Podzemni Grad XXI // Valorizacija Urbanističko-Arhitektonske Baštine Industrijskih Postrojenja I Rudarskih Naselja

PROJEKT: Podzemni grad XXI
NARUČITELJ: Platforma 9.81,
Zagreb
IZRAĐIVAČ: ASK Atelier d.o.o. ,
Zagreb
Azra Suljić, dia
Danijela Malić Mikić, dia

DATUM / MJESTO: svibanj 2011. / Zagreb

SADRŽAJ

1. UVOD
2. IDENTIFIKACIJSKI LISTOVI
2.1. Štrmac
2.2. Vinež
2.3. Ripenda
2.4. Pijacal, Podlabin
2.5. Krapan
2.6. Raša
2.7. Karlota
2.8. Rabac ‐ Teleferika
2.9. Te Vlaška
2.10. Štalije
2.11. Bršica
3. KONZERVATORSKE SMJERNICE
4. LITERATURA

Podzemni grad XXI // Valorizacija urbanističko‐arhitektonske baštine industrijskih postrojenja i rudarskih naselja
1. UVOD

Tema ove studije je analiza i valorizacija To su djelomično i tipska rješenja u maniri datog
postojećih arhitektonskih struktura obuhvaćenih trenutka, ali u mnogom predstavljaju vrijednost
projektom Podzemni grad XXI, povijesnog arhitektonskog nasljeđa Istre.
konteksta njihovog nastanka, te današnjeg stanja
pojedinih građevina, ocjena njihovih
potencijala...

To su građevine koje u znatnoj mjeri definiraju
krajolik raške doline i Labinštine. Koncentracija
infrastrukturnih građevina, radničkih naselja,
cijelih gradova na ovom prostoru (od Plomina do
Raše) može postati i bitno određenje i oslonac
daljnjeg prostornog planiranja.

Zato se pristupilo pojedinačnoj valorizaciji te
određivanju smjernica koje će pomoći kako u
definiranju statusa zaštite kao industrijskog
krajolika i pojedinačnih građevina, povijesnih
cjelina tako i određivanju budućih namjena
prostora i načina gospodarenja i upravljanja.

Analizirane građevine nastale su s razvojem
rudarstva ovog područja, prate period austrijske
uprave (1861‐1918) talijanske uprave (1918‐
1947) i jugoslavenske, a očitava se u stilskim
obilježjima (od historicizma do moderne),
primjeni tehnologije i materijala.

Zbog nedostatka izvorne arhitektonske
dokumentacije za većinu građevina nisu poznati
autori, mada se rukopis može prepoznati za
građevine iz talijanskog perioda.

ASK Atelier d.o.o. 4


2. IDENTIFIKACIJSKI LISTOVI

LOKACIJA: Štrmac

OPIS LOKACIJE

U vrijeme austrijske uprave, krajem 19. st. na
području naselja Štrmac, eksploatira se ugljen.
Ostaci rudničke infrastrukture dograđene su s
novim industrijskim objektima. Dijelove
proizvodnog kompleksa moguće je razlučiti po
vrijednosti te se razaznaju zgrade bivšeg rudnika
(strojarnica, zgrada izvoznog stroja, trafostanica).

VALORIZACIJA GRAĐEVINA
U zoni industrije razlikuju se tri faze gradnje:
lokacija na ortofotu
zgrade historicizma, talijanskog racionalizma i
recentne dogradnje.
U odnosu na tri starije građevine, oblikovane
klasičnim jezikom (dvostrešni krov, pilastri, lučni
nadvoji nad prozorima i vratima, zgrada
strojarnice iz perioda racionalizma jednostavne je
prizmatične forme, pravokutnog tlocrta završena

jednostavnim pločastim betonskim prepustom. strojarnica
Horizontalni strip prozora u gornjoj zoni jedini je
oblikovni element, kojoj je posvećena pažnja s
detaljem kose klupčice i doprozornika.
Prema dostupnim izvorima, do 1919. Štrmac i
industrijska zona
Vinež imaju ne samo rudničku infrastrukturu
(drvene izvozne tornjeve), nego i onu stambenu i
javnu (škola i kantina u Štrmcu, bolnica u Vinežu)
te stambene zgrade.
1920. Štrmac dobiva željezni izvozni toranj.
Zapadno od industrijske zone, odijeljeno
prometnicom i visokim zidom, u ortogonalnoj
mreži prometnica i pješačkih komunikacija,
rudarsko naselje je do danas u cijelosti očuvano.
povijesna fotografija – pogled na naselje


S manjim intervencijama u formiranju ulaza i

proširenja u terase te izgradnji vrtnih kućica,
naselje čini 7 nizova od četiri jedinice (36x8m) i
dva od dvije.
Kuće s ujednačenim ritmom prozorskih otvora,
zaštićenih drvenim škurama s prigrađena dva kuća za inženjere – povijesna fotografija
volumena nužnika na kraju niza.

Posebna je pažnja posvećena i oblikovanju
ograda vrtova koje su izvedene od betonskih
stupova s ispunom od tankih, betonskih
prefabriciranih stijena prošupljeni motivom
kuća za inženjere – danas
istokrakog križa i kvadrata.

Stanovi u prizemnim nizovima u osnovi od četiri
stambene jedinice, zaključenim s četiri vanjska
wc‐a, bili su promjenjive veličine (jednostavnom
adicijom soba), ovisno o broju članova rudarske
obitelji. Svaka kuća je imala i pripadajući dio vrta.
Kao i u drugim rudarskim naseljima u okolici,
bivša zgrada škole
prisutna je socijalna komponenta u zoniranju, pa
tako i ovdje službenici imaju izdvojeno
stanovanje, nešto boljeg standarda.
Izdvojene, dvije kuće za inženjere, prizemnice s
potkrovljem, po lokaciji udaljenoj od industrije i
radničkih kuća, ali i po nešto ambicioznijoj,
kvalitetnijoj gradnji, govore o boljem standardu

stanovanja. Zidane su sa soklom od grubo pogled na kuće u nizu i bivšu zgradu škole
klesanog kamena i s ulazom u sredini naglašenim
ili visokim zabatom u jednom ili krovnom
kućicom u drugom slučaju orijentiranom prema
dvorištu, na istok s temom skošenja krova 'na
lastin rep'. Iako su neki otvori zazidani, a ulazi
prerađeni kuće još uvijek imaju izvorno

oblikovanje. pogled na kuće u nizu


Istočno od naselja, odijeljeno prometnicom je bio
smješten prostor industrije: šoht, izvozni stroj,
kompresorska stanica... Tornja više nema, a
današnja industrijska zona je dogradila nove
građevine.
Međutim, zgrade ugljenokopa su ipak očuvane i
mogle bi se prezentirati. Posebnu vrijednost je
činila oprema/postrojenja, ali i jednostavne, čiste pogled na vanjske sanitarije kuća u nizu
forme, armiranobetonske nosive konstrukcije.
Jednostavno oblikovana pročelja jednokatne
zgrade škole (?) s elementima historicizma, na
čijim se ožbukanim zidnim plohama ističu
dekorativni oblici od crvene opeke, u vidu
vijenaca, pilastara, nadvoja i prozorskih okvira,
danas također služi većim dijelom za stanovanje. detalj ograde kuća u nizu


LOKACIJA: Vinež

OPIS LOKACIJE

Radnička naselja koja prethode Raši i Podlabinu
su Štrmac i Vinež. Prema oskudnim izvorima,
izgrađena su do 1924. neposredno uz okna.
Vinež je izdvojeno od proizvodne zone, (do danas
je očuvana trafostanica i čelična konstrukcija
vodotornja) imao i cijelo naselje od ukupno 18
tipskih višestambenih kuća za inženjere i
poslovođe, građenih oko 1924. te prizemni
stambeni niz uz Trg Labinske republike (tzv.
Krvova placa) i bolnicu.
Danas je taj prostor u središtu suvremenog
naselja, u neposrednoj blizini centralnih javnih
sadržaja: osnovne škole, crkve, spomen parka
borcima NOB‐a.
Na dan 2. ožujka slavi se labinska republika, 40‐
dnevni štrajk labinskih rudara iz 1921.g, tijekom
kojeg su izveli oružani otpor talijanskoj upravi
(prva antifašistička pobuna) i pokrenuli
samostalnu proizvodnju u rudniku.
Zbog svoje graditeljske vrijednosti, ali i zbog
povijesne simbolike lokaliteta, točka Vinež

zauzima posebno mjesto u povijesti Labinštine. katastar

Cijeli kompleks rudarskog naselja je od iznimne
vrijednosti jer pokazuje ostatke faze rudarenja
kada je područje bilo pod austrijskom upravom.
Tome je dokaz arhitektonsko oblikovanje ovih

zgrada. bolnica u Vinežu



Naselje u Vinežu, sjeverno od 'Krvove place'
formirano je od tri šire ulične osi međusobno
povezane užim kolnopješačkim potezima tako da
su sve parcele okružene javnom površinom čime
ostvaruju i ravnopravne ulaze sa sve četiri strane
zgrade. Naselje čini 18 višestambenih povijesna fotografija naselja
jednokatnica.
Iz katastarskog plana je vidljiva i podjela dvorišta
na 4 dijela, tako da je vjerojatno četvrtina
dvorišta pripadala stanu u prizemlju.

Sve parcele su identične dimenzije 24x30m, tj.
720m2 Kuće su od regulacijske linije povučene 5 ‐
6m, čime se dobio predvrt. Tipske zgrade,
pravokutnog, osnosimetričnog tlocrta, s četiri
pogled na nizove – povijesna fotografija
stana u prizemlju i četiri stana na katu ukupno
daju 144 stana veličine cca 56 m2. Ulaz u stanove
na katu riješen je dvokrakim stepenicama,
smještenim oko svakog ugla tako da zgrade
nemaju zajedničke stubišne prostore.

Između kuća su i tri neizgrađene zone,
rezervirane za javnu površinu.

Na okućnicama su još prisutne i dva tipa izvorne pogled na nizove ‐ danas
ograde: betonskog parapeta i stupova s po dvije
horizontalno ugrađene okrugle, metalne šipke ili
betonska inačica drvenog plota.
Projektirane su kao slobodnostojeće zgrade,
zidane kamenom, s dvostrešnim krovištima
dubokih streha. Sjeverno i južno pročelje s
vertikalnim, jednokrilnim otvorima, a istočno i

zapadno s dvokrilnim, zaštićenim škurama. prizemni nizovi


Povijesne fotografije pokazuju da je u koridoru

ulice, uz ograde bilo posađeno visoko zelenilo
koje je danas isčezlo.

Petstotinjak metara južnije od naselja je
nekadašnja industrijska zona s dobro očuvanom
trafostanicom i čeličnom konstrukcijom
vodotornja.

Iako je trafostanica, građevinski u dobrom stanju, trafostanica
probijeno je više novih ulaza, mnogi njeni

horizontalni potezi prozora, pretpostavlja se,
zazidani, a ne samo površinska dekoracija.

Detaljnijom konzervatorskim istražnim radovima
bi se više saznalo o izvornom izgledu pročelja,
posebno sjevernog.
Trafostanica je izvedena od dva prizmatična
volumena ravnih krovova povezanih vijencem i
nadozidom nižeg. Istim detaljem jednostavnog
vijenca i nadozidom u ravnini zida završen je i
onaj niži.
vodotoranj



LOKACIJA: Ripenda
(zgrada izvoznog stroja, trafostanica, vanjski
prostor)


OPIS LOKACIJE

Okno Ripenda je izgrađeno u posljednjoj fazi
eksploatacije rudnika (2. polovici prošlog
stoljeća). Zatvoreno je krajem 80tih.
Okno se vertikalno (šoht) veže na 8. horizont te
na većinu ostalih točaka podzemlja unutar
kompleksa (Podlabin, Plomin 1 i 2, Smokovica,
Krapan te potkopi uz hodnik Leone). Okno je
početkom 90tih plombirano te je sva nadzemna
infrastruktura i zemljište pretvoreno u radnu
zonu. Ostaci rudničke infrastrukture su prisutni:
temelji izvoznog šohta, zgrada izvoznog stroja te
trafostanica. povijesna fotografija ‐ rušenje izvoznog tornja

Nova izgradnja, zapuštenost i neiskorištenih
objekata uvelike narušava mikroambijent
mediteranske šume u blizini.

U relativnoj blizini se nalazi naselje Ripenda. povijesna fotografija ‐ rušenje izvoznog tornja




U svim građevinama Istarskih ugljenokopa pa i u
zgradi izvoznog stroja u zoni Ripenda, prisutan je
projektantski pristup u kojem se ne zadovoljavaju
samo funkcionalni zahtjevi ovih infrastrukturnih
građevina već se zadatku pristupa kreirajući
ostatak konstrukcije temelja izvoznog šohta
ujedno i pažljivo oblikovane prostore i detalje.

Šteta je što projektant nije na pročelju pokazao
nosive armiranobetonske okvire konstrukcije kao
što je to slučaj npr. sa zgradom izvoznog stroja u
Podlabinu. Na ovaj način čisti prizmatični
volumen, završno obrađen glatkom žbukom,
skriva puno zanimljiviju unutrašnjost.

Zbog toga ove građevine, iako u derutnom zgrada izvoznog stroja
stanju, vidimo kao primjer i trag prošlog vremena
koji treba prezentirati kao vrijednost.

Sačuvana je i zgrada trafostanice, također
oblikovana karakterističnim jezikom
racionalizma, i iako vrijedan objekt, danas je
opterećen dogradnjom s jugozapada i jedva

primjetan. unutrašnjost zgrade izvoznog stroja



LOKACIJA: Pijacal, Podlabin

OPIS LOKACIJE
Rudarsko‐industrijski kompleks Pijacal smješten
je uz prometnicu Pula‐Rijeka i dio je urbanističke
cjeline Pozzo Albona ili Pozzo Littorio (današnjeg
Podlabina) u dijelu sjevernog podnožja brežuljka
na kojem je labinski Stari grad. Izgradnja naselja
započela je u razdoblju od 1938. do 1942. godine.
zadnjeg od 12 posve novih gradova, planski
izgrađenih prema tada najvišim svjetskim lokacija na ortofotu
standardima funkcionalističkog oblikovanja.
Izvozni toranj nad oknom, tzv. šoht s "toplom
vezom" i podzemne jamske prostorije na nivou
hodnika Krapan registrirano su kulturno dobro
upisani u Registar kulturnih dobara RH ‐ Listu
zaštićenih kulturnih dobara.

Pozzo Littorio uz Rašu, te Carboniu na Sardiniji
bio je najvažniji ugljenokop na "nacionalnom
maketa regulacijskog plana Podlabina
teritoriju" tadašnje talijanske vlasti. Regulacijski
plan novog grada koji nastaje oko rudarsko‐
industrijske zone izradio je Eugenio Montuori.
Osim izvornog plana Podlabina i makete izrađene
prema regulacijskom planu, koja tek u manjem
dijelu definira izgled industrijskih građevina,
nema saznanja o točnom vremenu nastanka ili
autoru pojedinih građevina iz prve rudarsko‐
industrijske faze kompleksa.
toranj s liftom za spuštanje u šoht



Na regulacijskom planu i maketi, iako ponešto
različito u odnosu na izvedeno stanje osim šohta,
vide se arhitektonski sklop zgrade uprave s
centralnom garderobom rudara i kupaonama,
zgrade izvoznog stroja, kompresorske stanice,
trafostanice, te dvije industrijske hale. Tijekom
talijanske vlasti labinski rudnik administrativno
potpada pod ugljenokop u Raši. Nakon 2.

svjetskog rata je pod upravom poduzeća Istarski pogledi ‐ lift, lamparna, kupatilo, upravna zgrada
ugljenokopi ,,Raša", sve do 1988/89. godine kada
je zbog nerentabilnosti rudnik zatvoren. Od
vremena nastanka do danas, rudarsko‐
industrijski kompleks Pijacal se adaptira,
dograđuje i nadograđuje, a nakon zatvaranja
rudnika i prenamjenjuje. Tijekom procesa
privatizacije 90‐ih godina 20. stoljeća, cijeli
kompleks se ne samo intenzivno transformira,

nego i devastira, u skladu s potrebama brojnih strojna obrada i skladište
novih vlasnika. U halama se podižu međukatne
konstrukcije koje zasijecaju izvorne visine otvora.
Izvorni otvori zgrada se često negiraju i otvaraju
novi, potpuno neprihvatljivih oblika. Nestaju
elementi izvorne stolarije i bravarije. U
industrijskim dvorištima interpoliraju se recentne
građevine. Dvorišta se pretrpavaju i različitim
pomoćnim skladištima, krupnim otpadom i
krov kupatila
građevinskim materijalom, dok se okućnice
posve osobno interpretiraju. Većina prostora u
zgradama koristi se za poslovne namjene, a van
funkcije ostaju jedino šoht s toplom vezom i
centralna garderoba s kupatilom. Tijekom 90‐ih
godina 20. stoljeća, do tada kompletno sačuvana
strojarska postrojenja rudnika, režu se i prodaju
u staro željezo. Tada je uništen i veći dio arhive

djelovanja labinskog rudnika, uključujući upravna zgrada i mramorna dvorana

najvjerojatnije i izvornu dokumentaciju iz

vremena gradnje rudarsko‐industrijskog
kompleksa za talijanske vlasti. Ipak, bez obzira na
navedene transformacije i devastacije bivši
rudarsko‐industrijski kompleks Pijacal i dalje je
čitka urbanistička jedinica Podlabina, koja
specifično dominira u tkivu labinskog donjeg,
novog grada.
Osim šohta s toplom vezom i podzemnih jamskih
strop mramorne dvorane
prostorija, čine ga arhitektonski sklop upravne
zgrade s centralnom garderobom rudara i
kupaonom, lamparnom, kemijskim
laboratorijem, elektroradionicom, prostorom
strojne obrade i skladištem, te ambulantom i
mrtvačnicom, zatim glavni i pomoćni izvozni
stroj, stara i nova trafostanica, kompresorska
stanica, zgrada hladnjaka, skladište pijeska i
tehničkih plinova, bravarija, stolarska radiona, te
nešto sjevernije i termocentrala. Arhitektonski i
oblikovno se posebno ističu upravna zgrada,
zgrada izvoznog stroja i termocentrala. Upravna
zgrada, dio je izvornog arhitektonskog sklopa za
administrativnu upravu rudnika i prostora ulaska
i izlaska rudara iz okna. Izvedena je u opeci i

betonu, s ravnim krovom i ožbukanim pročeljima. dimnjak termocentrale
Prema kompoziciji različitih arhitektonskih
volumena i oblikovnim elementima kao što su
tanki okviri u žbuci oko prozora, dimenzije otvora
i njihov raspored, može se pretpostaviti da je dio
Montuorijevog projekta oblikovanja Podlabina.
Unutrašnjost zgrade je modernistički opremljena
(drvene stubišne ograde, obloge zidova,
popločenja). Danas je nadograđena.
Zgrada izvoznog stroja je samostojeća građevina

pravokutnog tlocrta, natkrivena ravnim krovom, unutrašnjost kupatila


pročelja izvedenih u fasadnoj opeci, s kamenim
sokIom, "na špic" slaganih krupnih i grubih
kamenova. Gabaritno i oblikovno markantni dio
zgrade s velikom halom, izvorno jednoetažnim
prostorom, a danas podijeljenim na tri etaže, ima
na zapadnom i istočnom pročelju niz
dominantnih visokih armirano‐betonskih snažnih
polustubova. Oni su okvirni nosači konstrukcije
ispunjene opekom, koji ka vrhu zgrade gotovo
skulpturaIno ojačavaju. Kroz dva poteza uskih
otvora na južnom pročelju su nekad prolazila
čelična užad kojima su od izvoznog stroja, do
kolutura izvoznog tornja, metalne konstrukcije
visine 25 m, podizani i spuštani liftovi u okno za
transport rudara i ugljena. Zgrada termocentrale,
toranj s liftom za spuštanje u šoht
izvorno je bila
samostojeća građevina, pravokutnog tlocrta. U
elevaciji se ističe zapadni potez zgrade koji je
cijelom dubinom prostora povišen.
Termocentrala je kompletno izgrađena od
betona s karakterističnim okruglim otvorima u
gornjoj zoni pročelja koji podsjećaju na Pulitzerov
projekt termocentrale u Raši. Pokrivena je
ravnim krovom. Toranj je kvadratnog tlocrta,

ojačanih bridova, i prema vrhu se sužava. Toranj toranj s liftom
termocentrale je uz tzv. šoht i zvonik crkve Gospe
Fatimske jedna od glavnih vertikala Podlabina.
Izvorna unutrašnjost, iako u lošem građevinskom
stanju, sačuvana je u visokom prostoru centralne
garderobe rudara i kupatila. Sačuvano je 39
postolja za tuševe, kabine, opločenje zidova. Na
Pijacalu su djelomično sačuvane i tračnice za
rudarske vagonete. Cijeli rudarsko‐industrijski
kompleks je ograđen decentno izvedenim zidom. toranj, lamparna, kupatilo

Obzirom na dugu, višestoljetnu tradiciju

rudarenja na Labinštini industrijski kompleks
Pijacal ima ne samo vrijedan arhitektonski i
urbanistički, već i presudan povijesni, te
memorijalni i simbolični značaj i za grad Labin i za
cijelo šire područje Labinštine.
Prošle godine započela je rekonstrukcija i
adaptacija dijela upravne zgrade (direkcija) u
gradsku knjižnicu. Neki od vrijednih objekata
industrijsko – arhitektonskog nasljeđa su u lošem
stanju (narušena statika, propadanje sekundarne
konstrukcije, neadekvatna funkcija) te je
potrebno pristupiti njihovoj sanaciji: šoht, veliko
kupatilo. Prostornim planom predviđa se izrada
cjelovitog Detaljnog urbanističkog plana za
Pijacal. pogled na termocentralu



LOKACIJA: Krapan

OPIS LOKACIJE:
Krapan je naselje, zapadno od Raše, s oknom koji
je izravno (sustavom potkopa i podzemnih
hodnika) spojen sa oknom u Podlabinu. Tradicija
rudarenja Labinštine počinje u Krapnu već krajem
18. st. (s francuskom vladavinom) i iz tog razloga
Krapan nosi najviše arhitektonskih slojeva i to je
ujedno i njegov najveći značaj u kontekstu
projekta Podzemni grad XXI.

lokacija na ortofotu – sjeveroistočni dio
Krapan je uglavnom korišten za izvoz rude
vagonima prema elektrani, separaciji i drugim
sekundarnim pogonima.
Nadzemna infrastruktura uz prometnu
povezanost željeznicom, lokacija Krapan
uključuje brojne gospodarske objekte:
strojarnice, radionice i skladišta.
Nakon 2. svj. rata industrijski pogon preuzima

industrija alatnih strojeva Prvomajska. Pogoni se lokacija na ortofotu – jugozapadni dio
šire na suprotnu stranu planinskog usjeka. Većina
ovog industrijskog kompleksa danas je
napuštena. Rudarsko naselje u kojem i danas žive
potomci rudara nalazi se u neposrednoj blizini
ulaza u potkop.

Krapan je izravno spojen na cestu Labin‐Pula te
naselje Raša. Naselje Krapan danas je spojeno sa

Rašom. višestambena zgrada rudara




Stambene zgrade naselja Krapan, nastale u
razmaku od više od 150 godina u arhitektonskom
smislu je teško valorizirati bez detaljnijih istražnih
radova, obzirom na njihovo stanje i nedostatak

arhivske dokumentacije. Osnovna tipologija je višestambena zgrada rudara – detalj vijenca
višestambena kuća za rudarske obitelji te
raskošnija kuća za predradnike i šefove.
Higijenski uvjeti stanovanja u naselju su ispod
standarda.

Dvokatna stambena zgrada građena u kamenu,
jednostavnih razdjelnih vijenaca danas u
potpunosti napuštena. Uz nju je još nastanjena
jednokatnica, novijeg krova, vijencu kuća inženjera bez naglašenih stilskih odrednica
neodgovarajućeg nagiba te vidljive strukture

zidanja mješavinom kamena i opeke (na zabatu
segmentni luk od opeke i kamena, za istražiti je
da li je to zazidani otvor).
Stambene građevine Krapna su za razliku od
drugih naselja građene bez tipskih rješenja te nije
čitljiv planski pristup u razvoju naselja.
kapela Sv. Barbare
U Krapnu je kapela sv. Barbare građena 1905.

godine iz sredstava samih rudara, od fasadne
opeke, jednostavno profiliranim polukružnim
portalom i preslicom nad njim s jednim zvonom.
Pravokutnog je tlocrta s pravokutnom apsidom.
Kapela je već valorizirana Konzervatorskom
podlogom za Prostorni plan uređenja općine
višestambena zgrada rudara
Raša.



Ukupni značaj radničke stambene arhitekture
Krapna je znatno manji od drugih naselja, iako bi
uz pažljivu obnovu njena bi vrijednost, kao odraz
povijesnog razvoja naselja, mogla biti znatno
veća.

Željeznička stanica i trafostanica izgrađene u dvokatna višestambena zgrada rudara
periodu talijanske uprave donose novi

arhitektonski jezik: jednostavne volumene,
ravnog krova, horizontalnih poteza otvora, tanke
betonske okvire i klupčice...
Trafostanica rudnika građena u vrijeme talijanske
uprave, dobar je primjer racionalizma.

Željeznička stanica donosi nam arhitekturu koju
željeznička stanica
nalazimo na lokaciji Karlota, kraj ulaza u tunel ili
na trafostanici u Vinežu. Jednostavni potez
prizemnih građevina, gdje horizontalnost
naglašava prepuštena ploča ravnog krova te
horizontalni strip prozora, a koju prekida viši,
jednokatni volumen, krova završenog također
jednostavnim prepustom betonske ploče uz niski
nadozid ravnog krova. Ovaj viši volumen
povijesni Krapan ‐ vila Pinka
evidentno čini cjelinu sa sjeveroistočnim
nastavkom, dok je zapadni vjerojatno stariji.

Na kraju, treba spomenuti specifičnost Krapna u
odnosu na druga naselja i stambenu izgradnju. To
je tzv. vila Pinka (ili kuća Pinski), na žalost, izgorila
1989. građena vjerojatno na prelazu 19. u 20. st.
za vrijeme austrougarske uprave za boravak više

pozicioniranih službenika i uprave. vila Pinka



Do ulaza u središnjoj osi u visoko prizemlje vodi
dvokrako stubište. Ulaz je naglašen i stupovima
koji nose balkon nad njim. Mansardni krov i
historicizam su je činili pomalo strancem u
okruženju.
Predstavljala je najviši standard stanovanja jer je

služila kao boravište onih na najvišoj ulaz u potkop koji je povezivao Krapan s Vinežom,
hijerarhijskoj ljestvici u rudnicima. Strmcom i Bršicom


LOKACIJA: Raša

OPIS LOKACIJE
Grad Raša procjenjuje se kao rijetko cjelovita i
očuvana urbanističko‐arhitektonska cjelina
Talijanskog racionalizma na našim prostorima.
Planirana, projektirana i građena u kasnim 20tim
i ranim 30tim godinama prošlog stoljeća, Raša je
bila jedan u nizu novih industrijskih gradova
(Cittá Nuova) koje je talijanska država u
ekspanziji gradila da podupre tempo
industrijskog razvoja. Grad Rašu, kao
urbanističko‐arhitektonsku spomeničku cjelinu
potrebno je posebno i detaljnije vrednovati
unutar projekta Labin Podzemni grad XXI.
U odnosu na velike projekte radničkih naselja
njemačkog racionalizma li drugih primjera cité
industrielle, 30tih godina 20. st. manje mjerilo
Raše i Podlabina ipak su omogućili humanije
mjerilo i okruženje za život kao nadomjestak
teškom fizičkom radu.
Raša se osobito ističe svojim urbanističkim
rješenjem, arhitekturom glavnoga trga, javnih
zgrada te tipologijom stambenih kuća.
Grad je u početku bio planiran za 2000 lokacija na ortofotu – cijelo naselje Raša
stanovnika, a u slijedećoj se fazi trebao proširiti
na njih 6000, što se nije realiziralo. To je grad
izrazito jasne funkcionalne i socijalne podjele.
Dvije trećine tog longitudinalnog naselja čine
potezi radničkih kuća, od dijela naselja sa
stanovima poslovođa i vilama upravitelja
odijeljeni gradskim centrom.
Projektirana od arhitekta Gustava Pulitzera
Finalija. U timu suradnika se spominju i arhitekti
Lah, Kossovel i Ukmar. Arhitekt Lah, specijalizirao
se radeći kao suradnik Pulitzera Finalija na
projektima dizajna brodske opreme.
Pulitzera je u svijetu proslavila upravo
arhitektura brodova, da bi mu u okviru
Mussolinijeve planske izgradnje novih gradova lokacija na ortofotu – upravna zgrada
1935. godine bila povjerena izgradnja rudarskog
naselja Raša koji se prepoznaje kao biser
arhitekture i urbanističkog planiranja, unutar
kojeg je ostvarena ravnoteža modernog,
racionalističkog izraza s prirodnim okolišem i
tradicijskim načinom građenja. Zorko Lah
domaćoj javnosti gotovo potpuno nepoznat,
specijalist za oblikovanje brodske opreme
(projektirao unutrašnje uređenje ‘Galeba’ 1952., originalni plan Raše
kao i njegovu obnovu 1962. godine).


Uz to Lah je projektirao, odnosno vodio projekte
interijera niza putničkih, teretnih i mornaričkih
brodova te državnih jahti u vrijeme Jugoslavije.

Južno od jezgre naselja, s onu stranu potoka,
smještena je industrijska zona s upravnom
zgradom rudnika i originalnim zdanjem
termocentrale kojom se napajao cijeli grad.
Okno Raša, te pripadajuća infrastruktura (zgrada
uprave rudnika), nalazi se na rubu naselja.
Povezano je mrežom podzemnih hodnika na radničke kuće 1937. godine
drugi potkop u Karloti te na slijepa okna Blato i
Alfonso kojima se stizalo do dubljih horizonata.
Osim za ulazak rudara, potkop je služio i za
transport iskopane rude prema TE Vlaška,
separaciji Štalije i dalje prema Luci Bršica.
Transport se odvijao uskotračnom željeznicom za
koju trasa još uvijek postoji.

Nadzemne prostorije ‐ zgrada rudnika, dio
službenih prostorija, rudarsko kupatilo,
gospodarske prostorije, mrtvačnica, obližnja
gradska termocentrala, itd. – nisu u funkciji od ulaz u upravnu zgradu
prestanka rada rudnika krajem 80tih. Objekti su u
solidnom stanju te im osnovna fizika i statika nisu
ugrožene (iznimka je termocentrala). Zbog svoje
izuzetne spomeničke i ambijentalne vrijednosti,
okno Raša i pripadajući kompleks se, uz
podlabinski, smatra najvrednijom točkom
ukupne rudničke infrastrukture kod nas.
Područje naselja Raša i Krapan i njihove okolice s
pripadajućim rudničkim kompleksima,
postrojenjima i opremom te energetskim i
infrastrukturnim objektima u funkciji rudarstva
imaju (u smislu kategorije zaštite) svojstvo
industrijskog krajolika.

‐termocentralu čine dva volumena kvalitetno
izbalansiranih masa, čistih fasadnih ploha i

slobodnostojeća vertikala dimnjaka; slična termocentrala
realizacija termocentrale kao u obližnjem
Podlabinu (Pozzo Littorio) s karakterističnim

oculusima i četiri okomita akcenta u gornjoj zoni
pročelja, vertikalnim stripom ostakljenja cijelom
visinom uličnog pročelja; detalji oko otvora na
sjevernoj fasadi izvedeni su u fasadnoj opeci, dok
je jugozapadni, niži dio s kamenim postamentom;
u lošem je stanju, bez namjene. Kao dio
kompleksa Istarskih ugljenokopa spomenik je
talijanskom racionalizmu par excellence;
termocentrala


‐ dimnjak termocentrale, značajna vertikala

mjesta, kružnog tlocrta, sužen prema vrhu,
izveden od opeke, nežbukan; predlaže se očuvati
kao dio cjeline;
‐ upravna zgrada s kupatilom već nad glavnim
ulazom demonstrira ambiciju arhitekta koji nas
meko uvodi u zgradu zaobljenim bočnim
stranama izvedenim u kamenu u dva
ravnopravna ulaza natkrivena
armiranobetonskom nadstrešnicom,
razdijeljenom u mrežu šest pravokutnih polja
staklenih prizmi.

Izložba 'Art deco, umjetnost u Hrvatskoj između
dva rata', koja se održala u zagrebačkom Muzeju južno krilo upravne zgrade s rudarskim kupatilom
za umjetnost i obrt ove godine, uvrstila je među u nastavku
svoje eksponate fotografije upravne zgrade kao
jedan od primjera zadnje faze ovog stila u
arhitekturi, tzv, streamline modern, razvijene u
SAD‐u 30tih godina, a karakterizirale su je
zaobljene forme, duge horizontalne linije i
korištenje nautičkih elemenata.

Takva stilska kvalifikacija je logična obzirom da
Finali boravi u SAD‐u u to vrijeme i dolazi iz
svijeta ahitekture brodova.

Zgrada ima dva osnosimetrično postavljena
troetažna krila,
karakterističnog oblikovanja detalja za talijanski prozori kupatila
racionalizam (tanki betonski profili, koji
integriraju niz otvora prizemlja i prvog kata kao
klupčice tj. nadvoji ili u drugom katu, gušće
postavljenih otvora kao 'lezene' uz prozore, što
naglašava nosivu konstrukciju između otvora.

Centralni volumen je također, maksimalno
otvoren sa sedam horizontalnih 'strip' poteza
ostakljenih staklenom opekom koja skriva
konstrukciju iza.
Na volumen upravne zgrade veže se zgrada
kupatila, dvoetažna, s galerijom, bazilikalnog
presjeka i osvjetljenja, vrlo slično rudarskom
unutrašnjost upravne zgrade – nosiva
kupatilu Podlabina.
konstrukcija iza pročelja od staklenih prizmi


LOKACIJA: Karlota

OPIS LOKACIJE

Karlota je integralni dio industrijskog kompleksa
Raša. Smještena je u usjeku, pomalo skrivena od
velikog kompleksa upravne zgrade i kupatila,
neposredno uz ulaz u okno.
Do ulaza u okno se dolazi kamenim stubištem,
između termocentrale i upravne zgrade vezane
na zgradu kupatila.

Preko lokacije Karlota prolazio je transport lokacija na ortofotu
iskopane rude prema TE Vlaška, separaciji Štalije
i dalje prema luci Bršica.

Transport se odvijao uskotračnom željeznicom za
koju trasa još uvijek postoji.
Promet se u usjeku odvijao u dva nivoa (dva katastar

mosta) za željeznicu i cestu.
Uz lokaciju se nalaze napušteni i napola razrušeni
stambeni objekti za rudare, trafostanica i
alatnica, a dublje u pozadini, manji napušteni
kamenolom koji je potrebno sanirati.

povijesna fotografija
Na lokaciji je u ruševnom stanju, bez krova
očuvana jedna od dvije identične višestambene
građevine zabilježene na starim fotografijama i
na katastru.
Višestambena, dvokatna zgrada, pravokutnog je
simetričnog pročelja. glavni ulaz i stubište je
smješteno centralno na dužem, zapadnom
pročelju, naglašen lučnim otvorom na drugom

katu. povijesna fotografija


U glavnom pročelju centralni dio volumena je

uvučen za cca 1m te na konzolama nosi galerije
prvog i drugog kata s kojih se ulazi u stanove.
Zgrada je natkrivena četverostrešnim krovom,
duboke strehe.
Naglašeni su ulovi zgrade gdje dominira zidno
platno u odnosu na niz otvora galerije. Na starim
razglednicama je vidljiv i naglasak na bridovima,
izveden u tamnijoj boji.
pogled na pročelje
Također je vidljivo da je postojala još jedna,
identična zgrada koje danas nema. Zgrada je
zidana u opeci i kamenu, nedosljedno i
nekvalitetno, s armiranobetonskim
konstruktivnim elementima, za razliku od npr.
fino izvedenih klesanaca ulaza u tunel.

Na povijesnim fotografijama je vidljiva
šesterokutna građevina uz ulaz u tunel koja je
pogledi na pročelja
kasnije zamijenjena izgradnjom novog kompleksa
upravne zgrade i kupatila, oblikovana u duhu
racionalizma.
Ruševina trafostanice još jednom nam potvrđuje
da infrastrukturne građevine Raše nisu u
arhitektonskom smislu zanemarivane.
Asimetrična jednokatna građevina s nadvišenjem
nad glavnim ulazom i nad jugoistočnim uglom
ravnog je krova. Glavno pročelje je u prizemlju
rastvoreno sa šest različitih otvora od kojih su
četiri objedinjeni jednostavno profiliranim
vijencem te oblogom od opeke. Iznad njih je
vidljiv ostatak horizontalnog poteza otvora
detalj pročelja u opeci
razdijeljenih dijelovima zida u opeci, uokviren

tankim betonskim okvirom.


Primijenjeni su identični materijali i oblikovni

elementi fasade kao na obližnjoj termocentrali.
Jugoistočno pročelje je specifično po otvoru s
vertikalnim stripom stakala, obrubljenim tankim
betonskim okvirom. Uz njega su dva okrugla
otvora, također uokvirena na isti način. Tanki

betonski profil ujedno je i završni detalj na fasadi. pogled na pročelje
Zanimljiv je detalj obloge fasadnom opekom,
slaganom u donjem dijelu horizontalno, a u
nadvoju vertikalno.

Prema katastarskom planu i prema detaljima
fasade izvedene u opeci, može se naslutiti da je
sjeverni dio zgrade dograđen. Detaljnijim
konzervatorskim istraživanjem se to može i

utvrditi i predložiti obnova u izvornom obliku. detalji jugoistočnog pročelja – okrugli prozori



LOKACIJA: Rabac ‐ Teleferika

OPIS LOKACIJE
Terminal za separaciju i utovar boksita ‐
Teleferika nalazi se u relativnoj blizini potkopa u
Rapcu (pješačka razdaljina, uz obalnu liniju
prema jugo‐zapadu). Transport se vršio na
relaciji Cere – Luka Rabac.

Teleferika predstavlja ostatak nekadašnje žičare i
luke za transport boksita tj. prihvatnom
terminalu: terminal za prihvat košara sa teretom,
pogon za separaciju, pokretna traka sa
terminalom za utovar i privezište za brodove te
armirano betonski podzid sa stupovima na
primjer teleferike
kojima se stajali kablovi.

Teleferika je sagrađena za vrijeme talijanske
uprave i bila je povezana osam kilometara
dugom žičarom s mjestom Cere koje se nalazi u
zaleđu Labina, sjeverozapadno od Rapca i u čijoj
se okolici najintenzivnije iskorištavao boksit u

periodu između dva svjetska rata. Nakon Drugog ispust
svjetskog rata luka prestaje s radom, a žičara je
demontirana.
Armirano‐betonska konstrukcija duga cca 40 m,
visoka oko 12 m s dvije simetrično postavljene
jednokatne građevine s dva mola, iako danas bez
funkcije, obilježile su zapadnu obalu Rapca.
teleferika


Infrastrukturne građevine Teleferike dio su

industrijskog krajolika te su zajedno s tunelom
dio rudarske baštine Labinštine. Visoka betonska
stijena poduprta 'kontraforima' stvara moćnu
scenografiju za buduće kulturne projekte.

ostaci građevina teleferike
Bez obzira što žičara već mnogo godina nije u
funkciji, posljednjih desetak godina početak nove
turističke sezone obilježava se tradicionalnim
natjecanjem čamaca na vesla pod nazivom 'Voga
Teleferika', od Teleferike do rive.

Zbog svoje vrlo vrijednog mikroambijenta, blizine ostaci građevina teleferike ‐ podzidi
mora, mediteranske šume (visoka stabla

čempresa) te činjenice da se Rabac razvija u
smjeru turističkog centra; lokacija Teleferika je
potencijalno značajna za razvoj rekreativnih i
ostaci građevina teleferike
turističkih funkcija.



LOKACIJA: TE Vlaška

OPIS LOKACIJE:

Termoelektrana Vlaška je integralni dio projekta
Novog industrijskog grada Raša. Termoelektrana
je korištena za napajanje grada i industrijskih
pogona električnom energijom koja se dobivala
sagorijevanjem iskopanog ugljena.
Elektrana je građena 1930tih, a puštena u pogon
u periodu 1941‐44. i bila izravno spojena na
transportnu infrastrukturu rudnika – uskotračna
željeznica koja je izvozila rudu iz rudnika i
transportirala je prema separaciji Štalije i luci
Bršica.
Za vrijeme talijanske uprave, proizvodila struju za
rudnik i okolna mjesta.
Elektrana je smještena ispod uskotračne pruge
(trasirana i usječena u brdo) i makadamske ceste,
povučena na plato izvan isušenog prostora
raškog polja.
Za vrijeme 2. svj. rata, talijanske vlasti su
transformatore i osnovni pogon elektrane
smjestili u podzemni hodnik usječen u brdo (zbog
opasnosti od bombardiranja koje je moglo

obustaviti proizvodnju) koji predstavlja vrlo pogled na termoelektranu
interesantan krajobrazni i arhitektonski ambijent.
S platoa se pruža pogled na cijelo raško polje.
Znatno je stradala u 2. svjetskom ratu (oštećena
1944. u partizanskoj diverziji), a obnavljana je
1946. i 1956.
U pogonu je bila do 1976. do izgradnje

termoelektrane Plomin. pogled na termoelektranu


Kompleks termoelektrane Vlaška tipičan je
primjer industrijske arhitekture toga vremena.
Kompleks se sastoji od tri volumena međusobno
prislonjena volumena od kojih su dvije hale
kosog krova s ugrađenim krovnim nadvišenjem s
otvorima što daje zgradama bazilikalni presjek
visine od 12 odnosno 20m. Treća zgrada je,
ravnih krovova, podsjeća na prvu građevinu
rampa između pruge i platoa termoelektrane
separacije Štalije s jednostavnim prizmatičnim
volumenom izvedenim kao ab skelet, a u
najgornjoj zoni maksimalno rastvoren otvorima
horizontalnog formata između stupova.
Konstrukciju čini armiranobetonska skeletna
konstrukcija na koju se oslanjaju rešetkasti nosači
raspona cca 20m. Svojim zabatima dvije glavne
hale gledaju prema sjeveru, prema raškom polju,
prozorskim oknima sitne mreže stakala.
Jednovolumenski prostori koji su neka imali
jedino ugrađenu galeriju za održavanje
postrojenja, bogato rasvijetljeni izgledaju danas
kao dvorane velikih potencijala za neke nove
namjene.
Sanacijom i obnovom građevina te eventualnim
unutrašnjost termoelektrane
uklanjanjem zapadne, dograđene strukture te
stavljanjem u funkciju pruge i/ili sanacijom
pristupne ceste, platoa i rampi ostavile bi se
pretpostavke i za novu namjenu u kontekstu
projekta Podzemni grad.
Zbog brojnih intervencija i nedostatka izvorne
dokumentacije, o kvaliteti izvornog projekta
govore isključivo današnje slike derutnih
interijera osvijetljenih brojnim dominantno
horizontalnim potezima otvora svih pročelja, ali i unutrašnjost termoelektrane

zenitalno.


Konstruktivni rasponi hala od 20 m stvaraju
impresivan prostor
Njen izuzetan položaj, u odnosu na dolinu,
atraktivnost konstrukcije i detalji rampe kojom se
penje po strmom terenu od ulaznog nivoa i ceste
do željezničke pruge, ostataka infrastrukturnih
elemenata na pristupnoj cesti/mostu i
željezničkoj pruzi daju naslutiti potencijal cijelog
rampa između pruge i platoa termoelektrane
kompleksa termoelektrane.
Neuređen makadam koji se na oba kraja spaja na
regionalnu cestu, trasa željeznice (nije u funkciji).
Osim divljeg deponija, kompleks posjeduje
fotogeničnost ('stalkerovski' ambijent) i velike
potencijale.
Trenutno je lokalitet zapušten (divlji deponij), ali
ga je moguće preoblikovati u vrlo vrijedan
pejzažno‐arhitektonski element cijelog područja.

Postojeći makadam (jedinu komunikaciju) rampa između pruge i platoa termoelektrane
moguće je uz minimalna laganja dovesti do veće
razine upotrebljivosti (dobra trasa i dimenzija).
Objekti nisu u solidnom stanju te im je osnovna
fizika i statika ozbiljno ugrožena. Budući svi
pripadaju periodu talijanskog racionalizma,
imaju veliku vrijednost ako se sagledavaju unutar
cjeline Raše – industrijskog grada ili velike cjeline

Podzemnog grada XXI. pristupni put termoelektrani



LOKACIJA: Štalije

OPIS LOKACIJE:
Separacija Štalije bila je sekundarni pogon

rudnika u kojem se vršila separacija ‐ čišćenje
ugljene rude od drugih sastojaka iskopa (zemlja,
kamen i sl.). Transport iskopane rude se odvijao
uskotračnom željeznicom za koju trasa još uvijek
postoji. Trasa je vodila od potkopa Krapan, Raša i
Karlota prema sekundarnim pogonima rudnika
od kojih su Štalije bili najvažniji. Od Štalija je
pročišćena ruda transportirana do točke utovara
– u luku Bršica, danas dio slobodne zone Luke
Rijeka kao Slobodna zona Bazen Raša.
Dva dijela luke, Štalije i Bršica, zajedno se protežu
u dužini 2,8 km, na približno 15 ha ograđenog i
uređenog prostora, od ušća rijeke Raše do rta
Trget. Zbog razvoja teretnog prometa lučko je

područje 1951. dobilo spojnicu željezničke pruge povijesna fotografija – pogled na separaciju
izgradnjom dionice od Lupoglava, a 1979.
produžena je oko 3 km do Bršice.

Luka i pruga koristile su se za izvoz raškog ugljena
1950‐ih i 1960‐ih (vezovi za ukrcaj ugljena).
Potom su Štalije specijalizirane za generalni teret,
osobito za prekrcaj i skladištenje drva, a Bršica za
prihvat i otpremu žive stoke (privezište za dva
broda i štale za 1000 grla krupne stoke) i opasnog
tereta. Danas se terminal u Bršici koristi i za
povijesna fotografija – pogled na separaciju
druge vrste tereta.



Objekti separacije Štalije su iz različitih perioda te
bi trebalo napraviti diferencijaciju između onih iz
ranijeg perioda (talijanski racionalizam) koji imaju
veću vrijednost i novijih intervencija.
Stara separacija je rekonstruirana 1960.
Stara zgrada separacije je armiranobetonske
skeletne konstrukcija, građene nad prugom, i
čitljive je na pročeljima te ispunjena opekom.
Za razliku od starije zgrade separacije koja je
čiste kubične forme, sjeverna građevina, građena
također nad prugom, sastoji se od niza adiranih,
prizmatičnih volumena u armiranobetonskom
skeletu, velikih ostakljenih prozorskih otvora, pogled na separaciju
sitne pravokutne mreže okana.
Objekti nisu u solidnom stanju te im je osnovna
fizika i statika ozbiljno ugrožena, djeluju
dramatično u okolišu. pogled na separaciju
Samo istočni objekt (upravna zgrada) te
trafostanica djelomično su odvojeni od ostatka
kompleksa, u nešto boljem stanju te više
arhitektonske vrijednosti. Osim objekata, dio
lokaliteta su i velike asfaltirane površine koje se
koriste za terminale i skladišta. Zbog dobre
infrastrukturne povezanosti (regionalna cesta
Labin‐Pula te lučkog terminala u Bršici) lokacija pogled na separaciju
ima visoki logistički potencijal.
Posebno zanimljiva je upravna zgrada izvedena
gotovo kao podzid iza zgrade separacije, vrlo
čistog, rigidnog oblikovanja. Glavno pročelje ima
dvije teme: u punom, žbukanom zidnom platnu, pogled na separaciju
cijelom dužinom pročelja u prizemlju niz stupova
koji prati niz prozora kata kvadratnog formata.
Bočne fasade su u potpunosti zatvorene plohe u
pogled na separaciju
fino klesanoj rustici.


LOKACIJA: Bršica

OPIS LOKACIJE:
Lokacija predstavlja krajnju jugo‐istočnu točku
mreže linija i točaka Labin – Podzemni grad XXI.
Luka Bršica izgrađena je tijekom najintenzivnije
eksploatacije rudnika Raša u vrijeme kada su
izgrađeni rudnički gradovi Raša (Arsia) i Labin
(Albona). Luka je služila za transport iskopane
rude brodovima na lokacije industrije gdje se
ruda koristila u crnoj metalurgiji ili energetici.

Početkom 40tih godina prošlog stoljeća, Bršica je
bila 2. talijanska luka te je nakon Đenove imala
najveći promet.
Smještena je u dnu raškog zaljeva, na rubu
isušenog raškog polja. Izgradnja grada Raše
podrazumijevala je isušivanje mora tako da se
cijelo područje iza luke nalazi ispod morske
razine. Luka i pripadajuća infrastruktura nema
podzemnih prostorija te je sa Podzemnim
gradom vezana lokalnom prometnicom i

uskotračnom prugom koja je služila za transport pogled na luku
rude.
Terminal za drvo izgrađen je 1979., 1982.
terminal za stoku.

Danas je Bršica dio slobodne zone Luke Rijeka
kao Slobodna zona Bazen Raša, a terminal se

koristi i za druge vrste tereta. povijesna fotografija Brsice


Osim građevina stare kapetanije i carine tu su

objekti vezani uz utovar i transport: dokovi,
navozi, dizalice te kamenolom koji se još
povremeno eksploatira. Na istočnoj strani lučkog
zaljeva nalaze se napuštene upravne zgrade iz
vremena 50tih te drveni montažni objekti koji se
još uvijek koriste.

Najznačajnije iako devastirane građevine u Bršici

su stara kapetanija i carinarnica. stara kapetanija – pogled s ceste
Smještene su na strateški izuzetnoj poziciji ‐
stijeni petnaestak metara nad sjevernim ulazom
u luku, uz asfaltiranu regionalnu cestu.
Preglednost nad lukom, fantastičan pogled
prema raškom zaljevu, evidentno je bila važnija u
odabiru lokacije nego zahtjevan pristup
građevinama. (Proširenjem ceste u novije

vrijeme dokinute su stepenice do kapetanije pa stara kapetanija i carinarnica – pogled iz luke
je plato ostao teško pristupačan.)
Prema oblikovanju, kapetaniju i carinarnicu,
obzirom da podaci o vremenu gradnje i arhitektu
nisu poznati, možemo smjestiti u period 1930tih
godina. Carinarnica još nosi tragove povijesnih
stilova koristeći u žbuci profilirane okvire
prozora, ali i ravni, betonski prepust završetka
ravnog krova. U stilskom smislu potpuno čista je
stara kapetanija.

Odnos volumena te terasa/balkon/kapetanski
most na prvoj etaži koji lebdi nad stijenom,
karakterističan je motiv tog perioda, a posebno
na ovoj lokaciji, isturen prema moru nudi i

simbolično značenje. karakterističan prozor carinarnice

Oko građevina pronalaze se i ostaci uređenih

terasa, stepeništa s ogradama u betonu i opeci,
danas u potpunosti zapušteni.
Gledajući tipske kuće u Sabaudiji, gradu koji je
realizirao tim arhitekata 1933‐34., između kojih
je i Eugenio Montuori, autor Podlabina (1938‐
1942.) može se pretpostaviti da je netko iz tog
kruga mlađe generacije arhitekata talijanskog
racionalizma (Cancellotti, Montuori, Piccinato,
Scalpelli) bio angažiran i na projektu kapetanije ili
tim koji je nešto ranije projektirao Rašu. tipske dvojne kuće u Sabaudiji


3. KONZERVATORSKE SMJERNICE

U utvrđivanju sustava mjera zaštite za građevine Cjelokupni prostor obuhvaćen projektom
u sklopu planiranih industrijskih naselja predviđa Podzemni grad XXI ima karakter industrijskog
se očuvanje cjeline koju čine sve građevine. krajolika i kao takav ga treba štititi.
Stoga je osnovna konzervatorska smjernica
uvrštavanje cijelih naselja u obuhvat UPU‐a dijela U skladu s navedenim konzervatorske smjernice
naselja kako bi se detaljno propisali planski su sljedeće:
parametri za cijelo naselje, a ne samo za njegove održavanje, popravci i obnova građevina,
segmente. restitucija i rekonstrukcija građevine ili
Većina građevina danas je prazna i njihova dijelova građevine čije je povijesno stanje
izvorna namjena koje je bila u skladu s (izgled i obrada pročelja, pokrov, gabariti i sl.)
industrijskom namjenom naselja i povijesnim narušeno neadekvatnim zahvatima,
trenutkom više nije prihvatljiva. adaptacija i prenamjena u mjeri u kojoj ne
Tako za zgrade koje su kroz povijest mijenjale narušava postojeći arhitektonsko‐urbanistički
namjenu, treba pronaći namjenu koja je u skladu integritet građevine i okoliša te osiguravaju
s vremenom u kojem živimo i prostornim bolje održavanje zgrade,
karakteristikama samih građevina. zamjena i uvođenje infrastrukture primjerene
Adekvatnim namjenama smatraju se različite suvremenom načinu života ukoliko ona ne
društvene i poslovne namjene. Tako se u mijenja izgled građevine,
navedene građevine mogu smjestiti djelatnosti iz obnova građevina može se realizirati
područja prosvjete i odgoja, znanosti, isključivo kao cjelovit zahvat; parcijalna
informatike, medija, trgovine, turizma i rješenja obnove pročelja, zaštite od sunca,
ugostiteljstva, djelatnosti s područja likovnih i stolarije, bravarije i sl. nisu dopuštena,
primijenjenih umjetnosti, obrtničke djelatnosti i uklanjanje neodgovarajuće i nekvalitetne
slično. Ukratko, sve one djelatnosti koje bi gradnje u dvorištima,
pridonijele kvaliteti života stanovnika, kao i uređenje i održavanje javnih površina i
turističkoj i kulturnoj ponudi naselja, a koje su prostora u skladu s karakterom povijesno
kompatibilne sa stanovanjem u neposrednoj stilskog okruženja
blizini te ga ničime ne ometaju i ne ugrožavaju. prostorom najvećim mogućim dijelom
Iznimka su lokacije Štalije, termoelektrane pretvoriti u pješačku zonu, ukloniti i
Vlaška, koje bi mogle imati i parkirane automobile te oblikovati prostor
gospodarsku/proizvodnu namjenu. tako da može služiti za povremene kulturne i
javne manifestacije.


Zakonom propisanom postupku podliježu sljedeći
zahvati:
svi građevni i obrtnički zahvati na
pojedinačnim građevinama,
urbana oprema (javna rasvjeta, reklame,
ograde i sl.),
uređenje javnih površina, parcela i dvorišta
(hortikulturno i parterno),
prenamjena građevina,
zahvati na komunalnoj infrastrukturi.

Zaštitni i drugi radovi na kulturnom dobru unutar
prostornih međa određenih rješenjem o zaštiti
mogu se poduzeti samo uz prethodno odobrenje
nadležnog konzervatorskog odjela. Vlasnik
kulturnog dobra dužan je provoditi sve mjere
zaštite koje se odnose na održavanje kulturnog
dobra, a koje odredi nadležni konzervatorski
odjel.

4. LITERATURA
Montuori, Eugenio (1981), Eugenio Montuori

architetto, Milano
Montuori, Eugenio, Il piano regolatore di

Pozzo Littorio (Arsia) – Istria, “Urbanistica” 5‐
6, Anno XI, Settembre‐Dicembre 1942 –
Anno XX
Milevoj, M. i Strenja, E. (1999), Labin tragom
vijekova, Labin
Milevoj, M. (1990), Do socijalizma i natrag –
labinska novinska kronika 1945‐90, Labin
Tomasella, Paolo (1998), Pozzo Litorio, La
città del carbone, Territori e contesti d’arte,
vol. 2, 87‐99, Pasian di Prato
“Carbonia, nuova cittá della Sardegna“
Architettura 9/1935.
Piccinato, Luigi, “Il significato urbanistico di
Sabaudia“, “Urbanistica“ 5‐6, Anno XI,
Settembre‐Dicembre 1942 – Anno XX
Vorano Tulio, Istarski ugljenokopi, četiri
stoljeća rudarenja u Istri
Valušek Berislav, Gustavo Pulitzer Finali,
Raša, Rijeka 2000.
Radović Mahečić Darja, Raša – grad‐
spomenik moderne arhitekture, Radovi
Instituta za povijest umjetnosti god. 24/2000.
(113‐126)

FOTODOKUMENTACIJA I PROJEKTNA
DOKUMENTACIJA:
Arhiv obitelji Montuori u Rimu
Platforma 9.81, Zagreb
Grad Labin
Urbis 72, Pula
ASK Atelier, Zagreb

Podzemni Grad XXI // Valorizacija Urbanističko-Arhitektonske Baštine Industrijskih Postrojenja I Rudarskih Naselja

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Podzemni Grad XXI // Valorizacija Urbanističko-Arhitektonske Baštine Industrijskih Postrojenja I Rudarskih Naselja

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

S manjim intervencijama u formiranju ulaza i

Povijesne fotografije pokazuju da je u koridoru

probijeno je više novih ulaza, mnogi njeni

najvjerojatnije i izvornu dokumentaciju iz

Obzirom na dugu, višestoljetnu tradiciju

neodgovarajućeg nagiba te vidljive strukture

U Krapnu je kapela sv. Barbare građena 1905.

periodu talijanske uprave donose novi

Podlabinu (Pozzo Littorio) s karakterističnim

U glavnom pročelju centralni dio volumena je

Primijenjeni su identični materijali i oblikovni

Infrastrukturne građevine Teleferike dio su

mora, mediteranske šume (visoka stabla

Separacija Štalije bila je sekundarni pogon

Osim građevina stare kapetanije i carine tu su

Oko građevina pronalaze se i ostaci uređenih

Montuori, Eugenio, Il piano regolatore di

You might also like

Podzemni Grad XXI // Valorizacija Urbanističko-Arhitektonske Baštine Industrijskih Postrojenja I Rudarskih Naselja

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Podzemni Grad XXI // Valorizacija Urbanističko-Arhitektonske Baštine Industrijskih Postrojenja I Rudarskih Naselja

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

S manjim intervencijama u formiranju ulaza i

Povijesne fotografije pokazuju da je u koridoru

probijeno je više novih ulaza, mnogi njeni

najvjerojatnije i izvornu dokumentaciju iz

Obzirom na dugu, višestoljetnu tradiciju

neodgovarajućeg nagiba te vidljive strukture

U Krapnu je kapela sv. Barbare građena 1905.

periodu talijanske uprave donose novi

Podlabinu (Pozzo Littorio) s karakterističnim

U glavnom pročelju centralni dio volumena je

Primijenjeni su identični materijali i oblikovni

Infrastrukturne građevine Teleferike dio su

mora, mediteranske šume (visoka stabla

Separacija Štalije bila je sekundarni pogon

Osim građevina stare kapetanije i carine tu su

Oko građevina pronalaze se i ostaci uređenih

 Montuori, Eugenio, Il piano regolatore di

You might also like

Montuori, Eugenio, Il piano regolatore di