RANKO MARINKOVI - RUKE

SAMOTNI IVOT TVOJ

I Poinje opisom vrueg ljetnog dana. Zatim: Biskup je stigao na na mali otok. Ismijava pjesnike: ... i dalje nee znati od ovoga stiha. A zna da ni taj ne vrijedi, da je tako neto bilo napisano u nekog pjesnika, pa se ljuti na sve druge pjesnike, sve su ve opjevali, sve eksploatirali i prodali za sitne honorare, popili nove rakije pa pijani (cinini gadovi!) zavirili kroz pukotine, kroz rupice i kljuanice u kupatila i sobe gdje se kupaju i svlae debele ene etrdesetgodinje koje bi umrle od stida kad bi za to znale. Dru za vratima kao majmuni i apui lau u poudi: "Gle, ja sam uzbuen od toga! Ja sam inspiriran! Nakon to obavi napaljeni posao, jel, okrivljuje svoje ruke: I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemone i lukave, strane, zloinake ruke. Mogu se stisnuti u aku, rairiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se moe dohvatiti no i pitolj i protivniki grkljan...Rukama se moe zadaviti! ()Svemu su krive ruke, to je jasno. Stalno prelazi s teme na temu, govori o karanfilu i kako njegov miris i crveni cvijet dolazi iz gnojiva, a preispituje to je izraslo iz njega takvog gada, ime se on izrazio. Zatim uje cvrka, vidi mrava, pa se sjeti basne o cvrku I mravu i ismijava preko toga dananje drutvo: I uili su te: budi mrav! Mali tihi neprimjetljivi pametni marljivi strpljivi realist. Sitni tedia. Ljeti skrbi za zimu. A u koli su ti tumaili kako je to isto htio da kae i veliki francuski pjesnik svojom basnom o cvrku i mravu. ()I cvrak pjeva. Pjeva, uprkos vama i zimama, postojano i arko kao to sunce sja, pa budite mirni, gospodine Mrave, on e i plesati. A ovdje ovi vai filistri (mravi) vuku svoju krepanu muhu i misle da je to vrlo vano to oni rade, da im se svatko mora ukloniti s puta, jer oni rade, oni, kamen do kamena i zrno do zrna, ne zijaju u nebo kao ti. II Na otoku su velike crkvene sveanosti, opisuje vrevu, buku, susrete, psovke, bubnjeve.. Sve gleda I komentira, vidi neku svau oko magarca I bubnjeve (pravljene od magaree koe) pa pone svoju, kako je sam rekao, Molitvu za magarei rod: ()Gospode, molim te za itav magarei rod, koji je toliko poniavan i vrijean u nadimcima glupih i indolentnih nitarija, koji je stalan predmet ismjehivanja i povod mnogim otrcanim dosjetkama, koje su isto tako dosadne kao i ova posthumna magarea pjesma. - Gospode, oslobodi, otkupi, zatiti ovu dobroudnu ivotinju dugih uiju barem od ovog prekogrobnog knuta. Amen! I smije se sebi, tj. svojoj dosjetljivosti.

III Ironizira cijelu Crkvu, tj. sveenike, opisuje gozbe I prazne propovjedi: Sveenstvno sjedi za banketom. Sveenstvo je umorno. Jutros je biskup sluio veliku pontifikalnu misu pod vedrim nebom na improvizovanom oltaru koji je poivao na osam praznih vinskih baava. Bakhus, koji je jutros jo spavao u bavama dok su na njegovim leima slavili Jehovu, sada se razbudio i antiki raspojasao na gozbi to ju je priredio domain upnik don Toma u ast svoga pretpostavljenog presvijetlog biskupa.

Ismijava biskupa koji ne zna sloiti smislenu reenicu, baca puste izraze, to na hrvatskom, to na latinskom. A biskupa gleda don Florio, ljubumoran jer je on trebao postati biskup umjesto ovoga. IV Gleda malog fratra kako dolazi: Vjerojatno je zakasnio na banket (moda su ga i namjerno krivo uputili da bi ga se rijeili) pa je onako izgubljen u svojoj ogromnoj crnoj mantiji po ovoj pasjoj egi traio gdje su to ti popovi odvukli Presvijetloga na ruak a da o njemu nitko nije vodio rauna. Baci kameni da fratar pogleda gore prema njemu, a kad fratar pogleda I upita je lit u biskup, ovaj odgovara da nije. Da je u graanskoj, a ne tu u pukoj koli na gozbi. Tamo obalom, desno..ali ta kola ni ne postoji. Kad ga fratar pita kakva se to buka uje iznutra (a to je bila ta gozba), ovaj odgovara kako su to englezi pomorci koji svake godine dolaze posjetiti neko svoje groblje tu na otoku (naravno da je I to izmislio). Ni sam ne zna zato mu je sve to slagao. Fratar hoda obalom I kad dugo ne pronae kuu, upita Toninku, poprilino krnu djevojku koja je svako ljeto bila zaljubljena u drugog studentia, za put. Ona ga odvede natrag do kole, vue ga kroz ulicu. Znala je ona tko mu je dao krive informacije. Tad pisac vidi njih kako dolaze I ljutu Toninku. uje kako ju zadirkuju djeca, a zatim izae opet na balkon: Mislio si da Toninka najmanje dijeli uke i desno i lijevo, a kad tamo, ona sebe lupa po goloj zadnjici. Zadigla otraga svoju jadnu poderanu suknju i strahovito neistu koulju i naprivi se prema djeci pljee bijesno sebe po ilavom stranjem mesu Fratar jadan stoji I ne zna to da radi. uje da se unutra odmiu stolice, znai da e svi s gozbe izai van. Ako pobjegne, grean je, a ne osjea se tako. Ukipi se na mjestu i ba tad svi izau: Taj sveani biskupov izlazak desio se upravo u momentu kad je suluda Toninka ba najee sebe lupala po . . onom kako je ve reeno, da ne ponavljamo i u biskupovoj prisutnosti tu nepristojnu rije. Don Tome stane mlatiti Toninku, a ona pred svima govori nerazumljivo neto o udovici Jakubini I kako ona zna sve, na to se ovaj prestrai (valjda mu je ta bila ljubavnica). Zatim se obrati fratru koji se rasplae pa ga ovaj pusti. Toninka se vrati na balkon I pjeva neku ljubavnu pjesmu, a pisac gleda u kamen koji je na rubu terase I koji bi ako ga jo malo gurne ili ako zapue vjetar pao Toninki na glavu (on je kat iznad). Razmilja kako je lako postati ubojica. V ita knjige, gleda neke komentare I potpies po njima. Zatim uje buku s ulice, uje Toninku. Nju tue podnarednik I pokuava odvui u postaju, ali ona se dri za vrata. Njega svi gledaju, ne eli se osramotiti jer eli napokon postati narednik, dobiti unaprijeenje. Poinje opisivati kuhinju, prosjaci jedu ostatke one gozbe I priaju. Jedan se obrati onom andaru to tue Toninku da je pusti na miru, na to se ovaj naljuti kako mu se netko mijea u posao. Pusti Toninku da se obrauna s ovim, ali ona pobjegne. Tri za njom, ali ona utri u procesiju tako da je i ovaj morao stati pred biskupom. U kuhinji fratar pria s onim jednim prosjakom, a kad taj pokua neto uzeti iz fratrova tanjura, kuharica ga opali po prstima na to njemu ispadne boca vina koju je ukrao I drao pod kaputom. Ona ih sve istjera van.

VI Probudi se, ali nije siguran sanja li jo. Stalno se prevre I san mu dolazi, ali ne moe zaspati. Boji se da nee zaspati prije ponoi, tj. za 15 minuta, kad gase uline svjetiljke. Boji se ostati u mraku. Sjea se prie o stricu kojeg su drali zakljuanog u toj sobi. Govori kako je stric je bio zaljubljen i zaruen jednom u mladosti, ali ona je umrla I on je dugo tugovao, plakao I nita nije jeo. Kad se malo oporavio, otiao je na ples I tamo ga je za ples pitala najzanosnija dama, imala je masku I svima je oduzimala dah. Dok su plesali, stalno ju je ispitivao tko je, ak se prisjeao glasa, ali onda bi ga ona jae zavrtila I sve bi mu izletjelo iz glave. Kad je zavrilo, odvela ga je na groblje, dovukla do zaruniinog groba, skinula rukavicu I on se sjetio da je to njegova zarunica. Obeala mu je dolaziti svake godine na ples, a uvijek e biti tako mlada. On je nakon toga poludio, a nitko mu nije povjerovao u priu. Sad se pjesnik stalno boji duha tog strica da mu ne bi doao prije nego zaspe. Svjetiljka se ve trebala ugasiti, ali nikako nee. Kad se ugasi, misli kako zna kako se osjeao onaj djeak kojeg su prijatelji u igri ostavili u otvorenoj grobnici pa je on tamo probdio pola noi dok ga nisu izvukli. Onda zaspe I sanja udan san sa svim ljudima od prethdnog dana. Kad se probudi, mjeseina mu osvjetljuje sobu.

ZAGRLJAJ Pisac poinje novelu piui o pripremama za pisanje. Promatra te kroz kljuanicu i gleda kako nema inspiraciju, odlae pero i pali cigaretu. Ne zna o emu pisati. Nakon nekog vremena napie reenicu jor Keko je sjedio na vratima svog Biroa i gledao na ulicu, krotko kao ovan. Tu staje. Kapljica tinte padne na papir, gleda kako se iri. Zatim dolazi mrav i eta po papiru, od rijei do rijei pa do mrlje. Pisac uiva u tome kako ti mrav ne moe odnijeti nita od reenice. Silazi na ulicu, kad doe iza ugla ugleda jora Bepa. On prebacuje glavu kako te ne bi gledao, prezire te jer je shvatio kako ga svakog dana motri. Svaki dan trai neto zanimljivo oko sebe u tim ulicama kako bi mogao pisati, ali nita se ne dogaa. Na vratima trafike stoji finance kao budui zet. Unutra su slabokrvna kerka s naoalama i majka, prebrojavaju postotak od prodanog. On je i sam nataknuo naoale od prozorskog stakla zbog intelektualnog izravnavanja sa zarunicom i poloio dva razreda gimnazije po metodi dopisne kole Budi ovjek. Uzeo je debelu knjigu Lurd koja mu je debela za poludjeti. Ti razmilja kakvu bi se priu dalo napisati o toj sceni, ali sve bi izmislio. Zatim obraa panju na to to financ gleda. Gleda u ovjeka siromaha s magariem i pozove ga da pita to mu je u vreici ispod trave. Siromah pljune ik cigarete pa mu financ kae da mu odmah doda taj ik (jer sumnja da taj ovjek ispod trave ima kiju, duhan, a to se ne smije prenositi). Siromah se pravi ludpa mu ponudi cigaretu iz kutije, Dravu (haha). Financ ne padne na foru pa mu ponovno kae da doda ik s poda, a ovaj ga vue za nos pred svim prolaznicima. Financ se ljuti to ga seljak ne slua. Pita ga to je u vrei. Seljak odgovori da je dopola duhan, a dopola trava, kao iz ale. Financ kae da pokae, a seljak kae da pogleda sam jer nema tog zakona koji mu nalae da mora pokazati to ima. Financ se nije elio sramotiti pred prolaznicima pa otjera seljaka s magarcem. Ti si htio pitati financa to bi moglo biti biti u vrei, ali on te ignorira. Zatim iza ugla dolazi andar, ima ak i pitolj. Ponosno hoda. Pria s financom malo o kipiu sv. Nikole koji se nalazi gore pod krovom i vidi se s ulice, a financ ga nikad nije primjetio. andar stalno u govor ubacuje a to ti kao neto est-pet () ma kakav duhan est-pet... andar i financ odu na pivo preko puta. Financ ispria andaru to se maloprije dogodilo, o starcu i duhanu. Na to ga andar ismije i kae kako treba znati itati znakove kad netko lae, da je ovaj sigurno u vreici skrivao duhan. Kae kako dvaput treba okrenuti rije. andar ispria priu o tome kako zna kako prepoznati kad netko lae; kad je imao dvanaest godina, vozio se na kolima s prijateljem Matom. Ispod njih su bile vree duhana, a preko tih vrea sijeno (kako ih ne bi otkrili). A ova dvojica su se izvalila preko svega i Mata je priao kako je video susjedu dok je gola iala pazuhe. Na to sui h zaustavili finance i pitali strogo to voze, a Mate odmah odgovori: duhan! (kao iz ale). Zatim su se skupa smijali, Mate je financima ispriao priu o toj susjedi i kako ju je gledao s duda. Kad su ga ponovno pitali to je ispod sijena, on je rekao da je duhan i da pogledaju, a oni su ipak otili mislei kako je sve ala. Tako je bilo i idui put. A trei put (tad namjerno nisu vozili duhan) on je rekao kako prevoze samo sjeno pa su financi iz sumnje sve sijeno pobacali i ispregledali traei duhan (kojeg, naravno, nije bilo). Pouka andarove prie je da rije treba dvaput okrenuti kako bi znao istinu. Financi su rije okretali samo jednom (kad su rekli da je sijeno, financi su mislili da je duhan, a kad su rekli duhan, financi su mislili da prevoze sijeno). Dakle, sve je trebalo jo jednom okrenuti i shvatiti da je ona la koju su govorili u biti istina. Tako je i financ shvatio da nije trebao pustiti seljaka s magarcem. Financ zatim pria kako je on zatitnik majci i keri trafikanticama jer sui h svi izopili iz drutva samo jer su ostale same i bez zatite i jer je ki pametna. Osjea se kao njihov Ben-Kur, spasitelj. Zatim se pozdravi sa andarom i vrati se vati trafiku. andaru je jako smijeno zamisliti financa i djevojku u ljubavnim scenama, malo ih ismijava. A sebe vidi kao savrenu pojavu. Odjednom jor Rikardo, brija, gleda u smjeru andara, to andara vrijea i on dolazi Rikardu s pitanjem: to bulji u mene, je li ti, sifilisu boji?. jor Rikardo kae kako ne bulji u njega nego u ostalo, na to se andar uvrijedi jer to se to ostalo moe osim njega gledati (haha. Rikardo samo igra igru). U to sa stolice ustaje jor Bepo od prekoputa i uputi se prema brijanici, a andar misli kako dolazi njega obraniti. Ali Bepo samo produi

mimo njega u brijanicu kao da ga ne vidi i sjedne na brijaku stolicu. jor Rikardo (nekad ga pisac naziva i Bernardo)poe usluiti muteriju, jor Bepa. Bepo pria o svojoj Matiji koja se jako brine za njega jer dopusti da ga ljudi varaju. A ona sav dug pamti, sve rauna. Svako jutro mu govori kako je sanjala da ih pljaakaju, a njoj da oduzimaju dostojanstvo. andar je jako ljut jer ga ne potuju pa ode etati obalom loe raspoloen razmiljajui kako e se osvetiti. Ljut je na sve. Ti ponovno ostavlja njega nek ide svojim putem, vie ga nee pratiti, i vraa se u brijanicu jer jor Bepo pria zanimljive prie. Kasnije odlazi potraiti andara. Pronalazi ga gdje hladi noge u moru, sjedi na kamenu. Malo se smirio, smanjio bijes. Preispituje se zato ga ljudi ne vole. Samo zato to je andar. A da nema njega, sve bi bilo u rasulu- on ih uva. Iz bijesa ispali metke u vodu. Tad se smiri. Odjednom osjeti ribice kako ga grizu po nogama i osjeti neobinu ugodu i spokoj, ne usuuje se pomaknuti kako ih ne bi otjerao. Kad duboko udahne, one se preplae. On strese glavom, oisti pitolj i stavi ga natrag u korice. Ti si sve to gledao s velikom panjom i prikradao mu se s lea. Nisi vie pri sebi, eli prepasti andara. Dlanovima mu s lea pokrije oi, zatim ga vrsto obuhvati u zagrljaj ( s lea), a on se otima. Ti si jai od njega, on ne moe pobjei ili uhvatiti pitolj. Svaate se, zatim priate, ali ne poputa stisak. eli ga ubiti i zna da e nakon toga ti umrijeti.Pria mu priu o lopovu i ljubavi, a on (andar) se na to zgraa. Ali na kraju lopov shvati da ga je ena ivota varala dok je on po noi krao te ode na policiju i prizna sve to je godinama radio. Po izlasku iz zatvora prodaje stvari koje je nauio izraivati u zatvoru i jedva zarauje za ivot, a njegova ena je kurva i vie ga ni ne pozdravlja. andar se rasplae na priu i pita zna li tog ovjeka. Ti kae kako si izmislio priu, a on se na to razbjesni. Nakon svae, kao da se pokuava opravdavati. Ali na kraju samo kae kako si u toj smrti ti rtva. rtva i autor smrti.

SUKNJA Gospoa Oliva pjevui neku pjesmicu dok pravi juhu u kuhinji. Kada je gotova, sretna razmilja kako je slobodna raditi bilo to. Dvoumi se izmeu itanja i isprobavanja svog svilenog rublja u ormaru. Tim drugim je opinjena. U neodlunosti sjedne na kuhinjski sanduk, digne suknju preko koljena i brie tragove onog to je prije po koljenima napisala. Sad napie Toni, zatim se jako rastui, rasplae, kao da ali za nekom ljubavlju. Kad se malo oporavi, osjeti se opet polenta, sjeti se napisati Vjeko i razmilja o toj pravoj ljubavi, zatim tepa. Ona je prela etrdesetu i ima mua, malog elavog naelnika. Nemaju djece i nisu ba vezani. Ona iz stana ima pogled kroz prozore na sve 4 strane svijeta, a svud gdje pogleda je zanimljivo. Meutim, najdrai joj je prozor koji gleda prema brijanici: Gospoja Oliva je, dakako, drala pritvorene kapke toga prozora, tako da se iza njih mogla nesmetano i bez opasnosti za svoj ugled zanimati posjetiocima brijanice. Svi oni "njeni" mladii, i Toni i Vjeko i mi i bimbilin, i koke, mike, mikelin, svi ti deminutivi i hipokoristici donosili su svoju kliktavu, meketavu, jareu mladost pod taj naoko slijepi prozor i prosipali netedimice svoje nedozrele muke glasove i svoje gipke, neukroene pokrete i budili gore u gospoji Olivi, iza onih pritvorenih perzijana, udnu ensku enju. A ujedno ih je doivljavala kao svoju djecu, da je ona njihova zatitnica: Ona je bila ljubomorna mama svim tim mladiima. Pratila je zadivljenim i brinim okom njihove budalatine, bdjela je iza svojih perzijana nad njihovom neiskusnom i nespretnom mladou i smijala se razdragano kad bi se uskoprcali i crvenjeli pred suknjama djevojaka. To su za gospoju Olivu bile ene - monstrumi u suknjama. Neto lukavo i otrovno, spretno umotano u zvjerska krzna i arene odjee, kao lukave ivotinje i otrovno cvijee.- ene je doivljavala kao udovita u suknjama i zavodnice, a voljela je kad bi im vjetar zadigao suknje pa bi se osramotile. Naravno, sebe je doivljavala kao neto uzvienije, nevino i posebno: Sebe je, dakako, iskljuivala iz svoga prezira. Ona je sebi dala to pravo; ona je bila neto drugo. Njena istoa i uzviene misli vrsto su je titile od izjednaenja. Ona se okruila visokim i sigurnim bedemom prezira, pa je unutra uredila svoje svetite i poloila svoj mali raj na gola bijela koljena Lintro je stariji glavni ulini zabavlja i prodava. ula ga je vani kako vie: Ljudi, ene, ujte anela mene!. Uvijek odgovara pjesmicama, a oboava ene: Ne prodaje se nego daje! Daju l' ene -evo mene!. Svim enama die suknje. a gospoja Olivija se osjea sretno i sigurno kad to gleda sa svog prozora jer zna da to nikada njoj ne bi mogao napraviti. Lintro je bio hrom, iskrivljenih nogu, koljena jedno uz drugo. Na ulici bi glasno prodavao sve i svata. A gospoja Olivija je osjeala neku simpatiju prema njemu zbog bijede u kojoj ivi. Ona ne voli starce. Kao predsjednica "Drutva javne dobrotvornosti", koje je upravljalo gradskom ubonicom, posjeivala je starce koji su bili odvratni i s udnim zahtjevima. Gadili su joj se. Ali Lintro je bio drugaiji, bilo je u njemu neto posebno, esto ga je doivljavala kao sveca. A bio joj je poseban: Glas Lintrov ponovo se javi iz velike daljine. Ona osjeti slatku strepnju po bedrima: promazi joj se Lintrov glas oko nogu i obavije ih dahom neke tople sigurnosti, ovdje visoko, u tvravi njena doma, mua, ugleda... Ona je izvan dohvata, ona je uzviena, ista... eljela ga je na neki nain, moralni nain, vezati uz sebe. Poela je s djelom milosra zbog kojeg bi se on trebao uz nju vezati zahvalnou.: I doista, poela je o njemu voditi brigu bez njegova znanja, kao o djetetu bez budunosti. Taj veseli stari razbuktao je u njoj ar dobroinstva, a kako je gospoja Oliva bila sasvim neumjerena u plemenitim strastima, kojima kasnije pokoljenja diu spomenike, ako ne u kamenu i bronzi, a ono u sjeanju, to je kojiput i trajnije od bronze i kamena, ona je, u svojstvu predsjednice, postavila odboru "Javne dobrotvornosti" zahtjev da se Lintro primi u ubonicu bez uobiajenih formalnosti. Naravno, ostale su se gospoe tome usprotivile pa im je ona rekla kako e ih Bog kasniti. Zbog toga, iz straha, ipak su pristale na njen prijedlog. Meutim, ogovarale su je, govorili da je vjetica i slino, preispitivale razloge zato se zaloila za Lintra. Ali ona je htjela ostati samozatajna: Naklapanja. Praznovjerne bablje prie. Nita one nisu shvatile. A gospoja je Oliva i htjela ostati neshvaenom: tako je u dvostrukoj sigurnosti uvala svoju tajnu. Uivala je u slobodi i miru. Mogla je slobodno izai na ulicu bez straha da e joj dii suknju i naruiti dostojanstvo.

Lintro je uivao u miru ubonice i ritualima svakodnevice. Hrane moda nije bilo puno, ali znao je da e je svaki dan dobiti. Meutim, jedan dan ospoja Oliva dola je u ubonicu kako bi osobno primila silne njegove zahvale. U biti, htjela je vidjeti kako je ona sad u imunitetu, naslaivati se time to on sad iz zahvalnosti samo njoj nee, tj. ne smije dii suknju. On ju je stao hvaliti, uzdizati do nebesa, a ona je uivala u svakoj pohvali. Meutim, on se jako zanio i poeo naklapati, priati besmislice, pretjerivati. Kad se toliko uivio osjetio se ponovno lakrdijaki kao nekad i u zanosu joj tapom digao suknju: I kako se razmahao ivo, kao da se ponovo uhodao u svoj stari, lakrdijaki stil, kao da se nehotice zaletio u omamu i pao u zanos bezbrinog ulinog ivota "ljudi, ene, ujte anela mene, kuda stiem suknje diem!", i doista poleti negov tap gospoji Olivi pod suknju i die je visoko, do grla!. Ona se onesvjestila od uda i srama. Sad se osjeala u potpunosti ponienom: Gospoja Oliva nije vie izlazila iz kue. Bila je osramoena, izjednaena, unitena. Mrtva. I htjela je umrijeti. Ali prije smrti htjela se jo naslaivati djelovanjem kazne... Izbacila ga je iz ubonice. Njegov glas je ponovno bio na ulicama, ali drukiji nego prije. I sad nije imao kamo otii, snalazio se po sklonitima. Jednog zimskog dana je umro. Sprovod je bio velik: Nali su ga starci iz ubonice, koji su ga i nosili sutradan u sprovodu. A sprovod, koji je iao na troak "Javne dobrotvornosti", bio je ogroman i svean, s mnotvom vijenaca od palminih grana i krljavog zimskog cvijea bez mirisa. To je bio znak zahvalnosti udovica i ena za pokojnikovu veselost. I naelnik se htio za neto oduiti, pa je odredio, uz prigodnu alu, da u sprovodu svira opinska limena glazba vesele koranice, koje bi sigurno i pokojnik elio da su ga mogli pitati. Gospoja Olivija gledala je sprovod s prozora. Vidjela je njegov tap i zatraila ga. Stavila ga je u ormar, na svoje sveto mjesto. Sa svilenim rubljem, da ju stalno podsjea na njega. Po noi bi redovno ula njegov glas i strano se bojala. Dok joj nije palo na pamet da je on moda zaista postao aneo: Ali glas se jednako javljao: ...ujte anela, anela, anela, anela... i tako svu no. "A moda je on doista sada aneo?" - sine joj jedne noi misao i ukoi je od strave. Osjeala je ve ognjene tapove kako je ibaju po golom tijelu u najdubljoj jami paklenoj i vidjela Lintrovu duu kao bijelu golubicu kako lebdi nad ognjem, obasjana sjajem nebeskim.

PRAH Tonko plemeniti Jankin dobio je pismo svoje stare ljubavi Ane. Preispituje se zato mu se javlja nakon 11 godina. Naime, ona je prije rata naglo prekinula njihov odnos i otila s geometrom. On se prvo vrijeme osjeao kriv. Mislio je da odlazi zbog njega. On je skupljao starinske kljueve i bio je jedan stari poseban koji je dobio od Ane. Nakon to ga je ostavila, on je dugo alio, bio zatvoren, plakao..sauvao je sva njezina pisma. udi se zato mu sad, nakon 11 godina alje jedno. Odlazi u sobu i otvara ga. U pismu stoji kako ga moli za veliku uslugu. Njezin mu (geometar) je komunist, a oni su nakon 5 godina ekanja dobili dijete. Ona ga eli krstiti, ali bez znanja mua, pa moli Tonka da bude kum. I jo ga pita skuplja li jo kljueve ted a ima iznenaenje za njega. On je odmah u glavi smislio osvetu. Poslao je brzojav kako dolazi sutradan ujutro. Dok su jo bili skupa, on je svako jutro ustajao kako bi joj mahao bijelim runikom s balkona i gledao je dalekozorom dok je odlazila brodom. Taj je obiaj zadrao svih 11 godina, to je bilo kao jutarnja molitva. Na brod je ponio svileni bijeli paketi (poklon) omotan crvenom vrpcom. Unutra je bila bomba. Neka starica na brodu nosila je groe svom oenjenom sinu i stalno komentirala kako e to pojesti njegova prodrljiva ena jer on ne stigne ni jesti koliko tri naokolo. Kad je brod uplovljavao u luku, Tonko je ve pogledom traio Anu. Dvoumio se oko bombe. ak ju je htio namjerno zaboraviti na brodu ili baciti u more, ali ona starica je primjetila poklon na podu i ponijela ga njemu da ne zaboravi. Htio je nakon krtenja djeteta staviti paketi djetetu u kolijevku, kako se obino radi, a kad Ana otvori paketi, bomba e eksplodirati. Po silasku s broda odmah je uoio zanosnu Anu. Ali na njoj su se ve vidjeli znaci starenja. Ona nije ni slutila kakav je pakleni plan Tonko namijenio njoj, njenom geometru, djetetu i sebi. Po dolasku u njihovu kuu, odnosno vilu, Tonko je odmah na terasi primjetio geometra. Ana se trudila da ih zblii, a i Ana i njen mu bili su pretjerano ljubazni prema Tonku. Geometar je s njim zbijao ale, tapkao gap o ramenu..dobio je i njegov kuni ogrta, koulju i prevelike papue. Osjetio je i Anino i geometrovo skriveno ismijavanje i saaljevanje. Kad je legao na krevet, naao je smotuljak- Anin poklon. Bio je to onaj klju koji mu je dala prije mnogo godina. Pozlatila ga je in a njemu ugravirala godine 1937. i 1948. i njegovo i svoje ime. Bilo mu je drago. uo je u susjednoj sobi dijete kako plae, osjetio je ljubomoru kad je shvatio da je dijete na njezinim grudima. Nije mogao zaspati, znojio se, skinuo i bacio koulju..kad je nakratko zaspao, probudio ga je pjetao. Zatim je poeo itati sva njezina stara pisma. Osjeao se na tren kao u snu, na tren spokojno.. Ali stao se uznemiren, uao u sobu gdje su spavali Ana i mu te se pribliio da jo jednom osjeti Anin dah. Tada se dosjetio- pogledao je koliko je vrsta svilena vrpca kojom su bila omotana pisma i zakljuio je kako se moe na nju objesiti. Svezao je vrpcu oko vrata, a drugi kraj na prozor te samo skoio, kliznuo niz parket. ulo se Bum i svi su se ustali. Osjetio je samo um u uima i tupu bol na glavi. Kad su Ana i mu dotrali, mu je odmah shvatio to je ovaj pokuao, a Ana od oka nije ni primjetila da je Toni gol. On se tada sjeti toga te se pone pokrivati pismima. Mu je vidio od koga su i na koga naslovljena. Skinuo je Toniju omu s vrata, uzeo ga u ruke i prenio do kreveta. Za kraj: On se preputao tom samaritanstvu, kao mrtvo tijelo, skinuto s vjeala, i aptao je povjerljivo geometru: "Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da u se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama naalio? He?"

ANEO Lojz, mladi pomonik majstora klesara Alberta Kneza, ulazi svom majstoru u bolesniku sobu. Postavlja isto pitanje svakodnevno: Dobro jutro majstore. Je li vam bolje? Majstor je ve umoran od takvih pitanja. Nije mu jasno zato je Lojz u sobi ako su kljuevi radionice objeeni ispred sobe. Ali Lojz dolazi vidjeti svog majstora. Majstor nareuje Lojzu da ako umre da ne dovrava njegova velikog mramornog anela, umjetniko djelo koje mu treba ii na grob, nego samo neka napie u knjigu koju aneo dri: Albert Knez- klesarski majstori takvog mu ga postavi na grob. Lojz se rasplakao pomislivi na majstorovu smrt, govorio je kako to nikad nee moi napisati. Plakao je na majstorovoj postelji, a majstor ga je tjeio. Aneo ima lice Lojza, ba kao i veina majstorovih skulptura (Lojz mu je bio model). Lojza je kod majstora doveo uitelj da izui klesarski zanat jer je primjetio da ima veliki talent. Budui da majstor sa svojom enom Magdom nije mogao imati djece, a Lojza je zavolio, htio ga je posvojiti, ali se njegova ena tome protivila jer ga nije trpjela. Govorila je da e ga on odvesti u grob. Majstor je jednom prilikom s Lojzom radio kip pastira s frulom za spomenik glazbeniku koji je umro svirajui obou na koncertu. Njegova je ena dola plaui i traila neto simbolino, neto to e opisati muev ivot (i smrt). Majstor je bio pravi umjetnik, on je osjeao inspiraciju u takvoj boli, pa je predloio kip pastira s frulom. Ta ena zvala se Frida i bila je mlada i lijepa. Majstorova ena bila je ljubomorna, a Lojza nije podnosila. Jedne joj je noi stalo srce. Majstor i Frida su se oenili. Sad kad je bolestqan, ona ga je posluivala, ali kao preko volje. Bila je lijepa i zamamna, ali udaljila se od njega, vie nije eljela dodire i blizinu. On je ipak bio zahvalan to ga ona pokorno posluuje i ispunjava bolesnike hirove (poelio je odjednom toplu vodu i sapun da opere ruke). Meutim, osjeao je da u tome ima jo neto, kao da ona eka njegov kraj: On je poali. Sa srdbom pokua ublaiti u sebi teko osjeanje naputenosti, vratiti Fridi dobrotu i portvovnost, vratiti sebi povjerenje... No u toj srdbi, kojom se htio osloboditi teine, nae opet nju, mladu, lijepu - i pokornu... Osjeao je tu njenu pokornost kao nain predbacivanja, u nju se ona sklonila da saeka kraj... Bilo mu je sada tee. Neto ju je ispitivao, ona je lagano gubila ivce, a kad su se dolje iz radionice uli snani udarci klesanja, on se zapitao zato onaj blesan dolje (Lojz) tako lupa. Tad je digla glas, nije ju prepoznao. Shvatio je gdje je granica njena svladavanja: - to bi lupao! Radi! - ree zatim naglas i ponovo se okrene prozoru. - Kad radi, mora lupati. Zna i sam da ne eha perje, nego klee. Zar ti nisi lupao kad si klesao? Ovo je bio nov ton, dosada nepoznat u njenu govoru. Znai, tu je granica njena svladavanja, tik do Lojza. Majstor je shvaao da od Fride dobiva samo samilost, ne ljubav. I bio je ljubomoran i sumnjiav, ali nije znao kako doi do izvora svoje sumnje. No je bolesnikova kao trula daska: gdje stane, propada sa svojim tekim mislima. Majstor se ne usuuje mislima zakoraiti u no. Kao da je pozatvarao sve misli u kaveze i pretince, on se obrati svojim malim, tehnikim pitanjima leanja. Krevet postane zanimljivim i stranim svijetom, punim tekoa i problema. Oznojio se. Sve je oko njega mokro, lepljivo i odvratno. Znojne, zguvane plahte omotale mu se oko nogu, lijepe se i sapinju, zarobljavaju kretanje.- traio je mir ili bar neku svjeinu u noi, ali nije mogao pronai. Ustao se, nije osjeao bol niti opiranje tijela. Ponovno se osjeao jakim i ljudskim. Izaao je u dvorite, proao pored svih skulptura anela bez lica i ugledao u dnu dvorita u upi upaljeno treperavo svjetlo. Pogledao je kroz prozor i ispod slike Alojzija Gonzage, zatitnika mladih, ugledao dvije glave na bijelom jastuku. Frida i Lojz. Nije osjeao mrnju ni bijes, samo neki hladan dodir, ak samilost. Krenuo je u mrak, prema radionici. Upalio je svjetlo i ugledao svog anela rairenih krila. Pogledao je u knjigu koju aneo dri kao da ispisuje neto. I vidio: A Lojz, bijedni aneo u upi, gle, ve je napisao u knjigu ALBERT KNEZ klesarski majstor-umjetnik RODJEN (s datumom) - UMRO (bezdatuma)

krasnim, klesanim slovima, pisanim s mnogo panje i ljubavi, kao da je u njima upisao stranu bol posljednjeg oprotaja. "Eto, to je sve: Lojz, i nita vie! Ni besmrtno, ni strano. Banalno i jasno - Lojz!" Majstor se ak i nasmijei na dodatak umjetnik, kao na nadgrobni vijenac s dirljivom vrpcom. "Jadan Lojz!" Uzme dlijeto i eki i potrai datum na zidnom kalendaru: 21.lipnja - sv. Alojzija Gonzaga Majstor se pridrui Lojzovu imendanu i prinese mu veliki posljednji dar - uklee taj datum u anelovu knjigu kao dan svoje smrti. Nakon posljednjeg udarca ekia zavlada mir nad onima u upi. Borba je svrila. Majstor odbaci orue i preda se svom anelu.

KOTANE ZVIJEZDE Drugi je svjetski rat i mladi talijanski narednik Torquato kree u mali podvig osvajanja jednog naeg dalmatinskog otoka. im je stupio na otok, vikne da se predaju, ali sve je bilo pusto tako da nitko nita nije ni odgovorio. Pas proe kraj njega i ne razmiljajui o niem, ipak je pas, te obiljei teritorij. Mladi Torquato bio je osjetljiv to se asti tie pa se uvrijedio na pasju gestu i zapoeo rat- ispalio je prve metke na psa, ni krivog ni dunog. Torquato se na kopnu osjeao vrlo nesigurno pogotovo zbog ljudi koje su mu dali kao vojnike: Torquato je imao mnogo muke s onim nesretnim i vrlo linim oprezom ljudi odjevenih u jednaka odijela, kojima su dali puke u ruke, pa ih kao vojnike poslali da se iskrcavaju po tuim obalama, da se veru po tuim krevima, da gaze po tuem kamenju... Ti su vojnici bili bojaljivi, nisu htjeli ulaziti u rizik zbog svojih obitelji pa ih je Torquato jedva nagovorio da uu u grad. A ispred grada je u moru usred luke stajala njihova velika zatitnika torpiljarka San Marco. U jednom potkrovlju sve izdaleka prati narednik Ilija. Ponosan je na svoju sablju, narednitvo, dugo je ekao na poloaj i puku. Ni sam iskreno ne zna to treba raditi, ali kako mu doe tko od malobrojnjih otokih vojnika, pravi se pametan i otjera ih. U ljutnji na andara utnuo je svog maka oku koji mu se petljao pod nogama. Sad mu je bilo ao, ali nije ga vie mogao dozvati. Uao je Mile i rekao kako su Musolinijevi vojnici zauzeli okove. Ilija odmah zakljui kako ih je netko morao izdati kad su znali gdje se nalaze. Zatim se oprata sa svojom sabljom, pa imao ju je tek 6 mjeseci. Sad kad su ovi osvojili otok, on vie nije narednik. Ilija doeka Torquasa u uredu, pozdrave se vojniki, a Torquaso si odmah taj ured prisvaja, ponosno hoda po svom zauzetom teritoriju. Ilija je morao otii, a na hodniku je vidio svih est puaka svojih vojnika. Kukavice, pomisli. Odjednom mu se jako spavalo pa pomisli kao bi i mogao kad je sve ve gotovo. Uzme svoju novu posteljinu koja je jo mirisala, smota je i ponese sa sobom. Nije znao gdje bi otiao, gdje bi ostavio stvari. Sjeti se opinskog zahoda pa ode tamo ostaviti stvari. uvar Manzo ne eli spremiti njegove stvari ako mu ovaj ne da bluzu. Malo se prepiru, ali Ilija mu na kraju da naredniku bluzu i skine kapu da je ostavi sa stvarima. Sad gradom hoda ko baraba, u koulji i akirama, a na nogama mu jo andarske cipele. Pita se kako da hoda, to je on uope sad. Sad se zamislio. Postao je dobar. Imao je potrebu uiniti neko dobro djelo, traio je neko dostojanstvo, da kad ode u zaborav da ipak za njim ostane neko priznanje. tada ulicom prolazi Torquaso. Ilija mu je elio rei kako stvari funkcioniraju, pomoi mu jer je ipak novi na vlasti. Torquato prolazi i vikne Iliji da doe (pria na talijanskom). Ilija se spremno odazove. Torquato mu pokae ubijenog psa i kae da g abaci u more. Ilija se sloi da nije lijepo da je crkotina na ulici, ve je vrue. Torquato je zadigao rukave jer je vrue, a torquato je to shvatio kao da se Ilija odmah laa posla pa mu nagradi spremnost i prui cigaru. Da mu jo jednu i pokupi se radi ugleda. Saali se nad psom,pomisli kako nije trebao lajati pa ga ne bi ubili (ni ne zna pravi razlog..). Oi mu zasuze, malo mu tepa i mazi dlaku, a onda ga digne kao dijete i krene odnijeti u more. Manzo (uvar opinskog zahoda), kae sebi u bradu kad je vidio i uo prizor: - A nije lajao, ne, moj brajko, nego, eto, pasja ud u ovjeka. Tad se pojavi Mile i njemu oko umiljavajui se oko nogu. Mile kae Iliji da se ostavi toga, nek to Talijani sami rade, nismo im sluge. Ilija jo Mileta optui da je izdajica. Mile ode, a oko za njim. Iija odnese tene do mora: Ilija spusti tene na zemlju i vee mu ovei kamen o vrat pa, bez suza i tepanja zavitla revno njim u zraku i baci ga daleko od obale. Manzo gleda to iz zahoda pa se okrene s gaenjem i pljune na taj posao. Voda proguta mrtvo pseto, a Ilija se zagleda u krugove na vodi: - Eto, brajko, svreno je s tobom. I obrie dlan o dlan kao da pere ruke, kao Pilat...

BENITO FLODA FON RELTIH U drutvo je preko nekog prijatelja doao znanac koji se ubacio u prie o snovima i prepriava svoj dogaaj koji je gotovo jednako nestvaran kao san. On inae sve broji- kad prolazi kraj botanikog vrta svakodnevno broji ipke, radi na eljeznici pa stalno broji tranice, vlakove..sve. Ali ne zato da bi znao broj nego jednostavno da bi brojao. Jednog dana dok je brojao eljeznike pragove na tranicama nije mogao stati s brojanjem pa je iao sve dalje. Proao je prvi kilometarski stup, drugi..nije mogao ni o emu drugo razmiljati ve samo brojati. Uinilo mu se kao da postaje tee, strmije, kao da hoda po ljestvama pa se morao rukama prihvatiti za tranice-puzao je etveronoke. Nakon dosta vremena ugledao je prepreku ispred sebe, neije noge. nije mogao razmiljati ni o em drugom nego o broju na kojem je stao i kako nastaviti, kako zaobii prepreku. Krenuo je okolo pa kroz noge, a glas odozgo mu se poeo smijati, mislio je da se ovaj ali. Bio je to njegov eljezniki kolega. Meutim, ovaj nije htio stati, htio je samo brojati, pa kad ga je kolega digao, ovaj se otimao i uporno ponavljao broj na kojem je stao. Nije pomoglo ni amaranje, nije mogao doi k sebi, hvatao se za prugu pa ga je kolega udario po glavi i odveo u bolnicu. Kad se probudio u bolnici, odmah je naglas rekao broj. Doao je mladi doktor i pitao ga zato to govori, ali nije mu odgovarao, samo je ponavljao broj. Nije ga smetalo ni kad se doktor naljutio, samo mu nije bilo jasno zato njega tako promatraju kad mnogi ljudi stalno ponavljaju onda, znai i je li. I lijenik neprestano govori ja, ja ja. Doao je i drugi lijenik, bubetali sun a latinskom, nerazumljivo. Traili su simboliku broju 1909. Tek tad je shvatio koji broj govori, prije nije bio ni svjestan, pa se nasmijao. nije ga bilo briga to misle. Prvo su s njim u sobu stavii ovjeka koji ga je nervirao jer je neprestano ponavljao: Urugvaj-Paragvaj. Kad se probudio, umjesto njega je bio neki bivi austrijski vojskovoa, razdijeljene sijede brade, odjeven. Skoio je s kreveta i predstavio se: - Dozvolite da se predstavim. Ja sam Benito Floda von Reltih feldmaral Njegova Cesarskog i Kraljevskog Apotolskog Velianstva. A s kim ja imam ast, prosim? Feldmaral je, ukruen, izbacivi prsa i uvukavi trbuh, ekao moj odgovor. Bio je veliki laljivac, izmiljao prie o povijesnim dogaajima u kojima je navodno sudjelovao, govorio s oduevljenjem o velikim krvoproliima. Ovaj se prepao i u strahu samo izrekao: hiljadu devetsto devet. Benito Floda krenuo je priati o neemu iz 1909., osjeao se povezan s ovim. A broja se prepao jer je vidio koliko je Benito lud- odaje mu neke svoje tajne po koje e sigurno jednom doi i uzeti mu zbog njih glavu. Preklinjao je dank ad je poeo brojati. On je brojanjem samo htio stii do kraja brojanja. Nije to nita neobino, svi mi se ujutro budimo s istim nemoguim ciljevima za postii- elimo postati neto to nismo, uvijek neto dodajemo i zbrajamo in a tom ne moemo stati. Benito Floda izjavio mu je kako od ovog trena postaje dio povijesti- otkrit e mu svoju tajnu. Sad vie nee biti Benito von, sad postaje samo Floda Reltih. Ovaj se onesvjestio. Otada je postao samo papagaj, bio je u kavezu s debelim ipkama i neprestano ih brojio. To je moda trajalo i nekoliko godina, ne sjea se. kad je ponovno postao ovjek, uo je da je Floda s japancima uvalio svijet u straan rat, poubijao je desetko milijuna ljudi. On je otpoetka znao da e biti tako, zbog toga se i bojao Flode, zato je godinama bio odsutan. A postao je sretan kad je uo kako su Flodu opkolile protivnike snage te si je pucao u usta. Dugo je hodao ulicama i sretan ponavljao Floda je mrtav, a ljudi su se udili jer su znali tu vijest ve dugo. No nije nita moglo pokvariti tu sreu. Dok jedan dan na tramvajskoj stanici na reenicu Floda je mrtav nije dobio odgovor: Misli?. Rekao je to sasvim blizu neki poznati glas, ovjek potpuno elav, bez brade, kose i obrva i nestao u tramvaju. Sad je bio jako uznemiren. objanjava jaji ga brojevi pokreu, vuku naprijed. Svi ljudi imaju svoj ritam dok hodaju, dok rade, ali on tog ritma ne moe nai i stalno mora brojati. Sino mu je ponovno na putu kui, dok je brojao ipke kod botanikog vrta, priao onaj ovjek. bio je to Floda. Rekao je kako je izgubio svu kosu kad su mu podvalili bombu, ostao je i nagluh. Govorio je o buduim planovima, novim ratovima i zvao gad a poe s njim u Afriku. Ovaj je znao da ako odbije da e mu uzeti glavu jer zna Flodine tajne. Skamenjen je utio i rekao samo: hiljadu devetsto i devet. Ovaj ga potapa po ramenu i kae kako moe i ostati tu i sreivati neke ezropske poslove, poljunbi ga i ode.

Sada se obraa onoj publici s poetka. ispriava se to im je upropastio veer tom stvarnom priom. Govori kako svi mi stalno neto brojimo s uzbuenjem i pamtimo- korake, udarce. Kako se smijemo kad je netko neobian, a isti je kao svi. Kad skuplja buhe, smijean je, a kad skuplja kukce, priznat je. On broji iz potrebe, iz straha. Floda mu je sve uzeo. Da, luak je, ali samo zato to se boji luaka.

RUKE Skupa su zaete i roene, nerazdvojne su. Ali ismijavaju jedna drugu. Desna se smije lijevoj to pjeva, to ne zna pisati, lijeva se smije desnoj kakve poslove ini. Desna se smije lijevoj to ne zna itati, a ne zna ni ona, ali bar lista stranice, dok je lijeva samo stalak. Desna kae da bi bila puno bolja od desne, da bi bolje radila nego to sad radi desna da je On ljevak a ne denjak. Lijeva tvrdi da bi onda mogla i sama sebi rezati nokte, sama ivati, sama mu bradu brijati.. Optui desnu da ga je jednom pokuala ubiti. Ali njegova elja njoj je zapovjed, a zaista je mislila da to eli. Lijeva kae kako ne treba vjerovati rjeima, one su beskorisne. Zato ne vjeruje ni jednoj. Za sebe kae da ne zna mnogo, slaba je i glupa. Desna je Negov ponos, Njegov smisao- Ruka! A ona, lijeva, ona je samo hvataljka. Ipak, desna Mu daje au, a lijeva prinosi oblik. Desna daje samo formu. Uzrokovala je ratove svih stoljea. nisu rijei ubijale ve ruka, prsti. Ona potpisuje smrtne presude. Das u bile samo rijei, nitko ne bi nikad stradao. Tad Desna spomene kako bi stradala ast (desna stalno spominje neku ast). A desna je drala naliv-pero onda kad je On pisao svoju oprotajnu poruku, kad je drhtao u strahu od smrti. Lijeva kae kako ti prsti, koji ujutro nisu mogli drhtati od smrti, veer prije drhtali su od ljubavi. Ona je jaa od smrti. Tad se posvaaju i razdvoje, vie nisu skupa iza lea dok se On eta. Desna klizne u dep. Zatim obje svaka uz svoj bok. Istinu je rekla desna: jedna je to i druga; obje su ipak ruke. Prema njima idu djeak i djevojica. Desna pomiluje djevojicu po glavi, a lijeva kvrcne djeaka po nosu. On na nju pjlune. Desna iz osvete lupi djeaka. Lijeva se ljuti, ali desna govori da su obje ruke, i da ako je jednoj povrijeenda ast i drugoj je. Djeak plaui ode ocu, otac doe zasukanih rukava i pita to je bilo. Tad i otac pljune. Desna se digne iz sve snage, ali otac ju odbije. I jo joj ozlijedi palace. Na to lijeva hvata oca za koulju i daje mig desnoj da udara. Krv je padala i po jednoj i po drugoj ruci. Djeak zagrize lijevu ruku da spasi oca te otac pobjegne, a mali se jo baci pod noge i obje ruke zavre krvave u praini, osramoene, jedna do druge, nemone i odbaene. - Prokleti deran! - procijedi Lijeva kroz prste, pridiui se. - Naravno, kad ga nisi znala zviznuti, da ga krv oblije! - Pa, zviznula sam ga! - Jest, diletantski! - Pomogni mi da ustanem. Ja mislim da mi je palac prebio. - Zar te boli? - Uasno! Lijeva je bila njena, sestrinski.. Ustanu. Pod sobom ostave krvave otiske na ploniku. No one se nisu osvrtale; gladile su jedna drugu i drhtale od elje za osvetom. A Obraz tada pljune u njih, da bi ih oprao od blata i krvi.