ist ostanem; ali mi je mu no da ljudi tako dugo ekaju. Na svaku ruku misle i, do e mi na um da pi em u Moldaviju i da i tem u zajam od mojega dobroga prijatelja, Eiiskoia romanskoga, ovu sumu. On znam da ima, i rado u zajam daje otkud zna da e mu se vratiti. Jedno me pla a e: bojim se da mi ih ne pokloni, a od onakova ljubezna oveka poklon odre i se primiti, to je nevozmo no. Nevolja je ja a od stida. to mu drago, pomislim, ta uzajmio ta poklonio, ovo se mora iskati. Sednem i napi em pismo, i, ako ne verujete, evo Vam ga, itajte.

LJUBIMI I PREDRAGI MOJ GOSPODINE EPISKOPE! to rekosmo, to hvala bogu i u inismo: ja Franciju i Ingliteru blagopolu no obi oh, i sad Vam pi em iz sred Be a. U ovi as bih Vam se mogao zakleti da sam ve naumio primiriti se na jednom mestu, ako me moja kud silom ne odvu e sudbina. Ovo jo t ako mi dosta ne bude, ni sam ve ne znam ta bi mi se hotelo. No premda mi po ti ne

ostaje ta bih elio, ni ta manje toliko sam se redi prevario da k tomu ne bih smeo sebi verovati, ba da se iv posvetim. Sad zasad ni za to toliko ne marim nego da mi je etrdeset i dva dukata u gotovu novcu. Ako moji dlanovi tako pravo poga aju kao popa Mauka nos, bez sumnjenija ne e godina pro i a ja u vi e nego mi je od potrebe novaca imati, jer me sve svrbi kad desni, kad levi dlan. Mo e ko lasno pomisliti da sam ja sad ba kao Omirov vitez od Scile utekao, a upao u Harivdu, to jest da sam se jedva strasti putovanja izbavio i namah zatim u nedug srebroljubija zapao, i da sam u ovom poslu pravi otac Mauk, kojega nos ne bi tako svrbio da mu vino nije milo bilo, koje kako bi mu na um palo, a esto bi padalo, taj as bi ga i siromah nos za nevolju po eo svrbiti. Pravda, podoban je odve po nesre i priklad, i znaci se, vi e nego bih i sam rad bio, pokazuju jednaki; al' neka mi ka e ko zna: mo e li mi drugoja e biti kad sam se zadu io? Ako mi je ko neprijatelj, sad se ima emu veseliti, jer nikada u ivotu nisam imao ni desetu ast ovoga duga na vratu. Verujte mi, dragi gospodine, da s velikim strahom idem kojekud lekcije davati, kao da sam svemu Be u du an, i sve pogledam, kad na desno kad na levo, da me ko za vrat ne epa i ne vikne: daj plati to si du an. Pak da me dlanovi ne svrbu? udim se to mi ko a s mirom na le i stoji! Odisej zaisto nije se mogao u ve oj smetnji na i kad su mu vetrovi iz me ine utekli, nego li sam ja sad. Mu no ete sebi voobraziti kakvo bi mi veliko dobro u inio onaj ko bi mi uzajmio ovoliko novaca da mi se odu iti. No mo e ko do i ovde da mi ovako mudroslovi: dobro, ako ti ko to sad uzajmi, kako e se odu iti kad e opet pod dugom ostati onom koji ti uzajmi? Nek uti, veli mu se. to je potreba o sva em spominjati? To ja i sam dobro znam da mi niko i ne ka e; ali u ovom poslu siromah du nik podoban je bednu bolesniku koji se s jedne na drugu okre e stranu u nade di da e mu to bolje biti. I ovo je ve a, nego ko misli, sre a da ovek mo e od jednoga uzajmiti za odu iti se drugomu, i tako dalje, dok umre i ute e, pak onda nek tr i za njim ko sme. Oba e ja se zaisto u ovo ne uzdam: ta at ne umrem do deset meseci; nisam ja sam na svetu; to bi pravi sijaset bio! A onda, ako ne i pre, mo i u se sasvim odu iti, pak tada to boga da. Ve Vi sami sad, ljubimi moj Leone, mo ete pogoditi na to ovo pismo sluti; vi e re i bile bi sasvim izli nje. Pi ite kom ovde od Va ih poznatih trgovaca da mi uzajmi od Va e strane etrdeset i dva dukata; bili kakvi mu drago, samo nek su pravi dukati. Izvinite moje derznovenije i budite uvereni da ja ovako ne bih molio, razvje koga vesma ljubim i po itujem. Ostajem"... i pro aja. UBe u, oktombra 1785 Ovo pismo napi em u jednu nedelju po ru ku s namjerenijem da ga sutradan na po tu dam, kad eto ti dva moja u enika do u zvati me da idem s njima u predgradije prohodati se. Jedan je Carigra anin Grigorije Mavrokordatos, a drugi iz Tesalonike Toma Papazoglus. Zapitaju me o em je pismo i komu? A kad uju, po nu aliti se na me za to donosim sujetno pope enije a ne ka em njima svoju potrebu. Sutradan dadu mi bankocedule od dvesta forinti, i odu im se. I tako ovo pismo ostane.

inja e mi se da nisam iz Be a ni izlazio, kao da sam se tu rodio i naumio ivot provesti. Na idu e leto imao sam neskazanu radost viditi u Be u ljubimoga gospodina Luzinjana, koji se tada vozvra tava e iz Carigrada za London. Druge godine zovne me moj predragi gospodar Maksim Kurtovi da i njegovim k erma, Mariji i Hristini, na franceskom i talijanskom jezikam lekcije predajem, to ja jedva sa svim srcem do ekam. Opredelimo sat od jedanaest do dvanaest. Kako se lekcije svr e, nosi se jelo na trapezu: moram ostati na ru ku. Re em jednom esnoj i razumnoj gospo i Kurtovi , mole i ju da mi dozvoli u drugi koji sat pre ili posle podne dolaziti i mojim u enicam lekcije davati. "Svake nedelje kod vas, kad nisam gdi pozvat, ru ati, to mo e biti; ali svaki dan ne; razvje ako ho ete da svaki dan s vami ru am, o drugoj pla i za lekcije nek nejma re i." Doka e ona to svojemu suprugu, i sutradan odgovori mi da se mene radi ve i ru ak ne gotovi, da se njihova deca i pri ru ku u razgovoru polzuju; no budu i da sam ja odve scrupoloso (sovjestan), a ono nek bude kako ja ho u, to jest nauka za hranu. Sad uprav poznam da mi se svim srcem obed daju, i tako celu ftoru godinu nikada nisam pomislio gdi u ru ati. Ali ko bi se nadao od ovakovih dobrodjeteljnih, ljubeznih i bo ijih ljudi i du a da su oni naumili bili mene prevariti. Nisu mi hoteli kao pro i na mesec pla ati; a kad se svr i godina i meni se iznenada nameri put, a oni mi onda za svu godinu plate, koliko da im se nisam u ku i ni vode napio. A ja sam tako zadovoljan i radostan bio to sam pri njima trapezu imao da, ne sat no tri na dan da sam tu predavao lekcije, jo t bi mi se inilo da im dovoljno ne odslu ujem i da im du an ostajem. Ljubimi drug moj, nije jelo i pi e to se ceni i pohvaljuje; ako e ne znam kolika i kakova delikatna vku enija i pi a danas ovek u ivati, sutra je opet gladan i edan, i onomadna nja jela nimalo nam danas ne poma u. Nije dakle ast i vino to mene ini ovde pisati, nego na in srde ni, ljubezni, blagorodni i slatki, s kojim nam dobrodjeteljni ljudi svoj hleb i napitak daju; koje nam tako ljubezno i milostivo daju da, gledaju i ih, rekao bi kao da nam srce svoje spriop tavaju. Ovo je to ja ovde hvalim i proslavljam. istoserde ije, dobrota i bo estvena ista ljubov, ovo je hrana srca i napitak du e, koje se nikad zaboraviti ne mogu, niti u glad i e preobratiti. Evo dakle onaj tajni prejestestveni na in melhisedekov i samoga preblagoslovenoga Spasitelja na ega, rez koji hleb i vino vsevi njemu bogu na istu prino ava se ertvu kad se s ljuboviju daje i prima. Jo t u jednom pismu ja sam vam napomenuo da je mene gospodin Maksim Kurtovi i u Smirni svoju dobrotu i blagodjejanije pokazao. No navlastito sad, gledaju i da ja s vozmo nim userdijem i revnostiju polezne lekcije adam njegovim predajem, kako on tako i esna i dobrodjeteljna supruga njegova gospo a Jelena, rodom i du om blagorodna, opisati ne mogu kako su mi dobri i ljubezni bili. Podobne jo t jedan od prvih na ih trgovaca, gospodar Konstantin Dam o, kojega sam k erma nekoliko meseci na talijanskom jeziku lekcije davao, kako on tako i blagonaravnej e i svete du e gospo a njegova u velikoj ljubovi i milosti su me imali.

Jedan mlad trgovac iz Filipopolja, zovomi Dijamandis, celu mi je godinu pla ao za uroke, kao i pro i, i kvartir pri sebi bez pla e davao. Svi moji u enici, da su mogli u nedri bi me nosili. Po ovomu mo ete suditi kako je meni lepo u onom prekrasnom carstvuju tem gradu. Ja bih pred bogom neblagodaran ovek bio kad ne bih sebe za blagopolu na u ovom ivotu i u sostojaniju u kojem se nahodim vmenjavao. Jedan dobri juno a Bolgarin po eo je plakati kad sam mu kazao lane da u po i, nego da tra i sebi drugog u itelja. I ja sam te ko so alio. No nepreodoljena elja da jo te to za ivota na tampu izdam, sve je pobedila; za to u Be u i lekcije predavati i o ovom delu raditi nije mi mogu e bilo. U klovu ekao sam ravno est meseci tipografa, i kako sam sasvim pozno da on nemisli svoju re odr ati, pohitao sam u Lajpsik do i. Moj blagodjetelj general Zori dao mi je za ovo est meseci koliko je obe tao bio za celu godinu, to jest etiri stotine rublji; darovao mi je i jednu lisi inu, to vredi sto rublji. Tu sam rasprodao, za ne potezati breme sa sobom, sve moje knjiga nemecke i franceske, latinske i talijanske, kromje onih ingleskih koje sam na dar u Londonu polu io; nemecke uzeo je general za svoju biblioteku. Ove zime u Lajpsiku, budu i da u tipografiji nije s poslom navale, izdati u do dvadeset i osam tabaka. Jedan dobri gospodin od na ih soplemenika sam svojevoljno i u kolov i ovde pisao mi je da e mi u ovom pretprijatiju pomo i, koje uzdam se da e do voskresenskoga pazara u initi; na kojega nade du polagaju i, obe tao sam se na leto istorije nekih znamenitih ljudi izdati, za predstaviti naciji na ej u primeru slavnih i velikih lica onu istu nauku koju sam u Naravou enijam izja njavao. Ova pomo ako mi do e, ispolni u moje obe tanije; ako li pak ne do e, koje bog vjest kakovim slu ajem mo e se dogoditi, za to poodavno ve ni pisma otuda ne imam, a termin kad je re eno bilo poslati pro ao, na ovi na in protiv namjerenija mojega mora u slagati, ne smeju i upu tati se u dug, na kojega mrzim kako na crnu smert. Ako mi ko za manu pripi e to ortografiju nisam pazio, neka izvoli rasuditi da mi dosad na na em dijalektu s na im slovami gramatike nismo imali. Ja u mojem spisaniju samo sam na na ist izgovor smatrao. veliki i mali, to je meni svejedno bilo, dobro znaju i da Serblji svi, to ih je god, "put" ne izgovaraju "pu ". A izre enija, koje bi zve alo na u nas nejma. No to se ovoga ti e, ako se s vremenom pravila za ovo dadu i ustanove (koje ne sumnjam), onda e se mo i ispravnije pisati; a mene e dobri i razumni ljudi izviniti, znaju i da nikakovo majstorsko delo u svom po etku ne mo e savr eno i sasvim ispravno biti. Za ove posle ho e se stotine godina i vi e rodova ljudi koji jedan za drugim dolaze; ne valja ni oni da do u ovde samo da va u. to mi Vi u Va em poslednjem pismu opominjete da e se gdiko na i koji ili iz prostote svoje ili ( to je gore) iz lukave i prosve teniju razuma elove eskoga sasvim protivne politike pod izvetom revnosti k svetopo itajemim sujeverijam ne e svoga

truda po tediti, i sve to mo e govoriti i tvoriti za vospetiti ili, ako ni ta a ono barem za kasniti op te dobro i polzu, koja bi se rez ova nova spisanija pri initi mogla, to je meni dobro poznato. Ali s druge strane, ovo me te i i obnade dava to sad ve a ast znamenitijih u naciji na oj, kako sve tenstvo tako i mirjani, imaju o i otvorene i ne edu ve ni kroz nao ari, jo t manje kroz tu e o i da gledaju, no sami svojima bogodanim zenicama pronicateljno i skroz smatraju ta je to. Evo nas, dra aj i moj, za ovi red pri koncu mojega putovanja, u kojega opisaniju, kako sam u po etku rekao, hoteo sam proslaviti imena mojih prijatelja i blagodjetelja. Ja im vozdajem kako mogu, a pravedni i milostivi bog vozdati e im kako on mo e. Pritom uzdam se da e ovo jo te poslu iti za vozbuditi bogoljubive i dobra srca ljude u naciji na ej, ako kad vide koga siroma ka i oskudna, kako ta sam i sam bio, koji uprav nauku eli, tra i i k njojzi kao edan jelen k vodnim isto nikom te i, da se ne odreku pomo i mu. Nauke ljubitelj pak mladi , koji uvstvuje u sebi sklonjenije, sposobnost i dar ka u eniju, nek se lasno ne predaje o ajaniju ako se kad u tesnoti na e. Na konac, nek je preporu eno ovo delo svim blagorodnoumnim ob tego dobra elateljem, kad se na e jo t ko da s u enih jezika na na to lepo i polezno prevoditi preduzme, neka ne prenebregu ruku pomo u dati mu, nimalo ne sumnjaju i se da e s vremenom ovo pretprijatije pre esnom op testvu vesma polezno biti. Za to ovo se esto vidi kao sunce: da dok god jedan narod na svojem maternjem jeziku knjiga nejma, prinu den je u tamnosti uma i u varvarstvu le ati i sve na gore preuspevati. Sverh svega i najposle, to sam god govorio i napisao, iz prave ljubovi k dobrodjetelji k elove estvu i k srodnim mojim i govorio sam i pisao. "inest, veli slavni i veliki u nauci Inglez Bako Verulamius, inest ingenio humano motus ljuidam arcanus et tacita inclinatio in amorem aliorum, ljui si non insumatur in unum vel paucos naturaliter se diffundit in plures. Jest u jestestvu elove eskom dvi enije neko tajno i mu e e sklonjenije k ljubovi drugih, koja, ako se ne uprazni u jednoga ili u male, prirodno izlijava se na mnoge." Ljube i te, ljubimi moj, i estitaju i ti novi god, prebivam sav tvoj. U Lajpsiku, januarija 1,1789, Dositej Obradovi

NIK

U redakciji ure Gavele pr uzet je iz Sabranih d la Dosit ja Obradovi a, Prosv ta, 1961. akatist, m.- vrsta crkvene pesme aki - kao, kao da Alsacija, . - Elsas altar, m. - oltar, otar alfavit, m. - bukvica, azbuka, alfabet, abeceda duhovni - crkvena knjiga alfa, vita, gama, delta, epsilon - alfa, beta, gama, delta, epsilon (gr ka slova) alumnist, m. - u enik u "op te itiju" (koji u koli, zajedno s drugima, ima stan i hranu), pitomac anatema, . - prokletstvo aramija, m. - razbojnik, pustahija arenda, . - zakup, najam arhitekton - neimar, zidar

baba, . - otac bankocedula, . - nov anica, banknota barkaruol, m. - la ar, veslar

bedstvovanije, s. - beda, nevolja bez, m. - platno bezmesno - neumesno bespoleznost, . - nekorisnost besporeda an - neuredan be islen - bezbrojan; be islenokratno - mnogo puta biskot, m. - dvopek bitije, s. - bi e, ivot blagovremenstvo, s. - zgodno vreme, prilika blagodejanije, s. - dobro instvo blagodetelj, m. - dobrotvor; -nica, . - dobrotvorka blagonaravije, s. - pitomost blagonaravnej i - najpitomiji Ovako su, nastavkom -ej i (um sto s pr dmetkom naj), na injeni i prid vi: bla enej i; - vernej i, verhovnej i, vnutrenjej i; dostojnej i; - elateljnej i; - izbranej i, iskusnej i; - krasnej i; ljubeznej i, ljubimej i; - neporo nej i; - po elateljnej i, pre esnej i, prijatnej i, prostranej i; - sve tenej i, serde nej i, sover enej i, sposobnej i; - asnej i, - uvstviteljnej iva. blagoobrazan - smerna lika blagopolu an - sre an, dobar blagosostojanstvo, s. - imu nost, blagostanje blagohotan - dobro udan, dobre volje blagouhanije, s. - miris

blago estije, s.-pobo nost, blagost, milosr e blago in - smeran, smiren bolj e - vi e breg, m. - obala Brunskvih, m. - Braun vajg budu ti - budu i, potonji (obi no u slo enim re ima)

u vavek - uvek ve estvo, s. - znanje veksel, m. - menica, nov ana uputnica velere ije, s. - preterivanje, preuveli avanje venetski - venecijanski, mleta ki verhovnej i - vrhovni, najglavniji vesma - vrlo, veoma vest (Bog ) - zna vestiarije, m. - uvar (nadzornik) odela ve era duhovna - crkvena knjiga ve t, . - stvar vzajmni - uzajamni vzor, m. - pogled vidim - vidljiv, koji se vidi vku enije, s. - jelo

vid, m. - izgled, oblik visokoumije, s. - oholost, zami ljanje svoje veli ine vkus, m. - ukus vmenjavati - zami ljati, pripisivati, uzimati to za to vnimanije, s. - pa nja vo (u slo enim re ima) - u vo vek' veka - vo veki - vo veki vekov - uvek, doveka vodvoravati se - baviti se; stanovati vo ljubljeni - dragi, mili vozbranjavati - braniti vozbu davati - buditi, izazivati se, kretati se, ra ati se vozve tavati - javljati, objavljivati vozvoditi - podizati, uzvoditi vozdavati - vra ati (zajam), odu ivati se vozdvignuti - podi i, uzdignuti vozmezditi - naknaditi vozmo an - mogu an vozmu tavati se - mu iti se, buniti se vozotvetstvovati - uzodgovarati vozradovati se - obradovati se vozrite (od vozzreti) - pogledajte volna, . - val, talas volnovati se - kolebati se, talasati se voobraziti - zamisliti, pomisliti ne to to nije u istinu

vooru en - naoru an vo svoja - ku i, doma vospetiti - spre iti vospoju (od vospeti - zapevati) - opeva u vospominanije, s. - se anje, uspomena vosprijatije, s. - primanje vra ba, . - neprijateljstvo, vra da vredan - tetan, kodljiv vrediti - biti od tete, koditi vredovit - tetan, kodljiv vremeni - privremen vrazumiteljno - razumljivo vro den - ure en vru iteljan - s preporukom vsegda - svagda, vazda, uvek vsekone an - poslednji, krajnji vsuje - uzalud vhod, . - ulazak

gazeta, . - italijanski novac ginea, . - engleski novac (21 iling) glubok - dubok

god, . - godina, godi te gortan, m. - grkljan, grlo Grecija . - Gr ka gre ljika . - sitan novac grunt m. - zemlja, imanje daskal m. - u itelj dvi enije s. - kretanje, pokret dvi im - pokretan, pokretljiv dvojeumije, s. - predomi ljanje, sumnja dvojiti - sumnjati devstvo, s. - devoja tvo, devi anstvo dejanije, s. (apostolska dejanija) - posao, delo dejstviteljno - zaista, stvarno derznovenije, s. - dr nost, velika sloboda, drskost divja estvo, s. - divlja tvo di putati se - prepirati se dobrodetelj, . -vrlina, krepost; otuda i dobrodeteljni dobrohotan - dobar, dobre volje dobrohotstvo, s. - naklonost, lepo raspolo enje do d, m. - da d, ki a dolgota, . - du ina domostrojitelj, m. - doma in, upravnik ku e

dono enije, s. - dostava, potvaranje dostodol an - du an dostoinstvo, s- dostojanstvo, veliki in duzina, .- dvanaest, tuce durak, m.- luda, budala durati - trajati dra aj i - najdra i, najmiliji drevesa, s - drveta drznoven - drzostan - vrlo slobodan, smeo, drzak, dr an

edemski - rajski el ijski - poslani ki, poklisarski eretikos, m.- otpadnik (od vere), jeretik esap, m.- ra un

esto - estok, o tar itije, s - ivot (obi no svetih otaca) itelj, m.- stanovnik zagroziti se - zgroziti se zadovlesostvoren - zadovoljen zakon, m.- vera zako njenije (zakosnnie), s - zadocnjenje, zaka njenje

zaklju avati - izvoditi, suditi zaklju en - stavljen u to, dodan zaklju enije, s- zavr etak, kraj zapletka, .- zaplet za ti tavati - braniti, tititi za injavati - po injati zgadan - gadan, grdoban zdje - ovde zemaljac, m.- zemljak, sunarodnik zlak, m.- trava zlatno runo - najve i orden (odli je) u paniji i Austriji zlopolu ije, s. - nesre a, zla sre a zovomi, - zvani i - njih

ibo - jer igumanisati - biti iguman idra, . - morska ivotinja idriotski - idrijski izvet, m.- izgovor izvinovljavati se - pravdati se, odgovarati se; izvinovljenije, s. - opravdanje, odgovor izdihanije, s- dah, izdisaj izjatije, s - izuzetak, iznimka

izlijavati - izlivati izobraziti - naslikati; izobra en - naslikan; izobra enije, s. - slika imenije, s- imanje Inglitera, . - Engleska inogda - ponekad isklju avati - izuzimati iskusnej i - najve tiji ispe tren - i aran istupljenije, s - ispad, pogre ka ishodatajstvovati - izraditi, zauzeti se i u initi da bude to ito ta, .- hitnja, hitrost ih e - njihov i ezajem - koji se gubi, i ezava javno - jasno jestestvo, s - priroda junost, .- mladost, omladina juno a, .- mladi

kabala, .- podmuklo neprijateljstvo, razdor, sva a kazanije, s- pri a kalabaluk, m.- mno ina, galama, navala kalavritski - kalabrijski

kalpagd ija, m.- majstor koji pravi kape (kalpake) kamarada, .- drugar kamen veri - crkvene knjige kamilavka, .- popovska kapa kanave, s - bo njak kanon, m. - crkveni zakon kanonik, m.- najstariji sve tenik (u zapad. hri .) kapamad ija, m. - jorgand ija kapelan, m. - sve tenik, pomo nik parohov karisime - najdra i, najmiliji kasati se - ticati se kastel, m.- zamak, tvr avica katalog, m.- spisak kvartir, m.- stan kelijski - to pripada eliji (manastirskoj) klasa, .- red, razred knjigono nji - po tanski ko - k, ka kolegium, kole ium, m. - kola s op te itijem (pansionat) kolesa, s. - kola kolonel, m.- pukovnik konat, m.- ra un

konac, m.- kraj, svr etak, smer, namera; na konac - najposle konzilijar, m.- savetnik, ve nik, odbornik konrektor, m.- saupravnik, najstariji u itelj do upravnika kont, m.- vlastelin, knez, grof konfeti (mn.), m.- poslastice, kola i korabalj, m.- la a, brod; korabljenik, m.- putnik na la i korespondent, m.- dopisnik, poverenik, agent Korf, m.- Krf korfiotski - s ostrva Krfa kost, m.- hrana ko tovati - stajati (o ceni) krajcara, . - nov i , u vrednosti (u Obradovi evo doba) 4 pare krasnovidni - lepa izgleda; tako i: krasnoli an, krasnonaravan krat - puta; koliko mnogo krat - koliko, mnogo puta kra ani - krasan, lep krepost, .- ja ina, snaga Kris, m.- Krez kromje - osim, sem, van, izuzev kupac - trgovac kupe eski - trgova ki

lavirintovidni, a, o - kao lavirint

lavsaik, m. - crkvena knjiga lazaret, m. - kontumac lehkoumije, s. - lakomislenost Lepa ita (lepa ita) - mesto u Albaniji libo (koji, kakav) - god likvor, m. - slatka rakija, liker lihva, . - interes lokaj, m. - sluga, lakej lupnja, .- lupa, udaranje

ljubvepolni - pun ljubavi, vrlo ljubazan ljubeznik, -ca - koji je prema nama i kome smo mi ljubazni ljubiti se - dopadati se ljuboistinost - istinoljublje

maala, mala, . - podgra e temi varsko ma - ali ma, m. - mah; na ma - odmah magister, m. - u itelj majde - zaista, pravo! major -ve i malodu ije, s. - slabost (duhov-na), pla ljivost

margarit, m. - crkvena knjiga marja , m. - novac, u vrednosti (u Obrad. doba) 17 nov i a, oko 35 para (?) master, m. - majstor, gospodin mastiha, . - vrsta rakije medik, m. - lekar (le nik); medi eski - lekarski medoto an - medenih re i melanholikus, m. - ovek setne (turobne) naravi memorijal, m. - spomenica, zapiska mesecoslov, m. - crkvena knjiga (kalendar) metavica, . - premetanje, vika metoh, m. - manastir koji pripada drugom (ve em) manastiru, manastirsko imanje me ter, m. - u itelj, magistar. milja, . - (geografska) 7,5 km po kilom., (morska) oko 2 km minor - manji mir, m. - svet; mirjanin, m. - svetovnjak (ne sve tenik); mirski, a, o - svetovnjak, svetski misal, . - misao mister m. - gospodin mitarstvo, s. - prelaz (stanje) du e po smrti ovekovoj mnimi, a, o - tobo nji, prividni mnogovolnujemi, a, o - koji se mnogo talasa mnogoobrazni, a, o - mnogostru an

mno estvo, s. - mno ina mol anije, s. - utanje, mu anje mona eski, a, o - duhovni ki, kalu erski mor, m. - pomor moraitski, a, o - morejski Moskovitis, m. - Moskovljanin, Rus mudarstvovati, mudrosloviti - mudrovati (gde i kako nije dopu teno) muse, . - muze, boginje lepih umetnosti (naro ito pesni tva) mu trati - okretati koga (po svojoj volji) kao vojnika na ve banju (egzerciru)

nava (od linije), .- ratna la a navalica, . - navaljivanje (da se to brzo uradi) Navpleon, m. - Nauplija natgledati - nadgldati, pogledati nadejemi, a, o - kome ili emu se ko nada nadle i - treba naznamenovanije, s. - nazna enje, namena naipa e - osobito, naro ito naj - odve , suvi e, ba ("naj po udi") najrevniviji, a, e - naj ustriji, najmarljiviji nakazanije, s. - osuda, kazna; nakazivati - osu ivati, kazniti nakana, . - namera; nakanjen, a, o nameran, nauman

nakanjivati - preduzimati, smerati nalo enije, s. - naredba, nalog napajavati - napajati napastej (stari oblik 2. l. mn.) - napasti naricati (nari em) - nazivati; nare en, a, o - nazvan nasla denije, s. - naslada, u ivanje nastaviti - pou iti, uputiti; od toga i: nastaviteljnica, nastavljenije nastoja ti, a, e - sada nji natura, . - priroda naturalni, a, o - prirodni na alo, s. - po etak, na elo (?) na alni, a, o - vrhovni, glavni, prvi; na alnik, m. - na elnik, stare ina na alstvo, s. - prvenstvo na eti - po eti neve a, . - neznalica; neve estvo - neznanje nevozmo no - nemogu no nedoumenije, s. - sumnja, nedoumica nedug, m. - bolest ne enat, a, o - ne enjen ne e li - nego li nezabven, a, o - nezaboravljen nei islim, a, o - nebrojen, neizbrojan

nekamo li - a kamoli, toli, negoli nelo an, na, no - istinit, nela an nemo t - nemo , slabost nepolezan, zna, zno - nekoristan neponjatno - nepojmljivo, nerazumljivo neporedak, m. - nered neradiv, a, o - neradan neudob - neugodno, nejasno neusipno - neumorno ne ajan, a, o - neo ekivan ne astije, s - nesre a nibud - (koji, kakovi) koji god, bilo koji ni nji, a, e - donji, mla i ninje - sada ni esa - ni ega nog (stari oblik genitiva mn.) - nogu nu dan, na, no - neophodan, potreban

obalsamljavati - balsamom opremati obastati - ostati, opstati oba e - ali, ipak; me utim; pri svem tom obed duhovni - crkvena knjiga

obe tanije, s. - obe anje; tako i: obe tati, obe tati se obida, . - (ikav.) uvreda obiknovenje, s. - navika obitali te, s. - stan, boravi te obi avati - navikavati oblagoro avati - ulju ivati, initi plemenitim oblek ati - olak ati obli avati - koriti; obli enije - prekor obraz, m. - lice, izgled; slika; na in obratiti - pretvoriti obrknez, m. - vrhovni (glavni) knez od-o odejanije, s. - odelo, ode a odreda - namena, odredba o idavati - o ekivati ozlobiti -u initi zlo (kome) oktav, m. - osmina (format knjige od osam listova u tabaku) okupacija, . - zanimanje Omirov vitez - Odisej opit, m. - ogled, iskustvo opraviti -izvr iti, uraditi opredeliti - odrediti, nameniti; opredeljen - odre en, utvr en opstojateljstvo, s. - prilika op tedru eski, a, o - drugarski, zajedni ki

op testvo, s. - zajednica; op tina; dru tvo ortodoks - pravoveran osijati - obasjati osjazateljno - opipljivo oskorbiti - rastu iti, uvrediti osmejavanje, s. - sme enje osnovanije, s. - osnova; pouka ospital, m. - bolnica ostanoviti se - zaustaviti se ostregavati se - uvati se ostrija, . - ostrica (morska ivotinja), ostriga ostrov, m. - ostrvo, otok ota nik, m. - ivotni svetih otaca, paterik otvet, m. - odgovor; otve tati - odgovoriti otvratiteljni, a, o - odvratan, dosadan otli ije, s. - odlikovanje, po ast, odli je otpu taje i - osloba a ohtapod, m. - oktopod, hobotnica (morska ivotinja) o initi (od- initi) - pokvariti to je u injeno o u davati se - tu iti se paguban, bna, bno - tetan, poguban pamet, . - spomen, uspomena papa, . - otac

paraklisara, . - mla i crkvenjak parasiti se - okaniti se, odustati Parnas, m. - planina (u Gr koj), sedi e muzama (pesni tvu) paruka, peruka, . - vlasulja, baroka, perika parusija, . - najve i dar manastiru (ovde) pasa ir, m. - putnik pasaporat, m. - putni list, paso patenta, . - povelja, potvr enje Patmo, m. - Patmos Patra, . - Patras patron, m. - za titinik, brani (svetac) penije, s. - pevanje pijastar, pjastar, m. - gro plenenije, s. - otimanje, zaplena poar iti - potro iti, u initi ara (hara ), tro ak povedati - ispri ati, kazivati poveli (od poveleti) - zapovedi! povjem - kazujem, pripovedam poglaviti, a, o - koji ve inom (mahom, ponajvi e) biva, prete an podvi an, na, no - pokretan, vredan, napredan podoban, bna, bno - sli an, nalik; podobije, s. - sli nost podobne - isto tako

po elateljnej i, a, e - koga (ili to) najvi e elimo pozor, m. - pa nja pokojan, jna, jno - miran pokrov, m. - krov polza, . - korist polzovati (i se) - koristiti (se) Polonija, . - Poljska polustav, m. - crkvena knjiga polu iti - dobiti, primiti pominajem, a, o - spominjan pone e - jer, po em ponirljiv, a, o - potajan, podmukli pon , m. - pi e (pun ) ponjatan, tna, tno - pojmljiv, razumljiv pope enije, s. - staranje, briga porcolana, . - porculan posilati - slati poslanije, s. - pismo, poslanica poslu ljiv, a, o - poslu an pospe an, na, no - podesan, povoljan posredje - posred, posrediti pota titi se - potruditi se, postarati se

pou tavati - nagovarati, savetovati pohu avati - kuditi pocrniti se - obu i se u crno, zakalu eriti se po erpao - pocrpao po itajemi, a, o - po tovani, za po tovanje; od iste su osnove i re i: po itatelj, m. po tovalac po itovati - po tovati po ti - gotovo, umalo ne pravda, . - istina; istina! zaista prebivati - baviti se, stanovati prebiti (prebudem) - probaviti previ i (previknuti) - privi i predvariteljni, a, o - prethodni predel, m. - me e, granica; pokrajina predika, . - pouka u crkvi predislovije, s. - predgovor predrasu denije, s. - predrasuda, zabluda predstaviti - pokazati; zamisliti; predstavljenije, s - predlog, napomena predstatelj, m. - predstavnik, zastupnik, poglavar preduvedomiti - unapred javiti (izvestiti); preduvedomljenije, s. - napomena preduzeti - osvojiti, ovladati preduspevati - napredovati

pre nji, a, e - pre a nji prezviter, m. - sve tenik preizrjadni, a, o - izvrstan, osobiti preimu testvo, s. - nadmo nost priespolnjen, a, o - prepun prejestestven, a, o -natprirodan prelasni, a, o - zavodljiv prelat, m. - veliki crkv. inovnik sa sudskom vla u prelastiti - prevariti, nagovoriti; otuda i prela ten i prela tenije preljubimi, a, o - predragi prepitavati - hraniti; otuda i prepitanije prepjatstvije, s. - prepreka presloviti, a, o - slavni, uveni prestaviti se - umreti; prestavljenije, s. - smrt pretpolo iti - napred staviti pretpo ivati - vi e ceniti, pretpostavljati pretprijatije, s. - preduze e pre esnej i, a, e - naj asniji pre uvstvovati - slutiti, unapred ose ati preuhi tren, a, o - lukav pribitak, m. - dobitak, korist prive en, a, o - obe en

priklad, m. - primer priklju avati se - doga ati se, de avati se priklju enije, s. doga aj, do ivljaj, dogodov tina prili an, na, no - koji ( emu i kome) li i prili estvovati - dolikovati prime anije, s. - napomena principski, a, o - poglavarski prinu den - prinu en, primoran pripas, m. - jelo, bra nenica pripetstvije, s. - prepreka pripoznanstvo, s. - priznanje prismotriti - opaziti priugotovljen, a, o - spremljen pri asna, . - deo slu be (u ist. crkvi) pri ina, . - uzrok; otud i pri initi pri elac, m. - prido lica, do ljak pri estvije, s. - dolazak proveditor, m. - oblasni upravitelj provi en, a, o - podmiren, snabdeven provizion, m. - dobit, interes, provizija proka en, a, o - gubav prolog, m. - knjiga kratkih ivotopisa svetih otaca

promisal, m. i . - promisao, provi enje prosve tavati -prosve ivati, prosvetljivati prosve ten, a, o - prosve en; otuda i prosve tenije proskomidija, . - rtvena molitva (deo slu be bo je) protosin el, m. - vrhovni sin el (duhovni ki in, manji od Arhimandrita) pro aja - ostalo; pro i, a, e - drugi, ostali pro ed i, a, e - pro li punkt, m. - ta ka, re enica

razanstvije, s. - razlika razve - osim, van, razma razlu enije, s. - rastanak raskazivati - pri ati raspolo iti - razdeliti, narediti rastiti se - ploditi se revnitelj, m. - ovek vrlo marljiv, svojski zauzet za to revnost, . - marljivost, ustrina redut, m. - zabava (bal) s maskama re , . - beseda, govor ritmajstor, m. - konji ki kapetan ritor, m. - besednik, govornik ro destvo, s. - ro enje (Hristovo), Bo i

Rosija, . - Rusija, rosijski, a, o - ruski ruspija, . - ru pa (novac), mleta ki dukat sad, m. - gradina, vrt, ba ta salandar, m. - milostinja kalu erima o zadu nicama samoljubije, s. - egoizam satrap, m. - oblasni upravitelj (u Persiji) sverh, o - svrhu svet, m. - svetlost, videlo svetiti se - posve ivati se Sveti etrdeset - mesto u Albaniji svetotatstvo, s. - kra a svetih stvari svidetelj, m. - svedok; od iste osnove i svideteljstven svojstveno - upravno sedali te, s. - sedi te, prestonica sekret, m. - tajna selni (cvet) - krin sem, semo, sjemo - ovamo Serbov (oblik genitiva mn.) - Srba Serbos, m. - Srbin sipa, . - sepija (morska ivotinja) sire - to jest, "ova re " skloniti se - prima i se, pri i

sklonjenije, s. - sklonost, naklonost skorbiti - aliti skoro - brzo scrupoloso (skrupolozo) - veoma obazriv, pa ljiv skudost, . - nema tina, oskudica slado a, . - sladost, slast slatkosli an, na no - prijatan za slu anje sla aj i, a, e - najsla i sled, m. - trag sledovanje, s. - to dalje dolazi, nastavak: posledica sledovateljno - dakle, prema tom sledstvije, s. - posledica slovo, s. - re ; beseda; jezik slovesni, a, o - razumni, otuda i slovesnost slo enije (mira), s. - stvorenje (sveta); sastav; sintaksa smatrati - gledati smiliti se - dopasti se smotrenije, s. - obzir, pogled smu tavati se - zbunjivati se smu tenije, s. - smutnja, buna sobesedovati - razgovarati sobla njivati - zavaditi, navoditi koga na zlo

soboleznovati - biti bole iv, aliti, sau estvovati sover eno - sasvim, potpuno soder avati - dr ati; se - izdr avati se soder anije, s. - izdr avanje sodru estvo, s. - dru tvo so alovati v. - soboleznovati soizvoliti - pristati sokrovi te, s. - ostava soop titi - dostaviti sootvetstvovanije, s. - odgovaranje (uzajamno) sosedatelj, m. - drug pri sedenju sostojati se - biti iz ega sastavljen sostrastije, s. - osobita naklonost, simpatija sohranjenije, s. - uvanje, odr- avanje spatarije, m. - uvar (nadzornik) oru ja spodobiti - u initi koga podobnim za to, upotrebiti, udostojiti; spodobiti se udostojiti se sposob, m. - na in sposopstvije, s. - podobnost, dar spospe an, na, no - povoljan spriop titi - dostaviti, priklju iti starost, .- staranje, briga

starosta, . - gradski na elnik stoje i - bave i se stranoljubije, s- gostoljublje stroptiv, a, o - uporan, neposlu an sumnjavati - sumnjati

tartana, .- mala la a (na Sredozemnom moru) ta titi se - hitati, uriti se terzija, . - kroja jedne vrste ohanog odela (mu kog i enskog); terziluk - terzijski zanat termin, m. - rok tefter, m. - spisak, trgova ka knjiga ra una tip, m. - tampa tipograf, m.- tampar tipograf ik, m. - tampar tolkovanije, s. - tuma enje tokmo (ne) - (ne) samo toprv - tek, upravo sad toronj, m. - kula trakter, m. gostionica trebnik, m. - crkvena knjiga, ritual tresavica, . - groznica Trijeste, m. - Trst

tripolicki, a, o - tripoliski

ube i - pobe i ubo estvo, s. - siroma tvo, ubo tvo uvi! - jao! uvoziti se - plesti se, utrpavati se uglubljavati (i se) - udubljivati (i se), ulaziti duboko ugodije, s. - ugodnost, uga anje ugotovati - spremiti udob - ugodno, lako udovoljstvovati - zadovoljiti udru avati - tla iti, pritiskivati, gnje iti udru en, a, o - pritisnut, prite njen, prignje en, potla en udru enije, s. - pritisak, jaram ujedinjen, a, o - usamljen, odvojen, od sveta ule i (od ulez(av) i) - u av i umi ljavati - smi ljati umiljenije, s. - milina umovenije, s. - umivanje, pranje unijat, m. - hri anin isto noga obreda sjedinjen sa zapadnom crkvom unka, . - bre uljak, humka unljiv, a, o - dokolan, besposlen

upa ivati - opa ati upaziti - opaziti upodobiti se - u initi se sli nim upodobljavati se - name tati se upravljajem, a, o - upravljan upra njavati se - ve bati se urob, m. - nakaza, grdoba, ludak urodiv, a, o - lud urok, m. - zadatak, lekcija, as userdije, s. - usrdnost, ljubav, dobra volja usla davati se - nasla ivati se ustanovljenije, s. - uredba uti iti - uti ati utoliti se - uti ati se; otud i utoljavati se

fabrika, . - ovde; podgra e temi varsko fabula - basna fain, a, o - ne an, fini ferman, m. - pismena zapovest, povelja ferula, . - da ica (lenjir) na vrhu spljo tena i iroka, kojom su u starim kolama udarali decu (za kakvu pogre ku) po dlanovima (packe) Filipopolj, m. - Plovdiv firgaz (od lat. virga), m. - palica ili snopi tankoga pru a, kojim su u starim kolama tukli u enike, kad to skrive formula, . - izreka, obrazac

forteca, . - tvr avica fortuna, . - sudbina, sre a (zla), nevolja ftori (vtori), a, o - drugi po redu ftornik, m. - drugi dan u sedmici, utornik hak, m. - naplata, nagrada Hiotac (Hioci) - Hio anin, s ostrva Hiosa hirotonisati -rukopolo iti, zapopiti hitrost, . - lukavstvo holmi , m. - bre uljak, humi Hormovit, Hormovitac (Hormovica), m. - ovek iz Hormova

carstvuju ti, a, e - vladarski, koji caruje celovati - poljubiti ceremonisanje, s. - snebivanje, name tenje cesarica, . - carica cefalonitski, a, o - kefalonijski ado, s. - dete, edo; adom (3. p. mn.) - deci; tako su postale i slo ene re i: adoljubiv i adorodije ajanije, s. - ekanje, o ekivanje aslovac, m. - crkvena knjiga u kojoj su molitve raspore ene po asovima, horologium ast, . - deo; od asti - unekoliko; asti slova - vrste govora (u gramatici) astica, . - deli , estica

elovek, m. - ovek; tako i slo ene: elovekoljubac, elovekoljubni, a, o - ove ni (humani) erpe - crpe (od crpsti) esa - ega; esa libo - ega god esni, a, o - astan; tako i pore enje: esniji, esnej i est, . - po ta, po tovanje, ast; estan, sna, sno - astan, po ten; esnost, . asnost, estitost inovno - kako treba islo, s. - broj lovek, m. - ovek; tako i lovekov love eski, a, o - ove anski, ljudski reda, . - red (kojim sve tenici slu e u crkvi); otuda i: redni, a, o rez - zbog, po, pomo u rezvi ajni, a, o - osobiti, vanredni rezjestestven, a, o - natprirodan rezmerni, a, o - prekomeran, preteran uvstviteljan, ljna, ljno - osetljiv uvstvo, s. - ose anje; do i u uvstvo - osvestiti se, do i k sebi uvstvovati - ose ati; otuda i uvstvovanije tenije, s. - itanje at - valjda, eda izmatik, m. - otpadnik, koji pripada izmi (rascepu), tj. drugom hri anskom obredu kapulati - izbaviti

pacirati - hodati, etati se tudirati - razmi ljati, u iti u enje, s. - u tanje astije, s. - sre a; astljiv - sre an

You might also like