P. 1
Drvo Znanja55

Drvo Znanja55

|Views: 454|Likes:
Published by reuf311

More info:

Published by: reuf311 on Nov 03, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/08/2013

pdf

text

original

POTEŠKOĆE U PROLJEĆE

3

Alergije
Kakvog li zadovoljstva uživati u proljetnim čarima prirode! Ta šarolika paleta mirisa, boja i zvukova prava je gozba za naša osjetila. Ali ipak, ne dijele svi ovo oduševljenje. Po cijeli dan brisati suze, kihati i češkati se baš i nije neka zabava. Pogađate, riječ je o alergijama! One, naravno, nisu rezervirane samo za proljeće, ali su tada ipak nešto češće nego u druga godišnja doba.

G

otovo petina svjetskog stanovništva boluje od nekog oblika alergije. Brojna epidemiološka istraživanja pokazala su da je obolijevanje od ove bolesti u porastu, i to ponajviše u djece. Alergije se mogu pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi, ali se većinom, osobito atopijski dermatitis, peludna hunjavica i astma, javljaju već u djetinjstvu. Sklonost alergijama se nasljeđuje. Djeca čija su oba roditelja alergičari imaju 80% izgleda da i oni to postanu, a ako je samo jedan roditelj alergičar vjerojatnost da će to biti i dijete iznosi 25%.

Što su alergije i kako nastaju?
Jednostavno rečeno, alergije su pretjerana reakcija obrambenog sustava na inače neškodljive tvari. Kao posljedica ponovljenog kontakta organizma s određenim tvarima iz okoline, u tijelu se pokreću specifične imunološke reakcije. Pritom se oslobađaju tvari koje izazivaju simptome alergije. Tvari koje mogu potaknuti imunološku reakciju nakon unošenja u organizam zovu se alergeni. Imunološki sustav štiti organizam od svih potencijalno štetnih stranih tvari koje nazivamo antigeni.

TopFoto

Guliver

Najčešći nutritivni alergeni su mlijeko, jaja, žitarice, rajčice, svinjetina, čokolada, jagode, kikiriki, orasi, školjke i škampi. Ose, pčele, stršljeni, pa čak i neke vrste mrava ubodom mogu izazvati vrlo teške alergijske reakcije, a ponekad i smrt.

Te velike molekule, obično proteini, nalaze se na površini mikroorganizama (bakterija, virusa, gljivica), a mogu biti i toksini, lijekovi te razne strane čestice. Imunološki sustav prepoznaje ih kao strane i uništi. Postoji više mehanizama obrane. Jedan od njih je stvaranje specifičnih antitijela. To su molekule imunoglobulina, kojih ima pet klasa (IgG, IgA, IgM, IgD, IgE ), a razlikuju se po strukturi i funkciji. Nakon ulaska antigena u organizam, određene stanice (plazma stanice) sintetiziraju antitijela. Ona se vežu za dotični antigen i pokreću mehanizme kojima on biva razoren i odstranjen iz organizma. Alergija ili imunološka preosjetljivost nastaje kada se iz nekog razloga imunološki sustav poremeti i reagira na tvari inače bezopasne za većinu drugih ljudi. Reakcija se može pojaviti u rasponu od

4

ALERGIJE

TopFoto

Guliver

Nažalost, iako relativno jednostavni za izvođenje, kožni testovi nisu apsolutno pouzdani. nekoliko minuta do nekoliko sati nakon ponovnog unosa alergena ili tek nakon nekoliko dana. Najčešće alergije odvijaju se po tipu rane preosjetljivosti. Konkretno je to tip I ili anafilaktična reakcija. Pri prvom kontaktu organizma s alergenom plazma stanice (završni zreli stadij limfocita B) sintetizira antitijela IgE, koja se vežu za membranu mastocita. To su stanice u tkivima koje sadrže biološki aktivne tvari. Kod ponovnog susreta organizam prepoznaje spomenuti antigen, koji se sada veže za antitijela na mastocitima te se iz njih oslobađaju tvari koje uzrokuju alergijsku upalu i nastale simptome.

breza, lijeska, bagrem, lipa, čempresi i borovi. Najiritantnije trave su riđobrada, mačji rep, livadarka, zob i raž. Biljke koje stvaraju probleme alergičarima kroz dulje vremensko razdoblje su korovi (crkvina, limundžik, crni pelin, zlatnica, trputac).

cije nekih inhalacijskih i nutritivnih alergena. Primjerice, osobe osjetljive na korov limundžika mogu razviti unakrsnu reakciju ako jedu lubenicu ili bananu. Isto tako, orasi ili kikiriki mogu dovesti do unakrsne reakcije s peludom breze.

“Kućni” alergeni
Plijesni, kućna prašina, prhut životinja, te materijali ili kemikalije nastali u industrijskim postupcima alergeni su koje je teško izbjeći jer se nalaze posvuda u čovjekovoj okolini. Osim toga, njihova prisutnost u zraku nije vezana za godišnja doba. Upravo se zato i simptomi koje izazivaju očituju više-manje tijekom cijele godine. Plijesan nastaje u zemlji ili u raspadnutim organskim tvarima, pa je često ima u vlažnim podrumima i skladištima. U kućnoj su prašini najsnažniji alergen grinje (Dermatophagoides pteronyssinus) odnosno njihovi proteinski produkti. Smatra se da je količina od 100 grinja u jednom gramu prašine rizični faktor za senzibilizaciju na taj alergen, a 500 grinja u jednom gramu prašine može izazvati astmatični napadaj u senzibilizirane osobe.

Lijekovi
Parenteralni alergeni su tvari koje dospijevaju direktno u krv ubrizgavanjem putem injekcija. To su uglavnom serumi, vakcine, lijekovi, te dijagnostička sredstva. Najveći alergijski potencijal među lijekovima imaju antibiotici (penicilini, cefalosporini, amfotericin B, nitrofurantoin), nesteroidni antireumatici, acetilsalicilna kiselina, neki lokalni anestetici (prokain, lidokain), vitamini (B1, folna kiselina). Alergeni otrova insekta i razni pripravci (kozmetika), metali i sintetički materijali čine skupinu kožnih alergena. Neke osobe reagirat će po tipu

Vrste alergena
Budući da se terapija alergijskih bolesti temelji na izbjegavanju ili eliminaciji uzročnog alergena, od velike je važnosti znati koje tvari u našoj okolini imaju alergijski potencijal. U prirodi ih je mnogo, a s napretkom industrije i kemijske tehnologije umjetnim su putem sintetizirani i neki novi. Razlikuju se po načinu ulaska u organizam, o čemu ovise i simptomi koje izazivaju. Alergene koje u organizam unosimo udisanjem nazivamo inhalacijski alergeni. To su pelud biljaka, spore plijesni, prhut životinja, kućna prašina, te raznorazne čestice što kolaju zrakom. Nadražuju sluznicu očiju, nosa, ždrijela i bronha, pa uglavnom izazivaju simptome vezane uz dišni sustav. Poznavanje sezone cvjetanja pojedinih biljaka i flore određenog podneblja pridonijelo je lakšem liječenju nekih alergija na pelud. U tu su svrhu stručnjaci izradili peludni kalendar stabala, trava i korova koji najčešće izazivaju alergijske reakcije. Najčešći krivci za nastanak alergija među stablima su

Hrana
Nutritivni alergeni su oni koje u organizam unosimo hranom. Alergiju uzrokuju bjelančevine u hrani ili proizvodi njihove razgradnje. Tijekom probave bjelančevine iz hrane razgrađuju se u nealergijske komponente. Međutim, one nerazgrađene mogu prodrijeti kroz sluznicu probavnog trakta i izazvati imunološki odgovor i na kraju alergiju. Osim bjelančevina, alergijski potencijal u hrani imaju još ugljikohidrati, masti, te razni aditivi poput boja, konzervansa, aroma. Moguće su i unakrsne reakAlergije na dlaku i perje životinja zapravo su alergije na prhut (odljuštene epitelne stanice površinskog sloja kože životinja).
Guliver

DRVO ZNANJA 5
alergijske reakcije i na pojedine fizikalne podražaje izvana, npr. hladan zrak, Sunčeve zrake, napor, emocionalni stres i sl. su pregibne površine u laktu, koljenu, preponama i na vratu. Koža je crvena, suha i jako svrbi. Bronhijalna astma nije uvijek alergijskog porijekla, ali alergijske su obično uzrokovane nekim od inhalacijskih (grinje, pelud, plijesni, životinjska dlaka, perje) ili, kod mlađe djece, nutritivnih alergena (jaje, meso, ribe, mlijeko, orasi, jagode). Astma je epizodna bolest u kojoj se izmjenjuju periodi bez simptoma s periodima pogoršanja. Manifestira se osjećajem nedostatka zraka, kašljem, a pri disanju se čuju brojni zvukovi slični zviždukanju.

Vrste alergijskih bolesti
Neophodno je poznavati vrste alergena i njihov put ulaska u organizam, jer o tome ovisi manifestacija bolesti. Inhalacijski i kožni alergeni obično izazivaju lokalnu reakciju, dok nutritivni, parenteralni i ponekad ubodi insekta dovedu do generalizirane manifestacije. Kod djece s alergijskom predispozicijom često je prva alergijska bolest atopijski dermatitis. Ta kronična upala kože može se manifestirati kao infantilni egzem i juvenilni dermatitis. Egzem obično nastaje između 3. i 6. mjeseca života, a iščezava poslije 2. ili 3. godine. Često se prvi simptomi javljaju nakon uvođenja neke nove hrane u jelovnik dojenčeta. Koža je crvena, sa sitnim mjehurićima koji pucaju, a zbog jakog svrbeža i češanja česte su i dodatne infekcije. Najčešće se javlja na obrazima, a rjeđe na trupu i ekstremitetima. Juvenilni dermatitis ili neurodermitis nastaje obično tek nakon prve godine života ili kasnije u djetinjstvu, s tim da može potrajati do puberteta. Uzrokuju ga inhalacijski ili kontaktni alergeni, a tipična lokalizacija

Hunjavice
Najrašireniji oblik alergije je alergijski rinitis. Procjenjuje se da u Hrvatskoj od njega boluje oko 400 000 ljudi. Kliničkom slikom dominira vodeni iscjedak i draženje u nosu, uzastopno kihanje, začepljen nos, svrbež i crvenilo očiju, suze, te svrbež u ždrijelu i ušima. Bolesnik osjeća umor, razdražljiv je i teže se koncentrira. Nastanak bolesti ovisi o prisutnosti uzročnog alergena u zraku. Peludne hunjavice tipične su za sezone cvjetanja određenih biljaka, zbog visoke koncentracije peludi u zraku. Također, više im pogoduju suhi i vjetroviti dani, negoli hladni i vlažni, kada kiša ispere pelud sa zemlje. Međutim, osoba alergična na griGuliver

Peludni kalendari u Hrvatskoj
prema mr. sc. Davoru Plavecu, IMI

nje, spore plijesni, dlake i perje životinja može imati epizode alergijskog rinitisa tijekom cijele godine odnosno uvijek kada je u kontaktu s nekim od tih alergena. Takvi cjelogodišnji rinitisi zovu se perenijalni, a češći su u odrasloj dobi, i to u žena.

Kožne reakcije
Urtikarija ili koprivnjača alergijska je bolest koja zahvaća samo kožu. Najčešće je izazvana nekom hranom (jagode, jaja, riba), lijekovima, inhalacijskim alergenima, kozmetičkim sredstvima, te ubodom insekta. Očituje se pojavom tipičnih promjena (urtike) svjetlocrvene boje s bljedilom u sredini. Oštro su ograničene od okolne kože i izazivaju jak svrbež. U 20–30% slučajeva uz urtikariju se može pojaviti angioedem, koji se manifestira kao oteklina vjeđa, usnica, jezika, vanjskih genitalija. Ukoliko oteklina zahvati sluznice ždrijela i grkljana, dolazi do suženja ili potpune opstrukcije gornjih dišnih putova, što u najtežim slučajevima može završiti gušenjem. Alergijske reakcije na ubod insekta znatno variraju po obliku i po težini. U blažim slučajevima na mjestu uboda nastaje samo oteklina i crvenilo. Oteklina može biti velika svega nekoliko centimetara ili pak toliko da zahvaća cijeli ekstremitet ili glavu. U težim slučajevima nastaje generalizirana urtikarija, angioedem, astma ili čak anafilaktički šok. Po život opasna alergijska reakcija koja nastaje unutar nekoliko minuta nakon kontakta s uzročnim alergenom je anafilaksija. Tipičan je brz nastanak simptoma koji, ako se ne reagira na vrijeme, vode u šok i na kraju u smrt. Može početi s jakim svrbežom, urtikama, osjećajem “knedle” u grlu. Bolesnik teže diše, nemiran je, blijed. Mogući su bolovi u trbuhu, mučnina, povraćanje. Uskoro nastupa šok, a bez brze liječničke intervencije bolesnik umire. Alergeni koji najčešće izazivaju ovakav tip

6

ALERGIJE

Guliver

Pri prvom kontaktu s alergenom organizam se senzibilizira, ali još nema simptoma ili su vrlo blagi, dok se kod ponovnog susreta oslobađaju biološki aktivne tvari (histamin, triptaza, adenozin, leukotrijeni, postaglandini, faktor aktiviranja trombocita, faktor privlačenja eozinofila…) i javljaju se simptomi.

reakcije su lijekovi, i to uglavnom primijenjeni u obliku injekcije, zatim ubodi insekta, te rjeđe neke vrste hrane.

Dijagnostika alergijskih bolesti
Da je neka bolest alergijske prirode nije baš uvijek jednostavno dokazati, a pogotovo utvrditi o kojem se alergenu radi. Fizikalnim pregledom treba utvrditi izgled promjena i njihovu težinu te poduzeti laboratorijske i druge pretrage. Kožnim testovima izazivamo lokalnu alergijsku reakciju na koži, koja je inače neobično pogodna za ovakva ispitivanja jer je bogata antitijelima, a istovremeno je pristupačna oku za promatranje. Kožni testovi izvode se tako da se u kožu, obično podlaktice, ubrizga određena količina otopine alergena. Nakon 15–30 minuta promatra se reakcija. Ako se na mjestu injiciranja pojavi blijedi mjehurić promjera najmanje 0,5 cm, sa okolnim crvenilom, reakcija je pozitivna. Jačina reakcije proporcionalna je veličini mjehurića. Pokus ekspozicije izvodi se tako da se bolesnik namjerno izlaže djelovanju štetnog alergena. Pojava simptoma pouzdan je dokaz da postoji alergija na ispitivani alergen. Međutim, izazvana reakcija ponekad može biti tako teška i po život opasna da se ovaj pokus u praksi vrlo rijetko koristi. Za razliku od njega, pokus eliminacije potpuno je bezopasan i vrlo podnošljiv za bolesnika. Obično se koristi kod alergija na hranu, a sastoji se u izbjegavanju kontakta sa uzročnim alergenom i praćenjem nestajanja simptoma. Međutim, prilično je nepouzdan jer kod alergija nije rijetkost da se spontano povuku, pa nestajanje simptoma može biti spontano, a ne posljedica prekida kontakta s alergenom.

Radioimunotestovi najspecifičnije su metode dijagnostike alergija. To su radioimunosorbentni test (RIST) i radioalergosorbentni test (RAST). Prvim se određuje ukupna količina IgE antitijela u krvi, a drugim količina IgE specifičnih za određeni alergen.

Kako liječiti alergije?
U osnovi, najuspješnija terapija alergijskih bolesti jest uklanjanje ili izbjegavanje utvrđenog uzročnog alergena. To nije uvijek lako i ponekad zahtijeva korjenite promjene životnih navika. Sezone cvjetanja težak su period za osobe alergične na pelud, pa je u to vrijeme preporučljivo izbjegavati šetnje po prirodi. Često se u slučaju ovih alergija i alergija na kućnu prašinu provodi hiposenzibilizacija. Tom specifičnom preventivnom mjerom postiže se smanjena reaktivnost organizma na dotični alergen. Naime, pod kožu bolesnika daju se male doze alergena, koje se postepeno po-

većavaju, što izaziva porast razine antitijela (IgG) u krvi. Oni blokiraju reakciju između alergena i IgE antitijela, pa ne dolazi do oslobađanja histamina i ostalih biološki aktivnih tvari odgovornih za nastanak alergije. Hiposenzibilizaciju treba započeti najmanje 2 mjeseca prije početka cvjetanja, provoditi je cijelu sezonu cvjetanja i istu proceduru ponoviti naredne dvije godine. Kod alergije na prašinu i čestice iz onečišćenog zraka, alergene je teško izbjeći. Stoga je iz prostorija u kojima alergičar boravi poželjno ukloniti sve ono na čemu se prašina može skupljati (tepisi, zavjese, prostirke, slike na zidu, knjige), a valja voditi računa i o vlažnosti zraka. Sve ove mjere uglavnom su preventivne, dakle sprečavaju nastanak simptoma. Međutim, kada se alergija razvije, simptomi se mogu ublažiti određenim lijekovima. Obično su to antihistaminici, kortikosteroidi i bronhospazmolitici.

TopFoto

I slina nekih životinja, pogotovo mačaka, sadrži protein koji ima alergensko djelovanje, pa je ponekad za nastanak alergijske reakcije dovoljno da životinja lizne čovjeka.

SVAKODNEVNA NEOBIČNA TEHNIKA

7

Tekući kristali
Uređaje s displejem od tekućih kristala (LCD, Liquid Crystal Display) koristimo svakodnevno. Imaju ih laptopi, digitalni satovi, mikrovalne pećnice, CD-plejeri i mnoge druge elektronske naprave.

R

ašireni su zbog mnogobrojnih prednosti nad drugim displej-tehnologijama – tanji su, svjetliji te trebaju manje energije nego, recimo, katodne cijevi. Sve to omogućavaju specifična svojstva tvari koja se zove tekući kristal.

Što je tekući kristal?
Pojam tekući kristal zvuči kontradiktorno, jer je kristal obično čvrst i tvrd. Tekući kristal je tvar koja teče kao tekućina, ali pritom zadržava strukturu karakterističnu za kristale. Naime, kod tvari u krutom agregatnom stanju molekule uvijek stoje na istom mjestu i okrenute su u istom smjeru, dok se u tekućinama kreću u različitim smjerovima. Tekući kristal je tvar čije se molekule nastoje usmjeriti u istom smjeru (nalik onima u krutoj tvari), ali se miču i mijenjaju pozicije poput molekula u tekućinama. Ove posebne tvari nastaju zagrijavanjem određenih organskih tvari. Na određenoj temperaturi, nešto manjoj od temperature taljenja, te tvari mijenjaju oblik iz čvrstog kristala u tekući kristal. Molekularne su sile koje stvaraju to stanje slabe, pa se na strukturu lako utječe mehaničkim utjecajem: elektromagnetskim poljima, kemijskim tvarima ili pak temperaturom (što objašnjava zašto se

Iako se danas radi na konstruiranju velikih LCD monitora, najčešća primjena još uvijek je na malim uređajima. laptopi ponekad za hladnog vremena ili za vrućeg dana na plaži čudno ponašaju). Kao što postoji puno stupnjeva i varijacija krutog stanja i tekućine, tako postoji i nekoliko različitih stanja tekućih kristala. U LCD-ima se koriste tekući kristali u tzv. nematičnom stanju. To je stanje kod kojeg su kristali postavljeni paralelno svojim duljim osima, a ponašaju se tako da su uvijek okrenuti u istom smjeru (imaju uvijek istu orijentaciju), ali se mogu kretati u bilo kojem pravcu.

Karakteristike tekućeg kristala
Važna je karakteristika tekućih kristala ta da ih se može pobuditi električnom strujom, a određena vrsta nematičnih tekućih kristala je prirodno pobuđena. Dodavanjem električne struje smanjuje im se pobuđenost do različitih stupnjeva, ovisno o dodanom naponu. LCD-i koriste upravo nematične tekuće kristale zato što se oni ponašaju predvidljivo prema električnoj struji, i to tako da se može kontrolirati prolaz svjetlosti kroz njih. Mali i jeftini LCD-i su reflektivni, što znači da se za prikazivanje znakova služe svjetlošću iz vanjskih izvora. Na digitalnom satu brojke se pokazuju kad male elektrode nabiju tekuće kristale i naprave

Reuters

TopFoto

8

TEKUĆI KRISTALI

Reuters

Primjena tekućih kristala učestala je u uređajima koje danas gotovo svakodnevno koristimo. polarizirani sloj neprobojan za svjetlost. Znakovi i brojke ocrtavaju se kao kontrast između površine displeja kroz koju prolazi svjetlost i one kroz koju ne prolazi.

Kad su otkriveni
Tekuće kristale otkrio je 1889. austrijski botaničar Friedrich Reinitzer uočivši u određenim čistim organskim spojevima čudne, mutne pojave nalik onima kod topljenja. Tu su pojavu on i njemački fizičar Otto Lehmann pripisali prijelazu u četvrto, tekuće-kristalno stanje materije. Ustanovili su da se neki organski spojevi na točno određenim temperaturama djelomično tope i stvaraju stanje tekućih kristala. Tada trodimenzionalna rešetkasta struktura nestaje, a tvar može teći kao tekućina. Istodobno, molekule i dalje ostaju međusobno udaljene kao kod kristala, dajući tvari i neke osobine kristala. Prvi LCD napravljen je 1963. godine u laboratorijima “Radio Corporation of America”. Koristio se efektom poznatim kao DSM (Dynamic Scattering Mode) kod kojeg tekući kristal izložen određenom naponu počne mutno i raspršeno svjetlucati. Prvi LCD za rad je trebao malo električne struje, i nije stvarao vlastitu svjetlost već se koristio svjetlošću iz okoline. Također, voltaža koja je za njega bila potrebna odgovarala je tada tek stvorenim integriranim strujnim krugovima. Iako zbog slabe vidljivosti i kratkoga vijeka trajanja nije bio dugo u upotrebi, DSM-displej dokazao je potencijal LCD-a. Već sljedeća generacija LCD-a, koju je razvila tvrtka Hoffmann-La Roche 1971, i danas se koristi u satovima i kalkulatorima.

LCD s aktivnom rešetkom baziran je na tankom sloju tranzistora urezanom na staklo. Naime, svaki LCD koji je u stanju prikazivati slike u boji mora imati tri podpiksela s crvenim, zelenim i plavima filtrima, kombinacijom kojih se može stvoriti piksel bilo koje boje. Pažljivom kontrolom i varijacijom napona intenzitet svakog piksela može obuhvaćati preko 256 sjena. Kombinacijom podpiksela dolazi se do moguće palete od 16,8 milijuna boja (256 sjena zelene x 256 sjena crvene x 256 sjena plave), što znači da je za displeje u boji potreban ogroman broj tranzistora. Primjerice, tipičan laptop podržava rezoluciju do 1024x768. Ako pomnožimo 1024 kolumne sa 768 redova po 3 podpiksela, dobivamo 2 359 296 tranzistora urezanih na staklo. Veličina displeja ograničena je mogućnošću kontrole. Da bi se povećala veličina displeja, prizvođač mora dodati više piksela, tj. više tranzistora. Time se povećava broj loših tranzistora na ekranu. Proizvođači postojećih velikih LCD-a obično bacaju 40% ploča koje siđu s proizvodne trake. Naravno, taj broj utječe na cijenu LCD-a jer prodanima treba naplatiti i troškove proizvodnje odbačenih. Zato na veće LCD-e pristupačne cijene trebamo još pričekati.

Kvaliteta slike LCD-a ovisi o njegovoj veličini i u pravilu je bolja na manjim zaslonima. s integriranim krugovima koji kontroliraju u koji će stupac ili red naboj biti poslan. Tekući kristal nalazi se u “sendviču” između dva staklena omotača, a s vanjske strane svake od tih staklenih ploha nalazi se polarizirajući film. Da bi se uključio jedan piksel, integrirani krug šalje napon niz određeni stupac jedne staklene podloge i niz određeni red druge, sve do određenog piksela koji predstavlja njihovo križanje. Napon djeluje na tekuće kristale u tom pikselu. Prednost pasivne rešetke je jednostavnost, a nedostaci su joj sporost reagiranja i neprecizna kontrola električnog napona. Ta se sporost može vidjeti kad se kursor mišem brzo miče po ekranu. Primijetit ćete serije “duhova” koji prate miš, a nastaju upravo zbog neprecizne kontrole napona – električna struja koja je trebala pobuditi određeni piksel djelomično pobudi i piksele oko njega, pa slika nema oštar kontrast u odnosu na podlogu.

LCD monitori
Dva su glavna tipa LCD-a koji se koriste u računalima – oni s pasivnom i oni s aktivnom rešetkom. Pasivna matrica se za dovođenje električnog naboja u određeni piksel, tj. točku na displeju, koristi jednostavnom rešetkom. Ona je napravljena od dvije staklene podloge. Na jednoj se nalaze stupci, a na drugoj redovi napravljeni od prozirnog provodljivog materijala. Stupci i redovi su povezani

Reuters

FENOMENI DANAŠNJICE

9

“Potter” i dječja književnost
Prije nekoliko godina nitko nije mogao ni sanjati da na prijelazu u 21. stoljeće najvećim dječjim svjetskim hitom neće postati film, pjesma, kompjutorska igra ili televizijska emisija, nego knjiga.

M

edij za koji se činilo da gubi (pogotovo među mlađom publikom i djecom) bitku sa šarenijim, bržim, atraktivnijim i agresivnijim protivnicima, odjednom se našao u centru pažnje, i to zahvaljujući seriji romana britanske spisateljice J. K. Rowling o malom čarobnjaku-učeniku Harryju Potteru. Kako to obično biva, knjiga koja je prodajom porušila sve rekorde (preko 120 milijuna prodanih primjeraka u 200 zemalja) nije mogla izbjeći ni filmsku adaptaciju, koja je nastavila s rušenjem rekorda. Tako je mršavi dječarac neobičnih talenata opet svrnuo pozornost na dječju književnost.

Što je dječja književnost?
Dječja književnost uvijek je bila puno ozbiljnija nego se obično misli. O tome svjedoče romani poput Alice u zemlji čudesa, Malog princa (koji su doživjele i mnogobrojne filozofske analize), Čarobnjaka iz Oza ili Petra Pana, koji su postali univerzalni klasici za sva vremena i uzraste, te su doživjeli mnogobrojne obrade u obliku slikovnica za najmlađe ili igranih filmova za nešto starije. Postanak književnosti za djecu seže do usmene književnosti, koja je nastajala prenošenjem s koljena na koljeno. Romantičarska priroda tih poučnih priča potaknula je braću Grimm na njihovo zapisivanje. Da te prve dječje priče nisu samo dokolica za djecu, prepoznali su i Puškin i Goethe, koji su pisali bajke, a Rudolf Steiner ih je uključio u svoje ideje o odgoju prilagođenom djetetu nazvanom waldorfska pedagogija. Razlog tome je taj što se u bajka-

Harry Potter u brojkama
• Naklada prvog izdanja iznosila je 500 primjeraka. • Dosad je prodano preko 120 milijuna primjeraka u 200 zemalja, na 47 jezika, uključujući albanski, zulu i svahili. • Film je koštao 130 milijuna dolara. • Na audiciji za Harryja Pottera i druge dječje likove bilo je 40 000 djece. • Na dan svjetske premijere film je prikazivalo 8000 ekrana u SAD-u i 1000 u Velikoj Britaniji. • Već u prvih pet dana prikazivanja film je zaradio 100 milijuna dolara. • U Hrvatskoj je prvog vikenda prikazivanja film vidjelo 60 000 gledatelja.

TopFoto

ma, kao i u većini drugih kasnijih dječjih knjiga, svijet spoznaje kroz univerzalne simbole o borbi dobra i zla ili svjetla i tame.

Priča o malom čarobnjaku Harryju Potteru i njegovim prijateljima iz čarobnjačke škole osvojila je cijeli svijet. nicima su autori poput švedske književnice Astrid Lindgren ili njemačkog pisca Ericha Kästnera. Kad je osnovan Hrvatski centar za dječju knjigu pri Knjižnicama grada Zagreba, koji je članom IBBY-a postao 1. siječnja 1995, i Hrvatskoj je omogućeno da predlaže kandidate. Do sada su to bili pisci Ivan Kušan, Luko Paljetak i Sunčana Škrinjarić te ilustratori Ivica Antolčić, Ivan Vitez i Cvijeta Job.

Nagrade
Najpoznatija svjetska nagrada koja se dodjeljuje za dječje knjige i ilustracije jest Andersenova nagrada, nazvana po slavnom dječjem piscu. Dodjeljuje je Međunarodni odbor za dječju knjigu, u kojem je 65 nacionalnih sekcija zemalja članica. IBBY (International Board on Books for Young People) osnovan je 1953. u Zürichu, a Andersenovu nagradu (koja se sastoji od diplome i medalje, a pokrovitelj joj je danska kraljica Margareta) dodjeljuje svake druge godine nekom suvremenom, živućem piscu (od 1956.) i ilustratoru (od 1966.). Među njenim dobit-

Posljednjih deset godina
U posljednjih deset godina osnovni prepoznatljivi trend u dječjoj književnosti jest prodor “tabu tema”,

10

“POTTER” I DJEČJA KNJIŽEVNOST
može se naći i mnoštvo drugih razloga za ovakav razvoj situacije – Harry Potter je fantastična inačica u engleskoj dječjoj književnosti popularnog žanra o školovanju u internatima, koji rado čitaju i djeca i odrasli. Knjiga je napisana i za nezahtjevne čitatelje, jer spaja jednostavan detektivski zaplet, smjesu poznatog okružja i mistično-magičnog svijeta prožetog humorom. Pullmanova trilogija također pripada fantastičnoj dječjoj književosti, ali je složenije i zahtjevnije strukture. Prati zgode djevojčice Lyre Belacquae, napola divljeg siročeta. Međutim, za razliku od knjiga o Potteru, u Pullmanovim se romanima istražuje dublje i mračnije područje morala, a u trećem dijelu dolazi i do prilično dramatičnih preokreta. Pullmanove se romane ne može svesti tek na potragu za zločincem odnosno šerlokholmsovsko rješavanje zagonetke, a paralelni svjetovi u kojima se radnja odvija potpuno su nevjerojatni i nepoznati. Glavi lik, djevojčica Lyra, atipična je i neobična glavna junakinja s kojom se čitatelj (pogotovo dijete) ne može identificirati tako lako kao s idealiziranim Harryem. Za knjigu Jantarni dalekozor, treći roman trilogije Njegove tamne tvari, Phillip Pullman

Dobro je znati i ovo
Kovanice s likom Harryja Pottera bit će legalno sredstvo plaćanja na otoku Man. Imena četiri doma Hogwartsa J. K. Rowling smislila je za vrijeme leta avionom i zapisala ih na poleđini vrećice za povraćanje. Brojni likovi iz knjige temelje se na stvarnim osobama iz Joannina djetinjstva. Harry je zapravo mali susjed Ian Potter, s kojim je odigrala prve uloge u kućnom kazalištu, kojemu je pisala pričice i u kojeg je bila potajno zaljubljena. U liku ravnatelja škole čarobnjaštva Joanne je prikazala ravnatelja svoje škole Alfiea Dunna, a njen stari profesor kemije “posudio” je svoj lik profesoru Snapeu. Primjerak prvog izdaja romana “Harry Potter i kamen mudraca” postigao je nedavno na dražbi u Londonu cijenu od 9700 funti.

TopFoto

dobio je i uglednu književnu nagradu “Whitbread”, što je prvi put da je ona pripala nekoj dječjoj knjizi. Stručnjaci za književnost slažu se da je Pullman bolji pisac od Rowlingove, a njegova mračna i filozofska dječja fantastika mnogima se sigurno može učiniti privlačnijom i izazovnijom. To možete i sami provjeriti, jer su prve dvije knjige (Polarno svjetlo i Tanki bodež) objavljene i kod nas.

Harry Potter
I tako stižemo do knjiga koje su napravile svu ovu gužvu: Harry Potter i kamen mudraca (1997.), Harry Potter i Phillip Pullman autor je serijala “Njegove tamne tvari”, za koji kritičari kažu da je znatno kvalitetniji od serijala o Potteru. Ipak, zasad je popularnost Harryja znatno veća od popularnosti Lyre, glavne junakinje Pullmanove trilogije.

Joanne Rowling, autorica “Harryja Pottera”, prvi nastavak knjige napisala je u kafiću. tj. tema koje je dječja književnost prethodnih desetljeća izbjegavala, kao što su droga, nasilje u obitelji, rastave braka, kao i obrada aktualnih problema poput anoreksije i slično. Te se teme obrađuju na različite načine i za različite uzraste – od knjiga za mlade do slikovnica za malu djecu. Tom trendu nije izbjegla niti hrvatska dječja književnost posljednjih deset godina. Devedesetih godina nastao je niz knjiga za djecu koje su tematizirale rat, na različite načine i u različitim žanrovima, od proze do poezije. Dječje knjige s ratnom tematikom objavljuju se i danas. Isto tako, u Hrvatskoj se intenzivno prevode dosad kod nas neobjavljeni dječji klasici. U dječjoj prozi devedesetih, naročito u romanima, težište je na pojedincu a ne više na grupi (kao u Družbi Pere Kvržice). Za razliku od sedamdesetih godina, kad je dječjom književnošću dominirala poezija, u zadnjem desetljeću 20. stoljeća njome suvereno vlada proza, osobito romani, među kojima dominiraju detektivski i fantastični romani. Najzorniji primjer fantastike su upravo romani dvaju najuspješnijih suvremenih dječjih pisaca: Joanne Rowling i Phillipa Pullmana.

Pullman vs. Rowling
Humor, pobjeda dobra nad zlom, te snažna medijska promidžba učinili su Harryja Pottera poznatijim i popularnijim od Pullmanove djevojčice Lyre Zlatouste, glavne junakinje bestseler-trilogije Njegove tamne tvari koja je prevedena na 20 jezika i prodana u preko 1,5 milijuna primjeraka. Osim ovih,

TopFoto

DRVO ZNANJA 11
odaja tajni (1998.), Harry Potter i zatočenik Azkabana (1999.) i Harry Potter i plameni pehar (2000.). U pauzi između četvtog i petog (još nedovršenog) dijela objavljene su još dvije haripoterovske knjige. Njih su napisali (rukom J. K. Rowling) ugledni autori čarobnjaštva i metloboja Kennilworthy Whisp (Metloboj kroz stoljeća) i Newt Scamander (Čudesne zvijeri i gdje ih naći). Obje knjige dio su obvezne lektire škole čarobnjaštva Hogwarts, a svaka košta 14 srpova i 3 knuta (19 kuna). Knjige su dio humanitarne akcije, pa osam kuna od svake ide međunarodnoj organizaciji “Comic relief”. Harry Potter je mladi čarobnjak čiji su roditelji nastradali u borbi sa zlim čarobnjakom Voldemortom. Odgojili su ga teta i tetak, gospodin i gospođa Dursley, koji su ga, jednako kao i njihov sin Dudley, smatrali nužnim zlom. I tako je to bilo sve dok Harryju nije stigao poziv da se javi u školu čarobnjaštva Hogwarts, u kojoj stječe nove prijatelje i neprijatelje i doživljava razne avanture. Kad bude završen, serijal o Potteru činit će sedam knjiga, od kojih će svaka pokrivati jednu Harryjevu školsku godinu. Puno je papira i tinte potrošeno na razmišljanje zašto je, između mnogih, baš priča o čarobnjaku-učeniku postigla takav uspjeh. Dio odgovora sigurno se krije u činjenici da bi svatko želio biti nalik Harryju Potteru, da može mahnuti čarobnim štapićem i unijeti malo čuda u svakodnevnu gužvu. Ame-

TopFoto

Prema književnom predlošku 2001. godine snimljen je i igrani film “Harry Potter i kamen mudraca”, a nedugo nakon njega na tržištu se pojavio i velik broj posebnih “čarobnjačkih” rekvizita i uputa, te niz “prateće literature”.

ričko društvo psihijatara u Harryju Potteru otkrilo je terapeutske mogućnosti – krenulo se od činjenice da su mnogi pacijenti, izravno ili neizravno, počeli spominjati Harryja Pottera, koji im očito pruža primjer kako naći originalan način rješavanja svojih problema. Uostalom, na sličan je način Harry Potter i nastao – u vrijeme kad ga je smislila, Joanne Rowling nije bila najsretnija osoba na svijetu.

Rođenje Harryja Pottera
Bilo je to 1990. godine. Nakon jednog nesretnog vikenda u Škotskoj, Joanne Kathleen Rowling vlakom se vraćala u London. Za vrijeme četverosatnog putovanja punog očaja Joanni je sinula ideja. Po vlastitoj izjavi, odjednom je zamislila školu punu malih čarobnjaka. Kad je stupila na londonski pločnik, u glavi je već imala razrađen koncept knjige za djecu. Tri će godine proći prije nego se J. Rowling prihvati pisanja. U međuvremenu je dvije godine živjela u Portugalu, gdje je podučavala engleski, te se udala za pisca Jorgea Arantea. Brak je propao, a Joanne se s danas desetogodišnjom kćerkom Jessicom

TopFoto

12

“POTTER” I DJEČJA KNJIŽEVNOST

Potter plagijat?
Američka kniževnica Nancy Stouffer podnijela je saveznom sudu u Philadelphiji tužbu protiv J.K Rowling tvrdeći da su njezine knjige plagijat, te da su zaplet i likovi pokradeni iz njezine knjige “The Legend of Rah and Mugglers” objavljene 1984. Glavni lik te knjige zove se Larry Potter. Ženski lik se zove Lilly Potter, dok kod Rowlingove ima jedno “L” manje pa se ona zove Lily. Lik kojeg je Stoufer nazvala “čuvarom vrta” kod Rowlingove se zove “čuvar ključa”, a američka je autorica ogorčena što je preuzet naziv “mugglers” (kod nas – bezjaci) kojim čarobnjaci u njezinoj knjizi nazivaju obične smrtnike. Tužbu je okružni sud u Pennsylvaniji odbacio još u kolovozu pretprošle godine.

1993. vratila u Edinburgh. U to je vrijeme u njoj već sazrela odluka da svoju priču stavi na papir, što joj zbog neimaštine nije bilo lako, jer je živjela sa 70 funti tjedno, u bijednom stanu. Zato je prvu knjigu napisala u neuglednom kafiću, uspavljujući istodobno malu Jessicu u kolicima. Trebalo joj je tri godine da dovrši rukopis. Uspjeh romana Harry Potter i kamen mudraca nije došao preko noći. Čak devetero agenata i izdavača ju je odbilo, dok se nije obratila maloj izdavačkoj kući Christopher Little Literary Agency. Za prvu knjigu o dječaku-čarobnjaku, koja je izašla 1997, dobila je predujam od 2000 funti. Izdavačka kuća imala je dobar njuh za bestseler, ali i za marketing. Recimo, naslovnicu knjige potpisali su samo inicijalima imena (J. K. Rowling) smatrajući da bi žensko ime moglo odbiti dječake. Mudro predviđajući da bi ovu dječju knjigu rado čitali i odrasli čitatelji, naknadno su otisnuli izdanje s ovitkom namijenjenom odraslima. Čim se pojavila, knjiga je nestala s polica, ali nisu odmah tiskali nove primjerke, već su nestrpljive čitatelje držali u napetosti.

Preko 100 milijuna ljudi širom svijeta pročitalo je prvu knjigu serijala o Potteru. Kraj priče je poznat – više od 120 milijuna prodanih primjeraka, objavljenih na 47 jezika. Jedina knjiga s više prijevoda danas je Biblija, a J. Rowling je najčitanije i najpoznatije ime britanske književnosti još od Williama Shakespearea. Mogla bi postati i prvi pisac koji je zaradio više od milijardu funti – ukupna prava na korištenje imena Harryja Pottera iznose oko 100 milijuna funti. Što se popularnosti malog čarobjaka tiče, ni Hrvatska nije iznimka – Harry Potter i kamen mudraca najprodavaniji je naslov u Hrvatskoj (40 000 prodanih primjeraka), bar dok je s trona ne “skine” četvrti dio. J. K. Rowling više ne stvara u kafiću – nedavno je kupila pravi pravcati dvorac u Škotskoj, nedaleko od Aberfeldyja, sagrađen 1865. za princa Charlesa Edwarda Stewarta. Nedavno je postala počasna članica Kraljevskog društva u Edinburghu, koje okuplja najugledije škotske znanstvenike, umjetnike i poslovne ljude, uključujući i nobelovce.

Mali čarobnjak postao je i turistički proizvod. Tako ga je barem doživjela turistička zajednica Velike Britanije i predstavila prije dvije godine projekt “Harry Potter i kamen mudraca – otkrijte čaroliju Britanije”. Izdana je i karta Velike Britanije na kojoj su crvenom zvjezdom označena mjesta gdje se snimao film, a zelenim kružićem druga čarobna mjesta poznata po magiji i čaroliji. Harry Potter postao je fenomen o kojem su već ispisane stotine stranica. O književnoj kvaliteti knjige vodile su se brojne rasprave, a “natjecanje” između Rowlingove i Pullmana odnosno njihovih obožavatelja i dalje traje.

Protiv Harryja Pottera
“Harry Potter” u nekim školama nije rado viđen. Iz engleske škole St. Mary’s Island Church of England u Chathamu u Kentu prognan je jer se njegove čarobne riječi protive učenju “Biblije”. Ravnateljica škole nema ništa protiv Harryja osobno – zabrana se odnosi na sve knjige, videokasete i televizijske programe koji prikazuju vještice i čarobnjake kao bezopasne i zabavne likove. Čitanje tih knjiga osporavali su roditelji i konzervativni vjerski vođe u najmanje 17 američkih država, a knjige su zabranjene u školama u Kansasu i Coloradu. To nije ništa novo, kažu oni koje su razumiju u te stvari – na isti način napadan je i “Čarobnjak iz Oza”.

Harry na latinskom
Harry Potter i kamen mudraca bit će preveden i na latinski i starogrčki. Autorica i izdavač se nadaju da će nove dvije verzije popularnog romana probuditi među djecom interes za učenjem tih dvaju mrtvih jezika. Radi latinske inačice Harriusa Pottera izdavač je pozvao umirovljenog profesora Petera Needhama iz privatne škole Eton. Prijevod bi trebao biti gotov do kolovoza ove godine, a njegova promocija očekuje se 2003. Knjiga je inače sama po sebi prepuna klasičnih aluzija, što je vidljivo u imenima i nadimcima likova, a sve su čarobne formule na latinskom jeziku. Naime, J. Rowling je studirala latinski i grčki, prije nego što je diplomirala francuski. U stvaranju prvog filmskog natavka Harryja Pottera sudjelovala su brojna poznata glumačka imena.

TopFoto

TopFoto

DETEKTIVI NOVOG DOBA

13

Forenzičari
Potaknuto brojnim televizijskim serijalima emitiranim proteklih par godina, poraslo je zanimanje javnosti za dio medicine i kriminalistike koju nazivamo forenzika. Umjesto akcijskih junaka i majstora borilačkih vještina, glavne uloge dobili su “policajci u bijelom” koji zapletene kriminalističke slučajeve rješavaju u tišini moderno opremljenih laboratorija.
ada postoji dojava o počinjenom kriminalnom događaju, pa je potrebno otkriti i pronaći počinitelja te utvrditi okolnosti pod kojima se događaj odigrao, službenici kriminalističke policije izlaze na mjesto događaja i provodeći očevid – hitnu istražnu radnju – pronalaze i fiksiraju sve materijalne tragove koji mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom postupku. Međutim, da bi određeni trag postao dokaz i imao pravnu snagu na sudu potrebno je pronaći njegovu izravnu vezu sa kaznenim djelom, počiniteljem i žrtvom, predmetima izvršenja, te mjestom događaja.

K

Tko su forenzičari?
Osobe koje različitim znanstvenim metodama i suvremenom laboratorijskom tehnikom proučavaju, uspoređuju i interpretiraju pronađene tragove, te ih dovode u izravnu vezu s određenim djelom, nazivaju se kriminalistički vještaci ili forenzičari. Dakle, primjenom stručnog znanja iz raznih područja, među ostalima kemije, biologije, medicine i fizike, pomažu pri rješavanju problema u kaznenopravnim sudskim procesima.

TopFoto

Forenzika je dio kriminalistike i medicine koja posebnim metodama povezuje osumnjičene sa zločinom. Forenzičari pomažu pri policijskoj istrazi ili su aktivno uključeni u nju.

Aktivnosti forenzičara nisu u svim zemljama iste. U nekim državama forenzičari obavljaju poslove kriminalističkog tehničara, izlaze na mjesto događaja, djeluju u službi policije ili kao sudski vještaci.

Začeci i razvoj
Počeci forenzičke znanosti i pojava prvih forenzičara sežu još u 6. stoljeće i povezuju se s razvojem kineske medicine, te upotrebom medicinskih dokaza na sudovima. Prvi dokument koji govori o forenzici bila je knjiga naslovljena Hsi Duan Yu, u kojoj je opisana primjena medicinskog znanja u rasvjetljavanju zločina. U 17. je stoljeću Marcello Malphigi, profesor anatomije na sveučilištu u

TopFoto

14

FORENZIČARI
radnjama. Od forenzičara se traži da osim formalne kvalifikacije ima životno i profesionalno iskustvo, te sasvim određene osobine, od kojih su najvažnije znatiželja i sklonost eksperimentiranju. On mora stalno pratiti dostignuća iz znanosti kojom se bavi te ih praktično primjenjivati u svom radu. Tehnička opremljenost podrazumijeva suvremene laboratorije s različitim mjernim i optičkim uređajima (komparativnim, stereo, polarizacijskim i elektronsko-skenirajućim mikroskopima). Trebaju sadržavati naprave za otkrivanje krivotvorina, uređaje za preliminarna ispitivanja te prikazivanje otisaka, kao i ostalu opremu. U policijskom zahtjevu forenzičaru navode se konkretna pitanja vezana za određeni uzorak (trag), te dodatne informacije značajne za tijek ispitivanja: opis mjesta događaja, uvjeti u kojima je pronađen trag, način na koji se s njim rukovalo i popis svih okolnosti komparativnog materijala. Po provedenom vještačenju forenzičar daje svoje mišljenje i nalaz koji u tom trenutku imaju pravnu snagu u obliku materijalnog dokaza na sudu. Tijekom istrage, tragove pronađene na mjestu događaja forenzičari proučavaju različitim fizikalnim

TopFoto

Jedna je od metoda forenzike je i kompjutorsko stvaranje slike lica na temelju nađene lubanje. Bologni, otkrio papilarne linije (Malphigijev sloj), što je ujedno predstavljalo početak razvoja daktiloskopske metode identifikacije. Kemičar Matiew Orfila 1813. objavljuje knjigu o toksikologiji, tada novoj forenzičkoj disciplini. Istražujući smrt Francuza Lafarga i pregledavajući unutarnje organe ekshumiranog tijela, kemijskim testovima utvrdio je prisutnost arsena, otrovnog elementa koji nije potjecao iz njegova laboratorija niti iz zemlje na groblju na kojem je Francuz bio pokopan. Ovaj dokaz imao je za posljedicu optuživanje gospođe Lafarge za ubojstvo svoga muža. U 19. stoljeću su započeli veliki pokušaji identifikacije osoba koje su počinile kaznena djela, tako da je francuski znanstvenik Alphonse Bertillon 1882. godine, objavivši svoj rad Bertillonage, uveo metodu klasifikacije mjerenjem i opisivanjem fizičkih karakteristika osoba (ruku, nogu...) nazvanu antropometrija.

Otisak prsta
Zahvaljujući Hrvatu Ivanu Vučetiću koji je 1892. godine u argentinskoj policiji razvio sustav klasifikacije otisaka prstiju, nakon uporabe otisaka za identifikaciju ubojice dvoje djece, Argentina postaje prva država koja antropometrijsku identifikaciju zamjenjuje daktiloskopskom. Otvaranjem forenzičkih laboratorija diljem svijeta i primjenom novih znanstvenih dostignuća porasle su mogućnosti identifikacije osoba i tragova. Danas se u forenzici koriste brojne metode: od kriminalističke fotografije, ispitivanja mikrotragova, tragova dlaka i papilarnih linija, preko balističkih procjena putanja zrna, identifikacije glasa i analize DNA, do upotrebe kompjutorske tehnologije i suvremenih ekspertnih sustava.

Što radi forenzičar?
TopFoto

Uspjeh forenzičkog ispitivanja ovisi o samom forenzičaru, tehničkoj opremljenosti te pripremnim

TopFoto

Forenzičari pokušavaju povezati sve tragove zločina i ustanoviti kako se on zaista zbio. Pritom istražuju različite tragove, poput odjeće, oružja, vlasi kose, itd. U novije vrijeme u radu im pomažu računala, ali se forenzička analiza još uvijek mahom zasniva na različitim kemijskim i biološkim analizama tvari.

DRVO ZNANJA 15
loška obilježja počinitelja, te organiziranost ili samostalnost djelovanja.

Nakon što je otkriveno da svaki čovijek ima jedinstvene otiske prstiju, te kako se mogu otkriti, forenzičarima je posao bio prilično olakšan. Policije brojnih zemalja u svojim kartotekama imaju otiske svih stanovnika starijih od osamnaest godina. Danas forenzičarima u radu pomaže i suvremena metoda analize DNK.

Različita područja
Kod težih i složenijih kriminalističkih slučajeva na mjesto događaja može izaći cijela ekipa forenzičara. Primjerice, kod ubojstva će izaći forenzičar za balistička ispitivanja, forenzičar serolog i forenzičar iz područja daktiloskopije te specijalist za tekstil i vlakna. Njihovi su zadaci da pronalaze, fiksiraju i prikupljaju tragove te uočavaju okolnosti koje će kasnije proučavati u laboratorijima. Balističar će prikupljati tragove vatrenog oružja, zrna i čahure, proučavati putanju zrna i smjer pucnja; serolog će prikupiti tragove krvi i izlučevina, utvrditi radi li se uopće o krvi, je li ljudskog porijekla i

TopFoto

i kemijskim metodama radi određivanja njihovih svojstava i utvrđivanja identifikacije. Ispitivanjem i mjerenjem pomoću fizikalnih metoda svojstva tvari se ne mijenjaju te se ne uništava dostavljeni uzorak. Obično su to termoanaliza, metode refrakcije i refleksije svjetlosti, te rendgensko-difrakcijska analiza. Metodama analitičke kemije dobiva se najviše informacija o pojedinom uzorku, ali se njihovom primjenom predmet proučavanja često mijenja ili se ne može vratiti u prvobitno stanje. Takve su metode najčešće kvantitativne i kvalitativne analize, tankoslojna i plinska kromatografija, različite probe za dokazivanje eksploziva i narkotika, DNA analiza itd.

Na mjestu zločina
U slučajevima kada forenzičar dolazi na mjesto događaja, forenzička analiza započinje prepoznavanjem mogućih tragova kaznenog djela. Kad se tragovi pronađu i prepoznaju potrebno ih je sačuvati, dokumentirati i prikupiti. Nakon toga slijedi identifikacija predmeta, tvari i materijala, što podrazumijeva ispitivanje i usporedbu. Identifikacijom se istražuju grupna obilježja da se utvrdi što je određeni trag. Sljedećim se postupcima tragovima

utvrđuju pojedinačna i jedinstvena obilježja odnosno podrijetlo. Tako se može pokazati da su dvije tvari istog podrijetla (ako se npr. jedan komad uklapa u drugi) ili je trag jedinstven među ostalima u skupini (npr. trag papilarnih linija kod otisaka prstiju). U situacijama kada nije moguća individualizacija, a sporedni i nesporedni uzorci pokazuju neka zajednička obilježja, može se izvesti procjena sličnosti koja se izražava u omjeru vjerojatnosti. Nakon postupaka prepoznavanja, identifikacije i individualizacije potrebno je sve slike s mjesta događaja i obdukcije, videosnimke i izmjere, te bilješke, zapisnike i tragove koji su na raspolaganju dostaviti u laboratorij. Analiza svih rezultata i izvođenje zaključaka iz dobivenih činjenica važan su dio rekonstrukcije i konačnog razjašnjavanja događaja. Rekonstrukcija je spoj znanosti i umjetnosti. Ona predstavlja ugradnju svih podataka prikupljenih kriminalističkom obradom i svih rezultata ispitivanja dokaznog materijala u jedno razumno objašnjenje kriminalnog događaja. Postoji rekonstrukcija određenog događaja i rekonstrukcija određenih materijalnih tragova. Uz njih je potrebno i utvrđivanje posebnih područja kao što su: vrsta kaznenog djela, način djelovanja, motivi i psiho-

TopFoto

pripada li žrtvi, počinitelju ili nekom trećem; specijalist za daktiloskopiju pronaći će i fiksirati tragove papilarnih linija i odrediti pripadaju li one osumnjičeniku, žrtvi ili drugim osobama; forenzičar za tekstil i vlakna će na temelju pronađenih mikro i ostalih tragova utvrditi kome pripadaju i u kakvoj su vezi s tim djelom. Od svih forenzičara, a i ostalih sudionika u rasvjetljavanju kriminalnog događaja, očekuje se da surađuju na dokumentiranju svakog važnog aspekta mjesta događaja, provođenju analize materijalnih tragova i temeljite i nepristrane istrage slučaja s ciljem dobivanja potrebnih informacija za razjašnjenje događaja.

Posebni zahtjevi
Osim ovih, postoje i forenzičari iz drugih znanstvenih disciplina čija je stručna pomoć također neophodna pri rješavanju nekih problema kriminalističkog slučaja. Često se traži mišljenje forenzičara patologa (kod nas je to specijalist za sudsku medicinu) koji obdukcijom, te toksikološkom analizom i drugim ispitivanjima utvrđuje uzrok smrti, kao i način nastanka ozljeda u slučajevima nasilja i nesreća. Forenzičari antropolozi su pak specijalizirani za prepoznavanje i proučavanje ostataka

16

FORENZIČARI
koji pronađeni materijal može postati materijalnim dokazom. Može biti u plinovitom, krutom ili tekućem agregatnom stanju, a može se pojaviti u obliku uzorka otisnutog u neku površinu ili kao neki predmet. Trag se na mjestu događaja može pronaći kao prolazni trag, trag osobitog izgleda (karakterističan oblik, raspored, uzorak), kao uvjetni ili kondicioni trag i kao kontaktni trag. Najčešće se pronalaze kontaktni tragovi, koji se dalje klasificiraju prema vrsti kaznenog djela, materijalu, podrijetlu i agregatnom stanju te načinu nastanka. Oni forenzičarima dolaze pod ruke kao tragovi vatrenog oružja (zrna i čahure, barutnih čestica), tragovi dlaka i tekstila, tragovi izlučevina (krvi, sperme, sline), tragovi glasa. tj. audio i video snimke,

ljudskih kostura. Utvrđuju da li se stvarno radi o ljudskim kosturima, postoje li kakva oštećenja i koja, te približnu starost i visinu osobe, spol, zdravstveno stanje i trudnoću. Aktivnost odontologa ili forenzičkog stomatologa sastoji se u uspoređivanju snimki zubala nepoznatog mrtvog tijela sa za života nastalom dokumentacijom zubala osoba kojima se zna identitet, radi identifikacije ostataka koju je nemoguće utvrditi standardnim metodama. Najčešće se njihova pomoć traži u slučajevima požara, eksplozija i masovnih nepogoda. Forenzičar toksikolog otkriva i proučava djelovanje opojnih droga, kemikalija i otrova na ljudski organizam, a entomolog prati životni ciklus kukaca koji su položili jajašca na izloženu površinu mrtvog tijela.

U slučajevima rekonstrukcije događaja u kojima je došlo do loma materijala, rušenja zgrada i građevinskih konstrukcija, te u avionskim i željezničkim nesrećama, sudbene i redarstvene vlasti traže mišljenje forenzičara inženjera, tj. specijalista tehničkih znanosti. Obično su to situacije građanskopravne naravi. Fotodokumentaciju mjesta događaja i materijalnih tragova obavljaju forenzičari fotografi, često puta članovi ekipa za očevid ili djelatnici forenzičkog foto-laboratorija.

Osim rada u laboratoriju, forenzičari često odlaze na teren, gdje na mjestu zločina pronalaze i analiziraju tragove. tragovi boje, papira i tinte, tragovi stakla, minerala i zemlje, tragovi papilarnih linija, prstiju i stopala, tragovi kemikalija, droge itd.

Sto posto siguran
Iako je to naizgled miran laboratorijski rad, posao forenzičara je veoma dinamičan i tu vlada napetost od početka ispitivanja do potvrde nalaza. Često puta forenzičar mora uzeti uzorak zagađen drugim tragovima iz prljavštine i nimalo laboratorijskih uvjeta, te pazeći da ne upropasti ili uništi nalaz postići rezultate i, ako je potrebno, obraniti ih pred sudom. Takav završetak ovakvog posla zna biti i neugodan jer sudionici u sudskom postupku imaju pravo postavljanja pitanja. Nerijetko to budu osobna propitkivanja o stručnosti, te pokušaj narušavanja njegove sigurnosti kada se nema što prigovoriti čvrstim dokazima iz nalaza i mišljenja. Stoga forenzičar mora uvijek biti siguran u obrazlaganju svog nalaza. Nekada je nedovoljno razvijena tehnika i pogrešna procjena za nekoga mogla značiti kaznu doživotnog zatvora i ogromnu nepravdu, tako da

Forenzičari svijeta
Svi navedeni specijalisti za različita znanstvena područja, kao vještaci, vrše istu djelatnost i u Hrvatskoj, gdje su objedinjeni u zasad jedinoj takvoj ustanovi kod nas, koja se zove Centar za kriminalistička vještačenja “Dr. Ivan Vučetić”. Centar je podijeljen na pet odsjeka za pojedina vještačenja, te je opremljen najsuvremenijom tehnikom i uređajima za ispitivanje materijalnih tragova. To ga svrstava rame uz rame svim ostalim forenzičkim centrima u Europi i svijetu.

TopFoto

Tragovi
Široka je lepeza materijalnih tragova koji se pronalaze na mjestu događaja i predmet su forenzičkog proučavanja u laboratorijima. Praktički, bilo

je dio optuženika stradavao, a da nisu bili “ni krivi ni dužni”. Redarstvene službe su posljednjih godina postale sve ovisnije o rezultatima rada forenzičkih laboratorija radi utvrđivanja činjenica koje nije moguće utvrditi drugačijim putem. Danas forenzička slika događaja može uvelike promijeniti tijek istrage, optužiti osumnjičene i osloboditi nevine.

TEŠKA KONJICA

17

Afrički nosorozi

Julie Meech/NHPA

Dvije vrste afričkih nosoroga – bijeli i crni – danas spadaju među najugroženije životinjske vrste na svijetu. Nemilosrdno ih love, prvenstveno zbog njihovih rogova, koji se koriste za rezbarenje ukrasnih predmeta i spravljanje napitaka kojima različite kulture, a ponekad i sami trgovci, pripisuju “čarobna” svojstva.

Bijeli nosorog može težiti čak 2,3 tone. Unatoč svojoj veličini i nezgrapnoj građi, može trčati brzinom od 50 km/h i s lakoćom mijenjati smjer kretanja.

Procjenjuje se da čak 90% odraslih nosoroga pobiju krivolovci. Ubijaju ih zbog njihovih rogova, koje skupo prodaju.

N

a velikom dijelu njihovih nekadašnjih staništa više nema ni bijelih ni crnih nosoroga. Crni nosorozi nekada su obitavali na cijelom području Afrike južno od Sahare, ali su početkom dvadesetog stoljeća u zapadnoj Africi potpuno istrijebljeni, a broj im se znatno smanjio i u istočnoj Africi. Do 60-ih godina prošlog stoljeća nestao je iz Etiopije i Somalije. Godine 1970. procijenjeno je da ih ima otprilike 65 000, a danas tek oko 3000. Bijeli nosorog drugi je najveći kopneni sisavac nakon slona. Prvotno je obitavao u dva staništa – jednom u sjeveroistočnoj Africi i drugom u južnoj Africi, južno od rijeke Zambezi. Do kraja devetnaestog stoljeća južna se populacija smatrala istrijebljenom, ali jedna je skupina kasnije pronađena na teritoriju plemena Zulu. Dvadesetih je godina

zakonom zaštićen. Zahvaljujući programu ponovnog naseljavanja na nekim područjima, danas ih ima oko 4000. Nosoroge su ljudi ubijali desetljećima iz raznih razloga, ali uglavnom da se domognu njihovih rogova. I bijeli i crni nosorog imaju po dva roga, od kojih je prednji duži. Kod crnih nosoroga može biti dug i do 135 cm, a kod bijelih može biti i duži – do 166 cm – iako je u pravilu tanji.

Cijena roga
Muškarci iz sjevernog Jemena plaćali su ogromne svote za ove rogove jer se od njih izrađuju rezbarene drške za njihove tradicionalne bodeže – jambias. Osim toga, dalje na istoku, u Indiji i Kini, vjeruje se da ima ljekovita i afrodizijačka svojstva te je stoga tražen i skup.

Obje vrste nosoroga imaju zapravo samo jednog neprijatelja – čovjeka – no i taj jedan je previše. Unatoč zaštiti koja im se pruža i programa poput “Operacije nosorog” odnosno hvatanja i preseljavanja bijelih nosoroga u njihova nekadašnja staništa, krivolov se nastavlja. Lovočuvari danas u mnogim područjima pucaju u krivolovce čim ih ugledaju, a oko staništa nosoroga podiže se ograda pod visokim naponom koja sprečava nosoroge da izađu a krivolovce da uđu. U nekim je područjima jedini način da se nosorozi zaštite taj da ih se uspava, a onda im se otpile rogovi, pa više nemaju vrijednosti za krivolovce. Doduše, rogovi im s vremenom ponovno izrastu. Dvije vrste afričkih nosoroga tek su u dalekom srodstvu s preostalim trima vrstama, od kojih jedna živi u Indiji, a druge dvije u jugoistočnoj Aziji. Afrički nosorozi razlikuju se od njih po boji i donekle po

Steve Robinson/NHPA

18

AFRIČKI NOSOROZI

Nosorozi imaju oštar sluh i njuh, koji nadoknađuju njihov slab vid. Naime, oni ne mogu vidjeti objekt koji miruje na udaljenosti od 30 m. Kao i ostali sisavci bez krzna, nosorozi se rashlađuju valjanjem u blatu, što im pomaže i da se obrane od dosadnih nametnika i muha. veličini. Crni nosorog, iako zapravo nije crn, znatno je tamniji od bijelog, dok je bijeli u pravilu veći, jače građe i mnogo veće glave. Možda je najznačajnija razlika u obliku njihovih usta – naročito gornje usne. Kod crnog nosoroga ona je trokutasta, a pri vrhu izgleda poput kratke surle. Kod bijelog nosoroga, gornja usna je uglata, pa kad ga se gleda sprijeda lice završava u širokoj četvrtastoj njušci. Otuda mu potječe i naziv: na jeziku domorodaca kaže mu se wyd (široki), što je na engleski pogrešno prevedeno kao bijeli (wide – širok; white – bijel).

Ključne činjenice
Bijeli nosorog (Ceratoterium simum) i crni nosorog (Diceros bicornis) pripadaju porodici Rinocerotida, redu Perisodactila. Bijeli nosorog: Duljina glave i tijela: do 420 cm Visina do ramena: do 185 cm Težina: do 2300 kg Rasprostranjenost: južni Sudan i Južnoafrička Republika Crni nosorog: Duljina glave i tijela: do 375 cm Visina do ramena: do 140 cm Težina: do 1400 kg Rasprostranjenost: istočna Afrika, Južnoafrička Republika

Manfred Danegger/NHPA

Prehrambene navike
Razlike u prehrambenim navikama između ove dvije vrste nosoroga uvelike uvjetuju na kakvim će se područjima naseliti. Jedan i drugi su biljojedi, ali crni nosorog jede pretežno mladice i lišće, koristeći svoju usnu za kidanje bilja. Omiljena hrana mu je akacija, a voli jesti čak i njezinu koru. Zato najčešće obitava na područjima između šuma i travnjaka, gdje gusto rastu grmovi akacije i drugo slično bilje. Bijeli nosorog većinom pase travu, pa su njegova usta savršeno prilagođena takvom načinu prehrane. Zato najčešće živi na travnjacima i u šumama u kojima ima mnogo travnatih čistina. I bijeli i crni nosorozi piju i po nekoliko puta na dan, iako mogu izdržati i do četiri dana bez vode. Najčešće jedu rano ujutro i navečer, a spavaju i drijemaju o podne, kad sunce sja najjače, i noću. Poput ostalih sisavaca koji nemaju krzna vole se valjati u blatu ili prašini, a ponekad tamo i spa© Nigel Dennis/NHPA

vaju. Na taj se način hlade i štite od muha. Bijeli nosorog manje je agresivan od crnog. Doduše, novija istraživanja pokazuju da ni crni nosorog nije baš takav usamljenik, uvijek neprijateljski raspoložen prema drugim pripadnicima vrste kao što se nekada mislilo.

Udvaranje i parenje
Odrasli mužjaci obiju vrsta obično vode usamljenički život i žestoko brane svoj teritorij. Nastoje privući ženke na svoj teritorij samo kad su spremZahvaljujući svojoj veličini, snazi i oštrim rogovima, nosorozi bez straha mogu živjeti u blizini opasnih grabežljivaca kao što su lavovi. Međutim, imaju izrazito malen mozak – nosnice u nosorogovoj njušci zauzimaju više prostora nego čitav njegov mozak.

Jonathan Scott/Planet Earth Pictures

ni za parenje. Ženke i mladunci obično žive zajedno, u obiteljskim zajednicama koje mogu sadržavati do petnaestak jedinki. Što ih je manje, međusobno su čvršće povezani. Ženke bijelih nosoroga obično su spremne za parenje u dobi od oko sedam godina. Crni nosorozi spolno sazrijevaju ranije, ali najčešće se ni oni ne pare prije te dobi. Obje vrste mogu se pariti tijekom cijele godine, iako o području ovisi kada će biti najviše parenja. Odrasli mužjaci pokušavaju privući ženku na svoj teritorij i zadržati je tamo nekoliko dana, dok traje pomalo nezgrapno udvaranje. Par možda ostane zajedno još nekoliko dana nakon parenja, ali ženka će ubrzo otići. Nakon otprilike šesnaest mjeseci donijet će na svijet mladunče, najčešće samo jedno. Mladunče crnog nosoroga teži obično oko 40, a bijeloga oko 65 kilograma. Mali nosorog prohodat će ubrzo nakon dolaska na svijet, ali je u prva tri dana života prilično nesiguran na nogama. Ženka se brzo vraća svakodnevnom životu, zajedno sa svojim mladuncem. Bijeli nosorog obično prestaje sisati kad navrši godinu dana, dok mladunčad crnog nosoroga siše do druge godine života. Mladunci ostaju uz majku sve do njenog sljedećeg parenja, što znači dvije do četiri godine.

NAJŠARENIJI KUKCI

19

Leptiri
Lepidoptera je zajednički latinski naziv za sve vrste leptira. Prvi su se put leptiri pojavili u doba dinosaura, prije više od 100 milijuna godina, i usprkos složenom životnom ciklusu stekli brojne domišljate prilagodbe koje su im omogućile opstanak i u današnjem svijetu. Jedni su od najbrojnijih kukaca, i nastanjuju gotovo sve dijelove Zemlje, a neke su vrste čak razvile sposobnost boravka pod vodom.

L

eptire nalazimo u gotovo svim dijelovima svijeta, izuzev Sjevernog i Južnog pola. Tijekom kratkog ljeta zalaze čak i do Arktika. Češći su u tropskim krajevima nego u Sjevernoj Americi i Europi, ali čak i na britanskim otocima nalazimo 2500 različitih vrsta. Nastanjuju najraznolikija staništa. Neki žive visoko u planinama, drugi na oceanskim otocima, a neki dio svog života provode u slatkim vodama. Kod tih vrsta čak i krilate odrasle jedinke mogu plivati pod vodom. Niti jedan leptir ne živi u moru. Za to je sposobno tek nekoliko kukaca, najuspješnijih i najraširenijih stvorenja na svijetu.

Lastin rep, raširenih krila, pronađen u tropskim područjima. Europski lastin rep pojavljuje se iz pupe. Krila su raširena i ojačala, spremna za let.

Dnevni ili noćni leptiri?
Na prvi je pogled gotovo nemoguće istaknuti razlike između dnevnih i noćnih leptira jer si jako nalikuju. Ipak, dnevni leptiri imaju zadebljala, kijačasta ticala na glavi, dok su ticala većine noćnih leptira nitasta ili češljasta. Postoje i druge male razlike.

Gusjenica leptira lastin rep. Kada se uznemiri, iz predijela iza glave izbacuje malu količinu jarkocrvene tvari neugodna mirisa koja odvraća napadače.

Ova tri crteža pokazuju jaje, gusjenicu (ličinku) i kukuljicu ili pupu lastina repa.

S Bisserot

Heather Angel

20

LEPTIRI

Anthonz Bannister/NHPA

Erynnis tages se odmara. Njegov položaj za odmaranje više odgovara noćnom leptiru. Ticala su mu nježna i ušiljena, a ne kijačasta kao kod većine dnevnih leptira.

Leptir spreman za hranjenje. Leptiri se hrane iz cvjetova jakog mirisa i jarkih boja. Cvjetovi su većinom crveni, narančasti ili ružičasti, jer su to boje koje dobro razaznaju. Leptiri se hrane nektarom – slatkom tekućinom u cvijetu – koju srču ispruženim sisalom. Cvjetovi stvaraju nektar samo zato da bi privukli kukce.

Loepa sikkima iz Indije na krilima ima vidljive pjege koje nalikuju očima veće životinje, pa pomažu otjerati grabežljivca. Iako nisu vidljive dok se leptir odmara, pjege se pojavljuju kada se uznemiri, pa iznenade napadača i omoguće leptiru bijeg. Leptiri su bojom tijela često prilagođeni okolišu.

Naprimjer, većina je noćnih leptira aktivna noću, a većina dnevnih leptira danju. Ali da bi unijeli zabunu, postoje i noćni leptiri aktivni danju, a i neki danji leptiri lete noću. Također, većina ljudi noćne leptire smatra tromim stvorenjima, smeđim i dlakavim, koji lepršaju oko svjetla. Manje je poznato da je mnogo noćnih leptira živopisnih boja, a da su mnogi dnevni leptiri jednolikih boja. Smatra se da na svijetu postoji oko 15 000 različitih vrsta dnevnih leptira i više od 150 000 vrsta noćnih.

Dr Paul Whalley

Iz jajeta izlaze gusjenice – cjevasta stvorenja zaštićena hitinskim kolutićima. Iako je gusjenica više-manje samo cijev predviđena za hranjenje, oštra joj osjetila omogućavaju da preživi napad grabežljivaca i ne završi kao njihova hrana.

Živopisne gusjenice
Gusjenice se odlikuju izrazitim mnoštvom oblika, veličina i boja. Mnoge su dobro maskirane i gotovo nevidljive na biljkama kojima se hrane, dok su druge živih boja. Gusjenice točkastog medonjice hrane se otrovnom biljkom kostriš (Senecio jacobae), pa su i same postale otrovne, a tu činjenicu naglašavaju jarkim bojama. Iako se većina gusjenica hrani biljkama, postoje i neke koje jedu druge kukce: ušenjke i neke vrste jednakokrilaca, koji su uobičajeni biljni štetnici. Nekoliko specijaliziranih gusjenica pravi su lovci na muhe. Oni stoje na stražnjim nogama i izgledaju poput malih grančica, ali kada ih muha dotakne naglo se zgrče i zgrabe je. Gusjenice imaju krupne, dobro razvijene čeljusti kojima se probijaju kroz prilično tvrd materijal. Gusjenice suknenog moljca, raširene napasti u mnogim državama, mogu se u potrazi za hranom probiti kroz tepihe od umjetnih vlakana. Iako ih ne mo-

Životni ciklus
Životni ciklus leptira ima četiri stupnja: jaje, gusjenica (ličinka), kukuljica (pupa) i odrasla krilata jedinka. Ova posljednja, leteća, faza ne samo da im omogućava široko rasprostranjenje i naseljavanje novih područja već je to i reproduktivna faza u kojoj se dešava oplodnja. Nakon parenja ženka odlaže jaja pojedinačno ili u skupinama, uglavnom na neku određenu vrstu biljke ili izvor hrane: takav na kojem će se gusjenica moći prehraniti. Ukoliko ženka odloži jaja na krivom mjestu, njene gusjenice nakon izlaska iz jajeta neće moći pronaći hranu i uginut će. Gusjenice nekih vrsta leptira hrane se vrlo raznolikom biljnom hranom pa odrasle jedinke jaja mogu rasipati tijekom leta. 8. Grbicu (Clossiana euphrosyne) nalazimo u Europi i sjevernoj Aziji. U zapadnoj Europi ih je sve manje.

Stephen Dalton/NHPA

Izgled gusjenice kupusova bijelca. Sa svake strane tijela nalazi se šest jednostavnih očiju (ocela), a na glavi snažne čeljusti za žvakanje.
glava šest ocela

panoga

otvor uzdušnice
Heather Angel

DRVO ZNANJA 21
Europski obični plavac odmara prednja i stražnja krila. Njegova kijačasta ticala tipična su za većinu dnevnih leptira.

Dr Paul Whalley

gu probaviti, prouzroče štetu, pa su u većini država moljci pravi problem. U Meksiku su poznate male skakutave sjemenke mlječike Sebastiana pavoniana. U njima živi gusjenica koja se naglo savija i okreće, pa sjemenka svaki put naglo poskoči. Kada gusjenica uspije progristi izlaz i sjemenka će se umiriti. Neke gusjenice nanose ozbiljnu štetu nasadima pamuka, žitarica ili kupusnjača. Ostale gusjenice napadaju žito pohranjeno u silosima. Neke su gusjenice korisne i čovjeku. U dijelovima Australije, gusjenice noćnih leptira važne su za stvaranje humusa, pa ih u velikom broju nalazimo u mrtvom biljnom materijalu. Isti taj posao u drugim dijelovima svijeta obavljaju gujavice.

Kukuljica
Treći stadij u životu leptira je kukuljica (pupa). To je stadij preobrazbe (metamorfoze) iz puzajuće gusjenice u letećeg odraslog leptira. Pred sam prelazak u kukuljicu gusjenica prestaje jesti i pronalazi sigurno mjesto na kojem će se zakukuljiti. Kukuljica štiti kukca tijekom cjelokupne reorganizacije tijela.

Iako se stadij kukuljice često opisuje kao stadij “odmaranja”, jer postoji malo vanjskih znakova života, unutra se odvija nevjerojatna aktivnost. Tijelo gusjenice prolazi kroz niz promjena, da bi se oblikovalo stvorenje koje nam je poznato kao leptir. Sa završetkom promjene izaći će zgužvani kukac u kojem, na prvi pogled, ne možemo prepoznati prekrasnog leptira. Ipak, tjelesne tekućine nadiru i krila se postupno šire, pa će i mladi leptir napokon biti spreman za let.

Odrasla jedinka
Tijelo odraslog leptira učvršćuje niz čvrstih hitinskih kolutića. Osim te vanjske zaštite, od najveće su važnosti razvijena osjetila, koja kukcu pružaju pravu sliku okoliša. Razvijene sastavljene oči dobro razabiru pokrete. Pokušate li se približiti leptiru bit ćete zapanjeni Da bi se zaštitile suvremene vrste leptira treba poraditi na očuvanju okoliša jer je upravo ljudskom djelatnošću promijenjeni okoliš glavni uzrok njihova izumiranja.

koliko će brzo uočiti vaš dolazak. Svi leptiri imaju oštar vid, a mnogi noćni leptiri razabiru ultrazvučne valove koje ispuštaju netopiri (grabežljivci koji se njima hrane). Da bi se obranili, neki noćni leptiri ispuštaju poseban zvuk koji “radaru” netopira pruža lažnu sliku o njihovu položaju. Duga ticala navrh glave korisna su i za određivanje mirisa (kemijska osjetila), a razabiru i kretanja zraka. Osjetljiva su na najmanje tragove mirisa ženke ili izvora hrane na vrlo velikim udaljenostima, pa leptiri mogu slijediti sve jače i jače mirisne tragove i nepogrešivo pronaći njihov izvor. Pomoću udova “kušaju” biljku na koju slete: često na takvom poslu vidimo ženku kako nastoji otkriti dobar položaj za odlaganje jaja. Smotano dugo sisalo, smješteno s donje strane glave, leptiri mogu ispružiti. Koriste ga pri hranjenju. Hrane se biljnim sokovima, koje sišu. Najveći dio

TopFoto

Glava leptira. Usni su organi prilagođeni sisanju nektara. Dugačku cjevčicu za sisanje tvore vanjski režnjevi donjih čeljusti. Međusobno su spojeni kukicama i bodljama i oblikuju cjevčicu koju nazivamo sisalo.

Dr Paul Whalley

Plavac (Lysandra bellargus) prilikom parenja. Ovakav položaj, koji zauzimaju svi leptiri, potakao je priče o dvoglavim leptirima.

22

LEPTIRI

Bodljasti rep gusjenice kalinina ljiljka tipičan je za ljiljkove gusjenice. Često se prijeteći njiše, iako je potpuno bezopasan. Kalinin ljiljak uglavnom odlaže pojedinačna jaja na listu ili stabljici kaline (Ligustrum vulgare).
Heather Angel

njihove hrane čini nektar, uglavnom sakriven duboko u cvijetu. Stoga prilikom hranjenja sisalo moraju ispružiti i gurnuti ga duboko u cvijet. Usprkos tome, svi leptiri nemaju u potpunosti razvijeno sisalo, a mnogi se odrasli leptiri uopće ne hrane već preživljavaju na uskladištenoj energiji iz faze ličinke. Strukture koje koriste pri parenju nalaze se na stražnjoj strani tijela. Kada se mužjak i ženka priljube, glave su im okrenute u suprotnim pravcima, pa ostavljaju dojam dvoglavog leptira.

Veličina i oblik
Raspon krila najvećeg leptira iznosi više od 30 cm. Njegov je raspon krila 100 puta veći od nekih najmanjih leptira porodice Phyllocnistidae, čija krila od vrha do vrha mjere samo 3 mm. Krila mnogih leptira neobičnog su oblika. Naziv Alucita hexadactyla dobio je mali leptir čija su prednja i stražnja krila podijeljena u šest odijeljenih segmenata. Neki afrički leptiri porodice Zygaenidae imaju izdužena krila koja nalikuju vrpcama. Ženke mnogih vrsta noćnih leptira su beskrile ili vrlo malih krila. Svi mužjaci imaju potpuno razvijena krila i mogu letjeti. Krila leptira koji žive na otocima često su vrlo mala, pa radije skakuću. To je mjera predostrožnosti jer na vjetrometini otoka sitni leteći kukci vrlo lako mogu biti otpuhani u more i tamo uginuti. Kod tih su vrsta krila u potpunosti oblikovana čim odrasla jedinka izađe iz čahure i više se ne povećavaju.

Boje i šare
Znanstveni naziv za leptire je Lepidoptera, što znači “ljuskavokrili”. Naziv se odnosi na fine ljuščice koje vam, ukoliko ih dotaknete, ostaju na prstima poput fine prašine. Ljuščice nastaju od spljoštenih i raširenih dlačica koje se ispune zrakom, pa mogu otpasti na najmanji dodir. Svaka sićušna ljuščica može biti fino izbrazdana, a sve zajedno daju takozvanu strukturnu obojanost. Poredane su po krilima i tijelu u preklapajućim redovima, poput crijepova na krovu. Po raznolikosti boja i šara leptire još možemo usporediti samo s cvijećem. Šare na tijelu i krilima imaju raznolike uloge. Jedna od njih je pomoć pri pronalaženju partnera. Šare ih također mogu prikriti i

pomoći im u sakrivanju pred grabežljivcima. Ponekad je prikrivanje toliko uspješno da leptir u mirovanju izgleda poput lista (fitomimeza). Pogledamo li pažljivije uočit ćemo i imitacije oštećenja na listu kakve prouzroče kukci. Zbog crno-bijelih oznaka na krilu neki leptiri u mirovanju nalikuju ptičjem izmetu. Leptiri ne mogu ubosti ili ugristi, pa su morali usvojiti druge načine zaštite. Jarko obojenje upozorava grabežljivca da nisu pogodni za jelo. Tijelo mnogih leptira sadrži otrov prikupljen iz biljaka kojima se hrane. Za njih je potpuno bezopasan, ali je razoran za ptice i druge grabežljivce. Čim ptica otkrije da joj jarkocrveni leptir škodi, izbjegavat će čak i slično obojene ostale kukce. Upravo radi toga neki neotrovni leptiri oponašaju izgled otrovnih. Ova se pojava naziva mimikrija. Druge vrste na sličan način oponašaju kukce koji bodu. Na krilima mnogih leptira nalaze se veliki obojani krugovi slični očima. Njima iznenade manje životinje koje ih vrebaju. Dok se kukac odmara, pjege su skrivene, ali kada se uznemiri, naglo raširi krila pa preplašeni grabežljivac ustukne. Tako leptir dobije dovoljno vremena za bijeg. Godinama su se ljudi divili prekrasnim bojama i šarama leptira. Osobito su dnevni leptiri česti na slikarijama egipatskih grobnica i srednjovjekovnim kineskim prikazima na svili, kao i na slikarskim platnima suvremenih umjetnika. Važni su i zbog drugih razloga. Oprašuju biljke, što je proces neophodan za stvaranje sjemenke. Koriste se i u biološkoj kontroli štetnika. Primjerice, mali noćni leptir Cactoblastis unesen je u Australiju da bi zaustavio širenje kaktusa Opuntia koji je preplavljivao pašnjake zbog čega su golema prostranstva postala neupotrebljiva za ispašu stoke. Gusjenica ovog leptira hrani se kaktusom i uzrokuje truljenje biljke. Tako je Opuntia uništena, a pašnjaci obnovljeni.

Odrasli kalinini ljiljci. Ovu vrstu nalazimo širom Europe i sjeverne Azije sve do Japana. re može biti duga i 600 m. Iako smo u doba umjetnih materijala manje ovisni o svili, još je uvijek vrlo cijenjena za izradu skupe odjeće. Iako nam često koriste, gusjenice mnogih leptira hrane se biljkama koje i mi jedemo. One napada-

Leptiri i čovjek
Leptirima se hrane mnoge životinje. Nekima od tih životinja, kokošima i guskama, hrane se ljudi. Prema tome, leptiri su dio prehrambenog lanca o kojem i mi ovisimo. Leptiri su izrazito osjetljivi na promjene okoliša, pa su stoga odličan pokazatelj njegova stanja. Zdrav okoliš podržavat će velik broj vrsta i veliki broj jedinki unutar svake vrste. Važno je i spomenuti naoko nevjerojatnu činjenicu o korisnosti leptira: sva naša svila dolazi od niti čahure dudova svilca (Bombyx mori). Nit jedne čahuHeather Angel

Gusjenica (Cerura vinula) u obrambenom položaju. Rep se prijeteći njiše, a kada je napadnuta, gusjenica može špricnuti mlaz mravlje kiseline iz posebne žlijezde na prsima.

Marshall Cavendish

DRVO ZNANJA 23

Ovaj topolin ljiljak odmara se postrance raširenih krila. Ticala su mu zašiljena, a ne kijačasta kao u dnevnih leptira.

W Harstrick/Bavaria

Oleandrova ljiljka nepravilne šare i odgovarajuća boja krila maskiraju u lišću.

ju žitarice, voćke, a ponekad unište cijele nizove zasađenih četinjača.

Zajednička okupljališta
Tek je nedavno prihvaćena zamisao da leptiri mogu prevaljivati velike udaljenosti. Na određenim dijelovima svijeta leptiri poduzimaju velika putovanja u potrazi za boljim vremenskim uvjetima. Na Mediteranu, medonjice (Euplagia quadripunctaria) lete u velikim skupinama da bi se smjestile na malom vodopadu na otoku Rodosu. Ovaj je noćni leptir toliko živopisno obojen da ga ljudi brkaju s dnevnim. Mjesto na kojem se okupljaju, nazvano “Dolina leptira”, postalo je velika turistička atrakcija. U Australiji, velik broj slabije obojenih Agrotis infusa putuje prema australskim Alpama, gdje miruju tijekom sušnih vrućih ljeta. U nizine se spuštaju ujesen, kada zbog brojnosti znaju uzrokovati probleme. Australski domoroci, Aboridžini, prikupljaju ih i koriste za hranu.

Maleni jukin moljac iz južnog dijela Sjeverne Amerike oprašuje juke, a zauzvrat biljka stvara dovoljnu količinu sjemenki da prehrani njegove gusjenice i ujedno osigura svoj opstanak.

Seoba monarha (Danaus plexippus) među najbolje je praćenima, uglavnom zato što je riječ o krupnom i glasovitom leptiru koji leti preko gusto naseljenih područja SAD-a. Ovaj leptir prezimljuje na zajedničkim okupljalištima na Floridi, u Californiji i Meksiku. Tamo se na ograničenim područjima okuplja na milijune jedinki. I ta su mjesta postala prava turistička atrakcija. U proljeće se leptiri sele prema sjeveru, a ženke na putu odlažu jaja. Mladi, koji se uspješno izvale iz jaja, letjet će čak i sjevernije, sve do Kanade. Ovi će leptiri krenuti i u povratnu migraciju prema jugu i mjestima na kojima će prezimiti. Jedinke koje se pojavljuju u Europi vjerojatno su preletjele Atlantik. Ipak, oko ove teorije postoje i neke nesuglasice jer te iste leptire nalazimo i na Kanarskom otočju, pa se smatra da i ta populacija može biti izvor europskih primjeraka. Početkom proljeća mnogi europski leptiri počinju seliti, pa se ljeti pojavljuju u sjevernijim krajevima.

Dr Paul Whalley

24

LEPTIRI
Agrius convolvuli hrani se i istovremeno maše krilima.
upozoravajuće obojenje

mimikrija

prikrivanje

Leptir roda Syssphinx sa Trinidada (sasvim gore) u položaju za odmaranje i položaju kada se osjeća ugroženim. Pjege u obliku očiju pojavljuju se iznenada uz maksimalan učinak. U sredini, bumbarasti ljiljak i staklokrilac (Sesia bembeciformis) zujanjem oponašaju ose, pa ih većina grabežljivaca izbjegava. Dolje, svjetliji oblik brezove grbice uobičajen je u područjima u kojima se prikriva na drveću obraslom lišajem. Tamniji je oblik bolje prilagođen industrijskim područjima.

Ta su kretanja manje spektakularna od seobe monarha pa zamjećujemo samo iznenadnu pojavu ljepokrilog admirala, stričkovca ili običnu golupku u našim vrtovima. Oni ne mogu preživjeti oštre sjeverne zime, pa hladne mjesece provode u južnoj Europi ili sjevernoj Africi. Kad u sjevernijim krajevima počne proljeće i oni počinju seliti, da bi do Skandinavije stigli krajem proljeća. Sjeseni mnogi ugibaju, ali se vjeruje, iako bez pravih dokaza, da se određeni broj vraća prema jugu. Ukoliko globalno zatopljenje prouzroči toplije zime i ovi će putnici vjerojatno zimovati u sjevernijim krajevima.

Zaštita
Zaštita leptira zapravo se odnosi na zaštitu njihovih staništa. Šteti im bilo kakva promjena u biljnom svijetu, bilo da se radi o zasnivanju farmi ili pošumljavanju, izgradnji ili isušivanju. Promjene nastaju iz dva razloga: izazovu ih ljudi ili nastaju prirodnim putem. Naprimjer, livadu će kroz duže vremensko razdoblje zagušiti grmlje te napokon prerasti šuma. Tako će nestati leptiri koji su živjeli na travnjaku. Ovakva promjena može se desiti u bilo kojem staništu. Oko nas svakodnevno lete brojni dnevni i noćni leptiri. Nažalost, ljudi su uglavnom upućeni samo u promjenu broja vrsta aktivnih danju. Stoga je zaštita noćnih leptira znatno teža i manje uspješna.

Cricula andrei koji živi na području Himalaja u Indiji uspješno izgledom oponaša list. Ima čak i tamnu prugu od vrha jednog krila do drugog, koja “glumi” lisnu žilu.

W Harstrick/ZEFA

Karta prikazuje pravce seljenja u Europi leptira Pontia daplidice i kukuruzne sovice (Autographa gamma).

Glava lipova prelca. Dok se odmara krila savije unatrag, pa izgleda poput svježe prelomljene grančice prekrivene lišajem. Ovakvo ga maskiranje štiti pred grabežljivcem. svoje stanište odabiru hladnija, sjevernija područja. Da bi se pravovremeno uočile promjene u zastupljenosti leptira, u mnogim se dijelovima svijeta njihova rasprostranjenost prati na kartama. Karte su dobra osnova za praćenje promjena u njihovu broju i rasprostranjenosti tijekom godina. Na takav se način može provjeriti i na vrijeme usporiti svaka ozbiljna promjena.

Klimatske promjene
Leptiri su osjetljivi na klimatske promjene, pa su one glavni uzrok promjene njihova broja. U Britaniji je velik broj vrsta doveden do ruba opstanka. Leptiri su uglavnom češći na jugu kontinenta, a sve rjeđi prema sjeveru. Neki pretpostavljaju da bi im globalno zatopljenje moglo odgovarati i proširiti granice rasprostranjenja prema sjeveru. Ipak, takva bi promjena naštetila leptirima koji i danas za

Stephen Dalton/NHPA

Anthony Bannister/NHPA

PROČIŠĆIVAČI KRVI

25

Bubrezi
Osnovna je uloga bubrega filtriranje, pročišćavanje i održavanje potrebne količine krvi i ostalih tjelesnih tekućina u organizmu. Oni nas oslobađaju otrovnih otpadnih tvari i sprečavaju da se naše tijelo napuhne poput balona ispunjenog vodom.
Bubrezi su pričvršćeni uz zid abdomena slojem vlaknastog tkiva. Nalaze se po jedan sa svake strane kralježnice, iza želuca i jetre. Krvlju ih puni krupna bubrežna arterija. Bubrezi iz krvi izvlače vodu i otpadne spojeve i oblikuju urin. Urin se mokraćovodima provodi do mokraćnog mjehura. U mjehuru se pohranjuje sve dok se ne izbaci iz organizma kroz izlaz iz mokraćnog mjehura i mokraćnu cijev.

R

edovit unos vode u organizam neophodan je za održavanje osnovnih životnih funkcija. Ovom zahtjevu moramo svakodnevno udovoljavati te vodu unositi kroz piće i hranu. Jednako je važno izbacivanje viška vode iz organizma. Bubrezi to obavljaju stvaranjem urina, to jest mješavine vode i otpadnih tvari.

bubrežna arterija bubrezi mokraćovod bubrežna vena

Urin i mokraćni mjehur
Dva su osnovna načina na koja se organizam rješava otpadnih i otrovnih tvari: urinom preko mokraćnog sustava i izmetom kroz probavni trakt. Ova su dva sustava u potpunosti odvojena. Izmet uglavnom čine samo ostaci probavljenih tvari – probavljena hrana te neke druge čestice i komadići. Oni se nakupljaju na samom završetku probavnog trakta odnosno u debelom crijevu, u kojem se pohranjuju kroz neko vrijeme. Na kraju, napuštaju organizam u obliku polukrute smeđe mase. Urin se stvara filtriranjem krvi. Krv stalno kruži po tijelu i pritom sakuplja višak vode i otpadnih spojeva. Zdrav čovjek ima dva bubrega. Oni iz krvi uklanjaju suvišnu vodu i otpadne spojeve te stvaraju urin. U prosjeku ljudsko tijelo stvara 1–1,5 litara urina dnevno. Urin se stvara gotovo neprekidno, iako mnogo sporije noću nego tijekom dana. Iz bubrega prelazi u mokraćovode, tanke mišićave cjevčice duge oko 25 cm. Iz svakog bubrega vodi po jedan mokraćovod i dovodi urin u rastezljivu “vrećicu” u koju se pohranjuje. To je mokraćni mjehur i smješten je u donjem dijelu abdomena. Mokraćni mjehur može zadržati 700 ml ili više urina. No napuni li se do polovine, osjetila koja razabiru rastezanje stijenke upozore nas da ga je potrebno isprazniti mokrenjem! Da bi to omogućili, opuste se mišići smješteni oko njegova izlaznog dijela. Ostali mišići u njegovoj stijenci stegnu se i mjehur se smanji. Tako se urin istisne i napušta organizam kroz mokraćnu cijev.

mokraćni mjehur mokraćna cijev

Bubrezi čovjeka tretirani smolom prikazuju protok krvi. Svaki bubreg sadrži oko milijun nefrona.

Ravnoteža tjelesnih tekućina
John Watney

Bubrezi su važni i zato što pomažu kontroli količine i ravnoteže tjelesnih tekućina, soli i minerala. Gotovo dvije trećine čovjekove tjelesne težine

26

BUBREZI
bubrežna nakapnica (u nju se prazne najveće sabirne cijevi) bubrezi

Presjek bubrega pokazuje unutarnju moždinu s gusto poslaganim nefronima – radnim jedinicama bubrega koje krvlju opskrbuljuju glomeruli (vidljivi kao tamne točke). u njihovim stijenkama. One ulaze u vrećicu u obliku šalice, koja se omotala oko petlje kapilara. To je čahura glomerula, tzv. Bowmanova čahura, nazvana po engleskom kirurgu iz 19. stoljeća koji ju je prvi otkrio, Sir Williamu Bowmanu. Svaka petlja kapilara (glomerul) i njihova čahura smješteni su u vanjskom dijelu bubrega (poznatom kao kora). Iz čahure izlazi tanka duga cjevčica koja se spušta prema unutarnjem dijelu bubrega (moždina), savija se u obliku slova U (Henleova petlja) i vraća se u koru.

Biophoto Associates

mokraćovodi

otpada na vodu. Pola te tekućine nalazi se u stanicama, a ostatak je izmiješan s prirodnim tjelesnim solima i oplakuje sve stanice. Ukoliko su stanice okružene prevelikom koncentracijom soli, naborat će se i suziti. Ako u okolnoj tekućini ima premalo soli, stanice će nabubriti i rasprsnuti se. Stoga je od životne važnosti da se u okolnoj tekućini održava točno određena koncentracija soli. Organizam osigurava energiju razgradnjom proteina, a jedan od otpadnih spojeva koji pritom nastaju je amonijak. On uništava stanice. Manje od jedne tisućinke grama amonijaka u krvi može ubiti čovjeka. U jetri amonijak prelazi u manje otrovnu tvar ureu. Međutim, ukoliko se dozvoli njezino nakupljanje i urea može postati smrtonosna. Iz krvi je uklanjaju bubrezi. Istovremeno, bubrezi nadziru kiselost tjelesnih tekućina, što omogućava optimalan rad svih stanica, te reguliraju ukupnu količinu tjelesnih tekućina.

Apsorpcija i reapsorpcija
Svakim zavijenim kanalićem koji napušta glomerul polako protječe filtrirana tekućina. U međuvremenu se kapilare iz glomerula šire i oblikuju labavu mrežu oko svojeg kanalića. Kapilare su omotane oko kanalića i dotiču ga na brojnim mjestima. Dok se kanalić spušta prema moždini, krv u kapilarama reapsorbira vrijedne tvari iz tekućine u njemu. Prvi dio kanalića je proširen i zavijen te poznat kao proksimalni zavijeni kanalić. Reapsorbirana tvar uključuje vodu i spojeve koje organizam ne želi izgubiti (glukozu, soli vitamine...). Neki od tih spojeva prolaze kroz stijenku kanalića vlastitim snagama, jer su koncentriranije unutar kanalića nego izvan njega. Pojava je poznata kao pasivna difuzija. Ostale trebaju biti ispumpane posebnim dijelovima stijenke kanalića. Molekule prenosioci privlače željene molekule, spajaju se, prenose ih kroz stijenku kanalića na drugu stranu i ponovo ih ispuštaju u tjelesnu tekućinu. Ovaj je postupak poznat kao aktivni transport i potrebna je energija da bi se izvršio.

mokraćni mjehur

otvori mokraćovoda

vanjski zatvarač/sfinkter

mokraćna cijev

unutarnji zatvarač/sfinkter

Sastojci urina neprekidno se stvaraju u bubrezima i spuštaju niz mokraćovode i mokraćni mjehur.

Zaštićeni rebrima
Ljudi imaju po dva bubrega, smještena sa stražnje strane abdomena, iza želuca i jetre, po jedan sa svake strane kralježnice, iza najnižeg rebra. (Lijevi je bubreg obično postavljen malo više od desnog.) Svaki je bubreg dug oko 10 cm, širok 6 cm i težak oko 150 g. Uključen je u glavni krvotok krupnom bubrežnom arterijom koja u njega donosi krv i bubrežnom venom koja odnosi filtriranu i pročišćenu krv. Važnost bubrega pokazuje činjenica da oni primaju jednu petinu sve krvi koju izbacuje srce – 1200 ml u minuti.

Odvodni kanalići
Tekućina zatim protječe duž dugog zavoja u obliku slova U na dnu kanalića. Naziva se Henleova petlja, po njemačkom anatomu iz 19. stoljeća Friedrichu Jacobu Henleu koji ju je prvi identificirao. Tada tekućina kreće na povratni put prema zakrivljenom dijelu kanalića nazvanom distalni zavijeni kanalić. U njemu se velik dio vrijednih spojeva natrija i klora apsorbira natrag u krv. Napokon na kraju kanalića preostaje samo oko jedna stotina volumena tekućine koja je u početku filtrirana kroz Bowmanovu čahuru.

Jedinica za filtriranje
U bubregu se bubrežna arterija dijeli mnogo puta u sve manje i manje grane. Napokon se grane podijele u razdvojene setove mikroskopski sitnih kapilara. Upravo tu započinje filtracija, a zasniva se na prolaženju tekućine kroz sićušne cijevi. Veći broj samostalnih kapilarnih petlji čini glomerul (od latinskog, u prijevodu “mala lopta”). U glomerulu su stijenke kapilara išarane sićušnim porama, toliko malenima da djeluju poput minijaturnog filtra. One zadržavaju krupniju tvar, poput crvenih i bijelih krvnih stanica, ali dopuštaju prolaz manjim česticama. Voda, tjelesne soli i ostali spojevi, uključujući vitamine, glukozu (šećer u krvi) i ureu, polagano se resorbiraju iz krvi unutar kapilara, kroz sitne pore

Ken Moreman

Rutinski proces u dijagnostici je ekstrahiranje vode iz urina i analiza sedimenta. Ovdje su vidljivi kristali urične kiseline kroz polarizirano svjetlo.

Biophoto Associates

Mokraćni sustav snimljen rendgenskim zrakama. Prethodno je intravenozno uštrcana injekcija spojeva bogatih jodom. Jedan mokraćovod začepljen kamenom nije u stanju provoditi otpadne tvari iz bubrega u mokraćni mjehur.

DRVO ZNANJA 27
glomerul dovodna arteriola kora sekretni kanalić filtrat prolazi iz krvožilnog sustava u sekretni kanalić glomerul

piramida

odvodna arteriola arterija arcuata

Bubrežna arterija donosi krv u bubreg. Ona se razdvaja u sve manje i manje grane, a zatim i u set kapilara. Svaki set završava glomerulom (v. umetak). Krv se filtrira kroz stijenku glomerule. Filtrirana krv napušta bubreg bubrežnom venom. Otpadne tvari izlučuju se urinom.

dovodna arteriola bubrežna čašica Bowmanova čahura

odvodna arteriola čahura odvodna arteriola

arterija arcuata

bubrežna arterija

Bowmanova čahura

bubrežna vena bubrežna nakapnica bubrežna čašica

dovodna arteriola

piramida korisni sastojci filtrirane tekućine vraćaju se u krvotok

moždina mokraćovod kora

urin

sabirna cjevčica

Odvodne kanaliće dijelimo na sabirne cjevčice i sabirne cijevi. Oni provode pročišćenu tekućinu natrag prema moždini. Na tom se putu čak još više vode reapsorbira iz tekućine u tijelo. Sabirne cjevčice se pridružuju i postaju sve krupnije i krupnije. One provode urin u glavni prostor u centru bubrega, poznatom kao bubrežna nakapnica. Do tada tekućina sadrži već samo neželjenu vodu, ureu i ostale otpadne spojeve – drugim riječima, to je urin. Od bubrežne se nakapnice urin spušta kroz mokraćovod do mokraćnog mjehura. Bubrege čine jedinice za filtriranje, svaka od kojih se sastoji od glomerule, Bowmanove čahure i

sekretnog kanalića i naziva se nefron. Zadivljujuća činjenica o bubrezima je da oni ne sadrže samo nekoliko nefrona, nego oko milijun! Svi njihovi kanalići izravnati i spojeni na krajevima bili bi dugi 30 km! Kroz bubrege svake minute prođe 125 ml filtrirane tekućine, ili 180 litara dnevno. To je kao da se 15 puta dnevno filtrira sveukupna tjelesna tekućina.

Otpadni spojevi u organizmu otopljeni su u vodi. Određena količina vode nužna je da bi ih održala otopljenima i u urinu. I voda treba biti izbačena zajedno s otpadnim tvarima. To je jedan od razloga zbog kojeg ne možemo opstati duže vrijeme bez unošenja vode u organizam.

Više znoja, manje urina
Bubrezi ne filtriraju istu količinu otpadnih tvari i vode svaki dan. Oni se prilagođavaju različitim tjelesnim potrebama. Na primjer, kada je vrijeme toplo,

Frank Kennard

28

BUBREZI
Ukoliko količina natrija u krvi postane preniska, nadbubrežna žlijezda otpušta više aldosterona u krv. On putuje u bubrege i, poput ADH, djeluje na stijenke distalnog zavijenog dijela sekretnog kanalića. To potiče “natrijeve pumpe” u stijenci kanalića da kroz krv i ostale tjelesne tekućine vraćaju više natrija. Posljedica svega je očuvanje natrija. Slično tome, ukoliko se u krvi pojavi previše natrija, nadbubrežne žlijezde ispuštaju malo ili ništa aldosterona. Natrijeve pumpe su manje aktivne i više natrija ostaje u tekućini unutar kanalića. Ovaj višak natrija ispušta se u urin. Djelovanje aldosterona je tako precizno da u zdravom organizmu količina natrija nikada ne varira više od dva posto iznad ili ispod normale. I sami bubrezi stvaraju hormone. Jedan je renin, koji je uključen u kontrolu krvnog pritiska. Drugi je eritropoetin, koji potiče stvaranje crvenih krvnih stanica u koštanoj srži.
heparin manometar hvataljka mjehurića

tijelo znojenjem izgubi više vode. To može dovesti do nedostatka tekućine u organizmu. Da bi je nadoknadili, bubrezi vraćaju više vode iz tekućine u kanalićima. Posljedica je manja količina urina, ali koncentriranijeg i tamnijeg. Kako se takva kontrola uopće postiže? To je složena ravnoteža između živaca i hormona koji neprestano odgovaraju na promjene stanja u organizmu.

Pitanje ravnoteže
Zamislite da trčite po vrućem vremenu. Počinjete se znojiti, što znači da gubite tekućinu iz tijela. Količina vode u tijelu, a i u krvi, počinje se smanjivati. Dok krv prolazi kroz mozak, aktiviraju se posebni senzori koje nazivamo osmoreceptori i smješteni su u hipotalamusu. Osmoreceptori šalju živčane poruke u hipofizu, organ veličine graška, smješten baš ispod mozga. Oni potiču hipofizu (jedan njezin dio – neurohipofizu) da otpusti hormon ADH (antidiuretički hormon) koji krvlju stiže do bubrega. Unutar bubrega ADH utječe na stijenke distalnog zavijenog dijela sekretnog kanalića i odvodne kanaliće. To ih čini propusnijima, pa voda kroz njih olakšano prolazi.

umjetni bubreg ili dijalizator pumpa i grijač

iz te ar rij e

Problemi s bubrezima
Precizan i složen rad bubrega mogu poremetiti lijekovi i oboljenja. Kofein u čaju i kavi smanjuje ispuštanje ADH iz neurohipofize. To znači da u urinu ostaje dodatna voda. Povećani protok urina poznat je kao diureza, a tvari koje ju uzrokuju nazivaju se diuretici (kofein, alkohol). Proučavanje urina daje važan uvid u rad bubrega i ostalih tjelesnih organa. Ukoliko se određene tvari pojavljuju u urinu, a ne bi se trebale u njemu nalaziti, analiza urina će ukazati na određeni problem. Pojave li se problemi u radu bubrega, otrovne otpadne tvari ugrađuju se u krv i tjelesne tekućine. Zakazivanje bubrega može dovesti do toksičnog šoka i smrti. Jedan od načina uklanjanja otrova iz krvi i tjelesnih tekućina je proces dijalize pomoću naprave koja djeluje poput umjetnog bubrega. Bolesnik mora ostati vezan uz napravu nekoliko sati, i to nekoliko puta tjedno, a ostatak vremena može voditi normalan život. Ove naprave, dijalizatori, rade na principu filtracije krvi i njenog djelomičnog obogaćivanja nekim tvarima. U nekim je slučajevima presađivanje bubrega neophodno. To je izrazito složen i često vrlo rizičan operativni zahvat, za koji se u nekim zemljama traži pristanak bolesnika i njegove obitelji. Srećom, uspješni zahvati sve su brojniji.

u ve

nu

Aziz Khan

Uloga ADH
Pod utjecajem ADH više vode prolazi iz tekućine unutar kanalića i cjevčica i vraća se u krv. To znači da urin postaje koncentriraniji, dok krv, s dodatnom tekućinom, postaje razrjeđenija. Krajnji je rezultat manje urina i očuvane tjelesne tekućine. Suprotno se događa ukoliko za kratko vrijeme popijete veliku količinu tekućine. Koncentracija vode u krvi trenutno raste. Tako osmoreceptori u mozgu više nisu podraženi pa i ne šalju signal u neurohipofizu da otpušta ADH. Količina ADH koji krvotokom putuje u bubrege smanjuje se. Stijenke kanalića i cjevčica dopuštaju prolaz manjoj količini vode. Tako urin ostaje obilniji i razrjeđeniji, a tijelo reapsorbira manje vode. Na svakom bubregu, poput kape “sjedi” nadbubrežna žlijezda. Ona stvara nekoliko hormona, a jedan od njih djeluje i na bubrege. To je aldosteron. Aldosteron pomaže u kontroli količine soli koje su za organizam od životne važnosti (natrij-klorida).

spremnik za upotrijebljenu tekućinu za dijalizu

Naprava koja djeluje poput umjetnog bubrega održava kemijsku ravnotežu tjelesnih tekućina pomoću dijalize. To je proces kojim se kemijske tvari odvajaju s pomoću polupropusnih membrana.
listovi celofana DIJALIZA bijela krvna stanica otopina za dijalizu

crvena krvna stanica

urea i otpadne tvari

trombociti soli i šećeri

pore

proteini

Kameni u bubregu snimljeni rendgenskim zrakama. Nastaju kao posljedica prekoncentriranog urina, kristalizira njem otopljenih spojeva. Manji komadi mogu izaći prirodnim putem, ali krupniji se moraju otopiti kemijskim putem ili razbiti ultrazvučnim valovima.

Dr P Slatter/ZEFA

HOĆE LI PREŽIVJETI SAMO NA SLIKAMA?

29

Zaštita kopnenih sisavaca
Ironično, ali opstanak krupnih kopnenih sisavaca danas je u potpunosti u rukama ljudi koji su ih i dotjerali do ruba izumiranja. Uzgoj u zatočeništvu, nadziranje i ograničavanje trgovine i posebne akcije usmjerene na pojedine skupine sisavaca samo su neki od načina njihove zaštite.
aštita kopnenih sisavaca usredotočena je uglavnom na krupne sisavce jer upravo njih ljudsko djelovanje najviše ugrožava. Intenzivan lov na velike sisavce početkom prošlog stoljeća nije značajnije utjecao na veličinu njihovih populacija. Do promjena dolazi tek kasnije, zbog istovremenog utjecaja suvremenog krivolova i gubitka staništa. Tužno je da su veliki sisavci česte mete zbog mesa, kože i rogovlja. Mnogi kopneni sisavci – slonovi, velike mačke ili majmuni – postali su “vodeće” vrste i objekt stalnih zaštitarskih napora.

Z

Koliko ih je u opasnosti?
U zaštiti nekih vrsta postignut je određen uspjeh, ali druge jedva preživljavaju, na razmeđu ugroženih i izumrlih vrsta. Opstanak mnogih životinja prepušBerberskog lava više nema u prirodi. Uzgaja se u zatočeništvu, ali vjerojatno više nikada neće biti pušten u prirodu, jer nisu očuvana velika područja njegova prirodnog staništa.

Indijska je vlada 1991. pokrenula projekt zaštite slonova radi unapređenja njihovih staništa i izvora hrane. Ovaj najkrupniji od svih kopnenih sisavaca navodi se kao ugrožena vrsta. ten je onome tko ih je i doveo u takav položaj. Njihov status i potrebu za zaštitom određuje IUCN (Međunarodna organizacija za očuvanje prirode), u čijem se članstvu nalazi preko 650 organizacija iz više od 103 države. U Crvenoj knjizi navode status i propisuju mjere zaštite za oko 700 vrsta sisavaca (uključujući i morske sisavce). Vrste su raspoređene u osam kategorija; izumrla vrsta, izumrla u prirodi, ozbiljno

ugrožena vrsta, ugrožena vrsta, osjetljiva vrsta, nedovoljno podataka, neodređen status. Ugrožena je vrsta samo na jedan korak do izumrle, pa će svako smanjenje broja jedinki najvjerojatnije dovesti do njezina izumiranja. Ostale kategorije označavaju izvjesno poboljšanje u stabilnosti vrste.

Kontrola trgovine
Glavna snaga u zaštiti sisavaca je Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divljih životinja i biljaka (CITES), koju je do danas potpisalo više od 100 država. Hrvatska je potpisnik od 12. lipnja 2000. godine, što znači da uvoz i izvoz svake ugrožene životinjske vrste može odobriti isključivo Ministarstvo za zaštitu okoliša i prostornog uređenja. CITES zabranjuje trgovinu i uvoz ugroženih vrsta iz prirode (osim pod posebnim uvjetima) pa tako, između ostalog, onemogućuje trgovinu mačkama iz porodice Felidae i vidrama roda Lutrinae. CITES je pomogao da se smanji lov na divlje životinje i njihova potražnja. Osnovni problem koji dovodi do smanjenja broja najkrupnijih kopnenih sisavaca jest gubitak staništa.

Wildlife Maters

Da bi se u Floridi zaštitila ugrožena puma, u njenim područjima nalaže se smanjenje brzine, a grade se i podvožnjaci.

Wildlife Maters

Wildlife Maters

30

ZAŠTITA KOPNENIH SISAVACA
pokušalo pomoći tigrovima jugoistočne Azije. Ipak, mjere su poduzete prekasno za kaspijskog, javanskog i balijskog tigra: danas ih više nema. Jedna od pet preostalih vrsta, koje još borave u prirodi, je kineski tigar, od kojeg je nažalost preostalo još samo 50 jedinki, sibirskog tigra ima 400–500, indokineskog oko 1500, sumatranskog oko 500 jedinki. Najmanje ugrožena vrsta je bengalski ili indijski tigar, s više od 3000 jedinki koje još uvijek žive u prirodi. Prije nego što je čovjek kročio u njihova šumska i prašumska staništa, indijski je potkontinent nastavalo 40 000 tigrova. Danas postoji gotovo jednak broj bengalskih tigrova u zatočeništvu i u prirodi. Razmnožavanje u zatočeništvu strogo se znanstveno nadzire, pa je većina od oko 2000 tigrova u zatočeništvu tretirana hormonalnim kontraceptivnim implantima, koji se usađuju pod kožu. Na takav se način strogo kontrolira razmnožavanje, koje je dozvoljeno samo u korist programa zaštite. Nastavljaju

Wildlife Maters

Mačke u krizi
Na gotovo svim kontinentima nalazimo ugrožene vrste velikih mačaka: u Južnoj Americi je to jaguar, u Sjevernoj Americi puma (naziva se i planinski lav), u Africi gepard, leopard i berberski lav, a u Indiji tigar. Sve velike mačke ugrožavaju iste pojave: gubitak staništa i krivolov. Puma, koja je nekada bila rasprostranjena širom Sjeverne Amerike, nestala je u mnogim njenim dijelovima. Berberski je lav najrjeđi od svih lavova, a u prirodi je posljednji primjerak odstrijeljen još 1920.

godine. Mužjaka karakterizira osebujna tamna griva. Iako postoji program njegova uzgoja u zatočeništvu, nije vjerojatno da će ikada više ijedna jedinka biti puštena u prirodu jer njegovo prirodno stanište više gotovo i ne postoji.

Jaguar
Nekadašnje područje rasprostranjenja jaguara protezalo se od Arizone do Argentine. Dugo je izlovljavan radi privlačnog krzna, pa je danas izumro u mnogim područjima. Isključivo radi njegove zaštite osnovan je rezervat u Belizeu (Cockscomb Forest Jaguar Reserve). Tako je ispunjen prvi uvjet za ponovno povećanje njihovog broja. Nažalost, kod velikih je mačaka uvijek prisutan problem prostora, a kako jedan jaguar treba 100 km2 za sebe i rezervati moraju biti prostrani. Jedna od mnogih manjih južnoameričkih mačaka, ocelot, također stradava radi atraktivnog krzna i nalazi se na popisu ugroženih vrsta. Zaštita tigra zaokupila je pažnju javnosti još 1972, kada se Iako je uvoz i izvoz orangutana zabranjen, a provodi se i program razmnožavanja, vrsta je ozbiljno ugrožena jer je njeno stanište u jugoistočnoj Aziji uništeno.

se i pokušaji oplodnje ženki in vitro spermom prikupljenom od mužjaka elektrostimulacijom. Danas je jajašce ženke tigra moguće oploditi u laboratoriju i usaditi ga u maternicu, gdje će se uspješno razvijati. Sva ova znanstvena dostignuća pokazuju da su mogući krupni koraci u daljnjoj zaštiti. U međuvremenu, na tigrove se još uvijek gleda kao na pravu pošast u močvarama mangrova Sunderbans, oko delte Gangesa, gdje čovjek ubrzano osvaja njihovo prirodno stanište.

Medvjedi u opasnosti
Opstanak medvjeda ozbiljno ugrožava čovjek. Odolijeva mu još samo sjeverni medvjed, koji je još uvijek široko rasprostranjen oko arktičkog kruga. Grizli je ugrožen i zaštićen u Sjevernoj Americi, a nekadašnja široka rasprostranjenost smeđeg medvjeda u Europi zamijenjena je većim brojem manjih osamljenih populacija u planinskim predjelima. Broj malajskih medvjeda u prirodi smanjuje se tolikom brzinom da će on uskoro biti osuđen na preživljavanje i razmnožavanje u zatočeništvu. Majmuni su najugroženiji red sisavaca: sačinjavaju 46% ugroženih vrsta. Četiri vrste velikih čovjekolikih majmuna – gorila, čimpanza, mali čimpanza

Wildlife Maters

Wildlife Maters

Broj afričkih slonova naglo se smanjuje još od sedamdesetih godina, kada ih je prebrojano 1,3 milijuna, a 1994. manje od 600 000. Ubijanje slonova pokušava se zaustaviti zabranom trgovine slonovom kosti. Velika količina slonove kosti, vrijedna 2 milijuna funti, zaplijenjena je na crnom tržištu i spaljena u Nairobiju. Iako su radi zaštite slonova osnovani nacionalni parkovi, oni čak ni tamo nisu sigurni od krivolovaca pa im se, s tek nekoliko iznimaka, broj i dalje smanjuje i u zaštićenim i u nezaštićenim područjima. Procjenjuje se da ih u nacionalnim parkovima živi oko 175 000. Azijski slon također stradava zbog gubitka svog prašumskog doma. U Aziji ih je preostalo još samo 50 000, od čega polovica živi u Indiji. Mnogi su azijski slonovi pripitomljeni, a siloviti se napori poduzimaju u zaštiti staništa.

Svih pet preživjelih vrsta tigrova navode se kao ugrožene. Uzgojni program u zatočeništvu za sibirskog tigra pokazao se uspješnim: danas ih ima dvaput više u zatočeništvu nego u prirodi.

Usprkos tome što je malajski medvjed zaštićena vrsta, još uvijek ih love i prodaju kao kućne ljubimce. Njihov dom u tropskim šumama uništio je čovjek, pa je populacija u stalnom opadanju.

DRVO ZNANJA 31
i orangutan – pate zbog gubitka staništa i različitih oblika ljudske djelatnosti. Budući da čovjekoliki majmuni rađaju samo jedno mlado svakih šest godina, lov može u hipu uništiti cijelu vrstu. Iako je u prirodi preostalo manje od 20 000 čimpanzi, razmještenih u 25 afričkih država, provode se različiti uspješni procesi rehabilitacije i povratka u prirodu.

Planinski gorile
Od tri podvrste gorila u najvećoj je opasnosti planinski gorila: u prirodi je preostalo manje od 450 jedinki. Zaštitari su osnovali nacionalne parkove u netaknutim dijelovima tropske kišne šume. Ujedno razvijaju nacionalni program zaštite, provode posebne projekte zaštite gorila i lokalnom stanovništvu ukazuju na prednosti obrazovnog turizma. Orangutan je jedini veliki čovjekoliki majmun koji ne živi u Africi. Krčenje kišnih šuma uzrokovalo je smanjenje broja orangutana u njihovu azijskom Crni nosorog je gotovo istrijebljen zbog potražnje za njegovim rogom. Jedinke preostale u prirodi štite naoružani čuvari. nosoroga, ali se uzgaja u zoološkim vrtovima širom svijeta. Indijski, bijeli i crni nosorog žive u sušnijim i otvorenijim staništima koje nažalost često iskorištava i čovjek. Populacija indijskog nosoroga pala je u prirodi na 2000 jedinki, a crni nosorog je doslovce desetkovan: populacija mu je smanjena s 65 000 jedinki 1970. na manje od 2500 danas. Smanjenje broja gotovo je u potpunosti posljedica krivolova. Rog crnog nosoroga na Srednjem istoku koriste za izradu obrednih bodeža, a u jugoistočnoj Aziji u svrhe narodne i alternativne medicine. Zaštitne mjere koje bi mu trebale pomoći uključuju naoružane čuvare koji hvataju krivolovce, preraspodjele nosoroga s ciljem uspješnijeg razmnožavanja i ukidanje dozvola lovcima na krupnu divljač da odstrjeljuju stare mužjake. U Južnoafričkoj Republici bijeli su nosorozi otrgnuti sa samog ruba propasti. Šezdesetih godina započet je uspješan program njihova razmnožavanja. Danas cjelokupna populacija obuhvaća više od 7500

Uzgoj zlatnog lavljeg tamarina u zatočeništvu pokazao se vrlo uspješnim, pa je već 300 životinja pušteno u rezervate. Divlja svinja, babirusa, također je pod zaštitom uzgojnog programa u zatočeništvu. domu (Borneo i Sumatra). Puštanje u prirodu jedinki uzgojenih u zatočeništvu provodi se s ograničenim uspjehom. Populacija živopisnog zlatnog lavljeg tamarina u jugoistočnom Brazilu spala je 1969. godina na oko 100 jedinki. Zahvaljujući uzgoju u zatočeništvu, danas se oporavlja. U zoološkim ih vrtovima boravi 500, a već ih je 300 pušteno u prirodu. Među mnoštvom afričkih majmuna, grivasti pavijan, mandril, dril, nekoliko vrsta živopisnih kolobus majmuna, mangabija i gvenona česti su stanovnici zooloških vrtova. Sve su ove vrste navedene u Crvenoj knjizi primata.

Wildlife Maters

Spas za nosoroga
Svih pet vrsta nosoroga ugrozio je gubitak staništa i krivolov. Od 1970. nestalo je 90% nosoroga na svijetu. Najrjeđi je javanski nosorog s još samo 50 jedinki. Nekada je značajno uništavao nasade, pa je spremnost vlasti da novčano nagrađuju njegovo ubijanje dovela do desetkovanja vrste. Suvremeni program razmnožavanja u zatočeništvu pomaže u izgradnji raspoložive populacije nosoroga pogodne za kasnije puštanje u prirodu. U prirodi nalazimo još samo 550 jedinki sumatranskog

Wildlife Maters

Wildlife Maters

32

ZAŠTITA KOPNENIH SISAVACA
jaju kožu iznad njuške. Kao ugrožena vrsta također je uključena u program razmnožavanja u zatočeništvu. Rušenje planinskih šuma ugrozilo je opstanak crvenog pande u Kini. Njegovog velikog rođaka, velikog pandu, osim gubitka staništa ugrožava i odumiranje bambusa nakon cvatnje. Veliki se panda uzgaja u zoološkim vrtovima i aktivno štiti u rezervatu Sechuan visoko u kineskim planinama. U prirodi ih je preostalo još manje od 500.

Bizoni, konji, antilope
Jedna od najpoznatijih priča o krupnim biljojedima koji su dovedeni do ruba propasti je slučaj američkog i europskog bizona. Veliki američki biljojed preplavljivao je sjevernoameričke prerije 40–60 milijuna godina, da bi doseljenjem Europljana i intenzivnog lova gotovo nestao. Europski bizon stradao je zbog krčenja šuma. Zaštita američkog i europskog bizona provedena je vrlo pažljivo. U rezervatima je broj američkih bizona povećan na 50 000. Europski bizon opstaje u rezervatima u Poljskoj, Bjelorusiji te nekim drugim državama nastalim nakon raspada SSSR-a. Postoji još čitav niz biljojeda koji su nekada pasli na velikim prostranstvima ali su od čovjeka pretrpjeli gotovo nenadoknadive gubitke, pa se danas jedva održavaju u zatvorenim i strogo čuvanim prostorima. Smatra se da je konj Przewalskoga, koji je nekada nastanjivao gorje Altaj u središnjoj Aziji, do danas u potpunosti nestao. Oko 300 jedinki preostalih u zoološkim vrtovima čuva se kao matično stado za razmnožavanje. Ova je životinja važna kao jedan od predaka domaćeg konja. Programi uzgoja zaštićenih vrsta u zatočeništvu postigli su velik uspjeh u zaštiti polupustinjskih vrsta jer je njihovo stanište ipak najvećim dijelom očuvano. Uzgoj arapskog oriksa u zatočeništvu započeo je 1962. Oriks je 1972. potpuno nestao iz prirode. Raspoložive jedinke prebačene su iz Omana u zoološki vrt u Phoenixu u američkoj državi Arizoni (koji ima slični klimu kao i njihov pustinjski dom), a razmnožavale su se toliko dobro da su prve jedinke 1982. poslane nazad u Oman. Danas ih nadziru posebno plaćeni čuvari, koji istovremeno prate njihovo zdravstveno stanje.

Wildlife Maters

Američki je bizon nekada slobodno lutao jednom trećinom površine Sjeverne Amerike. Danas u prirodi živi još samo 50 000 jedinki. Američkog bizona štiti Društvo za zaštitu američkog bizona (American Bison Society). Uništenje kišnih i bambusovih šuma dovelo je u pitanje opstanak bonga. Odnedavno se uzgaja u zatočeništvu. Uzgoj u zatočeništvu spasio je prekrasnog arapskog oriksa od izumiranja. jedinki. Poduzeti su i pokušaji odstranjivanja rogova pojedinim životinjama, kako bi postale manje privlačne krivolovcima. Ali krivolov se ipak nastavlja. U nastojanju da se spase posljednji nosorozi iz Zimbabvea međunarodna organizacija za spas nosoroga otpremila je 20 nosoroga u Teksas, Floridu i australski Novi Južni Vels. Tamo će ustaliti populaciju van dosega krivolovaca i vratiti je u Afriku. Na terenu su osnovani rezervati i osigurani helikopteri za hvatanje krivolovaca te novac za patrole koje bi ih slijedile.
Wildlife Maters

Ostali ugroženi sisavci
Krčenje šuma ugrožava ne samo krupne već i sitne sisavce. Anoa je najmanji bivol – najveća visina dosegne mu 107 cm. Ubijaju ga zbog mesa, rogova i debele kože. Izrazito naglo gubi svoj šumski dom na indonezijskom otoku Sulawesi smještenom na ekvatoru. Babirusa je osebujna svinja koja nastanjuje Indoneziju. Gornji očnjaci mužjaka zakrivljeni su i probi-

Wildlife Maters

TVORAC “ANE KARENJINE”

33

Tolstoj
Grof Lav Nikolajevič Tolstoj (1828–1910) u svojim srednjim godinama, kad je napisao “Rat i mir” i “Anu Karenjinu”.
Novosti

Kao mislilac, moralist i pisac, Lav Nikolajevič Tolstoj imao je izrazito jak utjecaj na Rusiju svojeg doba. Još za života stekao je brojne sljedbenike, a njegove su ideje usvojili i čitatelji diljem svijeta. Njegova su djela neizmjerno obogatila rusku i svjetsku književnost.

D

anas se grof Lav Nikolajevič Tolstoj (1828– 1910) smatra jednim od najvećih romanopisaca u povijesti svjetske književnosti. Njegove su ideje bile toliko ekstremne i toliko je njegov pogled na svijet bio otvoren, da se u vrijeme njegove smrti oko njega stvorio krug sljedbenika koji su stvarali kolonije i prakticirali njegov način života.

Aristokratsko porijeklo
Rođen kao ruski plemić za vrijeme vladavine cara Nikolaja I, Tolstoj je započeo život na imanju svog oca u Jasnoj Poljani, dvjestotinjak kilometara južno od Moskve. Bio je četvrti sin od petero djece. Majka mu je umrla kad je imao samo dvije godine, a otac kad je imao devet. Djecu su odgajale brojne rođakinje, i na kraju su završila kod tetke u provincijskom gradiću Kazanu. Tamo je Tolstoj krenuo na studij i bio je, začudo, vrlo neuspješan student. Zapravo, zanemarivao je svoje školovanje i odlučio se vratiti na očevo imanje i voditi ga. Ali ni život na selu nije ga mogao zadovoljiti u potpunosti, pa je izabrao društveni život u Moskvi i Peterburgu.

Scena iz filma “Rat i mir” iz 1956. Tolstojevo remek-djelo izrazito je podesno za prenošenje na veliko platno. Ubrzo mu je dosadio i isprazni bogataški život u gradu, i odlučio se pridružiti starijem bratu, koji se kao vojnik borio protiv plemena na Kavkazu. Još dok je služio u vojsci Tolstoj je završio i izdao svoje prvo, autobiografsko djelo Djetinjstvo (1852.). Najprije nije bio siguran može li biti oboje: i zemljoposjednik, sa svim odgovornostima koje uz to idu, i pisac. No trenutačni uspjeh njegova prvog djela inspirirao ga je da nastavi pisati. Ipak se tek 1856, Tolstojevo prvo djelo “Djetinjstvo” objavljeno je u časopisu “Suvremenik”. Temeljeno je na njegovu vlastitom djetinjstvu i napisano za vrijeme služenja vojnog roka. kad je izdan treći dio Priča iz Krimskog rata, usudio svoje djelo potpisati vlastitim imenom. Nakon nekog vremena službe, Tolstoj je bio prebačen na bojišnicu uz rijeku Dunav, gdje je otkrio da rat baš i nije tako plemenit i častan kakvim ga je zamišljao. To najbolje prikazuju njegovi zapisi iz vremena opsade Sevastopolja tijekom Krimskog rata, u kojima ilustrira kontrast između prave hrabrosti običnog vojnika i lažnih “velikih” djela njihovih vođa, samozvanih heroja.

Vrijeme promjena
Period između 1855. i 1881. značio je veliku promjenu u povijesti Rusije: bilo je to vrijeme vladavine cara Aleksandra II, koji je u život Rusije unio brojne promjene. Krimski rat otkrio je Rusiju kao vrlo siromašno društvo s malo industrije u vrijeme dok je ostatak Europe cvjetao zbog modernizacije i industrijalizacije. Aleksandar je bio svjestan činjenice da mora poduzeti neke mjere kako bi se stanje promijenilo. Da se ne bi suočio s pobunom seljaka, car je odlučio promijeniti vladu i društvo. Promjene su uključivale i omekšavanje cenzure, što je je donijelo procvat novih ideja. Objavljuje se sve više knjiga, a raste i broj novina. Intelektualci se okupljaju u društva s različitim idejama i sve su češći otvoreni razgovori i rasprave o mišljenjima. Dok jedni podupiru reformu i socijalni napredak kakav se događa u Europi, drugi zastupaju tradicionalne ruske vrijednosti. Tolstoj se zalagao za očuvanje starih vrijednosti. Vjerovao je da će materijalni napredak modernog

Society for Cooperations of Russian and Soviet Studies

34

TOLSTOJ

Ova slika religijske procesije u Rusiji 19. stoljeća ilustrira podjelu između bogatih i siromašnih. Socijalna nepravda bila je stalna tema ruskih pisaca razdoblja realizma. obitelji koji su u ratu, i razliku između njih i onih koji su ostali kod kuće. Dinamičnost romana ostvarena je stalnim prebacivanjem radnje sa sela u grad, te sa zbivanja u plemićkim na događanja u seljačkim obiteljima. Suprotstavljene ideje u romanu odraz su sukoba u Tolstojevu životu – na primjer, napetosti i razlike između sela i grada, ili Tolstojeve zabrinutosti zbog iskvarenosti među seljacima i njegovog položaja kao zemljoposjednika. Tolstoj je svoje unutarnje sukobe i stavove iznio kroz dva glavna lika romana, Petra, koji vjeruje u služenje drugima, i Andreja, koji vjeruje u služenje samome sebi.

svijeta uništiti stare vrijednosti ruralnog načina života i iskvariti umove seljaka. Novu je “inteligenciju” – ljude koji su podupirali reforme – smatrao izvještačenima i nepovezanima s realnim svijetom, ljudima koji ne znaju ništa o ratu i vojnicima, obradi zemlje i seljaštvu.

Ukidanje kmetstva
Tolstoj je bio protiv ukidanja kmetstva, koje se u carskoj Rusiji dogodilo 1861. godine. Nestanak kmetstva značio je da kmetovi više nisu bili vezani uz svoje gospodare-zemljoposljednike. Vlada je platila zemljoposjednicima naknadu za svakog kmeta i djelić zemljišta koje će oslobođeni kmet obrađivati i otplaćivati državi kroz određeno vrijeme. To je bio udarac plemstvu, ali za Tolstoja je to značilo i raspad obiteljske zajednice – kako je doživljavao sebe i svoje kmetove – i povjerenja koje je s vremenom izgrađeno između kmeta i gospodara. Za njega je to bio još jedan znak da “inteligencija” ne razumije odnose u realnom životu. Godine 1855. Tolstoj je odlučio napustiti vojsku i vratiti se u Peterburg, gdje su se različite književne struje sukobljavale i prepucavale oko njegovih djela. Odbijen njihovom dvoličnošću, vratio se kući. Sljedeće je godine putovao Europom i nadahnut tim putovanjem napisao je mnogo kratkih priča, uključujući i Kozake (1863.). U njima se bavi moralnim pitanjima i usredotočuje se na zlo koje proizlazi iz novog materijalističkog društva i mijenja prirodu “običnog” neiskvarenog čovjeka. Po povratku s putovanja, godine 1859. odlučio je “korisnije upotrijebiti vrijeme” i vratio se na svoje imanje, gdje je počeo obrazovati seljačku djecu. U to je vrijeme sve zaokupljeniji edukacijom, i ponovno kreće na put Europom, skupljajući ideje za svoje udžbenike i časopise. Na putu ga je zatekla i vijest o smrti brata Nikolaja, koji je umro od tuberkuloze 1860. godine. Ova je obiteljska tragedija duboko pogodila Tolstoja, i Nikolajevu je smrt kasnije opisao u romanu Ana Karenjina, u liku Levinovog brata Nikolaja. Godine 1862. oženio je Sonju Andrejevnu Behr, napustio školovanje i posvetio se obiteljskom životu. U petnaest godina braka imali su trinaestero djece, od kojih je troje umrlo u ranom djetinjstvu.

Tolstoj se vratio pisanju. Tijekom ovog perioda napisao je svoje epsko djelo Rat i mir (1865–69), koji se pokazao ključnim trenutkom ne samo u razvoju Tolstoja kao pisca, već i u razvoju ruske i europske književnosti uopće. Temeljen na zbivanjima tijekom napoleonskih ratova, od 1805. do 1814, Rat i mir daje cjelokupnu sliku “svega u čemu su ljudi uživali, čime su se bavili, gdje su nalazili svoju sreću i vrijednost, svoju tugu i poniženje”, kako su pisale prve kritike. Roman prati sudbinu pet aristokratskih obitelji tijekom tih ratnih godina. Vidimo članove

Edi Media

Povratak stvarnosti
Kad je Rat i mir objavljen, publika ga nije doživjela kao veliko djelo. Tolstoj je optužen za “idealiziranje plemstva” i ignoriranje inteligencije. Također su ga kritizirali zbog hvaljenja zemljoposjednika i podržavanja kmetstva (iako je bilo već ukinuto). Tolstoja su ove kritike duboko dirnule i uznemirile i upravo je u to vrijeme pao u duboku depresiju. Postao je opterećen smrću i nemogućnošću bijega od nje. To ga je potaknulo da preispita smi-

Filmska diva Greta Garbo igrala je glavnu ulogu u filmskoj verziji Tolstojeva tragičnog romana “Ana Karenjina” (1936.). Priča o preljubu u visokom društvu temeljena je na stvarnom događaju. Ljubavnica jednog Tolstojevog susjeda bacila se pod vlak kad je on okončao vezu.

The Kobal Collection

DRVO ZNANJA 35
Portret ruske seljakinje iz 19. stoljeća. Tolstoj je vodio mnoge polemike oko ukidanja kmetstva 1861. On je vidio siromašne kao moralno nadmoćne bogatima, jer su uspjeli očuvati svoje prirodne vrijednosti i ostali neiskvareni umjetnim standardima koje nameće društvo. prikazati tu ženu kao “osobu vrijednu žaljenja, a ne osude”. Kao suprotnost grešnoj vanbračnoj vezi Ane i njezinog ljubavnika grofa Vronskog, Tolstoj daje sliku idealnog braka Kitty i Levina. Levin je pomalo sam Tolstoj; on preispituje postojanje, kao što je i Tolstoj činio, traži smisao života, razmišlja o samoubojstvu i vidi seljake iz perspektive zemljoposjednika. Levin počinje shvaćati život na drugačiji, religiozniji način i ne boji se više smrti. Unatoč očiglednom pesimizmu, oba ta romana upotpunjuju Tolstojevu vjeru da je “prvi uvjet popularnosti pisca ljubav kojom stvara sve svoje junake”.

Okretanje religiji
Nakon pisanja Ane Karenjine, čini se da je Tolstoj doživio još jednu veliku krizu, pa je čak pokušao i samoubojstvo. Ipak, pronašao je smirenje u vjeri. I tu počinje religiozni period njegova života, tijekom kojeg redovito odlazi u crkvu i samome sebi daje u zadatak da pomogne utemeljenju Kraljevstva Božjeg na Zemlji. No Tolstojevo tumačenje vjere nije bilo općeprihvaćeno stajalište Pravoslavne crkve. Zapisao je svoja razmišljanja u nekoliko djela, jedno od kojih su i Ispovijedi, koja su objašnjavala stanje njegova duha i uma, te opisala razmišljanja koja su do takva stanja doveli. To je djelo bilo odmah zabranjeno i dugo je ostalo neizdano. Mnogi su bili razočarani Tolstojevim okretanjem vjeri, uključujući i njegovog suvremenika Turgenjeva, koji je napisao kako se Tolstoj “okružio Biblijama i raspelima... i ispisao hrpetinu papira”. Ali mnogi

M Pucciarelli

sao života. Nije vidio smisao u življenju, ako smrću sve nestaje.

Od careva do seljaka
Kako nije uspio pronaći mir u stvarima kojima se bavio, Tolstoj je odlučio vratiti se podučavanju. Zapisao je svoje ideje o obrazovanju djece “od careva do seljaka” u Novom udžbeniku i Ruskim čitateljima. U tim se djelima bavio prvenstveno podučavanjem djece moralnim pravilima, koristeći ruske narodne priče za ilustriranje smisla svojih ideja. Iako nisu bile popularne među inteligencijom, knjige su bile široko prihvaćene i korištene u školama diljem Rusije. Godine 1873. Tolstoj se još jednom vratio književnosti pišući sljedeće remek-djelo, Anu Karenjinu. I dok je ton Rata i mira optimističan, u Ani Karenjinoj prevladava osjećaj tragičnosti. To je roman o preljubu u visokom društvu. Okosnicu romana čini stvarni događaj: jedan od Tolstojevih susjeda odbacio je svoju ljubavnicu zbog druge žene; ljubavnica je počinila samoubojstvo bacivši se pod vlak – upravo kao i Ana u Tolstojevu romanu. Tolstoj je bio istovremeno šokiran i fasciniran tim događajem. Kasnije je rekao da je tom pričom želio

Mary Evans

Emancipacija kmetova nakon odluke iz 1861. Tolstoj je bio protiv ukidanja kmetstva. Doživljavao je to kao raspad obiteljskog jedinstva, zajednice kakvu je on izgradio sa svojim kmetovima.

36

TOLSTOJ

Librarie Hachette

su ga počeli doživljavati kao religijskog vođu i proroka. Njegova se slava proširila, i njegova je osobnost privlačila sljedbenike sa svih strana. Iako ih je Tolstoj odbio prihvatiti kao sljedbenike, ljudi su osnivali kolonije da bi živjeli prema njegovim uvjerenjima. Ta su uvjerenja često bila ekstremna i postajala su sve teže podnošljiva njegovoj ženi. Primjerice, iako oženjen, odlučio se za strogi asketizam. Također je vjerovao u samodovoljnost, umjesto oslanjanja na druge. To je za Tolstoja značilo odlazak u polje i rad na zemlji, kako bi pokazao da se u održavanju i vođenju imanja ne mora pouzdati u rad drugih ljudi.

Ova slika ilustrira način života prikazan u Tolstojevu romanu “Rat i mir”. Stavljena u vrijeme Napoleonovog osvajanja Rusije, radnja Tolstojeva romana oslikava sve načine života u to vrijeme, od zbivanja na selu do zbivanja u aristokratskim obiteljima. Dodvoravanje koje je Tolstoj doživljavao u svojoj zemlji i izvan nje bilo je golemo, ali taj komplicirani čovjek nikako nije mogao naći mira. Odrekao se ruske države i njezine politike, a razmišljao je i da se odrekne svojih djela. Na kraju je izjavio da je i njegov brak nesretan i da mu nije uspio pružiti mir kakav je tražio. U osamdeset drugoj godini života napustio je svoj dom usred noći, zajedno s najmlađom kćeri. Supruzi je ostavio poruku u kojoj kaže da “ostavlja svoj zemaljski život u želji da svoje zadnje dane proživi u miru i samoći”.

Moralist
Djela iz toga vremena imaju moralizatorski i vjerski karakter. Pisao je eseje o gladovanju kao putu proćišćenja duha, i o brojnim stvarima koje nije odobravao: o vojnoj obvezi, ratu i smrtnoj kazni. Većina njegovih djela u tom kasnom razdoblju pisana je za seljake, koje je Tolstoj i dalje doživljavao kao “obične ljude” i zbog toga najvažnije za očuvanje “prirodnog stanja”. Da bi živio u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima Tolstoj se odrekao bogatstva i svih materijalnih dobara, odijevao se kao seljak i izrađivao vlastitu obuću. U jednom je trenutku pokušao darovati obiteljsko imanje i svoja književna djela, ali njegova ga je žena ipak uspjela spriječiti. Ona je bila opravdano ljutita i nije prihvaćala njegovo ponašanje i uvjerenja. Tolstoj ju je čak tjerao da za njega prepisuje tisuće stranica njegovih romana.

Tolstojeva smrt
Nekoliko dana kasnije Tolstoj je umro na provincijskoj željezničkoj stanici. Njegova je posljednja želja poštovana i pokopan je na imanju u Jasnoj Poljani, na mjestu gdje je navodno skriven “zeleni štap” koji nosi u sebi tajnu sreće, i o kojem mu je pričao stariji brat dok su još bili djeca. Za života je Tolstoj bio nemiran čovjek, u stalnoj potrazi za odgovorima na svoja pitanja. Bio je učitelj, filozof, društveni kritičar, zemljoposjednik, otac, vojnik i prorok, ali se iznad svega pamti ono što je o njemu napisao Turgenjev, naime da je “veliki pisac ruske zemlje”.

Novosti

Sedamdesetsedmogodišnji Tolstoj odjeven kao seljak (1905.). U svojim kasnim godinama Tolstoj je postao učitelj i prorok, propovijedajući kršćanski moral.

RAZNOLIKOSTI ČOVJEČANSTVA

37

Prirodne religije
Čak su i znanstvenici koji se bave proučavanjem religija često u nedoumici kad je potrebno odrediti što je religija. Latinska riječ “religio” ima mnogo značenja (pobožnost, sveto, grijeh, praznovjerje i dr.), pa je teško dati jedinstveno tumačenje tog pojma.

O

pćenito se može reći da je religija skup vjerovanja i kultnih djela (što uključuje žrtvu, obred, molitvu, meditaciju i dr.) kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetome i božanskome. Religije su usko vezane uz pojavu kultura i neodvojiv su dio čovjekova kulturnog i duhovnog nasljeđa. Najstariji oblici religioznosti zabilježeni su već kod neandertalaca, koji su u grobove svojih pokojnika stavljali sitne darove, što ukazuje na vjeru u zagrobni život.

Podjele
Bogatstvo i raznolikost svjetskih religija dugo su otežavali njihovu jednostavnu podjelu i grupiranje. Osim toga, sve do 19. stoljeća ustvari i nije bilo temeljitijeg proučavanja i znanstvenog upoznavanja religija. Tijekom čitave povijesti predstavnici različitih vjera promatrali su jedni druge uglavnom s odbojnošću ili strahom, uvijek tumačeći da su “oni drugi” u “krivu”. Razvoj društvenih znanosti kao što su povijest, antropologija i lingvistika omogućio je proučavanje različitih religija s obzirom na njihovo podrijetlo, širenje, temeljne vrijednosti i drugo. Danas se znanost koja se bavi proučavaMeđu prirodne religije ubrajaju se vjerovanja sjevernoameričkih Indijanaca, te istočnjačke religije poput taoizma.

TopFoto

njem religija obično naziva komparativni religijski studij (comparative religion) i bavi se gotovo svime što s religijama ima veze, od povijesti do psihologije. Velike ili svjetske religije obično se dijele na prirodne i objavljene religije. Prirodne religije su one koje su se formirale tijekom dugog vremena i uključuju elemente mita, animizma, politeizma i magije, a u njih se danas obično ubrajaju razne etničke religije, hinduizam, budizam i iz njih nas-

tale religije. Objavljenim religijama smatraju se tri velike monoteističke religije nastale na Srednjem istoku: judaizam, kršćanstvo i islam.

Plemenske religije
Među najstarije preživjele oblike religioznosti danas svakako spadaju etničke ili plemenske religije. Pod ovim nazivom obično se misli na religije starosjedilačkog stanovništva obiju Amerika, Afrike, Azije i

38

PRIRODNE RELIGIJE
tava današnje Indije. O hinduizmu se ne može govoriti kao o jedinstvenoj religiji, već radije kao o skupu različitih religija i sekti, nastalih na temelju zajedničke tradicije svetih vedskih tekstova. Gotovo je nemoguće načiniti pregled svih pravaca, božanstava i vjerovanja, pa oni svojom kompleksnošću i bogatstvom zadivljuju i zbunjuju, baš kao i remek-djela njihove umjetnosti. Najstariji temelj hinduizma jest skup vjerovanja i obrednih propisa skupljen u Vedama (stind. veda, znanje), svetim tekstovima indoeuropskih Arijaca koji su početkom 2. tisućljeća pr. Kr. prodrli u Indiju s područja današnjeg Afganistana. Najstarije razdoblje obično se naziva Vedizam (2. tis. – pol. 1. tis. pr. Kr.) Razdoblje koje slijedi predstavlja zlatno doba širenja i obično se naziva brahmanizam (stind. bráhman, sveta riječ, svećenik). Osnovne osobine ovog razdoblja su naglašavanje važnosti prinošenja žrtve i ispravnog vršenja obreda. Tijekom ovog razdoblja razvija se i sustav kasta, kao odraz vjerovanja da su skupine ljudi nastale iz različitih dijelova tijela boga Brahme. Brahmani (svećenici) potječu iz njegovih usta, kšatrije (ratnici) iz ruku, vajšije (seljaci) iz bedara i šudre (neobrazovani radnici) iz nogu. Kao reakcija na zloupotrebu ugleda brahmana u ovom su razdoblju nastali budizam i đinizam. Brahmanizam poznaje velik broj bogova i božanstava, pa se obično smatra politeističkom religijom, iako bi se iz najstarijih vedskih tekstova moglo zaključiti da su brojna božanstva ustvari manifestacije jednog boga. Najvažniji bogovi vedskog razdoblja su: Agni – bog vatre i žrtvovanja, Indra – bog neba, grmljavine i rata i Varuna – zaštitnik kozmičkog reda. Na ove bogove tijekom vremena nadovezalo se štovanje triju “svetih parova”: Brahme-Stvoritelja i njegove žene Sarasavati (znanje i mudrost), Višnua-Održavatelja i njegove žene Lakšmi (sreća i ljepota) i konačno Šive-Razoritelja i Kali (smrt). Dogodilo se to da su se pojedine sljedbe štujući različita božanstva počele toliko razlikovati da ih je danas teško svrstati pod zajedničko ime. Tako sljedbenici Kali još uvijek prinose krvne žrtve, dok je za druge to nezamislivo već dugi niz stoljeća. Skup religija nastalih iz prvotne vedske jezgre

Tibetanski budizam naziva se i lamaizam jer se u Tibetu proširio miješajući se sa starijim oblicima religioznosti kao što su tantrizam i religija Bon. Vrhovni vjerski i svjetovni poglavar lamaizma naziva se dalaj-lama. Oceanije. Kod tih religija ponekad je teško razlikovati religiju od magije, tako da se često smatraju primitivnima i praznovjernima, no one ipak sadrže temeljna obilježja karakteristična za sve religije. Animizam (lat. anima, duša) je vjerovanje u postojanje mnoštva duhova koji utječu na život, a nalaze se posvuda u prirodi. Obično postoje zli i dobri duhovi, a moguće ih je udobrovoljiti molitvama i žrtvama. Uz animizam često ide i snažan kult pokojnika, za koje se vjeruje da nakon smrti žive u svijetu u nekom drugom obliku. Ne smatra ih se božanstvima, no ipak im se ukazuju počasti. Još jedna vrlo česta osobina ovih religija jest vjerovanje u postojanje nad-osobne nevidljive sile koja sadrži moć, a može biti utjelovljena u nekom mjestu, predmetu ili osobi (npr. u poglavici ili vraču). Takva se sila obično naziva mana. Ona može biti povezana s tabuom (polinez. tabu, zabrana), tj. zabranom posjećivanja određenog mjesta, dodirivanja nekog predmeta ili izgovaranja neke riječi. Tabu označuje posvećenost ili nepovredivost takvog mjesta ili osobe, a kršenje tabua povlači za sobom prokletstvo i kaznu. Vrlo čest element ovakvih religija je i totemizam (kod nekih sjevernoameričkih Indijanaca totem znači klan, rodbina), tj. vjerovanje da je neka pojava, biljka ili životinja kao zaštitnik na poseban način povezana s određenom plemenskom skupinom. Vrlo važnu ulogu imaju i snovi, što je primjerice karakteristično za australske Aboridžine.

Istočne religije
Među prirodnim religijama najistaknutije mjesto (po kulturnom značenju, ali i po broju sljedbenika) zauzimaju hinduizam i budizam, obje izvorno indijske religije. Hinduizam (od stperz. hindu, zemlja na istoku, Indija) je naziv koji se ustvari pogrešno upotrebljava, a označava mješavinu različitih religioznih sus-

TopFoto

TopFoto

TopFoto

DRVO ZNANJA 39

Najveći Buda na svijetu nalazi se u Ulan Batoru u Mongoliji. razgranao se u mnoštvo ogranaka, stvarajući brojne novije svete spise poput epa Mahabharate. Velika snaga indijskih religija (jer hinduizam jest karakterističan isključivo za Indiju) oduvijek je bila u tome da su prihvaćale strane utjecaje utapajući ih u svojem bogatstvu. Tako su na dodirima s drugim religijama nastajale nove, kao na primjer sikhizam, religija sjeverozapadne Indije nastala tijekom 15. stoljeća u dodiru s islamom. Sikha danas ima oko 25 milijuna i predstavljaju značajan udio u indijskoj vojsci i politici. Interes Europljana za indijsku duhovnost javlja se tijekom engleske okupacije Indije, a intenzivnije od 19. stoljeća. Danas se bogatstvo vedske tradicije predstavlja Zapadu kroz brojne pokrete, duhovne tehnike i gurue, od kojih su mnogi često sumnjive autentičnosti. Neki od njih su Društvo za svjesnost Krišne, Sai Baba, razni tečajevi meditacije i dr.

Budizam
Utemeljiteljem budizma smatra se Siddharta Gautama zvani Buda (sanskrt, buddha, prosvijetljeni). On je, prema predaji, bio plemić, koji je ostavivši svoje bogatstvo tragao za smislom života. Između lagodnog života i oštrog isposništva otkrio je “srednji put” i doživio prosvjetljenje, te je počeo propovijedati svoj nauk. Budizam se iz Indije silno proširio, najprije u jugoistočnu Aziju, a kasnije u Kinu i u Japan. Nastao je kao reformacija hinduizma, pa s njime i dijeli brojne temeljne vrijednos-

TopFoto

ti, poput vegetarijanstva, učenja o reinkarnaciji i dr. Međutim u budizmu meditacija i osobna sabranost zauzimaju još važnije mjesto. Temeljnom kanonskom knjigom smatra se Tipitaka (“tri košare”) koja sadrži Budine propovijedi i osnove filozofije i discipline budizma. Prosvjetljenje se u budizmu postiže oslobođenjem od zakona karme koji Budizam je nastao kao reakcija na formalizam vjerskog života tijekom 6. st. pr. Kr.

zarobljava sva stvorenja podvrgavajući ih patnji. Središte Budina nauka izloženo je u Četiri plemenite istine koje pomažu u oslobađanju od strasti i vezanosti za svijet iluzija i trpljenja. Cilj života je nirvana, najviši stupanj spasenja, sreće i mira, a postiže se “Plemenitim osmerostrukim putom” koji podrazumijeva mudrost, etičko ponašanje i duhovnu disciplinu. Budizam je svojim naukom snažno utjecao na razvoj različitih oblika redovništva. Tijekom povijesti iz većeg ga je dijela Indije

TopFoto

40

PRIRODNE RELIGIJE
je razvijenih vjerovanja. Tao je vrhovno načelo koje je postojalo prije svijeta i nije ga moguće izraziti riječima. U svom popularnom obliku taoizam je povezan s brojnim starijim narodnim vjerovanjima, a sam Lao Ce štuje se kao božanstvo. Kako kineske religije nisu poznavale nauk o besmrtnosti duše (koji je donesen s budizmom), razvijale su svoje vlastite predodžbe. Taoizam je velikim dijelom povezan s budizmom, toliko da je budizam u početku bio smatran “barbarskom verzijom” taoizma.

Japan
Japanske religije zamršena su mješavina brojnih religija s tradicijom starom oko dvije tisuće godina. Japanci u odanosti svojoj zemlji vrlo često kombiniraju dijelove različitih religija. Budizam i konfucijanizam, glavne uvezene religije, došli su iz Kine, a u Japanu su poprimili neka specifična obilježja. Izvorna japanska religija naziva se šintoizam i potječe iz pretpovijesnog Japana. U osnovi je to bila animistička religija s vjerovanjem da nadnaravna živa sila obitava u prirodnim predmetima, planinama, drveću i životinjama. Šintoizam je štovanjem kulta carske obitelji dospio do ranga državne religije sredinom 19. stoljeća. Nakon poraza Japana, 1945, car je javno odbacio svoj božanski položaj, no carska obitelj i glavna šintoistička svetišta još uvijek u narodu uživaju velik ugled. Za Japan je karakteristično da se gotovo trećina stanovništva smatra sljedbenicima novijih religijskih sekti, često nadahnutih starijim budističkim ili šintoističkim tradicijama, no razvijaju i svoju posebnost.

potisnuo brahmanizam, ali i islam (to je bilo vidljivo i nedavno prilikom talibanskog miniranja Budinih kipova u Afganistanu). Danas se u budizmu razlikuju dvije osnovne škole: Hinayana (“mala kola”), koja predstavlja stari i stroži oblik, a proširen je u Mjanmaru (Burmi), Laosu, Kambodži i Šri Lanki, te na Tajlandu; i Mahayana (“velika kola”), rasprostranjena u Mongoliji, Kini, Vijetnamu i Japanu. Budizam je u Japan u 13. stoljeću prenesen iz Kine, i tu se stopio sa starijim japanskim religijama. Jedan od karakterističnih oblika japanskog budizma jest zen koji uči da je prosvjetljenje spontani unutarnji događaj, potpuno neovisan od bilo kakvih pojmova, tehnika ili obreda. Svojim traženjem sklada i spontanosti zen je nadahnuo razvoj raznih vještina poput haiku poezije, slikanja, pripreme čaja, gađanja lukom i dr.

kakvog kukca. Đinizam se nikada nije proširio izvan Indije i danas ima svega oko 4 milijuna sljedbenika, koji su vrlo ugledni u indijskom društvu, uglavnom kao bankari i bogati trgovci.

Konfucijanizam i taoizam
Tri su religije karakteristične za Kinu. To su: konfucijanizam, taoizam i budizam. Prve su dvije autohtone kineske religije, a danas su najvećim dijelom sačuvane na Tajvanu, u Hong Kongu, Singapuru i u kineskim zajednicama širom Azije i SAD-a. Najstarije kineske religije bile su vrlo usko vezane uz štovanje predaka, tako da je jaki obiteljski kult označio i kasniji religijski razvoj. U Kini je oduvijek postojalo više religija koje se međusobno nisu isključivale. Kinezi su svoje tri glavne religije doživljavali kao “tri puta do istog cilja”. Konfucije je živio u 6. st. pr. Kr. i bio je filozof koji je težio za skladnim životom i pravednim državnim uređenjem. Nalazio je nadahnuće za moralno usmjerenje u životu u starim obredima i glazbi. Kršćanski misionari koji su u 17. stoljeću došli u Kinu začudili su se naišavši na religiju bez svećenika, svetih knjiga i obreda. Taoizam ili nauk o putu (kin. tao, put) predstavlja smjesu filozofije legendarnog Lao Cea, koji je, prema predaji, također živio u 6. st. pr. Kr, i kasni-

Đinizam
Đinizam (sanskrt, đina, pobjednik) nastao je u isto vrijeme kad i budizam, a ime nosi prema nadimku svog utemeljitelja Mahavire, koji je poput Bude napustio ugledan položaj i postao lutajući isposnik. Po mnogočemu sličan budizmu, đinizam radikalno slijedi općeindijsko načelo ahimse, neozljeđivanja drugih stvorenja. Neki od redovnika zbog ovoga čak metu put pred sobom da ne bi zgazili

TopFoto

Osim u duhove, demone i niža božanstva, neki narodi, poput Indijanaca ili Maora sa Novog Zelanda, vjeruju u postojanje vrhovnog božanstva. Smatrajući da je Vrhovni Bog tako daleko da ga se ne može nikako dosegnuti, oni mu se rijetko obraćaju.

TopFoto

UH, TAJ...

41

Pubertet

Pubertet je razdoblje značajnih hormonalnih promjena koje dovode do spolnog, fizičkog i psihičkog sazrijevanja. Jednostavnije rečeno, to je dio odrastanja kada se tijelo djeteta pretvara u tijelo odrasle osobe, sposobne za reprodukciju.
romjena je zaista mnogo, i ponekad se čini da je tijelo potpuno izvan kontrole. Učestale su promjene raspoloženja. Bude se romantični osjećaji, sve je veće zanimanje za suprotni spol, a tu je naravno i želja za osamljivanjem. Stavovi o sebi, svojoj obitelji, prijateljima, cijelom svijetu, čine se nekako drugačiji. No, sve je to normalno i potpuno prirodno. Točan početak ovih promjena u svakoga može biti drugačiji, ali sigurno je da djevojčice ulaze u pubertet ranije nego dječaci. To je otprilike u dobi od osam do trinaest godina. Kod dječaka promjene nastupaju približno godinu dana kasnije.

Početak puberteta
Ove vrlo široke fiziološke varijacije koje se odnose na početak puberteta posljedica su različitih utjecaja. Ustanovljeno je da kod djece rođene bliže ekvatoru i one koja žive u urbanim područjima pubertet počinje ranije nego kod djece koja žive u sjevernim i ruralnim područjima. Pubertet počinje nešto ranije i kod djece umjereno povećane tjelesne težine. Također je dokazano da postoji kritičan postotak masnog tkiva (23,5%) koji je potreban da bi došlo do prve menstruacije, pa izrazito mršave djevojčice i one koje se bave intenzivnom tjelesnom aktivnošću dobiju prvu menstruaciju kasnije od gojaznijih. No, postoje varijacije i među djevojčicama koje žive u približno jednakim uvjetima. Te se razlike pripisuju nasljednim čimbenicima. Glasnici koji najavljuju tijelu da pubertet počinje i koji su izravno odgovorni za sve promjene tijekom puberteta jesu hormoni. Njih izlučuju žlijezde na tri razine, a njihova su djelovanja u međusobnoj vezi. To su hipotalamus, hipofiza i spolne Na našem je području srednja dob početka puberteta u djevojčica oko deset, a u dječaka dvanaest godina.

P

42

PUBERTET

žlijezde (jajnici u djevojčica i testisi u dječaka). Hipotalamus je dio mozga koji izlučuje tzv. oslobađajuće hormone, znanstvenog naziva LHRH (hormoni koji oslobađaju gonadotropine). Oni prenose poruku pituitarnoj žlijezdi (hipofizi) da luči hormone gonadotropine. To su FSH (folikulostimulirajući hormon) i LH (luteinizirajući hormon), pod čijim utjecajem jajnici i testisi izlučuju spolne hormone: jajnici estrogen i progesteron, a testisi testosteron. Upravo spolni hormoni, vežući se za određene receptore u tkivima, diktiraju sve tjelesne promjene kroz koje organizam prolazi tijekom puberteta. Dakle, u određenom trenutku hormoni počinju organizmu slati poruke da je došlo vrijeme puberteta, i tijelo ulazi u proces promjena. Dugo se nije znalo što je ustvari poticaj za početak puberteta. Isprva se mislilo da u to doba spolne žlijezde jednostavno “dozriju”, a nakon što su otkriveni gonadotropini smatralo se da se zapravo radi o “dozrijevanju” hipofize.

izazovu stvaranje muških karakteristika na ženskom tijelu. Oni uzrokuju i pojačan rad žlijezda lojnica i znojnica. Estrogen uzrokuje i znatno odlaganje masti u području stražnjice i butina, pa se bokovi zaoble i tijelo dobiva ženstvenije konture. Koža postaje mekana i glatka, a prokrvljenost je pojačana, što je razlog da ozlijeđena površina kože u žene snažnije krvari nego u muškarca. Pojava neugodnih mirisa i nastanak akni posljedica su pojačanog rada žlijezda znojnica i lojnica. Mirisne žlijezde, na primjer, počinju izlučivati tek u vrijeme puberteta. Njihov sekret primarno je bez mirisa, a miris karakterističan za svaku osobu nastaje kao posljedica razgradnje sekreta pod utjecajem bakterija koje žive na koži. U žena su bolje razvijeTri žlijezde određuju početak puberteta. To su hipotalamus, hipofiza i spolne žlijezde. Mehanizmi odgovorni za početak puberteta nisu još precizno definirani.
jajnik jajovod

sekundarne spolne značajke

Promjene kod djevojaka
Prvi znak ulaska u pubertet kod djevojaka je povećanje grudi (oko desete godine). Rast dojki (odlaganjem masti) i sazrijevanje prsnih bradavica potiče estrogen, dok je progesteron više odgovoran za funkciju dojke kao organa koji izlučuje mlijeko. Djevojke mogu ispod svake bradavice napipati po jedan mali čvorić, koji se međusobno znaju razlikovati u veličini i ponekad su osjetljivi na dodir. Potom dolazi do pojave pubične dlakavosti i rasta dlaka pod pazuhom. Pubična i pazušna dlakavost može se javiti i prije povećanja grudi ili istodobno s njim, a rezultat su lučenja muških spolnih hormona iz nadbubrežne žlijezde. Naime, kora nadbubrežne žlijezde i djelomično jajnici izlučuju male količine muških spolnih hormona, dovoljne za razvoj tipične raspodjele dlakavosti, a da ipak ne

Građa vulve

velike usne male usne

maternica rodnica

Građa unutarnjih ženskih spolnih organa

DRVO ZNANJA 43
U pubertetu razum teško kontrolira nagone, što rezultira emocionalnom nestabilnošću i unutrašnjim nemirom. ga još nekoliko centimetara. Za razliku od njih, dječaci počnu rasti kasnije, a najbrže rastu oko četrnaeste godine. U narednih par godina mogu izrasti još i do trideset centimetara. Činjenica je da i estrogen i testosteron na sličan način pojačavaju izgradnju kostiju odlaganjem kalcija i fosfora u njih, a isto tako i rast u visinu. Razlika je u tome što pod utjecajem estrogena rast završava ranije, jer ranije dolazi do sraštanja završnih dijelova kosti, što onemogućava dalji rast u visinu. Također u kontroli rasta u pubertetu sudjeluje i hormon rasta koji izlučuje hipofiza. Estrogen i testosteron pojačavaju sintezu bjelančevina, što je neophodno za rast i razvoj pojedinih organa i cijelog organizma. Međutim, estrogen djeluje više ciljano na određene organe, kao što su maternica, dojke, kosti, masno tkivo, dok testosteron ima općenitiji učinak posvuda u tijelu. Kod mladića je razvijenija mišićna masa, a kod djevojaka se više u potkožnom tkivu odlažu masti. Rezultat toga je mnogo niža specifična težina ženskog tijela nego muškog, koje sadrži više bjelančevina, a manje masti. Povećanje intenziteta metabolizma, koje je pod kontrolom estrogena, također je manje i iznosi svega jednu trećinu onoga koji kontrolira testosteron.

ne nego u muškaraca, a u početku menstrualnog ciklusa funkcija im je pojačana. Najviše ih ima pod pazusima, areoli dojke, na vjeđama, u nosu, uhu, te na spolovilu. Kako bi se spriječilo eventualno širenje neugodnih mirisa, izrazito je važno provođenje osobne higijene. Unutrašnji spolni organi – maternica, rodnica i jajovodi – povećavaju se, a njihova sluznica se mijenja. Maternica je organ kruškolikog oblika (s vrhom prema dolje). Funkcija joj je da hrani i štiti plod nakon što dođe do začeća. Na gornjem je kraju preko jajovoda spojena s jajnicima, a prema dolje se nastavlja u rodnicu, koja je poput cijevi i završava otvorom na vanjskom spolovilu, uokvirenom malim i velikim usnama. U predvorju rodnice može se nalaziti djevičanski zalistak ili himen. Pri prvom seksualnom odnosu himen puca (defloracija) i više ne zaraste. Defloracija može biti bolna u manjoj ili većoj mjeri i pri tome djevojka često blago krvari.

vati prvi dan menstruacije da bi se imao uvid u redovitost ciklusa. Menstruacijskim se ciklusom maternica svaki mjesec priprema za trudnoću, a sve se odvija pod kontrolom estrogena i progesterona. Nakon što krvarenje prođe, estrogeni potiču zadebljanje sluznice maternice kako bi bila spremna za prihvat oplođenog jajašca. Svaki mjesec jedna jajna stanica biva izbačena iz jajnika, te jajovodom dospijeva u maternicu. Ovaj se proces naziva ovulacija. Traje jedan do tri dana, a uvijek se zbiva oko četrnaest dana prije sljedeće menstruacije, dakle negdje posred ciklusa. Jedino tada jajna stanica može biti oplođena, tj. spojiti se s muškom spolnom stanicom (spermijem). Ako do toga dođe, oplođeno jajašce ugnijezdi se u sluznicu maternice, gdje se hrani i razvija do poroda. Ako do oplodnje ne dođe, ciklus se dalje nastavlja s periodičkim krvarenjem.

Mladići
Pubertet u mladića počinje oko dvanaeste godine i prvi mu je znak povećanje testisa. Testisi su muške spolne žlijezde koje stvaraju spermije (muške spolne stanice) i izlučuju testosteron. Smješteni su u skrotumu (mošnjama) i obično je lijevi testis malo veći i smješten je niže od desnog. Tek u pubertetu testisi počinju stvarati spermije i to se nastavlja cijeli život. Osim testisa, povećava se i penis čija sposobnost erekcije postaje sve sličnija onoj u odraslog muškarca. Moguće su u početku noćne polucije, tzv. “mokri snovi”. Naime, u toku noći, u snu se određena količina sperme izlije iz penisa, što nije ništa zabrinjavajuće niti nenormalno.

Menstruacija
Prva menstruacija ili mjesečnica razmjerno je kasan događaj u pubertetu i uglavnom nastupa kad je već prošao najveći zamah rasta u visinu. Srednja dob nastupa prve menstruacije je oko trinaest godina. Prvoj menstruaciji obično prethodi bjelkast ili žućkast iscjedak iz rodnice koji predstavlja čišćenje organizma od odumrlih stanica. Djevojke se osjećaju napeto i razdražljivo, a u početku krvarenja mogu osjetiti nelagodu ili bol u trbuhu. Menstruacija je periodično krvarenje kojim se svaki mjesec odljušti i izbaci površinski sloj sluznice maternice. Menstruacijski je ciklus razmak od jedne do druge menstruacije odnosno broji se od prvog dana menstruacije do zadnjeg dana prije sljedeće menstruacije. U početku ne mora biti redovit ali kad se ustali ciklički se ponavlja u ritmu od otprilike dvadeset osam dana. Međutim, i tu postoje varijacije, pa se tolerira trajanje od dvadeset jednog dana do čak trideset pet. Krvarenje traje tri do sedam dana. Važno je voditi kalendar i zapisiUlaskom u pubertet mladi ljudi počinju stupati u prve intimnije odnose.

Povećanje visine
Zanimljivo je da djevojčice najveći dio konačne visine dostignu već do prve menstruacije, dakle negdje do trinaeste godine. Nakon toga narastu sve-

44

PUBERTET

Pubertet je razdoblje planiranja naobrazbe i karijere, te izgradnje vlastite osobnosti i stava prema društvu. Rast spolovila prati pojava pubične dlakavosti, dlaka pod pazusima, na grudima i nogama, te rjeđe po drugim dijelovima tijela, npr. po leđima. Na licu isprva raste manja količina dlaka, i to samo iznad gornje usne i na bradi. Postepeno brada i brkovi poprimaju izgled kao u odraslog muškarca. Koža cijelog tijela postaje deblja i potkožno tkivo očvršćuje. Pojačan je rad žlijezda lojnica i znojnica, pa treba voditi veću brigu o osobnoj higijeni. Kao i kod djevojaka, moguć je nastanak akni. Grkljan se povećava, što se na vratu uočava poput kvržice nazvane Adamova jabučica. Glasnice zadebljaju, zbog čega dolazi do produbljivanja glasa. Kod nekih mladića mutiranje se dogodi gotovo preko noći, dok kod drugih postoji period prilagođavanja kada glas može određeno vrijeme biti pomalo “raštiman”, pa čak i nešto viši dok se ne uravnoteži. Mišićna masa cijelog tijela se povećava, a ponekad i udvostruči. Ramena postaju šira, stopala se izdužuju.

na borba s vlastitim strahovima može izroditi i prve komplekse. Učestale su nagle promjene raspoloženja, ponašanje varira od još uvijek djetinjastog do ponašanja odrasle osobe. Seksualna zrelost poticaj je mladoj osobi da se oslobodi veza s roditeljima kakve su one bile u djetinjstvu, te da oformi nove i zrelije odnose. Želja za samostalnošću i temperamentnije ponašanje često su uzrok konfliktnim situacijama. Ovo je i vrijeme protesta protiv roditelja, nastavnika, gotovo svakoga tko predstavlja neki autoritet.

Završetak puberteta
Teško je točno odrediti godinu u kojoj pubertet završava, jer ne samo da su velike varijacije između spolova nego i među pojedincima. Naravno, postoje neke granice trajanja, koje doduše imaju poprilično širok raspon. Računa se da pubertet kod djevojaka prosječno traje četiri godine (s ras-

ponom od 1,5 do 8 godina), a kod mladića tri (s rasponom od 2 do 5 godina). Iako početak i trajanje puberteta prilično variraju, redoslijed kojim se promjene pri spolnom razvoju odvijaju uvijek je isti. Tako postoje mjerila spolne zrelosti (Marshallova i Tannerova) koja koreliraju sa starosnom dobi. Radi se o tablicama koje u pet stadija prate razvoj izgleda i veličine dojki i pubične dlakavosti kod djevojaka, te razvoj izgleda i veličine genitalija i pubične dlakavosti kod mladića. Svaki stadij odgovara određenoj fazi puberteta. U petom stadiju, kada se razvije pubična dlakavost, te kad dojke poprime izgled i veličinu kao u odrasle žene, odnosno genitalije kao u odraslog muškarca, pubertet je završen. Svatko proživi pubertet na svoj način. Netko je pretjerano samouvjeren, netko zbunjen i nesiguran, a gotovo svi žele odrasti što prije, žele što više slobode i mogućnosti samostalnog odlučivanja.

Pubertet i emocije
Promjena razine hormona utječe i na psihički razvoj. Nije slučajnost da se lučenje oslobađajućih hormona odvija baš u hipotalamusu, jer upravo je to dio mozga koji nadzire čovjekovo emocionalno ponašanje i nagone. Emotivno, pubertet je vrlo buran period života za oba spola. Prema nekim autorima, to je vrijeme kada “treba uspostaviti kontrolu svjesnog nad nagonskim, onoga što se smije nad onim što se želi” (Kostić). Mlada osoba preplavljena novim, nepoznatim osjećajima gubi sigurnost, a konstantSvako dijete na drugačiji način i svojom brzinom prolazi pubertetske razvojne faze.

ASTRONOMIJA – NEBO U SVIBNJU

45

Naše nebo
U nedjelju 26. svibnja dogodit će se prva od tri djelomične pomrčine Mjeseca Zemljinom polusjenom u ovoj kalendarskoj godini.
očetak pomrčine Mjeseca polusjenom je u 11 sati i 18 minuta, središnja faza je u 13 sati i 6 minuta, a završetak pomrčine u 14 sati i 51 minutu. Najveća faza je 0,686. Ovakve pomrčine nisu atraktivne za širu javnost, jer se prolazak Mjeseca kroz Zemljinu polusjenu golim okom ne može zamijetiti.

P

Položaji planeta u svibnju
Merkur je u istočnoj elongaciji, najvećem prividnom otklonu od Sunca i vidljiv navečer nad zapadnim obzorom, 4. svibnja na 210°. Traganje za Merkurom golim okom moguće je i nekoliko dana prije i poslije toga datuma. U položaju donje konjunkcije nalazi 27. svibnja. U konjunkciju s Mjesecom dolazi 13. svibnja. Radi motrenja Merkur
Unutarnji planeti

Mars

Venera
NASA

Sunce Merkur

Teleskop Hubble iz dana u dan otkriva sve više tajni svemira. U ožujku ove godine snimljena je okolica vrlo mlade zvijezde LL Ori. treba tražiti kratko vrijeme nakon zalaska Sunca nad zapadnim obzorom od 16. travnja do 17. svibnja. Za večernja motrenja ovo je najbolje razdoblje tijekom cijele ove kalendarske godine. Venera je u konjunkciji s Mjesecom 14. svibnja, s Marsom 10. svibnja, a sa Saturnom 7. svibnja. S najsjajnijom zvijezdom u Biku, Aldebaranom, u konjunkciji je 4. svibnja. Venera se vidi kao vrlo sjajno nebesko tijelo na zapadu nakon zalaska Sunca. Dobro se vidi već i malim amaterskim astronomskim teleskopom, pokazujući svoje mijene (faze). Mars ove kalendarske godine nije u povoljnom položaju za motrenja. Kreće se na večernjem nebu sve do konjunkcije sa Suncem u kolovozu. Gubi se u blještavilu zalazećeg Sunca već gotovo dva mjeseca ranije. U konjunkciji s Mjesecom nalazi se 14. svibnja. U petak 10. svibnja u konjunkciji je s Venerom, kojom će prigodom Mars biti 0,30° S (južno) od Venere. Mars je u konjunkciji sa Saturnom u subotu 4. svibnja. Sredinom svibnja Mars zalazi nešto više od dva sata nakon Sunca.

Mitološka priča
Zmijonosac je sin boga Apolona, Ofiuhus, koji je bio toliko dobar liječnik da je mogao oživjeti mrtve. Zeus ga je ubio da ne bi svojim umijećem poremetio red na svijetu. Zbog svojih vrlina smješten je na nebo. Uz njega je zmija, koja je simbol pomlađene životne snage. Zmijonosac je i Eskulap, učenik najmudrijeg kentaura Hirona, sina boga Kronosa, grčki bog medicine, koji u rukama drži presječenu zmiju. U lijevoj ruci drži glavu, a u desnoj tijelo. Zmija je dio Eskulapova štapa, simbola medicine i ljekarništva.

Zemlja

Položaj planeta Sunčeva sustava sredinom svibnja

Saturn Jupiter unutarnji planeti

Uran

Neptun Pluton

Jupiter se kreće zviježđem Blizanaca. U konjunkciji s Mjesecom Jupiter se nalazi 16. svibnja. Nakon toga kreće se iza Sunca i nije u povoljnom položaju za motrenja. U konjunkciji s Venerom nalazi se u ponedjeljak 3. lipnja. Sredinom svibnja zalazi oko ponoći po ljetnom vremenu. Saturn je u konjunkciji s Mjesecom 14. svibnja. Po izlasku iz razdoblja konjukcije giba se iza Sunca.

46

NAŠE NEBO
Caph

Algol

N
M39

PERZEJ
Mirfak

Naše nebo sredinom svibnja u 22 sata

KASIOPEJA
IC1396 IC59

U svibnju se izgled neba već znatno izmijenio u odnosu na Kapela izgled u travnju. Prošlomjesečni i ovomjesečni izgled u odnoCEFEJ KAMELEOPARDILIS KOČIJAŠ su na položaje zvijezda i zviježđa, razlikuju se za puna dva Alderamin Strelica označava smjer rotacije LABUD sata. Zato je i lik Velikih Kola sada dosegao položaj Deneb nebeskog svoda. gornje kulminacije i nalazi se gotovo u zenitu. Glavne Menkalina i sjajne zvijezde u Volaru i Lavu (Arktur i Regul) kao Sjevernjača da svojim sjajem pokušavaju održati ravnotežu MALI MEDVJED istočnog i zapadnog dijela vidljive južne polovice LIRA RIS ZMAJ BLIZANCI Kastor nebeske polutke. Dok se sjajna Spika (Klas) u Kochab Eltanin Djevici primiče meridijanu, nad jugoistočnim Vega VELIKI MEDVJED Rastaban Altair obzorom “izranja” crveni superdiv Antares. Od Dubhe Poluks Mizar Merak Velikog zimskog šesterokuta još vidimo tri istočna vrha. To su zvijezde: Kapela u Kočijašu, HERKUL Procion Benetnasch Poluks (i Kastor) u Blizancima i Procion u ORION RAK MALI LAV Malom Psu. Još nisko na sjeveroistoku jasno se SJEVERNA KRUNA MALI PAS VOLAR LOVAČKI PSI prepoznaju zviježđa Labuda i Lire s Denebom i Algieba Kelb al Rai blistavom Vegom. Sjajni trag sada je vrlo nisko Zosma Regul neb M3 uz obzor. Čini se kao da je zagrlio čitav nebeski esk ie kva M25 svod od jugoistoka preko sjevera sve do jugozaLAV tor Arktur ZMIJA GLAVA Denebola Zenia pada. Na jugoistoku vidimo zviježđe Vage, te ZMIJONOSAC Unukalhai Glavu i Tijelo Zmije sa Zmijonoscem između njih. SEKSTANT ZMIJA REP Uz gotovo cijeli južni obzor razvukla se nebeska Hidra Yed Prior HIDRA ili Vodena Zmija, kojoj su glava i prednji dio tijela Zubeneshamali smješteni na zapadnoj polovici južnog obzora. Glavnu Sabik Spica zvijezdu u Hidri, Alfard, nalazimo južno od Regula u Lavu, Graffias KRATER Algorab VAGA DJEVICA nad jugozapadnim obzorom. Zubenelgenubi

E

W

U konjunkciji s Venerom nalazi se 7. svibnja, a s Marsom 4. svibnja. Sredinom svibnja zalazi sat i pol nakon Sunca, a dva tjedna poslije odviše je blizu Suncu i više nije dostupan motrenju. Uran je na granici vidljivosti za golo ljudsko oko. Za motrenja je stoga potrebno služiti se teleskopom i treba koristiti detaljniju nebesku kartu Mjesečeve mijene (podaci u srednjoeuropskom vremenu)

Dschubba

GAVRAN

ANTLIA

ili atlas. U konjunkciji s Mjesecom nalazi se 5. svibnja, a

S

4. 05. u 09:16 zadnja četvrt

12. 05. u 12:45 mlađak

19. 05. u 21:42 prva četvrt

26. 05. u 13:51 uštap

sredinom svibnja izlazi oko jedan sat nakon ponoći. Kreće se na nebeskoj granici zviježđa Jarca i Vodenjaka. Neptun se kreće zviježđem Jarca. Retrogradno ili natraške kreće se od 13. svibnja. U konjunkciji s Mjesecom nalazi se 4. i 31. svibnja, a sredinom tog mjeseca izlazi pola sata nakon ponoći. Pluton se nalazi u zviježđu Zmijonosca i kreće se retrogradno. Sredinom svibnja izlazi oko 20 sati i 10 minuta. Vidi se samo velikim teleskopom. Ovoga su mjeseca za motrenje golim okom u najboljem položaju Merkur, Venera, Uran i Neptun.

ove zvijezde je 9,54. To znači da nije vidljiva golim okom, već za njeno motrenje Zviježđe Zmijonosca smjestilo se južno od Herkula, a glavne zvijezde ovog zvijež- treba koristiti teleskop. Od vremena početka čovjekove kozmičke ere (lansiranđa su prividno vrlo blizu jedna drugoj. To su: Ras Algeti i Ras Alhague (Zmijonosca). je prvog Zemljinog umjetnog satelita), zna se da je Barnardova zvijezda jedna Alfa (α) ili Ras Alhague, hrvatska Guja Otrovnica je 2,04m, udaljena 60 s.g. Beta od nama najbližih i najvećeg je vlastotog nebeskog kretanja. Današnje precizne podatke omogućila nam je automatska letjelica, (β) ili Kelb Alrai je 2,94m i udaljena 102 s.g. od nas. Zemljin umjetni satelit Hiparh (Hipparcos). Ime ove zvijezde u prijevodu s arapskog jezika bilo bi α Ras Algeti Barnardova zvijezda u nepuna dva stoljeća na Zijonosac Pastirov pas. Zvijezde delta (δ) i epsilon (ε) su na nebu prevali kut od pola stupnja odnosno kut nebu prividno vrlo bliske zvijezde, a nazivaju se Yed (Ophiuchus) koji odgovara kutu promjera punog Mjeseca na Prior i Yed Posterior. Prva je 105, a druga 99 s.g. našem nebu. Budući da se kreće u pravcu Sunca, udaljena od Sunca. Zeta (ζ) je udaljena 540 s.g. od β Kelb al Rai u dalekoj budućnosti zamijenit će nam sada λ nas. Zvijezda eta (η) ili Sabik, na arapskom Prethodnajbližu zvijezdu (osim Sunca), Proximu ili “najbliγ nik, udaljena je 73 s.g. od Sunca. To je dvostruki δ Yed žu” u zviježđu Centaura. zvjezdani sustav (3,2 i 3,5m), čiji ophod oko zajedZviježđe Zmijonosca, obiluje kuglastim zvjezdanim ničkog težišta traje 80 godina. Rho (ρ) je dvostruki i skupovima, a nama prividno najsjajniji među njiponovo dvostruki, dakle četverostruki zvjezdani sustav, ζ ma je M10 s 6,4m, udaljen oko 16 000 s.g. Zraki m prividnog sjaja 5,3; 6,0; 6,7 i 7,2 . Lambda (λ) je svjetlosti potrebno je 80 godina kako bi prevalila dvostruka zvijezda (4,2 i 5,3m), udaljena 190 s.g. Oko η Sabik udaljenost od jednog do drugog kraja ovog zvjezzajedničkog središta masa zvijezde jednom obiđu za danog skupa. Kuglasti skup M107 dobro je vid130 godina. Hi (χ) je promjenljiva zvijezda, čiji se ljiv dalekozorom srednje jačine. Prividnog je sjaja 9m. Na samoj granici zviježđa m prividni sjaj mijenja u rasponu od 4,2 do 5,0 . Velox Barnardi je poznata Barnarm dova zvijezda, crveni patuljak, od Sunca udaljen svega 5,94 s.g., a prividni sjaj Zmijonosca i Škorpiona nalazi se kuglasti skup M62, prividnog sjaja 6,2 .

Zmijonosac (Ophiuchus), Oph

ATLAS
proizvod po stanovniku jedan je od najnižih na svijetu. Više od polovice stanovništva je nezaposleno. Poljodjelstvom se bavi 85% radnog stanovništva, no Angola ipak mora uvoziti hranu. Tako je tek 2% zemljišta obradivo, dok trajnih usjeva gotovo i nema. Za ispašu se koristi 23% zemljišta. Tropske kišne šume prekrivaju 43% Angole i njihova sječa donosi značajna materijalna sredstva. Takav pristup doveo je do ozbiljnih ekoloških problema; pretjerana ispaša i sječa šuma rezultirala je erozijom tla, a prisutan je i visok stupanj dezertifikacije – pretvaranja plodnog tla u pustinju. Od prehrambenih poljoprivrednih proizvoda najzastupljeniji su kasava, kukuruz, slatki krumpir i grah, dok se posljednjih godina počelo i s uzgojem komercijalnih kultura: šećerne trske, uljevite palme, agave i banane uz obalu, te pamuka i duhana u višim područjima. U industriji je zaposleno 15% radnog stanovništva. Neprerađena nafta i dijamanti čine više od 90% izvoza, te gotovo polovicu bruto društvenog proizvoda. Nažalost, velik dio sredstava svake se godine utroši na uvoz hrane, te vojne i medicinske opreme. Glavna industrijska središta su gradovi Luanda, Lobito i Benguela, a pored već spomenute nafte i dijamanata, postoje značajna nalazišta boksita, urana, zlata i fosfata. Više od 60% električne energije proizvode hidroelektrane smještene na rijekama Cuanzi, Catumbeli i Cuneni. Angola posjeduje i značajnu željezničku mrežu u dužini od 2771 km, ali je zbog rata uglavnom van upotrebe.

ANGOLA
Površina 1 246 700 km2 Stanovništvo 10 366 000 Gustoća stanovništva 8,3/km2 Glavni i najveći grad Luanda Jezici Portugalski (službeni), bantu Najvažniji uvozni proizvodi Mehanička i električna oprema, vozila i rezervni dijelovi, hrana, odjeća, vojna i medicinska oprema Najvažniji izvozni proizvodi Sirova nafta, dijamanti, plin, kava, drvna građa, pamuk Službena valuta Kwanza (1 kwanza = 100 lwei) Bruto društveni proizvod 10,1 milijardi USD Državno uređenje Republika

RELJEF I KLIMA
Uz 1600 km dugu obalu Atlantskog oceana nalazi se uski pojas priobalnih ravnica. Najveći dio zemlje čini ravnjak Planalto – značajno hidrografsko čvorište rijeka Cunene, Cuanza i Zambezi – koji se na sjeveru, istoku i jugoistoku postepeno spušta u doline navedenih tokova. Na tom se ravnjaku smjestio i najviši vrh Angole, Morro de Moco (2620 metara). Enklava Cabinda odvojena je od ostatka zemlje Demokratskom Republikom Kongo. Kišno razdoblje na jugu Angole traje od studenog do travnja, dok je sjever osjetno suši. Prosječna godišnja količina padalina u unutrašnjosti iznosi 1000–1500 mm, a u Luandi, na sjeveru zemlje 300 mm. Na ravnjaku su prosječne mjesečne temperature niže zbog veće nadmorske visine i kreću se od 20 °C u siječnju do 16 °C u srpnju, dok se prosječne temperature u obalnom pojasu kreću od 25 °C u siječnju do 21 °C u srpnju. Važno je napomenuti da uz obale Angole teče hladna Benguelska morska struja, koja uzrokuje pustinjske klimatske uvjete južno od glavnog grada Luande.

NAMIBIJA
Površina 825 418 km2 Stanovništvo 1 798 000 Gustoća stanovništva 2,2 /km2 Glavni i najveći grad Windhoek Jezici Engleski (službeni), afrikano, njemački Najvažniji uvozni proizvodi Hrana, nafta i naftne prerađevine, strojevi Najvažniji izvozni proizvodi Uran, dijamanti, bakar, zlato, cink, olovo, stoka Službena valuta Namibijski dolar (1 dolar = 100 centi) Bruto društveni proizvod 7,6 milijardi USD Državno uređenje Republika

STANOVNIŠTVO
Od stjecanja nezavisnosti 1975. godine, Angola je gotovo cijelo vrijeme u građanskom ratu. Posljedice se vide kako na gospodarstvu tako i na stanovništvu, pa ne čudi vrlo niska prosječna životna dob – svega 38,6 godina. Unatoč velikom broju novorođene djece (žena prosječno tijekom života rodi šestero-sedmero djece), populacija u Angoli već duži niz godina stagnira. Tri velika plemena – Ovimbundu, Kimbundu i Bakongo – čine 75% stanovništva, koje je uglavnom (preko 85%) zaposleno u poljoprivredi.

RELJEF I KLIMA
Kroz Namibiju se prostiru dvije velike pustinje: Namib uz Atlantski ocean, prosječne širine 100 km, i Kalahari na istoku zemlje. U tim područjima klima je suha i godišnje padne manje od 150 mm kiše. Nad Atlantskim oceanom,

GOSPODARSTVO
Unatoč obilju prirodnih bogatstava, gospodarstvo Angole prilično je nerazvijeno, a bruto društveni

duž obale, često se stvara magla i donosi nešto vlage. Obala je nerazvedena, kamenita ili pjeskovita, a sjeverni dio pustinje Namib posebno je negostoljubiv i poznat pod imenom “ Obala kostura”. Postoji tek nekoliko zaljeva s lakšim pristupom prema unutrašnjosti i u jednom od njih, Zaljevu kitova (Walvis bay), smjestila se i najveća luka jugozapadne Afrike, Walvis Bay. Prosječne mjesečne temperature na obali kreću se od 19 °C u siječnju do 14 °C u srpnju. Na takve klimatske uvjete velikim dijelom utječe Benguelska morska struja. Unutrašnjost zemlje zauzima ravnjak prosječne nadmorske visine 1100 m. Budući da prosječna godišnja količina padalina u većem dijelu zemlje iznosi 200 mm, Namibija nema stalnih riječnih tokova. Ipak, povremena močvarna udubljenja i jezera čine središnji ravnjak najpogodnijim za život. Prosječne mjesečne temperature na ravnjaku iznose 23 °C u siječnju, te 13 °C u srpnju.

STANOVNIŠTVO
Namibija je svoju nezavisnost izborila devedesetih godina XX. stoljeća. Do Prvog svjetskog rata bila je njemačka kolonija, a potom je upravljanje zemljom preuzela Južnoafrička Republika. Šezdesetih godina gerilske skupine pokrenule su rat za nezavisnost, koji je 1990. rezultirao oslobađanjem i međunarodnim priznanjem zemlje. To je značajno utjecalo na današnju situaciju; većina stanovništva služi se afrikanom (60%) i njemačkim jezikom (32%), dok engleski jezik govori samo 7% stanovništva. Zanimljivo je istaknuti da je Namibija prva zemlja na svijetu koja je u svoj ustav ugradila odredbe o zaštiti okoliša. Više od polovice stanovništva pripadnici su plemena Ovambo, a od drugih plemena zastupljeni su Kavangos (9%), Herero (7%), Damara (7%), Nama (5%). Usprkos bogatim prirodnim mineralnim nalazištima, stanovništvo Namibije prilično je siromašno, a velik dio radno sposobnog stanovništva je nezaposlen.

GOSPODARSTVO
Gospodarstvo Namibije jako je vezano za vađenje i izvoz ruda, koje čine 20% bruto društvenog proizvoda. Namibija je peti svjetski izvoznik urana i četvrti afrički izvoznik nenaftnih ruda. Bogata nalazišta kvalitetnih dijamanata također su značajan dio namibijske industrije. Pored već spomenutih dijamanata i urana, u Namibiji postoje nalazišta ugljena, olova, cinka, kositra i srebra. Zbog nedostatka padalina, pod stalnim usjevima nalazi se tek 1% zemlje. No 46% zemljišta koristi se za ispašu, i to uglavnom na središnjem ravnjaku koji je prekriven travnatim i grmolikim savanama. Iako 47% zaposlenog stanovništva radi u poljoprivredi, Namibija zbog suhe klime i dalje mora uvoziti hranu. S druge strane, bogata ispaša je omogućila izvoz goveda i ovaca. Od prehrambenih kultura uzgajaju se pšenica, kukuruz, sijerak i suncokreti.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->