You are on page 1of 136

Urednici: Ivo Lui Tanja Rude Grafiki urednik/priprema: Miroslav Ambru-Ki Nakladnici: PressData - Medijska agencija Hrvatskog novinarskog

drutva, Zagreb HRTHR Trei program Hrvatskog radija, Zagreb Za nakladnike: Vladimir Luli Zoran Mihajlovi Rajka Rusan

Tisak: Tiskara Zelina Tiskano u rujnu 2011. ISBN 978-953-6699-16-2 (PressData) ISBN 978-953-6173-41-9 (HRT) CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 778346

Mediji i znanost

Zbornik radova okruglog stola o 100. obljetnici HND-a

Uredili Ivo Lui i Tanja Rude

Zagreb, 2011.

Mediji i znanost

Uvod

vo je zbornik radova okruglog stola Mediji i znanost, odranog 20. svibnja 2010. u Novinarskom domu u Zagrebu. Vodstvo Hrvatskog novinarskog drutva potaknulo je odravanje okruglog stola kao jednog iz niza dogaaja koji e predstaviti stanje stvari u razliitim podrujima novinarstva na stotu obljetnicu drutva. Okupilo se najmanje ezdeset sudionika znanstvenika raznih disciplina, znanstvenih novinara, urednika i blogera, osoba na odgovornim poloajima u ustanovama koje organiziraju istraivanja i nastavu te glasnogovornika tih ustanova. Oni su predstavili dvadeset pripremljenih izlaganja, od ega etiri uvodna, te iznijeli miljenja u vie slobodnih rasprava, to je sve potrajalo est debelih sati. Postoji opeprihvaeno uvjerenje, koje se glasno predstavilo i na okruglom stolu, kako bi vea prisutnost znanosti mogla i trebala pomoi zaustavljanju sve snanije trivijalizacije hrvatske javnosti, ali bi od njega do ovog okruglog stola prolo jo dosta vremena da nije bilo reenog povoda. To upuuje na sr problema medijiznanost. U Hrvatskoj ne postoji dovoljno svijesti, a kamo li posebno tijelo koje bi bilo zadueno za sustavnu potporu medijskom praenju znanosti u njezinim bitnim drutvenim oblicima: u aktualnoj znanstvenoj produkciji, drutvenom poloaju znanosti i kulturnoj vanosti povijesti hrvatskih otkria, kako za samu Hrvatsku tako i za univerzalnu znanost u cjelini. Nedostatak samog tijela ne bi bio prevelik problem, kad bi
5

Mediji i znanost

bili svjesni vanosti znanosti u medijima. Naime, vodstvo svake institucije trebalo bi se osjeati pozvanim djelovati u tom smjeru, od Novinarskog drutva, kao u ovom sluaju, preko strunih udruga iz raznih podruja znanosti, znanstvenih i znanstveno-nastavnih institucija, do tijela uprave od najniih gradskih, preko upanijskih, do dravnih. Reakcije na ovaj skup pokazale su komu je stalo do toga: najvie prirodoslovcima iz institucija u kojima je duga tradicija i visoka profesionalnost profilirala i ova pitanja, i koja inae o njima imaju razvijenu komunikaciju. Pored njih odazvalo se nekoliko manjih skupina i pojedinaca iz raznih podruja, meu kojima su, kao struni domaini, bili aktivni komunikolozi. Iako je unutar komunikoloke strune javnosti bilo osoba koje se nisu odazvale, pa ak su smatrale da je bolje da se okrugli stol ne odri, oni su iz vie aspekata pokrili odnose medija i znanosti i dali neka bitna tumaenja ovih problema. Najmanje se odazvalo samih novinara. Stjee se dojam da se u Hrvatskoj neznatan broj naih kolega bavi znanou. Dojam je krivi. U javnim medijima postoji veliki broj novinara, urednika, snimatelja, scenarista i drugih kojima su dana sredstva i medijski prostor za praenje znanosti, i oni to rade s manje ili vie uspjeha. Meutim, unutar ove skupine ne postoji snana svijest o svojoj drutvenoj vanosti, a jo manje spremnost za postizanjem cehovskih interesa. Iz Ministarstva znanosti, koje je trebalo biti viestruko dotaknuto, skup je pratio glasnogovornik, ali je pomonik ministra bez objanjenja zanemario ulogu prvog uvodnog predavaa, koji u znaajnoj mjeri oblikuje cijeli skup. ak se nije sam sjetio ni ispriati. Ta injenica iskreno indicira nemogunost javne skrbi o znanosti o hrvatskoj medijskoj javnosti. Na skali aktivnosti od naelne podrke do praktine akcije skup je rezultirao jo jednim pokazateljem koji nije izreen kroz referate, pa smo ga duni ovako pripomenuti: Nekim sudionicima je trebalo vie mjeseci da autoriziraju svoje diskusije veliine jedne li dvije kartice teksta, a neki to nisi uinili nikako. Kako se kolona uvijek po zadnjem ravna, jasno je na kakvu su uinkovitost osuene ovakve akcije.
6

Uvod

Koncepcijski, skup je postavljen iroko, kako bi mogao reflektirati to vie problema, i iz razliitih pozicija, to je vidljivo u sadraju zbornika. Protekao je u izvanredno dobroj atmosferi, trajao znatno due od planiranog, te iznjedrio plodnu diskusiju iz koje u ovom zborniku prilaemo veinu istupa. Radovi su predstavljeni po redu izlaganja a, kao to smo rekli, samo su naslovi prva etiri bili zadani, ostali su slobodno predloeni. U pripremi zbornika HND-u se pridruio Trei program Hrvatskog radija, ija je redakcija sinonim i brand znanstvenog novinarstva u hrvatskim medijima, a kontakt je ostvaren takoer na samom skupu. Trei program je izradio transkript okruglog stola i financirao tiskanje zbornika, dok je druge organizacijske obaveze i ureivanje zbornika obavio HND. Ako bismo trebali istaknuti najaktualniji problem kojim se zabavio skup, onda je to svakako bujanje svakovrsnih devijacija u javnom ivotu koje su posljedice odsutnosti pravog znanstvenog odgovora drutva. Nije to samo pitanje ouvanja javnih medija od poasti nadriznanosti (ili kako je reeno, pseudoznanosti), pa ak niti pitanje kako smiju male privatne tv postaje pod firmom komercijalnih programa iriti vradbine, prodavati skidanje uroka i sl. Problem je puno iri: malo je javnih skandala za koje se izravno ili posredno ne veu mediji ili koji se ne tiu znanosti. Oni se najcjelovitije ogledaju u zakulisnim i netransparentnim javnim odlukama koje ignoriraju obje ove vane drutvene sastavnice. Obino su donesene na jednom od politikih breuljaka, unutar tajnih slubi ili velikih korporacija, i mogu preko noi promijeniti orijentaciju medija, okrenuti autocestu, potopiti kanjon, odabrati partnera javnom zdravstvu ili bilo to slino. U tim odlukama ne postoje adekvatne znanstvene podloge ak i kad ih rade struni eksperti nego kojekakvi sumnjivi dokumenti u kojima se prepisuju viestruko manjkavi podaci raznih studija i ekspertiza, koje imaju jednak pravni i gospodarski uinak verca duhana ili opijata. Ako to rade najutjecajniji fakulteti naih najstarijih sveuilita, nema nikakve dileme da je u pitanju poeljan drutveni odnos. Na svim tim poljima mediji i znanost, u suradnji,
7

Mediji i znanost

mogu biti kljuni igrai modernog razvoja, ne samo gospodarskog nego opedrutvenog, demokratskog i duhovnog razvoja Hrvatske. U tom je pogledu objanjenje kako hrvatski mediji nemaju dovoljno dobru publiku samo loa isprika. Naime, izriita je obaveza javnih medija da utjeu na razvoj drutva, to ukljuuje i kreiranje publike koja e moi sudjelovati u svim suvremenim djelovanjima. Tako moemo rei da inozemni znanstveno-popularni mediji u odreenoj mjeri razvijaju domau publiku, ali i ostvaruju komercijalne efekte koje im preputaju nae redakcije. Sa stanovita posredovanja znanstvene informacije naa publika je privuena odlinim sadrajima i nije nipoto zakinuta. Meutim, u irem smislu ne ostvaruje se diseminacija domaeg znanja, upredena u autohtone kulturne kodove, a otvara prostor svojevrsnom kulturnom kolonijalizmu. To su samo neki od pouaka organiziranja skupa Mediji i znanost, iji se sadraj nalazi u ovom zborniku. Iako za neke probleme on nudi i rjeenja, cilj organizatora je bio da prije svega postavi problem. U tom smislu, on se nastavlja na neke sline radove od ranije, ali jo vie poziva na daljnji rad, u kojem emo se s detektiranim problemima uhvatiti u kotac na javan i znanstven nain.

Uvod

Sadraj

Zdenko Duka: Pozdrav sudionicima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Uvodna izlaganja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Mladen Jurai: Znanost mediji javnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Ivo Lui: Od blaenog stereotipa do zaguljene zbilje . . . . . . . . . . 23 Dejan Vinkovi: Zato elimo popularizaciju, ali ne i promociju znanosti?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Tomislav Bracanovi: Drutvene i humanistike znanosti u hrvatskim medijima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Izlaganja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 Saa Zelenika: Glavni problemi komunikacije znanosti i medija . 43 Elvira Marinkovi-komrlj: Tko je odgovoran za disonantne tonove? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Katarina Prpi: Sociokulturne pretpostavke uspjenije medijske prezentacije znanosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 Sead Ali: Mediji i znanost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Tomislav Pletenac: Proizvodnja informacija ili ? . . . . . . . . . . . . 61 ore Obradovi: Reaktivnost kao odlika meuodnosa znanosti i medija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Nenad Raos: Temeljni problem: preuska specijalizacija . . . . . . . . 69

Joko Sindik: Strah od medija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Bojan Jerbi: Mediji i znanost (i obrazovanje) . . . . . . . . . . . . . . . . 77 Dario Hrupec: Poplava pseudoznanosti u hrvatskim medijima . . 79 Tihomir Marjanac: Od bombastinog naslova do informacije. . . 85 Miroslav Ambru-Ki: Znanost je prvorazredna tema novinarstva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Neven Barkovi: Znanost i portali . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 I. Rai, L. Ciboci i D. Laba: Bolonjski proces i visoko kolstvo medijskim oima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 Boo Novak: Moja iskustva odnosa medija i znanosti. . . . . . . . . 103 Tomislav Portada: Mediji i znanstveno nazivlje . . . . . . . . . . . . . . 107 Radoslav Dejanovi: Kako sam tuen zbog enkovekog Hogwartsa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 Rasprava. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Tamara Dagen . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Nenad Raos . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 Vlatko Silobri, . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 Tanja Rude . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 Rajka Rusan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120

Tanja Rude . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 Sead Ali . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 Nenad Raos . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 Bojan Jerbi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Tihomir Marjanac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124 ore Obradovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 Vlatko Silobri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 Zvonimir Jakobovi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 Sonja Nikoli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 Nenad Raos . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130 Dejan Vinkovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130 Maja Vai,. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 Katarina Prpi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133 Saa Zelenika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133

Mediji i znanost

14

Uvod

Zdenko Duka, predsjednik HND-a

Drago mi je da smo se danas ovdje zajedno nali. Najvie je znanstvenika, nas novinara neto manje, ali ipak nas ima. Vaan je ovaj susret, bilo bi poeljno da je takvih susreta vie. Do javnosti ni znanstvenici ni znanost ne mogu bez medija. Razumijem - kao novinar koji je ve skoro tridesetak godina u medijima - da je situacija danas takva da je mnogo toga pametnoga, vanoga i ozbiljnoga potisnuto na drutvene margine i rekao bih da je slino i u medijima. Mediji su ti koji formiraju javnost, potiskuju te vani stvari na marginu. to bi rekli; znanost u ovom trenutku nije dovoljno sexy za medije. Jedna je dihotomija izmeu znanosti s jedne strane i novinarstva s druge, znanstvenika s jedne i novinara s druge strane. Te razlike seu i u prolost. Vidim kako Ivo Lui definira i kae; Znanstvenici misle da su novinari neznalice, a novinari da su znanstvenici munjeni. Znanstvenici smatraju da novinari u elji da populariziraju znanstvena otkria, esto u tome pretjeruju i karikiraju. Dakle da iskrivljeno i lano pojednostavljuju i lano populariziraju znanstvena otkria. Danas su za medijski mainstream vaniji celebrityji nego znanstvena djela. Netko je rekao da bi se danas da je Albert Einstein na suvremenik - moda vie pisalo o njegovim seksualnim avanturama nego o njegovom djelu. Ono to mediji na alost preesto istiu to je osobnost, esto isforsirana. To je vanije od samoga otkria i prezentacije djela koja su na korist cijelom drutvu i o kojima bi javnost trebala biti obavijetena. Naravno taj odnos znanosti i novinarstva je optereen i ovim boljkama dananjeg novinarstva. Boljka je sve manji stupanj specijalizacije u novinarstvu i u medijima. Prije tridesetak godina i jo ranije, sve do prije nekog vremena, imali smo specijalizaciju novinara u novinarskim redakcijama, a danas - svi rade sve. To naravno donosi pad kvalitete novinarstva i naravno da znai loije poznavanje predmeta kojim se bave, tako i znanosti. Moemo moda pobrojiti u cijelom hrvatskom medijskom prostoru samo desetak novinara koji se sustavno bave znanou. To je nekolicina ljudi koji su
15

Mediji i znanost

danas ovdje i jo neki koji znanost doista prate dokumentirano i znaju to se dogodilo. Humanistike znanosti su u poneto povoljnijem poloaju od prirodnih, to je i normalno. Blie su drutvenoj problematici ak i politici. U svakom sluaju mislim da je osim strunih asopisa, koji su izvjesne nie, ansa i u novim internetskim medijima. Ali, dakako ono to je najvanije to je da glavni mediji budu vie otvoreni znanosti, a i znanstvenici i znanost tih glavnim medijima. Potrebno je da se najvanije i najpametnije stvari prikazuju u glavnim medijima. To je ono osnovno, vjerujem da je ta jedna kriza tih mainstream medija privremena i da e proi. Vjerujem u djelotvornost ovog dananjeg skupa i elim vam uspjeh u radu.

16

Uvodna izlaganja

Uvodna izlaganja

17

Mediji i znanost

18

Uvodna izlaganja

Znanost mediji javnost


(Putovi komuniciranja znanosti u javnost, hrvatska iskustva)
Mladen Jurai Prirodoslovno-matematiki fakultet Sveuilita u Zagrebu i Hrvatsko prirodoslovno drutvo

Svrha ovog izlaganja je ukazati na neka iskustva komuniciranja znanosti iz perspektive djelatnog znanstvenika/istraivaa u slubenoj znanosti. Akademska zajednica kao proizvoa znanstvenih rezultata i informacija Akademska zajednica (sveuilita/fakulteti i instituti) je glavni stvaralac novih znanstvenih spoznaja i osnovna veza sa znanou u Svijetu. Znanstvenici su, naime, najei itatelji znanstvenih lanaka, a sudjeluju i u meunarodnim znanstvenim projektima. Meutim, akademske su organizacije relativno trome u smislu komuniciranja svojih rezultata prema iroj javnosti. Vei dio znanstvenika i nastavnika nema obiaj (elje i volje) izlaziti u javnost, tj. ulagati vrijeme i trud u publiciranje ili izlaganje svojih i/ili tuih rezultata znanstvenih istraivanja u znanstveno-popularnim i medijima opeg profila. Vei dio komuniciranja znanosti u javnosti svodi se na dobru volju manjeg broja istraivaa koji vole gostovati u medijima, a mediji ih vole. Je li veina domaih istraivaa samozatajna, ili su skromni, ili ih je strah medija i toga to bi im mediji mogli napraviti, ili jednostavno nemaju to rei (nisu znanstveno aktivni)? Vjerojatno ima svega pomalo. No, treba istaknuti da financijer najveeg dijela znanstvenih istraivanja u Hrvatskoj (MZO) nema dovoljno razraene naine poticanja istraivaa da populariziraju rezultate svojih istraivanja u iroj javnosti. Primjerice, isto tako, trud uloen u popularizaciju i promicanje znanosti ne vrednuje se ni na koji nain prilikom napredovanja u znanstvenom sustavu ili na radnome mjestu. Nasuprot tome, u nekim zemljama postoje naini poticanja istraivaa da vie izlaze u javnost. Tako u Velikoj Britaniji dravni fondovi koji financiraju znanstvena istraivanja daju do 3% na ugovoreni iznos za pojedini projekt ako se dokumentira da su istraivai komunicirali rezultate svojih istraivanja iroj javnosti (objavljivanjem znanstveno-popularnih lanaka, gostovanjem u radijskim i televizijskim emisijama, pisanjem u dnevnim i tjednim tiskovinama).
19

Mediji i znanost

20

Primjer slabe vidljivosti rezultata znanstvenih istraivanja u javnosti je i Prirodoslovno-matematiki fakultet Sveuilita u Zagrebu. Godinja produkcija istraivaa na PMF-u je oko 250 znanstvenih radova u vrhunskim asopisima (CC), to ini vie od 10 % prepoznatljive znanstvene produkcije u Hrvatskoj. Neka je samo 10 % od tih objavljenih radova zanimljivo i vrijedno za prikaz i promociju u medijima, dobivamo barem 25 lanaka i autora koji bi imali to rei! No (uglavnom) ne govore! Javnost najee ne zna nita o tome. Mislim da najveu odgovornost za to snose sami istraivai i akademske organizacije. Svoj dio posla akademska zajednica treba obaviti. Naravno, na jednom prezentirane osnovne podatke nadovezuje se vana uloga novinara i medija. A ni u tome nije situacija sjajna. Mali primjer omalovaavanja domae znanosti u medijima je da se npr. prilikom dodjele dravnih nagrada za znanost uvijek (na TV) navodi tko je od politiara prisustvovao i dodijelio nagrade, a poimence se spomenu jedino dobitnici nagrada za ivotno djelo (a i to ne uvijek). Znaajni napredak izravnog komuniciranja znanstvenih institucija i znanosti u javnosti (prvenstveno usmjeren srednjokolcima) zabiljeen je u nekoliko posljednjih godina. Uvedeni su otvoreni dani instituta i fakulteta, smotre sveuilita, Festival znanosti uspjeno je odran po sedmi put i to ne samo u Zagrebu, ve i u Rijeci, Splitu, Osijeku, Starigradu, Zadru, Rabu Uvoenje slubi za odnose s javnou u nekim istraivakim institutima donekle je pomoglo da se o tim institucijama vie pie u medijima. Meutim, znanstvena otkria koja su privukla panju medija svodila su se najee na veliki uspjeh hrvatskih istraivaa i esto su bila preuveliana u medijima te tako u konanici nisu doprinosila boljem razumijevanju znanosti u javnosti . Hrvatsko prirodoslovno drutvo i znanstveno popularni asopisi Hrvatsko prirodoslovno drutvo, koje ove godine slavi 125 godinjicu osnivanja, izdava je najstarijeg znanstveno-popularnog asopisa Prirode (koja dogodine slavi 100 godinjicu izlaenja ako preivi) u ovom dijelu Europe. Osnovno je pitanje, koje se danas postavlja, imaju li znanstveno popularni asopisi ansu za preivljavanje? Naime, taj stari oblik komuniciranja znanosti putem znanstveno-popularnih asopisa u posljednjih 10-ak godina doivljava znaajne promjene. Uz Prirodu i jo neke asopise za popularizaciju znanosti i tehnike (ABC Tehnike, ovjek i svemir, Matematiko-fiziki list), ije tiskanje pomae (ili je pomagala) ira zajednica, pojavila se konkurencija! Poeli su se tiskati komercijalni znanstveno-popularni asopisi poput Meridijana, Drva znanja, National geographic, Geo koji ciljaju na istu publiku. Budui da su se ti asopisi

Uvodna izlaganja

odrali na tritu, oito je da postoji potreba za takvim tipom asopisa. asopis Priroda u financijskoj je krizi jer mu se godinama smanjuje tiraa (smanjeno je trite a poveana konkurencija), a posljednjih godina biljei se i drastini pad sufinanciranja kojeg je osiguravao MZO. Istaknuo bih nekoliko komparativnih prednosti koje ima Priroda, a koje daju nadu da asopis nee prestati izlaziti (i to ba o svojoj stogodinjici!). Osim tradicije (to je samo po sebi komparativna prednost), urednitvo nastoji asopis uiniti atraktivnim i interesantnim ne samo pukokolcima i srednjokolcima ve i iroj javnosti (koja je zainteresirana za prirodoznanstvene teme). Vana prednost Prirode bi trebala biti da su autori u najveem broju domai istraivai, a uz njih u Prirodi se objavljuju i radovi studenata i kolaraca koji time ulaze u svijet znanosti. Osnovni izazov znanstveno-popularnim asopisima je eksplozivni razvoj interneta i okretanje mlae generacije raunalima. Je li budunost u prebacivanju asopisa na web ili ukidanje asopisa? Starijoj generaciji je dodue poseban uitak listanje papirnatih asopisa, no mogue je da se to zadovoljstvo nee prenijeti na nove generacije. Zato su hrvatski znanstvenici koji rade u inozemstvu uspjeniji u privlaenju domae medijske panje? Ve me neko vrijeme intrigira zato prilikom godinjih pregleda uspjenih hrvatskih znanstvenika ili vanih otkria koje su napravili hrvatski znanstvenici u velikoj mjeri prevladavaju oni koji rade u inozemstvu? Je li to posljedica toga to zaista najbolji odlaze, pa imamo izrazitu selekciju i je li omjer kvalitete 5:1 realan? Moje je uvjerenje da takav omjer nije realan. Nudim za to dva mogua objanjenja. Prvo, da su istraivai hrvatskog porijekla koji rade u inozemstvu tamo prisiljeni izlaziti u javnost pa su nauili lekciju. Drugo je, da su domai istraivai, kao to je ranije navedeno, komotni i nemaju poticaja za izlazak u javnost. Stoga ne udi da istraivai hrvatskog porijekla koji rade u inozemstvu dobivaju znatno vie prostora u domaim medijima od istraivaa koji rade u Hrvatskoj. U tome su potrebni znaajni pomaci. O znanosti u medijima openito (radio, televizija, novine, asopisi) drugi su kompetentniji da iznose miljene, no osobno smatram da ima jo puno prostora za unaprjeenje i naina i koliine iznoenja znanstvenih tema. Zakljuno, elio bih istaknuti da se u komuniciranju znanosti prema medijima i javnosti znanstvenici trebaju vie truditi (na dio posla nee drugi odraditi), to ne znai da i novinari koji se bave znanou ne trebaju razvijati svoju kritinost i vjetine. S druge strane smatram da bi znanstvena infrastruktura trebala znaajnije poticati izlazak znanstvenika u javnost.
21

Mediji i znanost

22

Uvodna izlaganja

Od blaenog stereotipa do zaguljene zbilje


Ivo Lui, HND

I. Blaenost stereotipa Novinari su neznalice, a znanstvenici munjeni. To su esti primjeri vrednovanja kakvima je u hrvatskoj javnosti podlono gotovo sve povezano s naom temom. Novinari su jo povrni, leinari, senzacionalisti, sluge reima novinari su krivi za sve. Kerum je nedavno rekao da su novinari Jugoslaveni u 70 posto sluajeva. Osim to su aknuti, znanstvenici jo mogu biti sveznajui, dogmatiari, tati, konformisti, itd. Stereotipi nastaju u nedostatku vjerodostojnih javnih sadraja, odraavaju zazor prema znanosti i novinarstvu, te otkrivaju s jedne strane nerazvijenost novinarstva, a s druge strane dugu i ozbiljnu zaputenost hrvatskog drutva. Stereotip usklauje nespojive razlike u realnostima. Novinar je leinar kad ga vidite u kadru kako se gura da bi doao do informacije koju oekujete, ali kad gledate prilog zbog kojeg se gurao neete pomisliti na to, nego na sadraj zbivanja u prilogu. Novinari su neznalice i povrni nije samo kritika novinarskih nedostataka, nego nerijetko i skrivanje nae vlastite mizerije. Stereotipi su idealizirana slika stvarnosti, ali u ovom sluaju tako da ne uljepava promatrani objekt, nego promatraa. II. Stvarnost Novinari i mediji koji prate znanost Tonu statistiku znanstvenih novinara u Hrvatskoj ne moemo donijeti, ali broj osoba koje se stalno ili povremeno bave tim poslom vjerojatno prelazi stotinu. Pored dnevnih tiskanih i elektronikih redakcija, postoje brojna obrazovna izdanja i emisije, specijalizirane revije za popularizaciju znanosti, stare domae i one novije privatnih izdavaa, te politiki magazini u kojima povremeno novinari piu o znanosti. A evo i iskustva ovog okruglog stola: u poetu je za njegovu pripremu pozvano 16 novinara za koje su kolege znale ili koje smo mogli propo23

Mediji i znanost

znati po impresumima. Naknadno je izravno ili posredno (npr. preko poznanika ili pismima redakcijama) pozvano jo oko 20 novinara, ali ne s namjerom da sudjeluju u organizaciji, nego u odravanju okruglog stola. Od svih pozvanih komunikacija je ostvarena s ukupno 15 novinara. Na radne sastanke se odazvalo 5 kolega. Od broja novinara, jo znaajnije pitanje predstavlja kvaliteta praenja. O tome postoji nekoliko istraivanja poput Blanke Jergovi (vie radova), Vlaste Radosavljevi (Privlaenje pozornosti medija na znanstvene teme i istraivanja) i istraivanja Adrijane uljok u okviru doktorske disertacije. Mimo ovih istraivanja, moemo se osloniti na dojam da tek manji broj od postojeih novinara pobuuje nedvosmislenu javnu percepciju kao znanstveni novinar. Pored toga, u krugu znanstvenika koji revnije prate medije, uoeno je da neki novinari ponekad radije prepiu i to lampavo svoje kolege, nego da se sami prikupljaju podatake. Za potrebe ovoga okruglog stola poslali smo kolegama priruni upitnik o shvaanju svoga mjesta u redakcijama i sustavu izvjeivanja, od ijih odgovora (5) bismo mogli skicirati sljedei kroki: Veina ih smatra da je njihov poloaj u redakciji loiji nego drugih kolega, to ukljuuje manju plau za isto posla i jednako obrazovanje. Jedan kolega smatra da je to zato to je mlai novinar; drugi smatra da postaje loijim, a razloge za to vidi u trivijalizaciji svoje redakcije, treeg je poloaj toliko lo da je morao podii tubu za mobing. Dvoje kolega je odgovorilo da im je poloaj dobar pa ak i vrlo dobar, te da su im tekstovi dobro plasirani. Veina kolega ne pokriva iskljuivo znanost nego jo poneto, neki sve sektore, drugi glazbu, vanjske aktivnosti, tehnologiju, trei pokriva jo poneto samo otkad je situacija u medijima loija; samo jedan je siguran da je prva violina za znanost u redakciji; neki dijele poslove s kolegama koje prate medicinu i sl. Jedna kolegica je urednica programa. Do informacija najee dolaze praenjem asopisa i web izvora te izravnim kontaktima sa znanstvenicima; neke dolaze najee usmenim putem, a neke kolege znanstvenici sami obavjetavaju e-mailovima. Suradnjom sa znanstvenicima su uglavnom zadovoljni, iako neki imaju zadrku: istiu da znanstvenici znaju gledati s visoka na njihov posao, biti nervozni i sl., osobito na poetku suradnje. Neki znanstvenici ne shvaaju to znae vrlo kratki rokovi, nekad krai od jednoga sata, i jednostavno kau nazovite sutra ili idui tjedan. Ima znanstvenika koji se jako trude u kontaktu s novinarima, dok kod (manjeg) dijela osjeam prezir prema novinarima i omalovaavanje novinarskog posla.
24

Uvodna izlaganja

Ovisi od sluaja do sluaja. Mlai znanstvenici obino su susretljiviji i komunikativniji te imaju vie sluha za novinarske potrebe; stariji pak esto znaju novinare doivljavati kao svojevrsne gnjavatore. Ipak, i u jednoj i u drugoj skupini postoji i vie nego pristojan broj iznimki. Znanstvenici imaju generalno pozitivan stav prema novinarima, premda su rijetki oduevljeni kad ih traite za istupanje u javnosti. Najee komuniciraju na zahtjev novinara, u protivnom se esto radi o samopromociji. U pogledu sustava za popularizaciju znanosti, stavovi se kreu od onih da kolege novinari ne primjeuju da u Hrvatskoj takvo neto postoji, do onoga da primjeuju da postoji ali smatraju da na njemu ima jo puno posla. Posebno mjesto u njemu imaju glasnogovornici koji su veinom vrlo susretljivi. Svejedno opi je dojam osrednji. Glasnogovornicima u Hrvatskoj ovjek teko da moe biti zadovoljan, dolazak do nekog dokumenta obino dulje traje nego uspon na K2. Generalno, sustav promicanja znanosti je lo, s tek pokojom asnom iznimkom. Novinari se obrazuju uglavnom sami, neki smatraju li da bi im trebali teajevi, dugi samo za egzotine teme. Situacija je povoljna, sve ovisi o osobnoj znatielji, ali je potreban i novac. Sve u svemu, znanstveno novinarstvo je podruje koji ima solidan broj ljudi, moda i vie od stotinu, ali samo mali broj njih ima meusobnu komunikaciju koja bi mogla voditi cehovskoj zrelosti i prepoznatljivoj javnoj snazi. Znanstvenici U pripremi skupa znatno su vie zanimanja pokazali znanstvenici nego novinari i udio znanstvenika na okruglom stolu je izrazito vei nego novinara. Meutim, kad bi se usporedio ukupan broj znanstvenika i novinara u Hrvatskoj, pitanje je bi li se dobio drukiji odnos. Znanstvenici aktivni u popularizaciji okupljaju se, pored navedenih asopisa, uglavnom oko nekoliko portala, blogova ili imaju osobne stranice. Sustav Ne postoji organizirani sustav koji opsluuje znanstveno novinarstvo, niti postoji tijelo koje bi sustavno u medijima zastupalo interese znanosti: znanstvenu produkciju, probleme organizacije znanosti, znanstvene kulture, povijesti i popularizacije. Dojam je da se sve odvija stihijski. Te se obaveze parcijalno servisiraju zahvaljujui angairanim pojedincima na obje strane, koji volonterski rade, i pojedinim veim institucijama kad je to u njihovom interesu. Dalje, veina tijela nema glasnogovornika, to se u novije vrijeme za
25

Mediji i znanost

26

vee ustanove popravlja, ali njihova primarna obaveza je ugled institucije, a tek onda otvorenost i dostupnost podataka. Dakle, ako e neki podatak nepovoljno djelovati na percepciju ustanove ili njezina lidera, na njegovo irenje glasnogovornici nee gledati blagonaklono. Strukovne udruge kojima je u interesu irenje znanja uglavnom nemaju glasnogovornike, a esto su i njihovi webovi prilino krti i ploni. Te udruge nemaju ni novaca za obuku svojih lanova za pomo novinarima. Obrazovanje za znanstveno novinarstvo: U Hrvatskoj postoji a) 4 sveuilina studija za medije i b) 3 struna studija za novinarstvo ili odnose s javnou. Oekuje se pokretanje privatnog Medijskog sveuilita u Splitu s pet studija. Koliko je nama poznato, znanstvenim novinarstvom se bavi samo jedan kolegij i jedan promocijom znanosti, oba na Hrvatskim studijima. Studijski programi znanstvenih komunikacija (zn. pisanja, populariziranja, publiciranja i zn. novinarstva) postoje u gotovo svakoj zemlji EU, ne raunajui bive socijalistike zemlje, a dodiplomski ili postdiplomski studiji znanstvenog novinarstva u pet zemalja. Njemaka (s oko 50 programa) i Velika Britanija (s oko upola manje) imaju sveobuhvatne pristupe obrazovanju za znanstveno novinarstvo u to ulaze studiji, irok spektar teajeva, stipendije i programi razmjene. Najpoznatiji od brojnih primjera izravne popularizacije znanosti je danski znanstveni cafe kroz koji se organiziraju neformalna druenja sa znanstvenicima, iji je cilj stvoriti ambijent i publiku za raspravu o znanosti. Koliko je nama poznato u Hrvatskoj postoje dva projekta s istraivanjima tjenje ili posrednije vezanim za znanstveno novinarstvo: Znanstvena komunikacija: uloga znanstvene zajednice i razvoj kurikuluma (voditeljica Blanka Jergovi) i Drutveni akteri znanstvenog i tehnolokog razvoja (voditeljica Katarina Prpi). Zadnjih godina u niz gradova odrava se Festival znanosti s raznolikim programom i nainima popularizacije znanosti. III. to novinari trae? Osmiljavanje i realizaciju cjelovita sustava znanstvene komunikacija, koji e obuhvatiti sve potrebne aspekte znanstvene zajednice, upravnih tijela, gospodarstva i medija. Sreivanje traljava sustava znanosti u kojem mnotvo znanstvenika ima produktivnost ravnu nuli, i izrade vjerodostojne baze znanstvene produkcije. Razvoj sustava obrazovanje i obuke novinara i znanstvenika za znan-

Uvodna izlaganja

stveno novinarstvo i pisanje o znanosti: uvoenje predmeta na studijima, teajeva, stipendije, razmjene i znanstvenih putovanja. Financiranje strunih udruga da mogu izgraditi infrastrukturu za suradnju s medijima. Reformiranje udruga tako da statutarno i stvarno mogu servisirati potrebe popularizacije znanosti. Poticanje i odravanje ovakvih skupova. Planiranje cjelovita popularno-znanstvenog izdavatva iz svih vanijih znanstvenih tema.

27

Mediji i znanost

28

Uvodna izlaganja

Zato elimo popularizaciju, ali ne i promociju znanosti?


Dejan Vinkovi Prirodoslovno-matematiki fakultet, Sveuilite u Splitu e-mail: vinkovic@pmfst.hr www: http://vinkovic.org

U posljednje vrijeme este su globalne rasprave kako su mediji u dubokoj krizi kredibiliteta uslijed podilaenja senzacionalizmu i povrnoj obradi tema. Razlog zato uope tretiramo takve trendove kao loe ili zabrinjavajue lei u tome to se uspjean ekonomski, politiki i kulturni razvoj drutva temelji na kritikom propitivanju svih tema koje se tiu ire zajednice. Drutvo koje nije sposobno kreirati takav diskurs opasno riskira da u jednom ili vie takvih kljunih komponenti razvoja stagnira ili nazaduje. A upravo su mediji mjesto gdje bi se takve teme trebale poticati i provoditi javne rasprave. Posebni pak je izazov nastao s modernim drutvom koje se temelji na znanosti i tehnologiji. Danas ne znati nita o principima na kojima se temelje znanost i tehnologija vodi u donoenje odluka koje direktno tete razvoju drutva, ekonomije i slobode pojedinca. Kritiko promiljanje je prva linija obrane od loih politika i loih javnih i privatnih odluka, pogotovo kada se radi o dugoronim posljedicama. A upravo je znanost po svojoj prirodi skeptino promiljanje svijeta i prirode oko nas, s velikom dozom shvaanja ljudskih slabosti i pogreivosti. Sredinom prolog stoljea taj strateki vaan aspekt opisao je Shinichiro Tomonaga, dobitnik Noblove nagrade za fiziku 1965. godine, u trenutku kada je Japan krenuo s naglim znanstveno-tehnolokim i ekonomskim razvojem. Tomonaga je promovirao stav kako se znanstveni doseg zemlje ne definira samo znanstvenim dostignuima njezinih strunjaka, nego i uzimanjem u obzir svega to daje podlogu i podrku tim uspjesima i slui kako temelj za budui razvoj. Stoga danas postaje sve oitije kako popularizacija i promocija znanosti postaju strateki vane za razvoj drutva i kulturnog opstanka nacije. Meutim, kako bi mogli shvatiti stvarno stanje u Hrvatskoj, treba prvo naglasiti razliku izmeu popularizacije i promocije. Popularizacija se, ugrubo reeno, bavi poticanjem interesa za znanstvene i tehnoloke teme u irokom smislu te rijei (prikazivanjem kako je neto zabavno, li29

Mediji i znanost

jepo, uzbudljivo, intrigantno, itd.) i isticanjem kako znanost i tehnologija pomau u poboljanju uvjeta ivota. Promocija se, govorei generalno, djelomino preklapa s popularizacijom kada je u pitanju isticanje korisnosti po na svakodnevni ivot, ali je fokus prebaen velikim dijelom na isticanje isplativosti koritenja javnih ili privatnih resursa investiranih u razvoj znanosti i tehnologije. Tu je posebno vana komponenta isplativosti troenja resursa koje je lokalna zajednica uloila u znanstvenotehnoloka istraivanja. U Hrvatskoj se moe uoiti sve vea aktivnost na polju popularizacije znanosti, pogotovo ako se usporedi situacija od prije desetak godina. Danas je postalo sasvim normalno da instituti imaju svoje otvorene dane, da mediji objavljuju vijesti iz znanosti ili da se organiziraju dogaaji poput sada ve tradicionalnog Festivala znanosti. Meutim, kada se pogleda koliko je jaka podrka znanstvene i akademske zajednice svim takvim aktivnostima, dobija se dojam kako se tu radi vie o toleriranju popularizacije, nego li istinskom poticanju. Za razliku od popularizacije, openita situacija s promocijom znanosti u Hrvatskoj je izuzetno loa. Osim nekoliko izoliranih primjera promocije znanosti kao podrke promociji matine ustanove, u Hrvatskoj se rijetko moe susresti vijest ili dogaaj koji bi pokazivali kako nam se ulaganje u hrvatsku znanost isplati kroz poveznicu s privredom ili kvalitetnim javnim politikama. Ako pogledamo neke ilustrativne podatke o stanju hrvatske znanosti i obrazovanja, postaje jasnije zato se hrvatska znanstveno-akademska zajednica libi angairati na polju promocije znanosti. Takav angaman bi rezultirao kritikom javnom debatom o podacima poput toga da je u Hrvatskoj u poslovnom sektoru zaposleno samo oko 10% istraivaa, a da smo po stupnju inovativnosti na zaelju Europe bez izgleda da se u bliskoj budunosti pomaknemo na bolje. Meutim, umjesto da hrvatska akademska zajednica krene u nune reforme, proivljavamo trendove koji su kontraproduktivni. Tako je broj studenata drutveno-humanistikih podruja studija u zadnjih 20 godina nekontrolirano porastao za oko 150%, uslijed ega je relativni udio studenata prirodoslovno-tehnikih smjerova opao u odnosu na 1990. godinu. Razaranje kapaciteta za budui znanstveno-tehnoloki razvoj desilo se i na srednjokolskoj razini obrazovanja, pa je tako porazan podatak da je Hrvatska posljednja po prosjenom broju redovnih sati prirodnih znanosti tjedno u srednjim kolama meu preko 40 zemalja ukljuenih u PISA istraivanje koje sprovodi OECD. itav taj iri kontekst ukazuje na to da se popularizacija tolerira jer ne ugroava status quo, ne zadire u partikularne odnose unutar znanstvenoakademske zajednice i ne bavi se njihovim internim problemima. Promocija znanosti pak to teko moe izbjei i zato nije dobrodola.
30

Uvodna izlaganja

Na alost, tako nastalu prazninu u javnom prostoru koju stvara neadekvatna angairanost znanstveno-akademske zajednice na polju popularizacije i promocije znanosti vrlo efikasno je popunila pseudoznanost. I tu prazninu popunjava na krajnje trivijalan nain: predstavlja se kao znanost. Pseudoznanost je djelatnost koja se pokuava predstaviti kao znanost oponaajui njene postupke, ali je u biti metoda za opravdavanje, obranu i ouvanje greaka i predrasuda. Znanost i pseudoznanost imaju sasvim suprotan pristup u promatranju prirode - do te mjere da se moe rei kako je pseudoznanost patoloka imitacija znanosti. Umjesto znanstvene metode koja tei objektivnosti u promatranju prirode kako bi se izbjegle zamke subjektivnosti naih osjetila, pseudoznanost se oslanja na anegdotalne dokaze odbacujui svaki podatak koji joj ne ide u prilog. Pseudoznanost je stoga izuzetno opasna po razvoj drutva i pojedinaca jer je antiznanstvena i antiedukativna. U nedostatku pravih argumenata, pseudoznanost posee za dogmama, laima i izvrtanjima istine. Stoga ne iznenauje infiltracija pseudoznanosti u sve razine sfera ivota. U ljekarnama se nude razni alternativni pripravci, a itav spektar raznih iscjelitelja i nadrilijenika ordinira irom Hrvatske. Mediji nas gotovo svakodnevno bombardiraju priama o pseudoznanstvenim misterijima ili alternativnim oblicima lijeenja. Stanje na medijskoj sceni je takvo da se nitko vie ni ne osvre na skandalozne promocije pseudoznanosti. Primjeri su ponekad bizarno opasni po gledatelje koji u nedostatku objektivnijeg izvora informacija povjeruju takvim prilozima. Uostalom, radi se o tritu kojem su ciljna skupina vie od 50% stanovnitva Hrvatske, jer prema istraivanjima toliko je onih koji vjeruju ili sumnjaju u razne magijske ili pseudoznanstvene sadraje. Vano je stoga znati da su popularizacija i promocija znanosti prepoznate kao strateki interes Republike Hrvatske kroz Zakon o medijima (NN 59/04) kojim se Republika Hrvatska obvezuje na proizvodnju i objavljivanje programskih sadraja koji se odnose na itav niz stavki vanih za prava javnosti i za razvoj drutva openito. Tako se u lanku 5. tog Zakona drava obvezuje preko medija poticati razvoj obrazovanja, znanosti i umjetnosti. U tom kontekstu fascinantno je ponaanje Hrvatske televizije (HTV) na kojoj je pseudoznanost preuzela Znanstveno-obrazovni program. HTV je dio Hrvatske radiotelevizije (HRT) i kao javna televizija regulirana je posebnim Zakonom o HRT-u (NN 25/03) kako bi se, izmeu ostalog, osiguralo troenje javnih sredstava na programe koji su od javnog interesa i previe vani da bi se prepustili hirovima trita i vlasnika medija. Time se titi preuzimanje kompletnog medijskog prostora od strane privatnika koji se u kreiranju emitiranog sadraja ne moraju voditi javnim interesom.
31

Mediji i znanost

32

Usprkos tome, ve osam godina HTV u sklopu Znanstveno-obrazovnog programa emitira pseudoznanstvenu emisiju Na rubu znanosti. Time ne samo da kri Zakon o HRT-u, nego time to tu emisiju ne klasificira pod Zabavni program kri i Zakon o elektronikim medijima (NN 122/03). Dodatna bizarnost je i izvjetaj Programskog vijea HRT-a Hrvatskom Saboru od 14. srpnja 2007. u kojem se HRT pohvalio kvalitetom dotine emisije u sklopu Znanstveno-obrazovnog programa. Time je HRT lagao i Saboru o sadraju emisije Na rubu znanosti. Ponukan takvom skandaloznom ureivakom politikom na HTV-u, te oitim krenjima Zakona, poslao sam pritubu na rad HRT-a na niza relevantnih adresa i zatraio da se emisija prebaci u Zabavni program: Programskom vijeu HRT-a, Odboru za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskog sabora, Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog sabora, Hrvatskom novinarskom drutvu i Vijeu za elektronike medije. Umjesto zakljuka S adresa na koje sam poslao pismo pritube na rad HRT-a nisam do danas (pola godine kasnije) dobio nikakav odgovor niti bilo kakvu reakciju. Niti bi to pismo privuklo previe panje da na vijest o mom pismu objavljenu na jednom internet portalu nije odmah reagirao i autor i voditelj emisije Na rubu znanosti, Kreimir Miak. Sadraj te reakcije je u najmanju ruku skandalozan kada se uzme u obzir da se radi o uredniku emisije u sklopu Znanstveno-obrazovnog programa. U tom tekstu brane se teorije konspiracije, argumentira se kako su ufologija, astrologija i parapsihologija znanost, tvrdi se kako su istraivanja pokazala da se magijom moe lijeiti na daljinu, a pogotovo je uznemirujua podua lamentacija kako se molitvom moe lijeiti AIDS i rak. Kao to je pravilo kod pseudoznanosti, Miak sve informacije koje ne idu na ruku takvim teorijama preuuje, pa makar to znailo i ugroavanje ljudskih ivota. HTV se do danas nije oglasio o sluaju tog javnog istupa Kreimira Miaka, iako se radi izjavama koje duboko kompromitiraju ureivaku politiku HTV-a. Nakon tih par poetnih medijskih natpisa krenula je prava lavina reakcija, uglavnom na internet forumima i portalima, a djelomino i u dnevnom tisku. Treba napomenuti da je i dio novinara zduno stao u obranu emisije Na rubu znanosti, to govori i o stanju novinarstva. Posebno pak je zanimljiva peticija podrke Kreimiru Miaku i emisiji Na rubu znanosti koja je krenula kao reakcija na peticiju znanstvenika koji podravaju pismo pritube na rad HTV-a. I dok je neto vie od 300 znanstvenika potpisalo peticiju podrke pismu, peticija podrke Miaku potpisalo je 10.000 ljudi, meu kojima se nalaze i ljudi s doktorskim ti-

Uvodna izlaganja

tulama i profesori. Fascinantan je tekst peticije iza koji je toliki broj ljudi stao svojim imenom i prezimenom. Tekst je toliko bezuman da je najbolji dokaz koliko je emisija Na rubu znanosti tetna po drutvo i kritiku misao. Evo kratkog isjeka: Osobno sam, iz pouzdanih izvora upoznat s dogaajima na tom institutu, gdje je gotovo nemogue dobiti stalan posao, ako niste lan nekog prirepka framasona, poput Rotary Cluba ili Lionsa.... Dugo je godina na Kreimir, osim po znanstvenom, hodao i po rubu ivotne opasnosti, jer teme koje je on u Hrvatskoj pretvorio u mainstream... jako su opasne za mnoge politiare, znanstvenike i javne linosti, koje u Hrvatskoj ve godinama bogato profitiraju ne zbog svog velikog znanja i kvalitete, ve samo na osnovu svoje povezanosti s gore spomenutim tajnim i polutajnim drutvima. Emisija Na rubu znanosti se emitira i dalje, a u novoj sezoni do sada se je bavila promocijom ajurvede i raznih drugih vrsta nadrilijenitva, parapsihologije, bosanskih piramida i krugova u itu.

33

Mediji i znanost

34

Uvodna izlaganja

Drutvene i humanistike znanosti u hrvatskim medijima


Tomislav Bracanovi Hrvatski studiji, Zagreb

Zahvaljujem se organizatorima na pozivu da sudjelujem na ovoj tribini. Na tribinu sam pozvan kao filozof (dakle, kao osoba iz drutvenih i humanistikih znanosti), a od filozofa se, gotovo po nekoj inerciji, oekuje jedan negativan stav prema znanostima, posebice onim prirodnima. Ako ste ljubitelji tog tipa drutvenjaka ili humanista, moje e vas izlaganje razoarati jer pripadam onim filozofima koji vjeruju da bi mnoge drutvene i humanistike znanosti mogle znatno profitirati kada bi se vie ugledale u prirodne znanosti. Stoga odmah istiem, da ne bi bilo zabune, da kvalitetan medijski tretman prirodnih znanosti smatram vanim za dobrobit svih znanosti. Sada pak neto vie o odnosu hrvatskih medija prema hrvatskim drutvenim i humanistikim znanostima. U saetku sam najavio da u se osvrnuti na tri nepoeljne stvari koje postoje u tome odnosu i stoga odmah prelazim na taj dio izlaganja. Prva nepoeljna stvar jest to to mediji dogaajima iz drutvenih i humanistikih znanosti esto pristupaju kao kulturnim dogaajima, objavljujui o njima priloge obino u okviru kulturnih rubrika. Kulturni dogaaji su kazaline predstave, umjetnike izlobe ili smotre folklora, ali znanstveni skupovi, objavljivanje novih brojeva asopisa ili knjiga iz drutvenih i humanistikih znanosti nisu kulturni nego znanstveni dogaaji. Drutvene i humanistike znanosti, poput svih drugih znanosti, rade na otkrivanju nekih istina o nekom podruju stvarnosti te ih stoga procjenjujemo i trebamo procjenjivati kao sve druge znanosti: po tome koliko su se njihove teorije pribliile nekoj istini, imaju li dobre dokaze za svoje hipoteze, oslanjaju li se na suvisle argumente i sl. Kulturni se dogaaji procjenjuju prema drukijim kriterijima: prema originalnosti, tehnikoj izvedbi ili umjetnikome dojmu. Teorije iz razliitih drutvenih i humanistikih znanosti, meutim, ne bi se smjele procjenjivati prema ovim kriterijima jer knjiga o povijesti umjetnosti nije umjetnost, kao to knjiga o teoriji knjievnosti nije knjievnost, nego znanost. Njihovi autori su znanstvenici, oni primaju plae kao znanstvenici, oni se biraju
35

Mediji i znanost

u znanstvena zvanja i kao takvima bi im mediji trebali pristupati. Evo jednog primjera kako mediji mogu zamagljivati znanstveni status drutvenih i humanistikih znanosti konkretno filozofije. Godine 2004. u asopisu za filozofiju Prolegomena Tvrtko Joli objavio je jednu kratku analizu znanstvene produktivnosti hrvatskih filozofa [Tko to tamo filozofira? Produktivnost hrvatskih filozofa (1993-2003), Prolegomena (2/2004)]. Zanimalo ga je, naime, koliko nai filozofi imaju radova objavljenih u asopisima uvrtenima u baze podataka Current Contents. Kako je najprije morao rijeiti pitanje Tko su hrvatski filozofi?, posluio se sljedeim kriterijem: od Ministarstva znanosti zatraio je popis hrvatskih doktora filozofije koji se nalaze u Upisniku znanstvenika ili rade na nekom znanstvenom projektu iz filozofije i iskljuivo se njime u svojoj analizi koristio. No ubrzo nakon to je objavljena, njegova je analiza naila na jednu udnu kritiku u medijima. Jedan autor koji se predstavlja kao filozof, semiotiar i teoretiar napisao je u jednom utjecajnom listu za kulturu da je koriteni kriterij za klasifikaciju nekog kao filozofa preuzak i zapravo poprilino smijean. Dotini je oito pretpostavio da je filozof svatko tko razmilja i pie o filozofskim pitanjima, ali nije shvatio da spomenuta analiza produktivnosti nije imala veze s tim pukim ili kulturolokim pojmom filozofa, nego je predstavljala analizu produktivnosti onih ljudi koji se u Hrvatskoj profesionalno bave filozofijom kao znanou. Zahvaljujui ovakvom tretmanu u jednome listu za kulturu, jedan koristan lanak o stanju suvremene hrvatske filozofije neopravdano je predoen javnosti u negativnom svjetlu. Zato? Zato jer je netko mislio da izmeu filozofije kao humanistike znanosti i filozofije kao kulturnog fenomena nema bitne razlike. Druga nepoeljna stvar u odnosu hrvatskih medija prema hrvatskim drutvenim i humanistikim znanostima jest to to su mnogi mediji i novinari prema tim znanostima neprirodno nekritini. Ako pratimo nogometne utakmice, esto emo doznati da je neija igra bila nepovezana, da je neki trener imao lou taktiku, da su se igrai premalo kretali ili da je publika naputala stadion. Ako itamo izvjetaje s rock-koncerata, esto emo proitati da je gitarist bio lo, da ritam-sekcija nije bila usklaena ili da se publika dosaivala. S druge pak strane, kritinost medija prema dogaajima iz drutvenih i humanistikih znanosti ili ne postoji ili je znatno nia od njihove kritinosti prema nekim drugim dogaajima. Ako bismo vjerovali medijima, naime, gotovo svaki znanstveni skup iz drutvenih i humanistikih znanosti u Hrvatskoj okupio je vodee strunjake, bio je pun kvalitetnih i zanimljivih izlaganja, izazvao je veliko zanimanje te je neizostavno bio interdisciplinaran, multidisciplinaran ili ak transdisciplinaran. Na alost, mediji rijetko prenesu
36

Uvodna izlaganja

pravu sliku tipinoga skupa iz drutvenih i humanistikih znanosti u Hrvatskoj: a to je da je okupio gotovo iskljuivo lokalne i meunarodno neprepoznatljive strunjake, da su neka izlaganja bila na granici razumljivosti, a da prave publike nije ni bilo izuzme li se skupinu studenata koju je neki profesor natjerao da doe kako kamere ne bi snimale prazan auditorij. Ako bismo vjerovali prosjenome izvjetaju u medijima, zakljuili bismo da su hrvatske drutvene znanosti na izuzetno visokoj razini i da prednjaimo, ako ve ne u svijetu, a ono barem u regiji. Na alost, stanje je znatno tmurnije i to je opepoznato. Samo radi ilustracije, upozorio bih na jo jedan zanimljiv lanak, naslovljen Provincijalni karakter hrvatske sociologije, koji su u Reviji za sociologiju (1/2010) objavili Aleksandar tulhofer, Valerio Baak i Adrijana uljok. U lanku se donose konkretni podaci koji pokazuju da su u posljednjih desetak godina najvie rangirani hrvatski sociolozi u meunarodnim znanstvenim asopisima objavili tek 0,8 radova po osobi. Nemam namjeru, dakako, ovdje izdvajati ili kritizirati kolege sociologe, jer u jednako se loem stanju, kako vjerujem, nalazi veina domaih drutvenih i humanistikih znanosti, ukljuujui i filozofiju kao moju matinu znanost. elim samo upozoriti na to da mediji, svojim nekritikim pristupom drutvenim i humanistikim znanostima, esto o tim znanostima (i pojedinanim znanstvenicima) stvaraju sliku koja jako odudara od stvarnog stanja stvari. Trea nepoeljna stvar u odnosu hrvatskih medija prema hrvatskim drutvenim i humanistikim znanostima jest to to su mediji, posebice oni veliki elektroniki, esto krajnje selektivni i pristrani i to na dva naina. Jedan od tih naina dobro je poznat. ini se da postoji nekoliko osoba iz drutvenih i humanistikih znanosti koje gotovo da ne izlaze iz televizijskih studija jer stalno komentiraju razne drutvene ili politike dogaaje iako njihove znanstvene kompetencije (mjerljive objavljenim znanstvenim radovima) nisu ni izbliza iroke i razgranate kao raspon tema o kojima tako spremno i rado dociraju iroj javnosti. tovie, ravnajui se slikom iz medija, neupueni bi promatra mogao pomisliti da u Hrvatskoj postoji tek nekoliko politologa, ekonomista ili psihologa. Upravo u ovom kontekstu moe se istaknuti i jedan primjer dobrog medijskog pristupa drutvenim i humanistikim znanostima. U veljai 2010. novinarka Dora Koreti je u Globusu objavila opsean lanak, naslovljen Vano je biti dr. Doktori znanosti ili doktori lijenosti?, u kojemu je pokazala, izmeu ostalog, da niz naih medijski sveprisutnih doktora znanosti u zadnjih 15 godina nije objavio niti jedan rad u meunarodnim znanstvenim asopisima. Kao to je spomenuta novinarka lijepo primijetila: Pune su ih novine i televizija, prazne su ih znanstvene baze.
37

Mediji i znanost

38

Mediji su selektivni i pristrani na jo jedan nain. Novinari i urednici esto, bez jasnog kriterija, intenzivno i kontinuirano prate i podupiru neke dogaaje iz drutvenih i humanistikih znanosti, a zanemaruju mnoge druge koji su jednako zanimljivi i aktualni. tovie, za neke se novinare moe s velikom sigurnou predvidjeti koje e dogaaje iz drutvenih i humanistikih znanosti pratiti. No ono to me nedavno pomalo iznenadilo jest to da su neki novinari otili i korak dalje, pa spajaju korisno s korisnim te istovremeno i dre izlaganja na odreenim skupovima i izvjetavaju s tih istih skupova. Primjerice, u Loinju je upravo zavren jedan bioetiki skup na kojemu je kao predavaica (ne kao novinarka) sudjelovala urednica i voditeljica jedne znanstvene emisije na nacionalnoj televiziji. Pouen vlastitim iskustvom televizijskog gledatelja, siguran sam da emo neko vrijeme u njezinim emisijama gledati pohvalne priloge o tome skupu, iako se ne bih kladio da je to ogledan primjer objektivnog znanstvenog novinarstva. S druge strane, mediji nerijetko potpuno ignoriraju niz iznimno dobrih meunarodnih skupova iz drutvenih i humanistikih znanosti koji se odravaju u Hrvatskoj. Primjerice, u dubrovakome Interuniverzitetskom centru cijele se godine odravaju brojne konferencije i teajevi na kojima uz hrvatske sudjeluju i mnogi ugledni inozemni znanstvenici politolozi, lingvisti, antropolozi, filozofi, sociolozi i dr. Meutim, iako je Interuniverzitetski centar mjesto na kojemu skoro cijele godine postoji velika koncentracija svjetskih i domaih autoriteta iz raznih drutvenih i humanistikih znanosti, ta je injenica rijetko vidljiva u hrvatskim medijima. Ovo su bile neke od moguih kritika odnosa hrvatskih medija prema hrvatskim drutvenim i humanistikim znanostima. Pitanje je, dakako, to se moe uiniti da se taj odnos pobolja. Evo prijedloga triju moguih mjera. Kao prvo, bilo bi dugorono poeljno ustrojiti studije novinarstva na takav nain da se oni mogu kombinirati s vie drugih (drutvenih, humanistikih ili prirodoslovnih) studija. Ili alternativno, moda organizirati takav studij novinarstva na kojemu bi zavreni studenti drugih znanosti mogli specijalizirati medijsko praenje i prezentiranje znanosti. Ako se ne varam, neto se slino svojedobno planiralo na Prirodoslovno-matematikom fakultetu u Zagrebu. U svakom sluaju, bilo bi dobro buduim novinarima i urednicima omoguiti ili ih ak obvezati na obrazovanje iz jo neke znanosti. Kao drugo, bilo bi neodgovorno tvrditi, dakako, da su za iskrivljenu medijsku sliku drutvenih i humanistikih znanosti odgovorni samo novinari ili urednici. Odgovornost lei i na samim drutvenjacima i humanistima koji esto nisu voljni suraivati s medijima, a mediji se onda

Uvodna izlaganja

nekako moraju sami snalaziti kako bi pokrili pojedine teme iz ovih znanosti. Primjerice, u nas je ve desetljeima ustaljena praksa da u novinama, pa ak i u strunim asopisima, recenzije novih knjiga iz drutvenih i humanistikih znanosti piu najmlai autori, esto jo uvijek studenti. Meutim, za pisanje kvalitetnih recenzija (koje su u drutvenim i humanistikim znanostima vanije nego u onim prirodnim) potrebno je veliko znanje i iskustvo i taj bi posao trebali obavljati stariji znanstvenici. Naravno, oni to iz raznih razloga ne ele initi tovie, mnogi bi se smrtno uvrijedili kada bi im se to netko uope usudio predloiti. Dok izmeu drutvenih i humanistikih znanosti s jedne strane i samih medija s druge strane ne zaivi neka konkretnija i organiziranija suradnja, stvari e ostati vie ili manje iste kao i do sada. I kao tree, hrvatski znanstvenici iz drutvenog i humanistikog podruja i sami se ponekad opuste i ponu shvaati svoj rad kao da je on primarno kulturne, prosvjetiteljske ili ak moralne naravi, a tek sekundarno znanstvene. Mediji bi tu trebali igrati ulogu suprotnu od trenutne. Oni bi trebali trajno podsjeati ove znanstvenike, kao i iru javnost, na njihov znanstveni status, ali ni povremeno podsjeanje na nunost ukljuivanja u svjetske znanstvene tokove takoer ne bi tetilo (spomenuti lanak o doktorima znanosti ili doktorima lijenosti dobar je primjer takvog podsjeanja). Trebali bi se truditi i da potiu razdvajanje dobre od loe znanosti, a posebice razdvajanje prave znanosti od pseudoznanosti (ma koliko to u drutvenim i humanistikim znanostima bilo tee nego u onim prirodnim). Mediji bi bili vrlo korisni i kada bi pruali potporu onim znanstvenicima koji upozoravaju na loe stanje i anomalije u vlastitim strukama. Treba imati na umu, naime, da medijsko predstavljanje (namjerno ili nenamjerno) sumnjivih ostvarenja u drutvenim i humanistikim znanostima moe itekako negativno utjecati na sve znanosti, jer medijska promocija znanosti uvijek je drutvena (nerijetko i politika) promocija individualnih znanstvenika. Imajui ovo u vidu, za kraj podsjeam na sljedeu injenicu: Hrvatska je od svoje neovisnosti do danas imala deset ministara znanosti, od kojih je njih ak etvoro bilo iz humanistikoga podruja. Kao znanstvenicima, ali i kao graanima iz ijih se poreza znanost u nas uvelike financira, moralo bi nam biti vano hoe li ove i sline vane funkcije obnaati osobe koje imaju respektabilne znanstvene karijere ili osobe koje su tek spretne u komuniciranju s medijima.

39

Mediji i znanost

40

Izlaganja

Izlaganja

Glavni problemi komunikacije znanosti i medija


Saa Zelenika, Sveuilite u Rijeci Tehniki fakultet sasa.zelenika@riteh.hr

Znanstveni sustav u RH se nizom dokumenata deklarativno ukljuio u aktivnu komunikaciju znanosti i medija. Od strategije razvitka Republike Hrvatske Hrvatska u 21. stoljeu znanost kojega je Vlada RH izdala 2003. godine i u kojoj je naveden niz mjera koje su ve do 2006. godine trebale postii konkretne pomake na tom polju, preko Znanstvene i tehnologijske politike RH Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta iz 2006. godine s odgovarajuim akcijskim planovima iz 2007. godine gdje je posebna toka posveena pitanju jaanja javne svijesti i povjerenja u znanost i tehnologiju, pa do zakljuaka Drugog kongresa hrvatskih znanstvenika iz domovine i inozemstva iz 2007. godine gdje je jedna od pet tematskih cjelina bila posveena upravo privlaenju pozornosti medija na znanstvene teme i istraivanja, sve do Akcijskog plana za poticanje ulaganja u znanost i istraivanje iz 2008. godine, slubena politika potie i zalae se za popularizaciju znanosti u drutvu. Ipak, veina mjera definiranih u tim dokumentima ostale su mrtvo slovo na papiru jer, u skladu s navadama nae oficijelne politike, najee nisu bili definirani konkretni nositelji i hodogrami aktivnosti te nisu bili osigurani potrebni resursi za njihovu implementaciju. Jednom rijeju, nije bilo stvarne politike volje da se definirano implementira. Pojedine ustanove u sustavu znanosti pokrenule su zato vlastite inicijative na ovome polju. One uvode tako profesionalne slube za odnose s javnou, poinju publicirati godinjake o svojim aktivnostima, organiziraju dane otvorenih vrata te na druge naine ne samo komuniciraju s javnou i promoviraju vrsne pojedince meu svojim djelatnicima, nego i ispunjavaju dio svoje javne odgovornosti prema poreznim obveznicima koji ih financiraju. Uz to, svakako treba istaknuti i ogromne i uspjene napore pojedinih znanstvenika koji sudjeluju u organizaciji manifestacija poput Festivala znanosti, javnih prezentacija i tribina, znanstvenih caffe-a, aktivnosti nevladinih udruga poput programa Civitas, znanstvenici i mediji protiv nasilja, ili pak smotri znanstvenog stvaralatva
43

Mediji i znanost

44

mladih poput Vip Eureke ili izvanrednih programa motivacije mladih za znanost u organizaciji Znanstveno-edukacijskog centra iz Vinjana. S druge strane, u samim medijima se javljaju rubrike ili asopisi koji na popularan nain prezentiraju fascinantne rezultate znanosti, ali su puno rjei i neuspjeniji u prezentaciji ljudi koji stoje iza takvih rezultata ili ogromnog rada i truda uloenog u postignue istih. Financijska ali i koncepcijska kriza koja zahvaa medije imala je utjecaja i na smanjenje nekih rubrika posveenih znanosti. Trka za profitom je moda razumljiva, ali je svakako zabrinjavajue da se mediji svjesno odriu svoje obrazovne uloge, to poprima katastrofalne oblike kada se radi o javnim medijima financiranim od svih graana ove zemlje. Ono to je takoer zabrinjavajue u ovom kontekstu je i razina medijskih izvjea o znanosti. Doista, uz asne iznimke koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke, znanou se bave novinari koji nisu educirani za znanost, koji je ne znaju pribliiti iroj javnosti, koji u trci za senzacionalizmom esto zavre ili u banalizaciji ili u mistifikaciji. Komunikacija dovodi onda do nerealnih oekivanja (lijekovi za rak) ili pak potpuno nezanimljivih priloga i neitljivih tekstova. Sami znanstvenici takoer kumuju takvoj situaciji jer, za razliku od, primjerice, nobelovca Georgea F. Smoota kojega sam imao priliku intervjuirati i koji veliki trud i energiju ulae u popularizaciju znanosti, niti razumiju vanost popularizacije, niti znaju kako slabije obrazovanoj javnosti pribliiti znanost (tako da bude razumljiva djeci od 10 godina), niti su spremni pomoi medijskim djelatnicima ili sami preuzeti njihovu ulogu na polju popularizacije znanosti. Oni znanstvenici koji se odlue baviti popularizacijom ponekad pak, u sprezi s novinarima i urednicima, monopoliziraju odreene teme, ljude i rezultate. Dok se u takvim (sreom ne estim) sluajevima dolazi do onoga to neki oznaavaju estradizacijom znanosti, jednako pogubna ako ne i pogubnija je pojava medijskih djelatnika koji svoj rad na popularizaciji znanosti stavljaju u slubu osobnih probitaka. Jedan od rezultata svega navedenoga je da se u naoj javnosti uope ne diskutira argumentirano i struno o, primjerice, reperkusijama genetski modificiranih organizama, nuklearne energije ili globalnog zatopljenja, ali i o pitanjima poput kolarina u visokom kolstvu ili pak bolonjskom procesu, nego imamo tragino neshvaanje i uzurpaciju medijskog prostora od strane raznih pseudo-strunjaka-za-sve eljnih osobne promocije te kakofoniju poluinformacija. Dakle, znanstvenici u prosjeku vrlo malo znaju o medijima, medijski djelatnici su u prosjeku nezainteresirani i slabo razumiju znanost, pa se u te praznine trpa sve i svata uz katastrofalno perpetuiranje nezainteresiranosti drutva i javnosti, poticanje nastajanja zaaranog kruga rasta

Izlaganja

nezainteresiranosti i neinformiranosti, a to sve potie i onako u nas vrlo izraeno uruavanje svih pozitivnih drutvenih vrijednosti. Uz navedene probleme, koji su dobrim dijelom opi problemi na podruju komunikacije izmeu znanosti i medija u irem kontekstu, kod nas je specifian problem i strah znanstvenika od otvorenog progovaranja o nemalim problemima u sustavu u kojem ive i rade, ali i o drutvenim problemima uope. Dok se dio takvog stava moe opravdati odreenim povijesnim nasljeem, dio je svakako generiran istim oportunizmom i strahom od gubitka odreenih privilegija i drutvenog statusa koji su kod djela tzv. znanstvenika evidentno nezaslueni, pa postoji tendencija njihove obrane svim moguim sredstvima. Iako sama znanstvena zajednica mora stvoriti klimu za oputenu i argumentiranu raspravu o problemima u svojoj sredini i za ienje ita od kukolja, oito za to jo ne postoji spremnost. Mediji, pak, mogu zasigurno pomoi u tim procesima, iako opet izbjegavajui jeftini senzacionalizam i potiui argumentiranost rasprava. Iako nema univerzalnog recepta niti lakih rjeenja za navedene probleme, ono to bi se relativno lako i relativno brzo moglo napraviti obuhvaa, primjerice: Institucije sustava znanosti i drave: Stimuliranje (poreznim olakicama i slinim mjerama) pokretanja popularno-znanstvenih asopisa poput njemakog Focusa ili talijanskog Newtona ili Quarka. Poticanje (primjerice: preko programskog vijea HRT-a) znanstvenopopularnih emisija (poput onih na BBC-u, RAI-u, ...). Poticanje (MZOS, fakulteti koji imaju novinarska usmjerenja) obrazovanja strunjaka za popularizaciju znanosti, ukljuujui tu posebno osobe koji ve imaju visoku naobrazbu (sve do doktorata znanosti) u pojedinim znanstvenim podrujima. Slubenici za odnose s javnou (koje bi svaka institucija u sustavu trebala zaposliti) moraju biti profesionalci na tom polju. Njihova uloga nije priprema novogodinjih domjenaka i zakuski za posjetitelje, nego sustavno promicanje uloge i rezultata institucije i znanosti u drutvu, sustavno prikupljanje podataka o tim uspjesima i plasiranje (novinske konferencije i slino) istih u medijima. Oni ureuju godinjake i ostale promotivne materijale, skrbe o vizualnom identitetu institucije te znanstvenih i ostalih skupova koje se tu organiziraju itsl. Na svim institutima/visokokolskim ustanovama uspostava show-rooms gdje bi se prikazivala njihova najvea postignua.
45

Mediji i znanost

Daljnje poticanje inicijativa poput Festivala znanosti, sci-caffe-a, Vip Eureke, programa za mlade u Vinjanu, suradnje s osnovnokolskim i srednjekolkim ustanovama itsl. te vrednovanje takvih aktivnost znanstvenika (i prilikom izbora u zvanja). Uvoenje mjera veeg ukljuivanja javnosti u znanost poput u svijetu popularnih i izuzetno uspjenih akcija financiranja nekih istraivanja (primjer bi mogao biti televizijski maraton zvan Telethon namijenjen financiranju istraivanja genetskih bolesti, raka itsl.). Poveanje svijesti znanstvenika da su oni financirani novcem poreznih obveznika te su duni permanentno objanjavati gdje i zato se ti novci troe, pa tako i stimulirati drutvo da bude zainteresirano za jo vea ulaganja u znanost. Mediji: Poticanje postojeih i razvijanje novih oblika komuniciranja o znanosti. Poticanje vlastitih specijaliziranih djelatnika da se obrazuju na polju medijskog komuniciranja znanosti, odnosno samih znanstvenika da (u svojstvu honoraraca ili slinom) djeluju kao medijski promotori znanosti. Oivljavanje i implementacija svojevremene inicijative HND-a da se smanji stopa PDV-a za informativne novine koje tjedno objavljuju prilog o kulturi i znanosti koji obuhvaa najmanje 20% tog dnevnog izdanja.

46

Izlaganja

Tko je odgovoran za disonantne tonove?


Elvira Marinkovi-komrlj Rukovoditeljica Slube za odnose s javnou Sveuilita u Rijeci

Uvod Privlaenje pozornosti medija na znanstvene teme i istraivanja, naziv je jedne od tematskih cjelina o kojima se raspravljalo na Drugom kongresu hrvatskih znanstvenika iz zemlje i inozemstva, odranom u svibnju 2007. godine u Splitu. Zanimljivo je istaknuti kako je ona tada prvi puta i formalno otvorena iako su pitanja o kojima se eli raspraviti na Okruglom stolu Znanost i mediji (tko u Hrvatskoj medijski komunicira o znanosti; koliko znanstvenika ima komunikaciju s medijima, kako pristupaju medijima, to znaju o prirodi i funkcioniranju medija, to od njih oekuju i to dobivaju; kako mediji u Hrvatskoj razumiju i odgovaraju na potrebe znanosti za javnom komunikacijom; tko su znanstveni novinari u Hrvatskoj, koliko ih je, kako su obrazovani i kako meusobno surauju; kako surauju novinari i znanstvenici u hrvatskim medijima, koje probleme imaju jedni s drugima, i postoji li politika popularizacije znanosti kao dio znanstvene politike u Hrvatskoj?) esta tema raznih tribina. Naalost, veina ih zavrava na nain da se sudionici raziu manjevie zadovoljni jer su zakljuili da je za eventualne disonantne tonove odgovornost podijeljena, dok pravog krivca treba traiti u izdavaima koje zanima samo prodaja (itaj: brojke), a znanost prema njihovu miljenju moe biti samo potronja. No, znanost je itekako medijski interesantna, kao paradigma ljudske znatielje, istraivakog duha i napretka ovjeanstva, stoga je nuno podii razinu informiranja, a onda i svijesti o vanosti i ulozi znanosti. Da bi se to postiglo, uz medije koji trebaju pratiti i konstruktivno utjecati na razvoj akademske infrastrukture, ponajvie, isticanjem i praenjem pozitivnih primjera, kritikim osvrtima na sluajeve ignorancije, mistifikatorskog elitizma i tradicionalizma, potrebno je i educirati osobe s akademskih institucija zaduene za komunikaciju s medijima. Primjerice, kao pravilo uvesti dane otvorenih vrata, tiskati godinjake institucija
47

Mediji i znanost

(Sveuilite u Rijeci po prvi puta e 25. svibnja 2010. godine predstaviti svoj asopis Sova i bitva urnalistiki koncipiran) za to bi trebali biti odgovorni fakulteti ili tonije njihove uprave. Zatim, uvesti mjere veeg ukljuivanja javnosti u znanost poput, u svijetu popularnih i izuzetno uspjenih akcija financiranja nekih istraivanja (genetske bolesti, rak itd.). Nadalje, nuno je poveanje svijesti javnosti, ali posebno znanstvenika, da su oni financirani novcem poreznih obveznika te su duni permanentno objanjavati gdje i zato se ti novci troe, stimulirati ih da oni budu zainteresirani za jo vea ulaganja u znanost. Svrha i ciljevi medijske promocije znanosti Suvremeno doba zasnovano je na izrazitom proboju znanosti i primjene njezinih otkria u svakodnevnom ivotu. No, injenica je da se komunikacija izmeu znanstvenika i javnosti ne moe ocijeniti dobrom, tovie, izuzetno je loa, u nekim segmentima. Posebno se to odnosi na znanstvenu politiku to moe imati ozbiljne posljedice na financiranje znanosti i primjenu novih tehnologija. Prema dostupnim podacima, postoje velike razlike u javnom mnijenju razliitih zemalja. Primjerice, prosjean Amerikanac vrlo esto nije upoznat s nekim elementarnim injenicama o prirodi i svijetu oko sebe, ali zato zahvaljujui dobroj promociji znanstvene politike podrava izdvajanja za znanost jer vidi direktnu vezu izmeu znanstvenih otkria i tehnologije kojom je okruen. U Hrvatskoj su ovakve rasprave jo uvijek dalje od oiju javnosti i svijest o tome koliko je razvoj znanosti i tehnologije strateki bitan za zemlju jo uvijek ne postoji, unato deklarativnom opredjeljenju aktualne politike o putu Hrvatske u drutvo znanja. Koliko su svemu tome krivi sami znanstvenici? Koliko njima nedostaje osjeaja za komunikaciju s javnosti? Tko bi trebao biti PR za znanstvenike? Koliko su tome krivi mediji koji znanost ne smatraju utrivom temom? Koliko medijima nedostaje volje i znanja o potrebi promocije znanosti i znanja? Ciljane publike i odgovarajue poruke koje se ele poslati Prije svega treba istaknuti da su (ili bi trebali biti) znanstveni sadraji razliito tretirani kada je rije o publici kojoj se upuuju. Treba biti oprezan prilikom, primjerice, pojanjavanja nekog otkria, no injenica je da se radi o zanimljivostima koje treba to jasnije, bez mistifikacija, ali i senzacionalistikih tvrdnji, prenijeti iroj javnosti. No, daleko je osjetljivija publika koja je ivo(tno) zainteresirana za znanstvenu politiku ili stavove pojedinih znanstvenika. Radi se naravno o samim lanovima akademske zajednice. Uvaavanje, potovanje, tolerancija, pravednost i objektivnost samo su
48

Izlaganja

neka obiljeja poeljne karakteristike komunikacije u akademskoj zajednici. No, je li to tako? U praksi, situacija je drukija. Jedan je od najveih problema, vjerujem, nedostatak graanske hrabrosti da se javno i jasno odgovori na postavljena pitanja, bez obzira tiu li se ona nekog drutveno-politikog dogaaja ili pak problema u samoj akademskoj zajednici. Meu dijelom akademske zajednice prisutan je permanentni osjeaj zavjere da im netko neto ini iza lea, odnosno da ugroava njihov integritet. esto je prisutan i strah od javnosti i javne ocjene, pa time strah od medija. Izostaje prepoznavanje uloge medija kao korektora drutvenih procesa. Takav stav i ponaanje neminovno u javnosti stvara odreeno nepovjerenje, esto ak i osudu jer se pretpostavlja da su lanovi akademske zajednice ti koji bi prvi trebali progovoriti o problemu upravo kako bi zatitili vlastito dostojanstvo, pa tako i dignitet svoje institucije. Jedna od ciljanih publika svakako su i studenti kojima se obraaju rijetki, a i u tim situacijama im se ne obraaju kao ravnopravnim partnerima. Dokaza je za to izuzetno puno. Metode evaluacije rada i djelovanja studijskih smjerova i profesora jo uvijek nisu nale svoje mjesto na naim sveuilitima. Istina, sve je vie primjera (Sveuilite u Rijeci, istraivanje 2010. godina Rijeka grad u kojem vrijedi studirati) ukazuju na injenicu da i na hrvatskim visokim uilitima jaa svijest o vanosti takvih evaluacija. S druge strane, i mediji esto zloupotrebljavaju studente na nain da ih koriste kao instrument u borbi protiv sveuilinih i vlasti uope, stavljajui se apriori na njihovu stranu. Tonije, da ne poznaju sustav ili to je moda i gore poznaju ga dobro no manipuliraju u dnevnopolitike svrhe. Primjer za to su napisi koji su preplavili hrvatske medije prilikom prosvjeda studenata u borbi za besplatno obrazovanje (koje ne moe ni u kojem sluaju biti besplatno netko ga uvijek plaa. Dakle, ne treba smetnuti s uma injenicu da se ono uvijek plaa upravo iz depa poreznih obveznika, te bi zanimljivo bilo pitati brodograditelje jesu li spremni izdvajati novac za vjene studente). Zakljuak Znanost moe biti itekako medijski interesantna, kao paradigma ljudske znatielje, istraivakog duha i napretka ovjeanstva treba predstavljati prvorazredan interes za medije. Izvjeivanje, praenje znanosti u medijima, ne svodi se samo na edukativnu razinu za javnost, ve je vrlo vana i etika dimenzija. Nova otkria i nove kontroverze s tim u svezi zahtijevaju razumijevanje javnosti, otvaranje mogunosti javnog raspravljanja i argumentacije kako bi se uspostavila kontrola/i/ili sloboda u razvoju opasnih ili nedovoljno kontroliranih otkria, gdje mediji, kao posred49

Mediji i znanost

nici igraju veliku ulogu. Novinari koji izvjeuju o znanosti trebali bi biti specijalizirani u odreenoj grani znanosti kako bi sami razumjeli i mogli relevantno pratiti to se na odreenom podruju dogaa. Uloga medija je i svojevrsna demistifikacija znanosti kao neega obinom ovjeku, navodno, nerazumljivoga. To ne znai uproavanje ili vulgariziranje nego dekodiranje na jezik razumljiv obinom graaninu kako bi mogao razumjeti, a onda u odreenom trenutku i odluivati, ako to bude potrebno (npr. kloniranje ovjeka, uzimanje matinih stanica i sl.) Dakle, bilo bi nuno osigurati prikupljanje, probir i primarnu obradu (npr. oblikovanje priopenja za javnost) informacija o novostima, zanimljivostima i postignuima ostvarenim na akademskim i istraivakim ustanovama u Hrvatskoj. Taj sustav mora biti izgraen u okviru pojedinih akademskih i istraivakih ustanova, te mora postati sastavni dio administracije tih ustanova. Uz proaktivnu promociju akademskih i istraivakih ustanova, on mora osigurati i kvalitetan reaktivni odziv na vanjske upite, upuene ustanovama od strane predstavnika medija ili ire javnosti. Tako na primjer, putem njega novinarima mora biti osigurano brzo nalaenje mjerodavnih sugovornika o pojedinim temama iz razliitih podruja znanosti, tehnologije i visokog obrazovanja. Uspjeh se temelji na dvama imbenicima: postojanju dovoljnog broja profesionalno osposobljenih kadrova novinara kolovanih za praenje tema iz znanosti, tehnologije i visokog obrazovanja te osiguravanju odgovarajueg prostora u javnim medijima. Sve ovo opet zvui akademski trebalo bibilo bi dobro kad bi bilo, no ostaje injenica, kako je navedeno u uvodu, da je znanost nesumnjivo interesantna i da je mogue i atraktivno je zapakirati i prodati, meutim, bez bolje suradnje institucija i izdavaa, te to je najvanije osvjeivanja potonjih da znanost i obrazovanje nisu samo potronja, ignoriranja injenice da se prema nekim istraivanjima takve rubrike itaju i vie od nekih dnevnopolitikih tema (!) pomake e biti teko oekivati. S druge strane, dok lanovi akademske zajednice ne izau iz svojih autistinih ljutura i ne prestanu medije doivljavati kao one koje zanima samo skandal, a i cjelokupnu javnost kao masu koja nije u stanju razumjeti njihov rad, uporno se drei pritom diskursa koji ponekad ne razumiju ni njihove kolege, takoer, veih pomaka nee biti.

50

Izlaganja

Sociokulturne pretpostavke uspjenije medijske prezentacije znanosti


Katarina Prpi Institut za drutvena istraivanja u Zagrebu (IDIZ)

Poboljanje medijske prezentacije znanosti pretpostavlja poznavanje njezinih sociokulturnih ishodita slike znanosti u medijima i aktera medijske komunikacije. Da se ne bi zadrali na razini impresija, pripremila sam pregled za temu vanih istraivakih rezultata Instituta za drutvena istraivanja u Zagrebu kao i najrelevantnijih podataka komparativnih meunarodnih istraivanja. Ti empirijski uvidi pokazuju, s jedne strane, kakav je medijski tretman znanosti, a s druge strane kakva su gledita dvaju (potencijalnih) sudionika te medijske komunikacije - najire javnosti i znanstvenika, dok e o medijskim akterima zacijelo govoriti oni sami. Promjene medijske prezentacije znanosti povezane su s konceptom odnosa znanosti, medija i javnosti. Naputa se nekadanji tradicionalni (pozitivistiki), top-down ili linearni pristup po kojem znanstvene informacije teku od proizvoaa znanja ili znanstvenika, preko medija kao pukih posrednika do najire javnosti, neznalake i pasivne. Medijska prezentacija znanosti sve ee se motri kao dvosmjeran, pa i viesmjeran proces komunikacije, dok javnost postaje kritikim akterom, a sve manje je tek pasivni primatelj informacija kojega se moe ignorirati. tovie, evropske strategije znanstvenoga i tehnolokog razvoja trae modele uvoenja raznih oblika javne participacije u odluivanju o znanosti i tehnologiji (Hagendijk, 2004). Takva perspektiva dvosmjerne komunikacije i participativne uloge javnosti (i) u Hrvatskoj, init e ulogu znanstvene zajednice i medija jo sloenijom i drutveno odgovornijom. Slika znanosti u najitanijim hrvatskim dnevnim listovima Rezultati IDIZ-ova istraivanja (analize sadraja) iz 2005. godine, pokazuju da je znanost u najtiranijim/najitanijim hrvatskim dnevnim novinama, Jutarnjem i Veernjem listu, dvojako marginalizirana po zastupljenosti napisa o znanosti i po njihovoj vjerodostojnosti. Prosjean udio znanstvenih sadraja u ukupnom broju napisa objavljenih u ovim
51

Mediji i znanost

tiskovinama u sijenju i veljai 2005. godine bio je 2.3% (Brajdi Vukovi i uljok, 2005: 296). Na prvi pogled, on ne odudara znatno od poznatih prosjeka u amerikim (Pellechia, 1997), junoafrikim (Van Rooyen, 2002) ili grkim dnevnim novinama (Dimopoulos i Koulaidis, 2002). Uzmu li se u obzir razliiti metodoloki kriteriji, hrvatski je prosjek ipak relativno manji. Vjerodostojnost napisa o znanosti je niska zbog uestalog izostanka osnovnih informacija o izvorima podataka i o kljunim akterima te zbog nedostatka objanjenja, osobito uzrono-posljedinih, najee u biomedicinskom i prirodoznanstvenom podruju (Brajdi Vukovi i uljok, 2005). Drutvene i humanistike znanosti, ma kako loe bile prezentirane, jo uvijek su vjerodostojnije prikazane od prirodoslovlja i medicine. Nae najnovije istraivanje, analiza sadraja triju najitanijih dnevnih novina (Jutarnjeg i Veernjeg lista te 24 sata) ne pokazuje bitnu promjenu prosjene zastupljenosti znanstvenih tema (2.2%) ni u razdoblju od 2006. do 2008. godine, unato donekle razliitim definicijama napisa o znanosti (uljok, 2011: 89). Znaajnijih pomaka nema ni u niskoj vjerodostojnosti informacija o znanosti. Prema tome, interes hrvatskih tiskanih medija (preciznije dnevnih listova) za znanstvene teme je malen, a razina vjerodostojnosti napisa posve nezadovoljavajua, to nije primjereno oekivanom poveanju participacije najire javnosti u donoenju odluka u domeni znanstvene i tehnoloke politike. Sociokulturna profiliranost javnosti Najira hrvatska javnost i znanstvena zajednica (znanstvenici) akteri su (i adresati) medijske prezentacije znanosti ija je sociokulturna profiliranost zato vana. Kad je o sociokulturnom profilu javnosti rije neu navoditi ve samo podsjetiti na opepoznate podatke o obrazovanju hrvatskog stanovnitva. esto, pa i longitudinalno ispitivane vrednote hrvatske stanovnitva manje su poznate, a kako ih ovdje nije mogue analizirati ni opirnije iznositi, naglaavam samo da istraivanja u spomenutoj populaciji nalaze kombinaciju tradicionalnih i modernih vrednota (Labus, 2005). Vrijedno je istai da je Institut za drutvena istraivanja jo 2004. godine, dakle prije prve Eurobarometar-sondae kojom je obuhvaena i Hrvatska, proveo istraivanje percepcija socijalnih i spoznajnih dimenzija znanosti na uzorku odraslog hrvatskog stanovnitva, na uzorku znanstvenika, politiara i menadera. Nali smo da najira javnost iskazuje visoki stupanj znanstveno-tehnolokog optimizma, povjerenja u zna52

Izlaganja

nost, jedno vienje znanosti kao snage koja donosi dobrobit drutvu i ovjeku. Ali u tim gleditima ima i skepse prema nekim socijalnim implikacijama znanstveno-tehnolokog razvoja i spoznajnoj svemoi znanosti (Prpi, 2010). Slian, dvoznaan odnos pokazuju i usporedivi rezultati Eurobarometra. U tim usporedbama promatrana, hrvatska populacija pokazuje (neto) manji udio optimistinog gledita i (neto) veu skepsu prema znanstveno-tehnolokom razvoju od evropskoga prosjeka (vidi EC, 2005: 55-56, 66-67). Osim poimanja znanosti, vani su i interesi, navike i znanstvena pismenost hrvatske javnosti. Ona ak pokazuje vei interes za znanstvene i tehnoloke novine od prosjeka EU, a nimalo ne zaostaje za tim prosjekom u estini itanja novinskih tekstova o znanosti (EC, 2005: 7, 23). Nivo elementarnih prirodoslovnih znanja tek je malo ispod prosjeka Unije (63% : 66% tonih odgovora), a udio ispitanika s najveom razinom informiranosti blizu je dviju petina - 38% (EC, 2005: 41). Percepcije uloge znanstvenika u javnoj prezentaciji znanosti takoer su relevantne, a u ocjeni da su znanstvenici najkvalificiraniji tumai utjecaja znanstveno-tehnolokog razvoja na drutvo, naa javnost sa 69% suglasnih daleko premauje evropski prosjek od 52% suglasnih (EC, 2005: 50). Da se znanstvenici ipak premalo trude upoznati javnost sa svojim radom misli veina hrvatskih ispitanika (53%), mada relativno manje od evropskog prosjeka - 59% (EC, 2005: 87). Napokon, gledita o participaciji javnosti u odluivanju o znanosti i tehnologiji dobivaju sve veu vanost. Slino evropskom prosjeku i veina se hrvatskih ispitanika (njih 60%) ne slae s tvrdnjom da je javnost dostatno ukljuena u odluivanje o znanosti i tehnologiji (EC, 2005: 98). Ukratko, najira je hrvatska javnost razvila vane sociokulturne pretpostavke za preuzimanje aktivnije uloge u donoenju kljunih drutvenih odluka o znanstvenom i tehnolokom razvoju. Ona je snano pro-znanstveno orijentirana, ali ne i nekritina prema znanstveno-tehnolokom razvoju. Zainteresirana je za znanstvene i tehnoloke novine, osrednje je prirodoznanstvene pismenosti, podrava jau financijsku potporu vlade znanstvenim istraivanjima (u emu ak nadilazi EU-prosjek), naglaava ulogu i odgovornost znanstvenika u javnom komuniciranju i zalae se za veu participaciju javnosti u odluivanju o znanosti i tehnologiji. Znanstvenici i javna komunikacija znanosti to znamo o znanstvenicima i njihovim, za javnu komunikaciju i ulogu znanosti, bitnim ponaanjima, sklonostima i vrednotama? Spomenutom smo analizom sadraja najtiranijeg dnevnog tiska utvrdili da je sudjelo53

Mediji i znanost

54

vanje znanstvenika u proizvodnji informacija o znanosti malo - autori su svega 5.6% napisa o znanosti (Brajdi Vukovi i uljok, 2005: 305). ee se znanstvenici pojavljuju kao struni komentatori drutvenih i znanstvenih aktualnosti (u 17.0% napisa), a osobito se esto citiraju njihova tumaenja ili predstavljanja znanstvenih sadraja, u 53.3% napisa o znanosti (Brajdi Vukovi i uljok, 2005: 315, 307). Dakako, to sudjelovanje ne ovisi samo o medijskim poslenicima ili (ne)sklonosti znanstvenika javnoj komunikaciji, jer su za nj vrlo znaajne i vjetine razumljivog, pristupanog i zanimljivog izlaganja znanstvenih sadraja, a tim vjetinama ne mogu svi znanstvenici ovladati. Za javnu komunikaciju znanosti, osobito u buduim uvjetima vee javne participacije u ovoj sferi, vane su profesionalne vrednote znanstvenika i njihove percepcije znanosti, prije svega drutvena odgovornost i osjetljivost za socijalne implikacije znanstveno-tehnolokog razvoja. Naa istraivanja pokazuju visoko izraen znanstveno-tehnoloki optimizam i u znanstvenika, njihovu uvjerenost u doprinos znanosti drutvenom boljitku i humanosti, ime pridaju drutveni smisao vlastitoj profesiji (Prpi, 1997; 2004). Naelno prihvaaju odgovornost za uinke vlastitih istraivakih rezultata, odbacuju tezu o politikoj neutralnosti znanosti, ali e ipak podrati (mada znaajno rjee od javnosti) i gledite da se ne moe znanost okrivljavati zbog zloupotreba njezinih rezultata. Njihove percepcije, povrh toga, pokazuju i manji stupanj tradicionalizma i rezerviranosti u odnosu na neke javnosti problematine socijalne uinke znanosti (Prpi, 2010). Znanstvenici su, dakle, od javnosti vieni kao najkompetentniji tumai znanstvenih sadraja, a istodobno razvijaju i drutvenu odgovornost kao dio svoga profesionalnog etosa. No zbog svoje uvjerenosti u drutvenu dobrobit koju znanost prua, pokazuju se i manje rezerviranima prema socijalnim implikacijama znanosti, barem onima koje iskazuje javnost. Taj raskorak u gleditima javnosti i znanstvenika moe biti jednim od izvora stanovite napetosti u medijskoj komunikaciji, pa i nesklonosti (po inozemnim istraivanjima brojnih) znanstvenika da svoj znanstveni rad i rezultate prezentiraju u medijima. S druge strane, znanstvenici oigledno i nisu dostatno prihvaeni u medijima kao samostalni ili gostujui interpretatori znanstvenih sadraja. Predstavljaju li navedene sociokulturne pretpostavke, sadanji medijski tretman znanosti te gledita glavnih aktera, dobro polazite za razvoj uspjenije suradnje tih aktera? Drutveni razvoj namee nove zahtjeve u odnosu znanosti, medija i javnosti. Najvanija je budua javna participacija u odlukama o znanstveno-tehnolokom razvoju za koju se hrvatska javnost pokazuje itekako zrelom, usprkos svom komparativno slabijem

Izlaganja

obrazovanju i spoju svojih tradicionalno-modernih irih vrednota. Participacija javnosti pak zahtijeva i od znanstvenika i od medijskih profesionalaca znatno vie sustavnih i obostranih napora u medijskoj prezentaciji znanosti iji cilj nee biti samo popularizacija znanosti ili pridobivanje javne podrke njezinom boljem drutvenom tretmanu u Hrvatskoj, nego i razvoj viesmjerne komunikacije izmeu znanstvene zajednice, medija, javnosti i donosilaca odluka o znanosti i tehnologiji. Reference
Brajdi Vukovi, M.; uljok, A. (2005): Slika znanosti u dnevnom tisku, u: Prpi, K. (ur.), Elite znanja u drutvu (ne)znanja, Institut za drutvena istraivanja u Zagrebu, Zagreb: 291-322. Dimopoulos, K.; Koulaidis, V. (2002): The socio-epistemic constitution of science and technology in the Greek press: an analysis of its presentation. Public Understanding of Science, (11): 225-241. EC - European Commission (2005). Special Eurobarometer 225: Europeans, Science and Technology (Report). Hagendijk, R. P. (2004): The Public Understanding of Science and Public Participation in Regulated Worlds. Minerva, (42): 41-59. Labus, M. (2005): Vrijednosne orijentacije i religioznost. Sociologija sela, 43 (2): 383-408. Pellechia, M. G. (1997): Trends in science coverage: a content analysis of three US newspapers. Public Understanding of Science, (6): 49-68. Prpi, K. (2010): Science, the public, and social elites: How the general public, scientists, top politicians and managers perceive science. Public Understanding of Science published online 27 May 2010. http://pus. sagepub.com/content/early/2010/05/11/0963662510366363 Prpi, K. (2004): Socioloki portret mladih znanstvenika. Zagreb: Institut za drutvena istraivanja u Zagrebu. Prpi, K. (1997): Profesionalna etika znanstvenika. Zagreb: Institut za drutvena istraivanja u Zagrebu.

55

Mediji i znanost

56

Izlaganja

Mediji i znanost
Sead Ali www.seadalic.com

1. Mediji danas sve vie prodaju, a sve manje prenose informacije. Staru ulogu prijenosnika, mediji su nadogradili poslom uspostavljanja novih horizonata businessa, propagande, zavoenja i manipuliranja. Pod izlikom ekonomskih nunosti, mediji se, kamuflirani u pojmove starih radnikih kombinezona, sputaju do razina podsvijesti ljudi, te na toj razini obavljaju svoje nove zadae. Mediji su danas jedan od bitnih elemenata uspostavljanja nove drutvenosti. Mediji su forme u koje smo zaronjeni; posredovanja koje nas oblikuje svojim programima programiranja. Mediji su sredstvo kroz koje danas jesmo to to jesmo i kako jesmo. Interesi institucija za koje radimo nerijetko e biti odreujue u pristupu medijima ljudi koji iz njih dolaze. Akademska znanstvena pamet uspavana, inertna i medijski uglavnom needucirana inzistirat e na medijima vagoniima koji e na fakultete, na znanstvene simpozije ili u akademiju dolaziti po informacije o znanstvenim uspjesima. (Pretpostavlja se da e medijski ljudi znati ture i nejasne, nerijetko dosadne informacije, na putu do objavljivanja, uspjeti obraditi u duhu starih lakirovki.) Novinari, (razliitih i gotovo neusporedivih razina) uronjeni u hale proizvodnje informacija za trite, nemaju vremena, volje, potrebe (niti su za to plaeni) sudjelovati u promiljanju dubinskog utjecaja formi medija na dananjeg konzumenta. Proleter trai nadnicu ili ideju koja e zaigrati na kartu naivnog tla. Ako izostane i jedno i drugo, na tritu se trae nestandardni oblici rada i zarade. Svaki se imid moe unoviti, naroito onaj napad na kojega se dade podvui pod napad na slobodno novinarstvo. Znanstvenici koji se bave medijima, u pravilu su se okrenuli uslunim aktivnostima. Misija je sve zainteresirane nauiti retorici, odnosima s
57

Mediji i znanost

javnosti, odnosima s medijima, medijskoj pismenosti, novinarstvu, glasnogovornitvu Sva ta znanja, prihvatljiva i dobrodola nerijetko bivaju dobre namjere koje poploavaju put prema nerazumijevanju osnovnog problema, a njega je gotovo nemogue izgovoriti bez metaforikog pretjerivanja. Tako, pretjerano ali istini blisko govorei - mediji su postali vaniji od ijedne zasebne ljudske djelatnosti ukljuujui i znanost. Upravo zato postoji taj medijski kotao, medium interakcija, sredina bitnih suenjavanja, prostor sudara informacijskih kvantnih estica, prostor u kojemu se zbiva interakcija misli znanja, interakcija, orijentacija, pogreaka, pretjerivanja, prenaglaavanja Mediji otuda predstavljaju dimenziju svih dimenzija ili novu dimenziju ljudskog postojanja. Mediji su nova brzina uspostavljanja kolektivne duhovnosti. 2. Zamiljam zajednicu u kojoj znanstvenici jezika, razliitih disciplina vode svakodnevnu, upornu komunikaciju s medijima, novinarima, urednicima i vlasnicima o nedopustivom srozavanju jezika. U diskusiju se ukljuuju lingvisti i teoretiari medija koji sugeriraju razgovore o promjeni znaenja pojmova naslijeenih iz predmasmedijskih vremena. Sociolozi i psiholozi ukljuuju se u analize sadraja i svojim proglasima i upozorenjima stvaraju klimu u kojoj novinama nee dominirati krv, rat, crna kronika. Povjesniari umjetnosti odjednom su shvatili da im je ki u njihovim dnevnim boravcima, a teoretiari knjievnosti okoristili su se bogatstvom mogunosti i krenuli u ismijavanje kvazidramaturgije izgradnje i ruenja instant zvijezda. U takvoj zajednici vidim filmske kritiare kao kljuare (uvare) izmeu realnog i virtualnog svijeta koji ne doputaju da nas truje lijepo dizajnirano, preodgajajue, hollywoodsko smee. Antropolozi bi upozoravali na utjecaje masmedijskih uasa na ljudsko iskustvo, a etnolozi na pojavu topljenja autentinosti i identiteta u sjaju reklama za zaeerenu vodicu. Bilo bi mjesta i za filozofe, koji bi u skladu sa svojom misijom (obuhvaanja svog vremena mislima) morali pokuati razumjeti medije prije nego ih mediji do kraja ne eutanaziraju. Estetiari bi se borili za puninu ljepote nesvodive na golo (uglavnom) ensko tijelo. Etiari bi otkrivali nove (ne)moralne dimenzije drutva mnoine copypaste svijeta.
58

Izlaganja

Ekolozi medija objanjavali bi da smee prvo mora postojati u ljudskim glavama, da bi se proirilo svijetom. Meutim, spustimo se na zemlju. 3. Znanstvenik je danas (samoskrivljeno i zaslueno) biljeka u tekstu esto nepripremljenih novinara. Njegove se izjave ubacuju kao ilustracija tekstu novinara. Tako novinar, nerijetko, poziva eksperta da bi ovaj ilustrirao njegovu tezu odnosno tezu urednika deska. Koliina pojavljivanja na masmedijima u izravnoj je ili neizravnoj vezi s financijskim prihodima (Benjamin: Kad intelektualac izae u etnju iziao je na trite) Za ee pojavljivanje potrebno je prihvatiti nakaradni sustav u kojemu se izjave rezanjem prilagouju, znanstvenih biva uvijek raspoloenim za kameru/izjavu, priat e dovoljno da bi jednom reenicom pogodio ope mjesto radi koje je kamera i poslana; sudjelovat e u razgovoru bez razgovora, plana, pripreme. Potreba stalnog nadraivanja korteksa (proizvodnje oka i stvaranja ovisnosti o oku) idealizira uspjeh ali i sotonizira nesporazume znanstvenika. Ni sveenicima strani nisu ljudski grijesi, kako bi bili znanstvenicima. Gotovo pa zavjet utnje akademske zajednice o odnosima unutar katedri, odsjeka, znanstvenika, znanstvenih asopisa nepisana je potvrda nezaivljenih kriterija vrijednosti Organizatori znanstvenih skupova, traei medijsku pozornost, mogu se nai u situaciji napraviti tihu razmjenu znanstvenih bodova za znane emisije. Pitanje je kad e se pojaviti teza o propitivanju sukoba interesa urednika/ca znanstvenih emisija (posebno snanih medija) i znanstvenih udruga koje potrebuju medijsku pozornost. Znanosti o medijima reduciraju svijest o medijima na svijest o uporabivosti medija (odnosi s javnou, odnosi s medijima, komunikologija) Nedostaje uporite. Nema otvorenosti akademske zajednice, kulturne politike, niti medija prema temeljnim propitivanjima cjelokupnog horizonta filozofije medija. Na djelu je nerijetko i medijska neosvijetenost i tehnika neupuenost znanstvenika. Nema volje, snage i znanja za ravnopravnu komunikaciju s medijima. Znaajno je nepoznavanje medijskih tehnologija. U takvoj je situaciji rije o svojevrsnoj samoskrivljenoj nezrelosti koja znanstvenika ini podobnim za medijsku ucjenu.. Tu je i pitanje nezrelosti teoretiara biveg socijalizma koji su nasjeli na zapadnu ideju slobode iza koje se krije propaganda. ivimo u vremenu nepotrebnog osjeaja srama, koji rezultira nekritikim prihvaanjem svega i svaega sa Zapada. Drutvo se kroz medije ili samoorganizira ili ga organiziraju. Za prela59

Mediji i znanost

zak iz druge u prvu dimenziju potrebno je samoosvjeujueg filozofsko-medijskog propitivanja i znanja, te otvorenosti prema svim dimenzijama medijskih posredovanja Poslovanje novinskih korporacija srozava razinu novinarskog posla/novinara na posluitelje desk novinarstva. Istovremeno poveava se potreba za novinarima kao medijatorima uspostave drutva. Otuda razliitim mogunostima treba pridodati i mogunost/potrebu razvijanja medijske dimenzije u svakoj od znanosti, kao oblik samosvijesti mjesta i uloge pojedine znanosti u drutvu. Znanstvenici mogu medijski osvijeteno misliti, ali mogu biti i instrumentima procesa kojega nisu osvijestili. Ukoliko ne uu u propitivanje sustava kreiranja javnosti kroz masmedije, moe im se dogoditi daljnje srozavanje ionako nezavidne pozicije 4. U naim mozgovima ima oko 100 milijardi neurona. Na mjestima gdje se povezuju nalaze se sinapse. Za prijenos informacija potrebni su elektrini impulsi i kemijski podsticaji. Novinari su poput sinapsi. Prikljueni su na struju, ali je kemije sve manje (pa je uslijed nedostatka veza i pravih informacija sve vie depresije) Tezi da mediji ovako ili onako tretiraju znanost treba suprotstaviti stav: znanstvenici doputaju (mas)medijima da ih tretiraju (metafora agronomije) svojom medijskom pozornou. Medijima na ruku idu narcisoidnost, interes, trgovina, neosvijetenost, strah od komuniciranja, poistovjeivanje vlastite vrijednosti s vrijednou slike u medijima, hijerarhijska ustrojenost znanstvenih pogona bez demokratskog ozraja Popularizacija znanosti je po definiciji osuena na osudu. Na to i pristaju sizifi koji se odlue kreniti tim putem. Problem je vei kad se popularizacija znanosti shvati kao proizvodnja robe u obliku vijesti za uti tisak o neemu u emu znanstvenici, pa time i znanost, samo uzgred sudjeluju. ivimo u vremenu oskudnosti temeljnih filozofskih/teorijskih propitivanja najdubljih dimenzija medijskih utjecaja na dananje uvijek i prije svega DRUTVO MEDIJA.

60

Izlaganja

Proizvodnja informacija ili ?


Tomislav Pletenac Filozofski fakultet, Zagreb

Uvodniarski tekstovi koje smo imali prilike u saecima vidjeti prije ovog okruglog stola oslikavaju prilino loe stanje odnosa medija i znanosti. S jedne strane se znanstvena zajednica doivljava kao suodgovorna za kidanje veza koje su nekada postojale u ova dva polja, a s druge strane niti novinari nisu osloboeni opeg priznanja vlastitih greaka. Iako je autokritinost prvi korak prema rjeenju, u sluaju medija i znanosti situacija je ipak poneto kompliciranija. Treba se zapitati zbog ega je odnos znanost mediji postao dijelom drutvenog fokusa u tolikoj mjeri da ga je, za razliku od inae katastrofalno loe financiranog resora znanosti, kao i loeg stanja u medijima, svojim likom i djelom promovirao i sam predsjednik Republike Hrvatske prof. dr.sc. Ivo Josipovi. Ukoliko bi pristali da su mediji zli oglaivai munjenih ili, sve ee, lijenih znanstvenika mogli bi se razii u tonu ve toliko poznatom ovakvima skupovima, koji poziva na tjenju suradnju, razumijevanje, pokretanje dijaloga i sl. to su odavna ve prazne sintagme koje drutveno djeluju samo stoga to nemaju nikakvo znaenje pa se u njih moe upisivati to god svaki od konzumenta poruke eli. ini mi se da bi trebalo upozoriti zapravo na niz elemenata koji povezuju medije i znanost. Nacionalna drava prema Benedictu Andersonu nastaje zahvaljujui tiskarskom kapitalizmu, ubrzanoj diseminaciji podataka i okupljanju raznorodnih ljudi u jedno informacijsko polje to je uskoro urodilo i osjeajem dublje povezanosti te stvaranja nacionalnog identiteta. Ne samo da su te informacije bile od dnevnog interesa za iru publiku ve je i znanost svoj razvoj utemeljila u formi knjige ili spisa. Tiskarski kapitalizam donio je revoluciju i znanosti. I mediji i znanost proizvode informacije. Informacija nikada nije imala sadraj, ona je naprosto novost, poremeaj entropijske tendencije, pa tako i industrijska revolucija svoju snagu crpi iz gutenbergove galaksije omoguavanjem irokog, gotovo opeg, uvida u razliite znanstvene discipline, to rezultira stalnom promjenom stanja. Fordizam i razvoj industrije proizveli su

61

Mediji i znanost

razliite specijalizacije i uskoro specijalizirali i znanje. Ovdje treba traiti prva odvajanja opih medija od specifinih i nastanak onog to danas nazivamo infotainment Slom velikih narativa zapoet sedamdesetih godina 20. stoljea, te na simboliki nain zavren ruenjem Berlinskog zida s kojim je u povijest otiao i posljednji pokuaj realizacije ideja moderne (uglavnom oslonjenog na monu znanstveno-tehnoloku metanaraciju), svaki autoritet podvrgnut je kritici, a pri tome, naravno, nije ostao netaknut niti znanstveni autoritet. Mediji koji su se ve poetkom 20. stoljea prilagodili industrijskoj proizvodnji informacije nisu potedjeli niti znanost. S jedne su strane otkrivali afere i skandale, a s druge promovirali otkria koja su se direktno odnosila na svakodnevicu pojedinaca. Iako bi se zbog potonjeg moglo zakljuiti kako je znanost vaan dio medijskog prostora viak informacija o znanstvenim istraivanjima, esto i neprovjerenim, pa stoga i meusobno oprenih, stvarali su dojam kako ni znanost vie ne posjeduje opi konsenzus. Dobra stara vremena neupitnih autoritarnih znanja i ideologija zauvijek su ostala u povijesti. No, s druge strane je li znanost ostala netaknuta promjenom drutvenog stanja u takozvanom postideolokom dobu? Obino zamiljamo kako znanost tijekom povijesti kumulativno skuplja znanje o svijetu i ovjeku prilazei svaki puta sve blie i blie apsolutnom poretku, istini ili strukturi koja se onda reflektira u tehnolokim pronalascima. Ve je Thomas Khun upozorio kako znanost nije linearni kumulativni proces ve smjena paradigmi, niz revolucija. Kombinira li se Khun sa Foucaultom otvara se mogunost promatranja znanosti i znanstvenika ne vie kao smjernih tragaa za apsolutnim istinama koji ive izvan realiteta zatvoreni u bjelokosnim institucijskim tvravama, ve kao sudionike drutvene reprodukcije. Ideje na koje znanstvenici dolaze, eksperimenti koje konstruiraju nisu samo iskaz znanstvenog, ve i drutvenog polja. Danas je to moda oiglednije nego ikada. Umjesto ipak donekle neovisnih istraivakih centara kojima je cilj iskljuivo istraivanje samo, znanstvenici danas postaju menaderi znanja. Znanje se u visokoj mjeri komodificiralo i utiliziralo i postalo roba na tritu. Studenti ne upisuju studije na Sveuilitima prema vlastitim preferencijama, talentima ili motivaciji, ve zbog stanja pojedinog znanja na burzi poslova i vjetina. Istraivaki centri i Sveuilita uskau na trite nudei svoje proizvode - patente i ljude. Javne financije sve manje sudjeluju u znanstvenim istraivanjima, a sve vie se trai izvor financiranja u industriji ili pak industrija posredno utjee na politiku javnog financiranja. Drugim rijeima resursima potrebnim za stvaranje znanstvenih informacija upravlja birokracija i kratkotrajni ekonomski interes. Postavlja li to znanost u imalo drugaiju poziciju od medija? Zadatak i jednih drugih bila je pro62

Izlaganja

izvodnja informacija, smanjenje entropije, a danas umjesto informacije fokus se okrenuo prema sadraju to ne smanjuje entropiju nego prijeti odravanjem statusa quo. Znanost nije dakle suprotstavljena mediju i obratno, oni djeluju u drugaijem meta-narativu od onog koji ih je iznjedrio. Promatrajui odnos na taj nain, jedina dilema koja stoji ispred znanosti i medija jest ili pristati na nove okolnosti i ukljuiti se u opi glasnogovorniki mentalitet, osvajati medijski prostor i brendrati znanje unato jasnoj svijesti o problemima koje to nosi sa sobom, ili postupno stvarati novu klimu, novi konsenzus okrenut informaciji kao nekomercijalnom dobru. Treba jasno naglasiti kako oba pola ove dileme imaju svoje slabe i jake toke. esto su zatvorene znanstvene, javno financirane institucije bile samo paravan za nerad u kojima je rad manjine pokrivao nerad veine, no jednako tako upravljanje znanjem koje znanstvenike pretvara u fundraiser profesionalce koji moraju uvjeriti jednu tanku elitu ignoranata koje zanima iskljuivo profit da je njihovo istraivanje vano, premjeta kreativni istraivaki potencijal u sasvim drugo polje. Time se gubi temeljna ideja znanstvenih disciplina, pa bi i povrno znanje o nekom problemu uz dobru PR strategiju moglo sjajno funkcionirati na burzi znanstvenih projekata. Drugim rijeima pred znanost se postavlja opasnost koja se medijima ve dogaa nekoliko desetljea - pretvaranja u tabloid znanost svima prihvatljiva, svima jasna, koja podrava bazine teze o drutvu u kakvom ivimo bez preispitivanja. Dakle, nekritika znanost, ako je tako neto uope mogue.

63

Mediji i znanost

64

Izlaganja

Reaktivnost kao odlika meuodnosa znanosti i medija


ore Obradovi Odjel za komunikologiju Sveuilita u Dubrovniku

Mnogi ljudi, koji se ne bave znanou, ele znati poneto iz toga velikog i njima nepoznatog svijeta. Neke zanimaju medicinska istraivanja i mogunosti izljeenja, druge povijest ili bar njezin malen dio, neki ljudi bi voljeli znati vie o buduim tehnologijama, njihovoj primjeni i utjecaju na svakodnevni ivot, prirodu i okoli, kao i ekonomska i pravna kretanja i trendovi i jo mnogo toga ime se razliite znanosti bave. Znanstvenici koriste strune izraze razumljive uim krugovima koji se bave istom tematikom, a nerazumljive iroj javnosti. Ne radi se uvijek samo o strunim izrazima nego openito o mogunosti shvaanja sloene znanstvene problematike i prilagodbe rezultata istraivanja jednostavnom (svakodnevnom rjeniku). Problem razumijevanja postoji ak i meu znanstvenicima koji se bave istom znanou, kad se njihova gledita razilaze. Thomas S. Kuhn je na primjeru dvaju nespojivih znanstvenih teorija zakljuio kako ljude koji zastupaju neusporedive poglede u znanosti treba smatrati lanovima razliitih jezinih zajednica, a njihove probleme u meusobnoj komunikaciji analizirati kao probleme prevoenja (2002: 212-214). Novinari se najee nalaze u ulozi posrednika koji bi trebali rezultate znanstvenih istraivanja opisane znanstvenim rjenikom prevesti na standardni jezik razumljiv njihovoj ciljnoj javnosti. Budui da to nije lako uiniti, javlja se odreeni strah od komuniciranja sa znanstvenom zajednicom pa novinari pribjegavaju reaktivnom odnosu piu o znanosti i znanstvenicima kad dobiju njihov poziv. S druge strane, znanstvenici doivljavaju novinarski prikaz svojih radova kao napad na njihovu vrijednost jer se u saimanju i prilagodbi jednostavnom stilu izraavanja znaju izgubiti za njih vane injenice i tvrdnje iz kojih proizlaze zakljuci. Rezultat je da se i oni povlae u reaktivnost pa s medijima komuniciraju samo na poziv i gotovo jedino kad moraju.
65

Mediji i znanost

66

Jo je Walter Lippman 1922. (1995: 260) napisao prouavajui medije, u prvom izdanju knjige Javno mnijenje, da je novinarstvo poput snopa iz reflektora koji se neprestano pomie amo-tamo, dovodei jednu za drugom razne epizode iz tame na vidjelo. Ta selekcija (Obradovi, 2007: 90) koju su novinari prisiljeni initi ne odgovara veini znanstvenika zato to se izborom zanimljivoga po slobodnoj novinarskoj prosudbi gubi njima toliko vana cjelina. Novinarima ne odgovara inzistiranje znanstvenika na preciznosti, cjelovitosti i opsenosti tumaenja jer misle da njihovu publiku to ne zanima i tako se zatvara krug u kojemu ni jedni ni drugi nisu zadovoljni, u kojemu ni jedni ni drugi nisu proaktivni, nego su reaktivni. Reaktivnost kod znanstvenika pojaava nespremnost na prihvaanje injenice da masovni mediji nisu znanstveni asopisi i da svako pojednostavnjenje ne znai ujedno njihovu znanstvenu degradaciju. Reaktivnost kod novinara poveava nemogunost specijalizacije za praenje znanosti jer je to toliko veliko podruje drutvene zbilje da se za njega praktino nije mogue specijalizirati. Takav odnos namee brojna pitanja. Trebaju li uope znanstvenicima novinari i trebaju li znanstvenici novinarima? Jesu li znanstvenicima dovoljni znanstveni asopisi namijenjeni uskom krugu itatelja, takoer znanstvenika? Je li novinarima dovoljno spominjati znanstvenike kad neki od njih umre? Ili kad se nae u popritu skandala ime se zadovoljava radoznalost mase, a znanost se tek spomene? Odgovore na ova pitanja nije jako teko nai. Znanstvenicima treba publicitet kako bi javnost znala ime se bave i tako poduprla izdvajanja za znanost u demokratskim procesima. Novinarima trebaju znanstvenici jer novinarstvo uz zabavnu, koja esto neopravdano dospijeva na prvo mjesto po vanosti, u svojim temeljnim naelima ima informativnu i obrazovnu funkciju. Koja su mogua rjeenja za bolju suradnju novinara i znanstvenika? Jedno od njih predstavlja odreivanje pojedinca za odnose s medijima u manjim znanstvenim ustanovama ili osnivanje slube za odnose s javnostima u veim znanstvenim ustanovama, u kojoj bi bila bar jedna osoba zaduena iskljuivo za odnose s medijima. Djelatnici kojima bi se povjerili odnosi s medijima morali bi imati naobrazbu za pripremu medijskih priloga za razliite medije. U tome bi sluaju specijalizacija bila mogua jer bi se suzilo podruje praenja i izvjeivanja na jednu znanstvenu disciplinu, granu ili, u najveem opsegu, na znanstveno polje. Djelovanje djelatnika za odnose s medijima u znanstvenim ustanovama bi prvenstveno moralo biti proaktivno. Oni bi morali masovna glasila upoznavati s radom znanstvene

Izlaganja

ustanove i postignuima znanstvenika, nuditi im ve pripremljene medijske priloge, posve uobliene po pravilima struke da ih mogu objaviti bez ikakvih izmjena ako ele, ili dogovarati s novinarima intervjue na odreene teme. Njihovo eksterno djelovanje ne bi zavravalo s tim, nego bi na vlastitoj mrenoj stranici, u posebnoj rubrici namijenjenoj medijima, postavljali medijske priloge o radu ustanove i njezinih znanstvenika. Morali bi koristiti sve mogunosti novih medija pa priloge opremati kljunim rijeima koje pretraivai mogu lako pronai, poveznicama na prole i sline teme, poveznicama do fotografija, fotografija u nizu, zvunih i video priloga, infografika (tablica, grafikona, dodatnih podataka, skica, karata i slino), kao i do baza podataka u kojima se moe saznati jo vie o istoj temi. Interno djelovanje djelatnika za odnose s medijima bilo bi uobiajeno i sastojalo bi se od pripreme lanova uprave ili znanstvenika za razgovore s novinarima, organiziranje konferencija za novinare, isticanja drutveno odgovornog poslovanja, obiljeavanje pojedinih obljetnica i njihova pretvaranja u medijski zanimljiva dogaanja, pripremu javnog predstavljanja uspjeha znanstvenika, objavljenih knjiga i asopisa Analitiko djelovanje sastojalo bi se u analiziranju medijskih objava, preraunu ostvarenog pozitivnog publiciteta u oglasnu vrijednost s odbitkom negativno intoniranih objava (Obradovi i Medo Bogdanovi, 2010: 89), istraivanja javnog mnijenja o ugledu organizacije za koju rade, utvrivanju i otklanjanju uzroka eventualno negativnog publiciteta. Novinarima bi posao u tome sluaju bio znatno olakan, a strah od mogue pogreke manji jer bi suraivali s osobama koje se ne ustruavaju susreta s novinarima i koje znaju novinarski posao, premda ga ne rade za masovna glasila nego za znanstvenu ustanovu. Kad bi znanstvene ustanove shvatile vanost stvaranja pozitivnog publiciteta za njihovo financiranje, onda bi se brzo znanstvene ustanove mogle struno ekipirati za bolje odnose s medijima jer im to ne bi bio troak nego ulaganje s pokriem. Pojavom novih medija u kojima svaki primatelj poruka moe ujedno biti i njihov poiljatelj, uz pozitivne uinke poput ostvarene demokratinosti komuniciranja, dolo je i do negativnih, tako to se o pojedinim temama mogu objaviti sluajno ili namjerno pogreni podaci koji mogu natetiti njihovu ugledu. Miroslav Tuman ukazuje na obavijest kao informacijski sadraj koji ini dio realnih komunikacijskih procesa i ona je dio, element realnosti (Tuman, 1990: 87). U odnosu prema istinitosti, razlikuje obavijesti, pogrene obavijesti i protuobavijesti (Tuman, 2003: 53-54). Za razliku od pogrenih obavijesti, Miroslav Tuman kao osnov67

Mediji i znanost

nu odliku protuobavijesti navodi namjeru kojom se eli zavesti, prevariti i obmanuti patvorenim i netonim podacima. Nije jasno tko je stvarni autor mrene stranice na kojoj se nalaze, ne postoje adrese za kontakte, niti naznake mjesta i vremena nastanka, a nejasna je i mogunost komuniciranja s tim izvorom i u buduem vremenu (Tuman, 2003: 53-56). Djelatnici za odnose s medijima koji rade za znanstvene ustanove moraju pretraivati mrene sadraje koji donose pogrene obavijesti i protuobavijesti o njihovoj znanstvenoj ustanovi i ispravljati ih. Novinari trebaju znati provjeravati vjerodostojnost objava i tako izbjei preuzimanje i navoenje pogrenih obavijesti i protuobavijesti kako ne bi ugrozili vlastitu ast i ugled glasila za koje rade. Djelatnici za odnose s medijima moraju biti aktivni na drutvenim mreama s profilima ustanove i znanstvenika i grupama za potporu jer vie nema ogranienja stvaranja publiciteta uvjetovanog nekim stvarnim granicama nego samo njihovom sposobnou i inovativnou. Znanost i masovni mediji moraju suraivati na obostranu korist jer tako i jedni i drugi bolje ostvaruju svoje funkcije. Nikad njihova suradnja zbog specifinosti ta dva podruja drutvene zbilje nije bila laka i nikad nee ni biti, ali obrazovanjem i jednih i drugih za pravilnu uporabu medija, ona se moe poboljati. Djelatnici za odnose s medijima koji bi radili za znanstvene ustanove svakako bi je olakali i poboljali. Literatura
Kuhn, Thomas S.: Struktura znanstvenih revolucija, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002. Lippman, Walter: Javno mnijenje, Naprijed, Zagreb, 1995. Obradovi, ore: Medijski prikaz zbilje, Medianali, god. 1, br. 2 (87101), Sveuilite u Dubrovniku, Dubrovnik, 2007. Obradovi, ore i Medo Bogdanovi, Ivana: Holistiki odnosi s medijima organizacija u kulturi, Medianali, god. 4, br. 7 (74-90), Sveuilite u Dubrovniku, Dubrovnik, 2010. Tuman, Miroslav: Teorija informacijske znanosti, Informator, Zagreb, 1990. Tuman, Miroslav: Prikazalite znanja, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 2003.

68

Izlaganja

Temeljni problem: preuska specijalizacija


Nenad Raos Institutu za medicinska istraivanja i medicinu rada, glavni urednik asopisa Priroda.

Problem popularizacije znanosti mogao bi se svesti na parafrazu Platonove reenice: U percepciji znanosti u javnosti nee biti dobro sve dok novinari ne postanu znanstvenici a znanstvenici novinari. Da bi se popularizirala znanost kroz pisanu rije treba imati oba zanata i u oba biti podjednako uspjean. To govorim i iz vlastitog iskustva: prije sam se poeo baviti novinarstvom nego znanstvenim istraivanjem (prvu sam znanstveno-popularnu knjigu napisao prije no to sam magistrirao), pa se i jednom i drugom djelatnou kontinuirano bavim ve trideset godina. No da bi se taj ideal ostvario treba svladati mnoge prepreke, a kako su prepreke sve vie nego lake malo ih ljudi koji se bave popularizacijom znanosti mogu i hoe svladati. Novinari se obino, ako su objektivni prema sebi, zadovoljavaju time da budu glasogovornici, izvjestitelji znanstvenika. Ne elei se uputati u svoje tumaenje znanstvenih injenica obino nau znanstvenika koji se bavi zanimljivom temom, pa onda s njim naprave intervju. Ali jao! Intervjui sa znanstvenicima najee su promaeni, jer ne govore o ovjeku s kojim se razgovara nego se sugovornika obino puta da izgovara tekst koji bi uz malo truda i sam mogao napisati. Tako se posao znanstvenika svodi na diktiranje, a posao novinara na redigiranje. To dakako nije dovoljno. Novinar treba znati to treba a to ne treba pitati, treba znati kako treba pitati, to naglasiti, emu dati vanost. Sjeam se kako novinar iz cijelog mog ivota nije znao izdvojiti nita zanimljivo osim da na posao dolazim tramvajem, a vrhunac je bio kad me je novinar u izravnoj radijskoj emisiji (u trajanju od samo dvije minute) pred otvaranje izlobe o Einsteinu u zagrebakom Tehnikom muzeju zapitao: Molim Vas da nam objasnite Einsteinovu teoriju! Da novinarsko neznanje moe imati ak i kriminalne posljedice pokazuje sluaj iz moga instituta kada je novinar potplatio kemijskog tehniara da ukrade ivani bojni otrov e da bi pokazao kako se u institutu dostatno ne provode mjere sigurnosti.
69

Mediji i znanost

70

Znanstvenici s druge strane znaju, razumije se, vie od novinara no njihovo je znanje ogranieno i to je najgore ne razumiju novinarski zanat. Stoga mogu govoriti i pisati o malom broju tema, a njihov e iskaz obino vrvjeti (pre)strunim rijeima i jo gore nepotrebnim podacima, nerijetko posve tehnike prirode. S jedne strane to je stvar navike (jer se tako govori za znanstvenike) no pokatkad se iza zakuastog govora krije elja da se ouva dignitet struke i govornik zatiti od izravne ili neizravne kritike svojih kolega. Tako na kraju ispada da znanstvenik pred kamerom polae ispit pred svojim kolegama umjesto da prenosi najiroj publici svoja znanja, miljenja i stavove. Poseban je problem niska razina pismenosti znanstvenika, pa i u manjoj mjeri novinara. S tim se susreem svaki dan kao urednik asopisa Priroda. Mladi znanstvenici jo si daju neto rei, pa stoga i nauiti, no stariji misle da su svu pamet svijeta popili. Napadaju me to sam im preuredio lanak, premda je napisan tako da ga u izvornom obliku ni ja ne mogu razumjeti! Rezultat je to alosne injenice to se pisanje znanstvenika svodi uglavnom na prepisivanje ili, u najboljem sluaju, na kompilaciju ve postojeih strunih tekstova, pa je znanstveniku posve strano pisanje iz glave. Usto dananji znanstvenik malo ita, pa mu je vrlo teko preuzeti ulogu itatelja, a to je osnovni uvjet da bi se tekst dobro napisao i posebice do kraja doradio. Temeljni zahtjev dobre popularizacije, kojeg sam naveo na poetku ovog prikaza, nije lako ostvariti izmeu ostalog i zbog nepostojanja prave motivacije. Osnovni motiv znanstvenika da napie neto popularno jesu uvjeti za izbor u vie zvanje. Naime, od znanstvenika se zahtijeva da uz znanstvene radove ima neto i po kriteriju B (dakle ono to nije znanost u uem smislu), pa mu je lake napisati (kakavgod) znanstveno-popularni lanak nego, primjerice, pokrenuti novi kolegij na poslijediplomskom studiju. Tako se popularizacija znanosti svodi na nekoliko lanaka u itavoj karijeri koji se onda ponosno stavljaju u popis publikacija dotinog znanstvenika. Jo gore, popularizacija se znanosti u znanstvenikim krugovima nerijetko vidi kao sniavanje strune razine, kao degradacija struke i strunosti. Oito je da za svaki posao, pa tako i novinarski (popularizatorski), treba uz znanje i talent imati i iskustva. Ne moe se dobro pisati ako se pie jedanput godinje, pa i manje od toga. Treba pisati svaki dan i stalno se truditi da se pie to jasnije, ivlje, bolje. Treba se truditi oko svake reenice, ne samo zbog kvalitete teksta koji se upravo pie, nego radi razvijanja vjetine pisanja. No da bi se to postiglo potrebna je motivacija. I tu dolazimo do temeljnog pitanja. Pisana se rije plaa slabo, ako se uope plaa. Mi u Prirodi ne plaamo nikome nita, jer jedva pokrivamo

Izlaganja

nadasve minimalne trokove tiskanja i distribucije. Drugi moda plaaju, no malo, a honorari dolaze sa zakanjenjem. Stoga u naim prilikama ne moe biti ni govora o materijalnoj stimulaciji za popularizaciju znanosti. A bez materijalne stimulacije nema prave motivacije, nema kontinuiteta u radu, nema jednom rijeju profesionalizma. Kad sam se u mladosti bavio popularizacijom znanosti za pisanje se lijepo plaalo, pa mi je taj novac dobro doao za popunjavanje kunog budeta. Danas je drugaije: ne moete oekivati od mladog znanstvenika da radi za malu plau, pa da jo i pie zabadava! I onda se odluuje na pisanje pod stare dane, isto iz hobija, no tada sve ide naopako, jer je ve stekao posve krive predodbe o pisanju, koje u starosti nije mogue mijenjati. I tako se i u popularizaciji znanosti otkriva stara istina, istina na temelju koje su Sjedinjene Drave postale najmonija drava na svijetu: stavi pravog ovjeka na pravo mjesto te ga pristojno plati i nema se ega bojati!. No mi smo, po naem obiaju, za nazovi utedu od nekoliko stotina ili tisua kuna sposobni dovesti znanstveno-popularne asopise do bankrota te unititi itavu djelatnost, djelatnost popularizacije znanosti, koja u nae doba znanosti postaje sve vanijom.

71

Mediji i znanost

72

Izlaganja

Strah od medija
Joko Sindik, Zagreb josko.sindik@xnet.hr

Pitanje utjecaja medija (poglavito masmedija) na pojedinca objanjavan je brojnim teorijama, koje su polazile od njihova minimalnog uinka ili utjecaja kao sredstva zabave do prenositelja onoga o emu trebamo misliti, do odravatelja statusa quo, tj. onoga o emu ne trebamo misliti. Meutim, barem na temelju efekata u pojedinim podrujima medijskih utjecaja (npr. agresivno ponaanje kod djece), vjerojatnije je da su oni moni u oblikovanju i definiranju javnog diskursa, ukljuujui odravanje i prenoenje moguih negativnih i stereotipnih slika, pa miljenje javnosti o realnosti znatno ovisi od njenoj medijskog reprezentaciji (Zgrablji-Rotar, 2005). Strah od medija je jedna od mnogih emocija koje moemo imati vezano uz konzumaciju medijskih sadraja (utjecaj medijskih sadraja na ivot), te zbog izloenosti osobnog ivota javnosti. S druge strane, moemo promiljati o strahu od medija, i medijima koji uzrokuju strah. U pogledu konzumacije medijskih sadraja (A), razmatramo o utjecaju medija na ovjeka. Naime, premda se pozitivne strane medija (pritom se najee misli na masmedije) i medijskih sadraja. nikad posve ne porie, najee se raspravlja upravo o negativnim aspektima utjecaja medija na ovjeka, meu kojima je vjerojatno najeksponiranija tema nasilja u medijima, meu kojima primjerice Kunczik razlikuje: psihiko i mentalno nasilje, racionalno i iracionalno, aktivno i pasivno, konstruktivno i destruktivno. Strah je jedna od posljedica medijskog nasilja, u smislu strepnje da e nasilje iz medija ui i u njihov ivot, koje se moe reflektirati i na druga podruja ivota. U pogledu suzbijanja negativnih efekata medija na ovjeka, kljuan pojam je drutvena odgovornost medija (1) kao obaveza da se uveaju pozitivni, a umanje negativni uinci na drutvo kao cjelinu. Pojam drutvene odgovornosti, u najirem smislu, oznaava ozbiljno razmatranje utjecaja koji ima neko djelovanje na okoli, ukupno drutvo, dakle na sve ono na to pojedinac djeluje ili s kim komunicira. Slobodni i neovi73

Mediji i znanost

sni mediji, esencijalni su dio svake prave demokracije. Ali viestrukost medija u funkcionalnom smislu, oituje se nuno i kroz pozitivnu, ali i kroz negativnu funkciju medija. Mediji su duni, odabirom vanih tema i njihovom strunom obradom, pomagati graanima da se snau u vlastitom politikom, privatnom i strunom (profesionalnom) ivotu. Dakle, dio drutvene odgovornosti medija je pozitivna orijentiranost, koja u ovom kontkestu ima smisao pruanja mogunosti da uvijek budemo u toku dogaaja i da moemo procijeniti svrsishodnost vlastitog djelovanja po odreenom pitanju. Rjeenje problema drutvene odgovornosti medija mogli bi uspjeno rijeiti etiki standardi novinarstva, uz dosljednu kontrolu njihova provoenja. Meutim, drutvena odgovornost je bitna i za medije (medijske djelatnike), kao i za konzumente (2) medijskih sadraja. Dio odgovornosti konzumenata je osiguranje medijske pismenosti konzumenata. Pojam medijske pismenosti odreen je kao sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odailjanja poruka posredstvom medija (Aufderheide, 1992). Ova definicija polazi od medija kao pozitivnih izvora informacija i zabave, a za njih treba usvojiti ili osvijestiti mnoga znanja i vjetine. Medijska pismenost znai uiti o svim medijima, njihovu povijest, produkcijska i ekonomska naela funkcioniranja, tko posjeduje i kontrolira medije, medijsko vlasnitvo i posljedice: koncentracija drutvene moi, osiromaenje i komercijalizacija sadraja (Peruko, 2003). Roditeljima i nastavnicima treba medijska pismenost kako bi razumjeli djecu i pravilno ih odgojili, pa trebaju osvijestiti osobne medijske navike, ali i medijske navike svoje obitelji: tako e bolje razumjeti i medijske navike svoje djece (Iliin, 2003). Potter (2001) dijeli utjecaje medija na kratkorone i dugorone, s obzirom da li se utjecaj pojavi odmah nakon konzumiranja medija ili dugo vremena nakon. Iz medija se ui, oni utjeu na nae stajalite o nekom pitanju, djeluju na emocije (strah), izazivaju i posljedine fizioloke reakcije (vezane uz emocije) kao to su jae lupanje srca, vii krvni tlak, povieni adrenalin; utjeu na ponaanje gledatelja (najmlaa djeca). Umjesto straha od medija i moralne panike, demokratske zemlje i institucije podravaju razvoj razliitih medijskih strategija za kreiranje uspjene medijske politike prema djeci. Znanstvene institucije trebale bi poticati istraivanja usmjerena na medije, medijske sadraje i utjecaje medija, posebno utjecaje na djecu. Pozitivni su pomaci napravljeni u samoregulaciji novinarske profesije (Hrvatskog novinarskog drutva i dva lanka zatite prava djece u medijima, Hrvatski oglasni zbor i prava djece), dok civilne udruge daju sve vie pozornosti pitanju medijskog opismenjavanja. Meutim, medijska pismenost zasad nije ukljuena u
74

Izlaganja

hrvatski obrazovni sustav u suvremenom smislu (Erjavec i Zgrablji, 2000). Izloenost osobnog ivota (B) medijskim promocijama koje mogu dati negativan publicitet dijelom se mogu izbjei, ponajprije dobrovoljnou sudjelovanja u medijskim prostorima. Uz opasnosti od izlaganja segmenata osobnog ivota javnosti, te eventualnog negativnih posljedica na osobni i drutveni dignitet, iznimna opasnost postoji u nevjetom komuniciranju strunih (i znanstvenih) saznanja u medijima, za to mogu biti odgovorni i mediji (medijski djelatnici) i sami pojedinci (strunjaci, znanstvenici), koji posredstvom medija komuniciraju s javnou. Do koje mjere pojednostavniti strunu ili znanstvenu informaciju da ona bude razumljiva iroj javnosti, a ujedno i tona i vjerodostojna ? Nedvojbeno, na gubitku moe vie biti strunjak (znanstvenik) nego novinar, budui da mu nekvalitetan medijski transfer informacije koju eli prenijeti moe naruiti ne samo struni, ve i osobni dignitet. U osobnim istupima u ime struke pojedinac se moe zatititi na vie naina. Sindik (2007) daje popis okvira standarda koje su dali hrvatski psiholozi pri pojavljivanju psihologa u medijima: snimanje rada s klijentima (psihoterapije, savjetovanja) nije prihvatljivo ni pod kojim uvjetima (naelo diskrecije); pri davanju izjava o ljudima u prvome se redu treba brinuti za ljude o kojima govorimo (naelo humanizma); govoriti openito i argumentirano (naelo znanstvene korektnosti); jasno izrei miljenje o tome koliko vremena zahtijeva pojedina tema (naelo vremenskog okvira); nadzirati montiranje priloga i ureivanje tekstova u medijima i zadrati pravo zabrane objavljivanja ili nastup u medijima u ivo (naelo autorizacije). Primjer: Motovunska ljetna kola unapreenja zdravlja 2005. (Cafuk, 2005) fokusirala se na pogreke u medijima i zdravstvu. Mediji i zdravlje usredotoili su se na greke u medijima i zdravstvu i nainu njihova komuniciranja. Kroz zamjene uloga lijenika i medija u zamiljenoj situaciji probalo se pribliiti kako svaka struka gleda na pogreke i na emu bi trebalo raditi kako bi se one smanjile. Istaknute su i pogreke komuniciranja pogreaka u kriznim situacijama koje treba prevladati, jer je medijima posao uiniti zbivanja vidljivima javnosti, a lijenici su odgovorni prema javnosti i moraju komunicirati s njom putem medija (primjer proturjenih informacija o opasnostima od svinjske gripe).
75

Mediji i znanost

Primjer: Sindik (2010), utvruje da je u obilju informacija koje mediji pruaju o zdravstvenim pitanjima, dosta onih kontradiktornih. Ljudi u veoj mjeri nisu kadri procijeniti (barem koritenjem informacija masovnih medija), koja je od informacija zapravo tona. Stoga ispitanici najee poseu za provjereno vjerodostojnijim izvorima informacija (medicinske enciklopedije i knjige, odnosno struni i znanstveni radovi), prije nego poduzimanju mjere na temelju informacija koje dobivaju putem novih masmedija. U procjenjivanju koje su informacije tone, ispitanici najee poseu za racionalnim i realistinim strategijama, s internim lokusom kontrole: kombinacijom vie izvora informacija istovremeno, odnosno procjenom najvjerodostojnijeg izvora (prije nego pogaanjem po sluaju, intuitivno), rukovodei se prvom ili posljednjom informacijom. Meutim, ukupna procjena tonosti informacija o zdravlju je iznimno mala. Literatura
Aufderheide, P. (1992). A Report of the National leadership conference on media literacy. Skinuto 15.4.2010.s: http.//www.interact.uoregon/ MediaLit/FA/aufderheide/report.html. Cafuk, B. (2005). Pogreke u medijima i zdravstvu. Skinuto 15.4.2010.s: http://www.hlk.hr/default.asp?ru=139&gl=200510130000001&sid=&j ezik=1 Erjavec, K., Zgrablji, N. (2000). Europski model medijskog odgoja i hrvatski model. Medijska istraivanja, 1(6):89-109. Iliin, V. (2003). Mediji u slobodnom vremenu djece i komunikacija o medijskim sadrajima. Medijska istraivanja, 9(2):9-35. Potter, W.J. (2001). Media literacy. London: Sage publication. Sindik, J. (2007). Status psihologije u medijima u Hrvatskoj i zapreke komunikaciji izmeu znanosti i javnosti. Metodiki ogledi 14(1):77-91. Sindik, J. (2010). Efekti medijske globalizacije na opu kvalitetu zdravstvenog informiranja. Medijski dijalozi (u tisku). Zgrablji-Rotar, N. (2005). Medijska pismenost i civilno drutvo. Sarajevo: Mediacentar.

76

Izlaganja

Mediji i znanost (i obrazovanje)


Bojan Jerbi Sveuilite u Zagrebu Fakultet strojarstva i brodogradnje Zavod za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava

Je li mogue da je Marinkoviev Melkior bio intelektualac? Gdje smo putem izgubili novinare (ili novinarstvo) koji su s profesorima dijelili istu sudbinu u potrazi za znanjem i pouavanju o spoznajama? Bile su to neko vane drutvene djelatnosti: obrazovanje, odgoj, informiranje... Objedinjene u zajednikoj misiji odreivale su drutvene norme i ciljeve. Tko je kriv to danas sveenici nisu sveti, profesori nisu znanstvenici, lijenici nisu Hipokritovi sljedbenici, a novinari nisu intelektualci? Ne znam odgovore na ova pitanja. Znam samo da je nemogue opstati bez jasnih drutvenih vrijednosnih normi. Nemogue je oekivati da e nas nove generacije izvui iz krize ili uiniti ovaj svijet boljim ako svi zajedno ne pomognemo informirati one koji dolaze o pravim stvarima, znanjima o stvaranju i o ivotu. Moda bi svi trebali u jednom trenutku svojeg ivota poloiti Hipokratovu zakletvu, ali u onom izvornom obliku. U jednom svojem dijelu zakletva glasi: Stoga u uitelja ovoga umijea tovati kao svoje roditelje, njegovu u djecu drati svojom braom, a budu li htjeli uiti ovu umjetnost, pouavat u ih bez ugovora i bez plae. Nikome neu, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti u mu za nj dati savjet.. Nikada ne treba smetnuti s uma da nas upravo sposobnost prijenosa znanja s jedne generacije na drugu izdvaja od ostatka ivog svijeta. Koliko god se danas ini nepopularno govoriti o podijeljenoj odgovornosti, ipak mislim da su i mediji i znanost zaboravili da im je temeljna zadaa odgoj. Mediji su se izgubili u konzumeristikom natjecanju, a znanost u birokratskim normativima. Jedan moj prijatelj, profesor na uglednom amerikom sveuilitu, rekao mi je da na svojim predavanjima nikada ne govori studentima o znanjima o kojima su napisane knjige: mnoga struna znanja studenti mogu nauiti iz knjiga sami, a na predavanju trebaju uti o mudrostima koje su profesori stekli kroz svoj ivot i rad . Ne treba spominjati da je na njegovim predavanjima dvorana uvijek prepuna studenata gladnih istinskog znanja i ivota. Kako
77

Mediji i znanost

to vrednovati? Oito naa uloga ne prestaje nakon to smo studentima otkrili prvi glavni stavak termodinamike ili nakon to smo itaocima ili gledateljima prenijeli informaciju o letu u svemir. Ako se eli odgovoriti na pitanje to bi to znanost, a to mediji trebali uiniti svaki sa svoje strane u nastojanju da doprinesu spomenutoj misiji, onda je potrebno prvo postaviti pitanje to itatelji ili gledatelji trebaju ili oekuju od njih. esto se moe uti u medijima sljedee o znanosti: to je previe komplicirano za nae itatelje ili to nije javnosti interesantno itd. Rezultat takvog pristupa preesto je banalizacija znanstvenih tema ili prikazivanje emisija o znanosti u nonim ili jutarnjim terminima. Istina je da takav pristup odgovara Lippmannovoj, danas ve problematinoj, teoriji novinarstva: javnost nije dovoljno pametna da razumije to radi elita pa novinari to trebaju pojednostaviti . Mnoga iskustva pokazuju da mediji sustavno podcjenjuju svoju publiku, ili pak ne raspolau s kadrovskim potencijalom koji je sposoban obraditi sloenu tematiku. Tu se dolazi do nove karike, a to su novinari koji imaju presudnu ulogu u pripremi naizgled dosadne ili teko razumljive materije. Istoimeni teoretiar, pisac i novinar, dobitnik Pulitzerove nagrade, po ovom pitanju djelomino je u pravu: javnost treba posrednika-novinara da joj pripremi informacije . Mediji imaju svoja pravila: vrijeme, izraz, obim, ritam i ostale parametre koji odreuju kako valja odreenu tematiku prirediti. To je ono to znanstvenici ne znaju. Mi smo preesto optereeni veliinom onoga ime se bavimo i nerijetko teinom vlastite tatine. Zato trebamo pomo pri medijskom izraavanju, ali to ne znai banalizaciju radi pojednostavljenja ili iskrivljavanje injenica radi senzacionalizma. No, za tako neto potrebno je imati novinare koji e se posvetiti znanosti, razumjeti kritiku misao, prokletstvo bijelog papira ili praznog ekrana, probleme znanosti i znanstvenika. Nije vie mudrost da je svaki posao mogue obaviti uspjeno ako mu se posvetimo s dovoljno panje. Mediji i znanost trebaju intelektualno partnerstvo. Novinari su zaboravili da su elita koja moe pomoi znanosti da vrati svoje pozicije, dok znanstvenici zaboravljaju da su kreativna snaga koja mora pomoi drutvu da bude elitno.

78

Izlaganja

Poplava pseudoznanosti u hrvatskim medijima


Dario Hrupec Institut Ruer Bokovi

Tri su glavna razloga za trenutno obilje pseudoznanstvenih sadraja u domaim medijima. Prvo, ira je javnost u Hrvatskoj iznimno plodno tlo za moderne prodavae magle. U principu ne razlikuje znanost od pseudoznanosti i tradicionalno je vrlo sklona vjeri u nadnaravno. Drugo, veina medija danas u prvi plan stavlja sport i zabavu, a marginalizira kulturu i znanost. Tako se aktivira za znanost nepovoljna povratna veza: manje znanosti manje interesa za znanost. Tree i najvanije, nekolicina u medijima istaknutih znanstvenika esto zlorabi svoj znanstveni status za promicanje pseudoznanosti. Njihovo isticanje navodnog sklada izmeu moderne znanosti i nadnaravnoga zamuuje u javnosti ionako mutnu predodbu o znanosti. Uvod U emu je problem s pseudoznanou? Zato ona ne bi trebala biti dobro zastupljena u medijima? Pa to je jedan alternativan pogled na svijet potpuno ravnopravan znanstvenom, zar ne? Zapravo, moda ak i bolji jer su promicatelji pseudoznanosti zanimljive osobe otvorena uma. Za razliku od znanstvenika koji su ogranieni i dosadni. Zastraujui postotak populacije zastupa gore izneseno gledite. No, ono je potpuno krivo. Svi su ljudi ravnopravni, ali sva miljenja NISU ravnopravna. Svatko ima pravo na svoj stav, ali istina NIJE relativna. Oni koji smatraju da sva miljenja jesu ravnopravna i da istina jest relativna, nemaju naina razluiti razumnu tvrdnju od gluposti. Takvi su pojedinci laka meta arlatanima. S druge strane, oni su dobrodoli lanovi svakog drutva u kojem dominiraju vjerski i politiki voe. To je, naravno, vaan razlog zato je takvim drutvima u interesu pojedinac koji ne njeguje individualnost i kritiko miljenje te koji ne razlikuje znanost od pseudoznanosti.
79

Mediji i znanost

to je znanost? Rije znanost izvorno znai znanje. Meutim, moderna znanost nije tek skup znanja. Ona je djelatnost kojom se znanje prikuplja i organizira u obliku provjerljivih objanjenja i predvianja o svijetu. Znanstvenici uvijek kreu od pretpostavki. Te pretpostavke ili hipoteze potom paljivo provjeravaju da bi ih uglavnom ili odbacili ili modificirali za nove provjere. Prihvaaju samo one pretpostavke koje preive niz nemilosrdnih provjera i kritika. No, svako prihvaanje je samo privremeno. Uvijek se mogu pojaviti nove injenice koje onda trae i nova preispitivanja. Ukratko, znanstvenici opaaju i mjere (provode eksperimente), a na temelju prikupljenih podataka (uz pomo matematike i logike) grade teorijske modele. Eksperimenti imaju jedan vrlo vaan zahtjev - moraju biti ponovljivi. Od modela se pak trai ne samo da se slau s opaanjima, nego i da daju predvianja. Skup ovih postupaka nazivamo znanstvenom metodom. Znanost je, dakle, znanje utemeljeno na znanstvenoj metodi. Ono je stoga provjerljivo, ponovljivo i daje predvianja. to je pseudoznanost? Pseudoznanost je patoloka imitacija znanosti. Ona se lano predstavlja kao znanost, ali potpuno ignorira znanstvenu metodu. Stoga se svodi na skup tvrdnji, vjerovanja i postupaka kojima nedostaju dokazi. Ako i nudi dokaze, oni su znanstveno neutemeljeni. Ako i daje predvianja, ona se svode na pogaanja koja su tona u onom postotku koji odreuje statistika sluajnost. Dok je znanost provjerljiva, ponovljiva i daje predvianja, pseudoznanosti nedostaje barem jedan od ta tri uvjeta, a najee sva tri. Pseudoznanost je, u pravilu, ravnoduna prema injenicama, nezainteresirana za kriterije vrednovanja dokaza i oslanjanja se na subjektivnu potvrdu. Nadalje, pseudoznanost ne napreduje. Astrologija je najbolji je primjer za tu tvrdnju. I drevna astronomija (opaanje i biljeenje nebeskih pojava u svrhu razumijevanja) i astrologija (navodno predvianje ljudskih karaktera i pojedinanih ljudskih sudbina na temelju poloaja nebeskih tijela) nastale su prije vie tisua godina. Astrologija je do danas ostala praktiki ista. Napredak astronomije je, s druge strane, nezamislivo velik. Drugi je primjer homeopatija. Njezine osnovne ideje, koje je postavio Samuel Hahnemann 1796. godine, odrale su se do danas. Nakon otkria atomske strukture tvari pokazalo se da su homeopatske otopine obina besmislica odnosno da vie ne sadre ni jedne jedine molekule otopljene tvari. No, homeopati se nisu dali smesti. Nali su opravdanje u ideji da voda navodno pamti.

80

Izlaganja

Kako razlikovati znanost od pseudoznanosti? Postoje razni kriteriji. Znanstveni se radovi, primjerice, objavljuju u znanstvenim asopisima i to tek nakon to prou nekoliko neovisnih, anonimnih, strunih recenzija. Znanstveni asopisi dre visoke standarde potenja i tonosti. Pseudoznanstvena literatura je, s druge strane, namijenjena irokoj publici, nema ni recenzije ni standarda. Znanstveni rezultati su ponovljivi, a svi eksperimenti vrlo precizno opisani. Pseudoznanstveni rezultati ne mogu se ni ponoviti ni provjeriti. Pseudoznanstvena istraivanja, ako su uope provedena, opisana su tako openito da nije mogue odgonetnuti to je i kako napravljeno. Nadalje, neuspjesi se u znanosti paljivo prouavaju jer mogu ukazati na pogrenu teoriju. Pseudoznanost pak neuspjehe ignorira, sakriva, za njih trai opravdanja, o njima lae ili ih izbjegava pod svaku cijenu. U znanosti s vremenom raste opseg znanja o fizikalnim procesima koji lee u pozadini istraivanih pojava. U pseudoznanosti nikad nije istraena ni pronaena nikakva fizikalna pojava. U njoj nema napretka i nita se novoga ne spoznaje s vremenom. Znanstvene tvrdnje temelje se na dokazima, logikom razmiljanju i matematici. Ako se nove injenice ne uklapaju u stare ideje onda se stare ideje odbacuju. Pseudoznanstvene tvrdnje temelje se, s druge strane, na vjerovanju. U tom je smislu pseudoznanost vrlo bliska religiji. Poetna se ideja u pseudoznanosti nikad ne naputa, bez obzira na dokaze. Pseudoznanost u hrvatskim medijima Meu svim medijima u Hrvatskoj, vodei promicatelj pseudoznanosti neupitno je HRT, javna radijska i televizijska ustanova koja se financira od pristojbe graana. Njezina emisija Na rubu znanosti, koju vodi Kreimir Miak, sramotni je dio znanstvenog programa. Po povremenoj promociji pseudoznanstvenih tema poznata je i HRT-ova emisija Dobro jutro, Hrvatska. Ne zaostaju puno ni Nova TV, Jutarnji, Veernji, Novi list, Slobodna Dalmacija i mnogi drugi. Evo nekih odabranih primjera: Akademik Vladimir Paar: Zemlja se neprestano udaljava od Sunca, a globalno zahlaenje oekivan je proces ... globalno zagrijavanje kojem je ovjek uzrok mit je bez stvarna uporita Veernji list, 26. sijenja 2010. Zlatko Sudac, tvrde njegovi sljedbenici, moe svijetliti u mraku, levitirati i bilocirati se. Poznati fiziar Davor Pavuna, koji Sudca, dodue, nikada nije sreo, tomu dodaje da bi popularni karizmatik mogao i prolaziti kroz zidove. To je u fizici mogue, tvrdi Pavuna. Veernji list, 4. veljae 2010.
81

Mediji i znanost

Meunarodna organizacija za registar zvijezda i istraivanje zvijea novu zvijezdu, koju je otkrila na nebu, nazvala imenom Zlatka Sudca Veernji list, 13. rujna 2010. Postojanje auri vie nije upitno HTV, 11. listopada 2010. Dr. Tulio Simoncini: Rak je gljivica i mogue ga je izlijeiti sodom bikarbonom Nova TV, 21. listopada 2010. Da, angairali smo osobu da viskom provjeri zgradu ... potvrdio je prorektor za razvoj i prostorno planiranje Bojan Baleti. Veernji list, 16. studenog 2010. Rektor Sveuilita u Zagrebu dr. sc. Aleksa Bjeli potvrdio je vijest da je Rektorat angairao radiestezista da napravi novi raspored sjedenja Tportal, 17. studenog 2010. Zdenko Domani: Ja mogu djelovati na ovjeka koji je tisuama kilometara udaljen, samo preko fotografije. I rezultat tog djelovanja je mjerljiv Novi list, 5. veljae 2011. Rekonekcija je kompleksan proces naeg ponovnog povezivanja s univerzumom, ime je omogueno i izraavanje rekonektivnog iscjeljivanja. Kroz rekonekciju se osposobljavamo za razmjenu s novim nivoima svjetlosti i informacija u univerzumu Novi list, 10. veljae 2011. Zakljuak Hrvatski su mediji trenutno prepuni pseudoznanosti. Potaknut ovom poplavom, dio je znanstvenika zapoeo okupljati strunjake koji su voljni javno reagirati na veinu objavljenih znanstvenih neistina. U prvom redu, kritizirati same znanstvenike koji promiu pseudoznanstvene ideje. Nadalje, kontaktirati urednike medija koji ne razlikuju znanstvene injenice od pseudoznanstvenih vjerovanja. I konano, to je zahtjevno i dugotrajno, angairati se u znanstvenom obrazovanju od nastavnih pla-

82

Izlaganja

nova, kolskih udbenika, popularnih lanaka, knjiga i predavanja do znanstvenog programa javne televizije. Ove bi aktivnosti morale, kroz dulje vrijeme, rezultirati podizanjem razine znanstvene pismenosti u javnosti.

83

Mediji i znanost

84

Izlaganja

Od bombastinog naslova do informacije


Tihomir Marjanac

Naslov prodaje sadraj, privlai ili odbija itatelja, ponekad odgovara sadraju a ponekad i ne. To nije samo pitanje autorovog pristupa, to je i pitanje ureivake politike. Kad bi se neke od nas pitalo, mnogim tekstovima bismo nadjenuli drukije naslove, no to nije problem. Problem nastaje kada su informacije problematine ili su prikazane na problematian nain. Autori lanaka esto koriste agencijske izvore, pa sukobljeni sa strunom tematikom koju ne razumiju u potpunosti, sukobljeni sa znanstvenim kontroverzama i vlastitim vienjem problema, naprave novinski/medijski prilog koji im, naalost, nije na ast. Tako je u Vjesniku 13. kolovoza 2005. osvanuo lanak pod naslovom Pijavice u Hrvatskoj najavljuju tornada!, ijem utoru oito nije poznato da je hrvatski naziv za tornado - pijavica. Takoer u Vjesniku 3.1.2008. u lanku pod naslovom Zapoinje era velikih vulkanskih erupcija pisalo je Velike vulkanske erupcije, snani potresi i poplave, katastrofalni umski poari - sve su to posljedica drastinih promjena klime odnosno zagaenja. Autorica ovih misli oito je previdjela da je na Zemlji i u geolokoj prolosti bilo golemih vulkanskih erupcija, i to davno prije pojave ovjeka koji po njenom uvjerenju zagaenjem pokree vulkansku aktivnost, potrese, poplave i umske poare. Istina je, ipak, da je taj vulkanizam izazvao za dananje poimanje nezamislivo zagaenje okolia uslijed kojeg su se dogodile drastine promjene u ivom svijetu, a povremeno i masovna izumiranja. U istom lanku dalje se navodi Posljednjih 17 godina satelit Global Positioning System (GPS) prati kretanje klimatskih promjena na Zemlji i moe dosta precizno uoiti i aktivnosti ispod povrine zemlje gdje se magma i rastopljeno stijenje skupljaju za eventualnu erupciju. Kao geolog mogu samo rei kamo sree! Autorica tog priloga jasno pokazuje posvemanje neznanje, jer satelit kojeg navodi ne postoji, ali postoji preko 30 amerikih satelita (uz nekoliko desetaka to ruskih, to europskih i kineskih) koji slue za globalnu navigaciju i pomau u preci85

Mediji i znanost

86

znim geodetskim mjerenjima, ali zaista ne prate nita - niti promjene na povrini planeta, a kamo li ispod njegove povrine! Mnoge se stranputice u praenju znanosti, poput ovdje navedenih mogu izbjei tjenjom suradnjom sa znanstvenicima, i u tom smislu treba podosta poraditi na edukaciji, kako novinara da budu osposobljeni za praenje znanosti, tako i znanstvenika da razumiju principe novinarstva i usvoje vjetine komunikacije s javnou. Novinaru nije nimalo lako pratiti iroku lepezu znanstvenih tema o kojima javnost eli biti informirana, npr. o molekularnoj biologiji, genetici, ekologiji, atomskoj fizici, astronomiji i planetologiji, i bezbrojnim primijenjenim temama kao to je diskusija o ekolokim posljedicama neke havarije i drugo. Jasno je da niti jedan novinar nije kvalificiran za praenje toliko irokog raspona tema, ali niti znanstvenici najee nisu osposobljeni za komunikaciju s javnou. Ipak, jedino mogue rjeenje je edukacija i novinara i znanstvenika, potom njihova suradnja kako bi se uvjebala pozitivna interakcija. U sadanjoj situaciji znanstvena javnost s neskrivenom odbojnou prihvaa (ee odbija) pozive novinara na suradnju, a konani proizvod, lanak, najee doivljava kao izokrenute izjave koje ne bi autorizirali ako bi ih se pitalo. Dakle, problem je u komunikaciji; niti je znanstvenik potpuno svjestan tehnologije nastanka vijesti odnosno lanka, niti je novinar svjestan finesa u izraavanju kojima se znanstvenik koristio, a po miljenju znanstvenika su jako vane. Dodatni problem u komunikaciji proizlazi iz uskoe znanstvenih istraivanja kojima se znanstvenici bave i straha da se upuste u neto to je na margini njihovih interesa ili istraivanja. Tu se ne moe nita promijeniti; ako je netko usko specijaliziran, nedostaje mu irina spoznaja o vlastitoj struci, pa samim time nije dobar sugovornik. Postoji i uvrijeeno miljenje da je komunikacija s novinarima neznanstvena, i da e novinari izokrenuti izreene stavove. To je naravno tono; komunikacija s novinarima, odnosno medijima nije znanstvena komunikacija, a do izokretanja moe doi ako su izreeni takvi stavovi da se ne zna to je ispravna, a to netona formulacija. Za to smo mi znanstvenici sami krivi. Vjetina jasnog izraavanja nije svima dana u jednakoj mjeri. Neki to tek trebaju nauiti, a neki za to jednostavno nemaju sluha. Zato nemojmo kriviti samo ljude koji ive od prenoenja vijesti, moramo na sebe preuzeti i svoj dio odgovornosti. U jednom idealnom drutvu bilo bi normalno da se svakih nekoliko mjeseci, pa i ee, pozove zainteresirane novinare na seminar na kojem bi ih se informiralo o novostima iz znanosti, odnosno iz pojedinih struka, i dale smjernice za ispravno izvjetavanje o pojedinim temama. U tome

Izlaganja

bi drutvu postojale redakcije za znanost u svakom od medija, a u njima bi se nalazili i znanstveno obrazovani novinari koji su specijalizirani za pojedina znanstvena podruja. Znanstvenici bi s puno entuzijazma pomagali da se javnost ispravno informira o njihovim temama, i imali bi toliku irinu interesa da mogu dati ispravne interpretacije za bilo koji znanstveni ili primijenjeni problem. Naravno, to drutvo je - Utopija. Do ostvarenja tog naprednog drutva, moramo popravljati ovo nesavreno drutvo u kojem ivimo. Moramo prihvatiti realnosti, i moramo nastojati da unaprijedimo meusobnu komunikaciju. Novinari pak, trebali bi se im ee konzultirati sa znanstvenicima i u svom pisanju drati se injenica!

87

Mediji i znanost

88

Izlaganja

Znanost je prvorazredna tema novinarstva


Miroslav Ambru-Ki, Veernji list, Zagreb

Znanost duguje javnosti. Znanost je podrutvovljena, neophodna djelatnost koja djeluje na sve segmente nae civilizacije bez koje bi ovakva, kakvu imamo i prihvaamo, ona bila nezamisliva. Nezamislivija u mnogo veoj mjeri nego ako bismo drutvo pokuali zamisliti bez religije. U najveoj mjeri znanost financira opedrutvena zajednica pa je drutvena je obveza znanosti da javnost dozna njene rezultate. Jednostavna formula, zar ne? To gore po stvarnost, jer su na tom putu prema javnosti potrgane neke veze, pa stvarnost esto djeluje prikraena za prvorazredne dosege u znanosti, ili ako se o njima izvjetava dolazi do grotesknih epizoda. Izvjetavanje o znanosti dunost je javnih glasila. Hoe li objektivno zanimljive prie, nagovjetaji budunosti, veliki prodori u shvaanju stvarnosti koji e svima mijenjati stvarnost, ili barem percepciju o njoj, problem su struke koja izvjetava s toga podruja. Zanata. Jer, znanost je za novinarstvo potencijalno prvorazredna tema. Ne za eksplozivna poveanja naklade preko noi, ali jednom u desetljeu se pojavi i takva tema. Praksa kae: kad se pojavi velika znanstvena tema, onda glasila imaju ozbiljan problem. Da bi velike prie iz znanosti bile dobro ispriane, potrebno je dvoje: oni koji e te velike prie detektirati unutar samih krugova struke istraivaa, i oni koji e te prie umjeti dobro ispriati. Govorimo o komunikacijskim talentima unutar dviju struka, znanstvenika i novinara. Javnost funkcionira iracionalno. Toga je ponajprije svjesna oglaivaka struka. Njen je posao privui pozornost javnosti i na apsolutno nezanimljive, prosjene i nesofisticirane proizvode koji su svima manje ili vie potrebni. Ili ak nepotrebni. Umjenost oglaivakoga zanata u takvoj se kompeticiji mjeri jedino novcem. Jedni su uspjeniji, drugi su u toj struci manje uspjeni.
89

Mediji i znanost

Stalno upjeno proizvoenje dojma da se pred oima javnosti odvija neto veliko, ili barem zanimljivo, urodit e neim to se moe nazvati i javnom scenom. Sport je dobar primjer. Ludistiki moment u sportu urodit e time da je on javnosti zanimljiv iz same definicije igre, a velike prie iz vrhunskoga sporta koje javnost oaravaju, ljute ili dovode u oaj, pojavljuju se u vremenu dovoljno ravnomjernom frekvencijom da je javnosti i vie nego zanimljivo kontinuirano praenje sportskih dogaaja pa i na lokalnoj razini. To je sportska kronika. Slino je s politikom, policijskim i sudskim kronikama, koje imaju svoje prie u nastavcima, svoje junake i antijunake. Znanost, meutim, ne moe poput sporta ili religije svake subote i nedjelje okupiti barem 500 motiviranih posjetitelja koji bi komunikatorima bili nekakav oigledan dokaz zanimljivosti tema s toga podruja. Njenih je junaka jo manje. Malo je pojedinaca u znanosti poput J. Craiga Ventera koji objedinjavaju sve oigledne osobine potrebne za status celebrityja: vrhunski doseg u tome ime se bavi, bjesomune zarade i ekscentrian nastup. Znanstvenici mogu postii uspjeh ravan zlatnoj olimpijskoj medalji, a da se ipak ne sazna ne samo u kojem su selu roeni, nego da su i postigli ekvivalentan uspjeh. I dok u nekim irokim krugovima javnosti mnogima moda i nije vano to to zapravo radi J. Craig Venter... na nain na koji je malo kome jasno ime se bave Simonica i Ante Gotovac i po emu su oni toliko zanimljivi da se meu njima iekuje neki novi razvoj... o dobitnicima znanstvenih godinjih nagrada, pa i priznanja za ivotno djelo, izvjetava se turo. Ne zna se to su ti ljudi, a ono to se moda oekuje bit e kroniarski zapis, koji u dnevnokroniarskoj rutini licitiranja zanimljivim temama i dogaajima u redakcijama zna izgubiti bitku. Nedavni primjer: feljton o Ivanu Supeku u povodu 60 godina Instituta Ruera Bokovia, koji je bio tema skupa u povodu jubileja naeg najvanijeg prirodoznanstvenog instituta, unaprijed e izgubiti bitku s feljtonom o egzorcizmu. Koga onda udi da je i vijest da je ta-i-taj dobio nagradu za ivotno djelo na podruju tom-i-tom, kad nema prostora da se objasni ni nerazumljiva rije o podruju, a kamo li neiji ivotni doseg. Jasno je da e takva pria morati ustuknuti pred kakvim primordijalnim umorstvom ije se sablanjive pojedinosti radi javnog dobrog ukusa moraju prekrivati i eufemizmima toliko su te prie operazumljive! Ali ja volim rei: kada vam kau da nema prostora ili da nema novca, to treba prevesti s nema dobre volje. U onima koji filtriraju teme priloga u glasilima nemaju povjerenja ili dobre volje, a autora koji donosi dobru
90

Izlaganja

priu, nemaju povjerenja da e je taj autor znati i ispriati. Dobra pria dobro ispriana, posebno iz znanosti, komunikacijski je izazov. Da bi bila ispriana novinar najprije mora poznavati materiju. Potom mora razumjeti to je tu novo, razmjere vanosti novosti, a potom sve to ispriati tako da je zanimljivo i razumljivo ponajprije uredniku. Posebna je vjetina prosjenom konzumentu prepriati grau kojom su oduevljeni jedni u struci, a nad njom, po naelima prirode same znanosti, zdvajaju drugi. Publika voli jednoznane prie koje imaju poantu u njihovoj stvarnosti. Uz ponavljanje gradiva da bi ono to je novo bilo razumljivije pojednostavljeno izlaganje znanstvene novosti autora dovodi u veliku opasnost da se oda pogrenim naglascima. Pritom ne smiju stradati injenice. U tom kripcu ponajprije stradaju autori znanstvene novosti. Kao osobe odjednom postaju shematizirani pojedinci; bezlini junaci o kojima se spominju samo opa mjesta. A stvarna je ljudska situacija znanstvenika podruje putem kojih i tzv. opa publika moe jezgrovito stei neka uporita za razumijevanje znanstvene novosti. Zato i jest tako malo junaka u znanosti, iako nam ne nedostaju. Primjera radi da se opet posluim sportom moete govoriti o Mandukiu, Mamiu i Vugrincu, pa da uz rezultat ne morate rei nita ni o tome koji je to sport ni koji su se klubovi susreli. Potvreni znanstvenici i promotori znanosti zavreuju da se s njima postupa kao sa zvijezdama, a oni sami moraju biti spremni da malo istrpe za ljubav promocije svoje djelatnosti. Takozvana znanstvena politika podruje je ove djelatnosti iz koje je najmanje dobrih vijesti. Ako se koja i probije, obino je to loa vijest. Tome su dva glavna razloga. Prvi je to je i znanstvena politika samo politika, a ni ona nije puno uzvienija od prosjeka politike koja se bavi nekim drugim temama. Inae bi politika koja se bavi kulturom bila kulturnija, politika koja se bavi kolstvom obrazovanija, a koja se bavi sportom uzorno zdravija. A nije. Vijesti iz znanstvene politike nemaju svoje kritike kroniare jer neki virtualni kroniar, u naelu, od toga sektora ne moe ivjeti. Zato u vijestima iz znanstvene politike dolaze ili dobro brifirane vijesti koje su obino jednostrane, neuvjerljive ili naprosto dosadne, te se zanimljivijima doimaju loe vijesti. A i za njih se takoer iz prve moe posumnjati da su dobro brifirane, tj. da su jednostrane. Koliko e biti zanimljive, objavljive, preesto ovisi o kombinatorima koji iza njih stoje. Na slian nain na koji novinari nisu osvojili podruje slobode da za neku likovnu izlobu ili kazalinu predstavu kau da su dosadne, neu91

Mediji i znanost

spjele ili promaene, da je neka tirana knjiga izvikana ali nepoticajno i sramotno prazna, tako se kod nas u novinarstvu o znanosti nije razvila prepoznatljiva kritika platforma i autori. Onim autorima kojima je do znanosti generiki stalo, a takvih je malo te poslovinu samozatajnost esto dijele sa svojim junacima, ivot u medijima nije lak. Nije lak ve i zbog toga jer danas piu o astrofizici, u emu ne smiju sablazniti cijelu struku, sutra o etnografji, prekosutra o mikrobiologiji, dan poslije o arheologiji ili paleontologiji, pa potom o raunalnim tehnologijama i potroakoj elektronici, okoliu, egiptologiji, zatiti prirode, sociologiji, a kojiput i o lingvistici, dendrologiji, zoologiji... Zanimljivo je da se o nerijetkim svjetskim uspjesima naih srednjokolaca u disciplinama kakve su matematika, biologija, fizika ili raunalstvo pie u mjesnim rubrikama. Kao da je to vijest samo za mame i tate talenata, njihove roake i znance iz ulice. Zanimljivo, ali ne i neobjanjivo za korumpirano drutvo jedino se medicina izdvaja iz svih ostalih znanosti i za medicinu i zdravstvo se kao novinar moe specijalizirati, ne sjedi li na tom stolcu netko tko se iz njega ne da izbaciti desetljeima, ma koliko najira struna javnost imala nepovoljno miljenje o tom specijaliziranom novinaru. Dobro ste uli, jer o tome mogu samo rei jezgrovito: korumpirano drutvo. O toj kulturnoj nezrelosti cijeloga drutva ovisi mnogo toga, pa i procjena toga to je zanimljivo za objaviti, a to je dosadno.

92

Izlaganja

Znanost i portali
Neven Barkovi, T-portal, Zagreb

Ja sam Neven Barkovi i trenutno radim kao izvrni urednik na T-portalu. Zadnjih deset godina sam u web novinarstvu. Od novinara do glavnog urednika sam sve vie manje proao. Studirao sam fiziku na PMF-u. Pokuat u vam pribliiti svoje poimanje znanosti i njezine promocije u Hrvatskoj, s obzirom na svoj background nadam se da e se veima vas sloiti sa mnom. Promocija znanosti je promocija znanstvene metode kao naina dolaenja do, ako ne apsolutne istine, onda do nekakve operativne istine, i ujedno i poduka javnosti iz skepticizma, te u konanici zdravorazumskog naina razmiljanja. Pri tome mi se ini da je javno poticanje skepticizma i zdravog razuma kroz medije moda ak i vanije od samog informiranja javnosti o novim znanstvenim postignuima. Barem u naoj trenutnoj situaciji u Hrvatskoj. Kada govorim o medijskoj promociji znanosti, kako na portalima tako i u ostalim medijima, mislim da znanost nipoto ne treba poglupljivati, to je rekao i kolega Duka, i sputati na iiju razinu. Naravno da se u informiranju javnosti, naroito prema nekim novim otkriima, ne moe otii onoliko duboko i precizno koliko bi to zahtijevao neki znanstveni rad u nekom znanstvenom asopisu, ali se znanstvene ideje mogu i moraju barem pokuati predstaviti javnosti onakvima kakve zaista jesu, a ne neku iskrivljenu verziju do neprepoznatljivosti. Isto tako uo sam sa znanstvene strane danas nekoliko puta ponovljenu tezu da su im novinari i urednici rekli: To je malo prekomplicirano za nae itateljstvo. Kada nam to kau to znai da oni to ne razumiju, a ne da njihovi itatelji to ne razumiju. Richard Simon, ne moram ga posebno ovdje predstavljati, jednom je na predavanju u Novom Zelandu objanjavao kvantnu elektrodinamiku, na to su mu rekli: Kvantna mehanika je preluda, nelogina, ja to ne razumijem i ja to ne prihvaam. Simon im kae: Ne svia vam se? Odite u neki drugi svemir gdje su pravila jednostavnija, ovdje je to tako. I tako treba po Simonu, a ini mi se i po logici i po zdravom razumu promovirati znanost.
93

Mediji i znanost

94

Da zakljuim ovaj uvodni dio: ako piete o znanosti bolje je ne objaviti nita, nego objaviti neto to sa znanou nema veze i to je potpuna bastardizacija znanosti. Naalost, uli smo i iz predavanja kolege Vinkovia da u Hrvatskoj ima puno primjera gdje se u medijima pod krinkom znanosti objavljuje sve i svata. Naalost, puno je manje prave znanosti. Zbog ega je tome tako? Smatram da nisu najodgovorniji novinari, najodgovorniji su glavni urednici i vlasnici medija, to je takoer ve reeno. U tom bih smislu elio pohvaliti inicijativu nedavnog pokretanja jednog novog znanstvenog portala. Mislim da je to jedan vrlo dobar domai portal koji kvalitetno prati vijesti iz znanosti i preporuam kolegama iz medija da ga koriste u svome radu. Ujedno i pozdravljam njegovo pokretanje. A sada da se vratim na temu internet portala o znanosti. Mislim da je promocija znanosti i znanstvenog razmiljanja najlake izvediva na internetu. Konkretno, upravo putem news portala. Zato to mislim? Glavni razlog su linkovi, koji internet ine monim medijem. U novinarskom tekstu od jedne kartice vi moete dati dovoljno linkova da zadovoljite znatielju i najznatieljnijeg posjetitelja. Kolega Dejanovi je to izvrsno uinio sa nekoliko lanaka na Monitoru, ako se ne varam. Ni jedan drugi medij nema tu mogunost. To je izuzetno zgodno pri pisanju i objavi lanaka na portalima. Ni jedan drugi medij ne prua toliko kvalitetne i dubinske promocije znanosti na svim razinama kao to to ine internet portali. Nadalje, znanstvene teme posjetitelje internet portala privlae puno vie od mnogih drugih tema. Ovdje je reeno da je to negdje na razini interesa za nekakvu, moda vanjsku politiku. Po mom, rekao bih skromnom iskustvu, ali nije skromno jer ve jako dugo to radim, znanstvene teme pod uvjetom da se adekvatno opreme, da se adekvatno prirede, mogu biti i jesu itanije. Mi to svakodnevno potvrujemo na T-portalu u zadnjih est mjeseci; te su teme itanije od dnevne i unutarnje politike. Otprilike su itane kao sportske teme ili top-magazinske teme, dakle to grozno utilo koje moda i nije tako grozno. Ali, o tome neto kasnije. Ne samo da je drutveno korisno obraivati znanstvene teme na portalima, nego mi posjetiteljima pruamo ono to ih zaista zanima. Dakle izlazimo im u susret, inimo dobro i njima i sebi u krajnju ruku. One su ak i komercijalne. Znanost se na portalima moe promovirati u lancima ozbiljnog tipa, ali se moe promovirati i u lancima sportsko-magazinskog tipa. Na primjer, tko ima bolje ubrzanje: gepard ili atletiar Bolt? Pa ak i u lancima nekog magazinskog tipa, kao na primjer, koliko u svome ivotu prosjena holivudska zvijezda hoda po crvenim tepisima. Zato to ne moe

Izlaganja

izai u lancima? Nekome bi moda bilo interesantno. Po dosadanjem svom iskustvu rekao bih da bi se to italo, konzumiralo kao sadraj. S druge strane, uredniki treba paziti da se u znanstveni dio ne zavue pseudoznanost. Internet je fantastian resurs znanstvenih ideja i teza koje se tako esto promoviraju u naim medijima. I zbog toga toplo pozdravljam ovu inicijativu kolege Vinkovia vezano za emisiju Na rubu znanosti. Nije to samo to. Ima niz tema preko kojih prelazimo tako lako, jer smo na njih ve oguglali: astrologiju, homeopatiju, reiki i hrpu slinih tema koje se u naim medijima obrauju nekritiki. Po meni, tomu nije razlog kakva velika medijska urota, niti to slino. Jednostavno novinari, urednici i vlasnici medija su lijeni i ne znaju raditi svoj posao onako kako bi ga trebalo raditi. Jednostavno im je tako lake. Idu linijom manjeg otpora, kao i mnogi drugi u ovoj zemlji. S druge strane, ini mi se da web novinari, koji su dugo vremena u Hrvatskoj bili podcjenjivani, a i jo su, viniji su internetu od svojih kolega iz ostalih medija, te e vjerojatno prije i bre nai kvalitetne izvore za kritiko pisanje, ne samo o pseudoznanosti u smislu razotkrivanja tetnosti pseudoznanosti, nego i u smislu same promocije znanosti. Prema podacima koje ja dobivam svakodnevno iz broja klikova, za znanstvene lanke postoji realan interes. Mi nemamo opcije i nemamo izbora nego to initi na dobar nain. Ponoviti u za kraj jo jednom: promocija znanosti i znanstvene metode dolaska do istine i znanstvenog naina razmiljanja, poruka iz skepticizma te u konanici zdravorazumskog razmiljanja, razmiljanja vlastitom glavom. Kao to je rekao kolega Vinkovi, ja ne znam to nam u Hrvatskoj danas treba vie od toga.

95

Mediji i znanost

96

Izlaganja

Bolonjski proces i visoko kolstvo medijskim oima


I. Rai, L. Ciboci i D. Laba, Hrvatski studiji, Zagreb

Mediji nas svakodnevno obasipaju temama o nasilju, kriminalu, korupciji, poznatim osobama, loim potezima Vlade i brojnim skandalima te sve vie zapostavljaju jednu od svojih temeljnih dunosti, a to je obrazovati publiku. Naime, nije svrha medija samo zabaviti, ve i informirati i obrazovati publiku o ozbiljnim temama poput onih o znanosti, obrazovanju i kulturi. Istraivanja koja su provedena davne 1958. godine pokazala su da 8 posto odraslih ita vijesti sa znanstvenom tematikom. Pokazalo se da su to osobe s viim stupnjem obrazovanja i to ee mukarci nego ene. Dvadeset godina kasnije taj se postotak poveao na ak 19 posto (Malovi, 2002: 56). To je dokaz da postotak zainteresiranih za znanstvene teme u medijima raste iz godine u godinu te je stoga obveza medija da im takve teme i prue. Znanost je loe prezentirana, teme su nedovoljno zastupljene i smatra se da su iroj javnosti nezanimljive (Malovi/ Vilovi, 2002: 89). Povod pisanju o znanosti su najee znanstvena otkria, godinji sastanci i znanstveni kongresi koje mediji prezentiraju na nain da kod publike izazove oduevljenje, smijeh, strast ili ak i gaenje, dok one bitne stvari stavljaju u drugi plan, a sve s ciljem to bolje prodaje (Radford, 2002: 84). Upravo je to, istiu Stjepan Malovi i Gordana Vilovi, glavna sr sukoba izmeu medija i znanosti. Mediji ele zanimljive, kratke i jednostavne vijesti u kojima prevladavaju snane linosti. Istodobno, znanstvenici koriste strunu terminologiju, objavljuju samo ono to je sustavno, cjelovito i dokumentirano te opseno opisuju predmet svog istraivanja (Malovi/Vilovi, 2002: 89). U svijetu su do danas provedena brojna istraivanja o prikazu znanosti u medijima. Analizom novina u Italiji, Grkoj i Junoj Africi istraivai su uoili da se s godinama broj znanstvenih lanaka poveava. lanci o znanosti i tehnologiji u prosjeku zauzimaju izmeu 1,5 - 2,5% dnevnih listova. U Velikoj Britaniji je taj postotak ipak neto vii (5%). Zapanjujui su rezultati istraivanja talijanskog dnevnog lista Il Corriere della
97

Mediji i znanost

Sera prema kojima udio znanstvenih lanaka u tim novinama iznosi skoro jednu treinu od ukupnog broja lanaka. Piui o znanstvenim temama u 25% sluajeva novinari ne navode izvor podataka (Brajdi Vukovi/uljok, 2005: 293). Jedno od takvih istraivanja u Hrvatskoj su provele Marija Brajdi Vukovi i Adrijana uljok. Analizom Jutarnjeg lista i Veernjeg lista zakljuile su da ne postoji razlika izmeu ta dva lista u koliini i nainu pokrivanja znanstvenih tema. Rezultati su pokazali da se najvie lanaka odnosi na biomedicinsko podruje, zatim slijede drutvene pa humanistike i prirodne znanosti. Pritom treba naglasiti da su vijesti iz drutvenih i humanistikih znanosti puno bolje prezentirane, dok se onima iz biomedicine i prirodnih znanosti ne zna ni podrijetlo ni autor. Na temelju svega znanstvenice su zakljuile da znanost u hrvatskom drutvu djeluje kao zanemarena, usuujemo se rei, marginalizirana tema koja rijetko koga zanima (2005: 320). Iako istiu da dnevne novine nisu dune znanstveno obrazovati prosjene itatelje, smatraju da ako ele pruiti kvalitetne informacije moraju voditi rauna o informiranju javnosti o vanim znanstvenim injenicama. Ako igdje, onda upravo u tom aspektu prezentiranja znanosti, urednici i novinari dnevnih listova trebali bi prepoznati svoju nezaobilaznu ulogu, pa i svoju neupitnu odgovornost (2005: 321). Visoko kolstvo u Republici Hrvatskoj Razvitak obrazovanja i znanosti prema svjetskim kriterijima prvi je korak na putu prema drutvu znanja. S tim je ciljem Hrvatska 2001. godine potpisala Bolonjsku deklaraciju koja je donesena radi stvaranja jedinstvenoga europskog visokokolskog prostora. Njenom se provedbom ele hrvatske visokoobrazovne institucije uiniti konkurentnima onima u inozemstvu. Upravo je izvorno znanstveno istraivanje znanosti i visokog obrazovanja predmet ovog rada. Mediji su danas ti koji nas, osim to nas zabavljaju, i obrazuju te iz njih saznajemo veinu informacija o naoj okolini. Svrha ovog istraivanja bila je ukazati na to da mediji premalo piu o visokokolskom obrazovanju te kada o njemu i piu, ine to na senzacionalistiki nain, donosei samo povrne informacije bez neke dublje obrade. Osnovni je cilj istraivanja istraiti kvalitetu novinskih lanaka o visokokolskom obrazovanju te na taj nain potvrditi sve postavljene hipoteze. Polazne hipoteze istraivanja bile su sljedee: Hrvatski mediji ne piu dovoljno o visokokolskom obrazovanju u Hrvatskoj; lanci o visokokolskom obrazovanju su povrno obraeni;
98

Izlaganja

lanci o visokokolskom obrazovanju dobro su grafiki opremljeni; Teme o visokokolskom obrazovanju prikazane su na senzacionalistiki nain i ne ukazuju na stvarne probleme; Glavni izvori informacija o visokokolskom obrazovanju su slubene osobe Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta te drugih visokoobrazovnih institucija. Istraivanje smo proveli na dvjema dnevnim novinama Veernjem listu i Jutarnjem listu. Analizom smo obuhvatili dva razdoblja: prvo od 3. do 23. listopada 2005. te drugo od 30. lipnja do 20. srpnja 2008. godine. Razlog tome je to smo smatrali da e mediji upravo u tom razdoblju najvie izvjetavati o visokokolskom obrazovanju te provoenju bolonjskog procesa u visokokolskim institucijama. Prvim razdobljem obuhvatili smo poetak nastave na fakultetima prve godine kada je uveden bolonjski sustav. Drugim smo razdobljem obuhvatili kraj prvog stupnja I. generacije bolonjskih studenata te podjelu prvostupnikih diploma. Istraivanjem smo doli do zakljuka da hrvatski mediji ne piu dovoljno o visokokolskom obrazovanju u Hrvatskoj. Upravo je to bila glavna teza s kojom smo krenuli u ovo istraivanje i koju smo, naalost, potvrdili. U 40 izdanja analiziranih dnevnih novina objavljena su tek 83 lanka o visokokolskom obrazovanju. Od toga je ak 61 % lanaka objavljeno u Veernjem listu. Budui da smo istraivanjem obuhvatili razdoblje u kojem su se u visokokolskom obrazovanju dogaale brojne promjene (uvoenje bolonjskog procesa, poetak nastave s brojnim problemima na fakultetima, studentski prosvjedi, dodjeljivanje prvostupnikih diploma, prijemni ispiti, upisi na fakultete) oekivali smo da e mediji obrazovanju posvetiti puno vie prostora. Ipak, ohrabrujui je podatak da su lanci o visokokolskom obrazovanju objavljeni na pola, odnosno na cijeloj stranici, te da urednici lanke o obrazovanju smjetaju na najitanije poloaje u novinama. Pri izvjetavanju o visokokolskom obrazovanju, novinari najee koriste najlake novinarske vrste vijesti i izvjetaje. U tom je obliku objavljeno ak 84 % lanaka. Nijedan lanak nije objavljen u zahtjevnijoj novinarskoj formi, poput analize i komentara. Kada govorimo o grafikoj opremi, dvije treine lanaka je opremljeno fotografijama koje, u pravilu, odgovaraju sadraju teksta. Razoaravajui je podatak da novinari ni u jednom analiziranom lanku nisu koristili tablice i grafove budui da oni uvelike pomau pri pisanju o sloenim temama kakva je bolonjski proces. lanci o visokokolskom obrazovanju gotovo se nikada ne objavljuju na naslovnim stranicama. Veina naslova je informativnog karaktera i odgovara sadraju lanka. Kada piu o visokokolskom obrazovanju mediji
99

Mediji i znanost

puno vie panje posveuju temama poput onih o upisima na fakultete, prijemnim ispitima, studentskim prosvjedima, nego onima u kojima ukazuju na probleme i promjene u visokokolskom sustavu. Budui da je glavni interes naeg istraivanja bio praenje razvoja bolonjskog procesa putem medija, unato velikom postotku izvjetavanja o toj temi (35 %), smatramo da prosjeni itatelj koji se nije koristio drugim izvorima informiranja, iz svega navedenog nije mogao shvatiti to je tono bolonjski proces, to se njime namjerava postii, koje su njegove prednosti i nedostaci. Naime, u ak 80 % lanaka pruene su samo osnovne informacije o visokokolskom obrazovanju bez analiziranja uzroka, posljedica i ireg konteksta takvog stanja. Zabrinjavajui je podatak da u gotovo treini lanaka o visokokolskom obrazovanju novinari ne navode izvor informacija. Stanje je jo gore kad se uzme u obzir da su u 37 % sluajeva novinari navodili samo jedan izvor informacija. Naime, jedna od temeljnih novinarskih obveza je potivanje naela objektivnosti, a to e postii samo ako pri izvjetavanju utvrdi sve injenice i primijeni staro pravno pravilo audiatur et altera pars, odnosno neka se uje i druga strana. Pohvalno je, ipak, da broj lanaka u kojima su se novinari koristili neimenovanim izvorima iznosi samo jedan posto, to je gotovo zanemarivo. Glavni izvor informacija o visokokolskom obrazovanju najee su predstavnici fakulteta, tonije dekani i prodekani. To je vrlo pozitivan rezultat. Naime, za pretpostaviti je da su upravo to osobe koje mogu najkompetentnije govoriti o visokokolskom obrazovanju. Znanje je zasigurno temeljna proizvodna snaga u ljudskom drutvu i glavni uvjet uspjenosti. Upravo stoga treba poticati razvoj visokokolskog obrazovanja i potaknuti ljude da ulau u sebe i svoju naobrazbu. Kada bi imali vie znanja i informacija o visokom obrazovanju, njegovim prednostima i mogunostima koje im ono prua, moda bi postotak visokoobrazovanih bio vii. A glavni izvor takvih informacija trebali bi biti upravo mediji, kojima je prvotna dunost da uz informaciju i zabavu, pozornost posvete i formaciji svojih korisnika. Literatura
1. Brajdi Vukovi, M./uljok, A. (2005) Slika znanosti u dnevnom tisku: popularizacija ili marginalizacija?, 291-321. U: Institut za drutvena istraivanja: Elite znanja u drutvu (ne)znanja. Zagreb. 2. Malovi, S. (2002) Popularisation or vulgarisation of science, 52-59. U: Jergovi, B. (ur.) Znanost i javnost. Zagreb. Izvori. 3. Malovi, S. i Vilovi, G. (2002) Kako se obratiti medijima?, 85-92. U: Jergovi, B. (ur.) Znanost i javnost. Zagreb. Izvori.

100

Izlaganja 4. Poli Bobi, M. (2005) Prvi koraci u Bolonjskom procesu. Zagreb. Sveuilite u Zagrebu. 5. Radford, T. (2002) Science for people who do not want to know about science, 82-84. U: Jergovi, B. (ur.) Znanost i javnost. Zagreb. Izvori. 6. Vlada Republike Hrvatske. (2004) Prijedlog strategije za obrazovanje odraslih. Zagreb.

101

Mediji i znanost

102

Izlaganja

Moja iskustva odnosa medija i znanosti


Boo Novak Zagreb

Zamolili su me iz Hrvatskog novinarskog drutva da neto kaem o ovom aspektu, jer se time bavim. Pisao sam Povijest novinarstva u XX. stoljeu, napravio sam Leksikon Radio-televizije i dvadesetak drugih radova na sline teme. elim vam rei da se svi mi danas slaemo oko opisivanja problema. Problemi su tu i svi na njih vie manje slino gledamo. Meutim, moramo poi dalje i vidjeti kako te probleme moemo rjeavati. Prije svega istraiti gdje su korijeni i nalaziti naina da ih rjeavamo. Hou rei da se neki problemi ponavljaju. Nisu novi. Samo se mijenjaju vid i akteri koji ele jedno te isto, a to je pokoriti novinarstvo i novinare. Zato skreem pozornost na ono to je moj stari prijatelj akademik Silobri rekao u svojoj raspravi. Pokuajmo vidjeti kako moemo unaprijediti medije i novinarstvo, da slue svojoj javnoj svrsi i da educiraju gdje su korijeni problema. U ovom globaliziranom svijetu osnovna formula novinarstva je temeljito izmijenjena. Prije je ona bila: informirati, educirati i zabavljati, a danas je u prvi plan stavljena zabava koja proizvodi proizvoae, manipulira graanima i u konanici stvara njihovu bezvoljnost da se bave naom zajednikom i svojom vlastitom sudbinom. Spomenut je Lipman koji je to objavio i objasnio jo i bolje. Kae; Narod je zbunjeno stado. Potrebni su centri koji e manipulirati graanima da rade sve ono to elite ele. Danas imamo i jo jednu pojavu. Teite u ureivakoj politici je proizvodnja potroaa, stoga se marketing previe upleo u ureivaku politiku. Ali najgore je to je iz medija potisnuta edukacija. Informiranje ide do nekih granica, a ono to je najgore po mom miljenju, da postoji sprega biznisa, globalnih financijskih institucija, politikih stranaka i vlasti oko toga da se pokori i umrtvi novinarstvo, te da se manipulira informacijama. Korijene moemo istraiti ako sagledamo taj novi trend koji vlada u svijetu. Evo analizirajmo financijsku krizu, koja danas potresa svijet. Svi teoretiari medija su ukazivali da je za pojavu nacizma i faizma bilo glavno to to je izostala osnovna funkcija medija, funkci103

Mediji i znanost

104

ja da rano upozoravaju da se zlo prepozna u tim zemljama. Pogledajte koliko su svjetski mediji upozoravali da e doi do sadanje financijske katastrofe. Jako malo, tek neki pojedinci, filozofi, medijski teoretiari i sociolozi su upozoravali. Ali u vodeim medijima niste imali tih upozorenja. Sada smo svi iznenaeni to nam se to dogaa. Kako pronai izlaz? to treba dalje raditi? I danas se radi o pokoravanju novinarstva kao to se to radilo kroz cijelu povijest od kada su se pojavile novine. Zato pokoravanje novinarstva? Zato da narod ne bi imao sve informacije koje treba znati. Zato se iskrivljuje znanost? Da graani ne bi znali prave analize i imali prave poglede na ono to se dogaa sad i ono to se moe dogoditi. Kada govorimo o dva straha koje je spomenuo gospodin Sindik, postoji i trei strah: strah u novinarstvu. U novinarstvu postoji takav strah. Na primjer, francuski sociolog Pierre Bourdieu, u eseju o televiziji, upozorava da u Francuskoj nikada kao sada novinari nisu bili tako frustrirani, uplaeni za svoju budunost i bez volje za otpor. Prije su novinare zatvarali, bili su mueni i td. Sada jednostavno dobijete nogu i ostanete bez kruha. Novinari su izloeni prijetnjama i fizikim napadima. Gdje je izlaz. Nali smo ga u samoregulaciji medija. Nismo to mi izmislili, to je izmislila Europa koja ima iste probleme. Poeli smo prije nekoliko godina, a onda je stalo. Zato? Upozoravam: danas raspravljamo o vanim medijskim problemima, ali pogledajte to e od ovoga biti zabiljeeno u novinama, na radiju ili televiziji. Moda na nekima i hoe. Recimo da e Hrvatska radio-televizija to zabiljeiti dok e drugi mediji to manje-vie staviti pod tepih. Zbog svega, jedna ekipa: Hrvatsko novinarsko drutvo, ICEJ, Hrvatski helsinki odbor (bio sam tada predsjednik Vijea za medije), razradili smo cijeli na sustav samoregulacije. Naa je ideja bila: ovo to mi danas govorimo, svaki vaan problem mora doi na Vijee za medije. U Vijeu su vlasnici, novinari i predstavnici civilnog drutva. Ustavna je obveza da Vlada Vijee pomae materijalno, a upozorenja Vijea trebalo bi objavljivati u medijima. Meutim, kada smo doveli proces do kraja, onda imamo udnu spregu Vlade i politikih stranaka da se to ne realizira. Danas ponovno obnavljamo i pokuavamo oivjeti tu stvar. Potrebu za Vijeem za medije uoili je veina europskih zemalja i ona su pokazala korisnost u svom javnom djelovanju. I na je zajedniki interes i interes demokracije u Hrvatskoj da Vijee za medije proradi. Zavrit u napomenom, i u nas postoji interes i znanosti i medija za edukaciju graane i novih narataja za 21. stoljee. Interes je Hrvatske da graanin bude objektivno informiran i educiran da odgovori na izazove svog vremena. I na kraju bih naglasio da i im danas imamo onu poznatu Sokratovsku

Izlaganja

odgovornost odgovornost za slobodu demokracije. Svijest o tome moe pomoi i novinarstvu i znanosti da ostvarimo u Hrvatskoj informiranu, budnu i aktivnu javnost. Isto tako i graana. To nam moe pomoi da ne kapituliramo pred iskuenjima 21. stoljea.

105

Mediji i znanost

106

Izlaganja

Mediji i znanstveno nazivlje


Tomislav Portada Institut Ruer Bokovi, Zagreb

Uvod Pratei medijska priopenja u kojima se spominju teme iz prirodnih, tehnikih i biomedicinskih znanosti, uoio sam uestalo ponavljanje odreenih pogreaka iz podruja znanstvenog nazivlja. Stoga sam svoju priliku da sudjelujem u raspravi na okruglom stolu Mediji i znanost odluio iskoristiti za skretanje pozornosti na neke od tih pogreaka. Imena kemijskih elemenata Tipine pogreke su hidrogen umjesto vodik, nitrogen umjesto duik, sodij (ili ak soda) i potasij umjesto natrij i kalij, klorin umjesto klor, klorinacija umjesto kloriranje, karbonska vlakna umjesto ugljina vlakna, zatim selen, telur, titan i uran umjesto selenij, telurij, titanij i uranij. Dobro je zapamtiti: uranij razlikujemo od Urana kao to plutonij razlikujemo od Plutona.[1] Treba, takoer, razlikovati kemijski element silicij (engl. silicon) od umjetnih polimernih materijala silikon (engl. silicones). Pridjevi od imena kemijskih elemenata Kada elimo rei da je neto nainjeno (sazdano) od neke elementarne tvari, rabit emo gradivne pridjeve: ugljina vlakna, aluminijska cijev, titanijska osovina, srebrni prsten, uranijska ipka. Kada pak govorimo o pripadnosti ega odreenom kemijskom elementu, rabit emo posvojne pridjeve: ugljikovi spojevi, aluminijev oksid, titanijev dioksid, srebrov kation, uranijev heksafluorid. Pogreno je rei i pisati ugljini dioksid, duini oksidi; ispravno je ugljikov dioksid, duikovi oksidi.[1] Trovanje i guenje U medijima su este vijesti o nesretnim sluajevima uzrokovanima ugljikovim oksidima. Vano je naglasiti: u sluaju ugljikova monoksida, veoma otrovnog plina koji se razvija prilikom gorenja organske tvari uz nedovoljan pristup kisika, radi se otrovanju, dok se u sluaju ugljikova dioksida, relativno bezazlenog plina koji se razvija npr. kod vrenja mo107

Mediji i znanost

ta i koji postaje opasan tek pri velikim koncentracijama, radi o guenju (uslijed hipoksije nedostatka kisika). Usput, kemijska formula ugljikova dioksida je CO2, a ne CO2 (dvojka se pie u donjem desnom indeksu, a ne u ravnini sa slovom O). Ugljikovodici i ugljikohidrati Ugljikovodici (engl. hydrocarbons) su kemijski spojevi sastavljeni samo od ugljika i vodika. Glavni su sastojak nafte i zemnog plina, a onda, naravno, i naftnih derivata. Tipini ugljikovodici su metan, etan, propan, butan, pentan, zatim benzen, toluen, ksilen itd. Ugljikohidrati (engl. carbohydrates) su spojevi ugljika, vodika i kisika u priblinom omjeru 1:2:1. U ugljikohidrate spadaju jednostavni i sloeni eeri: glukoza, fruktoza, saharoza (obini ili stolni eer), krob, celuloza itd. Vaan su sastojak hrane. Tipina je pogreka brkanje pojmova ugljikovodika i ugljikohidrata, te njihovo pogreno nazivanje (npr. hidrokarboni, karbohidrati i sl.). Dvije napomene o deoksiribonukleinskoj kiselini U hrvatskom znanstvenom nazivlju postoji pravilo da se oznake (simboli) za mjerne jedinice, veliine, za kemijske tvari i sl. ne prevode. Oznaka za deoksiribonukleinsku kiselinu je DNA (od engl. deoxyribonucleic acid). Kao to oznaku za eljezo, Fe, ne prevodimo u e, oznaku za bakar, Cu, ne prevodimo u Ba, niti oznaku za adenozin-trifosfat, ATP (od engl. adenosine triphosphate), ne prevodimo u ATF, tako nema nikakva valjana razloga ni da DNA prevodimo u DNK.[2] Zgodno je ovdje citirati rijei prof. dr. sc. Milana Sikirice[3]: U novinskim napisima esto se spominje DNK umjesto DNA. To se dogaa zato to novinari nastoje sve prevesti pa e deoxyribonucleic acid, ija je meunarodno prihvaena kratica DNA, prevesti kao deoksiribonukleinska kiselina i upotrijebiti kraticu DNK, to je nepravilno. Takoer se moe uoiti da novinari esto piu dezoksi umjesto deoksi. Uenike treba upozoriti na te injenice jer je openito poznato da se loe navike lake prihvaaju nego dobre. Primjeri neprevoenja akronim mogu se nai i izvan sustava hrvatskoga znanstvenog nazivlja, u opem jeziku. Konkretno, nikome jo nije palo na pamet prevoditi akronime kao to su NATO, WWW, CD-ROM i sl. Druga stvar koju valja naglasiti vezano uz DNA je iznimno esto viene jezino pogrene sintagme DNA analiza i rekombinantna DNA tehnologija. Ispravno je rei: analiza DNA i tehnologija rekombinantne DNA. Jedini sluaj u kojemu je opravdano obrnuti redoslijed rijei analiza i DNA je kad citiramo izjavu nekoga tko je tono tako rekao. U tom sluaju sintagmu treba pisati sa spojnicom: DNA-analiza.
108

Izlaganja

Duljina i duina Duljina (engl. length, longitude; srpski: duina) je udaljenost, fizika (mjerna) veliina koja izraava koliko su udaljene dvije toke ili dva predmeta jedan od drugoga. Uobiajena mjerna jedinica za duljinu je metar (i odgovarajue izvedene jedinice milimetar, decimetar, kilometar...). U irem smislu duljina je svojstvo neega to je dugo, dugako (duljina stiha, nenaglaena duljina...). Duina (engl. line segment; srpski: du) je matematiki (geometrijski) pojam i ne bi ga trebalo upotrebljavati izvan matematikog konteksta. Duina je dio pravca omeen dvjema tokama. Primjer koji dobro oslikava razliku izmeu duljine i duine glasi: Zadana je duina AB. Duljina duine AB je 10 cm. Anders Celsius i njegovi stupnjevi U znanosti postoji vie razliitih mjernih jedinica za temperaturu. Jedna od njih dobila je svoje ime prema vedskom astronomu Andersu Celsiusu (1701.1744.) te se zove Celsiusov stupanj ili stupanj Celsiusa. Oznaka za Celsiusov stupanj je C. Pogreno je govoriti i pisati Celzijev stupanj, jednako kao to bi bio pogreno govoriti i pisati Sibelijeva (umjesto Sibeliusova) simfonija. Pogreka je nastala tako to je na vedsko prezime Celsius primijenjeno jezino pravilo koje se odnosi samo na latinska i latinizirana (prez)imena (npr. Descartes > Cartesius > Kartezijev). Pisanje imen lijekova Zatiena trgovaka imena lijekova (i drugih proizvoda) piu se velikim poetnim slovom i zadravajui izvorni nain pisanja, npr. Glivec, Heptanon, Nexium, Normabel, Xanax, Taxol, Tamiflu, Valium. Za razliku od njih, imena tvari (bilo da se radi o tvarima koje su sastojci lijekova ili o tvarima openito) su ope imenice, pa se piu malim poetnim slovom i u izgovornom obliku, npr. amoksicilin, betametazon, diazepam, kofein, metadon, paklitaksel.[4] Taj nam sustav pravila omoguuje da, primjerice, razlikujemo lijek Cefalin, iji je djelatni sastojak antibiotik cefaleksin (engl. cephalexine), od kemijskih spojeva cefalin (engl. cephalins) koji s lijekom Cefalinom nemaju nikakve veze. Navedeno se pravilo u medijima esto kri, pa se tako npr. umjesto Nexium, Valium i Xanax znade vidjeti nexium, valium i xanax. Takav nain pisanja nikako ne moe biti ispravan. Naime, ak i kad bismo pretpostavili da su ta tri imena lijeka estom uporabom postala opim imenicama (a za takvu pretpostavku nema nikakve osnove), tada bi se izgovarala i pisala neksij (ili neksijum), valij (ili valijum) i ksanaks. Vanost ispravnog pisanja imen lijekova naglaavali su i drugi. Tako,
109

Mediji i znanost

primjerice, dr. sc. Neven Mimica i prof. dr. sc. Vera Folnegovi-malc piu[5]: Zgodno je ovdje napomenuti, jer se tu esto grijei, da je generiki naziv lijeka ispravno pisati malim slovom, a tvorniko ime lijeka velikim slovom: radi se o vlastitom imenu lijeka. U udbeniku medicinske farmakologije kojim se slue studenti Medicinskoga i Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta stoji[6]: Zatiena imena piu se velikim poetnim slovom, esto su oznaena zvjezdicom ili kruiem u kojem je slovo R, ne mijenjaju nain pisanja u pojedinim jezicima, a u komercijalno-propagandnoj literaturi esto se istiu samo ona. Pogreno je, a to je, na alost, esto, da lijenici dovoljno ne razlikuju zatiena imena od generikih naziva, pa npr. u pisanju zatienom imenu daju na jezini oblik ili pak generiki naziv piu stranim nainom pisanja i velikim poetnim slovom. Pravila su, dakle, jasna, a na medijima je da ih potuju. Zakljuak Postoji jo itav niz tipinih pogreaka vezanih uz znanstveno nazivlje. Primjerice, za lijenika treba rei da pacijentu propisuje, a ne da prepisuje terapiju. Pridjev od imenice terapija je terapijski, a ne terapeutski, od enzim je enzimski, a ne enzimatski, od bakterija je bakterijski, a ne bakterijalni, od gorivo je gorivni (npr. gorivne ipke, gorivni lanci; drugo je goriv). Primjeri bi se mogli nabrajati u nedogled. Ipak, bit u zadovoljan bude li i ovih nekoliko napomena koje sam ovdje iznio pokrenulo pozitivne promjene u medijima. Popis literature
1. T. Portada i V. Stilinovi: to treba znati o hrvatskoj kemijskoj nomenklaturi?, Kemija u industriji 55 (2006) 10, 209215. 2. T. Portada: DNA ili DNK?, Priroda 96 (2006) 10, 54. 3. M. Sikirica: Metodika nastave kemije, kolska knjiga, Zagreb, 2003., 489. 4. T. Portada: igomorstvo imena ubojstvo, Priroda 96 (2006) 6, 5354. 5. N. Mimica i V. Folnegovi-malc: Psihofarmaci, Medicinar 46 (2004), 1925. 6. M. Bulat, J. Geber i Z. Lackovi: Medicinska farmakologija, Medicinska naklada, Zagreb 1999., 1516.

110

Izlaganja

Kako sam tuen zbog enkovekog Hogwartsa


Radoslav Dejanovi portal Monitor, Zagreb

Svojim postupnim razdvajanjem od neznanstvenih principa, poevi u renesansi, a efektivno zaokruivi vlastito definiranje koncem devetnaestog stoljea, znanost se postupno odvajala od drugih, alternativnih interpretacija svijeta. Alkemija, jedna od najpoznatijih pseudoznanstvenih disciplina, faktiki je naputena nakon to su otkrivene stvarne i provjerljive zakonitosti kemije. Alkemija je, unato svojoj velikoj snazi (i injenici da se moderna kemija razvila iz alkemijskih korijena) i irokoj praksi (Sir Isaac Newton, primjerice, bavio se i alkemijom) bila jedna od prvih pseudoznanosti koje su pregaene naelima znanstvenog pristupa, moda i zbog toga to je alkemija, slino kemiji, funkcionirala na ideji recepata, mijeanja smjesa u tono odreenim omjerima i pod tono odreenim uvjetima, kako bi se dobio eljeni rezultat. Nakon pojave kemije postalo je jasno da alkemijske teorije jednostavno nisu istinite i alkemija zamire. Unato velikom napredovanju znanosti i znanstvene misli, neke pseudoznanstvene ideje ipak opstaju, i to ponajprije one koje, za razliku od alkemije, nemaju jasno definirane uvjete niti pravila, nego se prilagoavaju nastaloj situaciji i trpe najrazliitije interpretacije. Takve je ideje tee dokazati pogrenima, i one zapravo nikad nisu nestale, preivljavajui u narodnim vjerovanjima sve do danas (i do pojave nekih novih pseudoznanstvenih ideja). Moderniji primjeri pseudoznanstvenih teorija su, primjerice bioenergija, lijeenje na daljinu, energetska mo kristala, pamenje vode, homeopatija... redom teorije koje padaju na standardnom dvostruko slijepom testu, ali koje i dalje pronalaze svoje zastupnike i ljude koji u njih vjeruju. Mediji se nalaze u nezahvalnoj poziciji. Sami po sebi, mediji ne trebaju slijepo zastupati niti znanost niti pseudoznanost, no imaju obavezu izvjetavati istinito. Novinar, dakle, ne smije a priori odbaciti informacije koje nisu u sukladnosti sa znanstvenim stajalitem, ali isto tako valja imati na umu da objavljivanjem dezinformacije obavlja lo posao. Bez
111

Mediji i znanost

odgovarajue izobrazbe, novinar e teko prepoznati sofisticiranu pseudoznanost, posebice ako je promovira osoba sa znanstvenim pedigreom (lijenik, profesor i sl.). Pseudoznanost zbog toga voli medije svaka objavljena pria o neemu pseudoznanstvenom besplatni je marketing, reklama za neuinkovitu ili ak i po zdravlje opasnu ideju koja nema nikakve znanstvene utemeljenosti niti dokaza svoje funkcionalnosti. Mediji, eljni zanimljivosti i senzacije, rado objavljuju tekstove iz domene pseudoznanosti, bilo zbog neznanja novinara, bilo zbog zanimljivosti teme. Pri tome se ponekad izravno ili neizravno daje naglasak na nain koji primatelju informacije budi pozornost i izaziva elju: Miss Hrvatske nakon ispiranja crijeva: Deset kila sam laka... - 24 sata (1) Dok jedni mediji propagiraju alternativu, drugi mediji prokazuju njenu neuinkovitost: Terapije slavnih loe za novanik i zdravlje Jutarnji list (2) Pobijanje pseudoznanosti i alternativnih ideja uglavnom zavravaju na novinskim lancima, osim kada netko prstom pokae na specifinog alternativca ili zastupnika pseudoznanstvene ideje, u kojem sluaju se alternativci rado dohvate odvjetnika i sudskih tubi, kao metode pritiska na novinara ili medijsku kuu da prestanu razotkrivati njihove poslove. Iz osobnog iskustva mogu ispriati dva sluaja u kojima su se alternativci posluili upravo takvom metodom zastraivanja kako bi sprijeili objavljivanje informacija loih za njihov poslovni model. Svojedobno sam pisao nekoliko tekstova o neobinom dogaaju u O Petar Zrinski u enkovcu (3), gdje je ravnateljica kole od jednog alternativca naruila mjerenja patolokih zraenja i postavljanje vie komada tzv. Atlanti (4), ureaja koji prema tvrdnjama proizvoaa pretvaraju negativna G zraenja u pozitivna. Osim toga, a to je naknadno utvreno pa nije bilo predmetom sudskih sporova, ravnateljica je nabavila i u prostorije kole postavila neobine aparatuse istog autora skrivene u zidnim slikama, a ija je funkcija slina oglaavanim ureajima za zatitu od zraenja, uroka, sotoniziranih kua... (5). Nakon to je afera izbila u javnost, ravnateljica kole odluila je tuiti sve medije koji su negativno pisali o njenim odlukama, ukljuujui tu i mene. No, u meuvremenu dobiva izvanredni otkaz, a v. d. ravnateljice odustaje od svih tubi. Ravnateljica podnosi tubu zbog neregularnosti otkaza, no (u trenutku pisanja ovog teksta) nepravomonom presudom gubi tubu, a prema informacijama iz kole DORH otvara istrage zbog nenamjenskog troenja novca (to je u suprotnosti sa zakljucima dva inspekcijska nadzora poslana iz MZO) i krivotvorenja potpisa.
112

Izlaganja

U meuvremenu sam autor Atlanti podie dvije tube za klevetu pri sudu u Bjelovaru, a protiv nakladnika Monitor.hr. U obje tube navodi se identina teta, trai se identina financijska odteta. Jedino to se razlikuje jesu dva moja teksta za svaku tubu po jedan. Unato povoljnoj poziciji, izdava se nakon par roita odluuje na pomirbu sa tuiteljem: tuitelj e povui sve tube, a zauzvrat e dobiti prostor u veliini moje kolumne (do 8500 znakova) za vlastito autorsko vienje rada i svrhe ureaja Atlanta, a Monitor.hr objavit e ispriku u smislu kako namjera niti jednog lanka nije osobno vrijeanje. Nekoliko mjeseci prije pomirbe, zagrebaki Institut za fiziku, na zamolbu dr. Dejana Vinkovia (biveg uenika kole u enkovcu) daje izjavu o Atlantama novoj ravnateljici kole i istu kasnije daje na raspolaganje portalu Monitor.hr za potrebe sudskog spora. Drugi, kasniji sluaj, jest sluaj iridologinje o kojoj se pojavio afirmativan tekst u jednim dnevnim novinama, a na kojeg sam se osvrnuo (6) znanstvenim istraivanjima utemeljenim kritikama i drugim opservacijama, ukljuujui i onu o lanom predstavljanju. Pobio sam faktiki sve medicinske navode iz tog alternativnog teksta i pritom otkrio kako samozvana doktorica uope nije lijenica, ve se takvom samo predstavlja. Uslijedio je demanti odvjetnike kue u kojem su bez strunog znanja i ozbiljne argumentacije navedene afirmativne stvari o klijentici i stvarima kojima se bavi, to je vrlo zgodan trik kojeg trpi demanti kao pravni instrument odvjetnik moe napisati to god hoe, bez obaveze da dokazuje svoje tvrdnje ili odgovornosti za netonost vlastitih navoda. Takoer, odvjetnika kua nije iskljuila mogunost tube za nastalu poslovnu tetu. Epilog tog dogaaja nastao je nekoliko mjeseci kasnije, promjenom sadraja Web stranice njihove klijentice, u smislu da se na stranicama vie nigdje ne spominje nikakvo lijeenje niti dijagnostika, ve je tretman umotan u openitu priu o zdravlju, a tragovi doktorata ostali su vidljivi samo u e-mail adresi vlasnice obrta. Ova dva primjera pokazuju kako pravni sustav moe biti mono oruje zastraivanja novinara i medija. Pri tome je demanti jednostavan mehanizam kojim se novinara moe poklopiti, raunajui na nevoljkost medija za istjerivanjem pravde. U sluaju da demanti ne pokae uinkovitost, ostaje opcija tube za klevetu i dugotrajnih sudskih sporova. Velike medijske kue koje imaju vlastite pravne timove nisu toliko u opasnosti od takvih napada koliko su u opasnosti male medijske kue ili samostalni novinari kojima to ne predstavlja samo smetnju, nego i ozbiljno financijsko optereenje.
113

Mediji i znanost (1) http://www.24sata.hr/show/miss-hrvatske-nakon-ispiranja-crijevadeset-kila-sam-laksa-213037 (2) http://www.jutarnji.hr/terapije-slavnih-lose-za-novcanik-izdravlje/354470/ (3) http://www.monitor.hr/clanci/senkovecki-hogwarts/27499/ http://www.monitor.hr/clanci/primorcev-olpc/27652/ http://www.monitor.hr/clanci/sretan-kraj-price-o-senkoveckomhogwartsu/27890/ http://www.monitor.hr/clanci/odvjetnicki-demanti-iprotuprijedlog/28047/ (4) http://www.radiestezija-bioenergija.hr/biogeneratori.asp (5) http://www.radiestezija-bioenergija.hr/zastita.asp (6) http://www.monitor.hr/clanci/vidi-li-se-zaista-bolest-u-vasemoku/32370/

114

Rasprava

Rasprava

115

Mediji i znanost

116

Rasprava

Tamara Dagen Glasnogovornica Sveuilita u Zagrebu. Mnoge od sudionika ovog okruglog stola poznajem jer su ili profesori s naih fakulteta i akademija ili su kolege novinari s kojima Sveuilite ostvaruje vrlo dobru suradnju. Moram rei da je Sveuilite u Zagrebu protekle tri do etiri godine zahvaljujui jednom Tempus projektu uspjelo osnovati svoj ured za odnose s javnou. Ured je za sada najvie usmjeren na organizaciju PR aktivnosti i komuniciranje s medijima primarno za potrebe Rektorata. No, Ured je otvoren i za sve nae fakultete, akademije i njihove profesore i znanstvenike koji ele popularizirati svoj znanstveni rad. S obzirom na otprilike tri godine iskustva rada na ovom podruju, mogu rei da se slaem s mnogo toga to su prethodno rekli ostali sudionici okruglog stola. Dakle, da bi bilo potrebno napraviti reda u jednom i u drugom podruju, dakle i u znanosti i u medijima. Drugim rijeima, svi moramo funkcionirati u svijetu kakav je, pokuavajui ga promijeniti nabolje. Na alost, moram rei da znanstvenici jesu malo zatvorenija skupina, koja esto tee komunicira i koja esto puta ne razumijeva nain funkcioniranja novinarstva. A ono je i uglavnom usmjereno na informaciju koja je kratka i saeta. Znanstvenici esto puta nisu spremni u nekoliko minuta ili u kraim novinarskim formama rei ono bitno. Doista se slaem s reenim da bi trebalo vie raditi na tome da se znanstvenicima pomogne da usvoje i usavre osnovne novinarske vjetine. Svatko tko eli komunicirati u medijima i u javnosti trebao bi poznavati novinarsku formu i nain na koji mediji funkcioniraju. S druge strane, sa stajalita Sveuilita, ono to mi se isto ini vanim rei je to da zahvaljujui nekim meunarodnim projektima znanstvenici imaju odreenu obvezu komunicirati s medijima. Dakle, prilikom ocjene meunarodnih projekata esto se trae i informacije o medijskom praenju, i one ine jednu
117

Mediji i znanost

od vanih komponenti za dobivanje pozitivne ocjene. Drugim rijeima, prati se koliko su informacije o odreenom projektu bile prisutne u javnosti. To je neto to mi se ini da je u posljednjih godinu i pol dana pomoglo i to je znanstvenike poticalo da posvete veu panju promociji znanosti u medijima. Posebno je ovakav trend bio prisutan meu znanstvenicima koji su sudjelovali FP7 projektima koji su zbog toga esto traili pomo naeg Ureda ili su samostalno uz nau pomo prezentirali javnosti ono to rade. Najei problemi s kojima smo se suoavali bili su vezani uz pripremu novinarskih materijala jer znanstvenici uglavnom teko uspijevaju potivati kratkou pojedinih novinarskih formi kao to su priopenja koja novinarima mogu uvelike pomoi u kreiranju medijskih sadraja. Na alost, struktura medija je loa jer u pojedinim redakcijama rade iskljuivo studenti koji se ne usmjeravaju po podrujima, nego jedan dan prate ono to se dogaa u crnoj kronici, a sutra ih urednici prebace na znanost ili visoko obrazovanje. Dakle, tu postoji problem i ini mi se da bismo svi trebali uloiti vie napora kako bi se postojea situacija popravila. Sveuilite je prije nekog vremena organiziralo jednu medijsku radionicu na kojoj je i Tanja Rude bila goa. Trebalo bi doista vie raditi na tome da se s jedne strane znanstvenicima pomogne da usvoje osnovne medijske vjetine, ali isto tako i da ih se potakne da novinarima posvete vie vremena, da promptnije reagiraju na njihove zahtjeve i upite te da se svi skupa pokuamo prilagoditi jedni drugima. Samo uoavanjem problema, ne radei nita, neemo daleko stii. Nenad Raos Ve trideset godina radim u znanosti, a sada sam znanstveni savjetnik drugog izbora. No isto toliko, ako ne i vie, radim u urnalizmu, piem za novine i asopise, pa mogu rei da razumijem oba zanimanja. Ne govorim to zato da bih nekome dao po nosu, ali malo ljudi, i znanstvenika i novinara, znaju popularizirati znanost kako treba. Moja osnovna teza u pogledu popularizacije znanosti je parafraza one poznate Platonove, kada kae da na ovom svijetu nee biti dobro dok politiari ne postanu filozofi ili filozofi politiari. U popularizaciji znanosti nee biti dobro dok novinari ne postanu znanstvenici ili znanstvenici novinari. Koji je put laki, a koji kvalitetniji? Meni se ini da je ovaj drugi put, da znanstvenici postaju novinari laki, a i dolazi se do vee kvalitete, iako put naravno nije lak. To govorim zato to vi ovdje imate drugi sluaj. Ovdje se uglavnom govorilo o novinarima koji se uputaju u znanstvene teme pa onda ne razumiju to znanstvenici rade. Kao urednik Prirode svaki dan se susreem s novinarskim tekstovima, tonije tekstovima koji bi takvi trebali biti, a piu ih znanstvenici. Ja sam prvi ovjek koji se u

118

Rasprava

stotinu godina, koliko Priroda postoji, uhvatio uloge redaktora. Tu je bilo takvih otpora, vriskova; to ja imam nekome mijenjati reenice, prekrajati lanke itd. Makar su tekstovi bili neitljivi, nerazumljivi, nejasni. Nije istina da znanstvenici koji znaju struku piu dobro, oni piu izrazito loe o znanosti. Ne zato to ne znaju svoju struku i ne znaju to rade, ve naprosto zato to ne znaju itati i ne znaju pisati. To je osnovni problem. Ako se ne nauite pisati i iako ne znate izraavati svoje misli rijeima, moete neke stvari i razumjeti za sebe, ali ih neete znati prenijeti publici. Zato kaem da bi trebalo vie poticati znanstvenike, pogotovo one mlade da se upute u novinarski zanat. Kada ve sve hoemo institucionalizirati, u tom bi smislu trebalo napraviti novinarski kurs za znanstvenike. Ta simbioza novinarstva i znanosti jako dobro funkcionira. Ja se jednako dobro snalazim i znanosti i u novinarstvu. Jedno s drugim za mene uope ne kolidira. Svake godine objavim etiri znanstvena rada u meunarodnim asopisima, uredim jedanaest brojeva Prirode i napiem jo pedesetak lanaka i obino jednu knjigu. To nije neto to se ne da uiniti, nego ljude treba poticati. Dati im odgovarajuu pouku i materijalno ih stimulirati. Kod nas se na alost pisanje vrlo malo plaa, ako se uope plaa. Mladi bi se ovjek odluio za novinarstvo kada bi u toj struci imao posla i kada bi to bilo plaeno. Dajem svoj primjer. Kao mladi znanstvenik svoju sam plau zaradio na pisanju. To to sam se bavio i znanou i novinarstvom nije bilo u koliziji, ve je jedno drugo oplemenjivalo. Dapae, neke ideje koje dolaze pri pisanju mogu biti inspiracija za znanstveni rad, a ono to radite u znanosti moe vam biti inspiracija za pisanje. Da ne duljim, moja osnovna teza je da bi trebalo pomagati i stimulirati mlade znanstvenike da se odlue krenuti u novinarske vode. To bi bio najzdraviji pristup za kvalitetnu popularizaciju znanosti. Vlatko Silobri, HAZU Mi ovdje pokuavamo razgovarati izmeu dva sustava. Jedan sustav su mediji, a drugi sustav je znanost. Meni se ini da je svaki dobar pokuaj da se ta komunikacija dovede na pristojnu razinu, da se srede sustavi znanosti i sustavi medija. Na alost niti jedan od tih dvaju sustava u ovom trenutku u Hrvatskoj ne funkcioniraju dobro. Zato je komunikacija u medijima u Americi takva kakva jest? Zato to funkcioniraju jedan i drugi sustav. Moramo se koncentrirati na to da rijeimo pitanje znanstvenog sustava u Hrvatskoj jedanput zauvijek, da u taj sustav uvedemo sustav vrijednosti koji vrijedi u cijelome svijetu. Onda emo
119

Mediji i znanost

moda imati svjetski relevantna otkria i onda emo imati i svjetski relevantne znanstvenike i nee vie biti udno da nai novinari komuniciraju s naim znanstvenicima. Tada e dakako i novinari nalaziti bolje sugovornike jer e govoriti sa svjetski relevantnim znanstvenicima. Svaki znanstvenik koji se bavi znanou kako treba, mora moi i zna uvijek svoje otkrie prezentirati tako da ga svatko moe razumjeti. Sve ovo to se govori su pojedinani primjeri funkcioniranja ili nefunkcioniranja. Konano rjeenje, dugorono govorei: sredimo sustav znanosti i sredimo sustav medija, na nain da ti mediji ne budu samo senzacionalistiki, da preuzmu stanovitu odgovornost za tu komunikaciju s javnou i da usput tu javnost i odgajaju prezentirajui prave vrijednosti. Tanja Rude Jutarnji list, Zagreb Sustav znanosti je u domeni javnog sektora i javno je financiran. to se tie sustava medija on je dobrim dijelom privatiziran. Ja dolazim iz medija koji je privatan i koji ima vrlo jasan nain funkcioniranja, a to je zakon trita. Dio medija je javni, dakle televizija i radio. Pretpostavljam da bi tu trebali vrijediti drugi principi pa moda netko od kolega koji rade na javnoj televiziji moe neto rei. to se tie trinih medija tu su zakoni vrlo jasni. Rajka Rusan Trei program Hrvatskog radija, Zagreb Kad me ve Tanja prozvala, ja sam s Hrvatskog radija, iako smo u sustavu HRT-a, na alost ne mogu govoriti u ime kolega sa televizije. to se tie Hrvatskoga radija stvari dobro funkcioniraju. Ali, tu je Tanja u pravu. to je medij vie izloen javnosti i njezinim udima to je zapravo prisiljen povinovati se tim udima. Moemo o tome diskutirati, naravno, kako bi se trebalo ponaati u odnosu prema tim udima javnosti. Koliko televizija ili privatizirani mediji zapravo onda sami oblikuju te udi i koliko javnost upravlja njima. to se tie Hrvatskog radija, on je malo povuen. Dakle nije toliko izloen pogledima budui da zapravo ima puno vie radijskih postaja i programa u Hrvatskoj nego televizijskih. Na Hrvatskom radiju imamo vie kolega i kolegica koje se bave znanou: vie puta spomenuta Blanka Jergovi sustavno prati znanost i radi na Prvom programu iz tjedna u tjedan informativnu emisiju o znanosti. Postoji jo dvoje-troje kolega iz Obrazovnog programa koji tokom dana imaju posebno posveene emisije znanosti, povijesti znanosti, aktualnim otkriima i slino. Postoje jo dvoje- troje mlaih novinara koji rade
120

Rasprava

za Informativni program i prate znanost. A na Treem programu mi isto imamo etiri, pet emisija tokom tjedna posveenih ekskluzivno znanosti, a onda ak i humanistikim znanostima posebno. Situacija je dosta dobra. Ja sam vjerojatno jedan od onih primjera koje je kolega Lui spomenuo, koji su dosta dobro pozicionirani unutar tog sustava. Shvaam Tanjin prilog i ono to je htjela rei. Zapravo to su mediji komercijalizirani i to su vie izloeni vrednovanju javnosti, to se vie moraju prilagoavati razini koju naa javnost oekuje od medija, a ona je vrlo, vrlo niska i, naravno, pada. Tanja Rude Ako smijem spomenuti jedno istraivanje. Mi smo ranije u EPH-a imali jedan cijeli odjel koji se bavio istraivanjem javnosti i kako javnost percipira razne teme. Nekoliko puta sam gostovala meu studentima i uvijek sam pogledala ta istraivanja to javnost oekuje od medija u pogledu znanosti i visokog obrazovanja tema iz kulture. Ono to veina ispitanika uvijek kae da oni ele to vie tema iz znanosti, kulture i slino zato to smatraju da je to neto ugledno i vano. Dok kada se gleda itanost tih tema one ipak zaostaju. Ipak su najitanije teme iz sporta, crne kronike, spektakli, itd. To je jedan proces. Ne moete vi preko noi u zemlji kao to je Hrvatska, a niti u svijetu, imati populaciju koja e odjednom itati iskljuivo znanstvene teme, teme iz kulture, a zaboraviti e sport, crnu kroniku i slino. Sead Ali Uvodno: Skupilo se neko iskustvo rada u novinama, na radiju i televiziji, iskustvo rada u hrvatskim podrunicama svjetskih marketinkih agencija Teorijski dio bavljenja medijima uokvirio se s dva doktorata: jedan iz knjievnosti drugi iz filozofije. Oba su posveena medijima. Danas predajem Medijsku kulturu i osnove teorije medija na Vernu. Kaem to samo zbog toga to posebno elim skrenuti pozornost na jednu stvar, o kojoj dakle imam osobno iskustvo. Imam naime osjeaj, a ini mi se da govorim iznutra, da o medijima, gotovo nikada, ne razgovaramo u onoj dimenziji u kojoj bi se o medijima trebalo i moralo govoriti. Premalo je razmiljanja i govora o tome da je naprosto rije o neemu u emu mi ivimo i da znaenje te mediasfere u kojoj ivimo, nadilazi zapravo ove dimenzije pojedinih problema i pitanja odnosa medija i informiranja. Zanemaruje se, i to ne samo ovdje u Hrvatskoj nego i u svijetu, da je to dimenzija u kojoj mi, istina virtualno, ali danas bitno - jesmo. I dvije rijei o ovome to je tu reeno. Mislim da je kolega Bracanovi
121

Mediji i znanost

odlino konstatirao tri stvari koje su jako interesantne kada se govori o medijima u Hrvatskoj, dakle onome to je loe. Smatram da u traganju za odgovorima, onim to je pozitivno - treba dalje nastaviti tragati. Kolega Vinkovi je dao vrlo lijepe sugestije u tom smislu, jer ovo iskustvo s njegova fakulteta pokazuje tu svijest koja se mora razvijati. To je svijest o tome da jesmo jedino i iskljuivo na taj, medijski posredovan nain, odnosno da, koliko god znamo i moemo i koliko god smo znanstvenici - o nama, uvjetima rada, presudnim odnosima i drugim vanim dimenzijama rada, paradoksalno odluuje (posredno ali vrlo uinkovito) upravo ta medijska sfera. Ukoliko se ta svijest, samosvijest, znanje i mudrost medijskih posredovanja ne ukljui u komuniciranje, onda emo i dalje biti drutvom ije e glavne linije komuniciranja odreivati vrijednosti i svjetonazori iz Big Brothera, Red Carpeta, crnih kronika, sapunica i slinih show zaglupljujuih programa novih komercijalnih televizijskih kua uasa. Nenad Raos Malo bih se osvrnuo na ovaj problem pseudoznanosti koji nije tako jednostavan kao to se na prvi pogled ini. Slino pseudoznanosti jest problem kia i umjetnost. Gdje poinje ki, a gdje poinje umjetnost, jesu li Beatlesi ki ili nisu, itd. Tu treba biti jako fleksibilan i jako odrjeit na svoj nain. Osnovno to razlikuje znanost od mitologije je zapravo opovrgljivost rezultata. Svaka teorija se moe opovrgnuti. To je Popperovo naelo znanosti ili pravilo razgranienja. Prema tome, to u u jednom trenutku smatrati znanou, a to pseudoznanou esto ovisi o onim ljudima koji stoje iznad odreenih znanstvenih teorija ili, kako se to zove, paradigmi. Navesti u vam par primjera. Mi ovdje imamo jednoga gospodina koji je jako veliki protivnik teorije o globalnom zatopljenju s CO2. Tvrdi da globalno zatopljenje nije rezultat ovjeka, nego neki drugi procesi. To bi pola znanstvenika proglasilo pseudoznanou. Slian primjer smo imali u asopisu Priroda iji sam urednik. Prethodni urednik je bio jako veliki pobornik GMO hrane i smatrao je da su protivnici - prodane due. Danas sve vie imamo dokaza da GMO hrana nije tako bezopasna kao to se na prvi pogled ini, i kao to se iz znanstvenih intuicija i znanja vidi. Dati u vam i drugi primjer. Svojedobno sam napisao knjigu o opasnosti od mobitela to je istina, a to su prie. I danas se po novinama jo vuku naslovi, rezultati znanstvenih projekata, imate simpozije, a da trideset godina nije naen nijedan dokaz da bi mobiteli bili tetni ili bilo kakvu teoriju ili hipoteza koja bi objasnila pretpostavljenu tetu s mobitela. To su sve otvorena pitanja. Stoga ne moete sva otvorena pitanje u znanosti, i to veina znanstvenika smatra da ne stoji, smatrati pseudoznanou.

122

Rasprava

Meni se dogodilo vjerovali ili ne da su mi htjeli jedan fakultetski udbenik zabraniti jer sam unutra stavio neke pseudoznanstvene teorije. A na osnovu tih pseudoznanstvenih teorija ja primam plau, ova gospoa do mene (Sonja Nikoli, op.ur) je znanstveni radnik na Rueru sa sto dvadeset znanstvenih radova u najboljim asopisima na tu temu i na tu metodu koju neki znanstvenici, moji vrlo ugledni kolege, smatraju pseudoznanou i bezvezarijom. Prema tome, tu moramo jako biti oprezni. Postoji jo jedan drugi problem isto urnalistiki. Da hou ovu temu uiniti interesantnom, onda ne bih kao gospodin profesor Jerbi dao intervju i onda ovjeka tamo udavio i objanjavao znate to je tako i to je vrlo vano. Uvijek vam je u novinarstvu osnovna stvar da imate neku konfrontaciju. Imate za i protiv. To je dijaloka tema i jo od Grka poznato protagonist -tagonist. To je rad, dramska forma koja zapravo pokree cijelu radnju, i svaki lanak od politikog do znanstveno popularnog. I vi morate nai najbolji nain da se prikae jedna tema kroz sukob dvije teorije. Tu je zapravo osnovni problem. U ovim ocjenama treba biti vrlo paljiv. Naravno postoje ekstremi kao ovo to smo sada uli s tim ploama, itd. Ali, na mnogim mjestima ima tog skliskog. Rekao bih jo jednu stvar. Danas na alost sve vie ima pisanja o znanstvenim temama koje ne bi bile, da tako kaem, dinamine, nego se vie stranari. Imate recimo jednu knjigu koja govori protiv GMO hrane, drugu knjigu koja govori za GMO hranu. Jedan protiv globalnog zatopljenja, drugi za i tako svatko zagovara jednu teoriju, pa stoga na kraju ispada da nije cilj prezentacija znanosti. Prezentacija znanosti je dolaenje do istine kao to je rekao Platon, a ne zagovaranje nekakvih stranakih interesa. Svjesni smo da imamo vrlo velike interese oko znanosti jer je ona vezana s tehnologijom. Zamislite jedan lijek za iji se razvoj odvoji 500 milijuna dolara. I sada vam netko doe i kae da to ne valja. On e poludjeti da dokae da to valja makar to bila istina ili neistina. Ili netko izloi svoju cijelu karijeru i razvojnu teoriju, a vi sad kaete da ne valja. To je druga jedna pjesma, da se iza tih znanstvenih teorija i mnogih stvari koje mi prihvaamo kao rezultat znanosti, zapravo kriju jako veliki poslovni interesi. Ja bih uvijek bio jako oprezan kada bih napadao jednu teoriju ili neko uenje. Naravno govorim o ekstremima, ali tu ovjek mora imati dosta osjeaja i znati to je a to nije istina. Bojan Jerbi Dr. Raos je na jedan interesantan nain ustvari pokazao to je tu atraktivno u znanosti. Jedna od temeljnih znaajki znanosti je kritika misao dakle sukob miljenja. To je cijela dramaturgija koja de facto medijima upravo i treba. To je neto to jasno pokazuje da je znanost komerci123

Mediji i znanost

jalna u svojoj osnovi. Druga stvar, kada sam spominjao u svome izlaganju znanost i kojekakve probleme koje je Silobri spomenuo: jedan od osnovnih problema kod nas u znanosti je problem to znanost esto nije drutveno angairana. Dakle, ono to sam spomenuo da se gubi u birokratskim normama i onda normalno da je ona neinteresantna za javnost, jer je ona interesantna vjerojatno za nekakvo vrednovanje koje nema veze vjerojatno ni sa znanou. To sam elio istaknuti. Mislim da mi u znanosti nismo dovoljno nainili pravo da to promijenimo da ono to porezni obveznici plaaju da se konano vraa u drutvo samo i da na taj nain postane i samome drutvu interesantno. Tihomir Marjanac Htio bih se izjasniti u interesu, neu rei u obrani, Hrvatske radiotelevizije. Naime, danas se esto puta spominjalo da postoji pseudoznanost koja se provukla kroz znanost i kroz obrazovni program, ali nitko nije spomenuo da HRT zaista proizvodi obrazovni program. Zato u podsjetiti da se na HTV-u trenutno emitira serija obrazovnih emisija za mlade u trajanju od petnaest minuta koja se zove Boli glava, a naslijedila je prethodnu seriju koja se zvala Kratki spoj. To su autorske emisije koje su tako koncipirane da se u svakoj epizodi rjeava jedan znanstveni problem ili znanstveni pouak. Dakle, to je domaa produkcija koja je nastavak onoga to je Hrvatska televizija poela raditi jo davne ezdesete godine kao kolski program. Vidimo da na HTV-u postoji duga tradicija u produkciji kolskog i obrazovnog programa i to ovom prilikom treba spomenuti, da se ne stekne dojam da domaa produkcija obrazovnoznanstvenog programa uope ne postoji. Takoer, Hrvatski radio svakog utorka emitira znanstvenu emisiju Andromeda koja se emitira uivo s gostovanjem znanstvenika, i to u kontinuitetu od 1997. godine. To je emisija koja je sluana i daleko izvan Hrvatske, pa smo pozive znali dobiti ak iz vedske. Meutim, uoio sam da kod nas nema strategije informiranja o znanstvenim temama. To jest, nema strategije na onaj nain na koji je ima na primjer u Sloveniji. Tamo postoji subotnji podlist Dela, a zove se Znanost. Taj podlist ima pet, est stranica - dakle dosta. To je primjer sustavnog naina informiranja, a slovensko Delo je ekvivalent naeg Vjesnika. Takoer sam uoio da kod nas ne postoji profesija prezentatora znanosti. Jedno su novinari, a drugo su znanstvenici. Meutim, prezentator znanosti je profesionalac koji prezentira znanost. Ono po emu prepoznajete Davida Attenborougha je da on nije znanstvenik, on je prezentator znanosti! Pogledajte danas BBC-jev program. O istoj temi imaju ak etiri nezavisne emisije koje snimanju njihovi partneri s etiri razliita

124

Rasprava

prezentatora. Tu vidite ljude koji dobro izgledaju, koji znaju lijepo priati, i koji su nauili odreenu temu uz, naravno, veliku pono i nadzor znanstvenika. To je dobar primjer kako se to moe raditi, i vi naravno onda birate program koji elite gledati. Na taj se nain stvorila kritina masa prezentatora koji mogu komunicirati znanost. Oni su spona izmeu znanstvenika koji su takvi kakvi jesu, neki autistini, a neki kooperativni, i mase gledatelja i sluatelja koja je gladna novih lica. Vizualni mediji su takvi, ele svako-toliko novi lik. No, je li u tuem dvoritu bolje? Navest u samo jedan primjer; kada je islandski vulkan Eyjafjallajokull bio aktivan, na prvom programu Radio Slovenije je emitirana tematska emisija sa znanstvenikom u gostima koja je poela u pono i trajala do jedan sat i trideset minuta. Dakle slovenski radio je o znanstvenoj temi svoje sluatelje izvjetavao iza ponoi! Razmislite koliko je to sluateljstvu bilo primjereno. I samo da vas podsjetim, na Hrvatskom radiju su o istoj temi prilozi bili emitirani u poslijepodnevnim i ranim veernjim satima. ore Obradovi Tonost uporabe komunikolokog nazivlja esto se u raspravama, pa i ovoj dananjoj, netono rabe razliiti pojmovi, to stvara zabunu u iroj javnosti. Posebice se to odnosi na uporabu naziva za analitiko-komentatorski novinski rod lanak, umjesto pojma napis koji ukljuuje i lanak i ostale novinarske rodove. Takoer, ni za elektronike medije se ne moe koristiti pojam lanak nego (medijski) prilog. Pojam prilog prikladan je i za mrene (internetske) portale jer oni ne objavljuju statine napise kao u tiskanim izdanjima, nego priloge koji obiluju hipertekstom (aktivnim poveznicima), slikama u nizu, infografikama i brojnim drugim sadrajima koje novinski napisi zbog tehnolokih ogranienja ne mogu imati. Pojam napis moe se koristiti jedino za preslikane novinske napise prikazane u mrenim izdanjima u PDF formatu. Znanstveno nazivlje mora se tono rabiti budui da nepreciznost u njegovoj uporabi onemoguuje tono donoenje i shvaanje zakljuaka. Ne moe se u znanstvenim radovima, kao to smo i danas mogli uti, napisati da je zabiljeeno 2,3 posto vijesti od svih lanaka. To je kao da netko kae da je postotak 2,3 posto aa od svih stolova. Kao to ae nisu stolovi, tako ni vijest nije lanak. Pravilno bi bilo rei da je od svih napisa bilo 2,3 posto vijesti, 15 posto osvrta, 7 posto komentara, 4 posto lanaka, 1 posto putopisa itd. Slijedei veliki problem predstavlja uporaba pojma pria umjesto (novi125

Mediji i znanost

126

narskog) priloga, to se u zadnje vrijeme esto moe uti i na komercijalnim i na javnoj televiziji, kao i u ovoj dananjoj strunoj raspravi. Taj je pojam doslovno preveden od engleskog story, ali u hrvatskom jeziku i hrvatskoj novinarskoj tradiciji pria je samo plod mate (engleski fiction), a ne novinarski prilog utemeljen na stvarnim injenicama, napisan po pravilima struke tono, istinito, poteno, uravnoteeno i nepristrano. Zato u medijima treba najavljivati Slijedi prilog o tome i tome, to oznaava da se radi o stvarnim zbivanjima, ljudima i pojavama, a ne Slijedi pria o tome i tome jer to znai da e biti prikazano neto to je potpuno ili dijelom izmiljeno, vie ili manje zasnovano na stvarnim injenicama. Naalost, mnogi medijski prilozi dijelom i jesu plod mate pa te najavljene senzacionalistike prie i nisu novinarski prilozi nego izmiljotine. S druge strane, ne stoje zamjerke upuivane znanstvenicima i praktiarima koji rabe izraz odnosi s javnostima samo zato to su u manjini u odnosu na one koji isti engleski pojam Public Relations prevode kao odnosi s javnou. U pravilu drava i veina politiara i politologa ele da postoji samo jedna javnost pa kad se njoj obraaju ele se obraati svima i njima pojam odnosi s javnou savreno odgovara. Drugi znanstvenici, premda u manjini, smatraju da postoji vie razliitih javnosti i zastupaju gledite da se ne treba uvijek obraati svima, nego samo ciljnim javnostima pa je po njima prikladniji izraz odnosi s javnostima. Budui da ima dovoljno vrstih argumenata i za jedan i za drugi pristup, trebalo bi ostaviti na volju i jednima i drugima da slobodno rabe izraz koji im vie odgovara jer je iz njega jasan sadraj koji on uokviruje . Bilo je ovdje govora i o medijskom vrednovanju znanstvenih uspjeha u meunarodnim okvirima. Stvorena je predrasuda koja je ula u nae masovne medije da znanstvenici iz drutvenih i humanistikih znanosti ne vrijede mnogo zato to ne objavljuju dovoljno svojih radova u current contents asopisima koji izlaze na engleskom jeziku i to prvenstveno u SAD i Velikoj Britaniji. Istina je to. Ali postavlja se pitanje mogu li znanstvenici iz malih naroda koji se bave drutvenim znanostima objavljivati u glavnim svjetskim asopisima kad ta drutva nemaju iste probleme kao drutva tih malih naroda? Recimo, koji e svjetski asopis objaviti moj rad Vjeni sukob kuljiarstva i novinarstva? Tko e izraz kuljiarstvo prevesti na engleski a da se ne izgubi igra rijei i izvornost u stvaranju sadraja na osnovi analogija? Postoje neki problemi u drutvenim znanostima koji se odnose na samo jedno drutvo u samo jednom vremenu i, ak i ako su to jako dobri radovi, ne znai da za njih postoji zanimanje u amerikim asopisima zato to drutvene i humanistike znanosti nisu egzaktne poput prirodnih kod kojih je u cijelom svijetu 2

Rasprava

+ 2 = 4, dok su meunacionalni problemi razliiti u svakome drutvu. Drugi primjer koji u navesti je pojam globalizacije o kojoj je danas govorio doajen hrvatskog novinarstva Boo Novak. Tko e u current contents asopisu na engleskom jeziku objaviti moj rad o glibalizacijskim procesima? Kako na engleski prevesti glibalizacijske procese? Igre rijei koje stvaraju nova znaenja nune su u drutvenim znanostima, a one nestaju im se prevedu. Naravno da ne zastupam stav da ne treba objavljivati na engleskom. Ali, elim ukazati na injenicu da mogu postojati dobri znanstveni radovi napisani na malim jezicima koji su aktualni za drutva u kojima su nastali, a da za njih ne mora postojati zanimanje urednika u amerikim ili britanskim asopisima. Kritika koju su danas kolege novinari uputili znanstvenicima posve je opravdana. I znanstvenici u sluajevima kad se ugroze slobode novinara trebaju javno progovoriti. Mi smo danas dosta nauili od novinara koji dugi niz godina prate znanost i mi moramo biti proaktivni i ne zatvarati se u kabinete kao da izvan njih ne postoji stvarni ivot i stvarni ljudski problemi koje treba rjeavati ili bar pomoi u njihovu rjeavanju. Vlatko Silobri elio bih jako podrati ono to je kolega Barkovi rekao. Nije samo pitanje prezentiranja znanosti u tome da prezentirate otkria. Vee je pitanje, posebno u Hrvatskoj, da prezentiramo metodu. Naa politika elita nema pojma o tome kako se upravlja. Kada bi usvojila samo razumno i zdravo razumsko razmiljanje i kritinost to je baze svake znanstvene metode, mi bi smo bili u puno boljoj situaciji. Nemojte objavljivati samo otkria, ne samo ljude nego i metodu. to se tie kolege Raosa, mislim da su u jednom dijelu njegove definicije pseudoznanosti zapravo bila sadrana otvorena pitanja u znanosti, to apsolutno nije isto. A, to se tie vas kolega Obradoviu, mislim ako vi imate neto svjetski relevantno za objaviti, objaviti e vas bez obzira odakle to objavljujete, ali mora biti svjetski relevantno. Zvonimir Jakobovi Hrvatski leksikografski zavod "Miroslav Krlea", Zagreb Dugogodinji sam urednik u Leksikografskom zavodu. Imam neka iskustava iz populariziranja znanosti i sam sam objavio niz popularno znanstvenih knjiga i lanaka. Ponajprije bih pohvalio dananjeg organizatora to je okupio ovaj skup i svakako predloio da se odrava u nekom razumnom vremenskom razmaku, za godina dana ili neto slino. Ovdje smo uli vrlo zanimljivih tema i bilo bi dobro da se oni na tematiziranim
127

Mediji i znanost

skupovima i detaljnije obrade. Kao prilog tom prijedlogu dao bih, ne usudim se rei sintezu, ali vlastiti doivljaj ovoga to smo danas ovdje sluali. Ponajprije naziv Mediji i znanost ja doivljavam ire. Ovdje se zapravo radi o vezi izmeu dvaju svjetova: izmeu svijeta znanosti, to god pod njim mislili, i izmeu svijeta javnosti u najirem smislu rijei, a mediji su spojnica tih dvaju svjetova. Mi smo danas vie obratili panju na ulazni dio, da slikovito kaem, iako komunikacija moe ii i u drugom smjeru. Znanost istrauje javnost preko medija. Zapravo radi se o prijenosu informacije. Meutim nipoto ne bih medije sveo na jednostavni komunikacijski kanal to bi kolege komunikolozi vjerojatno rekli. Radi se o daleko sloenijem procesu i postupku prijenosa i preradbe informacija iz jednoga svijeta u drugi. Pri tome, po mome miljenju i iskustvu to ova sijeda brada vjerojatno i potvruje, radi se o dva svijeta u kojima postoje potpuno druga naela funkcioniranja. Svijet znanosti, pa ak kada uzmemo i ljudske interpretacije i razlike u miljenjima, ipak se u naelu osniva na injenicama i razumnim odnosima izmeu injenica. Obratno, uli smo danas u jednom ili dva predavanja, svijet javnosti poiva na na dojmovima, osjeajima ak u rei slobodnije i na predrasudama, da ne kaem predznanjima. Upravo mediji moraju pomiriti ta dva bitno razliita svijeta. Prenijeti informaciju iz jednoga da ona postane razumljiva, uporabljiva i utjecajna u onome drugom. Prenose se vrlo raznorodne informacije: informacije o svijetu znanosti, informacije o znanstvenicima kao ljudima, o njihovom radu, ivotima, itd; informacije koje prenose znanstvene injenice, utvrena ili pretpostavljena makar znanja; informacije koje prenose kako se znanstvene spoznaje primjenjuju slikovito reeno u tehnici, u gospodarstvu, itd. Meutim, moramo biti svjesni da znanstvene spoznaje daleko dublje utjeu na javnost nego to to mi mislimo. Parafrazirati u Lorda Russella koji je lijepo rekao: Put u svemir je promijenio i mentalni svijet ovjeka. Dakle ne samo tehnika i znanstvena dostignua koja su dola, nego je promijenio i nas kao ljude. Pa ak, a ovdje smo to i u nekim predavanjima mogli na neki nain i osjetiti, utjee i na one slojeve i razine u drutvu koje gotovo i ne doivljavamo mi znanstvenici da e utjecati. Od drutvenih odnosa pa ak do morala i etike. S toga poto se radi o tako raznorodnim informacijama bilo bi dobro da i nai budui sastanci, ja u odmah pretpostaviti da e ih biti, na neki nain budu tematizirani na neke od ovih tema pa da se njima moemo objektivnije, dublje pa konano i znanstveno okrenuti. U dananjem svijetu mediji imaju ne samo onu klasinu zadau da prilagode informaciju za to je potrebno znanje o sadraju. Ja ne mogu prikazivati mikrobiologiju nikome, mogu samo neto o njoj proitati. Dakle, moram znati struku koju prikazujem. Moram imati neka meto128

Rasprava

dika znanja da taj prikaz bude zanimljiv, interesantan, prihvatljiv onom izlazu iz medija. Moram imati i jezik. Ne mislim samo na jezik u lingvistikom smislu rijei, nego jezik koji je razumljiv sredini. Nain interpretacije je u tom smislu proireni jezik koji je razumljiv sredini kojoj se obraam. Mi koji malo dulje pamtimo znamo dobro da je do prije dvadesetak godina, nije tome tako davno, bilo problem doi do informacija. Danas zahvaljujui svoj komunikaciji u svijetu imamo obratan problem. Danas imamo preobilje informacija koje treba znati po raznim kriterijima proistiti, izvaditi ono to je najvanije i sintetizirati. Htio sam ovim osvrtom pokazati da bi za budue nae sastanke predloio jo jedan put da tematiziramo na ue teme i da se njima moemo bolje posvetiti. Sonja Nikoli Institut Ruer Bokovi, Zagreb Doktorica sam kemije s Instituta Ruer Bokovi, jedina ena kemiarka koja se u Hrvatskoj bavi matematikom kemijom - keminformatikom. elim jako pohvaliti one koji su odgovorni i zasluni za ovaj skup i to ste skupili ovakav broj ljudi raznih struka, a to ne smijemo zanemariti. Prije svega moram vam rei da ovaj naslov okruglog stola Znanost i mediji nije originalan. To smo smislili mi prije desetak godina u sklopu 50. Obljetnice instituta Ruer Bokovi. U to doba mi je pomagala jedna izvrsna znanstvenica dr. Greta Pifat - Mrzljak. Ona je bila naa, tu mislim na Institut Rugjer Boskovi, znanstvenica, ambasadorica znanosti i glasnogovornica u smislu propagiranja znansoti s Rugjera, iako ju tako nismo zvali. Mi smo imali okrugle stolove Znanost i mediji, Znanost i gospodarstvo, Znanost i Sveuilite, itd. Kolega Latin, novinar, on nam je vodio okrugli stol Znanost i mediji. Izvrsno je vodio i to bez ikakve naknade, to moram naglasiti. Profesor Malovi nam je takoer puno pomogao u bitnim tokama za okrugli stol Znanost i mediji. On mi je rekao zato novinari piu tako kako piu. Upravo zato, jer piu po naredbi glavnog i odgovornog urednika. Privatni ili javni list, isto je. Po kratkom postupku dobije otkaz i nema tu slobode pojedinaca. Ono to hou naglasiti, znanstvenik je jedno zanimanje, a novinar je drugo. Dva razliita zanimanja, pomijeano, najlake se radi, kae Njego. Do nerazumijevanja onoga to znanstvenik kae ne dolazi samo u puku, nego i u znanstvenoj sredini. Kada je 1985. izaao famozni buckminsterfulleren, to je okruglasta molekula, to do tada nitko nije ni mogao zamisliti takav oblik molekule, na tim je isti as izraunao energiju nove molekule i dali smo rad u domai asopis, jer smo lokal-patrioti. No, to nam nai ugledni znanstvenici nisu htjeli tiskati, jer su rekli da je glupost, jer takva molekula ne postoji. Danas imate kompletno podruje buckminster129

Mediji i znanost

fullerena, to su veliki molekularni klasteri i imate asopise samo za takve strukture. Rad nae male Hrvatske, naeg malog tima, je ezdeseti u nizu od ne znam koliko tisua u svijetu. Rekla bih jo da je znanost javna, a novinar ne treba znati znanstveni jezik. On ima svoj, novinarski jezik, kao to znanstvenici imaju svoj. Ja sam kemiar i zato to naglaavam. Alkemiari su izmislili svoj jezik, upravo zato da ih puk ne razumije. Ona saznanja koja mi kemiari imamo ili smo imali ili emo ih tek imati, nisu ba za svakoga. Mogu se ili krivo interpretirati ili krivo upotrebljavati. Prema tome, mi imamo svoj jezik u naoj znanstvenoj sredini i govorimo naim jezikom, pa stoga i novinari trebaju njegovati i razvijati svoj novinarski jezik, koji bez sumnje treba imati kvalitete jednostavnosti, lako razumljivosti, razumljivog prijenosa informacije, poruke i misli. Nenad Raos Samo bih kratko referirao na akademika Silobria. Rekao je da postoje jedna otvorena pitanja u znanosti, a druga u pseudoznanosti. Ja ne vidim gdje je tu kriterij razgranienja. S jedne strane imamo magiju koja nije pseudoznanost nego magija, a s druge strane tu imamo otvorena pitanja i netko e rei da je to pseudoznanost, a netko trei da su to otvorena pitanja. Recimo za pitanja parapsihologije e svaki parapsiholog rei da je to otvoreno pitanja, a vi e te rei da je pseudoznanost. I samo pitanje tko zagovara jednu znanstvenu teoriju ili paradigmu, a znanost kao takva je otvoren sistem. Ja tu ne bih bio jako strog. To je u nekom akademskom smislu nekako jasno. ali u praktikom vrlo teko. Ako se ide malo dublje filozofski isto nije ba lako rijeiti. Primjer umjetnost i ki. Nitko jo nije naao jasnu granicu koja dijeli umjetniko djelo od kia. Dejan Vinkovi Postoji vrlo jasna granica izmeu znanosti i pseudoznanosti, a to je metoda s kojom se dolazi do odgovora. U znanosti biti skeptik, je lijek za znanost. Kritika misao u znanosti je ono to znanost po definiciji odvaja od drugih disciplina. Ono to se dogaa sa pseudoznanosti je da oni zloupotrebljavaju poziciju skeptinosti u znanosti, prezentiraju se kao skeptici, pri tome ne koristei znanstvenu metodu. Pa tako i po pitanju uglednog akademika koji je igrajui na kartu skepticizma prema nekoj teoriji globalnog zatopljenja koja mene u principu ne interesira kao sama tema. To je radio promovirajui tvrdnje koje apsolutno nemaju nikakve veze s prirodnim zakonima. Dakle u tom trenutku vi zakoraite u pseudoznanost. To je ta otra razlika. Postoje i one otvorene teme. Mediji i novinari mogu imati veliki problem upravo s temama koja se
130

Rasprava

otvorene i teko je odrediti gdje je tu zapravo znanstvena, a gdje pseudoznanstvena tema. U Hrvatskoj imate teme poput evolucije u kolama. Uenje inteligentnog dizajna i kreacionizma u kolama subvencioniran kroz dravni budet. Dakle i ja isto iako nisam vjernik plaam edukaciju takvih teorija kolama. One su tabu tema iz politikih razloga. To su neke svari gdje i sa strane znanstvenika treba odreena doza hrabrosti za sukobiti se sa takvim temama za koje znate da e te doi u probleme sa javnou, susjedom, roditeljima koji se nuno nee slagati s vama. Tu treba povui jasnu razliku. Zato je pseudo- znanost opasna. Ona se kod nas infiltrirala u medicinu, obrazovanje i u politiku u krajnjem sluaju. I politika kao takva trai metodu kojom dolazi do nekakvo drutveno odgovornih odluka se takoer mora voditi nekakvom metodom. Upravo u popularizaciji i promociji znanosti kroz medije moe sluiti kao oblik cijeloivotnog uenja. Apsolutno se slaem sa stavom da je puno vanije od toga da promovirate kako je neto jako zabavno u znanosti, a to je da promovirate metodu. Kako znanstvenici dolaze do odgovora. To je granica izmeu znanosti i presudoznanosti. I jo jedan detalj. U kontaktu sa stranim novinarima veinom se radi o free lancerima. To je to se tie novinara koji se bave znanstvenim temama vani. Poprilino je raireno da to oni prodaju razliitim medijima. Nain komunikacije sa njima je fundamentalno drugaiji od domaih novinara. Oni su priu stvorili iz samog materijala. Trae izjavu i to obino nekog drugog i usput te pitaju je li negdje zeznuo? Uglavnom oni znaju itav tekst pripremiti i oni su free lanceri. U Hrvatskoj poto nije tako veliko trite mislim da bi teko preivjeli u tom podruju. Maja Vai, HRT, Zagreb Htjela bih poentirati. Puno je ljudi ovdje bilo na tragu onoga to ja elim rei iako nismo to izravno dotaknuli. Tie se uloge javnih medija u odnosu na privatne i tretman znanosti. Iz osobnog iskustva. Nisu samo u problemu privatni mediji to se tie pritisaka i odabira tema. To se dogaa i u javnim medijima na raznorazne naine. Prvi nain na kome se to vidi je odabir i raspodjela sredstava unutar jedne velike kue kao to je Hrvatska radiotelevizija. Svi plaamo pretplatu tog naeg programa i nije tono jasno na koji se nain ti novci raspodjeljuju unutar kue i tko ih zapravo dobiva. Tu imate sadraje koji su komercijalni, koji su znanost, pseudoznanost, zabava i tota drugo, a to sve ide iz zajednike blagajne. Druga stvar su trenutne pozicije u kojima se nalazite. esto mi se u mome radu ini da zapravo mi ne razgovaramo o tome koja je naa javna funkcija, kako elimo tretirati znanost, koje su teme aktualne,
131

Mediji i znanost

koje su teme nama relevantne nego se taj program slae prema nekim postojeim pozicijama ljudi koji su se u odreenom trenutku nali na nekom mjestu i koji to mjesto nastoje zadrati. To nije samo stvar HRT-a ili medija uope, nego i znanosti kao to je govorio i akademik Silobri. Recimo ja mogu biti urednica neega i ja u odluiti da najvei dio novca ode za nekakav moj projekt, a ostale nee ni pitati ni za to. To je nain na koji se zapravo privatizira taj prostor, eter u ovom sluaju, koji bi trebao biti javni. To se tie odabira tema i odabira sugovornika. Vi ak moete pozvati kao gosta svog prijatelja i njega promovirati umjesto neke relevantnije osobe za tu temu. Da ne govorimo da tema isto tako moe biti u tom smjeru namjetena. Vi naprosto moete svoj privatni ukus promovirati putem medija koji bi zapravo trebao biti na neki nain vrna institucija koja bi o tome javnom interesu trebala voditi rauna. ini mi se da upravo treba inzistirati na postojanju nekih kriterija koji su novinarski kriteriji. Ako mi potujemo neke novinarske kriterije onda e se suziti taj prostor za privatno irenje nekih osoba u prostoru u kojem se oni zapravo ne bi trebali iriti. Profesor Raos se zalae da bi znanstvenici trebali biti novinari. Slaem se da znanstvenici mogu biti novinari. No moje miljenje je zapravo da novinari trebaju dobro raditi svoj posao i ako ga dobro rade onda ne bi trebalo biti problema. to se televizije tie, znanost i rad u elektronskim medijima su vrlo sloeni poslovi. I vrlo je teko savladati i jednu i drugu vjetinu. Naravno da je to mogue. U sluaju televizije vi morate znati i puno drugih stvari. Morate se znati dobro izraavati, neto o dramaturgiji i o reiji, morate biti sposobni ponaati se pred kamerama i donekle izgledati dolino, itd. Danas u tim kriterijima nema niti obrazovanja niti vam itko kae koji su to kriteriji, pa ovisi o vaem osobnom instinktu i interesu koliko ete te kriterije slijediti. Takoer, ne postoji niti neka otvorena javna diskusija o tome koji su to kriteriji, koje emo teme birati, koje emo ljude zvati u emisije, koje emo ljude pustiti da rade emisiju, itd. To je stvar spleta nekakvih privatnih odnosa snaga, a ne nekakvih osnovnih kriterija. Smatram da znanstvenici ipak imaju ugled u naem drutvu, iako ne onoliki koliki zasluuju. Stoga pozivam znanstvenike da pomognu u tome kako bi smo uspjeli kao jedan glas javnosti, kada takve stvari primijetite u medijima koji bi trebali biti javni mediji, da naprosto reagirate. Dajte nekakvu povratnu informaciju ako uoite nekorektnosti, ako vam se uini da netko privatizira prostor. Ta je suradnja mogua. U pripremama priloga inzistirajte da budete ukljueni od poetka do kraja iako to iziskuje puno vei angaman nego to veina ljudi to eli.
132

Rasprava

Katarina Prpi IDIZ Drim izvrsnom ideju da se povremeno ili redovito organiziraju susreti zainteresiranih za raspravu o medijima i znanosti, jer dananji skup ne moe iscrpsti sva relevantna pitanja. Zato je i vano ukazati na razliitost vienja spomenutog odnosa ne samo izmeu znanstvenika i novinara, ve takoer i unutar same znanstvene zajednice, pri emu mislim na disciplinarne kulture i razlike. Nije udno to je meni kao sociologu od presudne vanosti da se funkcije medijske komunikacije ne svode na promociju i popularizaciju znanosti, nego i da se vodi rauna o javnoj participaciji u odluivanju o znanstvenom i tehnolokom razvoju, zahvaljujui kojoj svi akteri dobivaju jo sloeniju i odgovorniju ulogu. Netko iz drugog disciplinarnog rakursa relevantne e teme o medijskoj prezentaciji znanosti vjerojatno vidjeti drugaije. Naravno da je i (disciplinarno) razliito nazivlje vana i posebna tema ovakvih skupova. Da bih osvijetlila jedan od estih nesporazuma unutar znanstvene zajednice zbog razliitih vienja vanosti pojedinih problema, prokomentirat u razmimoilaenja u vezi s citatima u drutvenim znanostima jer se, u okviru sociologije znanosti, takoer bavim i istraivanjima znanstvene produktivnosti. Kolikogod je de-provincijalizacija drutvenih znanosti neto to je apsolutno poeljno, dapae nuno, nipoto se ne mogu isti modeli mehaniki primijeniti na prirodne, (bio)tehnike, biomedicinske, drutvene i humanistike znanosti. Naime, nain proizvodnje znanja i socio-kognitivne karakteristike razliitih znanstvenih podruja i polja nisu identine. Iz tih razloga ni podaci svjetskih citatnih baza nisu jednakovrijedni indikatori znanstvene produkcije, podjednako prikladni za sva znanstvena podruja, pa i za sva polja unutar istog podruja. ak i unutar istog polja oni mogu rezultirati vrlo razliitom slikom produktivnosti i citiranosti (primjerice u sociologiji iju produkciju istraujemo pretraujui najrelevantnije bibliografske i citatne baze). K tomu, svjetski znanstveni asopisi iz podruja drutvenih i humanistikih znanosti ne mogu biti zainteresirani za objavljivanje (pre)velikog broja radova o jednoj maloj zemlji, dakle o hrvatskom drutvu i kulturi. Saa Zelenika Da pokuamo pomalo zakljuiti: jedna od vanijih stvari koje smo danas nekoliko puta natuknuli u raspravi, ali nismo moda daleko otili, jest razumljivost. U par izlaganja spominjana je interdisciplinarnost, moda pomalo i u negativnom kontekstu, ali ona nam je svima suena. Dakle, ako danas elite raditi vrhunsku znanost, morate raditi u interdisciplinarnim timovima i morate se razumjeti. Morate moi premostiti razlike
133

Mediji i znanost

koje postoje i meu znanstvenim podrujima i izmeu medija i znanosti. Moramo, voljeli mi to ili ne, to to radimo svesti na jezik koji je razumljiv javnosti. Jako je dobro da smo tu danas. Pohvala organizatorima, posebno injenici da je HND stao iza ovoga skupa. Vjerojatno je prije nekoliko godina bilo nezamislivo da iz novinarskih krugova doe poticaj za ovakav skup i da se o znanosti govori strukturiranije. Spominjani su pokuaji slinog skupa prije desetak godina na Rueru, bilo je pokuaja rada na stratekim dokumentima, ali danas smo govorili zrelije nego prije, puno se bolje razumijemo. Vide se pomaci i po slubama za odnose s javnou koje postoje na nekim sveuilitima, pomalo i na drugim institucijama, vidi se da se ide u dobrom smjeru. Da bi zadrali taj smjer trebali bi sa zakljucima ovakvih skupova ii prema urednicima medija s jedne strane, te prema slubenim strukturama u sustavu znanosti i pojedinih institucija s druge strane, kako bi ono o emu govorimo postalo dio organiziranog sustava znanosti i medija za koji se akademik Silobri zalae, a od kojeg smo jo uvijek dosta daleko. Vano je da interes za znanou postoji, prema podacima koje smo uli tu smo u europskom prosjeku, dakle, nisu u pravu oni koji tvrde da znanost ne zanima javnosti, da, kako je rekao predsjednik HND-a Duka, znanost nije seksi. Ako znanost jest zanimljiva za CNN ili BBC, ako svi mi eljno oekujemo to je za nas odabrao elo Hadiselimovi, ne vidim zato znanost i izvanredna postignua znanosti ne bi bila zanimljiva za urednike Jutarnjeg lista ili Hrvatske televizije. Dakle, javnost treba na odgovarajui nain animirati, treba znanost na odgovarajui nain prikazati. Tko su najbolji ljudi ili struke koji komuniciraju znanost nismo se usuglasili, ali polako dolazimo do spoznaje da ili znanstvenici moraju stei neke od kompetencija novinara, ili obratno, ako netko eli biti znanstveni novinar, treba jako puno nauiti o znanstvenoj metodi. Moe se krenuti i s jedne i s druge strane, free lanceri su neka meustepenica prema tome da netko tko je znanstvenik sa sklonostima prema promociji iste postane suradnik medija. Hrvatska televizija koristi honorarce da bi izvjeivala o nesrei s autoputa, pa zato ne bi mogla isto tako izvjeivati ili objanjavati o nekoj znanstvenoj temi?

134

Rasprava

Korisni linkovi
http://www.wfsj.org/ - Svjetsko udruenje znanstvenih novinara http://ec.europa.eu/research/conferences/2007/bcn2007/guide_ to_science_journalism_en.pdf - Europski vodi za obrazovanje znanstvenih novinara http://www.newscientist.com/ - Popularno-znanstevni asopis New Scientist http://www.scientificamerican.com/ - Popularno-znanstevni asopis Scientific American http://discovermagazine.com/ - Popularno-znanstevni asopis Discover http://portal.connect.znanost.org/ - Portal Connect hrvatskih znanstvenika u zemlji i inozemstvu

135

You might also like