M.Lisić – I.

dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA - 3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti

1

3. KLINIČKE KARAKTERISTIKE INFEKTIVNIH BOLESTI

Infektivne bolesti pripadaju prema etiologiji u egzogene bolesti, uzrokovane živim uzročnicima, dok su endogene, uglavnom metaboličke bolesti predmet proučavanja interne medicine u užem smislu. U kliničkom pogledu obilježene su svojom posebnom simptomatologijom, tijekom pojavljivanja simptoma i evolucijom, što ih često razlikuje od drugih, koji puta sličnih bolesti.

SIMPTOMI INFEKTIVNIH BOLESTI Infektivne bolesti očituju se klinički brojnim subjektivnim i objektivnim simptomima. Ovi simptomi nastaju djelovanjem mikroorganizama i njihovih toksina (egzogenih

pirogena) te produkata upale, koji uzrokuju stvaranje citokina (endogenih pirogena), na čitav organizam. Glavni endogeni pirogeni su interleukin 1 (IL-1), faktor nekroze tumora alfa (TNF-α), γ-interferon (ITF-γ) i interleukin 6 (IL-6). Prvo se javljaju opći simptomi koji su zajednički svim infektivnim bolestima i najizraženiji su na početku bolesti, za vrijeme tzv. invazivnog stadija, kada se bolesnici i najjadnije osjećaju. U težini, mogu varirati u svom ukupnom i pojedinačnom intenzitetu, no kako se javljaju u svim infektivnim bolestima, na temelju njih se ne može postaviti dijagnoza bolesti. Te činjenice liječnik mora biti svjestan i nakon temeljite anamneze, kliničkog pregleda i eventualnih osnovnih laboratorijskih pretraga, to objasniti bolesniku i njegovoj rodbini, umiriti ga te upozoriti da se ponovno javi ako se pojave novi simptomi. Nakon općih simptoma javljaju se u većine infektivnih bolesti specijalni simptomi, kao znak lokalizacije infekta u jednom od organa ili organskih sustava, na temelju kojih se uglavnom postavlja radna dijagnoza, a koji put i konačna (etiološka) dijagnoza infektivne bolesti.

2

U opće simptome infektivnih bolesti ubrajaju se: 1. opći algički sindrom; 2. vrućica s popratnim simptomima; 3. poremećenje funkcija središnjega živčanog sustava; 4. poremećenje funkcija probavnog sustava; 5. poremećenje funkcija kardiovaskularnog sustava; 6. promjene u krvi; 7. povećanje slezene; 8. promjene u mokraći; 9. promjene u metabolizmu organizma; 10. febrilni herpes.

OPĆI SIMPTOMI INFEKTIVNIH BOLESTI 1. Opći algički sindrom Poremećenje općeg stanja bolesnika očituje se nizom subjektivnih simptoma kao što su: opći osjećaj bolesti, slabost, pretučenost, nevoljkost, glavobolja, bolovi u križima, udovima, mišićima i zgobovima. Opći algički sindrom nije nužno vezan za vrućicu i može se pojaviti i bez nje, a katkad ga nema u bolesti s vrućicom. Objektivno se ovo stanje očituje pasivnim držanjem bolesnika zbog adinamije i prostracije. Taj je sindrom kvantitativno i kvalitativno izraženiji u akutnih nego u kroničnih infektivnih bolesti. Opisani je sindrom osobito izražen u početku infektivnih bolesti, za vrijeme tzv. invazivnog stadija, a kasnije gubi na intenzitetu. Osim toga, algički je sindrom obojen i kvalitativno različito u različitih infektivnih bolesti. Očituje se to najčešće u tome što su pojedini elementi od kojih je on sastavljen u pojedinim bolestima različito izraženi. 2. Vrućica s popratnim simptomima

M.Lisić – I. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA - 3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti

3

Povišenje tjelesne temperature pripada među najmarkantnije simptome infektivnih bolesti i stoga ima veliko dijagnostičko značenje. Ono doduše nije specifičan simptom tih bolesti, no kako je konstantan pratilac infektivne bolesti i kako je infekt najčešći uzrok vrućici, treba u bolesnika s povišenom temperaturom misliti u prvom redu na infektivnu bolest. No, treba imati na umu da se ona javlja i u nizu drugih stanja koja nisu direktno povezana s infektom kao što su: 1. upalna neinfektivna stanja npr. kolagenoze, vaskulitisi, granulomatozne bolesti, hemolitička stanja, tireoiditis, disekantna aneurizma, embolije pluća, resorptivne temperature; 2. neoplazme (solidni tumori, metastaze, Pell - Ebsteinova vrućica); 3. ijatrogene temperature u svezi s lijekovima (engl. "drug-fever"); 4. bolesti metabolizma (familijarna mediteranska groznica, porfirija, hiperlipidemije s pankreatitisom); 5. centralni poremećaj

termoregulacije (tumor mozga, cerebrovaskularni inzult, neka psihijatrijska stanja); 6. periferni poremećaj termoregulacije (hipertireoza, feokromocitom). Vrućica je i zbog toga važan simptom jer se može, na jednostavan način, termometrijom objektivno ustanoviti. Općenito je prihvaćeno da je normalna bazalna tjelesna temperatura čovjeka do 37 °C mjerena bukalno (oralno). No, "normalna" temperatura pokazuje tijekom dana tzv. diurnalne varijacije koje se, mjerene oralno, mogu kretati do 37,2 °C ujutro i do 37,8 °C u ostalim razdobljima dana. Rektalne su temperature oko 0,6 °C više od oralne, a aksilarne mjerene 7 minuta približno jednake oralnima. Diurnalni ritam (niktohemeralni ciklus) konstantan je za svakog čovjeka i ima karakteristične dnevne oscilacije s maksimumom tjelesne temperature između 17 i 20 sati i minimumom između 3 i 5 sati. To je kolebanje tjelesne temperature posljedica promjene metabolizma i mišićne aktivnosti, koje također imaju danju maksimum, a noću minimum i čovjek ga zadržava u zdravlju i bolesti. Izostanak diurnalnog ritma u "bolesti" može pobuditi liječnika na sumnju da se radi o simulaciji i lažnoj temperaturi. Normalna je temperatura različita u pojedinim razdobljima ljudskog života. Tako novorođenčad imaju normalnu

4

aksilarnu temperaturu do 37,7 °C, a djeca koji put sve do puberteta do 37,4 °C. U žena postoji kolebanje tjelesne temperature već prema menstrualnom ciklusu i za vrijeme ovulacije se ona povisuje za 0,5 °C. Koliki je povoljan efekt vrućice s obzirom na djelovanje medijatora febrilnog procesa, nije jasno. U febrilnim stanjima je opažena ubrzana aktivacija imunosnog odgovora stimulirana s IL-1, uz bolju kemotaksiju, fagocitozu i antibakterijsku aktivnost polimorfonuklearnih leukocita. Nastanak vrućice ima tipičan tijek koji je posljedica različitog prilagođavanja hipotalamičkog termostata na višu razinu. Ako je ovaj naglo prilagođen na višu razinu, nastaju zbog impulsa iz termolegulacijskog centra reakcije koje se u normalnim prilikama vide pri izlaganju organizma hladnoći. Zbog lučenja adrenalina nastaje snažna vazokonstrikcija krvnih žila kože, erekcija dlaka i drhtavica. Zbog toga se izdavanje topline smanji, a produkcija poveća. Bolesnik ima subjektivni osjećaj hladnoće i kažemo da ima zimicu. Tjelesna temperatura raste tako dugo dok ne dosegne razinu na koju je udešen termolegulacijski centar u hipotalamusu, kada bolesnik više ne osjeća hladnoću. Kada je razlika između temperature termostata i stvarne temperature velika, trešnjom mišićne mase oslobađa se dodatna količina energije, što opažamo kao objektivni simptom ili tresavicu. Vrućica se očituje osjećajem vrućine, sve do ponovnog udešavanja hipotalamičkog termostata na nižu razinu. Ako se to zbiva brzo, nastaje kritički pad temperature, zbog obilnog izdavanja topline vazodilatacijom i znojenjem. Prilagođavanje termostata na nižu razinu ne mora se razvijati naglo i ta niža razina ne znači uvijek i prilagođavanje na normalnu razinu. Različita dinamika i razina prilagođavanja hipotalamičkog termostata uzrokuje raznovrsne temperaturne krivulje, kakve se viđaju u infektivnih bolesti. Objektivno se vrućica očituje zažarenim licem, ubrzanim disanjem, ubrzanim bilom, toplom kožom i povišenjem temperature. Od subjektivnih simptoma najvažniji su

M.Lisić – I. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA - 3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti

5

osjećaj vrućice, suhoća u ustima i žeđa. Katkad se povišenje temperature ne odražava subjektivno na bolesnika i on osjeća da ima vrućicu samo po tome što mu dolaze do svijesti druge pojave koje u većini slučajeva prate vrućicu, kao prijespomenuti opći algički sindrom, osjećaj lupanja srca zbog tahikardije ili iznenadno euforično raspoloženje. S kliničkodijagnostičkog stajališta važno je pri analizi vrućice obratiti pozornost na: početak vrućice, visinu vrućice, dnevne oscilacije temperature, kretanje temperature u tijeku bolesti (temperaturnu krivulju), trajanje povišene temperature, je li bila praćena groznicom i tresavicom te način kako vrućica završava. a) Početak vrućice liječnik obično ne vidi jer bolesnik dolazi k njemu uglavnom kada je temperatura već povišena. Međutim, na temelju podataka dobivenih u anamnezi taj se početak može rekonstruirati. Početak vrućice je dijagnostički važan, jer on obično označava i početak infektivne bolesti, a može biti postupan ili nagao. Primjeri naglog početka vrućice su krupozna pneumonija, leptospiroze, erizipel, malarija i rekurens, a primjer postupnog početka trbušni tifus, kala-azar i bruceloza. b) Visina vrućice; ako je izmjerena temperatura bolesnika aksilarno od 37,1 °C do 37,9 °C govorimo o subfebrilnoj temperaturi, od 38 °C do 39,9 °C o febrilnoj, a ako je ona 40 °C i viša, o visoko febrilnoj temperaturi (hiperpiretičnoj). U pravilu imaju akutne infektivne bolesti visoke temperature, a subakutne i kronične niže temperature ili im je tijek afebrilan. Kao primjer mogu se navesti s jedne strane vrućice u tijeku trbušnog tifusa, pjegavca i ospica, a s druge strane temperature u tijeku tuberkuloze, luesa, lepre i amebijaze. Neke od akutnih infektivnih bolesti karakterizirane su u svom klasičnom obliku osobito visokim temperaturama (typhus abdominalis, typhus exanthematicus, pneumonia cruposa itd.). Druge opet, kao difterija i bacilarna dizenterija, obično nemaju tako visoke temperature. Iz toga proizlazi da se težina infektivnih bolesti ne smije prosuđivati samo po visini vrućice. Međutim u iste bolesti visina temperature donekle ovisi o težini bolesti. Vrlo visoke temperature, koje se kreću

6 iznad 40 °C i koje ostaju neko vrijeme na toj visini. mogu bolesnici biti i hipotermni. legionarska bolest. kada se osobito često pojavljuju prije smrti (agonalno). Hiperpiretične temperature su obično znak osobito teškog. tetanus. Iz toga proizlazi da ne samo hiperpiretične nego i niske temperature mogu biti prognostički loš znak. zbog intenzivnijeg bazalnog metabolizma. za vrijeme akutnih infektivnih bolesti imaju uglavnom više temperature nego odrasli. febris remittens i febris intermittens. U infektivne bolesti koje su često praćene hiperpiretičnim temperaturama mogu se ubrojiti: gram-negativna bakteriemija. Visina vrućice ovisi i o kondiciji bolesnika. Stoga ove temperature mogu imati i dijagnostičko značenje te uputiti na primarnu lokalizaciju infekivnog procesa u mozgu. Letalna gornja granica temperature je oko 43 °C. c) Dnevne oscilacije temperature Pri analizi vrućice važno je paziti i na razlike temperature u tijeku dana. odnosno na moždanim opnama. niske ili normalne temperature. virusni encefalitis. niskim temperaturama. slično starcima. posljedica provođenja antipireze ili davanja kortikosteroida. bakterijski meningitis. u slučaju zatajivanja kardiovaskularnog sustava (šok). Tako djeca. ako su iscrpljeni ili slabo ushranjeni. Visina temperature ovisi i o stanju kardiovaskularnog sustava bolesnika. trbušni tifus i malarija. To je znak njihove slabije reaktivnosti na infekt. a starci mogu imati tijekom akutnih infektivnih bolesti. kada puls raste. Niska temperatura može biti i znak prigušenja infekta kemoterapijom. pijelonefritis. zovu se hiperpiretičnim temperaturama. mogu reagirati na infekt. O kontinui govorimo . Još su stari liječnici znali za "križanje krivulje temperature i pulsa" kao loš prognostički znak. Ako se radi o teškom infektu koji je doveo do šoka. hipertoksičnog oblika infektivne bolesti ili direktne afekcije termoregulacijskog centra u hipotalamusu. I mlađi ljudi. Prema dnevnom kretanju temperature razlikuju se febris continua. a temperatura pada. One su važne s dijagnostičkog i prognostičkog stajališta. pa štoviše i najtežih. Visina vrućice ovisi i o dobi bolesnika.

osobito tercijane i kvartane. typhus abdominalis. viđamo najčešće intermitentne temperature. kontinuom na visini bolesti (stadium acmes) i stubastim padom temperature (stadium decrementi).Lisić – I. Pneumonia cruposa. Temperaturne se krivulje u infektivnih bolesti.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 7 onda kada je bolesnik febrilan. koja nastaje kao posljedica povremenog prodora bakterija (upale mokraćnih i žučnih kanala. općenito uzevši. Febris remittens ima razlike u tijeku dana veće od jednog stupnja. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA .1 . ali temperatura ne pada na normalu. virusni encefalitsi i sepsa s intravaskularnim ishodištem imaju uglavnom kontinuirane temperature. u razvijenoj bolesti poprimaju oblik kontinue ili intermitentne temperature. bronhiektazije) u krvnu struju. bifazna i polifazna (rekurirajuća) temperaturna krivulja. Tako na početku bolesti temperature najčešće remitiraju. U pojedinih bolesti temperaturne krivulje obično su sastavljene od više tipova dnevne temperature.M. U sepsi ekstravaskularnog ishodišta češći je intermitentan oblik dnevne temperaturne krivulje uz tresavicu (tzv. Najčešća. Osim toga neke se bolesti odlikuju temperaturom određenog tipa. monofazna temperaturna krivulja karakterizirana je stubastim početkom (stadium incrementi). d) Kretanje temperature tijekom bolesti (temperaturna krivulja) Različite akutne infektivne bolesti imaju obično i različite temperaturne krivulje. typhus exanthematicus. dok kod febris intermittens bar jednput tijekom dana temperatura pada na normalne vrijednosti. Obično se kao prototip te krivulje navodi Slika 3. a na kraju (faza regresije) ponovno remitiraju. bakterijski meningitisi. septičke temperature). Bruceloze se odlikuju temperaturnim periodima koji su najčešće sastavljeni od remitirajućih temperatura. pa stoga kretanje temperature tijekom bolesti ima i dijagnostičko značenje. U tijeku malarije. a razlike su temperature tijekom dana manje od jednog stupnja. mogu svrstati u nekoliko tipova: monofazna.

a druga faza bolest dotičnog organa. Bifazna temperaturna krivulja karakterizirana je dvjema fazama temperature. a druga generalizaciju infekta. Sličan je i tijek leptospiroze. Bifazna temperaturna krivulja nalazi se i tijekom morbila gdje prva temperaturna faza označuje generalizaciju virusa u inicijalnom stadiju. za kliničku sliku salmoneloza koje mogu početi gastroenteritisom i nastaviti se. zbog prodora bakterija u krv. gdje Slika 3.2 druga faza bolesti također označava simptome središnjega živčanog sustava (SŽS).3 koji je prošao pubertet. . a slične su i u mnogih drugih akutnih infekata kao pjegavca. no patogeneza tih faza nije uvijek jednaka te stoga one mogu imati različito značenje. Druga faza bolesti u parotitisu obično znači zahvaćanje drugog organskog sustava. To vrijedi npr. pa i prilikom egzacerbacije kroničnih infektivnih bolesti (tuberkulozni rasap). Kao primjer za to može se navesti bifazna temperaturna krivulja tijekom poliomijelitisa. U njih prva faza označuje generalizaciju virusa. najčešće serozni meningitis ili orhitis. najčešće serozni meningitis. Niz akutnih infektivnih bolesti ima bifaznu temperaturnu krivulju. streptokoknih bolesti. U nekih bolesti prva temperaturna faza znači lokalnu bolest. ako se radi o bolesniku Slika 3. poslije perioda latencije. krpeljnog meningoencefalitisa i limfocitnog koriomeningitisa.8 temperaturna krivulja u tijeku trbušnog tifusa. a druga faza stadij erupcije. Tako se bifazne temperaturne krivulje vide u virusnih infektivnih bolesti organa.

koji su povezani s biološkim ciklusom malaričnih parazita u eritrocitima. koja inače ima monofaznu temperaturnu krivulju.Lisić – I.5 . Prototip sedlaste krivulje je i temperaturna krivulja u tijeku dengue. U nekim bifaznim krivuljama temperaturne su faze samo naznačene. I sama terapija može. pri čemu mogu postojati varijacije u trajanju i u tipu vrućice. Drugi temperaturni zubac može biti i rezultat modificiranja prirodnog tijeka bolesti. Reprezentanti triju tipova rekurirajućih temperatura jesu: 1. bez jasno odijeljene druge faze nekom cezurom ili latencijom. kao što je to slučaj tijekom kozica u odraslih. drug-fever). Rekurirajuća temperaturna krivulja u najširem smislu riječi je višekratno izmjenjivanje febrilnih i afebrilnih perioda. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA .M. Taj tip temperaturne krivulje nalazi se uglavnom u tijeku malarije tercijane i kvartane. pa se to očituje ponovnim porastom temperature. Tada se govori o sedlastim temperaturnim krivuljama.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 9 Slika 3. tertiana i quartana). postati uzrokom pojave drugog temperaturnog zupca kao medikamentna bolest (engl. febris intermittens (quotidiana. gdje druga faza temperature odgovara eruptivnom stadiju bolesti.4 slikom paratifusa. kao rezultat alergijskih zbivanja na lijek. Malarija pripada Slika 3. Druga temperaturna faza označava katkad recidiv prvotne bolesti (trbušni tifus) ili komplikaciju prvotne bolesti (pneumonija u tijeku influence). nedovoljno provedenom antibiotskom terapijom bakterijske bolesti ili modifikaciju krivulje davanjem antipiretika i kortikosteroida. Temperaturni periodi sastoje se od zubaca intermitentne temperature. Vrućica može rekurirati u pravilnim razmacima ili nepravilno.

Febris undulans je tip temperature s valovitom krivuljom vrućice.10 bolestima s rekurirajućom temperaturom i zbog toga što naginje recidivima. e) Trajanje vrućice . U tog tipa temperature vrućica počinje naglo s tresavicom i ostaje kao kontinua obično 5−7 dana. Afebrilni period traje također 5─7 dana. Na kraju treba spomenuti da su glede današnjih terapijskih mogućnosti temperaturne krivulje mnogih infektivnih bolesti manje tipične. Krivulje temperature u malarije. koji nastaju nakon kraće ili duže latencije. jer su modificirane specifičnim liječenjem. a afebrilni duži. 3.6 u tijeku malteške groznice i Bangove bolesti. a zatim poslije kraćeg ili dužeg vremena ponovno raste. sodoka. Štoviše. recidivirajućih tromboflebitisa i tuberkuloze. a nakon toga kritički pada. danas se u mnogih infektivnih bolesti rijetko vidi cijeli tijek bolesti jer liječenje može biti toliko djelotvorno da već na početku bolesti nastupi pad temperature. meningokokne i gonokokne sepse. što znači iznimku u infektivnim bolestima. kada se ustale malarični napadaji. a nakon toga nastaje nova febrilna ataka. Febrilni i afebrilni periodi se izmjenjuju tako da febrilni bivaju kraći. ali se nakon nekog vremena spusti na normalnu ili nižu razinu. Rekurirajuće temperature tipa rekurensa ili bruceloze mogu se javiti i u tijeku drugih infektivnih bolesti. Temperatura je obično remitentna i intermitentna. kao kala-azara. Javlja se Slika 3. 2. Febris recurrens nalazi se u istoimene bolesti. volinjske groznice. toliko su karakteristične da se po njima može postaviti dijagnoza bolesti i zbog toga imaju obilježje specijalnog simptoma. infekcija žučnih i mokraćnih putova. trbušnog tifusa. nepravilna trajanja.

Trajanje vrućice ima stoga i izvjesnu dijagnostičku važnost. Ta je pojava rezultat reakcije koja u normalnim prilikama nastaje pri izlaganju organizma hladnoći. benigne leptospiroze. a u subakutnih i kroničnih dulje ili dugo.Lisić – I. To stanje ima određene subjektivne i objektivne simptome. s obzirom na trajanje febriliteta. uzimaju u razmatranje ili odbacuju određene infektivne bolesti. papatači-groznica. malarija tercijana i kvartana. npr. jer se diferencijalnodijagnostički. epidemični hepatitis itd. g) Zimica (ili groznica) i tresavica Zimicom ili groznicom označuje se subjektivni osjećaj hladnoće u bolesnika pri usponu temperature. Tresavica . akutne infektivne bolesti mogu se prema dužini vrućice podijeliti u tri grupe. U tu se grupu bolesti ubrajaju bruceloza. a produkcija poveća. f) Svršetak vrućice Svršetak vrućice je uglavnom litičan (postupan). nekomplicirana gripa. npr. morbus minor u enteroviroza. do 7 dana i nazivaju se kratkotrajnim febrilnim bolestima. kala-azar. erizipel. trbušni tifus i druge. Ovamo se ubrajaju krupozna pneumonija. ima infektivnih bolesti subakutnog tijeka u kojih se febrilne atake mogu ponavljati i jednu. “ježenje kože” i erekcija dlaka te se izdavanje topline smanji. U takvim slučajevima temperatura može pasti i na subnormalne vrijednosti. dvije. Bolesnici osjećaju jaku zimu i tresu se. ako se ne liječe. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . U rjeđim slučajevima je kritičan (nagao). u krupoznoj pneumoniji ili egzantemu subitum.M. Zbog lučenja adrenalina javlja se snažna vazokonstrikcija krvnih žila kože. Ako je hipotalamički termostat reprogramiran na visoku razinu i temperatura se penje visoko. angina. ima akutnih infektivnih bolesti u kojih. Međutim i tzv. Tako u nekih vrućica traje kratko. Konačno. Nadalje. kronični oblici tuberkuloze itd. Qgroznica.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 11 Općenito se može reći da vrućica u akutnih infektivnih bolesti traje kratko vrijeme. pa čak i više godina. može doći do trešnje mišićne mase da bi se osigurala dodatna količina energije za porast temperature. vrućica traje srednje dugo od tjedan dana do nekoliko tjedana. pjegavac.

u bruceloze i nekih septičkih stanja.12 traje obično 1/2 sata. Ona ima u infektivnih bolesti različio značenje. leptospiroza itd. pneumonije itd. dok se ona hemokulturama ne isključi! Pokazalo se da nakon ulaska bakterija u optok krvi zimica i temperatura nastupaju nakon oko sat vremena. koža mu je hladna. kao čest nespecifičan simptom HIV-infekcije. h) Znojenja Znojenja su obično znak pada temperature. oznojena i naježena. inicijalna tresavica. cvokotanja zubiju ili tresavice čitavog tijela treba liječnik u anamnezi posebno razmotriti. Tresavica može biti tako jaka da se prenosi i na krevet. Stoga pojavu zimice (groznice). blijed. Tresavica može biti i znak komplikacija koje se javljaju tijekom infektivnih bolesti. Međutim. Noćno se znojenje. Prava tresavica i cvokotanje zubiju u febrilnog bolesnika s laboratorijskim parametrima bakterijske infekcije uvijek su sumnjivi na bakteriemiju. povratne groznice. oronula je izgleda. a ima i znatno dijagnostičko značenje zbog toga što se javlja samo u nekih infektivnih bolesti. npr. kao u bolesnika s remitirajućim i intermitirajućim temperaturama. Konačno. Javljaju se u tijeku noći i u prvim jutarnjim satima. gnojenja. a i više. tijelo mu se trese i on cvokoće zubima. već prema tome da li se javlja na početku bolesti ili u njezinu tijeku. Bolesnik se u tom stanju osjeća posve jadan i klonuo. u krupozne pneumonije. opisuje kao . ona može značiti i recidiv bolesti kao u malarije. rekurensa itd. tromboflebitisa. Puls je ubrzan i mekan zbog konstrikcije perifernih krvnih žila. Nadalje. osobito onda ako dnevna temperatura jače oscilira. jer se ti termini neadekvatno zamjenjuju.. Ona je znak naglog povišenja temperature. u tijeku malarije tresavice su uzrokovane istodobnim raspadom većeg broja eritrocita. javlja se tzv. Tresavica se javlja i tijekom viremije ili prodiranja drugih mikroorganizama (ne samo bakterija) u krvnu struju. Na početku nekih infektivnih bolesti. hospitalne bakteriemije. npr. patogeneza tresavice nije jedinstvena. npr.

percipirati i djelovati. dekoncentriran. amnezije. Ovi simptomi odraz su difuznog poremećaja funkcije neurona. preegzistentni poremećaji cerebralne cirkulacije. osobito onda ako temperatura kritički pada (profuzna znojenja). U tijeku trbušnog tifusa znojenja se javljaju pot kraj bolesti u stadiju intermitentnih temperatura. nikotinske kiseline. oštećenja i bolesti mozga. boli. . tifoznog stanja i prigodnih cerebralnih napada. dehidracija. Konfuzija je znak difuzne. 3.M. hipoksija. elektrolitski disbalans (osobito Na. Tijekom infektivnih bolesti SŽS-a. poremećaj acidobazne ravnoteže. takvog intenziteta da je bolesnikova noćna odjeća potpuno mokra. profuzno. Izbijanju ovakvih poremećaja znatno pridonose.Lisić – I. osobito u starijih ljudi. ili indirektno kao TNF-α preko produkcije prostaglandina djeluju na oslobađanje neurotransmitera i aktiviraju sporovalne neurone moždane kore i retikularne formacije te tako utječu na stanje svijesti. strah od nastale bolesti. Mg). neizvjesnost. koji može biti uzrokovan kombinacijom metaboličkih poremećaja. kao što su: toksemija. Poremećenje funkcija središnjega živčanog sustava Bolesnici mogu tijekom infektivnih bolesti pokazivati različite stupnjeve kvalitativnog i kvantitativnog poremećaja svijesti. tetanus). Konfuzijom se naziva stanje u kojem bolesnik ne može jasno i koherentno misliti. uz pojavu somnolencije. Nadalje. javljaju se znojenja bez veze s kretanjem temperature (encefalitisi. Podražajem vegetativnih centara objašnjava se i pojačano znojenje u rekonvalescenciji infektivnih bolesti. bilo direktno kao TNF-β. nuspojave pri davanju brojnih lijekova. Ca. ne registrira adekvatno događaje oko sebe i ne može ih se kasnije sjetiti. slabovidnost i gluhoća. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . dezorijentiran. cijanokobalamina) itd. Citokini. hipoglikemija. hipovitaminoza (osobito aneurina. zatajivanje bubrega. kada su bilo uzročnikom ili njegovim toksinima zahvaćeni izravno vegetativni centri. delirija.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 13 opetovano. dobro su poznata znojenja na kraju infektivnih bolesti. poremećaj sna i strana bolnička sredina na koju posebice stariji bolesnik nije navikao. najmanje dvo tjedno. usporen je. konfuznog stanja.

14 najčešće kortikalne moždane disfunkcije i može biti. takvo stanje nazivamo delirijem. a prema jutru se gubi. U prilog tome govori činjenica da se delirij može pojaviti prije povišenja temperature ili nakon pada vrućice. katkad je teško povući granicu između delirija i prave psihoze. Osim toga. U starijih bolesnika može uz navedena stanja otprije postojati kronični sindrom demencije u kojem je prisutna globalna intelektualna deterioracija takvog stupnja da onemogućava normalni svakodnevni život bolesnika. Opisane smetnje teško je katkad razlučiti i tijekom bolesti mogu se isprepletati. U težim slučajevima delirij se može javiti s jakim psihomotoričkim uzbuđenjem. nema kroničnosti kao . depresivan. Amnezija je termin koji upotrebljavamo ako postoji izoliran poremećaj gubitka pamćenja i nemogućnost zapamćivanja osobito svježih događaja unatoč normalnoj svijesti i pažnji. Premda se katkad jave više puta. precipitirati reaktivne psihoze. Ovakva stanja vidimo najčešće u alkoholičara. koje može prijeći u tešku agitaciju tako da bolesnik postane agresivan i ugrožava okolinu i samoga sebe. afektivnih respiratornih cerebralnih napada i vazomotorne sinkope. naime. Treba. znati da infektivne bolesti mogu. a često i s emoconalnim poremećajima. tremorom. Prigodni cerebralni napadi javljaju se najčešće u obliku febrilnih konvulzija. strahom. Delirij je češći u stanjima s visokom temperaturom. No. Uzrokovani su u ovom slučaju akutnim infektom u osoba koje ne boluju od epilepsije i prestaju s nestankom infektivne bolesti. kao što je naglašeno. uvod u somnolenciju i kasnije komu. adinamičan i psihomotorički sputan. u osoba koje imaju za to predispoziciju. delirantna stanja nisu uzrokovana samo vrućicom te je stoga naziv febrilni delirij zapravo pogrešan. Težak oblik konfuznog stanja koji se javlja u tijeku infektivnih bolesti nazivamo status typhosus kada je bolesnik kontinuirano febrilan. Kada se uz konfuzno stanje javi i nemir (agitacija) s nesanicom. osobito u starijih bolesnika. apatičan. pa se obično javlja poslije podne i u noći. halucinacijama. a i to da su bolesnici s infektivnim bolestima katkad delirantni i onda ako im temperatura uopće nije bila povišena.

Lisić – I. s najviše dva napadaja u visokoj temperaturi koja nije uzrokovana akutnom infekcijom SŽS-a. što rezultira izbijanjem generaliziranih toničko-kloničkih konvulzija s gubitkom svijesti. u tri ili više napadaja. napad može biti parcijalnog tipa. no s vrlo varijabilnom penetracijom i ekspresijom. Febrilne konvulzije mogu biti jednostavne (tipične) i složene (atipične). krkljanjem i grimasiranjem. no prognoza je dobra. Češće su u dječaka i nasljeđuju se autosomno--dominantno. Obično se javljaju na početku bolesti kada temperatura naglo raste. atonijom. Jednostavne se javljaju u djece između prve do četvrte godine života.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 15 jednog od bitnih obilježja epilepsije. često prije nego što su roditelji temperaturu uopće zamijetili. Očituju se kao kratki tonički ili klonički. Djeca imaju i inače niži epileptogeni prag. Češće se javljaju uz neke virusne infekcije npr.M. Važno je naglasiti da se u vrućici često javljaju konvulzije i zbog direktne zahvaćenosti SŽS-a uzročnikom u tijeku meningitisa i meningoencefalitisa (specijalni simptom). ali se svrstavaju među epileptičke sindrome. cijanozom. koje su znatno širi pojam. koji se u febrilitetu i nastalim metaboličkim promjenama u SŽS-u još više snizuje. neurološki status može biti abnormalan prije ili nakon napadaja (osobito uz Toddovu kljenut) i EEG-ski nalaz može biti patološki. jer se samo u oko 5% njih javlja kasnije epilepsija. exanthema subitum. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . napad je grand mal tipa i traje do 20 minuta uz normalan neurološki status prije i nakon napadaja. 2 − 4% sve djece doživi ataku febrilnih konvulzija. što znači da febrilne konvulzije nisu isto što i konvulzije koje se javljaju u tijeku febriliteta. konvulzije uz upalne . One podrazumijevaju uz febrilne konvulzije. hipokalcemičke. Složene febrilne konvulzije imaju bar jedno od sljedećih obilježja: javljaju se već u prvoj i nakon četvrte godine života. mogu trajati dulje od 20 minuta. Složene febrilne konvulzije imaju veći rizik (20 − 30%) od razvoja epilepsije u kasnijoj dobi. U mlađe dojenčadi češća je klinička slika parcijalnih (fragmentarnih) konvulzija kao posljedica izbijanja koja migriraju preko različitih regija mozga. najčešće pojedinačni trzajevi izmjenično različitih dijelova tijela s gubitkom svijesti ili bez njega.

često nepotpun hipoksični gubitak svijesti zbog smanjenog dotoka krvi u mozak. straha ili boli (strana hospitalna sredina. Vrlo je česta pojava u djece. Kada bolesnik dospije u horizontalan položaj. streptokokni faringitis. zjenice miotične a disanje plitko. Posebno treba biti oprezan pri prosudbi konvulzija ako je dijete pod antibiotskom terapijom koja može prikriti (maskirati) meningitis. U . pri naglom dizanju iz ležećeg ili sjedećeg položaja. još rjeđe. puls je slabo punjen. prvi napad epilepsije (često u febrilitetu).16 bolesti SŽS-a. u strahu. Napad spontano prestaje. Krv zaostaje u donjim dijelovima tijela. osobito školske dobi i u visokih odraslih osoba. vađenje krvi. spor i jedva se palpira. Sinkopa nastupa s omaglicom. izgubi dah i pomodri. Katkad se na ove simptome koji najčešće traju 10 − 20 sekundi nadoveže tonički grč ili. tlak je izrazito nizak. i klonički trzaji. lumbalna punkcija) pri čemu ono plače ili vrišti. tijekom bolnih podražaja. Ako se u djeteta zna da je sklono febrilnim konvulzijama. relativno polako tako da se bolesnik uspijeva pripremiti ili skloniti i rijetko kada se ozlijedi pri padu. Stoga treba u pravilu svako dijete u prvoj ataci febrilnih konvulzija lumbalno punktirati da bi se isključila akutna infekcija SŽS-a. febrilne sinkope. Afektivni respiratorni cerebralni napadi (afektivne krize) javljaju se u 3 − 5% djece od dojenačke dobi do kraja četvrte godine života i izazvani su nekim vanjskim povodom koji dovodi dijete u afekt bijesa. Nastaje apneja u ekspiriju uz pojavu cijanoze ili rjeđe bljedila uz bradikardiju. uzbuđenju ili prilikom izazivanja vazovagalnih refleksa (povraćanje. gubitak svijesti i opću mlohavost. Javlja se u infektivnim bolestima za vrijeme febriliteta ili u vrućim razdobljima. a cirkulacija u mozgu je naglo smanjena. Vazomotorička sinkopa je kratkotrajan. od tog se pravila odstupa samo onda ako postoji jasan uzrok febriliteta (npr. exanthema subitum). defekacija). Nastaje zbog iznenadnog pada krvnog tlaka kada zbog vazodilatacije nastale prevagom tonusa parasimpatikusa i/ili zbog djelovanja citokina tijekom infektivne bolesti aktualni volumen cirkulirajuće krvi postane premalen da bi ispunio prošireni vaskularni bazen. afektivne napadaje i jaku tresavicu.

U nesvjesnom stanju bolesnik se može pomokriti ili imati nekoliko grčeva. Ovu pojavu nazivamo meningizmom (pozitivan meningitički sindrom) i ona se može od meningitisa odijeliti jedino lumbalnom punkcijom. kada se zbog moždane ishemije može pojaviti i pravi epileptički napadaj. kad je toksemija i najjača. jesu vazodilatatori. osobito ako ne dospije u ležeći položaj ili ako ga okolina pridržava u stojećem položaju. Uopće.Lisić – I. te nije konfuzan kao bolesnik nakon epileptičnog napadaja. Jezik je isprva bijelo obložen. smeđe i ispucane ("fuliginozan". .3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 17 ležećem stanju tlakovi se izjednače i mozak biva dovoljno opskrbljen krvlju tako da bolesnik ili potpuno ne izgubi svijest (čuje glasove oko sebe) ili brzo dolazi k svijesti. valja biti oprezan i pri najmanjoj sumnji da se radi o specijalnom simptomu zahvaćenosti SŽS-a infektivnim procesom potrebno je izvršiti dijagnostičku lumbalnu punkciju! 4. "septički" jezik). Poremećenje funkcija probavnog sustava Među opće simptome infektivnih bolesti spada i "obložen jezik". Debele se naslage na jeziku zbog slabe higijene usne šupljine kontaminiraju bakterijama i tako nastaje foetor ex ore. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . naslage mogu postati suhe. bez direktne zahvaćenosti SŽS-a uzročnikom.M. ali ako je bolest teža i dulje traje. Svi toksini i citokini koji se oslobađaju u početnoj fazi bolesti. svi nabrojeni opći simptomi SŽS-a češće se javljaju u tijeku infektivnih procesa na mozgu i moždanim ovojnicama. Debele naslage na jeziku i foetor ex ore obično su znak teške iscrpljujuće infektivne bolesti. Tako se u bolestima s izraženom toksemijom zbog povišenja intrakranijalnog tlaka javlja i pozitivan meningitički sindrom. Stoga. Tako se stvara splet u čijim se očicama zadržava hrana. debele. pa se površina jezika ne čisti mehanički i ne troše se vršci orožnjelih filiformnih papila. "tifozni". Naslage na jeziku nastaju u bolesnika s infektivnom bolešću uglavnom zbog toga što bolesnik nema apetita i ne uzima dovoljno krute hrane.

Poremećenje funkcija kardiovaskularnog sustava Za vrijeme infektivnih bolesti javljaju se kao opći simptomi i promjene na kardiovaskularnom sustavu. većina prostaglandina. vjerojatno je posljedica poremećaja vegetativnog sustava zbog toksemije. što može imati i dijagnostičko značenje. Od lokalnih je uzroka suhoće jezika česta je nemogućnost disanja na nos. što može rezultirati pojavom nekoliko proljevastih stolica. starijih ljudi i alkoholičara. histamin. Opstipacija. povećava se količina cirkulirajuće krvi. koja se također može javiti. tako da olako dijagnosticira gastroenterokolitis. Glavni medijatori upale. dispeptičnim smetnjama želuca i inicijalnim povraćanjem. endorfini jesu vazodilatatori. a radi se o općim simptomima neke sasvim druge bolesti. Od općih uzroka najvažniji su dehidracija bolesnika koja se javlja u težim stanjima i smanjena sekrecija žlijezda slinovnica koja može biti d uzrokovana ehidracijom. osobito u djece. 5. te usana. Zbog vazodilatacje sluznice želuca javlja se kao opći simptom infektivnih bolesti gastritis praćen mučninom. npr.18 Drugi podatak koji se može dobiti s jezika je suhoća jezika. Ovo stanje tzv. Sličnim promjenama zahvaćena je i sluznica crijeva. Slične promjene na jeziku javljaju se i u tijeku ospica. kao npr. Neiskusnijeg liječnika ovi simptomi mogu zavesti (lažno vodeći simptomi). . Suhoći jezika pridružuju se i suhoća ostale sluznice usta. pa febrilan bolesnik disanjem na usta intenzivno isušuje jezik. Katkad se tim općim infektivnim simptomima na jeziku pridružuju i znakovi lokalnog upalnog procesa (specijalni simptomi stomatitisa i glositisa). ali i općom intoksikacijom. a raste udarni volumen i frekvencija srca. kinini. citokini. Da bi se ispunio prošireni krvožilni bazen i održao minutni volumen. a i za vrijeme samostalnih stomatitisa (stomatitični malinasti jezik). malinasti jezik u tijeku škrleta. Za to mogu postojati opći i lokalni uzroci. što rezultira padom perifernog otpora. U tom slučaju jezik može poprimiti karakterističan izgled. Usne su ispucale i pokrivene naslagama.

Relativna bradikardija javlja se koji put i u bolesnika s meningitisom zbog pojačanog tonusa vagusa izazvanog povišenjem endokranijalnog tlaka. Stimulacija vagusa izgleda da ima važnu ulogu i u drugim navedenim infektivnim bolestima. zatim pojavom akcidentalnih sistoličkih šumova. Ona se npr. U vrijeme kad još nije postojala termometrija kao klinička metoda pretrage. koja se najbolje uočava u bolesnika koji imaju relativnu bradikardiju. pulmonalis). može iskoristiti za diferencijaciju trbušnog tifusa od milijarne tuberkuloze i sepse. Budući da se relativna bradikardija ili apsolutna tahikardija nalaze obično samo u nekih infektivnih bolesti. Obično se za svaki stupanj povišenja temperature puls ubrzava za osam udaraca u minuti. govorimo o relativnoj tahikardiji. a rjeđe u žena. u febrilnih bolesnika nerijetko se javlja zbog hipotonije arterijske stijenke dikrotija pulsa. Frekvencija bila ide obično paralelno s povišenjem temperature. Ta relativna bradikardija koja je. hepatitis. Ako frekvencija pulsa odgovara povišenju temperature.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 19 hipercirkulacije u infektu očituje se klinički tahikardijom. jer je u posljednjih dviju bolesti frekvencija bila viša nego što bi odgovaralo temperaturi (apsolutna tahikardija). djece i staraca. Tako je općenito poznata relativna bradikardija u tijeku trbušnog tifusa. Osim toga. liječnici su ustanovljavali povišenje temperature uz ostalo i po pulsu. bacilarna dizenterija). I neke druge akutne infektivne bolesti mogu u svom tijeku pokazivati relativnu bradikardiju (influenca. a ako je viša od frekvencije predviđene za temperaturu o apsolutnoj tahikardiji. te pojave imaju i stanovito dijagnostičko značenje. Nalazi se obično u muškaraca mlađe i srednje dobi. jačom vaskularizacijom kože te povećanom amplitudom krvnog tlaka. Međutim.Lisić – I. svojstvena nekim infektivnim bolestima ne smije se . u nekih infektivnih bolesti frekvencija bila zaostaje za visinom temperature pa govorimo o relativnoj bradikardiji. zvonkim srčanim tonovima (prvim tonom na apeksu i drugim tonom nad a. kako je rečeno.M. S povišenjem bazalnog metabolizma koje prati vrućicu uz stanje hipercirkulacije javlja se tahikardija. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA .

Kao što smo napomenuli. sepse. koja nije uvijek laka jer su te bolesti katkad klinički slične i javljaju se pod sličnim epidemiološkim okolnostima. Posljedica toga je da srce slabije hrani i sebe i ostala tkiva. difterija). direktno oštećenje stijenki krvnih žila uzročnikom. diferencijaciju pjegavca od trbušnog tifusa. popuštanja tonusa arteriola i pada perifernog otpora (pada dijastolički tlak). atrioventrikularni blokovi zbog miokarditisa) ili pogoršanja preegzistentne srčane bolesti. pa krvni tlak (sistolički i dijastolički) pada obično na normalu i niže. Ona u tih bolesti. pogotovo ako je visoka. jer je zbog tahikardije dijastola skraćena. kao i u tijeku drugih akutnih infektivnih bolesti. To se zbiva zbog: 1. Osobito je diferencijalnodijagnostički važna apsolutna tahikardija u tijeku pjegavca jer omogućuje. infekciozno-toksički i hipovolemijski šok. što uz povećane metaboličke zahtjeve organizma u infektu može dovesti do degeneracije srčanog mišića i parenhimatoznih organa. popuštanja tonusa srčanog mišića (pada sistolički tlak). Najčešći uzroci pada krvnog tlaka tijekom infektivnih bolesti su sinkopa. apsolutna tahikardija (škrlet. 2. Međutim to povišenje zbog djelovanja medijatora upale ne traje dugo.20 zamijeniti s apsolutnom bradikardijom kada je frekvencija pulsa ispod 50/min. Stoga pad krvnog tlaka u infektologiji ima prognostičko značenje. sistolički je tlak na početku infektivnih bolesti obično povišen zbog povećane količine cirkulirajuće krvi i porasta udarnog volumena. opasna je za organizam. pa ga s pravom smatramo lošim znakom kardiovaskularne . Apsolutna tahikardija. pa se srce slabije puni i tako izbacuje manju količinu krvi. pa prema tome nema samo dijagnostičko već i prognostičko značenje. Ta opasnost leži u neekonomičnome radu srčanog mišića. kao što smo napomenuli. U nekih infektivnih bolesti javlja se. koja se javlja u nekih febrilnih bolesnika zbog direktnog oštećenja miokarda (npr. pobuđuje sumnju kliničara na oštećenje kardiovaskularnog sustava. oštećenje miokarda i popuštanje tonusa žila zbog intoksikacije vazomotoričkih centara u meduli oblongati. pjegavac. do stanovite granice.

a) Promjene u tekućem dijelu krvi Od promjena u tekućem dijelu krvi (serum i plazma) od općeg su medicinskog i dijagnostičkog značenja promjene u krvnim bjelančevinama koje se odražavaju i u promjeni sedimentacije eritrocita što svakodnevno rabimo u dijagnostici i prognozi infektivnih i drugih bolesti. kardiomiopatije). akvirirane i kongenitalne srčane greške. Opisane pojave na kardiovaskularnom aparatu mogu pratiti manje-više sve infektivne bolesti i same su za sebe dovoljna opasnost za ispravno funkcioniranje kardiovaskularnih i ostalih organa. virusne hemoragijske groznice i pjegavac. jer se nalaze i u bolestima koje nisu uzrokovane živim uzročnicima. osobito ako zahvaća ljude s preegzistentnim kardiovaskularnim bolestima (npr. Ta opasnost. 6. biva to veća što je infekt teži i dugotrajniji. no na njih utječu stanje uhranjenosti. hormonalni čimbenici i upalna zbivanja u organizmu. Krvni tlak u tih bolesti pada zbog toga što su patološkim procesom zahvaćene sitne krvne žile.M. koja je. a javlja se i miokarditis (pjegavac). ako se ne može suzbiti.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 21 insuficijencije. bez pretenzija da zalazimo u dublju patofiziološku bit opisivanih promjena. i to tako da se smanjuju vrijednosti . U infektivnim bolestima mijenja se uglavnom odnos između albumina i globulina. Te se promjene odnose na tekući i na stanični dio krvi. npr. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . U ovom ćemo ih poglavlju iznijeti s kliničkog stajališta.Lisić – I. U nekih infektivnih bolesti hipotenzija je gotovo redovit simptom pa i kada bolest nije komplicirana. najčešće direktni uzrok smrti bolesnika. Proteini plazme su heterogena skupina proteina čija je sinteza pod striktnom genskom kontrolom. međutim. no u zajednici s drugim simptomima imaju znatnu dijagnostičku vrijednost. onako kako se one tumače u svakodnevnoj praksi u procjeni i diferencijalnoj dijagnostici infektivnih bolesti. koje doduše nisu tipične niti karakteristične za infekt. Promjene u krvi U infektivnim bolestima nalaze se u krvi bolesnika promjene.

a povisuju vrijednosti globulina. npr. na koje otpada 50 − 60% ukupnih proteina. gubitku proteina iz organizma. paraproteinemije i mijeloma. u kroničnim bolestima (cirozi jetre).22 albumina. kroničnim infektivnim i autoimunim bolestima (kolagenoze). S druge strane. Promjene koncentracije proteinskih frakcija u infektivnim bolestima treba uvijek promatrati povezano. što može biti uzrok neuspjeha liječenja. α2. Na elferogramu plazme vidi se i šesta frakcija fibrinogena. smanjenoj sintezi proteina ili pojačanom katabolizmu (npr. tako da slika normalnog seruma pokazuje pet vrpca: albumin. jer se često događaju promjene raznih frakcija. nefrotski sindrom i dijabetes melitus). Tako dobivena slika serumskih bjelančevina korisna je u dijagnostici i prognozi infektivnih bolesti. Elektroforezom se proteini mogu razdvojiti na nekoliko skupina. zbog pojačanog autokatabolizma albumina. teški infekt. Snižena koncentracija proteina (hipoproteinemija) javlja se pri prekomjernoj hidrataciji. za albumine se u krvi veže većina antibiotika i drugih lijekova. Povišena koncentracija ukupnih proteina (hiperproteinemija) javlja se prilikom dehidracije (što je česta pojava u infektivnim bolestima). zbog hemokoncentracije. nastaje teška hipoalbuminemija koja rezultira hipoproteinemijom. Raste nivo fibrinogena i drugih reaktanata akutne faze u plazmi. U stanjima dehidracije. U klinici se za kvalitativna i kvantitativna određivanja pojedinih frakcija bjelančevina upotrebljava elektroforeza seruma. U teškom infektu. postoji ravnomjerno povišenje koncentracije svih proteina. β i γ-globuline. . tetanusu ili septičkom stanju. α1. tako da u ovako teškim stanjima može drastično pasti poluvrijeme izlučivanja antibiotika i bolesnik ostaje određeni vremenski period tijekom dana bez terapije. sarkomu. Kako albumini imaju važnu ulogu u održavanju onkotskog tlaka. mogu se pojaviti edemi. pri čemu može doći ili do promjene apsolutnih koncentracija ili samo do relativnih promjena međusobnih odnosa.

Bolesnici s karcinomom jetre imaju katkad povišenu koncentraciju α-fetoproteina (frakcija α2-makroglobulina). Značenje i važnost porasta γ-globulina tijekom infektivnih bolesti vidi se i po tome što ljudi koji u krvi nemaju γ-globulina (prirođena ili stečena agamaglobulinemija) naginju infektima. βglobulini se javljaju u povišenim koncentracijama u opstrukciji žučnih vodova i nefrotskom sindromu. postoperativna stanja i autoimune bolesti. subakutnoj ili kroničnoj fazi. a katkad i u trudnoći. Reakcija akutne faze očituje se sniženjem koncentracije albumina i povišenjem koncentracije alfa1 i alfa2-globulina i to je nespecifičan nalaz koji prati upalne procese. maligne tumore. i što se γ-globulini iz seruma odraslih mogu . posttraumatska.Lisić – I. ili kad je smanjena njihova sinteza. AIDS-u. ne mogu se imunizirati. U β-globulinima nalaze se i komponente komplementa kojih ima dvadesetak i stvaraju se u jetri. npr.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 23 Elektroforeza serumskih proteina razlikuje se. već prema tome je li bolest u akutnoj. U takvim stanjima može doći do pada koncentracije C3-frakcije komplementa. kroničnoj tuberkulozi. Porast β-globulina može odražavati porast β-lipoproteina. α1-antitripsina. što se javlja u stanjima malapsorpcije i malnutricije te u osoba s primarnim ili stečenim defektom stvaranja γglobulina. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . npr. Snižene koncentracije γ-globulina nalaze se u slučajevima proteinurije ako se gube i γglobulini (nefroza). Pri kontroli upalnih stanja može katkada koristiti mjerenje specifičnih proteina akutne faze. kojeg inače u odraslih osoba ima samo u tragovima. C- reaktivnog proteina (CRP) i haptoglobina. U subakutnoj i kroničnnoj fazi infektivnih bolesti nalazi se uglavnom ili isključivo povišenje koncentracije γ-globulina.M. subakutnom bakterijskom endokarditisu. u kala-azaru. a može biti povišen i u cirozi jetre i hepatitisu. kroničnom hepatitisu. koji čine glavni dio ove globulinske frakcije. a uloga im je da pospješuju fagocitozu i simptome akutne upalne reakcije.

Za određivanje sedimentacije postoje makrometode i mikrometode. hepatitis. varicela. tj. IgG se proteže na imunoelferogramu u γ i β-globulinsku frakciju. da li se upotrebljava veća količina krvi iz vene. Određivanje brzine SE nije ni specifičan ni potpuno točan test. U obrani od uzročnika infektivnih bolesti sinergistički sudjeluju imunoglobulini. površinske napetosti krvi. količine lipida. za vrijeme menstruacije.24 upotrijebiti u profilaksi nekih infektivnih bolesti (morbili. Njezina visina zavisi od krvnih bjelančevina. IgM. ovisno o količini krvi koja se ispituje. Za muškarce starije od 50 godina 0 − 20 mm/sat. Fiziološki SE je ubrzana u graviditetu. IgM je isključivo u γ-globulinima. koncentracije iona. Da bi se brzina sedimentacije eritrocita mogla ispravno . IgE i IgD. Imunoglobulini se nalaze većim dijelom u frakciji γ-globulina i nosioci su humoralne imunosti. određivanje brzine SE eritrocita je vrlo koristan test za procjenu i praćenje tijeka infektivnog procesa. čimbenika. ili manja iz jagodice prsta ili resice uha. za žene 0 − 30 mm/sat. tetanus. osobito od njihova međusobnog odnosa (povećana količina fibrinogena znatno ubrzava sedimentaciju). veličine. Poznati su razredi imunoglobulina IgA. čak do 69 mm/sat. za žene 0 − 20 mm/sat. oblika i električnog naboja eritrocita. Nedostatak imunoglobulina je samo jedan od aspekata defektne imunosti. dok se IgA proteže kroz cijelo područje globulina. Unatoč nespecifičnosti. botulizam. Sedimentacija eritrocita (SE) jest pretraga kojom određujemo brzinu taloženja crvenih krvnih stanica. još nepoznatih. Metodom po Westergrenu normala za muškarce mlađe od 50 godina je 0 −15 mm/sat. pa je dobivene rezultate potrebno uvijek oprezno interpretirati u sklopu kliničke slike i drugih nalaza. pH krvi i drugih. poslije većih obroka i poslije vrućih kupelji. volumnog postotka krvnih stanica. komplement i proteini akutne faze. rabies). jer su u zdravih žena od 70 do 89 godina starosti nađene individualno velike varijacije SE eritrocita (Westergren). IgG. Svakako valja napomenuti da je SE u detekciji bolesti u starijih ljudi od ograničene vrijednosti.

Ona je veoma korisna pri diferencijalnoj dijagnostici infektivnih bolesti koje se manifestiraju samo općim infektivnim sindromom. primjerice. sinovitis. Ubrzanje SE je u različitih infektivnih bolesti različito te je stoga njezina visina od stanovite pomoći u njihovoj diferencijalnoj dijagnostici. npr. trbušnog tifusa i paratifusa.3 dana nakon izbijanja kliničkih simptoma. kao tifus. Tako će. premda se radi o virusnoj bolesti. dok bakterijske sepse i endokarditisi imaju obično već na početku više vrijednosti. kao što npr.M. pokazuju u ranom stadiju bolesti obično niže vrijednosti SE. upale pluća ili tromboflebitisa. Nadalje. paratifus i pjegavac. praćenju i prognozi infektivnih bolesti. Nadalje. reagira promjenama u bijeloj krvnoj slici ili rastom CRP-a. npr. npr. Katkad zbog te latencije SE doseže maksimalne vrijednosti istom nakon pada temperature ili kada je bolesnikovo stanje već znatno poboljšano.Lisić – I. važno je znati da organizam ne reagira na infekt tako brzo visinom sedimentacije. peritonitis. Konačno.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 25 primjenjivati u dijagnostici. pjegavca i sepsa. Ubrzana SE ne mora biti uvijek izraz osnovne bolesti. teški virusni encefalitis u tijeku kojeg dolazi do propadanja moždanog tkiva. bez jasnih specijalnih simptoma. Kao općenito. SE postaje mjerodavna za procjenu nekog kliničkog stanja istom 2 . Neke od tih bolesti. najčešće imati visoku SE i leukocitozu sa skretanjem ulijevo. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . visoka SE odmah na početku bolesti može značiti da bolest ili traje duže nego . već može biti i znak komplikacije koja se razvila tijekom bolesti. visoke SE imaju bolesti u kojih dolazi do jače eksudacije u organima ili do njihova razaranja. praćenje promjena visine SE tijekom bolesti služi kliničaru kao orijentacija o uspješnosti provedene terapije. Ona je jedan od ključnih laboratorijskih parametara prema kojima uz apsolutni broj leukocita (L) i diferencijalnu krvnu sliku (DKS) prosuđujemo radi li se o bakterijskoj ili virusnoj bolesti. Isto tako se SE i vraća na normalu kasnije nego promjene u krvnoj slici. SE može biti znatno povišena i pri bakterijskim upalama koje zahvaćaju velike serozne opne. može se uzeti pravilo da je SE u bakterijskim bolestima srednje visoka do visoka. meningitis. pleuritis. dok je u virusnim tek lagano povišena ili čak normalna.

0 do 10. agranulocitoze itd. Leukopenija je najčešće posljedica niskog broja neutrofila. ili je u pozadini još neka druga.0 x 109 naziva se leukocitoza. zbog osobitog svakodnevnog praktično-kliničkog značenja u diferencijalnoj dijagnostici i prognozi infektivnih bolesti. Leukocitoza je u infektivnih bolesti najčešće posljedica povećanja broja neutrofila i javlja se uglavnom kao odgovor organizma na bakterijsku infekciju. i to u tom smislu da se javlja veći broj još nedozrelih neutrofilnih stanica s nesegmentiranom ili štapićastom jezgrom - .0 x 109. Javlja se uglavnom kao odgovor organizma na virusne infekcije ili u posebno teških bakterijskih infekcija.0 x 109. dok su obično promjene na eritrocitima i trombocitima od manjeg dijagnostičkog značenja. maligna bolest. teških septičkih stanja. Često se nalazi u oboljelih od tifusa. infektivna mononukleoza. leukocitoza može nastati i zbog povećanja broja limfocita (pertusis. Broj leukocita (L) se normalno kreće od 4. infekata u alkoholičara. kala-azara. milijarne tuberkuloze. b) Promjene na staničnim elementima krvi Od promjena na staničnim elementima krvi u infektivnim bolestima od veće su dijagnostičke važnosti promjene na leukocitima. s graničnim vrijednostima od 4. infektivna limfocitoza) i eozinofila (trihineloza.0 x 109 naziva se leukopenija. ili je degeneracija (propadanje) L u periferiji tolika da koštana srž ne može nadoknaditi gubitak L. u prvom redu prirodom uzročnika. larva migrans).5 do 9. Pad L ispod 4. samo na neke promjene u bijeloj krvnoj slici. kada je smanjena ili čak nestala regenerativna sposobnost koštane srži.26 što to bolesnik anamnestički navodi. a povišenje brija L iznad 10. U infektivnih bolesti nalazi se prilično velika raznolikost bijele krvne slike. no i raznolikom reakcijom makroorganizma na infekt. Od velike je praktične važnosti da se za vrijeme neutrofilne faze obično mijenja slika neutrofila. a ta je uvjetovana različitim čimbenicima. Na ovom ćemo se mjestu osvrnuti. dakle neutropenije. Međutim. npr.

u tijeku trbušnog tifusa. dok su. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . da se adekvatno obrani. Zahvaćanje infektom limfatičkog sustava u infekcioznoj mononukleozi rezultira leukocitozom zbog limfocitoze. Zatim o virulenciji uzročnika: što je infekt teži. redovito nema jačih promjena u krvnoj slici. ovakav nalaz u DKS navodi kliničara na oprez i ima dijagnostičko i prognostičko značenje.M. to je i neutrofilija jača. s druge strane. dobre regenerativne sposobnosti koštane srži na infekt i. npr. promjene . osobito u neutrofilnoj krvnoj slici (leukocitoza. Kao posljedica lokalizacije infekta u koštanoj srži (tuberkuloza. Prvenstveno o naravi uzročnika: bakterijske bolesti.Lisić – I. javlja se eozinofilija. za borbu protiv bakterijske invazije nedovoljno sposobne neutrofile. generalizirane infektivne bolesti pokazuju jako skretanje u lijevo. jer je makroorganizam. Te modifikacije ovise o različitim čimbenicima. s jedne strane. morao izbaciti iz koštane srži još nezrele. Ako infekt ostane lokaliziran (fokalni infekti). ukazuje kliničaru na brzu dinamiku infekcije. Ta se pojava javlja često u tijeku koknih sepsi. gnojnih meningitisa. Ta se pojava može javiti uz leukocitozu i leukopeniju. u kojoj se javlja. peritonitisa itd. Stoga. teških infekcija u alkoholičara itd. limfocitoza). a limfopenija izrazitija. promjene u L i DKS odraz su interakcije između obrambenih sposobnosti makroorganizma s jedne strane. U nekih parazitarnih bolesti. kala-azar) mogu se javiti leukopenija ili čak panmijeloftiza. Oblik upale djeluje tako da gnojne upale i nekroza tkiva izazivaju obično jače neutrofilne leukocitoze.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 27 skretanje (pomak) u lijevo u neutrofilnoj krvnoj slici. osobito kokne. dovode do većih promjena. neutrofilija). Osobito teške. sepsa. ovisno o obliku bolesti. virusne bolesti mijenjaju manje krvnu sliku (leukopenija. Leukopenija sa skretanjem u lijevo znak je kočenja u sazrijevanju neutrofila i slabe regenerativne sposobnosti koštane srži kao reakcije na infekt. te naravi i virulenciji uzročnika s druge strane. Skretanje neutrofila u lijevo znak je svakako teže toksemije i težeg oblika bolesti. Leukocitoza sa skretanjem u lijevo znak je. empijema. Kao što je vidljivo. težih virusnih bolesti. a javlja se npr. trihineloza i fasciolijaza.

eksudacija i proliferacija. odstranjivanju istrošenih (dotrajalih) krvnih stanica. U recidivirajućih infektivnih bolesti slezena postaje izrazito velika i može dovesti do sindroma hipersplenizma. S druge strane. U dječjoj dobi i u mladosti slezena se na infekt vrlo lako i izdašno povećava. 3. stranih tvari i mikroba.28 u DKS-u obično izraženije u akutnih nego u kroničnih infektivnih bolesti. dok u kroničnih dolazi više do izražaja proliferacija retikuloendotelnog sustava (RES). U većini akutnih bolesti nalaze se izrazita neutrofilija i limfopenija. dok su kronične bolesti karakterizirane umjerenom neutrofilijom. 7. To će biti npr. a broj limfocita u krvnoj slici je ili normalan ili povećan. Ono je u infektivnih bolesti shvatljivo ako se ima na umu građa i funkcija slezene kao organa koji sudjeluje u: 1. teži oko 150 grama. pa su povećanja slezene kao reakcija na infekt poslije tog doba znatno manja. Mitigirani oblici bolesti pokazuju malene promjene u krvnoj slici. 2. Isto tako ni novorođenče ne reagira na infekt povećanjem slezene. a klinički se očituju njezinim povišenjem (tumor lijenis). onda ako je . hematopoezi i 4. Povećanje slezene ovisi i o dobi bolesnika. Katkad se palpacijom povećanje slezene neće moći ustanoviti iako ono zapravo postoji. imunosnim reakcijama i produkciji protutijela. Normalna je slezena po građi donekle slična limfnom čvoru. limfnog tkiva i veziva. Glavni patološki supstrat tih splenitisa su hiperemija. Povišenje slezene (tumor lijenis) Povišenje slezene spada među opće simptome. Katkad dolazi i do proliferacije eritropoetskog i mijelopoetskog tkiva. veličine je 12x7x2 cm i u zdravog odraslog čovjeka u pravilu nije palpabilna. U akutno nastalom povećanju slezene. portalnoj cirkulaciji. jače su izražene hiperemija i eksudacija pa je slezena uglavnom mekane konzistencije. opipljiva slezena ne mora uvijek biti i povećana. pa je slezena tvrđa. jer se prema anatomskim nalazima gotovo u svakom težem infektu nalazi tumor lijenis. Poslije pedesete godine života ona fiziološki involuira. Promjene koje se u infektivnih bolesti zbivaju u slezeni u patološkofiziološkom smislu jesu upala (splenitis).

. tumor lijenis je više-manje očekivana manifestacija bolesti koja služi uglavnom kao argument u prilog dijagnozi. Kada se javlja u tijeku virusnih cikličkih infektivnih bolesti (morbili. Ako se slezena naglo povećava ili ako je došlo do perisplenitisa. malarija. a oblik ako je nepravilan. grublje palpacije ali i spontano. deformacije prsnog koša itd. i ultrazvukom.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 29 slezena vrlo mekana ili iz drugih uzroka nije pristupačna palpaciji (adipositas. kala-azar i papatači-groznica. Veličina slezene ima samo u ekstremnim slučajevima dijagnostičku vrijednost. a u kroničnih infektivnih bolesti (endokarditis lenta. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . povratna groznica. može upućivati i na lokalne uzroke povećanja (apsces. rubeola. Oslanjajući se na patogenetsku klasifikaciju infektivnih bolesti. a slezena je bolna na palpaciju. bacilarna dizenterija). Pri tome je važno napomenuti da s kliničkog stajališta tumor lijenis nema jednako značenje u virusnim i bakterijskim infektivnim bolestima. krvarenje). hepatitis. nakon traume. Slezena neće biti povećana u tijeku lokalnih bolesti (difterija. osim palpatorno. ima veće dijagnostičko značenje. krvne bolesti kao npr. Kada je slezena velika.M. Pojava tumora lijenis u tijeku bakterijske bolesti svakako o je pasniji simptom. konzistenciju i oblik. malarija. Tumor lijenis javlja se redovito i u tijeku općih infektivnih bolesti koje prenose vektori tzv. infektivna mononukleoza). odnosno da je došlo do sepse. Konzistencija slezene. može se reći da do povećanja slezene dolazi u cikličkih infektivnih bolesti i onih s tendencijom širenja (generalizacije) infekta. do rupture kapsule s krvarenjem u trbušnu šupljinu. Veličina slezene može se odrediti. Zbog toga je tumor lijenis u tijeku cikličkih bakterijskih bolesti (tifus i paratifus abdominalis. u trbušnom tifusu i paratifusu srednje tvrda. Pri palpaciji slezene gleda se na njezinu veličinu. pjegavac. kao ni tijekom streptokoknih.). može doći. kala-azar) izrazito tvrda.Lisić – I. jer znači da je uzročnik vjerojatno prodro u krv (bakteriemija). Tako je u akutnih bakterijskih sepsa povećana slezena mekana. bruceloza) redovita pojava. stafilokoknih i drugih bakterijskih infekcija ako ostanu lokalizirane. kako je napomenuto. bolesnici osjećaju bol pod lijevim rebrenim lukom.

Nakon dugotrajnih. posebno na početku infektivne bolesti kada je toksemija i najjača. febrilne proteinurije. pojava tzv. ali se uz to u svakom vidnom polju sedimenta centrifugiranog urina može naći i do dvadesetak pojedinačnih leukocita i eritrocita te nekoliko hijalinih (albuminskih) cilindara. Ovakav . magnetskom rezonancijom i scintigrafijom. tako da se njezino povišenje može otkriti iako nije palpabilna. osobito onih s izraženim općim simptomima. Stoga nije nikakva rijetkost. Kako su glavni medijatori upale i bakterijski toksini vazodilatatori. generalizirana tuberkuloza). U infektivnih bolesti s tumorom slezene javlja se njezino povećanje i u recidivu bolesti. Prisutnost više od 5 do 10 leukocita u svakom vidnom polju analiziranog sedimenta centrifugiranog urina upućuje na upalu. i znatno više proteina i staničnih elemenata nego u fiziološkim uvjetima. no mora se promatrati u kontekstu s ostalim simptomima. perzistencija tumora lijenis u nekih bolesti i nakon pada temperature može nagovještavati recidiv (trbušni tifus) ili prelazak bolesti u kronični oblik (infektivna mononukleoza). Konačno treba napomenuti da u nekim bolestima povećanje slezene nije opći simptom u smislu kako je to dosad prikazano. zbog direktnog zahvaćanja organa uzročnikom (npr. Povećanje slezene ima u dijagnostici infektivnih bolesti veliko značenje. 8. može povećanje slezene ostati trajno (malarija. apsces ili tuberkulom slezene). Osim navedenih promjena. septički infarkt. Dapače. i odsustnost tumora lijenis ima svoje dijagnostičko značenje. Promjene u mokraći U normalnom se urinu u fiziološkim uvjetima u 24 sata nalazi 150 − 200 mg proteina. Konačno. osobito recidivirajućih infekata. u patološkoanatomskom smislu razvija se i reverzibilna degeneracija bubrežnog epitela. već specijalni. a 5 ili više eritrocita u čitavom preparatu sedimenta mokraće ili u 1 mm3 nativnog urina smatra se nalazom koji se može javiti kao posljedica oštećenja bilo kojeg dijela mokraćnog sustava od bubrega do uretre.30 kompjutoriziranom tomografijom. prolazi kroz proširene kapilare glomerula u tijeku infektivnih bolesti.

jer ako se radilo o općem simptomu. znatno poboljšati ili normalizirati. Za vrijeme infektivnih bolesti obično se i smanjuje dnevna količina urina.Lisić – I. u sepsi za 35 − 40%. I nalaz negativne urinokulture potvrdit će da se radilo o općem simptomu. tetanus. nalaz u mokraći će se brzo. Definitivna potvrda ovog razmišljanja bit će pojava pravih specijalnih simptoma neke druge bolesti. Bazalni metabolizam je povišen zbog toga što se energija pojačano troši za sintezu velike količine novih proteina (oko 30 proteina akutne faze) i stanica bijele loze potrebnih za obranu od infekcije. Kliničar treba u takvom slučaju upitati bolesnika ima li polakisurične i/ili disurične tegoba. npr. a ako je i jedan od njih pozitivan. pa bolesnici često navode da imaju mutan urin. zbog čega se mijena tvari makroorganizma povećava. Ako su svi ovi simptomi negativni. hiperaktivnosti simpatičkoga živčanog sustava i hormonalnih poremećaja. koji nije upoznat s općim simptomima infektivnih bolesti u mokraći. teških i generaliziranih infektivnih bolesti (npr.M. zavesti na krivi dijagnostički trag da ocijeni kako se radi o specijalnom simptomu infekcije urinarnog trakta.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 31 lažno vodeći nalaz može neiskusnog kliničara. tada treba ozbiljno uzeti u razmatranje moguću infekciju mokraćnog sustava. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . jer visoko-febrilni bolesnici često navode peckanje pri mokrenju vrućeg urina. AIDS). što treba razlikovati od pijurije. u roku od nekoliko dana (ovisno o tome kojom brzinom opada toksemija). Promjene u metabolizmu organizma Poremećaj metabolizma čini jednu od ključnih karika u lancu patoloških zbivanja. 9. Pri tome treba biti kritičan pri kvalifikaciji disurije kao specijalnog simptoma. te tijekom pregleda obratiti pozornost na eventualnu bolnost u lumbalnom predjelu bubrežnih loža. nalaz u mokraći će biti shvaćen kao opći simptom. osobito u tijeku dugotrajnih. dok ima manje značenje u kratkotrajnih i blažih infektivnih bolesti. pa je mokraća febrilnog bolesnika jače koncentrirana i u njoj se lako istalože soli (sedimentum lateritium). septična stanja. U dvojbenim slučajevima pomoći će ponavljanje nativnog nalaza urina. mišićne aktivnosti potrebne za nastanak vrućice. Treba imati .

S druge strane.1).32 na umu da se u infektu energija ne troši samo na reakcije koje koriste organizmu u obrani (npr. U početku infektivne bolesti. Visoka razina iona kalija u krvi ima ozbiljne posljedice. češće u starijih bolesnika. djelovanjem pirogenih citokina. uzrokujući progresivnu dilataciju i njegovo slabljenje. pa će u tim stanjima znatno porasti koncentracija ekstracelularnog kalija. produkciji enzima koji dovode do stvaranja baktericidnih radikala kisika). što objašnjava zašto klonulost obično prati vrućicu i anoreksiju u infektu. To osobito vrijedi za ion kalija. nego su i sve druge enzimatske reakcije ubrzane desetak puta. Tijekom infektivnih bolesti može doći do poremećaja u prometu ili čak većeg gubitka ekstracelularne tekućine i elektrolita znojenjem. Štoviše. osobito za funkciju srca. s druge strane. Povišenje dušičnih spojeva u krvi obično je posljedica povećanja njihove produkcije i dehidracije (prerenalna azotemija). obično nalaze povišene vrijednosti mokraćevine i neproteinskog dušika. sulfata i magnezija. a također. katkad do te mjere da se smanje procesi aktivnog transporta. fosfata. Brzo nadoknađivanje izvanstanične tekućine infuzijama izotonične otopine natrijeva klorida ili glukoze može. unos se kalorija drastično smanjuje. Povećanje metabolizma proteina očituje se povećanim izlučivanjem dušika. kao rane manifestacije infekta. a u krvi se. IL-1β inducira stvaranje sporih valova u mozgu. Skup ovih brojnih fizioloških poremećaja nazivamo reakcija akutne faze (vidi poglavlje 8. Eksperimenti s davanjem citokina pokazali su da isti citokini koji dovode do vrućice (poglavito IL-1β i TNF-α) dovode i do inapetencije. Pod takvim okolnostima mnogi intracelularni elektroliti prelaze u ekstracelularnu tekućinu. sumpora i fosfora u urinu. povraćanjem i proljevom. San tako reducira metaboličke potrebe smanjenjem fizičke aktivnosti i metabolizma u mišićima na najmanju moguću mjeru. da bi se zadovoljili svi metabolički zahtjevi. a rjeđe znak direktnog oštećenja bubrega (renalna azotemija). kalij toliko brzo uvesti u stanice da . dolazi do prebacivanja metabolizma iz anaboličke faze u kataboličku. zbog gubitka apetita (anoreksije).

I nakon latentne i nakon manifestne primarne infekcije ostane virus u stanovitog broja ljudi u latentnom stanju godinama ili doživotno u ganglijskim stanicama cerebralnih živaca. rjeđe u genitalnoj regiji i na drugim mjestima. nezaraznih bolesti. infektivna bolest.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 33 mu koncentracija u plazmi padne na veoma nisku vrijednost. može se on ubrojiti s određenim ograničenjima među opće infektivne simptome. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . 10. a u manjeg se broja očituje kao stomatitis aphtosa ili gingivostomatitis herpetica (drugi oblici HSV-infekcije su rjeđi). psihički stresovi. menstruacija. uglavnom u smislu acidoze. tako da febrilni herpes ima stanovito dijagnostičko značenje. Febrilni herpes (herpes febrilis) Infektivna bolest i vrućica mogu aktivirati latentnu herpes simpleks virusnu (HSV) infekciju.Lisić – I. Različiti endogeni i egzogeni momenti kao npr. Zbog nejasnih uzroka to se znatno češće događau tijeku nekih infektivnih bolesti ili u svezi s nekim uzročnicima.M. Međutim. Najčešće se javlja na usnama i nosu kao herpes labialis et nasalis. Bolesnici se zaraze HSV-om obično već u djetinjstvu ili u mladosti. jer se on u tijeku nekih akutnih infektivnih bolesti obično javlja. traume. mogu poremetiti ravnotežu između virusa i domaćina te dovesti do aktivacije virusa koja se klinički očituje kao herpes simplex na sluznici ("groznica") ili koži. jer se može naći i u drugih. no . Prilikom dugotrajnog ležanja izlučuje se kalcij u većoj mjeri iz organizma. kako je grupa bolesti tijekom kojih se herpes javlja prilično velika. Pojava febrilnog herpesa u tijeku infektivne bolesti ima diferencijalnodijagnostičko značenje. U većine taj prvi infekt prolazi latentno. a u drugih ga nema. ili se javlja samo izimno (tablica 2). Česti su i ozbiljniji poremećaji acidobazne ravnoteže. Nijedan od navedenih općih simptoma nije sam po sebi karakterističan za infektivnu bolest. a to dovodi do osteoporoze i stvaranja kamenaca u mokraćnim putovima. najčešće u ganglionu nervusa trigeminusa.

coli malaria tertiana malaria quartana obična prehlada influenca leptospiroze Herpesa nema ili je rijedak typhus abdominalis rikecioze bruceloze malaria tropica pertussis morbilli varicella scarlatina diphteria tuberculosis miliaris dysenteria bacillaris psittacosis poliomyelitis ipak se grupiranje spomenutih simptoma u praksi i njihov tijek (najizraženiji su na početku bolesti) najčešće susreće u infektivnih bolesti. dakle još prije početka infektivnog egzantema. i to ne samo u infekcija respiratornog trakta (morbili. razviti prolazni i nekarakteristični egzantem (preegzantem). nismo ih uvrstili u glavne grupe općih simptoma. Kako su navedeni simptomi. više iznimka a ne pravilo.) zbog hiperplazije limfatičkog aparata crvuljka simptomi slični apendicitisu (pseudoapendicitis). .34 _______________________________________________________________________ Tablica 3. pa u slučaju takve konstelacije simptoma treba misliti u prvom redu na infektivnu bolest. U nekih infektivnih bolesti javljaju se na početku i kataralni simptomi respiratornih putova. u tijeku salmoneloznog gastroenterokolitisa. adenoviroza itd. javljaju se koji puta (npr.Većina općih simptoma može pod određenim okolnostima poprimiti karakter specijalnih simptoma i obrnuto. Osobito u djece. meningitis epidemica). iako formalno spadaju u opće simptome. Neke egzantematične bolesti mogu katkad u inicijalnom stadiju.1 Febrilni herpes i neke akutne infektivne bolesti Herpes vrlo čest pneumokokne infekcije meningokokne infekcije infekcije s E. o čemu će biti govora u poglavlju o specijalnim simptomima.

3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 35 SPECIJALNI SIMPTOMI INFEKTIVNIH BOLESTI Uz prije navedene opće simptome. a osobito u početku bolesti ili seroznom meningitisu. samo djelomično izraženo pa se može ustanoviti jedino pomoću znakova meningitisa. pa ih stoga nazivamo i vodećim simptomima. fotofobija i vagus-puls nastaju zbog povišenja intrakranijalnog tlaka.Tako zbog spazma muskulature šije nastaje ukočenost šije i pozitivan gornji Brudžinskijev simptom. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . ti simptomi služe kao putokaz pri postavljanju radne. tj. što ovisi o načinu širenja i o organotropiji uzročnika. Specijalni simptomi infektivnih bolesti su oni koji upućuju na organ ili organski sustav koji je zahvaćen bolešću. zbog povišenja tonusa trbušnih mišića uvučenje trbuha. koji upozoravaju na povišen tonus muskulature. Posebnu pažnju liječnik mora obratiti specijalnim simptomima središnjeg živčanog sustava. Budući da je sjedište patološkog procesa u različitih bolesti različito. Ovaj afinitet ovisan je uglavnom o receptorima koje posjeduju pojedini uzročnici za fiksiranje na ciljne stanice organa. Neki simptomi meningealnog sindroma kao što su glavobolja. to jest podražaja meninga. Povišenje tonusa ovih mišića u lakšim je slučajevima menigitisa. u ovoj fazi infektivne bolesti uzročnik zahvaća bolešću jedan ili više organskih sustava. Najčešće prisutni specijalni simptomi koji se javljaju pri zahvaćanju infektivnom bolešću različitih organa ili organskih sustava navedeni su na tablici 3. posljedica su upale. povraćanje. zbog toga što progresija bolesti može biti brza i smrtni ishod može nastupiti za nekoliko sati. Ukočenost šije ispituje se tako da lijevom rukom pokušamo izvršiti flektsiju glave bradom do sternuma dok desnu ruku držimo na sternumu i ako opisanu . a zatim i konačne dijagnoze. Naime. o afinitetu uzročnika za pojedine organe.M.Lisić – I. u većine infektivnih bolesti nalaze se u daljnjem razvoju i specijalni simptomi. zbog povišenja tonusa fleksora koljena pozitivan Kernigov i donji Brudžinskijev simptom. Drugi kao reaktivne kontrakture ili spazmi muskulature različitih regija. zbog spazma leđne muskulature ukočenost hrptenice (ortotonus ili opistotonus).

36 radnju ne možemo izvesti simptom je pozitivan. tako da lijevom rukom izvšimo pasivnu fleksiju glave i šije.10 Negativan Kernigov znak Gornji Brudžinskijev znak ispituje se u ležećem položaju. Slika 3. Znak je pozitivan ako bolesnik pri tome izvrši spontanu fleksiju obje noge u koljenu i kuku. Slika 3.7 Položaj ruku liječnika pri ispitivanju ukočenosti šije (znak je pozitivan) Kernigov znak ispituje se u ležećem položaju. koja je bila spontano savijena u koljenu. a desnu ruku položimo na grudni koš kako se ne bi odizao od podloge. a potkoljenica prema natkoljenici takođe za 90○.7). spontano ekstendira . tako da je natkoljenica flektirana prema trupu za 90○.8 Početni položaj za ispitivanje Kernigovog znaka Slika 3. Znak je pozitivan ako se.9 Pozitivan Kernigov znak Slika 3. U bolesnika koji je pri svijeti za ispitivanje je najprovokativniji sjedeći položaj (Slika 3.11 Donji Brudžinskijev znak i kontralateralni refleks (A) Ispitivač vrši fleksiju kuka i koljena prema trbuhu (B) Bolesnik spontano flektira suprotnu nogu u koljenu (C) Recipročni kontralateralni Brudžinskijev refleks vidljiv je na istoj nozi kada se potkoljenica. Donji Brudžinskijev znak (kontralaterali refleks) je pozitivan ako bolesniku u ležećem položaju izvršimo fleksiju kuka i koljena prema trbuhu a on pri Slika 3. zadržavajući natkoljenicu u vertikalnom položaju ne može izvršiti potpuna ekstenzija potkoljenice u koljenu (više od 135○ ) zbog refleksnog spazma ekstenzora.

kvalitativni i kvantitativni poremećaj svijesti. može biti prisutan i “simptom tronožca” kada se bolesnik pri pokušaju da sjedne u krevet podupire s obje ruke ispružene prema natrag. Iz iznesenoga je vidljivo da mnogi od općih simptoma mogu biti i specijalni.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 37 tome spontano flektira suprotnu nogu u koljenu. Osim već spomenutih simptoma. povraćanje. spontano ekstendira (refleks sliči laganom udarcu nogom). Knee-kiss) simptom kada bolesnik u sjedećem položaju ne može poljubiti koljeno skvrčeno 135○ (engl. paralize Grlobolja. kada se potkoljenica. Središnji živčani sustav SIMPTOMI Glavobolja.13 Bolesnik u sjedećem položaju ne može poljubiti koljeno skvrčeno 135○ (engl. fotofobija ukočenost šije. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . stridorozno disanje. hunjavica.M. afte. koja je bila spontano savijena u koljenu. lavežni kašalj 2. Recipročni kontralateralni Brudžinskijev refleks vidljiv je na istoj nozi i nastavak je kontralateralog refleksa. promuklost.12 Pozitivan “simptom tronožca” Slika 3.2 Specijalni simptomi infektivnih bolesti ORGAN ILI ORGANSKI SUSTAV 1. Tablica 3. gnojni iscjedak iz nosa ili uha. Kao posljedica upale i podražaja stražnjih korjenova spinalnih živaca javlja se hiperestezija kože i mišića. Iz istih se razloga javlja i Slika 3. Gornji dišni putevi . Kernigov znak. bol u uhu. Knee-kiss). gornji i donji Brudžinski. a trup čini treću nogu tronožca. pareze.Lisić – I.

iskašljaj.38 3. boli koje se šire pod desnu lopaticu Oteklina. hropci. bolna sukusija bubrega. dijaroične stolice različita izgleda. gnojenje limfnih čvorova. lažni pozivi. npr. Povraćanje može biti opći simptom probavnog sustava. dispneja. mukli tonovi. bolnost pri aktivnom i pasivnom pomicanju. sa sluzi. vezikulozni. osobito dijastolički. bolnost u donjem dijelu trbuha. povećanje i bolnost jetre i žučnog mjehura. bolnost i otok kože. šumovi na srcu. crvenilo. Genitalni sustav 6. povraćanje. makulozni. Bolnost. koji se mogu prikazati kao lažno vodeći simptomi. gnojan iscjedak ili iscjedak neugodna mirisa iz uretre ili vagine. aritmije. gnoj iz Stenonova kanala Različiti osipi (punktirani. probadanje u prsima pri disanju. hemoragični). . Limfatički sustav 10. mutna mokraća. ev. krepitacije. različite lokalne upalne promjene na koži 4. crvenilo i otekline u predjelu kostiju i zglobova. Urinarni sustav 5. muklina na plućima Polakisurija. produžen ekspirij. bolnost i ev. testisu ili epididimisu Mučnina. pustulozni. Pri procjeni radi li se o općem ili specijalnom simptomu. perikardijalno trenje. Bolesti slinovnica 12. boli pri žvakanju. tenezmi. Kožni sustav Vrućica kao tipičan opći simptom. bolnost i otok ingvinalno. krv na kraju mokrenja. disurija. a i specijalni simptom zahvaćanja najčešće središnjega živčanog ili probavnog sustava. tijekom ustaljenih malaričnih napadaja poprima karakteristike specijalnog simptoma. Gastrointestinalni sustav 7. Donji dišni putevi Kašalj. Hepatobilijarni sustav 11. crvenilo i bolnost u predjelu slinovnica. boli u trbuhu. vodenaste. bolnost i otok slezene. Poglavito se to često zbiva s povraćanjem i proljevom. boli u lumbalnim ložama. limfatički upalni tračci na koži. dispneja. Koštano-zglobni sustav 9. galopni ritam. Kardiovaskularni sustav 8. oštećenje funkcije Oteklina. leukociturija Bolnost i promjene na koži i sluznicama spolnih organa. bolnost i crvenilo u predjelu krvnih žila itd. papulozni. krvi Tahikardija. Žutica.

kao što je to već napomenuto. a osobito po tijeku bolesti. može biti izrazito brza. To su infektivne bolesti u kojih je infekt generaliziran. javljaju zajedno s promatranim simptomom te da li se promatrani simptom može uklopiti u specijalne simptome oštećenja promatranog organa ili organskog sustava. posebice specijalni simptomi.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 39 govoreći sasvim općenito. vjerojatno se radi o općem simptomu. 3. koji se drugi. B) EVOLUCIJA I TIJEK INFEKTIVNIH BOLESTI Osim svojom simpomatikom infektivne su bolesti obilježene u kliničkom pogledu i svojom posebnom evolucijom i prirodnim tijekom po kojem se većinom mogu . i one se mogu donekle klinički diferencirati na temelju početka bolesti. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . što se simptom kasnije javlja. Na kraju treba istaknuti da. Ovo odjeljivanje općih od specijalnih simptoma ima za kliničara veliku praktičnu vrijednost. Iz onoga što je prije rečeno jasno je da je njihova klinička dijagnoza teška jer nemaju vodećeg simptoma. to je vjerojatnije da se radi o specijalnom simptomu.Lisić – I. kada su opći simptomi najizraženiji. 2. ponašanje promatranog simptoma tijekom bolesti − regresija simptoma govorit će u prilog općem simptomu. Potrebno je svakako naglasiti da pri promatranju svakog simptoma treba uzeti u obzir i dinamiku bolesti koja. vrijeme javljanja promatranog simptoma − javi li se promatrani simptom u prva 24 − 48 sati bolesti. jer se na temelju pojavljivanja specijalnih simptoma zna da je bolesnik ušao u fazu razvijene bolesti.M. često cikličke bolesti. već se u cijelom svom tijeku (ako nisu komplicirane) prezentiraju samo općim simptomima. kliničar se služi pri donošenju odluke uglavnom trima osnovnim kriterijima: 1. a progresija ili njegovo duže vremensko perzistiranje u prilog specijalnom simptomu. kvantitativnih i kvalitativnih razlika u infektivnom sindromu. tako da do pojavljivanja specijalnih simptoma protekne jedva nekoliko sati. Međutim. te se može postaviti radna i kasnije etiološka dijagnoza bolesti. neke infektivne bolesti nemaju specijalnih simptoma. primjerice u nekim slučajevima fulminantnih sepsa i gnojnih meningitisa.

Inkubacija je u različitih infektivnih bolesti različito duga. Stadij inkubacije (primarne latencije infekta) Infektivna bolest ne javlja se odmah nakon infekcije. imunosno oslabljenom makroorganizmu (AIDS) uzrokovati tešku. 4. Prilikom razmatranja ovih kliničkih stadija bolesti treba uvijek infektivnu bolest promatrati kao borbu dvaju sudionika: mikroorganizma i makroorganizma. podijeliti u nekoliko stadija: 1. već između infekcije i početka bolesti postoji određena latencija. S toga gledišta može se infektivna bolest. 3. Stadij rekonvalescencije koji traje do restitucije ad integrum. neinfektivnih bolesti. tj. koja se zove inkubacijom. Stadij razvijene bolesti koji traje od pojave specijalnih simptoma do početka njihova povlačenja. pa i smrtonosnu infekciju. 1.40 razlikovati od drugih sličnih. Inicijalni (invazivni) stadij koji traje od pojave općih do pojave specijalnih simptoma bolesti. Tako će primjerice i jedan neinvazivni uzročnik kao Pneumocystis carinii u kondicioniranom. Stoga će i težina kliničke slike bolesti ovisiti s jedne strane o sposobnosti mikroorganizma da izazove bolest (njegovoj virulenciji) i imunobiološkim kvalitetama makroorganizma da se odupre toj invaziji. 2. Stadij inkubacije (primarne latencije infekta) koji traje od ulaska mikroorganizama i/ili njihovih toksina u makroorganizam do prvih simptoma bolesti. do potpunog oporavka organizma u stanje prije početka bolesti ili zaostajanja trajnih posljedica. općenito. Općenito se može reći da je ona duga u . Stadij regresije bolesti koji traje od početka povlačenja specijalnih simptoma do nestanka svih simptoma bolesti ili zaostajanja njezinih posljedica. 5.

osobito u bolestima s varijabilnom inkubacijom. bitno ovisi o infektivnoj dozi mikroorganizama. više od 2 tjedna (tabl. tetanus. Da bi došlo do kliničke pojave bolesti. Međutim. ona je i aktivni stadij jer u organizmu dolazi do niza različitih zbivanja. inkubacija u iste akutne infektivne bolesti može biti manje ili više varijabilna (trbušni tifus. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . može doći. u nekih infektivnih bolesti (enteroviroze. tetanus). influenza) i do proboja postojećega bazičnog imuniteta.Lisić – I. druge srednje dugu 7 − 14 dana i treće dugu. i među akutnim infektivnim bolestima neke imaju kratku inkubaciju do 7 dana. Resorpcija uzročnika i toksina utječe uvelike na dužinu inkubacije u bolestima u kojih uzročnici i/ili toksini ulaze u tijelo preko rana (npr. Osim toga. Ako je ta doza vrlo visoka.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 41 kroničnih. čemu se obrambene snage makroorganizma opiru. inkubacija će biti kraća i obrnuto. Iako je inkubacija klinički latentni stadij bolesti. a u drugih Tablica 3. mikroorganizmi se moraju razmnožiti do nekog kritičnog broja i/ili proizvesti kritičnu količinu toksina. rabies). Dužina inkubacije. 3).3 Dužina inkubacije u nekih akutnih infektivnih bolesti KRATKA (do 7 dana) streptokokne bolesti meningitis epidemica salmoneloze dysenteria bacillaris cholera botulizam anthrax malleus erysipeloides tularemia obična prehlada influenza febris pappataci SREDNJE DUGA (7 − 14 dana) pertussis typhus abdominalis typhus exanthematicus leptospiroses morbilli exanthema subitum poliomyelitis malaria amoebiasis DUGA (14 dana i više) Q-groznica rubeola varicella parotitis epidemica hepatitis epidemica hepatitis B i C rabies mikoplazma pneumonije prilično normirana (morbili). a kratka u akutnih infektivnih bolesti. a ciljni organski sustav bliže rani.M. Što je mogućnost resorpcije uzročnika i toksina veća. Kad se još izvan organizma stvorila dovoljna količina .

u prvom redu u jetru i slezenu. primarna bakteriemija i stvaranje sekundarnih fokusa zbivaju u inkubaciji. biološki ciklus malaričnog parazita. i tu se stvaraju nova žarišta. Ona prema tome ima opće značenje. Ta patogenetska shema najljepše ilustrira ono što je već prije spomenuto. U inkubaciji se zbivaju i drugi biološki procesi koji karakteriziraju uglavnom sve cikličke bakterijske i virusne infektivne bolesti. kao što rekosmo. U biološke procese koji se zbivaju u inkubaciji spada i npr. a odatle odlaze u krv (primarna bakteriemija). Krvlju dolaze mikrobi u druge organe. pa može poslužiti za razumijevanje patogeneze velikog dijela infektivnih bolesti. U nekih bolesti su kliničke manifestacije izraz preosjetljivosti makroorganizma na mikroorganizme. Prema tome se razmnožavanje mikroba u limfnom sustavu crijeva i mezenterija. koji se nakon ulaska u krv najprije razmnožava u jetrenim stanicama (preeritrocitni ciklus). što nije odmah uočljivo u bolestima u kojih se on nalazi u unutarnjim organima. Kao posljedica bakteriemije javljaju se u krvi protutijela u većoj mjeri. Iz nje se vidi i to da primarni afekt spada u inkubaciju. prikazat ćemo patogenetski tijek zbivanja u trbušnom tifusu. bit će inkubacija osobito kratka. i to najprije iz krvi. a istom se tada javljaju prvi klinički simptomi bolesti. i na mnoge druge bolesti. brucelozu i mnoge virusne bolesti. Shema patogeneze trbušnog tifusa da se primijeniti. da je inkubacija aktivni stadij bolesti i da se u njoj bolest priprema. U tim slučajevima inkubacija odgovara vremenski senzibilizaciji . tj. pa mikrobi postupno nestaju. pa bakteriemija biva jačom (sekundarna bakteriemija) i bacili tifusa preplave cijeli organizam. Nakon zaražavanja prolaze bacili tifusa kroz epitel donjeg dijela ileuma pinocitozom i razmnožavaju se najprije u limfnom tkivu crijeva i mezenterija. iz kojih također uzročnici odlaze u krv. u hrani kontaminiranoj stafilokokima). kao tipičnoj cikličkoj infektivnoj bolesti.42 toksina (npr. npr. Da bi se dobio uvid u te biološke procese. Prvi simptomi bolesti u svezi su s pojavom sekundarne bakteriemije. nakon toga počinje svoj razvoj u eritrocitima (eritrocitni ciklus). a onda i iz tkiva.

malarija.Lisić – I. Inicijalni (invazivni) stadij bolesti . 2. odnosno opservacije eksponiranih ljudi. izolacije i nadzora. rabies). Konačno. inkubacija je do 6 sati. poznavanje dužine inkubacije u različitih i istih infektivnih bolesti ima višestruko značenje: a) Dijagnostičko značenje inkubacije važno je zbog toga što se na temelju poznavanja dužine inkubacije neke bolesti mogu odmah isključiti iz diferencijalno-dijagnostičkog razmatranja. tetanus. c) Epidemiološko značenje inkubacije važno je u slučajevima kada znamo o kojoj se bolesti radi i na temelju dužine inkubacije možemo locirati mjesto i izvor zaraze (npr. Čimbenici koji uvjetuju tijek i trajanje inkubacije u različitih bolesti su različiti.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 43 makroorganizma na mikroorganizam. a laki tetanus dulju od 13 dana.M. Tako škrlet. valja napomenuti da jedan od uzroka variranja inkubacije može biti i dvostruka infekcija. varićela i hripavac produžuju inkubaciju morbila. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . srednje teški od 9 − 13 dana. rubeola i druge). trbušnog tifusa) te tako spriječiti izbijanje epidemije. ovisni o samoj prirodi uzročnika i interakciji mikroorganizma prema makroorganizmu. jer se prema njoj određuje dužina trajanja karantene. Inkubacija može u nekih bolesti biti veoma produžena i zbog toga što je infektivna bolest ostala za neko vrijeme latentna (npr. To vrijedi u prvom redu za infektivne bolesti koje imaju normiranu i manje-više jednaku dužinu inkubacije (morbili. U zaključku se može reći da nema jedinstvenog tumačenja za tijek i dužinu inkubacije. Tako npr. inkubacija je najčešće 12 − 36 sati. u grupnih otrovanja hranom ako je uzrok otrovanja toksin stafilokoka. primjerice u tetanusu. Vrlo teški tetanus imat će inkubaciju kraću od 8 dana. a ako je to infekt uzrokovan salmonelama. Daljnje epidemiološko značenje dužine inkubacije očituje se u određivanju dužine karantene. U tom je slučaju važna najduža inkubacija dotične bolesti. b) Prognostičko značenje inkubacije dolazi do izražaja u onih bolesti gdje je inkubacija varijabilna. No. a druge uključiti.

mogu uzročnici naći u krvi (bakteriemija. Stadij razvijene bolesti Stadij razvijene bolesti određen je specijalnim simptomima bolesti i traje od njihova pojavljivanja do početka njihova povlačenja.44 Inicijalna ili početna faza infektivne bolesti traje od javljanja prvih (općih) kliničkih simptoma bolesti do pojave specijalnih simptoma. 3. lues. U nekih je bolesti inicijalni stadij jasno odijeljen od stadija razvijene bolesti (morbili) ili. gdje npr. nego se čini da bolest počinje specijalnim simptomima (serozni meningitisi). tj. tako da ih bolesnik ne zamijeti. Klinički se to očituje sindromom toksemije i otokom slezene. tularemija. U tom se stadiju na temelju . koji puta neprimjetan inicijalni stadij (npr. štoviše. bakterijski meningitisi. npr. Bolesti koje imaju izrazito brzu dinamiku. febrilni oblik leptospiroze. antraks. varicela može početi direktnim izbijanjem osipa. formira samostalni stadij bolesti (npr. specijalnim simptomom. infektivna mononukleoza). Karakteristika je inicijalnog stadija i u tome što se u njemu. krupozna pneumonija). izuzetno nešto duže (hripavac). Bolesti koje počinju postepeno imaju u pravilu i duži stadij inicijalnih simptoma (hripavac. obično postepeno (pojavom specijalnih simptoma). morbus minor u enteroviroza. lajmska borelioza itd. prva faza krpeljnog meningoencefalitisa). zajednički za sve infektivne bolesti i uglavnom nema još specijalnih simptoma bolesti. prelazi u stadij razvijene bolesti. Inicijalni simptomi mogu biti i izrazito blagi. U nekih bolesti u kojih su uzročnici ušli u organizam kroz kožu ili vidljive sluznice nalaze se i promjene na mjestu ulaska uzročnika u organizam − primarni afekt. a često i nemoguća. ako dođe do generalizacije infekta. jasno je da je dijagnoza infektivne bolesti u tom stadiju vrlo teška (zasnovana uglavnom na epidemiološkim podacima i trajanju inkubacije). Budući da su u inicijalnom stadiju izraženi samo opći simptomi infekta. viremija). fulminantne sepse. Međutim u većine infektivnih bolesti početni stadij. obično počinju brutalno − naglo i imaju kratak. Inicijalni stadij bolesti traje uglavnom samo nekoliko dana. Češće se to zbiva u djece.

kljenuti nakon encefalitisa itd. npr. dovodi na koži do sudamina (miliaria crystallina). specijalnih simptoma i osnovnih nalaza postavlja radna dijagnoza (koji put i konačna dijagnoza) infektivne bolesti.. U fazi regresije opći i specijalni simptomi postupno iščezavaju. pa tada govorimo o posljedicama infektivne bolesti. katkad nakon prolaznog pogoršanja u fazi razvijene bolesti (perturbatio praecritica). kao što je napomenuto. Stoga je osobito važno odijeliti opće od specijalnih simptoma infektivne bolesti. Do pogoršanja infektivnih bolesti može doći ako liječenje nije dovoljno dobro provedeno ili ako bolesnik preranim ustajanjem. rozeola. pojavljivanje tifoznog sindroma (adinamija. Do . U tom stadiju bolest kreće nabolje ili postepeno − litički ili naglo − kritički. Ako se opći i specijalni simptomi bolesti u stadiju regresije pogoršaju tada govorimo o rekrudescenciji bolesti.Lisić – I. Iako se na koncu ovog stadija bolesti opći i specijalni simptomi uglavnom povlače. omogućit će postavljanje dijagnoze bolesti. poneki od tih simptoma mogu zaostati. npr. Zbog velikih oscilacija pri padanju temperature i prevage parasimpatikusa bolesnici se u tom stadiju bolesti znoje i ako je znojenje profuzno. trbušnog tifusa. 4. Stadij regresije bolesti Stadij regresije bolesti počinje povlačenjem specijalnih simptoma i traje do nestanka specijalnih i općih simptoma bolesti ili zaostajanja posljedica infektivne bolesti. leukopenija s aneozinofilijom itd. To koji put nije lako jer se.M. jer po specijalnim simptomima kliničar zna da je bolesnik ušao u fazu razvijene bolesti i postavlja dijagnozu. a javlja se potreba za snom i apetit. neki od općih simptoma mogu prikazati kao lažno vodeći simptomi bolesti i zavesti kliničara na krivi dijagnostički put.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 45 anamneze. No. Specijalni su simptmi navedeni na tablici 3. osobito u općih infektivnih bolesti.. a kasnije s pomoću diferencijalnodijagnostičkog postupka i konačna etiološka dijagnoza. tumor lijenis. tifozno depresivno konfuzno stanje). dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . neprikladnom prehranom ili na koji drugi način optereti oboljele organe.

u kojih može trajati i duže od godinu dana. 5. Recidivi su obično lakši od prvotne bolesti i simptomi se mogu samo parcijalno izraziti (parcijalni recidivi). Recidivima ili relapsima posebno su sklone neke bolesti. Međutim. Dužina rekonvalescencije ovisi o težini bolesti i njezinu trajanju. jer ona i u istih bolesti može trajati različito dugo. a muskulatura koja je tijekom dugotrajnih bolesti atrofirala dobiva postupno svoj stari volumen. Stadij rekonvalescencije Stadij rekonvalescencije traje od nestanka općih i specijalnih simptoma do povratka organizma u ono stanje u kojem je bio prije izbijanja infektivne bolesti (restitutio ad integrum). prehrani i njezi za vrijeme bolesti. malarija. panniculus adiposus se povećava. stadij rekonvalescencije traje do prestanka oporavka tih posljedica. No. i ako se radi o bolesnicima koji na poslu obavljaju težak fizički rad. Ona je posebice duga u infektivnim bolestima SŽS-a. o pojavi komplikacija i posljedica. bruceloza i rekurens. Rekonvalescenciju je kao stadij bolesti teško vremenski definirati. Kada to zbog zaostajanja posljedica infektivne bolesti nije moguće. o kondiciji bolesnika prije početka bolesti te o liječenju. Mogu se javiti i dugo vremena nakon preboljele bolesti (malarija. npr. pjegavac). no mogu u iscrpljenog bolesnika biti tako teški da mu ugroze život i dovedu do smrti. kao što su trbušni tifus. dakle do njihova fiksiranja. treba o svim ovim parametrima dobro razmisliti prije donošenja suda o radnoj sposobnosti.46 rekrudescencije mogu dovesti i promjene u samom uzročniku bolesti. snaga mu se vraća. razvijanje rezistencije ili tolerancije na antibiotike i kemoterapeutike. Ponovno javljanje simptoma iste bolesti u stadiju rekonvalescencije nazivamo recidiv ili relaps bolesti. To je stadij anaboličkih procesa u kojem se bolesnik postepeno oporavlja. do recidiva bolesti može katkad doći i u rekonvalescenciji drugih infektivnih bolesti iz istih uzroka zbog kojih se javljaju i rekrudescencije. liječnik mora uvijek imati na umu da je rekonvalescencija stadij bolesti. .

npr.M. Do afekcije takvog organa dolazi katkad zbog toga što je organ otprije oštećen (locus minoris resistentiae). označit ćemo to komplikacijom. npr. . a katkad mogu biti i uzrokom smrti. koji nije redovito pogođen bolešću. kampilobakterom i jersinijama. Komplikacije mogu biti različite geneze i dovesti do trajnih oštećenja organa. posebno onda ako se radi o organu čija je funkcija važna za život bolesnika. Prema genezi mogu se svrstati u one uzrokovane samim uzročnikom i one koje su nastale djelovanjem drugih čimbenika. epidemični parotitis. šigelama. ili zato što uzročnik pokazuje stanovitu organotropnost. npr. infektivna mononukleoza). ureaplazmama. ili kao precipitirajući faktori u genski predodređenih osoba. rubeola. b) O komplikaciji se govori i onda ako je patološkim procesom ili toksemijom zahvaćen neki važniji organ. U komplikacije uzrokovane samim uzročnikom možemo ubrojiti: a) osobitu akcentuaciju neke redovite pojave u tijeku infektivne bolesti. varicela. glomerulonefritis i reumatska groznica nakon streptokoknih bolesti. upala žučnog mjehura i bubrega u tijeku trbušnog tifusa. endokarditis na oštećenim zaliscima nastao u tijeku sepse. Kao primjer može se spomenuti teži encefalitis u tijeku parotitisa. postinfektivni encefalitisi u tijeku niza virusnih egzantemskih i neegzantemskih bolesti (morbili.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 47 Komplikacije infektivnih bolesti Uz rekrudescencije i recidive tijek infektivne bolesti mogu remetiti i komplikacije. Reiterov sindrom u nosilaca antigena HLA B27 nastao nakon infekcije klamidijama. Naime serozni meningitis u tijeku parotitisa česta je pojava. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . no ako se javi teški encefalitis. c) Komplikacije mogu nastati i zbog senzibilizacije organa i tkiva prema uzročniku osnovne bolesti. npr.Lisić – I. salmonelama. Tim nazivom označuju se sva ona nepredviđena i neuobičajena patološka zbivanja u tijeku infektivne bolesti koja su izravno ili neizravno uvjetovana samom infektivnom bolešću. ili zbog senzibilizacije organizma na tkivo samog oštećenog organa. npr.

Varijacije tijeka infektivne bolesti Ako promatramo klinički tijek više slučajeva iste infektivne bolesti. agranulocitoza zbog primanja aminopirina ili fenacetina. jer oblik kliničke bolesti ne ovisi samo o virulenciji uzročnika već i o bolesniku i njegovoj okolini. razvoja ekstrarenalne azotemije zbog dehidracije itd. b) Do komplikacija može doći i zbog toga što infektivne bolesti općenito.) težina bolesti i letalitet ovise baš o njima. To je i razumljivo. gljivične infekcije i disbiotski proljevi u tijeku davanja antibiotika. stvaraju dispoziciju za neka patološka stanja. vidjet ćemo da on pokazuje znatne varijacije. gnojni infekti žlijezda slinovnica. kvalitativno i kvantitativno deficijentne prehrane s razvojem hipoproteinemije i edema te različitim hipovitaminozama. e) Komplikacije se mogu javiti i kao posljedica terapije infektivnih bolesti. dekubitusi. d) Do komplikacija može doći i zbog lošeg održavanja unutrašnjeg ekvilibrija bolesnika. serumska bolest kao posljedica terapije životinjskim serumom itd. koja se javlja osobito u starijih ljudi. tromboza vena nogu. c) Komplikacije se mogu javiti i zbog toga što bolesnik nije ispravno njegovan. morbili. Ta se stanja češće javljaju tijekom teških infekcija. dolaze iz različitih miljea i iz različitih . AIDS itd. precipitacija alkoholnog delirija u potatora. U akutnih infektivnih bolesti sekundarni se infekti javljaju najčešće u stadiju regresije bolesti. atelektaze i nakupljanje sekreta u respiratorno insuficijentnih bolesnika itd. npr. npr. Njihova se važnost najbolje vidi po tome što u nekih infektivnih bolesti (influenca. Bolesnici mogu pripadati raznim dobnim grupama. nastanka hipokaliemije i zbog toga popuštanja srca. bez obzira na svoju etiologiju. zbog svoje važnosti. Ovamo se mogu ubrojiti npr. npr. zauzimaju posebno mjesto među komplikacijama infektivnih bolesti. polineuritis u dijabetičara i alkoholičara itd. alergijske manifestacije.48 U komplikacije uzrokovane drugim uzrocima možemo ubrojiti: a) sekundarne infekcije koje.

srednje teški i teški. već završava povoljno prije vremena. Rudimentarnima (oligosimptomatskim) nazivaju se oni oblici bolesti kada se ona ne ispolji potpuno. koja je u tropima karakterizirana teškom kliničkom slikom (amebna dizenterija) i čestim komplikacijama (hepatitis). typhus ambulatorius. već samo nekim svojim simptomima. primjerice. Lakši oblici bolesti s inače tipičnim simptomima nazivaju se katkad mitigiranima (morbilli mitigati). No ipak je ona u praksi većinom provediva. a te varijacije odnose se na težinu bolesti tako da oblici iste bolesti mogu biti lagani. U epidemiološkom pogledu takvi su oblici važniji nego teški oblici bolesti jer nisu vezani uz krevet i jer ostaju neprepoznati.Lisić – I. Pritom najčešće i ne dolazi do potpunog razvoja specijalnih simptoma (npr. Varijacije kliničke slike neke bolesti uvjetovane su i geografskim položajem kraja u kojem se javljaju. škrlet ne javlja u tropskim predjelima zbog toga što je lizogeni fag koji inducira β-hemolitički streptokok grupe A na lučenje eritrogenog toksina termolabilan. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . a zahtijeva i stanovito iskustvo. U tih su bolesnika i komplikacije bolesti uglavnom odsutne (npr. "genius epidemicus" neke bolesti). pa ih nazivamo ambulatornima. typhus levissimus. Razumljivo je da između tih kategorija postoje prijelazi te da je takva razdioba do stanovite granice proizvoljna. ista infektivna bolest ne očituje se uvijek jednakom kliničkom slikom. Prema tome. lagani oblici kolere zvani kolerine). Tako se. u umjerenom je pojasu znatno blaža bolest. Amebijaza.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 49 socioekonomskih prilika. . Poznato je da kliničke slike infektivnih bolesti variraju u dužim razdobljima (patomorfoza. klimom i sezonom. Od tih oblika postoje prijelazi prema supkliničkim ili latentnim infekcijama. abortivni oblik tifusa). Obično u lakše oblike bolesti spadaju i abortivni oblici u kojih se bolest nakon klasičnog početka ne razvija do kraja.M. a) Lakši oblici neke bolesti odlikuju se manjim poremećajem općeg stanja bolesnika i blagim simptomima oboljelog organa ili organskog sustava. neki su u boljoj neki u lošijoj kondiciji.

upotrebljava se i atribut siderans (npr. koji se zadržao u jednom od ganglija živčanog sustava nakon preboljenja bolesti. različiti toksični eritemi. rani toksoinfektivni šok. često s diseminiranom intravaskularnom i potrošnom koagulacijom sa supsekventnom hemoragičnom dijatezom i azotemija. profuzni proljevi. koje su nakon preboljenja pjegavca zaostale u tijelu u latentnom stanju. U niza bolesti može nastupiti ozdravljenje i bez uništenja mikroorganizama koji su izazvali bolest. često povraćanje. Oba ova virusa. a . U njih se često javljaju komplikacije. Simptomi malignog sindroma su hipertermija. "kao u knjizi". To se događa zbog toga što tada toksemični sindrom dominira nad specijalnim simptomima bolesti koji se. konvulzije. Međutim. Većina infektivnih bolesti završava ozdravljenjem. Virus varicele. cholera siderans).50 b) Srednje teški oblici bolesti pokazuju obično klasičnu sliku bolesti. ponovno izazvati recidiv bolesti. Slika bolesti je u srednje teških oblika. a svršetak im je nerijetko smrtan. ti su mikroorganizmi i dalje virulentni. ako oslabi imunosna sposobnost makroorganizma. U posve kratkim oblicima bolesti. Oblici bolesti s osobito teškom kliničkom slikom i ranim letalnim ishodom nazivaju se hipertoksičnim ili fulminantnim. štono se kaže. poremećaji vitalnih funkcija. To vrijedi i za virus herpes simpleksa. Ishod infektivne bolesti Ishod infektivne bolesti može biti različit. često zbog rane smrti bolesnika ne dospiju potpuno razviti. osim toga. Brillovu bolest. tzv. može u odraslog izazvati herpes zoster. ali nisu (trenutno) za njega više patogeni jer ih imunosni sustav drži pod kontrolom. u kojih smrt nastupi u svega nekoliko sati. tako da oni i dalje ostaju u makroorganizmu. U tih se bolesnika mora računati s komplikacijama i letalnim ishodom. Tako rikecije. pa mogu. mogu u nekim slučajevima uzrokovati kasni recidiv pjegavca. c) Teški oblici bolesti karakterizirani su izrazitom toksemijom. poremećaj svijesti s toksičnom encefalopatijom. Najčešće je to ozdravljenje praćeno i uništenjem mikroorganizama koji su izazvali bolest.

Henderson B.. South. Konačno. Dis. The influence of environmental temperature on the course of experimental herpes simplex infection. Fališevac J. Oncol. 1997. Wilson M.M. Zaostali mikroorganizmi mogu uzrokovati i bolesti nekih organa. 8.88:934–938. 6. No.) mogu se u makroorganizmu koji je obolio od HIV-infekcije ponovno aktivirati i izazvati bolest. LITERATURA: 1. Arch. Rasmussen A.Lisić – I. 2. Med.R. Rev.107:356–360. Hematol. Med.A. kljenuti poslije upala SŽS-a. Mackowiak P. Opća klinička infektologija. Wasserman S. A study of physicians' perceptions of body temperature in health and disease.).. 3. hidrocefalus itd. kronična upala bubrega. . Intern. Trey J. Jr. Seymour R. kronična infektivna mononukleoza. toksoplazma. bacil tuberkuloze. J. Bolest može prijeći i u kronični oblik.66:2401–2409.24:1214–1216. ishod može biti letalan. citomegalovirus itd. npr.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 51 i drugi mikroorganizmi (npr.. Falkow S. J.21:1–18. Tako uzročnik tifusa može u čovjeka koji je prebolio trbušni tifus izazvati kronične upale žučnog mjehura i žučnih vodova i biti indirektno uzrok kalkulozi žučnog mjehura. i sur. gluhoća. Bacterial perturbation of cytokine networks.F. The microbe's view of infection (Editorial). Mackowiak P. 1995. osobito u slučajevima kada već postoji kalkuloza žučnog mjehura ili bubrega uzročnik tifusa može uzrokovati trajno kliconoštvo fecesom ili urinom. Ann.S. Schmidt J. Immun. 7. Editorial response: Assaulting a physiological response. Infect. Concepts of fever. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . 1998. 1998. 1988:36-76. Kushner I.A. Dis. 4. Clin..158:1870–1881. Mackowiak P. 1995.A.129:247–248. Crit. The acute phase response and the hematopoietic system: The role of cytokines. kronični hepatitis itd... Med. 1960. genitalnom sekretu i slini. Infect. Infect. Smrt može nastupiti zbog težine same bolesti ili zbog komplikacija. zaostati trajne posljedice (npr. 1998. dopunjeno izdanje. 5. Intern. Zagreb: Školska knjiga. Nakon preboljenja citomegalovirusne bolesti ovaj se virus može godinama lučiti u urinu. kao što smo već napomenuli. 5. Nakon preboljenja infektivne bolesti mogu.

336:41–48. Souba W. 1997.konačna (etiološka) "drug-fever" E egzogene bolesti ekološki čimbenici evolucija i tijek infektivnih bolesti . KLJUČNE RIJEČI A abortivni oblici infektivnih bolesti adinamija algički sindrom α-fetoprotein atipični oblici infektivnih bolesti B bakteriemija C cholera siderans D dijagnoza .rekrudescencija . Gabay C.340:448–454. 10.continua .recidiv (relaps) . Engl J Med.inicijalni (invazivni) stadij . J. N. 2 17 38 9 38 1. 1.inkubacija .stadij razvijene bolesti . N.W. Acute-phase proteins and other systemic responses to inflammation.. 1999. 30 34 31 36 35 34 35 7 7 7 7 26 13 38 . Engl.stadij regresije F febris . Med. 1.52 9. Kushner I. Nutritional support.intermittens .radna dijagnoza . 2 1.remittens febrilni herpes foetor ex ore fulminantni oblici infektivnih bolesti G H herpes febrilis 26 38 2.

M. 14.locus minoris resistentiae kortikosteroidi križanje krivulje temperature i pulsa L lažno vodeći simptom M maligni sindrom meningizam metabolizam u tijeku infektivnih bolesti miliaria crystallina mitigirana bolest mokraća N NJ O okolina.fuliginozan .Lisić – I.obložen .3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 53 hiperpiretične temperature hipertoksični oblici infektivnih bolesti hiperproteinemija hipoproteinemija hipotalamički termostat I inkubacija ishod J jezik i infektivne bolesti . 27 35 14 14 . 38 12 24 35 38 23 37 2.malinasti .septički -tifozan K karantena kliconoštvo komplikacije .akcidentalni šumovi na srcu 4. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . utjecaj na tijek infektivne bolesti opći algički sindrom opći simptomi infektivnih bolesti organotropija P perturbatio praecritica poremećenje funkcija kardiovaskularnog sustava . 38 16 17 3 31 39 13 13 13 13 13 33 39 36 37 7 5 13. 23. 1.

1.citokini .haptoglobin S sedimentacija eritrocita simptomi infektivnih bolesti .promjene u tekućem dijelu krvi . 12 12.skretanje ulijevo 14 14 15 14 13 13 13 13 10 10 11.dikrotija pulsa .leukocitoza . 10 10.opći .specijalni srednje teški oblici infektivnih bolesti sudamina 17.CRP .elektroforeza serumskih proteina .konfuzija . 16 24 24 25 17.povraćanje .afektivni respiratorni cerebralni napadi .prigodni cerebralni napadi .hijalini cilindri .reakcija akutne faze promjene u mokraći .status typhosus . 11.54 .bradikardija . 27 38 35 .α1-antitripsin .delirij .febrilne konvulzije .leukopenija . 24 17 17 17 18 1. 11.proteini akutne faze .krvni tlak . 23 23 23 23 25 21 16 16 19 20 20 20 R reakcija akutne faze .meningizam promjene u krvi promjene u metabolizmu .febrilna proteinurija .amnezija .jezik .tahikardija poremećenje funkcija probavnog sustava .proljev poremećenje funkcija središnjega živčanog sustava .sedimentum lateritium pseudodijabetes povećanje slezene (tumor lijenis) .vazomotorna sinkopa . 12.promjene u staničnim elementima krvi . 24.

febris intermittens . 7. 9 10. . 8.febris undulanas tijek infektivne bolesti teški oblici infektivnih bolesti tresavica tumor lijenis U urin V varijacije infektivne bolesti vodeći simptomi vrućica . 9.kontinua . 4.M. 4. 8. 6. 4.relativna temperatura .monofazna .diurnalni ritam (nikto-hemeralni ciklus) .hipotalamički termostat . 6.Lisić – I.apsolutna .3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 55 Š šok.febris recurrens . 3.intermitentna . 3.bazalna tjelesna temperatura .remitentna .bifazna .Pell-Ebsteinova . dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . 21 23 37 28 2. 3 3 6. 3.trajanje Z zimica znojenje 39 14 14 14 3.sedlasta .lažna temperatura temperaturna krivulja . toksoinfektivni T tahikardija u tijeku infektivnih bolesti .hiperpiretična . 4. 7. 2. 8. 30 38 3.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful