You are on page 1of 198

elbookers.

com

Goran Tribuson

POVIJEST PORNOGRAFIJE

elbookers

Goran Tribuson POVIJEST PORNOGRAFIJE

I oni skupie dojmove svoga ivota. Jedan i drugi ga je promaio, onaj koji je sanjao o ljubavi, kao i onaj koji je sanjao o modi. Koji je tome razlog? Moda pomanjkanje pravca ree Frederik. Kod tebe mogude. Ja sam naprotiv grijeio zbog pretjerane revnosti, ne vodedi rauna o tisudu sporednih stvari. Imao sam previe logike, a ti previe osjedaja. Zatim su krivili sluaj, prilike i doba u kome su se rodili. GUSTAVE FLAUBERT, Sentimentalni odgoj Jadni svi mi, ako demo pravo. GRAHAM GREENE, Tredi ovjek Tko je? Nitko, prijatelju. Samo koraci u nodi. RAYMOND CHANDLER, Playback

Prvo poglavlje I. Pogreb je sasvim lo kao krajnji ishod neijih ivotnih planova, ali je sasvim dobar kao poetak romana. Pa, sad, ako ba eli neto napisati o svemu ... rekao je Miki Grabar je nemodno slegnuo ramenima, nakon to je donio vijest o tome kako je u lokalnu mrtvanicu s jugoslavensko-talijanske granice dopremljen zakovan metalni lijes s tijelom naeg prijatelja ede Kralja - Delona. Nita nisam elio napisati; elio sam samo neko vrijeme biti sam i baviti se nekom trivijalnom, besmislenom radnjom - buljiti kroz prozor ili u bjelinu zida. Vijesti o smrti kao da dolaze ba onda kad ne trebaju dodao je Miki, valjda i sam svjestan da je izrekao nepriklad nu i uplju frazu. Htio sam mu redi kako bi moj pokojni ujak Emil zacijelo rekao kako nema tog vremena, prikladnog za vijesti o smrti, ali mu nisam rekao nita. Zbog ovog se nedemo napiti? upitao je Miki, zastao nesigurno, a onda polako krenuo van. Nedemo otpovrnuo sam poluglasno, pustivi ga da ode. Nekoliko telefonskih poziva, to su uslijedili tog dopodneva, uvjerili su me da o Delonovoj smrti ne znaju ved samo prijatelji i poznanici, nego da o njoj govorka i bruji itav grad, ne samo zbog toga to su ga svi poznavali nego i zato to je ta smrt, sudedi po zakovanom lijesu, morala biti sasvim neuobiajena. Nemajudi ivaca da uvijek iznova razglabam ono malo poznatih mi injenica, iskljuio sam telefon. to sad uraditi? pitao sam se, u stvarima smrti, suduti i pogreba pravi i nepopravljivi neznalica. Odjuriti do Delonovih roditelja i ponuditi im kakvu-takvu pomod, ukopati telefon i nazvati Irenu, naruiti vijenac? Od svih mogudih izbora najprikladnijim mi se uinilo pobjedi, sjesti s Mikijem u njegov ratelani auto i zbrisati s mjesta dogaaja. Ba kao to smo ved jednom i uradili. Ali, kao i sva laka rjeenja, ni ovo nije dolazilo u obzir. Trebalo je stisnuti zube i otrpjeti. Otac je doetao do telefona, promrmljao neto i ukljuio ga u utinicu. im je to uradio, aparat je zazvonio. Priao sam mu i ne diudi slualicu ponovo ga iskljuio. Nakon toga otiao sam u sobu, pronaao na dnu ormara kartonsku kutiju i poeo prekopavati po brdu starih fotografija. Osim kolskih, nije bilo nijedne s Delonovim likom. Zapravo, stereotipno de zazvuati da nas je Delonova smrt ispunila iznenaenjem i boli, ali su okolnosti u kojima se zbila bile sasvim u sferi naih nagaanja. Ljepotan, armer, bonvivan, svjetska skitnica i varalica za koju se zanimao ak i Interpol, edo Kralj, popularnije Delon, oduvijek nas je uio tome da su ekscesi i iznenaenja bit njegove naravi, te da je svako uenje njegovim potezima

neumjesno. Odlazio bi u trenu kad bismo se naviknuli na njega, vradao se iznenada, ba kad bismo ga poeli zaboravljati. Bavio se svim i svaim, poesto stvarima i poslovima koji su nadilazili naa najcrnja nagaanja. Patetino je tvrdio kako bi ga mnogi rado vidjeli iza reetaka, ali se kleo da nikad nije prodao duu crnom vragu. Znali smo da ne lae, premda je u svakodnevnim stvarima znao i te kako lagati. Ahasver i apatrid iz metafizikih, ali poesto i iz golih materijalnih razloga, uinio je najlui potez kad je prije nekoliko dana tajno stigao u na grad na proslavu dvadesetogodinjice mature. Ba zbog njegove prisutnosti, ta je proslava poprimila pomalo karakter kruoka tajne organizacije, jer je bilo nuno da to manje ljudi zna za njegov kratki povratak. Veselio se, pio, pjevao, zabavljao itav ostarjeli razred i vjeto odbijao znatielju onih koje je muilo to otkuda je sad banuo u rodni grad. Poslije ponodi iziao je s nama, nekolicinom prijatelja, i vrlo brzo rekao kako mora otidi jer jo nodas mora prijedi talijansku granicu. Jasno, svi su znali da se dravna granica s urednim papirima sasvim lako prelazi u svako doba dana i nodi, osim ... osim ako se ne zove edo Kralj. Slutio sam tada da ima svoje interne metode prelaska granice, ali mi ni nakraj pameti nije bilo da de se vratiti tako brzo, i to u zatvorenom metalnom lijesu. Da pogreb bude tmuran i neizvjestan, pobrinulo se nekoliko inilaca. Prvo nas je nenadani trajk radnika Vrta sprijeio da podignemo ved naruene i pladene vijence. Zatim se neto ukalo o trajku komunalnog poduzeda, pod iju je ingerenciju spadalo i gradsko groblje. Taj je trajk, na sredu, odgoen za dvadeset etiri sata, pa su ga na svojim leima osjetili sutranji mrtvaci. Zatim su nastali problemi s katolikim svedenikom koji se tog dana osjedao loe zbog nekakve nepoznate viroze, a sveopdu pomutnju napravio je i oajni otac koji je u nastupu neoekivana bijesa poeo inzistirati da se pogreb odgodi kako bi se obavila obdukcija. Tumaili su mu da je tako neto sasvim neizvedivo, nato je on slegnuo ramenima i poeo neutjeno ridati. S pola sata zakanjenja i sa svedenikom koji je neprekidno mrcao, sprovod je ipak krenuo. Na ulazu u groblje na nas se izlio pravi prolom oblaka i uas nam promoio odijela. Za mrtvakim kolima sporo su koraali edin otac, majka, tetka i senilni djed sa sela, koji zacijelo nije znao gdje se nalazi i koga to pokapaju. Za njima smo ili mi... mi, prijatelji do groba. Milan Grabar polako je koraao, izbjegavao vede mlake i, zaogrnut amerikim "montgomerijem", izgledao ved poput nekog tko se navikava na ameriku modu i ameriki ivot. Ili mi se to samo inilo zbog toga to sam znao da mu je u depu PAN AM-ova avionska karta, i to svatko s takvom kartom u depu djeluje pomalo ameriki. Do Milana je posrtao debeli i pretjerano delavi direktor lokalnih kinematografa Ljubo Brabec, iji je nesigurni korak bio posljedica dvodnevne alkoholne apstinencije. Do Ljube, ali blie meni, koraala je Ljubina ena Irena i guila se od plaa. Zasigurno se doimala kao osoba koju je ovaj pogreb najvie potresao, i da je netko neupuden promatrao ovu tunu povorku, svakako bi pomislio da je uplakana Irena pokojnikova supruga. Ali ne, ona je ved deset godina bila ena Ljube Brabeca, itavo jedno desetljede promatrajudi kadrovski i privatni pad svog sluajnog mua. Korak-dva iza nas ljuljala se i zanosila predebela Seka Zivanovid, nekadanja kolska i gradska ljepotica, koja je u svojim najsjajnijim danima dobila nadimak Arleta, po ljupkoj eni princa Valijanta. Uz nju stisnula se njena desetogodinja kderka Ines, za koju je ova turobna povorka predstavljala tek groteskni sprovod slabo joj znanog strieka. Dvije vane osobe iz manje-vie opravdanih razloga nisu prisustvovale simbolinom bacanju ilovae na Delonov lijes. Prva je bila Milanova sestra i moja biva ena Sonja, koja se upravo nalazila na svom drugom branom putovanju sa ovjekom koji je zacijelo bio manji idiot od mene, a druga Jaromir Kralik, koga smo zbog nepoznavanja drugih, prikladnijih ekih rijei oduvijek zvali Brambor. Jaromir nije mogao ispratiti Delona jer ga je ved devet godina ekao na jednoj drugoj parceli ovog istog groblja. II. Premda su mi posve strana patetina razmiljanja o pogrebima, odgonetavao sam te kine veeri emu nas zapravo vradaju pogrebi. Sjedio sam u roditeljskom domu, koji ved poodavno ne doivljavam kao prisno mjesto s kojega sam krenuo u ivot, i nalakden nad svoj nekadanji radni stol, buljio sam kroz prozor van u kiu, nadajudi se da de mi kakav koristan odgovor povratiti raspoloenje za ovu jedinu veer koja me dijeli od povratka u Zagreb. Otac se smucao po kudi, ukajudi istroenim slamnatim lapama i izbjegavajudi one smuene razgovore koje smo nekod vodili o politici, ekonomiji

i sportu. Otkako je umrla majka, razgovarali smo sve manje, preputajudi sve nae dosadanje nesporazume utnji i zaboravu. Pretpostavljam da je mislio kako sam popodnevnim pogrebom potresen. Nisam bio potresen, prije bi se reklo da me groteskni pogrebni ritual zbunio i oneraspoloio. U biti sve je bilo jednostavno te se dalo usloiti u nekoliko neporecivih injenica. ede Kralja vie nema, nita vie nije isto, klapa s kojom sam odrastao malo-pomalo se raspala, kao to se promijenio i grad koji sam po nekoj navadi oduvijek drao svojim. Sprovodi nas dakle ne vradaju nikakvoj metafizici, nego golom fakticite-tu, vradaju nas ilovai. Jedini pouzdan niz jest niz dragih mrtvaca, meu koje se nekom neumitnodu preselio i edo Kralj, koga smo nakon one veeri, kad smo u provincijskom kinematografu odgledali Rocca i njegovu bradu poeli zvati Delon. Da, sve je bilo jednostavno, ali se s takvom jednostavnodu nije dalo ivjeti. U pola osam, prokisao, nekako udno nasmijan, kao da mu je neugodno, na vratima se pojavio Miki Grabar i rekao da se doao oprostiti. Tutnuo mi je u ruke fascikl sa tri stotine stranica, koje je do tada drao neotuivom svetinjom, a onda u mranom hodniku zapalio cigaretu i ustvrdio da u sobu nede ulaziti. Mirno, kao da se radi o sitnoj trivijalnosti, odloio sam njegovu uvenu Povijest pornografije na ormarid za cipele i rekao kako du mu svakako pisati o tome to mislim o rukopisu, nato je on odmahnuo rukom i rekao da je to suvino. Ostavlja mi rukopis naprosto stoga to mi neto mora ostaviti. Zamislio sam se i zaudio kako u ova gotovo etiri desetljeda poznanstva s Mikijem Grabarom nisam uspio sauvati nijednu sitnicu koja bi me podsjedala na njega. Nakaljao se i otresao pepeo sa cigarete na pod, nakon ega smo, umjesto da se predamo glupavim sentimentima rastanka, izili na kiu i stali telati mjenja i fergazer mog renaulta. Neprekidno je priao neto o dizama, o prednostima Zenithova karburatora, o nesavrenosti igliasta ventila, o omjeru ulja i goriva, a onda se okrenuo i otiao kudi po gedore. Znao sam da je to izgovor i da ga vie nedu vidjeti. Spustio sam pokrov motora i vratio se u sobu. Polako, nesigurno i s nekim strahopotovanjem, otvorio sam Povijest pornografije i poeo itati tekst koji je povijest, estetika, traktat, biografija, intimni zapis, patologija, fantastika, opscenost, bildungs-roman, hrestomatija, a prije svega uspomena i privatna mitologija kojom zapoinjem nesiguran i krajnje subjektivan zapis o Mikiju Grabaru i meni. III. "Stav represivnih sistema prema pornografskoj proizvodnji dvojakog je karaktera; oni koji njenu tenziju dre oslobaajudom, zabranjuju je potpuno, oni pak koji u njoj vide otvoreno polje sublimiranja individualnih i socijalnih energija svesrdno je potiu", stoji u uvodu rukopisne Povijesti pornografije mog najboljeg druga Milana Grabara - Mikija. Te tri stotine stranica tipkanog bankposta i pelira, te rukom navrljanog trgovakog papira, predstavljaju zacijelo jednu od najudnijih knjiga to sam ih uopde drao u ruci. Predmet rasprave sasvim je precizno naznaen u naslovu knjige, ali se smjerovi istraivanja do te mjere razilaze i ra-vaju da bi se Mikijeva Povijest pornografije mogla mirne due zvati i "Estetika pornografije", "Fenomenologija pornografije", "Uvod u pornografiju" ili "Teorija pornografskih anrova". Ili, tko zna kako jo! Mikiju - Grabaru, izvanrednom poznavaocu i strastvenom uivaocu "pornografskih proizvoda" pri pisanju ovog pozamanog i ambicioznog ogleda nije toliko nedostajalo pozitivnog znanja, koliko mu je nedostajalo metodologije i znanstvene akribije. Rezultat je toga djelomian nered u kojem se gdjekad gube smjerovi i ciljevi istraivanja, a spoznaje, tamo gdje nisu trivijalne, gdjekad su mutne i nedovoljno artikulirane. Tako se, primjerice, izvorita evropske pornografije pronalaze u falikim kultovima, kojima autor pridaje karakter kolektivne erotofilije, premda antropologija nikad nije uspjela do kraja proniknuti u njihov pravi smisao i funkciju. Politike konotacije "privatnog hard dore moviea" (uveni super osam pornid) gube se u sasvim neadekvatnoj filmolokoj interpretaciji uvene idiotarije koja se zove Duboko grlo (Deep Tbroat). Iz frojdistike analize fellatia izvlae se sasvim neprimjereni zakljuci, koji bi bolje pristajali kakvoj sociolokoj raspravi. Vrlo su zanimljive i lucidne rasprave i analize erotskog i pornografskog u slikarstvu fin de sida, ali je sasvim neprimjeren zakljuak koji ovom likovnom fenomenu pronalazi uzore u stanovitim pornografskim dagerotipijama. Znanstveni aparat, reference i citati kojima barata Milan Grabar jednako su udni, jer otkrivaju poznavanje nekih najegzotinijih izvora, a u isto vrijeme zanemaruju neke notorno poznate. Autor je, ini se, temeljito svladao Freudov Uvod u psihoanalizu,

ali, sudedi po tekstu, ne poznaje Freudove analize velikih umjetnikih djela. U politolokopsihoanalitika razmatranja pornografije faizma upustio se oboruan Jungom, umjesto Wilhelmom Reichom, o kome ne zna nita, premda na jednom mjestu sasvim neumjesno spominje "orgonsku energiju". Na bar dvadesetak mjesta u knjizi spominju se rezultati slabo poznatog uenika Kanta i Fichtea Friedricha Karla Forberga i njegova nastavljaa Isidorea de Lisieuxa, ali zato, ma koliko listali Mikijevu studiju, nedete nabasati ni na de Sadea, ni na Bataillea, a o Foucaultu da i ne govorimo. U zemlji s oko dvadeset posto nepismena stanovnitva i oko ezdeset posto nepismenih knjievnika, Mikijeva poprilina ortografska dezorijentacija ne zabrinjava previe, ali je zato terminoloki kaos pedantnom itaocu ponekad naprosto neizdriv. Nije vam jasno kako je, s jedne strane, uo za polipigista, miksoskopiju i infibulaciju, a kako, s druge strane, olako brka ejaculatio precox i ejaculatio anteportas, i kako oralni seks na dva mjesta naziva "lingvistiki seks". Simpatinim i armantnim doima se to se sred suhoparnog i apstraktnog baratanja latinskim terminima iz sfere seksualnosti, onako nehotice, probije i po koji kolokvijalizam poput "sikiIja", "kurtona" i "glavida". No, kako se Mikijevu Povijest pornografije ne bi dralo zaludnom kupusarom, moram odmah istadi da su briljantna mjesta u knjizi ona koja se zadravaju na duboko proivljenim oblicima pornografskog umijeda, dakle mjesta potkrijepljena vlastitim i generacijskim iskustvima. Na tim stranicama autor se doima manje znanstvenikom, istraivaem, a vie fenomenologom svakidanjeg ivota. Tako je neponovljivo poglavlje o kudnom "hard coreu", njegovim tehnolokim pretpostavkama i oblicima drutvenosti koje je inaugurirao. Vrlo su tona i dojmljiva zapaanja o dobi "pornografske oskudice" (kasne pedesete i rane ezdesete godine) u kojima kao pornografski fenomeni poinju funkcionirati relevantna umjetnika djela poput Lawrenceova Ljubavnika lady Chatterlej ili raskonih Rubensovih aktova. Poglavlje o videopornidu (u kojem se nalazi i smijena j distinkcija izmeu VHS i Betamax pornida) takoer je puno simpatinih zakljuaka, od kojih neki kao da imaju i socioloki karakter, npr. onaj po kojem videopornid nudi umjetne pornografske rajeve devizno potentnom upper classu, dok se u funkciji porno kastratora esto pojavljuje devizno-carinska kontrola (!). No, moram priznati, sve moje kritike i esto ironine opservacije uz Povijest pornografije mog najboljeg prijatelja Milana Grabara posve su neumjesne, jer Miki nikad nije namjeravao tih tri stotine udnih stranica podastrijeti javnosti. Prije bi se reklo da ih je pisao tek tako, jer nije imao nieg pametnijeg ime bi ispunio jalov i uglavnom besmislen ivot. Zato nije uspio pronadi nita pametnije, vjerojatno je pitanje koje bi trebalo postaviti nekom drugom. Ali, boli te druge ona stvar za Mikija Grabara! Danas, 6. lipnja 1987., kad se Miki nalazi negdje iznad Atlantika u PAN AM-ovu avionu, koji ga nepogreivo odvodi do sigurne amerike destinacije, gdje de svom traljavom ivotu pokuati pridati neto vie digniteta, Povijest pornografije postaje knjiga vanija za mene negoli za njega. Unato metodolokoj zbrci, u toj vanoj knjizi postoji skriveni oris koji objanjava i mojih etrdeset godina. Iz te niti, pornografske dodue, satkana je i ova kronika kojom du pokuati evocirati ova etiri desetljeda u kojima sam poznavao Mikija Grabara, u kojima sam pokuavao upoznati i sama sebe. IV Povijest pornografije o godini 1948. (jer to je godina naeg roenja) i o godinama koje su slijedile govori kao o vremenu "pornografskog nitavila". Poznajudi Mikijevu brzopletost u donoenju zakljuaka, sasvim je sigurno da je ova pompozna sintagma prije rezultat njegova nepoznavanja tog vremena negoli rezultat povijesno-znanstvene dedukcije. Kako smo 1948. Miki i ja bili bespomodno smijena dojenad, mogao je mirne due zabiljeiti da je to vrijeme bilo vrijeme posvemanjeg "iskustvenog nitavila". Jasno, Miki Grabar svoju tezu dokumentira time to je novo i mlado drutvo imalo strogo kodificiran repertoar mitova i ciljeva. Unutar kojih je svaki, pa i pornografski hedonizam bio na udaru ideoloke prohibicije. Unato retorikoj bombastinosti, takav je zakljuak sasvim neodriv, jer se pornografija uvijek javlja u alternativnim sustavima koji nisu obuhvadeni kodeksom ideolokih i ekonomskih ciljeva. Sasvim je vjerojatno da je pornografija u svom alternativnom prostoru mogla mirno koegzistirati s idealima prve petoljetke, primjerice.

I premda 1948. i sljedede godine za Mikija predstavljaju "pornografsko nitavilo", autor troi bar deset stranica na razne sitnice, anegdote i traeve, koji bi, kako on misli, mogli imati veze i s osnovnim predmetom njegove knjige. Jedna od sitnica koja pripada toj godini jest i nae roenje. Moram odmah priznati da sam ovo teko i neizvjesno vrijeme na najizravniji nain osjetio i na vlastitoj koi. Naime, Kominform je sasvim bedutno manipulirao i mojim imenom, imenom s kojim se moji roditelji nisu dugo mogli pomiriti, pa su me kod kude uvijek zvali nekako drugaije: Mucek, Micek, Braco i slino. Moj je otac, Franjo Ivanid, za oduevljenog i svjesnog komunista proao sasvim atipian ratni put. Negdje prije rata ozbiljno je nakanio otidi u panjolsku i staviti se na raspolaganje antifrankistikim snagama, ali ga je u tome sprijeila nesretna okolnost to je organizator njihove akcije bio prevarant koji je odmaglio s parama petorice nesuenih "panaca". Umjesto katalonskih i andaluzijskih uzbuenja, i eventualnog poznanstva s Onvellom ili Hemingwayem, tatu je ekala mobilizacija i prozaino slugatanje u jednom starojugoslavenskom garnizonu. Zatim je, kad su ved bili sigurni "da se vabo nede s nama igrati nikakvog blitzkriega", uslijedila iznenadna i zasluena kapitulacija i njemako ratno zarobljenitvo u stanovitom Sorauu pored Frankfurta am Oder. Tamo je tata timario konje, gurao im termometar u mar i sanjao o povratku u zemlju i prikljuenju NOB-u. Kad se konano vratio, stanovite neprilike isprijeile su se njegovoj revolucionarnoj bududnosti. Bile su to nekakve peripetije ljubavnog tipa, pa bolesna baka, to jest njegova majka, pa zatim djedovo proirenje obrtnikih pothvata i slino. I tako, umjesto da se odmetne u umu, doao mu je poziv za domobranstvo. U vojsci se ponaao domobranski savjesno. Jedna od vanijih akcija bila mu je predaja jedne satnije u partizanske ruke, ba u trenu kad se tome nisu nadali ni domobrani ni partizani. U proljede 1945. tata je konano obukao partizansku uniformu i poeo s ideoloke strane usavravati svoj revolucionarni portret. Mrzio je sve buroaske reime, prihvadao dijalektiki materijalizam kao jedini ispravan pogled na svijet, na brzinskim kursevima ovladavao Kratkim kursom povijesti SKP(b), osnovama Marx-ova Kapitala, uio kako su Kant i Hegel graanski filozofi ograniena duha i slino. Iznad svih ideala, gotovo sakralno svijetlo, bljetao je lik plemenitog druga Josifa Visari-onovia. Tatinu ljubav spram Staljina i drugih revolucionarnih veliina 1946. godine pomutila je djelomice ljubav prema drugarici Ani, mojoj majci, koju je upoznao na akcijama obnavljanja poruene pruge. Zbunjen i pomalo postien, opravdao je to tumaenjem da se tu ipak radi o erosu druge vrste. Godine 1947. moj se otac oenio drugaricom Anom, koja je tom prilikom postala Ana Ivanid. Imali su tada manje od trideset godina, bili oboje na tragu progresivnih drutvenih stremljenja, oboje dakle u partiji, pa je bilo normalno da poele dijete koje de ved sutra uivati u arkadiji koju upravo grade. Bude li sin, zvat de se Staljin, odluio je otac Franjo. I premda takva odluka danas djeluje strahovito blesavo, tih se godina rodilo mnogo Staljina, Lenjinki, Petoljetki, Sovjetki, a uo sam i za jednog Krontata (!). Desetak dana nakon mog roenja, iako pomalo nevoljko, majka je otila u matini ured prijaviti sina. Dok se ona negdje motala po memljivim hodnicima opdine, otac je otvorio svjeu Borbu i u njoj, na svoje zaprepatenje, proitao "Rezoluciju Informbiroa o stanju u Komunistikoj partiji Jugoslavije" i "Izjavu CK KPJ". Ni danas mi nije jasno koji mu je to mentalni ustroj dopustio da ljubav prema Sovjetima i drugu Staljinu istog trena otpise za sve vijeke vjekova. Bacio je novine, sjeo na bicikl i odjurio do opdine, uletjevi u matini ured ba u trenu kad je matiar u odgovarajudu rubriku upisao prva tri slova imena STA. Kako nije bilo prevelikih nada da bi se starog birokrata matiara dalo nagovoriti na neke neregularne izmjene, dogovorili su se brzo da se umjesto Staljin upie Stanislav. Tako sam dobio ime kojim su moji roditelji bili sasvim nezadovoljni, ali koje me je, vjerujem, spasilo niza mogudih neugodnosti. Zamislite samo na kakav bi se nain tumaio politiki profil ovjeka koji je na dan izlaska "Rezolucije" dao sinu ime Staljin! V. Roditeljima Milana Grabara tako neto nikada nije moglo pasti na pamet. Ne zbog toga to se Miki rodio dan nakon mene, nego zbog jednostavne injenice to njegov otac nikada nije oijukao s komunistima. Ni s naima, a pogotovo ne s ruskima. Mikijev otac, dr. Slavko Grabar, bio je gospodin lijenik, uvjereni predratni HSS-ovac (lijevo krilo), koji je komunizam drao tlapnjom prispodobivom

anelima, a ne krvavim grmaljima koje je svaki dan sjekao na kirurkom odjelu lokalne bolnice. Sebe je drao rafiniranim ovjekom koji ima stila; nosio je elegantna predratna odijela, izbjegavao mitinge koje je organizirala nova vlast, praznovao vjerske blagdane, volio lijepu literaturu, ne proputajudi priliku da preko korza proede s kakvom pametnom knjigom pod rukom. Jedan nadobudni lokalni partijski funkcionar prigovorio mu je da se ne bi smio izdvajati na takav nain, pozvavi ga da se izravnije ukljui u akcije obnove, to je rezultiralo sukobom i svaom, koja je izglaena tek poto je dr. Grabar vrlo uspjeno operirao slijepo crijevo mladog rukovodioca i tako ga spasio sigurne smrti. Rukovodilac je nakon toga posvuda priao kako se komunizam gradi i kirurkim skalpelom u ruci, pa se dr. Grabar mogao letargi-no opustiti u svom privatnom graanskom rezervatu. Moja majka Ana i Milanova majka Ljubica upoznale su se na porodiljskom odjelu gradske bolnice, gdje su postale nerazdvojne prijateljice. Moglo bi se stoga ustvrditi da Milanovo i moje poznanstvo see do prenatalnog perioda. Nae su majke leale krevet do kreveta, avrljale i plele pletivo koje im je padalo preko nabreklih trudnikih trbuha. Moja je majka zvala Milanovu "drugarice Ljubice", a Milanova moju "gospoo Ana", premda je mojoj majci vie pristajalo ono "drugarice", a Milanovoj "gospoo". Otac je bio vrlo paljiv prema mami pa joj je u bolnicu redovito donosio partijske broure i Borbu sa sve novijim i sve boljim tekstovima drugova ilasa, Moe Pijade, Kardelja i slinih. Tata bi nakosio svoju tradicionalnu francusku kapu i rekao: - E, pie ia Janko, svaka mu ast! Moj ujak Emil svoje je oduevljenje tekstovima izraavao nepoznatom francuskom rijei "chapeau", ali ti tekstovi nisu pripadali navedenim drugovima iz Borbe. Sve te papire koje je donosio otac majka je sklanjala pod krevet, jer ju je probueni majinski instinkt poeo polako, ali sigurno i nepovratno udaljavati od partijske problematike. I dok je otac u vremenu koje de uslijediti ostao dosljedan u svojim irim i uim drutvenim, politikim, pa i partijskim zanimanjima, majka se vrlo brzo pretvorila u kudanicu, iji je jedini zadatak bio da razuzdanu i isposvaanu porodicu svojim majinskim trikovima zadri oko zajednikog stola. Nakon to su nae majke, svaka sa svojim edom, napustile rodilite, nastavile su odravati prisne kontakte i vrlo brzo su nae obitelji postale nekom vrstom kudnih prijatelja. U tim obostranim posjetima majke su se bavile problematikom djejih proljeva, hripavcem, reakcijama na cjepivo i slino, dok su nai oevi vodili tihi politiki rat u kojem je moj otac, iako oboruan partijski dajdestiranim poznavanjem klasika marksizma, redovito bivao poraen od obrazovanijeg i elokventnijeg dr. Grabara. Jedino u kriznim i napetim vremenima, kakva de ubrzo uslijediti, moj bi otac uivao stanovitu prednost, pogotovo kad bi mu dr. Grabar s potovanjem u glasu kazao: Drue Ivanicu, pa vi znate da sam u krajnjoj liniji i ja za nau stvar! VI. Sudedi po raznim usmenim izvorima, situacija u naoj obitelji nije bila ba najsjajnija. Otac je radio kao poslovoa u jednoj firmi, koja se poput vedine ondanjih poduzeda zvala Bratstvo, Jedinstvo ili Pobjeda, a poslije se prihvatio i rada u nekakvim partijskim komisijama kojima nikako nisam mogao popamtiti imena, jer su se sastojala sve od samih kratica. Kako su se meunarodna i unutarnja situacija sve vie intenzivirale, te su komisije imale pune ruke posla, tako da je tata i preesto izbivao iz kude. Odlazio bi "na komisiju", "na teren", "u bazu", "do komiteta", "kod odgovornih", a kad bi se kasno nodu vratio, majka bi ga ironino upitala: Je l' u bazi palo janje u" prase? I ma koliko se tata trudio da majci objasni kako se naa socijalistika zajednica nalazi u sudbonosnom periodu u kojem se mora othrvati ruskom pritisku, majka je esto tvrdila kako se tata nije oenio njome, nego partijom. I kad se s jednog vanog sastanka vratio u tri ujutro treten pijan, otila je majka do oeva partijskog sekretara da mu se potui, i ne znajudi jadna da je te nodi i drug sekretar zaglavio zajedno s tatom. No, oev proiren drutveno-politiki angaman nije u na dom unosio onoliko problema i razdora koliko je unosila prisutnost majina brata, ujaka Emila, koji se k nama doselio odmah nakon mog roenja. Ujak Emil, koji je bio punih petnaest godina stariji od majke, nije sudjelovao ni u kojem segmentu raznolikih formi poslijeratna ivota, ali kao da je imao vrlo jasna politika uvjerenja, a

najradije ih je iznosio pred mojim ocem. Ta su uvjerenja bila nedvojbeno inform-biroovska, pa je na jedan jedini mig mog oca ujak Emil mogao biti odveden od strane organa narodne vlasti, to bi uvelike pridonijelo proirenju naeg ionako skuenog ivotnog prostora. No, moj otac nije mogao otkucati nikog, a ponajmanje brata svoje ene, tako da je ujak Emil u naem domu nekoliko godina uivao kao u posve otvorenu poligonu za izraavanje najsvetogrdnijih politikih ideja informbiroovske provenijencije. Poslije se ipak pokazalo da ujak nije bio pravi informbiroovac, nego namrgoen neenja, namdor koji je volio svakom oponirati. Tako je u prisutnosti katolika govorio o prednostima pravoslavne autokefalnosti, lijenike je omalovaavao, nagovarajudi ih da se vrate izvornoj narodnoj medicini, pred ljubiteljima opere parodirao je kljune scene Krabuljnog plesa, ateistika drutva naputao je, ispriavajudi se da mora na ispovijed, pred muslimanima je govorio o proteinskim i vitaminskim bogatstvima svinjetine, kao i o hranjivosti kolesterola, a mojem ocu, borcu protiv informbiroovske propagande, ukazivao je na revizionis-tiku narav naeg nepristajanja uz lager. Jasno, u kudnim politikim sukobima oca Franje i ujaka Emila moja je majka igrala ulogu nekakve tampon-zone, pladajudi mir u kudi vlastitim, ionako krhkim zdravljem. Poslije, kad je nestalo racionirane opskrbe, kad je informbiroovski pritisak popustio, a ujak se poeo baviti manje politikom a vie svojim kardiovaskularnim problemima, uhvatila je majka kratak predah. Ali domalo se rodila i moja sestra Zvjezdana, to je majku opteretilo mnogim novim problemima i mnogim novim brigama. No, to ved pripada kasnijem, mirnijem dobu. VII. ivjeli smo u gradidu stotinjak kilometara udaljenom od Zagreba, gradidu koji poput tolikih slinih nije bio lijep nikom izuzev njegovim iteljima. Kako je izgledao u vrijeme mog i Milanovog roenja, ne znam, ali je sva prilika da se nije mnogo razlikovao od ovog kakav je sada. Zapravo, o tom vremenu znam vrlo malo, a i to to znam zacijelo nije previe pouzdano, jer je uglavnom napabireno iz oevih anegdotalnih priica, koje su bile ukraene njegovom sklonodu pretjerivanju, karikiranju i prepravljanju pratedih okolnosti. Prije no to se definitivno razoarao, otac je mnogo priao o svojoj mladosti, koju je provodio sasvim u skladu s brojnim smjernicama i pravcima naeg ranog drutvenog razvoja. Tata je imao obiaj da nebrojeno puta ponavlja davno ved ispriane zgode, im bi se za to ukazala pogodna prilika. Kad bi, primjerice, tko spomenuo ribolov, otac bi obavezno priao onu zgodu kad je Gojko Frndid upao u hladnu Dravu skupa s kukuruznom pogaom koja je trebala posluiti kao mamac. Ili, kad bi tko spomenuo prva Fiatova vozila, tata bi odmah priao o tome kako je kum Omikus, inae posve pijan, pokuao u punoj vonji izadi iz "fide", misledi da su vrata automobila zapravo vrata nunika na eljeznikom kolodvoru. Iz njegovih pria uspio sam izvudi zakljuak kako su rane pedesete godine bile vrijeme u kojem su se stvari dijelile na dobre i zle, one dobre bile su aneoski dobre, one zle bile su paklenski zle. Da je takva predodba najvjerojatnije tona, uvjerio me i kolski odgoj kojemu su me bedutno predali ujesen 1955. to se pak tie likova, tipova koji su inili drutveni ivot provincije u ranim pedesetim, oni su, barem po oevim toliko puta ponovljenim priama, predstavljali areni i smijeni panoptikum ivahnih sudbina, tek tu i tamo zagoren kakvim nesretnim, ili ak traginim ishodom. U svim tim priama, koje je otac poinjao graditi na kakvoj sitnoj i uzgrednoj asocijaciji, ja sam pronalazio neto vejkovsko; ne znam da li zbog toga to je u ocu tinjala neka vejkovska crta. Povijesni, memoarski, kritiki i literarni tekstovi o tom dobu, koji su se osamdesetih godina poeli pojavljivati na stranicama nae periodike, ili u knjiarskim izlozima, zamraili su oev anegdotalni kaleidoskop mnogo zagasitijim tonovima. Ali, to je vjerojatno bilo stoga to moj naivni otac tada nije znao ni za "dahauske procese", ni za Goli otok, ni za udbake i razne druge afere. Pedesete su bile godine njegove mladosti, a svako prisjedanje na mladost ima pomalo karakter arenog i veselog panoptikuma. U sreditu gradske pozornosti bile su tada neke udne fizionomije ije su burne sudbine orisale provincijsku mitologiju ranih pedesetih. Uvjereni, ak i onda kad ne poznaju okolnosti, principijelni, ak i onda kad nisu u pravu, ali uglavnom s dobrim namjerama i silnim entuzijazmom, oni su drmali naim gradom i gurali ga u svijetlu bududnost. Neki put ak pomalo i na silu. Iza nekih su ostajala dobra djela, iza drugih afere; neki su dobili biste, spomen-ploe i nazive ulica, drugi pak zaglavili u zatvoru. Tredi su se samo obogatili. Ali, to je valjda tako u svim sistemima, jer na koncu svaka

individualna sudbina dosegne jednu od dviju opcija pobjedniku ili gubitniku! Otac je ponajvie i najradije, ini se, priao o sudbinama gubitnika, vjerojatno stoga to su gubitnike sudbine redovito podobnije za literarnu obradu, a u svim tim priama otac nije bio nita drugo nego usmeni literat. Osobito ivopisna bila je sudbina uvenog druga koga su zvali drug Sivi. Nakon slavne partizanske epopeje, drug Sivi obreo se na nekom visokom poloaju u naoj komuni. Sad, to je bio, ne znam, jer su se struktura vlasti i njena terminologija tijekom godina toliko mijenjale da to narod nije uopde mogao pratiti, pa je lokalne modnike nazivao "budama", "glavonjama", "krupnim ribama", "faktorima" i slino. Iako demobiliziran, drug Sivi je nedjeljom oblaio svoju partizansku uniformu i tako odjeven paradirao po korzu, promatrajudi tko sve izlazi iz crkve ili ulazi u crkvu. Sinu, koji se rodio 1946., dao je, kako mu se inilo, pravo proletersko, partizansko ime Kurir. Jo i dandanas mnoga od te nekadanje djece obilaze razna nadletva i uz pomod hrpa formulara, taksenih maraka i uvjerenja provode kompliciranu administrativnu proceduru promjene imena. Drugu Sivom na srcu je bila obnova, preobraaj zemlje, ispunjenje petogodinjeg plana, socijalistiki odgoj u kolama, eksproprijacija privatnog vlasnitva i ostale napredne stvari, ali mu je vaniji od svega bio nogomet. Na nesredu, na je grad od prvih dana nogometa u naim krajevima pokazivao katastrofalno nizak postotak nogometno uporabljive omladine, ali je drug Sivi mislio da de se provedenom revolucijom u radnikoj dravi i ta nepovoljna konstanta stubokom promijeniti. Sam si je zadao partijski zadatak osnivanja pravog radnikog nogometnog kluba, te je u nj po zadatku ukljuio i nekoliko ljudi sa ijim je talentom i partijskom svijedu raunao. Momad je kako-tako sklepana, ali se prvi problem pojavio onog trena kad je trebalo odabrati ime klubu. Nakon dugog dvoumljenja izmeu imena Dinamo, Jedinstvo, eljezniar i slino, uprava, na elu s drugom Sivim, a na sugestiju provjerenog lokalnog knjievnika Kreimira Kutljae, na koncu se odluila za sasvim izvorno ime RNK Ofanziva. Prave nevolje poele su s prvim utakmicama naeg radnikog nogometnog kluba. Ofanzivu su strano napraili svi njeni provincijski rivali iz okolnih mjesta, ak i oni koji su nosili predratna, dakle sasvim graanska imena, kao Krila, Hajduk, Vihor i slino. Mrska gradska reakcija poela je zbijati ale na raun druga Sivog i njegovih pulena, nazivajudi na klub, onako interno Defanziva, pa je klub vrlo brzo rasformiran "zbog nedostatka financijskih sredstava". Poto svatko zna da je u zdravom tijelu i zdrav duh, a bogme i obrnuto, uz razvoj sporta i fiskulture, pazilo se i na razvoj kulture i umjetnosti. U ovoj sferi osobito vanu ulogu igrala su dva ovjeka: predratni soboslikar Faruk Mehmed-baid i pisac radnik Kreimir Kutljaa. Prekvalificirati se iz soboslikara u slikara inilo se Faruku Mehmedbaidu vie lingvistikom negoli sutinskom transformacijom. Odbacio je jednostavno onaj prefiks (sobo-), nabavio neto manje kistove, promijenio vrst boje, zidnu plohu zamijenio platnom i postao slikar. Ved prvim potezom kista postao je uenik slavnog Boe Ilica, vjerojatno stoga to za nekog drugog slikara nije ni uo. Kako je ved kao soboslikar bio usmjeren na velike formate, njegove su kompozicije bile grandiozne masovke veliine prosjenog zida. Kad doem do polovice govorio je uini mi se da bi trebalo ostaviti prostor za vrata. Lokalna slava Faruka Mehmedbaida bila je kratka. Krada i od slave njegova uitelja. Usmjeren na globalna pitanja soc-realistike estetike, slabo je pratio promjene u tekudoj dnevnoj politici, pa mu je promakla pojava "Rezolucije Informbiroa". Njegova velika patetino-revolucionarna freska "Staljin se obrada masama", u ijoj se pozadini naziru tipine zagorske kleti, vratila ga je iznenada u prozaian soboslikarski metier, to se, kako de ubrzo shvatiti, moglo smatrati osobito povoljnim ishodom. Farukov umjetniki kolega, do 1947. kao pisac apsolutno nepoznat i u najuoj sredini, Kreimir Kutljaa bio je uenik Radovana Zogovida i velikih ruskih revolucionarnih pisaca. Godine 1947. pojavio se u gradskom komitetu s rukopisom romana ne ba osobito originalna naslova: "I mi kalimo elik". Roman je govorio o gigantskim uspjesima nekog naeg rudara po imenu Koragid (?!), a da je ikad objavljen, bio bi znaajan po tome to je u njemu na neki nain anticipiran kasniji podvig udarnika Alije Sirotanovida. Kako u komitetu nisu znali to bi i kamo bi s tim romanom, odluili su da se to o partijskom troku poalje u Beograd, u Agit-prop, da nadleni o tome odlue, pa ta bude bude! Za divno udo, nakon petnaest mjeseci knjiga se vratila poiljaocu s dobronamjernom primjedbom, koju je potpisao netko od nadlenih (potpis neitak). Primjedba je govorila neto o tome kako se mladom i perspektivnom piscu preporuuje da za poetak ovlada najnunijim elementima pravopisa, a onda

ustrajno nastavi raditi i brusiti stil. Sad, ta bi primjedba bila ak i poticajna da Kreimir Kutljaa, na alost, nije uspio ni na tren zablistati slavom jednog Faruka Mehmedbaida, ali su ga ipak, zbog literarne verziranosti, koristili podosta za pisanje scenarija za razliite sveane akademije i skeeve iz NOB-a. U oevim priicama pojavljivala su se i druga znaajna imena, kao to je Marcel Bliznec, predratni violinist, lan nekog filharmonijskog orkestra, kojem je kao osobit grijeh upisano to to je u etiri ratne godine ostao u Zagrebu, bavedi se svojim violinistikim poslovima. Dodue, spominjala se tu i nekakva uniforma, ali istinitost tog podatka nikad nisam uspio provjeriti. Marcel je ostao etiri godine u naem mjestu, svirajudi drugu violinu u kavanskom orkestru, gnjavedi se s muzikaima koji nisu razlikovali violinski od francuskog kljua, povisilicu od kosilice ... Po dunosti je svirao na svadbama nekih lokalnih funkcionara, koji bi mu katkad spoitnuli da je neto odsvirao bez osjedaja, ili ak prebrzo ... Zatim Ostoja Kadid, koji je pisao partijske karakteristike, u kojima se, kako otac kae, uz pozitivne morala nadi i po koja negativna crta, kako bi stvar Obrad djelovala objektivnije. Drug Ostoja, inae prijeratni biljenik, znao je napisati i ovakvu karakteristiku: "Odan stvarima radnike klase, raskrstio s religijom, ali epa na lijevu nogu". Ili: "Iz radnike obitelji, vrsto opredijeljen protiv informbiroovske propagande, suraivao s NOP-om, ali teak za razgovor ved nakon este rakije". Drugu Sivom upisao je kao negativnu karakteristiku to to je vulgarno psovao, spominjudi "spolne organe", kad je Ofanziva postigla autogol. Karakterizacijska karijera druga Ostoje Kadida, kao to de svatko zakljuiti, bila je kratka vijeka, ali su se njegovi umotvori jo dugo prepriavali i u progresivnim i u natranjakim krugovima. VIII. O hapenjima i provoenjima ljudi na, kako se poslije saznalo, razliita opskurna mjesta u periodu od 1948. pa negdje do 1953., otac nikad nije pripovijedao. Da li zbog toga to se ova muna problematika dala teko oblikovati u njegovom anegdotalno-ironinom stilu, ili zbog toga to je, raskrstivi definitivno s Rusima, sudbinu i kaznu svakog odvedenog drao zasluenom. Pretpostavljam da je za hapenja morao znati, ali doputam da o Golom otoku bar u prvo vrijeme nije imao pojma. Isto tako, sva je prilika da mu nije moglo biti ni nakraj pameti da meu odvedenima ima i nevinih, jer je Udbu, kao i ostale organe narodne vlasti, smatrao institucijama koje ne znaju za greku. Kasnije, zapravo mnogo kasnije, kad se o Golom otoku poelo pisati sasvim otvoreno, kad je skinut povijesni veo s golootokih stradanja, patnji i ponienja, otac i ja vie nismo bili u toj vrsti odnosa koja bi omogudila otvoren razgovor o toj delikatnoj temi. Vjerojatno je mislio da bih ja svako njegovo zgraanje drao poenom za svoj mladenaki anarhizam, a svako njegovo negiranje i sumnju neizljeivim dogmatizmom. Jednom sam upitao majku, koja je i u najdelikatnijim stvarima bila mnogo otvorenija od oca, da li je tata ikada mogao hapsiti ili denuncirati ljude. Odgovorila je samo: Bog bio s tobom! Zatim sam je pitao je li koji oev prijatelj zaglavio na Golom otoku, i nije li ga otac mogao spasiti. Majka je priznala da su odveli Njegovana, Sikida i Katida, ali tata nije mogao uraditi nita, jer je tada o tim stvarima bilo najpametnije utjeti, i jer je to, kamo i zato su bili deportirani, saznao tek nakon to su se vratili. Eto, nisam imao nikakva moralna prava ispitivati oevu savjest po pitanju golootoke problematike, ponajprije zbog toga to, kako je kazala majka, to vrijeme nikad nisam razumio, kao to ga nikad i nedu razumjeti. Unato svemu, relativno mnogo toga znao sam o jednoj neveseloj aferi koja je bila najizravnije vezana uz korpus informbiroovskih zbivanja, a isto tako, iako to knjiga Milana Grabara nigdje ne navodi, i uz povijest pornografije u mom gradu. I premda ta zgoda ne opovrgava Mikijev zakljuak o "pornografskom nitavilu" ranih pedesetih godina, mislim da je tajna niska okolnosti kojima se odigrala naprosto nezaobilazna. Njen je neslavni protagonist Tonek Kralik, predratni vlasnik gradskog kinematografa Edison, koji je nakon osloboenja (kako se to ved dogaalo) promijenio ime u kino Romanija. Jer, premda bi se T. A. Edisonu teko mogla dokazati bilo kakva reakcionarna djelatnost, toponim iz narodnooslobodilake borbe doimao se mnogo prikladnijim za dvoranu u kojoj de veoma brzo zatitrati: apajev, ors, Pastir Kostja, Miurin i druga djela sovjetske revolucionarne kole u podruju filmske umjetnosti. Isto tako, nije bilo nikakvih ekonomskih i zakonskih pretpostavki

po kojima bi gazda Kralik i nakon osloboenja mogao ostati vlasnik kina, ali je kadrovska nunost nalagala da ga u kinu ostave kao kinooperatora, jer projekcionim aparatom, osim njega, nitko nije znao rukovati. Ogroman stan koji je posjedovao iznad kinodvorane reduciran mu je na razumnih etrdeset kvadrata. Sama kinodvorana je nacionalizirana, a ostatak Kralikova stana pretvoren je u kancelarije za brojnu administraciju kinopoduzeda. E sad, negdje oko 1948. puknuo je glas da stari Kralik posjeduje dvjestometarsku crno-bijelu rolu nekog pornografskog filma, te da se kasno nodu u kinu Romanija odravaju tajne projekcije za uzak krug privilegiranih gledalaca. Tko su ti privilegirani gledaoci, dugo se nije znalo, a onda su se u gradskim priama poeli ponajede spominjati tri-etiri udbaa. Tonek Kralik imao je mladu i vrlo zgodnu enu, o ijoj se ljubavnoj prolosti prialo svata, i dvogodinjeg sina Jaromira. Razumni su ljudi pretpostavljali da ovjeku oenjenom mladom i zgodnom enom pornografski filmovi ne predstavljaju neku osobitu nudu, pa se nagaalo da Toneka Kralika netko primorava da vrti taj film. Oni zlonamjerni tvrdili su da taj pornografski film i ne postoji, nego da je ta dvjestometarska rola koju tajni posjetioci ogledavaju zapravo Tonekova ena Cvijeta. I kako to obino biva, slutnje, nagaanja i govorkanja zavrila su skandaloznom aferom. Jednog jutra u zimi 1948./49. Toneka Kralika pronali su u operatorskoj kabini objeena remenom za hlae o kosu stropnu gredu. Pod ukoenim nogama, koje su se ljuljale na hladnom propuhu, lealo je nekoliko informbiroovskih broura i letaka, te Staljinova slika u jeftinom okviru od jelovih letvica. Nikakve pornografske role nije bilo u blizini. Odmah je puknuo glas o udnom samoubojstvu zabludjelog informbiroovca, ija se politika privrenost Staljinu dala protumaiti tek njegovim davnim i mutnim ekim podrijetlom. Ova tuna i nesretna smrt poslije nam je na neki nain postala bliska, jer je naeg prijatelja Jaromira Kralika za dugi niz godina opskrbila neslavnom etiketom "djeteta informbiroovca". I premda je sve bilo isto i jasno, zbunjivalo nas je ono to se kasnije dogaalo s udbaima za koje se govorkalo da su predstavljali Tonekove privilegirane goste. Jedan je nakon mjesec dana premjeten, drugi je i sam dopao Golog otoka, a tredi je otputen 1966., nakon Rankovideva pada. IX. Sve moje sumnjivo znanje o ranim pedesetim godinama ima sasvim ogranienu vrijednost, jer ne predstavlja osobno iskustvo, ved nisku posredovanih slika, likova i zbivanja. U onom to ini jedan osobni portret ili autobiografiju, rane su pedesete predempirijska, sasvim neverificirana zona. Dakle, ako iz tih vremena pamtim samo lua, ponajprije oeva pripovijedanja, moja prva prava privatna zapaanja i sjedanja seu negdje od 1953. ili 1954. godine, a to je vrijeme koje sam, bududi da se majka zaposlila kao nastavnica na lokalnoj osnovnoj koli, provodio u djejem vrtidu, ili obdanitu, kako su to zvali. Globalno gledajudi, to je vrijeme Staljinove smrti i likvidacije Berije, te postupne konsolidacije jugoslavensko-sovjetskih odnosa; iz moje individualno-povijesne perspektive to je jo uvijek faza nepostojanja upotrebljivih igraaka, okolade i drugih nezaobilaznih proizvoda, kao to su televizija, banana i crtani film, primjerice. Neke od tih fantastinih artikala, kao to su narana, vakada guma i kromirani automobil na navijanje, upoznao sam tek neto kasnije, kad su u kudu Milana Grabara poeli pristizati paketi njegove tetke Rozalije, koja se jo 1939. bila odselila u Kaliforniju. Sve te stvari, iako su izazivale blagu zavist nas, Mikijevih prijatelja, imale su karakter nepodobnog zapadnjakog importa, ija je funkcija bila iskljuivo propagandnog karaktera, jer je svatko znao da se u Americi ivi kudikamo loije negoli u naim najsiromanijim krajevima. Nijedan ameriki rudar nije bio kadar iskopati ugljena koliko na Alija Sirotanovid, obala im je bila mnogo nerazvedenija od nae, a o njihovoj tradicionalnoj netrpeljivosti spram crnaca da i ne govorimo. Taj isti Milan Grabar, vlasnik itavih paketida vakadih guma, koje se ni nakon 48 sati vakanja ne raspadaju u ustima, krenuo je sa mnom u preureenu vilu predratnog industrijalca, sada preraenu u korisnu instituciju za uvanje i odgoj predkolske djece. Sad, to se sve nama tamo dogaalo, teko je rekonstruirati; ovjek se obino bolje sjeda marginalija negoli dominanti. No jedna od dominanti bilo je ovladavanje politiko-revolucionarnom azbukom, to nas je u kasnijem ivotu trebalo uiniti pravilno usmjerenim jedinkama. Ta grada sastojala se od istinitih priica i izmiljenih pjesmica, pa je bila zgodna za uenje. Ali, kako u to vrijeme jo nisam imao pravilan stav prema povijesnim uzronoposljedinim perspektivama, nataloe-no znanje ostavljalo me jo uvijek u nekoj vrsti ahistorijskog

kaosa. Sve one Kozare, Sutjeske, desante, proboje, divizije i junaka imena iz pjesama nikako nisam mogao usloiti u cjelovit sistem, pa se otac hvatao za glavu kad bih mu prepriavao ono to nam je odgajateljica tumaila. Ana, danas je opet napriao dovoljno za dvije do tri godine zatvora! rekao bi tata, diudi oajniki ruke u zrak, kao da se predaje nekom nevidljivom neprijatelju, dok bih se ja tek glupavo smjekao. Uz povijesne teme, u vrtidu se mnogo govorilo i o nekim drugim pozitivnim vrijednostima na koje nae suvremeno drutvo pazi kao na oko u glavi, a ja bih ponekad primijetio kako je ono deklarirano esto u nerazmjeru s onim to se provodi. Tako se inzistiralo na zdravoj i pravilnoj prehrani, koju ini znanstveno odreen omjer proteina, ugljikohidrata, vitamina i drugih blagodati prirodne ishrane, a mi smo se svakodnevno davili u bezukusnom tijestu i krumpiru. Govorilo se o strogosti higijene, a mi smo pregrmjeli tri epidemije uiju, nekoliko trovanja salmonelom i drugim mikroskopskim ivotinjicama, te kolektivno cijepljenje jednom iglom, od ega je, navodno, Milan Grabar dobio serumski hepatitis. Isto tako se ponavljalo da je batina odgojno sredstvo iz arsenala starih, nenarodnih pedagogija, prvenstveno kapitalistike, te da njoj u socijalistikoj pedagogiji nema mjesta. Vjerojatno nas stoga nisu kanjavali batinama, nego amaranjem, kleanjem u kutu i upanjem za kratke dlaice kose pored uha. Poslije sam shvatio da su sve te razlike izmeu svijetlih parola i gorke prakse rezultat opdeg siromatva u kojem smo se guili, te da sve divne stvari, od pravilne ishrane do graanskih prava, proizlaze iz materijalne i civilizacijske razine, a ne iz parola kojima se jedno drutvo nakitilo. Uz vesele vrtidke dane, ispunjene igrama partizana i Nijemaca, bilo je i tunih dana. Kao osobito tunog dogaaja sjedam se dopodneva kad su nam, sa suzama u oima, rekli da je umro neki drug Kidri. Znaaj tog tunog dogaaja osjetio se i u mojoj kudi, nadasve onog asa kad je na naa vrata dola, sva uplakana, naa susjeda, drugarica Eva Biser, i upitala mog starog nalae li joj njena patriotska i afeeovska dunost da prijavi mua Edu, koji je mrcina pijana, rekao: Bolje da je umro on nego ja! Nemojte ga prijaviti rekao je hladno otac ali ne lajte okolo o tome! Sutradan su nam u vrtidu priali jednostavnim rijeima o znaaju tog pokojnog druga, koji je uz drugove Kardelja i Rankovida bio Titova desna ruka. Iz svega isprianog dalo se zakljuiti da je drug Kidri bio jako dobar i da je volio nas djecu. Ja sam kod kude upitao oca kako to da drug Tito ima toliko desnih, a samo jednu lijevu ruku, nato je otac zavapio: Samo da se ved jednom iskobelja iz tog vrtida pa da odahnem! Svaka sredina u kojoj se ovjek zatekne, pa bio i dijete, na neki nain posjeduje karakter bioloke sredine u kojoj jedinka ima, izmeu ostalog, i svoje prirodne neprijatelje, te s tim u vezi i razraene modele obrane. Milan i ja smo ubrzo shvatili da na prirodni neprijatelj u novoj sredini nije ni ideoloki dril, kojem su nas onako zateene izloili, ni epidemija uiju, ni hrana, koja se iznad svih proteinsko-vitaminskih vrlina nadasve odlikuje bljutavodu, nego stanovita mala, crnomanjasta odgajateljica, koju su drugi zvali "teta Desa", a mi, onako interno - "teta Krampus". I premda de tridesetak godina kasnije, u svojoj Povijesti pornografije, moj prijatelj Miki Grabar napisati: "Pornografija je zrcalo vida drutvene represije nad individualnim", meni se oduvijek inilo da bi ta reenica, vie no pornografiji, odgovarala odgoju tete Krampus, koji je konzekventno provodila nad nama, svojim tidenicima. Neprekidno nas je razvrstavala u nekakve kolone i strojeve, uila nas da pravilno i promptno reagiramo na komande i obradamo joj se raportima sa stisnutom akom na elu. Preporuljive igre bile su one najmilitantnije, one koje valjda razvijaju bolestan duh u zdravom tijelu. Njezina naklonost nije se stjecala individualnim sposobnostima, nego roditeljskim statusom. Ako ti je tata bio opdinar, prvoborac, partijac ili slino, imao si mnogo bolji tretman nego ako ti je stari zaglavio u domobranstvu, kulakoj opoziciji ili bijednoj anonimnosti apolite. Moj stari je jednom rekao da se droca eli iskupiti zbog toga to joj je netko iz familije bio u kulturbuntu, a ja sam samo slegnuo ramenima, jer sam, dodue, ved znao to je to "droca", ali u taj "kulturbunt" nisam uopde bio upuden. Animozitet tete Krampus prema Mikiju Grabaru bio je razumljiv, jer je njegov otac imao status gradskog gospodina, kome obnova nije nimalo vanija od amputiranog bubrega ili rasjeenog apscesa, ali je zato njen tretman mene, djeteta ovjeka koji je na liniji progresivnih kretanja, bio

doista za udo. Dodue, istina je da me jednom zatekla kako na zidu upe u dvoritu vrtida piem nimalo revolucionarnu parolu o njenoj navodnoj ljubavi prema drugu Obradu, ali sam drao da de njena kolektivistika nastrojenost nadvladati tu posve individualno-sentimentalnu zadjevicu. Ne rabedi batinu, taj preivjeli instrument kapitalistike pedagogije, teta Krampus me estoko iamarala i priprijetila da de sve redi drugu Obradu. Druga Obrada su se svi bojali, iako nije radio u vrtidu nego u nekakvoj komandi. Nosio je maslinastu uniformu narodne vojske, visoke ulatene izme kojima je vrsto gazio preko natrula daanog poda naeg vrtida, a vrsti crni brkovi, to su mu se frkali ispod nosa, inili su ga prispodobivim kakvoj drevnoj i opasnoj junaini iz narodne pjesme. Kada sam, poprilino godina kasnije, sluao onu narodnu pjesmu u kojoj Marko Kraljevid pomalo himbeno ubija Musu Kesediju, rado sam ovog potonjeg zamiljao u liku druga Obrada. Dakle, drug Obrad volio je svradati u djeji vrtid i bila je javna tajna da je bacio oko na tetu Desu, premda pikantniji detalji tog navodnog odnosa nisu bili nikom poznati. Miki i ja smo ih prokljuvili prvi, i u tome je leao zametak pada naeg vrtidkog neprijatelja tete Krampus. Pravo je udo kako Milanova knjiga ne opisuje ovo prvo pornografsko iskustvo iz djejeg vrtida, koje je tako frapantno nalik na visokoetabolirani pornografski anr nazvan "live show". Dakle Miki i ja otkrili smo malu spremnicu u kojoj je drug Obrad vojniki estito obraivao tetu Krampus, dok je ona, povaljena potrbuke preko kartonskih kutija mlijeka u prahu, isputala neke udne glasove, tako razliite od ljudskog govora. U tu spremnicu dalo se zaviriti kad bi se ovjek popeo na nekoliko hvati naslagane bukovine, kojima su zimi grijali prostorije vrtida. I tako smo jedne jeseni Milan i ja doveli mnogo vrtidkih gojenaca, koji su uz malu naknadu, u obliku gableca, pekule, dugmeta pogodnog za gumbianje ili slino, mogli naas pogledati "live show" iji su protagonisti bili drug Obrad i teta Desa. Moram odmah naglasiti da u to vrijeme takva scena i nije bila fantastian kuriozum, jer se ljubav, prije no to se s rastom standarda povukla u grijane apartmane, poesto vodila na otvorenim, polujavnim i prirunim terenima, kao to je grmlje na livadama, u mranom parku, u loi kinematografa i slino. No tog popodneva mnogi su roditelji mogli uti od svog maliana ili klinke kako su u vrtidu gledali jednog strieka u uniformi kako mede piu u tetu Desu. To bi moda ostalo na razini lokalnog pornografskog folklora, da istu priu nije ispriao i stanoviti Janko. Posebnost i efekt njegova iskaza ocu treba zahvaliti okolnosti to mu je stari bio nekakav prosvjetni savjetnik na opdini, ili slino, a takvi piju kavu s predsjednicima, sekretarima i slinim kreatorima kadrovske politike, pa je upravo zbog toga teta Krampus povuena iz pedagokog sektora i prebaena u graevinski, postavi kuharica u kantini lokalne ciglane. No, nisam dugo uivao u slobodi koja je nastala kadrovskom prekvalifikacijom tete Krampus, jer su moj i Milanov otac ba nekako u to vrijeme zakljuili da je vrtid rasadnik gradskih klipana, pa su nas ispisali i povjerili kudnom odgoju privatne uvateljice, od koje nismo mogli nauiti nita o revolucionarnim tekovinama, ved smo samo klonuli u tupu letargiju krafni, buhtla i drugih prostih kolaa to se spravljaju od brana i uvijek istog pekmeza. Moram napomenuti da me neko vrijeme uvao i ujak Emil, to se, bar iz moje perspektive gledajudi, pokazalo veoma zabavnim, jer je ujak znao naizust poprilinu koliinu pria koje su se zvale Andersenove, Grimmove i jo kojekako. Osobito mi je bila zanimljiva pria u kojoj Snjena kraljica odvodi lijenog komsomolca Kolju na preodgoj u svoje ledeno carstvo, koje se jo zvalo i Sibir. Ili pria o postojanom kositrenom vojniku Crvene armije, koji se, unato kapitalnom nedostatku itave jedne noge, hrabro bori protiv bjelogardejskih bandi, a sve za ljubav jedne provjerene partijke i svijetle ciljeve Oktobra. Kad sam ocu demonstrirao svoje novosteeno poznavanje Andersenovih i Grimmovih bajki, on je smjesta odluio da me povjeri na uvanje spomenutoj privatnoj uvateljici, koja me gnjavila buhtlima i nekakvim glupim priama iz predratne knjige "Dom i sviet". I premda je zakljuak naih oeva, da je vrtid rasadnik bududih baraba, bio ishitren i pretjeran, moram priznati da je jedan od naih vrtidkih kolega poslije postao jedan od efova parikog podzemlja. Da me otac nije ispisao, tko zna, moda bi me ekala mnogo slavnija sudbina od sudbine neuspjelog pisca.

X. Kako je informbiroovski pritisak na moju domovinu bivao sve slabiji i mlitaviji, zona uz rijeku Dravu mogla se sve vie koristiti za ribolov. To je osobito veselilo moga oca, koji je sve ede privezivao bambuse uz ramu bicikla, prebacivao na lea zelenu naprtnjau i, s takozvanom kederkantom na guvernalu, jezdio nekud na koji od onih dravskih rukavaca gdje bi se nodu, uz nadovjeansku borbu protiv komaraca, vadili kapitalni primjerci tuka, somova, klenova, hanjeva, patuljana i arana. Prije no to de luksuzni automobili, televizija i vikendice naprosto unititi njegovu generaciju, moj otac je vodio pravi avanturistiki ivot ribolovnog asa, u kojem su se prie o uhvadenim ribetinama pravilno ravale s priama o alkoholu i dopadljivim podravskim udovicama, koje rado primaju na konak ribike asove. To ribiko drutvo bila je neka udna mjeavina vjerske sekte i masonske loe, jer je imalo svoje interne svetinje, svoj jezik i terminologiju, kao i svoju tajnost i zatvorenost, koju obian smrtnik bez potenog obreda inicijacije nije mogao probiti. Samo zahvaljujudi tome to sam bio sin jednog od prvosvedenika sekte, poveli su me nekoliko puta u ribolov, pri emu sam pokazao katastrofalan nedostatak smisla za sport kojemu je cilj da ovjek prevari i nadmudri nekoliko miligrama ribljeg mozga. Nakon nekoliko sati vonje na tangi bicikla otpalo mi je dupe, slama na kojoj smo spavali strahovito me svrbjela, rijeka mi je smrdjela, miris mariniranog patuljana podsjedao me na miris takozvane "molpasle", vodensmrti ili libele sam se uplaio, ulovljenog soma drao sam za klena, a klena nazivao aranom ... Osim toga, to ih je najvie smetalo, svaki njihov kapitalan primjerak nazivao sam ribicom, a jednu opasnu tuketinu sasvim sam neoprezno usporedio sa sardinom iz konzerve. to ga ne ostavi doma s Anom, pa nek ui heklati! ironino je dobacio mom starom njegov drug Mile Sarenac, nato je mom oajnom roditelju s udice otpao ved uhvadeni aran, kojega sam drao "grundlom". Tako je zavrio moj neslavni ekskurs u ribolovne vode, to je bilo znaajno zbog toga to sam izgonom iz oeva raja shvatio da pripadam sasvim drugoj i sasvim drugaijoj generaciji. Dakle, moglo bi se redi kako moja generacijska samosvijest poiva na ribikoj kapitulaciji. XI. U pravom smislu politiki svjesno i napredno bide postao sam 1955. godine, kad su me upisali u prvi razred osnovne kole. Jednako tako bilo je i s Mikijem Grabarom, ako ne jo i bolje. Na Dan Republike postali smo na vrlo svean nain i pioniri, pri emu nam je neki debeli drug general darovao kape i vezao marame, koje je tata uplatio tjedan dana ranije na blagajni kole. Kape i marame smatrali smo uniformama, a same sebe najmlaim rodom vojske, koji se bori za nae najpravednije i, uopde, najbolje drutvo. Bile su to godine prekrasnog entuzijazma i jasne perspektive, tako da su za-bludjeti mogle samo budale. Jer sve su stvari bile bjelodane, oigledne; naem intelektualnom obzoru nudile su se sasvim jasne opozicije, kao to su: kapitalizam komunizam, radnik - buruj, seljak - kulak, buroaska eksploatacija diktatura proletarijata, patriotizam izdaja, natrano napredno, sloboda ropstvo, stara Jugoslavija, tamnica naroda - FNRJ i slino. Pravilnim odgojem unutar ovih alternativa nije bilo teko odabrati prave opcije, pa nam se izgraivanje moralnog i politikog profila inilo jednostavnom i samorazumljivom operacijom. Vrlo smo brzo ovladali i onom osnovnom dijalektiko-materijalistikom maksimom da je ekonomija baza, a sve ostalo nadgradnja. Pa kako je baza bila jaka da jaa nije mogla biti, s nadgradnjom nije moglo biti nikakvih problema. itavo osnovno kolovanje proteklo je u znaku snane i neoborive argumentacije naih neizmjernih bogatstava komparativnih prednosti. Bili smo prebogati svim vrstama ugljena, nafte smo imali neto manje od Arapa, ali znatno vie no to nam je potrebno. eljezne rude bilo je u preobilju, za sve tadanje i budude eljezare, od Zenice do Smederevske. Davili smo se u bakru, fosfatima, cinku, zlatu, srebru, selenu, nitratima, a imali smo po glavi stanovnika i svu silu nekih stvari kojima kao osmokolac uopde nisam nazirao svrhu. Te stvari bile su liskun, bizmut, potaa, volfram i slino. Obala nam je bila najrazvedenija, rijeke najplovnije, a o energetskim potencijalima da i ne govorimo. More nam je bilo najistije, najtoplije, pravi raj za domade trudbenike koji na njemu provode zasluen godinji odmor. Dok su se trapavi Zapadnoevropejci gnjavili kojekakvim trapavim pravopisima, nas je Vuk opskrbio onim najfunkcionalnijim po kojem se "pie kako se i govori", i

obrnuto. to se tie politikog sistema, on je bio strano sloen i nama mjestimino nejasan, ali sav u slubi naroda. O svemu je odluivao narod, pa ak i onda kad su te odluke ile nautrb naroda. Slovo o slavnoj ratnoj epopeji uvjerilo me kako je Hitler skrhao vrat na Balkanu, kako smo mu ba mi skratili tisudgodinji Reich za devetsto i kusur godina. Staljingrad, Normandija i druga poprita Hitlerova krhanja vrata spominjala su se tu i tamo, onako vie uzgred. Ozbiljniji i odrasliji stavovi i spoznaje dodi de mnogo kasnije, ali to ved ne pripada godinama entuzijazma nego godinama skepse, koje de dodi s privrednom reformom, studentskim nemirima, Beatlesima i Rolling Stonesima. Jednom rijeju, na afirmirani ovjek stvaralac odluio je raskinuti okove prolosti i okrenuti se svijetloj bududnosti. Taj njegov pogled, uprt u bududnost, blistao je na spomenicima, potanskim markama i papirnatim novanicama. Tek kasnije, u godinama otrenjenja, sa spomenika de ga otjerati nove razgranate simboline forme, s maraka ptice i ivotinje, a s banknota strojevi i gradovi. Dakle, to se tie kolskog gradiva i pratedeg nunog znanja, nisam imao nikakvih problema, postavi ved u prvim danima sasvim solidan uenik. Problemi koji su me poeli muiti u koli bili su druge naravi, a ticali su se moje fizike konstitucije. Sklon debljanju, to je svakako bila zasluga moje majke, koja mi je gro svoje ljubavi gurala kroz probavni trakt, neprekidno sam bio prisiljen voditi bitku protiv raznoraznih runih nadimaka kakve obino nadijevaju debeljukastoj djeci. Kako su u toj dobi nadimci statusnog karaktera, jer se svatko ponosi nadimcima kakvi su: Tarzan, Brzi, Komandos, erif i slino, nadimci poput Buce, Debelog, Bumbara ili Tone donose cio niz neugodnosti, napose kad si odluio da kod odreene djevojice izbori mrvicu ugleda i simpatija. U prvom su me razredu zvali truca, to i nije tako strano, premda asocira na predmet bez forme i jasnih linija. Kako me to strano ljutilo, poela me tako zvati itava kola, a jednom me ak i majka tako oslovila. Nadimak Bumbar dobio sam ba u trenu kad sam odluio smraviti, pa kako se nadimak strano brzo proirio, komplicirana akcija mravljenja uinila mi se akcijom bez rezona. U tijeku kolovanja zvali su me svakojako, na to bih ja odgovarao ljutnjom ili kurom mravljenja, tako da bih bio as debeo, as mrav. Fotografije iz akog doba u mom spomen-albumu odaju fantastian raspon linija i formata, kao da se radi o desetorici razliitih, a ne o jednoj jedinoj osobi. I danas kad se prisjedam tih dana, teko mi je ustanoviti jesam li u odreenom razdoblju bio pretjerano debeo ili pretjerano mrav. Te godine kad sam krenuo u osnovnu kolu, zbio se i jedan tuan dogaaj u naoj obitelji. Umro nam je ujak Emil. Umro je jadnik od sranog infarkta, ba kad je s novinama u ruci sluao vijesti s radioaparata marke Kosmaj. Ne znam ima li njegova smrt kakve izravne veze s dogaajem o kojem je sluao, ili je ta veza tek simboline naravi. Naime, ujak je umro ba kad je spiker govorio o slubenom posjetu Beogradu Nikite Hruova i sovjetske delegacije, sastavljene od ljudi koji su do juer bacali drvlje i kamenje na nau FNR Jugoslaviju. Umro je da ga ne bih mogao zajebavati rekao je otac, nakon ega se morao isposvaati s uplakanom majkom. Ti zna da on u dui nije bio ni rusofil ni informbiroovac kazala je majka. Znam da nije! raestio se stari. Pravio se da bi me nervirao. A da sam ja bio rusofil, on bi glumio da je titoist. A zna gdje bih ja u tom sluaju bio? Gdje? zajecala je majka. Na Golom otoku, ili u nekoj drugoj vrajoj materi! Kao svi kudni sporovi, i ovaj je ubrzo bio okonan zaslugom majine sposobnosti pratanja, pa su majka i otac, vodedi me za ruku, mirno krenuli za drvenim lijesom, za povorkom koja je ujaka Emila odvodila do onog mjesta gdje prestaju svi inati i kaprici. Kako ga ne bi pokopali bez rijei, kao psa, otac je uspio nagovoriti nekog druga iz naeg "rajona" da odri posmrtno slovo. Ta groteska strano je dugo trajala, a u govoru su se mogle uti i besmislice poput one u kojoj se tvrdilo da je ujak Emil "za etiri ratne godine pruao partizanima tihu i zatajnu moralnu podrku", odnosno da ga je "samo injenica to nije otiao u rat sprijeila da nas sve skupa zadui jo i vie". Na karminama, koje je, premda su predstavljale oblik natranog i preivjelog vjerskog obiaja, te iste veeri priredila moja majka, ja sam u spomen na dobrog ujaka Emila pokuao prepriati njegovu pounu priu o komsomolki Crvenkapici, koja sa srpom i ekidem u koarici nailazi na debelog kulaka, preodjevenog u vuka, ali me otac otjerao na spavanje, koje se i tada dralo najdosadnijim oblikom djeje aktivnosti.

XII. U koli koju sam pohaao moja je majka predavala likovni odgoj i neke druge sporedne predmete, poput muzikog odgoja i domadinstva. Zgrada u koju su nas smjestili pripadala je predratnom, nenarodnom reimu, a klupe mora da su bile iz jo nenarodnijih austrougarskih vremena. Od novih stvari u uionici bila je samo uiteljica, koju smo zvali drugarica, i slika marala Tita na prednjem zidu, tono ispred redova klupa. Najradosniji trenutak nastave zvao se veliki odmor, za kojeg su nam dijelili mlijeko u prahu, kakao s mlijekom u prahu, ili uti ameriki sir to se zvao "unra". Nova pedagogija uspjela je prevladati natrane oblike buroaskog odgoja, kada su djeaci ili u muku, a djevojice u ensku kolu, pa smo u klupama sjedili svi zajedno izmijeani. Rezultat ove seksualne emancipacije oitovao se u tome to su i djevojice mnogo ranije doznavale za Winnetoua, a mi djeaci, bez stida, upisivali pjesmotvore u narodnim vezom ukraene spomenare. Za razliku od predratnog kolskog kaosa, u novoj je koli vladao red i poredak, koji se ponajprije oitovao u jasnoj hijerarhijskoj strukturi razredne uprave. Na elu razreda bio je naelnik, ispod njega desetari, blagajnici, povjerenici za razne lanarine i znakice, redari, a ostatak je bila obina uenika boranija, bez funkcije i zadatka. Na poetku i svretku nastave, ispred razreda bi iziao naelnik, prinio aku elu i uzviknuo: Za domovinu s Titom! Razred bi mu gromko odvratio: Naprijed! Zidovi kole bili su izlijepljeni plakatima poput: "Svatko je ponosan kad ga se oslovi s drue", "Tito - partija!" ili "Fabrike radnicima". Na proelju kole jo uvijek se ponosno koila ablonama ispisana parola "Svi na izbore!", ali je jednu drugu: "Trst je na!" netko ved bio premazao fasad-nom bojom. U koli smo ubrzo doznali kako se reakcija ba po svemu razlikuje od napredne radnike klase, pa ak i po oslovljavanju i pozdravljanju. Dok se radnika klasa meusobno oslovljava sa "drue" i "drugarice", reakcija se prenemae s raznim predratnim, u svemu nepovoljnim titulama, kao to su "gospodine", "milostiva" i slino. Napredno orijentirani jedni drugima gromko i ponosno kau "Zdravo", a reakcija, onako tiho i potuljeno "Mruke" i "Faljenis". Naa uiteljica, koja se, kako je pisalo na plakatu, ponosila kad bismo je oslovljavali s "drugarice", bila je mala, ivahna enska, brzih i nervoznih kretnji, visoka i odsjena glasa, uvjek u pokretu, zajapurena i zadihana. Utravala je u razred, bacala dnevnik na stol i odmah zapoinjala s provjeravanjem znanja. esta rtva njenih brzinskih provjera bila je razredna ljepotica Seka ivanovid, koja je sjedila izmeu mene i Mikija Grabara, i koja nije pokazivala osobit interes za gradivo kojim nas je zasipala drugarica Ojdana Prelid. Seka ivanovid donekle se snalazila sa slovima, raunom, neto manje bila je doma u poznavanju prirode i drutva, ali se osobito osramotila kad ju je drugarica Ojdana Prelid ved s vrata zapitala: Seko, zato smo tuni danas? Zato smo tuni? Naravno, sirota Seka nije pojma imala da je tog dana umro drug Moa Pijade, dobri ia Janko, koji se volio slikati s djecom. Ali, kada je uzbuena i tronuta drugarica Prelid rekla da zbog tog traginog dogaaja tri dana nede biti kole, razredna je opozicija povicima oduevljenja jasno dovela u pitanje konstataciju o dananjoj tuzi. Kad sam doao kudi, upitao sam oca kako to da dananja socijalistika medicina, osloboena graanskih zabluda, uopde doputa da umru takvi velikani kao to su drugovi Kidri i Pijade, a tata je uzdahnuo: Bedak, odi se igrati! Bio sam pomalo tuan to, otac, inae svjestan privrednik i partijski radnik, ne uvia moje sve oitije politiko zrenje, nego me tretira kao balavca i u danima svenarodne alosti primorava me da se neodgovorno igram. ekaj, pa dijete te normalno pita. Duan si mu odgovor rekla je majka. I sam si 1947. tvrdio da genijalna komunistika medicina Sovjetskog Saveza nede dozvoliti da im umre Staljin. Jo mi samo fali tvoj pokojni brat! izderao se otac. Pa da me i on pita istu stvar.

XIII. Najuzbudljiviji dani u prvim razredima osnovne kole bili su razni praznici i obljetnice. Tada bi u na razred dolazio prekaljeni borac, drug Spasoje Prelid, inae suprug nae drugarice, da nam pria o slavnim podvizima svoje jedinice, koja je imala i svoje ime, otprilike "Drugi papuki odred", ili "etvrta bilogorska brigada", ili tako nekako. Drugarica Ojdana Prelid iznenada bi uskliknula: Djeco, danas je Dan armije i ja imam iznenaenje za vas! Prila bi zatim vratima i otvorila ih, a tu je ved ekao njen brkati suprug sa tapom u ruci. Drug Spasoje bi se nasmijao, nakaljao, uao u razred i teatralno uzviknuo: Zdravo, drugovi pioniri! ivio Dan armije! Njegove su prie bile napete, neizvjesne i pune podviga koji su nas nadahnjivali, pa smo mu zbog svega toga opratali razne neloginosti i nejasnode, koje bi mu se u tijeku pripovijedanja potkrale. Zborio je otprilike ovako: Zasuti vijavicom vuemo teke topove i pribliavamo se staroj utvrdi podno Kalnika. Ranjavi smo, promrzli i gladni. Komesaru Iliji od studeni pucaju usne, a partizanka Mira daje posljednju koricu kruha starom Vujadinu ... Kadli se odozgo s utvrde zauju detonacije i po nama zapraskaju zdrueni njemaki i ustaki pukomitraljezi i minobacai. "Nemamo artiljerije!", vie komandir Stanko, "moramo ih tudi lukavstvom!" esto bi se pria, ispriana na Dan armije, dogaala na Kalniku, a ved na Dan pobjede isti bi se dogaaji zbivali na slian nain negdje u istonoj Bosni ili na Kordunu. Jednom je problem bio u tome to su topovi preteki, drugi put to ih uopde nije bilo. No, nama to uopde nije smetalo. Smetalo je nekom drugom nadlenim drugovima. Oni su ubrzo raskrinkali neslavnu rabotu drugarice Ojdane Prelid i njenog supruga Spasoja. Ispostavilo se, naime, da je naa drugarica organizirala na svoju ruku te "asove historije", valjda da se dopadne kolskim i drugim vlastima. To joj se vjerojatno i ne bi uzelo za zlo, da partizanski sta njenog supruga nije bio katastrofalno kratak. Drug Spasoje Prelid pridruio se partizanima krajem 1944., a prema tvrenju mog oca, jo i kasnije - u proljede 1945. Dogaaje o kojima je priao, ako su i bili autentini, mogao je vidjeti samo iz neke druge perspektive. Ne znam je li odlazak drugarice Prelid u izvanprosvjetnu slubu bio u kakvoj vezi s ovom aferom, ali je nakon nje, ved u tredem razredu, dola nova drugarica koja se zvala Nevenka Prpid i koja nas je sve osvojila, itajudi nam jednom tjedno odlomke iz De Amicisove tune knjige Srce. Umjesto druga Spasoja, na Dan armije koluje pohodio pravi prvoborac drug Nikola, koji nam je nadugako i nairoko priao o neobinoj vrsti partizanske borbe koja se zvala "ilegala". to se tie stjecanja novih drugova, moji osnovnokolski dani iznimno su znaajan period. Uz starog prijatelja Mikija Grabara, koga sam znao jo iz embrionalne faze, ovdje se zateklo mnogo novih, stvarno dobrih faca, ali od svih njih ubrzo sam uspostavio najprisnije odnose s edom Kraljem i Ljubom Brabecom, koji su sjedili u zadnjoj klupi, do kaljeve pedi. edo Kralj, koji de poetkom ezdesetih dobiti slavan francuski nadimak Delon, bio je pravi mali ljepotan, pravilnih crta lica i bujne tamne kose, a njegova besprijekorna, elegantna odjeda bila je u nerazmjeru s totalnom konfekcijskom i modnom katastrofom ranih poratnih godina. Dok smo mi ostali bili odjeveni u skladu s onom sirotinjskom devizom: "Kupiti neto vede da mali brzo ne preraste", edo Kralj blistao je skladom pedantnog kroja i modela iz stranog urnala. Otac mu je bio trgovaki putnik, ija je poslovna reputacija bila pomalo zamudena raznoraznim nagaanjima, dok je edina majka bila lokalna kadiperka, iji je osnovni zadatak bio da im prije stradi ono to joj mu zaradi. Za edina oca zli su jezici govorili da zastupa razne firme, ali najvie sama sebe, te da je samo pitanje vremena kada de njegova rabota biti raskrinkana i pravedno kanjena. edo Kralj oduvijek je sve imao prvi. Prvi je nosio odijelo, kravatu, prvi je u kolu donio uvoznu bateriju s izravnim strujnim napajanjem, prezervativ i pravi pravcati ameriki dolar, prvi je imao runi sat, nalivpero, penkalu koja se zvala "evigerblaj-tift", strane sveide stripova na kojima je pisalo "Topolino", "Batman" i "Rip Kirby", kao i jednu udnu napravu to se sastojala od slualica, svjetlucavog kamena i spleta ica, a zvala se "detektor". Jednom rijeju, edo Kralj bio je razredna senzacija, as, uvijek na meti zagonetnih pogleda djevojica, osoba koja nas je nauila da uz njega moemo biti drugi, peti, deseti, ali nikad prvi, jer je u svemu prvi on.

vrsti, etvrtasti Ljubo Brabec, pomalo starmala ponaanja i ratoborna dranja, bio je dijete lokalnog politiara, zbog ega su ga uvijek pitali: Jesi li ti sin onog Brabeca? Neto manje znaajna bila je Ljubina majka Matilda, provjereni funkcionar organizacije koja se zvala vrlo udno "Afee". Ljubo je na satu esto rabio izraze to ih je uo od oca i majke, a ti su izrazi glasili "taj problem moramo brzo likvidirati", "neminovno iziskuje akciju", "oklijevanje nas ini oportunistima". Kad bi uli ove tajne, magine izraze, nastavnici bi u strahopotovanju buljili u malog Brabeca, a odmah potom bi mu u imenik uredno upisivali peticu. Ljubo Brabec nas je jednom zadivio, rekavi da je "domovina poput zdravlja", te da se "druga Tita voli vie od majke i oca". Ja sam to vjerno prenio tati, oekujudi da se potvrdi ispravnost Ljubine izjave. Otac se samo nakaljao i dobacio mami: Taj valjda ne zna tko ga je napravio! Ne budi prost pred djetetom! otpovrnula je mama, koju politika vie nije zanimala. A onda me zagrlila i njeno upitala: A koga ti najvie voli? XIV Najsveaniji dogaaj u ivotu jednog pionira bila je tafeta, koja bi se poela trati obino u nekom ustanikom mjestu, pa bi se otuda u dva-tri mjeseca pronosila po itavoj zemlji uzdu i poprijeko. Pored kolske ploe obino smo imali skicu nae zemlje u koju se svaki dan unosio svje poloaj tafete. Tako je svatko znao gdje se tafeta trenutno nalazi, te kada bismo je mogli oekivati i u naem kraju. U tom ekanju bilo je i neke neizvjesnosti, jer ba kad bi se tafeta ustremila prema naem gradu i kad bismo je najnestrpljivije iekivali, desilo bi se da iznenada skrene i odluta u neku susjednu regiju. A onda, nekako oko godinjice osloboenja naeg grada, tafeta bi nepogreivo stigla i na nae ulice. Glavna ceremonija primanja tafete, njenog nodenja i ispradaja, odigravala se na sredinjem gradskom trgu, na tribini izgraenoj za tu priliku od jelovih dasaka i ukraenoj narodnim dilimima i zastavama. Tribina je bila puna visokih gostiju, oficira, vojnika, omladinaca, boraca, a iza njih redovito je bio prisutan i gradski orkestar, koji je ved od rana jutra svirao borbene pjesme tako glasno da je itav grad brujao od poletnih ritmova. Sveanost tafete mogla se usporediti jedino sa sveanim prvomajskim paradama, koje smo negdje od 1960. redovito pratili na televizijskim ekranima i poslije ih u domadim zadadama opisivali zanosnim i biranim rijeima. Premda se tafeta zvala "omladinska", u njoj smo vrlo aktivno sudjelovali i mi pioniri, jer je bio obiaj da na bini budu predstavnici itavog naroda. Naa funkcija na doeku bila je jednostavna, ali odgovorna. U nekoj estetiki prikladnoj formaciji stajali smo sa zastavicama u rukama, smijeili se i izvikivali parole. U svibnju 1956. kolski aktiv odredio je deset pionira koji de, sveano odjeveni u istu pionirsku odoru, prisustvovati doeku tafete na glavnoj tribini. Meu tih desetero sretnika nali smo se Miki Grabar, edo Kralj, Ljubo Brabec i ja, a od djevojica iz naeg razreda Seka ivanovid i Irena Orear, kasnije poznata kao velika i hirovita ljubav slavnog Delona. Moram odmah istaknuti da smo mi i prije bili aktivni, sluedi kao pomodna snaga i dekorativni element pri raznim polaganjima vijenaca, posjetima kosturnicama, otkrivanjima spomen-ploa i slino, ali tako neto vano i sveano poput doeka tafete nikad nismo radili. Od uzbuenja dvije nodi nisam mogao spavati, a majku sam, sve u strahu da mi kapa i marama nede biti dovoljno iste, natjerao da ih ak dva puta opere. Ljubi Brabecu otac je nod prije dolaska tafete tumaio kako de se tamo na bini dolino ponaati, a Miki je pred ocem lijenikom uspio prikriti temperaturu od 39 C samo da ne bi izostao s doeka. Ujutro, na sam dan osloboenja grada, okupani prekrasnim proljetnim suncem i borbenim marevima gradskog "pleh-orkestra", stajali smo na bini, sretni, ponosni i do uiju zaljubljeni u nau mladu domovinu. Medu grupicom promatraa, koji su se ved poeli okupljati oko bine, spazio sam, u izguvanoj koulji i s hlaama na kojima su zijevala koljena, suhu, patniku figuru Jaromira Kralika, dvije godine starijeg klipana, koji je ved u to vrijeme polako postajao crna ovca nae kole. A onda sam skrenuo pogled s njega i upro ga u dugaku glavnu ulicu, koju su svi zvali korzo, ekajudi da se ukazu nosioci tafete mladosti 1956.

Drugo poglavlje I. Godine koje sam proveo u osnovnoj koli (1955.-1963.) predstavljaju sklop radikalno razliitih vremena, u kojima su se zbivale takve promjene da prva godina mog kolovanja gotovo da nema nieg zajednikog s posljednjom. Preobilje promjena, koje su se u tih osam godina zbile, kao da korespondiraju s preobiljem promjena koje doivljava sedmogodinjak na svom putu do petnaeste godine. Ne samo da je drutvo doivljavalo razne oblike otvaranja nego su se i nai privatni vidici otvarali i irili; sve manje smo bili djeca orijentirana na dom i roditelje, a sve vie klipani koji osvajaju grad i otkrivaju njegove zanimljivosti i zavodljivosti poput korza, gradskog bazena, kinematografa, sajmova, stadiona, sanjkalita i slino. U tom pohodu na grad predvodnik nam je bio Jaromir Kralik, ije su dvije godine starosti vie predstavljale takvu iskustvenu prednost da nam i nije mogao biti drugo nego voda. kolu smo polako, kako smo se bliili viim razredima, sve manje drali prostorom individualnih uitaka, a sve vie prisilom i nudom, koja veseli vie nae roditelje negoli nas. Razlike u ovladavanju strogo propisanim gradivom sve su manje bile uzrok naih internih diferencijacija, te su kao statusna stvar bile mnogo znaajnije naim naivnim roditeljima, koji su naokolo govorili: "Znate, moj mali je iz geografije pokazao zavidno poznavanje sjevernoafrikog reljefa, ukljuujudi i pustinju Saharu ..." ili: "Moja je kderka prva u razredu u poznavanju opnokrilaca..." Pa ipak, na duhovni obzor nije se bitno mijenjao, jer smo i dalje pristajali uz temeljne vrijednosti kojima su nas uili drutvo i kola. Tako pomak koji se u nama zbivao nije iao smjerom sumnji, ili alternativnih izbora, nego smjerom individualizacije. A to i nije bilo u raskoraku sa, kako se to u novinama rado pie temeljnim opredjeljenjima vremena, jer je period "kolektivnosti po svaku cijenu" polako postajao dio prolih vjerovanja. to se tie moje obitelji, tata je i dalje bio predan i aktivan partijski radnik, ali ga taj rad vie nije otuivao od kude. Vie nije bilo "nodnih konzultacija", "odlazaka u bazu", "konzultacija s komitetom". Ako bi gdje zabrazdio, bilo je to iz sasvim apolitinih razloga, to majka nije smatrala nekim osobitim poboljanjem, ali je i dalje sve skupa strpljivo podnosila. Kao lan partije, ona se svela na revnog platiu lanarine i povremenog gosta u rajonskom partijskom aktivu, a sve se vie bavila domadinskim novotarijama, to su se s vremena na vrijeme poele pojavljivati na tezgama takozvanog peceraja. Ona je iskuavala upotrebne vrijednosti prvih juha u vredicama, razna novoizumljena zgunjavala za "cupajze", prve domade konzerve od neprobojnog lima, arene deterdente koji izvrsno peru samo neke vrste prljavtine, zasad nepoznate u naim sredinama, zatim razline rune i none miksere, elektrine rotilje koji peku tako brzo da se devapidi s njih ne skidaju nego spaavaju, i tota drugo. Na mamin drutveno-politiki eskapizam tata je gledao prilino blagonaklono, jer je smatrao da je u ovoj mirnijoj politikoj klimi dovoljan samo jedan aktivist po kudanstvu, a taj je aktivist volio biti ist, ispeglan i sit. Nekad uzorna aktivistica, naa susjeda Eva Biser polako je u oima nae obitelji postajala primjer nepovoljne drutveno-politike megalomanije, jer je zbog silnih dunosti u naoj mjesnoj zajednici, koja se tada zvala rajon, ostavljala mua Edu da se prehranjuje jajima na oko, somericom na kruhu i konzervama sardina, to se, premda je medu tim namirnicama bilo i mesnih, zvalo golim vegetiranjem. U nedostatku neke bolje taktike, Edo Biser se rijeio ene na osobit i sebi svojstven nain. U svibnju 1959. jednostavno je umro nakon veere koja se sastojala od komada kruha, tvrdo kuhanog jajeta i litre iste ljivovice. Na pogrebu mu je odran govor u kojem su istaknute tolike zasluge za narod da se uplakana Eva Biser morala osjedati kao da pokapaju nju samu. Te iste godine umro je drug Kreimir Kutljaa, kojem je nad otvorenim grobom proitan neto preraen govor to ga je on sam dvije godine ranije bio napisao u povodu smrti jednog zaslunog graanina. I taj govor bio je pun zasluga za narod. Kad bi se sabrale sve te silne zasluge za narod, izreene nad otvorenim grobovima raznih zaslunih ljudi, ovjek bi pomislio da je narodu od svega toga toliko dobro da se naprosto topi od ugode i miline. Godine 1960. obnovio je drug Sivi radniki nogometni klub, ali pod drugim, mnogo razumnijim imenom NK Sloga, to je reakciji sasvim suzilo prostor za komentiranje poraza. Osloboeni groznog imena, koje je poput imperativa stalne navale i pobjede lebdjelo nad njima, nai su momci ved u prvoj

utakmici nabili NK Bjelovaru dva gola vlastitim snagama, a tredi uz pomod suca, inae kudnog prijatelja druga Sivog. Nogometne utakmice u tom vremenu djelovale su mi udno zbog jednog popularnog modnog artikla, koji je u slavodobitnom pohodu naprosto pregazio nau zemlju. Osobito se to osjedalo na najvanijim i najposjedeni-jim utakmicama, kakve je moj otac zvao posve nejasnim nazivom "derbi". Na oniskim tribinama sjedilo je oko dvije tisude mukaraca, odjevenih u dvije tisude plavih ukavaca i s isto toliko utavih kapa na glavama. Kad bi golman degairao loptu, dvije tisude ljudi okrenulo bi se na drugu stranu, to bi izazvalo strahovito, jezivo utanje. Naroito intenzivno utanje, od kojeg ti se koa jei, nastalo bi s pojavom prvih kinih kapi. Tada bi se dvije tisude ljudi mailo depova, kako bi brzo izvukli sloene ukavce, od kojih se u tim godinama ovjek uopde nije razdvajao ni na tren. Godine 1961. moj otac digao je kredit i kroz vrata naeg doma ugurao kudnog monstruma istononjemake proizvodnje, koji se zvao Favorit. Postali smo televizijska publika jednog nespretnog, trapavog eksperimentalnog programa. S poetka sam u televizoru gledao neku vrstu mistine i zavodljive elektronske kitre, nejasne drutvene funkcije, da bih mnogo godina kasnije shvatio da je televizijski program zapravo penetracija onog groznog filmskog urnala u domove ljudi. Filmski urnal, ili takozvana "predigra", koji su ti vrtjeli ba kad si nakon tri sata uasnog ekanja dobio kartu za Posljednjeg iz plemena Komana, imao je osobitu strukturu. Prvo je iao izvjetaj s neke sjednice, gdje su usvojene neke nerazumljive, ali vrlo pozitivne stvari. Zatim se u kratkom filau pokazao posjet druga Tita i jugoslavenske delegacije nekim dalekim zemljama, to bi odmah bilo nadopunjeno izvjetajem o tome kako je neka velika fabrika nasmijanih radnika ostvarila velike uspjehe i potukla sve proizvodne rekorde. Nakon toga iao bi sportski uspjeh, ako ga je bilo pri ruci. Recimo, kako smo zabili etiri gola Bugarima, a oni nama jedva tri. I na kraju ("Zucker kommt zu letzt") vijest o tome kako je lavica u nekom naem zoolokom vrtu donijela na svijet zdravo mladune, kome su brini uvari dali ime Milentije ili slino. To da su mu uvari dali ime imalo je svrhu da se pokae kako o tim stvarima odluuju radnici, a ne tamo nekakve uprave. E sad, kako je nesvjesna raja poela izbjegavati filmske urnale, puedi radije u foajeu kinematografa, vlast je smislila televizor i ugurala ga u domove, jer je glavni dio TV programa imao navlas istu strukturu. II. Na 33. stranici Mikijevog ogleda Povijest pornografije stoji jednostavna, ali prilino lucidna tvrdnja: "Na ovjek, ivedi u prostoru naglaene pornografske prohibicije, poesto je bio prisiljen projicirati pornografsku funkciju na svakodnevne i posve nepornografske fenomene. Pa kako bit pornografije nije odreena intencijom, nego funkcijom, objektom pornografske percepcije esto su postajala najrelevantnija umjetnika, ponajprije likovna i literarna djela". No, Miki ne bi bio Miki kad ne bi tonu opservaciju pokvario neumjesnom ili netonom argumentacijom. Desetak redaka nie, svoju tezu prenoenja umjetnikog u sferu pornografskog, u poznim pedesetim godinama, on potkrepljuje Lawrenceovom knjigom Ljubavnik lady Chatterlej i Moravijinim romanima Ciociara i Dosada, koji su u nas objavljeni znatno kasnije. to se pak primjera iz likovnih umjetnosti tie, autor navodi Rubensove i El Grecove (?!) aktove. Tu vrstu "pornografije" Mikijeva studija naziva prilino proizvoljnim i mutnim terminom "sublimne pornografije", to bi kao oblik proizvoljnog odreenja bilo ak i oprostivo kad bi se barem metodoloki jasnije ekspliciralo. No, oprostimo Mikiju, inae zaljubljenom u rije "sublimno". (U knjizi se pojavljuju i biseri poput "sublimnog koitusa", "sublimnog kastriranja", "sublimne inicijacije", ak se i nodna polucija na jednom mjestu naziva "sublimna ejakulacija"!) Prve primjerke "sublimne pornografije" u obliku engleske monografije Nudes ofEuropean Painting donio je u razred (ini mi se etvrti) tko drugi nego edo Kralj! Knjiga se razgledala potajno, za vrijeme odmora, a i kasnije, iza upe u kolskom dvoritu. Nae reakcije na ovo preobilje najizravnije putenosti bile su sve prije negoli estetike. A komentarima, kojima je bilo pradeno listanje knjige, nedostajala je osnovna kultura uivanja u temeljnim likovnim vrijednostima nae civilizacije. Ova plavokosa s golim sisama uopde nije plavokosa primijetio je Miki Grabar, zadubljen u Manetovo remek-djelo iz 1875. godine.

Budalo, gledaj sise! lupnuo ga je po zatiljku edo, a zatim obrnuo stranicu i dodao: Ova tu ima dobre sise, ali je inae sva flekava. "Flekavi akt" bila je zapravo fovistika majstorija Henrija Matissea Odaliska s bubnjem. Za manje od pola sata pojebat de ih protumaio je Ljubo situaciju na Rubensovoj Otmici Leukipovih kderi, nemajudi pojma to se zapravo dogaa s kderkama kalidonskog lovca. Osobito dobru prou imale su blijedopute i korpulentne Renoirove Kupaice, kao i Parisova presuda istog autora, u kojoj je Miki pronaao stanovitu srodnost s klozetskim freskama, koje su predstavljale slino stilizirana naga enska tijela. Svetogrdnosti ove usporedbe nismo uopde bili svjesni, jer tada nismo imali pojma o tome tko bi mogao biti taj Renoir. Mislim da su ovakvi i slini razgovori (koji de biti uobiajeniji desetak godina kasnije, kad i do naih strana dopre uvena pornoosmica) naveli Mikija Grabara da na 62. stranici zakljui kako se "pornografska percepcija dijeli na individualnu, koja je poticajna i erotomanska, te na kolektivnu, koja je distancirajuda i ironina". Ova "distancirajuda i ironina" percepcija podrazumijevat de "umjetnost komentara", onu umjetnost koja de duhovitijim pojedincima donijeti gradsku slavu, zbog koje de uvijek i u svakoj prilici biti pozivani na filmske pornoseanse. Nakon -Nudes of European Painting-, edo Kralj donio je jo nekoliko knjiga sline tematike s umjetnikim reprodukcijama enskog tijela, ali se u njima vedina slika odlikovala modernistikom nebrigom oko izrade onih najbitnijih enskih detalja. Zatim nam je uspio pribaviti i neku francusku knjigu u kojoj su muko-enski odnosi bili naznaeni stiliziranim linijama, i u kojoj je ispod skice mukog spolnog organa u enskom bila ispisana udesna, nerazumljiva rije imissio penis. To na latinskom znai jebanje rastumaio nam je edo Kralj i zatvorio knjigu, jer se ostatak njenog sadraja bavio nezanimljivim pojedinostima rasta enskog trbuha, a kao to smo svi znali, osobita vjetina imissio penisa sastojala se u tome da se taj naknadni rast trbuha efikasno sprijei. U tom smislu upotrebljavale su se razliite, nama jo nepoznate vjetine pod zbirnim nazivom "kontracepcija". I premda se, piudi o takozvanoj "sublimnoj pornografiji", Miki Grabar morao sjedati naeg zavirivanja u Renoira, Goyu i Rubensa, njegov katalog "pornografskog u likovnom" svodi se ponajvie na one autore u ijoj se vizuri nazire jasan otklon od realistikog poimanja predmeta. Tako Miki na str. 34./35. ne spominje Renoira kao mogudu "pornografsku metaforu", ali oduevljeno nabraja slikare poput La-bissea, Delvauxa, Arcimboldija (opravdano se moe posumnjati da mu je uopde vidio vie od jedne slike), Maillola i Ken-netha Angera. Felixu Labisseu, tovie, itavu inspiracijsku osnovu sasvim pretjerano pronalazi u "skoptofilskoj fiksaciji". Premda bismo se mogli sloiti s autorom Povijesti pornografije da u poznim pedesetim i ranim ezdesetim godinama pornografska dominanta pripada jednom izglobljenom ii-tavanju odreenog anra u visokoetabliranoj likovnosti, moramo mu zamjeriti to je, istraujudi dominantan tijek, ispustio one marginalne. A u tim godinama (Miki bi to morao pamtiti!) poznavali smo i mnogo izravnije anrove pornografske umjetnosti. III. Negdje potkraj 1959., kada smo ved u dvije godine starijem Jaromiru Kraliku gledali neku vrstu duhovnog vode, odigrala se jedna fantastina zgoda koja nas je temeljitije uputila u "carstvo ula". Tog kasnog jesenskog popodneva, kad je nastava ved zavrila, sjedili smo na hladnom stubitu u kolskom dvoritu i utirali divlje kestene koji su popadali s drveta. ekali smo da padne mrak pa da popuimo, onako svi zajedno, jedan Ibar, koji je Ljubo uspio drmnuti ocu. Kad je dvorite nestalo u mraku, zapalili smo cigaretu, koja je onda krenula ukrug. Ako se dobro sjedam, bilo nam je to prvo puenje u ivotu. Prvi je povukao Ljubo, predao cigaretu Mikiju, zatim je puio edo, a na koncu ja. Ne sjedam se vie da li nam je duhan u tom asu godio, ali znam da smo puenje smatrali vanom pretpostavkom zrelosti. I ba kad je edo pogasio opuak o rukohvat dvorinog stubita, iz mraka je izronila silueta koja nas je sve prepala. Puite, balavci!

Svi smo odahnuli, prepoznavi u doljaku Jaromira Kralika, koga smo, kako sam ved napisao, zbog nepoznavanja drugih, prikladnijih ekih rijei, zvali Brambor, premda u njegovoj fizionomiji nije bilo nieg to bi podsjedalo na krumpir. Zajebi, Brambor! - odbrusio mu je edo, ustavi sa stubita. Zato si doao? Imam neto zanimljivo. to? upitao je edo. Ovo! Rekavi to, Brambor nam pod nos tutne zatvorenu aku. Pogaajte! Nismo mogli pogoditi. Postoji milijun raznih stvarica koje stanu u aku. Onda Brambor rastvori aku i na dlanu mu se ukae obian elzet klju. Od kabineta ree. to demo u kabinetu? upitah radoznalo. Pogledat demo ove zanimljive sliice ree Brambor, vadedi iz depa sitne komadide celuloidne vrpce. Naim tajnim putem, koji je vodio kroz prozor nunika, uuljali smo se u kolu i kroz mrane hodnike krenuli gore, na kat, gdje se nalazio kabinet. U prostoriji koju su nastavnici, tko zna zato, zvali kabinet, nalazila su se kojekakva skuplja i vrednija uila, poput zemljopisnih karata, ravnala i estara za plou, dijaskopa, episkopa, epruveta i menzura, kuhala i vaga, te jo gomila slinih kojetarija. Tiho smo uli u kabinet, gdje je Brambor vrlo vjeto u mrklom mraku pronaao dijaskop i ukljuio ga u struju. Tiho, bez rijei, ak i pomalo preplaeni, gledali smo u bijeli pravokutnik koji je bljesnuo na zidu. A onda je Jaromir u prorez kudita ugurao komadid celuloidne vrpce i na zidu su se ukazale nekakve sive i crne mrlje. Koji ti je to vrag? zaudio se Ljubo. Nita se ne razaznaje. ekajte, budale aptao je Jaromir mora se i izotriti. Uhvatio je potom objektiv i poeo ga zakretati. Polako, veoma polako, one mrlje na zidu poele su se pomicati, usloivi se konano u jasnu crno-bijelu sliku. Na slici se vidio goli, dlakavi mukarac, s gadama sputenim do glenjeva, kako prinosi nabrekli ud stranjici gologuze gospode, koja je kleala na raspremljenom krevetu. Zanijemjeli smo od iznenaenja, nesvjesni injenice da fotografska emulzija uopde moe registrirati tako bestidne radnje. U mraku kabineta mora da se ulo samo nae duboko disanje, pomijeano sa zvukom rashladnog ventilatora u dijaprojektoru. Gdje si to pronaao? - prvi se snaao edo Kralj. U jednoj oevoj knjizi. Mislim da nedostaje pola metra trake pa da vidimo kako joj ga stavlja. Nismo razumjeli njegovu primjedbu, jer nam je tehnologija filmskog zapisa u to doba jo uvijek bila sasvim nepoznata. utke smo buljili u bljetavu projekciju, koja je prikazivala jednostavnu pripremnu radnju to prethodi onom uvenom imissio penisu, nesvjesni injenice da se pred nama nalazi posljednji ostatak tragine filmsko-udbake afere iz posljednjih dana 1948. godine. IV. Ako su u tim godinama briljantni aktovi velikih majstora mogli funkcionirati kao banalna pornografija, onda se tu radi o jednostavnoj imitaciji onog najprostijeg pornografskog anra pornografske slike. No, u tom vremenu, moram odmah nadopuniti Mikijevu knjigu, postojalo je neto to bismo mogli nazvati funkcionalnom imitacijom jednog mnogo sloenijeg i intrigantnijeg anra koji se zove "peep show". Sutina "peep showa", kakav je danas rasprostranjen diljem bogatog zapadnog svijeta, sastoji se u tome to, osamljeni u svojoj kabini, kroz za to predvienu rupicu ili prozorid, virite u tuu intimu. Ne moram ni naglaavati da "tuu intimu" predstavlja pravi goli model, ili pornoprojekcija, te da nain na koji je izvedena kabina predvia mogudnost komotne masturbacije. Da biste uivali u takvom "peep show-u" u SR Njemakoj, na primjer, potrebno je u prorez pored prozorida ili ekrana ubaciti kovanicu od jedne ili vie maraka, ovisno o tome koliko dugo elite gledati, ili koliko ste brzi u tim radnjama. U naem gradu uivati u "peep showu" moglo se i bez materijalne nadoknade organizatoru.

Ne znam jesam li ved spomenuo da je jedno od mitskih mjesta naeg gradida, gdje se odvijao najintenzivniji ivot mlaeg svijeta, bio gradski bazen ili kupalite, kako smo ga jednostavno zvali. Bazen je obino bio otvoren od 25. svibnja pa do prvih ozbiljnih jesenskih kia, i to je bilo vrijeme otvorenog, zanimljivog i besplatnog "peep showa". Drvene, crvotone kupaline kabine, izgraene jo davno prije rata, dijelile su se na enski i muki blok. Kad biste predali ulaznicu upravitelju bazena i kad biste dobili vjealicu za robu, trebalo se samo polako i neprimjetno otputiti prema enskom bloku kabina. Za ljetnih guvi to i nije bilo tako teko izvesti. Sve kabine imale su bar po jednu, pa i vie rupa, kroz koje se moglo zaviriti u susjedni separe. Te su rupe bile razliita podrijetla; neke je izdubilo vrijeme, a neke pasionirani upranjavatelji "peep showa". Kad biste uli u kabinu, mogli ste sjesti, zaviriti kroz rupicu i prepustiti se ekanju i sredi. Jer, sasvim je jasno, sama injenica da ste se dokopali kabine jo uvijek nije garantirala nita. U vezi s tim prepriavale su se mnoge anegdote, neke ak i vrlo tune. Jedna od najtunijih ticala se stanovitog Galileja, koji je provodio i po nekoliko sati u kabini. Jednom je tako, uedi u mraku, uspio vidjeti golu direktoricu gimnazije, koja je imala vie od devedeset kila, zatim predebelu trafikanticu iz kioska pored Okrunog suda, potom neku koatu udovicu kojoj je grudnjak predstavljao oblik suvina luksuza, te na koncu vlastitu baku. I sve to u jednom popodnevu! Taj Galilej provodio je toliko vremena u kupalinoj kabini da je na koncu ljeta izgledao kao osoba koja pati od kroninog nedostatka pigmenta. Miki Grabar, opet, proivio je teke trenutke gledajudi kako se neki babac, u nedostatku prikladnijeg prostora, popisao na pod kabine. Neke su tragine face kroz prorez na kabini ugledale vlastitu djevojku u naruju drugog mukarca. Takvi bi se redovito odvikavali od ove rune navade. Jedan neizljeivi i u gradu poznati ekshibicionist obino je koristio sasvim odreenu kabinu, s tako velikom rupom da se kroz nju mogao proturiti ud normalnih dimenzija, to je redovito zavravalo ili vriskom zapanjene kupaice, ili zaglavljivanjem uda. Tih gnusnih radnji nije se libio samo zbog toga to je uza se uvijek imao lijeniku svjedodbu o vlastitoj neuraunljivosti. Jedna rezolutna enska, koja bi danas valjda bila feministkinja, sasvim hladnokrvno je ugasila opuak na udu koji je provirio kroz onu rupu, rekavi mu: A tko se to meni naviruje! Mnogi su govorili kako je njena akcija bila sraunata, to jest izvedena s umiljajem. Voajerska akcija koju smo edo Kralj i ja izveli u ljeto 1961. zavrila je sramno, jer je enska u susjednoj kabini, prije no to de skinuti grudnjak, izvadila vakadu gumu iz usta i zalijepila je na rupu, doviknuvi nam: Klinci, zar ne moete drkati negdje drugdje! Rekla je to tako glasno da ju je, osim nas, ulo barem jo trideset ljudi, koji su sa smijehom ispratili na bezglavi bijeg iz enske kabine. Otada, pa sve do posjeta Meunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu 1984., nisam upranjavao ovaj intrigantni pornografski anr. V. Negdje od etvrtog ili petog razreda, Ljubo, Miki, edo i ja smatrali smo se ved pravom klapom, jer nas otada nije vezao samo zajedniki razred nego i cio niz izvanrednih svinjarija, koje smo uvijek bili spremni poiniti. Neku vrstu pridruenog lana klape, i idola, uivao je dvije godine stariji Jaromir Kralik - Brambor, koji je stanovao iznad kino-dvorane Romanija, gdje je mogao besplatno gledati sve one divne filmove koji su se u tom vremenu prikazivali. Tek de Bramborov odlazak u popravilite Filip Jakov izbaciti naeg druga edu Kralja na predvodniku poziciju u klapi. Jaromir Kralik, kao dijete bez oca, bio je lien one vrste tutorstva koje te spreava da se ved zarana pone skitariti, puiti, piti i jedinim pravim domicilom drati ulicu. I premda ga je otac liio tog nezgodnog ogranienja objesivi se one davne 1948. godine, ipak ga je opteretio jednom drugom stvari statusom informbiroovskog djeteta. Zbog tog statusa okolina i vlast gledali su na njega sa stanovitim nepovjerenjem, ali kad je negdje oko 1955. ta neslavna kvalifikacija donekle izgubila svoj politiki znaaj, postao je Brambor u pravom smislu slobodna jedinka. Ved u trinaestoj godini Jaromir je puio, bar onoliko koliko su mu to materijalne prilike doputale, a u etrnaestoj se, osim s nama, druio i s nekim lokalnim razbijaima starijeg uzrasta. Ubrzo smo uvidjeli da je on zapravo neka vrsta dvostruke linosti; druenje s nama godilo mu je zbog uitka u statusu glavnog i najstarijeg, a kad bi se rastao s nama, odlazio je starijima, gdje je bio mali i posljednji, ali zato na izvoru vedih uzbuenja i

vanijih iskustava. Ne znam koliko bi dugo njegova dvostruka egzistencija potrajala i kako bi sve to zavrilo, da se potkraj 1959. nije zbio skandalozan dogaaj o kojem je glas brzo obiao itav grad. Te je godine Jaromir sa dvojicom dvadesetogodinjaka pobjegao od kude, namjeravajudi ilegalno prijedi granicu, dokopati se Italije, a potom valjda i Amerike. U tom vremenu, kad vedina graanstva nije imala pojma o tome kako izgleda paso, predodbe o Zapadu imale su karakter zavodljivih avantura. Uhvadeni su negdje oko talijanske granice, u blizini Ankarana, i provedeni milicijskim kolima u zgradu lokalnog zatvora. Kako smo poslije doznali, na miliciji su ga obilato ispresluavali, zanimajudi se za mnoge stvari: "Nije li ga na to naveo koji od oevih prijatelja? Nije li ga na Zapadu trebala ekati kakva veza? Nisu li mu moda oevi prijatelji prvo nudili bijeg u Maarsku? Nije li nakon Italije namjeravao pobjedi u Sovjetski Savez? Zna li on to je Kominform? Zato su imali zalihu suhe hrane samo za dva dana? Kako se zove predsjednik ehoslovake Republike? to misli o Dilasu? Sto su mu u koli govorili o zemljama Varavskog pakta? ..." Jaromir vedinu ovih pitanja nije razumio, pa je rekao kako mu se ini da spomenuti ilas nije predsjednik ehoslovake Republike, ali da de se jo raspitati. Shvativi valjda da de odgovore na ona silna pitanja morati zatraiti od nekog drugog, poslali su ga u popravni dom za maloljetnike, u mjesto koje se zvalo sasvim neobino Filip Jakov. Otuda nije uopde pisao, pa smo ga u tih dvanaest mjeseci koliko je izbivao gotovo zaboravili. A onda je, zavrivi tamo sedmi razred s prosjenom ocjenom 4,9, iznenada ponovo osvanuo u naem gradu. Bilo je to u listopadu 1960. godine. VI. Mnogo, mnogo godina kasnije, ved okaljan mnogim runim iskustvima, postavljao sam sebi jedno sentimentalno, patetino i pomalo zaludno pitanje: osim uspomena, to je zapravo ostalo od djetinjstva? Ulice rodnog grada, koje sam dobro poznavao, ipak su izmijenile svoj izgled, jo vie duh i znaaj; na mjestima koja sam nekod obilazio, sada su se okupljali neki drugi ljudi, s drugim namjerama i drugim obiajima. Svim kolama koje sam pohaao izmijenili su fasade, nekima ak i krovne konstrukcije; u kina, gdje sam uivao u majstorijama Johna Waynea ili Garvja Coopera, ukrcali su nove, tapecirane stolice, a pod prestali mazati onim starim raskunim sredstvom tako prepoznatljiva mirisa. Jedine dvije stvari koje bi me vratile u one davne godine bile su tople ljetne nodi pune mjeseine ili istom takvom mjeseinom obasjan snijeg. Kad bih se, doavi nakratko u svoj grad, kasno nodu vradao kudi, inilo mi se da me bljetava mjeseina, to se probija kroz guste kronje divljih kestenova, nepogreivo vrada u godine minula djeatva. Jednako tako dutio bih se i u snjenim nodima; moralo je biti samo dovoljno kasno, ulice prazne, a snjeni pokrov jo ne-iznakaen tragovima lopata i ralica. Dan uoi Nove 1961. godine, dakle na samu Staru godinu, zapao je gust, obilan snijeg, koji zbog posvemanjih priprema za novogodinje slavlje nitko nije ni pokuavao oistiti. Oni koji su smjerali veer provesti kod kude, drali su ga valjda prikladnim dekorom sveane nodi, drugi pak, koji su izlazili nekamo na doek, smatrali su da je pametnije navudi debele arape i visoke cipele nego lopatati vani po studeni. A gradska sluba, po svom starom obiaju, nije se mnogo uzbuivala. U naoj maloj kuhinji, zakrivena zatitnim staklom pednice, cvrljila se novogodinja purica, nad kojom je bdjela moja majka, dok je otac na ved katastrofalno ratimanom radioaparatu pokuavao postidi kakav-takav ton potreban za pradenje novogodinjeg programa, u kojemu de dominirati skeevi s Joom ebom, Franom Pejkovidem, Bracom Reissom i Nelom Erinik, kao i tekuda hitprodukcija Anice Zubovid, Vie Vukova, Betty Jurkovid i Ive Robida. Psujudi neprecizni potenciometar, tata se zaklinjao da de ved idudu godinu doekati uz TV ekran, kalju, Aleksida i genijalnog Radivoja Lolu ukida. Stanislave, zar ti ne bi mogao dodi kudi u jedanaest? rekao mi je tata kad sam uao u sobu, traedi novu "dolevitku", koja je tih godina predstavljala temeljni artikl modernog odijevanja. Kog dete vraga raditi do jedan? Pa, ekat demo Novu godinu. ekat dete Novu godinu! Pa ni tu ti nede pobjedi! Moe je doekati ovdje, s nama ... Franjo, ja sam ga pustila do jedan! doviknula je majka iz kuhinje. Ti si ga pustila! jedio se stari. A tko ga hrani i oblai? To mi reci, tko ga hrani i oblai?

To radimo zajedno rekla je mirno majka, izvlaedi puricu. To ne radimo zajedno, nego to radim ja! krenuo je otac u kuhinju, spreman da se posvaa s majkom. U ovoj kudi ja zaraujem! Ma nemoj, molim te! I ja privreujem, i ja imam pladu ... Ana, ti zna da je tvoja prosvjetna plada takva da je u ovom trenu nije zgodno ni spominjati .. Iskoristivi ovu svau, kao digresiju koja je pitanje mog izlaska uinila trenutno nevanim, brzo sam navukao zimski kaput i izjurio van, krenuvi kroz dubok snijeg po edu Kralja, s kojim sam namjeravao podi na doek kod Mikija Grabara. U to vrijeme doek Nove godine predstavljao je svean i vaan oblik drutvenosti, ali je u njegovoj osnovi bilo upra-njavanje prijateljstva, i to onog mukog. Bili smo vani sebi samima i takve smo prigode provodili u raznim prijateljskim nadmetanjima, meu kojima su osobito bila popularna nadmetanja u duhovitostima i ekscentrinim gestama, koja su poslije postajala vana graa za prepriavanje. Djevojice su mogle biti prisutne, ali njihova prisutnost jo nije bila bitna, nego - prije bi se reklo - dekorativna. Alkohol uglavnom nismo dobivali, ili su nam ga dozirali u simbolinim koliinama, pa je i po koji pijani eksces bio vie fingiran negoli stvaran. U kudi ede Kralja sve je bilo nekako prostranije i elegan-tnije negoli u nas, to se dalo objasniti ved poslovinom spretnodu njegova oca. Oni su imali vie soba, deblje i arenije tepihe, vedi bor, televizor s trobojnim filterom na ekranu i mnogo raznih figurica to su sluile kao ukras. Tu vrstu ukrasa moja je majka nazivala poprilino nejasnim izrazom "ordinarni ki". Ja sam u svemu povlaivao mami, ali sam, za razliku od nje, drao da "ordinarni ki" ipak daje stanu veselost pogodnu za ugodnije stanovanje. edo me doekao ved odjeven u novo odijelo, s kravatom na kojoj je bio naslikan Eiffelov toranj, te me poveo u svoju sobu. Da vidi to mi je stari poklonio za Novu godinu ... Krenuli smo dugim hodnikom prema njegovoj sobi. Za razliku od mene, imao je svoj kutak koji je okretajem kljua mogao pretvoriti u zabran za dosadne i ispitivanju sklone roditelje. To je bila stvar na kojoj sam mu ponajvie zavidio. Uli smo u sobu, ali je nismo zakljuali jer su njegovi roditelji ved otili na doek u Gradsku kavanu, gdje su imali rezerviran stol. Na stolu u edinoj sobi stajao je novogodinji poklon -primamljiv, lijep, velianstven zapravo. Bio je to glomazan gramofon u zatitnoj kutiji boje okera, s konatim poklopcem na kojemu je bio montiran velik zvunik. U sreditu krune ploe pokrivene gumom nalazilo se valjkasto leite za deset ploa, a pored ploe masivna ruica i regulator s oznakama 33, 45 i 78. Na kutiji gramofona bila su uvrdena kromirana slova SUPRAPHONE, to je zvualo vrlo, vrlo strano. Uvozni? upitah zadivljeno. eki. Ti su najcjenjeniji ... Jasno otpovrne on, pokazujudi na onaj prekida. Univerzalac! Ovo "33" ti je za longplejke, "45" za male ploe, a "78" ako ima bapca s predratnim ploama "hizmasterzvojs" s naslikanim cuckom. Ima ploe? Vidi ovo ree on i mahnu ploom na kojoj su se nalazili besmrtni hitovi "Piove", "Io sono il vento", "Nessuno" i drugi. Za sada, to je jedina uvozna, ali uskoro du dobiti Doris Day, Catarinu Valente i Perrvja Coma. Stavi jednu. edo stavi jednu singlicu i uskoro smo, nosova pritisnutih o prozor, buljili van u snijeg i sluali "Ja pijem au gorkih suza". uo sam da je Brambor nabavio neke amerike ploe kakve itav svijet slua. Otkuda? zaudih se. Pa Brambor se vratio iz popravilita. Nikad nisam pomiljao da bi se u popravilitu ... Zato mi je to i udno prekine me on. Otidi demo da ih presluamo.

Sluali smo zatim "II mare" i "Autobus kalipso", a onda je edo Kralj, koga je tada dijelilo tako malo vremena od nadimka Delon, odjenuo zimski kaput, nabio na glavu ubaru i rekao mi: Zna, Debeli ... Mogao bi me zvati po imenu. Upravo sam skinuo etiri kile prekinem ga ljutito. Zna, Stanislave Ivanicu nasmijao se on dogodile su se neke nepredviene stvari. Gledao sam ga u udu. Moram ti priznati da Novu godinu nedu doekati s vama. Nego? Juer je ovdje bila Irena. Irena Orear? Da, Irena Orear. Kog vraga se udi! Irena me pozvala da doem k njoj. Zaboga, to dete raditi kod Irene? Rune radove? E, tamo se malo drugaije eka Nova godina. U parovima. Pa ta de tamo kad de svi biti u parovima? upitah ga blesavo, uasnut injenicom da de edo doekati Novu '61. s nekakvim "babama". Budalo, u tome i jest stvar! Irena nema para pa me pozvala. Mislim da nede biti loe. Plesat de se, zezati ... Okrenuo sam se i izjurio u nod da to prije ispriam ovu bedastodu Mikiju i Ljubi, u tom trenu nesvjestan da demo i nas trojica ved sljededu novogodinju nod provesti na jednako glup nain u parovima. Tako de Nova '62. znaiti strahovit raskid s tradicijom, i za moje roditelje i za mene. Oni de tu prigodu obiljeiti uivanjem u novogodinjem programu nae eksperimentalne televizije, a ja nevjetim plesnim koracima s nekom makom iz sedmog ce. VII. One veeri kod ede Kralja, fascinirani novim Supraphoneovim gramofonom i ploama, jo uvijek nismo znali kakvu de vanu ulogu u naoj mladosti odigrati gramofon i gramofonske ploe. Jednako tako nismo znali da demo svu onu polivinilsku kojetariju na 33 i 45 okretaja vrlo brzo poeti smatrati obinim smedem, te da de nam neke druge, ili sasvim druge ploe, posluiti kao vano reeno prostor traenja vlastita identiteta. Te druge i sasvim druge ploe, ved one veeri uoi Nove '61., krile su se u nevelikoj privatnoj diskoteci naeg prijatelja Jaromira Kralika, uvenog povratnika iz popravilita. Kako nikad nismo saznali nita pouzdanije o njegovim popravilinim danima, inilo nam se da je Jaromir Kralik na neki posve misteriozan nain nabasao na glazbu koju su izvodili James Brown, Little Richard, Chuck Berry, Golden Gate Quartet, te u svemu senzacionalni Elvis Preslev. Presluavi te ploe, odmah smo shvatili da se tu ne radi samo o trenutnom opredjeljenju ukusa ved o itavom svjetonazoru, tako da de ubrzo opcija izmeu, recimo, Elvisa i sveg ostalog postati opcija statusnog karaktera. Sluati Doris Day, a zanemariti "Hound Dog", "It's Now or Never", "Love Me Tender" ili "Are You Lonesome Tonight" inilo te autsajderom, igosanim mokljanom, osuenim na drutvenu izolaciju, ponajvie na totalnu besperspektivnost u pogledu hodanja s djevojkama. Ugled Jaromirove diskoteke ubrzo ga je uinio nekom vrstom glazbenog mentora, upudenog gurua, koji nam dobrotvorno dijeli zrnca svojih posvedenih znanja. Na glazbeni mentor upisao je 1961. gimnaziju, ime je njegov ugled dobio jo jednu verifikaciju i potvrdu ozbiljnosti. Ubrzo je postao i najbolji uenik, ime se mogla odluno opovrgnuti tvrdnja da ta vrsta glazbe pogubno djeluje na omladinu. Pa ipak, nae oduevljenje rock 'n' rollom bilo je ubrzo umanjeno spoznajom da smo za tu glazbu uli ipak malo prekasno, da su oni stariji, kojima je pripadao i Brambor, u tome ved dvije-tri godine, te da je to okasnjelo ovladavanje Presleyem rezultat toga to smo se prije dvije-tri godine bavili klinakim kojetarijama. Zapravo, nismo mogli dugo uivati u Elvisu jer je prebrzo prohujao ovim prostorima, ostavivi nas u nekoj vrsti vakuuma sve do 1963. A te 1963. godine pojavit de se glazba koju demo uistinu modi drati svojom, isto onoliko gorljivo koliko de je nai roditelji drati tuom.

VIII. Nikad zapravo nisam uspio shvatiti koje smo se to godine nali na stranputici. Je li to bilo onda kad smo poeli gledati kriminalistike i western filmove koje su u odgojnom smislu drali neprikladnima; ili one godine kad smo poeli sluati Presleva koga su smatrali trulim zapadnim atakom na socijalistiki moral (dok su ga u isto vrijeme pobornici pravog amerikog duha nazivali komunistom masne kose!). Nije li naa moralna dekadansa uslijedila po dolasku dugih kosa i traperica, ili mnogo ranije, pojavom vakadih guma? Je li nas otvaranje granica i raskona dioba pasoa uinila majmunoidnim imitatorima Zapada, ili bi nas zatvorene granice uinile jo vedim nakazama? Jesmo li iz doba blaenog entuzijazma preli u godine skepse zbog nekih irih, globalnih drutvenih kretanja, ili samo zbog odrastanja? Osobito udan primjer, kako u moralno-pedagokom, tako i u ideolokom pogledu, predstavljao je moj otac Franjo. Nisam siguran da je njegovo ponaanje osobito indikativno za razumijevanje jednog vremena na prekretnici, ali je razumijevanje moje privatne sudbine gotovo neodvojivo od njegovih nazora, ili od hirova to ih je drao nazorima. Kao nenadano i pomalo naprasno osvijeten komunist, on se 1945. godine sav predao stvarima opdeg progresa. Progres je tada, kako mi se po oevu prianju ini, bio strano jednostavna i razumljiva kategorija: trebalo je iskorijeniti sve staro i nadomjestiti novim. Problematiziranje ove operacije pripada kasnijim godinama, kada su se poela javljati nadasve udna miljenja da sve staro nije ba uvijek loe, kao to i sve novo nije neminovno dobro. Raditi na stvarima progresa pretpostavljalo je iznalaenje pogodnog uzora i nadahnuda. Kao i itavoj njegovoj generaciji, mom ocu osnovni uzor-model bio je Istok, tj. Sovjetski Savez. U tom smislu dobar, ali i nezgodan dokaz jest ime kojem sam pukom sluajnodu (hvala Bogu!) uspio umaknuti. Nakon to je 1948. dolo do naglog raskida s velikim i slavnim izvorom nadahnuda, otac je u svojoj rusofo-biji ak i pretjerivao ... Kad su se sredinom pedesetih godina, bar prividno, normalizirali odnosi sa Sovjetskim Savezom, jad mog oca tek donekle je umanjivala injenica to de sada pogranina zona uz rijeku Dravu biti pogodnije i normalnije mjesto nedjeljnog ribolova. Moda ba zbog toga to se gorko i neutjeno razoarao u Rusima, dalo bi se zakljuiti da de otac gajiti bar malo vie tolerancije prema mom benignom amerikanofilstvu, koje je u tim godinama poivalo na rocku, modi i slinim kojetarijama. Ali, brus! U Preslevu je vidio poguban utjecaj Zapada, vakade gume i traperice bile su truli kapitalistiki proizvod lansiran posredstvom CIA-e, u westernu i krimidu gledao je revitalizaciju nakaradnog graanskog morala, bolje redi amoralnosti itd. Moda dete pomisliti da je ovjek htio biti svoj, osloboen svih istonih i zapadnih duhovnih i materijalnih importa. Ali, ne, vrlo rado je kupio istononjemaki televizor, a jo radije zapadnonjemaki. Sasvim se ugodno osjedao u talijanskoj koulji i austrijskim mokasinkama, koje je majka 1965. donijela sa sindikalnog putovanja prosvjetnih radnika. Volio je ruske romanse (istoni lager) i talijanske kancone (NATO), ali je demonstrativno bacio u ped ujakovu ubaru (Var-avski pakt), kao to je jednako demonstrativno gasio radio kad bih sluao Buddvja Hollvja (CIA). Detaljna analiza ovih postupaka moda bi pokazala da je zapravo fingiranjem ideolokih stavova prikrivao svoju vlastitu izgubljenost u jednom neurotiziranom, hladnoratovski raspoloenom svijetu, ali bi takvom analizom moj otac Franjo jednostavno obrisao dupe. Sve je to zato to osjeda da vie nije jedini i svemogudi gazda rekla mi je jednom majka u povjerenju. Nego tko je onda, boga vam vaeg! - zacijelo bi rekao tata da ju je mogao uti. Uopde, kako je vrijeme prolazilo, tata se sve vie ponaao kao da se na sve strane kuju urote protiv njega. Razliite mjere, novi porezi ili poskupljenja bile su urote protiv njegovih financijskih potencijala, uas na televizoru predstavljao je urotu protiv njegova ukusa i duhovnih potreba. Vjeiti porazi naih nogometaa protiv Maara predstavljali su urotniki atak na njegov nedjeljni mir, a mi ukudani, majka, ja i est godina mlaa sestra Zvjezdana, bili smo najgori urotnici koji parlamentarnom vedinom ugroavamo nepovredivost njegove lisnice. Svi vi puete u jednu tikvu! predbacivao nam je poslovicom koja je imala demaskirati i igosati nae urotnike nakane.

Pa ipak, premda je uvijek bio protiv svega, sve je, zapravo, doputao. Imao je u karakteru neto od pustinjskog trgovca sitnicama, koji bez temeljita cjenkanja nede prodati ni stvarice. Tako bi i on, primjerice, na neki od zahtjeva koji bi tangirao sadraj njegova "geltala", izazvao svau u kojoj je prijetio da de nas sve ostaviti i pobjedi u Laos, majka otvoreno najavljivala rastavu, sestra plakala, a ja spominjao mogudnost definitivnog bijega od kude, da bi na kraju ipak bilo sve rijeeno u nau korist, to njega, ved koji sat kasnije, nije ni najmanje uzbuivalo. Zapravo, kad danas malo bolje promislim, drim da su oev nezgodan karakter i hirovi, koje je tako principijelno zastupao, posljedica toga to je i on, ba kao i mi, poetkom ezdesetih godina poeo polako naputati fazu entuzijastikog pristajanja uz sve, pretpostavljajudi vlastite prosudbene modi ideolokim floskulama. Pa ako su to bile crte prvih blagih razoaranja, onda ih valjda valja pripisati onom to se u tom desetljedu dogaalo: razlozima privredne reforme, prvim javno iznijetim kritikim stavovima, odlasku prvih prividno nedodirljvih funkcionara, ili tek umoru i prvim znacima nastupajude starosti. Ako je jo 1958. ili 1959. tvrdio da nieg neobinog ne vidi u domadoj zadadi "Kako ja i moja obitelj gledamo na revolucionarne promjene u naem drutvu", koju su nam zadali preko subote i nedjelje, ved 1963. gunao je itajudi naslove u novinama, govoredi kako se ne slae s ovim ili onim. Pa ipak, premda mi danas sudbina mog oca ne djeluje kao sudbina sretnog ovjeka, fascinira me svojom idealnodu, jer je tata uistinu bio sve to je u tom vremenu mogao biti. Proao je neobian put od avanturista i apolite, preko oduevljenog graditelja novog drutva, sve do starakog negiranja svega postojedeg. Osim ako ta i takva sudbina nije opde mjesto, gola stereotipija jednog vremena koje se nadvilo nad uzroke vlastite duboke krize. IX. U viim razredima osnovne kole poeli su nas voditi vlakom u Zagreb, taj, za nas, prozor u svijet, kulturu, tehnologiju ... Osnovni razlog bilo je podizanje naih duhovnih obzora, to se nastojalo postidi gledanjem Labueg jezera, Krleinih drama, Nikole ubida Zrinskog i drugih dramskih, opernih i baletnih remek-djela. Sad, namjera je uistinu bila misionarska, ali je realizacija jasno pokazivala onaj grubi raskorak izmeu ideala i stvarnosti. Naime, mi smo se radovali kolektivnoj vonji vlakom, igrama u kupeima (to da radi ovaj "fant"?) i besciljnoj skitnji po gradu. Miki, Ljubo, Delon i ja, a poesto i Brambor, ulazili bismo na jedan ulaz u kazalite, a na drugi van. Nakon toga smo jurili u kino Kozara, Zagreb ili Central i gledali razne perfektne filmove, mnogo dinaminije od Labueg jezera i Glembajevih zajedno. Filmovi su se zvali Crveni krug, Strijelac u zelenom, Eldorado i slino. Zahvaljujudi toj okolnosti, nae poznavanje filma oduvijek je bilo na zavidnoj visini, a upudenost u balet i operu nikakvi. Ljubo Brabec, na primjer, sve do prvih studentskih dana mislio je da je Labue jezero opera, a Maja Bezjak operna primadona specijalizirana ba za tu stvar. Miki Grabar ak je izgubio jednu okladu, uporno tvrdedi da se u Agoniji (?!) Miroslava Krlee razrauje agonija jednog galicijskog vojnog logora. Ali, to se tie Sedmog kriza, Sedmog vela, Sedam samuraja i Sedmorice velianstvenih, tu nikakvih zabuna nije bilo. Pa ipak, ti kolektivni posjeti zagrebakim teatrima za mene su znaajni zbog jednog sasvim drugog razloga. U proljede :. 1963., uljuljkan kloparanjem prastare eljeznike kompozicije, negdje na polovici puta, postao sam svjestan jedne ivotno vane injenice, postao sam svjestan prisutnosti dvije godine mlae uenice estog ce razreda Sonje Grabar. Na tom putu, sjededi tono nasuprot meni, Sonja je bila sva rumena, glatka, ivahna, pod tankom i ednom mucastom majicom nazirale su joj se tek propupale djevojake grudi, dok su joj se bedra jasno ocrtavala u uskim tamnoplavim lasteks hlaama, koje su bile neka vrsta kombinacije trikoa i trenirke. Sjedam se da je netko, dredi moju polomljenu olovku u zatvorenoj aci, rekao: to da radi ovaj fant? Miki, koji je bio zaduen za taj dio igre, otpovrnuo je: Neka poljubi moju sestru! Poljubivi prvi put u ivotu Sonju Grabar, sestru svog najboljeg prijatelja, pitao sam se kako to da tu djevojku nisam ved ranije zamijetio. Valjda zato to sam bio vedi klinac no to sam u toj dobi trebao biti. Nakon tog putovanja u Zagreb, gdje sam umjesto na Prodanoj nevjesti, s Ljubom i edom

Delonom, zaglavio na spektaklu sasvim neodgonetljiva naslova Sodoma i Gomora, uspio sam s posve jasnim ljubavnim nakanama smraviti osam kila i rijeiti se aktualnog nadimka Dembo. Potaknut mojom redukcionom dijetom, otac je rekao: Da si vidio mene u tvojim godinama! Uvijek zabrinuta majka samo je uzdahnula: Ako ovako nastavi, dobit de tuberkulozu, koju unato otkrivenom streptomicinu smatram neizljeivom boledu! Sestra je okrutno i hladno izjavila: Ostalo mu je jo dosta sala oko struka i na guzici. Dakle, ovu radikalnu promjenu zamijetili su svi, osim ... osim Sonje Grabar! X. Tog istog proljeda, sjedam se jo odurne kie i vjetra to je lomio suho granje prastarih divljih kestenova u gradskom parku, izili smo iz lokalnog kinematografa Miki, Ljubo i ja, te nataknuvi vindjakne na glavu, pojurili do drvoreda koji nas je mogao koliko-toliko zatititi od pljuska. Zbili smo se pod gustu kronju, ekajudi da prestane padati. Film koji smo upravo vidjeli predstavljao je munu dramu, kakve smo oznaavali anrovskom naznakom "psiholoka gnjavaa". U njoj glavni lik, inae inovnik posve nezanimljiva habitusa, sreuje neke tipove koji su mu upropastili sestru u pogledu njene ionako dvojbene ednosti. Stvar se jedino jako dojmila Mikija Grabara, koji je bio duboko zamiljen, neveseo i gluh na nae ironine primjedbe. Jeste li vidjeli kako ih je sredio, gadove? I ja bih isto ... ti bokca, pa ne smije pustiti da ti sestru onako ... rekao je iznenada, pljunuvi ljutito u lokvu koja je rasla pod naim nogama. O emu to govori? upitao ga je Ljubo, valjda ved zaboravivi problemsku razinu filma. O sestri! Tip nije imao izbora; morao je osvetiti sestru. Kakvu sestru? zinuo sam. Onu iz filma procijedio je Miki zlovoljno. Zar i ti ne bi uradio isto? Pa i ti ima sestru. Ah, da ... promrljao sam, istinabog ne misledi na svoju sestru Zvjezdanu, nego na njegovu sestru Sonju. U glavu mi se iznenada usjekla neugodna spoznaja da Miki najvjerojatnije pripada onom staleu idiotske brade koja na spomen sestre vade no. I kako sad realizirati tajne nakane u pogledu simpatine mi Sonje, kad je brat ljubomorni manijak, a uz to i moj najbolji prijatelj? Kad se ta novonastala okolnost dovede u vezu s traljavom taktikom, ljubavnim neiskustvom i nedostatnim zavodnikim argumentima, to je sve bilo obiljeje moje ljubavne tendencije prema prijateljevoj sestri, uinilo mi se da de mi trebati vie od tisudu godina da se nekako dokopam Sonje. I, jasno, moje prve akcije predstavljale su pravi fijasko, tako da je ona i nakon nekoliko idudih mjeseci i dalje bila nesvjesna postojanja mene kao mukarca. Priznajem, moje inicijative ba i nisu imale neki jasno artikuliran ljubavniki karakter, nego su, onako, trebale staviti uoljiviji akcent na moju prisutnost. Ako je u njima i bilo neeg to se dalo protumaiti kao emotivna naklonost, onda je to bilo toliko ifrirano da se tome jadna Sonja nije mogla ni domisliti. Moji prijedlozi da joj rastumaim neke teko razumljive probleme iz matematike pokazali su se alosno neadekvatnim, jer je Sonja sudjelovala u meuopdinskim natjecanjima mladih matematiara te je u toj domeni bila vie "doma" od mene. Zatim sam joj, bududi da je Miki izjavio da rado ita, poslao neke knjige na posudbu, rekavi da ih ne mora ni vradati. Vratila mi ih je po bratu, uz napomenu da predstavljaju najtei und. Da stvar bude gora, uz svezak mojih "rose romana", koji su trebali odigrati ulogu nove ifrirane poruke, poslala mi je i jedan primjerak nekog Zilahvjeva romana. Neka to Stanislav proita, pa da vidi to je prava literatura poruila mi je po bratu. Zatim se zbila i ona uvena "afera amerike vjetrovke", u kojoj sam nazirao stanovitu mogudnost da se istaknem pred Sonjom. Naime, ona ista tetka Roalija, koja je u Americi boravila jo od predratnih godina, poslala je Mikiju izvanrednu avijatiarsku vjetrovku s oznakom asnikih inova i amerikom zastavom na rukavu. Ta vjetrovka imala je vrijednost relikvije; po itavoj koli o njoj se pripovijedalo s najvedim divljenjem, a naveer na korzu zavidni pogledi mjerkali su Mikija sa svih strana. Prialo se ak da je i Elvis Preslev, u nekoliko prilika, snimljen u istoj takvoj vjetrovki, ali se to nije dalo dokazati.

U vrijeme najvede slave avijatiarske vjetrovke dolo je do pravog politikog oka i naglog otrenjenja. Nastavnica fizike, inae partijski sekretar kole, zamalo se onesvijestila spazivi Mikija u mrskoj kapitalistikoj uniformi, s amerikom zastavom na rukavu i inovima imperijalistike vojske na reveru. Drugarica Lenjin, kako su je otada interno zvali, naredila je Mikiju da taj uas smjesta skine sa sebe i zatraila da ved sutradan dovede oca na razgovor kod direktora kole. Ujedno je pokrenula inicijativu ustanovljivanja politike odgovornosti svih onih nastavnika koji Mikija nisu upozorili na ideoloku opasnost od njegove vjetrovke. Tako je neduna vjetrovka zamalo postala osnova partijske diferencijacije na koli. Na upit zato je to nosio, Miki je, pravedi se blesav, tupavo odvratio: Zbog hladnode, drugarice nastavnice ... A zna li ti, uenice Grabar, da je to uniforma jedne re akcionarne, imperijalistike vojske i da je od tih inova do kukastog kria samo jedan korak? Taj korak ja, drugarice nastavnice, nedu nikad uiniti, jer su oni s kukastim krievima ubili mog djeda i baku rekao je Miki, posluivi se ordinarnim laima, jer sam znao da mu djed i baka jo iz Slavonije alju pakete pune kulena, vargla i peka. Dobro, dobro malo se smirila drugarica Lenjin. Nisi ti kriv. Krivi su oni to te nisu upozorili. Sutra svakako pozovi oca. Te iste veeri rekao sam Mikiju, pred Sonjom, naravno: Kao predsjednik razredne zajednice, ja du te braniti. Ne znam kako bih ga to mogao braniti i do koje mjere bih se i sam zapetljao, da se nije dogodila jedna nepredviena stvar, koja je moju odvjetniku akciju uinila suvinom i deplasiranom. Naime, sutradan, ba kad smo imali biologiju koju nam je predavao drug direktor, netko je zakucao na vrata. Izvolite! rekao je direktor, odloivi prepariranog gmaza na katedru. Na vratima razreda pojavio se dr. Slavko Grabar u istoj onakvoj vjetrovci, sa inovima i zastavom na rukavu. Kakvi su to problemi, Igore? upitao je s vrata ugledni kirurg. Ma, nita, nita, Slavko ... uzmuvao se direktor, sav zbunjen, jer je dr. Grabar s vremena na vrijeme neto prkao i po njegovoj utrobi. Ona Vera opet trai dlaku u jajetu. Zatim je direktor priao vratima, ljubazno uhvatio doktora pod ruku i iziao s njim na hodnik. Poslije, kad sam iz perspektive zrelosti razmiljao o ovom dogaaju, uinilo mi se da je to bio prvi obraun s dogmatskim snagama u naem drutvu kojem sam i sam prisustvovao. Jer, na kraju, deblji kraj "afere amerike vjetrovke" izvukla je nastavnica Vera, koju su smirili i prisili joj onaj nadimak tako prikladan najpravovjernijima. Druga mogudnost da se istaknem pred Sonjom zbila se najednom sastanku literarne sekcije, u kojoj smo i Sonja i ja sudjelovali. Zapravo, da budem iskren do kraja, u literarnu sekciju upisao sam se samo zbog nje, inae kojega bih vraga tamo radio! Na jednoj od dosadnih literarnih sesija, koje sam provodio kriom pogledavajudi prema Sonji, dali su mi zadatak da kod kude napiem humoresku koja de se poslije itati i obraivati. Trebao je to biti ogledni rad kojim se pokazuje i dokazuje da smo shvatili sve ono to je voditelj sekcije o tom anru tumaio. Proveo sam nekoliko dana nagnut nad bijeli papir, ali sve to sam uspijevao iscijediti iz glave bilo je sve prije negoli smijeno. Jednu od "probnih" humoreski proitao sam mami i tati. Tata je neto hmrknuo sebi u bradu, a majka je kriom obrisala suze, koliko ju je ganula tuna sudbina junaka humoreske. Probaj s ovim rekao je otac, izvadivi iz ormara pohabanu knjigu i bacivi je preda me na stol. Na knjizi je pisalo: 99 najljepih humoreski, od Boccaccia do Dopida. Ali, Franjo, navodi dijete na prepisivanje! - vrisnula je majka, umalo prekrenuvi lonac iz kojeg se puila veera. Ono to je napisao sasvim je dobro. Moda, ali je tuno ... i nema veze s humoreskom rekao je posve mirno otac, predajudi se jutronjoj Borbi. Ali, prepisivanje je neka vrsta duhovne krae! Pa ta promrmljao je otac. Evo, u ovim novinama je najmanje pola toga prepisano! Opdepoznata je stvar da su ljudi, to se tie ljubavi, uglavnom okorjeli makijavelisti. Svako je sredstvo dobro ako ih odvede do srca ljubljene osobe. Ili bar do nekih drugih organa. Na majino

zaprepatenje, uzeo sam tih 99 bumoreski i za potrebe literarne prezentacije odabrao jednu dosta zgodnu, od stanovitog ehova. Nezgoda je bila u tome to se radnja humoreske zbivala u nekakvim hladnim sibirskim ambijentima, tako da sam joj radnju, za svoje potrebe, morao prebaciti u bosansko mjesto Cazin. Kad je stvar bila okonana, sretno sam odahnuo, svjestan da u ruci, drim adut kojim du slomiti Sonjin otpor. Na ovom mjestu moram uvesti vrlo nezgodnu prisutnost stanovitog Goge Jazbineka, kolske zvijezde, asa literarne i drugih sekcija, natprosjenog talenta iz susjednog razreda. Sve ega bi se dotakao Gogo Jazbinek pretvaralo se u isto zlato, te postajalo novo sredstvo potkrepljivanja mita "najboljeg na koli". Pobjeivao je na svim kolskim natjecanjima u svim duhovnim i intelektualnim disciplinama. Dok su drugi prkali po drvenim raunaljkama, on je vadio druge korijene kao to se vadi salata iz rabatla. Dok su se drugi muili s osnovama evolucije, on je ved znao na latinskom osnovne dijelove vrtnog pua (Helix pomatia). Dok smo mi ostali u muzikom odgoju doli tek do osnovnih spoznaja o tonskoj ljestvici, Gogo je ved svirao sonate, neke ak i mnogo bre no to je trebalo. Njegove pjesme, sastavci i sline literarne stvari vlastite izrade razdragani su nastavnici u zbornici prepisivali i nosili kudama, a njegov akvarel Kosovka djevojka i dan-danas visi uramljen na zidu kolske zbornice. Osobito talentiran pokazivao se u umotvorinama domoljubne i revolucionarne tematike. Jedan od takvih sastavaka, dok smo jo bili u niim razredima, odnio je direktor drugu Sivom. Drug Sivi je to proitao i mirnuo, a onda upitao: A kakav je iz fudbala? Dakle, Gogo Jazbinek, koji je, uzgred budi reeno, jedino u "fudbalu" bio nikakav, prisustvovao je dakako i toj slavnoj veeri na kojoj sam trebao proitati svoju humores-ku iz pera druga ehova. Dok sam itao tekst, itava sekcija urlala je od smijeha, a negdje od pola, polako su poeli pogledavati Gogu Jazbineka, iji sam status najboljeg u svemu svojom humoreskom ozbiljno ugrozio. Vidjevi kako Sonja uiva u duhovitostima, zadrhtao sam od zadovoljstva i nastavio itati sve poletnije. A kad sam zavrio, nastao je muk, koji je voditelj literarne sekcije nazivao "interpretativna pauza". Nakon toga trebala je uslijediti diskusija s raznim kritikim opservacijama tipa: "autor ima nerv za proivljeno", "likovi su osobito uspjeno oblikovani" i slino. Kao i obino, prvo pitanje postavio je Gogo Jazbinek. Rekao je: Je li majstor humoreske Anton Pavlovi ehov stvarno tako dobro poznavao kraj oko Cazina, ili se tamo ivi vrlo slino kao i u Sibiru? Dok me polako oblijevao znoj i dok sam unezvijerena pogleda lutao po uionici, krajikom oka spazio sam na klupi Goge Jazbineka knjigu 99 najljepih bumoreski. Nakon tog pitanja poelo je Gogino bespotedno demaskiranje moje prljave literarne rabote. Stajao sam ispred razreda, sav crven u licu, znojan i zajapuren, beznadno gledajudi u Sonju, koja se podrugljivo smjekala. Mora da su se tako osjedali izdajnici zemlje u trenu kad tuitelj iznosi detalje njihovih sramnih nedjela. Situacija u kojoj se nazirao literarni pad Goge Jazbineka, brzo se pretvarala u njegovu veliku pobjedu. Te veeri izgubio sam ugled, izgubio sam i Sonju, a uzgred izbaen sam i iz literarne sekcije. Ovo posljednje smatrao sam najmanjom tragedijom, jer sam ved tada shvatio da pri pisanju nikakve sekcije nikom ne mogu biti od pomodi. I poslije, kad se ovim poslom ponem iole ozbiljnije baviti, ova frustracija iz djetinjstva drat de me uvijek podalje od sekcija, kruoka i drutava onih koji su sebi uvrtjeli u glavu kojekakve literarne preokupacije. Od tog dana, dana moje prve knjievne krucifikacije, Sonja Grabar upustila se u kratkotrajnu, stidljivu, romantinu vezu s Gogom Jazbinekom. XI. Razdoblje prvih ljubavnih interesa idealno se poklapa s periodom prvih seksualnih interesa. Isprva se, naroito u djeakim krugovima, ne uoava neka izravna veza izmeu ta dva interesa, jer se ljubavni interes obino dri tajnim i strogo privatnim, dok se seksualni namjerno pretvarao u prostor javnog izricanja autentinih, a jo ede izmiljenih iskustava. Prvi od dva navedena interesa dri se gotovo sakralnom duhovnom potrebom, dok se u drugom realizira drutveno-kompetitivna funkcija, to de Miki Grabar u fusnoti knjige vrlo tono naznaiti djeakom maksimom: "Vie vrijedi onaj koji vie jebe!" Sad, u onim ednim vremenima, posve sam siguran da nitko od nas osmokolaca nije vrio

tu funkciju, ni u njenom aktivnom ni u pasivnom obliku, ali je naelnih hvalisanja, pa i nasjedanja na ta hvalisanja uistinu bilo. "Interes za pornografiju", pie Miki Grabar u svojoj Povijesti pornografije, "pada u period prvog seksualnog zrenja" (ne znam zato Miki nigdje ne koristi rijei "pubertet" i "adolescencija", premda, opdenito uzevi, uiva u ozbiljnim, znanstvenim i, po mogudnosti, latinskim terminima) "jer je pornografija najjednostavnije otjelotvorenje tog istog interesa." Interesa drkanja, grubo bih nadopunio ovu nedostatnost Mikijeva teksta s 26. stranice. No, Miki Grabar kao da ne uvia svu irinu onog to naziva "rana spolnost ili seksualnost". To je za njega samo enska, odnosno pornografija kao supstitut enske (napominjem da je Povijest pornografije pisana iz ortodoksno falokratske ili seksistike vizure, tako da se djevojica/djevojka kao konzument pornografije ili protagonist samozadovoljavanja nigdje i ne spominje). Dakle, suavajudi namjerno ili sluajno interese rane spolnosti, Miki zaboravlja na sve ono to nas je u toj dobi zanimalo ili uzbuivalo; zaboravlja na fenomene poput misterija raanja, kontracepcije, principa homoseksualnosti, fetiizma, zoofilije, voajerstva i slino. Ono ime se, govoredi o toj sferi seksualnosti, najvie bavi jest masturbacija (str. 44.-46.), o kojoj navodi sve to je uopde mogao napabiriti po raznim bizarnim knjigama. Pie o nainu na koji srednjovjekovni zakonici tretiraju masturbaciju, navodi stav Tome Akvinskog koji masturbaciju dri grijehom pogubnijim od bludnienja, zgraa se nad Diogenom koji se skupa s uenicima na taj nain olakavao na atenskim trgovima, spominje Brow-Sequarda koji je ovu vjetinu preporuivao svojim kolegama akademicima (kako li su to uspijevali u toj dobi!), analizira Sartreovo vienje onanije kao poroka, a poroka kao ljubavi prema porazu, a nigdje ne spominje, niti izravno priznaje, kako je onanija ili masturbacija bila jedini oblik spolnih radnji koje smo u tom vremenu znali i mogli upranjavati. Kao da je zaboravio kako je potajno masturbirao, skriven u grmlju, promatrajudi susjedu Matildu Kos koja se sunala bez grudnjaka. U tom trenu zacijelo mu ni nakraj pameti nije bilo da je onanija u egzistencijalistikoj perspektivi tek ljubav prema porazu. Isto je tako zaboravio kako je u osmom razredu Delon, u boici od benzina za idenje mrlja, donio oko decilitar vlastita ejakulata (zasigurno plod viednevnih napora), koji smo ozbiljno razgledali i zbog bjeline drali sasvim zrelim. Jer, Miki i Ljubo su tvrdili da je njihova sperma, koju smo tada nestruno zvali "jeb", alosno prozirna i kao takva sasvim nezrela. Jaromir Kralik masturbirao je u posljednjem redu polupraznog kina Romanija, prvog dana prikazivanja sjajnog etnolokog filma Posljednji raj, u kojem se prikazuje uzbudljiv i idilian ivot domorodaca s otoka nekog dalekog arhipelaga. Najuzbudljivija stvar u tom ivotu jest to to domorotkinje ne nose nita na grudima, a ispod grudi jedva neto. Masturbirao je samo prvog dana prikazivanja, jer je to u idudim danima postalo nemogude, bududi da je film iznenada postao tako popularan da se ved drugog dana traila karta vie. Naravno, masturbacija kao prvi oblik seksualne aktivnosti nije bila tek glupo, mehaniko micanje rukom, nego je podrazumijevala cio niz sloenih okolnosti. Uz "masturbantski subjekt" bio je potreban emitent podraljivih sadraja, to je ponajede bila pornografija (pornografska slika ili tekst), neka druga stvar u pornografskoj funkciji (umjetnika literatura naglaene erotinosti), ili adekvatna situacija iz vanjskog svijeta (susjeda koja se sunala bez grudnjaka, premda je i s grudnjakom mogla posluiti za istu svrhu). Djeaci bogatije imaginacije, u kakve je valjda spadao i Gogo Jazbinek, mogli su spretnim operacijama vlastite mate prevladati temeljnu nedostatnost prirunog emitenta pornografskih sadraja. Ljubo Brabec je to zvao "drkanjem iz glave". No, uz emitenta i recipijenta, bile su potrebne i pretpostavke prigodnog i pogodnog "komunikacijskog kanala". Nisi mogao jednostavno, poput Diogena i njegovih aavih uenika, izvaditi pribor i masturbirati na ulici ili trgu, nego se to radilo u prikladnim okolnostima: u polupraznom mranom kinu, na osami, na livadama, i u onom mitskom prostoru masturbacije u zahodu. Sad, pretpostavljam da je teorija o zahodu kao autentinom prostoru masturbacije obian zapadni import, jer je nae balkansko poimanje zahodske higijene i komfora uinilo ovaj ambijent pogodnim prostorom tek za samoubojstvo. Sjedam se jo one gimnazijske afere, kad je stanoviti Grga uhvaden kako vrlo buno masturbira u kolskom zahodu, nakon ega ga je itava gimnazija sasvim opravdano smatrala manijakom, i to ne zbog toga to se bavio ne znam kako bludnom radnjom, nego stoga to je izborom mjesta pokazao neukus i nekritinost seksualnog manijaka.

XII. U lipnju 1963. uspio sam s primjernim uspjehom zavriti osmi razred i rijeiti se osmogodinje kole, koju sam tada drao bezveznim ivotnim periodom u kojem te, sa stanovita obaveza, tretiraju kao odraslu osobu, a sa stanovita prava kao obinog balavca. Pretpostavljao sam da, naputajudi taj klinaki period, ulazim u onu ivotnu zonu u kojoj du uspjeti ostvariti kakvu-takvu ravnoteu izmeu obaveza i mojih neotuivih ljudskih prava. Jasno, stvari se nisu odvijale ba onako kako sam prieljkivao, jer bi se obino izmeu mene i deklariranih ustavnih prava, kao nekakav nedemokratski korektiv, postavljao moj autoritativni otac Franjo Ivanid. Inae, te iste godine sveano sam primljen u omladinsku organizaciju, u emu sam nazirao status koji de me bar u roditeljskim oima uiniti neto odraslijim i vanijim. Na sveanosti primanja u omladince govorio je neki drug iji je omladinski sta zacijelo bio davno prohujao. Nakon toga su nam podijelili omladinske knjiice - to je zapravo bio prvi i posljednji izravniji kontakt izmeu mene i reene omladinske organizacije, koja me otada podsjedala na ljubaznog domadina koji te u poetku sveano i ceremonijalno doeka, a onda te ostavi da alabaza po stanu i dosauje se. Sonja je tog ljeta ostavila Gogu Jazbineka, ali me taj dogaaj nije ni za milimetar pribliio njenom srcu. Te godine gledali smo televiziju kojom su harali genijalni zabavljai pukog tipa, reeni kalja, Aleksid i Nela Erinik, pratili Opatijski i Zagrebaki festival, Beogradsko prolede, San Remo i cio niz slinih smotri. Pjesme s tih festivala postajale su hitovi, pa su s festivalskih ponornica prelazile u razne zabavne emisije koje je uz pomod primitivnih elektronskih trikova reirao maestro Anton Marti. itali smo Plavi vjesnik i Filmski svet, a iz Arene izrezivali tako rijetke foto-se zavodljivih ena, koje su, unato obilja odjevnih predmeta, kadikad izgledale sasvim goliavo. Te iste godine umro je i drug Sivi, koga ni novi politiki trendovi, poput nesvrsta-vanja i miroljubive aktivne koegzistencije, nisu mogli udaljiti od nogometa. Kapetan NK Sloge ubacio je u otvorenu raku druga Sivog nogometnu loptu, kojom su, dok je on leao u bolnici, bili uvalili poasni gol prvoligakoj momadi Dinama, koja je prije tjedan dana odigrala prijateljski, ekshibi-cijski me s naim lokalnim nogometnim vedetama. Mjesec dana nakon njegove smrti, oalodena supruga uspjela je provesti proceduru nakon koje se njihov sin vie nije zvao Kurir, nego mnogo jednostavnije Ratko. Kako je tekuda poviica njegov kredit za televizor uinila podnoljivijim, negdje u proljede te godine otac se odluio na novi troak lienje stana. Deset je dana po naem stanu poslovao stari Faruk Mehmedbaid, pokrivajudi stare zelene i naranaste "mustrice" debelim namazom bijele boje, to je moja majka drala mnogo ukusnijim i prikladnijim, jer je opdepoznato da su mustrice, izvedene uz pomod gumenog valjka, zapravo "ordinarni ki". Kad je bio negdje na polovici predsoblja, otac je rekao soboslikaru Faruku: Kako bi bilo, Farue, da mi tu na ovom zidu opali veliku sliku "Staljin se obrada masama"? Samo se vi zajebavajte, drue Ivanicu rekao je Faruk, vrativi se mirno svom poslu. U svibnju te godine tafetu mladosti donio je do poasne tribine omladinac Goran Jazbinek. Ba zbog te injenice, bila je to prva tafeta kojoj nisam prisustvovao. Stvari u kojima je glavni akter bio Gogo Jazbinek u principu me nisu ni najmanje zanimale.

Trede poglavlje I. Gimnazija u koju smo se upisali imala je naglaenu statusnu prednost nad ostalim kolama koje su se zvale srednje. Samo najbolji i najperspektivniji, ili oni koji su se takvima drali, upisivali su gimnaziju, dok su ostali polazili ekonomsku, srednju tehniku ili srednju medicinsku kolu. U ovu posljednju upisivale su se samo djevojke, te je kao takva uivala image seksualnog raja, jer su mlade medicinarke, zbog ne znam kojeg razloga, uivale glas posvedenih u tajne seksualnih umijeda. Poslije sam doznao da se i kod njih tucanje zvalo spolni odnos, te da se raanje novog bida tumailo preko onog dosadnog spajanja muke i enske spolne stanice, bez dodatnih pojedinosti. Najmanje ambiciozni pohaali su SUP, to je bila omiljena kratica za kolu uenika u privredi. Oni su kolu prvi

zavravali i prvi postajali korisni, jer su u trenu dok si se ti bavio morem teorijskog i uglavnom nekorisnog znanja, jedino oni znali popraviti napuklu vodovodnu cijev, ugraditi trofaznu utinicu ili istokariti neto od drva. Mnogo godina kasnije naa draga gimnazija bit de, u cilju stavljanja u slubu udruenog rada, vandalskom metodi-nodu razorena i iznivelirana s ostalim srednjim kolama u udnu, bezlinu i tunu srednjokolsku smjesu. Ali, to ved pripada jednom kasnijem, nesretnijem vremenu. Jer, premda su se ved u ezdesetim godinama poele osjedati stanovite privredne tekode u obliku zaduenosti, nelikvidnosti, pada dinara i slino, jo uvijek ih drim sretnim i optimistinim vremenima, te jednim od najvanijih desetljeda ovog stoljeda. Jasno, kao i svi moji vrnjaci, racionalne argumente takvog dojma ne mogu izloiti, ali bi oni metafiziki i spekulativni mogli ispuniti pozamanu knjigu. Bududnost nam se nadavala samo svojim pozitivnim varijantama i optimistikim nagovjetajima, a prolost je jo uvelike bila zastrta nedvosmislenim perima oficijelnih historiografa, pa su Goli otok, Dahauski procesi i druge poslastice memoarista iz '80-ih godina pripadale nekom drugom planetu. Svijet u kojem smo ivjeli smatrali smo pristojnom realizacijom savrenog modela, kojem tek nedostaje nekoliko sitnica koje de se ugraditi postupcima socijalistike kozmetike. Te demo postupke izvesti sami, mislili smo glupavo i naivno, kad se za koju godinu naemo na drutvenoj sceni u svojstvu pravih protagonista. Ali, zapravo, ni to ne pripada posve ovom vremenu, nego, eventualno, '68-oj godini. No, kako se ovaj zapis ne kani temeljito i meritorno baviti povijedu drutva, nego povijedu pornografije, vratimo se askom knjizi Milana Grabara. II. Kako Miki Grabar, kao dominantno vizualan tip, zanemaruje pisanu rije, u funkciji dobronamjernog korektiva njegove Povijesti pornografije iznijet du nekoliko sjedanja na pisane spomenike, koji su u ranim ezdesetima odigrali znaajnu ulogu u ovom segmentu drutvenog i privatnog ivota. Premda bi ih Miki vjerojatno nazvao svojim omiljenim terminom "sublimna pornografija", mislim da je mnogo pametnije i taktinije govoriti o "pornografskim surogatima". Jedno izdanje slavne Van de Veldeove knjige Savren brak iz 1935. godine odigralo je vanu ulogu u naim prvim gimnazijskim danima. Ta uloga nije bila samo poticajno-pornografskog karaktera nego i pedagoko-gnoseolokog. Ne sjedam se vie tko je u razredu inaugurirao taj crni svezak, od upotrebe pretjerano izlizanih korica i zguvanih listova, ali sasvim pouzdano znam da je predstavljala dragocjeno tivo za iju su se posudbu pravile podugake "vvaiting liste". Spoznaje koje smo pokupili iz nje znatno su nadmaivale njenu dvojbenu pornografsku upotrebnu vrijednost. Od Van de Veldea nauili smo da se spolni akt sastoji od predigre, ljubavne igre, spolnog sjedinjenja i postludija. Kad smo vrijednost ovih spoznaja pokuali provjeriti kod Steve Matica, koji je kao pripadnik jedinica OUNa boravio na Sinaju, gdje je redovito posjedivao neke privlane kude to su se zvale "javne", Stevo se samo prezirno nasmijao i rekao da ovo prvo nije bitno, a ono posljednje da uopde i ne zna to znai. Van de Velde nas je takoer nauio da se "jebanje" kae na latinskom mnogo profinjenije "koitus", ali nam se vrijednost te rijei u obinim prianjima o "jebanju" inila izuzetno ogranienom. I psovke su bile neizvedive iz te fine latinske rijei. Neke spoznaje iz ove divne knjige bile su sasvim zbu-njujude. Jedna od njih bilo je i to da je ugriz neka vrsta poljupca, o emu su nas svakodnevna iskustva uila sasvim suprotno, zatim da ljubljenje genitalija nije kanjivo, kao i nadasve udna izjava da je vagina, kad je prazna, dugaka 7,5 10 centimetara, to je Stevu Matica odmah nagnalo da nam ispria vulgarnu priu o tome kako je jedna kurva u onoj javnoj kudi punila takvu istu vaginu bocom od piva, i to samo za pola dolara. A penis, opet prema Van de Veldeu, izmjeren na lenoj strani ima 15 centimetara. Ljubo Brabec je odluio da de kod kude smjesta provjeriti tu tvrdnju, ali je sve ostalo na pokuaju, jer nikako nije mogao odluiti koju stranu penisa Van de Velde smatra lenom. Osnovnih devet de Veldeovih koitalnih stavova bili su nam najdrae tivo, jer smo drali da predstavljaju orgijastiko pretjerivanje u spolnim mogudnostima. Poslije, kad budu objavljene uvene Figurae veneris, koje jo i danas turisti iz Maarske, ehoslovake i Poljske trae po naim knjiarama, te kad se pojavi Kama-Sutra, u kojoj se kokaini stavovi opisuju otprilike ovako: "ena stavlja jednu nogu na

luster, a mukarac joj prilazi bono ispod ivade maine", shvatit demo da ova aktivnost prua toliko beskrajnih mogudnosti da se kodifikacije i klasifikacije doimaju kao proizvoljna naklapanja. Kad smo ved kod koitalnih stavova, kao osobito zanimljivu i kurioznu injenicu moram navesti osam stranica (160.-168.) iz Mikijeve knjige u kojima se detaljno ispituje prisutnost devedeset Forbergovih, trideset dva Aretinova, dvadeset etiri joga-poloaja i dvanaest poloaja Egipdana i Grka u suvremenom pornografskom superosam filmu. Zakljuci su poesto smijeni, ali slikoviti. Jedan od njih, na primjer, glasi: "U toj vrsti filma situacija u kojoj kunilingtor vri snoaj znatno je rjea od one u kojoj felatorka podnosi kunilingtus." Ukratko reeno, Van de Velde nauio nas je osnovnoj terminologiji (snoaj, orgazam, fellatio, erekcija, ejakulacija i dr.), kao i fiziolokim, anatomskim i psiholokim okolnostima seksualnosti. Najvie nedoumice u proradivanju ove grade izazivala je praktina primjena kontraceptivne metode koja se zvala Knaus-Oginova (Ljubo Brabec je i dan-danas zove "Klaus-Vaginova"!). Nikako nismo mogli nazreti kako bi se ona u praksi trebala ispravno i decentno primjenjivati. Odvede ensku u sobu, skine je, a onda je upita: Oprostite, biste li mi rekli koliko vam prosjeno traje menstrualni ciklus i kad vam je tekudi zapoeo, kako bih vam mogao precizno odrediti koja etiri dana prethode ovulaciji, a koja nakon ovulacije slijede? Ili moda ovako: Biste li bili tako dobri da mi kaete jeste li moda na temelju mjerenja vaginalne temperature pouzdano ustanovili da vam je ovulacija prola za vie od etiri dana? Jo vedu nedoumicu izazvala je spoznaja da ispravna primjena ove metode podrazumijeva i naroitu spravicu s pokretnim mjernim skalama. Kad je u tredem razredu gimnazije profesor matematike izvadio iz depa iber i provokativno nas zapitao: Znade li tko to ovo drim u ruci? Ljubo Brabec je kao iz topa ispalio: Spravu za izraunavanje plodnih dana! Sasvim nov misterij, potaknut seksolokom literaturom, predstavljala je gumena navlaka koje se pravo, slubeno ime uopde nije dalo ustanoviti, jer ju je svatko zvao kako je znao i umio: prezervativ, kurton, gumica, higijenska gumica, ku-ton, kondom i slino. Te gumice, s iznenaenjem demo saznati, nije propisivao lijenik, niti ih je prodavala apoteka, ved su se nabavljale u kioscima, uz pomod tajne rijei "ris". Mnogi su ih, tko zna zato, smatrali vojnikim rekvizitom, a svi stariji, za koje se pouzdano znalo da su iskusili radosti "spolnog sjedinjenja", kleli su se da ih nikad nisu rabili. Pokuaj Mikija Grabara da tu famoznu napravu nabavi u kiosku uz pomod rijei "ris" neslavno je propao, jer je debela gospoda iza stakla rekla s gaenjem na licu: - Moe dobiti balon, ali za "ris" si jo prebalav. Prvu znatniju koliinu "risova" pribavio je (jasno) edo Delon, te smo njima iskitili novogodinje drvce u gimnazijskoj sali, nato nas je uspaniena profesorica zemljopisa sve zajedno poslala direktoru na neugodan razgovor o "risovima". Uskoro smo shvatili da te gumice i nisu neki ozbiljan seksualni rekvizit, nego, onako, vie stvar za porugu i zajebanciju. Ta mrana, poniavajuda sudbina jednog obespravljenog i prezrenog gumenog kontraceptivnog rekvizita potrajat de sve do polovice osamdesetih godina, kada de ponieni junak iznenada ustati i, obasjan svjetlom slave, udi na televizijske ekrane, novine, plakate i izloge u najprometnijim ulicama. Uz "Knaus-Ogina" i "risove", seksoloka literatura udbe-nikog tipa, kao i novinski savjeti iz rubrika to su se zvale "Intimna pisma", "Vi pitate, lijenik odgovara" i slino, vrvjeli su nekim drugim kontracepcijskim ili kontrakoncepcijskim pomagalima, kao to su pjene, globule, dijafragme, spirale, ali o njihovoj pravoj upotrebi nigdje se nije moglo potpunije informirati. Stevo Matid je apodiktiki tvrdio da je itav kunst u tome da "svri vani", a da su sve ostalo novotarije koje nemaju bududnosti. Razmiljajudi o bududim iskustvima, koja su nas ekala iza busije nastupajudih godina, nerazjanjena kontracepcijska problematika ispunjavala nas je neizvjesnodu i laganim strahom. Sa sigurnodu mogu ustvrditi da je seksoloka literatura u ovom naem najdelikatnijem ivotnom periodu odigrala vie edukativnu negoli pornografsku ulogu, te da smo pravom pornografijom drali djela takozvane umjetnike knjievnosti. E sad, mnogi de literarni istunac uzdahnuti i zavapiti zbog ovakve zloupotrebe lijepe i uzviene umjetnike rijei, ali neka sam porazmisli o tome nisu li druge zloupotrebe literature (kao to je politika, ideoloka, odgojna),

kakvih je i u tom vremenu bilo, umjetnikoj rijei mnogo vie tetile od ove nedune koju sam netom spomenuo. Kraljica "pornografskih knjiga" tog vremena bio je slavni roman D. H. Lawrencea Ljubavnik lady Chatterlej, koji je na polici gradske biblioteke bio veda rijetkost od Grofa Monte Crista, Zagorke, Tarzana i Jesenjina zajedno. Slaem se da je Ljubavnik jedna od presudnih civilizacijskih knjiga, te da je Lawrence u njoj zaronio u najskrovitije i najdublje ponore ljudske svijesti, te da je u obnovi nagonskog ivota igosao hipokriziju i puritanizam, da je uopde bio pisac od formata. Ali, sve to dalo se zakljuiti tek kad bi se knjiga pedantno i pametno proitala od korice do korice. No, tu vrstu itanja nismo imali kada upranjavati. Ljubavnika lady Chatterlej, kao i ostale knjige s pornografskom indikacijom, uzimali smo u ruke i otvarali na onim mjestima gdje su stranice bile najpohabanije i najtamnije. Ba na tim mjestima gospodu Chatterlev razdirali su vrtoglavi srhovi naslade i putenog uitka zbog imissio penisa od strane jednog lugara, koji se svim silama trudio da ispuni njenu vaginu dugu izmeu 7,5 i 10 centimetara. Lugar je to radio vrlo uspjeno, izbjegavaiudi u pravilu sve od onih desetak kontracepcijskih sredstava kojima je znanost u to vrijeme baratala. Ne proitavi knjigu do kraja, nikad nismo uspjeli razabrati je li antipuritanski nastrojena dama uslijed svega toga zatrudnjela, ili se nekom sredom spasila neeljena graviditeta. Uz Ciociaru, Dosadu, Rimljanku i jo neke romane Alberta Moravije, osobitu slavu uivale su knjige stanovitog Nordijca Agnara Mvklea, koji bi bez ovakve vrste iitavanja zacijelo ostao nezamijedena sezonska pojava u naim bibliotekama i knjiarama. Mvkleove knjige zvale su se Laso oko gospode Lune i Pjesma o crvenom rubinu i predstavljale su dva povezana djela, ali nikada nismo uspjeli saznati koje od ta dva djela prethodi onom drugom. U Mvklea se detaljno i s ponekom poetskom digresijom razraivala ljubavna predigra, dok se sam koitus obino svodio na eksplicitnu sintagmu "on se zari u nju". Presjek ove dvije knjige takoer se odlikovao potamnjelim stranicama, to je predstavljalo korisnu indikaciju pri itanju. Kako su se sve ove knjige teko dobivale u knjiarama, irok broj konzumenata bio je prisiljen domiljati se raznim stvarima kako bi briljantne stranice spomenutih romana bile neprekidno dostupne takozvanoj kudnoj upotrebi, pa su, zahvaljujudi tome, niknule itave prepisivake kole, koje su svoje proizvode posuivale, razmjenjivale i prodavale. Kraj ovog iroko razgranatog posla zbio se sasvim neoekivano kad je neka egoistina svinja iz posuenih knjiga istrgnula najljepe odlomke i skradene verzije knjiga vratila knjinici. Tako svi Ljubavnik lady Chetterlej, kao i ostali primjerci ovog anra, postali dosadna narativna nabrajanja situacija, proarana umjetnikim opisima prirodnih i drugih ljepota, to ih je sve odreda uinilo nezanimljivima za itanje. Uz umjetniku literaturu, osobitu popularnost stekao je i rukopis anonimnog autora pod nazivom Uspomene jedne gradske djevojke, koji se sastojao od dvadeset kucanih stranica, te je kolao kao tekst za sasvim internu upotrebu. Uspomene su ulnu tematiku razraivale posve neprobranim, ne-sofisticiranim vokabularom, pa su se u njima mogle nadi i grozomorne reenice tipa: "drala sam ga za kurac", "liznuo mi je mindu izmeu dlaica" i slino. Sve ovo, zainjeno gomilom pravopisnih greaka, ukazivalo je na pretpostavku da je autor ovog umotvora netko iz nae domade, gradske sredine. Ali, ba kao i u sluaju narodnih epskih i lirskih pjesama, problem autorstva Uspomena jedne gradske djevojke nikada nije na zadovoljavajudi nain rijeen. S druge strane, autorstvo jednog drugog teksta, koji je na slian nain kolao kolom i koji se zvao Moje ljubavne uspomene, bilo je posve nedvojbeno, jer je iznad naslova pisalo ime autora Gogo Jazbinek. Ne znam da li zbog prezasidenosti znanodu, umjetnodu i drugim ozbiljnim sadrajima, ili samo zbog naglog i divljeg buenja libida, Gogo Jazbinek u gimnazijskim danima bacio se na opisivanje izmiljenih ljubavno-seksualnih avantura, obraenih u "ich-fbrmi" i prezentiranih u formi memoara. To je zapravo bio poetak njegova pada, tako da je slava Goge Jazbineka vrlo brzo prela u sasvim inverzne forme. Premda je bio oigledno izmiljen, tekst je kod mnogih italaca doivio stanovit uspjeh i osigurao mu neku vrstu erotomanske slave, ali je po zapljeni od strane njegove razrednice botaniarke ubrzo poeo izazivati sasvim drugaije efekte. Ovo je pisao va sin - rekla je botaniarka, pokazujudi otvo rene stranice Uspomena drugu Nikoli, inae direktoru pote.

"Kad smo ljetovali na Rabu ... ja sam joj ..." sricao je s mukom direktor pote rukom ispisane reenice Goginih memoara - "... ja sam joj skinuo gadice i rairio noge ..." Eto, vidite! pobjedonosno je rekla botaniarka. "A onda sam joj ... pogledao knitoris ..." - nastavio je itati drug Nikola. Klitoris! ispravi ga Gogina razrednica. Ali, drugarice isprsi se otac. Moj sin garantirano nikad nije bio na Rabu! Onda lae! Valjda je to radio na nekom drugom otoku! "Kako ti je velik ud!" - nastavi itati direktor pote. "Ima valjda vie od dvadeset pet centimetara ... bez glavida ...as njime bome i trideset ..." Pretjeruje ree razrednica. Nije ispravi je Gogin otac. Znate, jo dok je bio mali, mamu i mene brinule su te dimenzije, ali nam je lijenik rekao da je i to u gornjim granicama normale. to se tie Raba, to lae. I za ensku lae. Ali, to se tie dimenzija ... No, dobro, dobro, pogledajte dalje. "Sred dlaica je imala krasnu malu pidkicu" ... to kaete na to? - pobjedonosno de razrednica. Pa, prosto je. Ui du mu iupati. Stvarno je prosto ... I ne samo to! uskliknula je botaniarka. On ne zna s kakvim se pie ... pie ... vagina! III. U tim ednim godinama, kada jo roditelje gimnazijalaca nije razdiralo pitanje ne skitaraju li im se djeca po kojekakvim mranim budacima, pipkajudi se po erogenim zonama, ljubavne veze malodobnika, takozvano "hodanje", bile su prije eksces negoli pravilo. A kad se i hodalo, hodalo se onako dugoprugaki temeljito, pri emu je imissio penis bio tek dalek, mutan i neizvjestan cilj. Hodalo se zapravo sljepaki dezorijentirano, jer nikad nisi bio siguran pribliava li se tom cilju, ili se od njega nepovratno udaljava. U skladu s tim, u niim razredima gimnazije, "hodali" su samo najodvaniji pojedinci, prometejske linosti kojima je taj in donosio nepovratnu slavu i ugled. Jedan od takvih, iji renome ne bi podnosio drugaiju soluciju, bio je edo Kralj, sada ved uvelike korisnik privlanog nadimka Delon. Sad, Irena Orear spadala je u prvu ligu gradskih maaka te je, onako dugonoga, vitka, duge svijetle kose, predstavljala plijen oko kojeg se trebalo svojski potruditi, ali je, mora se priznati, reputacija ede Delona taj trud svela na sasvim razumnu mjeru. Delon je preko trede osobe zakazao Ireni subotnji odlazak u kino od osam, a ona je - pritisnuta valjda sentimentalnim uspomenama iz osnovne kole - pristala. Jasno, Delon je mogao svojoj razrednoj kolegici Ireni i sam predloiti da odu u kino, ali se pomod trede osobe u ovakvim sluajevima drala nezaobilaznim drutvenim pravilom. Valjda stoga to je na ovaj nain eventualno odbijanje imalo mnogo manje dramatinu formu. Valja napomenuti da je Irenin pristanak na Delonov poziv bio i te kako znaajan, jer se film na koji ju je pozvao zvao Slavne ljubavi s Brigitte Bardot u naslovnoj ulozi. Nakon te veeri Delon i Irena su poeli hodati. Kad se prisjetim te prve razredne veze, ini mi se da je Delonu u to vrijeme sve ilo od ruke. Dobio je senzacionalan tranzistor uvene marke SchaubLorenz, pa nakon toga i magnetofon koluta marke Grundig, koji je imao perfektan zvuk i dimenzije povedeg obiteljskog kofera. U kolu je dolazio na talijanskoj specijalki sa etiri brzine, sve dok mu zavidnici iz tredeg de nisu iskasapili gume. Kad je stari Kralj, koji je nekako u to vrijeme preao iz trgovakih u privatno-poduzet-nike vode, poveo na izlet svojim velikim crnim Mercedesom edu i Irenu, znali smo da je ta veza u potpunosti legalizirana. to se jo zapravo moglo dogoditi izmeu Delona i Irene? Jedne veeri, nakon to je kola zavrila (ne sjedam se vie je li to bilo u drugom ili tredem razredu), sjedili smo u parku na naslonu klupe Miki, Ljubo, Jaromir i ja, sluajudi kako s gramofona u Domu JNA treti ona stara i dobra pjesma "Adios, amigo", posvedena svim prijateljima svijeta. Bila je rana jesen, zreli kestenovi padali su nam po glavama, a u blizini se dimila iptarova ped na kojoj su pucketali zreli maroni. kola je domalo poela, o nekom ozbiljnijem uenju nije moglo biti ni govora, pa smo mogli neto due sjediti u parku i baviti se zafrkancijama i drugim besmislicama. Na Delona u tim danima nitko nije osobito polagao rauna, jer se znalo da se u ovo doba negdje smuca s Irenom. Zbog toga nas je vedma zaudilo kad se iz mraka parka pojavio i sjeo do nas.

ta je? upitao ga je Jaromir, udedi se valjda to ga vidi u ovo vrijeme na ovom mjestu. I to sama. Nita. Gdje ti je Irena? ta te briga! Ne hodamo vie. Kako ne hodate? zaudio se Ljubo. Zato bismo hodali? Ljudi hodaju pa onda prestanu ... osim toga, mukarac mora s vremena na vrijeme iznogirati ensku. Osobito kad ... to kad ... zanimao se Brambor. Osobito kad joj skine jumfer mirno de Delon. Ostali smo sleeni od iznenaenja, svi osim Ljube, koji se, zapanjen, strovalio u travu. "Skinuti nekom jumfer" u toj nam je dobi izgledalo nedostino, neto poput perpetuum mobilea, ili idealne konstrukcije sedmerokuta. ta si joj to uradio? upitao je ponovo Ljubo, otirudi prljavtinu s hlaa. Pa, eto ... juer ... pone Delon bio joj je roendan. Mrcina, nekod je i nas pozivala primijeti Miki. Ostali smo kod nje sami jer je stari odveo staru u Daruvar u toplice ... i onda ... I onda? Pa ta bi vi! razljuti se Delon. Dobru literaturu za male pare! Skinuo sam joj jumfer ... A bi li to mogao i dokazati? dvosmislenim de glasom Brambor. Kako dokazati? Ti bi da ti pokaem komadid jumfera? Hode corpus delicti? Sluaj, Delon! - ljutito de Brambor. Ne skidaju se jumferi naokolo tek tako. Ako lae ... Jebi ga! Idi Ireni pa pitaj! Dobro smirivao sam ih. Zato si je ostavio? Sluaj, Bumbar! priprijeti mi on prstom. Zovem se Stanislav! ispravim ga. Zvat de se Stanislav kad skine ovih deset kila vika! Sluaj me, Bumbar, kad skine maki jumfer, ponu te automatski zanimati neke druge make i neki drugi jumferi! Kui? Irena je sad adaktirana ... Pomalo me rastuivala injenica da je jedna tako,dobra maka poput Irene adaktirana prostim inom defloracije, ali tu nisam mogao nita; svojom neumitnodu ivot pokatkad nadilazi nae moralne obzore. aljenju Irene ubrzo sam pretpostavio divljenje Delonu, koji je sad, uz tranzistor, magnetofon, sportski bicikl i druge stvari, posjedovao u trofejnoj riznici i jedan pravi pravcati jumfer. Svako divljenje vrnjaku kao normalnu reakciju izaziva i zgranutost nad vlastitom sudbinom. Delon se okitio prvim znaajnim ivotnim trofejem, a moja usmjerenost na Sonju, jo od one proklete Cehovljeve humoreske, amila je u groznim razvalinama. Ako se nai ivoti nastave ovom i ovakvom dinamikom, Delon de furati u kolicima esto dijete dok du ja jo uvijek pokuavati zakazati prvi spoj okrutnoj Sonji. I to preko trede osobe! No, kako se to u ivotu obino dogaa, vrijeme je s ovog spektakularnog dogaaja polako svuklo senzacionalistiku ljuturu i prava se pria pokazala u sasvim drugaijem svjetlu. Te davne veeri Irena i Delon su uistinu ostali sami u stanu, i Delon je stvarno sve bacio na jednu kartu. Tu kartu Irena je glatko presjekla, pa je Delon nakon viemjesenog ustrajnog hodanja morao demisionirati. Dakle, ne zbog skidanja jumfera, nego radi ouvanja istog. Neto kasnije sve nam je skrueno priznao. I zbog te sitne lai preko njegove prve autentine defloracije preli smo s ironinim podsmijehom. Ali sam je to zasluio. IV. Razvlaten neasna amblema "informbiroovskog djeteta" i "nekadanjeg gojenca poznatog popravilita", Jaromir Kralik konano je dobio priliku da pone iz poetka. Tu priliku je i iskoristio. Kad smo krenuli u gimnaziju, Jaromir je ved upisao tredi razred i slovio kao jedan od najdarovitijih uenika kole. Znao je naizust sve vane povijesne datume, bez po muke baratao logaritmima, posjedovao iber vlastite proizvodnje, a na satovima tehnikog odgoja, uz pomod lemilice, otpornika i kondenzatora, izraivao u vlastitoj reiji neka elektronska uda, koja su se zvala zujalica, zvonce, pet-

vatno cijevno pojaalo, detektorski prijamnik i tota drugo. Ali, uza svu obdarenost, brino je izbjegavao sve ono to bi se moglo nazvati funkcijom, drutvenom aktivnodu, omladinskim radom i slino. U tome je bio toliko principijelan da je to ved pomalo ljutilo kolske vlasti. Tvrdili su da je iznimno talentiran ali neukrotiv, pametan ali nedrutven, suzdran ali anarhoidan. Kako svaka vlast vie voli lojalne mediokritete negoli ponosne individuume, pitanje Bramborova sukoba sa kolom bilo je pitanje dana. Za neke od Jaromirovih preokupacija iz tog vremena doznali smo prekasno a da bismo mu mogli pomodi. Njegovo udatvo i suzdranost, pretpostavljam, uvelike je prouzroilo i pitanje koje je sve ede sebi postavljao. To pitanje glasilo je: "to se zbilo s mojim ocem?" Kad danas o tome razmiljam, ini mi se sasvim normalnim da netko tko ima sedamnaest ili osamnaest godina, i umjesto oca politiku mrlju iza sebe, postavlja takvo pitanje. Jasno, odgovor nije mogao pronadi. Oni koje je on poznavao nisu o tome znali ba nita, a oni koji su znali nisu ni mogli, ni htjeli, ni smjeli odgovoriti. Premda su mu taj odgovor, sada mogu sa sigurnodu redi - i te kako dugovali! Pad Jaromira Kralika, zvanog Brambor, imao je karakter malog politikog egzorcizma, koji je ostavio neizbrisivu mrIju na mojoj koli i mom kolovanju uopde. Neka nadobudna budala iz kolskog lista Prosvjeta istrgnula je iz Brambo-rove biljenice jednu pjesmu i bez znanja autora objavila je u listu. Htjeli su imati rad kolskog tvunderkinda, pa kako su slutili da on nede pristati, posluili su se kradom koju su drali nedunom. Zbilo se to u jesen 1963., kad je Jaromir bio u tredem razredu. Inae, pjesma bi najvjerojatnije prola sasvim nezapaeno da je nije proitao Ljubin otac, drug Ivan Brabec, inae partijski funkcionar, koji se u posljednjih petnaestak godina izrotirao po svim mogudim funkcijama opdinskog komiteta i opdine, te mu se od silne rotacije valjda ved pomalo vrtjelo u glavi. Tko je napisao ovu sramotu? upitao je drug Brabec, dredi u ruci traljav sveid sastavljen od ciklostil papira, ispunjen akim sastavcima i flekavim linorezima. Kakvu sramotu? upitao je Ljubo, koga je kolski list zanimao jedva neto vie od mezopotamskih glinenih ploica. Ovu pjesmu! rekao je strogo drug Brabec. Zove se "Naprijed". Ljubo se nagnuo preko oevih leda da zaviri u novu Prosvjetu, a onda je mirno i pribrano rekao: Pa, pie ti ... Gdje pie? Tu dolje, ispod pjesme. Jaromir Kralik. Aha, tu smo. Znai, dolje! spazio je sad i drug Brabec. A zato dolje? Zato ne gore? Valjda da se bolje prikrije? Zato bi se skrivao? Zbog sadraja! lupne stari sveidem po stolu, a onda ga opet prinese do samih naoala koje su mu stajale na nosu. Zbog sadraja, a i zbog imena. Provjereni informbiroovac! Pria se da je njegov otac bio ... Imate li vi u koli nastavu srpskohrvatskog jezika? upita strogo i pomalo ironino otac. Hrvatskosrpskog? Ne brazdi mi po nacionalistikim vodama! Pitao sam te jasno i glasno: imate li vi nastavu srpskohrvatskog jezika i uite li u okviru te nastave narodne poslovice? Uili smo. Onda si zacijelo uo i onu po kojoj jabuka ne pada daleko od stabla. On je sin informbiroovca, bio je u popravilitu, a, bogami, pokuao je i bijeg u Varavski pakt ... Pokuao je pobjedi u Italiju ... Ti de me uiti! razljuti se drug Brabec, pa opali Ljubu Prosvjetom po glavi. Italija je bila kamuflaa, zna to milicija! Pogledaj sad tu pjesmu! Govori toboe o napretku, a na est mjesta stoje rijei koje su varijante nazatka: natrag, povratak, zastoj, pad, bijeg, natrake ... I inae poznat kao apsolutna neznalica u stvarima pjesnitva, Ljubo je stajao nijem i preneraen. Sluaj sad ovo! Pie taj tvoj: "Nauno slovo nikud nas ne vodi, knjige su praina, mata se tek o slobodi..." To ti nita ne govori?

Ne. Zato te kolujem? snebivao se otac. Trebao sam te dati na selo za kravara. Da si pametniji, ved bi se i sam kod tog Kralika raspitao za koje to knjige misli da su praina. Za Marxa, za Lenjina, ili moda ak za druga Rankovida? Mislim da je ciljao na Dilasa spaavao je Ljubo i sebe i Jaromira pred bijesnim ocem. Brus je mislio! A reci mi sad to je mislio redi u strofi: "Isus je bljedoputi spas, cjelivam mu noge"? Drug Brabec nije znao da to nije strofa nego stih, ali te finese nisu bile poznate ni njegovu sinu. Ali, tata, evo tu dalje pie: "A njegov ukoeni prst mi kae kako raja nema!" Pa ta! Hode redi da je to napredno? Hajde, molim te! Popovska posla! Sutra du ja svratiti do direktora. Je li, tko vam je sad direktor? Drug Brabec uistinu je svratio do direktora i zamolio ga da on sa svojim prosvjetnim radnicima onako strunije istrai moralno-politiku podobnost te pjesme i njenog autora. Kad sam kod kude priao tati o svemu tome, on je, zadubljen u Ribolovni vjesnik, rekao samo dvije rijei: Jebe pjesme! To je tako revoltiralo moju majku da je morala primijetiti: Dok si oblijetao oko mene, tvrdio si da voli poeziju! Dok sam oblijetao oko tebe rekao je stari imala si etrdeset manje ... ta etrdeset manje? ustoboila se majka. Pa dvadeset godina i dvadeset kila manje. Drug direktor koji, ruku na srce, nije u pjesmi vidio nita kontrarevolucionarno, morao je provesti neku vrstu istranog postupka, u kojem su pokuali sasluati i autora pjesme, ali je on to glatko odbio, ogluivi se na direktorov poziv. Kako drug Brabec vie nije navradao u kolu i kako nastavnici Bramborov pjesmotvor nisu drali atakom na poredak, stvar je trebala biti ubrzo zatakana. Ali onda se na sceni pojavila fantomska prilika povjesniara iji su blesavi meditativni monolozi obino zavravali sen-tencama tipa "Historia est magistra vitae" ili "Hic Rhodus, hic salta". Taj je idiot pred direktorom iznio dvije godine staru zgodu, koje je protagonist, navodno, bio inkriminirani uenik Jaromir Kralik. Uenik Kralik, prema profesorovu navodu, pitao je na satu povijesti sljedede: Zato u povijesti NOB-a govorimo o sedam ofenziva, kad bi iz nae perspektive bilo mnogo adekvatnije govoriti o defenzivama? Ova izjava bacila je novo politiko svjetlo na pjesniku aferu oko Jaromira Kralika, a na nju su se nadovezale jo neke sasvim neugodne okolnosti. Naime, u kolskom zahodu pronaeni su nezgodni natpisi "ilas ih je zajebo" i "Sjai Kurta da uzjai Murta", a jedan tajni vic o atletskoj disciplini "bacanja srpa i ekida udalj" dopro je i do profesorskog zbora. Jasno, sve to, kao i neke druge politike nezgodacije, bilo je teko dovesti u vezu s Bramborovom pjesmom, ali je kolskim vlastima postalo bjelodano jasno da se s omladinom neto dogaa. Trebalo je stoga djelovati promptno i primjerno. Dvije nodi direktor kole, inae sklon razbaruenom geniju iz tredeg razreda, zajedno s partijskim sekretarom kole, razmiljao je o mjerama koje mu je poduzeti a da bude i blag i primjeran istodobno. Njegovu dilemu na najdrastiniji nain razrijeio je sam okrivljenik. Rano ujutro, on, moda najbolji uenik gimnazije, uao je u direktorovu sobu, stavio pred iznenaenog glaveinu kole svoju aku knjiicu, okrenuo se i zauvijek iziao iz gimnazijske zgrade. V. Podrugljiva novinska notica s fotografijom, o etiri upava luaka koji sviraju gitare u Liverpoolu i Londonu, izresci iz stranih listova, te otkride nodnog programa srednjovalne stanice Luxembourg, doveli su nas ravno do pozornice svjetskih lakoglazbenih zbivanja. Pohod Beatlesa podsjedao je na rez elinog noa kroz maslac; sve je ilo jednostavno i lako, nitko se nije mogao oduprijeti i spasiti. Za Beatlesima su doli Stonesi, Dylan, Whoovci, Animalsi, a za upudenije i Beach Boysi, Themovci, Doorsi, Donovan, Manfred Mann, Dave Clark Five i mnogi, mnogi drugi. No, kako katalogizacije nikada nisu nimalo pridonosile slici nekog vremena, moda bi se trebalo pozabaviti

bitnijim stvarima. Ali to uraditi kad bit nikad nije imanentna nekom vremenu, ved nastaje kao kasnije interpretacija, nuno odijeljena od vremena onim to se zove povijesna distanca ili odmak. I ma koliko paradoksalno zvualo, nonkonformizam, anarhoidnost, bunt, animozitet spram svega to je dio nekakva establimenta (establishment! kako neprikladna rije za balkanske obzore), i sve ostalo to je pripadalo ezdesetim godinama, pripalo im je zapravo kasnije, u sedamdesetim, valjda. Na primjer, u tim sam godinama nosio dugu kosu. Kako kosa nije naprosto kosa nego semioloki fenomen (kako je o tome pisao Pasolini), tom sam kosom neto izricao. Sto sam izricao? Izricao sam svoje neslaganje s graanskim obiajima i moralnim kodeksom, ali sam to doznao tek kad sam te stvari prestao izricati, odnosno kad sam se oiao. Sluanje "drugog vala rock 'n' rolla" nije nas u tolikoj mjeri inilo drutvenim nakazama koliko su nas to inile pratede okolnosti u koje je spadala duga kosa, ekscentrino odijevanje u obliku prugastih hlaa ("ligetul" dezeni), ili koulja na cvjetide. Neto manje nevolje izazivale su traperice, koje su se, bez neke uoljive veze s rockom, pojavile ba nekako u to vrijeme. Kako i gdje se sluao rock? Kako su domadim prodavaonicama ploa harale zabavnoglazbene vedete tipa Nade Kneevid, Olivere Vuo i Elvire Voda, takve trgovine predstavljale su za pravog rokera omraeno mjesto na kakvo se ne zalazi. Privatni magnetofoni predstavljali su pravu rijetkost; drugim rijeima, polivinilskih i magnetskih artefakata nije bilo, a ako ih je i bilo, bili su u malobrojnim rukama privilegiranih sretnika. Ploe Beatlesa ili Rolling Stonesa predstavljale su rijetkost koja se uva poput relikvije. U nedostatku artefakata, sluale su se strane radiostanice, ponajprije Radio Luxembourg i Hello Twen! Radio Saarbrueckena. Mislim da smo u to vrijeme sluali vie strane radiostanice nego nai oevi za vrijeme rata. Za nae primitivne i neselektivne radioaparate bio je to takav napor da su im cijevi frcale poput novogodinjih petardi. Posvemanji kaos u eteru, osobito u nodnim satima, ispunjavao je nove hitove Rolling Stonesa raznim dodatnim sastojcima u obliku radiovijesti na maarskom i prijenosa derbi utakmica finskog nogometnog prvenstva. Dananji HI-FI istunci, oboruani stovatnim pojaalima, laserskim gramofonima i kompakt-diskovima, uz pomod ije digitalne tehnike David Bowie pjeva bolje nego kod kude, nikad nede shvatiti koliko je ljubavi i strpljenja iziskivalo ondanje pradenje aktualnih trendova u rocku. Sjedam se da smo "Michele", novi hit Beatlesa koji smo prvi put uli na Luxembourgu, i koji je Delon snimio na onaj ogromni Grundig, pjevuili skupa s reklamom za neki engleski deterdent, samo zbog toga to uslijed smetnji nismo primijetili rez izmeu pjesme i propagandne poruke. Ili, autentinu kripu zatvorskih vrata na poetku pjesme "We Love You" drali smo smetnjom koju je prouzroila francuska stanica na susjednoj frekvenciji. Poslije, kad smo na Radiju Zagreb poeli sluati izvrsnu emisiju "Po vaem izboru", mnoge nedoumice u vezi s prologodinjim hitovima bile su razjanjene. Naravno, posve je jasno da su zaduene i odgovorne strukture u ovoj muzikoj poasti vidjele opasan, propagandni, hladnoratovski import, neku vrstu trojanskog konja koji bi trebao iznutra razjesti socijalistiko ureenje, nakon ega bi restauracija kapitalizma postala pitanje dana. Kao to je poznato, kulturni, a i drugi importi, u nas nisu nikada bili ba skroz dobrodoli, pogotovo ako dolaze s lukavog i prefriganog Zapada. S deurnih novinskih, radio i televizijskih propovjedaonica odjekivale su prave filipike protiv razularenih upavaca, atonalne galame, neestetinog prenemaganja. Pravovjerni sociolozi, muzikolozi, kulturni i javni radnici govorili su o vradanju poganskim ritualima, opasnim decibelima, unitavanju nae izvorne folklorne baze i o slinim bedastodama, to je sve redom donosilo rezultate suprotne od eljenih. Da mi to vie nisi sluao! priprijetio je drug Brabec svom sinu Ljubi. Ima na narodni melos, koji de te vodi ti u smjeru naih pozitivnih tekovina i slino ... Kakav melos? "Kad ja podoh na Bembau" ili "Kafu mi, draga, ispeci". Zar to nisu lijepe pjesme, ak i za momida poput tebe? Ali, tata, to je za seljake branio se Ljubo prevladanom, graanskom argumentacijom. Boga ti tvoga! Tko te tome nauio, majku mu reakcionarnu! Radnici i seljaci, sve je to isto, sve je to jedan novi, socijalistiki ovjek. A ovi tvoji "Vitlzi" i "Riojski" su obini ameriki importi! Tata, pa i marksizam i lenjinizam su importi. Marksizam je izmislio jedan vabo, a protiv vaba smo se ...

Takvu drskost drug Brabec nije mogao otrpjeti u vlastitoj kudi, pa je ovu muzikoloku diskusiju okonao stranim amarom. Nakon toga se ushodao po sobi, govoredi sebi u bradu: Bog te nede ... To da mi kae kopile za Marxa! I to pod mojim krovom ... Nato je, navodno, u sobu ula i Ljubina sestra Ivanka. to je bilo, tata? Otac ju je mrko pogledao i strogo upitao: Je li, mrkavice, kakvu ti muziku najvie voli? Beatlese! rekla je Ivanka bez dvoumljenja. - "Help", "Yesterday" i "Ticket To Rie". Drug Brabec je zakolutao oima i pozvao enu: Matilda, doi da pravimo novu djecu! Ovo su bila dva obina dorka! Ne znam je li gorina Ljubina oca bila autentina, ali znam da njemu, autentinom revolucionaru od prvih dana, nije bilo lako pri dui gledati kako novi, neugodni vjetrovi, koji su puhali s engleskih i amerikih strana, rasturaju nau omladinu, uspijevajudi samo u jednoj ili dvije sezone upropastiti dugogodinji trud socijalistike pedagogije. Na braniku te iste pedagogije bila je i savjesna pedagoka radnica (dva puta odlikovana) drugarica Ravijojla Gaparid, koja nam je predavala onaj nuzgredni, tako malo vaan predmet to se zvao "umjetnost". U "umjetnikom kabinetu" ona je ukljuila ratelani gramofon domade proizvodnje, podigla uvis longplejku i slavodobitno kazala: Dragi omladinci, htjela bih vam sada zorno pokazati kako jedno besmrtno remek-djelo poput Moje domovine Bedricha Smetane superiorno zvui spram onog grabuljanja i treskanja, kojima neodgovorni pune vae mladalake i za pravu ljepotu predestirane ui. ut dete kako ispod ravnateljeve palice i suptilnih glazbenika renomiranog orkestra Moravskog radija iz Brna proizlaze prekrasne orkestralne slike zaljubljeniko-umjetnikog stava spram drage im domovine. Opustite se i uivajte, a onda demo, nakon interpretativne pauze, pametnom diskusijom pokuati proniknuti u tajne posvedenog muzikog stvaralatva. Ratomire, molim te, stavi plou na gramofon i otputi nas u carstvo muzikog sanjarenja! Njen ljubimac Ratomir, kome je neprekidno curilo iz nosa, zgrabio je plou masnim rukama i strovalio je na postolje, a zatim namjestio ruicu gramofona na plou. Tada se zbila grozna blamaa, i za drugaricu Ravijojlu i za besmrtnog Smetanu. Regulator brzine zabunom je ostao na 78 okretaja, tako da su "prekrasne orkestralne slike" dobile strelovit ritam. A onda, da sve bude jo strasnije, razlegao se i jedan glasan zvuk koji nikako nije mogao pripadati renomiranom orkestru Moravskog radija iz Brna. Drugarica profesorica, sva crvena u licu, pohitala je prema gramofonu i iskljuila ga, a onda ljutito viknula: Tko je pustio vjetar? U razredu je zavladao muk. Ponovo vas pitam, tko je pustio vjetar? Moda je to bio fagot zbunjeno je proaptao Ratomir, mogudi vlasnik spomenutog vjetra. U tom stavku nema fagota! Ovog asa idem po direktora! Ravijojla je izjurila van, a dok je jo brzala prema direktorovoj sobi, edo Kralj izvukao je singlicu "I Wanna Be Your Man" (prvi Stonesi u gradu!) i stavio je na gramofon. VI. Drugi problem istog poglavlja predstavlja dolazak dugih kosa i traperica. Odmah na poetku moram istaknuti da je prvi vlasnik duge kose u gradu bio Delon. Godinu dana kasnije prestali smo se iati Miki i ja, a nakon nas i stanoviti Bozo Dlaka iz paralelnog razreda. I to bi bilo sve u pogledu dugih kosa i njihove povijesti na naoj gimnaziji. Mislim da smo ovu vrstu modnog ekscesa poeli temeljitije upranjavati nakon 1967. godine, kad smo se upisali na fakultete. Premda se to moe initi strahovito kasno, jo uvijek se nalazi u krugu istog razdoblja i istih fenomena, jer su ezdesete, prema rairenom shvadanju, trajale negdje do 1975. godine. Mislim da tim godinama pripadaju i masovno ianje upavih mladih radnika Jugoelektre, izvedeno od strane uredno oianog dijela radnike klase, zatim jedno ianje izvedeno u stanici milicije, i dva sisanja koja su u gradskom parku organizirali pripadnici

lokalnog huliganstva, a pri kojem su stradali mladid i njegova mukobanjasta djevojka. Kad su komandiru Radovanu neki omladinci, onako usput, spomenuli da su takva sisanja protuustavna, on je zamahnuo vaspitnom palicom i kroza zube procijedio: Ma ta ne kaete! Da ne titi moda taj va dlakavi ustav te neandertalce? Hajde, vi dete Radovana uiti ustavu! Naknadni pokuaj parlamentarne diskusije na temu ustavnih sloboda sprijeio je Radovan uvenom reenicom: Hajd', ne grupii se, inae du da privodim! Moj tata bio je mnogo liberalniji, pa je rekao: Moe nositi dugu kosu, ali ne duu od pet centimetara. To je kao da si mi rekao da se mogu najesti, ali da ne smijem pojesti vie od dva zalogaja odbrusio sam. Boga ti bezobraznog! Opet me ui pameti razljutio se stari i tresnuo novinama o stol. ta je, ta se svaate? ula je u sobu majka, ponovo zabrinuta. Ovaj bezobraznik pokazao je Franjo na mene tvrdi da mu ne dajemo dovoljno jesti! Dva zalogaja! Dat du ti ja dva zalogaja! Prije no to sam uspio objasniti, majka me odvela u kuhinju, posjela za stol i blago rekla: Tata je nervozan. Hajde, reci to bi jeo? Ali, mama, svaali smo se zbog duge kose ... Bi li sarmice? Ostale su jo dvije od ruka. Ali, mama, kaem ti da ... Dobro, dobro, znam da eli smraviti, ali neto mora jesti. Evo neto lagano! Ispedi du ti jaje sa pekom. Mama, nije u tome stvar ... Ili kruh s patetom? Njega samo opate zajamrala je Zvjezdana, koja se upravo pojavila na vratima kuhinje - a ja gladujem! Uopde nije stvar u jelu! viknuo sam. Zaboravimo sve sitne nesporazume sveano de otac, stojedi iza Zvjezdane. Zaboravimo sve jer sam i sam gladan. Ana, bogamu, mogla bi malo rasteretiti gredu na tavanu i skuhati one domade kobasice. Jednake razdore unijele su u nae obitelji i traperice. Ne stoga to bi ih drali previe tetnim kapitalistikim importom, nego naprosto zbog njihove skupode. Naime, prave traperice Levis, Wrangler, Super Rifle, Lee i Roy Rogers kupovale su se jedino u zagrebakim trgovinama Posrednik i kotale su sedam tisuda dinara. Bijedni domadi surogati od nekvalitetna platna kotali su upola manje, ali smo ih drali prikladnijima za oranje, spremanje stana ili berbu negoli za pravi izlazak na korzo. Ni govora! To nede u moju kudu! lupio je akom po stolu drug Brabec. Ako ti samo dopustim, nakon traperica u kudu de mi donijeti ameriki automat, zatim "striptis" i na kraju "Majkamf"! Jebe traperice! Pa nisi valjda gologuz! odmahnuo je moj otac rukom i zaronio u tanjur krpica sa zeljem. Ja pare ne dam! Ja rintam, a vi samo rajtate. Ako ti ih mati hode kupiti, neka ti ih kupi ... Jasno, majka je popustila i kupila mi traperice, onako iza lea, kriomice, valjda da me iznenadi. Kotale su oko dvije tisude, bile su od crnog glota, pretepane utim koncem, a na metalnom dugmetu iznad lica pisalo je SLOGA-BRKO. ivi uas! Rekao sam da du prije u krematorij nego u te nazovitraperice. Ja to ne razumijem, Franjo! Stvarno su lijepe i fino bi mu stajale. Micek, vidi, crne su pa bi izgledao mraviji ... Ne mogu to obudi! - rekao sam ljutito. A zato? - upitao je otac znaajno povienim glasom. Zato to bi me svi redom zafrkavali.

Oho-ho! doskoi mi otac. To je sad vano! A kad si dobio jedinicu iz matematike, onda te nije bilo strah da dete svi redom zafrkavati! Tata, ja nikad nisam imao jedinicu iz matematike. Tu jedinicu je dobila Zvjezdana ... Svejedno! vikne otac, koji je, inae katastrofalno nezainteresiran za nae ocjene, neprekidno pripisivao meni Zvjezdanine jedinice. Vidi kako samo lijepu sliku imaju na stranjem depu rekla je majka, sva zanesena odtancanom slikom kauboja i njegove dragane, iznad koje je pisalo: BIL I RUA. Da sam obukao te hlae, i dan-danas bi me svi moji znanci zvali Bilirua. Ali, to je ordinarni ki! protestirao sam. Nije! Mene tu ne moe uiti! To je normalan primjerak uspjenog konfekcijskog dizajna. Bili Rua ... Mama, ja hodu amerike traperice ili nita. Daj ovo sutra spremaici za njenog sina. Oni su ionako sa sela, pa se tamo hlae nede ni primijetiti ... Ana, pusti budalu! ree otac. Gdje si to kupila? U Granapu ree majka, tuno zamatajudi kaubojske hlae od crnog glota. Dobro, ja du sutra zamijeniti. Ionako nemam dovoljno gada i potkoulja zakljui otac. Tri mjeseca kasnije, kad je majka boravila u Zagrebu na seminaru nastavnika likovnog odgoja, uzela je sa sobom svoju malu uteevinu, priparala neto od dnevnica i kupila mi prekrasne traperice Super Rifle sa zvonastim nogavicama (bell bottom) i klapnama na depovima. Istina, bile su dva do tri broja prevelike, to me donekle utopalo u tekudoj akciji mravljenja, ali su se naborana mjesta oko struka dala kamuflirati irom i poduom vestom kakvima nisam oskudijevao. Ti si tamo sigurno gladovala zbog ovog hohtaplera rekao je tata. Nisam. Te traperice zapravo mu alje teta Livija. Ona ih je kupila slagala je moja draga, tiha i samozatajna majka. Posljednji modni, konfekcijski artikl iz ovog dragog desetljeda pojavio se 1967. godine i zvao se Che Guevara. Radilo se o portretu stanovitog revolucionara za koga su svi uli, ali o kome nitko nije znao nita. Taj uoljivi i prepoznatljivi portret s kapom i bradom ("Da nema podrku nae tampe, mislio bih da je etnik", rekao je svojedobno drug Brabec) nosio se na majicama, a osobito na lenim stranama kratkih vjetrovki. Premda nije bilo tako, na raznim ORA-ma inilo se da je slubeno propisan, jer je krasio leda svakog brigadira. VII. U veljai 1965. vidio sam prvi film iz popularne serije filmova o tajnom agentu Jamesu Bondu, kojega je tumaio nenadmaivi Sean Connerv. Film se zvao Goldfinger, ne sjedam se vie zato, a sadravao je i strano efektnu scenu u kojoj neku golu maku prefarbaju zlatnom bojom. Oduvijek sam u filmovima cijenio bizarne, otkvaene, a naroito raskone, glamurozne scene, pa mi je Goldfinger predstavljao poseban uitak. Nakon to je film zavrio, poeo je straan pljusak, pomijean sa sitnim pahuljicama snijega, pa sam, umjesto da se otputim kudi, skoknuo gore, do Bramborova stana iznad kinodvorane. Bio je sam, majka mu je ponovo bila u bolnici, a izgledi joj, kako sam uo, nisu bili ba sjajni. Pustio me u stan, a ja sam odmah krenuo prema polici s gramofonskim ploama. Kao to sam ved naglasio, Brambor nije posjedovao ploe najnovijeg rock vala. Njegova zbirka kao da se poetkom ezdesetih godina zaledila, ostavi na primjercima ranog rocka, soula i crnog bluesa. to se tie muzikog ukusa, godina-dvije razlike u starosti mogu odigrati presudnu ulogu. Stanislave, veeras nedemo sluati ploe rekao je Brambor i sjeo na stari trosjed, kojega su opruge zakripale. Bio sam mu zahvalan to me oslovio imenom, jer su me u to vrijeme neki idioti ponovo poeli zvati Debeli, premda sam nakon novogodinje deraine uspio skinuti tri kile. Nego? Htio sam ti redi neto to nikom nisam rekao. Zaudio sam se i pogledao ga. Sjedio je i dalje miran i pribran, a na licu mu je bio nekakav znaajan, reklo bi se vaan izraz. Umjesto odgovora, izvadio je iz depa zguvan komadid papira,

razmotao ga i pruio mi. Trebalo mi je nekoliko asaka da deifriram sadraj poruke, a onda sam sve shvatio. Ceduljica je zapravo bila uredan poziv za sluenje vojnog roka. Tako brzo su te spakirali ... da nije to zbog onog to se zbilo u gimnaziji? Nita se nije zbilo u gimnaziji - redi de on mirno. Imam devetnaest godina i normalno je ... Kad odlazi? Sutra. I nikome ni rijei?! Nisam vas htio gnjaviti. A onda, i sva ona sranja oko rastanka ... Htio sam otidi sasvim tiho i neprimjetno. Ustao je i pripalio cigaretu. Puio je onu bivu plavu Opatiju, kad bi imao para, inae Ibar na komad ... Ali, nisam o tome htio s tobom razgovarati. Nego? zaudih se. Vidi mirno de on, otpuhujudi kolutove dima, to se dralo naroitom vjetinom vina puaa u posljednje vrijeme nita mi ne ide od ruke, nikako da naem svoje mjesto ... Kako? Tako! Zbog starog. Ti zna to je bilo s mojim starim? Znam. Ubio se jer je ... - bilo mi je teko izustiti sve te sramne rijei ... jer je bio informbiroovac. On se ironino osmjehne i ugasi dogorjelu cigaretu o drveni pod. Sva je prilika da nije. Ne mogu dokazati da nije, ali osjedam da ... Osjeda da nije zato to ti je otac, pa ga opravdava. Moda i to sloi se Jaromir. Ali, ipak mislim da mu je to netko namjestio. A majka? ta kae majka? Ona bi mogla neto znati. Nikad mi nita nije rekla. One nodi kad se otac objesio, navodno nije bila kod kude. Kae da ne zna nita ... Pa neto, valjda, zna usprotivih se. Moda neto malo, ali o tome ne eli govoriti. Oduvijek me nagovarala da sve zaboravim i da ne akam po zgaritu koje jo uvijek tinja. Rekla je da su te stvari osjetljive i opasne. Pa, valjda i jesu. I jesu! sloi se on. Ali, vidi, kad se radi o roenom ocu, nema tako opasnih stvari koje bi te mogle sprijeiti da pokua sprati nepravednu ljagu s njegova imena. Kako zna da je nepravedna ... Pa to je zapravo jedino to mi je majka rekla uzdahne on, valjda uznemiren neizvjesnodu majine sudbine, koja jetavorila na nekom opskurnom odjelu lokalne bolnice. Rekla je da tata nipoto nije bio informbiroovac. Mislim da moda ak i nije znao to ta rije znai. Zautio sam, svejednako ga gledajudi. Svjetlo u sobi bilo je slabo, umekano oblacima cigaretnog dima. Uistinu mu nisam zavidio na situaciji u kojoj se nalazi. kolu je nepovratno zabrljao, majka mu je u bolnici teko bolesna, a ved sutra putuje u vojsku, u Biledu, o kojoj smo lokaciji obojica imali tek mutne predodbe. Ba je bio u nevienu sosu, u sosu u kakvu se ovjek nade jedanputdvaput u ivotu. Sluaj sad dobro nastavi on tihim glasom. U to vrijeme kad se tata ubio, dogaale su se vrlo vjerojatno kojekakve stvari. Neke od njih mogle su biti i samovoljne, sasvim neregularne. Tati je mogao netko neto napakirati i sakriti se iza slubenog autoriteta. Kakvog autoriteta? Pa zna, bogamu, da se prialo kako je tata prikazivao pornografski film za nekakve udbae. Ali film nije nikad pronaen. Ja sam ga pronaao - sasvim tiho de Jaromir. To to se prialo vjerojatno je bilo istina. A zna li koji su to ljudi bili? Jo ne znam, ali na najboljem sam putu da doznam. Sjedili smo nakon toga utke, obavijeni nesnosnim dimom loih cigareta, i ja sam ga netremice gledao, njega, mog velikog prijatelja, svjestan da se nede smiriti dok sve ne sazna.

VIII. Te iste godine u jesen, kad smo ved naveliko itali Jaromirova zafrkantska pisma iz vojnikog ivota, Sonja Grabar upisala se u prvi razred gimnazije. Smatrao sam da je konano sazrelo vrijeme da joj napiem pismo i objasnim sve one nesretne okolnosti to su se isprijeile izmeu nas. Ako bude pisao curama ljubavna pisma rekao je jedne veeri moj stari evo, tu sam ti spremio Goetheova ljubavna pisma. To je ostalo od pokojne bake. Ima unutra divnih mjesta. Uzeo sam tu knjiicu i bacio je kroz irom otvoren prozor van, nakon ega otac Franjo od iznenaenja nije mogao izustiti ni rijei. Jednom sam si usrao ivot s ehovom, pa da sad istu stvar ponovim s Goetheom! Znao sam da je to pismo u sloenoj operaciji i strategiji osvajanja Sonje neka vrsta kljune bitke, pa ga zbog toga nisam mogao prepustiti nestaloenoj i brzopletoj razradi. Ono je moralo sadravati sve: prave argumente, dobru retoriku, emotivnu naglaenost, izuzetan stil i besprijekoran pravopis, dakle neto to bi bilo primjerenije Ivi Andridu nego meni, konfuznom i zbrkanom gimnazijalcu, koji jest, dodue, dobar i ispravan uenik, ali u stvarima ljubavi nepopravljiv pacer. Koliko sam, zapravo, ved od same nakane bio osuen na poraz, shvatio sam tek mnogo, mnogo kasnije. Sad, da sam imao vremena koliko je Tolstoj imao za Rat i mir ili Flaubert za Gospodu Bovarj, moda bih i uspio. Ali moje je vrijeme bilo prekratko. Sonja je krenula u gimnaziju, pa sam mislio, budem li oklijevao, da de je pokupiti jednostavno nekakav rezolutniji klipan i onda gotovo! Muio sam se oko tog pisma itavih mjesec dana. Ba kad bi mi se uinilo da su stvari perfektno zakopane, ugledao bih u drugom odlomku neku dvosmislenost, u tredem neprimjeren izraz, u etvrtom stilsku nespretnost ... i sve bi krenulo iznova. Svake veeri kraba neto do pola nodi rekao je Franjo mami, misledi da ga ne ujem. Lijepo je da se bavi pisanjem. Valjda je ponovo u literarnoj sekciji? Lijepo je, ali troi struju koja je ponovo poskupjela. Franjo, i ti troi struju bez veze. Svake veeri legne pred televizor, zaspi negdje oko prognoze vremena i ne budi se do odjave programa. To je zato to im je program sve katastrofalniji. Dobro, zar demo sad i na struji tedjeti? kazala je majka. Za vrijeme obnove, kad si se jo bavio partijskim i politikim stvarima, rekao si da de, kad provedemo elektrifikaciju zemlje, svaka kuda bljetati stotinama vata rasvjete. Svi vi puete u istu tikvu! rekao je pomalo snuden otac i otiao u sobu prespavati bugarski igrani film o problemima ratarske proizvodnje. Vratio sam se novoj reviziji pisma. Sad mi se ved ono "Draga Sonja" inilo nekako neadekvatno. Prekriio sam "Draga" i napisao "Potovana", zgrozivi se odmah nad novonastalim znaenjem. Zatim sam i to prekriio, pa napisao "Moja Sonja". Zvualo je primamljivo, ali opet malo pretjerano. I to sam prekriio, a odmah nakon toga podrapao itav papir, da bih po tko zna koji put ponovo poeo od poetka. Kako sam ved rekao, nakon mjesec dana, moje epistolarno djelo inilo se savreno. Zgroen pomilju da bih sada tu opet neto mogao kriati, vrljati, prepravljati i mijenjati, hitro sam ugurao pismo u kovertu, jo bre napisao adresu i pohitao do najblieg potanskog sanduida. Eto, i dan-danas mislim da je pismo bilo prilino dobro i da se moglo svidjeti Sonji, samo da je imala priliku proitati ga. Jer, u onoj hitnji i pometnji, umjesto Sonja Grabar ja sam na kuvertu onako mehaniki napisao ime njena brata. IX. Prvi lokalni rock band, ili VIS (vokalno-instrumentalni sastav), kako se to tada zvalo, formiran je poetkom 1966. na naoj koli, dakle dva-tri mjeseca nakon to smo Miki i ja prestali razgovarati. Razlog tome bilo je jedno nespretno pismo koje sam kobnom zabunom uputio njemu umjesto njegovoj sestri. Taj prvi band nosio je sasvim zvuan naziv VIS Gromovi pakla, a sainjavali su ga: Gogo Jazbinek (vokal i ritam gitara), edo Kralj (solo gitara), Ljubo Brabec (bas gitara) i stanoviti Surla, inae uenik SUP-a (bubnjevi i back-ground vokal). One kojima ta vremena neto znae, moram

podsjetiti da su u to vrijeme Zagrebom harali Roboti, Mladi, Zlatni akordi, Bijele strijele, Crveni koralji, Beogradom Siluete, Elipse, Zlatni akordi, u Sloveniji su bili ved oformljeni Kameleoni, mislim i Zlatni levi, dok su Bosance uveseljavali deki iz Indeksa i Pro arte. Svrha ovog podsjetnika jest samo u tome da naznai kako su Gromovi pakla mogli biti tek lokalna, gradska atrakcija. Ipak, treba odati priznanje marljivim pojedincima koji su, u svrhu odigravanja ove prometejske uloge, podnijeli tolike napore i odricanja. Rad na gitari Goge Jazbineka trajao je dva dana i dvije nodi, a sastojao se od munog adaptiranja daske za deskriptivnu geometriju, uglavljivanja metalnih pragova, telanja pick-upa rune izrade i jo mnogih drugih sloenih radnji. Uenik SUP-a, kojega su svi znali po nadimku Surla, radi istog cilja podnio je mnogo tee trenutke. Dok su mu roditelji bili u posjetu nekakvoj tetki u Lici, on je kod lokalnog elektriara uspio trampiti novi novcati elektrini tednjak za jedno polovno pojaalo. O posljedicama te trampe nezgodno je na ovom mjestu i govoriti. Jedini je Delon do svog instrumenta doao na najkomotniji nain. Vrativi se s misterioznog putovanja po inozemstvu, njemu je otac donio novu, prekrasnu gitaru Gibson, kojom bi se u to vrijeme podiio i kakav zagrebaki VIS. Nakon to je VIS Gromovi pakla bio formalno osnovan, trebalo je priekati na dvije stvari: da lanovima malo poraste kosa i da se s radija skine dovoljan broj engleskih i amerikih stvari. Nakon dva mjeseca svi su uspjeli postidi relativno zavidnu duinu kose, osim Ljube Brabeca. Uspio bi i on, da ga otac, dva dana prije promotivnog koncerta, nije prisilno odveo u salon lokalne brijake zadruge Bududnost, gdje su bas gitarista u tren oka liili potrebnog imagea. Od kompozicija koje su, unato totalnom nepoznavanju nota, uspjeli skinuti, udarnom jezgrom nastupa drali su: "My Baby, Balla, Balla", "Walking The Dog", "Hang on Sloopy", "She Loves You", "Twist And Shout" i "Mramor, kamen i eljezo". Na sam Dan ena 1966. zakazana je u gimnazijskoj dvorani velika aga, na kojoj de biti predstavljen prvi VIS u povijesti naega grada. Nervozni i pomalo tremai, deki su dovukli svu svoju opremu u dvoranu, a onda zapoeli s kidenjem. To kidenje bilo je direktorov uvjet. Dozvolit du taj ples ako gospoda upavci o svom troku sami ukrase nau kolsku dvoranu. Red je da za Osmi mart nae drugarice mogu uivati u lijepo ureenom ambijentu. Ples je poinjao u est, a ja sam se, uzbuen i radoznao, nacrtao u dvorani ved u pola pet. Sve je bilo ureeno, iskideno i oblijepljeno prigodnim plakatima, kakvih je lokalna tiskara napravila dovoljno za idudih trideset godina. Na maloj bini stajala su pojaala, Surlini polovni bubnjevi, dva mikrofona i gitare. Pod je bio sav isprepleten kablovima; mislim da su ih VIS-ovi obiavali stavljati u prevelikim i pretjeranim koliinama samo da bi stvar djelovala bolje i elektrinije. Tri lana grupe sjedila su na stolicama oborenih glava. Uopde nisu djelovali kao da su pred promotivnim nastupom, nego pred hapenjem. Gogo Jazbinek, koji je tek u gimnaziji postao sasvim O. K. frajer, drao je maramicu na oima kao da plae. Debeli, zna li svirati bas gitaru? upitao me odmah Gogo drhtavim i nesigurnim glasom. Za tebe nisam Debeli! odbrusih. Pusti ga, ne zna ree edo Kralj, ustane i zagleda se kroz prozor u korzo. Dobro, koji vam je kurac? upitah, udedi se grobljanskoj atmosferi. Kao da ne svirate za osmi mart nego za Svisvete. Ljubu je stari zakljuao u pajzu ree ledenim glasom Surla. Jebi ga, bez basa ne moemo! I nemate zamjene? edo Delon pljune Ijutito na pod. Kakvu zamjenu! Hode da pozovemo Ravijojlu Gaparid da ona s nama svira Smetanu? Pa zar se nita ne moe uiniti? Jebi ga, izgleda da ne moe. Ali, sami smo si krivi. Morali smo tako neto predvidjeti. Stari Brabec u njemakom piscu Karlu Mayu vidi opasan ameriki propagandni proizvod, kako onda ne bi u rocku! Zakljuao ga je u pajzu, Ljubo je unutra porazbijao sve boce s kiselim krastavcima i pa prikom i prevrnuo kantu masti, ali stari ne otkljuava. Stvari su zbilja bile crne, bezizgledne. Oko est sati, kad je dvorana bila ved dupkom puna, edo Delon, nemajudi druge, krenuo je kudi po gramofon i ploe. Naravno, ples nije smio propasti

zbog bas gitarista zakljuanog u smonicu. Kad je ved bio blizu izlaza, otvorila su se vrata dvorane, a urlik oduevljenja razlio se prostorijom. Zajapuren i znojan, u arenoj majici i obinim sivim hlaama, na vratima je stajao nijem i ozbiljan Ljubo Brabec. Nekoliko minuta kasnije dvoranom su se razlili zvui nenadmanog "Satisfactiona", u kojem je raspoloeni Surla naprosto raznosio svoje polovne bubnjeve. Gimnazijalci, a i mnogi drugi znatieljnici, bacili su se u koloplet sainjen od tjelesa obuzetih plesom. Kako sam oduvijek vie volio sluati nego plesati, stao sam u kut dvorane, izvadio iz depa vjetrovke malu reklamnu boicu ruma i poeo pijuckati. Gledao sam as moje prijatelje "visovce", as Sonju, koja je ludovala pleudi s nekim balavcem iz prvog razreda. U drugom kutu dvorane spazio sam i Mikija kako skriva upaljenu cigaretu u rukav vjetrovke. Dva-tri koraka dalje ljuljukala se Seka Zivanovid, a odmah do nje spazih i Iidiju Svare, koja je bila nova Delonova cura, sezonska, kao i sve druge. Nakon prve stanke priao sam uznojenim lanovima grupe Gromovi pakla i upitao Ljubu: Kako to da si ipak doao? On je otkopao gitaru, naslonio je na zid, obrisao rukavom znoj s ela i odgovorio: Starog je klopio infarkt. Odvezli su ga u bolnicu. Ako ti se ne plee, otii, molim te, do moje mame i budi tamo dok se ne vratim. A Ivanka? Ona je u bolnici. eka da vidi to de biti ... X. Cijele te godine gradska je omladina uivala u plesnjacima na kojima su svirale gradske zvijezde gimnazijskog VIS-a, pa sam pomalo poeo zavidjeti Ljubi, Gogi, Surli i Delonu, jer su oi svih gradskih maaka bile uprte u njih. Oni su ovladavali sve novijim i novijim stvarima, skidajudi ih direktno s Radija Luxembourg, tako da je "Po vaem izboru" redovito kasnio barem pet-est mjeseci za Gromovima pakla. Na njihovim plesnjacima, koji su se odravali u Starom kotaru, sindikalnoj dvorani Bisera, terasi gradskog bazena, Domu JNA (jedan jedini put, jer je kapetan Savid odmah zabranio to ludilo uz koje se ne moe igrati ah), maloj dvorani mjesne zajednice i drugdje, vedina nas prola je kroz neku vrstu vatrenog krtenja, jer smo se na tim agama prvi put onako poteno nalili, ozbiljnije se potukli, pa ak i prouzroili kojekakve materijalne tete. Da se stvari i na irem drutvenom planu mijenjaju nabolje, shvatili smo kad je VIS Gromovi pakla nastupio na sletu u povodu Dana mladosti. Samo, za tu su im priliku preutjeli ime i pridruili im harmonikaa, to im je strano srozalo sound. Nije mi sad nagaati kakva bi im sudbina bila da se nisu neslavno raspali, tek da kaem kako mi se ini da bi postali i ire poznati. Prvi ok dogodio se u listopadu iste godine kad je bubnjar Surla uhvaden u provalnoj kradi. Obio je kiosk iz kojeg je odnio deset teka cigareta Caneo, dvije kemijske olovke i veliko pakovanje prezervativa. Taj ok grupa je pokuala prevladati angairanjem nekog Sulje, koji se kao oficirske dijete doselio iz Banje Luke i upisao u nau kolu. Suljo je bio sjajan deko, ali lo i dekoncentriran bubnjar, koji se stalno gubio u nekim skroz krivim ritmovima. Zatim je drug Brabec, znatno oporavljen, poeo ponovo praviti ideoloke probleme i komplikacije, a sve je konano otilo k vragu kad su se Gogo i Suljo posvadili oko neke male iz drugog razreda, a Delonu netko ukrao gitaru. I, eto, tu pada zavjesa na kratku i meteorsku pojavu VIS-a Gromovi pakla, iza kojih nije ostao nijedan zvuni zapis kao dokument povijesti rocka u naem gradidu. Iza njih dolazili su drugi sa sve duim kosama, jaim pojaalima, boljim gitarama, ali naa stara gimnazija nikad vie nije imala vlastiti VIS. U godini bljetavog uspona i iznenadnog pada Gromova pakla, u na grad svratio je na dopust kratko podiani i nekako smijeno izmijenjene fizionomije (valjda zbog fmure i rijetkih brida) - vojnik Jaromir Kralik. Taj dopust bio je izvanredan, sasvim kratak i vrlo neugodna povoda. Doao je sahraniti majku, koja je tog proljeda polako i bolno sklopila oi na internom odjelu gradskog bolnikog centra, na kojem je u posljednje vrijeme boravila vie nego kod kude. Na sprovodu nije bilo nikakve rodbine, tek nekolicina nas prijatelja, operator i biljeterka kina Romanija, nekoliko daljih poznanika i antipatinih baba u crnom, koje ne proputaju nijedan sprovod. Moj otac, koji je uvijek gunao kad je trebalo izvaditi novanik, sam od sebe je izvukao nekoliko banknota i dao mi da kupim vijenac ili cvijede, a majka se okrenula i kriom obrisala suze, valjda potresena Jaromirovom sudbinom.

Jaromir nije imao para ni za cvijede, ni za takozvane karmine, ni za ukop, koji je izveden sirotinjski, o troku neke socijalne ustanove. Puhao je straan vjetar i na groblju je bilo vie nego neugodno. Tanki empresi vijali su se na sve strane, a ostatke strunulih vijenaca s drugih grobova mahniti sjeverac nosio je svuda naokolo. Kad su grobljanski radnici, neraspoloeni spoznajom da im nakon ovog sprovoda nitko nede dati napojnicu, podigli teku pokrovnu plou obiteljske grobnice, priao je Jaromir korak-dva blie i nagnuo se nad jamu. Dolje, u mraku i vlazi, dobro skrivena od radoznalih pogleda, leala je sedamnaest godina stara tajna koju je on namjeravao rasvijetliti. Kad su i majku spustili dolje, do informbiroovskog samoubojice, grobari su uz stranu kripu navukli pokrovnu plou i zatvorili skupocjenu granitnu grobnicu taj posljednji ostatak predratnog sjaja biveg vlasnika kinematografa Edison. XI. Kad se Brambor vratio iz vojske, minula je ved i ona uvena Plenarna sjednica CK SKJ, odrana na Brijunima, nakon koje su u zaborav prolosti odmarirali do tada uveni drugovi Aleksandar Rankovid, zvani Marko, i njegov adlatus Ceda Stefanovid. Prljavi ve Udbe bio je razotkriven, obznanjen, igosan i kanjen. Prvi su put za tu nedodirljivu slubu izreene stvari kao "sila iznad drutva", "monopol pojedinaca", "zlouporaba poloaja", "prislukivanje" i slino. Kako je u novinama pisalo, porazom Rankovideve grupe nastao je nov impuls za razvoj samoupravljanja i demokratizaciju jugoslavenskog drutva. U svemu tome Jaromir je otkrivao neka znaenja koja su ila njemu na ruku. Otvoreno se pokazalo da je SDB (u emu smo vidjeli samo drugi naziv za Udbu) radio svata, da je bilo zlouporaba i monopola pojedinaca i drugih negativnih pojava, te da njegova pretpostavka o oevoj nedunosti moe biti sasvim vjerojatna. Ponadao se da de se ubrzo sve otkriti, da de mu otac biti na neki nain rehabilitiran, ali se uskoro pokazalo da su njegove nade bile i te kako naivne. Generalne pogreke i globalna zastranjivanja izneseni su na vidjelo, ali se njegovim ocem kao pojedinanom sudbinom nitko nije htio baviti. I u lokalnom SDB-u, kako je doznao, bilo je nekih kadrovskih promjena u smislu odlaska navodnih rankovidevaca, ali sve to skupa nije bacilo nikakvo novo svjetlo na sudbinu njegova oca. Dok su Brambora svejednako muili njegovi problemi, ja sam se suoio s nekim novim stvarima koje de bitno obiljeiti moj dalji ivot. Ne, nije to bila spoznaja da Sonja ima stalnog deka, niti da Miki zacijelo nede vie sa mnom prozboriti ni rijei, niti da de sukobi s ocem biti sve edi, niti da viak od deset nejednako rasporeenih suvinih kilograma vjerojatno nikad nedu skinuti, nego neto sasvim deseto. Kao to netko nakon kakva luda sna shvati da mu je krenuti u Ameriku, kao to se netko nakon probdjevene nodi konano odlui oeniti djevojkom koju je jo sinod definitivno iznogirao, tako sam i ja iznenada poeo itati. I to ne sluajno, nevoljko, sporadino, nego sasvim namjerno, temeljito i bez ostatka. Ne sjedam se vie koji me to stvarni povod natjerao na tako neto, ali se pouzdano sjedam da sam se te godine definitivno zarazio takozvanom lijepom knjievnodu, od koje nedu modi ni u sljededim godinama pobjedi. Jer, ako je knjievnost bolest, onda je ta bolest trajna, kronina i naprosto neizljeiva. Ba kad vam se uini da ste se izlijeili, jave se recidivi prouzroeni nekim nuzgrednim povodom: arenim ovitkom u izlogu, mirisom tiskarske boje, glatkodom bezdrvnog papira i slino. Uz to to je kronina, ta je bolest pomalo i endemina, jer pandemijama obiluju drugi anrovi: televizija, moda, ples i tra. Ova bolest prvo je izazvala nedoumice, uenje, pa ak i zgraanje u obitelji. Koji mu je vrag? rekao je otac Franjo. Nekad je obavezno gledao kriminalistiku seriju, kalju i nogometne prijenose. A sad je ved etiri veeri zatvoren u sobi ... Izgleda da ovo ita - tiho de majka, koja je na mom nodnom ormaridu pronala knjiurinu s debelim kartonskim koricama. Da vidim otme joj otac knjigu iz ruke. Oho! Brada Karamazovi. Dostojevski. Ruska stvar. Ah, pa to mu je valjda propisano kao lektira s olakanjem de majka. Deko se valjda eli rijeiti svih obaveza im prije, pa je navalio na kolsku lektiru. Ana, bogamu, ti nita ne razumije! Lektiru je imao i prije. Pa kako je to rjeavao? Pola toga vidio bi u kinu i na televiziji, a pola je prepisivao od onog Jazbineka. Zar se ne sjeda da ti se onaj

njegov iz hrvatskog alio da je u lektiri o Ani Karenjini napisao da se Greta Garbo zaljubljuje u privlanog oficira Vronskog? Onda ne znam slegnula je majka ramenima. Iznenada probuena sklonost prema literaturi bila je, kao i sve iznenadne sklonosti u toj dobi, pomalo pretjerana! Da sam se poeo intenzivno baviti neim posebnim i, kako sam tada naivno drao uzvienim, ubrzo je primijetila i moja najblia kolska okolina. Po mom ponaanju, jasno. Postao sam neto utljiviji, osamljeniji, valjda stoga to sam bio zabavljen vlastitim stvarima najintimnije naravi. To samo po sebi ne bi bilo loe da nisam, poput ostalih adolescenata, gnjavio okolinu svodedi stvarnosne i iskustvene stvari na netom proitane klasike. U kratko vrijeme, zanemarujudi ostale tekude razonode, poput televizije i filmova, koji su u tim danima jo uvijek izazivali nezapamdene guve (Crna mamuza, Tono u podne, Zakon se vrada u Dolinu revolveraa), uspio sam proitati vedinu relevantnih djela Balzaca, Stendhala, Zole, Shakespearea, Dickensa, Dostojevskog, Gogolja i Pukina, te po koju knjigu Poea, Krlee, Faulknera i Ibse-na. Sve to, smatrao sam, bit de dovoljno da se izdvojim iliti izdignem iznad amorfne mase razrednih kolega i kolegica koji nisu itali uglavnom nita. Ubrzo sam shvatio da je takva pretpostavka posve utopijska; izdigao sam se jedino u oima mog starog profesora hrvatskog jezika, dok se ostalima ivo fudkalo to neka budala u razredu, u nedostatku drugog posla, veerima bulji u poutjele stranice Putovanja Artbura Gordona Pyma ili Troila i Kreside. I premda sam mnogo itao, pisanje mi jo uvijek nije bilo ni nakraj pameti. XII. Potkraj kolske godine 1965./66., dok smo zavravali tredi razred gimnazije, sve se vie govorilo o maturalnom putovanju po Italiji, koje je tada, kad nam je prelazak preko granice izgledao jo uvijek pomalo nezamisliv i nestvaran, predstavljalo pravu sredu o kojoj se gotovo svaki dan pripovijedalo. U tim godinama na maturalna se putovanja obiavalo idi nakon tredeg razreda, jer je ljeto nakon etvrtog, zbog mature i priprema za prijamne ispite na fakultetima, bilo pretrpano obavezama. Predvieno desetodnevno putovanje po Italiji, na koje se ilo vlakom, uz pomod kolektivnog pasoa i nekih trideset tisuda starih dinara po osobi, zasjenilo je tog proljeda sve tekude probleme, pa je u razredu nastala apsolutna nezainteresiranost za ocjene i ukupni godinji uspjeh. Drugarica Ravijojla Gaparid itav nam je mjesec govorila o raznim kulturnim i umjetnikim udesima koja demo vidjeti u Italiji, ali su nas ta dosadna predavanja ostavljala posve ravnodunim. Nije nas zanimala talijanska umjetnost, renesansa, Galilej, sveti Ante Padovanski, ni Vatikanski muzeji, nego ono neto nejasno, nepoznato, tamo iza granice. Jedini koga predstojede putovanje u inozemstvo nije uopde uzbuivalo bio je na razrednik drug Kritof, koji je prije rata u toj zemlji studirao. On je u svojih est desetljeda ivota obiao valjda pola svijeta i gdje god bi se naao, bio je smiren i pomalo nezainteresiran. Sve vam je to isto rekao bi i mahnuo rukom, a nama bi se takva izjava uinila gotovo suludom. Profesor Kritof bio je osoba koje se i danas, kad evociram srednjokolske dane, najradije prisjedam. Bio je tih, spor i beskrajno miran, premda uvijek pomalo odsutan. Nije nas gnjavio nikakvim ideolokim drilovima, misledi vjerojatno da su, kao i sve zemlje, i sva podneblja, i svi drutveni sistemi naprosto jednaki. Kemiji, koju nam je predavao, nije pridavao mnogo vede znaenje. Znao je i po tri puta ispredavati luine i kiseline, a onda ispitivati soli, o kojima nam nije rekao ni rijei. Kad bi nas ispitivao, neprestano je odsutno buljio kroz prozor i glasno se useknjivao ogromnom bijelom maramicom, a na kraju, bez obzira na kvalitetu odgovora, upisivao nam trojku u imenik. Kad mu je kolska uprava spoitnula da na takav nain nikoga nede nauiti kemiju, on je ispriao sljededu zgodu: Prije etrdeset godina imao sam mladog i ambicioznog nastavnika koji nam je tako zduno predavao povijest kao da je samo radi toga na ovom svijetu. Otada su mi se u ivotu dogodile mnoge neugodne stvari. Umrla mi je majka, za njom i otac. lako sam ih neizmjerno volio, danas mi se ini da sam ih potpuno zaboravio. Nikako se ne mogu sjetiti je li naoale nosila majka ili otac. Zatim me ostavila prva ena, koju sam uspio zaboraviti. Ubio mi se najbolji prijatelj; danas vie ne znam je li bio

crn ili smedokos. Sve sam zaboravio, ak i djevojako prezime supruge moga sina. Zar mislite da se sjedam onih gluposti to mi ih je predavao mladi, nadobudni nastavnik povijesti? Tog preuranjenog ljeta 1966., nakon to je tolike godine tiho egzistirala uvijek u jednoj od prvih klupa u razredu, Seka ivanovid, koju smo jo u osnovnoj koli poeli zvati Arleta zbog blage slinosti sa enom popularnog princa Valijanta, postaje iznenada vana i zanimljiva osoba. Razlog tome treba traiti u nenadanom interesu koji je za nju poeo pokazivati moj do juer najbolji prijatelj Miki Grabar. Pojedinosti te ljubavi nisu mi previe poznate, jer od nekog vremena s Mikijem nisam imao nikakvih veza, a ponajmanje verbalnih. Prialo se da joj uporno alje nekakva pisma, da je prati do kude, salijede je sitnim oblicima panje i slino. Od svega toga znao sam jedino da joj i u razredu stalno igra flastera, to, ukoliko maka ba ne grize, moe biti upravo nesnosno. Poetkom lipnja, onog dana kad nam je kola zavrila, trebala se odrati nekakva meduopdinska feta u obliku sleta. Sve manifestacije koje su u tim godinama prireivali mladima imale su karakter sleta. To je valjda bilo propisano odozgo. Tek kad bi se temeljito odvjebalo, moglo se malo i zabavljati. Stvar su upriliili na gradskom stadionu, koji je za tu priliku bio ukraen zastavama, cvijedem i mnogobrojnim atorima, pod kojima se nemilice komadala prasetina, sjekla janjetina i toili pivo i gemiti. Prvo se od kasnih popodnevnih sati pa do mraka savjesno vjebalo. Vjeba pionira, pa omladinaca, zatim vojske, pa onda vjeba nekih drugih organizacija, klubova i slino. Sve to bilo mi je ubitano dosadno i elio sam da to prije zavri, pa da se krene s ono malo zabave to su nam je nudili. Kako sam na stadion zakasnio, trebalo mi je dosta vremena da pronaem ostale, ratrkane i zadubljene meu svjetinom koja je preplavila travnati prostor. Prvo sam uspio pronadi Ljubu, ali sam ga odmah izgubio. Zatim sam iz daljine uoio Mikija, ali mu se nisam javljao iz dva razloga. Prvo stoga to smo bili u zavadi, dru-20 jer je upravo igrao flastera Arleti. Zasjeo sam onda ispod tribina i zezao se s nekim klinkama iz prvog razreda, sve dok me jedna nije oslovila onim mrskim nadimkom Debeli. Oko sedam, kad su se posljednji vjebai povukli s trave i kad se ved poelo polako smrkavati, naletio sam na Delona, koji je oslonjen o ogradu trkalita puio i pijuckao u travu. Onako frajerski, kroza zube. Da dim? upitao sam ga, cigaretama posve suh. Budalo, evo ti itave ree on i izvadi tek otvorenu kutiju. To su neke uvozne? rekoh, promatrajudi cigaretu. Pogledaj samo od kakvog su finog papira napravljene. Vidi ovu zlatnu crtu oko filtera ... pa onda, kako je duhan rezan ... Da, da promrmljah paledi cigaretu. Zna redi de Delon pomalo zamiljen razmiljao sam o tome kako bi bilo da se uopde i ne vratim. Kad ved odem ... Otkuda da se ne vrati? Pa iz Italije. Sutra idemo na maturalno. Razmiljao sam o tome da ostanem. Zato? zaudih se. Kako mu je neto tako bedasto i neizvedivo uopde moglo pasti na pamet! Zbog toga to imaju cigarete s takvim zlatnim crtama na filteru? Ti se zajebava ree on i krene prema tribinama, gdje su toili medovinu, gvire i ostale bezalkoholne smiljotine. Htio bih otidi jer mi je ovdje sve nekako blesavo i tijesno ... Tebe nikad nisu muili takvi osjedaji? Pa jesu, ali ... zbunih se nisi jo ni kolu zavrio. kola! - ironinim de glasom Delon. Misli da ne bih znao ivjeti i bez tih smijenih spoznaja o beskraljenjacima, trigonometrijskim funkcijama, elektromagnetizmu i kumulonimbusima? Gledam te njihove cigarete i nae, pa mi se sve ini da i u drugim stvarima moraju postojati takve razlike. Nisi uopde patriot. Jebi ga, nisam! ta se tu moe odbrusi on i baci dogor-jelu cigaretu u travu. S tribina se oglase prvi taktovi glazbe koja nije imala blage veze s muzikim ukusom mladih, ali se ipak, uz malo mate, moglo i uz nju plesati.

Odmaknuli smo se nekoliko koraka dalje i prili atoru s peenjem. Ovdje je sve bilo puno nekakvih debelih, zadriglih faca koje su klopale sve u esnaest. Eno ti Ljubinog starog! Da ga samo ena vidi kako nakon infarkta tamani svu tu prasetinu ... ree Delon. E, da te on uo to si maloprije priao, zatraio bi da se maturalno putovanje stopira. Ili bi bar sina zakljuao u pajzu. Delon se nasmije i krene prema tandu s licitarijama. Ovo mi sve vie lii na protenje, a sve manje na slet mladosti ree Delon razgledajudi licitarske bebe s ogledalcima. Sve se pomijealo. U taj as pokraj nas se nae Stevo Matid, onaj isti tip koji nam je nekod bio mentor i arbitar za seksualnu problematiku. U prvi mah mislili smo da de prodi, ali on, kao da se neeg sjetio, zastane i obrati nam se: Deki, eno tamo iza ograde tuku vam onog vaeg. Koga? upita Delon. Onog kome je stari doktor. Kako se ono zove? Miki Grabar? Da. Ba njega. Uhvatili ga ivanovidi i obrauju ga. Nede nita ostati od njega. Brada Seke ivanovid? upita Delon, napet i uzbuen. Koliko Arleta ima brade? upitah. Dvojicu otpovrne Delon. Jest, jest, dvojica su ree Matid i krene dalje za svojim poslom. Nije bilo vremena za oklijevanje. Izjurili smo kroz vrata gradskog stadiona i poeli se osvrtati naokolo. Nije nam mnogo trebalo da ugledamo komeanje sjenki pored jablana koji su opasivali stadion. Ubrzo smo shvatili da je Stevo Matid govorio istinu. Uletjeli smo poput mladih lavova u taj koloplet i poeli udarati na sve strane rukama i nogama. Borba je bila sasvim unfair i bez ikakvih pravila. utirali smo se podmuklo, udarali koljenom u jaja, gaali prstom u oko, koristedi se svim sredstvima kojima se mogao diskvalificirati protivnik. Jasno, ni ivanovidi nisu proputali priliku da udare ispod pojasa, onako prljavo, pa smo ubrzo svi skupa bili prekriveni bubocima i plavicama. U aru borbe ne, tako da sam se morao skvriti, ali se to pokazalo mudrim, jer sam na taj nain prevalio starijeg Zivanovida koji mi je skoio na lea. Nitko zapravo ne zna kako bi se ta neizvjesna borba zavrila da se u nju nisu umijeali legalni organi vlasti u likovima komandira Radovana i pozornika Oljae. Zaokupljeni mahnitom tunjavom, nismo ni primijetili da se oko nas okupila sva sila znatieljnika, od kojih je netko otiao po milicionare. Radovan i Oljaa isprva su neko vrijeme gledali to se dogaa i pripomenuli: Onaj mali bio bi dobar milicajac rekao je Radovan. Vidi, bogati, kako zna propisno raspaliti. Ni onaj visoki nije lo dodao je Oljaa. Samo se premalo slui nogama. A onda su nas, kad im je predstava postala dosadna, sve skupa pokupili u "maricu" i odveli u stanicu Narodne milicije. Ali, mi ujutro u pet putujemo u Italiju! vikao sam dok su se vrata plavog vozila zatvarala za nama. Na stanici su nas poeli ozbiljno ispitivati, ali kad su shvatili da su tunjavu izazvala ljubomorna brada, koja ne daju da im netko dira sestru, poeli su se sve vie zajebavati. No, dobro! zakljuio je ispitivanje komandir Radovan. Ovog demo vam puta oprostiti. Ostat dete nodas ovdje, a u sedam du vas pustiti kudi. Ali, mi sutra ujutro u pet putujemo na maturalno puto vanje! U Italiju! rekoh, ne miredi se s okolnostima njiho va pratanja. Jebi ga, mali! odbrusi Oljaa. Ne moe i jedno i drugo! Ako sutra ujutro putujete, mogli ste otidi kudi, a ne da se okolo vucarate i tucete. Nema veze odmahne Delon rukom. Jebe Italiju! Idi

demo koji drugi put. Ne psuj mi ovdje, boga ti jebem! prekine ga Oljaa. Tebi se, znai, ne ide u Italiju? Ne ide. E, da l' ti se ide il' ne ide, o tome demo mi odluiti strogo de komandir. Hajde, Oljaa, odvedi ih da se rashlade. U taj as na stolu ispred komandira Radovana zazvoni telefon. Milicijska stanica oglasi se Radovan, nakon to je podigao slualicu. Zatim je sluao i utio, tek tu i tamo progovorivi po nekoliko nevezanih rijei: "Ma nita", "Mislite da de zakasniti", "Nije ozbiljno", "Nikakav zapisnik", "Kako vi kaete". Potom je spustio slualicu i ljutito nam se obratio: A sad u pizdu materinu svi doma! I zahvalite drugu Brabecu, jer da nije bilo njega, ili bi u kurac, a ne u Italiju! Izili smo iz stanice. Zivanovidi su odmah bez rijei krenuli na svoju, a nas trojica na svoju stranu. Delon nas je pratio dva bloka, a onda skrenuo kudi, tako da smo Miki i ja ostali sami. Koraali smo slabo osvijetljenim ulicama i utjeli. Kad smo doli i do njegovih ulaznih vrata, uhvati me on za ruku i ree: Jebi ga, Stanislave, ja sam bio kriv ... Stao sam zbunjen ali i zadovoljan. Rekavi "ja sam bio kriv", kao da mi je na neki nain prepustio sestru. Ali, kojeg li zajeba, Sonja je ved imala stalnog deka. I to sad? Da ga poaljem nekamo? Nisam to mogao uraditi. Uzdahnuo sam i sjeo na prvu stubu njegova stubita. I on je uradio isto tako. Razgovarali smo do dva ujutro i odluili da i dalje budemo ono to smo bili najbolji prijatelji. U jednom trenu ak mi je priznao da je ono moje pismo namijenjeno Sonji malko prepravio i poslao ga Arleti. Kad sam se poslije dva u nodi vratio kudi, onako pun modrica, raupan i poderan, te kad sam sve ispriao roditeljima, otac je, suspreudi bijes, rekao: Ako ti je vlast oprostila, ja nedu! U Italiju ne ide. Majka i ja nedemo svojom popustljivodu odgajati huligana. Ana, moe slobodno raspremiti njegov kofer. Majka je stajala nasred kuhinje, nesposobna da izusti rije. Franjo ... ta Franjo! ljutio se stari. Tu si itavu nod drhtala od straha, ne znajudi gdje je bitanga. A on na miliciji. Pije, pui, tue se ... Nema nikakve Italije! Nisam li u pravu? Stajao sam i tvrdoglavo utio, oiju punih suza. Franjo, u pravu si, ali platili smo ved trideset tisuda. Propast de pare ... Neka propadnu! Neka vidi da nam je pedagogija i briga za njegovu bududnost vanija od para. Drugi put de dobro razmisliti prije nego napravi svinjariju kakvu je napravio nodas. Ali, Franjo ... Dosta! otresao se otac. Ako on ode u Italiju, ja idem iz ove kude. Ionako u ovoj kudi moja rije vie ne znai nita, jer svi puete u istu tikvu. A sad na spavanje! Majka se utke okrenula i otila u sobu. Znao sam da se suzdrava i bori protiv plaa. Ne rekavi ocu "laku nod", otiao sam i zakopao se pod pokriva, svjestan injenice da mi je Italija ovog puta propala. Bio sam uzbuen, razoaran, ponien, i mislio sam da te nodi nedu uopde usnuti. Pa ipak, umoran od tunjave, milicije i oeve prodike zaspao sam u hipu. Rano ujutro osjetio sam kako me netko nemilosrdno drmusa i zove po imenu: Stanislave, zakasnit de! Dii se! Protrljao sam oi i pogledao. Pokraj kreveta stajao je otac, dredi u ruci na stari kofer, lijepo zapakiran i stegnut remenjem. Brzo se umij i uzmi onaj sendvi u kuhinji na stolu. Vlak polazi za pola sata. Suzdravajudi se da ne prsnem od radosti, u nekoliko minuta sam se spremio, uzeo kofer i zgrabio onaj sendvi. Sadravao je putar, salamu, kuhano jaje, sardel-pastu i komadid krastavca, vidjelo se da je pravljen s panjom i ljubavlju. Dok sam ja mirno spavao, moj dobri, strogi otac gnjavio

se tim sendviem i brinuo da ne zakasnim na vlak za Italiju, on koji je od itavog pregolemog inozemstva vidio tek radni, zarobljeniki logor u Hitlerovoj Njemakoj. Izaao sam u maglovito jutro i osvrnuo se. Tata je stajao na ulazu i puio. Izgledao mi je nekako velik, vaan i hrabar. Ali, zato si nodas rekao ... pokuah ga upitati. Ma ta sad prekine me on. Kad jednom bude imao moje godine, moda de znati ... A onda se okrenuo, zalupio vratima i odvukao se gore, u kudu. XIII. Iz Italije smo se vratili preplanuli, puni dojmova, spoznaja i nakradenih razglednica na koje glupi Talijani uopde ne paze, ved ih dre vani, ispred dudana, na otvorenim metalnim stalcima. Vratili smo se svi, ak i Delon, premda je pokazivao neke udne namjere da ostane na Zapadu. Kad se tredeg dana maturalnog putovanja izgubio negdje u Rimu te ga do kasnih sati nije bilo u naem "albergu", ispriao sam razredniku kako je Delon najvjerojatnije odluio da se ne vrati. Profesor Popac uasno se uplaio i poeo nagovarati naeg razrednika profesora Kritofa da smjesta obavijesti karabinijere i nau ambasadu, ali je smireni Kritof samo rekao: Do jutra de se vratiti. im malo ogladni. Tako je i bilo. U dva poslije ponodi Delon se vratio. Nije htio redi gdje je bio ni to je radio, tako da je drug Popac naisto poizio i u kolektivni mu paso upisao jedinicu iz vladanja. Neko vrijeme u krugu naih gradskih prijatelja i znanaca predstavljali smo izuzetnu atrakciju, jer smo u drutvu znali vano i meritorno pripovijedati o dogodovtinama s puta po Italiji, to o autentinim, to o izmiljenim. No, kako je svakog uda za tri dana dosta, i nae su prie ubrzo izgubile dostojanstvo i pretvorile se u obinu gnjavau, koju nitko vie nije mogao sluati. Jedino je moja dobra majka jo dugo vremena pokazivala zavidnu razinu strpljenja za moje putopisne sliice, pratedi ih uvijek s onom dozom pozornosti kakvu majke obino iskazuju samo sinovima. Jedne veeri, tog istog ljeta, dok smo sjedili na klupi skrivenoj u mraku parka i promatrali make koje su lako obuene promicale korzom, netko se sjetio kako bi bilo zgodno otidi u bau Gradske kavane, gdje svira slijepi orgulja Sre-to. Kavana nam je jo uvijek predstavljala neku vrstu djelominog tabua, jer je odlazak u nju bio povezan s odreenim rizicima. Na nju nisu ba dobrohotno gledali nai roditelji, a jo vede nevolje mogle su nastati ako te tamo identificirao koji od gimnazijskih profesora. Tada bi nastalo ono neugodno verbalno rifljanje, proarano prijetnjama ukorom, prijavom starcima i spominjanjem raznih opasnih ivotnih stranputica. Ali bi na koncu, kako je govorio na direktor, "izio vuk magare". Svjesni svih tih rizika, ipak smo krenuli u bau, znajudi da i taj eksces ved jednom treba uraditi. Ono to smo tamo ugledali stvarno je bilo previe za na prvi, inicijacijski odlazak u mitski prostor odraslih. Kad smo Miki, Brambor i ja sjeli za stol, spazili smo neku pijanu spodobu kako slijepom Sreti i njegovim muziarima lijepi novanice na elo, gegajudi se u ritmu glazbe i isputajudi razne neartikulirane glasove. Ta pijana spodoba nije bio nitko drugi nego na prijatelj edo Kralj, a novac koji im je lijepio na elo bili su pravi pravcati dolari. Ba kad je Sreto raspalio neku laganicu u stilu Raya Charlesa, izaao sam na podij i uhvatio Delona za ruku. ta je? otresao se na mene. Doi za stol i ne izigravaj budalu! Pusti me istrgne on ruku. Pladam deke da mi sviraju. Otkuda ti dolari? Maznuo si starom? On se pijano naceri. Maznuo starom, ha, ha, ha! Nisam je maznuo starom, nego stari drugima. Mladi gospodine, molim vas da se udaljite s plesnog podija rekao mu je ef sale, korpulentni Gujo Njer. Znao sam da je to Gujin stil. Prvo ti doe i moli te neto topedi se od miline, a onda te prasne glavom meu oi. Odjebi, Gujo! odbrusio mu je Delon. edo, idemo! uhvatih ga ponovo za ruku. Zna Guju, opalit de te.

Mladog gospodina sam samo zamolio da ne pravi nered ree Gujo diudi ruke uvis, kao da eli redi da nita nije skrivio. Ma ta si ti ... Nisam dospio shvatiti to mu to Delon namjerava kazati, jer je u tom trenu Gujina glava sijevnula i pogodila Delona, koji se sruio kao pokoen. Plesai su vrisnuli i razmaknuli se. Mladi gospodin se okliznuo govorio je Gujo, smjeka judi se, dok se Delon dizao i snopom dolara brisao nos iz kojeg je liptala krv. Tako je, gospodine Gujo mrmljao je Delon, povlaedi se sa mnom prema stolu za kojim su nas ekali Miki Grabar i Brambor. edo, koji ti je kurac? upitah ga dok je jo pokuavao zaustaviti krv. Deki pone on, teko sriudi rijei, to zbog pijanstva, to zbog krvi koja nikako nije htjela da stane. Deki, danas je velik dan za edu Kralja, koji postaje sam ... glava porodice ... jebeni ti... Hodete dolare, deki... Rekavi to, baci snop krvavih novanica uvis, a onda se i sam prevali sa stolca na pod. Baca dolare ... jo de i milicija dodi promrmljah, pokuavajudi mu pomodi da se digne. Mladi gospodin mora odmah napustiti lokal rekao je Gujo Njer, koji se odnekuda ponovo stvorio u Delonovoj blizini. Delon je polako ustajao, a meni je bilo sasvim jasno da de ga Gujo ponovo pogoditi meu oi. Onda se Delon naglo izmaknuo u stranu, dograbio sa susjednog stola bocu radenske i kad je Gujo krenuo da ga glavom ponovo nokautira, Delon je iz sve snage zamahnuo bocom i razbio je na Gujinom elu. to se zapravo dogodilo tog dana i zbog ega se Delon tako ponaao, saznali smo tek tjedan dana kasnije. Naime, tog popodneva, u lijepi, veliki i bogato namjeteni stan Kraljevih ula su dva ovjeka u civilu, pradena dvojicom milicionara, da bi priopdili graevinskom poduzetniku Kralju da je uhapen. Dok su ga milicajci odvodili, ona dvojica u civilu zapoela su s premetainom. to se zapravo zbilo, doznalo se ubrzo, jer su novine tog ljeta bile pune tekstova o poslovima edinog tate, i to ne samo one lokalne nego i zagrebake. Paralelno s pojedinostima privrednokriminalnih radnji Miroslava Kralja, irila se i niska njegovih suradnika, ljudi kojima je davao i od kojih je primao mito, tako da je hapenje edina oca ubrzo preraslo u aferu, koja je okonana mamutskim javnim suenjem u sportskoj dvorani koju su nazivali "sokolskom". To suenje novine su, onako odmila, zvale "gradskim ljetnim igrama". Sad, ega je sve tu bilo, zapravo se i ne sjedam, ali sam siguran da su podvizi edina oca, za koje je na koncu dobio deset godina zatvora, bili prava smijurija u usporedbi s privrednim megaaferama kakve de se pojaviti u sedamdesetim i osamdesetim godinama. Ipak, jednu vanu spoznaju dugujem aferi iji je protagonist bio Miroslav Kralj: to je i ovo nae socijalistiko drutvo prihvatilo privredni kriminal kao normalnu drutvenu injenicu. Kasnije megaafere, u kojima de se kao akteri pojavljivati i osobe od visokog drutvenog i dravnog povjerenja bit de uzrok zbog koga du u svojoj zemlji sve manje gledati arkadiju, idealiziran krajolik iz nekadanjih kolskih udbenika, a sve vie organizam podloan neugodnim drutvenim i moralnim infekcijama. Ne znam da li me taj neasni kontinuitet, ta niska prevara, afera i drutvene pljake odveo do skepticizma u ezdesetim, ili do rezignacije u osamdesetim godinama, ali znam da ba zbog toga nisam vjerovao onima koji su mi uporno tvrdili da je situacija takva kakva jest, samo zbog toga to smo svi skupa neumjereno troili, te da sam bio uvjeren kako su "neumjereno troili" samo neki. Ali, prije toga zbili su se jo mnogi dogaaji privatnog karaktera, zabiljeeni u naim sjedanjima i Mikijevoj Povijesti pornografije, tom brevijaru koji govori o naim smijenim nastojanjima da na pravi nain odrastemo. XIV. Kad danas govorim o Mikiju Grabaru, ini mi se da je njegova sudbina apsolutno nejasna i nerazumljiva ne spomenu li se i njegove drutvene aktivnosti, kao i njegova elja i sposobnost da vodi ljude. Ved od prvih igara, prvih izleta i izlazaka, Miki je volio voditi druge. U poetku sam tu ulogu

drugog, vodenog, u nedostatku masa, igrao ja sam. Od najmanjih nogu Miki je bio organizator mojih akcija, igara i, uopde, slobodnog vremena. Kad smo krenuli u kolu, stvari su se naglo pojednostavnile, pa sam ja mogao malo predahti jer se Miki bacio na voenje irih drutvenih skupina kakve su razred, kola i slino. Ne znam je li ta njegova sklonost bila osnovni motiv koji de ga odvesti do toga da se iskua u politici, ali sam siguran da se bez te sklonosti, kao i sposobnosti, u politici nema to traiti. Dakle, u osnovnoj koli Miki je prvo bio neka vrsta povjerenika u pionirskoj organizaciji, a kad su nas primili u omladince, smjeta je postao delegat u nekoj od meni nepoznatih omladinskih struktura. U gimnaziji je prvo bio predsjednik prvog, pa onda i drugog razreda, a zatim omladinske organizacije itave kole. to je jo bio, ne znam, jer sve to znatno nadilazi moje skromno znanje u toj domeni. Vano je samo to da iz svega toga, kao sasvim razumljiva posljedica, proizlazi to to su ga u etvrtom razredu primili u partiju. Ne sjedam se vie tko je sve u gimnaziji postao lan SK, jer se o tome nije mnogo prialo i jer je taj rad nama ostalima bio, koliko nezanimljiv, toliko i nevidljiv. Znali smo samo da pojedinci koji put nakon posljednjeg sata ne odlaze kudi, nego ostaju na nekakvom sastanku od politike vanosti. To to je Miki Grabar uao u partiju nije ga ni za dlaku promijenilo. Okolnosti ulaska Ljube Brabeca bile su ved sasvim drugaije. Premda je onako kao frajer bio sasvim u redu, Ljubo nije pokazivao nikakvih potreba, a ni sposobnosti, da vodi, ui i uvjerava ljude, to jest da bude medu prvima i najboljima, ime se, kako su nam govorili, odlikuju pravi komunisti. On kao da je uao u SK tek tako, da zadovolji oca kome je to bio melem na srce, jer je u naem gradu bilo pomalo nezamislivo da bi koji Brabec ostao izvan partijskih redova. to se tie Ljubine moralno-politike podobnosti i razine njegove svijesti, s tim stvarima je bilo sve u redu. Ali, to se tie toga, gotovo svi iz razreda mogli smo postati lanovi. Jer, nakljukani proizvodima slubene pedagogije, svi smo mi na neki nain bili "na liniji" i nikog kao da nisu razdirale sumnje zbog kojih se lan SK ne bi moglo postati. Jer, premda su nas, eto, ved dvanaest godina kljukali tekom i lakom industrijom, komasacijom i melioracijom, ustavnim pravima i federativnim ureenjem, revolucijama i restauracijama, trigonometrijama i spektrometrijama, onto-genezom i filogenezom, interferencijom i rezonancijom, logaritmima i algoritmima, sintagmama i sintaksama, nitko nam ni rijeju nije spomenuo stvari kao to su energetski problemi, prezaduenost, nekonkurentnost, nezaposlenost, neefikasna privreda, nekonvertibilnost, dakle sve ono ime de nas u zrelosti zasuti dnevna tampa, televizija, politike govornice i ostalo. Bespomodno, naivno i pomalo priglupo, mi kao da nismo ekali da odrastemo sami od sebe, nego da nas drugi na najpedagokiji nain odrastu. XV. Zavravali smo posljednji razred gimnazije. Miki i ja ponovo smo bili najbolji prijatelji, ako se ne varam, ak smo i dijelili klupu. Da, bili smo najbolji prijatelji, ali obojica opteredeni "bratovskim kompleksom", tako da se on drao podalje od Arlete, a ja sam sasvim izgubio Sonju iz vida. Delon je, sasvim oporavljen od udarca koji mu je nanijela oeva afera, marljivo gazio s raznim gradskim makama, to naizmjence, to paralelno. Te make redovito nisu imale bradu, to je njegov ljubavni ivot inilo jednostavnom uivancijom. Ljubo Brabec, kao da ga je uhvatio nekakav zakanjeli pubertet, u posljednje dvije godine silno je izrastao i postao najpledatiji i najvii uenik gimnazije. Nekako se uozbiljio, poeo nositi naoale i brkove, a prialo se da kod kude, pod oevim nadzorom, prorauje temeljne knjige klasika marksizma. im bi se u razredu pojavio kakav bitniji drutveni problem, on bi skidao naoale, trljao ih maramicom i mrmljao vie za sebe: Razmotrit demo to na partijskom i vidjeti kakve nam je stavove zauzeti. Na najstariji drug, Jaromir Kralik, kome ivot nije namijenio ovako suptilne teorijske probleme, morao se brinuti za golu egzistenciju. Mirovina koju je naslijedio od pokojne majke bila je tako neznatna da je doznaka koju je potar svakog prvog donosio izgledala kao neka vrsta neukusne ale. Nadi stalan posao bilo je vrlo teko, te se ukalo da u toj oblasti postoje mito i korupcija. Osim toga, mueni istim problemom, ljudi su ved naveliko odlazili u SR Njemaku, vedsku, Austriju, vicarsku i druge zapadne zemlje. Dirljivi rastanci i odlasci podsjedali su me na one tune prie o meuratnim

peelbarima o kojima smo dosta sluali u niim razredima, ali je Ljubo Brabec tvrdio da izmeu te dvije pojave nema nikakve slinosti, iako nam nikako nije uspijevao objasniti u emu je razlika. Nemajudi nikakve jake veze, preko koje bi pronaao posao, Brambor je bio prisiljen pribjedi privatnim uslunim akcijama. Kako je za otvaranje obrta potreban pozamaan kapital, Brambor se bacio na tajne uslune djelatnosti, koje se obavljaju bez formalna legitimiteta i pladanja poreza. Da mu bude lake, udruio se s bubnjarom Surlom, koji se iz maloljetnikog zatvora vratio mnogo ranije no to se oekivalo, i tako je zapoela slavna djelatnost njihove ilegalne tvrtke. Kako su se razumjeli u sve i sva, obavljali su poslove najireg dijapazona: od vodoinstalaterskih, preko elektromonterskih, soboslikarskih, pi-smoslikarskih, pa sve do tiskarskih (sitotisak). Bramborov stan ubrzo se pretvorio u sasvim neprohodnu bazu, neku vrstu mjeavine radionice i skladita. No, jedina stvar u kojoj su ta dva deka "zlatnih ruku" pokazivali katastrofalno nesnalaenje, bila je financijsko-kalkulacijske naravi. Znali su sklopiti posao za 300.000 dinara, a onda samo na materijal potroili 298.000 dinara. Kad bi i ukalkulirali u cijenu sasvim pristojnu zaradu, naknadno bi ustanovili da su u trokovnik zaboravili ubaciti razvodnu plou i trista metara PVC kabla. Poslovali su tako vie u skladu s prijateljskim i karitativnim nego s ekonomskim i trinim naelima. A kad se, prilino brzo, ustanovilo da je Surlin prerani povratak iz maloljetnikog zatvora prouzroen bijegom, usluna firma pala je u kolaps i raspala se. U ovom periodu, kojim se Mikijeva Povijest pornografije malo bavi, bilo je normalno da s podruja pornografskih sadraja polako ponemo prelaziti u normalne vode seksualnih interesa. Zdrav, normalan ovjek tuca etiri put tjedno govorio je Stevo Matid a drka oko dva puta! Po tome smo znali da normalne seksualne aktivnosti ne iskljuuju razne paralelne, hobistike radnje, te da pornografija zacijelo igra vanu ulogu i u ivotu normalna odrasla mukarca. Priznajem, sve sam vie bio zabavljen razmiljanjima o pravom seksualnom ivotu, koji je onako lijepo i temeljito pretresao Van de Velde, ali nikako nisam znao kako da prekoraim tu presudnu, sudbinsku granicu i naem se u svijetu odraslih, seksualno emancipiranih i potvrenih mukaraca. Izvedbe na kakve sam nailazio u klasinoj literaturi nisu imale nikakve praktine vrijednosti, jer su se obino odigravale izmeu dva poglavlja, a Van de Velde i ostali slini autori bavili su se temeljito onim problemima koji nastaju tek postoje strategija zavoenja okonana, te su mi u tom smislu takoer bili beskorisno tivo. I na koncu, upute i prie starih hahara, koji su se u ovom zabranjenom vrtu ved bili nazobali, negirale su bilo kakvo postojanje strategije zavoenja, te su me kao takve ak i frustrirale. Prva eva djeluje mi tako komplicirano rekao je sav oajan Miki Grabar da bih je najradije preskoio i zapoeo s drugom. Pa dobro, svi su bar jednom u ivotu morali tu stvar uraditi prvi put rekoh mudro, svjestan da u toj spoznaji nema nieg utjenog. Neki su se tako izblamirali da su zauvijek odustali od drugog pokuaja. Trebalo bi, znai, pronadi neto to iskljuuje mogudnost blamae rekoh (sada sam svjestan utopijskog karaktera ove reenice). Mora pronad maku, privoljeti je, pronadi prikladno mjesto, diskretno prijedi na stvar, pridravati se tehnikih propozicija, biti zabavan, uzbudljiv i temeljit, otkloniti mogudnosti neeljenih posljedica. Jednom rijeju: grozna blamaa vrebala je na svakom koraku. A kurve? Moda bi trebalo s njima? padne Mikiju na pamet spasonosna ideja. Zato misli da bi to bilo jednostavnije? zaudih se. One su stalno s mukarcima, poznaju ih dobro, pa mora da u tim stvarima imaju i mnogo vie standarde. Da. Ali njih ne zanima seks kao seks. One de primiti lovu, strpljivo podnijeti nae eventualne nespretnosti i pri tom garantirati apsolutnu diskreciju. Ali, Miki, otkuda nam kurve? U gradu i nema pravih kurvi, onih koje to rade za lovu. Da, to donekle komplicira stvar zamisli se on. Pa ipak, kako de mi ispriati kasnije, njegovo de prvo iskustvo biti upravo takvo. Ne, nede pronadi pravu kurvu, profesionalku, jer takvih u naem gradu da i nije bilo, ali de negdje nakon mature, dobrano pijan, nabasati na neto to smo u tim godinama zvali "redaljka".

Protagonistice "redaljki" bile su neke vrlo emancipirane make kojima i nije bilo do love, nego do iste erotske razonode s vedim brojem mukaraca. Sad, jesu li bile kurve, nimfomanke, friideri, seksualni pedagozi za neiskusne ili neto sasvim deseto, nikad nisam uspio saznati, a ni Mikijeva knjiga nije mi u tom smislu dala nekih korisnijih uputa. Inae, kad je Miki doao na red (status mu je dodijelio jedno od posljednjih mjesta u koloni), hrabro je uao, stao pred razgaljenu damu, koja je drala bocu vinjaka u ruci, i zapitao: Oprostite, kad ste imali posljednju menstruaciju? U nastupu dentlmenske brige, htio se sam pobrinuti da ne doe do neeljenih posljedica (?!), a dama se samo nasmijala, nagnula iz boce i dobacila mu: Hajde, mali, penji se! Tako je Miki uspio izgubiti "jumfer", a ja sam svoj, kao gimnazijski suvenir, prenio na prvu godinu faksa. XVI. U ljeto 1967., kad smo svi skupa uspjeli maturirati, organizirano je oprotajno vede u motelu na Sljunari, gdje smo zakupili dvoranu i nekakav traljav bend, sastavljen od seoskih muzikaa. ljunara je bila jezero pedesetak kilometara udaljeno od naeg grada. Imala je nekoliko etvornih kilometara vodene povrine, uz obalu mali motel i naselje vikendica, a nastala je negdje u ranim poslijeratnim godinama eksploatacijom ljunka. Radost zbog poloene mature i prestanka jedne vrste ivotnih briga, te lagan strah pred onim to de uslijediti ved sutra, uinili su tu nod u motelu na Sljunari neim vanim, nezaobilaznim, nekom vrstom zaloga za sutra. Jer ved sutra vie nedemo biti zajedno. Toj nodi na Sljunari nisam prisustvovao. Namjerno i sraunato sam odustao, premda se vie ne mogu sjetiti zbog kojeg razloga. Je li me ved tada sklonost itanju uinila nesnoljivim prema bunim, velikim skupovima? Nisam li moda taj sentimentalni zalog za bududnost drao kiastim, neumjesnim i neadekvatno pretjeranim? Nije li mi moda tek godila uloga razrednog ekscentrika, ili mi je najblia okolina poela idi na ivce? I tako, dok su se oni veselili, pili i pjevali, ja sam iziao na korzo, na kojem sam ved bio izlizao toliko pari cipela, i krenuo na onu dugu etnju to ne vodi nikamo. Sada, na pragu pravog ivota, sve sam manje znao to du i kamo du. Vlastite elje i nakane u vezi sa skoranjom bududnodu djelovale su mi poput zbrkanih i poluartikuliranih natuknica, sasvim nedostatnih da se iz njih izvede ono to su nai profesori tako patetino zvali "ivotna odluka". U jednom trenu poelio sam da gimnazija potraje barem jo deset godina, u drugom pak uini mi se kako bi bilo najbolJe da proe to prije . Prvi put sam se na gradskom korzu, koji sam drao svojim prirodnim ambijentom, dutio malen, slab i neodluan. Pokraj Gradske kavane sreo sam Sonju koja mi je kimnula glavom. Ako se ne varam, u to vrijeme vie nije hodala s onim tipom. I premda je stajala posve sama, ja sam mirno produio, sve sigurniji u to da je ivot koji nadolazi sloena, neizvjesna i melankolina pojava.

etvrto poglavlje I. Moj pokojni ujak Emil, jedan od rijetkih lanova moje ire porodice koji je uspio svladati grau itavog jednog fakulteta, tvrdio je da uenje nije prikupljanje riznice znanja, nego muna spoznaja o izvjesnosti ogromnog prostora kojim nikad nedemo uspjeti ovladati. Tek kad sam diplomirao govorio je uspio sam sistematizirati sve svoje neznanje! U doba obnove i izgradnje, moj otac je njegova shvadanja ocjenjivao dekadentnim, oportunistikim i malograanskim, jer je smatrao da de prirodne znanosti, zdruene s dijalektikomaterijalistikim pogledom na svijet, ovladati svim mogudim tajnama i problemima koje graanska znanost nije unijela rasvijetliti. Nakon to je obnova prola, u vezi sa stavovima ujaka Emila, tata vie nije imao nikakvih primjedbi. U jesen 1967. uspio sam upisati studij knjievnosti na zagrebakom Filozofskom fakultetu. Suoivi se s neim emu sam pridavao dignitet znanosti, nisam previe vjerovao ni u stavove ujaka

Emila, ni u oeve stavove u doba obnove. Naime, bilo je takvo vrijeme da su mi oevi stavovi djelovali preoptimistino, a ujakovi prepesimistino. Kao i moji vrnjaci, bio sam mlad i prepotentan, drao se sposobnim, pametnim i nezamjenjivim. Ovo de drutvo morati raunati na nas, rekao sam patetino samom sebi i bacio se na ovladavanje znanjem, koje de se tek poslije pokazati uglavnom nekorisnim. Studirao sam knjievnost, smatrajudi je disciplinom A ha od presudne vanosti za ovjeanstvo. Poslije se pokalo da knjievnost uistinu jest disciplina od velikog znaenja za ovjeanstvo, ali da je znaenje diplomiranih profesora knjievnosti u tom istom ovjeanstvu mnogo manje, te da se njihova funkcija uglavnom svodi na to da budu redovna klijentela biroa za zapoljavanje. Tako du, umjesto prometejske uloge, po zavretku faksa dobiti ulogu besplatnog korisnika zdravstvene zatite, koja se realizirala jednomjesenim prijavljivanjem na biro i uzimanjem dragocjenog iga. To se zapravo pokazalo korisnim, jer mi je dignitet profesora omogudio besplatnu zdravstvenu skrb nad krajnicima, preesto rtvama streptokoknih angina. Kad smo s novim novcatim indeksima krenuli u Zagreb, grad nam se uinio prevelikim za nau provincijsku mjeru, i tu smo se odmah podijelili. Jedni su naprosto poludjeli za gradom koji im je nudio obilje provoda, zabave i svih onih uitaka kojima se odaje kad se oslobodi roditeljske paske, dok su drugi smjesta zamrzili Zagreb i drali ga petodnevnim zlom, te su ved u petak prije podne jurili na kolodvor i vradali se svojim provincijskim picekima, sarmama i trudlima. Ved od 1967. ja sam pripadao prvima, Miki Grabar drugima. Stanovali smo zajedno u stanidu u Harambaidevoj ulici, koji je Mikijev stari uspio unajmiti od nekog biveg pacijenta (ukus duodeni). Upisao sam knjievnost, to je Miki drao kojetarijom jedva dostatnom za hobi, dok je on upisao pravo, to sam ja drao faksom koji se upisuje radi studentskog tramvajskog bloka i odgode vojske. Nikad se nedu naviknuti na taj jebeni grad! govorio je Miki. Juer u sedam krenuo sam na veeru u onaj tvoj Risnjak. Izgleda da sam sjeo u krivi tramvaj kojim sam doao do nekog okretita gdje su svi izili van. Veerao sam u devet na eljeznikom kolodvoru. Kolodvoru?! Spazio sam ga sluajno iz tramvaja, pa kako mi je to bilo jedino poznato mjesto ... Zato ne uzme kartu sa shemom tramvajskih linija? Uzeo sam je neki dan. Uz njenu sam pomod umjesto u kino Kalnik stigao do Zoolokog vrta. Ali to je na suprotnoj strani. Ne znam. Valjda sam kartu okrenuo naopako. Njegovo nesnalaenje u gradu bilo je katastrofalno, u naim je krugovima postao poslovini nespretnjakovid. Bludio je po Britanskom trgu traedi Iliki plac, damiju nikako nije mogao pronadi jer od minareta nije bilo ni traga, kad bi krenuo na Kaptol, zavrio bi redovito na Katarinskom trgu, ili obratno, kredudi na Sljeme, tumarao je po Dotrini raspitujudi se za iaru i slino. Nikako mi nije bilo jasno da netko, inae bistar, snalaljiv i pametan, moe pokazati tako nizak stupanj snalaenja u urbanoj geografiji. Vjerojatno je stoga ponovo poeo hodati sa Sekom ivanovid, ija su dva brata, sto kilometara dalje, ula u vodoinstalaterske poslove, zanemarivi brigu nad sestrom na raun sifona, holendera i bidea. Kad dva mukarca dijele stan, a jedan od njih ima ensku, nastaju problemi koji mogu dobrano naruiti odnose u kudi. Stanislave, veeras bi Arleta dola do nas oko sedam ... Ba fino odvratio bih, nagnut nad Kafkom, jer sam u prvim godinama faksa kartirao klasike i posvetio se onoj vrsti moderniteta koja se bavila dehumanizacijom, alijenacijom i raspadom linosti modernog ovjeka. Pa, nije ba fino ... dola bi zapravo k meni ... Juer je bila kod tebe. Jest, ali veeras ... I prekjuer je bila. Zbog vas sam gledao tri filma, od kojih je jedan bio crtani. Stanislave, i ti de jednog dana dodi s makom, pa du ... pa du ja otidi ... Sluaj, Miki, tuca li ti nju, ili se samo zezate dok se ja vucaram po kinima? To je pitanje sasvim neumjesno. Nije neumjesno! Nije neumjesno zato to ne tuca! Da tuca, ved bi se pohvalio.

O tome je upravo i rije. Ako veeras ode u kino, mislim ... Ljutito sam spremio stvari, ogrnuo "ubretarac" i krenuo. Mrcina mi je u prolazu dobacila kako u Balkanu igra novi Lester, pogodan za duplo gledanje. To mu doe kao dupli konjak! Naveer, kad sam se vratio s "duplog Lestera", rekao je: Stanislave, hvala ti kao bratu, ali me nemoj nita pitati. Znai, nita? Nije mogla dugo ostati. Svratit de sutra. Ali, ti ne mora u kino. Ma, bogati! Ne moram? Ne, ne mogu traiti od tebe tolika odricanja. Je li? Onda de mi jednog dana predbacivati kako nisi pofukao Arletu ivanovid zbog mene. Jasno, otiao sam u kino i sutradan, ali se nita nije zbilo, jer je njegova draga, pet minuta po dolasku, dobila "enske stvari", koje su onda potrajale kroz itav ciklus Johna Forda u Kinoteci. Dok sam gledao drugi put Tobruk i tredi put erifa iz Dodge Cityja, Arleta je imala problema s migrenom, kao neka junakinja Krleinih drama. Kako je on bio izvan forme i prilino uberspannt (opet Krlea!), nije uspio nita napraviti ni za onih veeri kad sam utvrivao gradivo iz Ubijte Jobnnjja Ringa i talijanskih "spaghetti westerna". Sjedili su potom njih dvoje itavu veer na kauu dok sam ja od est i osam gledao film J. Louisa Troje najednom kauu. U nastupu oaja gledao sam ruski film Obrana Moskve, zapadnonjemaku muziku komediju Freddy und das Lied der Prdrie i jo dva finska filma povijesne tematike, ali ni to nije pomoglo. Danas bez pretjerivanja mogu redi da svoju relativno iroku filmsku kulturu dobrim dijelom dugujem Arletinoj bolesnoj skrbi za jumfer i Mikijevoj mlakoj navali. Kad je konano (i navodno!) uspio poeviti Arletu, ja sam se samouvjereno prijavio na kviz "Pojedinac protiv televizije" iz oblasti velikih svjetskih kinematografija plus dva povijesna finska filma. Dugo sam razmiljao o tome kako da mu se osvetim, a onda mi je pala na pamet i ta paklenska namjera zbog koje du se esto lupati po glavi. Napisao sam ljubavno pismo njegovoj sestri Sonji, tri puta provjerio adresu i onda ga konano poslao. Nakon tjedan dana stigao je njen odgovor, a u iduda dva mjeseca nadljudskim sam naporima skinuo devet kilograma i kupio nove Levisice (W 32, L 34). Kad danas razmiljam o svim onim dijetama kojima sam uspjeno ili bezuspjeno trapio vlastito tijelo, ne mogu a da se ne prisjetim i svih ozbiljnih savjetnika koji su me obasipali teorijski i znanstveno fundiranim strategijama mravljenja. Svim tim savjetnicima bio sam neobino zahvalan, jer sam kao naivna ovca smatrao da je osnovna pretpostavka mravljenja najobinije apstiniranje od hrane, dok su dijetalni savjetnici tvrdili da se moe i te kako dobro jesti i istodobno mraviti. S prvom znanstveno utemeljenom dijetom upoznala me jedna mamina prijateljica. Smisao dijete koju mi je preporuila bio je u tome da se ne jede hrana nego bodovi. Svaki prehrambeni artikl imao je toliko i toliko bodova, a u jednom danu nisi ih smio pojesti vie od sto. Dobra strana te dijete bila je u tome to pojedine namirnice nisu imale uopde bodova, pa su se mogle jesti u neogranienim koliinama. Tu sam dijetu dokonao pokvarenim elucom, nakon to sam pojeo dvolitrenu teglu kiselih krastavaca, od kojih je svaki nosio po nula bodova. Drugu, jo egzotiniju i bizarniju dijetu preporuila mi je Irena Orear. Ujutro se natate pojede jedno zrno rie, drugi dan dva, tredi dan tri i tako dalje, sve do sto. Ria je, naravno, sirova. Nakon stotog zrna ide se nadolje, sto prvi dan devedeset devet zrna rie i tako dalje. Provodedi takvu dijetu, nakon pet-est tjedana osjeda se poput ene koja vie ne zna je li jutros popila kontraceptivnu pilulu ili to tek mora uraditi, a nakon dva mjeseca troi po dva sata na prebrojavanje zrnaca. Iznerviran matematikim okolnostima ovog dijetalnog postupka, nakon nekog vremena zgrabio bih ujutro aku sirove rie i progutao je. Nakon "astronautske", "holivudske", "alpinistike" i nekih drugih dijeta, uspio sam naletjeti i na sasvim nevjerojatne koncepte. "Votka dijeta" doputala ti je da dere kao ivina, samo to rano ujutro i kasno naveer, poslije veere, mora trgnuti po dva do tri deci votke. Znanstvena tajna ove dijete leala je u jednostavnoj injenici to estoka votka izgrize u elucu sve kalorije koje si poklopao preko dana. Ovu dijetu vrlo rado je upranjavao stanoviti Mirko Karabotid, inae skladitar, koji je rekao: Izvrsno, uspio sam skinuti osam i dobiti deset kila u isto vrijeme. Ali, i dalje du nastaviti, jer sam se jako dobro navikao. Njega su zbog ove dijete ak morali privoditi nekoliko puta u stanicu javne

sigurnosti, jer je, obuzet dijetalnom terapijom, napravio i neke izgrede po lokalima u kojima je ljokao votku. S druge strane, neki Igor Amruec uspio je uz pomod "redukcione ultradijete", koja se sastojala od kuhanog jajeta, sirovog krumpira i vezice peruna tjedno, skinuti sve prekomjerne, pa i druge kilograme, to ga je uinilo neobino jednostavnim za ukop. Iz inozemstva, koje je u ovom segmentu daleko odmaklo, stizale su razliite tablete, kapsule, praci i slina farmakoloka pomagala za uspjeno i bezbolno mravljenje. Od njih se sasvim pouzdano mravilo, ali su imala neke nezgodne popratne pojave kao to su privremena ili trajna impotencija, svrab tabana, otpadanje kose i slino. Iako sam od ove vapske stvari odelavio rekao je gradski razbija Trivo ovako, sa deset kila manje, mnogo sam zgodniji u enskim oima. Umoran od znanstvenih pristupa mravljenju, i stranputica koja su me u njima vrebale, odluio sam se za najprimitivniju opciju, koja se sastoji u tome da se polovica sadraja tanjura baci u smede. Upranjavanje ovakve dijete najvie je rastuivalo moju majku, ali ne zbog hrane koju sam bacao ili ostavljao, nego zbog neprekidne brige za moje zdravlje. II. Kako se to obino dogaalo, itav moj razred pohrlio je na studije jer se nikom nije ostajalo u provinciji. Ako nita drugo, upis na faks mogao ti je omoguditi bar dvije do tri godine tumaranja po velikom gradu, nakon ega je obino dolazilo rastrenjenje, povratak i uhljebljenje u kojoj od bezbrojnih opdinskih referada, na bankovnom alteru ili u kancelariji socijalnog osiguranja. U izboru fakulteta pokazivao se fantastian dijapazon sklonosti, od etablirane medicine, bizarnih umjetnikih akademija, navodno korisne ekonomije i prava, zaludne filozofije, misteriozne indologije, pa sve do nekakvih viih i visokih kola u ije postojanje jo i dan-danas sumnjam (via tekstilna, smjer dezena bluza i lifera, visoka PTT kola s posebnim obzirom na telefonske govornice, visoka nautika za golfsku struju i slino). Ljubo Brabec upisao je studij ekonomije. Kad bi njegovog starog pitali to mu sin studira, drug Brabec bi kao iz puke opalio: "Politiku ekonomiju". To mu je valjda djelovalo nekako ozbiljnije i vanije. Delon je upisao studij engleskog i francuskog jezika, ali nam se u prvim godinama nekako oteo iz vida. Druio se uglavnom sa Zagrepanima, preciznije sa Zagrepankama, i govorio strogo kajkavski. Ubrzo je poeo voziti kola (mislim Spaek), odijevati se u Italiji, baniti po Esplanadi i prvim zagrebakim diskaima. Prialo se ak da je na fonetskim vjebama i drugim obligatornim seminarima imao pladenog ovjeka koji je skupljao potpise i odazivao se na ime Mr. Cheddo Kralv. Ubrzo smo shvatili da je Delonu taj studij samo odskona daska za neke druge ivotne pothvate. Seka Zivanovid Arleta imala je indeks onog nekog uda od vie kole, u ijem su se nazivu nepomirljivo sudarale kozmetika, nutricionizam, vitamini i jo neki drugi termini. Ona je preko dana studirala, a uveer se brinula za moju filmsku kulturu. Irena Orear je uz pomod teke veze upisala medicinu, popadala na svim kolokvijima, sruila se u nesvijest u anatomskom kabinetu i vratila se u rodni grad. Nekako s tim povratkom raspala se i njena treda ili etvrta veza s Delonom. Mnogo vie uspjeha na istom fakultetu pokazao je Gogo Jazbinek, koji je u sloenu problematiku fiziologije, anatomije, interne, nefrologije, pulmologije i pedijatrije uranjao sve dublje i dublje, tako da mi se u jednom trenu posve izgubio iz vida. Vedina razrednih kolega brzo je okonala svoj kratki visokokolski ekskurs, vrativi se kudi, e da bi se posvetili probitanijim zanimanjima. Na godinjicama mature, koje smo slavili redovito svakih pet godina, uvijek su bili bolje odjeveni i imali za sobom kudikamo zanimljivije "succes story-je" od mene, zabludjelog inteligenta humanistikog tipa. III. Na prvoj ili drugoj godini studija knjievnosti u moj ivot neizbrisivo ulazi pjesnika figura Stojka Milica iz Novog Vinodolskog. Upoznali smo se na predavanjima iz teorije i metodologije prouavanja knjievnog djela, a drugovanje zapoeli katalogom omiljenih autora. Ja sam izredao Shakespearea, Dostojevskog, Manna, Musila, Poea, Gogolja, Durrenmatta, Ibsena, za koje je on uglavnom uo ali se

pokazalo da ih nije itao, a on je naveo Chara, Pounda, Cesairea, Thomasa, Frenauda, Michauxa, za koje ja nisam uopde uo, a nisam ih, jasno, ni itao. Ono to me u Stojka fasciniralo bilo je to to je on pisao i imao ved objavljenih radova u novosadskim Poljima (dva komada), Novim imenima Telegrama (etiri komada), te u Studentskom listu (jedan komad). Stojko Milid bio je prvi pravi, verificirani pisac s kojim imao ast razgovarati. Pod dojmom njegove pjesnike karijere i sam sam poeo pisati, koje li groze pjesme u nevezanom stihu! Moja pjesnika proizvodnja iz tog perioda, koju sam stvarao tajno, na osami, sa zadovoljstvom mogu redi definitivno je unitena i zametena. Koji ti je ovo vrag? upitao me jednog jutra cimer Miki, pronaavi na stolu tek otkucan primjerak pjesme "Bestjelesna ena". ta, ta?-- skoio sam kao da ne znam. Ovo tu. Pie: "I istom Vjenodu dosee se njeno meta fiziko Tijelo, mitos due, astralni poriv ..." Ah, to nasmijem se. To smo radili na seminaru. Prijvod pjesme jednog francuskog nobelovca. Nije li izvrsno? On se zagleda u papir dok sam ja eljno oekivao njegov sud. Bila mi je kao kruh nasuni potrebna jedna jedina rije pohvale, pa makar i od Mikija Grabara. To je nobelovac, kae? Da, da rekoh. Jebo te! ree on glasom koji nita nije obedavao. Kakvi su tek oni koji nisu nobelovci. Ma, kurac se ti razumije! rekoh, oduzevi mu smjesta "Bestjelesnu enu" iz ruke. To ti je metafizika, najvia razina poetskog izriaja. Pa je ... ne kaem da nije slegne on ramenima. Ali, veeras mi dolazi jedna sasvim tjelesna ena ... to je iz tvoje perspektive sasvim svejedno ... Stanislave prekine me on. - Jutros si ponovo dobio pismo. Da nema tu nekakvih novosti? Mislim na erotskom planu? Ima, ima rekoh pakosno, a onda dodah, jasno, u sebi: "Cviljet de ti tu na jastucima sestra dok ti bude gledao od etiri, est i osam rumunjsku gnjavau Hajduka osveta s Margo Barbu i Emaniolom Petrutom u naslovnim rolama. U pravi as Stojko Milid je ocijenio da poezija ima slabu recepciju, pa je preao na krade prozne forme fantastikog Tako sam i sam, slijededi stvaralake trendove pisca koga sam poznavao, postao prozaik, autor fan- pria. Prva pria koju sam napisao zvala se "Zrca-1 " i bila je varijacija nekih motiva iz Poea. Poto sam je umnoio u dvadesetak kopija i bezuspjeno ih razaslao na adrese Svih mogudih knjievnih asopisa, objavljena je posredstvom tetkina prijatelja u ZET-ovom sindikalnom listu, valjda kao primjer otvaranja udruenog rada prema umjetnosti. Jo i danas zamiljam lice marljivog tramvajca, kad je meu informacijama o sindikalnim kreditima, renoviranju remize i nabavi novih vozila iz SSRa, nabasao na moju fantastinu pripovijetku, koja poinje grozomornim arhaikim sklopom: "Izdavna ved bijae poznata nam nazonost Arona Samuela u prigradskim lijegalima za puk i izgladnjele sirotane ..." Ponekad mi se uini da me zbog te prie jo i danas kondukteri gledaju sumnjiavo i pomalo sudutno. Drugu priu uspio sam objaviti u pravom knjievnom asopisu, to je Stojko drao legitimnim poetkom literarne karijere, pa smo se zbog toga morali napiti. Jedan primjerak asopisa poslao sam mami, koja je moju priu proitala etiri puta, pa kako joj je ostalo mnogo toga nejasnog, odluila je posavjetovati se s ocem. Otac Franjo bacio se na tekst tako estoko da je ved nakon deset minuta zaspao za stolom. to ti misli, Franjo? upitala ga je majka, ne skrivajudi radoznalost. to mislim, rekao sam ti kad se upisao na taj smijeni fakultet. Ovo ovdje ne bi ni pas s maslom pojeo!

Majka se nagnula nad asopis i ustanovila da je moj rastreseni otac proitao uvodni dio prijevoda Heideggerova eseja "to je metafizika". IV. Pod utjecajem literarno-artistikih opredjeljenja Stojka Milica, posve sam prestao itati novine, pratiti bilo kakve vijesti i zanimati se za politiku. Jurili smo naokolo i po kojekakvim opskurnim mjestima pratili knjievne veeri na kojima se govorilo o vanosti metafore za poeziju i ire, o tipologiji knjievnih struktura, o funkciji aorista u ranim prozama Mirka Boida, o glagolskom pridjevu trpnom kod Krlee, i gdje su svoje nove stihove itali Stojan Vuidevid, Ljerka Mifka, Berislav Nikpalj i Branislav Zeljkovid. Zatim bismo tumarali po gradskim knjiarama troedi posljednju paru za nova Polja, Bagdalu, Vidike i Kolo. uvajudi zadnju lovu za knjige, Stojko Milid uio me kako je najlake popiti litru i vodu u Vinkomiru, a zatim strugnuti van, pored anka. On mi je pokazao to je to "grah s podmornicom", koji se tada smatrao najprikladnijim studentskim specijalitetom. Uzeli bismo na liniji Risnjaka ili Mosora grah s kobasicom, a onda bismo pred blagajnom gurnuli kobasicu na dno zdjelice, polizali prst i platili obian grah. Za kinih jeseni Stojko je nosio svoje stare cipele (mislim da ih jo i danas posjeduje) futrane novinskim papirom (najbolja je bila Borba, zbog izuzetne higroskopnosti i termike zatite), a arape je, za svaki sluaj, oblagao najlonskim vredicama. Kaput je obino oblaio mirnim, staloenim pokretima, da mu ne ispadne futer, a ped u studentskom domu loio je ladicama ormara i ostalom suvinom drvenarijom. Sva tednja bila je u slubi nabave knjiga. Umjesto arapa, kupio bi Kafku, umjesto gada, kupio bi Jovcea, umjesto ala Faulknera, jedino umjesto gemita ili pricera nije kupovao nita od literarnih stvari. Literarni elitizam Stojka Milica pomogao mi je da na ulici lako razlikujem Tomu Podruga od Frenkija Reinhofera, Zvonimira Goloba od Miroslava Slavka Madera, ali me posve odvukao od stvarnosnih problema. Mislim da ba zbog te nagnutosti nad literaturu nisam uspio potpuno shvatiti sve ono to se dogaalo 1968. i 1971., te dvije vane godine koje sam imao priliku provesti na fakultetu. V. U proljede 1968., kad je val studentskih nemira uzburkao Zapadnu Evropu i Ameriku, pa i jo neke zemlje, nisam ni sanjao da de te stvari dodi i do nas. Dodi de rekao je Miki. A zato de dodi? upitao sam ga. Zato to mnoge stvari nisu u redu. Pogotovo gledano iz nae perspektive. Mikijeva tvrdnja djelovala mi je ozbiljno, ali sam u nju ipak sumnjao. Znao sam, naime, da nema te stvari koja iz odreene perspektive ne bi izgledala loe. Bio je to skepticizam kojem me valjda nauila literatura. Ubrzo je poelo kod onog slavnog nadvonjaka u Beogradu, a zatim se, s neto smanjenim intenzitetom, prenijelo i na ostale sveuiline centre. Hodao sam po razlinim zborovima, mitinzima, potpisivao neke peticije, a pred drugima vjeto izmicao. Sjedao sam se snimaka iz Latinske etvrti, gdje su studenti poskidali kamene kocke s ulice da ih bacaju na policiju, sjedao sam se naoruanih i maskiranih japanskih studenata u ravnopravnoj samurajskoj borbi s okloplje-nom policijom, zatim Rudija Dutschkea i pohoda njegovih borbenih studenata, i sve to se odigravalo ovdje djelovalo mi je pomalo provincijalno. Vjerojatno stoga to sam drao da se svi svjetski trendovi u nas ponavljaju u formi neuglednih i reduciranih pandana. Ti da se nisi mijeao! rekao mi je stari za nedjeljnog boravka kod kude. Ovo je radnika zemlja, a vi ste djeca tih radnika, i dok vas oni hrane ... Pa, dobro, zato se onda radnici ne bune? ved sam tada volio oponirati ocu. Kad se radnici budu bunili, idi pa im se pridrui! Tata, ti si defetist! rekao sam mu prilino drsko. Sluaj ti, da sam ja defetist, ne bi ti danas studirao, nego bi defetirao skupa s nama u bijedi i siromatini!

Zaboga., Stanislave, tata ti sve to govori samo zato da izbjegne eventualne neugodnosti. Pa mogli bi te uhapsiti i liiti te prava na fakultet usplahirenim de glasom majka. Studentska gibanja bila su tema o kojoj se s roditeljima naprosto nije moglo razgovarati. I premda sam se trudio da im pokaem visoku razinu vlastite politike svijesti, u koju ni sam nisam vjerovao, svi su nam se razgovori zavravali istim rezultatom: otac Franjo poricao je svaku ozbiljnost studentskom pokretu, a majka se bojala da de me netko otkucati ili uhapsiti. Godine 1968. prestao sam s roditeljima razgovarati o 1968-oj. Stav je mog oca da je to uasno, stav je moje partijske organizacije da je to pretjerano i neadekvatno, a moj stav govorio mi je Ljubo Brabec zapravo vie nije nikakav! I to de bez stava? Lako je tebi! Ti si zabrazdio u literarne vode i nema obavezu da se izjanjava. Ti de, eventualno, nakon deset godina, kad sve bude kristalno jasno, napisati pametnu knjigu o tome, gdje de biti sva ona bit u kojoj mi danas jo nemamo pojma. Kao pisac, bavit du se samo imanentnim problemima literature rekao sam strano blesavo, ali u skladu s tim nikad nisam napisao nikakvu knjigu o 1968-oj. U to vrijeme oekivao sam to de redi Miki Grabar, jer sam u njegove politike stavove imao povjerenje, dodue posve paualno. Ali, Miki nas je, sve koji smo gajili iste nade, jednostavno preao. Polovicom mjeseca otiao je kudi da se sprema za ispite, u Zagreb je navradao tri-etiri puta, jasno da bi polagao. Kad se konano vratio, u jesen te iste godine, sve je ved bilo prolo, premda su postojala i stanovita predvianja u pogledu takozvane "vrude jeseni". Meutim, jesen 1968. nije bila vruda, ak ni u vremensko-klimatskom smislu. Ne znam je li poetak Mikijeve politike karijere bio uzrokovan spretno ouvanom nedunodu u ezdesetosmakom ekscesu, ili se radi o sasvim drugim razlozima. Naravo, malo toga znam o toj uvenoj godini. Jedan razlog je u tome to me zatekla posve nepripremljena, sred itana Prousta, drugi je u tome to nije bilo pravih i iscrpnih informacija. Osnovni izvor pouzdanih informacija bilo je tek ono to smo sami vidjeli i doivjeli, jer u to vrijeme novine ekscesnim situacijama nisu pisale onako metodino kao to de pisati u osamdesetim godinama. Pravu narav zbivanja zbog gomile kontradiktornih vijesti, bilo je teko nazreti. Na jednom mitingu reeno je da su studenti u Beogradu osvojili neki fakultet i tamo se zabarikadirali, te da jedu samo kruh i Zdenka sir. Zatim je na govornicu izletio nekakav zajapureni tip i kategoriki ustvrdio da se upravo vrada iz Beograda, te da je sve to grozna izmiljotina. Nakon toga ga je novi govornik otjerao, pruajudi nove dokaze. Slavna 1968. godina zavrila je govorom marala Tita i kozarakim kolom na nekom beogradskom lokalitetu. Premda se doimalo da su se u tom "happy-endu" sve suprotnosti nekako idealno izmirile, stanovita je gorina ostala, to se dalo zakljuiti po tome to se ta godina poslije vrlo slabo spominjala u glasilima, knjigama, memoarima, romanima, filmu. Podsjedalo je to pomalo na utnju kojom pomireni suprunici pokuavaju zaboraviti prijanje sporadine nevjere. Da bi 1968. godina dobila dignitet koji i danas ima, pobrinule su se potkraj kolovoza jedinice Varavskog pakta koje su umarirale u ehoslovaku da bi poruile zasade takozvanog Prakog proljeda, koje je, kako pie Kundera, trajalo jednu sekundu, ali je ta sekunda bila prekrasna. Te jedinice svi su onako kolokvijalno nazivali jednostavnim nazivom -Rusi. Tog dana doao sam u Zagreb i u tramvaju spazio gomilu ogromnih novinskih naslova na tu temu. Koliko se sjedam, slubenog stava jo nije bilo; svi su ekali Titov govor. Poslije 1948. Stari im je ponovo smjestio ono to im pripada! rekao mi je Ljubo Brabec te veeri u Gradskoj kavani. Koga to nazivate Starim? upitao nas je oficir sa susjednog stola. Naeg druga Tita - odbrusio mu je Miki - koji je Rusima oitao ... Aha! rekao je zadovoljno oficir. O svemu to se tada dogaalo u onoj nesretnoj zemlji znali smo samo u globalnim crtama. More pojedinosti doznat demo mnogo kasnije iz izvrsnih knjiga Jirija Pelikana i Zdeneka Mlinara, te iz tunih i apsurdnih romana Milana Kundere i Josefa Skvoreckog. Deki, od danas se ponovo osjedam kao eh! rekao je Jaromir Kralik.

I mi se osjedamo kao esi rekli smo Miki i ja. I htjeli smo zapjevati neku eku borbenu pjesmu, ali nismo znali nijednu. Netko je zlobno primijetio kako esi i nemaju borbenih pjesama, na to se nismo obazirali. Zato samo govorite o esima kad tamo ima i Slovaka? rekao je onaj isti tip. To bi bilo isto kao da govorite samo o Hrvatima, a ne spominjete Srbe. Ni Hrvati nemaju borbenih pjesama. Borbene su pjesme osobito lijepe u Republici Srbiji primijetio je tredi sugovornik. Odi u kurac! bila je posljednja od primjedbi u ovom razgovoru, koji drim uvertirom za konverzaciju u 1971. godini. No, da se vratimo kolovozu 1968. Jadran je bio pun ekih turista koji su se plaudi okupljali oko svojih neobinih malih trailera i atora. Njima je ukazivana pomod i panja na svakom koraku, te su ostajali u besplatnom produnom smjetaju dok se ne vidi to de i kako de. ak je i edo Delon 22. kolovoza prestao priati o tome kako je tog ljeta evio u Zaostrogu dvije ehinje. Desetak dana nakon ulaska trupa Varavskog ugovora u ehoslovaku, neki je idiot naveer na gradskom korzu lansirao vijest da su ruske i maarske trupe prije dva sata ule u Vojvodinu. Ta vijest podsjeda na alu Jakoba Levitana iz upanova romana. Miki i ja vrsto smo odluili da demo ved sutradan demonstrirati protiv oruane sile istonog lagera, ali se, na sredu, ubrzo ustanovilo da je vijest glupa i neumjesna ala. Napeti odnosi sa Sovjetskim Savezom probudili su u moga oca onaj pritajeni animozitet koji je prema Sovjetima poeo osjedati 1948. godine. Nastavljao se sukob na ljevici izmeu mog oca i Sovjetskog Saveza. Pokuali su nas zajebati 1948., a pokuat de i sada! rekao je otac Franjo, kome su u posljednje vrijeme najdrae politike osobe postali Dubek i Svoboda, premda nikako nije mogao upamtiti koji je od njih ef partije, a koji ef drave. eko proljede (valjda Prako, ispravljao bih ga ja) jo nije zatrto! Dubek i Svoboda jo imaju ansu; to je plamen koji se ne moe ugasiti tenkovima! govorio je otac, ije su se vanjskopolitike prognoze malokad ispunjavale. Tako je, primjerice, svojedobno Kennedyju prorekao osmogodinji mandat, talijanske je komuniste ved u idudem mandatu vidio u vladi, abdikaciju engleske kraljice prorekao je za 1962., a ujedinjenje Njemake za 1970. godinu. Stoga meta njegova tvrdnja navela na pomisao da je Dubeku i Svobodi odzvonilo. Tata se intenzivnije ukljuio u partijski rad, gdje je estoko kritizirao ekspanzionistiko ponaanje lidera Varavkog pakta, ali je vrlo brzo shvatio da stvar ne treba udarati na sva zvona, to ga je silno oneraspoloilo. Nedugo je zatim mobiliziran i odveden u rezervu iz koje se brzo vratio, a prvo to je rekao o situaciji bilo je: Ana, ako bude u idudih est mjeseci kuhala grah ili gula, ja du ruati u Mignonu ili kod Burea! Njegove ribolovne aktivnosti te su se godine rapidno smanjile, jer se poelo pripovijedati kako se na Dravu ne moe zbog vojnih jedinica i napete situacije. Kako tu vijest nije elio provjeravati na licu mjesta, otac se svojevoljno odrekao ribolova. Premda je to zloesta pomisao, ponekad mi se inilo da je njegovo nepovjerenje prema Rusima uzrokovano ribolovom Jer, im bi dolo do kakvih okapanja s njima, pogranini ribolovni sektor na Dravi postajao bi sve nedostupniji, pa je otac, umjesto da uiva u hvatanju ogromnih tuka (o ijoj veliini postoje tek rijetki svjedoci), nedjelje uglavnom provodio hrudi uz televizijski program ili prijenos nogometne utakmice, u kojoj bi, kao po dogovoru, njegovom Dinamu uvijek spraili previe golova. Jedne nedjelje majka je uzela cvijede da ga odnese na grob pokojnog ujaka Emila, a otac ju je prekorio: U ovako sloenoj situaciji s Rusima, moda nije pamet no da odlazi na Emilov grob. Zatim su se posvaali, pa se majka rasplakala. Franjo, stalno se svaamo! Odavno mi nisi rekao nita lijepo.

Mona Lisa! rekao je otac prvu lijepu stvar koja mu je pala na pamet. VI. Ljeto te vane godine proveo sam kod kude, jer se pokazalo da mi prenapregnuti kudni budet ne doputa da odem na more. Gradski bazen, iako slaba zamjena za Jadran, pruao mi je ipak kakvatakva zadovoljstva u obliku beskonano dugih partija preferansa. Neko vrijeme odlazio sam na bazen sa Sonjom, sve dok ona nije otila na more. Beskonano dugo dopisivanje uinilo nas je u izravnim kontaktima pomalo nespretnim i zbunjenim. Na raun naih zajednikih izlazaka, Miki vie nije imao nikakvih primjedbi, ali bi nam se i preesto prikrpao, ne putajudi nas da veer provedemo sami. Mislim da je to radio vie iz dosade negoli iz opreza i brige za sestru. Osobito bi nam se esto prikrpala sestra Zvjezdana, koja je u to vrijeme intenzivno vjebala balet, izedi kad bih ja te vjebe nazivao treningom. Nakon jedne bjesomune bazenske partije preferansa, nakon koje sam izgorio na suncu, jer uopde nisam ulazio u vodu, poao sam kudi s Bramborom, koji je u est sati imao projekciju. Konano si dobio stalan posao? upitah ga kad me uveo u projekcionu kabinu. Gledaj! rekao je, pokazujudi mi radnu knjiicu. Sad sam pravi profesionalni kinooperater. Kao i tata rekoh. On otvori drveni sanduk, potrai rolu s brojem jedan i namjesti je u kudite velikog 3.5milimetarskog kinoprojektora. Tata je bio vlasnik ree Brambor, zamiljen i pomalo odsutan. Zatim rolu broj dva namjesti u kudite drugog projektora, jer je projekcija morala idi bez zastoja. U est je ukljuio projektor i pogasio svjetla u dvorani. Nisam vidio da li je puna ili prazna. Sudedi po vrudini, morala je biti poluprazna. Pogledaj! ree. Priao sam prozoridu i vidio picu filma Ja i ljubav s Brigitte Bardot i Laurentom Terzieffom. U to vrijeme ved sam znao da je Bourguignon redatelj od kojeg ne treba previe oekivati. Jo uvijek je dobra enska? ree on pomalo upitno. Malo je ostarjela. Svi smo pomalo ostarjeli. Gledali smo neko vrijeme, a onda se bacili na ah. Ni danas ne znam zato sam toliko igrao ah s Bramborom. Jer, istini za volju, protiv njega nisam imao nikakvih ansi, pa sam mu sluio kao poligon za uvjebavanje razliitih brzinskih matova. Mislim da sam ga pobijedio jedan jedini put u ivotu, i to kad ga je muila dijareja. Iza svakog poteza jurio je na zahod, tako da mi je u jednom trenu neoprezno gurnuo kraljicu pod konja. U deset, kad je i druga predstava zavrila, ustao sam i poao kudi. ekaj! zaustavi me Brambor. Sad da vidi ono radi ega sam te doveo. Upitno ga pogledah, a on sie dolje kako bi zakljuao kinodvoranu. Potom se vrati i iz jedne ladice izvue rolu sa smotuljkom filma. Jako je malo ostalo. Osim toga, sva je skracana. to ti je to? Celuloidna vrpca. Nekad su na nju kopirali filmove. Jako je zapaljiva. Namjesti kolut, uvue film u projektor i ukljui. Sad gledaj! Provirih kroz operatersko okance. Na ekranu su krenule brojke, zatim se zauo pipser, a onda se pojavila i pica SEXOPOL FILM, Berlin. Odmah iza pice ukazae se mukarac i enska u zanosu ljubavne predigre. Gnjavili su se u travi, uzdisali, stenjali. Zatim rez i jedan pravi pravcati "liz", koji se, prema uputi iz Mikijeve knjige, ne zove "kunilingus", nego "kunilinktus", kao to nije "kontracepcija", nego "kontrakoncepcija". To je tata morao vrtjeti 1948. Kome je morao vrtjeti? Nekim modnim ljudima.

U tom trenu vrpca je istekla, a projektor se ugasio. Kojim ljudima? Trojici ree on pomalo tajanstveno. Jedan od njih zaglavio je na Golom otoku, drugi je otputen nakon odlaska Rankovida, a tredi ... to je s tredim? upitah ga tiho. Tredi je ovdje, u gradu. Tko je taj tredi? On zapali cigaretu i krene da pospremi rolu s predratnim pomiem. utio je i djelovao mi sve tajanstvenije. Znam da nisam imao prava na radoznalost, ali to sam mogao, stvar je bila uistinu intrigantna. Ovo de se saznati ree on vradajudi film u ladicu. - Sluaj Stanislave, o ovome nikom ni rijei! utio sam i gledao ga, pitajudi se kakvu li de mu bududnost donijeti ta neugodna tajna. to se tie bududnosti, bar one najblie, nije bila sjajna. Ved u prosincu iste godine zabunom je pred punom salom ukljuio projektor u kojem je zaostala rola pornida, pa je zapanjena publika, umjesto prvih kadrova panjolskog filma Adios, Gringo, ugledala ono seksualno valjukanje u travi. Zatim su mu u onu istu radnu knjiicu upisali otkaz i bacili ga ravno na ulicu. U sijenju 1969., na nagovor nekog daljeg roaka, spakirao je najnunije stvari i otputovao bez radne dozvole u Stuttgart, SR Njemaka, da radi na crno. VII. Jedne kine veeri, negdje u proljede 1969., kad sam jedva uspio umaknuti pred iznenadnim pljuskom u haustor kude u kojoj se nalazio Mikijev i moj unajmljeni stan, na mrklom stubitu umalo da se nisam sudario s nekakvom golemom prilikom. Uplaio sam se i viknuo, a prilika se odmaknula i obratila mi se: Koji ti je bog? Ja sam. Bio je to Ljubo Brabec koji me tu ekao dobrih pola sata. Ah, ti si! rekoh s olakanjem. Pa, gdje si u zadnje vrijeme? Htio bih s tobom ozbiljno porazgovarati ree mi mrano, konspirativno. O emu? Reci, Mikija nema? Ne. U zadnje vrijeme sve je vie kod kude, a sve manje u Zagrebu. Mislim da je fakultet dobrano zapustio. Kako zna? Pa, eto. U prolom je roku poeo spremati ispit koji su ukinuli. Uli smo u stan i on je sjeo u fotelju ne skidajudi balonac. Htio sam skuhati kavu, ali je nije bilo. Zatim je pristao na aj, ali se pokazalo da nema vie plina. Pijuckali smo onda "po nudi" rakiju uz poluotvoren prozor dok je napolju rominjala kia. Ti si Mikijev najbolji prijatelj pone on sasvim ozbiljno. Reci mi, kakav je on? to misli o svim ovim stvarima i to govori u posljednje vrijeme? Gledao sam ga kao da nisam shvatio pitanje. Ljubo, poeo si raditi za SUP? rekoh vie u ali. Ne zajebavaj nasmije se on. Dobro, emu onda takvo pitanje? On ustane, prie mojoj polici s knjigama i izvadi iz nje tanki, neugledni pjesniki prvenac Stojka Milida "Ispred koplja". To je onaj tvoj s kojim obilazi kulturna dogaanja? Ljubo, pitao sam te neto. Pa, eto ... ovako okoliao je on, vradajudi Stojka Milica na policu. Zna, tamo kod nas ele ga predloiti za predsjednika Saveza omladine ... pa su me pitali kakav je zapravo ... onako intimno ...

A zato ga ele predloiti ako ne znaju kakav je? Znaju, znaju smete se Ljubo. Znaju da je progresivan, da je lan, da je u gimnaziji bio aktivist i na raznim funkcijama ... ali su me ipak pitali. Red je da se tako ozbiljne stvari temeljito provjere ... Pa koji ti je kurac, Ljubo! prekinem ga. Pa ti Mikija zna koliko i ja. to im odmah nisi rekao da je apsolutno u redu? Nego dolazi ovamo i raspituje se kao da se radi o ne znam kome ... Pa jest. Ma ipak sam ... Je li, obojica smo sigurni da Miki nema mana? Ima! rekoh odrjeito. Ima? zaudi se on. Osnovna mu je mana to to ved mjesecima pokuava potucati Arletu, a ja za to vrijeme krivim kimu po jebenim kinima. Ljubo ponovo sjedne i natoi si rakije, a onda se nasmije. Mislim da su raskinuli ree. Raskinuli? Ne zna? Nemam pojma rekoh, uistinu iznenaen. U posljednje vrijeme sve je manje ovdje. Ne znam zato uopde plaa stanarinu. A ona tetka u Americi? iznenada de Ljubo. On s njom nema neke prisnije kontakte? Zna da medu amerikim iseljenicima ima sva sila onih ... Ljubo, molim te, ne seri! prekinem ga jer mi je njegovo pitanje bilo glupavo. On ponovo ustane, prie radioaparatu i ukljui ga. Glas spikera deklamirao je o tekudem poloaju tafete, i o uspjesima nekog kolektiva za koji nikad nisam uo. U taj as zvono na vratima zazvoni otegnuto dva puta. Izaoh na hodnik, otvorih vrata i pustih unutra pokislog Stojka Milida. Donio je dvije litre crnog vina i vanu vijest da je Republika upravo objavila prijevod Robbe-Grilletove proze. Kad je neto kasnije Ljubo Brabec krenuo kudi, zastao je na izlazu i rekao mi nasamo: Zapravo, jo sam te neto htio pitati ree kao da mu je neugodno. to? Ma, teko je to ovako izravno. Mislio sam da demo ozbiljnije popriati. A da ostavimo to za neki drugi dan? Hajde, reci... zna da sam radoznao. Pa ... postoji mogudnost da i tebe primimo u partiju. Ako bi ti ... utio sam; stvarno me zateklo njegovo pitanje. Bili bismo onda svi unutra ree neto to mu je valjda trebalo biti argument, ali je zvualo prilino blesavo. Pa ne bismo ba bili svi pogledah ga ispod oka. A Brambor? On se jo vie smete. Ti zna da ono s Bramborovim starim ... A Delon? prekinuh njegovu petljavinu. Delona sam pitao otpovrne. 1 zna to mi je odgovorio? to? Da mu dam dvadesetak godina da porazmisli. VIII. U lipnju se, nakon nekoliko sporadinih dolazaka u Zagreb, pojavio i Miki Grabar, da bi, kako sam pretpostavljao, ispolagao ispite. Popili smo etiri litre vina, tako da se njemu razvezao jezik do te mjere da mi je priznao kako je sa Se-kom ivanovid stvarno raskinuo, te da su svi moji odlasci u kino ipak bili nekorisni. Rekao je da je na taj nain postao svjetski rekorder u "suhom hodanju", a ja sam samo zakolutao oima, to od te bolne spoznaje, to od prevelike koliine crnog vina. Sve du ti oprostiti protisnuh pijano osim ona dva finska filma. Nakon toga sam dugo povradao u zahodu, a nakon nove politre i on je uinio isto tako.

Debeli ... zapravo, nisi vie debeli... ree on, pijano se klatedi nisam doao polagati jebene ispite, nego otkazati stan. Odsad de morati stanovati sam. to, studirat de i putovati? Ne nasmije se on. Dosta mi je i Zagreba i tog glupog studija. Ostavit demo to za bududa vremena. Vradam se definitivno kudi. Dobio sam posao kao novinar na naem radiju. Bogati! rekoh iznenaeno. Da nede moda postati i predsjednik Saveza omladine? Dakle, i to zna! Valjda ti je Ljubo rekao? A tko bi drugi! Doao ovamo da te provjerava. On se luaki nasmije, a onda se iznenada uozbilji. Da nije bio pijan, pomislio bih da je daknut. Zna li to to znai? ta ja znam. Ne kuim se u te stvari. Sjeda li se onog Nine Fellera, onog to je bio predsjednik kad smo upisali gimnaziju? Sjedam. E, pa on ti je s te funkcije otiao u Opdinski komitet, a zatim za delegata Republikog ... Hode redi da je to put za pravljenje politike karijere? On se ponovo nasmije, a onda prie svom nodnom ormaridu koji dugo nije koristio. Otvori ladicu i pone preturati po njoj. Napokon izvue ruiaste gadice, jasno enske. Evo ti corpus delicti ree i zanjie se kao da de pasti. To je najdalja toka do koje sam doao. Ti si tog dana gledao po drugi put Heroje Telemarka, a ja sam joj ovdje uspio skinuti ovo. Zbrisala mi je van bez gadica. Pogleda gadice kao da se oprata s njima, pa ih iz sve snage baci kroz otvoren prozor. Pri tom izgubi ravnoteu, poskliz-ne se po tepihu i skotrlja pod stol. Uini mi se da je u padu tresnuo glavom o stolicu. Pojurih prema njemu. Leao je potrbuke i tiho se cerekao. Zatim podigne glavu, pogleda me i ree onako umornim glasom: Stanislave, to nede dobro zavriti. IX. Pozne ezdesete godine u Mikijevoj Povijesti pornografije jedno su od slabijih mjesta knjige jer su zastupljene na neadekvatno minimaliziran nain. Od obilja pornografskih sadraja Miki spominje razliite primjere celuloidne pornografije u komercijalnom, anrovskom filmu, kao, primjerice, erotski nabijen strip-tease Nadie Grey u filmu La dolce vita, Anitu Sanders u Desetoj rtvi, zatim senzacionalnu pojavu Marije Schneider u Posljednjem tangu u Parizu, neke rane filmove danske serije U krevetu, Lucianu Paoli u Casanovi 10, stanovite aktove Jane Fonde i Elke Sommer, ali bi svemu tome bilo teko dokazati atribuciju pornografskog. Miki s pravom smatra da su se otrije erotskoceluloidne opcije mogle pronadi u takozvanim autorskim gnjavaama tog vremena, primjerice u "underground" filmu. Zatim neto prtlja oko pornografskih scena ubaenih u Makavejevljev "WR", ali sumnjam da je to ikad gledao, jer je film, kao to je poznato, odmah bio zabranjen. Razglabajudi pornografske koordinate tog vremena, Miki spominje pojavu normalne i super osmice, ali tvrdi da se to u nas nije proirilo do te mjere da bi zavrijedilo "pornografsku analizu". U tome je apsolutno u pravu. Ono na emu se autor ponajvie zadrava jest strip-tease, to je pomalo zaudno jer je taj anr u nas poznat jo odranije. Uopde, generalni zakljuak pornografske proetosti ovog razdoblja jest da u godinama opde politizacije pornografija kao "sublimni oblik" nije mogla postidi onu razinu vanosti koju de imati, recimo, u sedamdesetim godinama. Neka mi Miki oprosti, ali smatram da je takav zakljuak apsolutno pretjeran i bezvrijedan. Prvo, Miki nigdje ne naznaava narav odnosa izmeu "politikog" i "pornografskog", pa za takav zakljuak nema nikakvih valjanih temelja ni argumenata. Drugo, povijesno je poznato i dokazano da je politiki intenzivna i uzbudljiva vremena esto pratila prava ekspanzija "zabranjenih strasti". Trede, navedenom zakljuku nedostaje preciznija distinkcija izmeu "erotskog" i "pornografskog", to je i mana itave knjige. Jer, ako je Mikiju potrebno da dokae tezu "pornografskog preobilja", onda de u pornografiju potrpati sve to mu padne na pamet, osobito bezazlenu erotiku. Ako pak dokazuje tezu "pornografske insuficijencije", onda de mudro zamiriti pred svim onim to je prethodno drao pornografijom. Tako su mu u jednom poglavlju

danski filmovi s "krevetskim naslovima" pornografija; drugi put "pornografska metonimija", tredi put neto to nimalo ne iskae iz "moralnog obzora oekivanja". Tvrdim da Mikijeva teza o poznim ezdesetim, kao godinama u kojima politizacija nije dopustila slobodan razmah pornografske imaginacije, nije nastala na temelju jasno i metodiki izvedenih konkulzija, nego kao obini, subjektivni upliv vlastita iskustva. Tih godina on je uao u politikoinicijacijsku proceduru, i pornografiju kao da je malko odloio na stranu. Jednako kao i zapoeti studij prava. to se pak tie strip-teasea kao anrovske dominante ovog vremena, Miki se strano mui istraujudi njegove izvore. Prvo, gradedi se antropologom, pronalazi poelo strip-teasea u Salominom plesu "sedam velova", da bi neto kasnije ustvrdio da se zapravo radi o izvoru "arhetipa strip-teasea" (?!), a ne o izvoru samog anra. Zatim prtlja neto oko kolektivnog obrednog kupanja, vjetijih kultova i flagelana-ta, da bi sve skupa, valjda razoaran, prekriio crvenom olovkom. Budimo poteni, to valjda ne treba drati integralnim dijelom knjige. Negdje je naiao na podatak da su u antikom Rimu odravane jednoinke u kojima je bilo skidanja pred publikom (verzije "Parisova suda"), pa i to dri nekom vrstom prototipa strip-teasea. U tome ga potpuno podravam. Da "strip" zapravo ima svu silu mogudih ishodita, potvruje Miki Grabar ved na sljededoj stranici, tvrdedi da roenje stripteasea pada u 1847. godinu, tonije u New York's American Theater, gdje se stanovita Odel poela svlaiti uz zvuke glazbe. Sve to nimalo mu ne smeta da, kao takoer autentine izvore, navede parike "tableaux vivants", njujorke "living models" i djelatnost emigrantica Lotte Schmaltz, Ive Schnozzle i Ane Onion. Iako trapav u iznalaenju povijesnih izvorita anra koji ga zanima, neobino je zanimljiv u opisu tehnika i vjetina. Osnove zadanih kretnji erotinog plesa pronalazi u arapskom trbunom plesu s izbacivanjem bedara (pump) i ritmikim ljuljanjem kukova i karlice (grind). Obavezna ekspozicija strip-teasea, pie Miki, jest kruno etanje u ritmu koranice, ime se naznaava "klopka" u kojoj se nala ena otjelotvorena likom striptizete. Obavezna konkluzija jest razvuena radnja, ispunjena autoerotikom, fetiizmom, felacijom, suktusstupracijom. U fusnoti, obziran spram nevina itaoca, navodi da je suktusstupracija posebna anomalija spolnog nagona u kojoj ena izvlai sladostrasna uivanja siudi sama erogene zone svojih dojki. No, bez obzira na sve, osnovno pitanje, koje mui itaoca poput mene, jest: zato se Miki prihvatio strip-teasea ba u poglavlju o poznim ezdesetim godinama? Njegov politiki obojen zakljuak uopde mi nita ne govori. Pitao sam se onda nismo li za vrijeme studija (u poznim ezdesetim) moda posjedivali Ritz Cabaret. Ali, nismo, naprosto nismo imali love za tako neto. I jasno, rovanje po prolosti dovodi me do neega to Mikijeva nestabilna argumentacija zacijelo ne bi mogla oboriti. Ujesen 1969., u lovnoj sezoni, u hotel u naem gradu doao je strip-tease namijenjen talijanskim i francuskim lovcima. Bio je Dan mrtvih, koji smo redovito provodili u rodnom gradu uz puricu s mlincima i edudi se po iskidenom groblju, sve iz pijeteta prema naim mrtvima. Bili smo na toj predstavi gotovo svi: Miki, Ljubo, Delon i ja. Brambor je, koliko se sjedam, jo bio u Njemakoj. Predstava je odrana u hotelskom baru, pred lokalnom mladei, jer su Talijani, kojima je bila namijenjena, iscrpljeni cjelodnevnim tumaranjem i pucanjem po vranama, makama, za-lutalim kokoima i golubovima ved hrkali u svojim sobama. Hotelski bar bio je senzacija otvorena te jeseni. U stvari, bio je to obian restoran, koji se, za razliku od ved postojedeg, nalazio u podrumu. Program je bio sastavljen od ekvi-librista, koji je bio tako pijan da od onog to je pobacao u zrak ni polovicu nije uspio pohvatati, zatim od gutaa vatre, koji je nehotice sprljio barski luster, od obavezne ene od gume, hipnotizera i ovjeka koji je pokazivao neke sumnjive trikove s kartama. Ove toke bile su proarane tokama strip-teasea, radi kojih smo zapravo i doli u bar. Iako polupijani, ubrzo smo ustanovili da su u one etiri toke stripteasea nastupile samo dvije make, koje su mijenjale perike. Prva se zvala Rita Strombolli (s tamnom perikom) i Vanessa Sirocco (blond), a druga Lucy Scotch (crvenokosa) i Anamaria Sputnick (ponovo blond). Kako u baru nije bilo podija, enske su plesale svoj erotini ples na mjestu gdje se inae nalazio orkestar. Da bi bolje vidjeli svaki detalj, posjetioci su se natiskali oko striptizeta, tako da su njima, sirotama, ostala svega dva-tri etvorna

metra umjetnikog prostora. Kad bi toka zavrila, artistica bi se kroz gomilu svijeta jedva probila do garderobe. Ne treba posebno naglaavati da je prilikom tog bijega bilo svakakvog dapavanja; pipkanja, pljuskanja po goloj stranjici i slinih neukusnih radnji od strane nedisciplinirane publike. Odmah potom na proscenij je upadala istaica Jalica u plavoj kuti kako bi pokupila grudnjak, gadice i ostale dijelove atraktivne garderobe koju je striptizeta skinula. Nakon programa djevojke su dole u bar, sjele za stol i poele avrljati s odlunijim mjetanima. Vrlo brzo je postalo jasno da se uz umjetnost bave i raznim dopunskim djelatnostima. Stanovito razoaranje doivjeli smo saznavi da je Rita Strombolli rodom iz Kotoribe i da sasvim teno govori na jezik. Sporazumijevanje sa Lucy Schotch ilo je neto tee jer je ona bila rodom iz Strumice. avrljanje se ubrzo pretvorilo u koketiranje, koketiranje u otvoreno izricanje namjera, a ovo posljednje u otvorenu licitaciju. ta misli, kolika im je tarifa? pitao je Ljubo, koji nije skidao oi s punane Rite Strombolli. Strombollijeva valjda daje samo za devize primijetiti, razmiljajudi to bih zapravo uradio kad bih imao para da ih potroim na gospou Strombolli. Dat de zabadava! rekao je Delon i napustio bar. Gledali smo jo neko vrijeme onu petljavinu oko stola gdje su sjedile artistice, koje nitko nije odvodio gore, premda smo od Piste recepcionera pouzdano doznali da svaka ima svoju sobu. A onda, pola sata kasnije, u bar je uao Delon s takvim raskonim buketom cvijeda kakav sam posljednji put vidio na snimcima vjenanja Reze Pahlavija i one njegove druge. Delon je krenuo prema onom stolu i sruio gomiletinu cvijeda Riti Strombolli ravno u krilo. Te iste nodi, nenadmaivi edo Kralj, zvani Delon, evio je u hotelskoj sobi artisticu Ritu Strombolli u svim mogudim pozama kojih se mogao sjetiti. I sve to zabadava, tako redi na pokaz! Zavidjeli smo mu, pretpostavljajudi da se osjeda kao glavni glumac nekog dobrog pornida. U etiri ujutro stajali smo jo pred zamraenim hotelom, ekajudi da se vrati i da nam sve detaljno ispria. Od "dobar dan" do orgazma. Samo je Ljubo neprekidno kimao glavom, pljuvao po ploniku i mrmljao: Ti bokca, kako se mi nismo sjetili! Zbog tog buketa mora da je poharao pola groblja. Onda je pred hotel izaao recepcioner Pista i otputio nas kudama. Deki, nemojte ekati. Eno ga gore jo uvijek hobla. itav drugi kat kripi. Iz perspektive dananjeg sveprisutnog straha od side, Delonova davna erotska zgoda djeluje kao senzacionalna pria iz minulih, sretnih vremena. X. Na mali svijet, ispunjen fakultetskim brigama, itanjem knjiga, po kojom mladenakom ljubavlju, stalnim putovanjima u Zagreb i natrag, praznicima, doecima Novih godina, svaama i pomirbama, iznalaenjem podstanarskih sobiaka, sluanjem gramofonskih ploa, sezonskim bolestima, povremenim pijankama i stotinama drugih bezvezarija, ubrzo je postao uzak i neudoban edi Kralju Delonu. I premda ni dan-danas nisam siguran je li ikad nalikovao na tog francuskog glumca, sasvim je pouzdano da je na licu imao ispisanu sudbinu slinu sudbinama junaka koje je tako dojmljivo tumaio Alain Delon. Zanimalo ga je uvijek sve ono to je novo, ali su nove stvari za njega bile nove tek dan-dva. Nigdje se nije mogao skrasiti na neko due vrijeme, nita nije mogao uzeti u ruke a da to odmah ne rastavi na osnovne dijelove, upropasti i napusti. Osnovni moto bio mu je da neprekidno treba odlaziti i nikad se ne vradati na isto mjesto. Dutio je nekakav nemir, nekakvo vrenje, znao je da se negdje dogaa neto vano, neto bitno, a to negdje bilo je uvijek drugdje. Da sam ikad morao napisati kakav poetski zapis o njemu, napisao bih da je bio ovjek koji je u oima nosio daljine, daljine koje se doimaju neizvjesno i opasno. Delon je znao da autocestama tumaraju itave armije mladih ljudi, da se na Dam Squareu u Amsterdamu pui hai, da su u nordijskim mekama stotine jeftinih spavaonica za skitnice, da se na Piazzi Navoni izleavaju stotine neurednih upavaca koje nazivaju hippiejima, da na Ponte Vecchi-ju trguju orijentalnim parfemima i indijskim bluzama, da je u Istambulu nabava droge stvar minimalne trgovake spretnosti, da Amerikanku moe najlake potucati ponudi li joj u youth hostelu zajedniko traenje "lifta" za neku zgodnu destinaciju, da ... Da, Delon je sve to znao, a poduzetnikog duha mu uistinu nije manjkalo.

Svinja, najobinija svinja! rekla mi je Irena Orear, s kojom je krajem 1969 ponovo poeo hodati, da bi je u proljede 1970. ostavio na cjedilu. Doveo me tog dana u Zagreb. Ili smo prvo na ruak, a onda smo se dogovorili da demo u kino. Morao je kudi po novac. Rekao je da de skoiti gore, a ja sam ga priekala ispred haustora. Zna koliko sam ga ekala? Vie od pola sata. Otila sam gore. Sve je bilo zakljuano. Poludjela sam od straha i otila na miliciju. Slegli su samo ramenima i uzeli podatke. Zatim sam se vratila kudi i otila do njegove majke. Tad je i njegova majka premrla od straha. Tri dana kasnije javio joj se telefonom. Iz Stuttgarta. Dok sam ja ekala svinju, on je uzeo stvari i otiao kroz dvorini izlaz. Povijest ede Delona ovdje postaje sasvim nesigurna, gubedi se u nagaanjima i neprovjerenim vijestima. Sasvim je sigurno da je prvih mjesec dana boravio kod Brambora u Stuttgartu. Sve slobodno vrijeme provodili su zajedno, a onda je Delon poeo sve ede izbivati. Dolazio bi sve kasnije, a onda bi i po nekoliko dana odsustvovao. Brambor nije znao gdje je ni to radi, pogotovo s kim se drui. Jednog dana samo bi odnekud banuo sa dvije tisude maraka u depu, drugog bi mu ved morao davati pet maraka za hamburger. Izgleda da je u Stuttgartu prvi put probao neke halucino-gene, da je jednom bio zakratko i uhapen, da je sudjelovao u nekim tunjavama ... Ali, ni za to nema pouzdanih dokaza. A onda nije dolazio do Brambora vie od petnaest dana. Ba kad je ovaj htio poduzeti neto, uplaen neizvjesnodu, stigao je Delonov telegram iz Amsterdama u kojem je stajalo: Pokuat du otidi to dalje. Hvala i ne ekaj. Otada se zadugo o naem Delonu nije nita znalo. Nakon otprilike godinu dana njegova je majka dobila razglednicu iz Nepala, a Irena polaroidnu fotografiju iz Balrampura u Indiji. Na njoj je bio Delon u izlizanim trapericama, s naprtnjaom na leima, slikan ispred krotitelja zmija. Isprva je pomiljala da podere taj glupi polaroid, ali ga je na koncu odnijela Cedi-noj mami, koja se, dabome, vidjevi sina rasplakala. Nedugo nakon toga, ba kad se gradom prenijela vijest da je edo Kralj nesretno okonao ivot negdje na Cejlonu, on se, ogrubjela lica, smravljena tijela i neto prorijeene kose, vratio u na grad. O tome gdje je sve bio, to je radio i vidio, nikad nije htio priati, samo je mudro utio, dok su kojekakvi bezveznjaci nairoko prepriavali svoje traljave dojmove s trodnevnih putovanja po Veroni, Balatonu ili Klagenfurtu. XI. Treda godina fakulteta danas mi se ini znaajnom zbog nekoliko stvari. Prvo, preselio sam se u studentski dom kod Damije, koji smo "od milja" zvali Bjafra, to mnogo govori o njegovom socijalnohigijenskom standardu i ivotnim uvjetima uopde. Drugo, meu novoupisanim studentima PMF-a bila je i dvije godine mlada Sonja Grabar. Trede, upoznao sam Ivana Totha, studenta knjievnosti, koga smo zbog njegovih raznih privatnih obaveza na prve dvije godine mogli rjee vidjeti. Uasne okolnosti bjafranskog stanovanja dijelio sam s pjesnikom Stojkom Milidem, koji je sada bio u novoj ivotnoj fazi. Svoja ezoterijsko-poetska stremljenja u posljednje vrijeme sve je vie zamjenjivao nekim ovozemaljskim namjerama, od kojih su se svjeinom novosti osobito isticale seksualne. Njegova netransparentna poezija bila je sve krcatija vokabularom seksoloke provenijencije, to je jednog mladog knjievnog kritika nagnalo da tu novu fazu Milideva stvaralatva nazove "kamama metafizika" (?!). Otprije sam znao da u svakom ezoteriaru ili metafiziaru ui po jedna vulva ili phalos, pa mi pjesnikova mijena nije bila tako nenadana da ga ne bih mogao pravodobno slijediti. Na rivalitet oko toga tko de smisliti neoekivaniji neologizam ili bizarniju metaforu dobio je sada mnogo prizemniji sadraj: sve smo vie razgovarali o tome tko de prije neto pofukati. U tom smislu osobito je indikativna i katalitika bila prisutnost novog fakultetskog sudruga Ivana Totha, koji je u toj domeni imao ved sasvim izgraene stavove i brojna iskustva, to stvarna, to izmiljena. Rasle su nam zazubice kad nam je priao kako je mnoga branja umskih jagoda udvoje okonavao u svoju korist seksualnom igrom na panju, mahovini ili u grmlju. Raskona blondina s kojom je u to vrijeme hodao djelovala nam je kao indiferentna osoba, oito ved zamorena seksualnim pretjerivanjima svog deka, pa mu je i ta okolnost nabijala cijenu. Ivan Toth bio je vrlo diskretna

osoba koja je sve svoje nebrojene prie o raznim erotskim zgodama zavravala rijeima: - Pizda vam materina, ak' bute nekom rekli! Stanovitu dvojbu nad njegove prie nadnosila su neka energina demantiranja od strane kolegica, koje su u njegovim priama igrale neslavnu ulogu navodno poevljenih, ali tim demantijima nismo uopde pridavali vede vanosti. Pod utjecajem Ivana Totha, Stojko Milid upustio se u neizvjestan lov na slobodne make, eljne raznih uitaka, ali ne i pjesnikih. U prvo je vrijeme nevjerojatno napredovao kod jedne pjesnikinje s nekoliko prezimena (to se u tim godinama dralo vrlo modernim i "pjesnikim"), pa ga je u konanom tucanju sprijeila tek okolnost to je pjesnikinja bila lezbijka. Zatim je "kodario" oko nekih maaka s godine kojima je image radodajki nabio Ivan Toth priama o branju umskih jagoda. One bi po svoj prilici podlegle da nisu imale dugogodinje, regularne deke, a jedna ak i mua. Potom smo se Stojko i ja poeli smucati po opskurnim diskai-ma, vrebajudi zgodnu priliku. Tu smo bili znatno hendikepirani insuficijencijom modne i financijske vrste, ali smo ipak ugrabili dvije make kojima je titranje light-showa i stroboskopa davalo privid ljepotica. No enske su se tamo pred diskaem smjesta predomislile kad je Stojko predloio da se, umjesto taksijem do nekog hotela, proedemo do Bjafre. Pritom mu je ak ispao futer iz onoga uvenog kaputa. Jasno, uz sva ova erotska nastojanja, paralelno sam furao ednu vezu sa Sonjom Grabar, vezu koja se sastojala od pristojnih odlazaka u kazalite, u kinoteku, na koncerte i slino. Tada je tako neto bilo prilino normalno, jer se prava maka drala statusnom nudom dok su se uzbuenja traila na paralelnim kolosijecima. Ne sjedam se vie kako sam uspio navudi Sonju u studom Bjafra, ali ini mi se da se radilo o sasvim stereotipnoj taktici, po kojoj je morala znati zato je zapravo zovem. To to je pristala trebalo je znaiti da nam je "dolo vrijeme". Te veeri bio sam "sluajno" sasvim sam u sobi dok je Stojko otiao kat nie, do studenta prometnih znanosti koga smo zvali jednostavno Bosna. Soba je bila ugodno zagrijana uz pomod pregradnih stijen-ki ormara. Stojko se, za Sonju, nalazio kod bratida u Kninu, i itava bogovetna nod bila je pred nama, preda mnom i pred Sonjom. Pa ipak, nita nije ilo kako treba. Nakon duge i zamorne konverzacije predloio sam joj da ugasimo svjetlo kako bismo mogli uivati u promatranju snijega koji je zasipavao Trg rtava faizma. Pristala je. utjeli smo i gledali napolje u snijegom pokrivene tramvaje koji su odlazili prema Borongaju. Zagrlio sam je i poljubio, to u naem odnosu nije bila nikakva novina. Zatim sam joj poloio dlan na koljeno, ali ga je odmaknula, rekavi da du joj poderati hulahupke. Stanislave proaptala je. Molim rekoh i stavih joj ruku na kuk. Misli li da stvarno treba? ta? rekao sam blesavo, jer sam u takvim situacijama i inae inae izvodio same budalatine. U taj as netko je zalupao po vratima. Ona je ustala i prila stolu. utio sam, ekajudi da ona budala vani ode za svojom poslom. Psssst! rekoh Sonji. Pa, vidi tko je. Moda je Stojko? Rekao sam ti da je Stojko u Kninu. ujem vas! Otvorite! vikao je neandertalac vani. Taj glas nisam poznavao. Nema Stojka! izderem se. Sluaj, drue nije se dao otjerati onaj vani. Kod Stojka je moja pasta za cipele. Crna. Daj mi je, treba mi. Opsovao sam i poeo traiti tu prokletu pastu za cipele, ali je nisam mogao pronadi. Sonja upali svjetlo i otvori vrata. Ah, oprostite ree onaj vani, shvativi valjda u emu nas je prekinuo. Zaboravite na pastu! Oprostite! Evo paste ree Sonja, koja je upravo pronala tubu.

Uzeh pastu i pruih je nasrtljivcu. Poslije, ponovo u mraku, ba kad sam je pokuao milovati, ona mi apne u uho: Stanislave, moram ti neto redi ... Odmaknuh se, spreman za sve one bedaste intimne prie. Reci. Sluam te. Mislim da sam prljava. Kako? zaudim se. Izgleda da je ona tuba s pastom za cipele putala. Prljavi su mi prsti, a mislim da sam i tvoju koulju ... Upalih svjetlo. Ruka joj je stvarno bila umrljana latilom za cipele. U nedostatku vremena pruih joj prvu stvar koja mi je pala pod ruku da se obrie. Bila je to Stojkova pidama. Kako du to ... pa to je ... Otila je u kupaonicu da opere ruke. Potom je naletjela na kolegicu s godine, koja se strano iznenadila to je i Sonja u istom domu. Ne, nije, rekla je Sonja, a kolegica je ustvrdila da to nije nikakav razlog da ne svrati k njoj u sobu, gdje se upravo slavi vrlo zanimljiv roendan. Eto, tako je to bilo u "studomima": sveopda familijarnost svakog sa svakim, to me od prvog dana izluivalo. Da odemo naas k Elizabeti? rekla je moledivo. Presvukao sam koulju umazanu pastom za cipele i poao. Nakon aska koji je trajao do dva u nodi, ostavio sam Sonju i veselo drutvo i spustio se na prvi kat do Bosne, kako bih Stojka obavijestio da mu je soba "ista". Bosna je otvorio vrata i pokretom prsta pozvao me da uem. Soba je bila u polumraku, sve je djelovalo nekako tajanstveno, konspirativno. Ubrzo sam shvatio da Bosna i Stojko sjede za stolom i pri plamiku svijede jedu sardine i lou vino, dok je na krevetu neto kripalo, stenjalo i poskakivalo. Sjeo sam i prihvatio ponuenu au. A koji je vrag ono tamo? upitah, svrnuvi pogled na mrani dio sobe gdje se nalazio krevet. Cimer jebe Vinju ree mirno Bosna. A vi? upitah, udedi se to oni rade ovdje u ovako delikatnom trenutku. Pa i mi smo ved ... slegne ramenima Stojko i otpije dva-tri gutljaja. Dobro, a tko je onda Vinja? zbunih se. A vrag de je znati! odmahne rukom Bosna. Dola sama. Kae, nema gdje prespavati. U to vrijeme po domovima su se smucale neke anonimne enske izmiljenih imena u potrazi za konakom. Konak bi se nalazio, ili ne nalazio, a pladao se uglavnom istom cijenom koju su enske bile spremne platiti. O i ti? upita me Bosna. Gledao sam ga u onoj polutmini, ne znajudi to da odgovorim. U taj as ono komeanje na krevetu utihne, a iza mojih lea pojavi se Bosnin cimer. Ajde, pisac, sad si ti ... Ustadoh i, neodluan, pun neke bojazni, nesigurnosti i samoprezira, priem krevetu, gdje su me iz tmine vrebala dva sjajna maja oka. Poslije, kad sam prvi put spavao sa Sonjom, nikako se nisam mogao osloboditi opsesivnih slika svog prvog ljubavnog iskustva sa sjajnim majim oima, koje nikad vie nisam vidio. Ali, znam, ukoliko nije lagala, zvala se Vinja. XII. Za jednog vikenda to sam ga proveo kod kude, Miki Grabar mi je vano rekao: Eto, od danas sam urednik politikog programa naeg radija. Mislim da je to bilo u listopadu ili studenom 1970., dan-dva prije no to je Ljubo Brabec otiao na odsluenje vojnog roka u Samobor. Negdje potkraj trede godine Ljubo je ustanovio da s fakultetom vie nede modi izlaziti na kraj, te je donio neopozivu odluku o odlasku u vojsku. Tata je potegao svoje uvijek jake veze i u neobino kratkom roku uspio poslati sina u vojsku. Otada je, na pitanje gdje mu je sin, odgovarao:

Mali se opametio i batalio sva ta fakultetska sranja. I ta de mu to! Kad smo preuzeli nau komunu, tko nas je pitao za fakultet! Pa ipak je oduvijek sve ilo kao po loju. Fakulteti su za babe. Mali de prvo odraditi svoju obavezu prema otadbini, a onda neka ui ekonomiju tamo gdje se ekonomija i mora uiti. U praksi, u proizvodnji, u neprekidnim ekonomskim i politikim bitkama. Je l' pravo? Negdje potkraj godine Miki je ved pohaao nekakvu politiku kolu i svojim neradiofoninim, unjkavim glasom na lokalnom radiju deklamirao zapaanja o razini politike svijesti u gradu, o rezultatima otkupa ita, o problemima koji se manifestiraju u kolstvu, o poloaju i statusu dananje ene, s posebnim obzirom na stanje u regiji i slino. Emisija je bila osobito sluana jer ju je lukavi urednik smjestio izmeu dva bloka emisije "Po eljama slualaca". Tada jo nitko nije mogao ni sanjati da de mladi i perspektivni lokalni politiki kadar ved na poetku 1972. ostaviti emisiju politikih komentara i prebaciti se na ureivanje onih dvaju blokova emisije "Po eljama slualaca". Dan prije Stare godine stigao sam iz Zagreba autobusom, neprestance se pitajudi kakav je doek Nove '71. pripremila stara kvadra. Brzo sam stigao kudi i uao u kuhinju. Otac je podigao glavu s krialjke u dnevnim novinama i pogledao me. Gdje je mama? rekoh, oekujudi da de se majka odmah baciti na pripravljanje veere. U bolnici ree otac. U bolnici? skoih. Zato? Zbog infarkta. ekaj! rekoh, sjedajudi mu nasuprot. Hode redi da je mama imala infarkt i da je sada u bolnici? Da otpovrne on hladno, prividno nezainteresiran. Znao sam da je sve to gluma, i da je negdje duboko u sebi strasno uplaen, jer je, koliko god samosvjestan i siguran, oduvijek na neki nain ovisio o mami. Kad? Prije tri dana. I ti mi nisi javio! Nisam te htio ... u stvari, ona je ... znao sam da je to istina, da mu je mama tamo u bolnikoj sobi zacijelo zabranila da me uznemirava, jer imam mnogo uiti. Ona je naprosto bila takva. Da je umirala, zacijelo bi joj posljednje rijei bile: Ne uznemiravajte Stanislava mojim sprovodom jer upravo sprema ispit iz staroslavenske gramatike. Uzbuen, sa srcem u grlu, otrao sam u sobu, izvukao iz regala tredi svezak Opde enciklopedije (HELIOLAGE) i proitao sve to pie o infarktu, o kome sam tada znao tek da je to neki bog u vezi sa srcem. Nakon itanja znao sam jedva neto vie, pa sam, i dalje uplaen, izjurio i ni ulicu namjeravajudi otidi do bolnice. ekaj! Idem s tobom! viknuo je otac s prozora dok sam grabio preko zaleene ceste prema bolnici. U bolnicu me jednostavno nisu pustili. Neki masni tip s portirnice nije htio otkljuati vrata, uvjeravajudi me da do sutra prije etiri nikako ne mogu do mame. Molim vas, zovite mi doktora Slavka Grabara. Tip je poeo prekapati po papirima na stolu, a onda vano rekao: Danas nije deuran. Onda ... onda mi dajte ... dajte ... - zbunih se, razmiljajudi o tome koga jo poznajem u bolnici. Dajte mi doktora Lendlera. Portir se nasmije. Mome, on ti je ved dvije godine u penziji. Vratio sam se kudi neobavljena posla. Na uglu, ispred moje ulice, pod runim, potkresanim bagremom, stajao je otac i ekao. Drao je ruke u depovima zimskog kaputa, imao je visoko zadignut ovratnik, a na glavu je bio natukao tradicionalnu francusku kapu. Htio sam ti redi da nede modi ... ree on dok su mu iz usta i nosnica kuljali oblaidi tople pare. Mama je u ok-sobi.

utio sam i netremice ga gledao, a onda smo, s noge na nogu, polako krenuli kudi. Tata je avrljao o bezveznim sitnicama, valjda nesposoban da se suoi s ozbiljnodu mamine bolesti. Onda naglo zastane i ree: Zna, nisam kupio bor. Mislio sam ... mama je u bolnici ... pa onda ni Nova godina nije ... Nisam rekao nita. Stisnuo sam zube, boredi se s neutjenim plaem koji me negdje u dubini razdirao. Sutradan po podne, sveano odjeveni, krenuli smo u bolnicu svi skupa otac, sestra i ja. Bila je Stara godina, grad je bio pust, a na prozorima kuda nazirali su se areno iskideni borovi. Glavna sestra, koja je nekod bila mamina uenica, primila nas je i rekla da je doktor rekao da je mamino stanje stabilno, te da vjeruje da ima dobre izglede. Zatim mi je dopustila da uem i pogledam mamu. Obukao sam bijelu kutu i uao u topli mir sobe koju su zvali "intenzivna njega". Tamo iza paravana, umorna i nepokretna, leala je moja majka, koju su, vie od bolesti, razdirali neki drugi problemi kao: to mi sad jedemo, tko zalijeva fikus, da li se na regalu nakupila praina, i slino. Spazivi me, uspjela se nasmijati i kimnuti mi glavom, kao da eli redi: "Sve je u najboljem redu, ali ne znam koji je to bog sa mnom!" Sjeo sam pored nje, a ona je sasvim tiho rekla: Je li ti ostalo mnogo ispita za sljededi semestar? Kad sam izaao iz sobe, tata je ved razgovarao sa starim prijateljem Slavkom Grabarom dok je Zvjezdana besciljno vrljala po hodniku. Vidjevi me, doktor Grabar ostavi oca i prie mi. Oi su mi ponovo bile pune suza. Ne boj se, Stanislave! Sve de biti u redu. Samo, mora znati da mama nede biti ona stara. Nede smjeti puiti, piti kavu, puno raditi, naprezati se, uzrujavati, uzbuivati ... Gledao sam ga pomnije i pomnije, i udio se to mu je glas sve tii i tii, a lice sve udaljenije. Zatim je nestalo i svjetla, ali nije nastao potpuni mrak, nego mrea, nekakva tamna mrea ... To je od uzbuenja - uo sam glas sestre koja mi je vlanom krpom trljala sljepoonice. Obian kolaps! Neka prozori ostanu jo malo otvoreni. Voli ti svoju mamu! nasmijala se faca doktora Slavka Grabara, stvorivi mi se odnekud u vidokrugu. Ali, kakve anse ima ona? promucah pridiudi se. Dobre, sasvim dobre vedro de dr. Grabar. Sjeo sam na stolac koji je netko donio i duboko uzdahnuo, jer mi se inilo da netko tko se u ovom svijetu ne smije uzrujavati, koji ne smije raditi, uzbuivati se ... naprosto nema nikakvih ansi. Mjesec dana kasnije majka se vratila kudi u namjetenu neprirodnu idilu, jer su se isprva svi trudili da joj ugode i potede je svakog uzrujavanja. Sestra je prvi put u ivotu sasvim sama pospremila itav stan, otac je kuhao nekakva dijetalna jela koja su, zbog zagorijevanja i drugih nezgoda, uspijevala tek pri drugom ili tredem pokuaju, a ja sam redovito svakog petka pakirao stvari i brzao kudi, nosedi mami za razonodu po koji strani modni asopis. No, ubrzo, kako je majka prizdravljala, stvari su se polako poele vradati svojim gorkim ishoditima. XIII. Godine 1971. dolo je do nagle propasti Steve Matica, kome je godinu dana ranije bio umro otac, inae ugledni lokalni obrtnik. Otac i sin Matid predstavljali su goli, esencijalni sukob dvaju oprenih ekonomskih naela: naela stjecanja i naela rasipanja. Naavi se u rukama Steve Matica, imovina njegova oca krenula je na vrtoglavi put koji je vodio pravo u nitavilo. Pribor i alat iz radionice prodao je tako redi na karminama, a samu radionicu ved dva mjeseca kasnije. Muen novonadolom besparicom, ponudio je mom starom oev Fiat 1300 za neku smijenu svotu. Kako ga je stari Franjo odbio, prodao ga je nekom prekupcu stoke jo jeftinije. Namjetaj nije uspio prodati, ponajvie stoga to ga je uglavnom izgubio na kartama. Na koncu, kad je podvukao crtu ispod oeve zaostavtine i napisao saldo: nula, doli su ljudi iz Elektre da mu iskljue struju, koju ved est mjeseci nije pladao. S uasom su ustanovili da je u sveopdoj rasprodaji prodao i brojilo. Priaju da su mu neki mrani tipovi predlagali da svoju sunovratnu sudbinu prikae kao sudbinu Srbina u Hrvatskoj (mislim da je to bilo poetkom 1972.), ali Stevo Matid nije uspio shvatiti to ele, nego im je ponudio na

prodaju nekakvo jalovo polje na selu, jedini ostatak oeva obrtnikog truda. Paralelno s padom naeg druga Steve Matica, tekao je i blistavi uspon Mikija Grabara, novopeenog urednika politikog programa lokalnog radija, predsjednika Gradskog SSOH, zavrenog polaznika nepoznate mi politike kole, a odnedavna i lana Matice hrvatske. Kad danas razmiljam o tom razdoblju ivota Mikija Grabara, kroz maglu i labirinte zaborava pokuavam nazreti i prisjetiti se onih gesta u kojima je bio zametak njegova skorog silaska s provincijske politike scene. Ako si bio apolit 1968., to mi je donekle razumljivo. Ali, kako to moe biti danas? govorio mi je za mojih nedjelj nih posjeta rodnom gradu. Sluaj, Miki, pokuavam biti pisac, a kao takvom nije mi potrebno trenutno opredjeljenje, nego kontinuirano razumijevanje odgovarao sam mu preko volje. Valjda radi bududnosti! rekao mi je on ironino. S ocem i majkom vodio sam sasvim drugaije razgovore, uglavnom blage, popustljive i smirene. Zbog majine bolesti, naravno. Otac, koji se ribolovom i politikom sve manje bavio, nije imao jasno artikuliranih stavova. Nezavisno od situacije, govorio je obino protiv onog to bih ja rekao, tako da su mu moji stavovi bili neka vrsta negativnih orijentira. Kad bi se govorilo o samobitnosti hrvatskog jezika, on bi apodiktiki tvrdio da su hrvatski i srpski jedan jezik, to je tako jasno da se ne mora ni dokazivati. Kad bih ja ukazivao povjerenje vladi u Beogradu, on bi petljao i mutljao neto oko nerijeenog deviznog sistema i slino. Nekom udnom igrom sudbine, kao da je polako zadobivao karakter ujaka Emila, ovjeka koga nikako nije mogao podnijeti. Majini stavovi ponovo su bili krajnje jednostavni i jednoznani: Ti se ne mijeaj! To bi moglo loe zavriti. Nema smisla da sad pred sam kraj izgubi pravo na studiranje. A o hapenju da i ne govorimo dodah ironino, nato se majka uhvatila za srce i uzdahnula, to je bio znak da je razgovor o toj temi zakljuen. to je zapravo uspio uraditi Miki potkraj svog mandata? S fakultetom je bio definitivno raskrstio tako da stavove hrvatskih sveuilitaraca nikako nije mogao dijeliti. Kao provincijski politiki debitant, bio je pod kapom lokalne vrhuke, pa u toj poziciji nije mogao oijukati s radikalnijim i heretinijim stavovima. Kao politiki komentator lokalnog radija, neto je esejizirao o samobitnosti hrvatskog jezika, hrvatskom nacionalnom suverenitetu, govorio afirmativno o zajmu za autocestu Zagreb Split, i jo o nekim stvarima koje su predstavljale opda mjesta politikog govora tog vremena. Zaklinjao se malo preesto u republiki CK i vladu, ali to su radili svi, ak i oni najekstremniji, jer se u tome za svaki stav traila neka vrsta politikog alibija. Analizirao je bit referata Savke Dabevid-Kuar, tumaio radiosluaocima to je to htio kazati Miko Tripalo, ali se u svemu tome klonio interpretacija koje bi bile previe proizvoljne. Koliko znam, podrao je odluku o iskljuenju Dodana i Veselice iz SK, a o obustavi rada na Zagrebakom sveuilitu nije rekao ni rijei, valjda slutedi da je svemu kraj i da komentari vie nemaju nikakva rezona. Ovdje se mnogo govori o tome to se dogaa u naoj republici pisao mu je Ljubo iz vojske i to vrlo kritiki. Nadam se da de u ovom trenu ostati pribran i razuman, to jest na liniji. Jebi ga! govorio mi je poslije Miki. Nije napisao na kojoj liniji. Kad je ovjek na poziciji na kakvoj sam tada bio ja, mora biti na nekoj liniji. A biti na jednoj liniji, nerazumno je iz perspektive druge linije. Iako je tvrdio da me pravo dobno upozorio, Ljubino pismo iz vojske bila je ista kenjaza! Nita nisi mogao uraditi! pokuao sam ga utjeiti. I nisam? Zna da nisam! Nakon svega, bilo je nuno da odem. I mislim da je dobro to mi se tako neto dogodilo ta ko rano. Zamisli da sam zglajzao negdje u poznim godinama! inilo bi mi se da sam spiskao i upropastio itav ivot. Ovako sam zarana pokopao sve iluzije u pogledu politike i mogu se mirne due pozabaviti drugim stvarima. XIV. U to sam se vrijeme, ini mi se, najintenzivnije bavio knjievnim radom, zbog kojeg sam, najvjerojatnije, ostao na samoj margini drutvenih zbivanja. Prikupljao sam pripovijetke razasute po tada brojnoj periodici, pisao nove i pokuavao sastaviti zbirku kojom bih sudjelovao na natjeaju DKH-a za debitantsku knjigu. Pojedini su me kritiari drali bezveznjakom, drugima se sviao moj

arhaizmima natopljen jezik, inae posve u trendu. Meutim, najvedi broj kritiara zapravo se i nije obazirao na moje porazbacane tekstuljke, pa su me, kao i mnoge druge mlade pisce bez knjige, drali jo uvijek za neku vrstu nelegalne knjievne pojave. Vie nego danas, tada sam smatrao da literatura trai itavog ovjeka, da se raa iz potpune pribranosti predanog rada, pa sam satima visio nad ovim ili onim atributom, reeninim redom ili metaforom. Za to mi je trebalo strano mnogo vremena koje mi nitko nije htio pokloniti. Labavi mir moje studentske sobice (opet Bjafra) remetile su razne individue koje su u najnezgodnijem trenu dolazile da porazgovaraju o najdelikatnijim problemima. Stako moj, slae li se da bi admiralitet nae mornarice tribalo premistiti u Split? govorio bi ved s vrata stanoviti Stipe M. Hrvatski suverenitet osigurat de samo hrvatska vojska, zato triba sluit vojsku u republici. A? Nato bi ulazio Lujo Keder i na svaki upit Stipe M.-a odgovarao je sa svim jednoznanom reenicom: Dalmo, odi u pizdu materinu! Zbog toga je Luju Kedera bio glas unitarista, a Stipu M. nacionalista. S vremena na vrijeme navradao je i stanoviti Vrle Gmaz, ija su se nacionalna opredjeljenja svodila na jednu jedinu reenicu koju je neprekidno ponavljao: Ja jesam za to da srpski ima tretman stranog jezika, jer bih tako teno govorio bar jednim stranim jezikom. Usred najmukotrpnijeg rada na fantastinoj paraboli o "avolovom udu", ulazili bi stanoviti Tabakovid i Perid da me pretresu po pitanju ulaska SR Hrvatske u Ujedinjene narode, ili da testiraju moje poznavanje najnovijih tekstova iz Hrvatskog tjednika. Hakael je jedini pravi! bunio se protiv svih student Pavlica, nato su mu dva tipa iz Gospida obino opaljivali vrge po tjemenu. Za neke od tih tipova poslije sam doznao da su bili obini provokatori, ali sam ja u njima oduvijek gledao samo uljeze koji mi lou kavu i ometaju me u pisanju. Stanovito osvje-enje predstavljali su dolasci nekog Bogiida koji bi ved s vrata poeo prepriavati svoje mnogobrojne tekude erotske djelatnosti: Da zna, Stanislave moj, da san ti sinod opet jeba. Bila jedna mala od esnajest godina koju sam nabija na kurac, pa sam je nosa, nosa, nosa ... a onda san je bacija o tle. Pored tog simpatinog, nabildanog gortaka hujale su godine, zbivanja, politiki preokreti i kadrovske perturbacije, alosno nesposobne da probude njegov interes, zauvijek okovan hipnotikim modima libida. U listopadu 1971. godine predao sam rukopis natjeajnoj komisiji, a potkraj studenog dobio sam i nagradu koja se sastojala od objavljivanja rukopisa i sto autorskih primjeraka knjige. Notica o tome objavljena je u Vjesniku, u rubrici kulture, u dnu stranice, ispod vijesti o tome kako je izraelska operna prvakinja pala s pozornice i slomila kljunu kost. Razgovori koje sam u idudem razdoblju vodio s urednikom biblioteke Prva knjiga tekli su otprilike ovako: Dobar dan, ja sam doao da vidim to je s rukopisom. Drue Ivanicu, knjiga je sloena i u utorak moete vidjeti probne otiske. Dobar dan, znate ... mislio sam ... Oprostite, Ivanicu, palte jo nisu gotove jer tiskara jo nije dobila papir odreene gramature. Dobra vijest je da nedete dobiti sto, nego sto deset autorskih primjeraka. Navratite u svibnju. Dobar dan, oprostite to nisam mogao dodi u svibnju. O, to ste vi, Ivanicu! Urednik je na kongresu. Morat dete priekati. Recite malom dopre iz druge sobe glas frapantno nalik na urednikov da je itav posao privremeno storniran, jer je tiskara odustala od predrauna, trai trideset posto vedu cijenu. Neka doe potkraj rujna. Dobar dan. Ja sam Ivanid. Koji Ivanid? Pa, autor knjige Tlocrt tmine.

Ah, pa da lupi se urednik po elu dobro da ste doli. Pri preseljenju se izgubio va rukopis. Donesite mi kopiju poetkom sijenja. Zato poetkom sijenja? Mogu je donijeti odmah. Dobro, donesite je odmah, pa mi se javite potkraj oujka. Dobar dan! pozdravih, znojedi se sred pasje srpanjske vrudine. Je li knjiga moda uvezana? Zamislite, Ivanicu, dizajneru je nenadano umrla baka, pa nije mogao donijeti "lay out" ovitka. Dobar dan. Ja sam ... Znam, Ivanicu, znam ... Uite samo. Budite bez brige, lektura je ved zavrena i oko Boida knjiga ide u tampu, osim ako ... Knjiga, bolje reeno broura, izila je sredinom 1973. godine. Imala je devedeset est stranica, nepregledno more takozvanih tipfelera, a po jadnom ovitku dalo se zakljuiti da se dizajner nije uspio oporaviti od iznenadne bakine smrti. U meuvremenu sam uspio diplomirati, pronadi honorarni posao u novinama, biti suspendiran i raskinuti sa Sonjom. Isto tako, u meuvremenu sam uspio napisati novu knjigu, pa sam staru, zbog vremenske distance, poeo drati najobinijim knjievnim kartom. XV. Potkraj godine sjedio sam s Mikijem i Sonjom u njihovom stanu i pratio prijenos 23. sjednice CK SKH. Stvarno se vie ne sjedam da li na radiju ili televiziji. Mikijevi su starci otputovali u Slavoniju tako da smo nas troje bili sami. Miki se bio zavalio u fotelju, prebacivi noge preko naslona, ja sam sjedio za stolom i prevrtao Politiku, a Sonja je svaki as ulazila i izlazila, donosedi nam kavu, pide i slane tapide. S radija ili televizije, tko de ga danas znati, doznali smo da je CK usvojio akcioni program svog Izvrnog komiteta i donio zakljuke koji obvezuju lanstvo da se odluno bori protiv nacionalistikih utjecaja i arita u drutvu. Zatim su prihvadene ostavke Savke Dabevid-Kuar i Pere Pirkera, a Mi-ko Tripalo je kao funkcionar saveznih organa podnio ostavku Josipu Brozu. Vijesti su, iako oekivane, djelovale senzacionalno, jer su ostavke u nas, bar to se funkcionarskih pozicija tie, oduvijek bile pomalo neobine i neuobiajene. Sjedam se da se tada dogodilo neto uistinu udno. U jednom trenu, kad je Sonja izila iz sobe, i dok smo jo bili pod snanim dojmom dogaaja, Miki se okrenuo meni i sasvim me tiho upitao: Debeli, reci mi iskreno, jeste li ti i Sonja ved ... zna ta mislim? Ustao sam i izaao napolje, ne odgovorivi na njegovo pitanje. Nije me pratio. ini se da je ved razmiljao o svojoj tako rano zavrenoj politikoj ekskurziji. Kako de poslije navesti doktor Duan Bilandid, do travnja 1972. u Hrvatskoj de biti iskljuen iz partije 741 lan. U taj broj uraunat je i Miki Grabar. XVI. Sutradan sam se vratio u Zagreb i iste veeri zakazao Sonji sastanak na Trgu Republike, to se odmah pokazalo teko izvedivim i relativno opasnim, jer su se u veernjim satima na tom mjestu odravale demonstracije, koje su domadi mediji spominjali uzgred i prilino oprezno. Kad bi se iskupilo dosta demonstranata, milicija bi pozatvarala pristupe Trgu i tad bi poela jurnjava ukrug. Pokupio sam hitro Sonju i nekako se na brzaka povukao s Trga, tako da su mi o mnogobrojnim detaljima priali znanci. Te demonstracije mogli su vidjeti i TV gledaoci, dodue smo oni koji su primali program austrijske televizije. Neto kasnije stigla je iz SR Njemake Bramborova karta na kojoj je pisalo: "Gledam televiziju. Ti bokca, ta se to tamo kod vas dogaa?" Vradajudi se sa Sonjom iz kina vidio sam nekoliko autobusa u kojima su sjedili milicionari sa ljemovima na glavi, osobito oko "studoma" kod Damije. Film koji smo gledali zvao se Jagode i krv ("Strawberry Statement"). Nakon njega, u tim okolnostima, osjedao sam se sasvim udno.

Bude li ikad pisao knjige u kojima se radnja dogaa u nekim kljunim vremenima poslijeratnog razvoja, 1971. de biti godina koju de morati preskoiti govorio mi je mnogo kasnije Miki Grabar. Zato? pitao sam ga, pravedi se da ne razumijem. Zbog dva razloga. Tu neuralginu toku nede se usudi ti spomenuti; dakle, proljakat de ti autocenzura. Drugo, ako se i ohrabri, vlast ti nede dozvoliti. A ako ipak napiem? Ako ipak napie, napisat de ili ublaenu bljezgariju, ili kakvu otru opservaciju. Ublaenu bezvezariju de ti propustiti, otre opservacije de ti izbaciti. Misli da de ostati bjelina? On se nasmije i zauti. Prelistavajudi ove stranice, prisjedam se Mikijevih rijei i pitam se to se od njih obistinilo. Na mahove mi se ini da sam tu godinu sveo na bijednu faktografiju, pa da bih, onako, Mikiju za duu, trebao ostaviti i koju stranicu iste bjeline. Premda se u Mikijevu ponaanju dala naslutiti stanovita samodopadnost kakvu gaje ljudi koji se u politici dute prevareni i izigrani, njegova dalja sudbina nije ba bila stradalnika. Ostao je raditi na lokalnom radiju, samo to mu vie nisu davali da ureduje politike programe, ved su ga uhljebili kao urednika popularne emisije "Po eljama slualaca". Putajudi novokomponovane kieraje, balkanske varijante "tex-mex" glazbe i traljave prepjeve odleanih talijanskih lagera, te itajudi uvijek iste poruke ("Dragom urjaku za sretan odlazak u Njemaku, sve to se moe nazvati sredom ele ..."), Miki Grabar je po okolnim selima i prigradskim naseljima stekao stanovitu spikersku slavu, koja je naglo zamrla njegovim iznenadnim odlaskom u vojsku, u jesen 1972. Ne znam je li iznenadnost tog odlaska bila sluajna ili je neka budala jednostavno rekla: "Ne treba nam palih zvijezda na radiju!" pa ga uz pomod funkcionalnih veza odagnala na poarenja, deuranja i druge vojnike slasti u neki gradid istone Srbije. I dok se on gnjavio s obukom u nekom dalekom garnizonu, njegovoj je sestri sasvim dobro ilo, jer mije, ba nekako u to vrijeme, dala nogu i pronala si novog frajera. Jebi ga, bila su to burna vremena! XVII. Po naprasnom ili redovitom zavretku fakultetskog kolovanja, obino se kao dominantna briga (jo veda od pronalaenja zaposlenja) pojavljivalo pitanje reguliranog vojnog roka. Premda su nas oduvijek napajali patriotskom patetikom u tom smislu kako je to sluenje ast, pravo i obaveza, u mom krugu su se poduzimali mnogi koraci da se odlazak u vojsku izbjegne. Najefikasniji put bila je neka od blaih bolesti, pobrojana u onom famoznom registru bolesti zbog kojih se vojska ne slui. Ali, domodi se takve bolesti nije bilo ba lako. Miki Grabar otiao je u vojsku tako naglo da nikakvu strategiju izvrdavanja nije stigao razraditi. Ljubo je otiao dobrovoljno, a da je htio neto i poduzeti, zacijelo bi se tomu isprijeio njegov otac. Diplomiravi 1972. godine, ja sam poeo marljivo prikupljati lijenike papire po raznim osnovama: problemi s vidom, neki neobjanjivi bolovi u bubrezima, koenje potkoljenice i slino. U to vrijeme osobito rado sam sluao autentine i izmiljene prie o pojedinim sluajevima izbjegavanja vojske. Osobito slikovite i dojmljive bile sa prie o hinjenom ludilu (ako su iskljuivale najprimitivniju varijantu mokrenja u krevet), o posudbi mokrade, o fingiranju pludne mrlje u obliku olovnog flastera i slino. Pojedini ishodi zvuali su pomalo paradoksalno: neki krga na svoju radost, uspio rijeiti vojske uz pomod stvarno atrofiranih bubrega, a stanoviti Ivo Sain, zvani Gorila, iziavi iz dvorane za regrutaciju, slavodobitno je uzviknuo: Osloboen sam vojske, pronali su mi nekakvu leukemiju! Bio sam u vojsci i predugo da bih sada razumio tvoja nastojanja da se izvue! rekao mi je otac. I da nisi bio u vojsci, opet ne bi razumio moja nastojanja odvratio sam drsko, jer sam mislio da mi diploma daje pravo na ravnopravan dijalog.

to hode redi? Da tebe nitko ne razumije? Da si nekakav unikat koji pati zbog nerazumijevanja priglupe okoline? Neto kao Tino Ujevid? Tata, on se zvao Tin. Pa i rekao sam Tin, boga mu bogovog! ljutio se Franjo, koji nije volio da ga ispravljam. Opet se svaate? rekla je majka, uavi u sobu. Ona je radila polovicu radnog vremena, neto je smravila, uredno je pila svoje medikamente, tako da je po koju svaicu mogla sebi dopustiti, bez vede bojazni za srce. Stanislav se svaa rekao je otac rezignirano i krenuo da se pozabavi nekim korisnim kudanskim poslom. to je bilo? upitala me majka blago. Ma, nita ... ne ide mi se u vojsku ... Pa, tko te tjera? Ima jo vremena. A kamo ti se ide? Autocestom po Evropi opalih kao iz puke. Majka je po ne znam koji put iskrcala iz ormara nekakvu uteevinu nepoznata podrijetla pa sam mogao zaboraviti na vojsku. Opskrbljen ruksakom i vredom za spavanje, iziao sam na cestu to vodi iz naeg grada i digao palac. Kad je zastalo prvo vozilo, neki prani TAM pun ljunka, i kad me znojni ofer u plavoj treger majici upitao kamo idem, ponosno sam otpovrnuo: U Amsterdam! XVIII. Kratka crtica o mojim autostoperskim transverzalama zapravo je neka vrsta priloga Mikijevoj Povijesti pornografije. Zanemarit du ovdje autostopersku egzotiku, hipijevski folklor, duh pacifizma, ljubavi i prijateljstva koji je proimao mlade ljude i negdje poprimao sasvim blesave forme (tako mi je neki mladi hipik na ulazu u Vondel-park, u nastupu prijateljske skrbi, dao polovicu okrugle pite s jabukama, koju sam ja, potujudi njegov izljev internacionalne prijateljske ljubavi, pojeo i zaradio takozvane "vale"), kao i sve ostalo to ini globtrotersku ikonografiju tih godina. U poast Mikiju Grabaru, ostat demo na terenu pornografskih fenomena. U SR Njemakoj sam vidio tek nekoliko pornoshopova, redovito u pokrajnjim ulicama i bez ikakve robe u izlogu. U Nizozemskoj je situacija bila neto bolja, ali daleko od onoga to sam vidio (i obiao!) u Kopenhagenu. Kao prvi od anrovskih pornofenomena spominjem kljuni punkt pornofilstva - tzv. "pornoshop", kojih je ved te godine u danskom glavnom gradu bilo toliko da su pojedine ulice bile tek nizovi pornodudana. Vedina "pornorobe" (osim estradnih pornofenomena) prolazi kroz pornoshop, pa je on osnovna delija svake ozbiljnije pornokulture. Mikijeva Povijest pornografije jedva da i spominje ovaj fenomen, vjerojatno stoga to u naem drutvu nikad nije funkcionirao, niti je imao oitijih pandana. Ako su stare drvene kabine na naem bazenu mogle odigrati ulogu svojevrsnog peep-showa, to je moglo odigrati ulogu pornoshopa? Nita! Kao obitavaocu sasvim edne zemlje, odmah mi se uinilo da se za leeran ulazak u pornoshop (onaj koji te nede kompromitirati) moraju zadovoljiti neke pretpostavke. Prvo: najbolje je ako si nepoznat prodavaima i ostaloj klijenteli. Drugo: robu valja razgledati s blagom dozom nadmodi i ironije. Trede: kupuje li neto posebno (to nije obian prezervativ ili revija), najbolje je uzeti artikle razliitog karaktera (homoseksualne, sadomazohistike, pedofilske), da te ne bi identificirali kao pripadnika jedne od ovih skupina. etvrto: stvar s najdevijantnijih departmana (primjerice, zoofilija, nekrofilija) komotnije je ukrasti negoli se izlagati sumnjiavim pogledima. Uostalom, ako vas i primijete kako kradete najnoviji broj Eros-Vampirelle za prekogrobni seks, zar mislite da de se usudili jurcati za vama zbog nekakvih par kruna? Jasno, s novim i novim posjetima pornoshopu postajete sve vjetiji u dekodiranju pravila ponaanja propisanih u ovim uistinu neobinim "pecerajima". Pornoshop, da bi kupcu olakao ivot, segmentirao je svoju robu, podijelivi je na odjele, prema raznim osnovama diobe. Najuoljivija je podjela na primijenjenu i artificijelnu pornografiju. Prvom velikom podruju pripadaju razne vrste prezervativa (tu sam tek ustanovio koliko je jadna i prizemna mata RIS-ovih kreatora u ovoj domeni proizvodnje), razne vrste afrodizijaka, medu kojima prednjai tinktura uvene panjolske muice, zatim umjetni penisi raznih dimenzija (elektrini i na

navijanje), umjetne vagine ukomponirane u lutku za napuhivanje, s preciznim mehanizmom za lubrifikaciju, kao i tota drugo. Segmentu umjetnike ili artificijelne pornografije pripadaju oblici predstavljakih umjetnosti, koje su posebnim postupcima pornografski funkcionalizirane. To su razne publikacije, stripovi, fotostripovi, revije za razmjenu iskustava i partnera, te filmovi. Godine 1972., napominjem ovo za neupudene, jo uvijek nije bilo videokaseta, tog pornografskog Eldorada, koji de potkraj sedamdesetih zamalo progutati svu ostalu proizvodnju u ovoj delikatnoj privrednoj grani. Pojedine stvari, zbog svoje primijenjene, ali i predstavljako-poticajne vrijednosti, pripadale su nekoj vrsti meuanrovskog podruja. Takve su, primjerice, bile konate gadice s metalnim cvekovima za sado-mazohiste, japanske kuglice, razni erotski "gadgeti" dvojbene namjene i slino. Osobito funkcionalna bila je tematska podjela, jer je klijentelu posebnih prohtjeva nepogreivo odvodila do mjesta njihovih malih interesa. Ova podjela bila je na neki nain preutna, razumljiva, sama po sebi, tako da se nigdje nisu morali postavljati natpisi i panoi tipa: PRIBOR ZA PEDERE, PRIRUNICI ZA SODOMISTE, LEZBIJKIN KUTAK, POZAMENTERIJA ZA NIMFOMANKE. Ako ste vrljali po odjelima koji s vaim seksualnim interesima nemaju nikakve veze, riskirali ste, eventualno, da vam se netko obrati i ponudi poznanstvo, prijateljstvo ili slino. Gospodine, ne nalazite li u ovom gumenom ljepotanu stanovitu dozu dekadencije (a touch ofdecadency) rekao mi je leprav mladid, obavijen intenzivnim mirisom Chanela 5, dok sam neoprezno lutao po odjelu za ljubitelje rektalnih vjetina. Uz ostale podjele, prema opozicijama: staro-novo, hit-rasprodaja, roba prve klase roba s grekom (moete li zamisliti nekoga kako kupuje jeftiniji prezervativ s tvornikom grekom?) i slino, pornoshop je imao jedan nuan dodatak malu salu s projekcijskim platnom, na kojem si mogao pregledati dvadesetak pornida, da bi, eventualno, kupio jedan jedini. S pojavom zvune osmice, ta je sala svoju nazonost otkrivala agresivnim dahtanjem, cviljenjem, stenjanjem i drugim zvunim emanacijama to su zbunjivale obine kupce koji su provjeravali kvalitetu netom kupljene robe. Ispred pornoshopova bilo je obino i automata za gledanje pornofilmova. Automati su imali mali ekran, ili otvore za oi, a stavljali su se u pogon bacanjem kovane krune. Nakon kratkog vremena, ako ste htjeli vidjeti nastavak, morali ste baciti novu kovanicu, i tako dalje. Zbog obilne koliine kovane love to sam je ostavio u jednom automatu na Osted-gade, sve mi se vie ini da su te filmove snimali specijalno za automate. Imali su otprilike ovakvu dramaturgiju: Ubacujete prvu kovanu krunu Dva bijesna tipa bliskoistonih fizionomija jure u crnom Mercedesu za bjelokosom ljepoticom u Volkswagenu. Na otvorenoj cesti oni je prestiu i zaustavljaju. Ljepotica iskae iz automobila i juri u grmlje pokraj ceste, gdje toboe sluajno ostaje bez haljine. Ubacujete drugu kovanu krunu Umjesto da gone onu polugolu plavuu, navodni silovatelji dijele nekakvu lovu i jedu rahatlokum. Maka se sakrila u grmlje i iz nepoznatih nam razloga, sada je ved posve gola. Oni tipovi ipak kredu, ali se aparat zaustavlja. Ubacujete tredu kovanu krunu Jedan od tipova je maki zafrknuo ruku, a drugi raskopava hlae. Pri tom strano petlja oko neispravnog zatvaraa na licu, a dok vam istjee treda kruna, njegovo ogromno spolovilo bljesne pred uplaenom djevojkom. Ubacujete etvrtu kovanu krunu (drhtavim prstima) eljno iekivani fuk sprijeila je iznenada pojava ljetnog pljuska. Pod naletima kie, oni se sklanjaju u Mercedes i plavua je ved pitomija. Krede da se poigra momkovim spolovilom, ali je u tome (nakon pete krune) prekida ogroman leper koji trubi iza njih. Idudi koitalni pokuaj (esta kruna) propada zbog toga to se izmeu njihovih organa isprijeio volan. Zatim, nakon sedme krune ponovo izlaze van, jer je kia prestala, i tu njega, ba kad je htio penetrirati, ubode pela u dupe, i tako dalje, i tako dalje ... Uglavnom, oni se utroje estoko pojebu valjda negdje nakon 346 kovanih kruna, ali vama je u tom trenu ved istekao godinji odmor i odavno ste ved (nakon 212 kruna) napustili Kopenhagen. Jedan mi je Indijac u youth hostelu predoio sasvim zanimljivu teoriju po kojoj ti i takvi filmovi i nemaju kraja, nego predstavljaju posebnu formu takozvane ciklike dramaturgije, jer se peripetija koja je sprijeila koitus prvi put, redovito ponavlja nakon 120 ubaenih danskih kruna. Ja sam dotle jeo bezmesni rioto, pio deset -postotno pivo i mislio si svoje. Osobito dobru sliku danskog pornoshopa ocrtao je ulini pjeva, vjerojatno Amerikanac, koji je u blizini Havnegade pjevao svoju duhovitu baladu: "What Do You Think You Can Reallv Find in The

Sex Shop in Copenhagen". Oduevljeni su prolaznici pljeskali i zasipavali njegov eir gomilom kovanih novida. Kad bih imao te pare iz njegova eira! rekao je uzdahnuvi moj Indijac. Tada bih dokazao svoju teoriju ciklike dramaturgije. Uz pornoshop, danskim pornomanskim podzemljem harao je i jedan za mene sasvim novi anr, nazvan bezazlenim imenom "live-show". Ali, to se tek iza tog bezazlenog imena krilo! U live-showu mogli su se vidjeti izravni, nepatvoreni prizori iz svih sfera ljubavnog ivota, u izvedbi pravih pornoglumaca. Dakle, ako je pornid predstavljao penetraciju seksa u filmsku umjetnost, onda je liveshow ista penetracija seksa u kazalitu. Pa kad smo ved kod "penetracije", nije naodmet spomenuti da se live-show sastojao od mnogobrojnih pravih penetracija, ali i od drugih seksualnih vjetina i operacija. Kao svi mediji, i live-show je doivljavao mijene, razvoj, sukobe tendencija, to jest sve ono to mu je omogudivalo nekakvu povijesnost. Kad sam 1972. godine doao u Kopenhagen, u liveshowu su osobito popularne bile toke poput: masturbacija francuskih opatica, Nancy voli mezimce (ista zoofilija!), Snjeguljica i sedam crnih patuljaka (moete si misliti!), Gobbi, kralj mentalne masturbacije (nije rabio ruke) i slino, iz ega se jasno vidi da je anr doivljavao stanovitu dekadansu koju je nastojao prevladati obiljem bizarnosti. Ako to nije smijeno, rado bih rekao da se live-show nalazio u nekoj vrsti baroknog pretjerivanja, nakon kojeg de ga klasicistika strogost vratiti u stroge klasine proporcije. Ne sjedam se osobito dobro na koji se nain ulazilo u live-show i koliko je to kotalo, ali mi je u pameti ostao mrani pariki live-show s Pigallea, koji sam posjetio desetak godina kasnije i koji je imao osobito dobro razraen nain primamljivanja i varanja publike. Prvo vas namame strano niskom cijenom ulaznice. Iznenaeno ustanovite da vam je financijski rentabilnije dva puta otidi u live-show nego jedanput u Louvre ili Zooloki vrt. Pladate ulaznicu i ulazite u mranu prostoriju (9x5 m), u ijem se kutu nalazi kau presvuen crvenim skajem (valjda radi lakeg odravanja). Sjedate za stol i, obuzeti nelagodom, dutite iza lea teko arapsko i crnako dahtanje. Dolazi konobar i pita vas to dete popiti. Odmahujete mu rukom, nita, kaete, doli ste ovamo samo da odgledate kakav dobar fuk, eventualno decentnu felaciju i odmah odlazite, jer vam se ba neto uri u nacionalnu operu, ili na otvorenje kakve izlobe. Kad vas konobar upozori da je konzumacija obavezna, vama polako postaje jasan princip zajeba na koji ste nasjeli. Ali, u tom trenu, osvijetljeni kau dolazi crna artistica u interesantnom neglieu i njen malo predebeli partner, pa kaete konobaru, koji vam je upravo zastro vidik, da vam donese pivo. Gledate live-show i s prvim pivom odlaze pare za kozmetiku koju ste morali kupiti sestri. S drugim pivom odlazi blinker koji je naruio otac, a s tredim i kompletna diskografija Loua Reeda, koju ste namjeravali kupiti u "Lido Musique". Presijeete stvar viskijem, ne znajudi da ste u tom trenu potroili pare potrebne za povratak iz Pariza. Uz pornoshop i live-show, ono to sam 1972. uoio u Kopenhagenu, kao anrovsku dominantu, bila je ved spomenuta pornoosmica, koja de se polako probijati dolje na Jug i s vremenom poeti, tajno, nodu, u skrivenim dijelovima prtljage, prelaziti i nau dravnu granicu. O pornoosmici postoje i itava dva poglavlja u Povijesti pornografije Milana Grabara. Stoga zasluuje da bude razmotrena neto kasnije. Bogat autostoperski sta, vrludanje po autocestama, youth hostelima i sleepinima donijeli su mi niz novih spoznaja i iskustava, a izmeu ostalog i prve stidne ui u ivotu (pedicu-lis pubis). XIX. Nakon povratka iz Nepala, Indije i drugih tajnovitih mjesta, Delon je petljao neto oko nastavka studija engleskog i francuskog jezika, ali od toga nita konkretno nije bilo. Tu i tamo bi svrnuo u Zagreb, odsluao dva predavanja i skupio tri potpisa, a onda putem izgubio indeks. Sve skupa vedma me udilo jer sam se uvjerio da oba jezika govori gotovo perfektno, te da bi mu do diplome trebala tek minimalna gnjavaa oko gramatike, pravopisa i povijesti literature. Ali, sva moja uenja nad Delonovim postupcima bila su sasvim bespredmetna, jer je Delon, kako de vrijeme sve vie pokazivati, bio osoba posve nezainteresirana za stvari koje smo mi jo uvijek drali prestinim. Sve mi se vie inilo da nadimak Delon nije dobio stoga to mu je fiziki sliio, nego to se poput njega doimao kao ovjek s drugog planeta. ime se bavio u tim danima, dalo se tek nazreti.

Prvo je esto odlazio nakratko u Italiju, ali.se nije vradao s paketima kave, Giovannijevom robom, cipelama i bofl majicama kojima pri zamahu rukom otpada ovratnik, nego onako kako je i otiao praznih ruku. Jednom sam i sam krenuo na takav vikend s njim i Irenom. Vozio je u to vrijeme nekakav mali Peugeot, koji je, kako mi se zbog Delonove spretnosti inilo, mogao juriti nadzvunom brzinom. Irena i ja smo cijeli dan kupovali po zakrenim i pretrpanim trdanskim dudanima dok nas je on strpljivo ekao, sjededi u oblinjim kafeterijama i bistroima. Uveer smo Irena i ja jedva hodali pod teretom nabreklih, raznobojnih plastinih vredica s logotipima talijanskih i svjetskih firmi, a on nije kupio nita nego je svejednako ismijavao nau potroaku strast. Lijepo je to ima toliko strpljenja pa te vodi u oping rekao sam Ireni, ekajudi da izabere jednu o tridesetak bluza to ih je skinula s police. Ma, kakvi! ta je tebi! otpovrnula je iznenaena. Gdje bi me on vozio! On je morao u Italiju, pa sam iskoristila priliku da nakupujem krpa. Nije mi bilo jasno radi ega je morao u Italiju kad je sve vrijeme sjedio kao drvo po lokalima i tamanio hladna piva. Te smo nodi prespavali u Monfalconeu. Negdje oko dva sata po ponodi, priao sam hotelskom prozoru i pogledao dolje. Dosadni jugo svijao je visoke emprese hotelske aleje, a tamo iza ceste ogromni su se valovi razbijali o izlokanu hrid. Na asfaltiranom platou parkiralita nije bilo Delonova Peugeota. Razmiljao sam o tome nije li moda otiao nekamo s Irenom, ili je razlog radi kojeg je morao u Italiju moda neki sumnjivi "nodni razlog". Jednog vrudeg ljetnog popodneva doao je po mene i rekao mi da se ukipam u auto, jer demo naas skoknuti u Podravinu. Vozio je tada neka jo novija i bolja kola od Peugeota. Ja sam krenuo s njim jer je Delon predstavljao onu vrstu magine i hipnotike osobe kojoj se ne znam oduprijeti. Jurili smo cestom to je vijugala kroz mlada kukuruzita, livade i panjake, te po koje dugako podravsko selo, da bismo se zaustavili u uvenim Hlebinama. Kad stanete u Hlebinama, onda tomu mogu biti samo dva razloga: ili vam tamo ivi ujak, ili vas zbog neeg zanima naivno slikarstvo. Delon je izaao iz kola i obratio se seljaku koji je u dvoritu do ceste okulirao rue. Gdje stanuje Gajek? Slikar ili kolar? Slikar. Ja sam slikar Gajek. Kaj trebate? Steli bi videt slike? Delon kimne glavom i krene za Gajekom, koji je poao prema ulaznim vratima velike zidanice. Taj ti je sto posto lud ree mi u prolazu Delon. Slika patuljke, abe krastae, zmije i gljive u obliku penisa. Moram uzeti tri slike, a ti de mi pomodi u izboru. Sam da znate, ovog leta je se skuplje napomene Gajek dok smo ulazili u atelje po ijem su podu gacale kokoi i patke. Kog de ti vraga jebena naiva? priapnuh Delonu, uli je on ved bio zaokupljen slikama, pa nije nita odvratio. Odabrao sam, po dogovoru, tri najfantazmagorinije slike, ali on je uzeo posve druge, one koje su meni djelovale najsladunjavije i najarenije. Nakon kradeg cjenkanja, izvukao je iz depa takav snop lira da sam se maltene onesvijestio. Potom je platio Gajeka, kome su sline curile koliko je para dobio. Imamo jo vremena rekao je Delon kad smo sjeli u kola idemo jo do Sljunare. Ponovo sam pristao bez razmiljanja. Stali smo naas u Koprivnici, gdje je on kupio bocu originalnog viskija, a onda se nismo zaustavljali sve do Sljunare. Kad je Delon zaustavio kola na pjeanom sprudu, koji metar od mirne povrine jezera, ved je polako padao mrak, tako da kupaa vie nije bilo na vidiku. Sjedili smo na pjeanoj obali i gledali na drugu stranu gdje su mirovala dva velika bagera. Sjeverna obala bila je zarasla u a i odande je dopirao glasan kreket aba. Stotinjak metara od nas, u malom ribljem restoranu, upalila su se svjetla, ali je terasa sa stolovima zjapila prazna. Mislim da si izabrao tri najbolje slike ree Delon na kon podue utnje. Ali digidi ti najvie vole kiasti, sladunjavi kvazinadrealizam pa te nisam mogao posluati.

Prodaje Talijanima naivu? Izmeu ostalog, i to promrmlja on. To je bljutav posao koji radim da bih stekao pretpostavke za neki drugi, bolji ... a kad i taj drugi postane bljutav, onda du morati pronalaziti ... Kakvi su to poslovi? upitah ga. On me pogleda naas, a onda uze plosnati kamenid i baci ga tako da je odskoio od vodene povrine. Ma nikakvi! ree. Nita to nije! Sve su ti to samo isprike za skitanje, lutanja i putovanja. Bez toga ne moe? upitah ga, premda sam odgovor znao. Valjda imam tu u sebi neto pokvareno nasmije se preko volje. Mora da me to tjera na skitnju. Sigurno se opet sprema otidi? Stanislave prekine me Delon. Daj donesi onu bocu iz automobila. Ustao sam, otresao pijesak s hlaa i polako se dovukao do kola. Isprva nisam mogao pronadi bocu, a onda sam nespretno sruio jednu od staklenih naiva i razbio je na komadide. Zavrtjelo mi se u glavi pri pomisli koliku je koliinu lira morao Delon iskrcati za sve tri slike. Imam lou vijest za tebe! viknuh iz automobila. Razbio sam ti onu umu patuljaka s kurcolikim gljivama. On isprva nita ne odgovori, a onda se nasmije. Jebe sliku! Moe Gajek takvu istu jo nodas napraviti. Gdje ti je viski? U tom trenu se sjetih da je bocu stavio na pod automobila. Sagnuh se, a kako je ved bio mrak, poeh pipkati po podu. U isti mah neoprezno lupih elom po spremitu za dokumente, a ono se od udarca otvori. U spremitu je leala neka udna stvar, poznata mi oblika. Tek kad su mi se oi malo privikle na tamu, uspjeh shvatiti o emu se radi. Delon je posjedovao crni ameriki policijski kolt. XX. Kada je zeleni kombi njemake registracije stao na austrijsko-jugoslavenskoj granici u mjestu Potkorenu, jugoslavenski carinik otvorio je stranja vrata kombija i stao osupnut. Koji je ovo vrag? Was bat er gesagt? upitao je ofer svoga suvozaa, vlasnika svega to se u kombiju nalazilo. Vlasnik je iziao, obiao kombi i odgovorio cariniku: To je sve to sam uspio utedjeti za etiri godine u Njemakoj. Imate li papire, uvozne dozvole, obrt? Kakav obrt? Pa s tim dete valjda otvoriti kakav obrt? udio se i dalje carinik. Ne, sve je to za osobnu upotrebu. Imam papire kojima mogu dokazati pravo uvoza po osnovi boravka u inozemstvu. Carinik zalupi vratima kombija i krene prema svom kolegi kako bi se s njim konzultirao. Tu je nekakav luak s HI-FI linijom i punim kombijem gramofonskih ploa. Kae da je sve to za linu upotrebu. Tako se 1972. godine s privremenog boravka u SR Njemakoj vratio Jaromir Kralik, bivi kinooperator, zapravo na prijatelj Brambor. Imao je na tednoj knjiici 1.400 njemakih maraka, 36 vicarskih franaka, HI-FI opremu i 3-000 gramofonskih ploa, takozvanih "longplejki". To je bila bilanca njegovog etverogodinjeg ekonomskog egzila. Kao roenog pehista, prije no to je uspio montirati liniju, posjetila su ga dva ovjeka u civilu i poela se detaljno raspitivati o svemu onom ime se bavio u SR Njemakoj, pa i ire: koga je upoznao s kim se viao, kamo je zalazio, poznaje li kakve emigrante, je li ikad vidio Novu Hrvatsku, sjedio u odreenim pivnicama i slino. Dok je Brambor preko volje odgovarao na ta pitanja, jedan od tipova poeo je razgledati ploe, to se ubrzo pokazalo prevelikim i jalovim poslom. ini se da ga je osobito zbunjivalo to to su se imena s ploa pojavljivala vie puta zaredom, pa je morao upitati: Ovoga tu Majala ima devet komada. Je 1' to za verc? Nije. To su razliite ploe. Vidite po omotnicama.

E, kad ima devet Majala, valjda ima i jednog Vicu Vukova? A? Slubenici su vrlo brzo shvatili da od Brambora nita korisno nede doznati, pa su se pokupili i otili, ba kad im je htio staviti na gramofon jednog Mavalla. Imam takav jebeni dosje ljutio se Brambor pred nama da ih se nikada nedu rijeiti! Moda je to rutinski razgovor pokuao sam ga utjeiti Moda idu svakom tko se nakon dueg vremena vrada iz inozemstva? Pa i da jest tako ljutio se on dalje - kakve to rutinske razgovore mogu voditi s ljudima koji nisu prekrili zakon? Ubrzo je Brambor zaboravio slubena lica koje je muilo njegovo etverogodinje izbivanje, te se mogao mirno predati sluanju bezbrojnih longplejki. Bilo je tu svega i svaega, ali je vidno dominirao takozvani "crni blues", ponajprije njegova gitaristika countrv varijanta. U Bramborovoj kolekciji mogla su se nadi tada u nas sasvim nepoznata imena starih majstora bluesa, kao to su Blind Lemmon Jefferson, Big Bili Broonzev, Bukka White, Reverend Garry Da-vies, Ma Rainev, Lightnin Hopkins, Brownie McGee, Sonny Terry i jo itavo udo amerikih Crnaca, kojima su roditelji, kako nam se tada inilo, davali imena natjeudi se tko de vie zajebati dijete. Jer, to drugo redi kad se netko zove Limun, Urlajudi Vuk, Munja, Sunace ili Smeko? U vrijeme najvede slave Rolling Stonesa, Erica Claptona, Boba Dylana, Floydovaca i drugih, prebiranje po ratimanim gitarama, pradeno usnom harmonikom i lupkanjem po oplati, to su neumorno i beskonano dugo inili Bramborovi majstori bluesa, nije imalo nekih osobitih ansi kod naih lokalnih diskofila. Uopden i rairen stav glasio je da se Brambor vratio iz Njemake s velikom, ali bezvrijednom kolekcijom ploa. Duge sam nodi provodio s Bramborom u njegovu stanidu iznad kina Romanija, gdje smo do trietiri izjutra nebrojeno puta presluavali prividnu monotoniju Hookerova glasa u "Tupelo Bluesu", cendravo zapomaganje Lightnina Hop-kinsa u "Penitaintry Bluesu", grubi recitativ, presjeen neuobiajeno melodioznim refrenom, u "Goodnight Irene", Lead-bellyja. I onda sam doivio otkrivenje, crni monotoni zid bluesa se otvorio i ja sam uspio shvatiti taj pregolemi svijet zazidan u jednostavnu muziku frazu. Tako sam, uz pomod Bramborove kolekcije ploa, uspio zavoljeti blues i doivjeti prvo slubeno sasluanje, jer je netko otkucao miliciji da, sluajudi ploe, puimo neto strano smrdljivo. Pred drugom inspektorom razvili smo najprimitivniju taktiku upornog nijekanja, koja se, zaudo, pokazala efikasnom. Pustili su nas na miru, s prijetedim rijeima da se vie ne zajebavamo s drogom, jer da oni, premda nemaju dokaza, dobro znaju to mi radimo. Kad smo se vratili k Bramboru, ustanovili smo da su mu u meuvremenu pretresli stan. Uradili su to bez naloga i u tvojoj odsutnosti rekao sam ogoreno. Idemo smjesta uloiti prigovor! Kurac demo ulagati, a ne prigovor ree on, izvlaedi iz gomile ploa jednog starog Johna Mavalla. Imali smo vie srede nego pameti. Rekavi to, izvue plou iz kouljice i pokae mi tanku vredicu od prozirna papira zalijepljenu s jedne strane polivinilnog diska. U vredici je bio posljednji ostatak naeg haia. XXI. Situacija u kudi bivala je sve napetija, trebalo je pronadi kakav-takav posao i zbrisati. Majka je zbog infarkta otila u invalidsku mirovinu, a visina njene penzije bila je tako sramna da se javno nije ni spominjala. Eto, upropastila sam zdravlje i ivot na toj koli, a to su mi dali? govorila je majka, promatrajudi onu bijedu ispisanu na odresku od penzije. Njena konstatacija bila je istinita, ali sasvim beskorisna. Oevu pladu, koja je predstavljala osnovu kudnog budeta, opasno je nagrizala situacija u kojoj se nalazilo njegovo poduzede, nekod zamiljeno kao "gigant", a danas tek nespretni mastodont koji nikako da korakne naprijed. Uza sve to, Zvjezdana se ozbiljno bavila baletom, za to joj je bio potreban odlazak u Zagreb, pa je i to predstavljalo pozamanu investiciju koja se, kako je ispravno zakljuivao otac, nikad nede isplatiti. I na koncu ja, koji sam dodue uspio zavriti fakultet, ali u pogledu skorog zapoljavanja nisam imao osobitih perspektiva.

Kad sam bio u tvojim godinama, imao sam za sobom ved pet godina radnog staa rekao je otac poto je posrkao juhu i odloio tanjur. Sjedili smo svi etvoro za stolom, zaokupljeni nedjeljnim rukom. Zar ne vidi kako nam ide? Ovo su prvi Svisveti da nam ugava koko mora glumiti puricu. Franjo, molim te, jedi i uti! rekla je majka, donosedi na stol peenu koko koja je bila surogat tradicionalne purice. Jedino su mlinci bili pravi. Ana, dugo i predugo ja utim! Sve zbog tvoje bolesti i obzirnosti ... A dotle se ovo dvoje gospode izleava i izmilja sve nove i nove zahtjeve. Zvjezdana, molim te da ne dira puricu dok svi ne pojedu juhu! opomenula je majka sestru, koja je, ne maredi zaoev solilokvij, pokuala drmnuti batak. Ali, mama, to nije purica. Pa jasno da nije purica! razljutio se otac. Kad sam posljednje pare dao za tvoje nerentabilno nogatanje! Kad te to ved zanima, bolje da si otila u barske plesaice! Ali, tata pokuah biti pomirljiv i razuman za Zvjezdaninu umjetniku bududnost moemo se odredi jedne purice ... Ti da mi ne popuje! lupi otac akom po stolu tako da se plastina zdjela sa salatom opasno zanjihala. Pogledaj na to lii! Pustio si tu kosurinu, bradu, skitara se po lokalima i nita ne radi. Supovci mi dolaze u kudu i pitaju me znam li da pui hai s onim probisvijetom iz kina. Onoj pristojnoj i finoj curi dao si nogu, a sad se valjda bavi kojekakvim kurvetinama ... Franjo! viknula je majka. Ne elim takve razgovore za rukom! Pogotovo nedjeljnim! Nisam ja njoj dao nogu, nego ona meni! I neka je! nije se dao Franjo. Imala je potpuno pravo. Ako ubrzo ne nae posao, i ja du ti dati nogu! Pa, dobro, Franjo, to ti malo ne angaira svoje stare partijske veze i ne nade mu posao? rekla je majka poku avajudi smiriti napetu situaciju. E, da zna da sam tako neto i uradio! rekao je tata, zgrabio vilicu i autoritarnom gestom prenio na svoj tanjur najvedi i najljepi komad kokoi. Ali, tata! prosvjedovao sam. Ne elim da mi tvoji primitivci daju posao kao neku vrstu milodara. Zar nisi ne kad govorio da partija mora energino raskrstiti sa svim oblicima protekcionatva? Jesam! vikne otac. Ali partija s tim, kao i s drugim svinjarijama, nije uspjela raskrstiti! To je alosno ali je injenica. Zato onda ne bih i ja potegao veze da uposlim sina? Da te uje Eva Biser kako govori o partiji ... ta da me uje Eva Biser! prekine otac majku. Dobro je poznato da je Eva Biser napustila partiju i preorijentirala se na crkvu i popove. Mislila sam ispravi se mama da te uje Eva Biser iz pedeset druge godine. Ostavite vi Evu Biser i pedeset drugu godinu mljaskao je tata koricu re peenog batka. Ne pali vie ta patetika! Svi su se osvijestili, pa svak grabi za sebe ... Franjo! Ne govori gluposti pred djecom! Ako izlanu neto, sve de nas pohapsiti. Djeca! nasmije se podrugljivo otac, a onda uperi kokoju kost u mamu. To tvoje dijete pui hai i lovi kurve, pa de valjda znati i drati jezik za zubima. Zatim polako usmjeri onu kost na mene i nastavi: Je li, haomane, to si ono rekao o mojim primitivcima, i na koga si zapravo mislio? Ni na koga! rekoh ljutito. Ni na koga, ni na koga ... hode da ti ja kaem na koga si mislio? Na Ivicu Vugleca, jel'da? Jesam. A, vidi, ba sam Ivicu Vugleca zamolio da pogura tvoju molbu za tvornikog novinara u Sedmom svibnju. Ali, tata, nisam napisao nikakvu molbu za tvornikog novinara ...

Znam da nisi sasvim pribrano de otac vadedi novi komad kvazipuretine s pladnja. Ja sam je osobno napisao. Iskitio sam tvoju traljavu biografiju na tri kucane stranice. ak sam napisao da si lan partije. Ali, nisam bunio sam se. Nisi, ali bit de! Svakog to doeka! Kako inae zamilja da de dobiti posao, s tom nakaradom od fakulteta? Nisam mu odgovorio nita. Demonstrativno sam ustao i otiao od stola a da se nisam ni okrenuo. Ne znam to se tamo dogaalo, ali pretpostavljam da je neto kasnije Zvjezdana sasvim mirno prebacila moj komad mesa na svoj tanjur. Sutradan sam posve sluajno naletio na Ivicu Vugleca, nekadanjeg referenta u Sedmom svibnju, a sadanjeg izvritelja raznih vanih funkcija, koga je otac navodno "zaduio" da pogura moju molbu. Jest, stari mi je referiso rekao je Vuglec i tu demo stvar gurat promptno. Ti nema da brine. Bit de na. Primit demo te u partiju, nauit te da marksistiki misli, a onda ti karijera ne gine. A ti samo pamet u glavu! Jedina ti je mana to si zavrio taj fakultet, pa drugovi ne znaju kakav si. Jer, zna da je gore u Zagrebu bilo kojekakvih devijantnih pojava stranih naem drutvu, pa svakog studenta treba malo provjeriti. Ali, ja znam da Franjin sin ne bi surovo s onim reakcionarnim i drugim elementima, da im pizda materina! Drug Vuglec poesto je govorio gluposti, ak i kad je bio trijezan, a kako ne bi sad, kad mu se iz usta irio miris rakije pomijean s mirisom enjaka. Najeio sam se: zar sam zasluio da zaponem "karijeru" kao tidenik notornog primida, komu se klanjaju iskljuivo zbog njegova statusa, a inae bi ga najradije nogom u dupe? Ali, kako se poslije pokazalo, imao sam srede. U tom trenu nisam znao da je politika karijera druga Vugleca opasno naeta alkoholom i zapravo na zalasku, pa je tako njegova preporuka koristila koliko bi koristila i sveta vodica. Kad sam etrnaest dana kasnije od Sedmog svibnja dobio slubenu obavijest da nisam primljen ja, nego nekakav Sinia Todorovid, stari se uasno razljutio, opsovao nekoliko puta Vuglecu majku i drugu bliu rodbinu, uzeo tu obavijest i odjurio u Sedmi svibanj. Tamo ga je vrlo strpljivo sasluao ef kadrovskog, koji je zatim izvadio molbu i rekao: Ne ljutite se, drue Ivanicu. Pogledajte malo molbu svoga sina! Trai posao novinara, a u molbi pokazuje notorno nepoznavanje gramatike i pravopisa. Evo, vidite! Urednik naeg tvornikog lista lektorirao je sve prispjele molbe, kako bi se ustanovilo ija je najpismenija. Jer, nadam se da dete se sloiti sa mnom, novinar mora biti i te kako pismen! Mora, mora ... promrmljao je otac, sav crven u licu, a onda se snuden i razoaran vratio kudi. Nisu te primili jer si nepismen! rekao je s vrata, a onda si natoio aicu domadeg vinjaka. Kako nepismen? Molba ti je puna pravopisnih greaka. Pa, molbu si pisao ti. I jesam! razljuti se Franjo. A zato sam je pisao ja? Zato to je ti ne bi nikad napisao! Zato to se uopde ne brine za posao! Zato to ga toboe trai, a moli boga da ga ne nade. Uostalom, da si je i ti napisao, ne bi bila mnogo bolja. Ne bi rekoh da ga smirim. Osim toga doda on, posve umoran i neraspoloen taj je jebeni Sinia Todorovid, kako ujem, bududi zet predsjednika opdinskog Izvrnog vijeda. Jebi ga! Za razliku od mene, Ljubo Brabec se odmah po povratku iz vojske uspio zaposliti u Agropromu, jo jednom lanom regionalnom gigantu, opasno razjedenom raznim privrednim bolestima. Svoju politiku karijeru uspio je nastaviti tono na onom mjestu gdje je zastao Miki Grabar postao je predsjednik Gradskog SSO-a, pa je tako s poetkom mandata privremeno napustio Agroprom. Sad kad nema onih nacionalista da ga koe, vidi se tko je prvi omladinac u gradu! ponosno je govorio Ljubin otac, drug Brabec. Ljubina je karijera uistinu bila zavidna. Pred njim nije bilo nikakvih prepreka. Na raznim omladinskim i partijskim forumima znao je lijepo i teno govoriti, a bio je kadar i sam napisati vlastite referate. Trend je zahtijevao da se demaskiraju i kritiziraju neprihvatljive pojave i incidenti koji su se

zbili za starog rukovodstva, pa su tako i Ljubini istupi bili puni razliitih opaski o neeljenim kretanjima juer, te o radikalnim promjenama koje treba poeti provoditi ved danas. Silom prilika morao je nekoliko puta kritizirati i rad svog prethodnika, to je uinio teka srca jer se ipak radilo o prijatelju. Kako se trailo da se grenici javno imenuju, Ljubo je morao poneto redi i o Mikijevim grijesima i zabludama. Koliko znam, u takvim je slovima vie ukazivao na Mikije-vu nebudnost i oportunizam negoli na njegovo urovanje s "maspokom". Mislim da bi mu sve to Miki oprostio da se nije dogodila jedna nepredviena stvar, vezana uz Ljubin roendan potkraj 1972. ili 1973. godine. Na taj roendan bili smo pozvani svi, pa i Miki Grabar. Oko osam uveer bili smo u dnevnom boravku Brabecovih i zezali se uz nekoliko sasvim pristojnih hladnih aperitiva. Jedino jo Miki Grabar nije stigao. Tada je drug Brabec, koji se upravo spremao otidi i ostaviti nas nasamo, saznao koga jo ekamo. Obukao je kaput, otvorio vrata i, prije no to de izidi, rekao: Ljubane, to ti nije pametno. Ako eli sauvati povjerenje svojih drugova, trebao si malom Grabarovom redi neka ne dolazi. Ali, mi imamo povjerenja u naeg Ljubu rekao je naivno netko iz naeg biveg razreda. Nisam mislio tako nasmije se Ljubin otac. Rekao sam "povjerenje drugova". Vi ste mu prijatelji, drugovi su mu oni tamo gore. Pola sata kasnije, kad je stari Brabec ved otiao, siao je Ljubo u dvorite da doeka Mikija. Odkrinuo sam debelu zavjesu i gledao dolje na ulaz, pitajudi se to de se sad dogoditi. Dobro sam vidio kako je Miki doao, poljubio Ljubu i predao mu zamotani poklon. Onda mu je Ljubo poeo neto govoriti. Trajalo je to poprilino dugo, ali nikad nisam saznao sadraj tog razgovora. Kad je Ljubo prestao govoriti, Miki je slegao ramenima i okrenuo se da de otidi, a onda se valjda predomislio, vratio i opalio Ljubu akom u bradu, tako da se ovaj skotrljao preko ukrasnog grmlja u lijehu punu vrtnih patuljaka. Koji asak kasnije na vratima se pojavio Ljubo Brabec, blatnjav i poderane nogavice. Pipnuo se naas po bolnoj vilici, a onda je razmotao papir i izvadio Mikijev poklon. Bila je to ukusno uramljena velika fotografija nastupa VIS-a Gromovi pakla na srednjokolskom natjecanju u Virovitici. Nitko od bivih lanova nije imao pojma da neto tako dragocjeno uopde postoji. Ljubo je neko vrijeme promatrao fotografiju, a onda su mu grunule suze na oi. Kako bi prikrio uzbuenje, otiao je naas u drugu sobu. Vratio se blijed, ali miran. Cijele veeri atmosfera je bila nekako usrana, tako da su svi eljeli to prije zbrisati. U jedanaest se Ljubo svalio na kau i poeo se tuiti kako ga neto boli oko srca, kako nema zraka ... Na brzinu smo odjurili u bolnicu kolima ede Kralja. Na sredu, to nije bio infarkt nego ir na elucu. Stvarno, bila je to najgora proslava roendana te godine, simbolina uostalom, jer je nailazila jedna sasvim loa sezona.

Peto poglavlje I. Mislim da smo te 1973. godine ved znali na emu smo, ili nam se bar tako inilo. Vjerovanje da netko eka da mi po-svravamo fakultete i ukrcamo se u ivot pokazalo se naivnom tlapnjom. Fakulteti koje smo zavravali ispali su besmisleni i uglavnom nekorisni, poslova koje smo namjeravali raditi nigdje nije bilo, a itav ivot izgledao nam je poput pretrpanog vlaka na koji se nikako ne moe uspeti. Smjena generacija o kojoj se neprekidno prialo bila je deklarativna, i kao takva nije egzistirala u ivotu nego na naslovnim stranicama novina. Vlast je bila u rukama starih i prokuanih, a ona nekolicina mladih koja se uspjela popeti na pozornicu, predstavljala je, kako nam se inilo, tek dobro provjerene pulene postojedih snaga. Kad sam Ljubi Brabecu s gorinom u glasu rekao kako demo, za razliku od "izgubljene", postati "suvina" generacija, on se namrtio i prekorio me: Stanislave, to to govori isti je defetizam i nedostatak idejnosti. Mane koje si nabrojao nisu bitne mane socijalizma, nego sitni ekscesi njegove prakse. Rekao sam mu potom da ne znam to du ni kamo du, da u ovom trenu ne vidim nikakve mogudnosti da izgradim i najminimalniji oblik egzistencije, te da mi se, u skladu s tim, fudka za njegovo pametno obrazloenje.

teta rekao je to ne moemo o tome ozbiljnije popriati jer urim na sastanak. U to vrijeme jurio je sa sastanka na sastanak. Umalo se nismo posvaali kad sam mu rekao kako je sve vie nalik na oca, koji ved tridesetak godina gradi socijalizam tamanedi naokolo janjce i prasce. Pogodilo ga je to ponajvie stoga to se i sam u posljednje vrijeme poeo debljati, ponajvie od spomenutih janjaca i prasaca, bez kojih nisu znali okonati nijednu akciju. Ipak, preao je preko uvrede, ali smo nakon toga prestali voditi ovakve i sline razgovore. Danas, nakon svega, meni se jebe za politiku! rekao je otac Franjo, tako da sam i s njim prestao razgovarati o delikatnijim temama. Zapravo, kad malo bolje promislim, u tim godinama, kad su me politika i ekonomija trebale najvie zanimati, ja sam posve prestao o njima govoriti. Bude li lajao naokolo, mogu te jo uhapsiti! rekla je majka. Ostao sam iznenaen jednostavnom istinom njena panina iskaza. I tako, bududi da je politika na neki nain privilegij entuzijasta a ne razoaranih, na poetku sedamdesetih posve sam je ispustio iz vida. Ali, to nipoto ne znai da ona nije bila prisutna u naim ivotima. II. Da se od tri tisude ploa i vrhunske linije (Fisher) ne moe ivjeti, saznao je Jaromir Kralik nakon to je radi golog opstanka prodao dvije ploe Big Bili Broonzeva i jednu Muddvja Watersa. Nastavi li tako, s uasom je shvatio, nakon nekoliko godina prodat de sve ploe i liniju i nadi se ponovo na poetku bez ieg! Kratkotrajni honorarni posao koji je svojedobno dobio u lokalnom diskoklubu kao diskdokej istog je trena izgubio, jer je svojim otkaenim ukusom samo maltretirao plesae. Nitko nije htio plesati na "My Mojo Working", a kako on nipoto nije htio pristati na to da puta sezonske plesne trivijalnosti, jedini je izlaz bio da se razie s vlasnikom diskaa. Vratio se potom starim uslunim djelatnostima, ali su u toj domeni poslovi i zarade bili toliko sporadini da mu nisu mogli osigurati stalne prihode. Zatim je poeo davati molbe na sve mogude natjeaje, ali ni jednu nije potkrijepio argumentima kakvi su funkcionirali. U to vrijeme ved se prialo kako za pojedina radna mjesta postoje sasvim egzaktne tarife. Onda se sasvim nenadano pojavila dobra vila koja mu je pronala posao. Mikijev otac, dr. Slavko Grabar, kirurg, primio ga je na poslove odravanja u gradskoj bolnici, za to je Brambor imao sve preduvjete osim kolske spreme. Ne sjedam se to je sve tamo radio, ali znam da je neto prkao oko kotlarnice i centralnog grijanja, motao se oko voznog parka, odravao vodovodne instalacije i vrlo brzo uspio se uputiti i u odravanje sloenije medicinske opreme. Tvrdili su da je otklonio kvar na rendgenu koji nisu mogli otkriti tehniari iz Zagreba. Prostor u kojem je svakodnevno provodio po osam radnih sati zbliio ga je s mladim lijenikom dr. Gogom Jazbinekom. Rezultat tog drugovanja oitovao se u tome to je Gogo ubrzo poeo sluati "crni blues", a Brambor, onako u dokolici, itati medicinsku literaturu. To ti je pravi fenomen! govorio mi je Gogo Jazbinek. Proita Urologiju i gotovo sve zapamti. Proita Osnove interne i trai me da ga propitam. Pristanem iz zajebancije, a on meni tono i detaljno razloi mehanizam srca i bubrega, objasni mi tehnologiju premodenja, pobroji osnovna pludna oboljenja i ta ti ja znam. Neki dan mi pria o tome kako Fleming uopde nije zasluan za upotrebu penicilina, nego nekakvi Florev i Chain. Ti bokca, to ni ja nisam znao! Sluaj, radi u bolnikoj kotlarnici, a mogao bi biti ... tko zna to bi sve mogao biti ... Svata je mogao biti da ga nisu zeznuli. Kako to misli? Pa tako ... to ja znam. On jednostavno spada meu ljude koji uvijek nagrabuse. Bio je kinooperator, a moda je mogao biti profesor filmologije. Sad radi na bolnikom odravanju, a moda je mogao biti primarijus. Da, da promrmlja dr. Jazbinek, zamiljen i pomalo rastresen. U proljede 1973. Brambor je doao u kudu ivanovidevih da u fuu sredi nekakve elektrine instalacije, postavi televizijsku antenu i pojaalo za drugi program. Na koncu, kad je sve to obavio, nije htio uzeti ni dinara. Tvrdio je da bi mu to bilo neugodno, jer je jako dobar s njihovom Sekom. Pozvali su ga stoga na ruak, pa na veeru, i bili su oduevljeni kad je njihovu kderku izveo u kino. Drugi dan je ponovo trebao dodi na ruak, ali nije doao. Pobojavi se da mu se neto nije dogodilo,

Arletina majka potrpala je najbolje komade ruka u "kostolju" i poslala kderku da to odnese Jaromiru i vidi to je s njim. Seka ivanovid - Arleta, biva maka Mikija Grabara, odnijela je ruak u stan iznad kina i vratila se kudi kasno naveer. to se tamo dogodilo, nikad nisam saznao, ali od tog dana poeli su ozbiljno hodati. Kako je on radio u bolnici prije podne, a ona u kozmetikom salonu poslije podne, mogli su se viati tek naveer, to je na neki nain pogodovalo njihovoj vezi. Brambor bi je obino ekao ispred kozmetikog salona Ruica, nakon ega su odlazili u njegov stan iznad kina Romanija. Pria se da su tamo sluali ploe, ali ja mislim da ipak nisu bili toliko bedasti i nematoviti. Pogotovo nisam mogao zamisliti Arletu kako zuri u mrak i pozorno slua baladu "Poor Howard" u izvoenju Leadbellvja. Priznajem, u tom razdoblju Brambor se nije mnogo druio ni sa mnom ni s drugima, to se moglo razumjeti: mnogo je radio, bio zaljubljen i slino. Na njegovom primjeru mogao sam vidjeti kako zaposlenje i ljubav razorno djeluju na prijateljstvo. Oni su neka vrsta socijalnog vitriola to nagriza i unitava naoko besmrtne momake klape. A kad nestanu klape, starost ti je ved na pragu. U lipnju je Arleta otputovala na nekakav bezvezni seminar kozmetiara, a ja sam se zaelio dobrog starog bluesa, pa sam jedne veeri svratio u dragi stanid iznad kina. Presluali smo dvije ploe slijepog Garrvja Daviesa, a onda je Brambor iznenada utiao gramofon. Stanislave, sjeda li se onog to sam ti priao onda kad smo vrtjeli pornid? Nisam se mogao sjetiti, premda sam prizore iz pornida jo uvijek pamtio. Ono u vezi s tvojim ocem? rekoh, konano se prisjetivi da su ga tada jo muile stvari iz oeve informbiroovske prolosti. Da, da ... upravo to ohrabri se on. Eto, upravo sam saznao ime jednog od one trojice preivjelih. Koje trojice? stvari su mi jo uvijek bile mutne i zbrkane. Jednog od onih kojima je otac morao putati onaj prljavi film. Tko ti je rekao? On zauti i pogleda me ispitivaki, kao da se dvoumi treba li mi uopde takvu stvar kazati. Onda se ipak odlui: Ljubo mi je rekao. Iskopao je to, ini se, od starog. Ali, pazi, ako ikom kae ... Nijem kao grob! rekoh, podigavi ruku kao da prisiem. Pa gdje je taj tip? U bolnici. Umire od raka. Operiran je, ali Gogo kae da se nede izvudi. I to de sad? Sutra du razgovarati s njim. Budem li mogao. Tip je u ok-sobi. A kako se zove? Ma, nije vano odmahnu on rukom. Idemo malo van. Sili smo na korzo i poeli etati. Bila je topla lipanjska nod i odnekud se dutio miris lipe. To izmeu tebe i Arlete je sasvim ozbiljno? upitam ga onako toboe uzgred. Valjda. Bio je zamiljen i nekako neraspoloen. Kod Gradske knjinice skrenuli smo i poli uskom uliicom. Mislio sam da hodamo nasumce, etkamo bez cilja, a onda sam shvatio da me on vodi prema bolnici. Taj tip je izgleda neto imao s mamom iznenada de on. to je imao? Ne znam zamisli se on. Neto ... valjda kakvu vezu ... iza oevih leda. Neugodno je o tome i misliti. Znam da je neugodno, ali ne mora biti istina. Ne mora. Ali Ljubin stari tvrdi da je neto bilo izmeu mame i... ree on, a onda, kao da se tog asa sjetio, doda: Pazi da zucne neto. Obedao sam Ljubi. Ma daj, molim te! Kome bih rekao? Stali smo pred bolnikom ogradom iza koje se razlistalo nekakvo ukrasno grmlje. Stara "francjozefinska" zgrada crnjela se na pozadini zvjezdanog neba. Samo je nekoliko prozora bilo osvijetljeno.

Tamo je iza onog prozora ree tiho. Dani su mu odbrojani. Ako mi umre, nikad nedu doznati ... To je ludost. On izvadi cigaretu i kresne ibicom. Nije ludost! Nikad nisi imao oca samoubojicu i informbiroovca, pa ne zna. Moram vidjeti tog ovjeka. Moram s njim razgovarati, bar na tren. A ako ti ne bude htio kazati istinu? On se potiho nasmije i sjedne na betonski dio ograde. I to se moe dogoditi ree zamiljeno. III. Koji dan nakon toga otac je doao kudi ved u dvanaest sati, bacio svoju tradicionalnu "akntaku" u kut i rekao sveanim glasom u kojem se nasludivao trunak gorine: Ana, od danas se u ovoj kudi rua u dvanaest. Ali, kako, pa ti radi do dva! zaudila se majka. U tom grmu lei zec! Upravo sam im uruio zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa. Vradam se obrtu. Mami je od iznenaenja ispala iz ruke plastina zdjela s ved oidenim aranom. Otac je radio u obrtnikoj firmi svog starog prije trideset pet godina, pa je to: "Vradam se obrtu", zvualo kao kad bih ja rekao: "Vradam se u pilul". Dodijalo mi je! stao je objanjavati otac Franjo. Plada je sve manja, gubici sve vedi. Zajebava nas opdina, zajebava nas komitet, a najvie nas zajebavaju radnici. Svi se razbacuju smjernicama, platformama, reorganizacijama i prestrojavanjima, a jedini je izlaz u likvidaciji. Ti boga, imamo administraciju vedu od stanovnitva Monaka, a dohodak ne pokriva ni trokove proizvodnje. ta, nema srede u udruenom radu? upitah ga zajedljivo. Ti da uti! okomi se stari na mene. To si ti rekao, a ne ja. Ako propada jedna firma, ne znai da druge nisu zdrave. Meni je ved dosta tog tvog antisamoupravnog zafrkavanja. To je sve rezultat kole koju si proao. Slao sam te na fakultet da bi te tamo nauili anarhizmu, nacionalizmu, liberalizmu i drugim negativnim sranjima. I jasno, im se ja suoim s problemima, ti de biti taj koji de prvi likovati. Ali, Franjo, ako si dao otkaz, to de sad raditi? upitala ga je majka uistinu zabrinuta. to du raditi! skoi otac. Nedu valjda ivjeti od knjievnih honorara kao ovaj ovdje. Rekao sam ti da otvaram obrt. Kakav obrt? Beton! Isto to je radio i moj otac. Sredit du djedinu radionicu, uzeti dva radnika i nastaviti tamo gdje sam stao trideset devete. Franjo, ti nisi normalan! A zato? podigne glas otac. U ovoj su kudi svi normalni osim mene! To je valjda zato to vas hranim i oblaim? Nisi normalan majka de jednako ljutitim glasom. Zato to je uz obrt vezan itav niz rizika, konkurencije, ogromni porezi ... Ti mi se u to razumije! I razumijem! nije se dala majka. Ako ti je firma u govnima, trebao si se potruditi i pronadi novu. U drutvenom sektoru ipak je ... Nema tu srede! prekine je otac i tresnu akom po stolu, tako da se jadni aran ponovo skotrljao na pod. Pa to sam i ja rekao pripomenuh pa si se razljutio. Stanislave uperi on prst u mene trudedi se da ne plane. Ti si pisac. Vaan i velik. Mama i ja to jo ne znamo, ali ti zacijelo zna. E pa, ako eli zavriti knjigu na kojoj, kako tvrdi, upravo radi, trebat de ti biti toplo, trebat de biti sit i dobro odjeven. Zato me pusti na miru i brii u sobu!

Stari, pa ja cijenim sve tvoje zasluge za ovu kudu rekoh na odlasku. Ali obojica smo rekli isto, pa ne znam zato se ljuti. Nita mi nismo rekli. Ako i kaemo isto, onda to znai neto sasvim drugo. Izaao sam bez rijei. U ivotnoj koli bio sam nepopravljiv ponavlja. Nikako nisam mogao nauiti da sve prepirke s ocem moraju zavriti u njegovu korist, a na moju tetu. Zbog injenice to ne mogu pronadi zaposlenje, bio sam onaj koji nikad nije u pravu. Uao sam u sobu i pokuao raditi na svojoj drugoj knjizi pripovjedaka. Htio sam se osloboditi fantastike manire koja je upropastila moju prvu knjigu, i nekako otvoriti tekst prema suvremenosti, to mi se inilo ozbiljnom i vrijednom intencijom. Ali za sve te proklete stvari trebalo mi je mira i koncentracije, koje u ovoj ludoj kudi u posljednje vrijeme nikako da naem. Napisao sam pet-est reenica to su se poput pijanaca sudarale svojim znaenjima, izguvao papir i izaao napolje. Na korzu sam sreo Gogu Jazbineka. Bio je blijed kao krpa, imao je masne podonjake i djelovao je skroz-naskroz umorno. Bio si deuran? upitah ga. Kimne glavom, a onda me pozove u prljavi birc na vinjak. Vinjak po ovoj vrudini!? rekoh, oslonjen o ank. Radije du hladno Oujsko. Jebi ga, uzmi to hode, ja du vinjak. Zdenka, dva vinjaka! ekaj, ja du pivo. Zdenka, dva vinjaka i pivo! Kad je debela Zdenka zveknula jedva propranim aama o ank i natoila nam pide, on istrusi na eks prvi vinjak, a onda drugim propere zube, proguta ga i narui jo jedan dupli. Gogo, sjeda li se kako si me ono sjebao sa ehovom? rekoh ne bih li ga raspoloio. Jebe ehova! Hajde, pij! Koji ti je vrag, doktore? unesoh mu se u lice. A koji mi vrag nije! ree on, pa odvrati pogled. Idem na disciplinsku. Zato? Zato to mi se nodas dogodila grozna pizdarija. Bio sam deuran na internoj, a onda sam skoknuo van na pola sata. I... I to se dogodilo za tih pola sata? Sruilo se bolniko krilo? Samo se ti zajebavaj. Neki tip u ok-sobi pokidao si je sondu i sve one ... u nastupu ludila. Kad sam se vratio, bio je mrtav. Pa, dobro, zato si izlazio? Brambor je kriv! Namjestio mi je neki komad. Ti zna onu uu u ... Znam uu prekinem ga. Pa to ti nije morao Brambor namjetati. uu si moe svatko namjestiti. Govori istinu? pogleda me unezvijereno. Pa jasno rekoh. Ti si prvi koji ju je maknuo za vrijeme nodnog deurstva. Mogao si priekati, ua jo nikom nije umakla. Znai, stostruko sam zajeban! zavapi on. Ali, zato mi je onda Brambor ... Dobro, a gdje je bila sestra dok si ti bio sa Zuom? Ne znam. Sve je tako udno kao da je namjeteno. Uglavnom, nastradat de i sestra. ekaj, nodas je Brambor bio kod tebe u bolnici? sijevne mi u glavi. Jest. Zato pita? Nita, nita ... a tko je tip koji si je pokidao te ... Ma ne zna ga ... Neki tip kome su izvadili ogroman karcinom. Ionako je umirao. ekaj, ti kao da neto zna? Ma drek ja znam. Daj da popijemo jo po jednu. Rekao sam da ne znam, ali sam bio uvjeren da znam. Pretpostavljao sam da je Brambor izvukao dr. Jazbineka sa deurstva kako bi mogao porazgovarati s tipom. Razgovarao je i duboko ga uznemirio, a onda je tip, muen moda kajanjem, grinjom savjesti ili tko zna ime pokidao svoje

tanke veze sa ivotom i zgasnuo. Ipak, nisam to htio redi Gogi Jazbineku, jer mi je Brambor bio mnogo vedi i vaniji prijatelj. Poslije je dr. Jazbinek proao kroz purgatorij disciplinske komisije, koja je, kao to se to poesto dogaa, utvrdila da na lijeniku ne lei krivnja veda od one koja zahtijeva javnu opomenu. Osobito je dragocjeno bilo svjedoenje Jaromira Kralika, nakon kojeg je ak i lijenikovo izbivanje postalo dvojbeno. Ceh je "platila" sestra koju su otpustili s interne, ali su je tjedan dana kasnije primili u stomatoloku ambulantu, pa je itava afera ubrzo okonana na sveopde zadovoljstvo. A nesretni je pacijent ionako ved prije toga bio osuen na propast. IV. Premda je otiao u privatne obrtnike, otac se nije odrekao svojih politikih aktivnosti i zanimanja, to de redi da je ostao SK. Promijenio je osnovnu organizaciju i iz firme preao u mjesnu zajednicu, gdje su jezgru OOSK inili penzioneri i domadice. I premda je bio privatnik (eksploatator dva radnika), spram oca nitko nije bio nepovjerljiv, jer su svi znali da su opredjeljenja druga Ivanica oduvijek bila napredna i "na liniji". U novoj osnovnoj organizaciji nije vie imao prilike proraivati politike probleme vezane uz privredu i proizvodnju, nego se vie bavio globalnim stranama klasnih, unutarnjih i vanjskopolitikih problema. Govorili su tamo o opasnim silnicama amerikog imperijalizma, o svojatanjima Makedonije od strane Bugara i stanovite Cole Dragojlove, o propagandnim potezima Envera Hode, to je tatu ubrzo poelo zamarati, jer je o svemu tome mogao doznati i iz novina. S jednog od partijskih sastanaka, koji su se odravali svakog prvog etvrtka u mjesecu, doao je ozarena lica: Drug Alapid ima brata u jednim zagrebakim novina ma. Uredili smo da te prime za novinara honorarca. Ako se pokae, dat de ti i stalan radni odnos. Zgrozih se pri pomisli na tu vrstu posla. Horbat du tamo za druge, jurcati po trnici i Supovim konferencijama za tampu, a gospoda etablirani novinari prepisivat de Tanjugove vijesti i uivati u hladovini. A plada? upitah ga bojaljivo. To sam znao da de pitati smrkne se otac. Ali, ni to nede biti loe. Alapid kae da de imati dvjesto pedeset hiljada. To je vie od mamine penzije. Od mamine je penzije sve vie rekoh razoarano ali nisam imao kud. Morao sam pristati. Nisam mogao redi ocu da se kao mlad knjievnik gnuam novinarskih nebuloza, pogotovo onih honorarnih, nego sam tiho spakirao stvari i otputovao u Zagreb. Postat de ti Ive Mihovilovid ili Pero Zlatar, samo ako bude marljiv rekao je stari na dan mog odlaska. Samo ti pazi na sebe rekla mi je mnogo realistinija majka a ostalo, kako bude! Pronaao sam tekom mukom traljav sobiak, gdje sam se poeo osjedati kao najzapostavljeniji, najjadniji i najizguljeniji ivi stvor na kugli zemaljskoj. Prve sam se nodi, ojaen i izgubljen, sasvim solistiki nalokao i sutradan zakasnio na posao. Zapravo, na posao i nisam zakasnio jer ga jo nisam bio ni dobio. Trebalo je prvo otidi i javiti se. Tredeg dana, dakle, uspeo sam se uskim stubitem i stao pred vratima na kojima je bila izvjeena sljededa ceduljica: TRAIMO HONORARNE SURADNIKE, to je uvelike dezavuiralo silne veze druga Alapida. Pokucao sam i uao. Dobar dan! Ja sam onaj koga alje drug Alapid. Katastrofalno debeo tip, s olabavljenom kravatom i znojnim mrljama to su se irile po koulji ravno od pazuha, pogleda me preko volje, povue dim i zakalja se. Kakav Alapid? upita me kad je doao do daha. Pa, Alapid, brat druga Alapida ... A, Alapid! dosjeti se on i nasmije. Alapid ti je ved dvije godine u penziji. Svrada utorkom na partiju aha. A to ga treba? Ne trebam ga. Drug Alapid me preporuio za honorarca.

Ma, nije mogude! uzdahne debeli. Sluaj mali, vidio si onu cedulju na vratima. Traimo honorarce i nikakva ti preporuka nije potrebna. Ali, drug Alapid ... Zajebi druga Alapida! Hode li raditi ili nede? Hodu. Kolika je plada, molim? Sto pedeset hiljada ispali debeli. Dakle, i tu su me zajebali. A to du raditi? Sve! to si zavrio? Nemoj mi samo redi da te Alapid gura zato to si zavrio niu uzaludnu ... Zavrio sam fakultet. A kakav? Filozofski rekoh pomalo stidljivo. Knjievnost na Filozofskom fakultetu ... E, jebe ga! Ba nemamo srede! A zato, molim? rekoh kao da mi nije pravo. Zato to bi svi takvi odmah u kulturu. A tu su nam potrebe najmanje. Nego, sluaj, mali, novinarstvo je poziv za koji se hode samostalnosti i snalaljivosti. Zato ti nita nedu tumaiti. Javi se sekretarici, daj joj osobne podatke, pa se kupi na teren i kupi vijesti. Okrenuh se da du izadi, ali me on zaustavi. ekaj! Molim? Evo ti blok i penkalo. S tim da si i spavao! Bez toga nema novinara. Dao sam sekretarici podatke i izaao van da traim te jebene vijesti. Ne sjedam se da sam se ikad u ivotu osjedao tako bijedno. Stajao sam na ulici, oko mene je brujao grad, tutnjao promet, a ja sam se pitao gdje su sad sve te vijesti kojima svakodnevno pune svojih esnaest stranica. Stao sam na ugao Ilice i Frankopanske te ekao, glupo se nadajudi da de se moda neki kamion zabubati u tramvaj, odbaciti ga prema Sljemenovoj prodavaonici i usmrtiti neto prolaznika. Zatim sam, razoaran, krenuo prema Trgu Republike, koji se u novinskom smislu doimao sasvim nezanimljivo. Nitko nije visio objeen o Lebarovidevu uru, nitko nije vratio bana Jelaida s njegovim ogromnim postamentom, nigdje se nije ula revolverska paljba niti buka i agor demonstranata. Nemajudi kud, otiao sam u oblinji Zavod za ceste i s vrata upitao ensku, istaicu valjda: Je l' te, molim vas, grade li se u posljednje vrijeme neke ceste prikladne za novinsko prikazivanje? Malo kasnije naletio sam na starog druga Stojka Milica i s njim zaglavio u Mosoru. Doao je u Zagreb da se dogovori za diplomski, jer je zbog posljednje zbirke pjesama malo okasnio s ispitima. Izjadao sam mu se i upitao ga ima li on moda kakvih vijesti zgodnih za novine. Nakon tredeg gemita je rekao: Pazi, evo ti jedne. Upravo je izala pjesnika zbirka Boidara Brezinaka Bagole, a sljededeg tjedna izlazi ti Berislav Nikpalj u vlastitoj nakladi. Jebi ga! rekoh snuden. Ne smije biti iz kulture! Tu su im potrebe najmanje. Stojko se oneraspoloi i poe duboko razmiljati. A da pie kako je sve poskupjelo? Pa to svaki dan piu! A to je konkretno poskupjelo? Cipele, na primjer opali on kao iz topa. Mislio sam danas kupiti nove, ali sam morao odustati. Pogledah mu u noge i, jasno - jo je bio u onom udu iz prvih studentskih dana. Nakon etrnaestog gemita, kad mi se svijet inio beznadno lien svake novinske spektakularnosti, isteturali smo iz Mosora i na oglasnom stupu spazili svjee nalijepljen plakat za gostovanje Svjatoslava Rihtera u Zagrebu. To je bila moja prva "prikupljena" vijest objavljena u novinama. Moj kasniji novinarski rad bio je mnogo vie odreen utjecajem urednika koji su me slali naokolo, uglavnom na mjesta na koja nitko nije elio idi. Onaj debeli, koga su zvali Hromi Daba, iako nije epao, bio mi je neka vrsta mentora. On je uvijek imao po neki odgovorni zadatak za mene. E sad, u izvrenju tih zadataka nisam pokazivao ba osobitu novinarsku spretnost, to je Hromog Dabu

izbacivalo iz takta. Tako bi me poslali na sastanak Republikog SUBNOR-a, a ja bih zalutao u Gradski, gdje bih vodio dugotrajan razgovor s istaicom o tome zato veeras nema te vane najavljene sjednice. Zatim bi me poslali u TP, a ja bih lutao po TEZ-u ili TPK-u, toliko su mi te glupe kratice bile sline. Onda su me poslali na manje odgovorne zadatke i odredita, kao, primjerice, na trnicu. Otamo se nisam ni vratio, jer sam pao preko tezge i uganuo nogu. Na sastanak Prosvjetnog sabora nisam stigao jer sam sreo biveg cimera Vreu, koji je upravo dobio trista tisuda na Sportskoj prognozi pa je to morao s nekim zapiti. Dotle je moj otac zadovoljno trljao ruke, nadajudi se kako me skinuo s grbae, a majka je izrezivala iz novina sve tekstove s inicijalima S. I. Devedeset posto tih izrezaka pripadalo je novinarskom asu Srebrid Ivanu, kome ja ne bih mogao ni cipele oistiti. Izvrstan ti je onaj izvjetaj iz Sabora, i onaj komentar o poreznim stopama pohvalila me majka, a ja sam samo hmrknuo. Jedina zadovoljtina bila mi je pomisao da i Srebrideva majka govori svom potovanom sinu stvari poput ove: Nakon intervjua s Pajom Gregoridem, kako si mogao spasti na to da nas izvjetava o cijenama bijelog luka i paradajza? Ubrzo sam prestao donositi tekstove uredniku. Odlazio sam samostalno do tiskare i tamo na regalu ubacivao stvar u sutranje izdanje. Jasno, uz paraf dnevnog urednika. Tada je izala i moja uvena vijest o novoizabranim delegatima za neko sveuilino tijelo, zbog koje je netko odozgo telefonirao glavnom i rekao: Bogati, koja ti je to budala napisala? Stvar je bila u tome da bi ti delegati bili izabrani, samo da je skuptina imala kvorum. Nakon osam sati dosadnog sjedenja, ja sam napustio dvoranu i predao vijest, ne znajudi da je sa mnom otiao i taj jebeni kvorum, valjda samo zbog toga da mi upropasti novinarsku karijeru. Mali, moramo te, na alost, suspendirati rekao mi je Hromi Daba i zatraio da mu vratim blok i penkalo. Osjedao sam se poput degradiranog oficira koji vrada sablju i inove, ali sam i to otrpio i zauvijek napustio novinarstvo. Spakirao sam stvari, otkazao sobu i jedne nedjelje se pojavio na vratima dobrog starog doma. Eto, vratio sam se kudi! rekao sam poput kakvog iseljenika, koji je nakon tridesetogodinje emigracije banuo na rodni prag. Znao sam da de me obrukati pred drugom Alapidem rekao je otac, kome je lica zastala na pola puta izmeu tanjura i usta. Majka, koju je moj povratak obradovao, dodala je: Za pametnog ovjeka i neugoda predstavlja korisno iskustvo. Koga ti dri pametnim ovjekom? rekao je otac. No, u svakom zlu ima i po neto srede. Razbolio mi se radnik, pa de mi od sutra pomagati u radionici. Tako sam, umjesto novinara, postao betonirac. Poeo sam raditi s ocem i ubrzo se izvjetio u izradi raznoraznih betonskih proizvoda. Nikad se nisam tako dobro slagao sa starim kao u tom razdoblju. Gotovo da sam u njemu otkrivao novog ovjeka. Teglio sam vrede cementa, radio na mjealici, gurao japanere prepune itkog betona, alovao kalupe, drndao vibrator za izradu betonskih bloketa i provodio naporan i zdrav ivot. Smijali smo se nekakvim bedastim tosovima, priali prostake viceve, lokali pivo i prepriavali smijene nastupe neobinih muterija, uglavnom iz seoske sredine. Bez po muke skinuo sam dvanaest kila, dobio struk i bicepse, izgubio uljeve i stekao tvrdu radniku kou na dlanovima. U tom sam razdoblju najmanje sliio trulom intelektualcu literarnog tipa. Stari je meni pladao sedamsto dinara na sat, a svom radniku osamsto. To je zato to je Kreo VKV, a ti si priueni objasnio mi je otac narav ove socijalne razlike. Ja nisam imao nita protiv. Jedina veza koju sam imao sa svojom osnovnom strukom bila je u tome to sam i dalje pisao novele i molbe za razliita intelektualna zaposlenja tipa tvorniki novinar, pomodni knjiniar i struni suradnik u SIZ-u za ceste. Kako je vrijeme odmicalo pria je bivalo sve vie, ali jo uvijek manje nego odbijenih molbi. Jednog blagog jesenskog dana, zapravo neke vrsti babljeg ljeta, ja sam, gol do

pojasa, nabijao po betonu upravo zalivene grobnice. Kako bi bilo jasnije, moram odmah napomenuti da se dobar dio naih poslova obavljao na gradskom groblju. Dakle, nabijao sam po betonu i mislim da sam, onako zauzet tekim fizikim poslom, stvarno dobro izgledao. Da mi je sad ta linija! I onda, iznenada, odnekud se stvorila Sonja Grabar, koju sam u posljednje vrijeme nekako izgubio iz vida. Nosila je kanticu s vodom i buket svjeeg cvijeda. Mislim da je ila teti na grob. Ide li, majstore? upitala me vragolasto i nasmijala se. Pogledah je. Izgledala je prvorazredno. Nekako se protegnula, dobila jasniji struk i vrste grudi. Valjda je to bila posljedica ljubavi koju je vodila sa svim onim tipovima otkako mi je dala nogu? Znao sam barem za trojicu. to je, ljepotice? Obilazi grobove bivih uspomena? rekoh blesavopatetinim glasom, to se njoj valjda svidjelo. Zar misli da si i ti jedan od mojih ljubavnih grobova? upita me zagonetno i prikilji, kao da joj sunce smeta. Pa, tako de nekako biti. Koliko je godina prolo otkako si me pokopala? Stanislave! ree ona ozbiljno. Molim? utjela je i pogledala me vrlo znaajnim pogledom. Prialo se da je ostavila posljednjeg tipa, ali ja to nisam pouzdano znao. Nita te nema kod Mikija? Ne elim smetati. Mikiju smetati? zaudi se. Ne Mikiju, nego tebi. ta ja znam tko se sve od tvojih ljubavnika mota po kudi! Ba si zloest! izrekla je onu stereotipnu frazetinu koju enske rabe kad se ljute, ali ne toliko da bi se uvrijedile i otile. Sonja, nemoj da na groblju otpoinjemo nekakve gluposti. Upoznali smo se, voljeli i razili. To je iskustvo punog kruga, i nita tu ne treba dodavati. Bio sam patetian, rezolutan i odbojan. Valjda stoga to sam u tom periodu bio fizikalac svjestan vlastite snage i zdravlja. Ali, mora da je ba na to pala. Iste veeri navratila je do moje mame, "tete Ivanid", da posudi neke modne urnale, skupa sa "nitovima", premda nikad u ivotu nije ila. Sutradan mi je poslala telegram glupa sadraja: POGODI TKO MISLI NA TEBE! Tredeg me dana uhvatila na korzu, utrpala se Mikiju i meni na Topove za Cordobu, a etvrtog smo se dana poevili kod nje dok je Miki deurao na radiostanici, a roditelji paljivo pratili novu epizodu serije o popularnom inspektoru Colombu. VI. Poto su se pogasile sve njegove funkcije i poto je iskljuen iz SK, Milan Grabar ostao je u radnom odnosu na lokalnom radiju, ali sa znatno promijenjenim statusom i zadacima. Isti status i zadatke zadrao je i po povratku iz vojske. Nije bio zadovoljan poslom koji radi, ali nije gajio iluzija da bi u gradu mogao pronadi neto bolje. Vodio je onu glupu emisiju "po eljama", javljao se s trnice sa svjeim cijenama rajice, mrkve i salate, a pokatkad je vodio i nagradnu igru za zagonetae hobiste, osobito kad bi joj sluanost opala. Imaju na stanici nekakvog Trkulju alio mi se Miki kome mora da sam nehotice stao na ulj. Ponekad mi se ini da je tamo samo zato da bi mene jebao u zdrav mozak. Da mi termin u studiju za "elje" u devet naveer, pa onda zakljua studio. Drugi dan me alje na disciplinsku zato to emisija jo nije snimljena. Onda me poalje da razgovaram s nekim ljudima, pa to ne da u program, niti evidentira. Na kraju mjeseca mi oita bukvicu to ljenarim i opet me poalje na disciplinsku. Juer me zajebavao zbog izvjetaja s trnice. Navodno je njegova ena kupila mrkvu po dvadeset dinara, a u mom izvjetaju je stajalo da je po osamnaest dinara. Poto mi se nekoliko puta poalio zbog slinih stvari, poeo sam se pitati da li mu uistinu bacaju klipove pod noge, ili ga polako nagriza paranoja deklasiranog elementa. A zato im ne da otkaz? Moda to i oekuju? upitao sam ga nakon jednog takvog razgovora. uj, ipak me sve to na neki nain zabavlja.

Je li istina da Mikija zezaju na radiostanici? upitao sam Ljubu, koji s Mikijem od onog zlosretnog roendana nije razgovarao. Ma, hajde! odmahnuo je rukom. Pa zna ti njega! Godi mu da se smatra rtvom. Znao sam Mikija pa nisam nita odgovorio. Ponajprije stoga to mu takvu karakternu crtu nikad nisam uspio zamijetiti. U proljede 1974. pozvao me da doem vidjeti neto jako zgodno. Kad sam ga posjetio, izvadio je iz ormara novi Eu-migov projektor za osmicu i super-osmicu, zamraio sobu i pustio film. Prije pice ugledao sam golu ensku i natpis "Climax", a nakon toga odvrtio se pravi tvrdi pornid o inkasatoru koji posjeduje osamljenu domadicu. Film je bio nijem, priglup i trajao je sedam-osam minuta, ali je seks u njemu bio sasvim eksplicitan. to de ti to? upitah ga, pomalo zbunjen i iznenaen. To je prvi film moje budude kolekcije. Kolekcije? to se udi? Ljudi svata skupljaju. Zato netko ne bi skupljao pornografske filmove? Pa jest sloih se. Samo mi djeluje pomalo ... neozbiljno ... Da! A skupljanje maraka, znaaka, boica od pida i ulinih pizdarija djeluje ti ozbiljno. Ne sjedam se vie o emu smo jo razgovarali te veeri, ali sam svakako elio spomenuti tu zgodu, jer predstavlja zaetak jednog neobinog hobija i jedne nevjerojatne zbirke, koju de Miki u idudih desetak godina sakupiti. A da nije bilo tog kolekcionarskog hobija, zacijelo no bi bilo ni Povijesti pornografije koju danas drim u ruci. Prvu dopunu mravog zaetka zbirke izveo je Mikijev kolega s radija - Mirek Bajs, koji mu je iz SR Njemake donio tri nova filma, prokrijumarena u torbi punoj pribora za novoroene. Zatim je Miki uspio od nekog povratnika iz vedske kupiti deset rola prvoklasnog materijala marke Eros, medu kojima su bili i filmovi s raznim egzotinim temama (crnci, Vijetnamke, hermafroditi, lezbijke i slino). Vlado Gadea donio mu je iz Danske prve dvije tonske osmice, pa je Miki uskoro morao nabaviti i tonski projektor. Odmah nakon toga velik kontigent tonskih osmica donio mu je bivi kolski drug Kalafatovid, koji je radio kao carinik na jednom od jugoslavensko-austrijskih graninih prijelaza. O tome kako je carinik doao do ove zabranjene por-norobe, mogli smo samo nagaati, jer je Kalafatovid odbijao nau radoznalost rijeima: Deki, ne rujte po mojim poslovnim tajnama! Da mu tko ne bi zamjerio na uskodi ili jednostranosti zbirke, Miki je uz filmove poeo prikupljati i drugi materijal: pornoasopise, fotostripove, razne "gadgete" pornografskog karaktera, revije za meku i tvrdu pornografiju, specijalne prezervative, s posebnim dodacima za pojaavanje uzbuenja, i slino. U to vrijeme pornografski filmovi uskog formata nisu bili privilegij Mikija Grabara, ved su se rairili po itavom gradu. Ghetaldus, Optika i Gradski magazin tih su godina napravili straan posao prodajudi razne projektore, kao to su: Eumig, Bolex, Silma, Meopta, Lu i domadi projektor tvornice Iskra. Kad bi tko u razgovoru spomenuo da ima osam-milimetaski projektor, mogli ste ga odmah, mirne due, zapitati koliko pornida posjeduje. Istina, mnogi vlasnici projektora nisu posjedovali pornide, ali su projektor nabavljali zbog toga to su pornidi kolali i predstavljali stvar koju lako moe posuditi na dan-dva. Kad si jednom pustio u opticaj vlastiti pornid, bilo je strahovito teko pratiti njegov put, jer su posuivaki kanali bili tako propusni da se dogaalo da koji dan kasnije od nekog posudi svoj vlastiti film. A to se na tom putu jadnom filmu dogaalo, bio je pravi mali krini put. Recimo, posudi film nekom Marku koji je tek juer kupio projektor. On ti onda pusti super-osmicu kroz kudite obine osmice i polomi ti etvrtinu perforacije. Zatim Marko posudi film ilji koji ga progori na tri mjesta, jer mu stop-projekcija nema zatitnog filtera. iljo daje rolu Peri kojem se jako dopadne jedna eva i neko kratko puenje, pa si to izree za uspomenu, a isjeena mjesta zalijepi selotejpom. Pero daje rolu Franceku koji ne moe doekati, pa film odvrti odmah, za vrijeme ruka. Skidajudi rolu s projektora, omakne mu se i skotrlja u lonac "cupajza". U loncu se upropaste tri metra, koje Francek nadomjesti sa tri metra neke svoje role na kojoj je snimka proslave roendana njegove bake Mileve. I onda ti na kraju film ne vradaju jer su mu izgubili svaki trag, pa ga nakon deset dana mora posuditi od nekakvog Pepana kome su ga posudili ljudi iz drugog grada.

"Sedamdesete su godine pod dominantnim utjecajem slavnog anra pornoosmice", sasvim opravdano stoji u Mikijevoj Povijesti pornografije. Oiglednost, eksplicitnost i samorazumljivost filmskog medija dali su ovom anru prevlast nad svim ostalim pornografskim anrovima. Mahnitanje vi-deopornosa na tritu pornografije oborilo je trenutno akcije svim ostalim pornografskim proizvodima i odagnalo ih na krajnju marginu pornografskih trendova. Pornografski film najvii je vrhunac koga se pornografija mogla domodi, pa de se dalji njen razvoj baviti tek sadrajnim obogadenjima ved formiranog anrovskog kodeksa. Sve to stoji u Mikijevoj knjizi crno na bijelo i predstavlja tek djelominu istinu, jer Miki tada nije mogao nita znati o slavodobitnom pohodu pornografske videokasete, koja de ovoj disciplini donijeti mnoga poboljanja i prednosti: bolju kvalitetu slike, vedu duinu trajanja, jednostavnost upotrebe, mogudnost lakog prematanja, slowmotion, stop-snimku, mogudnost lakog kopiranja i umnaanja geometrijskom progresijom. No, vratimo se teorijskim razmatranjima anra pornografskog filma irine osam milimetra. Nakon nekoliko globalnih tematskih zona, u koje je autor potrpao njemu dostupne filmove, uglavnom prema vrstama seksualne fiksacije (heteroseksualci, homoseksualci, sadomazohisti i si.), Miki se poput pravog tematologa bavi tipologijom osnovnih pripovjednih situacija prepoznatljivih u pornoanru. Premda zaboravlja istaknuti mogudnost atipinih i hibridnih obrazaca, Miki lucidno u osnovi rudimentarne fabule pronalazi funkcioniranje sljededih pornografskih "arhetipova": 1. Uljez u lonicu u ovaj obrazac ubrajaju se svi filmovi o potarima, inkasatorima, serviserima, provalnicima, koji sa dre radikalan obrat iz profesionalne u erotsku situaciju. 2. Doktor u krevetu objektivira se u filmovima tzv. "medicinske tematike" u kojima osnovu seksualnog zbliavanja ine bolnike ili ambulantne okolnosti. Mitsko mjesto ovih filmova, prema Mikiju, jest "pregled", a tipini anrovski karakteri su lijenik, medicinska sestra, pacijentica. 3. Dokone gospoe to su svi oni filmovi u kojima se emancipirana ena nalazi u stanju seksualne frustracije nastale "neispunjenjem". To su filmske prie o enama na odmoru, u kavani, na kongresu i slino. Dominiraju kombinacije mukarca i vie ena. 4. Persiflae u ovaj podanr Miki trpa sve prie koje poivaju na literarnim ili mitskim predlocima (Modrobradi, Snjeguljica i sedam patuljaka i slino). Zanimljivo je da motiv Crvenkapice pronalazi u svakom filmu u kojem junakinja seksualnim inzultom biva sprijeena u nekakvom dobroinstvu. Nadalje, ovoj zoni treba pribrojiti i pomie s vrago-o vima, vampirima, vilama i slino. 5. Autorefleksivni filmovi to su svi oni filmovi u kojima se kao osnovni sadraj nalazi sam pornografski film. Filmovi o zvijezdama pornida, pornidi o snimanju pornida, dokumentarci o nodnom ivotu, pa ak i filmovi o prostituciji. 6. Tabu tema ine filmovi u kojima se razrauju razliiti devijantni oblici seksualne imaginacije, koji se kredu od bi zarnosti pa sve do nasilja i perverzije. Dominantno podruje ovog anra jesu filmovi sa sadomazohistikom tematikom. 7. Parodije kako Miki Grabar humor dri zabranjenim mjestom pornofilma, sve pornide koji u sebi sadre ovaj element smatra anrovskim parodijama. 8. Macho-snovi okupljaju sve filmove u kojima je pornografski potencijal vezan za razliite bizarne i egzotine sadraje. Kako je pravi konzument pornografije u biti malograanin, takvi su filmovi nadilaenje njegovih seksualnih ogranienja. Konkretnije, to su svi pornidi u egzotinim ambijentima (pustinja, tropski pojas, daleki arhipelazi, haremi i si.), odnosno filmovi u kojima je objekt udnje "atipina ena" (Japanka, anemidanka, crnkinja, trbuna plesaica i si.). 9. Socijalno-revanistiki filmovi sabiru stanovit broj rjeih primjera u kojima podreena klasa seksualno podreuje onu nadreenu (radnici obljubljuju tvorniarevu enu, portir orgija s gazdinom kderkom ...). 10. Uredske teme zapravo su seks na radnom mjestu. U ulozi penetratora obino je ef, a trpiteljica je snoaja sekretarica, istaica, poslovna partnerica, aspirantica na radno mjesto i slino. I tako dalje, i tako dalje; u minucioznoj analizi, kojoj nedostaje tek uvjerljiviji i stabilniji kriterij razdiobe, Milan Grabar nie dvadesetak obrazaca, to, unato metodolokim propustima, svjedoi o visokom stupnju iskustvene upudenosti u predmet. U "mitskoj analizi" tajnih sadraja pornografskog filma, Miki pronalazi prisutnost motiva "avolova uda", kao krajnjeg ideala pornografskih artikulacija. Mem-brum diaboli jest strahovit organ, golemih razmjera i neiscrpne snage, obdaren sposobnodu

ponavljanja akcije, pa je kao takav mitski podtekst svake pornografske matarije. Iznenaen ovom bizarnom, ezoterinom tvrdnjom, pokuao sam pronadi Mikijev uzor ne bih li se i sam bolje uputio u taj pomalo demonoloki problem. Nakon dueg prekopavanja po prirunicima, pronaao sam Lo Ducinu Novu enciklopediju seksualnosti iz koje je Grabar nedvojbeno parafrazirao bizarno znanje o tzv. "avolovom udu". Redak u kojem se tvrdi da "membrum diaboli" nije doputeno ni masturbaciju ni felaciju, jo jednom mi je pokazao koliko je Miki bio povran u koritenju strune literature. Nakon metafizikih i spekulativnih nagaanja, Miki se vrada nekim iskustvenim zapaanjima na kojima gradi fenomenologiju kljunih motiva anra: penetracija, felacija, kunilinktus, ejakulacija i slino, to obiluje mnogim pametnim i uvjerljivim zakljucima o postojanju raznih tipova prezentacije ovih nezaobilaznih pornografskih toposa. Bude li itko ikad pisao "estetiku pornografskog filma", zacijelo de morati ustanoviti postojanje posebnih anrovskih narativnih i filmskih postupaka, te se kretati unutar onog obzora koji je nazreo Milan Grabar u svojoj rukopisnoj studiji. Da pobrojimo samo neke od njegovih rezultata, koji nam pribliavaju bit filmskog uprizorenja pornosvijeta: odsutnost subjektivnih kadrova, osobita upotreba krupnog plana i detalja, tipizirana tehnika reza u sekvencijama sladostrada, strogo kodirano voenje paralelnih radnji, naglaavanje komplementarnih seksualnih tehnika u dubinskom mizanscenu, prisutnost sintetike naracije u grupnim temama i analitike u "dual-nim" temama i slino. Iitavanje Grabarove Povijesti pornografije, po stoti put mi pada na pamet, dovodi itaoce u strane nedoumice oko autorovih sposobnosti i lucidnosti. Briljantne logike opservacije smjenjuju se s gotovo tupavim pogrekama, poznavanje bizarnih izvora prati neupudenost u notorno poznata djela, uporno inzistiranje na jednoznanoj, vrstoj kodiranosti naziva smjenjuje se s nedopustivim terminolokim kaosom i slino. ovjek gotovo da se upita: "Dobro, pa tko je napisao ovu smjesu izvanrednog tiva i morskih gluposti?" A ja, premda i sam esto muen slinim pitanjem, imam bar priruni odgovor: "Napisao je to moj prijatelj Miki Grabar s kojim sam stradio bar polovicu ivota!" Na sredu, visokoparno intonirano poglavlje o pornoosmici navodi i iskustvene primjere iz prakse gledanja, koju smo u tim godinama obilato upranjavali. I to na sasvim osobit nain. Da biste upriliili filmsku pornopredstavu, bilo je potrebno zadovoljiti nekoliko bitnih preduvjeta. Uz projektor, film i pratedi pribor, naravno, morali ste imati adekvatan prostor za gledanje. Kudni prostor (soba) nije bio osobito funkcionalan zbog mogude inkomodacije od strane roditelja, sestara i ostale rodbine. Zamislite uasa: vrti s drutvom Night Ladies, u proizvodnji filmskog poduzeda Swedish Erotica, a mama ti s druge strane vrata vie: Sinek, purica s mlincima bu ti se oladila! Kasnija pojava tonske osmice uinila je ovu mogudnost jo kompliciranijom. Mnogo vedu pogodnost od sobe predstavljale su razne prirune prostorije, poput ve-kuhinje, podruma, tavana i tako dalje, ali je njihova nedostatnost bila esto vezana uz nisku razinu komfora i uz uobiajeno nepostojanje elektrinih instalacija. Drugi preduvjet bilo je postojanje prikladne publike, u pravilu muke, jer se na solistiko gledanje pornofilmova gledalo s onom istom moralnom indignacijom kao i na solistiko uivanje u alkoholu: U publici je redovito morao biti bar jedan gledalac koji je na seansama sline vrste stekao status i dignitet duhovitog komentatora, jer se promatranje pornida bez duhovitih zafrkancija dralo sumornom i ispraznom rabotom. Moram napomenuti da je kult pornoprojekcija u naoj sredini promovirao "komentatore", ija se slava u toj domeni moe usporediti sa slavom Dicka Cavetta, Mladena Delida, ili, recimo - Zvonka Letke u njihovim domenama. I dok je obina smrtna raja gnjavila da i na nju mislite bude li se to gledalo, po "komentatore" se odlazilo kudi, po mogudnosti luksuznim kolima, jer se bez njih seansa nije mogla ni zamisliti. Jedno od najvedih, ako ne i najvede komentatorsko ime tog vremena bio je moj veliki prijatelj Bumbo Zlatid, student RGN-a, potonji nafta. Njegova besmrtna slava omogudila mu je da do trena enidbe vidi dvije do dvije i pol tisude pornida a da nikad nije posjedovao ak ni kinoprojektor. Pornidi su, kao to to obino biva, tonuli u zaborav, a Bumbovi se komentari jo i dan-danas prepriavaju u kuloarima bivih lokalnih pornofila. Jo i danas je iva legenda o tome kako je deseterolano pornofil-sko drutvo, opskrbljeno s osam novih filmskih rola, poslalo emisara i taksista da dovedu Bumba Zlatica iz Zagreba, iva ili mrtva. ekali su s projekcijom etrdeset osam sati, nervozno puedi u zamraenoj

sobi, sve dok Bumbo nije poloio geologiju leita fluida, te se s izaslanikom i taksistom vratio u zamraenu dvoranu, gdje je operater ved drao prst na prekidau projektora. Stanoviti Zuga Zumer, koga je ogromna dioptrija prijeila u tome da poblie razazna to se zapravo na platnu zbiva, dolazio je na seanse samo radi toga da slua Bumbove komentare. Kad bi se prepriavali filmovi, on bi, mirkajudi kroz debele dioptrije, pitao: Je l' to onaj mutan pornid kad je Bumbo rekao da sisa nikad ne moe biti prevelika? Jedan od preduvjeta, dodue ne nezaobilazan, bila je i prisutnost pida, ponajbolje gajbe piva. Preduvjet je bio fakultativan, ali u sluaju da projekciji ne prisustvuje "komentator", postajao je obligatoran. Koliko se sjedam, najbolju prou imale su projekcije to ih je upriliivao neki Majo Latas, tadanji poslovoa prodavaonice namjetaja. Te su se projekcije odravale u veernjim satima u Latasovoj prodavaonici, iji su prozori imali rolete. Sjedam se jedne od najslavnijih projekcija koju su nesebino omogudili Majo Latas i Miki Grabar, koji je upravo bio dobio neke amerike i danske osvajae "grand-prixa" u toj kategoriji. ini mi se da se radilo o osam petnaestominutnih rola nijemog filma, to je s repeticijama najboljih scena osiguravalo nesmetanu projekciju do ponodi. Latasova prodavaonica predstavljala je prostor najkomotnijeg i najluksuznijeg prikazivanja filmova. U tom smislu pogodnosti koje smo uivali dovodile su nas u istu ravan s posjetiocima najskupljih amerikih "movie palacea". Osobito sam uivao pratiti film iz jednog Oriolikova trosjeda, ali su na cijeni bili i otoman iz palete ipadovih proizvoda, zvuni brani krevet Zvonko neke manje tvornice iz Virovitice i udobne fotelje Fahrudin jednog bosanskog proizvoaa posoblja. Kao projekciono platno, sluila je velika kartonska oplata regala Rudi iz Podravske Slatine, dok se projektor postavljao na komodu Kosovka neke srpske tvornice namjetaja. Sjedam se duboke tuge koju sam, sjededi na stolici vrtne garniture Treska, proivljavao zbog toga to je neki zlikovac kupio Oriolikov trosjed i tako me liio omiljenog mjesta za pradenje pornida. S druge strane, prodaja regala Rudi sretno je nadomjetena mutnobijelom pozadinom trokrilnog ormara iz Virpazara. Projekcije je obino zapoinjao Majo Latas rijeima: Nemoj da je netko gasio ik, prolijevao pivo, ili drko po namjetaju! Nakon toga bi operater uga umer, muedi se sa svojim naruenim vidom, nespretno unjiravao film u projektor i zapoinjao predstavu. Jasno, "arfali" su mu drugi jer je za Zumera projicirana slika bila tek splet neartikuliranih mrlja. Kad bi mu tko i viknuo: arfaj, mamlaze! ugo bi obino upitao: Je l' na lijevu il' na desnu stranu? Pradena majim predenjem projektora, poela je projekcija filma u kojem su, nakon krade i neatraktivne ekspozicije, dvije privlane enske, ija su lica imala karakter profesionalne legitimacije, poele animirati nekakvog traljavog tipa sa zulufima. Blesan je tupo i bespomodno zurio u kameru, neosjetljiv na felatorna inzistiranja svojih partnerica. Tip lii na profesora Doku Medvidovida rekao je operater uga umer. uga! Jebo te! s uasom je primijetio Bumbo. Pa ti gleda na krivu stranu! Ono ti nije film, nego svjetlo iz za hoda! Ovoj primjedbi neki su se nasmijali, ali sam ja s nelagodom ustanovio da uga uistinu gleda na krivu stranu. Namjestio sam se udobnije u Oriolikov trosjed i poeo se dosaivati blentavcem koji je od erekcije bio udaljen milijun svjetlosnih godina. Gogo! pozvao je potiho Bumbo dr. Jazbineka. Je li to s medicinskog stanovita uopde mogude, ili se radi o filmskom triku? to to? - promrmljao je dr. Jazbinek, inae velik poklonik zabranjenih pornouitaka. Pa to, da mu se nede dignuti? To je u kulturnim zemljama kanjivo. Gogo nije odgovorio, ali se zato zauo ljutiti glas Maje Latasa: Deki, tko to tamo trese pepeo po tabureu Majevida? Ni nakon deset minuta pornida stvari s glavnim glumcem nisu ile nabolje. U mranoj prostoriji osjedala se udna atmosfera iekivanja, pa i blaga nervoza. Iznervirani Bumbo ustao je i sasvim iskreno prosvjedovao:

Da sam sad na mjestu reisera, zaustavio bih snimanje i rekao idiotu: "Dosta! Za danas se nisi spremio. Mar kudi, pa vjebaj. Momci, molim vas da mi vie ne dovodite na snimanje po vezi i protekciji!" Misli da je tip doao na film po vezi? upitao je Gogo, i sam iznerviran. Eno, eno, sad konano fuka! povikao je oduevljeno uga Zumer, pokazujudi na ekran. Majo! javi se Bumbo. Ako si popio pivo, daj ugi kriglu da kroz nju gleda. A zato? bunio se uga. Zato, budalo, to nitko ne fuka, nego su samo otvorili friider s pidem. A, tako ... uinilo mi se promrmljao je kratkovidni operater. Deki, nemojte tu pivu otvarati na krevetu Ljubica jer je ved prodan advokatu Majsecu! upozorio je Majo neke ti pove straga. Evo ti ga, sad konano fuka! rekao je Miki Grabar. Gdje, gdje? skoio je uga i malne prevrnuo projektor. I stvarno, tip koji je ugu Zumera sasvim neopravdano podsjetio na profesora Medvidovida, sada je pokuavao neto konkretno uraditi marljivoj gospoici, ali tako porazno mlohavim organom da je sve djelovalo otuno. Svira harmoniku primijetio je Bumbo, to je bila neka vrsta uobiajenog termina za pokuaj penetracije uz neadekvatnu erekciju. Majo! Majo! Otvori! derao se netko vani ispod prozora zastrtog roletom. Tko je to, deki? upitao je potiho Majo Latas, koji se ipak negdje u dnu due pribojavao inspekcije. Majo! Majo! ena ti je dobila trudove! vikao je onaj glas ispod prozora. Ma, to je onaj pizdek Gane Osmokrovid! odmahnuo je rukom uga Zumer, koji je izvanredno razlikovao glasove. Sigurno nam se hode uvaliti. Deki, ali ena mi je u osmom mjesecu ... rekao je pomalo bojaljivo Majo. Pa ta! osorno de Bumbo. Nede valjda zbog toga padati na jeftine tosove ganeta Osmokrovida? Krivo mu je to ga nikad ne pozivamo, pa nam se eli uvaliti. uga, daj, bogati, novi film! Onaj tip izvana jo je neto vikao o trudovima, ali su ga svi istog trena zaboravili kad se na pici pojavilo ime uvenog Johna Holmesa. Deki, sad dete vidjeti to je interkontinentalna raketa! rekao je veselo Miki, jer je gospodin Holmes plijenio panju gledateljstva vie kvantitetom negoli kvalitetom. A kad bu se skinul? naivno je upitao uga, nakon to je Holmes ved odradio neku anemidanku i upravo prilazio stanovitoj crnkinji. On to ne vidi! zgrozi se Bumbo. Pa, zna li ti, uga, da taj Holmes prije fukanja mora primiti infuziju? Inae bi mu mozak ostao bez krvi pa bi riknuo u nesvijest. Majo, majmune! ena ti ima trudove! viknuo je Osmokrovid vani po posljednji put, jer je valjda shvatio da ga nitko nede pustiti unutra. A ako je zbilja ... zapitao je naglas Majo, a onda je morao hitno prekoriti dr. Jazbineka: Gogo, ne budi svinja! Kako bi bilo da doem k tebi u operacionu dvoranu i tresem ikove po skalpelima. Koji je od ove dvojice Holmes? pitao je uga Zumer dok je kamera, izmeu dvije eve, panoramirala prekrasan kalifornijski pejza. Nakon toga uslijedio je pornid s izuzetno ekstenzivnim crnim protagonistom koga je ljupka plavua zabavljala vjetom felacijom, to je Bumba Zlatica nagnalo da izbaci poznati propagandni slogan jednog domadeg proizvoaa bombona i slatkia: Ti bokca, to je Negro, odaar vaeg grla! Zatim je uslijedio jedan izvanredan broj s neponovljivom Barbarom Bourbon, neka vrsta pornowesterna, a nakon toga i dva filma koja kao da su bila ilustracija Mikijevog "arhetipa" "uljez u lonicu". U prvom je protagonist bio podeblji mljekar, koga je Bumbo morao pohvaliti: Vidi, uga, zdravo je imati ovakav trbuh, jer ti onda, kad ti maka pui, ne ide dim u oi!

U drugom filmu "uljez u lonici" bio je inkasator. Zuga umer, koji je mislio da se jo uvijek radi o pornowesternu, bezazleno je upitao: Otkud inkasator na Divljem zapadu? Nakon osam premijerno prikazanih pornida, i devetog, repriznog, jer se film s Barbarom Bourbon morao odvrtjeti dva puta, ukoeni od dugog sjedenja, napueni, pomalo pijani od prekomjerna piva, izali smo u svjeu proljetnu nod. Iz mraka je do nas dotandrkao stari bicikl marke Rog, na kojemu se klatio pijani susjed Latasovih. Zaustavio se pred Majom. Kretenu! izderao se susjed. Prije sat vremena postao si otac! VII. Ako se ne varam, negdje u jesen 1973. Jaromir je poeo govoriti kako mu posao u bolnici poinje neizdrivo idi na ivce i kako pod hitno mora pronadi neto drugo. U nastupu depresije izjavljivao je kako de radije prevoziti smede, tovariti vagone ili istiti zahode, umjesto gnjavae kojom se svakodnevno bavi u Gradskoj bolnici. Ne znam zbog ega mu se tako iznenadno ogadila bolnica, ali sam vidio da je stvarno u gabuli iz koje ga moe izvudi tek promjena poslova i zadataka. Novi posao nije bilo lako pronadi. Unato tome, Brambor je u studenom dao otkaz i vratio se svojoj zbirci gramofonskih ploa. A onda se u njegovu sudbinu umijeao takozvani prst sudbine i jednim potezom rijeio problem. Za trede predstave ruske komedije u kinemaskopu Veseli regrut, kinooperator kina Romanija, gospodin Maroje Kartelo, nije uspio promijeniti rolu iz jednostavnog razloga to je pao na pod "lagiran". Dok je publika u sali zviducima protestirala protiv ovako nesavjesnog postupka, Jaromir je utrao u projekcionu kabinu i sredio stvar oko Veselog regruta, a onda pozvao hitnu pomod, koja je sa sto na sat odjurila u kino Partizan koje se nalazilo u drugom dijelu grada. Kino Romanija ostalo je tri dana u autu, jer nije bilo nikog tko bi umio projicirati filmove. U prvom su asu pokuali stvar rijeiti tako to je operator Partizana jurio biciklom izmeu dva kinematografa i mijenjao role, to je ved druge veeri pokazalo sve svoje mane, jer je komandir Radovan priveo operatora Slav-ka Dangubu u stanicu zbog vonje biciklom bez svjetala u pjeakoj zoni, kao i zbog suprotstavljanja slubenom organu i nedoputenog spominjanja tzv. "spolnih organa". Uprava gradskih kinematografa raspisala je natjeaj, na koji se javio samo Jaromir Kralik, koji je smjesta dobio posao i po drugi put u ivotu postao kinooperator. Ne znam jesu li mu incident s pornidem oprostili, ili su pritjerani okolnostima zamirili i dali mu taj posao, jer se kinematograf nije mogao zatvarati. Da bi proslavio nov posao, Jaromir nas je sve pozvao da Novu 1974. doekamo u njegovom stanidu. Uz njega i Arletu, trebali smo dodi Sonja i ja, Miki i njegova usputna maka Jana, Delon i Irena, te Ljubo Brabec. S osobitim zanimanjem ekalo se to de uraditi Miki i Ljubo, koji u to vrijeme nisu razgovarali, pravedi se da se uopde ne poznaju. Arleta je uinila sve kako bi mali stan iznad kina postao to prikladnije mjesto za doek Nove godine. Osnovni problem bio je u tome to je stan bio premalen za devetoro ljudi, koji su jo k tome imali namjeru plesati. Pa ipak, Arleta je uspjela uraditi uda. Natjerala je Brambora da ploe privremeno potrpa u smonicu, kuhinjski stol je gurnula u kut kuhinje, ispraznila hodnik i obinu arulju zamijenila crvenom, kako bi se prostorija doimala pogodnijom za ples, u zidnom ormaru napravila sistem polica za nareske, kolae i pide, neku vrstu "zidnog buffeta". Zatim je Brambor sistemom zvunika ozvuio cijeli stan i na koncu improvizirao neku vrstu primitivnog light-showa. Doek je trebao poeti u deset, kad Brambor odvrti posljednju rolu velikog hita s Feta, koji se zvao Seksualno saznanje, ali se gostima sugeriralo da mogu dodi i ranije. Stvarno sam namjeravao dodi mnogo ranije, pa sam ved u dam krenuo do Graborovih po Sonju i Mikija. Mikija nije bilo kod kude, jer je te veeri morao napraviti dirljivu emisiju o trudbenicima koji de i u "najduoj nodi" biti na svojim radnim mjestima, pa je naokolo hvatao i intervjuirao vlakovoe, lijenike, apotekare, milicajce i tko zna koga, a Sonja i Mikijeva Jana ved su sat vremena udarale zavrni glanc, zakljuane u kupaonici. Sjedio sam sam u Mikijevoj sobi i gledao van, u traljavu novogodinju nod. Bilo je prilino toplo, snijega ni za lijek, a po svemu se inilo da de i kia. Stavio sam na Mikijev gramofon Au i prepustio se turobnim tonovima klavira. A onda je u sobu upao dr. Slavko Grabar, Mikijev otac, koga ved due vrijeme nisam viao. Mislim da je bio nekako pred umirovljenjem

i zaudio sam se koliko se postarao. Bio je posve sijed, strano naborana lica i koatih udova, a hodao je jedva diudi noge. Kad bi tko tako hodao, govorili smo da "ide na baterije", valjda zbog slinosti s elektrinim igrakama. Ti si to, mali Ivanicu? rekao je dr. Slavko. Kako ti je mama? Dobro, dobro ... A stari ? Pa i on dodah. Jo je aktivan? upita me dr. Grabar. Pa jest. E, dugo se ne viamo ree Mikijev otac a nekod smo bili pravi kudni prijatelji. Zna, stari ti je prava dobriina i naivina. Je li?! rekoh pomalo iznenaen, jer sam oca doivljavao na pomalo drugaiji nain. I jest s nekom tugom u glasu de on. Kad se samo sjetim kako mi je uno znao tumaiti probleme. Te partija kae ovo, te revolucija nas ui onom, te na Petom Kongresu je zakljueno, te marksistiki gledano ... I to je na koncu doekao? Svi su ga izvozali, forfarali i on na kraju nema nita. ak je i posao morao ostaviti i vratiti se tamo gdje je njegov otac prekinuo pred sam rat. Jebe ga! Tako mu je to! Ali, bit de jo mnogih rasprodaja idealu. I to budzato. Eno ti one budale od mog sina! On je u dvadeset etvrtoj doivio ono to je tvoj otac doivio u pedeset petoj, u tome je njegova prednost pred tvojim starim. Ali, oprostite, mislim da moj stari ba i nije previe razoaran primijetiti tiho. Nije razoaran! nasmije se on pa posuti par asaka. Nije razoaran zato to se razoaranje pred djecom ne pokazuje. Kad bude imao djecu, shvatit de. A vi ste zadovoljni? upitah ga pomalo provokativno. Zadovoljan? ponovo se nasmije. Pa, moda i jesam. Zato to sam minimalizirao svoj ivot. Nikad me nisu zanimale vlast, politika, velike ideje, revolucije i ta ti ja znam. A to vas je zanimalo? Struka, pide i pike ree on u nastupu iskrenosti. Izrezivao sam bubrege, karcinome, ciste i slijepa crijeva, fukao medicinske sestre i ire, a kad bi mi vrijeme doputalo, onda bi i lokao ... Stari, opet gnjavi moje prijatelje svojim agresivnim pesimizmom rekao je Miki Grabar, koji se u taj as pojavio na vratima s novinarskim kasetofonom o ramenu. Nije to nikakav pesimizam branio se dr. Grabar. Nego, da ne kenjamo s mudrim razgovorima, pusti nam neki dobar pornid. One vae ionako nede prije deset izadi iz kupaonice. Miki se nasmijao, izvadio rolu iz ormara i postavio je na ved pripremljen kinoprojektor. Tada sam prvi put u ivotu gledao Duboko grlo (Deep Throat), slavni i priglupi pornid Gerarda Damianoa, dodue u nijemoj i podosta skradenoj verziji. U devet sati bili smo svi etvoro u Bramborovu stanu. Arleta se razveselila kao djetece, ciknula i sve nas izljubila. Brambor je jo deurao u operaterskoj kabini i mi smo joj bili prvi gosti. Pola sata kasnije stigli su Delon i Irena. DeIon je bio u izlizanom jeansu, a Irena u uvoznoj ludoriji koja hi bolje pristajala kakvom domadem lakoglazbenom festivalu On je uza se imao dvije boce Remy Martina, a dolje u prtljaniku nove Alfe dva kartona Heinekenova piva. Znate, upravo se vratio iz Pariza i donio mi ovo! rekla je Irena i zavrtjela se pred nama kako bismo bolje vidjeli njenu pariku haljinu. Pizdarija promrmljao je Delon i odmah poeo piti Konjak. Koju minutu iza Delona i Irene, nepozvan dodue, na vrata je pokucao Gogo Jazbinek s peenim odojkom, umotanim u masni papir, pod rukom. to dete, ljudi! rekao je, nemodno slegavi ramenima. Ona kurva Stela mi je jutros dala nogu i otila s primarijusom na Balaton da tamo doeka Novu godinu. Ma ui, Gogo! razveselila se Arleta i poljubila i njega.

A to ti je to? Odojak! Odlian je. Prije tri dana poklonio sam ga Stelinim starcima, ali sam danas, bogme, otiao tamo i demonstrativno ga uzeo iz njihove pajze. Ne mogu se samo tako zajebavati sa mnom! Neto prije deset, ukravi gledaocima komadid trede role, stigao je i Brambor i odmah iskapio konzervu hladnog Heinekena. Sad smo svi bili na okupu osim Ljube Brabeca. Zvao me do podne i pitao da li de Miki dodi rekao je Brambor, otvarajudi drugu konzervu. Svi su zautjeli i pogledali Mikija. Njegova stvar! rekao je Miki. Ja sam odluio dodi, bez obzira na njega. Ubrzo se zaboravilo na Ljubu Brabeca i poelo se slaviti, jer je do ponodi ostalo manje od dva sata. A doekati Novu trijezan dralo se neukusnim. Jelo se zapravo malo, plesalo neto vie, ali se zato pilo i previe. Oko jedanaest ved pripitom Gogi Jazbineku ispao je peeni odojak u dvorite, ba u trenu kad ga je na prozorskoj dasci pokuavao kirurki struno istranirati. Gogo se sjurio u dvorite, ali se odojak vie nije mogao spasiti iz ralja dvaju gladnih pasa susjednih stanara. Ljudi, osjedam se tako kriv da se moram smjesta napiti zavapio je Gogo i odmah krenuo u realizaciju oajnike namjere. To mu je tako dobro uspjelo da Novu 1974. uopde nije doekao budan. Zapravo, kad malo bolje promislim, ini mi se da se nikad nismo tako estoko izopijali kao te Nove, 74. Jasno, mi deki; make su oduvijek u svemu bile umjerenije. Samo tom pijanstvu treba pripisati neugodnu zgodu kojom je slavlje okonano. Nakon Goge, u komu je pao i Delon. Dodue, njemu nije ba pukao film, nego se zavukao u kut gdje je samom sebi govorio neke nerazumljive reenice na francuskom. Svinjo pijana! rekla mi je Sonja kad sam se presamitio preko prozora i ispovradao u dvorite. Odvratio sam joj neto zajedljivo, da me ubijete ne znam vie to, pa je navukla svoj novi kaput i demonstrativno otila kudi. Bila je nagla, lakozapaljiva narav i vjerojatno se zbog toga nikad nisam smio spetljati s njom. Ponajprije stoga to sam i sam bio komplicirana i razdraljiva osoba. Oko pola jedan, obojica polupijani, Brambor i ja smo, tko zna zato, pokuali flambirati kremnite Delonovim francuskim konjakom. Ta suluda namjera gotovo da je zavrila poarom. U jednom trenu vede pribranosti upitao sam Brambora to je bilo s onim tipom u bolnici, s onim koji je navodno znao istinu o njegovom ocu. Brambor je tucnuo i izlio pola boce Remy Martina po kremnitama, a onda mi se unio u lice: Stanislave, ti si fin deko! A fini deki se nikad ne raspituju o gadovima. Nakon toga kresnuo je ibicom i upalio kremnite. Arletina prisebnost spasila je kuhinju od izgaranja, jer se plamen "flambiranih kremnita" smjesta prenio na pohabane tapete kuhinjskog zida. U jedan po ponodi na vratima se pojavio pristojno pijan Ljubo Brabec, s ogromnom bombonijerom pod rukom. Pa gdje si ti? upitao ga je Brambor. Obojica su se klatila na nogama, jedan s jedne, drugi s druge strane praga. Jebi ga! Skupljao sam hrabrost. Ovo je za tebe rekao je Ljubo i preko Bramborova ramena pruio bombonijeru Arleti. Ulazi! Zna da je Miki ovdje? Znam. to se moe! Hej, Ljubo! doviknula je Arleta, zagledana u otvorenu bonbonijeru. Pa netko ti je pojeo pola bombonijere! ta ja znam! uzdahne Ljubo. Od devet se motam s tom bombonijerom po kojekakvim krmetinama. Ljubo je uao i nastavio piti, pravedi se da ne primjeduje Mikija, a ovaj je opet neumorno plesao s Janom. Bili su friki pa su se zanimali jedno za drugo. U pola dva je otila Irena, i to pjeice jer na vozake sposobnosti svoga deka u idudih desetak sati nije mogla raunati. Delon nije ni primijetio njen odlazak, i dalje je sjedio u kutu, samo to je s francuskog buncanja preao na englesko. Ne sjedam se vie kako su se stvari dalje razvijale, ali znam da je negdje oko tri pijani Brambor poeo petljati neto o tonu; kako bismo sad mi prijatelji morali napraviti neto veliko, nekakav podvig po kojem demo pamtiti dolazak Nove 1974. Sto bi to trebalo biti, nikom nije bilo jasno, ali su svi potvrdno kimali glavama. Mislim da se naprosto radilo o ono udnom porivu samopotvrdivanja kakav

esto zatitra u pijanim mozgovima. Redali su se nekakvi necjeloviti planovi, a onda je Brambor iznio sasvim sulud prijedlog: Deki, izadi demo preko terase na zid i ovako pijani proetati se njime. Tako demo znati da smo to zapravo mi! Ne znam to mu je trebao znaiti takav suludi zakljuak, jer smo nakon etnje po dvadesetak centimetara irokom i osam do deset metara visokom zidu mogli zavriti jedino u bolnici ili mrtvanici. Pogotovo onako pijani! O emu se zapravo radilo? Taj zid dijelio je dvorite kina od dvorita trgovakog poduzeda, a bio je vezan uz zgradu kinematografa i susjednu trokatnicu. Na zid se moglo popeti preko visokog krova zgrade u kojoj su se nalazili kinematograf i Bramborov stan, i to uz osnovnu pretpostavku da je penja spretan i temeljito trijezan. Zar ne bi bilo mukije da si palimo papire medu nonim prstima, kao to smo inili u vojsci? upitao je Ljubo, pijano zapledud jezikom. Ovo je mnogo herojskije! zanjihao se Brambor i istrusio jo jedan gemit. Deki, ako nitko nede, ja du sam! Rekavi to, poeo je izuvati cipele kako bi nam pokazao da se ne ali. Brambor, ti si lud! rekao sam zavaljen u fotelju iz koje mi se nije ustajalo. Nije mi padalo na pamet da se penjem po krovu i etam po zidu. I misli da de time dobiti neto? upitao je Ljubo. Mislim da nam je to u ovom trenu potrebno odvrati on. A meni je ovog trena potrebno pianje rekao je Miki i otiao do zahoda. Po onom to se odande ulo, znali smo da mu nije potrebno pianje nego bljuvanje. Idem rekao je Brambor i poao prema balkonu. Ja ne idem. Zato da ginem mlad? Preda mnom je karijera izjavio je Ljubo nekako smijeno i alkoholiarski patetino. Ako pokua, smjesta du pozvati miliciju! poviknula je Arleta, kad je shvatila da pijana budala ima zaista namjeru da se otputi na krov. I kad bih htio, ja ne mogu - zakljuio sam, blaeno pijan. Ali, ipak du gledati. Debeli, i ti si lud! - zgrozila se Arleta. - Vi dete ga gledati! Morate ga zaustaviti! A kako da ga zaustavimo nemodno je rairio ruke MikiGrabar kad je danas njegov dan? Svaki ovjek bar jednom u ivotu ima svoj veliki dan. Gogo! Gogo! poela je tresti pijanog i usnulog dr. Jazbineka. Gogo, sprijei ga ti ... Luak bi htio hodati po krovu! to je? to je? prenuo se iz sna dr. Jazbinek. Jaro eli ovako pijan hodati po krovu ... eno, skinuo je ved cipele. Molim te, sprijei ga! Duo draga, neka samo ide! Pogotovo ako je bos, jer je to jako zdravo za "blatfus" promrmljao je Gogo i vratio se blaenom gemitakom snu. U tom trenu Brambor se ved pentrao po krovu. Arleta je vrisnula, obukla se i izjurila napolje. Miki, Ljubo i ja stajali smo na balkonu. Da smo bili trijezni, zacijelo bismo ga sprijeili, ovako smo mu se divili znajudi da je ta etnja nuna i neizbjena. Nekoliko je puta posrnuo i okliznuo se, ali se ipak, nakon deset minuta, dokopao zida. Stao je na nj jednom, a potom i drugom nogom, pa se tekom mukom uspravio. Zakoraio je, a potom odmah izgubio ravnoteu. Njihao se malo desno, malo lijevo, balansirajudi iznad onih deset metara koji su ga dijelili od betonirana tla. Uspio se ipak odrati na nogama i umiriti. Onda se dogodilo neto stvarno nevjerojatno. Ljubo Brabec, ne manje pijan od Brambora, iznenada je izuo cipele i arape i poviknuo: Brambor, ekaj, idem s tobom! Nismo se ni snali, a Ljubo se ved klizao, klatio i verao po neravnom crijepu. I on se u jednom trenu poskliznuo i na dupetu provozao niz kosi krov. Onda se ipak zaustavio, pridigao i nakon nekoliko minuta naao se na zidu pored Brambora. Tad su te dvije nesigurne sjenke zapoele svoj pijani ples na uskom zidu. Da sam bio trijezan, zacijelo ne bih imao ivaca gledati tako neto; ovako sve mi je djelovalo zanimljivo i uzbudljivo. Kad su se na jedvite jade dokopali sredine zida, poela je pljutati neugodna zimska kia i oni su u jednom trenu stali, uhvatili se za ruke i, uz povedi napor,

uspjeli sjesti na zid. Zatim smo uli kako priaju neto i smiju se. U jednom su trenu, onako izgubljeni na visokom zidu, pod kiom, izgledali nekako veseli, gotovo sretni. Potom je jedan od njih viknuo: Problem je u tome to se vie ne moemo vratiti! U prvi mah sam pomislio da se ne mogu vratiti zbog kie, ali sam onda shvatio da su se, po svoj prilici, suoeni s opasnodu visoka zida, otrijeznili i tako izgubili luaku hrabrost pijanaca. to da radimo? viknuo sam. Pa smislite neto, vi ste u boljoj poziciji. I smislili smo! Smislili smo vatrogasce, koji su ih u pola pet, uz pomod dugakih ljestava, jednog po jednog skinuli sa zida. Bogati, tako neto jo nismo imali rekao je komandir vatrogasne brigade Posavac. Ali, tu stvar po slubenoj dunosti moram prijaviti miliciji. Gospon Posavac, doite gore da prigrizete i popijete neto predloio je Ljubo. Naravno, skupa s dekima. Nakon dva sata banenja s vatrogascima, negdje oko sedam, krenuli smo svi skupa prema Vatrogasnom domu, ponovo svi odreda pijani, zezali smo se s nekim makama sa sela, gaali hladnim debrecinkama usnulog komandira Posavca i natjecali se u preciznom pianju u kriglu od piva. Tog jutra, nakon toliko vremena, Miki Grabar i Ljubo Brabec, dva predsjednika SSO, ponovo su poeli razgovarati. Kad ga je Miki upitao zato je otiao za Bramborom na onu suludu etnju zidom, Ljubo je mirno i bezazleno odgovorio: Htio sam da ti i Brambor uvidite da nisam pizda! VIII. Bududi da sam svoje predodbe o mladenakim idilama izgradio na temelju primjera iz literature, jasno je da me prozaina i mlitava veza sa Sonjom ubrzo provela kroz razna razoaranja. U toj vezi nije bilo nieg to bi nalikovalo na vezu iz Hamsunove Viktorije, Greeneove Sri stvari, ili Zilahyjevih ili Gulbranssenovih romana. Umjesto bezgranine predanosti, ubrzo smo poeli razvijati razne oblike tihe nesnoljivosti, iz kojih su proizlazili razni oblici psihikih muenja, od kojih su najeda bila stalna meusobna pred-bacivanja. Ja bih nju obino muio zbog netaktinih stvari koje je uradila, ona mene zbog svega to nisam uradio, a mogao sam. Sasvim je jasno da su zbog toga nai izlasci esto zavravali infantilnim svaama i privremenim raskidima, koji su trajali po dan-dva, a ponekad i po tjedan-dva. Unato tome, kao i toliki nai vrnjaci, nismo se definitivno rastajali. Opdenito uzevi, nismo se dobro slagali, ali je zato ona imala savren odnos s mojom majkom, a ja s njenim bratom. Pa i to je bilo neto. to se tie Brambora i Arlete, njihov je odnos bio mnogo bolji. Brambor je bio samozatajna osoba (ako se izuzme injenica da je pod utjecajem alkohola volio balansirati na zidu i raditi sline svinjarije), bez velikih prohtjeva, pa je o svemu odluivala Arleta, to je bio preduvjet dobre veze. Jedina stvar koje smo se pribojavali bile su stanovite nepoznanice iz Arletina seksualnog "predivota", jer se prialo da je nakon neuspjene veze s Mikijem prola kroz vie ruku, i to onako temeljito. Delon i Irena predstavljali su jo uvijek jednu te istu staru pjesmu. Mladenaka ljubav koja je prola svim stranputicama i uz sve vrhunce, parala se, pucala, krpala i nastavljala tamo gdje se inilo da joj je stvarno logian zavretak. Mislim da je Delon polako bivao zadovoljan time to ima nekog tko ga nakon dugih izbivanja eka, a Irena je svoju preestu samodu napladivala skupim poklonima i drugim pogodnostima koje su joj pruale njegove, na tajanstven nain zaraene pare. Mikijeva Jana bila je bezvezna, usputna stanica o kojoj nisam uspio doznati nita toliko im je veza kratko trajala. Eto, to bi bilo ukratko o naim ljubavima u tom vremenu, ako se ljubav uopde moe promatrati i mjeriti vremenskom Eto, da smo krenuli pjeice, jo bismo uvijek bili na puperspektivom. Premda se ljubavima nismo predavali bezgranino poput dripaca iz romantinih romana, mislim da smo u toj oblasti svi odreda bili okorjeli romantici, koji u svakoj novoj ljubavi, u svakoj osvojenoj djevojci nalaze neku vrstu poraza. Jer, osvojivi jednu djevojku, kao da si izgubio sve ostale.

Godine 1974. u naoj se kudi dogodila velika stvar inovativne naravi. Rezimiravi svoje prve obrtnike uspjehe, otac je kupio na prvi osobni automobil, eku limuzinu marke koda. Mami se auto silno dopao, jer je bio izuzetno ukusno dizajniran, pogotovo to se tie ratkapa i tosdemfera. Tata je rekao da ga na kupnju nije ponukao decentan dizajn, nego slava stare eke firme, kao i pogodnost cijene. Pa ta! zakljuila je mama. Naa crvena koda je moda jeftinija od Pavlidevog bijelog Mercedesa, ali je poznato da se bijela boja lake mae. Osnovni nedostatak nabave eke limuzine bio je u tome to otac jo nije imao poloen vozaki ispit, pa nas je na vikende morao voziti njegov prijatelj Dodo ukid. Dodo ukid nije imao automobil, ali je zato posjedovao vozaku dozvolu i stotinjak kilometara to ih je proveo u automobilu, osobno upravljajudi njime. Na izlete smo ili otac, majka, sestra, ja, Dodo ukid i njegova ena, a pokatkad i njihov pas Floki, koga nisu mogli ostaviti samog kod kude. Valjda da se ne traumatizira! Tata i gospon Dodo odabrali bi neko pogodno odredite, ne udaljenije od etrdesetak kilometara, pa bismo rano izjutra sjedali u kola i ved istog prijepodneva bili na cilju. Na privremeni ofer, gospon Dodo, imao je devizu po kojoj je trideset na sat mnogo manja brzina od one koja predstavlja ivotni rizik, a opet znatno veda od brzine prosjenog hoda. A moj tata, koji je u prvim danima osjedao divljenje i strahopotovanje prema udu eke automobilske industrije, drao se nepisanog pravila da je nakon svakih desetak kilometara dobro pustiti auto da se malo odmori i ohladi. Kad bismo stigli na odredite, mama bi izala na svje zrak i zadovoljno rekla: Tu! Uasnu sramotu doivio sam kad mi je jednog ponedjeljka Miki Grabar rekao: Juer sam iao biciklom na kupanje na ljunani. Forfarao sam ti starce negdje oko Vir ja. Veselo su mi mahali iz auta. Ja, koji sam s Delonom ibao podravskom magistralom sto pedeset na sat, ubrzo sam izgustirao obiteljske izlete u limuzini koda. ak i kad je otac konano uspio poloiti vozaki ispit, i kad se izvjetio u vonji do te mjere da se na ravnom usuivao raspaliti sedam banki, ja sam izbjegavao otidi nekamo s njima, jer su se otac i majka u automobilu neprekidno svaali i nadmudrivali. Franjo, jesi li ovog fidu propisno prestigao? upitala bi toboe ravnoduno majka. To nije bio fido, nego Volkswagen! Znam, a jesi li ga pravilno prestigao? Nisi li vozio prebrzo? Ana, za majku boju, taj Volkswagen je stajao parkiran. Znam. Ali nepravilno, a bila je puna linija. Ana, bogamu, pa na ovoj cesti ved pet kilometara nema nikakve linije. Ili pak ovako: Franjo, pazi, u daljini ti se pribliava Volkswagen. Ana, to nije Volkswagen, nego fido. Znam. Ali, pribliava se. Ne bi li trebao neto poduzeti? A to, bogamu? Pa, da ne doe do sudara. Zato bi dolo do sudara? Nita, nita. Ja sam samo rekla. Ako ti to smeta, molim, mogu i ja pjeice ... Jednom su se negdje oko Krievaca tako isposvaali oko toga je li na cesti bilo ogranienje od 80 km/h (to je uistinu bilo bespredmetno jer se otac tom brzinom posljednji put vozio kad je vlakom putovao iz Rijeke u Zagreb), da su oboje demonstrativno napustili kodu i vratili se kudi svako svojim autobusom. Potkraj 1974. godine Delon me pozvao da poem s njim na desetak dana u istonu Srbiju i Makedoniju, to sam ja odbio jer sam bio u prilino velikim razmiricama sa Sonjom. Nisam elio nikamo putovati prije no to se situacija smiri ili razjasni. Otiao je sam. Nikad nisam doznao to ga je tamo zanimalo. Rekao mi je da se radi o istom turizmu, ali su neki nagaali da se radi o proizvodima iz ahure maka, a drugi da je posrijedi trgovina ikonama. Kad se vratio, priekao sam nekoliko dana, a onda otiao do njega. Umjesto na Delona, nabasao sam na njegova oca, koji se upravo vratio iz zatvora. I to prijevremeno. Pa edo je juer otiao u vojsku! rekao je u udu njegov otac. Kako to da ne zna?

Nikom nije rekao. A vi ... vi ste se vratili? On naglo pocrveni i promrmlja neto, pa se hitro povue u kudu. Zamisli svinju! Opet nikom nita nije rekao! jadala mi se iste veeri Irena. To je prokleti udak kakvog nema! Zna ta je uradio prije no to je otiao u Makedoniju? Promatrao sam je, ekajudi da kae. Uplatio je dva aranmana za skijanje u Bruniku. Trebali smo otidi u sijenju. Kako je mogao uraditi tako neto? Pa morao je znati da ide u vojsku. Morao je sloih se s njom. Evo, karte i vaueri su kod mene. Hode da ti ih dam, pa da odete ti i Sonja? Ne znam. Pitao sam sutradan Sonju eli li o Delonovu troku u Brunico. Odvratila je neto nejasno, dvosmisleno, pa smo se nakon kradeg nadmudrivanja posvaali. Na koncu su u Brunico otile Irena i Sonja, a ja sam se latio dovravanja knjige pripovijedaka, koje su trebale pripadati takozvanom anru stvarnosne proze. U tih tjedan dana uspio sam napisati tridesetak stranica i bio sam sasvim zadovoljan postignutim. Prie su bile stvarnosne, ali pomalo intelektualistike i simbolike, a u svakom sluaju mladenaki napuhane i pretenciozne. Vie se nisam oduevljavao Borgesom, Poeom i Kafkom, i nisam itao fantastiku. Sada sam bio pod snanim dojmom Thomasa Manna, Faulknera, Alberta Camusa, Giintera Grassa i nekih drugih vanih pisaca, tako da je stvarnosno u mojoj prozi bila tek podloga na kojoj sam pokuavao graditi metafiziki svijet univerzalnih parabola. Bila je to literatura koja mi kod italaca nije mogla osigurati relevantniju poziciju, ali me knjievnokritiki establishment i dalje drao piscem koji je na dobrom putu. Negdje u proljede sljedede godine sjeli smo Ljubo i ja u njegov "stojadin" i otili do Delona, koji je vojni rok sluio u mjestu nedaleko od Zagreba. Ovdje namjerno napominjem da je Ljubo bio prvi meu nama koji je uspio dobiti drutveni stan i kupiti automobil. to se stana tie, kako stvari sada stoje, nije bio samo prvi nego i posljednji. Zaustavili smo se ispred ulaza u mali garnizon, zapravo neku vrstu regrutnog centra, i naletjeli na straara i deurnog oficira. Koga traite, momci? upitao je oficir, ako se ne varam s porunikim inovima na reveru. Doli smo u posjet vojniku Cedomiru Kralju rekao sam. Valjda Delonu! veselo de porunik. Jebo te, ba de se razveseliti. Zaudila me ta vrsta intimnosti, ali sam preko svega preao utke jer o vojsci nisam nita znao. Gane, bre, otii po Delona i reci mu da su mu stigli drugari naredio je deurni oficir vojniku s porte, a onda nas ponudio cigaretama. Taj va Delon ba je lafcina, mamicu mu ... Sinod je bio kod mene na veerinki. Lepo smo se nalili. On je kriv, nabavio odnekud neko strano francusko pidence ... Samo, momci, veeras ne preterujte jer sutra idemo na vebu. Nakon nekog vremena vratio se Gane, salutirao i rekao: Drue porunice, nema Delona ni u sobi ni u klubu. Kau da igra ah s pukovnikom Opsenicom. Pa to nisi otio po njega? Drue porunice, znate da se pukovnik Opsenica ljuti kad ga prekidaju u ahu. Pa jo s Delonom ... Dobro, dobro promrmlja porunik. Momci, idem ja. Valjda de pukovnik da ga pusti. Znate, voli ga ko sina! Kad se porunik udaljio, okrenuh se Ljubi, koji je stajao jednako zauen kao i ja. Delon je, izgleda, postao velika zvjerka u kasarni. to ako nam se vrati s generalskim inom? Nakon deset minuta porunik je stigao s Delonom. Ponaali su se poput starih prijatelja, zezali se i lupkali jedan drugoga po ramenu. Deki, stigli ste! vrisnuo je Delon i izgrlio nas. Da li si tukao starog jarca? nasmijao se porunik i lupnuo Delona akom po nadlaktici. Dva puta. Popizdio je. Lazo, idem ja sad s dekima van. Hode s nama? Ima da se nalijemo. Ne mogu, starino, na dunosti sam. Dobro, pii onda dozvolu!

Do kada hode? upitao ga je porunik, izvlaedi penkalo. Je l' ti dosta do sutra ujutro? Moe. Uh, mater mu ... zastane porunik, kao da se neeg prisjetio. Pa sutra je veba. Mora dodi do ponodi. Lazo, nemoj da izvodi sranja. Kud du s dekima samo do ponodi? Dobro, dobro. Al' idi sutra na lekarsku i uzmi potedu. Javit du doktoru Koprini. Nema ta da mu javlja. Dat de mi. Zna da sam mu sredio onu stvar za kderku. E, jesi lafina! zakima glavom porunik, pa napie dozvolu. Ubedi me u tri reci! Deki, imate kola? upita nas Delon. Imamo. Lazo, deki imaju kola okrene se Delon poruniku i prui mu kljueve. Moe veeras uzeti Alfu, pa u kvar ... Parkirana ti je ispred Barileka. Prelepo! nasmije se Lazo. Jo ako naletim na one pike od prekjue! Bogati, to si ti u vojsci? upitao sam Delona dok smo se tandrkali Ljubinim kolima prema oblinjem izletitu. Zeza se s oficirima, sreuje stvari doktorovoj kderki, igra ah s pukovnikom ... Pa malo sam ih instrumentalizovao ... pardon, deki instrumentalizirao prasne u smijeh Delon. Zna, vojska ti je dobra ako se zna postaviti. Ljubo, skreni sad lijevo. Deki, sad vas vodim na tako strano mjesto da si vi to ne moete ni zamisliti. Klopat dete janjetinu u burguncu po mom eceptu i piti prava francuska vina. Francuska vina?! Gazda ih nabavlja radi mene ... Ma daj! Kenja! prekine ga Ljubo, a Delon se samo nastavi smijati. Kad smo nakon dvadesetak minuta stali pred velikom novom katnicom, na ijem je proelju bljetao neon s natpisom "Vila orhideja", pred nas je izaao momak u livreji. O, to ste vi, gospon Delon! rekao je momak i poveo nas prema ulazu. Priekajte malo s drutvom u foajeu dok oslobodimo va stol. Nakon desetak minuta sjeli smo i ubrzo se pred stolom zaustavila ljepukasta konobarica, ne starija od dvadeset godina, koja je s Delonom razmijenila nekoliko dvosmislenih pogleda, a onda ga pristojno upitala: Gazda pita da li da vam veeru serviramo odmah, ili da prieka dok se presvuete u civilno odijelo? Zdenka, pa ti dobro zna da uvijek veeram u civilu odvratio je Delon, nato se ona naklonila i odetala u kuhinju. as kasnije voda orkestra je zagudio "Zora zori, dan se rada", priao mikrofonu i ljubaznim glasom rekao: Samo za gospodina Delona i njegovo veselo drutvo u kutu! Eto, takav je bio moj prijatelj edo Kralj, zvani Delon, sada ved spokojan pod crnini mramorom skupe grobnice. Te iste godine moje su dvojbe i neizvjesnosti oko sluenja vojnog roka okonane, jer me nia vojna lekarska komisija proglasila nesposobnim, nakon specijalistikog oftalmolokog pregleda u Vojnoj bolnici u Zagrebu, zbog dijagnoze keratoconus incipiens. Tako nikad nisam iskusio to su to smotre, deurstva, poarenja, straa, taktika obuka, dnevna zapovest, prekoredno deurstvo i sline stvari. Nisam imao priliku da, poput Delona, pokuam vojsku podrediti sebi, a da sam tu priliku i imao, zacijelo bih poluio sasvim drugaiji efekt. Moda ba zbog toga to nisam sluio vojsku, nisam nikad pokazivao strpljenja za prie o drugarstvu i vojnikom pasulju, tim mitskim mjestima sjedanja svih onih koji su vojsku sluili. U takvim bih drutvima heretiki tvrdio kako i bez vojske imam sasvim solidnih iskustava po pitanju drugarstva, i kako moja majka zacijelo spravlja bolje varivo od graha od svih garnizonskih kuhinja zajedno. A o ocu, koji je bio pravi umjetnik u spravljanju graha, da i ne govorimo! Stari, molim te da me u idudih dvanaest mjeseci oslobodi svoje presije u pogledu zapoljavanja, jer sam u tom periodu ionako morao biti u vojsci.

Nije odvratio nita. Ostavio me na miru dva mjeseca, a onda je doao s fantastinom priom: Drug Alapid, zna, brat mog Alapida, otvorio je u Zagrebu izdavako poduzede i mogao bi te zaposliti kao pomodnika urednika. Plada ne bi bila velika, ali ako se potrudi ... Ma nemoj! A kako to da bi on ba mene uzeo za pomodnika urednika ? Pa itao je tvoju knjigu Luda od vode. Smatra da si dobar pisac rekao je otac. Ja nikad nisam napisao tu knjigu! No, dobro nastojao me uvjeriti otac. Drug Alapid se valjda zabunio. Sigurno je itao neku tvoju knjigu. Pa ne bi tek tako rekao ... A kad bih trebao poeti? Odmah! A natjeaj? Natjeaj de valjda kasnije objaviti ... pa, tako se to radi. A ne smrdi li to na mudku? pobuni se u meni pritajeni ezdesetosmaki duh. Primit de me, a onda raspisati na tjeaj! A ta ako mu se na natjeaj javi netko s boljim kvalifikacijama od mene? to ako mu se, pretpostavimo, javi as poput Slavieka ili Bakmaza? Nije reeno da je i njih itao odree otac. Hode tebe. Evo, telefonirao je mom Alapidu da doe. Po drugi put sam putovao u Zagreb s uasnim predosjedajem da ni ovog puta tatinoalapidevska veza nede dati boljih rezultata. Ponovo sam pokuao pronadi podstanarski sobiak, ali nije ilo. Potkraj 1975. godine tako neto predstavljalo je pothvat slian osvajanju Anapurne u "free climbingu". Smjestio sam se stoga kod tetke Livije, koja je povazdan trikala i razgovarala o bolestima. Danas sam imala tlak sto etrdeset kroz devedeset, to je za moje godine vie nego izvrsno. To je zbog toga to sam pojela veliku licu maslinova ulja s naribanim enjakom. Hode li i ti malo? Ili: Danas me iga u kriima, pa du se morati natrljati tinkturom encijana i alfije. Kako ti je na poslu? Dobro. A kako ti se zove direktor? Drug Alapid. Koliko mu je godina? Mislim, preko ezdeset. Sluaj, onda i njega sigurno mui visok tlak. Moe mu redi da u novom Svijetu pie da je za to jako dobra aica konjaka u kojoj je odleao sveanj perina. Firma druga Alapida, koja se zvala Literat, bila je smjetena nedaleko od stana moje tetke, u stanu samog druga Alapida. To je bilo privremeno, dok se ne pronae neko prikladnije sjedite. Direktor te GG firme bio je drug Alapid, glavni urednik drug Alapid, pomodnik urednika bio sam ja, komercijalni direktor bio je sin druga Alapida, ali je i komercijalu vodio tata, jer je sin bio prezauzet igranjem preferansa, pokera i ajnca, to mu je, na nesredu, kolidiralo s komercijalistikim poslovima. Firma je imala jo neke kadrove, meu kojima je bila snaha druga Alapida, zatim neka enska koju su zvali "ona koju Alapid jebe" i slino. Na samom dnu te hijerarhije bili su skladitar i etiri akvizitera. Cime su se oni bavili, to nitko nije znao, jer se prialo da u skladitu i nisu knjige, nego materijal za tekude poslove na vikendici druga direktora. Kao ambiciozan pomodnik urednika, odmah sam drugu Alapidu predloio pokretanje dviju biblioteka. Prva se imala zvati Signum, i trebala je objavljivati recentna djela domadih autora teorijske i kritike orijentacije, a druga Beletra, djela mladih domadih autora i prijevode djela stranih pisaca koji novim konceptima razbijaju tradicijske kanone (itaj: oni koji se ne mue oko interpunkcije!). Sine, ekaj malo da se financijski razmaemo i steknemo osnovu za ambicioznije projekte odvratio je drug Alapid kad sam mu na sastanku kolegija (odranom u etiri oka) izloio viziju nae budude izdavake politike. U ekanju pokretanja Signuma i Beletre bavio sam se drugim uredniko-pomodnikim poslovima, kao to su kuhanje kave, nabava karata za nogometne utakmice, prenoenje tekog kunstdrucka, jurnjava u tiskaru da vidim kako teku noslovi oko tiskanja nae prve knjige Najljepe

misli iz djela Josipa Broza Tita, kojoj je autor bio drug Alapid, i slino. U poslovima me osobito trapacirala supruga druga Alapida, inae nezaposlena, koja me slala da proedem njihovog kratkodlakog pina. Da se ne bih osjedao zapostavljen i da bi mi pokazao koliko znaim firmi, drug Alapid me dva puta poslao na slubeni put u inozemstvo. Prvi put sam iao u Leibnitz da kupim fergazer za direktorov audi, a drugi put sam skoknuo do Trsta i nabavio direktoru neke deficitarne proizvode. Prvu pladu dobio sam na ruke. Drug Alapid izvukao je lisnicu i, onako odoka, odmjerio mi osobni dohodak. Ubrzo sam se poeo osjedati poput adolescenata iz Formanovih i drugih ekih filmova, pa sam vrsto odluio to prije raskinuti s tom udnom firmom Literat. Moju odluku ubrzala je i prva spoznaja o pravoj naravi poslova kojima smo se bavili. Zavirivi malo u oskudno raunovodstvo, a jo vie u traeve skladitara i akvizitera, doznao sam da je firma obavila sljedede uspjene poslove: preprodaja sedam tona finog kunstdrucka, uvaljivanje dvadeset tisuda nekog preuzetog nekurentnog izdanja (Kopirno knjigovodstvo, to i kako) izdavau iju je prodaju vodio Alapidev urjak, preprodaja NCR papira u nepoznatim koliinama, podizanje druge "deke" Alapideve vikendice u Malom Loinju, trgovina deficitarnim fotokopirnim papirom istononjemake proizvodnje po cijeni engleskog papira, sklapanje ugovora za knjigu Najljepe misli iz djela Josipa Broza Tita izmeu autora i izdavaa, druga Alapida i druga Alapida, eskontiranje mjenica avaliranih od banke u kojoj je radio neki Alapid, pripremanje sabranih djela druga Alapida (u dva toma) i jo kojeta slino. Stoga sam jednog dana zavezao kratkodlakog pina o grm u parku na Rokovom perivoju, pokupio svoje stvari, izmjerio tetki tlak i vratio se kudi. Tata, vratio sam se na vrijeme. Taj de Alapid zavriti u zatvoru. Ti si kompletno lud! lupio je Franjo akom po stolu. Zna li ti tko je drug Alapid? On ti je nosilac spomenice! Svejedno, tata, spomenica ne daje nikakav imunitet. Kad je nekoliko godina kasnije, nakon ogromnog skandala, literat, poput glomazne, nespretne lae, potonuo u moru dugova, lanih mjenica i drugih prljavih radnji, te kad je drug Alapid, zajedno sa svojtom i ved izgraenom trokatnom vikendicom, izaao pred sud i radoznale oi tiska, tata se nakaljao i rekao: Ti boga! Dobro da sam te na vrijeme povukao odande. Onaj drugi drug Alapid, tatin prijatelj, jo je neko vrijeme tvrdio kako je sve to namjetaljka, urota nekakvih kontrarevolucio-narnih snaga, te kako de istina sasvim brzo isplivati na vidjelo. Meutim, kako istina ipak nikako nije htjela isplivati na vidjelo, tatin Alapid je nakon nekog vremena poeo izbjegavati i mog oca i mene, ba kao da smo mi zavjerenici koji su usosili njegova brata. Inae te godine, dok sam jo figurirao kao pomodnik urednika perspektivne firme Literat, poeo sam polako ulaziti u knjievne krugove. Posredstvom Stojka Milica, i uz pomod raznih drugih sretnih okolnosti, uspio sam upoznati ljude koji su ozbiljno pisali, i ozbiljno se trudili da postanu knjievnici. Nisu to jo bila etablirana, razvikana imena, ali su svi oni koji su pratili recentnu proizvodnju znali za njih. Prvo sam nakon jedne knjievne veeri imao ast upoznati Pavla Pavliida, koji se u to vrijeme poeo zalagati za koncept zanimljive i razumljive literature. Kako sam u tim stvarima imao sasvim drugaije nazore, pokuao sam pobiti njegove teze koje su mi se inile trivijalne, ali se u tom razgovoru pokazalo da on barata s mnogo vie knjievnopovijesnog i knjievnoteorijskog znanja, pa sam ja na koncu ostao bez lagvorta i ispao smijean. Otada sam pomalo izbjegavao Pavla Pavliida, iako me on uvijek srdano pozdravljao pitajudi me onako u prolazu: Ivanicu, pie li jo uvijek literaturu samo za osobnu upotrebu ili si poeo misliti i na publiku? Zatim me Stojko Milid upoznao s Dubravkom Ugreid, s kojom sam proveo jednu veer u restoranu Vinodol. to ta enska misli o literaturi, nisam uspio doznati, jer je cijele veeri priala o ajnerima, tepanju, heklanju, skidanju hravih mrlja sa stolnjaka uz pomod limunske kiseline i slinim smijenim stvarima. Poslije sam tek shvatio da je zapravo priala o svom bududem romanu. Neki drugi tip upoznao me s dramskim piscem Dubravkom Jelaidem Buimskim i Goranom Tribusonom, prozaikom koji je poput mene poeo s pravom fantastikom. Veer koju sam proveo s njima razoarala me. Jelaid je stalno prepriavao zgode nekakvog slikara koji se zvao valjek i bio,

ini mi se, militarist. Tribuson, pak, s kojim sam se nadao pronadi zajedniki jezik, bio je toliko zauzet klopom da nije stigao prozboriti ni rijei. Smazao je dvije kompletne veere, a onda je rekao da mora hitno kudi. Jedina vrijedna stvar po kojoj se te veeri u Starom fijakeru sjedam, bila je reenica Buimskog da je po Kuranu ovjek uvijek na gubitku, to de redi da svaki njegov izbor predstavlja goru opciju. Toga sam se stvarno vieput sjetio, iako tu reenicu nikad nisam uspio pronadi u izvorniku. Ubrzo sam shvatio da mi u literarnim poslovima druenje s piscima i umjetnicima nede biti od velike koristi, pa sam odluio da ne ulazim dublje u te krugove. Jedina prava korist od umjetnika sastojala se u tome to me slikar Antun Mate nauio nekim ribolovnim tosovima, pogotovo u lovu na pastrve i druge salmonidae. Mislim da sam u to vrijeme polako ulazio u nekakav nervozniji ivotni period, i da sam polako poinjao nalikovati na oca. Sve sam vie vjerovao da redom inim sve nekakve gluposti, da se stalno kredem u zaaranom krugu gorih opcija, ali sam se nadao da de stvari s vremenom krenuti nabolje. IX. Nakon jedanaest mjeseci Delon se vratio s odsluenja vojnog roka, ostao u naem gradu dva dana i onda netragom nestao. Njegova majka tvrdila je da je u Italiji, a otac da je otputovao u Belgiju. Vratio se iznenada pred samu Novu godinu, izjavivi da je bio u vicarskoj. U tih mjesec dana pustio je kosu i bradu, i potpuno se oslobodio vojnike goludrave fizionomije. Irena mu nije oprostila to se vratio samo na dva dana, a nakon toga bez rijei zbrisao u inozemstvo, pa je rekla da nede s njim ni u snu ekati Novu godinu. Premda je ved za itavo drutvo bio rezerviran dio sale u motelu na Sljunari, Irena je 28. prosinca spakirala stvari i otputovala rodbini u Makarsku. Istog sam se dana i ja uspio posvaati sa Sonjom, a Miki nije imao stalnu maku. Da stvar bude gora, Gogo Jazbinek se porezao na operaciji i tjedan dana prije doeka dobio serumski hepatitis, a Zvjezdana, koja je sa svojim dekom trebala biti zamjena, nije uspjela dobiti avionsku kartu, pa je novogodinje praznike silom prilika morala provesti u Moskvi. Naime, ona je ved tri mjeseca bila u Sovjetskom Savezu, kao korisnik "baletne stipendije", na temelju meudravnog ugovora o kulturnoj suradnji. Jasno, ta stipendija duboko je pogodila oca Franju, koji jo uvijek nije dospio oprostiti Sovjetima 1948-u i 1968-u, premda se vie nije bavio ni politikom ni ribolovom. Tako je na koncu onaj dio motelske sale morao biti otkazan, pa smo se svi skupa nali na cjedilu, nemajudi gdje doekati Novu godinu. U posljednji as iz gabule nas je izvukla Arleta, iji su starci trebali nekamo otputovati, pa je pozvala krnje drutvo k sebi. Samo, sastav je izgledao katastrofalno: Jaromir, Arleta, Delon, Ljubo i ja. U posljednji tren neka grozna viroza oborila je u krevet i Mikija Grabara. Dakle, etiri mukarca i jedna enska! I opet je Arleta odigrala ulogu anela spasioca; za Ljubu je pozvala svoju kolegicu Lidiju iz kozmetikog salona, Delonu je namjestila nekakvu rastavljenu susjedu, a ja sam ostao sam, jer se, opdenito uzevi, smatralo da Sonja i ja jo uvijek hodamo. Pozvala nas je da doemo k njoj u sedam, a poslije nam je javila da zbog organizacijskih i pripremnih problema doemo ipak u devet. Jedino Delona nije dospjela obavijestiti o ovoj terminskoj preinaci, tako da je on jedini stigao dva sata ranije. I tako se odigrala ta strahota koja umalo da nije upropastila itavu klapu. Prema onom to mi je kasnije, sa stanovitom grinjom savjesti, priao Delon, stvari su se odigrale otprilike ovako. Delon je stigao oko sedam, pa kad je vidio da je ona jo zauzeta poslovima, htio je otidi, ali ga je Arleta zaustavila. Ostani! Pomodi de mi. Pripazi na sarmu. Delon se nespretno motao oko tednjaka, a onda je zavapio: Nikad u ivotu nisam pazio na sarmu! Kako se to radi? Ovako rekla je i pokazala mu. Zatim se pourila da dogotovi ostale stvari. Delon je pazio na sarmu, dok je ona rezala peenje. Bilo im je valjda pomalo dosadno, pa je stari dobri Delon poeo s onim svojim priama u stilu: Nikad se ja nedu uspjeti smiriti! im doem na neko mjesto, odmah poelim biti negdje drugdje. Znam da to mui Irenu i da je uopde ne zasluujem ... Sigurno si jako nesretan rekla je ona, sjeckajudi luk za krumpir salatu.

Irena zasluuje nekog kao to je tvoj Jaromir. Miran, pouzdan, uvijek privren kudi ... Zapravo, kad dete se ti i Jaromir vjenati? Ne znam. Irena moda zasluuje nekog kao to je Brambor, ali mene ... mene to pomalo ... zamara. Ved sam poeljela malo putovanja, uzbuenja. Jaromir i ja kao da stalno vozimo po istom kolosijeku. Zato plae? upita je Delon, svejednako pazedi na sarmu, koja ionako nije imala namjeru kidnuti. To je od luka ree ona, a onda plaho doda: Ali, ne samo od luka ... Nisi u pravu. Takav bi te ivot izmorio. Zamisli da si sa mnom... Nekad sam o tome razmiljala. Zna da sam bila zaljubljena u tebe? Kada?! Jo u gimnaziji. Ova sarma mislim da je gotova. Ugasi onda tednjak i prebaci je na stol. Delon prenese sarmu na stol i pritom nehotice takne Arleti ruku. Ali ti si primjedivao sve druge osim mene ree Arleta turobno. Zatim uze zdjelu kuhanog krumpira i poe ga guliti. Nije ba tako zagonetno de Delon. Nije? pogleda ga ona znaajno. I te kako sam te primjedivao. Sjedam se dobro one tvoje izazovne plave haljine koju si imala na maturalnoj veeri. Isuse! Imam jednu vrlo slinu, dodue moderniju! redi de ona gotovo veselo. Daj, oguli krumpir, idem je obudi. Ionako je ved vrijeme da se ponem spremati. Ima li to za popiti? upita je Delon nevoljko gledajudi prema zdjeli s krumpirom. Svakako! odvrati ona pa donese bocu vinjaka i dvije aice. Popili su odmah po dvije, nakon ega je Arleta otrala u sobu da obue plavu haljinu. Delon je ostao u kuhinji i popio jo dva vinjaka, a onda je istresao sav onaj krumpir u kantu za smede, pronaao u smonici kisele paprike i krastavce i istresao ih u zdjelu za salatu. Zatim ju je zauo kako plae u sobi. Bez razmiljanja je uao u sobu i zatekao je kako stoji pred ogledalom s plavom haljinom u rukama. Na sebi je imala samo male bijele gadice, velike gole grudi bile su joj vrste i uspravne. Poslije se Delon kleo da su ga oni vinjaci i te sise tako smotali da nije mogao nita uraditi da bi sprijeio ono to de se odigrati. Ne mogu je zakopati! Izgleda da sam se udebljala. Ma nisi ... rekao je odluno i priao joj. Jesi li ogulio krumpir? upitala ga je ona, prekrivi dojke plavom haljinom. Nisi se uopde udebljala. Ista si kao onda ... Kao onda ... kad si me primijetio? tiho de ona, a glas joj iznenada zatreperi. Sve ostalo to se odigralo bila je ista egzekucija erotikih pretpostavki koje su se stekle nekako same od sebe. Ono u to su se upustili bila je mjeavina razliitih uzroka: davne simpatije, osamljenosti, dosade, alkohola, preuske haljine, kuhanog krumpira, terminske zabune i jo kojeega drugog. Svega, dakle, osim ljubavi, jer se Arleta i Delon zapravo nikada nisu voljeli. Sama stvar i ne bi bila tako strana da je ostala izmeu preljubnika, jer preljubi o kojima ne zna vie od dvoje ljudi i nisu pravi preljubi. Meutim, dogodilo se ono najgore. Namjestivi novu rolu Serpika, Brambor je naas napustio operatorsku kabinu i odjurio do Arletina stana, samo da je poljubi i provjeri teku li pripreme normalno. Uletio je u sobu, o kojeg li uasa, ba kad je Delon uronio meu njene blago povijene noge, pa je tako prvi put u ivotu prisustvovao nekoj vrsti "live showa" u kojem je protagonist bila njegova bududa ena. Jasno, taj doek je definitivno propao. Novu 1976. doekali smo svaki na svojoj strani, a Delon, Arleta i Brambor proveli su itavu novogodinju nod u munom razgovoru i diobi zajednike krivnje. Dabome, poto su u smede pobacali svu onu sarmu, prasetinu, salate i kolae. Pred njima je bio

neugodan i turoban period u kojem su morali otkriti to ele, to de uraditi i kako de dalje. Isto tako, u njihovim rukama bila je i itava bududa sudbina nae klape. X. Stvari to su se tako dramatino zaele, imale su neoekivano miran i razuman rasplet. Dodue, pronijelo se gradom nekoliko lanih, napuhanih vijesti o tome kako je Brambor nokautirao Arletu, kako ju je poteno izlemao, kako je pokuao samoubojstvo i slino, ali svatko tko je malo bolje poznavao kinooperatora kinematografa Romanija nije mogao u njih ni na tren povjerovati. Zapravo, Brambor je, silno povrijeen, onog jutra napustio Arletin stan prije Delona, kao da na taj nain eli diskretno dati na znanje da im on ne stoji na putu. Neko vrijeme bio je utuen, zbunjen i sasvim nesreen, to su na svojim leima najvie osjetili kinoposjetioci, jer bi katkad tako pobrkao role da bi u krimidima hapenje prethodilo ubojstvu, a u ratnim filmovima konani obraun sitnim arkanjima. S druge strane, Arleti nije bilo ni nakraj pameti da otpone neto s Delonom, a Delonu jo manje da otpone neto s njom. Pomalo defetistiki, on je izbjegao muna konvencionalna raspredanja onog to se zbilo, svojim tradicionalnim sredstvima jednostavno se nekud izgubio po nekom mutnom, zagonetnom poslu. I opet mu je majka tvrdila da je u Italiji, a otac da je u vedskoj. Nakon desetak dana Jaromir je u kinu odvrtio jedan film u kojem mu velikoduno prelazi preko enine nevjere (nisam siguran da to nije bila Ozuova Koko na vjetru) i sa suzama u oima odjurio do Arlete, koja je, sva oajna, u tih desetak dana izgubila najmanje pet kila. Odluio je da de joj oprostiti, ili jo bolje da de je zamoliti za oprost! Umjesto toga, kad je stigao i stao pred nju, sasvim zbunjen i nespreman, rekao je: Hodu da se smjesta uda za mene. Vjenali su se 17. sijenja 1976. i ja sam im kao vjenani poklon odnio stolnu svjetiljku koju je moja majka vlastoruno izradila. Na tihoj i pomalo neugodnoj svadbenoj veeri, nad koju su se poput tmastih oblaka nadvile primisli o mladenkinoj nedavnoj nevjeri, bili smo svi osim Delona i Irene. Miki je bio kum, njegov vjeto sroen govor, prepun vrckavih duhovitosti, izazvao je polovian dojam i usiljen smijeh. Mislim da smo mu mi prijatelji, opteredeni toj dobi primjerenom mukom tatinom, ipak zamjerali to je oprostio Arleti. Traljavu atmosferu popravio je sam Brambor, koji je negdje oko ponodi podigao au da nazdravi svojoj eni, a onda je, s osmijehom na licu, rekao: Za kaznu to si mi to uradila, nedu te voditi na brano putovanje u Rio de Janeiro! Ona se prvo rasplakala, a onda, kad ju je poljubio, blaeno se nasmijala. Zbilja, kad se toga sjetim, uini mi se da je Brambor bio bolji ovjek od nas bar za pedeset posto. Dakako, ono to su saznali svi, morala je saznati i Irena. Njoj se fudkalo za Bramborovu nesredu, ali se u pogledu Delona osjedala duboko osramodena. Znala je da joj nije osobito vjeran, ali da je prevari s nekim iz klape, drala je istim incestom. vrsto je odluila da mu to nede oprostiti. Kad joj je napisao drugo pismo iz Berna, ona je neotvorenu kovertu odnijela njegovom ocu i rekla: Onoj svojoj propalici javite da pisma alje u svoj brlog, a ne na moju adresu! Jadni gospodin Kralj, s jo svjeim i ivim zatvorskim uspomenama, ostao je na pragu, s pismom u ruci, zauen Ireninim postupkom. U proljede, mislim da je ved bio travanj jer su snjegovi bili odavno nestali a trava poela zelenjeti, vradao sam se kasno nodu s veere na koju me bio pozvao Gogo Jazbinek. Veera je bila nekakvo dijetalno sranje jer je Gogo morao paziti na hepatitisom hendikepiranu jetru. U mranom gradskom parku umalo da nisam naletio na Mikija Grabara koji je tuda vodao neko mlado ensko eljade. I to kako vodao! Sasvim u klinu. Gradio sam se da ga ne poznajem, pa sam produio svojim putem. Zazvao me. Stao sam, a on mi je priao, ostavivi maku po strani. Debeli, pizda ti materina ako bude nekom priao! Pogledao sam ga u udu. Otkuda sad takva konspirativnost kad su ti informacije o tome kako gnjavi neku maku samo mogle nabiti cijenu! Pa, ta! Voda tu nekakvu ensku. Koga se to tie? Hode redi da nisi primijetio koga to vodam! Nisam zaudim se. Neka vana faca? I jest naceri se zloesto. Trkuljina kderka!

ija? Trkuljina! Onog to me progoni na poslu kao vrag grenu duu. To mu je moja mala osveta. Potucat du mu kderku. To je tvoja osveta!? zinuh jer mi nita nije bilo jasno. Moja osveta! Svima du im poeviti uu rodbinu. Hajde, idi sad i jezik za zube! Otiao sam, ne razmiljajudi previe o ovom sluajnom susretu i Mikijevoj neobinoj tlapnji. Bilo mi je gotovo neshvatljivo da se nekom moe na takav nain svetiti, jer sam drao da je seks sredstvo obostrane ugode, a ne osvete. Budalo! tumaio mi je Miki sutradan. Za Trkuljinu kderku je to to du je poeviti sredstvo ugode, ali za njenog taticu nije! Kapira? Pa zar nema drugoga naina da se osveti? Mislim, ako ved mora ... Politike naine ne mogu koristiti jer sam postao okorjeli apolit. A mi "apolitini" moemo se osvedivati samo uz pomod dobrog starog fuka! Ti si poludio! rekao sam. Ipak, u njegovoj ludosti, kako bi rekli stereotipni citatomani, bilo je stanovite metodinosti. Nikad nisam uspio doznati je li uspio poeviti Trkuljinu kderku, ali bih se mogao zakleti da je poevio stanovitu Gogu, enu nekog tipa iz opdinskog komiteta, pri emu je uivao neke olakice, jer je ta Goga bila naa biva kolska kolegica, inae u seksualnim pitanjima izrazito emancipirana. Kod kderke predsjednika opdine dobio je debelu, javnu nogu, ali ga to nije pokolebalo u namjeri da odstrijeli enu opdinskog tajnika SlZ-a kulture. Tu je namjeru, decidirano je tvrdio, uspio realizirati. Meutim, ta je ena bila tako neukusno debela i takva okorjela alapaa, da su je mogli tucati samo mu i razni "osvetnici". U niski njegovih seksualno-osvetnikih uspjeha, koji su se protegli sve do osamdesetih godina, jedino sam se udio to nikad nije pukla nikakva bruka ni jedan jedini brakolomni skandal. Zbog toga sam vie puta pomislio da lae, pogotovo to je tvrdio da je vedinu eva tonski ovjekovjeio na novinarskom kasetofonu, ali mi nikad nije dao da presluam bar jedan tonski zapis. U ranu jesen 1976. godine, ba kad sam se vratio s mora na koje sam morao otidi bez Sonje, jer se ona predugo kolebala, iznalazedi raznorazne razloge da ne ode, posjetio me Ljubo Brabec i rekao kako mora sa mnom najozbiljnije porazgovarati. Sjeli smo u moju sobu, jer su starci konano pristali da mi na tavanu osposobe nekakvu izbicu, i tu je on poeo neto petljati, kao da mu je teko poeti s glavnim razlogom dolaska. Ba kad se inilo da se odluio, ula je moja majka. Donijela sam vam kremnite i limunadu rekla je dredi velik pladanj u rukama. Zakolutao sam oima. Mama, hode li nam, molim te, donijeti i "ovjee, ne ljuti se"? Neka, neka! uzmuvao se Ljubo. Ba volim limunadu. To je zdravo. Eto, vidi! pobjedonosno de mama. Ljubo je oduvijek bio pametniji od tebe. Zar ne, Ljubo, da ne pije alkohol? Ne pijem, teta Ivanid krotko de Ljubo. Ne pije jer ima ir! odbrusio sam. Kamo srede da si se ugledao na Ljubu rekla je mama, ostavila kremnite i limunadu i povukla se dolje, u kuhinju. Kremnite smo ostavili po strani, a limunadom zalili fikus. Nakon toga izvukao sam iz nodnog ormarida vinjak i natoio nam po aicu. Dabome, ira je pio nezdravi vinjak, ono pred "tetom Ivanid" bila je ista minka. Debeli ... pone on. Ljubo, na moru sam smravio sedam kila. Jeo sam ribu i svake veeri tucao strankinje. Tucao si ti moj ... mrzovoljno de Ljubo. Htio sam te pitati ... ako ti nije po volji, molim te da mi odmah kae ... Daj, ne kenjaj! to te mui? Bi li mi htio biti kum?

to, otac konano odluio da te krsti? rekoh zafrkantski jer nisam imao pojma o emu trabunja. Molim te, ne zezaj se u ovako delikatnom trenutku. Bi li mi htio biti vjenani kum? Ireni de kuma biti Sonja. Smutilo mi se u glavi jer je prijedlog djelovao poput fantastine bajke. Ljubo da se eni! I jo k tome s Irenom! ekaj! Sonja de biti kuma Ireni ... misli Ireni Orear, Delonovoj Ireni? im sam spomenuo Delona, Ljubo mirne i proguta itavu aicu vinjaka. Sonja ti nije rekla? pripita me. Nije. Mislim da smo Sonja i ja u definitvnom rasapu. Ali, stani, otkud sad to? Ti i Irena! Tako. Dogodilo se. Zna da je nakon onog s Arletom dala nogu Delonu i zaljubila se u mene. Zaljubila se u tebe ? Tek tako, preko nodi? Neto ti je tu udno? upita me on, pomalo rasren mojim pitanjem. Ne, ne ... Dobro, a zato nisi uzeo Brambora za kuma? Mislim da si s njim najbolji otkako ... Misli, otkako smo hodali po zidu? nasmije se Ljubo. Ali, bolje de biti da te ne gnjavim, ti izgleda ne eli ... Ma, Ljubo, odi v rit! prekinuli ga. Kako bih ti tako neto mogao odbiti? A kad se enite? Za dva tjedna. Tako brzo! Da nije Irena ... Ma nije! odmahne on rukom. Da budem iskren, jo nisam ni ... Ljubo, ti si sto posto poludio! nasmijah se. Isukrste, oni se ene, a jo nisu ni ... to ekate, bogamu? Nakon dva tjedna, u subotu po podne, majka me saalno pogledala. Stanislave, ti de biti prvi kum u povijesti naeg matinog ureda bez odijela. Zato ne obue ono svijetloplavo? Tako ti dobro stoji. Ali, mama, kako zna da mi dobro stoji kad ga nikad ni sam obukao? Obuci onda neko drugo predloio je otac. Da sam ja matiar, istjerao bih te odmah van. Dobro zna da nemam drugog odijela rekoh mirno, navlaedi svijetloplavu Levisovu majicu. Pa onda obuci svijetloplavo! razljutila se majka. Mene je naprosto stid pred Matildom i drugom Brabecom. Redi de, kakva je to majka kad ga nije upozorila da se na vjenanje ide u odijelu! Ja du ti posuditi kravatu dometnuo je sasvim dobronamjerno otac. Onu s amblemom ribolovnog drutva? upitao sam ga. Pa to joj fali? Sluajte! rekoh kako bih prekratio to natezanje. Smravio sam sedam kila i u onom du odijelu izgledati kao strailo. Ako jo zaveem kravatu s naslikanim grgeom, mislim da Brabecovi vie nede htjeti razgovarati s vama. Izrekavi to, izaao sam brzo van. Odlazedi, uo sam kako je otac rekao mami: Na kravati je naslikana tuka, ali ignorantu je to svejedno! Zapravo, nitko mi nije mogao zamjeriti na odjedi, jer smo se dogovorili da demo matiaru otidi sami, a da de nas ostalo drutvo ekati u Ljubinom stanu. To je bila Ljubina ideja, jer se matiara strano bojao, ne znam zbog ega. Sastali smo se pred opdinom i svratili najprije u oblinji bircuz da trgnemo neto estoko. Svi smo bili dobre volje i neprekidno se zezali, osim Ljube, koji je bio blijed, nervozan i sasvim neraspoloen. Mislim da imam tremu rekla mi je u jednom trenu Irena. Popili smo po vinjak i izvalili jo nekoliko poluduhovitih tosova u vezi s predstojedim vjenanjem. Sonja je bila sjajno odjevena, dotjerana i, uopde, divna. Prema meni se ponaala s neto vie panje, pa mi se naas uinilo da naa veza moda i nede tako brzo vrisnuti. Zatim smo krenuli u matini ured. U perivoju ispred opdine ugledao sam parkiranu crvenu Alfu, za ijim je upravljaem

netko sjedio i oigledno nas promatrao. Odmah sam shvatio tko je to, a shvatila je i Irena, to sam zakljuio po tome kako se stresla i problijedjela. Na sredu, Ljubo nita nije shvatio. Stajali smo pred smijeno i neukusno nakinurenom drugaricom matiarkom, koja je, nakon itanja nekog bezveznog dijela Zakona o branim odnosima, pozvala mladence da ustanu. Na stereotipni upit eli li ona tog i tog za mua, Irena je odmah odgovorila potvrdno, a Ljubo je, sasvim blijed, poeo neto prtljati. to vam je? upitala ga je drugarica matiar. Zlo mi je jedva istisnu Ljubo iz sebe. Oprostite, odmah du se vratiti. Nato je izjurio van, ostavivi nas da blesavo stojimo pred matiarem. Drugarice, to je vaem drugu? Ima li kakvih prepreka vaem vjenanju? upitala je matiarka u svjetlucavoj bluzi. Irena je stajala poput kipa. Ni rijei nije mogla izustiti. Onda se na vratima pojavio neobrijani tip u plavoj kuti, portir ili podvornik valjda, pogledao nas i uzbueno rekao: Zovite brzo doktora! Onaj va tamo u zahodu stenje i povrada krv! Odgurnuo sam Sonju, preskoio stolicu to mi je bila na putu i izjurio van. Gdje je taj jebeni zahod? viknuo sam, ne snalazedi se meu svim onim bezbrojnim vratima opdinskog hodnika. Zadnja vrata lijevo! rekao je onaj u plavoj kuti. Utrao sam u nunik, gdje sam imao to vidjeti. Razdrljene koulje, blijeda i sasvim znojna lica, Ljubo Brabec sjedio je na keramikom podu i tupo zurio preda se. Koulja i sako bili su mu umrljani tragovima svjee crvene krvi. Ljubo, to ti je? viknuo sam uplaen. Ne znam. Zovi odmah hitnu! Izaao sam i naletio na Sonju. Sonja, zovi odmah hitnu! Ja du ga iznijeti. ekaj, moda folira! Moda se predomislio. Pogledao sam je ljutito, mislim i kivno, a onda joj prvi put u ivotu opalio amar i vratio se po Ljubu. Podigao sam ga, stavio mu ruku oko svog ramena i poveo ga prema izlazu. Gledale su nas zabezeknute i tupave face koje su ekale sljedede vjenanje. ekaj, debeli zaustavi me Ljubo glasom. Mislim da bih morao udi unutra i redi "da". Redi de drugi put! Sad idemo u bolnicu. Je li tko pozvao hitnu? Nemaju slobodnih kola. Rekli su da priekate dvadesetak minuta rekla je sva zadihana matiarka, koja je istrala na hodnik. Javite im neka u tom sluaju idu u pizdu materinu! odbrusio sam i poveo Ljubu kroz palir kretena zakidenih rumarinom. Znao sam ved tko de ga odvesti. I stvarno, kad je shvatio to se zbiva, Delon je izronio iz one parkirane Alfe, otvorio vrata, poloio sjedalo i pomogao mi da smjestim obeznanjenog Ljubu. Dok smo jurili prema bolnici, Ljubo je tekom mukom pridigao glavu i rekao Delonu: edo, ti mi nede zamjeriti? Zna, bila je to Irenina ideja. Ni govora velikoduno se nasmijao Delon. I to je ivot. Sad je tvoja, i kvit! Nemoj ni pomiljati da bih imao neto protiv vas. Doao sam da bih vam to rekao i ... i estitao. Ljubi kao da je odlanulo. Poloio je glavu, uzdahnuo i umirio se. Pogledao sam potom u Delona i spazio da su mu oi crvene. Na sredu, Ljubo to nije mogao vidjeti. ini mi se da mu je puls slab. Vozi bre! viknuo sam, a Delon je nagazio na gas. Poslije, dok smo nervozno etuckali bolnikim hodnikom, ekajudi da saznamo to se to uopde zbilo s naim Ljubom, Delon upali cigaretu, baci ibicu kroz prozor i poloi mi ruku na rame. Stanislave, hodemo li nakon svih ovih sranja ostati i dalje jednako dobri prijatelji? Morat demo! rekoh patetino, a kao da mi je i glas zadrhtao. Ovo nam je bila samo jedna loa sezona. Onda se na hodniku pojavila spasonosna figura deurnog lijenika koji se zvao dr. Gogo Jazbinek. Bacili smo se na njega poput leinara.

Deki, to je bilo krvarenje eluca. Sad ga obrauju, a nakon toga de odmah biti operiran. Poslao sam odmah po Mikijevog starog. Nije li on malo prestar? Gogo me pogleda kao to strunjak gleda bezveznjaka. Moda, ali je u takvim stvarima pravi majstor. Kakve su Ljubine anse? upitah. Dobre. Kako dobre! umijea se Delon. Hode redi da bi mogao i ... A to da vam kaem! rairi ruke Gogo. U medicini je sve mogude. Kad ti prepiem andol, nije iskljueno da od toga nede riknuti! anse su mu dobre, ali stvar je zajebana. Morat de mu odstraniti dobar dio eluca. Sljededeg trena morali smo prekinuti razgovor, jer se na vratima pojavio sijedi dr. Slavko Grabar, sav uurban. ak je i majicu obukao naopako, pod vratom mu se vidjela cedulja na kojoj je pisalo Kamensko. Koji je to od vas bandita sjebao eludac? promrmljao je mrzovoljno doktor Grabar. - Onaj od onog s robije? Nei ree Delon. Onaj od onog s robije sam ja, a pacijent je Ljubo Brabec. Aha! nasmije se doktor. Onaj kome je otac slavna politika marka lokalnog dometa. Hode li taj dozvoliti da jedan poludisident brlja po elucu njegova sina? Doktore! rekoh prijekorno. Vi ste polagali Galenovu zakletvu ... Hipokratovu, budalo! odbrusi on. Samo se zajebavam. Sad du ga izvudi. Moete priekati sat-dva ako vas zanima. Ah, umalo da zaboravim! Ivanicu, kderka mi je dala da ti predam nekakvu ceduljicu, jer je pretpostavljala da de biti ovdje. Eto, ja stari mamlaz sluim vam jo i kao ljubavni potar! Pocrvenio sam i uzeo ceduljicu, a on se izgubio kroz vrata koja su vodila u operacijsku dvoranu. Dva sata kasnije operacija je bila zavrena, a dva dana kasnije Ljubo ju ved bio izvan ivotne opasnosti. Dva mjeseca nakon toga on i Irena su se vjenali. Kad smo, smireni i laka srca, te nodi Delon i ja naputali bolnicu, vjerujudi da nam je prijatelj spaen, iznenada sam se prisjetio papirida to mi ga je dao dr. Grabar. pronaao sam ga negdje u dnu depa, razmetao ga i pri svjetlu uline svjetiljke proitao. Pisalo je: NAKON ONOG AMARA MEU NAMA JE PO DRUGI PUT SVE SVRENO. SONJA XI. Godine 1975./76. u Velikoj Britaniji se pojavio punk. Sociolozi kulture, specijalizirani za supkulturne fenomene, dakle oni koji su poeli kao rock kritiari, smatraju da dolaskom punka prestaju ezdesete godine. Premda paradoksalno zvui da ezdesete godine traju negdje do 1975., sva je prilika da se eksperti za kontrakulturu ne varaju. U biti jo uvijek melodiozan rock, koji su Stonesi pomalo naivno drali estetikom buke, zamijenila je frenetina pankerska grmljavina, pradena rogobatnim recitativom. Duge kose i naivne arabeske djece cvijeda potisnula je koa, metalne zakovice, ziherice, areno obojena i raupana kosa, a tihi bunt pacifista iz ezdesetih preao je u bunt automatskog pitolja i plastinog eksploziva raznih ultralijevih organizacija. Minula je posljednja optimistika dekada, tvrdi Miki Grabar u ved toliko puta spominjanoj Povijesti pornografije, to se na planu pornografije oitovalo u sve manjoj prisutnosti humornih, kominih elemenata i hardcoreu. U tome da je minulo posljednje optimistiko desetljede, jo bih se mogao i sloiti s autorom, ali to da otada (i zbog toga!) u tvrdom pornidu ima sve manje kominih elemenata, naprosto je neodrivo. Miki kao da je zaboravio na odreene primjerke briljantnih hardcore komedija koje smo zajedno gledali, a datirane su znatno kasnije. Zaudo, smjenu optimistinog i pesimistinog desetljeda kao da su potvrivala recentna dogaanja u naoj klapi. Godine stabilnosti, mira, optimizma i nevinosti (godine rocka) zamijenile su godine svaa, uvreda, pesimizma i nesnoljivosti (godine punka). Sonja i ja smo se definitivno razili, bez objanjenja i bez pozdrava. Brak Jaromira i Arlete ostao je obiljeen njenom nepromiljenom nevjerom. Irena nije osobito voljela Arletu koja je spavala s njenim dekom. Arleta opet nije uopde

htjela uti za Delona, jer je smatrala da zbog mua takav stav ima najvedu mogudu mjeru funkcionalnosti. Jasno je da isto tako ni Brambor nije mogao spram Delona sauvati istu mjeru prijateljske otvorenosti. A Ljubo, premda za to nije imao nekih osobitih razloga, nije volio da se pred njim spominje Delonovo ime. Eto, tako sloeni odnosi unutar klape morali su naem neizmjernom prijateljstvu oduzeti nevinost i opteretiti nas prijetvornodu, obzirima i raznim drugim taktikama takozvanog drutvenog ivota. Sve u svemu, ispalo je da se najvie ljudi ljuti na Delona, a da se on ni na koga ne ljuti. Dakle, Delon se naao u poziciji koja te naprosto sili da se makne u stranu, to de on ubrzo i uiniti. Jasno, moram priznati, nitko nede doznati je li to uradio zato to je u oima nekad bliskih ljudi postao nepoeljna osoba, ili de otputovati voen naprosto svojim lutalakim strastima. Nisam mu zavidio na poloaju u kojem se nalazio; on koji je uvijek bio u svemu prvi, sada je odjednom postao nepoeljan. Irena nije htjela uti za njega, Ljubo mu nije otvarao vrata kad bi mu pozvonio, a Arleta i Brambor brino su izbjegavali svako mjesto gdje bi se mogli sluajno sresti. Dok bi se netko drugi zbog toga poeo opijati, Delon je uradio tek jednu sebi svojstvenu svinjariju, koja se jo dugo vremena pamtila. Otiao je do jednog tipa koji je imao tiskarski obrt i dao izraditi vlastite osmrtnice. Jedne nodi njima je oblijepio cijeli grad, a sljededeg je jutra ved otputovao. Koliko znam, te su osmrtnice prouzroile efekt kakav bi njega sigurno obradovao. Arleta i Brambor su, naprosto zgromljeni, pohitali do edine majke, valjda da se pred njom pokaju to su prema njenom sinu bili nepravedni. Ljubo je, spazivi osmrtnicu, odustao od posla i krenuo da se to prije napije, to je zbog njegova hendikepirana eluca bila uistinu hrabra odluka. A Irena, ona je jednostavno pala u nesvijest! Kad su Arleta i Brambor zakucali na vrata obitelji Kralj i rekli zato su doli, Delonov se otac zaudio, rairio ruke i rekao sav zbunjen: Pa, maloprije je javio da je sretno sletio na pariki aerodrom. Ubrzo su svi shvatili da su nasamareni, ali im nije proma-knuo simbolino znaenje ove prevare. Jer, Delon kao da je poruio: "Ako me ne elite, onda sam mrtav!" A oni nisu eljeli da bude mrtav i ved su mu tada, bar mi se tako ini, negdje u dnu due oprostili. Svi odreda. Od tog trena bilo je vijesti o Delonu, esto nevjerojatnih i proturjenih, ali ga nitko od nas nije vidio sve do 1982., dakle punih est godina. U proljede idude godine, kad je Delon ved postajao dio nekorisne i mutne prolosti, Arleta Kralik je na porodiljskom odjelu lokalne bolnice rodila kderku, kojoj su dali ime Ines po onoj neukusnoj i patetinoj deklamaciji Rade erbedije. Dobili su mnogo bezveznih darova i estitki, meu kojima je bila i jedna iz Pariza, dodue nepotpisana, ali ju je Brambor pohranio na posebno mjesto. Nekako u to vrijeme, nakon duge pauze, Mikiju se javila i ona uvena tetka iz Kali-fornije, po ijem se rukopisu, a nadasve sadraju, dalo zakljuiti da je ved jako stara, ali prilino bogata. Mislim da mi je tom prilikom Miki prvi put priznao da u pogledu te tetke ima odreene namjere i razrauje neke planove. U smislu eventualnog odlaska u USA, naravno! Inae, Miki se nakratko posvaao sa Sonjom zbog toga to mi je dala nogu, nadajudi se da de se stvari s vremenom ipak popraviti. Ali, kad je ona ubrzo pronala novog tipa, njegove su se nade izjalovile, pa nije bilo druge doli da se pomire. On je sada sto posto lud! rekao mi je jedne veeri Ljubo. Zamisli, sinod je na nekakvoj grajzlerskoj zabavi otiao do naelnika SUP-a i zamolio njegovu kderku za ples. Jasno, naelnik ga je otjerao, i to tako glasno da ih je itava sala promatrala. Nasmijao sam se u sebi, prisjetivi se taktike koju mi je nekod izlagao. Ne znam je li u to vrijeme ved poeo pisati svoju ambicioznu Povijest pornografije, ali ako jest, zacijelo je morao praviti zabiljeke o mekim pornidima koji su u tim godinama plavili ekrane naih kinematografa. U posebnom poglavlju esto ih naziva "metonimijskom" i "eliptinom" pornografijom, to kao termin ima odreenu upotrebnu vrijednost. Mislim da sasvim tono zakljuuje da se u ovim filmovima koitus predstavlja stiliziranom metonimijskom igrom, i da je osnovna granica njihova kodeksa u zabrani predoivanja genitalija. S druge strane ove granice nalazi se hard-core iliti tvrdi pornid. Ovi filmovi, tvrdi dalje, svoj prekraj drutvene zabrane nastoje neutralizirati raznim ironijskim postupcima ili pedagokim alibijem, pa su otuda to redom ili komedije ili edukacija. U nastavku teksta Mikijeva analitinost i me-todinost poputaju i on se zadovoljava sasvim impresionis-tikim katalogiziranjem filmova. Prvo nairoko razglaba o takozvanim danskim erotskim komedijama, koje

su esto toliko stupidne da bi ih bilo bolje drati "erotskim tragedijama". U ovim filmovima seksualni se ivot tretira kao neka vrsta drutvene igre, a osnovni problem jest u tome to jedan od igraa (obino glavni lik) ne poznaje pravila te igre. Reducirana fabula redovito poiva na rekapitulaciji igre i uenju pravila, to rezultira krevetskim "happy-endom". U kliejiziranom naslovi)avanju filmova (Autoput u krevetu, Ma-zurka u krevetu, Rektor u krevetu, Hopa-cupa u krevetu, Mornari u krevetu) Milan Grabar vidi voenje korisnog dogovora izmeu proizvoaa i publike, kod koji neodluna gledaoca informira o anrovskoj pripadnosti i tipu iekivanja. Ovo mi se ini gotovo bez zamjerke. Talijanski soft-core negdje je na pola puta izmeu "krevetske komedije" i "erotskog fatalizma", stoji u zakljuku ovog segmenta, ali se iz teksta nigdje ne da razabrati smisao ovog podosta metafizikog odreenja. Njemaki meki pornid, koji je Miki, ini se, imao prilike mnogo temeljitije ispregleda-ti, obino se odvija unutar dvije anrovske strukture. Jednu ini tzv. namjenski, pedagoki film u kojem su scene "mekog seksa" zainjene seksolokim, ginekolokim i psiholokim podacima i grafizmima, gnjavaama o ovulaciji, zaedu, pubertetu, ejakulaciji, ontogenezi i filogenezi, embrionalnim tipologijama i slino, dok u drugu kategoriju spada sasvim udan hibridni anr, neka mjeavina cinema verite, ankete, komedije, seksoloke edukacije, psiholoke crtice i kojeega drugog. U takvim se filmovima, obino iz raznih kvaziznanstvenih vizura, ralanjuju toboe istiniti sluajevi iz seksualnog ivota mladih ljudi, uglavnom kolaraca. Najeklatantniji primjer je beskonana serija Istinite prie (Schulmaedchen Report). "Izvjetaji o kolarkama", sasvim ispravno tvrdi autor, prepuni su raznoraznih gluposti. Primjerice, seksualni problemi uenice koja zanemaruje dobrog deka radi zgodnog nastavnika, ali je sve to gurne u naruje bahatog crnca koji dila hai i njegovih kolega iz rugby tima, pa na kraju o toj redaljci moraju diskutirati psiholog, direktor kole, otac djevojke i trener rugby tima. Meutim, ono to najvie iritira gledaoca nisu ni stupidne prie ni nezgrapna moralna naklapanja, nego grozne etrdesetgodinjakinje objeenih sisetina i pritavih guzica, koje glume osamnaestogodinju ensku eljad. Sjedam se da je jednom, sred prepuna kina, Bumbo Zlatid ustao i ogoreno uzviknuo: Kak' se tipu moe dignut kurac kad maka ima apsces na dupetu! O vrhunskim djelima soft-corea Miki Grabar ne pie iz nekoliko sasvim razumljivih razloga. Prvo, filmove Russa Meyera, Radleya Metzgera i Nicholasa Roega nikada nije imao prilike vidjeti, jer su ga uvoznici drali stokom koja ne razabire to je u tom anru dobro, a to loe. Drugo, jer su filmovi Justa Jaeckina, Tinta Brassa i slinih autora u nas prikazani u vrijeme kad je meki pornid Mikiju postao sasvim nezanimljiv. I trede, jer je u tzv. umjetnikom, autorskom filmu, kakve su pravili Bertolucci, Oshima, Makavejev ili Cavanijeva, odbijao vidjeti prisutnost elemenata jednog obespravljenog anra. Godine 1977. konano je izala iz tiska moja druga knjiga pripovijedaka Parabole. Imala je dvije stotine stranica, mnogo manje tipfelera od prve, tvrdi uvez i ovitak u boji. Izgledala je gotovo kao prava knjiga, jedino joj je podatak o nakladi naruavao dignitet. Kritika ju je primila vrlo dobro, ali kakva korist od toga kad kritiku nije nitko zamijetio? Jesi li proitao jueranji Vjesnik? - upitao sam oca, za nimajudi se nije li vidio kako me u novinama hvale. Jesam otpovrnuo je. I jesi li primijetio neto zanimljivo? Jesam. Ima jedan lanak o udnom obiaju ptica selica da nasred Atlantika naprave nekoliko krugova u zraku. Kau da je to u vezi s Atlantidom, ali ne vidim kakvom. Ne to. A to sam to, molim te, morao primijetiti? Pa, neto na stranici kulture. Je l' to ona predzadnja stranica? To mi je mama uzela jer je rjeavala krialjku. Mama! viknuh majci koja je radila neto u kuhinji. Molim. Jesi li vidjela neto zanimljivo na onoj stranici gdje je krialjka? Kako da ne! Ima jedan tekst o gostovanju Boljoj teatra i..

to moe biti zanimljivo u gostovanju Rusa! prekine je otac. Jo od 1948. i 1968. ne zanimaju me nikakva njihova gostovanja. Nisam htio dalje inzistirati. Mogao sam pisati tisudu godina a da to itaoci novina ne primijete. Jedini nain da uz pomod novina privuete panju italaca bio je taj da izazovete neki skandal ili aferu. U tom smislu, moj nekadanji direktor i urednik, drug Alapid, bio je viestruko poznatiji pisac od mene. XII. U prosincu 1978. Irenu Brabec primili su na porodiljski odjel Gradske bolnice u devetom mjesecu trudnode. Nije imala trudove, ali je njen suprug zahtijevao da je prime, jer joj se primaknuo termin. Osim toga, bojao se da u odlunom asu, kad nastupe trudovi, nede imati dovoljno prisebnosti da uradi sve to je u takvim sluajevima potrebno. im je Irena otila u bolniku sobu, Ljubo se sjurio niz stepenice, sjeo u kola i u paninoj vonji odjurio do Brambora. Premda je u mnogim stvarima bio miran i pribran, ena, trudnoda, porod, dijete, bile su redom stvari koje su ga bacale iz takta. Sluaj je htio da se i ja naem kod Brambora, pa sam tako mogao prisustvovati itavom tom paninom uasu u kojem je Ljubo Brabec postao otac. Deki, Irena raa! viknuo je ved s vrata, priao stolu i ispio votku koja je stajala ispred mene. Potom je drhtavim prstima zapalio cigaretu. Daj, pazi malo na taj batrljak od eluca! prekorio sam ga. Dobila je trudove? okrenuo se Brambor njemu. Ma nije, ali situacija je gusta. U stranom sam cajtnotu! Kakvom cajtnotu? zaudih se. Pa treba nabaviti mali milijun stvari za dijete, a ja sam upravo izgubio popis koji mi je ostavila Irena. Ne znam otkuda da ponem. Pa, priekaj da se dijete rodi napomene Brambor. Kurac priekaj! Kad se Irena vrati iz bolnice, sve mora biti spremno! Daj, Brambor, ti ima iskustva. Idemo iz ovih stopa kupovati! Brambor, ija je kderka ved bila u jaslicama, tvrdio je da se ne sjeda ba najbolje to sve treba dojenetu, ali Ljubinu se navaljivanju nije moglo odoljeti. Morali smo sjesti s njim u kola i krenuti u kupovinu. U apoteci je Brambor rekao autoritativnim glasom: Dajte nam boicu za hranjenje i dudu ... ekaj, uzet demo odmah deset komada uplete se Ljubo. Pa i jedna se moe prati ree Brambor. Da. Ali se moe i razbiti! ree Ljubo, ne odustajudi od deset boica. Zatim, sterilizator obrati se Brambor apotekarici. Sterilizatori se ne proizvode kod nas. To se kupuje u Austriji i Italiji odvrati apotekarica. Isuse, hodu li stidi u Italiju prije nego rodi? zavapi Ljubo i oajniki pogleda uvis. Zatim pumpicu za idenje nosa opet de Brambor apotekarici. Kakvu sad pumpicu? zaudi se Ljubo. Onda pelene nastavi Brambor. Koliko bi bilo najpametnije uzeti? Uzmite za poetak dvadeset komada. Dajte trideset! ispravi je Ljubo. Ljubo, a to ako dobije blizance? rekoh u ali. Meutim, panika to ga je obuzela nije mu dala da shvati zafrkanciju. Jebo te! Na to nisam ni mislio! Dajte ezdeset pelena, dvije pumpice za nos i dva sterilizatora ree Ljubo. Rekla sam vam ved da sterilizatora nemamo pomalo nervozno de apotekarica. Dobro. Dajte, deki, da to brzo kupimo, pa pravac Italija! Zatim ... ekaj, mislim da ti treba Dentinox nesigurnim de glasom Brambor. Kakav Dentinox? zine Ljubo od iznenaenja.

To je tekudina protiv rasta zubi ... Nije protiv rasta zubi ispravi ga gospoa magistra nego protiv neugodnih popratnih pojava. Dobro, dajte onda toga oko litru ... Gospodine! Dentinoxa imamo u pakovanjima po 25 mililitara. No, dobro, dajte mi onda dvadesetak pakovanja. Koliko vam je staro dijete? upita apotekarica. Jo nikoliko zbuni se Ljubo. Danas de se roditi. Ili sutra ... znate, ovisi o trudovima ... Gospodine, u tom vam sluaju Dentinox nede trebati prije proljeda. Uzet du ipak deset boica oajnim de glasom Ljubo. Tko zna hode li ga na proljede biti na tritu. Kupili smo nakon toga jo aj od kamilice, razne Penaten masti, losione, kupke i ampone, pa kadicu za kupanje, djeji termometar, alkohol za skidanje temperature, sredstvo protiv opstipacije, ali i protiv dijareje, gumene gadice i tota drugo, sve u enormnim koliinama. Ljubo se zamalo posvaao s apotekaricom kad mu je rekla da je sasvim suludo kupovati dva ovlaivaa zraka. Na koncu je apotekarica, izbaena sasvim iz takta, ljutito zakljuila: Boe dragi, zar otvarate privatne jaslice? Nakon apoteke jedva smo ga obuzdali i sprijeili da ne krene odmah u Italiju po famozne sterilizatore (namjeravao ih je uzeti barem tri). Umjesto toga, pristao je da odemo u robnu kudu, gdje je kupio duboka kolica, sportska kolica, zveku, tuticu i tricikl. Sad te eka uas! rekao je u jednom trenu Brambor. ivjet de uz zvukove vemaine. Nema pojma koliko pelena moe ukenjati malo dijete. Bilo bi dobro da nakupuje deterdenata. Kao gromom oinut, Ljubo je zastao nasred robne kude. Jebemu! Pa koji sam ja idiot! ree glasom punim pritajena uasa. Pa naa je vemaina kompletno u autu! Moram hitno kupiti novu! Ali, samo jednu upozori ga Brambor. Iz iskustva znam da je dovoljna samo jedna! Odmah smo krenuli u kupovinu stroja za pranje rublja. Kako smo bezuspjeno ili iz trgovine u trgovinu, Ljubin uas postajao je sve vedi. Zbog udne domade navade da u pojedinom trenu nekih artikala nestane s trita, nikako nismo mogli pronadi ni jednu jedinu vemainu. U jednom trenu, ba kad smo se vozili prema prigradskoj prodavaonici bijele tehnike, Ljubinoj posljednjoj ansi, zaustavio nas je na raskrdu neki tip i sagnuo se prema Ljubi, koji je hitro otvorio prozorid. Pa, gdje si ti? Ne zna to se u firmi dogaa? Ne otpovrnuo je Ljubo. Pa, Pevalek je odustao od reizbora. Predloit demo te za direktora Agroproma. Doi u dva na sastanak, neizostavno! Ljubo je bez rijei zatvorio prozorid, nagazio po gasu i rekao: Jebe to! Samo da ja pronaem vemainu! Dabome, nismo je pronali. Ljubo se vratio u kola i rezignirano poloio glavu na upravlja automobila. utio je tako nekoliko trenutaka, a onda je proaptao: I to sad? Ima ih sigurno u Zagrebu umirivao ga je Brambor. Ali u dva moram na taj jebeni sastanak. Otidi du ja predloi Brambor. Hode li? ivne Ljubo. Prijateljina si! Spasio si mene i moje siroto edo koje bi bez tebe bilo i usrano i upisano. Evo ti auto i esto hiljada ... ekaj! smiri ga Brambor. Otidi du po podne, poslije ruka. Naveer de imati vemainu. I to najbolju. Privremeno smiren, Ljubo Brabec razvezao nas je kudama, a onda otiao na onaj sastanak, prvu stubu na stubitu to de ga odvesti do direktorske pozicije, koju je kao pravi "kadrovski ovjek" morao ved dugo prieljkivati,

Kad sam stigao kudi, zatekao sam neobinu guvu. Dva radnika PTT-a uvodila su nam dugo eljeni i iekivani telefon. Otac Franjo motao se oko njih i smetao im svojim radoznalim pitanjima laika. A da bi guva bila veda, majka je obigravala naokolo s lopaticom i metlicom, diskretno istedi sve to bi radnici uprljali. Na kraju su "petetejci" maznuli po dvije rakije, a majka je zasjela da obavijesti znance i cjelokupnu rodbinu o velikoj novosti. Divno! rekla je mama. Sad demo biti povezani sa svima. Modi du u svakom asu nazvati sestru, teu Tonija, kumu alfiju, Grabarove, pa ak i ujaka Miu u vedskoj. A ja du sve to pladati promrmljao je otac, koji je ved navikao na to da svaka dobra stvar ima i cio niz mana. Iako je majka uspjela iznazivati sve, ak i onog ujaka u Landskroni, i dati im svima na broj, tog popodneva nitko nas nije nazvao. Poslije podne je strano zahladnjelo tako da su se prozori poeli lediti. Sjedio sam pokraj plinske pedi i itao gradu koja mi je bila potrebna za pisanje prvog romana, jer sam se drao dovoljno zrelim da s kratkih prijeem i na due forme. Upravo sam preitavao jedan skradeni pregled judaizma kad je telefon konano zazvonio. Mora da je mami sada srce na mjestu, pomislio sam, a onda su se otvorila vrata i na njima se pojavio otac. Tebe trebaju rekao je. Priao sam telefonu koji je stajao u predsoblju na friideru i dohvatio slualicu. Bio je to Miki Grabar. Kako zna da imam telefon? upitao sam ga, zaboravivi da je majka, nazivajudi sve, zacijelo nazvala i Grabarove. Umjesto da mi odgovori, Miki je rekao jednu jedinu reenicu: Jesi li uo da je Brambor poginuo? Ne sjedam se to sam tog asa pomislio, ali znam da od tog dana nadasve mrzim telefonske aparate. XIII. Danas, iz perspektive desetogodinjeg odmaka, sve stvari, vesele i bolne, izgubile su na intenzitetu i svele se na gotovo neutralne biografske podatke, od kakvih je obino sastavljeno nae iskustvo. Tada, bio je to pravi uas koji nam je pokazao da jo uvijek znamo plakati. to se zapravo dogodilo? Kao to je bilo dogovoreno, Brambor je tog popodneva otiao u Zagreb Ljubinim kolima, u Nami kupio stroj za pranje rublja Gorenje, koji je natovario na prtljanik i s njim krenuo natrag. Usput je, kako de se poslije saznati, u zagrebakoj Hospitaliji uspio nabaviti i talijanski sterilizator, radi kojeg je oajni Ljubo namjeravao potegnuti ak do inozemstva. Dok se vradao, cesta se poela lediti, ali on to nije primijetio. Sluajudi Billie Holidav na Ljubinom kasetofonu, bezbrino je jurio kudi. Iznenada su se pred njim stvorila neosvijetljena zaprena kola, koja mora da mu je sudbina ved odavno namijenila. Spazivi ih prekasno, morao je svom snagom nagaziti na konicu. Dakako, automobil je poeo klizati, preao na drugu stranu ceste i udario u stup elektrine rasvjete. Jaromir Kralik ostao je na mjestu mrtav, kola su strano otedena, ali su, zaudo, sterilizator i stroj za pranje rublja ostali gotovo netaknuti. Kad je doznao to se dogodilo, Ljubi je nenadano pozlilo. Poslije je priao da je u poetku osjedao neto to je moralo biti isti uas, a nakon toga, da stvar bude gora, javilo se kajanje i samooptuivanje, jer je sebe drao izravnim krivcem za prijateljevu smrt. I dok je Irena u bolnici ekala porod, Ljubo je na brzinu popio nekoliko apaurina, uzeo sve novce koje je imao kod kude i pohitao do Arlete. elio ju je utjeiti, elio joj je pomodi, elio joj je uraditi sve, a nije mogao uraditi nita. Ne eli vas vidjeti rekao mu je Arletin otac kad je zalupao na vrata stana iznad kina Romanija. Ali, ja sam Ljubo Brabec! Ja sam najbolji prijatelj njenog ... pokojnog mua ... Znam potitenim de glasom otac. Kae da je Jaromir iao u Zagreb radi vaeg stroja za pranje rublja. ao mi je, mladidu, potitena je i smatra vas krivcem.

Ljubo je odgurnuo starog ivanovida i uletio u Bramborov stan. Arleta, molim te! viknuo je, a ona je, im ga je spazila, poela vritati: Ubojico! Ubojico! Ljubo je zastao i poekao asak, a onda je istrao na Bramborov balkon i poeo se penjati na krov. Stari ga je ivanovid jedva uspio svladati i izbaciti van. Poslije je priao da je Ljubo bio poludio, da se htio baciti s krova. A ja, ja sam znao da nije bilo tako. Samo je elio jo jednom proetati onim zidom kojim je nekod etao s pokojnim prijateljem. Drugog dana, koji je za Ljubu Brabeca predstavljao bezizlaznu moru, zazvonio je telefon i javio se njegov veliki otac, uveni drug Brabec. Ljubane, otii na SUP po vemainu. Sredio sam da ti je predaju bez ikakvih formalnosti. Konano, to je tvoje, ti si je platio rekao je slubenim glasom Ljubin otac. Ne rekavi ni jedne jedine rijei, Ljubo je spustio slualicu. Nikad ta maina nije ula u njegov stan. Tredeg dana Jaromir Kralik sahranjen je u raku koju su grobljanski radnici jedva uspjeli iskopati u zamrznutoj zemlji. Arleta nije htjela da ga sahrane u skupu grobnicu obitelji Kralik, nego je kupila zasebno mjesto, eledi da jednog dana i ona legne do njega. Za sumorne sahrane prtao je sitan snijeg i bilo je hladno, tako da smo svi jedva ekali da svedenik dovri svoju opirnu i krajnje apstraktnu besjedu, i da sve bude okonano. Daleko, na kraju pogrebne povorke, sam, da ne povrijedi osjedaje pokojnikove supruge, vukao se Ljubo Brabec, bududi direktor Agroproma. Dok je rep sprovoda bio kod grobljanskih vrata, jedan je ovjek kao bez due dotrao i rekao Ljubi da je upravo dobio kderku. Niim nije Ljubo pokazao da shvada to mu to zadihani tip govori, a kad je sprovod okonan, i kad su svi ved napustili groblje, nijem i oduzet, Ljubo je jo dugo stajao iznad nevelike hum-ke i kria, koje je zasipao sitni, suhi snijeg. Tada se pokraj njega stvorio otac, Ivan Brabec, u tamnom krombi kaputu, sa crnim eirom na glavi. Hajde kudi, nazepst de! rekao je otac. Pusti me promrmljao je Ljubo. Hajde, ne cmizdri tu! Proivio sam malo vie smrti od tebe. I pokopao vie prijatelja. Mora da si mnoge pokopao i s lopatom u ruci. I to osobno rekao je Ljubo glasom na kakav njegov otac nije bio navikao. Kako to misli? strogo de stari Brabec, koji se jo uvijek zanosio time da je u sinovljevim oima autoritet. I ovom si ovdje pomogao u propadanju. Sjedam se kako si onda u gimnaziji trao s onim nedunim sranjem od pjesme direktoru kole, traedi da se stvar ispita. Kao da je pjesma otisnuta na ciklostilu mogla ugroziti reim! Ne sjedam se. O emu to pria? Ne sjeda se jer si valjda imao i previe takvih sluajeva. Pitam se nisu li i tvoji prsti bili tamo kad su mu zbrzili oca ... Zna da nisu! Pa rekao sam ti kako se to dogodilo. Vrijeme je bilo predelikatno da bi se mogli diskreditirati nai ljudi. Moralo se sve zatakati. Nije to kao danas ... Ali Brambor i njegov otac mogli su se uvijek slobodno diskreditirati. to se toga tie, nikad te nije pekla savjest. Ljubane, smiri se! pomalo de moledivim glasom otac. Uvjeravam te da s onim u vezi njegova oca nisam imao nita. Sve sam ti rekao. Bogamu, pa zar mi ne vjeruje ... svesam ti rekao! A to nisi rekao njemu? podigne Ljubo oi prema ocu. Trebalo je da njemu kae! Zna li ti koliko ga je dugo to muilo? Zna li ti, stari, da je njegov otac slubeno jo uvijek informbiroovac, a on jo uvijek dijete informbiroovca. Koga to danas jo zanima! Sve je to prolost. Boe dragi, to demo jo od djece doekati! Ovaj sam svijet gradio za tebe, a ti me danas poziva na red. Ako ste ovaj svijet gradili za nas prie mu Ljubo na korak udaljenosti onda smo mi upravo rezultat toga kako ste ga gradili. Ako postoji neto to mi zamjera, zapamti da mi nikad nismo bili nita drugo nego vaa djeca. Od roenja pa sve do sada. A od sada ja to vie ne elim biti!

Sluaj me, sine blagim de glasom otac. Moda sam bio sve ono to ti danas ne voli: dogmatik, udba, slijepi pravovjernik i ta ja znam to sve ne. Ali, kunem ti se da sam sve to radio uvjeren da radim dobro, odnosno da sluim narodu i domovini ... Moda ti i vjerujem prekine ga Ljubo. Ali, zapamti ovo! Rijetko de naidi na gestu koja ne bi bila vodena lijepim i plemenitim namjerama. Pa opet je svijet pun nepravde, lai i lopovluka! Rekavi to, Ljubo se okrene i brzo napusti groblje, ostavljajudi oca, zbunjena i potitena, iznad humke nad kojom je dotad bio i sam stajao. Premda je sve to je tog kasnog popodneva rekao ocu na snijegom zasutom groblju bila patetika provocirana stanjem u kojem se nalazio, nikad se vie nije pomirio sa starim. Odravali su jo neko vrijeme traljave, hladne i formalne odnose, to su se sastojali od kurtoaznih razgovora, obino telefonskih, ali prave srdanosti meu njima vie nikad nije bilo. Posto je napustio groblje, svratio je u prvi lokal i, sam za ankom, poput okorjela solo trinkera, popio osam vinjaka i usvinjio se namrtvo. Zatim se dovukao do mene, izvukao me na studen i natjerao da etam s njim po parku. Ljubo, moram do Arlete, tamo de biti svi koji su bili dobri s Bramborom rekao sam kad su mi dodijale njegove prie kojima je optuivao sam sebe. Zato ne bi poao samnom? Ne, ne zanijee on glavom. Arleta me ne eli vidjeti. Reci mi, kao stari drug kome vjerujem, to bih sad mogao uraditi za njih, za Arletu i Brambora? Da mi oprosti! Ne znam odvratio sam, uzdahnuo i nastavio besmislenu etnju po snijegu. Jednostavno, nisam imao snage da ga napustim. Moda bismo ... rekoh u jednom trenu, ali mi se onda ta pomisao uini besmislenom. to, to? Ma nita. Reci, moda je prava stvar. Ma zna, Brambora je esto muilo ono to se dogodilo s njegovim ocem. Intuitivno je osjedao da mu je otac neduan, i da mu je sve to netko napakirao. Prije etiri godine, dok je radio u bolnici, ak mi je priao da je uspio pronadi jednog oevica. Ali, taj je umro u bolnici ... Mislio sam, ako bismo nekako uspjeli otkriti to se to zapravo dogodilo, moda bismo na taj nain uinili neto dobro za Brambora. Neto to bi i on sam elio uiniti. Ali, to je bezvezna tlapnja. Premnogo je godina prolo da bi se mogla napipati istina. Znai, ti ne zna uzdahne Ljubo, prie klupi i sjedne na naslon. Snijeg je padao sve jae tako da su stazice parka ved bile sasvim bijele. Sjeo sam do njega. Ne znam da li nas je tko mogao vidjeti kako sjedimo u parku koji nestaje pod gustim zastorom snijega, ali ako jest, mora i da smo izgledali poput dvije budale. Tu je stvar Brambor odavno raistio iznenada de Ljubo, glasom po kojem mi se inilo da se malko otrijeznio. Tebi je rekao? Jest. Ne ba sve. Ali, neto sam uspio napipati i od svog starog. to je bilo? Je li mu otac uistinu bio nevin? Izgleda tako. Ima li cigaretu? Imam. Ali previe se igra sa svojim elucem. Jebe eludac ree on pa zapali. Otpuhivao je duge dimove, ini se da mu je cigareta godila. Onda mi u jednom dahu sve ispria. Tri slubenika Udbe, tri operativca, dolazila su kasno nodu na one tajne projekcije. U poetku im je stari Tonek Kralik putao film dragovoljno, ak i pomalo ponosan to moe ugoditi ljudima "od vlasti". Ne moram ti priati koje je to vrijeme bilo i kakve su ovlasti ti tipovi i mali. E, sad, stvar je u tome to je jedan od te trojice prije rata odravao sentimentalnu vezu s Bramborovom mamom, to Tonek Kralik, naravno, nije znao. Nakon nekog vremena, za tih kasnih projekcija, dok je Bramborov stari deurao uz projektor, mladi udba je poeo izbivati. Tonek je naslutio da se neto zbiva izmeu njegove ene i mladida, pa je u jednom trenu odbio prikazivati tu predratnu opscenu rolu. Tad su ga ucijenili, priprijetili mu da imaju nekakve materijale protiv njega i da ga pokretom prsta mogu upropastiti. Sto je mogao, nastavio je s projekcijama. A onda ih je jedne nodi zatekao,

kako se to kae in flagranti. Jedna je stvar u svemu tome manjkava; Brambor nikad nije uspio doznati je li njegova majka u tu vezu ula dragovoljno, ili je i na nju izvren pritisak. Onda se dogodilo ono najgore. Strano uvrijeen i ponien, za jedne projekcije, Tonek Kralik se objesio u operatorskoj kabini. A otkuda oni materijali? Brambor mi je ispriao da su u prostoriji pronaeni kompromitantni informbiroovski materijali? Pa to je jasno samo po sebi odvrati Ljubo. Da bi izbjegli mogude nepovoljne posljedice tog samoubojstva, tipovi su vjerojatno itavu stvar izaranirali. Ne misli valjda da je predratni vlasnik kina, gazda i okorjeli apolit mogao urovati s Kominformom? A onaj tip, prije etiri godine u Gradskoj bolnici ... to je bilo s njim? upitah, eledi da saznam cijelu istinu. Ljubo baci cigaretu, pljune u snijeg i ustane. Bljuje mi se od tog silnog konjaka. Pitao sam te neto. Bolje da na to zaboravi. Mislim da ti ni ovo nisam trebao redi. Zato? zaudih se. To je povijest. Koga to moe kompromitirati ? Umjesto da mi odgovori, on se nasloni na iroku platanu i poe povradati. Nakon toga mu je odmah bilo bolje. Namoio sam maramicu u snijeg i obrisao mu elo. Onaj tip u bolnici ree iznenada bio je onaj isti koji se spleo s njegovom majkom. Brambor ga je drao glavnim krivcem i posjetio ga u bolnici. Bar mislim da ga je posjetio ... I to mu je tip rekao? Pa valjda nita slegne Ljubo ramenima. to se tu imalo redi? Ljubo naglo uuti, a onda krene prema korzu. Hodao je nrilino stabilno i ravno. Oduvijek je bio poznat po toj sposobnosti da brzo svlada alkohol i otrijezni se kao da nita nije bilo. Sluaj, Stanislave redi de. Brambora vie nema, a ti si moj i njegov prijatelj, pa je red da ti ispriam sve. Ti si dovoljno pametan, pa de odmah shvatiti da je sve to najbolje istog trena zaboraviti. Nitko nikad nede saznati to se one nodi dogodilo na intenzivnoj njezi. One nodi kad je Gogo Jazbinek zanemario svoje obaveze. Ali, mislim da si onaj tip nije sam pokidao sve one ... Misli da mu je to Brambor ... zinuh od iznenaenja. Tako neto nije mi bilo ni nakraj pameti, i premda prema onom tipu nisam gajio nikakvih moralnih obzira, bio sam pomalo uasnut. Rekao sam ti da nita ne znam pouzdano, ali sve okolnosti govore tome u prilog. A sad, kao to smo se dogovorili! to smo se dogovorili? Dogovorili smo se da istog trena sve zaboravi. Uopde, zaborav mi se sve vie ini jedinim dobrim modusom sretna ivljenja. to sam odrasliji, sve sam vie zgaen. Sjeda li se kako smo nekod davno bili sretni i optimistini. Sada teko da bi nas do takva optimizma dovela i ista amnezija. Jo si pomalo pijan promrmljah. Jo sam pomalo pijan sloi se on, pa produi snijegom pokrivenim korzom na kome su djeca ved bila izgladila dugaka tamna klizalita. Stali smo ispred kina Romanija i vidjeli parkirana kola Goge Jazbineka. Bacili smo pogled gore i naas ugledali sjenu Mikija Grabara kako je promakla za bijelom zavjesom. Tamo gore su obnavljali uspomene to su ih vezale s Bramborom, a mi smo bili tu dolje i nismo im se mogli pridruiti. On zbog Arlete, a ja zbog njega. Koliko mi se toga dogodilo u ovih nekoliko dana ree Ljubo, zagrabi rukama snijeg i poe ga lizati. Izgubio sam prijatelja, izgubio sam prijateljicu, izgubio sam oca, i dobio sam kderku. Onda se, valjda prvi put obuzet spoznajom da je tog popodneva postao otac, poeo luaki smijati i na koncu se potrbuke svalio u snijeg. Zatim se pridigao, sjeo i rekao mi sasvim ozbiljno: Mogu se svi oni jebati sa svim svojim blesavim imenima. Mala de se zvati Jarmila! Te godine navrili smo tridesetu i bili ved pomalo umorni, premda su za nama bile sve same uglavnom dobre godine. O onom to nas eka u idudem desetljedu, nismo mogli ni sanjati. Vjerojatno zbog toga to smo jo uvijek ivjeli u vremenu iji rjenik nije poznavao rijei kao to su kriza, trajk,

recesija, privredni kolaps i slino. Na alost, te demo rijei morati nauiti u vremenu u kojem nam vie nije bilo do uenja.

esto poglavlje I. Vrijeme nam se esto ukazuje kao ravan, prazan, besmislen tijek, u kojem je teko odrediti bilo to, a pogotovo one cjelovitije odsjeke koje zovemo ivotni period. Neka mi bude oprotena ova patetina reenica, jer sam je ispisao samo stoga da kao nekakav okvir istakne smisao onog to je nekod davno rekao moj pokojni ujak Emil. Dakle, ujak Emil je rekao da jedan ivotni period zavrava smrdu neke drage osobe. Shvativi da je Jaromirova smrt u mom ivotu neka vrst meaa, od kojeg poinje novo i neizvjesno ivotno poglavlje, spakirao sam stvari i otiao u Zagreb, ovog puta bez oevih angamana i preporuka druga Alapida. Imao sam u glavi nejasne namjere i mutne predodbe o nekakvoj literarnoj bududnosti i knjievnikim poslovima kojima du se izdravati, ali bi sve to bilo pretanko da mi roditelji u poetku nisu slali malu ali stalnu potporu. Bila je 1979- godina, vrijeme u kojem su marljivi i uporni uspijevali jo uvijek nazreti kakvu-takvu perspektivu. Uspio sam pronadi mali jednosobni stan, gdje sam se s oajnikim marom bacio na oblikovanje vlastite egzistencije. Mislim da je to to sam uradio 1979. bila moja posljednja hrabra gesta, sve nakon toga bili su puki kompromisi. Poeo sam pisati roman od kojega sam mnogo oekivao. U jednoj povijesti idovstva nabasao sam na fascinantnu sudbinu ovjeka iz XVII. stoljeda, koji se zvao Sabataj Cvi i koji je odigrao mranu ulogu lanog idovskog Mesije. Cvijevu povijesnu sudbinu elio sam nadograditi jednim povijesnim falsifikatom, misledi da de tako unikatan ivot dobiti univerzalnost i politike konotacije s pomodu kojih de se roman modi iitavati kao politika parabola. Proitao sam brdo knjiga koje su govorile o sedamnaestom stoljedu, idovstvu, krdanstvu, islamu, Osmanlijskom Carstvu, trgovini relikvijama, povijesti Jeruzalema, pomorstvu tog vremena, trgovini, Levenhuku i prototipovima mikroskopa, mesijanizmu, crnoj magiji, progonima vjetica, epidemijama kuge, znanstvenopovijesnoj verifikaciji novozavjetne tematike, filozofskom racionalizmu. Ba kad sam napisao prvu reenicu, koja je glasila: "U tri izjutra brod je uplovio u turske vode, nesigurne zbog sve edih pomorskih arki tursko-mletakog rata", na vratima je pozvonila Sonja. Posvaala sam se sa starcima i otila od kude rekla je, stojedi jo uvijek na pragu, zbunjena, nesigurna, pomalo po titena. A onaj tvoj Karlo ... Zvonko ispravi me ona. Mogla si pozvoniti na njegova vrata rekoh zajedljivo. Posvaala sam se sa starcima i sa svima uopde ponovi tiho. Gledao sam je utke i pitao se to mi uopde ona znai. Strano se promijenila; izgledala je mnogo odraslije, starije, iskusnije. Lice su joj proarale prve blage bore, ali joj je to davalo zanimljivu fizionomiju. Izgubila je i onu zaobljenost zbog koje su je zlonamjerni drali bucmastom, i postala nekako vrsta, koata, to je mukarcu koji voli moderne, zrele i samosvjesne enske svakako moralo imponirati. Ali sve to skupa znailo mi je strano malo, jer sam u tom vremenu bio izlijeen od bolesti zvane Sonja Grabar. Moda sam je ba zbog toga pozvao unutra i upustio se u dug, apsurdan i neutralan razgovor, briljivo izbjegavajudi uspomene. Na kraju me zamolila da prespava kod mene, jer joj prijateljica kod koje de stanovati jo nije stigla u Zagreb. Pustio sam je da prespava. U jednom mi se trenu uinilo da du ledi pored nje, ali sam to vjeto izbjegao, napravivi u kuhinji improvizirani krevet. Ujutro je otila, rekavi kako se nada da demo se sada ede viati. Poslije sam doznao, od Mikija naravno, kako se uopde nije ni s kim posvaala, nego da je lijepo, normalno dola u Zagreb, poto joj je otac pronaao posao na nekoj srednjoj koli. Dakako, uz pomod osobe kojoj je nekod davno operirao bubreni kamenac ili prostatu. Doznala je gdje stanujem i dola lukavo ne bi li ispipala situaciju. Oduvijek je bila vjetija i perfidnija od mene. U vrijeme pisanja Prevarenog Mesije drugovao sam osobito intenzivno sa iom Tomidem i Ivom Bukovanom koga smo zvali Bukva. Zbog raznoraznih ljubavnih brodoloma, ia i Bukva u to su se vrijeme nekako osamili, povukli u sebe i sve slobodno vrijeme provodili u Kinoteci. Kinoteku sam

oduvijek drao azilom za nasukane, pa mi je bilo teko pridruiti im se. Nakon onog filmskog ekskursa od prije deset godina, na koji su me natjerali Miki i Arleta, ponovo sam poeo osvjeavati filmska iskustva. Pregledao sam pomno itave cikluse Pabsta, Forda, Wellesa, Kurosawe, Hitchcocka, Murnaua, Walsha, Hawksa, ali sam najvie od svih zavolio Curtiza, Lubitscha i Dieterlea. Da se u preobilju filmsko-klasine grade ne bih izgubio, bio je zaduen moj prijatelj ia Tomid, filmski kritiar i vjeni student zagrebake Akademije za kazalite, film i televiziju. ia Tomid bio je ovjek koji je zapravo odrastao u mraku kinodvorane, pa je zbog toga patio od nedostatka pigmenta i imao oi nenaviknute na dnevno svjetlo. Sva njegova iskustva i znanja bila su pokupljena iz filmova, ak i ona najmarginalni)a. Znao je o konju sve ono to se moglo doznati u westernima, o japanskoj kulturi ono to su mu pokazali Kurosawa, Mizoguchi i Ozu, o poljoprivrednim i industrijskim strojevima ono to se nalazilo u ruskim avangardnim filmovima, o alkoholu ono to se moglo vidjeti u filmovima o prohibiciji, a o medicini mu je znanje bilo utemeljeno na Citadeli i Pasteuru. O jeu, parnom stroju, rajici, vinovoj lozi i porezu na promet, poto su se u filmovima prerijetko rabili, nije znao uglavnom nita! Kad bih od njega potraio savjet u vezi sa ivotnim problemima, on bi mi obino odgovorio: Ako se ne varam, u slinoj se situaciji nalazio i erif Gutherie u Fordovom filmu Two Rode Together. On je odluio da je najbolje ... Ivo Bukovan-Bukva visio je s nama po Kinoteci i drugim dvoranama, ali je pravu vokaciju nalazio u sluanju i oboavanju modernog deza. Cesto smo ia i ja odlazili nakon Kinoteke k Bukvi da sluamo njegove egzotine ploe. Ja bih se obino otprve napio, a ia je pozorno sluao, samo bi s vremena na vrijeme ustvrdio: Ova me stvar podsjeda na glazbu u jednom filmu La Cave. Ili: Jebo te, da ovo uje Losey, sigurno bi to ubacio u film. Ploe su izvodili nekakvi dezistiki udaci, koji su djelovali uasno isposvaano; svaki je svirao svoje. Osobito dragocjenima drao je Bukva one koji su se uputali u minimalistike pustolovine na neuobiajenim instrumentima poput mlinca za kavu pradenog eolskom harfom, ili bas klarineta upotpunjenog kvartetom skradenih auspuha. Bukvinih dezistikih zvijezda nije bilo u glazbenim asopisima, ni u leksikonima, ni u normalnim trgovinama gramofonskih ploa. Vedinu tih polivinilskih remek-djela Bukva je naruivao izravno od proizvoaa, a jo ede od samih autora. U jednom sam trenu pomislio da ti tipovi tiskaju svoja djela u triprimjerka: za sebe, za mamu i za mog prijatelja Bukvu. Kad sam nakon est mjeseci uspio zavriti svoj prvi roman, ia i Bukva bili su moji prvi itaoci. Intelektualistiki nastrojeni intelektualac Bukva poizio je za Prevarenim Mesijom, antiintelektualistiki nastrojeni intelektualac ia rekao je dvosmisleno: Zamiljam kakvu bi filmugu od te grae napravili William Wyler ili Anthonv Mann. A moda i Franklin Shaffner! Odnio sam tih sto i pedeset stranica simbolikog i teko itljivog teksta (u to vrijeme divio sam se Pekidu) izdavau i ostao ekati odgovor. Bio sam ved godinu dana u Zagrebu, a moje su tanke zarade potjecale od slabo pladene korekture, prikaza asopisa u knjievnoj periodici, informativnih recenzija za internacionalnu slavistiku kolu, honorara za nekoliko objavljenih odlomaka romana, i za dva gola fizika posla koja sam obavio na tu ugovor studentskog servisa. Pomalo simptomatinim inilo mi se to to su ta dva teglenja bila bolje pladena od svih mojih intelektualnih proizvoda. Zaudo, roman je bio odmah prihvaden i izaao je iz tiska ved potkraj 1980. godine. Kritike su mi se inile povrne, netone, pune nerazumijevanja, ali su redom bile pozitivno intonirane. Osobito me osokolilo to to je jedan od recenzenata napisao: "Ovo je ved treda solidna knjiga mladog autora". Zahvaljujudi takvim procjenama, mislio sam naivno, iste sam godine primljen u Drutvo knjievnika Hrvatske, to mi se inilo iznimnom poasti. Poslije, kad shvatim da u Jugoslaviji ima vie pisaca nego filatelista, esperantista, ljubitelja ivotinja ili skupljaa leptira, ova de mi se poast uiniti mnogo manje relevantnom. Pa, kada za Prevarenog Mesiju dobijem i knjievnu nagradu, i to de moje veselje biti umanjeno spoznajom da godinjih knjievnih nagrada ima gotovo koliko i pisaca. Po izlasku Prevarenog Mesije upoznao sam se s jo jednim estradno-knjievnim anrom, bez kojeg nema pravog pisca. Radi se, naravno, o knjievnoj veeri koju su mi priredili u Klubu knjievnika. itav dan sam se spremao za tu stranu veer, koncipirajudi duhovite odgovore na pitanja koja sam

drao da de biti uena, duhovita, provokativna. Naveer se u Klubu knjievnika okupilo sluateljstvo koje se sastojalo od estoro ljudi, to je organizator drao pristojnim odazivom. Bili su tu ia Tomid, Stojko Milid, kritiar Velimir Viskovid, jedna starija gospoa koja je dolazila na sve knjievne veeri i traila od pisaca da joj se upiu u spomenar, Pavao Pavliid i Sonja Grabar. Mog druga Bukve nije bilo jer je te veeri na Zagrebakom biennalu nastupao dezist, majstor na laserskoj flauti i jednodimenzionalnom bubnju, ili tako neto. Poto je voditelj izdeklamirao uvodne napomene, gospoa sa spomenarom upitala me: to vas je opredijelilo za poziv pisca? Da popravi opdi dojam, Velimir Viskovid pitao je neto o kontaminaciji kodova i obzoru oekivanja, na to sam znao odgovor jer sam ga proitao u njegovoj recenziji Prevarenog Mesije. Nakon toga je stara gospoda dola do mene i pruila mi spomenar: Gospodine Kapor, biste li mi se potpisali u spomenar? Momo Kapor vam je u idudu srijedu! dobacio joj je voditelj, a ona se samo nasmijala i nastavila: Pa onda mi se i ovaj gospodin knjievnik moe potpisati. Uzeo sam spomenar i kitnjastim rukopisom opalio potpis Ksaver Sandor alski, to je gospodu silno obradovalo. Zatim je pitanje postavio i Pavao Pavliid: Piudi ovaj sloen, moderan i teak roman, jeste li imali u vidu jednog ili sva tri potencijalna itaoca? Posljednje pitanje na knjievnoj veeri postavila je Sonja Grabar, ali u onom neformalnom dijelu avrljanja i razlaza: Dobro, hode li me ved jednom pozvati na veeru? Ti boga! enska mu se nudi kao Elsa Martinelli Johnu Wayneu u Ratarima, ili Linda Darnell Viktoru Matureu u Mojoj dragoj Clementini rekao je ia Tomid. Pozvao sam je. Sto sam mogao! Ali to jo uvijek nije znailo nita. II. Pobjedi od rodnog grada, tvrdio je oduvijek Miki Grabar, iluzorno je poput bjeanja od vlastite sjene. Ubrzo sam i sam shvatio da sam tu dosadnu, umalu provinciju nosio nepovratno zalijepljenu za pete, i da od nje nikad nedu modi definitivno zbrisati. Pogotovo ne odlaskom u grad jedva stotinjak kilometara udaljen. Dabome, nostalgija me tjerala da se uvijek iznova vradam, jer sam jedino u tom gradu svaku stvar doivljavao kao neto uistinu moje, i jer sam jedino u krevetu, koji mi nije raspremala majka, mogao usnuti sa vrstim uvjerenjem da sam kod kude i da spavam kod kude. Svratio bih tako preko vikenda, uglavnom iznenada, nenajavljen, udedi se i sam to sam doao. Majka bi redovito kukala to se nisam bar dan ranije najavio, kako bi mogla skuhati neto to volim, a otac bi me obino odveo u sobu da popriamo o nekim aktualnim stvarima. Pria li se u Zagrebu neto o tome zato Jovanke nema u javnosti? pitao bi otac, ozbiljno me promatrajudi kroz ronate okvire svojih naoala, koje je u posljednje vrijeme morao nositi zbog uznapredovale dalekovidnosti. Je li istina ono to se pria o nekakvoj peticiji? zanimalo ga je drugi put. Priali smo o svemu i svaemu, o tome ima li ilas paso ili nema, ima li koji od politiara prste u nekoj tekudoj aferi, je li istina da Zvezda nudi milijardu za iru Blaevida, to se to uka o nekakvom trajku u Prvomajskoj, ali nikad nismo razgovarali o nama samima, to je obostran propust koji se vie nikad nede dati popraviti. Jer sve vano to sam znao o njemu, saznao sam od drugih, a to je bilo nepotpuno i nepouzdano. S druge strane, sve to je on znao o meni, bilo je zapravo nevano. Dane kratkih i sporadinih povrataka provodio sam sa starim drutvom, ali ne vie na starim mjestima, jer su se nakon Bramborove smrti svi nekako povukli u kude i pomalo se rasuli. Miki Grabar, moj dragi Miki, zatvorio se u svoju ogromnu kolekciju pornografskih artikala, piudi onako iz dokolice zapaanja o raznim pornografskim fenomenima. Ne znam to je poduzimao na planu svojih erotsko-osvetnikih akcija, ali sam 1980. ili 1981. uo da se u kavani potukao s nekim tipom iz opdinske skuptine, navodno zbog toga to mu je Miki pokuao preoteti ljubavnicu.

Arleta, udovica pokojnog Jaromira Kralika, sva se predala odgoju svog jedinog djeteta. ivjela je nekako na osami, izbjegavala drutvo, osobito Ljubu Brabeca, i poela se iznenada debljati. Da li iz dosade, beznaa ili tuge, poela je mnogo jesti, daviti se u meuobrocima, grickati kolaide, tamaniti bombonijere. Njena slavna gimnazijska ljepota poela je nestajati u naborima sala, koji su izranjali i mnoili se po tijelu za kojim je nekod uzdisalo pola grada. Ljubi Brabecu, koji je na poetku 1979. postao direktor Agroproma, nita vie nije polazilo za rukom, ba kao da je s Bramborovom smrdu pokopao i sve svoje anse. Prvo je kao direktor Agroproma poeo inzistirati na razvojnoj politici koja nije imala veze s politikom kakvu je zacrtao komitet i "strukture" uopde. Premda se tu radilo o sukobu razvojnih koncepcija od kojih ni jedna nije imala veze s ekonomskim zakonitostima, bitku je, naravno, izgubio Ljubo. Komitet ga je kritizirao kao uzurpatora samoupravljanja, oportunista, kadrovskog egoista i slino, ved prema tome koje su od prirunih etiketa u tom sluaju mogle pokazati najvedu efikasnost. Ni danas ne znam gdje lei klica sukoba izmeu njega i modnika koji su ga do tada drali svojim ovjekom. Prijateljeva smrt kao da je u njegovoj nutrini probudila neku tajnu i zapretanu buntovniku crtu, koja de ga poticati na nove kaprice i voditi od jednog do drugog poraza. Njegova karijera u Agropromu bliila se naprasnom kraju, pogotovo to se sunovratna proizvodna putanja lanog regionalnog giganta stabilizirala u svojoj nepovratnoj silaznosti. Dakako, za to nije bio kriv Ljubo, nego mudrac koji je prije tridesetak godina odluio pokrenuti izgradnju ovog bezumnog bunara bez dna. Ali, opde je pravilo da se "perspektivni kadrovi s podrkom" ne kartiraju tek tako. Kad zglajza kao direktor giganta, ne baca te nitko na mjesto portira ili saldokontista, nego ti se pronalazi neka druga direktorska fotelja, obino mnogo manje vana i mnogo manje atraktivna. Kad upropasti elianu, tvornicu traktora ili slino, postavljaju te za direktora groblja ili gradske trnice. Tako se dogodilo i s Ljubom. Nekim, meni nepoznatim zakulisanim akcijama, Ljubo Brabec je 1981. godine, po kadrovskoj potrebi, naravno, postavljen za direktora tvornice elinih opruga u osnivanju. U tom osnivakom periodu, od itave zgodno smiljene tvornice postojao je tek iskolen prostor za temelj i montana baraka sa strunim slubama i direktorima. Uz to to je doivljavao nesmiljene poraze na poslovnom planu, Ljubin brak postajao je sve vie parodija pravog braka. Irena, koja je u taj brak ula, kako mi se oduvijek inilo, samo iz kaprica (da napakosti Delonu!), sve vie se udaljavala od mua, gledajudi u zajednikom ivotu s Ljubom tek sigurno i privremeno utoite za sebe i svoju kderkicu Jarmilu. U njenim planovima za bududnost zacijelo nije bilo mjesta za Ljubu Brabeca, direktora firme u osnivanju. I kao to to obino biva, to je ona pokazivala vie nesnoljivosti ili ravnodunosti spram njega, to je on vie ludio za njom. Ona ga je ikanirala i ismijavala pred prijateljima, a on ju je obasipao skupim poklonima, jer, kao to je poznato, nema malih direktorskih plada, ak i kad se radi o firmama u osnivanju. Godine 1981. Ljubo Brabec pokuao je raspoloiti suprugu Irenu kupnjom vikendice na samoj obali Sljunare. Vikendica je imala kuhinju, dvije sobe i veliku terasu otvorenu prema jezeru, te trijem obrastao nekom gustom penjaicom. Bila je stvarno ugodno mjesto za odmor, pogodan medij za razmiljanje, a subotom naveer, kad bismo se iskupili u njoj idealan prostor za evociranje uspomena za vrijeme kad nam uspomene jo nisu trebale. Ta de vikendica u idudim godinama postati nae sastajalite, pa de tako na sasvim umjetan nain odgoditi rasap mise klape. U trenu kad je uspio kupiti vikendicu, Ljubo Brabec je ved bio otpisao sve svoje snove o politikoj i privrednikoj karijeri, pa se u tom smislu nalazio na silaznoj putanji razoaranika, istoj onoj kojom je deset godina ranije proao njegov prethodnik Milan Grabar. A Delon? O Delonu bi se tek tu i tamo neto doznalo. Jedna je vijest govorila da je u Legiji stranaca, druga da je na nekoj drabi u vicarskoj prodao skupog Noldea, treda da ima trgovinu antikviteta u Padovi, etvrta da ga trai In-terpol. Sve su te glasine bile prefantastine da bismo u njih povjerovali. III. Godine 1980., kad je snop mojih odbijenih molbi za zaposlenje dostigao debljinu mog prvog romana, dobio sam obavijest od male propagandne agencije Jugospot, kojom "mi daju na znanje da

sam u smislu gorenavedenog primljen na probni rok na poslove i zadatke tekstera i scenarista propagandnih sredstava." Jugospot je bila mala propagandna firma koja se uglavnom bavila proizvodnjom propagandnih filmova i televizijskih spotova, dakle poslovima o kojima sam ja imao tek mutne predodbe. Nije imala svoju opremu, kamere, montau i slino, nego je zapoljavala kreativce, a realizaciju spotova povjeravala drugim poduzedima, uglavnom filmskim. Kad sam dobio obavijest da sam primljen, nisam bio previe sretan jer mi se nije radilo svakog dana po osam sati, ali mi je, moram priznati, odlanulo zato to sam konano mogao javiti kudi da mi njihova pomod vie nije potrebna. Osim toga, bio sam pomalo i ponosan, jer sam shvatio da sam se uspio zaposliti bez iije protekcije, to se uglavnom dralo nemogudim. Taj se ponos godinu dana kasnije pokazao sasvim neopravdanim, jer mi je majka priznala da je Jugospotov direktor njen nekadanji dak, koji joj redovito estita Novu godinu na slubenoj estitki svoje firme. Jebi ga, nita nisam mogao uraditi protiv fizikalnih zakonitosti! Nakon Prvog maja, oboruan svim svojim znanjem i prepotencijom, jer su mi rekli da se toga u tom poslu hode, krenuo sam u Jugospot da im ved u probnom roku zorno pokaem to sve znam i na to sam spreman. Ali, prvih nekoliko dana nisam radio, nego sam sve vrijeme, zajedno s ostalima, proveo uz televizor. Umro je maral Tito pa smo gledali sve one mnogobrojne prigodne emisije i prijenose. Tek tjedan dana kasnije doveli su me pred direktora, koji mi je odrao sjajno uvodno predavanje o historijatu i dananjem znaenju Jugospota. Neupudenom sluaocu, kakav sam i sam bio, moglo se uiniti da je uzorni Jugospot neka vrsta mjeavine izmeu Disnevlanda, Hollywooda i najidealnijih zurovskih zamisli o pravom udruenom radu. Direktorov solilokvij prekinula je u jednom trenu sekretarica, koja je oajniki zavapila: Drue direktore, netko je izgleda maznuo onih petsto hiljada iz blagajne. Neto kasnije, ba kad je na redu bila direktorova vizija razvoja Jugospota i njegovo prerastanje u neku vrstu jugoslavenskog trusta vizualne propagande, na vratima se pojavio pravnik i rekao: One ivotinje su nas predale sudu! Sad demo obrati bostan! Nakon tog neugodnog zavretka, direktor me uputio najboljem agencijskom kreativcu, teksteru i scenaristu Iveku Podnaru na strunu izobrazbu. Ivek Podnar bio je autor mnogih spotova i propagandnih poruka, meu kojima su mu zlobnici pripisivali i onaj, vjerojatno izmiljeni: Najbolji je, 'em ti mater bozu, turizam u Portorou! Ivek Podnar je u nastupu nadahnuda satima utke sjedio, iskopavao gvaljice iz nosa, oblikovao ih u kuglice i njima gaao arulju. Kad bi ideja dozrela, on bi ustao, oeao lea o dovratak i sveano rekao: Ne bi gledo neg bi Uzo, jer je FRUNZI savrenstvu blizo! FRUNZI je bio njegov naziv za sladoled koji je ved desetak godina pokuavao prodati raznim proizvoaima. Mome, pokuajte mi za sutra napraviti propagandnu koncepciju za prodaju kravate. Razmislite malo o tome kakav je kravata artikl, tko je nosi, koje sadraje konotira i napravite mi, molim vas, koncepciju plakata, scenarij za spot i slogan zadao mi je neku vrstu domade zadade, valjda da iskua moje kreativne potencijale. Razbijao sam glavu itavu nod i sutradan bacio pred Iveka Podnara skicu plakata, scenarij pota s mukarcima koji ulaze u saunu i na vjealici ostavljaju razliite kravate, te slogan "Ako je kravata stav, to je mukarac bez kravate? ..." Sve su to lijepo prihvatili i plasirali, pod imenom Iveka Podnara, dakako. Ipak, zahvaljujudi tim kravatama, koje inae nikad u ivotu nisam nosio, nakon tri mjeseca dobio sam stalan radni odnos. Naa se agencija nalazila na Trgu marala Tita, nasuprot koli u kojoj je Sonja predavala fiziku. Isprva sluajno, a poslije i dogovorno, poeli smo se sastajati na kavi u Kavkazu, Zveki ili Blatu. Ne znam zato me toliko opsjedala u tim danima; moda samo zbog toga to sam joj uvijek iznova jasno pokazivao da mi do obnavljanja nae veze nije stalo. U sijenju 1981., kada sam, muen opakom virozom, izjurio na kuhano vino u Blato, zatekao sam je kako avrlja s nekakvim nabildanim tipom. Malo se zbunila i pocrvenjela, a onda me pozvala da im se pridruim.

Ovo je Stanislav, moj stari prijatelj predstavila me. Zna, onaj pisac, Stanislav Ivanid. Valjda si itao Prevarenog Mesiju. Nita ja nisam itao otpovrnuo je nabildani akajudi zube ibicom. Njegova atavistika fizionomija govorila je da ne lae. A ovo je Tadija Fruk, moj kolega sa kole - predstavi Sonja nabildanog, koji je prstima pozvao konobara. Rukovali smo se na brzinu i sasvim mlako, a onda se tip obratio konobaru: Jo jedan bakalar! Zbilja, Sonja, hode i ti jo jedan? Bitanga kao da mene nije ni primjedivala, od prvog trena bio mi je antipatian. Zna, Stanislave, Tadija i ja smo od juer zarueni ree mi Sonja i privi se onom bakalaroderu uz biceps. "No, na zdravlje!" rekoh u sebi i, umjesto kuhanog vina naruih dvije kuhane rakije. Poslije podne osjedao sam se dozlaboga loe, pa sam popio, na svoju ruku, nekakav virostatik i dvije tablete sulfonamidnog preparata, to je u medicinskom smislu vjerojatno bila prava besmislica. Zatim sam se zavukao pod poplun gdje sam, pogleda uperena u strop, sluao uvijek iznova Loua Reeda, koji odgovara za virozna i dekadentna raspoloenja. U sedam je doao ia Tomid i odvukao me, onako bolesnog, u Kinoteku za Fordove Tragae. U prvo vrijeme sam se pokuao izvudi na raun munine i temperature, ali je ia rekao: Ti boga, kakva temperatura! Je l' ti zna da je to jedinstvena prilika? Ako je propustimo, Tragae nedemo modi gledati bar tri mjeseca. Za vrijeme projekcije, ba negdje na onom mjestu kad John Wayne u meksikoj birtiji ponovo susrede ludog Mosea Harpera, morao sam izadi u zahod i ispovradati se. Na izlasku iz kina umalo da nisam pao u nesvijest, pa me ia Tomid morao odvudi do Dalmatinca, gdje me podvrgao terapiji koja se sastojala od kuhanog vina, vrude limunade i crne kave koja je zaudarala po krpi za pranje suda. Sutradan ujutro otiao sam k lijeniku koji me nakon tri sata ekanja istjerao napolje zbog neovjerene knjiice. Kad sam izlazio iz ordinacije, rekoh mu bahato: Moj otac se borio u prolom ratu, a vi mene tjerate na polje. Tko zna protiv koga promrsio je nadrkani lijenik. Sestro, zovite sljededeg! Kad sam izaao u ekaonicu, okrenuo sam se vratima ordinacije i zavikao iz svega glasa: Postupate sa mnom tako nadrkano samo zbog toga to sam vam ponudio dinarsko, a ne devizno mito! Sestra je podigla telefonsku slualicu, valjda da pozove miliciju, a ja sam izjurio napolje. Bio sam strano bijesan, a po tome sam znao da nisam ozbiljno bolestan. U deset sam bio u Jugospotu, u jedanaest na kavi u Blatu. Dakako, naletio sam na Sonju, ovog puta samu. Zbilja se udaje? upitao sam je nakon druge duple kave. Da. Za onu tipinu koja jede dupli bakalar i aka zube ibicom? Pa znam da nije neka prva liga, ali ... Ali, nisam ni ja dodah ironino. Pa i nisi ree kao da se malo ljuti. Osim toga, ti me uopde ne primjeduje. Ganjam te naokolo, to uopde ne prilii eni koja dri do sebe, a to dobivam za to ... tvoj prezirni osmijeh, tvoju priglupu ispriku, tvoje odbijanje ... Bogamu, Sonja, ti misli da sam ja neka vrsta eljeznikog kolodvora na koji moe dodi kad eli i otidi kad ti se svidi? Dva puta si mi davala nogu, a sad bi htjela da na prvi tvoj mig padnem niice ... Htio sam redi jo neke stvari koje su me titale, ali sam znao da je to najobinije razbacivanje slova. Ona je bila osoba koja je uvijek bila u pravu i tu nije bilo pomodi. Udajem se u subotu rekla je hladno i bezobzirno ako eli dodi, pozvan si u pet ispred Gradske vijednice. Ne eledi je vie sluati, ustao sam i krenuo van, ali mi je iznenada tako pozlilo da sam se sruio na pod. asak kasnije shvatio sam da me diu i ugledao njeno zabrinuto lice.

Mora otidi doktoru! viknula je drmajudi me za ramena. To je obian kolaps promrmljao sam. Dajte mi au hladne vode. On ima temperaturu rekao je netko, a ja sam domet nuo: Virozan sam. Temperatura u tim sluajevima nije nikakva rijetkost. Odvukao sam se do Jugospota, strovalio se za radni stol i pokrio lice rukama. Zar sam zbilja virozan, upitao sam sama sebe, ili sam se razbolio zbog toga to se ona udaje? Dragi kolega Stanislave prekinuo me u razmiljanju Ivek Podnar to mislite o ovom sloganu: "Vupikov prezvurt radost druenja"? Molim rekoh, tek sad primijetivi njegovu nazonost. "Vupikovi prezvurti radost druenja!" Kakve veze imaju prezvurti s druenjem? Hm, da zabuni se on. E, to je ono to me i samog zbunjivalo. ujte, Podnar prekinuh mu nit razmiljanja o prezvurtima (iliti tlaenicama) ja se osjedam stravino loe i otidi du kudi. Recite svima da sam na bolovanju. Ostao sam nekoliko dana u krevetu, a onda sam u petak naveer spremio kofer, namjeravajudi preko vikenda otidi kudi. Temperatura mi je spala, kaalj proao, ali sam SE jo uvijek osjedao mlitavo, slabo. U subotu izjutra iziao sam napolje i naao se sred prave snjene medave. Podigao sam ovratnik i krenuo prema stanici. Nije se jo bilo ni razdanilo. Onda sam se iznenada predomislio i preao na drugu stranu, uskoio u tramvaj i odvezao se do Trenjevakog placa. Uspeo sam se u potkrovlje zgrade iznad knjiare, i pozvonio pet-est puta prije no to mi je otvorila. Pobogu, to de ti ovdje tako rano? zaudila se Sonja, stojedi na pragu, sanjiva i nepribrana, u dugoj zelenoj kudnoj haljini. Spremi se, idemo na more. Vlak za Rijeku polazi u devet. Idiote, ja se danas udajem! Ostavi neandertalcu nekakvu uvjerljivu poruku i oblai se! Ljutito je zalupila vratima i poruila sve moje nade u pomirbu. Sjeo sam na svoj koveg i zario glavu u dlanove. Nisam znao to da uradim, kamo da krenem. Prokleta Sonja i prokleti virusi sasvim su mi pomutili razum. A onda su se vrata tiho otvorila, ona je izala i sjela pored mene, na onaj vrsti, grubi kofer, s kojim je jo pokojni ujak Emil putovao u Francusku i natrag. Provukla je svoje tanke, koate prste kroz moju kosu, masnu od gripoznog znojenja, i rekla: Ui, budalo! Samo sam se alila. Zar misli da bih se mogla udati za onakvog primida? Zezali ste me? rekoh ne podiudi glavu. Morala sam u tebi probuditi malo ljubomore. Znala, sam da ti jo uvijek nije svejedno. IV. Da godine postaju sve gore, prvi je shvatio ia Tomid i izrazito to onako kako je jedino umio: Umrli su Ford, Hawks, Chaplin, Hitchcock i mnogi drugi, Holywood ne funkcionira, a "out of Holywood" produkcija nije dala ni jedan jedini relevantan film. Altman se ni u snu ne moe usporediti s Hitchcockom, pa ni de Palma i Carpenter, Hillov western nije ni do koljena najslabijem Fordu, a sramotne melodrame koje tancaju Ameri natjerali bi Sirka i Lubitscha da se okrenu u grobu. Vremena koja dolaze jesu suha, opora, besmislena i pesimistina. Jedini vaan film prikazan ove godine je Fosseov Ali Thatjazz, a to je pohvala prolaznosti, umiranja, dekadencije, bez trunka optimizma kojim je zraio klasini Holywood zakljuio je Ivo Bukovan. Jebe ti taj film! otresao se na njega ia. Procjena situacije koju je dao Stevo Matid nije bila filmoloka, nego retrospektinokomparativna: Zamislite, deki, da sam se rodio u Americi, kakvu bih tamo koliinu love uspio zapiti i zakartati. Ovo ovdje je najobiniji "ilt". Shit! ispravio ga je Miki Grabar. Vremena su stvarno dobivala nekakav gorak, opor okus. Sve ono to smo namjeravali biti, sve ono to smo namjeravali uraditi, iz dana se u dan pokazivalo sve vedom fantazmogorijom i tlapnjom

bez osnova. Kriza je jo uvijek bila zabranjena, a odmah zatim nepoeljna, zlonamjerna rije. Radije se govorilo o stanovitim potekodama koje de se ved odagnati nekim od ozbiljnih stabilizacionih planova. Prve znake ozdravljenja, koji de uslijediti nakon godina strpljive tednje i samoodricanja, predsjednik vlade proricao je za 1985./86. godinu. U meuvremenu se putem televizije putala optimistika propaganda o uspjesima pojedinih kolektiva. Jedni su proizveli drvenih pula preko svake mjere, drugi su koliinom slanih tapida potukli sve rekorde, tredi su uspjeli proizvesti neke elektronske stvari koje su nesvrstani odmah kupili kao savrene. Nestajalo je roba iz izloga, uvodila su se ogranienja u vonji automobila, kupnji benzina, putovanjima u inozemstvo, raspolaganju devizama i slinim stvarima. Novine su bile pune raznih kompetentnih uvjeravanja o tome kako je sve to dobro i pametno, ali se, prvo stidljivo a poslije sve otvorenije, javljao i cio niz osporavatelja korisnosti takvih restrikcija. Moje skromno ekonomsko predznanje nije mi omogudavalo da proniknem u bit ovih fenomena. Ali, kako sam inae sve restrikcije drao antipatinim, dakako da mi se nita od svega toga nije svidjelo. Nezadovoljnika je bivalo sve vie a njihov je status bio vrlo nezavidan; svoju dobronamjernost morali su dokazivati, iskopavajudi je ispod gomile raznoraznih opasnih etiketa kojima su ih mediji obasipali. Stanovitu popularnost uivao je i lan 133. Krivinog zakonika, pod koji su potpadali da stvar bude grotesknija i mnogi njegovi osporavatelji. Da sam ja napravio Obrovac, ved bi me udorkirali rekao je na javnom mjestu Ljubo Brabec, nato mu je neki tip iz komiteta odbrusio: Nisi napravio Obrovac, ali si protagonist tvornice opruga koja je jo uvijek u osnivanju! ta sam ja tu kriv? pobunio se Ljubo. Nisi? Je li? zajedljivo e tip. Da nisam moda ja njen direktor? U gomilanju zaliha vidimo nau ansu rekao je na sastanku radne zajednice na direktor. Robe ima sve vie u magazinima i proizvoai de morati krenuti u agresivnijupropagandu! Premda su nam anse bile sve vede, plade su nam bivale sve manje, to je bio jedan od paradoksa s kojima smo se morali nauiti ivjeti. to de ostati od one arkadije o kojoj su nas uili u kolama? upitao sam oca. Bili smo tako bogati ugljenom i vodenim potencijalom, a sada je ved deseti dan redukcija elektrine energije. Bududnost treba traiti u eksploataciji solarne energije zajedljivo de otac. Jo uvijek spadamo u zemlje iznimno bogate sunevim zrakama. Obojicu de vas zatvoriti! promrmljala je nezadovoljno majka, koja je u dugogodinjoj pedagokoj praksi nauila da je od gorke istine mnogo bolja slatka la. trajkova je sve vie, ali se o njima ne pie rekoh. Pie se zato o obustavama rada suprotstavi mi se otac. Ali zbirno, i to na kraju godine u obliku grafikona koji ima tendenciju pada. Molim vas da prestanete o tim zabranjenim stvarima preklinjala nas je majka. Sirota majka gotovo da nije mogla vjerovati roenim oima i uima, toliko su je pogaale i zapanjivale stvari koje su se dogaale. Nekakav Dogo uz pomod pjesama oklevetao Tita, a pisci ga jo brane! Novinari beogradskog tjednika provalili briljivo uvane tajne o Golom otoku, a Slovenci izletjeli s Dahauskim procesima, i nikom nita! Pa onda nekakvi peticionai koji bi htjeli ovo, pa ono ... Ana, molim te, vrati se u kuhinju i prestani itati novine osim Svijeta i Asa, jer ovi listovi ne priznaju nita. to de ti sva ta unutarnjepolitika sranja i vanjskopolitika kenjanja kad nita ne razumije, a sve te ljuti i nervira prekorio ju je otac. Rusija je pedeset godina iza nas, osim u baletu, gdje su meu prvima prikljuila se razgovoru sestra Zvjezdana, kojoj ruska iskustva nisu mnogo pomogla u traenju boljeg posla. Takvu te volim rekao je tata. A ako su i bolji u baletu, tko jebe balet! Tata, ti si nekulturni provincijalac! naljutila se Zvjezdana i u znak protesta izvela nekoliko baletnih figura, kojima nitko nije znao naziv. Kad su novinari demontirali tabu-temu Golog otoka i informbiroovskih hapenja i zlostavljanja, sjeo sam da napiem tekst o Bramborovu ocu. Napisao sam etrdesetak stranica, ali postignutim nisam bio ni najmanje zadovoljan. Sve je izgledalo nekako nestvarno i pomalo fantastino, kako to obino biva s istinitim stvarima. Ali, tekst nisam bacio nego sam ga strpao u fascikl na koji sam napisao TONCEK KRALIK, i ostavio ga da ami na dnu ormara.

Godine 1982., koristedi brojna slikovita i nadrealna samoupravna iskustva Ljube Brabeca, napisao sam i objelodanio drutveno angairan i politiki zajedljiv roman Samoupravljanje u osnivanju. U samom sreditu prie bili su jadi detroniziranog aparatika kome su dali direktorij nad firmom koja nikad nede biti utemeljena. Moram priznati da sam pomalo strepio od reakcija slubenih ideologa u sferi kulture, i od njihovih revnih institucija, jer nikada u spisateljskom radu nisam bio jo neki heroj, ali me urednik umirio rijeima: To de biti cvebica! I uistinu, roman se dopao svima. Moje osobno nezadovoljstvo tekudom praksom okarakterizirano je "briljantnim uoavanjem devijantnih procesa i njihovim igosanjem s progresivnog motrilita". Lik autoritarnog direktora i osionog partijskog sekretara oznaeni su u jednoj reenici "kao izvanredni primjerci etatistikih recidiva protiv kakvih se ovaj roman pokuava boriti", a neslavna sudba progonjenog inenjera, koji bezuspjeno pokuava dokazati kako za tvornicu u osnivanju nema dovoljno sirovine, prikazana je "kao tuna golgota uvjetovana tipinim provincijalnim politiko-empirijskim (?!) zastranjenjima". Uglavnom, sve s mojim romanom bilo je u najboljem redu, pa je ubrzo kanoniziran kao obraun sa zaostalim i ekscesnim ostacima etatistikih tmina i nevidjelica. Pomalo zgroen injenicom na koje se sve naine moe instrumentalizirati tekst, poeo sam se sam sebi gaditi. elio sam biti hrabar, a ispao sam gotovo kao neka vrsta dravnog pisca i poltrona u sferi kulture. Zbog toga sam, kad su me pozvali da odrim knjievno vee u sindikalnoj biblioteci jednog velikog kolektiva, rezignirano odgovorio kako odbijam ponudu, jer sam spomenuti roman u trenutku slabosti napisao po specijalnom nalogu Gradskog komiteta. Jebi ga! Stvar je u imenu. Vlast zna da si pristojan i neporoan deko koji se bavio fantastinim i univerzalnim temama. Nisi nigdje bio, nikog nisi zajebavao, peticije si spretno eskivirao. Trebao si tu burgiju potpisati imenom kakvog liberala iz 1968., nacionalista iz 1971., ili generala koji je zglajzao u nekoj od promjena kurseva, pa da vidi kako bi te udorkirali tumaio mi je Miki Grabar, koji je u politikim stvarima bio iskusniji od mene. Znai da mogu napisati bilo to, ne riskirajudi nita, jer de sve biti interpretirano u skladu s opdom slikom koju imaju o meni? Jasno! ree Miki. Osim kad bi ba napisao neto to je propagandistiki ekstrem. Pa to ja onda radim u literaturi? upitah glasno, premda je to bilo pitanje koje sam zapravo postavio samom sebi. Jebi ga! Sta ti radi u literaturi! Ja uopde ne znam to bilo tko od vas radi u literaturi! Koga to uopde zanima? Kritiari vas itaju zato to moraju, publiku boli don dok ima krimide i Lepu Brenu, prijatelji vas itaju iz kurtoazije, a roditelji iz ponosa, iako nita ne razumiju. Zna ta! Postani Lepa Brena ili poni pisati krimide. Umjesto svega, otiao sam sa Sonjom na more. udno, toliko puta sam hodao s njom a nikad nismo bili zajedno na moru! Boravili smo u malim apartmanima u Uvali Scott i po itave se dane izleavali. Ona je uzela sa sobom brdo knjiga koje je danonodno itala, a ja sam, premda to zvui strahovito glupo, razmiljao leedi i predi se na suncu. Jednog dana, kad sam zbog neugodnih opekotina ostao u mraku sobe, zavirio sam u njenu torbu i poeo radoznalo kopati po knjigama koje je ponijela sa sobom. Moram priznati da sam bio pomalo povrijeen kad sam shvatio da je uzela Pavliida, Kapora, Pekida, Kishona i Remarquea, a nije uzela nijednu od moje etiri knjige. Dri li da su Kapor i Pavliid zanimljiviji od mene? upitao sam je iste veeri u krevetu. Ona se priljubila uza me, zagrlila me i rekla: Tebe volim i ovakvog; nije me briga to pie. Pazi, boli me! vrisnuo sam i odmaknuo se, jer me laknula po ispeenom dijelu koe. Ona se ljutito okrenula i uzela Iskru ivota, a ja sam iziao van i do kasno u nod buljio u most to povezuje otok Krk s kopnom. V. U ranoj mladosti, djeatvu zapravo, pratio sam redovito sva izdanja slavne roto-biblioteke koja se zvala X-100. Od tog vremena datira moj prvi susret s krimidem. Poslije sam gutao predratna izdanja Conana Dovlea, Agathu Ohristie, Boileaua i Narcejaca i Grahama Greena u Zelenoj biblioteci i

Depnoj knjizi, dokopao se rijetkog prijevoda Hammettova "Maltekog sokola" i niza romana o Maigretu Georgesa Simenona, a vrlo sam rano proitao i neke kljune od sedam postojedih romana Ravmonda Chandlera. Kad sam upisao faks, posve sam degenerirao, odmetnuo se u intelektualnom pravcu i posvetio se etabliranim stoerima svjetske literature. Jedan Musil inio mi se sto puta boljim od kompletnog Simenona, Thomasa Manna ne bih dao za cjelokupnu kriminalistiku tradiciju, a Hammetta sam drao zadnjim dripcem nedostojnim najmanje margine u povijesti svjetske literature. Vrativi se s prosjenog ljetovanja, koje sam proveo sa Sonjom, nabavio sam sve romane R. Chandlera i iitao ih jedan za drugim bez daha. Onda sam krenuo iz poetka. Ubrzo sam otkrio da sam roeni endlerovac, samo to toga prije nisam bio svjestan. Oduevljavalo me majstorstvo u kompoziciji i baratanju svim onim mnogobrojnim elementima i razinama romana, spretna i ekonomina bihevioristika karakterizacija, gradnja socijalnog backgrounda i nadasve neodoljiv i privlaan lik cininog i sentimentalnog istraitelja Phila Marlowea. Ali, da sve skupa ne bi djelovalo kao suha, racionalna eksplikacija ukusa, moram odmah istaknuti da sam ponajvie uivao u pojedinim reenicama, koje su me obarale s nogu a da razlog tome nikako nisam mogao otkriti. "Dan je bio suh i hladan, a vidljivost odlina. Vidjelo se daleko ali ne do mjesta kamo je otila Velma." Bio je to zavretak romana Faretvell, My Lovelj, a u njemu se zrcalilo neto mistino, onostrano, moda zbog toga to je Velma otila u smrt. Ili: "Odigrao sam jo jednu Capablankinu partiju. Imala je pedeset i devet poteza. Divna, hladnokrvna partija bez milosti, jeziva u svojoj tihoj neumoljivosti." Reenica je stajala na kraju remek-djela Big Sleep i u njoj je bilo neeg potresnog i stranog, moda zbog toga to je Capablankina partija bila tihi pandan onom to si mogao nadi u svaijem ivotu. Sklon svakodnevnim pretjerivanjima, drao sam da etablirani pisci, obuzeti velikim nakanama i jo vedom odgovornodu, nisu nikad mogli napisati tako jednostavnu a dobru i tenzinu reenicu. Pokatkad su mi se zbog toga oni obrazovani i naitani smijali u brk. Ponajbolji primjer patetino-simbolinog verbalnog remek-djela pronaao sam u posljednjem romanu kalifornijskog majstora Plajbacku. Negdje na polovici romana, Phil Marlowe ulazi u odreenu sirotinjsku kudicu, iza eljeznarije. Kredudi se po opskurnom ambijentu doseljenike nastambe, detektiva iznenadi pitanje: "Tko je to?" Ali to je samo neduni papagaj koji ponavlja nauno pitanje. Neto kasnije Marlowe otkriva u dvorinom zahodu le traenog mukarca, objeen o crnu icu, s nogama koje malne dotiu pod. Kad je izlazio, Marlow je zauo jo jednom papagajevo krijetanje: "Tko je to?" A onda mu je, onako, kao za sebe, odvratio: Nitko, prijatelju. Samo koraci u nodi! Preosjetljiv spram Chandlera, pronaao sam u toj reenici takav straan oblik depersonalizacije i samoponitenja da sam se od toga najeio. Zamislite kad netko u nodi, pored objeene tjelesine koja je bila ovjek, odgovori blesavom papagaju na takav nain, svodedi sebe tek na korake u nodi ... Znam da pretjerujem i da de me razumjeti samo oni koji vole ovog pisca ... No, tu sam reenicu esto ponavljao i poigravao se njome. Tko je to? upitala me Sonja kad sam se jedne nodi kasno vratio pijan u na podstanarski stan. Nitko. Samo koraci u nodi! odvratio sam i naduio se luaki smijati. Tko je to? upitao je jednom Miki Grabar kad sam mu kasno nodu pokucao na prozor. Nitko, prijatelju. Samo koraci u nodi! Koji ti je to kurac? zlovoljno je promrsio Miki, otvorivi prozor. Samo mali citat iz literature odvratio sam veselo. Dobro, zato si uopde doao tako kasno? Ved sam zaspao. Vratio se Delon rekao sam mu znajudi da de ga to odobrovoljiti i sasvim razbuditi. Tko se vratio? Nitko, prijatelju nasmijah se. Samo koraci u nodi. VI. Otkako sam obnovio vezu sa Sonjom Grabar, provodili smo gotovo svaki vikend kod kude. Dodue, odsjedali smo svako kod svojih roditelja, ali smo vedi dio dana ipak bili zajedno. U subotu

poslije podne u pravilu bi se ilo Ljubi Brabecu u njegovu vikendicu na obali ljunare. Ljubo je dogradio jo jednu prostoriju i nakrcao sve leajevima, tako da se moglo i prespavati. Ljubo, Irena i njihova etverogodinja kderka odlazili su ved u subotu ujutro. Taj bi dan kudedomadin obino provodio u sloenim pripremama za veernji provod. Dobavljao je boce vina, itave gajbe piva i mineralne vode, pripremao razliita jela, spremao sobe, zraio i sunao posteljinu, te uglavnom itav dan imao pune ruke posla. Na taj je nain, kako mi se inilo, izbjegavao Irenu, s kojom se zapravo bojao razgovarati. Osjedao je da ga ona polako naputa, da su ti subotnji provodi neto to de zacijelo ubrzo prestati. To ga je sve vie muilo, ali je uporno odbijao da se ozbiljnije suoi s neugodnim injenicama. Negdje pred veer, obino utroje, dolazili smo Miki, Sonja i ja, prastarim Mikijevim Spaekom, ili autobusom, ako bi nas Spaek negdje na putu iznevjerio. Prije veere, Sonja i ja smo dugo etali obalom jezera koje je tonulo u mrak, i razgovarali. Mislim da su to bili najsmireniji asovi naeg prilino povrnog odnosa. Kad bismo se dovoljno udaljili od Ljubine vikendice, sjeli bismo i gledali u kudu sve dok se u tmini ne bi zaiskrio plamen Ljubina rotilja, to je bio znak da se treba vratiti. Koliko god je Ljubo uporno pozivao preko Sonje ili mene, Arleta jo uvijek nije htjela dodi, iako je od Bramborove smrti bilo prolo vie od etiri godine. Govorkalo se da ima nekakvog pratioca, to je bio dostatan razlog da konano oprosti Ljubi i zaboravi sve. Pored nas, svradali su Gogo Jazbinek i Bumbo Zlatid. Jednom sam poveo i iu Tomida, kome se drutvo svidjelo, ali ga je vikendica na obali previe podsjedala na vikendicu iz neke ljigave amerike melodrame, pa je itav ambijent drao pomalo neugodnim. Godine 1983. u proljede otpravio sam Mikija i Sonju ranije na ljunana, rekavi da du ja dodi za njima kasno naveer sa edom Kraljem, to je trebalo biti prvorazredno iznenaenje za Ljubu i Irenu. Zbog godina koje su prole, posve sam smetnuo s uma da de Delon za Ljubu predstavljati iznenaenje, ali ni u kom sluaju ugodno. Pogotovo sada kad se njegova veza s Irenom sasvim istopila. U pet popodne pred prozorom moje kude zatrubio je tri puta otegnuto Delonov BMW, ba kao u starim danima kad smo se motali po Podravini obilazedi arene dudane podravskih naivaca. uj, stari rekao je Delon. Moe li mi ovo priuvati neko vrijeme? U ruci je drao povelik paket omotan uvoznim votanim papirom i pomno zalijepljen samoljepivom trakom. to ti je to? Neke slike. Ne bih htio da starci kopaju po tome. Spremili smo paket u staru drvenu kitru na tavanu i vratili se dolje, sjeli u kola i krenuli prema Sljunari. uo sam jo majku kako vie za nama: Pazite kako vozite, na cestama je straan promet! BMW je lagano klizio podravskom magistralom, a ja sam ispod oka promatrao Delona nastojedi otkriti promjene na njegovom licu i tragove starenja. I uistinu, elo mu je bilo znatno vie, kosa proarana sjedinama, a lice nekako vrde, grublje, to mu je davalo izgled odlunog, samosvjesnog mukarca. Stas je uspio ouvati, bio je tek neto vrdi, s rukama koje su dobile radnike bicepse. Ali, onako opdenito, djelovao je jednako svjee i mladoliko. Mjerka me nasmije se on pa gurne kasetu u radioka-setofon japanske proizvodnje. Uopde, u autu je sve bilo strano i prvorazredno: porazbacane revije, konzerve uvoznog piva, walkman, magnetski sat, naljepnice, paket Benson & Hedgesa i druge kojetarije. ime se sad zapravo bavi? upitah ga dok smo polako pretjecali pogrebnu povorku koja je gmizala prema seoskom groblju. Pa svaim promrmlja Delon, koji je oduvijek djelovao kao ovjek koji ne trpi suvina pitanja. Izgleda da dobro ivi. Uspio si u ivotu! to to znai, uspjeti u ivotu? ree sa sebi svojstvenom patetikom. Imam neku firmu u Milanu, a dosta vremena provodim u Ziirichu i Hamburgu. Slike? Svata. Svaim se bavim, ali jo nisam prodao duu vragu. to se toga tie, ne mora se bojati.

Prialo se svata nastavih ga provocirati. Da si u Legiji stranaca, da te trai Interpol, da trguje drogom ... A da li se prialo da sam u Rote Armee Fraction, i da sam izvrio atentat na svetog oca? nasmije se on i pritisne gas. Cesta koja se pruala pred nama bila je ravna i dobra, koliko to nae ceste uopde mogu biti. Kad smo preli prugu i nali se nadomak jezerskom naselju, ljunara je ved bila utonula u mrak. Svjetlucale su tek neonske svjetiljke uz cestu i po koji prozor na vikendicama. Bilo je rano proljede, pa je ljunara jo uvijek bila relativno pusto mjesto. Ovdje lijevo pokazao sam mu put, a on je lagano uvezao kola u mali prostor za parkiranje i zakoio. Izali smo. Ljubo je ba prevrtao bifteke na zaarenom rotilju kad je ravno pred njega iz mraka izronila visoka, uspravna prilika Cede Kralja, zvanog Delon. Ljubo je mirnuo, zaboravio na rotilj, ustao i nakon podue utnje rekao: Ti? Ja otpovrnuo je Delon, svejednako ekajudi to de se dogoditi. Njihov prijateljski zagrljaj prijeila je pet godina stara sjenka koja ih je bila razdvojila, sjenka uvrijeene i svojeglave Irene Orear. Stojedi obasjani crvenim arom rotilja, predstavljali su dvije krajnosti koje zacijelo Ireni nede promaknuti: mlad, poletan, vitak i uspravan Delon i umoran, ostarjeli, prodelav i razdebljali Ljubo Brabec. Onda je u dvorite sila i Irena, koja je, za razliku od Ljube, jo uvijek dobro izgledala. Rekla je posve jednako kao i Ljubo: Ti? Poslije, dok smo sjedili za veerom, Delon je vodio glavnu rije. Prepriavao je stare, poluzaboravljene dogaaje brino pazedi da nemaju veze s njegovom i Ireninom zajednikom prolosti, ivo se raspitivao o svemu to se u meuvremenu dogodilo, o Bramborovoj smrti, o Mikijevoj pornozbirci, o mojim knjigama, o Sonji, o Jarmili i o svemu ostalom ... Ubrzo smo, okrijepljeni dobrim vinom, zaboravili na sve nesporazume koji su nas podijelili, i latili se ralanjivanja zajednike prolosti. Po tome smo znali da smo ipak ostarjeli, jer se samo starci naslauju mislima na slavne stare dane. Na alost, iako tek na pola ivotnog puta, nai su pogledi potpuno bili okrenuti prolosti. A jesi li se ti uspio oeniti? u jednom je asu Irena upitala Delona. Nastao je kratak muk jer smo osjetili dvosmisleni ton Irenina pitanja, ali je pomalo munu situaciju spasio Delon rekavi: Nisam, ali sam jednokratnih brakova imao svu silu. Ljubo se nasmijao, a Irena je utke otpila malo bijelog vina. Kako se Miki prvi nalio, Sonja ga je izvela napolje da se malo proeta po svjeem zraku. Ponudio sam se da du podi s njima, ali je ona rekla: Ne mora! Ostani, znam da ti se pria sa edom. Ostali smo sami u sobi Ljubo, Irena, Delon i ja, a onda je, nakon due utnje, Ljubo ustao i rekao da de odjuriti kolima po jo vina. Ne znam zato je to uradio; u toj gesti kao da je bilo neeg mazohistikog, kao da je Ireni i Delonu elio poruiti da im ne eli smetati i da im ostavlja slobodne ruke. Uglavnom, vina je bilo dovoljno, a novo nije mogao kupiti, jer su sve trgovine ved odavno bile zatvorene. Dugo ga nije bilo, a mi smo pili sve vie. Ja sam bivao sve umorniji, a Irena sve raspoloenija. Kao da je Ljubina odsutnost na nju djelovala poticajno. U dvanaest je otila u spavadu sobu da vidi je li mala Jarmila dobro pokrivena, a onda se vie nije vratila. Vidio sam kroz prozor kako je mugnula prema obali. Kao da mu je neugodno, Delon je promrmljao neto i iziao za njom. Nakon toga su se Sonja i Miki vratili i rekli da de odmah ledi. Zabrinut za Ljubu, koji se nije vradao ved gotovo dva sata, iziao sam van. U prolazu sam spazio dolje, kod obale, dvije sjene; bili su to Delon i Irena, stajali su korak-dva udaljeni jednog od drugoga i o neemu razgovarali. On je govorio sasvim tiho, a ona se glasno smijala na svaku njegovu rije. Otiao sam iza kude i na parkiralitu ugledao Ljubin automobil. Izgleda da nikamo nije ni iao. Krenuo sam obalom, nadajudi se da du ga pronadi. I zaista, sjedio je u natrulom amcu izvuenom na pjeanu obalu; bacao kamenide u vodu i drhturio od hladnode, jer je bio izaao samo u lakoj vesti.

Znao sam da de se vratiti rekao je a da se nije ni osvrnuo, kao da nasluduje moju prisutnost. Na koga misli? Od onog asa kad je pristala da se uda za mene nastavio je kao da je preuo moje pitanje ekao sam na ovu nod kad de se vratiti i uzeti je natrag. Zato misli da de ti je uzeti? upitao sam, premda mi to to je rekao uopde nije djelovalo neosnovano. Zato to sam takve jebene srede! U svemu! Priao sam blie i sjeo na rub amca koji je tiho zakripao. Spazio sam kod Ljubinih nogu dvije boce vina. Jedna je bila prazna, u drugoj tek tredina tekudine. Shvatih da je pijan. Misli da si jebene srede? upitah ga, uzimajudi onu bocu u kojoj je jo uvijek bilo vina. Mislim. Svi mi to mislimo rekoh, otpivi dva-tri gutljaja. Zna li da su osnovali nekakvu partijsku komisiju koja treba ispitati moju odgovornost u vezi sa situacijom u tvornici opruga ... U osnivanju. U tvornici opruga u osnivanju. Smatraju da sam izravni krivac to je cijela ta jebena ludorija jo uvijek u osnivanju. Prijete i pokretanjem istrage. Pa, jesi li kriv? Kriv sam to nisam sve ostavio i kao Miki Grabar poeo se baviti skupljanjem pornografskih filmova. I kako de se to zavriti? Ne znam slegne on ramenima. to se tie tvornice u osnivanju, ona je crkla onog trena kad su pokrenuli tu morsku ideju. Pa ipak, bilo je nekakve koristi. Bar si ti napisao onu knjigu. Jebe takvu korist. A je li iznenada de on. Pie li sada neto? Piem otpovrnuh bez trunka volje da razgovaram o tome. to? Krimid. Izvrsno nasmije se on. Moda de ti i u tom anru moja iskustva dobro dodi. VII. U svibnju 1983. Milan Grabar kupio je videorekorder SO-NY C9-Betamax, a u rujnu iste godine jedan noviji PANASONIC VHS. Dakako, osnovni razlog kupnji ovog luksuznog artikla bilo je nadiranje pornografskih videokaseta, pa se bez te naprave uopde nije mogao zamisliti normalan ivot pravog pornofila. Prve pornografske filmove registrirane uz pomod tog visokotehnolokog uda nabavio je presnimavajudi posuene matrice. VHS pornide presnimavao je na betu i obrnuto. Dobivao je tako prilino slabe kopije trede, etvrte, pa i pete generacije, ali mu je onda Delon donio iz Njemake masters-vrpce sa uvenim filmovima Devil in Missjones, The Opening of Misty Beethoven, A Dirty Western, Candy Stripers i Cate Flesh. Mastersice su ga uinile neobino jakim u razmjenama, pa je tako uspijevao dobiti i presnimiti bar dva-tri pornida tjedno. Jednostavnom matematikom operacijom dobit dete koliinu filmova koju je uspio pribrati nakon dvije-tri godine ovakve aktivnosti. Kad je broj snimljenih filmova preao stotinu, izgubio je kontrolu nad gradom, pa mu se dogaalo da neke filmove presnimi i dva, pa ak i tri puta. Kritiko-esejistika obrada videopornografije ini posljednje i najbolje poglavlje njegove knjige. Lucidna zapaanja, izbruen stil i retorikom nabijena reenica izdvajaju ovaj segment iz inae nepouzdanog i neujednaenog konteksta itave knjige. Opdi zakljuak u vezi s ovim najnovijim fenomenom u mnogostrukom i sloenom isprepletanju pornografskih pojava, medija i anrova, jest donekle pesimistian, pogotovo kad se zna da ga je napisao pasionirani poklonik, a ne objektivni promatra. Dakle, u videokaseti, kako stoji na 282. stranici Povijesti pornografije, Miki Grabar vidi "dekadenciju koju donosi preobilje, komocija i otuenje, kao tri osnovne determinante ovovrsne percepcije". Pa iako je zakljuak moda nekome nedovoljno jasan, nema dvojbe na to misli autor. Uasno komplicirano unjiravanje otedenog filma

u poluispravni eki projektor, radi pet do deset minuta projekcije, zamijenio je elegantan potisak kasete i pritisak na daljinski upravlja, ime se dobiva tri do etiri sata raskone full-color tonske projekcije. (Najnovija BASF E-300 kaseta na VHS rekorderu s LP projekcijom daje mogudnost desetosatnog kontinuiranog gledanja pornida.) Brzinsko premotavanje, mijenjanje kolutova i lijepljenje spaljene vrpce u polumraku dvorane za pornoseansu otpalo je kao besmislen trapac, jer videorekorder omogudava manipulaciju iz udobnog naslonjaa. I to sad uraditi kad ti netko uvali etiri sata pornida na videokaseti? Gurne stvar u rekorder i gleda dok ne zaspi, u emu lei otuenje i ravnodunost koju ti je donijela komocija i preobilje. U danima filmsko-pornografske prahistorije, kad sam, sjededi na Oriolikovom trosjedu, budno pratio da mi ne promakne neto od onih 7'3O" filma, nije se moglo ni pomisliti da bi netko zaspao. Ljudi su radi pornida proputali roenje vlastita djeteta (vidi: sluaj M. Latasa!), a danas, danas, kako mi kae Bumbo Zlatid, dogaa se da posudi tri sata pornida, pa onda vrati kasetu a da je nisi dospio ni pregledati, jer su na televiziji bile neke zanimljive emisije o turizmu, pticama pjevicama i ivotu kornjaa. Alijenacijska narav recepcije videokasete, pie dalje Miki Grabar, do temelja je unitila oblike drutvenosti vezane uz gledanje pornografskog filma, dakle one oblike nepatvorene drutvenosti koje je inaugurirala "osmica". Recepcija pornida dobila je individualan ili komoran karakter, ime je automatski odstranjena mogudnost verbalne nadgradnje, za koju su bili zadueni "komentatori". Tako smo, jo se dobro sjedam, jednog nedjeljnog popodneva kod Grabarovih gledali etverosatnu pornokasetu s tri ili etiri presnimljena pornida neujednaene kvalitete. Uz mene i Mikija, bio je prisutan i Bumbo Zlatid, koga je odumiranje pornoseansi nagnalo da i sam kupi videorekorder. Nakon sto dvadeset minuta projekcije, Bumbo je uzdahnuo i upitao Mikija: Daj, bogati, ima li ta za poklopati? Nakon toga smo, dok je na ekranu trajao neizmjerno dug felatio, jeli suhe krvavice i kisele krastavce, ali nam zbog maratonske i dosadne scene nita nije ilo u tek. Miki, daj ubaci naas drugi program, da vidimo kakav je rezultat rekao je Bumbo, prebirudi po zdjelici s krastavcima. Kad te razvoj dogaaja na utakmici eljezniar elik odvrati od scene u kojoj Serena pui nekakvom nabildanom tipu, onda to znai da je pomiu definitivno odzvonilo. Neto kasnije, ba kad je elik fulao penal, Bumbo je rekao: Miki, posudit de mi tu kasetu da je doma na miru pogledam. Ali, kad je odlazio, kasetu se nije sjetio uzeti, on, negdanji svojevrsni lokalni ministar za pornografiju! Obilje materijala, laka nabavljivost i "posudbena protonost", tvrdi Miki Grabar, doveli su gledaoca do svijesti o autorskoj razini u anru, pa su se poela pamtiti imena reisera, a jo vie aktera. Drugim rijeima, u pomiu je poela funkcionirati neka vrsta "star-sistema". Zna se tko nema problema s erekcijom, ije su dimenzije najimpozantnije, tko "svira harmoniku", tko najbolje pui, tko ima kakve sise i slino. U vjerodostojnost male analize "glumakih potencijala" aktera ovog anra, koja je pridruena ovom poglavlju Povijesti pornografije, ne mogu se uputati, jer nikad nisam osobito dobro razlikovao zvijezde pornofilma. Prema prostoru koji joj posveduje, Miki Grabar daje osobitu prednost glumakim potencijalima stanovite Vanesse del Rio, koju zove punokrvnim, sisatim kubanskim oralnim strojem. Naroito mu se dopada uvjerljivost kojom Madame del Rio glumi potpun uitak u najraznovrsnijim filmskim radnjama (ako uopde glumi!). Lisu de Leeuw dri modnom, karizmatskom mladom damom, koja obino glumi snane, agresivne enke to umiju manipulirati mukarcima. Slavnu Lindu Lovelace uniava na zabludu isfabriciranu od strane agresivne propagande; a ta zabluda, pie dalje Miki, ostat de zapamdena tek po jednom dobrom oralcu u Dubokom grlu. Desiree Cousteau mu se dopada, ali misli da je ograniena uskodu svoga glumakog dijapazona, to je ini podobnom samo za ulogu naivnih i pomalo stidljivih ena, koje u filmu otkrivaju vlastite ponore zapretane seksualnosti. John Holmes, po Mikiju Grabaru, jest napuhana veliina koja punu erekciju (iliti "mramorno usijanje" pornofilski termin) moe postidi samo uz upotrebu dublera. Zaudo, Mikijeva knjiga uopde ne spominje veliku

zvijezdu Seku, ali zato nerazmjerno mnogo prostora poklanja sasvim osrednjim Kelly Nichols, Marleni Willoughby i Ericu Edwardsu. Jednu metodoloku greku ini Miki Grabar u svojim istraivanjima, a ta se greka, ini mi se, oituje na dijakronizijskoj razini. Pomake u pornografskim pojavama, mijene anrova, ukusa i tehnika, on promatra neovisno o pomaku koji je proivljavala naa generacija. Moda mi se ba zbog toga ini opravdanim neobino, ali indikativno pitanje: "Potjee li djelomina indiferentnost, ili bar smanjena strast, Bumbe Zlatica prema pornografskoj videokaseti iz alijenacijske naravi receptivnih okolnosti, ili iz jednostavne ivotne injenice da je Bumbo Zlatid prevalio trideset petu godinu ivota, da se oenio, zaposlio, dobio na vrat djecu, punicu, milijun briga i slino. Na takvo pitanje Mikijeva knjiga ne pokuava ni odgovoriti, to je, konano, moda i bolje, jer knjiga koje tragaju za neugodnim odgovorima i istinama ionako ima previe. Na koncu, kao i obino, moram nadopuniti Mikija Grabara sasvim autentinom zgodom vezanom uz videorekordere i pornografske kasete. Ta zgoda manje govori o pornografiji, a vie o seriji podmetanja kojima je Miki bio izloen radedi u lokalnoj radiostanici. Potkraj 1983. godine u njegov su stan rano ujutro upala dva radnika SUP-a u civilu. Jedan od njih imao je dva zlatna zuba koje je neprekidno akao prelomljenom ibicom, a drugi je udno hodao, trudedi se da prikrije epavost. Jeste l' vi Milan Grabar oca Slavka? - upitao je onaj sa ibicom u zubima. Da odvratio je Miki, sasvim zbunjen. Imamo prijavu da posjedujete videorekorder za koji nije pladen porez, carina i druge pristojbe. Kakve pristojbe? Drugim rijeima, drukane dodao je epavi ta je stvar provercana. Zatim su ga pitali mogu li udi, a Miki ih je, nemajudi kud, poveo u sobu. Uistinu, SONY C-9 bio je kupljen na crno, ali je Miki za PANASONIC imao uredne konsignacijske papire. Pokazao ih je SUPovcima, tvrdedi da papiri vrijede za oba rekordera, ali ih nije uspio nasanjkati jer su u tim pitanjima bili rutineri. Spakirali su mu SONY C-9 i dali mu potvrdu, a onda je onaj koji je akao zube rekao: uli smo da imate i nekakve pornografske kasete. Znate li da je to kanjivo? Znam! rekao je Miki. Izvolite pogledati pa se sami uvjerite. Odveo ih je do regala gdje je stajalo stotinjak kaseta i pokazao im to pie na hrbatima. Dakako, Miki nikad na kasetu nije pisao naziv pornida, nego broj i naslov nekog klasinog djela. Supovac je krenuo redom, itajudi naglas: Oklopnjaa Potemkin, Mi iz Krontata, Destri ponovo jae, Kabinet dr. Caligarija, Nibelunzi, Nula iz laganja ... Iz vladanja ispravi ga Miki. To vam je remek-djelo francuskog redatelja Jeana Vigoa. Ako imate sat vremena, smjesta du vam ga odvrtjeti. Ne treba promrmljao je epavac. Nakon toga su otili sa SONY-jem, pa je Miki nakon mjesec dana dobio poziv od suca za prekraje. Ostao je bez video-rekordera i platio poveliku globu za carinski prekraj. No, istog je mjeseca na isti nain kupio Nordmendeovu betu. Tko ti je to uvalio? pitao sam ga radoznalo. Nekakav Matutinovid. Sigurno s radija? pitao sam. Pa jasno! Ali ved du mu se ja osvetiti. Poevit de mu enu? Sestru rekao je zadovoljno i poeo mi priati o osvetnikim planovima. Zvualo je sto posto aavo! VIII. S prvim dolaskom jeseni Sonja i ja preselili smo se u dvosobni stan u Buconjidevoj ulici, to se i po stroim kriterijima smatralo stanovanjem u centru grada. Kada se mojim i njenim nevelikim primanjima pridrue i honorari od knjievnog rada, dobije se svota koja nam je omogudavala da bez

prevelikih odricanja podnosimo trokove stanovanja u centru. ivjeli smo dakle koliko-toliko normalno, ali nismo mogli priutiti sebi dvije stvari: automobil i dijete. U Jugo-spotu sam brzo napredovao, premda u pogledu karijere nisam pokazivao oiglednijih ambicija. Ubrzo su me liili neugodnog skrbnitva Iveka Podnara, pa sam postao sam svoj odjel, s posve odrijeenim rukama. Jedini korektiv moga teksterskog posla bio je nepredvidljiv i hirovit ukus komi-tenta. Zatim sam, dobivi velik budet proizvoaa prehrambenih artikala, koji je krenuo u agresivnu propagandu svojih proizvoda, zatraio i kadrovsko pojaanje. Nakon provedenog natjeajnog postupka, u moju je sobu doao nov asistent-tekster, svrena studentica knjievnosti Vinja Gorjan, koja se eljela iskuati u poslovima ekonomske propagande. Priali su da je ostavila najbolji dojam na komisiju, ali sam pretpostavljao da je, kao i svi, imala nekog modnog zagovornika. Bila je neto nia od mene i godinu dana starija, imala je kratko oianu kosu to se teko moglo nazvati frizurom, velike smee oi i naglaene kosti lica. Bila je suzdrana, pomalo stidljiva, ali se stjecao dojam da zna to hode, i da ono to hode obino i dobije. Poto sam je uveo u posao i dobio prve upotrebljive rezultate, bilo mi je pomalo drago to je na to mjesto dola ba ona, a ne netko drugi. Drugog ili tredeg dana pomalo stidljivo me upitala: to vam je onaj Ivanid koji je napisao Prevarenog Mesiju? Pogledao sam je, nasmijao se i, umjesto odgovora, upitao: itali ste? Da. Jako mi se svia. Nisam joj odgovorio to mi je Stanislav Ivanid, ali su joj ubrzo rekli drugi. Premda je to pomalo narcisoidno, moram priznati da mi je godilo to imam suradnika koji ita moje knjige i kojem se one ak i sviaju. Nakon tri tjedna sasvim spontano smo preli na ti i poeli izlaziti na gablec u mali, neugledni lokal u Frankopanskoj ulici. Dakako, kad nisam morao izadi sa Sonjom. Vinja mi se ubrzo poela dopadati, ali sam to dopadanje drao kolegijalnom simpatijom. Osim toga, imao sam Sonju, a Vinja je imala mua i kderku. Negdje u prvim danima poznanstva s Vinjom Gorjan, poeo sam pisati krimid. S tim krimidem, bar u poetku, imao sam mnogo problema koje mi je pravila okolina. Naime, kad pie pravo, ozbiljno umjetniko djelo, onda te svi ostavljaju na miru, jer se nitko ne eli paati u "veliku literaturu". Kad pie krimid, svi se smatraju kompetentnim pa te obasipaju morem zgodnih savjeta i preporuka. Ivek Podnar, im je saznao da piem krimid, posjeo me u fotelju i poeo: Stari moj, za tu stvar imam fantastinu temu koju sam nekod mislio i sam obraditi. Pazi ovako! Jedan tip ubija ene uz pomod satare za meso. Kasapi ih i odnosi u vredama na radno mjesto, jer radi u tvornici kobasica. Inspektor nikako ne moe udi u trag nestalim enama, a onda, jednog dana, u restoranu jede kranjsku kobasicu sasvim neobina okusa ... Dalje ide ovako ... Dosta, sve sam shvatio! rekoh ispljunuvi komad sendvia sa salamom u koaru za smede. Ne mora mi dalje priati, napisat du takav roman, ali jednom drugom prilikom. Stari, ovu ansu ne smije ispustiti iz ruke! oduevljeno mi je tumaio ia Tomid. Ideja je izvrsna. Sluaj! Tip je profesionalac koji se bavi egzekucijama po narudbi. ivi sam u iznajmljenom sobiku s kanarincem. Od neke bande dobiva zadatak da ubije nekog ovjeka, ali to uradi dosta traljavo pa se izloi mogudnosti hapenja. Onda banda pokuava uutkati njega ... ekaj, ia! Nije li to sadraj Samuraja? ia se zamisli, a onda se ljutito lupi dlanom po koljenu. Jebo te, zna da je! Pa zato mi je sve vrijeme izgledalo nekako poznato. Stevo Matid mi je, uz litru i vodu, izloio svoju viziju krimida: Ovo mora napisati! Jedan tip krade li krade ... Milicija ga pokuava hapiti, al' ne uspijeva! Ha, ha, ha! Ti bokca, je l' da da je izvrsno! tos je u tome to mu plavci ne mogu nita. Ali, ako te trta pred vlastima, moe napisati da ga ipak na kraju dorkiraju. Stvar de ti malo izgubiti na snazi, ali de ipak imati u rukama izvrstan krimid. Debeli, moe deset posto od love? Pa nemoj mi redi da se takve stvari rade zabadava?!

Jebe krimide, sve je to isto! razoarano mi je tumaio Bumbo Zlatid. Kad proita jedan, proitao si ih sve. Net ko nekog ubije, ali mu pri tom ispadne gumb pa ga ukebaju! Pii radije pornide! Nastojao sam zaboraviti sve savjete i pokuao napisati vlastiti krimid bez ene samljevene u kobasice, i ubojice s otpalim dugmetom, ali se to pokazalo neobino teko. Odmah po poslu zatvorio bih se u sobu, gdje bih, nagnut nad beznadno praznom bjelinom papira, do dugo u nod grickao olovku. Sonja je provodila veeri sa svojim drutvom vradajudi se kudi kasno. Tada bi mi kuhala kavu i zanimala se dokle sam stigao. Jedne nodi, kad je skuhala kavu i stavila je na rub mog radnog stola, rekla je pomalo ravnodunim glasom: Nisam ti rekla da sam prestala uzimati pilule. Prijedi de na spiralu? upitah je, jedva skidajudi oiju s teksta koji sam te veeri uspio ispisati. Nedu! odvratila je i zapalila cigaretu. Odmaknuo sam papire u stranu i pogledao je. Vratila se s neke bezvezne veere i bila dotjeranija nego inae. Kako to misli? Mislim da imamo sasvim dovoljno godina da ponemo misliti na te stvari. Zar misli da du raati sa etrdeset? Ali, nismo jo ni vjenani! rekoh posve glupo, nato se ona nasmijala. ivimo zajedno. To je isto kao da smo vjenani. ak i u zakonskom pogledu. Nije li tako? Jest. Ali pusti me da razmislim. Mislim da si mi trebala redi da vie ne uzima pilule. A zato? upita me povienim glasom. Mislim da nismo spavali ved barem mjesec dana. to se toga tie, sasvim je svejedno uzimam li ili ne uzimam pilule. Mjesec dana! pobunih se. A ono nakon premijere Jelaideve drame? Pa otada je prolo mjesec dana. Zbilja! rekoh snudeno. ini mi se da je bila u pravu. Osjedao sam se jadno, poput svakog mukarca kad mu ena spoitne zanemarivanja te vrste. Te sam veeri mnogo ranije ostavio krimid, okupao se i uao u postelju sa vrstom namjerom da nekako popravim mjesec dana stare grijehe. Ali Sonja je ved spavala. Vratio sam se i sjeo pred televizor. Na programu je bila nekakva kasna diskusija kompetentnih i mudrih glava o tome to sve treba poduzeti da se sprijei privredno rasulo zemlje. Razgovor je bio sasvim pesimistian i po tome je vie podsjedao na opijelo negoli na lijeniki konzilij. Pokuaj mog samopotvrivanja propao je i idude veeri, jer se oko pola osam posve nenajavljen pojavio Ljubo Brabec. Djelovao je zbunjeno i zapletao se u govoru, tako da uopde nismo uspjeli shvatiti radi ega je doao u Zagreb. Ruke su mu drhtale, a smirio se tek poto mu je Sonja natoila vinjak. Rekao je da de prenoditi kod nas, a ni protiv veere nije nita imao. Otidi du u dragstor da kupim neto za veeru rekla je Sonja i obukla balonac. Uzmi moj auto! dobaci joj Ljubo kljueve. Izvrsno! razveselila se ona. Ved sam se zaeljela. Ovaj moj nikad nede uspjeti kupiti kola, a Miki ljubomorno uva onu svoju ragu od Spaeka ... Sjurila se niz stepenice, a onda je nakon nekoliko minuta poela pritiskati sirenu automobila. Izaao sam na prozor. Stajala je pored Ljubina auta i vikala: Nemam dosta love! Daj mi baci koju stotku! Otiao sam u hodnik i zavukao ruku u dep sakoa. Znao sam da je u njemu ostala bar jedna novanica od sto tisuda. Onda osjetih neto udno pod rukom, neto to su mogle biti kartonske kutijice. Izvukoh ih i pogledah. Na jednoj je pisalo Apaurin, na drugoj Phenobarbiton, na tredoj Praxiten. Ne sjedam se da sam tako neto kupovao. A onda mi sine; u polumranom hodniku zavukao sam ruku u dep Ljubina sakoa. Pronadoh na brzinu sto hiljada, vratih se u sobu i bacih lovu Sonji. Sve odlazi u kurac! rekao je nakon nekoliko minuta Ljubo, dredi u ruci aicu vinjaka. Gubici su katastrofalni, nitko ne posluje rentabilno. Gradska vrhuka juri naokolo i smilja kako da namakne lovu ljudima za pladu i tako izbjegne val trajkova. Prolog tjedna su ritljali Mikija jer je na lokalnom radiju proitao izmiljenu elju radnicima Agroproma i pustio pjesmu "Sutra kad me vie ne bude". Neki tip s opdinskog je urlao i traio da Mikija smjesta izbace iz partije. Zatim su mu rekli da je

Miki izbaen prije dvanaest godina. Poizio je i rekao da de se on osobno pobrinuti da Miki izgubi posao. A ta Miki kae? Ma pusti budalu! odmahne Ljubo rukom. Zaklinje se da de tipu potucati enu. Nasmijao sam se i otiao u kuhinju po led, jer je vinjak bio pretopao. Ubrzo je doao za mnom i zatraio au vode. Vidio sam da u ustima dri tabletu. Plivadon ree. Malo me zeza glava. Plivadon! nasmijah se, to njemu nije promaklo. A tvoja tvornica opruga u osnivanju? upitah ga neto kasnije. A, to ne zna? zaudi se on. Likvidirana. Sada sam direktor Gradskih kinematografa. Imam pod sobom dva kinooperatera, dvije blagajnice, etiri istaice, referenta, elektriara i neto malo raunovodstva. U direktorskom rangu sada sam predzadnji u gradu. Iza mene je jedino Gradska trnica. Pa ne bi se ba moglo redi da napreduje. Ne bi nasmije se on pomalo usiljeno. Ali pomirio sam se s tim, to de mi sve to! Nekad me zanimao uspjeh i bio sam spreman za njega platiti svaku cijenu. A sa svakom pladenom cijenom inilo mi se da postajem sve vedi gad. A to je bilo s onom istragom? prisjetili se iznenada. Priao si da ti spremaju nekakvu namjetaljku u vezi s tvornicom opruga. Spremali su se. Da sam se branio, sigurno bi mi smjestili. Ali ja sam rekao: "Ljudi, hajde da se lijepo raziemo ..." Ma zapravo, sve mi se ini da je stari iao da se zaloi ... Sa starim je isto kako je i bilo? Ne razgovaramo ... uglavnom ne razgovaramo snudi se on, a onda si sam natoi jo pida. Djelovao je malo mirnije i oputenije. Plivadon to ga je zacijelo izvukao iz kutije Phenobarbitona mora da je poeo djelovati. Zamisli, da je Brambor iv, sada bih mu bio direktor! A Irena? odluih upitati neto to mi je cijele veeri bilo na pameti. Ljubo ustane i prie prozoru. Zagledao se dolje na ulicu, kao da gleda hode li se Sonja vratiti. Priao sam mu i pogledao ga. Uini mi se da su mu oi suzne. Nisam trpio kad netko plae, pogotovo ne prijatelj. Nagnuo sam se preko prozora i pogledao dolje. Sad de ona, pa demo veerati rekoh. to se tie Irene ... pone on. Ni tu situacija nije nita bolja nego u pogledu tvornice opruga u osnivanju. To ima veze s Delonom? ta ja znam promrsi on. Valjda. Poela je izlaziti naveer. ini mi se da je malo ivnula. Skinula je par kilograma i poela se dotjerivati, ali ne vjerujem da je to radi mene. Nego, zna ta sam te htio pitati? Ne znam. Ma, malo mi je neugodno. Izgledat de kao da je pijuniram. Pa, pitaj ... rekoh mirno, premda sam se pomalo bojao njegova pitanja. Prolog utorka se spremala i rekla da ide u Zagreb kupiti neke stvari. I? Rekla je da de prespavati kod vas i vratiti se u srijedu. To je rekla? Da. utio sam zateen. Nisam znao to da mu kaem, iako mi je sve bilo jasno. Pa, je li prespavala kod vas? Jest rekoh odluno, iznenadivi se i sam svom odgovoru. Prvi put sam na takav nain lagao prijatelju i zbog toga sam osjedao dubok stid i kajanje. Ali to sam drugo mogao? Dobri stari Ljubo bio je u oajnom ivotnom periodu, pa sam se tjeio da ta mala la moe imati samo blagotvoran karakter.

U razgovoru nas je omeo zvuk automobila koji se zaustavio dolje, na ulici. Nekoliko asaka kasnije Sonja je ved vadila stvari koje je kupila u dragstoru, obedavajudi nam dobru veeru. Onda je naglo prekinula posao, znaajno me pogledala i obratila se Ljubi: Zaboravila sam ti redi. Prolog tjedna je Irena prespavala kod nas. Kupila je neke sasvim zgodne stvari. Ali, to valjda i sam zna. Dobro raspoloen, Ljubo poe pomagati Sonji, nagaajudi kakvu de nam veeru spraviti. Vratio sam se u sobu, zatvorio prozor i svalio se za radni stol. Gledao sam u stranice nezavrenog krimida i razmiljao o Ljubi i Ireni. Sada sam znao; otputivi se u preljubniku avanturu, Irena je zatraila alibi od Sonje. Ali, kad ovjek malo bolje pomisli, to je u njenoj vezi s Delonom moglo biti preljubniko? Pa prije no to se udala za Ljubu, hodala je s Delonom najmanje desetak puta! Delon se, kako sam doznao neto kasnije, svom snagom bacio na dovravanje studija koji je prije toliko godina bio posve zanemario. Premda mu je to stvarno ilo od ruke, poesto sam se pitao to de mu fakultet. Pa i bez fakulteta ivio je mnogo bolje od svih nas. Isto tako, bilo nam je svima jasno da se uz studije i nadalje bavi svojim misterioznim poslovima. I dalje je redovito na krade vrijeme odlazio u inozemstvo, pa se sasvim iznenada vradao. Znao sam to po tome to je, odlazedi u Italiju, Francusku ili Njemaku, obino svradao u Buconjidevu do mene i Sonje, da nam se javi i upita trebamo li to. Mi smo uljudno odbijali njegove ponude, ali je on toliko navaljivao da smo obino morali smisliti neto to de nam nabaviti u Francuskoj ili Italiji. Sonja je tu i tamo naruivala kakav prozainiji parfem, a ja nove ploe Toma Waitsa i Brucea Springsteena. O tome da bi za to primio kakvu lovu, nije htio ni uti. Jednom me ponovo zamolio da mu priuvam nekakav povedi paket desetak dana dok se ne vrati iz vicarske. Sutradan sam naveer, muen radoznalodu, otvorio paket i u njemu naao tri slike koje su po stilskim karakteristikama pripadale devetnaestom stoljedu. Bile su potpisane ali mi ta imena nisu nita znaila. Ono to me najvie zbunjivalo kod tih slika, bilo je to to je boja na njima bila toliko svjea da su mi se prsti gotovo lijepili za platno. Kad sam mu to poslije priznao i pitao ga kakve su to slike, on se samo nasmijao, odmahnuo rukom i rekao: Ma pusti, to je obina zajebancija! IX. Rujan 1983. godine bio je neobino topao pa smo se svakog tjedna redovito sastajali u Brabecovoj vikendici, koristedi te tople ostatke ljeta za kupanje i duge veernje sjedjeljke na terasi pored jezera. Ulazili bismo rano poslije podne u vodu i natjecali se tko de prije otplivati do ljunanog otoida zaraslog u grmlje. Kad ne bi bilo Delona, pobjeivala je obino Sonja, koja nas je ved odmorena ekala na otoidu i nagovarala da, plivajudi natrag, jo jedanput odmjerimo snage. Ljubo nije sudjelovao u natjecanjima, stidio se svoje debljine, umora i tromosti. U to vrijeme obino bi istio ribu koju je tog dana upecao, stavljao je u "pac", pripremao granje za rotilj i bavio se drugim, ne ba osobito vanim poslovima, u kojima mu je nespretno pomagala petogodinja kderka Jarmila. Premda se Irena svim silama trudila da je otrgne utjecaju oca, Jarmila je bila sretna i spokojna jedino u Ljubinoj blizini. Oko sedam uveer Ljubo bi poeo petljati oko rotilja i ribe, ljubomorno uvajudi kuharske zadatke za sebe. Otkako smo navradali u tu vikendicu, ne sjedam se da je Irena ita spravljala osim salate. Sonja je sjedila u dnevnom boravku i itala novi Start, Miki i Delon su odjurili BMW-om u oblinje naselje da nakupuju vina, kruha, voda i kolaa, a Irena i ja sjeli smo na klupicu do same vode, gledajudi kako debeli majstor rotilja vjeto raspiruje vatru. Strano je ostario i, uopde, propao! rekla je tiho Irena i zagledala se u svog supruga. Ima vie od sto kila, pije iako ne bi smio, pui iako su mu zabranili, loe nekakve sedative to ih obino izgnjavi od Goge Jazbineka ... Ne zanima ga posao, ne zanimam ga ja, ne zanima ga ni mala ... Sjeda se kako je nekod bio pametan, poduzetan i ambiciozan? Proricali su mu sjajnu bududnost, a zavrio je kao direktor Gradskih kinematografa. Zavrio? Ona se malo lecne i ugrize za usnu, ali jednako tako nastavi:

Bojim se da jest. Misli li da jo moe neto uraditi, da nekom moe koristiti, da moe napredovati ... Pogledaj ga; osim rotilja, nita ga vie ne zanima. Novine nije otvorio godinama. Juer sam ustanovila da nema pojma o tome tko je na elu Sovjetskog Saveza ... i slino ... utio sam i gledao ga kako premazuje vrelu reetku rotilja, a onda spretno stavlja oidene smudeve. Bilo mi je teko sluati takve stvari o prijatelju, jer mi se oduvijek inilo da poraz svakog od mojih prijatelja oduzima i meni pravo na optimizam. Ali, na kakav sam to optimizam mogao i smio raunati? Moda bismo mu trebali malo vie pomodi? rekao sam, znajudi da ona, na alost, nije osoba kojoj treba postavljati takva pitanja. Jer, ona ga je, kako mi se inilo, kartirala na sve vijeke vjekova. Ali to je bila i njegova krivnja. Zapravo, oni su oboje pokuali svojim udnim brakom zaboraviti prolost i smiriti se, a onda se iz tuine vratio njihov Heathcliff s punim prtljanikom falsificiranih umjetnina i definitivno im pomutio mir zajednikog ivota. Kako da mu pomognemo kad je ved odavno sam na svom putu? Zar misli da se toliko puta moe iznova zapoinjati ... Hode li ga ostaviti? upitao sam je iznenada, ne bez namjerne zlode u glasu. Ona se zbuni i zavue ruke u duboke depove svoje ljetne prugaste haljine, a onda mi se unese u lice: Zar misli da ne bih smjela? Ne znam, Irena otpovrnuh. Nemam prava da prosuujem. Jedino mislim da bi ga to dotuklo do kraja ... Ti to zna ... A i edo zna ... Ona bijesno ustane i okrene mi lea. Sada je gledala prema onom mjestu gdje su se cvrljili i puili poveliki smuevi pod nadzorom njena mua, koji je ravnomjerno naginjao iz boce rizlinga. ta te briga za edu! prosiktala je tiho, da je onaj kod rotilja ne uje. Pa nita, nita rekoh ravnoduno. Zapravo, nije me briga. U taj as gore na parkiralitu zatrubio je BMW i Irena je hitro otrala da pomogne Mikiju i Delonu unijeti provijant. Polako sam krenuo prema rotilju i sjeo na klupicu do Ljube Brabeca, kome sam bio prijatelj i vjenani kum. utjeli smo i gledali zajedno u ribu koja je na vrelom rotilju polako dobivala zlatnu boju. Jebi ga! rekao je Ljubo i pljunuo na pod, ali se nije potrudio da mi objasni zbog ega je opsovao. Valjda je opsovao onako opdenito, zbog svega to ga je okruivalo. A onda su lijevo od nas zastale dvije krupne sjene, ba pored dvorine ograde. Pao je ved mrak, a ar s rotilja nije bio dovoljno jak da im razaznamo lica. Stajali su neko vrijeme i promatrali rotilj, a mi smo ih drali obinim prolaznicima. Rujan je bio tako topao da je naselje pored Sljunare jo uvijek bilo puno turista, pogotovo subotom uveer. Onda je jedna od one dvije krupne sjene rekla: Osjetili smo da fino mirie pa smo doli! Ljubo je skoio kao oparen, jer je taj glas pripadao Arleti, udovici pokojnog Jaromira Kralika, prijateljici koja ga je pet dugih godina izbjegavala. Irena, svjetlo! vikne Ljubo i asak kasnije itavo dvorite bljetalo je rasvjetom elektrinih arulja. Pored ograde stajala je debeljukasta, nasmijana Arleta Kralik u irokoj haljini od jeansa, sa slamnatim sombrerom na glavi. Druga povelika sjena pripadala je njenom pratiocu koga je drala ispod ruke debelom i pomalo smijenom gimnazijskom profesoru knjievnosti Ignacu Fejeu. Dakako, ovo "gimnazijski" tek je neobavezan relikt starih dana, jer gimnazija nije vie postojala. Ignac Feje, tek neto puniji od Arlete, nosio je bijelo, ljetno odijelo, bijeli eir i elegantni tap za etnju, pa je tako pomalo podsjedao na uhranjeni pandan von Aschenbacha. Ljubo, moemo li? upita ga pomalo bojaljivo Arleta. Ljubo se uspanii i razjuri dvoritem: Svakako, svakako! Uite! Gdje su stolice? Irena, pide! Dajte pogasite svjetla, komarci de! Ovamo, Arleta, ovamo! to pijete, gospodine Feje? Tada smo opazili da je s Arletom i Ignacom izronila i mala sjena koju do tada nismo primjedivali. Bila je to Arletina estogodinja kderka Ines.

Duo, pozdravi! rekla joj je Arleta, a mala je prila i pogledala kudedomadina u oi, a onda mu se obratila zvonkim glasom: Dobra veer, striek Ljubo! Vidio sam kako je Ljubi zatitrao neki udan izraz na licu i kako su mu zadrhtale ruke. Mala je imala lice svog oca, Jaromira Kralika. Zna, Ljubo, Nacek ima tu stotinjak metara dalje kudu, pa sam mislila, kad smo ved susjedi ... Lijepo ste to uradili, Ljubo, lijepo rekao je sveanim glasom Nacek Feje, majstor kurtoazne konverzacije. Vidi se da imate smisla! Duo, odi u kudu pa se igraj s Jarmilom obratila se Irena Arletinoj kderkici i povela je za ruku. O, pa tu je i dragi kolega pisac redi de profesor Feje, ugledavi mene. Ba mi je drago to demo se upoznati. Znate, proitao sam vau novu knjigu i drim da imate briljantan nerv za stil. Sve one koji su govorili o "briljantnom nervu za stil" drao sam, to se tie literature, briljantnim magarcima. Ali, sasvim jasno, s kolegom Fejeem morao sam biti vrlo ljubazan, jer sam znao koliko je Ljubi vano to to je njih troje dolo da ga posjeti. Gledajudi vas ovako pored vode u bijelom, neodoljivo mi se namede jedna literarna asocijacija; podsjedate me na Gustava von Aschenbacha. Feje me pogleda s tupim nerazumijevanjem. Naravno, onog iz Smrti u Veneciji dodah, nato se on razvedri i pone se zadovoljno cerekati. Budala nije ni primijetila ironiju u nategnutoj usporedbi, vjerojatno stoga to je spadao u profesore koji jo nisu dospjeli proitati roman Thomasa Manna. Sjajno! rekao je. Pa vi mi laskate, gospodine Ivanicu. Zar ti nisam rekla da de se i Ljubi i Stanislavu dopasti? priapnula mu je Arleta, privivi mu se blie. Gore, na izlazu iz vikendice, pojavio se Delon, a onda se, prepoznavi valjda Arletu, povukao natrag u kudu. To je bilo suvino jer mu Arleta nita nije zamjerala, a deset godina stariji prof. Ignac Feje nije mogao imati pojma o zgodama i nezgodama nae mladosti. Kasno uveer, kad smo otili na poinak, Sonja me zagrlila i proaptala mi na uho: ak ni pet godina nakon Bramborove smrti ne mogu zamisliti tu nadutu profesorsku kreaturu pored nae Arlete. Okrenuo sam se njoj, privio je uza se i poljubio u usku. Jo sam je volio, premda sam eljno ekao ponedjeljak, dan kada du ponovo vidjeti Vinju. Deset dana kasnije dobio sam poziv da se javim u ured broj taj i taj u Gradski sekretarijat za unutranje poslove. "to li sam uradio?" presijee me to neugodno pitanje koje ovjek neminovno postavi sebi im SUP pokae interes za njegov privatni ivot. Da nije tko otkucao kako sam priao politike viceve, to sam, dakako, kao i svi drugi, obiavao raditi. Da mi nije sluajno stradao kakav blii roak? Da me moda konano ne zovu zbog onog politikog romana koji je kritika pohvalila? Ali, sva moja nagaanja bila su jalova. Reenog dana popio sam apaurin (da budem mirniji) i javio se u tu i tu sobu GSUP-a. Primio me ovjek koji se zvao Marko Markovid. Taj ovjek, ije je ime bila balkanska varijanta Johna Smitha, bio je mojih godina, nosio je besprijekorno, dodue sivo odijelo i bio vrlo ljubazan. Je li ta ljubaznost bila proizvod njegova karaktera i kulture, ili pravilo slube, nisam uspio otkriti. Sjednite, drue Ivanicu, trebamo vas zakratko. Sjeo sam i upitao ga smijem li puiti. Zato da ne? nasmijao se Markovid i ponudio me svojim Camelom. Prisjetili se LaCarreova Karle koji je puio samo Camel, ali mi se ta asocijacija uini beznaajnom, Markovid mora da je bio obian slubenik, u slubenoj hijerarhiji nisko pozicioniran. Vi ste sve do lani bili prijavljeni u N. ree on. Jesam. Ali sam sada uredno prijavljen u Zagrebu. Zar neto nije u redu s mojom prijavom boravka? Ma kakvi! nasmije se on. Dobio sam dopis vaeg biveg SUP-a, sa zahtjevom da vas ispitam. Pa, mogli su me i sami ispitati primijetili.

Nisu! Ovako je po zakonu. Dakle, da vidimo. Poznajete edomira Kralja, oca Miroslava, roenog 1948., bez stalnog zaposlenja i boravita ... Delona? prekinem ga iznenaen. Da. Ovdje pie i to da mu je nadimak Delon. Poznajem. Je li vam ikad priao o tome kojom se vrstom posla bavi i radi ega tako esto putuje u inozemstvo? N... Nije zbunih se i zamucah, premda je odgovor koji sam dao bio toan. ekajte! Pa vi ste najbolji prijatelji! Mora da vam je priao ime se bavi? Nikad ga niste zapitali otkud mu toliki novci i na temelju ega tako dobro ivi? Nisam ga nikad pitao rekoh kategoriki. A da sam ga i pitao, zacijelo mi ne bi rekao. Zato mislite da vam ne bi rekao? Naprosto zbog toga to je takav ovjek ... to je oduvijek bio mitoman koji voli iriti oko sebe tako neke misterije i nepoznanice ... Da, da, da ... natmuri se Markovid, pa poe prekopavati po papirima to su leali pred njim. to je uinio? upitah ga naivno. Je li uhapen? Nije otpovrne on, a onda mi, svejednako buljedi u papire, postavi novo pitanje: Je li vas ikad zamolio da mu priuvate kakve stvari? Kako to mislite? upitah ga prilino zbunjen. Bilo je to pitanje kojeg sam se od samog poetka pribojavao. Tako! Jeste li skrivali neto njegovo? Dakako da sam skrivao, ali sam drao da mi prijateljske obaveze nalau da i to preutim. Nisam otpovrnuh prilino sigurno. Onda se tu ne slau vaa izjava i izjava vae majke namrti se ponovo Markovid. Stresoh se od nelagode. Gnjavili su moju sirotu majku, sranu bolesnicu, koja se oduvijek bojala milicije; i one u uniformi i one u civilu. A to je to rekla moja majka? upitah prilino drsko, to je njega, ini se, zbunilo. Spominje nekakav paket koji ste uvali na tavanu. Aha, to! zinuh kao da sam se tek sad dosjetio. To je bilo dvadeset metara arenog ligetul platna. Ligetul platna?! Da, to vam je tu udno? A da to nije moda bilo pogleda me Markovid onako iskosa, misledi valjda da de taj zagonetni pogled slomiti moju obranu dvadeset metara slikarskog platna s falsifikatima starih majstora? ta to priate! pravio sam se blesav. edo Kralj ni kad u ruci nije drao slikarski kist. A to da bi se razumio u falsificiranje starih majstora ... Moda se nije razumio u falsificiranje starih majstora, ali se razumio u trgovinu slikama. Da biste prodavali jaja, nije nuno da budete koko! Pa nije ... jasno da nije! potvrdih kako bih ga udobrovoljio. Nakon toga me gnjavio jo dvadesetak minuta pitanjima poput: "Sto ste radili 20. kolovoza u sedam uveer?", "Znate li moda njegovu adresu u Bernu?", "Jeste li ikad u ruci drali slikarski plagijat?", "Kad se ved odazivao na to ime, koji je od Delonovih filmova najvie volio?". Neka su od tih pitanja zvuala besmisleno, kao da su izvaena iz srednjokolskih udbenika stranih jezika. Nakon posljednjeg pitanja me otpustio, ispriavi se to mi je oduzeo toliko dragocjenog vremena. Kad sam napustio SUP, pohitao sam do ureda i odatle nazvao Mikija Grabara. Miki, upravo sam bio na SUP-u ... Kakvom SUP-u? Tu, u Zagrebu. to se to dogodilo s Delonom? Priat du ti u petak kad doe. Nije zgodno preko telefona. Ma ta nije zgodno! protestirao sam. Reci odmah!
elbookers.com

Dobro uzdahne on i malo posuti. Neki dan su htjeli da ga uhapse, ali im je on ved bio zbrisao. Izgleda da je uspio prijedi granicu i otidi u vicarsku. Sam? upitah ga. A nego s kim? I to de sad biti? ta ja znam ljutnuo se Miki. to de biti, bit de. Vjerojatno se vie nede modi vratiti u Jugu. Spustio sam slualicu i zagledao se u prazno, ne primjedujudi Vinju koja me radoznalo promatrala. O stvarima koje su me zaokupljale nisam znao nita, ba nita. Nisam imao pojma ime se Delon bavi, nisam imao pojma zbog ega su ga pokuali uhapsiti, a jo sam manje znao hodu li ga ikad vidjeti. Stanislave! Stanislave! zazove me tiho Vinja, a onda me, bududi da nisam odgovorio, lupne po ruci. Molim? rekoh iznenaeno. Ona tvoja ponuda za veeras ... mislim da du modi izadi. Mu i mala popodne odlaze k njegovoj sestri u Liku ... Ah, da ... svakako uzmucah se, a ona se snudi, valjda zbog toga to nisam pokazao vie radosti. Ali, kako pokazati radost kad ti prijatelja progoni policija? A moda i Interpol? X. Ono to smo preko jedne supovske veze Goge Jazbineka uspjeli doznati o grijesima naeg druga Cede Kralja, bilo je stvarno malo, ali nam je stvorilo kakvu-takvu predodbu o njegovim uvozno-izvoznim poslovima. Iza vrlo visoke Delonove platene sposobnosti i standarda stajale su razne mudke sa slikama, umjetninama, nakitom i antikvitetima. Neke domade antikvitete neovlateno je prenio preko granice i "utopio" ih u Italiji. Vjete kopije njemakih majstora prebacivao je iz Rima u Njemaku i na uspjean nain rjeavao ih se u Bonnu i Miinchenu. Jedan domadi "umjetnik" izradio mu je desetak vjetih ali nepotpisanih Edgara Maxencea, koje je prenio preko granice i spretno ih unovio. Spominjala se njegova antikvarnica u Dijonu, trgovina sitne biuterije u Amsterdamu, kao i neka mala tiskara u Tiibingenu, gdje su se tiskale grafike Miroa i Kleea, dakako, s krivotvorenim potpisom. Tko zna to je od svega toga bila istina, i nije li se iza toga krila jo neka mutnija rabota! Kad sam te godine prvi put vidio Wendersov film Prijatelj iz Amerike, uinilo mi se da bi moj prijatelj Delon mogao biti neto slino onoj mranoj i zagonetnoj egzistenciji koju je igrao Denis Hopper. Deki, ne treba previe akati po toj stvari upozorio nas je Gogo Jazbinek. Pogotovo to ne bismo trebali raditi mi, njegovi prijatelji. Moglo bi to nekome postati sumnjivo. I to sad? pitao je Miki. Oduvijek smo znali da se bavi neim sumnjivim. Treba li ga zbog toga osuditi? Jebe se meni! otpovrnuo sam. Kad ne bi bila u pitanju velika lova, meni bi sve to izgledalo poput duhovitih smicalica. Delon je moj prijatelj, bez obzira na to koja ga evropska policija trai! Premda sam se inae trudio da, gdje je god to mogude, budem to moralniji, edu Kralja nisam mogao osuditi, bez obzira to uradio. Dapae, moram priznati da mi je poeo jo vie imponirati. Vjerojatno stoga to sam drao da je svojim lukavim smicalicama uspio nasamariti one koji drugo i ne zasluuju. Prodajudi plagijate, lane antikvitete i sline burgije nije mogao vozati raju, nego parajlije. Uglavnom, ponovni odlazak Delona rastuio je itavu klapu, ponajprije stoga to se inilo da je taj odlazak definitivan. Zna, pomalo me stid govorio mi je jedne veeri na ljunari Ljubo Brabec ali izgleda da je jedino meni konvenirao njegov odlazak. Misli zbog Irene? Pocrvenio je i bez rijei kimnuo glavom. Misli li da de ga Irena zaboraviti? Mislim da hode uzdahne Ljubo. Pa toliko je puta odlazio. Valjda de ga zaboraviti. Ali, na Ljubinu alost, nije bilo tako. Irena nije zaboravila svoga Delona.

XI. Nekoliko dana prije Nove 1984. godine iziao je iz tiska moj prvi krimid pod naslovom Svjedoci vole slatko u nakladi od osam tisuda primjeraka. Izdanje je bilo luksuzno, tvrdo ukorieno, s koloriranim ovitkom na kojem je bila polaroid slika revolvera i "sacher-torte". Knjiga se dobro prodavala, ali su prve recenzije bile porazne. Kritiar Vjesnika priznao mi je vjetinu, itljivost, napetost i dopadljivost, ali mi je spoitnuo da "knjiga pokazuje beznadnu odsutnost metafizikog zadatka". U Startu, pod ironinim naslovom "Svjedoci vole slatko a publika bedastode", deurna kritiarka me nazvala "konvertitom koji je izdao najelitniju i priao najprofaniranijoj vjeri". Mladi kritiar Studentskog lista sravnio je taj roman s najblistavijim stranicama R. Chandlera i Rossa McDonalda, dakako, na moju tetu. Doajen srednje kritike generacije pronaao je u mom krimidu simpatian "exercice de style", neto kao kad bi etablirani slikar u dokolici sainio mustru za tapete. Stojko Milid, koji je uz poeziju pisao i kritiku, iz sasvim prijateljskih razloga nije napisao nita, a jedan beogradski kritik patetino je upitao: "Dobro, a gde je tu onaj opojni, prepoznatljivi miris i dah naeg tla?" Konstatacija najvedeg meu naim kritiarima, da mu ime i ne spominjem, bila je porazna, a glasila je doslovno ovako: "Ne okani li se Stanislav Ivanid jednodimenzionalnih importnih igraaka, povijest hrvatske literature smjestit de ga na koju od svojih margina i arhivirati kao onog koji je zadana obedanja iznevjerio." Bukva mi je rekao da mi je roman za pet, ali da on vjeruje da du se sada napokon vratiti pretencioznijim oblicima. ia Tomid nije uspio proitati roman jer je dovravao scenarij za svoj prvi film. Vinji se krimid dopao, ali ona nije bila nikakvo mjerilo jer joj se ved unaprijed dopadalo sve to bih uradio. Oni od kojih sam najvie oekivao i koji su me znali izvudi i iz najvede potitenosti, bili su moji prijatelji, kojima sam poslao po primjerak knjige i s kojima sam se trebao nadi na Sljunari ved sljedede subote. Ali, kako je bilo izuzetno hladno i kako je u subotu popodne poeo padati snijeg, osim mene i Mikija nitko nije doao. Jedva se probivi kroz medavu, Miki je zaustavio kola i zatrubio. Na prozoru se pokazao Ljubo i mahnuo nam da uemo. Preli smo preko smrznutog putida i zastali na terasi. Sva obala bila je pokrivena snijegom, a voda ljunare zaleena. Ljubo je bio sam jer Irena nije htjela voditi dijete na izlet po takvom vremenu. Sjeli smo u topli dnevni boravak i, dok je on pekao hamburgere na vreloj teflonki, Miki i ja smo promatrali zaleenu vodu. Mora da smo bili jedine budale u itavom naselju. Snijeg koji je bivao sve vii i neprijateljsko zavijanje vjetra budili su u nama osjedanje samode, izdvojenosti i izgubljenosti. Ovako bedast izlet nismo ved dugo imali rekao je Miki i poeo postavljati tanjure na stol. Pomogao sam mu, razmjestivi pribor i otvorivi bavu piva. Onda su na stol dole tople, miriljave pljeskavice, koje je bilo moderno zvati hamburgerima. Nismo priali o mom krimidu, nego o kojekakvim bezvezarijama. Nakon drugog hamburgera, Ljubo je iznenada problijedio, uhvatio se za eludac i poeo uzdisati. to ti je? skoio sam i oborio sa stola bocu kiselih krastavaca i tanjur s hamburgerima. eludac! jauknuo je Ljubo i sruio se na pod, gdje se nastavio bacakati i stenjati. Brzo u auto! viknuo je Miki. Moramo u bolnicu! U bolnicu! zacvilio je Ljubo. Umotali smo ga u deku i tekom mukom ga odnijeli do automobila. Miki je jedva uspio upaliti Spaeka, a onda je krenuo brzinom koja je za onakvu cestu, medavu i led bila u najmanju ruku preopasna. Je l' ti bolje? upitao je Miki i ukljuio slabo grijanje Spaeka. Nije. To je ir propentao je Ljubo. Kakav ir! Pa ir su ti izrezali uvjeravao sam ga. Auto je plivao po skliskoj cesti, zanosio se u zavojima, ali se ipak odravao na njoj. Olakotno je u svemu tome bilo to to je po ovakvom nevremenu cesta bila sasvim prazna. Usput smo skliznuli u plitki jarak, oeali zaprena kola, pregazili maku, ali smo ipak u rekordnom roku dopremili Ljubu Brabeca do Gradske bolnice, gdje su ga odmah preuzeli i smjestili na odjel. Miki i ja smo ostali u toplom bolnikom hodniku da vidimo to je to s njegovim elucem.

Zna ta sam mislio sve vrijeme? gorko se nasmijao Miki. Upitno ga pogledah. Mislio sam kako je po istom ovakvom vremenu poginuo Brambor. Ubrzo se na hodniku ukazala prilika deurnog lijenika. Jebo te, kad god mi dovezemo Ljubu, ti si deuran dobacio sam Gogi Jazbineku, koji se samo nasmijao i potapao me po ramenu. ta je s njim? upita ga Miki. ir mu je recidivirao odvrati Gogo. A kako i ne bi kad ivi kao kamikaza! Pui i pije vie nego ikad, a ima batrljak od eluca ... Je l' to opasno? prekine ga Miki. Je l' to opasno! razljuti se Gogo. Deki, zajebavate se naokolo, ivite kao zadnji praljudi, ne mislite na zdravlje nimalo, a kad se neto dogodi, onda krotko pitate lijenika je l' to opasno? Pa, je l' opasno? Svaka ludost koju napravi s tim komadidem eluca opasna je. ekajte tu jo koji sat dok obavimo pretrage, pa du vam redi. Poslat du vam kavu po sestri... Ma kurac du vam poslati kavu! Poslat du vam aj s limunom, majmuni!

Sedmo poglavlje I. Majka mi je poslala mali paket u Zagreb. U paketu je, pored nekih sitnica, bio bijeli sintetiki zec s bijelom torbom oko ramena. Zec je bio kupovni, ali je torbica bila djelo majinih ruku. Na torbici je pisalo: "Stanislave, uvaj bijele pare za crne dane". U torbici se nalazio smotuljak novanica mamini zaostaci od mirovine. Premda sam bio prestar za takve oblike sentimentalnosti, paketid je djelovao dirljivo. Sonja je bila ljubomorna, a ja sam je utjeio rijeima: "Sve su majke iste", premda sam vrsto vjerovao da nije tako. Sve su majke iste, osim moje; moja je bila najbolja! Stanje s majinim srcem nije bilo briljantno. Zalila, se na bolove, tekode s disanjem, polako je hodala i vrlo brzo se umarala. Navikli na to da, unato aljenju i jadikovanju na ovu ili onu stvar, obino sve izdri, nismo se mnogo obazirali na njene tekode. Krepat du prije svih vas jer rintam kao konj! govorio je otac, nakon ega bi razgovor o zdravstvenim tekodama ukudana obino bio zavren. Majka nije bila osobito disciplinirana bolesnica, odlazila je kardiologu tek kad bi prigustilo. Vradala se kudi s obiljem recepata za sve nove i nove lijekove. Recepti u kojima svaki kronini bolesnik vidi garanciju zdravlja i nada se od njih konanom razrjeenju svojih problema, imali su jedinu manu koja se sastojala u tome to se barem na polovicu njih nije mogao dobiti lijek. Lijekove je obino nabavljao tata. Raspitao bi se prvo u dvije gradske apoteke, a onda bi, u potrazi za lijekovima, prokrstario kolima itavu regiju, telefonirao u Zagreb, Kutinu, Beograd, i na koncu nazivao izravno proizvoaa. Pizda mu materina! tresnuo bi stari ostatkom recepata po stolu, nakon duge i bezuspjene potrage. Reim koji je brigu za ovjeka proklamirao kao osnovno geslo, ne moe osigurati lijekove, a bolnice gradi samodoprinosima! Franjo, molila sam te da protiv reima govori u pola glasa, a ne tako da te svi susjedi mogu uti. Pa neka me uju! Ovog du trena pisati Saveznom izvrnom vijedu i poslati ih u onu stvar. Onaj tvoj idiot od lijenika prepisao ti je Trasicor, a svugdje mi kau da se taj lijek ne proizvodi ved est mjeseci. Mogao ti je prepisati ljetovanje na Sejelima, pa bi bio isti kurac ... A zbog ega nema Brinerdina? ta ja znam ... mislim da mu je cijena ambalae veda od prodajne cijene. Pa to ga ne prodaju u rinfuzi, boga im jebem!

U rjenik moga oca, koji je nekod o akutnim drutvenim problemima i neuralginim tokama dananjice govorio sasvim konstruktivno, pa ak i marksistiko-lenjinistiki, sve su vie prodirale nepristojne rijei, narodski uzvici, udne poredbe i rezignirani uzdasi. Netko bi moda pomislio da je odlaskom u privatni sektor oslabila njegova izvorna radnika klasna svijest, ali meni se inilo da je to zbog sasvim nesreenog stanja u raznim vitalnim podrujima ivota. Kako nije mogla nabaviti sve lijekove, mami je bilo teko drati se lijenikih uputa, ali je zato bila revna i disciplinirana to se tie uputa koje joj je slala njena sestra Livija iz Zagreba. Ana moja rekla bi tetka iz Zagreba. Za tvoj tlak svakako bi bio dobar aj od blitve i alfije, pomijean s jabunim octom. to se tie aritmije, juer sam doznala da valja jesti mnogo perina i celera, ujutro natate, a uveer samo kefir s nasjeckanim enjakom. Raznorazne tetkine terapije obino su pozitivno djelovale na mamine kardiovaskularne tegobe, ali su katkad zavravale garavicom, proljevom ili nekim drugim eluanim tegobama. Eva Biser, susjeda za koju je otac govorio da de na kraju biti toliko stara da de je iz humanitarno-zdravstvenih razloga morati ubiti, govorila je: Gospodo Ivanid, to vam je sve od pjega na suncu i od tih silnih atomskih pokusa. Evin ideoloko-politiki curriculum vitae bio je uistinu neobian; ona je od oduevljene afeejkinje postala umjereniji aktivist Crvenog kria, pa onda rezignirani apolit, pa vjernik katolik, da bi zavrila kao svjedok Jehove. Gospon Ivanid govorila je mom starom dok se vradao s napornog fizikog posla (koji je nazivao: horbanje ili rintanje) iz radionice evo proitajte si Kulu straara, pa dete shvatiti da je krajnje vrijeme da spasite sebe i svoje ukudane. Ja sam ostao dosljedni ateist, ali s ovima na vlasti vie ne puem u istu tikvu odgovarao joj je otac. uo sam da naokolo svata laje! rekao mu je jednom drug Brabec, sada penzioner u istoj rajonskoj OOSK. Nemoj, nije red! Pa i ti si bio jedan od graditelja ovog drutva. Ti zna da zbog naeg nezadovoljstva najvie likuju nai neprijatelji. Valjda zbog tih neprijatelja nema tvog Trasicora u apotekama rekao je otac mami, vrativi se s partijskog sastanka. Upali dravni neprijatelji u apoteku i maznuli Trasicor! Franjo blago de majka. Sa svakog sastanka dolazi ljut i nervozan. Ako ti to kodi zdravlju, zato se ne ispie iz partije? Ana, ti nisi normalna naljutio se otac. Zna da sam privatni obrtnik i da me mogu zajebavati. Kako? Pa mogu mi nabiti uasan porez. Pa ne razrezuje SK poreze! rekoh zajedljivo. ta ti zna! odbrusio mi je otac. Inae, u ovim tekim vremenima, mama je i dalje drala da sam savren sin, to je za majku normalno, ali mi je sve vie zamjerala jednu stvar: Stanislave, ima trideset est godina. Zar ti nije vrijeme da se eni? As kim, mama? O Boe me sakloni! Da te samo ula tvoja Sonja, mislim da bi propala u zemlju od stida. On se ne eli oeniti jer je brak odgovornost. A za to nema dovoljno hrabrosti. Je li tako? umijeao se u razgovor otac. Kako moe biti tako siguran? podigao sam glas. Siguran sam jer te poznajem! odvrati on. A zbog ega bi drugog izbjegavao brak? Zbog hiljadu drugih razloga! to ako sam, na primjer, peder? rekoh ljutito. Ako si peder! izdere se otac. Onda, dakako, ne moe uzeti Sonju, ali moe onog njenog brata, koji je ista takva vucibatina kao i ti. Za to beskonano otezanje pred branom lukom imao sam svoje privatne razloge, koje nisam mogao podastrijeti roditeljima.

U proljede 1984. godine pozvala me sekretarica Lela i rekla mi da bi direktor elio razgovarati sa mnom. Bez razmiljanja sam siao kat nie, znajudi da me zacijelo treba zbog tekoda oko naplate propagandne kampanje, koju smo organizirali za nekakvu traljavu tvornicu automobilskih dijelova i alata. Direktor Joa bio je pravi laf, zafrkant i posve obian ovjek, koji nije patio od kompleksa privredne veliine. Bio je to jedini direktor koga sam poznavao koji nije nosio sivo odijelo i neukusne kravate iz pedesetih godina, nego je vjeito bio u trapericama i puloveru, a za ozbiljne poslovne razgovore inio je ustupak poslovnoj kurtoaziji, nevoljko oblaedi demodiran sako koji je drao u ormaru svoje kancelarije. Moram s tobom razgovarati rekao je ozbiljno. Ima li pola sata vremena da iziemo van? Zato ne moemo ovdje? zaudih se. Bolje vani. Stvar je sasvim privatnog karaktera. Izili smo van i, avrljajudi neto o tome hode li Diro Blaevid natrag u Dinamo, te je li Feni vedi promaaj od Obrovca, uli smo u Pam-Pam u Frankopanskoj ulici. Naruili smo toast i pivo, jer je ionako bilo vrijeme gableca. Sluaj, stari! rekao mi je direktor. Htio sam te pitati neto u vezi s tvojom suradnicom Vinjom. Ovo pivo je toplo. Gospodo, kako nam moete dati hladan toast i toplo pivo? obratio sam se konobarici, jer nisam volio razgovarati o Vinji, pa ni s direktorom. Ona je dobar radnik, zar ne? nastavi on. Jest. Zato uopde eli razgovarati o Vinji? Primjeduje li da se s njom u posljednje vrijeme neto dogaa? Primijetio sam jedino da je promijenila frizuru rekoh, ispitujudi toplinu novog toasta koji je na pult ispred nas sruila ljutita konobarica. Ti zna da sam ja najbolji prijatelj s Kikijem ... S kojim Kikijem? upitah ga, ne znajudi o emu pria. S Kikijem Gorjanom, njenim muem. Iako o tome ne volim priati, ja sam je malo pogurao na natjeaju, ali tebi zbog toga nije ao, zar ne? Dobio si dobrog radnika. A kakve veze s tim ima njen mu? Ma strano mi je neugodno priati o tome okoliao je on. Ali moram, ipak moram. Zna, Kiki mi se ali da s Vinjom neto nije u redu. Kae da se u posljednje vrijeme udno ponaa, da ga zanemaruje, da je ravnoduna, da izlazi naveer nekamo, iako to ranije nikad nije radila ... ukratko ... Ukratko? Ukratko otpije on malo pive, pa obrie pjenu s usta. Ukratko, Kiki misli da se zaljubila. Misli da se zaljubila u nekog s posla. Ma nemoj! primijetili ironino, ali s dozom nesigurnosti u glasu. I taj Kiki je u to siguran? Nije. Pitao je mene znam li i mogu li mu pomodi. A ja opet pitam tebe, zna li ti? Ne znam slagah, izbjegavajudi njegov pogled. Sve vie sam se osjedao kao da sam na presluavanju. Zna nastavi on uporno, kao da mu je sve jasno iako mi je Kiki Gorjan prijatelj, ne pitam te to radi njega, nego radi nje. On je sjajan deko, ali je pravi ljubomorni manijak. Neto je naslutio i sad joj ne da mira, nego je sumnjii, za frkava i ta ja znam ... Brak im je postao pakao. Ako se rastave, on de joj praviti uasne probleme, skandale i druge neugodne pizdarije. Da ne govorim o tome da de joj pokuati oduzeti dijete ... Otkuda ti to sve zna? Kako ne bih znao! u udu de Joa. Pa Gorjanovi su nam kudni prijatelji. Idemo rekoh, ustavi od pulta. Toast smo pojeli, ali nam je piva bilo previe. Ljutita konobarica osvetila nam se donijevi nam gotovo zaleene boce. askom smo se natezali oko toga tko de platiti. On je, izvukavi pare prije,

pobijedio. Onda smo izili i utke krenuli prema naoj zajednikoj sudbini Jugospotu. Na krianju Frankopanske i Prilaza JA, rekoh gledajudi nekamo u stranu: Zna ta, Joa ... ta? Premjesti lijepo Vinju u neki drugi odjel. Najbolje u Kavuridevu. U Kavuridevoj ulici bio je tim koji je obraivao izdavaka poduzeda i robne kude. Hode redi da ti i ona ... zaudi se on, po emu mi se uini da ipak nita nije znao. Nedu nita redi. Samo je ti premjesti. Ali, molim te, ona ne smije znati da ja o tome imam pojma. Izvuci se nekim kadrovskim imperativima ili nekim drugim sranjem. Kui se u te stvari, odrastao si u udruenom radu. Dobro ree mirno dok smo prelazili preko pjeakog prijelaza. Vratio sam se u ured, uzeo svoje stvari i demonstrativno napustio posao. Od dvanaest sam u kinu Zagreb sasvim nezainteresirano gledao Otimae izgubljenog kovega, sasluao zatim Zi-in napad na Spielbergovu licitarsku dramaturgiju, a nakon toga otiao na Tukanac i dugo sjedio na klupi. Osjedao sam se jadno, izgubljeno i besperspektivno; optuujudi sebe sama zbog milijun stvari koje sam uinio i zbog sto milijuna stvari koje sam propustio uiniti. Nekoliko sati kasnije u slastiarnici pored kina Slobode kupio sam velik sladoled, koji sam ispred Buljata bacio. inilo mi se da ne mogu gutati. Bio sam najveda pizda u ovom kraju i najveda kukavica u ovom dijelu svijeta. U bifeu Suak popio sam dva piva, tri rakije, pelinkovac, ajerkonjak, dva gemita, crnu kavu, musolini, dvije votke i koktu. U trenucima oaja volio sam mijeati pida, zamiljajudi da svaka aica predstavlja otrov. Nakon votke, priao mi je odrpan pijanac krvavih oiju i s masnom ilt-kapom na glavi. Jebo te, stari, gledam te itav sat! Ti si vedi maher od mene! Loe li zbog toga to te napustila enska ili si samo hobist u tim stvarima? Popio sam s njim jo po gemit, a nakon toga sam iziao van i preao na drugu stranu ne bih li uhvatio taksi. Dakako, taksist me nije htio primiti u kola jer sam smrdio po desetak razliitih alkoholnih pida. Osim toga, otresao se na mene, rekavi da mi je Buconjideva tu, pred nosom. Isuse, gdje si se tako uasno nalio! vrisnula je Sonja, a onda se poela smijati: Teta Ana, pogledajte ga! Uteturao sam u sobu i, dabome, tu zatekao majku koja je stigla negdje oko podne. Stanislave, to si to uradio od sebe! prekriila je mama ruke i pogledala me kao da ne vjeruje svojim oima. Sigur no si opet u loem drutvu! Draga mama, i draga Sonja! rekoh teatralno podigavi ruku uvis. Napio sam se zato to je dananji dan svean i izuzetan u mom ivotu i radu ... Joj, to melje! uplela se Sonja u moj sveani govor. Osobito moram pozdraviti moju dragu majku to je dola i to de modi prisustvovati velikom trenutku nastavih. Trenutku koji se dogaa jednom, najvie dva-tri puta u ivotu ... Ma to se to dogaa jednom u ivotu? priupita me Sonja. Da nisi dobio na lotu? Draga Sonja, molim te da prihvati moju iskrenu ponudu za brak, a vas, draga majko, molim da nau vezu obdarite majinskim blagoslovom. Sonja je zinula od uda, a mama se nasmijala i rekla: Iako je pijan, lijepo govori. Kakav bio da bio, knjievnik je! Nakon toga mi je pukao film pa sam se sruio u dvanaestosatni gluhi san. Vinja Gorjan premjetena je po kadrovskoj nudi u na odjel u Kavuridevoj ulici. I dalje me uporno nazivala, izili smo na jo nekoliko gableca, a onda joj je netko (pretpostavljam, Joa) rekao da se enim. Nakon toga se vie nismo viali, osim slubeno. Bila je obzirna i nije se htjela upletati u moj brak na onaj nain na koji sam se ja upletao u njen. II. Tjeio sam se neko vrijeme oporim i tunim pjesmama Brucea Springsteena, koji je iz krajnje reduciranih priica o benzinskim pumpama, fergazerima, rabljenim kolima, sitnim deparima i ostarjelim igraima baseballa znao izvudi takvu metafiziku da mi je dolazilo da glavom razbijem gramofon. Imao je neke strane pjesme u kojima tipovi, mueni istim bolovima kao i ja, itavu nod

voze po gradu ukradene automobile, namjerno ekajudi da ih plavci ukebaju. A to sam ja mogao uraditi? Nisam ak ni auto vozio, a kamoli da bih imao petlje ukrasti ga. Ujesen 1984. godine uspio sam nekako povezati konce vlastita ivota, srediti se, prestati piti alkohol i barbiturate i oeniti se. Moj svjedok bio je Sonjin brat Miki, a Sonjin Arleta Kralik. Za tu priliku mama je natjerala oca da kupi novo odijelo i zabranila mu da i dalje nosi kravatu ribolovnog drutva s onom uasnom ribom, a za sebe je, nakon niza bezuspjenih pokuaja da pronae prikladnu konfekcijsku haljinu, morala dati ivati elegantan kostim kod privatne najderice, gospode Hedvige. Gospoda Hedviga je kostim ivala tako pedantno i temeljito da je bio gotov pola sata prije vjenanja, pa je majka za vrijeme ceremonije bila jako zadihana, to su drugi tumaili uzbuenjem zbog sinova vjenanja. Nakon vjenanja otili smo s kumovima, roditeljima i najintimnijim prijateljima na veeru u Gradsku kavanu, gdje se dogodila mala nezgoda kad je moj otac slomio zub na komadu prene vratine. Dobili smo, kao to je obiaj, i sijaset poklona, meu kojima se isticao komplet za kavu i makrame vlastite izrade, oba pokloni moje majke, zatim stroj za pletenje, poklon Sonjinih roditelja, i ak tri glaala na paru. Moj se otac isprsio i poklonio nam sedmodnevni boravak za dvije osobe u hotelu Ambasador u Opatiji. Nakon veere, koja je protekla u srdanom tonu i razgovorima o bududnosti, Sonja i ja smo krenuli na svadbeno putovanje u Opatiju. Zapravo, Miki se ponudio da de nas odvesti svojim Spaekom. Obedanje je ispunio samo djelomino, jer mu je kod Zdihova negdje oko pola nodi zatajio fergazer, tako da je on ostao na cesti, a mi nastavili put krcatim nodnim autobusom rijekog Autotransa. Prva dva dana branog putovanja bili su prava simfonija savrenstva. Iz kreveta gotovo da nismo ni izlazili, samo smo se zezali, mazili i tucali kao kakve radosne ivotinjice. Krevet nam je neprekidno bio razbacan, topao i pun raznoraznih finih pida. Zapravo, danas mi se ini da smo se ta tri dana u Opatiji izvrsno slagali samo zbog toga to smo sve vrijeme bili pod blagom parom. A onda, tredi dan uveer, kad je Sonja sila u restoran da nam donese sendvie od pruta i ampanjac, ja sam legao u krevet, uzeo slualicu telefona i okrenuo jedan broj u Zagrebu. Da ... izvolite? javi se pomalo hrapavi glas Vinje Gorjan. Spustio sam slualicu, zario glavu u jastuke i zagrizao u bijelu plahtu. Dolo mi je da se bacim kroz prozor, ali nisam mogao Sonji pokvariti njen sedmodnevni medeni mjesec. Kad je ula s paketidima umotanih sendvia i hladnim ampanjcem domade proizvodnje, leao sam u mraku pogleda uprtog u strop. Bila je to stilska figura preuzeta iz amerike melodrame; kad se htjelo naglasiti da je netko u bezizglednoj situaciji, snimali su ga kako lei nauznak na krevetu oiju uprtih u strop. to ti je, Stako? upitala me blago, kako je tek pokatkad unijela. Mislim da du se razboljeti. Ostala etiri dana proveo sam u dubokoj virozi, zbog ega nisam bio sposoban ni za jelo, ni za pide, ni za medeni mjesec, ni za ivot uopde. Sonja je drala da se radi o mojoj sabotai, pogotovo to je lijenik, koji me posjetio u hotelu, rekao: Gospodo, dajte mu andol i mnogo tekudine. S branog putovanja vratili smo se bez rijei, utedi kao dvije mumije. Uopde, bila je to sasvim nesretna i glupava godina. Mnogi su njenu fatalnost, zlehudost i neprijatnost drali posljedicom prorokih modi slavnoga engleskog pisca Georgea Or-wella. Reda radi, Sonja i ja prihvatili smo se itanja Orwellovih djela, pri emu se to to gaja, kao profesor knjievnosti i knjievnik, nisam proitao dralo znakom nedopustive ignorancije. Sonja je bila oduevljena mranom slikom totalitarnog svijeta u 1984., briljantnom alegorijom koja fingiranim ezopovskim jezikom slika precizne orise staljinizma u ivotinjskoj farmi, a meni je sve to djelovalo prilino bedasto. A dosadno, o tome da i ne govorimo! ivot ivotinja kao metafora za staljinizam. Pa ta! izrekao sam heretinu misao. Tebi se ni Hesse nije svidio. Ti uopde nema ukusa, nego umjesto toga zauzima jednu antiintelektualistiku pozu! razljutila se Sonja, kojoj je moj literarni ukus-neukus iao na ivce. Pa i Stepski vuk je bedastoda, jo k tome dosadna i amorfna rekao sam mirno i vratio se itanju LeCarrea koji je o totalitarizmu i staljinizmu napisao znatno briljantnije stvari.

Deset dana nakon to smo se vjenali, stigla je i arena estitka kojom nam stanoviti C. K. eli sve najbolje. Imala je mutan, zamrljan ig, tako da sam ja tvrdio da stie iz Bad Homburga, a Sonja iz Hamburga. Ne bismo li trebali ovo prijaviti policiji? upitala me Sonja dredi sva zdvojna Delonovu estitku u ruci. Kako je doznao da smo se vjenali? Pa valjda su mu starci javili. Znai da znaju gdje je ... ne bismo li ipak trebali otidi na policiju? Ne bismo! rekoh znaajno. Ima ih sasvim dovoljno, neka ga sami trae! Ako me tko pita tko je taj C. K., koji nam estita sklapanje braka iz Hamburga ili Bad Homburga, redi du da mi je to ogor od svastikine jetrve, gospodin aslav Kurcovski! Da je 1984. zla orvelovska godina, to su iskusili i drugi na svojoj grbai. Pri tom ne mislim na opde potekode u obliku enormne inflacije, pada standarda, nezaposlenosti i slino, jer su po tome i 1985. i 1986., kao i mnoge druge godine, bile na neki nain orvelovske, nego mislim na ono to se dogaalo s mojim najbliima. Mikija su temeljito zezali na radiju i prijetili mu otkazom, zato to je govor jednog utjecajnog druga u regiji, koji je govorio o ideolokim zastranjenjima u opdini, pustio u eter vedom brzinom od normalne. Kad je zapanjeni drug Milenko Laprda uo kako na radiju govori glasom patuljka iz djejih radioemisija, smjeta je odjurio do radiostanice i od obine tehnike omake napravio prvorazredan politiki problem. Stvar je bila nekako zatakana tek kad su naeli i druga Laprdu, ustanovivi da su kamioni njegove firme iz nepoznatih razloga dovozili ljunak na lokaciju njegove vikendice. Ipak, nekoliko mjeseci Milana Grabara nije bilo u eteru, ved je radio na izradi satnice programa i lektoriranju (?!) radiovijesti. Zabrazdio je i Ljubo Brabec, iji je kinoprogram pokazivao katastrofalan nesrazmjer izmeu amerikih filmova i filmova iz socijalistikih zemalja. Tada se otkrila tuna injenica da su kinorepertoar sastavljali kinooperator i kume od blagajnice, koji su odabirali filmove onako odoka, po zvunosti, pa su prevladavala djela koja su u naslovu imala rijei poput: osveta, strava, afera, ludilo, krevet, pucanj, no, ubojstvo, prevara i si. Ljubi Brabecu izrekli su nekakvu partijsku kaznu, a repertoarnu politiku predali u ruke Narodnom sveuilitu, koje je za poetak odabralo neki film iz nesvrstanog Kameruna. Taj je ubiljeio prodaju od ukupno sedam ulaznica. Sve to ne bi bilo tako strano da Ljubo Brabec nije predloio ostavku i izlazak iz SK. E, onda su naisto poizili, tako da mu je drug Vodogaec iz komiteta rekao onu uvenu reenicu: E, nedemo tako, drue Ljubo! Moje orvelijanske nevolje oitovale su se u braku sa Sonjom koji se maksimalno brzo trunio, osipao i propadao. Spadao sam u onu vrstu kretena koji lou vezu nastoje popraviti i osmisliti brakom. Jedinu blesaviju vrstu predstavljaju oni koji lo brak nastoje osmisliti i popraviti djetetom. Premda sam tolike godine ludovao za Sonjom, sada sam u njoj vidio neku vrstu loe navike iz mladosti, navike koje se, kao i svih loih navika, ovjek moe teko otresti. Ali, kako sam poznavao ljude koji su se uspjeli rijeiti puenja, droge, prianja politikih viceva i slinih poroka, pretpostavljao sam da du i ja uspjeti pronadi neki izlaz. Najtunija je bila sudbina Steve Matica, koji je u toj Orwellovoj godini, jedne subote na ljunari za okladu pojeo subotnji Veernjak prepeen na masti od svinjskog peenja. Nakon toga, takoer za okladu, popio je trideset oujskih piva, a onda pred nekom tetoviranom fuksom velikih sisa, da se pokae, jasno, skoio naglavake u hladno jezero iz kojeg vie nikad nije izronio. Iza Steve Matica na obali je ostao tek jeftin, pohaban "geltal" u kojem je bio snopid od milijun dinara, dobitak od bizarne oklade. Svi ostali pregrmjeli su nekako Orwellovu godinu. Pred sam kraj 1984. moj Jugospot jo je nekako sastavljao kraj s krajem, izbjegavajudi razna integracijska i reorganizacijska rjeenja koja su mu nudili. Ba u trenu kad smo se najopasnije nadvili nad ponor sanacije i drugih zurovskih lijekova koji se primjenjuju na privrednim bolesnicima, nekoliko spretnih propagandista operativaca, koji su poput gladnih vukova vrljali po tritu, uspjelo je hapiti i privesti agenciji privrednog giganta koji je na propagandu troio enormnu koliinu para. Krava je naa! zadovoljno je trljao ruke Ivo Sarid, zamjenik direktora, koji je u propagandnoj domeni najradije rabio prehrambene termine i izraze poput: "svojom realizacijom

hranim agenciju", "ovaj mjesec bi mogao biti mastan bod", "taj posao je pravi kolaid", "spot ti je ulickan kao Mozartova kuglica" (Mozartkugel). Odjednom je svjetlo privremenog spasa zasjalo pred naim licima; iznenada su svi imali dovoljno posla i mogudnosti za "mastan bod". Poto su se ukazale novootvorene mogudnosti, pozvali su me direktor Joa i zamjenik Sarid na razgovor. Stanislave rekao je ozbiljno Joa puckajudi cigaretu i otpuhujudi oblaide dima ti zna da demo uskoro biti zatrpani poslovima, a zna i to da kod nas nisi dovoljno iskoriten. Misli da bih trebao vie raditi? Ma ne odmahne on rukom i zapali novu cigaretu, tek to je ugasio staru. U tom pogledu nemam nikakvih primjedbi. Mislio sam da bismo tvoje sposobnosti morali iskoristiti na adekvatniji nain. Htjeli smo te promaknuti na viu razinu, da bude organizator i koncepcionist. S tim je u vezi, jasno, i vedi osobni dohodak ... A i obaveze primijetih ravnoduno. Pa i obaveze doda direktor. Mislim da me ne zanima rekoh. A i ne drim da sam u propagandnokoncepcionistikim stvarima jako sposoban. Ivo arid, koga je oduvijek strano srdila moja tromost, pa i defetizam, skoi kao oparen: Ali ti si, kume moj, knjievnik i duhovit tip! Pa ti moe napraviti dobre stvari, zapravo izvrsne stvari ... Zato sad odbija, jebo te duk! Ba zato to sam knjievnik. Pustite me, deki, da radim koliko mi se hode, kako bih mogao na miru pisati. Nemam nikakvih ambicija u pogledu napredovanja u propagandnim poslovima. Slegli su ramenima i pustili me na miru. Kad je saznao zbog ega sam odbio to mjesto, Ivek Podnar mi je u zafrkanciji rekao: Ma kurac si ti knjievnik! Nema te u Bijeloj knjizi! Premda sam njegovu primjedbu shvatio tek kao tos, poslije sam se zamislio i poeo razmiljati o svojoj literarnoj biografiji. Pisao sam fantastiku koju nitko nije itao, zatim sam preao na neku vrstu metafizike parabole koju nitko nije shvatio, prvi roman bila mi je parabola s jakim politikim konotacijama koje nitko nije protumaio kako sam ja mislio da ih treba tumaiti. Pokuaj drutvenog i politikog angamana u idudem romanu, kojim sam elio biti zloest, potpuno je uklopljen u reimski literarni obzor, a zahvaljujudi krimidu, koji se jo koliko-toliko prodavao i itao, definitivno su me izgnali iz kruga ozbiljnih pisaca. Eto, nakon tolikih godina nisam se dodvorio ni publici ni kritici, ali me nitko nije ni omrznuo, pa me tako ni u Bijelu knjigu nisu uvrstili. Zapravo, jesam li ja uopde pisac, sve sam se vie pitao. Nisam odgojen na klasicima, nego uglavnom na filmu, stripu i raznim drugim trivijalnostima. U ralanjivanju bitnih egzistencijalnih problema, to je pravi prostor i mjera pisca, nikad nisam pokazivao osobit rafinman, a meditativnost u mojim knjigama predstavljala je najmraviju i najtrapaviju razinu. Knjige su mi bile tragino liene metafizikih zadataka, a stila sam imao tek koliko to doputa krajnje instrumentaliziran jezik. U mojim knjigama, da ih sto puta proita, ne bi pronaao ni jedan jedini majstorski opis ume u maglovitom svitanju, oraa zaljubljenog u svoju njivu, ili starog barbe koji se u svojoj brodici ljuljuka na popodnevnom maestralu, to bi se danas-sutra moglo uvrstiti u ake itanke kao zoran dokaz prave umjetnosti rijei. Iskuavi razne forme i anrove, sve mi se vie inilo da sam se s literarnog poetka u tih nekoliko godina ved naao na literarnom svretku, pa da pisati dalje nema nikakva smisla. Bio sam u ovoj zemlji tek jedan od dvije i pol tisude ljudi koji piu, zanosedi se aavim primislima da su knjievnici. Da, bio sam to i nita vie, a gledajudi ire, bio sam zapravo nitko i nita. Mislim da du prestati pisati rekao sam Sonji, nadajudi se negdje u dnu due da de me ona pokuati odvratiti od tog nauma. Bila bi mi to kakva-takva potvrda da jo uvijek nije sve izgubljeno, ali je ona rekla: Pa, ved si prestao! Po itav se dan izleava i slua gramofonske ploe, a naveer gluvari naokolo sa iom i onim to slua dez. Premda je bila u pravu, razljutio sam se, ustao s kaua, skinuo s gramofona Toma Waitsa, bacio u kantu za smede dvadeset stranica novog krimida i otiao u grad na "gluvarenje". Ma koliko to

bacanje zapoetog rukopisa djelovalo patetino, kao gesta bilo je sasvim beznaajno jer je tekst bio apsolutno lo. Ta veer bila bi strano prosjena da nisam sasvim sluajno doznao senzacionalnu i vrlo neugodnu vijest. Nakon motanja po Cvjetnom trgu i kave u Puleku, naletio sam sasvim sluajno na Gogu Jazbineka, strahovito natovarena stvarima raznoraznog oblika i vrste. Vradao se iz kupovine i upravo je unosio gomiletinu paketa u auto. Kad god bih u Zagrebu sreo nekog od starih drugova, osjetio bih namah miris i dah rodnog grada, prepustio se uspomenama i postao prava sentimentalna budala. To je bilo doista udno jer sam u rodni grad navradao prilino esto, pa se sve dalo objasniti jedino injenicom da neobino brzo starim. Otpratio sam Gogu do automobila, koji je, kao svaki pravi provincijalac, parkirao sto posto ispravno, a onda smo, na moj nagovor, otili u Kavanu Corso da neto popijemo. Uavi u Corso, dr. Jazbinek, koji ovamo nije zalazio jo od studentskih dana, nije mogao povjerovati to su to gradski grmalji uradili od posljednje autentine zagrebake secesijske kavane, pretvorivi je u antipatini "fast food" klozet. Popili smo na stojaka pivo avrljajudi o kojeemu, a onda sam ga upitao radi ega je zapravo doao u Zagreb. Doao sam po poklone odgovori prilino nelagodno. Kakve poklone? Da nisi sindikalni djed Mraz? Ako su sve ono pokloni, ima dovoljno za itav djeji vrtid. enskoj je prekosutra roendan. Kakvoj enskoj? Ma hodam s jednim novim komadom. Poznajem je? Vraga poznaje! To je sve omladina kojoj se dopadaju doktori. Zna da sam oduvijek imao uspjeha kod ena, a kod klinki posebno. Pa i sa Sonjom sam hodao prije tebe nasmije se on i narui jo dva piva. Gogo Jazbinek bio je svjetski rekorder u izbjegavanju brakova. Nije bio neki osobiti zavodnik, i nije ba hodao s onoliko maaka s koliko je tvrdio da jest, ali je zato gotovo svakoj obedavao brak. Make bi to dobro upamtile, pa bi ga nakon nekog vremena poele podsjedati na obedanje. Jednom je ak, da bi udovoljio zahtjevima stanovite Lele, pristao na kupnju branog kreveta, koji je poslije, kad ga je enska na rubu strpljenja ostavila, morao prodati budzato. Neka Ceca mu je, nakon tri godine besperspektivnog hodanja, poela potajno buiti prezervative ne bi li ga trudnodom prisilila na brak, koji joj je ionako bio obedao. Na najdrastiniji je nain zbrisao od medicinske sestre Mojce, koju je uspio nagovoriti da abortira kako bi u brak uli neopteredeni "grijesima prolosti". Tu zapravo nije zbrisao samo od braka nego od ved dogovorenog vjenanja; naime, onoga dana kad je oduevljena mlada isprobavala trdansku vjenanicu (koju joj je on kupio), Gogo je ved bio na putu u Francusku, gdje je dobio tromjesenu stipendiju preko nekog Republikog komiteta. A kad de se ti zapravo oeniti? upitao sam ga, poto me upoznao sa svim detaljima u vezi s "komadom" s kojim je upravo hodao. A zato bih se enio? Ti si sretan u braku? Nisam nita odgovorio. Svud oko mene toliko dobrih veza i toliko upropatenih brakova! Ne vidim zbog ega bih se urio da si zajebem ivot. Vidi to se dogaa naem Ljubi. Misli da njegov ponovo probueni ir nema nikakve veze s njegovim brakom? Pa valjda ima promumljao sam nevoljko, jer o Ljubi u posljednje vrijeme nisam volio razgovarati, toliko mi je njegova sudbina bila muna. Ali u velikoj mjeri i sam je kriv. Ma tko zna tko je tu kriv uzdahne on. Ipak, Irena se snala. Kako se snala? iznenadih se. Pa ima nekakvog mladog tipa koji je redovito fuka. ekaj! ta to pria? Irena da ima ... Ima, ima! nasmije se on. Ti si tu u Zagrebu pa sve doznaje sa zadrkom. Irena ti ima tipa deset godina mlaeg od sebe, koji luduje za njom i koga mota oko malog prsta. Sljededeg vikenda doputovao sam kudi obuzet nelagodom, strepedi od susreta s Ljubom. Postojali su razliiti rezoni po kojima bih mu, kao pravi prijatelj, morao priopditi gorku istinu, kao i oni

po kojima bih u cilju ouvanja njegovog i inae krhkog mira morao sve preutjeti. Znao sam da du u oba sluaja ispasti svinja, ali sam, kako mi se inilo, odabrao manje zlo i odluio utjeti. Kako bismo se dogovorili o subotnjem provodu na ljunari, otiao sam ved u petak uveer do njega. Bio je sam i vrtio je na videu pornid koji mu je bio posudio Miki. Onako debeo, otromboljen u fotelji, ispred ekrana po kojem su se kovitlale gole tjelesine i razlijegali uzdasi fingiranih orgazama, djelovao je nekako sumorno naputeno i izgubljeno. Rekao je da je mala kod bake, a Irena u nekakvom posjetu. Bila su dva dana do Badnjaka i na Ljubinoj komodi bilo je ved okideno boidno drvo. Zaboga, pa ti si u partiji? primijetili pomalo zajedljivo. Jesam! Ali im na taj nain prkosim! Krasan prkos! promrmljao sam. U predsoblju je zazvonio telefon. Ljubo je iziao. Nakon nekoliko minuta vratio se sasvim blijed i zbunjen. Upravo mi je umro otac rekao je i slegao ramenima, kao da ne zna to da radi. I ja sam utio, sve moje dvojbe oko toga da li da mu kaem istinu ili ne, u tren oka su postale bespredmetne. Stajali smo tako bez rijei dok su s televizijskog ekrana odjekivali njemaki ljubavni uzdasi, koji su me oduvijek podsjedali na groktanje. to da radim? Idi brzo mami! Sad si joj sigurno potreban. Je li Ivanka kod kude? Nije, otila je s dekom u Maarsku! Pa, hajde onda, to eka? Brzo se obukao, jedva zakopavi izlizani zimski kaput, zatim je tekom mukom pronaao kljueve od automobila, a dok je zakljuavao izlazna vrata, rekao mi je: Molim te, otii ti i obavijesti Irenu da je tata umro. A gdje je? On me pogleda, a onda mu lice oblije crvenilo, pa promuca kao da mu je neugodno. Marala Tita 7. Pozvoni na vratima Trstenjak. Ne slutedi nita, poao sam obavijestiti Irenu. Bilo je hladno i u jednom sam trenu potrao ne bih li se kako zagrijao. Onda sam se sjetio da u svom rodnom gradu uopde ne znam nazive ulica. Pomogao mi je milicionar pa sam vrlo brzo zastao pred vratima na kojima je pisalo Trstenjak. Nisam se mogao prisjetiti koja se od Ireninih prijateljica tako zove. Pozvonio sam jedanput, dvaput, ali se nitko nije javljao. Tad sam zauo nekakav zvuk iznutra pa sam nalegao na zvono. Nakon desetak minuta vrata je odkrinuo raskutran mladid u kudnom haljetku od prugastog frotira. im sam ga ugledao, postalo mi je sve jasno. Koga trebate? upitao je mladid. inilo mi se da mu je vrlo neugodno. Irenu Brabec! rekao sam odluno. Kak... kakvu Irenu? uzmucao se on. Nema ovdje takve. Tko vam je ... Molim vas prekinuh ga recite Ireni da je umro Ljubin tata. D... dobro zbuni se tip i ode. Izjurio sam van, bojedi se da ne naletim na nju. Zatim sam dugim koracima poao Grabarovima da obavijestim Sonju i Mikija, neprekidno muen gorkom spoznajom da Ljubo zna sve, ak i adresu Irenina ljubavnika. Mora da je strano voli kad je pristao i na ovakvu trpnju, koja je u uskogrudnoj provincijskoj jazbini predstavljala blamau najgore vrste. Ljubinog oca pokopali su uz sve poasti koje dolikuju ovjeku takva ranga i tog kova. Povorka koja ga je ispratila do posljednjeg poivalita bila je nepregledna. Doveli su ak i uenike srednjih kola, neto vojske, vatrogasce, jednu etu civilne zatite i jo neke druge organizirane sudionike. Naa mala "pleh glazba" bila je pojaana gradskim orkestrom iz susjednog grada i svirala je, naravno, "Lenjinov posmrtni mar", kome kompozitora ne znam. Vijenaca je bilo toliko da su prekrili i pet-est susjednih grobova. Pred otvorenim grobom istupali su razni govornici, biranim rijeima i patetinim tonom veliajudi revolucionarnu biografiju druga Ivana Brabeca. Drugarica supruga Matilda, kderka Ivanka i jo neki blii roaci grcali su u suzama i naginjali se nad raku, dok je Ljubo, nijem, zbunjen i izgubljen, stajao korak-dva od njih, zuredi svejednako u Irenu, ije je lice bilo zastrto tamnom

koprenom. Premda je djelovao najmanje oaloden, pretpostavljao sam kakav se uasan film vrti u njegovoj glavi, film satkan od kajanja, aljenja, bijesa, samooptuivanja, ljubomore ... Onda je glazba jo jednom zasvirala i druga su Brabeca grobari u paradnim uniformama lako i njeno spustili u grob. udno, inilo mi se da su te zastave, posmrtni mar, puani plotuni, vijenci, revolucionarna patetika u govorima njegovih drugova, jedino to je ostalo od vremena u kojemu je optimistina mladost druga Brabeca zasukala rukave da izgradi svoju viziju savrenog svijeta. Naveer su u TV Dnevniku proitali kratku, tipiziranu vijest o smrti i pokopu druga Ivana Brabeca, nosioca partizanske spomenice, popradenu dvadesetak godina starom slikom iz njegove osobne karte, koju je on zvao "legtimacija". I to je bilo sve to je iza njega ostalo. S groblja sam se vratio s ocem Franjom, koji mi je priao o uspomenama to ga veu uz pokojnog Brabeca, ali mene to nije previe zanimalo. Neto si zamiljen primijetio je stari. To je valjda zbog sprovoda. Valja se pomiriti da demo jednog dana svi ovako zavriti. Nije to zbog sprovoda otpovrnuo sam. Znam zamiljeno de on. Nije zbog sprovoda nego zbog svega. Nita ti ne ide od ruke, ali moram ti redi da ne ide ni meni. Nikom ne ide ... Nikom ne ide sloi se on. Takva su vremena, ali naa je greka to o tome nikad ne razgovaramo. Moda bismo na taj nain jedni drugima olakali ... bar malo ... Zaudio sam se, govorio je kako inae ne govori. U rijetkim trenucima, kad nije bio nervozan, doivljavao sam ga kao blisku osobu u kojoj sam nazirao sebe. Konano, kako bi se to patetino reklo, bili smo ista krv! Ni brak ti sigurno ne valja? ree nakon krade stanke. Kao i sve ostalo, ni to mi ne valja rekoh iskreno. Pa tek ste par mjeseci u braku. Da, formalno. Inae smo u braku valjda jo od roenja. Jebi ga! pljune on na plonik, pa malo bolje stegne al oko vrata. Tu si bar moe pomodi. Kako? Pa razvedi se ako vam ne ide. IV. Na Badnje vee, koje je dr. Slavko Grabar redovito slavio, potujudi sva pravila ovog rituala, iskupili smo se svi kod njih, to bi prije no to smo se Sonja i ja vjenali bila prava senzacija. Moram odmah redi da su nam starci svi skupa preli na "ti", tako da su razgovori bili mnogo srdaniji i jednostavniji, ak je i moj stari, koji je nekad slavljenje vjerskih blagdana drao reakcionarnom burgijom, sasvim lijepo uivao u velikom peenom aranu, koji je priredila Sonjina majka, vodedi teorijske i spekulativne diskusije sa dr. Grabarom o tome je li Krist povijesna ili legendarna linost. Dr. Grabar je suvereno citirao Bibliju, neke teorijske tekstove o "Kumranskim rukopisima", zatim novosteene spoznaje iz velike monografije "2000 Jahre des Christentums", kao i izvatke iz Unamunovih knjiga, a moj je otac pomalo nesigurno baratao postavkama Lenjina, Engelsa i Plehanova, ali je njihovu diskusiju na najzanimljivijim mjestima prekidala gospoa Grabar, koja ih je pourivala da jedu jer da de aran ohladnjeti. Sonja i ja smo se smijuckali i mislili si svoje, a Miki je iz zafrkancije primijetio: ujte, mogu vas sutra odvesti na radio, pa da tamo za Boid nastavite diskusiju. Moj otac se nasmijao, a dr. Grabar je ironino napomenuo: To bi uvrstilo tvoje ionako jake pozicije na radiju. Dr. Grabar je, naime, znao da njegov sin na radnom mjestu vie ni s kim ne razgovara. Franjo moj rekao je mom ocu dr. Grabar, kad je od arana tek ostao kostur sad du ti pustiti jednu boinu stvarcu u izvoenju Wiener Knaben Sanger, pa da vidi to je prava glazba.

mirkaju oima od umora jer je na Badnjak cijeli dan radio, otac je odsluao podugaku izvedbu pjesme "Tannen-baum", ali se po brzini kojom je sam sebi dolijevao vino dalo zakljuiti da ga boina klasika previe ne zanima. Te veeri Miki Grabar mi je prvi put pokazao biljenicu i snopove papira sa zabiljekama za svoju Povijest pornografije. Tako mogu sasvim pouzdano redi da sam za knjigu, koja je kostur mojih uspomena, saznao na Badnjak 1984. godine. Ti si pisac, nemoj mi se smijati rekao je Miki podosta bojaljivo. Vie nisam! Nakon toga mi je dao teku u ruke pa sam proitao itavo poglavlje na kojemu je upravo radio. Zbog svoje teme, djelovalo mi je vrlo neobino i jo ga se prilino dobro sjedam. Bilo je to poglavlje o nepristojnim grafitima, poglavlje o jednom od najstarijih pornografskih anrova u nas, odnosno o ulinim i zidnim natpisima, parolama i slikarijama. Na temelju opozicije javno-tajno Miki Grabar dijeli pornografske grafite na dva velika roda: ulini (spektakularni) i zahodski (komorni), te ih minucioznom deskripcijom anrovski razgraniava. to se geneze tie, osnovne pretpostavke nastanka pornografskog grafita pronalazi u tzv. politikom grafitu najrazliitije tematike. Poznato je da politikih grafita ima svakojakih revolucionarnih, kontrarevolucionarnih, mobilizatorskih, agitatorskih, destruktivnih i slino. Stvar je u tome da politiki grafit prvi osvaja ulicu, to jest kudnu fasadu kao neku vrstu komunikacijskog kanala. To osvajanje preduvjet je za raanje poruke druge vrste u istom mediju. Dakle, odmah nakon politike, na ulinu fasadu uskae pornografija. Miki Grabar, iako nedovoljno obrazloeno, prvenstvo daje ikonikom grafitu kojim su zidovi pedesetih godina naprosto preplavljeni. Rije je o relativno jasno kodificiranoj ikoni za muke i enske spolne organe. Nakon ovih prvih ikonikih poruka, zidovi se ine spremnim za verbalnu poruku, to jest pornografski grafit verbalne naravi. U poetku se radi naprosto o verbalnom "prijevodu" jednostavna ikonika znaka, a poslije se rada otvoreno polje za kolanje najrazliitijih pornografskih informacija, to Mikiju Grabaru daje dostatno materijala da razmae svoje klasifikatorske sklonosti i obdari nas udnom "teorijom anrova" u ovom segmentu pornografije. Dakle, autor "Uvoda u pornografiju" dijeli verbalni pornografski grafit na sljedede anrovske obrasce: Didaktiki ili edukativni tip sadri sve one naroite poruke koje nedvosmisleno upuduju na odreene ivotne stavove, ili na, patetino kazano, "ivotnu filozofiju". Npr. TREBA JEBAT! Eksklamativni tip u ijoj se osnovi nalazi pojednostavnjeno izricanje tvrdnje koju anonim dri znaajnom za okolinu. Npr. SINOD SAM JEBO. Ako je ovakvoj poruci pridruen i potpis emitenta, dobiva se hibridni tip "eksklamativno-statusnog" grafita. Voluntativni tip izrie tek zapretana htijenja iz dubine "narodnog bida". Npr. JA BI JEBO. Epistolarni tip u njegovoj je osnovi komunikacijska namjera; on izrie poruku kao da je siguran u odgovor (Miki tvrdi da je ovaj tip grafita edi u komornoj domeni). Izraziti primjer: AKO ELI PUIT JAVI NA TELEFON 39-226. Moralizatorski tip objedinjuje neobine poruke koje kao da prosvjeduju protiv vlastite naravi. Npr. JEBEM VAM MATER TO ARATE PO ZIDU! Artistiki (ili larpurlartistiki) tip onaj koji se zadovoljava "ljepotom" vlastite forme, bez izrazite elje da prui artikuliraniju tendenciju. Npr. KURAC I PIDA VOZE KOLICA. Kompromitantni tip naglaeno podrugljivih motiva, ovaj tip poruke nastoji iskazati nedvojbeno kompromitantnu tvrdnju po stvarnu osobu. ede je izmiljen (fiktivan) nego li istinit (autentian). Npr. JEBO SAM TEFANIJU MAJURANEC. Paradoksalni tip izuzetno rijedak tip grafita, koji izrie poruku iji se smisao ne moe podvrgnuti nikakvom logikom sistemu. Npr. IZIJA MOGA! (zabiljeeno u dijalektalnom podruju). Naravno, to nije sve, ali se u daljnjoj Mikijevoj klasifikaciji ne moe utvrditi jasan fundamentum divisionis, pa to dovodi do isprepletanja kategorija. No, mora se priznati, autor je neprekidno svjestan mogudnosti hibridnih formi, pa tako i sam navodi autentian primjer politiko-pornografskog grafita, koji se potkraj 1945. pojavio u naem gradu na zgradi predratnog Sokolskog doma, gdje je netko napisao JEBO MATER NARODNIM NEPRIJATELJIMA I REAKCIJI! Poglavlje o grafitima zavrava niskom malih kontakt fotografija leica formata na kojima se nalaze autentini grafiti pornografskog sadraja, to je neobino bitno, jer kako je forma nerazdvojiva

od sadraja, tako je i pornografski grafit neodvojiv od svoje formalne, izvedbene strane, za koju su karakteristini: traljav pravopis, toka na velikom tampanom "I", po neko naopako napisano slovo (kao u ogledalu), tipfeleri, a koji put i nagli prekid u tekstu, zbog iznenadne pojave organa javne sigurnosti ili vlasnika fasade. Moram napomenuti da se Miki ne bavi samo strukturom pornografita, nego u svojim istraivanjima ozbiljno zadire i u domenu autora. Za njega je autor brz i spretan pojedinac, "grafitoman", koji, oboruan lakom u spreju, hitro ispisuje neku od pornografskih mudrosti koju puk eli proitati. Druga vrsta autora, esto u stvaralakom pogledu mnogo domiljatija, jesu tzv. "prepravljai". Prepravljai su oni koji interveniraju u ved postojedem, sitnom izmjenom mijenjajudi smisao slubene poruke. Jedan primjer: pokojni Stevo Matid strano je volio na cjenicima u birtijama uklanjati kvaicu s naslova PIDA PO NARUDBI. U ponod, poto su Grabarovi otili na polnodku u crkvu na korzu a moji roditelji kudi, sjeli smo Miki, Sonja i ja u stari Spaek koji se jo uvijek, unato godinama, uz zaglunu buku, kripu i zvonjavu otpalih dijelova, mogao kretati cestom razumnom brzinom od ezdeset kilometara na sat, i krenuli do Brabecovih. U prvi mah zaudilo nas je to su im prozori zamraeni, ali smo pomislili da su moda netom bili legli, pa smo doli do ulaza i poeli zvoniti. Radili smo to neumorno i podosta agresivno, tako da je nakon desetak minuta na hodnik izala njihova susjeda i rekla nam pospanim i pomalo ljutitim glasom: Brabecovi su jutros otili u Veneciju. Svi? zaudih se. Svi troje. Vradaju se na Staru godinu. Izili smo van razmiljajudi radi ega je Ljubo otiao u Veneciju a da nam se nije javio. est dana kasnije, rekao nam je prilino veselo: Pa mora koji put izvesti enu u inozemstvo! "Pogotovo kad ti nabija rogove s klinadijom", pomislio sam u sebi, ali nisam nita rekao. Bilo bi to prezloesto. V. Na poetku 1985. godine Ljubo, Irena i mala Jarmila otili su na sedmodnevno skijanje na Kronplatz, a mjesec dana nakon toga u povedi oping u Miinchen. Moj drug, Ljubo Brabec, koji je tromo i bezvoljno amio zabuljen u televizijski ekran, sada se strano razmahao, obasipljudi enu raznim galantnostima, uglavnom turistike naravi. U prvi mi se mah uinilo da se definitivno otkaio, ali sam poslije shvatio da se bacio na oajniki posao ponovnog osvajanja svoje supruge Irene Orear. Nakon Miinchena, u travnju su putovali avionskim aranmanom u London, a srpanj su proveli u Grkoj. Jednog me dana zaustavio na ulici Gogo Jazbinek i, sav oajan, poalio mi se: Ne moe vie ni piljive devize nabaviti, sve otkupi Ljubo Brabec. Evo, ved drugi put me preao otkupivi od krge soma maraka koje su bile namijenjene meni. Ne znam je li zavedena Ljubinom panjom Irena ostavila ljubavnika, ili je ljubavniku dozlogrdilo to mu je prilenica vie u inozemstvu nego kod kude, uglavnom, negdje na poetku proljeda, ta je veza pukla i Ljubo vie nije morao ni s kim dijeliti Irenu. U posljednje vrijeme neobino intenzivno drugovao je sa mnom, pa bi svaki as dojurio u Zagreb i posjetio nas u Buconjidevoj ulici. Jednom nam je ak ostavio Jarmilu na uvanje, kako bi on i Irena mogli skoknuti na dva dana do Venecije da kupe neto krpica. Zato ne u Trst? zaudila se Sonja. Ah, to je tako profanirano mjesto namrgodila se Irena zadnji olo se oblai u Trstu. Slegnuo sam ramenima jer mi nita nije bilo jasno. U posljednjih nekoliko godina, otkako se dinar sunovratio u gluhi ponor inflacije, samo su najimudniji ili u inozemstvo u oping, a "zadnji olo", o kojemu je govorila Irena, nije se oblaio nigdje nego je hodao naokolo gologuz. Dobro, vi znate najbolje rekla je Sonja, pogladila Jarmilu po glavici i povela je u sobu da je zabavi. Ljubo se nasmijao, zagrlio Irenu i izvukao je na hodnik. Stara! Sad brzo u Veneciju dok se Ivanici nisu predomislili!

Sjurili su se niz stubite, a ja sam izaao na hodnik i u udu gledao za njima. Izgledali su kao mladi, zaljubljeni golupidi i to mi je bilo strano sumnjivo. Po neemu mi je to smrdjelo, i bio sam siguran da se nede dobro zavriti. Ali, to sam mogao; imao sam toliko svojih problema da se nisam mogao previe baviti nanovo probuenim erosom Ljube Brabeca. Upravo sam za svog prijatelja iu Tomida zavravao scenarij za njegov drugi film. Radilo se o ozbiljnom dugu prolosti koji me ved godinama progonio. Moj scenarij pod naslovom Kinooperater sadravao je munu priu iz vremena Informbiroa, koja je govorila o kinooperatoru koji posjeduje rolu predratnog pornografskog filma, i trojici samovoljnih i sigurnih udbaa, od kojih je jedan zaljubljen u kinooperatorovu enu. Dakako, radilo se o scenaristiko-dramskoj obradi davnog, autentinog dogaaja, o sudbini Toneka Kralika, oca mog pokojnog prijatelja Brambora. Mati sam dao na volju u moru epizodnih radnji, sporednih likova i slino, ali je glavna radnja bila potpuno autentina. U tom scenariju gledao sam neku vrstu oprotajnog rada, jer sam sumnjao da du se i dalje baviti knjievnim poslovima. Odnijeli smo scenarij producentu, koji je rekao da de nas za mjesec dana pozvati i priopditi nam hode li s tim scenarijem idi na SIZ. Moda de ih uplaiti politika razina rekao je ia Tomid dok smo sjedili uz pivo ispred slastiarnice kod kina Sloboda. Ali u reijskoj koncepciji naveo sam da du stvar malo depolitizirati i koncentrirati se na ljudski karakterni potencijal prie. Ne bi ih smjelo uplaiti ... pa danas se piu i snimaju stvari zbog kojih se prije desetak godina moglo otidi u gajbu. to ima tako opasno u naoj prii? Pa, nema nita sloi se on. Osim toga, autentina je. Misli da je autentinost dovoljna isprika za neto to mnogi ne ele vidjeti? upita me ia. Ja mislim da nije. Ne znam otpovrnuo sam jer mi je taj razgovor pomalo iao na ivce. Mjesec dana kasnije navratili smo u filmsku kudu koja nam je trebala biti producent, ali dramaturga nismo nali. Rekli su nam da je u Veneciji. Potom smo uli da je na bolovanju, pa na nekom festivalu, a nakon toga smo napokon shvatili da nas izbjegava. Uspjeli smo ga uloviti dva dana prije no to de istedi rok za prijavu filmskih projekata SIZ-u. Jebi ga, deki, kasno smo se nali! Sada se vie nita ne da uraditi. Osim toga, pria vam djeluje kao trendovsko pretjerivanje ... Ali, to je autentina pria! bunio se ia Tomid. Ma, hajte molim vas nasmije se on. Pornografija, Udba, preljub, samoubojstvo ... Mislim, dramaturki je to dobro sklepano i u tom smislu moglo bi idi ... ali nedostaje autentinosti, duha vremena ... Pa sve se upravo tako odigralo rekoh, pristajudi na poraz. Znate, Ivanicu, talentirani ste kao scenarist pokua mi polaskati ali ste jo uvijek pod utjecajem fantastike. Ako ved volite povijesne teme, odaberite neto pravo, neto to se doima istinito i vjerodostojno. Zagrabite malo u meduratnu grau! Ma da, stvar je sasvim izmiljena i neuvjerljiva rekoh pomirljivo pred zgranutim iom, ustajudi od stola ... Drago mi je to se slaete sa mnom nasmije se dramaturg. Ali, voljan sam za razumnu cijenu otkupiti scenarij, kako bih vam nadoknadio osnovne trokove ... Kako biste ga bunkerirali dometne ia ironino. Ved sam bio voljan pristati na neki dinar, ali sam dramaturgovu ponudu, nakon iine primjedbe, glatko odbio. to bi tek rekao da sam u scenarij ubacio Brambora kako u ok-sobi izvlai sondu ovjeku na samrti promrmljah neto kasnije, kad smo silazili niz stubite ugledne filmske kude. Ne razumijem pogleda me ia, koji nije znao itavu priu. Nita, nita, idemo na pide smirih ga. Pa nita ree on kao da nita nije propalo sad demo se baciti na Prevarenog Mesiju i napraviti "treatment" ...

Nisam mu nita odgovorio, ali sam bio siguran da se vie ni na to nedu bacati. Zna ta ja mislim da je posrijedi? rekao je ia kad smo se ukrcali u tramvaj. Mislim da se ustrtario jer u Savjetu ima neke borce koji bi mu stvar moda stopirali. Uplaio se jer su boraca pune novine; stalno protestiraju protiv raznih nepravilnosti, a nitko ih ne slua. Ne znam odvratio sam, pomiren s tim da je Kino-operator mutna, bunkerirana prolost. Te iste veeri, pomalo pripiti, zaglavili smo ia i ja u Kinoteci gdje smo po peti ili esti put gledali Miliusov Dan velikih valova (Big Wednesday). Kad smo izili iz kinodvorane, ia je duboko uzdahnuo, ali ne zbog svjeeg zraka, nego zbog ljutnje, revolta i oaja. Milijun puta sam razmiljao o tome kako bi trebalo na praviti ovakav film o naoj generaciji. Ali kako? Ti jebeni Ameri imali su, uz sve divne stvari, i taj surfing. A mi, mi nismo imali nita. Potkraj ljeta, jednog dopodneva, u sobu mi je uao Ivek Podnar i rekao: Dolje na porti trai te nekakav skrhani debeljko kome su, izgleda, sve lae potonule. Siao sam dolje razmiljajudi o kome se radi. Imao sam nekoliko debelih komitenata pomalo depresivna ponaanja, ali ni nakraj pameti mi nije bilo da me na porti eka Ljubo Brabec. Poveo me do automobila da mi preda Metaxu s pet zvjezdica koju mi je donio iz Grke, a onda je ustanovio da vie ne zna gdje je parkirao. Stvarno je djelovao smueno i izgubljeno. Koji ti je bog, Ljubo? upitao sam ga ne skidajudi pogleda s njega. ekaj, idemo jo potraiti u Gundulidevu rekao je kao da je preuo moje pitanje. Neto mi se mota po glavi kao da sam ga tamo ostavio. Dobro sloio sam se i poao za njim. Konano, auto smo pronali u Demanovu prolazu. Otvorio je prtljanik i izvadio Metaxu, a onda, kad je sputao haubu, Metaxa mu je ispala, razbila se i razlila po ploniku. Krasnu si mi Metaxu donio! rekoh mu ironino. Drugi put uzmi pakiranu u metalnu bavicu. Oprosti snudi se on i ume ostatke boce pod automobil. Zatim je predloio da sjednemo ispred picerije, na to sam pristao, premda se tako bilo naoblailo da je mogla svaki as pljusnuti kia. Naruio je pidu koju nije ni taknuo, zatim pivo koje mu se gadilo. Neprestano je brbljao o bezveznim stvarima, kao da mi oklijeva priznati radi ega je doao. Bogamu, Ljubo, samo to nije poela kia, a ti se tu preserava s glupostima. to se dogodilo? Oduzeli su vam pasoe, pa ne moete vie u inozemstvo? On onda pokrije dlanovima lice, obrie elo i iz depa izvue zguvanu kuvertu i prui mi je. to je to? Pogledaj. Pa nedu itati tuu korespondenciju! to je? Oni se dopisuju ree on drhtavim glasom. Tko oni? Tko oni! Zar ne razumije! Delon i Irena. Razmjenjuju pisma, i to ne bilo kakva. Otkada? zaudih se. Ne znam. Valjda oduvijek. alje joj pisma preko trede osobe, a na poleini kuverte pie tue ime. Vidi. Otkuda ti to? Sluajno promrmlja on i pocrveni. Nisam tragao, sluajno sam ga naao. Irena ga je izgubila. I sve ovo vrijeme to ste krstarili po inozemstvu ... Sve to vrijeme oni vode sentimentalnu prepisku prekine me. A ja je budala vodim okolo naokolo, misledi da de je to veseliti ... Kao to ju je veselilo kad ju je on vodio. A, zato si je vodio! sine mi, a on jo jednom pocrveni. I to de sad? Prve kapi ljetnog pljuska poele su udarati po stolovima i ljudi su pojurili u lokal. Ljubo polako ustane, kao damu je svejedno hode li pokisnuti ili nede, pa ree: Nita. Putovat demo i dalje. Ona je ipak moja, a ne Delonova ena. Bar za sada!

VI. Na poetku ljeta te godine ostarjeli su rokeri ivjeli za senzacionalni dvadesetosatni prijenos iz Londona i Philadelphije pod nazivom LIVE AID. Svrha mu je bila tipino rokerski naivna pomod gladnima u svijetu, pa se po tome inilo kao da ga je zamislila neka sanjarska glava jo davne 1968. godine. Pratio sam ga (jedan dio prespavavi) kod Grabarovih, s Mikijem i Sonjom, a kasno po podne nam se pridruio i Ljubo, nekadanji bas gitarist gimnazijskog benda Gromovi pakla. U tih dvadeset sati, ako se izuzmu mlai, novi | i moderni izvoai, pred nama je prohujala itava naa mladost. Bilo je neeg stranog i depresivnog u ostarjelim Beach Bovsima, u podbuhlom i vjerojatno pijanom Dvlanu, u naboranom, mumificiranom Keithu Richardu, u debelom Davidu Crosbvju, u posustalom i godinama nagrizenom Neilu Youngu, u crnoj seksi bakici Tini Turner, u oianim, pitomim i ved nepostojedim Whoovcima, u tromom i mlakom Paulu McCartnevu, kome je netko iskljuio mikrofon, u elegantnom, zrelom dentlmenu Bowieju, u dekadentnoj, arenoj loptici Eltonu Johnu ... Najednom, sve je bilo tu pred naim oima, ali kao da vie nieg nije bilo. Od bardova ezdesetih godina, koje smo drali kljunim desetljedem naeg vijeka, ostao je tek tuni panoptikum deformiranih figura i karikaturalnih uspomena. "Live aid" kao da nam je iznenada poruio da je nae vrijeme prolo, da se konano treba otrijezniti i probuditi, zbog ega se valjda Ljubo Bra-bec ved nakon nastupa Whoovaca napio i zaspao. Nekako u to vrijeme, moj i Sonjin brak tavorio je na tunim razvalinama. Istina je da smo se jo nekako podnosili, ali jedno drugo nismo uopde zanimali, pa nas je skup najobinijih navika drao oko zajednikog stola i koji put oko zajednike postelje, inilo mi se da bismo se te navike odviknuli neto tee negoli gledanja televizije, ali mnogo lake od puenja, primjerice. Onda je ona, kako se cijelog ljeta nismo micali iz sparnog i zamornog Zagreba, predloila da u rujnu odemo na more. Nije mi se dalo provesti etrnaest dana na nekom vrelom kamenu s dnevnim tiskom u rukama i masnim losionima na leima, pa sam se ispriao silnim obavezama u Jugospotu, to je bila ista la, koja je i njoj bila poznata, jer je nazvala Jou i pitala ga imam li mnogo posla. Otila je stoga na more sama, pravedi se mirna i ravnoduna, premda je u nainu kojim je spakirala putnu torbu bilo neeg demonstrativnog. Iako je bila rekla da odlazi na Krk, javila mi se jednom neutralnom razglednicom (Bok! Pozdrav Sonja) s Unija a da me nijednom nije nazvala. Nazvala me tek nakon dvadeset dana od kude i rekla da je dala otkaz na koli, te da de se zaposliti u rodnom gradu. Predloila mi je da otkaem stan. Htio sam je upitati to misli o naem braku, eventualno, ali sam se suzdrao i rekao neto neodreeno kao: "Ba fino" ili neto slino. Nakon dva dana poslala mi je pismo koje je sadravalo itav mali elaborat naeg braka iz njene vizure. Zamolila me da joj oprostim to je tako postupila, ali da vie ne moe smisliti ivot u Zagrebu, a jo manje onaj iznajmljeni stan u Buconjidevoj. Na kraju je dodala kako se nada da du i ja ostaviti Jugospot i vratiti se kudi da jo jednom probamo iz poetka. "Kog boga da ponavljam iz poetka kad mi je trideset sedam godina", pomislio sam, i uredno sloio pismo u kuvertu, na koju sam flomasterom napisao ODSELIO U NEPOZNATO. Potom sam selotejpom zalijepio kuvertu i bacio je u potanski sanduid. Sutradan sam otkazao stan i preselio se k Bukvi u garsonijeru dok ne pronaem neto trajnije. Rastao sam se sa Sonjom tako naprasno da se nismo stigli ni posvaati. U prvi mah bilo mi je ao, zapravo, bilo mi je strano i nesnosno, ali su asovi neugode proli nevjerojatno brzo. Nakon toga trebali smo se sastati jo jednom na sudu kako bismo obavili formalnosti oko rastave, ali je ona poslala advokata, koji me uasno nervirao neprekidno govoredi za moju bivu enu "moj klijent". Ne znam to je o okolnostima nae rastave rekla svom bratu, ali s Mikijem sam zbog toga imao mnogo vie nevolja negoli s njom. Uglavnom, neko vrijeme me izbjegavao, a onda smo se, jednog vikenda, posve sluajno sreli kasno naveer u birtiji na Gradskoj trnici, koja je u posljednje vrijeme uivala stanovitu popularnost. Ogluivi se na moj pozdrav, zamolio me hladnim i pomalo prijetedim glasom da iziemo van. Ali vani je pljusak, moemo porazgovarati ovdje za sto lom. Nadam se da se ne ljuti na mene. Ostao je pri svome pa sam nevoljko iziao na ulicu sklonivi se pred kiom ispod slabog zaklona to mi ga je pruala akacija zasaena pokraj ulaza u lokal. Tren kasnije izaao je Miki i zastao koji korak ispred mene, tako da ga kronja nije titila od kie.

Stani pod drvo, budalo! rekoh mu, ali me on ne poslua. to si to uradio sa Sonjom? upita me prijetedim glasom. U tom trenu bio sam siguran da je bijesan, ali jo nisam ni slutio da se hode tudi. to bih uradio? Razili smo se. Hajde, Miki, pa nisi valjda dijete, ljudi se razilaze ... Ako sam se raziao s njom, nisam se raziao i s tobom. I rastavit dete se? Definitivno dete se rastaviti? Pa jasno! rekoh udedi se kako mu to nije jasno. Zna ta si ti? upita me on, priavi mi korak blie. to sam? Ti si bezobzirna svinja i gad! A ona je naputeno nevinace! rekoh pomalo ironino. Njegovo ponaanje sve me vie podsjedalo na onog davnog ljubomornog brata, klinca koji mi je zamjerio to sam pisao njegovoj sestri. Zna li ti to je uradila Sonja radi tebe? Ne znam! rekoh sad i ja pomalo bahato. Abortirala je! Rijeila se vaeg zajednikog djeteta zato to si neuviavan gad. Zautio sam jer je to bilo neto sasvim novo i ozbiljno. Kako? upitah ga kad sam se malo pribrao. Tako! odbrusi on. Kad se vratila s mora, ustanovila je da je gravidna. Poslala ti je ono pismo kojim te moli da se i ti vrati, ali si ti na kuvertu napisao da si se odselio. utio sam ne znajudi to da kaem. Uistinu me pogodilo to to se dogodilo sa Sonjom i ved sam osjedao kajanje. Zaustio sam da neto kaem, da se ispriam, valjda, a on me raspalio svom snagom po zubima. Nisam se ni snaao a drugom me rukom pogodio u bradu, pa sam se, preko stalka za bicikle kakvi se obino postavljaju ispred provincijskih gostionica, sruio u mlaku vode. Uhvatio sam se za usta i u onom polumraku shvatio da mi je dlan pun krvi. Zatim sam ustao, opsovao i pogodio ga akom u trbuh tako da se prelomio napola. Nakon toga sam ga gurnuo u mlaku, ali sam se i sam okliznuo i pao. Ustali smo obojica nekako u isti mah i zgrabili se, pokuavajudi oboriti jedan drugoga. Kako sam bio tei, uspio sam ga baciti u jarak pun vode, a zatim sam pao i sam na njega. Odozdo me uspio pogoditi akom jo jednom u usta i izbiti mi zub, nato sam mu ja zario glavu u blatnu vodu. Ostavi bez zraka, utrostruio je snagu i uspio mi se nekako izmigoljiti i ustati prije mene, tako da me, dok sam se osovljivao na noge, uspio tresnuti po iji. Tren kasnije kotrljali smo se mokri, krvavi i blatni posred ceste, sve dok se nismo zaustavili na svjetlu farova automobila koji je svom snagom zakoio kako nas ne bi pregazio. Idioti! Maknite se s ceste! vikao je voza koji je iziao iz automobila. Pogledao sam ga u udu, ne znajudi otkud se tu naao. Onda nas je iznenadio pljesak koji je doao sa strane. Pogledao sam i shvatio da je itava gostionica izila na cestu kako bi promatrala nau tunjavu. Fantastino! rekao sam. Veeras smo bili glavne zvijezde. On je upro prstom u mene i nasmijao se. Gle, gle! vikao je. Dugme od balonca zaglavilo ti se u uhu. Izvukao sam dugme i bacio ga u jarak. Za sve to vrijeme sjedili smo nasred ceste, a ljutiti je ofer neprekidno trubio, traedi da se maknemo. Na koncu nas je morao zaobidi. Zatim smo i sami ustali, pokuavajudi dovesti u red upropatenu odjedu. Pomogni mi da naem cipelu rekao je briudi rukama krvavi nos. Zatim smo, tumarajudi po mraku, traili dijelove upropatene odjede i izgubljene stvari, to se pokazalo neobino tekim poslom. Ali, traili smo zajedno, pa se po tome dalo naslutiti da smo ponovo prijatelji i da nas Sonja nije uspjela zavaditi. Kad se inilo da smo pokupili sve to smo pogubili, on je paninim glasom rekao: Isuse, imao sam u depu Christinu. Kakvu Christinu? Christinu Alana Vydre s Desiree Cousteau. Porno-Oscar 1979. Vratio mi je Gogo. Ako sam je izgubio, onda nek sve ide ...

Nakon nekoliko minuta pronali smo na rubu jarka raspadnutu videokasetu i gomilu rasute vrpce, po emu se znalo da je Porno-Oscar za 1979. nepovratno uniten. Pokuao sam ga utjeiti, ali je on rekao: Pusti me! To mi je kazna. Za ta? Pa za onu izmiljotinu. Kakvu izmiljotinu? Pa ono za Sonjinu trudnodu ree snudeno, pomalo pokajniki. Sluaj, Miki, najradije bih te sad raspalio ... Jebi ga! Za danas smo se dosta tukli ... Bio je u pravu. Mislim da smo se te veeri tukli dovoljno za itav ivot. Bio je red da se napijemo i zaboravimo sve, ali smo izgledali tako katastrofalno da se nismo usuivali udi ni u koji lokal. Hodi, kod mene demo se presvudi rekao je, ali sam ga odbio, rekavi da mi je neugodno zbog njegovih staraca, a pogotovo zbog Sonje ... Budalo, znam! Sam sam kod kude, ne bih te inae zvao. Poli smo, a on je za svaki sluaj pokupio onu upropatenu kasetu. Valjda se nadao da de to kod kude nekako srediti. Uao sam u njegovu kudu, u dobro poznat ambijent kojem vie ni po emu nisam pripadao. Na stolu u dnevnoj sobi stajalo je jelo koje mu je majka ostavila prije no to su otputovali, a u regalu sam spazio gumenu lutku iz Muppetta koju sam nekod davno poklonio Sonji. Podigao je poklopac i otrgao komadid mesa, a onda je otiao ukljuiti bojler. Zatim smo poeli pretraivati ormar s odijelima njegova oca. Pronaao mi je jedan zeleni demper, sive hlae i svoju koulju, koja je njemu bila prevelika. Zatim smo se oprali, presvukli i veerali, a onda je on upalio televizor. Sjedili smo cijele veeri, pomalo sumorni, iznenaeni i onespokojeni, gledajudi neku tunu emisiju o nestaici djeje hrane i lijekova. Sutradan ujutro, kad sam se nakon nodi provedene kod Milana Grabara vratio kudi, majka je sklopila ruke i upitala me sva usplahirena: Boe, Stanislave, kako to izgleda? Zar se u tim godinama tue naokolo? dodao je prijekornim glasom otac. Nita, nita promrmljao sam, ne eledi im nita objanjavati. Zna, da sam na mjestu Sonje rekla je majka smjesta bih te ostavila. Pogledao sam je i rekao bojaljivo: Pa, to je ved i uradila. Mama me pogledala kao da ne vjeruje u ono to je ula, a onda je bez rijei otila u sobu. Otac mi je, iako to od njega nisam oekivao, priao, potapao me po ramenu i rekao: I to de prodi, sine. VII. Iz Bukvine garsonijere nije me odagnala toliko skuenost i spavanje na madracu u kutu sobe koliko drugi uvjeti stanovanja, koji su se oitovali u razliitim eksperimentalnim dezistikim agresijama koje Bukva nikako nije elio skinuti s gramofona. Kad sam ved pomiljao da mu potajno s pojaala odstranim kakav kapitalni dio, pojavio se ia i rekao da njegova tetka iznajmljuje jednosobni stan na Laini. Nakon svega ponovo sam se naao na poetku samac u iznajmljenom stanu, to nije nimalo ugodno kad ti je ved trideset sedam godina. Morao sam kupiti peglu, nauiti rukovati strojem za pranje rublja i kuhati crnu kavu, ali ono emu sam se najprije morao nauiti, bilo je to da su mi ivotne perspektive sve ue. Pokuao sam na tren pronadi otoid spasa u pisanju novog krimida, ali sam se nakon trideset strana zgrozio. Reenice su mi bile kratke, svedene na subjekt, predikat i po koji atribut, odsutnost bilo kakvog stila bila je vie nego kronina, a likovi su bile ravne, trivijalne naznake. Profanirajudi i banalizirajudi svoj ivot do kraja, valjda sam izgubio svaki smisao za dublje naznaene, tankodutne, sloene likove. "Zar je to literatura?", rekao sam u sebi i bacio sve skupa u ped, jer je stanid na Laini imao klasino grijanje na drva i ugljen. U tom trenu jo uvijek se nisam

drao bivim piscem, premda mi je pomisao da du u ivotu uspjeti napisati jo jedan roman izgledala sasvim nevjerojatna. Pozvali su me te jeseni na dvije knjievne veeri, to sam odbio, ne znajudi kog bih vraga mogao redi ljudima iz perspektive vlastite malodunosti. Zatim su mi ponudili da za Vjesnik po narudbi napiem takozvanu Novogodinju priu, na to sam pristao, ali nisam nikad uradio. Pomalo me brinulo to to u svemu postajem sve nepouzdanija osoba, upravo onakva kakve sam ranije prezirao. Postaje strunjak za besmisao! prekorio me jedne veeri Bukva. ia je drao da bi se moja dezorijentiranost mogla lijeiti na drugi nain. Stanislave, bogati, pa morao bi ede idi u Kinoteku! Propustio si ciklus novog japanskog filma, a o tome da nisi gledao von Stroheima i Germaine Dulac da i ne govorimo. Jednog sam ponedjeljka otiao u na odjel u Kavuridevoj ulici, da pitam Vinju eli li sa mnom raditi na nekoliko propagandnih akcija za pojedina izdavaka poduzeda. Bio je to sitni oder, jedva dostatan za mene, jer su izdavai imali jedva toliko para da podijele plade, ali sam elio ispipati kako die. ao mi je, Stanislave rekla je i tako mirno me pogledala kao da meu nama nikad nije bilo niega ali imam toliko drugih poslova da ne bih mogla. Osim toga, moram ti priznati da me izdavai, knjige i pisci sve manje zanimaju. ula si da sam se rastavio? Nisam vie sa Sonjom. Zadnje to sam ula o tebi bilo je da si se vjenao sa Sonjom. Otada vie ne sluam informacije te vrste. Bili smo nasamo, samo me to spasilo grozne blamae. Poslije sam saznao jednu nevjerojatnu stvar: Vinja Gorjan rastavila se od mua zato to je ta tipina imala ljubavnicu s kojom je elio uploviti u nov ivot! Vinja je tako iznenada ostala sama, ali je i taj problem uspjela rijeiti prije no to sam se pojavio u Kavuridevoj s idiotskim prijedlogom o propagandi knjiga. Neto kasnije uhvatio sam direktora Jou i rekao mu: Lijepo si me zajebo s ljubomornim kudnim prijateljem Kikijem Gorjanom. Tako je izgledalo otpovrnuo je, ali bilo mu je malo ne ugodno. Tako je izgledalo ... a kako izgleda sada? Ima li sada to za redi? Rekao je samo: Jebi ga. to je drugo i mogao redi! A onda sam ga doekao nespremna, na krivoj nozi, i rekao mu kako elim pet dana na slubeni put u Frankfurt, na Meunarodni sajam knjiga. Znao je da radim u posljednje vrijeme mnogo na propagandi knjiga, znao je da me u pogledu Vinje Gorjan nehotice preao, tako da nikako nije mogao izvrdati, nego mi je potpisao putni nalog i agencijski aranman. Pet dana u Frankfurtu neprekidno je padala kia tako da sam hodao naokolo mokar i odlazio dva puta dnevno u sumorni, jeftini hotel kako bih se presvukao. Hotel je bio u blizini Hauptbahnhofa, u etvrti kojom je carevala prostitucija i pornografija. Moja soba imala je prozorid s pogledom na sivo dvorite. Dugo u nod buljio sam kroz taj prozorid dolje, u prazno dvorite, sluajudi ljubavne uzdahe i kripu kreveta iz susjednih soba, jer je hotel dobrim dijelom svojih kapaciteta ugodivao i prolaznu klijentelu, koja je ispaljivala na brzinu metak i hitala kudi. Nakon prvog dana provedenog medu milijunima knjiga, sve me manje zanimao sajam, a sve vie opskurna etvrt oko mog hotela, itava Mikijeva knjiga bila je tu u ivom izdanju, ali pohabana, raskupusana i nikom zanimljiva. Frankfurtska pornoetvrt uinila mi se poput velikog starog broda koji nepovratno tone u dubine zaborava, samo to marljivi mornari neprestano ispumpavaju vodu, ba kao da do poto-nuda nede dodi. Pornografija kao da vie nikog nije zanimala, kao da je definitivno ispala iz trenda. Tumarao sam veerima po uliicama, zbrkanim i nepravilnim, i gledao u osvijetljene izloge tragino praznih pornoshopova, u blagajne pornokinematografa, pred kojima nije bilo redova, u tamne haustore live-sbowa (Im ersten Stock), ispred kojih su me profesionalni nagovarai vukli za rukav i molili da uem, valjda da se oni nesretnici unutra imaju radi koga poeviti. Okruen zalutalim arapskim, mediteranskim, slavenskim i drugim gastarbajterskim fizionomijama, zaao sam u "peepshow" koji je imao interesantnu formu dva kata dugih hodnika s bezbroj kabina. U svakoj kabini bio je videomonitor s biraem za desetak kanala, digitalni mehanizam koji pokazuje vrijeme preostalo do kraja projekcije, malo sjedalo i koaricu obloenu plastikom, zbog ije sam prisutnosti odmah

shvatio da je "peep-show" legalizirano masovno drkalite, i kao takav valjda najtunija od svih velikih i vanih pornografskih formi. Premda se u Povijesti pornografije spominje "peep-show", podaci koje o njemu daje autor krajnje su turi, mjestimice nepouzdani i netoni, a o mogudim konotativnim i simbolikim razinama, koje bi mogle iz njega proistedi, da i ne govorimo. Te sam veeri do kasno u nod sreivao svoje zabiljeke i razmiljanja o "peep-showu", misledi kako du ih pokloniti Mikiju Grabaru, da u ovom segmentu proiri i produbi svoju knjigu. Napisao sam dobrih desetak stranica faktografije, dojmova i razmiljanja o "peep-showu", i to su posljednje literarne stranice iz pera S. Ivanica. Pokuao sam "peep-show" promatrati manje kao pornografski fenomen, a vie kao duhovnu i intelektualnu metaforu, ali to je ved graa za jedan drugi zapis, a ne ovaj koji govori o studiji mog prijatelja Milana Grabara. Po povratku iz Frankfurta postao sam pomalo zabrinut zbog svoga libida, jer od razlaza sa Sonjom takoredi nisam imao nekih izravnijih iskustava, ali, to me jo vie zabrinjavalo, nisam osjedao ni potrebe za njima. Jednog prijepodneva, dok sam ekao stranku ispred Varteksa, jedna mi je napadno naminkana enskica s nabubrelim guzovima rekla: Je l' bumo? Isprva je nisam shvatio jer sam bio nekako zamiljen, a kad je drugi put prola pored mene i diskretno ponovila pitanje, meni je konano sinulo pa sam se nasmijao i rekao: Na alost, ne bumo! Inae, 1985. godina znaajna i po tome to je prvi put u Jugoslaviji, u normalnoj kinomrei, prikazan jedan eksplicitni, tvrdi pornid Strasti (In Love), sa Jerrvjem Buttlerom i Kelly Nichols, koji je Miki ved odavno imao na videokaseti. Pa ipak, svi smo otili u kino Lika da vidimo tu senzaciju. Ja sam nabavio karte, a Miki, Ljubo i Gogo Jazbinek doputovali su istog popodneva u Zagreb samo radi tog sveanog trenutka u slavnom ilikom kinematografu. Premda smo dobro poznavali taj film (kao i mnoge druge s Buttlerom i Kelly Nichols), bilo je strano neobino promatrati tu stvar na velikom platnu i s titlovanim prijevodom imbecilnih dijaloga kakvi su u pornidu neka vrsta zadanosti. Miki Grabar izaao je iz kina sasvim nezadovoljan, ak malo i potiten. Deki rekao je ako je ovo slubena kanonizacija pornida u Jugi, onda je jednoj krasnoj tajnoj i privatnoj zanimaciji odzvonilo. Pretpostavljam da je u prvom redu mislio na kultni status koji je njegova zbirka uivala u rodnom gradu. Ponu li se u kinima normalno vrtjeti stvari u kojima de dominirati erekcija Johna Holmesa, fellatio Linde Lovelace i panina vrtnja stranjicom kubanskog dinama Vanesse del Rio, Mikijeva de zbirka postati tek neto vrednija od zbirke maraka iz Gabo-na i Ugande, ili kolekcije ivotinjske carstvo iz okoladica Kras. Je li legaliziranje pornografije zapravo njen suton, pitao sam se, pouen onim to se dogodilo na Zapadu, gdje svaki interes rezultira hipertrofijom proizvodnje, a ova opet naglim padom zanimanja i opdim zaboravom. Da je vlast kojim sluajem zabranila koju od modnih ludorija: "jo jo", ili "klikklak", primjerice, jo i danas bi postojali tajni klubovi za upranjavanje ovih ludosti, a ti bi artikli postali glavni predmeti tajne trgovine i verca. A ovako, pali su u zaborav ved sljedede sezone. Slinu tezu zastupao je i neki Zeljko Prpid, koji je tvrdio otprilike ovo: "Kad bi vlast organizirala natjecanja i festivale politikih viceva, ova bi disciplina ubrzo nestala kao pomodna trivijalnost." Moram napomenuti da je reeni Zeljko u tome imao i svojih posebnih interesa, jer je ba zbog discipline prianja politikih viceva bio dva puta po trideset dana u zatvoru. Ali, najvie ga je ljutilo to bi vic, zbog kojeg je odleao, nakon nekog vremena postao tako bezazlen da se mogao proitati u novinama ili ak uti na televiziji. Konano, je li legalizacijom pornografije vlast zapravo podsjekla njeno otrovno korijenje, nije se dalo jo zakljuiti jer je za takve zakljuke bilo prerano. Osim toga, nismo znali je li projekcija u kinu Lika stvarno legalizacija ili tek jo jedna od posljedica kaosa koji je vladao i u distributer-skocenzorskim birokratskim vodama. Gogo Jazbinek, koji je volio generalizirati stvari i davati im razna, pa i udna politika znaenja, u jednom je trenu rekao: Daju nam pornografiju da bismo zaboravili na sve one stvari koje nam ne daju!

VIII. Potkraj travnja 1986. preao je preko nae zemlje radioaktivni ernobilski oblak, a tri tjedna kasnije umrla mi je majka. Izmeu te dvije stvari nije bilo nikakve veze, osim u izjavama susjede Eve Biser. Meni, koji sam se grozio smrti i izbjegavao sobe umrlih i pogrebe, bilo je valjda sueno da vidim umiranje roene majke. Jedne subote, polovicom svibnja, ba kad sam doao da vikend provedem kod kude, majka je poela teko disati, uhvatila se za grudi i sruila. Nasmrt uplaen, priskoio sam i poeo je dozivati, ali me nije ula. Kako sam znao da je srani bolesnik, odmah sam pretpostavio da se radi o infarktu, pa sam primijenio ono malo prve pomodi to mi je ostalo u pameti, dajudi joj umjetno disanje i masirajudi joj srce. inilo mi se da je jo iva. Opipao sam joj puls, bio je jedva primjetan. Bio sam siguran da de umrijeti ne uradim li neto radikalno. Oca nije bilo kod kude, otiao je na trnicu da nabavi preostale stvari za subotnji ruak, a Zvjezdana je bila s muem u Daruvaru. Pritrao sam telefonu i ustanovio, obuzet uasom, da ne znam telefonski broj hitne pomodi. Okrenuo sam nasumce dva broja i ravnomjerni glas s druge strane rekao mi je kako je sada tono deset sati, dvadeset jedna minuta i pet sekundi. Opsovao sam i nazvao drugi broj; ovog puta bila je to hitna pomod. Detaljno me ispitavi o emu se radi, obedali su da de odmah poslati kola. Hitro sam se vratio mami koja nije disala, ali je jo imala puls. Onda joj je, u jednom asu, nekakvo udno crvenilo prelo preko lica i nakon toga se poela hladjeti. "Izgleda li ovako smrt?" upitah se, masirajudi joj srce dok mi je s ela tekao znoj. Nakon deset minuta na vratima se pojavio ovjek sa sklopivim nosilima pod rukom i upitao gdje je pacijent. Pa gdje vam je lijenik? upitah, vrisnuh zapravo panino, osjedajudi kako mi majin ivot bjei ispod dlanova. Nema ... nema lijenika spetlja se on. Dolazi samo ofer, tako je organizirano. Dajte da stavimo gospou na nosila, pa brzo u bolnicu. Nije bilo vremena da ga udarim, opsujem mu mater i slino, nego sam mu pomogao da polegnemo mamu na nosila i odnesemo je u kola. Osim toga, on, jadnik, uopde nije bio kriv. Doznao sam poslije da ogorena rodbina, kad se pojavi na mjestu nesrede bez lijenika, bez medicinske sestre i bez bolniara koji bi mu pomogao nositi nosila, pljuje po njemu, gaaju ga kamenjem, opaljuju mu amare, a pokatkad i prijete revolverom. Kad smo stali pred internom klinikom, morao sam s njim nositi nosila na prvi kat odjela, gdje se pokazalo da deurnog lijenika nigdje nema. Tredi po odjelu sa oferom, otvarao sam sobe i pitao gdje je deurni lijenik, sve dok nismo doli do prostorije gdje su lijenik i lijenica, sa tri sestre, pijuckali kavu i razglabali nekakav svoj sindikalni problem, ne pokazujudi pretjeranu spremnost da se odazovu. Kako svi mi u leernim situacijama znamo glumiti odmjerene Evropejce, a u velikim frkama postajemo zaareni Balkanci, opsovao sam im mater i rekao da sam spreman zadaviti nekog, nakon ega je lijenica istrala van i odjurila prema dvorani u kojoj smo ostavili majku. to se dalje dogaalo, ne znam, jer sam sve promatrao kroz zastor od suza, svjestan da je majka naprosto izgubljena, samim time to je dola u ovu bolnicu. Poslovali su neto s nekakvim icama, traili defibrator i vukli cijevi s kisikom, a onda su me poslali napolje da ekam u hodniku. Tamo je ved bio otac koji se vratio s trnice, uo to se zbilo i odmah dojurio u bolnicu. utio je, nita me nije pitao. Oi su mu bile pune suza, to mi je bilo vrlo neobino, jer sam ga tolike godine sasvim nepravedno drao osobom koja ne umije plakati. Nakon nekoliko minuta na hodniku se pojavila lijenica i nemodno slegnula ramenima. Pokuali ste sve? upitah je drhtavim glasom, dutedi kako se oko mene sve rui. Klimnula je samo potvrdno glavom. Ali ... mislio sam da se to radi due ... zar ... Gospodine, nakon etiri minute dolazi do decerebralizacije; razumijem vas ... ali ... Vratila se ipak u dvoranu, a otac i ja samo smo se pogledali, znajudi da je sve gotovo. Zatim je ponovo izila i izrazila nam sudut, dopustivi mi da jo jednom uem u salu. Mama je leala na nosilima, pokrivena bijelom plahtom preko glave, ba onako kako sam viao takve scene na filmovima. Sagnuo sam se, podigao plahtu i poljubio joj hladni obraz. Svi su utjeli. Njima je to bilo neto to se dogaa svaki dan, meni neto to se dogaa jedan jedini put u ivotu.

Vratio sam se kudi utke, pognute glave, dok je otac, jednako izgubljen, hodao dva-tri koraka iza mene. Kod kude smo sjeli svaki u svoju fotelju i utjeli poput oficira koji su as ranije doivjeli presudan poraz. Da li se gospoda uspjela priestiti? upitala je tatu gospoa Eva Biser, koja se iznenada pojavila na vratima. Otac ju je bez rijei otpravio kudi, a ona je svejednako trabunjala neto o tome kako je mamu odnijela ernobilska radijacija. Sve formalnosti oko obavjetavanja rodbine, znanaca, par-ti, novinskog oglasa i pogreba obavio je Miki Grabar, kome je taj dan protekao u paklenskoj jurnjavi, tako da sam itavog dana mogao sjediti u fotelji i imao kad razmiljati. Bio sam strano smuen i nita nisam uspio smisliti, ime bih si olakao dan koji mi je bio suvian u ivotu. Mislio sam ovako: "Smrt majke naprosto je injenica koju kao takvu treba mirno prihvatiti, pogotovo kad nema deset nego trideset osam godina." Pa ipak, ta injenica, ma koliko predstavljala bioloku nunost, ujedno podrazumijeva i spoznaju da je konano otila osoba koje te najvie voljela. I za tu ljubav si siromaniji, bitno siromaniji. Nesnosni dan smijenila je podnoljivija veer, jer su se oko mene okupili svi koji su me znali i kojima sam neto znaio. Miki i Arleta su skuhali nekoliko litara kave, Ljubo je priao nekakve samoironine tosove iz samoupravne prakse, Irena gnjavila prisutne priama o tome kako je njihova Jarmila ne znam kako zaljubljena u mene, ika Staka, pijani Gogo Jazbinek priao je neto o tome kako su lijenici u pitanjima ivota i smrti zapravo tragino nemodni, a ia Tomid, koji je dojurio iz Zagreba, prvi put je u ivotu mnogo priao ne spominjudi primjere iz filmske tradicije. U nodi, meu mnogobrojnim telegramima suduti stigao je Sonjin, koja je napisala: "Vjeruj da mi je strano, strano ao". Bilo je to lijepo i jednostavno, a i iskreno, jer je zaista voljela moju majku. Sutradan sam otiao do ravnatelja bolnice, koga sam povrno poznavao, kako bih mu iskazao svoje graansko negodovanje i zgraanje nainom na koji je organizirana hitna pomod. To je bila jalova, glupa i izlina gesta, neto poput graanskog prosvjeda protiv neke nepravilnosti u novinskoj rubrici "Pisma italaca". Smatrajudi hitnom pomodi ono to sam imao prilike vidjeti u amerikim filmovima i televizijskim serijama, bio sam naprosto zgranut injenicom da u mom gradu po pacijenta, kome ivot visi o koncu, dolazi o-fer s nosilima pod rukom. Poslije du shvatiti da ta, bez pogovora, nehumana i kriminalna nebriga nije eksces, nego naprosto pravilo, te da su slube hitne pomodi u vedini provincijskih mjesta organizirane na posve isti nain. Nemodni smo, dragi Stanislave rekao je glasom punim suduti ravnatelj i, na alost, ne moemo nita uraditi. Sluba hitne pomodi zahtijeva posebna vozila, posebnu opremu i posebne ekipe, a za to nemamo sredstava ... uo sam da vam na one jadne ofere razbjesnjeli ljudi vade revolvere, vrijeaju ih i pljuju po njima rekoh iznerviran, jer mi pred oima nisu bile njihove materijalne nevolje, nego mrtva majka koja je ved leala u bolnikoj mrtvanici. Kad vam konano neki pomahnitali tip ustrijeli ofera, sredstva de se preko nodi nadi. Tako to kod nas biva. Na alost, moda ste u pravu ree on ne hotedi mi previe protusloviti. Kad vam umre netko blizak, onda se svi najednom ponu slagati s vama, misledi si i dalje svoje. Znam da ste sada uzbueni i ne elim vas previe zamarati, ali dopustite da vam kaem koliko smo ved problema imali s tom nesretnom hitnom pomodi. Zgrozit dete se kad ujete da sluba hitne pomodi spada pod SIZ zdravstva, a kola hitne pomodi pod SIZ za ceste, koji nas tretira jednako kao i gradsko saobradajno poduzede ... Tada je slijedio jedan samoupravno-birokratski galimatijas koji rijetko tko moe shvatiti. Vidio sam kako mu se usta otvaraju i zatvaraju, kako pali cigaretu, otpuhuje dimove i gestikulira, ali ga vie nisam mogao sluati. Oduvijek sam stvari nastojao obrazloiti i protumaiti sam sebi svodedi ih na neke temeljne logike principe, ali sam na nadlenim mjestima obino ispadao budala, jer su tamo uvijek funkcionirale neke druge logike, iskazane paragrafima, lanovima, propisima i odredbama. Drue ravnatelju rekoh, nepristojno ga prekinuvi ba kad mi je pokuavao obrazloiti meduuvjetovanost hitne pomodi i SlZ-a za ceste. Ne razumijem to to priate i ne elim uopde razumjeti! Ovaj jebeni grad u kojem sam sa svim sluajno roen ima prekrasnu novu zgradu Opdinskog komiteta, velebnu zgradu SUP-a, obloenu mramorom, sportsku dvoranu po kojoj se natjeravaju trederazredni sportski diletanti, zatim novi gradski bazen i novi Dom JNA, a nema jednu

obinu, ali ovjeka dostojnu slubu hitne pomodi. Nemojte mi samo redi da kola hitne pomodi kotaju vie od Mercedesa kojima se vozikaju na janjetinu predsjednik opdine i njemu slini gradski lideri ... Smirite se malo, Ivanicu, smirite se! Jeste li moda za kavu ili neto slino ... Znai, niste ... Razumijem vae negodovanje, ali su stvari mnogo sloenije. Sve to to ste nabrojali izgraeno je drugim sredstvima, iz drugih fondova ... hodu redi, radi se o razliitim drutvenim financijerima ... Ali radi se o istom drutvu, bogamu! prekinuh ga iznerviran, ali i iznuren. Prvo morate nekom spasiti ivot da biste ga mogli poslije uhapsiti. Zbog toga morate prvo organizirati hitnu pomod, a tek potom izgraditi SUP i zatvor. Da biste nekog primili u partiju, nuno je da se uopde rodi; zbog toga bolnicu i rodilite morate napraviti prije zgrade opdinskog komiteta ... Stanislave blago me prekori ravnatelj to to ste u alosti za umrlom majkom, ne daje vam pravo da vrijeate ovo drutvo i ovaj grad. Ma jebe se meni za ovo drutvo i za ovaj grad! viknuo sam i iziao, zalupivi vratima za sobom. U bolnikom krugu zatekao sam Gogu Jazbineka kako se vrada iz kantine sa tekom cigareta pod rukom i ispriao mu sve o kratkom razgovoru koji sam vodio s ravnateljem. Ma pusti ih sve u kurac! rekao je rezignirani Gogo. Kada bi tko sabrao na jednom mjestu sve mito koje se die za krevet, otvaranje radnog mjesta, specijalizaciju i slina sranja, mogla bi se ved kupiti ona Fitipaldijeva formula 1, a ne obina kola hitne pomodi. Ali, pazi, stari, to ti nisam rekao ja nego netko drugi! Ti ne prima ... Stari prekine me on i unese mi se u lice bi li ti zavlaio nekom prste u mar, pilio kosti i rasijecao apcese za trinaest milja mjeseno? Bi kurac! Hajde, sad bok i budi mi jak! Mi smo svi uz tebe. Hvala ti, Gogo rekoh, jedva se nasmijeivi. Kad sam se ved okrenuo da odem, on me uhvatio za rukav: Sluaj, stari, zamalo sam ti zaboravio neto redi to de te malo razveseliti. U subotu se enim. Konano me ukebalo! Htio sam ga upitati kojoj je to majstorici polo za rukom, ali je on otiao za svojim poslom neprekidno kimajudi glavom, kao da mu ni samom nije jasno kako je to konano dolijao. Dan kasnije bio je ved pogreb. Bile su neuobiajene svibanjske vrudine i u obaveznoj crnini bilo mi je vie nego vrude. Pred odmaknutom ploom obiteljske grobnice stajali smo otac, sestra i ja, a odmah iza nas mnogobrojna rodbina koja se okupila iz svih mogudih dijelova zemlje. Nekakav postariji aktivist iz mjesne zajednice, koji je brkao padee, odrao je nadgrobni govor u kojem su se prosipale silne zasluge moje mame za socijalistiku zajednicu, njena klasna svijest, opredijeljenost i rijeenost u borbi za stvar radnike klase i slino. Od svih floskula tekude politike, govornik jedino nije spomenuo politiku nesvrstavanja i miroljubivu aktivnu koegzistenciju, jer tome valjda nikako nije uspio pronadi pravo mjesto u nadgrobnom govoru. Znao sam da je sve to to govori pretjerano i da su zasluge moje majke sasvim drugaije i mnogo vede. Njena ivotna misija oitavala se u tome to je jednu veliku obitelj uspjela odrati na okupu oko, zajednikog stola i ognjita, kako bi se to patetino reklo. U tome je njena sudbina bila zatvorena, cjelovita i smislena. Sve drugo bile su besmislice, uplje i nepotrebne fraze. Nakon pogreba, Miki Grabar me naprosto kidnapirao, ugurao me u Spaeka i raspalio najvedom mogudom brzinom podravskom magistralom, kao da se uri da to prije odmaglimo to dalje od grada. ekaj, Miki! Jesi li lud, kamo me to vozi ... kuda mi je puna rodbine! prosvjedovao sam, ali on nije skidao nogu s papuice gasa. Ba zbog toga te i vozim! Kog de vraga kod kude cendra ti s rodbinom koju susrede samo u povodu raznih pogreba! Ali, uvrijedit de se. Nede. Rekao sam Zvjezdani da odlazi sa mnom. Dala mi je i tvoj paso. Zanijemio sam od iznenaenja. Paso! Isuse! Luae, kamo me to vodi? U Afganistan?

Zautio je, ne obazirudi se vie na moje prosvjede, pa sam morao i sam zautjeti. Pored nas su promicala ozelenjela podravska polja, umarci, kude sa crvenim ciglenim pijetlovima na krovu, breuljci vinograda i usputne gostionice udnih naziva. Hvatao se ved suton kad smo stali na maarskoj granici, na prijelazu Gola, a bio je mrkli mrak kad smo, juredi ravnom maarskom cestom, proli kroz Nagytad. Miki, ti si sto posto lud, ti si sto posto lud! ponavljao sam, premda sam se u maarskoj nodi osjedao mnogo bolje no da sam ostao kod kude. Naveer smo sjedili u malom maarskom nacionalnom restoranu iji su prozori gledali na prekrasnu ulicu punu dudanida i namijenjenu samo pjeacima. Ambijent je djelovao stvarno srednjoevropski i zbog toga se doimao toliko prisno. Osjetio sam ak i glad, prvi put otkako se dogodilo to s majkom, pa sam pristao da Miki narui veeru. Eto, to ti je Kaposvar! - rekao je nekako udno, kao da je u nedoumici, ili kao da se zbog neega ispriava. To je bila valjda najbedastija reenica koju sam uo u ivotu, ali sam zbog nje jo vie zavolio svoga najstarijeg i najvjernijeg prijatelja Mikija Grabara. IX. Nakon mamine smrti jo smo nekoliko vikenda proveli u vikendici Ljube Brabeca na obali Sljunare, a onda se, na poetku ljeta, ratrkali na sve strane, rastavi se privremeno, dok ne doe jesen. Bili smo i dalje dobri prijatelji, ali ni po emu vie nismo bili veselo i bezbrino drutvo. Ulazili smo neumitno u godine kad se raspadaju brakovi, umiru roditelji, i kad se polako poinju svoditi ivotni rauni. Ljubo se i dalje brinuo da nas to bolje ugosti, da osigura dovoljan broj kreveta za one koji ele prenoditi, da mu trpeza uvijek bude bogata, da kuda bude opskrbljena svim onim sitnicama koje s vremena na vrijeme zatrebaju. Po inozemstvu je hodao sve manje, i sve su ga manje putovanja veselila. Pravu narav njegova odnosa s Irenom nisam znao, iako sam pretpostavljao da Irena vie nema ljubavnika. Jedne mi je veeri rekao: Uspio sam se domodi jednog pisma u kojem joj obedava da de dodi po nju i odvesti je sa sobom. Tako du je konano izgubiti. A mala? Pa i malu de odvesti ree on, sav snuden. Zapravo je za malu dobro da ode van ... Za malu je dobro da bude s tobom. On me pogleda iznenaeno, oi mu malko zaigrae, a onda se ponovo snudi i ree: A kome moe uopde biti dobro sa mnom? Bio je izgubljen, maloduan i trebala mu je neija pomod, ali sam ja bio posljednji koji bih mu je mogao pruiti. Ali, zapravo, kako mu uopde pomodi kad de ga Irena ionako ostaviti, to de za njega zacijelo biti kraj? Arleta je redovito dolazila na ljunaru, ali je boravila u kudi svoga zarunika Ignaca Fejea, koji se, unato velikoj ljubaznosti, nikako nije mogao sprijateljiti ni s kim od nas. Arleta ga je naprosto oboavala i neprestance citirala njegove mudrosti: Zamislite, Nacek je danas rekao da se samo jednom ivi, pa da ovjek mora prihvatiti svaku pruenu ansu. Ili: Nacek smatra da bi nagomilavanje oruja moglo dovesti do rata koji de predstavljati kataklizmu za itavo ovjeanstvo. Subotom uveer, kad bismo se nali na ljunari, Arleta i Nacek redovito su nas posjedivali bar na sat vremena. Nacek bi se ceremonijalno rukovao sa svima, a Arleta bi obino najprije poljubila Ljubu, kao da nam eli redi da mu je sve oprostila i zaboravila. Arletina devetogodinja Ines i Ljubina godinu dana mlaa Jarmila postale su najbolje prijateljice, te su zajedno sluale "do daske" Madonnu i sline glazbene novotarije. Sonja je dolazila rijetko, obino birajudi vikend kad bih ja ostao u Zagrebu. Miki mi je priznao da joj je pomalo neugodno jer se uskoro udaje. Saznao sam da na ljunaru dolazi sa svojim novim odabranikom, to me pomalo razljutilo, ali sam odmah potom shvatio da je takva ljutnja sasvim bezrazlona.

Miki Grabar je i dalje ivio u samodi, zaokupljen pornofilmskom studijom, beskonanim svaama koje je vodio na radnom mjestu, i tobojim osvetnikim fukovima uperenim protiv ue rodbine njegovih mnogobrojnih gradskih neprijatelja. Premda mi je bio najbolji prijatelj u iji sam intelektualni, duhovni i materijalni ivot imao potpun uvid, ljubavno-erotska strana njegove osobe jo mi je predstavljala jednadbu s prevelikim brojem nepoznanica. Kad bi me zatekao bezvoljna, utuena ili zabrinuta, veselo bi mi dobacio: Stari, Maarska nam je tu pod nosom! Hodemo li se zaletjeti u Kaposvar? Osobito dragocjen postao mi je kada sam kupio svoj prvi automobil (renault 4) i kad sam, uz viestruku protekciju, iz tredeg pokuaja uspio poloiti vozaki ispit. Sviknut na prastaru ragu od maine, Miki je nauio sve mogude automehaniarske tosove tako da je satima dotjerivao i telao moj Renault. Nakon tih sreivanja esto bih morao otidi pravom automehaniaru, gdje sam Mikijeve prepravke pladao povedim hrpama sve bezvrednije love. Teta u Americi samo to nije odapela! govorio mi je smjekajudi se nekako zagonetno. Pa ta? rekao bih. Pa nita! otpovrnuo bi on jo zagonetnije. Gogo Jazbinek stvarno se oenio. To je bila vijest dovoljno atraktivna da zasjeni sve ostalo to se s njim dogaalo, O Delonu nije bilo nikakvih podrobnijih vijesti, ako se izuzmu pisma koja je potajno slao Ireni i koja je Ljubo pokatkad imao priliku kriomice proitati. Potkraj godine, dva radnika SUP-a posjetili su Ljubu, pretpostavljajudi da bi on i Irena mogli znati gdje se Delon trenutno nalazi. Oboje su zanijekali i samu pomisao na tako neto, premda su znali bar jednu od mnogih njegovih adresa. Od onog nadrealnog kapovarskog izleta, na koji me odveo Miki Grabar otrgnuvi me od munih karmina, poeo sam patiti od blagih vrtoglavica. Drao sam to jednom od onih smetnji na koje se valja priviknuti, ali me jedne subote Gogo Jazbinek na silu odvukao do lokalnog internista. Taj me tip, neprekidno puedi, temeljito pregledao i napisao na listid kakav vam daju specijalisti: hipertonija i tahikardija. Gogo je samo zavrtio glavom, uzdahnuo i rekao: Tako to ide. Od srca svoje mame nede modi pobjedi. Bilo bi vano da se opameti i razumnim reimom izbjegne kasnije komplikacije. A tahikardija? to je to? upitah ga naivno i pomalo preplaeno. Internist je htio neto redi, ali ga Gogo pretekne: To ti je prva i najnedunija od svih onih "kardija" koje de naslijediti od majke. X. Nakon mamine smrti, otac Franjo, koji je ostao sam u kudi koja je nekod bila i pretjerano buna, bivao je sve potiteniji i izgubljeniji. Ostajao je na poslu sve due, samo da bi to krade bio kod kude, a kasna popodneva obino je provodio sjededi na nekoj od grobljanskih klupa, izdaleka motredi na mamin grob. Mislim da mu jo ni samom nije bilo jasno to se to dogodilo, pa da se osvijestiti morao mnogo kasnije. Kad bih dolazio kudi, inio mi se sve neprikladnijim za razgovor. Odviknuo se bio od svaa, od oponiranja, od zagriljivih primjedbi i, pomiren sa svime, neprekidno je odobravao sve to bih rekao. ak je i na groblje odnosio po dva buketa cvijeda i po dvije svijede. Jedno za majku, drugo za pokojnog ujaka Emila. Jednog sam vikenda ustanovio da je popalio sav svoj stari ribolovni pribor, a keder-kantu napunio zemljom i zasadio u njoj nekakvo glupo cvijede. Zatim je zapeatio televizor i otkazao pretplatu, ali se predomislio i samostalno ga otpeatio kad je poelo svjetsko prvenstvo u koarci. Neko vrijeme vodio je rat sa susjedom Evom Biser, koja ga je opsjedala prijedlogom da bi nakon enine smrti trebao pristupiti Jehovinim svjedocima i konano spasiti duu pred jednom od skoranjih propasti svijeta, koju je ponovo predvidio njihov voda i prorok. Da se spasi od propagandne agresije susjede Eve, tata je izmeu njenog i naeg dvorita podigao dva metra visoku daanu ogradu. Nakon toga Eva Biser, zabrinuta za duu mog oca, redovito je preko te ograde bacala novi, netom proitani broj Kule straare, sve dok joj otac nije uzvratio bacivi u njeno dvorite dansku pornografsku reviju, koju mi je nekod posudio Miki Grabar. Zato ne ode u mirovinu? upitao sam ga jedne nedjelje. Ima ved dovoljno godina i nije red da se kinji najteim fizikim poslovima.

Nije pristao jer je iz iskustva znao da su svi njegovi prijatelji, nedugo po odlasku u mirovinu umrli. To to se ipak bojao smrti drao sam dobrim znakom, koji je budio nadu da de se ipak oporaviti od udarca koji mu je nanijela majina smrt. Moram neto uraditi sa sobom! neprekidno je govorio, ali nita da stvarno uradi. Nagovarao sam ga da se vrati ribolovu, ali ga to nije ni najmanje zanimalo. Pokuavao sam ga vratiti politici, ali je za politiku, kao i mnogi drugi, neprekidno govorio da je kurva. Zatim sam ga pokuavao zainteresirati za kojekakve hobije, ali je sve to drao djetinjastim. Onda sam mu donio iz Zagreba Atlas gljiva i jo nekoliko slinih prirunika, za to sam u jednom trenu povjerovao da de ga zabaviti. Ubrao je tri gljive, ali nijednu nije uspio pronadi u Atlasu, pa je i knjige i hobi negdje zametnuo. Zatim mu je Zvjezdana poslala nekoliko knjiga, jer je tvrdio da je u mladosti volio itati. Pohvalio se da je Zvjezdanine knjige proitao i da su mu se dopale, pogotovo ona ratna. Kako meu tim knjigama nije bilo ni jedne ratne, shvatili smo da folira. Pa ipak, svejednako je govorio: Moram neto uraditi sa sobom! Umjesto svega onog to smo sestra i ja mislili da bi mogao, ili trebao uraditi sa sobom, on je uradio neto sasvim trede iziao je iz partije. Nije iziao onako kako su to mnogi inili, uz silna odgovaranja i uvjeravanja da je partiji potreban. Niti je istupio demonstrativno, igoudi nepravilnosti u partijskom radu: oportunizam osnovne organizacije, nedovoljan sluh za suvremenost, dogmatizam sekretara ili neto slino. Nisu ga ak ni izbacili zbog kakvog heretinog, ali principijelnog stava. Poput tolikih drugih koji su se zamorili, izgubili nadu i interes, i on je prestao dolaziti na sastanke i pladati lanarinu, pa su ga s vremenom izbrisali iz evidencije.

Osmo poglavlje I. Nova zakonska regulativa stavila je plade u funkciju porasta produktivnosti, to je u Jugospotu rezultiralo stranim potresima. Nakon jednog od sastanaka na kojima smo pretresali sve mogudnosti povedanja plada, znojan, nervozan i prepuen, rekao sam direktoru Joi: uj, ja se danas kupim ranije; imam tamo doma proslavu dvadesetogodinjice mature. Ti si tako mlad! zaudio se direktor. Ja imam sljededeg mjeseca tridesetogodinjicu. Sjurio sam se u medijalni odjel da uzmem Danas i novo Delo, a maka zaduena za tisak radoznalo me upitala: Kamo se tako urite? Putujem. Imam dvadesetogodinjicu mature. Isuse, pa zar ste tako stari? nasmijala se ona. U Unikonzumu na Cvjetnom trgu pojeo sam sendvi i popio kavu, koju nisam bio stigao popiti ujutro. Na brzaka sam projurio kroz novine i proitao napreskok sve to je pisalo o tzv. civilnom drutvu, zahtjevima za ukidanje tafete, civilnom sluenju vojnog roka, i trajkovima koji su se prestali zvati obustavama rada. Potom sam sjeo u "etvorku" i krenuo kudi, gdje je stara gimnazijska kvadra organizirala proslavu u Planinskoj kudi, petnaestak kilometara od grada. Bio je petak, a proslava je bila zakazana za subotu. Za cijelog puta gnjavio me prokleti mjenja, kojim sam teko pronalazio pravu brzinu. Nekod davno itao sam tekst amerikog psihoanalitiara u kojem se opisuje san impotentnog ofera koji mjenjaem nikako ne moe pronadi odgovarajudu brzinu. Premda nisam bio impotentan, mjenja je bio neuvena, neukrotiva kurva! Oca sam zatekao kod kude kako pee jaja za ruak. Nekad spreman da potroi itavo prijepodne na spravljanje kompliciranog ruka, sada, sam i bezvoljan, najradije je jeo jednostavne stvari, za ije se pripremanje ne troi vie od pet minuta. Upitao me elim li i ja koje preno jaje, ali sam odbio. Oprao sam se i presvukao, a onda sam iz prtljanika uzeo cvijede, koje sam bio kupio u Zagrebu, i odnio ga mami na grob. Radio sam to redovito, jer sam znao da bi majka tako htjela; oduvijek je zaputene i neuredne grobove drala nekom vrstom sramote, premda pod urednim i pod neurednim grobovima lee jednako mrtvi ljudi. Zatim sam otiao do Grabarovih, da ujem kako je

organizirana velika proslava dvadesetogodinjice mature. Miki je jo bio na radiostanici, tako da sam ga morao ekati i zadrati se u kurtoaznom razgovoru s njegovim ocem, umirovljenim dr. Slavkom Grabarom, mojim bivim tastom. E, tako, sad ste odsvirali svoje rekao je likujudi dr. Grabar. Dvadeset godina od mature! ta je bilo, bilo je! Sad de dodi umor, razoaranje i bolesti. Sjeti se to je rekao Slavko Grabar. To nije moja interna filozofija, nego bioloka zakonitost. Mislite da de nam sada krenuti po zlu? Ne, ne mislim! Sad de sve krenuti i idi onako kako je normalno, a normalno je da vam bude sve gore i gore. Nije ba lijepa estitka za dvadesetogodinjicu mature primijetih. Lijepa estitka! nakostrijei se on. to de vam lijepa estitka! Ono to vama treba jest malo slobode i dostojanstva i mnogo rada ... ali nita vi ne razumijete, jer niste imali kada ni gdje nauiti. Ivanicu, ti si studirao knjievnost? Jesam. Kao da ne znate! Lijepo. Kau i da pie? Pisao sam. I to je lijepo, iako ti nisam nita itao. Zna, imao sam u ivotu toliko malo vremena da sam mislio da je mudrije to vrijeme spiskati na itanje Dostojevskog, Sartrea i Camusa, nego na itanje onog to ti pie zet, ha, ha, ha ... To je razumljivo. Ako se bavi knjievnodu, onda si svakako uo za "izgubljenu generaciju" ? uo sam, gospodine rekoh servilno, ne pokazujudi ba preveliku elju za razgovorom. Zacijelo elite redi da je moja i Mikijeva generacija izgubljena ... Drek! Niste vi nikakva izgubljena generacija! Vi ste, dragi moj knjievnice, samo jedna obina suvina generacija. Nemate ba najbolje miljenje o nama rekoh mu hladno. Zato to misli? zaudi se on. Pa niste vi za to krivi. Suvina ste generacija zbog toga to su vam obedavali sve, iako vam nisu imali to dati. Ali, hajde, idi tamo u Mikijevu sobu i priekaj ga. Nemoj gubiti vrijeme sa starim penzioniranim kolerikom, ha, ha, ha ... Sonja nije ... rekoh bojaljivo. Nije, nije! umiri me on. A i da je kod kude, ne bi ti odgrizla nos. Na svadbenom je putovanju. Prole se subote udala. Ali, to de, bivi se muevi o takvim stvarima ne obavjetavaju. Pomalo snuden, uao sam u Mikijevu sobu i stao kao gromom oinut. U sobi vie nije bilo videorekordera, niti onih nekoliko stotina videokaseta. U prvi mah sam pomislio da ih je nekom posudio, ali mi se ubrzo ta pretpostavka uinila nevjerojatnom. Posuuje se po nekoliko, a ne nekoliko stotina kaseta. Sve sam prodao! zauh Mikijev glas iza leda. Upravo se vratio i zacijelo odmah shvatio moje iznenaenje. Sve si prodao? zinuh od iznenaenja, i dalje misledi da me obmanjuje. Trebao si to vidjeti. Ovih je dana ovdje bilo prometno kao na stonom sajmu. Neki tip iz Varadina, koji presnimava za lovu, kupio je osamdeset komada. Ostali su uzimali u manjim koliinama. Najboljih deset komada poklonio sam Bumbi Zlaticu, da ostanu u familiji. Zato si to uradio? Eto, dogaaju se stanovite promjene. Ubrzo de doznati. Bogati, da se ne eni? On se nasmije kao da je moja pretpostavka neto krajnje nevjerojatno. Ne, ne enim se izjavio je odluno. A videorekorderi? Jednog sam prodao Gogi Jazbineku, a drugi poklonio Sonji za vjenani dar. A za koga se udala? zapitah bojaljivo, misledi da bih mogao pogreno protumaiti moju radoznalost.

Ne poznaje ga! Nije vano. Ne poznaje ni on tebe. Tako neka i ostane. Strano je ljubomoran na svoga prethodnika. Sada sam se ja nasmijao. I tako, ti sada vie nema ni jedne jedine pornostvarice, a jo juer si mogao otvoriti pravi pornografski muzej. Ni jedne jedine! redi de on sasvim odluno. Osim knjige koju sam neki dan zavrio. Zna kako se zove zadnje poglavlje? Kako? "Sida ili pornografija rediviva". U njemu pokuavam is traiti utjecaj side na medijsku regeneraciju pornografskih proizvoda ... Dakle, od svega je ostala samo knjiga rekoh vie za se. Pa i nju du ostaviti tebi. Zato? zaudih se. Zar odlazi nekamo? Nije mi odgovorio. Umjesto toga, poeo je detaljno priati kako de biti organizirana sutranja proslava. Ispriao je sve, ak i u onim detaljima koji me uopde nisu zanimali. Zatim je pobrojao itav jelovnik, od kokoje juhe do deserta i ponodnog "vajngulaa". Koliko de ljudi dodi? prekinuh ga ba kad se najvie razmahao. Pa gotovo svi odvrati, zamislivi se malo. Osim Delona, koji je vrag zna gdje, Tuljca koji je u Australiji, Bibija koji je u bolnici, i Margetidke koja je u Heidelbergu. Dola bi i ona, ali je deprimirana zbog rastave. Da ... skoro sam zaboravio ... u pitanju je i Ljubin dolazak. Ljubo je u pitanju! iznenadih se, i pomislih da moda ima kakvu novu dramu s Irenom. Ima nekakvo strano sranje u firmi. Gotovo da ne povjeruje. Kakvo sranje? Sjeda se koliko je u posljednje vrijeme putovao s Irenom? Venecija, Miinchen, skijanje u Italiji i ta ja znam gdje. I!? Izgleda da je to radio uz pomod drutvene love. Gotovo da nisam povjerovao. Mogao sam o Ljubi misliti i ovo i ono, ali ni nakraj pameti nije mi bilo da bi Ljubo pronevjerio pare. Mislio sam da putuje od love koju mu je ostavio otac. Pa, isprva valjda i jest, ali poslije mora da je posezao u drutvenu blagajnu. Pa zna valjda koliko mora kotati ona Irenina bunda, koliko kota tjedan dana skijanja u Italiji, avionska karta za Pariz, oping u Miinchenu i Veneciji ... Pa jest rekoh, snuden zbog okolnosti propasti Ljube Brabeca. Je li uhapen? Jo nije. ini se da je stvar jo interna, ali de SUP morati u najskorije vrijeme poduzeti neke korake. A ... a koliko je uzeo? upitah ga, jer mi se inilo da du po tome modi najbolje procijeniti dimenzije Ljubina pada. Izgleda oko esto milijuna. Starih, naravno. Zavrtjelo mi se u glavi; radilo se o svoti za koju mi se inilo da je nikad nedu posjedovati. Pa koji je to bog bio s Ljubom? Zar samo radi toga da sauva Irenu? Zar je na takav nain htio biti neto drugo, Delon, na primjer? Ali, pazi posavjetuje me Miki on misli da jo nitko ne zna. Nemoj sluajno pokazati da .. Ni govora! prekinuh ga. Hodemo li se veeras vidjeti s njim? Pa valjda! Rekao je da doemo naveer k njemu na ljunarii. Osim ... osim ako se danas popodne nije dogodilo neto nepredvieno ... Ili predvieno! primijetih jetko. Ide sa mnom? upita me na kraju. Jutros sam sredio Spaeka. Ide kao zmaj! Mogu si misliti nasmijah se, premda mi do smijeha nije bilo. uj, mogli bismo i mojom "etvorkom" ali me mjenja strano zeza, a ni fergazer mi nije ba u najboljem redu. Nema veze, sutra demo to srediti. Idemo Spaekom!

Krenuli smo oko pet. Bilo je oblano i u zraku se osjedala vlaga; pravo vrijeme za oluju. im smo izili iz grada poelo je sijevati i grmjeti, a nakon toga se kia prolila po nama kao iz kabla. Slabani Spaekovi brisai jedva su uspijevali pobrisati svu onu vodu, tako da smo u nekoliko navrata morali skrenuti s ceste i priekati da se nevrijeme stia. Desetak kilometara pred Sljunarom pukla nam je guma. Kia je neto jenjala, ali smo mijenjajudi gumu ipak pokisli do koe. Kad smo se vratili u kola, on ree, kao da se toga trena sjetio: Stari, sutra prije podne napravit de mi jednu veliku uslugu. Pogledah ga upitno, a on nastavi: Svjestan si valjda da si najvedi suvremeni pisac kojeg je na grad dao. To je tono rekoh pomalo nervozno jer sam i jedini! On se nasmije toj priglupoj ali, a onda nastavi: Zbog toga du ja sutra na lokalnom radiju razgovarati s tobom. Dat de mi polsatni intervju, a u pauzama demo putati glazbu po tvom izboru. Otpada! rekoh odluno. Trai neku drugu uslugu. Moemo ofarbati tvoju sobu ili ispiliti etiri kubika drva, ali intervju ne dolazi u obzir. Zato? Zato to sam ti rekao da vie ne piem. Ma daj! odmahne on rukom, okrene kljuid i upali motor. To su samo vaa knjievnika preseravanja! Pisanje je sudbina, ne moe tek tako redi: "Od danas vie ne piem!" To da je pisanje sudbina najobinija je usrana fraza bez trunka smisla ... E, o tome demo sutra pred mikrofonima prekine me on. Ba zgodno. Pitat du te slae li se s izjavom da je pisanje sudbina? Miki, zato me gnjavi? rekoh umolnim glasom. Ti mene gnjavi! Tjedan ih dana molim i, sad kad su dozvolili i najavili intervju, ti odbija. Ispast du pred njima najobinija budala. Stanislave, ti zna kakav je moj status na radiju. Ne dobijem li taj intervju, bit de to poen vie za one koji me ele najuriti. A takvih nije malo. Onda mi bez rijei prui najnoviji broj lokalnih novina, koje su izlazile jednom tjedno i itale se uglavnom radi crne kronike i itulja. Pogledaj radioprogram! Otvorio sam novine i na posljednjoj stranici proitao program za tekudi tjedan. Za subotu u deset bila je najavljena emisija "Na gost", a ispod toga nonparelom pisalo neto o mojim navodnim literarnim uspjesima kojima sam proslavio na grad. isto sranje! Stavili ste to u program a da me niste ni pitali rekoh nezadovoljno. Rekao sam im da si ved pristao. Znaju da smo najbolji prijatelji, pa nisu smjeli ni pomisliti da de ti odbiti. Dobro, od emisije nede biti nita. Ja du pojesti govna, ispriati se sluaocima i pustiti im pola sata starih hitova arka Danua i Daliborke Stojid. U redu? Ila mi je na ivce ta njegova retorika, ta njegova nagovaraka mod kojom me prisiljava na neto to uistinu mrzim. Da, uradit de tako rekoh i dovijeka de u meni gledati ovjeka koji je zvijerima s radija pomogao da dekapitiraju Mikija Grabara. Znai, pristaje? ree on, trubedi jatu gusaka koje su izjurile na cestu. Nita nisam rekao jer je to bilo sasvim suvino. Znao je da sam poraen i da me uspio navudi na tanak led. Po tko zna koji put u ivotu! Bit de to straan show! Vidjet de! Mogu si misliti! primijetih ironino. Sutra de muevi ostati bez ruka, jer de im ene naledi na radio sluajudi to ti i ja mislimo o literaturi. Ma ne, stari, nema pojma to spremam! veselio se on mom preutnom pristanku. Imam u pripremi nekoliko novih radijskih tosova koji de odueviti kompletno sluateljstvo! II. Veer na ljunari bila je strana, prikladnija za razgovor aveti i vampira nego za daskanje sutranjih slavljenika. U devet je nestalo struje, a kia je padala sve jae i jae. Kao u nekom horor

filmu, prozore su svaki as osvjetljavali bljeskovi munje, a grmljavina se prosipala iznad naih glava. U toj neugodnoj tmini, osvijetljeni mirkavim plamicima dviju svijeda, mora da smo podsjedali na sudionike spiritistike seanse. Nalakden na koljena, gledao sam u treperavo lice Mikija Grabara kroz deformirajudu optiku pivske ae, neprekidno razmiljajudi o tome koje su ga to sulude namjere natjerale na rasprodaju pornografske zbirke. Miki je bio zamiljen kao i ja, pijuckao je pivo i palio cigarete prinosedi licu poludogorjelu votanicu. Meko i slabo svjetlo uklonilo je bore s lica Ljube Brabeca, koji je imao valjanih razloga da bude zamiljen; u ovoj olujnoj nodi njegova sudbina izgledala je najmutnija tko zna to de mu donijeti jutro? Pa ipak, ne bi bilo udo da i sada razmilja o neem dugom, o tome hode li ga Irena konano ostaviti. Irene, koja se, prema Ljubinoj tvrdnji, sasvim loe osjedala, nije te veeri bilo u vikendici. Arleta je utjela u mranom kutu sobe, vjerojatno zadovoljna to je mrak sakrio sve one njene suvine kilograme kojima de sutra okirati stare kolske drugove, koji je pamte kao razrednu ljepoticu. Jedini koji je pokuavao spasiti atmosferu ovog sastanka bio je Arletin pratilac, profesor Feje, koji nas je pokuavao zabaviti blesavim zgodama s neke od svojih godinjica mature: Sjedam se obino je tako zapoinjao prepriavati zgodu kako je na dvadesetpetogodinjici neki ii, inae ovjek od sto trideset kila, rekao razrednici: "Sjedate se, ja sam onaj mali iz prve klupe do prozora", a razrednica mu je odgovorila: "Ne vjerujem, ii, da si ti i kao dojene mogao stati u tu klupu!" Zgodno, ha, ha, ha ... Fejeevim zgodama smijala se samo Arleta, ali je poslije i ona umuknula. Na koncu je i on shvatio da te priice nisu nikom smijene, pa je odustao i rekao: Eto, tako mu je to! Arleta, duo, hodemo li krenuti da vidimo da li mala spava? Otili su i ja sam odahnuo; u tom sam tipu neprekidno gledao tek uzurpatora Bamborove ene. To je moda bilo klinaki primitivno, ali nisam si mogao pomodi. Priao sam prozoru i promatrao ih kako u gumenim izmama, stisnuti pod kiobranom, gacaju razmekanom obalom prema Fejeevoj vikendici. Ljubo, ti si kriv to nam taj gnjavator tu zanovijeta svake subote rekao sam, iako sam znao da je primjedba sasvim netaktina. Htio sam da doe Arleta, a ne on ree Ljubo poluglasno. Zna da nisam mogao podnijeti to me zamrzila, i to u meni gleda ... Ma neka ide u ... promrsi Miki. ta ona ima tebe drati krivcem ... Brambor se sam ponudio da ode po tu jebenu vemainu. A da i nije, opet ti ne bi bio kriv ... Deki, nemojte o tome veeras umolnim de glasom Ljubo. Glava mi je puna dugih problema. Kakvih problema? upita ga Miki i pogleda me znaajno preko titrava plamena. Ma doznat dete ved. Ubrzo du postati sasvim slavan, ukoliko ne ... ta, ukoliko ne ... Ostavite to! odmahne Ljubo rukom. Nemojte kvariti veer! Krasna veer! rekoh ironino, ali je Ljubo utio. Nismo imali prava da i dalje navaljujemo. to je zapravo s Irenom? nastavi Miki. Pa rekao sam ti da je bolesna! Bolesna? Da, bolesna! lupi Ljubo rukom po stolu. Deki, koji razgovor. Nakon to iseciramo Irenu, kako bi bilo da priamo o mom pokojnom starom? Bi li vam se to dopalo? Bi li? Znate ta! rekoh. Kako bi bilo da netko ode do motela. Tamo imaju telefon pa ved sigurno znaju hode li nodas biti struje. Ako nede, mogli bismo odmah krenuti ... Kamo? prekine me Ljubo. Pa kudi. A to dete kod kude? Zar vam ovdje nije dobro? Zar elite da vas mamica pokriva dok spavate? Nemam ja vie mamice! odrezah prilino ljutito, ustadoh i prioh vratima. Napolju je bio smak svijeta. Da je Brambor iv, zacijelo bi rekao da je vani atmosfera "Tupelo Bluesa". Zauh korake iza leda i osjetih Ljubinu ruku na ramenu.

Oprosti, stari ree. Nodas sam malo konfuzan. Nema veze. Ali u toj konfuziji i jest stvar. uti i kunja, a moda bismo ti Miki i ja mogli pomodi rekoh i okrenuh se njemu. Dobro, hodete da se ispovjedim kako biste mi pomogli poe on uzrujano. Otkuda da ponem? Zajebao sam si itav ivot! Koji biste sad komad htjeli secirati, razglabati, analizirati? I ime biste mi pomogli? Drugarskim savjetom? Govorio je sve glasnije i sve zbrkanije; spadao je u ljude kojima su uzrujanost i rjeitost obrnuto proporcionalne veliine. Ali, kako je i sam znao da de napad nervoze oduzeti smislenost njegovim reenicama, iznenada je zautio, izvukao neto iz depa i progutao. To neto mogao je biti samo jak sedativ, pomislih. Ne znam kako bi tekao na dalji razgovor da se u blizini vikendice nije razleglo glasno turiranje automobila koji je zaglibio u blato. Priao sam prozoru i pri svjetlu munje spazio uti golf, koji je, siavi sa ceste, zaglibio u blato ispred parkiralita pa nije mogao ni naprijed ni natrag. ta je? upita me Miki preko mog ramena. uti golf objasnih mu. Ne moe iz blata. Jebi ga! uti golf ima Sonjin mu. Valjda nije ... Pa stari je rekao da su na branom putovanju. Mogli bi se iznenada i vratiti. U ovoj zeznutoj nodi samo nam jo nedostaju Sonja i njen mu, pomislih, vrsto odluivi da du se pred njima drati dostojanstveno poput engleskih dentlmena, onako kako sam to vidio u filmovima Davida Leana. Hajde, moramo mu pomodi! ree Ljubo, pa otvori krinju u kojoj je drao svu silu jeftinih kabanica od prozirne plastike. Navukli smo ih i izili van. Ljubo je iao prvi, osvjetljavajudi nam put velikom kamperskom baterijom. Kabanica mi je titila glavu i leda, ali su mi nogavice zaas bile mokre. Da stvar bude gora, nesmotreno sam stao u jarak pun vode, tako da su mi se cipele naprosto topile. A sve to zbog idiota u golfu! Vidjevi nas kako dolazimo, voza je nekoliko puta zatrubio. Pri slabom svjetlu odmah sam utvrdio da se u kolima nalazi samo jedan ovjek. Pao mi je kamen sa srca; veeras, dakle, nedu morati uljudno konverzirati sa Sonjom i onim njenim. Stali smo sva trojica iza automobila i poeli ga gurati. Nagnut nad zadnji kraj automobila, u jednom sam trenu spazio oznaku rent-a-cara. Voza je pritisnuo gas, a zadnji kotai zasuli su nam nogavice jakim mlazom vode, blata i ljunka, ali nakon dvije-tri minute automobil je poskoio i izvukao se na ravan dio parkiralita. Pohitali smo natrag pod krov, ali smo na tren zastali kako bismo vozau dali priliku da nam zahvali. Tamo, par koraka ispred nas, u mraku i kii, voza je izaao iz automobila i ostao nepomino stajati. Ni rijei nije rekao. Tada je Ljubo, valjda zauen stranevim ponaanjem, podigao baterijsku svjetiljku i uperio mu snop svjetla u lice. Mlazom svjetla izdvojen iz olujne nodi, pred nama je stajao edo Kralj zvani Delon. III. Ti si lud! Zna da te trae rekoh mu neto kasnije kad smo se presvukli i ogrijali uz ped, koju je Ljubo, kako struja nije dolazila, morao naloiti. Tko trai, ne znai da de i nadi nasmije se on. Kako si uopde preao granicu? udio se Miki. Pa ima razliitih putova. Kompliciranijih ali sigurnijih. Uzeo si rent-a-car primijetili. Znai da imaju tvoje ime? Nemaju! Postoje razliiti pasoi! Taj ovjek imao je za svaki problem spretan delonovski odgovor. Premda mi je njegov povratak djelovao rizino, nerazumno, suludo zapravo, on je bio potpuno miran, ak i prilino dobre volje. Deki, ne kenjajte! presijee on nae plaljive primjedbe. Zar nedete izljubiti prijatelja koga tolike godine niste vidjeli? to smo mogli, izljubili smo ga, ak i Ljubo Brabec.

Deki, ovako nakon toga de on. Doao sam ilegalno, radi proslave. Preao sam talijansku granicu na svoj nain i sutra du bit nekoliko sati s vama. Nakon toga du otidi i istim se putem vratiti u Italiju. Ali, pazi upozorih ga ... - Sutra de na proslavi biti tridesetoro ljudi. Mnogi od njih znaju da si traena zvjerka. Kako se ne boji da de te netko otkucati i ... Sutra je proslava prekine me Delon. Na proslavi se pije, plee i zeza, a ne otkucava. Nakon proslave otkucat de me bar desetorica, ali tada du ved biti daleko. Osim ... osim ako me tko od vas ne prijavi ved sutra ujutro. Mi da te prijavimo! uvrijeeno de Miki. alim se umiri ga Delon. Stvari koje vam se ine najopasnijima, obino se lako izvode. Proao sam svata i vjerujte mi da iz iskustva znam da je tako. Zato sam i doao. Ovdje sam sasvim inkognito; osim vas trojice, nitko ne zna da sam doao. Tako neka i ostane! Nitko ne zna! ak ni tvoji starci? upitah ga. Bilo mi je logino da se prvo javi starcima. Ne znaju! odluno de on. S njima se jednom godinje naem u inozemstvu. U Trstu, Beu, Padovi... uvijek u drugom mjestu. Ali, pazite, i to kao da sam viknuo u bunar; smjesta zaboravite! Mislim da bi to bio podatak kojemu bi se milicija veselila i koji bi mogao nauditi mojim roditeljima. Dogovoreno? I stvarno nitko ne zna ... doda Miki. Osim vas trojice zna jedino Irena. Bio sam veeras s njom ree sasvim mirno, kao da Irenin mu nije prisutan. Unato slabom svjetlu, primijetio sam gr na Ljubinom licu. uo si, Ljubo nastavi Delon veeras sam razgovarao s Irenom. To je normalno ree Ljubo glasom koji kao da je pripadao nekom drugom. "Pie Ireni da de dodi po nju i odvesti je u inozemstvo", sjetih se Ljubinih rijei i shvatih da Delon nije doao radi dvadesetogodinjice mature, nego radi Irene. Zacijelo sutra nede ni dodi na proslavu. Stari, ako nema nita protiv, s tobom bih malo porazgovarao okrene se Delon Ljubi, a on, jednako odsutan, otpovrne: I to je normalno. Deki, vi se nedete ljutiti? okrene se nama. Bilo je jasno da eli razgovarati s Ljubom nasamo. Pogledao sam Mikija i nemodno slegao ramenima. Tolike smo godine prijatelji, a oni sada moraju razgovarati u etiri oka! Ljubo, ovo si savreno uredio ree mu Delon, misledi valjda na vikendicu, ali je ta primjedba imala vie kurtoazni karakter, jer je bio takav mrak da se nije uopde moglo razabrati kako je to Ljubo uredio svoj jezerski azil. Tako, tako promrmlja Ljubo, vodedi ga u stranju sobu. Delon je koraao lako poput mladida, a Ljubo se vukao kao da ide na stratite. Vrata stranje sobe zatvorie se za njima. Miki i ja ostadosmo u polumraku, svaki sa svojim mislima. Dugo su ostali u onoj sobi, a mora da su razgovarali sasvim tiho, jer nita nismo uli. Zanesen tiinom, mrakom i svjetlucanjem votanica, u jednom mi se trenu uini da je sve to bio samo kratak san i da je Delon jo uvijek tamo negdje daleko iza granice. Ako mu Delon odvede Irenu i malu ree Miki, priavi mi sasvim blizu onda Ljubi ne preostaje drugo nego da skoi pod vlak. utio sam, nisam znao nita pametno redi. Sve je to bilo tono, a opet je imalo i svoje nalije. Ljubo je dokraja upropastio svoju karijeru, zdravlje i brak. Ako ode u zatvor, o emu mi je priao Miki, to de mu tamo Irena i Jarmila? A opet, aledi Ljubu, moda inimo nepravdu Delonu. Kako je njemu bilo bez Irene sve ove godine! Znali smo da Delon ima pare, ali osim para moda nita drugo nema. Osjedao sam zbrku u glavi i odbijao misliti na njih dvojicu; neka sami rijee ono to ih mui radi toga su i otili tamo prijeko, u drugu sobu. Moda bismo mi mogli utjecati na Delona i redi mu u kakvoj je situaciji Ljubo apnuo je Miki. Moda bismo mogli utjecati na njega?

Bio je u pravu, a ipak su to bile tlapnje, inilo mi se. Sluaj, Miki odvratih mu jednako tiho. Imam trideset devet godina i ini mi se da u ova etiri desetljeda nisam uspio bitno utjecati ni na jednu jedinu jebenu stvar u ivotu. Kako sada mogu oekivati da du utjecati na ovjeka koji se izloio riziku hapenja radi ene koju voli? Dakle, i ti misli da je doao radi nje? A radi ega bi drugog! promrsih ljutito, nato me on upozori da govorim tie. Nije valjda doao da se sutra izljubi s profesorima i najede vajngulaa u Planinarskoj kudi! Pa sigurno u pola glasa de on. Misli, dakle, da su stvari nepromjenljive? Mislim da su sve stvari nepromjenljive ... sve osim tvog sutranjeg intervjua. Tu bi moglo dodi do promjena ... Ne zajebavaj! ree on tako ljutito da sam poalio to sam ponovo naeo tu temu. U tihom razgovoru prekine nas grom koji je opalio negdje sasvim blizu. Otvorili smo vrata i izili pod trijem, gledajudi na drugu obalu, jer nam se uinilo da je prasak dopro odande. Nita se nije vidjelo. Vratili smo se u sobu i nastavili potiho razgovarati, a onda nam je istodobno pala na pamet ista misao. to rade tako dugo? upitah sa zebnjom u glasu. Mora da su ved sat vremena u sobi ree Miki. Ustao sam, priao vratima i prislonio uho na njih. S druge strane zauo sam neto kao tresak prozorskog okna, pa sam smjesta otvorio vrata. U taj as iznenada je dola struja i soba u kojoj su Ljubo i Delon tako dugo razgovarali bolno je bljesnula pred naim nepriviknutim oima. Ljubo je sjedio bez rijei u fotelji, sasvim blijed i vjerojatno uznemiren onim to se zbilo. Prozorska okna bila su otvorena i lagan se povjetarac igrao zavjesom od ornamentima ukraenog seljakog platna. Gdje je Delon? povikne Miki, a Ljubo mu pokae prstom na otvoreni prozor. Kad smo prilazili prozoru, zauli smo startanje automobila, tako da smo, nagnuvi se van, uspjeli tek ispratiti uti odbljesak Delonova auta, koji je nestao u mranom drvoredu sredinje jezerske aleje. To je najneobiniji ovjek koga sam ikad upoznao izustio je Ljubo reenicu koja de mi jo dugo odjekivati u uima. Kad sam se okrenuo, na stolidu, onom istom na kojem smo gdjekad do kasno u nod igrali preferans, spazio sam deset velikih, sasvim novih novanica od po tisudu vicarskih franaka. Ljubo je upalio cigaretu, stavio noge na stolid s parama i blaeno me pogledao. utjeli smo asak-dva, a onda sam, iako je to moralo zvuati strano blesavo, upitao: Zar si mu prodao Irenu? IV. Sutradan, u petnaest do deset, Miki je zaustavio Spaeka ispred radiostanice, ali ba kad sam htio izidi, zaustavi me: ekaj, red je da ti kaem neke stvari. Kakve stvari? Pa rekao si da se o intervjuu nedemo dogovarati, nego da demo pustiti da se stvari odvijaju sasvim spontano. Ne radi se o intervjuu. Radi se o meni. Miki, ne budi patetian rekoh i ponovo uhvatih za kvaku. Daj da odgulimo tu bedastodu pa de mi priati o sebi. Htio sam ti redi da je ona moja tetka u Kaliforniji konano odapela. Primi moju sudut rekoh bez imalo pijeteta. Konano, znao sam da mu se fudka za tetu koju nikad u ivotu nije ni vidio. Kad je umrla? Prije vie od mjesec dana. Nije ba svjea vijest. Nisi vie u koroti? Budalo! unese mi se u lice. Nije vana teta! Vaan sam ja. Rozalija Grabar ostavila je nasljedstvo i ja odlazim u Ameriku.

Skinuo sam ruku s vrata i pogledao ga. Sad mi je bilo jasno zbog ega je rasprodao videorekordere i sve kasete. Tamo preko bare zacijelo je pretpostavljao da de voditi ivot u kojem de pornografija biti sasvim izlina. Stvarno? rekoh, progutavi knedlu. Stvarno! otpovrne on. Kada? Za koji dan. Ved imam vizu i avionsku kartu. Ovo danas moja je posljednja emisija i zato mora biti neto "reallv, really special". Kui? ekaj, Miki rekoh sa zebnjom u glasu. Brambor je mrtav, Delon u ilegali, Ljubo de u gajbu, a ja ... s kim du ostati ja? utio je. Znao sam da ni njemu nije lako. Zar sam doekao dvadesetu godinu od mature da bih shvatio kako se sve raspalo? U jednom trenu uini mi se da ipak fulira; bio je sklon tim stvarima. Zar ne bi bilo pametnije da unovite to nasljedstvo? Moda i bi ... ali svi se slau da ga ja preuzmem i nas tavim tamo preko bare. Sonja se udala, starcima nije ni do love ni do Kalifornije, jedino sam ja jebena stranka kojoj bi ta vrsta promjene klime mogla koristiti. Kapira? Kapiram rekoh prilino rezignirano. Idemo u taj tvoj studio da budemo to prije gotovi. Na stubitu, kojim smo se uspinjali do studija, iznenada ga upitah: Ovi tvoji na radiju znaju da odlazi? Pst! uti! unese mi se u lice. Nemaju pojma, pizda im materina! Uli smo u studio, odakle me Miki, ne upoznavi me ni s kim, ugurao u kabinu i posjeo na stolac ispred mikrofona. Kroz veliko staklo vidio sam glazbenog urednika Kitru i tonskog tehniara Salopeka. Miki je primaknuo glavu mikrofonu i upitao glazbenog urednika: Kitra, jesi li spremio za dananjeg gosta Toma Waitsa, Brucea Springsteena i Loua Reeda? Loua Reeda nemamo! uo sam Kitrin glas. Moe mjesto toga nova ploa Boya Georgea? Jebo te Boy George! otpovrne Miki, a onda se okrene meni: Pazi, kad zasvijetli crveno, onda smo u programu. I nemoj se nakaljavati, mrcati, pljuvati, hmkati i prdjeti ... Govorio je brzo i djelovao nekako pribrano i snalaljivo; vidjelo se da je u studiju u svom elementu. Ide pica! zausmo Kitrin bariton, a Miki mi dade znak da stavim slualice na ui. Slualice su ved bile pune Springsteenova songa "Glory Days", koji govori upravo o naoj generaciji osuenoj na gnjavatorsko prepriavanje "slavnih dana". A onda se u pretapanju zauo Mikijev glas koji je pod sjedao na nonalantno zafrkavanje zapadnih diskdokeja: U sezoni recesije, inflacije, trajkova, kosovskih igara, rezignacije i drugih nepovoljnih trendova, dovodim vam u studio najvedeg lokalnog pisca koji de vas pokuati odvudi od gorke stvarnosti barem na tridesetak minuta. Reci, Stanislave, kako ti izdrava ovu svijetlu bududnost i djeluje li ona na tvoje stvaralatvo? Pogledao sam ga tupo, ne vjerujudi vlastitim uima. Zajebancija s kojom je krenuo bila je znatno iznad razine doputenog na malim provincijskim stanicama. Salopek nas je u udu pogledao, a Kitra je brzo iziao van, ostavivi za sobom otvorena vrata. Ovo ide u ivo? upitah ga, premda je crvena lampica pokazivala da smo u eteru. Da, dragi pide, ova emisija ide uivo! Zamisli da si u pretpovijesti radija, u vremenu koje ne poznaje magnetofon. Dakle, kako ova kriza djeluje na tvoje stvaralatvo? Pa, djeluje rekoh neodluno i jo uvijek iznenaeno. Djeluje tako ... da sam ved prestao pisati. A jesi li se ikad pozabavio najvrudom suvremenom tematikom? trajkovima, na primjer? Jesam rekoh. U romanu Samoupravljanje u osnivanju. Pa, to je vlast ... pardon ... to je kritika rekla? Kritika je rekla da sam u svojoj drutvenoj kritici bio konstruktivan ... A moe li pisac uopde biti konstruktivan prekine me on, to u razgovorima ovakve vrste nije ba obiaj a da ne bude reimski pisac?

Shvatio sam da ovaj intervju nije zapravo moja, nego njegova emisija, da sam samo instrument s pomodu kojeg bi on trebao napraviti neto "reallv, really special". Mislio sam ovako: on odlazi, ovo mu je posljednja emisija i red je da mu pomognem. Odluih se i sam zezati: kakvih obaveza imam spram ove trule stanice koja se bavi problemima otkupa ita, tova junadi, amaterskim literarnim sekcijama i eljama slualaca? Pa i ne moe! Kada mi ne bi bila mrska citiranja, rekao bih da je pisac uvijek po naravi svoje pozicije zapravo opozicija. Oho, na gost pokuava rijei "opozicija" pridati pozitivne konotacije! Dok se oporavljamo od ove svetogrdne izjave, od ove radiofonijske diverzije, posluajmo jednu stvar Toma Waitsa. Dok su mi se u sluhu kovitlali savreni zvui saksofona u Waitsovoj baladi "Warm Beer and Cold Women", koja je podsjedala na zavijanje i cvile pasa, na vratima susjedne prostorije pojavio se uzbueni Kitra s drugom Trkuljom. Prije no to je pjesma zavrila, Trkulja je zgrabio mikrofon i izderao se: Grabaru, ne provociraj i ne kenjaj po politici, inae ti je ovo zadnja emisija! Pa to mi je ionako zadnja emisija priapne mi Miki, a onda odvrati Trkulji: O.K., efe, prelazimo s politike ... na seks ... Ovo posljednje rekao je tako da sam samo ja mogao uti. Zatim su stiali predugaku Waitsovu baladu i Miki je ponovo hitro uletio s pitanjem: Evo, tvoj omiljeni pjeva Tom Waits upravo je otpjevao baladu o toplom pivu i hladnim enama. Nai davni seksu alni mentori zacijelo bi rekli da nema na svijetu dvije gore stvari od toga. Znam kako se izlazi na kraj s toplim pivom, ali moe li mi redi kako se izlazi na kraj s hladnim enama? Stvarno me zbunio. Dok je crvena lampica svijetlila, nemodno sam utio. Drue Ivanicu, vae vrijeme istjee, ali to je u skladu s opdim trendovima, jer ima ih mnogo kojima vrijeme istjee! ree mi kao na kvizu, ali meni onda ipak neto padne na pamet: Dobro je kad na te stvari naleti odjednom kao u pjesmi Toma Waitsa. Onda bocom toplog piva razbije glavu hladnoj eni. Vidio sam kroz staklo kako se Trkulja hvata za glavu i suflira neto Salopeku, koji je poeo okretati potenciometre i pritiskati neke gumbe. Vrlo dobar odgovor! zadovoljno de Miki. I nekonvencionalan. Tebi je poznato da ova renomirana radiostanica nadasve cijeni originalnost i nekonvencionalnost. Eto, sutra demo imati emisiju o otkupu stoke u desetercu s rimama. A o novim trajkovima u komuni obavijestit demo vas u heksametru; tema je ionako herojska. Dakle, proitao sam na stotine intervjua s piscima i odluio sam ti postaviti jedno originalno pitanje, koje nisam proitao ni u jednom intervjuu ... A to je? upitah ga radoznalo. Koja je tvoja omiljena kokaina poza? Trkulja nas pogleda i popije au vode, pa izie van, zalupivi za sobom vratima. Razmiljao sam smjekajudi se. Fudkalo mi se to ona crvena lampica sja kao da me opominje da budem ekspeditivniji. Hajde, pide pourivao me Miki. U tim se stvarima ne mora bojati epigona. Ako si prestao pisati, nisi se valjda prestao baviti i koitalnim pozama? Dolo mi je da mu kaem koju sam koitalnu pozu najradije upranjavao s njegovom sestrom, ali sam se bojao da bih mu takvom upadicom pokvario raspoloenje i ritam. Umjesto toga, priznadoh da se zbog njegova pitanja osjedam strahovito blesavo. A da li si se osjedao blesavo dok si bio pisac? Mislim, maloprije si decidirano rekao da to vie nisi. Pa i nisam ... ali danas mi se ini da sam imao puno pravo da se tako osjedam. Bi li mi ti zamjerio da sam se tako osjedao? Ne bih! hitro de on. To je sveto pravo svih nas. Zar misli da se radedi ovaj svoj posao ne osjedam blesavo? Ali, ostavimo to i prijeimo na ozbiljnija pitanja. A u predahu, zamolimo naeg dragog glazbenog urednika Kitru da nam pusti jo jednog Brucea Springsteena.

to god elite, momci! viknuo je Kitra, to dakako nije ilo u program, i pustio nam Boya Georgea. Nakon no vog tonskog reza, Miki je postavio ozbiljno pitanje koje je bio obedao sluaocima: Pobornici vizualnih medija ved podugo navjeduju smrt knjievnosti. Misli li ti da de knjievnost stvarno unakaziti, zatudi i dekapitirati vizualni mediji, ili de to ved mnogo ranije uiniti situacija u izdavatvu? Ova situacija, ini mi se, mogla bi zatudi i jedne i druge. I knjievnost i vizualne medije. Razgovarali smo dalje jo o nekim drugim, uglavnom bezveznim temama, koje je Miki garnirao dobrom dozom provokacija. itava stvar prola bi kao sasvim zgodna i otkaena emisija na Radiju 101, ali je za jezuitsku istodu provincijske radiofonije bila prvorazredni skandal. Da nisam znao da odlazi u Ameriku, zacijelo bih se bio zabrinuo za Mikije-vu bududnost, a ovako dobro sam se zabavljao. Negdje na kraju, kad je sat iznad velikog staklenog okna pokazivao da je deset i dvadeset osam, Miki kaubojski zanjiti u mikrofon i ree ovako: A da cijenjeno sluateljstvo ne bi pomislilo da su vrijedne i znaajne poruke ovog razgovora okrenute samo prema van, to jest egzogene, evo i jedne endogene, namijenjene naem vrlom radiju. Pozdravljam sve one koji su mi godinama bacali klipove pod noge i opratam se s njima uz pjesmu "Jase opratam, Cigani sa vama", aljudi ih pritom u onu stvar. To "pritom u onu stvar" bilo je izreeno sasvim tiho, ali paljivom sluaocu nije moglo promaknuti. Dok su jo zvui "oprotajne pjesme" tretali studijem, skinuli smo slualice, zapalili cigarete i napustili prostoriju. To je stvarno bilo "reallv, reallv special" rekoh mu dok smo silazili niza stube ali mislim da de mnogi iskoiti iz koe. Mogu se jebat! ree on mirno, otpuhujudi dim zasluene cigarete. Sve to sranje dostatno je tek za interno gonjenje, disciplinsku komisiju i sline stvari. Inae, u itavom intervjuu nema ni jedne jedine krivine radnje. Kapira, stari? Silazio sam za njim, ali kad se naao pri dnu stepenica, odnekud se stvorio onaj antipatini Trkulja, koji je bio izvan sebe od bijesa: Suspendiran si, pika ti materina! vikao je da se orilo. Ja du se lino pobrinuti da odgovara i na viim instancama! Jo se nije bio ni zaustavio, a Mikijeva ga aka pogodi posred lica, tako da je pao kao pokoen na daani pod premazan tamnim i smrdljivim latilom. Gledao je u Mikija kao da ne vjeruje u ono to se zbilo, a moram priznati da ni ja nisam bio nita manje iznenaen. Sluaj, Trkulja! ree mu Miki glasom ljutita uitelja koji se obrada neodgojenom ueniku. Ovo ti je zbog moje gospoe mame koja je nosila nerc i itala Rilkea dok si ti tabanao po kamenjaru! Gore, na vratima studija, pokaza se zaprepatena faca glazbenog urednika Kitre, koji kao da se pitao to to drug Trkulja radi na podu. ta je bilo? upita Kitra. Udario me tako da sam pao otpovrne Trkulja. Miki pogleda gore prema Kitri, jednako strogo kao to je malo prije pogledao Trkulju, pa mu se obrati: Sluaj, Kitra! Ti si doao naknadno i nisi nita vidio, pa si u tom smislu kao eventualni svjedok agresivne radnje apsolutno neupotrebljiv. U sluaju da se drzne, i ja imam svog svjedoka, uglednog pisca Stanislava Ivanica, nosioca nekoliko drutvenih priznanja. Je l'te, drue Ivanicu, vi ste bili tu, pa recite drugu Kitri to se dogodilo. Ali onako objektivno. Objektivno uzevi rekoh premiljajudi drug Trkulja se okliznuo o bananu ili neko drugo juno vode. Izili smo van, a dok smo prilazili Spaeku, meni padne na pamet sasvim blesavo pitanje: Miki, mama ti je zbilja itala Rilkea? Jes' kurac! otpovrne on. Ali, to mi se u jednom asu uinilo kao zgodna retorika pljuska.

Kad smo prili kolima, on otklopi prtljanik i poe rovati po njemu. Unutranjost prtljanika bila je u strahovitom neredu, sve je bilo puno masnih krpa, porazbacanog alata, praznih boca od ulja i destilirane vode, odavno rashodovanih fergazera, kuplung sajli i kojekakvih ica. Ispod zarale ratkape Miki izvue podeblju teku, obrisa je rukavom i prui mi je. Na naslovnoj strani debelim flomasterom bijae ispisan, naslov POVIJEST PORNOGRAFIJE. Evo, to je za tebe, za uspomenu. Moram samo smisliti jo nekakvu lijepu posvetu. Dat du ti je poslije proslave. U redu? U redu rekoh polako, ponovo potiten njegovim odlaskom. Maloprije, dok smo se onako fino zezali u studiju, gotovo sam bio zaboravio da nam je to jedan od posljednjih zajednikih provoda. Otvorio sam prtljanik da ti pokaem neto drugo prene me on iz razmiljanja, pa izvue kartonsku kutiju cipela Borovo, punu etvrtastih paketida. Na svakom od njih bijae sitno ispisana adresa. to ti je to? Kasete s auditivnim zapisima mojih osvetnikih fukova. Prije no to sjednem u avion, ovo du predati na aerodromskoj poti. Alaj de se razveseliti rodbina! Zeza se rekoh, ponovo sumnjajudi u vjerodostojnost njegove tvrdnje. Smijeno, ni dandanas ne znam da li se zezao, ili je na tim kasetama stvarno neeg bilo. Oprostili smo se, dogovorivi se da demo se vidjeti na proslavi, a onda sam kupio novine, cigarete i krenuo kudi, jer je otac rekao da de za ruak ispedi patku, to mu je inae dobro ilo od ruke. Dok sam hrskao fino peeno krilce i mljaskao masne mlince kupljene u najboljoj iptarskoj pekari, otac se sjeti da me upita: Je li, bogati, to je to bilo s tim vaim intervjuom? Na kon deset minuta obavijestili su sluaoce o padu napona u studiju, pa su idudih dvadesetak minuta emitirali laku glazbu s prologodinjeg festivala u Splitu. Hode li to biti ponovljeno? Pa valjda hode. Splitski festival je besmrtan. Nisam mislio to pogleda me otac preko pajeg hrpta. Mislio sam na intervju. U to sumnjam rekoh i potegnuh dva-tri dobra gutlja ja rizlinga. V. U subotu popodne ponovo su se izlili pljuskovi, ali to nije umanjilo nae raspoloenje, jer smo, izgleda, svi arko eljeli da vidimo jedni druge, ne slutedi kakva nas razoaranja, i strahote oekuju. Dvadeset godina stariji ljudi esto izgledaju poput dvadeset godina starijih automobila, to nije nimalo lijepa slika. Planinarska kuda u kojoj je sve uprilieno, od. svih nas jedina je zadrala svoj nekadanji izgled, sumornu skromnost iz 1967. godine. Bila je mjesto naih mladenakih pijanki, prvih ljubavnih uspjeha, kojekakvih nesmotrenih tunjava, pa je kao takva predstavljala sasvim prikladan ambijent za dvadesetogodinjicu mature. Glazba koju je angairao Miki Grabar svojim se repertoarom sasvim dobro uklopila u duh vremena koje smo eljeli evocirati. Deki su drapali nekakve nemogude balkanske varijante texmex glazbe, izvorne festivalske bitove iz ezdesetih i megahitove tipa "Are You Lonesome Tonight", "Adios Amigo", "Una la-crima sul viso" i "Speedv Gonzales". Bili su znatno ispod razine naeg ondanjeg kolskog benda, ali je reunion concert Gromova pakla bio nezamisliv iz vie razloga. Stolovi u velikoj sali Planinarske kude bili su postavljeni u obliku slova E, pokriveni kariranim birtakim stolnjacima i ukraeni starim tanjurima i limenim priborom za jelo, kakav su valjda voljeli planinari, vjene muterije ovog ambijenta. Poslovoa Joco trebao je itavu veeru voditi po protokolu koji su sastavili Miki Grabar i Glavonja, nekad najpametniji uenik naeg razreda, a sada inenjer u firmi pod prinudnom upravom. Miki je zaduio nekog kroninog apstinenta da u tijeku nodi kontrolira koliine konzumirane robe, jer je Joco imao obiaj umjesto 50 naplatiti 150 boca vina, umjesto domadeg francuski konjak, a umjesto tripica janjetinu na gusarski.

Ved oko est poeli su se zaustavljati ispred Planinarske kude pokisli automobili blatnih kotaa iz kojih su izlazili uparaeni i dvadeset godina stariji uenici nekadanjeg IV e razreda. Miki i ja, doavi meu prvima, stajali smo pod trijemom Planinarske kude i doekivali ih. Za tu smo svrhu, nasred natkrivenog prostora, postavili stol s aperitivima i tako dobili ugodan ambijent za daskanje prije veere. Na razrednik, koga smo nekod zvali drug a sada gospodin Kritof, podizao je aicu i nazdravljao svakom dolazniku, pokuavajudi mu pogoditi ime. Bio je ved u dubokoj penziji i nijednom nije pogodio. Meni je tako, primjerice, rekao: Znam, ti si sin onog Fofonjke koji se zadavio 1958. godine kad se okladio da de progutati kuhano jaje! Kako si se samo promijenio! Profesore gurnula ga je profesorica Ravijojla Gaparac. To je na uveni pisac Stanislav Ivanid. Ah, kako mi je drago, Milaidu! itao sam tvoje pjesme, osobito sonete. Kako su se ono zvali? "Soneti nesrede" rekoh mirno, iako u ivotu nisam napisao ni jednog jedinog soneta. Jedini ije se fizionomije (ali ne i imena) sjetio gospodin Kritof bio je stanoviti Lovro Gmaz, koji mu je obino za velikog odmora odlazio kupiti "ekstravurt", jer se profesor Kritof, inae zakleti neenja, hranio iskljuivo suhomesnatom robom. Poslije smo smazali veeru i, nakon nesuvislog govora ostarjelog profesora Kritofa (u jednom trenu pomislio je da je na proslavi "eke obecy"), bacili smo se na ples. Kakav je to panoptikum udnih fizionomija i karikatura bio, osobito kad bi usporedio ove sadanje slavljenike s onima koje si znao prije dvadeset godina. Ljubo Brabec izgledao je kao dva Ljube Brabeca iz 1967., samo bez kose. Isto bi se moglo redi i za Seku ivanovid Arletu, koje sjajni kostim, predvien za deset kila manje, samo to nije prsnuo. Najpametniji uenik u razredu, Glavonja, sada je uz glomaznu glavu dobio i prikladno glomazne udove, pa je podsjedao na ruskog robota od lijevanog eljeza. Neka Stela, nekad davno zloglasna moralistkinja, nakon duge partijske karijere, dola je u kostimu koji je pomalo podsjedao na jahadi komplet. Imala je tri djeteta sa tri razliita mua, milijun bora i isti onaj autoritativni glas. Najdosadniji ovjek, ne samo razreda nego i kole, stanoviti Jozo Miklauid zvan Krpelj mentalno se nije izmijenio, ali se nekako pogrbio i dobio pomalo izgled pauka, pa mu je to davalo jo opasniji izgled. Ne mogavi ukebati nikog od kolega, prilijepio se uz starog razrednika, siudi mu krv dosadnim detaljiziranjem o samoupravnoj transformaciji njegova SOUR-a. Osobito tuno izgledao je bivi fanatik plesa i najdosljedniji poklonik Beatlesa, po kojima je dobio i neobian nadimak Silavzju ("She Loves You"). Taj, nekod u ritmu rocka uzbibani ovjek od gume, imao je sada sto etrdeset kila, usaljeno srce, a po krvnom tlaku mora da je spadao medu dravne rekordere. Cijele veeri priao je jednoj usidjelici zanimljive prie o tahikardiji, kolesterolu, stenokardiji i angini pectoris. Poznati alkoholiar, koga su ved od poznih gimnazijskih dana zvali Metilni, bio je gotovo isti kao i nekad, samo to je, po tvrenju nekih, imao znatno vedu jetru i pomalo sivkast ten. Ivan Grozni, direktor komunalnog poduzeda, nekadanji popularni popravka, bio je prilino suzdran i neraspoloen, jer su mu radnici jutros bili stupili u trajk. Mnogo je i pio i pjevao novokomponovane pjesme. Izmeu jednog hita Halida Muslimovida i drugog hita Nazifa Gljive, zastao bi i j pojadao se o tome kako de ga jebati svi, i vlastiti sindikat, i radnici, i opdina, i komitet. Biba Hajstor, supruga predsjednika opdine, koju smo nekod zbog pretjerano velikih sisa zvali Mljekara, osobito se popunila u toj domeni, gdje i inae nije bila insuficijentna, a dobar je dio veeri provela pleudi s Mikijem Grabarom. Pitao sam se je li tu Miki neto radio, ili se tek ubacuje. Zapravo, Miki i ja smo se najbolje drali, to su mnogi tumaili naim celibatom, iako sam ja u tom pogledu imao stanovitih pokuaja. Ali to to smo se Miki i ja doimali najmlaim bilo je samo zbog toga to nije bilo ede Delona. Zato nema Delona, bilo bi mi jasno da kojim sluajem nije bilo ni Irene. Ali Irena je bila tu i sve je vrijeme plesala sa svojim zakonitim suprugom Ljubom Brabecom. Sve to bilo mi je sumnjivo, pa sam pretpostavio da se nodas moraju dogoditi jo mnoge burne stvari. Oko deset neka se budala sjetila da iz etuija izvue kolor polaroid supruga i tri krasna djeteta, koja bi se mogla slikati za Penatenovu ambalau. Nakon toga krenula je prava barana vatra najrazliitijih fotografija. Kolale su od stola do stola, dobacivale se, uzimale iz ruke masnim prstima, dodavale se ispod stola, upadale u zdjele sa salatom i gubile se po podu. Nije se znalo tko ima ljepe

dijete, tko dopadljivijeg mua, premda su mnoga od djece morala biti prava derita; a mnogi od mueva tek bive, poluzaboravljene epizode. U jednom trenu dola mi je u ruku fotografija klinaca u "marinerblau" odijelcima. Bezono sam je pokazao suhoj Zdenki, koja je zasjela pored mene, i rekao joj: Gogo i Denis! Moji ljubimci! Slatki su! odvratila je. A to bi drugo i rekla? Svijet je ionako oduvijek bio napuen slatkom djecom koja su se pretvarala u grozne ljude. Gledao sam te ljude koji su se oajniki trudili da iz fizionomija i ponaanja izbriu dvadeset neumitnih godina i u jednom trenu sve mi je postalo smijeno, a as kasnije dozlaboga tuno. Svi ti nekod drugaiji ljudi, uspjeni ili neuspjeni, cijenjeni ili prezreni, uradili su od svojih ivota uglavnom sasvim suprotno od onog to su smjerali uraditi. Nekadanji razredni buntovnik postao je sudac za prekraje, pasioniran ita popularnih mudrovanja, koja smo, gimnazijski naivno, drali filozofijom, postao je financijski inspektor, momid koji je sanjao o slikarskoj karijeri sada je araner izloga, deurni ljeviar u razredu stekao je automehaniarsku radnju poznatu po skupodi, roeni politiki lider zavrio je kao marginalno gunalo, a bududi medicinar, koji de se pozabaviti velikim pandemijama, nije dogurao dalje od veterinara strunog u cijepljenju krava i pasa. U jedanaest sati, ba kad su malo pripiti Miki i onaj apstinent uhvatili poslovou Jocu kako u raun upisuje tri boce viskija koje nitko nije ni vidio, na vratima velike dvorane Planinarske kude pojavio se Delon. Trebalo je uti te ovacije namijenjene jedinom ovjeku koji se uspio othrvati godinama i koji je u elegantnom odijelu engleskog kroja izgledao poput ljepotana zalutalog na bal votanih figura. Od tog trena Delon je postao zvijezda veeri. Otplesao je nekoliko elegantnih valcera s prisutnim profesoricama i diskretno alabrcnuo dva-tri komadida veere, a onda je iao od stola do stola, zadravajudi se u svakom drutvancu neko vrijeme i razgovarajudi sa svima ba o onom to ih je zanimalo. Pasioniranim politiarima amaterima priao je to Observe, La tampa i Figaro piu o Gorbaovu, iransko-irakom ratu i blagom otvaranju Albanije. Lokalnim privrednicima prenosio je stavove uglednih ekonomskih revija o jugoslavenskim izgledima za izlazak iz krize, enama je tumaio posebnosti Chanelove tehnologije proizvodnje mirisa, a nekom opdinskom kulturtregeru objanjavao je razliku izmeu recepcije Pogorelida u Londonu i Japanu. Doimao se kao ovjek koji zna sve, ali pomalo povrno, a to je osobina ba onih koji svojom okolinom rasipaju arm poput bljetave vilinske praine. Gledao sam ga kako ide od drutvanca do drutvanca, neprekidno traen, obasipan panjom i pozornodu, sa zanimanjem sluan, i u jednom mi se asu uinilo da sve to skupa nije nita drugo nego taktika. Obilazedi i svojim neizmjernim armom opsluujudi druge, izgleda da je izbjegavao Irenu, koja je za sve to vrijeme sjedila u jednom kutu dvorane i nervozno puila, pogleda uprtog u njega. Sred tog polupijanog kaosa ja sam u jednom asu vidio samo tri osobe, nevidljivim, ali snanim nitima vezane: Delona, Irenu i Ljubu. Da, nakon nekog vremena sve mi je bilo jasno. Delon se rasprodao drugima e da bi izbjegao nju. Ona je pak izbjegla Ljubu, samujudi u kutu, e da bi privukla njegovu pozornost, a Ljubo je, sam za stolom punim ispreturanih tanjura, pijuckao gemit, gledajudi as u Delona, as u Irenu. Znao sam da je Ljubin brak s Irenom tuna ruevina, znao sam da je Delon pisao Ireni obedavajudi da de dodi po nju, znao sam da de Ljubo, dogodi li se to, biti izgubljen, znao sam sve, a ipak, premda to zvui apsurdno nita nisam znao! Jer, bio mi je nepoznat sadraj razgovora to su ga Ljubo i Delon vodili prethodne nodi iza zatvorenih vrata, razgovora iza koga je na stolidu za preferans ostalo deset misterioznih novanica od po tisudu vicarskih franaka. Nisam znao o kojoj vrsti uglavljenog posla govori ta pozamana koliina deviza, ali sam predmnijevao da su u svemu nekako zaobili najvaniju osobu Irenu. Zatim su se poeli javljati prvi znaci pijanstva koje de ovu evokativnu prigodu odvesti u puki besmisao. Pijani Glavonja, nakon suludog rocka, pao je muziarima na bubanj i guzicom probio navodno skupu membranu. Silavzju je kremnitom pogodio drugaricu Ravijojlu, kojoj jo uvijek nije mogao oprostiti to je 1965. Dvoraka nadredila arobnim zvucima Beatlesa, a Metilni je, treten pijan, pokazivao svom bivem drugu iz klupe, a sada kirurgu lokalne bolnice, navodni apsces na pupku, ispitujudi ga radoznalo smiju li se antibiotici piti s votkom. Ubrzo su stvari krenule po zlu. Mikijev povjerenik apstinent napravio je stranu galamu, jer se na Jocinoj listi naao itav janjac vika,

a o prekobrojnim bocama vina da se i ne govori. Valja napomenuti da njegove objede i prosvjedi nisu djelovali previe autentino, jer je i sam prekrio apstinentski zavjet uz pomod devet boca piva. Zatim je pijani Lovro Gmaz otiao u kuhinju, nadajudi se da de tamo pronadi ukiseljene papriice, ali je umjesto toga sruio pun lonac "vajngulaa", koji je trebao biti serviran u jedan po ponodi. Sat iza ponodi muzikai su poeli pakirati instrumente, tvrdedi da su pladeni samo do jedan. Njihova tvrdnja djelovala je krajnje sumnjivo, ali je bila neoboriva, poto je inspektor Fura, koji je s njima bio uglavio posao, leao mrtav pijan pod stolom. Pretjerana euforija rezultirala je preuranjenim umorom, tako da je ved oko pola tri nastala sasvim udna atmosfera zamora i mrtvila, koju je pojaavala odsutnost glazbe. Ubrzo su se ljudi polako poeli kupiti kudama, uvjereni da de dvadesetpetogodinjica biti znatno bolje organizirana. Na rastanku su svi izgledali neobino sretni to su nakon tolikih godina vidjeli jedni druge, ali je sve to bila gola poza i obina konvencionalna la. U tom trenu bio sam duboko svjestan da je na IV e kao drutveno bide definitivno preminuo jo u kasno proljede 1967. godine, a ovo ovdje da nije nita vie od groteskne seanse duhova. Zarekao sam se da du sljedede godinjice mature prepustiti drugima. VI. Mora da su ved prola tri sata kad smo Miki, Ljubo, Delon i ja napustili onu nekolicinu posustalih i ved sasvim iscijeenih bivih gimnazijskih sudrugova i, obukavi proljetne balonere, izili van pod neugodni nodni pljusak. Bila je to sasvim neobina mistina etnja po kii i blatnom puteljku to je iroko opasivao Planinarsku kudu. Kroz zavjesu proljetne kie i umski mrak, iza nas se uo tihi agor i tretanje tranzistora, ali je novi nalet kie i to odnio. Stali smo pored starog, dubokog planinskog bunara i naas se sklonili pod njegovu neveliku nadstrenicu. Bili smo ved podosta mokri, ali se na to nismo previe obazirali, valjda stoga to smo nod, koja nam je upravo izmicala, drali vanim fokusom vlastitih ivota. Ne znam kako je bilo njima, ali meni se inilo kao da sam na malom provincijskom kolodvoru, ekajudi kompoziciju koja de me odvesti nekamo daleko, tamo gdje vie nema poznatih. Ali, stidio sam se to redi, jer sam drao da mi tako patetina reenica nekako ne dolikuje. Zapravo je brzo prolo ree Ljubo pomalo zamiljeno, stojedi na samom kraju nadstrenice. Proslava? upita ga Delon, dijeledi nam fine uvozne cigarete iz neobine staromodne tabakere. Ne sjedam se da sam u posljednjih dvadesetak godina primijetio da netko dri cigarete u tabakeri. Pa, zapravo sve promrmlja Ljubo i zapali cigaretu. Uskoro su ispod bunarske strehe zasvijetlila etiri crvena ara uvoznih cigareta. Boe! ree Miki. Kad se samo sjetim kako smo kao klinci s ponosom i uivanjem ili na doek tafete! Bili smo presretni to su ba nas odabrali. Koje je to godine moglo biti? upita ga Delon. Nitko se nije mogao tono sjetiti, ali mora da je to bilo negdje izmeu 1957. i 1960. godine. Sjedam se da si tada izgubio crvenu maramu ree Ljubo Delonu pa sam ja drpio sestrinu i donio ti ... Moe biti nasmije se Delon. I s tim je, izgleda, gotovo rekoh i nakaljah se, jer sam se u tijeku nodi bio prepuio. Proljetos su slovenski omladinci motornom pilom javno prepilili veliku simbolinu tafetnu palicu. Zbilja! zaudi se Delon, kome apatridska pozicija nije omogudivala tu vrstu informacija. Kako su se stvari promijenile! zamisli se Ljubo. Da je to netko pokuao uraditi one godine kada smo svi zajedno stajali na glavnoj tribini, drug Sivi bi ga osobno bio ustrijelio. "Lino i personalno", tako je govorio drug Sivina smije se Delon ovoj sliici iz daleke prolosti, a onda doda: Sluaj, a bojim se da bi i s tvojim starim bilo gadnih okapanja. Kako smo tada bili puni entuzijazma i poleta, i vjerovali u svijetlu bududnost! redi de ponovo Ljubo Brabec. Bio je to opdi trend! Svi su vjerovali! rekoh i bacih opuak koji je zacvrao u blatu.

Ubrzo smo svi pogasili cigarete i krenuli prema Planinarskoj kudi. Puteljak nas je vodio uz nisku, uredno podianu ivicu. Zastadosmo ispred nekod visokog hrasta koji je pogodio grom i skresao mu kronju za polovicu. Joco kae da se to dogodilo sinod prozbori Miki, koji je prvi zastao ispred unakaenog stabla. Delon nas ponovo ponudi cigaretama, ali se Mikiju i meni nije vie puilo. edo iznenada de Miki nazvavi ga po imenu, to mi je zazvualo sasvim udno ti si jedini koji si od nas svih uspio! Delon krene nekoliko koraka naprijed, a onda se zaustavi ispod platane jer je tu manje padalo. Sjena golemog drveta posve ga je skrila, tako da su mu rijei dopirale iz mrklog mraka. Kad bi ti bile poznate okolnosti moga uspjeha, moda bi me drao najvedim gubitnikom. Pa dobro, k vragu pljune Miki u travu, pa se glasno usekne. Ako smo svi promaili, tko je onda tome kriv? Mi sami? Sluaj? Vrijeme u kojem ivimo? U jednom trenu na me razgovor podsjetio na razgovor Flaubertovih junaka, negdje pri kraju knjige, ali je ta asocijacija bila toliko literarna da je nisam htio spominjati. Ti trai krivce ree mu Delon. Pa, dobro, da ti ih tko izrui, to bi s njima? Ne znam ree Miki nakon podue utnje. A dobro, to bi ti uradio? Ne znam ni ja otpovrne Delon nervozno i uurbano, kao da se sprema nekamo. Deki, mislim da moram krenuti. Dota je elegije, sentimenata i slinih sranja. Traite krivce sami, medu vama su. Kamo se uri? upita ga Miki. Imam na dnevnom redu jo jedan nezgodan i delikatan prelazak granice redi de kroz smijeh Delon. Sluaj, Miki, kad bude razmiljao o mom sjajnom uspjehu, raunaj da su i ovakvi prelasci granice uraunati u njegovu cijenu. Krenuli smo prema parkiralitu ispred Planinarske kude, gdje je Delon, spretno izbjegavi sentimentalan rastanak, onako skroz-naskroz mokar, uskoio u uti golf i upalio motor. Nismo stigli izustiti ni rijei, tek je Ljubo priskoio do automobila kao da de neto redi, ali ga je Delon preduhitrio: Nemoj, Ljubo! Rat si na koncu dobio ti! Tek toliko, da se ne bi mislilo kako je Delon osobito uspjean ovjek! Mislim da smo svi znali na to se odnose Delonove rijei, ali smo utjeli pravedi se blesavi. Ljubo je priao automobilu i preao rukom preko mokrog metala kao da ga gladi, a onda, kad se korak-dva odmaknuo, Delon je pritisnuo gas i nestao u nodi. Nismo ni pretpostavljali da ga vie nikad nedemo vidjeti. Vidjeli ste to je uradio? rekao je Ljubo drhtavim glasom, a onda je duboko udahnuo, kao da pokuava svladati uzbuenje, i rekao: Deki, idemo unutra, pa pravac kudi! Zacijelo bismo se odmah vratili u Planinarsku kudu, da iz nje nije kao mahnita izjurila jedna sjena i stala pred nas. Ljubo, gdje je? vrisnula je traedi pogledom uti golf. Otiao je promrmlja Ljubo. Kako otiao? Pa, nije se ni s kim oprostio! Irena, to je njegova stvar. Rekao je da ide, i otiao je. Postalo mi je silno neugodno. Prvi put sam prisustvovao razgovoru Irene i Ljube u kojemu su otvorene sve karte. inilo mi se da sam na nekoj vrst ipeep-sboiva, koji operira najsloenijim djelidima neije intime, kudikamo dubljim i tajnijim od banalnog, mehanikog koitusa. A ja? rekla je Irena na rubu plaa. On je samo nemodno slegnuo ramenima i blago, kao da je moli, otpovrnuo: Pa, ti valjda ostaje sa mnom ... Nakon toga briznula je u pla, ali mu je ipak pala u naruje. Dok smo se Miki i ja vradali u Planinarsku kudu, njih su dvoje zagrljeni stajali vani na kii osueni jedno na drugo, do neke druge, budude proslave mature.

VII. to se zapravo dogodilo one nodi na ljunari kada se pod neobinim okolnostima, i nakon dugog izbivanja, vratio Delon, saznao sam neto kasnije. Ljubo je uistinu kao direktor lokalnih kinematografa lakoumno i djeaki naivno pronevjerio nekakvih esto milijuna. Sa stanovita pozitivnih zakonskih propisa, to je bio pravi, drski kriminal, a s ljudskog stanovita, koje uzima u obzir i najdublje, zapretane ovjekove motive, to je bio oajniki potez u borbi za ouvanje voljene osobe. Bududi da je znao da Irena oduvijek voli samo Delona, Ljubo se bio ponadao da de je zadrati uza se postane li i sam Delon. Poeo ju je voditi na skupa putovanja u inozemstvo, obasipati je darovima i initi sve ono to je nekod inio njegov suparnik. Kako mu je za to trebalo mnogo para, morao je krasti, dredi da de eventualna kazna biti manja katastrofa od one koja de ga snadi izgubi li Irenu i Jarmilu. Kada je prljava i mrana rabota direktora Ljube Brabeca bila otkrivena, bio je spreman ponijeti svoj kri i izdrati Golgotu do kraja. A onda, kad je ved bio siguran da de pred lice pravde, dogaaji su poprimili sasvim neobian tijek ... Jednog jutra, dok je sam kod kude pio kavu, dredi je posljednjom u tzv. civilnom ivotu, na vratima je pozvonio pledat ovjek kome je moglo biti ezdesetak godina. Lice mu je bilo grubo, nekako etvrtasto, s povijenim nosom, debelim obrvama i jakom bradom. Umjesto da se predstavi, turio je Ljubi pod nos slubenu legitimaciju i uao mu u stan. Kad pronevjeri esto milijuna, takav ti se posjet mora initi sasvim normalan i oekivan, ali je Ljubo, na vlastito iznenaenje, ubrzo shvatio da ga tip nije doao uhapsiti, nego ponuditi neku vrstu nagodbe. Govorio je reskim i odrjeitim glasom i obradao se Ljubi sa "ti", to je vjerojatno inio razgovarajudi i sa svima drugima. Brabecu, ti si pronevjerio velike pare i zna to ti sljeduje. Ljubo je utio i pijuckao kavicu, a pledati je ovjek upalio cigaretu i bacio ibicu na pod. Mi demo te uhapsiti, sasluati i predati sudu, a sud de ti onda odmjeriti kakvih est-sedam godina i kvit posla! To ti je jasno? Jasno mi je snudi se Ljubo i nagne nad alicu u kojoj je bilo jo malo crne kave. Ti si bitanga koja nita drugo i ne zasluuje nastavi ovjek. Ali, to de onda biti? Kakav de to odjek imati? Da bome, reakcija de odmah redi: "Eto to rade djeca naih revolucionara i pregalaca!" Tvoja bezvrijedna sjenka poput masne mrlje zalijepit de se na svijetli lik tvoga oca. Zato? upita ga Ljubo, kome ta logika nije bila jasna. Zato to na neuki narod oboava onu tupavu poslovicu: "Kakav otac takav sin." Ili: "Jabuka ne pada daleko od stabla." Zna li ti, idiote, da se jedna ulica u ovom gradu zove po tvom ocu, da postoje ak dvije spomen-ploe posvedene njemu, da je on u srcima ljudi koji su podizali ovaj grad? E, mi ne moemo dozvoliti da nam smede kakvo si ti ukalja te uspomene. Ljubo je sluao to doljak govori i bivao sve manji i manji. Nije bio navikao na to da ga poniavaju ba na ovaj nain, da ga zovu budalom, idiotom i smedem, ali je u nabusitom nastupu nenadana gosta nazirao elemente svoga spasa. A spas mu je bio i te kako vaan, radi Irene, naravno! Vidi, zato sam doao da ti neto predloim nastavi tip, gledajudi nekud u stranu kao da mu se gadi Ljubino lice Tvoj spis je kod mene, zakljuan u stolu, i gotovo nitko nema o njemu pojma. Do ponedjeljka de ti napraviti sljedede stvari: skupit de nekako sve pare i vratiti ih tamo kamo spadaju. Postoje bankovne metode da se to sredi sasvim bez bolno. Zatim de vratiti partijsku knjiicu i podnijeti neopozivu ostavku. Jesi li me razumio? Je... jesam promuca Ljubo. U protivnom, ja du se lino pobrinuti da padne to dublje. I nemoj misliti da to radim radi tebe, i da je to moja volja. Da se mene pita, zgazio bih te ko crva, a onda zakopao cipelu. Takvi kao ti ne zasluuju da ive. Nakon toga je doljak pljunuo na kuhinjski pod, ugasio opuak u Ljubinoj kavi, iziao van i tako estoko lupio vratima da se zidna vjealica u hodniku sruila. One nodi kad je doao Delon, Ljubo mu je sve to ispriao. I ne samo to nego ak i posljednjih desetak godina svoga ivota. Priao mu je mnogo o tome koliko mu znai Irena, to de se dogoditi

ostane li bez Jarmile, i tome slino. Bila je to duga, duga pria o traljavom ivotu, seriji padova i ponienja, neuspjelom braku i slinim stvarima od kojih te podilaze marci. Sad, druga je stvar to je li od Ljube bilo poteno to je sve to ispriao Delonu, ali, poznajudi ga, znam da nije mogao uraditi drugaije. Premda je Delon trebao biti njegov konani upropastitelj, Ljubo je pred njim rasprostro cijeli svoj ivot, onako kako se to zapravo radi pred spasiteljima. Ne znam o emu je pritom mislio Delon i to ga je konano nagnalo da donese odluku kakvu je donio, ali mislim da je to morala biti ona ista tajna i neodreena stvar zbog koje mi je svojedobno onako iskreno i uvjerljivo rekao: Ne brini, jo uvijek nisam prodao duu vragu! Ostavio je Ljubi deset tisuda vicarskih franaka da se spasi grozne sramote i zatvora i, to je jo vanije, ostavio mu je Irenu. Dakako, netko bi moda s pravom upitao nije li njegova odluka, ma koliko bila plemenita prema Ljubi, bila jednako toliko nepotena prema Ireni, ali mene, da budem iskren, tako neto nije muilo. Drao sam isprva da je to zbog toga to mi je Delon bio mnogo vanija osoba u ivotu negoli Irena, ali sam poslije shvatio da je razlog negdje posve drugdje. Volio sam Delona zbog toga to je u njegovoj nesebinoj odluci bilo neke fine patetike, kakva se moe nadi samo u nekim dobrim romanima, i u neusporedivim holivudskim melodramama, patetike na koju imaju pravo samo ljudi izuzetne geste, ukusa i arma. Tako su Ljubu Brabeca, uistinu u posljednji as, spasila dva sasvim oprena ovjeka, jedan revolucionar i jedan otpadnik. Na alost, sada ved obojica pokojna. VIII. U etiri ujutro proslava dvadesetogodinjice mature, od koje smo toliko oekivali, okonana je zijevanjem i dosadom. Vedina ljudi bila je ved otila, nekolicina preostalih i trijeznih zbrinjavala je onu nekolicinu bespomodno pijanih, a Ljubo, Irena, Miki i ja krenuli smo, ne troedi rijei, prema kolima. utjeli smo moda i zbog toga to smo se tako dobro poznavali da nam se nabrajanje vlastitih smutnji inilo bespredmetno. Prvi je, kao najsporiji i s najnepouzdani]im kolima, krenuo Miki Grabar, za njim su ili Ljubo i Irena, a na kraju male kolone - ja sa svojom "etvorkom". Planinarska kuda nalazila se u brdima, podosta izvan grada, pa je dobar dio ceste vodio kroz gustu hrastovu umu. Do svitanja je ostao jo dobar sat vremena, tako da su neugodnu umsku tminu remetila tek tri para automobilskih farova. Iznenada sam osjetio umor, a ravnomjerno cviljenje brisaa i tihi rad motora navodili su me na san. Pomislio sam kako bi mi crna kava, a moda i neko estoko pide, pomogli, ali kako sam bio posljednji, nije mi se dalo pretjecati ostale i obavjetavati ih o svojim namjerama. Nadao sam se da du ipak ostati budan do kude, a kad stignem, kava mi vie nede ni trebati. Pratio sam mala crvena svjetla ispred sebe i borio se sa snom, a onda sam iznenada poeo koiti jer je Ljubo zaustavio kola. Stao sam i ispred sebe ugledao ne samo Ljubin nego i Mikijev automobil. Pomislio sam da je Mikijev Spaek opet crkao, ali je ipak neto drugo bilo posrijedi. Ljubo je iziao na kiu i dotrao do mene. Miki misli da bismo prije rastanka mogli neto popiti ree Ljubo dok sam otvarao prozorid. A to ti misli? Kao da me pitao. Dobro bi mi dola kava. Nasmijah se u sebi. Sva trojica kao da smo imali iste misli. Jesu li nas to tolike godine drugovanja nauile prijenosu misli, pomislih, dok je Ljubo, svejednako kisnudi, govorio: Tu, dva do tri kilometra dalje je Posljednja ansa. Budemo li imali srede, bit de jo otvorena. Ljubo, ulazi! - vikala je Irena viredi kroz prozorid. Namrtvo de se prehladiti! Posljednja ansa tako dugo radi? upitah ga. Nema fiksno radno vrijeme. Dokad ima gostiju, dotad je otvorena ree on pa se hitro vrati u kola, vjerojatno zadovoljan zbog Irenine "brige". Krenuli smo dalje kroz umu pribliavajudi se runoj seoskoj birtijetini, posljednjem azilu neumornih gradskih pijanaca. Jer, kad bi se u gradu sve zatvorilo, jo je postojala nada da u Posljednjoj ansi teturaju posljednji regionalni alkoholiari, preputeni runodi vlastite sudbine. Drao sam stoga da Posljednja ansa ima ime da bolje ne moe ni imati.

Ponovno sam gledao u stranji vjetrobran i poziciona svjetla Ljubina auta. Otvorio sam do kraja prozor i prepustio kii i vjetru da me izbave od izdajnikog sna. U jednom asu Ljubin je auto malo zakrivudao, pojurio kroz mlaku uz rub ceste, a onda ipak uspio pronadi pravu stranu, ba kao da i Ljubu mui vozaki drijeme. Nakon nekoliko minuta, iz mraka hrastove ume izronilo je tamno, neosvijetljeno zdanje neukusne etvrtaste kude, na ijem je proelju visjela velika drvena ploa s natpisom Posljednja ansa. Zaustavili smo se i parkirali jedan do drugoga u raskrenom dijelu ume gdje se nalazilo gostioniko parkiralite. Izili smo na kiu i zaas zauli lave pomahnitale dukele, koja je, privezana o dug lanac, uvala svoj neasni dom. Nema nikog rekoh pomalo razoarano, a Ljubo se odmah sloi, spreman da nastavi vonju prema gradu. Ali, Miki se nije dao. Tvrdio je da poznaje gazdu i da je ovaj uvijek voljan otvoriti ako na vrata zakucaju pravi gosti, ak i u etiri ujutro! Uzmuvao se traedi zvonce, ili kamenid koji bi bacio u prozor. Zvonca nigdje nije bilo, pa ak ni kamenida. Svud oko nas steralo se gusto, gnjecavo blato, tako da sam, sasvim uzrujan, povikao na njega: Miki, brii u kola! Kavu demo popiti kod nekog od nas! Moemo kod nas dodala je Irena dredi kiobran iznad Ljubine glave. Umjesto da nas poslua, Miki se poeo iz sveg glasa derati: Gazda! Gazda! Dii se! Stigli su gosti. Ako je tip pametan, raspalit de po njemu iz samarice rekoh Ljubi, koji se stisnuo uz Irenu. Deki, tu je neko svjetlo! pozove nas Miki tiim, diskretnijim glasom. I zaista, jedan od prozora u prizemlju svjetlucao je slabanim svjetlom koje mora da je potjecalo od male, gotovo dogorjele svijede. Zaljackali smo kroz blato prema tom prozoridu i svi etvero, poput nodnih insekata, okupili se oko slabog svjetla. to je bilo s druge strane prljavog prozora, nismo mogli ustanoviti, iako smo se oajniki propinjali na prste. Onda Miki zakuca po staklu. I dalje je vladala tiina koju je remetilo tek rominjanje kie i slab umski vjetar. Ono pseto, valjda mudrije od nas, podvilo je rep i povuklo se u sigurnost svoje neugledne kudice. Samo se nemoj opet derati rekoh Mikiju, ali me on ni ovog puta ne poslua. Gazda! Gazda! prodere se jo dva puta, a onda se zakalje i snano zakuca po prozoru. Jo je nekoliko trenutaka vladao mir, a onda se na katu otvori prozor i neiji se dremljivi glas javi odozgo: Tko je? Neko smo vrijeme utjeli u mraku, preputeni kii, vjetru i nodi u kojoj, dakako, nije bilo zvijezda, tih udnih simbola ljudske suvinosti. Onaj glas kao da nas je zatekao zbunjene i nespremne. Onda je i pas, koji se skutrio u kudici, poeo reati. Kad je gazda jo jednom upitao: "Tko je?", svjestan da neto treba poduzeti, prisjetio sam se one davno proitane Chandlerove reenice, izreene u istoj ovakvoj tmini, nakaljao se i dobacio onom gore, koji nas je pozorno motrio: Nitko, prijatelju. Samo koraci u nodi.

GORAN TRIBUSON (Bjelovar, 1948.), pripovjeda, romanopisac, filmski i televizijski scenarist, od prve zbirke pripovijedaka Zavjera kartografa (1972.) do danas je objavio tridesetak knjiga. Uz Pavla Pavliida, pripadnika istoga knjievnog narataja i u mnogome bliskoga poetikog srodnika (po polazitu u fantastici, po vjernosti anrovskom romanesknom modelu, po sklonosti autobiografskoj prozi), Goran Tribuson najplodniji je hrvatski autor u posljednja tri desetljeda. S Pavliidem dijeli i popularnost u itateljskim krugovima: taj je dvojac, mnoga desetljeda nakon to je enoa u pretprolom stoljedu prvi privolio Hrvate da itaju hrvatsku knjigu, zasluan to je od sedamdesetih godina prologa stoljeda naovamo hrvatska itateljska publika obnovila i osnaila zanimanje za djela hrvatskih pisaca. Tribusonov se prozni opus, osim opsenodu, odlikuje i anrovskom razvedenodu, tematskom raznolikodu i poetikim mijenama. Ono to ostaje nepromjenjivim kao poveznica toga raznolikog opusa jest uklanjanje svakoj ideolo-gizaciji, pripovjedaka vjetina, visoka zanatska razina i stalna svijest o potrebama itatelja kao krajnjega "korisnika" literature. Ne piudi s otvorenom namjerom da bi osvojio mjesto u parnasovskim visinama, u enciklopedijama, u itankama, ved da bi bio itan, danas i ovdje, Tribuson je, to je samo naizgled paradoksalno, ostvario niz antologijskih djela koja su svom autoru ved osigurala ugledno mjesto u hrvatskoj knjievnoj povijesti, da ne kaemo "vjenosti", jer to je termin koji bi sam Tribuson s uitkom ironizirao. U knjievnost je uao poput svojih vrnjaka tzv. borheso-vaca (Pavliid, Barbieri, Jelaid Buimski, Cuid i dr.), prozom pisanom u fantastinome kljuu. Uz spomenutu prvu zbirku, tu pripadaju knjige novela knjige Praska smrt (1975.) i Raj za pse (1978.), te rani romani Snijeg u Heidel-bergu (1980.), koji je ocijenjen kao jedan od najboljih romana generacije fantastiara, uje li nas, Frido Stern (1981.), koji jednim narativnim tijekom najavljuje budude Tribusonovo romaneskno propitivanje generacijskog identiteta, i Ruski rulet (1982.), koji nedvosmisleno ved podnaslovom "bulevarski roman" utire put autorovu jo jasnijem okretanju prema, generacijski takoer mu srodnom, brisanju granica izmeu "visoke" i "niske" knjievnosti, odnosno provjeravanju kako zakoni trivijalnih anrova funkcioniraju u tzv. ozbiljnoj knjievnosti. U tom dijelu svoga opusa Tribuson pokazuje interes za okultizam, sotonizam, mistiku, radnju smjeta u srednjoeuropski kulturni krajolik, iskazuje erudit-ska znanja i vjetinu intertekstualnoga kombiniranja. Ranu i ne predugu fazu hermetine proze upudene znalcima, Tribuson brzo zamjenjuje popularnijim poetikim modelima i itljivijim narativnim strategijama. Na terenu fantastike, amalgamirane sa anrovskim oblicima poput horora, ostaje i u nekim kasnijim romanima Potonulo groblje (1990.) i Sanatorij (1993-). U kriminalistikom pak kodu ostvaruje cijelu seriju romana, dajudi tom dotad u nas uglavnom prezrenom anru dignitet vrijedne literature. Niz je poeo Zavirivanjem (1985.), a do danas je bibliografiju domadega krimida dopunio s jo desetak rado itanih naslova, meu kojima su najpopularniji Mode in USA, Uzvratni susret, Siva zona, Dublja strana zaljeva, Nodna smjena, Bijesne lisice... Po uzoru na "tvrdokuhanu" prozu detekcije ikone amerikoga kriminalistikog romana Ravmon-da Chandlera, i Tribuson, osim uzbudljive literarne potrage za zloincem i razrjeenjem temeljne zagonetke romana, u svojim krimidima uvjerljivo rekonstruira drutvenu patologiju suvremene zbilje. Za to mu najbolje slui stalan lik (i komentator!) gotovo svih njegovih krimida istraitelj Nikola Banid, hrvatski pandan Chandlerovu legendarnom Philu Marloweu.

Sa spisateljskom i ivotnom zrelodu, javila se u Tribusona autorska potreba za retrospektivnim romanesknim uvidom u doba odrastanja vlastite generacije. Kako su protekle formativne godine narataja koji je stasao usporedo s usponom i padom socijalistikog modela drutvene organiziranosti, koji se oblikovao u godinama snanih ideolokih pritisaka, ali i probijanja "eljezne zavjese" nezaustavljivim globalnim prodorima medijske i pop-kulture, koji je bio u isto vrijeme buntovan i romantian, te "to se zbilo poslije", kad su se istopili mladenaki ideali i iluzije, nade i oekivanja? Na ta pitanja odgovara Tribuson u romanima Polagana predaja (1984.), Legija stranaca (1985.) i - najboljem u toj svojevrsnoj generacijskoj (u mnogome autobiografskoj) trilogiji Povijesti pornografije (1988.). Saetak narataj noga iskustva u opsenoj i sloeno komponiranoj Povijesti pornografije pripada podanru "Bildung-s romana" kao jedna od najboljih realizacija toga romanesknog tipa u hrvatskoj knjievnosti. Na dva vremenska plana i u dva pripovjedna toka autor prati "klapu" generacijskih prijatelja od kolskih dana do zrele dobi. Smrt i pokop jednoga od njih tuna je prigoda da se ponovno okupe na idealiziranim prostorima svoga djetinjstva u provincijskom gradu, gdje de nostalgina, sentimentalna sjedanja oivjeti u punoj snazi, napose u kontrastu sa zbrojem (ne)postignutog u ivotnoj bilanci etrdesetogodinjaka. Jedan od junaka, ujedno pripovjeda u prvome licu, rekonstruira, usporedo s biografijom "klape", fenomene negdanje svakidanjice, a potporu njegovim zapaanjima daje paralelno iitavanje rukopisnoga rada znanstvenih pretenzija naslovljenog "Povijest pornografije" koji je u mladosti sastavljao njegov najbolji prijatelj. Pornografija je ovdje, naravno, metafora za individualne mogudnosti prekoraivanja drutvenih zabrana. Roman je proet esejistikim ulomcima koji najavljuju tematiku bududih triju nefikcionalnih Tribusonovih knjiga u kojima se s mnogo njenog sentimenta, ali i neodoljiva humora autobiografski evocira nedavna drutvena i kulturna prolost. Rani radovi (1997.), Trava i korov (1999.) i Mrtva priroda (2003.) ogledni su primjeri knjievno superiornog zrcaljenja duha vremena koji, tako autentino oivljen, zrai iz mitskih ezdesetih sve do prvih godina novoga tisudljeda. Mirjana Juriid

elbookers.com

You might also like