Ljudski Trag Ii

MALA KNJIGA
KRSTAN MALESEVIC
LJUDSKI TRAG II
MEDIA CENTAR
PRELOM
B A NJ A L U K A
Click here to get your free novaPDF Lite registration key

M A L A K NJ I G A
Urednik:
Miodrag Zivanovic
Recenzenti:
Ivan Sijakovic
Miodrag Zivanovic

KRSTAN MALESEVIC
LJUDSKI TRAG II
- fragmenti–
DRUGI DIO TRILOGIJE
MEDIA CENTAR
PRELOM
BANJA LUKA

III SVAKODNEVNI ZIVOT
MORAL
SMISAO

O (BE)SMISLU SVAKODNEVNOG ZIVOTA

MARKO AURELIJE:
“Vrijeme ljudskog zivota je trenutak.
Sustina tog zivota je vjeciti tok.”
* * *
Mozda je ova lucidna misao znanog rimskog stoickog filozofa Marka Aurelija,
pisana prije nego sto ce postati poznati vojskovodja i rimski car, iskazana u njegovom
filozofskom dneviku (“Samo sebi”) najsnazniji stav o sudbonosnom usudu covjekovog
zivota. S jedne strane, ovaj stav upucuje na to das mo jadni I konacni, da je ista sudbina
za sve prethodne I sve buduce generacije. Marko Aurelije to iskazuje u nastavku rijecima
da je “…struktura citavog tijela trosna; dusa – nepostojana; sudbina-zagonetna; slava-
nepouzdana; sva sto se odnosi na tijelo slicno je rijeci; sve sto se odnosi na dusu – snu I
dimu.” U tom pogledu se u protekla dva milenijuma nije nista promijenilo. Velike
teme smisla ljudskog postojanja iste su u svim epohama i na svim meredijanima.
Sve one se mogu svesti na onu: kako (p)ostati covjek i kako ostvariti istinsko ljudsko
bivstvo, odnosno kako izbjeci nistavilo i besmisao?
S druge strane, ova misao Marka Aurelija, (iako je rijec o pesimistickoj filozofiji),
ipak ukazuje na to da je svaki covjek srz ljudskog roda i da ideja smisla ne zastarjeva. Ili,
bolje reci, ideja traganja za smislom, uprkos svemu, ne napusta covjeka i jedino on sam
(ne)moze dati odgovor na esencijalna pitanja svog I zivota uopste. To I jeste bio razlog
stoicke trpeljivosti, odnosno spremnosti da se podnese i podnesu zakoni prirode I zakoni
zivota.
Istorija nedvojbeno potvrdjuje da je zivot uopste, pa i svakodnevni zivot, prozet
stalnom igrom suprotnih sila: dobra i zla, svjetlosti i tame, ljubavi i mrznje, grrijeha i
nevinosti. Niko pouzdano ne moze do kraja da zna te zakone zivota I ljudske prirode da
bi mogao iskljucivo racionalno upraljati zivotom, da bi “konstruisao” samo “svijetlu
stranu zivota”, odnosno samu “svijetlu buducnost”. To su, doduse, neke ideologije I
pokreti pokusavali, ali, ne samo da nisu usijevali, vec su najcesce iza sebe ostavljali zrtve,
beznadje I pustos. Zivot nuzno izmice takvim pokusajima “satjerivanja” bogate i
protivrjecne konfiguracije u “prokrustovu postelju”. Ko je god u istoriji to
pokusavao, u pravilu je iza sebe ostavljao najmracnije dionice. Zivot je, uistinu,
beskrajno raznovrstan i raznorodan, neuhvatljiv i dramski tesko predvidljiv.
Mnogo toga u njemu je neizrecivo, cak i ono sto je u njemu i najvaznije. U pitanju je
vjecno trazenje, i najcesce nenalazenje, kljucnih odgovora. Mracni su lavirinti i
individualne i grupne ljudske psihe. Zivot je, dakle, u mnogo cemu nespoznatljiv, pa je na
njega, otuda, tesko i uticati u smislu njegove potpune racionalizacije.
To, naravno, ne znaci da covjek na zivot uopste ne moze da utice I da fakticki ne
utice. Naprotiv! Istorija nas uci da je zivot upravo popriste “borbe neprestane”, ali i
carstvo neizvjesnosti, nade i strepnje istovremeno. Kao takav, zivot nam uvijek iznova
namece izvjesnu skepsu u odnosu na ideologiju scijentizma, u odnosu na pomodnu
apsolutizaciju nauke I njene navodne svemoci u razumijevanju svih nepoznanica zivota I
svijeta.

Naravno, to ne znaci da je teorijsko osmisljavanje zivota nebitno za “otkrivanje
smisla bica” I u svakodnevnom zivotu. Ali je primjena metoda nauke u odnosu na
filozofske, knjizevne, umjetnicke i teoloske probleme neprimjereno i gotovo nekorisno.
Na nivou svakodnevnice bitnija su neka druga mjerila, pogotovo ako je rijec o moralnoj
dimenzije svaodnevnog zivota. Pri tome, prvenstveno mislimo na vrijednosti, kao sto
su iskrenost i ljubav, koje su kljucne za moralni osnov ljudskog zivota, ali i za puniji
dozivljaj zivotnog smisla. Sustinska diferencijacija ljudi je i moguca upravo po
tome koliko su ljudi (ne)iskreni i koliko su sposobni da (ne)vole i da budu
(ne)voljeni.
Dobro je, naime, poznato, koliko su nauka i znanje zasnovano na njoj sluzili
(posebno u dvadesetom veku), kao izvor moci, kao sredstvo vlasti, kao sredstvo
eksploatacije i manipulacije, kao sredstvo sirenja mrznje, nasilja i razaranja. Ako se to
desavalo mimo najvisih principa uma i ljudske moralnosti, onda je jasno da je i nauka
(naravno, jednim svojim dijelom) bila u funkciji moralne degradacije ljudskog zivota, pa
i na nivou svakodnevnice.
Suvisno je govoriti da je takva (zlo)upotreba nauke bila cesto uperena i protiv
ljudske slobode – i pojedinacne i opste. A sloboda je “najvece i licno i blago sveta”, kako
je to pisao Stefan Cvajg u svom oprostajnom pismu. (Podsjecamo da je Cvajg, pred
najezdom nacizma, izbjegao u Brazil, gdje je 1942. godine, zajedno sa suprugom, izvrsio
samoubistvo.) Sloboda, posebno sloboda vlastite savjesti, ne moze se podrediti
nikakvom autoritetu, pa ni autoritetu nauke ili kvazi nauke. Ovdje je, naravno, rijec
o dostojanstvu ljudske licnosti, koja je sama po sebi neupitna vrijednost. Slobodno i
odgovorno raspolaganje svojom licnoscu i slobodno se opredjeljivati prema zivotnim
dilemama, pa i prema onoj, da li se oduprijeti pritisku ili se povinovati, uistinu nema
cijenu. Upravo cijena kojom su oni najmoralniji tokom istorije cesto placali tu vrstu
slobode (katkada i sopstvenim zivotom – i prije i poslije Sokrata!) to najbolje potvrdjuje.
* * *
LAO CE:
“Umrijeti, a prolaznost izbjeci, to je besmrtnost!”
* * *
Iako je nesporno da svaki covjek ponaosob jedino (ne)moze obezbjediti sopstveni

zivotni smisao, (Euripid: “Svako bira svoj put propasti, casti i slave!”) izvjesno je da
mnogi ljudi gotovo da nisu svjesni (be)smisla svog zivota.Oni ga zive vise instinktivno I
nagonski, odnosno vise “lutajuci”, nego smisleno, racionalno I moralno. To ne znaci da I
oni nemaju svoje unutrasnje dileme, patnje, nade, nesigurnosi, radosti, tuge, frustracije,
komplekse. Ali, kod vecine to ostaje izvan sfere svijesti, izvan smislenije racionalizacije I
mogucnosti da se to osecanje suvislo iskaze. Medjutim, u odredjenim (“povoljnim”)
okolnostima ove frustracije znaju da “eksplodiraju” I da proizvedu ekstremne histericne
emocije, koje mogu biti usmjerene, kako na cinjenje dobra, tako jos I vise I jos cesce na
cinjenje zla, pa i zlocina.

Kada se tome doda da u mnogim kulturama postoji I ono sto direktno sputava
(samo)osvjescivanje, odnosno slobodno ispoljavanje sopstvenih misli, stavova,
individualnih I grupnih frustracija, kada se sugerise cutanje, mirovanje, povlacenje, onda
takav (moguci ) epilog nije iznenadjujuci. Takvi ne mogu dugo da izrze u statusu
slobodnog covjeka, oni bjeze od slobode I olako pristaju da budu obican predmet u
rukama nasilnika. (Kafka) Oni, najcesce, i ne postavljaju kljucnu moralnu dilemu da li
se povinovati ili se oduprijeti I nastavljaju da duhovno i moralno sterilno “vegetiraju”.
Tavi “zive zivot” vodjeni samo neposrednim potrebama, odnosno instinktivno I nagonski,
bez razuma I duha.
Kada su poznatu francusku spisateljicu Fransoaz Sagan (koja je, inace, napisala
preko cetrdeset knjiga) pitali sta misli o svom djelu, ona je iskreno odgovorila da ona nije
napisala ni jedno ozbiljno djelo! A na pitanje zasto, odgovorila je da bi za to trebalo
mnogo vremena, a da ga ona nema, jer valja zivjeti! Zanimljivo je (u ovom kontekstu
neuobicajene iskrenosti) da je I genijalni Pablo Pikaso u jednom intervjuu, na pitanje
novinara, da li sebe smatra velikim slikarem – sto je on van svake sumnje bio – odgovoro
odrecno. Veliki su, kazao je on tada, Goja, Velaskez, Van Gog I jos poneki, a on slika tek
da bi zabavljao ljude! Oba primjera su navedena samo zato da bi postavili pitanje
(autor ovoga teksta sebi, ali i citaocu!) da li se zaista zivot moze zivjeti svom svojom
punocom i raznovrsnoscu i, istovremeno, ga dobro razumjeti – do granica do kojih
je to uopste moguce – ili, pak, jedno drugo iskljucuje? Naravno, zivot i u relativnom
smislu je moguce razumjeti samo ukoliko postoje ambicije I pretpostavke za tako nesto.
A jedna od najitnijih pretpostavki za to jested a se, barem povremeno, “izadje” iz
vlastitog (zivotnog) okvira, da bi se uopste mogao vidjeti, pa onda i razumjeti taj okvir.
Dok je “do grla” u svakodnevnim poslovima, dogadjajima i brigama, covjek tesko
da moze da razlikuje sebe od njih, a pogotovo da razumije siri kontekst.
Iako je u istoriji moguce naci pojedinacne primjere za sve vrste kombinacija
izmedju onoga “zivjeti zivot” I onoga “razumjeti zivot”, autoru ovoga teksta se ipak
cini realnijim stav da se zivot ne moze istovremeno i zivjeti i razumjeti, vec da je
vjerovatnije da se zivot moze, manje ili vise intenzivo, zivjeti i uglavnom
nerazumjeti , ili, pak, tako ne zivjeti relativno ga razumjeti. Cini nam se da je
prosto nemoguce I jedno I drugo!
Postmoderni preokret (utemeljen na ideji oslobadjanja individue – na slobodi izbora
i slobodi ponasanja pojedinca) je upravo usmjeren na uvjerljivost svakodnevnog i obicog.
On obesnazuje velike ideje Moderne, pa i ideju smisla u kontekstu Moderne. (Nice bi
rekao, imamo zivot da ne bismo umrli od umjetnosti!) A oni koji misle da je zivot
avantura i eksperiment, pogotovo su manje skloni teoretiziranju o zivotu.
U svakom slucaju, i u svakodnevnom zivotu ne postoji definitivno i univerzalno
otkrivanje smisla. On samo moze da se uijek iznova otriva, spoznaje, dozivljava ili
ne. Cini se da filozofske, naucne i umjetnicke koncepcije, koje su zastupale stav o
“zagarantovanom smislu” u okviru odredjenih koncepcija, teorija sistema, ideologija
tesko mogu izdrzati “kritiku svakodnevnog zivota”. Sustina zivota se najcesce ne moze
ocitati na njegovom pojavnom nivou. Medjutim, zivot se tesko moze i razumski cjelovito
zahvatiti. Cjelina zivota je bogatija od svake logike. On izmice i najiscrpnijoj
racionalnoj argumentaciji. Ogromni su slojevi svjesnog, podsvjesnog i nesvjesnog,
realnog i idealnog, stvarnog i utopijskog, sadasnjeg i proslog, koji se sudaraju,
prozimaju, dopunjavaju, iskljucuju, ponistavaju.

Da li onda ove teskoce u razumijevanju sustine zivota znace i odbacivanje
mogucnosti postojanja univerzalnih vrijednosti? I pored svega recenog, mislimo da ne
znace, posebno ne onih kljucnih vrijednosti moralnog karaktera. Temeljna obiljezja
vrhovnih moralnih vrijednosti (dobra i zla, pravde i nepravde, istine i lazi, sebicnosti i
solidarnosti, ljubavi i mrznje) i pored sve svoje slozenosti, ostala su manje-vise ista kroz
prostor i vrijeme i relative su lako prepoznatljiva, bilo da je rijec o razumu ili o
emocijama. Ni sva vremenska i socio-kulturna raznorodnost konkretnog manifestovanja
ovih i srodnih vrijednosti u svakodnevnom zivotu ne moze da toliko relativizuje njihovo
znacenje da ih se ne bi moglo prepoznavati i uvazavati
Ako je sa gnoseoloskog stanovista cesto veoma tesko identifikovati istinu –
pogotovo u nekom metafizickom smislu – sa etickog stanovista to ipak nije uvijek tako.
Naime, i u moralnoj sferi su logicne sumnje, dileme, pitanja. Ali, moralnom nihilizmu
zbog toga ne bi trebalo biti mjesta. I ne samo nihilizmu, vec i nekom sirem
moralnom relativizmu. Dovoljno je biti iskren da bi se dosegla “moralna istina”!A
to moze svako, nezavisno od intelektualnih i drugih sposobnosti. Ako se, pri tome,
jos i posjeduje moralna osjetljivost na laz, mrznju, bijedu, ponizenja, onda je ta moralna
istina jos potpunija.
Na zalost, u vremenu u kojem zivimo evidentna je izrazita moralna insuficijencija u
svakom pogledu. Mnogi umnji ljudi, sta vise, misle da je kriza savremenog svijeta
ponajvise posljedica dominacije moralnog relativizma i moralnog nihilizma, u
okviru kojih su ponisteni univerzalni moralni oslonci, koji bi ljude obavezivali na
covjecnost u njihovom ponasanju. Zivimo u vremenu u kojem je sve moguce i sve
dozvoljeno. Oni koji imaju vecu moc, imaju, odnosno sebi uzurpiraju i veca prava. Ni
opstanak ljudskog roda, pa ni zivota kao takvog, vise nije svetinja!
Zato je nuzno moralno osmisljavanje svakodnevnog zivota, uz Kantovo
uvjerenje (iz “Kritike moci sudjenja”) da postoje univerzalna mjerila (neka vrsta
opste saglasnosi, odnosno “objektivno vazenje”) koja odvajaju dobro od zla, ljudsko
od neljudskog. Permanentno samoposmatranje, odnosno stalno preispitivaje sopstvenog
zivota i njegovo “podvodjenje” pod odredjena eticka pravila i eticku dosljednost, nacin
je istrajne primjene tih univerzalnih moralnih mjerila.
Naravno, sve to uveliko ovisi i o (ne)zrelosti same licnosti, o stepenu njene
individuacije i njenih vjerskih i drugih zivotnih uvjerenja. Pri tom, nista I nikome nije
unaprijed zagarantovano, a ponajmanje moralni zivotni smisao. Kada je, na primjer, rijec
o vjeri i vjerskim uvjerenjima, onda je istorija ndvosmisleno potvrdila (a potvrdjuje i
sadasnjost) da onih koji lazu, kradu, ubijaju i cine druga zla, ima i medju vjernicima i
nevjernicima. Kao i onih, na srecu, koji to ne cine. Tesko bi bilo dokazati da je covjek
– u etickom smislu – postao mnogo bolji od objave velikih monoteistickih religija,
iako je rijec o milenijumskim razdobljima. Tesko je i samo nabrojati velika zla i
zlodjela, pocinjena u ime boga i vjere. Brojni su primjeri pozivanja (i ne samo pozivanja)
u ime vjere – dakako, ideologizovane i instrumentalizovane – da se zivot zamjeni smrcu,
ljubav mrznjom, nada beznadjem, mir nasiljem. Naravno, to je najcesce cinjeno
prikrivenom retorikom i pozivanjem na “uzvisene” motive. Vjerovatno je i zato jos Rene
Dekart smatrao da treba stvarati neki drugi, racionalni, moral u zamjenu za hriscanski,
koji je, po njemu, jos tada bio uveliko uzdrman i u koji se vise tesko moze pouzdati.
Kant je, pak, smatrao, kao sto je poznato, da bi kategoricki imperativ mogao biti taj
novi univerzalni moral.

Bezkrupulozno krsenje moralnih normi u sferi politike bilo je, na zalost, jos cesce.
To je, naravno, imalo pogubne posljedice, ne samo po moralni poredak, vec vrlo cesto i
po same fizicke zivote ljudi, buduci da je snazna veza izmedju pojedinacnih sudbina i
opstedrustvenih prilika. Ovo je bilo najizrazenije u vrijeme totalitarnih rezima, koji su
ostavljali duboke otiske na svijest, savjest i moral ljudi. Svojom represijom, odnosno
represivnom masinerijom , oni su pretvarali ljude u puke izvrsioce, puke zupcanike i ne
rijetko, saucesnike u mehanizmu smrti. Tu je cesto bila na djelu, kako je to pisala
Hana Arent, cudna medjuzavisnost plitkoumnosti totalitarnih sistema i zla
(“banalnost zla”). Nice je ranije govorio da zlo vlada, da u svijetu ima vise patnje nego
zadovoljstva, da je svijet krparija, pojava zle volje za zivotom.
Pa,ipak, ljude nikada nije napustala vjera, nada I ljubav, pa I vjera u ljudsku
slobodu. Uistinu su nepojamne dubine ljudske nade I covjek je, s toga , od kada bivstvuje
na ovoj Planeti, pruzao otpor zlu, mrznju, nasilje. On je uvijek iznova pokusavao siriti
prostore licne I zajednicke slobode,shvacene u Paskalovom smislu, kao izraza
neogranicene sposobnosti izbora izmedju dobra I zla. Sloboda, besumnje, uvecava
moralnu supstancu ili barem pruza sansu za njeno uvecavanje Ona je uslov da
nase pravo bivstvo (samo)potvrdimo u onome sto stvaramo I sto zivimo. Naravno, uz
slobodu ide i odgovornost, kao bazicna moralna vrednost – iz koje proisticu i mnoge
druge. Odgovornost, shvacena u sirem smislu, obuhvata odgovornost prema sebi, prema
sopstvenim rijecima i djelima, prema drugom i drugima, prema prirodi, prema zivotu i
svijetu. Samo u tom kontekstu je moguce da sloboda bude nuzan (mada ne i dovoljan)
uslov dosezanja smisla zivota svakog covjeka. Sloboda i odgovornost, jednom rijecju,
su nezaobilazne vrijednosti na putu ka uspostavljanju zivotnog sklada, ka dosezanju
zivotne mudrosti, ka istinskom LJUDSKOM TRAGU!
* * *
FRIDRIH NICE:
“Mogu da izdrzim skoro sve,
Samo ako razumijem zasto!”
* * *
I ova misao Fridriha Nicea govori o osobenom Niceovom poimanju zivota. Nicea se
najcesce” vidjelo” kao “mracnog mislioca”, kao mislioca “volje za moc”, kao
zagovornika prevrednovanja svih vrijednosti, kao mislioca koji je utemeljioucenje o
“nadcovjeku”, o “antihristu”, o zapadnom nihilizmu. Medjutim, Nice se moze i drugacije
“citati” i razumjeti, kako to, na primjer, cini i Zil Delez u djelu “Nice i filozofija”. Tu on
uvjerljivo pokazuje da je upravo Nice u filozofiji uveo pojmove smisla i vrijednosti.
Bas u tom kontekstu Niceova misao, po Delezu, ima subverzivni karakter I u odnosu na
moderno misljenje. Njegovo ucenje o smislu se ne temelji na ucenju o bicu, nego na igri
sila ili moci u samom zivotu. Sam zivot je, za Nicea, najvaznija vrijednost. I u njemu
samom – dakle, u zivotu – se moze naci (I treba traziti) smisaoni oslonac I opstanak.
10

A koliko tome znanje moze pomoci, odnosno neznanje odmoci? Konkretnije
receno, da li (ne)znanje utice na osjecaj (dozivljaj (ne)zadovoljstva, (ne)srece I
(be)smisla? Mada se ova veza, naravno, ne moze do kraja negirati, izvjesno je da ona ne
mora i da najcesce nije u pozitivnoj korelaciji. O tome, mozda, najbolje govori cinjenica
da se u doba Moderne, sa burnim razvojem nauke I prave “eksplozije” svakovrsnih
znanja, paralelno sirila I siri , u do sada nevidjenim razmjerama, ljudska bijda, nesreca,
nasilje, raznovrsne nastranosti. Cini se da nauka, I pored tolikih saznanja, nije bitnije
doprinijela rjesavanju kljucnih problema covjeka svijeta. A “saznanje koje ne nalazi
svoj odjek i svoju mjeru u licnom zivotu duha i duse, mrtvo je i bez vrijednosti”, kaze
veliki holandski mislilac Johan Hajzinha. Takvo saznanje, naime, ne moze doprinijeti
“ozdravljenju svijeta”, ne moze doprinijeti u nutrasnjem prociscavanju covjeka i
promjeni njegovog moralnog i duhovnog habitusa.
Zato se uijek iznova postavlja pitanje kuda to idemo – i kao pojedinci i kao
pripadci ljudskog roda – kuda nas vodi savremena nauka, odnosno cemu sluze ta
silna naucna i tehnoloska dostignuca? Da li se nastavlja zamjena sredstava i cilja,
instrumenata i svrhe zivota? Da li mozda najdublji zivotni ciljevi i krajnje zivotne svrhe,
kao takvi, nestaju u svijesti savremenog covjeka i svijeta? Da li je u danasnjem svijetu
sve manje (ako ih uopste ima) pravih vrijednosti? Da li je savremeni svijet i svaki covjek
ponaosob lisen moralnosti i smisla, a to onda znaci i autenticnog ljudskog zivljenja? Da
li je covjek ovog vremena i suvise okrenut povrsnom , vanjskom, materijalnom? Da
li covjek u takvim okolnostima uopste moze biti slobodan u sustinskom smislu, odnosno
da li moze biti samostalno i odgovorno bice, u izvornom znacenju tih pojava? Suvisno je
isticati da bez tih vrijednosti covjek, prosto, ne moze da se samopotvrdjuje i
samorealizuje kao istinsko bice. On je u tom slucaju mehanicki dio bezlicne mase, koja je
u sustini protiv slobode I protiv svjesne odgovornosti, odnosno protiv autenticnih formi
ljudskog zivota uopste. Preciznije receno, kao takav, on I ne moze da osjeti potrebu
traganja za zivotnim smislom. A ko nije tragao za smislom zivota, tesko bi mogao da
kaze da je uopste zivio!
A da li traganje za zivotnim smislom garantuje covjekovu srecu? Naravno, na ovo
pitanje nije lako odgovoriti, niti je moguc jednoznacan odgovor. Na njega, zapravo,
odgovara svaki covjek za sebe, nacinom svoga zivota, odnosno svojom svakodnevnom
zivotnom praksom (“svako je kovac svoje srece”). Pa ipak, oni koji su se bavili ovim
problemom i na teorijskom i na empirijskom planu, davali su i daju razlicite odgovore.
Minimalna saglasnost medju njima je vezana za stav da je osjecanje srece vezano za
ostvarivanje ciljeva koji su bitni za odredjenu licnost, a koji se, opet, najcesce odnose na
porodicu, na profesiju, na materijalna dobra, na mir i sl. Ostvarujuci ove ciljeve ljudi
jacaju vjeru u sebe, a time i osjecaj zadovoljstva, odnosno (eventualno i) srece. Vecina
istrazivaca je takodje saglasna da traganje za smislom zivota samo po sebi
predstavlja izvor zadovoljstva I srece, neovisno od stepena ostvarenja punoce
zivota. Podrazumijeva se da je to traganje praceno hrabroscu, povjerenjem u sebe i
drugim vrlinama.
Medjutim, postoje i oni koji misle da je samo trazenje zivotnog smisla vise izvor
covjekove nesrece nego srece, jer je zivotni smisao, po njima, prosto nemoguce pronaci.
Oni, sta vise, tvrde da samo postavljanje takvih pitanja uvecava covjekove dileme I
neizjesnosti, a time I zivotne patnje I osjecanje nesrece. Sreca, po ovom shvatanju,
ponajmanje zavisi od samog pojedinca, ma ko I kakav on bio. A ako je taj pojedinac jos k
11

tome takav da ni sam ne zna sta hoce, ako je nesposoban za prijateljstvo I ljubav, ako je
sujetan ili, pak, ispunjen mrznjom, onda on pogotovo ne moze doseci srecu, spokojstvo,
niti bilo koju drugu vrstu duhovnog I moralnog dobra.
Deo istrazivaca ljudsku srecu vezuje iskljucivo za kreativnost, kao autenticnu
potvrdu vlastitog postojanja. A put do srece, u ovom vidjenju, vodi preko
razumijevanja prave prirode svijeta, sa svim njegovim protivrecnim svojstvima, pa I
njegovim tamnim nalicjem (mrznja, nasilje, siromastvo, bolest, samoca…) Kreativno
iskazati, maker I djelic tog I takvog svijeta, na filozofski, naucni, teoloski, umjetnicki ili
kakav drugi nacin, mozda vodi ka dozivljaju smisla I srece.
Poznato je da su zastupnici takozvane utilitarne etike (poput Dzeremi Bentama)
drzali da je najvisi cilj covjecanstva najveca sreca za najveci broj ljudi. Oni su srecu I
zadovoljstvo smatrali najvisim dobrom, a nesrecu I bol najvisim zlom. Dzon Stjuart Mil
je vjerovao da je “zadovoljstvo jedina pozeljna stvar, pa ako neki covjek bezuslovno ide
za svojim zadovoljstvom nema nikakvog smisla govoriti mu da treba da cini nesto
drugo”. Cini se da je ovakvo (liberalno) shvatanje etike definitivo i pobijedilo u
dobrom dijelu savremenog svijeta. To shvatanje je , uz korisno sirenje individualnih
sloboda I prava, sasvim sigurno uticalo I na sirenje neravde, zla I nesrece. To uvidjaju I
sami liberalni mislioci, jer je vise nego ocigledno slabljenje solidarnosti, moralnosti,
humanosti I odgovornosti prema drugima, prema buducnosti, prema prirodi.
Neki, pak, misle da realna ljudska sreca izmice prezentu, jer su ljudi najsrecniji
onda kada za njeno pravo znacenje I ne znaju (na primjer, u doba djetinjstva). Za neke je
sreca u zadovoljavanju elementarnih potreba. Nisu malobrojni ni oni koji misle da su
srecni ljudi sa slobodnim umom, casnim ciljevima I cistom savjescu. Cak i ako
nemaju srece (ili, ako ljudi to tako osjecaju) ovakvi ljudi drze do casti I zive u sladu
sa moralnim nacelima. Gabrijel Garsija Markes ce u jednoj prilici reci da je naucio
“da citav svjet zeli da zivi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreca u nacinu
savladavanja litica. Naucio sam da covjek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino
kada treba da mu pomogne da se uspravi”.
Postoji I glediste da je sreca genetski uslovljena. Po tom gledistu, covjek je
rodjen srecan ili ne. Zato, zatupnici ovog stanovista kazu da teziti da se bude srecan
je isto tako besmisleno kao I teziti da se bude visok!
Jos vise protivrjeci, navodno, prirodnoj teznji svih ljudi da budu srecni (vjeciti san o
sreci, mit o sreci!) neoicno, pa I nevjerovatno stanoviste o sreci poznatog knjizevnika
Paula Koelja. On izricito kaze: “Nisam nikada pokusao da budem srecan, posto mi to daje
utisak da smo stigli do tacke gdje prestaje pokret I od tada nista se ne mijenja”. Prisjetimo
se ovdje I znanog stiha nase poetese Desanke Maksimovic (“Sreca je lepa dok se
ceka!”), koji se, takodje, jednim dijelo moze pridodati ovom I ovakvom shvatanju srece.
U svakom slucaju, bez “volje za smislom zivota” (Viktor Frankl), bez spremnosti
da covjek upozna sebe, da pobijedi sebe (svoju sujetu, oholost, neskromnost, lenjost,
mrznju I druge mane) nije vjerovatan dublji I Trajan dozivljaj srece. Sreca, zapravo,
sazima I izrazava sve moguce suprotnosti izmedju imati (posjedovati) I biti
(postojati). Sreca se iskazuje I kao plod umijeca zivljenja, jer, kako kaze stara latinska
izreka, srecu je lakes naci,negoje zadrzati.
Medjutim, tezim putem, putem pentranja po liticama zivota, da bi se dosegli
smisa I sreca, ide vrlo malo ljudi. Za tako nesto vecina (misli da) nema ni volje, ni
snage, ni sposobosti. A u stvari oni nemaju (dovoljno) ljubavi , kao vrhovnog dobra, kao
12

najuzvisenije vrline (Dante: ljubav prati trpeljivost I dobrota!) kao osjecanja koje
sublimira gotovo sva druga osjecanja I gotovo sve covjekove najvise I najcistije
mogucnosti. Razumije se, rijec je I o ljubavi za stvaralastvo I u cinu stvaralastva,
odnosno za rad I u radu uopste. Rijec je, zapravo, o vrlini koja nadilazi saznanje o dobru
I zlu, o vrlini koja je “pounutarnjena” I koja, tek kao takva, moze biti osnov za
prevladavanje moralnog dremeza, odnosno osnov za moralno djelovanje I moralni razvoj.
Od ljubavi, od vjere u lijepo I dobro, od nacela vrline poticu I velike misli I velika djela.
No, sve vise je razloga za pitanje moze li se u ovom I ovakvom svijetu I posebno u
svakodnevnom zivotu uspostavljati I uspostaviti nacelo vrline? Da li covjek moze u sebi
spojiti nacelo ljepote, dobrote, moralne hrabrosti, iskrenosti, osjecajnosti, odnosno nacela
zivota u harmoniji sa sobom, sa drugima, sa prirodom? Da li je moguce obnoviti
helenski ideal mjere u svemu, odnosno sklada I mudrosti u zivotu? Kako u svijetu koji je
gotovo lisen smisla pronaci put ka sebi, ka smislu zivljenja? Ili je ideja smisla za
(post)moderni nacin zivota mozda “zastarjela”? Da li je silan napor (ili “napor”)
nauke, kulture, religije, umjetnosti u teznji da humanizuju, produhove I oplemene
covjeka I njegov zivot, da covjeka ucine boljim , dozivio istorijski poraz, posebno u
dvadesetom stoljecu, ispunjenom svakovrsnim nasiljem, mrznjom, zlom,
neogranicenom teznjom za moci? Ili, mozda, vrijedi ponovo pokusati I uvijek iznova
pokusavati ocovjecavati covjeka I njegov svijet?
Ali, sta ako na tom putu covjek ostane sam ili, barem, stekne takav osjecaj? Ako ga
nastojanje ka vrlini odvoji od druih? Da li se tada odreci vrline ili drugih ljudi? Da li zbog
omedjenosti ljudskog zivota uopste, pridavati znaaj vrlini? Da li zbog izvjesnosti
covjekovog kraja (“Samo je smrt izvjesna!”) odbaciti samoodricanje I samozrtvovanje,
pogotovo kada to ne nailazi na razumjevanje vecine? Oni najmoralniji u istoriji ljudskog
roda kazu da se to ni tada ne smije ciniti! Svojom rijecju, svojim djelom, a ne rijetko i
svojim zivotom su upravo oni pokazali i dokazali da svijet pociva i da je do danas
opstao upravo zahvaljujuci vrlini, zahvaljujuci onima koji su do vrline drzali! U
tome je, po njima, najdublji smisao zivota i izvjesnost nade za ljudski rod – u brizi za
drugoga, u razumijevanju i uvazavanju drugoga, u afirmaciji nacela vrline u
svakodnevnom zivotu, bez obzira na (ne)prilike. U nadilazenju neposrednih (materijalnih
i tjelesnih) zadovoljstava se i nalazi prostor covjekovog moralnog, duhovnog i smisaonog
postojanja i razvoja. Da li je covjek ovog vremena spreman na to?
* * *
EUGEN FINK:
“ Najmoralniji preuzimaju duhovnu odgovornost
za smisao zivota svih ljudi.”
* * *
Iako covjek, naravno, ne moze da bira vrijeme u kojem ce zivjeti,on, besumnje,

moze (da li bitno) da utice na to kako ce zivjeti? Kada se izuzme ono sto nasljedjuje,
njemu I dalje ostaje manje ili vise znacajno polje slobode djelovanja I slobode izbora,
odnosno dovoljan prostor za “rad na sebi”. To je, upravo, poljeu kojem covjek moze da
13

o(be)smisli svoj zivot. Naime, ako je tacno da zivotni smisao ne postoji sam po sebi,
odosno da se ne nalazi vec “gotov u svijetu” (Lesek Kolakovski) I da nema konacnog
smisla, onda je izvjesno da ga jedno covjek moze zadobivati I “osvajati odozdo”. I to
samo “borbom neprestanom”, stalnim preispitivanjem sebe, svojih postupaka, svojih
odluka, svojih osjecanja, svoje savjesti.
Ta stalna zapitanost covjeka o smislu svog postojanja , o svijetu, o svrsi postojanja
institucija koje covjek stvara, o racionalnoj utemeljenosti sudbonosnih pitanja, koja ga
muce, kao pojedinca I kao clana zajednce, predstavlja sustinu onog najvrijednijeg u
istoriji ljudske misli I covjekove prakse – od staroegipatske, judejske, anticke, hriscanske,
renesansne I prosvjetiteljske ere do najnovijeg doba. Naravno, na ta pitanja veliki
mislioci nikada nisu davali ni jednostavne ni jednosmjerne odgovore. U okviru grcke
filozofije, to je, na primjer, iskazivano u paru bogova, Apolona i Dionisa, kao
suprotnosti, kroz koju se iskazivala i suprotnost ljudske licnosti, onog racionalnog i
iracionalnog, nebeskog i zemaljskog dobra i zla, istine i lazi, pravde i nepravde. To
protivrjecje ljudske prirode, koju su mislioci davno spoznali, manifestovalo se svom
svojom silinom I u ljudskoj istoriji – u vidu najvisih dostignuca I istovremeno istinskih
apokalipticnih poraza I padova.
A sta se desava sa covjekom savremenog doba, u ovom pogledu? Da li on uopste
zeli i hoce (odnosno, da li osjeca potrebu) da daje smisao sopstvenom zivotu i svijetu
oko sebe? I na ovo pitanje nije lako dati jednoznacan odgovor. Pored saznanja da sustina
zivota manje ili vise izmice ljudskom poimanju i da covjekov zivot trajno prati
egzistencijalna protivrjecnost (izmedju osjecanja i razuma, individualnog i grupnog,
svjenog i podsvjesnog) i neke manifestacije zivota u ovom vremenu vise umnozavaju
nego pojasnjavaju zagonetke covjeka i svijeta, i to i za filozofiju i za nauku i za iskustvo.
Na individualnom planu odgovore ili barem djelimicne odgovore mogu da daju i daju
samo pojedinci, odnosno svaki covjek ponaosob. Jer, upravo kroz individualne zivote
se mogu iskazivati I iskazuju esencijalna pitanja dramatike zivota kao takvog, kao I
konkretniji smisao ili besmisao zivota pojedinca. Dakle, I smisao zivotnog trenutka I
cjeline zivota u trajanju.
Medjutim, za covjeka (post)industrijske ere je karakteristicno ono na sto ukazuje
Zigmund Bauman. On, naime, istice da “zadubljeni u svakodnevne poslove, rijetko kada
se zaustavljamo da razmislimo o znacenju onoga sto smo upravo prezivjeli; jos manje
imamo mogucnosti da uporedimo svoje licno iskustvo sa sudbinom drugih ljudi, da
uocimo drustveno u pojedinacnom ili opste u posebnom; to za nas rade sociolozi”. Nema
sumnje da time bitno osiromasujemo i nas zivot i zivot uopste. Zivot tada i tako postaje i
o(p)staje kao puka, neosvjestena “knjiga utisaka”. Covjek se tako ne pokazuje kao bice,
koje, kamijevski receno, tezi ili cezne za smislom. Istina, I sam A.Kami je upozoravao (u
lirskom eseju “Pirovanje i Tipazi”, kao I u “Pisma njemackom prijatelju”) da covjeku nije
lako postati ono sto jeste, dam u nije lako pronaci “svoju duboku mjeru”. I mnogi drugi
su upozoravali na covjekovu nesavrsenost, koja ga, uz ogranicenja drustva i
istorije, sputava na tom putu samoosvjestavanja. Zato njegova “ceznja za smislom”
– I kada je covjek posjeduje I kada je svjestan nje – najcesce ostaje neostvarena ili barem
neostvarena u potpunosti, a dvojstvo izmedju vidljivog I nevidljivog, izmedju trenutnog I
vjecnog ostaje neprevladano. To nije cudno, ako se zna , kako to kaze Margerit Jursenar,
da je putanja jednog ljudskog zivota isto toliko slozena, koliko i slika neke galaksije.
14

Zato ima osnova za pitanje da li je covjek uopste uopste ono sto mu se desava, da li
on u vrtlogu zivota cesto biva ono sto u svojoj sustini mozda I nije ili, cak, ono sto bas
nije htio biti? Pa i kada se covjeku cini da zivi vlastiti zivot, on, zapravo, (danas
narocito) zivi po diktatu vidljivih i nevidljivih sila, na koje najcesce nema nikakvog
uticaja. Covjek se cesto prosto mora bezuslovno prilagodjavati, pa i potcinjavati da
bi opstao. Tada se vlastiti zivot dozivljava mnogo vise kao rezultat okolnosti, nego
kao izraz vlastitog izbora. Ako se tome doda i nesporna cinjenica da je sama ljudska
priroda “sklop suprotnih sila”, onda se upotpunjava slika covjekove zivotne drame
u (ne)traganju za (be)smislom. A tu dramu i u pojedinacnoj i u zajednickoj
egzistenciji ispunjava i bol i radost, i ljubav i mrznja, i punoca i praznina, i ocaj i
nada.
Mislioci su od vajkada – i sa misticnog Istoka i sa racionalnog Zapada (od
Zaratuastre, Lao Cea, Sokrata, Marka Aurelija, do Paskala, Kjerkegora, Kamija i brojnih
drugih) – ukazivali na protivrjecja u ljudskoj prirodi, na “provaliju” u covjekovom srcu,
na prsustvo boga i sotone, andjela i djavola, grijeha i nevinosti u njemu. Paradoks je,
dakle, u covjeku samom. U njemu su, u njegovoj egzistenciji, trajno ugradjeni
“nesigurnost, briga i strepnja”.(Paskal) Otuda i skepsa u njegove autenticne (moralne)
moci i posebno u njegovu etiku transcendentnog smisla. Da li je zaista moguce bilo
kakvo jedinstvo ovih protivrecnih fenomena u ljudskoj prirodi, kako su to neki pisci
mislili I misle?
Doduse, nista ne zivi bez svoje suprotnosti. Tek pomocu svoje suprotnosti sve
nalazi svoj pravi smisao. To, po mnogima, vazi i za nase Ja, koje, kako kaze Hegel,
zadobiva vrijednost samo ako neko drugo Ja priznaje njegovu vrijednost. Ja trazi
priznanje sebe samog, posredstvom nekog drugog. Da li to znaci da pojedinacni covjek
za sebe ne posjeduje bit covjeka, nasuprot misljenja solipsista da jedino postoji
subjektivno ja, a da je objektivno svijet samo sadrzaj svijesti vlastitog ja? Upravo je tako
– bit covjeka se i u moralnom i u smisaonom pogledu manifestuje samo u zajednici
s drugim covjekom. Cini se da je u tom pogledu Karl Jaspers najradikalniji. On,
naime, izricito tvrdi: “…ja postojim samo kad sam s drugim; sam nisam nista!”
Ali, kako pripadati grupi (grupama) – sto predstavlja i biolosku i kulturnu i
socio-psiholosku neminovnost – a istovremeno ostati svoj? Jer, pripadati nekome znaci
i dijeliti iste ili slicne vrijednosti – u nekim grupama i do kraja, cak i bez prava na
osobenost. Zar to onda ne vodi do toga da covjek na kraju lici na onoga kakvog ga hoce
odredjena grupa, a ne na sebe samog. Covjek postaje onakvim (i tako se ponasa) kakvog
ga ocekuju, prizeljkuju i formiraju, a ne onakvim kakav je, ili kakav bi (jos) mogao biti.
To je kljucni paradoks i vjerovatno neprevladiva antinomija u zivotu izmedju
pojedinca i drustvene grupe.
Naravno da se odnos pojedinca i grupe, odnosno pojedinca i drugog covjeka, na
empirijskom planu, kod konkretnih licnosti, manifestuje na najrazlicitije nacine. Oblik i
sadrzaj ovih relacija je uslovljen brojnim faktorima, od kojih su najbitniji, pored
hereditarne osnove (sto uveliko determinise temperament, karakter, mentalitet,
inteligenciju) tip culture, odnosno domnantni socio-kulturni obrazac i, s njim u vezi,
dominantan mentalni sklop, zatim socijalno poreklo i pozicija u soijalnoj hijerarhiji, te
system vaspitanja i kvalitet obrazovanja. Tome, svakako treba dodati I specificnost
individualnog iskustva, jer covjeka uvijek “prati” njegova proslost, I to, kako ono
sto je u njoj bilo dobro, tako I ono sto je u njoj bilo lose, sa razlicitim osjecanjima
15

koja idu uz jednu ili drugu vrstu iskustva. Naravno, u pitanju su protivrjecna
osjecanja – i ona koja ih slabe, ugrozavaju, pa i potpuno brisu, kao i ona koja ih cuvaju,
podsticu, ozivljavaju, pa i neprestano namecu. Nije, dakako, beznacajno koja od ovih
iskustava i ovih osjecanja dominiraju u odredjenoj licnosti.
Svaki covjek ili gotovo svaki covjek u zivotu donosi najrazlicitije odluke, pa i one
osjetljive, teske, neizvjesne i opasne. Covjek je tada neminovno ophrvan brojnim
pitanjima, dilemama, brigama. Da li i onim moralnog, nacelnog, smisaonog karaktera?
Izgraditi, posjedovati i postovati odredjene principe u svom svakodnevnom zivotu,
zapravo, znaci biti u saglasnosti sa samim sobom. Koliko je ljudi u stanju da se tako
ponasa?Koliko njih ima moralne snage, intelektualnog znanja i socijalnih uslova da
bude dosljedan u postivanju tih principa? Sasvim je izvjesno da to moze da cini i da
zaista cini tek manjina. Kod vecine preovladava ona druga vrsta iskustva i osjecanja, koju
bismo mogli oznaciti kao spontano, nenacelno, gotovo nagonsko i instinktivno ponasanje.
Sve sto covjek nosi u sebi, on svjesno ili nesvjesno, direktno ili indirektno
manifestuje u svom ponasanju. Nasa dusevnost, pa i nasa moralnost, se ogledaju u onome
sto cinimo, sto mislimo, sto govorimo. Tako covjek manifestuje cjelinu svoje licnosti
gotovo u svakom detalju svog ponasanja, na koji “utiskuje” pecat svoje unutrasnjosti – i u
odnosu prema sebi, i u odnosu prema drugima, i u odnosu prema svojoj okolini. Sa
moralnog stanovista je, pri tome, kljucno pitanje, da li ce covjek svoje vrijednosti
staviti u sluzbu dobra ili zla? Drugacije kazano, najbitnije je sta covjek pojedinac
postavlja sebi kao glavni zivotni cilj, odnosno u cemu vidi smisao zivota, kao takvog I,
poebno, smisao sopstvenog zivota. Zavisno od tog cilja (ciljeva), on odredjuje I sredstva I
nacin zivota da ga dosegne. Ali, I obrnuto, ukoliko nema (jasnih) prioriteta u svom
zivotu, onda vrlo vjerovatno nema ni nacela kojih bi se pridrzavao za njihovo
ostvarivanje.
* * *
BELA HAMVAS:
“Uzasavam se da budem mudrac
ili junak ili svetac. Moje pretenzije
su vece. Zelim da budem normalan covjek.”
* * *
Upravo je svakodnevnica taj zivotni, drustveni i vremenski prostor u kojem je

eventualno moguce doseci tu pretenziju da se bude “normalan covjek”. Punoca
svakodevnice, zapravo, cini ljudski zivot. I ne samo zivot kao trenutak, kao
fragment, vec zivot kao cjelinu, zivot kao vjecnost, zivot kao trajanje, ma koliko se
pojedincu cinilo da sve prolazi s njim. Osjetiti protok zivota u njegovoj neprolaznosti,
vidjeti vjecno u trenutku, znaci uvidjeti dublje znacenje I smisao zivotnih damara. Jos je
Heraklit govorio da je isto u nama. Autenticno zivotno iskustvo temelji se na uvidu u
jedinstvenost prividno suprotstavljenih pojava. Na tezini takvog iskustva zasniva se
zivotno opstojanje I sposobnost trazenja izlaza. Bol I patnja, koje covjek, pri tom,
dozivljava, uslov su za potonju zivotnu radost. Uvidjeti das u takva stanja (I osjecanja)
16

medjusobno povezana, znaci steci potrebnu zivotnu I duhovnu zrelost. Put do zvijezda
posut je trnjem, kaze Vergilije, kao sto je I ostvarenje istine, pravde I dobrote praceno
iskusenjima lazi, nepravde I patnje. Kao sto iz velikih zivotnih “lomova” covjek izlazi
zreliji, tako I sposobnost da vidimo suprotnosti u njihovoj medjuzavisnosti
predstavlja znak mudrosti.
Znanje ili osjecanje smisla (svakodnevnog) zivota je vjerovatno primarna covjekova
potreba, nezavisno od toga koliko su ljudi svjesni te potrebe I koliko je njeno
zadovoljenje uopste moguce. Pitanje, kao sto je ono, zasto covjek zivi, odnosno cemu sav
njegov trud I napor, briga, muka I patnja je uistinu sustinsko zivotno pitanje, koje sebi
covjek uopste moze da postavi.
Ali, ako je tacno da je “covjek ono sto uradi” (Hegel), onda je njegovo trajanje
upravo u onome sto je radio I uradio na svakom, pa I na moralnom plan. A, to,
opet, nije nista drugo do (NE)LJUDSKI TRAG koji covjek utiskuje u zivot svojim
kognitivnim, emocionalnim, socijalnim, moralnim I duhovnim sposobnostima. Rijec
je o tragu o sopstvenom (ne)ucescu u uzvisenom, vjecnom, univerzalnom, ljudskom.
U tome je, vjerovatno, moguce dozivjeti I “iskustvo smisla”, kao kljucni izvor
zivotnog ispunjenja I dozivljaja ljudske srece.
Na individualnom planu visokomoralno ponasanje se manifestuje u djelovanju u
skladu sa etickim nacelima humanizma. Ta nacela podrazumevaju cinjenje dobra u
svakom vidu I u svakoj prilici, pa, naravno, I onda kada ne postoji direktan interes za
takvo ponasanje. Sta vise, I onda kada je takvo ponasanje protiv neposrednog vlastitog
materijalnog, finansijskog, statusnog I slicnog interesa. Drugacije kazano, ponasanje u
skladu sa etickim nacelima je uistinu ono I onakvo ponasanje, koje nije rezultat ni
prisile, ni straha, ni interesa, ni manipulacije. Ono je, prosto, rezultat diktata
vlastite savjesti I unutrasnje moralne obaveze. Za takvo ponasanje se ne ocekuje
nikakva naknada I nagrada, a najcesce ni bilo kakav publicitet. Ljudima koji su
dosegli ovaj nivo moralne emancipacije mnogo je vaznije samo djelo nego medijska slika
o tom djelu. Svoje poimanje dobra oni jednostavno dokazuju djelom. Zato se tek u
ovakvim slucajevima moze ovoriti das u moralne norme (u smislu kategorickog
imperativa) uistinu interiorizovane I da one predstavljaju glavni izvor dozivljaja zivotnog
smisla. Ovdje je rijec o ljudima koji uistinu “rade ono sto ne moraju” I u tome je upravo
njihova velicina. Oni vide smisao zivota u tome da drugima smanjuju patnju. Oni se
rukovode geslom (bili toga svjesni ili ne), starim vise vjekova, koje kaze: “Ne mozez
voleti sebe, ako manje volis drugoga od sebe”. ( Erkart) Dobrota ispunjava njihov zivot,
jer oni znaju (i/ili osjecaju) da bez dobrote ne mogu biti srecni, ni bogati, ni siromasni.
Oni naslucuju da dobrota predstavlja ontolosko pitanje opstanka u skucenoj dimenziji
materijalnog svijeta. Dobrota nas, konacno, priblizava I samoj istini.
Istina je medjutim, da su u savremenom svijetu tek rijetki spremni na ovakvo
ponasanje. Ta manjina predstavlja bolju stranu ovoga svijeta. Sta vise, moglo bi se reci da
ovaj svijet upravo na njima I pociva, opstaje I traje.
Svakodnevni zivot najveceg broja ljudi je, na suprot tome, ispunjen rutinom I
prazninom, pa I strahom od zivota, bilo pred egzistencijalnom neizvjesnoscu, bilo
pred prazninom. Oni su, uglavnom, sredstvo u postizanju ciljeva drugih. Oni nisu
pronasli svoje (smisaone) ciljeve I, uglavnom, nisu dosegli potrebu za ljudskim
samopotvdjivanjem. S toga su najcesce nezadovoljni I sobom I okolinostima u kojima su,
makar ih do kraja I ne bili svjesni. I Agnes Heler je pisala da je savremeno drustvo u biti
17

nezadovoljo drustvo. Ona je tvrdila da covjek u to drustvu umire nezadovoljan, jer je
struktura potreba obiljezena neogranicenoscu ljudskih prohtjeva. Neogranicene I
neselektivne potrebe, prohtjeve I zelje (za posjedovanjem, za slavom, za moci) je prosto
nemoguce do kraja zadovoljiti, jer one objektivno I nemaju granica. Taj apsolutni
naglasak na “imati” umjesto “biti” uveliko, po misljenju Agnes Heler, ugrozava
identitet I integritet licnosti. Zarobjen mnostvom prohtjeva, a objektivno u poziciji da
ostvaruje uloge koje mu uglavom namecu drugi, (I drustvo u cjelini, dakako) covjek nije
u prilici, ne samo da istinski njeguje vastiti identitet,vec cak ni da ga otkrije u njegovoj
osnovi. A bez spoznaje vlastitog identiteta malo je vjerovatno da je moguce
osmisljavanje zivota I ispunjavanje njegovog smisla. Sta vise, mnogi se I net rude u tom
smislu I ponasaju se kao bica, koja, niti mogu, niti hoce da izadju iz sebe, iz svoje zadate
zivotne I radne uloge. U svojoj ulozi “sluge” oni su uglavnom konformiti I
beskicmenjaci.
Cini se da takvu poziciju covjeka u savremenom drustvu jos vise ucvrscuje sveopsta
informatizacija, robotizacija I kibernetizacija, koja je vec uveliko preplavila covjekov
svakodnevni zivot. Koliko god pomazu covjeku I olaksavaju mu zivot, ove tehnike
ocigledno doprinose I slabljenju, pa I brisanju duhovnog bogatstva ljudske svijesti I na to
mjesto “stavljaju” broj, simol, kod. Kao sredstvo “industrije zabave” I generalizacije
amnezije, totalna informaizacija (kakvoj se tezi) predstavlja I vid osiromasenja
svakodenog zivota, za njegove sustinske dimenzije – prije svega za umjetnicku, socijalnu,
psiholosku, emotivnu I moralnu –a time I njegovog obesmisljavanja. Uprkos ubrzanom
I nevidjenom narastanju pozitivnih znanja, covjekov zivot I svijet ostaju sve vise
nespoznatljivi za njega, posebno zivotni smisao. Kao da najizvornija pitanja ,
antinomije I paradoksi zivota sve vise izmicu, koliko im se nacna misao prividno
priblizava. Covjeku se cini da zivi vlastiti zivot, zivot po vlastitom izboru, a on ga,
zapravo, zivi po diktatu vidljivih I nevidljivih sila, po diktatu anonimnih instance. Rijec
je o zivotu u znaku duboke alijenacije, bez obzira koliko protagonisti bili toga
svjesni ili ne.Zivot se zato, uglavnom, dozivljava kao rezultat okolnosti. To je I
razlog njegove sve vece neizvjesnosti i straha od buducnosti. Cojek je prisiljen da se
bezuslovno prilagodjava da bi smanjio nivo neizvjesnosi.
* * *
VERGILIJE:
“Ljubav sve pobjedjuje!”
(“Amor vicit omnia!”)
* * *
Staro je I prastaro saznanje (ili, preciznije receno, saznanje i osjecanje, dozivljaj)

da je vrhunski smisao ljudskog zivota, pa, naravno, I onog svakodnevnog,u cistoj ljubavi.
Razumije se, rijec je o najrazlicitijim oblicima I vrstama ljubavi. Uistinu imamo pravo
jedino na ono sto iskreno volimo. Samo istinska ljubav omogucava pravo
18

stvaralastvo, pa I ono u moralnom smislu. U mrznji (ili zavisti, sebicnosti,
neiskrenosti) se ne moze stvarati, vec samo rusiti I razarati.
Ne htjeti ili ne znati voljeti nikoga I nista, sigurno predstavlja, ne samo odsustvo
kvaliteta I punoce zivota, vec I vrhunac ljudske bijede I nesrece. Na zalost, cini se da
vecina ljudi nije upoznala ljubav! Svojom voljom ili uticajem okoline I okolosti oni su
u velikoj grupi tzv. Kakofila (zlih ljudi ili potencijalno zlih), nasuprot malobrojnih tzv.
Agatofila (dobrih ljudi). Zato bi I na Vergilijevu uzvisenu misao o svemoci ljubavi, mogli
dodati da su toliki covjekovi porazi I padovi upravo uvjerljiv dokaz da je u istoriji
ljudskog roda bilo malo I premalo ljubavi, a da je nje, cini se, sve manje, kako
istorija odmice.
Ova “bezljubav” sve vise pogadja I (mozda) njeno poslednje utociste, odosno
mjesto gdje bi je trebalo biti najvise. Rijec je, dakako, o porodici, koja je, posebno na
Zapadu, zahvacena dubokom I sirokom krizom. U mnogim zemljama ovog dijela svijeta
cak vise od polovine stanovnika zivi izvan porodice. Ova kriza je, naravno, izraz sveopste
krize nacina zivota. Paralelno sa gubitkom mnogih ekonomskih, obrazovnih I
zdravstvenih funkcija, porodica je istovremeno gubila I bitne socijalne I psiholoske
funkcije. Srdacnost, toplina I emotivna povezanost, inace nephodna svakom covjeku
je, na zalost, sve rjedja u porodici. Ona kao da prestaje biti primarna drustvena
grupa, sto je bila kroz milenijume. Kao da prestaje biti prirodna, drustvena I duhovna
zajednica u okviru koje se dijele zajednicke vrijednosti I uvjerenja I koja je, po mnogima,
bila najjacemjesto slobode, prisnosti, neposrednosti, ali I covjekove individualnosti.
Ta,sve cesca, nemogucnost ostvarenja zivotnog smisla u okvirima porodice, ne
rjetko biva I razlogom traganja za zivotnim smislom iskljucivo izvan porodice. Ili, jos
cesce, traganje za “smislom” u manje ili vise patoloskim formama individualnog I
kolektivnog zivota (izbjegavanje formiranja porodice, masovni razvodi brakova I
razaranje porodica, nasilje u porodici, egoizam, ekstremni individualizam, droga,
prostitucija…). Ove I slicne vrste gresaka I grijehova ocigledno nisu strane ljudskoj
prirodi, a jos manje ovovremenom nacinu zivota. Nije ih, doduse, manjkalo ni tokom
ljudske istorije, a, prema legendi, I od samog nastanka covjeka – od Adama I Eve, Kaina
I Avelja, Prometeja, Sizifa, Tantala… Za pocinjene grijehe, covjek je, naravno, placao
I kazne, I to ne samo zato sto je ljutio bogove, vec prvenstveno zato sto je krsio
nacela sopstvene ljudskosti I moralne odgovornosti. To, istovremeno, znaci I zato sto
je smisao zivota trazio iskljucivo u eksploziji strasti I u nasilju, u kojem se “oslobadjao”
od krivice za promasenu sopstven egzistenciju. Sivilu, bijedi, tjeskobi, mucnini, odnosno
zivotnom besmislu, covjek je pokusavao da “doskoci” razuzdavanjem nagona I
koriscenjem nasilja, odnosno svakovrsnom animalnoscu, I to, kako u odnosu na druge,
tako I u odnosu na sebe sama. Ili, sto bi Ivo Andric rekao, covjek je stvoren da cini
nasilje I da se na njmu cini nasilje. Iz tog zatvorenog kruga “nasilnog bitisanja” je
tesko pobjeci.
U tom kontekstu covjek je formirao I svoj odnos prema smrti I strahuod smrti. Kako
pokazuju saznanja filozofije, teologije, nauke, umjetnosti I, posebno, tanatologije (nauke
o smrti) svijest o smrti I strah od smrti su gotovo univerzalne. Poznato je da je otac
psihoanalize Sigmund Frojd izveo radikalan zakljucak u vezi s ovim, a koji glasi da je cilj
zivota smrt! Strah od smrti je toliko snazno osjecanje da se covjek od njega brani na
najrazlicitije nacine. Neki cak misle da je cjelokupni covjekov zivot sacinjen od
odbrane od straha od smrti. Rijec je, dakako, I o svjesnim I o podsvjesnim (pa I
19

nesvjesnim) I o uspjesnim I o neuspjesnim mehanizmima odbrane, potiskivanja,
zaborava, samokontrole, upravljanja osjecanjima I sl. Najznacajniji vid nesvjesne
odbrane je upravo potiskivanje smrti I straha od smrti iz svijesti.
Medjutim, ta svijest o smrti I taj strah od smrti nije identican u svim kulturama I
nije nepromjenljiv. Karakter straha od smrti (koji je manje ili vise slican, kada je rijec o
strahu od umiranja, patnje, bola), ipak se razlikuje, zavisno od persoalnih saznanja,
uvjerenja I iskustava, ali jos vise od karaktera socijalne grupe, nacije, religije I kulture
kojoj pojedinac pripada. A to je direktno vezano za osjecanje (dozivljaj) zivotnog
smisla, koje je, moglo bi se matematicki iskazati, u obrnutoj proporciji sa strahom
od smrti. Oni samozaljubljeni, narcisoidni, prazni, neostvareni, ciji je zivot protekao ili
uglavnom protekao u nagonskom zadovoljavaju materijalnih I finansijskih potreba,
odnosno u besmislu I oni koji nisu ostavili ljudski I stvaralacki trag ili su, pak, ostavili
neljudski trag, vjerovatno imaju veci strah od smrti. Tim prije I tim vise, ako je rijec o
sistemima vrijednosti koji pocivaju na (ekstremnom) individualizmu.
Pri tom svodjenju zivotnog bilansa, ako uopste postavljaju pitanje smisla svog
zivota, najcesce dozivljavaju razocarenje, prazninu, gubitak volje, apatiju, bezvrijednost,
osjecanje krivice, depresiju. Ako se tome doda cinjenica da je starost inace pracena
bolestima, osjecanjem umora, nemoci, usamljenosti, onda je vjerovatno d ace takav zivot
biti pracen patnjom, bolom, pa I ocajem.
Oni drugi ce se I u samrtnom casu vise pitati za svoj (ne)ljudski trag, nego za svoj
bioloski nestanak. Spoznaja predstojece smrti podstice ovaj tip ljudi na intenzivnije
prozivljavanje zivota. Oni ne gube samopouzdanje, pa I radost zivljenja I u takvoj
situaciji. Upitima o svrsi I dosezima vlastitog zivota, oni svjesno ili nesvjesno tragaju za
zrncem besmrtnosti u samome sebi I svom zivotnom djelu.
Pjesnik Zbignjev Herbert (Poljska) bukvalno pred svoju smrt pjeva: “Gospode,
znam da su moji dani izbrojani…necu stici vise da ispravim nepravdu, niti da se izvinim
svima onima kojima sam zlo nanio. Zato je tuzna moja dusa.” Drugi, koji bi mozda imali
vise razloga za ovakvu brigu, ni najmanje je ne pokazuju.
Poznato je da je Marsel Prust diktirao tekst gotovo u trenutku kada je umirao I to
tekst o smrti. Smrti se, medjutim, nije bojao. Smatrao je da covjek umire svakoga
dana, ziveci zivotom koji ne vrijedi. U znamenitom djelu “U traganju za izgubljenim
vremenom” Prust kaze da je to sto posjedujemo cula I divno I strasno, da to pokusavamo
da razumijemo, ali da nam cesto ne uspijeva, da su nase uspomene nas raj I nase
prokletstvo, da svi nosimo maske na licu, a da nas ogledala lazu. U ovom romanu, on ce
zapisati I to da bez vremena ne postojimo, a ako ga prihvatimo da nas ono ubija. Pa ipak,
nikada ne prestajemo da igramo igru traganja za njim, nadajuci se da je vrijeme drugo
ime za Boga, a nalazeci uvijek da je ono samo drugo ime za nasu izvjesnu smrt.
20

* * *
TERTULIJAN:
“Vjerujem, jer je apsurdno!”
(“Credo quia absurdum est!”)
* * *
Zasto ne vjerovati u apsurd, ako je i sam zivot u svojoj biti apsurdan? Sta vise, ono
antinomicno je mozda i kljucno obiljezje ljudskog zivota. Te suprotnosti uvijek iznova
grade i razgradjuju covjekovo paradoksalno bice. U njima ima mjesta i namjeri i
slucaju, i slobodi i poniznosti, i riziku i sigurnosti, i sreci i ocaju, i nadi i beznadju, i
istini i lazi. I povrh toga, sve moze prijeci u svoju suprotnost. Ivo Andric ce u svojoj
paraboli o Suncu uvjerljivo pokazati kako ono od izvora zivota moze postati i ono sto
unistava i oduzima zivot. “Na suncu misao postaje spora, ugrozava se I bledi sve vise do
potpunog nestanka. Nagoni tela rastu I gone neodoljivo ka svom zadovoljavanju. Ceo
covek se prazni I trosi I kad bi se sav potpuno predao Suncu I suncanju, od njega bi na
kraju ostala samo ljuska, kao od prezrele I ispraznjene mahune ili od presvislog cvrcka na
borovoj kori”, obrazlaze Andric protivrjecnu prirodu ovog izvora zivota.Naravno, mogli
bismo slicno dokazivati I za bilo koju drugu prirodnu pojavu.
Jos su stari Grci vjerovali da je covjekova sudbina odredjena kockom. Buduci
nepredvidiv, zivot je, zapravo, vjerovali su oni, jedna vrsta igre na srecu. Ime za
sudbinu je bila kocka, kojom biramo sopstvenu zivotnu srecu. Isto su govorili za
citav svijet, tj. da je on samo jedna kocka. Proces covjekovog formiranja odvija se u
interakciji onoga sto svjesno smatra da jeste I onoga sto (nesvjesno) naslucuje da moze
biti. Dakle, I pored slucaja, srece, sudbine, covjeku je ostavljena mogucnost da vlastitim
zalaganjem “popunjava” zivotnim sadrzajem taj “okvir sudbine”.
I kasnije ce mislioci slucaju pridavati manji ili veci znacaj i to, kako u individualnom,
tako i u zivotu zajednica. Dovoljno je, u vezi s tim, podsjetiti na Paskalovu opasku o
Kleopatri. Kao sto je poznato, on je primjetio da bi istorija svijeta bila drugacije da je
Kleopatrin nos bio malo kraci! I mnogi drugi (Nice, Sartr, Rorti…) su u slucaju vidjeli
pokretaca univerzuma. U zivotu I svijetu zaista nista nije sigurno. Sve je (ne)moguce!
Ne kaze slucajno jedna stara latinska izreka da se uvijek mora plasiti onaj koji zeli da
bude potpuno siguran. (“Metuendum est semper ess si tutus velis!”) To jednostavno ne
postoji! To nije ni teorijski moguce! I po misljenju vodecih fizicara, samo
vjerovatnoca je sastavni dio svijeta. Ona je data u njegovoj strukturi. I filozof Karl
Poper je dokazivao da ni u nauci nista nije izvjesno I da je svaka teorija podlozna
opovrgavanju. U principu nam nije dato da saznajemo (konacne) istine, vec u najboljem
slucaju da prepoznamo greske I da navodne nesporne cinjenice prevodimo u hipoteze.
Sa ovakvim shvatanjima su, naravno, nespojiva ona shvatanja koja govore o
istorijskoj nuznosti, trajnoj ljudskoj sustini, o neumitnom napretku slobode, o opstem
permanentnom napretku. I zapadni racionalizam je vjekovima vjerovao I vjeruje da nauka
moze dati konacne odgovore na probleme smisla covjekove egzistencije. Time je vise
razvijao mit o nauci I na njoj zasnovan mit o stalnom napretku (kao I mit o tehnici I
tehnologiji) nego sto je nalazio prave odgovore na te probleme. Tek se po neki mislilac
21

odvazio da ustvrdi da se odnosi izmedju ljudi ne mogu urediti cisto racionalno, jer
ni sami ljudi nisu cisto racionalna bica. Otuda su I prve znacajnije kritike mita o nauci
I njenih fakticki nezeljeih posljedica, uslijedile od strane filozofije, teologije, umjetnosti.
One su upozorile da nauka mora, ne samo da misli, vec I da vrijednosno osmisljava svoju
djelatnost, odnosno moguce posljedice svoje djelatnosti. Jer, ako njeni rezultati ne sluze
najvisim vrijednostima ljudskog zivota – slobodi, pravdi, ljubavi, smislu – onda je ona
ojektivno, htjela to ili ne, u sluzbi porobljavanja, a ne sirenje slobode covjeka I svijeta. A
ona moze sluziti tim vrijednostima samo ako ujedini razum I um, ucenost I mudrost,
umijece istinitog misljenja I dobrog zivljenja. Nauka moze da ojasni sve, a da ne razumije
nista! Nauka je razumna, ali nije umna! Nauka je ucena, ali nije mudra! Ona je svjesna,
ali nije samosvjesna! Za nju svijet vrijednosnih sudova ne postoji. Ona zato I ne moze
naci smisao unutar sebe same. Njoj nedostaju dimenzije cjelovitosti, kriticnosti I
smisaonosti.
Sam svakodnevni covjekov zivot demantuje apsolutizaciju mogucnosti nauke. On je
pracen svakovrsnim rizicima (od voznje autom, do genetskih mutacija i kloniranja), koji
se u savremenom drustvu i uvecavaju. I u teoriji se uveliko odomacila sintagma “svjetsko
drustvo rizika”.(Urlih Bek) Medjutim, postoje I ljudi koji prihvataju izazove rizika
svjesno I namjerno. Oni se tek u rizicnim situacijama osjecaju “kao kod kuce”, jer im je
sigurnost neinteresantna i dosadna. Po nekima je ovakva cak vecina ljudi, sto je malo
vjerovatno. Potreba za rizikom nije tipicno ljudska,sto, naravno, ne znaci da vecina nije
protiv dosade. Istina, bjekstvo od dosade moze biti I rusilacko I razaracko (kakvi su
ratovi, na primjer) kao kreativno I stvaralacko I nesto sto donosi promjene na bolje.
Sartrje s pravom govorio da je progress djelo buntovnika. A mnogo prije
njega Platon je poucavao da je utopizam vatra kojom se prosto moramo igrati, ma
koliko nada bila i snaga i laz. To je, po njemu, jedini nacin da utvrdimo ko smo I sta
smo. A to je i jedan od izvora za, uvijek iznova, pokretanje istorijskih promjena I
traganje za alternativama.. (“Budimo realisti, trazimo nemoguce” – bio je vodeci slogan
studenata Sorbone u njihovim demonstracijama 1968. godine). U suprotnom bi to bio
kraj ljudske istorije i covjekovog svijeta. Spremnost na povecani rizik moze biti I rezultat
socjalnih, kulturnih, religijskih I ideoloskih obelezja odredjene sredine, odnosno
odredene drustvene grupe. Tipican primjer za to je dzihad u islamu (koji, pored znacenja
borbe protiv zla u sebi, podrazumijeva I borbu za sirenje islama) koji pociva na doktrini
da je velika cast poginuti u svetom ratu. Zbog toga se ovi vojnici izlazu riziku, koji je za
druge nezamisliv.
* * *
CARLS SIMIC:
“Jas am zivio dobro, ali zivot bese ocajan!”
* * *
Ovaj jednostavan, ali snazan stih americkog pjesnika naseg porijekla Carlsa Simica
(iz pjesme “Kasni poziv”) predstavlja svojevrsnu paradigmu za zivot velikog broja ljudi
danas, posebno na Zapadu. Visok kvalitet zivota, mjeren uobicajenim statistickim
22

(uglavnom materijalnim) parametrima, ne mora biti, i najcesce nije, pracen i ostvarenim
zivotnim smislom. Sta vise, I kao takav, on je ne rijetko prazan, povrsan, jednolican,
dosadan. Jednom rijecju, gotovo besmisleno. To, dakako, nije ni malo slucajno. Rijec je
o necemu sto je supstancijalno i imanentno “kvantitativnim civilizacijama”. Zivot
inace je ispunjen i trenucima ocaja i srece. I ne samo zivot kao takav, vec i manje ili
vise svaki pojedinacni zivot. Ali u kulturama ekstremnog individualizma i
naglasenog materijalizma takva protivrjecja su izrazenija i mahom uslovljena
vanjskim poticajima. Ovdje je osnovni moto zivota uvijek naprijed, uvijek imati sto
vise ili cak “uspjeti ili umrijeti”. Zato, skoro da je izgubljena sposobnost uzivanja u
svakodnevnom zivotu, u njegovim jednostavnim i izvornim vidovima. Uveliko se
“raspukla” cjelina zivota. Odnos prema prirodi je skoro u potpunosti
instrumentalizovan. Istinskog kontakta sa cvijecem, drvecem, travama, biljkama i
zivotinjama gotovo da nema. Kroz takav zivot vecina ljudi ide “neprobudjena”, kako to
kaze psiholog Antonio de Melo.
O ovome jos uvjerljivije pise americki profesor Robert Frank, u svojoj studiji
“Groznica luksuza”, kojom je izazvao pravu uzbunu u Americi. Kljucne teze Roberta
Franka, koje izlaze u ovoj knjizi su da svijet zivi u vremenu “duboke propasti”, da je
“suocen sa ozbiljnim gubitkom kriterija sta je vrijedno, a sta ne” I da je “svenesrecniji”.
Opsteprihvacena je deviza manijakalne potrosnje, pa cak i konstituisana cultura
“kupuj dok ne umres”. Pored potrebnih, jos vise se kupuju nepotrebne, besmislene, pa
i perverzne stvari i usluge. Iako je, naravno, ljudsku srecu tesko mjeriti (po nekima i
nemoguce), po Robertu Franku, ipak, postoje indikatori po kojima se ona moze meriti.
On, pri tome, istice ispitivanje samih ljudi o tome, zatim mjerenje nivoa stresa , nivoa
samoubistava i sl. Koristeci ove kriterijume i metode jedan drugi profesor – Endrju
Osvald - je utvrdo da su ljudi sve manje srecni, odnosno da je sve slabija veza
izmedju visokog standarda, manijakalne potrosnje i bogatstva, s jedne strane i srece
ljudi, s druge strane. Ali, i da je ta veza cvrsca kod ljudi koji se nalaze nize na socijalnoj
skali. Takodje je utvrdio visi nivo osjecaja srece kod mladih ljudi. Ostali su sve manje
srecni.
Siri kontekst ovakvih manifestacija svakodnevnog zivota je ponajvise vezan za
process globalizacije. A ovaj proces, kao sto je dobro poznato, (pa i sve vise vidljivo)
ima I svoje nalicje. O njemu su pisali i pisu mnogi. Svajcarski profesor Zan Cigler je na
tu temu do sada objavio cak 16 knjiga, uz aktivno djelovanje u antiglobalistickim
drustvenim pokretima. Ucestvovao je I u radu Svjetskog socijalnog foruma u Porto
Alegreu, koji je svojevrsni pandan onom Svjetskom ekonomskom forumu (koji se inace
odrzava u Davosu), a koji je svoje poslednje zasjedanje imao u Njujorku. U duhu svoje
radikalne kritike nalicja globalizacije, sociolog Zan Ciglar cak govori o“privatizaciji
svijeta”, odnosno o tome da svijet postaje vlasnistvo jedne grupe ljudi, koji na
globalnom nivou izgradjuju institucije preko kojih gospodare svijetom. On, pri tome,
potencira cetiri kljucne institucije: Medjunarodni monetarni fond, Svjetsku banku,
Svjetsku trgovinsku organizaciju i NATO, kao vojno krilo finansijskih gospodara. Cigler
cak I za Evropsku uniju tvrdi da predstavlja samo jednu “racionalizovanu kapitalisticku
fabriku”. Po njegovom misljenju, mi zivimo na Planeti nevjerovatnog bogatstva I
razorenih ljudi. Na jednoj strain funkcionise liberalizam, a na drugoj strain svijet se
pretvara u masovnu grobnicu. Zato globalizacija mora da bude porazena, kaze Cigler. On
se zalaze za izgradnju “svjetskog gradjanskog drustva”, koje ce se opirati
23

izrabljivanju svijeta od strane novih svjetskih gospodara. I internet je, s jedne strane,
uvecao profit najbogatijih I uopste uvecao mogucnosti kapitalizma, ali je, istovremeno,
povezao I sve one koji se tome protive u svjetskim razmjerama. Po Cigleru, ovi drugi
predstavljaju potencijalno nove socijalne pokrete, pri cemu, on istice primjer francuskih
poljoprivrednika i argentinskih bezemljasa. Oni su I nucleus novog svjetskog
gradjanskog drustva, koje e se boriti I prevladavati ovakav I suvise materijalisticki,
profiterski I koristoljubivi svijet.
Naravno, I u kulturama Istoka svakodnevni zivot ljudi je ispunjen najraznovrsnijim
sadrzajima – I radoscu I tugom, I bolom I prolaznoscu. Poznato je, na primjer, da je
kljucno u budizmu, kao najuticajnijem filozofskom I religijskom ucenju Istoka,
prolaznost svega I lisenost sustine. Upravo iz toga proizilazi bolnost egzistencije, ali I
mogucnost utrnuca (nirvane) I poriva (zedji za bivstvovanjem), koji vodi stalnom
obnavljanju egzistencije. Znano je, naime, da sve budisticke skole stoje na stanovistu
permanentne reinkarnacije, tj. beskrajnog ponavljanja radjanja I umiranja. Ovdje,
medjutim, kao kontrast zapadnjackom imperativu otkrivanja dominira
tajanstvenost, kao kljucni motiv u poimanju zivota. Tek pritajena svjetlost
diskretno obasjava ljudski zivot. Moguce ga je istrazivati I spoznavati samo do
odredjene granice, I to bilo da je rijeco njegovoj indiviualnoj prolaznosti, bilo o
neunistivosti zivotnog kontinuiteta. Kult tajne I misterije, odnosno uvjerenje da sustina
zivota izice ljudskom saznanju, kljucno je obiljezje istocnjackog poimanja zivota. U
nacinu svakodevnog zivota to podrazumijeva izvjesnu zivotnu mudrost, stalnu
prisebnost I razboritost, unutrasnji mir, dusevnu rvnotezu, harmoniju duha I tijela,
te pouzdanost I postojanost. Sve to svoj izlaz nalazi I u specificnom nacinu ishrane
(makrobiotika), u sportu I rekreaciji (joga I sl.), u odnosu prema biljkama I zivotinjama,
kao I prema prirodi uopste. Zato je I sve veci broj ljudi u svijetu, pa I na Zapadu, sklon
prihvatanju ove filozofije zivota. To otkrice blazenstva I zivotnog zadovoljstva u
jednostavnom, u malom, u prirodnom I ta novootkrivena mogucnost poniranja u samog
sebe, u dubinu svog ega, svoje duse, svoga uma, kao puta u traganju za ljubavlju,
istinom I duhovnim prosvjetljenjem, predstavlja pravi kontrapunkt nepodnosljivom
tempu u zapadnackoj trci za profitom, moci, statusom I slavom. Ne cudi onda da je
budizam samo u Italiji do sada dobio preko sedamdeset hiljada pristalica I da u Evropi I
Americi vec postoje brojni centri za sirenje ovog uenja.
Naravno, I u zapadnoj kulturi (kulturama0 je moguce naci taj unutrasnji mir ili
barem individualno tragati za njim. Ma koliko uslovljen socokulturnim I religijskim
obrascima, unutrasnji zivot je rezultat sopstvenih napora svakog pojedica. To se,
razumljivo, ponajvise odnosi na ljude “od duha I pera”, na one koji putem razlicitih formi
stvaralastva obogacuju svoj unutrasnji zivot, odnosno koji na razlicite nacine tragaju za
zivotnim smislom. Za unutrasnji zivot Isidora Sekulic (u eseju “Silueta Milana Rakica”)
kaze da predstavlja “najvisu pobedu I najvisi dar od Boga”. I nastavlja: “Ne zbirka
radova. Oni koji imaju unutrasnji zivot, koji su se rodili tako da ce ga imati, osete jednog
dana skepsu, ne sivu, nego svetlu skepsu prema svemu sto je pojava I sadrzina
spoljasnjega sveta. Skepsa je svetla zato sto covjek zadrzi I ljubav I razumevanje za
spoljasnji svet, ali ceni I meri taj svet iz jednog drugog sveta, u kojem je samostalniji,
mocniji, srecniji. Ako ima srece za coveka, ona je samo u unutrasnjem zivotu”. Ta
usmjerenost ka unutrasnjem zivotu je osnov I izvor unutrasnje snage, covjekovih
ubjedjenja I uvjerenja, bogatstva njegovih emocija, ali I uzburkanosti, nemira I dilemma.
24

Ma koliko citanje, pisanje, razmisljanje I razgovori ljudi od duha spolja djelovali
smireno, ono je u sustini najcesce veoma ustalasano I mnogo uzburkanije od zivota
drugih ljudi. Sve to je uglavnom praceno skepsom, dilemama, protivrjecima,
odnosno pravom borbom sa samim sobom sve do ocaja I sadizma. Zato nije cudno da
su neki pisali da je talenat “privilegium odiosum” (Sestov) I da rijetko kada onome ko ga
ima donosi zemaljsku srecu. Oto Vajninger ce cak zapisati I to da je “mrznja prema sebi
moralno visa od ljubavi prema sebi!”
Citanje I pisanje su, koliko god radost I uzbudjenje, toliko I jos vise izraz
egzistencijalne potrebe, shvacene u najdubljem smislu. Umjtnicki dozivljaj stvarnosti je
jedno osjecanje egzistencije. (Danilo Kis kaze: “Literatura je sloboda!”) U pitanju je
iskonska teznja za punijim zivotom, bez obzira da li ga je uopste moguce doseci. Ili,
drugacije receno, vjecna borba sa prazninom – bez obzira da li je riec o ljubavi,
smrti,radosti, tuzi, sumnji, strepnji, ceznji, patnji, ocaju.
Stvarnost knjige nije nista manje vrijedna od “zivotne stvarnosti”. Sta vise, za
umne ljude ona katkad predstavlja “visu stvarnost”, najvise pribjeziste duha, u
kojem je moguce I prozivjeti zivot – raditi, voljeti, mastati. Ona predstavlja I izraz
pretenzija na vjecnost. U okviru te stvarnosti moguce je sretati sebi slicne, buduci da je
relativno cest tragican nesporazum izmedju pisca I drustvene okoline. Vjerovatno je
Nabokov zato i napisao da “ svaki istinski veliki pisac emigrira u svoje djelo i tamo
ostaje”. Drugi ce kazati da je to zato sto se, kada pisac napise svoje djelo, njegova dusa
“uredi”, postaje preglednija, a to se najbolje vidi u tom djelu, u piscevom prirodnom
stanistu. Zivot stvaralackih licnosti jednostavno nije moguc bez ideja, bez duhovnih
vrijednosti, bez ideala, pa I bez iluzija. Sa manje li vise uspjeha, oni to prenose I na svoje
citaoce. Medjutim, veci dio okoline to ne razumije I ne pokusava da razumije. A da taj
nesporazum moze da zavrsi I kobno, na zalost, postoji mnostvo dokaza. Ovdje
pominjemo samo onaj (koji navodi Vladimir Stanojevic u knjizi “Tragedija genija”) da je
od sedam americkih nobelovaca njih pet umrlo od alkohola.
Problem je, dakle, u tome kako doseci osjecaj (dozivljaj) smisla postojanja. To je I
kljuc za postizanje unutrasnje ravnoteze, za nadvladavanje opsena svijeta pojavnog, za
“putovanje” kroz prazninu svijeta, kroz prostore svekolike stvarnosne sumnje I
neumitnog puta u nistavilo.
* * *
TIN UJEVIC:
“Mi smo isli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.”
* * *
Mada se o kvalitetu svakodnevnog ljudskog zivota sve vise I sve cesce govori, cini
se da je taj govor I previse u kljucu pozitivizma I pragmatizma. Taj govor se, naime,
uglavnom svodi na ekonomsku I politicku dimenziju, na tehnoloska unapredjenja I
,eventualno, na njegovu ekolosku sadrzinu. Nedavno su usli u upotrebu I tzv.
Merserovi kriterijumi za mjerenje kvaliteta svakodnevnog zivota. Iako su nesto siri
25

nego sto je to bio slucaj sa ranijim poimanjem ove sintagme (“kvalitet zivota”) oni u
sustini ostaju u granicama pozitvisticke paradigme. Primjena ovih kriterija u osnovi
podrazumijeva apsolutizaciju rezultata razvoja pozitivne nauke I kvantitativno
dokazivanje navodno permanentnog ekonomskog, politickog I tehnoloskog napretka
kvaliteta covjekovog svakodnevnog zivota. Kada bi to bilo I tacno, izvan ovog horizontal
ostaju brojne I nista manje znacajne komponente kvaliteta ljudskog zivota, kao sto su
socio-psiholoske, kulturne, moralne I duhovne. A upravo od ovih sadrzaja ponajvise ovisi
covjekov dozivljaj zivotnog smisla ili besmisla.
Dakle, sve popularnijem “mjerenju” kvaliteta zivota izmice upravo ono sto je
sustinsko. Zivot je, naime, jedino moguce zivjeti kao cjelovit, pa zato fragmentiran
pristup ne moze dati pravu sliku o njemu. Zivot je cjelovit ili ga nema. A glavno u njemu
je, upravo, to znanje, osjecanje I zivljene (be)smisla, odnosno to poniranje u sopstveni
unutrasnji kosmos/haos! Bez toga je tesko govorit I o slobodi I o moralnosti I o punoci
svakodnevnog zivota. Po onim najumnijim, to znanje (dozivljaj) o smislu zivota je I
najpreca potreba covjeka, odnosno to pitanje zasto zivimo, cemu sav nas trud, muka I
patnja. Po njima je iskustvo smisla vjerovatno jedino sto moze donijeti I donositi pravu I
trajnu ljudsku srecu.
Medjutim, tek malobrojni vide “neprimjetnu razliku izmedju Privida punoce I
Punoce”, kako to lijepo kaze I tacno zapaza Danilo Kis u svojoj “Enciklopediji mrtvih”.
Ogromna vecina je zarobljenik tog privida, te bezumne brzine, te masovne
povrsnosti, te fascinacije ekonomskim, tehnoloskim I materijalnim. Covjek je,
zahvaljujuci I razvoju pozitivne nauke, zagospodario svim I svacim, ali ne I samim
sobom. I zato ono sto nema u sebi, (ili ga nije spoznao), trazi oko sebe I izvan sebe.
Sve stravicnije nalicje savremene, postindustrijske, civilizacije upucuje neke I na
(ekstreman) zakljucak da je danasni svijet “najnesrecniji od svih svjetova”, jer je koliko
ponosan na sile koje poseduje, toliko je I u strahu od tih istih sila. Zato neki misled a je
ovaj svijet, nacinom na koji postoji, duboko besmislen I da se nesporazumi, strah, mrznja,
nepovjerenje, neprijateljstvo u ovom I ovakvom svijetu samo umnozavaju. Istinska
komunikacija medju ljudima razlicitih kultura, vjera, civilizacija sve je teze.
U savremenom svijetu apsolutizovane hladne racionalnosti, kao kljucnog nacela
njegovog ustrojstva, nema mnogo mjesta za autenticnu ljudsku slobodu, za pravdu, za
istinu, za osjecanja, za stvaralastvo, za istinsku drustvenost, za moralnu autonomnost I
primjenu univerzalnih moralnih vrijednosti, pa time I za stvarnu ljudsku srecu. Rijec je o
antropocentricnom svijetu I zivotu, u kojem je razbijeno jedinstvo I cjelovitost
covjeka I drgugog covjeka, covjeka I drustva, te covjeka I prirode. Rijec je o svijetu
impersonalnosti, u kojem je covjek cvrsto uhvacen u mrezu mocnih manipulativnih
sistema I tehnologija, I u kojem se, zbog interesa najmocnijih grupa, zrtvuje sve, pa
I sami temelji zivota kao takvog. Ta “izokrenuta vrijednosna dioptrija” je, ne rijetko,
prisutna I u okviru najuzih covjekovih zivotnih jedinica. “Takav je zivot”, kaze Ivo
Andric “da covek cesto mora da se stidi onoga sto je najlepse u njemu I da upravo to
skriva od sveta, pa I od onih koji su mu najblizi”.
Ovdje je onda tesko govoriti I o iole sirim prostorima ljudske slobode , shvacene u
znacenju koje joj pripisuju novovjekovna politicka I pravna filozofija, kao “slobode od”
(nekog autoriteta) I kao “sloboda za” (slobode izbora), odnosno o izvanjskoj I unutrasnjoj
slobodi. U svakodnevnom zivotu to znaci I jasno opredjeljivanje, donosenje svakovrsnih
odluka I preuzimanje licne odgovornosti I rizika od njih. Osvajanje slobode, u sebi I
26

oko sebe, je prosto nemoguce izvan pune odgovornosti, koja nuzno “prati” slobodu.
Covjek mora sam traziti izlaz I utehu u zivotu I boriti se protiv zla, prvenstveno u
sebi. To je, besumnje, uslov samosvjesne moralnosti, odnosno otvorene I slobodne
ljudske individualnosti. Do moralnog habitusa covjek moze doci tek kao
samosvjesno bice. A to je I uslov da I sebe I drugog tretira kao covjeka.
Istovremeno, to podrazumijeva I pruzanje otpora svemu sto nije ljudsko, sto je
mimo istine, pravde, jednakosti, moralnosti, ma koliko nam bilo emotivno blisko ili
cak I “nase”. To je, svakako, moralnija pozicija od one koja praktikuje prepustanje
“toku stvari”, uz uvjerenje da je covjek preslab da mijenja same stvari ili da
upravlja njihovim tokom.
Ali samo rjetk sun a to spremni, samo manjina osjeca potrebu da se bori za
vlastitu I slobodu drugih I da je koristi za autenticnu ljudsku egzistenciju. Ona
velika vecina nije u stanju da dosegne taj nivo moralne odgovornosti, niti se u tom smislu
trudi. Ona ne posjeduje svijest o samopostovanju, ne posjeduje moc samorefleksije,
samokritike, samoodgovornosti, pa onda, naravno, ni svijest (ili ne dovoljno razvijenu
svijst) o potrebi postovanja drugih, pa ni postovanja zivota, kao takvog, kao jedinstvene
dragocjenosti. Ili, kako bi rekao nas uvazeni filozof-eticar Milan Kangrga: “Primitivac ne
cijeni sebe, zato ne cijeni ni drugoga”. Drugacije receno, vecina ljudi nije u stanju da
podnese tezinu svoga “ja”, ponajvise zato sto ga u sustini I nemaju.
Zivot je, inace, tezak, a posten zivot je jos neuporedivo tezi. Ali, moralan zivot
je jedino istinski ljudski zivot I jedini garant dozivljaja dubljeg I trajnijeg zivotnog
smisla. Zato ga I zive samo moralno najjaci. Neposteno zive samo nesposobni
(nesposobni za moralan zivot), za razliku od uvrezenog misljenja das u neposteni
“sposobni”.
* * *
RADJARD KIPLING:
“Sa vrijedi galopirati, ako se
krecemo u pogresnom pravcu.”
* * *
Nedavno je u jednom intervjuu (milanskom dnevniku “Korijera dela sera”),
neposredno pred svoju smrt, Hans Georg Gadamer, otac hermeneutike, izjavio da je
“tehnika novi oblik ropstva”. I nastavio: “Citava informatika je jedan inteligentni lanac
robova, ali ne kao u anticko doba, vec na mnogo rafiniraniji nacin. Robovi smo misleci
das mo gospodari.” Bez obzira da li saglasavali sa ovakvim gledistem ili ne, treba istaci
da ovakav stav prema modernoj tehnici nije ni nov ni usamljen. Posebno poslije
teroristickog napada na Svetski trgovinski centar u Njujorku i zgradu Pentagona u
Vasingtonu za predpostaviti je da se ovakva razmisljanja umnozavaju. I to, ne samo kod
naucnika i filozofa, vec i kod tzv. obicnog svijeta. Silno se rasirilo osjecanje straha,
nesigurnosti i neizvjesnosti pred buducnoscu, sto se inace desava na prelomu
milenijuma, u kontekstu opsesije o kraju vremena.
Otuda se samo po sebi namece pitanje, kakav je ovaj nas svijet i kuda ide svijet,
odnosno sta ce biti sa nama ako se neslucene covjekove tehnicke I tehnoloske moci
27

“okrenu” protiv covjeka I svijeta? Svijet se sve vise pretvara u dehumanizovanu
pustos, u kojem je “kapital vrhovno bozanstvo”.(Liotar) On je mjesto gdje ljudski
zivot sve manje vrijedi, sa sve manje slobode I ljubavi I sve vise ispraznjenog zivota
ljudi, koji su sustinski “izgubili sebe”, izgubili dusu. Iz centra moci sve vise zjapi
nistavilo. Jahaci Apokalipse se sve cesce obznanjuju.
Zato se, po ko zna koji put, ponovo postavlja pitanje smisla istorije, odnosno
konkretije, da li istorija uopste ima smisla?Da li se uopste moze voljeti ovakva
“zemaljska stvarnost.”? (U.Eko) Da li jos ima mjesta za nadu? Da li ova Planeta jos
uvijek moze biti covjekov univerzalni znacaj? Da li se stavovi postmodernista (Liotar,
Fuko, Delez, Derida, Bodrijar…) o tome da su se sve velike utopije izblamirale i da su
“bunari smisla presusili” pokazuju kao tacni?
Naravno, na individualnom planu ne mora biti tako sumorno i, na srecu, nije uvijek
tako. Bilo da su motivisani vjerskim pobudama, bilo svjetovnim moralnim nacelima,
ljudi (istina, oni rjedji) tragaju za sustinom, za trajnijim i uzvisenim vrijednostima od
sustinskog znacaja za covjeka i covjecanstvo, odnosno za punijim smislom ljudskog
zivota. Oni teze osjecanju harmonije, srece, ostvarenja. No, i njihov zivot cesto prate
manje ili vece moralne dileme izmedju slobode pojedinca, njegovog prava na srecu i
njegove moralne – i svake druge – odgovornosti prema uzem i sirem okruzenju. Rastrzan
izmedju razloga srca i moralne duznosti, izmedju grize savjesti (patnje zbog neizvrsene
duznosti) i spokojstva (zbog izvrsene duznosti i ostvarene ljubavi) covjek se stalno
iznova uvjerava da sreca – u mjeri u kojoj je uopste dostizna – nikada ne ide sama,
odnosno da su patnja i briga njen stalni pratilac. Cini se da je ona (sreca) iz ovog
konteksta jedino i razumljiva. Covjek je “bacen” u situaciju smrtnika i sto je jos
gore, jedino je bice koje je toga svjesno. Pa otuda, uz sav eventualni optimizam
volje, imamo pesimizam razuma ili, pak, obrnuto, bilo da se razumije i osjeca
smisao dogadjanja ili ne.
Rijec je, u svakom slucaju, o teskim ontoloskim, intelektualnim, emotivnim I
posebno moralnim pitanjima. To se podjednako odnosi na vjerujuce I na one koji to nisu.
Naravno, samo na one svjesne I odgovorne, koji su uopste spremni da se suoce s takvim
pitanjima. U nedavnom dijalogu Umberta Eka i milanskog kardinala Martinija o smislu
zivota, sam cardinal kaze: “Znam da postoje ljudi koji su, uopste nevjerujuci u jednog
licnog Boga, platili svojim zivotom, kako ne bi iznevjerili svoja moralna ubjedjenja “.
Iako to priznaje, kardinal, istovremeno, istice da “ne uspijeva da shvati ono krajnje
opravdanje, koje oni nude za te svoje postupke.” Kardinal misli na one koji ne vjeruju
u transcendentnu tajnu, kao osnovu njihove moralne akcije. On govori o
nedovoljnosti jednog cisto humanistickog utemeljenja moralnosti. Na to mu
Umberto Eko , koji je, poslije katolicke, prihvatio laicku perspektivu, odgovara da se
covjek nekoristoljubivo angazuje u ime uzvisenih vrijednosti, rukovodjen principom
“drugi je u nama.” Dakle, laicka etika je, po njemu, moguca I ona pociva na
solidarnosti s drugim, na altruizmu, iskrenosti, pravicnosti, na postovanju dostojanstva
licnosti drugog.
Dodali bismo ovome da je (a)moralnost zajednicki teren - podjednako blizak ili
udaljen i laicima i vjernicima. Kao i (a)moralnost, to se podjednako odnosi i na poimanje,
odnosno dozivljaj zivotnog (be)smisla. Odsustvo vjere u Boga, dakle, ne sprecava
ljude da cine dobro, kao sto ih ni vjera u Boga ne sprecava da ne cine dobro ili cak
da cine zlo, katkada i svjesni toga. Ostvarenje moralnosti I postizanje smisla moguci su
28

I u vjerujucih I u odsustvu vjere I providjenja. Eko cak dodaje, u kontekstu semantike, da
postoje zajednicki pojmovi za sve culture, “za ljudsku vrstu”, kojima se izrazava laicka
etika. To se prevashodno odnosi na postovanje prava neporedivosti drugog, obavezu
covjeka da ne cini ono sto ne zeli da se njemu cini. Eticka dimenzija se, po Eku, javlja
uvijek kada drugi stupa na scenu.
Ostaje, naravno, otvoreno pitanje koliko je ljudi spremno na postivanje uzvisenih
moralnih vrijednosti, bez obzira na (ne)religijski kontekst I motive. Cini se da savremena
civilizacija – posebno ona u zapadnoj hemisferi – svojom naglasenom fragmentarnoscu,
sveopstom komercijalizacijom, neprirodnom zivotnom dinamikom I sve rasirenijom
virtuelnom stvarnoscu, ne predstavlja plodno tle za moralno osmisljavanje vlastitog
zivota, a jos manje zivota uopste.
* * *
A.V.ROBERISON:
“Ako covjek radi samo ono sto se od njega trazi, on je rob!”
* * *
Nesporno je da niko unaprijed ne moze pouzdano da zna da li ce, na koji nacin i

gdje ce ostvariti smisao svog postojanja. Takodje je izvjesno da nema konacnog smisla.
Jos su stari Egipcani govorili da je savrsen samo onaj ko je mrtav! Samo onaj koji se vise
ne moze mijenjati.
Pa ipak, mnostvo znakova iz zivota covjeka moderne epohe nedvojbeno
ukazuje da je vecina ispraznjena od bilo kakvog smisla. Izrazita unifikacija,
fragmentacija I komercijalizacija zivota savremenog covjeka ucinile su I cine ga toliko
isposcenim da se gotovo moze govoriti o moralnoj I smisaonoj pustinji, kojoj je izlozen
danasnji covjek. Kada se tome doda sve veca neizvjesnost I samog covjekovog fizickog
postojanja, onda se sumorna slika upotpunjuje. To, medjutim, otvara I mnoga nova,
egzistencijalna pitanja.
Tu moralnu I smisaonu isposcenost covjeka ovog doba uvecava I moderna
tehnologija, odnosno sve izrazenije virtuelno lice sadasnjice. Na vrijednosnom planu to
se manifestuje I u preovladjujucem cinizmu I nihilizmu ove epohe. Desifrovanje
humanog genoma I kloniranje humanih celija, razaracka moc savremene
tehnologije, te globalne klimatske promjene, predstavljaju samo najdramaticnije
razloge covjekovog nemira I nespokoja danas. Peter Sloterdajk govori o
postmoderom drustvu, kao drustvu terora. U svojoj zbirci eseja “U istom camcu” on
se pita sta demokratsko doba namjerava sa covjekom? Odgovor mu je uveliko
pesimistican. Postmoderna nema iluzija o covjeku!. On, naime, misli da nije vise moguce
obnoviti ideju dobrog zivota u ovoj “kulturi bez projekta” i “medijumizmu bez poruke”.
U takvim okolnostima se, po Sloterdajku, ne stvara nista osim “organizovane
napustenosti” i “slobode cestica bez slobode”.
I Zan Bodrijar (kojeg Dzon Lehta ubraja medju pedeset “vodecih savremenih
mislilaca”) ukazuje na potencijalne “razarace” nase civilizacije. On, pri tom, posebno
ukazuje na potrosacku maniju I nestanak humanosti I humanizma. U drustvu totalne
komunikacije mocne medijske sile su “sve pojele”. One su “izbrisale” negativno
29

misljenje i kritiku, a ucvrstile konformisticko i revizionisticko misljenje i uvecale
otudjenje. Tako je, po Bodrijaru, doslo do “smrti subjekta” i svojevrsne
“devalorizacije idiskvalifikacije misljenja kao takvog.” Elektronski mediji, posebno
televizija, imaju ogroman uticaj u oblikovanju I jos vise u razaranju sistema vrijednosti.
To se narocito ogleda u preferiranju nasilja, malogradjanstine, licemjerstva, dvolicnosti,
kica I sunda, kao I u “proizvodnji” vjestackih potreba. Ovakvom, izokrenutom sistemu
vrijednosti, posredstvom medija, uveliko doprinose ekonomski dominantni drustveni
slojevi. Vrijednoso ispraznjena kultura u medijima (“kicizacija) je, istovremeno, I izraz
neslobode. A ona je, po Abrahamu Molu “totalitarizam bez nasilja”. Ona je jedan od
najcvrscih stubova diktatorskih rezima u njihovoj borbi za oblikovanje podanicke
svijesti.
Ovo ipak, ne znaci da mediji obavezno moraju biti takvi. Oni mogu biti I
emancipatorski, ali pod predpostavkama koje su za sada tesko dostizne. Na medijima
apsolutno dominira zvanicno misljenje (odnosno zvanicni stavovi), koje, po Bodrijaru,
nije intelektualno, vec politicko. Dodali bismo da se istina tu vise I ne trazi. Umjesto
istine imamo trijumf montaze!
Ukazujuci na ogromnu razliku izmedju vjestacke inteligencije i ljudskog misljenja,
Zan Bodrijar vidi veliku opasnost u potiskivanju ovoga drugoga. Bodrijar tvrdi da je rijec
o dekadenciji misljenja, o gubitku alternacije, odnosno o gubitku transcendencije, sto
naziva kolosalnim dogadjajem, naravno, u negativnom konteksu. Jos nepovoljnija
posljedica virtualizacije misljena i zivota jeste, po Bodrijaru, nestanak sistema
vrijednosti. Virtualna stvarnost, po njemu, nema sistem vrijednosti, a onda se u
takvom kontekstu ne postavlja ni problem slobode kao takav. Svijet je postao
simulacija, nasa kultura vizuelna, a covjek simulakrum. Tu za smisao vise nema
nade! On se “ubrzano istrebljuje.” Zivot u cjelini je sve vise vrijednosno neutralan.
Smisao, eventualno, mogu imati samo segmenti svijeta I zivota. Zato je umjesto o
jednom apsolutnom zivotnom smislu, mozda primjerenije govoriti o zivotnim
smislovima, ukoliko se o smislu uopste I moze govoriti u doba (post)moderne.
Kako onda u takvom svijetu graditi istinski ljudski identitet, a posebno,ocigledno
nuzan, visestruki individualni I zajednicki identitet? Ako masine preuzimaju veci dio
poslova, da li je mozda moguce da covjek “ostane sam sa misljenjem po sebi”, ako u
svemu ovome uopste uspije preostati bilo kakvo misljenje. Ma koliko su ozbiljne sanse za
tako nesto male, one ipak postoje I za njihovo ostvarivanje se valja uvijek iznova
potruditi. U tom cilju, barem djelimicno, ohrabruju podaci iz nekih istrazivanja da, I
pored enormno brzog sirenja Interneta I drugih savremenih informacionih tehnologija,
interes za citanje knjiga ne slabi ili barem ne slabi brzinom koju su mnogi ocekivali I
nagovjestavali. U jednom relativno novijem istrazivanju, od 50 000 ispitaika – mladih
Britanaca, njih cak 75% je izjavilo da vise uziva u citanju knjiga nego u surfovanju
Internetom.
Ogromne razmjere ljudske pohlepe za novcem, za materijalnim dobrima, za
svakodnevnom moci, cine urgentnom potrebu za reafirmacijom moralnosti u zivotu
I svijetu. Kada se imaju u vidu sve izrazeniji ekoloski problemi, te problemi vezani za
geetski inzenjering, za radijaciju, za nasilje, za AIDS, za drogue i brojne druge, uistinu
zastrasujuce, probleme ovovremenog svijeta, onda se pitanje eticke dimenzije zivota
postavlja, nista manje, vec kao pitanje pukog opstanka covjeka, zivota i svijeta.
Iako zlo postoji, kao autonomna sila, nezavisno od toga da li ga priznajemo ili ne,
30

ocigledno je da se ono enormno uvecava. Istovremeno je evidentna I opasna tendencija
brisanja razlika izmedju dobra I zla, odnosno cesto eufemisticko preimenovanje zla u
puki nesrecan slucaj. Ovome dobrim dijelom doprinosi i nova tehnologija. Cini nam se, u
vezi s ovim, opravdanom Bodrijarova tvrdnja da nove tehnologije i tehnicke
operacije ne prepoznaju sistem vrijednosti. Ali, na srecu, izgleda das to jedan
problem postaje veci, to se osjeca I veca potreba za ucescem etickog u njegovom
promisljanju i prevladavanju. To, naravno, neminovno podrazumijeva I rehabilitaciju
kritickog misljenja izbiljsko prosirivanje prostora ljudske slobode.
Bez obzira na sav napredak filozofije, nauke, umjetnosti I posebno tehnologije I
materijalne moci, cini se da je pouzdanijih odgovora o najdubljim tajnama zivota, o
hamletovskom pitanju smisla ljudske egzistencije sve manje. Sta vise, sav taj napredak je
uvecavao krizu ljudskog duha. Ova kriza je, po misljenju ne bas malog broja relevantnih
mislilaca, danas veca nego sto je ikad bila u istoriji ljudskog roda. Vrijeme u kojem
zivimo je ocigledno vrijeme izgubljene prirodnosti, spontanosti I duhovne suptilnosti. I
sama filozofija u ovom vremenu kao da je prestala biti ono sto je vjekovima bila -
cjelovit, kritcki I umni odnos prema svijetu I covjeku - sa sve manje novih ideja.
Uprkos svemu ovome, zivot pruza mogucnosti, iako ne uvijek jasno i lako, da se
covjek bori I (mozda) izbori za svoju slobodu. A to, onda, znaci i za slobodu izbora
izmedju dobra i zla. I kada je najvise padao, covjek je (ili, barem, oni moralno najjaci
pojedinci) pokusavao da se uzdigne , da sprijeci razaranje zivotnih vrijednosti i da
pokaze da je covjek, i pored svega, uvijek otvoreno bice, bice mogucnosti. Svojim djelom
i svojim djelovanjem -filozofskim, naucnim, umjetnickim, svakodnevnim zivotnim i,
narocito, moralnim – covjek nesporno moze da dosegne, da spozna iosjeti dubinu
soptvene egzistencije. I bez obzira da li to bilo praceno spokojem ili nemirom. U pravilu,
taj proces unutrasnjeg sazrijevanja I dosezanja unutrasnjeg reda, i, prema Jungu,
nije moguc bez bola. U tome je, zapravo, i smisao i tezina tog famoznog “rada na
sebi”.
Oni najjaci uporno tragaju za zivotnim konstantama, za cvrscim stozerima smisla.
Naravno, cijena tog i takvog traganja je najcesce visoka, jer zivotom vlada, kako kaze nas
ugledni pisac M. Crnjanski “slucaj komedijant.” Mnoge stvari ne idu kako covjek planira
i zeli. Veoma su cesti “iracionalni upadi” u stvarnost, koji cesto preokrecu tok stvari i
katkad covjeka sve vise udaljavaju od zeljenog cilja.
* * *
BELA HAMVAS:
“Zivot vrijedi samo onda
ako ga mozemo zrtovati za nesto vece!”
* * *
Staro je i prastaro saznanje da se ljudi (veoma) razlikuju u svakom pogledu. Ta

raznolikost, naravno, cini ljepotu I bogatstvo ljudskog zivota. Ali, samo dotle dok to
omogucava makar i minimalo jedinstvo, harmoniju i razumijevanje u okviru i izmedju
drustvenih grupa i zajednica. U suprotnom, to moze biti (i, ne rijetko, jeste) izvor stalnih
nesporazuma, nepovjerenja, predrasuda, napetosti, pa i najzescih drustvenih sukoba.
31

Utoliko vise, ukoliko se te razlike svjesno i tendenciozno prikazuju vecim nego sto jesu i,
posebno, ukoliko se politizuju i zloupotrebljavaju u ideoloske, nacionalne, vjerske,
kulturne i civilizacijske svrhe.
Sve to se, naravno, manifestuje I na individualnom planu u svakodnevnom zivotu.
Dok jedni preferiraju ljubav, razumjevanje I saradnju, drugi su vise – svjesno ili
nesvjesno – na pozicijama sirenja mrznje I konflikata. Za jedne su razlike medju
ljudima i kulturama izvor iskrene radosti i stalne radoznalosti, za druge, naprotiv,
izvor sumnjicavosti, nepovjerenja, pa i straha. Dok je za jedne rad I stvaralastvo
istinska zivotna potreba (a ne samo, kako je pisao Volter, nacin da se izbjegnu tri nevolje:
siromastvo, dosada I poroci) I dok im uvijek nedostaje vremena da urade sta zele ili sta
moraju, dotle je drugima beskrajno dosadno I ni u cemu ne nalaze zivotni smisao. Dok
jedni prezivljavaju prave ljudske drame I drustvene lomove u ocajnickom traganju
za odgovorima na zivotne dileme, neizvjesnosti, prijetnje i strahove, dotle su drugi
smrtno ravnodusni,I pored najvecih patnji drugih. Dok jedni uporno tragaju za
moralnim konstantama sopstvenog I zivota uopste, dotle drugi tumaraju u zivotu, poput
pijanih kreatura ili zive u znaku (a)moralne mimikrije I (be)smislene praznine. Jos je
gore, sto neki traze I “nalaze” smisao u razaranju – materijalnom, psiholoskom,
socijalnom I duhovnom.Hiljadama ljudi je, na primjer, bilo potrebno vise od deset godina
da izgrade Svjetski trgovinski centar (WTC), a samo nekoliko trenutaka nekolicini
samoubica da ga pretvore u gomilu rusevina. I ko zna po koji put se ponovo potvrdilo
pravilo da za ljubav I stvaranje treba neuporedivo vise vremena I truda nego za mrznju I
razaranje. Ljubav, dobrota i kreativnost, za razliku od mrznje, zla i destrukcije
sazrijevaju veoma sporo i na rijetkim mjestima.
Covjek, ocigledno, cini toliko toga u korist vlastite stete, da je to tesko I izraziti
rijecima. Njegova moc je silno narasla u svim domenima, osim u odnosu prema sebi
samome. Zato on, sto je paradoksalno, osjeca sve vecu bespomocnost. I genijalni Stefan
Hoking (profesor na Kembridzu, u invalidskim kolicima, koji je, uz to, od 1986. godine I
nijem) upozorava da bi se covjecanstvo moglo razoriti samo od sebe, putem naucne I
tehnicke moci koju posjeduje. On, pri tom, posebno ukazuje na geneticki promijenjene
viruse, zloupotrebu atomske energije, globalno otopljavanje. Covjecanstvo, po njemu, I
nije suvise inteligentno, sto se vidi I po stalnom uvecavanju agresije.Hoging razmislja I o
mogucem izlazu. On pokusava (posebno u svojim radovima “Univerzum u orahovoj
ljusci” I “Kratka povijest vremena”) da konstituise I tzv. teoriju o svemu, spajajuci, pri
tom, teoriju relativiteta, kvantnu teoriju I neke druge teorije. On razmislja I o mogucem
naseljavanju ljdi negdje u kosmosu.
A do jednog takvog “rjesenja”valja se nositi sa ovozemaljskim, svakodnevnim,
vidljivim I nevidljivim problemima savremenog covjeka I svijeta. A cini se da oni
ponajvise proisticu iz toga sto je covjek ovog vremena izgubio sva bitna uporista, pa I
ona moralnog karaktera. U vladavini licemjerja I obmana, tiranije beznacajnog,
rasirene banalnosti I monotonije, covjek je ostao sam, oci u oci sa smislom
postojanja I umiranja. Sustinski, “totalni zivot” mu sve vise izmice. Tesko ga je I
spoznati, a jos teze ostvariti. Covjek se gotovo dobrovoljno (iako, neprimjetno I,
najcesce, nesvjesno) odrice sopstvenog dostojanstva. U konzumerskom drustvu, on, ne
samo da nije srecan, (ili, barem, nije srecniji nego u ranijim vremenima) vec je cesto I
bez elementarnog identiteta. Da li je on I definitivno izgubio potrebu za cjelovitom
32

spoznajom, za duhovnom slikom svijeta, za slobodom, za dostojanstvom, za pravdom, za
moralom, za ljubavlju, pa I za trazenjem konkretnog smisla licne egzistencije?
A znano je, da je “konkretni smisao” jedinstven I osoben za svakog covjeka. Samo
pojedinac moze da (ne) trazi i (ne)pronalazi smisao svog zivota. Samo on moze
istinski da bude opterecen konfliktom osjecanja I razuma, razuma I vjere, nagona I
culture, pragmaticnosti I morala, odnosno praznine I zivotne smisaonosti. Samo on moze
da trazi odgovore na pitanja kako smisaonije zivjeti I, jos vise, zasto uopste zivjeti?
(Njegosevski receno, da li se imao rasta I roditi?)
Ali, u savremenom drustvu, to nije ni malo lako. Za tako nesto je potrebno, pored
velikog I sirokog saznanja I jos vece moralno htijenje I odvaznost, jer gotovo sve u
nacinu zivota covjeka savremenog doba djeluje u suprotnom pravcu. Eto, na primjer,
brzina kojom se zivi, prosto onemogucava “kontrolu” toka I smisla covjekovog
zivota. Ta brzina cesto otezava ili, pak, potpuno sprecava zadovoljavanje tako vitalnih
ljudskih potreba, kao sto su druzenje, ne samo sa drugima, vec I sa samim sobom, a to
onda znaci I potreba za pripadanjem, ljubavlju, solidarnoscu. U tako bezumno brzom
ritmu zivljenja, nema mjesta ni elementarnoj zivotnoj mudrosti. Sta vise, takvo ubrzanje
ne moze da prodje bez ozbiljnih I opasnih posljedica po kvalitet ljudskog zivota.
Ovim problemom se bavi I Milan Kundera u svom romanu “Usporenje” I to na vrlo
zanimljiv nacin. On tu pise da nase doba placa danak brzini, odnosno da je brzina oblik
ekstaze, koji je tehnicka revolucija poklonila covjeku. Covjek se grcevito drzi jednog
djelica vremena, istrgnut iz proslosti I buducnosti, iscupan iz toka vremena.
Kundera dalje ukazuje da je stepen sporosti direktno srazmjeran jacini sjecanja, a da je
“stepen brzine direktno srazmjeran intenzitetu zaborava.” Tu grcevitu vezanost za djelic
vremena I izgubljeni smisao uzivanja u sporosti Kundera ilustruje mnogim primjerima. U
jednom od njih kaze: “Gledam u retrovizor. Jos uvijek ista kola, koja ne mogu da me
preteknu zbog saobracaja iz suprotnog pravca. Pored vozaca sjedi zena. Zasto joj covjek
ne prica nesto smijesno? Zasto ne stavi dlan na njeno koljeno? Umjesto toga, on proklinje
automobilistu pred sobom, koji ne vozi dovoljno brzo, a ni zena ne pomislja da dirne
vozaca rukom. Ona u mislima vozi s njim I takodje me proklinje.”
Svoj odnos prema uzivanju u sporosti Kundera objasnjava I uistinu zanimljivim
shvatanjem hedonizma. On, naime, kaze da u svakodnevnom govoru pojam hedonizma
oznacava amoralnu sklonost prema uzivanju, ako ne I poroku.To je, prema Kunderi,
netacno. Sta vise, on tvrdi, da je Epikur, prvi veliki teoreticar uzivanja, jer je shvatao
blazn zivot na izuzetno skeptican nacin: moze da uziva samo onaj ko ne pati. Patnja je,
znaci, sustinski pojam hedonizma: covjek je srecan u mjeri u kojoj uspijeva da izbjegne
patnju, a posto uzivanje cesto donosi vise nesrece nego blazenstva, Epikur preporucuje
samo obazriva I umjerena uzivanja. Prihvatajuci ovo, Kundera zakljucuje da se boji “da
srecan zivot, kakav nam se predlaze, nije spojiv sa ljudskom prirodom.”
Bez obzira da li prihvatali ili ne ove opservacije Milana Kundere o svakodnevnom
zivotu, nesporno je da brzina zivljenja (I sve vece ubrzanje – nekima je cak brzina
racunara, telefona i liftova uzasno spora!) bitno osiromasuje zivot covjeka ovoga
vremena. Njegova fanaticna vezanost za djelic vremena, njegov prekid sa prosloscu I sa
buducnoscu, odnosno sa cjelinom zivota nije, naravno, dobro ni sa moralnog stanovista.
Jer, sjecanje je znanje, koje omogucava, pored ostalog, I da razlikujemo dobro od
zla. Zato ni (moralna) buducnost ne moze bez sjecanja.
33

(Be)smisao ljudskog zivota je u najtjesnjoj vezi sa osjecajem (dozivljajem) ljudske
srece. Iako je izvjesno da je smisao iznad srece, pogotovo srece svedene na trenutna
zadovoljstva. Istinski ispunjen zivot ne moze da obeshrabri ni toliko izvjesna covjekova
konacnost, a pogotovo zivotne nedace, koje su skoro neminovne. Ko “osvoji” odnosno
pronadje zivotni smisao uistinu lakse podnosi I svakovrsne zivotne teskoce, pa I samu
smrt. Posredstvom ljubavi, stvaralastva I osjecaja zivotnog ostvarenja I sama smrt se
donekle prevrednuje I “prevazilazi”. Iako definitivnih odgovora na pitanje o smislu
zivota nema, (I nece ih ni biti), izvjesno je, ipak, da se on uveliko ogleda u tome da
radimo ono sto volimo I da usrecujemo one koje volimo. A to je nesto sto nam niko
drugi ne moze garantovati, ne moze prenositi ili predavati, vec se moze I mora samo
licno izboriti.
* * *
MARSEL PRUST:
“Sjecanje na ljubav mi pomaze
da se ne plasim smrti.”
* * *
Antropoloski optimisti tvrde da se duboko u srcu I dusi svakog covjeka nalazi

saosjecajnost I dobrodusnost. Oni stoje na stanovistu da se covjek moze nauciti kako da
mrzi, tako I da voli. Sta vise, oni tvrde da je ljubav vise prirodjena covjeku nego mrznja.
Naravno, I oni su svjesni velikog uticaja drustvenih okolnosti na prevalenciju odredjene
vrste ljudskih osjecanja. Oni umjereniji (poput americkog filozofa Dejvida Roberta
Vilsija) stoje na stanovistu da ne postoji nesto sto je ljudsko u cistom smislu, odnosno da
je ljudsko bice uvijek popravljivo. Po njima se ne moze izjednacavati ono ljudsko I ono
prirodno. Neki od njih misle da prirodno I ne postoji, pa ni prirodni identitet, vec je
to cisti konstrukt. Covjek, po njihovom misljenju, tokom zivota mijenja identitet,
pod pritiskom okolnosti, ali I vlastitog truda u tom procesu vlastitog mijenjanja na
bolje.
Iako je autor ovih redova intimno veoma blizak uvjerenju da u svakom cojeku
potencijalno postoji I dobrota I ljubav, cini se da iskustvo – posebno ono novijeg datuma
– ne daje mnogo argumenata za takvo uvjerenje. Naime, iako je moguce da covjek
posjeduje podjednake mogucnosti I za ljubav I za mrznju, I za stvaralastvo I za
destrukciju, I za istinu I za laz, u odredjenim (posebno teskim, neizvjesnim, dramaticnim)
okolnostima neuporedivo lakse I cesce se opredjeljuje za ovo drugo. Da li zbog straha,
neznanja, interesa ili neceg drugog, manje je bitno.
Da li je covjek tako slabo I krhko bice da pozivanje na njegovu svijest uvijek daje
slabije rezultate od zakonom utvrdjenih zabrana, koje ce ga primorati na
izbjegavanje zla? Cini se da bas jeste, posebno kod onih koje bi mogli oznaciti kao
zivotno “promasene ljude”, koji prosto I bezrazlozno mrze sve one koji nesto znaju I koji
su nesto u zivotu uradili. Oni su ubijedjeni da moraju imati neprijatelja u zivotu, a
spremni su I da idu “korak dalje” pa da drugome nanose I zlo, samo zato da bi “lijecili”
svoje frustracije. Mrznja im katkad dodje I kao zamjena za tugu. Da li je, dakle,
34

ukorijenjenost zla u covjeku, odnosno njegova sklonost ka mrznji I zlu univerzalna
pojava?
I najnovija iskustva sa ovih prostora nedvojbeno potvrdjuju tezu da je tek manjina
spremna, sposobna I odvazna da se uvijek I svagda javno odupire lazima, destrukciji,
mrznji I svakovsnom zlu. Tek manjina je u stanju da se nosi sa izvjesnoscu ljudskog kraja
I neizvjesnoscu toka zivota, koja prati covjekovo postojanje. Samo ona je u stanju da
donekle spozna sustinu zivota I, sto je bitnije, da se istinski otvori prema drugima, da
iskreno voli, da se moralno odvazi u borbi protiv zla u sebi I oko sebe, bez obzira na
cijenu, koju pri tome mora da “plati”. A to znaci spoznaju, prozivljavanje I pridrzavanje
uvijek I svagda bazicnih ljudskih vrijednosti – razumijevanj, strpljenja, solidarnosti,
odnosno iskrenosti I ljubavi. Oni znaju I osjecaju da covjek uistinu vrijedi onoliko
koliko u sebi ima ljubavi za druge. Sta vise, oni su ubijedjeni da je covjek I istinski ziv
samo dok voli, dok ima potrebe za drugim, dok se uzbudjuje, dok se cudi, dok se raduje.
Vecina, pak, na zalost, nije spremna na tako nesto. Ona je povrsna, jednostrana,
nesigurna, neuka I uplasena. Vecina nije sposobna da iskreno vjeruje u covjeka, u
stvaralastvo, u dobra djela, niti da iskreno voli, a svoju prazninu nastoji da ispuni ili
iluzijama laznog zivota (idolatrija robe, depersonalizacija, dehumanizam) ili,cak, grubom
destrukcijom. Svaku krizu duha I krizu identiteta (podsvjesno) pokusavaju prevladati
nerazumnom potrosnjom, izmjenama fizickog imidza, uvecavanjem vlastite moci I
bogatstva, pa I razlicitim okultnim radnjama. (Jos je Hegel pisao da Moderna boluje od
laznih identiteta.) U ekstremnim istorijskim okolnostima, svoj identitet traze I u
razaranju, odnosno u zlocinu najgore vrste, kojem se I suvise lako priklanjanju.
Ovo kao da dovodi u pitanje rasireno uvjerenje da je svaki covjek svijet za sebe I da
je neponovljivo bice. I to barem sa stanovista manifestovanja njihovog odnosa prema
drugima I prema sebi, njihovih potreba I aspiracija, njihovog nacina zivota, odnosno
smisla I besmisla njihovog svakodnevnog zivota.
Neumjereni egoizam I hipertrofija vlastitog “ja” sve vise ugrozava I primarne
ljudske zajednice, kakva je porodica, posebno u krugu zapadne civilizacije. Nespremnost
da se razumije , uvazi, postuje I voli drugi, da se saosjeca sa drugim, da se iskreno brine
za druge, sve cesce dovodi do izbora samackog, vanporodicnog zivota velikog broja
ljudi. (U Skandinaviji, Holandiji, Njemackoj, Velikoj Britaniji I SAD samacka
domacinstva I domacinstva sa nepotpunim porodicama premasuju 50% domacinstava.)
Predinamican I povrsan zivot silno je ubrzao potrosnju osjecanja. Emocionalne veze
su u pravilu kratke I uglavnom vodjene strastima I trenutnim zadovoljstvima.
Fetisizam konformizma I nespremnost da se zajednicki izdrze I savladavaju zivotne
teskoce, dovode do njihovog olakog “pucanja” pri prvim, nekada I banalnim,
preprekama.
Ova filozofija “cvrstog individualizma”, pogotovo u postmoderno doba se
manifestuje I u zivotu drugih, uzih I sirih, ljudskih zajednica –srodnickih, radnih,
teritorijalnih, etnickih… Ove zajednice su, s toga ili kratkog trajanja ili su povezane
iskljucivo materijalnim, stetusnim I slicnim interesima, ali ne I duhovnim I emocionalnim
nitima. Otuda, zivot I rad u ovim zajednicama cesto “proizvodi” osjecaj
usamljenosti I praznine. Pored potrebe da bude zrelo, individualizovano,
samosvjesno bice, covjek ima I snaznu potrebu da bude prihvacen od drugih, da
zapaza I bude zapazen, da daje I da prima, da postuje I bude postovan, odnosno da
voli I da bude voljen. Jednom rijecju, da nekome pripada.
35

U zivotu, koji cesto predstavlja puku varku, iskrena ljubav jeste pravi odgovor.
Takva ljubav “pretvara sve u apokalipsu ljepote”, kako je to divno zapisao Helderin. A
njeno odsustvo, mogli bismo dodati, znaci gubitak nade I mogucnost pretvaranja svega u
pakao.
Kao primjer culture u kojoj se jos uvijek dobrim dijelom ocuvao duh saradnje I
zajednistva, u nauci se cesto istice Japan, odnosno japanske zivotne I radne zajednice. U
njima je osjecaj uzajamnog uvazavanja, a time I vlastite sigurnosti, znatno veci nego
drugdje. Zato, oni postizu visi kvalitet zivota I rada, a lakse prevladavaju zivotne krize.
Ze I sire zivotne zajednice su I kod drugih naroda I kultura izvor I osnov grupnog
identiteta, ali I psiholoski (I ne samo psiholoski) oslonac u prevladavanju zivotnih
neizvjesnosti I turbulencija. To se posebno vidi u relativno lakom I masovnom
prihvatanju razlicitih formi obicajnosti u svakodnevnom zivotu. Ljudi se plase pretjerane
otvorenosti, rizika I moguce drustvene izopcenosti. U nekom redu, poretku I
prepoznatljivosti traze I nalaze oslonac.
Zivotni (be)smisao je, naravno, u najtjesnjoj uzrocno-posljedicnoj vezi sa moralnim
vrijednostima. Istinske moralne vrijednosti, besumnje, bitno upotpunjavaju smisao
covjekovog zivota. I to u tolikoj mjeri da se bez njih o punom kvalitetu zivota, zivota
dostojnog covjeka, tesko uopste moze govoriti. No, kada je rijec o moralnim
vrijednostima, onda je, cini se, mnogo znacajnije duboko ih osjecati I dozivljavati, nego
posjedovati znanje o njima. Da je to tacno govore I brojni primjeri manje ili vise
nemoralnih djela, koja su ucinili “uceni” ili “visokouceni”. Stvar je, dakle, u
interiorizaciji moralnih vrijednosti, u moralnom vaspitanju I moralnoj socijalizaciji
mnogo vise, nego u pukom obrazovanju. Pri tome, nije bez znacaja I zivotno iskustvo,
koje omogucava da se potpunije spozna I dozivi smisao I znacaj moralnih vrijednosti.
Katkada I iz “moralnog kontra-iskustva” – dobro iz iskustva zla, zlo iz iskustva dobra,
istina iz iskustva lazi, laz iz iskustva istine, svjetlo iz iskustva tame…
Iako je izvjesna potreba za “novim humanizmom”, veliko je pitanje da li je on u
ovakvom svijetu I moguc. Tesko je potvrdno odgovoriti na pitanje da li je moguca
obnova covjekoljublja, iskrene saosjecajnosti I odgovornosti za zajednicko dobro,
odnosno uzajamne ljubavi u svakodnevnom zivotu. Nije, medjutim, sporno da je jedino
uz ove I ovakve vrijednosti moguce naci utociste za izgubljenog covjeka ovoga vremena,
koji se, kako to radikalno tvrdi Umberto Eko, “uputio samo jednom jedinom cilju, a to je
Pakao.” Izvjesno je, dakle, da bez obnove moralnog smisla zivota svakog covjeka i
revitalizacije autenticne ljudske zajednice nije moguce transcendiranje granica
puke fizicke egzistencije i ostvarenje punoce ljudskog zivota, a time i utiskivanje
istinskog LJUDSKOG TRAGA u nasim svakidasnjim zivotima.
36

O MOGUCIM ZIVOTNIM POUKAMA
37

* * *
RABINDRANT TAGORE:
“Vasa kruna neka bude smjernost
i vasa sloboda sloboda duse…
i znajte da ono sto je golemo nije veliko
i da gordost ne traje vjecito.”
* * *
Mada ove rijeci velikog Tagore (iz pjesme “Zalazak vijeka”, inace pisane
poslednjeg dana devetnaestog vijeka – 1899. godine), sudeci prema onome sta se sve
desavalo u dvadesetom vijeku, nisu, na zalost, nasle bas mnogo poklonika, posebno ne
medju mocnicima, izvjesno je da ljude nikada nije napustala nada u bolje sutra. Uvijek
su, na srecu, postojali I oni ljudi – mada, istina, najcesce u majini – koji su, uprkos
svemu, verovali u mogucnosti sopstvene promjene I promjene svijeta na bolje. I ne samo
vjerovali, vec I prakticno djelovali u tom smijeru, bez obzira na visoku cijenu, koju je
katkada trebalo platiti.
Medjutim, kako u tom smjeru djelovati efikasno I kako da to cini vecina, nije lako
odgovoriti, bilo da je rijec o teoriji, bilo o svakodnevnom ponasanju. Zivot je, naime,
kako bi rekao Robert Muzil u svom djelu “Covjek bez svojstava” uistinu “nesto
neprijatno”. On je tesko predvidljiv, a jos manje “uhvatljiv”. Umjesto da bira, covjek
cesto, u celjustima zivota, biva biran, od strane okolnosti, dogadjaja, drugih ljudi.Vjetrovi
zivota bacaju covjeka tamo-amo. On je, prakticno, u neprestanom kolebanju izmedju
razlicitih puteva, koji su, ne rijetko, vrlo krivudavi I trnoviti I koje s velikim naporom
valja savladjivati. Ali, to treba ciniti( I neki uistinu cine) I onda kada to djeluje uzaludno.
Pri tome, kroz unutrasnje nastoje razumjeti izvanjsko, a ne obrnuto. Oni znaju da je
vidljivo cesto privid, a nevidljivo najcesce sustina. Oni, takodje, znaju da stvarnost nije
samo culna, vec mnogo vise nadculna. I sam covjek je mnogo vise socio-psiholosko,
kulturno I duhovno, nego samo tjelesno bice. Ali, kako misliti o sustini, o cjelini covjeka
I svijeta, o sustini smisla ljudskog zivota?
Upravo zato cemo se u ovom dijelu teksta pozabaviti mogucim teorijskim I
empirijskim (iskustvenim) poukama, vezanim za unapredjenje moralne I smisaone
sadrzine ljudskog zivota. To, naravno, ni u kom slucaju ne znaci da pretendujemo na
“davanje savjeta” I recepeta o tome kako treba zivjeti. Ne samo da nemamo takve
namjere, vec je to prakticno I nemoguce, obzirom na neopisivu raznovrsnost okolnosti I
situacija u kojima ljudi zive, kao I na cinjenicu da svako prosto mora zivjeti SVOJ
zivot. Namjera nam je da, na bazi teorijskog I prakticnog iskustva, tek ovlas ukazemo na
neke od protivrjecnosti, ali I mogucnosti obogacivanja moralne I ukupne smisaonosti
covjekovog zivota. To, svakako, cinimo u uvjerenju da je moguce izvlaciti pouke iz
zivota drugih ljudi I da one (mozda) mogu biti I od koristi za nekog I danas. Na vlastitom
zivotnom iskustvu je to znatno teze ciniti, jer, kako kaze stara( latinska) mudrost
kljucni paradoks zivota jeste u tome sto se mora zivjeti unaprijed, a moze razumjeti
samo unazad. Uz to, licno iskustvo je u pravilu veoma ograniceno. Zivotna mudrost se
ponajvise “probija” kroz kolektivna iskustva I taj “zivotni logos” valja osluskivati I
38

koristiti u vlastitom zivotu. Treba se, pri tom, podsjetiti jos jedne stare izreke, koja kaze:
“Mudar covjek sve vidi na pocetku, pametan covjek na sredini, a budala na kraju!”
Djelimo I ono uvjerenje das am zivot iz sebe razvija odredjenu mudrost, koju bi
valjalo prepoznati, osmisljavati I koristiti. Iz toga je, uostalom, I nastala teorijska misao o
covjeku, svijetu I zivotu.
Buduci da je zivot jedan, jedinstven i neponovljiv, van svake sumnje je
prirodno nastojanje da on bude sto sadrzajniji, ispunjeniji, smisleniji i srecniji.
To nastojanje u razlicitim vidovima se moze pratiti u velikom istorijskom luku, kako u
teoriji, tako I u empiriji – kod najumnijih I najmoralnijih, od Lao Cea (pa I ranije) do
nasih dana. U svakodnevnom zivotu to nastojanje se iskazuje u afirmaciji, kako
instrumentalnih, tako I ciljnih vrijednosti, kao sto su: zivot u harmoniji (homeostaza) sa
sobom, sa drugima, sa prirodom, moralnost I moralna hrabrost, umjerenost, tolerancija,
razumijevanje, unutrasnja ravnoteza, blgost, obazrivost, strpljenje, prastanje, radinost,
kreativnost.
Ali, ove vrijednosti, naravno, nije lako postizati ni onima koji njima svesno teze.
Cak je I pitanje, sta ove vrijednosti sva podrazumijevaju – I u univerzalnom I u
relativnom smislu – I, narocito, kako ih, posebno u sadejstvu protivrjecnih sila, I
ostvarivati? Pored tog neznanja, istrajnost u ostvarivanju ovih I srodnih vrijednosti je
katkada povezano I sa veoma visokom cijenom, sve do stavljanja karijere, imovine,
slobode, pa I vlastitog zivota na kocku. Zato vecina nije spremna da se bori za ove
vrijednosti po svaku cijenu. Njihov svakodnevni zivot je mahom pracen moralnim
kompromisima, pa I nedopustivim moralnim ustupcima ili,cak, uvjerenjem u
“uzaludnost” moralnih nacela.
Nepodijeljena je, ipak, misljenje da je najvaznije da covjek zna sta hoce od
svog zivota, odnosno sta zeli postici u svom zivotu I sta sum u kljucne vrijednosti
kojima tezi.
Inace, u suprotnom, zivot, bez obzira na okolnosti, moze da prodje “u ludo”, u
pukom vegetiranju ili zadovoljavanju samo materijalnih I nagonskih potreba. I, ne samo
da moze, vec kod ne malog broja, tako, na zalost, I biva.
A znati sta hocemo u zivotu I tako nastojati zivjeti, zapravo, znaci upravljati svojom
sudbinom. I to u mjeri koliko je to uopste moguce. A da li I do nivoa kada se moze
govoriti o tome da “sudbina” prestaje to biti? Rijec je, naime, o stalnom sirenju granica
ljudske slobode. To podrazumijeva, prije svega, moralnu odvaznost I hrabrost, kao
najbitnije sadrzaje zivota, dostojnog covjeka. Ljudi koji drze do samopostovanja
spremni su gotovo na bilo koju cijenu za osvajanje I ocuvanje vlastite slobode. I ne
samo vlastite slobode, vec I slobode drugih. Oni su spremni da pruze otpor svemu sto
unizava ljudsku licnost I svijet moralnih vrijednosti. Oni ne pristaju na zivot bez
hrabrosti, pravde, istine, ljepote, ljubavi I dobrote.
Prvi korak u nastojanju da se ovako osmisli I “zivi” vlastiti zivot jste, svakako,
(u)poznavanje sebe, sto nije ni malo lako. To se, doduse, odvajkada znalo. Prisjetimo se
da je jos Sokrat lansirao maksimu: “Covjece, spoznaj sebe samog!”, sto je po mnogima
predstavljalo pocetke evropskog humanizma. Kao sto je, takodje, znano I na procelju
Apolonovog hrama u Delfima pise: “Upoznaj samog sebe!” Umni ljudi su, dakle,
poodavno shvatili da covjek ne poznaje dovoljno ni samoga sebe, sto direktno implicira
jos vece nepoznavanje drugoga i drugih. U ovom pogledu se u poslednja dva milenijuma
nije nista bitnije promijenilo. Cak bi se prije moglo govoriti o udaljavanju od ovih anticki
39

poziva. Doba Moderne prolazi u znaku radikalnog svodjenja svijeta gotovo
iskljucivo na njegov vidljiv I opipljiv dio. Onda I nije cudno zasto je svijet Moderne
prosto ogrezao u krizi smisla I sto covjek ovog doba zadovoljstvo i srecu uglavnom trazi
(da li I nalazi?) u iluzijama, prividima, I u obmanama. Zato su mnogi umni I upucivali I
upucuju covjeka da “krene” od sebe, da “pronadje” I upozna (je) sebe kao biolosko,
psiholosko, socijalno, kulturno, politicko, religiozno, moralno I duhovo bice, ali I kao
samo jedno od beskrajno mnogo drugih bica u prirodi.
Treba, dakle, pogledati, prije svega, sebe I “raditi na sebi”. Od sebe niti
mozemo, niti treba da bjezimo!. Naprotiv! Biti (samo)svjestan sebe (razluciti svoje
realno I nerealno “ja”) znaci, ne samo manje “lutanja” u zivotu, vec, besumnje, I
ispunjeniji zivot u svakom pogledu. Kada bi covjek, umjesto pretjerane okrenutosti
spoljnom svijetu (posebno, trci za materijalnim dobrima) vise radio na sebi samom I
svom bicu, svakako bi bilo bolje I za pojedinca I za njegove zajednice. Ovo
podrazumjeva da se covjek prosto mora sam slobodno definisati u zivotnoj praksi,
ukoliko zeli ostaviti sopstveni trag.
Dakle, ono sto ce covjek biti (ili, sto moze biti!) zavisi od onoga sto on zaista jeste.
Njegovo prethodno iskustvo uveliko odredjuje njegovu buducnost. Njegov stvarni
identitet (a to znaci, njegov karakter, kao najdublje odredjenje naseg identiteta) u krajnjoj
liniji odredjuje covjekovu sudbinu. Drugacije receno, svojim izborom, covjek, manje ili
vise, odredjuje svoj zivot, odnosno upravlja svojom sudbinom.
Zato bi primarni zivotni kredo svakog covjeka trebao da bude ono sto je Volter
savjetovao svom uceniku Kandidu. Rijec je, naime, o tome da “svako obradjuje svoj
vrt”, sto ce kasnije potencirati mnogi mislioci (sve do Petera Sloterdajka) u razlicitim
varijantama. Tako je vjerovatnije da ce covjek razviti odgovornost kao samosvijest,
zasnovanu na moralnim nacelima, ali I pronaci smisao svog zivota, kao sredstva da ga
ostvari. Osjecaj zivotnog smisla I postojanja moze da “izraste” samo iz cvrstih moralnih
korjena. I, obrnuto, ako covjek ne radi na samome sebi – u smislu obrazovanja I
kulturnog I moralnog oplemenjivanja - malo je vjerovatno da ce uopste ikada postati
covjekom, u punom smislu te rijeci. Na intelektualnoj I svakoj drugoj ljenosti I moralnoj
neosjetljivosti, sasvim sigurno, nikada.
Pri tome, treba znati da je proces “ocovjecenja” permanentan I da nikada nije
konacan. Sta vise, on za covjeka ne bi smio nikada da bude potpuno zadovoljavajuci.
Onaj dio svijeta koji traga za istinom, dobrotom I smislom, toga je duboko svjestan. I
gotovo svakodnevno se u to uvjerava. Onaj drugi dio, koji se zadovoljava prividima, toga
najcesce nije ni svjestan, pa uglavnom I ne djeluje na tom planu.
* * *
IVO ANDRIC:
“Svejedno je koja je vasa istina, glavno je pronesite
je kroz zivot kao svetinju i ne izneverite dusu svoju nikad.”
* * *
Ovo Andricevo geslo (iz “Ex ponta”) – da je istina na prvom mjestu I da istinu kroz
zivot treba pronositi, kao svetinju – besumnje predstavlja vrhovnu moralnu I misaonu
40

vrijednost covjekovog zivota. To se podjednako odnosi na svakog I u svakoj prilici. Za
istinu je potrebna velika snaga I moralna hrabrost. Istinu, medjutim, nije uvijek lako ni
spoznati, ni govoriti. Saznanja o sebi i svijetu najcesce su pod uplivom licnih
osjecanja, zelja, ocekivanja i fantazija. Saznanja su katkad toliko protivrjecna I
zamrsena da I najveci umovi o istoj stvari misle ne samo razlicito, vec I oprecno. I kada
su najrazvijeniji, sistemi saznanja nisu bez elemenata vjerovanja, a cesto ni bez
protivrjecnih obiljezja. Ovo vazi, dakako, i obrnuto za sisteme vjerovanja, koji uglavnom
nisu bez saznajnih, katkad, takodje, i protivrjecnih sadrzaja. Zato se, ne bez razloga, I
kaze da je apsolutna istina neuhvatljiva, ako je uopste I postojana. Najveca saglasnost
upravo I postoji oko toga da (apsolutnu) istinu niko nije ni video, ali su mnogi vidjeli put
koji vodi istini. Istina ponajvise i jeste u traganju za istinom.
Toga je, naravno, bio svjestan I Andric. On upravo zato I govori o “vasoj istini”, sto
bi u mnogim situacijama mogao biti I sinonim za covjekovu iskrenost. Sem onih rijetkih
opstih I sveprisutnih, istine su uglavnom licne I viseznacne, kao, uostalom, I neistine.
Njegov savjet da “ne izneverite dusu svoju nikada” mogao bi se shvatiti, zato, kao poziv
na djelovanje u skladu sa vlastitom savjescu, odnosno moralnom dosljednoscu. To
traganje za istinom, ta teznja da se priblizi istini o sebi I svijetu, predstavlja stvaralacki I
moralni cin. Drugacije kazano, Andricev savjet je, zapravo, poziv na iskrenost, na iskren
I autentican zivot, odnosno poziv da se zivi zivot kakav nam je dat, sa svim svojim
slabostima. A tako zivjeti moze, ukoliko drzi do sustinskih vrijednosti I do samog sebe,
svaki covjek. Jer, ako cesto zaista i ne znamo sta je istina, uvijek znamo sta je
iskrenost i uvijek mozemo biti iskreni, ukoliko to zaista hocemo!
Na zalost, u svakodnevnom zivotu to, najcesce, nije tako. S jedne strane smo
svjedoci cestih privida, zabluda, predrasuda, pa I svjesnih lazi I neistina. A s druge strane
je izvjesno da malobrojni zive u znaku iskrenosti I autenticnosti. Razlicite vrste I gotovo
masovne neistine su evidentne “na svakom koraku” – od najuzih primarnih ljudskih
grupa, do onih najsirih ustanova, institucija, organizacija I mass medija. Mnogi se, dakle,
uplase, odustaju I lakse nalaze put do neistine I obmane. Motivi napustanja “puta istine I
iskrenosti” su, kako svjesni I osmisljeni, tako I nesvjesni I podsvjesni.
Iako je covjek odgovoran za obe vrste ovih motiva, naravno, da je sa moralnog
stanovista, znatno odgovorniji za svjesno i sracunato izbjegavanje istine i iskrenosti.
Prosto je nevjerovatno koliko su razmjere, na primjer, krsenja date vlastite rijeci. Koliko
god se olako daju obecanja, jos vise I brze se zaboravljaju (ili “zaboravljaju”) uz
ocigledno odsustvo svijesti o vlastitoj odgovornosti za neodrzanu rijec. Pojedinci I grupe,
ne rijetko I svjesno obmanjuju druge, ocekujuci da pridobiju naklonost, odnosno statusne,
materijalne I druge koristi ili, pak, da se izbjegnu ili umanje ocekivani gubici. Osnovno
geslo je, pri tome, da cilj opravdava sredstvo. Moralnih dilemma I osjecanja griznje
savjesti kod njih najcesce nema, jer oni niti hoce, niti mogu da se suoce sa istinom o sebi,
o drugima I o svijetu.
Ukoliko zeli da uistinu bude covjek, njegova elementarna moralna obaveza, bilo
cim da se bavi, jeste da govori istinu, odnosno da bude iskren ili barem da ne laze, bez
obzira na okolnosti. Pri tome bi, kao primereno moralno geslo (a ne samo logicka igra
rijeci) moglo da bude ono koje kaze da “sve sto govorim, to I mislim, a sve sto mislim,
to ne govorim.” Covjek, dakle, moze imati o svemu svoje misljenje. On, istovremeno, ne
mora o svemu I iznositi svoje misljenje. Kako to lijepo kaze jedan pisac, on “svoju torbu
do kraja moze izruciti samo u trenucima velikog nadahnuca.”(M.Danojlic) Ali, ono o
41

cemu govori I o cemu iznosi svoje misljenje, to mora biti u saglasnosti sa onim sto zaista
misli, odnosno mora biti istinito I iskreno.
Sledstveno tome, I zadatu rijec treba po svaku cijenu odrzati ili, u najmanju ruku,
obecanja ne davati olako, kako to, na zalost, mnogi cine. Hana Arent je pisala da je
tesko lagati druge, a da ne lazemo sebe. Jednom rijecju, za sve sto cini i govori, covjek
treba da nosi vlastitu moralnu odgovornost, odnosno da posjeduje, razvija i manifestuje
svijest o toj odgovornosti i pred sobom i pred drugima. Ove moralne principe treba
postovati i kada nam nisu trenutno u interesu, jer se bas tako i bas tada provjerava i
dokazuje i njihova vrijednost i cvrstina nasih moralnih uvjerenja.
Ovo podrazumijeva uvazavanje postojanja hijerarhije vrijednosti, u cijem vrhu bi,
svakako, trebale biti kljucne morale i smisaone vrijednosti. To je tim potrebnije, jer je
evidentan besprimjerno rasiren moralni relativizam i nihilizam. A upravo to,
covjeka ovoga vremena ostavlja bez pouzdanog i trajnijeg moralnog oslonca i cini
ga “taocem praznine.” Koje su sve posljedice toga, dijelom je vec bilo govora u ovom
tekstu, a bice I u njegovom nastavku.
U svakom slucaju, vise je nego ocigledna potreba obnove sustinskih etickih
vrijednosti. A uz vrhunske moralne, u pravilu, idu I druge vrijednosti – estetske, saznajne,
psiholoske. Dobro, istina i lijepo najcesce idu zajedno. Svijet egzaktnog, svijet
moralnog i svijet lijepog nisu tri odvojena svijeta, vec “komplementarni svjetovi”,
koji, zapravo, tek zajedno mogu ciniti smislenim zivot u cjelini.
I u domenu takozvane prakticne psihologije potencira se cinjenica das u za
covjekovu srecu neophodne vrline I srca I uma. Pri tom se posebno ukazuje na slijedece
vrline: povjerenje, milosrdje, hrabrost, smirenost I bistrina uma. Dodali bismo jos I
skromnost – posebno u odnosu na materijalne vrijednosti, kao I strpljenje u ostvarivanju
zivotnih ciljeva. To je bitno, kako za pojedince, tako I za ljudske zajednice, kako za
postizanje zeljenog individualnog zadovoljstva I osjecanja srece, tako I za ostvarivanje
sirih drustvenih ciljeva. Prvi korak, pri tom, je napor za razumijevanje prave prirode
svijeta. Psiholozi koji se bave prakticnom psihologijom stoje na stanovist da je stanje
srece u stvari stanje naseg uma. To znaci da ni jedna zivotna nedaca ne moze odagnati
stanje srece, ukoliko um “misli’ o sebi, kao o srecnom umu I da se koncentrise na “sada I
ovdje”, na realni svijet, koji je u stanju neprekidne promjene. Stanje srece, u tom
smislu, treba nauciti, izgraditi, usvojiti, prihvatiti cistim srcem i jasnim umom, sa
povjerenjem u sebe i u druge.
U ovom kontekstu psihologija I psiholozi pokusavaju da definisu I pojam
“normalne licnosti”. Iako o tome postoje veoma razlicita misljenja, sto je I razumljivo,
cini nam se korisnim da ovde navedemo stav Tomasa Sasa. Po njemu su najznacajniji
elementi za razvoj normalne licnosti, odnosno “unutrasnje realnosti”: netraumatsko
iskustvo tokom razvoja, sticanje osnovnog povjerenja u sebe I druge ljude, koji okruzuju
pojedinca, razvoj sposobnosti za ljubav I seksualnost, savladavanje stida, straha,
osjecanja krivice I agresivnosti I, najzad, prevazilazenje destruktivne samoljubivosti. A u
izgradnji “spoljasnje realnosti” pojedinac, prema Tomasu Sasu, treba da razvija brojne
prirodne mehanizme odbrane u borbi s problemima zivljenja, strahom, traumama I
stresovi, kao I sposobnost da n avec razvijenu personalizovanost nadogradi I sposobnost
za socijalizaciju, tj. da razvije I reprodukuje visoke norme drustvenosti I moralnosti.
42

* * *
DANILO KIS:
“… jer je, uprkos svemu, privremena patnja trajanja
vrednija od konacne praznine nistavila.”
* * *
I ovaj stav Danila Kisa (iz njegove “Grobnice za Borisa Davidovica) implicira
stanoviste da istinski kvalitet ljudskog zivota, pa I ljudska sreca, ne zaviseod trenutnih
zadovoljstava. Ta zadovoljstva, izazvana najcesce izvanjskim podrazajima, ne mogu
biti izvor osvajanja trajnijeg zivotnog smisla. Ona su trentna, kratkorocna i
povrsna. Ona zato i brzo prodju i, ne rijetko, ostavljaju svaki put jos veci osjecaj
praznine u srcu i dusi covjeka. Rijec je, u sustini, o iluziji ostvarene srece.
Da li je I kako to moguce preduprijediti? Pa, naravno, traganjem za onim dubljim I
trajnijim izvorima ljudskog zadovoljstva. I ne samo zadovoljstva, vec I zivotne punoce I
smisla iza kojih bi ostajao I ostao istinski LJUDSKI TRAG. Za to je, prije svega,
neophodno dobro upoznati sebe, svoje vrlie I mane, svoje sklonosti I zelje. Zatim, jasno
odrediti sta covjek zeli od svog zivota I u svom zivotu postici. I onda istrajno djelovati u
tom pravcu, dajuci, pri tome, ono sto je najbolje u njemu. Ali i preferirajuci ono BITI u
odnosu na ono IMATI, odnosno postojati naspram posjedovati. To je podjednako
znacajno, bilo da je rijec o vlastitom samouzdizanju, bilo o profesionalnom djelovanju,
bilo o porodicnom zivotu ili o odnosu prema drugom I drugima uopste.
Samo tako I tada se postizu trajna (ili trajnija) zadovoljstva I osjecanje srece,
odnosno zivotne ispunjenosti I licne ostvarenosti. A znano je iz iskustva (narocito iz
mladjih dana gotovo svakog covjeka) da ako si srecan, onda mislis da je “cio svijet tvoj.”
To je tacno, jer nema nista iznad ljudskog osjecanja srece. Nekada je takvo osjecanje
moguce I bez posebnog, konkretnog, povoda, uz skromno zadovoljstvo cinjenicom das
mo zivi I zdravi. (Zak Prever je svako jutro pjevao, bez obzira na vremenske prilike, “Oh,
kakav divan dan”, vjerovatno srecan sto moze da vidi, osjeti, dozivi svijet I tog jutra.)
To se odnosi I na sposobnost radovanja najobicnijim “sitnicama”, odnosno
sposobnost uzivanja u sitnim, svakodnevnim zadovoljstvima I radostima. Pogotovo u
igri, kao necemu najljepsem sto je covjeku dato, od najradije dobi. Na zalost, mnogi ljudi
su izgubili smisao za to.
Sve ovo je i te kako vezano za tzv. umijece zivljenja, koje tokom citavog zivota
mnogi, na zalost, ne savladaju. Uzeti svoj zivot u svoje ruke znaci, zapravo, uveliko
ovladati svojom “sudbinom’ i uistinu biti kovac sopstvene srece. I, obrnuto, nasom
pasivnoscu i rezignacijom “prepustamo” sudbini ili stihiji da manifestuje svoju moc
nad nama. A to je, svakako, direktno povezano I sa tzv. kvalitetom zivota, o cemu se
poslednjih godina sve vise govori I pise, iako, na zalost, najcesce pojednostavljeno I
redukcionisticki. Kvalitet zivota se u ovoj dioptriji u najboljem slucaju svodi na visi
materijalni standard, na kvalitetniju ishranu, cistiju prirodnu okolinu I rekreativne
aktivnosti. Sfera psihickog, socijalnog, kulturnog I duhovnog, odnosno te vrste potreba,
pri tome, najcesce ostaju po strain. Dakle, po strain ostaju takve vrijednosti, kao sto su:
mir, ljubav, harmonija, samopostovanje, ritam zivljenja, odnos pojedinca I njegovih
zajednica I, naravno, mnoge druge. Malo se ko pita kako se osjecamo u vezi sa sobom I
43

onim sto se oko nas desava. A o kvalitetu iskustva, odnosno poboljsavanju tog kvaliteta,
kao bitne predpostavke za unapredjenje kvaliteta zivota, da se I ne govori.
U uslovima robno-novcanih odnosa, bez novca se, svakako, ne moze. Bez njega
se ne mogu rjesavati svakodnevni egzistencijalni problemi. Ali je sasvim izvjesno da
se samo sa novcem ne moze rijesiti ni jedan esencijalni problem ljudskog zivota.
Otuda, svodjenje sintagme “kvalitet zivota” samo na tu materijalnu dimenziju ili
prvenstveno, sasvim sigurno, ne pogadja sustinsku, smisaonu dimenziju ljudskog zivota.
Pri svemu tome je, naravno, bitno sta covjek sebi postavlja kao primaran cilj (ciljeve) u
svom zivotu. Od toga ponajvise I zavisi poimanje kljucnih komponenti kvaliteta zivota.
Ovo podrazumijeva i spoznavanje, pored vrlina, i vlastitih slabosti, kao i “ucenje” kako
zivjeti s njima, uz nastojanje da ih se prevlada.
Ako je tacno da se zivotni smisao “osvaja odozdo”, onda to podrazumijeva
posjedovanje (sticanje I razvijanje) sposobnosti da se “pronadje” vlastiti zivot, odnosno
da se iz mnostva mogucnosti izabere (I trajno bira) ono sto omogucava postizanje smisla
vlastitog zivota. Ili, barem, da se izbjegavaju jos brojnije mogucnosti koje sobom nosi
zivotni besmisao. U tom smislu se I sreca moze zadobivati I gubiti, odnosno, moguce je,
ma koliko to na prvi pogled djelovalo paradoksalno, raditi za vlastitu srecu ili protiv nje.
To, uz ostalo, podrazumijeva ovladavanje praiskonskim nagonima i strastima,
uspostavljanje unutrasnjeg dusevnog i duhovnog mira, njegovanje najvisih etickih,
estetskih, psiholoskih i duhovnih vrijednosti, te dosezanje (moguce) zivotne
mudrosti.
Vjerovatno je suvisno isticati da je rad kao takav I stvaralastvo u najrazlicitijim
vidovima (kao profesija, kao potreba, kao igra) nezaobilazan dio smisla ljudskog zivota.
Balzak je pisao da je stalni rad “zakon umjetnosti” (dodali bismo I “zakon zivota”), a
Volter da nas rad cuva od tri velika zla – siromastva, dosade I poroka. Ali, koliko ljudi
sebe pronalazi u radu, koliko njih osjeca zadovoljstvo, radost I ispunjenje u radu?
Empirijska istrazivanja pokazuju da je rijec o (relativno) malom procentu, koji tako
dozivljavaju rad. Nesto veci procenat je medju mladjima koji rade na najnovijim
informatickim tehnologijama, gdje katkad zaista nema jasne granice izmedju rada I igre.
Izvjesno je da vecina ljudi, uz rad, i porodicu dozivljavaju kao najznacajniji
oslonac u svom zivotu. Ili, porodicu, cak, prije svega, i prije samog rada (profesije),
kao moguci izvor mira, sklada, zadovoljstva, punoce i srece. Samopouzdanje I
zadovoljsto u radu, kao i radost u zivotu (sto je najcesce vezano za porodicu) su kljucne
pretpostavke ostvarivanja zivotnog smisla. Porodica (naravno, ne bilo kakva) predstavlja
psiholoski I socijalni prostor, koji pruza sigurnu zastitu svojim clanovima. Miran I
harmonican porodicni zivot je neophodan za psihicku ravnotezu, za zdrav rast I razvoj, za
osjecaj ljubavi, razumijevanja, radosti I ispunjenosti svakog covjeka. U hijerarhiji
motiva koje posjeduje nase psihicko bice, potreba za sigurnoscu i izvjesnoscu,
izrazena kroz osjecanje emotivne stabilnosti i spoznaju da negdje i nekome
pripadamo, zauzima veoma visoko mjesto. Zdrava porodica je u tom smislu
“skloniste” od svih oluja koje manje ili vise, svakog covjeka prate u zivotu.
Na zalost, nije mali broj (I, uz to, se permanentno uvecava) ljudi kojima je
uskracena ovakva porodica, odnosno ovakva socio-psiholoska funkcija porodice.
Patologija svakidasnjeg, pa I porodicnog zivota je, na zalost, u ekspanziji na svim
meredijanima.
44

* * *
FRANC KAFKA:
“Njihova sigurnost dolazi samo od njihove gluposti!”
* * *
Potreba za saznanjem spada u osnovne covjekove potrebe. To se, naravno, odnosi I

na saznanja o zivotu, bez kojih je tesko razumjeti cjelinu zivota, pa time I njegovu
moralnu I smisaonu dimenziju. Sta vise, moglo bi se pouzdano ustvrditi da je
covjekova iskljucivost u obrnutoj proporciji sa covjekovim znanjem. Upravo na to
upucuje gore navedena Kafkina misao iz njegovog “Procesa”. Kafka, inace, preporucuje
da treba citati samo one knjige koje nas “bodu”, odnosno one knjige koje nas “bude
udarcem pesnice po glavi”. Knjiga, po njemu, mora biti “sjekira za zaledjeno more u
nama.” I u njegovim knjigama je to ocigledno. U njih su utkani Kafkini unutrasnji
sukobi, sumnje, strepnje, ceznje, patnje, dozivljaj besmisla, otudjenja I beznadeznog
ocajanja.
Slicne misli srecemo I u Kisevoj “Grobnici za Borisa Davidovica”, gdje on kaze da
“…Citanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a citanje jedne jedine knjige do neznanja,
naoruzanog mahnitoscu I mrznjom”. Nije zato slucajno da on u obracanju mladom piscu
preporucuje da njegovo oruzje bude sumnja. Kis, u tom kontekstu, istice da knjige ne
sluze samo dobru. Knjige su izvor i moralnosti i bezakonja, i milosti I zlocina.
“Mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna”, kaze on. Uvjerenja crpljena samo iz
jedne knjige – Biblija, Kuran, Marks, Homeini ne razvijaju sumnju. Zivot je sam po sebi
protivrjecan I zato treba citati vise knjiga, da bi se doseglo do tih protivrjecnosti.
Doduse, ovo je poznato od ranije, a narocito od Hegela. Jedno misljenje, jedan stav,
jedna ideja, jedna koncepcija, jedno uvjerenje, samo po sebi ne znaci mnogo. Svoj
legitimitet, svoju istinu i svoju stvarno egzistenciju oni zadobivaju tek u dijalogu, u
suceljavanju sa drugim, tek u priznanju od drugog, od njega razlicitog, pa i
suprotnog.
Inace, citajuci – posebno pazljivim I kritickim citanjem “pravih” knjiga – mi,
zapravo “ulazimo” u razlicita iskustva I time obogacujemo sopstveni zivot iskustvima
drugih ljudi. To nam, besumnje, samo moze biti od koristi u boljem razumjevanju zivota
I svijeta, u laksem sporazumijevanju ljudi, naroda, kultura, u traganju za cjelinom svijeta
, ali I za smislom zivota svakog pojedinca. Razumije se da su ta saznanja, (do sada
uglavnom sabrana u knjigama, a u novije vrijeme I na Internet mrezi I drugim
informacionim tehnologijama), temelj obrazovanja, nauke, culture I medij za prenos
intelektualnih, naucnih, tahnickih I drugih tekovina ljudskog duha.To vazi I za pisanje,
koje je (iako djelo I tastine) u osnovi moralni cin. Zanimljivo je sta o pisanju misli, na
primjer, Danilo Kis. Po njemu, pisanje sluzi kao nadoknada za zivot, odnosno za nase
predstave o (zeljenom) zivotu. On kaze da vrijeme provedeno u pisanju smatra
izgubljenim vremenom, ali, isto tako, vrijeme izvan pisanja smatra tracenjem vremena.
Ove spozaje nisu, naravno, od juce. Oduvijek se zna da su korijeni znanja gorki,
ali da su plodovi slatki. Jos su stari Kinezi znali za uzajamno djelovanje dva suprotna
kozmicka principa: mracnog JIN i svetlog JANG. Rijec je o borbi I jedinstvu suprotnosti
45

vidljivog (svijetlog) I nevidljivog (tamnog). To se, medjutim, podjednako odnosi na
kosmos I na covjeka. A da bi se zivot u ovoj koncepciji stalne borbe razumio I uspjesno
usmjeravao, neophodno je I poznavanje svojevrsnih tablica mudrosti, tj. poznavanje tzv.
Strategema. Njihovo poznavanje olaksava covjeku ponasanje I djelovanje, posebno u
nestandardnim zivotnim situacijama .
Znacaj saznanja za ljudski zivot potencirali su I drugi. Aristotel je, na primjer, na
pitanje koliko se razlikuju obrazovani od neobrazovanih ljudi, odgovorio: “Onoliko,
koliko zivi od mrtvih!” A, prema Diogenu Laercaninu, Aristotel je svoja predavanja
uvijek zapocinjao rijecima: “Kao sto vid prima svjetlost iz vazduha, tako dusa prima
svjetlost od nauke (obrazovanja).” Obrazovanje je I uslov da se, kako je to, takodje,
govorio Aristotel, misli kao mudrac, a govori kao obican covjek. Obrazovanje je za njega
bilo I “najljepsa priprema za starost”.
Ovdje, naravno, nije rijec o bilo kakvom saznanju, vec prvenstveno o onom
cjelovitom, kritickom, sintetickom, odnosno o saznanju koje moze da ima trajniji
znacaj za ljudski zivot. Rijec je, zapravo, o zivotnoj mudrosti, o mudrosti zivljenja.
Jedna stara izreka kaze da “pametan covjek nastoji sva napraviti ispravno, a mudar
covjek nastoji pociniti sto manje gresaka.” A Heraklit je, jos prije dva I po milenijuma
govorio da mnogoznalastvo ne vodi mudrosti. Mnogo vijekova kasnije Mark Tven
ironicno zapisuje: “Nikada nisam dozvolio da svoje obrazovanje ugrozim svojim
skolovanjem.” Prvi korak do novog znanja je saznanje da nesto ne znamo. A o cjelini
stvarnosti i njenim dubljim slojevima uistinu malo ko sta zna, tim prije, sto je ona
sama po sebi veoma protivrjecna i veoma promjenljiva. Svako novo znacajnije
saznanje uzdrma temelje dotasnje samouvjerenosti, kojoj su, u pravilu, skloni
poluinteligentni, odnosno oni kojima je pozitivisticko znanje vrhunac znanja, koji robuju
poznavanju “prvog sloja stvarnosti” ili su, cak, zarobljenici zabluda, predrasuda, iluzija I
svakovrsnih gluposti. –risjetimo se ovdje da je genijalni Ajnstajn o ljudskoj gluposti
ironicno zapisao da su “samo dvije stvari beskrajne – univerzum I ljudska glupost, s tim
sto za univerzum I nisam toliko siguran.”
Protivrjecna obiljezja stvarnosti “prizvode”, naravno,I protivrjecna saznanja. Ako
hoce da razumije druge ljude, covjek prosto mora u sebi imati mnoge protivrjecnosti. Pa
ipak, sirenjem I produbljavanjem saznanja, covjek uvecava svoje sposobnosti da
jezgrovitije, sazetije I racionalnije iskazuje svoje misli.
Pored teorijskih, ovdje su, svakako, znacajna I iskustvena saznanja. I to, kako ona
individualna, tako I ona kolektivna. Uslov je, naravno, das u ta iskustva osvijestena,
odnosno osmisljena. Za trajnost nasih saznanja I njihovih rezultata, bitno je da se njeguje
temeljitost, predanost I zadubljenost u ono sto se misli, govori I radi, na suprot danas
toliko rasirenoj povrsnosti, kratkotrajnosti I otudjenosti. Danas se znanje cesto svodi na
puku informaciju. To je, naravno, daleko od pravog znanja, a jos dalje od zivotne
mudrosti.
Naravno da se covjek, pod uticajem novih saznanja, posebno onih kapitalnih,
mijenja. Moze da se mijenja cak I njegov intelektualni identitet, kao I njegovo ponasanje.
U susretu sa novim spoznajama, on moze da se oslobadja I laznog (ili laznih) identiteta.
Ali u ontoloskom I karakternom smislu, covjek, svakako, treba “da ostane svoj”. Jos je
Dante pisao da je postojan u svojoj promjenljivosti. Mijenjati se, a, istovremeno, ostati
svoj je temeljni moralni zakon ljudskog zivota. To, dakako, podrazumijeva da covjek
46

u svom zivotu ne treba da razdvaja saznajne I moralne vrijednosti, niti svoju misao od
svoje prakticne djelatnosti.
A zivot bolje razumjeti znaci biti vise spreman i na prastanje, na vecu blagost.
Jer, blagost je izraz i saznanja, iskustva, sirine i svojevrsne moci vece od prezrenja, cak i
u odnosu na najvece licne uvrede. I, obrnuto, ljudi uzih vidika, labilnije psihicke
konstitucije I moralne nedosljednosti svoje mane najcesce pripisuju drugima, ljute se na
druge I olako sude o drugima, pa I presudjuju. U pitanju je, u psihologiji dobro poznat
“metod projekcije”.
* * *
IVO ANDRIC:
“Tako se tesko zivi, tako se kratko zivi,
pa jos polovina tog teskog i kratkog zivota
nam prodje u mrznji i nesporazumima.
Oh, ugasite mrznju! Ljudi su nama potrebni
i nikako se, nikako ne moze zivjeti bez oprastanja.”
* * *
Pocetkom dvadesetog vijeka jedan francuski humanista (Ernest Renan) je pisao da

ljudsko drustvo ide ka “organizovanoj sebicnosti”. Na zalost, dvadeseti vijek je potvrdio
tacnost ove dijagnoze, I to u drasticnoj formi, bilo da je rijec o individualnoj, bilo o
grupnoj sebicnosti. A najtamnije tacke ovog vijeka - kojih je bilo I previse - su najvecim
dijelom posljedice te sebicnosti. Sebicnost je, naime, neminovno pracena zaviscu,
licemjerjem, mrznjom, nasiljem, odnosno udaljavanjem od drugog, drugih I drugacijih.
A, znano je, da samo s drugim I u odnosu prema drugom mozemo spoznati sebe (do
mere do koje je to uopste moguce), da mozemo iskazati sebe, sa svim svojim vrlinama I
Manama I da jedino tako mozemo istinski dozivljavati trajna zadovoljstva, istinsku radost
I srecu. Mjereci sebe samo sobom, ne samo da necemo razumjeti sebe, vec necemo ni
osjetiti zivot u njegovoj raznovrsnosti I mnogostrukosti. Ovo, istovremeno, znaci I nikoga
ne voljeti. A po mnogima, ne voljeti nikoga predstavlja vrhunac ljudske bijede.
Sve je to, dakle, u krajnjoj liniji vezano za ljubav, odnosno za (ne)posjedovanje
ljubavi, shvacene u univerzalnom znacenju. Ljubav je, besumnje, najdublji izvor
zivotne radosti, ushicenja, zanosa, svakodnevnog stvaralastva i zivotnog smisla.
Na suprot tome, odsustvo ljubavi dovodi do osjecanja apatije, rezignacije, dosade,
praznine i zivotnog besmisla. I duhovna I svjetovna literature, a jos vise zivot, pa I onaj
svakodnevni ovo nedvojbeno potvrdjuje. Stara latinska izreka kaze da postoje samo
dvije stvari za koje vrijedi zivjeti. To su ljubav i moc. Covjek se treba opredjeliti za
jednu, jer obe nikada ne moze imati. Jedna drugu iskljucuje. Razdvaja nas I unistava
mrznja, a spaja I odrzava ljubav, pa I onda kada teskom mukom “isplivava” na povrsinu
u neravnopravnoj borbi sa mrznjom. I u danasnjem svijetu, zahvacenom svakovrsnom
entropijom, kada se cini da ljubav prosto nije moguca, od tih nastojanja ne treba
odustajati.
Temelje hriscanstva apostol Pavle, kao sto je poznato, vidi upravo u ljubavi, koju
kao vrlinu stavlja I ispred vjere I nade. Neki mislioci – I duhovni I svjetovni – idu toliko
47

daleko da tvrde da spoznaju treba zrtvovati zarad ljubavi, ako spoznaja eventualno ometa
ljubav!
Nesporno je da velika djela nastaju iz velike ljubavi. I, obrnuto, nikada iz
mrznje, kao inferiornog osjecanja u odnosu na ljubav. A znano je da samo inferiorne
osobe imaju potrebu da produkuju mrznju. Rijec je o osobama koje sun a ovaj ili onaj
nacin ostecene. Takodje je poznato da se, u pravilu, mrze slicne osobe I grupe. U
vokabularu psihoanalize to se najcesce objasnjava “narcisoidnoscu malih razlika”.
Genijalni Betovn je govorio da ne priznaje drugi znak nadmocnosti osim dobrote, to
jest ljubavi. Dodali bismo da samo ljubav moze iznijeti na vidjelo ono najvrijednij, ali I
najskrivenije u svakom covjeku, u njegovom srcu, u njegovoj dusi, u njegovom intelekt.
Davno je receno da se samo ljubav uvecava dijeljenjem. Istinski, nase je samo ono
sto dajemo drugima.
Takodje je staro saznanje da se lakse zivi kada covjek nikoga ne mrzi, kao I ono da
se uz bilo kaku mrznju ne moze biti sretan. Kod onih koji mrze o oprastanju se, naravno,
ne moze govoriti. A biti covjek I uopste zivjeti prosto nije moguce bez prastanja, kako
nas upozoravaju najveci I duhovni I svjetovni mislioci I stvaraoci. Sasvim sigurno se
lakse zivi ako se I kada se prasta drugima I od drugih prima oprost. Jer, prastati znaci
voljeti, a voljeti znaci “vidjeti zadovoljstvo u sreci drugih”. (G.V.Lajbnic) To, naravno,
mogu da cine samo oni koji su vodjeni sirinom slobodnog ljudskog duha, duse I srca.
Na individualnom planu I u svakodnevnom zivotu to se narocito ogleda u
postojanju ili odsustvu medjusobnog iskrenog prijateljstva. Jos je Sokrat govorio da je
od svih blaga najvece blago dobar i pouzdan prijatelj. Na pitanje sta je prijatelj,
Aristotel je govorio da je to “jedna dusa koja boravi u dva tijela.”Vjerovatno rukovodjen
ovim uvjerenjem, on je u sadmoj knjizi svoje “Etike” napisao da “ko ima mnogo
prijatelja, nema pravog prijatelja.” A prema Seneki, prijateljstvo uvijek cini dobro, a
ljubav moze I da povrijedi. Zato ce i Volter, mnogo vijekova kasnije, preporucivati da
“ne otvarate svakom covjeku svoje srce, jer moze biti ranjeno”, a Ivo Andric ce
izbjegavati da se povjerava i onima koji su mu bili najblizi.
I zaista, kako su to mnogi i prije i poslije ovdje pomenutih mislilaca govorili i
pisali, u zivotu nije nista tako rijetko kao susret dva ljudska bica, koja se razumiju,
vole, postuju i uvazavaju, sa svim svojim vrlinama i manama. Sta vise, nije rijetkost
da se i najmanje (sustinski) zna o onima koji su najblizi.
Iskreno I istinsko prijateljstvo se, dakle, gradi sporo I u pravilu, od mladjih dana.
Ono se dokazuje, izgradjuje, razvija I provjerava u najrazlicitijim zivotnim situacijama.
Zato je, I po misljenju autora ovoga teksta, pravo prijateljstvo uistinu svetinja, koja se
treba pazljivo I stalno njegovati. Dodajmo ovome da I relevantna empirijska istrazivanja
pokazuju da su osobe koje imaju dobre I stalne prijatelje psiholoski stabilnije,
socijalizovanije I sa osjecajem zivotne ispunjenosti, odnosno da imaju manje problema sa
stresovima I sa bolestima, pa cak I da duze zive.
Zivjeti bez iskrenih prijatelja I iskrenog prijateljstva zaista je tesko. Zivot proveden
tako je, sasvim sigurno, osiromasen za njegovu mozda I najbitniju dimenziju. Na zalost,
to nije rijetkost u zivotu mnogih ljudi. Malo je utjesno da to mnogi shvate tek u poznim
godinama.
Alternativa odsustvu prijateljstva je, naravno, samoca, koja je najmanje pozeljan
“saveznik”.Pol Valeri bi rekao da “covjek koji je sam u losem je drustvu”. A Margarit
Diras ide jos dalje pa kaze da “usamljenost znaci smrt ili knjigu!” Iako, istina, fizicka
48

samoca I stvarni osjecaj usamljenosti ne moraju uvijek znaciti isto. Covjek moze biti I u
grupi, a osjecati se beskrajno usamljeno, kao I obrnuto, biti fizicki sam, a ne osjecati se
usamljeno, zavisno od okolnosti, motiva I, narocito, od do tada ostvarenog smisla
vlastitog zivota.
Ipak, u svakom slucaju, samoca, pogotovo ona trajnija I prisilna, nije dobra, nije
zdrava (ni fizicki, ni mentalno) I, najcesce, nije podsticajna za rad, stvaralastvo I dozivljaj
zivotne punoce uopste. Stvarnu samocu mogu da izdrze samo malobrojni , oni najjaci, oni
koji su u stanju da se odupru najtezim iskusenjima, koji su u stanju da I u takvoj situaciji
nalaze I pronadju motiv za stvaralastvo I zivotni smisao.
* * *
PUSKIN:
“Srecan je onaj koji je mlad za mladih dana,
A zna da sazri u pravi cas.”
* * *
Naravno I o (individualnoj0 ljudskoj sreci postoje, ne samo razlicita, vec I oprecna

misljenja. Neosporno je, naime, da gotovo sva ljudska bica na ovaj ili onaj nacin, svjesno
mogucnostima i nacinu ostvarivanja srece u svakodnevnom zivotu, tesko je naci dva
identicna pogleda. Ti pogledi se krecu u dijapazonu izmedju dvije krajnosti – od one da
je sreca nedostizna, neostvariva, pa cak I nepozeljna, do one da je srecu moguce ostvariti,
dozivjeti, postici gotovo u svakom trenutku, ako covjek nema (pre) velika ocekivanja.
Paolo Koeljo, na primjer, pise da nikada nije ni pokusao da bude srecan, jer je t, po
njemu, kraj kreativnosti. A Ivo Andric pise, opet, da nas “svijet truje”, a za sebe sama
kaze: “Najbolji sam kad sam ocajan!” Marsel Prust slicno pise u “U traganju za
izgubljenim vremenom” da mu tuga, koju svakodnevno osjeca “donosi poneku dobru
filozofsku misao.” I mnogi drugi su isticali da patnja moze da oplemeni, da pomogne da
se sazre ili prije sazre, a onda I da se stvore najuzvisenija djela. Naravno, patnja, sama po
sebi, nije dovoljna za to! Ali je izvjesno da pretjerani konformizam, sasvim sigurno,
nije dobar ni za tijelo ni za duh i dusu. Iskustvo (relativne) neimastine I odricanja cesto
moze djelovati blagotvorno na stvaralastvo.
U petoj knjizi “Zakona” Platon pise da bogati ne mogu biti dobri, a posto nisu
dobri, oni ne mogu biti ni srecni. Tesko je, otuda, vjerovati da trajni (ji) dozivljaj srece,
smisla I nade moze ici uz socijalnu nepravdu, uz nepostivanje mjere u svemu (tog
zivotnog antickog ideala), kao I uz negiranje slobode I istine.
Ekstremno je, i dakako, neprihvatljivo I ono shvatanje individualne srece, koje tezi
licnoj sreci I po cijenu nesrece drugih ili, pak, ono koje smatra da je licna sreca iskljucivo
u zrtvovanju za srecu drugih, odnosno u potpunom marginalizovanju vlastite
individualnosti.
Na suprot ovim krajnostima, stojimo na stanovistu da je sreca ipak moguca i
to u ravnotezi izmedju zdravog individualizma i umjerenog i iskrenog zajednistva,
koje ne trazi negiranje individualnosti, kao uslova za zajednicku srecu. Medjutim, I
tada nije moguca sreca, ako pod njom podrazumijevamo samo zivot pun radosti, zivot
ispunjen jakim (pozitivnim) emocijama I velikim zadovoljstvima, bez imalo bola. Ona je
49

moguca I to najcesce u relativnom smislu samo kao sreca svjesnog zivljenja, bez jakih I
stalnih zadovoljstava, ali I bez jakih I stalnih bolova, patnji, osjecanja tuge I praznine.
Rijetke su zivotne situacije (I individualne egzistencije) kada je ovo prvo mnogo vece I
cesce od ovog drugog. Ovakve situacije postoje samo kod onih koji se ne povode za
povrsnim i trenutnim, vec za trajnim i dubljim izvorima zadovoljstava i srece u
svakodnevnom zivotu.A ovo se ponajvise vezuje za zdrav i skladan zajednicki zivot
sa onim koje najvise volimo, (uglavnom porodica i prijatelji) i profesiju, kojom se
bavimo, koju dozivljavamo kao izazov. Uz ta dva osnovna zivotna stuba, moguce je
ostvarenje (relativne) srece ili, barem, ocuvanje “smisla za srecu”, kako je to pisao A.
Kami. U domenu stvaralastva to prakticno znaci ni jedan dan bez crte (za slikara), ni
jedan dan bez note (za muzicara), ni jedan dan bez retka (za pisca) I tako redom, a za
svakog covjeka ni jedan dan bez korisnog gesta (djela) I bez lijepe rijeci.
Kljucni preduslov za to jeste da covjek spozna sebe, da zna sta zeli od svog zivota,
da definise svoje zivotne vrijednosti I “optimalno” postavi svoje zivotne ciljeve I da se
predano trudi u njihovom ostvarivanju. Hrabrost, iskrenost i jednostavnost su,
svakako, osnov autenticnog zivota, pa time, uveliko, i zivotne srece. Neki bi to, u
pomalo pojednostavljenoj formuli, iskazali na nacin da svako moze naci svoju srecu, ako
je svjestan svojih mogucnosti I ako zna gdje mu je mjesto. Kljucna saznanja o zivotu ipak
sticemo sami iz sopstvenog iskustva I promisljajuci iskustva drugih. Ako uspijemo da
spoznamo, osvojimo I razvijamo unutrasnju slobodu I nas unutrasnji svijet uopste, tada ce
I nasa sreca vise zavisiti od nas samih, nego od drugih. Sloboda je, dakle, najvecim
dijelom iznutra. Spoznati to I postici unutrasnju ravnotezu olaksava I odrzavanje dobrog
mentalnog zdravlja, kao I dobro raspolozenje, sopstveno I svojih bliznjih. Tome u prilog
moze ici I, u pravilu, ide vrlina skromnosti. Nasa stara narodna izreka kaze: “Ako
ocekujes sve I nesto ce biti nista, a ako ne ocekujes nista I nesto ce biti sve.”
Ovo podrazumijeva da i u najtezim trenucima bola, tuge i bijede, treba
nastojati ocuvati energiju i optimizam, odnosno naci mjeru i balans izmedju brige,
odgovornosti i zadovoljstva. A to predpostavlja, uz ostalo, postojanje I jasne I realne
liste prioriteta, a ne cesto bezrazloznu, neefikasnu I iscrpljujucu brigu o svemu I
svacemu. To nam omogucava da se I u najtezim situacijama ocuva ljudsko dostojanstvo I
vjera u “ljudsku supstancu”.
Korisno je, medjutim, I upozorenje, kada je rijec o “traganju za srecom”, da se u
porazu ne treba poniziti, ali ni u pobjedi zanijeti. Sta vise, umni su poodavno uocili da
se iz (osmisljenog) poraza moze “izvuci” mnogo vise korisnih pouka za ljudski zivot
nego iz pobjeda, pogotovo ako su u pitanju prividne I trenutne pobjede. Stara istocnjacka
mudrost kaze da je teze zivjeti sa pobjedama nego sa porazima, a stara jevrejska da bi se
od slave valjalo stititi kao od hrdje. A filozof Miodrag Zivanovic u svojim sjajnim
“Plavim predavanjima” o neuspjehu kaze: “Rekao bih da i u filozofiji, a mozda jos vise
u zivotu, ono sto nije uspjelo proizvodi visi kvaliteta.”
Dakle, ni u porazu covjeka ne treba da napusta nada. Malodusnosti ni tada nema
mjesta. Nada je izvor snage, a onda I moguce srece, pa I u (prividno) najtezim
okolnostima. Psiholog Viktor Frankel je napisao 1945. godine knjigu, pod nazivom
“Dozivljaji jednog psihologa u koncentracionom logoru”, gdje je potencirao das u sansu
da prezive imali oni logorasi, koji su mogli da zamisljaju ili zele nesto u buducnosti.On,
pri tom, potencira I smisao za humor, kao vrlo bitnu predpostavku za “mudrost zivljenja”.
Da bi smo otkrili nadu I u teskim okolnostima “moramo visoko uprti pogled”, kaze
50

Paskal. Sreca je, dakle, u najtjesnjoj vezi sa covjekovom “aktivnom nadom”, tim
najljudskijim od svih dusevnih uzbudjena, koja se odnosi na najsire I najsvjetlije
horizonte.
Ali, ostaje otvoreno pitanje, kako ocuvati nadu i “ostvariti srecu” u
savremenom (post)modernom drustvu, u drustvu gdje je novac osnovni pokretac
zivota, a profit bespogovorna istina i univerzalno mjerilo uspjesnosrti. U sveopstem
postvarenju, pohlepi I otudjenju dusa postaje “sve tanja”, a moralne vrijednosti gotovo
suvisne. Vazno je imati, a ne biti! Covjek je poistovijecen sa onim sto posjeduje I onim
sto trosi. Nikada mu nije dovoljno! Obilje mu je san, koji mu uvijek izmice! Njegovo
poimanje srece (hedone) nalazi se u bezgranicnom (apeiron). Ako je to tako, onda nije ni
malo cudno da empirijska istrazivanja pokazuju das u ljudi danas mahom manje srecni,
nego sto su bili prije koju deceniju, kada su I pojedinacno I kolektivno bili (znatno)
siromasniji.
U jednom od tih istrazivanja , koje je organizovao R. Frank ( i interpretirao u svojoj
knjizi o luksuzu I novcu, koja je, usput receno, u Americi izazvala veliki, ali i
protivrjecan, interes) kaze se kako bogacenje i neumjereno trosenje nikoga nisu ucinili
srecnijim! Svijet se, po njemu, zaputio u “ludilo trosenja”, koje je zahvatilo cak I
relativno siromasne slojeve. Oni slojevi ciji su se prihodi u medjuvremenu znatno
povecali, prema ovim nalazima, ne osjecaju se srecniji od onih slojeva ciji su prihodi u
tom periodu ostali isti. Samo u siromasnim zemljama, gdje siromastvo masovno ugrozava
opstanak, prihodi u znatnoj mjeri uticu na dozivljaj srece. Medju prigovorima na nalaze
ovog istrazivanja bio je i onaj da ljudi svijest o sreci mogu da imaju tek kada je ona
iza njih, za razliku od osjecaja nesrece o kojoj ljudi posjeduju svijest tada kada I
dozivljavaju tu nesrecu.
Neka druga istrazivanja su pokazala da je osecanje srece ponajvise vezano za
poimanje jasnog cilja (ciljeva) u vlastitom zivotu, odnosno za aktivnosti na njegovom
(njihovom) ostvarivanju. To se jos vise odnosi na igru – u najrazlicitijim formama – u
kojima se, vjerovatno, najvise dozivljava taj osjecaj srece, uz istovremeno odsustvo
svijesti o njoj, cak uz izvjesnu “izgubljenost”. U ostvarivanju sopstvenih zivotnih ciljeva,
ljudi, naravno, nailaze na najraznovrsnije probleme I prepreke. Po nekim strucnim
misljenjima, upravo bez ovih, nekada I bolnih iskustava, nije moguca ni zivotna radost.
Bez te dinamike u razlicitim zivotnim situacijama nije moguce, po njima, ni
odgovarajuce psihicko zdravlje. Sposobnost da se podnese bol i nezadovoljstvo, a da se
ne zapadne u zlobu, malodusnost i rezignaciju, cini bitan uslov uspjesnog traganja
za srecom.
U kontekstu dominacije potrosackog mentaliteta u savremenom drustvu, jedna od
bitnih predpostavki (moguceg) dosezanja osjecaja srece podrazumijeva nastojanje
rehabilitacije vrlina prirodnosti, jednostavnosti i, narocito, umjerenosti u svakodnevnom
zivotu. Inace, rast potreba bez granica (naravno, samo kada je rijec o materijalnim I
tjelesnim, ali ne I saznajnim, kulturnim, moralnim I duhovnim) uzrokuje “placanje” i
previsoke cijene modernizacije. Cak I tolike I takve, koja ugrozava I sam opstanak zivota
na nasoj Planeti. Medjutim, dosadasnji pokusaji obuzdavanja egoizma i pohlepe u
medjunarodnim razmjerama nisu dali vidnije rezultate. Pri tome, pored nekih
institucionalnih formi, mislimo i na razlicite alternativne akcije na ovom planu – na
antiglobalisticki pokret, na ekoloski pokret, na pokret “lijepo je u malom” i slicno.
51

Nadajmo se, uprkos svemu, da se na kraju necemo morati saglasiti sa zloslutnom
preporukom iz jednog od starogrckih mitova. Naime, kako legenda kaze, kada je kralj
Midas poslije velikih napora uspio da ulovi legendarnog Silena (za koga se vjerovalo da
zna odgovore na sva pitanja) postavio mu je pitanje: “Koja je najveca sreca dostupna
covjeku?” Silen mu nje odgovorio: “Da se nikada nije ni rodio!” Kralj ga ponovo pita:
“Ali, ako si se vec rodio, sta je onda za tebe najveca sreca?” Silen je, bez dvoumljenja,
uzvratio odgovorom: “Da umrem sto prije!”
* * *
JOVAN CVIJIC:
“Ljudski organizam je zato da se cestito utrosi!”
* * *
Ako zaista ne znamo sta cemo od sebe I svog zivota, ako nemamo iole jasne ciljeve
I uporisne tacke u tom zivotu, kako cemo onda uopste ostavljati I ostaviti trag u zivotu I,
pogotovo, autentican LJUDSKI TRAG? Ako nam zivot inace prolazi (organizam se
neminovno trosi!), zar onda nije bolje, pametnije, korisnije I nadasve ljudskije I moralnije
da taj organizam, kako kaze Jovan Cvijic, “cestito utrosimo”. To, naravno, ne mora
obavezno da bude vrhunsko stvaralastvo. Za tako nesto vecina prosto nije sposobna I
talentovana. Ali, zato svako jeste sposoban da pronadje ono polje gdje moze dati
najvise, ono sto moze ciniti najbolje i u cemu moze dozivjeti radost, zadovoljstvo,
srecu i smisao. A to je, svakako, beskrajno polje najrazlicitijih mogucnosti ikada je rijec
o oblicima rada i stvaralastva, i kada je rijec o nacinu zivota, i svakodnevnom odnosu
prema drugom i drugima. Nije, na primjer, potrebna nikakva posebna sposobnost da bi
covjek bio odgovoran prema drugom covjeku, uvijek I svagda ili da bi, na primjer, po
svaku cijenu odrzao datu sopstvenu rijec, pa se to, na zalost, ipak desava vrlo rijetko.
U svakodnevnom zivotu su mnogo vise rasirene one forme zivota koje nose
obiljezja inertnog, rutinskog, povrsnog, mehanickog, praznog I besmislenog, odnosno
neiskrenog, licemjernog I laznog, nego one koje su u znaku sadrzajnog, moralnog I
autenticnog. Za neke od ovih I ovakvih zivota se moze reci da prolaze gotovo “u ludo”. Iz
I iza njih najcesce, ne samo da ne ostaje ljudski trag, vec nit rag kao takav. A, ne rijetko,
ovakav nacin zivota zakonito proizvodi I ostavlja NELJUDSKI TRAG za sobom.
Zarobljenici ovakvog zivota ili gotovo nista ne rade ili rade iskljucivo pod prisilom ili,
pak, rade mimo nacela ljudskosti, mimo obicajnih, moralnih I pravnih principa,
eventualno glorifikujuci karijeru I zaradu. Steceni novac, slavu i moc placaju “debelim
komadima” savjesti i ljudskog dostojanstva. Upravo ovi I ovakvi ljudi su najvise
skloni da o drugima govore lose, a da nikada ne preispituju sami sebe. Lav Tolstoj u
tekstu “Put u zivot” pise:”Ti kazes kako su oko tebe sve sami nevaljali ljudi. Ako tako
mislis, onda je to pouzdan znak da si ti sam veoma nevaljao.” Mnogo prije je, u vezi s
ovim, sveti Augustin zapisao: “Sramotno je ne imati srama!”
Ljudski je, dakle, o svojim greskama (rijecima I djelima) otvorenije razmisljati I
govoriti, nego o greskama drugih. Jer, moralna dosljednost podrazumijeva da
najstroziji treba biti prema sebi (uz, naravno, maksimalno samopostovanje!), a
imati razumijevanja za slabosti drugih. A da bi se razumio drugi, treba nastojati
52

“staviti” se u poziciju onog drugog I postovati licnost onog drugog. Uz stalno
preispitivanje sopstvenih postupaka, potrebno je I prosudjivati (ali ne I presudjivati!)
ponasanje drugih. Za ovakav pristup bi se moglo reci da zagovara u zivotu “liniju
VECEG otpora”, na suprot rasirenom uvjerenju I praksi izbora “linije MANJEG otpora”.
Istina, ovakvo ponasanje moze da ima veliku cijenu, pa I takvu da covjek bude
pravi “stranac” u ovom svijetu, u ocima one vecine koja takvo ponasanje niti razumije
niti prihvata. Covjek moze biti tako percipiran I u svojoj najuzoj okolini. Zato neki tvrde
da je covjek osudjen da u zivotu bude “glumac” ili da ostane sam. Vjerujemo,
medjutim, da to,ipak, ne mora biti tako. Uvijek iznova treba pokusavati zivjeti iskreno,
slobodno I autenticno I, istovremeno, zivjeti zivotom zajednice (zajednica) kojoj covjek
po prirodi pripada ili je sam bira. Mada nije uvijek jednostavno, uvjereni smo da nije I
nemoguce uskladjivati individualne I zajednicke sklonosti, potrebe I interese.
Pored spremnosti na uzajamno upoznavanje i prihvatanje neminovnih razlika, zivot
u zajednici podrazumijeva jos neke predpostavke – od izbora zivotnog partnera, do izbora
nacina svakodnevnog zivota. Pri izboru partnera vazna je, koliko slicnost, (“slicno se
slicnom raduje”) toliko i komplementarnost, odnosno postojanje takvih razlicitosti, koje
se uzajamno dopunjavaju, posebno kada je u pitanju odnos prema kljucnim zivotnim
vrijednostima – istini, iskrenosti, slobodi, solidarnosti, radinosti, pravednosti, buducnosti,
odnosno moralnosti, sreci i smislu. A zivot u primarnoj zajednici podrazumijeva,
naravno, dobro uzajamno poznavanje, razumijevanje i prihvatanje onog drugog, sa
svim osobenostima njegove licnosti, kao i nuzno djelimicno uzajamno odricanje od
nekih individualnih sklonosti, potreba i interesa. Za uzvrat se u zajednici obezbedjuje
ostvarivanje onih zajednickih socio-psiholoskih, emotivnih I drugih vrijednosti, koje je
prosto nemoguce drugacije postizati – od bioloske reprodukcije, do ljubavi, solidarnosti,
topline, humanosti, sigurnosti, odnosno do privrzenosti zajednickim zivotnim idealima I
vrijednostima.
Na moralnom planu to posebno podrazumijeva uzajamnu iskrenost, odgovornost I
istrajnost. Ove eticke vrijednosti izrazavaju stanje licnog karaktera. One ne moraju biti
staticne, one se mogu, njegujuci, ucvrscivati, mijenjati, razvijati, kao I slabiti,
relativizirati, pa I potpuno napustati.
Uzajamno razumijevanje I sigurnost u primarnim ljudskim zajednicama
predpostavlja I pravo na (nenamjernu) gresku, kao I svijest o gresci, odnosno spremnost
da se o njoj otvoreno govori, da se ona otkloni, da se iz gresaka “uci”. Svako, naravno,
treba da nosi punu odgovornost za ono sto govori i cini, ali i da ima mogucnost da
govori i djeluje slobodno, jer samo slobodan covjek moze da misli, a to znaci da
uopste bude covjek.
Svakodnevni zivot namece potrebu uskladjivanja razlicitih vrijednosti. Ali, koliko
god potrebno, to nije uvijek I lako. Uzmimo za primjer odnos izmedju uma I emocija ili
izmedju moralnosti I racionalnosti. Ove vrijednosti, po mnogo cemu, spadaju u
vrijednosti razlicitih kvaliteta, a u zivotu funkcionisu po razlicitim principima. Zato ih je
tesko uskladjivati, ali I neophodno. Um je, po definiciji, “hladan” I racionalan, a emocije
su “tople” I katkad slijepe. Zato je nuzan napor da se medju njima uspostavi ravnoteza,
“da um ne prijedje u zlocu, a dobrota u glupost”, kako se to, na primjer, kaze u
Jevandjelju po Mateju (10, 16). Isto tako, moralni principi I principi racionalnosti se ne
malo razlikuju, a u zivotnim situacijama katkad I iskljucju. Kako naci ravnotezu, odnosno
cemu dati prednost u slucaju njihove kolizije? Nekada je nesto sto se cini
53

najracionalnijim, istovremeno, I najnemoralnije I obrnuto. Dugorocni interesi i sustinski
ciljevi, prema misljenju autora ovog teksta, treba da, koliko god je to moguce, budu
preferirani, a to onda, u pravilu znaci davanje prednosti moralnim principima i
vrijednostima, u odnosu na trenutnu racionalnost. Djuro Susnjic je to na jednom
mjestu ovako kratko I snazno definisao:”Zivot za ideju, ideju za istinu, veru za nadu.”
Jos jedna vrijednost je toliko znacajna za svakodnevni zivot pojedinca I zajedicu, da
je tesko naci rijeci kojima bi se to iskazalo. Rijec je o strpljenju, kojega sve manje ima u
ovom koercijalizovanom I hiperdinamicnom vremenu I svijetu. Pored socio-psiholoske I
kulturno-duhovne, ova vrijednost ima I znacajnu moralnu dimenziju. I nauka, I kultura,I
religija potenciraju znacaj ove vrline (strpljenja) I to, kako za licni zivot, tako I za zivot u
bilo kojoj zajednici. Tek ovladavajuci svojim nagonima I instinktima, odnosno kultivisuci
ih, covjek je u mogucnosti da zivi u zajednici s drugim ljudima.
Nesporno je da strpljenje (steceno ili nauceno) izrazava superiornu ljudsku,
odnosno moralnu poziciju. Ono ukazuje na duhovno I kulturno bogatu licnost, na licnost
koja se ne povodi samo za trenutnim interesima I trenutnim zadovoljstvima. Ono ukazuje
na spoznatu I dozivljenu zivotnu mudrost, odnosno na poznavanje I uvazavanje dubljih
dimenzija zivota, na spoznaju da nista vrijednije I trajnije se ne moze dobiti, uraditi ili
rijesiti na brzinu. Strpljiv covjek pokazuje da je u stanju da razumije drugog, da se
unese u njegovu situaciju i onda kada je mozda njegova vlastita objektivno teza.
Strpljenje, takodje, umanjuje povode za moguce nesporazume ili olaksava njihovo
rjesavanje, ukoliko do njih dodje. Uz to,tek strpljiv covjek moze da se potpuno
koncentrise na neki ozbiljan rad I stvaralastvo, kojeg,opet, bez upornosti I srtrpljenja
jednostavno nema.
Dakle, strpljenje je I humano I moralno I korisno. Zasto ga onda ne njegovati?
To, naravno, nije lako. Svjestan je toga I autor ovog “savjeta”. Danas pogotovo u eri
bjesomucne zivotne jurnjave (“neuroticne civilizacije”) za svim I svacim. Ali, vrijedi
pokusati I uvijek iznova pokusavati, truditi se I nastojati preispitivati svoje mogucnosti,
ali tako ih I razvijati. Koliko zbog sebe, toliko I zbog drugih, posebno primarnih ljudskih
zajednica. Zato, ipak, naoruzajmo se I naoruzavajmo se strpljenjem!
* * *
TALMUD:
“Ako covjek vidi da su ga spopale patnje,
neka razmotri svoja djela!”
* * *
Svakodnevni zivot (“mali svijet”) je mjesto nase istinske egzistencije, pa time I

konkretne punoce I smisla ili praznine I besmisla sopstvenog postojanja. Kakva ce ta
egzistencija zaista I biti, zavisi, naravno, od mnogih vanjskih I jos vise unutrasnjih
faktora. U krajnjoj liniji, ipak, svako za sebe mora da prepozna, otkrije I ostvari (ili ne)
smisao vlastite egzistencije. Ljudski zivot je nepredvidiv i neponovljiv u njegovoj
konkretnoj manifestaciji. Zivot je bogatiji i raznovrsniji od svake logike. Pa I
(be)smisao I punoca ili praznina njegova nose nuzno licni pecat I ispoljavaju se u
54

(bez)brojnim varijantama, u zavisnosti od odnosa ljudi prema zivotu, kao takvom I prema
sopstvenom zivotu, posebno.
Izvjeso je da pozitivan stav podrazumijeva ne samo vecu duhovnu otvorenost i
radoznalost (kao jednu od najljepsih ljudskih osobina, iako, katkad, istina I opasnih) vec i
spremnost na aktivnost u cilju mijenjanja zivotnih okolnosti, kao i samog sebe. Ova
VITA ACTIVA u boljem slucaju podrazumijeva i VITA CONTEMPLATIVA, odnosno
zivotno djelovanje, ali, istovremeno, i osmisljavanje tog djelovanja. Istina, malo je
vjerovatno da je moguce, istovremeno, dobro poznavati zivot (izucavati, istrazivati,
osmisljavati) i zivot zivjeti u punoci njegove raznovrsnosti. Ali, tome treba teziti u
mjeri u kojoj je to uopste moguce. Apsolutizacija samo jednog od to dvoje neminovno
znaci jednostranost I razdvojenost razuma I emocija, uma I strasti, duha I vrline, sadrzaja
I forme. A to, onda, nuzno znaci I osiromasenje ljudskog zivota za neke od njegovih
bitnih dimenzija.
Jos gora je varijanta kada je covjek uskracen za obe ove dimenzije zivota – kada
nije u mogucnosti ili ne zeli da kroz razlicite forme duha upoznaje zivot drugih ljudi ili,
pak, kad nema uslova, zelja I mogucnosti da zivi sadrzajno, raznorodno, zanimljivo I
ispunjeno. A, cini se da je upravo takvih ljudi ponajvise, odnosno onih koji zive i
prozive svoje dosadne, monotone, isprazne i promasene zivote, a da toga najcesce
nisu ni svjesni. To su ona, kako ih Kafka naziva “kukavna I bijedna stvorenja, koja se
odricu svoje slobode I prihvataju da budu obican predmet u rukama nasilnika.”
Tu spadaju, dobrim dijelom, I oni koji kukaju nad sopstvenom sudbinom, kao I oni
malodusni I ravnodusni, ne pitajuci se, pri tom, mogu li, uprkos svemu, nesto da urade za
sebe. Rijec je o ljudima koji imaju, kako to moderna psihologija naziva “krhki self”,
kome je potrebna stalna potpora I potvrda. Oni nisu u stanju da uspostave kontrolu nad
sopstvenim zivotom, niti da jasno odrede sopstvene zivotne vrijednosti I ciljeve. To je, ne
samo psihicki nezdravo za ove pojedince, vec I socijalno nezdravo po blisku okolinu. Za
ove ljude se prosto moze reci da ne znaju zasto zive, pa onda se, naravno, i ne trude
da pronadju odgovore na pitanja, kako da zive. Jer, kako kaze Nice “onaj ko zna
zasto zivi, podnijece gotovo svakojako kako da zivi.” Pa i Jevandjelje upozorava da se
umjesto tugovanja, zbog tame, upali svijeca!
U zivotu je, svakako, I previse razloga za povremeni pesimizam. Ali, I on se
najuspjesnije (“najzdravije”) savladava stvaralastvom I druzenjem sa najdrazima. Nikako
ocajanjem I demobilizacijom. Britanski psihoanaliticar Donald Vinikot u svom djelu
“Igranje i stvarnost” upravo potencira kreativnost, kao kljucnu predpostavku punoce
zivota. Kreativnost, po njemu, nije samo za rijetke i u rijetkim trenucima, vec
potencijalno za svakog, u svakom trenutku. On kreativnost definise veoma siroko, kao
sposobnost da sve vidi I uvijek svjezim okom. Ono sto zivot cini vrijednim zivljenja, po
Vinikotu, jeste: ocuvanje (djecije) radoznalosti, samostalnost, spontanost, bogatstvo I
sloboda unutrasnjeg zivota I, nadasve, sposobnost da se zivi kreativno, ili, kako on kaze
“sposobnost da se stvara svijet.”
Izvjesno je da stalnim kreativnim radom I samousavrsavanjem oplemenjujemo I
sebe, a posredno, I one oko sebe. Tako I duhovno izrasta licost. A to je I najvisi smisao
kulture I ljudskog zivota. Medjutim, potrebno je prijeci objektivno tezak put da bi se
od fizicke individue doseglo do nivoa zrele i odgovorne licnosti. To bi se u jednom
dubljem smislu moglo izjednaciti sa iskrenom ljubavlju prema zivotu – uzimanje i
davanje onog najvrijednijeg. Jos krace receno, zivot treba voljeti, a zivjeti treba
55

umjeti. To je i uslov da zivot bude i ljepsi, i sadrzajniji, i smisleniji. Anticki mislilac
Menandra je govorio da moze reci da je zivio samo onaj koji se znao radovati zivotu. A u
duhu Antike, to je podrazumijevalo I zivot sa mjerom, zivot u ravnotezi s prirodom I s
drugim ljudima. Poznato je da je Aristotelovo moralno nacelo bilo –NI U CEMU NE
PRETJERUJ! I mnogi rimski mislioci I eticari su naglasavali vrijednost ove vrline.
Horacije je govorio da krajnosti kvare vrlinu. A Ciceron je isticao da ce covjek postici
drustvenu harmoniju ako nema suvisnih ni zelja ni nada – ako slijedi “zlatnu
sredinu”(“aurea mediocritas”) I ne ocekuje “nista previse” (nihil nimis”). Seneka je u
tom duhu upozoravao da je mana vjerovati svakome i ne vjerovati nikome. I mnogi
drugi su savjetovali da covjek ne smije ni da se sasvim odvoji od ljudi, niti da bude “u
gomili”, kao I to da covjek ne treba postupati ni brzopleto ni bojazljivo!
Interesantno je da se o potrebi umjerenosti mogu pronaci slicni, realisticni, savjeti I
u svetim knjigama. Na primjer, u Knjizi propovjednika se kaze:”Ne budi suvise
pravedan, ni suvise mudar, zasto bi sebe upropastio?” Po nekim izvorima I sam Hrist
navodno nije gledao blagonaklono na preteranu revnost. A u Ciceronovim “Intimnim
prepiskama” na jednom mjestu, u pismu svojoj supruzi Terenciji, stoji I ovo:
“Upropastila nas je, ne nasa pokvarenost, nego postenje!”
Iako su katkad I teorijske spoznaje o svakodnevnom zivotu, a narocito prakticna
iskustva, protivrjecni, u svakom slucaju je nesporno da treba teziti sto autenticnijem, sto
sadrzajnijem I sto iskrenijem zivotu. Zivjeti tako, zivjeti sa istinom (ma sta to sve
znacilo) nije, naravno, ni malo lako. Mada donosi I radosti, istina cesto I boli. Ali,
alternativa takvom zivotu je, svakako, manje prihvatljiva sa stanovista kvaliteta zivota,
shvacenog u sustinskom smislu. Zivot je uistinu I suvise kratak da bi bio protracen,
odnosno prozivljen jednostrano, povrsno, monotono, neiskreno (“pod maskom”),
bezbojno i BEZ TRAGA. Zato treba nastojati da se zivi sto punijim zivotom, da se
upozna I osjeti pravo lice zivota, koliko god je to moguce u odredjenim okolnostima.
Takav zivot bi trebao da bude bez zavisti I bolesne ambicije za velicinom I slavom, a sa
sto vise blagosti, dobrote, odanosti.
Zivotna punina podrazumijeva I covjekove ideale, nade I stremljenja, ma koliko oni
nadilazili zivotne mogucnosti. Zivot I istorijsko iskusto, naime, nedvojbeno potvrdjuju
misao Maksa Vebera, koja kaze da covjek nikada ne bi postigao ono sto je moguce,
kada ne bi stalno iznova posezao za onim sto je nemoguce.
Na individualnom planu je bitno I specificno zivotno iskustvo svakog pojedinca. Sa
uvecavanjem ovog iskustva menjaju se, naravno, I zivotne preferencije. Jos je Marko
Aurelije je pisao da, kada dodje u zrelije godine, covjek biva oslobodjen (nekih) strasti I
tada moze da se posveti “razmisljanju I kontemplaciji lijepog”. Covjek zaista tada ulazi u
fazu izvjesnog smirivanja svog zivotnog ritma I, sto je bitnije, pocinje da strozije
razlikuje bitno od nebitnog ili manje bitnog. On tada jednostavno primjenjuje strozije
kriterije selekcije u odnosu na ono sto radi, cita, gleda, slusa, s kim se druzi i slicno.
To je, dakako, rezultat boljeg razumijevanja zivota kao takvog, ali I sebe I drugih ljudi
posebno. On je tada, napokon, I nezavisniji u svakom pogledu, a to znaci I slobodniji.
Jedna od posljedica toga jeste I to da sve manje osudjuje, a sve vise razumije I prasta.
U toj dobi, covjek, medjutim, sve vise misli I na svoj kraj, na smrt. Ali, prema njoj
se ne odnose razliciti ljudi na isti nacin. Neki sa strahom, drugi sa izvjesnom
ravnodusnoscu , pa I bez straha, zavisno od tipa licnosti, od vrste iskustva I zivotnih
okolnosti. I ovdje je izuzetno bitna punoca zivota I osjecaj ostvarenog zivotnog smisla.
56

Ne kaze se slucajno da smrt nikada ne iznenadjuje mudre, jer su oni uvijek spremni na
odlazak I, sta vise, spremni su “zakoraciti u smrt otvorenih ociju”. Cini se da se smrti
najmanje plase oni ciji zivot ima najvecu vrijednost, odnosno oni koji su u zivotu
ostavljali I ostavili najupecatljiviji TRAG. I obrnuto. Ovo je dodatni razlog za traganje za
stvaralackim, kulturnim, moralnim, duhovnim I svakim drugim zivotnim smislom.
Tragati, zato sto definitivnog I univerzalnog “zagarantovanog” smisla jednostavno nema
I sto je smisao uvijek I samo individualan.
* * *
STARA JEVREJSKA IZREKA:

“Ako mislis da si pedeset odsto u pravu, dobro je.
Kad mislis da si sedamdeset odsto u pravu, sumnjivo je.
A onaj koji misli da je stotinu odsto u pravu, grdan je
nasilnik, strasna lopuza I najveca hulja.”
* * *
Iako svojom voljom niti dolazimo na ovaj svijet, niti odazimo iz ovoga svijeta,
izmedju te dvije kardinalne tacke ljudske egzistencije postoji dovoljno prostora za
slobodu naseg djelovanja. Bilo bi prirodno da u tom prostoru covjekove slobode, za cije
sirenje se, naravno, mora I sam boriti I izboriti, covjek ostavi sopstveni LJUDSKI TRAG.
Svakako, razliciti ljudi na razlicite nacine, u razlicitim vremenima, u granicama
sopstvenih mogucnosti, htijenja I znanja, ali I konkretnih drustvenih okolnosti. Sta vise,
bez obzira na okolnosti, nasom slobodnom voljom mozemo ostavljati I ostaviti
LJUDSKI TRAG za sobom. Ukoliko nismo u mogucnosti da cinimo velika djela (od
znacaja za covjecanstvo), to nas ni malo ne oslobadja moralne obaveze da cinimo
male, sitne, ljudskosti u svakodnevnom zivotu.
Bitno je, kako se to uobicajeno kaze “otvoreno srce I cist obraz”. Skloni smo
vjerovanju da to moze svako, ali da to, ipak, cini samo manjina. Onoj vecini, na zalost,
nedostaje (ili, cesto ponestaje) iskrenosti, dostojanstva, odgovornosti i, narocito, moralne
hrabrosti (“cojstva”) za cinjenje moralnih dijela I ostavljanje istinskog ljudskog traga. To
je narocito izrazeno u vremenima velikih istorijskih lomova I kataklizmi, kao I onda kada
se grubo I masovno gaze moralni principi I vrijednosti, uz upotrebu sile ili prijetnju
silom.
Covjek u svakodnevnom zivotu, htio ili ne, mora da donosi najraznovrsnije odluke,
pa I one teske, osjetljive, zivotno znacajne, neizvjesne I pracene sa mnogim dilemama I
mogucim rizicima. I upravo su te I takve situacije pravi test cvrstine I ukorijenjenosti
covjekovih moralnih principa. Ko u takvim okolnostima, pored elementarnih
egzistencijalnih potreba I materijalnih I statusih aspiracija, drzi I do postenja, moralnih
nacela I moralne dosljednosti, za toga, svakako, mozemo reci da je uistinu ljudsko,
humano I moralno bice, odnosno covjek u punom smislu te rijeci. To pogotovo vazi za
one koji, i po cijenu neizvjesosti zadovoljavanja elementarnih egzistencijalnih
potreba, daju prednost nacelima morala, pravde i pravicnosti. Takvi u svakom
poslu, u svakoj situaciji I u odnosu prema svakom drugom manifestuju svoju licnost u
cjelini, odnosno ostavljaju pecat svoje (moralne) unutrasnjosti.
57

Ali, koliko je takvih? Obzirom na ono sto se sve desava u svijetu I zivotu, (I na
makro I na mikro nivou), nije tesko zakljuciti da ih nema bas mnogo! A koliko bi ih
priznalo da nisu moralni, da se u svom ponasanju ni najmanje ne rukovode moralnim
principima? Malo je vjerovatno da bi to priznao iko. Naravno da se ne moze ocekivati od
svakog covjeka idealno ponasanje u moralnom smislu. To,prosto, nije realno! Ali,
ukoliko se ne postuju ni elementarni moralni principi (a, pri tome, svako se zeli
nazivati covjekom, pa , uz to, jos i postenim covjekom) onda dolaze u pitanje i sami
temelji ljudskog zivota i, posebno, funkcionisanja, pa i opstanka ljudskih zajednica,
racunajuci i one primarne. Iako od drugih, u pravilu, treba ocekivati manje, u
moralnom pogledu, nego od sebe samih, to ne znaci da se bilo koga moze amnestirati od
minimuma moralnosti, a pogotovo ne proglasavati moralnim one ocigledno amoralne. A
takvih primjera je I previse.
Zato je i najmanji korak u pravcu moralnog i duhovnog uzdizaja, ma koliko
bio skupo placen, uistinu dragocjen. Samodovoljnost je I ovdje veoma opasna. Ona je,
kako bi rekli teolozi “sotonin ideal!” Ona remeti sve kriterijume I vrijednosti, a narocito
one moralne. Nikada se, s toga, ne treba zadovoljiti postignutim, ni kada je rijec o
moralnim vrijednostima, narocito manifestovanim u odnosu prema drugim ljudima.
Razumljivo, to se ponajvise odnosi na one s kojima covjek ostvaruje neposredne
kontakte, od njegovih najblizih, pa nadalje. Svako od nas se zato mora uvijek iznova
(sam)propitivati, da li ostavlja i kakav trag u svijesti, dusama i srcima upravo ili,
prije svega, u tom socijalnom okruzenju. A, onda, svakako, I u sirem.
Tek u odnosu prema drugima, a to znaci u praksi svakodnevnog zivota,
manifestujemo nase poimanje zivotnih vrijednosti, pa I onih moralnih. Iako je, naime,
nesporno da bez afirmacije principa individualizma nema sirenja prostora licne slobode
(kao I osjecaja samosvojnosti, samopouzdanja I dostojanstva), pa time I zdravih temelja
gradjanskog drustva I pravne drzave, isto tako je izvjesno da bez drugog I drugih,
odnosno bez drustvenih grupa I ljudskih zajednica, nema mogucnosti zadovoljavanja
brojnih ljudskih potreba. I to, ne samo onih egzistencijalnih, vec jos I vise onih
autenticnih ljudskih (I individualnih I zajednickih) izvan kojih covjek, kao socijano I
moralno bice, jednostavno nije moguc. A samim tim nije moguce ni dosezanje zivotnog
smisla.
Nije, medjutim, uvijek lako naci mjeru izmedju individualnih I zajednickih potreba,
interesa I htijenja. Pa I kada je rijec o primarnim zivotnim zajednicama. Trajno je
otvoreno pitaje, kako ostati svoj, kako se “ne utopiti” u grupu, a, istovremeno, ne
ostati sam? Bez grupe ne mozemo, a “bez sebe samih” jos manje. To je bila I ostala
tesko savladiva dilema I u teoriji I u zivotnoj praksi, vjerovatno jos od kada covjek
postoji. Gotovih I trajnih odgovora, naravno, nema I ne moze ih ni biti. Ali, pojedinacni
odgovori u svakodnevnom zivotu su prosto nuzni. Oni su egzistencijalni I u
elementarnom I u najdubljem smislu te rijeci. I pojedinci I zajednice I zivotne situacije su
u principu jedinstveni I neponovljivi. Kako obezbijediti sklad psihickih funkcija u sebi,
kako se snalaziti u najrazlicitijim situacijama I obezbijediti odnos, pa I sklad sa blizom
okolinom, neuhvatljivo je za bilo kakvo sematsko projektovanje. Dakle, odgovore n ate
dileme u odnosu pojedinca I grupe svako mora uvijek iznova traziti I (ne)nalaziti.
58

* * *
MAHATMA GANDI:
“Najvece nasilje nad covjekom je siromastvo.”
* * *
Naravno da je svakodnevni zivot danas pod snaznim I sve vecim uticajem procesa
globalizacije. O protivrjecnim obiljezjima I posljedicama globalizacije bilo je govora u
prethodnim dijelovima ovog teksta. Nesporno je da ovaj proces ima najmanje dva lica.
S jedne strane, zahvaljujuci (post)modernism informacionim tehnologijama I slobodi
kretanja ideja, ljudi, roba I kapitala, globalizacija dopriosi planetarnom sirenju
univerzalnih vrijednosti. S druge strane, ovaj process, obzirom da je utemeljen u
neoliberalnoj strategiji, doprinosi uvecanju jaza u razvijenosti, sirenju siromastva, bijede
I masovne socijalne patologije diljem nase Planete.
Na planu svakodnevnog zivota globalizacija ,svakako, unosi velike promjene u
odnosu na raniji nacin zivota. Naravno, te promjene nisu istovjetne, odnosno nisu istih
karakteristika, sadrzaja I intenziteta na svim meredijanima. Samim tim, ni njihove
implikacije na socio-psiholoskom, kulturnom, moralnom I svakom drugom planu, takodje
nisu iste u razlicitim dijelovima svijeta I u razlicitim socijalnim grupama. Jos uvijek je
tesko pouzdanije tvrditi da li globalizacija vodi prevladavanju naglasene
fragmentacije i razdrobljenosti svijeta i zivota, odnosno raspolucenosti covjekovog
bica, svojstvenog dobu Moderne. Da li ce integrativni procesi u svjetskim razmjerama
voditi I ka jacanju cjelovitosti licnosti, kao njenog jedinog prirodnog stanja?
Da l ice nova saznanja, odnosno buran naucno-tehnoloski razvoj, uistinu uvecati
kvalitet ljudskog zivljenja u njegovom sustinskom smislu, I to kako pojedinaca, tako I
ljudskih zajednica? Da li ce razvoj, utemeljen na znanju, uvecati covjekove moci
harmonije sa drugim ljudima I sa prirodom. Da li ce univerzalizacija virtuelnog umanjiti
eticnost, humanist I punocu zivota, jer se cini da se I nadalje puka sredstva proglasavaju
za srhe I ciljeve po sebi. Drugacije kazano, da li ce nove tehnologije jos vise rasprsiti
“cestice smisla” po svijetu, koje ce sve teze biti sastaviti, ako to uopste vise bude
moguce? Da l ice razvoj u znaku globalizacije uvecati broj AGATOFILA (dobrih ljudi)
ili KAKOFILA (zlih ljudi)? Dakle, pitanje je kuda idemo I cemu I kome sluzi takav
razvoj? Kuda nas vodi ta nekriticka fascinacija (pozitivnom)naukom I tehnologijom I to
rapidno slabljenje kriticke distance, odnosno brisanje moguce alternative? Da li
kompjuter uistinu moze misliti umjesto nas?
Da li brzina zivljenja u doba (post)moderne moze obezbijediti minimalan kvalitet
zivota? Zar nije brzina, kako kaze Lesek Kolakovski, upropastila mitski, sakralni prostor,
uklopivsi ga u racionalne structure? Da li je I pomama za putovanjem (pored iskonske
covjekove potrebe za promjenom I korisnim iskustvima, koje ono donosi) I izraz bjekstva
od stvarnosti, izraz ceznje za smislom, odnosno vid bjekstva od “kraljevstva besmisla”?
Da li ideologija masovne potrosnje, glorifikacija licnog uspjeha i toliko ojacan
konformizam, mogu biti podsticajni za stvaralastvo, za sadrzajan, moralan i
smisaon zivot? Ima I previse razloga da ova I ovakva pitanja svi zajedno I svako
ponaosob uvijek iznova pred sebe postavljamo.
59

Moguce je da cemo na taj nacin unijeti I neke promjene u nase zivote, koje bi
podrazumijevale smireniji, sadrzajniji I smisleniji zivot, a time I zdraviji zivot I u
fizickom I u mentalnom smislu. Vrlo je vjeroatno, naime, da bi na taj nacin bitno umanjili
I negativno dejstvo danas toliko rasirenog stresa. (Post)moderno doba je izrazito
stresogeno. Stres, svakako, ima, pored bioloske, fizioloske, medicinske I svoju socio-
psiholosku , kulturolosku, moralnu I filozofsku dimenziju. Stresom istrosena zivotna
energija se tesko moze povratiti. Zato se mora oprezno raspolagati sopstvenom
zivotnom energijom. A to ponajvise zavisi od socio-kulturnih obrazaca zivljenja
pojedinaca I drustvenih grupa, ali I od njihovog pojedinacnog odnosa prema stresovima I
stresogenim situacijama. Preventivno, zdravo, reagovanje na stresne okolnosti moze I u
zdravstvenom smislu biti veoma korisno. Zato je covjeku potrebna zivotna mudrost,
realnost I odgovarajuca kultura zivljenja.
Podsjecamo da je jos Heraklit govorio da je bolest greska protiv zivota (vjerujemo, u
najsiren smislu). Treba nastojati osmisljaati I vlastito I iskustvo drugih, odnosno
“pretapati” ga u mudrost. Ne kaze se slucajno da dobre procjene poticu iz iskustva, a
da iskustvo, obicno, potice iz losih procjena. I teorija I iskustvo upozoravaju da
racionalno “koriscenje” vlastitog zivota podrazumijeva neprestano utvrdjivanje prioriteta,
odnosno pravljenje selekcije I sto strozijeg izbora u odnosu na nase potrebe, obaveze
zelje. Utvrdjivanje I uvazavanje hijerarhije zivotnih vrijednosti treba podrediti prvim
ciljevima I istinskom smislu covjekovog zivota. Jos je Teofrast, u cetvrtom vijeku prije
nove ere, govorio da je gubitak vremena najskuplji trosak. Vrijeme zaista ne treba traciti
uzalud, kao sto neki cine. To je nenadoknadivo. Zato ce neki to smatrati cak I zlocinom
prema vlastitom zivotu. Moralno geslo, u ovom kontekstu, bi trebalo da bude: raditi
najbolje sto se moze, citati ono sto je najvrijednije, pisati sto temeljitije, druziti se sa
onima s kojima osjecamo zadovoljno I sretno.
A da vecina ljudi bukvalno traci barem dio svog zivota (manjina I cio zivot!) mozda
je najbolji dokaz jedan iskaz Ive andrica. Naime, taj gotovo savrseno racionalan covjek I
pisac (sa stanovista organizacije svakodnevnog zivota) u jednoj prilici je izjaio da je I on
dobar dio svoga zivota protracio! To je zaista nevjerovatno. Sta da kazemo mi ostali?
Neophodo je, dakle, planirati I svakodnevne aktivnosti (pa I vrijeme za izvjesnu
spontanost!) I, pri tom, definisati dostizne ciljeve, kao I nacine njihovog ostvarivanja, uz
odlucnost I upornost da se oni I dosegnu. Ako se u tome uspije, uz slijedjenje vlastitog
ritma, odnosno izbjegavanje prejakog tempa zivljenja, vec se dosta ucinilo na
oslobadjanju od pritiska I na otklanjanju ili ublazavanju mogucih stresnih okolnosti.
* * *
NARODNA IZREKA:
“Korisnije je proci kroz zivot,
nego kroz vasionu!”
* * *
Karl Gustav Jung je u okviru svog ucenja o individuaciji, odnosno o razvoju licnosti,
medju prvim zastupao stanoviste da se covjekov psihicki razvoj proteze na cio zivot. Taj
razvoj, naravno, ima razlicita obiljezja u razlicitim zivotnim dobima. Razvoj autonomne
60

svijesti I samosvijesti je, medjutim, mukotrpan proces. On nije ni lak ni kontinuiran, bez
obzira na obrasce vaspitanja I karakter culture. Do autonomne licnosti se vrlo tesko
dolazi. Licnost je, prema Jungu, (“O postajanju licnosti”) djelo najvise hrabrosti,
apsolutna potvrda individualnog postojanja I najuspjesnije prilagodjavnje na opste
datosti, uz najvecu mogucu slobodu sopstvenog odlucivanja. Razvitak licnosti je takva
sreca da se mora skupo platiti, potencira Jung.
Dodali bismo ovome da upravo zato nikome nije zagarantovano da ce od
individue nuzno postati i licnost. To, ne samo da ne uspijeva svima, vec je vjerovatnije
da do nivoa licnosti (u punom smislu tog pojma) doseze tek manji dio ljudskih bica. Rijec
je o onoj, kako ih je nazivao spanski mislilac Hose Ortega i Gaset, “probranoj manjini”,
koja je okrenuta neprekidnom usavrsavanju. To potvrdjuje ponasanje vecine ljudi u
kriticnim, prelomnim, slozenim I specificnim istorijskim I drustvenim okolnostima.
Upravo je nedavno, na ovim prostorima, uvjerljivo pokazano da je dosezanje autonomije
licnosti, odnosno njeno izdvajanje iz mase I demonstriranje svijesti o stvarnoj
individualnosti, vrlo rijetko.
Cak bi se moglo reci da ostvarenje potpune I cjelovite licnosti vise predstavlja
idealni, nego realno dostizni cilj. Cini se da je malo onih jakih I pouzdanih licnosti, koje
su u stanju da se odupru moralno diskutabilnim ili, cak, nesporno amoralnim iskusenjima.
Jos manje je onih koji istinski uspijevaju nadvladati rutinu I prazninu svakodnevnog
zivota ili, pak, strah od zivota. Naravno da ne moze biti slobodan ni moralan covjek koji
je uplasen.
Ali, onaj ko pretenduje na atribut licnosti, na potpunu, skladnu, uravnotezenu,
cjelovitu licnost, sa smisaonom egzistencijom, taj prosto mora biti spreman na
borbu sa svim iskusenjima. Covjek je, sa moralnog stanovista, jednostavno duzan
da se bori za svoje ideje, bez obzira sto mu niko u toj borbi ne moze garantovati
uspjeh. To ni u kom slucaju ne smije da bude razlog za odustajanje. Moc licnog
ubjedjenja katkad je snaznija od grupnog, kolektivnog ubjedjenja.
Moglo bi se reci da je zivotni smisao I istinska sreca upravo u nacinu savladavanja
mnogobrojnih zivotnih litica. Taj smisao I ta sreca, najcesce, nisu u danas
preovladjujucoj “zivotnoj filozofiji” (u svjetskim razmjerama) izrazenoj u egocentricnom
stavu neposredne korisnosti, poput onog “daj mi danas”, “ja sam najbolji”, “neka mene
mimoidje”, “daj mi sto vise I sto prije”. Neki, pri tome, koriste I opsenarske trikove,
kojima ovakvo egoisticno ponasanje prikazuju kao stvar nacela. Kako kaze jedna
francuska izreka , sto su im namjere prizemnije, toliko su im “prncipi” uzviseniji. Kako
od takvih ocekivati da ce smoci snage (naravno, prije svega, moralne) da svom
protivniku, konkurentu ili partneru – u radu, u politici, u nauci, u umjetnosti, u kulturi, u
sportu, u zivotu uopste – priznaju da je sposoban, dobar, posten ili “ne daj boze” da je
sposobniji, bolji, posteniji.
Izvjesno je, medjutim, da vremenom, barem kod nekih, ta samozavaravanja
“proizvedu” losu savjest, a onda, svjesno ili nesvjesno, I osjecaj neslobode, nemira,
nesigurnosti, pa I agresivnost, sto, naravno, nanosi stetu I konkretnom pojedincu I
njegovoj okolini. Griznja savjesti, pa I eventualna spremnost na “pokajanje” I
“iskupljenje”, barem katkad, se javlja I kod onih koji najmanje drze do etickih normi.
Malo je vjerovatno da (na kraju) moze biti zadovoljan sobom, ko u svom zivotu
barem nije pokusao da nesto uradi i za druge (po diktatu vlastite savjesti), a ne
61

samo za sebe. To je jos manje vjerovatno kod onih koji nisu u stanju “da izadju na kraj”
sa sopstvenim zivotom.
Sujeta I mrznja ne mogu, dakle, biti nikada izvor zadovoljstva I srece. Koliko se
one uvecavaju – a za njih dna nema – toliko je covjek dalje od istinskog zadovoljstva I
srece. Staro pagansko geslo, koje kaze da “ko se ne osveti, taj se I ne prosvijeti!”, ovdje
apsolutno nema mjesta, ni sa moralnog, ni sa funkcionalnog stanovista. Mjesta, zato, ima
geslu hriscanske etike, koje kaze:”zelite li biti sretni JEDAN trenutak, osvetite se. Zelite
li biti sretni UVIJEK, oprostite!”
Slobodu svoje savjesti covjek ne moze I ne smije da podredi nikakvom autoritetu
izvan sebe (bilo da je rijec o pojedincu, instituciji, organizaciji…). Licna savjest i licno
dostojanstvo, odnosno vlastita moralna uvjerenja, treba da budu vrhovne, neupitne
i nepobjedive vrijednosti. Samo tada covjek nece nista svjesno ciniti mimo vlastite
savjesti I pod pritiskom, odnosno nece ciniti bilo sta, cega bi se jednoga dana moga
stidjeti. Ili ce, u najmanju ruku, nastojati da se tako ponasa. I eventualna pozicija skeptika
moze covjeku pomoci da sacuva svoju duhovnu I moralnu nezavisnost. Kljucno je, dakle,
da se covjek probudi, da dopre do pune svijesti o sebi, da drzi oci otvorene, da u sebi
probudi uspavano bice I nadje (moralni I svaki drugi) smisao svog postojanja. U
suprotnom, covjek je kriv I za svoje I za opste zlo, ako svoj zivot prespava, ako ostane u
okamenjenom stanju.
Covjek na tom putu mora da “traga za sobom”, da “upozna sebe”, da bude “vjecni
putnik”, ciji je jedini prtljag neiscrpna radoznalost. U tom traganju za samim sobom,
covjek, zapravo, traga I za mirom u sebi, a onda I sa drugima. To je I uslov da razumije
druge. Gotovo da se moze tvrditi da su ljubav i saznanje jedini lijek od uzaludnosti
zivota, zbog cega ih treba istrajno njegovati. Ljude niti treba slijediti, niti traziti da vas
slijede. Najvise sto covjek moze I sto se od njega ocekuje, jeste da druge sto bolje
razumije. On, pri tome, mora biti spreman I na nesporazume, I na padove, I na poraze, I
na uzlete,I na radosti, ali I na bol.
Covjekov zivot je neminovno pracen I radoscu, I bolom, I zadovoljstvom I patnjom.
To su nezaobilazna iskustva, kojima je pojedinac izlozen u procesu svoje individuacije I
psiholoskog sazrijevanja. Jos je Vergilije pisao da je “put do zvijezda” posut trnjem, kao
sto je I ostvarenje istine, pravde I dobrote praceno iskusenjima lazi, nepravde I patnje. To
bi mogli tumaciti I na nacin da prelazenje granice zadovoljstva donosi bol, kao sto u
trenutku prestanka bola pocinje zadovoljstvo. Neki autori su zato konstruisali I sintagmu
“bol zadovoljstva” I “zadovoljstvo bola”.
A otkuda zlo u covjeku I svijetu? Iako ne postoji potpuna saglasnost ni oko
odgovora na ovo pitanje (filozofije, teologije I nauke, kao I unutar njih) izvjesno je da je
vecina mislilaca saglasna barem oko nekih grupa uzroka. Jedni potenciraju nekultivisani
dio ljudske prirode, odnosno ono animalno u njoj. Drugi, naprotiv, ukazuju da su korijeni
I, narocito, uvecanje moci zla, upravo, povezani sa najvecim dostignucima (naucnim)
ljudskog uma – od stvaranja oruzja do ekocida – koja imanentno ugrozavaju sam ljudski
opstanak na Planeti. Za trece, zlo je u najtjesnjoj vezi sa karakteristikama kapitalistickog
sistema reprodukcije, koji pociva na egoizmu, odnosno profitu, kao temeljnoj vrijednosti.
Za cetvrte, zlo je uslovljeno losom, arogantnom, nepromisljenom politikom najmocnijih
drzava I socijalnih grupa.
Kao sto nije odgovorila na pitanje otkud zlo, nauka je jos manje definisala ostvarive
“terapije” za iskorjenjivanje ili,barem, ublazavanje zla. Tome u prilog najuvjerljivije
62

govori cinjenica da je zla u svijetu sve vise I da se ono manifestuje sve drasticnije. Ima
pisaca koji misle da smo kao ljudi vec definitivno porazeni u borbi sa zlom,
obzirom na moralnu otupjelost, kao i na rasirenu naviknutost na zlo. Masovno je
rasiren osjecaj bespomocnosti, nezainteresovanosti I neosjetljivosti prema drugima, pa i
onda kada im se nanosi zlo. Da li je to, mozda, najjaci dokaz da je covjek u sustini
slabo, pa zato i opasno bice?
Receno o zlu, ni u kom slucaju, ne znaci da se protiv zla nije moguce boriti i da se
ne treba boriti. Imati defetisticki stav I indiferentno ponasanje u odnosu na zlo, bilo bi
apsolutno amoralno. I najmanji doprinos da se zlo, barem, ne uvecava, predstavlja veliki
doprinos toj borbi. Jedan autor je to ovako definisao: “Ne dopusti da te gaze i ucini sto
mozes da drugi ne budu gazeni!”(Z.Vidojevic) U ocuvanju vlastitog moralnog digniteta
ovo je minimum koji bi svaki covjek morao uciniti. Otpor zlu – u najrazlicitijim
oblicima – je dokaz da smo zivi ljudi, da smo moralni ljudi i da smo uopste ljudi.
Navescemo I jedno drugacije stanoviste u “borbi” protiv zla, koje, naravno, ne
preporucujemo. Rijec je, naime, o neobicnom stavu mladog francuskog rezisera Samuela
Bensetrita, koji rezignirano izjavljuje:”Cio svoj zivot sam se trudio da ne radim nista,
kako bih izbjegao ranjavanje. Rad – nanosi bol. Ljubav – nanosi bol. Navijanje za neki
fudbalski tim – nanosi bol. Postoji li nacin da se bol izbjegne?” Mogli bi uzvratiti sa
pitanjem Bensetritu na njegove, u osnovi, tacne tvrdnje: “Pa sta ste ocekivali od zivota?”
Samo ljubav, radost, zadovoljstvo? To, na zalost, nije moguce ni teorijski. Zar sve ne
postoji samo kroz svoju suprotnost? Istorija, teorija I empirija to nedvojbeno dokazuju. A
individualno iskustvo svakodnevnog zivota to osjeca I dozivljava gotovo u svakom
trenutku.
Bol je vjerovatnija i u situaciji loseg suparnistva. Ono je, za razliku od dobre I
zdrave kompeticije (koja je korisna I za pojedinca I za zajednicu) stetno, nemoralno, pa I
opasno. Necasno ometanje suparnika I sebicna, neeticna jurnjava do pobjede suparnika,
uz koriscenje svih sredstava, moze biti I izvor bola I izvor sukoba. Ovdje je, dakako,
rijec o ljudskoj tastini. Ako se neeticnim sredstvima zeli ostvariti prednost, u bilo kom
vidu, onda je rijec o tastoj osobi. A o moralu je tesko govoriti uz prisustvo izrazene
tastine. Margaret Diras, u vezi s ovim, kaze da je zaljubljena u gubitnike. I jos
dodaje:”Mrzim agresivnost pobjednika. U zivotu rijetko pobjedjuju pravi. Pravi se I ne
takmice!”
Za uvecanje kvaliteta, dubine I smisla svakodnevnog zivota bilo bi, svakako,
korisno nastojanje da se barem minimalno, ako ne I bitno, uspori njegov ritam. Iako smo
o ovome vec nesto ranije rekli, cini nam se potrebnim da ovdje jos po nesto dodamo.
Prvo da podsjetimo na jednu opsku Isidore Sekulic, u vezi s ovim, u kojoj ona govori da
je uzurbanost plebejska osobina I da nju prate grimace I gestovi kelnera, kuvarice I
nosaca. Na suprot tome, smirenost I uravnotezenost izrazava I onu vrstu dostojanstvene
uljudnosti, koju moze da podari porodicno vaspitanje I istrajan “rad na sebi”, misli
Isidora. Nije slucajno da u svijetu vec poodavno djeluju drustva koja “uce” ljude kako da
sporije zive, kako da uspore uistinu ubitacni tempo zivota, koji im je nametnut ili ga sami
sebi namecu. Uzurbanost bi, u svakom slucaju, trebalo izbjegavati koliko god je to
moguce, jer ona u sustini nikome i nikada ne donosi dobro od trajnije vrijednosti.
To se, razumljivo, odnosi I na takozvanu karijeru. Ma koliko bila znacajna za ljudski
zivot (I u egzistencijalnom I u socio-psiholoskom pogledu) jurnjava za karijerom ne bi
smjela da proguta “zivot” u cjelini, pogotovo ne licnu slobodu I integritet porodicnog
63

zivota. Iako je u radu moguce ostvriti dio smisla zivota (“u radu je spas!”) sasvim je
izvjesno da njegovu punocu I cjelinu samo u radu nije moguce doseci. A u ovoj vrsti
rada, koju (vecina) ljudi radi iz egzistencijalne nuzde pogotovo!
Samo je po sebi jasno das u nam u zivotu potrebni I racio I emocije. Racio da
pokusavamo dolaziti do istine, a emocije da dajemo I primamo toplinu I ljubav. Emil
Sioran ce reci: “Mrzim mudrost onih ljudi koje istina ne boli, koji ne boluju od nerava,
mesa I krvi.” Oni, bez iskrenih I snaznih emocija – kakvih, na zalost, nije malo – osteceni
su za bitnu (u mnogim situacijama I najbitniju) dimenziju zivota. Samo zdrave emocije
mogu da otklanjaju raznovrsne prepreke za istinsku ljudsku komunikaciju. Covjek se
uvijek treba pitati, da li I koliko ima pravih prijatelja? Da li I koliko ljudi bezrezervno
voli? Da li I koliko ljudi postoji, koje ne mora ni u sta da ubjedjuje I uvjerava? Postoje li
ljudi prema kojima se uzajamno odnosi duboko, iskreno I smisaono? Postoje li ljudi sa
kojima se razumije I onda kada cute? Postoji li neko prema kome se odnosi sa blagoscu,
koja umije da prasta?
Malo je vjerovatno da su moguci masovniji pozitivni odgovori na ova I ovakva
pitanja u uslovima ekstremnog individualizma, kao I u uslovima dominacije razlicitih
formi ekstremnog kolektivizma. Covjek zato treba nastojati da se oslobadja ovih krajnosti
koliko god je to moguce. Jer, jedino tako I tada moze istinski siriti prostore ljudske
slobode, ali I autonomnih osnova stvarnog I zdravog covjekoljublja, altruizma,
saosjecanja I humanizma. Pri tome, treba praviti razliku izmedju sentimentalnog I
osjecajnog. Za razliku od sentimentalne, trenutno povodljive, nepouzdane, a nekada
i interesno uslovljene samilosti, koja se vec u slijedecem trenutku moze
transformisati u u okrutnu bezosjecajnost, istinski osjecajna osoba je u biti takva
trajno, iz najdubljih racionalnih, moralnih i emotivnih uvjerenja i osjecanja. Za
razliku od sentimentalne, osjecajna osoba nikada ne moze biti okrutna.
No, da li je moguce ugusiti sebicnost I zlo u sebi I stvoriti mjesto za ljubav prema
drugom I drugima? Da li smo u stanju da od sebe trazimo znatno vise, nego od drugih?
Za tako nesto je potrebna, uz ostalo, vlastita skromnost I “oslobadjanje” od vlastite sujete
ili, barem, stalna borba sa njom. Skromni I neoptereceni sujetom nisu slabi (slabici), kako
se to obicno misli, vec upravo obrnuto. Oni su jaki, samosvojni, I sigurni u sebe, pa zato
I ne osjecaju potrebu da svoje unutrasnje neuravnotezenosti, strahove I frustracije
kompenzuju vanjskom arogancijom I jeftinim gestikulacijama. Povrh toga ili,upravo zato,
oni imaju snage, zelje I potrebe da vide druge, da uvazavaju druge, da vole I postuju
druge. Zato se i kaze da samo jaki prastaju, a da se slabi svete. I jedna Jevandjeoska
poruka glasi:”Neka vam rijeci budu blage, a djela jaka!” Ako, pri tome, jos posjeduju
smisao za humor I spremnost na samoironiju, onda je to, svakako, dodatna garancija za
stvarni LJUDSKI TRAG u zivotu ovih ljudi.
64

* * *
NJEGOS:
“Blago tome ko dovijek zivi,
imao se rasta I roditi!”
* * *
Vjerovatno, svodeci svoj zivotni bilans, jedan pjesnik je snazno I dramaticno

iskazao (be)smisao svog zivota stihom:”Smrt dosla, a ja se bavim sitnicama!” Koliko
bi tek “obicnih” ljudi, ako bi bili posteni prema sebi I drugima, mogli slicno iskazati
“smisaoni bilans” svojih zivota. Kako izbjeci ove I ovakve “bilanse”? Kako neprotraciti
vlastite zivote? Kako tu “pustolovinu zvanu zivot” ostvariti u svojoj punoci I, pri tom,
ostati “uspravan”, odnosno ostavljati I ostaviti LJUDSKI TRAG?
Ono sto nesporno jeste potreba, to je stalno preispitivanje smisla vlastitog zivota u
cjelini, ali I pojedinacnih postupaka ponaosob. U tom kontekstu je logicno I pitanje da li
smo intenzivno zivjeli, odnosno da li intenzivno zivimo? Emil Sioran kaze: “Ja sam za
povisenu temperature. Samo mediokriteti zive na normalnoj temperature zivota.” Ne
moramo se, naravno, sloziti sa Sioranom, ali svakako treba da tezimo sto sadrzajnijem
zivotu. Na njegov tok I karakter bitno utice I djetinjstvo. Zato se treba pitati I da li smo
imali zanimljivo I srecno djetinjstvo? Da li smo bili voljeni? Da li smo radili ono sto smo
zeljeli? Da li smo tokom zivota upoznali mnogo drugih ljudi, sa drugih prostora I iz
drugih kultura? Da li smo stekli prave prijatelje? Da li je nas emotivni zivot bio bogat I
bez frustracija? Da li smo ostvarili neko znacajnije djelo – bez obzira u kojoj sferi
ljudskog stvaralastva, racunajuci, pri tom, I moralnost svakodnevnog zivota? Da li smo
pomagali drugima? Da li smo se borili protiv zla I nepravde? Da li smo imali cvrsta
moralna uvjerenja I da li smo ih dosljedno slijedili? Da li smo uopste ikada I sta
zrtvovali za nase principe I nasa uvjerenja, posebno ona moralne prirode? Ako nismo,
mozemo li sebi to priznati? Da li smo zivjeli slobodno I bili svoji ili smo svoju savjest
podredjivali polozaju, interesu, strahu?
Kao sto je prethodno, u vise navrata, receno “recepta” za ostvarivanje moralnog I
smisaonog zivota jednostavno nema I ne moze ga ni biti. Ali, mogucnosti izbora za takav
zivot I te kako ima. Da li cemo ih prepoznati I iskoristiti na najprimjereniji nacin,
ponajvise (ako ne I u cjelini) zavisi od nas samih. To se podjednako odnosi, kako na
“mracna vremena” u istoriji (koja su, na zalost, vrlo cesta), tako I na ona “normalna”.
Upravo se u najtezim situacijama covjek uistinu pokazuje onakvim kakav jeste,
odnosno pokazuje cvrstinu svojih uvjerenja. (“U dobru je lako dobar biti, na muci se
poznaju junaci!”)
Zivot je, naravno, I tezak I nepredvidiv. Covjek se prosto mora I prilagodjavati
okolnostima. Od njega se cesto ocekuje da bude fleksibilan, tolerantan, kooperativan.To
je, razumljivo, nuzno, ukoliko covjek uopste zeli zivjeti u bilo kakvoj ljudskoj zajednici.
Ni nase zelje nisu sporne. Zar nije I veliki Gete pisao dam u nista ljudsko nije strano. Ali,
svako od nas mora znati donju granicu eventualnih moralnih ustupaka. Nasa
kooperativnost ne bi nikada smjela ici na racun kljucnih moralnih principa i nasih
temeljnih uvjerenja. U pogledu tih vrijednosti nuzna je samouvjerenost, koju niko I
nista ne moze da pokoleba. To je, istovremeno, I mjera naseg samopostovanja. Bez toga
65

jednostavno ne mozemo zivjeti “uspravno” I casno, niti misliti, govoriti I djelovati
slobodno, po vlastitoj savjesti. Kako bi, inace, svoj moral branili u svakodnevnom zivotu
(a on se, prvenstveno, tu gradi, cuva I brani) ako bi olako pristajali na sve I svasta, ako bi
nasa rijec bila upotrijebljena zaludo ili, pak, ako bi ocutali I onda kada se ne bi smjelo
cutati? Time bi, prosto, ponistavali I na kraju ponistili nasu licnost. Zato je bitan otpor
savjesti! Mozda I slijedeci primjer, medju brojnim, to uvjerljivo potvrdjuje. Kada su
jednom utamnicenom ceskom intelektualcu iz XV vijeka ponudili dam u sve oproste,
ukoliko se pokori Koncilu i prizna da ima jedno oko, (iako su mu oba oka bila zdrava),
on je to energicno odbio. Odgovorio je slijedecim rijecima: “I kada bi to tvrdio cio svijet,
raspolazuci razumom ja ne bih mogao to da dopustim, bez otpora savjesti.” Epilog je
“logican”. Ovaj covjek je zrvovao svoj zivot zbog svoje savjesti!
Nuzno je, dakle, tezii “istini zivljenja”. Nuzno je pred sobom i drugima
priznati ipriznavati svoje istine i svoje zablude, svoja uvjerenja i svoje dileme, svoje
pobjede, ceznje i poraze. A, iznad svega, nuzno je ciniti dobro u svakoj prilici i na
svakom mjestu u praksi svakodnevnog zivota. To, dakako, podrazumijeva I borbu
protiv zla, u svakom njegovom obliku “ovdje” I “sada”. To, tim prije, sto se (u ovom
vremenu I na ovom prostoru, posebno) dobro relativno lako preokrece u zlo, a zlo u
dobro, pa se u ime navodnog najviseg dobra cine I najveca zla. Ukoliko drzi do sebe,
covjek mora izdrzati sve sto ga u zivotu snadje, ma koliko to bilo tesko, mucno I bolno,
pogotovo prema onome I u onome sto predstavlja njegov Slobodan izbor. U tome se I
ogleda odgovornost savremenog covjeka za sopstveni zivot I njegovo istrajavanje , a time
I za zivot kao takav. I zato covjek treba da hrabro zivi svoj zivot, prema svojoj savjesti I
osjecanjima, iskreno, otvoreno i autenticno, uprkos svemu. Istinski ljudsko i lezi u
autonomiji, slobodi i autenticnosti. Treba prosto ici “svojim putem”! Amoralnost
drugih ne smije nas pokolebati. Ako smo moralni samo zato sto su to I drugi, sto nas
drugi vide, sto je to u odredjenim okolnostima korisno, takvo ponasanje se ne moze
podvesti pod ponasanje u skladu sa autenticnim etickim nacelima. U najboljem slucaju to
bi se moglo okarakterisati kao moralni utilitarizam. Naravno, isti kriterijumi vaze I za
amoralno ponasanje, koje se opravdava amoralnoscu drugih. Sta vise, takvo ponasanje
zasluzuje svaku osudu, bez obzira koliko se ono pravdalo eventualnim amoralnim
reciprocitetom. Nikakav amoral drugih ne moze biti razlog za nasu amoralnost, jer u
suprotnom se ne moze govoriti o bilo kakvoj autenticnoj moralnosti.
A cemu se covjek moze nadati ako I kada cini dobro? Najbitnije je da se ne smije
zanositi pretjerano velikim nadama I nagradama za sebe licno. Odnosno, to ne bi smio da
bude glavni motiv za djelovanje u skladu sa najvisim etickim principima. Jer, rijec je o
djelovanju za opste dobro, pa u krajnjoj liniji I dobro ljudskog roda kao takvog.
Mada je tesko uociti pravilnost, ipak se cini da zivotno iskustvo uci da manja
ocekivanja uvecavaju sansu za zivotna zadovoljstva, kao i obrnuto. U tom kontekstu
je vrlo korisno I (barem djelimicno) iskustvo trpljenja, odricanja I svakovrsne
skromnosti. Covjeku je nekada tako malo potrebno za srecu, a, ne rijetko, ulaze veliki
trud (svjesno ili nesvjesno) da bi se “uvalio” u nesrecu. Koliko za pojedince, ovo vazi I za
manje ili vece drustvene grupe, a danas se dijelom odnosi I na covjecanstvo. Kada je rijec
o pojedincima, onda je najbitnije da covjek spozna stag a cini sretnim, sta ga ispunjava, a
onda, razumljivo, I upornost u ostvarivanju tih pretpostavki. U pravilu se to najcesce
odnosi na profesiju, na porodicu, na prijatelje, na druzenja, na putovanja I sl. Tu je bitna
jos jedna stvar, kada je rijec o odnosima izmedju pojedinaca. Rijec je o obzirnosti u
66

komunikaciji sa drugim, posebno kada su u pitanju najblizi, odnosno o maksimalnom
uvazavanju sagovornika. Nekada je, naime, dovoljna I jedna jedina pogresna rijec da
izazove velike nesporazume. Zato tu rijec ne treba izgovoriti ili, barem, ne tada, kada se
procijeni da bi ona mogla djelovati destruktivno na medjusobne odnose. I, obrnuto,
nekada je dovoljna jedna jedina prava rijec da prevlada ili doprinese prevladavanju
nesporazuma. I, naravno, tu rijec treba izgovoriti bas tu I bas tada. U svakom slucaju je
potrebna zdrava, odmjerena I obazriva komunikacija, inace se jaz u nesporazumima samo
moze uvecavati.
Iako za autenticno moralno ponasanje, kao sto je ranije receno, ne treba
ocekivati nikakve posebne nagrade, autor ovog teksta je sklon stavu da se “dobro
dobrim vraca”, ne misleci, pri tome, na neku metafizicku “kosmicku pravdu” ili na
principe teoloske eshatologije. Cineci dobro, mi prosto, u krajnjoj liniji, cinimo
druge boljim i time uvecavamo “kolicinu dobra” u ovom svijetu.
Neovisno, dakle, od neposrednog interesa, covjek treba da cini dobro u svakoj
prilici I na svakom mjestu. A dobro je ono sto uvijek vec nekako unaprijed znamo I sta u
osnovi uvijek uistinu osjecamo. Tako I tada precutno pristajemo I na svaku cijenu, koja
se za to mora platiti. Slican stav nalazimo I kod Kanta, kao I u filozofskoj tradiciji od
Sokrata, Platona, Aristotela, do Hegela, Nicea I egzistencijalista.
Mnogi filozofi I narocito teolozi su nastojali da dokazu kako ce vrlina biti
nagradjena blazenstvom. Oni su tako direktno povezivali covjekovu srecu I covjekovu
moralnost, u smislu medjusobne uslovljenosti. A covjek je moralan, kazu oni, u mjeri u
kojoj preferira snagu zivota u odnosu na mrznju, snagu nade u odnosu na beznadje, snagu
istine u odnosu na laz, snagu mira u odnosu na nasilje. U zivotnoj borbi, posebno u
situacijama velikih moralnih iskusenja , covjek dozivljava svojevrsno moralno
sazrijevanje, (teoloski: prociscenje), u kojem ljubav, istina, dobrota i ljepota
zadobivaju primat nad tjelesnim, culnim, nagonskim, materijalnim i statusnim.
Covjek vremenom pocinje da shvata da mu zivot u razlicitim vidovima vraca ono
sto je dao I daje drugima. Ukoliko ono sto radi uradi najbolje sto moze u datim
okolnostima, (I kada je rijec o odnosu prema drugima), covjek ce, ne samo imati mirnu I
cistu savjest, (sto je, samo po sebi, veliko I znacajno), vec ce obogatiti moralnu riznicu
covjecanstva. A upravo na tome, u krajnjoj liniji, I pociva I, uprkos svemu, istrajava
ljudski rod. Zato bi cinjenje dobra trebalo da bude vrhovni moralni princip I glavno
moralno geslo svakog covjeka, odnosno svakog onog ko uistinu zeli da se tako zove.
Nije zato slucajno das u velike teme smisla ljudskog postojanja gotovo iste u svim
epohama, da nemaju granica u vremenu I prostoru. Kod najrazlicitijih mislilaca, pjesnika,
proroka, pisaca, kroz cijelu istoriju ljudskog postojanja, dominira jedna jedina
sustastvena tema I pitanje – kako postati covjek, kako doseci ljudsko bivstvo? I Bela
Hamvas, u svojoj knjizi “Antologija humana” – pet hiljada godina mudrosti – pise da sve
sto je napisano za tih pet milenijuma ima samo jednu svrhu, a to je “biti covjek, biti pravi
I istinski covjek I zivjeti na ljudski nacin”. Prije njega je to Ruso, (pisuci o odgoju svog
Emila), iskazao slijedecim rijecima: “Zivjeti – eto zanata kojem hocu da naucim Emila!
Kada bude izisao iz mojih ruku, on nece biti – a ja se s tim slazem – ni sudija, ni vojnik,
ni svestenik, on ce, prije svega, biti covjek.”
A, biti covjek, pored postenog vlastitog zivota, pored slobode i moralne
hrabrosti, koja uznosi, podrazumijeva i postovanje integriteta i dostojanstva druge
osobe. To, istovremeno, znaci da se drugoga nikada I nigdje ne smije instrumentalizovati.
67

A pogotovo svoje greske covjek ne smije da pravda, ukazivanjem na tudje, koje, u
pravilu, uvecava I ne prasta. (“U tudjem oku vidi I najsitniji trun, a u svom ni balvan”.)
Moramo nauciti da postujemo drugoga, drugo I drugacije. Moramo nauciti da ne budemo
uvijek u pravu. Moramo nauciti I da gubimo, pa I onda kada je to rezultat nepravdi. Nije
sramota biti porazen, a pogotovo onda kada smo imali plemenite namjere. Moramo,
napokon, nauciti, kako kaze Hans Georg Gadamer “zivjeti s drugim, zivjeti kao drugi
drugoga”, znati prepoznati drugo I drugacije, kao sopstveno I vlastito, kao sustinu
vlastitog bica I postojanja.
Svaka slicnost je neponovljiva i neupitna vrijednost po sebi. Samo sa takvim
odnosom prema drugom, moguc je zdrav, ispunjen i sretan zivot, zivot u bilo kojem
obliku zajednistva, a pogotovo u primarnim ljudskim zajednicama. A bez drugog,
ne samo da nema zivotne radosti i zivotnog smisla, vec ni zivota kao takvog. Istina,
odnosi u zajednicama se vremenom “trose”, ali je moguce I da se oni obnavljaju, ukoliko
se zeli djelovati u tom cilju. Poznato je, inace, da osjecanja imaju velike sposobnosti
ponovnog “budjenja”. Zato ih treba kultivisati, jer osjecanja imaju neprocjenljivu
vrijednost u medjuljudskim odnosima. To vazi, razumljivo, I za porodicu, kao I za druge
primarne drustvene grupe. Postoji, dakle, nacin da se zivot “uredi”, da se ucini
sadrzajnijim, interesantnijim, intenzivnijim, uprkos svim nedacama koji ga prate.
Ptimizam, vjera u sebe I druge (posebno, bliznje!), realizam, samosvjesnost I
istrajnost,pouzdan su oslonac u prevladavanju problema, dilemma I zivotnih
neprijatnosti. Lakse ih je, svakako, prevladavati ukoliko covjek za svaku situaciju ima
alternative I ukoliko planira “vise koraka” unaprijed. Treba, dakle, imati i “svoj
alternativni svijet”, u mjeri u kojoj je to uopste moguce u svijetu u kojem, po
misljenju nekih, nema alternative. (Gadamer)
A kada je rijec o odnosu roditelja prema djeci, mozda je kljucno saznanje I iskustvo
ono koje upucuje na potrebu sto prirodnijeg ponasanja roditelja. Takvim ponasanjem, a to
znaci, prije svega, iskrenoscu prema svojoj djeci, dakle, licnim primjerom, roditelji mogu
mnogo vise I korisnije uciniti u odgoju svoje djece, nego stalnim dociranjem, posebno ne
onim koje je u neskladu sa njihovim stvarnim ponasanjem. Ovo poslednje, na zalost,
uopste nije rijetka pojava. Djeci, dakako, treba ostaviti I mogucnost slobode izbora, uz
nuznu odgovornost za vlastite odluke. To se podjednako odnosi na svakodnevni zivot,
kao I na kljucne odluke u procesu “stvaranja sopstvenog svijeta” u cjelini. Evo jednog,
moguce poucnog, primjera takvog odnosa izmedju roditelja I djece. Sedmogodisnje
dijete pita majku: “Mama, jesu li adam I Eva bili crnci ili bjelci?” “Otkud ti sad to
pitanje?”, upita majka. Dijete nastavlja: “Ako smo mi od njih nastali, od koga su nastali
crnci I indijanci?” Majka odgovara: “Pa mozda mi od njih I nismo nastali”. A dijete
uzvraca:”A od koga smo?” Na to majka objasnjava:”To je jedna velika tajna I do te tajne
vodi nekoliko puteva.” (Majka uzima papir I bojice I crta mu puteve – jedan je put
znanja i nauke, drugi je put vjere i religije, treci je put mitologije i legendi, cetvrti je
put umjetnosti i maste.) I nastavlja:”Ja cu ti ispricati nekoliko prica, a ti odaberi onu
koja ti se najvise dopadne ili smisli svoju.” “A sta ti mislis?”, pita dijete. Majka na kraju
odgovara:”Mislim da je lijepo sto postoji ta tajna I sto o njoj mozemo sada ti I ja da
mastamo, kao I mnoga djeca prije nas.”
Sve receno treba da bude u funkciji slobodnog, sadrzajnog I smisaonog zivota. Ako
je covjeku data (barem relativna) sloboda da uoblicava sebe I svoj zivot I da, u osnovi,
odredjuje svoju sudbinu, onda ga u tom “kljucu’ I treba pripremati za zivot. A u tom cilju
68

se, naravno, I sam mora stalno usavrsavati. Covjekom se postaje, prvenstveno, kroz
sopstveno djelovanje. A jeste I biva slobodan samo u mjeri u kojoj je samosvjestan I
odgovoran. Gdje nema samosvijesti nema ni odgovornosti.
U ovom kontekstu nije toliko bitna ni sama duzina covjekovog zivota, koliko
svakovrsni, a narocito (moralno) smisaoni kvalitet tog zivota. Sustinski dio tog kvaliteta
se materijalizuje u (NE)LJUDSKOM TRAGU, koji covjek ostavlja I ostavi u svom
zivotu – u radu, u stvaralastvu, u odnosima prema drugima. Od toga, u krajnjoj liniji,
zavisi I osjecaj zadovoljstva, srece I ostvarene punine u zivotu svakog covjeka.
Ponovicemo jos jednom da moralnost omogucava dusevni mir I ravnotezu u sebi.
I da zakljucimo. Uprkos svemu, covjek je “osudjen” na nadu. Moglo bi se, sta vise,
reci da je upravo covjekova moralna snaga (plemenitost I moralna hrabrost) u tome da
zivi I onda kada se cini da su svi razlozi za zivot unisteni. Zivot treba zivjeti bez straha I
malodusnosti. Ali, kako kaze Hamlet, “teba biti spreman, to je sve!” Mada u “princip
nade” spada I iscekivanje da ce nesto sto dolazi spolja dati smisao covjekovom zivotu,
na to se ne treba pretjerano oslanjati. Daleko bolja varijanta je ‘aktivisticka nada”! A
nerazluciv dio tako (blohovski) shvacene nade I najznacajnija pretpostavka njenog
(moguceg) ostvarenja, jeste istrajan rad na “izgradnji” samog sebe. I to za cio zivot.
Rijec je o procesu koji se nikada ne moze dovrsiti. On treba da bude ispunjen
ljudskim traganjem za smislom zivota I njegovim pravim vrijednostima.
Znanje o smislu zivota I svijeta trebalo bi biti prva I najpreca potreba covjeka.
Kardinalno pitanje: zasto covjek zivi I cemu sav taj njegov napor I sva ta muka I patnja,
trebalo bi da postavlja sebi bukvalno svaki covjek. Slobodno I samosvjesno misljenje o
tome je vaznije od mnogih pozitivistickih znanja. Iskustvo smisla je vjerovatno jedino
iskustvo koje eventualno moze biti izvor prave, pune i trajne (ili trajnije) srece
covjekovog zivota.
Na kraju ovog dijela teksta navescemo jos rijeci jedne nenaslovljene irske pjesme,
koja, cini se, ima I snaznu edukativnu I moralnu (smisaonu) pouku za svakodnevni
ljudski zivot. Tekst pjesme glasi:
“Imaj vremena za rad, to je cijena uspjeha.
Imaj vremena za razmisljanje, to je izvor moci.
Imaj vremena za igru, to je tajna mladosti.
Imaj vremena za citanje, to je osnova mudrosti.
Imaj vremena za prijateljstvo, to je put do srece.
Imaj vremena za sanjarenje, to je put ka zvijezdama.
Imaj vremena da volis I da budes voljen, to je privilegija bogova.
Imaj vremena da gledas oko sebe, suvise je kratak dan za sebicnost.
Imaj vremena za smijeh, to je muzika duse.”
69

O MORALNIM (ANTI)UZORIMA
70

* * *
SOKRAT:
“Bolje nepravdu trpiti, nego je nanositi!”
* * *
Svoju moralnost I moralnu dosljednost covjek doista moze I mora pokazati I

dokazati, odnosno permanentno pokazivati I dokazivati, konkretnom manifestacijom
vrlina u svakodnevnom zivotu. I to, kako svojim stvaralastvom I svojim djelom, tako I
svojim zivotom, a to znaci svojim ponasanjem I svojim odnosom prema sebi, prema
drugom I drugima, I prema prirodi. Svojom pamecu, plemenitoscu, moralnom hrabroscu
I odgovornoscu, covjek u svakodevnom zivotu istovremeno iskazuje I najvisi smisao
vlastitog zivota, ali u skladu sa snagom svoga djela I svoje licnosti, doprinosi I
upotpunjavaju smisla zivota drugih ljudi.
Zivjeti u skladu sa etickim nacelima i u tome pronalaziti i pronaci smisao
vlastitog zivota, moguce je, naravno, na razlicite nacine. Na tom “moralnom
kontinuumu” su, prije svega, oni cije je djelo I stvaralastvo uopste (u najrazlicitijim
formama), kao I licnost autora, ostavilo trajne pozitivne posljedice u vremenu I prostoru.
Rijec je o ljudima, koji su tokom svog zivota (a dijelom I poslije toga) uistinu napravili
moralni podvig. Oni su, kao sto je pisao Milos Djuric, uistinu zivjeli “za gornju polovinu
tela”. Sa tog stanovista nesporne su licnosti, cije je djelo izdrzalo provjeru vremena,
odnosno licnosti koje su, istovremeno, uspjele da “otrpe vlastito djelo”. Sto je duze
vrijeme u pitanju, to je saglasnost oko intelektualnog I moralnog znacaja ovih licnosti
veca I obrnuto. Neke od tih licnosti su svjesno dali I zivot u odbrani vlastitih uvjerenja,
bilo da su osudjeni od drugih ili su, pak, sami sebi presudili (od Sokrata, preko Djordana
Bruna, do Oto Vajningera). Oni su smrtni dio sebe poklonili svom vremenu, a
besmrtni – preko svojih intelektualnih i moralnih djela – vjecnosti. Tako ih je smrt,
zapravo, ucinila besmrtnim, jer njihova djela “kao duhovne osobe” zive i danas.
Medju pomenute bi se mogle ubrojiti I one licnosti koje su, nekada I bez ikakvog
intelektualnog opusa, ostavljale I ostavile izuzetan moralni trag iza sebe. Rijec je o
licnostima koji su svoju moralnost potvrdjivale “ziveci” za druge. Mada su u ljudskoj
populaciji, svakako, malobrojni, ipak nisu ni tako rijetki oni koji su svoje zivote “trosili” i
“potrosili” gotovo iskljucivo brinuci za druge. Cineci besprimjerna dobra djela , oni su se,
istovremeno, tako borili I protiv zla u svijetu. Svoje zivote su istinski zrtvovali za “nesto
vise” (B.Hamvas), odnosno za opste dobro covjeka I njegovoga svijeta. Zato se I kaze
da su svi pravi zivoti lijepi I teski.
I pored recenog, uopste nije lako definisati kriterije po kojima bi jedna licnost u
intelektualnom, a pogotovo u moralnom smislu, mogla da predstavlja uzor za druge.
Odgovor na ovo pitanje, I u nacelu I u svakom pojedinacnom slucaju, skopcan je sa
vecim ili manjim dilemama. Opste je poznato, na primjer, da postoje mnoge istorijske
licnosti oko kojih postoje razlicite nesaglasnosti u vezi sa njihovim znacajem I uticajem.
Postoje , zatim, I razlicite percepcije jedne te iste licnosti I njenog intelektualnog I
moralnog digniteta u razlicitim vremenima. Ili, pak, razlicita valorizacija djela I licnosti u
jednom vremenu, od strane razlicitih socijalnih, politickih, etnickih, kulturnih, vjerskih I
drugih drustvenih grupa. Kada se k tome jos doda I cinjenica da kod, ne malog broja,
71

znamenitih licnosti nalazimo manje ili vece protivrjecnosti u njihovom ucenju i/ili
ponasanju, onda se vidi da pomenute teskoce I nisu slucajne.
Iako su u istoriji ljudskog roda zivjele I stvarale brojne licnosti, za koje se, bez
dvoumljenja, moze tvrditi da su ostavile dubok misaoni I moralni trag kroz prostor I
vrijeme, sasvim je izvjesno da su ovakvi ljudi, na zalost, cinili neznatnu manjinu. U
periodima najvecih istorijskih I moralnih izazova pogotovo. Ni to, medjutim, nije cudno,
jer je kvalitet inace uvijek u manjini, pa I kada je o ljudima rijec. Da se u jednoj licnosti
susretnu najvisi moralni ikreativni kvaliteti, koji mogu da osmisljavaju puteve
covjecanstva i da hrabro”guraju” naprijed, najcesce uz velike zrtve, uistinu
predstavlja “boziji dar”.
Pa, ipak, u ukupnoj ljudskoj popuaciji, a pogotovo u cjelokupnoj istoriji ljudskog
roda, moze se govoriti o (bez)brojnim znanim I neznanim ljudima, cije je djelo i/ili ciji
zivot je uistinu predstaljao I predstavlja moralni uzor. Rijec je o ljudima koji su vjerovali
da moral, prije svega, legitimise ljudsko bice, kao takvo, to jeste da je covjek moralno
bice ili nije uopste ljudsko bice. Jedni su bili I ostali uzor u nekoj od formi ljudskog
stvaralastva, drugi u beskompromisnom moralnom stavu, treci dobrotom prema drugima.
Jedni su bili I ostali uzor za uzi, a drugi za siri I najsiri krug ljudi. Jedni su to bili za krace
vremensko razdoblje, a drugi za duze ili, cak, za cjelokupnu istoriju ljudske kulture.
Na zalost, slicno se moze reci I za moralne antiuzore, kojih je oduvijek bilo vise
nego uzora I koji su, ne rijetko, ostvarivali veci uticaj od svojih moralnih pandana. To je
nametalo teska pitanja pred nauku, filozofiju, teologiju I praksu, na koja, barem do sada,
nisu davani pouzaniji I trajniji odgovori. Kljucna su, naravno, ona koja se odnose na
“cudjenje” od kuda toliko zla, od kuda toliki zlocinci, od kuda toliko pristalica
zlocinaca u pojedinim razdobljima ljudske istorije?
Upravo, u ovom dijelu teksta, zelimo u najkracem, kao ilustraciju, I personalno
ukazati na tek neke od onih cije je ime (u svijetu i/ili kod nas) bilo I jeste sinonim za
jednu ili drugu vrstu moralne inspiracije, sa izuzetkom najnovijeg ratnog perioda kod nas,
o cemu ce biti govora kasnije. Svjesni smo, pri tome, rizika koji sobom nosi maker I
ovakav skroman pokusaj – bilo zbog toga sto ne mozemo pomenuti ni one najznacajnije
(a pogotovo ne sve), bilo zbog toga sto je tesko definisati jasne kriterijume za njihovu
moralnu atribuciju, o cemu je upravo bilo govora. Tome, svakako, treba dodati I
neminovna saznajna I iskustvena ogranicenja u ovom pogledu I samog autora ovog
teksta. Pa ipak, cini nam se da bi govor o LJUDSKOM TRAGU bio uveliko osiromasen
bez ove personifikacije, barem najuzvisenijih u moralnom ili amoralnom pogledu.
Ovdje ce, dakle, biti rijeci o licnostima iz najrazlicitijih podrucja ljudskog duha I
stvaralastva uopste, koji su se na razlicite nacine borili za “svoju istinu”, radeci ono sto su
najbolje umjeli I ziveci u skladu sa najisim etickim nacelima. Pri tome je od manje
vaznosti ili, cak, nebitno da li su sa svojim radom I nacinom zivota sirili vjeru I nadu ili,
pak, razocarenje u zivot. Bitno je das u visoko vrednovali ljudsku slobodu I sirili njene
prostore (sebi I drugima), nezavisno da li su to cinili filozofski I naucno smireno ili
umjetnicki sa strascu. Rijec je, u pravilu, o moralno snaznim licnostima, o altruistima,
koji su, ne samo iskreno zeljeli uciniti nesto dobro za druge I za ljudski rod, vec su u
tome najcesce nalazili istinsku radost I srecu. Oni se obracaju drugom svojim snaznim
licnim primjerom, lijepom rijecju, mudrom mislju i dobrim djelom. Oni govore
kada se ne smije cutati i cute kada nemaju sta novo da kazu. U pitanju su, dakle,
autenticne licnosti, u najpunijem smislu te rijeci, licnosti u kojima su se sretno susreli I
72

harmonicno prozeli siroko znanje, veliki talenat, istinoljubivost, pravdoljubivost,
slobodarski duh, dobrota, kultura, kreativnost, visoka samosvijest, psiholoska stabilnost
I, narocito, licno postenje I moralna hrabrost. Zato I jesu njihov zivot I djelo (nekad vise
djelo, nekad vise zivot) bili I ostali izvor mudrosti I moralnosti. Kao moralna paradigma,
u ovom pogledu, mozda bi mogla da posluzi I poznata Aristotelova izreka o Platonu I
istini, koja glasi:”Prijatelj mi je Platon, ali mi je veca prijateljica Istina.” (“Amicuss Plato
sed magic amica Veritas!”) Zato nije ni cudno das u ovakve licnosti utisnule pecat, ne
samo vremenu u kojem su zivjele, vec I potonjim vjekovima, pa I milenijumima.
Naravno, u prvom planu su licnosti koje su istinski LJUDSKI TRAG ostavili I na
intelektualnom I na moralnom planu, to jeste I u stvaralastvu I u svakodnevnom zivotu.
Oni su, dakle, zaduzili covjecanstvo, koliko svojom misaonom originalnoscu, toliko i
svojom moralnom dosljednoscu, sto je, katkada, i mnogo teze. Oni su se I u najtezim
situacijama cvrsto drzali svojih moralnih nacela. I najzesce neosnovane optuzbe I
moralne klevete su primali smireno, jer su bili uvjereni d aim je savjest cista. Odani istini,
ideji slobode, pravde I dobra, oni se nisu dali pokolebati, niti kajati za vlastiti izbor
moralnih principa, u koje su cvrsto vjerovali. Eticke norme su nastojali ispunjavati I onda
kada su racionalni razlozi ukazivali da se zlo ne moze iskorijeniti ili, pak, neko konkretno
zlo u dogledno vrijeme pobijediti. U tom smislu su bili I moralni idealisti. Veliki
francuski biolog I humanista Zan Rostan je cak (naivno) razmisljao o pilulama za odanost
I pozrtvovanost prema drugima, o praskovima koji ce podsticati blagost I dobrotu, te o
farmaceutskim preparatima za odricanje u korist drugih.
Problem je, medjutim, u tome sto su ovakve licnosti, koje se nisu ogrijesile o
moralne principe, ni u misljenju, ni u djelanju, odnosno koje su intelektualno superiorne I
moralno osjetljive I medju najvecima uistinu rijetke. Ali ti rijetki, posebno dosljedni I
hrabri u apokalipticnim vremenima, sasvim sigurno, zasluzuju da budu intelektualni,
moralni I zivotni uzori drugim ljudima I oni to uistinu I jesu, bez obzira da li je rijec o
filozofima, naucnicima, vjerskim liderima, drzavnicima, umjetnicima.
Mnogo su brojniji oni koji su ostavili dubok trag, bilo kao “vodici duha”, bilo kao
osobe od osvjedocenog moralnog integriteta. A nisu rijetki ni oni koji su ostavili zavidan,
pa I izuzetan trag u stvaralastvu, a time I veliki uticaj, ali ne I na moralnom planu. Sta
vise, neki od njih su bili ili bi mogli biti, u tom pogledu, moralni antiuzori, jer su dijelom
svoga bica potpali pod uticajem duha zlog vremena (umjesto da mu daju svoj pecat), iako
oni, svakako, o sebi nisu mislili tako. Takav je slucaj, primjera radi, bio sa Martinom
Hajdegerom, jednim od najvecih evropskih filozofa dvadesetog vijeka, koji je podrzavao
naciste. Ili, sa Karlom Smitom, koji se prema nacistima slicno ponio. U izvjsnom smislu,
to je bio slucaj i sa Djerdjom Lukacem, velikim madjarskim filozofom, u odnosu na
Staljina. I Andre Malro je zanimljiv u ovom pogledu, odnosno u pogledu moralno
protivrjecne licnosti. On je, kao sto je poznato, bio svestran I veoma talentovan stvaralac.
Napisao je mnostvo djela iz oblasti knjizevnosti, umjetnosti, publicistike. Aktivno je
ucestvovao u Spanskom gradjanskom ratu na strain Republike, kao I u antifasistickom
pokretu tokom Drugog svjetskog rata. Od fasista je bio osudjen I na smrt, koju je,
medjutim, sretno izbjegao. Bio je veoma dinamican minister culture Francuske I
dugogodisnji bliski saradnik De Gola. Malro je, medjutim, istovremeno, uporno prikrivao
svoje porijeklo Tvrdio je da je sin uglednog bankara I dame ‘iz visokog drustva”, sto je
bilo daleko od istine. Sirio je, takodje, pricu da je zavrsio studije orijentalistike I da je
73

doktorirao, iako se znalo da, cak, nije imao polozenu ni maturu. Uz sve ovo, on je u
Indokini pljackao drevne sculpture, zbog cega je bio I sudski gonjen.
Naravno, moralne pouke je moguce izvlaciti I iz ovih moralno protivrjecnih
primjera I zivotnih sudbina. Inace, moralnih antiuzora istorija je, na zalost, prepuna. I ne
samo istorija, vec I svakodnevni zivot u ovom vremenu. Nisu, medjutim, ni svi
antiuzori jednaki. Mogli bi ih uslovno podijeliti na “djelimicne” i “totalne” moralne
antiuzore. Prvu grupu cine oni koji pate od nekog vida moralne insuficijencije, a
drugu oni koji u svakom pogledu predstavljaju moralne nakaze, odnosno koji i
svojim “djelom” i svojim zivotom predstavljaju sinonime zla. Prva grupa je masovna
I kada je rijec o poznatim licnostima I kada je rijec o “obicnom” svijetu. Sa nekog iole
strozijeg kriterija, kojim se mjeri “moralno cistunstvo”, tesko da bi uopste pronasli
“moralno bezgresne”. Koliko to ljudi, primjera radi, ne patio d narcisoidnosti? (Prisjetimo
se anticke legende o Narcisu, lijepom mladicu, koji je video svoj lik u vodi I beznadezno
se zaljubio u njega!) Zamjena ponosa tastinom je, naravno, stetna, posebno ako je rijec o
patoloskoj formi narcisoidnosti. Ako su u pitanju javne licnosti, onda pogotovo, jer njima
nikada nije dovoljno pohvala I poniznog klanjanja drugih ljudi. Mnogi mislioci su
pravili jasnu dinstinkciju izmedju ponosa i tastine, izmedju vrijednosti i slave.
Hriscanska etika, na primjer, cak I iskazivanje pameti smatra za gordost, sto je veliki
grijeh. To monasi u svakodnevnom zivotu ispoljavaju dosljedno, trpeci sve bez srdzbe I
smatrajuci sebe sicusnim,neznalicama, odnosno gresnicima koji zive miloscu bozjom.
Na suprot tome, vecina ljudi su manje ili vise tasti. A diktatori su, naravno, bez
izuzetka, bili I veliki narcissi (Hitler, Musolini, Staljin…). I najblize saradnike su birali,
zato, po kriterijima potpune poniznosti , poslusnosti, licemjerja, neiskrenosti I
kukavicluka. Bili su (i danasnji su, dakako, takvi) ubijedjeni u svoju posebnu istorijsku
ulogu, u svoj mesijanski poziv. Naravno, suvisno je isticati da su oni sebe smatrali
visokomoralnim licnostima, a svoje djelovanje uskladjeno sa savjescu. Hitler je,
vjerovatno, i u trenutku samoubistva vjerovao da je u pravu I da je ucinio dobro
djelo!
Na suprot kompleksu superiornosti, kod mnogih ljudi postoji kompleks
inferiornosti, koji, takodje, nije “zdrav”, odnosno koji onemogucava ispravan moralni
stav, iako, vjerovatno, proizvodi manje stetne posljedice. Ali, ne I u politici, na primjer,
gdje ovakvi “lijece” svoje komplekse “zeljom za vladanjem” nad ljudima I “voljom za
moci”, da bi eventualno povratili izgubljeno samopouzdanje I samopostovanje.
Ne mogu biti, naravno, moralni uzori oni koji su opsjednuti zeljom za moci bez
granica, kao I oni koji olako hvale, a jos lakse osudjuju I presudjuju. Tu su I oni koji pate
od zelje za jeftinim publicitetom, koji time najcesce nastoje da kompenzuju svoje mane,
svoju nesigurnost, svoju tastinu I sujetu. Sumnju, skromnost, pa i svjesno biranu
marginalnost, sebi mogu da dopuste i dopustaju samo oni koji su sigurni u sebe,
odnosno oni koji su moralno jaki i koji su intimno ubijedjeni u univerzalnu
vrijednost etickih principa. Njima, prosto, nisu potrebne jeftine socijalne i
psiholoske kompenzacije iz vana. A, istovremeno, prema sebi su najstrozije sudije!
Sve sto rade, rade sa teznjom da to bude najbolje sto oni mogu dati. Pa, opet, uvijek
izrazavaju sumnju I nezadovoljstvo vlastitim djelom, za razliku od onih drugih, koji su
sobom beskrajno zadovoljni I kada za to imaju najmanje razloga.
U ovu vrstu kompleksa spada I tzv. Napoleonov kompleks (“visak vlasti zbog
manjka santimetara”), kao i kompleks govorne mane, koji se “lijeci” naglasenom
74

potrebom za govornistvom (sjetimo se Demostena!), te neki drugi vidovi hendikepa, koji
su dovodili do nipodostavanja licnosti, posebno u djetinjstvu. Gotovo je suvisno da ovdje
dodajemo I koristoljublje I koriscenje razlicitih vidova privilegija, kao veoma rasiren
oblik manje ili vece amoralnosti.
U ovom kontekstu, oni visokomoralni predstavljaju jos vecu vrijednost, koju treba
isticati, uvazavati I postovati. I to, koliko zbog plemenitih vrlina koje posjeduju, isto tako
i zbog njihovog uvjerljivog dokaza svakodnevne istrajnosti, na teskom zivotnom
putu ocovjecenja, putu koji se, prosto, mora proci da bi se postalo covjekom, u
punom smislu te rijeci. To posebno vazi za one cije je djelo potvrdilo vrijeme, neumitni
sudija ljudskim djelima I nedjelima. Vrijeme koje razrjesava sve sporove, pokazuje sve
zablude I predrasude, koje drzi covjeka na ispitu tokom cijelog zivota, pa I poslije njega,
vitla ga iz iskusenja u iskusenje, sudara ga za zlom I nepravdom. (Prisjetimo se ovdje da
je mudri Paskal, na primjer, molio Boga - u “Molitvi za dobu upotrebu bolesti”- da ga
ucini “nesposobnim za uzivanja ovoga svijeta”.)
* * *
SOKRAT:
“Ako u Atini ne bude pekara, necemo imati hljeba.
Ako ne bude obucara, ici cemo bosi.
Ako ne bude ucitelja, necemo imati Atinjane!”
* * *
Iako su, kao sto je vec receno, za moralni uticaj istorijskih licnosti na savremenike I
potonje generacije, znacajni I njihovo djelo I njihov nacin zivota, jasno je da protokom
vremena slabi ovaj drugi izvor. Medjutim, ni to ne mora da bude tako, ako je taj zivot
intelektualno osmisljen u odgovarajucem djelu od strane samih tih licnosti ili njihovih
savremenika (u duhu one stare latinske izreke, koja kaze da “rijeci lete, a zapisi ostaju da
uvijek svjedoce o nama”). Ako je, pri tom, jos rijec o uistinu intelektualno I moralno
snaznim licnostima, onda njihov uticaj ostaje kroz vreme – pa I vijekove I milenijume.
Jedan od najuverljivijih dokaza za to je licnost antickog filozofa Sokrata, jednog od
osnivaca filozofije, koji, kao sto je poznato, nije nista sam neposredno napisao. O
njegovoj intelektualnoj I moralnoj snazi doznajemo preko Ksenofonovih I ,narocito,
Platonovih tekstova, koji je bio njegov najznamenitiji ucenik. Uprkos tome, on, evo
gotovo dva i po milenijuma predstavlja sinonim covjekove moralne snage, upravo
zbog univerzalnosti moralnih principa, kojima se rukovodio u svom zivotu.
Podsjetimo se, zato, ovdje u najkracem, Sokratovih stavova o moralnosti i smislu
ljudskog zivota, kako ih je interpretirao Platon u svom tekstu “Odbrana Sokratova”.
Kao sto je dobro poznato, Sokrat je kao sedamdesetogodisnjak, 399. godine stare
ere ( po mnogim izvorima, najmudriji covjek svoga doba, ali I medju najsiromasnijima,
jer je svoje ucenike na Agori poducavao besplatno, zbog cega, navodno, nije bio u
najboljim odnosima sa svojom suprugom Ksantipom) bio optuzen, od strane drzavnih
tuzilaca za dva (ne)djela. Melet, Anit i Likon su ga optuzili za kvarenje Atinske omladine
I za nevjerovanje u bogove u koje je vjerovala drzava.
75

Pred pet stotina I jednim sudijom, Sokrat je uvjerljivo dokazivao I dokazao, ne samo
svoju nevinost, vec pokazao I svoju intelektualnu moralnu superiornost. Taj nacin
odbrane, kojom je Sokrat osporavao tvrdnje svojih tuzilaca I vjesto usmjeravao svoja
pitanja tuziocima, da bi dobio zeljene odgovore, kasnije je nazvan “sokratovska ironija”.
Pa ipak, tristasezdeset sudija je prihvatilo Meletov prijedlog I Sokrat je bio osudjen na
smrt. Tako je pobijedila ljudska zavist prema Sokratovoj mudrosti i njegovoj
moralnoj dosljednosti, sto masa (pa i atinska) ne samo nerado prihvata, vec i tesko
prasta u svojoj prevrtljivosti! Izlazuci svoju odbranu, pored izvanredne umnosti,
Sokrat je iskazao i nekoliko bitnih moralnih staova o zivotu, (u skladu s kojima je i
zivio), na koje ovdje zelimo jos jednom ukazti, zbog njihove trajne inspirativosti.
Ukazujuci na rasprostranjenost ljudske zavisti, zbog koje su mnogi stradali u
proslosti, (a tako ce, vjerovatno, biti i u buducnosti!), Sokrat kaze da se mora racunati “sa
opasnostima zivota i smrti”, ali da se, pri tom, ponajvise mora paziti “na sramotu”. Zivot
sam, kaze on, posvetio “ispitivanju sebe I ostalih” I “dokle god bude daha u meni I dokle
god budem snage imao, necu prestati da se bavim ispitivanjem istine”. “ Zivot bez takvog
ispitivanja nije vrijedan da se zivi”, izricit je Sokrat. Kritikujuci Atinjane sto se I previse
“staraju” kako da sto vise blaga nagomilaju, a nimalo “za slavu, cast, za pamet I za
istinu”, on kaze da oni najvaznije stvari najmanje cijene, a nistavnije vise. Po njemu,
vrlina se ne radja iz blaga, vec se iz vrline radja blago, “kao I sva ostala dobra”. S tim u
vezi, on energicno izjavljuje “pustili vi mene ispod sudjenja ili ne, ja necu nikako
drugacije da radim, ni ako bih imao po nekoliko puta glavom da platim”. I dalje
kaze: “Ja se ne bih ni u jednom slucaju povukao mimo pravde iz straha pred smrcu, nego
bih I glavu dao, a ne bih uzmicao”. Covjek, po Sokratu, I radi otklanjanja opasnosti ne
smije da ucini ista nedostojno slobodna covjeka. “Ni u sudu, ni u ratu – kaze Sokrat – ne
smijem ni ja, ni iko drugi, dovijati se tome,kako bi po svaku cijenu izbjegao smrt”, jer je
“mnogo teze izbjeci nevaljalstvo nego smrt”.
Rukovodeci se ovim I ovakvim nacelima, Sokrat je mirno prihvatio odluku sudija
da “ide u smrt”. Iako je imao priliku da izbjegne izvrsenje presude – mnogi su mu
savjetovali da pobjegne iz Atine, (a ima indicija da je to prizeljkivala I vlast), Sokrat je to
odbio I, okruzen svojim rasplakanim ucenicima, mirno ispio pehar sa otrovom kukute, od
koje je ubrzo I umro! Onima koji su ga nagovarali na bjekstvo, (Kriton, na primjer),
govorio je da bi bjekstvo bilo krsenje zakona, sto nije dobro ciniti. Takodje je
govorio da je dobrovoljno prihvatio zakone Atine, da pravednost I vrlina nalazu
postovanje zakona, te da bi svojim bjekstvom I krsenjem zakona sam sebe porekao I da
ce on, zato, zakone do kraja ispostovati.
Kada se sve ovo, (I mnogo stosta drugo), vezano za ime Sokratovo, ima u vidu,
onda nije ni malo slucajno sto ga I savremeni Grci, toliko vijekova kasnije, smatraju
zivim elementom svoje tradicije. U tom duhu su i 2001. godinu proglasili Sokratovom
godinom. Mnogi Grci i danas nose ime ovog davnasnjeg uzora mudrosti i moralnosti.
76

* * *
IMANUEL KANT:
“Postupaj tako da covjecanstvo u svojoj licnosti,
isto kao i u licnosti drugoga, uvijek koristis kao svrhu,
a nikada kao puko sredstvo.”
* * *
Mada je o Imanuelu Kantu, kao utemeljivacu moderne etike, vec bilo govora u
prethodnom tekstu, i to u vise navrata (nadam se, s razlogom), ovdje mu se vracamo jos
jednom, kao neospornom intelektualnom i moralnom uzoru. Sinteticki oznaceni kao
kategoricki imperativ – temeljni principi modernog evropskog filozofskog etosa – koje
je ovaj filozof formulisao jos u drugoj polovini osamnaestog vijeka, besumnje imaju
snagu I danas, a ocigledno da ce je imati I u buducnosti. S druge strane, I sam nacin
Kantovog zivota bio je u duhu tih nacela, kao sto je I u njegovim djelima vidljivo
jedinstvo teorijske I prakticne filozofije. On je, receno Fihteovim rijecima, (odnosno
Fihteovim odredjenjem trostruke uloge mislioca), uistinu bio i ucitelj i vaspitac i
moralni oplemenjitelj ljudskog roda.
Kant je ujerljivo pokazao, ne samo slozenost etickog problema u teoriji, vec I to da
eticka dimenzija covjekovog zivota nije tek jedna od brojnih dimenzija, nego da
predstavlja samu ljudsku supstanciju, odnosno bitak covjeka, kao takvog. On,
istovremeno, covjeka poima kao integralni entitet unutar svega postojeceg, odnosno da
covjek pripada svijetu, a ne svijet covjeku. Zato, kao sto je to I u mottu naznaceno, drugi
nikada ne smije biti intrumntalizovan, nikada sredstvo, vec samo svrha.
Ono sustinsko u Kantovoj filozofiji je, dakle, spoznaja (do koje je on prvi
dosao) da se sva filozofska pitanja svode na jedno, na pitanje sta je covjek i,
sljedstveno tome, na pitanje sta, kao covjek, treba da cinim? U sredistu, ne samo
moralne filozofije, vec filozofije kao takve, je covjek I covjekov zivot, odnosno kljucni
motivi I uporista njegovog moralnog djelovanja, te ciljevi, svrhe I sredstva tog
djelovanja. A to je, svakako, u najtjesnjoj vezi sa metafizickim temeljima naseg
postojanja. Drugacije kazano, kljucne eticke kategorije – sloboda, istina, pravda su u
neraskidivoj vezi sa temeljnim strukturama svijeta.
Moralni zakon u meni, kaze Kant “zapocinje mojim nevidljivim ja, mojom licnoscu
i istupa u jedan svijet, kojim se, naime, prava beskrajnost moze zapazii, ali samo umom i
s kojim (a time, ujedno, i s onim vidljivim svjetovima), okrivam svoju povezanost, ne
samo kao slucajnu, nego kao opstu i neminovnu.” Moralni zakon je, po njemu,
imperativ i bezuslovan, ali mu je kljucna pretpostavka , naravno, sloboda.
Transcendentna sloboda podrazumijeva samodeterminaciju ljudske volje moralnim
zakonima , kao svojom najvisom svrhom. Upravo kroz moralni zakon sloboda se
ispoljava kao sloboda ljudske volje. Sloboda omogucava covjeku da spozna granice te
iste slobode, kako ce kasnije, jos kompleksnije dokazivati Hegel.
77

Kant izricito kaze:”Postupaj tako kao da osnovni princip tvog postupka, putem
tvoje namjere, treba da bude opsti prirodni zakon”, odnosno “radi tako da svaki tvoj
postupak sluzi kao opsti moralni osnovni zakon.” Najdublja teznja Kantove moralne
filozofije jeste bila uspostavljanje eticke zajednice covjecanstva na umnim
temeljima, u okviru koje se obezbjedjuje najvisi stepen slobode svakog pojedinca.
Prema Kantu, istorijski process nuzno vodi svjetskom gradjanskom poretku, koji
cini spoljasnji okvir istinskog ljudskog zivota. Bitno je, pri tome, I njegovo shvatanje
odnosa politike I morala, te prava I morala. Idealno ostvarivanje uma moguce je samo
tako sto ce etika djelovati kroz pravo I na taj nacin dovesti do saglasnosti drustvenog
poretka sa prirodnom istorijom ljudskog roda. Na tome Kant zasniva I svoju koncepciju
“vjecnog mira”, sto je, opet, u vezi sa pretpostavkama ostvarivanja covjeka kao moralnog
bica.
I u svom svakodnevnom zivotu, ovaj filozof je iskazivao divljenje prema dvjema
stvarima, koje su ispunjavale njegovu dusu: prema “zvjezdanom nebu nad nama I
moralnom zakonu u sebi”. To je potvrdjivao ispoljavajuci raznovrsne moralne vrline. Da
je unutrasnja sloboda, zapravo, sinonim za vlastitu odgovornost, Kant je
potvrdjivao i nacinom svoga zivota. Njegova izvanredna samodisciplina, njegovo
postivanje I pozitivnog I prirodnog zakona, kao I njegova izrazita dusevnost I urodjena
skromnost, bili su nadaleko poznati. O njegovoj samodisciplini govori I jedan detalj iz
svakodnevnog zivota. On je, naime, svaki dan odlazio u setnju u isto vrijeme, tako da su
sugradjani mogli po njemu da navijaju sopstvene casovnike. Jos jedna zanimljivost,
vezana za njegov zivot, mozda vrijedi da se pomene. Iako za zivota nikada nije napustio
svoj Kenigsberg, na samrti je porucio:”U daljinu, u daljinu. Svakako otidjimo dovoljno
daleko!” Naravno, ostaje otvoreno pitanje da li je to mislio i u bukvalnom, geografskom
smislu?
* * *
BERTRAND RASEL:
“Mi smo nemocni: to je garancija nase nezavisnosti!”
* * *
Medju nesporne moralne uzore, svakako, spada I engleski filozof Bertrand Rasel,
jedan od najblistavijih umova dvadesetog stoljeca. Na Kembridzu je studirao matematiku
I filozofiju, gdje je 1910. godine biran I za profesora. Kao gostujuci profesor predavao je
na univerzitetima u Oksfordu, Pekingu, Cikagu, Los Andjelesu I drugdje. Kao briljantan
pisac, godine 1950. je dobio Nobelovu nagradu za knjizevnost. Iza sebe je ostavio
izuzetno filozofsko djelo, u cijem sredistu je traganje za istinom, egzaktnom,
nepersonalnom I istinom oslobodjenom predrasuda. Za Rasela je borba za istinu
kljucna, jer u protivnom filozof (i svaki drugi istrazivac) cini izdaju, za koju je
moralno odgovoran.
Kao sto je poznato, njegova teorijska preokupacija je bila logicka analiza, kao nov
filozofski metod. Rasel je uveo niz preciznih logickih formi, kojima su se adekvatnije
mogli izraziti filozofski problemi. On je, u tom kontekstu, uveo pojmove I sintagme, kao
sto su “filozofska logika” I “logicki atomizam”. U svom monumentalnom djelu “Principi
78

matematike”, na kojem je radio punih deset godina, on je gotovo sve matematicke
stavove izveo iz logickih principa. Sve je to imalo za cilj da utemelji I poveze ljudsko
znanje, kao takvo, sto je grandiozan zadatak, kojeg se poduhvatio Bertrand Rasel. I,
naravno, ne slucajno. Rijec je o misliocu ogromne naucne I filozofske erudicije. Neki ga
zato I nazivaju poslednjim filozofom u klasicnom smislu te rijeci.
Iako eticka pitanja nisu bila u sredistu njegove filozofije, Raselova prakticna
angazovanost na principima humanizma I borbe protiv nasilja, naoruzavanja, ratova I
svih oblika degradacije I dehumanizacije covjeka I svijeta, bila je u proslom vijeku
gotovo bez premca.
Kao sto je u svojim filozofskim istrazivanjima manifestovao odvaznost I istrajnost u
traganju za istinom, Rasel je isto tako I u svom drustvenom angazmanu iskazivao rijetko
vidjenu upornost u borbi za moralne vrijednosti. On je bio i poslednji veliki filozof koji
je nastojao svoja teorijska uvjerenja spojiti sa slobodoumnim, hrabrim i dosljednim
prakticnim angazovanjem. To je narocito ispoljavao u svom dosljednom pacifizmu, za
koji je bio spreman platiti veliku cijenu I, ne jednom, ju je I platio. Tako je 1916. godine,
kada je, kao radikalni pacifista I humanista, odbio da se odazove pozivu d aide u vojsku,
ne samo izgubio mjesto profesora na Kembridzu, vec je morao I u zatvor! A u zatvor ce
ponovo dospjeti I kao osamdesetogodisnjak, zbog protesta protiv rata u Vijetnamu. Jedan
od vidova njegovog protesta bio je I sjedenje na ulici I ometanje normalnog odvijanja
saobracaja. Pred kraj svog zivota je osnovao Sud za utvrdjivanje ratnih zlocina u
Vijetnamu, ciji je bio prvi predsjednik. Sud djeluje I danas, kao Medjunarodni sud
pravde, sa sjedistem u Hagu. Rasel je, kao najugledniji pacifista svoga vremena, nekoliko
decenija bio na celu Pagvaskog pokreta za borbu protiv nuklearnog oruzja.
Misao, istaknuta kao motto na pocetku ovog fragmenta, izrekao je Rasel u svom
inauguralnom govoru 1967. godine, pri osnivanju “Raselovog suda”. Sud je trebao da
“sudi” ratnim zlocinima vlada SAD, Juzne Koreje, Novog Zelanda I Australije. Poenta
ove misli je u tome da Sud nije sluzbena institucija I da on ne zamjenjuje nikakvu
institucionalnu vlast. On je, prosto, bio glas (samo)svjesne javnosti, zabrinute zbog
zlocina. Njegovi clanovi nisu predstavljali ni vlade, ni partije. I, upravo zato, Sud nije
mogao od njih, niti od bilo koga drugog, primate nikakva naredjenja ili “porudzbe”. On je
ispitivao cinjenice “po dusi I savjesti” I u “potpunoj duhovnoj slobodi” svojih uglednih
clanova. I zato je Rasel potencirao, koliko njegovu institucionalnu nemoc, toliko I
njegovu nezavisnost, kao logicnu posljedicu, koja je, opet, bila primarna sa stanovista
moralnih principa, za koje se borio.
79

* * *
ALBERT AJNSTAJN:
“Da sam znao cemu ce moja istrazivanja voditi,
radije bih bio casovnicar!”
* * *
I Albert Ajnstajn, jedan od najumnijih ljudi I najvecih naucnika u istoriji nauke

uopste, besumnje, po mnogo cemu zasluzuje “status” moralnog uzora. I to, kako svojim
poimanjem moralnih nacela, tako I njihovim zivotnim praktikovanjem.
Kao naucnik-fizicar I filozof prirode, Ajnstajn se nije teorijski bavio problemima
morala. Medjutim, u nekim svojim djelima, kao I u svom zivotu je pokazao I dokazao da
je visokomoralna licnost. S druge strane, to je vidljivo iz njegovog neumornog traganja
za istinom u svom naucnom radu. Ali, to je vidljivo I iz njegovih stavova o
najraznovrsnijim zivotnim pitanjima, koje je posebno izlozio u svom djelu “Svijet kako
ga ja vidim”(“Mein Weltbild”).
O uzbudljivosti istrazivacke avanture, Ajnstajn kaze:”Najbajoslovnije uzbudjenje
kakvo nam je podareno dozivljavamo pred licem nesaznatljivoga. To uzbudjenje stoji
kraj kolevke autenticne umjetnosti, autenticne nauke. Onaj ko nije uznesen, ko nije
sposoban da odaje priznanje, da se divi pred cudom prirode – isto je sto I mrtvac, on je
utuljena svijeca. Zacudjenost pred tajnom, povezana cak I sa strahom, lezi u osnovi
religije.” Evo, iz takvog uzbudjenja I zacudjenosti, uz rijedak talenat I veliku istrajnost,
Ajnstajn je dosao do grandioznih otkrica, kakva su Teorija relativiteta, Kvantna teorija, i
Teorija polja. Svijet je to I prepoznao kao vrhove saznanja I dodijelio mu Nobelovu
nagradu 1921. godine.
Na istom mjestu (u istom djelu), kao visokomoralan covjek, Ajnstajn kaze I
ovo:”Po sto puta na dan podsjecam sam sebe na to da moj dusevni i moj radni zivot
zavise od djelanja drugih ljudi, zivih i pokojnih, te je red da vracam u istoj mjeri u
kojoj sam uzimao i u kojoj nastavljam da uzimam. Osjecanje pravednosti,
drustvene odgovornosti veoma je razvijeno kod mene…” Gotovo da je suvisno pitati
se koliko obicnih smrtnika osjeca “dug” prema drugim ljudima I kakvu odgovornost
iskazuju u pogledu “vracanja duga” prema njima. Sasvim je izvjesno das u takvi, moralno
osjetljivi I odgovorni vise nego rijetki I, sta vise, das u sve rjedji!
Upravo zbog takvih navodimo I slijedece Ajnstajnove rijeci:”Najvaznije ljudsko
nastojanje je borba za moralnost u nasim akcijama. Nasa unutrasnja ravnoteza I cak nasa
istinska egzistencija zavise od toga. Samo moralnost u nasim akcijama moze dati
ljepotu i dostojanstvo zivljenja.” (podvukao K.M.) Kada ovako nesto kaze vrhunski
naucnik, onda to, samo po sebi, ima ogromnu tezinu I vrijednost. A kada to u svom
zivotu I potvrdjuje, onda je to, svakako, jos snaznije. Ajnstajn je to demonstrirao u vise
navrata. Najuvjerljivije su, po nama, dvije njegove odluke te vrste. Prva, kada je odlucno
osudio nacizam I napustio Njmacku, iako bi, da je podrzao Hitlera, bez obzira na svoje
jevrejsko porijeklo, vjerovatno dobio status drzavnog naucnika broj jedan u Trecem
Rajhu. A, druga, kao sto je vec pomenuto, kada je razocaran (zlo)upotrebom svojih
otkrica, odnosno kada su atomske bombe posijale masovnu smrt po japanskim gradovima
80

(Hirosima i Nagasaki), samokriticki, a pomalo I kajuci se, izjavio da je znao cemu ce
njegova istrazivanja voditi, da bi radije bio casovnicar.
Ajnstajn je jos 1932. godine govorio da postoje drustvene grupe, koje su
ravnodusne prema drustvenim problemima I koje gledaju “na ratovanje, proizvodnju
oruzja I trgovinu oruzjem, naprosto kao na prilike da unaprijede svoje licne interese I da
prosire svoj licni autoritet.” U tom kontekstu, mnogo govori I njegova slijedeca misao:
“Ko bi mislio pocetkom vijeka da cemo kroz pedeset godina znati tako mnogo, a
razumjeti tako malo!”(podvukao K.M.) Pomenute Ajnstajnove misli neodoljivo
podsjecaju na slicne misli koje ce nesto kasnije izgovoriti I Emil Sioran, pitajuci se –
kada je bio na vrhuncu slave – ne bi li bilo bolje da je ostao cobanin u svom selu
(Rasinar) u Rumuniji! On je, uzgred receno, odbio da primi I Nobelovu nagradu I
nagradu Francuske akademije nauka, jer bi prihvatanje nagrade znacilo, kako je govorio,
priznavanje legitimiteta ovoga svijeta I njegovog prava da vrednuje.
Ovakav odnos prema smislu zivota, pa I svog vlastitog, mogu imati, besumnje,
samo istinski veliki stvaraoci I moralno veoma odgovorni ljudi. Samo su oni u stanju da
(samo)svjesno spoznaju I priznaju granice svoje I svake nauke, da razmisljaju o etickoj
dimenziji stvaralastva, odnosno o cjelini covjekova zivota I svijeta, bez obzira cime se
profesionalno bavili. Zato, za ovakve licnosti se moze reci da nisu samo razumne, vec I
umne, da nisu samo ucene, vec das u I mudre, da ne odvajaju segment od cjeline, da
prepoznaju vrhovne vrijednosti zivota, odnosno da im je na umu dobrobit covjeka I
zajednice. Oni su i prakticno manifestovali “etiku odgovornosti”,(M.Weber,
H.Jonas), kojoj su se mnogi drugi tek retoricki priklanjali i tako nadisli okvire
naucno-tehnickog uma.
* * *
MARTIN HAJDEGER:
“Ovaj trojni element – odnos prema svijetu, drzanje,
prodor – u svom korjenitom jedinstvu usadjuje u
naucnu egzistenciju odusevljenu jednostavnost i
ostrinu konkretne egzistencije.”
* * *
Kao sto je naprijed receno, Martina Hajdegera mozemo pojednostavljeno oznaciti

kontroverznom licnoscu, odnosno, istovremeno, I uzorom I antiuzorom. Naime, njegov
intelektualni doprinos evropskoj I svjetskoj filozofiji je toliki da se rijetko koji filozof u
novijoj istoriji moze mjeriti s njim. Medjutim, njegov stav I prakticni odnos prema
nacional-socijalizmu u Njemackoj, svakako, ne moze dam u sluzi na cast.
Izlazuci kritici dotadasnju teoriju opazanja I teoriju istine, po kojoj spoznaji
stvarnosti prethode opazanja, predstave I pojmovi, Hajdeger dokazuje da mi otkrivamo
ono sto bivstvuje bez posredovanja pojmova I sudova. Istina je nesakrivenost
(aletheia). Za njega je bivstvovanje osnovni problem filozofskog misljenja. Ali, za
razliku od bivstvovanja, konkretni individualni covjek je egzistencija, koja nema
fiksiranu prirodu, vec je ono sto ga od sebe napravi. To ce izraziti I svojom pregnantnom
81

sentencijom, koja glasi:”Vise od stvarnosti stoji mogucnost!” U tom smislu, buducnost je
primarna dimenzija vremena.
Hajdeger je I radikalno prevrednovao dotadasnje ocjene o filozofskim pravcima I
pojedinim filozofima. U tom kontekstu je govorio I o tome da je istorija zapadne
filozofije istorija njenog pada. A pad se sastoji u “zaboravu bivstvovanja”, odnosno u
“nihilizmu”. Zaborav konacnosti ljudskog bivstvovanja – odbijanje da se prizna
neizbjeznost sopstvene smrti – pokazuje neautenticnost odredjene egzistencije.
U okviru svojih filozofskih preokupacija, Hajdeger se bavio I kritikom nekih
fenomena savremenog drustva, kao sto su: dominacija, tehnologija, industrijsko drustvo,
masovna kultura, covjekovo otudjenje.
Medjutim, kao sto je ranije pomenuto, Hajdegera smo u moralnom smislu svrstali I
u svojevrsni antiuzor. Razlog tome je, svakako, u njegovoj podrsci nacional-
socijalistickom pokretu I ideologiji Adolfa Hitlera. Maja 1933. godine, Hajdeger je
postao clan Nacional-socijalisticke partije. I to, nasuprot cinjenici da je najveci dio
pripadnika humanisticke inteligencije, (I, na zalost, znatno manje tehnicke), energicno
osudio nacizam, a mnogi od njih platiti I golim zivotima takav svoj stav. Mnogi su
morali da bjeze iz Njemacke (na primjer, svi pripadnici Frankfurtskog kruga).
Dolazak Hitlera na vlast zatekao je Hajdegera na mjestu rektora Berlinskog
univerziteta, na kojem je I nadalje ostao, buduci da se izjasnio u prilog nove vlasti. Da li
je on to ucinio iskreno, u duhu vlastitih uvjerenja ili iz razloga puke tastine, nije sasvim
jasno. O tome su vodjene brojne polemike I izricani razliciti, pa I oprecni sudovi. Da li je
bilo u pitanju njegovo odusevljenje “jednostavnoscu I ostrinom konkretne egzistencije”,
o cemu je ranije pisao u svojim tekstovima I koju je mozda “prepoznao” u novoj
ideologiji? Da li je ta ideologija bila odgovor na njegov rezolutan stav da je “cilj odnosa
prema svijetu – samo egzistencija I nista drugo.” Ili, pak, obicna sujeta, tako masovno
izrazena kod vecine smrtnika , tesko je izricito tvrditi. (Ne treba iskljuciti ni njegov –
moguci – osjecaj usamljenosti. Decenijama je zivio sam u svojoj brvnari na Svarcvaldu,
pravio herbarijume, pisao pjesme I rijetko koga primao u posjetu!) No, nesporno je da je
bez obzira na ove dileme, rijec o neizbrisivoj moralnoj mrlji u zivotu ovog, inace,
velikog mislioca.
Na zalost, bilo je jos intelektualaca visokog ranga,koji su se slicno ponijeli u odnosu
na nacizam. Jedan od njih je I veliki njemacki teoreticar prava I politike Karl Smit. On je,
kad I Hajdeger, pristupio Nacional-socijalistickoj partiji I dobio Katedru za pravo na
Berlinskom univerzitetu. Nastojao je da igra ulogu “krunskog pravnika” Hitlerovog
rezima. Takav neoprostiv moralni gest, najvjerovatnije motivisan profesionalnom
koriscu, bio je I razlog da su Smitova djela bila gotovo zaboravljena sve donedavno.
82

* * *
BELA HAMVAS:
“Zivot vrijedi samo onda ako ga mozemo
zrtvovati za nesto vece.”
* * *
Evo kratkog osvrta I na jos jednu izuzetno zanimljivu licnost, koju smo u
prethodnom dijelu teksta u vise navrata pominjali. Rijec je, naravno, o madjarskom piscu
I filozofu Beli Hamvasu, koji je, moze se slobodno reci, tek nedavno otkriven I u samoj
Madjarskoj. Jedina njegova knjiga, objavljena za zivota, bila je “Nevidljivo zbivanje”.
Neki kriticari su ga odmah nazvali “cudnim Madjarem” i svrstali ga u najuzi krug
velikih mislilaca dvadesetog vijeka. Na nasu srecu, zahvaljujuci neumornom
prevodiocu Savi Babicu, I nasi citaoci su imali priliku da u najkracem vremenu upoznaju
Hamvaseva glavna djela (sedmotomni roman “Karneval”, “Novo leto”, “Naime”,
dvotomnu “Scientia sacra”). Medju poslednjim je I rijetko vrijedno djelo “Antologija
humana”, u kojem je Hamvas pratio I pregnantno izlozio “pet hiljada godina ljudske
mudrosti”. I zato je ovdje postao gotovo kultni pisac, cak I vise nego u samoj Madjarskoj
Za ovaj tekst je zanimljiv, koliko nekonvencionalan I pomalo paradoksalan nacin
razmisljanja I pisanja, toliko jos vise njegovo interesovanje za uistinu sustinske probleme
covjekove egzistencije I uopste sudbonosna pitanja ljudskog roda. Nista manje nije
interesantan I, pogotovo, moralno inspirativan njegov neobican, ali I veoma mukotrpan I
castan zivot. I njegovo djelo i njegov osoben nacin zivota nose sobom izuzetne
moralne vrijednosti i pouke.
Interesantno je da su Hamvasa podjednako privlacile tako razlicite teme, kao sto je
rekonstrukcija najvecih misaonih sistema u istoriji (u luku od Lao Cea, Heraklita,
Zaratustre, Bude do mislilaca njegovog vremena) i, istovremeno, najprakticnija pitanja
svakodnevnog zivota, kao sto su, na primjer, hladjenje jagoda ili obrada povrtnjaka. Da li
je I to posljedica cinjenice da se izdrzavao I radeci kao fizicki radnik, kao zemljoradnik,
kao bastovan, kao prodavac na pijaci, kao bibliotekar, kao novinar, kao prevodlac…Ili
je, upravo, obrnuto! Zbog sirokog interesovanja I zelje da zadovolji svoju neutazivu
radoznalost bio spreman na svaku vrstu novog iskustva I svaku vrstu zrtve.
On je, naime, izmedju (moguceg) zivotnog konfora i sigurnosti i izvjesnosti
karijere, s jedne strane i autenticnog zivota u skladu sa svojim uvjerenjima i
unutrasnjim porivima, s druge strane, uvijek davao odlucnu prednost ovom
drugom, iako je zbog toga, sasvim sigurno, mnogo propatio. To je, doduse, bilo I
prirodno za licnost, cije je moralno geslo, koje smo ranije vec pominjali, glasilo:
“Uzasavam se da budem mudrac ili junak ili svetac. Moje pretenzije su vece. Zelim da
budem normalan covjek.”
Hamvas je,inace, rodjen u Slovackoj (grad Presov). Mladost je proveo u Bratislavi.
Upoznao je strahote Prvog svjetskog rata na ukrajinskom I italijanskom frontu. Dva puta
je bio ranjavan, a jednom je dozivio I nervni slom. Odbio je da primi odlikovanje, jer
je smatrao da je “sramno odlikovati ljude za ubijanje.”(podvukao K.M.) Poslije
Prvog svjetskog rata njegova porodica se seli u Budimpestu, gdje Hamvas studira
83

njemacki I madjarski. U medjuvremenu pise, prevodi I objavljuje, ali radi I razne druge
poslove da bi se izdrzavao. I u toku Drugog svjetskog rata biva mobilisan I upucen na
rusko ratiste. Prilikom opsade Budimpeste 1945. godine dezertira, a jedna granata
unistava njegov stan I u njemu sve rukopise, godinama mukotrpno pripremane. Nekim
slucajem je sacuvan samo tekst, inace, kapitalne studije “Scientia sacra”. Poslije rata pise
I 1948. godine objavljuje knjigu “Revolucija u umjetnosti, apstrakcija I nadrealizam u
Madjarskoj”, zbog koje gubi mjesto bibliotekara I dospijeva na “crnu listu”.Od tada je, pa
sve do svoje smrti, (1969.godine) bio onemogucen da objavljuje svoje tekstove, niti da
dobije dostojno zaposlenje. I u tom periodu se izdrzavao radeci kao bastovan,
magacioner, , te fizicki radnik na hidroelektrani. Uprkos tome, on ispisuje svoj ogroman
opus, cije objavljivanje nije docekao. U dubljem spoznavanju sebe i svijeta pokusavao
je da sebi obezbijedi mir. Tada je shvati i to da je “sloboda iznutra”. Njegova
supruga je sacuvala rukopise I tek dvadesetak godina poslije Beline smrti pocece
objavljivanje tih tekstova.
U svojim djelima Hamvas pokusava da rekonstruise zapretena znanja starih
civilizacija (“Bastina”). On otkriva seststotu godinu prije nove ere, kao granicnu godinu,
koja razdvaja “zlatno doba”, vrijeme sklada pojedinca, kolektiva, prirode I boga, od
potonje istorije, koju Hamvas vidi kao istoriju kvarenja, korupcije I drobljenja izvornog
ljudsko bivstva. Sjecanje na izvornu cjelinu, kao I mogucnost ostvarenja novog “zlatnog
doba” zadrzalo se u velikim religijskim sistemima (na primjer, u Jevandjelju), koji nude
integralnu sliku cjeline svijeta. U vezi s tim, on kaze da je ljubav “izvorno normalno
stanje postojanja” i da “nema individualnog spasenja”.
Hamvas potencira I znacaj svakodnevnice, zbog cega I pise radove, kao sto su:
“Tresnje brati”, “Drvece”, “Krevet”, “Pjesma ptica”, “Filozofija vina”(molitvenik za
ateiste). Punoca svakodnevnice, po njemu, cini ljudski zivot. Ona cini ono stanje
svijesti koje je otvoreno za spoznaju cjeline stvarnosti, u kojem se, onda spoznaje I
sopstveno mjesto u toj cjelini. To stanje svijesti on oznacava kao “buducnost”. Zato on I
kaze (sto smo, takodje, ranije vec pominjali) da je “lud onaj ko nije pripremljen za vjecni
zivot.” A krajnji smisao posvecenosti zivotu jeste I spremnost na odricanje od zivota,
spremnost da se u smrt zakoraci “otvorenih ociju”.
Evo jos jedne zanimljive i pomalo ironicne misli Bele Hamvasa, koja ima i izvjesnu
moralnu tezinu. Govoreci o odnosu ludih i trezvenih, Hamvas kaze:”Van Gog je bio lud,
kao i Suman i Contvari i Gogolj i Nice. Medju Evropejcima se ludi smatraju
simpaticnijim, jer se trezvenima uvijek mota po glavi, kako da se domognu novca iz
tudjih dzepova ili korbaca iz tudjih ruku.”
84

* * *
IVO ANDRIC:
“Zvezdanog neba I ljudskih lica
nikad mi nije dovoljno da gledam.”
* * *
U ovom dijelu teksta bice rijeci o mogucim moralnim (anti)uzorima na ovom –

juznoslavenskom – prostoru, u novijoj istoriji, ali samo do raspada Druge Jugoslavije, jer
ce o periodu poslije toga biti govora kasnije. Razumljivo, pomenucemo samo mali broj
od onih najznamenitijih, oko cijeg moralnog lika I stvaralackog djela (nezavisno od
filozofskih, teorijskih, estetskih ili politickih pogleda), kroz decenije ili, cak, I vijekove
postoji manje ili vise nepodijeljeno misljenje. Rijec je, naravno, samo o onima koji
poodavno nisu medju zivima.
Kljucni kriterijumi, pri tome, su nam bili znacajnost intelektualnog djela,
dosljedni moralni stavovi i, iznad svega, visokomoralan zivot. Kod nekih je k tome
jos dodata i razvijena eticka misao.U pitanju su i one licnosti, ciji uticaj ne prelazi granice
ovih prostora, sto je, sem rijetkih izuzetaka, gotovo pravilo.
Iako je, naravno, veoma tesko biti originalan u sferi stvaralastva (to polazi za rukom
samo najtalentovanijima), cini se da je na ovim prostorima, ispunjenim stalnim
turbulencijama I “istorijskim lomovima”, jos teze biti I ostati moralno dosljedan. Utoliko
je znacaj I vrijednost takvih licnosti jos veci ili bi trebalo da bude jos veci, jer je cijena te
dosljednosti izuzetno visoka I, zasigurno, mnogo veca nego drugdje. A ako se I kada se u
jednoj licnosti susretnu I jedno I drugo (I originalnost I moralnost, odnosno talenat I
postenje), onda je to uistinu “dar boziji”, kojeg treba cuvati I njegovati I na njega se
ugledati.
Naravno, takvi su prava rijetkost! I, inace, u istoriji je ono najbolje davala manjina,
odnosno oni koji su “gurali naprijed”, uz velike zrtve, koji su osmisljavali puteve
covjecanstva I koji su bili dovoljno hrabri da na tom putu istraju. To je bila I, vjerovatno,
uvijek ce biti samo manjina. “Kvalitet je svagda u manjini”, primjecuje kratko I jasno
filozof Milan Kangrga u svom tekstu “Izvan povijesnog dogadjanja”.
Za ovakve rijetke I uzorne licnosti niukom slucaju nije dovoljno samo dobro
obrazovanje. Uvijek je mnogo vise obrazovanih, nego kulturnih, ali, isto tako, i
obrazovanih i kulturnih, nego onih visokomoralnih. Ti rijetki su one licnosti koje
gledaju na dobro drugih, na dobro zajednica, na dobro covjecanstva, kao na sopstveno
dobro, pa I vise od toga. Rijec je o licnostima kojima je licno dobro potpuno u drugom
planu, ako je uopste prisutno. Zalaganje za druge, pri tome, oni I ne dozivljavaju kao
zrtvu, vec kao moralni osjecaj duznosti, kao dublji smisao ljudske egzistencije. U
njihovom zivotnom stavu, u njihovom ponasanju I svakodnevnom zivotu “vrlina je
trijumfovala nad bogatstvom”, kazano rijecnikom Malteskog viteskog reda. Oni su,
istovremeno, stalno izgradjivali sebe, od sebe “pravili hram”, nikad dovrsen, ali I
velicanstven u svojoj zamisli I izvodjenju., kako to, na primjer, kaze Djuro Susnjic.
Svoju srecu su trazili u velikom radu, u stvaralastvu, u cinjenju za druge, u
skromnosti, u samokritici, u odricanju. Uz ogroman doprinos u sferama duha
85

kojima su se bavili, oni su jos vise drzali do toga da se ne ogrijese o kljucna moralna
nacela.
Naravno, I kada je rijec o (visokim) intelektualcima, vecina njih je daleko od
upravo ocrtane slike visokomoralnog covjeka. Slobodan Jovanovic je pocetkom
dvadesetog vijeka pisao o “obrazovanim primitivcima”. Tom sintagmom on je precizno
oznacio relativno brojan sloj obrazovanih ili relativno obrazovanih, koji je, istovremeno,
kulturno, moralno I duhovno toliko siromasan da bi se moglo reci da je zakrzljao.
Vjerujemo da bi se lako moglo dokazati da je danas I u relativnom I u apsolutnom smislu
ovakav “top intelektualca” mnogo rasireniji nego u Jovanovicevo vrijeme.
Uprkos svemu, ovdje je bilo, ima ih I, vjerovatno, ce biti uzornih licnosti (u punom
smislu te rijeci) u svim oblastima ljudskog stvaralastva – u filozofiji, u teologiji, u nauci,
u knjizevnosti, u umjetnosti, u politici I svim drugim djelatnostima, kao I u javnom
zivotu uopste. Naravno, zavisno od vrste I rigoroznosti kriterijuma, taj broj moze biti veci
ili manji, ali u svakom slucaju ih, svakako, nema previse. Neke od njih smo vec pominjali
na prethodnim stranicama, kao sto su Andric, Njegos, Cvijic, Kis, Selimovic, Veljacic,
Djuric I jos neki. U nastavku cemo o nekima od njih jos ponesto dodati, ali I pomenuti
jos barem desetak nespornih ljudskih velicina iz nase novije istorije, medju kojima I neke
od kontroverznih licnosti nase istorije I nase culture. Navescemo, naravno, I neke
opstepoznate stvari o njima, u duhu one latinske: neuki neka nauce, a uceni neka se
podsjete (indocti discant et ament meminisse periti!). Ali, u duhu ovoga rada,
pokusacemo, pri tom, ukratko izdiferencirati moralne vrijednosti njihovog dijela I
njihovog zivota. Iako, naravno, ni oni nisu “andjeli”, vec ljudska bica sa vrlinama I
Manamanjihov lik I njihovo djelo, svakako, treba sacuvati od zaborava. Rijec je o
ljudima koji su i moralno obiljezili svoje vrijeme i veci ili manji dio istorije, upravo
time sto su bili moralno jaci od drugih, iskreniji od drugih, dosljedniji od dguih i,
posebno, sto su se u najtezim okolnostima ponijeli kao ljudi. Iako medju ovim
licnostima postoje razlike u mnogo cemu (podrucje stvaralastva, mentalitet, temperament,
pogled na ljudsku prirodu, zivot I svijet) njih nesporno povezuje potpuna posvecenost
radu, I neupitno priznati rezultati toga rada. Ali, najcesce I njihovo postenje, njihovo
neumorno traganje za istinom, njihova skromnost I savjesnost, njihova iskrenost,
autenticnost njihovih zivota I, iznad svega, moralna cvrstina I dosljednost. I to, neovisno
od toga da li su bili optimisti, odnosno licnost koje su oko sebe sirile vedro raspolozenje
ili, pak, pesimisti, kakvih je I medju nasim uglednim licnostima bilo ponajvise. (Jos je
Ciceron primijetio das u umni uglavnom tuzni!)
I moralno kontroverzne licnosti, ovdje su, ne rijetko, ostvarivale veliki uticaj na
najsire narodne mase, nekada I mnogo veci od onih koji su predstavljali nesporne
intelektualne I moralne gorostase. Zato u ovom tekstu pominjemo I neke od tih licnosti,
koje bi se mogle oznaciti kao moralni (anti)uzori.
Kada je rijec o moralnim uzorima, onda treba istaci I to das u oni mahom bili
proevropski orjentisani ili, u najmanju ruku, das u podsticali otvaranje ovdasnjih prostora
I kultura prema drugima. Oni su bili izraz svojevrsnog diskontinuiteta u odnosu na
tradicionalne strukture, odnosno na svakovrsni dogmatizam i zatvorenost
drustvenih zajednica na ovim prostorima. Doprinos ovih licnosti pospjesivanju
procesa modernizacije, zasnovanog na razvoju nauke I kulture, u znaku prosvjetiteljstva I
industrijske revolucije, je bio od ogromnog znacaja. To je tim znacajnije ako se znaju sve
teskoce I prepreke na koje su nailazile njihove ideje, bilo da se radilo o politickoj, bilo o
86

ekonomskoj, bilo o drustvenoj I kulturnoj modernizaciji. U naglasenoj
antiintelektualistickoj i antiindividualistickoj sredini, to je bilo i za ocekivati. Ako se
I danas, ne bas rijetko, sa podozrenjem I ksenofobijom dijelovi drustva odnose prema
novinama, onda nije cudno da je tako bilo prije vijek ili dva.
Sam po sebi je, naravno, razumljiv ogroman doprinos ovih licnosti afirmaciji
osobenosti ovdasnje kulture (kultura) u Evropi I svijetu. Neke od ovih licnosti su postali I
znak prepoznavanja kulturnog I duhovnog ideniteta ovih prostora.
* * *
NJEGOS:
“Neka bude borba neprestana,
neka bude sto biti ne moze!”
* * *
Medju intelektualne, kulturne, duhovne I moralne vertikale ovih prostora, besumnje

spadaju Dositej Obradovic, Vuk Karadzic I Petar Petrovic Njegos. U daljoj proslosti sam
vrh u tom pogledu je predstavljao Rastko Nemanjic, odnosno Sveti Sava, kao prvi srpski
arhiepiskop I svestrani prosvjetitelj. On I danas predstavlja, ne samo duhovni, vec I
svjetovni, odnosno moralni uzor. Mada ovdje necemo ici tako daleko u istoriju, ipak
cemo ukratko skrenuti paznju na ono moralno najvrijednije I najtrajnije u Savinom zivotu
I djelu. Sama cinjenica da je zrtvovao vladarski presto, (bio je najmladji sin
osnivaca dinastije Stefana Nemanje), za duhovni zivot i rad, ponajvise govori o
jasnoj hijerarhiji vrijednosti, kod njega, prihvacenoj u najranijoj mladosti. Takav je
ostao do kraja zivota – dosljedan I istrajan u borbi za ono kulturno, moralno, duhovno,
univerzalno, odnosno za ono sto sluzi dobru najsireg kruga ljudi. On je, istovremeno,
ispoljio I smisao za realnost u ostvarivanju svoje duhovne I svjetovne misije u datim
okolnostima. Bio je svjestan da je Srbija na razmedju (za Zapad na Istoku, za Istok na
Zapadu), pa je, ne slucajno, crkvanu autokefalnost trazio na istoku (u Carigradu), a
simbole drzavne nezavisnosti na Zapadu (u Rimu). Ljudski trag koji je ostavljao u
svom zivotu, kao i trag koji je ostavio u svom djelu, tesko je uporediv sa bilo kim na
ovim prostorima. Ali, kao I svaki drugi visokomoralan I odgovoran covjek, on sebe ne
precjenjuje. Naprotiv! Jednom prilikom je o sebi cak govori, kao o “nedostojnom, lenjom
I ludom monahu.”
Mnogo vijekova kasnije Dositej Obradovic ce obnoviti I nastaviti jedan segmet
djelatnosti Svetog Save – na polju prosvjete I kulture – naravno, u potpuno drugacijim
uslovima I po drugacijem intelektualnom obrascu. Kao veliki pobornik slobodoumnih
ideja doba evropskog prosvjetiteljstva, Dositej je unekoliko bio olicenje I simbol nase
nacionalne renesanse, iako su njeni rezultati u tom vremenu bili vise nego skromni. Do
ovakvog zakljucka se moze doci I uvidom u njegova glavna knjizevna djela – “Zivot I
prikljucenija” I “Sovjeti zdravog razuma”. I kao knjizevnik I kao duhovnik, Dositej je
istrajno djelovao na prosvjecivanju sirokih narodnih slojeva I u borbi protiv neukosti,
svakovrsnog nazadnjastva I klerikalnog mracnjastva. To je, narocito, snazno izrazio u
svom poznatom geslu “skole, skole, a ne zvona I praporce.” Kao Karadjordjev popecitelj
87

(ministar) prosvjete, Dositej je napravio I pocetne korake na planu uvodjenja narodnog
jezika u srpsku knjizevnost. U duhu racionalisticke filozofije, koju je svesrdno
prihvatio, on je bio i pobornik racionalnog utemeljenja moralnih nacela i njihovog
materijalizovanja u svakodnevnom zivotu. Nema sumnje da je najsire prosvjecivanje
naroda moglo biti I da je, barem djelimicno, bilo u toj funkciji.
Neuporedivo veci doprinos knjizevnom I kulturnom preporodu u nas, svojom
mnogostrukom kulturnoistorijskom djelatnoscu, dao je Vuk Stefanovic Karadzic,
narocito na polju reforme srpskog knjizevnog jezika. Vuk je uveo cistu narodnu
stokavstinu u srpsku knjizevnost I pojednostavio srpsku cirilicu na fonetskoj osnovi, sto
je standardizovao u svom Srpskom rijecniku, objavljenom 1818. i 1852.godine.
Prikupljao je I publikovao blago narodne knjizevnosti – pjesme, poslovice, pripovijesti,
kao I istorijske radove o obicajima Srba I Juznih Slovena.
Vukov Srpski rijecnik predstavlja pravu riznicu dragocjene gradje o narodnom
zivotu. Neke od tih dragocjenosti je obradio I u posebnim studijama, kao sto je, na
primjer, spis “Geograficesko – statisticesko opisivanje Srbije”, objavljenom 1827. godine
u almanahu “Danica”. U drugom dijelu ovog spisa, Vuk opisuje ustanove turske vlasti
nad Srbima. Jos znacajnije djelo u tom smislu jeste “Zivot I obicaji naroda srpskog”,
objavljeno poshumno u Becu, 1876. godine. Njegova zitija znamenitih ljudi imaju,
takodje, istorijsku, knjizevnu I naucnu vrijednost, poput one o Milosu obrenovicu, knjazu
Srbije.
Kodifikacijom srpskog jezika, radovima na njemackom jeziku I prisnim vezama sa
najuglednijim piscima tog vremena, Vuk nas je uveo u svijet knjizevnosti srednje Evrope.
To je bio i izraz nasih teznji ka modernizaciji, koja, barem kada je rijec o jeziku,
nije mnogo kasnila u odnosu na druge evropske narode.
U intelektualnom, saznajnom, drustvenom, istorijskom, ali I u moralnom smislu,
licnost I djelo Petra Ptrovica Njegosa su od nemjerljivog znacaja. Kao pjesnik,
knjizevnik, mislilac, vladika I vladar, Njegos je ostavio neizbrisiv trag, koji ni danas,
vijek I po poslije njegove smrti, nije nista manje upecatljiv. U svom zivotu I svom djelu
bio je okupiran vjecnom borbom dobra I zla, sto je veoma pregnantno iskazano u
njegovoj misli iz “Gorskog vijenca”, koju smo naveli kao moto za ovaj fragment. Dva
kljucna Njegoseva djela (“Gorski vijenac” I “Luca mikrokozma”) su uistinu prepuna
univerzalnih etickih vrijednosti, odnosno “neprestane borbe” za njihovo ozivotvorenje.
Kao izrazito misaona priroda, Njegos je dao izvanredno sugestivnu I neizbrisivu
sliku zivota ljudi svoga vremena, naglasavajuci eticku komponentu, kao najvazniju u
licnom i kolektivnom zivotu. Bio je uvjeren da se u svakoj jedinici ponaosob odvija
borba dobra i zla, odnosno Boga i Sotone. On direktno porucuje da I u najtezim
situacijama treba biti covjek, pa I u samom smrtnom casu: “Slavno mrite, kad umrijet
morate!” U istom duhu je I ona sentencija koja kaze:”Blago tome ko dovijeka zivi, imao
se rasta I roditi!”
Njegos je I plemensko upravljanje u Crnoj Gori bitno reformisao, zamijenivsi ga
modernijom upravom I priblizivsi ga tako tadasnjem sistemu upravljanja u Evropi. U
strukturu uprave je, u tom cilju, uveo Senat I Gvardiju, kao institucije najvise drzavna
vlasti. Njegos je obezbijedio I prvu stampariju na ovim prostorima (1834. godine) I
osnovao prvu osnovnu skolu u Crnoj Gori.
88

* * *
JOVAN CVIJIC:
“Istina je iznad otadzbine!”
* * *
I u djelu I u nacinu zivota nasih znamenitih naucnika moguce je pronaci moralnu

inspiraciju za ponasanje ljudi u svakodnevnom zivotu. Zato cemo se sada najkrace
podsjetiti onog najznacajnijeg u zivotu I djelu samo nekolicine od njih: Nikole Tesle,
Mihaila Pupina I Jovana Cvijica.
Kao sto je poznato, Nikola Tesla je bio jedan od najvecih naucnika I
najoriginalnijih pronalazaca svoga vremena, poznat I priznat sirom Planete. To je, po
mnogo cemu, ostao I danas. Proslavio se izumima na polju elektrotehnike I radio-tehnike,
a posebno izumima koji su omogucili upotrebu naizmjenicne struje, odnosno sinhronog I
asinhronog motora, te visokofrekventnih struja visokog napona, koje se upotrebljavaju u
terapijske I druge svrhe. Ne treba zaboraviti ni Teslin pionirski rad na raketama I
satelitima.
Patentirao je oko sedam stotina pronalazaka, od kojih je vise desetina dobilo siroku
prakticnu primjenu. Rijec je o izumima do kojih je dosao u Americi, gdje je zivio od
svojih dvadesetih godina do smrti.
I u moralnom smislu je zadivljujuca njegova potpuna posvecenost nauci, a to znaci
– obzirom na njegov talenat – I posvecenost svog zivota za dobro covjecanstva. U tom
kontekstu nije beznacajan ni podatak, da je Tesla na samome sebi vrsio
eksperimente sa strujnim udarima od vise hiljada volti. (Drugi su, kao na primjer
Edison, to cinili na kucicima, macicima ili, cak, na drugim ljudima, najcesce
osudjenicima!)
Svojim otkricima Tesla je I bukvalno prosvijetlio covjecanstvo!
U moralnom smislu je bitno I to da je bio neopterecen licnom karijerom. Iako je
mogao biti medju najbogatijim ljudima svoga doba, on je zivio I umro gotovo u bijedi,
bez imovine I bez materijalnih dobara.Zivio je I radio, u pravilu, sam. Sve to, besumnje,
upecatljivo govori o visokomoralnoj licnosti, koja je bila potpuno predana radu i
nauci, ali i postivanju etickih nacela i u misljenju I u djelanju. Rijec je o covjeku
potpuno posvecenom opstem dobru ljudskog roda! Nikad opsjednut voljom za moc. I
zato je I u naucnom I u moralnom smislu bio I ostao uzor u punom smislu te rijeci.
Iako u naucnom pogledu manje znacajan od Tesle, svojim djelom I svojim zivotom
u moralne uzore, svakako, spada i Mihajlo Pupin. Kao I Tesla I Pupin je veci dio svog
zivota proveo u Americi, gdje je I umro. Njegov doprinos nauci je najveci u oblasti
telefonije I radio tehnike. Za zivot I skolovanje je zaradjivao baveci se najtezim
poslovima. Predavao je matematicku fiziku na Kolumbija univerzitetu u Njujorku.
Patentirao je 24 pronalaska. Biran je za predsjednika Americkog drustva elektroinzenjera.
U Americi je bio I pocasni konzul Kraljevine Srbije od 1911-1919. godine I u tom
svojstvu veoma angazovan na organizaciji pomoci Srbiji u toku Prvog svjetskog rata.
Ucestvovao je I na mirovnoj konferenciji u Parizu, gdje je, kao licni prijatelj tadasnjeg
americkog predsjednika Vudroa Vilsona, umnogome doprinio adekvatnijem definisanju
89

granica nove drzave – Kraljevine Srba, Hrvata I Slovenaca, posebno prema Rumuniji I
Italiji.
Za Jovana Cijica, naseg najveceg geografa, geomorfologa I antropogeografa,
moze se, bez dvoumljenja, ustvrditi da je bio, ne samo evropski cijenjen naucnik, vec I
licnost koja je u svemu I svagda dosljedno postivala moralne skrupule.Bio je profesor
Velike skole, rektor Beogradskog univerziteta, utemeljitelj I prvi predsjednik Srpskog
geografskog drustva, predsjednik Srpske kraljevske akademije nauka. Njegov naucni
opus je impresivan I po obimu I po originalnosti, u kojem je izlozio rezultate svojih
istrazivanja geografskih I antropogeografskih karakteristika Balkanskog poluostrva. To
se ponajvise odnosi na uticaj zivotne sredine na psihosocijalne osobine ljudi I etnickih
grupa na ovom prostoru, kao I posljedice migracija na te osobine. Svoju doktorsku
disertaciju “Das phenomen Kras” odbranio je I objavio na njemackom jeziku u Becu. Bio
je izrazito radan, uporan, temeljit, sistematican, skroman I samokritican.
Cvijiceva misao, istaknuta kao moto ovog fragmenta, mozda najbolje govori o
njegovoj moralnosti. Naime, kao veliki poznavalac obiljezja etnickih grupa na ovim
prostorima, on je ucestvovao na Mirovnoj konferenciji u Parizu, odnosno u postupku
utvrdjivanja granica novoformirane Kraljevine Srba, Hrvata I Slovenaca. U cilju
utvrdjivanja granice sa Austrijom, bilo je organizovano izjasnjavanje Slovenaca u
Koruskoj. Predsjednik Komisije za organizaciju tog referenduma bio je Jovan Cvijic.
Posto je ishod referenduma bio u prilog ostanka u okvirima Austrije, ali sa veoma
“tijesnim” rezultatom, neki su predlagali Cvijicu da se to zanemari (“previdi”) I da se
“nategnu” rezultati u prilog njihovog prikljucenja Kraljevini. Cvijic je to energicno
odbio, izjavivsi da je “istina iznad otadzbine”, iako su dobro poznata njegova
patriotska osjecanja.
* * *
DANILO KIS:
“Ako ne mozes reci istinu –cuti!”
* * *
Iz citave plejade nasih uglednih knjizevnika, mislilaca I humanista novijeg

vremena, ovdje cemo se ukratko podsjetiti samo zivota I djela njih trojice – Ive Andrica,
Milosa Djurica I Danila Kisa. Uvjereni smo, naime, da u njihovom stvaralastvu I u
njihovom svakodnevnom zivotu postoji mnostvo teorijskih I prakticnih moralnih pouka,
koje imaju univerzalnu vrijednost I u sadrzinskom I u vremenskom smislu.
U prethodnom dijelu teksta u vise navrata smo pominjali razlicite misli naseg
jedinog nobelovca I najveceg knjizevnika Ive Andrica. Razumije se, da to ni najmanje
nije slucajno. Njegovo djelo je uistinu prepuno izbrusenih, misaono I moralno izuzetno
vrijednih iskaza I poruka o (be)smislu ljudskog zivota, koje protokom vremena ni
najmanje ne gube na znacaju. Vec pomenutim, ovdje cemo dodati jos nekolicinu tih
“bisera” iz bogate “niske” njegove sadrzajne, svestrane, siroke I duboke spoznaje o
covjeku, njegovom svijetu I zivotu, posebno onih koji imaju trajniju moralnu vrijednost.
Medjutim, I u njegovom nacinu zivota je moguce ocitavati, nista manje znacajne,
moralne vrijednosti, posebno kada je rijec o njegovoj moralnoj dosljednosti.
90

Svoje knjizevno interesovanje Andric je u pocetku ispoljavao u pisanju
rodoljubivih stihova, da bi ga ubrzo prosirio na opstecovjecanske motive, teme I
probleme (“Ex ponto”, “Nemiri”). U svojoj zreloj fazi posvetice se hronici Bosne, njenih
vjera I naroda, pod turskom vlascu (“Na Drini cuprija”, “Travnicka hronika”,
“Gospodjica”). Tu je zadivljujuce kompleksno, realisticno i minuciozno pronikao u
orijentalnu filozofiju smisla (svakodnevnog) zivota i, narocito, u njen fatalizam.
(“Ono sto moze biti I ne biti, uvek se na kraju krajeva pokori onome sto mora biti!”) I
nije slucajno da su ova djela od strane svjetske knjizevne kritike prepoznata kao vrhunska
literarna ostvarenja, koja su Ivu Andrica I kvalifikovala za Nobelovu nagradu za
knjizevnost, 1961. godine.
Kao sto je poznato, Ivo Andric je zivio veoma tiho, povuceno, skromno, ali
dostojanstveno. Nije se povodio za drugima. Drzao se po strain od svakodnevnih
dogadjanja I medijske halabuke. U javnom zivotu je svjesno birao poziciju marginalca.
Ocigledno mu nije bilo lako nositi breme vlastite darovitosti. Jednom je cak izjavio da
svoju duznost u Jugoslaviji vidi u tome da cuti i da tako “bar za jedan glas umanji
haos i dreku svih oko sebe”. Koliko vidovito, moralno snazno i aktuelno. To je,
svakako, bilo u duhu njegove devize da “suvisna rec nikada ne bi trebalo da bude
izgovorena!”
Nikada nije zloupotrijebio svoj ugled, niti drustveni polozaj da istakne sebe kao
pisca. Neuporedivo je vise davao nego dobivao, sto je, besumnje, znak, ne samo razvijene
samosvijesti o vlastitim mogucnostima, vec I visoke moralne odgovornosti prema
drugima. Istovremeno, sebe nikada nije precjenjivao. U “Znakovima pored puta” naci
cemo I zestoke rijeci samokritike na racun sopstvene neracionalnosti u radu, praznog
hoda, nekorisno izgubljenog vremena. Kada covjek koji je stvorio takva djelo I koji je
uistinu uzor temeljitosti, sistematicnosti I racionalnosti, za sebe tako govori, sta bi onda
drugi trebali da kazu za sebe I svoje zivote, koji, ne rijetko, gotovo da “prodju u ludo”!
Sada cemo ukratko podsjetiti I na naseg filozofa I klasicnog filologa Milosa N.
Djurica i to, koliko zbog njegovih teorijskih preokupacija etickim fenomenom, toliko, I
jos vise, njegovim uvjerljivim I dosljednim moralnim ponasanjem u zivotu, pa i u
najtezim zivotnim okolnostima. Profesor Djuric je svoj zivot posvetio izucavanju
helenske filozofije, helenske culture I, posebno, helenske etike, o cemu je ostavio I
kapitalna djela, poput “Istorije helenske etike” I “istorije helenske knjizevnosti”. Preveo
je I neka temeljna djela anticke filozofije I anticke knjizevnosti. Bio je ubijedjen i
uvjerljivo je dokazao da helenska etika predstavlja “majdan neprolaznih zivotnih
vrednosti i zivu moc.” Tu je nalazio I uporiste za Spinozino geslo da je “covjek covjeku
svetinja”, sto je bilo I njegovo trajno zivotno opredjeljenje I u misljenju I u djelanju.
Takvo svoje uvjerenje u potrebu “zivljenja” etike duznosti Milos Djuric je mozda
najubjedljivije potvrdio, kada je energicno odbio prijedlog da potpies izjavu lojalnosti
okupatorskim vlastima u toku Drugog svjetskog rata. Iako ga je to moglo kostati glave,
casno I hrabro je izjavio:”Ja ne gudim u gudalo, ja predajem etiku”, aludirajuci na
kolegu profesora violine, koji je podlegao ovom moralnom iskusenju I potpisao izjavu.
Iako je zivio veoma kratko I knjizevnik Danilo Kis je svojim izvanrednim djelom I
svojim iskrenim I autenticnim zivotom uistinu ostavio upecatljiv intelektualni I moralni
trag. Nije zato ni malo slucajno da je on bio u vise navrata kandidat za Nobelovu
nagradu, kao I to das u djela Danila Kisa veoma citana I poslije njegove smrti. (posebno
“Grobnica za Borisa davidovica” I “Enciklopedija mrtvih”).
91

O njegovom shvatanju znacaja morala I moralnosti u ljudskom zivotu mozda
najjednostavnije, ali I najsnaznije govori misao koju smo naveli kao moto ovog
fragmenta. Tu je rijec o jednom od desetak savjeta mladom piscu, koje je Kis formulisao
1984. godine I u kojem “poducava” mladog kolegu da govori istinu, odnosno da cuti, ako
ne moze reci istinu. (“Imaj o svemu svoje misljenje. Nemoj o svemu reci svoje
misljenje!”) Sa moralnog stanovista zavrjdjuje da se pomene I onaj savjet u kojem Kis
izricito savjetuje mladom piscu da ne zastupa relativizam svih vrijednosti, odnosno
da hijerarhija vrijednosti postoji, sto i autor ovog teksta, ne samo da u potpunosti
prihvata, vec i nastoji da ga zastupa u svakodnevnom zivotu.
Za Danila Kisa je I samo pisanje, prije svega, moralni cin. Ono omogucava da
pomocu knjizevnih I umjetnikih sredstava iskazemo svoj stav prema zivotu I kljucnim
zivotnim vrijednostima. Pri tom, on osudjuje one pisce (koji, po njemu, nisu rijetki), koji
nastoje da neetickim sredstvima dodju do izvjesne slave. Medju neeticka sredstva on
ubraja I tastinu, kao mogucu prepreku moralnom djelovanju. Pisac treba biti otvoren, a
njegovo oruzje sumnja. To, naravno, nije moguce, ako se covjek oslanja samo na jednu
knjigu. Jedna knjiga je, sta vise, kako kaze Kis u “Enciklopediji mrtvih” (u pripovijetci
“Knjiga kraljeva I budala”) opasna. Drugacije kazano, opasno je vlastita uvjerenja
formirati samo na osnovu jedne knjige, pa maker to bila I sveta knjiga, jer jedna knjiga ne
sije sumnju!
Pisanje je I vid “pobune” protiv sebe, ali I ovakvog svijeta kakav je. Kis I za sebe
kaze da je “pobunjenik”, da je nezadovoljan samim sobom, svojim zivotom, svojim
pisanjem(!), politickim poretkom, nacinom na koji je uredjen svijet. I zato mu pisanje
sluzi kao neka vrsta “nadoknade za zivot”. Zato on u jednom interjuu ( 1986. godine), o
odnosu zivota I literature kaze da vrijeme koje provodi u pisanju uvijek osjeca kao
vrijeme izgubljeno u odnosu na zivot, a kada zivi, ono sto se obicno zove zivotom,
ima utisak da uzalud traci svoje dane, da vodi beskoristan i nistavan zivot. Kako
izabrati – pita se Kis – izmedju dva zivota, od kojih ni jedan nije pravi?
* * *
VLADIKA NIKOLAJ VELIMIROVIC:

“Ipak, moze se odati postovanje sadasnjem nemackom Vodji,
koji je kao prost zanatlija i covjek iz naroda, uvideo da je
nacionalizam bez vere anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam.
I, evo,u XX veku on je dosao na ideju Svetog Save i,kao laik, poduzeo
u svom narodu onaj najvazniji posao, koji prilici jedino
svetitelju, geniju i heroju.”
* * *
I znamenite istorijske licnosti su, ne rijetko, kontroverzne, a njihovo djelo

protivrjecno. Svojim stavom ili, pak, drzanjem u odredjenim zivotnim situacijama, znali
su zadiviti, ali I neprijatno iznenaditi, bilo zbog svojih zabluda, bilo zbog svoje
nesmotenosti, bilo zbog moralne nedosljednosti. Ovo drugo je, katkad, znalo da
djelimicno ili gotovo potpuno zasjeni sve njihove I dobre namjere I velika djela, bilo da
je rijec o teorijskoj misli, bilo o prakticnom zivotu. Zato su ove licnosti u istoriji ostale,
92

istovremeno, I potencijalni moralni uzori I moguci moralni antiuori. Medju takve
kontroverzne licnosti, po nekim osobenostima svoje licnosti, i/ili svog djela spadaju I
obnovitelji srpske drzavnosti u novom dobu – Djordje Petrovic (Karadjordje) I Milos
Obrenovic, te istaknuti duhovnik Srpske pravoslavne crkve, zicki vladika Nikolaj
Velimirovic.
Djordja Petrovica, poznatijeg kao Karadjordja, vodju Prvog srpskog ustanka,
krasile su brojne vrline, od kojih je, svakako, najizrazenija bila njegova neustrasivost I
hrabrost. U toku svog, ne bas dugog, ali, uistinu, burnog zivota, on je “visak” ove vrline
toliko puta superiorno demonstrirao – od ucesca u austrijsko-turskom ratu (Kocina
krajina) do svoje pogibije, po nalogu Milosa Obrenovica. Bio je I ostao symbol budjenja
nacionalne svijesti Srba I pocetka njihove borbe za nacionalno oslobodjenje, poslije
visevjekovne turske vladavine.
Na Zboru u Orasju ( 1804. godine) biran je za vrhovnog vodju Prvog srpskog
ustanka. U borbama sa Turima ubrzo je izvojevovao nekoliko znacajnih pobjeda, poput
one na Misaru ili one za oslobodjenje Beograda, kao I onih koje su omogucile prodor u
Sandzak. Na oslobodjenim teritorijama je organizovao prve upravne I sudske organe,
otvarao prve skole, unapredjivao trgovinu I ucvrscivao centralnu vlast. Bio je to, koliko
diskontinuitet sa organizacijom turske drzave I orijentalne civilizacije, toliko I
nagovjestaj ulaska Srbije u epohu modernosti. U tom kontekstu je i malo poznata
cinjenica da se Karadjordje obraca Napoleonu, sa ponudom, da Srbija udje u
njgovu ujedinjenu Evropu. (Volnej) Na ovo je vrlo vjerovatno uticalo I ranije
opredjeljivanje Rusije za zapadni model modernizacije.
Iako su ustanici, kao sto je poznato, pred naletom visestruko nadmocnije turske
vojske, na kraju, ipak, porazeni (a Karadjordje morao da bjezi iz Srbije), Karadjordjevo
revolucionarno djelo, iskazano u borbi srpskog naroda za slobodu, je uistinu od
neprocjenljivog istorijskog znacaja.
Postoji, medjutim, I tamnija strana Karadjordjeve licnosti, koja ni u kom slucaju,
nije mogla I ne moze sluziti kao moralna inspiracija. Istina, strogo gledano, vise su u
pitanju crte njegovog temperamenta, nego njegovog morala. Nesporno je, ipak, da su
njegova prijekost i rijetko vidjena naglost, pa i povremena nepromisljenost u
donosenju odluka (posledica toga je, pored ostalog, i oduzimanje zivota svom ocu i
svom bratu!) bacile veliku sjenku na njegovu licnost, pa i na njenu moralnu
dimenziju, odnosno na njegovo zivotno djelo u cjelini.
Iako u mnogome drugacija priroda, u odnosu na Karadjordja, i Milos Obrenovic,
vodja Drugog srpskog ustanka i srpski knjaz u dva navrata, u moralnom smislu je,
takodje, protivrjecna licnost, sto je imalo uticaja i na ocjenu njegove istorijske uloge u
cjelini. I to, bilo da je rijec o naucnoj valorizaciji njegove uloge u istoriji, bilo o laickoj
percepciji njegove licnosti u najsiroj javnosti.
Nesporno je, naime, da je Milos Obrenovic, uz Karadjordja, najzasluznija licnost za
nacionalno oslobodjenje srpskog naroda, za obnovu srpske drzave u novom dobu.
Vjestom diplomatijom, uz uspjesnu borbu ustanika, on je uspio Srbiji osigurati
autonomiju, pod sultanovom vrhovnom vlascu I ruskom zastitom. Godine 1833. je uspio
da ostvari I granice Srbije iz Prvog srpskog ustanka. Kada je Ustavom iz 1838. godine
Drzavni savjet ogranicio knezevu vlast, Milos se naredne godine odrekao prestola u
korist sina Milana I napustio Srbiju. Odlukom Svetoandrejske skupstine 1858. godine je
vracen na presto. U toku svoje vladavine i Milos nastoji modernizovati Srbiju, u duhu
93

vrijednosti zapadne civilizacije. To je bilo posebno vidljivo iz tadasnjih ustava Srbije I
prvih institucija, koje su na tim osnovama formirane u javnoj upravi, u organizaciji vlasti,
u skolstvu, zdravstvu, kulturi, nauci.
Medjutim, Miloseva “vjesta diplomatija” je, na zalost, podrazumijevala I lukavo
ubistvo Karadjordja (inace, njegovog kuma) I morbidno slanje njegove glave sultanu u
Stambol. Bez obzira na motive (pa i, eventualne, dobitke za Srbiju) za ovaj cin, sa
moralnog stanovista, se ne mogu naci nikakva opravdanja. To ne moze da relativizuje
ni cinjenica da ovakva gnusna ubistva svojih najblizih nisu bila rijetkost ni na
kraljevskim dvorovima srednjevjekovne Srbije. Ako se ovome zlocinu doda I, ne bas
mnogo moralan, njegov privatni zivot, onda se za Milosa Obrenovica ne bi moglo tvrditi
da ispunjava uslove za moralno uzornu licnost, bez obzira na njegove nesporne istorijske
zasluge.
I vladiku Nikolaja Velimirovica, odnosno njegovu licnost I djelo, obiljezavale su
kardinalne protivrjecnosti I kontroverze, pa I u moralnom pogledu. Odlucili smo se da
ovdje kazemo koju rijec o njemu, pored strukturalnih razloga, koje podrazumijeva ovaj I
ovakav tekst, I zbog toga sto se danas ponovo podstice stvaranje kulta ovog vladike. On
se ugradjuje u demokratske ideale danasnje Srbije. On se slavi kao simbol mudrosti I
pravoslavne duhovnosti. Rokeri pisu muziku prema njegovim tekstovima. Nedavno mu je
podignut I spomenik u nadnaravnoj velicini, kod manastira Soko, nadomak Ljubovije. U
toj eparhiji – sabacko-valjevskoj – on slov kao “boziji ugodnik” I njemu se redovno sluzi
crkvena sluzba. A poznato je da mehanizam izgradnje svakog kulta licnosti
podrazumjeva nekriticku glorifikaciju licnosti I hiperbolisanje samo jedne njene
dimenzije, a svjesno I potpuno zanemarivanje svih drugih njenih osobina I obiljezja. To
je, razumije se, najcesce grubo falsifikovanje cinjenica, koje nema veze sa istinom.
Kada je rijec o vladici Nikolaju, onda se, takodje, dijelom koristi ovaj mehanizam.
Iz razlicitih motiva I razloga se potencira sirina njegovih filozofskih I teoloskih znanja,
odnosno njegova (navodna) duboka misaonost. Mada bi se ovo moglo tesko dokazati, ako
bi se primijenili strogi kriterijumi teorijske originalnosti (neki kriticari pominju cak I
plagijate u djelu vladike), nesporno je da se u djelu vladike Nikolaja mogu naci
znacajne misli iz razlicitih oblasti zivota i duhovnog stvaralastva. Ilustracije radi,
pomenucemo tek nekoliko njegovih sentencija. Poredeci Istok I Zapad, na primjer,
vladika kaze:”Covek na Zapadu od rada ne moze da razmislja, a na Istoku od
razmisljanja da radi.” I, dalje:”Balkan se nalazi zemljopisno izmedju Istoka i Zapada, a
idejno stoji iznad Istoka I Zapada.” Simpatije vladike su vise okrenute ka Istoku, obzirom
da je Evropa “pogubna po Srbe”, da u njoj vlada “bela demonija” I da se zato “trulom
zapadu” treba odupirati. U svojoj knjizi “Indijska pisma” kaze da je Indija nasa “rasna
pramater” I da se njoj treba okretati. Vrijedna je, pa I za ovo vrijeme korisna njegova
misao da “mi hriscani ne mozemo govoriti o nacionalnoj religiji ili nacionalnoj
teologiji…nacionalna religija ne moze biti drugacija, nego bezboznicka.” Zalagao se I za
teoduliju, kao nacin zivota I funkcionisanja drustva, sto podrazumijeva saglasje Crkve I
Drzave u sluzenju Boga. Pominjemo jos I poucnu misao o znacaju iskustva u sazrijevanju
covjeka I naroda. “Covjek I narod, koji ne prodju golgotski put, samo su kandidati za
covjeka I narod”, izricit je vladika Nikolaj.
Istovremeno se svjesno zaobilazi i prepusta zaboravu vladicin naglasen
antisemitizam, dobrano prisutan u njegovom djelu, kao i njegovo velicanje Adolfa
Hitlera. O tome nedvojbeno govori I misao koju smo naveli kao moto ovog fragmenta, a
94

koja je preuzeta iz publikacije “Nacionalizam Svetog Save”. Rijec je o publikaciji, koja,
zapravo, predstavlja sadrzaj jednog predavanja vladike Nikolaja iz 1935. godine, a koju
jet e iste godine objavilo Udruzenje srpskog pravoslavnog svestenstva Arhijepiskopije
beogradsko-karlovacke. Zanimljivo je da se u kasnije objavljenim djelima (na primjer, u
sabranim tekstovima pod nazivom “Pravoslavlje I politika”, objavljenim 1997. godine,
kao I u onima prije toga) misao o Hitleru redovno izostavlja, iako stavovi o
antisemitizmu ostaju. Da li mozda zbog toga sto je ironija sudbine I samog vladiku
ucinila Hitlerovim suznjem, u koncentracionom logoru u Dahauu?
Pitanje je, medjutim, da li se od Srpske pravoslavne crkve I moglo ocekivati osuda
antisemitizma vladike Nikolaja, kada se i danas medju njenim molitvama nalazi i ona
u kojoj se govori o jevrejskom bezumlju, o Jevrejima kao tudjincima i varalicama, o
Jevrejima kao “sinovima tame”. (“Gde je jevrejsko bezumlje? Gde je neverje? Dokada
tudjini? Dokada varalice? Gledate umrlog kako izlazi na glas. I ne verujete Hristu.
Vaistinu ste sinovi tame, svi vi.”) Podsjecamo da je Katolicka crkva u medjuvremenu
ukinula dijelove bogosluzenja u kojima se na uvredljiv nacin govori o jevrejskom narodu.
Nije onda cudno, u ovom kontekstu, sto je patrijarh Pavle, pocetkom devedesetih proslog
vijeka, odbijajuci prijedlog za kanonizaciju vladike Nikolaja, naveo cinjenicu da je
vladika pusio I da ga to diskvalifikuje za moguceg sveca, ne pominjuci, pri tom, ni
njegov antisemitizam, ni njegove pohvale Hitleru! (Sve to nije smetalo Srpsku
pravoslavnu crkvu da, samo desetak godina kasnije, jednodusno proglasi vladiku
Nikolaja Velimirovica za svetitelja i jos zesce podstakne sveopste i svakovrsno
jacanje njegovog kulta!)
95

S A D R Z A J
III SVAKODNEVNI ZIVOT - MORAL - SMISAO……………..4
O (BE)SMISLU SVAKODNEVNOG ZIVOTA………………..5
O MOGUCIM ZIVOTNIM POUKAMA………………………37
O MORALNIM (ANTI)UZORIMA…………………………..70
96

Krstan Malesevic
LJUDSKI TRAG
II
Izdavac:
Media centar “PRELOM”

Banja Luka
Za izdavaca:
Miodrag Zivanovic
Stampa:
GRAFID, Banja Luka
Za stampariju:
Branislav Ivankovic
Tiraz: 500
Stampanje zavrseno: marta 2003. godine
97

CIP- Katalogizacija u publikaciji “Narodna I univerzitetska biblioteka
Republike Srpske, Banja Luka
17.022.1
MALESEVIC, Krstan
Ljudski trag II: fragmenti – drugi dio trilogije/ krstan Malesevic –

Banja Luka: “Prelom”, 2003. (Banja Luka: Grafid) – 251 str.; 21 cm –
(Mala knjiga)
Tiraz: 500
ISBN 99938 – 648 – 5 – 4
ZIVANOVIC, Miodrag 340
P.O. ZIVOT (filozofija), MORALNA FILOZOFIJA
MFN = 001184
Winisis-Biblio
98

Ljudski Trag Ii

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Ljudski Trag Ii

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

MALA KNJIGA

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

DRUGI DIO TRILOGIJE

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Iako je nesporno da svaki covjek ponaosob jedino (ne)moze obezbjediti sopstveni

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Iako covjek, naravno, ne moze da bira vrijeme u kojem ce zivjeti,on, besumnje,

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Upravo je svakodnevnica taj zivotni, drustveni i vremenski prostor u kojem je

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Staro je I prastaro saznanje (ili, preciznije receno, saznanje i osjecanje, dozivljaj)

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Nesporno je da niko unaprijed ne moze pouzdano da zna da li ce, na koji nacin i

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Staro je i prastaro saznanje da se ljudi (veoma) razlikuju u svakom pogledu. Ta

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Antropoloski optimisti tvrde da se duboko u srcu I dusi svakog covjeka nalazi

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Potreba za saznanjem spada u osnovne covjekove potrebe. To se, naravno, odnosi I

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Pocetkom dvadesetog vijeka jedan francuski humanista (Ernest Renan) je pisao da

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Naravno I o (individualnoj0 ljudskoj sreci postoje, ne samo razlicita, vec I oprecna

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key

Click here to get your free novaPDF Lite registration key