P. 1
Klinicke Karakteristike Infektivnih Bolesti

Klinicke Karakteristike Infektivnih Bolesti

|Views: 4,148|Likes:

More info:

Published by: Kristijan Stipanicev on Jun 11, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

06/18/2013

pdf

text

original

M.Lisić – I.

dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA - 3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti

1

3. KLINIČKE KARAKTERISTIKE INFEKTIVNIH BOLESTI

Infektivne bolesti pripadaju prema etiologiji u egzogene bolesti, uzrokovane živim uzročnicima, dok su endogene, uglavnom metaboličke bolesti predmet proučavanja interne medicine u užem smislu. U kliničkom pogledu obilježene su svojom posebnom simptomatologijom, tijekom pojavljivanja simptoma i evolucijom, što ih često razlikuje od drugih, koji puta sličnih bolesti.

SIMPTOMI INFEKTIVNIH BOLESTI Infektivne bolesti očituju se klinički brojnim subjektivnim i objektivnim simptomima. Ovi simptomi nastaju djelovanjem mikroorganizama i njihovih toksina (egzogenih

pirogena) te produkata upale, koji uzrokuju stvaranje citokina (endogenih pirogena), na čitav organizam. Glavni endogeni pirogeni su interleukin 1 (IL-1), faktor nekroze tumora alfa (TNF-α), γ-interferon (ITF-γ) i interleukin 6 (IL-6). Prvo se javljaju opći simptomi koji su zajednički svim infektivnim bolestima i najizraženiji su na početku bolesti, za vrijeme tzv. invazivnog stadija, kada se bolesnici i najjadnije osjećaju. U težini, mogu varirati u svom ukupnom i pojedinačnom intenzitetu, no kako se javljaju u svim infektivnim bolestima, na temelju njih se ne može postaviti dijagnoza bolesti. Te činjenice liječnik mora biti svjestan i nakon temeljite anamneze, kliničkog pregleda i eventualnih osnovnih laboratorijskih pretraga, to objasniti bolesniku i njegovoj rodbini, umiriti ga te upozoriti da se ponovno javi ako se pojave novi simptomi. Nakon općih simptoma javljaju se u većine infektivnih bolesti specijalni simptomi, kao znak lokalizacije infekta u jednom od organa ili organskih sustava, na temelju kojih se uglavnom postavlja radna dijagnoza, a koji put i konačna (etiološka) dijagnoza infektivne bolesti.

2

U opće simptome infektivnih bolesti ubrajaju se: 1. opći algički sindrom; 2. vrućica s popratnim simptomima; 3. poremećenje funkcija središnjega živčanog sustava; 4. poremećenje funkcija probavnog sustava; 5. poremećenje funkcija kardiovaskularnog sustava; 6. promjene u krvi; 7. povećanje slezene; 8. promjene u mokraći; 9. promjene u metabolizmu organizma; 10. febrilni herpes.

OPĆI SIMPTOMI INFEKTIVNIH BOLESTI 1. Opći algički sindrom Poremećenje općeg stanja bolesnika očituje se nizom subjektivnih simptoma kao što su: opći osjećaj bolesti, slabost, pretučenost, nevoljkost, glavobolja, bolovi u križima, udovima, mišićima i zgobovima. Opći algički sindrom nije nužno vezan za vrućicu i može se pojaviti i bez nje, a katkad ga nema u bolesti s vrućicom. Objektivno se ovo stanje očituje pasivnim držanjem bolesnika zbog adinamije i prostracije. Taj je sindrom kvantitativno i kvalitativno izraženiji u akutnih nego u kroničnih infektivnih bolesti. Opisani je sindrom osobito izražen u početku infektivnih bolesti, za vrijeme tzv. invazivnog stadija, a kasnije gubi na intenzitetu. Osim toga, algički je sindrom obojen i kvalitativno različito u različitih infektivnih bolesti. Očituje se to najčešće u tome što su pojedini elementi od kojih je on sastavljen u pojedinim bolestima različito izraženi. 2. Vrućica s popratnim simptomima

M.Lisić – I. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA - 3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti

3

Povišenje tjelesne temperature pripada među najmarkantnije simptome infektivnih bolesti i stoga ima veliko dijagnostičko značenje. Ono doduše nije specifičan simptom tih bolesti, no kako je konstantan pratilac infektivne bolesti i kako je infekt najčešći uzrok vrućici, treba u bolesnika s povišenom temperaturom misliti u prvom redu na infektivnu bolest. No, treba imati na umu da se ona javlja i u nizu drugih stanja koja nisu direktno povezana s infektom kao što su: 1. upalna neinfektivna stanja npr. kolagenoze, vaskulitisi, granulomatozne bolesti, hemolitička stanja, tireoiditis, disekantna aneurizma, embolije pluća, resorptivne temperature; 2. neoplazme (solidni tumori, metastaze, Pell - Ebsteinova vrućica); 3. ijatrogene temperature u svezi s lijekovima (engl. "drug-fever"); 4. bolesti metabolizma (familijarna mediteranska groznica, porfirija, hiperlipidemije s pankreatitisom); 5. centralni poremećaj

termoregulacije (tumor mozga, cerebrovaskularni inzult, neka psihijatrijska stanja); 6. periferni poremećaj termoregulacije (hipertireoza, feokromocitom). Vrućica je i zbog toga važan simptom jer se može, na jednostavan način, termometrijom objektivno ustanoviti. Općenito je prihvaćeno da je normalna bazalna tjelesna temperatura čovjeka do 37 °C mjerena bukalno (oralno). No, "normalna" temperatura pokazuje tijekom dana tzv. diurnalne varijacije koje se, mjerene oralno, mogu kretati do 37,2 °C ujutro i do 37,8 °C u ostalim razdobljima dana. Rektalne su temperature oko 0,6 °C više od oralne, a aksilarne mjerene 7 minuta približno jednake oralnima. Diurnalni ritam (niktohemeralni ciklus) konstantan je za svakog čovjeka i ima karakteristične dnevne oscilacije s maksimumom tjelesne temperature između 17 i 20 sati i minimumom između 3 i 5 sati. To je kolebanje tjelesne temperature posljedica promjene metabolizma i mišićne aktivnosti, koje također imaju danju maksimum, a noću minimum i čovjek ga zadržava u zdravlju i bolesti. Izostanak diurnalnog ritma u "bolesti" može pobuditi liječnika na sumnju da se radi o simulaciji i lažnoj temperaturi. Normalna je temperatura različita u pojedinim razdobljima ljudskog života. Tako novorođenčad imaju normalnu

4

aksilarnu temperaturu do 37,7 °C, a djeca koji put sve do puberteta do 37,4 °C. U žena postoji kolebanje tjelesne temperature već prema menstrualnom ciklusu i za vrijeme ovulacije se ona povisuje za 0,5 °C. Koliki je povoljan efekt vrućice s obzirom na djelovanje medijatora febrilnog procesa, nije jasno. U febrilnim stanjima je opažena ubrzana aktivacija imunosnog odgovora stimulirana s IL-1, uz bolju kemotaksiju, fagocitozu i antibakterijsku aktivnost polimorfonuklearnih leukocita. Nastanak vrućice ima tipičan tijek koji je posljedica različitog prilagođavanja hipotalamičkog termostata na višu razinu. Ako je ovaj naglo prilagođen na višu razinu, nastaju zbog impulsa iz termolegulacijskog centra reakcije koje se u normalnim prilikama vide pri izlaganju organizma hladnoći. Zbog lučenja adrenalina nastaje snažna vazokonstrikcija krvnih žila kože, erekcija dlaka i drhtavica. Zbog toga se izdavanje topline smanji, a produkcija poveća. Bolesnik ima subjektivni osjećaj hladnoće i kažemo da ima zimicu. Tjelesna temperatura raste tako dugo dok ne dosegne razinu na koju je udešen termolegulacijski centar u hipotalamusu, kada bolesnik više ne osjeća hladnoću. Kada je razlika između temperature termostata i stvarne temperature velika, trešnjom mišićne mase oslobađa se dodatna količina energije, što opažamo kao objektivni simptom ili tresavicu. Vrućica se očituje osjećajem vrućine, sve do ponovnog udešavanja hipotalamičkog termostata na nižu razinu. Ako se to zbiva brzo, nastaje kritički pad temperature, zbog obilnog izdavanja topline vazodilatacijom i znojenjem. Prilagođavanje termostata na nižu razinu ne mora se razvijati naglo i ta niža razina ne znači uvijek i prilagođavanje na normalnu razinu. Različita dinamika i razina prilagođavanja hipotalamičkog termostata uzrokuje raznovrsne temperaturne krivulje, kakve se viđaju u infektivnih bolesti. Objektivno se vrućica očituje zažarenim licem, ubrzanim disanjem, ubrzanim bilom, toplom kožom i povišenjem temperature. Od subjektivnih simptoma najvažniji su

M.Lisić – I. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA - 3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti

5

osjećaj vrućice, suhoća u ustima i žeđa. Katkad se povišenje temperature ne odražava subjektivno na bolesnika i on osjeća da ima vrućicu samo po tome što mu dolaze do svijesti druge pojave koje u većini slučajeva prate vrućicu, kao prijespomenuti opći algički sindrom, osjećaj lupanja srca zbog tahikardije ili iznenadno euforično raspoloženje. S kliničkodijagnostičkog stajališta važno je pri analizi vrućice obratiti pozornost na: početak vrućice, visinu vrućice, dnevne oscilacije temperature, kretanje temperature u tijeku bolesti (temperaturnu krivulju), trajanje povišene temperature, je li bila praćena groznicom i tresavicom te način kako vrućica završava. a) Početak vrućice liječnik obično ne vidi jer bolesnik dolazi k njemu uglavnom kada je temperatura već povišena. Međutim, na temelju podataka dobivenih u anamnezi taj se početak može rekonstruirati. Početak vrućice je dijagnostički važan, jer on obično označava i početak infektivne bolesti, a može biti postupan ili nagao. Primjeri naglog početka vrućice su krupozna pneumonija, leptospiroze, erizipel, malarija i rekurens, a primjer postupnog početka trbušni tifus, kala-azar i bruceloza. b) Visina vrućice; ako je izmjerena temperatura bolesnika aksilarno od 37,1 °C do 37,9 °C govorimo o subfebrilnoj temperaturi, od 38 °C do 39,9 °C o febrilnoj, a ako je ona 40 °C i viša, o visoko febrilnoj temperaturi (hiperpiretičnoj). U pravilu imaju akutne infektivne bolesti visoke temperature, a subakutne i kronične niže temperature ili im je tijek afebrilan. Kao primjer mogu se navesti s jedne strane vrućice u tijeku trbušnog tifusa, pjegavca i ospica, a s druge strane temperature u tijeku tuberkuloze, luesa, lepre i amebijaze. Neke od akutnih infektivnih bolesti karakterizirane su u svom klasičnom obliku osobito visokim temperaturama (typhus abdominalis, typhus exanthematicus, pneumonia cruposa itd.). Druge opet, kao difterija i bacilarna dizenterija, obično nemaju tako visoke temperature. Iz toga proizlazi da se težina infektivnih bolesti ne smije prosuđivati samo po visini vrućice. Međutim u iste bolesti visina temperature donekle ovisi o težini bolesti. Vrlo visoke temperature, koje se kreću

One su važne s dijagnostičkog i prognostičkog stajališta. slično starcima. za vrijeme akutnih infektivnih bolesti imaju uglavnom više temperature nego odrasli. hipertoksičnog oblika infektivne bolesti ili direktne afekcije termoregulacijskog centra u hipotalamusu. I mlađi ljudi. legionarska bolest. Visina vrućice ovisi i o dobi bolesnika. Tako djeca. niskim temperaturama. bakterijski meningitis. a starci mogu imati tijekom akutnih infektivnih bolesti. Visina vrućice ovisi i o kondiciji bolesnika. Hiperpiretične temperature su obično znak osobito teškog. zbog intenzivnijeg bazalnog metabolizma. pijelonefritis. tetanus. O kontinui govorimo . mogu bolesnici biti i hipotermni. pa štoviše i najtežih. Ako se radi o teškom infektu koji je doveo do šoka. Iz toga proizlazi da ne samo hiperpiretične nego i niske temperature mogu biti prognostički loš znak. mogu reagirati na infekt. kada puls raste. a temperatura pada. febris remittens i febris intermittens.6 iznad 40 °C i koje ostaju neko vrijeme na toj visini. Prema dnevnom kretanju temperature razlikuju se febris continua. u slučaju zatajivanja kardiovaskularnog sustava (šok). Visina temperature ovisi i o stanju kardiovaskularnog sustava bolesnika. posljedica provođenja antipireze ili davanja kortikosteroida. Niska temperatura može biti i znak prigušenja infekta kemoterapijom. odnosno na moždanim opnama. trbušni tifus i malarija. c) Dnevne oscilacije temperature Pri analizi vrućice važno je paziti i na razlike temperature u tijeku dana. Stoga ove temperature mogu imati i dijagnostičko značenje te uputiti na primarnu lokalizaciju infekivnog procesa u mozgu. niske ili normalne temperature. Letalna gornja granica temperature je oko 43 °C. U infektivne bolesti koje su često praćene hiperpiretičnim temperaturama mogu se ubrojiti: gram-negativna bakteriemija. ako su iscrpljeni ili slabo ushranjeni. zovu se hiperpiretičnim temperaturama. virusni encefalitis. kada se osobito često pojavljuju prije smrti (agonalno). Još su stari liječnici znali za "križanje krivulje temperature i pulsa" kao loš prognostički znak. To je znak njihove slabije reaktivnosti na infekt.

a na kraju (faza regresije) ponovno remitiraju. U sepsi ekstravaskularnog ishodišta češći je intermitentan oblik dnevne temperaturne krivulje uz tresavicu (tzv. kontinuom na visini bolesti (stadium acmes) i stubastim padom temperature (stadium decrementi). U tijeku malarije. Temperaturne se krivulje u infektivnih bolesti. a razlike su temperature tijekom dana manje od jednog stupnja.M. Osim toga neke se bolesti odlikuju temperaturom određenog tipa. Najčešća. u razvijenoj bolesti poprimaju oblik kontinue ili intermitentne temperature. pa stoga kretanje temperature tijekom bolesti ima i dijagnostičko značenje. viđamo najčešće intermitentne temperature. bakterijski meningitisi. Bruceloze se odlikuju temperaturnim periodima koji su najčešće sastavljeni od remitirajućih temperatura. septičke temperature). virusni encefalitsi i sepsa s intravaskularnim ishodištem imaju uglavnom kontinuirane temperature. typhus exanthematicus. Pneumonia cruposa. osobito tercijane i kvartane. Obično se kao prototip te krivulje navodi Slika 3. Tako na početku bolesti temperature najčešće remitiraju. ali temperatura ne pada na normalu. dok kod febris intermittens bar jednput tijekom dana temperatura pada na normalne vrijednosti.Lisić – I. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . općenito uzevši.1 . koja nastaje kao posljedica povremenog prodora bakterija (upale mokraćnih i žučnih kanala. U pojedinih bolesti temperaturne krivulje obično su sastavljene od više tipova dnevne temperature. monofazna temperaturna krivulja karakterizirana je stubastim početkom (stadium incrementi).3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 7 onda kada je bolesnik febrilan. typhus abdominalis. mogu svrstati u nekoliko tipova: monofazna. bronhiektazije) u krvnu struju. bifazna i polifazna (rekurirajuća) temperaturna krivulja. d) Kretanje temperature tijekom bolesti (temperaturna krivulja) Različite akutne infektivne bolesti imaju obično i različite temperaturne krivulje. Febris remittens ima razlike u tijeku dana veće od jednog stupnja.

najčešće serozni meningitis ili orhitis. Kao primjer za to može se navesti bifazna temperaturna krivulja tijekom poliomijelitisa. najčešće serozni meningitis. U nekih bolesti prva temperaturna faza znači lokalnu bolest. .8 temperaturna krivulja u tijeku trbušnog tifusa. streptokoknih bolesti. Sličan je i tijek leptospiroze. Bifazna temperaturna krivulja karakterizirana je dvjema fazama temperature. a druga faza bolest dotičnog organa. a druga generalizaciju infekta. Tako se bifazne temperaturne krivulje vide u virusnih infektivnih bolesti organa. Niz akutnih infektivnih bolesti ima bifaznu temperaturnu krivulju. gdje Slika 3. Bifazna temperaturna krivulja nalazi se i tijekom morbila gdje prva temperaturna faza označuje generalizaciju virusa u inicijalnom stadiju. To vrijedi npr. krpeljnog meningoencefalitisa i limfocitnog koriomeningitisa.2 druga faza bolesti također označava simptome središnjega živčanog sustava (SŽS). Druga faza bolesti u parotitisu obično znači zahvaćanje drugog organskog sustava. za kliničku sliku salmoneloza koje mogu početi gastroenteritisom i nastaviti se. no patogeneza tih faza nije uvijek jednaka te stoga one mogu imati različito značenje. a slične su i u mnogih drugih akutnih infekata kao pjegavca. pa i prilikom egzacerbacije kroničnih infektivnih bolesti (tuberkulozni rasap). ako se radi o bolesniku Slika 3. a druga faza stadij erupcije.3 koji je prošao pubertet. U njih prva faza označuje generalizaciju virusa. poslije perioda latencije. zbog prodora bakterija u krv.

pri čemu mogu postojati varijacije u trajanju i u tipu vrućice. Prototip sedlaste krivulje je i temperaturna krivulja u tijeku dengue. Drugi temperaturni zubac može biti i rezultat modificiranja prirodnog tijeka bolesti. koji su povezani s biološkim ciklusom malaričnih parazita u eritrocitima. Reprezentanti triju tipova rekurirajućih temperatura jesu: 1. postati uzrokom pojave drugog temperaturnog zupca kao medikamentna bolest (engl. kao što je to slučaj tijekom kozica u odraslih. Tada se govori o sedlastim temperaturnim krivuljama. Temperaturni periodi sastoje se od zubaca intermitentne temperature. Druga temperaturna faza označava katkad recidiv prvotne bolesti (trbušni tifus) ili komplikaciju prvotne bolesti (pneumonija u tijeku influence). U nekim bifaznim krivuljama temperaturne su faze samo naznačene.M. tertiana i quartana). kao rezultat alergijskih zbivanja na lijek. Malarija pripada Slika 3. bez jasno odijeljene druge faze nekom cezurom ili latencijom. Taj tip temperaturne krivulje nalazi se uglavnom u tijeku malarije tercijane i kvartane. drug-fever). gdje druga faza temperature odgovara eruptivnom stadiju bolesti. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . nedovoljno provedenom antibiotskom terapijom bakterijske bolesti ili modifikaciju krivulje davanjem antipiretika i kortikosteroida.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 9 Slika 3. Vrućica može rekurirati u pravilnim razmacima ili nepravilno. febris intermittens (quotidiana. koja inače ima monofaznu temperaturnu krivulju.Lisić – I. Rekurirajuća temperaturna krivulja u najširem smislu riječi je višekratno izmjenjivanje febrilnih i afebrilnih perioda. pa se to očituje ponovnim porastom temperature.5 .4 slikom paratifusa. I sama terapija može.

Afebrilni period traje također 5─7 dana. što znači iznimku u infektivnim bolestima. Štoviše.6 u tijeku malteške groznice i Bangove bolesti. Febris recurrens nalazi se u istoimene bolesti. volinjske groznice. Na kraju treba spomenuti da su glede današnjih terapijskih mogućnosti temperaturne krivulje mnogih infektivnih bolesti manje tipične. Febris undulans je tip temperature s valovitom krivuljom vrućice. ali se nakon nekog vremena spusti na normalnu ili nižu razinu. Rekurirajuće temperature tipa rekurensa ili bruceloze mogu se javiti i u tijeku drugih infektivnih bolesti. toliko su karakteristične da se po njima može postaviti dijagnoza bolesti i zbog toga imaju obilježje specijalnog simptoma. e) Trajanje vrućice . a afebrilni duži. 3. infekcija žučnih i mokraćnih putova.10 bolestima s rekurirajućom temperaturom i zbog toga što naginje recidivima. a nakon toga kritički pada. trbušnog tifusa. sodoka. nepravilna trajanja. Javlja se Slika 3. Krivulje temperature u malarije. koji nastaju nakon kraće ili duže latencije. 2. meningokokne i gonokokne sepse. kao kala-azara. recidivirajućih tromboflebitisa i tuberkuloze. a zatim poslije kraćeg ili dužeg vremena ponovno raste. Febrilni i afebrilni periodi se izmjenjuju tako da febrilni bivaju kraći. jer su modificirane specifičnim liječenjem. U tog tipa temperature vrućica počinje naglo s tresavicom i ostaje kao kontinua obično 5−7 dana. a nakon toga nastaje nova febrilna ataka. kada se ustale malarični napadaji. Temperatura je obično remitentna i intermitentna. danas se u mnogih infektivnih bolesti rijetko vidi cijeli tijek bolesti jer liječenje može biti toliko djelotvorno da već na početku bolesti nastupi pad temperature.

erizipel. Konačno. ima infektivnih bolesti subakutnog tijeka u kojih se febrilne atake mogu ponavljati i jednu. nekomplicirana gripa. kala-azar. U takvim slučajevima temperatura može pasti i na subnormalne vrijednosti. U rjeđim slučajevima je kritičan (nagao). g) Zimica (ili groznica) i tresavica Zimicom ili groznicom označuje se subjektivni osjećaj hladnoće u bolesnika pri usponu temperature. malarija tercijana i kvartana.Lisić – I. ako se ne liječe. vrućica traje srednje dugo od tjedan dana do nekoliko tjedana. a produkcija poveća. Ovamo se ubrajaju krupozna pneumonija. pa čak i više godina. papatači-groznica. angina. Trajanje vrućice ima stoga i izvjesnu dijagnostičku važnost. uzimaju u razmatranje ili odbacuju određene infektivne bolesti. a u subakutnih i kroničnih dulje ili dugo. s obzirom na trajanje febriliteta. do 7 dana i nazivaju se kratkotrajnim febrilnim bolestima. npr. Ta je pojava rezultat reakcije koja u normalnim prilikama nastaje pri izlaganju organizma hladnoći. Međutim i tzv. pjegavac. f) Svršetak vrućice Svršetak vrućice je uglavnom litičan (postupan). “ježenje kože” i erekcija dlaka te se izdavanje topline smanji. U tu se grupu bolesti ubrajaju bruceloza. u krupoznoj pneumoniji ili egzantemu subitum. Qgroznica. morbus minor u enteroviroza. ima akutnih infektivnih bolesti u kojih. dvije. jer se diferencijalnodijagnostički. Ako je hipotalamički termostat reprogramiran na visoku razinu i temperatura se penje visoko.M. Tako u nekih vrućica traje kratko. benigne leptospiroze. akutne infektivne bolesti mogu se prema dužini vrućice podijeliti u tri grupe.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 11 Općenito se može reći da vrućica u akutnih infektivnih bolesti traje kratko vrijeme. trbušni tifus i druge. Bolesnici osjećaju jaku zimu i tresu se. npr. kronični oblici tuberkuloze itd. može doći do trešnje mišićne mase da bi se osigurala dodatna količina energije za porast temperature. Zbog lučenja adrenalina javlja se snažna vazokonstrikcija krvnih žila kože. Nadalje. Tresavica . To stanje ima određene subjektivne i objektivne simptome. epidemični hepatitis itd. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA .

inicijalna tresavica. tromboflebitisa.12 traje obično 1/2 sata. Tresavica se javlja i tijekom viremije ili prodiranja drugih mikroorganizama (ne samo bakterija) u krvnu struju. Nadalje. pneumonije itd. npr. cvokotanja zubiju ili tresavice čitavog tijela treba liječnik u anamnezi posebno razmotriti. Stoga pojavu zimice (groznice). leptospiroza itd. Noćno se znojenje. kao u bolesnika s remitirajućim i intermitirajućim temperaturama.. Na početku nekih infektivnih bolesti. oronula je izgleda. Bolesnik se u tom stanju osjeća posve jadan i klonuo. npr. a ima i znatno dijagnostičko značenje zbog toga što se javlja samo u nekih infektivnih bolesti. kao čest nespecifičan simptom HIV-infekcije. oznojena i naježena. a i više. koža mu je hladna. osobito onda ako dnevna temperatura jače oscilira. u bruceloze i nekih septičkih stanja. dok se ona hemokulturama ne isključi! Pokazalo se da nakon ulaska bakterija u optok krvi zimica i temperatura nastupaju nakon oko sat vremena. povratne groznice. Tresavica može biti tako jaka da se prenosi i na krevet. blijed. Ona je znak naglog povišenja temperature. jer se ti termini neadekvatno zamjenjuju. javlja se tzv. npr. Puls je ubrzan i mekan zbog konstrikcije perifernih krvnih žila. h) Znojenja Znojenja su obično znak pada temperature. Međutim. rekurensa itd. u krupozne pneumonije. patogeneza tresavice nije jedinstvena. Prava tresavica i cvokotanje zubiju u febrilnog bolesnika s laboratorijskim parametrima bakterijske infekcije uvijek su sumnjivi na bakteriemiju. tijelo mu se trese i on cvokoće zubima. Konačno. hospitalne bakteriemije. opisuje kao . ona može značiti i recidiv bolesti kao u malarije. gnojenja. Tresavica može biti i znak komplikacija koje se javljaju tijekom infektivnih bolesti. Javljaju se u tijeku noći i u prvim jutarnjim satima. Ona ima u infektivnih bolesti različio značenje. u tijeku malarije tresavice su uzrokovane istodobnim raspadom većeg broja eritrocita. već prema tome da li se javlja na početku bolesti ili u njezinu tijeku.

oštećenja i bolesti mozga. preegzistentni poremećaji cerebralne cirkulacije. nuspojave pri davanju brojnih lijekova. usporen je. percipirati i djelovati. Izbijanju ovakvih poremećaja znatno pridonose. hipovitaminoza (osobito aneurina. osobito onda ako temperatura kritički pada (profuzna znojenja). konfuznog stanja. amnezije. Tijekom infektivnih bolesti SŽS-a. dekoncentriran. uz pojavu somnolencije. Konfuzijom se naziva stanje u kojem bolesnik ne može jasno i koherentno misliti. Citokini. nikotinske kiseline. ne registrira adekvatno događaje oko sebe i ne može ih se kasnije sjetiti. osobito u starijih ljudi. kada su bilo uzročnikom ili njegovim toksinima zahvaćeni izravno vegetativni centri. tifoznog stanja i prigodnih cerebralnih napada. poremećaj acidobazne ravnoteže. ili indirektno kao TNF-α preko produkcije prostaglandina djeluju na oslobađanje neurotransmitera i aktiviraju sporovalne neurone moždane kore i retikularne formacije te tako utječu na stanje svijesti.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 13 opetovano. najmanje dvo tjedno. Poremećenje funkcija središnjega živčanog sustava Bolesnici mogu tijekom infektivnih bolesti pokazivati različite stupnjeve kvalitativnog i kvantitativnog poremećaja svijesti. slabovidnost i gluhoća. hipoksija. Ca. bilo direktno kao TNF-β. delirija. koji može biti uzrokovan kombinacijom metaboličkih poremećaja. kao što su: toksemija.M. Nadalje. Konfuzija je znak difuzne. tetanus). profuzno. elektrolitski disbalans (osobito Na. Mg). boli. javljaju se znojenja bez veze s kretanjem temperature (encefalitisi.Lisić – I. dobro su poznata znojenja na kraju infektivnih bolesti. Ovi simptomi odraz su difuznog poremećaja funkcije neurona. neizvjesnost. Podražajem vegetativnih centara objašnjava se i pojačano znojenje u rekonvalescenciji infektivnih bolesti. U tijeku trbušnog tifusa znojenja se javljaju pot kraj bolesti u stadiju intermitentnih temperatura. dehidracija. poremećaj sna i strana bolnička sredina na koju posebice stariji bolesnik nije navikao. hipoglikemija. . zatajivanje bubrega. strah od nastale bolesti. 3. dezorijentiran. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . cijanokobalamina) itd. takvog intenziteta da je bolesnikova noćna odjeća potpuno mokra.

No. Treba. Opisane smetnje teško je katkad razlučiti i tijekom bolesti mogu se isprepletati. apatičan. a prema jutru se gubi. Delirij je češći u stanjima s visokom temperaturom. strahom. naime. osobito u starijih bolesnika. U prilog tome govori činjenica da se delirij može pojaviti prije povišenja temperature ili nakon pada vrućice. adinamičan i psihomotorički sputan. takvo stanje nazivamo delirijem. nema kroničnosti kao . halucinacijama. Uzrokovani su u ovom slučaju akutnim infektom u osoba koje ne boluju od epilepsije i prestaju s nestankom infektivne bolesti. a često i s emoconalnim poremećajima. tremorom. Prigodni cerebralni napadi javljaju se najčešće u obliku febrilnih konvulzija. precipitirati reaktivne psihoze. katkad je teško povući granicu između delirija i prave psihoze. koje može prijeći u tešku agitaciju tako da bolesnik postane agresivan i ugrožava okolinu i samoga sebe. delirantna stanja nisu uzrokovana samo vrućicom te je stoga naziv febrilni delirij zapravo pogrešan. U starijih bolesnika može uz navedena stanja otprije postojati kronični sindrom demencije u kojem je prisutna globalna intelektualna deterioracija takvog stupnja da onemogućava normalni svakodnevni život bolesnika. uvod u somnolenciju i kasnije komu. Ovakva stanja vidimo najčešće u alkoholičara. a i to da su bolesnici s infektivnim bolestima katkad delirantni i onda ako im temperatura uopće nije bila povišena.14 najčešće kortikalne moždane disfunkcije i može biti. pa se obično javlja poslije podne i u noći. U težim slučajevima delirij se može javiti s jakim psihomotoričkim uzbuđenjem. depresivan. Osim toga. afektivnih respiratornih cerebralnih napada i vazomotorne sinkope. kao što je naglašeno. znati da infektivne bolesti mogu. Kada se uz konfuzno stanje javi i nemir (agitacija) s nesanicom. Težak oblik konfuznog stanja koji se javlja u tijeku infektivnih bolesti nazivamo status typhosus kada je bolesnik kontinuirano febrilan. u osoba koje imaju za to predispoziciju. Amnezija je termin koji upotrebljavamo ako postoji izoliran poremećaj gubitka pamćenja i nemogućnost zapamćivanja osobito svježih događaja unatoč normalnoj svijesti i pažnji. Premda se katkad jave više puta.

mogu trajati dulje od 20 minuta. napad može biti parcijalnog tipa. jer se samo u oko 5% njih javlja kasnije epilepsija. atonijom. Češće se javljaju uz neke virusne infekcije npr. s najviše dva napadaja u visokoj temperaturi koja nije uzrokovana akutnom infekcijom SŽS-a. najčešće pojedinačni trzajevi izmjenično različitih dijelova tijela s gubitkom svijesti ili bez njega. Djeca imaju i inače niži epileptogeni prag. U mlađe dojenčadi češća je klinička slika parcijalnih (fragmentarnih) konvulzija kao posljedica izbijanja koja migriraju preko različitih regija mozga. Češće su u dječaka i nasljeđuju se autosomno--dominantno. Složene febrilne konvulzije imaju bar jedno od sljedećih obilježja: javljaju se već u prvoj i nakon četvrte godine života. što rezultira izbijanjem generaliziranih toničko-kloničkih konvulzija s gubitkom svijesti. 2 − 4% sve djece doživi ataku febrilnih konvulzija. Febrilne konvulzije mogu biti jednostavne (tipične) i složene (atipične). koje su znatno širi pojam.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 15 jednog od bitnih obilježja epilepsije. no prognoza je dobra. One podrazumijevaju uz febrilne konvulzije. no s vrlo varijabilnom penetracijom i ekspresijom. neurološki status može biti abnormalan prije ili nakon napadaja (osobito uz Toddovu kljenut) i EEG-ski nalaz može biti patološki. konvulzije uz upalne . koji se u febrilitetu i nastalim metaboličkim promjenama u SŽS-u još više snizuje. exanthema subitum. Očituju se kao kratki tonički ili klonički. u tri ili više napadaja. napad je grand mal tipa i traje do 20 minuta uz normalan neurološki status prije i nakon napadaja. Složene febrilne konvulzije imaju veći rizik (20 − 30%) od razvoja epilepsije u kasnijoj dobi. ali se svrstavaju među epileptičke sindrome.Lisić – I. Važno je naglasiti da se u vrućici često javljaju konvulzije i zbog direktne zahvaćenosti SŽS-a uzročnikom u tijeku meningitisa i meningoencefalitisa (specijalni simptom). što znači da febrilne konvulzije nisu isto što i konvulzije koje se javljaju u tijeku febriliteta. često prije nego što su roditelji temperaturu uopće zamijetili. cijanozom. Obično se javljaju na početku bolesti kada temperatura naglo raste. hipokalcemičke. krkljanjem i grimasiranjem. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA .M. Jednostavne se javljaju u djece između prve do četvrte godine života.

i klonički trzaji. vađenje krvi. streptokokni faringitis. afektivne napadaje i jaku tresavicu. zjenice miotične a disanje plitko. Kada bolesnik dospije u horizontalan položaj. od tog se pravila odstupa samo onda ako postoji jasan uzrok febriliteta (npr. Stoga treba u pravilu svako dijete u prvoj ataci febrilnih konvulzija lumbalno punktirati da bi se isključila akutna infekcija SŽS-a. osobito školske dobi i u visokih odraslih osoba. tlak je izrazito nizak. pri naglom dizanju iz ležećeg ili sjedećeg položaja. u strahu. a cirkulacija u mozgu je naglo smanjena. Sinkopa nastupa s omaglicom. uzbuđenju ili prilikom izazivanja vazovagalnih refleksa (povraćanje.16 bolesti SŽS-a. relativno polako tako da se bolesnik uspijeva pripremiti ili skloniti i rijetko kada se ozlijedi pri padu. izgubi dah i pomodri. U . lumbalna punkcija) pri čemu ono plače ili vrišti. Ako se u djeteta zna da je sklono febrilnim konvulzijama. Katkad se na ove simptome koji najčešće traju 10 − 20 sekundi nadoveže tonički grč ili. Nastaje zbog iznenadnog pada krvnog tlaka kada zbog vazodilatacije nastale prevagom tonusa parasimpatikusa i/ili zbog djelovanja citokina tijekom infektivne bolesti aktualni volumen cirkulirajuće krvi postane premalen da bi ispunio prošireni vaskularni bazen. još rjeđe. defekacija). Javlja se u infektivnim bolestima za vrijeme febriliteta ili u vrućim razdobljima. tijekom bolnih podražaja. spor i jedva se palpira. Vazomotorička sinkopa je kratkotrajan. Nastaje apneja u ekspiriju uz pojavu cijanoze ili rjeđe bljedila uz bradikardiju. exanthema subitum). prvi napad epilepsije (često u febrilitetu). Posebno treba biti oprezan pri prosudbi konvulzija ako je dijete pod antibiotskom terapijom koja može prikriti (maskirati) meningitis. febrilne sinkope. Vrlo je česta pojava u djece. Napad spontano prestaje. straha ili boli (strana hospitalna sredina. Afektivni respiratorni cerebralni napadi (afektivne krize) javljaju se u 3 − 5% djece od dojenačke dobi do kraja četvrte godine života i izazvani su nekim vanjskim povodom koji dovodi dijete u afekt bijesa. Krv zaostaje u donjim dijelovima tijela. često nepotpun hipoksični gubitak svijesti zbog smanjenog dotoka krvi u mozak. gubitak svijesti i opću mlohavost. puls je slabo punjen.

jesu vazodilatatori. kad je toksemija i najjača. Uopće. U nesvjesnom stanju bolesnik se može pomokriti ili imati nekoliko grčeva. ali ako je bolest teža i dulje traje. "tifozni". Naslage na jeziku nastaju u bolesnika s infektivnom bolešću uglavnom zbog toga što bolesnik nema apetita i ne uzima dovoljno krute hrane. Svi toksini i citokini koji se oslobađaju u početnoj fazi bolesti. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . debele. Tako se u bolestima s izraženom toksemijom zbog povišenja intrakranijalnog tlaka javlja i pozitivan meningitički sindrom. Debele naslage na jeziku i foetor ex ore obično su znak teške iscrpljujuće infektivne bolesti.Lisić – I.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 17 ležećem stanju tlakovi se izjednače i mozak biva dovoljno opskrbljen krvlju tako da bolesnik ili potpuno ne izgubi svijest (čuje glasove oko sebe) ili brzo dolazi k svijesti. osobito ako ne dospije u ležeći položaj ili ako ga okolina pridržava u stojećem položaju. svi nabrojeni opći simptomi SŽS-a češće se javljaju u tijeku infektivnih procesa na mozgu i moždanim ovojnicama. naslage mogu postati suhe. Jezik je isprva bijelo obložen. valja biti oprezan i pri najmanjoj sumnji da se radi o specijalnom simptomu zahvaćenosti SŽS-a infektivnim procesom potrebno je izvršiti dijagnostičku lumbalnu punkciju! 4. kada se zbog moždane ishemije može pojaviti i pravi epileptički napadaj. Poremećenje funkcija probavnog sustava Među opće simptome infektivnih bolesti spada i "obložen jezik". "septički" jezik). Ovu pojavu nazivamo meningizmom (pozitivan meningitički sindrom) i ona se može od meningitisa odijeliti jedino lumbalnom punkcijom. Debele se naslage na jeziku zbog slabe higijene usne šupljine kontaminiraju bakterijama i tako nastaje foetor ex ore. bez direktne zahvaćenosti SŽS-a uzročnikom. pa se površina jezika ne čisti mehanički i ne troše se vršci orožnjelih filiformnih papila. . Tako se stvara splet u čijim se očicama zadržava hrana. Stoga. te nije konfuzan kao bolesnik nakon epileptičnog napadaja.M. smeđe i ispucane ("fuliginozan".

vjerojatno je posljedica poremećaja vegetativnog sustava zbog toksemije. Usne su ispucale i pokrivene naslagama. Od lokalnih je uzroka suhoće jezika česta je nemogućnost disanja na nos. osobito u djece. malinasti jezik u tijeku škrleta. a radi se o općim simptomima neke sasvim druge bolesti. . histamin.18 Drugi podatak koji se može dobiti s jezika je suhoća jezika. Ovo stanje tzv. Neiskusnijeg liječnika ovi simptomi mogu zavesti (lažno vodeći simptomi). citokini. kao npr. a raste udarni volumen i frekvencija srca. Zbog vazodilatacje sluznice želuca javlja se kao opći simptom infektivnih bolesti gastritis praćen mučninom. većina prostaglandina. koja se također može javiti. Opstipacija. kinini. Za to mogu postojati opći i lokalni uzroci. što rezultira padom perifernog otpora. tako da olako dijagnosticira gastroenterokolitis. Slične promjene na jeziku javljaju se i u tijeku ospica. Glavni medijatori upale. što može rezultirati pojavom nekoliko proljevastih stolica. starijih ljudi i alkoholičara. npr. Od općih uzroka najvažniji su dehidracija bolesnika koja se javlja u težim stanjima i smanjena sekrecija žlijezda slinovnica koja može biti d uzrokovana ehidracijom. dispeptičnim smetnjama želuca i inicijalnim povraćanjem. a i za vrijeme samostalnih stomatitisa (stomatitični malinasti jezik). što može imati i dijagnostičko značenje. Sličnim promjenama zahvaćena je i sluznica crijeva. Suhoći jezika pridružuju se i suhoća ostale sluznice usta. povećava se količina cirkulirajuće krvi. te usana. 5. pa febrilan bolesnik disanjem na usta intenzivno isušuje jezik. U tom slučaju jezik može poprimiti karakterističan izgled. Da bi se ispunio prošireni krvožilni bazen i održao minutni volumen. Poremećenje funkcija kardiovaskularnog sustava Za vrijeme infektivnih bolesti javljaju se kao opći simptomi i promjene na kardiovaskularnom sustavu. Katkad se tim općim infektivnim simptomima na jeziku pridružuju i znakovi lokalnog upalnog procesa (specijalni simptomi stomatitisa i glositisa). endorfini jesu vazodilatatori. ali i općom intoksikacijom.

M. S povišenjem bazalnog metabolizma koje prati vrućicu uz stanje hipercirkulacije javlja se tahikardija. zatim pojavom akcidentalnih sistoličkih šumova. Budući da se relativna bradikardija ili apsolutna tahikardija nalaze obično samo u nekih infektivnih bolesti. jačom vaskularizacijom kože te povećanom amplitudom krvnog tlaka. može iskoristiti za diferencijaciju trbušnog tifusa od milijarne tuberkuloze i sepse. I neke druge akutne infektivne bolesti mogu u svom tijeku pokazivati relativnu bradikardiju (influenca. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA .Lisić – I. u nekih infektivnih bolesti frekvencija bila zaostaje za visinom temperature pa govorimo o relativnoj bradikardiji. Tako je općenito poznata relativna bradikardija u tijeku trbušnog tifusa. govorimo o relativnoj tahikardiji. Ona se npr. jer je u posljednjih dviju bolesti frekvencija bila viša nego što bi odgovaralo temperaturi (apsolutna tahikardija). bacilarna dizenterija). U vrijeme kad još nije postojala termometrija kao klinička metoda pretrage. hepatitis. djece i staraca. Frekvencija bila ide obično paralelno s povišenjem temperature. a ako je viša od frekvencije predviđene za temperaturu o apsolutnoj tahikardiji. pulmonalis). Relativna bradikardija javlja se koji put i u bolesnika s meningitisom zbog pojačanog tonusa vagusa izazvanog povišenjem endokranijalnog tlaka. liječnici su ustanovljavali povišenje temperature uz ostalo i po pulsu. Osim toga.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 19 hipercirkulacije u infektu očituje se klinički tahikardijom. kako je rečeno. Stimulacija vagusa izgleda da ima važnu ulogu i u drugim navedenim infektivnim bolestima. te pojave imaju i stanovito dijagnostičko značenje. u febrilnih bolesnika nerijetko se javlja zbog hipotonije arterijske stijenke dikrotija pulsa. zvonkim srčanim tonovima (prvim tonom na apeksu i drugim tonom nad a. Nalazi se obično u muškaraca mlađe i srednje dobi. Ako frekvencija pulsa odgovara povišenju temperature. Obično se za svaki stupanj povišenja temperature puls ubrzava za osam udaraca u minuti. koja se najbolje uočava u bolesnika koji imaju relativnu bradikardiju. a rjeđe u žena. svojstvena nekim infektivnim bolestima ne smije se . Međutim. Ta relativna bradikardija koja je.

do stanovite granice. Međutim to povišenje zbog djelovanja medijatora upale ne traje dugo. Ta opasnost leži u neekonomičnome radu srčanog mišića. Posljedica toga je da srce slabije hrani i sebe i ostala tkiva. apsolutna tahikardija (škrlet. popuštanja tonusa srčanog mišića (pada sistolički tlak). To se zbiva zbog: 1. popuštanja tonusa arteriola i pada perifernog otpora (pada dijastolički tlak). pa ga s pravom smatramo lošim znakom kardiovaskularne . pa prema tome nema samo dijagnostičko već i prognostičko značenje. kao što smo napomenuli. direktno oštećenje stijenki krvnih žila uzročnikom. pogotovo ako je visoka. Osobito je diferencijalnodijagnostički važna apsolutna tahikardija u tijeku pjegavca jer omogućuje. kao i u tijeku drugih akutnih infektivnih bolesti. što uz povećane metaboličke zahtjeve organizma u infektu može dovesti do degeneracije srčanog mišića i parenhimatoznih organa. Apsolutna tahikardija. jer je zbog tahikardije dijastola skraćena. 2. Kao što smo napomenuli. oštećenje miokarda i popuštanje tonusa žila zbog intoksikacije vazomotoričkih centara u meduli oblongati. pobuđuje sumnju kliničara na oštećenje kardiovaskularnog sustava. sistolički je tlak na početku infektivnih bolesti obično povišen zbog povećane količine cirkulirajuće krvi i porasta udarnog volumena. koja se javlja u nekih febrilnih bolesnika zbog direktnog oštećenja miokarda (npr. diferencijaciju pjegavca od trbušnog tifusa. pa krvni tlak (sistolički i dijastolički) pada obično na normalu i niže. U nekih infektivnih bolesti javlja se. infekciozno-toksički i hipovolemijski šok. pjegavac. atrioventrikularni blokovi zbog miokarditisa) ili pogoršanja preegzistentne srčane bolesti.20 zamijeniti s apsolutnom bradikardijom kada je frekvencija pulsa ispod 50/min. difterija). Stoga pad krvnog tlaka u infektologiji ima prognostičko značenje. pa se srce slabije puni i tako izbacuje manju količinu krvi. sepse. opasna je za organizam. koja nije uvijek laka jer su te bolesti katkad klinički slične i javljaju se pod sličnim epidemiološkim okolnostima. Ona u tih bolesti. Najčešći uzroci pada krvnog tlaka tijekom infektivnih bolesti su sinkopa.

kardiomiopatije). U ovom ćemo ih poglavlju iznijeti s kliničkog stajališta. a javlja se i miokarditis (pjegavac). Promjene u krvi U infektivnim bolestima nalaze se u krvi bolesnika promjene. U nekih infektivnih bolesti hipotenzija je gotovo redovit simptom pa i kada bolest nije komplicirana. osobito ako zahvaća ljude s preegzistentnim kardiovaskularnim bolestima (npr. Proteini plazme su heterogena skupina proteina čija je sinteza pod striktnom genskom kontrolom. najčešće direktni uzrok smrti bolesnika. Ta opasnost.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 21 insuficijencije.Lisić – I. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . hormonalni čimbenici i upalna zbivanja u organizmu. međutim. no u zajednici s drugim simptomima imaju znatnu dijagnostičku vrijednost. akvirirane i kongenitalne srčane greške. npr. koja je.M. i to tako da se smanjuju vrijednosti . Krvni tlak u tih bolesti pada zbog toga što su patološkim procesom zahvaćene sitne krvne žile. no na njih utječu stanje uhranjenosti. a) Promjene u tekućem dijelu krvi Od promjena u tekućem dijelu krvi (serum i plazma) od općeg su medicinskog i dijagnostičkog značenja promjene u krvnim bjelančevinama koje se odražavaju i u promjeni sedimentacije eritrocita što svakodnevno rabimo u dijagnostici i prognozi infektivnih i drugih bolesti. Te se promjene odnose na tekući i na stanični dio krvi. Opisane pojave na kardiovaskularnom aparatu mogu pratiti manje-više sve infektivne bolesti i same su za sebe dovoljna opasnost za ispravno funkcioniranje kardiovaskularnih i ostalih organa. virusne hemoragijske groznice i pjegavac. biva to veća što je infekt teži i dugotrajniji. bez pretenzija da zalazimo u dublju patofiziološku bit opisivanih promjena. onako kako se one tumače u svakodnevnoj praksi u procjeni i diferencijalnoj dijagnostici infektivnih bolesti. koje doduše nisu tipične niti karakteristične za infekt. jer se nalaze i u bolestima koje nisu uzrokovane živim uzročnicima. U infektivnim bolestima mijenja se uglavnom odnos između albumina i globulina. ako se ne može suzbiti. 6.

mogu se pojaviti edemi. nefrotski sindrom i dijabetes melitus). α1. zbog pojačanog autokatabolizma albumina. zbog hemokoncentracije. paraproteinemije i mijeloma. S druge strane. U stanjima dehidracije. α2. na koje otpada 50 − 60% ukupnih proteina. tako da u ovako teškim stanjima može drastično pasti poluvrijeme izlučivanja antibiotika i bolesnik ostaje određeni vremenski period tijekom dana bez terapije. Promjene koncentracije proteinskih frakcija u infektivnim bolestima treba uvijek promatrati povezano. za albumine se u krvi veže većina antibiotika i drugih lijekova. Na elferogramu plazme vidi se i šesta frakcija fibrinogena. teški infekt. Tako dobivena slika serumskih bjelančevina korisna je u dijagnostici i prognozi infektivnih bolesti. tako da slika normalnog seruma pokazuje pet vrpca: albumin. Snižena koncentracija proteina (hipoproteinemija) javlja se pri prekomjernoj hidrataciji. tetanusu ili septičkom stanju. nastaje teška hipoalbuminemija koja rezultira hipoproteinemijom. U klinici se za kvalitativna i kvantitativna određivanja pojedinih frakcija bjelančevina upotrebljava elektroforeza seruma. kroničnim infektivnim i autoimunim bolestima (kolagenoze). npr. Povišena koncentracija ukupnih proteina (hiperproteinemija) javlja se prilikom dehidracije (što je česta pojava u infektivnim bolestima). . što može biti uzrok neuspjeha liječenja. Elektroforezom se proteini mogu razdvojiti na nekoliko skupina. smanjenoj sintezi proteina ili pojačanom katabolizmu (npr. pri čemu može doći ili do promjene apsolutnih koncentracija ili samo do relativnih promjena međusobnih odnosa. Raste nivo fibrinogena i drugih reaktanata akutne faze u plazmi. postoji ravnomjerno povišenje koncentracije svih proteina. sarkomu.22 albumina. Kako albumini imaju važnu ulogu u održavanju onkotskog tlaka. β i γ-globuline. U teškom infektu. gubitku proteina iz organizma. jer se često događaju promjene raznih frakcija. u kroničnim bolestima (cirozi jetre). a povisuju vrijednosti globulina.

kroničnoj tuberkulozi. U takvim stanjima može doći do pada koncentracije C3-frakcije komplementa. Bolesnici s karcinomom jetre imaju katkad povišenu koncentraciju α-fetoproteina (frakcija α2-makroglobulina). što se javlja u stanjima malapsorpcije i malnutricije te u osoba s primarnim ili stečenim defektom stvaranja γglobulina. koji čine glavni dio ove globulinske frakcije. npr. ili kad je smanjena njihova sinteza. AIDS-u. Snižene koncentracije γ-globulina nalaze se u slučajevima proteinurije ako se gube i γglobulini (nefroza). Značenje i važnost porasta γ-globulina tijekom infektivnih bolesti vidi se i po tome što ljudi koji u krvi nemaju γ-globulina (prirođena ili stečena agamaglobulinemija) naginju infektima. u kala-azaru. α1-antitripsina.Lisić – I. Pri kontroli upalnih stanja može katkada koristiti mjerenje specifičnih proteina akutne faze. a uloga im je da pospješuju fagocitozu i simptome akutne upalne reakcije. subakutnoj ili kroničnoj fazi. kroničnom hepatitisu. i što se γ-globulini iz seruma odraslih mogu . već prema tome je li bolest u akutnoj. posttraumatska. kojeg inače u odraslih osoba ima samo u tragovima. subakutnom bakterijskom endokarditisu. a katkad i u trudnoći. C- reaktivnog proteina (CRP) i haptoglobina. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . npr. Reakcija akutne faze očituje se sniženjem koncentracije albumina i povišenjem koncentracije alfa1 i alfa2-globulina i to je nespecifičan nalaz koji prati upalne procese. maligne tumore. a može biti povišen i u cirozi jetre i hepatitisu.M. Porast β-globulina može odražavati porast β-lipoproteina.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 23 Elektroforeza serumskih proteina razlikuje se. βglobulini se javljaju u povišenim koncentracijama u opstrukciji žučnih vodova i nefrotskom sindromu. U subakutnoj i kroničnnoj fazi infektivnih bolesti nalazi se uglavnom ili isključivo povišenje koncentracije γ-globulina. postoperativna stanja i autoimune bolesti. ne mogu se imunizirati. U β-globulinima nalaze se i komponente komplementa kojih ima dvadesetak i stvaraju se u jetri.

dok se IgA proteže kroz cijelo područje globulina. za žene 0 − 30 mm/sat. pa je dobivene rezultate potrebno uvijek oprezno interpretirati u sklopu kliničke slike i drugih nalaza. poslije većih obroka i poslije vrućih kupelji. ili manja iz jagodice prsta ili resice uha. Određivanje brzine SE nije ni specifičan ni potpuno točan test. čak do 69 mm/sat. botulizam. Poznati su razredi imunoglobulina IgA. koncentracije iona. jer su u zdravih žena od 70 do 89 godina starosti nađene individualno velike varijacije SE eritrocita (Westergren). Za muškarce starije od 50 godina 0 − 20 mm/sat. Njezina visina zavisi od krvnih bjelančevina. da li se upotrebljava veća količina krvi iz vene. osobito od njihova međusobnog odnosa (povećana količina fibrinogena znatno ubrzava sedimentaciju). za vrijeme menstruacije. Fiziološki SE je ubrzana u graviditetu. IgM. rabies).24 upotrijebiti u profilaksi nekih infektivnih bolesti (morbili. oblika i električnog naboja eritrocita. tj. IgE i IgD. veličine. Metodom po Westergrenu normala za muškarce mlađe od 50 godina je 0 −15 mm/sat. određivanje brzine SE eritrocita je vrlo koristan test za procjenu i praćenje tijeka infektivnog procesa. IgG se proteže na imunoelferogramu u γ i β-globulinsku frakciju. IgG. varicela. čimbenika. pH krvi i drugih. količine lipida. Sedimentacija eritrocita (SE) jest pretraga kojom određujemo brzinu taloženja crvenih krvnih stanica. za žene 0 − 20 mm/sat. hepatitis. Da bi se brzina sedimentacije eritrocita mogla ispravno . Imunoglobulini se nalaze većim dijelom u frakciji γ-globulina i nosioci su humoralne imunosti. ovisno o količini krvi koja se ispituje. IgM je isključivo u γ-globulinima. volumnog postotka krvnih stanica. još nepoznatih. površinske napetosti krvi. Svakako valja napomenuti da je SE u detekciji bolesti u starijih ljudi od ograničene vrijednosti. komplement i proteini akutne faze. U obrani od uzročnika infektivnih bolesti sinergistički sudjeluju imunoglobulini. Unatoč nespecifičnosti. Za određivanje sedimentacije postoje makrometode i mikrometode. Nedostatak imunoglobulina je samo jedan od aspekata defektne imunosti. tetanus.

najčešće imati visoku SE i leukocitozu sa skretanjem ulijevo. pjegavca i sepsa. praćenje promjena visine SE tijekom bolesti služi kliničaru kao orijentacija o uspješnosti provedene terapije. teški virusni encefalitis u tijeku kojeg dolazi do propadanja moždanog tkiva. bez jasnih specijalnih simptoma. visoka SE odmah na početku bolesti može značiti da bolest ili traje duže nego . važno je znati da organizam ne reagira na infekt tako brzo visinom sedimentacije. Tako će. dok je u virusnim tek lagano povišena ili čak normalna. SE postaje mjerodavna za procjenu nekog kliničkog stanja istom 2 . primjerice. sinovitis. reagira promjenama u bijeloj krvnoj slici ili rastom CRP-a. Neke od tih bolesti. Nadalje. dok bakterijske sepse i endokarditisi imaju obično već na početku više vrijednosti. peritonitis. Konačno. npr. Ubrzanje SE je u različitih infektivnih bolesti različito te je stoga njezina visina od stanovite pomoći u njihovoj diferencijalnoj dijagnostici. npr. Ubrzana SE ne mora biti uvijek izraz osnovne bolesti. Ona je jedan od ključnih laboratorijskih parametara prema kojima uz apsolutni broj leukocita (L) i diferencijalnu krvnu sliku (DKS) prosuđujemo radi li se o bakterijskoj ili virusnoj bolesti. paratifus i pjegavac. Katkad zbog te latencije SE doseže maksimalne vrijednosti istom nakon pada temperature ili kada je bolesnikovo stanje već znatno poboljšano. Isto tako se SE i vraća na normalu kasnije nego promjene u krvnoj slici. meningitis.3 dana nakon izbijanja kliničkih simptoma. već može biti i znak komplikacije koja se razvila tijekom bolesti. Kao općenito. trbušnog tifusa i paratifusa. upale pluća ili tromboflebitisa. SE može biti znatno povišena i pri bakterijskim upalama koje zahvaćaju velike serozne opne. Nadalje. npr. praćenju i prognozi infektivnih bolesti.Lisić – I.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 25 primjenjivati u dijagnostici. kao što npr. visoke SE imaju bolesti u kojih dolazi do jače eksudacije u organima ili do njihova razaranja. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . pokazuju u ranom stadiju bolesti obično niže vrijednosti SE.M. pleuritis. može se uzeti pravilo da je SE u bakterijskim bolestima srednje visoka do visoka. kao tifus. Ona je veoma korisna pri diferencijalnoj dijagnostici infektivnih bolesti koje se manifestiraju samo općim infektivnim sindromom. premda se radi o virusnoj bolesti.

dok su obično promjene na eritrocitima i trombocitima od manjeg dijagnostičkog značenja. Broj leukocita (L) se normalno kreće od 4. Često se nalazi u oboljelih od tifusa. Od velike je praktične važnosti da se za vrijeme neutrofilne faze obično mijenja slika neutrofila.26 što to bolesnik anamnestički navodi. s graničnim vrijednostima od 4. Leukopenija je najčešće posljedica niskog broja neutrofila. Javlja se uglavnom kao odgovor organizma na virusne infekcije ili u posebno teških bakterijskih infekcija.5 do 9. npr. infekata u alkoholičara. samo na neke promjene u bijeloj krvnoj slici.0 x 109 naziva se leukopenija. b) Promjene na staničnim elementima krvi Od promjena na staničnim elementima krvi u infektivnim bolestima od veće su dijagnostičke važnosti promjene na leukocitima. dakle neutropenije. U infektivnih bolesti nalazi se prilično velika raznolikost bijele krvne slike. milijarne tuberkuloze. a povišenje brija L iznad 10. kala-azara. infektivna mononukleoza.0 x 109. maligna bolest. i to u tom smislu da se javlja veći broj još nedozrelih neutrofilnih stanica s nesegmentiranom ili štapićastom jezgrom - . larva migrans). kada je smanjena ili čak nestala regenerativna sposobnost koštane srži. a ta je uvjetovana različitim čimbenicima. infektivna limfocitoza) i eozinofila (trihineloza.0 x 109 naziva se leukocitoza.0 do 10.0 x 109. teških septičkih stanja. Na ovom ćemo se mjestu osvrnuti. ili je u pozadini još neka druga. ili je degeneracija (propadanje) L u periferiji tolika da koštana srž ne može nadoknaditi gubitak L. Leukocitoza je u infektivnih bolesti najčešće posljedica povećanja broja neutrofila i javlja se uglavnom kao odgovor organizma na bakterijsku infekciju. leukocitoza može nastati i zbog povećanja broja limfocita (pertusis. Pad L ispod 4. no i raznolikom reakcijom makroorganizma na infekt. agranulocitoze itd. u prvom redu prirodom uzročnika. zbog osobitog svakodnevnog praktično-kliničkog značenja u diferencijalnoj dijagnostici i prognozi infektivnih bolesti. Međutim.

Leukopenija sa skretanjem u lijevo znak je kočenja u sazrijevanju neutrofila i slabe regenerativne sposobnosti koštane srži kao reakcije na infekt. Zahvaćanje infektom limfatičkog sustava u infekcioznoj mononukleozi rezultira leukocitozom zbog limfocitoze. da se adekvatno obrani. trihineloza i fasciolijaza. osobito u neutrofilnoj krvnoj slici (leukocitoza. Ako infekt ostane lokaliziran (fokalni infekti). a javlja se npr. ovakav nalaz u DKS navodi kliničara na oprez i ima dijagnostičko i prognostičko značenje. dok su. teških infekcija u alkoholičara itd. neutrofilija). u kojoj se javlja. dovode do većih promjena. to je i neutrofilija jača. morao izbaciti iz koštane srži još nezrele. generalizirane infektivne bolesti pokazuju jako skretanje u lijevo. a limfopenija izrazitija. te naravi i virulenciji uzročnika s druge strane. redovito nema jačih promjena u krvnoj slici. Ta se pojava može javiti uz leukocitozu i leukopeniju. promjene . ukazuje kliničaru na brzu dinamiku infekcije. ovisno o obliku bolesti. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . peritonitisa itd. Leukocitoza sa skretanjem u lijevo znak je. promjene u L i DKS odraz su interakcije između obrambenih sposobnosti makroorganizma s jedne strane. Stoga. Oblik upale djeluje tako da gnojne upale i nekroza tkiva izazivaju obično jače neutrofilne leukocitoze. za borbu protiv bakterijske invazije nedovoljno sposobne neutrofile. Ta se pojava javlja često u tijeku koknih sepsi. Osobito teške. s jedne strane. gnojnih meningitisa. Te modifikacije ovise o različitim čimbenicima. osobito kokne. U nekih parazitarnih bolesti. jer je makroorganizam. sepsa. Prvenstveno o naravi uzročnika: bakterijske bolesti. kala-azar) mogu se javiti leukopenija ili čak panmijeloftiza. težih virusnih bolesti. Kao posljedica lokalizacije infekta u koštanoj srži (tuberkuloza. s druge strane.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 27 skretanje (pomak) u lijevo u neutrofilnoj krvnoj slici. npr. javlja se eozinofilija. Skretanje neutrofila u lijevo znak je svakako teže toksemije i težeg oblika bolesti. dobre regenerativne sposobnosti koštane srži na infekt i.M. limfocitoza). empijema. virusne bolesti mijenjaju manje krvnu sliku (leukopenija. Kao što je vidljivo. u tijeku trbušnog tifusa.Lisić – I. Zatim o virulenciji uzročnika: što je infekt teži.

hematopoezi i 4. a broj limfocita u krvnoj slici je ili normalan ili povećan. pa je slezena tvrđa. jače su izražene hiperemija i eksudacija pa je slezena uglavnom mekane konzistencije. jer se prema anatomskim nalazima gotovo u svakom težem infektu nalazi tumor lijenis. Promjene koje se u infektivnih bolesti zbivaju u slezeni u patološkofiziološkom smislu jesu upala (splenitis). Isto tako ni novorođenče ne reagira na infekt povećanjem slezene. Povećanje slezene ovisi i o dobi bolesnika. U većini akutnih bolesti nalaze se izrazita neutrofilija i limfopenija. Ono je u infektivnih bolesti shvatljivo ako se ima na umu građa i funkcija slezene kao organa koji sudjeluje u: 1. Poslije pedesete godine života ona fiziološki involuira. opipljiva slezena ne mora uvijek biti i povećana. stranih tvari i mikroba. dok u kroničnih dolazi više do izražaja proliferacija retikuloendotelnog sustava (RES). dok su kronične bolesti karakterizirane umjerenom neutrofilijom. 2. odstranjivanju istrošenih (dotrajalih) krvnih stanica. Povišenje slezene (tumor lijenis) Povišenje slezene spada među opće simptome. a klinički se očituju njezinim povišenjem (tumor lijenis). portalnoj cirkulaciji. Normalna je slezena po građi donekle slična limfnom čvoru. 3. limfnog tkiva i veziva. pa su povećanja slezene kao reakcija na infekt poslije tog doba znatno manja. Glavni patološki supstrat tih splenitisa su hiperemija. U dječjoj dobi i u mladosti slezena se na infekt vrlo lako i izdašno povećava. eksudacija i proliferacija. imunosnim reakcijama i produkciji protutijela. onda ako je . U akutno nastalom povećanju slezene.28 u DKS-u obično izraženije u akutnih nego u kroničnih infektivnih bolesti. To će biti npr. Katkad dolazi i do proliferacije eritropoetskog i mijelopoetskog tkiva. 7. Katkad se palpacijom povećanje slezene neće moći ustanoviti iako ono zapravo postoji. teži oko 150 grama. S druge strane. U recidivirajućih infektivnih bolesti slezena postaje izrazito velika i može dovesti do sindroma hipersplenizma. veličine je 12x7x2 cm i u zdravog odraslog čovjeka u pravilu nije palpabilna. Mitigirani oblici bolesti pokazuju malene promjene u krvnoj slici.

infektivna mononukleoza). nakon traume.M. grublje palpacije ali i spontano. ima veće dijagnostičko značenje. povratna groznica. Oslanjajući se na patogenetsku klasifikaciju infektivnih bolesti. i ultrazvukom. krvarenje). Veličina slezene može se odrediti. bolesnici osjećaju bol pod lijevim rebrenim lukom. hepatitis. osim palpatorno. krvne bolesti kao npr. deformacije prsnog koša itd. a oblik ako je nepravilan. bruceloza) redovita pojava. Pojava tumora lijenis u tijeku bakterijske bolesti svakako o je pasniji simptom. može doći. kao ni tijekom streptokoknih. Tako je u akutnih bakterijskih sepsa povećana slezena mekana. Ako se slezena naglo povećava ili ako je došlo do perisplenitisa. Kada se javlja u tijeku virusnih cikličkih infektivnih bolesti (morbili. do rupture kapsule s krvarenjem u trbušnu šupljinu. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . tumor lijenis je više-manje očekivana manifestacija bolesti koja služi uglavnom kao argument u prilog dijagnozi. kala-azar) izrazito tvrda. Pri tome je važno napomenuti da s kliničkog stajališta tumor lijenis nema jednako značenje u virusnim i bakterijskim infektivnim bolestima. malarija. Veličina slezene ima samo u ekstremnim slučajevima dijagnostičku vrijednost. kako je napomenuto. bacilarna dizenterija). jer znači da je uzročnik vjerojatno prodro u krv (bakteriemija). Pri palpaciji slezene gleda se na njezinu veličinu. konzistenciju i oblik. Konzistencija slezene. može se reći da do povećanja slezene dolazi u cikličkih infektivnih bolesti i onih s tendencijom širenja (generalizacije) infekta. Kada je slezena velika. malarija. . a slezena je bolna na palpaciju. kala-azar i papatači-groznica. u trbušnom tifusu i paratifusu srednje tvrda.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 29 slezena vrlo mekana ili iz drugih uzroka nije pristupačna palpaciji (adipositas.). rubeola. može upućivati i na lokalne uzroke povećanja (apsces. Slezena neće biti povećana u tijeku lokalnih bolesti (difterija. Tumor lijenis javlja se redovito i u tijeku općih infektivnih bolesti koje prenose vektori tzv. pjegavac. Zbog toga je tumor lijenis u tijeku cikličkih bakterijskih bolesti (tifus i paratifus abdominalis. stafilokoknih i drugih bakterijskih infekcija ako ostanu lokalizirane. a u kroničnih infektivnih bolesti (endokarditis lenta. odnosno da je došlo do sepse.Lisić – I.

apsces ili tuberkulom slezene). tako da se njezino povišenje može otkriti iako nije palpabilna. osobito onih s izraženim općim simptomima. no mora se promatrati u kontekstu s ostalim simptomima. a 5 ili više eritrocita u čitavom preparatu sedimenta mokraće ili u 1 mm3 nativnog urina smatra se nalazom koji se može javiti kao posljedica oštećenja bilo kojeg dijela mokraćnog sustava od bubrega do uretre. generalizirana tuberkuloza). Kako su glavni medijatori upale i bakterijski toksini vazodilatatori. Nakon dugotrajnih. Povećanje slezene ima u dijagnostici infektivnih bolesti veliko značenje. U infektivnih bolesti s tumorom slezene javlja se njezino povećanje i u recidivu bolesti. magnetskom rezonancijom i scintigrafijom. može povećanje slezene ostati trajno (malarija. zbog direktnog zahvaćanja organa uzročnikom (npr. Ovakav . Prisutnost više od 5 do 10 leukocita u svakom vidnom polju analiziranog sedimenta centrifugiranog urina upućuje na upalu. i odsustnost tumora lijenis ima svoje dijagnostičko značenje. Konačno treba napomenuti da u nekim bolestima povećanje slezene nije opći simptom u smislu kako je to dosad prikazano. u patološkoanatomskom smislu razvija se i reverzibilna degeneracija bubrežnog epitela. pojava tzv. 8. osobito recidivirajućih infekata. Promjene u mokraći U normalnom se urinu u fiziološkim uvjetima u 24 sata nalazi 150 − 200 mg proteina. Osim navedenih promjena.30 kompjutoriziranom tomografijom. prolazi kroz proširene kapilare glomerula u tijeku infektivnih bolesti. perzistencija tumora lijenis u nekih bolesti i nakon pada temperature može nagovještavati recidiv (trbušni tifus) ili prelazak bolesti u kronični oblik (infektivna mononukleoza). i znatno više proteina i staničnih elemenata nego u fiziološkim uvjetima. Stoga nije nikakva rijetkost. posebno na početku infektivne bolesti kada je toksemija i najjača. ali se uz to u svakom vidnom polju sedimenta centrifugiranog urina može naći i do dvadesetak pojedinačnih leukocita i eritrocita te nekoliko hijalinih (albuminskih) cilindara. septički infarkt. već specijalni. Dapače. Konačno. febrilne proteinurije.

M. Ako su svi ovi simptomi negativni. septična stanja. Bazalni metabolizam je povišen zbog toga što se energija pojačano troši za sintezu velike količine novih proteina (oko 30 proteina akutne faze) i stanica bijele loze potrebnih za obranu od infekcije. teških i generaliziranih infektivnih bolesti (npr. koji nije upoznat s općim simptomima infektivnih bolesti u mokraći. tada treba ozbiljno uzeti u razmatranje moguću infekciju mokraćnog sustava. a ako je i jedan od njih pozitivan. zavesti na krivi dijagnostički trag da ocijeni kako se radi o specijalnom simptomu infekcije urinarnog trakta. U dvojbenim slučajevima pomoći će ponavljanje nativnog nalaza urina.Lisić – I. nalaz u mokraći će se brzo. mišićne aktivnosti potrebne za nastanak vrućice. Kliničar treba u takvom slučaju upitati bolesnika ima li polakisurične i/ili disurične tegoba. Pri tome treba biti kritičan pri kvalifikaciji disurije kao specijalnog simptoma. pa bolesnici često navode da imaju mutan urin. u sepsi za 35 − 40%. jer visoko-febrilni bolesnici često navode peckanje pri mokrenju vrućeg urina. u roku od nekoliko dana (ovisno o tome kojom brzinom opada toksemija). te tijekom pregleda obratiti pozornost na eventualnu bolnost u lumbalnom predjelu bubrežnih loža. Promjene u metabolizmu organizma Poremećaj metabolizma čini jednu od ključnih karika u lancu patoloških zbivanja. Za vrijeme infektivnih bolesti obično se i smanjuje dnevna količina urina. što treba razlikovati od pijurije. Treba imati . pa je mokraća febrilnog bolesnika jače koncentrirana i u njoj se lako istalože soli (sedimentum lateritium). znatno poboljšati ili normalizirati. osobito u tijeku dugotrajnih. npr. jer ako se radilo o općem simptomu. I nalaz negativne urinokulture potvrdit će da se radilo o općem simptomu.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 31 lažno vodeći nalaz može neiskusnog kliničara. 9. Definitivna potvrda ovog razmišljanja bit će pojava pravih specijalnih simptoma neke druge bolesti. tetanus. AIDS). dok ima manje značenje u kratkotrajnih i blažih infektivnih bolesti. hiperaktivnosti simpatičkoga živčanog sustava i hormonalnih poremećaja. nalaz u mokraći će biti shvaćen kao opći simptom. zbog čega se mijena tvari makroorganizma povećava. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA .

32 na umu da se u infektu energija ne troši samo na reakcije koje koriste organizmu u obrani (npr. a također. sumpora i fosfora u urinu. povraćanjem i proljevom. katkad do te mjere da se smanje procesi aktivnog transporta. Skup ovih brojnih fizioloških poremećaja nazivamo reakcija akutne faze (vidi poglavlje 8. Povišenje dušičnih spojeva u krvi obično je posljedica povećanja njihove produkcije i dehidracije (prerenalna azotemija). produkciji enzima koji dovode do stvaranja baktericidnih radikala kisika). što objašnjava zašto klonulost obično prati vrućicu i anoreksiju u infektu. To osobito vrijedi za ion kalija. IL-1β inducira stvaranje sporih valova u mozgu. Povećanje metabolizma proteina očituje se povećanim izlučivanjem dušika. Pod takvim okolnostima mnogi intracelularni elektroliti prelaze u ekstracelularnu tekućinu.1). nego su i sve druge enzimatske reakcije ubrzane desetak puta. sulfata i magnezija. San tako reducira metaboličke potrebe smanjenjem fizičke aktivnosti i metabolizma u mišićima na najmanju moguću mjeru. Tijekom infektivnih bolesti može doći do poremećaja u prometu ili čak većeg gubitka ekstracelularne tekućine i elektrolita znojenjem. kalij toliko brzo uvesti u stanice da . djelovanjem pirogenih citokina. obično nalaze povišene vrijednosti mokraćevine i neproteinskog dušika. fosfata. kao rane manifestacije infekta. osobito za funkciju srca. S druge strane. pa će u tim stanjima znatno porasti koncentracija ekstracelularnog kalija. češće u starijih bolesnika. da bi se zadovoljili svi metabolički zahtjevi. uzrokujući progresivnu dilataciju i njegovo slabljenje. Visoka razina iona kalija u krvi ima ozbiljne posljedice. Štoviše. Eksperimenti s davanjem citokina pokazali su da isti citokini koji dovode do vrućice (poglavito IL-1β i TNF-α) dovode i do inapetencije. a u krvi se. unos se kalorija drastično smanjuje. a rjeđe znak direktnog oštećenja bubrega (renalna azotemija). s druge strane. dolazi do prebacivanja metabolizma iz anaboličke faze u kataboličku. U početku infektivne bolesti. Brzo nadoknađivanje izvanstanične tekućine infuzijama izotonične otopine natrijeva klorida ili glukoze može. zbog gubitka apetita (anoreksije).

ili se javlja samo izimno (tablica 2). tako da febrilni herpes ima stanovito dijagnostičko značenje. menstruacija. Različiti endogeni i egzogeni momenti kao npr. može se on ubrojiti s određenim ograničenjima među opće infektivne simptome. infektivna bolest.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 33 mu koncentracija u plazmi padne na veoma nisku vrijednost. a u manjeg se broja očituje kao stomatitis aphtosa ili gingivostomatitis herpetica (drugi oblici HSV-infekcije su rjeđi). kako je grupa bolesti tijekom kojih se herpes javlja prilično velika. Pojava febrilnog herpesa u tijeku infektivne bolesti ima diferencijalnodijagnostičko značenje. Česti su i ozbiljniji poremećaji acidobazne ravnoteže. Febrilni herpes (herpes febrilis) Infektivna bolest i vrućica mogu aktivirati latentnu herpes simpleks virusnu (HSV) infekciju. jer se može naći i u drugih. rjeđe u genitalnoj regiji i na drugim mjestima. no . mogu poremetiti ravnotežu između virusa i domaćina te dovesti do aktivacije virusa koja se klinički očituje kao herpes simplex na sluznici ("groznica") ili koži. a to dovodi do osteoporoze i stvaranja kamenaca u mokraćnim putovima. Najčešće se javlja na usnama i nosu kao herpes labialis et nasalis.Lisić – I. traume. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . nezaraznih bolesti. Prilikom dugotrajnog ležanja izlučuje se kalcij u većoj mjeri iz organizma. jer se on u tijeku nekih akutnih infektivnih bolesti obično javlja. Međutim.M. Bolesnici se zaraze HSV-om obično već u djetinjstvu ili u mladosti. a u drugih ga nema. uglavnom u smislu acidoze. 10. Nijedan od navedenih općih simptoma nije sam po sebi karakterističan za infektivnu bolest. psihički stresovi. najčešće u ganglionu nervusa trigeminusa. I nakon latentne i nakon manifestne primarne infekcije ostane virus u stanovitog broja ljudi u latentnom stanju godinama ili doživotno u ganglijskim stanicama cerebralnih živaca. Zbog nejasnih uzroka to se znatno češće događau tijeku nekih infektivnih bolesti ili u svezi s nekim uzročnicima. U većine taj prvi infekt prolazi latentno.

pa u slučaju takve konstelacije simptoma treba misliti u prvom redu na infektivnu bolest. iako formalno spadaju u opće simptome. U nekih infektivnih bolesti javljaju se na početku i kataralni simptomi respiratornih putova. . više iznimka a ne pravilo. razviti prolazni i nekarakteristični egzantem (preegzantem).) zbog hiperplazije limfatičkog aparata crvuljka simptomi slični apendicitisu (pseudoapendicitis). Osobito u djece.1 Febrilni herpes i neke akutne infektivne bolesti Herpes vrlo čest pneumokokne infekcije meningokokne infekcije infekcije s E. Kako su navedeni simptomi. dakle još prije početka infektivnog egzantema. i to ne samo u infekcija respiratornog trakta (morbili. coli malaria tertiana malaria quartana obična prehlada influenca leptospiroze Herpesa nema ili je rijedak typhus abdominalis rikecioze bruceloze malaria tropica pertussis morbilli varicella scarlatina diphteria tuberculosis miliaris dysenteria bacillaris psittacosis poliomyelitis ipak se grupiranje spomenutih simptoma u praksi i njihov tijek (najizraženiji su na početku bolesti) najčešće susreće u infektivnih bolesti.Većina općih simptoma može pod određenim okolnostima poprimiti karakter specijalnih simptoma i obrnuto. Neke egzantematične bolesti mogu katkad u inicijalnom stadiju. nismo ih uvrstili u glavne grupe općih simptoma.34 _______________________________________________________________________ Tablica 3. adenoviroza itd. javljaju se koji puta (npr. u tijeku salmoneloznog gastroenterokolitisa. o čemu će biti govora u poglavlju o specijalnim simptomima. meningitis epidemica).

o afinitetu uzročnika za pojedine organe. Naime. zbog povišenja tonusa fleksora koljena pozitivan Kernigov i donji Brudžinskijev simptom.Lisić – I.Tako zbog spazma muskulature šije nastaje ukočenost šije i pozitivan gornji Brudžinskijev simptom. u većine infektivnih bolesti nalaze se u daljnjem razvoju i specijalni simptomi. Ovaj afinitet ovisan je uglavnom o receptorima koje posjeduju pojedini uzročnici za fiksiranje na ciljne stanice organa. Povišenje tonusa ovih mišića u lakšim je slučajevima menigitisa. a zatim i konačne dijagnoze. zbog povišenja tonusa trbušnih mišića uvučenje trbuha. fotofobija i vagus-puls nastaju zbog povišenja intrakranijalnog tlaka. Drugi kao reaktivne kontrakture ili spazmi muskulature različitih regija. u ovoj fazi infektivne bolesti uzročnik zahvaća bolešću jedan ili više organskih sustava. zbog spazma leđne muskulature ukočenost hrptenice (ortotonus ili opistotonus). Budući da je sjedište patološkog procesa u različitih bolesti različito. samo djelomično izraženo pa se može ustanoviti jedino pomoću znakova meningitisa. Najčešće prisutni specijalni simptomi koji se javljaju pri zahvaćanju infektivnom bolešću različitih organa ili organskih sustava navedeni su na tablici 3. Specijalni simptomi infektivnih bolesti su oni koji upućuju na organ ili organski sustav koji je zahvaćen bolešću. Ukočenost šije ispituje se tako da lijevom rukom pokušamo izvršiti flektsiju glave bradom do sternuma dok desnu ruku držimo na sternumu i ako opisanu . što ovisi o načinu širenja i o organotropiji uzročnika.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 35 SPECIJALNI SIMPTOMI INFEKTIVNIH BOLESTI Uz prije navedene opće simptome. Posebnu pažnju liječnik mora obratiti specijalnim simptomima središnjeg živčanog sustava. tj. pa ih stoga nazivamo i vodećim simptomima. Neki simptomi meningealnog sindroma kao što su glavobolja. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA .M. ti simptomi služe kao putokaz pri postavljanju radne. to jest podražaja meninga. zbog toga što progresija bolesti može biti brza i smrtni ishod može nastupiti za nekoliko sati. posljedica su upale. povraćanje. a osobito u početku bolesti ili seroznom meningitisu. koji upozoravaju na povišen tonus muskulature.

a desnu ruku položimo na grudni koš kako se ne bi odizao od podloge. U bolesnika koji je pri svijeti za ispitivanje je najprovokativniji sjedeći položaj (Slika 3.7). Slika 3. Donji Brudžinskijev znak (kontralaterali refleks) je pozitivan ako bolesniku u ležećem položaju izvršimo fleksiju kuka i koljena prema trbuhu a on pri Slika 3. a potkoljenica prema natkoljenici takođe za 90○. tako da lijevom rukom izvšimo pasivnu fleksiju glave i šije. koja je bila spontano savijena u koljenu. Znak je pozitivan ako bolesnik pri tome izvrši spontanu fleksiju obje noge u koljenu i kuku.9 Pozitivan Kernigov znak Slika 3. tako da je natkoljenica flektirana prema trupu za 90○. Slika 3.11 Donji Brudžinskijev znak i kontralateralni refleks (A) Ispitivač vrši fleksiju kuka i koljena prema trbuhu (B) Bolesnik spontano flektira suprotnu nogu u koljenu (C) Recipročni kontralateralni Brudžinskijev refleks vidljiv je na istoj nozi kada se potkoljenica. spontano ekstendira .8 Početni položaj za ispitivanje Kernigovog znaka Slika 3. Znak je pozitivan ako se. zadržavajući natkoljenicu u vertikalnom položaju ne može izvršiti potpuna ekstenzija potkoljenice u koljenu (više od 135○ ) zbog refleksnog spazma ekstenzora.7 Položaj ruku liječnika pri ispitivanju ukočenosti šije (znak je pozitivan) Kernigov znak ispituje se u ležećem položaju.36 radnju ne možemo izvesti simptom je pozitivan.10 Negativan Kernigov znak Gornji Brudžinskijev znak ispituje se u ležećem položaju.

a trup čini treću nogu tronožca. može biti prisutan i “simptom tronožca” kada se bolesnik pri pokušaju da sjedne u krevet podupire s obje ruke ispružene prema natrag. koja je bila spontano savijena u koljenu. Recipročni kontralateralni Brudžinskijev refleks vidljiv je na istoj nozi i nastavak je kontralateralog refleksa. Gornji dišni putevi . Osim već spomenutih simptoma. Tablica 3. kvalitativni i kvantitativni poremećaj svijesti. povraćanje. Knee-kiss). Kernigov znak. paralize Grlobolja. kada se potkoljenica.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 37 tome spontano flektira suprotnu nogu u koljenu. fotofobija ukočenost šije. Knee-kiss) simptom kada bolesnik u sjedećem položaju ne može poljubiti koljeno skvrčeno 135○ (engl.2 Specijalni simptomi infektivnih bolesti ORGAN ILI ORGANSKI SUSTAV 1. lavežni kašalj 2. afte. Iz istih se razloga javlja i Slika 3. pareze. bol u uhu.13 Bolesnik u sjedećem položaju ne može poljubiti koljeno skvrčeno 135○ (engl. Kao posljedica upale i podražaja stražnjih korjenova spinalnih živaca javlja se hiperestezija kože i mišića.12 Pozitivan “simptom tronožca” Slika 3. Iz iznesenoga je vidljivo da mnogi od općih simptoma mogu biti i specijalni.Lisić – I. spontano ekstendira (refleks sliči laganom udarcu nogom).M. promuklost. Središnji živčani sustav SIMPTOMI Glavobolja. hunjavica. gnojni iscjedak iz nosa ili uha. gornji i donji Brudžinski. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . stridorozno disanje.

bolnost pri aktivnom i pasivnom pomicanju. papulozni. gnojenje limfnih čvorova. iskašljaj.38 3. hropci. Kožni sustav Vrućica kao tipičan opći simptom. makulozni. Gastrointestinalni sustav 7. testisu ili epididimisu Mučnina. Hepatobilijarni sustav 11. krepitacije. Bolesti slinovnica 12. mutna mokraća. produžen ekspirij. Donji dišni putevi Kašalj. crvenilo i bolnost u predjelu slinovnica. pustulozni. povećanje i bolnost jetre i žučnog mjehura. koji se mogu prikazati kao lažno vodeći simptomi. boli u trbuhu. leukociturija Bolnost i promjene na koži i sluznicama spolnih organa. boli u lumbalnim ložama. gnoj iz Stenonova kanala Različiti osipi (punktirani. povraćanje. crvenilo. bolnost u donjem dijelu trbuha. osobito dijastolički. bolnost i otok kože. Bolnost. šumovi na srcu. bolna sukusija bubrega. tijekom ustaljenih malaričnih napadaja poprima karakteristike specijalnog simptoma. mukli tonovi. probadanje u prsima pri disanju. Pri procjeni radi li se o općem ili specijalnom simptomu. Limfatički sustav 10. boli pri žvakanju. dispneja. dijaroične stolice različita izgleda. ev. boli koje se šire pod desnu lopaticu Oteklina. oštećenje funkcije Oteklina. krvi Tahikardija. a i specijalni simptom zahvaćanja najčešće središnjega živčanog ili probavnog sustava. gnojan iscjedak ili iscjedak neugodna mirisa iz uretre ili vagine. lažni pozivi. limfatički upalni tračci na koži. Povraćanje može biti opći simptom probavnog sustava. sa sluzi. Koštano-zglobni sustav 9. crvenilo i otekline u predjelu kostiju i zglobova. aritmije. Poglavito se to često zbiva s povraćanjem i proljevom. tenezmi. Urinarni sustav 5. različite lokalne upalne promjene na koži 4. krv na kraju mokrenja. vezikulozni. bolnost i crvenilo u predjelu krvnih žila itd. Genitalni sustav 6. npr. perikardijalno trenje. disurija. Žutica. bolnost i ev. vodenaste. . dispneja. muklina na plućima Polakisurija. Kardiovaskularni sustav 8. galopni ritam. hemoragični). bolnost i otok slezene. bolnost i otok ingvinalno.

već se u cijelom svom tijeku (ako nisu komplicirane) prezentiraju samo općim simptomima. te se može postaviti radna i kasnije etiološka dijagnoza bolesti. Iz onoga što je prije rečeno jasno je da je njihova klinička dijagnoza teška jer nemaju vodećeg simptoma. Potrebno je svakako naglasiti da pri promatranju svakog simptoma treba uzeti u obzir i dinamiku bolesti koja. i one se mogu donekle klinički diferencirati na temelju početka bolesti. kada su opći simptomi najizraženiji. može biti izrazito brza. a osobito po tijeku bolesti. kvantitativnih i kvalitativnih razlika u infektivnom sindromu. To su infektivne bolesti u kojih je infekt generaliziran. 2. Međutim. koji se drugi. to je vjerojatnije da se radi o specijalnom simptomu. Na kraju treba istaknuti da. jer se na temelju pojavljivanja specijalnih simptoma zna da je bolesnik ušao u fazu razvijene bolesti. što se simptom kasnije javlja.M. primjerice u nekim slučajevima fulminantnih sepsa i gnojnih meningitisa. vjerojatno se radi o općem simptomu. javljaju zajedno s promatranim simptomom te da li se promatrani simptom može uklopiti u specijalne simptome oštećenja promatranog organa ili organskog sustava. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . posebice specijalni simptomi. ponašanje promatranog simptoma tijekom bolesti − regresija simptoma govorit će u prilog općem simptomu. kao što je to već napomenuto. često cikličke bolesti. kliničar se služi pri donošenju odluke uglavnom trima osnovnim kriterijima: 1.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 39 govoreći sasvim općenito. Ovo odjeljivanje općih od specijalnih simptoma ima za kliničara veliku praktičnu vrijednost. a progresija ili njegovo duže vremensko perzistiranje u prilog specijalnom simptomu.Lisić – I. vrijeme javljanja promatranog simptoma − javi li se promatrani simptom u prva 24 − 48 sati bolesti. B) EVOLUCIJA I TIJEK INFEKTIVNIH BOLESTI Osim svojom simpomatikom infektivne su bolesti obilježene u kliničkom pogledu i svojom posebnom evolucijom i prirodnim tijekom po kojem se većinom mogu . neke infektivne bolesti nemaju specijalnih simptoma. 3. tako da do pojavljivanja specijalnih simptoma protekne jedva nekoliko sati.

1. 3.40 razlikovati od drugih sličnih. Stadij inkubacije (primarne latencije infekta) Infektivna bolest ne javlja se odmah nakon infekcije. 4. koja se zove inkubacijom. tj. 2. imunosno oslabljenom makroorganizmu (AIDS) uzrokovati tešku. pa i smrtonosnu infekciju. Prilikom razmatranja ovih kliničkih stadija bolesti treba uvijek infektivnu bolest promatrati kao borbu dvaju sudionika: mikroorganizma i makroorganizma. Općenito se može reći da je ona duga u . S toga gledišta može se infektivna bolest. Stadij rekonvalescencije koji traje do restitucije ad integrum. Stadij regresije bolesti koji traje od početka povlačenja specijalnih simptoma do nestanka svih simptoma bolesti ili zaostajanja njezinih posljedica. već između infekcije i početka bolesti postoji određena latencija. 5. Stadij razvijene bolesti koji traje od pojave specijalnih simptoma do početka njihova povlačenja. Inkubacija je u različitih infektivnih bolesti različito duga. Inicijalni (invazivni) stadij koji traje od pojave općih do pojave specijalnih simptoma bolesti. podijeliti u nekoliko stadija: 1. Tako će primjerice i jedan neinvazivni uzročnik kao Pneumocystis carinii u kondicioniranom. općenito. Stadij inkubacije (primarne latencije infekta) koji traje od ulaska mikroorganizama i/ili njihovih toksina u makroorganizam do prvih simptoma bolesti. do potpunog oporavka organizma u stanje prije početka bolesti ili zaostajanja trajnih posljedica. Stoga će i težina kliničke slike bolesti ovisiti s jedne strane o sposobnosti mikroorganizma da izazove bolest (njegovoj virulenciji) i imunobiološkim kvalitetama makroorganizma da se odupre toj invaziji. neinfektivnih bolesti.

Što je mogućnost resorpcije uzročnika i toksina veća. rabies). i među akutnim infektivnim bolestima neke imaju kratku inkubaciju do 7 dana. Dužina inkubacije. a ciljni organski sustav bliže rani. bitno ovisi o infektivnoj dozi mikroorganizama.M. Ako je ta doza vrlo visoka. može doći. više od 2 tjedna (tabl. inkubacija u iste akutne infektivne bolesti može biti manje ili više varijabilna (trbušni tifus. influenza) i do proboja postojećega bazičnog imuniteta. Međutim. a kratka u akutnih infektivnih bolesti. tetanus). Kad se još izvan organizma stvorila dovoljna količina . 3). Da bi došlo do kliničke pojave bolesti. čemu se obrambene snage makroorganizma opiru. u nekih infektivnih bolesti (enteroviroze. inkubacija će biti kraća i obrnuto. a u drugih Tablica 3. osobito u bolestima s varijabilnom inkubacijom. tetanus.3 Dužina inkubacije u nekih akutnih infektivnih bolesti KRATKA (do 7 dana) streptokokne bolesti meningitis epidemica salmoneloze dysenteria bacillaris cholera botulizam anthrax malleus erysipeloides tularemia obična prehlada influenza febris pappataci SREDNJE DUGA (7 − 14 dana) pertussis typhus abdominalis typhus exanthematicus leptospiroses morbilli exanthema subitum poliomyelitis malaria amoebiasis DUGA (14 dana i više) Q-groznica rubeola varicella parotitis epidemica hepatitis epidemica hepatitis B i C rabies mikoplazma pneumonije prilično normirana (morbili).3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 41 kroničnih. mikroorganizmi se moraju razmnožiti do nekog kritičnog broja i/ili proizvesti kritičnu količinu toksina.Lisić – I. Iako je inkubacija klinički latentni stadij bolesti. ona je i aktivni stadij jer u organizmu dolazi do niza različitih zbivanja. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . druge srednje dugu 7 − 14 dana i treće dugu. Osim toga. Resorpcija uzročnika i toksina utječe uvelike na dužinu inkubacije u bolestima u kojih uzročnici i/ili toksini ulaze u tijelo preko rana (npr.

a onda i iz tkiva. biološki ciklus malaričnog parazita. u prvom redu u jetru i slezenu. primarna bakteriemija i stvaranje sekundarnih fokusa zbivaju u inkubaciji. Krvlju dolaze mikrobi u druge organe. U nekih bolesti su kliničke manifestacije izraz preosjetljivosti makroorganizma na mikroorganizme. brucelozu i mnoge virusne bolesti. a odatle odlaze u krv (primarna bakteriemija). U tim slučajevima inkubacija odgovara vremenski senzibilizaciji . nakon toga počinje svoj razvoj u eritrocitima (eritrocitni ciklus). Shema patogeneze trbušnog tifusa da se primijeniti. npr. i to najprije iz krvi. koji se nakon ulaska u krv najprije razmnožava u jetrenim stanicama (preeritrocitni ciklus). U biološke procese koji se zbivaju u inkubaciji spada i npr. Ta patogenetska shema najljepše ilustrira ono što je već prije spomenuto. kao što rekosmo. što nije odmah uočljivo u bolestima u kojih se on nalazi u unutarnjim organima. Kao posljedica bakteriemije javljaju se u krvi protutijela u većoj mjeri. Da bi se dobio uvid u te biološke procese. kao tipičnoj cikličkoj infektivnoj bolesti. prikazat ćemo patogenetski tijek zbivanja u trbušnom tifusu. i na mnoge druge bolesti. pa mikrobi postupno nestaju. tj. u hrani kontaminiranoj stafilokokima). iz kojih također uzročnici odlaze u krv. Iz nje se vidi i to da primarni afekt spada u inkubaciju. i tu se stvaraju nova žarišta.42 toksina (npr. pa može poslužiti za razumijevanje patogeneze velikog dijela infektivnih bolesti. Prvi simptomi bolesti u svezi su s pojavom sekundarne bakteriemije. Nakon zaražavanja prolaze bacili tifusa kroz epitel donjeg dijela ileuma pinocitozom i razmnožavaju se najprije u limfnom tkivu crijeva i mezenterija. a istom se tada javljaju prvi klinički simptomi bolesti. Ona prema tome ima opće značenje. bit će inkubacija osobito kratka. U inkubaciji se zbivaju i drugi biološki procesi koji karakteriziraju uglavnom sve cikličke bakterijske i virusne infektivne bolesti. pa bakteriemija biva jačom (sekundarna bakteriemija) i bacili tifusa preplave cijeli organizam. Prema tome se razmnožavanje mikroba u limfnom sustavu crijeva i mezenterija. da je inkubacija aktivni stadij bolesti i da se u njoj bolest priprema.

2. a druge uključiti. To vrijedi u prvom redu za infektivne bolesti koje imaju normiranu i manje-više jednaku dužinu inkubacije (morbili. U tom je slučaju važna najduža inkubacija dotične bolesti. U zaključku se može reći da nema jedinstvenog tumačenja za tijek i dužinu inkubacije. srednje teški od 9 − 13 dana. a laki tetanus dulju od 13 dana. odnosno opservacije eksponiranih ljudi. inkubacija je do 6 sati. trbušnog tifusa) te tako spriječiti izbijanje epidemije. Vrlo teški tetanus imat će inkubaciju kraću od 8 dana. primjerice u tetanusu. Čimbenici koji uvjetuju tijek i trajanje inkubacije u različitih bolesti su različiti. valja napomenuti da jedan od uzroka variranja inkubacije može biti i dvostruka infekcija. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA .Lisić – I. b) Prognostičko značenje inkubacije dolazi do izražaja u onih bolesti gdje je inkubacija varijabilna. u grupnih otrovanja hranom ako je uzrok otrovanja toksin stafilokoka. inkubacija je najčešće 12 − 36 sati. Tako škrlet. No. Daljnje epidemiološko značenje dužine inkubacije očituje se u određivanju dužine karantene. Tako npr. malarija. c) Epidemiološko značenje inkubacije važno je u slučajevima kada znamo o kojoj se bolesti radi i na temelju dužine inkubacije možemo locirati mjesto i izvor zaraze (npr. Inicijalni (invazivni) stadij bolesti . poznavanje dužine inkubacije u različitih i istih infektivnih bolesti ima višestruko značenje: a) Dijagnostičko značenje inkubacije važno je zbog toga što se na temelju poznavanja dužine inkubacije neke bolesti mogu odmah isključiti iz diferencijalno-dijagnostičkog razmatranja. Inkubacija može u nekih bolesti biti veoma produžena i zbog toga što je infektivna bolest ostala za neko vrijeme latentna (npr. jer se prema njoj određuje dužina trajanja karantene. a ako je to infekt uzrokovan salmonelama.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 43 makroorganizma na mikroorganizam. varićela i hripavac produžuju inkubaciju morbila. Konačno. tetanus. izolacije i nadzora. ovisni o samoj prirodi uzročnika i interakciji mikroorganizma prema makroorganizmu.M. rabies). rubeola i druge).

formira samostalni stadij bolesti (npr. lajmska borelioza itd. viremija). prva faza krpeljnog meningoencefalitisa). obično počinju brutalno − naglo i imaju kratak. 3. Bolesti koje počinju postepeno imaju u pravilu i duži stadij inicijalnih simptoma (hripavac. Karakteristika je inicijalnog stadija i u tome što se u njemu. Češće se to zbiva u djece. npr. koji puta neprimjetan inicijalni stadij (npr. zajednički za sve infektivne bolesti i uglavnom nema još specijalnih simptoma bolesti. infektivna mononukleoza). krupozna pneumonija). Budući da su u inicijalnom stadiju izraženi samo opći simptomi infekta. bakterijski meningitisi. štoviše. Bolesti koje imaju izrazito brzu dinamiku. izuzetno nešto duže (hripavac). febrilni oblik leptospiroze. U nekih bolesti u kojih su uzročnici ušli u organizam kroz kožu ili vidljive sluznice nalaze se i promjene na mjestu ulaska uzročnika u organizam − primarni afekt. Stadij razvijene bolesti Stadij razvijene bolesti određen je specijalnim simptomima bolesti i traje od njihova pojavljivanja do početka njihova povlačenja. antraks. ako dođe do generalizacije infekta. nego se čini da bolest počinje specijalnim simptomima (serozni meningitisi). a često i nemoguća. prelazi u stadij razvijene bolesti. mogu uzročnici naći u krvi (bakteriemija. tako da ih bolesnik ne zamijeti. morbus minor u enteroviroza. fulminantne sepse. U tom se stadiju na temelju . Klinički se to očituje sindromom toksemije i otokom slezene. Međutim u većine infektivnih bolesti početni stadij. gdje npr. obično postepeno (pojavom specijalnih simptoma). Inicijalni stadij bolesti traje uglavnom samo nekoliko dana. tularemija. U nekih je bolesti inicijalni stadij jasno odijeljen od stadija razvijene bolesti (morbili) ili. lues. tj. Inicijalni simptomi mogu biti i izrazito blagi. varicela može početi direktnim izbijanjem osipa. specijalnim simptomom. jasno je da je dijagnoza infektivne bolesti u tom stadiju vrlo teška (zasnovana uglavnom na epidemiološkim podacima i trajanju inkubacije).44 Inicijalna ili početna faza infektivne bolesti traje od javljanja prvih (općih) kliničkih simptoma bolesti do pojave specijalnih simptoma.

dovodi na koži do sudamina (miliaria crystallina). pa tada govorimo o posljedicama infektivne bolesti. kao što je napomenuto. U tom stadiju bolest kreće nabolje ili postepeno − litički ili naglo − kritički. trbušnog tifusa. Do pogoršanja infektivnih bolesti može doći ako liječenje nije dovoljno dobro provedeno ili ako bolesnik preranim ustajanjem. neprikladnom prehranom ili na koji drugi način optereti oboljele organe. rozeola. a kasnije s pomoću diferencijalnodijagnostičkog postupka i konačna etiološka dijagnoza. Stadij regresije bolesti Stadij regresije bolesti počinje povlačenjem specijalnih simptoma i traje do nestanka specijalnih i općih simptoma bolesti ili zaostajanja posljedica infektivne bolesti. osobito u općih infektivnih bolesti. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . Specijalni su simptmi navedeni na tablici 3. Ako se opći i specijalni simptomi bolesti u stadiju regresije pogoršaju tada govorimo o rekrudescenciji bolesti. Zbog velikih oscilacija pri padanju temperature i prevage parasimpatikusa bolesnici se u tom stadiju bolesti znoje i ako je znojenje profuzno.. leukopenija s aneozinofilijom itd. No. Stoga je osobito važno odijeliti opće od specijalnih simptoma infektivne bolesti. a javlja se potreba za snom i apetit. npr. U fazi regresije opći i specijalni simptomi postupno iščezavaju.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 45 anamneze. npr.. tifozno depresivno konfuzno stanje).Lisić – I. kljenuti nakon encefalitisa itd. jer po specijalnim simptomima kliničar zna da je bolesnik ušao u fazu razvijene bolesti i postavlja dijagnozu.M. tumor lijenis. omogućit će postavljanje dijagnoze bolesti. pojavljivanje tifoznog sindroma (adinamija. Do . specijalnih simptoma i osnovnih nalaza postavlja radna dijagnoza (koji put i konačna dijagnoza) infektivne bolesti. poneki od tih simptoma mogu zaostati. 4. neki od općih simptoma mogu prikazati kao lažno vodeći simptomi bolesti i zavesti kliničara na krivi dijagnostički put. Iako se na koncu ovog stadija bolesti opći i specijalni simptomi uglavnom povlače. katkad nakon prolaznog pogoršanja u fazi razvijene bolesti (perturbatio praecritica). To koji put nije lako jer se.

. do recidiva bolesti može katkad doći i u rekonvalescenciji drugih infektivnih bolesti iz istih uzroka zbog kojih se javljaju i rekrudescencije. Kada to zbog zaostajanja posljedica infektivne bolesti nije moguće. a muskulatura koja je tijekom dugotrajnih bolesti atrofirala dobiva postupno svoj stari volumen. no mogu u iscrpljenog bolesnika biti tako teški da mu ugroze život i dovedu do smrti. kao što su trbušni tifus. Stadij rekonvalescencije Stadij rekonvalescencije traje od nestanka općih i specijalnih simptoma do povratka organizma u ono stanje u kojem je bio prije izbijanja infektivne bolesti (restitutio ad integrum). pjegavac). i ako se radi o bolesnicima koji na poslu obavljaju težak fizički rad. razvijanje rezistencije ili tolerancije na antibiotike i kemoterapeutike. To je stadij anaboličkih procesa u kojem se bolesnik postepeno oporavlja. o pojavi komplikacija i posljedica. stadij rekonvalescencije traje do prestanka oporavka tih posljedica. 5. dakle do njihova fiksiranja. o kondiciji bolesnika prije početka bolesti te o liječenju. panniculus adiposus se povećava. bruceloza i rekurens.46 rekrudescencije mogu dovesti i promjene u samom uzročniku bolesti. Mogu se javiti i dugo vremena nakon preboljele bolesti (malarija. Recidivi su obično lakši od prvotne bolesti i simptomi se mogu samo parcijalno izraziti (parcijalni recidivi). No. prehrani i njezi za vrijeme bolesti. malarija. Recidivima ili relapsima posebno su sklone neke bolesti. Međutim. jer ona i u istih bolesti može trajati različito dugo. Dužina rekonvalescencije ovisi o težini bolesti i njezinu trajanju. Ponovno javljanje simptoma iste bolesti u stadiju rekonvalescencije nazivamo recidiv ili relaps bolesti. snaga mu se vraća. liječnik mora uvijek imati na umu da je rekonvalescencija stadij bolesti. Ona je posebice duga u infektivnim bolestima SŽS-a. npr. treba o svim ovim parametrima dobro razmisliti prije donošenja suda o radnoj sposobnosti. u kojih može trajati i duže od godinu dana. Rekonvalescenciju je kao stadij bolesti teško vremenski definirati.

kampilobakterom i jersinijama. upala žučnog mjehura i bubrega u tijeku trbušnog tifusa. a katkad mogu biti i uzrokom smrti. koji nije redovito pogođen bolešću. ureaplazmama. npr. posebno onda ako se radi o organu čija je funkcija važna za život bolesnika. Naime serozni meningitis u tijeku parotitisa česta je pojava. postinfektivni encefalitisi u tijeku niza virusnih egzantemskih i neegzantemskih bolesti (morbili. U komplikacije uzrokovane samim uzročnikom možemo ubrojiti: a) osobitu akcentuaciju neke redovite pojave u tijeku infektivne bolesti. ili zbog senzibilizacije organizma na tkivo samog oštećenog organa. Komplikacije mogu biti različite geneze i dovesti do trajnih oštećenja organa. epidemični parotitis. rubeola. Prema genezi mogu se svrstati u one uzrokovane samim uzročnikom i one koje su nastale djelovanjem drugih čimbenika. npr. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . šigelama. infektivna mononukleoza). ili zato što uzročnik pokazuje stanovitu organotropnost. . varicela. označit ćemo to komplikacijom. salmonelama. c) Komplikacije mogu nastati i zbog senzibilizacije organa i tkiva prema uzročniku osnovne bolesti. npr.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 47 Komplikacije infektivnih bolesti Uz rekrudescencije i recidive tijek infektivne bolesti mogu remetiti i komplikacije. glomerulonefritis i reumatska groznica nakon streptokoknih bolesti. npr. endokarditis na oštećenim zaliscima nastao u tijeku sepse. b) O komplikaciji se govori i onda ako je patološkim procesom ili toksemijom zahvaćen neki važniji organ. ili kao precipitirajući faktori u genski predodređenih osoba. Reiterov sindrom u nosilaca antigena HLA B27 nastao nakon infekcije klamidijama. Tim nazivom označuju se sva ona nepredviđena i neuobičajena patološka zbivanja u tijeku infektivne bolesti koja su izravno ili neizravno uvjetovana samom infektivnom bolešću. Do afekcije takvog organa dolazi katkad zbog toga što je organ otprije oštećen (locus minoris resistentiae). no ako se javi teški encefalitis. Kao primjer može se spomenuti teži encefalitis u tijeku parotitisa. npr.Lisić – I.M.

polineuritis u dijabetičara i alkoholičara itd. nastanka hipokaliemije i zbog toga popuštanja srca. e) Komplikacije se mogu javiti i kao posljedica terapije infektivnih bolesti. precipitacija alkoholnog delirija u potatora. razvoja ekstrarenalne azotemije zbog dehidracije itd. atelektaze i nakupljanje sekreta u respiratorno insuficijentnih bolesnika itd. Ovamo se mogu ubrojiti npr.48 U komplikacije uzrokovane drugim uzrocima možemo ubrojiti: a) sekundarne infekcije koje. tromboza vena nogu. koja se javlja osobito u starijih ljudi. To je i razumljivo. npr. b) Do komplikacija može doći i zbog toga što infektivne bolesti općenito. zbog svoje važnosti. npr. Ta se stanja češće javljaju tijekom teških infekcija. gnojni infekti žlijezda slinovnica. agranulocitoza zbog primanja aminopirina ili fenacetina. dolaze iz različitih miljea i iz različitih .) težina bolesti i letalitet ovise baš o njima. morbili. jer oblik kliničke bolesti ne ovisi samo o virulenciji uzročnika već i o bolesniku i njegovoj okolini. Varijacije tijeka infektivne bolesti Ako promatramo klinički tijek više slučajeva iste infektivne bolesti. gljivične infekcije i disbiotski proljevi u tijeku davanja antibiotika. kvalitativno i kvantitativno deficijentne prehrane s razvojem hipoproteinemije i edema te različitim hipovitaminozama. serumska bolest kao posljedica terapije životinjskim serumom itd. npr. dekubitusi. AIDS itd. Njihova se važnost najbolje vidi po tome što u nekih infektivnih bolesti (influenca. zauzimaju posebno mjesto među komplikacijama infektivnih bolesti. d) Do komplikacija može doći i zbog lošeg održavanja unutrašnjeg ekvilibrija bolesnika. bez obzira na svoju etiologiju. U akutnih infektivnih bolesti sekundarni se infekti javljaju najčešće u stadiju regresije bolesti. Bolesnici mogu pripadati raznim dobnim grupama. c) Komplikacije se mogu javiti i zbog toga što bolesnik nije ispravno njegovan. alergijske manifestacije. stvaraju dispoziciju za neka patološka stanja. vidjet ćemo da on pokazuje znatne varijacije.

primjerice. a zahtijeva i stanovito iskustvo. Prema tome. Pritom najčešće i ne dolazi do potpunog razvoja specijalnih simptoma (npr. abortivni oblik tifusa). Od tih oblika postoje prijelazi prema supkliničkim ili latentnim infekcijama. No ipak je ona u praksi većinom provediva. koja je u tropima karakterizirana teškom kliničkom slikom (amebna dizenterija) i čestim komplikacijama (hepatitis). u umjerenom je pojasu znatno blaža bolest. Amebijaza. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . a te varijacije odnose se na težinu bolesti tako da oblici iste bolesti mogu biti lagani. pa ih nazivamo ambulatornima. već samo nekim svojim simptomima. Razumljivo je da između tih kategorija postoje prijelazi te da je takva razdioba do stanovite granice proizvoljna. typhus levissimus. Lakši oblici bolesti s inače tipičnim simptomima nazivaju se katkad mitigiranima (morbilli mitigati).Lisić – I. neki su u boljoj neki u lošijoj kondiciji. škrlet ne javlja u tropskim predjelima zbog toga što je lizogeni fag koji inducira β-hemolitički streptokok grupe A na lučenje eritrogenog toksina termolabilan. lagani oblici kolere zvani kolerine). Obično u lakše oblike bolesti spadaju i abortivni oblici u kojih se bolest nakon klasičnog početka ne razvija do kraja. U tih su bolesnika i komplikacije bolesti uglavnom odsutne (npr.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 49 socioekonomskih prilika. U epidemiološkom pogledu takvi su oblici važniji nego teški oblici bolesti jer nisu vezani uz krevet i jer ostaju neprepoznati. Varijacije kliničke slike neke bolesti uvjetovane su i geografskim položajem kraja u kojem se javljaju. "genius epidemicus" neke bolesti). Rudimentarnima (oligosimptomatskim) nazivaju se oni oblici bolesti kada se ona ne ispolji potpuno.M. a) Lakši oblici neke bolesti odlikuju se manjim poremećajem općeg stanja bolesnika i blagim simptomima oboljelog organa ili organskog sustava. Poznato je da kliničke slike infektivnih bolesti variraju u dužim razdobljima (patomorfoza. srednje teški i teški. typhus ambulatorius. Tako se. klimom i sezonom. ista infektivna bolest ne očituje se uvijek jednakom kliničkom slikom. . već završava povoljno prije vremena.

upotrebljava se i atribut siderans (npr. U niza bolesti može nastupiti ozdravljenje i bez uništenja mikroorganizama koji su izazvali bolest. poremećaj svijesti s toksičnom encefalopatijom. koje su nakon preboljenja pjegavca zaostale u tijelu u latentnom stanju. rani toksoinfektivni šok. ako oslabi imunosna sposobnost makroorganizma. To se događa zbog toga što tada toksemični sindrom dominira nad specijalnim simptomima bolesti koji se. Slika bolesti je u srednje teških oblika. profuzni proljevi. ti su mikroorganizmi i dalje virulentni. To vrijedi i za virus herpes simpleksa. U tih se bolesnika mora računati s komplikacijama i letalnim ishodom. tako da oni i dalje ostaju u makroorganizmu.50 b) Srednje teški oblici bolesti pokazuju obično klasičnu sliku bolesti. Tako rikecije. mogu u nekim slučajevima uzrokovati kasni recidiv pjegavca. poremećaji vitalnih funkcija. osim toga. koji se zadržao u jednom od ganglija živčanog sustava nakon preboljenja bolesti. štono se kaže. Ishod infektivne bolesti Ishod infektivne bolesti može biti različit. Oblici bolesti s osobito teškom kliničkom slikom i ranim letalnim ishodom nazivaju se hipertoksičnim ili fulminantnim. Oba ova virusa. Virus varicele. tzv. Brillovu bolest. "kao u knjizi". pa mogu. U njih se često javljaju komplikacije. ali nisu (trenutno) za njega više patogeni jer ih imunosni sustav drži pod kontrolom. često povraćanje. U posve kratkim oblicima bolesti. u kojih smrt nastupi u svega nekoliko sati. c) Teški oblici bolesti karakterizirani su izrazitom toksemijom. Međutim. a . često zbog rane smrti bolesnika ne dospiju potpuno razviti. Najčešće je to ozdravljenje praćeno i uništenjem mikroorganizama koji su izazvali bolest. konvulzije. a svršetak im je nerijetko smrtan. Simptomi malignog sindroma su hipertermija. često s diseminiranom intravaskularnom i potrošnom koagulacijom sa supsekventnom hemoragičnom dijatezom i azotemija. Većina infektivnih bolesti završava ozdravljenjem. cholera siderans). različiti toksični eritemi. može u odraslog izazvati herpes zoster. ponovno izazvati recidiv bolesti.

1997. dopunjeno izdanje. Mackowiak P. Jr. Opća klinička infektologija. Mackowiak P.A. 5. Infect. Rev. Dis. Kushner I.88:934–938.24:1214–1216. Hematol. 5. The acute phase response and the hematopoietic system: The role of cytokines. Bacterial perturbation of cytokine networks. Zagreb: Školska knjiga. 4. Seymour R.A. LITERATURA: 1. 1998. Clin. Crit. kronična upala bubrega.R.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 51 i drugi mikroorganizmi (npr.Lisić – I. kao što smo već napomenuli. Trey J. Oncol. The microbe's view of infection (Editorial). 7. Immun. Med. J. Infect.. Zaostali mikroorganizmi mogu uzrokovati i bolesti nekih organa. genitalnom sekretu i slini. Fališevac J.107:356–360. gluhoća. Infect. Med. 6. 8. Med. Nakon preboljenja citomegalovirusne bolesti ovaj se virus može godinama lučiti u urinu.F.. J. Ann. Intern. Henderson B. 1995. Rasmussen A. 1988:36-76. toksoplazma.. Wilson M.66:2401–2409.S. A study of physicians' perceptions of body temperature in health and disease. The influence of environmental temperature on the course of experimental herpes simplex infection.21:1–18. Tako uzročnik tifusa može u čovjeka koji je prebolio trbušni tifus izazvati kronične upale žučnog mjehura i žučnih vodova i biti indirektno uzrok kalkulozi žučnog mjehura. Intern.) mogu se u makroorganizmu koji je obolio od HIV-infekcije ponovno aktivirati i izazvati bolest. Bolest može prijeći i u kronični oblik. ishod može biti letalan. osobito u slučajevima kada već postoji kalkuloza žučnog mjehura ili bubrega uzročnik tifusa može uzrokovati trajno kliconoštvo fecesom ili urinom. Mackowiak P.. Dis. Arch.158:1870–1881..). hidrocefalus itd. Concepts of fever. Falkow S. 2. kronična infektivna mononukleoza. No. Smrt može nastupiti zbog težine same bolesti ili zbog komplikacija. . South. 1998. Wasserman S. kronični hepatitis itd.129:247–248. i sur. Schmidt J.M. kljenuti poslije upala SŽS-a. 1998. Editorial response: Assaulting a physiological response. citomegalovirus itd. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA .. Nakon preboljenja infektivne bolesti mogu. npr. 1960. Konačno. zaostati trajne posljedice (npr. bacil tuberkuloze. 3.A. 1995.

Engl. N. KLJUČNE RIJEČI A abortivni oblici infektivnih bolesti adinamija algički sindrom α-fetoprotein atipični oblici infektivnih bolesti B bakteriemija C cholera siderans D dijagnoza . Engl J Med. Acute-phase proteins and other systemic responses to inflammation.52 9..stadij regresije F febris .336:41–48. 2 1.stadij razvijene bolesti . N. 1. Kushner I. Nutritional support.inkubacija . Souba W. J.inicijalni (invazivni) stadij .remittens febrilni herpes foetor ex ore fulminantni oblici infektivnih bolesti G H herpes febrilis 26 38 2.rekrudescencija . Gabay C. 1997.konačna (etiološka) "drug-fever" E egzogene bolesti ekološki čimbenici evolucija i tijek infektivnih bolesti .continua . Med.intermittens .W.340:448–454. 10. 1.recidiv (relaps) . 1999. 2 17 38 9 38 1.radna dijagnoza . 30 34 31 36 35 34 35 7 7 7 7 26 13 38 .

14.Lisić – I.fuliginozan . 27 35 14 14 . 1. utjecaj na tijek infektivne bolesti opći algički sindrom opći simptomi infektivnih bolesti organotropija P perturbatio praecritica poremećenje funkcija kardiovaskularnog sustava .akcidentalni šumovi na srcu 4. 38 16 17 3 31 39 13 13 13 13 13 33 39 36 37 7 5 13.malinasti .septički -tifozan K karantena kliconoštvo komplikacije .locus minoris resistentiae kortikosteroidi križanje krivulje temperature i pulsa L lažno vodeći simptom M maligni sindrom meningizam metabolizam u tijeku infektivnih bolesti miliaria crystallina mitigirana bolest mokraća N NJ O okolina.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 53 hiperpiretične temperature hipertoksični oblici infektivnih bolesti hiperproteinemija hipoproteinemija hipotalamički termostat I inkubacija ishod J jezik i infektivne bolesti .M. 23.obložen . 38 12 24 35 38 23 37 2. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA .

27 38 35 .specijalni srednje teški oblici infektivnih bolesti sudamina 17.hijalini cilindri .vazomotorna sinkopa .povraćanje .promjene u staničnim elementima krvi . 11.promjene u tekućem dijelu krvi .amnezija . 12.reakcija akutne faze promjene u mokraći .skretanje ulijevo 14 14 15 14 13 13 13 13 10 10 11.leukocitoza .status typhosus . 10 10. 12 12.leukopenija .afektivni respiratorni cerebralni napadi .54 .haptoglobin S sedimentacija eritrocita simptomi infektivnih bolesti .prigodni cerebralni napadi .meningizam promjene u krvi promjene u metabolizmu .delirij . 16 24 24 25 17.febrilna proteinurija .proteini akutne faze .konfuzija . 24.CRP .febrilne konvulzije .sedimentum lateritium pseudodijabetes povećanje slezene (tumor lijenis) .proljev poremećenje funkcija središnjega živčanog sustava . 23 23 23 23 25 21 16 16 19 20 20 20 R reakcija akutne faze .tahikardija poremećenje funkcija probavnog sustava . 1.dikrotija pulsa .opći .bradikardija . 24 17 17 17 18 1.citokini .krvni tlak .jezik . 11.elektroforeza serumskih proteina .α1-antitripsin .

sedlasta .M. toksoinfektivni T tahikardija u tijeku infektivnih bolesti . . 7. 4. 8.hipotalamički termostat .monofazna . 3 3 6. 21 23 37 28 2.remitentna .kontinua . 4. 30 38 3.3 Kliničke karakteristike infektivnih bolesti 55 Š šok. 8. 7. 4.intermitentna . 3. 3. 6. dio: OPĆA INFEKTOLOGIJA . 2.bifazna .hiperpiretična .diurnalni ritam (nikto-hemeralni ciklus) . 3.febris intermittens . 6.trajanje Z zimica znojenje 39 14 14 14 3. 9.febris recurrens . 8.Lisić – I.lažna temperatura temperaturna krivulja .febris undulanas tijek infektivne bolesti teški oblici infektivnih bolesti tresavica tumor lijenis U urin V varijacije infektivne bolesti vodeći simptomi vrućica .apsolutna . 9 10.bazalna tjelesna temperatura .relativna temperatura .Pell-Ebsteinova . 4.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->