1

Ante Tomi: KLASA OPTIMIST

Split happens
"Zato ne preseli ovdje?", pitaju me moji zagrebaki prijatelji. Za njih imam dva odgovora. "Zato jer mi ne odgovara grad gdje na ulicama samo kolporteri viu", kaem ja ponekad, a drugi u put opet rei: "Zato jer u Splitu nema onih moje dobi koji hodaju u odijelima." Moji zagrebaki prijatelji na prvo se nasmiju, a drugo ih malo zaudi. Kako to mislim da u Splitu nema ljudi u odijelima? Lijepo, nema ih. Da ja sutra iza em iz kue s kravatom, itav grad bi za mnom vikao: "Alo, kravata!" Zagrepani zapanjeno podignu obrve, a ja pojasnim kako se u Splitu, kao posljednji, bijedni ostatak nekada slavne crvene tradicije, njeguje puki prezir prema otmjenosti, barem onoj mukoj, i kako mi dolje ne znamo i ne elimo znati za dress code. U Splitu, govorim ja ne bez ponosa u zagrebakim pivnicama, nema biznis klase. Mi letimo ekonomskom. Ako uope letimo. Temeljna je zapravo razlika da Split jo nije upoznao kapitalizam. Grad sasvim upropatene privrede, koji se oajno koprca u tranzicijskom siromatvu, jo uvijek ivi po nekim starim, lijenim socijalistikim navikama. Nekoliko solventnih poduzea, koja su udom uspjela preivjeti strahote devedesetih, su premalena da promijene socijalnu sliku te su vrijednosti bitno drukije nego u glavnom gradu. Konobar u kafiu, recimo, ovdje bi jo mogao proi kao uspjean tridesetogodinjak. Ako nemate ozbiljnijih ambicija, vjerujte, ovo je pravo mjesto za vas. Nee vas frustrirati kada mladi menader u Guccijevom odijelu i s laptopom preko ramena protri pored vas, jer takvi u Splitu ne postoje. Ako se netko takvim predstavi, nemojte se odmah prepasti, velika je vjerojatnost da lae, da je redikul i da je u boru za kompjutor stavio stari telefonski imenik. Kako bi on mogao biti menader? Koja ga je, od one tri i po normalne firme u gradu, uope zaposlila? Predstavi li ti se netko kao poslovni ovjek u Splitu, opravdana je bojazan da je tip eventualno proitao "Kako uspjeti u ivotu", i to samo prva tri poglavlja. Sjedne li do vas u lokalu, nemojte ni trenutka dvojiti tko e platiti ceh. Vi. Provincijalac poput mene stoga se uvijek nemalo iznenadi Zagrebom, svim onim briljivo dizajniranim narodom u Bogovievoj, koji zadovoljno avrlja o after work partyjima, brain stormingu, team buildingu, public relationu, o brandovima, eventima... Zadivljeno ih sluam i svaki put nauim neku novu rije. "Ja u to hendlati", ree mi netko proli tjedan. Ja posluno kimnem. Znam, naravno, to znai hendlati. Boe, pa nisam seljak. Hendlati dolazi od heklati, samo to to nije kad hekla s obinim bijelim koncem, nego... Dobro, uhvatili ste me, ne znam to znai hendlati. Ali, inae sve razumijem. Sve japijevske fazone imam u malom prstu. Ako mi netko kae da je menader korporativnih komunikacija, nemam problema s tim. Znam, menader korporativnih komunikacija je ono to su prije zvali referent za openarodnu obranu i drutvenu samozatitu. Tako se ja uim korporacijskom kapitalizmu kada do em u Zagreb. A nije lako, znate. Jedne sezone tako skontam se da svi jedu meksiku spizu i na tenom panjolskom s laganim guadalajarskim akcentom naruuju u restoranima. Drugi put, me utim, kada do em i poletno trljajui ruke pitam: "Oemo u Meksikanaca?", svi me u drutvu prijekorno pogledaju i odmah znaju da je doao buzdovan iz Splita. Jer, Bogu hvala, ide se u sushi bar. Ekipa potkovano nabraja japanska jela, kao da su juer bombardirali Pearl Harbour. Ili, muzika. Nikako da se utekam koji je etno u Zagrebu trenutno fora. Vidio sam fazu s Buena Vista Social Gubom, i kada je sve to die pod Sljemenom cvililo od ugode sluajui Nusret Fatah Ali Khana, i kada su se onesvjetavali na koncertima Cesarije Evore, i kada su plakali od fada, i kada su zveckali narukvicama na ciganske trubae...

2 Prestao sam pratiti kada sam shvatio da je s tako brzom izmjenom glazbenih trendova upravo fiziki nemogue neku pjesmu posluati vie nego jednom. Eto, zato ivim u Splitu. Moj grad ima, ini mi se, malo postojaniju osobnost. Ili, ako vam se tako vie svi a, personalitv. Nakon dva dana u izmatanom Manhattanu Bogovieve ulice, u socijalnom autizmu gdje su temeljni pojmovi "in" i "out", volim se vratiti u ovaj postsocija-listiki oaj koji ne zna to mu budunost donosi. Ako mu je budunost korporacijski kapitalizam, ja bih, naiskrenije, volio da ona nikada ne do e. Koliko god to nastrano zvualo, makar i da ostanemo siromani, ne bih se bunio. Sjedio bih zauvijek pred kafiem, plaao bezbrojne ture menaderima s telefonskim imenicima u torbama od kompjutora i sluao njihove jadne lai, zato jer mi se nekako ini da je isto bilo malo bolje kada su bili Boro i Ramiz nego kad su doli Dolce i Gabbana.

Muni sat
Putujete li avionom iz Splita u Zagreb, neizbjeno ete letjeti s nekim koga znate s televizije. "Gledaj, Tomac", apue u redu pred aerodromskom kontrolom narod nadvirujui se kako asni zastupnik prazni depove od metalnih predmeta - kljueva, sitnog novca, mobitela, grickalice, pljoskice... "Jo neto?", pita policijski slubenik nervozno. Zdravko Tomac nevoljko vadi magnum ispod pazuha, zbrojovku iz stranjeg depa i lovaki no iz lijeve sokne. "Uuuuu!", uzdahnu zadivljeno gra ani. No, sada ve pone mekoljenje, namigivanje i pokazivanje obrvama na Ivicu uzela, skockanog u neto tako bljetavo da aerodromsko osoblje mora staviti naoale za varenje da bi ga uope mogli pogledati. Ili se, razgrui preplaenu masu, pojavi stasita pjevaica Colonije, ili neki perspektivni stoper u trenirci, ili neurotina dramska prvakinja, ili menader s potovanja vrijednom kolekcijom optunica za korupciju, pronevjeru i nesavjesno poslovanje, ije su ime tisue oajnika pronosili na transparentima ispred policijskih patrola... Na ete li se dakle u avionu na jednoj od dvije ozbiljne nae domae zrane linije, lijepo si moete predstaviti u kako maloj zemlji ivite. Srui li se, ne dao bog, neki, bilo koji avion izme u Splita i Zagreba, u televizijskom Dnevniku te veeri najmanje etvero njih dobit e trideset sekundi nekrologa. Usporedbe radi, medu tisuama koje je al-Qa'ida sprila u napadu na Twin Towerse, nije bio nitko doista poznat, nego su sve neki statisti izginuli. Ovdje, eksplodira li jedan sasvim mali Airbus Croatia Airlinesa na letu izme u naa dva najvea grada, istog asa se, s matematikom vjerojatnou, moemo pozdraviti s nekolicinom ije ste ime makar jednom upisali u posebno oznaena polja skandinavke, s dva ministra, po prilici, dva nogometaa, s jednom pjevaicom, jednim kazalinim redateljem, jednim televizijskim reporterom, jednim nadbiskupom i prvom pratiljom Miss turizma. Eto, to vam je slava u Republici Hrvatskoj. Malo jadno, nije li? No, to emo, to je prokletstvo malih sredina. Kada ivite u selu, svi vas znaju, a etiri i pol milijuna doista nije puno vee od sela, i kada si netko uvrti u glavu da je popularan u nas, to uvijek djeluje nekako jadno i seljaki. Pogledajte, uostalom, tekst ove pozivnice koju mi je juer pokazao jedan prijatelj. "Pozivamo Vas na gala promociju uzbudljive potrage za novim - svjetskim licem Guess satova", stoji u vrhu papira. Dolje, sitnijim slovima se nabraja: "na promociji oekujemo vie od 400 uzvanika, medu kojima su Ivana Banfi, Niko Kranjar, Husein Hasanefendi Hus, Mihael Miki, Ljupka Goji, Branka Slavica, Nensi Brlek, Martina Pongrac..." i tako dalje, tridesetak imena je organizator naveo, glazbenika i glazbenica, nogometaa, manekenki, glumaca ili naprosto slavnih ope prakse, kao to su na primjer Vlatka Pokos i Maro Srezovi. to da vam kaem, sve najbolje keri i sinovi ovog naroda, creme de la creme ove zemlje.

3 "Tko nije na listi, neka se zamisli to je u ivotu napravio", ree moj prijatelj poraeno, jer njega nema. Ba kao ni mene, kad smo kod toga. "Uzbudljiva potraga za novim - svjetskim licem Guess satova" prola je tako bez nae dvije beznaajnosti. Mogli smo dodue ispred Aquariusa, gdje se u etvrtak naveer sve ovo doga alo, onesvijestiti Iris Androevi i Renea Bitorajca, odvui ih u grmlje pa upasti s njihovim pozivnicama i umijeati se u masu to se oko vedskog stola otimala za prut i francusku, kulen, losos i pohane kampe. Mogli smo u svojoj najboljoj odjei u vitkim aama mukati neko strano bijelo vino koje je organizator kupio u rinfuzi. Mogli smo s Helgom Vlahovi avrljati o biljkama lonanicama ili brojati kalorije s Ljupkom Goji. Mogli smo se medu popularnima i mi barem malice popularno osjeati. Prelo bi to valjda nekako s Ivane Kindl i Lane Klingor i na nas dvojicu. Ali, eto, nismo otili. Bilo nas je malo sram. Jer, znate, taj Guess, to vam je, ako ne znate, marka amerike konfekcije, osrednja casual odjea, nije za podcijeniti, ali nije ba ni za pasti na guzicu. Takvi su im i po prilici satovi. Solidne, zgodne, ali zapravo ne osobito matovito dizajnirane uke od sto dolara otprilike. I sami takvo neto nosite na zapeu. Teko je zamisliti da bi tu ita moglo biti uzbudljivo i pustolovno kako stoji na pozivnici. Osim valjda naim celebritiesima. Oni su tu stajali ozareni, zahvalni mami, tati, dragom Bogu i amerikom proizvo au konfekcije. Sretni to uope postoje u prostornom i vremenskom kontinuitetu u kojemu pouzdano otkucavaju Guess satovi, nazdravljali su ispred fotoreporterskih objektiva. Njih trideset slavnih u masi od tristo sedamdeset anonimnih okretalo se zadovoljno ispod sponzorskog logotipa sve gledajui hoe li im netko prii, upitati ih autogram, estitati im za sve to su uinili za hrvatski narod. A itav taj cirkus je samo zbog nekakvih uka od sto dolara. to to nije jeftino, oajno i seljaki, tono da se posrami zbog njih, kada su oni sami tako blesavi pa su to zaboravili.

Desant na kolijevku
Televizijski snimatelj mi se zakleo u autentinost te prie. Poetkom devedesetih je kao slobodnjak za lijep novac radio za nekakve Meksikance to su doli praviti reportae o ratu u bivoj Jugoslaviji. Najlake zara ene pare tom naem ovjeku bile su malo prije ponoi na Silvestrovo 1993-e, kada su se popeli na vrh jednog splitskog nebodera, upalili reflektore, novinar stavio modru pancirku i u kameru se, dok je nono nebo iza njega sijevalo od plotuna, dramatinim glasom javio izravno iz okupiranog Sarajeva. Devet godina kasnije mi smo dobili neke petarde iz Hercegovine. Strano su jeftine bile, ali bez ikakve deklaracije na kutiji. Malo due, debele kao prst, zelene s crvenim vrkom, fosforni vrh kresne na kutiju ibica. Vjerujem da se radi o eksplozivu koji je ostao kada su razoruali Hrvatsko vijee obrane. Da nije bilo Daytonskog sporazuma, to bi valjda zavrilo na Bugojnu. Jednu petardu smo bacili na balkon. Bljesnulo i puklo je kao da je grom pogodio kuu. Kada se dim raziao, svi smo bili pokriveni crnim humusom iz lonaca za cvijee, meni je krvarilo iz desnog uha, a ena je okirana hodala uokolo i ponavljala: "Nije mi nita! Nije mi nita!...". Vie nijednu nismo bacili. Kutiju smo ostavili na vrhu ormara, gdje je djeca ne mogu dohvatiti. Ako trebate negdje minirati liticu, spremate se ruiti zid prema pajzi ili naprosto okupljate zloinaku organizaciju, slobodno nam se javite. S kutijom tih petardi mogao bi se, mislim, unititi itav konkurentski narkolanac od Teherana do Graza, a dajemo jamstvo i za sluajeve etnikih ienja i teroristikih napada na aerodrome. Kako se to nalo na blagajni trgovakog centra u Soviima, ne znam, ali sa zebnjom iitavam crne kronike oekujui znatan porast stope krvnih delikata u Mostarskoneretvanskom kantonu. Premda, za pravo rei, da imam elju, ovih bih dana, s

4 beznaajnom vjerojatnou da e me uhvatiti, i sam mogao poiniti umorstvo do dva. Blagdansko je vrijeme neobino prikladno za takve stvari. Tko bi, naime, mogao otkriti da je u baranoj vatri iz mnogih cijevi, kako Hrvati tradicionalno proslavljaju ro enje Spasitelja, neki metak bio va? Ili, ak i ako vas uspiju identificirati, imate zrele izglede da se izvuete s ubojstvom iz nehata i kojom godinom uvjetno, jer e dravno odvjetnitvo imati dosta ozbiljan problem dokazati kako va in nije bio nehotina posljedica blagdanskog veselja. Nemate, dakle, razloga puno ekati, u novu 2004. u ite bez svojih dumana. Ure ujete li kuu ovih dana, jednu stvar svakako morate napraviti - selotejpom izlijepite sva stakla da vas krhotine ne poubijaju. Nemojte izlaziti na prozor vie nego je nuno. Malo prije ponoi preporuujemo vam da odete u podrum. Ako ostajete u stanu, za Boga miloga, unite. Spustite ampanjske ae, prut i francusku, prostrite sve na podu kao na izletu, to vam moe spasiti glavu. Trebate li na zahod, pognuti pretrite tih nekoliko metara. I nita od toga naposljetku vam opet ne garantira da ete preivjeti, jer narod svoju sreu svake godine izraava sve krupnijim kalibrom. U prosincu je prolih godina dola navika da se ograniziraju sajmovi knjiga, gotovo da nema upanijskog sredita bez toga. A nama zapravo trebaju sajmovi oruja: jeftine izraelske strojnice prije nego Coelho, eke zbrojevke umjesto kuharica, amerike jurine puke na blagdanskom popustu od dvadeset posto, u ite i razgledajte bez obveze. To oruje, uistinu, vie nego ita pripada naravi Boia. Mi zapravo nemamo ba nikakva razloga pjevati "Tihu no". Ne znam jesu li vam poznati ti podaci, ali neukou ili nesmotrenou kasnijih prepisivaa, Sveto pismo je prilino krivotvoreno. Betlehemska zvijezda u stvarnosti je bila uta signalna raketa. Malom Kralju Melkior je donio kratku samaricu, Baltazar magnum, Gapar runi protutenkovski projektil. Sveti Josip je, kae Matejevo evan elje, na vijest o ro enju ispalio nekoliko kratkih rafala, ustrijelivi pritom dvije ovce i lake ranivi jedno magare, a i Bogorodica je, svi se slau, plaho bacila nekoliko dinamitskih tapina u sijeno. Me utim, evan elisti Luka i Ivan, a s njima i nebrojeni narataji kasnijih teologa, razilaze se u stavovima jesu li pastiri bili naoruani kalanjikovima rumunjske ili korejske proizvodnje. Jedno vrijeme se naga alo da su imali svijetlee metke, no to je naposljetku sasvim odbaeno. Kako bilo, Isus je dohvatio trideset i treu, a dobro da je i toliko. Kako je poelo, mogli su ga jo u kolijevci ubiti. Kao to ga, uostalom, hicima u nebesa svake godine iznova ubijaju ovdje u nas.

Vjerujte u Djeda Mraza!

To je sezonska ludost koja pone poetkom prosinca i zavri s istekom godine, samo jedan mjesec traje, ali je neizostavna od poetka devedesetih. im nekako iza nekadanjeg Dana Republike ujete da je prasnula prva petarda, znate da je samo pitanje trenutka kada e u nekim novinama ili na radiju krenuti polemika o tomu kome doista, po nekakvom obiajnom pravu i tradiciji, pripada koncesija na blagdansko darivanje najmla ih -malome Isusu, svetoj Luciji, Djedu Boinjaku, Djedu Mrazu ili svetom Nikoli? U javnom natjeaju za etvorni metar parketa pod boinom jelkom najnesmiljenija je ipak konkurencija dvojice potonjih: za sveca buno navijaju iz crkvenih krugova, dok iza skandinavskog bradonje stoje me unarodne kapitalistike korporacije i navika iz socijalistikih vremena. Djed Mraz stoga je uvjerljivo premoan, to suprotnu stranu ponekad dovodi do izljeva potpuno nerazumnog bijesa. Glavni crkveni argument u ovoj je raspravi da Djed Mraz ne pripada naoj kulturi te kaptolski ideolozi nastupaju gotovo kao nekakvi inspektori rada. Protivnika u crvenoj dolami i kapici prokazuju kao stranca, ilegalnog useljenika to, bez vize i prijave boravka u

5 RH, na crno daruje nau djecu pa pozivaju sve policijske ophodnje da zaustave njegov jelenski esteropreg i urno ga iskljue iz prometa. Djed Mraz, kau, nema to raditi u nas, on uostalom i ne postoji, nego je komunistika utvara. Optuuju ga da je komunist, to nije sasvim istinito, ali strasnije zvui, zbog ega je Skandinavac izaao na vrlo lo glas medu vjernikim pukom. "Davno su, moj dragoviu, prola ona vremena kad je Djed Mraz donosio darove", ree mi tako neki dan jedan bogobojazni Hrvat, nekakvim tonom kao da je Djed Mraz zapravo stari udba koji je izbijao bubrege kada bi nekoga uhvatio da pjeva Vilu Velebita. A meni se momentalno smu-ilo od te slijepe i priproste mrnje koja ne poteduje ni neto tako bezazleno kao to je djeja fantazija. Ljudi, stvarno, to to govorimo otilo je daleko preko ruba pameti. Dajte da pokuamo trijezno promisliti o tome. Kada neki na biskup kae da Djed Mraz ne postoji, to to znai? Znai li to moda da biskup misli kako sveti Nikola postoji? Njihovim preuzvienostima netko bi napokon morao javiti da je taj Nikola ve stanovito, zapravo ak i dosta dugo vrijeme mrtav. Nije lijepo uti, ali je tako i kada biskup kae da je Djed Mraz komunistika izmiljotina... to nije tono, ali neka mu bude... Vi mu slobodno moete rei da je sveti Nikola jednako tako katolika izmiljotina, a kada je o dvije izmiljotine rije, uistinu je uzaludno se prepirati koja je stvarnija. Kako uope polemizirati kada predmet polemike ne postoji? Djed Mraz kao i sveti Nikola naprosto su fik-cionalna bia, izmislili smo ih s nekim davno zaboravljenim povodom da razvedrimo djecu, ba kao i onog mia to pod jastukom toboe klincima ostavlja novac za mlijene zube. Kada odraste, prestane vjerovati u te prie. Osim, kako se ini, ako ne upie teologiju. Uistinu, to kako neki nai sveenici govore o svetom Nikoli i Djedu Mrazu, zapravo ne zvui nita pametnije ni odraslije nego kada moj estogodinji sin pita je li Spiderman jai od ninja kornjae. Crkva, dakako, ima razloga biti uvrije ena zlostavljanjem nekadanjih komunistikih vlasti, ima puno pravo inzistirati na oivljavanju svojih tradicija koje su desetljeima bile potiskivane ili ak otvoreno zabranjivane. Treba se vratiti obiaj da se o svetom Nikoli daruju djeca. Ali, kada Crkva uime te tradicije pokuava istisnuti jednu drugu, koja se ukorijenila u posljednjih pedeset godina, rije je u bitnome o jednakom nasilju nad naom memorijom. Ako je Djed Mraz uistinu plod komunistike nepravde nad tradicijom tovanja svetog Nikole, ne moe se ta nepravda sada ispraviti, a da se ne uini nova, u osnovi jednaka. Popovi, naravno, ne nose duge crne kone kapute i lugere na opasau i nikoga nee isprebijati zato to vjeruje u Djeda Mraza, ali zapravo vrlo slino komesarski doivljavaju tu stvar. Nekome e se moda uiniti da koristim teke rijei za jednu zapravo perolaku temu, da se previe uzrujavam oko neega to je djetinjarija, ali ba zato to je djetinjarija, stvar mi se ini pogubnijom. Djed Mraz kao i sveti Nikola, rekli smo, ne postoje, oni pripadaju djejoj mati, a kada se neja zadrtost pone baviti djejom matom, kada nekakvi komiteti ili biskupske konferencije, posve je svejedno, jer je rije o ljudima podjednako lienim imaginacije, uzimaju sebi pravo odluivati u to klinci trebaju vjerovati, kada ak i izmiljeno bie, utvara iza koje si se sakrio da bi djetetu kupio igraku, postane politiki ili vjerski poudna ili nepoudna, to je upravo nevi eno diktatorski. Trebate u svemu ba sluati svoje upnike. Vjerujte u Djeda Mraza. Ba kao i u svetog Nikolu, i u malog Isusa, i u svetu Luu. ak i za Djeda Boinjaka, makar pojma nemamo otkud se sad jo i taj stvorio, kupite i zamotajte svome djetetu nekakvu sitnicu. Ta e vas ekumenska gesta, naravno, dosta kotati, osim toga ete i razmaziti dijete, ali znate to - bolje da su vam ki ili sin razmaeni nego da izrastu u iskljuivu i zapjenjenu budalu.

Dalaj-galama
"Tata, zna ta u ja biti kad odrastem", kae moj estogodinji sin. "ta?"

6 "Jedi", ozareno apne moje malo sunce. Ajde, ba mi je drago da se odluio, mislim se ja. Premda ba i ne vidim velike anse da bih ga mogao kolovati za jedi viteza. Iskreno, najblie to bih mogao je da ga dam u specijalnu policiju. No, dobro, idemo mi arbajtovat. Njegova Svetost Dalaj-lama, gra anskog imena Tenzin Gvatso, pohodio je nau zemlju. Rjenikom turistikih pregalaca, ostvario je nekoliko noenja, poneto je uiarila i izvanpansionska ponuda, a da i ne spominjemo zahvalna srca i radosni spokoj mnotva koje je na svakom koraku pratilo toga plemenitog redovnika, mirotvorca i mudraca. Gdje god bi proao, lica su se koila u sretnom osmijehu... Toni itin, ini mi se, jo se ni sada, dva dana kasnije nije prestao cerekati... Izme u obrva prolaznika su se otvarale i snagom milijuna sunaca arile tree oi, blagost i dobrota spustile su se na naa sela i gradove, te su se ak i kamiondije i kondukteri, kako ujem, pokajali, odbacili janjetinu i navalili na sojine odreske. Veselo se kikoui i namigujui ispod cvikera, reinkarnacija Avalokitevare, nebeskog Bude s tisuu ruku, simbola milosr a i zauzetosti za dobrobit ovjeanstva, svojim je jednostavnim porukama oarala televizijske reportere vie nego iro Blaevi, a kuanice su se isplakale kako nisu valjda jo od "Titanica". Svi skupa shvatili smo da moemo biti bolji roditelji i suprunici, braa i sestre, susjedi, gra ani i porezni obveznici, pacijenti, klijenti, potroai, vozai i pjeaci, da nije lijepo izlijevati motorno ulje u okoliu ni u kinima lijepiti mrklje ispod sjedalica. U zemlji gdje bi se svi poubijali da je rat potrajao jo est mjeseci i gdje ni poslije opetovanih poziva jo sve duge i kratke cijevi nisu predane MUP-u, najednom svi palamude o nenasilju i razoruanju i razmiljaju kako bi se svakako izljubili sa svojim neprijateljima, samo da ovi nisu pobjegli u Srbiju. Moe vam ovo zazvuati udno, ali mene sada proganja jedan... priznajem, vrlo paranoian dojam... Da je itava ova zemlja lagano pobenavila. A ono to mi se ini jo jezivijim, jest da je pobenavila sa zapravo vrlo bezveznim povodom. Okej, da se odmah ogradim, ja nisam tip koji se pali na istonjake trice, reinkarnacija mi je uvjerljiva koliko i gospodarski program Ivice Raana, vegeterijanci me zbunjuju, a sariji i mirisni tapii ak su mi i izrazito odbojni. Kada ste takvog miljenja, posjet Dalaj-lame valjda i ne moete drukije doivjeti nego kao isprazan, intelektualno posve neuzbudljiv doga aj. No, ovaj put, ini mi se, sam Dalaj-lama mi je dao puno razloga da tako mislim. Sve ovo to je dalje napisano, da se razumijemo, ne iskljuuje to da je kineska okupacija Tibeta jedna uasna svinjarija i da je od Mesia bilo uistinu kukavno da nije primio ovjeka. Po strani od toga, ne mogu si pomoi, ja ne vjerujem tom lami. Recimo, samo za primjer, ako znate da je on izbjegao iz Tibeta tek nakon propasti oruanog ustanka protiv kineske okupacije, onda je njegovo zagovaranje nenasilja uistinu vrlo sumnjive vjerodostojnosti. To mi se nekako, po prilici, ini kao ono kada su se u nas na poetku rata palile svijee na prozorima i zagovarao nenaoruani otpor, ali samo do trenutka dok nismo nabavili oruje. Istog asa, sjeate se, kada smo provercali puaka u dovoljnom broju, Gandhi nam je prestao biti svijetli uzor. Tako bi, vrsto sam uvjeren u to, bilo i u Tibetu. Da su lame imale dovoljno kalanjikova, Tenzin Gvatso bi u svetim knjigama ve naao nekakav mudri citat koji odobrava njihovu upotrebu. Stvari uvijek mogu biti i ovakve i onakve, kao to, uostalom, Njegova Svetost nikada nije ni dala nikakav stvarno odluan odgovor na ona stvarno gorua moralna pitanja suvremenog svijeta. On zapravo ne zna to bi s pobaajem ili eutanazijom, a nuklearne pokuse u Indiji skanjuje se osuditi ve stoga jer mu je Indija pruila azil. Kada god mu

7 postave neko malo golicavije pitanje, on odgovara prijaznim smijehom i s nekoliko jednostavnih, uasno banalnih istina kao iz onih plitkih prirunika iz popularne psihologije. Uistinu, to to Dalaj-lama govori, a to se Nadi urjak i Bozi Skoki s HTV-a ini upravo kvintesencijom mudrosti, nije nita to ne moete nauiti ve ako redovito gledate "Pokemone". Mislim, stvarno. Dalaj-lama misli da treba uvati prirodu. Jaka stvar! Dalaj-lama je za mir u svijetu. Pa to onda? I Fani apalija je za mir u svijetu, pa nitko ne pravi veliku misu od toga. Ne bih htio grijeiti duu, po svemu se ini da je rije o uistinu dragoj osobi, moe biti da je dobar ovjek i smjeran redovnik, ali ni po emu to smo uli u onih nekoliko dana nemamo razloga vjerovati da se veliki Avalokitevara inkarnirao u nekom stvarno bistrom obliju. Tako da itavu ovu pomamu za tim ovjekom ja doista ne mogu objasniti nego kao zastraujuu intelektualnu povrnost onih koji svoju filozofsku znatielju i inae utauju Coelhom. A ne mogu u tome nai ni istinski emocionalni angaman. Vie mi je to minkerski, ba po mjeri Richarda Gerea i Stevena Segala. I to me stvarno ivcira. Ljudi koji su do sada bili savreno ravnoduni za Srebrenicu, Kurdistan ili naprosto male dioniare Koteksa, odjednom su se nali silno ganuti kineskom okupacijom Tibeta, pa se s Dalaj-lamom dre za ruke i utjeu da mu veliki Buda podari snage da izdri. Dajte, nemojte me zezati!

Neka cvjeta tisuu lotosa

Za sve varioce, cjevare i montere, za inenjere, majstore i Milicu iz raunovodstva, za direktora i itav Nadzorni odbor rijekog Brodogradilita Viktor Lenac, evo malo klasine knjievnosti. Tek da bi znali da u onomu to se njima doga a nema niega novog, nego je, dapae, sve bilo poznato jo u antikom Rimu, posveujemo im jedan maleni epigrami Gaja Valerija Katula. Dakle... Oko moje kuice sjeverac ne zavija. Niti se oko nje junjak ovija. Niti oko nje proljetni lahor arlija, Ve se ona pod uasnim teretom povija: Pod dugom od petnaest tisua i dvjesto sestercija. Lijepo, zar ne? S osobitim bismo veseljem sada izdeklamirali i neto o Slavku Liniu, no takvoga neega, na alost, nema u pjesnikim antologijama. Lini je, bojimo se, vie nekako za Riplevja, vjerovali ili ne. Lijepo bi se, mislim, slagalo da ga stave na istoj stranici s priom kako je Kaligula konja imenovao senatorom. Uistinu, ak ni puno imunije i prosperitetnije drave ne bi si priutile da im takva osiona neznalica kakva je Slavko Lini, takav bezobrazni ekonomski diletant, bude potpredsjednik Vlade. Slavko Lini, kada sve zbrojimo, vjerojatno je naa najskuplja proraunska stavka u posljednje etiri godine. Pokraj Slavka Linia nita u ovoj zemlji nije zapravo skupo. Tako da mi je malo kao i neugodno govoriti koliko sam se blesavo osjetio u ponedjeljak ujutro kada sam u novinama naao da e iz budeta Ministarstva posvjete u idue tri godine malenih, zapravo sasvim neznatnih 150 tisua kuna biti potroeno za organizaciju teajeva joge. Strugar i drutvance, ako vam je moda promakla ta vijest, honorirat e majstore joge koji e nastavno osoblje uiti tehnikama oputanja, koncentracije i disanja, eda bi oni potisnuli nasilne porive prema uenicima. Osim toga, nasilnicima e se i poboljati zdravlje te e imati veu sposobnost uenja i pamenja. Tako

8 vele u novinama, a razuman e se ovjek, jasno, zapitati zato bi, pobogu, dravna briga bila preodgajati neke uiteljske sadiste koji amaraju djecu? Zato se takvom nekakvom mamlazu naprosto ne izrekne nekakva disciplinska mjera, uskrati mu se stanovit dio plae, goni ga se prekrajno ili ak kazneno, zato je to, u najkraemu, problem Ministarstva prosvjete? Po svemu, takvi bi sluajevi trebali biti u nadlenosti policije i sudstva Republike Hrvatske. Ali, dobro, ako ve imamo para za Linia, kako smo rekli, nikakav nam troak uistinu nije prevelik. Ako imamo Slavka Linia za potpredsjednika Vlade, doista ne postoji ozbiljan razlog zato, samo primjera radi, Hrvatski fond za zdravstveno osiguranje ne bi zainteresiranima pokrivao sve trokove promjene spola. Brate, kad je bal, nek' je maskenbal. Tako da ne mogu stvarno rei da me nerviraju prosvjetni teajevi joge. Dapae, najiskrenije, malo me i zabavlja zamiljati zbornice idue jeseni. Veliki odmor, a nitko ne pije kavu, ne pui se, oronuli nastavnik fizike ne vadi kriomice bocu ibenske travarice iz kartonskog registratora u naputenoj kolskoj arhivi u oku. I nema nijedan da je ivan, nitko se ne sva a zbog rasporeda ili pokvarenog grafoskopa, me u prosvjetnim radnicima cvijeta tisuu lotusa. U sladunjavom mirisu indijskih tapia nastavniki zbor udobno se zavalio, tko s elom na stomaku, tko s izmicama iza vrata, pa sklopljenih oiju zaneseno mrmlja: "Om!... Om!... Om!... Om!", dok mlada nastavnica glazbenog odgoja - pling!... plingL. pling! - na sitaru prebire nekakav tradicionalni himalajski napjev. Tako relaksirani, Sidarthe Gautame hrvatskog kolstva potom, gotovo lebdei iznad linoleuma na hodnicima, odlaze u razrede i nita ih ne moe izbaciti iz njihova blaenog mira. Situacija je, na primjer... "Ivice, koliki je pravi kut?" "Oko dva metra", kae Ivica spremno. A nastavnik na ovo samo lagano trepne. Prirodan, sasvim razumljiv ljudski poriv da majmuna uhvati za glavu i s njome uhvati bjesomuno mlatiti o kolsku plou, ili da ga opali nogom u guzicu da kroz prozor odleti s drugoga kata, da mu se mlade krvi napije... sve je to iezlo. Prosvjetni jogin tek dvaput duboko udahne punei eludac kisikom, na to mu se u plamenim cvjetovima rastvore akre uz kraljenicu, te spokojnim glasom ree: "Ivice, molim te, naui tu stvar do idue inkarnacije." Potpuna je nirvana u itavoj koli. Poneki ve sjede za katedrom samo s komadom tkanine oko bokova, prekrienih nogu, s rukama na koljenima, drei palac i kaiprst kao da e posoliti juhu. Astralna im aura svijetli lijepim zelenkastim svjetlom, tako jasno da u mranim zimskim popodnevima gotovo i ne treba paliti arulje. Nastavnici transcendiraju. Mozak im je potpuno ispranjen. Mnogima, dodue, to i nije bio osobit napor. A kada je kontrolni, nastavnici jogini samo lagano otvore svoje tree oko i nema toga mangupa kojega nee uhvatiti kako prepisuje. Stvar zatim ide dalje. Nastavno osoblje vidljivo kopni, oi su im upale, modre kute gotovo vise na mravim tijelima naih jogina. Poneki su toliko lagani da bi mogli leati na leaju od avala. Tada nastupa napredni teaj joge za hrvatske prosvjetne radnike. A napredni teaj joge za hrvatske prosvjetne radnike je kada ih navikne da ive samo sa akom rie dnevno.

Krava sa lagom
Proitao sam to nedavno u jednim novinama, u Europi se prodaje vie od tristo vrsta vreica za usisavae. Drite li i vi to barem malo bolesnim? Tih je vreica vie nego hrvatskih pravakih stranaka, toliko ih je da bi sada valjda ve trebalo osnivati klubove kolekcionara, a moda ak i muzej vreica za usisavae. Ako se neka vrsta slabije prodaje, moda bi se i Greenpeace trebao zauzeti kako se inae Greenpeace zauzima za spas izumiruih vrsta... Jedna stvar mene ovdje posebno zanima. Vreica za usisiva razmjerno je jednostavan predmet, jedna se od druge, koliko ja to mogu vidjeti, moe razlikovati tek po volumenu i promjeru otvora na njoj. Kako je inenjerima u Electroluxu, Gorenju i to ja znam gdje sve ne uspjelo neto s tako skromnim brojem osobina napraviti u toliko kombinacija da je praktino posve iskljueno da biste mogli otii kod susjeda posuditi vreicu za usisiva? Uistinu, rijetko se vida da je netko uloio toliko pameti, radnih sati i gableca u neto to je upravo udovino imbecilno. Sasvim iskreno, ja nisam ba najsigurniji da u svijetu u kojemu postoji tristo vrsta vreica za usisivae uope treba imati djecu. No, ini se da je neminovnost da svijet biva sve raznolikijim. Nade li se u lokalu za stolom petero ljudi, da prije emo sada na nau dananju temu, nijedan nee naruiti istu kavu. Jedan bi izvolio duplu obinu s dva Natreena, a drugi kapuino bez kakao-mrvica na pjeni, trei makjato s vie mlijeka, hladnog mlijeka, naglaava, etvrti pita onu... pazi, molim te... bez kofeina, peti bi kratku s malo laga, a ti gleda konobara kako blijedi i grize donju usnicu, mislei kako bi se, umjesto s kavama, puno radije vratio s velikom sjekirom. Moj prijatelj Nikola, to je radio kao konobar sve dok su mu nisu sasvim stradali ivci, imao je za goste dvojicu potpunih idiota, koji su, da stvar bude zabavnija, dolazili skupa; jedan je traio da mu kava bude do donjeg ruba natpisa Lavazza otisnutog na unutranjoj stijenci alice, dok je drugome zahtjev bio da povrina kave tono pokriva gornji rub slova. Kada je Nikola jednom, iz iste ljudske zloe... a tko bi od nas, priznajmo, tomu odolio... kazao da vie nemaju alice s logotipom Lavazze, njih su se dvojica gotovo rasplakali. Doivjeli su to kao neuven, divljaki napad na vlastito dostojanstvo i osobni integritet. Ako ovo moda i jest poneto ekstreman primjer, injenica je doista da je kava postala neto jako osobno. Izabrati nain na koji e ti u kafiu pripremiti espresso, s toplim ili hladnim mlijekom, bez mlijeka, s pjenom ili sa lagom, dugi ili kratki, sa eerom, bijelim ili sme im, bez eera, s umjetnim sladilom... postalo je gotovo sastavnicom gra anskog identiteta. Ugostiteljski personal vjerojatno vie i ne pamti naa imena, pozdravit e nas kada u emo, moda i razmijeniti s nama nekoliko uljudnih fraza, no za njih smo samo "gospodin kratka", "gospo a kapuino bez eera", "nosati dupla kratka s malo mlijeka" ili "krava sa lagom". I to nam se zapravo svi a. Drago nam je kada se potuje na mali kaveni hir, jer to istodobno doivljavamo kao potovanje nae osobe i naeg prava na izbor, a poneke od nas... konkretno, mene... ispunja istinskom tjeskobom kada do em u novi kafi i vidim da mi je konobar zeznuo kavu. Poelim ga tada zovnuti preko cijelog kafia, pozvati da ponovno do e do mog stola, da mu pokaem na ono to mi je donio i vrisnem: "ovjee, je li vam ja moda izgledam kao netko tko pije ovakvo neto?! Molim! Zar vi mislite da sam to JA?!?!" Zbog ovakvih stvari najsigurnije je odlaziti na jedno mjesto i zahvalno kimnuti kada konobar sam kae ono to ste vi upravo zinuli da kaete. To je mali ugostiteljski trik, ali vama godi, osjeate se priznatim kao ovjek i kao gra anin, osjeate se gotovo voljenim, srce vam zaigra, umalo da bi otili do konobara i zagrlili ga. "Hvala ti, stari!", rekli biste mu sveanim glasom i poljubili ga u oba obraza. Ali, pazite, krasno je zadovoljstvo kada u kafiu znaju kakva je vaa kava, no s druge strane iznimno je neukusno kada vi oekujete

10 da bi konobar to trebao znati. Lijepo je da vas priznaju, ali nemojte, zaboga, sami traiti da vam to pokazuju. A ima i takvih, znate takve tipove, to su oni to ulazei u kafi kau: "Daj mi onu moju kavu". Tako je, barem meni, najprije nepristojno, a potom i jadno i iskompleksirano uti nekoga tko inzistira na svojoj ugostiteljskoj slavi, na tome da je u ovom kafiu nain na koji on konzumira espresso neto tako opepoznato i konstantno kao Lu-dolfov broj pi. Fuj! Zbog ljudi to u kafiu kau "Daj mi onu moju", iskrena je teta da u zakonodavstvu vie nema smrtne kazne. Zato ja uvijek volim zamoliti, ak i ako znam da je nepotrebno: "Duplu, skroz kratku, sa sasvim malo mlijeka." Ako je gluplji konobar, tada obino pita da kakva je to dupla kratka. "Dvije kratke u jednoj alici", pojasnim. "Hoete u veliku ili u malu alicu?", pita, ako je u smjeni, konobar picajzla. Nije mi ba najjasnije ovo pitanje. Trei, bezobrazni konobar nita ne pita. Bezobrazni konobar mi samo kimne da je razumio i donese kapuino s puno pjene, na to ja obino u em u kafi, zgrabim stolicu i porazbijam staklariju, a njega, lino i personalno, zakoljem krhotinom neke boce.

Velike pive i mali narodi

Opisujui tikvice u svom vrtu jedan mi seljak, irei ruke, jednom ree: "Narasle, da oprostite, ovakve!" "A zato 'da oprostite'?", pitam ga. ovjek zau eno podigne obrve. Stvarno, zato bi se morao ispriavati zbog dimenzije tikvica? To je samo povre, zaboga. Meni, recimo, ba nita lascivno nee pasti na pamet kada netko spomene bilo kakav duguljasti plod, savreno sam ravnoduan i na tikvice i na krastavce. ene koje poznajem, osim toga, savreno e prirodno oguliti bananu i bez imalo je srama i osjeaja krivnje pojesti. Ljudska pohota, istina je, zna ii kojekakvim putevima i stranputicama, ali svejedno te iznenadi kada vidi to sve neki nalaze erotinim. Nova reklama za Gavrilovievu salamu dosta je dobar primjer toga. Dok se nisu javile organizacije za enska prava i ravnopravnost spolova, ja nisam imao pojma da je u njoj ita razvratno. Zaustavio sam se za svaki sluaj jo jednom ispod jumbo plakata s manekenkom i salamom, dugo je gledao i nisam mogao sebi pomoi. Feminizam mi je inae dobar, ali ovaj put me je iskreno prepalo to je u glavama tih aktivistica. To je kobasica, zaboga. Jedan jedini tjelesni otvor u kojem ja zamiljam suhu svinjetinu u najlonskom omotu su, da oprostite, usta. Premda uistinu ima puno reklama koje poniavaju enu, a neke od njih tako su odvratne da ja ponekad zbilja opsujem ispred televizora. U tome se, me utim, moje miljenje nekako mimoilazi s feministkinjama. Mene izlu uju pivske reklame, gdje se, primijetio sam, zapanjujuom uestalou ponavlja isti tupavi obrazac, da mukarac izme u piva i drutva prekrasne ene bira pivo. Deko, na primjer, sebino zagrli karton Heine-kena i okrene leda Jennifer Aniston. Ponem upati kosu svaki put kada vidim tu ludost. Jennifer Aniston, cura kakvu, u prosjeku, sretne jednom u dva stoljea, moleivo je pogledala tipa, a konj je, sram ga bilo, uzeo Heineken. Gdje su nali toga retardiranog? To bi ubre trebalo uhapsiti im iza e iz supermarketa. Vidjeli ste potom svakako i onu reklamu s trojicom na zidiu fontane. Jedan zatvori oi i baci pivski ep u vodu iza le a, a pred njim se stvori boanstvena gospo ica, zlatna medalja na upanijskom natjecanju, kristalni pokal na republikoj smotri, posebno priznanje za osobnost na sajmu u Londonu. Momak ode s njom, a ova dvojica mulaca to su ostala na fontani, to oni nakon toga mirei poele? Jo po jedno pivo! Prijatelj im je upravo odetao grlei Playboyevu duplericu od svibnja, a budale su naruile jo po tri deci nekakve mlake industrijske mokrae koja se u maloprodaji nudi za manje od etiri kune.

11 Mujo i Haso u itavoj povijesti viceva o njima nisu napravili nita ni priblino tako imbecilno. Napokon dolazi meni najuasniji ovakav sluaj. Prestao se prikazivati i dobro je da je tako, jer bi inae od bijesa ve razbio televizor. Sjetit ete se, prije nekoliko godina bila je reklama gdje se mukarac vrti oko djevojke koja plee s pivom u ruci, njiui par prelijepih sisa. On se drzne odrijeiti joj naramenice haljine i mi pred malim ekranima, naravno, skaemo na noge od oduevljenja. No, to gospodin napravi dok mlada dlanovima panino hvata grudi? Ta ljudska bijeda, ta nakaza, moron, zloinac i narkoman zadovoljno uzme pivo iz njezine ruke. Zvuat e vam moda pretjerano, ali svaki put kada bih to vidio, snano sam poelio oamariti mamlaza. Slobodan Miloevi me valjda nije mogao iznervirati kao taj glumac to u reklami umjesto enskih sisa hvata pivsku au. Pivo ne pijem, ali recimo da potujem ljude koji piju. Neki su mi od njih i dragi prijatelji. Imam strpljenja i suuti za njihov mjehur, s razumijevanjem u klimnuti svakih petnaestak minuta kada kau "priekaj, molim te, sekundu" i izgube se u pravcu zahoda. Ta mala fizioloka rtva ini mi se vrijednom njihovog zadovoljstva. No, kada bi ijedan od njih napravio ita nalik onome u tri gore opisana primjera, ja bih mu preporuio psihijatra, socijalnog radnika, razgovor sa upnikom, savjetovao mu da se sam javi policiji ili da naprosto donira bubrege, srce, jetru i ronicu i lijepo se ubije, jer takva betija upravo i ne zasluuje ivjeti. Bogu hvala, jo nisam sreo mukarca koji bi bio takav. Takvi u stvarnosti zapravo i ne postoje. Ali, reklame idu, svaki je dan makar jedna na televiziji, gdje vas pivovare pokuavaju uvjeriti da je njihov proizvod bolji od seksa. Pogledate li pozornije, jedna od temeljnih marketinkih strategija pivske industrije jest da je ljepe lokati nego biti sa enom. Brad Pitt je glupi luzer. Oenio se s Jennifer Aniston umjesto da cuga Hei-neken. Bolje hladno Oujsko nego topla snajka. Kome treba eva dok je Karlovakog u friideru. Pria se da homoseksualci vladaju modnom industrijom. Moe biti, nisam siguran, tu stvar bih, ako dopustite, uzeo s rezervom. Ono, me utim, to mi se ini dosta pouzdanim je da pederi drmaju u pivovarama.

Nosi mi se bila boja

Na televizijskoj slici uzduno podijeljenoj napola zdesna je ono dobro, pravedno i istinito, blistavi trijumf zapadne civilizacije, ostvarenje naega vjekovnog sna, neto zbog ega se stoljeima ginulo u rovovima - besprijekorno bijela majica oprana tim i tim superdeterdentom. Sve vas televizijske reklame pokuavaju to uvjeriti: Galileo Galilei umro je s imenom Ariela na usnama, Kristofor Kolumbo nabasao je na Rubel mislei da je Indija, a Robert Oppenheimer je napravio atomsku bombu, premda je zapravo htio napraviti Faks helizim. U istoj bijeloj majici na desnoj strani ekrana sadrana je upravo sva ovjekova bit, u kotrljanju bubnja vemaine ovdje se saima velianstveni hod ljudske povijesti. Da biste shvatili kakva je pobjeda posrijedi, s druge strane televizijske slike, tamo slijeva stavljena je naa tegobna prolost, ono mizerno to je ovjek nekada bio, a to je sada sreom prevladano - siva i skvrena majica oprana obinim deterdentom, koji, kako se lijepo vidi na mikroskopskoj snimci tkanja, nikada ne moe do kraja izvui neistou iz vlakana. Svaka reklama, za apsolutno sve nove deterdente, istie superiornost svojega proizvoda tome bezimenom "obinom deterdentu" iz neprivlano dizajnirane kutije. "Obini deterdent" univerzalni je antijunak svih reklama za deterdent, koji u usporedbi s Arielom ili Faksom stoji kao debeli Chico pokraj miiavog Zagora, kao pomalo tupi

12 Desmond uz pronicavog Ripa Kirbvja ili doktor Watson uz Sherlocka Holmesa, ukratko, kao mogue ak i drag, ali potpuno beskoristan bezveznjak, to je tu samo da se uza nj ljepe istaknu vrline glavnog frajera. No... sada dolazi ono najljepe u svemu... mi zapravo ne znamo koji je taj bezveznjak. Jer, ako se listom svi deterdenti proglaavaju boljim od njega, tada nam ne preostaje nijedan, ili barem mi ne znamo ni za jednoga koji bi bio obian. Razumijete, ako su svi deterdenti super, kao to reklame, svaka za sebe, tvrde, gdje je onda taj koji nita ne valja? "Obini deterdent" iz reklama odjednom se pojavljuje zagonetan kao sveti gral ili izgubljena druga knjiga Aristotelove "Poetike", kao kentaur, jednorog ili troglavi pas, kao jedna posve mitska pojava u potroakoj kulturi. Svi govore o njemu, a nitko za njega ne zna ni kako se zove, ni tko mu je proizvo a, ni gdje ga ima za kupiti ni koliko kota. Pokuajte uostalom zamisliti ovakav prizor... "Dobar dan." "Dobar dan, izvolite." "Ja bih kupio vreicu obinog deterdenta?" "Kojega deterdenta?" "Onoga obinog. Sigurno znate o kojemu se radi, na televiziji stalno govore o njemu." "Samo recite, kako se zove?" "Ma, nikako se ne zove, to je samo 'obini deterdent', klinac od ovce, uglavnom beskoristan protiv tvrdokornih mrlja i posve neupotrebljiv kada se radi o tkaninama osjetljivim na pranje na visokim temperaturama... Zapravo, kada malo bolje promislim, to vjerojatno ba i nije deterdent, ali ne znam kako bih ga drukije nazvao." "Je li vi to mene zajebavate?", kae trgovac sumnjiavo. "Ne, ne, kada vam kaem, bilo je na televiziji." "Milice", obrati se trgovac svojoj pomonici, "imamo li mi obinog deterdenta?" "Kojega deterdenta?", upita Milica... Vidite, stvar naprosto ne hoda, jer govorimo o neemu ega nema. Proizvo ai sredstava za pranje rublja, zajedno s televizijom, nas su prevarili. Najprije su nam dali za neprijatelja neto to ne postoji, a onda izmislili vlastitu pobjedu nad tim neprijateljem. Mi kupujemo Ariel, Faks, Rubel, Avu ili neki drugi, posve je svejedno koji deterdent, dijelom vjerojatno i zbog reklame, koja je tek manipulacija, lukava medijska opsjena o proizvodu koji se potvrdio u posve imaginarnom nadmetanju s nepostojeom konkurencijom. Zvui vam aavo sve ovo? Pa jest dok se radi o deterdentima, no valja imati na pameti da su i neki ratovi poeli na jednako klimavim premisama. Neki bi mudrija negdje izmislio nekakvog neprijatelja, a etiri godine godine kasnije bismo brojali nekoliko stotina tisua mrtvih. Mislite da pretjerujem? Ama, jok. Vidite, i kod ratova i kod deterdenata radi se zapravo o istoj stvari - ienju.

Zodijaki mrak
Godinji horoskop za 2003., koji je kao specijalni dodatak u koloru izaao u jednim naim dnevnim novinama, savjetuje Lavovima: "Ne uputajte se ni u kakve sumnjive, kriminalne ili, pak, vrlo obeavajue poslove." Eto ti ga, vrae! Da sam ja, sluajno, ro en u astrolokom znaku Lava i da sam u iduoj godini namislio poiniti kakav sumnjiv ili kriminalni biznis, grabeno umorstvo, prevaru sa svetim relikvijama, verc kontingenta kineskih gra ana preko graninog prijelaza Vinjani Donji ili, na primjer, oruanu pljaku mjenjanice Dugi pogled, ova bi me stvar svakako pokolebala. S tim se stvarima nije za aliti. Al Capone u svemu se savjetovao sa svojim astrologom, a kad ga samo jednom nije

13 posluao, ope je poznato, isti ga je dan uhapsilo. Pa i Lee Harvevju Oswaldu, ubojici Johna Kennedvja, u horoskopu je za onaj dan jasno stajalo da "ako je mogue, izbjegava odlaske u Dallas", samo to je to pisalo u Austin Dailvju, a Lee Harvev je bio pretplatnik San Antonio Tribunea. A sada ozbiljno. Ako ta stvar uope moe biti ozbiljna, zato bi u novinama koje nisu bilten za tienike nekog kaznenog zavoda, nego toboe ozbiljan obiteljski list, horoskop trebao upozoravati itatelje da se klone kriminala? Zato bi prosjenoj Hrvatici i prosjenom Hrvatu, koji su u policijskim evidencijama zavedeni samo s lakim prometnim prekrajima i eventualnim prijavama susjeda zbog preglasne muzike, trebao astroloki savjet da ostanu poteni? Mislim, zar nije potenje neto to se podrazumijeva? I to im uope znai kada kau bi se Lavovi trebali kloniti sumnjivih i kriminalnih poslova? Je li to hoe rei da, recimo, Rakovi i Vage ne moraju imati takvih ograda, a da Vodenjacima ili Strijelcima, dapae, zvijezde najtoplije preporuaju da u 2003., bez ikakvog gra anskog zazora ili bojazni od Kaznenog zakona RH, sasvim slobodno muljaju i pljakaju. Kako zgodno! Ona glasovita sentenca Immanuela Kanta u ovjeku se dijeli nadvoje: moralni zakon u njemu vue ga na jednu stranu, zvjezdano nebo nad njim na drugu. Kao svreni profesor sociologije... s prilino neslavnim prosjekom ocjena, ali ipak profesor... napravio sam mali socijalni pokus. Istrgnuo sam stranicu s gornjim citatom iz novina i krenuo ga pokazivati poznanicima. Stao bih pokraj njih prstom im pokazujui na mjesto u podnaslovu gdje je ta stvar izvuena velikim slovima, iekujui da se ponu smijati, dok mi je i samome ve krajiak usana titrao od osmijeha. Reakcija je, me utim, u natpolovinom broju sluajeva po prilici bila zbunjeno podizanje obrva i "Da? I?" Narod uglavnom uope nije kontao na to ih upozoravam. Nakon etvrtog "Da? I?" prestao sam se smjekati, shvaajui koliko su ljudi oguglali na svinjarije da u onome to su proitali nisu primijetili nita neuobiajeno ili ak duhovito. Kao svreni profesor sociologije imao sam istraivanje s bizarnim povodom na malom i sasvim nereprezentativnom uzorku, ali zapravo vrlo obeavajuu poetnu hipotezu za magisterij koji nikada neu napisati, o tome kako Hrvati, ta drevna civilizacija i jedan od najstarijih europskih naroda, imaju zapravo neobino visok prag tolerancije kada govorimo o "sumnjivim i kriminalnim poslovima", te nalaze uistinu vrlo umjesnim da bi medu astrolokim savjetima mogla biti i upozorenja ove vrste. Dobro, naravno, ono o Lavovima u novinskom horoskopu napisala je koza sa srednjom ugostiteljskom i vikend teajem iz astrologije, a u tiskaru pustio nekakav blentov od urednika koji vjerojatno ne vlada sa sva tri stupnja komparacije pridjeva, ali nije li ta reenica, u svoj svojoj imbecilnosti, prekrasna ilustracija ovog naeg bolesnog mentaliteta koji naroito cijeni propalice, a okretnost u vrdanju i varanju smatra vrlo poeljnom gra anskom vrlinom. "ovjek se snaao", kae na narod. "Mangup jedan", govore zadovoljno vrtei glavama kada netko izbije mirovinu u trideset sedmoj, digne kuu na opinskom zemljitu ili za tisuu maraka negdje kupi diplomu veterinarskog tehniara. Taj jadni ljam, a pritom mislim na znatan dio populacije ove zemlje, k tomu stanuje u runim ilegalnim kuama koje nemaju ni gra evinskih ni lokacijskih dozvola, vozi aute kupljene na ilegalne invalidske povlastice, pui ilegalne cigarete iz Hercegovine, ilegalno je na birou rada, ilegalno je u penziji, ilegalno je valjda i u vrtiu. itav svoj ivot taj narod provodi u odmetnitvu. On je divlja hajduija u dubokom, iskonskom nepovjerenju prema svakom poretku, organskoj odbojnosti prema zakonima, koja uistinu ne nalazi nita patoloko u kriminalu. Patoloki je kada se muki dre za ruke i kada djeca puno itaju, ali kada netko neto ukrade ili prevari, Boe dragi... Tako da naposljetku poinjem smatrati vrlo zgodnim ono upozorenje Lavovima kojima u 2003. nije za preporuiti kriminalne i

14 sumnjive rabote. Upozorenje, naravno, ostaje glupo do neba, ali ako ve ljude ne moe razumom privesti redu, moda pomogne nerazumni strah od zvjezdanih konstelacija, Merkura u treoj kuici i ta ti ja znam... Samo, jednom kada pripitomimo Lavove, to emo s preostalih jedanaest znakova? Meni, recimo, jedan korpion s Vagom u podznaku stalno parkira pred dvorinim ulazom. Recite, to da radim s mrcinom?

Gebis eliminator
Bilo je to prije nekoliko godina. Jedna moja prijateljica tek se bila honorarno zaposlila u jednom enskom magazinu, kojemu u ovom prilikom izostaviti ime. Uglavnom, prvi novinarski zadatak djevojci je bio da sastavi recept za tjednu dijetu, kako ve svaki enski asopis koji dri do sebe u svakom broju mora imati recept za dijetu, psihotest i horoskop. Za pisanje nijednog od to troje, naravno, ne treba apsolutno nikakva kvalifikacija, ali moja prijateljica to nije znala. Dola mi je gotovo u suzama molei da joj pomognem, a ja sam joj u pola sata sastavio jedan pravi bomboni od dijete, neto doista za Godinju nagradu Hrvatskog novinarskog drutva. Izgubio sam originalni tekst, pa sada rekonstruiram po sjeanju. 1. dan - ujutro popijte alicu slabog, nezaeerenog aja - za objed kratko liite nesoljen kuhani krumpir - uveer, ako ba osjetite glad, molite se Djevici da vam da snage da izdrite. 2. dan - ujutro popijte alicu slabog, nezaeerenog aja - za objed kratko liite... Da ne duljim, est dana ponavlja se potpuno jednak tretman, s tim da mi se sedmi dan vie nije dalo pisati pa sam samo kratko stavio da se ne smije jesti nita. Dao sam to. prijateljici, a ona me cmoknula u obraz i otrala urednici. Evo to je urednica rekla: "Hm, vrlo smiono! Osmi dan ukuani nee imati osobito teak posao iznosei jelov sanduk s naom itateljicom." To me je na neko vrijeme uvjerilo da dijete moda ba i nisu moj novinarski forte, ali, da vam pravo kaem, ne znam u emu sam pogrijeio. Dosad sam vidio jedno sedamsto pedeset tisua novinskih dijeta, od ega je tek manji dio djelovao razumnije od one moje. Recimo, jedna od posljednjih koju sam vidio... ponovno u preutjeti o kojim se novinama radi... izme u ostalog kae: "Post treba poeti u tono odre eni sat, odnosno u vrijeme Mjeseeve mijene, kada se mijenja i magnetsko lunarno polje na Zemlji". Tko je ovo pisao? arobnjak Merlin? Baba Poludnica? Kakve veze ima probava s Mjesecom? Pretilost je sve vei problem razvijenog svijeta, ba kao to je glad problem one njegove nesretnije polovice. To su valjda spojene posude, to god se nekom jadniku u Nigeriji otopi s rebara, na mistian se nain nakupi oko bokova vae supruge. Dok ona biva sve deblja, njezinog Doriana Graya iz Obale Slonovae ve pomalo izdaju mrave noice, i sve dok nam se ne objasni taj tajanstveni mehanizam, valja nam s jedne strane slati brodove s hranom u Afriku, a s druge trpjeti teror nadrinutricionista iz domae tampe. alosno je to vidjeti. ene, dok su mlade, razmjenjuju recepte za papicu, no ako su uhvatile etrdesetu, ve ponu razmjenjivati recepte kojim bi ponitile poguban uinak iste one papice od prije nekoliko godina. Ima, dodue, i drugih naina osim dijete. Jedni su, primjerice, oni udesni prakovi koji se piju, od sluaja do sluaja, dvaput ili triput, iznimno, ako je prodava vrlo pohlepan

15 pa mu je namjera da to bre smaete staro i naruite novo pakiranje, ak i etiri ili pet puta na dan. Na malim lokalnim televizijama bjesomuno, do potpunog psihikog iscrpljenja gledateljstva, vrte se reklame za te preparate, gdje nekakvi luzeri u ispranim trenirkama, sjedei u otrcanoj fotelji s miljeom na rukohvatu, ispred komode na kojoj je porculanski labud u prirodnoj veliini, muei se s dikcijom obavjetavaju javnost da su "redovitom konzumacijom"... sada izmiljam... "Ultraslima u est tjedana izgubili sedamnaest kilograma". Uvijek se pitam ime su ih to stranim proizvo ai Ultraslima ucijenili da tako bezono lau narod. Kako bilo, razmutite praak u vodi, savjetuje nas gospoda Ljubica Popara iz avine, popijete i poslije, navodno, moete bez straha od debljanja jesti svinjske noice, ovje salo i obojene kovine. Nikada nitko, to ja znam, nije na analizu dao te prakove, a ivo me zanima to bi se nalo u njima. Bojim se nekako da je maloto tu znanstveno utemeljeno. Prodavai tih udesa, naime, neodoljivo me podsjeaju na one propalice u kariranim sakoima iz kaubojskih filmova, koji su osvajaima Zapada boice s prljavom vodom ponekad prodavale kao ljekariju protiv hemoroida, a ponekad kao sredstvo za ienje mrlja. Na kraju, kada vam ni petsto sedamdeseta dijeta ne pomogne, iscrpljeni od proljeva kojega ste, osnovano sumnjate, fasovali od Ultraslima, ispunjavate narudbenicu za jednu od onih udovinih naprava za istezanje. Za metar eline opruge upakirane u kartonsku kutiju s dopadljivim imenom i slikom manekenke u trikou dali ste pola plae, pa sada stenjete i puete u dnevnoj sobi, gledajui "Dobro jutro, Hrvatska". Jedna moja debela susjeda jednom davno, jo u Jugoslaviji, pouzeem je kupila neto takvo od neke vucibatine iz Novog Sada, koja se silno obogatila na tome. Zvalo se, sjetit ete se, "stomak eliminator", na jednom bi se kraju pritisnulo pod stopala, na drugom zgrabilo s obje ruke, pa pumpaj, burazeru! Tako je ona sirota pumpala, i pumpala, i pumpala bez osobita uspjeha, sve dok joj jednom nije onaj donji dio kliznuo ispod nogu, poskoio i izbio joj tri zuba u donjoj i etiri u gornjoj eljusti. I tada je zbilja smravila, jer se zubni tehniar ba nije urio popraviti tetu.

Slavodobitnik Alke
Gledali ste Jacksonove filmove ili moda itali Tolkienovu sagu o prstenu koji onome tko ga nosi daje mo vladanja svijetom. U knjinici ili videoteci nali ste ih na polici s fantastikom, a kasnije, ispred televizora u dnevnoj sobi ili s knjigom u postelji, niste mislili kako bi ta pria mogla biti istinita. Od svoje este godine uspjeno razlikujete bajku od realnosti. Zavela vas je eventualno na sekundu slatka sanjarija kako bi krasno bilo imati prsten koji bi otplatio va stambeni kredit, dolje pod prozorom parkirao srebrni Mercedes S klase, a Miomira uula pretvorio u hrka. No, malo zatim pogledali ste okrutnu realnost oko sebe i otrijeznili se. Razuman ste ovjek i shvaate da su zakoni fizike po kojima je ure en na svijet dosta rigidni i da, s izuzetkom nekih deterdenata za ienje tvrdokornih mrlja, tu nema puno mjesta arolijama. Posebno ne s prste-novima. Jednom davno vjerovali ste u onaj vjenani, ali s vremenom je i u njemu nestalo magije. Nema dakle udesnih predmeta, stoia, lampi ni ilima, nita vas ne moe spasiti od vaeg jadnog ivota. E, vidite, prevarili ste se. Prsten postoji i zbog njega ak ne morate ii u izmatano Me uzemlje i ratovati s udovinim biima, nije nuno imati dlakava stopala i zailjene ui hobita, nego ga, po pristupanoj cijeni od 199 kuna ako ste ena, ili 209 kuna za muki model, ba svaki od vas moe imati. Neka firma prodaje ga pouzeem, neko egipatsko ime su mu nadjenuli, Oziris ili tako nekako. Navodno su jednak takav nosili faraoni i visoko

16 sveenstvo u starom Egiptu. Uz reklamu, koju ete vjerojatno nai i u ovom primjerku novina, je potanska narudbenica koja vam nudi da ga pokuate nositi mjesec i pol, pa ako vam prsten Oziris u tom vremenu ne promijeni ivot, oni garantiraju povrat novca. A nevjerojatno je, jasno, da vam taj prsten nee donijeti ljubav, zdravlje i pare, jer su se toliki dosad osvjedoili u njegove udesne moi. Njihova fantastina iskustva po prilici idu ovako... BOZO R, 44 godine. Dan kad sam na ruku stavio prsten Oziris ima sasvim osobito mjesto u mom ivotu. Bilo je to 12. listopada 1999. Prije toga bio sam jadni invalid, koji je zbog nestrunog rukovanja runom bombom u JNA ostao bez noge. Prsten Oziris darovao mi je mladi brat, kunui mi se u njegova udesna svojstva. Nisam mu isprva vjerovao. Ali, ve 13. listopada ujutro osjetio sam neobino peckanje u onom mom patrljku. Dan kasnije vidio sam da neto tamo dolje bubri i tue pod koom. Da skratim, ve do Boia narasla mi je nova, sasvim dobra noga. Ve prvi radni dan nove godine upisao sam se u plesnu kolu. U me uvremenu sam proao etiri stupnja, na jesen u polagati za instruktora. I to jo nije sve. Na svojoj staroj nozi nosio sam cipelu broj 42, a nova je itavih 46. Sve to dugujem prstenu Oziris. MILICA G., 38 godina. Moj mu i ja dugo nismo mogli imati djece. Premda smo svata pokuavali, s umjetnom oplodnjom, bioenergijom, bijelom magijom i susjedom Zvonimirom. Onda mi je svekrva darovala prsten Oziris i ja sam u manje od mjesec dana rodila krupne i zdrave estorke. Jedna je beba Kinez. Nikad neu moi dovoljno zahvaliti prstenu Oziris. KRUNO J., 62 godine. Godinama sam se kao nekvalificirani radnik muio na poslu pomonog skladitara u Podravki, a onda sam na nagovor prijatelja poeo nositi prsten Oziris i moj ivot se gotovo preko noi promijenio. Otkrilo se naime da sam ja, a ne John Lennon i Paul McCartney, napisao Yesterday od Beatlesa i to mi je, kad se odbije porez, donijelo neto preko etiri milijarde dolara od tantijema. Osim toga, osvojio sam Wimbledon. Prsten Oziris uinio me je najsretnijim ovjekom u Koprivniko-krievakoj upaniji. IVO S., 51 godina. kolovao sam se u Austriji, ali su, kada sam se vratio u domovinu, svi ismijavali moj doktorat. Zatim sam se neko vrijeme bavio izdavatvom, pa kazalitem, sve bez osobita uspjeha. Vie se ne sjeam tko mi je preporuio prsten Oziris. Jo malo e biti dvije godine kako ga nosim. Nikada ga neu skinuti. Na dan kada sam ga stavio na ruku, sunce je zasjalo i u mom ivotu. Danas sam predsjednik Vlade Republike Hrvatske... Tako nekako idu ispovijesti osoba to su za triavih dvjestotinjak kuna naruile malenu pozlaenu alkicu i s njom gane novu, ljepu i sretniju budunost. Nekog vraga u svemu tome valjda ipak ima, jer su reklame gotovo zaguile nae novine. Mnotvo gra ana Hrvatske moralo je kupiti prsten Oziris da bi firma koja ga prodaje sebi mogla priutiti tolike oglase. Tu se, dakle, dobro posluje, velika je prodaja. Ljudima je upala sjekira u med. Bit e svakako da i sami nose faraonski nakit. itava ta pria s udesnim prstenom, sloit emo se, prilino je nevjerojatna. Ako neto takvo doista postoji, Pepeljuga je naturalistika drama. No, ja sam ipak odluio u sve vjerovati. Tako mi je lake. Da ne vjerujem da prsten moe promijeniti ivot, morao bih se suoiti s tim da je ovjeanstvo veim dijelom imbecilno. Zato sam, isto da ne kvarim prosjek, i sam naruio jedan prsten Oziris i od juer ga nosim. Sad ba ekam da nazovu i kau da sam dobio Nobelovu nagradu za alkemiju, Oscara za specijalne efekte i Pulitzerovu nagradu kao takvu.

17

to je mukarac bez tucni

Subota je ujutro, sjedim u lobiju hotela Opera, sasvim sluajno, jer sam nisam izabrao to mjesto, i gledam igrae Dinama koji su tu, pretpostavljam, "u karanteni". Gledam ih kako su se poneto prekomotno, barem ako mene pitate, izvalili u kone naslonjae, kako se igraju kljuevima ili trae svoja imena u Sportskim novostima, kako kroz depove trenirki ekaju jaja. Jako su mladi. Da nisu u dresovima i da je hotel malo manje otmjen, pomislio bih da se radi o maturalcu. Gledam ih bez zavisti. ak i ako su i obijesni - neka su. Kvragu, u devetnaestoj mora biti obijestan. Osim toga, ja stvarno ne elim ni njihove pare, ni njihove lijepe djevojke, ni Mercedese... Dobro, pretjerujem, Mercedes bih volio imati, koja budala ne bi, ali zbog toga me ipak ne smeta, kao to mnoge smeta, srea ovih klinaca u plavim trenirkama. Ako ve nisam sasvim ravnoduan na tu sreu, moda mi je malo i drago zbog nje. Ne znam. Trudim se, tako er, da razmiljajui o njima ne upadnem u zamku intelektualne oholosti. Ne smatram se, najiskrenije, vrednijim od njih zato to sam itao, na primjer, Cehova, jer to ne moe napraviti bolju osobu od tebe. Dapae, za neke to Cehova imaju u malome prstu, ja znam da su pravi gadovi, a ovi ovdje i bez Cehova mogu biti sasvim pristojna djeca. Gledam, dakle, tu mladost u plavim trenirkama i mislim da ni oni meni ne bi trebali nita zavidjeti, mi smo naprosto ljudi koji bi od zlatne ribice vjerojatno poeljeli tri sasvim razliite stvari i ja to potujem, barem sve dok oni ne poele neto u vezi Gotovine. Sve drugo mi je okej. Skladno koegzistiramo u ovome hotelskom lobiju, premda smo dva svijeta koja se nigdje, ili gotovo nigdje, ne dotiu. Eto, recimo, jedan od njih, to sam uo, zove se kao i ja - Ante Tomi, ali uistinu teko da bi nas dvojicu itko zamijenio. Meni nitko nikada nije rekao kako mi je sjajno bilo ono proigravanje protiv akovca, a isto sumnjam i da je njemu netko kazao kako mu se svidio "Mukarac bez brkova". I tako, sjedei tu u tome hotelskom lobiju i gledajui tu mulariju koju su ovdje zatoili da bi ih natjerali da misle na utakmicu, a ne na manekenke, u to dokono subotnje jutro, u iznenadnom napadu posve neobjanjive filantropije, u jednome asu zaprepastim sam sebe otkriem kako mi se zapravo svi aju ti nogometai. Najozbiljnije vam to govorim! Evo i zato. Mi ivimo u zemlji u kojoj se vrlo kasno sazrijeva, gdje je upravo sasvim prirodno da u svojoj tridesetoj ivi od roditeljskog deparca. Neki e za to optuiti nezaposlenost, ali ja ne mislim da je to zbog toga. Nezaposlenost je, ini mi se, samo zgodan alibi za neto to je daleko neiskorjenjivije i fundamentalnije od nezaposlenosti, neto to je naprosto greka u mentalitetu. Znam da e ovo zvuati strahovito zatucano, ali ne mogu u tome sebi pomoi - mnogi to trae posao stvarno mole Boga da ga ne nadu. Utoliko mi se svi a da netko, kao ova djeca u trenirkama, ve u esnaestoj ima jasnu predstavu to eli od vlastitog ivota. Ne znam kako je s vama, ali meni je ve muka od neodgovornih etrdesetpetogodinjaka to od roditelja penzionera icaju za cigarete i kavu, palamudei kako se jo trae ili kako su ba na ivotnom raskriju, premda su se jo prije dva desetljea morali nai i odabrati. Jednostavno, mislim da bi ljudi, barem u nas, trebali biti jasniji i odrjeitiji u izboru svoje sudbine. Ba kao ovi nogometai.

18 Vi ete sada rei kako je njihov izbor bio lak, ali drek, to vi znate o tome. Pokuajte sebi predstaviti to popodne kada je nekakav pokvareni menader doao njihovim roditeljima s prijedlogom da takorei posini njihova malog. Uz viski iz regala, u dnevnoj sobi, sjede oko staklenog stolia menader, talentirani junior i njegov tata, a mama iz kuhinje sve oslukuje. Tata je oprezan jer misli da e ga tip prevariti. Kao to e ga vjerojatno i prevariti. Menader mulja i lae, malome u dep od koulje trpa marke, namiguje mu i ape, kada se mama i tata povuku na vijeanje, da e ga voditi u Amsterdam da evi crnkinje. A talentirani je junior izbezumljen jer, medu nama reeno, on jo ni s bjelkinjama nije doao ispod pojasa. U to se ponovno pojavljuju mama i tata. Mama plae, ona je tu kao krava kojoj odvode sasvim mlado tele, a tata, od sebe pomalo tup, a u ovoj specijalnoj situaciji gotovo katatonian, potpuno oduzete sposobnosti rasu ivanja, inzistira na nekoj, naravno, posve pogrenoj stavci ugovora, po prilici da njegov sin na svakoj utakmici mora imati iste tucne. U tako njenoj dobi poinje jedna karijera koja moe zavriti petogodinjim ugovorom u Barceloni, ali i ne mora. Jer, uvijek moe naletjeti na nekoga trenera koji te neobjanjivo mrzi, ili e neki bekovski mazgov naletjeti na tebe i nepopravljivo potrgati ti ligamente koljena. Ili e te klub dati na posudbu negdje u neku Babinu Gredu i zauvijek zakopati u blatu nekog provincijskog stadiona koji je u drugoj polovici radnog vremena panjak. Broj nesretnih ishoda ovdje je mnogostruko vei od broja sretnih. Sjedei u lobiju hotela Opera i gledajui tu djecu, umiljam sebi da mogu i vidjeti nekakav gr toga uasa na njihovim licima. I koliko god me nogomet ne zanima, koliko god smo mi dva svijeta koja se nigdje, ili gotovo nigdje ne dotiu, mislim da su taj uas i spremnost na suoenje s njim, kod nekoga tko ima devetnaest ili dvadeset, neto to jednostavno morate cijeniti.

Udruga malih dioniara Ivice Olia

Djeluje jednostavno, gotovo priprosto. Tako izgledaju vodoinstalaterski pomonici ili portiri. S njegovim okruglim licem, sitnim okicama i nakostrijeenim uperkom na elu, Ivicu Olia mogli bismo i sasvim lijepo zamisliti kako u bijeloj vezenoj koulji i sa okakim eiriem mangupski zabaenim na zatiljak naceren cupka i ijuju-e na pozornici akovakih vezova. Pa ipak, taj naoko ni po emu osobit deko okretan je centarfor koji nam je darovao jedan od rijetkih asova radosti u tugaljivoj epizodi koja se zove nastup hrvatske reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu i dobrim dijelom ba zbog toga sada je, ini se, najbolje to moemo ponuditi u inozemstvu. Bolje od Cedevite, Bajadere i Sumameda, Oliev "osjeaj za gol" najsolidniji je domai proizvod, od toga da e on odjenuti asnu, ali obvezujuu sintetiku majicu nekakvog Lazija ili Zaragoze, itava nacija sa zebnjom iekuje da e biti spaena hrvatska izvozna bilanca. Nevolja je, me utim, da nitko zapravo ne zna koliko vrijedi talent tog sportaa, ili ga makar oni to misle da znaju i pozvani su da sude o tome znatno precjenjuju. Njegov menader, recimo, ima razuman prijedlog da ga ustupi nekom velikom klubu za svotu koju emo morati oznaiti nepoznanicom x, iz jednostavna razloga to na novinskom prostoru koji nam je povjeren ne bi doteklo za tu koliinu nula. Svotom koju smo oznaili s x u civiliziranom se svijetu trguje s naftnim poljima i taktikim nuklearnim orujem, a kada je netko spomene u direkciji nekog, ma koliko monog nogometnog kluba, to se shvaa povodom da se prisutni iskreno i od srca nasmiju kako ve odavno nisu.

19 Ako i ba nita ne znate o tom svijetu, svakako ste se susretali s tom glupom, seljakom razmetljivou. Upoznali ste se predobro, moda i vie nego to ste htjeli, s takvim menaderima. Djeluju sigurno i suvereno kada priaju o milijunima, premda uistinu pojma nemaju o emu govore. Netko takav moda je unitio poduzee u kojemu ste radili. Volio bih da grijeim, ali po svemu to se da proitati u novinama, meni se ini kako se s Ivicom Oliem u malome ponavlja groteska o hrvatskoj privredi u devedesetima. Mi bismo tu neto prodali, ali stvarno ne znamo koliko to vrijedi, pa oderemo onako odoka potpuno nesuvislu cijenu, da bismo na kraju nabrzinu uzeli nekakav sitni, a da uistinu nije sasvim jasno ni ije je to to smo prodali. S Ivicom Oliem po novinama se tako razvlai vlasniki triler vrlo nalik sluajevima Name ili Slobodne Dalmacije, pa se ne zna posjeduje li njegov menader stvarno njegov ugovor ili je moda u pedeset postotnom vlasnitvu jednog nogometnog suca, ugostitelja i vele-trgovca ribom kojeg se svojedobno sumnjiilo za reket; nejasni su k tomu i interesi predsjednika biveg Olieva kluba, a u sve se hoe umijeati i jedan diler oruja. Gdje e se sve to zavriti, ne zna se. Meni se sasvim vjerojatnim ini da bi se kroz tjedan ili dva, s transparentima na Markovu trgu, mogla pojaviti udruga malih dioniara Ivice Olia, nakon to se otkrije da je istinski vlasnik Ivice Olia zapravo stanovita off shore kompanija s Djevianskih otoka. U svemu tome Ivica Oli, kojeg smo u me uvremenu pomalo i zaboravili kao osobu, kao neijeg sina, mua i odnedavno oca, stoji po strani. Zamiljam ga kako sjedi na trosjedu u dnevnoj sobi dok se na televizijskom ekranu ispred njega vrti neki film s Jeanom Claudom Van Dammom, ali on je sasvim nesabran pa gotovo i ne gleda, nego ivano eka da zazvoni mobitel, pa da mu napokon kau to se od njega oekuje u iduoj nogometnoj sezoni. Znam da se veina vas ne bi sloila sa mnom, ali sve da dobijem trostruko od onoga to e on dobiti, ja ne bih elio biti na njegovu mjestu. Naprosto, ta stvar ne vrijedi ljudskog dostojanstva. Oko tog Olia doga a se jedna strana pria o ljudskoj gramzivosti, dosad neutvr en broj njih oekuje stanovit postotak od njegova transfera u veliki inozemni klub, i nije sasvim izvjesno tko je u pravu a tko ne, tko ga stvarno moe zastupati a tko je samo pikzibner, izvjesno je tek da se Olia samog u tome nita gotovo i ne pita. On je, ak i novine se koriste tim rjenikom, samo neije vlasnitvo, koje se kupuje i prodaje. Koliko god je nekome moda takva usporedba pretjerana, pa i uvredljiva, ustvrdio bih da u bitnome zapravo nema nekakve velike razlike izme u "prodaje nogometaa" i toga da mafijai u istonoj Europi i medu sobom trguju moldavskim i ukrajinskim djevojkama. Razumije se, dakako, da nogometai zara uju, i to vie nego dobro, i da ih njihovi menaderi ipak ne amaraju, ali je svejedno prekrena ista stavka iz UN-ove Povelje o ljudskim pravima - ona, naime, da ovjek nije roba. Takvo to, naravno, Oliu ne treba govoriti, on e za pristojan ugovor dopustiti da se s njim odnose kako god hoe, kao to je, uostalom, i dosad doputao, no ono to bi bio dobar, ispravan i ovjean kraj ove prie, ono kako bi to izgledalo u amerikim filmovima je... pazite sada ovaj kadar... Ivica Oli izlazi na potpuno pust stadion okupan milijunima kilovata, stane nasred terena i prodere se: "Ja sem svoga tela gospodar!", a jeka s tribina mu odgovori: "gospodar... gospodar... gospodar... gospodar..."

Iz poraza u blagostanje
Isuse, kakav mir! Pola sata nakon utakmice s Ekvadorom sjedim u kafiu sasvim sam. Oko mene dva konobara slau stolice to su u vrijeme prijenosa polukruno stajale oko televizora, a trei bezvoljno mete opuke. Da nije njih, ne bih ni znao da jo ima ivota.

20 Sve je tiho i nepokretno, na grad se spustila prava mediteranska sies-ta. I ba mi, pravo da vam kaem, pae da je tako. Ne mogu rei da mi je posve krivo to sada ne ujem rikanje automobilskih sirena manijaka koji ushieno jure kroz crveno, to oko mene ne prte razbijeni izlozi, to nitko ne puca, ne urla i ne polijeva me pivom, drugim rijeima, ne mogu rei da mi je posve krivo to je naa mlada drava na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Japanu izgubila presudnu utakmicu za prolazak u drugi krug natjecanja. Dobro, priznat u, negdje skriveno mi je isto malo ao Jozia i igraa, veselilo bi me da su proli, ali ako mene pitate, koliko god smo izgubili toliko smo i dobili ovim porazom. Ako smo i izgubili nogometni obraz, dobili smo natrag nae ivote, koji su, ma koliko iznoeni, ofucani i bijedni, jo uvijek bolji od bezumlja koje je nama vladalo posljednjih tjedana. Ta nogometna stvar je, makar se meni tako ini, ve bila otila jako predaleko. Naprosto, ako smo bili doli do toga da voditelj televizijskih Vijesti u dresu reprezentacije s navijakim alom oko vrata ita vijest o mrtvima na Bliskom istoku ili, jo gore, ako sudac Lozina u procesu osumnjienima za ratne zloine u Lori, u jednom strano vanom politikom, pravosudnom i, generalno uzevi, civilizacijskom ispitu ove drave, svoje uvodno slovo poinje spominjanjem nae udesne pobjede nad Italijom, to je, nemojmo se zezati, svinjarija koja je puno, puno preko granice onoga to je nekakvo normalno ljudsko ponaanje. Neka kae tko to hoe, nogomet, ak ni svjetski, ne moe biti toliko vaan. Sluam prije neku veer neku voditeljicu na televiziji kako za reprezentativce kae "nai deki" i to me vrati u vrijeme od prije desetak godina. Sjeate se toga izraza, "nai deki", tako smo govorili u ono vrijeme za onu nevoljnu mladost to je u tenisicama i s crnim vrpcama oko glave odlazila u rat. S istom onom mjeavinom njenosti i straha s kojom su ene onda izgovarale "nai deki", sada se govorilo o Bokievim preponama. Nad ishodom utakmice s Italijom strepilo se moda tek neto malo manje nego to se prije deset godina strepilo nad sudbinom Vukovara, a pobjeda... mala posrana pobjeda u skupini, nikakvo polufinale ili finale... pokrenula je slavlje kakvo se ne pamti od osloba anja Knina. Kako je do toga dolo, ne bih znao objasniti, ali u neko doba stvarno si imao dojam da su svi skupa povjerovali da je japansko prvenstvo na novi rat. A to nije bilo i nije moglo biti. Da se ubije, nisu mogli ovi "nai deki" i oni "nai deki" prije deset godina biti isto. I zato mi se ini da je ipak dobro da je sada sve zavrilo, poraz od Ekvadora rastjerao je tu psihozu i vratio nas spokoju civilnog ivljenja. Danijela Trbovi Vlajki vie se nee morati glupirati viui "Vau-vau-vau-vau!", damama e biti vraeno pravo da ru za usne koriste kao ru za usne, a ne da njime crtaju kockice po elu, a bankovne slubenice vie nee u dresovima doekivati stranke. Sve e, a posebno ene, poinuti od one silne tenzije da svi moramo kao jedan stajati pod barjakom za "nae momke" u tucnama. Jutro prije utakmice s Ekvadorom na splitskom Pazaru vidio sam debelu zdepastu babu gdje prodaje krumpir i zelje u nogometnom dresu s natpisom "Prosineki" na le ima. Ako ni zbog ega drugog, drago mi je da nas je Ekvador nakantao samo da se ta nesretna starica izbavi iz ropskog ponienja da je ljudi gledaju u majici od Prosinekog. Osim toga, pravo Svjetsko nogometno prvenstvo, na neki nain, za nas e poeti tek naim ispadanjem s njega. Utakmice e gledati jo samo oni koji stvarno vole utakmice, nogomet e napokon pripasti pravoj nogometnoj publici, a ne onoj moronskoj gomili manekenki iz "Nogometne televizije" koja pljee samo kada u studiju zasvijetli natpis "Aplauz". Sve to do sada uistinu, kada bolje pogleda, nije imalo ba previe veze s nogometom, ba kao to se nismo nagledali ni pravoga nogometa. To to se nekima od nas moda inilo suprotno, bilo je samo stoga jer smo se zavaravali kako su narodi u ratu... a rekli smo ve da se sve to bilo izmetnu-lo u pravi rat... i inae skloni samozavaravanju.

21 Poslije pobjede s Italijom nevi eno smo digli glavu, neki su nas ve vidjeli i u finalu, ali, priznajmo sami sebi, bila je to jedna vrlo kukavna pobjeda koju imamo zahvaliti samo neobjanjivim asovima slaboumnosti danskog suca. Ja se u tu stvar moda i ne razumijem najbolje, od utakmice s Ekvadorom gledao sam svega skupa najvie dvadeset minuta, ali ono to sam tamo vidio uistinu je imalo jako malo slinosti s balunom. Moda je izdaleka podsjealo na ispau goveda, ali nogomet to doista nije bio. Budimo razumni, nije velika teta to nas vie nee biti tamo na Dalekom istoku. Za Jozia i igrae to je, jasno, veliki gubitak, ali mi i nae obitelji, na svakodnevni ivot i nae psihiko zdravlje sada su svakako u plusu.

Belmondo velianstveni
Harmonika je ozarena lica razvlaio svoju dugmetaru, a stari je boksa stiskao oi i mrtio obrve ispresjecane sitnim oiljcima od davnih tunjava, zabacivao glavu i pjevao. A da samo ujete kako pjeva Mate Parlov. "Snijeg pao na behar na voe, na behar na voe...", ponavlja on lijepim baritonom naetim duhanom, a onda nas u jednom asu sve upitno pogleda, kao da se udi to mi ne pjevamo i mi se srameljivo uputimo za njim: "Neka ljubi tko god koga hoe, neka ljubi tko god koga hoe..." E, ljudi, tih nekoliko veeri u Puli, koje smo proveli s njim, u jednoj beskrajno otunoj hotelskoj sali za ruavanje, sitno pijuckajui gemit i prisjeajui se nekih starih sevdaha, to je neto to pamti za cijeli ivot. Nekakvo okupljanje pisaca je bilo, ekskurzija za udake koji se bave literaturom, nas pedesetak pjesnika, prozaika, prevoditelja i kritiara potrpalo se u autobus da obi e Istru i preko aa malvazije, izme u zalogaja ombola i ovjeg sira, avrlja o Brodskom i Carveru. I bilo nam je lijepo, no pravo veselje dolo je tek kada se medu nama ukazala jo uvijek vrsta pojava nekadanjeg svjetskog prvaka u polutekoj kategoriji. U njegovu izlizanom, strukiranom konom kaputu s krznom na reverima, sa zlatnom narukvicom i peatnjakom na malom prstu djelovao je pomalo kao Belmondo u nekom starom filmu. Nekadanje sportske legende, osvjedoio sam se, znaju biti angrizavi i sebeljubivi starci koji nikada nisu prestali ivjeti u vremenu svoje slave i posljednjih trideset ili etrdeset godina ne rade nita drugo nego cvile kako su ih svi zaboravili. Parlov je drukiji. On je bio ampion, a ampionski je i ostario. Vodi jedan malo zaputeni pulski bife, die ae prema svjetlu pa hue u njih i brie svoj dah na staklu, toi pelinkovce i kave, izbaci ponekad neku budalu koja prekardai i ne ali se. Svi bi s njim priali o boksu, no on bi radije... ovo e sada zvuati aavo... priao o poeziji. Ima poneto staromodan ukus, ali zna to je u pjesmama vrijednost, kako je i inae jedan neobino bistar kit. U sitne ure naizust nam je deklamirao Ujevia i Matoa, pa ak i otpjevao Preradovievu "Zmiju", koju je sam uglazbio na neku melodiju pa je, onako, za sebe pjeva kada je sam u autu. Petar Prerado-vi je, kae, jedini general kojega on priznaje. Mnogo puta u tih nekoliko veeri osjeao sam se silno polaskanim to sam tu, drao sam da mi je dana velika milost to sjedim pokraj Mate Parlova, a u jednom asu, najozbiljnije, iskreno sam protrnuo zbog jedne njegove reenice. Neto to u uvijek pamtiti, neto to u, kada za to do e vrijeme, ispriati svome sinu, bilo je kada nas je taj stari boksa pogledao i rekao: "Pa ne mogu ja biti nacionalist, ja sam bio prvak svijeta". U toj reenici, u tih jedanaest rijei koje je Parlov izrekao, doista bez ikakve potrebe za isticanjem, ne da se pravi vaan pred nama, nego kao neki jednostavan i samorazumljiv sud, stajala je jedna divna mudrost koja nam je stalno nekako izmicala posljednjih desetak godina. To, naime, da je stvarno velikim ljudima itav svijet zaviaj, a da je nacionalizam

22 veim dijelom samo uskogrudna tlapnja nekih polutalenata i poluinteligenata, nekih nedovrenih, frustriranih tipova koji bi prostor u kojem ive smanjili do mjere vlastite neznatnosti. Takvima trebaju granice jer ih iroki svijet plai. Premda to nee priznati, osjeaju se nesigurno i manje vrijedno u tu im jezicima i navikama, pa se zatvaraju, izmiljaju da ih drugi ugroavaju i laprdaju kako je u nas sve ljepe, kulturnije i estitije nego drugdje, tek da bi sakrili da se boje ma i nosom prismrditi preko granice. Po naim jadnim palankama nai ete bezbroj luzera koji su bili prelijeni, preglupi ili naprosto prepijani da bilo to naprave od svojih ivota, a onda su utjehu nali u nacionalizmu i svima se ivima uvrije eno unose u facu i govore kako je svemu krivo to da su oni Hrvati. Pisci nisu ni pisali ni objavljivali zato to su bili Hrvati, hrvatski magistri zbog istog razloga po dvadeset godina nisu mogli doktorirati, hrvatski centarfori nisu davali golove jer su morali dodavati loptu igraima srpske nacionalnosti... i sve tako u tom stilu, svaki je ljudski peh naao opravdanje i oprost u nacionalizmu, to da su Hrvati sve ih je skupa ispovjedilo i priestilo. Sjetit ete se moda one smijene zgode kada je Franjo Tu man, govorei o svojim knjigama, u nekom intervjuu rekao da mu je netko, ne sjeamo se naalost tko, ustvrdio kako bi on, to jest Tu man, svakako odavna bio okien Nobelovom nagradom za knjievnost samo da nije Hrvat. Skroman kakav je ve bio, Tu man je ozbiljno povjerovao toj bezonoj laski. Pokojnom predsjedniku ni na sekundu nije palo na pamet da vedska kraljevska akademija nikad nije ozbiljno razmatrala njegov sluaj zato to je on netalentiran, da su njegove knjige loe napisane, plitke i dosadne. Da je kao pisac, u svim segmentima toga obrta, Franjo Tu man bio upravo jeziv. Ne, njemu je bilo dosta kazati kako je sva njegova knjievna nesrea to da je krive nacionalnosti i to mu je bilo dosta. Tako naprosto funkcionira mozak tih nacionalista. Gledajui Matu Parlova kako mirei pjeva "Ne klepei nanulama", pokuavam zamisliti kako bi to bilo da je njemu onda, u nenarodnom reimu, netko doao i rekao: "Mate, sluaj, ti ne moe biti svjetski prvak u polutekoj kategoriji zato jer si Hrvat." to bi Mate Parlov uinio? Nije teko pogoditi. Jednostavno, razbio bi mu piku i poao dalje.

Krumpirova pobjeda
"To su krumpiri?" Seljanka kimne. "To nisu tartufi?" ena odmahne glavom da nisu. "Kad ogulim koru, ispod je krumpir, nita drugo? Nema nikakvih iznena enja?" Baba se ukipi s rukama u krilu, ne razumijevajui to je toliko ispitujem, gledajui me sada i malo neprijateljski, s druge strane piramide sivih pranjavih gomolja iznad koje je na pravokutnom kartonu kvrgavo napisano - 10 kn. Zapanjeno gledam cijenu. Jutro je, jo nisam otvorio novine, nisam posluao vijesti na radiju, ali svakako mora biti da je noas poeo rat. Inae ne znam kako bih objasnio taj idiotski fakat da je kilogram krumpira... samo malo, da jo jednom za svaki sluaj pogledam... je, istina je, deset kuna. Uzmem jedan krupniji plod i dodam ga seljanki. "Ovaj u uzeti", kaem, "ali mi je prevelik, pa mi ga prereite popola." Baba na splitskom Pazaru spusti obrve i uvrije eno nakrubi usne. Ozbiljno se naljutila. Ali, nemam puno problema s tim, jer mi se nekako ini da je pravo ljutnje ovdje iskljuivo moje. O nesretnim penzionerima koji bojaljivo obilaze tandove, nepovjerljivo gledajui krumpir kao da je mango, da i ne govorim. Mislim, zar to nije da eljade podivlja? Padaju mi na pamet glupave poljoprivredne emisije koje povremeno, jo nerazbuden, gledam nedjeljnim jutrima. Skamenjen u fotelji dekoncentrirano zurim u mucavog voditelja kako pred reetkom od letvica s plastinom puzavicom, scenografijom koja se da vidjeti jo samo u prljavijim restauracijama, najavljuje priloge reportera, kojima se, valjda od rakije, obino malo tresu mikrofoni. Neto tako neza-htjevno za gledati fino je odabrano za nedjeljno jutro, jer te emisije, u

23 osnovi, uvijek drve o istome. Neki gazda, u zamazanom maskirnom prsluku preko arenog pulovera, u gumenim izmama iskorai iz kukuruza, suncokreta ili nasada eerne repe pa udre u kuknjavu. Plae seljak, suza suzu goni. Ono u Bibliji to ste moda itali, kako su idovi cmizdrili za Zionom, je dim stanovitog organa prema oaju tog seljaka zato to te godine ili a) nita nije rodilo, ili je b) rodilo kao mutavo, ali su otkupne cijene nikakve. Ovisno o sezoni, poljoprivredne reportae imaju samo dva motiva. Ako ve poplava, sua, tua, biljni nametnici, rijetke bolesti, ozonske rupe i nuklearni pokusi nisu sasvim upropastili njive i nasade, nego je sve lijepo niknulo, onda je cijena takva da ne moe pokriti ni gorivo za traktore. I tako iz godine u godinu seljaci cvile o jednom ili drugom, s neizbjenim refrenom gdje se osu uje uvoz hrane, i samo gleda kako e se koji od njih, na uas svih nas pred malim ekranima, jedne nedjelje objesiti u taglju ili s krikom baciti pod kombajn. Ove godine je tako bila sua. U kasno proljee uasnuto smo gledali sparuena krumpirita i krljavo ito, saalijevajui nevoljne poljoprivrednike protiv kojih se naposljetku i nebo urotilo. Odrastao sam na selu, vidio sam odrasle ljude gdje plau zbog krepanih krava i mogu lako pojmiti koliko je teko tom narodu. Danas, me utim, dok gledam pravokutni karton nad piramidom gomolja na Pazaru, sram me je zbog svake sekunde suuti koju sam u proljee osjetio prema seljacima. Kada vidim da za kilo tog ploda neki od njih trae deset kuna, nemam ba ni trun milosti prema njima. Dapae, dogodine, ako mene pitate, mogu svi skupa lijepo propasti. Zvui moda okrutno, ali to da su mudrijai iskoristili nestaicu krumpira da bi mu nabili cijenu kao tropskom vou, podlost je koja ne zasluuje da bi prema njoj ita ljudsko osjetio. U redu, znam, ako je neega nestaica, prirodno je da stvar poskupljuje, trite formira cijenu prema zakonu ponude i potranje. No, ti seljaci su, ne zaboravimo, prvi koji e ustati protiv trita, njihova retorika izrazito je socijalna. Zadaa je drave, ako upitate bilo kojeg agrarnog analitiara u maskirnom prsluku preko arenog pulovera, da slijepo patriotski i bez ikakve raunice, ne marei za jeftiniju i moda kvalitetniju hranu iz uvoza, poticajima i otkupom zatiti domae proizvo ae. Tako e ti poljoprivrednici cviljeti itavo proljee i ljeto, da bi s prvim kiama iznijeli svoje proizvode na tandove i sve nas skupa prevarili. Oni koji su do prije koji mjesec plakali kako su gola sirotinja i vapili da im se iz prorauna nadoknadi teta od sue, sada nas bez pardona deru. Moe vam se uiniti udnim to se estim zbog toga, ali ta stvar je, barem meni, moda najozbiljniji problem s kojim se ova zemlja u ovome asu suoava. Krumpir po deset kuna nesumnjivo je stvarniji i vei problem od svega to ete uti u predizbornoj kampanji, jer se radi o neemu to je naa temeljna hrana. Nema uistinu nita, s izuzetkom kruha, to je vanije u naoj prehrani. Ako siromanima uskratite veselje u zdjeli pomfrita, to ste im uope ostavili?! Gotovina i Haag, Europska unija, gospodarski pojas, nita nije vrijedno uzrujavanja kao to da je dijelu stanovnitva postala nedostupna, ili makar nedostupnija, jedna elementarna namirnica. Socijalna drava, ista ona koja je proljetos budalasto titila domae proizvo ae, sada bi morala zatititi domae potroae i da se mene pita, ja bih negdje kupio krumpira dvostruko vie nego to Hrvatskoj treba i u bescjenje ih pustio na domae trite. ak i da sam ih dvije kune po kilu platio, dao bi krumpire za dvadeset lipa. Iz iste pakosti. Da se svi oni seljaki mudrijai koji su ga mislili prodavati za deset kuna lijepo poderu od muke.

24

Mladune samohrane koute

Pria je istinita. Poelio drug Tito jednom negdje, ini mi se u Bosni, s nekim seljacima poi u lov. No, za nevolju, to da bi se na doivotni predsjednik, maral, trostruki narodni heroj i jedan od efova pokreta nesvrstanih mogao nai u umi okruen gomilom naoruanih mukaraca, nimalo se nije svidjelo Rankoviu, pa on, ispotiha da Tito ne uje, zapovjedi da se seljacima oduzme municija. I to bi uinjeno. Nesretnici se na jelene, veprove, medede i drugi umski ivalj uputie s praznim pukama, kao budale, sramei se da pogledaju jedan drugoga. I tko zna to bi od toga ispalo da Brozu nije u neko doba sinulo kako je dosta udno da nitko oko njega ne gruva, pa su mu rekli to je posrijedi i on se, kau, strano naljutio na Rankovia - a moe biti, tko zna, i da je drug Marko ba tu pao u nemilost - i seljacima vratio njihove patrone. Stvarno, to bi ispalo da drug Tito nije bio bistar, a znamo da je drug Tito bio neuveno bistar, i da nije skontao da tipovi oko njega etaju s praznim pukama. Pokuajmo zamisliti susret, za priliku, dvojice tih lovaca, koje je osobno ef uprave dravne bezbjednosti razoruao, s veprom od dvjesto pedeset kila. Onaj uas koji ih je obuzeo pred razgoropaenom ivotinjom dvostruko teom od njih. "Stojane, udri ga kundakom!", dere se jedan panino, rvui se sa ivotinjom po mokrom unju, a Stojan samo zinuo i ukipio se pa i ne osjea kako mu se neto toplo slijeva niz bedra i tiho puni gumene izme. Recite to hoete, ali taj Aca Rankovi nije ba bio tako crn kao to se govori. Jer, to to je on napravio lovcima, upravo je ono to bi im i ja - dodue, zbog sasvim drugog motiva - volio napraviti. Zapravo, ja bih ili razoruao lovce, ili bih ivotinjama podijelio puke. Pa da vidimo, majci, tko e koga. Uistinu, ne znam da postoji nita tako odvratno, a da nije protuzakonito, kao to je to injenica da nekakvi trbonje s fazanovim perima na eiriima i pljoskicom viljamovke u depu rekreativno pucaju na jelene. Fuj! Takva mi je gnjusoba eventualno prispodobiva samo s novim albumom grupe Colonia... Ma, kada bolje promislim, ni sa Colonijom... Jer, to da netko, ne iz nude, nego samo zato jer ga to zabavlja, u sasvim neravnopravnom dvoboju, s opremom od tri ili pet tisua maraka, ubije jelena koji nema nego svoje etiri noge, bez ikakva pretjerivanja, ravno mi je tomu da netko u mraku saeka i prebije invalida. Lovci inae vole palamuditi o nekakvim atavistikim nagonima, o tomu kako je lov iskonski dio ovjekove prirode, nekakvo nae peinsko naslijede koje probija na povrinu i tatijaznam... No, to je, naravno, budalatina bez ikakve osnove. Ostavi ti, kume moj, laserski ciljnik doma, pa izvoli medu uloviti samo s kamenom sjekirom. Pa e vidjeti to je atavizam. Makar je vjerojatnije da e vidjeti svoga boga. Ne znam kako je s vama, dragi itatelji, ali mene upravo neizrecivo veseli kada u novinama, u crnoj kronici, proitam da je negdje u lovu netko kolegu lovca sluajno nabio samom. Ili kada netko u lovu padne i opali mu puka, s ustima cijevi sretno okrenutima ba u pravcu njegova trbuha. To mi isto nije mrsko proitati. Lov mi je sramotan i, da sam vlast, istoga bih ga asa zabranio. Lovce bih pak slao na psihijatrijsko lijeenje. Ivicu Todoria prvoga. On mi je posebno nejasan. ovjee, rekao bih mu da ga vidim, pa to ti treba da lovi muflone?! Lovi tajnice, beno jedna!

25 Prije neku veer o ovome sam ozbiljno razgovarao s nekim ljudima i uglavnom smo se sloili oko odurnosti lova i lovaca, tek se jedan smjerno osmjelio primijetiti... "Ali, uj, ipak oni hrane ivotinje, ostavljaju im sijeno i zob zimi kada sve pokrije snijeg i nema niega osim smrznutih liajeva..." "Sluaj", prekinuo sam ga, "ti ono ima ker, je li tako?" "Sina", ispravi me on. "I hrani ga?" "A hvala Bogu da ga hranim", rekao je on neoprezno. "Pa reci mi, bogati", upitao sam ovjeka, "jesi li eventualno ovih dana planirao pucati u maloga?" Frajer se tako naljutio da ostatak veeri nije htio progovoriti sa mnom, tako da mi je ostalo nejasno to je zapravo mislio s tim argumentom da lovci hrane ivotinje. Ja, recimo, doma imam malu kornjau, od usta sebi odvajam da mi ona ima to jesti, pa isto ne mislim da mi to daje pravo da je tresnem ekiem po oklopu. Ako mene pitate, ta lovaka logika mi se ini uvjerljivom koliko i ono da je jedan to je ubio oca i mater od suda zatraio da mu kao olakavajuu okolnost priznaju to da je ostao siroe. Posrijedi je groteskno licemjerje tipova koji tobonjom skrbi da ivotinje ne poubija glad zapravo tek prikrivaju fakat da e ih neto kasnije poubijati oni sami. Ili onaj argument da se lovci, kao, brinu za bioloku ravnoteu ubijajui nekakav, kako oni to shvaaju, viak ivotinja. Kako oni shvate da je neka ivotinja viak? Raunaju valjda da jedna nezaposlena samohrana kouta, inae podstanarka u jednosobnom brlogu bez grijanja, u izrazito tekoj materijalnoj situaciji, nije u mogunosti odgojiti dva laneta, pa joj oni onda jedno smaknu i poderu, isto da mladune ne bi palo na teret ire drutvene zajednice?! Zbilja, kako to lovci znaju to je to bioloka ravnotea?! Mislim, ja kada ih vidim onako nalivene rakijom, meni se ini da oni imaju problema i s vlastitom, a nekmoli da bi mogli kontrolirati i onu bioloku.

Sentimentalna ekskurzija
Ba sam proitao vrlo glup intervju s Ljubom esiem Rojsom, krupnim sisavcem koji je neumjesnom alom Providnosti od vozaa autobusa prvo nainjen generalom, a onda i saborskim zastupnikom. Dosta mi je zagonetna perverzija novinara koji ustrajno guraju diktafone pod nos tom nesretniku. Nesumnjivo je, me utim, da on sam u toj stvari nita nije kriv. Problem s Ljubom esiem Rojsom zapravo je u tome, shvatio sam, da bi negdje iznad njega trebao stajati natpis: "Zabranjeno je razgovarati s vozaem". Sjeate se kako je nekada stajala, pa i sada se jo gdjeto da vidjeti u starim rasklimanim autobusima, iznad oferskog mjesta, pokraj napola izguljene naljepnice "I love Ljubuki" i zastavice nekog seoskog kluba na retrovizoru, mesingana ploica i na njoj: "Zabranjeno je razgovarati s vozaem". Pustimo naas Rojsa i po imo na jednu sentimentalnu ekskurziju s nekim od tih stranih vozila. Drmusamo se loim asfaltom kroz krevitu krajinu, Cista Provo, Lovre, Studenci, tu negdje, pokraj krava koje zau eno podiu glave i gledaju nas. Kotai propadaju u rupe s blatnjavom vodom, autobus se ljulja, svako toliko neko sitno dijete negdje otraga povrati. "Daj kesu", vie izbezumljena mater.

26 Crna najlonska vreica solidarno putuje od ruke do ruke niz uzak hodnik, a onda na nekoliko trenutaka sve utihne. Putnici sluaju kako mali bljuje. Dok mu ena dlanom pridrava oznojeno elo, djeak je na samom rubu da svoju nejaku duu ispusti u crni najlon. itav autobus napeto iekuje ishod njegove agonije s probavom. Napokon, kada postane savim jasno da e dijete ipak preivjeti, voza se prvi oglasi... "E, o emu smo ono govorili?" Nakon krae pauze ponovno oivljava rad debatnog kluba u prvom dijelu kola. Voza, kondukter do njega i putnici u prva dva reda siceva, neto kao VIP loi autobusa za prijatelje i pouzdanike prijevoznikog osoblja, tu mudruju o komparativnim prednostima njemake automobilske industrije, o nogometu i djevojakoj kreposti, o poljodjelstvu i lovu na veprove, psuju nekoga koji se zaduio i pobjegao ili ale zbog drugog koji se mlad utopio... "Velika tragedija", kae ofer bez truna ali ba ikakve emocije u glasu, na to svi povla ujui kininu. Nekako je samorazumljivo da je ofer u ovoj situaciji vrhovni autoritet. Jer, znate, u doba o kojemu govorimo, oferi autobusa su bili impresivni, veliki mukarci za irokim kotaem volana. Sjetit ete se moda tih bakelitnih bijelih volana, svaki je u promjeru kao kronja stoljetnog hrasta bio. Autobus bi se tresao, a mukarac bi ga krotio rairenih ruku kao da hvata tele to mu je uteklo. Povlaio je muki na jednu pa na drugu stranu, cijela zemaljska kugla bi se zavrtjela oko svoje osi, koliki je bio hod tog upravljaa. U ovo vrijeme hidraulinih, mekanih volana kojima bi mogli vladati i uenici niih razreda osmoljetke, ta se stvar ne ini osobito dojmljivom, ali onda si morao biti veliki frajer da bi upitao... "Majstore, mogu li zapalit?" A gospodar ivota i smrti na redovnoj liniji Split -Imotski u retrovizoru pogleda koji je to to pita pa lijevom malo povue prozor i kratko ree... "Moe." Generacije mukia iz tog kraja ule su u svijet odraslih u asu kada bi ih voza pustio da u autobusu zapale cigaretu. Puenje, kao i razgovor s vozaem, bilo je, naravno, zabranjeno, ali hajduka tradicija ivahno se opirala propisima. Neka napirlitana glupaa, dodue, redovito bi negdje otraga zakretala zbog dima... jer bilo je, ruku na srce, u tom autobusu ponekad kao da si u punicu uao... ali harambaa za upravljaem uljudno bi joj odgovorio da ona, kad god joj je drago, moe izai. On e se velikoduno zaustaviti premda nije stanica, pa neka ona, ako joj smeta duhan, slobodno nastavi na svjeem zraku, pjeke. Iz VIP loe sada se uje tiho smijuljenje. Razgovor se nastavlja, o vojsci, o otkupnoj cijeni gro a, o sui ili gramzivosti djevojaka na frankfurtskom Banhofu. O svemu si s tim vozaima mogao razgovarati i nita to nije utjecalo na njegovu radnu koncentraciju. Jedino ako bi majstor bio mamuran. Tada bi svi morali muati, itavim putem u autobusu se muha nije ula. Dosta bi bilo da ofer uje kako netko slamicom sre "dvojni ce" i odmah gnjevnim pogledom u retrovizor strijelja koji je to bezobraznik. "Daj kesu!", vie ponovno ona ena. "A krvi ti, ime ga to 'rani?", upita voza zlovoljno.

27 Stvar se radikalno promijenila kada je u autobuse doao video. S malim ekranima iznad siceva vie nitko nije imao potrebu razgovarati s vozaem, a on sam ipak nije mogao gledati i cestu i Jeana Claudea Van Dammea. Usamljen je sjedio sasvim naprijed, utke piljei preda se, dok smo se mi otraga nasla ivali koreografiranim nasiljem u slow motionu. U tim autobusima ne znam ni sam koliko sam puta gledao oba dijela "Krvavog sporta". Neki put, dodue, ne bismo do kraja odgledali film. Autobus bi doao na imotski kolodvor, voza bi ugasio motor i otvorio vrata, ali nitko nije izlazio. Sjedili smo otvorenih usta piljei uvis, oarani vjetinom flamanskog majstora ore i ege, kao Gospu da smo vidjeli. "Izlazite vanka, mater vam nabijem", rekao bi tada voza bijesno i ugasio nam video. Njegovo je vrijeme prolo, doao je video, hidrauliki volani i dobri amortizeri pa su i djeca sve manje bljuvala. Nije se vie puilo u kolima. oferi su, valjda od tuge, otili u generale i narodne poslanike. Pa kada mi netko kae da je svaki tehnoloki napredak nuno dobar.

Ja, dakle on
Sam sebe ponekad ulovim u tome. Ujutro, recimo, kada dovedem dijete u vrti, skinem mu cipelice i nazujem papue, ostavim mu jaknu u ormariu pa unem, uhvatim ga za ramena i kaem: "Daj da te tata poljubi". Zato sam to napravio? Ne, jasno, zato sam poljubio svog jedinca, nego zato sam mu svoju namjeru da to uinim obznanio u treem licu jednine? Zato nisam jednostavno rekao: "Daj da te poljubim"? Vi moda ne vidite osobitu razliku u ove dvije izjave, ali ona je prva u svojem korijenu zapravo pomalo izofrena, jer se ini kao da osoba nije jedinstveno i nedjeljivo "ja", nego je tu u vama i s vama nekakav zagonetni "on". A ima puno samodopadnosti u toj izofreniji kada o sebi ponete govoriti kao o "njemu". Konkretno, kada u opisanom sluaju ja kaem "Daj da te tata poljubi?", to iz moga podsvjesnog, nesvjesnog, odakle li ve, probija koliko se meni svi a biti tata mom djeaku. Gramatiki oblik nepogreivo otkriva koliko sam samozaljubljen u ulozi oca. Ovo je, naravno, posve bezazlen sluaj. Umiljeni oevi... ako se ba ne zovu Marinko Lui... ne mogu napraviti puno tete, ali ta pojava da netko o sebi govori u potovanom treem licu gdjeto zna poprimiti upravo groteskne razmjere samodopadnosti. Sjetit ete se, prije etiri godine kada je Tomislav ing. Merep na predsjednikim izborima poluio gotovo infitezimalni postotak glasova stanovnitva ove zemlje, taj u svakom smislu beznaajni primjerak ljudskog bia, u kampanji kada je govorio o sebi, valjda nijednom nije rekao "ja". Novinari bi ga neto upitali, a on bi popravio sintetiku kravatu, nakaljao se u modri rupi i vanim glasom neizostavno poinjao sa: Tomislav Merep e ovo, Tomislav Merep e ono, Tomislav Merep to nikada ne bi potpisao... u svakoj se njegovoj ubogoj, plitkoj, ako ve ne i sramotno neciviliziranoj reenici ulo da je dragi Bog ba Tomislava ing. Merepa stvorio na vlastitu priliku. Skanjujem se malo pisati o tome, jer je poznata neugodna navika tog patuljastog siledije da tui novinare i na ime duevnih boli izbija goleme svote od novinskih nakladnika; uoio bih tek da je u svim tim sporovima Tomislav Merep zaradio ba svaku lipu, sve psihijatrijske dijagnoze koje su u sudski spis priloili njegovi odvjetnici potresno su autentine, jer kada netko za sebe tako sustavno govori "on", taj svakako ne moe biti sasvim prisebna osoba. A toga ima upravo nesnosno puno i smatra se sasvim prirodnim. Prije nekoliko sam tjedana, primjerice, u jednom sportskom tjedniku naao intervju s Tonijem Kukoem, gdje je novinar umalo sva pitanja koarkau formulirao u treem licu: to Toni Kuko misli o reprezentaciji, do kada Toni Kuko jo namjerava igrati, smatra li se Toni Kuko moda

28 ve pomalo potroenim... itavo mu se vrijeme, ako je suditi po onome to je izalo u novinama, obraao kao da je onaj to je sjedio s druge strane stola samo nekakav glasnogovornik Tonija Kukoa, a ne Kuko himself. Koarkaki mu je gastarbajter k tomu... kako je on i inae jedan pristojan i skroman deko... ustrajno odgovarao u prvom licu, ponavljao je neumorno ja, ja, ja, ja, gotovo ga oajno, inilo se, upozoravajui: "Ej, ovjee, ali ja sam tu", no ovaj se mudrija nije dao smesti. Sportski novinari gdjeto znaju biti strano neuki. to zapravo i ne udi, kada vidi kakva im je klijentela. Miroslav Blaevi, recimo, vrlo esto govori o stanovitom iri. Davoru u-keru katkad je drago prisjetiti se blistave internacionalne karijere Davora ukera. Kao da ih je dvojica. Gotovo da bi pomislio da je Davor uker kadar sam sebi nabaciti u esnaesterac. Kada god ujete nekoga da o sebi govori u treem licu i "ja" zamjenjuje vlastitim imenom i prezimenom, moete biti naisto da je nesretnik sebi svata umislio, ako ve nije i ozbiljno poandrcao od manije veliine. Na udnovat nain, on se u sebi odvojio od svoje javne osobe, jer misli kako je njezin javni znaaj toliki da vie naprosto nekako ne pripada njegovom smrtnom tijelu. Primjera radi, kada Miroslav Blaevi govori o iri, on svoju trenersku linost nije rascijepio da bi uzimao duple premije, i za Blaevia i za iru... makar ni to, ruku na srce, ne bi bilo daleko od istine... ne, on nam zapravo prije hoe neskromno kazati da i kada Miroslav Blaevi jednog dana, ne dao Bog, umre, iro e ostati s nama, u naim srcima i u historiji. Slava ga je uinila poneto izofreninim, tek to ozbiljni, pravi izofrenici imaju maniju veliine umiljajui da su slavni vojskovo e, evan elisti ili pape, a u ovom, blagom i drutveno prihvatljivom obliku ovog poremeaja, linost se podijelila unutar jednog gra anskog identiteta. Sve je, to bismo rekli, ostalo u familiji. Spomenuo sam slavu, makar ona nipoto nije presudna u ovakvim sluajevima. Dapae, vrlo esto bude da je tip bezvezni Iks Ipsilon, a da to vlastito Iks Ipsilon izgovara s takvom samodopadnou kao da je iza matematikih nepoznanica glavom George Bush. Pijanci, primijetili ste, neobino vole samozaljubljeno izgovarati vlastito ime i prezime. to zapravo i ne mora biti tako loe. Dapae, to to je u osnovi privatna trauma, u konanici bi moglo biti i drutveno korisno. Mi smo mali narod. A zamislite kako bi lijepo bilo da svaki od nas pone o sebi govoriti kao o veleuvaenom "njemu". Bogu hvala, bilo bi nas devet milijuna. Ako ne i koji milijun vie.

Obrana dekoltea
Bude tako neka stvar koja ti se uini da je po svemu dobra i ispravna i da se za nju vrijedi zauzeti, a onda u neko doba shvati da te ivcira. Ne govorimo, ako ste moda na to pomislili, o Draenu Budii, nego o pridjevu "urbano". Ispoetka, tamo devedesetih, u onome sveopem poseljaenju Hrvatske, kada je rahmetli Tu man, kao ordinarna generalska neznalica, zaneseno govorio o "udu hrvatske naive" i gurao nam pod nos dirljivo nevjesta ulja na staklu zemljoradnika iz Podravine kao jedinu autentinu hrvatsku likovnu umjetnost, i kada je reim divinizirao tamburicu kao jedino nae sto posto domae glazbalo pred kojim se sva druga glazbala imaju postideno sakriti u miju rupu, bilo je sasvim prirodno dreknuti da oskudno obrazovan diktator i njegovi glupi pripuzi nemaju pojma, da mi nismo nekakvo urodeniko pleme iz centralne Afrike, nego naa kultura stoji uz bok drugim kulturama, pa da i mi znamo to je violina, gipsani odljev i apstraktni ekspresionizam. U to vrijeme, dakle, pridjev "urbano" bio je dobar, ispravan i za njega se vrijedilo boriti. Pro e, me utim, neko vrijeme i reim se promijeni, a onda shvati da je preko noi nekako dolo da istim tim pridjevom Vlatka Pokos brani dekolte iz kojega su joj umalo

29 ispale sise, ba kao i Indira Vladi iz grupe Colonia, koja svoju rijetko slaboumnu glazbu smatra "urbanom" i samim tim, jasno, vrednijom od druge glazbe. Na posljetku, svi oko tebe, valjda ak i nogometai, ponu ponavljati ono "urbano" kao kakvu mantru, kao neto apsolutno sjajno, bolje od seksa i jae od kokaina i ti skonta da ti to ide na jetru, kako te i inae izlu uju ideoloke lai koje svaka bena prihvati jer joj je malo komplicirano i naporno ozbiljno promiljati stvarnost. Ono "urbano" je postalo jedna takva ideoloka la. Najprije stoga, naravno, to je u ovoj zemlji gradsko stanovnitvo u velikoj veini tek u drugoj generaciji doista takvo, obino su to potomci onih to ih je socijalizam s prvim petoljetkama nabio u gradove, te je tu stvar, fukaj ga, zapravo nemogue sasvim odijeliti. Potom, ak i kada bismo doista stavili na stranu onaj uistinu gradski segment populacije, koji je takav od stoljea sedmog ili tek neto kasnije, tko vam je kazao da bi ak i u toj maloj drutvenoj skupini sve bilo lijepo, dobro, pametno i estito, u jednu rije - urbano?! Ruralno je u naem opeprihvaenom doivljaju svijeta postalo sinonim netrpeljivog i neciviliziranog, rat su, kau mudrijai, poeli seljaci, oni su bombardirali gradove zato jer ih mrze i tomu slino. Sve to danas priaju ak i oni za koje znate da su '92. ili '93. govorili da Srbe i Muslimane valja poubijati. I ovjek uistinu poeli staviti se u zatitu tih ubogih seljaka, koji, vjerujte, ak i vrlo esto znaju biti vrlo pristojna eljad to je nekada lijepo ivjela sa svojim susjedima druge vjere, kumila se s njima i estitala im slave i Bajrame. Postotak ubradi me u njima sasvim vjerojatno nije nita vei nego me u stanovnicima, na primjer, Vlake ulice, a malogra anski faizam ni po emu ne smatram civiliziranijim od priprostog seljakog ovinizma nekoga iz Muca, dapae, onaj prvi mi je zbog neega, valjda stoga jer je posrijedi malo obrazovaniji svijet, malo i gadljiviji... Zamiljeno sam iao ulicom kontajui sve ovo u glavi kad sam se odjednom zatekao na Pjaci, gdje je trajao predizborni skup Sinie Vuce. Na pozornici se u taj as u razglas od nekoliko tisua vata producirao stanoviti guslar iz Cetinske krajine. Sasvim iskreno, to me je ipak malo pokolebalo u mojim stavovima.

Tijesna koa
Neki muevi tuku svoje ene. Brak je u tom smislu vrlo zahvalan. Vrati se s posla ivan, no tu je uvijek netko tko e ti, ovisno o tjelesnoj spremnosti, sparirati rundu ili dvije i, ako ba nisi oenjen za bacaicu kladiva, sva je prilika da e se lijepo provesti. Dum! Dum! Pljas! Tres! Odvali majci svoje djece dva kroea i ve se bolje osjea. Ona ostane jecajui, sklupana na ploicama, a ti je prekorai i ode do friidera po pivicu. Mrzla uja uvijek fino legne u ovakvim situacijama. A ne dao bog da glupaa nije ostavila pivo da se ohladi. Uuuuu! Za takvu stvar momentalno se ponovno razgoropadi i onda ide rad nogu. Dum! Dum! Dum! Tako se to radi u boljim familijama u nas. Saznalo se tako prije neki dan da je jedan vi eni zagrebaki advokat mlatnuo svoju gospo u, pa je ak i policija intervenirala u sluaju. Nasilnik, upitan kasnije za izjavu za novine, bio je, me utim, vrlo suzdran u prepriavanju ove zgode. Vrijedi uti to je ovjek rekao. "U jednom trenutku, pod povienom tenzijom i gestikulacijom", kae dakle taj ugledni lan odvjetnike komore, "sluajno sam je udario odozdo prema gore, tako da se koa na nosu rastvorila, moda milimetar, dva". Ne znam za vas, dragi itatelji, ali ja mislim da je ovo najduhovitiji opis amara koji sam u ivotu uo. Tip bi vjerojatno i Ratka Mladia slino branio. "Gospodin Mladi je pod povienom tenzijom i gestikulacijom, vodoravno, slijeva nadesno, potegao protuavionskim mitraljezom, tako da je neto Muslimana ostalo leati na proplancima, moda tisuu, dvije." Uvjerljivo zvui, jel'da?

30 No, to jo nije sve. "Ne mogu rei da se radi o klasinom obiteljskom nasilju, ve o incidentu izme u mene i supruge s kojom sam u postupku razvoda", kae u nastavku svoje izjave advokat ozbiljno, ne objanjavajui podrobnije to to kod njega nije "klasino". to je to drukije, osobeno u njegovu sluaju? Dogodilo se a) nasilje u b) obitelji. Imamo dakle obiteljsko nasilje, klasino ili moderno, kratko ili dugo, ravno ili sa ikama, sasvim je svejedno, i to se ne da spasiti nikakvom muljaom poput "incidenta izme u njega i njegove ene". Lijep broj godina sam u braku i znam to je incident sa enom, obino bude oko prljavih arapa nasred sobe, otvorene tube zubne paste i slino, dogode se nekad i dvaput ili triput tjedno medu nama poviene tenzije i ustrije gestikulacije, ali nikad dosad nismo jedno drugome ni pokuali otvoriti kou na nosu. Ta stvar je s druge strane jedne prilino jasne granice izme u normalnog i bolesnog odnosa izme u dvoje ljudi. Jedino doista dobro u onome to je advokat ispriao je da su u postupku razvoda. Mimo toga ena, saznajemo, nee "povlaiti druge poteze protiv njega". Premda bih joj ja savjetovao. Kada je on ve nju potegao odozdo prema gore, mogla je i ona njega odozgo prema dolje. No, nevolja je da su ene slabije i sitnije i te im stvari nije pametno savjetovati. U tome da su ene tjelesno nejakije zapravo je sav smisao muke vlasti nad ovim planetom. Rodna neravnopravnost svoj temelj ima samo u miiima mukaraca. Pokret za emancipaciju ena tako je i poeo tek s industrijskom revolucijom. Tek kada su im parni strojevi donekle izjednaili anse s mukarcima, ene su se osmjelile zatraiti svoja prava. S razvojem tehnologije sve su glasnije. Industrijski napredak, koji im sve uspjenije nadomjeta fiziki manjak i ini dostupnim poslove to su nekada bili iskljuivo muki, svaki dan sve vie emancipira ene. Tek to se u kuhinjama i dnevnim sobama, eto, mukarci jo povremeno sjete da im je priroda dala mogunost da odvale ljagu svojim suprugama i cijela se stvar ponovno vrati nekoliko stoljea unatrag. Kod obiteljskog nasilja vrlo esto se kao osobit kuriozum istie da zlostavljai nisu samo nekvalificirani tipovi, zidari, kamiondije, skladitari i slina bagaa, nego da ih ima i s fakultetom, me u odvjetnicima, lijenicima i sveuilinim profesorima. Nikako ne kontam zato se ta stvar dri neobinom. Ja, dapae, mislim kako je dosta oekivano da akademska eljad mlati gospo e. Jer, pogledajte, posrijedi su pametni ljudi, zavrili su fakultete i naravno da e, ako ve biraju koga bi zviznuli akom, procijeniti svoje mogunosti i razumno odabrati nekog sitnijeg. Bagra to od sedam do tri vozi viljukar ili tue ruzinu u kveru ne misli o tim stvarima. Takvi se blesani, ne gledajui tko je pred njima, bezumno zalete u tunjavu, pa to bude. Ali, gospon doktor, molit u lijepo, ne. On do e kui i prieka dok ena pegla. Nije glup da se opee na glaalo. Tek kad ona zavri posao, on uskae u ring i spremno vitla akama. Osim toga, jo jedna stvar o kojoj nismo razmiljali, intelektualci su suiavi tipovi, nema prave snage u njima. Pola su se ivota, snivajui o magisterijima i doktoratima, grbili po vlanim itaonicama i kada hoe ispuniti svoju potpuno normalnu, priro enu mujaku potrebu da nekome raskrvare arkadu, mogunosti su im dosta skuene. Mogu, dodue, lemati djecu, ali je nevolja da djeca rastu i znaju biti zlopamtila koja na pragu punoljetnosti neke davne aperkate vraaju s kamatama. Ostaje, dakle, tko? ena. Gospoda doktorica sutradan ujutro odlazi u mesnicu s tamnim naoalama kao Sofia Loren, a mesar si misli kako je to tak' Boe dragi, gospon doktor ima jedan stresan posel pa je normalno da tu i tamo izgubi ivce...

31

Seks bomba
Dino Dvornik, objanjavajui zato e sudjelovati u predizbornoj kampanji Hrvatske demokratske zajednice, oduevljeno izjavljuje kako Ivo Sanader u njemu "budi neku kemiju". A to valja respektirati. Dinu Dvorniku, naime, ovjek nikada nije prodao lou kemiju, on zna kada je ista, a kada je mjeavina, taj ima golemo iskustvo s njima, oralno, intravenozno ili na neki trei nain upoznao ih je svakakvih, od amerikih i engleskih do kolumbijskih, marokanskih, turskih i afganistanskih. Kada takav jedan me unarodni autoritet i pasionirani pronalaza stalno novih i novih kemija kae da je Ivo Sanader dobra supstanca, dobar stuff, to bi se reklo, onda moete biti mirni - to je to. Slavko Sakoman morat e nas sve skupa skidati s HDZ-a. to opet moda i nije najgore to bi nam se moglo dogoditi. Politika se, uistinu, katkad oituje i na puno runije naine. Pomislite kako bi to bilo da ivite, na primjer, u Moskvi, pa ste izali u diskoteku i, dok ekate u redu pred ulazom, kibicirate neku zgodnu crnomanjastu. Onda ona uoi da je gledate pa vam se prijazno nasmijei i namigne, a vama srce zalupa. Potom vam ona otpuhne poljubac s vrhova prstiju, a vi ste ve izbezumljeni od poude. Tren kasnije, me utim, prolomi se strahovita eksplozija i djevojka se doslovce rasprsne pred vama. Uoite taj neobian sluaj i ne moete mu se pravo nauditi u siunom djeliu vremena, sasvim malo prije nego i vas lijepo ne raskomada onaj eksploziv koji je zgodna crnomanjasta eenka, otkrit e se u kasnijem policijskom izvjetaju, nosila oko pasa. Bogu hvala, mi ivimo u zemlji gdje simpatizerke opozicije ne preferiraju takve odjevne detalje. Na ulici se bez ikakvog straha moete mimoii s Jadrankom Kosor i Marijom Babi-Petrievi, Ljerki Mintas-Hodak prilazi se bez ovlatenog policijskog pirotehniara. Uvaene zastupnice u nas nemaju osobit poriv da umru za ideale, a kamoli da bi sa sobom u smrt povele i nekoliko tuceta nedunih prolaznika. Takvo to, da bi natovario enu eksplozivom i potjerao je s elektrinim upaljaem u znojnom dlanu medu neprijatelje, danas postoji samo u primitivnim drutvima kao to je eensko. Primijetili ste moda da u samoubilakim napadima u Moskvi dosada nije sudjelovao nijedan eenski terorist, tj. mukarac. Ne, do sada su se listom samo eenke ubijale, iskljuivo mlade ene nosile su nekakav dinamit pod jaknom i aktivirale ga u asu kada su se nale u nekakvoj ljudskoj masi. U emu je fora, zato samo ene? Jesu li eeni kukavice ili naprosto kontaju da je muki ivot predragocjen za tako neto? Ili je i jedno i drugo. "Nemoj, Raide, Alaha ti, bolje poalji enu, ionako ti je ni za ta", zamiljam kako se dogovaraju eenski politiki vo e. Da je mir, oni bi slali ene u duan po pivo. Ovako ih poalju da se raskomadaju u moskovskoj podzemnoj eljeznici. "Ahmede, gdje ti je ena?", dovikuju se oni s brijega na brijeg. "Maala, eno je pukla na stadionu!" I nije tim mukarcima, pravo za rei, loe. Nakon to im supruga poloi svoj mladi ivot na oltar domovine, oni uzmu penziju i stan i dobiju povlasticu na uvoz auta. A moda se organiziraju i u udrugu udovaca palih hraniteljica. ivo sam znatieljan tko je birao te nesretnice i kako su ih, po kojim kriterijima, birali? Mogao bih nekako i zamisliti: prvi ealon - preljubnice i nerotkinje, drugi ealon besramnice koje su odrezale kosu; trei - kurve u hlaama; etvrti - one to itaju; peti one koje iz etvrtog pokuaja nisu rodile sina... Jedna za drugom silaze sa svojih planina sa tapinima oko rebara, u haljinama neobino irokog kroja, preznojavajui se od uasa. I to je neto to uistinu zasluuje ime "pametna bomba". Dok Amerikanci ulau milijarde u

32 konstrukciju projektila koje e nadzirati s displeja u Washingtonu, a koji im svejedno naposljetku uzaludno padnu na nekakvu iraku pustopoljinu, eenski projektili s navo enjem danima putuju drndavim autobusima, vlakovima, na prikolicama kamiona, na kraju nepogreivo nalazei svoj cilj. A pritom su sasvim besplatni. U prirodi ih ima koliko voli. Pitanje koje nam se ovdje namee jest, hoe li to na kraju krajeva, kada eenija jednom stekne nezavisnost, popraviti poloaj ena u ovoj zemlji? Hoe li biti prepoznat njihov veliki doprinos, te se s emancipacijom zemlje dogodi i rodna emancipacija? Hm... Pa, moda, nije iskljueno. Samo to se nekako bojimo da ba kada se emancipiraju, tada e ih nekako i nestati i ve vidimo nekog njihovog demografskog zlogukog proroka, nekog njihovog don Antu Bakovia, kako ljuto narie: Ostaje li eenija bez majki?!

Koordinirani enoljupci
Nai desniari vole ene. I cijene ih. Jer, ene se moe nauiti mnogim korisnim vjetinama: one kuhaju, peru i peglaju, bez da ih se nadzire u stanju su rukovati jednostavnijim kuanskim ure ajima, a pokazale su se i kao dosta pouzdana zamjena za daljinski upravlja kada u ovome riknu baterije. Dokazano je k tomu... ne sjeamo se vie koji je znanstveni asopis o tome pisao... da su ene pametnije od dupina, jer da ene peru sude, a dupini ipak ne. Kada se sve to sabere, samo potpuni idiot mogao bi kazati da asni zastupnik Anto Kovaevi ne voli ene. Ba kao i Ivan Aralica. I na nacionalni klasik nemilo e se naljutiti ako ga nazovete enomrscem, jer je i njemu sasvim bjelodana superiornost ena, koje su jo uvijek daleko najjeftinije sredstvo za ienje kade, a slinoga je miljenja i don Anto Bakovi koji tako voli ene, da im je spreman oprostiti i to da one, kada je o reprodukciji vrste rije, do sedam puta zaostaju za makom, etiri i pol puta za ovcom i itavih dva i pol do tri milijarde puta za pelinjom maticom. Jo jedan takav rijedak sluaj potivanja osobe jedne ene dogodio se prije nekoliko dana u Sinju, gdje je lokalna aktivistkinja HNS-a prosvjedovala zbog toga to je Mirko ondi Vesnu Pusi nazvao kurvom, a Koordinacija udruga proizalih iz Domovinskog rata nakon toga se oglasila priopenjem gdje stoji da oni, citiramo prema novinskom izvjetaju, "nisu upoznati s tim problemom, ali da, bez obzira na sve, misle da se Vesna Pusi ne moe nazivati kurvom, dok se to ne dokae putem suda, te je stoga ona za njih za sada nevina". to to nije prekrasno?! Potovanoj Koordinaciji svatko je nevin dok se ne dokae suprotno. Ve prema tomu se ak i Vesnu Pusi odbija nazivati kurvom, sve dok neka sudbena instanca ne donese pravorijek da je Vesna Pusi vi ena kako mae torbicom u Juriievoj. Za ovu priliku sasvim je nevano da nema ama ba nikakvih dokaza da je Vesna Pusi takvo to inila, osim ako se za dokaz ne prihvati nekakav muak to se izlegao u gnjiloj slami kojim je napunjena ondieva tikva. Vana je, molit u lijepo, demokratska procedura, koja ini onu finu razdjelnicu izme u civiliziranog drutva i barbarskog plemena. Tako da, samo za primjer, ni ja sada ne bih smio napisati kako mislim da u Koordinaciji udruga proizalih iz Domovinskog rata sjede sve sami majmuni sve dok se putem suda ne dokae da u Koordinaciji sjede sve sami majmuni, makar je nama svima, ruku na srce, i bez suda sasvim jasno da su posrijedi sve sami majmuni, jer samo majmunu moe pasti na pamet ono to su oni napisali u priopenju.

33 Kako bilo, lijepo je isto da je jedna ena zatiena od runih objeda i to, generalno uzevi, svaka ena u naoj mladoj dravi moe ostvariti svoje Ustavom zajameno pravo na madrac. Od Kovaevia, Aralice i don Ante Bakovia, do Vukojevia, Merepa, Ivkoia i ondia, svekolika naa desnica uzvisuje enu kao neobino inteligentnog sisavca, iji su najuspjeniji primjerci... malobrojni, dodue, ali ipak... sposobni dogurati i do male mature, do prava da bez pratnje koraaju ulicom i da u ugostiteljskim objektima samostalno naruuju pie. Takva je silna udivljenost naih estitih katolikih mueva drugim spolom, da neki od njih, ma koliko to nevjerojatno zvualo, ak i ive sa enama. Za te sirotice ja, sasvim iskreno i bez ikakva prenemaganja, osjeam samo najdublju ljudsku i kransku suut.

Literarno silovanje
Neki od nas odvaili su se primijetiti kako Ivan Aralica zbog svojih protumuslimanskih pamfleta u vrijeme hrvatsko-bonjakog rata zavre uje niskokomforni smjetaj u Haagu. Sada se, me utim, ta stvar pokazala potpuno besmislenom. Nakon posljednjeg romana toga ovjeka, naime, sasvim je bjelodano da on tamo ne bi bio osu en. Eventualno bi mu okrpili nekakvu obaveznu mjeru lijeenja. Radi li se u ovome sluaju o mitomaniji, demenciji ili je posrijedi poremeaj neke lijezde, ne bismo se usudili spekulirati. Svakako, nakon itanja "Ambre", kako je naslovljen taj ingeniozni uradak, ozbiljno dvojimo da je takvo to mogao napisati netko posve ubrojiv. "Ambra" je dijelom pornografski roman. To, dakako, nema puno veze s normalnou autora: znamo za puno pornografskih romana i premda nismo nali da je ijedan od njih stvarno dobar, to jo uvijek njegove autore ne kvalificira za ludnicu. Aralici bi netko zamjerio i to da svoje politike protivnike hoe diskvalificirati njihovim (navodnim) seksualnim navikama, krivo zakljuujui da je netko pokvaren ve zbog svoje razvratnosti, ali ni to nije znak nenormalnog. Primitivnom ovjeku naprosto valja oprostiti to moral i udore e smatra istovjetnim te pridjev estito koristi u tradicionalnijem, poneto proirenom znaenju. Sve to jo nekako moe proi. Ono to "Ambri" daje notu jedne nimalo bezazlene mahnitosti, jest to da njezin autor, makar nastupa kao edan katoliki moralist, neskriveno uiva u opisima sisa, guzica, bedara i (ponovno, navodnih) snoaja naih narodnih zastupnica. Dobri konzervativni pisci, kakvim se na klasik iz Promine voli smatrati, obino su srameljiva i suzdrana gospoda koja zaobilaze anatomske i fizoloke potankosti. Aralica ne. Autor "Ambre" tako sladostrasno opisuje noge Ingrid Antievi, on tako slini zbog tih butina, da ti ga skoro do e milo. Takva je to golema enja u ovome ubogom penzioneru, da umalo poeli da mu Drutvo knjievnika iz svojega (valjda postoji takvo neto) fonda solidarnosti uplati sedmodnevni aranman u Amsterdamu ili Bangkoku. Pa da on s nekakvom spretnom mulatkinjom tamo ovaploti sve ono to je u "Ambri" samo imaginirao. Ali, naravno, ta te samilost brzo napusti. I ne samo zato jer bi Aralica sa svojom saborskom mirovinom Amsterdam mogao i sam sebi priutiti. Svaka ljudska suut, naime, koju bi netko mogao osjetiti prema piscu "Ambre", posve je iskljuena zbog zla i mrnje to isijavaju iz tog glupog, komarnog i bijedno napisanog romana. I pritom je, drim, Araliina nerazumna mrnja prema Stjepanu Mesiu ak i sporedna. Puno je strasnija njegova mrnja prema enama, konkretno Vesni Pusi i Ingrid Antievi, to ih je u romanu - nekima e se to jamano uiniti duhovitim,

34 premda ja to smatram potpuno imbecilnim nazvao Esmom Frko i Hildegarda Zavrtnik. Prvu mrzi zbog njezine pameti, drugu zbog njezinih otkrivenih bedara. A on ih mrzi jer ih se boji. Dobra mu je ena tek ona to je smjerna i podlona mukarcu, koja se evi samo u mraku i o tome ne voli kasnije priati. One u minicama pak neizostavno su drolje. Makar imaju dobre noge. To da pisac istodobno i uzdie za tim nogama i smatra ih gadljivim, otkriva nam onu nakaznost psihe kakva se obino susree kod silovatelja. Uistinu, ono to je Ivan Aralica u "Ambri" uinio Hildegardi Zavrtnik - ili, da se ne zezamo, Ingrid Antievi - eksplicitno se pozabavivi njezinim tobonjim spolnim avanturama, zove se silovanje. Literarno, dodue, ali silovanje. I to nije, kako je jedan moj dragi kolega kazao, samo nedostatak dobrog odgoja. To je naprosto bolesno. Kaite to hoete, ali ja nakon Aralice ne bih ni kvaku na vratima primio u ruku.

Hulje na platnu
Teko je imati vjere u zdravstvo, posebno kada vidite da se u naim bolnicama poelo umirati i od anestezije, ali me isto malo osupne svaki put kada ujem da je netko negdje otiao nekakvom iscjelitelju. To da je netko svoj ivot i zdravlje dao u ruke nekome indijskom pastoru... to je svjei sluaj iz Splita... koji lijei samo dodirom svojih udotvornih, Bogom nadahnutih prstiju, ispunjava me tako golemim zaprepatenjem da samo utim, dok neki, inae normalni i razumni, ak visokoobrazovani pripovijedaju kako je pastor doao medu njih i kao nekakva blaga svjetlost da se spustila s visina, luster se zaljuljao, a neke se ene poele tresti... Sjedim i gledam ih sumnjiavo, lovei trenutak kada e netko nekome namignuti i zacerekati se, ali oni su tako ozbiljni i uvjereni u iscijeliteljski dar toga indijskog arlatana, da meni naskoro padne na pamet da bih i ja vjerojatno bio sasvim uspjean iscjelitelj. Zato ne, mislim se, uistinu, potrebno je samo da je ovjek dovoljno beskrupulozan. I tako neto kontam u sebi kako bih mogao dati otkaz u Jutarnjem listu, pa otvoriti ordinaciju alternativne medicine, gdje bih lijeio amarima. Najozbiljnije vam govorim. Do e mi, recimo, ena s migrenom, a ja joj odvalim amar. Do e jedan s hemoroidima, ja mu odvalim amar. Do e tip kojemu otpada kosa, ja mu odvalim amar. I sve tako lijeim: upale sinusa, bolne menstruacije, opekotine, lomove kostiju, epilepsiju, nono mokrenje u djece... ja samo odvaljujem ljage. I stvarno bih uivao u tom poslu. Ne bih ak ni naplaivao svoje usluge. Ne, inio bih to iskreno i od srca, samo zato jer volim ljude. A i oni bi mene, vjerujem, voljeli. "Doktore", dolazi tako jedan, "rame mi neto trne." A ja - pljus! "Je li sad u redu?", pitam. "Ko rukom odneseno", kae on zahvalno, sa suzama u oima. Uskoro bih izaao na dobar glas, iz itave drave bi me pohodili, pa i iz susjedne BiH, u neko doba ak bi i ministri i saborski zastupnici dolazili da ih amaram. Njih bih s osobitim veseljem lijeio... Onda, kako vam se svi a moj naum? Mislite da pretjerujem. Vraga, ljudsku naivnost, dokazano je, nikada ne moe dovoljno precijeniti.

35 U tom smislu vrlo je ilustrativan i sluaj Zorana Krivica, jednoga uistinu ubogog i, makar se meni tako ini, ne ba inteligentnog varalice, koji je godinama narodu ovdje uvaljivao najbezonije krivotvorine pod umjetnika djela, a koji je tek od prije neki dan u prunu, i to u Srbiji. Sjeate se to je sve taj Krivi inio ljudima, sjeate se onih njegovih televizijskih aukcija? Izuzmemo li ratne strahote, uspjeh glazbenog talenta Tonija Huljia i Draena Budiu kao takvog, ja ne znam da je ita bilo tako porazna slika naega mentaliteta kao oni nesretnici to su se preko telefona jagmili oko majmunarija koje je Krivi, ak i ne osobito slatkorjeivo, nudio na OTV-u. Taj budala u nae je dnevne sobe uspio plasirati po prilici dvanaest milijuna Berberovih konja, eststo pedeset milijardi Lackovievih potonica, etristo pedeset tisua Trebotievih crkvica i duplo toliko empresa pokraj njih, Generalievih kokoiju za osamnaest do dvadeset peradarskih farmi, ezdesetak hektara Veinih maslinika, taj je prodao jedrilica u sutonu da ih valjda na itavom Pacifiku ne bi toliko skupio, aktova koliko u svim kuplerajima odavde do Kijeva ne bi naao, cvijea vie nego ga je bilo na sprovodu Kim II Sunga... a jadna je raja svejednako zvala i nudila petsto maraka... tisuu maraka... tisuu i petsto maraka... pet tisua maraka... Ja ne pamtim da me je ijedan horor ikada tako uplaio kao te aukcije. Gledao sam kako se za golem novac kupuje ordinarno likovno smee i stvarno sam bio iskreno uasnut da je medu tim ljudima moda i netko tko e mi sutra doi popravljati elektroinstalacije, da je netko od njih moda i lijenik ili nastavnik, da svi oni odreda imaju glasako pravo, vozaku dozvolu, a neki ak i pitolj. Ne znam kako je s vama, ali ja sam uistinu bio ozbiljno nespokojan mnoinom tih idiota. No, to jo nije bilo najgore. Taj Krivi je, ne znam je li znate, prodavao slike i preko radija. Sasvim sluajno, jedno sam popodne ukljuio radioprijamnik, Radio Katela je, ini mi se, bio, kada me je spopalo njegovo meketanje. Nudio je nekakvog Botterija, grafika, pedeset puta sedamdeset centimetara, poetna cijena sedamsto maraka. Ma, daj zajebi, pomislio sam. Onda se javio nekakav mamlaz, s mobitela u vonji je ak zvao, i ponudio osam-sto. A ja sam istoga asa poelio emigrirati. Dokazano je da ljudsku naivnost uistinu nikada ne moe dovoljno precijeniti, ali za takvo to kao to je radijska aukcija slika, priznajem, ja ipak nisam bio spreman. Krivi je ljude otkrio kao tako kolosalne imbecile, da je to u meni stvarno ubilo svaku vjeru u sretnu budunost ovjeanstva. Nekome tko je u stanju dati osamsto maraka za sliku koju ak nije ni vidio, nego su mu je samo opisali preko radija, ako mene pitate, treba barem oduzeti djecu i dati je nekim pametnijim ljudima na posvajanje. Mislim, to je... to je... ne znam kako bih to uope nazvao. I da sam nakon toga uo kako je Zoran Krivi negdje nekome prodao Michelangelovu skulpturu Ferrarija ili, to ja znam, Botticellijevu Veneru koja otvara i zatvara oi i govori "Mama!", ja se ne bih zaudio. Taj me je hohtapler ba na sve navikao. I, da znate, malo mi je skoro i ao to sada jede i spava na raun Ministarstva pravosu a SR Jugoslavije.

Ustanak sivih aplji

Kada je ono prije jedanaest godina, stariji e se sjetiti toga, poeo rat, kada su prvi leevi stigli u otvorenim kamionskim prikolicama, kada su pokraj cijevi kalanjikova pole tune kolone prognanika, granate zarovale po ljivicima i iz kukuruzita izvirili tenkovi, jedno kratko vrijeme svi su, inilo se, bili spremni ginuti. Ba svi. ak i nekakav miroljubiv

36 svijet, sveuilini nastavnici, lijenici, pisci, svi oni slabii i papuari koje se jednom zvalo "potenom inteligencijom", deviznu su ute evinu davali za nekakve cijevi, duge ili kratke, i latili ih zamiljajui kako bi bilo lijepo klepnuti nekog Srbina. Bilo je veselo vidjeti koliko njih sebe doivljava akcijskim junakom, koliko je njih ispod turobne gra anske obrazine nalo Jamesa Bonda. Jedan moj profesor, recimo, tih je dana u fakultetskoj kantini, uvijek poslije tree travarice, mogao si sat naviti po njemu, izvukao magnum iz bore. "Mirko, majku ti Boju, mii to udo odavde!", povikali bi mi prestraeno, a Mirko, inae doktor filozofije, samo se cerio i kao Sledge Hammer mazno prislanjao obraz uz kuburu. Naravno, ne moram to ni spominjati, ta jadna gadija na posljetku nikad nije otila na front. Ako je koji od njih i otiao, brzo se vratio neugodno iznena en injenicom da se tamo puca. U ratu su ostali samo oni koji su imali eludac za to. Mi ovdje u gradovima smo se pravili blesavi, vojnim komisijama muljali o vodi u koljenu i alergiji na pelud ili naprosto pobjegli u inozemstvo. Bilo je vie naina da izbjegne obavezu prema Lijepoj naoj, a jedan je od moda najlukavijih bilo ukipat se u nekakvu, kako se to onda zvalo, "umjetniku satniju". Nale bi se nekakve rashodovane uniforme i opasai, u koje bi se uvuklo nekih trideset do pedeset flautista, karikaturista, sonetista i glumaca, izgladnjelih i skorbutnih od bijednih i neredovitih honorara, dva bi ih krupnija etnika sve skupa razjurila, pa bi se oni kao postrojavali i stupali glavnim ulicama, pjevali, svirali, recitirali i crtali, nanosei neprijatelju strahovite gubitke u ljudstvu i vojnoj tehnici. Uzmemo li, za primjer, glumce, jer o njima se ovdje radi, rijetki su uistinu medu njima to su, kao stari Sven Lasta koji je sa snajperom kisnuo na Baniji, zbilja doivjeli rat. Ako se to uope moe smatrati nekakvim ratnim doprinosom, malo su prvih mjeseci deklamirali Matoa i Preradovia, no kada se vidjelo da druga strana bez ozbiljnijih posljedica preivljava vezani stih, od toga se odustalo, cvijet hrvatskog glumita razoarano se povukao u kazaline birtije, odakle bi se jo samo povremeno zaulo kako netko vie da e za sat vremena biti u vojnom transportu za istonu Slavoniju, no to je vie bilo onako, u alkoholnom deliriju. I pro e tako devedeset druga, trea, pro e devedeset peta, osma i deveta, pro e dvijetisuita, u emo u novi milenij, pa i malo preko toga, sve se zavri, ponemo pomalo kao normalno ivjeti. A onda, itavih sedam godina nakon zavretka rata, najprije u zagrebakom HNK glumci odbijaju nastupiti na dogovorenom gostovanju u Beogradu, a malo nakon toga slian se skandal dogodi i u Dramskom kazalitu Gavella. Nakon uspjenog gostovanja hrvatskih glumaca u Podgorici, dogovori se da njihove crnogorske kolege uzvratno gostuju u uprizorenju ehovljeva "Ivanova" u Gavelli, no nekolicina glumaca u tamonjem kafiu na vrijeme se trgnula, podignula glave s mramornog anka, mlatnula otvorenim dlanom i dreknula: "E, ne moe!" Samo preko njih mrtvih. Junaci Domovinskog rata, odlikovani Redom Danice s likom Marjana Badela, koji su branili svoj poloaj u kazalinom lokalu do posljednje kapi vlahovca, ne daju Crnogorcima, mater im srboetniku, na svetu hrvatsku pozornicu. Ili, barem, oni nee glumiti s njima. Kazalina sezona 2002./03. poela je tako s dva divljaka, ovinistika skandala, u kojima se tankoutno nacionalno bie naih dramskih prvaka nalo povrije eno kolegama druge vjere i nacije. U nekoliko navrata posljednjih godina osobno sam se osvjedoio da nekim glumcima nedostaje tri do pet renjeva sive kore velikog mozga, vidio sam sluajeve da talent, ak i zamjetan, ne trai veliku pamet, nauio sam da izvanredne dramske role ponekad ostvaruju ljudi s intelektom sive aplje ili jea, ali ovo o emu je ovdje rije je... pa ne znam to bih rekao. To da netko ne eli raditi s ljudima zato to su oni neke druge vjere i nacije, nevi ena je svinjarija koja bi se, ako mene pitate, po Zakonu o radu trebala sankcionirati otkazom, po Zakonu o visokom kolstvu ponitavanjem diplome, a po onome

37 o javnom zdravstvu hitnim smjetanjem u odgovarajuu bolniku ustanovu. Dobro, naravno, ovdje bi netko mogao primijetiti da nije to ba svaka druga vjera i nacija, nego ba ona druga vjera i nacija koja je ibala iz krupnih kalibara po Dubrovniku, ali, ljudi moji, to su glumci, to je nekakva usrana kultura. Osim toga, sedam je godina prolo, od posljednje bitke na jugu Hrvatske jo i dvije vie, i ti su se Crnogorci dosad toliko puta ispriali da bi to dostajalo pa sve da su atomsku bombu bacili na Stradun. A, na posljetku i prije svega zapravo, tko su ti Hrvati iz Gavelle koji su se sada nali tako silno uvrije eni Crnogorcima. Gdje su ti ratovali? Mislim, stvarno, netko bi napokon morao otii do onoga kafia tamo da toj "umjetnikoj satniji" kae: "Momci, malo ste, ini se, zakasnili za svojom postrojbom. Nekih jedanaest godina, otprilike."

U poj, u poj!
Naa mala zemlja ponosi se svjetskom juniorskom prvakinjom u skoku u vis. Prije pet godina osvojili smo broncu na mundijalu u Francuskoj. Stipe Boi popeo se na najvie planinske vrhove svih kontinenata. Bijela kua u Washingtonu zidana je brakim mramorom, a u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku visi fotografija primotenskih vinograda. Drniki prut zacijelo je najbolja hrana koju je ljudski rod ikada nainio. Jadran je, osim toga, najistije more. Ornitolozi od uda sebi ne mogu doi koliko movarica obitava u Kopakom ritu... Hrvati su, da ne nabrajamo dalje, mnogoim zaduili ovjeanstvo. Ali, kada se sve to pogleda, jedna stvar uoljivo nedostaje. To svaki stranac, recimo, primijeti. "Gdje su vam pjesnici?", pitaju oni. "Kako to da je u tako znaajnom narodu, tako blistavoj kulturi, tako malo pjesnika?", ude se gosti iz inozemstva, koji bi se nakon pakog sira i janjetine, prirodno, htjeli okrijepiti i lijepom knjievnou, znatieljno podii obrve i zakimati kada uju kakav domiljati srok na jeziku svojih ljubaznih domaina. A domaini kre ruke i ispriavaju se. Nema, kau, pjesnika. Nestaica je s tim artiklom. Sve u svemu, u itavoj zemlji tek koja stotinica njih pie pjesme. Nije li to malo udno? Mi, takvi genijalci, a nema pjesnika?! Izumili ljudi penkalu, a ne piu! Pa nee valjda ba tako biti. Sva je prilika ipak da Hrvati piu pjesme, ali da se o tome, zbog nekakvog osjeaja inferiornosti, zlobe ili neeg treeg, uti. itaju se i Amerikanci, i Englezi i Francuzi, a nai nita. Kao da su gubavi, hrvatski se pjesnici, treba to otvoreno kazati, bestidno sabotiraju. Ba tako - sabotiraju! Krasna je ilustracija toga skandal od prolog tjedna, kada je Drutvo hrvatskih knjievnika odbilo tiskati antologiju domaeg pjesnitva prolog stoljea, u koju je njezin prire iva Zvonimir Mrkonji uvrstio tek zanemarivih stotinjak autora. Malo je nedostajalo, antologija samo to nije otila u tiskaru, kada je predsjednik Drutva Slavko Mihali ogoreno ustao protiv te knjievne veleizdaje, upozoravajui na itav niz vrijednih hrvatskih pjesnika, uglavnom iz provincije, koje je prire iva drsko izostavio. itavi opusi, stotine i stotine malih knjiica Matiinih tajnika i uitelja iz Drnia i Graaca, predsjednika kulturno-umjetnikih drutava iz Otoca i Ivani Grada, kuanica iz Petrinje i samostalnih poljoprivrednih proizvo aa iz Ivankova kod Vinkovaca, bezbroj tankih ali potenih zbirica Mihali je makar nakratko izvukao iz mranih i pljesnivih kutova lokalnih biblioteka da bi, i Mrkonjiu i svima nama, pokazao kako je itekako ivahan pjesniki nerv u naem narodu. To to je on uinio, osim to je divljenja vrijedna patriotska gesta koja spaava ast nacionalnog pjesnitva, duboko je ovjekoljubno i u irem smislu. Morate uistinu biti silno velikoduni da biste nazvali pjesnicima velik dio onih to ih predsjednik DHK spominje. Osjetljivije me u nama moda e ganuti ta dobrota, drugi e vjerojatno sumnjiavo zavrtjeti glavama zbog njegovih kriterija. No, upravo tako treba raditi. Pjesnike treba osokoliti da piu. Ne treba odmah tui po glavi

38 ovjeka, nego pogledaj je li on dobar mu i otac. Ako je dobar mu i otac, oprostit e mu poneku rogobatnu rimu. Ako je nedjeljom redovit na misi, dozvolit e da mu sonet ima samo jednu tercinu. Ako je neki sa sela malo slabiji u pravopisu, s druge strane treba uvaiti da je pjesnik imao rekordan prinos kukuruza. Sve to briljivo valja izvagati kada sastavljate pjesnike antologije. Valja biti obazriv s tim pjesnicima, pa i pomoi im ako je potreba, upozoriti da se imenice u hrvatskom ne piu velikim slovom i da se "ne moj mo" ispravno pie skupa. Bogati, pa nije se ni Baudelaire nauen rodio. Drutvo knjievnika ve je uinilo puno u tom smislu, primivi u svoje lanstvo brojne vrijedne i drage ljude koji, uvjetno reeno, piu poeziju. Dobit od toga je dvostruka. Na jednoj strani, jedan nesretni ovjek u sitnu uru u kolodvorskoj restauraciji konobarici moe pokazati iskaznicu DHK, a s druge strane pjesnitvo je postalo jedna od propulzivnijih grana nae privrede. U Hrvatskoj se stihova objavljuje ponekad i do ezdeset posto vie nego u istom tromjeseju prole godine i bili smo doista na dobrom putu da dobijemo stvarno dobar domai proizvod koji e biti konkurentan i na inozemnom tritu. Nevolja je, me utim, da jo uvijek imamo takva neka gun ala kao to je Zvonimir Mrkonji, koji u pregled stoljea uvrsti sto ljudi. Ne moe, brate, tako. Da ih je stavio sto tisua, jo bi ga ovjek nekako i razumio. Zapravo, kad bolje promislim, stvar je u tome da ta antologija naprosto nije posao za jednog ovjeka. Mrkonji je ustvari trebao imati nekih petsto, kako bih rekao, inkasatora, koji bi lijepo obili cijelu zemlju i od vrata do vrata pitali ljude da ako imaju neto za antologiju hrvatskog pjesnitva dvadesetog stoljea. Gdjeto bi nali pokoju srednjokolsku pjesmu, gdjeto djevojaki spomenar sa suhim ciklamama medu listovima, ja ne vjerujem da bi bilo ijednog domainstva u kojemu ba niega ne bi bilo. Volio bih da Drutvo knjievnika ozbiljno razmotri ovaj moj prijedlog. Vita jela, zelen bor, ekam brzi odgovor.

Dokumentarni slikopis
I tako nam ubie Vjekoslava, rekla bi vejkova gazdarica. Prolotjedno bezobzirno umorstvo tipa kojega su smatrali najuspjenijim naim kamatarom i iznudivaem, najokretnijim hrvatskim prodavaem cigala, ako razumijete to hou rei, po svemu ba i nije tema kulturnih rubrika, no stvar se nametnula kada smo otkrili da je pokojni Sliko bio jedan takav ljepoduh da je volio avrljati s arhitektima, da je kupovao slike, a nije alio ni uloiti koju kintu u neto tako beznadno neprofitabilno kao to je hrvatski film, pa jo i dokumentarni. Uistinu, lijepo je vidjeti kada mladi ovjek ne zapostavlja svoje obrazovanje i prava je teta da je taj mecena nae kulture skonao s metkom u lubanji. Sudbina dokumentar-ca to su ga o ivotu Ante Topia Mimare namjeravali snimiti eljko Senei i Igor Prizmi sada je posve neizvjesna. Taj film, sva je prilika, ne bute gledali. "Senei i Prizmi strano su simpatini i u njihovu mi je drutvu jako ugodno", kae "hrvatski kralj poker-automata" u svojemu zadnjem, posthumno objavljenom intervjuu u Globusu. "Zabavljaju me, i mislim da bi mogli napraviti film. Sve me oko toga veseli, ak i kada su mi pokazali neki trokovnik od 60 tisua maraka, a ja ve na prvi pogled vidim da u tome nema ni 40 tisua realnih trokova. Oni su tamo stavili stavke za kombije i ostale stvari koje ionako imamo. Treba platiti samo glumce, i evo filma." Tako je to, dok si dlanom o dlan, htio rijeiti Vjeko Sliko, gotovo da bi ga ovjek stavio za Vujia umjesto Vujia.

39 Od Slikove poslovnosti nas ovdje, me utim, puno vie zadivljuje Seneieva i Prizmieva smionost. Fakat, ovjek treba imati testise da bi iao muljati jednoga prononsiranog mafijaa. Zamislite samo tu drskost redatelja i producenta koji idu icati lovu od tipa kojemu je, kako priaju, kao dobar dan nekoga ustrijeliti, a onda mu jo nekakve nepostojee trokove napumpaju za dvadeset somova dojmaraka. Ja se oznojim od uasa ve kada samo pomislim na tako neto, a ova dvojica nita, dolaze i kau: "Evo, Vjeko, ovo ti je toliko i toliko", pa mu guraju nekakav tefter na kojemu je, ak i njemu, posve nevinom, sasvim bjelodano da mu hoe maznuti pola od onoga koliko im uistinu treba. A dosta je sumnjivo da im i toliko treba. Jer, "treba platiti samo glumce, i eto filma", kae Sliko. to to nije sjajno: Senei i Prizmi uope se nisu potrudili objasniti mu da u dokumentarnome filmu nema glumaca! Vjeko Sliko bio je mafija iju je smrt teko aliti, djelo o Mimari, ako je suditi po minulome radu njegova autora, vjerojatno bi bio golo filmsko smee, pa ipak, ak i za minhauzenovski svijet nae kinematografije, posrijedi je uistinu nevi ena majstorija i stvarno ti bude krivo to nije do kraja ostvarena. Kvragu, dao bih mjesec dana ivota da mogu vidjeti Slika kako upicanjen nervozno seta ispred dvorane Kinoteke na Danima hrvatskog filma. Ili jo da mu, na primjer, daju Zlatnu uljanicu, posebnu nagradu Glasa Koncila za promicanje etikih vrijednosti na filmu! Za ovo bih dao najmanje godinu. Premda, ako emo pravo, to i nije takav kuriozitet kako se ini. Senei je traio od iznudivaa da mu bude sponzor filma: to je tu tako drukije od sluaja njegova posljednjeg filma "Dubrovaki suton", gdje je producent bio genijalni biznismen Stjepan Tu man. Mladi sin pokojnog predsjednika svoj je strelovit poslovni uspjeh imao zahvaliti injenici da je predsjednikov sin, a nedavni bankrot injenici da je predsjednik umro. I opet je, ako bolje pogledate, na stvari bila iznuda: ljudi su poslovali sa tefom zvanim Braco iz straha ili su tako kupovali politiku naklonost. Ba kao i onaj oji iz blaenopoivae Komercijalne banke koji je upropastio novarsku kuu kupujui nebulozne koliine Tudmanovih i Pavletievih knjiga pa, zapravo vrlo oekivano, zavrio u ludnici. Gdje bismo, sve mi se ini, na posljetku mogli i mi svi skupa s njim.

Vujiu, daj pare!

Knjievni su honorari, kako znamo, u Republici Hrvatskoj bijedni, vrije aju ovjekovo dostojanstvo, a vjerojatno i kre UN-ovu Povelju o pravima ovjeka i gra ana. No, im se nai pisci pobune zbog toga, mudrijai ih idu ismijati da to hoe ti to prodaju po tristo pedeset knjiga, da oni ne postoje kao trina injenica, da su klinac od ovce i sve tako to. Svale ti se na glavu silne uvrede im samo pomisli da bi za knjigu mogao dobiti nekakvu svotu zbog koje ti se susjedi nee smijati iza leda, da bi labilniji medu nama - ako medu piscima uope ima ijedan koji nije labilan - uistinu mogli zaaliti svoju enu i za kojega se idiota ta nesretnica udala. No, stvari stoje poneto druije. Primjera radi, Sedlar je dobio - ajde, budimo skromni - dva milijuna maraka i snimio "etverored", velianstveno djelo sedme umjetnosti, koje je u naim kinematografima pogledalo - ajde, budimo velikoduni - sto i pedeset ljudi s plaenim ulaznicama, to valjda ne pokriva ni honorar pomonika rekvizitera u filmskoj ekipi. Histrioni, dalje, dobiju pare za brod pa itavo ljeto plove uz obalu, brkaju se i sunaju na teret prorauna, jer, hvala Bogu i blaenoj Bogorodici, ulaznicama za svoje, inae apsolutno genijalne predstave ne namire valjda ni treinu svojih trokova. Novcem iz prorauna, kao prvorazredni kulturni doga aj, to on nesumnjivo jest, plaa se i festival lakih nota na splitskim Prokurativama, jer novac od prodaje kazeta i diskova s hitovima ove sjajne priredbe ne dostaje ni za kulise i rasvjetu. Dravni novac

40 pokraj svega toga ide galeristima, urednitvima nebrojenih asopisa ogranaka Matice hrvatske, smotrama kazalinih amatera, pasionskim teatrima, likovnim kolonijama, fotoklubovima, folklornim drutvima... Svi navedeni kao trina su injenica jednaki drek kao i potpisnik ovih redaka koji u dokolici pie kratke prie i romane. Pa ipak, njih drava dotira, keira im nebulozne iznose ak i kada stvar do neba smrdi na gospodarski kriminal i vapi za financijskom policijom, svi oni imaju zatitu drave koju smo tisuu godina sanjali, samo sam ja, da oprostite, kreten, majmun, mokljan i bena, kojemu e se neki tamo lijevi izdava, koji i sam ivi od potpore i otkupa, smijati u lice i govoriti da koji sam ja faktor kada nisam prodao niti pet tisua knjiga. Pa, recite i sami, je li to lijepo? Dabome da nije. Zbog ega bi to svi drugi bili bili nekakva drutvena vrijednost i kultura s golemim k, a samo od pisaca se oekivalo da ovise o tritu? I kakva je to logika da se u ovoj dravi ak i za filmove dokazano nedarovitih redatelja uvijek nade milijun maraka, a nepojmljiv je problem kada pisci zatrae dvije tisue puta manje za arak proze? Stvarno, ime su hrvatski pisci zasluili da taj specijalni tretman? Kada kaem "specijalan", mislim na sasvim osobito znaenje ove rijei: mentalno zaostao, intelektualno insuficijentan, debilan i slino. Hrvatska drava, po svemu, hrvatske pisce voli kao mater ludu er. A posve nezaslueno. Ta i mi smo, brao, Hrvati! Daj, Vujiu, ivota ti, tutni i nama togod u dep. Zato Zoran Feri, evo, samo primjera radi, ne bi lijepo dva mjeseca o troku Republike Hrvatske u Hvaru dumao nad svojom novom knjigom? Zato ii Senjanoviu ne bi platili dva tjedna u vicarskim Alpama, tek da se malo odmori od ene i punice? Dajte nam samo pola od onoga to inae dobivaju Branko Schmit i Zlatko Vitez i mi emo biti zadovoljni. U suprotnome, ja doista ne znam kako emo dalje. A posebno mi ne idu u glavu oni tzv. "dravotvorni" pisci. Tolika ljubav za domovinu, tolika odanost - kako im se samo da?!

Povratak Freddvja Krugera

Ameriki filmovi strave, gledali ste, vrlo esto budu smjeteni u ljupko provincijsko mjestace, pitomi neighbourhood s drvenim katnicama uz drvored, s lealjkama na trijemu, uredno potkresanim ivicama i ietkanim kotskim ovarima na pokoenoj tratini. U takvom jednom malogra anskom ruinjaku, ve prema uzusima anra, najednom se ponu doga ati uasni zloini poinjeni od neke evidentno potpuno poremeene psihe. Stanoviti Freddy Kruger s nehrdajuim otricama umjesto prstiju nenadano uhvati tranirati adolescente, odreda finu djecu, junfere, da oprostite na izrazu, odlikae uzorne i u izvannastavnim aktvnostima, skaute, ministrante, mlade atletske nade, gimnazijske ljepotice i lokalne dunosnike Mladei HDZ-a, sve dok ga na posljetku sile Dobra, kunog odgoja i kranske krjeposti ne uguraju u neku usijanu furunu. Ba kao taj Freddy, ta opaka nakaza, ja sam se osjetio prije nekih mjesec i pol kada je Milan trlji, novi intendant splitskog HNK, u nastupnom intervjuu, netom nakon to je mudrou gradskih vijenika postavljen na to asno mjesto, izjavio kako e "vratiti ljepotu u kazalite". im sam uo da se ljepota vraa, ja sam znao da tu za mene nee biti mjesta. I doista, potvrda je toga stigla ovih dana. Kako se uje, neslubeno ali sasvim pouzdano, u trljievoj teatarskoj ljepoti, blagoslovljena ona bila, gdje bi glumci valjda trebali brati jaglace i skakutati za leptirima, "Krovna udruga", komad nad kojim oinstvo dijelim s Ivicom Ivanieviem, ba kao i "Ptiice" Filipa ovagovia, od ove jeseni vie nee igrati.

41 Na nau ljupku vukojebinu spustio se mirisni spokoj i niega runog i uznemirujueg tu se vie ne prikazuje kazalinim pretplatnicima. Tu ni Edip... nekako emo to ve srediti, potrihati i nadopisati neke scene... vie ne ubija svoga au, niti se Hamletova mater kurva s djeverom, u splitskom HNK Judita i Holoferno zagrljeni e pjevati "Nima Splita do Splita", a Romeo i Julija, umjesto da popiju otrov, na kraju e nasmijeeno nazdraviti boicama sponzorskog Pipija. Teatarska idila kakvu je Milan trlji zamislio, ako je on jadan ita mislio, vedri je ki kakav su beziznimno zagovarale sve diktature. To to novi intendant naziva ljepotom je umjetnost, ako se to smije tako zvati, u kojoj su podjednako uivala dva najvea krvnika stoljea iza nas, i zloglasni austrijski kaplar i nita manje uven gruzijski brko, i u oba je sluaja uglavnom bilo udovino. Ljepota koju su oni htjeli gledati, miiavi i plavokosi lanovi Hitlerjugenda i sisate komsomolke u narodnim nonjama, sve je to bilo samo vedra kulisa iza koje su ljudi krepavali u plinskim komorama ili na sibirskoj studeni. Iz potpuno istovjetnog razloga, ini mi se, trlji sklanja s repertoara nau malu komediju o deloacijama iz oficirskih stanova '91., koja je onomad silno uzrujala Luku Podruga, a koja je, priaju, bila presudna da gradski vijenici gospodi Gotovac ne obnove intendantski mandat. "Krovna udruga" je gadni Freddv koji ne pripada ljepoti nae provincijske arkadije, bavi se neim za to trlji ne eli znati da se uope doga alo u pitomim krajolicima Lijepe nae. To je neto to valja prognati iz svijeta uredno potkresanih ivica i ietkanih kotskih ovara na pokoenoj tratini. Milan trlji bi, da moe, zaboravio i na izbacivanje iz stanova i na komediju o tomu, ba kao to su svi svjedoci optube pred upanijskim sudom u Splitu odjednom, u znanstveno potpuno neobjanjivoj epidemiji amnezije, pozaboravljali na sva zvjerstva u Lori. Na filmu se Freddy, me utim, koliko god ga ubijali, stalno vraa. Vratit e se, ne moramo uope sumnjati u to, i nama, te svinjarije, koliko godi ih potiskivali, uvijek negdje isplivaju, prouju se kao one kozje ui cara Trajana. Ali, sasvim iskreno, nemam ni trun elje da Freddv ponovno budem ba ja. U ovoj stvari ne osjeam ni srh ikakvog osvetnikog poriva. Neke samo ekam da promole iz svoje rupe pa da ih mlatnem po njukici, ali to nisu trlji i njegovo lijepo kazalite. U ovoj stvari mi je dosta da se Ivica i ja nismo osramotili, da je ta "Krovna udruga", kakva bila da bila, u malo vie od pola godine dvadeset osam puta napunila gledalite i da je vjerojatno jedina trino uspjena predstava koju je novi intendant zatekao na repertoaru, a to to ju je on sada maknuo, ba me briga. Nisu to na posljetku bile ni nekakve ozbiljne pare da se uzrujavam. Kada bih bio prost, a ne mogu se ovaj as sjetiti nijednog dobrog razloga da to ne budem, rekao bih ak da me boli neka stvar i za trljia, i za njegove desniare, i za njihovo cmizdravo hrvatstvo, i za njihove glupe ene s kojima me nikada nijedan od njih nije upoznao, nego su uvijek prepadnuto utjele iza njihovih leda. Osjeam se, pravo rei, pomalo i povlatenim to me taj svijet vie nee pozdravljati na ulici, jer ja doista ne bih ni volio biti netko za koga bi oni mislili da ga treba pozdravljati. U ovom i ovakvom Splitu meni se svi a biti autsajder, u gradu u kojemu je Luka Podrug netko i neto, ja svim svojim srcem elim biti nitko i nita.

Suvremeni hrvatski laminatizam

Prije neku veer na televiziji priaju o izlobi Tome Savia Gecana. Zapravo, moda bi malo i preuzetno bilo kazati da je posrijedi izloba, jer je frajer ostavio potpuno prazne galerijske zidove i tek je na podu promijenio parket. I upravo sav je kunst u tome da je on kupio stanovit broj kvadrata podnog laminata druge klase i promijenio pod, sve se u sebi smijuljei kako e se raja nai u udu da di su slike, i kako e neki moda, mislei da je to

42 izloak, njegov cijenjeni potpis traiti u dnu metalnog crvenog sanduka hidranta na zidu, a nikome nee pasti na pamet da pogleda pod noge. Posjetitelj se tu, kau na televiziji, osjea smeteno, pa i tjeskobno, pred bijelim zidovima iznenada suoen s pitanjima o naravi umjetnosti. Moe si mislit! Tjeskobno! Dao bi im ja dva dana ivota nekog Joe skladitara iz Name to tri godine nije dobio plau, pa bi oni vidjeli to je tjeskoba! Stvarno, kakve se sve ludosti hoe provercati pod umjetnost, normalan ovjek biva sve konzervativniji u svojim estetskim nazorima. Nekakav Savi Gecan, eto, stavi u praznoj galeriji nove parkete, i jo ih sfua kako nijedan poten parketar koji dri do svojega imena i djela ne bi, a mi bi na to trebali, kao, padati u nesvijest i traiti da nam donesu cukra i vode kako je to fenomenalno nadahnuto i turboinjekn genijalno. Ili bi ak mogli, ne dao Bog, i dii ruku na sebe od tjeskobe to nas je spopala u suoenju s pitanjem to umjetnost zapravo jest. Ma, bjei! Jer, zato bi posjetitelj izlobe, ako emo pravo, uope trebao razmiljati o prirodi umjetnosti? Ljudi se obino ne mue takvim sumnjama gledajui Gauguinova ili Matisseova platna. Oni stoje pred tim slikama bez ikakvih dvojbi je li to kunst, zato jer negdje u svojoj utrobi ute tu strast, taj zaigrani eros i ljepotu od koje im do u suze na oi. Kako makar i mrvicu takve slasti mogu proizvesti novi laminati na podu galerije i tko se ikada, mimo parketara, naao uzbu enim zbog nekakvog parketa? ovjek se sam sebi uini kao zadrta seljaina ak i ako se usudi takvo neto pomisliti, ali, uistinu, golema veina tih to, toboe, propituju granice umjetnosti i grozniavo se upinju biti originalni i okantni, pompozno proglaavajui smrt tafelajnog slikarstva, uglavnom rade potpune bezvezarije i ve ih je pomalo ubogo i vidjeti u tome. Ono to tu moete nai, ruku na srce, obino su vrlo banalna estetska promiljanja i prvoloptake metafore, a bude poesto da ti se uini kako ni sam stvaralac ne zna to je skupusio, nego sutra eka novine da vidi kako e mu kritiar to objasniti. Najsigurnije je, naravno, biti to radikalniji. Kao da je umjetnost nekakav ekstremni sport, tipovi se natjeu koji e biti provokativniji i ta stvar pomalo biva sve idiotskija. Apsurd je to vei to je staromodno tafelajno slikarstvo, kojega je taj uasni trud kao trebao dokinuti, zapravo vitalno kao i prije. I Rembrandt i Goya nas uzbu uju kao to su uzbu ivali i one tristo pedeset godina prije nas, dok nas avangardna stremljenja koja se beskonano pitaju to je umjetnost ostavljaju manje ili vie hladnima. Osim toga, k vragu, ako umjetnik sam nije naisto to je umjetnost, Boe dragi, pa ima i drugih poslova. Moda bi se taj neki sasvim lijepo naao u poslu vulkanizera, inkasatora ili mesara, moda bi ga ispunilo sreom da napravi Eiffelov toranj od ibica? Sve je bolje od toga da on svojim sumnjama gnjavi opinstvo koje se boji kazati da je to to on radi ordinarna zvizdarija koja ne vrijedi ni koliko papir na kojemu je tiskana pozivnica. Trokove parketiranja da i ne spominjemo.

Seksualna kontrarevolucija
Vi a se to gdjekada u naim malim mjestima. Neki vie ili manje netalentiran fotograf, obino vlasnik lokalnog fotografskog obrta nazvanog njegovim krtenim imenom, neki "Foto Zvonimir", na primjer, kojemu je Crkva umalo pa strateki partner, jer ivi uglavnom od slikanja vjenanja, sprovoda, prvih priesti i krizmi, ponekad se, obino u nekom malo boljem kafiu, odvai izloiti neto manje bogougodno: aktove neke mjesne ljepotice. Reena se gra anstvu velikoduno oitovala sa svim svojim spolnim atributima,

43 ali joj je, beziznimno, lice ili pokriveno kosom, ili gleda negdje poda se i ustranu, ili se pak dala uslikati odstraga. Onda se svi ivi sjate oko te anonimne crno-bijele nagosti na sjajnom papiru i naga aju koja je od njihovih sumjetanki posjednica uslikanih sisa i stranjice. itava varo samo o tome pria, vrtei se u krugu osumnjienih, pivska se bratstva satima prepiru oko identiteta besramnice, a ae, gdjeto i sasvim bezrazlono, lemaju svoje keri. Nije rijetkost da poneki od njih po mjeseini saeka i umjetnika. Dati se uslikati gol u nas je strano odiozna stvar. Ili je makar takva postala u posljednjih desetak godina. Pogledate li malo bolje, aktovi po naim galerijama mahom su bez identiteta. ak i ako nije posrijedi fotografija, i kod naslikanih aktova, u ulju ili pastelu, to se obino smatra za golotinju drutveno prihvatljivim medijem, uglavnom ete vidjeti da je lice sasvim neraspoznatljivo, zbrkano u nekoliko ovlanih poteza, a esto bude i da ga je slikar ostavio sasvim praznim. Apsurdno je malo to za vidjeti, krilo i bradavice predoeni su s neobinim osjeajem za detalj, s pomnjom to odaje strasnog erotomana, ali lica nema. U likovnim kritikama kasnije ete proitati kako je umjetnik time htio prikazati dehumaniziranost erotike u suvremenom svijetu, otu enost ovjeka po ovjeku i tatijaznam, no vi znate da je sve to buli shit. Model nema lica, nemojmo se zezati, naprosto zato jer bi suprotan sluaj znatno umanjivao njegove izglede za udajom. U naoj maloj seljakoj zemlji Govinu Maju ni portir ne bi smatrao za dobru enidbenu partiju, za Renoirovim kupaicama mangupi bi izvikivali prostote, Manetovu bi Olimpiju vjerojatno sveenik odbio priestiti, a Botticellijeva Venera bi se nagutala Lexaurina. Javni moral u nas sasvim iskljuuje javnu golotinju, skidaju se eventualno tek konceptualni umjetnici, no i oni obino samo da bi prosvjedovali protiv gra anskog licemjerja. Sa svojom nagou oni su tu da kau "ne" sistemu, a ti vie i ne zna to ti je tunije, njihove ovjeene guzice ili sistem u kojemu se takvo to jo smatra provokacijom. Iako nekada nije bilo tako. Jednom davno i mi smo uivali u tekovinama seksualne revolucije, i nije bilo domaeg filma da se nije neka gospo ica makar gola kupala u nekom koritu. ak i bez ikakve osnove u prii, posve bezrazlono, tek da se napaeni radni narod proveseli, filmovi su puni seksa, i ta pojava ne zaobilazi ak ni ideoloke hardcore naslove koje su producirali komiteti. Klasna borba, narodnooslobodilaki rat, obnova zemlje, agrarna reforma, obraunavanje s kulacima, elektrifikacija zemlje, samoupravljanje... nema, ini se, toga problema u jugoslavenskom socijalizmu koji se ne bi dao ilustrirati snoajem. Partizani raspomamljeno kao satiri jure za drugaricama, koje ciei bjee, premda je sasvim razvidno da nemaju nita protiv. Ustae i etnici vie su silovatelji, Nijemci hladni sadisti, a Talijani dekadentni. Istodobno, sve novine objavljuju akt fotografije. Neke na su na duplericama, na sjajnom papiru, a neke samo male i crno-bijele, iznad krialjke i horoskopa, s izmiljenom noticom koju je napisao neki duhoviti pripravnik iz gradske rubrike. Na posljetku, meka erotika srameljivo dolazi i u noni program televizije i sve se ini kako krupnim koracima kroimo u sjajnu budunost u kojoj e konano biti zbaen vjekovni jaram grudnjaka i gaica. I onda... tras!... svega toga najednom nestane. I na televiziji, i u novinama i na filmu. Najprije s HDZ-ovim zvizdarijama o duhovnoj obnovi, gdje bi seks, kao, trebao sluiti samo za reprodukciju nacije, a onda zacijelo dijelom i zbog toga jer je eros postao neprilian u ratnom thanathosu, nekakvo takvo vrijeme do e da za pokazati pubis, a o penisu da i ne govorimo, treba vie gra anske hrabrosti nego za pokazati na tajnog petog ortaka. koluje se itava jedna generacija glumica koje smo naslobodnije odjevene vidjeli kada su imale pulover s v-izrezom, a nekadanje erotske ikone jugoslavenskog filma sada

44 gledamo kako cmizdre za domovinom u predizbornim spotovima vladajue stranke. itavih deset godina tako pro e sasvim bespolno i edno kao da smo ih proveli u katolikom liceju. Dobro, stvar se u me uvremenu ipak malo raskravila, Hrvate vie ne donose rode, estradne zvijezde sve slobodnije govore o svojem spolnom ivotu i glumice se ponovno poinju razodijevati. No, za neke je stvari, ini mi se, ipak prekasno. Eto, recite i sami, zar to nije glupo i strano, i ba nekako nehumano, da mi znamo i za najsitniju anatomsku pojedinost na Madonni, ali vjerojatno nikada neemo znati kakve su zapravo Severinine sise. To ja zovem nepostojanjem perspektive i ve zbog toga mi je razumljivo da se mladi ljudi stalno iseljavaju iz Hrvatske.

Suza za saborske brege

To je tako tuna reenica: "Ja sam mali ovjek". Gra anin vas gleda vlanim oima svojevoljno ponitavajui vlastiti ivot, oduzimajui mu svaki drutveni znaaj i pravo na odluivanje o iemu, skrueno se predajui tu oj moi. Njega se nita ne tie, on je mali ovjek, odijeva se na djejem odjelu robne kue, spava u djejem krevetiu, jede iz malog tanjura s naslikanim medvjediima. Mali ovjek propinje se na prste pred alterima i sa svojim malim potplatima sitno gazi rubom plonika, uz kue, da nikome ne bi stao na put. Golubovi ga seru. Psi mu zapiavaju nogavice. Konobari mu pljuju u juhu. Mesar mu, cerei se, gove i loj zaraunava kao biftek. A on se nita ne buni. Mali ovjek pije svoj mali konjak na kraju anka i ne sudjeluje u birtijskim debatama, a ako ga sluajno upitaju za miljenje zacrveni se i smete. "Ja sam mali ovjek", ispria se on zamuckujui pa plati i pobjegne, a ti gleda za njim podvojenih osjeaja. Ne zna bi li ga saalijevao ili oamario. Mislim, to je to uope mali ovjek u ovakvoj zemlji? Eto, recimo, ako je netko, dokazano, doslovce, upravo do zadnjeg zareza prepisao magisterij, zato bi se netko drugi unizio izjavom da je malen? Zar se ne bi i on, jednako tako, mogao potpisivati kao mr.? Ili, ako imamo ugledne politike novinare to su jedva shvatili razliku izme u parlamenta i vlade, ako ministarski pomonici kupuju diplome, ako su oferi uvaeni zastupnici, a gradonaelnici pijani bjee pred policijom, ako se menaderima predstavljaju osobe koje ne vladaju tablicom mnoenja, ako je Slavko Lozina sudac, ako dakle svi mogu biti sve, ne razumijem, u emu je kvaka - zato bi itko bio mali ovjek? Uzmite, na primjer, novu Arenu s Jadrankom Kosor koja s naslovnice obeava: "Bit u predsjednica Hrvatske", a onda dobro promislite kada drugi put budete prosu ivali vlastitu veliinu. Dajte, budite pametni, gdje ete, kakva Amerika i Australija, kakav Novi Zeland, ovo ovdje je land of oportunities, gdje ba nitko nije toliko bezvezan da se ne bi mogao zamisliti kako iz vile na Pantovaku, ispod Bukoveva platna, u bidermajerskom trosjedu svim gra ankama i gra anima Republike Hrvatske eli sretnu Novu godinu. Biografija kakvu ima Jadranka Kosor u ovoj zemlji je, bez ikakva pretjerivanja, bezbroj. Diplomirala je, kao i tisue drugih, pravo, da bi joj naknadno u kumrovekoj partijskoj koli u modani korteks serijski uarafili desetak ispranih marksistikih fraza. Potom se zaposlila na dravnom radiju, gdje je poetkom rata vodila nekakve mediokritetske emisije o izbjeglicama. Desetljeima je tavorila na najboljem putu u malodunost i gorinu, kako ve doajeni dravnog radija obino zavre u malodunosti i gorini, da u sretnom obratu pokojni Tu man nije negdje uo njezino patetino kokodakanje o "povratku na ognjita" i

45 spasio njezin nesretni ivot uzevi je u HDZ kao figuru nekakve enske osjeajnosti, nekoga tko e za potrebe stranke cmizdriti nad sudbinom invalida, udovica, rodilja, siroadi, nezaposlenih... Tu man ju je uzeo k sebi, po prilici, kao kada na sprovod, da stvar ispadne malo dramatinija, zovnu narikau. Upravo sva zadaa Jadranke Kosor je bila da uvijek bude u stanju emocionalne napetosti i spremno cmolji za domovinu. Dok su se hadezeovski lopovi s vreama para iskradali u dnu scene, ona je grcala u suzama sasvim naprijed. I nikada nita vie od tog plakanja nismo vidjeli od nje, to je jedina toka koju je ona svekolikom opinstvu ikad pokazala. Ako bi se i odvaila zinuti o neemu, to je bilo tako banalno, da bi se gotovo saalio nad njom. Nikakvog integriteta, moralnog ili intelektualnog, nikada nismo vidjeli u njoj. Dapae, u posljednje vrijeme, ako je upitaju za neto, primijetit ete da reenicu vrlo esto poinje sa: "Pa kako je na gospodin predsjednik doktor Ivo Sanader ve kazao..." I sada ta persona, ta i takva Jadranka Kosor, u Areni toboe aljivo govori kako misli da je vrijeme da Hrvatska dobije predsjednicu. A moete se okladiti da nije mislila na Doris Dragovi. to bi ovjek uope kazao na to? Ako mene pitate, to je dobra vijest. Predsjednika ambicija gospode Kosor ulijeva nadu svim malim ljudima ove zemlje. Pogledajte je i shvatite ve jednom - veliina u nas doista nema nikakve veze sa znanstvenim, sportskim, gospodarskim ili umjetnikim uspjesima, s karijerom ma kakva ona bila, veliina je iskljuivo stvar ovjekove odluke. Ako ste odluili biti veliki, kao to je Jadranka Kosor odluila, samo dajte. Moe ako misli da moe, govore Amerikancima na teajevima autosugestije. Ja bih ih doveo na dva tjedna u Hrvatsku da bih im pokazao koliko ta stvar moe biti istinita. I zato, ako se s kojim od vas sretnem, usrdno vas molim, nemojte rei: "Ja sam mali ovjek." Niste mali, nego ste lijeni. Sjedite po portirnicama, umjesto da operirate srane bolesnike. istite zahode, a mogli ste biti na znanstvenom simpoziju u vicarskoj. Drae vam je kopati kanale nego sjediti na sjednicama Me unarodnog monetarnog fonda. Postavljate ploice po kupaonicama i fuka vam se za diplomatsku karijeru... Pa i ja sam, ako emo pravo, piem ove bezvezarije, a ba je nekako dolo vrijeme da generalni tajnik Ujedinjenih naroda napokon bude jedan Hrvat.

Kurve bez erosa

to Budia misli? pita se nacija ustreptalo. Nebrojeni sati televizijskog vremena i itavi hektari novinskih komentara, panel-diskusije mudrijaa po birtijama, kumice na placu i vrapci na granama, vjeverice i jeevi, mudra sova i lukava lija, sav ivotinjski svijet kida se od neizvjesnosti to se mota izme u uiju Draena Budie. Pa, mislim, stvarno... Zar sam ja uistinu, zapita se ovjek na posljetku, esnaest godina iao u kolu, krvario nad trigonometrijskim jednadbama i kinjio se ruskim realizmom da bih danas mislio to misli taj ufitiljeni malogra anin? Mislim, mene iskreno zanima to misle Susan Sonntag, Noam Chomsky ili Umberto Ecco, a to to Budia misli, stoput sam se dosad osvjedoio, neto je tako banalno i neuzbudljivo i loe, da bih mogao uti i od svojega vodoinstalatera. To to Budia misli, dragi moji, obino je nevrijedno ozbiljnijeg mentalnog napora i tako plitko da bi ermano Senjanovi io tu mogao igrati picigin. Doista, maloto je u ovoj nevoljnoj zemlji tako precijenjeno kao politiari. Vi ete rei da su oni obini ljudi.

46 Ali nisu. Medu obinim ljudima, naime, na e se gdjeto kakva pronicljiva, duhovita i moralno ispravna individua, dok je takvih medu naim poslanicima i ministrima, s druge strane, upravo nezamjetno malo. Za ovaj put ostavit u po strani njihovu iroko razglaenu pokvarenost, to da su oni, to bi narod kazao, kurve: puno mi je zanimljivije to da su oni kurve, ma koliko vam to paradoksalno zvualo, sasvim liene erosa, da su sive, inovnike egzistencije skuenih nazora i oskudne imaginacije, iza kojih stoji aljenja vrijedna treberska biografija omladinskih rukovodilaca, koji su umjesto Sylvije Plath i Henryja Millera gutali politiku memoaristiku. Pokuajte, uostalom, zamisliti mladost Ivice Raana. Dok je njegova generacija u distorzijama Hendrixova Fender-Stratocastera otkrivala Duh Boji to lebdi nad vodama, Ivica Raan je pio tursku kavu s Duanom Dragosavcem. to to nije stravino?! Dopalo me tako prije nekoliko godina napraviti intervju s jednim mladim, perspektivnim esdepeovcem, o kojemu se pronio glas da je poduzetan i nekonvencionalan, skoro pa buntovan, rocker i playboy, to da vam priam, samo to ne otvara pivu zubima, takav je to frajer. Na poetku razgovora ja ga, kako je red, zamolim da mi ispria ono najosnovnije iz svojega ivotopisa, a on se pohvali kako je diplomirao politologiju, pa se onda zaposlio u Gradskom komitetu SKJ, gdje je i doekao prve demokratske izbore. Na nekoliko trenutaka to mi je sasvim oduzelo dar govora, to, naime, kako je bila silna medijska manipulacija s kojom se od nekoga tko je zavrio najbezvezniji fakultet u Sunevu sustavu i uhljebio na najimbecilnijem mjestu u itavome kozmosu, uinilo socijaldemokratskog Kurta Cobaina. itavo vrijeme mi novinari nasilno se trudimo humanizirati ta uboga bia. Tim nesretnicima to su u ivotu kupovali krive knjige i ploe, koji ne znaju ni tko su Kaurismaki ni Coppola, te su se sasvim oekivano ispilili u intelektualno posve neizazovne pojave, to za kruh privre uju izgovarajui blijede fraze odavno liene znaenja, mi se uzaludno muimo podariti nekakve ljudske atribute. to nekada uistinu zna biti potpuna smijurija. Izabrati, na primjer, najseksepilnije medu njima? Ma, dajte... to mislite, to bi Jozo Rado radio da nije ministar obrane? Meni on nekako najvie daje na one manijake to grade Eiffelov toranj od igica. Ili Mato Arlovi? Njega bih mogao zamisliti da ini neto tako pustolovno kao to je... to ja znam... skupljanje salveta. Biste li za svoje dijete poeljeli takav ivot? Ej, ako samo naslutite da e vam se sin jednom iahuriti u takvo neto, slobodno ga dajte na posvajanje nekim bogatim Talijanima to ne mogu imati djece.

Suhe smokve za najdraeg gosta

Ovu sam SMS poruku, od nekih inae razumnih osoba, u srijedu dobio etiri puta: "Bovcott ali US products the day they attack Iraq without UN approval. Join us and send this message to 10 friends globally". A ova mi je dola triput: "Peace in action! Veeras od 22 do 24 upaliti sva vanjska svjetla. Satelit ce snimati ovu inicijativu za mir. alji dalje!" Nijednu od ovih poruka nisam proslijedio. S prvom imam silan problem da su jedini ameriki proizvodi u kojima svakodnevno uivam glazbene prirode, a staviti embargo na Boba Dylana, Johnnyja Casha, Flatlanderse, Toma Waitsa ili Lucindu Williams, zato jer je fuckin1 moron od njihovog predsjednika poeo rat na Srednjem istoku, ini mi se vrlo besmislenim. Nijedan od ovih umjetnika nije odgovoran za glupost State Departmenta, ba kao to se ni ja ne osjeam krivim zato to je jedan drugi fuckin' moron prije deset godina poeo rat u Bosni. Ako nae vlade odlue ubijati muslimane, njihova u Bagdadu, a naa u apljini, molim lijepo, traim izuzee od tih sluajeva, kako za sebe tako i za Dylana.

47 Druga SMS poruka, ona s pozivom na paljenje vanjskih svjetala u kasnu veernju uru, bila mi je odbojna jer me takve manifestacije vrlo podsjeaju na konceptualnu umjetnost koju smo etrdesetak godina svakog 25. maja gledali na Stadionu Jugoslavenske narodne armije u Beogradu. Sjeate se tih prizora, kada bi omladinac sa tafetom ozareno hitao stubama do sveane loe, dok ljudska slagalica dolje na travnjaku dresirano tri iz golemog srpa i ekia u monumentalno "Drue Tito, mi ti se kunemo". Tako bi valjda sada mojih stotinu vata na terasi trebalo biti siunim djeliem nekakve satelitske snimke koja bi na neobjanjiv nain pomogla famoznom "miru u Svijetu". Ma, idite u guzicu! Ne elim da me snimate satelitima iz stratosfere, s dvadeset kilometara visine. Ako me ba trebate, do ite malo blie. Velike slike, gdje bi nekoliko milijuna nas potrpali u jedan kadar, ine mi se poneto preopenitima, ba kao to mi je preopenit i zahtjev da se bojkotira ba sve s oznakom "Made in USA". U ekstremnim situacijama ljudi su skloni ekstremnim zakljucima, neoprostivo zanemaruju detalje. Humanisti koji bi sada odbacili ba sve ameriko u tom smislu nisu nita obazriviji od Bushove bombe od devet tona. Kao to je vjerojatnije da e mlazna grdosija usmjerena na irakog diktatora ubiti ili osakatiti nekoliko desetina njegovih savreno nedunih podanika, tako imamo zrele anse da bojkotom amerikih proizvoda odbacimo puno toga to je doista, u svakom ljudskom smislu, vrijedno iz ove velike zemlje. Vi moete imati odluno i jednoznano negativno miljenje o irakom i amerikom predsjedniku, ali je svaki odluan i jednoznaan stav o milijunima Iraana i Amerikanaca neizbjeno pogrean. Ako padnete u iskuenje da tako neto napravite, postupili ste upravo onako kako je va neprijatelj elio da postupite. Imat ete ispred sebe tek vrlo openitu satelitsku snimku koja nije nita bolja i istinitija od satelitskih snimaka koje gleda George Bush. Da njegovi postupci nisu potaknuti kukavnim oportunizmom, ovjek bi ak mogao razumjeti skanjivanje Ivice Raana u ovom pitanju. Na je premijer... makar je sasvim bjelodano da je to uinio vie zato jer se boji svojih glasaa nego stoga to tako doista misli... naposljetku odbio blagosloviti ameriki napad. Hrvatska vlast nala je ipak nesimpatinim to da netko babama i djeci tranira batake i razbacuje ih po irakoj pustinji, i to je vrijedno nekakvog, barem malenog potovanja. S druge strane, imamo bijedno, ulizivako pismo predsjednika nae najvee opozicijske stranke u Wall Street Journalu. Ako analiziramo Sanaderov i Raanov postupak na moti-vacijskoj razini, medu njima nema razlike, oba su moralno potpuno nitavna. Obojica su to napravila da se uvuku nekome, tek to se predsjednik Hrvatske demokratske zajednice odluio za stanoviti otvor Georgea Busha, dok su elniku socijaldemokrata bile privlanije stranjice nekih budovana Europske unije. Tko se od njih bolje okladio, meni je potpuno nezanimljivo, jer tu stvar ne doivljavam kao okladu. Normalnom je ovjeku to naelna stvar, a netko od naela moe samo bespomono i s ga enjem gledati oportunizam politiara, slabano tipujui na onaj s ljudskijim posljedicama. Kada tako postavite stvari, Ivica Raan odjednom vam se svidi vie nego to ste ispoetka eljeli, a ako ste usput jo u posljednjem Globusu proitali neuvijene prijetnje amerikog ambasadora hrvatskim vlastima i njegovu njenu zahvalu na podrci od demokranske opozicije, Sanaderova e vam se gesta uiniti jo odboj-nijom. Mislim, stvarno, to hoe taj Ivo Sanader? Otkud mu obraz da se po amerikom tisku sada producira priama o "slobodnom svijetu" i bude kao zabrinut zbog nekakve diktature u srednjoj Aziji, on... ljudi, nemojmo se zezati!... koji je jo do prije nekoliko godina bio protagonist jedne operetne diktature u kojoj su obavjetajne slube namjetale nogometna prvenstva?! Pred tim besramnim ulizivanjem gotovo poelite da Amerikanci izgube rat i irake trupe grunu preko svih granica, do Zagreba sve da osvoje, pa da Sadam Husein

48 bane u urede na Trgu rtava faizma, zgrabi prestravljenog Sanadera za prsa, unese mu se u facu i stranim ga glasom upita: "Je li, kokice, jesi li ti onaj to je o meni pisao one gluposti u Wall Street Journalu?!" No, takvo je to, naravno, apsolutno neostvarivo. Pod jedan, Iraani nikad nee doi do Zagreba, a pod dva, ak i da do u, nekako mi se vjerojatnijim ini da bi Sanader gospodina Huseina doekao s travaricom i suhim smokvama i darovao mu kravatu Croatu.

Vojna pota Bagdad

aj za mravljenje, to je biznis! Nevjerojatno je zapravo kako se jedan uljivi hrvatski pisac poput mene sjetio neega tako genijalnog. Pazite ovo, najbolji aj za mravljenje koji ete nai na tritu, u sedam dana, drite li se disciplinirano uputa, garantiram gubitak od najmanje sedam kilograma tjelesne teine. Potrebno je samo piti aj. S naglaskom na samo aj. "Ne razumijem", kae mi prijatelj. "Kako ne razumije", govorim, "jednostavno je, sedam dana pije aj. To je jedino to smije staviti usta." "I to je aj za mravljenje?" "Da!", viknem ja oduevljeno. Imam i ime - Hyperslim. U prvo vrijeme proizvodit e se u tri okusa, ipak, menta i kamilica. Proizvodnja e biti vrlo nezahtjevna. Kupovat u u duanu ajeve od ipka, mente i kamilice i istresati ih u kutije s natpisom Hvperslim, a bude li na tritu interesa za to, u malo vremena mogao bih paletu proizvoda proiriti i na Hvperslim s okusom marelice. Kutija od sto grama stajat e etristo kuna, a svi koji kupe vie od tri kutije, na dar dobivaju ukusno dizajnirano plastino cjedilo za aj, po izboru, u plavoj ili naranastoj boji... Prijatelj me zaprepateno gleda. "A ti bi", kae, "ba volio zavriti u zatvoru?" "Ne svi a ti se ideja?", upitam ja razoarano. "Ne", ree on. "Definitivno, ne." I tako, evo me ponovno na starome poslu. Ponekad mi se uini da u umrijeti u ovim novinama. to mislite o slanju hrvatskih vojnika u Irak? Meni se, recimo, ta zamisao neobino svi a. Poslao bih, za poetak, sina Jadranke Kosor. Momina je upravo stasao za armiju i u cijelosti, pretpostavljam, podrava mamine stavove, teko da bi u itavoj zemlji nali nekog prikladnijeg da mu nabijemo ljem i pancirku i otpravimo ga put Bagdada. Pa ako ga i vrate u limenom sanduku, nema problema. Za oekivati je da bi ministrica branitelja, socijalne skrbi i generacijske solidarnosti dala sve od sebe da njegovi najmiliji dobiju lijep pogreb o dravnom troku, penziju, stan i povlasticu na uvoz auta. Sve bi ostalo u obitelji. I uope, da se Vlada malo potrudi, svatko bi od njih medu uom rodbinom naao ponekog kandidata za Irak. Saborska rasprava o slanju trupa pritom bi bila sasvim suvina, a osim toga, elimo li se uvui u Bushovo dupe, ja upravo ne mogu zamisliti ljepu gestu. Vod od ministarskih sinova i neaka me unarodnoj bi zajednici bio jasan pokazatelj kako se Republika Hrvatska vrsto zalae za mir na Srednjem istoku.

49 Uistinu, treba li netko od nas poginuti od autobombe u Basri, zato se taj netko ne bi prezivao Sanader, Hebrang, Seks ili Glava? eksov sin, recimo, tako er je u dobi da bi mogao sasvim dobro marirati po pustinji. Zato bi on bio bolji od nekoga drugog? Njegov otac, osim toga, od te e stvari valjda imati neke koristi, ali kakva je naa korist? Zato bi itko od nas negdje nakraj svijeta poginuo za sretnije sutra djece Miomira uula? Strana je ta drskost s kojom se drava igra s tu im ivotima. Amerikanci trae vojsku za Irak, jer im je, dakako, zgodnije kada protuavionski mitraljez raskomada nekoga iz Vinkovaca nego nekoga iz Athensa u Ohiu, a nae budale dignu glavu da bi mi Hrvati svakako ili. Ministar vanjskih poslova istog asa rezervira pedeset punih pansiona u Bagdadu. Ej, pomalo... Ako treba poslati nekakav vod, idemo ga, ali stvarno, bez zajebancije, sastaviti od najue rodbine pedeset prvih ljudi u HDZ-u. Pa da vidimo kolika bi onda bila njihova spremnost da sudjeluju u toj ludosti. Proli rat u tome nas je, vjerujem, barem malo opametio. Neka ishitrena mladost gnojila je ledine oko Kupresa dok je Dejan Kouti otvarao tedionice, a buraz mu vozio automobilske utrke. Momci u naponu snage, u najljepim godinama da poloe svoj mladi ivot na oltar domovine, ali klinac - imaju pametnijega posla. I tako je uglavnom bilo sa sinovima guzonja. Dok ste se vi nespokojno ljubili sa svojom djecom pred vojarnama, njihova su s dravnom stipendijom negdje u Vermontu studirala me unarodne odnose. I uope, ako pogledate, medu frajerima koji su tih godina nadahnuto pisali kako je divno poginuti za Lijepu nau, ne znam je li vam upalo u oi - svi su ostali ivi. Dapae, ako bi im i doao mobilizacijski poziv, odjednom bi ih uhvatio lumbago ili nezalijeena tuberkuloza, ili bi se izvukli radnom obvezom. I nastavili se perom boriti za Hrvatsku, slaviti nae momke u rovovima i nesmiljeno grmiti protiv pacifista i jugonostalgiara. "Drukije bi ti govorio da ti je netko poginuo", opomenuo me tako jedan to se "perom borio za Hrvatsku". "Ma daj", kaem. "A tko je tebi poginuo?" "Pa poginuo mi je...", ree on i zastane da razmisli. "Poginuo mi je mali od susjeda." To je bilo najbolje ega se sjetio. Bio je izgleda jako vezan za susjedovog malog. Volio ga je, rekao bi, kao vlastito dijete i bio prepun potovanja za njegovu smrt. Ali, njegovo pravo dijete u to je vrijeme ipak studiralo. Takva je po prilici logika i s ovim u Iraku. Poslat emo susjedovog malog. Bit e nenadoknadiv gubitak ako ga vrate s nogama naprijed, ali zapravo, 'ko ga jebe.

e si ti ratov'o?
U ivotu nisam vidio puno tako bizarnih zgoda kao to je bila ta u proljee 1996., nekih pola godine nakon potpisivanja daytonskog mira, u jednoj gostionici na Palama u Republici Srpskoj. Kao reporter zatekao sam se u mijeanom drutvu srpskih i hrvatskih ekstremista, da ne kaem etnika i ustaa, a ugo aj je, suprotno oekivanom, bio vrlo srdaan. Uz hladnu prasetinu, oko boce Johnnvja Walkera, tu se o netom zavrenom ratu pripovijedalo s vedrom sjetom i uz duboko uvaavanje neprijatelja, pa su tako Hrvati hvalili sranost Srba kojima se dogodio peh da ih je sramotno izdao Slobodan Miloevi, a Srbi su se neskriveno divili vojnikom geniju Franje Tu mana i tomu kako su ih ustae... a to "ustae" nisu izgovarali s mrnjom i porugom, nego vrlo ozbiljno i dostojanstveno... potjerali iz Drvara i Grahova. " e si ti ratov'o?", obratio se u neko doba meni jedan to se predstavljao kao etniki vojvoda. Mislim da je to bio trinaesti ili etrnaesti etniki vojvoda kojega sam upoznao taj dan.

50 "Nisam bio u ratu", kazao sam ja. "Nisi bio u ratu?!", zaudio se on. "Ne." "Pa to, jadan ne bio?!", upitao me vojvoda saaljivo. "A eto...", protisnuo sam ja. Okupljeni su tada sasvim izgubili zanimanje za moju personu glupog civilista, nastavili se vedro spominjati me usobnih klanja, a meni je, kako se razina alkohola u sme oj boci sniavala, sve bistrijim inilo da se itav rat dogodio zapravo samo zbog ovoga - besmislenih mukih fantazija o ratnikoj hrabrosti i asti. Svaki drugi razlog sukoba tih ustaa i etnika, kao to su borba za teritorij ili vjerska i nacionalna nesnoljivost, ovdje je posve izblijedio, jer jedni protiv drugih oni ustvari nisu imali nita. To to su etiri godine ratovali, bilo je samo zato da bi poslije svega, mezei hladnu peenku, mogli priati kako su se jedni drugima najebali majke. Gotovo istovjetna epizoda dogodila se prije nekih desetak dana u Zagrebu. Nisam joj svjedoio, nego sam samo u novinama itao o tome. Na predstavljanju knjige ratnih uspomena jednoga srpskog rezervista netko je iz publike autora pitao zna li za knjige Vladimira Arsenijevia, a autor, stanoviti Neboja Jovanovi, je kazao da je uo za Arsenijevia, ali da ga ne cijeni osobito, jer je Arsenijevi pobjegao od poziva za mobilizaciju. Na to su svi u prostoriji, a rije je, da ne bude zabune, o probranom drutvancu hrvatskih nacionalista, zadovoljno kimnuli svojim uenim tikvama. E, sada vi meni recite da to nije perverzno. Neki Hrvati, koji uz to sebe smatraju vrhunskim domoljubima, objavljuju knjige uspomena jednoga to je u posljednjem ratu bio etnik i ne kaje se zbog toga, a preziru onoga to je odbio pucati po njima i njihovom narodu! Klopajui hladnu prasetinu, ili to se ve posluilo na vedskom stolu poslije predstavljanja knjige, ustae i etnici, zaneseni svojim maistikim fantazijama koje su se sve ostvarile u ratu, ganuto su se prisjeali onih slavnih dana kada su se me usobno klali i sakatili, silovali redom i muko i ensko, palili kue i ambare i jedni drugima manjavali bijelu tehniku. S druge strane stoje glupi civilisti kao to smo Vladimir Arsenijevi i ja, koji mislimo da je rat bio jedno krvavo sranje u kojemu nije bilo nita asno ni ljudsko ni muki, i prema kojemu nitko normalan ne moe biti sentimentalan. Ve zbog toga taj mi je Arsenijevi drag i blizak. Osim to je odlian pisac, svakako puno bolji od one budale-tine Jovanovia to ga je objavio Josip Pavii, on je jedan fini i dobro odgojeni deko koji ni sluajno ne bi mogao nekome neto loe uiniti. Ako ba hoete, taj mi je Arsenijevi i kao Hrvatu vrlo draga pojava. Kao Hrvat ga volim zato jer nije ubio, ranio, osakatio ili silovao nijednu Hrvaticu ili Hrvata. Tako er, nije palio hrvatske kue niti ukrao nijedan hrvatski videorekorder ili usisiva. U najkraemu, Vlada Arsenijevi nije bio stoka. Jer, oprostit ete, to da je netko u prolom ratu bio srpski rezervist, u golemom je broju sluajeva znailo da je bio stoka. Nita bolje, nego upravo suprotno, ne trebamo misliti ni o rezervistima koji su od svojega ratnog iskustva nainili memoarsku prozu, ni o onima koji se pojavljuju kao izdavai toga smea. Ako taj Neboja Jovanovi, poslije svega jezivog to se dogodilo izme u '91. i '95., jo uvijek ne shvaa da je trebalo biti dezerter, onda je u najmanju ruku poremeen. Ako Josip Pavii ne shvaa da je ta stvar poremeena, onda je to sramotno.

51 Ta knjiga, taj pisac i taj izdava uinili su neto strano uvredljivo prema svim rtvama rata. Da ne spominjem kako je Josip Pavii uinio neto to ga kompromitira i kao Hrvata. Objavljujui ratne uspomene ovjeka koji je pucao po njegovu narodu, a koji jo uvijek ne misli da je to bilo neasno, vlasnik i urednik Naklade Pavii uvrijedio je najprije Hrvate, a onda i pljunuo na grobove svih koji su poginuli u posljednjem ratu, od Vukovara i kabrnje, preko Sarajeva i Srebrenice, do Kosovske Mitrovice i Pritine.

Skidajmo se za NATO
Aerodromski je detektor za metal zapijukao i pozornik je zamolio da se izujem. Moje svijetle poluvisoke mekane cipele od antilopa, mislio sam, djeluju prijateljski. To su dobre, pristojne, tihe i smjerne cipele s potplatima od sirove gume. Cipele iz dobre obitelji. Nikome nita naao nikad nisu napravile, sve dosad hodale su ovim svijetom uzdignute glave i ista obraza. Policija ih ipak zbog neega eli provjeriti rendgenom i ja se posluno izuvam, a Bog zna da mi noge nakon cjelodnevnog tabananja pranjavim zagrebakim plonicima ne vonjaju ugodno. Malo prije, osim toga, morao sam izvui i remen iz hlaa i skinuti jaknu. Moj remen je tako er ispravan. Nema dosje. Ako ste ikada uli da je itko rekao ita runo o mom remenu, jamim vam da je to bestidna la. Blaena Djevica, da je nosila hlae, mogla je imati taj estiti remen oko struka. Pa i moja jakna je imala uzoran ivot, nije nijednom upala u loe drutvo, obazrivo se klonila nevolja. Povelju Pravednika me u narodima mogla bi dobiti ta uta kona jakna. Napokon, upozorio sam slubenika, dosta sam siguran da na njoj nema ba nikakvog metala. Policajac u zagrebakoj zranoj luci nije se, me utim, dao smesti. Bistro je uoio da mi je jakna sumnjivo iroka. A i vani je malo pretopio za nju, rekao je taj briljantni kriminalistiki um. Teroristi se, poznato je iz FBI-evih prirunika, uvijek toplo obuku. I tako sam ja, neobuven, bez jakne i remena u srijedu milostivo puten u veernji avion za Split. Pokorno prihvaam da je sve to neizbjeno. Europa to trai od nas. Me unarodni monetarni fond ne bi nam potpisao novi aranman da se ja nisam izuo i izvukao remen. elimo li u NATO, moramo malo pokazati guzicu, mislio sam bojaljivo pridravajui hlae. Pa i vie od ovoga bismo napravili. Da voda slobodnog svijeta George W. Bush to zatrai od nas, nijednom se putniku ne bi bilo teko skinuti do gola. Do jednoga bismo spremno otvorili usta i pustili da nam aerodromska kontrola posvijetli u drijelo. Ni glasa ne bismo pustili dok bi nam policijski slubenik, uime gra anske demokracije, ljudskih prava i drugih slavnih dostignua Zapada, otraga gurnuo nauljeni kaiprst u sterilnoj gumenoj rukavici. Tek u jednoj malecnoj sekundi u srijedu naveer ispunio me je bijes. Razumjet ete, bio sam premoren i gladan i ba kao mala djeca kad su pospana i gladna pa divlje udaraju oko sebe, tako je mene proela elja da zgrabim za vrat teroristikog analitiara sa srednjom kolom Ministarstva unutarnjih poslova, koji je pronicljivo primijetio da je moja jakna iroka, a i pretopla za ovo doba godine. U siunom trenutku taj mi bezobrazluk nije upravo bio nita bolji od osione, zloinake gluposti amerikih pilota, to su prije nekoliko dana kojih pola milijuna dolara u eksplozivu, eliku i finoj elektronici istovarili na svadbeno slavlje u irakoj pustinji.

52 Gledao sam s mjeavinom ga enja i saaljenja tog nesretnog zagrebakog policajca, ba kao to bih gledao nekog Jimmvja iz Lake Charlesa u Louisiani, to je ubijao muslimansku djecu trotonskim bombama na koje je u divnom proplamsaju duhovitosti napisao "Pojedi ovo, Sadame!". Posljedice njihovih postupaka, naravno, nisu jednake, ali u osnovi je rije o istome - njima nitko od nas nije nevin u znojnim arapama, s hlaama koje su mi malo spuznule niz bokove, na aerodromskoj kontroli, ispod senzora za metal, na slavoluku policijskoj dravi, smuio mi se i George Bush i njegov zahvalni saveznik Ivo Sanader. Na tom mjestu ja sam shvatio kako ovjek postane terorist. Samo minutu ranije ja sam bio miroljubivi civil, sve to sam elio je topla veera i tu. Vraao sam se kui uspavati svoju tromjesenu ker, potom i sam lei pokraj ene i sina. No, kada su me ponizili da izgladnio i prljav, drei hlae u rukama, crvenei zbog vonja nogu stojim nasred aerodroma, ja vie nisam bio isti ovjek. I mogao sam po prilici zamisliti kako je to kada si, na primjer, neki Hasan, pa te mrcvare jo malo vie nego to su mene, odvedu u neku sobu sa strane pa neko vrijeme ljubazno ispituju tko si i odakle si, kamo ide i zato, da bi te na kraju uljudno zamolili da se skine i isprepipali. Mogao bih naslutiti bijes tog ovjeka. Vidim strah kako se rada iz straha, mrnju iz mrnje, nasilje iz nasilja. Sasvim lako mogu zamisliti da je neki musliman sa Srednjeg istoka ba tako postao terorist, u asu kada ga je na nekom zapadnom aerodromu uvrijedila policija, kada se, pridravajui hlae, osjetio kao ljam. Sve to naao sam u sebi. Kada mi je policajac rekao da je moja jakna nekako preiroka, kada sam ja shvatio da taj nesretnik misli da bih ja ispod jakne mogao imati no, bombu, strojnicu, to li ve, u tom asu, da ste mene pitali, Kongresna knjinica u Washingtonu, pariki Louvre, Ermita, Tate galerija, sve blago vatikanskih arhiva, itav zapadni svijet, u najkraem, mogao je do temelja izgorjeti. Svi muslimani su mi bili tada braa, za Osamu bin Ladena sam mislio da je cvijee hrvatskog naroda. Ta aerodromska kontrola bila mi je sramotni poraz Zapada koji smo poznavali. Nisam vie vidio ba nikakvog smisla u toj degenerinoj civilizaciji.

Rakija od tu ih ljiva
Nikada nisam bio u Plakom. Moda sam se samo koji put u Marjan expressu probudio usred noi i shvatio da stojimo pa razmaknuo neiste zavjese i kroz prozor ugledao bijelu prizemnu staninu kuicu na rubu ume i prometnika u uniformi, malo ljubiastoj od neonskog svjetla na peronu. Na ploi iznad ulaza moda je pisalo Plaki. Ne znam, moe biti da je bilo neko drugo liko mjestace uz prugu, ali zapravo je svejedno. Pamtim no, umu, prometnika, neonske lampe, leptirie oko njih i sebe kako bunovan stojim na prozoru vlaka, pokuavajui sebi predstaviti kakvo je to mjesto i ljudi to ive u njemu, kakav oaj mora biti kad ivi u takvoj mranoj selendri. Prije neki dan sam proitao da u Plakom od posljednjeg rata ive doseljenici iz BiH i tota mi je postalo jasnije. Njihov oaj poznajem. Ria i konzerve iz Caritasa, tuda iznoena odjea, tu e neobukane kue, razgaene blatnjave cipele i ute djeje izmice jedne do drugih pored ulaznih vrata, a na zidu iznad otuenog tednjaka na drva, na posteru iz Hrvatskog vojnika, Franjo Tu man u bijeloj uniformi. Iskorijenjene iz zaviaja, izigrane i naputene bosanske izbjeglice tu ive u zastraujuoj bijedi, bez ikakve anse da preive na opustoenoj i prokletoj zemlji, na tlu kiselom od mrnje i klanja. Sretniji tek zarade koju stotinu za metar bukovine, prodaju pokoje mravo janje nekom ugostitelju uz cestu ili u bakrenim rakijskim kazani-ma ispeku malo gnjecavih ljiva to su ih skupili ispod zaputenih stabala, koje oni sami nisu ni sadili ni kalemili, niti su im vapnom obijelili debla. Njihove ljive, one to su oni sadili, kalemili i

53 bijelili, ostale su u Bosni i tko zna to je sada s njima. Lako moe biti da ih tamo u nekom Brkom ili Goradu bere upravo neki srpski izbjeglica iz Like. Sve to je doista ta sirotinja dobila iz rata koji ih je poubijao i raselio je da sada svaki na svojoj strani pee rakiju od tu ih ljiva. To jadno topovsko meso, ako je ve imalo sreu da sauva glave na ramenima, ostalo je bez svega drugoga, praznih ruku na goloj ledini, dok su njihove voljene vode mlatile pare vercajui naftu, puke i Marlboro. No, nai junaci u Plakom to nikada nee shvatiti ili, ako ak i shvate, nee priznati da su krvavo namagareni, nego e svaku veer itava obitelj, od najmla eg djeteta ro enog u izbjeglitvu, do bake s tetoviranim zapeem, pokraj utianog televizora izmoliti krunicu za besmrtnu duu Franje Tu mana u bijeloj uniformi. Bosanski Hrvati tako ive u tom Plakom sasvim zaboravljeni od politiara zbog kojih su jednom strastveno ginuli pred bonjakim rovovima. Oni su neugodna uspomena na jedan sramotni rat i nitko vie ne eli znati za njih, osim ako se ba ne dogodi nekakva ludorija kao prije nekoliko dana, kada je taj blesavi narod ogoreno ustao protiv ponovnog postavljanja bronanog poprsja Vladimira Nazora u mjesnom parku. Spomenik piscu, kojega su u prvoj polovici devedesetih maknuli Srbi, da bi u drugoj polovici Hrvati na njegov mramorni postament stavili crveno-bijeli grb, iskreno je uzrujao politikog lidera male zajednice Bosanaca, inae upanijskog vijenika HSP-a. "Ba sam maloprije javio policiji da se netko smuca oko spomenika s grbom, jer navodno ponovno ele staviti Nazora. Ne znam emu to vodi, ali prelazi sve granice", izjavio je za Jutarnji taj haespeovac utueno. Njemu bi na tom bi mjestu vjerojatno sasvim lijepo stajalo naoito poprsje Darija Kordia, pa ni inteligentno lice Vinka Martinovia, da ga izliju u bronci, bosanskim katolicima zacijelo ne bi bilo mrsko u njihovom perivoju, ali stari Nazor, eto, "prelazi sve granice". Taj upropateni svijet, koji je u vukojebini ostavljen da iezne u alkoholizmu i sporadinim kivnim deliktima, za koji se racionirane koliine suuti mogu nai jo samo u Caritasu i nekolicini opskurnijih nevladinih udruga, u svojemu se bespomonom bijesu okomio na pjesnika hrvatske moderne, bezazlenu figuru s kozjom bradicom koja je za njihovu nesreu odgovorna, po prilici, koliko i Suneve pjege. Pokuajte se, uostalom, domisliti u kakvom bi odnosu mogli biti zgoda kada je Nazor 1942. preko Kupe umaknuo medu partizane i to da je itavih pedeset godina kasnije u Vareu neki Ibrahim prepilio komiju Franju, i shvatit ete kakav je uasni komar u glavama te izdane i poniene sirotinje u Plakom. A Nazor je k tomu, i to mi se ini najgrotesknijim u cijeloj ovoj pripovijesti, moda kao nitko drugi u itavoj povijesti nae knjievnosti, boleivo volio taj narod. Ba o njima, tim budalama to su se ovih dana raspizdile zbog njegovog poprsja, napisao je svoje najljepe, najnjenije reenice. Vladimir Nazor, unato tomu to je pod stare dane na sitnom planinskom kljusetu kasao iza Titova lipicanca, bio je nacionalist i izme u svih lu aka, alkoholiara, avanturista i ponekad ubojica to su se smjestili na toj odebljoj grani hrvatske literature, on svakako ide medu suvislije pojave. Uzmite njegove "Slavenske legende", "Hrvatske kraljeve", proitajte "Velog Jou" i "Medvjeda Brundu", danas je blesavo kada vidite te ponesene alegorije o plemenu gorostasa, o dobroudnim i radinim, stasitim mukarcima i ednim plavookim Hrvaticama, blesavo je kada pogleda kako je Nazor dirljivo volio taj narod, da bi koje desetljee potomci njegovih divova u nekakvoj likoj zabiti maljevima mlatili po njegovoj bronanoj bisti... "Plaki, Plaki!...", vie kondukter na hodniku, prometnik na peronu prodorno zazvidi, a putnik na prozoru podigne prozor, navue zavjese, strovali se na sic u kupeu i s kloparanjem kotaa kompozicije ponovno usne.

54

Sram te bilo, Joviu!

Skoro devet godina nakon Oluje, onog vremena kada su ak i oni s cipelama vrlo malenog broja smjeli ponosno rei da je oslobo ena svaka stopa hrvatske zemlje, na vidjelo izlaze mnoge nepoznate pojedinosti toga historijskog pothvata. Znamo i spremni smo priznati da se na rubovima te izvanredno izvedene vojne akcije tota toga runog dogodilo. uljajui se iza naih pobjednikih trupa, kojekakve su protuhe pljakale i palile naputene srpske kue. Dok su nai junaci od Knina nezadrivo napredovali prema Bihau i Banjoj Luci, na drugu stranu, u smjeru Splita, Zadra i ibenika, silovito su nadirali konvoji bijele tehnike, namjetaja i sanitarija. etnici su otili na jednu stranu, a njihov escajg na drugu. Ipak, sve je vie dokaza da je to uinjeno mimo znanja i protivno volji vojnog vrha. Pljaka i pale ni sluajno nisu bili u planovima operacije Oluja, nego su vojnici do zadnjega asno i potujui sva ratna pravila i bolje obiaje obavili povjerenu im zadau. O tome svjedoi i videozapis koji je u nau redakciju stigao prije nekoliko dana, a nainjen je negdje u okolici Drnia, u prvim danima kolovoza '95. Na snimci se jasno uje i vidi kako se rezervni natporunik G. . bijesno obraa svojim podinjenima, kojima je oito poneto popustila vojnika disciplina. Transkript njegova govora prenosimo u cijelosti. "Gospodo vojnici", poeo je dakle G. . stupajui pred postrojeni vod, "ovo ovako vie ne ide. Ovo je, brate, sranje i ako meni sutra do e inspekcija, ja nian nita kriv. Ja u re da san van na vrime sve lipo objasnio, a da ste vi jedna brezobrazna bagra koja nita ne slua, nego sve radi po svomu. Joviu", obratio se ovdje natporunik jednome od vojnika, "tebe san posla da skine srpsku zastavu s one jedne kue. I ta si ti napravio?" Jovi neto nerazumljivo odgovara dok ga asnik slua s rukama na le ima, nervozno se ljuljajui na tabanima. Naposljetku ga ljutito prekine. "Kurac si moj napravio, eto ta si napravio, Joviu. Ja te poaljen da se popne na kuu i skine zastavu, a ti skinio satelitsku antenu. Sram te bilo, Joviu. I sve vas ovde, sve vas more sram bit ta radite. Ljudi moji", nastavio je asnik sada poneto smirenije, "ja znan da su ovo veliki trenuci. Ovde se piu najslavnije stranice povijesti naeg naroda i svi smo, fala bogu, uzbu eni to sudjelujemo u tome. Svaki od nas, normalno, oe imat neku uspomenu na ovo, neto po emu e pamtit da je bio ovde, ali isto vas molin da malo pripazimo ta radimo. U redu je uzet tako neku sitnicu, ali ne more, mater mu jebem, Golf dizel, osandeset deveto godite, nije nego sedandeset iljada pria, bit ratni trofej. Svi auti, gospodo", viknuo je asnik da ga svi uju, "ako su mla i od deset godina, moraju bit predani pukovniku eljku Maglovu, koji e ih podilit obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja." Natporunik je ovdje napravio nekoliko koraka pred strojem, a onda se, sjetivi se neega, zaustavio pred nekim vojnikom. "Ili ti, Ivankoviu. Juer te gledan kako iz jedne kue iznosi friider. To se ne srni, Ivankoviu. Sve ovo ovde", okrenuo se uzrujano G. . rairenim rukama pokazujui oko sebe, "je jo minirano. Bog te pita koliko protutenkovskih mina je u zemlji. Sad, ako ti sam od sebe, praznih ruku ugazi u protutenkovsku minu, nema problema. Ona ne reagira na tvoju teinu. Ali, ako ugazi u protutenkovsku minu dok nosi friider sa sobon, bome je lipo dava odnio i friider i tebe... Ivkoiu!" "Izvolite, gospodine natporunie!", javio se Ivkoi. "Ti si prije neki dan iz kasarne odnio one male televizije?" "Jesan, gospodine natporunie."

55 "E, to nisu televizije, nego radarski sistem, koji e vratit di si ga i uzeo." "Razumin!" "Gospodo vojnici!", dreknuo je tada natporunik G. . sveano, "dobili smo zapovid da se ova akcija mora otpoetka do kraja pod konac provest po svin pravilima enevske konvencije. A ko e nan re ta to pie u enevskoj konvenciji?" Nitko se ne javlja da kae to pie tamo. "Dobro, jebi ga", nastavlja asnik, "ne znan ni ja ta pie u enevskoj konvenciji, ali sto posto znan da to nije ovo ta mi radimo. Juer, za primjer primjera, do e televizija da nas snima i ja govorin novinaru sve kako je red, kako se ivot vraa u do juer okupirane krajeve, a iza mene se etvorica popela na kuu pa skidaju krov s nje. Sloili se njih etvorica, skinili u potkoulje pa lipo dodaju ciglu po ciglu jedan drugomu. I sad, ta e mislit hrvatska javnost kad to vidi, jesmo li mi vojska ili krovopokrivai, koja smo mi ovde pizda materina?!" G. . ovdje se zaustavio i puhao vrtei glavom, kao da ne moe sebi doi. U to neki je vojnik u stroju plaljivo podigao ruku. "ta ti sad oe?", upitao je asnik. "Gospodine natporunie", javio se vojnik "ovo kad nas je televizija snimila da diemo ciglu. Tribalo bi in re da puste snimku unazad, pa se nee vidit da skidamo krov, nego e svi mislit da pokrivamo." Iz vojnikog stroja zaulo se vedro kikotanje. "Ljudi, ovo nije zajebancija", opomenuo ih je asnik, premda se i sam malo nasmijao. "Ovo su ozbiljne stvari... A sad ono zbog ega san naredio postrojavanje. U mojoj kancelariji, na ormaru livo od vialice, bio je, a sad ga nema, jedan radiokazetofon sa dvi glave. Taj radio, gospodo vojnici, nije srpski, nego moj, ja san ga od svoje kue donio. Ne na en li ga na iston mistu u roku od po ure, sve u vas skupa naopako okrenit i skinit do muda-nata. A sad voljno."

Gdje je nestao ovjek

Govorio je francuski, ali se nije inio kao Francuz. Gostioniar misli da je bio Belgijanac, gostioniareva ena kae vicarac. Ono u emu se oboje slau jest da je imao zelenkasti platneni eir naikan ribikim muicama. Naruio je tripice, nije stavljao parmezana, malo je kruha jeo, popio gemit, platio i nestao. Ba tako - nestao. U gostionici Zeleni dol kod P. jo se ne mogu nauditi tom Belgijancu, vicarcu, kako god, to je doao u gluhi popodnevni sat jedne srijede potkraj kolovoza 2002., pojeo objed, otiao u zahod i netragom iezao. Gazda je otprilike nakon pola sata obiao sanitarne prostorije, zabrinut da se nije dogodilo zlo kao prije nekoliko godina s jednim padaviarem, no ugla enog tamnokosog stranca srednje visine, jae grade, u lanenom odijelu, utoj majici i plitkim sme im cipelama bez arapa na neki zagonetan nain nije bilo tamo. Drugog izlaza, napominjemo, nema, a uski prozor odavno zakucan avlima bio je netaknut. "I nigdje ovjeka?", pitamo vlasnike Zelenog dola. Gostioniar bespomono iri ruke, gostioniarka podie obrve i slijee ramenima. "Dodue", sjeti se gostioniar, "malo nakon to je ovaj otiao u WC, otamo je izaao jedan Turin."

56 "Bugarin", ispravi ga njegova ena. "Ma, Turin", ustrajan je mukarac. "A kad ti ja kaem da je bio Bugarin", ne da se gostioniarka. Kako bilo, iz zahoda je izaao brkat i zaputen, zdepast mukarac u ispranoj i razvuenoj, vjerojatno krivotvorenoj crvenoj Reebok majici, umrljanim sivim tofanim hlaama i pranjavim, razgaenim mokasinama. Plaho je kimnuo ugostiteljima, izaao na parkiralite pred Zelenim dolom, sjeo u interkontinentalnu hladnjau njemakih registarskih oznaka i nestao niz autoput. Brani par gostioniara jo nije ni uoio nestanak vicarsko-belgijskog ribia, a general Ante Gotovina, sada u obliju tursko-bugarskog vozaa kamiona, ve je brzinom od osamdeset pet kilometara na sat jurio prema slovenskoj granici. Ta zgoda od prije malo vie od godinu dana posljednji je pouzdan trag koji hrvatske vlasti imaju o kretanju pakotanskog junaka Domovinskog rata, to je zbog optunice pred Me unarodnim tribunalom za ratne zloine jo od ljeta 2001. u bijegu, u stalnim promjenama adresa i identiteta i grozniavu nespokoju da su mu Luinovi krvosljednici, zastraujue istrenirane, nemilosrdne policijske ivotinje, za petama. Sve kasnije informacije o Gotovini mutne su, nesigurne, a gdjeto i proturjene. Naga alo se tako da je on danas zubni protetiar s uspjenom privatnom praksom na periferiji Lisabona, pa se naulo kako trguje gra evinskim materijalom u Krakomi i dri videoteku u Edinburghu, da bi zatim dola vijest kako naplauje ulaznice za tunel strave u jednom frankfurtskom lunaparku. Stanoviti su se svjedoci kleli da su ga vidjeli gdje kilji kroz geodetski teodolit na nekoj ledini u pokraj Firenze, a u jednom trenutku dosta ozbiljnom se inila indicija da je svirao bas gitaru u E-street Bandu, na europskoj turneji Brucea Springsteena. Sve su ove dojave bile lane, a ako je u kojoj i bilo neega, organi gonjenja nali bi tek uleknut, jo topao jastuk navodnog bjegunca. Napokon, prema informaciji koju je OA dobila od obavjetajne slube jedne europske zemlje, Ante Gotovina se, s ogrlicom oko vrata, maskiran u naranastu haljinu jogina Svamidija, proljetost namjeravao susresti s predsjednikom Mesiem i premijerom Raanom. Hrvatski pijuni pod okriljem noi upali su u hotelsku sobu tobonjeg Paramhansa Svamija Mahesvaranande, hitro ga vezali i uhvatili potezati za lanu bradu. Nakon nekoliko minuta, djelomice ispunjenih uasnutim preklinjanjem, a djelomice bijesnim psovkama na tenom sanskrtu, otkriveno je, me utim, da je Svami ijeva upava brada autentina, a incident je kasnije izgla en obeanjem da e RH uvesti jogu u osnovne i srednje kole. Vru trag kretanja Ante Gotovine, inilo se, pojavio se zatim u srpnju ove godine kada je jedna galeristica iz Kopenhagena za oinstvo svoje netom ro ene djevojice sumnjiila stanovitog Hakima, alirskog emigranta, nekvalificiranog gra evinskog radnika i konceptualnog umjetnika u usponu, koji je malo prije ro enja djeteta pobjegao iz Danske. Za Hakima se, na alost, ustanovilo da zaista postoji i da se vratio u svoju domovinu, gdje u potleuici od blata i balege ivi sa enom i sedmero djece. Gotovina kao da je u crnu zemlju propao. Policija dugo nije imala nikakvih dojava o njemu, ak ni lanih. Sve do prije nekoliko dana. U Barceloni je to bilo, na svadbenom putovanju gospode i gospodina K. iz Samobora. Njih dvoje u nekoj su kafeteriji popili dva esspressa, jedan sok od narane, jednu kiselu vodu, ona je uzela i pecivo sa sirom. Kada su, me utim, htjeli platiti, na pole ini rauna nali su urednim tampanim slovima sitno napisano: "Poruite Pukaniu da ne pria bajke". Shvativi odmah o emu se radi, K-ovi su hitro alarmirali policiju. No, kada je policijska ophodnja nakon desetak minuta stigla, ne da nisu nali tamnokosog konobara srednjih godina koji je posluivao hrvatske turiste, nego je ustanovljeno da u reenoj kateferiji niti ne radi netko takav...

57 O novim pojedinostima hvatanja haakog bjegunca Ante Gotovine itajte u iduim brojevima Astro magazina.

Generalu nema tko da pie

To je jedan od mojih najdraih knjievnih zavretaka. Gabriel Garcia Marquez kasnije je valjda imao i boljih knjiga, ali ja u mu uvijek ponovno uzeti "Pukovniku nema tko da pie", nevelik roman s poetka karijere, jer me svaki put smlave etiri drske reenice na kraju, patetine i ironine u isti mah, etiri reenice u kojima jedan zaboravljeni starac, junak davnog rata koji vie nikome nita ne znai, shvaa da su ga na posljetku porazile godine i glad. Da ne duljim, "Reci mi, to emo jesti?", pita na kraju ena pukovnika. Marquez pie: "Moralo je proi sedamdeset i pet godina - sedamdeset i pet godina ivota, minutu po minutu - da pukovnik doeka ovaj trenutak. Outi se uzvienim, jasnim, nepokolebljivim, kad je odvratio: 'Govna'." Sjetio sam se ovoga mnogo puta u posljednjih desetak godina, kako se i inae u Marquezovim opisima tjeskobe u klimavim junoamerikim reimima vrlo esto mogla prepoznati naa tranzicijska zbilja, no slinost izme u kolumbijske literature i hrvatske realnosti u ovom asu, dok ekamo da nam itava zapadna civilizacija zalupi vratima, tolika je da je to upravo perverzno. Posrijedi je navlas jednako bezna e, ponos u tom bezna u, pa je k tome i glavni junak u obje prie visoki asnik u mirovini, samo to je on u Marqueza pukovnik, a u nas general. Sve je drugo zapravo isto. Tono etrdeset i pet godina nakon njegova prvog izdanja, Marquezov roman danas, u Hrvatskoj zavrava ovako: "Moralo je proi osamdeset i tri godine - osamdeset i tri godine minutu po minutu da general Janko Bobetko doeka ovaj trenutak. Outi se uzvienim, jasnim, nepokolebljivim, kada je odvratio: 'Zbog mene ete svi skupa jesti govna'." Da, tu je jo jedna, naoko siuna, razlika izme u Marquezovog pukovnika i Tu manovog generala - dok je prvome odluka da jede izmet sasvim osobna, drugi je to veselje velikoduno podijelio s etiri milijuna ljudi. No, ni to nekima nije osobit problem. Da sam, recimo, ja sada Josip Jovi ili Milan Ivkoi, to mi uistinu ne bi bilo pretjerano bitno, jer Ivkoiu i Joviu upravo nema razlike izme u Bobetka i njih. Svi smo mi Janko Bobetko, kunu se oni ovih dana, ba kao to su se lani kleli u jednog drugog generala. Ponos visokih asnika optuenih za ratne zloine je i njihov ponos, njihovu kou oni osjeaju... ili barem glume da osjeaju... kao svoju. Grijani tim patriotizmom, hranei se osjeajem zajednitva, njima e valjda biti puno lake u studenim i gladnim mjesecima me unarodnih sankcija to emo ih, kako se sada ini, neumitno fasovati. Meni e, s druge strane, sve to biti daleko tee. U ovome sluaju, na alost, ja nisam blagoslovljen njihovim svetim uvstvom narodnog jedinstva i ne nalazim nita uzvienog kada nam Bobetko kae da budemo ustrajni, pa makar jeli govna. Sa aljenjem moram priznati da sam u ovome, blago reeno, vrlo klonula domoljublja i drek s Bobetkova menija, koliko god hajcao vlastito domoljublje, ne mogu doivjeti metaforom nacionalnog ponosa. Taj drek, ne mogu sebi pomoi, mi je naprosto drek, nemetaforian i smrdljiv. Ako je mogue, kusao bih neto hranjivije, a slino i vama elim, jer takvo to uistinu niste zasluili. Ovih dana pojavilo se u novinama nekoliko lanaka gdje se iskreni uas od sankcija preruio u vie ili manje licemjerne apele za Bobetkovom oficirskom au. Gospodine generale, cvile patetino nai komentatori obraajui se toboe intimno haakom optueniku, izborite jo ovu bitku za nas, pokaite kao toliko puta dosad da vam je Lijepa

58 naa na srcu, po ite u Haag i rtvujte se za ope dobro! Ja neu tako neto traiti od Bobetka. U vojniku ast, da vam pravo kaem, ba i ne vjerujem, Bobetko mi se k tomu ini vrlo deficitaran s tom osobinom, a osim toga jo bih najmanje volio da on misli da sam mu ja ita duan. Ja ne trebam njegovu rtvu na oltaru hrvatske budunosti, nego neto puno manje sveano i herojsko - za poetak, pametno i uvjerljivo objanjenje kako to da su nakon akcije kojom je on zapovijedao na eni srpski leevi s odsjeenim prstima i genitalijama? I kako to da nije kanjen onaj koji je to uinio? Jesu li doista gospoda Tu man, uak i Bobetko bili solidarni sa zloincem i zatitili ga? Jer, dok god postoji i traak sumnje da je Janko Bobetko bio solidaran s tom nakazom, ja ne mogu biti solidaran s Jankom Bobetkom. I basta. Sorry, ali to je stvarno svinjarija koju ja ne mogu prihvatiti svojom. Josipu Joviu i Milanu Ivkoiu svaka ast, ja ne mogu. Ako su u Medakom depu doista, kako haaka optunica tvrdi, umorili nekog civila tako da su ga sajlom vezali za kampanjolu i vukli unaokolo, ja nisam spreman odrei se niega. Recite da sam sebian i lo Hrvat, izrodi stoka, ali ja za takav nacionalni ponos ne bih dao ni najmanji plastini komadi iz kompleta Lego kocaka svog sina, da spomenem samo jedan iz nebrojenog mnotva proizvoda iz Europske zajednice koji bi nam u skoroj budunosti mogli biti uskraeni. Da je takvo to mogue, vjerojatno bih u Bruxelless poslao jedno kukaviko i denuncijantsko pismo u kojemu bih ponizno zamolio da mene skinu s brojnog stanja za fasung sankcija, a Bobetku i njegovim pajdaima, ako im se ve svi a jesti... no, ve mi je neugodno ponavljati onu imenicu s poetka teksta... samo bih rekao: "Dobar vam tek, gospodo".

Odnio Haag alu

Neki me put ispune gnjevom, drugi e me put, opet, razvedriti, a gdjeto sam vrlo blizu neega to bi se moglo nazvati dirnutost. Proturjenih sam osjeaja, ne znam zapravo to bih mislio o klubu balkanskih ubojica, silovatelja, nadzornika koncentracionih logora i zapovjednika genocida u elijama Me unarodnog suda za ratne zloine u Haagu. Tu se, po svemu sudei, ivi kao u djejim slikovnicama. Mjesto je, ini se, kao Jeeva kuica. Nijedna zvijer nije drugoj zvijeri neprijatelj, nego se svi krasno drue i od srca pomau, Miloevi i Tuta, tela i eelj, Srbi, Hrvati, Bonjaci, bez razlike, kao rod ro eni jedan drugome, tjee se i hrabre, razmjenjuju pravne savjete i literaturu, o blagdanima pripremaju zajednike veere i nazdravljaju slobodi, skupa plau sluajui Bijelo dugme i Indekse, panino lupaju uvarima ako kojemu pozli. Ako neki jadnik ba izgubi svaku vjeru, drugi ga skinu sa samoubilakog trika. Prvo to sam osjetio kada sam uo za bratstvo tih udovita bio je bijes. To su ljudi koji su stotine tisua njih ubili, osakatili i raskuili, a u apsurdnom epilogu te svinjarije negdje na obali Sjevernog mora otkrili kako ipak mogu biti prijatelji; zvualo je kao krvavi sarkazam. Ako se u pitomom susjedstvu haakih elija eelj i Naletili danas dobrohotno ale, igraju ah i prave kolae, jueranji je rat bio sasvim besmislen. Mislim, ja znam da je rat bio besmislen, ali nekako to ne elim uti od njih dvojice. Od njih bi oekivao da kau kako im je rat bio na svijetu najbolje u njihovim ivotima, elio bih uti kako su ostavili svoje srce u klaonici junoslavenskih naroda. elio bih da se mrze. Majku mu, red je da se mrze. Ako su tjerali ljude u smrt, valjda je za to bilo nekog razloga. Barem zbog onih to su poginuli pod njihovim zapovjednitvom, njihovo prijateljstvo je uvredljivo. Nad ahovskom ploom u Scheveningenu, sve gnjile kosti u balkanskim brdima ispadnu kao nekakav nepotrebni, aavi nesporazum izme u njih dvojice. A onda opet, pomislim, to ja uope znam o svemu tome? to itko od nas zna? Oni vie zapravo ne pripadaju ovome svijetu. U asu kada su iza njihovih leda tresnula

59 zatvorska vrata, Milutinovi, Miloevi, Blaki, Kordi, Naletili, Raji, eelj, itava ta bagaa zakoraila je u novu stvarnost u kojoj vie nema Srba i Hrvata, nema Gazimestana, Lazarovih kostiju, kralja Tomislava i tisuljetnog sna o vlastitoj dravi. Nacionalistike su drangulije pale s njih kada su se skinuli dogola pred zatvorskim lijenikom. Oni vie nisu bili vode i komandanti, junaci televizijskih Dnevnika i guslarskih epova, nai najbolji sinovi, rosno cvijee. Bez autoriteta politikih funkcija i vojnikih inova stajali su srameljivo skrivajui prepone. Oni vie nisu bili nita drugo nego mali usrani ljudi. Nijedan od njih u tom asu, vjerujte, nije vie udio o borbi za domovinu. Kada su iza njih tresnu-la zatvorska vrata, oni su samo tjeskobno mislili o svojoj nesretnoj guzici. Prije nekoliko dana Tihomir Blaki je negdje u etnji haakim zatvorom akom dvaput mlatnuo Ivicu Rajia. Bila je to, to se zna, prva tunjava u kratkoj povijesti ove pravosudne ustanove i premda je oko njih zacijelo bilo bar dvadeset prikladnijih neprijatelja, vjekovnih dumana Srba i Bonjaka, potukla su se dvojica Hrvata. ini se nelogino, ali samo u naem nacionalistikom svijetu. U realnosti haakog zatvora, rekli smo, Tihomir Blaki se ne bori za domovinu, nego za Tihomira Blakia, a njemu je ozbiljna opasnost samo onaj to sjedi na optuenikoj klupi do njega, onaj kojega terete za iste zloine. U Haagu te doista samo netko tvoj moe zeznuti. S bivim neprijateljima, s druge strane, nema vie ba nikakvih problema. Nakon to si iza sebe prekasno ostavio sve glupe i opasne zablude o domovini i narodu, uoio si kako su neprijatelji ljudi kao i ti, u tijesnim elijama dijelite zajedniko zlo, oni e te razumjeti bolje od ikoga vani. Da Tihomir Blaki kae kako mu je neki Bonjak ili Srbin u nizozemskom zatvoru postao blii od ijednoga Hrvata na svijetu, ja bih to mogao razumjeti. tovie, to bi mi bilo i pametnije i ljudskije od itave Blakieve vojnike karijere. Jer, on stvarno nema nikoga od nas. Nikada nije ni imao. to Tihomiru Blakiu znai da je netko stavio njegov fotokopirani portret na autobusnu ofer-ajbu? Ej, ljudi, ajmo biti ozbiljni. Slobodan Miloevi, kada mu ljubazno doda sol i papar u zatvorskoj trpezariji u Haagu, za Tihomira Blakia je uinio vie nego sto milijardi fotokopiranih portreta na oferajbama u Hrvatskoj. Ti portreti, uostalom, nikada i nisu imali veze s Blakiem, bio je to samo nacionalistiki bijes. Zapjenjene gomile prosvjednika, novinski komentari u Hrvatskom slovu, nita se od toga nije ticalo nijednog haakog zatvorenika, malog usranog ovjeka u petnaest kvadrata pod stalnim videonadzorom. Budimo iskreni, ne zavidimo mu na herojstvu, nitko od nas ne bi robijao umjesto njega. U elijama na obali Sjevernog mora u zatvorenicima je umrla ideja domovine. Oni tu imaju jedan drugoga, a vani, od svih to su im se nekada zaklinjali na vjernost, ostale su jo samo njihove ene. Nema vie Hrvatske ni Srbije, Tomislava ni Lazara, na itavom svijetu ostala su samo dva gola tijela nevoljnih suprunika. Na postelji u sobi za intimne posjete tiho cvile stiskajui se jedno uz drugo, stidei se zbog nizozemskog policajca koji ih gleda na monitoru.

Strah i trepet ibicara

Pucnjava se sve slabije uje, mir se spustio na Irak. Sada otkrivamo koliko je saveznika vojna akcija u ovome dijelu planeta bila razumna. Sjeate se, sve je poelo zbog kemijskog oruja kojim je Sadam Husein prijetio budunosti nae djece i unuka, spokojnom snu itavog slobodnog svijeta. I doista, sin istoimenog idiota iz Teksasa imao je pravo. Kako prenose sve agencije, ameriki su marinci u palai bagdadskog tiranina, lukavo skriveno u ostavi za metle, otkrili vrlo toksino sredstvo za ienje sanitarnih

60 prostorija, a medu zgrenim prstima jedne toboe civilne rtve, sprene dvotonskom bombom, prona en je sprej za koji se naknadnim forenzikim vjetaenjem utvrdilo da je oruje za masovno unitavanje insekata. Najkrae reeno, u itavom je Iraku otkriveno otrova manje nego ga je, recimo, u pogonima naeg Badela. U iekivanju skorog saveznikog granatiranja zagrebake industrijske zone, srdano vas pozdravljam. Zbilja, zato neki ljudi olako raunaju s naom glupou? Odakle im drskost da posve normalnim i samorazumljivim smatraju da je svijet blesav i ne pamti to su oni juer govorili ili inili? Primjer je ovo s Irakom. Zbog navodnog kemijskog oruja nadigla se nevi ena vojna sila, a kada to oruje ni u tragovima nije otkriveno, nikome nita. Pojeo vuk magare. Drugi je svjei primjer Nevenka Tu man, koja u sudskom sporu to je ovih dana imao poeti, zbog sumnje da je, koristei bioloki fakat da joj je aa predsjednik, uzimala proviziju za ugradnju telefonskih centrala u javnim ustanovama, zahtijeva izuzee suca. Suca gospoda Tu man i njezin odvjetnik dre neprikladnim zato jer je bio komunist te je vrlo mogue, kae se u zahtjevu za izuzeem, da bi on, ve zbog svoje razumljive politike i ljudske nesnoljivosti prema njezinom pokojnom papi, koji kao nije bio komunist, mogao biti pristran u pitanjima njezina malog biznisa s telefonijom. Nevenki Tu man poziv na su enje inae je doao na adresu Nazorova 3, Zagreb, gdje ona, s kraim prekidom kada je bila u braku sa stanovitim Koutiem i odselila se u Beograd, ivi sve tamo od pedesetih godina minulog stoljea. Tada, kada je Nevenkinom tatici udijeljeno rjeenje da se sa suprugom i troje malodobne djece naseli u nacionaliziranoj idovskoj vili na Pantovaku, Tu manovi nisu imali nikakvih predrasuda o komunistima. Ma kakvi. Komunisti su, brate, bili drugovi. Tada se nije trailo izuzee druga Paje, druga Starog, Brke, Ue, Dimnjaara, Prsana, tko bi se vie i sjetio svih onih aavih nadimaka kojima su se tih godina kitili komunistiki monici. S njima su se Tu manovi enili i udavali, kumili se, s njima su stazama revolucije odlazili na teferie i u dimu rotilja, nazdravljajui s mekom rakijom, avrljali nije li neki klasni neprijatelj izmakao njihovoj komunistikoj pravdi. Drutvance se u kasnijim godinama poneto osulo, no opet, kada je Franjo ispao iz pila, ni Dimnjaar ni Prsan nisu bili ubrad da do u u Nazorovu i kau im: "Mar van!" Drugovi su ostajali drugovi, pomagali se makar potajno. Ruka ruku mije. Mnogima je od njih, uostalom, Tu man devedesetih vratio uslugu, kada ih je kao komunistike brodolomnike primio u svoj nacionalistiki amac. Otkud to da je sada njegova ki tako gnjevna na njih? Otkud, stvarno, u nekih ljudi drskost da se ponaaju kao da smo posve zaboravili njihovu prolost? Odakle im hrabrost da otvoreno krivotvore vlastite biografije ili ih u najmanju ruku neobino slobodno interpretiraju? Primjer trei. U Slobodnoj od etvrtka na itavoj stranici i pol Ivica Cipci, bivi naelnik Policijske uprave splitsko-dalmatinske, nalazi umjesnim svisoka docirati dananjim policijskim vlastima koje su uhapsile Ivicu Rajia, a da se ni jednom jedinom rijei ne ispriava zato to nije uinio on sam, za svojega mandata. Nadmeno puckajui aromatizirani duhan, Cipci ak priznaje novinaru kako je znao da se optueni za ratne zloine krije u podruju pod njegovom nadlenosti. I mogao ga je, tvrdi, bez po muke uhvatiti. Ali, eto, nije. uak mu, kae, nije dozvolio. Gospodin Cipci nije se, dakako, odvaio suprotstaviti hercegovakoj ljutici. A nije ni zgadeno dao ostavku kada je shvatio da je bespomoan u strukturama koje tite ubojice. Ne, on je kolaborirao s tim strukturama, utio, pravio se blesav i ekao penziju. Raji je etao Splitom, vojna policija, Maglov und Kamaraden, imala je neprijavljenu dopunsku djelatnost s ukradenim autima i heroinom, dok je naelnik Policijske uprave, nesebino stavljajui na kocku svoj ivot i ivote svoje obitelji, bespotedno progonio ibicare. Pokazujui iznimnu hrabrost, razjurio je zloinaku organizaciju Roma koji su godinama na Pazaru gra anima uvaljivali lane perzijske tepihe. Za njegovog mandata za itavih je

61 ezdeset etiri cijelih tri posto smanjen postotak sluajeva da je netko nepotrebno pozvao dizalo. Toliko je glupe tatine u sijedoj pravnikoj glavi ovog ugledog splitskog koljenovia, da e, umjesto da se pokrije uima zato to je objektivno bio moralni slabi i jedna totalno bezvezna figura u Tudmanovom reimu, sada dizati nos i priati kako je on sve znao i sve vidio. I Maglova, i Rajia i boga jokina, nita od toga smea nije promaklo njegovom istreniranom policijskom oku, ali mu je nekako bilo nezgodno da se prihvati ienja. Jest, dodue, da je to bilo u opisu njegova radnog mjesta, ali on to, razumjet emo zato, nije uinio. A ja ba nemam razumijevanja. tovie, malo me, najiskrenije, i vrije a taj idiotizam.

Piranski zaljev svinja

Narodi vole ratove. Oni su dobri za njihovo samopotovanje, u ratovima ak i najbjedniji medu nama... i u znatnoj veini upravo oni... prepoznaju priliku da svoje jadne ivote okrune neim tako lijepim i sveanim kao to je geler u glavu u vjenu slavu Lijepe nae. Stoga se ne treba zauditi da su sitni pogranini incidenti to ih je izazvalo nekoliko koarica u Piranskom zaljevu, u jednoj maloj zabaenoj bari na Sjevernom Jadranu, neke Hrvate, koji vjerojatno ni u nudi ne bi ljetovali tamo, i koji ni jednog jedinog malog friganog gavuna iz tog mora nisu pojeli, tako iivcirali da bi pred obalu Slovenije poslali itavu ratnu mornaricu, da puca na sve to se mie i govori "prosim lepo". Premda, valja mi priznati, u ovome sluaju i ja bih ratovao. Ozbiljno, ba e biti super ako zaratimo sa Slovencima. Ja nizato na svijetu ne bih propustio taj dernek i ljute me, najiskrenije, ovi to za razgranienje sa Slovenijom predlau me unarodnu arbitrau. to treba za golem novac zvati nekakve strance da nam sole pamet, kada mi tu stvar moemo rijeiti vlastitim snagama. Oruanim snagama, naravno. Meni je ispoetka, dodue, palo na pamet da moda uope ne nosimo nekakvo ozbiljno oruje, jer za rat protiv Slovenaca za njega doista nema potrebe. Dosta bi bilo, vjerujem, da desetak nas nasijee dugakih iba pa bane preko Macelja viui "ic! ic!" Slovenke i Slovenci bi se tako bezglavo raz-bjeali, da bi, nimalo ne sumnjam u to, mi ve za etrdeset osam sati izbili na austrijsku granicu. Na posljetku sam, me utim, ipak skontao da to ne bilo u redu. Ta stvar ipak ne smije proi bez kalanjikova. isto zbog naeg digniteta, razumijete? Neozbiljno je malo vidjeti vojsku bez puaka, neka ih nose pa makar samo zbog figure. Joj, nemate pojma kako se ja veselim tom ratu. Napokon da se dogodi i nekakav rat u kojemu ja mogu sudjelovati. Kada smo se ono prije desetak godina klali sa Srbima, nisam se usudio ni primirisati u neki regrutni ured jer sam, nije me sram to priznati, kukavica. Ako ide ratovati sa Srbima, postoji stanoviti... moda ne ba veliki, ali ipak... rizik da dobije po tintari, a to razuman ovjek, dakako, izbjegava. No, sa Slovencima je ve druga pjesma. Njih bi dobili i da istrimo na teren s drugom momadi. tovie, ja mislim da bismo na Sloveniji bez ikakvog straha mogli poslati i postrojbu asnih sestara milosrdnica, ibenski festival djeteta ili pokretne tienike neke ubonice. Ili je moda jo najbolje da nikoga i ne aljemo, nego ako su na Bohinju ovaj as na maturalcu uenici neke tehnike kole, samo da im javimo da usput obave posao. Hotel su im ionako ve demolirali. "Ja bih u rat sa Slovenijom otiao kao komandos", kae prije neku veer moj prijatelj Ivica spremno.

62 "Ma, daj", govorim mu ja, "pa ti ne zna plivati, a tko je vidio komandosa koji ne pliva?!" "Pa kao da za rat sa Slovenijom trebaju komandosi koji plivaju!", ree na to moj frend. I zbilja, pravo ovjek govori. ak i on, koji ne pliva, koji i laganu etnju svrstava medu ekstremne sportove, u tom bi ratu mogao biti Ante Gotovina. Druga stvar koja rat protiv Slovenije ini znatno privlanijim od ratovanja sa Srbima jest ta da se od Slovenaca da puno vie ukrasti. Srbi su jad, goli opanak, i mnogi se hrvatski vojnik zacijelo osjetio prevarenim kada je u onom prolom ratu osvajao srpska sela da bi se na kraju morao zadovoljiti skromnim plijenom od otuenih Obodinovih friidera i crno-bijelih televizora marke EI Ni. Sa Slovencima, koji su u prosjeku ipak osjetno imuniji od nas, takva je vrsta razoaranja iskljuena. Ima u njih, vidio sam, i lijepih auta, i gane novih kombajna sa svim prikljucima, i bijele tehnike, i kanadske indre po krovovima koja bi lijepo pasala na naim vikendicama... Ba prije neki dan, recimo, taman nekako to je poelo ovo s Piranskim zaljevom, dopao mi je u ruke katalog od Gorenja. Tako tu lijepih pahera ima, da sam na posljetku samo uzdahnuo: "A, Gospe moja, da oe bar malo zaratit, dovezo bi striko pun traktor ovoga!" Ali, kako to objasniti onom Raanu. Taj e se na kraju ipak nekako nagoditi i sve ovo bit e tek sanak pusti. Premda bi i Slovencima zapravo bilo bolje da ih pokorimo i da do u pod nau upravu. Ima tamo nekih potencijala od kojih bi hrvatska pamet uinila uda. Pazite to sam vam rekao - uda! Eto, za primjer, im organi Republike Hrvatske do u u Ljubljanu, bilo bi odlino da se Postojnska jama na devedeset devet godina da na koncesiju Igoru timcu, koji bi tamo napravio disko i podzemnu garau sa sedam tisua parkiralinih mjesta. Ili recimo, Triglav. alosna je istina da taj Triglav, kako mu i samo ime kae, ima tri vrha, ali se planinari penju samo na onaj srednji, najvii, dok druga dva zjape manje ili vie prazni. Jedna tako golema planina posluje samo s treinom kapaciteta! S dolaskom hrvatskih turistikih poduzetnika ta bi se stvar, ne sumnjam, promijenila nabolje. Svakakvih mi jo izvanrednih ideja pada na pamet, no sva je prilika da od toga na koncu nee biti nita. I da samo znate kako mi je ao zbog toga.

Nova hrvatska pesnica

tota mi je toga sada jasnije. Juer su mi, naime, pokazali da je i moje bezvrijedno ime u drutvu nekoliko desetaka to domaih to stranih zlikovaca koje je Mladen Schvvartz pobrojao kao unutarnje i vanjske neprijatelje Hrvatske. Podugaak popis, koji se moe nai na medumrei, kako Nova hrvatska desnica naziva komunikacijsko dostignue koje srbokomunisti i masoni obiavaju zvati Internet, zakljuen je s drugom polovicom prole godine i zavrava neobino velikodunom napomenom da se navedeni, unato svojim gnjusnim rovarenjima protiv poretka, suverenosti i teritorijalnog integriteta RH, ipak nemaju razloga smatrati osu enima na smrt. Tako kae Schwartz. Ne bi nas, veli, dao pogubiti. Samo tako nas je nabrojao. Da se zna. Nita drugo. Moe si misliti? Koji je lisac taj Schwartz! On bi da se sad svi, i Ivo Banac, i Miljenko Jergovi, i Nenad Mievi, i Zora Dirnbach, i Denis Kulji, sva ta antihrvatska gadija zajedno sa mnom, da se lijepo opustimo, skinemo pancirke i prestanemo pognuti pretravati izme u zgrada, pa da nas njegovi kileri obueni u elitnim teroristikim kampovima, profesionalci koji se jednako umijeno slue snajperom kao i otrovnim strelicama, urikenima ili nunakama, mogu lake koknuti. itajui na Internetu taj popis neprijatelja, sjetio sam se nekih udnih sluajeva u posljednjih est mjeseci. Tada nisam znao to je posrijedi, ali sada mi je sve kristalno

63 bistro. Znam, recimo, tko je onaj nizak suhonjavi mukarac u baloneru, koji je u devet i trideset 26. studenog 2002. na ulici leao pod naim autom, a kojeg je moja ena prekasno uoila i pregazila lijevim stranjim kotaem. Bio je to, izvan je svake sumnje, Schwartzov ubojica koji nam je upravo htio srediti konice. Popodne istog dana tog sam ovjeka vidio kako zamie iza ugla desetak metara ispred mene i samo ga pukom sreom prepoznao po irokom crnom tragu od automobilske gume preko prsiju. Sumnjiavo sam zastao i to mi je spasilo ivot, jer bih inae svakako upao u duboki kanalizacijski aht koji je preda mnom otvorio taj plaenik Nove hrvatske desnice. Panino sam zamlatarao rukama na samom rubu okruglog ulinog otvora i jedva ga preskoio. U pravi as, jer tek to sam se domogao suprotne strane, iza mojih je leda u kanalizaciju s krikom propao jatak onoga u baloneru, koji se zatrao da me gurne. U mjesecima koji slijede, to pamtim, Nova hrvatska desnica pokuala me je ubiti betonskim ploama koje su se toboe sluajno otkinule s gra evinske dizalice (4. prosinca 2002.), kopljem amazonskih uro enika (13. prosinca), pokuali su mi podmetnuti otrovani bakalar bjanko (Badnjak 2002.), a biljeim i napad jedne izvrsno obuene i fanatino motivirane nacistike vjeverice, koja me je zaskoila s jednog empresa na Marjanu (5. sijenja 2003.). Premda sam isprva malo bio u dvojbi da je Nova hrvatska desnica za ostvarenje svojih politikih ciljeva vrbovala ak i ivotinjski svijet, definitivna potvrda ovomu stigla mi je od Borisa Deulovia, pred kojim se jedno popodne, dok je kosio travnjak, eksplozivom dao raznijeti neki je samoubojica. Bodlje tog Schwartzova teroristikog oajnika iz roda kukcojeda razletjele su se po itavom vrtu, a Globusov komentator samo nevjerojatnom sluaju ima zahvaliti da je proao tek s neznatnijim ogrebotinama. Sve ovo dalo mi je misliti. Nova hrvatska desnica je tako brojna, perfektno ogranizirana i odlino trenirana. Ima oruje, novac i nevi enu, upravo suicidalnu volju da uspije u svojim ciljevima. Pouzdano sam, recimo, saznao da je jedan od najbliih Schwartzovih suradnika vrhunski izra ivao tzv. "mine iznena enja", sve dok sam sebe nije nesretnim sluajem dokrajio bombom koju je zaboravio u vodokotliu. No, to nije osobit gubitak za Novu hrvatsku desnicu. Oni takvih ljudi imaju na tisue. Manje je, primjerice, poznato da je jedan njihov u lipnju prole godine s odlinim, kao drugi u klasi, zavrio palestinsku dvosemestralnu visoku kolu bacanja noeva i sjekirica. Izvor koji mi je sve ovo ispriao u diskreciji mi je povjerio i to da je Ana Lui zapravo neobino mrava, gotovo bulimina dama. Ta ena u stvarnosti jede kao ptiica. Doslovce se izgladnjuje. Zaudilo vas je ovo, ha?! E, pa i mene je. Ali je tako, njezina punija figura s bezlinim, vreastim puloverima zapravo je vjeta maska ispod koje je sedam i pol kilograma najfinijeg trinitroto-luola koji e, prekidaem skrivenim u poklopcu naranastog rua za usne, biti aktiviran prvom prilikom kada se teroristkinja uspije progurati pokraj predsjednikog osiguranja. I zato se ja ne dam umiriti napomenom na dnu liste unutarnjih i vanjskih neprijatelja Hrvatske koje je Schwartz objelodanio u virtualnom izdanju glasila Ultimatum. On nas nije osudio na smrt?! My ass! Sva e prodana soroevska gamad, ukljuujui potpisanog, skonati stranom smru od pravednog, patriotskog gnjeva Nove hrvatske desnice. Pa ako nas na kraju Mladen Schwartz i njegovi pouzdanici u sme im kouljama moda i ne dotuku metkom, strujom, automobilskim kotaima ili dresiranim tuljanima, svi emo skupa poumirati od smijeha. A ubojicama iz Nove hrvatske desnice pravosu e nee moi nita. Nijedan ih sud nee moi osuditi. U ovakvim sluajevima, naime, nadlean je psihijatrijski odjel Klinikog bolnikog centra Rebro.

64

Demokranin u trenucima dokolice

Vie ni politike novine ne moe ostaviti na stolu da ih djeca sluajno ne dohvate, i pritom uope nisam metaforian. Nikakva otrcana stilska figura, poput one da je politika postala opscena, nije mi na pameti. Ne, u ovom sluaju radi se o opscenosti samoj. Anto Kovaevi, samo u uskim svijetloplavim gaicama, maljav kao primat, raskalaeno se ceri u objektiv fotoaparata bekrijski izvaljen na nejoj razbacanoj branoj postelji - ta je amaterska, loe osvjetljena slika prije nekoliko dana izala u jednom naem politikom tjedniku. Anonimno je, kau, stigla u redakciju, ali se naga a da je poiljatelj bio model sam. Za to nema dokaza, no ono to se zna, za to postoje svjedoci, jest da ju je isti dan kad je stvar osvanula u tisku, doktor Anto, s neskrivenim zadovoljstvom i aom graevine u junakoj desnici, pokazivao personalu i gostima nekih zagrebakih lokala, od ega je, priaju, jedna slabokrvnija gospo ica zakovrnula bjeloonicama i pala na pod, a jedan par samo ustao od stola i izaao niti ne pipnuvi telee medaljone s gljivama koje im je konobar upravo donio. Ta slika doista je neto od ega gra anska dolinost okree glavu i samo netko ne ba sasvim priseban dao bi se tako svojevoljno fotografirati. Takvo to ne izlazi u politikim tjednicima, eventualno ete nai samo u specijaliziranim revijama koje na kioske ne dolaze bez najlonske navlake, u rubrici oglasi, uz tekst... improviziram... "Pristao mukarac pedesetih godina trai damu od 30 do 50, poeljno puniju, za nesputane erotske igrice...", a i tada uslikani ima crnu vrpcu preko oiju. Zato je onda doktor Anto dao, ako je dao, objaviti svoju sliku u uskim svijetloplavim gaicama, ili makar zato je bio razdragan kada je to objelodanjeno, veliki je misterij ljudske psihe za koji, bojim se, medicina jo zadugo nee biti u stanju dati valjan odgovor. Promotrimo zato taj sluaj radije iz kuta politike znanosti. Anto Kovaevi je desniar, izrijekom demokranin i konzervativac, ima, da se pretpostaviti, sve sakramente i krunicu na retrovizoru, vozio je enu na hodoae u Bistricu i ispekao prase uvijek kada se njegovo dijete prieivalo, a upnik mu svake godine blagoslivlja dom i svaki se put nakon obreda kratko zadri na rakijici i razgovoru. Svake godine iznova sveenik i domain muki se kucnu aicama i imaju isti small talk o tomu kako su izopaeni judeokomunisti umalo sasvim upropastili jadni hrvatski narod, priaju o dekadenciji zapadne civilizacije, o seksualnim devijacijama, doktor Anto spomene pedere, a sveenik se uplaeno prekrii, onda pop natukne neto o bolesnom obiaju razmjene partnera, a doktor Antina, da oprostite, ena istjera djecu iz sobe... Lijepo se i u svemu slau odaki demokranin i njegov upnik i bilo bi neprirodno da se ne slau, jer su oni vrsti ideoloki saveznici u svetom ratu protiv razvrata koji hara svijetom gra anske demokracije. Tako se barem ini i tako bi bio red da bude. ak i ja, koji ne bih dao pola lule duhana za sve njihove teorije, elio bih da desniari takvi stvarno budu, smjerna ponaanja, ali gnjevni i estoki u obrani udore a, naprosto da bih na suprotnoj strani imao nekoga prema komu bih se mogao ozbiljno odrediti kao ljeviar. Na alost, poesto bude da ti to se zovu demokranima i konzervativcima u drutvima vrlo slobodno komentiraju enske sise, vrhunsku nasladu nalaze u gangama i bearcima to su svojim sadrajem bolesniji od iega to je ijedna amerika radikalna feministika spisateljica ikada napisala, a ponekad se, evo, ak i daju, u svijetloplavim uskim gaicama, bekrijski izvaljeni na neijoj razbacanoj branoj postelji, uslikati za novine. Mnogo puta dosad, ne samo od Kovaevia, makar je on u tome prominentnija figura, hrvatska se desnica pokazala primitivnom. Mnogo tih to se u nas kite tim

65 svjetonazorom, ak i neki uvaeni intelektualci i predsjednici Matice, dosad su izgovorili tota toga to je bilo teko nazvati kranskim i konzervativnim, nego je naprosto bilo sramotno necivilizirano. Sluaj o kojemu govorimo nije najstraniji, jer su zbog teorija nekih desniara, sjetimo se, u bliskoj prolosti mnoge kue izgorjele, mnogi su iseljeni i osiromaeni, a neki su ak i glave gubili. Ovo s Kovaeviem, recimo, ide u red bizarnijih ispada na desnici. Neki e mu se samo nasmijati, kako se inae smiju doktor Antinim ludorijama, ali ja nekako ne mogu. ak i ja, koji za tog tipa nisam glasao i ne bi glasao valjda ni da sam na kokainu, osjeam se prevarenim, moj gra anski integritet pa, ako hoete, i nekakvo dostojanstvo ove usrane drave, vrije a da se jedan parlamentarni zastupnik, netko dakle tko troi najmanje dvadeset pet lipa od svake kune koju zaradite, a koji se k tomu i predstavlja konzervativcem, po novinama producira kao manijak iz pornografskih oglasa. I jo neto, prolo je nekoliko dana otkad je to izalo, a da nitko nije reagirao. Nekako ak i strasnija od te slike, ini mi se, jest injenica da se doktor Antine javne nastranosti smatraju njegovim ustavnim pravom. To bizonsko tijelo izvaljeno na zguvanoj krevetnini, nemojte to zaboravljati, kota nas najmanje trinaest tisua mjeseno, a i dnevnice i hoteli su mu iz vaeg depa.

Maslaak na vjetru
Me unarodni praznik rada proslavili smo neradno i sveano, u trenirkama, u parku, blagujui grah i kranjske na tlu, s dvobrojem novina pod stranjicom, dok su nas vlati trave kakljale po listovima, a mrlje od proljetnog sunca koje se provercalo kroz kronje igrale nam na licima. Prizor kao s nekog Monetovog platna. Mravi su bjesomuno grizli... ili moda tipali, valjalo bi se kod nekog entomologa raspitati to ta zloinaka gamad zapravo ini... no nismo dozvolili da nam njihova bioloka beznaajnost pokvari uitak u vrelom, gustom varivu iz kojega je obli kraj kobasice izvirivao kao krma Titanica iz sjevernog Atlantika ili kao boemiprosti da vam ne kaem to. Sitna je nevolja bila i to da su od itavog jedaeg pribora, kao da smo robijai, podijelili samo lice. S kobasicama u zubima doimamo se poput tenadi zbunjene svojom sreom, no ni to znatnije ne kvari raspoloenje. Ba kao ni vijest da su se u redu za repete dva umirovljenika dohvatila za prsa. to zapravo hoe ti umirovljenici, misli izvaljen na travnjaku, nadut od faola? Mislim, ako bismo ba cjepidlaili, oni ne rade, upravo cijeli smisao odlaska u penziju je u tome da ti svaki dan bude praznik rada. to se tiskaju gdje im nije mjesto? Ali, dobro, ne uznemiruje se ni time, teka hrana u elucu uinila te vrlo pomirljivim. Doista, ako bismo traili razloge zato je grah s kranjskom postao prigodna, prvomajska spiza, poput uskrsne unke ili bakalara na Badnjak, moda je kvaka ba u ovoj teini u elucu. Ma, jasno. U ono doba radnikih nemira, slavnih bitaka za manje satnice i vee plae, kada su strae s palicama stajale ispred opustjelih tvornica, topli grah bio je lukavi, nenasilni ali izvanredno djelotvorni kontraudar druge strane. "Pacifizirat emo kopilad faolom", zamiljam da je rekao neki debeli kapitalist u prsluku sa zlatnim lancem depne ure i kubanskom cigarom medu zubima. "Naderat e se i zaboraviti na radnika prava." I tako je ostalo do dana dananjeg. Ove godine, recimo, hotel Opera darovao je, piu novine, pet tisua zdjelica graha za prvomajsku proslavu u Maksimiru. Zato? Pa nije Todori blesav. Od proslave Praznika rada uinit e bezazlen dernek, a usput i stei simpatije svojom velikodunou. S improviziranih pozornica u parkovima sindikalni vode sa aavim kartonskim kapicama, koje krasno naglaavaju njihovu priro enu neinteligenciju, u mikrofone uzrujano trkeljaju o radnikoj obespravljenosti, dok se

66 radnitvo izvalilo uokolo i obamrlo zuri ispod polusputenih kapaka. Svedeni na elementarne ivotne funkcije, potrude se jo samo s vremena na vrijeme lagano odii jedan guz i diskretno prdnuti u travu. "Molimo vas da jednim srdanim pljeskom pozdravite gospodina premijera", odjekuje s razglasa medu hrastovima, a s dekica i prazninih dvobroja uje se samo poneto rezignirano: Prrr... Prrr... Prrr!... Prrr!... Praznik rada? My ass! to mi to uope praznujemo, kakav je to rad koji mi danas i ovdje slavimo? Je li to maloduno bivanje nezaposlenih, panika onih u poduzeima pred steajem ili neljudsko rintanje u firmama novih bogataa? Koliko je u Hrvatskoj rada koji je doista vrijedan koranice orkestra limene glazbe u svjee prvomajsko jutro, onog vedrog, ustrog ritma od kojega krv pone bre kolati? Tko e vratiti dostojanstvo i estitost radu, vratiti mu steevine davnih pobjeda heroja s plavim ovratnicima, koji su se netedimice lemali s policijom i trajkbreherima, vratiti onaj zanos pjesama Woodyja Guthrieja? Nadbiskup Bozani nedavno je neto u tom smislu natuknuo u propovijedi s oltara zagrebake prvostolnice, kada je osudio rad nedjeljom. No, i on je svoj pravedni kaiprst upirao u veletrgovce gulikoe samo za svoj raun, njegova je preuzvienost zapravo docirala samo zbog nepotivanja dana Gospodnjeg. Uistinu, ne zbog nekakvih sindikalnih prava proleterki u bijelim kutama, njihovih mizernih nadnica i nogu koje otiu u platnenim cipelama, nego tek zato to one proputaju slubu Boju. Nije stvar u tome da se robinje iz supermarketa pusti da se naspavaju, da se u nedjeljno jutro lijeno proteu u posteljini i usput malo pomae sa svojim muevima, ne, sav grijeh Keruma i Todoria upravo je u tome to svoje zaposlenice zadravaju u vremenu kada bi one, ako Bozania pitate, u svojoj upnoj crkvi trebale udarati elima u crvotonu dasku klecala. to dakle uiniti? Nita, ini se. Faol s kranjskom najvie je to moete dobiti za svoj Praznik rada. Kakav nam je rad, takva je i njegova proslava. Utjeno je tek da je faol s kranjskom, ako je uspio, stvarno izvrsna hrana. Leite pod hrastovima i topolama, ispod zvunika iz kojeg tutnji plavback estradne zvijezde, kojoj oito ne ide najbolje u karijeri kada prihvaa gaze na prvomajskim teferiima, i ekate dok eluana kiselina ne obavi posao. Vrag je doao po svoje. Nakon grene naslade s vruim varivom i masnom kobasicom, sada je dola pokora probave. Vapite za iskupljenjem i neopaeno putate vjetrove medu maslake: Prrr!. Prrr!. Prrr!. Prrr!. "Ga aju kemijskim orujem! Ga aju kemijskim orujem!", deru se panino mravi i bubamare, bacajui se licem u zemlju.

Kosti u ilovai
ivio Dan mrtvih, blagoslovljen Dan mrtvih, svim muterijama i poslovnim partnerima elimo sretan i uspjean Dan mrtvih... kako se uope obraati prijateljima i znancima, koja je reenica najdolinija kada iza e na ulicu u prohladno blagdansko jutro Dana mrtvih? Hoe li se ovjek naljutiti ako mu ne estitam? Ili e se naljutiti ba ako mu estitam? To s tim Danom mrtvih uvijek me je zbunjivalo i ispunjavalo laganom nelagodom, svake godine iznova mi je silan dave za kojega bih volio da me nekako zaobi e. Stvar je na alost neizvediva. Uvijek je tu, primijetili ste vjerojatno, neka ena, vaa supruga, mama ili baka, koja je bila uporna da vas dovue na groblje. ene zbog neega vole na groblje dolaziti u pratnji mukaraca, vole ih uhvatiti pod ruku im pro u grobljansku kapiju pa, najednom strano uoz-biljene bijelim rosnim poluloptama krizantema to ih nose u naruju i kamenim an elima otkrhnutih krila koji sklopljenih dlanova klee na

67 grobnicama, usklade korak s tobom. Lijeva, dva, tri, etiri... lijeva, dva, tri, etiri... i evo vas na odreditu, kimnuli ste rodbini s kojom dijelite drage pokojnike, ulili svjeu vodu u mramorne vaze i poredali cvijee u njima, pomeli grob od lia pa se odmakli korak unatrag i postajali nekoliko asaka tronuto zagledani u crno-bijele sliice na porculanskim ovalima. U tim asovima trebalo bi neto ozbiljno i dostojanstveno misliti, ali meni nekako ne ide. Ba tada, kao za inat, meni najblesavije stvari padaju na pamet. Osvrem se uokolo kao nemiran prvai. Gledam po nadgrobnim ploama u koje je klesarska vjetina ugrebala lica mrtvih. Na crnoj granitnoj povrini bijeli lik, ovjek u negativu. Vrlo prikladno. I toliko njih su klinci - dvadeset tri, dvadeset est, dvadeset devet... oduzimam u sebi srebrno ispisanu godinu smrti od srebrne godine ro enja. Don Anto Bakovi esto se puta, na televiziji ili u onim svojim smijenim novinicama to su zagovarale pojaanu spolnu aktivnost medu katolicima, pjenio kako je Hrvatska staraka zemlja. Pa, naravno, veleasni, kada su nam groblja sve mlada. Prosjena starost naih pokojnika znaajno je sniena u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljea, Lijepa naa moe se pohvaliti da ima moda najmla e mrtvace u itavoj Europi. Okupljaju li se na onome svijetu due po zaviajnim klubovima, iz onoga hrvatskog vjerojatno tutnje Led Zeppelini. Znam da zvuim zajedljivo, ali ne mogu tu sebi pomoi. Ne mogu se prisiliti da budem uzvien i svean, kada mi je to glupo. Glupo mi je da je netko dvadeset godina odgajao svoga sina, gledao ga kako spava panino oslukujui njegovo disanje, izbezumljen trao s njim u naruju do ambulante kada bi dijete palo i raskrvarilo glavu, uio ga obrisati guzicu i potegnuti vodu u zahodu, uio da uljudno pozdravi kada ude u prostoriju, lomio se nad logaritmima iz njegove domae zadae... Da se netko, u najkraemu, dvadeset godina trsio da njegov sin ispadne eljade na diku ire drutvene zajednice, a onda do e rat i sudbina tog mladia se nade u rukama takvog jednog vojnikog genija kakav je, za priliku, Slobodan Praljak, koji ga u nekakvom hercegovakom kamenjaru potjera na mitraljesko gnijezdo Armije BiH, i od itavog onog dvadesetogodinjeg mrcvarenja na kraju ispadne krasan drek, lakiran jelov sanduk i pogreb sa svim vojnim poastima o troku Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a ti onda poandrca, kako su i inae roditelji ove djece u mnotvu sluajeva poandrcali, te jo i sada briu prainu s gramofona svojih sinova i svakog proljea iznova na balkonima provjetravaju njihove zimske jakne. Sada sam malo patetian i nije mi drago zbog toga. Biti patetian bila mi je zapravo zadnja namjera, jer sam sebi tako nalikujem onim dravotvornim mudrijaima kojima se itava ta ludost svi a. Njih ta smrt istinski uzbu uje i nadahnjuje, super im je, dok god takvo neto nije oekivao od njih, oni bi se upravo najeili od ushita svaki put kada je netko "poloio svoj mladi ivot na oltar domovine". Znam nekolicinu tih tipova, koji su se iskreno prestravili kada bi im onih godina doao mobi-lizacijski poziv i koji su potroili nekoliko radnih sati telefonirajui na visoka mjesta da se to povue, da bi odmah nakon toga ponovno ukljuili kompjutore i u zanosu svog nekrofilnog domoljublja nastavili drljati svoje majmunske tekstove gdje se, u vjenu slavu mile nam i jedine, slatkorjeivo prizivalo jo vie raskomadanog ljudskog mesa i pougljenjenih tenkovskih posada. Smrt je njihova droga i nikad im je nee biti dosta, pa i sada, vie od sedam godina nakon svretka rata, prieljkuju da se "ponovno gusta magla spusti". Nasuprot njima, ja ne nalazim nita lijepo i sveano u tome, ne uzbu uju me kosti u ilovai i ne oslukujem apate iz grobova kao to ih oni u svojim poetskim vizijama oslukuju. Sve to ja mislim u ovo prohladno blagdansko jutro, ako uope ita ozbiljno

68 mislim, jest kako imam sina od est godina i kako mi njegova predkolska dob nije zapravo nikakvo jamstvo da e biti pote en od tih manijaka. To mi se nekako ini vrlo prikladnim za meditaciju uz Dan mrtvih.

Besmrtne due domobrana

Kakvo je to samo veselje poginuti za domovinu kao katolik, da ti metak iz snajpera prosvrdla eonu kost, bajunet ti raspori crijeva, raskomada te granata ili rafal iz protuavionskog topa, da ovako ili onako krepa u nekom rovu, a da pritom zna da si pripadnik svete i apostolske Crkve s vrhovnim poglavarom u Rimu. Nema uistinu tako gadne nasilne smrti, iz inae neobino irokog asortimana gadnih nasilnih smrti to im se domislila ratnika pamet, koju ne bi spremno prihvatio, znajui da je ve potvr ena tvoja rezervacija na onome svijetu. I gotovo ti bude ao to je rat zavrio, a za novi nema ni nagovjetaja, pa da tvoja besmrtna katolika, domobranska dua ode u Stvoriteljevo naruje, s uglaanog mramornog oltara nove zgrade vojnog ordinarijata sveano ispraena pjevanom misom biskupa Juraja Jezerinca. Vidjeli ste novu zgradu ordinarijata na zagrebakom Ksaveru? Krasna gra evina. Dobri Bog na nebesima, virei iza nekog oblaka, vjerojatno oka ne moe skinuti s nje, brk mu se smije kako su to Hrvati, ba jedan drag i bogobojazan narod, divno nainili. Stani pa gledaj. Vojska ulazi i sjeda u klupe, pjeatvo mrmolji Oenae, topnitvo grmi Zdravomarije, inenjerija forsira Slava Ocu, dok se due poginulih postrojavaju pod plafonom. "Na parove razbrojs!", dere se dua nekog generala, a due regruta spremno viu: "Prvi!... Drugi!... Prvi!... Drugi!...", da bi se asak kasnije svi skupa, u koloni po dva, marevskim korakom uputili na onaj svijet. "Pjesma!", vikne jo jednom general. Sablasti mrtvih domobrana, koji bez ruke, koji bez noge, koji bome i bez glave, ali svi ozareni i veseli, spremno prihvaaju: "Rajska Djevo, kraljice Hrvata, naa majko, naa zoro zlatna..." ujete li ih kako pjevaju? Ma, kako ne ujete!? Po ite onda do Ksavera. Pa ako i niste iz Zagreba, uputite se autobusom, vlakom, osobnim kolima, do ite u aranmanu turistike agencije ili preko sindikata, poaljite svoje dijete na ekskurziju da to vidi. Trideset pet milijuna budetskih kuna je kotalo, ali vrijedilo je svake lipe, svake are u kamenu kojim je obloena gra evina, svakog konia u sagu na podu rezidencije biskupa Jezerinca, svakog kristala u lusterima, svake pozlaene kvake. Stajalo je trideset pet milijuna, ali mi upravo ne moemo zamisliti svotu koja je vrijedna zgrade iz koje e nai momci s blagoslovom odlaziti da izgube glavu u nekoj bezimenoj umetini, gdje e im biskup svima skupa podijeliti medaljone s likom Majke Boje Bistrike, a koje e vojnici glupo ljubiti prije nego negdje istre na mitraljez, takva jedna, dakle, zgrada gdje e se svetom vodicom kropiti strojne puke, haubice i tenkovi i s propovjedaonice uiti da je dobro i bogougodno djelo drugog ovjeka oinuti rafalom preko prsiju. Iz vojnog ordinarijata na Ksaveru duhovno emo okrijepljeni odlaziti u neke budue ratove, protiv nekih naroda, koje su opet njihovi vojni ordinariji uvjerili da smo zapravo mi ti koje je dobro i bogougodno oinuti rafalom preko prsiju. Vojnici vole vjerovati da je Bog s njima, da ba njihovi meci zvide u slavu Njegovu, dok je neprijateljsko oruje bezbono i zlo. I svi su takvog miljenja. Svaka strana ima svoje biskupe koji e spremno izjaviti kako su nakon opsenih konzultacija s Apsolutom zakljuili da je njihova borba ispravna. Vjernici tako od osvita civilizacija, tisuama godina, kamenim sjekirama, kopljima, strelicama, maevima, pukama, bombama i raketama nasru na druge vjernike. Svi oni, dakako, ne mogu biti u pravu. Bog je velik, ali nije proturjean. Kome e se dakle On prikloniti? Kako kome? Pa jasno, onome tko ima

69 ljepi vojni ordinarijat! Kuite sada kako je mudro bilo uloiti trideset pet milijuna kuna, ili pet milijuna dolara, u onu zgradu na Ksaveru? S onakvim vojnim ordinarijatom Republika Hrvatska, bez bojazni od aba, skakavaca, smrti prvorodenaca i drugih Bojih kazni koje navodi Sveto pismo, moe, da hoe, poeti nuklearni rat. Moemo ovaj as, iz ista mira, napasti... evo, vi izaberite. Nizozemsku?! Nema problema. Do temelja da spalimo Amsterdam, da od Rotterdama kamen na kamenu ne ostane, Bog bi nam samo odobravajui kim-nuo, jer takav jedan drag i bogobojazan narod poput Hrvata, koji su jednog biskupa, dakle samca, velikoduno smjestili u koju tisuu etvornih metara stambenog prostora, naprosto zasluuje da mu sve oprosti. Ne kau uzalud da Bog uva djecu i lude. Due poginulih s uputnicom naeg vojnog ordinarija preko reda ulaze u Kraljevstvo nebesko. Due iz Somalije, iz Iraka, ak i Amerikanci, sve to stoji ispred altera svetog Petra, dok s pjesmom na usnama u vjeni ivot stupaju mrtvaci iz Lijepe nae. "Evo, mojih! Upadajte! Upadajte!", govori Bog veselo. "efe, pomalo, nisam ih jo sve provjerio", ali se Petar. "Ma, kakva provjera, kakvi bakrai", kae Stvoritelj neba i zemlje. "Putaj, to su Hrvati!" Onaj general to je dolje pod plafonom ordinarijata postrojio trupe, sada napravi prijavak, pa otro salutira Ocu, lagano se nakloni Sinu i Duhu Svetome, poljubi ruku Bogorodici. Potom Bog zapovjedi voljno, a an eli vojnicima podijele harfe i razmjeste ih na eljezne krevete na kat po bijelim oblacima. I da ja vidim onoga tko e jo prigovarati zbog proraunskih trideset pet milijuna za zgradu na Ksaveru.

U ime oca i oba sina

Hristos se rodi vaistinu se rodi. Hristos voskrese - vaistinu voskrese. Nauite te fraze, trebat e vam u ovo vrijeme skladnih i miroljubivih odnosa s pravoslavnim susjedima. Na ete li se, na primjer, u liftu sa Spasojem sa sedmog kata i on kae: "Hristo Stojikov", uljudno mu odgovorite: "Vaistinu Stojikov". I do ite mu estitati slavu. "Srena slava, domaine!", viknite ve s vrata. A onda pojedite malo ita sa lagom. licu slatkog od dunja. S tri se prsta prekriite ispod ikone. Molitve na crkvenoslavenskom neto su sloenije za nauiti, ali zapravo nema potrebe za tim. Dosta je da na kraju kaete "amin" i to e biti shvaeno kao ekumenska gesta katolikog prijatelja i brata u Kristu. Ili Hristu. Nasmijeite se pomirljivo kada Spaso sa sedmog kae "Hrist", jer znate da je zapravo svejedno. Maleni Nazareanin pripada nama koliko i njima. Spasitelju je, odlukom Vlade Republike Hrvatske od 6. sijenja 2004., napokon priznato dvojno dravljanstvo. Vidjeli ste na Dnevniku, kada su predsjednici Vlade i Sabora banuli kod Srba. "Hristos se rodi", rekao je Sanader radosno. "Vaistinu se rodi", odgovorio mu je Pupovac sveano. Je li se zbilja rodio? Mislim, vaistinu? Toliko se toga u posljednjem desetljeu stranog ovdje dogodilo da smo ve prestali vjerovati u njega, a onda odjednom, eto ti Isuseka u dva tjedna u dvije varijante, katolikoj i pravoslavnoj, i nitko ne pita koji je od njih dvojice pravi, je li ovoga pravoslavnog Djevica malo prenijela ili je onaj katoliki nedonoe. Priznaju se, rekli smo, obojica. Da se stvar doga a u dananje vrijeme i da je betlehemska talica na teritoriju Hrvatske, ministrica Kosor jednako bi se zauzela za prava pravoslavne i katolike Bogorodice, porodiljski dopust i naknadu, molit u, bez razlike, jednoj kao i drugoj Mariji. to to nije da ovjek barem malo pomakne pameu? Svijet se mijenja, neki s vremenom poblesave, a neki bivaju pametniji, sve nam je to poznato, ali ipak, ovo je ba nekako naglo dolo. Koliko juer Srbi i Hrvati, vidjeli ste, samo su gledali tko e koga dohvatiti krupnim kalibrom, silovati mu gospodu, sruiti djedovsko ognjite, maznuti videorekorder, bjesomuno su unitavali trag onog drugog do zadnjeg crijepa na krovu i porculanske ploice u kupaonici, a danas se, eto, srdano rukuju i u kamere ozareno cere porculanskim gebisima, izraavajui zadovoljstvo,

70 osobito poaeni, iskreno polaskani, bla, bla, bla... Hristos se rodi? Maala, i vrijeme mu je bilo. Radujte se narodi. S Kristom na naoj strani, dapae, s dvojicom njih, lijepa je budunost pred nama. Dan ili dva prije nego to e estitati Pupovcu, Sanader u austrijskom Kurieru izjavljuje: "Srbi su nae bogatstvo, a ne problem". Opet, otkud sad to? Kada se ta stvar dogodila? Prije deset godina Srbin u Hrvatskoj bio je klinac od ovce. Za Srbina ba nita nisi mogao kupiti. Spasoje sa sedmog kata vrijedio je koliko i ek Glumina banke. Eventualno, ako je na liniji razgranienja bila neka razmjena zarobljenika po naelu svi za sve, mogao si kojeg goljavog pravoslavca zamijeniti za stasitog i naoitog hrvatskog branitelja, a inae nita od njega. Mrtvi kapital. Ponekad i doslovno. A onda, najednom, Srbin postane bogatstvo. E, ljudi, da sam znao kako e ta stvar ispasti, lijepo bih tamo jo '92., kad im je cijena bila najnia, jeftino nakupovao hrvatskih Srba. Da sam znao kako e se poetkom 2004. kretati burzovni indeksi, napunio bih skladita pravoslavnom braom. Kao oni vizionari to su koncem osamdesetih za sitni kupili dionice Microsofta, a danas sezonski mijenjaju mlanjake, tako bih i ja uloio u Srbe. I strpljivo ekao. Budale bi mi se smijale, a ja bih odmahivao rukom i govorio kako u doi na svoje. I svima bi se smrznuo osmijeh na licu kad bih na poetku 2004. izvukao Srbe iz skladita, malo ih obrisao, poeljao i po suho zlato prodao Sanaderu. Ej, da sam znao, bio bih bolji prema Spasoju sa sedmog. Ne bih ga u gluho doba zvao i promijenjenim mu glasom u telefonsku slualicu tulio: "Spasoooo, nee te Bog spasitiiii!" Ne bih mu u praini na stranjem staklu auta pisao: "Ovo je Hrvatska!" Ne bih u haustoru na popisu dugovanja za vodu pokraj njegova imena navrljao "Srbi van!", ne bih na stubitu pokraj njega onako napadno fukao Vilu Velebita... Bio bih drag prema Spasi, estitao bih mu Boi i Uskrs, a za slavu mu darovao monografiju Hilandara ili Graanice. Ej, da smo onda, i Spaso i ja, znali ono to danas zna mudri doktor Sanader, svima bi nam ljepe bilo, Vukovar bi ostao itav, i Dubrovnik, i Srebrenica... Rastui me naisto da tu stvar nismo otkrili prije. Da smo samo znali, pomislite samo, Aleksandra Zec ove bi godine nekako slavila petu godinjicu mature. Hristos se rodi, Aleksandra. Napokon.

Kum 2
Ambulantna kola sedamdesetdevetogodinju su Mariju Ozimec poetkom prosinca dovezla u bolnicu Dubrava. Pa iz Dubrave u Merkur. Iz Merkura su je vratili u Dubravu. Iz Dubrave ponovno u Merkur. I tu je napokon primljena. Taj bolniki road movie trajao je est sati. Starica je vikala zbog bolova u nozi, dok je Hitna pomo kruila Zagrebom kao oni kamioni s makarskim smeem koje nitko ne eli uzeti. Ta starica bila je ba kao neko tu e smee koje nitko ne eli u svome dvoritu. Njezin suprug Josip osmjelio se sve to kazati tek kada je ena koji tjedan kasnije umrla u bolnici. Pria je osvanula u novinama i ministar je zapovjedio istragu, koja je, me utim, utvrdila da je spomenuta bolesnica hospitalizirana za tek neto manje od dva sata. Nita se runo ni protu-propisno nije dogodilo. Njezin mu je, dakle, od rijei do rijei slagao. Posrijedi je bio "uzoran sluaj obrade pacijenta", kae ministar Hebrang, a Josip Ozimec je valjda izmislio aferu. Osamdeset godina ovjek ima i, eto, lae. Ili je sve ovo ipak sluaj lijenike bezonosti? Ja bih se okladio na ovo drugo. Kako bilo, zaboli li sutra neto Josipa Ozimeca, bolje da odmah nazove pogrebnike. Ali, idemo na vedrije teme. Premijer je negdje, zaboravio sam gdje, bio kum estom djetetu, ime je nakon etiri godine pauze obnovljena tradicija da vlast kumstvom poasti

71 najmla e u obitelji s mnogo djece. Tu man je tako skupio kumadi da bi mogao jaslice otvoriti. Onda je nakon 2000. sve stalo. Raana, razumljivo, nitko nije traio takvu uslugu. ovjek nema kvalifikacije za kuma, a i bez toga, njemu da da bebu u ruke, vjerojatno bi mu ispala i glavicom udarila u krstionicu. Sanader malo solidnije djeluje, ima sve sakramente, a i inae fenomenalno je upuen u crkvene stvari budui da mu pola familije ivi od lemozine, te mu ve sada moemo prognozirati bogatu i plodnu karijeru kuma. Naposljetku, poeo je sa estim djetetom, a Tu man, pamtimo, nije ljivio nita manje od desetog. U tome je Tu man, mislim, bio mudriji. Ako netko hoe predsjednikovo kumstvo, valja se potruditi oko toga. estom bi djetetu kum eventualno mogao biti tajnik u Ministarstvu poljoprivrede, to je otprilike ta kategorija. Stvar naprosto treba urediti po inovnikim razredima. Za sedmo dijete ide predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku, za osmo ministar europskih integracija, deveto potpredsjednik Vlade, a tek oko desetog bi se dalo razgovarati o premijeru. A da sam ja na elu Vlade, jo bi se vie pootrili kriteriji. Bez etrdesetog, ja ne bih uope izlazio na teren. Molim lijepo, ako me hoete za kuma, oekujem od vas samozatajan i predan noni rad na demografskom uskrsnuu Lijepe nae. Natalitetna nam bilanca stoji tako loe da premijer nipoto ne bi smio ii na manje. Predsjednik Matice u nedjelju je na televiziji neto govorio o tome. Narod koji je ovjeanstvo zaduio za kravatu i kemijsku olovku na rubu je izumiranja. Ovim naim lijepim jezikom, koji, pjesnik bi kazao, zuji, zvei, zvoni i zvui, domalo vie nitko iv nee znati govoriti. Sve vie je starakih kuanstava, rijetke su upe gdje je vie krtenja nego sprovoda, momci se ne ene, ovaj se narod, u najkraemu, sve manje evi. Ministarstvo turizma strancima broji noenja. to je notorni idiotizam - treba ih brojati domaima. Igor Zidi izrazio je spremnost da se pozabavi tim sluajem. Za poetak bi, recimo, mogao iz fundusa Moderne galerije izvui neke erotske grafike da malo narajca naciju. Ili da "Gunduliev san" nosimo po selima, ne bi li se puanstvo pomamilo na Bukoveve "Kupaice". Jo bi, mislim, najbolje bilo da neki Metroviev akt odlijemo u nekoliko desetaka tisua komada i podijelimo po mjesnim odborima. One mesnate, apetitlih, to bi rekli, Metrovieve ene vie se doimaju kao rodilje, a osim toga ima u njima nacionalnog patosa od kojega ti namah do e bezumna elja da nekoj Hrvatici napravi dvadeset do trideset komada djece. U Imotskoj krajini jedan se vrijedni gospodin, kojeg sam imao ast upoznati, ve decenijama bavi spajanjem partnera. Vie zbog skrbi za narodnu budunost nego zbog para, taj ih je dosad valjda na stotine poenio i poudao i nitko se nije sjetio da mu da neki Red Danice s likom... ta ja znam... Jadranke Kosor. Uope, malo se ini na ovome polju. Svi govore o toj demografskoj kataklizmi, ali doista ne inimo nita da je sprijeimo. Kumstvo desetom djetetu je dobra mjera, ali ipak nije dovoljno poticajna. Poetkom devedesetih govorilo se, recimo, o porezu na neenje, ali se zbog neega odustalo od toga. Ta stvar bi bila, ako mene pitate, izvrsna. Tko god nee da se eni, oderi ga po depu, jer izravno radi na tetu drave i naroda. Premda, dakako, valja i u tome biti obziran. Ako se netko, na primjer, nije oenio zato to je grbav, grba mu se priznaje kao porezna olakica... Na posljetku, ako nita od toga ne bude djelovalo, jedna stvar je isto dobra. Ono kada se u inu krtenja Sanader, kao kum, u ime malenoga odrekne Sotone i svih djela njegovih. To je, sloit emo se, svakako ohrabrujue znati.

ubor biskupskog jacuzzija

S perona splitskog eljeznikog kolodvora lijepo se vidi juno proelje Biskupove palae, historicistikog zdanja koje je pola stoljea bezbone komunistike diktature skrnavila javna knjinica. Milou bojom i uredbom o povratu crkvene imovine, ta je

72 sramotna hereza prije nekoliko godina napokon istjerana, kler je deloirao pranjave sveske, bibliotekarski nekrst dobio je nogu u dupe, prostor je ponovno posveen i sada ga obnavlja gra evinski poduzetnik koji je medu natjeajnom dokumentacijom vjerojatno morao priloiti i potvrdu da se vjenao u crkvi. Biskupova palaa sada je umalo gotova i svjea, blije-douta blista u sumornom pejzau oko kolodvora. Stojei na peronu, proklinjem dan otprije dvadesetak godina, u kuhinji upnog dvora, kada mi je vjerouitelj slatkorjeivo opisivao divote sjemenita, a ja se, trpajui eklere u usta, lukavo pravio blesav. Evo ti sad, idiote, govorim u sebi, tuno zurei u juno proelje Biskupove palae i prostranu krovnu terasu, to se pogledu opinstva neoekivano ukazala kada su maknuli skele. Ta je terasa na krovu, dragi itatelji, jedna fantazija. Visoko gore, okrenuta moru. Ako je vedro, vidi se sve do Ancone, a da Zemlja nije okrugla, s malo boljim dalekozorom, vidio bih i Gibraltar. Da sam biskup ili barem biskupski pripravnik, a s mojom pameu to sam, neskromno je moda uti, svakako mogao biti, sada bih gore puckao dobru, rukom smotanu dominikansku cigaru i pijuckao neki bolesno plavi koktel. Stavio bih da svira "Que sera, sera" i poletno tancao s asnom Rozarijom. Umjesto da se zlopatim kao treerazredni novinari, imao bih lijep, bonvivanski biskupski ivot i u dokonoj obijesti blagoslivljao mineralnu vodu. Zeznuo si se, Tomiu, proapem ja gorko. Brzi iz Perkovia zaustavlja se na peronu, mrak se ve pomalo sputa, a ja ne mogu skinuti oka s Palae. Ako je Spasitelj na zbog ovakve investicije umro na kriu, bome se isplatilo. Svaki se udarac Pilatovog bia zalijeio u uboru biskupskog jacuzzija. Sveenici ovih dana izlaze ozareni s projekcija Gibsonove "Pasije", sadomazohistiki spektakl jednog katolikog fundamentalista masovno ih je oduevio, eksplicitno nasilje razgorilo je eravu njihove vjere. Novinski oglas za film citira veleasnog Sudca, koji je tako ushien vi enim da se ini kako mu je u mraku kinodvorane vjerojatno jo jednom prokrvarilo iz glave. I to ovjeku ba da misliti. Ako ve crkveni profesionalci upravo u bievanju otkrivaju boanski misterij, onda bi im se vjerojatno svidjelo da ih netko, u najboljoj namjeri, naravno, osine kandijom po rebrima? Moda zvuim okrutno, ali to bi, nekako mi se ini, trebao biti smisao. Naime, ako oni Providnost prepoznaju upravo u dva sata divljeg i bezdunog mrcvarenja filmskog Isusa, ako je patnja ona zbog koje su se jednom davno odluili za sveeniki poziv, onda je dosta nejasno otkud Mercedesi u samostanskim garaama ili to da se asne sestre voze panoramskim liftovima? Ne znam, moda sam u krivu, ali ini mi se dosta proturjenim da se neki biskup trese u ognjici vjere gledajui mueniku smrt Jima Caviezela, a onda se iz kina vrati kui pa izdere na domaicu koja je zaboravila ukljuiti podno grijanje. Nai sveenici, da skratim, ive u luksuzu koji je nepoznat i dalek znatnoj veini stanovnitva, imaju to mnogi nemaju, obilate i ukusne objede, tople i suhe kue, brze i udobne automobile i, to je moda najvrednije, nemaju ama ba nikakvog straha od budunosti. Drava im daje plau, a narod baki, nijedan od njih nikada nije ivio na minimalcu. to se njih tie, u Knjizi postanka su pogrijeili - dobri Bog nikada nije istjerao ovjeka iz Raja. Gdjeto e se poneki od njih osmjeliti na kakvu drutvenu opservaciju, i to uglavnom ispadne smijeno jer s hrvatskim drutvom nemaju nikakve veze. Oni tu ne pripadaju, kao to ni obnovljena i svjee opiturana Biskupova palaa ne pripada medu trone proleterske zgrade. Sveenici uistinu ne ive s nama i, to je to medu ulju enijim crkvama dobar obiaj, za nas. Crkva u Hrvata, kako bi se dostojanstveno kazalo, u petnaest godina kako su joj dali slobodu da ini to hoe nije sagradila nijednu kolu, ubonicu, bolnicu ili siroti-te, upravo nita, nula, prazan skup za dobro zajednice nije napravila. Ba suprotno, obino je pravila tetu, kao kada je iz Biskupove palae izbacila javnu knjinicu.

73 Teko bi, vjerujem, nali crkvu s tako poraznim scoreom. Ustanova koja bi trebala biti drugo ime za velikodunost, postala je olienje sebinosti. Traite li blinjega svoga, obratite se na drugoj adresi. Utoliko je dosta zagonetan ovaj cirkus s Gibsonovom "Pasijom". Zato drhture od oduevljenja, kakva su to muka i odricanje njih nadahnuli, o kakvom to umiranju za druge oni govore? Osobno, ini mi se puno vjerojatnijim da bi se u kinu, u asu kada se Isus pojavi na platnu, neki biskup mogao okrenuti kolegi do sebe i apnuti: "Odakle je meni poznat ovaj tip?"

Krunica za pale spermije

Zamislite ovo. Nali ste se s damom, djevojkom ili udanom, nije bitno za ovu priu. Svukli ste se, legli na postelju jedno pokraj drugog i inite ono to se u takvim prilikama inae ini. Stvar, vjerujem, ne treba potanje opisivati. Na svijetu je est milijardi ljudi i, ako razumno pretpostavimo da je svaki od njih zaet u slinoj situaciji, posrijedi je dosta iroko rasprostranjena vjetina. Elem, leite tako vi na njoj, ili pod njom, ili... dobro, nije sad vano... kad, to ti je uti, netko se tiho nakalje iza vaih leda. Neobian vam je taj um, ali zabavljeni spolnim atributima ene pokraj vas, isprva ne reagirate. Vi uzdiete, mljackate, cmaete, a ona stenje, rei, jeca, cvili, postelja kripi, svata se tu uje i lako je moglo biti da vam se priinilo. Ali, ne... "Stavio je gumicu", apne netko otraga. "Ateist", dobaci drugi glas prezirno. "etnik", ree trei. Prenete se, ukljuite svjetlo na nonom ormariu i okrenete, a tamo, u polukrugu oko postelje, cijela biskupska konferencija, itav crkveni vrh u crnim mantijama, s grimiznim pojasevima na trbusima i srebrnim krievima oko vrata namrteno zuri u vau dlakavu stranjicu. "Vae preuzvienosti", promucate skaui dok ena hitro povlai plahtu do brade, "otkud vi ovdje? Tko je vas pustio u sobu?" "Prezervativ, bez ikakve dvojbe", ree neki biskup, ne obazirui se na pitanje, upirui strogo kvrgavim kaiprstom u vae prepone. Srameljivo se pokrivate dlanovima. "I jo crveni", doda drugi. "Ako sam dobro vidio." "Dobro si vidio", sloi se trei. "Crveni, s okusom jagode." "Otkud zna da je s okusom jagode?" Crkveni se velikodostojnik malo zbuni. "Pa moja domaica...", pone on nesigurno. "Mislim da to ne elimo uti", prekine ga Bozani te se ponovno okrene prema vama i eni na krevetu. Gleda vas mjeavinom prijekora i razoaranosti. Strano mu je, vidi se u njegovu nijemom, ljutitom pogledu, to da se netko za bijednu kutijicu od dvadesetak kuna, za malo pakiranje uvoznih kondoma odrekao svog vjenog ivota. Slomljeno padate na koljena nasred sobe i kroz ridanje molite Oena... Groteskan vam je ovaj prizor? Pa jest malo, priznajem, ali ovo to ste proitali zapravo se doga a, ili je barem vrlo blizu toga da se dogodi, i ako imate namjeru spetljati se s nekim na posteljini, za svoj gust, kako se to, ruku na srce, obino i ini, bez elje da tim

74 inom produite ljudsku vrstu, pa ako jo s tom osobom niste vjenani, mudro bi vam bilo dvaput se zakljuati i, za svaki sluaj, nagurati ormar ispred vrata. Kako je krenulo, Kaptol e domalo slati patrole mladomisnika koji e drati ekspresne zarunike teajeve u motelima. Mali ministranti s kandilima trat e za upnicima to e po umicama oko gradova od auta do auta vjenavati nevjenane i bievati preljubnike. Trait e od vas, kako je poelo, da izmolite milijun krunica, po jednu za svaki spermij koji je ostao u Durexovu kondomu i bogzna to bi sve jo mogli napraviti u svojemu zastraujuem upadu u nau intimu. Podsjetimo, poelo je s osudom prezervativa. Bila je to aljiva aferica. Narod se slatko smijao sveenicima kako ivane zbog tih delikatnih gumica, jedva da je itko smogao ozbiljnosti da reagira na to. No, samo koji tjedan kasnije stanoviti je vjerouitelj u nekoj koli djeci pustio eksplicitan film o abortusu. Raskomadane udove fetusa, zdrobljenu lubanju ljudskog zametka, krvavu materncu, medicinski uas koji bi teko podnio i kakav specijalizant patologije, nastavnik je odvrtio pred skamenjenim malodobnicima, koji e se zbog toga moda jo noima vritei buditi medu zapisanim plahtama. Dati kolskoj djeci da to gledaju je divljatvo, ako mene pitate, vrlo blizu silovanju. Ipak, kada su o tome traili miljenje od mjerodavnih u crkvenim vlastima, nitko se od njih nije osmjelio kazati da je to svinjarija i da mu je ao. E, sad, ako se oni ve drsko mijeaju u nau privatnost, neka mi bude doputeno da i ja zavirim u njihovu. Sve crkvene osobe, i ene i mukarci, kako znamo, zavjetom su se odrekli tjelesne ljubavi. No, to se dogodi ako je neka, na primjer, asna sestra Cecilija udana za Isusa, ali ga vara s don Ljubom? Koriste li sestra Cecilija i don Ljubo u svome sramotnom grijehu puti kondom ili smjerno prihvaaju naputak Hrvatske biskupske konferencije i ostvaruju cjelovit tjelesni kontakt? Ako je ovo drugo sluaj i dragi Bog uini da reena Cecilija ostane u blagoslovljenom stanju, hoe li pobaciti ili roditi? Ako rodi, tko e od njih napustiti slubu - oboje, samo ona ili nijedno? Hoe li njihovo dijete imati topao katoliki dom ili e blagovati iz limenih zdjelica kakvog sirotita? Kako e se malena ili maleni preivati? to e kazati kada ga uiteljica u prvome razredu upita za ime oca? Svi smo mi greni i u dvije tisue godina crkvene povijesti svakako se morao dogoditi pokoji ovakav sluaj, ali ne pamtimo da su biskupi ikada i igdje, ma barem jedan jedini put zucnuli o tomu. Moe sve ovo zvuati neumjesno, kao to valjda i jest, ali zaboga, oni su prvi poeli. Ako je njima doputeno njukati po naem rublju, nije u redu da oni uvrije eno stisnu usta kada mi upitamo za njihovo. Dajte, recite nam, sve do najsitnijeg prljavog detalja, podrobno ba kao to je bio onaj film o pobaaju. U suprotnom, gubite se iz naih spavaih soba.

Evan elje po don Anti

Kroz itavu Palau odjekuje taj glas, kud god krene, za tobom se o trone kamene zidove odbija propovijed koju lo razglas modulira u nelijepo meketanje. Srijeda, sveti Duje, vjerniki je puk u svojoj najboljoj odjei izaao u procesiju, dok oni neto manje bogobojazni dangube nad kavama za stolovima izbaenim na ulicu, no ni jedni ni drugi ne mogu pobjei od popa... don Ante Mateljan se on, kasnije emo saznati, zove... koji se doepao mikrofona i u blagdansko jutro uzrujanim glasom gnjavi o progonu sveenstva u komunistiko vrijeme. Zaprepateno se gledamo. Nitko od nas, dakako, ne porie povijesni fakat da su se partizanske vlasti gdjeto i krvavo obraunavale s Katolikom crkvom, ali kakve veze ima ogoreno popovsko meketanje o tomu s ovim vedrim proljetnim danom, s drvenim leptirima i kuhaama, s kandira-nim voem, gumenim bombonima, s rotiljem na

75 rivi, balonima koji su se otrgnuli djeci iz ruku i otplovili put oblaka, s itavim inventarom jedne bezbrine puke fete u slavu jednog davnog sirijskog muenika? Konobar piro ozbiljnim glasom iznosi smjelu tezu da je ba Aleksandar Rankovi, poznat i kao Drug Marko, vlastoruno zadavio svetog Duju i to heretikoj bandi okupljenoj u lokalu bude siuan povod za nekoliko minuta bezdunog sprdanja na raun crkvene povijesti. Domalo saznajemo da su svetoga Lovru zapravo na Neretvi ispekli izgladnjeli borci Prve proleterske, pa i Spasitelja naega, unato tomu to je Poncije Pilat do posljednjeg asa ponavljao "Nazareaninu ne pakovati", na drveni su kri otpremili farizeji marksisti medu kojima je, prema Lukinu evan elju, najglasniji bio neki Moa Pijade. Veleasni Mateljan, naravno, ne uje nae huljenje, nego tronuto ali nepokolebljivo nastavlja nabrajati rtve komunistikog terora, gdje je, saznajemo, i neki brat franjevac kojega su, dodue, smaknuli Nijemci, ali budui da je to bio dio odmazde za neku partizansku svinjariju, Titovi se razbojnici imaju smatrati odgovornima i za njegovu smrt. Zanimljiva konkluzija. Malo izokola, ali tima. Ba kao to bi vjerojatno timalo i da se nekoga sveenika to ga je, na primjer, ubila struja, nazove muenikom prve petoljetke i svekolike elektrifikacije zemlje. Uope, u tim su zloinakim partizanskim umovima izmiljeni mnogi perfidni naini zatiranja svega katolikog i hrvatskog, i ta poast jo uvijek vreba, upozorio nas je u sunano svibanjsko prijepodne, u slubeni raz-glas fete svetoga Dujma veleasni Mateljan, obrecnuvi se, izme u ostalog, ak i na stanovitu "nevjernicu iz Rijeke", koja svoj srbokomunistiki otrov razlijeva na stranicama Nacionala. Predmnijeva se da je mislio na Vedranu Rudan. "piro, daj, majke ti, pojaaj malo muziku", rekao je tada netko u kafiu iznervirano. Dan kasnije piem ovaj tekst i ne vidim da je u javnosti itko reagirao na lupetanje reenog sveenika. Nitko se nije osjetio ponukanim da prozbori neto o tome da je pred razglas, da ga uje itava Dioklecijanova palaa i sav narod koji se za fetu sjatio u njoj, priputen netko tko je u najmanju ruku neumjesno prozivao nekoga zbog njegovih vrlo osobnih uvjerenja. S moralnom nad-menou nekoga tko je valjda iznad svih opaina ovog svijeta, neizrecivo ohol u svojoj tobonjoj nedunosti, taj je pop poruivao kako se neki prijestupi nikada ne mogu oprostiti, a javnost je ostala savreno ravnoduna na njegovo sramotno krivotvorenje Evan elja. Nitko se nije zapitao koju je uope Bibliju itao taj pop, koje je to izdanje Svetog pisma taj imao u rukama, jesu li mu slovoslagari moda zeznuli neke stranice? Nimalo ne dvojei u historijsku injenicu, ponavljam jo jednom da su komunisti tota toga zgrijeili prema Crkvi, ne mogu se na ovom mjestu preutjeti da je i Crkva jednom puno prije zapravo posve istovjetno grijeila prema nekome drugome. Ako se ve neki prijestupi nikada ne mogu oprostiti, kako kae veleasni Mateljan, vrijedi se valjda spomenuti i onih slavnih dana kada je sveta inkvizicija progonila bogumile i patarene. Kada su u slavu Boju pucale kosti, kada su se upali jezici, odsijecale genitalije, kidale ui i nosevi, a udovi rastezali do pucanja. Kada je majka Crkva uputnim drala da iz vjetice najprije valja usijanim araem izvui priznanje da je vjetica, a onda je ubiti, raetvoriti i spaliti. Sve je to, zajedno s blagom iz vatikanskih riznica, Katolika crkva ostavila u naslijede ovjeanstvu i ne bi nas zapravo zaudilo da se neki udbaki, ili enkavedeovski, ili tasijevski strvinar puno vjekova kasnije nadahnuo iz nepresunog vrela te slavne tradicije mrcvarenja ljudi.

76 Uistinu, sve one divljake naine muenja i pogubljenja politikih protivnika koje su u dvadesetom stoljeu prakticirale komunistike tajne policije, davno su iskuali zloinci na platnom spisku iste one ustanove koja danas, izme u ostalih, zapoljava i don Antu Mateljana, a nama, svima skupa, stvarno ne preostaje nita drugo nego da oprostimo, molimo se da se to nikada i nigdje vie ne dogodi... kao to vjerojatno ipak hoe... i napokon shvatimo da ne postoje ni zloinake ideologije ni zloinake religije. Ideje su manje ili vie nedune. Zloinci su uvijek samo ljudi.

Cigarete, eer, domovina...

Trebalo je sve u svemu nekih etrdeset minuta, u srijedu ujutro, dok sam izaao iz kue, odveo dijete u vrti pa svratio u kafi i sjeo za ank, da me prvi put u ovoj godini to pitaju. Sezonu je otvorila mala punana konobarica. "ega si se odreka u korizmi?", upitala je ispirajui alice nad sudoperom. A ja sam zastao da pripalim, povukao sam jedan dobar, izdaan dim i otpuhujui prema njoj ozbiljnim glasom rekao: "Duvana." Djevojka je uvrije eno stisnula usnice i okrenula glavu od mene. Naa se akula okonala prije nego to je pravo i zapoela, tako da mi nije bilo dano da saznam ega se ona odrekla, sve dok petnaestak minuta kasnije nisam uo kada je s prijateljicom razgovarala o tome i kazala da je u iduih etrdeset dana smjelo odluila sasvim izbaciti eer iz prehrane. Onda je prijateljica njoj otkrila to je njezin korizmeni zavjet. Bilo je to neto to je konobarici morala apnuti na uho. Neto vrlo intimno, shvatio sam, jer se konobarica vedro zakikotala i malo kao zacrvenila od neugode. Da me je tada to netko upitao, dao bih deset tisua da znam ega se to konobariina prijateljica odrekla u korizmi: okolade, PlayStationa, tekueg pudera, uvijaa za kosu, kave sa lagom, rapice za nokte, peciva od integralnog brana...? Tja! Toliko je tih poroka i slabosti koje je katoliki ivalj Lijepe nae, strpljivo i ponizno patei, u korizmeno vrijeme naumio sasvim izbaciti iz svojih ivota, evocirajui onih Kristovih etrdeset dana posta i odricanja u Galilejskoj pustinji, kada je tridesetogodinji Spasitelj izgovorio historijsko ne Sotoni koji ga je iskuavao. Sve zbog toga u ovo doba godine u naoj mladoj dravi bude nekako dostojanstveno, ozbiljno i sveano. Nitko ne galami. Televizijske su starlete diskretnije s makarom, estradni umjetnici ne mare za kreacije od lamea, na benzinskim crpkama ne lijevaju vodu u gorivo, gostionice nude samo grah za katolike koji su se u korizmi odrekli kranjskih, a politiari obazrivije biraju kravate, da prponim dezenom ne povrijede uspomenu na slavnu pobjedu vjere. Jedna se banka u korizmi odrekla kamata. Anto api se odrekao magisterija. U jednoj obitelji katolikih fundamentalista u Moslavini, ne sjeam se vie tko mi je to ispriao, na etrdeset dana su pod klju stavili sve daljinske upravljae u kui: televizija, klimatizacija, glazbena linija, DVD, video, nita se vie ne moe ukljuiti iz fotelje ili s trosjeda, nego, gospodine dragi, digni stranjicu i oti i do ure aja. rtvuj se malo. Korizma je! Kasnije tog jutra sretnem jednog hadezeovca, s kojim se pozdravim i povremeno razmijenim nekoliko uljudnih, konvencionalnih reenica lienih svake srdanosti.

77 "ega ste se odrekli u korizmi?", pita ovjek. "Domovine", kaem ja vedro. Hadezeovac mi se lukavo naceri, zacijelo mislei kako to ba i nije daleko od istine. Nacerim se i ja njemu, jer nemam upravo nikakvih problema s tim da on to god hoe misli o meni. Nego, sada ja njega upitam: "A ega ste se vi, molit u lijepo, odrekli?" "Seksa", ree tip spremno. "Ma, nemojte", kaem. "A vaa supruga?" Dravotvorna opozicija zau eno izvije obrve. "Pa pretpostavljam da se onda i ona odrekla seksa?", pojasnim mu. "Mislim, bilo bi dosta nezgodno da ste se vi odrekli, a ona nije." ovjeku se smrai lice. Od sada se, proganja me neugodan dojam, neemo vie ni pozdravljati. Makar ja stvarno nisam nita loe mislio, nego sam samo htio biti logian. Ako se on odrekao seksa, bilo bi prilino glupo, pa i nekorizmeno da se njegova gospo a odrekla... to ja znam... vonih kupova. U tim stvarima moramo biti koordinirani. Pod konac. Kao da nas je Otto Bari nacrtao. Ne moe se, primjerice, jedan od ukuana odrei leo mesa, a drugi peenoga, jer to onda znai da ete etrdeset dana jesti samo prilog i salatu. Valja razumno promisliti o zavjetu, nai dobru mjeru, izvui optimum, da ne uprskate svoje anse za Kraljevstvo nebesko na jednoj strani, a da se ipak previe ne izmrcvarite na drugoj. Pouan je, recimo, sluaj dvanaestogodinji sin mog prijatelja Zlatka, koji se u korizmeno vrijeme odrekao Coca-cole. Deko pije Sprite. Mladi je gospodin ispravno shvatio kada im je na vjeronauku asna govorila o plemenitoj ideji korizmenog zavjeta. Ta stvar gdjeto e se nekome uiniti licemjernom, ali nije takva. Ne, valja samo imati trezvenu i jasnu raunicu. A nije grijeh imati trezvenu i jasnu raunicu. Dragom Bogu hvala, mnogi je nai sveenici imaju. Pa to im fali? Ljudi se ponekad malo rtvuju, ali inae im je okej. Jedan fratar to ga znam, recimo, u Korizmi se odrekao svoje terenske Mazde i etrdeset dana, gdje god da se uputi, mora sjedati u Mercedes. Nakon bezmalo est tjedana tog odricanja, on je u duhu sasvim blizu izmuenom Isusu iz Galilejske pustinje. Neastivi je nemoan pod tvrdim i visokim, kamenim bedemima njegove vjere. Slino bih preporuio i vama. Nemojte se zalijetati, promislite. Ako ste, na primjer, bubreni bolesnik, nije ba nuno da se u korizmi odreknete dijalize. Da se odreknete samo mjesenika o nautici, ve ste bolji od znatnog postotka hrvatskog klera. Odrecite se, tako, sitnije neke stvari. Piranskog zaljeva, na primjer. Korizma je, osim toga, zgodna prilika da se odreknete keri koja je pristupila hare krinama ili sina to je bez vaeg znanja prodao i zapio komad djedovskog grunta. Njih se odrecite preko Arene.

Naprid, bili!
Moja baba je rasist. ao mi je to to moram rei, ali ta mila starica doista dri da su crnci lijeni i laljivi. Crnac bi, kae moja baba kad se povede razgovor o tomu, radije pojeo vlastitu cipelu nego radio, te su sve one prie o gladi u Africi najobiniji buli shit. Problem gladi na Crnom kontinentu u interpretaciji matere moga oca je da "crnad", kako ona voli rei, umjesto da se lijepo prihvati motike, samo lei, mae se kremom za sunanje i eka kada e se na horizontu pojaviti UNICEF-ov kamion s riom i makaronima. Susjede na ovo

78 odobravajui kimnu, jer je takav stav o ovoj temi prevladavajui u naem selu u Dalmatinskoj zagori. Suvino je kazati kako nitko, ne samo u selu, nego u itavom kraju, nikada nije ni vidio crnca, s izuzetkom jednoga to se kao soldat Wermachta u lipnju 1944. zatekao u nekom normandijskom rovu, kada je pred njega banuo jedan a avi, urlajui i kezei se bijelim zubima, a on se trenutno onesvijestio od strave, mislei da je sam crni vrag doao po njegovu grenu teaku duu. Desetljeima kasnije taj je pripovijedao o svojem kratkom susretu s onostranim i nikada vjerojatno nije shvatio kako ga je gubitak svijesti tada spasio od saveznikog bajuneta u crijevima. Njega nitko iv ne bi uvjerio kako onaj u rovu na atlantskoj obali doista nije bio gospodar pakla, ba kao to ni mojoj babi ne moe dokazati da se u centralnoj Africi stvarno umire od gladi. Netko bi sada mogao rei kako su posrijedi dvoje vremenijih ljudi, pa jo iz zabiti, i kako bi od njih zapravo i oekivao rasne predrasude. No, to uistinu nema nikakve veze. Osvjedoili smo se mnogo puta dosad da svijet ba nimalo ne biva pametniji, ni s vremenom, ni kada se s rubova civilizacije primiemo njezinim sreditima. Nekolicina zagrebakih skinheadsa proli je tjedan tako premlatila jedanaestogodinjeg sina egipatskog diplomata u Hrvatskoj, pa nekog stranog studenta, a onda i jednu obitelj Pakistanaca. Batinai su, vjerojatno i ne znajui, napravili diplomatski incident te je policija bila poneto revnija i domalo se itavo elavo drutvance nalo u marici. Od osmorice njih sedam su maloljetnici, uredno i redovno se koluju, dolaze iz "primjerenih obiteljskih sredina" i "za poinjeno djelo izrazili su iskreno kajanje". Tako navodi policijski izvjetaj, a ja sam mu spreman do zadnjeg slova povjerovati. tovie, mogao bih zamisliti te male posrance izbrijanih tjemena, zaslinjene od suza, kako im se goljava ramena, u vijet-namkama iaranim kukastim krievima i goticom, tresu od ridaja. Cvile oni, u policijskom predvorju cvile njihove nenaminkane isprepadane matere, a oevi suhih usta zure preda se. Mata mi se u ovom trenutku bori s porivom da zamislim sebe sama kako upadam u predvorje i s bejzbol-palicom ih oboje mahnito udaram, ba onako kako je njihov white power sinek udarao jedanaestogodinjeg egipatskog djeaka. Ali, opet, pomislim kako bi policijski izvjetaj lako mogao biti istinit i da ti ljudi moda stvarno puno prije zasluuju suut nego batine. Moda su njih dvoje zbilja "primjerena obiteljska sredina", jednostavni dobroduni ljudi koji nikome ne ele zlo, moda ih je, nije mi teko to zamisliti, uas koji je proklijao iz njihova sedamnaestogodinjeg djeteta zaprepastio koliko i nas. Uope nam nije jasno kako se to dogodilo, ispovijedaju se policijskim slubenicima roditelji nasilnih zagrebakih skinheadsa, a ja sam sasvim blizu tome da im povjerujem. I zapravo ne znam to bih im rekao, osim da se to, ovdje i u ovom trenutku, doista svakome moglo dogoditi. I da tomu uistinu nije krivo ni siromatvo, ni nezaposlenost, ni lo obrazovni sustav, ni zaga enje, ni neplansko irenje gradova, ni bilo koja druga uobiajena socioloka zvizdarija. Ne, naprosto uzmite Hrvatsko slovo, Fokus ili bilo koju drugu od onih majmunskih novinica u kojima se patriotizam mjeri koliinom zadrte, nesmiljene mrnje prema svima drugima. ivite li u drutvu gdje mrnja nije zlo kojega se pristojan ovjek stidi, gdje, dapae, ak i sveenici tvrde da se mrnjom valja ponositi i pomno je njegovati, jer je izdaja ako ikada ikome i ita oprostite, tada se i u boljim obiteljima moe dogoditi da im djeca subotom naveer s palicama obilaze ire gradsko sredite. Uzmete li Antologiju hrvatske gluposti od Luia i Deulovia, svakako najvaniju suvremenu publicistiku knjigu, gdje su probrane najstranije nacionalistike, ovinistike i rasistike nakaznosti domaeg tiska u posljednjem desetljeu prolog stoljea, shvatit ete kolika je srea da su mali Egipanin i ono troje Pakistanaca dobro ivu glavu izvukli. "Baba", kaem ja, "to misli o tome da idui papa bude crnac?"

79 "ta si reka?!" zaprepasti se stara. "Kau da bi idui papa moga bit crnac?" "Ante", pogleda mene moja baba ozbiljno, "pazi kako govori s menon. Ja, ako san i ostarila, nian poludila."

Zubi Denzela Washingtona

"Cigane jedan", kae mi sino za veerom sasvim iznenada moj petogodinji jedinac. "Gdje si to uo?" "U vrtiu." "To je grozno. Nemoj to vie nikada nikome rei." Gdjekada zna biti zabavno to djeca priaju u vrtiu. Moj mali, recimo, jedan je dan doao sasvim izbezumljen jer je od jednoga Luke uo da... pazite sada ovo!... tko ima curu, taj je peder. Ovo veeras, me utim, puno me manje zabavlja. "Cigane!", ponovi on, jer mu se svi a da me ivcira. "Andrija, prestani!" "Cigane!" Odlaem pribor za jelo i sabranim mu glasom pokuavam objasniti da su Cigani nesretni, siromani ljudi i da je strano runo rugati im se, a dijete se vrpolji i prepredeno smjeka i vidim da me ne slua, jer su djeca male ivotinje kojima se svi a biti okrutan i s kojima treba proi puno muke dok ih naui to je ljudska samilost i solidarnost. Ja se silno trudim oko toga i uasno me zapravo smeta kada vidim da neki drugi roditelj, neki imbecil koji je svoje dijete nauio da govori "Cigane!", sada sabotira moj trud. "Cigane jedan", kazat e koju minutu kasnije, moda i sasvim sluajno, moj sin etvrti put te veeri i ja se silno uzrujam, izviem na njega i kaznim ga zabranom igranja "Tomb Ridera" poslije veere. Kasnije, puei na terasi, pokuavam zamisliti toga tatu imbecila koji je u vrti moga djeteta donio rasistiku pogrdu. Vjerujem, premda naravno tako i ne mora biti, da je bio na onim prosvjedima kada se predsjedniku drave i premijeru vikalo "Cigane!" i Vesni Pusi "Kurvo!" Zamiljam da je luzer, nezaposlen, eventualno sa srednjom strunom, redovito kupuje novine s malim oglasima i nekakvu sitnu paru uplauje na sportskim kladionicama, vozi starog Golfa, ima loe zube. Loi zubi mi se nekako ine najvjerojatnijima. Takve su to fizionomije, vidjeli ste u posljednjih petnaestak godina bezbroj njihovih slika po novinama na razliitim mitinzima. Neobrijani mukarci, ponekad s, ovisno o prilici, kokardama i ajkaama ili crnim ustakim kapama na glavama, zamrznuti u trenutku kako gnjevno urlaju ispod transparenta s nekim prigodnim napisom, a kroz otvorena im se usta vidi crna eljust gadno naeta karijesom. Ta gospoda, primijetio sam, ine znatan dio posjetitelja svih desniarskih skupova u svim dravama bive Jugoslavije, a slino je zapravo i drugdje. Primjerice, jedan stari broj Lifea listao sam tako prije neki dan i naao fotografiju junjakog rasista kako pozira gol do pojasa s dvocijevkom u rukama. Bio je sav istetoviran, s nekakvim lubanjama i guterima po sebi izgledao je kao kabinet biologije, i bio je goljav, s okruglim pivskim trbuiem i gotovo potpuno bezub. Ti kreteni su

80 stvarno posvuda isti, pomislio sam, od evrsaka do Muskogeeja u Oklahomi. Drugo to mi je palo na pamet je kako bih ga volio sresti i kazati mu kako je glup. Dobro, ne znam ba da bih mu rekao da je glup dok mu je dvocijevka u rukama, ali recite i sami, kako netko tko jede s takvim krnjacima moe vjerovati u supremaciju bijele rase?! Je li on ikada, idiot jedan, vidio kako lijepe bijele zube ima Denzel Washington! Tako je i s ovim naima. Neki od njih su najgori ljudski olo, zlostavljaju svoje ene, tuku djecu, alkoholiziraju se ili gube plae na poker-automatima, a opet se smatraju vrednijim i boljim od Srba, idova i Cigana, i mrze listom sve Srbe, idove i Cigane, koji su su prljavi, lijeni i prijetvorni. Neki navija Torcide tako je nedavno izjavio u jednoj televizijskoj emisiji. Taj glupi momak, koji uistinu ivi jadnim i nedostojnim ivotom, ta uboga ivotinja koja ivi za to da se napije i potue, smatra se superiornim Franzu Kafki?! E, da, umalo sam zaboravio, ini mi se da su mu nedostajala dva zuba u gornjoj eljusti. Glavni problem rasizma i ovinizma je, naravno, neu rei nita novo, siromatvo. Kod amerikog bijelog smea kao i kod dezorijentiranih lumpenproletera s Poljudova sjevera, svuda je to isto. Iza njihove netrpeljivosti stoji duboki ponor oaja. Odsutnost svake nade u nekakvo civiliziranije sutra sakrila se u vjerovanju da su ipak bolji od nekoga, pa bili to i siroti Cigani. I to dublje potonu u svojoj bijedi, oni e sve strastvenije mrziti. Izgube li posao, psovat e Srbe, izgube li plau na poker-aparatu, proklinjat e idove, a za Cigane im ne treba upravo nikakav razlog. Posrijedi nije nita drugo nego jedna golema ljudska nesrea, neto prema emu bih u nekoj drugoj prilici vjerojatno bio suutan. U ovome sluaju ipak ne mogu. Najprije zato jer ne mogu ba biti suutan prema nekome tko bi nekome drugom palicom razbijao glavu, a onda i zato jer ima puno siromanih i beperspektivnih, a ipak su smjeran i pristojan svijet koji nikoga ne mrzi. Ne, stvarno, za one to viu "Cigani! Cigani!" uistinu nemam ni trun saaljenja, taj olo ispunja me upravo neizrecivim ga enjem. Sjedim na terasi, preplavljen bijesom, palei cigaretu za cigaretom. Ugodan mi je zapravo taj bijes u meni i volio bih da potraje. U to se, me utim, otvaraju vrata i na terasu izlazi moj sin. "Tata." "Molim?" "Tata, oprosti", kae on tihim, pokajnikim glasom. I sve se ono zlo u meni u trenu raspri i osjetim se istim kao da sam ovaj as izronio iz Gangesa. Makar znam, nisam ni ja blesav, da mi se lukava njukica dola ispriati samo da ga pustim da igra "Tomb Rider".

Privedite stare Grke!

Nepoznati je poinitelj prije nekog vremena umorio sveenika koji je zavjet celibata povremeno krio mazei se s mukarcima. Duh svoj predavao je Gospodinu, dok je svoje greno tijelo, otkrilo se, povremeno dijelio sa svojim ljubavnikom. Ili moda ljubavnicima? Kako bilo, netko ga je ubio, a policija sada ispituje lokalne homoseksualce. U zamanoj, dobro ograniziranoj istrazi nai heteroseksualni pozornici, sve redom ispravni, edni momci to svoje osobno naoruanje guraju samo u propisne, za to predvi ene otvore na

81 enskom tijelu, na informativne razgovore privode neke jadne, isprepadane pedere. Pune postaje pedera. Mekolje se u hodniku ne usu ujui se od stida pogledati jedan drugoga. "efe, doveli smo one pedere." "Di?" "Evo ih ovdje pred vratima." "Daj, jesi normalan, razdvoji to dok mi se ne uhvati jebat ovde po stanici." Homoseksualci se razdvajaju po sobama za ispitivanje. U jednostavnim, sivo olienim prostorijama sa stolom i dvije nasuprotne stolice ta se gnjusna eljad ispituje uz puno potovanje njihovih, inae sasvim nezasluenih, Ustavom zajamenih prava. Ajmo, ime, prezime, ime oca, ime majke, jadna li ti majka koja te je takvog na svijet donijela. Kako si post'o peder? Jesi li se tak'i rodio ili si se ba kolov'o za pedera? U baletnoj koli? E, mog'o sam i mislit. Ja sam diz'o tegove, tamo toga nema. A ima? Jesi siguran? Onaj s brkovima? Ma, vidi ti, 'ko bi rek'o? Pa, dobro, kako vi to? Taj pederluk, mislim, ta radite? Ajde, nemoj mi se sad tu prenemagat, ako te nije bilo sram dok si se pederis'o, ta te je sad sram priat o tome? Kai lijepo, gur'o sam ga tu i tu. Nemoj zajebavat'?! Tamo?! Saekaj pet minuta, samo da se malo ispovraam... E, jesi mi fino ogadio dananji dan. Kako more to radit? Ajde, po dui reci, kako more? Ma, ti si bolestan. Kako normalno? ta nije ljepe na' neku snajku pa s njom fino... Nije? Ajde, kad ti tako kae, ali nemoj mi samo govorit da je to normalno. Gdje to more bit normalno? Stari Grci da su to radili? Koji Grci, daj mi nji'ova imena?... Policijski slubenik biljei: "Ispitani je iznio indicije da su u zloin moda umijeani i neki grki dravljani. Raspitati se kod njihova veleposlanstva." Tako do dugo u no traju ispitivanja homoseksualaca. Iza utih prozora policijskih postaja uasnuto se cicanje pedera izmjenjuje s prijetnjama, uvredama i urlanjem heteroseksualnih organa sigurnosti. Neki se inspektor, iscrpljen od viesatnog zavrtanja ruku nastranima, malo zanio pa, unosei se jednom osumnjieniku u lice, strahotnim glasom dreknuo: "Sluaj, prijatelju, ako te ja uhvatim jebat, nee znat gdje ti je dupe, a gdje ti je glava!" Naelnik postaje momentalno ga je poslao kui da se malo odmori. Prizor iz jedne druge sobe... POLICAJAC: Pjevaj, ptiice! PEDER (kroz suze pjeva tankim glasiem): I svitli, svitli jedan prozor kraj ardina... Pritisnuti pred zid, perverznjaci zamalo sve priznaju: neki je prekjuer kupio kremu za ruke i nije uzeo raun, drugi se otkriva kao autor anonimnih ljubavnih pisama kolegi s bolnikog odjela, trei ve pola godine u ve-mainu ne stavlja omekiva za rublje... "Zna li ti majka za to?!", deru se mupovci. "ta bi ti aa kazao da te sad vidi, nesreo jedna!?" Pederi plau, sasvim slomljeni. Tvrdo policijsko srce ovdje popusti, poneki od njih sada unu pokraj osumnjienog i toplim im, oinskim glasom punim razumijevanja, proapu: "Ajde, dobro, ta je bilo, bilo je. Ako si i peder, ta ima veze. Nego, reci, bogati, kako je ono bilo kad si ubio onog popa?... Nisi ga ubio? E, sad me ba zafrkava. Ja mislio da smo prijatelji, da sve moremo re jedan drugome, a ti ovako. Nije red, brate... A da ti odem mater upitat', moda ona neto zna? Moda ona zna kako joj sin peder u gluho doba ubija popove? ta kae? Majka ti ne zna da si peder? Ma, jasno, starija ena, srce bi joj prepuklo da joj neko kae da joj se sin... E, podigni glavu, pogledaj me. ta misli da ti ja sad odem u majke...?"

82 Homoseksualci potom padaju u katatonini stupor. Izgubljeno zure preda se i vie nita ne moe saznati od njih. Ponekom od njih do e odvjetnik. Policijski ih slubenici sumnjiavo gledaju. ta ste im vi? Advokat? Ma, pazi, molim te, da ti ne povjerujemo... A i ta toj bagri treba advokat? Sve mi njih znamo, u kartotekama su nam svi do jednoga. Kad je ono bila njihova parada, lukavo smo im dali dozvolu da etaju po Zrinjevcu i usput ih sve snimili. Lijepo, digitalnim kamerama, najnovija oprema. Imamo imena, prezimena, fotografije i jedinstvene matine brojeve svega toga homoseksualnog smea koje se udruuje u zloinake organizacije, koje premlauje, reketari i ubija ugostitelje i bankare. Pederi su se i u vojnu policiju uvukli, gdje su trgovali heroinom, naftom i ukradenim autima. Oni su, dokazano je, ubili obitelj Zec. Palili su srpske kue po Krajini. Pederi su sastavili ortaki ugovor da opljakaju Dubrovaku banku. Potukli su se sa srpskim navijaima u Kranju. Podmeu nam poare na Jadranu. Bacaju suzavce na koncertima. Truju pse u parkovima. Za sve to se zlo u ovoj jadnoj zemlji dogodi zgodno bi bilo optuiti nekog pedera. Pa ako i nije kriv, to ga ne bi zgrabio za dlakavu stranjicu kad je ve on sam okolo nudi?

Nee Hrvat na Hrvata

U smjernim i bogobojaznim katolikim zemljama kakva je ova naa, ta stvar je jasna - pedere bi valjalo smjestiti u zooloki vrt. Upravitelj nekog zvjerinjaka trebao bi se gradskim oima Amsterdama obratiti s molbom da nam doniraju jedan reprezentativan par mujaka ove vrste... mi njima, recimo, zauzvrat moemo dati dvije baranjske aplje... pa da ih lijepo stavimo u kavez na odjelu drugih sisavaca, izme u mrkog mede i lukave lije, da izbrijanih torza, u crnim konim tangama doekuju ljubopitljivo gra anstvo, bake s unucima i kolske ekskurzije iz provincije. "Nastavnice! Nastavnice, vid' pedera!", vikala bi djeca razdragano, premda bi, naravno, bilo i mangupa koji bi izazivali. "Pederu, 'oe kikirikija?" "Neu." "Ne bi ti ja ni da', ha, ha, ha..." S vremenom bi pederi ipak nauili s takvima. Sjedili bi spokojno brbljajui medu sobom dok se publika ne bi okuraila i prila im sasvim blizu, a onda bi jedan od njih iznenada, strahotno kriknuvi, skoio na reetke i svi bi se uas... kako je inae u nas golem strah od pedera... vritei razbjeali, gore nego da je bengalski tigar krenuo na njih. Bilo bi nam vrlo veselo s tim pederima, samo to ja nekako mislim da bi ih na kraju ipak neki zlikovac zasuo kamenjem, otrovao, ili im dobacio breskvu u koju je utisnuo polovicu ileta. Tako to naprosto biva u smjernim i bogobojaznim katolikim zemljama kakva je ova naa. Tu u nas, sa slavnom tisuljetnom tradicijom ubijanja, sakaenja, silovanja i paljenja kua, homoseksualci se od svojih susjeda doista nemaju prava niemu ljudskom nadati. Dapae, majica na kojoj je pisalo "Pedere u logore", to ju je nosio onaj moron u gomili to je prosvjedovala zbog zagrebake gay parade prole subote, unato svim bezumnim ratnim godinama i manijakoj me unacionalnoj nesnoljivosti koju smo proivjeli, zacijelo je najstraniji izraz mrnje koji se ikada usudio promoliti u naoj javnosti. Za cijelo vrijeme rata, prisjetite se, ak ni kada je bilo najuasnije, svejedno nitko nije izaao na ulicu s majicom "Srbe u logore", a ne pamti se ni da se neki etnik odjenuo u "Hrvate u logore". "Konano rjeenje", da se posluim rijeima neprealjenog Kancelara, i jedni i drugi drali su ipak poneto preradikalnim za svoje vjekovne neprijatelje. U peder-skom sluaju, me utim, ta se stvar, i ustaama i etnicima... moete biti sigurni da bi bili potpuno jednoduni u tome... ini sasvim zgodnom.

83 U njihovoj paninoj homofobiji, o kojoj bi se dalo psi-hologizirati da itko ima volje zajebavati se s tako rudimentarnom psihom, konc-logori se ine kao sasvim razumno rjeenje pederskog pitanja; kada jedan mukarac uvali jezik u usta drugome, to je uistinu tako pogano i nearijevski da niti ne zavre uje nita bolje od ciklona B, te sva pregnua koja je Trei Reich uinio na tom planu valja pozdraviti s visoko podignutom desnicom. Tako misle one obrijane neonacistike glavice lumpenproletera iz zagrebakih predgra a, koji su prole subote s palicama nasrtali na isprepadane hrvatske homoseksualce. Tu nevoljnu eljad, koja se jedva usudila pokazati da je iva, doekivali su kao da su ivotinje, uistinu vjerujui da su oni sami po svemu bolji od njih. No, je li to uistinu tako?... Hm!... isto sumnjam. Gledajui, naime, po novinama slike onih elavih i krezubih prosvjednika kontra pedera, ja sam ozbiljno posumnjao da bi se medu svima njima, da se skupi sve njihovo obrazovanje na jednu hrpu, dala sastaviti jedna pristojna svjedoba srednje kole. Djelovali su kao propalice bez alata i zanata, kojima je podrignuti poslije piva neto najtranscendentnije to su ikada outili, a biljar najsloenije to su ikada shvatili. Vrlo lako mogao bih ih zamisliti kako se napiju i potuku u krmi, pa krvavih glava do u kuama i zlostavljaju ene. To jadno odjeveno, istetovirano bijelo smee, koje je onako zapjenjeno urlalo pogrde homoseksualcima, nije se uistinu doimalo nimalo arijevski. Bio je to, u najkraemu, ljam i da se jednom doista, ne dao Bog, u nas ponu provoditi rasni zakoni i otvore konc-logori, vjerojatno bi ba oni medu prvima u izali kroz dimnjak, svakako puno prije nego to bi pederi doli na red. A zato bi netko, uostalom, i dirao pedere? Pod jedan, ako emo pravo, u odnosu na njihove neprijatelje me u njima je znatno vii postotak visokoobrazovanih. Me u homoseksualcima ima izvanredno talentiranih pisaca i redatelja, znaju biti briljantni znanstvenici, struni i savjesni lijenici, strpljivi nastavnici, precizni inenjeri... Homoseksualci obino itaju jo poneto mimo sportskih stranica u novinama, vidjet ete ih u kazalitima i na izlobama, uredno vraaju knjige u biblioteke, a Coloniju sluaju samo ako su ba jako perverzni. Pa ako su i sasvim neobrazovani, ja ne znam da su ijednog homoseksualca vidjeli da je razbio izlog duana ili prevrnuo kontejner nakon utakmice, da je demolirao autobus i zapalio telefonsku govornicu, da je u marici u tri ujutro pijan napao slubenu osobu, da se pomokrio u liftu... Kad malo bolje pogleda, ti pederi su vjerojatno najuzorniji dio nae populacije, oni su doista pravo... ak ni meni nije ovo lako izrei... cvijee hrvatskog naroda. Uzgred budi reeno, nije se ba najbolje vidjelo na televiziji, je li iro Blaevi bio u gay paradi?

Moja lina esma

Primijetili ste moda koliko strunjaka za jezik hoda uokolo. "Nije hiljada, nego tisua", govori mi blagajnica u samoposluivanju. "Nije, gospodine, kisela voda, nego mineralna", opomene me konobar. "Ne kae se esma, nego pipa", dobrohotno e vodoinstalater. "Nije lina, nego osobna", upozori me policajac, a ja momentalno podivljam i najradije bih ih, lino i osobno, dapae, i personalno, sve skupa poslao u jedan organ kojega ne biljee edniji rjenici hrvatskog jezika. Bog te mazo, to svi ti ljudi rade na blagajnama samoposluivanja, zato su konobari, vodoinstalateri i policajci? Kako to da nisu na lingvistikom kongresu u Dubrovniku? "Ispunite ovo", ree potanska slubenica pruajui mi formular za preporueno pismo. "tampanim slovima?" "Tiskanim slovima", opomene me ona uljudno. A meni

84 do e takva neka slabost u ruke da jedva kemijsku drim. Stojim, gledam malo u obrazac za preporueno pismo, pa malo u enu iza altera i jedva se obuzdavam, ili kontroliram, ako vam je tako lake, najednom vie ne znam po to sam doao, dekoncentriran sam ili, po naku, neusredotoen i najradije bih rekao: "Znate, gospodo, sluajno sam hrvatski knjievnik i, dopustit ete, o jeziku znam poneto vie od vas. Nemojte se ljutiti, ali ja svaki dan neto krojim od tog materijala i odlino sam upuen u to to se moe, a to ne moe kazati. Ako sam kazao 'tampana slova' ili 'hitna poiljka', vjerujte mi da se tako smije kazati, da je to jednako valjano kao i 'tiskana slova' i 'urna poiljka1, i zato lijepo zaepite labrnju." Naposljetku ipak nita ne kaem, saberem se i ispunim obrazac tiskanim slovima kako me je gospoda uputila, premda to ne bi bilo nita drukije od toga da sam ga ispunio tampanim, i odem pokisao, sa stranim nezadovoljstvom u sebi. Svi znate tu frustraciju. Bogu hvala, Hrvati kroz itavu svoju povijest ive s njom, itava stoljea vlast je govorila drukije od nas, latinski, njemaki, ma arski, turski ili srpski, i bilo je naravno strano poniavajue kada bi ti nabili na nos da ne govori kako treba. Razumljivo je da ovjek ima potrebu da oslobodi jezik zapreten u njemu, da die na tom jeziku. On sam je taj jezik i itav njegov svijet je u njemu. Svijet, ovo to doivljavamo stvarnou, doista postoji samo u jeziku. Ali, apsurdna je stvar da smo mi, osloba ajui se od tu ih jezika, naposljetku postali zatoenici onoga vlastitog. Hrvatskom danas zaista nije prijetnja ni srpski, ni turski ni engleski, najvea prijetnja hrvatskom upravo je hrvatski, zastraujua potreba da se govori ispravno, ma to to ispravno znailo. Stoljea frustracije tu im jezicima dovela su nas u frustraciju da govorimo naki. Hrvati se boje govoriti hrvatski, im zinu golema je strava u njima da e ih netko, upuen ili neupuen, ispraviti. Nije pegla, nego glaalo, ue nas jezikoslovci. Ma, nije ni pegla ni glaalo, nego odjebite! S tom jezinom diktaturom jednom napokon treba prestati. Emancipirajte glasnice i govorite kako vas je volja, neete pogrijeiti. Zato je u naoj knjievnosti malo humora, upitala me je na jednoj knjievnoj veeri prije nekoliko mjeseci jedna ena. Zato to nema jezika na kojemu bismo se smijali, odgovorio sam joj tuno. Za smijeh se morate osjeati slobodni, da znate da vas nitko nee prekinuti i upozoriti da ste neto krivo kazali. Upravo zato, sav hrvatski humor, u knjigama, na filmu ili televiziji, u nekom je dijalektu: "Tko pjeva zlo ne misli", "Nae malo misto", "Gruntovani"... Sve emu smo se smijali napisano je na nekom malom jezinom idiomu, da bismo se smijali, morali smo pobjei u azil narjeja u kojemu lektori nemaju ingerencija. Inae smo potpuno invalidni. Ono to se naziva hrvatskim knjievnim jezikom medicinski je nesposobno za humor. Pokuajte ispriati vic na jeziku kojim govori Stjepan Babi. Nitko iv se nee smijati. Imate li, na primjer, vic u kojemu mama alje malog Muju po pivu iz friidera, a vi kaete da je mama Muju poslala do hladionika, okupljenima e biti dosta neugodno zbog toga. Zbog svega toga meni nekad do e da stanem na ulicu i derem se da me svi uju: kafa, dezva, hiljada, pegla, ajncug, dabalebaro, esma, ebe, hartija, ciferlus, lina karta, karfiol, pricer, kaciola... Upotrebljavajte ove rijei, nema u njima nita loe ni nepatriotski. Dapae, njima kupujete svoju slobodu od jezinih policajaca. Udahnite i kaite 'kisela voda' i va e svijet u trenutku biti malo vei. Ostalo mi je malo mjesta da primijetim jo jednu stvar. Prije mjesec dana najprije general Vladimir Zagorac, a sada i njegov bivi zamjenik, brigadir Jozo Laci, pretueni su u Zagrebu palicama za bejzbol. Moda ste uoili kako su apsurdna ova dva doga aja.

85 Ljude koji su kupovali raketne sisteme za milijune dolara, pregovarali za tenkove i nadzvune lovce, koji su u Hrvatsku uvezli tisue strojnih puaka, svakovrsnih granata, milijune metaka, divljaci su prebili drvenim motkama. Oni su traili samo vrhunsku tehnologiju, a gamad ih je doekala s tokarenim bukovim oblicama. Recite to hoete, ali meni je to jasan znak da su Hrvati izgubili svako potovanje. Zbog svega to su uinili za ovaj narod, generala Zagorca i njegove suradnike trebalo je barem zoljom ga ati.

Neraspore eni medo

Jasmin Stavros u Italiji je kupio kaput od vuje koe i nekoliko se dana kao kakav praovjek pancirao u njemu, ak se i za novine takav slikao... na fotografijama se smjeka kao da je ovaj as zaklao neku ovcu... a onda mu je netko valjda rekao: "Jasmine, kretenu jedan, pa kako se moe odijevati u ugroene vrste" i on se posramio, te najavljuje dobrotvorni koncert za zatitu vukova. Zavijat e grudobolno u pokvaren razglas u nekoj diskoteci itavu jednu veer za spas naih kurjaka. Drugi put opet uhvate Siniu Vuu kako na javnom mjestu mrcvari neku mravu kozu pa se nadigne graja zbog zlostavljanja ivotinja, a Vuo, da pokae kako nije ozbiljno mislio, pozove novinare da ga slikaju kako grli i cjeliva rogatu ivinu, te joj naposljetku ak i lani pokloni. "Vidi ovo", zaprepasti se moja ena itajui novine, "Vuo kupio lani kozi!" "A, bogati", viem ja iz sobe, "kad mu pere i pegla i red je da joj neto kupi!" Uistinu, nije lako biti ivotinja u nas. U nekim ih se drugim kulturama potuje, promet se civilizirano zaustavlja kada neka krava iza e na cestu, a redovnici se sasvim odriu mesa vjerujui da su u ivotinje preselile due umrlih. U nas niega toga nema. U nas, okladio bih se, da se prouje da je dua nekog ministra zavrila u nekom psu, svi bi samo gledali kako bi toga jadnog psa drmnuli nogom u slabine. A sada ozbiljno. Ponekad odemo u zooloki vrt na Marjanu. To je tuno mjesto i svaki se put put uasnemo izgladnjelim i smrdljivim betijama koje tu ive. Medvjed me upalim oima gleda kako gulim mandarinu, a ja mu govorim: "ta je, jeo bi, a? E, ne moe. Nije ti ovo socijalizam, dragoviu moj, pa da samo lei i jede!" Medo nita ne razumije ta mu govorim. Svejednako pilji u onu mandarinu pa ja naposljetku odustanem od glupiranja i bacim mu plod. Smae ga skoro jo u letu i trai jo, tako ponizan da mi je muka od njega. Gledam toga medvjeda i mislim koliko smo slini, koliko smo zapravo svi skupa u ovom tranzicijskom sranju. Nekima je malo bolje, nekima malo loije, a ovim ivotinjama je najgore. Njima e prvima ukinuti hranu, ili su je moda ve ukinuli, jer su bespomone. Ba kao kada je drava potkradala penzionere, jer je znala da joj ti starci nisu nikakva prijetnja, da nemaju kalanjikove, nego moraju utjeti i sluati to im se kae, tako i ove ivotinje krepavaju jer su u kavezima, sasvim ovisne o ljudima. ak ni glasako pravo nemaju, nitko im se ne mora ulagivati, tako da bez ikakvih posljedica moemo preskakati njihove obroke i sve rje e mijenjati slamu u njihovim kavezima. Civiliziranost jednog drutva mjeri se njegovom spremnou da stane u zatitu slabijih, staraca i djece, ba kao i paraplegiara ili izofrenika, da im unato njihovoj nesposobnosti za samostalan ivot daju da se osjete kao ljudi. Zooloki vrt pripada tome svijetu. Makar su ivotinje zatvorene, ovjek bi tu zapravo htio graditi prijateljski odnos s njima. On ih dobrostivo hrani i tetoi ne bi li, sebi vie nego njima, dokazao kako ne mora ubijati, da to vie ne pripada njegovoj prirodi. On je milosrdni gospodar planeta, koji

86 svima, pa i najslabijima, daje da ive. Tako to biva u civiliziranim zemljama blagostanja, kakva smo i mi jednom davno bili. Dogodi se, me utim, neki drutveni potres kakav je, za priliku, bio onaj koji smo mi preivjeli, u kojemu se sve svete ljudske i gra anske vrijednosti najednom urue i, ba kao to inae biva u takvim nesreama, vie nitko ne gleda na zajedniko dobro, nego se u panici grabi, otima i preko onih to su posrnuli bezobzirno grabi prema izlazu. Jedino pravo tu je pravo jaega, jedno po jedno otpadaju sva socijalna prava. Vie nemamo dobro besplatno zdravstvo ni kolstvo, a mirovine su sve manje i sve se neredovitije isplauju. Za to vrijeme u zoolokim vrtovima zaboravljene ivotinje gladno tule i riu i nita im nije jasno, kao to, uostalom, ni mnogim penzionerima ni danas nije najjasnije to se zapravo zbilo. Ta ivina u kavezima sada je nigdje. Ona odavno vie ne pripada divljini, ne zna loviti da preivi i nema neprijatelja. Do sada je ivjela u civilizaciji toplog i suhog kaveza s tri redovita obroka dnevno. Te civilizacije, me utim, vie nema. ivotinje se uznemireno vrte kavezima oekujui uvara sa sijenom, ribom, iznutricama, svakoj ivotinji prema meniju, a uvari ne dolaze, jer vie niega nema, nema vie kolske djece ni ekskurzija, ni djedica s unukama, nema znatieljnog gra anstva, nema vie niega, jer je vani dungla i ljudi ive kao ivotinje. to, dakle, napraviti? to s ovim medvjedom koji mi jede evo ve estu mandarinu? to s tigrom? to s vukom i lukavom lijom? to emo s mravojedom i tapirom? Meni se nekako ini, ovo e vam sada udno zazvuati, da bi bilo najbolje da ih, zajedno s metalcima i neraspore enim policajcima, dovedemo na Markov trg i pustimo iz kaveza. Pa neka sve tamo rastrgaju i poderu, i Raana, i Tomia, Budiu i Sanadera, sve do jednoga neka oglodu. Ako ve trebamo ivjeti kao ivotinje, idemo onda do kraja.

Dan poslije
Na plakatu Hrvatske seljake stranke mukarac zaljubljeno grli stablo. Drite li da je to malo neobian prizor? Svakodnevno gledamo kako se grle muevi i ene, roditelji i djeca, nogometai i pijanci, Thompson i Skoro... Ja, recimo, strano volim gledati kada se zagrle dvije odbojkaice. Jo ako jedna drugu malo potapu po guzi, nitko sretniji od mene. Ali, to da bi netko hodao po umi i trljao se o stabla, nastranost je koja mi je sve do ove predizborne kampanje bila potpuno nepoznata. Stojim pred plakatom i od uda ne mogu sebi doi. Zato mladi ovjek to radi? Izgleda zgodan, mogao bi nai curu. Hrast koji grli je, istina, jedan dosta naoit lunjak, ali isto, ne ini se da tip ne bi mogao imati prikladnijeg i dolinijeg partnera ili partnericu. I razmilja li on to e mu majka i otac rei kada im objavi da se vjenao sa stablom? Padaju mi na pamet dva suvisla objanjenja ove slike. Prvo je da haesesovac dri stablo da ne padne. Ono to mi na plakatu ne vidimo je da je hrast moda dolje otpiljen, a fotografija je snimljena sekundu ili dvije prije nego e se on sruiti po mukarcu. Da nije rije o fotografiji, nego o videozapisu, vjerojatno bismo uli kako netko u offu uasnuto vie: "Marko, bje' otale!" Drugo objanjenje kojega sam se domislio je da u ovome mora biti neto psee. Jer, to ja znam, od svih poznatih vrsta, samo psi znaju biti tako posesivni prema stablima. To mi se doima uvjerljivije. Haesesovac zapravo grli stablo zato to je pokraj njega zakopao kost... Ali, ne... Samo malo priekajte... ena mi je maloprije donijela novi Nacional, gdje propagandni genijalci Hrvatske seljake stranke govore kako mukarac sa stablom i djevojka s jabukama u naruju poruuju da Tomi und Kamaraden vole prirodu. Vidi,

87 toga se nikad ne bih dosjetio. A znai li to da emo uskoro vidjeti Boidara Pankretia s vjevericom? Ili Luku Trconia kako sklopljenih oiju grli suncokret? Zlatka Tomia glavom uz glavu tovne junice?... Kakva besmislica. Toliko para baenih u vjetar. Da ijednog od nas pitaju kako bi pokazao da cijeni prirodu, taj bi vjerojatno zagrlio Severinu. Jer, da si ne laemo, fenomen koji e svakog od nas ushititi, nemjerljivo vie od svih jabuka i hrastova, od svih Kornata i itavih Plitvikih jezera, uistinu je ono to je majci prirodi, pogotovo od pojasa nagore, uspjelo sa Severinom. Huh! Sve tee podnosim ove izbore. I to ak i ne same izbore, koliko me iscrpljuju idiotske predizborne kampanje. Osjetim se bespomono, bez ikakve vjere u budunost ljudskog roda kada vidim sav taj oajni trud kojim neki, inae bezosjeajni tipovi javnosti pokuavaju posredovati nekakvu emociju. Jedina emocija koju zaista mogu prepoznati u tim kampanjama je strah politiara da e ispasti smijeni. Utogljeni ljudi obino znaju biti tako nesigurni - boje se da e im se drugi smijati pa to skrivaju mrgodei se svisoka, kao da im je tap u guzici. U ovoj HSS-ovoj kampanji, vjerujem, sasvim se lijepo moe prepoznati ta pojava. Seljaka stranka, sa svojim nadutim predsjednikom i njegovom golemom stravom da ne ispadne smijean, naposljetku je ispala groteskno pompozna. Zagrliti stablo, molim vas lijepo?! Da u stvarnosti to netko uini, u nekom parku, recimo, kroz pola sata najkasnije dva stasita bolniara s psihijatrije bi ga vezala za leaj u ambulantnim kolima. Tako neto mogue je vidjeti samo u predizbornim kampanjama, jer one postoje sasvim izvan realnosti. Predizborna kampanja pomalo je patoloko vrijeme, u osnovi vrlo slino pijanstvu. Ba kao pijanci, kada u nekom umezu poslije boce vinjaka ponu padati u naruje jedan drugome, slinavo se cjelivati i kroz suze obeavati jedan drugome neke potpuno neostvarive stvari, kada se hvataju za srce i cmizdrei viu, da ih cijela birtija uje, kako e od sutra biti dobri, kako e nai poten posao i redovito plaati alimentaciju, kako e se okupati i promijeniti ve, kako vie nee lokati... sve to vrlo je nalik ponaanju naih politiara u predizborno vrijeme. Politike stranke u svojim alkoholnim delirijima grle se sa stablima i patetino kunu u punu zaposlenost, informatizaciju kola i fakulteta, zagrijane bolnice i vrtie koji ne prokinjavaju, a da ih pita, bez problema bi ti obeali i ukidanje svih poreza, poljoprivredne poticaje za marihuanu, nuklearno oruje i svemirski program sa zrelim planovima da se, najkasnije do ljeta 2008., hrvatska ekspedicija iskrca na Saturnu. Ba sve je jednako kao kod pijanaca - budalasti, nekada potpuno neobjanjivi postupci, burne emocije, velikodunost, groteskna pompoznost. itava predizborna kampanja doima se kao neobuzdana pijanka u nekoj prljavoj pelunki na periferiji, gdje uz tamburice i cerek kurvi potpuno neubrojive persone licitiraju sa sasvim nebuloznim brojkama. Sve do dana nakon izbora, kada nastupa dugo i muno trijenjenje. Premda oni nisu okusili ni kap alkohola, mamurnost, na alost, pripada biraima.

Tozin pouak
Nije, ruku na srce, neka povlastica biti gra anin Republike Hrvatske, osim u jednome. Ovo je ba smijena drava. U centralnoj Africi, dodue, nade se i aljivijih, no njima manjka pitke vode, tek su dijelom elektrificirani i voze se volovskim zapregama. Nama se ovdje ipak ne moe dogoditi da u epidemiji slinavke kolabira itav prometni sustav, a opet je veselo. ivimo, usudio bih se rei, u optimalnom omjeru udobnosti i apsurda, gdje se eljade svako toliko od srca krepko nasmije ludoriji nekog mamlaza u, posve je svejedno, zakonodavnoj, izvrnoj ili sudskoj vlasti. Nekoga, naravno, te ludorije i

88 razbjesne, ali ako imate smisla za alu, bude ugodno rastereujue i ljekovito. Narodno je zdravlje naposljetku na dobitku od komedije da su, eto, samo primjera radi, Branka Jordania, glavnog dravnog inspektora, uhvatili u bespravnoj gradnji vikendice, a on im, s mistrijom u ruci, promucao kako nije znao da mu treba dozvola. Pozdravimo ovacijama glavnog dravnog inspektora koji nije uo za gra evinsku dozvolu. to se jo uope moe dogoditi? Oekujte neoekivano, jer ovo je takva drava, da nitko ne bi mogao garantirati da sutra nee nekog suca Vrhovnog suda zatei gologuzog na ilegalnoj useljenici iz Moldavije i da se potom taj nee ivo zauditi kada mu reknu da je prostitucija protuzakonita. Nakon bespravne kue Branka Jordania, uistinu, mene bi eventualno iznenadila jedino vijest da se Slavko Sako-man predozirao. Istinsko veselje u sluaju glavnog dravnog inspektora ipak je nastupilo koji dan kasnije, kada se u novinama oglasio izvo a radova na inkriminiranoj vikendici, stanoviti Hasan Ibrahimovi zvani Tozo, dobrostiva neka zidarska dua, koji svu krivnju preuzima na sebe, a investitora brani argumentom da ovaj zapravo nije zidao izvan gabarita kamene kue koja je nekad stajala na tom mjestu. Novi objekt, u duinu i irinu, tvrdi gospodin Ibrahimovi, u milimetar je jednak starom, a tek je u visini vikendice Jordani sebi poneto dao oduka, no to je razumljivo, pojanjava Tozo, jer su tu nekada... slijedi citat, a vas molim za trenutak koncentracije... "ivjeli niski ljudi". Dakako, Tozo je u pravu, Hrvati su, generalno uzevi, dosta niski. Posljednjih smo desetljea, istina, poneto narasli, pa i nanizali neke dojmljive me unarodne koarkake uspjehe, no nije uvijek bilo tako. Stotinama godina bili smo mali narod, kepeci, takorei. Kada smo prije etrnaest vjekova banuli preko istonih granica Rimskog Carstva, ilirska plemena, to su ova podruja naseljavala prije nas, bila su nemalo zbunjena naim karavanama. inili smo im se... i upravo ih je to prevarilo... kao djeica, kao da se neki vrti organizirano uputio na predstavu u lutkarsko kazalite. Doista, govorimo li o hrvatskim velikanima, obazrivo valja pripomenuti da nijedan od njih nije imao preko metar pedeset pet. Kralj Tomislav, primjerice, bio je tako malen da je ma za njim orao po praini, a pancirni prsluk darovao mu je, nakon to ga je prerastao, dvanaestogodinji sin jednog bugarskog vladara. Kada bi kralj ujedinitelj poelio zajaiti konja, dvojica patuljastih tito-noa spremno bi dotrala sa sobnim ljestvama. Petar Kreimir, s druge strane, uope nije jahao konja. Njemu bi osedlali purana. Pamti se tako i anegdota s pogubljenja Zrinskog i Frankopana. Hrvatski urotnici vezanih su ruku, kleei ekali da im odrube glavu, a austrijski se krvnik sa sjekirom, pod crnom kapuljaom s prorezima za oi, popeo na gubilite pa se zbunjeno osvre. "A di su muterije?", pita on. "Upravo si ih ugazio", dovikne iz okupljenog mnotva netko razdragano. Ipak, Ljudevit Gaj, to jest - jest, bio je gora od ovjeka. Sa svojih metar i ezdeset tri centimetra svisoka je gledao bana Ivana Maurania, koji je "Smrt Smail-age engia" veim dijelom napisao stojei, laktovima se naslanjajui na stolicu. Pa onda Stjepan Radi. to mislite zato su ga uope zvali Stipica? Kada ne bi mogao spavati, priaju svjedoci, utemeljitelj i predsjednik Hrvatske seljake stranke nervozno je etao ispod kreveta. Utoliko je atentat na njega posve nevjerojatan. Punia Rai, mora se priznati, napravio je vraki dobar posao kada je nekoga tako sitnog uspio pogoditi. Poslije njega doao je dr. Vlatko Maek, koji je kazao: "Lajbek je otkopan". Legendarni Maekov lajbek, inae, kupljen je u Beu, u radnji znamenitog Rudolfa Schwartza mla eg, carskog i kraljevskog krojaa za djecu i dojenad...

89 Mogli bismo ovako unedogled nabrajati, no bit ste, vjerujem, shvatili. Glavni dravni inspektor Branko Jordani posve je nevin u cijeloj stvari. Dumani su ga dohvatili kada je svoju skromnu ute evinu uloio u obnovu ruevine neega to je uistinu bilo moda kao malo vei kokoinjac. Zbog tako beznaajnog krimena vjerojatno e zavriti u mirovini. Za dugogodinji predan i samoprijegoran rad predsjedniku Vlade bih preporuio da mu urui bogato ilustriranu "Snjeguljicu i sedam patuljaka".

Bolan lei harambaa Boko

"Uzeo san malo bolovanja da uredin vinograd", kau nai ljudi. Ili uzmu malo bolovanja da zakolju prase, da naliju betonsku plou ili stave krov na kuu, da posjeku neku umu, oene sina, krste unuku. Ili ga naprosto uzmu. "Ba bi moga uzet malo bolovanja, odavno nian bio", objanjavaju oni kao da je to upravo najprirodnija stvar. Uzeti bolovanje. To vie ak nije neto to se dobiva, nesvojevoljno i zapravo neeljeno. Ne, upravo suprotno, bolovanje se iroka srca, s neobinom dragou, uzima. Ta sindikalna steevina Zapada ovdje se prometnula u aavi obiaj nekakvog dopunskog dopusta za domiljatije, prelijepo se uklopila u hajduki mentalitet koji dri neupitno ispravnim kada netko zajebe dravu ili poduzee. "Ostalo mu je bolovanja od prole godine", znali smo tako rei za jednog kolegu to bi uvijek nekako u ovo doba, kada ponu proljetni radovi u polju, neto zamirao pred nekim specijalistom medicine rada. U zemlji u kojoj mnogi glumci ne znaju ni dobar dan estito izgovoriti, anonimne su kazaline prvakinje i prvaci u posljednjih pedeset godina po naim ordinacijama odglumili kostobolja, alergija, sranih i modanih udara, velikih i malih boginja, epilepsija, izofrenija i inih boletina u protuvrijednosti od valjda pola milenija bolovanja. to dakle uiniti da se publika vrati domaem filmu? Zar ne vidite? Akademija dramskih umjetnosti trebala bi dati otkaz Tonku Lonzi i za profesora glume uzeti nekog rekordnog simulanta udruenog rada, specijaliziranog, na primjer, za karakterne role astmatiara. Premda, jasno, stoji opravdana bojazan da bi novi prosvjetni kadar brzo zdimio na bolovanje. Ili ak u invalidsku mirovinu. Jer, naravno, to je vrhunac karijere svakog od tih pametnjakovia - invalidska penzija, doivotno bolovanje bez prava na pomilovanje. Poeo sam s ovim malo poduim uvodom zapravo zbog jednog intervjua od prolog petka u Slobodnoj Dalmaciji. S Bokom Ramljakom su razgovarali, bivim efom splitskog SIS-a, zapovjednikom ete alkarskih momaka, elnikom lokalnog ogranka Hrvatskog bloka i intimusom odbjeglog Gotovine, s kojim se, kako sam kae, i sada povremeno vidi i proljudika. Nakitivi se kao papagaj tudmanovskim ordenjem na obinoj bijeloj majici kratkih rukava, ordenjem u koliini koja bi valjda dostajala za Eisenhowera i Montgomervja i sve asnike i doasnike koji su sudjelovali u invaziji na Normandiju, harambaa je dakle izaao pred novinare i natrkeljao ludorija za itave dvije strane novina, od kojih sam, kao posebnu poslasticu za itatelje Jutarnjeg, odabrao ovaj krasni citat: "Nakon to je iz SIS-a izbaeno 167 mojih kolega u 2000. godini, ja sam 20. prosinca te godine, iz prosvjeda i u znak potpore tim ljudima, otiao na bolovanje do 31. kolovoza 2002. godine, kada sam umirovljen". Ovo je zemlja u kojoj je teko ispasti ba jako glup. Ako ponekad i lanete neto blesavo, malo je vjerojatno da e to biti posebno uoeno i upameno u gomilama blesavosti koje svakodnevno emitiraju nai tiskani i elektronski mediji. Harambaa Ramljak nametnuo se unato tako otroj konkurenciji. Dapae, kada pomnije prouite ovih etrdesetak rijei njegove izjave, teko je zapravo sjetiti se da je netko u posljednjih desetak godina u toliko malo etvornih centimetara novinskog prostora, jednim toliko zgusnutim stilom, strasnije kompromitirao vlastiti mozak.

90 Pod jedan, prosvjed zbog otputanja ljudi i potpore navodnim rtvama crvenog terora nigdje se, naravno, u medicinskoj literaturi ne spominje kao razlog za bolovanje. Ramljak je morao navesti nekakav drugi, ozbiljniji motiv, koji je, kako sada vidimo, bio laan. Imamo, prema tome, ovjeka, ako se to smije tako rei, koji sasvim javno, bez imalo srama, izjavljuje da je dulje od dvadeset mjeseci s lanim bolovanjem pljakao SIS i Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Da i u jednoj od ove dvije dravne ustanove netko ima volje za to, kao to vjerojatno ipak nema, mogao bi protiv Ramljaka pokrenuti radni spor sa zrelim izgledima da ga dobije na svim instancama, pa da harambaa lijepo s kamatama vrati sve to je poerao u posljednje dvije godine. Ipak, ja ne bih urio s tim. Koliko god da je sinjski paalievac uzeo u tih dvadeset mjeseci, jeftino smo ga se rijeili. Jer, pogledajte samo drugu ludost koju je blagoizvolio kazati taj, taj... a ne znam vie to bih rekao. On je na bolovanje otiao iz prosvjeda protiv komunistike vlasti i potpore otputenim kolegama. Oblici prosvjeda kakve poznaje suvremena demokracija su, kako znamo, kada netko seta s transparentima, izvikuje parole, potpisuje nekakve peticije, gada premijera jajima ili gnjilim povrem, kada trajka gla u; radikalniji su se pojedinci skloni ak i politi benzinom i zapaliti. Osnovno je u svim ovim aktivnostima biti zamijeen, a nije na odmet ni prinijeti neku rtvu, otrpjeti nekakvu, makar sitnu nelagodu za stvar za koju navija. Harambaa Ramljak, me utim, odluio se za formu protesta dosad nezabiljeenu u itavoj historiji ideje gra anskog neposluha. Ne' majci, on je lijepo otiao na bolovanje pa itao novine, igrao biljar, eventualno nalio neku betonsku plou, uredio vinograd, zaklao prase... itavih je dvadeset mjeseci imao da uini one stvari koje Hrvati inae ine kada odu na bolovanje. Biste li vi ita od toga nazvali prosvjedom? Ali, neka mu. Sve bih mu oprostio. Penzioniranjem ovako bistroumnih obavjetajaca dravna je sigurnost, barem ako mene pitate, u svakom sluaju na dobitku.

Rezak vonj svlaionice

Jako bih volio da se Mirko Filipovi nade u novom sazivu parlamenta. Makar su neki rezervirani prema politikom angamanu tog temera, a drugi ga ak otvoreno ismijavaju, ja jako navijam za Cro Copa i svejedno mi je zapravo koja ga je stranka kandidirala. Nemojte ovo nikako shvatiti kao agitaciju za njih, u ovom sluaju doista mi je bitan samo taj Slavonac, koji se za kruh po Dalekom istoku, u veu od perlona, mlati s udovitima to su samo grekom matiara upisani kao ljudska bia. Filipoviev smrtonosni high kick, naime, ini mi se vrlo korisnim novitetom u Hrvatskom saboru. Ta stvar nam je, drim, nasuno nedostajala. Premda mnogi ne misle tako. Na blesavi narod jo uvijek misli da narodni poslanik mora biti obdaren hitrim umom i otrovnim jezikom, na cijeni su neke, navodno, intelektualne vjetine. Ja bih, me utim, u naem parlamentu, i najbri mozak i najotrovniji jezik mijenjao za jedan kvalitetan kruni udarac nogom u glavu. Znam, runo je to uti, eljade bi se moralo uzdii iznad nagona, razumna razmjena argumenata trebala bi pobijediti nerazumnu razmjenu udaraca, odricanje od nasilja sam je temelj civilizacije. Ali, ne mogu si pomoi. Kada vidim zvjerinjak koji se zove najviim zakonodavnim tijelom RH, zastupnike to uglavnom besmisleno krie i lupaju, uhvati me mala snaga. Zar je to civilizacija? Uistinu, kakvog smisla ima cjepivo protiv malarije, kada pogledate na Sabor? Zar je zbog tih budala Galileo umalo planuo na inkvizicijskoj lomai? Zar zbog ovakvih ljudski duh svaki dan pravi sve bolje omekivae za rublje? Mnogo mi se puta dosad, pred malim ekranom, zaprepateno pratei direktni prijenos

91 prijepodnevnog zasjedanja na Markovu trgu, sav taj trud ovjeanstva uinio sasvim uzaludan. Civilizacija je, shvatio sam, na tom mjestu izgubila sve bitke i jedino to mnogi od tih zastupnika, a i zastupnica, ruku na srce, doista zasluuju jest poten udarac nogom, barem u stranjicu. Zato mi je drago zbog Filipovieve kandidature. Nadam se samo da znameniti kickboksa nee biti suzdran i staloen kakva je stranka koja ga je stavila na listu, nego e svoje golemo me unarodno iskustvo znati primijeniti i u domaim prilikama. Ve vidim kako e to izgledati. "Udri je", ape Raan, pokrivajui dlanom usta. "Udri je, Mirko!" "Koga?", zaudi se Mirko. "Pst!", psikne Raan. "Tie!" "Koga da udarim?", proape sada Cro Cop. "Onu s kratkom kosom", ree Raan. "Udari je!" Mirko Filipovi spremno ustaje, jer takva je stranaka stega medu socijaldemokratima, i odalami po zubima Ingrid Antievi-Marinovi. Raan se hvata za glavu. "Ne nju! Ne nju, Mirko! Onu tamo!", ree predsjednik stranke oajno, pokazujui prstom na Jadranku Kosor. Cro Cop krupnim koracima prelazi saborsku dvoranu. Jadranka Kosor uasnuto bjei i zakljuava se u enskom zahodu. asak kasnije otamo se uje razbijanje vrata. Potom krikovi. "Mir, dame i gospodo!", javlja se u to svojim baritonom itaa prognoze za sjeverni Jadran predsjednik Sabora Zlatko Tomi. Jako je dobro da se na ovim izborima pojavljuju ljudi iz sporta. HDZ je tako na svoju listu stavio trofejnog rukometnog trenera Linu ervara. Gospodin ervar, kako smo prije neki dan imali prilike vidjeti u vrlo zanimljivom razgovoru s novinarkom ovog lista, sjajan je politiki kadar koji o mnogim pitanjima ima Sanaderovo miljenje. Ako ude u Sabor, a gotovo je sigurno da hoe, taj ni kravatu nee vezati bez konzultacija s predsjednitvom svoje stranke. To je divno sa sportaima - disciplinirani su. Posluat e to im govori, pokoriti se autoritetu, kao mravi e raditi za kolektiv, sasvim ponitavajui vlastitu osobnost. Taj duh momadi, rezak vonj svlaionice, nedostaje stranakim klubovima u Saboru. S ervarom e Sanader dobiti tu stvar. Prije izglasavanja nekog vanijeg zakona, svi e se hadezeovci povlaiti u karantenu u neke provincijske toplice, gdje e ih predsjednik stranke "galvanizirati" za predstojei parlamentarni dvoboj, davati im precizne upute, na kolskoj ploi nacrtati gdje e koji od njih sjediti. Znat e se tko to radi - Glava uva Jurjevia, Seks je flaster Arloviu. Ako se koji od hadezeovaca pobuni, mar na tuiranje! I nema pia, nema enskih, a svjetlo se u spavaonicama gasi u deset, nakon zajednikog gledanja Sedlarova filma "Franjo Tu man, hrvatski George Washington". No, dobro, da vas vie ne gnjavim izborima. Pogledajmo kako je sportu koji je jo uvijek sport, neovisan o svakoj politici, ideologiji i vjeri. Dan prije utakmice s Romom, igrae Hajduka je primio Ivan Pavao Drugi. Zahvalni za sve to je uinio za hrvatski narod i dravu, hajdukovci su Svetog Oca najprije darivali nekom zastraujuom mazarijom Josipa Botterija, a potom se i zadrali u ugodnom kraem razgovoru s njim. Primijeeno je da je Ivan Pavao Drugi, na sve to su Spliani kazali, zadovoljno tresao glavom. Po

92 zavretku ovog historijskog susreta, saznajemo, poglavar Katolike crkve svom je osobnom tajniku izjavio: "Ba su drag svijet ovi Litavci." Utakmica Hajduk - Roma jo nije poela u vrijeme pisanja ovog teksta, tako da vas ne mogu izvijestiti da su "majstori s mora", besramno pokradeni od, evidentno potplaenog, panjolskog suca, izgubili ovaj ogled. Ispriat u vam samo vic koji sam prije neki dan uo u Splitu. Dakle, kako bi Hajduk mogao pobijediti Romu? Ako utakmicu sudi sudac Lozina.

Crveni tuljac za fantazista iz veznoga reda

I tako nam je Zvonimir Boban diplomirao, na skromnoj sveanosti promoviran je u profesora povijesti, dekanovim potpisom na dokumentu u futroli od crvenog baruna zapoela je jedna sasvim osobita resocijalizacija biveg nogometaa. U civilni ivot nekadanja se zvijezda Dinama i Milana i dravni reprezentativac vjerojatno najzasluniji za bezumnu sreu nacije u srpnju 1998., ne vraa kao vlasnik diskoteke ili lanca sportskih kladionica, odbacio je sigurne pare koje bi mu donijela gradnja stanova, marina, hotela, terena za golf i ega se ve drugog igrai na izmaku karijere ne domiljaju kada ih netko upita ima li ivota poslije sporta. Boban se prihvatio knjige i za malo vremena zavrio studij. Izgubili smo fantazista iz veznoga reda, dobili jo jednog vie ili manje nepotrebnog svrenog povjesniara. Kratak tekst o ovoj neveseloj preobrazbi u jednoj reviji kratko je naslovljen, jednom rijeju: "Intelektualac". Ta stvar uistinu, to god mislili o Bobanu, zavre uje nae potovanje. Osobno, ne bih nazvao intelektualcem ba svakoga tko se domogao visoke stune spreme, taj naslov pripada, rekao bih, biranijem drutvu umnika, ali svakako pozdravljam Bobanovu predanost i trud. Njegovih sam godina otprilike i mislim da bih radije darovao oba bubrega nego opet studirao. Vidjevi ga, me utim, u tamnosivom odijelu kako smjerno slua rektorov govor, vratilo mi se to vrijeme. Sjetio sam se nekih ljudi kada sam i sam uio za profesora... smijeno e vam moda zvuati, ali i ja imam to zvanje... sjetio sam se ljudi poput Bobana, tako er studenata povijesti. Ako ste bili na Filozofskom moda ste ih uoili - studenti povijesti iz provincije. Sasvim osobit svijet. Studenti iz Imotskog, Sinja, Drnia, Benkovca, potomci hercegovakih kolonizatora Slavonije, sve moji zemljaci, ljuta katolika korjenika to je povijest upisivala ne zato to je propala na medicini ili elektrotehnici, nego zato jer je to bila njihova religija. Doista, nitko nije strastvenije itao historijske knjige kao ti deki iz kamenjara s imenima narodnih vladara, sliicom svetog Ante u medaljonu od prozirne plastike na privjesku s kljuevima i crvenom vrlikom kapom na zidu uske sobice u studentskom domu. Njihova strast, na alost, bila je uglavnom pogrena: povijesti ih je vukao nacionalizam, ba kao i pokojnog predsjednika. Dogodilo mi se da sam studirao poetkom devedesetih i ba sam s njima najbolje razumio narav diktature koja se tiho valjala. Svi ti jedva punoljetni Kreimiri, Bra-nimiri, Trpimiri, Zvonimiri bili su mali Tu mani, dravotvorni, zadrti, oboavatelji Hitlera, vie ili manje pritajeni antisemiti, a povijest su zamiljali kao Ivekovieva ulja - kralj na konju, junaka mu desnica na bogato ukraenom balaku, sjaji se kao Zepter lonac u limenom oklopu, dok su podanici uokolo popadali na koljena, s glavama pri zemlji, ne vidi se najbolje, ali rekao bih da pasu travu. Moji zemljaci bili su oarani tim kiem. Jo i danas imam u uhu njihov latinski s tvrdim zaviajnim naglaskom kada bi rekli: "Antemurale christianitatis". Rekao bi da im je bajadera u ustima, s kakvom su slau to izgovarali. Igramo tresetu u studentskom domu, a kolega se toliko zapjenio s nekakvom bulom

93 nekakvog Bele da ne vidi su mu tri trice bez batoni u rukama. Glave pune tih mitova, ta mladost je dolazila studirati povijest i redom bi se razoarala. Trebali ste vidjeti njihov bijes, uti tu kurvu Gospu i krv Isukrstovu, kada bi uli da je ono to znaju o Tomislavu veim dijelom bljez-garija koja nema osobite veze s historijskom istinom. Nali bi se iskreno uvrije eni ako bi im tko rekao da je neki knez, njihov imenjak, zapravo bio besprizoran bandit. Uope, silno ih je uzrujavalo ako bi netko povijest, njihovu nacionalistiku religiju, pokuao pretvoriti u znanost. Sve to vrati mi se danas kada gledam Bobana s diplomom u crvenom tuljcu. Nimalo sluajno, i on je iz Imotskog i nosi ime jednog narodnog vladara, tek je moda neto elegantniji. Sve drugo je tu, savreno razumijem kako se on naao na tom mjestu i makar sam, ponavljam, iskreno zadivljen njegovim akademskim uspjehom, znam da je izabrao povijest tek da bi toboe znanstveno uozbiljio svoj nacionalizam. Prava povijesna znanost to, naravno, nije u stanju, ali moji zemljaci ne odustaju. Ako im neki podatak ne tima, oni e ga malice krivotvoriti. Nacionalizam, bilo koji, u osnovi i nije nita drugo nego krivotvorena povijest. Navlas jednako kako su komunisti mrcvarili filozofiju, nacionalisti siluju historiju. To, dakako, nije lijepo, ali mi je svejedno bilo drago kada sam vidio slavnog nogometaa medu novopeenim profesorima, sjetio sam se nekih ljudi koje sam nakon fakulteta posve izgubio iz vidokruga. Tek povremeno uini mi se da bi to mogli biti oni, kada otvorim Vrtuljak ljubavi u Areni i proitam: "Katolik, intelektualac (35), mirne naravi, trai potenu Hrvaticu za ozbiljnu vezu i, mogue, brak. Jedno dijete nije problem."

Domovinski obrat
Prije neki dan preko anka u izlogu kafia gledamo gdje se vani na semaforu zaustavio stanoviti dravotvorni intelektualac mlade generacije, jedan od onih nesmiljenih, ljuta trava, zagovornik stajalita da su Hrvati, samo zlobom kasnijih idovskih lektora Biblije, isputeni iz Knjige postanka, a netko kae: "Je li znate da je njemu stari bio vojno lice?" "Ma, daj?!" "Ozbiljno. A bio je i u Partiji?!" "Ko, otac?" "Ne, nego on." "Pa kako, majku mu? Kad je stigao? On je negdje moje godite." "Priao mi jedan to je s njim bio u gimnaziji. U treem razredu se upisao." Ma, gledaj ti naprednog omladinca, mislim ja. Ve u treem razredu u SK! Valjda ni Ivo Lola Ribar nije imao tako dobro prolazno vrijeme. Ali, onda do e devedeseta i deko, umjesto da prokazuje revizioniste koji su izdali besmrtnu misao Eduarda Kardelja, u regalu poreda "Bespua", komplet Budaka, kazivanja medugorskih vidjelaca i svetog Augustina, zakiti se ukusnim kriiem iz duana sakralne galanterije, objesi zastavicu neke gardijske brigade na retrovizor i uhvati drljati ganutljive tekstove o Mirku Norcu. Stojimo u kafiu s pelinkovcima i kavama na pola puta od usta i, gledajui ga gdje se zaustavio pred semaforom, pokuavamo pojmiti kakva se to ljudska drama morala dogoditi u njemu. Kada govorimo o fenomenu politikog obraenitva, najee ete uti da ljudi to ine zbog oportunizma. Uobiajeno je vjerovati da su konvertiti presvukli politiku koulju da bi sauvali stan, dravnu sinekuru i slubeni auto i u mnotvu je sluajeva nedvojbeno

94 da se ba tako dogodilo. Ta je moralna niskost, me utim, tako banalna da ne vrijedi razmiljati o njoj. Ono to mi se ini intelektualno daleko izazovnijim su oni, dodue puno rje i, sluajevi da je obraenik s iskrenom gorlji-vou zastupao i ono prije i ono poslije devedesete. Takav je, moralno puno poteniji, premda duevno ne ba sasvim uravnoteen, uvjeren sam, onaj mladi dravotvorni intelektualac s poetka nae prie. Ima kod Josefa kvoreckog, u romanu "Lavica", jedna reenica koja savreno opisuje to to se njemu dogodilo i jo mu se uvijek doga a. Citiram po sjeanju: "Mnotvo radikalnih miljenja poiva na zloj savjesti". Sve je, mislim, u ovome. Taj nesretnik koji je u sebi u jednom asu, nakon kratke, adolescentske partijske karijere, otkrio plamenog hrvatskog nacionalista, svoj radikalizam zapravo ima zahvaliti frustraciji zbog nekakvog ae zastavnika prve klase, koji ga je moda, sasvim lijepo mogu to zamisliti, ujutro postrojavao, itao mu dnevnu zapovijed i tjerao da pozdravlja trobojnicu s petokrakom. Jedna takva zastraujua osobna ispovijest jednom je ak i izala u novinama, ako se sjeate, kada je ono Nenad Ivankovi prije nekoliko godina u jednom intervjuu cvilio u stilu da ga je otac, stari Vonta, u djetinjstvu prejako mlatio Marxovim "Kapitalom" po tjemenu. O tim stvarima je runo razgovarati. To su nekakve vrlo intimne ljudske nesree u koje je bolje ne gurati nos, a pisati o tome u novinama, kao to ja sada inim, vrhunski je neukus. Da nije jedne stvari, toga da u njihovoj borbi s vlastitim frustracijama svako toliko kao kolateralna rtva padne netko od nas, toboe nedravotvornih. Neugodna je, naime, pojava da Nenad Ivankovi obraunavajui se s vlastitom mladosti s vremena na vrijeme skoi na nekoga za koga on misli da je dananje utjelovljenje te mladosti. To da danas u itavoj Europi nema ljeviara koji bi bio i priblino nalik njemu iz osamdeset i neke, nego bi takvu ideoloku nakazu eventualno nali jo samo u Sjevernoj Koreji, Nenada Ivankovia pretjerano ne zanima. Da bi se oslobodio svojih demona, on tog neprijatelja mora barem imaginirati. Drugi put opet neki od tih obraenika tvrdi kako je nemogu ivot sa Srbima, a reene je nacionalnosti upravo ena s kojom dijeli stol, postelju i tekui raun u banci. to je jedna strano glupa situacija, mi itamo njegove ovinistike ispade zapravo samo zato jer mudrija nema hrabrosti pokrenuti razvod braka. I to je, ako bolje pogledate, ak i neobino esta pojava. Na sve strane nekakvi bivi partijski sekretari i partijski pouzdanici u novinama, proroci samoupravljanja koji su jednom davno, itajui Lenjinovu "Dravu i revoluciju", plakali neutjenije nego moja tetka kada je gledala "Kramer protiv Kramera", danas u protokolom propisanim crnim odijelima zamiljeni stoje u prvom redu zagrebake prvostolnice, prozivaju na red na nacionalni osjeaj i nazivaju nas izrodima, srboetnicima, komunistima i kako ve sve ne. to im rei na to? Je'n, dva, tri, sve to kae to si ti? O tome bi, ponavljam, u nekoj drugoj prilici, da je ovjek malo smjerniji, bilo vrlo runo govoriti jer je stvar vrlo osobna. Ovi nai pametnjakovii su se, me utim, tako osilili, da sam i ja spreman biti vrlo bezobrazan prema njima. Pa kada netko od njih pone dvojiti u moju nacionalnu pripadnost, ja se bez pardona spomenem njegova partijskog perfekta, a nije mi mrsko ni, ako je ve takva zgoda, opsovati mu pravoslavnu mater. Nije ba jako pristojno, ali nam nita drugo ne preostaje. Premda, naravno, nemam nita protiv njegove pravoslavne majke. Dapae, to bi vrlo lako mogla biti jedna draga gospoda koja se silno trudila lijepo odgojiti vucibatinu od svoga sina. Uope, u tim sam stvarima jo najmanje sklon kriviti one koji su izvor frustracija dananjeg obraenika. Starom Vonti, recimo, nita ne zamjeram ako je svog Nenada mlatio Marxovim "Kapitalom" po tjemenu. Zamjeram mu samo to ga je mlatio mekim uvezom.

95

Nadnica za trudove
Prijedlog, naalost, nije proao u Skuptini. Milan Bandi htio je da se sa sto kuna iz gradskog prorauna nagradi ro enje svake bebe u Zagrebu. Muke ili enske, svejedno, svim malim goludravim posrancima koji prvi put kriknu u administrativnim granicama glavnog grada esdepeovski bi odlinik darovao jednu naranastu banknotu. Dok bi iscrpljena mater, jo znojna i raupana, prvi put dojila svoje novoro ene, prikrao bi se valjda njihovu leaju, mekano rastvorio sitnu akicu i tutnuo pare u nju. "ta je ovo?", upitala bi rodilja iznena eno, a Bandi bi veselo namignuo i moda samo malo spustio zelenu, papirnatu bolniku masku s nosa da ga ona moe prepoznati. Tek toliko da ena vidi za koga e glasati u studenome. Potom bi se tiho iskrao iz prostorije. "Hvala, gospodine Bandiu", apnula bi zahvalno mama za njim, a gospodin Bandi na vratima isto bi se ganuo vlastitom dobrostivou i okrenut le ima kriom otrao krupnu suzu s obraza. "To je onaj Bandi to svim bebama iz gradske kase daje po sto kuna", govorile bi zadivljeno za njim na bolnikim hodnicima sestre u svijetloplavim kutama. Sijedi primarijusi nehotice bi mu se klanjali, poneki umirovljenik poelio bi mu stegnuti desnicu, portir na izlazu spremno bi skoio i salutirao Bandievom milosr u i samoprijegornoj brizi za boljitak domovine. Milan Bandi svima bi skromno ponavljao da ne treba, da nije to nita. No, njegov prijedlog, kako smo ve kazali, naalost nije proao u Gradskoj skuptini, HNS-ovim se vijenicima nije svidio. Kao rtva u zagrebakom me ustranakom ratu, medu gra evinskim dozvolama za trgovake centre i odlukama o imenovanju direktora javnih poduzea, nevino je skonala i ideja da se ra anje u ovoj zemlji napokon, kako je i red, pretvori u ozbiljan biznis. Sad, znam to ete rei. Sto kuna, nije to bogzna to. Kao to i nije. Ali zamislite, molim vas, da ena rodi estorke, a medicinska praksa biljei i takve sluajeve. est beba - eststo kuna. Aha! Jeste vidjeli?! Odmah ste se prestali smijati. ena je zaradila eststo kuna, a to je napravila? Nita. Samo je legla, jer to ti drugo treba za dijete, nego da legne u kakvom mukom drutvu, poeljno da je visoko, crnomanjasto i da ima plave oi. I tako ona lei, a pare same dolaze. Jedne godine estorke, druge ne treba nego etvorke i u dvije godine skupi se tako, bogami, tisuu kuna. Pare lijepo stavi u dep, a djecu, ako si pametan, da na usvajanje ili, jo bolje, proda u Italiji. Ja znam jednog Ciganina to tako trguje, fin ovjek, profesionalac, za proviziju od petnaest posto smjesti ti dijete u neku finu talijansku familiju, ona i on intelektualci, solidna primanja, trokatnica s bazenom otplaena, sve uredno, samo, jebi ga, ne mogu imati djece. Takvi bi ne znam to dali za bebu. Plaaju, ne biste vjerovali, jo bolje od Bandia. Kaem vam, vani je to biznis, strane se pare vrte i pitanje je dana kada e jeftine turske, ma arske ili ak tajlandske bebe stii i kod nas. A kada se to dogodi, gorko emo zaaliti to smo odbili Bandia koji se prvi, vizionarski dosjetio zatititi domau proizvodnju. Zagrebaki esdepeovac zna, jer nije blesav, da su djeca nae najvee bogatstvo i da se tu hitno moraju uvesti poticaji. Isto kao i u poljoprivredi, potpuno jednako kao to se radi i s maslinom, suncokretom ili eernom repom. Pa neka je i malo skuplje, ali je nae, hrvatsko. Da je neki stranac na naem mjestu, on bi to, nemojte sumnjati, znao cijeniti. Ovdje, me utim, im se javi pametan ovjek, odmah ga pokopamo. Vraja mediokritetska zloba naposljetku sve lijepo i plemenito uniti. Pa i s tim prijedlogom, da je usvojen, ja ne znam kako bi to u stvarnosti funkcioniralo. Jer, znate ve kako je to u nas, im bi neka rodilja zaradila sto kuna, vie nijedna susjeda s njom od zavisti ne bi razgovarala. I uope, mislim da bi se s tih sto kuna za bebu u nas otvorio prostor za razliite malverzacije. Pod jedan, sve bi ene u Hrvatskoj dole roditi u Zagreb. Rodilita bi po

96 naoj provinciji opustjela, jer tko je blesav da tu rodi besplatno kada u glavnom gradu akom i kapom dijele pare za to. "Izdri jo malo, ljubavi, evo nas u Ivani Gradu!", vikali bi preplaeni mukarci svojim uspuhanim gospo ama na stranjim sjeditima. Tolika bi to navala bila da bismo, procjenjujem, najkasnije za est mjeseci morali ograniiti koliinu poroda. Da se zbilja daje sto kuna za bebu, vrlo brzo bi se natiskalo u rodilitima i kome je potreba i kome nije. "ta ti opet radi ovdje?", obrecne se ivani lijenik na neku trudnicu. "Ja bih rodila", protisne ena moleivo. "Ne moe, proli mjesec si dvaput rodila. Kakav je to red, pusti malo i druge da ra aju." ena se pokunjeno okrene i ode, da bi se za sat vremena vratila prerusena, sa eirom i sunanim naoalama. Ovaj put je, me utim, prepozna neka sestra i izbaci je kroz prozor radaonice na treem katu bolnice... Ma, znate to mi je sada palo na pamet? Mora biti da je neka enska u Bandievoj rodbini, makar daljoj, nosea i da nosi najmanje trojke. Jer, vraga bi se Hercegovac tek tako, iz iste filantropije, toga sjetio. Sigurno je lukavac sve to smislio da bi s rodicom kasnije podijelio pare.

Kalafat iz Drnia
Pa vi recite da je to normalno. Draen Budia trebao bi biti predsjednik nadzornog odbora holdinga u koji se ujedinjuje pet hrvatskih brodogradilita. Profesor filozofije i sociologije, koji je petnaestak godina u Nacionalnoj sveuilinoj knjinici vrebao da plijesan i gljivice ne napadnu rijetke inkunabule, da bi se potom s promjenjivim uspjehom okuao u politici, sada je pozvan da iz gliba nerentabilnosti iupa nacionalnu brodogradnju. Osoba koja vjerojatno nije ni brodomodelar, tu je da nadzire i usmjerava posao od kojega, posredno ili neposredno, ovise sudbine desetaka tisua ljudi. Zato? Zbog vjekovne tradicije brodogradnje u njegovu rodnom Drniu? Zbog tankera koje je jo kao mali djeak gledao kako tiho plove rijekom ikolom? Razmiljajui o tome palo mi je na pamet neto jako blesavo. Recite da mi nisu svi vijci dobro pritegnuti, neu se naljutiti, ali ba sam nekako poelio da mogu Draenu Budii... nemojte se sada iznenaditi... operirati slijepo crijevo. Stvarno, s iznimnim bih veseljem to uinio. Mogu se ak i vrlo ivo zamisliti u toj ulozi... U zelenom kirurkom ogrtau, sa zelenom kapicom, maskom na licu i gumenim rukavicama na rukama ulazim u salu gdje me na jarko osvjetljenoj postelji eka ve napola omamljen potpredsjednik Vlade RH. "O, pa ja vas znam, vi ste novinar", ree pacijent umornim glasom. A ja gledam otricu skalpela kako se presijava prema reflektoru i nita mu ne odgovaram. "Hoete li moi...?" "Hou li moi - to?" "Moje slijepo crijevo...", protenje estiti liberal. "Opustite se, Budia", kaem mu blago, "ja o slijepom crijevu znam moda i vie nego vi o brodogradnji." "Oh, onda dobro...", proape Budia i onesvijesti se od anestezije. Zar to ne bi bio krasan prizor? Na moju golemu alost, apsolutno je neostvariv, jer ja nisam ni kirurg, a ni lan HSLS-a. Da sam u HSLS-u... ili u SDP-u, jasno, posve je svejedno... to bi ve bila druga pjesma. Kao haeselesovac, sa zvanjem koje imam, koje je sluajno jednako zvanju koje je stekao Draen Budia, sasvim bih lako mogao postati

97 kirurg, ba kao i ravnatelj Dravnog hidrometeorolokog zavoda, dirigent Zagrebake filharmonije, predstojnik Klinike za enske bolesti i porodnitvo ili predsjednik Razreda za prirodne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Da sam haeselesovac, imao bih, vjerujem, zrele anse da na iduim Olimpijskim igrama budem hrvatski predstavnik u disciplini bacanja kladiva. Samo da u najblii ogranak ove stranke do em s dvije svoje slike i potpiem jednu piivu pristupnicu, budunost bi se u nebrojeno staza ravala preda mnom, kao to se rava pred njihovim utogljenim aktivistima. Ja se uvijek malo kao saalim kada vidim te stranake nesretnike u tofanim hlaama kako pod mikom nose kartonske fascikle s nekakvim besmislenim "materijalima", no injenica je da u partitokraciji, koja u nas sada ve poprima sasvim groteskne obrise, oni mogu biti najvei blesani u itavoj jugoistonoj Europi, mogu biti tako tupi, kao to sam se osvjedoio, da ne vladaju sa zbrajanjem razlomaka, no njihova e se partija uvijek majinski zbrinuti za njih, nai im, barem za pet tisua kuna mjeseno, nekakvo mjestace u dravnoj upravi, uhljebiti kao vladine povjerenike za prometnu signalizaciju i vonju desnom stranom, u saborsko povjerenstvo za suenje kamilice, upanijski ured za istraivanje svemira ili neku slinu funkciju od presudnog nacionalnog interesa. Iznenadila me je tako jedna vijest od prije moda mjesec dana, ne znam vie u kojim novinama je to bilo, o steaju u imotskoj Agrokoki. Sluajno znam za tu farmu kokoi jer je u mom zaviaju. Moji su tamo povremeno kupovali jaja. Kako su bili krti, uvijek su kupovali drugu klasu. Druga klasa, ako niste znali, su ona jaja koja treba oprati od kokojih govana. I sada, kako itam, firma je u steaju, moda se to ak moglo i izbjei da se moj tata isprsio za prvu klasu, no nije to vano za ovu priu. Vaan je steajni upravitelj, Marko Bitanga se on zove. Vama ime moda ne znai puno, mi ovdje u Splitu ga bolje znamo. Bio je hadezeovski epizodist kojega je Paali u neko doba pomeo, ali nitko nije pretjerano alio zbog toga, da bi onda nekako nestao iz javnog ivota i sada se evo reinkarnirao na mjestu steajnog upravitelja Agrokoke u Imotskom. Inae je profesor neega, mislim da je fizika posrijedi. I sada ja to itam i pokuavam se domisliti kako to jedan profesor fizike moe likvidirati farmu s nekoliko tisua nesilica. Jedino to mi je palo na pamet jest da mora biti da Bitanga ide od jedne do druge i zavre im vratovima. Kasnije pripovijedam o tome prijateljima i smijemo se. Onda mi jedan otkrije da je biti steajni upravitelj jedna zapravo vrlo zgodna solucija kada nema drugog posla. Za zvanje steajnog upravitelja, kako su mi rekli, najprije mora poloiti jedan vrlo teak ispit gdje se, po prilici, trai da zna koja rijeka tee ispod savskog mosta, a onda se, s diplomom pod rukom, lijepo javi u neku upropatenu firmu i radi od dvanaest do podne, a ne mora ni dolaziti. Posao nije specijalno ni teak ni odgovoran, jer ono to se tu moglo zakenjati uglavnom je odavno zakenjano. Steajni upravitelji, to je neto u emu je budunost, pomislio sam. To su ljudi kojima pripada nae sretnije sutra. Bog nam je svjedok, dok god Budia predsjedava nadzornim odborima brodogradilita, svakog e nam ih dana sve vie i vie trebati.

Kovanje u zvijezde
Ima jedan narkoman kojega itav Split zna jer - fol, za burek - po itavome gradu ica dvije kune. Zrno po zrno, to se kae - pogaa; divnom ustrajnou, nalik peli, mravu ili lastavici koja gradi gnijezdo od mnogo sitnih komadia blata to ih je u kljunu donijela

98 pod strehu, on dipa ulicama pomalo skupljajui za ut. A sirotan to ini valjda ve sto godina i nikada otkad se zna nije traio vie od dvije kune. Moj prijatelj Ivica jednom je uoio da zacijelo u itavoj dravi od toga dankija nema uvjerljivijeg znaka stabilnosti nae nacionalne valute. Otkad je Ivica to rekao, ja uvijek darivam sirotana. Neka se on meni, sunce bakino, drogira, sve dok ja znam da te dvije kune to ih je zaiskao jo uvijek neto vrijede. Zbilja, lijepo je ivjeti u zemlji u kojoj se zna to je sitni i kada bi trebalo izabrati pet stvari koje su dobre u RH, jedna od njih svakako bi bio kovani novac. Svi mi, dakako, skloniji smo uteim nego zveeim zadovoljstvima, milijuni su* nam nekako blie srcu od desetica, ali, vjerujte, u onim kovanicama od jednoga, dva ili pet apoena u malenom depiu traperica zapravo je naa srea i budunost. "Pet dinara u duboks, pet dinara u fliper", pjevao je davno Jura Stubli opisujui onu mirnu ljepotu svijeta u kojemu se svemu znala cijena pa je ve i po tome sve nekako izgledalo jeftinije. Bilo je to poetkom osamdesetih. Malo potom bivu je Jugoslaviju poharala najprije troznamenkasta, a onda i etveroznamenkasta inflacija. Sitni koji su dobila od djeda djeca su prestala ubacivati kroz proreze na kaicama, a prorezi na duboksima, fliperima i telefonskim govornicama bivali su uestalo prilagodavani stalno novim i vrednijim kovanicama, sve dok nisu uveli etone i metalni novac nije napokon sasvim iezao. Novac je postao tako bezvrijedan da ga se vie nije isplatilo kovati. Sklon sam vjerovati da je ve tada sve krenulo nizbrdo. Za raspad Jugoslavije, dakako, najvie je kriv Slobo Miloevi. Dogodilo se, me utim, a ja nipoto ne bih kazao da je to sluajno, da je pojavi balkanskog krvoloka kojemu usput, uz "Hello Walls" Willieja Nelsona, elimo svaku sreu u daljnjem ivotu prethodilo ie-znue kovanih dinara. Upravo kao to je pojavi Hitlera prethodila mnogoznamenkasta njemaka inflacija i ieznue metalnih maraka. Kada je obezvrije en sitan novac, i sve je drugo poelo gubiti na vrijednosti, malo nakon to su nestale kovanice, poeli su nestajati ljudi. Red je ustupio mjesto kaosu, poeo je rat, koji je bio dobar samo onim zlikovcima koji su se nebulozno obogatili na benzinu, cigaretama, heroinu, oruju i patnji, i koji nikada nisu marili ni za ljude ni za sitan novac. Oni koji su za taj sitan novac marili i pobono ga brojali, uglavnom su zagnojili kakvu ledinu. Neki bi cinik ovdje vjerojatno primijetio da takvi sluajevi ba i nisu najbolja preporuka za kovani novac. I, stvarno, nije najpametnija stvar ufati se u njega, ali ja ga, idiot, isto volim. Valjda se to zove patriotizam. I koliko god me plaili priama da je kuna precijenjena, opet se dobro osjeam dok ispijam posljednju kap espressa pa iz depia na trapericama palcem i kaiprstom vadim pet kuna. Svi a mi se kada kovanica zvecne o mramornu plou anka i drim je zadovoljno jo na trenutak pokrivenu dlanom, mislei kako mali ovjek nije sasvim izgubljen sve dok postoje mali apoeni. Dok postoji sitni, sitne se ribe jo imaju emu emu nadati. Na izlazu iz kafia presretne me onaj pacijent s poetka ove prie. "Prika, ima dvi kune?" Ja mu spremno dajem, sretan da je svijet tako dobar da, eto, i heroinski ovisnici znaju to je red. Ako ovaj, ne dao Bog, jednom upita tri kune, svega mi, ja istoga asa pakiram kufere i bjeim u neku zemlju gdje se prorezi na fliperima ne mijenjaju.

99

Grad pod Olimpom

Nema za novinskog komentatora u nas veeg berieta nego imati pametnoga kuma. Evo, na primjer, Milan Ivkoi. "Ja sam kriv za moda trideset Ivkoievih komentara u Veernjem listu. Meni je Ivkoi kum, mi zajedno radimo", ispovjedio se, prema stenogramu iz Banskih dvora, koji je ovih dana u nastavcima izlazio u Slobodnoj, Markica Rebi Franji Tu manu u lipnju 1998. "Mnoge Milan pie sam", priznaje Rebi, "ali ponekad mi zajedno naveer sjednemo kod mene i idemo, to emo." Moete li ih zamisliti? Njih dva u sitnu su uru sjeli za pisai stroj pa, ve po onoj narodnoj da je umniji ovjek i magare nego magare samo, nadrobili u tri kartice jedan bomboni od komentara, pismen, uen, potkovan, u lektiru bi ga valjalo staviti, odmah uz Dria i enou. etveroruno tipkaju bisere zrelog tudmanizma, dok se ja ovdje mrcvarim sam kao pas. Umjesto da zovnem kuma. Ja, kreten, kuma zovem samo kada treba otemati za kabel ili naliti betonsku deku na vikendici, a Iljf i Petrov hrvatske desnice piu tekstove za novinarsku antologiju. "Idemo, to emo", kae jedan, dok drugi uvlai bijeli papir u mainu, i tek to si dlanom o dlan, eto ti teksta o emu god hoe, itaju ga jedan drugome preko ramena, da bi se potom zagrlili i u mlanu zagrebaku no zadovoljno zagangali: "Predsjednie, ne al' honorare/ Dok dva kuma piu komentare". Tja! Neki se ljudi ba znaju snai. Ali, dobro, nema veze, ostavimo se kuknjave, valja raditi. Idemo, to emo? Pro e li sve kako treba, a nema razloga vjerovati da bi ita moglo poi ukrivo, Split e 2016. biti domain Olimpijskih igara. Ako ih ve nemate, pourite napraviti djecu, poeljno najmanje troje, da vide to udo. U sveanom mimohodu prolaze predstavnici Argentine, prolazi Brazil i ile, prolazi Burkina Faso, Obala Bjelokosti i Laos, tu je Island i Malta, Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan, Afganistan i Pakistan, Urugvaj i Paragvaj, prolazi Sjeverna i Juna Koreja, sportaice i sportai iz svih zemalja, svih nacionalnosti, vjera i rasa dolje sa staze ushieno mau Ivici kariu u sveanoj loi poljudskog stadiona, koji u ovim asovima ne zna bi li plakao od ganua ili skakao od veselja. Raskalaeno se cereka dok mu se krupne suze cijede niz obraze. to on to sada ini? Pribliimo malo nae kamere. Ivica kari, predsjednik Me unarodnog olimpijskog odbora, u oduevljenju karama ree kravate svojih suradnika! Valja razumjeti, dragi gledatelji, neobuzdanu sreu ovog zaslunika, velik je ovo dan za Split i Dalmaciju, za itavu Europu, za Svijet, Sunev sustav, Mlijeni put, za Svemir! Olimpijada u Splitu! Tko je onda, prije trinaest godina, kada je gospodin kari predloio da se ova, najvea i najvanija svjetska sportska priredba odri u nas, mogao i zamisliti da bi se takvo to moglo ostvariti?! Gdje su sada oni zlobnici koji su se izrugivali kako su karieve vizije od bogdanue i plavca malog? Je li, pred ovim prizorima razdragane mladosti i zdravlja, od stida pomrla sva ta ljudska bijeda? to bi jo Ivica kari mogao napraviti da napokon zaute svi ti gubitnici? Podsjetimo samo kako je prije devet godina, u ljeto 2005., kari pokrenuo pokusnu proizvodnju nuklearnog oruja u naputenom pogonu bive Jugoplastike. I tada su se svi smijali. A to se dogodilo? Ve u sijenju 2007. prva je atomska bomba domae proizvodnje baena pokraj Katel tafilia. Na prigodnoj sveanosti Ivica kari tada je obeao da e Split iz vlastitog prorauna financirati razvoj svemirskog programa u Lori. Malodunici iz medija gotovo su ga razapeli zbog toga. Ni dvije godine kasnije, me utim, kari je s najbliim suradnicima kroio na Mjeseevo tlo, a od 2010. i Splitski se festival odrava u jednom iznimno akustinom krateru tamo.

100 Doba je progresa zahuktalog, budui e historiari zabiljeiti, kao nikada do sada. Split je modernim osmotranim superautocestama povezan s ostatkom svijeta. U susjednu se Italiju odlazi vitkim viseim mostom. S navoza Brodosplita jesenas je porinut tanker dvaput vei od Kraljevine Norveke. U splitskim hotelima, medu kojima samo najubogiji nose etiri zvjezdice, godinje odsjeda neto vie od dvjesto sedamdeset milijuna turista. Nakon viemjesenog skrivanja u vrletima Kozjaka, organima gonjenja se poetkom 2009predao i zadnji splitski nezaposleni. Split ima sedam najsuvremenijih bolnica, u kojima neurokirurzi gotovo sa stopostotnom uspjenou izvode sloene operacije presa ivanja glave. etiri Nobelove nagrade za fiziku, dvije za kemiju, jedna za medicinu i ak est onih za ekonomiju proteklog su desetljea pripale Splianima. U Splitu u dvije i pol godine nitko nije umro, a i onaj posljednji je, zapravo posve sluajno, umro od sree. Olimpijada, dakle, u svemu tome nije nimalo sluajna. Ta priredba dolazi u lijepi ivot jednog bogatog grada i prosperitetne regije. Ivica kari, koji nas je otprije zaduio svojim bezbrojnim uspjesima, naposljetku nas je, zapravo sasvim oekivano, i u sportskom smislu uinio sreditem svijeta. itav poljudski stadion, ije su tribine za ovu priliku proirene za novih dvadeset tisua mjesta, ovog mu asa skandira. Narod ga zove da ustane i pozdravi ih. S tribina se ori: "Digni se! Digni se! Digni se!..." "... Digni se! Digni se! Digni se, zatvaramo!", ponavlja ivano konobar u restoranu umica, drmusajui usnulog Ivicu.