Milan Maceljski

BIBLIOTEKA ZNANSTVENO POPULARNA DJELA

knjiga 46

Nakladnik:
ZRINSKI d.d., Čakovec

Za nakladnika:
Vladimir Halić, dipl. graf. ing.

Recenzenti:
prof. dr. Marija Ivezić
prof. dr. Ivan Ciglar
akademik Jože Maček

Lektor:
prof. Ivan Martinčić

Grafičko uređenje i oblikovanje naslovne stranice:

Služba dizajna ZRINSKI d.d.

Copyright
autor i ZRINSKI d.d.

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb
UDK 632 . 7 (075 . 8)
MACELJSKI, Milan
Poljoprivredna entomologija / Milan
Maceljski; dio Aphidina i neke druge
manje dijelove napisala Jasminka Igrc
Barčić. Čakovec : Zrinski, 1999. - 465
str. ; 24 cm. - (Biblioteka Znanstveno
popularna djela ; knj. 46)
Kazala.
ISBN 953-156-044-1
1. Igrc-Barčić, Jasminka
990211088

Sveučilište u Zagrebu na temelju odluke Povjerenstva za znanstveno nastavnu literaturu,

odobrilo je udžbenik za uporabu, rješenjem br. 02-2755/2-1998.1. prosinca 1998. godine
 Prof. dr. Milan Maceljski

POLJOPRIVREDNA
ENTOMOLOGIJA
(Dio Aphidina i neke druge manje dijelove
napisala prof. dr. Jasminka Igrc Barčić)
 KAZALO
(navedene su više sistematske jedinice i najvažnije porodice)

PROSLOV 9
UVOD 11
Koljeno ARTHROPODA 15
Razred HEXAPODA-KUKCI (INSEKTI) 15
Podjela kukaca 16
APTERYGOTA-beskrilni kukci 17
Red Colembolla- skokunci 17
Red Protura - besrepci 17
Red Diplura - duplorepci 17
Red Thysanura - dlakorepci 18
PTERYGOTA-krilati kukci.....................................................................19
Red Ephemeroptera -jednodnevne mušice 19
Red Odonata - vretenca, vilini konjici, libele 19
Red Blattodea - žohari 19
Red Mantodea - bogomoljke 20
Red Isoptera -termiti 21
Red Plecoptera -obalne muhe 22
Red Dermaptera- kožaši 22
Red Phasmida - nakaznici 22
Red Orthoptera -pravokrilci 23
Skakavci kao globalni problme 23
Acrididae - pravi skakavci 25
Tettigonidae - zrikavci, konjici 27
Gryllidae- popci, šturci 28
Gryllotalpidae -rovci 28
Red Psocoptera - prasne uši 30
Red Mallophaga -dlakožderi 30
Red Anoplura- životinjske uši 30
Red Thysanoptera - resičari, tripsi 31
Podred Terebrantia 31

5
 Podred Tubulifera 38
Red Heteroptera -stjenice 39
Fitofagne vrste 40
Grabežljive stjenicec 50
Masovne pojave stjenica 50
Red Homoptera - jednakokrilci 51
Podred Cicadina - cvrčci, cikade 51
Podred Psyllina - lisne buhe 57
Podred Aleyrodina - štitasti moljci 60
Podred Aphidina -lisne uši 65
Zajednička svojstva 65
Metode praćenja populacije lisnih uši 71
Podjela lisnih uši 74
Aphididae 75
Phylloxeridae 101
Adelgidae (Chermesidae) 103
Važnost lisnih uši u proizvodnji sjemenskog krumpira 103
Lisne uši na duhanu 108
Lisne uši na žitaricama 108
Suzbijanje lisnih uši 109
Podred Coccina - štitaste uši 111 !
Zajednička svojstva 111
Podjela štitastih uši 114
Margarodidae 115
Pseudococcidae 115
Asterolecaniidae 117
Lecaniidae (Coccidae) 117
Diaspididae 122
Red Hymenoptera - opnokrilci 127
Podred Symphyta 127
Tenthredinidae - ose listarice 127
Podred Apocrita 137
Aculeata 137
Terebrantes 140
Entomofagne osice 141
Red Coleoptera - kornjaši, tvrdokrilci 145
Podred Adephaga 145 ;
Carabidae - trčci 145 j
Podred Polyphaga 148 j
Scarabaeidae - listorošci 149 '•

6
 Elateridae - klisnjaci, žičnjaci 155
Nitidulidae - sjajnici 169
Cryptophagidae - potajnici 179
Byturidae - pupari 174
Coccinellidae - bubamare 174
Štetnici živog i mrtvog drveta 179
Chrysomelidae - zlatice 188
Bruchidae- žišci mahunarki 212
Curculionidae - pipe 215
Red Neuroptera -mrežokrilci 242
Red Lepidoptera - leptiri 244
Jugatae 245
Microfrenatae 246
Lisni mineri 246
Plutellidae 254
Yponomeutidae - moljci zapredari 256
Gelechidae - moljci gnjezdari 258
Štetnici drva 26l
Tortricidae - savijači 265
Pyralidae - plamenci 290
Macrofrenatae 303
Lasiocampidae -prelci 303
Sphingidae - ljiljci 306
Pieridae -bijelci 307
Nymphalidae - šarenjaci 310
Geometridae -grbice 311
Noctuidae -sovice 315
Lymantridae - prelci gubari 330
Arctiidae - medonjice 336
Red Siphonaptera - životinjske buhe 339
Red Diptera - dvokrilci 339
Podred Nematocera -mušice 340
Tipulidae - komari 340
Bibionidae - dlakave mušice 341
Cecidomyidae - mušice šiškarice 341
Podred Cyclorrhapha - muhe 350
Trypetidae -voćne muhe 350
Anthomyidae - cvjetne muhe 357
Chloropidae - muhe vlatarice 363
Psilidae - gole muhe 365

7
 Opomyzidae - vrtne muhe 366
Helomyzidae 367
Agromyzidae - muhe lisni mineri 368
Šampinjonske mušice i muhe 372
Entomofagni dvokrilci 374
Ostali zoofagni dvokrilci 375
ŠTETNI KUKCI U SKLADIŠTIMA 377
Štetnost štetnika u skladištima 378
Najvažnije vrste 380
Štetni kornjaši 380
Štetni leptiri 387
Zaštita uskladištenih poljoprivrednih proizvoda 390
OSTALE ŠTETNE ŽIVOTINJE (osim kukaca) 399
Razred ARACHNIDA - PAUČNJACI 399
Red Acarina -grinje 399
Tetranychidae - crveni pauci 400
Eriophydae - grinje šiškarice 408
Grabežljive grinje 415
Razred MYRIAPODA - STONOGE 417
Razred CRUSTACEA- RACI 417
Red Isopoda -gagrice 417
Koljeno NEMATHELMINTHES - OBLENJACI 418
Razred NEMATODAE - OBUĆI, NEMATODE 418
Zajednička svojstva 418
Podjela nematoda 421
Korjenove nematode 421
Stabljikine nematode 426
Nematode lista i pupoljka 427
Koljeno ANNELIDA - KOLUTIĆAVCI 429
Koljeno MOLUSCA- MEKUŠCI 430
Razred GASTROPODA-PUŽEVI 430
Koljeno CHORDATA - SVITKOVCI 432
Razred MAMMALIA-SISAVCI 432
Red Rodentia - glodavci 432
Poljski glodavci 432
Glodavci u skladištima 437
Divljač i ptice 439
KAZALO HRVATSKIH NAZIVA 443
KAZALO ZNANSTVENIH NAZIVA 453
SPONZORI 465
8
 PROSLOV

Nagli porast pučanstva zemljine kugle (1950. g. 2,5 milijarde, 1998. g. 5,7 milijardi
stanovnika) uzrok je velikih teškoća poljoprivrede u proizvodnji hrane. Iako porast te
proizvodnje slijedi, pa i za malo nadmašuje demografsku eksploziju, ipak je poboljšanje
prehrane po glavi stanovnika vrlo malo. Stoga gotovo petina stanovnika gladuje, a mnogi
umiru od gladi. Stanje pogoršava i izrazito nepovoljna raspodjela proizvodnje hrane:
prekomjerna u bogatim, premala u siromašnim zemljama. Prijeti i pomanjkanje sirovina,
a posebice se brzo zaoštrava problem onečišćenja okoliša.
U rješavanju svih navedenih problema poljoprivreda ima ključnu ulogu. Proizvodnja
hrane ovisi gotovo isključivo o poljoprivredi. Prijeko potrebno intenziviranje poljoprivredne
proizvodnje traži mnoge sirovine, a jako onečišćuje okoliš. Alternative intenziviranju
proizvodnje nema jer su mogućnosti za proširenje proizvodnje na nove površine (pojačano
krčenje šuma, preoravanje zelenih površina itd.) ne samo ograničene nego ekološki još
štetnije.
Intenzivnija, a ipak ekološki prihvatljiva poljoprivredna proizvodnja moguća je
kvalitetnim uređenjem postojećih površina, novim kultivarima i boljom agrotehnikom i
zaštitom bilja te racionalnom primjenom agrokemikalija. Osnovni preduvjet za takvo
intenziviranje jest ZNANJE svih koji sudjeluju u poljoprivrednoj proizvodnji, kako
neposrednih proizvođača - seljaka, tako i savjetodavaca - agronoma. S obzirom na
visoke štete koje današnjoj poljoprivrednoj proizvodnji nanose štetočinje, posebice štetne
životinje, potrebno je njihovo dobro poznavanje da bi se te štete mogle smanjiti na isplativ
i ekološki povoljan način. Unapređenju znanja agronoma namijenjena je ova knjiga.
Koliko će studentima olakšati stjecanje znanja, a agronomima u praksi rješavanje
pojedinih problema, toliko će više autor ovog izdanja - koji je nakon deset godina rada
kao agronom, stručnjak za zaštitu bilja u praksi, 35 godina bio nastavnik entomologije
na Agronomskom fakultetu u Zagrebu - smatrati da je pisanjem knjige ispunio svoju
zadaću.
Želim istaći udio prof. dr. Jasminke Igrc Barčić, redovitog profesora entomologije
Agronomskog fakulteta u Zagrebu, u oblikovanju koncepta ovog izdanja, a poglavito
zato što je napisala cijeli dio o lisnim ušima (Aphidina) te neke druge manje dijelove.
Zahvaljujem se na ocjeni i pruženoj pomoći svim recenzentima. To su bili akademik
Jože Maček, Biotehniška fakulteta u Ljubljani, prof. dr. Marija Ivezić, Poljoprivredni
fakultet Osijek i prof. dr. Ivan Ciglar, Agronomski fakultet Zagreb.

9
 Zahvaljujem se tehničkom suradniku našeg Zavoda za poljoprivrednu zoologiju
Damiru Bertiću za veliku pomoć pri tehničkoj izradi knjige, te Ireni Grgić i Vesni Benko
na pomoći pri prijepisu..
Zahvaljujem se i svim ostalim članovima ovog Zavoda na pomoći pri ovom izdanju.
Posebice se zahvaljujem svim sponzorima uz čiju je pomoć ova knjiga tiskana.

Akademik Milan Maceljski

10
 UVOD

Entomologija je znanost koja se bavi proučavanjem kukaca (grčki entomon

= kukac, zareznik, logos = znanost). U širem smislu entomologija se bavi svim
člankonošcima, dakle još i stonogama, racima i paučnjacima. Aristotel je prvi
upotrijebio izraz entoma za kukce, stonoge, pauke i crve.
Entomologija je dio zoologije. Dijeli se na opću i sistematsku entomologiju.
Opća entomologija bavi se proučavanjem anatomije, fiziologije, ekologije itd.
kukaca, a sistematska proučavanjem vrsta i drugih sistematskih jedinica.
Sistematska entomologija može biti primijenjena na neke ljudske djelatnosti pa
postoje poljoprivredna, šumarska, medicinska, veterinarska i tehnička
entomologija. U odnosu na područje koje proučava postoji urbana entomologija,
pedoentomologija, paleoentomologija, forenzična entomologija itd., a u odnosu
na skupinu kukaca koju proučava postoji afidologija, akridiologija itd. Znanstvenici
specijalisti mogu biti afidolozi, koleopterolozi, lepidopterolozi itd.
Entomologiju, posebice poznavanje entomofaune pojedinih krajeva, u 19.
stoljeću uvelike su unaprijedili entomolozi - amateri. Mnogi napredni ljudi onog
doba skupljali su kukce, opisivali ih i svrstavali u sistematske jedinice. Europski
entomolozi vrlo su često organizirali stručne izlete u naše krajeve, posebice u
obalno područje, te su mnogo pridonijeli poznavanju entomofaune Hrvatske.
Stručne aktivnosti entomologa najčešće se obavljaju preko entomoloških društava,
kojih ima tisuće diljem svijeta. U Hrvatskoj postoji Hrvatsko entomološko društvo
(HED). Ono izdaje znanstveni časopis "Entomologia Croatica", te organizira
znanstvene i stručne skupove. U određenim razmacima održavaju se i svjetski i
europski entomološki skupovi, te brojni skupovi o entomofauni pojedinih krajeva,
o određenim redovima ili porodicama kukaca ili o nekim njihovim svojstvima.
Najvažniji i najopsežniji dio poljoprivredne entomologije dio je fitomedicine.
Fitomedicina se bavi zaštitom bilja od štetnih životinja, posebice kukaca, nadalje
od uzročnika biljnih bolesti, te od korova. Ono što je medicina za ljude, a veterina
za domaće životinje, to je fitomedicina za biljke. Smatra se (Oerke) da štetne
životinje (štetnici) snizuju prirod poljoprivrednih kultura u svijetu za 15,6 %, a mi
smo (Maceljski) procjenili da to sniženje u Hrvatskoj iznosi oko 10 %. Ukupni
gubitci od svih štetočinja (štetnika, uzročnika bolesti i korova) procjenjuju se u
svijetu na 42 %, u Europi na 28 %, a u Hrvatskoj na 29,2 % potencijalnih priroda
poljoprivrednih kultura.

11
 Zbog velikih šteta od štetnih kukaca i ostalih životinja profitabilno je uzgajanje
poljoprivrednih i drugih biljaka moguće samo uz učinkovitu zaštitu bilja od tih
štetnika. Osnovni preduvjet za uspješnu zaštitu bilja dobro je poznavanje štetnika.
Stoga su u ovom djelu opisani štetnici, dakle kukci i druge štetne životinje, koji
čine veće štete ili bi mogli takve štete načiniti poljoprivrednom i najvažnijem
ukrasnom bilju. Što je štetnik važniji posvećeno mu je više prostora. Pri tome je
opisan izgled štetnika ili šteta potreban za identifikaciju, način života i utjecaj
vanjskih čimbenika, proširenje i važnost, te mjere zaštite. Opisani su i korisni
kukci i druge životinje - neprijatelji štetočinja.
Osim kukaca, u posljednje poglavlje su uvrštene i najvažnije ostale životinje
štetne poljoprivrednom bilju, da bi svi štetnici važni za fitomedicinu bili sadržani
u ovoj knjizi.
Budući da je osnovna svrha svake poljoprivredne entomologije omogućiti
učinkovitu i ekološki što povoljniju zaštitu bilja potanko su opisane mjere zaštite.
Opisuju se nekemijske mjere, poglavito one preventivne, te kemijske mjere zaštite

SI. 1. Integrirana zaštita bilja (pojednostavljena shema)

bilja. Kemijskim sredstvima spominju se nazivi djelatnih tvari, a ne komercijalnih

pripravaka. I ovom se prilikom ističe da sredstva za zaštitu bilja (pesticide) treba
primjenjivati racionalno i stručno, uz pridržavanje načela integrirane zaštite bilja.
Prvu cjelovitu knjigu posvećenu kukcima napisao je Talijan Aldrovandi 1602.
godine, a prva katedra "insektologije" osnovana je 1790. godine na sveučilištu u
Pisi. U Hrvatskoj je prvo veliko entomološko djelo u tri toma napisao Schlosser
Klekovski 1877-79. godine pod nazivom "Fauna kornjašah trojedne kraljevine".
Popularno djelo o kukcima u dva toma nazvano "Kukci" napisao je Mijat Kišpatić
1887. g. Jedinu cjelovitu sistematsku entomologiju napisao je 1952. godine Željko
Kovačević, profesor Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Zagrebu, u tri toma
pod nazivom "Primijenjena entomologija: Opći dio, Poljoprivredni štetnici i Šumski
štetnici". Godine 1982. objavljena je (M. Maceljski) "Entomologija - štetnici voćaka
i vinove loze", a 1991. godine (M. Maceljski, J. Igrc) "Entomologija - štetne i korisne
životinje ratarskih usjeva".

13
 Koljeno ARTHROPODA - ČLANKONOŠCI

Razred HEXAPODA - KUKCI (INSEKTI)

Podrijetlo kukaca seže unatrag 500 i više milijuna godina otkada su poznati
fosili kukaca. To je najbrojnija skupina živih bića. Smatra se da ima blizu milijun
poznatih vrsta kukaca, ali da broj njihovih vrsta prelazi 4-5 milijuna. Svake godine
otkriva se oko 2 tisuće novih vrsta. To je razumljivo ako se zna da velika
prostranstva zemlje nisu još uopće ili nisu potpuno istražena. Kukci se odlikuju i
velikom brojnošću pojedine vrste. Tako smo u Hrvatskoj nalazili više milijuna
krumpirovih zlatica na jednom hektaru krumpira, biljke šećerne repe s više
desetaka tisuća lisnih uši i milijune štitastih uši na jednoj jedinoj voćki.
Samo manji dio kukaca ubraja se u štetnike poljoprivrednih kultura. U svijetu
je opisano oko 10 000 vrsta fitofagnih kukaca. Prvi podaci o štetnim kukcima stari
su oko 6000 godina a potječu iz Egipta. Poznat je carski ukaz izdan 1075. godine
prije Krista u Kini o obvezatnom suzbijanju skakavaca. Uzgoj dudova svilca i
pčela poznati su oko 5000 godina. U srednjem su vijeku štete nanijete od kukaca
smatrane božjom kaznom, a uzročnici sudski gonjeni i osuđivani na izgon iz zemlje
(npr. grčice hrušta iz Švicarske).
U Hrvatskoj je prisutno blizu tisuću vrsta kukaca - poljoprivrednih štetnika -
koji mogu pričiniti gospodarski značajne štete. Neki od njih javljaju se redovito
svake godine (krumpirova zlatica, repičin sjajnik) te se ubrajaju u permanentne
štetnike, a drugi se javljaju povremeno (gubar, repina pipa) te se smatraju
periodičnim štetnicima. Mnogo su brojnije one vrste fitofagnih kukaca, koje se
također hrane na poljoprivrednim kulturama, ali toliko malo da se ne ubrajaju u
štetnike. Mnogo je entomofagnih vrsta koje su prirodni neprijatelji štetnika
(paraziti ili predatori), pa stoga imaju važnu ulogu u reguliranju brojnosti štetnika.
I o njima treba biti riječi u svakoj poljoprivrednoj entomologiji. Konačno, neki
kukci i na druge načine izravno ili neizravno utječu na čovjeka, npr. utječu na
plodnost tla, oprašivači su bilja, ometaju ljude kao gamad ili molestanti, nametnici
su ljudi i domaćih životinja, prenosnici su bolesti itd. Od ukupnog broja u svijetu
poznatih vrsta kukaca 39 % su kornjaši (Coleoptera), 16 % dvokrilci (Diptera), 15
% leptiri (Lepidoptera), 14 % opnokrilci (Hymenoptera), te 16 % svi ostali redovi.

15
 Podjela kukaca
Carl Linne (1707.-1778.) postavlja osnove suvremene sistematike kukaca. On
životinje dijeli na koljena, razrede, redove, porodice (familije), rodove i vrste.
Vrsta je osnovna sistematska jedinica. Između tih kategorija postoje i druge,
primjerice podredovi, nadporodice, podvrste itd., a rabe se samo kad je to
potrebno. Puni znanstveni naziv vrste označavaju tri imena: latinski nazivi za rod
i vrstu te ime autora prvog opisa vrste. Latinski nazivi olakšavaju korištenje svjetske
literature i međusobno razumijevanje stručnjaka. Razvojem sistematske
entomologije mijenjani su pojedini nazivi pa su dosta česti sinonimi. U ovom
djelu navodimo samo one sinonime koji su češće bili korišteni u Hrvatskoj. Postoje
pravila o načinu pisanja imena autora i sinonima u znanstvenim radovima.
Međutim, da bi olakšali snalaženje korisnicima ovog djela, odlučili smo se na
jednostavniji način jednoobraznog pisanja imena autora i sinonima ne pridržavajući
se tih pravila.
Kukci se ubrajaju u razred Hexapoda, koljeno člankonožaca - Arthropoda.
Razred Hexapoda dijeli se na različite načine, ovisno o autorima. Mi ćemo koristiti
jednostavnu podjelu uobičajenu u našoj stručnoj literaturi. Postoje dva podrazreda:
Aptervgota (beskrilni kukci) i Ptervgota (krilati kukci).

Podrazred Apterygota dijeli se na četiri reda:

Collembola (skokunci, nogorepci),
Protura (bezrepci),
Diplura (duplorepci),
Thysanura (dlakorepci).

Podrazred Pterygota dijeli se na dvije skupine: na kukce s nepotpunom

preobrazbom - Heterometabola (ličinka sliči imagu i u njega se izravno
preobražava) i na kukce s potpunom preobrazbom - Holometabola (ličinka je
jako različita od imaga, a između ličinke i imaga postoji stadij kukuljice). Od
tridesetak redova spomenut ćemo samo one važne za poljoprivredu, te redove
u koje se ubrajaju vrste koje se često uočavaju u prirodi.

U Heterometabola se ubrajaju:
Ephemeroptera (jednodnevne mušice), Orthoptera (pravokrilci),
Odonata (vretenca), Psocoptera (prasne uši),
Blattodea (žohari), Mallophaga (dlakožderi)
Mantodea (bogomoljke),
Anoplura (životinjske uši),
Isoptera (termiti),
Thysanoptera (resičari, tripsi),
Plecoptera (obalne muhe)
Dermaptera (kožaši), Heteroptera (stjenice),
Phasmida (nakaznici), Homoptera (jednakokrilci)

16
 Homoptera (jednakokrilci) dijele se na pet podredova: Cicadina (cvrčci),
Psvllina (lisne buhe), Alevrodina (štitasti moljci). Aphidina (lisne uši) i Coccina
(štitaste uši).

U Holometabola se ubrajaju:
Hymenoptera (opnokrilci), Lepidoptera (leptiri),
Coleoptera (kornjaši), Siphonaptera (životinjske buhe),
Neuroptera (mrežokrilci), Diptera (dvokrilci).

APTERYGOTA - beskrilni kukci

Medu beskrilnim kukcima nema krilatih, ali ima mnogo vrsta koje se ubrajaju
u krilate kukce, iako nemaju krila. Naime, ova podjela nije obavljena prema
morfološkim karakteristikama, nego prema postanku i razvoju kukaca. Apterygota
su arhaični kukci, a njihov postanak seže do prvih kukaca na zemlji. Danas je
poznato više od 2000 vrsta. Dijele se na četiri reda:
Red COLEMBOLIA - SKOKUNCI na zatku imaju odskočnu vilicu (furca)
kojom skaču. Većinom su maleni, dugi koji mm, nikada dulji od 6 mm. Česte su
vrste roda Sminthurus, posebno S. viridisL., te rod Folsomia. Iako su redovito
fitofagne vrste, mogu postati i karnivori te se hraniti jajima drugih vrsta kukaca.
Mogu imati do šest generacija godišnje. Većina vrsta živi u tlu te utječu na plodnost
i druga svojstva tla. Neke od tih vrsta hrane se klicom i sitnim korjenčićima raznih
biljaka, pa u slučaju velike brojnosti
mogu biti štetne.
Vole vlažna rahla tla bogata
humusom pa su najčešći u vrtnoj zemlji
i zemlji u koju se sade lončanice. Stoga
su najčešći na cvijeću, a oštećuju mu
korijenje, klicu, podzemne dijelove
stabljike i sl. Zabilježene su manje štete
na orhidejama, karanfilu, na
lukovicama tulipana i ljiljana, te na
nekim drugim vrstama cvijeća. Na
lončanicama štete već samom
prisutnošću. No uglavom se hrane
uginulim biljnim dijelovima u SL 2. Skokunci
raspadanju. Zabilježene su nešto veće
štete na šećernoj repi u fazi nicanja, a katkad i na žitaricama i lepirnjačama. Brojnost
skokunaca može se smanjiti sniženjem vlage, uništavanjem ostataka bilja te
termičkom ili kemijskom sterilizacijom tla koje se koristi za lončanice.
Red PROTURA - BEZREPCI te red DIPLURA - DUPLOREPCI još su sitniji,
ne premašuju 2 mm. Žive u tlu i hrane se organskom tvari. Nemaju veću važnost.

17
 Najbliži višim redovima kukaca jest red THYSANURA - DLAKOREPCI.
Također žive u tlu, hraneći se organskom tvari u raspadanju, algama, gljivicama i
lišajevima. Poznatija je vrsta srebrna ribica (Lepisma saccharina L.), kukac dug
desetak mm, srebrnkasta ribolika tijela s tri duga nastavka na zatku. Zadržava se
na vlažnim mjestima, u podrumima i na sličnim mjestima. Hrani se različitim
otpacima, ali i papirom, strvinama i si. Svojom prisutnošću ometa ljude (izaziva
gađenje) pa se ubraja u gamad, no nema veću važnost.

Colembolla i druge vrste Apterygota pretežno žive u tlu. Ubrajaju se u

mesofaunu tla. Tlo je vrlo bogato životinjama. Uz mnogo milijuna praživa, na
jednom kvadratnom metru tla do dubine od tridesetak cm, može se nalaziti više
milijuna nematoda, stotinjak tisuća grinja, gotovo toliko skokunaca, tisuće drugih
beskrilnih kukaca, te stotinjak ili manje jedinki pojedinih drugih važnih vrsta
životinja. Životinje manje od 0,2 mm ubrajaju se u mikrofaunu tla, one od 0,2 do
2 mm (nematode, grinje, skokunci i drugi beskrilni kukci) u mesofaunu, životinje
od 2 do 20 mm (razni kukci) u makrofaunu, a one veće od 20 mm (ostali kukci,
stonoge, gujavice itd.) u megafaunu tla.
Mesofauna tla pretežno razgrađuje organske tvari u tlu i time pridonosi
pristupačnosti pojedinih hranjiva biljkama. Ima velik utjecaj na fizikalna svojstva
tla, popravlja strukturu tla, aeraciju i druga svojstva. Tla bogata mesofaunom
plodna su tla. Tla nepovoljnih fizikalnih svojstava zbog pretjeranog zbijanja teškim
strojevima ili tla u kojima se mnogo koriste agrokemikalije siromašna su
pripadnicima mesofaune. Stoga zastupljenost vrsta i njihova brojnost ukazuje na
svojstva tla, pa i na plodnost tla. Moguće su i preciznije analize svojstava tla
utvrđivanjem prisutnosti pojedinih vrsta jer neke vrste vole tla bogata dušikom,
druge fosforom itd. Jedan od osnivača pedoentomologije, ruski stručnjak Giljarov,
navodi da je tek analizom vrsta skokunaca u crvenim tlima Krima dokazano da je
to tip zemlje crvenice (terra rossa) kakav postoji i u Sredozemlju. U nas je Kovačević
objavio više radova o korelaciji mesofaune i plodnosti tla, te već u šezdesetim
godinama ukazao da pretjerano korištenje mineralnih gnojiva, herbicida i drugih
pesticida radikalno smanjuje brojnost pripadnika mesofaune. I mi smo (Maceljski)
u to vrijeme dokazali da herbicidi na osnovi triazina isprva naglo smanjuju njihov
broj, ali se krajem vegetacije ponovno uspostavi populacija kao na netretiranoj
kontrolnoj površini. U Posavini je u šumskim tlima nađeno 70 vrsta, a u oranicama
21 vrsta skokunaca (Pagliarini).
Utvrđivanje prisutnosti i brojnosti mesofaune najčešće se obavlja Tullgrenovim
lijevcima. Donji lijevak ima na gornjoj, proširenoj strani umetak s mrežom na koji
se stavlja sloj od oko 3-4 cm zemlje. Gornjim lijevkom poklopi se donji. Na
početku suženog dijela gornjeg lijevka nalazi se slaba žarulja. Toplinom, pa i
svjetlošću, tjera pripadnike mesofaune prema dolje. Kada dođu do mreže
propadnu kroz nju, te preko donjeg lijevka upadaju u postavljenu bočicu s
alkoholom. Postupak traje 2-4 dana. Postoje i složenije metode ispiranja slične
metodama za nematode.

18
 PTERYGOTA - krilati kukci
Red EPHEMEROPTERA -JEDNODNEVNE MUŠICE
Proširene su svuda u svijetu. Ličinke žive u vodi. Odrasli oblici lete u rojevima
iznad voda. Pare se u zraku. Privlači ih svjetlo. Važna su hrana ribama. Nemaju
ulogu u fitomedicini.

Red ODONATA - VRETENCA, VILINI KONJICI, LIBELE

Ličinke žive u vodi. Odrasli su živih boja, koje mjenjaju tijekom vremena.
Veliki su kukci, dugi do 60 mm. Odlični su letači, zadržavaju se u blizini
vodotokova. Karnivori su, pa se ubrajaju u predatore, no zbog biotopa u kojem
se zadržavaju imaju malu ulogu u fitomedicini.

R e d BLATTODEA - ŽOHARI
Žohari su pratitelji čovjeka. Ubrajaju se u gamad jer žive u obitavalištima
čovjeka. Njima pogoduje viši standard života, jer razne podne i zidne obloge
omogućuju sklanjanje, a kućni strojevi tamna, topla i vlažna skloništa. No, njima
još više pogoduje nečistoća i nehigijenske prilike, jer u takvim uvjetima lako dolaze
do hrane. Štete poljoprivrednim proizvodima jer ih onečišćuju, kako izmetom
tako i svojim prisutnošću. Neke vrste žive u prirodi, no nemaju fitomedicinsku
važnost. Omnivori su, ali se najradije hrane otpatcima namirnica i ostacima hrane.
Zato su najčešći u skladištima prehrambenih proizvoda i u smočnicama. Trebaju
dosta vode pa se nalaze i u kupaonicama, kuhinjama i si. Termofilni su organizmi.
Zadržavaju se u mraku. Gospodarsku važnost imaju u ugostiteljskim objektima,
gdje njihova prisutnost narušava kvalitetu objekta, ali i drugdje gdje svojom
prisutnošću onečišćuju hranu. Smatra se da prenose klice nekih bolesti čovjeka.
Žohari imaju plosnato tijelo ovalna oblika. Prednja su krila hitinizirana, stražnja
opnenasta. No rijetko i slabo lete. Usni je ustroj podešen za grizenje. Jaja odlažu u
"paketima" nazvanim ooteke, koje su obavijene opnom koja sprečava njihovo
isušivanje. U jednoj ooteci nalazi se najčešće 16-30 jaja. Odrasli oblici žive vrlo
dugo, u nekih vrsta i do tri godine. Mogu dugo preživjeti bez hrane.
U nas su važne tri vrste.

Smeđi žohar (Blatella germanica L.) nazvan i bubašvaba. Duljina mu je

tijela do 15 mm. U grijanim prostorima ima dvije generacije godišnje.
Crni žohar (Blatta orientalis L.) nazvan i rus. Znatno je veći - 20-25 mm.
Plodniji je od smedeg žohara. Razvoj jedne generacije traje više godina.
Američki žohar (Periplaneta americana L.). Odrasli oblik dug je do 35
mm. Crvenosmede je boje. Razvoj je ličinki spor. Odrasli oblici žive do 2 godine.
Najčešći je u lukama. Subtropska je vrsta.

19
 Na drugim kontinentima, pa i u SAD,
postoje vrste tijela velika i do 6 cm. U nekim
krajevima pogoduje im gradnja kuća s
dvostrukim zidovima medu kojima nalaze
skloništa. Stoga se takve kuće često grade s
otvorima u zidovima kroz koje se redovito
nekoliko puta godišnje upuhavaju fizikalni
insekticidi (npr. inertna prašiva).
Suzbijanje žohara provodi se higijenskim
mjerama održavanja čistoće svih prostora gdje
se čuva ili rukuje namirnicama i hranom.
Žohare se može hvatati u posebne klopke (npr.
Blatstop, Roachtrap itd). U njima se nalazi
feromon agregacije koji privlači žohare te
ljepilo na koje se zalijepe. Može se koristiti i samo ljepilo (npr. Alt) kojim se premazu
daščice ili komadi kartona i postave iza ili ispod domaćinskih strojeva ili namještaja.
Postoje i kupovne ljepljive pločice (Strike insects i sl.). Od kemijskih tvari
preporučaju se regulatori razvoja koji ometaju razvoj ličinki (npr. Gencor). Sve
ove tzv. "nepesticidne" mjere vrlo su učinkovite ako se provode u cijelom objektu.
Kemijske insekticide treba primjeniti samo kada je prijeko potrebno i sukladno
uputama. Preporučuje se primjena tvornički pripremljenih sredstava koja se
nabavljaju u malim prskalicama (npr. Gett) ili sprej dozama. Manje se koriste
insekticidna prašiva. Sredstva koja treba prije primjene pripremiti (razrijediti
vodom) koriste DDD poduzeća u sklopu mjera sanitarne higijene koje provode,
no mogu ih koristiti i pojedinci. Takva su sredstva Empire, K-Othrine WP 25,
Safrotin EC-20 itd). Pri rukovanju tim sredstvima treba se strogo pridržavati svih
mjera opreza navedenih u uputama, te spriječiti svaki dodir s namirnicama i
hranom.

Veliki kukci karakteristična oblika. Prednje noge drže ispružene prema

naprijed prema čemu su dobile ime.
Razvijena je mimikrija. Grabežljiva su,
hrane se raznim kukcima i drugim
malim životinjama. Malobrojni su pa
vrlo malo utječu na brojnost štetnika.
No, u svijetu se uzgajaju i prodaju za
biološko suzbijanje nekih štetnika.
Obično se stavljaju u promet u obliku
jaja, a cijena u SAD iznosi oko 2 USD
za 200 jaja. Bogomoljke su poznate po
svojstvu nekih vrsta da ženka nakon
SI. 4. Bogomoljka (snimio M. Maceljski)
kopulacije pojede mužjaka.

20
 U nas je najčešća vrsta Mantis religiosa L., posebice česta u obalnom području.
Duljina tijela je 3-4 cm, zelene boje. Odlaže jaja u ootekama. U našim je
istraživanjima jedna bogomoljka prosječno pojela 20-30 mrežastih stjenica platane
dnevno.

R e d ISOPTERA - TERMITI
Prošireni kukci u tropskim i suptropskim područjima, no ima ih i u obalnom
području Hrvatske. Odlikuju se zajedničkim organiziranim načinom života i
raspodjelom rada. Žive u termitnjacima koji mogu biti visoki više metara, u starim
stablima drveća, čokotima vinove loze, u građevinskom drvetu itd. Jedna kolonija
termita ima samo jednu plodnu ženku - kraljicu. Ona živi do 15 godina tijekom
kojih može izleći desetak i više milijuna jaja. Kraljica ima povećano tijelo, te može
biti do 20.000 puta teža od ostalih jedinki u termitnjaku. Termiti radnici donose
hranu kraljici i ličinkama, katkada i vojnicima, a termiti vojnici brane ih od uljeza.
Vojnici imaju očvrsnuto tijelo s jako razvijenim mandibulama. Jedanput godišnje
istog se dana razviju spolni oblici - mužjaci i ženke, koji izlaze iz termitnjaka. Ti
oblici lete pa se ta pojava naziva svadbenim letom. Oplođena ženka osniva novi
termitnjak, a mužjak ugiba, pa ga često termiti radnici unose u termitnjak za hranu.
U termitnjaku se uzgajaju neke vrste gljivica, spore kojih termiti koriste kao hranu.
Termitima svjetlost smeta (heliofobnost). Stoga izlaze iz termitnjaka noću, a one
vrste koje žive u drvu uopće ne izlaze (osim spolnih oblika). Najčešće su bijele
boje.
U Hrvatskoj su prisutne dvije vrste
termita, unijete drvenom ambalažom iz
tropskih područja. To su zemni termit
(Reticulitermes lucifugus Rossi) i
žutovrati termit (Calotermes
flavicollis F.). Spolni oblici zemnih
termita crne su boje i dosta tromi, a
spolni oblici žutovratih termita imaju
kestenjastožuti nadvratni štit i živahniji
su.
SI5 Termiti
U nas je zemnog termita opisao još
1890. g. G.B. Novak. Živi u termitnjacima u zemlji ili drvu. Prvenstveno oštećuje
tehničko drvo. Nađen je u građevinskom drvetu nekih turističkih objekata i
obiteljskih kuća u Istri i na otoku Cresu. Neki su se objekti srušili zbog potpunog
gubitka nosivosti grade, u drugim su provedene mjere suzbijanja. Zaraženo drvo
iznutra se pretvara u prašinu, a izvana se još potpuno zadržava njegova struktura.
Stoga se nazočnost termita često otkriva prekasno.
Žutovrati termit u Hrvatskoj je otkriven u 1921. g. Nalazi se u cijelom našem
obalnom području, no najčešće u južnim dijelovima Dalmacije, u starim čokotima,
u maslinama, smokvama, čempresima pa i u tvrdom drvu koprivića (Celtis). Nađen
je i u drvenim stupovima. Na Pelješcu se mjestimice može naći u oko 30 % čokota

21
u vinogradima starijim od 20 godina. U jednom čokotu pročno se nalazi oko 650
termita s jednom kraljicom. Radnici te vrste dugi su 5-6 mm, vojnici 7-8 mm.
Narod ih zove "bijelim mravima". Zaraženim čokotima suše se izboji. Sve mjere
intenziviranja proizvodnje, bolja gnojidba i obrada, koje pogoduju vitalnosti
čokota, smanjuju opasnost od termita. Termiti su u nas ipak samo sekundarne
važnosti jer se javljaju na slabo vitalnim biljkama.
Suzbijanje termita u nas je potrebno samo pri zarazi građevinskog drveta u
nekim objektima. Postojeća zaraza može se uništiti fumigacijom uz prethodno
pokrivanje (hermetizaciju) cijelog objekta plastičnim folijama. Najčešće se
primjenjuje metilbromid. Zaraza se sprečava impregnacijom građevinskog drva
tvarima koje djeluju termiticidno, uključivši insekticide dopuštene za tu namjenu.
Neki su insekticidi sastojak boja za drvo. Drveni namještaj i drugi drveni predmeti
koji se izvoze u zemlje u kojima termiti prave veće štete, moraju biti obrađeni
tako da budu "termiteproof".

R e d PLECOPTERA - OBALNE MUHE

Ličinke žive u vodi te se njima hrane ribe. Većinom su karnivori. Odrasli
oblici lete u blizini voda. Nemaju nikakavu važnost za fitomedicinu.

R e d DERMAPTERA - KOŽAŠI
Dosta veliki kukci. Kreću se noću. Na abdomenu imaju izraštaje u obliku
kliješta. Omnivori su. Zadržavaju se na vlažnim, tamnim mjestima. Najčešća vrsta
u nas jest uholaža (Forficula auricularia L.). To je smeđi kukac dug oko 15 mm.
Ima kratko pokrilje, a dobro razvijena stražnja krila. Često se nalazi u zbijenim
grozdovima, u vinogradarskim breskvama, glavama kupusa i si. Katkad oštećuje
mekanu pokožicu nekih vrsta plodova, a uvijek ih onečišćuje izmetom. Također
smanjuje vrijednost svojom prisutnošću.
Može oštetiti i pupove nekih biljaka, pa
su zabilježene štete i na suncokretu.
Zaraza se smanjuje uklanjanjem
mjesta pogodnih za zadržavanje
uholaža, primjerice složenog ogrijevnog
drva, dasaka, salonita, crijepa i si.
Izravno se suzbijanje ne preporučuje, jer
su uholaže kao omnivori djelomično i
korisne uništavanjem nekih štetnika.

R e d PHASMIDA - NAKAZNICI
Veliki kukci izdužena ili spljoštena
tijela. Više prošireni u tropskom i
Si. 6. Uholaža (snimio M. Maceljski) suptropskom području. Poznati po

22
mimikriji: štapićasti nalikuju izboju, spljošteni imaju listoliki oblik. U nas se u
obalnom području može naći vrsta paličnjaka Bacillus rossii F.. Ima štapićasto
tijelo. Fitofag, no zbog male je brojnosti beznačajan. Druga vrsta paličnjaka
Carausius morosusL. nekad je bio mnogo uzgajan za laboratorijsko proučavanje
načina djelovanja insekticida, a sad se još koristi za proučavanje različitih životnih
procesa.

Red ORTHOPTERA - PRAVOKRILCI

Prema starijoj podjeli taj se red nazivao Saltatoria. Danas se red Orthoptera
dijeli na podred Caelifera i podred Ensifera. Pripadnici podreda Caelifera imaju
ticala kraća od polovice tijela, s ne više od 30 segmenata, timpanalni organ smješten
im je na prvom segmentu abdomena, a ženka ima kratku leglicu. U njih se ubrajaju
pravi skakavci porodice Acrididae. U podred Ensifera ubrajaju se vrste s dugim
ticalima, često duljim od tijela. Timpanalni organ smješten im je na tibiji prednjeg
para nogu, a ženka ima dugu leglicu svinutu prema gore. U taj podred ubrajaju
se porodice Tettigonidae, Gryllidae i Gryllotalpidae.
Pravokrilci su većinom veliki insekti. Imaju najčešće bilateralno spljošteno
tijelo. Glava ima orthognatan položaj, usni ustroj razvijen je za grizenje i žvakanje.
Imaju dva para dobro razvijenih krila. Prednji je par očvrsnuo te predstavlja
polupokrilje (semielitre), a drugi je par opnenast te omogućuje vrlo dobra letačka
svojstva. Noge su dobro razvijene i u mnogih vrsta omogućuju skakanje.

Skakavci kao globalni problem

Skakavci su pojam proždrljivosti, štetnosti i selenja. Njihova svojstva, a napose
brojnost, skupno zadržavanje, mobilnost i migracija te proždrljivost od davnine
su bili uzrok golemih šteta, ali i straha ljudi od skakavaca. Smatra se da su
opustošene zelene površine prilikom najezde skakavaca bile uzrokom mnogih
seoba naroda, a u drugoj polovici 19. stoljeća prouzročili su mnoga umiranja
zbog gladi u nekim afričkim zemljama. Kineski je car 1075. godine prije Krista
naredio obvezatno skupljanje i uništavanje skakavaca, a Plinije spominje obvezu
Grka da u tri navrata skupljaju skakavce: prvo jaja, pa ličinke a zatim odrasle
oblike. Skakavci su, nema sumnje, sudjelovali u kreiranju povijesti nekih naroda.
No ni danas u nekim područjima svijeta stanje nije bolje.
UN su svojevremeno pojavu skakavaca svrstali medu elementarne nepogode.
To je opravdano jer uspjeh njihova suzbijanja ovisi o međudržavnoj suradnji
širokih razmjera. No proglašavanje elementarnom nepogodom jakih napada bilo
kojih drugih štetnika, primjerice poljskih miševa i voluharica, nema nikakva
opravdanja jer je takav napad moguće spriječiti lokaliziranim preventivnim i
kurativnim mjerama.
Od skakavaca su najviše ugrožena područja Sahela, zatim sjeverne i srednje
Afrike, Etiopije, Arapskog poluotoka, južnih dijelova Azije, pa i Južne Amerike.
Izoliranih, ali katkad vrlo velikih šteta ima i drugdje, pa i u južnoj Europi i SAD.

23
 Preduvjet uspješnog suzbijanja skakavaca jest međunarodna suradnja svih
ugroženih zemalja. Jata lete brzinom od oko 20 km/sat, no uz pomoć vjetra i
trostruko brže, pa u jednom danu mogu preletjeti i 1000 km. Radi takve sposobnosti
leta jata skakavaca prelaze granice pojedinih zemalja, te, ako izostane suradnja,
iznenađuju stanovnike područja gdje se jato spusti. Dok se organizira suzbijanje,
jato napravi pustoš, te odleti dalje. Pri posljednjoj masovnoj pojavi 1988.-1990. g.
neka su manja jata iz Afrike stigla do Karibskih otoka, a čest je bio prelet u zemlje
južne Europe.
Zanimljivo je da se jata skakavaca dižu s još nepotpuno uništenih polja i
drugih zelenih površina i lete dalje, iako još imaju dovoljno hrane. Ta se pojava
pripisuje atavizmu, dakle naslijeđenom instinktu za seljenje, koji potječe još iz
vremena kad su zelene oaze bile malene pa su se skakavci selili zbog nedostatka
hrane. Jato skakavaca u zraku može se locirati radarom, no teško ga je uništiti za
vrijeme leta. To je pokušavano vojnim avionima, ali uspjeh je bio slab. Istina, još
nikad nije u tu svrhu angažirana suvremena oprema takvih aviona koja bi mogla
biti mnogo djelotvornija od do sada korištene opreme.
Suzbijanje skakavaca
najbolje je usmjeriti na
njihove ličinke. Skakavci
masovno odlažu jaja u
ootekama na relativno
mala područja. Jaja tu
čekaju dok padne kiša a
uskoro potom iz njih izlaze
ličinke. One, zahvaljujući
kiši, nalaze zeleni biljni
pokrov - hranu. Sele se
skačući, i, kad bi bilo
poznato mjesto gdje se
nalaze, lako bi se uništilo
SI. 7. Skakavci u kopulaciii , .
milijarde ličinki. Stoga bi
bilo najvažnije organizirati motrenje kretanja skakavaca u vrijeme ovipozicije te
utvrditi mjesta odlaganja jaja. Povremenim motrenjem moglo bi se tada utvrditi
vrijeme izlaska ličinki te ih uništiti kemijskim tretiranjem dok su još izvan
poljoprivrednih površina i dok ne mogu prijeći veću udaljenost. Za vrijeme Drugog
svjetskog rata zabilježen je slučaj da je saveznička komanda u Kairu, usprkos
ogorčenih borbi s njemačkim afričkim korpusom, odvojila 2000 vojnika s pratećim
brojem vozila za suzbijanje ličinki skakavaca žarišta kojih su bila pronađena. U
tridesetim je godinama zbog koordinacije suzbijanja skakavaca uglavnom u
engleskim kolonijama u Africi osnovan akridiološki centar u Londonu, koji je
poslije rata prekinuo svoju aktivnost.
Treba spomenuti da se od 1986. g. povećava brojnost skakavaca u Sahelu
koji su se uglavnom iz područja Sudana počeli širiti manjim dijelom preko Etiopije
na Arapski poluotok, a većim dijelom krenuli na zapad. Taj je napad iz godine u

24
godinu postajao sve jači te je dosegao kulminaciju 1989.-1990. g., kad su golema
jata prekrila velika područja Mauritanije, Alžira, Maroka i drugih zemalja.
Zabilježena su jata s do 30 milijardi jedinki, a jedno je jato bilo dugo 25 km, a
široko 2 km. Jedno jato srednje veličine u jednom danu poždere oko 3000 tona
biljne tvari. Na 1 ha se može spustiti 50 milijuna jedinki koje teže 50 t, a toliko
hrane pojedu u jednom danu. Treba istaknuti da štetnost tih vrsta skakavaca koje
se javljaju u Sahelu pojačava dugovječnost odraslih oblika - žive do 4 mjeseca.
Ovaj posljednji masovni napad bio je kombinirani napad pravih skakavaca i
zrikavaca. Najbrojnije su vrste pustinjski i migratorni skakavci.
U suzbijanju toga
posljednjeg napada bilo je
samo u Maroku angažirano
oko 1500 stručnjaka, brojni
avioni pristigli u pomoć iz
Europe, a od insekticida
korišteni su foksim,
klorpirifos, fenitrotion,
propoksur i drugi. Radi
smanjenja negativnih
utjecaja na okoliš
preferiraju se insekticidi
SI. 8. Jato skakavaca u zraku
kraćeg djelovanja. Čitavu
akciju objedinjavao je krizni štab formiran pri FAO u Rimu, koji je satelitskim
programom ARTEMIS nadzirao pojavu (monitoring) skakavaca. Program je
registrirao oborine, razvoj vegetacije, kretanje skakavaca (s pomoću satelita), te
prognozirao pojavu i smjer kretanja.Treba istaknuti da pri jačoj pojavi skakavaca
u sjevernoj Africi postoji mogućnost preleta pojedinih jata u Europu, pri čemu su
najviše ugroženi Portugal, Španjolska, južna Francuska te talijanski otoci, ali nije
isključena mogućnost doleta manjih jata i u naše obalno područje.

PRAVI SKAKAVCI - ACRIDIDAE

Znanost koja proučava skakavce naziva se akridiologija, a stručnjak akridiolog.
Stare kronike spominju da su 1543. godine skakavci "u Dubrovniku, Bosni i
Dalmaciji sve izjeli". U bivšoj SFRJ skakavci su često činili sete u Makedoniji, pa u
Crnoj Gori, južnoj Srbiji, Hercegovini, rjeđe u Istri i Dalmaciji. U pojedinim
godinama bilo je pravih invazija skakavaca, npr. krajem osamdesetih godina u
Popovom polju u Hercegovini ili okolici Prilepa. U nas su najčešći marokanski i
talijanski skakavci. Obje su vrste redovito prisutne u solitarnoj fazi, kad ne prave
štete. Marokanski skakavci češće, talijanski rjeđe javljaju se masovno u gregarigenoj
fazi, kad mogu pričiniti velike štete i u našim krajevima.
Zatopljenje klime i sve dulja suha razdoblja mogu povećati učestalost i brojnost
skakavaca i u Hrvatskoj. Na to ukazuju najnovije jake pojave (do 300 jedinki na
2
m ) marokanskog skakavca u Mađarskoj i u nekim drugim susjednim zemljama.

25
Marokanski skakavac (Dociostaurus maroccanus Thunb.)
Odrasli je oblik žutosmede boje s tamnim pjegama. Vratni je štit sužen u
sredini i na njemu je svijetli crtež u obliku slova X. Duljina je tijela 3-3,3 cm. Ženke
odlažu jaja u ootekama dugim oko 20 mm, koje sadrže prosječno 30 jaja. Jedna
ženka odloži oko 200 jaja. Ooteke su odložene u tlo. Pri tome ženke biraju
neobrađena tla, najčešće pašnjake, planinske livade i slične terene izvan
intenzivnije obrađivanih površina. Ovipozicija se zbiva od kolovoza do listopada.
Jaja prezime. Tijekom travnja izlaze ličinke. Zadržavaju se u skupinama i kreću
se skakanjem. Isprva prevale tek po koji metar, a pod kraj razvoja u jednom danu
premjeste se i do nekoliko km. Kreću se u zbijenoj fronti. Razvoj ličinke prolazi
kroz pet stadija, a traje 4-7 tjedana.
Razvoju ličinki, a time i masovnosti pojave marokanskog skakavca, pogoduje
vlažnost. Jake proljetne suše isušuju jaja i, zbog pomanjkanja prirodne vegetacije,
izgladnjuju ličinke. Prevelika vlažnost također im šteti jer se raspucavaju horioni
jaja, jaja pljesnive, šire se bakterijske i gljivične bolesti medu ličinkama. Optimalna
im je količina oborina tijekom ožujka, travnja i svibnja oko 100 mm, dakle sušno,
ali opet ne previše sušno razdoblje. U našoj zemlji nema takvih područja, jer su
oborine u tom razdoblju barem 150 mm i više. Stoga i nema redovitih masovnih
pojava marokanskog skakavca, nego samo u iznimno povoljnim godinama. I
rano proljetno zatopljenje pogoduje razvoju ličinki. Ova se vrsta javlja solitamo,
no vrlo lako, čim se pojavi u većem broju, prelazi u gregarigenu fazu. U
gregarigenoj fazi dolazi do izražaja zadržavanje u masi i instinkt seljenja. Kad se
prvi skakavci dignu i polete u nekom pravcu, slijede ih i svi ostali, makar bilo još
dovoljno hrane. U gregarigenoj fazi mijenjaju se i neka morfološka svojstva, npr.
odnos između duljine prednjih krila i femura stražnjih nogu. Izvanredno su
proždrljivi: dnevno konzumiraju znatno više hrane od vlastite težine. Aktivni su
samo kod temperatura viših od 10-15 °C.
Najvažnije bolesti skakavaca jesu bakterioza Coccobacilus acridiorum i
mikoza Empusa grylli. Važni su im neprijatelji ptice koje se obilno hrane
skakavcima, a i perad, pa se primjerice tjeranjem jata purana nekada smanjivala
brojnost skakavaca. Medu pticama naročito su aktivni čvorci, pa njihova brojnost
katkad ovisi upravo o dostupnosti skakavaca u njihovoj ishrani. Čvorci se
zadržavaju i gnijezde u područjima jače pojave skakavaca pa su važni regulatori
njihove brojnosti. Jedan čvorak može dnevno pojesti do 200 skakavaca (ličinki
III. stadija). Postoji i više vrsta kukaca, kako grabežljivaca, tako i parazita, kojima
su skakavci domaćini, a poznati neprijatelj skakavaca jest i pauk - crna udovica,
pa njegovoj brojnosti pogoduje pojava skakavaca.
Suzbijanje skakavaca povezano je s uspješnom prognozom njihove pojave,
koja se temelji na brojnosti ooteka na mjestima prezimljenja i na pravovremenoj
signalizaciji pojave i pravca kretanja jata ličinki. Opasnom se smatra brojnost jaja
veća od 200/m2. Ličinke treba uništiti prije nego što stignu do plodnih polja. To
je moguće rasipavanjem zatrovanih mamaca ispred fronte njihova kretanja ili
izravnim tretiranjem insekticidima. Kada dopru unutar poljoprivrednih površina,
izravnu primjenu insekticida ograničava raznovrsna struktura biljaka. Kao što je

26
poznato, insekticidi su ograničeni u svojoj primjeni za određene kulture, pa se
mnogi od njih u mješovitim kulturama ne mogu koristiti. Najveću mogućnost
primjene u mješovitim usjevima imaju insekticidi na osnovi karbarila i fenitrotiona,
klorpirifos je djelotvoran no nije dopušten za vinovu lozu, a lindan je visoko
djelotvoran, ali zabranjen za povrće, krmno bilje i vinovu lozu. I piretroidi dolaze
u obzir za suzbijanje skakavaca u mješovitim usjevima. Izbor insekticida protiv
ličinki na nepoljoprivrednim površinama ovisi o ekonomičnosti, opasnosti
onečišćenja voda i otrovnosti za ptice i divljač. Zatrovani mamci jako ugrožavaju
ptice, no tamo gdje njih nema, mogu se koristiti svi prije spomenuti insekticidi
dodani mekinjama ili sličnom malovrijednom proizvodu kojim se skakavci hrane.
Upotreba mamaca najmanje onečišćuje okoliš, ali je najopasnija za ptice, perad i
pernatu divljač. Za biološko suzbijanje u nekim se državama koristi bioinsekticid
na osnovi praživa Nosema locustae.
Talijanski skakavac ( Calliptamus italicus L.)
Također česta vrsta u nas. Izgledom i veličinom liči na marokanskog skakavca.
Na vratnom su štitu tri gotovo paralelna uzdužna grebena. I njegova biologija
sliči biologiji marokanskog skakavca. Talijanski skakavac češći je u svojoj solitarnoj
fazi, a u gregarigenu fazu (masovna pojava uz nagon seljenja) stupa tek kod visoke
brojnosti. Često se javlja zajedno s marokanskim skakavcem. U Istri se masovno
pojavio 1946. i 1947. g. Prirodni neprijatelji i suzbijanje isti su kao i za marokanskog
skakavca.
Egipatski skakavac (Anacridium aegyptium L.)
To je naša najveća vrsta pravih skakavaca. Dosegne do 7 cm duljine. Smeđe
je boje. Najprošireniji je u obalnom području i u Hercegovini. Zabilježene su
male štete na duhanu, no kako se javlja pojedinačno nema ekonomskog značenja.
Na visinskim travnjacima i pašnjacima brojne su i neke druge vrste skakavaca.
O njima će, u slučaju intenzivnijeg korištenja tih površina, svakako trebati voditi
računa.

ZRIKAVCI, KONJICI - TETTIGONIDAE

U ovoj se porodici nalaze omnivorne, herbivorne i karnivorne vrste. Ima i
pojava kanibalizma. Malo je štetnika ratarskih usjeva.
Zeleni konjic (Tettigonia /Locusta/ viridissima L.)
Poznati zeleni "skakavac" dugačak je do 4 cm. Ženke imaju dugačku leglicu.
Javlja se pojedinačno. Intenzivno se glasa zrikanjem. Iznimno se hrani lišćem
duhana, lucerne i krumpira, a često je karnivoran.
Decticus vrste mogu oštećivati žitarice, no najčešće se zadržavaju na livadama.
Ephippiger ephippiger Fieb. beskrilna je vrsta sa sedlastim pronotumom. Javlja se
pojedinačno. Registrirane su manje štete na duhanu.
Tijekom 1998. godine spomenute su se vrste konjica prenamnožile u
Hercegovini te oštećivale ratarske i povrćarske usjeve.

27
POPCI, ŠTURCI - GRYLLIDAE
Kukci po gradi tijela slični zrikavcima, no nešto zdepastiji. Zriču trljanjem
pokrilja. Na Dalekom istoku je njihovo zrikanje omiljeno, pa se čuvaju u malim
kavezima. Nekada su nošeni u umjetnički izrađenim kavezima oko vrata. Neke
su vrste borbene, pa se, također u tim krajevima, priređuju borbe šturaka. U nas
su najčešće dvije vrste.
Stepski šturak (popac) (Acheta/Gryllus/desertus Pali.) i poljski šturak ( A.
campestrisL.)
Crne su boje. Stepski šturak dug je 15-20 mm, a poljski 20-30 mm. Kreću se
skakanjem. Žive u dobro uočljivim rupama u tlu. Iz njih često izviruju i zriču.
Prezime odrasli oblici ili ličinke. Polifagi su, hrane se različitim biljem. U nas su
zabilježene manje štete na šećernoj repi i rajčici, a veće na suncokretu u vrijeme
nicanja. Moguće su štete i na lepirnjačama i drugim kulturama dok niču ili dok su
usjevi maleni.
Cvjetni šturak (Oecanthus pellucens Scop.)
Uski kukac, plosnata tijela, slamnate boje, dug oko 15 mm. Poznat po glasanju
visokim tonom - cvrčanjem. Stridulacijski organ jesu nazubljena krila koja tare
jedna o druga. Odlaže jaja pod koru maline, vinove loze, lijeske, ruže itd. Kod
veće brojnosti moguće su manje štete. Izvjesne su štete do sada bile zabilježene u
susjednim državama na malini. Ličinke skeletiraju lišće, prave u njemu rupice. U
Hrvatskoj su zabilježene male štete na plodovima breskve u okolici Rijeke i na
lijeski u Istri. Nema gospodarsku važnost.

GRYLLOTALPIDAE - ROVCI
Rovac (Gryllotalpa gryllotalpa L.)
Jedan od naših najvećih kukaca. Dug je 4-5 cm. Smeđe je boje. Ima kratka
krila. Prednji par nogu podešen mu je za kopanje. Pronotum mu je jako razvijen.
Na zatku ima nastavke (cerci). U nas je proširen u svim krajevima. Naročito je
čest u vrtovima, u vlažnijim tlima bogatim humusom. Čest je i u nekim tlima
uzduž rijeka. Iako najveće štete nanosi povrću, ipak je u pojedinim krajevima
veći štetnik i ratarskih usjeva. Osim u vrtnim tlima, naročito je brojan na ratarskim
površinama unutar četverokuta Zagreb - Ivanić grad - Bjelovar - Križevci.
Rovac živi u hodnicima koje kopa u tlu. Pravi komoricu u koju ženka odlaže
jaja, najčešće na oko pola metra dubine. Ženka odloži 300-600 jaja. Iz jaja izlaze
ličinke slične velikim mravima. One se hrane organskom tvari u raspadanju.
Neko se vrijeme drže zajedno, zatim se razilaze. Kako rastu, tako se sve više
hrane korijenjem različitih biljaka, ali i hranom životinjskog podrijetla. Omnivori
su. Razvoj završavaju krajem proljeća iduće godine. Odrasli kukci izlaze iz tla u
lipnju i srpnju i traže suprotni spol. U to vrijeme mogu letjeti na kraće razmake.
Nakon kopulacije, ženka se zavlači u dublje slojeve, gdje odlaže jaja. Odrasli
oblici žive dosta dugo, pa mogu i prezimiti. Za suzbijanje je važno znati da rovac

28
često za prezimljenje traži hrpice stajskog gnoja
zakopane u tlu ili na površini tla, ili se uvlači u
hrpe komposta i slične materijale u kojima je
toplije zbog razgradnje organske tvari.
Rovci često kopaju hodnik tik ispod
površine tla. Pri tome se često kreću uzduž
redova zasijanih biljaka gdje je tlo, zbog
prolaza sijaćeg rala, nešto rahlije, pa pregrizaju
vrat korijenja mladih biljčica koje im smetaju u
prolazu. Uništenje nekoliko biljčica kukuaiza,
šećerne repe ili suncokreta jedne za drugom u
istom redu tipična je slika šteta od rovca. Na
biljčicama se ne zapažaju tragovi ishrane, samo
su pregrižene. Ove površinske hodnike lako
se uočava na dobro obrađenom zemljištu
nakon kiše jer se tlo iznad hodnika prvo osuši
i dobije svjetliju boju. Tipične štete rovac
nanosi i gomoljima krumpira u kojima izgriza
duboke rupe. U nekim se krajevima stoga
naziva i krumpiraš. Medu rovcima postoji i
kanibalizam: više rovaca na manjem prostoru
međusobno se napadaju, ubijaju i izjedaju.
Prisutnost rovca u tlu uočava se po
brojnim hodnicima. Kopanjem jama opisanih
kod žičnjaka (Elateridae) ne mogu se pronaći SI. 9. Rovac
rovci jer brzo pobjegnu. No ne mogu pobjeći
plugu, pa se prilikom oranja mnogi rovci izbacuju na površinu tla, gdje se mogu
ubiti. Često ih pojedu ptice koje se skupljaju iza pluga upravo zbog obilja kukaca
i drugih životinja koje na površinu izbacuje oranje. Prisutnost jednog rovca na 2-
2 2
3 m površine na koju se sije ratarski usjev ili na 4 m površine na koju dolazi
povrće ukazuje da je potrebna preventivna zaštita. Ona je jedino moguća prije ili
u vrijeme sjetve zemljišnim insekticidima, a na načine navedene kod žičnjaka
(Elateridae). Od tih insekticida po
djelotvornosti na rovca ističu se foksim,
klorpirifosetil, karbofuran i klormefos.
U povrću su dopušteni samo insekticidi
na osnovi foksima i klorpirifosetila.
Rovac se može suzbijati u vrijeme
izlaska iz tla (lipanj, srpanj) i
rasipavanjem mamca na osnovi
metiokarba.
Rovac se može suzbijati i bez
uporabe kemijskih sredstava. U jesen se
na više mjesta u vrtu zakopa stajski gnoj SI. 10.Jajno leglo rovca (snimio M. Maceljski)

29
i mjesta označe. Radi topline u taj će se gnoj uvući brojni rovci pa ih se koncem
zime, prije nego što zatopli, treba uništiti. I rubove gnojišta treba pregledati i
rovce uništiti. Oranjem izbačene rovce također treba uništavati. U klijališta se
mogu ukopati posudice (limenke i sl. ) malo ispod razine tla. Od tih posuda na
sve 4 strane ukopaju se letve. Kad rovac, praveći hodnik plitko ispod površine
tla, dođe do letve, krenut će uz letvu, pa ako krene u smjeru posude, upast će u
nju.

Red PSOCOPTERA - PRAŠNE UŠI

Prasne uši sitni su kukci. Najprošireniji su u tropskim područjima. U nas su
pojedine vrste prisutne unutar zgrada, svuda gdje ima prašine. Posebno su brojne
u prašnim knjigama i policama. Ima ih i u klipovima kukuruza, ispod kore drveta
i unutar otpalog lišća. Omnivori su, pa se hrane hranom biljnog i životinjskog
podrijetla. Pogoduje im visoka vlažnost.
Najčešće su u velikim skladištima žitarica. Njihovoj pojavi pogoduju jača
oštećenja zrnja, bilo mehaničkim putem, bilo od različitih štetnika. Mogu se naći
i u različitim pakiranim namirnicama, gdje samom prisutnošću čine robu
neupotrebljivom. Higijenske mjere, prvenstveno čistoća u skladištima hrane,
najbolji su način sprečavanja takvih zaraza i šteta. Opširnije o zaštiti uskladištenih
proizvoda nalazi se u posebnom poglavlju. Zabilježene su i manje izravne štete
na klicama sjemena. Smatra se da prenose neke mikroorganizme uzročnike bolesti
ljudi te parazite ovaca. Mogu izazvati alergije u ljudi.
U Hrvatskoj je zabilježena 61 vrsta (Kalinović). Najčešće su vrste iz rodova
Liposcelis, Lepinotus, Ectopsocopsis i Trogium.

Red MALLOPHAGA - DLAKOŽDERI

Mali beskrilni kukci, ektoparaziti ptica (ptičje uši) i sisavaca. Vrste roda
Bovicola specijalizirane su za pojedine vrste domaćih životinja, a rod Menopon za
perad. Na domaćim životinjama suzbijaju se insekticidima i insektifugima
dopuštenim za tu namjenu.

Red ANOPLURA - ŽIVOTINJSKE UŠI

Mali kukci slični dlakožderima. Također su ektoparaziti sisavaca te se hrane
njihovom krvi. Na čovjeku živi Pediculus corporisDeg., P. capitisDeg.. i Phthirus
pubisL. Prenosnici su više opasnih bolesti ljudi. Nakon što im je poslije Drugog,
svjetskog rata povećanjem standarda i primjenom suvremenih insekticida (DDT)
smanjena važnost, opet su u postupnom porastu, posebice u školske djece.
Suzbijaju se osobnom higijenom te izričito za tu svrhu dopuštenim sredstvima
(npr. piretrin).

30
Red THYSANOPTERA - RESIČARI, TRIPSI
Vrstama reda resičara važnost raste, poglavito na kulturama u zaštićenom
prostoru, jer se ovi mali kukci lako prenose svježim povrćem, voćem i cvijećem,
a poglavito sadnim biljnim materijalom. Mogućnost prenošenja štetnika na ovaj
način naglo se povećava zbog isto tako naglog povećanja prometa tim
proizvodima. Upravo zato u ovom poglavlju opširnije ukazujemo na jednu vrstu
koja nije prisutna u Hrvatskoj, no prijeti da skoro bude unijeta i k nama.
Resičari su mali kukci produljena tijela, dugi nekoliko mm. Segmentacija
tijela jako je izražena. Vrlo su pokretljivi. Glava im ima hipognatan položaj, a
usni im je ustroj razvijen za bodenje i sisanje. Krilna im je ploha vrlo uska, s
dugim resama. U nekih vrsta ženke nemaju krila. Neke se vrste razmnažaju
partenogenetski. Ima herbivornih vrsta štetnih različitim kulturama, a i karnivornih
vrsta koje se hrane drugim kukcima, grinjama i sličnim životinjama. Neke vrste
prenose biljne viruse. U Hrvatskoj je utvrđeno 48 vrsta resičara (Raspudić).
Dijele se na dva podreda:
Terebrantia imaju najmanje jednu žilu na krilima, a ženke srpoliku leglicu,
kojom ubadaju biljno tkivo radi ovipozicije.
Tubulifera nemaju žile na krilima, a ženke nemaju leglicu, nego im je zadnji
segment tijela izdužen.

Podred TEREBRANTIA
Cvjetni resičar (Heliothrips haemorrhoidalis Bouche)
Prije pojave kalifornijskog tripsa bio je najvažniji resičar u zaštićenom prostoru.
Pretpostavlja se da je pojava kalifornijskog tripsa potisnula cvjetnog resičara. Crne
je boje, tijela dugog oko 1,2 mm. Razmnožava se partenogenezom. Ženka leglicom
ulaže jaje pod epidermu uzduž glavne lisne žile. Razvoj do imaga traje tridesetak
dana. Stoga ima oko 6 generacija u prirodi u južnim područjima, a dvanaestak u
zaštićenom prostoru. Najčešći je na cvijeću, no napada i povrće.
Od sisanja se na lišću pojavljuju brojne bjeličaste točkice, a vršci se listova
uvijaju. U prirodi napada lišće i plodove jabuke, kruške i agruma, te u njih izaziva
posmedivanje.
Duhanov resičar (trips) (Thrips tabaciLind.)
Duhanov trips najvažniji je resičar na ratarskim usjevima u nas. Ubraja se
medu najvažnije štetnike duhana, no izraziti je polifag. Napada više od 150 vrsta
biljaka, medu kojima su i kulturne i korovske vrste. Osim duhana, oštećuje luk,
poriluk, kupus, krumpir i dr.
To je vrlo maleni resičar. Imago ima 0,8-1 mm dugo tijelo, slamnato žute do
smedaste boje. Prezimi imago u zemlji, u biljnim ostacima i na korovima na
duhaništu i oko njega. Kada srednja dnevna temperatura poraste preko 10-12 °C
za 5-7 dana započinje njihov prelaz na rasad duhana ili presađeni duhan.

31
Razmnažanje je partenogenetsko. Ženke polažu jaja u list duhana tako da ga zarezu
leglicom. Jaja su odložena pojedinačno, no ipak na jednom listu može biti stotinjak
i više odloženih jaja. Jedna ženka odloži oko 100 jaja. Embrionalni stadij traje,
ovisno o temperaturi, 5-10 dana. Razvoj ličinki traje od 10 do 20 dana. Ličinke i
odrasli oblici sišu na lišću najviše uz žile lista. Tamo nastaju brojne sitne bjeličaste
točkice, koje se ubrzo spajaju te list uz žile pobijeli. Sisanjem trips uzrokuje velike
promjene u svojstvima lista duhana. U listu se smanjuje sadržaj rastvorljivih
ugljikohidrata, bjelančevina i polifenola^čime se kakvoća lišća može smanjiti i za
više od 50 % vrijednosti. Pri jačem napadu smanjuje se i prirod, čak i do 50 %.
Duhanov trips ima do pet generacija godišnje, pa oštećuje duhan tijekom gotovo
cijele vegetacije.
Pored izravnih šteta,
duhanov trips uzrokuje
štete i neizravno
prenošenjem vrlo
opasnog virusa - TSWV
(Tomato Spotted Wilt
Virus), koji izaziva
bronzavost duhana (i
rajčice). Ta je viroza na
duhanu u 1979- godini
prouzročila vrlo velike
štete u Makedoniji
(izgubljeno oko 30.000 t),
a može biti štetna i u
Hrvatskoj. Duhanov trips
prenosi taj virus na
perzistentan način.
Ličinka se mora najmanje
15 minuta hraniti na
zaraženoj biljci. Nakon 4-
SI. 11. Duhanov trips i izgled šteta (prema: Bayer)
18 dana trips postaje
infektivan, i to svojstvo zadržava tridesetak dana.
Za vrućeg i suhog ljeta može na polju napasti rajčice, krastavce, paprike,
lubenice, tikvice i luk, pri čemu, osim izravnih šteta, oštećuje rajčicu i papriku i
prijenosom viroza. _Na kupusu su zabilježene osjetne štete u vranskom bazenu
(Biograd na moru), ali su moguće i drugdje. Veće se štete bilježe u najnovije
vrijeme i u Mađarskoj. Od sisanja na žilama naličja lista nastaju isprva blijede,
kasnije žutosmede kvržice. Time kupus gubi svoju tržišnu vrijednost jer izgledom
odbija kupce. Stoga šteta može biti jako velika. Šteti pogoduje suho i toplo vrijeme.
Osjetljiv je posebice kultivar kupusa Varaždinski (Pagliarini).
Zaraza se smanjuje uništavanjem ostataka duhana i drugih zaraženih biljaka
te korova odmah poslije berbe. Sprečavanje pojave korova nakon rasadivanja
smanjuje mogućnost razvoja tripsa. Insekticide treba koristiti na duhanu kad se

32
na listu nade prosječno više od 1-2 tripsa u područjima žešće pojave viroza, a
inače 3-5 tripsa. Koristiti treba insekticide na osnovi dimetoata, formotiona,
malationa, pirimikarba, pirimifos metila, piretroide i dr. , a na povrću piretroide i
druge insekticide dopuštene za dotičnu kulturu. Duhan treba početi tretirati dok
je još u rasadu, a ovisno o pojavi tripsa nastaviti tretiranje na polju. Primjena
sistemičnih mikrogranulata za tretiranje tla (protiv štetnika u tlu) u klijalištu ili pri
presađivanju duhana na polje odgađa i smanjuje napad tripsa.
Intenzitet pojave tripsa može se
pratiti plavim ili žutim ljepljivim
pločama, Postavljanje većeg broja tih
ploča može smanjiti napad štetnika.
Treba voditi računa da je duhanov trips
napadnut od neprijatelja: zlatooke,
nekih stjenica i grabežljivih vrsta tripsa.
Pri njihovoj jačoj pojavi treba koristiti
insekticide samo pri značajnijem
prekoračenju praga odluke uz obvezni
izbor selektivnijih insekticida. Valja SI. 12. Štete od duhanova tripsa na
voditi računa da je rana zaraza duhana glavi zelja (snimio M. Maceljski)
najštetnija (do 40 dana nakon
rasadivanja može gotovo potpuno uništiti zaraženu biljku) pa je napose važno
zaštititi rasad i tek presađene biljke. Pravovremenoj pripremi za suzbijanje pomaže
poznavanje intenziteta prošlogodišnje pojave.
U Njemačkoj i nekim drugim zemljama uvozi se iz SAD bubamara Hippodamia
convergens i ispušta zbog suzbijanja duhanova tripsa. Tim se načinom postiže
zadovoljavajući uspjeh.
Laneni trips (Thrips linarius Lind.). Veliki štetnik u nekim državama npr. u
državama bivšeg SSSR-a. U vrijeme većeg uzgoja lana također je i u nas nanosio
štete. To je sitan kukac, dug samo oko 1 mm. Sivocrne je boje. Prezimi imago u
tlu. U proljeće se hrani korovima, zatim prelazi na lan. Zadržava se na vršnim
dijelovima kamo ženke odlažu jaja, a i ličinke se hrane na tim dijelovima.
Napadnute biljke zaostaju u razvoju, daju vlakno slabije kvalitete i manje sjemena.
Ima jednu generaciju godišnje.
Ružin trips (Thrips fuscipennis Hall J. Siše na cvjetnim pupovima i lišću ruže.
Lišće posmedi, a rubovi se smežuraju. U nekih sorti listovi odebljaju i deformiraju
se. Cvjetni pupovi venu i suše se. Nije čest.
Palmin trips (ThripspalmiKarnv) nije prisutan u Hrvatskoj, pa se nalazi na listi
Al karantenskih štetnika kako za Hrvatsku, tako i za cijelu Europu. To je jedan od
potencijalno najopasnijih štetnika čije je prije ili kasnije unošenje u Europu
neminovno. Otkriven je već četiri puta u Nizozemskoj ali se uvijek uspjelo
rigoroznim mjerama uništiti tog štetnika (eradikacija) i tako spriječiti širenje.
Prisutan u Aziji, većini zemalja srednje Amerike, na Havajima i u Floridi, u južnoj

33
Americi, Australiji i nekim afričkim državama. Izraziti polifag. Najčešće napada
biljke iz porodica Cucurbitaceae i Solanaceae, pa su vrlo velike štete zabilježene
na dinjama, krastavcima, patlidžanu i paprici. U Europi prvenstveno prijeti biljkama
u zaštićenom prostoru, no u južnim mediteranskim zemljama mogao bi postati i
štetnik biljaka u polju. Mali kukčić, žute boje, dug oko 1,3 mm. Siše na lišću,
stabljici, cvjetovima i plodovima. Napadnuti organi se deformiraju, a biljke se
suše i ugibaju. Prenosi se biljkama i njihovim organima, ali i materijalom koji služi
za pakiranje nekih proizvoda.

Žitni trips (Limothrips cerealium Halid.)

Odrasli oblik smeđe je boje, naraste do 1,5 mm. Ličinke su žute. Imago
prezimi na skrovitim mjestima. Od svibnja se nalaze na žitaricama i livadskim
travama, gdje sišu sokove iz lišća, uzrokujući brojne bijele točkice koje se spajaju
u veće pjege. Posebice često napada ječam. Kasnije prelaze na klasove, gdje sišu
sokove na pljevicama. Jaja odlažu na lišće ili pljevice. Ličinke se hrane na tim
organima pa se na njima javljaju bijele i smeđe pjege. Za ranog napada klas
zakržlja, isprva se suši gornji dio klasa, a s njega se tripsi sele na niže dijelove.
Zrna su sitnija. Ovoj vrsti liči L. denticornis Hal, koji je nešto veći - do 2 mm.
Ove vrste imaju jednu ili dvije generacije.

Zobeni trips (Stenothrips graminum Uzel.). Rjeđa vrsta. Najčešće napada zob.

Aptinothrips rufus Hal. može se naći na klasovima žitarica.

Kalifornijski trips (Frankliniella occidentalis Perg.)
Novija vrsta, otkrivena u Europi 1983- godine, a u Hrvatskoj već 1989. godine.
Sada je proširena u svim većim staklenicima diljem Hrvatske. U nekim je
mediteranskim zemljama kalifornijski trips postao važnim štetnikom i usjeva u
polju.
To je mali kukčić, tijela dugog 0,9-1,4 mm. Boja mu je tijela žutonarančasta
do kestenjasto smeđa. Jaja su nevidljiva prostim okom. Ličinke su malene, pa se
teško zapažaju. Imaju jarko crvene oči.
Hrani se vrlo velikim brojem kulturnih biljaka, kako povrćem tako i cvijećem
i drugim ukrasnim biljem. U nas najviše oštećuje papriku, te nešto manje krastavce
i salatu, a od cvijeća gerberu, krizantemu, ružu, afričku ljubicu, ciklame itd. U nas
štete nanosi samo u zaštićenom prostoru, no u toplijim krajevima i za topla vremena
javlja se i u slobodnoj prirodi. U nekim sredozemnim zemljama oštećuje plodove
nektarina u vrijeme zriobe. Hrani se i brojnim vrstama korova.
Simptomi zaraze ovise o vrsti biljke. Napadnuto lišće puno je bjeličastih točkica
i crtica koje ubrzo nekrotiziraju. Nekroze se spajaju pa dijelovi lišća posmede.
Često se javlja srebrolikost lišća. Za jake zaraze lišće se posuši i visi na stabljici.
Sisanjem na pupovima i na plodovima, posebice paprike, izaziva njihovu
deformaciju. Takvi plodovi nisu za prodaju. Na cvijeću oštećuje cvjetove pa oni
gube svoju estetsku vrijednost te postaju neuporabivi.

34
 Važnost štetnika povećana je njegovim
svojstvom da brzo postane rezistentan na brojne
insekticide. Stoga suzbijanje kalifornijskog
tripsa slično kao i suzbijanje većine drugih
štetnika u zaštićenim prostorima zahtijeva vrlo
mnogo znanja.
Za razvoj kalifornijskog tripsa povoljna je
temperatura između 25-30 °C, kada cjelokupni
razvoj traje samo 15-18 dana. Na temperaturi
od 15" C razvoj je produljen na 44 dana.
Razmnaža se pretežno partenogenezom jer su
mužjaci rijetki. Ženka odloži prosječno stotinjak
jaja. Jaja su leglicom uložena u tkivo lišća,
cvjetova ili plodova. Nakon 4-5 dana izlaze
ličinke. Ličinke prolaze kroz 4 razvojna stadija.
Kukulje se u skrivenim dijelovima biljke ili u
tlu. Odrasli oblici žive petnaestak dana. U
zaštićenom prostoru ima 12-15 generacija
SI. 13. Kalifornijski trips, ženka i
godišnje, ovisno o stupnju zagrijavanja objekta.
mužjak (snimio M. Šimala)
Trips se hvata na plave ljepljive ploče,
nešto manje na žute ploče. Stalno ovješene ploče služe praćenju brojnosti štetnika,
a ako je takvih ploča mnogo mogu učinkovito smanjiti zarazu. Donji rub ovješenih
ploča treba biti u razini biljaka, te se porastom biljaka ploče postupno podižu.
Biološko suzbijanje moguće je predatorima. To su, primjerice, grabežljive stjenice
roda Orius. One se u našim staklenicima u kojima se stručno i racionalno

Si. 14. Kalifornijski trips: štete na ružama SI. 15. Kalifornijski trips: štete na Ušću
(snimio M. Šimala) krastavca (snimio M. Šimala)

primjenjuju insekticidi pojavljuju i spontano. Vrlo je učinkovita i stjenica vrste

Anthocoris nemorum. Obje vrste stjenica napadaju sve razvojne stadije tripsa.
Učinkovito uništavaju resičare i ličinke zlatooke (Chrysoperla carnea). Štetnik se
može suzbiti i biološkim insekticidom koji sadrži grabežljivu nematodu
Steinernema feltiaekoja suzbija sve razvojne stadije tripsa.

35
 Kalifornijski se trips u svijetu najčešće suzbija biološki primjenom grabežljivih
grinja vrsta Amblyseius cucumerisi A. barkeri. One dnevno isišu 2-5 tripsa. Njihov
razvoj traje 11 dana pri 21 °C, odn. 20 dana pri 15 °C. Primjeniti se trebaju u
početku zaraze tripsom. Katkada treba upotrijebiti 2-3 milijuna tih grinja na jedan
ha staklenika. Pripravak Amblvpack sadrži 50.000 grinja pomiješanih u mekinje.
Neki pripravci uz grabežljivca sadrže i jednog domaćina kojim se hrani: grinju
roda Tyrophagus koja se uzgaja najčešće na brašnu. Primjena ovih pripravaka
obavlja se različitim načinima, pa i uređajem za kišenje. Pri primjeni tih
grabežljivaca treba obustaviti svaku primjenu za njih opasnih pesticida
namijenjenih suzbijanju drugih štetočinja. A. cucumeris loše podnosi ljetne
temperature pa se mora koristiti izvan ljetne sezone.
Kemijska zaštita provodi se insekticidima
dopuštenim za tu svrhu u zaštićenom
prostoru. U Hrvatskoj dozvolu imaju
insekticidi na osnovi malationa, a na
ukrasnom bilju i alfacipermetrina. Pripravci na
osnovi tiociklama dopušteni su na rajčici te
na ukrasnom bilju u zaštićenom prostoru.
Zbog načina primjene posebno je učinkovita
dimna doza Bladafum II na osnovi sulfotepa.
U svijetu se primjenjuju i pripravci na osnovi
SI. 16. Grabežljiva grinja A. pirimifosmetila, diklorvosa i diazinona te
cucumeris - neprijatelj većina piretroida. Da bi se usporila pojava
kalifornijskog tripsa rezistentnosti, treba često mijenjati skupinu
insekticida koja se koristi. Zarazu smanjuje i
zalijevanje nekim insekticidom tla u kojem se ili na kojem se štetnik kukulji.
Dugotrajniji uspjeh postiže se samo integriranom zaštitom kombiniranjem svih
raspoloživih metoda suzbijanja..

Frankliniella intonsaTrybon vrlo je česta vrsta u Hrvatskoj. Napada mahunarke,

suncokret, krastavce, jagode i mnoge druge kulture. Još nije dovoljno proučena
štetnost pa ni utvrđene mjere suzbijanja ove vrste.

Graškov resičar (Kakotrips {Frankliniella) robusta Uzel.)

Osim graška, napada i bob, crvenu djetelinu i lucernu. Najčešći je u područjima
gdje se mnogo uzgaja grašak. Tamno je smeđe, gotovo crne boje. Dug je oko 1,5
mm. Hrani se na vrškovima izboja, na lišću i cvjetovima. Cvjetovi se ne otvaraju,
deformiraju i otpadnu. Siše i na mahunama, na kojima nastaju brojne sitne točkice.
One se kasnije spajaju u bjeličaste pjege koje nekrotiziraju. Pri ranom napadu
mahune zaostaju u razvoju ili se deformiraju. Sjeme je u njima sitno i izobličeno.
Prezimi u tlu. Ima jednu generaciju godišnje. Suzbija se uništavanjem ostataka
zaraženog bilja. Samo ako se očekuje jak napad primjenjuju se insekticidi odmah
poslije cvatnje, i to piretroidi ili neki OP insekticidi.

36
Lozin trips - (Drepanothrips reuteriUzel).
Sve češći štetnik u našim vinogradima, kako u obalnom tako i u
kontinentalnom području. Nekada je bio štetnik američke loze, ali se proširio i
na europsku lozu. Hrani se i na lijeski, hrastu i drugom drveću. To je vrlo sitan
resičar, manji od 1 mm. Svijetložućkaste je boje.
Napada vinovu lozu u početku vegetacije. Siše na mladim izbojima, koji
zaostaju u rastu. Kasnije siše na plojki i peteljci lišća, te na mladom grozdiću.
Oštećeno mjesto na plojki poprima svijetložućkastu boju, a kasnije nekrotizira.
Plojka se deformira. Na peteljci se vide točkaste nekroze na mjestima sisanja. Na
kraju se list osuši. Napadnuti dijelovi cvijeta suše se pa su grozdovi rehuljavi.
Štete na razvijenim bobama ogledaju se u točkicama na mjestu sisanja. Pred kraj
vegetacije napada sočne zaperke.
Prezimi odrasla ženka na čokotima loze i na drugom bilju. U proljeće počinje
ishrana na prvim izbojima. Ženka odlaže jedno ili dva jaja u parenhim izboja.
Jedna ženka odloži do 100 jaja. Nakon 6-10 dana izlaze ličinke. One se hrane na
naličju lišća i u grozdićima. Razvoj ličinke traje 6-9 dana. Štetnik ima više generacija
godišnje.
U inozemstvu se primjenjuju dimetoat, kvinalfos, fosalon, pirimifos i neki
drugi insekticidi, a pragom odluke smatraju se 2-3 ličinke na jednom listu.
Kruškin trips (Taeniothrips inconsequens Uzel.).
Najveće štete pravi u Hercegovini, no prisutan je i u drugim područjima.
Napada trešnju, šljivu, krušku, kajsiju, breskvu, badem i višnju. Imago prezimi u
zemlji. Za vrijeme bubrenja pupova odrasli kukci zavlače se ispod ljuski i tamo
sišu. Tamo odlažu i jaja. Ličinke sišu na pupovima i lišću. Lišće je puno nekrotičnih
pjega, te postaje izrešetano jer nekrotizirani dijelovi otpadnu. U kajsije plod postaje
kvrgav. Suzbija se u vrijeme početka bubrenja pupova uljanim organofosfornim
sredstvima.
Breskvin trips - (Taeniothrips meridionalis Priesner)
Noviji, nedovoljno poznati štetnik u Hrvatskoj. Veće štete zabilježene su na
nektarinama u srednjoj Dalmaciji. Smatra se da se javlja zajedno s vrstom Thrips
major Uzel., a katkada i vrstom Taeniothrips inconseauens. Sve tri vrste imaju
sličnu biologiju.
Imago ima tijelo tamne boje, dugo oko 1,6 mm. Vrlo je živahan. Ličinke su
svjetlije. Prisutnost tripsa zabilježena je i na breskvama, kajsiji, šljivi, na karanfilima
i na drugom bilju.
Prezimi imago ispod kore i u pukotinama stabla. U vrijeme cvatnje hrani se
dijelovima cvijeta, oštećujući latice, prašnike i dr. Jedna ženka odloži oko 80 jaja
na cvjetne organe. Ličinke oštećuju plodnicu i tek zametnuti plod. Izlučuju slinu
koja sadrži toksine pa su tragovi sisanja na epidermi jače uočljivi. Na epidermi
nastaju nekroze nepravilna oblika. Veće nekrotizirane površine sprečavaju pravilan
rast ploda, a katkad puca tkivo. Na tim mjestima javlja se smolotok. Kožica ploda

37
postaje hrapava. Plodovi postaju izobličeni. Štete su posebice uočljive na
nektarinama. Napadnuti plodovi imaju smanjenu tržišnu vrijednost. U okolici Zadra
zabilježeno je više od 50 % oštećenih plodova, a nektarine su bile zaražene sa
prosječno 6 ličinki po cvijetu. Na plodovima bresaka štete su manje jer dlačice
ometaju ishranu tripsa.
Suzbijanje se provodi tretiranjem piretroidima ili fosalonom, ali posebno se
pazi da se ne šteti pčelama. Stoga se tretiranje provodi u vrijeme otpadanja latica,
a biraju se za pčele najmanje opasni insekticidi te se, po mogućnosti, primjenjuju
pred večer ili rano u jutro dok pčele ne lete.

Trips gladiole {Taeniothrips simplex Moris.). Vrsta je dugo smatrana

karantenskom, sve dok se i u Hrvatskoj nije utvrdila prisutnost i proširenost. Odrasli
oblik dug je samo oko 1 mm. Crne je boje tijela. Posljedice napada jesu neotvaranje
cvjetnih pupova, promjene u boji te sušenje i ugibanje dijelova cvjetova. Osim
gladiole napada i kale, karanfil, irise, amarilis, frezije i narcise. Jače oštećuje sorte
gladiola koje kasno cvatu. Prezimi ispod ljusaka lukovice, koje također oštećuje,
pa ljuska smeđi i postaje ljepljiva. Ima više generacija godišnje. Preporučuje se
odvojeni uzgoj gladiola na više udaljenijih površina, uništavanje zaraženih biljaka,
a posebice nabava i sadnja nezaraženih lukovica. Lukovice se mogu tretirati, kako
preventivno tako i kurativno, toplom vodom. Takvo je tretiranje uobičajena praksa
u Nizozemskoj. Toplina i trajanje postupka točno je određena vrstom biljke i
štetnika koji se suzbija. U inozemstvu se mnogi insekticidi primjenjuju i folijarno,
primjerice diklorvos, piretroidi i dr.

Podred TUBULIFERA
Pšenični trips ( Haplothrips tritici Kurd.)
Najvažniji štetni resičar na strnim žitaricama u nas. Duljina je odraslog oblika
1,5-2,0 mm. Tijelo mu je tamnosmede-crne boje. Ličinka je crvena, po čemu se
lako razlikuje od drugih vrsta. Glava i zadak su crni. Prezimi odrasla ličinka u
ostacima bilja na tlu. Kada temperature u proljeće porastu na 8-10 °C počinje
aktivnost pa ličinke prelaze u pretkukuljicu, tj. lažnu kukuljicu, a zatim u imago.
Imago se najčešće javlja u vrijeme početka klasanja pšenice. Hrani se na klasovima
dvadesetak dana prije početka ovipozicije. Jaja su odložena između pljevica.
Embrionalni razvoj traje 7- 10 dana. Ličinke sišu na pljevicama, koje pobijele, te
na zrnju dok je u mliječnoj i voštanoj zrelosti. Zrnje ostaje manje. Katkada su
klasovi šturi. Na ranim sortama zrnje katkada sazrije prije nego što ličinke dođu
u zadnji stadij razvoja pa mnoge uginu. Pšenični trips ima jednu generaciju
godišnje. Razvoju te vrste pogoduje toplo i suho vrijeme.
Poznate su dosta velike razlike u osjetljivosti pojedinih sorata na ovog štetnika.
Monokultura strnina pogoduje pojavi. Obrada strništa (prašenje) odmah poslije
žetve znatno smanjuje brojnost štetnika iduće godine. Njegova veća mobilnost
smanjuje korist od te mjere ako se ne provodi na većim površinama. Pragom

38
odluke smatra se 10-20 tripsa po klasu u mliječnoj odn. 30-40 jedinki po klasu u
voštanoj zrelosti. No, ima podataka da samo 4 jedinke po klasu snize prirod za
20 %. Pronađeno je i do stotinjak jedinki na jednom klasu, no u prosjeku je zaraza
znatno manja, pa kemijsko suzbijanje nije potrebno.

Maslinin resičar (Liothrips oleae Costa) naziva se često i crna maslinova uš.
Ubraja se u važnije štetnike masline. Sjajnocrne je boje, dug 1,5-2 mm. Prezimi
imago u hodnicima potkomjaka ili drugim skrovitim mjestima na stablu masline.
Ličinke i odrasli oblici sišu na mladom lišću, cvjetovima i plodovima. Na lišću se
vide bjelkaste točkice, a napadnuti se organi deformiraju. Cvjetovi ostaju
neoplodeni, a plodovi postaju kvrgavi. Ima 3-4 generacije godišnje. Suzbija se
pravilnom njegom maslina a naročito čišćenjem i obrezivanjem krošnje. Zaraza
se smanjuje i primjenom insekticida protiv drugih štetnika ili izravno insekticidima
dimetoat, fention, diazinon i dr.

Haplothrips kurdjumovi Karny i Aelothrips fasciatusL. dvije su u nas češće vrste

grabežljivih resičara koje se hrane i brojnim štetnicima smanjujući njihovu brojnost.
No još je mnogo drugih vrsta grabežljivih resičara.

Red HETEROPTERA - STJENICE

Neki znanstvenici ubrajaju Heteroptera i Homoptera u red Hemiptera, no
većina smatra da su to dva odvojena reda. U stjenice se ubraja više od 25.000 vrsta
kukaca a više od 700 vrsta je utvrđeno u Hrvatskoj. To su kukci trouglaste glave
i nejednake strukture krila (od tuda naziv). Prednji par krila ima donji dio očvrsnut
- hitiniziran (semielitre ili polupokrilje). Preostali (vršni) dio prednjeg para krila i
cijeli stražnji par krila opnenasti su. Krila su složena jedna preko drugoga da
pokriju abdomen. Većini vrsta tijelo je dorzoventralno spljošteno. Drugi i treći
segment toraksa srasli su i produljeni prema natrag pa čine, najčešće trokutasti,
scutelum, dobro uočljiv između početaka krila. Usni je ustroj pretvoren u bodlju
kojom stjenice bodu i sišu. Bodlja je smještena s ventralne strane tijela. Ličinke su
slične imagu, a najčešće imaju pet stadija razvoja.
Neke su porodice stjenica fitofagne (Pentatomidae, Coreidae, Lvgidae,
Miridae, Tingidae) te se ubrajaju u važne štetnike poljoprivrednih kultura. Dio je
vrsta zoofagan pa su one važni prirodni neprijatelji mnogih štetnika - grabežljiva
ili predatori. Ima i hematofagnih vrsta koje sišu krv ljudi (posteljna stjenica -
Cimex lectularius L.) i životinja. Postoji i skupina vrlo velikih (6-8 mm) vodenih
stjenica, a njihova su jaja u Meksiku poslastica za ljude. Tih stjenica nema u
Hrvatskoj. Neke manje vrste vodenih stjenica trče ili kližu po vodenoj površini.

39
 Fitofagne vrste
Poljske ili šarene stjenice (Lygus pratensis L., L. rugulipennis L. i druge Lygus vrste)
Vrlo proširen rod stjenica. Imaju dugoljasto ovalno tijelo, najčešće 5-7 mm
dugo. Zelenkasto su smeđe, katkad žućkasto zelenkaste ili crvenkaste boje.
Prisutne na različitim lepirnjačama, naročito u lucerištima i djetelištima, nadalje
na livadama, katkada na strnim žitaricama i drugim usjevima. Vrsta L. rugulipennis
posebice oštećuje suncokret, te soju, no napada i uljanu repicu, duhan, ostale
lepirnjače itd. Zabilježene su i štete na krizantemama u poljskom uzgoju. Tom
cvijeću oštećuju lisne i cvjetne izboje, listići postaju naborani, izboji iskrivljeni,
cvatovi sitni. L. rugulipennis oštećuje i plodove i lišće breskve. Ostavljanje biljnog
pokrova te njegova alternativna košnja smanjuje štete.
Prezimi imago na skrovitim mjestima,
odakle u proljeće prelijeću na usjeve. Jaja
najčešće odlažu u stabljike, peteljke, lisne žile
ili u pupove. I ličinke i imago sišu na lišću, no
mogu sisati i na generativnim organima, npr. na
sjemenkama suncokreta. Suncokretu mogu jako
ošteti sjeme, posebice ako napad slijedi tijekom
prve dvije dekade nakon cvatnje. Oštećeno
sjeme lakše je pa pri čišćenju (vjetrenju) odlazi
u otpad. Zapaženi su gubici u prirodu
suncokreta do 22 %, a smanjeni su i sadržaj i
kakvoća ulja te klijavost sjemena. Pragom odluke
smatra se 4-10 stjenica po biljci suncokreta.
Razvoj ličinke traje 20-30 dana. Godišnje imaju
dvije ili tri generacije. Stjenice su vrlo pokretljive.
Imago prve generacije javlja se u lipnju, a druge
u kolovozu.
SI. 17. Lygus pabulinus Budući da se hrane i na korovima, do
Sl. 17 Lygus pabulinus

najveće koncentracije na kulturne biljke dolazi na poljima na kojima su korovi

temeljito uništeni, te za sušna vremena, kad su kulturne biljke sočnije i privlačnije.
Zelena lozina stjenica (Lygocoris spinolae Mey.- Due.) smatra se autohtonom
vrstom u srednjoj Europi (Vrabl). Tijelo joj je dugo 5-6 mm, svjetlozelene je boje.
Siše na lišću te na njemu čini ubode okružene svijetlijim rubom. Rastom lista
ubodna se mjesta trgaju pa nastaju nepravilne rupe. Stjenica može oštećivati i
grozdiće. Prezime jaja na čokotima. Ličinke se javljaju tijekom svibnja. Smatra se
da ima jednu ili dvije generacije godišnje.
Lygocoris pabulinus L. povremeno se javlja na kruški, jabuci i nekim drugim
voćkama. Oštećuje lišće, a posebice plodove, koji se potom deformiraju. Plodove
voća mogu oštećivati i vrste rodova Pentatoma, Palomena i druge.
Oxycarenus vrste jesu male stjenice, a hrane se najčešće na biljkama iz porodice
Malvaceae, na lipi i drugim biljkama.

40
Lucernina stjenica (Adelphocoris lineolatus Goeze)
Jedan od važnijih štetnika lucerne, pogotovu lucerne za sjemensku
proizvodnju. Odrasla stjenica duga je 6-9 mm. Žutozelene je boje. Na nadvratnom
štitiću ima dvije crne točke. Proširena je u svim našim područjima. U Hrvatskoj je
2
zabilježena gustoća populacije od 18 do 84 jedinki po m (Balarin).
Prezime jaja u stabljici ili korijenovom vratu lucerne. Ličinke se javljaju
početkom svibnja, u južnim krajevima nešto ranije. Sišu ne samo na lucerni nego
i na crvenoj djetelini, grahorici i drugim krmnim lepirnjačama, no mogu se naći i
na suncokretu, šećernoj repi, krumpiru, maku i drugim biljkama. Razvoj ličinki
traje 20-30 dana. Vrsta je polifagna. Tijekom lipnja javlja se imago, a hrani se
sisanjem na istim biljkama. Odlaže jaja i daje drugu generaciju stjenica. Jedna
ženka prosječno odloži stotinjak jaja. Za topla vremena i u južnijim krajevima
može se razviti i treća generacija. Stjenice sišu na vršnim nježnijim dijelovima
biljaka, posebice na cvjetnim pupovima, koji potom otpadaju. Na sjemenskoj
lucerni i imago i ličinke sišu na mahunama. Sjeme ostaje kržljavo, a klijavost i
energija klijanja jako su smanjeni. U Istri smo nailazili i do 30 % oštećenih sjemenki.
Za jačeg napada biljke ostaju kržljave, slabo cvatu i daju manje zelene mase i
sjemena. Na suncokretu mogu jako oštetiti sjeme te smanjiti prirod i kakvoću
ulja.
Pragom odluke za primjenu insekticida na krmnoj lucerni smatra se 30-40
stjenica na m2 ili 50-80 stjenica na 10 zamaha kečerom. Na sjemenskom usjevu
ovaj je prag 3-4 puta manji. Na krmnom usjevu treba koristiti samo insekticide
dopuštene za krmno bilje, poput malationa, fenitrotiona, piretroida itd. Na
sjemenskom usjevu mogu se primijeniti i drugi insekticidi.

Calocoris vrste vrlo su česte fitofagne stjenice. Nalaze se u voćnjacima, ratarskim

usjevima i povrću. Oštećuju cvjetove različitog bilja, plodove voća, uzrokuju
izobličenje pupova i lišća. Štete nisu velike.

Stjenica lozinog cvijeta (Calocoris fulvomaculatusDe Geer) u Konavlju oštećuje

vinovu lozu. Prezime jaja na čokotu. Ličinke sišu male listiće tek otvorenih pupova
i cvjetova. Ličinka može u jednom danu izvesti više od 100 uboda. Cvjetovi se
suše. Suzbija se tretiranjem čokota tijekom mirovanja vegetacije i, ako je prijeko
potrebno, u vrijeme napada.

Smrdljiva greta (Dolycoris baccarum L.) i smrdljivi martin (Raphigaster

nebulosa Poda)
Česte stjenice spljoštena tijela, dugog oko 10 mm, smeđe osnovne boje. Na
dodir štrcaju neugodan obrambeni miris. Često se vide na klasovima žitarica, no
ne smiju se zamijeniti s mnogo štetnijim žitnim stjenicama. Manje mogu oštetiti
sjeme suncokreta. Katkad prezime u zatvorenim prostorijama pa početkom
proljeća masovno dolaze do prozora u želji da izađu u prirodu. To im treba
omogućiti.

41
Kupusne stjenice (ciganke) - crvena (Eurydema ventrale L.) i zelena (£.
oleraceum L.)
To su štetnici kupusnjača, uglavnom povrtnih, no katkad se u većem broju
nalaze na uljanoj repici. Imaju spljošteno ovalno tijelo tamnocrvene odn. zelene
boje, s mnogim crnim šarama. Duljina je tijela crvene ciganke oko 9 mm, a 6-7
mm zelene ciganke. Ličinke su slične odraslim oblicima. Sisanjem na lišću izazivaju
pojavu bijelih točkica, kojima je za jačeg napada prošaran čitav list. Unutar tih
točkica tkivo nekrotizira, a za jakog napada osuši se cijeli list pa i biljka.
Prezimi imago na
skrovitim mjestima ispod
ostataka biljaka. Javljaju se
od kraja ožujka. Ženke
odlažu jaja u dva reda na
lišće. Jedna ženka odloži
60-80 jaja. Ličinke također
sišu na lišću. Razvoj traje
50-60 dana. Početkom ljeta
javlja se druga generacija.
Štete su najveće na mladim
biljkama, u klijalištu i
nakon presađivanja, no pri
jakom napadu može biti
SI. 18. Štete od kupusnih stjenica (snimio M. Maceljski) t e š k o o š t e ć e n i stariji n a s a d

kupusa i nekih drugih kupusnjača. Pojavi štetnika pogoduje toplo i suho vrijeme.
Posebnu pažnju treba posvetiti zaštiti rasada kupusnjača jer je površina
klijališta malena, pa je intenzivna zaštita ekološki opravdana i gospodarski isplativa.
Na polju se insekticidi koriste pri jačem napadu. Preporučuje se primjena
insekticida na osnovi malationa, dimetoata i nekih drugih OP insekticida, te
piretroida.

Nezara viridula L. zelene

je boje. Izrazit je polifag,
hrani se na više od stotinu
vrsta biljaka. Zabilježene
su manje štete na
plodovima rajčice,
sjemenskim usjevima
šećerne repe, na duhanu,
soji, kukuruzu i žitaricama.
Najčešće ima dvije
generacije godišnje.
SI. 19- Štete od stjenica na plodu rajčice(snimio M. Maceljski)
Prezimi imago. U proljeće
odlažu jaja na naličju lišća.
Ličinke i odrasli oblici sišu na plodu, lišću, stabljici, a najčešće na sjemenu.

42
Žitne stjenice (Eurygasteri Aelia vrste)
Više je vrsta žitnih stjenica. U nizinskim žitorodnim podaičjima najvažnije su
stjenice iz roda Eurygaster, i to austrijska stjenica (E. austriaca Schr.) i mala
žitna stjenica (E. maura L.), a vrsta E. testudinaria L. u Hrvatskoj je rijetka.
Vrsta E. integriceps Put. vrlo je važan štetnik u Maloj Aziji, Iranu, Ukrajini i u
Bugarskoj, a u nas je vrlo rijetka. U visinskim područjima, gdje je proizvodnja
žitarica manje važna, štetne su žitne stjenice roda Aelia i to A. rostrata Boh. i
A.acuminata L. Žitne stjenice roda Eurygaster kao važni štetnici žitarica u Hrvatskoj
su prvi puta bile utvrđene 1964. i 1965. g. kad su nanijele vrlo velike štete u
dijelovima Slavonije, posebice u najistočnijoj Slavoniji. Od tada pa do danas te su
stjenice stalno prisutna prijetnja na našim njivama, pa, iako se nisu ponovile velike
štete (osim donekle 1969-1970. g.), ipak treba svake godine budno pratiti njihovu
pojavu i brojnost, a u nekim slučajevima provesti njihovo suzbijanje primjenom
insekticida.
Jedan od osnovnih razloga da su
te vrste, koje su se sve do 1964. smatrale
samo prisutnim, a ne i gospodarski
važnim, postale važniji štetnici strnih
žitarica jest promjena u tehnologiji
proizvodnje žitarica. U normalnim
klimatskim uvjetima ličinke žitnih
stjenica završavaju u Hrvatskoj svoj
razvoj u srpnju, kad se preobrazuju u
odrasle oblike, koji prezime. Dvofazna
žetva nije omogućavala masovni
završetak razvoja jer se žetva obavljala
prije no što su ličinke završile razvoj.
Jednofazna žetva, tj. uvođenje
kombajna, koji skida žito s polja
prosječno 2 tjedna kasnije, omogućila
je završetak ishrane i preobrazbu u
imago većem broju ličinki. To je SI. 20. Žitne stjenice: 1. Eurygaster
dokazano u Bugarskoj egzaktnim maura, 2. E. austriaca, 3- E. integriceps,
4. Aelia acuminata
istraživanjima (tab. 1.). No svakako da
pojavi žitnih stjenica pogoduju i veće površine pod pšenicom, češći uzgoj na istoj
površini, intenzivnija gnojidba, posebice dušikom, pa i neki kultivari.
Žitne stjenice roda Eurygaster kukci su spljoštena tijela žutosmede boje.
Scutellum dopire do kraja zatka. Čvrstoćom tijela mogu se usporediti s kornjašima.
Duljina vrsta E. austriacai E. integriceps jest 11-13 mm, a E. maura i E. testudinaria
8-10 mm. Površnim gledanjem mogu se zamijeniti sa smrdljivim martinom i
smrdljivom gretom, što se 1964. g. i dogodilo na terenu. Te godine jak napad
stjenica u najvećem dijelu Slavonije utvrđen je tek kad su zajedno sa zrnjem

43
unesene u skladišta iz kojih su pokušavale izaći, pa su skladištari bili prvi koji su
ukazali na njihovu pojavu. Treba istaknuti da ne mogu oštetiti zrelo zrno u
skladištu.
Tablica 1.
UDIO RAZNIH STADIJA Eurygaster integriceps Put. U BUGARSKOJ PRI RAZNIM
ROKOVIMA ŽETVE I VRŠIDBE (prema Lazarov i sur. 1969.)
Datum Način žetve Udio stadija u % ličinki Odrasli oblici Težina jedinke mg
III IV V 0 Mužjak Ženka
1964.g.
8.7. Kosilicom 7,1 38,1 54,8 0.
17.7. Kombajnom 0 0 33,7 66,3
1965. g.
8.7. Kosilicom 10,2 58,2 31,3 0,5
17.7. Kosilicom 0,6 22,4 48,3 28,7
21.7. Kombajnom 0 0,8 65,3 33,9 116,6 106,0
31.7. Kombajnom 0 0 0,5 99,5 132,6 121,7

Stjenice roda Aelia imaju tijelo u obliku deltoida, također su žutosmede boje,
no scutellum ne dopire do završetka abdomena. Duljina im je tijela 8-10 mm.
Žitne stjenice prezime na obroncima brda, na uzvisinama ili kosinama
pokrivenim lišćem. Najčešće su uzduž šuma, u voćnjacima, pa i uz vinograde na
povišenim položajima. Posebno velike koncentracije stjenica na prezimljavanju
bile su svojevremeno zabilježene na
obroncima Baranjske planine. Za proširenje
njihove pojave veoma je važno utvrditi mjesta
prezimljenja i uvijek na tim istim mjestima
pratiti brojnost. U državama gdje se to
redovito radi prognozira se jači napad kada
na mjestima prezimljenja ima tridesetak
2
stjenica po m .
U proljeće stjenice postaju aktivne na
položajima izloženim južnom suncu katkad
već početkom travnja. No jača aktivnost
nastupa tek nakon nekoliko dana kad je
srednja temperatura viša od 10-11 °C, odn. kad
je maksimalna temperatura 15 °C. Tada
otpočinje njihov let na polja pšenice. Masovni
prelet zbiva se pri temperaturama od 18-20
°C. Za toplija vremena prelete više kilometara,
za hladnija manje. Vjetar im pomaže u letu.
Osim pšenice, manje naseljavaju i druga strna
SI. 21. jajna legla žitnih stjenica žita te neke trave. Imago se hrane sisanjem
(snimio M. Maceljski) na lišću, ne čineći zamjetljivije štete.

44
 Nakon razdoblja dopunske ishrane,
duljina koje ovisi o toplini, dolazi do
kopulacije. Ženke ubrzo počinju odlagati jaja.
Jedna ženka odloži prosječno stotinjak jaja.
Jaja su odložena u skupine i to na tipičan način
pa se lako identificiraju. Odložena su u nizu
pravilno poredanih parova, najčešće po 12-
18 jaja. Isprva su zelene boje, sazrijevanjem
tamne, te se u njima naziru crvenkaste šare.
Inkubacija najčešće traje 7-12 dana.
Ličinke se najčešće javljaju sredinom Sl. 22. Jaja različite starosti
svibnja. One prolaze kroz pet stadija razvoja. (snimio M. Maceljski)
Prva dva stadija također sišu na lišću, ne
praveći zamjetljivije štete. Treći stadij penje se na klas gdje ličinke ostaju do kraja
svog razvoja. Ličinke sišu na zrnu u mliječnoj i voštanoj zriobi. One obavljaju
neku vrstu izvanželučane probave time što u zrno uštrcavaju proteolitske encime.
Oni razgrađuju bjelančevine zrna, a te produkte razgradnje stjenice usisavaju i
upotrijebe. Razgradnja bjelančevina zrna glavna je šteta koju nanose žitne stjenice
jer zrno gubi kakvoću. Moglo bi se reći da stjenice iz tvrde prave meku pšenicu.
Pri jakoj zarazi i velikom broju tzv. stjeničavih zrna kruh gubi svojstvo pecivosti te
se "ne diže". Ako ličinke napadnu u vrijeme cvatnje ili ubrzo iza nje, gubi se i na
prirodu. Klasovi su djelomično prazni, zrna zakržljala. Na zrnju se vidi točkica,
naročito uočljiva ako se zrno promatra osvjetljeno sa suprotne strane (metoda
prosvjetljivanja).
Treba spomenuti da su tijekom
razvoja ličinki još prisutni i prezimjeli
odrasli oblici. Oni katkad sišu vlat pa
prekinu dovod sokova. Klas na takvoj
vlati pobijeli i prazan je. Vlat se lako
izvlači, a na njezinom najdonjem dijelu
vidi se suženje i potamnjenje. Tih
"bijelih" klasova ne mora biti mnogo,
ali se ipak jako uočavaju. Odrasli oblici
sišu i na zrnju, povećavajući štete Sl. 23. Klasovi oštećeni od odraslih oblika
ličinki. Ipak, U našim uvjetima, odrasli žitnih stjenica (snimio M. Maceljski)
oblici ne mogu nanijeti veće štete, pa
glavnu pažnju treba usmjeriti na praćenje pojave i brojnosti ličinki, kojih ima mnogo
više od odraslih oblika.
Brojnost odraslih oblika u koje se stignu preobraziti ličinke prije žetve jako
utječe na intenzitet napada iduće godine. Ako su klimatski uvjeti omogućili da
većina ličinki završi svoj razvoj, a odrasli oblici imali priliku da se dovoljno dugo
hrane i tako stvore rezervne tvari potrebne za prezimljenje, iduće godine može se
očekivati veliki dolet stjenica. No u nekim uvjetma to ipak ne znači i jak napad

45
ličinki. Naime, u nas često oko 1. svibnja nastupa hladnije razdoblje koje zna
potrajati nekoliko tjedana. U tim uvjetima razvit će se malo ličinki i suzbijanje
neće biti potrebno. Stoga smatramo da nije potrebno suzbijati odrasle oblike,
nego treba čekati da se utvrdi brojnost ličinki. Pragom odluke neki smatraju 4-5
ličinki po m2, no to bi trebalo provjeriti jer se taj prag čini preniskim.

SI. 24. Klasovi u mliječnoj zriobi SI. 25. Klasovi u voštanoj zriobi
oštećeni od ličinki žitnih stjenica oštećeni od ličinki žitnih stjenica
(snimio M. Maceljski) (snimio M. Maceljski)

SI. 26. Zrnje oštećeno u mliječnoj zriobi Sl. 27. Zrnje oštećeno u voštanoj zriobi
(snimio M. Maceljski) (snimio M. Maceljski)
Vrlo velik utjecaj na pojavu žitnih stjenica imaju njihovi prirodni neprijatelji.
To su većinom parazitske osice iz roda Assolcus, koje parazitiraju jaja. Stoga u
vrijeme stadija jaja (prva polovica svibnja) nije preporučljivo koristiti insekticide
(npr. protiv leme) u pšenici, pogotovo ne one univerzalne, koji uništavaju i
prirodne neprijatelje. Poznati je primjer iz bivšeg SSSR-a, kad se od 1959. do
1964. iz godine u godinu povećavala zaražena površina stjenicama, jer je za njihovo
suzbijanje na mnogo stotina tisuća, pa i nekoliko milijuna hektara, korišten
univerzalni DDT. Taj je insekticid više uništavao prirodne neprijatelje stjenice
nego stjenicu, pa su, iako se time sprečavala veća šteta u godini tretiranja, stvarani
povoljniji uvjeti za njezino razmnožavanje i brojnost u idućoj godini. Stoga je
DDT ubrzo zamijenjen selektivnijim triklorfonom. Ulogu parazita u nas pokazuje
i podatak da je u pojedinim godinama utvrđeno više od 70 % parazitiranih jaja.
Parazitirana jaja lako se uočavaju jer su crna, a kad parazit izađe, vidljiv je okrugli

46
izlazni otvor. Dulje trajanje stadija jaja (hladno vrijeme ) omogućuje i veću
parazitiranost.
U slučaju potrebe, od insekticida bi uz spomenuti triklorfon, trebalo primijeniti
fention, fenitrotion, eventualno i piretroide, ali samo ako ima malo prirodnih
neprijatelja te nakon razdoblja njihove masovne pojave. Brza žetva uz što manje
osipanje, smanjit će zarazu iduće godine.

Mrežasta stjenica platane (Corythuca ciliata Say.)

Američka vrsta, otkrivena je u Europi 1964. g. u Padovi, a u Zagrebu je
pronađena 1970. g. U Zagreb je prenijeta vozilom, pa je tako "preskočila" područje
između Padove i Zagreba. Sada je proširena u svim južnim i srednjoeuropskim
zemljama. Na naš poticaj 1982. g. osnovana je radna skupina za proučavanje C.
ciliate IOBC-a (Internacionalna organizacija za biološko suzbijanje) koja je na
dva skupa (Padova i Zagreb) razmatrala problem i usklađivala istraživanja u Europi.
Vrsta je manje štetna u svojoj
postojbini - u SAD, gdje je vrlo slabo
proučena. Stoga su europski stručnjaci
istraživali prirodne neprijatelje stjenice
u SAD. U dva obilaska mi (Maceljski,
Balarin) smo pronašli 22 neprijatelja, od
kojih desetak nije prisutno u Europi, pa
su potencijalni agensi za introdukciju.
Međutim, istraživanja tih neprijatelja
nisu nastavljena niti je provedena
njihova organizirana introdukcija.
' ° ' SI. 28. Mrezaste stjenice za prezimljenja
Tijelo je stjenice crno, dugo 4 mm. ispod kore (snimio M Maceljski)
Odrasli oblik ima na hrptu
sivkastobijelu mrežu koja prekriva cijelo tijelo, a glavu nadvisuje "mitrom". Ta
mreža uvelike pomaže širenju štetnika vjetrom jer povećava površinu tijela. Aktivno
ne leti na veće udaljenosti, nego leprša u zraku.
Napada isključivo lišće platana, pa je primjer monofagnog kukca. Uzrokuje
deklorofilaciju lišća i smanjenje asimilacije. Već u kolovozu mnoge se platane
više ne zelene nego su blijede boje. Time je izgubljena njihova funkcija gradskog
zelenila, tj. uloga pročišćavanja zraka, te estetskog i umirujućeg djelovanja zelene
boje. Mlada stabla polaganije rastu. Stjenice lete (lebde) pa ometaju prolaznike,
posebice posjetitelje ugostiteljskih objekata u blizini platana. U Zagrebu su se
neke ustanove na Zrinjevcu žalile da stjenice masovno ulaze u njihove prostorije
i ometaju rad. -
Važnost mrezaste stjenice platane proizlazi iz činjenice da su platane vrlo
često ukrasno drvo parkova i drvoreda u Hrvatskoj. Poznati je stoljetni nasad
platana na Zrinjevcu u Zagrebu te (zaštićene) višestoljetne platane u Trstenom.
Važnost povećavaju i teškoće pri suzbijanju zbog nužnosti izbjegavanja primjene
insekticida u naseljenim mjestima. Neki talijanski stručnjaci navode mogućnost

47
 da mrežasta stjenica
platane prenosi opasnu
bolest Ceratocystis.
Postoje i neprovjereni
navodi da mrežasta
stjenica platane može
ubosti i čovjeka.
Prezimi odrasli oblik
ispod kore platane, ali i u
busenju trava i u drugim
skrovitim mjestima u
blizini platana. Tijekom
Si. 29. Odrasle mrežaste stjenice i ličinke na naličju zime mogu za toplih dana
lista (snimio M. Maceljski) izaći iz skrovišta, ali se u
njih brzo vraćaju. Kad
počne listanje platane,
izlaze iz skrovišta te
odlijeću na lišće. Na njemu
sisanjem uzrokuju
bjeličaste točkice i pjege.
Do ovipozicije dolazi na
naličju lišća, u kutu kojeg
čine glavna i postrane žile.
Ličinke se zadržavaju na
naličju, gdje izlučuju crni
sekret vidljiv u obliku
točkastih nakupina. Isprva
sišu uz glavnu žilu, zatim
prelaze i na ostale dijelove
SI. 30. Deklorofilacija lista platane od napada
plojke. Na licu lista zapaža
stjenica (snimio M. Maceljski)
se blijedenje, isprva uz
glavnu žilu, a kasnije na cijeloj plojci. U srpnju se javlja nova generacija stjenice,
pa se štete naglo povećavaju. Jako zaraženo lišće nekrotizira i posmedi. U
posljednja dva desetljeća zagrebačke su platane već krajem srpnja i u kolovozu
gubile svoju funkciju ukrasnog zelenila. Od kraja kolovoza, češće u rujnu, stjenice
se počinju zavlačiti pod koru ili tražiti druga skrovita mjesta za prezimljenje. Ipak
je u nekim godinama moguća i pojava treće generacije.
Naša su istraživanja pokazala vrlo visoku učinkovitost brojnih insekticida
(piretroidi, OP insekticidi). Međutim, visoke platane onemogućavaju primjenu
na vršne dijelove, a zanošenje (drift) insekticida ugrožava ljude, kućne ljubimce,
golubove i druge životinje. Stoga se ne preporučuje folijama zaštita cijele krošnje
insekticidima u vrijeme napada stjenica. Međutim, moguća je ograničena - lokalna
- primjena insekticida samo na deblo platana u vrijeme kad u jesen počinje ulazak
stjenica pod koru i u proljeće kad počne njihov izlazak. Tretira se deblo do visine

48
dometa - 5-6 m, krupnim kapljicama, koje smanjuju zanošenje. Treba primijeniti
najmanje opasne insekticide. Nedostatak takve mjere jest samo djelomičan uspjeh
jer dio stjenica prezimljuje na drugim mjestima, a ne ispod kore.
U Italiji su bile organizirane široke mjere suzbijanja uštrcavanjem sistemičnih
insekticida u deblo. U deblu, na visini od oko 2 m, bušilicom se izbuši vijenac
rupa razmaknutih 15-20 cm. U te rupe posebnom napravom i kompresorom uštrca
se određena količina koncentriranog sistemika koji se provodnim snopovima
platane diže do lišća gdje ubija stjenice. Osim potrebe za posebnom aparaturom,
najveći nedostatak takvog načina suzbijanja jest potreba da se svake godine buše
rupe u deblu koje štete kondiciji platane, a narušavaju njihov estetski izgled.
Modifikacija tog načina jesu specijalne plastične posudice sa šiljkom koji se zabije
u drvo, pa kroz njega insekticid iz posudice ulazi u provodni sustav biljke. Iako
mjestimično učinkovite, te se mjere nisu proširile zbog teškoće u točnom doziranju
insekticida za svako pojedino stablo i opasnosti od fitotoksičnosti pri prevelikoj
dozi. Također je utvrđeno da se ostacima pilovine koja zaostaje na svrdlu prilikom
bušenja rupa može prenijeti uzročnik bolesti Ceratocystis sa zaraženog na zdrava
stabla.
Jedina mogućnost za trajno uspješno smanjenje brojnosti mrežaste stjenice
platane je njezino biološko suzbijanje. Treba istaknuti da su se brojni grabežljiva,
a vjerojatno i paraziti, već prilagodili na tog štetnika. Tako tijekom zime mjestimice
i više od 50% stjenica požderu pauci. Utvrdili smo da se stjenicama hrani i više
vrsta buba mara, neke stjenice te mnogi drugi predatori prošireni u nas. No
očigledno da još nisu u stanju radikalnije smanjiti brojnost štetnika pa bi se trebalo
vratiti početnoj zamisli - introdukciji neprijatelja iz postojbine - sjeverne Amerike.

Kruškina ploštica (Stephanitis (Tingis) pyri F.) ima plosnato tijelo crne boje,
dugo oko 4 mm. Tijelo joj je, kao i u mrežaste stjenice platane, pokriveno mrežom
sivkaste boje. Javlja se u travnju i svibnju. Odlaže jaja na naličje lišća kruške i
jabuke. Ličinke sišu sokove izlučujući crni sekret. Lišće blijedi i suši se. Ima 2-3
generacije godišnje.
Napad je rijedak.

Monosteira unicostata
M.R. liči kruškinoj ploštici.
Napada jabuku, krušku,
badem, topolu i dr. Ima 2
generacije godišnje, a na
jugu su moguće tri
generacije. Uzrokuje
točkasti gubitak klorofila.
Za jače zaraze cijela plojka
pobijeli, požuti i osuši se.
Izlučuje mnogo sekreta.
Zadržava se u skupinama. SI. 31- Kruškina ploštica na lišću (snimio M. Maceljski)

49
 Grabežljive (predatorske) stjenice
Ubrajaju se u najvažnije prirodne neprijatelje brojnih štetnika. Dapače, mnogo
je veći broj korisnih nego štetnih vrsta. U našim je voćnjacima utvrđena
(Balarin, Barić) prisutnost dvadesetak vrsta grabežljivih stjenica, a dominantne su
vrste Orius minutusL., Deraecoris lutescens Schl. i Malacocoris chlorizans Pz.
Te su vrste posebice važni neprijatelji crvenog voćnog pauka, ali i brojnih drugih
štetnika. Grabežijive vrste stjenica ubrajaju se u porodice Nabidae, Anthocoridae
i neke druge. Značajnije su ove vrste:
Orius minutus L, O. insidiosus L. i druge vrste ovog roda hrane se
gusjenicama, lisnim ušima, resičarima i drugim štetnicima. Vrste roda Orius za
vrijeme razvoja ličinke unište 300-600 crvenih pauka, a odrasli oblici stotinjak
dnevno. Smatra se da pri omjeru jedna stjenica na do 800 crvenih pauka nema
veće opasnosti od prenamnoženja štetnika. Utvrđeno je da jedna stjenica za
vrijeme razvoja ličinki isiše 100-200 ličinki lisnih uši. Više vrsta roda Orius mogu
se nabaviti za biološko suzbijanje nekih štetnika (npr. kalifornijskog tripsa) u
zapadnoj Europi. Primjerice vrsta O. insidiosus nabavlja se pod nazivom Thripor.
Anthocoris nemorum L. i druge
vrste ovog roda sišu na crvenom
pauku, resičarima, lisnim ušima i
drugim štetnicima. Neke od vrsta
uzgajaju se u SAD i zapadnoj Europi
te se mogu kupiti i unositi u usjeve i
nasade. Himacerus apterusL. velika
je stjenica, a siše crvene pauke, lisne
uši, male gusjenice i jaja raznih
štetnika. Nabis vrste vrlo su brojne,
SI. 32. Grabežljive stjenice: Orius minutus i a napadaju jaja i ličinke različitih
Anthocoris nemorum (prema ADAS) štetnika. Jedna stjenica može
dnevno isisati i uništiti 30-100 crvenih pauka ili 10-30 lisnih uši ili do pedesetak
jaja insekata. Perilus bioculatus hrani se jajima krumpirove zlatice pa je u više
navrata unesena u Europu iz SAD. No do sada se nije nigdje aklimatizirala. I vrste
Picromerus bidens i Podisus maculatus napadaju krumpirovu zlaticu.

Masovne pojave stjenica

Neke vrste stjenica sklone su masovnoj pojavi u pojedinim godinama. U
Hrvatskoj je gotovo redovita masovna pojava plamene stjenice - Pyrrhocoris
apterus L. To je stjenica jarko crvene boje, s dvije izrazite crne okrugle točke na
polupokrilju. Masovno se zadržava na južnim stranama debla različitog drveća,
posebice na lipama, plodom koje se hrane. Omnivorna je vrsta pa su štete
neznatne. Vrsta Beosus maritimus L. pojavila se jedne godine u Umagu toliko
brojna da je istjerala turiste iz njihovih šatora. Ta se vrsta hrani mrtvom organskom
tvari. Zabilježene su i masovne pojave vrste
Oxycarenus lavaterae F. 1951. godine na
lipama u Zagrebu. Masovne pojave svih tih
omnivora ili polifagnih fitofaga uglavnom
smetaju čovjeku pa se te vrste mogu ubrojiti
u molestante ljudi.

Red HOMOPTERA -
JEDNAKOKRILCI SI. 33- Plamena stjenica
(snimio M. Maceljski)
Jednakokrilci ili rilčari vrlo su brojni red
kukaca. Veličinom su vrlo različiti, ima ih većih od 2 cm, ali i manjih od 1 mm.
Krilati oblici imaju dva para krila jednake opnenaste strukture. U mnogih vrsta
odrasli oblici nemaju krila, ili ih imaju samo mužjaci, ili se izmjenjuju krilate i
beskrilne generacije. Krila drže iznad tijela, najčešće u obliku krova kuće. Usni
je ustroj podešen za bodenje i sisanje te preobražen u rilo, koje nose priljubljeno
uz ventralnu stranu tijela. Razmnožavaju se gamogenetski, no često i
partenogenetski. Sve su vrste herbivorne. Mnoge vrste izlučuju mednu rosu, tj.
višak ugljikohidrata kojeg uzmu ishranom u potražnji za dovoljnom količinom
bjelančevina. Na mednu rosu naseljuju se gljive čađavice, koje smanjuju
asimilacijsku sposobnost lišća i tržišnu vrijednost plodina i cvijeća. Lisne uši
najvažniji su vektori virusnih biljnih bolesti, koje prenose i vrste drugih podredova.
Iako postoje i druge podjele, mi ćemo ovaj red podijeliti na pet podredova:
Cicadina (cvrčci, cikade), Aleyrodina (štitasti moljci), Psyllina (lisne buhe),
Aphidina (lisne uši) i Coccina (štitaste uši). Neke novije podjele dijele Homoptera
na skupinu Auchenorrhyncha (samo Cicadina), Stenorrhyncha (ostala četiri
podreda) i Coleorrhyncha (nisu prisutne u nas).

P o d r e d CICADINA - CVRČCI, CIKADE

Kukci vrlo različite veličine. Ima vrlo velikih vrsta, ali i malenih. Vrlo su
pokretljivi, mogu preletjeti i tisuće km. Neke se vrste kreću skakanjem. Neke se
vrste glasaju cvrčanjem, po čemu je najpoznatiji jasenov cvrčak proširen u našem
obalnom području. Zvuk proizvode organima na prvom segmentu zatka. U nekim
zemljama istočne Azije cvrčci se stavljaju u male kaveze da bi cvrčanjem zabavljali
ljude. Hrane se sisanjem biljnih sokova. Neke vrste prenose viroze.
Rogati cvrčak (Stictocephala bisonia Kopp &Yonke /= Ceresa bubalus/)
Američkog je podrijetla, a u bivšoj Jugoslaviji otkriven je 1939- g- Imago ima
jako razvijeni nadvratni štit, naprijed produljen u dva roga, prema čemu je dobio
naziv. Tijelo mu je zelene boje, dugo 8-10 mm. Jaja su velika, duga 3 mm.
Šteti voćkama i lozi zarezivanjem kore zbog ovipozicije. Nastali zarezi rastom
se povećavaju te liče šteti od udarca zrna tuče. Ta se oštećenja mogu razlikovati
po tome što cvrčak pravi štete i s donje strane mladih grana, gdje ne može biti

51
štete od tuče. Na mjestima oštećenja lakše se lome grane, a kroz otvore olakšan je
ulaz štetnih mikroorganizama. Na tim se mjestima pojavljuje smolotok. Pri jačem
napadu cvrčka sadnice gube tržišnu vrijednost. Zabilježene su i štete na mladim
granama bresaka.
Prezime jaja odložena u skupinama
pod koru voćaka ili vinove loze. Ženka
leglicom zareže koru, te na svaku stranu
pod koru odloži po desetak jaja. Ličinke
izlaze iz jaja tijekom proljeća te odlaze na
zeljaste biljke, posebice na lucernu i
druge mahunarke. Na tim biljkama štete
su neznatne. Odrasli oblici ljeti se vraćaju
na voćke. Vrsta ima jednu generaciju
SI. 34. Rogati cvrčak godišnje. Jaja su često parazitirana od
osice Polynema striaticorne Gir. U Hrvatskoj je utvrđeno 3 do 64% parazitiranih
jaja toga cvrčka.
Treba nabavljati nezaraženi sadni materijal. U voćnjaku ne valja uzgajati
mahunarke kao potkulture. Prilikom zimskog reza treba odstranjivati grane na
kojima su odložena jaja.
Pjenuša (Philaenus spumariusL.)
Naša najuočljivija cikada. Ličinka
živi u pjeni koju čini puhanjem zraka u
kapljicu sluzaste tvari koju izlučuje. Te
nakupine pjene mogu se tijekom proljeća
vidjeti na mnogim usjevima, a i na
korovima. Pjena zaštićuje ličinke od
neprijatelja i nepovoljnih klimatskih
uvjeta. Ličinke zadnjeg stadija izlaze iz
pjene. Kreću se skakanjem. Odrasla je
pjenuša smeđe boje različitih nijansa.
Duga je oko 6 mm.
SI. 35. Pjenuše (snimio M. Maceljski)
Vrsta je izraziti polifag. Prezime jaja
na različitim biljkama. U proljeće se
javljaju ličinke. Pri ishrani unose u biljku
toksine što može uzrokovati jake
deformacije nekih vrsta biljaka. U nas
smo utvrdili veće štete u sjemenskoj
proizvodnji šećerne repe 1964. g., kad
su listovi bili jako deformirani. Jedna
ličinka pjenuše može prouzročiti
deformaciju čitavog lista. Zapazili smo i
SI. 36. Štete od pjenuša na listu šećerne potpuno uništenje nekih korovskih
repe (snimio M. Maceljski) mlječika, a štete su zapažene i na

52
jagodama, crvenoj djetelini i lucerni. U našim istraživanjima mnogi insekticidi
nisu zadovoljili, pa bi u slučaju potrebe suzbijanja prethodno trebalo provjeriti
njihovu djelotvornost. No zbog velike polifagnosti ne vjerujemo da je potrebno
kemijsko suzbijanje.

Cercopis vrste lako se zapažaju po crnoj boji i crvenim točkicama. Vrlo su česte u
nas na livadama, na žitaricama, kukuruzu i drugim biljkama, no štete nisu zapažene.
Ličinke se hrane na korijenju.
Aphrodes bicinctus Panz. vrlo je proširena vrsta u nas na lucerni i crvenoj djetelini.
Katkad oštećuje cvjetove suncokreta. Ima jednu generaciju godišnje.

Psamotettix alienus Dahlb. U nas je česta vrsta na crvenoj djetelini i lucerni.

Zabilježene su štete na pšenici u 1957.g. u Srijemu. Prezime jaja na ozimim
žitaricama, ličinke štete u proljeće. U najnovije vrijeme utvrđeno je da prenosi
uzročnika patuljavosti pšenice (ne ječma - BYDV), koja je 1990. g. nanijela velike
gubitke u Francuskoj. Zaraza se brzo širi zbog velike aktivnosti cikade. Zaraza se
slično BYDV prenosi najčešće u jesen, pa kasnija sjetva smanjuje štete. Još se
istražuje uzročnik ove bolesti.
EuscelisplebejusFall. česta je vrsta na lucerištima. Ima veći broj generacija godišnje
Macrosteles laevis Ribaut. Prisutna je na lucerni, crvenoj djetelini i pšenici, a može
štetiti i kukuruzu. Ima veći broj generacija godišnje.
Američki cvrčak (Scaphoideus titanus Bali. (= S. littoralis)
U Europi je otkriven 1958. g. u Francuskoj, a u 1977. g. u obalnom području
Slovenije. Imago ima tijelo smeđe boje, dugo 5-6 mm. Glava ima trokutast oblik.
Ličinke su žute, razvojem postaju sve više smeđe. Mogu skakati. Štete su
prvenstveno u sposobnosti vrste da prenosi mikoplazmu zlatno žutilo vinove
loze (flavescence doree). Na tog je uzročnika posebice osjetljiva sorta chardonnay.
Prezime jaja ispod kore dvogodišnjeg drva loze. U svibnju izlaze ličinke te
sišu na donjem lišću. Razvoj ličinke traje 30 do 50 dana. Odrasli oblici javljaju se u
srpnju i kolovozu. Vrsta ima jednu generaciju godišnje.
Važno je spriječiti unos i širenje štetnika sadnim materijalom. Tijekom
prezimljenja mogu se jaja uništiti tretiranjem uljanim organofosfornim
insekticidima.
Laodelphax/Calligypona/ striatellus Fall pronađena je na žitaricama i kukuruzu.
Prenosi viruse zobi i kukuruza. Prezime odrasle ličinke pri korijenu trava na
livadama. Ima više generacija godišnje. Jedna je od najčešćih vrsta u nas.

Lozin zeleni cvrčak (Empoasca vitisGoethe =flavescensF.)

Važan je i gotovo redovit štetnik vinove loze u Istri, a samo povremeno i na
dalmatinskim otocima (npr. 1982. g. na otoku Hvaru). Male je važnosti u
kontinentalnim vinogradima.

53
 Odrasli oblik ima vitko tijelo, zelenkaste, katkad malo ružičaste boje, dugo
3-3,5 mm. Vrlo je živahan i teško se hvata. Ličinka je bjeličasta, s jako ispupčenim
crnim očima. Kasnije pozeleni.
Štete nanosi sisanjem sokova iz žila na
naličju lišća. Time ometa kolanje sokova pa
nervatura posmedi. Zatim cijeli listovi mjenjaju
boju, rubovi se kovrčaju prema dolje, u bijelih
kultivara list žuti, a u crvenih dobije
tamnocrvenu boju. Katkad se na lišću javljaju
crvenkaste točke i pjege uglata oblika koje se
šire s ruba prema glavnoj žili lista. Ove pjege
mogu katkad izgledati kao mozaik. Simptomi
se prvo javljaju na starijem lišću od srpnja
nadalje. Zapažene su i razlike u intenzitetu
napada na pojedine kultivare: jače su
napadnuti cabernet i sovignon, manje
malvazija, sivi pinot, chardonnay i merlot, a
vrlo malo graševina. Jače su napadnuti bujni,
dobro gnojeni vinogradi.
Osim loze napadaju breskve, jabuke,
SI. 37. Ličinka zelenog cvrčka
šljive, smokve, mahunarke, krumpir i mnoge
(prema: Bayer) druge biljke.
Prezimljuje odrasli oblik u četinjačama i
zimzelenom bilju. U vinograd prelazi u travnju. Ženka odlaže jaja na lišće vinove
loze. Jedna ženka odloži 15-20 jaja. Odrasli žive 4-5 tjedana. Embrionalni razvoj
traje 5-10 dana, a razvoj ličinke 20-30 dana. Ima tri generacije godišnje, a odrasli
oblici prve generacije javljaju se u svibnju-lipnju, druge u srpnju-kolovozu, a treće
u rujnu-listopadu. Glavnu štetu čine I. i II. generacija. No često se pojedine
generacije preklapaju, pa se istovremeno mogu naći svi oblici štetnika.
Prag odluke su 100
cvrčka na 100 listova.
Preporučuje se primjena
sistemičnih ili kontaktnih
insekticida dopuštenih za
suzbijanje groždanih
moljaca. Na području Istre
pojava II. generacije
poklapa se s pojavom II.
generacije moljaca pa je
moguća istovremena
SI. 38. Štete od zelenog lozina cvrčka zaštita protiv obje vrste
(snimio M. Maceljski)

54
Breskvin cvrčak {Empoasca decedens PaolU u novije se vrijeme više pojavio u
Slovenskom primorju, ali nije poznata prisutnost u Istri. Uzrokuje jako kovrčanje
lišća breskve i usporava rast izboja.

Ružin cvrčak (Typhlocyba rosaeL.)

Jedan od najčešćih štetnika ruže u Hrvatskoj. Za najjače zaraze utvrdili smo
prosječno 15 cvrčaka po jednom listu. Vrste ovog roda mogu jače štetiti i malini i
kupini.
Imago je dug 3-3,5 mm, zelenkastožute je boje, uska i produljena tijela.
Izraziti je polifag, osim ruže napada malinu, jabuku, krušku, smokvu i druge
voćke, te različito drveće. Na lišću se na mjestima sisanja vide isprva pojedinačne
bjeličaste točkice koje se zatim spajaju, list postaje išaran, a na kraju poblijedi i
kovrča se. Na naličju se nalaze brojni svlakovi i živi kukci. Do šteta dolazi i zbog
odlaganja jaja u izboje koji kržljaju.
Prezime jaja ispod kore domaćina, najčešće ruže, jabuke, kruške i gloga.
Početkom proljeća ličinke izlaze iz jaja, prelaze na lišće gdje sišu sokove. Razvoj
ličinki traje oko 30 dana. Odrasli oblici prve generacije javljaju se krajem svibnja
i u lipnju. Žive dugo - do dva mjeseca. Odlažu jaja na lišće, te se javlja druga
generacija znatno brojnija od prve. Tada dolazi do najvećih šteta. Odrasli oblici
druge generacije javljaju se u rujnu, a u našem obalnom području nalaze se sve
do studenog. Oni odlažu jaja koja prezime.
Zaštita se provodi rezanjem zaraženih izboja zimi čime se smanjuje zaraza.
Zimsko prskanje uljanim organofosfornim insekticidima uništava jaja štetnika. U
inozemstvu se u vegetaciji koriste dimetoat, diazinon, piretroidi itd. Pragom odluke
smatra se više od 50 štetnika na 100 listova.

Zyginapullula Boh. mjestimice je prisutna na kukuruzu i suncokretu, a Z. rhamni

Ferr. na vinovoj lozi.

Hyalestes obsoletus Sign. prisutna je na lucemi, crvenoj djetelini, kukuruzu,

krumpiru i drugim kulturama. Prenosi mikoplazmu - uzročnika stolbura na rajčici,
krumpiru i duhanu. Vrlo je rijetka jača pojava te vrste.

Medeći cvrčak (Metcalfa pruinosa Say)

Vrsta potječe iz sjeverne i srednje Amerike. Prvi nalaz u Europi zabilježen je
1979- g. u okolici Tarvisa u Italiji, gdje se nalazi uzletište na koje često slijeću
američki vojni avioni u izravnom letu iz SAD. U Sloveniji je otkriven 1990. g., a u
Hrvatskoj smo ga otkrili 1993- g. Za sada je prisutan samo u zapadnoj Istri. Mnogi
nalazi uz glavne prometnice ukazuju da se često širi pasivno - prijevozom vozilima.
To je kukac dug 7-8 mm. Pri mirovanju su krila položena skoro okomito uz
tijelo. Prednji je par krila sivosmed. Cijelo tijelo pokriveno je voštanim izlučinama
svijetle, pepeljaste boje. Jaja su cilindrična, duga oko 0,8 mm. Ličinke su isprva
bijele, kasnije dobivaju zelenkastu boju. Obilno luče vosak kojim se pokrivaju.

55
 Vrsta je izraziti polifag. U Italiji je
utvrđeno više od 200 biljaka domaćina.
Najveće štete nanosi vinovoj lozi, no čest
je i na smokvama, kakiju, breskvama,
agrumima, soji, grahu i mnogim drugim
biljkama. Osim prijenosa vozilima širi se
i prijevozom sadnog materijala u koji su
odložena jaja. Zabilježeno je da su ga
pčelari hotimično prenosili da bi proširili
zarazu jer se mednom rosom toga
štetnika hrane pčele.
Štetnik siše na granama,
grančicama, izbojima, lišću, rjeđe
plodovima. Izravne štete očituju se
slabijim porastom biljaka. Mnogo su
veće neizravne štete koje nastaju zbog
obilnog izlučivanja medne rose na koju
se naseljuju gljive čađavice pa se
smanjuje asimilacija. Jako zaražene biljke
lako se uočavaju po bijelim voštanim
prevlakama štetnika i zamazanom
izgledu od čađavica. Onečišćeni plodovi
gube svaku tržišnu vrijednost. Voštane
izlučine i čađavica zaostaju na biljkama
i kada štetnika na njima više nema.
Medeći cvrčak je univoltina vrsta.
SI. 39. Odrasli medeči cvrčci (prema: Seljak) Prezime jaja odložena u drvenaste biljke.
Ženke leglicom odlažu jaja pojedinačno
ili u nizu u pupove, pukotine i slična mjesta na kori čokota i drveća. Od sredine
svibnja počinje izlazak ličinki. One se presvlače pet puta. Posljednja dva stadija
mogu skakati. Ličinke se penju na najmlađe organe na vrškovima biljaka. Razvoj
ličinki traje oko 2 mjeseca. Ličinke su slabo mobilne. Od srpnja počinje pojava
odraslih oblika. Kopulacija se zbiva
noću, a krajem ljeta dolazi do
ovipozicije.
Vrlo je važno spriječiti uvoz sadnog
materijala iz rasadnika zaraženih
medećim cvrčkom, iako se štetnik ne
smatra karantenskim. Za kemijsko
suzbijanje u Italiji se koriste kvinalfos,
piridafention, dimetoat, malation i
piretroidi, no izbor ponajviše ovisi o
SI. 40. Voštane izlučine medečeg cvrčka na raspoloživosti insekticida dopuštenih za
grozdu (prema: Seljak) primjenu na zaraženoj kulturi.

56
 P o d r e d PSYLLINA - USNE BUHE
Sitni kukci s kratkom širokom glavom i velikim očima. Prednji par krila obično
im je znatno veći od stražnjeg para. Stražnji par nogu podešen je za skakanje. Liče
malim cvrčcima. Ličinke su dorzoventralno spljoštene. Lisne buhe izlučuju obilnu
mednu rosu, a ličinke još i vosak koji im djelomično pokriva tijelo. Na zaražene
biljke naseljuju se gljive čađavice a njih posjećuju mravi. Neke vrste prenose
uzročnike biljnih bolesti. Štete voćkama.
Obična kruškina buha (Psylla/Cacopsylla/ pyri L.) i velika kruškina buha
(P. pyrisuga Forst.)
Kruškine buhe,
posebice obična kruškina
buha, vrlo su važni, prema
mnogima najvažniji štetnici
kruške u nas (Ciglar). Obična
kruškina buha najčešće se
javlja u plantažama krušaka,
posebice na niskim uzgojnim
oblicima. Nakon pogrešnih
primjena insekticida toliko
se razmnožila da je ugrozila
opstanak nekih naših
nasada. Mjestimice je bila
uzrok krčenja dijela nasada.
Velika kruškina buha češća je
u slabo njegovanim
voćnjacima.
Obična kruškina buha
ima tijelo dugo 2,5-3 mm, a
velika kruškina buha 3-4
mm. Boje su narančasto
smeđe ili smeđe crvene s
crnim pjegama. Glava im je
trokutasta oblika. Oči su im
vrlo velike. Krila su
opnenasta i u odnosu na
tijelo velika. Drže ih poput
krova na kući. Obična buha
ima crnu nervaturu krila, a
velika buha svjetliju. Proljetni
su oblici svjetliji, a jesenski
tamniji (sezonski dimor-
fizam). Imago skače. SI. 41. Obična kruškina buha: jaja, ličinke i imago

57
 Imago prezimi na skrovitim mjestima, i to obične buhe u krošnji u pazušcima
pupova i pukotinama kore, a velike buhe na različitom bilju. Krajem zime, čim
temperatura prijeđe 5 °C, aktiviraju Se i sišu na pupovima. U ožujku dolete i
velike kruškine buhe sa svojih zimovališta. Krajem zime i početkom proljeća odlažu
jaja na pupove, mlado lišće, peteljke i vrhove izboja. Ženka može odložiti oko
400 jaja. Jaja su položena u jedan ili više redova. Svijetložućkaste su boje koja
starenjem prelazi u narančastu. Nakon 1-3 tjedna izlaze ličinke. Manje su od 1
mm. Prave kolonije blizu mjesta gdje su se izlegle. Sišu sokove i izlučuju obilnu
mednu rosu. Ličinke prva tri stadija najčešće sišu na naličju listova, a ličinke
posljednja dva stadija u pazušcu listova i na zelenim izbojima. Razvoj ličinki traje
20-40 dana. Ženke ljetnih generacija mogu odložiti i do 1000 jaja.
Prisutne su na kruškama od samog početka vegetacije, te naseljuju najmlađe
izboje i lišće. Budući da obična kruškina buha ima više, obično pet generacija
godišnje, na voćkama se nalazi cijelu
godinu. Naprotiv, velika kruškina buha
ima samo jednu generaciju godišnje, a
u srpnju se seli s krušaka.
Štete prouzročuje sisanje sokova
koje izaziva zastoj u razvoju i
deformaciju te sušenje napadnutih
organa. Nadalje, buhe prouzročuju
neizravne štete od gljiva čađavica koje
smanjuju asimilacijsku sposobnost lišća
i onečišćuju plodove. Najveće izravne
štete čini u proljeće. Velike neizravne
SI. 42. Kruškine buhe
štete nastupaju pojavom visokih
temperatura jer je u to vrijeme najjače izlučivanje medne rose. No ljetni ili
ranojesenski napad može biti posebice štetan i zbog bliske zriobe jer se tada
mogu insekticidi samo ograničeno primijeniti. Na napad su jače osjetljive
viljamovka, conference i pastorčica.
Za uspješno suzbijanje vrlo je važno pravovremeno otkriti zarazu, što nije
lako jer su kukci sitni pa se zaraza često zamjećuje tek nakon pojave medne rose.
Napad velike kruškine buhe lako se zamjećuje po tome što uzrokuje kovrčanje
lišća. No krajem zime može se dobiti dosta točna slika brojnosti prezimjelih običnih
kruškinih buha u krošnji. Zimska primjena insekticida smatra se opravdanom
kad se metodom 100 udaraca uhvati više od 50-100 buha. Najbolji se uspjeh postiže
kasnim zimskim prskanjem uljanim organofosfornim sredstvima ili mineralnim
uljima, a učinkoviti su i piretroidi jer buha prezimljuje u stadiju imaga. Suzbijanje
treba provesti prije ovipozicije, po mogućnosti pri temperaturi višoj od 10 °C.
Za vrijeme vegetacije treba insekticide primijeniti po mogućnosti u vrijeme
pojave mladih ličinki jer su starije otpornije. Tada treba prvenstveno koristiti
biotehničke insekticide - regulatore razvoja kukaca na osnovi heksaflumurona,
fenoksikarba, teflubenzurona ili diflubenzurona ili akaricid amitraz uz dodatak
bijelog ulja. Učinkoviti su i organofosforni insekticidi na osnovi malationa,

58
klorpirifosmetila, pirimifosmetila ili fosalona, piretroidi na osnovi cipermetrina,
deltametrina, bifentrina i drugi. No ovi insekticidi, a poglavito piretroidi, uništavaju
prirodne neprijatelje. Vrlo je učinkovit 1 insekticid na osnovi avermectina.
Regulatore razvoja treba primijeniti u vrijeme kada su ličinke u prvim stadijima
razvoja. Pragom odluke smatra se zaraženost 10-20 % izboja. Puni se uspjeh
suzbijanja postiže samo vrlo temeljitim tretiranjem uz visoki utrošak škropiva (više
od 2.000 1 na ha). Posebno visoka učinkovitost postiže se primjenom insekticida
poslije jače kiše koja je s buha isprala mednu rosu. Naslage medne rose mogu se
odstraniti prskanjem deterdžentima.
Kruškine buhe brzo
postaju rezistentne na
insekicide koji se češće
primjenjuju. Stoga treba
stalno mijenjati skupinu
insekticida, a tretiranje
provoditi u optimalnim
rokovima i samo kad je
prijeko potrebno. Pri tome
treba imati na umu dobru
učinkovitost prirodnih
neprijatelja na smanjenje
populacije kruškinih
buha. Od prirodnih Si. 43. Vršno lišće oštećeno od kruškine buhe
neprijatelja ističu se (snimio M. Maceljski)
različite vrste grabežljivih stjenica, bube mare i zlatooke. Njihova je učinkovitost
najveća tijekom ljeta. Kada su ti neprijatelji brojni, treba izbjeći primjenu insekticida
ne samo protiv buha nego i protiv drugih štetnika te birati isključivo selektivne
biotehničke insekticide ili amitraz.
Smanjenje zaraze i zadovoljavajući uspjeh suzbijanja mogući su otkidanjem
(pinciranjem) vrškova lišća na kojima je odložen najveći broj jaja i najjača je zaraza
ličinkama. To se postiže ručno u nižim nasadima ili strojem u višim nasadima.
Pretjerana primjena dušičnih gnojiva povećava zarazu, pa nasade treba umjereno
i homogeno gnojiti.

Mala kruškina buha {Psylla pyricola Forst.) treća je vrsta kruškinih buha koja u
nekim državama nanosi velike štete prenošenjem fitoplazme, a koja uzrokuje
bolest nazvanu pear decline ili moria del pero.
Jabučna buha {Psylla mali Schm.)
Manje česta vrsta u nas. Prezime jaja u pazušcu pupova i pukotinama kore
stabla jabuke. Vrlo dobro podnosi i niske temperature. Ličinke se javljaju početkom
proljeća i koncentriraju se na nabubrene i poluotvorene pupove na kojima sišu.
Izlučivanjem medne rose katkad sljepljuju listiće pupova. Napadnuti se pupovi
suše i otpadaju. Kasnije sišu na lišću. Pri jačem napadu deformiraju se plodići. I

59
čađavica nanosi veće neizravne štete. Vrsta ima samo jednu generaciju godišnje.
Imago se javlja u svibnju i lipnju, te migrira na druge biljke, a krajem se ljeta vraća
na jabuke. U nas se javlja i vrsta P. costalis Flor.
Šljivina buha (Psylla pruni Scop.) ima sličnu biologiju kao velika kruškina buha.
Šimširova lisna buha (Psylla buxi Geoffr) može u nas mjestimice jako oštetiti
šimšir poglavito u parkovima i na grobljima.
Smokvina buha (HomotomaficusL.)
Čest štetnik smokve u nas. Imago je smedecrvenkaste ili zelenkaste boje, s
izraženom crvenom nervaturom na prozirnim krilima. Duljina mu je tijela oko 5
mm. Prezime jaja na smokvi. Ličinke se javljaju početkom kretanja vegetacije. U
početku sišu na listićima, a kasnije na naličju lišća. Na licu se vide brojne bjeličaste
točkice, a za jačeg napada lišće žuti i suši se. U lipnju se javlja imago. U jesen
odlaže jaja. Periodički je štetnik. U nekim se godinama javlja u većoj mjeri pa je
suzbijanje prijeko potrebno. Primjenjuju se uljana organofosforna sredstva prije
početka kretanja vegetacije. Za vegetacije primjenjuju se insekticidi na osnovi
ometoata, diazinona, malationa u najnižoj preporučenoj koncentraciji. Smokva je
vrlo osjetljiva, pa reagira odbacivanjem lišća na previsoke koncentracije ili na
insekticide koji nisu dopušteni za primjenu na smokvi.
Maslinina buha (Euphyllura olivina
Costa)
Povremeni štetnik masline.
Zelenkastosmede je boje, duljine tijela oko
2,5 mm. Imago prezimi na maslini. Odlažu
jaja na naličje lišća i između pupova.
Ličinke sišu na izbojima i lišću, kasnije na
cvijetu. Razvoj traje četrdesetak dana.
SI. 44. Maslinina buha (snimio M. Maceljski) Intenzivno izlučuju mednu rosu i vosak
kojim su pokrivene kolonije buha na
izbojima i lišću. Za jačeg napada izboji se suše. Štetnik ima 5-6 generacija godišnje.
Suzbija se sredstvima na osnovi fentiona, dimetoata, pirimifos metila, deltametrina
i nekim drugim insekticidima, najčešće početkom cvatnje maslina.
Kupusna buha (Trioza brassicae Vas.) u novije vrijeme se pojavila u nekim
balkanskim zemljama, pa prijeti i Hrvatskoj. Osim kupusnjača, napada i luk, češnjak
i poriluk. Imago je dug oko 2 mm. Može skakati. Prezimi imago ispod ostataka
bilja. Pravi štete u rano proljeće. Odlaže jaja na biljke. Ličinke nastavljaju štetiti
sisanjem sokova na lišću. Izlučuju mnogo bijelih voštanih nakupina. Napadnuto
lišće luka jako se uvija i izobličuje.

Podred ALEYRODINA - ŠTITASTI MOLJCI

Nazivaju se i bijele mušice jer im je tijelo pokriveno voskom. Sitni su kukci s
dva para opnenastih krila. Ličinke su pokretne samo u prvom razvojnom stadiju,

60
kasnije se pričvrste na biljku. Slične su štitastim ušima. Usni im je ustroj razvijen
za sisanje. Štitasti su moljci polifagni ili oligofagni. Vole tople i vlažne uvjete
kakvi vladaju u zaštićenom prostoru. Neke su vrste važni štetnici agruma. Osim
sisanjem, štete jakim izlučivanjem medne rose na koju se naseljavaju gljive čađavice
koje smanjuju asimilaciju. Prenose neke viruse.
Cvjetni štitasti moljac (Trialeurodes vaporariorum Westw.)
Najvažnija je vrsta ovog podreda. Jedan je od najvažnijih štetnika povrća i
cvijeća u zaštićenom prostoru.
Malen je kukčić, dug oko 2 mm. Tijelo i krila
pokrivena su mu finim voštanim praškom koji mu
daje bijelu boju. Živahno leti. Ličinka se kreće
nekoliko sati, zatim se pričvrsti na stalno mjesto.
Plosnata je tijela, pa liči štitastim ušima. Zadnji stadij
ličinke, pretkukuljica također je pokrivena bijelim
praškom pa se naziva "bijela pupa", za razliku od
parazitirane pretkukuljice, tzv. "crne pupe".
Sisanjem uzrokuju blijedenje lišća, nekrozu tkiva
i odumiranje. Na obilnoj mednoj rosi javljaju se
čađavice koje smanjuju asimilacijsku sposobnost
lišća, a plodove i cvijeće onečišćuju tako da gube
tržišnu vrijednost. Smanjuje prirod i kakvoću
proizvoda. Najveće štete su na rajčici, nešto manje
na krastavcima, paprici i patlidžanu, ali i na
gerberama i brojnim drugim vrstama cvijeća. Štetnik
se širi prodajom sadnica zaraženih njegovim si. 45. Cvjetni štitasti moljac
nepokretnim, pa stoga teško uočljivim stadijima.
Aktivno, letom, širi se unutar staklenika a u toplim mjesecima i u njegovoj okolici.
Ženka odlaže 100-200 jaja, pretežno na vršne dijelove biljaka. Mužjaci su
malobrojni, pa je razmnožavanje pretežno partenogenetsko. Jaja su odložena u
malim skupinama ili pojedinačno na naličje lišća. Porastom biljaka najviše se
ličinki nalazi na naličju lišća nižih etaža, pa se zaraza teže uočava. Odrasli oblici
lako se zamijete ako se udari biljka s koje tada odlepršaju. Pri uobičajenoj
temperaturi u stakleniku od 22-25 °C razvoj potpune generacije traje 21-28 dana.
Pojavi štitastog moljca pogoduje viša vlažnost zraka. Ima najčešće 10-12 generacija
godišnje. One su ispremiješane pa se istovremeno nalaze svi stadiji.
Važno je štetnika pravovremeno zamijetiti i početi mjere zaštite. Za zaštitu se
koriste žute ljepljive ploče. Vješanjem velikog broja takvih ploča može se znatnije
smanjiti brojnost štetnika pa u nekim slučajevima izbjeći provođenje drugih mjera
suzbijanja. Ploče se vješaju tako da su svojim donjim dijelom u razini biljnih
vrškova. Vješanjem ljepljivih ploča mogu se utvrditi i početna žarišta štetnika te
samo tamo provesti lokalizirano suzbijanje.
Insekticidima treba spriječiti udomaćenje štetnika u objektu pa suzbijanje
treba provesti u početku pojave štetnika. No jednako tako je važno izbjeći prečestu

61
primjenu insekticida, pogotovo insekticida istih skupina, jer cvjetni štitasti moljac
brzo postaje rezistentan na upotrebljene insekticide. Pri izboru insekticida
najvažnije mjerilo jest kultura koju treba zaštititi jer brojni su insekticidi dopušteni
u zaštiti cvijeća, ali samo malo ih je dopušteno za zaštitu povrća.
Brojni kemijski insekticidi učinkoviti su na odrasle oblike, a samo neki na
ličinke moljca. Stoga insekticide koji djeluju samo na odrasle oblike treba koristiti
najmanje dva puta uzastopce u razmaku od oko 5 dana, da bi se uništili i naknadno
nastali odrasli oblici. Pragom odluke za primjenu insekticida smatra se nalaz jednog
odraslog moljca na 100 biljaka.
Za suzbijanje cvjetnog štitastog
moljca na povrću u zaštićenom
prostom dopušteni su insekticidi na
osnovi diklorvosa, pirimifosmetila,
inhibitor hitinaze buprofezin, te
piretroidi dopuštena samo za rajčice i
krastavce (bifentrin, alfacipermetrin,
deltametrin i lambda cihalotrin).
Diklorvos se primjenjuje tretiranjem
prostora iznad biljaka, a ne po biljkama.
U većim stručno vodenim objektima
smije se primijeniti vrlo otrovna dimna
doza Bladafum II (na osnovi sulfotepa).
Za suzbijanje moljca na povrću u polju
te na cvijeću u zaštićenom prostoru i
na polju dopušteni su i neki drugi
insekticidi.
Problem zaštite od cvjetnog
štitastog moljca najbolje rješava njegovo
biološko suzbijanje, za koje je,
međutim, potrebno znatno veće znanje.
Usprkos toga u više tisuća ha staklenika
SI. 46. Štitasti moljci na listu gerbere
(snimio M. Maceljski)
u zapadnoj Europi taj se štetnik suzbija
samo biološki, čime se izbjegavaju
problemi ostataka rezidua insekticida u povrću i pojava rezistentnosti, a ostvaruje
se i veća dobit. Za biološko suzbijanje cvjetnog štitastog moljca primjenjuje se
parazitska osica Encarsia formosa. Ta se osica proizvodi komercijalno, primjerice
u tvrtci Koppert pod nazivom En-strip, a u tvrtci Brinkman kao En-pack E.f.
Distribuira se u obliku "crnih pupa", tj. pretkukuljice moljca koja je parazitirana
osicom. Te su "crne pupe" zalijepljene na kartončiće. Pripravak se čuva na hladnom
da bi bio zaustavljen razvoj osice, a prevozi se u izoliranim spremnicima uz suhi
led. Donošenjem u objekt i pričvršćivanjem na biljke počinje razvoj osica, koje
ubrzo izlijeću iz "crnih pupa". One traže ličinke moljca na biljkama u koje odlažu
svoje jaje. Odrasle osice žive oko 14 dana. Razmnažaju se u objektu dokle god
nailaze na domaćina. Jedna ženka odloži 60-100 jaja. Ovipozicija se zbiva na
temperaturi višoj od 15 °C. Jaja odlaže u ličinke zadnjeg stadija. Neke ubodene
ličinke uginu i ako u njih nije odloženo jaje. Pri temperaturi od 18 °C razvoj moljca
traje 44 dana, a osice 36 dana, a pri 25 °C razvoj moljca traje 25 dana, a osice 17
dana. Ličinka osice razvije se u ličinki moljca koja pocrni ("crna pupa"). Uspjeh
tog načina suzbijanja ponajviše ovisi o povoljnom omjeru broja osica prema broju
moljaca u objektu, pa stoga biološko suzbijanje treba početi u samom početku
zaraze. Katkad je potrebno selektivnim insekticidom smanjiti broj štitastih moljaca,
pa tek tada unesti osicu, jer se tako postiže povoljniji omjer između parazita i
štetnika. Unos osice treba ponavljati više puta. Primjena osice E.formosa posebice
je uspješna na rajčicama i paprikama, a manje na krastavcima jer njihovo dlakavo
lišće ometa aktivnost osice.

SI. 47. Parazitska osica Encarsia formosa SI. 48. Pakiranje osice E.formosa

Postoji i bioinsekticid na osnovi gljivice Verticillium lecanii. Primjenjuje se

folijarno, a napose se preporučuje prije unošenja parazitske osice. Time se vrlo
uspješno popravlja omjer parazita i štetnika jer taj bioinsekticid prilično uspješno
suzbija moljca, a ne šteti osici.
I mnoge higijenske mjere mogu smanjiti brojnost cvjetnog štitastog moljca.
Ostatke biljaka treba spaljivati, uništavati korove oko objekata, u objekt unositi
samo nezaražene sadnice, a tijekom proizvodnje u samom objektu treba uništavati
uginule biljke, odrezane ili otkinute biljne dijelove i korove.
Kupusni štitasli moljac (Aleurodes proletella L. (= brassicae Walk.) napada
kulturne i divlje kupusnjače glatkog lišća u prirodi. Jači napad nastupa samo za
suha ljeta i jeseni. Razvoj traje prosječno 4 tjedna. Ima 4-5 generacija godišnje.
Malog je gospodarskog značenja, iako i mala zaraza onečišćuje proizvod i smanjuje
tržišnu vrijednost.
Duhanski štitasti moljac (Bemisia tabaci Gennadius) nalazi se na listi
karantenskih štetnika svih europskih zemalja pa i Hrvatske. U Hrvatskoj nije
utvrđen, ali proširen je u Italiji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj,
Švicarskoj i mnogim drugim zemljama. Stoga se očekuje skoro otkrivanje i u nas.
Neki autori smatraju da postoji više sojeva te vrste, te da se B soj u posljednje
vrijeme proširio Europom. Drugi autori smatraju da su to dvije vrste te ovaj B soj
nazivaju Bemisia argentifolii Bellows and Campbell. Glavnim domaćinom, promet

63
kojega je omogućio brzo širenje, smatra se Poinsettia. No zabilježeno je oko 500
biljnih vrsta domaćina B. tabaci.
Odrasli oblik dug je samo 1 mm. Dok miruje, krila su jače priljubljena uz
tijelo nego u vrste T. vaporariorum. Razlikuju se i po praznom pupariju: puparij
T. vaporariorum pravilno je ovalan s 12 jakih dlaka, a puparij B. tabaci napravilno
je ovalan s kratkim dlačicama. Najsigurnijim se smatra identifikacija B. argentifolii
(B soj B. tabaci) po srebrolikosti lista kojeg ova vrsta već nakon 10 dana izaziva
na lišću tikve (kultivara Cucurbita pepo i C. maxima). U slučaju sumnje provodi
se biotest (bioassav) s pomoću ovih biljaka.
Ženka živi oko 60 dana, mužjak kraće. Ženka odloži do 160 jaja u manjim
skupinama na naličje lišća. Ličinke su plosnate i nakon kratkog kretanja pričvste
se na stalno mjesto. Prolaze 4 stadija. Može imati veći broj generacija godišnje.
Šteti izravno sisanjem sokova a posljedica je srebrolikost listova. Neizravno
šteti izlučivanjem medne rose, prijenosom brojnih biljnih virusa te mogućim
ograničavanjem prometa biljaka uzgojenih u zaštićenom prostoru.
Štitasti moljac agruma (Dialeurodes citri Ashmead)
Često nazivan i bijelom mušicom agruma. Jedan od najvažnijih štetnika agruma
u Hrvatskoj. U nas je otkriven 1977. g. (Bakarić), a istražen u najnovije vrijeme
(Žanić). Odrasli oblik dug je oko 1,5 mm. Tijelo i krila pokrivena su bijelim
voštanim prahom. Ličinke se prčvrste na naličju lišća. Hrane se sisanjem lišća, što
slabi i iscrpljuje stablo. Za jačeg napada lišće otpadne. Izlučuje obilnu mednu
rosu, pa čađavica smanjuje asimilacijsku sposobnost lišća. Plodovi zamrljani
čađavicom imaju manju tržišnu vrijednost. Najjača zaraza zahvaća guste nasade i
donje dijelove krošnje, gdje je povećana vlažnost i zasjenjenje. Gnojenje i
zalijevanjem pogoduje pojavi ovog štetnika. Osim agruma ima i mnogo drugih
domaćina: lijeska, kaki, jasmin, pistacija, mirta itd.
Ima tri generacije
godišnje. Prva se najčešće
javlja krajem travnja i u
svibnju, druga polovicom
kolovoza i u rujnu, a u
toplim jesenskim
mjesecima javlja se i treća
generacija. Razvoj ličinki
traje 50-60 dana.
Prezimljuju ličinke
četvrtog, manjim dijelom i
trećeg stadija.
Zaštita se provodi
SI. 49. Ličinke štitastog moljca agruma (snimila K. Žanić) prskanjem bijelim uljima U
veljači i ožujku, kada se
suzbijaju ličinke. U kasno proljeće u inozemstvu se koriste metidation,
imidakloprid, piretroidi i bijela ulja. No voštane nakupine na moljcu smanjuju

64
učinkovitost insekticida, pa treba kvalitetno prskati, posebice naličje lišća,
povećanom količinom škropiva. Ako ove mjere nisu provedene može se zaraza
smanjiti primjenom insekticida tijekom kolovoza kada se posebice preporučuju
insekticidi koji su učinkoviti i na moljca minera. Prorjedivanje krošnje pogoršava
uvjete za razvoj štetnika, a uzgoj potkultura koje se zalijevaju poboljšava uvjete
za njegov razvoj. Moljca privlače žute ljepljive ploča na koje se hvata pa se i time
može smanjiti njegova brojnost. Biološko suzbijanje provodi se u Italiji i Izraelu
ispuštanjem parazitskih osica Encarsia lachorensis, a u Turskoj bubamare
Serangium paracesetosum. Istovremena provedba mjera suzbijanja na što većoj
površini omogućava najbolji uspjeh, posebice ako se obuhvati sve okolno bilje
koje može biti domaćin ove vrste štetnika.
U nekim sredozemnim zemljama javljaju se i druge vrste štitastih moljaca -
Aleurotbrixus floccosusMaskell i Parabemisia myricae Kuwana. - koje u Hrvatskoj
još nisu utvrđene. Parabemisia myricae nalazi se na listi Al karantenskih štetnika
za Hrvatsku. Ova je vrsta najagresivnija pa tamo gdje se pojavi istiskuje ostale
štitaste moljce agruma.

Podred APHIDINA - USNE UŠI

Zajednička svojstva
Lisne se uši ubrajaju u najvažnije štetnike poljoprivrednih kultura. Poznato je
više od 3000 vrsta ušiju i gotovo da ne postoji biljna vrsta koju one ne naseljuju.
Mali je broj biljnih vrsta koje naseljuje samo jedna ili dvije vrste ušiju, većinu
obično naseljuje 5-6 pa i više desetaka vrsta.
Lisne su uši sitni kukci, veliki samo nekoliko milimetara. Imaju 2 para
opnenastih krila, jednake strukture, od kojih su gornja krila znatno veća od donjih.
Usni ustroj (rilo - rostrum) prilagođen je za bodenje i sisanje. U biljni organ uvlače
usnu bodlju - stilet (koja se nalazi u sredini rila) te njome sišu i unose biljne
sokove u svoj organizam. Na glavi imaju ticala (antenae), koja se sastoje od 6
članaka. Na kraju abdomena nalaze se dva nastavka - sifoni, a zadnji članak
abdomena završava kaudom.
Problem identifikacije pojedine vrste lisnih uši vrlo je velik. Da bi se odredila
vrsta potrebno je temeljito pregledati sve morfološke detalje, a to su: oblik i veličina
članaka ticala, broj, oblik i veličina rinarija na ticalima, oblik fronta glave, duljina
i oblik apikalnog članka rostruma, broj i raspored žila na krilima, raspored, oblik
i veličina šara, pruga i si. na abdomenu, oblik i raspored stigma na abdomenu,
oblik i veličina kaude, oblik i veličina sifona, broj i duljina seta na nogama i na
kaudi itd.
Važno je napomenuti da lisne uši imaju nepostojane kutikularne boje koje u
alkoholu nestaju, pa se identifikacija prema boji nikada ne smije obavljati. Neke
vrste mogu imati 3 pa čak i 4 forme različitih boja (primjerice Sitohium avenae
dolazi kao zelena, ružičasta, smeđa i tamno smeđa forma). Morfološke

65
 SI. 50. Grada tijela lisne uši

karakteristike mogu se mijenjati prema dobima godine ili podneblju, pa i o tome

treba razmišljati pri identifikaciji.
Lisne se uši odlikuju osim velikom varijabilnošću oblika, i varijabilnošću
biologije i načina života.
Pojavljuju se u dvije forme: kao beskrilne (apterae) i krilate (alatae). Prema
razvojnom ciklusu možemo ih podijeliti u dvije gaipe, one s potpunim razvojnim
ciklusom ili holocikličke vrste i one s nepotpunim razvojnim ciklusom ili
anholocikličke vrste. Holociklički razvoj karakterizira gamogeneza i oviparitet
(uz partenogenezu i viviparitet), dok u anholocikličkom razvoju postoji samo
partenogeneza i viviparitet.
U holocikličkih vrsta, tj. u vrsta s potpunim razvojnim ciklusom, razvoj teče
na ovaj način: uš prezimi kao zimsko jaje na zimskom domaćinu (uglavnom je to
drvenasto bilje ili rjeđe ostaci zeljastog bilja). Zimsko je jaje sjajno crne boje, dugo
0,5-0,6 mm. Često se na jednom duljinskom metru grane voćke nalazi stotinjak i
više jaja, smještenih uz pupove, u rašljama ili duž grana. U proljeće kad zatopli
(krajem veljače ili u ožujku, ovisno o temperaturama zraka) iz jaja izlazi uš
osnivačica (fundatrix) i stvara partenogenetski i viviparno prve kolonije beskrilnih
uši. Nakon nekoliko beskrilnih generacija pojavljuje se prva krilata generacija.
Tijekom ljeta pa sve do jeseni izmjenjuju se beskrilne i krilate generacije, sve
partenogenetski i viviparno. U proljeće prevladavaju beskrilne generacije, a prema
jeseni znatno se povećava broj krilatih generacija.
Krilate uši mogu ostati na jednom domaćinu ili se seliti na druge, ljetne
domaćine. Pred jesen vraćaju se seksupare (ginopare) ženke na zimskog domaćina

66
te daju beskrilnu ženku koja će kopulirati.
Istovremeno na zeljastom domaćinu (ljetnom)
beskrilne seksupare (andropare) daju krilatog
mužjaka, koji se sada prvi puta javlja, a koji
leti na zimskog domaćina tražeći ženku za
kopulaciju. Nakon kopulacije ženka odlaže
jedno zimsko jaje (gamogeneza) i ciklus se
time zatvara.
U anholocikličkih vrsta, tj. vrsta s
nepotpunim razvojnim ciklusom, nedostaje
gamogeneza, ne stvaraju se mužjaci, nema Viviparitet
kopulacije, prezimi odrasla ženka pa je cijeli
razvoj tijekom godine partenogenetski i viviparan.
Jedna te ista vrsta može biti holociklička i anholociklička, što ponajviše ovisi
o klimatskim uvjetima. Primjerice jedna od najpoznatijih vrsta, Myzus persicae
(breskvina zelena uš) u Dalmaciji ili u zatvorenom prostoru (staklenici, plastenici)
bit će anholociklička, tj. prezimit će kao odrasla ženka i dati veći broj generacija,
a u hladnijim predjelima, primjerice u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, bit će
holociklička i prezimit će kao zimsko jaje te dati manji broj generacija. Zimsko
jaje, naime, podnosi mnogo niže temperature tijekom zime nego imago, što
svakako u hladnijim krajevima osigurava bolje prezimljenje i opstanak vrste.
Opisujući životni ciklus lisnih uši spomenuli smo i biljke domaćine. Ako se
jedna vrsta hrani i razmnožava na samo jednoj biljnoj vrsti na kojoj provede cijeli
život, tada ju nazivamo monoecijskom vrstom. Takve su vrste rijetke. Suprotno,
ako uš ima široki krug domaćina (tj. zimskog i ljetnog domaćina) na kojima se
hrani i razmnožava, što je mnogo češće, naziva se heterecijska vrsta. Lisne uši
mogu imati velik broj generacija, 10-25 pa i više generacija tijekom godine.
Broj potomaka koji se stvara iz jednog jaja, kada pomnožimo s brojem
generacija i potomaka svake generacije,
prelazi stotine milijuna jedinki tijekom
jedne godine.
Vidljivo je da lisne uši posjeduju
visok biotički potencijal, ponajviše zbog
velikog broja generacija tijekom godine,
kratkog razvoja jedne generacije i
partenogenetskog razmnožavanja
(telitokija), u kojem se javljaju samo
ženke. Stoga već kratko razdoblje
povoljnih ekoloških čimbenika
SI. 52. Zimska jaja i osnivačice
omogućuje masovno razmnožavanje i (snimka J. Igre Barčić)
jak napad na kulture.
Zimska jaja podnose i vrlo niske temperature. No kada visoka temperatura
krajem zime uvjetuje pojavu osnivačica, a zatim nastupi veća hladnoća, one

67
 masovno ugibaju. Razvoju
uši posebice pogoduju
temperature između 20° i
25° C, a temperature više
od 35° C negativno djeluju
na njihov razvoj. Jake kiše
ispiru uši s lišća iako se
one većinom nalaze na
naličju. Razvoju pogoduje
umjerena vlažnost.
Uz klimatske
čimbenike odlučujući
utjecaj na pojavu lisnih uši
SI. 53- Prirodni neprijatelji lisnih uši - grabežljivci: a imaju prirodni neprijatelji.
ličinka bubamare, b ličinka zlatooke, c ličinka lebdilice Smanjenje njihove
brojnosti i aktivnosti
omogućava masovni
napad lisnih uši.
Na brojnost i
aktivnost prirodnih
neprijatelja mnogo može
utjecati i čovjek.
Primjenom insekticida, pa
i nekih drugih pesticida,
može se uništiti 90%
populacije prirodnih
neprijatelja. To ne mora
Sl. 54. Parazitska osica odlaže jaje u lisnu uš
izazvati povećanje napada
(prema: Baver)
lisnih uši samo na kulturi
na kojoj je smanjen broj prirodnih neprijatelja, nego i na drugim kulturama. Naime,
prirodni neprijatelji lisnih uši dosta su pokretljivi i brzo prelaze s jedne parcele na
drugu bez obzira na kulturu, za koju i nisu vezani jer su zoofagi. Povećanje pojave
lisnih uši, primjerice na strnim žitaricama u posljednjih pet godina, pripisujemo
sve široj primjeni insekticida protiv žitnog balca i fungicida protiv pepelnice. Slična
je situacija i na drugim kulturama. Odsutnost biljnog pokrova na tlu također otežava
preživljavanje prirodnih neprijatelja. Tako radikalnim suzbijanjem korova u
ratarskim usjevima (preventivna primjena po cijeloj površini) ili uništavanje biljnog
pokrova u voćnjacima i vinogradima, također pogodujemo pojavi lisnih uši.
Najznačajniji prirodni neprijatelji - grabežljivci lisnih uši u nas su božje
ovčice (bubamare) (porodica Coccinellidae), i to vrste Coccinella septempunctata
i Adalia bipunctata. Iz ove porodice važne su i predatorske vrste Stethorus
punctillum, Exochomus quadripustulatusi Chilocorus hipustulatus. Ličinka vrste
Coccinella septempunctata tijekom razvoja pojede 371 uš, a imago za života oko
750 uši (Todorovski i Vasilev). Smatra se da ličinka božje ovčice može dnevno

68
pojesti 20-50 lisnih uši. Važni su neprijatelji i ličinke zlatooka (Chrysopidae), osolike
muhe (Syrphidae), trčci (Carabidae), bogomoljke (Mantodea) i brojne vrste
grabežljivih stjenica. Važan grabežljivac koji se koristi i za biološko suzbijanje
lisnih uši je i jedan dvokrilac iz porodice Cecidomyidae - Aphidoletes aphidimyza.
Od parazita, najznačajnije su osice najeznice iz porodice Aphidiidae.
Parazitirane uši napuhnute su, ružičaste boje, a kad ličinka osice završi razvoj,
izađe iz mrtve uši, ostavljajući uočljiv otvor na abdomenu uši. Poznate parazitske
vrste koje se koriste i za biološko suzbijanje iz te porodice jesu Aphidius
matricariae i A. colemani Značajna je i vrsta Lysiphlebus testacepies, koja parazitira
jaja lisnih uši. Prije šesdesetak godina u Zagrebu se umnažala osica Aphelinus
mali (porodica Aphelinidae) radi suzbijanja jabučne krvave uši.
Lisne uši mogu napasti
i gljivice, najčešće
Verticilium lecanii (u
komercijalnoj primjeni u
zaštićenom prostoru) no i
neke druge vrste iz
porodice Entomophtho-
rales.
Na pojavu lisnih uši,
osim spomenutih čimbe­
nika, znatno utječe i
pojačana gnojidba usjeva,
poglavito dušikom. Po­
sljedica gnojidbe jesu sočnije, nježnije biljke, bujniji ljetorasti, više lisne mase i
produljenje vegetacije, što naročito pogoduje lisnim ušima. Poznato je, također,
da su različite sorte različito osjetljive na napad lisnih uši, te bi o tome trebalo
voditi više računa. Tako smo pokusima utvrdili da su durum pšenice, koje se
posljednjih godina nešto više siju, naročito u Istri, mnogo podložnije napadu lisnih
uši od ostalih kultivara pšenice, pa smo po jednom klasu nalazili i po 400-1200
ušiju.
Štete koje nanose lisne uši dvojake su: izravne (uzrokovane ishranom uši na
biljkama) i neizravne (medna rosa, prenošenje biljnih bolesti).
Izravne se štete sastoje u sisanju biljnih sokova. Iako velika većina uši siše na
lišću, neke vrste sišu i na drugim organima: stabljici, vlati, grani, klasu, metlici,
plodu, pa i na korijenu. Neprekidna ishrana tisuća ušiju oduzima biljci hraniva,
što se očituje različitim simptomima. Dodatno, neke vrste izlučuje u biljne sokove
otrovne tvari, primjerice triptofan, što povećava njihovu štetnost. Posljedice napada
lisnih uši jesu deformacije (kovrčanja) lišća, vlati ili stabljika, sušenje na mjestu
sisanja zbog deklorofilacije, pa sve do nekrotiziranja tkiva uglavnom lišća. Zbog
sisanja na klasu nastaju prazna "lagana" zrna šturih klasova. Takva ishrana na
klasu može dovesti do prijevremene zriobe zrna, što zajedno s već navedenim
oštećenjima utječe na nižu hektolitarsku težinu zrna i niže prirode. Sisanje na
plodovima uzrokuje njihovo izobličenje. Pri jačem napadu na mladice voćaka

69
uvijaju se njihovi vrhovi. Sisanje na korijenu vrlo često uzrokuje venuće i
propadanje cijelih biljaka, naročito za suše. Najčešće se to događa na šećernoj
repi, pa gubici mjestimice mogu biti i do 100%. No uši sišu i na korijenju kukuruza,
salate, voćaka itd.
Neizravne štete nastaju kao posljedica lučenja medne rose i prenošenja
virusnih bolesti.
Već smo spomenuli da lisne uši luče mednu rosu. Ona se sastoji pretežno od
ugljikohidrata iz biljnog soka kojeg lisne uši sišu u velikim količinama. Svakog
dana lisne uši posišu višestruko veću količinu soka od vlastite težine kako bi
došle do dovoljnih količina određenih amino kiselina potrebnih za razvoj. Kapljice
medne rose pokrivaju biljne dijelove, naročito lišće, te ih čine ljepljivima.
Mednu rosu posjećuju mravi, skupljaju kapljice i odnose ih u mravinjake kao
hranu ličinkama. Stoga je prisutnost mrava na biljkama najočitiji i jedan od prvih
znakova da su napadnute lisnim ušima. Štoviše, mravi stimuliraju izlučivanje medne
rose "kuckanjem" uši po abdomenu. Katkada kapljica medne rose ostane
zaljepljena na uši i tek kad je mrav odnese uš može izlučiti novu kapljicu. U
jednom egzaktnom pokusu dokazano je da Aphis fabae (cma repina uš) pričinjava
veće štete na parcelama na kojima ima mrava, nego na parcelama na koje je
spriječen njihov pristup. Oko jedne četvrtine vrsta lisnih uši ovise o pojavi i pomoći
mrava (mirmekofilija). Osim što ih oslobađaju medne rose mravi ih brane od
prirodnih neprijatelja.
Na biljne dijelove onečišćene mednom rosom naseljuje se saprofitska
mikoflora, tj. gljive čađavice. One uzrokuju potamnjenje tih dijelova i znatno slabiju
asimilaciju. Lišće mnogo brže stari, skraćuje se vegetacija, smanjuje se porast biljke
i prirod. Naročito su veliki gubici od takvih šteta na strnim žitaricama. Poznato je
primjerice da jedan dan skraćenja vegetacije odnosi i do 200 kg priroda. Velike
štete nastaju i na povrću i cvijeću zbog gubitka estetskog izgleda pa napadnuti
proizvodi mogu izgubiti svaku tržišnu vrijednost.
Nužno je također potsjetiti da mednu rosu posjećuju i pčele. Stoga pri
suzbijanju onih vrsta afida koje jače mede postoji opasnost trovanja pčela, o čemu
treba voditi računa pri odabiru insekticida i termina njihove primjene protiv lisnih
uši. Medna rosa onečišćena insekticidima može biti uzrokom njihovih rezidua
(ostataka) u medu.
U pojedinim usjevima (poglavito sjemenskim) lisne uši čine najvažnije štete
prenošenjem virusnih bolesti. Naime, virusne bolesti, kada su u biljci, više ne
možemo nikako spriječiti pa biljke nerijetko propadaju. Jedini je način borbe
protiv njih uništavanje njihova prenositelja (vektora). Lisne su uši najvažniji
prenositelji virusa i često su štete od virusa ovisne gotovo isključivo o prisutnosti
lisnih uši.
Iako su virusi tema fitopatologije, objasnit ćemo neke pojmove o ušima i
njihovu načinu prenošenja virusa.
Lisne uši mogu prenositi viruse na perzistentan ili neperzistentan način, no
postoji i prelazna mogućnost, tj. semiperzistentan način prenošenja.Etape značajne
u prenošenju virusa lisnim ušima jesu: akvizicija - vrijeme sisanja potrebno da uš

70
primi virus, retencija - vrijeme tijekom kojeg uš ostaje infektivna, inokulacija -
vrijeme sisanja potrebno da infektivna uš zarazi zdravu biljku, latencija (celacija)
- vrijeme nakon akvizicije potrebno da uš postane infektivna.
Ne ulazeći u detalje, navest ćemo samo osnovne razlike između perzistentnog
i neperzistentnog načina prenošenja virusa.
U neperzistentnom načinu prenošenja virusa uš najčešće uzima virus iz
epiderme i on ulazi samo u njezin usni ustroj (rilo). Akvizicija je vrlo kratka, tj.
virus odmah čim uš počne sisati ulazi u usni ustroj, nema latencije, što znači da uš
odmah postaje infektivna, a inokulacija je vrlo kratka (sekunda do minute).
Retencija je kratka i infektivnost se obično brzo gubi. Ima mnogo vrsta uši koje su
vektori (prenositelji) neperzistentnih virusa.
Suprotno tome, u perzistentnom načinu prenošenja virusa uš najčešće uzima
virus iz mezofila, floema ili ksilema i on preko usnog ustroja (rila) ulazi u organizam
(probavni sustav) i njime kola. Vrijeme akvizicije relativno je dugo, tj. uš prima
virus u organizam tek nakon nekoliko sati sisanja, latencija ovisno o virusu i vrsti
uši traje dulje (sat do nekoliko dana), a i inokulacija također traje dulje vrijeme tj.
nekoliko sati. Retencija je vrlo duga, katkad i cijeli život. Mnogo je manje vrsta uši
koje prenose viruse na ovaj, perzistentan način.
Značaj lisnih uši u prenošenju virusa objasnit ćemo detaljnije u potpoglavlju
o sjemenskom kmmpiru.

Metode praćenja populacije lisnih uši

Najviše korištena metoda za praćenje leta krilatih uši je uporaba "žutih
posuda". Prvu takvu posudu konstruirao je Moerike pa je i dobila naziv moerikeova
žuta posuda. Bila je to mala posuda veličine 36 x 36 cm, dubine 8 cm, koja se
isprva postavljala na tlo, a kako je kultura rasla, tako se i posuda podizala. Nakon
drugih istraživanja valjanosti takve posude znanstvenici su, ponajviše oni u
Francuskoj, zaključili da dimenzije te posude nisu optimalne i ne daju realan ulov
ušiju. Optimalna posuda veličine je 70 x 70 (ili 60 x 60) cm, duboka je 12 cm, a
smješta se na 70 cm od tla. Danas se i u nas koriste takve posude. Posuda je
izvana obojena zeleno ili sivo da lisne
uši ne bi nalijetale na njezin vanjski dio.
Iznutra je obojena intenzivno žuto jer
je poznato da lisne uši vrlo jako privlači
žuta boja. Boja mora biti intenziteta žute
boje ljutića {Ranunculus). Ako je boja
limunski žuta, ulov se može smanjiti i
za 30%, a ako bi bila oker žuta, ulov bi
mogao biti manji i za 50-60%. Posuda
je napunjena vodom do tri četvrtine.
Dobro je u obodu izbušiti mnogo sitnih
rupica kroz koje može istjecati voda ako SI. 56. Žuta posuda za praćenje leta
kiša previše napuni posudu. U vodu lisnih uši (snimila J. Igrc Barčić)
treba staviti nekoliko kapi tekućeg deterdženta (za pranje posuda), da bi se smanjila
površinska napetost i uši ne bi izlijetale nego se potopile u vodu. Posuda na dnu
ima začepljen otvor. Pri uzimanja uzoraka otvor se odčepi, a voda se može
procijediti kroz cjedilo ili se na otvor stavi gusta tkanina. Nakon što voda oteče,
na cjedilu ili tkanini ostanu uši, ali naravno i svi drugi kukci koji su se uhvatili u
posudi. Iz posude se pokupe preostale uši, sve se stavi u epruvetu ili bočicu s
alkoholom, zabilježi se datum i točno mjesto uzimanja uzorka te kultura, s koje je
uzet uzorak. Uzorak se pošalje na identifikaciju ustanovi koja je osposobljena da
to obavlja. Posuda se opere i ponovno napuni vodom. Uzorci se obično uzimaju
dva puta tjedno. Ako se let i populacija afida prati za znanstvena istraživanja,
uzorci se moraju uzimati svaki dan.
Krilate se uši mogu hvatati i žutim ljepljivim pločama. Ploče mogu biti od
krute ili meke, savitljive plastike. Lisne uši privlače bojom. Uš koja naleti na ploču
ostaje na njoj zaljepljena. Metoda je dobra za praćenje brojnosti uši, no da bi se
mogla obaviti identifikacija vrsta, ploče se moraju otapati u otapalu da se uši
otpuste od ljepila, zatim prati i stavljati u alkohol. Postupak je dosta kompliciran
i često se uši pri tom oštete te nedostaju
upravo oni dijelovi koji su važni za
identifikaciju vrsta, stoga se ta metoda
za identifikaciju vrsta ne koristi.
Postoji i metoda ljepljivih niti.
Koriste se plastične niti (flaks), koje se
pričvrste na drvene okvire i prepletu
gusto oko čavala zabijenih u te okvire.
Postavljaju se na razne visine od tla, a
uši se na njih lijepe pri slobodnom
preletu preko parcele jer ih ništa ne
privlači. Metoda se vrlo malo koristi u
praksi, više u znanstvene svrhe.
Osim tih vizualnih metoda postoje
SI. 57. Ljepljive niti za hvatanje krilatih i neke dnige metode za praćenje krilatih
lisnih uši (snimila J. Igre Barčić) uši.
Danas se sve više koriste metode
aspiracije tj. usisavanja zraka pri čemu
se uši usišu zajedno s ostalom faunom.
Postoje prenosni i stacionirani
aspiratori. U našim smo istraživanjima
koristili prenosni aspirator DiVak, koji
se kao motorna prskalica nosi na
leđima. S pomoću ventilatora kroz
široku cijev usisava svu faunu s biljaka
na koje je usmjeren. Potom se izdvoje
SI. 58. Prijenosni aspirator DiVac za
lisne uši i obavlja njihova identifikacija.
skupljanje entomofaune (snimio M.
Maceljski)
Pogodan je za niske kulture.

72
 U Europi postoji mreža
stacioniranih usisnih postaja koja prati
let ušiju i izmjenjuje podatke. Usisne
postaje nazivaju se Agraphid, a europska
mreža Euraphid. Francuska ima 14
takvih postaja, Engleska 20, Italija 3,
Švicarska 2 itd. Mi smo 1988.g. izgradili
takvu postaju po europskim
standardima u Zagrebu (Igrc Barčić,
Maceljski). Svrha je praćenje, i to
svakodnevno, cijele populacije ušiju, te
njihova brza i točna identifikacija.
Temeljem toga moguća je prognoza
napada te određivanje rokova njihova
suzbijanja ako je to potrebno. Postaja se
sastoji iz hermetički zatvorene kućice u
kojoj se nalazi ventilator i postolje s
posudama za skupljanje uši, te uske
visoke cijevi kroz koju se usisava zrak i
koja je spojena s posudama u koje
upadaju uši preko mrežastog tuljka.
Postaja je visoka 12,2 m, kapaciteta SI. 59. Standardna usisna postaja
Agraphid na Agronomskom fakultetu u
45.000 m3 zraka na dan. Radi 24 sata na
Zagrebu (snimila J. Igre Barčić)
dan tijekom cijele godine.
Postaja omogućava također bolji uvid u promjenu faune, kako lisnih uši tako
i onih vrsta koje hvata. Naime, fauna kukaca, a naročito ušiju, vrlo se brzo mijenja.
Tako se neke vrste koje su pred desetak godina bile značajne (npr. Schizaphis
graminum), sada se na određenom području uopće ne javljaju i postaju nevažne,
a one vrste o kojima nismo vodili računa postaju značajni štetnici.
Beskrilne uši pratimo pregledom napadnutih biljaka odnosno usjeva.
Pregledava se obično 100 do 200 biljaka hodajući dijagonalno po polju. Ocjena
intenziteta napada određuje se po Banksu. Skala je od 0-4: 0 - bez uši; 1-vrlo slaba
zaraza (pojedinačne uši ili vrlo male kolonije); 2 - slaba zaraza (mali broj kolonija
na biljkama); 3 - srednja zaraza (masovna pojava uši, veliki broj kolonija koje još
nisu povezane); 4 - jaka zaraza (biljke su pokrivene ušima, kolonije su vrlo brojne,
velike i povezane te pokrivaju biljne organe).
Metoda "100 listova" koristi se najviše u sjemenskom krumpiru. Sa biljaka
krumpira uzima 100 listova, idući dijagonalno kroz polje. Uzima se točno 33 lista
iz gornjeg dijela busa, 34 lista iz središnjeg dijela busa i 33 lista iz donjih dijelova
buseva.
Metoda "otresanja 100 buseva" koristi se također u sjemenskom krumpiru,
ali može se koristiti i u soji i nekim drugim usjevima. Idući dijagonalno kroz polje,
na bijelu ili žutu ploču, obično veličine 30 x 50 cm, otresa se 100 buseva krumpira
i ocjenjuje prisutnost uši.

73
 Budući da lisne uši prezime na voćkama u obliku zimskog jaja, za predviđanje
njihove pojave važan je zimski pregled grančica. Tijekom zime reže se po deset
najčešće dvogodišnjih grančica dugih 20 cm. One čine jedan uzorak. U većem
voćnjaku uzima se nekoliko uzoraka, po mogućnosti sa svakog kultivara. Zatim
se pod binokularnom lupom grančice pregledaju te se utvrdi broj jaja lisnih uši,
ali i broj ostalih štetnika. Ti se podaci preračunaju na jedan duljinski metar grančica.
Jači napad, odnosno potreba za zimskim pskanjem prognozira se ako se nade
više od 3-25 jaja po duljinskom metru ovisno o vrsti uši i drugim uvjetima.
Tijekom vegetacije povremeno se pregledavaju voćke na prisutnost lisnih
uši. Prisutnost se može utvrditi vizualnim pregledom izboja ili vršnih dijelova
grana voćaka ili metodom 100 udaraca. Pri toj se metodi štapom, na koji je navučen
dio gumenog crijeva, udara po granama. Ispod grana stavlja se platneni lijevak
razapet na žičani okvir. Na dnu lijevka nalazi se posudica u koju upadaju otreseni
kukci. Pragovi tolerantnosti temelje se na utvrđivanju postotka zaraženih izboja
ili grančica vizualnom metodom odnosno prema broju otresenih uši, a ovise o
štetnosti pojedinih vrsta lisnih uši. Primjerice za vrlo opasnu Dysaphis plantaginea
u stadiju pred cvjetanje jabuke prag iznosi samo 1-2% zaraženih izboja, a za
Dysaphis communis 3-5% izboja. Slični su pragovi tolerantnosti za te iste uši u
vrijeme i odmah poslije cvatnje: 1-2 odnosno 3-5 kolonija po stablu ili metodom
udarca 10-12 odnosno 30-40 lisnih uši na 100 udaraca. U to se vrijeme pragom
tolerantnosti za lisne uši na koštičavom voću smatra 5 do 8% zaraženih izboja. Za
ljetnih pregleda pragovi su tolerantnosti nešto veći.

Podjela lisnih uši

Podred Aphidina dijeli se na više nadporodica, porodica (familija),
podporodica itd. Postoji neslaganje sistematičara u klasifikaciji ovog podreda, no
mi ćemo prihvatiti onu klasifikaciju koju prihvaća većina. Temeljna podjela odnosi
se na tri porodice.
Aphididae
Partenogenetske su ženke viviparne. U načelu sve vrste imaju sifone i dobro
razvijenu kaudu. Razvojni ciklus može biti potpun i nepotpun. Vrste imaju veliki
broj različitih domaćina
Phylloxeridae
Sve su ženke ovipame. Nemaju sifone i kauda se jasno ne vidi. Imaju različit
razvojni ciklus. Uvijek dolaze na dikotiledonama.
Adelgidae (Chermesidae)
Sve ženke su ovipame. Nemaju sifone ni jasno vidljivu kaudu. Imaju uglavnom
dvogodišnji razvojni ciklus. Imaju različite domaćine.

74
APHIDIDAE
Zbog velikog broja vrsta dijeli se na sljedeće glavne podporodice:
a. Aphidinae (rodovi Aphis, Myzus, Macrosiphum i dr.)
b. Perriphiginae (rodovi Pempbigus, Eriosoma, Tetraneura i dr.)
c. Anoecinae (rodovi Anoecia i dr)
d. Drepanosiphinae (rodovi Mjzocallis, Therioaphis i dr.)
e. Lachninae (rodovi Pterochloroides i dr.)
/ Chaitophorinae (rodovi Sipba i dr.)

A. APHIDINAE
Zelena graškova lisna uš (Acyrthosiphon pisum /pisi, destructor/'Harris)
Kompleks uši koje različiti afidolozi smatraju podvrstama ili rasama vrste A.
pisi, ovisno o domaćinu na kojem se hrane i razvijaju.
Jedna od najvećih uši, duga 2,3-4,3 mm.
Odrasle su uši zelene ili žutozelene boje, a
postoje i ružičaste forme, prekrivene laganim
voštanim prahom. Tijelo im je bez ikakvih
pjega, s dugim sifonima i ticalima. Može se
lako zamjeniti s A. loti i Macrosiphum
euphorbiaete vrstama iz roda Metopolophium.
Palearktičkog je podrijetla. Proširena je u
cijeloj našoj zemlji i široko proširena u svijetu.
Ima veći krug domaćina, no uglavnom su to
lepirnjače. Neke populacije preferiraju jednu,
daige drugu biljnu vrstu. U nas se masovno
javlja na grašku, potom na bobu, grahu, leći,
djetelini, lucerni itd. Izravne štete nanosi
sisanjem sokova na lišću i stabljikama, a za
jačeg napada štete mogu biti velike. Osim tih
šteta, nanosi i štete prenošenjem virusnih
bolesti. Prenosi više od 30 virusa, naročito
neperzistentne viruse graška, graha, leće i
djeteline. Prenosi i vrlo česte i značajne
perzistentne viruse: uvijenost lista graška (PLR)
i mozaik graška (PEM).
Uš ima uglavnom potpun razvojni ciklus,
prezimi kao zimsko jaje blizu korijenova vrata sl 6 o . zelena graškova lisna uš
višegodišnjih leguminoza ili na biljnim (prema: Bayer)
ostacima. Za topla vremena u travnju izlazi uš
osnivačica, koja daje beskrilne generacije. Krilate uši javljaju se krajem svibnja i
sele na grašak. Uš ima velik potencijal razmnožavanja, pa se u povoljnim
vremenskim uvjetima (srednje dnevne temperature oko 20° C) svakih 10 dana

75
pojave nove generacije. Za toplog i umjereno vlažnog vremena može biti i do 19
generacija godišnje. U toplim predjelima može biti anholociklička.
Za jačeg napada kolonije uši mogu nanijeti velike štete pa ih treba suzbiti
prskanjem. Upotrijebiti se mogu insekticidi navedeni kod kupusne lisne uši.
Velika malinina uš {Amphorophora idaei Born.) svjetlozelena je uš sa
svjetlosmeđim prsištem. Tijelo je 2,4-4,0 mm duljine. Proširena je u Europi.
Monoecijska je i holociklička vrsta, a domaćin joj je malina. Prezimi kao zimsko
jaje na izbojima maline. Ne stvara kolonije nego u malom broju dolazi na lišću
koje se ne kovrča. Prenosi mozaik maline, uvijenost lista maline i neke druge
viruse.
Slična joj je vrsta A. rubi Kltb., kojoj je domaćin kupina. Ta vrsta je također
monoecijska i holociklička. Starija literatura te je dvije vrste navodila kao jednu
vrstu.
Anuraphis farfarae Koch holociklička je i heterecijska vrsta. Prezimi kao zimsko
jaje na kruški, a potom od sredine proljeća migrira na korov Tussilagofarfara. U
toplijim predjelima može biti i anholociklička, pa prezime odrasle ženke na
korijenu ovog korova. Na kruški siše na naličju lišća, pa se lišće uvija oko glavne
žile. Na naličju lišća pojavljuju se žute pruge.
Zelena lisna uš agruma (Aphis citricola van der Goot) zelenožuta je, malena
uš, velika 1,2-2,2 mm. Na svakom segmentu abdomena ima tamnu lateralnu pjegu.
Proširena je u Sredozemlju i česta je u našem obalnom području. Vrlo je polifagna
vrsta, i ima veliki broj domaćina (biljke iz
dvadesetak porodica). Uglavnom je
holociklička vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na
Spirea vrstama, no može prezimiti i na
agrarnima. Na domaćinu uzrokuje kovrčanje
i deformiranje lišća kod peteljke. Pri
identifikaciji može se zamijeniti s vrstom A.
pomi. Prenosi viruse, poglavito uzročnika
tristeze.
SI. 61. Zelena lisna uš agruma Crna uš leguminoza {Aphis craccivora
Koch). Duljine je 1,4 do 1,9 mm. Tijelo je sjajno
crne boje. Vrlo je slična vrsti A. fabae. Polifagna je vrsta, no preferira biljke iz
porodice Leguminosae. Uglavnom je anholociklička, no u predjelima s hladnijim
zimama može biti holociklička. Prenosi mnogo virusa (oko 30), medu kojima i
viruse lucerne i djeteline.
Crna repina ili bobova uš {Aphis fabae Scop.)
Mnogi autori smatraju da postoje dvije vrste, i to A. fabae fabae (vrlo proširena
svuda u svijetu) i A. fabae solanella, proširena u toplijim i vrućim predjelima.
Neki pak smatraju da je A. fabae solanella samo forma A. fabae fabae.
Relativno malena uš: 1,3-2,6 mm, crne boje. Odrasle su uši ovalne, mutnocrne,
s kratkim crnim sifonima i ticalima duljim od polovice tijela. Na abdomenu ima

76
veći broj crnih pruga i dobro vidljive marginalne točke. Determinacija ovisi o
većem broju morfoloških karakteristika i vrlo je teška. Najlakše i najčešće može
se zamijeniti s vrstom Aphis craccivora, a moguća je zamjena i s vrstama A. craccae,
A. sambuci, A. viburni i A. rumicis. Zbog teške identifikacije brojni autori često
navode samo A. fabae grupa. Točna identifikacija te vrste moguća je samo na
biljkama domaćinima, i to u određeno doba godine.
Ova je vrsta jedna od najrasprostranjenijih
vrsta uši u nas. Redovito se javlja na šećernoj
repi, bobu, krumpiru (naročito na
sjemenskom krumpiru), plodovitom i lisnatom
povrću, mrkvi, šparogi, vrlo često i na grahu,
grašku, kukuruzu, soji, stočnoj repi itd. Izraziti
je polifag, a hrani se na više od 200 biljnih
vrsta. Kao i sve uši, izravne štete nanosi
sisanjem sokova, što uzrokuje promjenu boje
listova i njihovo kovrčanje. Neizravne štete
nanosi prenošenjem velikog broja virusnih
bolesti te mednom rosom. Jedna je od uši koja
prenosi najveći broj virusa (više od 150). SI. 62. Crna bobova lisna uš na
Najznačajniji su perzistentni virusi_ŽUtica šećernoj repi (snimila J. Igre Barele)
šećerne repe i uvijenost lista krumpira te
neperzistentni Y virus krumpira i duhana, više virusa rajčice i graška, mozaik
krastavaca itd. Za jakog napada na šećernu repu može prirod smanjiti i do 90 %,
no obično se štete u gubitku priroda kreću oko 15%, a gubitku sadržaja šećera
oko 0,5 %• Na bobu su zabilježene totalne štete.
Crna bobova uš ima potpun razvojni ciklus. Holociklička je i heterecijska
vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na grmu Evonymus europaea, rjeđe na Viburnum
opulus. Na tom zimskom domaćinu uš osnivačica stvara beskrilne kolonije, a
krilata generacija javlja se najčešće nakon 3-4 beskrilne generacije. Krilate
generacije počinju prelaziti na ljetnog domaćina kad temperature dosegnu 15 °C,
a to je najčešće u drugoj polovici travnja. U povoljnim uvjetima razvoj jedne
generacije traje 10-12 dana. Potencijal razmnožavanja velik je. Tijekom godine
može imati 13-19, ponekad i više
generacija. Najpogodnije temperature
za razvoj kreću se od 20-25 °C, uz veću
relativnu vlagu zraka. Na zimskog
domaćina prelazi obično u rujnu, tamo
ženka odlaže zimsko jaje i ciklus se
ponavlja.
Pregled repišta i ocjena potrebe
suzbijanja radi se po Banksu. U nas je
uobičajeno da se suzbijanje provodi
kad se utvrdi da je 20-30 % biljaka repe
zaraženo kolonijama uši. Na velikim si. 63 Lisne uši na kukuruzu

11
parcelama prvo se tretiraju samo rubovi parcela, a drugo tretiranje katkada nije
niti potrebno. Ipak se najčešće jedanput tretiraju aibovi, a jedanput cijela površina.
Suzbijanje uši na šećernoj repi provodi se klasičnim sistemicima, kao što su
metildemeton, tiometon, pirimikarb ili triazamat, te piretroidima. Sistemični
insekticidi kojima se tretira sjeme, npr. imidakloprid i fiproniL ili sistemični
insekticidi koji se primjenjuju uz sjeme u vrijeme sjetve, npr. karbofuran i terbufos,
smanjuju zarazu šećerne repe lisnim ušima i do 50-60 dana nakon primjene. Budući
se koriste zajedno sa sjetvom u ožujku, sredinom svibnja gube djelovanje pa je
katkad ipak potrebna folijama primjena insekticida. Ako žutica šećerne repe koju
prenose lisne uši šećerne repe (A.fabae, a poglavito M.persicae), ponovno dobije
na važnosti, postalo bi važno i sprečavanje ranih infekcija, te bi primjena sistemika
u vrijeme sjetve postala još važnijom. Rana sjetva i gusti sklopovi smanjuju štete.
Ako je potrebno suzbijanje A. fabae na povrću, treba imati na umu da na
povrću nije dopuštena primjena istih insekticida kao na šećernoj repi. Dopuštena
je primjena pirimikarba, brojnih piretroida i nekih OP insekticida (pirimifosmetil,
malation i dr.).
Jagodina mala lisna uš (Aphis forbesiWeeđ) proširena je u cijeloj našoj zemlji.
Dolazi na divljim i kultiviranim Fragaria vrstama. Tamnozelene je boje, duga 1,3-
1,8 mm. Prezime jaja na lisnim peteljkama, rijede na lišću. U ožujku se javljaju uši
osnivačice. Tijekom godine A. forbesi ima 14-16 generacija. Sve se generacije
zadržavaju na jagodama. Monoecijska i holociklička je vrsta. Napada lisne i cvjetne
drške, cvjetne izdanke i vrhove vriježa jagoda, no često se hrani i na korijenju.
Jagodina mala uš u simbiotskom je odnosu s mravima, koji oko zaraženih biljaka
rade zemljane humke pa mlado lišće etiolira i postaje povoljnije za ishranu ušiju.
Uš, naprotiv, izlučuje obilniju mednu rosu kojom se mravi hrane. Prenosi nekoliko
virusa. Ne smatra se važnijim štetnikom jagoda.
Aphis frangulae Kltb. prljavo je zelene boje. Holociklička je vrsta. Prezimi kao
zimsko jaje na Frangula alnus. Krilati oblici dolijeću u krumpir krajem svibnja i
početkom lipnja. Osim na krumpiru česta je i na korovima iz roda Capsella i
Lysimachia. Prenosi viruse krumpira. Vrlo je slična vrsti Aphis gossypii Glover
Pamukova lisna uš (Aphis gossypii Glov.)
Zbog težine identifikacije, te mogućnosti morfoloških promjena (poglavito
boje) ovisno o klimatskim uvjetima, mnogi autori ovu vrstu smatraju samo
maritimnom formom vrste Aphis frangulae, a ne posebnom vrstom. Veliki broj
afidologa ne odlučuje se za determinaciju nego navodi Aphisfrangule gossypii ili
A. frangulae grupa. Proširena je svuda u svijetu, a u hladnijim područjima jedan
je od glavnih štetnika u zatvorenom prostoru. Izuzetno je polifagna vrsta, no
najveće štete u svijetu nanosi pamuku, agrumima, rajčicama, krastavcima,
patlidžanu, paprikama te ukrasnom bilju, poglavito Hibiscus vrstama.
U nas je štetna Tajčici,lpoglavito u južnim dijelovima Hrvatske (južna
Dalmacija), i to zbog prenošenja virusa. Naime, te uši prenose više od 50 virusa,
a i vrlo opasan Cucumber mozaik virus, koji može uvelike ograničiti pa čak i
onemogućiti proizvodnju rajčice. U Europi je anholociklička. Prezimi na grmu

78
Frangula alnus kao odrasla ženka. U sjevernoj je Americi holociklička i prezimi
kao zimsko jaje na vrstama rodova Catalpa i Hibiscus. Ima mnogo ljetnih
domaćina. Upravo na ljetnim domaćinima (raznim korovima) uši primaju CMV i
postaju virulentne, a na rajčicu dolaze već zaražene. Suzbijanje je vrlo teško i tek
treba pronaći zadovoljavajuće rješenje.
Ogrozdova lisna uš (Aphis grossulariae Kltb.) malena je sivozelena vrsta,
proširena u Europi. Monoecijska je vrsta. Živi na izbojima ogrozda. U proljeće
stvara brojne kolonije te uzrokuje vrlo jako kovrčanje lišća i zaustavlja porast
izboja. Izlučuje obilnu mednu rosu.
Mala malinina lisna uš {Aphis idaeivan der Goot) česta je u našim malinjacima.
Svijetlozelene je boje, pokrivena voštanim prahom. Duljine je 1,2-1,8 mm. Proširena
U cijeloj Europi. Prezime jaja na izbojima maline. Prve se uši javljaju krajem travnja
i početkom svibnja te brzo stvaraju brojne kolonije na vrškovima izboja. Izboji
venu i deformiraju se, a lišće se vrlo jako kovrča. Ima 8-12 generacija godišnje,
koje se stalno razvijaju na istom domaćinu - malini.
Oleandrova lisna uš (Aphis nerii B. de F.) žuta je uš. Duljine je 1,5-2,6 mm.
Ističe se tamnim žilama krila. Napada oleander i neke druge biljke. Usporava
razvoj izboja. Anholociklička je vrsta. Često se javlja pri uzgoju oleandra u
zatvorenim prostorima.
Aphis nasturtii Kltb.
Malena je uš, duga samo 1,2 do 2,0 mm. Svijetlo žute je boje. Izuzetno se
teško identificira. U mnogim knjigama navodi se pod nazivom A. rhamni.
Holociklička je i heterecijska vrsta. Primarni su domaćini Rhamnus vrste. Prezimi
kao zimsko jaje na Rhamnus cathartica i drugim Rhamnus vrstama. U toplijim
krajevima može biti anholociklička. Ljetni su domaćini biljke iz porodice
Solanaceae, Cruciferae i Polygonaceae. Važna je u krumpiru, poglavito u
sjemenskom, na kojem se javlja u svibnju, a maksimalnu brojnost dosiže polovicom
lipnja. Prenosi sve glavne viruse krumpira, i to s dosta visokim koeficijentom
virulentnosti u odnosu na neperzistentne viruse Y i A. Manje prenosi perzistentni
virus uvijenosti lista.
Jabučna zelena uš (Aphispomi De Geer)
Vrlo je česti štetnik u
nas. Proširena je u cijeloj
Europi. Osim jabuke napada
i krušku te biljke iz rodova
Crataegus, Mespilus, Sorbus,
Cotoneaster i Chaenomeles.
Ne migrira s vrste na vrstu
pa se ubraja u monoecijske
vrste. Tijelo je dugo 1,5-2
mm. Žutozelene je boje, §1. 64. Zimska jaja jabučne zelene lisne uši i kolonije
sifoni su dugi i tamni. Kauda ugi na lišću (prema: BASF)

79
je također tamna. Tuberkule ima obvezatno na prvom i sedmom segmentu
abdomena, te na drugom, trećem i četvrtom segmentu, ali nikada na svim
segmentima, što je važno pri identifikaciji. U toplijim predjelima lako se zamijeni
s vrstom A. citricola. Zimska jaja odložena su najčešće na jednogodišnjim izbojima.
U vrijeme bubrenja pupova javlja se osnivačica, koja siše pupove. Sve daljnje
generacije, kojih može biti do 17, žive na vršnom lišću. Ono se zbog sisanja lagano
deformira ali ne mijenja boju. Sišu i još zelene neodrvenjene vrškove izboja pa se
ti izboji iskrivljuju i zaostaju u porastu. Jedna ženka leže 20-40 mladih. Prve krilate
generacije javljaju se tek krajem proljeća ili početkom ljeta. One šire zarazu u
voćnjaku.
Pragom odluke za suzbijanje smatra se 10-15 kolonija na 100 organa, najčešće
izboja, pregledanih vizualnom metodom ili 20-25 uši uhvaćenih metodom 100
udaraca.
Ta vrsta izlučuje
mnogo medne rose pa je
intenzivna i pojava
čadjavice na biljkama
kojima se hrani.
Aulacorthum (Neomyzus)
circumflexum Buck. vrlo je
polifagna vrsta. U umje­
renoj klimi uglavnom dolazi
u zatvorenom prostoru, tj.
u staklenicima, skladištima
i na sobnim biljkama. U nas
(Igre Barčić) je nađena u
Sl. 65. Štete od lisnih uši na jabuci značajnim populacijama na
klicama krumpira u
skladištu. U povoljnim uvjetima mogu se uši prenamnožiti i uništiti klice. Prenosi
više od 30 virusa, uključujući uvijenost lista krumpira i BYDV, čime se štetnost
ove vrste znatno povećava.
Krumpirova lisna uš {Aulacorthum
solani Kltb.)
Često se navodi kao Acyrthosiphon
solani. Duljine je 1,8-3,0 mm. Žute je ili
zelene boje, s vidljivom trodjelnom
pjegom na abdomenu. Europskog je
podrijetla, no proširena u cijelom
svijetu. Izrazito je polifagna, a najvažnija
je na krumpiru i u zaštićenom prostoru.
SI. 66. Lisne uši krumpira: krilati i beskrilni Biologija te vrste, a ni njezino
oblici vrsta Macrosiphum euphorbiae (gore) prezimljenje nisu potpuno jasni i
i Aulacorthum solani (dolje) razjašnjeni. Ima mnogo podvrsta. Može
biti holociklička i anholociklička. Smatra se da veliki broj biljaka može biti zimski
domaćin te vrste jer su na mnogo biljnih vrsta nađena i jaja i fundatrix. Ima vrlo
široki krug domaćina. Prenosi više od 40 virusa, a medu njima i perzistentne i
neperzistentne viruse krumpira te viruse repe.
Šljivina velika uš (Bracbycaudus cardui L.) heterecijska je holociklička vrsta
koja živi na šljivi. Uzrokuje kovrčanje lišća, zastoj u razvoju izboja i oštećenja
mladih plodova. Siše, osim na lišću, i na vratu korijena, gdje dio uši prezimi, a
većina prezimi kao jaje na voćki.
Šljivina uš uvijalica (Brachycaudus helichrysi Kltb.)
Najvažnija je vrsta uši na suncokretu, a vrlo je štetna i na šljivi. Duga je 1,1 do
2,2 mm. Tijelo joj je zelene boje. Ima veliku crnu mrlju gotovo preko cijelog
abdomena. Boja beskrilnih uši jako varira ovisno o dobu godine i domaćinu.
Palearktičkog je podrijetla, a proširena je u cijelom svijetu. Holociklička je i
heterecijska vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na Prunus vrstama, najviše na P.
domestica, P. instititia i P. spinosa. Fundatrix izlazi iz jaja obično u prvoj dekadi
ožujka i tamo stvara prve kolonije beskrilnih uši. U Hrvatskoj su zabilježene
katastrofalne štete od te vrste na šljivama 1936. i 1937. godine. Štetu povećava
sposobnost prenošenja virusa šarke šljive.
Nakon nekoliko beskrilnih generacija, pojavom krilate generacije uš može
seliti na druge, ljetne domaćine. Njih ima mnogo, no uglavnom su iz porodica
Compositaei Boraginaceae te iz nekih drugih porodica. Migrira u svibnju, kada
seli na razne zeljaste biljke, medu inima i na suncokret. Maksimum populacije
dostiže krajem svibnja i početkom lipnja, kada je i najači napad na suncokretu.
Napada sve dijelove suncokreta, no najčešće je nalazimo na lišću i nerascvjetaloj
glavi. Glavica se više ne razvija. Najviše su napadnute rubne biljke, a sve više
prema sredini parcele napad je manji, osim ako uši za jakog naleta ne stvore oaze
napada i u sredini parcele. Pregled i ocjena napada na šljivama obavlja se uglavnom
po Banksu. Optimalni sklop i uništavanje korova smanjuje štete, a zabilježene su
i razlike u otpornosti pojedinih hibrida.
U područjima s vrućom klimom i u zaštićenom prostoru ta je vrsta
anholociklička. Prenosi pentaestak virusa. Najvažniji su šarka šljive, mozaik
krastavaca i mozaik dalije.
Osim te vrste suncokret napadaju i Aphis fabae, Aulacorthum solani,
Macrosiphum euphorbiae, Myzus persicae i Aphis gossypii. U nekim godinama
može A.fabaebiti štetnija i od B. helichrysi.
Suzbijanje se provodi u času jače pojave lisnih uši. U našim smo pokusima u
zapadnoj Hrvatskoj registrirali vrlo rane pojave uši na 10-20 cm visokom
suncokretu. U tim su pokusima dobru zaštitu pružili sistemični granulirani
insekticidi primijenjeni zajedno sa sjetvom u svrhu zaštite od žičnjaka, a poznata
je i djelotvornost nekih insekticida primijenjenih tretiranjem sjemena. Za kasnije
pojave uši može biti potrebna folijama primjena aficida.
Breskvina crna uš (Brachycaudus persicae Pass. = persicaecola Boisd. =
Anuraphis persicaeniger Smith) najveće štete može činiti u rasadnicima. Uši su

81
sjajne crne boje, duge 1,7-2,1 mm. Prezime odrasle ženke ili ličinke na korijenju
breskve. U južnim područjima mogu prezimiti i na nadzemnim dijelovima.
Početkom proljeća nastupa migracija s korijena na nadzemne dijelove voćke.
Formiraju brojne kolonije na mladim izbojima. Cijeli život razmnožavaju se
partenogenetski. Druga ili treća generacija u svibnju krilata je i širi zarazu. Od
srpnja počinje migracija prema korijenu potaknuta niskom relativnom vlagom
zraka i visokom temperaturom. Stoga već sredinom ljeta ta vrsta nestaje s
nadzemnih organa, ali
početkom jeseni, kad se
promijene uvjeti, može se opet
u manjoj mjeri na njih naseliti.
U listopadu sve uši prelaze na
korijenje gdje prezime.
SI. 67. Breskvina crna lisna uš: Mlati i beskrilni oblik Tijekom godine ta vrsta može
imati 15-20 generacija, a razvoj
jedne generacije traje 7-18 dana. Dio populacije stalno ostaje na korijenu na dubini
od tridesetak cm, što otežava suzbijanje. Na korijenju se zadržava u rašljama žila
i na mladim žilicama, na kojima se stvaraju zadebljanja i rak-rane. Na nadzemnim
dijelovima napada vrškove izboja. Lišće se slabo uvija, kora izboja puca i izboj se
deformira. Kolonije te uši mogu se naći i na debljim granama, pa i na stablu, ali
većinom na mjestima gdje je postojala neka ozljeda. Breskvina crna uš obilno luči
mednu rosu.
Breskvina smeđa uš (Brachycaudus /Appelia/ prunicola Kltb.) smeđe je ili
smede-crne boje. Duga je 1,3-1,9 mm. Proširena je samo u Europi. Primarni je
domaćin Prunus domestica ili P. instititia. Može biti monoecijska i cijeli život
provesti na šljivi, a može biti i heterecijska i tada migrira na korove iz roda
Tragopogon. Brojne kolonije na mladim izbojima mogu u proljeće prouzročiti
vrlo jako kovrčanje i žućenje lišća.
Brachycaudus /Appelia/ schivartzi Born. žutosmeda je uš duga 1,5-2,0 mm.
Rasprostranjena je u Europi i drugdje. Napada samo na breskvu. Monoecijska je i
holociklička vrsta. Prezimi kao jaje na breskvi. U proljeće brojne kolonije te vrste
mogu uzrokovati vrlo jako kovrčanje lišća te deklorofilaciju sve do nekroza i
otpadanja lišća.
Brachycorynella asparagi Mordv. nanosi velike štete šparogama u Francuskoj.
Hrani se samo na šparogi i uzrokuje pojavu rozeta.
Kupusna lisna uš (Brevicoryne brassicae L.)
Sivozelene je ili prljavozelene boje. Duga je 1,6-2,8 mm. Torax i glava crne su
boje, sifoni kratki i zaobljeni. Preko cijelog abdomena ima crne pravilne pruge.
Uši su potpuno pokrivene voštanom prevlakom pepeljaste boje.
Proširena je svuda u svijetu i svuda u Hrvatskoj. U povoljnim uvjetima, zbog
velikog broja generacija, može se vrlo brzo prekomjerno namnožiti. Napada sve
vrste kupusnjača. Medu kupusnjačama najveće štete nanosi zelenom kupusu,

82
cvjetači i glavatom radiču. Velike štete može nanijeti sjemenskim usjevima te pri
ranom napadu na rasad. U nas je sve češća na uljanoj repici. Na napadnutim
biljkama uzrokuje kovrčanje i deformiranje lišća, koje žuti i suši se. Biljke zaostaju
u rastu te propadaju. Što je napadnuta biljka mlada, šteta je veća. Zbog ranog i
jakog napada na kupus ne formiraju se glave. Osim izravnih šteta, prenosi i viroze.
Prenosi više od 20 virusa: prstenastu nekrozu kupusa (CRN), mozaik cvjetače
(CM), mozaik celera, uvijenost lista krumpira, Y virus itd. Kupusna lisna uš često
već samom prisutnošću onemogućuje prodaju nekih vrsta povrća.

SI. 68. Kupusna lisna uš (vide se i napuhnute SI. 69. Zaražena biljka kupusnom lisnom uši
parazitirane uši) (snimio M. Maceljski) (snimila J. Igre Bardć)

Monoecijska je vrsta. U hladnijoj klimi holociklička je, a anholociklička je u

toplijoj klimi i u zaštićenom prostoru. Prezimi u obliku zimskih jaja na
kupusnjačama i njihovim ostacima, no mogu prezimiti i odrasle ženke, poglavito
u nas u Dalmaciji. U ožujku iz zimskih jaja izlaze uši osnivačice i stvaraju kolonije
na mjestima gdje su prezimile. U svibnju se krilati oblici sele na kupusnjače u
polju. Za razvoj jedne generacije, na temperaturi 18 °C, potrebno je samo 11 dana,
pa ta uš ima petnaestak i više generacija godišnje. Uši se zadržavaju najčešće na
naličju donjeg lišća, gdje formiraju brojne i guste kolonije pokrivene brašnenim,
voskastim prevlakama.
Razvoju pogoduje suho i toplo proljeće. Napad ograničavaju brojni prirodni
neprijatelji (stjenice, zlatooke, božje ovčice, parazitske osice itd.). Ako se neprijatelji
unište prekomjernom primjenom univerzalnih insekticida, uši se prenamnože.
Uništavanjem ostataka kupusnjača smanjuje se napad iduće godine. Potreba
primjene insekticida utvrđuje se pregledom 5 puta po 5 biljaka na raznim mjestima
parcele. Ako se na tih 25 biljaka nade više od 100 uši, potrebno je za 3-5 dana
ponoviti pregled. Ako prilikom drugog pregleda ima više uši nego prvi put, treba
provesti suzbijanje. Pri suzbijanju i odabiru insekticida treba strogo voditi računa
o udovoljavanju karenci te o sposobnosti te vrste da brzo razvije rezistentnost.
Ako do zriobe ima još dosta vremena, možemo koristiti pripravke koji sadrže
pirimikarb, diazinon, dimetoat, malation, triazamat, alfacipermetrin ili cipermetrin.
Kada do zriobe preostaje 14 ili manje dana, preporučuju se pripravci s
karencom od 7 -14 dana, na osnovi diklorvosa, heptenofosa, pirimifos metila,

83
beta-ciflutrina, lambda-cihalotrina ili deltametrina. Za uspješno suzbijanje kupusne
lisne uši potrebno je posebno kvalitetno tretiranje jer se ona uglavnom nalazi na
naličju lišća i zaštićena je voštanom prevlakom.

Mrkvina lisna uš (Cavariella aegopodii Scop.)

Zelena ili žutozelena uš. Duga je 1,4 - 2,7 mm. Krilati oblici imaju na abdomenu
veliku tamnu pjegu. Sifoni su dugi i zaobljeni. U identifikaciji se može zamijeniti
sa srodnim vrstama C. pastinacae i C. theobaldi.
Vrlo je raširena u nas. Najviše napada mrkvu, zatim celer, peršin, pastrnjak i
neke druge kultivirane štitarke. Lišće napadnutih biljaka deformirano je, i djeluje
raščupano, a često mijenja i boju u žutu ili crvenkastu. Zaražene biljke zaostaju u
rastu, a mogu i uginuti. Budući da uši dolaze na mrkvu uglavnom u drugom ili
trećem tjednu svibnja, često strada mrkva koja je ranije sijana i nalazi se u ranom
stadiju. U tom slučaju gubitak priroda mrkve može biti velik. Osim tih šteta, nanosi
i štete prenošenjem virusa.Vrlo obilno luči mednu rosu, pa listovi znaju biti potpuno
prekriveni i onečišćeni.
Prezimi uglavnom kao zimsko jaje oko pupova vrbe. U toplim krajevima
(Dalmacija, Primorje, Istra) odrasla ženka prezimi na mrkvi koja preko zime ostaje
u tlu. Te se uši javljaju ranije, a svaka nova generacija odraslih uši može prenijeti
CMD (patuljasti virus) u novi usjev. Ako uš prezimi kao zimsko jaje, ličinke se
javljaju u veljači ili ožujku te na vrbi stvaraju kolonije beskrilnih uši. Na početku
svibnja krilati se oblici sele na mrkvu, a u najvećem broju javljaju se na mrkvi
potkraj lipnja. Potom brojnost opada, dio uši napušta mrkvu, a dio ostaje na istom
usjevu.
Razvoju uši i brojnosti populacije pogoduje toplo i suho vrijeme, naročito
krajem svibnja i početkom lipnja. Hladno i kišno vrijeme može potpuno zaustaviti
njihov dolazak na mrkvu. Reducirajući su čimbenici i prirodni neprijatelji (božje
ovčice, zlatooka, parazitske osice i dr.).
Za suzbijanje treba koristiti insekticide navedene kod kupusne lisne uši koji
imaju dozvolu za primjenu na mrkvi. Male površine mogu se zaštititi mrežom.
Jagodina lisna uš (Chaetosiphon /Pentatrichopus/ fragaefolii Cock.)
anholociklička je, monoecijska vrsta koja napada jagode. Blijedozelene je boje
pa je neki nazivaju žutom ili bijelom jagodinom uši. Ima crnosmedu dorzalnu
pjegu. Duljine je 1,3-1,8 mm. Napada pretežno mlado lišće. Prenosi više virusa
jagoda. Selekcijom je uspjelo uzgojiti otporne hibride jagode na neke viroze.
Ribizova lisna uš (Cryptomyzus hbz's L.)
Jedan od najvažnijih štetnika ribiza, a može napasti i ogrozd. Svijetlo zelena
je ili žutozelena. Duga je 1,5-2,2 mm. Uvijek ima tri crne pruge preko abdomena.
Proširena je u Europi. Prenosi neke viruse, ali ne viruse ribiza. Heterecijska je i
holociklička vrsta. Prezime zimska jaja na izbojima ribiza. U vrijeme otvaranja
pupova izlaze uši osnivačice, koje naseljuju naličje lišća. I ostale generacije žive
na naličju lišća, ono se nabora. Na licu lista stvaraju se nabrekline purpurno crvene

84
boje. To je i karakteristična slika prema kojoj se lako prepoznaje ovaj štetnik.
Početkom ljeta uši migriraju na sekundarne domaćine, no manji broj uši može u
određenim uvjetima cijeli svoj razvoj provesti na ribizu. Sekundarni su domaćini
uglavnom biljke iz rodova Stachys\ Lamium, a mogu biti i biljke iz rodova Galeopsis
i Leonurus.
Ruska žitna lisna uš (Diuraphis
noxia Mordv.) svijetlozelene je do
sivkastozelene boje. Duga je 1,5-2 mm.
Podrijetlom je iz Rusije, Irana i
Pakistana. Proširena je djelomično u
Europi i prenijeta u Sjevernu Ameriku.
Soj unijet u Sjevernu Ameriku postao
je znatno štetniji nego europski.
Najvažniji su domaćini ječam i
' ' ' SI. 70. Ribizova lisna us (snimila J. Igre
pšenica, no može se razvijati i na Barčić)
drugim travama (više od 50 vrsta). Na
početku siše na lišću. Ono se uvija u obliku cijevi, pojavljuju se bijele pruge i suši
se. Kod ranog napada mlade biljke propadaju. Brojnost uši povećava se prema
ljetu te je najveća na početku dozrijevanja. Tada su i najveće štete: Klas se svija i
deformira u oblik udice, a pojavljuju se i sterilni klasici. Može biti holociklička i
anholociklička (u toplijim predjelima). Prezimi na strni. U nas do sada nije utvrđena,
no prisutna je u susjednim zemljama.
Jabučna pepeljasta (brašnena) uš (Dysaphis /Pomaphis/ plantaginea Pass)
Relativno velika vrsta, duga 1,8-2,4 mm. Abdomen je sive boje s velikom
tamnom pjegom preko cijelog abdomena. Pokrivena je brašnjavim voštanim
prevlakama. Proširena je u Europi i većini drugih kontinenata. Važan je štetnik
jabuke u nas. Heterecijska je i holociklička vrsta. Primarni joj je domaćin jabuka
(u toplijim krajevima i kruška), a sekundarni su domaćini biljke iz roda Plantago.
Na jabuci stvara velike kolonije na
naličju lišća i vrškovima izboja. Lišće
se kovrča oko srednje žile, i to prvo
vršno lišće, zatim žuti i suši se. Izboji
zaostaju u rastu, plodovi su kržljavi i
otpadaju. Sisanjem na cvjetovima
izaziva deformacije plodova. Uš
intenzivno izlučuje mednu rosu i time
uzrokuje dodatne štete.
Zbog velike štetnosti ove vrste SI. 71. Jabučna pepeljasta lisna uš
prag tolerantnosti je vrlo nizak: samo
1-2 zaražena lisna pršljena prije cvatnje na 100 pregledanih organa vizualnom
metodom. Ovu vrstu treba suzbiti vrlo rano, još pred cvatnju. Postoje i sorte jabuka
otpornije na ovu vrstu uši.

85
Kruškina brašnena uš (Dysaphis /Pomaphis/pyri B. de F.)
Srednje velika uš, duga 1,8-2,5 mm. I ova je vrsta pokrivena brašnjavom
voštanom prevlakom. Primarni je domaćin kruška a sekundarni su domaćini vrste
iz roda Galium poglavito G. mollugo i G. aparine. Heterecijska je i holociklička
vrsta. Prezimi na kruški. Prve generacije sisanjem oštećuju uglavnom samo vršno
lišće. Lišće žuti i kovrča se. Na kruški razvija 3-4 generacije. Početkom ljeta migrira
na zeljaste korove. Izlučuje obilnu mednu rosu.
Jabučne uši šiškarice (Dysaphis spp.)
Više vrsta ovog roda česta su pojava na jabukama. Uzrokuju vrlo vidljive
štete jer se zaraženo lišće deformira i dobije jarko purpurno crvenu boju. To su
velike uši sivkastoljubičaste boje.
Najvažnija je vrsta Dysaphis devecta
Walk. Ta je vrsta monoecijska i cijeli
je život na jabuci, a ostale vrste
migriraju na razne ljetne domaćine.
Štete od tih uši kratkotrajne su i
najčešće manje. Žive u kolonijama na
naličju lišća.
Dysaphis tulipae B. de F. napada
lukovice tulipana, gladiola, frezija,
SI. 72. Crvenilo lista izazvano napadom
ljiljana, irisa, narcisa itd. Vrsta je
jabučne lisne uši šiškarice (snimio M. udomaćena na Sredozemlju, a
Maceljski) prisutna je i drugdje u zaštićenom
prostoru. Može prenositi viruse tih
biljaka na uskladištenim lukovicama. Anholociklička vrsta.
Šljivina zelena uš (Hyalopterus pruni Geoffr.) gotovo uvijek dolazi zajedno s
vrstom H. amygdali Bfonchard. Duge su 1,5-2,6 mm. Šljivina zelena uš češća je u
nas na šljivi, breskvi i marelici, a vrsta Hyalopterus amygdaličešća je na bademu.
Blijedozelene su boje. Tijelo je prekriveno brašnjavim voštanim izlučinama. Sišu
na naličju lišća. Lišće se ne kovrča ali
lako otpada. Izboji zaostaju u razvoju,
plodovi ostaju sitni. Intenzivno
izlučuju mednu rosu. Javljaju se
sredinom proljeća na voćkama na
kojima su prezimjele, a već nakon
nekoliko generacija dio ušiju migrira
s voćaka na neke vrste biljaka iz roda
Phragmites. No samo krilati oblici
migriraju, a beskrilni ostaju na
voćkama. Naknadno nastale krilate
SI. 73. Šljivina zelena lisna uš na listu generacije ne prelaze na druge biljke
(snimio M. Maceljski) nego cijelu godinu nastavljaju razvoj

OVJ
na voćkama. Zato se ove uši vrlo brzo šire
unutar voćnjaka. Jaki napadi lako se suzbijaju
sistemicima.
Hyperomyzus lactucae L. srednje je velika uš,
duljine 2,0-2,7 mm. Ima prepoznatljivu pjegu
na abdomenu i zaobljene sifone. Primarni je
domaćin crni ribiz a ljetni domaćin Sonchus
vrste. Prenosi više virusa.
Mliječikina lisna uš (Macrosiphum
euphorbiae Thos.)
Srednja do velika uš, duga 1,7 - 3,4 mm.
Sjevernoameričkog je podrijetla, proširena u
cijelom svijetu. Uglavnom je holociklična i tada
prezimi kao zimsko jaje na Rosa vrstama. U SI. 74. Lisne uši na ruži (snimila J.
povoljnim vremenskim uvjetima može biti i Igre Barčić)
anholociklička i tada prezimi kao odrasla
ženka na raznim biljnim ostacima. Ima
vrlo širok krug sekundarnih domaćina
(više od 200 vrsta biljaka iz više od 20
porodica). Naročito preferira biljke
porodice Solanaceae, poglavito krumpir.
Nije jako štetna strnim žitima. Prenosi više
od 40 neperzistentnih i nekoliko
perzistentnih virusa, uz ostalo i viruse
krumpira.
Ružina lisna uš (Macrosiphum rosae L.)
Velika uš, duga 2,2-3,4 mm.
Abdomen je svijetlozelen, s tamnim
skleritima na svakom segmentu. Sifoni su
dugi i crni. Heterecijska je i holociklička
vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na Rosa
vrstama. Ima veći broj sekundarnih
domaćina. U krajevima s vrlo blagom
zimom može biti anholociklička na SI. 75. Štete od smeđe kruškine lisne uši
ružama. Tvori brojne kolonije i siše na (snimio M. Maceljski)
lišću, izbojima, ali i na cvjetnim pupovima. Prenosi veći broj virusa.
Megoura viciae Buck. monoecijska je i holociklička vrsta. Napada grahoricu i
druge lepirnjače. Prenosi neke viruse.
Smeđa kruškina uš (Melanaphis /Geoktapia/pyraria Pass.)
Malena je tamnosmeda uš, duga 1,3-2,1 mm. Heterecijska je holociklička vrsta.
Na kruški uzrokuje vrlo tipične simptome: transverzalno ili dijagonalno kovrčanje

87
lišća uz srednju žilu. Ljetni su domaćini biljke iz porodice Gramineae, poglavito
rodovi Triticum, Poa, Holcus, Brachypodium i Arrhenatherum. Na ljetnim
domaćinima uš mijenja boju. Luči obilje medne rose, koja privlači mrave.
Ružina uš (Metopolopbium dirhodum Walk.)
Duljine je od 1,6 do 3,3 mm. Ubraja se u veće uši. Svijetlo zelena je, s tek
naznačenim tamnijim pigmentiranim prugama na kraju abdomena. Vrlo rijetko
može se pojaviti i u ružičastoj boji. Proširena je svuda u svijetu. Holociklička je i
heterecijska vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na vrstama roda Rosa, koje napušta
uglavnom početkom lipnja i seli se na razne vrste iz porodice Gramineae. U
zapadnoj Europi može biti i anholociklička te prezimi na travama. Ima veliki krug
domaćina. Nalazimo je na svim dijelovima biljaka iako su glavni napadi ipak na
naličju donjih listova. Njezinom razvoju i razmnožavanju naročito pogoduju više
temperature i relativna vlaga zraka, posebno visoka vlaga u gustim sklopovima
biljaka. Prema važnosti treća je štetna vrsta za žitarice u Hrvatskoj. Prenosi BYDV.

METOPOLOPHIUM DIRHODUM Walk.

SI. 76. Ružina lisna uš - ciklus razvoja

Myzus ascalonicus Done.

Svijetlozelena uš, s velikom tamnom pjegom na abdomenu te zaobljenim
sifonima. Duga je 1,3 do 2,4 mm. Izrazito je polifagna vrsta, dolazi na biljkama iz
više od 20 porodica. Veće štete može nanijeti luku, salati, krizantemama, jagodama
i tulipanima. Tijekom zime često dolazi u skladištima gdje se hrani na raznim
lukovicama, korijenju povrća i na gomoljima krumpira. Anholociklička je vrsta,
prezimi kao odrasla ženka na zimskom domaćinu. Prenosi više od 20 biljnih virusa.

88
Crna trešnjina uš (Myzus cerasi F.)
Malena je do srednje velika uš, duga 1,4-2,1 mm. Vrlo je tamne, gotovo crne
boje. Cijeli abdomen prekriva crna pjega. Rasprostranjena je u cijeloj Europi.
Prenosi desetak perzistentnih i neperzistentnih virusa.
Primarni su domaćin trešnja i
višnja. Sekundarni su domaćini
uglavnom biljke iz porodice
Scrophulariaceae (Veronica spp.),
Rubiaceae (Galium spp., Asperula spp.
itd) i Cruciferae. Prezimi kao.zimsko jaje
na trešnji ili višnji. U proljeće stvara
brojne kolonije beskrilnih uši na
mladim izbojima i vršnom lišću te
uzrokuje njihovo jako kovrčanje. Štete
mogu biti vrlo velike. Luči obilje medne
SI. 77. Trešnjina lisna uš (snimila J. Igrc
rose koju naseljuju gljive čađavice pa
Barčić)
se uvelike smanjuje asimilacija i
transpiracija. Neki autori dijele ovu vrstu na dvije vrste: M. cerasi iM.pruniavium,
no većina afidologa ovu podjelu ne uvažava.

Lisna uš ljubice (Myzus ornatusLaing) zelene je boje, duljine 1,2-2,1 mm. Preko
cijelog abdomena ima veliku crnu pjegu. Sifoni i kauda tamni su. Vrlo je polifagna
vrsta, ima široki krug domaćina. Anholociklička je. Pričinjava značajne štete cvijeću
u zaštićenom prostoru, no i brojnim drugim kulturama na polju. Prenosi veliki
broj virusa.
Zelena breskvina uš ( Myzus persicae Sulz.)
Žutozelene do maslinasto zelene boje, s tipičnom pjegom na abdomenu.
Duljine je od 1,2-2,3 mm. Ovisno o klimatskim i geografskim uvjetima, može
mijenjati morfološke karakteristike i boju.
Prenosi mnogo perzistentnih i neperzistentnih
virusa (više od 100). Pri identifikaciji može se
zamijeniti s Ph. humuli iM. certus. U načelu
je holociklička vrsta i tada prezimi kao zimsko
jaje na breskvi i drugim Prunus vrstama. U
toplijim krajevima i u zaštićenom prostoru
(staklenici, plastenici) prezimi odrasla ženka,
tada je anholociklička. Heterecijska je vrsta.
Sekundarni su domaćini biljke iz više od 40 SI. 78. Breskvina zelena lisna uš
porodica (više od 500 vrsta).
Fundatrix izlazi iz jaja relativno rano. U toplijim krajevima (Dalmacija, Istra)
može izaći već krajem siječnja, u drugim krajevima u veljači. Prve beskrilne kolonije
stvara na breskvi, na kojoj se razvija nekoliko generacija. Prije selidbe na ljetne
domaćine nanosi vrlo velike štete breskvama. Vršno lišće jako se kovrča i

89
prekriveno je obilnom mednom rosom. Mednu rosu naseljuju gljive čađavice,
koje smanjuju asimilacijsku sposobnost lišća. Prva krilata generacija stvara se u
toplim predjelima već krajem travnja, uobičajeno u svibnju.
Najštetnija je krumpiru, paprici, rajčici, krastavcima, a može zaraziti i mnoge
druge vrste voćaka i povrća te ukrasnog bilja. Velike štete može nanijeti u
zaštićenom prostoru. Tijekom svibnja i lipnja na zeljastim biljkama prvo
prevladavaju beskrilne generacije, a tek potom sve su češće krilate generacije. U
povoljnim uvjetima (temperature oko 20 °C) razvoj jedne generacije traje 10 do
12 dana. Tijekom lipnja prevladavaju krilati oblici i tada obično nastupa prvi
maksimum leta (proljetni maksimum). To je ujedno i razdoblje intenzivnog širenja
virusa, primjerice na krumpiru, bilo s jedne parcele na drugu, bilo s biljke na
biljku unutar parcele. Tijekom srpnja zbiva se ljetni maksimum. U kolovozu se
brojnost uši smanjuje, uglavnom zbog vrlo visokih temperature, a u rujnu ponovno
poraste. Krajem rujna i u listopadu vraćaju se ženke (ginopare) na breskvu, na
kojoj stvaraju viviparno i partenogenetski ženku. Ona će kopulirati s krilatim
mužjakom koji u to vrijeme dolijeće na breskvu. Ovipozicija obično nastupa u
listopadu, ali može se produžiti i u studenom pa i u prosincu.
Prvenstveno na breskvi za ovu vrstu uši
u Europi, ali i u Hrvatskoj (Istra, Dalmacija -
Igrc Barčić) utvrđena je rezistentnost na OP,
OC i P insekticide. Zbog izostanka
učinkovitosti tih insekticida nastale su velike
štete u nekim većim nasadima breskve. Ako
se utvrdi rezistentnost, preporučuje se
tretiranje u stadiju zimskog jaja, tj. kasno
zimsko prskanje uljanim organofosfornim
insekticidima. Tijekom vegetacije treba stalno
mijenjati skupinu primijenjenih insekticida,
te uvrštavati i najnovije sistemične insekticide
na koje zelena breskvina uš još nije postala
rezistentna. Takvi su insekticidi na osnovi
imidakloprida i pimetrozina, a pronalaze se
i nove skupine. Tamo gdje još nema
rezistentnosti mogu se koristiti klasični aficidi
na osnovi pirimikarba, tiometona (ne na
povrću), metildemetona (ne na povrću), pa i
SI. 79. Lišće zakovrčano od piretroidi i drugi OP insekticidi. Vrlo je važno
napada zelene breskvine lisne uši
izbjeći primjenu univerzalnih insekticida i
(snimio M. Maceljski)
tako sačuvati prirodne neprijatelje, posebice
božje ovčice i zlatooke, koje same mogu uvelike smanjiti zarazu ušima.
Breskvina uš uvijalica (smotalica) (Myzus varians David.)
Zelene je boje duga oko 2 mm. Na abdomenu ima veliku crnu pjegu. Obično
je heterecijska i holociklička vrsta. Sekundarni su domaćin biljke iz roda Clematis.

90
 SI. 80. Breskvina lisna uš uvijalica

No može biti i monoecijska pa cijeli razvoj

završava na breskvi. Prenosi neke viruse medu
njima i šarku šljive. Prezimi kao zimsko jaje
na breskvi. Uši žive na naličju lista i vrlo
intenzivnim sisanjem uzrokuju uvijanje rubova
lista prema dolje te list dobiva oblik cigarete.
Napada mlado vršno lišće. Prema tom
simptomu najlakše se i razlikuje od M.
persicae. Dosta rano, već od svibnja, migriraju SI. 81. Lišće uvijeno od breskvine
uši na ljetne domaćine - zeljaste biljke, no dio lisne uši uvijalice (snimila J. Igrc
uši cijeli razvoj provede na breskvi. Barčić)

Salatina lisna uš (Nasonovia ribis-nigri Mosl.)

Svijetlozelene je do žute boje, katkad crvenkasta, s brojnim tamnim prugama
na abdomenu. Sifoni i kauda tamni su. Duljine je od 1,5-2,5 mm. Primarni su
domaćin vrste iz roda Ribes(ribiz i ogrozd). Sekundarni su domaćini brojne biljke
iz porodice Compositae, Scrophulariaceae i Solanaceae. Heterecijska je i
holociklička vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na ribizu i ogrozdu, a potom u proljeće
seli na ljetne domaćine. Najčešće oštećuje salatu, endiviju, duhan, a od ukrasnih
biljaka petuniju. Siše na naličju lišća i na cvjetnim stapkama. Prenosi neke viruse.
Hmeljova lisna uš (Phorodon bumuli Schrank).
U nas je jedna od brojnijih i najčešćih vrsta. Duljine je 1,4-2,1 mm. Zelene je
boje, s tipičnom otvorenom tamnom pjegom preko cijelog abdomena. Može se
zamijeniti s M. persicae. Rasprostranjena je u Europi i na drugim kontinentima.
Heterecijska je i holociklička vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na Prunus vrstama,
i to na P. spinosa, P. domestica, P mahaleb i P. insititia. Sekundarni je domaćin
hmelj. Na primarnim domaćinima ne uzrokuje značajnije štete, ali gotovo je
najznačajniji štetnik hmelja. Vrlo brzo razvija rezistentnost na insekticide, a budući
da se na hmelju obvezatno suzbija, nužno je stalno mijenjati skupine insekticida.
Pragom odluke za suzbijanje smatra se 100 uši na 50 listova, no često se tretira
čim se opazi prva pojava medne rose. Za suzbijanje se najviše primjenjuju piretroidi
i neonikotinoidi. Prenosi petnaestak virusa, kao što su šarka šljive, mozaik hmelja,
ali i viruse biljaka koje ovoj vrsti nisu domaćin.

91
list, no možemo je naći i na stabljici i na klasu. Pogoduju joj više temperature i
umjerena vlažnost zraka. Postoji nekoliko biotipova te vrste, poglavito u SAD.

Brašnjava mrkvina lisna uš (Semiaphis dauci R). Svijetlozelena, malena uš,

duga 1,3-1,6 mm. Ima vrlo kratke tamnosmede sifone. Prekrivena je voštanim
izlučevinama. Monoecijska je i holociklička vrsta na divljim i kultiviranim mrkvama.
U toplim predjelima može biti anholociklička. Kolonije ove uši nalaze se na gornjoj
strani lista mrkve, a kasnije prelaze i na cvijet. Može izazvati jako kovrčanje i
zastoj u razvoju mladih izboja.

Zobena lisna uš (Sitobion /Macrosiphum/ avenae F.)

Srednje je velika uš, duga 1,6-2,9 mm. Boja tijela jako varira i može biti
svijetlozelena do tamnozelena, ružičasta, smeđa i crna. Proširena je u Europi i na
drugim kontinentima. Monoecijska je i holociklička vrsta, a u krajevima s blagom
zimom anholociklička. Prezimi kao zimsko jaje ili odrasla ženka na ozimim
žitaricama ili višegodišnjim klasastim travama. Migrira unutar porodice Poaceae.

SITOBION AVENAE F.

SI. 84. Ciklus razvoja zobene lisne uši

94
Fundatrix izlazi iz jaja relativno rano. Krilata se generacija javlja uglavnom u prvoj
dekadi travnja. Masovno razmnožavanje odvija se obično u svibnju, no može
trajati sve do kraja lipnja, ovisno o
klimatskim prilikama. Migracija na trave
i samonikla žita odvija se uglavnom
krajem svibnja ili početkom lipnja. Siše
na listu, stabljikama i klasu. U našim
istraživanjima te vrste utvrdili smo da
se uglavnom koncentrira na klasu, gdje
čini i najveće štete, te na gornjim
listovima (Igrc Barčić). Wetzel i Freier
SI. 85. Zobena lisna uš smatraju tu vrstu najvažnijom u
populaciji afida u istočnoj Njemačkoj, jer je ima više od 90 % u odnosu na sve
druge vrste. Njezinom bržem razvoju i razmnožavanju pogoduju veće temperature,
viša relativna vlaga zraka te pojačana gnojidba dušikom. U populaciji afida, koju
pratimo u Hrvatskoj, u svim je metodama praćenja ova vrsta jedna od najbrojnijih
(medu prve tri). U jesen se vraća na ozime žitarice, gdje prezimi. Značajna je i kao
prenosilac virusa strnina, kukuruza i povrća, poglavito BYDV,.

Crna uš agruma (Toxoptera aurantiiB. de F.) vrlo je proširena uš na agrumima.

Tamnosmede do crne je boje, duljine 1,1-2,0 mm. Proširena je u tropskom i
suptropskom području te u zaštićenim prostorima. Prisutna je u Dalmaciji, Primorju
i Istri. Ima vrlo veliki krug domaćina, više od 120 biljnih vrsta. Osim na agrumima
pričinjava velike štete i ukrasnom bilju: kamelijama, magnolijama i gardenijama.
Anholociklička je vrsta i razvija beskrilne i krilate kolonije tijekom cijele godine.
Na agmmima se nalaze brojne velike kolonije na mladim izbojima. Uzrokuje lagano
kovrčanje lišća te uvijanje izboja i lišća oko izboja.
Lucernina lisna uš (Therioaphis trifoliiMon.).
Duljine je 1,4 do 2,2 mm. Razvija se i hrani na biljkama iz porodice
Leguminosae. Monoecijska je i holociklička vrsta. Iznimno u vrlo toploj klimi
može biti anholociklička i prezimijeti kao odrasla ženka. Zajedno s drugim vrstama
može nanijeti znatne štete lucerni sisanjem sokova ali i prenošenjem virusa.

B. PEMPHIGINAE
Jabučna krvava uš (Eriosoma /Schizoneum/ lanigerum Hausm.)
Pravo podrijetlo ove vrste nije poznato, no smatra se da je iz Sjeverne Amerike.
U Evropu je donesena još krajem 18. stoljeća. Vrlo je proširena u nas, i to češće u
intenzivnim plantažnim voćnjacima nego u zapuštenim voćnjacima. Razloga zato
ima više. Krvava uš rado naseljuje brojne rane nastale rezidbom. Primjena većine
sredstava za zaštitu bilja katkad više uništava vrlo učinkovitog prirodnog
neprijatelja te uši, osicu Aphelinus mali, nego što sredstvo uništava uš. Vjerojatno
i intenzivnija gnojidba te načini uzgoja u plantažama poboljšavaju uvjete za pojavu
krvave uši.

95
 Odrasle uši su crvenosmeđe boje. Duge su 1,8-2,3 mm. Pokrivene su gustom
bijelom voštanom prevlakom pa se uopće ne vide. Ako se prevlaka makne i uši
zdrobe, vidi se crvena tekućina. Po tome su dobile ime. Beskrilne su uši duge
1,2-2,6 mm. Purpurne su, crvene ili smeđe boje, pokrivene voštanom prevlakom.
Na mjestima gdje sišu stvaraju se izrasline, tzv. rak rane, pa ako se uš i suzbije,
ove rane uvijek ostaju. Hrane se na korijenju, razvijenim granama i mladim
izbojima. Posljedica napada jest sušenje grana i pucanje kore, te stvaranje rak
rana. Katkad se na te rak-rane nasele i drugi štetnici (staklokrilka).
Jabučna krvava uš
monoecijska je i gotovo
monofagna vrsta jer se
uglavnom nalazi samo na
jabuci, vrlo rijetko na
dunji, a gotovo nikad na
kruški, no na ovim
kulturama nije štetna.
Znatno češće nego na
dunji i kruški, može se
Sl. 86. Jabučna krvava uš iparazitirane uši (prema: BASF) n a ć i na vrstama roda
Cotoneaster i Crataegus.
Postoje dosta velike razlike u otpornosti pojedinih sorti jabuka na napad te uši:
vrlo su osjetljive koks oranž, kanada, boskop, starking, a otpornije su jonathan,
ontario, zlatni delišes, bobovac i dr. U svojoj postojbini, sjevernoj Americi,
heterecijska je vrsta, a migrira na američki brijest. Neki misle da je jabučna krvava
uš anholociklična, a jedna druga vrsta također prisutna u Europi, brijestova uš
šiškarica (£. lanuginosum Harting) da je holociklična s brijestom kao zimskim
domaćinom. Postoji puno dvojbi oko biologije te vrste. Na jabuci je uvijek
anholociklička.
Prezime ličinke na vratu korijena i debljem korijenju te u pukotinama debla
i rak ranama grana. Podnose i vrlo niske temperature: do -27 °C. Vrlo rano, krajem
zime, počinje razvoj. Razmnožava se partenogenetski. Jedna ženka leže 100-150
ličinki. Ima 10-15 generacija godišnje. Temperatura viša od 30 °C zaustavlja
razmnožavanje, a temperatura viša od 35 °C onemogućava razmnožavanje.
Afidolozi koji su proučavali ovu vrstu smatraju da postoji redovita migracija
generacija te uši između korijena i nadzemnog dijela jabuke. U jesen javlja se
krilata generacija. Dio krilatih ženki širi zarazu i razmnožava se partenogenetski,
a dio daje seksualnu generaciju, koja u pomanjkanju američkog brijesta ne daje
potomstvo.
Godine 1920. unesena je iz Amerike u Europu parazitska osica Aphelinus
mali, koja se brzo proširila po cijeloj Europi i znatno smanjila brojnost i štetnost
ovog štetnika. I u nas se kao i u daigim zemljama Europe, grančicama zaraženim
krvavom uši, koja je bila napadnuta ovom osicom, tzv. afeliniziranim materijalom,
širio parazit krvave uši u voćnjake jako zaražene krvavom uši. A. mali odlaže jaje

96
u uš, ličinka se hrani unutar uši, a odrasla osica izlazi kroz rupu u uši. Napadnuta
se uš napuhne i potom pocrni. Osica ima 7-8 generacija godišnje. Termofilnija je
od domaćina pa je najbrojnija u jesen. Kad je Kovačević u tridesetim godinama u
Hrvatskoj otkrio proširenost parazita, prestao je njegov unos u Europu, jer više
nije bio potreban.
No velika većina
insekticida i neki fungicidi
štetno utječu na parazitsku
osicu A. mali. Naročito su
negativni učinak imali
univerzalni insekticidi tipa
DDT i karbaril. Njihova
opetovana uporaba
beziznimno je dovodila do
prenamnožavanja krvave
uši i u našim voćnjacima
(Maceljski). Stoga se danas
i zbog poštedivanja ove
osice forsiraju selektivni s l 8 7 j a ^ u ^ n a krvava uš na granama jabuke (snimio M.
insekticidi na osnovi Maceljski)
p i r i m i k a r b a ,
metildemetona, tiometona ili vamidotiona, koji dobro djeluju na krvavu uš a
nemaju jači negativni učinak na A. mali. Učinkovitim se smatraju i neonikotinoidi.
Upravo zbog velike uloge ove osice uključena je i ta vrsta u laboratorijsko testiranje
utjecaja novijih sredstava na prirodne neprijatelje. I zimsko prskanje uljanim
organofosfornim insekticidima pošteduje 80-85 % osica pa se preporučuje kao
mjera suzbijanja krvave uši.
Prema tome za suzbijanje ovog štetnika primjenom insekticida prvenstveno
se odabiru takva sredstava koja što više poštedjuju osicu A. mali. No na krvavu uš
djeluju i druga sredstva, npr. piretroidi, lindan i mnogi organofosforni insekticidi.
Kad se u programu zaštite jabuka od drugih štetnika uvrste insekticidi koji slabo
djeluju na krvavu uš, a dobro na njezina neprijatelja, tada se krvava uš prenamnoži.
U tijeku vegetacije najbolje je insekticid primjeniti pred cvatnju jer se i na taj način
smanjuje njihovo negativno djelovanje na još malo aktivnu osicu, a voštane
prevlake koje štite uši još nisu preguste. Za uspjeh je potreban veliki utrošak
škropiva.
Konačno, treba spomenuti i mogućnost uzgoja jabuke na otpornijim
podlogama, npr. MII, M XII i M XIII ili MM. Naprotiv MIX i M VI najosjetljivije su.
Na taj se način smanjuje brojnost uši koje sisanjem na vratu korijena ili korijenju
izbjegavaju uništenje zimskim prskanjem ili folijarnom primjenom insekticida za
vegetacije. I mehaničko odstranjivanje jače zaraženih grana i premazivanje rana
smanjuju štetnost jabučne krvave uši.

97
 Zaraza pod zemljom može se smanjiti tretiranjem tla oko voćke sredstvima
na osnovi lindana, a vjerojatno i drugim zemljišnim insekticidima, te nagrtanjem
tretiranog tla oko voćke.
Korijenova uš salate (Pemphigus bursarius L.)
Manja je uš, duga 1,7-2,2 mm. Abdomen je narančastosmede boje, pokriven
bjelkastim vunastim tvorevinama. Proširena je u cijeloj Europi. Heterecijska je i
holociklička vrsta. Prezimi na topoli, uglavnom na Populus nigra, rjeđe na jablanu,
na kojem u proljeće uzrokuje pojavu
šiški posebice na lisnim peteljkama. Uši
se nalaze unutar šiški. Ta je pojava jako
uočljiva, no manje štetna. S topole se
krajem proljeća seli na sekundarne
domaćine, a to su biljke iz porodice
Compositae. Na sekundarnom
domaćinu, a to su najčešće salata,
endivija te neki korovi, naseljuje
korijen. Uši sišu korijenje te zbog toga
zaostaje rast napadnutih biljaka. Štete
su veće za sušna i topla vremena, koje
pogoduje razvoju uši. Slične štete na
SI. 88. Korjenova ušsalate topolama i jablanima uzrokuje
monoecijska vrsta P. spirothecae Pass.
Kemijsko suzbijanje rijetko je potrebno. Iznimno se salata može zalijevati
insekticidima koji sadrže diazinon ili pirimikarb.
Repina korijenova uš (Pemphigus fuscicornis Koch)
Javlja se na korijenu šećerne repe. Uši su žućkaste boje a prekrivene su
voštanom prevlakom. Anholociklička je vrsta. Prezimi beskrilna odrasla ženka u
tlu na ostacima repe ili na raznim korovima. U proljeće, kada temperature dosegnu
više od 10 °C, ženke partenogenetski i viviparno daju potomstvo. Jedna ženka
daje 20-80 ličinki. Razmnožavanje je vrlo brzo. Prosječno se jedna generacija stvara
za dva tjedna. Ličinke su vrlo pokretljive i brze. Iz tla izlaze obično krajem travnja,
a izlazak traje cijelo ljeto i jesen, sve do kraja listopada, ponekad i do početka
studenoga, kad odrasle ženke odlaze u tlo na prezimljavanje. Zarazu na nove
biljke prenose prodiranjem do njihova korijena kroz pukotine tla. Masovno
razmnožavanje odvija se tijekom srpnja i kolovoza, kad jaki napad može počiniti
totalnu štetu na šećernoj repi. Tijekom godine ima 8-13 generacija.
Masovno se pojavila u istočnoj Hrvatskoj, naročito 1971. g. Na korijenu repe
nalazili su se milijuni uši, a Jcorijen je izgledao kao bijela brada. Jako zaražene
biljke slabo se ili uopće ne razvijaju, lišće vene, suši se i na kraju nekrotizira te
čitava biljka propadne. Najveće su štete za suha vremena zbog smanjenja funkcije
korjena. Ta vrsta preferira suha, topla područja pa je mnogo više proširena u
našim istočnim dijelovima nego na zapadu. Najjači napad na repu slijedi kad su

98
srpanj i kolovoz suhi i vrući. Propadanje repe uočava se prvo u oazama, a potom
se širi po cijelom repištu. Stoga čim se uoči venuće pojedinih biljaka, potrebno ih
je iščupati i pregledati korijen. Ovu uš najviše nalazimo na parcelama na kojima
se repa uzgaja dvije i više godina, stoga je plodored osnovni način sprečavanja
šteta od ove uši. Navodnjavanjem bi se radikalno smanjile štete. Osim šećerne
repe može napasti stočnu repu, ciklu te korove iz porodice Chenopodiaceae.

Brijestova lisna uš (Tetraneura ulmiL.= Byrsocryptagallarum Gmel).

Duljine je 1,7-2,5 mm. Rasprostranjena je u cijeloj Europi. Obično je
holociklička i heterecijska vrsta. Primarni je domaćin brijest, a sekundarni su
domaćini brojne biljne vrste iz porodice Gramineae. Na sekundarnim domaćinima
dolazi na korijenju. Prezimi u stadiju jaja na brijestu. No može biti i anholociklička
i tada prezimi kao odrasla ženka na korijenu ozime pšenice i raznih drugih
graminea. Ako prezimi na brijestu, migracija na kukuruz i druge ljetne domaćine
odvija se od polovice svibnja do polovice lipnja. Hrani se sisanjem na žilicama
korijena kukuruza i drugih napadnutih biljaka. Može imati desetak generacija
godišnje. Značajne štete mogu nastati uglavnom samo na kukuruzu za topla i
suha vremena s niskom relativnom vlagom. Korijenje biljaka oštećeno od uši ne
može za takva suha vremena opskrbljivati biljke potrebnim hranivima. Najveće
štete nastaju od potomstva prezimjelih ženki, koje na korijenju biljaka daju vrlo
brojne kolonije. Prenosi MDV- maize dwarf virus - na kukuruz. Na lišću brijesta
uzrokuje šiške velike oko jedan cm. Na jednom listu može biti desetak šiški.

C. ANOECINAE

Anoecia corni F.
Odrasle uši sive su i crne, s velikom crnom pterostigmom na prednjim krilima.
Vrlo je raširena vrsta, prisutna u cijeloj Europi. U nas je vrlo česta. Heterecijska je
vrsta. Može biti holociklička i tada prezimi kao jaje na vrsti Cornus sanguinea.
Ako je anholociklička, prezimi odrasla ženka na korijenju raznih trava. Brojne
kolonije mogu biti na korijenju kukuruza i strnih žitarica. Za sada nije važniji
štetnik, ali zbog sve veće brojnosti to bi mogla postati.

D. DREPANOSIPHINAE
Bagremova lisna uš {Appendiseta robiniae Gill.) je sumporno žutozelene boje,
duljine 1,5-2 mm. Holociklička je, monoecijska vrsta koja živi i hrani se na bagremu.
Zadržava se na lišću, najčešće na naličju lišća. Lišće žuti, a zbog obilne medne
rose smanjuje se asimilacija i transpiracija pa lišće katkad i otpadne.

velika orahova lisna uš (Callaphis juglandis Goetze) velika je uš, duga 3,5-4,3
mm. Monoecijska je i holociklička vrsta. Uši iive na licu lišća oraha poredane uz
glavnu žilu. Napadnuto lišće žuti, smeđi, vene i otpada, plodovi su manji, a razvoj
mladjih stabala zaostaje.

99
 Mala orahova uš (Chromaphisjuglandicola
Kltb.) svjetložute je boje, duga 1,2-2,3 mm.
Karakteristična je za orah, a napada lišće s
donje strane. Lišće lagano žuti, a za jačeg
napada prijevremno otpada. Obilno izlučuju
mednu rosu pa jako sunčano svjetlo na
kapljicama rose može izazvati ožegotine.
Javorova l i s n a uš (Drepanosiphum
platanoidis Schrank) napada pajavor i druge
vrste ukrasnih javora. Poglavito je česta u
urbanim sredinama na drvoredima uzduž
ulica. Izlučuje obilnu mednu rosu kojom
onečišćuje vozila parkirana ispod zaraženog
drveća, a budući da jače oštećuje i lišće, u više
se navrata razmatrala mogućnost njezina
suzbijanja.
Eucallipterus tiliaeL. žutocrna je uš, s izrazito
SI. 89. Velika orahova lisna uš
crnim žilama na krilima. Monoecijska je i
(snimio M. Maceljski) holociklička vrsta koja živi na naličju lišća lipe.
Zbog sisanja lišće žuti i otpada.
Lijeskina lisna uš (Myzocallis coryli Goetze) mala je uš, duga 1,3-2,2 mm.
Svijetložute je boje. Europskog je podrijetla, proširena svuda u svijetu. Monoecijska
je i holociklička vrsta. Oštećuje lijesku napadajući izboje i mlade plodove. Ne
uzrokuje značajniju štetu.
Myzocallis castanicola Baker napada pitomi kesten. Monoecijska je i holociklička
vrsta.
E. LACHNINAE

Bademova lisna uš (Pterochloroid.es persicae Chold.).

Noviji štetnik u Hrvatskoj, nazočan samo u Dalmaciji. Širi se obalom s juga
prema sjeveru, a zasigurno znamo da je proširena do Zadra. Podrijetlom je
vjerojatno iz Pakistana, a u Europi je proširena u Italiji i Crnoj Gori. Velika je vrsta,
2,7-4,2 mm. Beskrilne uši sjajne su tamnosmede do crne boje. Krilate uši imaju
pigmentirane pjege na prednjim krilima. JVIpnoecijska je i anholociklička vrsta u
nas. U hladnijim krajevima može biti i holociklička. Najveće štete nanosi breskvi.
Na njoj se zadržava na debljim, rjeđe na tanjim granama i na stablu. Kolonije su
vrlo guste, a nalaze se pretežno na strani grane koja je manje izložena suncu. Uši
sišu sokove iz kore grane tako da vise na rilu ubodenom u koru. Sisanjem uzrokuju
pucanje kore i stvaranje rak-rana. Osim breskve ova vrsta može oštećivati badem,
marelicu, šljivu i trešnju, rijetko dunju. U vaićim krajevima nađena je i na agrumima.
Izlučuje vrlo mnogo medne rose. Ona pada i na tlo, gdje privlači razne insekte, a

100
naseljuju je gljive čadjavice pa zemlja izgleda kao polivena naftom. Njezinu
biologiju i ekologiju u nas još treba istražiti.
F. CHAITOPHORINAE
Sipha/Rungsia/ elegans del Guercio. Žutosmeda uš duga 1,4-2,1 mm. Monoecijska
je i holociklička vrsta na travama. Rjeđe dolazi i na pšenici i ječmu.
Sipha /Rungsia/ maydis Pass. zelena je uš, a preko cijelog abdomena ima crnu
pjegu. Duga je 1,3-2,0 mm. Holociklička je i monoecijska vrsta na travama.
Gospodarski može biti važna na žitaricama, poglavito na kukuruzu pri
prenamnoženju u drugoj polovici ljeta. Kolonije beskrilnih uši nalazimo na gornjoj
strani lišća, katkad i na klasu. Lišće se kovrča u obliku valjka i otpada.

PHYLLOXERIDAE

Filoksera kruške (Aphanostigma piriChold.). Vrlo mala uš, duga 0,8-1 mm.
Prezimi jaje u pukotinama kore kruške. Ponekad napada i uništava pupove. No
glavne su štete na plodovima oko čaške u kojoj se uši zadržavaju, pa na tom
mjestu plodovi nekrotiziraju. Monoecijska je i holociklička vrsta. Nisu poznati
krilati oblici.
Hrastov ušenac (Pbylloxera auercus B. de F.) napada česminu (Quercus
ilex), vrijednu šumsku i hortikulturnu biljku u našem obalnom području, te neke
daige vrste roda Quercus. Na lišću pravi šiške.
Filoksera - trsov ušenac Viteus vitifoliae Fitcti) (stari nazivi Daktulosphaira
vitifoliae,, Phylloxera vastatrix, Perythimbia vitifolii)
Štetnik je donijet u Francusku iz Amerike oko 1860.godine. Brzo se proširio
Europom ostavljajući pustoš iza sebe jer su goleme površine pod vinovom lozom
propale. Mnogi su vinogradi potpuno propali, pa je tih godina zabilježeno više
tisuća samoubojstava francuskih vinogradara. U narodu se pojam filoksera koristi
i za označavanje iznimno velike štetnosti i drugih štetnika, slično kao što se pojam
kuge koristi i za različite druge pošasti.
U Hrvatskoj je filoksera prvo utvrđena u Brdovcu kraj Zagreba 1880. godine,
a vrlo brzo i u drugim područjima. Pojava filoksere u Europi potaknula je
međunarodnu suradnju na polju zaštite bilja pa su mnoge zemlje 1878. godine
potpisale Bernsku konvenciju o suzbijanju filoksere. Ta se konvencija smatra
početkom organizirane međunarodne suradnje u provođenju biljne karantene te
pretečom današnje Konvencije o zaštiti bilja koju je potpisala i Hrvatska. I na
našem području u to su vrijeme doneseni brojni propisi i poduzimane masovne
akcije da bi se smanjile posljedice pojave filoksere.
Danas se još samo na nekim pjeskovitim terenima uzduž Dunava i na nekim
našim otocima može uzgajati europska loza bez cijepljenja na američku podlogu,
jer na tim terenima filoksera nema mogućnosti za razvoj. U Francuskoj se smatra
da filoksera nema uvjeta za razvoj na pjeskovitom tlu koje sadrži manje od 5%

101
ilovastih čestica ili se tijekom zime nalazi pod vodom dulje od 40-60 dana. U
Hrvatskoj se u svim ostalim vinogradima uzgaja cjepljena loza.
Filoksera je mala uš, duga 0,7-1,4 mm, no neki oblici imaju tijelo dugo i do 2
mm. Žutosmede je boje. Kroz rilo prolazi stilet kojim probija biljno tkivo iz kojeg
siše sokove. Postoji više sojeva koji se međusobno razlikuju morfološki i načinom
života.
Filoksera napada različite organe američke i europske loze. Američka loza
nalazi se u nas u matičnjacima u kojima se proizvode podloge, no filoksera može
napasti i mnoge direktno rodeće hibride koji se danas sve više šire. Međutim, na
američkoj lozi i na većini hibrida oštećuje samo lišće, jer se samo na njemu može
razviti. U matičnjacima može nanijeti veće štete jer usporava rast i odrvenjavanje
rozgve pa se ona lakše smrzne tijekom zime.
Na naličju lišća
nastaju nabrekline u
kojima žive uši, a na licu
lista nalazi se malen otvor.
"Te se nabrekline jasno
razlikuju od nabreklina
lozine grinje čije su
izrasline na licu lista.
Korijen većine vrsta
američke loze (Vitis
riparia, V. berlandieri, V.
rupestris i dr.) te korijen
mnogih hibrida otporan je'
ili tolerantan na napad
SI. 90. Filoksera na listu američke loze (snimila J. Igre Barčić) filoksere pa ona ne
uzrokuje Štete na tom
korijenu. No postoje neke podloge i neki hibridi kojima je korijen osjetljiviji ili
čak osjetljiv na napad filoksere.
Na europskoj lozi filoksera napada samo korijen. Sisanjem na korijenu
uzrokuju krupne izrasline-tuberozitete i sitnije izrasline -nodozitete. Te izrasline
onemogućavaju kolanje sokova pa se čokot suši. Ipak treba spomenuti da je
sredinom osamdesetih godina u Italiji pronađena zaraza lišća europske loze
filokserom. Ubrzo zatim tu pojavu zapažaju i u Istri na nekim kultivarima loze
(Licul, Peršurić). Iako za sada ta pojava nije štetna, ona ukazuje da se filoksera
(kao i drugi štetnici) može prilagoditi različitim uvjetima, pa ako se mogla
prilagoditi lišću europske loze, postoji mogućnost prilagodavanja i korijenu
američke podloge. U tom bi se slučaju ponovno pojavio problem filoksere za
vinogradarstvo, no nadamo se da to toga ipak neće doći u dogledno vrijeme.
Razvoj filoksere različit je na američkoj i europskoj lozi. Na američkoj lozi
prezimi zimsko jaje na nadzemnim dijelovima. Iz njega izlazi osnivačica koja stvara
kolonije na naličju lišća. Na lišću se razvija još nekoliko generacija tih uši koje

102
nazivamo uši šiškarice. Dio šiškarica zatim migrira na korijen. U jesen nastaju
seksualni oblici, a ženke odlažu zimska jaja. Na europskoj lozi sve se generacije
uši razvijaju na korijenju (korijenašice), i to partenogenetski, bez seksualne
generacije. Prezime ličinke. Filoksera ima u nas 4-9 generacija godišnje.
Na cijepljenoj lozi suzbijanje nije potrebno. No 1960.-1965. g. u nekim
zemljama srednje Europe, pa i u nas, neki su vinogradarski stručnjaci razvili teoriju
o nepostojanju filoksere, a ako bi se i javila, mogla bi se kemijskim i mehaničkim
putem suzbijati. Stoga je predlagano podizanje nekih vinograda necijepljenom
europskom lozom. Fitomedicinski stručnjaci nisu se složili s ovom teorijom,
ukazujući na nalaze filoksere na pojedinačnim necijepljenim čokotima, a poglavito
na nedopustivost uvođenja široke primjene kemijskih sredstava za tretiranje tla.
Naime, na temelju vrlo dobrih iskustava u tadašnjem SSSR-u predlagalo se da se
koristi heksaklorbutadien, sredstvo fumigantnog djelovanja. No to je sredstvo vrlo
perzistentno u tlu koje onečišćuje dugotrajnije i negativno djeluje na brojne korisne
organizme u njemu. Bilo je opravdano primijeniti ga u tadašnjem SSSR-u, gdje se
njime usporavalo širenje filoksere na istok, jer taj štetnik još nije bio proširen u
cijeloj zemlji. Međutim, u zemljama gdje je filoksera proširena, široka primjena
tog pa i drugih sredstava za tretiranje tla protiv filoksere kosi se s načelima
integrirane zaštite bilja. Pa i mehanička metoda, koja se s dosta uspjeha koristila u
nekim područjima Italije, a sastoji se u odstranjivanju površinskog korijenja i
forsiranju razvoja dubokog korijenja, zadovoljava samo na takvim terenima gdje
u dubljim slojevima tla filoksera nema mogućnosti za razvoj. Stoga su te teorije
pobijene i ubrzo napuštene.U matičnjacima američke loze napad uši šiškarica
suzbija se prskanjem tijekom mirovanja vegetacije sredstvima za zimsko prskanje
koja ubijaju jaja te u početku stvaranja šiški na lišću prskanjem lindanom i nekim
drugim insekticidima preporučenim za tu svrhu.

ADELGIDAE (CHERMESIDAE)

Uši ove porodice tipični su štetnici šumskog drveća. Najčešće su na smreki,

jeli, duglaziji i arišu. Neke vrste izlučuju mnogo medne rose koja služi pčelama za
proizvodnju meda iz medljike. U Gorskom kotaru pčelari se upućuju u šume u
kojima je medljika najjača. Veće štete čine pri uzgoju smreka za božična drvca.

Važnost lisnih uši u proizvodnji sjemenskog krumpira

Jaka zaraženost usjeva krumpira virusima glavni je uzrok niskih prosječnih
priroda te kulture u Hrvatskoj. Osim prijenosa zaraženim sadnim materijalom
virusi se prenose lisnim ušima.
Lisne su uši proširene svuda, no njihova je brojnost manja na većim
nadmorskim visinama - iznad 700 m, a poglavito iznad 900 m nadmorske visine.
Štete koje nanose krumpiru dvojake su: izravne - ishranom na lišću ili gomoljima
(u skladištu) krumpira, te neizravne - prenošenjem virusa krumpira. Izravne štete,
osim iznimno, uglavnom nisu velike, no štete koje čine prenošenjem virusa -

103
 uzročnika opasnih virusnih bolesti
krumpira, velike su i mogu potpuno
upropastiti (onemogućiti) proizvodnju
sjemenskog krumpira.
Sve donedavno u nas se
najvažnijim, pa čak i jedinim
prenosiocem najvažnijih virusa
krumpira smatrala breskvina zelena uš
(Myzus persicae). Zdravstveno stanje
krumpira uglavnom se povezivalo s
SI. 91. Pregled krumpira otresanjem
(snimio M. Maceljski)
odsutnošću zimskog domaćina ove uši
- breskve, posebice u predjelima na
većim nadmorskim visinama. Istraživanja koja su posljednjih petnaestak godina
provedena u Hrvatskoj nepobitno su dokazala da su u tim područjima mnogo
važniji prenositelji virusa krumpira neke druge vrste lisnih uši, koje mogu prezimiti
na različitim biljkama i na tom području. Te druge vrste, istina, nisu toliko virulentne
(zarazne) kao zelena breskvina uš, no zbog toga što su izrazito mnogobrojnije,
mnogo više prenose viruse. Poznato je da se zbog brojnih činilaca afidofauna
(vrste i brojnost uši) uveliko promijenila pa je i to razlog što je nekad veliki broj
breskvine zelene uši na krumpiru sada znatno smanjen.
U našim područjima proizvodnje sjemenskog kmmpira najčešće su vrste lisnih
uši one koje prikazujemo u tablici (ujedno se prikazuje i njihova vimlentnost u
odnosu na najvažnije viruse kmmpira uvijenost lista PLRV i Y virus PVY).

LISNE UŠI KOJE PRENOSE VIRUSE NA SJEMENSKOM KRUMPIRU UTVRĐENE U

REPUBLICI HRVATSKOJ

Vrsta vektora broj virulentnost Vrsta vektora broj virulentnost

nost PLRV PVY nost PLRV PVY
1. Acyrthosiphon pisum 4 2 11 Cavariella pastinacae 1 1
2. Aphis fabae (grupa) 5 3 12. Macrosiphum euphorbiae 3 3 3
3. Aphis frangulae (grupa) 3 3 13. Metopolophium dirhodum 2 2
4. Aphis nasturtii 2 2 3 14. Myzus ascalonicus 2 2
5. Aphis pomi 2 1 15. Myzus ornatus 1 1
6. Aulacorthum circumflexum 2 2 1 16. Myzus persicae 1 5 5
7. Aulacortthum solani . 4 3 3 17. Phorodon humuli 3 3
8. Brachycaudus helichrysi 3 2 18. Rhopalosiphum insertum 3 2
9. Capitophorus hippophaes 3 1 19. Rhopalosiphum padi 4 2
10 Cavariella aegopodii 3 1

5 - vrlo visoka; 4 - visoka; 3 - srednja; 2 - niska; 1- vrlo niska

Na tek iznikli nasad krumpira lisne uši mogu doletjeti nezaražene ili već
zaražene virusom - ako su prije toga sisale na zaraženim biljkama susjednih polja
ili na kmmpirištima udaljenih južnijih područja (Dalmacija, Istra, Primorje), odakle

104
mogu biti donesene vjetrom. Osim toga, uši mogu zarazu širiti i unutar nasada, u
kojem će uvijek poneka biljka (a često mnoge) biti zaražena virusom iz "sjemena",
tj. iz posađenog gomolja. Biljke koje izniknu iz zaraženog gomolja nose
sekundarnu zarazu i izvor su primarne zaraze, koju uši uzrokuju prenošenjem
virusa na zdrave biljke u polju. Primarne zaraze, koje prenose lisne uši, ne snizuju
toliko prirod koliko sekundarne zaraze (iz zaraženog gomolja).
Širenjem virusa uši ne snizuju
značajno prirod konzumnog krumpira.
Već smo spomenuli da su na
sjemenskom krumpiru lisne uši
ograničavajući čimbenik uzgoja.
Sirenjem virusa utječu na njegovu
kategorizaciju u elitu (do 0,25 %
virotičnih biljaka odnosno 2 %
gomolja), original (do 0,5 % odnosno
do 4 %), prvu sortnu reprodukciju (do
1,5 % odnosno do 7 %) i drugu sortnu SI. 92. Uvijenost lista krumpira (snimio M.
reprodukciju (do 3% virotičnih biljaka Maceljski)
odnosno do 10% zaraženih gomolja).
Ne može biti priznat za sjemenski usjev onaj u kojem se utvrdi više od 3 % biljaka
zaraženih opasnim virozama, odnosno u kojem se laboratorijskim testiranjem
(ELISA test) utvrdi u gomoljima više od 10 % tih virusa (uvijenost, Y virus, A i X
virus). Budući da postoje velike razlike u cijeni pojedinih kategorija sjemenskog,
kao i sjemenskog i konzumnog krumpira, štete koje lisne uši mogu nanijeti
sjemenskom krumpiru mogu iznositi dvostruku ili još veću vrijednost ukupne
proizvodnje.
Na konzumnom krumpiru ne provode se posebne mjere za suzbijanje lisnih
uši. No dobro je protiv krumpirove zlatice upotrijebiti insekticide koji djeluju i na
lisne uši ili barem pošteduju njihove prirodne neprijatelje.
Na sjemenskom kmmpiru lisne se uši obvezatno moraju suzbijati. Preventivno
suzbijanje provodi se sadnjom gomolja tretiranih pripravcima na osnovi
imidakloprida, što osigurava zaštitu od lisnih uši u vremenu od najmanje 2 mjeseca,
ili primjenom granuliranih insekticida na osnovi karbofurana u redove prilikom
sadnje, što osigurava zaštitu oko 2 mjeseca. Pripravci na osnovi imidakloprida
primjenjuju se prskanjem gomolja posebnim uređajem na sadilici, a granulirani
insekticidi s pomoću depozitora pričvršćenih na sadilicu.
Kurativno suzbijanje provodi se na sjemenskom usjevu na kojem nije
provedeno preventivno suzbijanje u rokovima određenim na temelju praćenja
leta i pojave lisnih uši različitim metodama. Krilati oblici najbolje se prate žutim
posudama određenih dimenzija (najbolje 70x70x10 cm ili 60x60x10) postavljenim
u usjevu 70 cm od tla i napunjenim vodom. U vodu se uši hvataju privučene
žutom bojom unutrašnjeg dijela posude. I krilate i beskrilne uši utvrđuju se tako
da se strese 100 busova na podlogu ili da se uzme 100 listova i pregleda ima li na

105
njima uši. Pri metodi 100 listova trećina listova uzima se iz najdonjih, trećina iz
srednjih, a trećina vršnih dijelova busa. Spremaju se u papirnu vrećicu i u
laboratoriju temeljito pregledavaju. Pojava uši na širem području prati se velikim
usisnim postajama smještenim na stalna mjesta.
MODEL UČINKA SUZBIJANJA LISNIH UŠI NA
SJEMENSKOM KRUMPIRU

1.VI 15.VI 1.VII 15.VII 1.VIII

LEGENDA: - Ulov krilatih uši u žute posude

Broj- uši na 100 listova bez tretiranja
Broj uši na 100 listova uz tretiranje
I Primjena insekticida
D Dan uništenja cime
SI. 93. Model učinka suzbijanja lisnih uši na sjemenskom krumpiru

Kad počnu dolijetati one lisne uši za koje je poznato da su jači prenositelji
virusa, primjenjuju se insekticidi. Primjena se ponavlja čim insekticid izgubi
djelovanje, a uši nastave dolijetati. Za smanjenje broja lisnih uši u usjevu
sjemenskog krumpira obično je potrebno 3-4 puta primijeniti insekticid. Insekticidi
dosta uspješno smanjuju zarazu perzistentnim virusima (uvijenost lista) jer uš treba

106
izvjesno vrijeme sisati na zaraženoj biljci da bi prenijela virus. Osim toga, uši
zaražene s perzistentnim virusima dugo su infektivne, najčešće cijeli život, pa se
tek njihovim uništenjem smanjuje mogućnost širenja tih virusa. Koliko je važna
primjena insekticida još bolje pokazuje činjenica da je u nas najraširenija uvijenost
lista, kojoj je uzročnik perzistentni virus. Neperzistentni virusi (npr. Y virus) prenose
se odmah, čim uš, koja je prije toga sisala zaraženu biljku doleti na zdravu. Stoga
se uobičajenim insekticidima ne može spriječiti prenošenje neperzistentnih virusa.
Bez obzira na nepotpunu učinkovitost insekticida u sprečavanju zaraza virusima
ipak su te zaraze veće ako ima više ušiju. Stoga se radikalnim sniženjem brojnosti
uši ipak postiže i značajno sniženje zaraženosti virusima.
Od insekticida za folijarno tretiranje treba uzeti one koje dulje djeluju. To su,
primjerice, sistemični insekticidi koji sadrže tiometon, demeton metil, imidakloprid
ili fipronil. Nešto kraće, ali zato brzo djelovanje imaju piretroidi pa se njima kadkad
sprečava prijenos virusa. Na višim kategorijama sjemenskog krumpira (npr. super
eliti) moguće je smanjiti zarazu ušima i prenošenje Y virusa prskanjem uljanim
sredstvima (bijelo ulje). No, ta se sredstva moraju koristiti svakih sedam dana. Još
sigurniju zaštitu od ušiju, a time i od viroza, pružaju posebne mreže kojima se
pokrivaju usjevi najviših kategorija. Pokrivanjem mrežom usjeva proizvedenog iz
elite, uspjeli smo, uz maksimalni infekcijski pritisak ušiju i virusa iz okolnih
zaraženih usjeva, usred Zagreba proizvesti gomolje nezaražene virusima (Igre
Barčić).
Polovicom ljeta, najčešće u srpnju, a u višim područjima u kolovozu, unatoč
svim mjerama sprečavanja pojača se zaraza ušima. Tada ne preostaje drugo nego
uništiti cimu (zelene dijelove) krumpira (desikacija) da bi se spriječilo da virus iz
lista kolanjem sokova prijeđe u gomolje. Rok uništenja cime određuje se također
na temelju praćenja leta i pojave lisnih uši već spomenutim metodama. Cima se
uništava prskanjem desikantima, od kojih u nas dozvolu imaju dikvat i glufosinat.
Cimu treba uništiti potpuno pa je na bujnim usjevima dobro provesti dva tretiranja,
svaki put s polovicom cijele doze herbicida.
Vegetacija krumpira prekida se i zbog sprečavanja porasta gomolja preko
graničnih vrijednosti za sjemenski krumpir (50-55 mm); taj rok možemo nazvati
ekonomskim rokom prekida vegetacije. Međutim, mora se potpuno uvažiti prekid
vegetacije zbog sprečavanja prijelaza virusa i ako je raniji od ekonomskog roka
prekida vegetacije, jer će se svakim danom prekoračenja roka povećavati zaraza
gomolja virusima, pa će njihova vrijednost padati iz više kategorije u nižu ili će
čak prestati biti sjemenskim krumpirom.
Prikazujemo shematski prikaz hipotetskog modela sprečavanja širenja viroza
na sjemenskom krumpiru.
Na koncu ovog potpoglavlja treba istaći da su za proizvodnju zdravog
sjemenskog krumpira potrebne i neke druge mjere: propisana izolacija od
nesjemenskog usjeva ili proizvodnja u području gdje nije dopuštena sadnja
nesjemenskog krumpira, pročupavanje zaraženih biljaka tijekom vegetacije,
homogena gnojidba i dobra agrotehnika koja će ubrzati razvoj usjeva itd.

107
Primjenom svih navedenih mjera moguće je i u ravničarskom području (gdje ima
više uši) proizvesti kvalitetan sjemenski krumpir, no uz više truda nego što treba
u visinskom području.

Lisne uši na d u h a n u
Na duhanu su lisne uši vrlo važne zbog prenošenja virusa. U nas je utvrđeno
da prenose najmanje 4 virusa, od kojih su najznačajniji PVY - crtičavost duhana i
CMV mozaik krastavaca. Jakom prisutnošću virusa crticavosti prirod duhana može
biti i potpuno uništen. Stoga pojavu lisnih uši u duhanu treba obavezatno pratiti
žutim posudama i suzbijati ih u rasadu i u nasadu. Od vrsta koje dolaze na duhanu
najvažnija je Myzus persicae, no tu su još i Aphis fabae, Acyrtosiphon pisum,
Neomyzus circumflexum i neke druge. Rokovi suzbijanja određuju se prema
praćenju populacije u žutim posudama. Za tretiranje se koriste klasični sistemični
insekticidi, poput pirimikarba, te noviji insekticidi na osnovi imidakloprida i
pimetrozina.

Lisne uši na žitaricama

Važno je napomenuti da napad lisnih uši na strnim žitaricama počinje već u
jesen, čim biljke niknu, što je posebno opasno zbog prenošenja virusa. Proljetni
napad mnogo je jači i masovniji. Počinje početkom svibnja, u vrijeme klasanja.
Početni napadi uši gotovo su uvijek koncentrirani na donjie listove, potom se šire
na stabljike, vlati i klasove. Početni napadi nisu jaki jer je razmnožavanje uši do
cvatnje žitarica obično sporije. Populacija se najviše povećava početkom mliječne
zriobe, kad u povoljnim uvjetima za razvoj jedne generacije treba 6-10 dana. Krajem
mliječne zriobe njihova brojnost dosiže maksimum. Budući da tada počinju
prevladavati krilate generacije, počinje njihova seoba na druge biljke. Izravnim
štetama, tj. sisanjem na strnim žitima uši
mogu vrlo rijetko ugroziti proizvodnju.
Veće štete čine skraćivanjem vegetacije.
Smatra se da jedan dan skraćenja
vegetacije može smanjiti prirod za 200
kg. Najveće štete uši nanose kad
prenošenjem virusa. Jedan od
najznačajnijih i najopasnijih virusa
strnih žita je Barley Yellow Dwarf Virus
(BYDV). Njega prenose gotovo sve uši
koje smo naveli. No najvažniji
SI. 94. Zrnjepšenice (desno) s biljaka prenosioci su vrste R. padi, M.
jako zaraženih lisnim ušima dirhodum i S. avenae. One su u
populaciji uši u nas i najbrojnije. Taj je virus široko proširen u čitavoj zapadnoj
Europi, a utvrđen je i u nas. U Francuskoj je 1984. g. mjestimice snizio prinose sa
6 na 1 tonu/ha. Uši ga prenose već u jesen na perzistentan način. Simptomi se

108
vide u proljeće. Biljke zaostaju u rastu, patuljaste su, ne klasaju ili je klas malen,
lišće je na ječmu izrazito žuto, a na pšenici crveno. Ako napadnute biljke i dozore,
zrnje je sitno, sazori kasno, a klasovi su uspravni i "lagani". Štete od tog virusa
mogu se spriječiti jedino tretiranjem usjeva protiv lisnih uši, ali ujesen. Dobar se
uspjeh postiže i kasnijom sjetvom jer u nekim krajevima, npr. u sjevernoj Italiji,
nema više uši kada kasno zasijani usjev nikne.
Pri kemijskom suzbijanju lisnih uši
na strnim žitaricama u proljeće mora se
voditi računa o nekoliko čimbenika.
Prirod je ponajvažniji od tih čimbenika.
Tretirati se isplati samo visokoprinosne
usjeve, ako očekujemo prinos od 6 t/
ha i više. Smatra se da je primjena
insekticida opravdana ako je početkom
cvatnje zaraženo 60 % vlati, tijekom
cvatnje 70 % vlati, a početkom mliječne
zriobe više od 80% vlati, uključujući i
klas. Nakon mliječne zriobe nije
potrebna intervencija insekticidima, jer
uši sele na druge kulture i ne mogu više
nanijeti ekonomske štete. Naročito
treba biti oprezan ako su prisutni i
prirodni neprijatelji pa se ne hi smjelo
tretirati ako je omjer između predatora
(božje ovčice, zlatooka) i lisnih uši
manji od 1:40. Često i omjer od 1:100
ukazuje na veću potencijalnu ulogu
predatora. Ako je tretiranje nužno, treba mmmmmmmmmm
koristiti selektivnije insekticide koji su SI. 95. Polje pšenice u Francuskoj jako
dovoljno učinkoviti na lisne uši, a zaraženo S-BKDV(snimila J. Igre Barčić)
istovremeno pošteduju prirodne neprijatelje. Takvi su primjerice pirimikarb,
tiometon i metildemeton. Usprkos tomu u zapadnoj se Europi dosta koriste
piretroidi.

Suzbijanje lisnih uši

Da bismo donekle ublažili problem lisnih uši kao značajnih štetnika raznih
kultura valja osigurati niz preduvjeta za smanjenje njihovih populacija te
pravovremeno i na valjan način provesti njihovo suzbijanje.
Jedan od važnih preduvjeta je ostavljanje dijela korova u usjevima odnosno
biljnog pokrova u nasadima (naravno tako da nisu konkurenti kulturnoj biljci),
na koje će se naseliti uši i na njima se hraniti i razvijati i time smanjiti pritisak na
kulturne biljke. Time će biti omogućena i brojnija pojava njihovih prirodnih
neprijatelja. Korove napose treba ostavljati uz puteve i rubove parcela. Potom je

109
potrebno smanjiti gnojidbu na prijeko potrebnu količinu, a posebice valja paziti
da se ne troši prekomjerno dušik. Nadalje, napad lisnih uši se smanjuje ako se
smanji gustoća sklopa biljaka i time snizi vlaga u usjevu.
Neobično je važno utvrditi zastupljenost pojedinih vrsta uši u usjevima i
nasadima jer postoje velike razlike u stupnju njihove štetnosti, u njihovoj biologiji
pa stoga i suzbijanju. Stoga ih je potrebno točno identificirati, što se u nas rijetko
čini, pa se pojava pojedinih vrsta lisnih uši prečesto označuje skupno: lisne uši
jabuke, kruške i slično. Za uspjeh suzbijanja važno je u kritičnom razdoblju pratiti
pojavu lisnih uši te u slučaju potrebe pravovremeno provesti suzbijanje.
Česta je prirodna otpornost nekih vrsta lisnih uši odnosno mogućnost brzog
razvoja rezistentnosti na primijenjene insekticide. Prirodno otporne na insekticide
neke vrste mogu biti zbog svojih morfoloških svojstava. Takve su vrste pokrivene
voštanim prahom ili ljušticama, što ometa dodir uši s insekticidom. Neke su vrste
skrivene u jako zakovrčanom lišću pa nesistemični insekticidi ne dopiru do njih.
I naslage medne rose na nekim vrstama (bademova lisna uš) povećavaju njihovu
otpornost. Prečesta primjena insekticida protiv lisnih uši ali i drugih kukaca
uzrokuje pojavu rezistentnosti. Velika brojnost generacija omogućuje brzi razvoj
rezistentnosti jer svaka iduća generacija daje više rezistentnih jedinki. Pojava
rezistentnosti može se usporiti, pa i spriječiti, racionalnijom primjenom insekticida
protiv svih štetnika samo kad je to prijeko potrebno, nadalje stalnom stručnom
izmjenom skupina primijenjenih insekticida, izborom selektivnih insekticida koji
pošteduju prirodne neprijatelje, primjenom insekticida u optimalnim rokovima,
njihovom lokaliziranom primjenom (tretiranjem samo rubova parcele) itd.
Kemijsko suzbijanje provodi se na zimskom ili ljetnom domaćinu.
Zimskim prskanjem voćaka uništavaju se jaja lisnih uši, a u južnim područjima
i odrasli oblici nekih vrsta. U tu svrhu koriste se uljana organofosforna sredstva ili
mineralna ulja. Djelotvornost tih sredstava veća je ako se koriste tik prije kretanja
vegetacije.
Suzbijanje lisnih uši tijekom vegetacije može se provesti primjenom određenih
insekticida. Postoje selektivni insekticidi - aficidi, poput pirimikarba, nadalje
također selektivni sistemični insekticidi na osnovi tiometona i metildemetona, te
najnoviji sistemici na osnovi imidakloprida, pimetrozina, fipronila i triazamata.
Djelotvorni su i ostali sistemični pa i neki konktaktni insekticidi. Pri izboru treba
točno utvrditi namjenu za koju su dopušteni jer većina insekticida ima dopuštenje
za primjenu samo na određenim kulturama, primjerice samo u voćarstvu, a i tamo
samo na nekim vrstama voćaka, a ne na drugim. Treba istaći i stroge zabrane
primjene nekih insekticida na povrću. Nestručna primjena insekticida protiv lisnih
uši može uzrokovati zdravstvenu neispravnost proizvoda (plodina), oštećenja
tretiranih biljaka ili pak može biti neučinkovita.
Biološko suzbijanje lisnih uši također je moguće. Prije Drugog svjetskog rata
tadašnji Zavod za zaštitu bilja iz Zagreba proizvodio je i rasparčavao tzv.
afelinizirani materijal: grančice prekrivene krvavim ušima zaraženim osicom
najeznicom Aphelinus mali. Te su se grančice stavljale u voćnjake zaražene

110
krvavom uši i tako se u njih unosio parazit koji do tada nije bio posvuda proširen.
Danas se u više država uzgajaju božje ovčice (bubamare), zlatooke, neke
predatorske vrste stjenica i dvokrilaca te vrste parazitskih osica, koje se mogu
kupiti i ispustiti u usjeve i nasade. Od božjih ovčica najčešće se uzgajaju
sedamtočkasta božja ovčica i Stethorus vrste, a od stjenica vrste roda Orius i
Anthocoris.
Grabežljiva mušica Aphidoletes aphidimyza je 2 mm dugi dvokrilac koji se
ubraja u porodicu mušica šiškarica (Cecidomyidae). Odlaže narančastocrvena
jaja u blizini kolonija lisnih uši. Jedna ženka odloži 100-150 jaja. Nakon inkubacije
od oko 7 dana izlaze ličinke koje se hrane ušima. Jedna ličinka tijekom jednog
tjedna ubije i dijelom isiše 20-50 lisnih uši. Ličinke narastu do 3 mm. One se
kukulje u tlu. Mušica ima više generacija godišnje. U prodaji se nalaze pripravci s
kukuljicama mušice.
Parazitska osica Aphidius matricariae (porodica Aphidiidae) odlaže
pojedinačno jaja u lisne uši. Ličinka se razvija u domaćinu, koji isprva ostaje živ i
aktivan. Razvoj traje 8-10 dana. Tada ugiba domaćin i pretvara se u mumiju. U
njoj se ličinka kukulji, a osica izlazi iz mumije kroz dobro uočljiv okrugli otvor
koji ukazuje na prisutnost parazitskih osica. No više nego unošenjem prirodnih
neprijatelja (za sada aktuelno u zaštićenom prostoru) može se učiniti očuvanjem
nazočnih prirodnih neprijatelja racionalnom i stručnom primjenom ne samo
insekticida nego i ostalih sredstava za zaštitu bilja, te provedbom spomenutim
agrotehničkih mjera.

Podred COCCINA - ŠTITASTE UŠI

Zajednička svojstva
Izvanredno važan podred u koji se ubraja više fizioloških štetnika velikog
značenja za voćke, vinovu lozu, ukrasno drveće i grmlje. Zbog slabe mobilnosti
ne mogu se održati na jednogodišnjim kulturama, koje, stoga, rijetko napadaju.
Poznato je oko 4000 vrsta štitastih uši, no smatra se da ih ima mnogostruko
više. U Hrvatskoj su poznate 93 vrste (Schmidt), ali ih, nema sumnje, ima mnogo
više. Posebice su nedovoljno istražene štitaste uši na ukrasnom drveću i grmlju.
Sve su vrste fitofagne i štetne bilju. Ipak ima i vrsta korisnih čovjeku: u Indiji se
uzgaja vrsta Laccifer lacca Kerr. za dobivanje poznatog šellaka, a više se vrsta
koristilo i još se mjestimice koriste za dobivanje boja i voska.
Štitaste uši sitni su kukci, dugi 2-5 mm, rijetko više. Odlikuju se izraženim
spolnim dimorfizmom. Ženka ima zdepasto tijelo, bez nogu i krila. Tijelo je
pokriveno voštanim izlučinama ili štitićem različite grade, većinom izgrađenim
od voska, svlakova i raznih izlučina. Usni je ustroj podešen za sisanje. Mužjaci
imaju tijelo s jasnom segmentacijom, dobro razvijenim nogama i jednim parom
krila. Žive vrlo kratko. Usni aparat reduciran je ili uopće ne postoji pa se mužjaci
ne hrane. Većina vrsta izlučuje slatkaste, ljepljive izlučine - mednu rosu. Na njih
se naseljavaju gljive čađavice pa zaražena biljka dobije tamni izgled, a smanjena

111
je i asimilacijska sposobnost lišća. Izlučine nekih vrsta štitastih uši koriste pčele
pri pravljenju meda, a u srednjem vijeku neke su štitaste uši korištene pri izradi
boja.
Štitaste uši razmnožavaju se spolno ili partenogenetski. Narančin crvac
hermafrodit je sposoban oploditi sam sebe. Uši su oviparne ili viviparne. Neke
vrste odlažu jaja u jajne kese koje se drže tijela, te pomažu identifikaciji. Druge
odlažu jaja ispod štita. Kalifornijska štitasta uš i neke druge vrste viviparne su.
Preobrazba je parametabolija. Ličinke iz kojih će se razviti ženke imaju
najčešće 3-4 razvojna stadija i nepotpunu preobrazbu. Mužjaci se razviju iz ličinki
s potpunom preobrazbom, i njihov razvoj prelazi većinom kroz 5 stadija.
Većina štitastih uši polifagne su te se hrane na mnogim domaćinima. Ličinke
i ženke ubadaju svoje rilo do provodnih snopova različitih organa biljke iz kojih
sišu sokove. Katkada rilom ulazi u tkivo biljke slina ušiju, a ona uzrokuje
deformacije biljnih organa, promjene boje, kržljanje pa i ugibanje biljke. Štitaste
uši tipični su fiziološki štetnici, ali mogu oštetiti i plodove.
Štitaste uši slabo su pokretni štetnici. Štoviše, ličinke prvog stadija i mužjaci
vrsta porodice Diaspididae aktivno se kreću samo nekoliko sati do nekoliko
dana, a ličinke drugih stadija i odrasle ženke nisu pokretne. Stoga se šire većinom
pasivno, prenošenjem sadnog materijala, a donekle i plodova. Neke su vrste
uvrštene u karantenske štetnike. Opasnost od njihova unošenja raste naglim
povećanjem prometa. Znatno manje prenose ih ptice i divljač, a vjetar katkada
prenosi ličinke i jaja.
Velika većina štitastih uši ubraja se u termofilne kukce proširene u toplijim
područjima. Na njih povoljno djeluje suho vrijeme. Usprkos toga, za vrijeme
zimskog mirovanja podnose i niske temperature. Ako nakon početka proljetne
aktivnosti nastupe mrazovi, njihova je smrtnost velika.
Štitaste uši izvrgnute su napadu brojnih prirodnih neprijatelja. Od predatora
najvažnije su bubamare, zlatooke i stjenice. Od parazita izrazito su najvažniji
prirodni neprijatelji ose najeznice iz porodica Chalcididae, Pteromalidae,
Braconidae i dr. Postoji i više bolesti štitastih uši koje izazivaju uglavnom gljivice
i bakterije.
Štitaste uši masovno su se pojavljivale nakon uništenja njihovih neprijatelja.
Tako se primjerice maslinin crvac pojavljuje najjače u maslinicima gdje se
intenzivno kemijski suzbijaju maslinova muha i moljac. Upravo su najpoznatiji
primjeri dosadašnjih uspjeha biološke metode suzbijanja štetnika u suzbijanju
štitastih uši. Tako je unošenjem bubamare Rodolia cardinalis u Kaliforniju (a
kasnije i u druge zemlje pa i k nama) prestala opasnost od narančina crvca -
Icerya purchasi. Unošenjem osice Prospaltella berlesei postala je dudova štitasta
uš (Pseudoaulacaspis pentagona) malo važan štetnik. Bilo bi zanimljivo proučiti
da li je najnoviji porast štetnosti ove uši prouzročilo smanjenje brojnosti osice. U
nekim europskim zemljama danas se intenzivno uzgaja druga vrsta osice P.
perniciosi te ispušta u voćnjake gdje suzbija kalifornijsku štitastu uš. Bubamara
Crjptolaemus montrouzeri uzgaja se i unosi u zaštićeni prostor radi suzbijanja

112
štitastih uši na ukrasnom bilju. Za njihovo se suzbijanje koriste i osice rodova
Metaphycus i Leptomastix.
Vrlo su interesantni primjeri sukcesije pojedinih vrsta štitastih uši. Primjerice,
utvrđeno je da se nakon suzbijanja kalifornijske štitaste uši razmnažava i masovno
pojavljuje kruškina crvena štitasta uš. Zanimljivo je sadašnje smanjivanje brojnosti
kalifornijske štitaste uši i ponovno povećanje zaraze dudovom štitastom uši u
slabije njegovanim nasadima. Čini se da je povećana primjena nekih selektivnijih
insekticida u sklopu prelaza na integriranu zaštitu jabuke u nekim nasadima
pogodovala ponovnom porastu kalifornijske štitaste uši jer ti insekticidi na nju ne
djeluju.
Štitaste uši suzbijaju se različitim metodama, ali sada su još uvijek najvažnije
kemijske metode. No treba istaknuti da postoje razlike u otpornosti pojedinih
sorti voćaka i vinove loze na napad nekih štitastih uši. Zlatnu parmenku, jonatan,
delišes i neke druge sorte jabuka kalifornijska štitasta uš jače napada nego boskop
ili kožarku. Sve agrotehničke mjere koje poboljšavaju razvoj ugroženih biljaka
smanjuju posljedice napada štitastih uši. Slabijoj zarazi posebice pridonosi
podizanje voćnjaka na uzvisinama i prozračnim mjestima te temeljito prorjedivanje
i rez. Za njihov razvoj vrlo su povoljni uvjeti u zaštićenom prostoai i u sobnih
biljaka. Štitaste uši često se smatraju štetnicima onih biljaka koje se nalaze u
nepovoljnim uvjetima za svoj razvoj jer takvi uvjeti pogoduju razvoju štetnika.
Naslage štitastih uši skidaju se sa grana i stabla i mehaničkim čišćenjem i
struganjem stare kore.
Međutim, najvažniji način suzbijanja jest primjena insekticida.
Zimsko prskanje za
vrijeme mirovanja
vegetacije osnovna je
mjera sprječavanje šteta
od štitastih uši na svim
biljkama (voćke, drveće,
grmlje) na kojima se ne
provode druge mjere
intenzivne zaštite.
Voćnjaci rastresitog tipa u
kojima se ne provode
programi kompletne •BS^*S#.V»^
zaštite mogu se zimskim
prskanjem spasiti od
propadanja u slučaju jačeg SI. 96. Zimsko prskanje voćaka (snimio M. Maceljski)
napada štitastih ušiju. To
vrijedi i za ukrasno drveće i grmlje. U to se, naime, vrijeme, bez opasnosti za
biljke mogu koristiti radikalni insekticidi jakog djelovanja koji uništavaju i štitaste
uši ispod štita, a koje je, inače, teško ili čak nemoguće uništiti sredstvima koja se
smiju koristiti u vrijeme vegetacije. Naprotiv u plantažama u kojima se intenzivno
suzbijaju drugi štetnici s nekoliko tretiranja insekticidima tijekom vegetacije, štitaste

113
uši se, osim izuzetno, ne mogu razmnožiti toliko da bi zimsko prskanje trebalo
biti redovita i osnovna mjera zaštite od tih štetnika.
Za zimsko prskanje koriste se mineralna ulja i uljana organofosforna sredstva.
Mineralna (i bijela) ulja uglavnom suzbijaju samo štitaste uši. Na štitaste uši, ali i
brojne druge štetnike koji prezimljuju na drvenastom bilju, vrlo dobro djeluju
uljana organofosforna sredstva koja se koriste za tzv. kasno zimsko prskanje u
vrijeme bubrenja pupova, sve do pojave prvih zelenih listića ili otvaranja pupova.
Ova sredstva, uz mineralna ulja, sadrže i diazinon, kvinalfos, metidation ili koju
drugu aktivnu tvar insekticida.
Zimsko prskanje može se provoditi za cijelo vrijeme mirovanja vegetacije,
pa i pri temperaturi ispod 0 °C ako se povede računa da se tekućina ne smrzne u
aparatu ili cijevima. Prskanje i pri nižih temperatura ne šteti biljci u mirovanju.
Prskati treba uz veliki utrošak škropiva i provoditi tzv. pranje biljaka. Za to se
koriste rasprskivači koji proizvode krupne kapljice. Raspršivanje nije prikladno
za ovu mjeru.
Osim zimi, razvojni oblici štitastih uši koji nisu dovoljno zaštićeni štitićem
mogu se suzbijati za vrijeme vegetacije brojnim organofosfornim insekticidima,
naročito dimetoatom, metidationom, klorpirifosmetilom, pirimifosmetilom,
malationom, diazinonom, piretroidima (npr. deltametrin), pročišćenim mineralnim
uljem (Bijelo ulje) i nekim drugim sredstvima. U najnovije vrijeme utvrđena je i
učinkovitost imidakloprida, a otkrivaju se i proizvode i drugi insekticidi učinkoviti
i u suzbijanju štitastih uši. Ukrasno bilje može se štititi i nekim drugim
insekticidima, no osnovno je pravilo da valja primijeniti sredstva za koja je
provjereno da ne štete (nisu fitotoksična) biljkama koje se tretiraju.
Bijelo ulje može se uspješno kombinirati s insekticidima drugih skupina,
primjerice s klorpirifosmetilom ili imidaklopridom.
Upravo zato što ti insekticidi ne djeluju na sve oblike, treba tretiranje
usmjereno protiv štitastih uši provesti samo u vrijeme masovne pojave njihovih
ličinki. Češća primjena insekticida protiv drugih štetnika, kakva je uobičajena i
zasad prijeko potrebna u plantažama, usput sprečava i prenamnožavanje štitastih
uši ako se koriste insekticidi koji barem djelomično djeluju na njih. Nasuprot
tome poznati su primjeri da je primjena insekticida uništila samo prirodne
neprijatelje štitastih uši i izazvala njihovo prenamnožavanje.

Podjela štitastih uši

Štetne štitaste uši prisutne u Hrvatskoj pripadaju porodicama Margarodidae,
Pseudococcidae, Asterolecaniidae, Lecaniidae i Diaspididae.
Tijelo ženki štitastih uši porodica Margarodidae, Pseudococcidae i
Asterolecaniidae prekriveno je voštanim izlučinama. Ženke porodice Lecaniidae
imaju hrbat odebljao i očvrsnuo u štit koji im pokriva cijelo tijelo. Tijelo ženki
porodice Diaspididae pokriveno je štitićem potpuno odvojenim od tijela. Vrste
nekih porodica, naročito porodice Diaspididae, vrlo se teško međusobno
razlikuju, pa točnu identifikaciju obavljaju specijalisti, najčešće prema
karakteristikama pigidija.

114
MARGARODIDAE

Narančin crvac (Icetja purchasi Mask.)

Tom je štetniku domovina Australija, odakle je prenesen u SAD i Europu. U
Europi je najviše proširen u sredozemnom bazenu. U nas je proširen u cijelom
obalnom pojasu, a u zaštićenom prostoru svuda po zemlji. Napada agrume,
vinovu lozu, masline, smokvu te neke druge voćke i brojno ukrasno bilje (najčešće
pitosporum, oleander i lovor). Tijelo mu je crvenkasto, dugo 4-6 mm, djelomično
pokriveno voštanim pokrovom. Izlučuje obilnu mednu rosu. Jaja leže u jajnu
vrećicu. Ona je dulja i šira od tijela. Vrećica je pokrivena voskom u kojem se jasno
vidi 16 uzdužnih brazdi. U jajnoj vrećici nalazi se 600-800 jaja.

SI. 97. Narančin crvac (snimio B. Britvec)

Ima tri generacije godišnje: početkom i krajem proljeća te krajem ljeta. Ženke
su hermafroditi, mužjaci rijetki i bez važnosti. Naseljuju naličje lišća i stabljike
napadnutih biljaka. Napadnuto bilje sporije raste ili se sasvim prestane razvijati,
ljepljivo je i crno zbog čađavica naseljenih na mednu rosu. Prirod je smanjen ili
izostaje. Grane se počinju sušiti, a na koncu ugiba cijela biljka.
Narančin crvac poznati je primjer štetnika koji je uspješno suzbijen biološkom
metodom: uvođenjem bubamare Rodolia cardinalis iz Australije u SAD. Ta
bubamara postoji i u nas, a poznato je da je unašana na neke naše otoke. Međutim,
nije dovoljno brojna da uspostavi ravnotežu ispod granice štetnosti uši, pa bi
trebalo poraditi da se u neka podaičja ponovno unese. Zbog velike učinkovitosti
bubamare treba umjesto univerzalnih insekticida primjenjivati samo selektivne
koji će poštediti ovog korisnog kukca.

PSEUDOCOCCIDAE

Limunov crvac (Pseudococcus (Planococcus) citri Risso)

Važan je štetnik vinove loze u našem obalnom području. Čest je i na sobnom
bilju, posebice na kaktusima. Napada i agrume, maslinu, smokvu i mnoge ukrasne

115
biljke. Naročito je čest u dolini Neretve, u šibenskim i vranskim vinogradima.
Ženka je žutosmede boje, eliptična tijela, dugog 3-5 mm, pokrivena voštanim
prahom. Tijelo je okruženo s 36 voštanih nastavaka, a dva na zatku znatno su
dulja. Prezimiti mogu svi oblici, no najčešće prezimljuju ženke na čokotu, katkad
na korijenu. Razmnožava se pretežno partenogenezom, mužjaci su rijetki. U
proljeće ženke odlože manji broj jaja. Ličinke se razilaze po jednogodišnjim
izbojima. Razvoj traje pedesetak dana. Pred kraj razvoja prelaze na zelene dijelove
loze. Ženke idućih generacija odlažu znatno više jaja, što najviše ovisi o
temperaturi. Inkubacija traje 10-15 dana. Ličinke tih generacija hrane se najčešće
na žilama lišća, na grozdićima i grozdovima. Najveće štete počini upravo sisanje
kasnijih generacija na grozdovima. Ima 3-5 generacija godišnje. Izlučuje obilnu
mednu rosu pa napadnuti organi biljke pocrne zbog razvoja gljiva čađavica na
slatkastom supstratu. Sisanje prouzročuje sušenje lišća, njegovo rano otpadanje,
nedozrijevanje i sniženje kvalitete plodova i si.
Limunov crvac periodički je štetnik: javlja se kroz nekoliko godina, a zatim
se nekoliko godina ne zamjećuje. Toplo i suho vrijeme pogoduju njegovoj pojavi.
Optimalna im je temperatura 22-25 °C, pri kojoj ženke mogu odložiti i do 500
jaja. Ženke koje se hrane na peteljkovini grozdova plodnije su od ženki koje sišu
na lišću. Optimalna vlažnost zraka za njihov razvoj jest 45-75 %. Ima mnogo
prirodnih neprijatelja: bubamare, ose najeznice, muhe tahine i dr. Suzbija se
struganjem stare kore, zimskim prskanjem čokota te primjenom insekticida za
vrijeme vegetacije. Radi duge inkubacije i nedovoljnog djelovanja insekticida na
jaja tretiranje treba obično ponoviti.

Zvjezdasti crvac (Pseudococcus adonidum Westw.). Rjeđe se javlja u nas. Napada

agrume, vinovu lozu i smokve te palme i druge ukrasne drvenaste biljke. Ženka
je eliptična tijela, dugog oko 4 mm, posutog voštanim prahom. Uokrug tijela ima
žute nastavke. Zadnji par tih nastavaka na zatku dugačak je poput tijela, a može
biti i nešto dulji. Ima veći broj generacija godišnje.

Jagodina voštana štitasta uš (Ceroputopilosellae Šulc.)

Mjestimice je najopasniji štetnik jagoda. Ličinke su žućkaste, ženke
crvenkastosmeđe boje, jako ispupčena hrpta. Duljina im je 3-5 mm. Pokrivene
su debljim slojem voštanih izlučina. Prezime ličinke na starom lišću. Krajem zime
počinju se hraniti i prelaze na mlade lišće. Ipak su najbrojnije na starijem lišću.
Zadržavaju se na naličju, no za jake zaraze prelaze i na lice lista. Jedna ženka leže
prosječno 150 mladih. U toku vegetacije ima dvije generacije. Ličinke prve
generacije javljaju se krajem svibnja, a ličinke druge generacije krajem srpnja, no
najčešće se zbog dugog razdoblja leženja mladih obje generacije preklapaju.
Pokretne su cijelog života. Najčešće napadaju jače zakorovljene jagode. Zaražene
se biljke suše i ugibaju. Zaraza se širi u krugovima, što se jasno zapaža.
Suzbija se u vrijeme početka napada malationom, diazinonom, fosalonom i
si. insekticidima, a na manjim površinama i uništavanjem zaraženog lišća pa i
cijelih biljaka da bi se spriječilo širenje zaraze.

116
Javorova štitasta uš (Phenococcus aceris
Sign.). Proširena je u cijeloj našoj zemlji na
vinovoj lozi i skoro svim vrstama voćaka, te
na ukrasnom i šumskom drveću. Tijelo joj je
posuto bijelim voštanim prahom, a ženke
imaju na zatku jajnu kesu. Ima jednu
generaciju godišnje.

ASTEROLECANHDAE
Maslinina štitasta uš (Pollinia pollinii
Costa^
Prisutna je u našem obalnom području.
Tijelo joj je pokriveno voštanim prahom.
Jedna je od rijetkih monofagnih vrsta jer
napada samo maslinu. Siše na kori, pa kora
puca, a lišće se na zaraženim granama
deformira. Ima dvije generacije godišnje.
Masline oslabjele od napada ovog štetnika SI. 98. Javorova štitasta uš na listu
često napadaju potkornjaci, koji do kraja oleandra (snimio M. Maceljski)
unište takva stabla.
Asterolecanium fimbriatum (Fonsc.) Ckll. napada više vrsta ukrasnog bilja pa i
neke zeljaste vrste. Ličinke su omotane prozirnim omotačem nalik celofanu i njime
su pričvršćene na podlogu.

LECANIIDAE (COCCIDAE)
Šljivina štitasta uš (Parthenolecanium IEulecaniuml corni BoucheJ
Jedan od najvažnijih štetnika šljiva u nas. Proširena je u cijeloj zemlji. Osim
šljive napada i sve druge vrste voćaka, nadalje vinovu lozu, bagrem i razno ukrasno
i šumsko drveće i grmlje. Dolazi i na zeljastim biljkama.
Ženka ima skoro okruglasto ispupčeno tijelo dugo oko 4-5 mm, a samo malo
uže. Smeđe je ili Ijubičastosmede sjajne boje. Mužjak ima jedan par krila, a tijelo
mu je dugo oko 1,7 mm. Ličinke prvog stadija imaju dugoljasto plosnato skoro
prozirno tijelo. Ličinke drugog stadija imaju dugoljasto tijelo crvenkastosmede ili
narančastocrvene boje, dugo oko 2 mm. Pokretne su ličinke oba stadija.
Prezime ličinke drugog stadija na granama i stablu. Vrlo su otporne na niske
temperature, osim na kasne mrazeve koji se jave nakon razdoblja aktivnog života
ličinaka. Ličinke se mogu kretati pri temperaturi višoj od 13 °C, a pri temperaturi
nižoj od 8 °C potpuno su neaktivne. Već krajem zime, čim počne kolanje sokova
kreću prema vrškovima krošnje na izboje kojima je kora tanka i sočna. Tu se
hrane. Za to vrijeme izlučuju obilnu mednu rosu. U travnju se mogu naći već
prve ženke. Ličinke iz kojih će se razviti mužjaci presvlače se više puta i preko
stadija pretkukuljice i kukuljice preobrazuju se u mužjake.

117
 Razmnožavaju se spolno i
partenogenezom. Krajem svibnja započinje
ovipozicija. Jedna ženka odloži 200-2000 jaja.
Jaja ostaju ispod tijela. Polaganje jaja traje 4-
10 dana. Nakon ovipozicije ženka ugiba.
Inkubacija traje prosječno 20 dana. Stoga
najčešće sredinom lipnja ispod štitova uginulih
ženki izlaze mlade ličinke. Njihova je smrtnost
vrlo velika, najmanja pri vlažnosti zraka od 70
Si. 99. Sljivina štitasta uš: ličinke na % i pri temperaturi oko 25 °C. Ličinke odlaze
plodu šljive (snimio M. Maceljski) na lišće i na njihovom se naličju hrane sisanjem
sokova. Mogu se naseliti i na plodovima. U
kolovozu se presvlače u drugi stadij. Kad
prestane kolanje sokova u lišću, odlaze na
grane, gdje se najčešće smještaju oko pupova
ili rašlja. Tu prezime. Prijevremeni mrazevi,
koji uzrokuju otpadanje lišća prije nego se uši
povuku na grane, mogu znatno smanjiti
njihovu brojnost. Štit uginule ženke može
dugo ostati na grani, a kad otpadne ostaje
Si. 100. Ženke šljivine štitaste uši na bijela mrlja na mjestu gdje je bio pričvršćen.
lozi (snimio M. Maceljski)
Dakle ova štitasta uš ima samo jednu
generaciju godišnje.
Sljivina štitasta uš tipični je periodični štetnik. U nekim razdobljima jako se
prenamnožava i čini goleme štete.
Za vrijeme gradacija, koje traju 2-4 godine, veliki broj stabala propada jer se
osuše zbog sisanja sokova milijuna ušiju kojima su zaražena. Dio stabala propadne
zimi od smrzavanja jer je zbog sisanja štetnika u zimu ušao neotporan. Sljivina
štitasta uš ima dosta prirodnih neprijatelja. To su naročito bubaemare i ose
najeznice, no vrlo je česta i gljivična bolest Isaria lecaniicola, koja je pri kraju
proteklih gradacija, npr. 1930./31. g., uništila i do 90 % ušiju.
Breskvina štitasta uš (Lecanium /Eulecanium/persicaeL.)
Proširena je u cijeloj našoj zemlji,
no najveće štete nanosi vinovoj lozi u
Istri i Zagorju. Zabilježen je intenzitet
zaraze od 100-600 ličinki III. stadija na
duljinskom metru rozgve vinove loze.
Često napada vinovu lozu, nadalje
breskvu te neke ukrasne biljke iz
porodice Vitaceae. To je najveća
štitasta uš u nas: tijelo joj je dugo 6-8
Sl. 101. Breskvina štitasta uš na lozi mm. Tijelo joj je dugoljasto, Štit je Ženki
(snimio M. Maceljski) smeđe boje i jako ispupčen, s jedva

118
vidljivim uzdužnim grebenom. Prezime ličinke III. stadija. U proljeće ostaju na
mjestu prezimljenja, gdje se tijekom travnja preobraze u ženke. Razmnožavaju se
partenogenezom. Ženke legu tijekom svibnja i do 2000 jaja ispod štita. Mlade
ličinke javljaju se u lipnju. One odlaze na lišće pa se na njihovom naličju hrane
sisanjem sokova. Tu se presvlače u II. stadij, a zatim u III. stadij. Ličinke III.
stadija migriraju na odrvenjele dijelove, gdje prezime u pukotinama stare kore i
blizu osnova jednogodišnjih izboja. Dakle, ovaj štetnik ima jednu generaciju
godišnje. Štetnik obilno luči mednu rosu. Breskvinu štitastu uš napadaju razne
ose najeznice. Utvrđeno je da parazitirana uš ne gubi sasvim svoju reproduktivnu
sposobnost.
Lovorova štitasta uš (Coccus hesperidum L.). Vrsta napada agrume, maslinu i
smokvu te brojno ukrasno drveće i grmlje (lovor, oleander, ružmarin itd). Česta je
u našem obalnom području. Živi na lišću i tanjim grančicama. Ima 3-4 generacije
godišnje.
Okrugljičina štitasta uš (Sphaerolecanium prunastri Fonsc.) dosta je raširena
u nas. Napada crni trn, ali i šljivu, breskvu pa i vinovu lozu. Slična je šljivinoj
štitastoj uši, od nje je nešto manja - štit ženke dug je oko 3 mm. Štit je tamnosmede
boje. Ima jednu generaciju godišnje. Obično se javlja na pojedinačnim stablima
i ne pojavljuje se masovno kao šljivina štitasta uš.
Vunasta lozina uš (Pulvinaria vitis L.) javlja se u vinogradima, naročito u
obalnom području, a katkad napada i razne vrste voćaka. Javlja se na pojedinačnim
čokotima. Ima smeđe ovalno tijelo, koje se širi prema zatku. Duljina je tijela 4-5
mm. Ženka odlaže jaja u bijelu voštanu jajnu kesu, koja je dvostruko dulja od
tijela. Ima samo jednu generaciju godišnje. Mlade ličinke javljaju se u lipnju na
lišću i zelenim izbojima, a u jesen prelaze na drvenaste dijelove, gdje prezime.
Pulvinaria floccifera Westw. napada agrume u našim južnim krajevima. Ima
veliku bijelu jajnu kesu, 5-8 puta dulju od tijela ženke. Ima 2 generacije godišnje.
Ličinke I. generacije javljaju se krajem travnja, a ličinke II. generacije krajem
kolovoza ili početkom rujna.
Neopulvinaria innumerabilis Rath. pojavila se u novije vrijeme u Slovenskom
primorju (Seljak). Napada vinovu lozu. Tijelo joj je dugo oko 7,5 mm, a pokriveno
je voštanim pločicama.
Maslinov medič (Saissetia oleae Bern.)
Štetnik masline velike važnosti. Posebice je važan štetnik masline u
plantažama u kojima su, za suzbijanje drugih štetnika, mnogo korišteni univerzalni
insekticidi koji uništavaju parazite i predatore medica. Time se poboljšavaju
uvjeti za razvoj medica pa se on prenamnožava. Osim masline napada i vinovu
lozu i neke druge južne voćke, oleandre i drugo ukrasno bilje. Ime je dobio po
obilnom izlučivanju medne rose. Ona katkad prouzročuje i veće štete nego sisanje
sokova. Gljive čađavice, koje se nasele na nju, jako smanjuju asimilacijsku
sposobnost masline, pa se katkada suzbijaju posljedice, a ne uzročnik šteta.

119
 Tijelo im je ovalna
oblika, dugo oko 3 mm.
Ličinke su žućkaste, a
ženke sive, kasnije crne
boje. Na štitu ima jedan
uzdužni i dva poprečna
grebena poput
dvostrukog križa. U nas
ima 2 generacije godišnje.
Mogu prezimiti svi stadiji,
no kod iole jače zime na
životu ostaju samo ličinke
II. i III. stadija. Zbog
SI. 102. Mashnin medic na erani masline (snimio , . . .
M. Maceljski) mogućnosti da prezime
razni stadiji, razdoblje
ovipozicije dosta je razvučeno: od travnja, kad legu ženke koje su prezimjele, do
lipnja, kad legu ženke koje su prezimjele kao ličinke II. stadija. Ženke legu 500-
1000 jaja, katkad i više. Razvoj jaja traje prosječno 15 dana. Mlade ličinke ostaju
neko vrijeme ispod štita majke, zatim izlaze, te nekoliko sati traže pogodno mjesto
za pričvršćivanje. To je najčešće naličje lišća. Tijekom svog razvoja ličinke se
mogu premještati pa tako ličinke zadnjeg stadija obično prelaze na grančice. Ima
dvije generacije godišnje, pa se ovakav ciklus razvoja još jednom ponavlja. Mlade
se ličinke prema tome javljaju dva puta: u najvećem broju u svibnju i lipnju, te
opet od kolovoza do listopada. Ljetne suše, a poglavito hladne zime nepovoljno
djeluju na ovog štetnika.
Od prirodnih neprijatelja vrlo je brojna osica MetaphycusflavusWow. Njezino
se korištenje predlaže za biološko suzbijanje ovog štetnika. Vrste M. bartlette Ann.
et Mvnhardt introducirana je na sredozemno područje, gdje se dobro aklimatizirala.
Važne su i bubamare i zlatooke. Radi brojnosti prirodnih neprijatelja važno je
štetnike masline suzbijati lokaliziranom primjenom insekticida (muhu) ili
bioinsekticidima (moljca).
Jačina napada određuje se na uzorku od nasumce izabranih grančica (50-
100) dugih dvadesetak cm. Više od 12 medica po grani smatra se vrlo jakim
napadom, a 2-4 medica po grani slab je napad (Katalinić). Žužić smatra pragom
odluke jednu ličinku na svaki cm duljine grančice ili 2-3 primjerka po listu.
Suzbijanje se provodi bijelim uljem, a u vrijeme pojave ličinki i nekim drugim
organofosfornim insekticidima ili imidaklopridom. Zapaženo je dobro djelovanje
i nekih biotehničkih insekticida na ličinke toga štetnika. Često se suzbijaju gljive
čađavice tretiranjem fungicidima, npr. bakrenim i drugim.

Smokvin medič (Ceroplastes rusciL.)

Najvažniji je štetnik smokve u nas. Svojim prenamnožavanjem u nekim
godinama ugrožava opstanak tih voćaka. To se dogodilo primjerice 1975. -1976.

120
g. Osim smokve može napasti i agrume, vinovu lozu i neke vrste ukrasnog drveća
i grmlja. Štetnik je vrlo karakteristična izgleda. S dorzalne strane ženka je pokrivena
jednom srednjom osmerokutnom voštanom pločicom na koju se nadovezuje osam
takvih postranih pločica. U starijih ženki te se pločice djelomično izgube pa se
vidi smeđe polukuglasto tijelo ženke koje je bilo ispod njih. Duljina im je tijela 4-
5 mm.
Smokvin medič ima jednu
generaciju godišnje. Prezime najčešće
odrasle ženke, koje tijekom proljeća
legu oko 1000 jaja ispod štita. Ličinke
se javljaju krajem svibnja i u lipnju. One
su žutosmede boje. Njih raznosi vjetar
i tako širi zarazu. Nalaze se s gornje
strane lišća, a često i na plodovima.
Brzo se prekrivaju voštanim izlučinama.
Dio prelazi na grane, gdje ženke
prezime. Intenzivno izlučuje mednu sl - 1 Q 3' Smokvin medic(snimila K. Žanić)
rosu. Prouzročuje sušenje lišća, katkad
i cijelih stabala, koja su prekrivena crnom ljepljivom prevlakom gljiva čađavica
razvitih na mednoj rosi.
Suzbijanje se obavlja zimi uporabom uljanih organofosfornih sredstava. Za
vrijeme vegetacije treba vrlo oprezno upotrebljavati insekticide jer je smokva
vrlo osjetljiva na njih. Ako je prijeko potrebna primjena insekticida za vrijeme
vegetacije, preporučaju se insekticidi na osnovi diazinona, malationa, a naročito
ometoata, u času pojave ličinki, dakle krajem svibnja i tijekom lipnja.

Kineski medič (Ceroplastes sinensis Del Guerc.) u nas je pronađen 1974. g. u

okolici Dubrovnika. Napada agrume. Ženka je pokrivena jednom šesterokutnom
i sa šest četverokutnih žućkastih voštanih pločica. Ima jednu generaciju godišnje.

Maslinina vunasta uš {Philippia oleae Costa^ napada u nas masline, ali rijetko
se kada prenamnoži. Ženka ima na zatku bijelu jajnu kesu, a tijelo je pokriveno
voštanim prahom. Ima 2 generacije godišnje. Ličinke I. generacije javljaju se u
svibnju i lipnju, a ličinke II. generacije u kolovozu i rujnu. Većinom se zadržavaju
na naličju lišća.

Bekovina štitasta uš (Licbtensia viburni Sign.) napada, uz bekovinu koja je

čest ukrasni grm u obalnom području, i maslinu. Vrsti pogoduje vlažnija sredina.
Izlučuje mnogo medne rose.

121
 Postoji nejednaka osjetljivost raznih kultivara voćaka na napad ovog štetnika.
Tako su jako osjetljive zlatna zimska parmenka, Ijepocvjetka, jonatan, delišes, a
boskop je rjeđe napadnut.
Prirodni neprijatelji u posljednje vrijeme sve više utječu na brojnost
kalifornijske štitaste uši. To su prvenstveno razne ose najeznice i bubamare. Smatra
se da je u našim voćnjacima udomaćena i vrsta osica ProspaltellaperniciosiT. Ta
se osica može uspješno uzgajati u laboratoriju na tikvama (na kojima su prethodno
razmnožene uši). Donošenjem takvih tikva s mnogo osica u voćnjake uspješno
se taj štetnik biološki suzbija u Švicarskoj, Njemačkoj, Francuskoj i drugdje. U
voćnjacima u koje su puštene ove osice treba pažljivo primjenjivati pesticide,
vodeći računa da se ne koriste oni pesticidi imaju negativno djelovanje na parazitski
potencijal osice. Upravo bi zato u našim voćnjacima rastresitog tipa, u kojima se
vrlo malo koriste pesticidi, bilo korisno proširiti i povećati brojnost P. perniciosi.
No, kalifornijsku štitastu uš napada još i više drugih vrsta parazitskih osica. Njihova
prisutnost zapaža se po rupici na štitiću. Ako je mnogo takvih rupica, bolje je
odustati od kemijskog suzbijanja štetnika.
Kao i drugih štitastih ušiju, kemijsko suzbijanje kalifornijske štitaste uši obavlja
se zimskim prskanjem ili primjenom insekticida u vrijeme pojave ličinki prvoga
stadija za vrijeme vegetacije. U nasadima u kojima se provode redovite mjere
zaštite od ostalih štetnika, usput se uspješno smanjuje i zaraza kalifornijskom
štitastom uši. U tim nasadima zimsko prskanje protiv ovog štetnika često nije
potrebno. U najnovije vrijeme nastoji se pomoću ulova mužjaka na feromon utvrditi
gustoću populacije štetnika i optimalni rok primjene insekticida, kao i prisutnost
i brojnost osice P. perniciosi.
Zaraženi sadni materijal i plodovi nekada su bili podvrgnuti cijanizaciji, tj.
fumigaciji cijanovodikom, da bi, s obzirom da se radi o karantenskom štetniku,
mogli biti izvezeni u druge zemlje. Jako zaražene rasadnike treba likvidirati
spaljivanjem zaraženog materijala.

Jabučna školjkaš ta uš (Quadraspidiotus ostreiformisCurtJu nas je rjeđi štetnik

jabuke, kruške, šljive i drugih vrsta voćaka. Slična je kalifornijskoj štitastoj uši i
ima sivi štitić sa smeđim pucetom. Najčešće se nalazi na deblu i glavnim granama,
katkad i na plodovima. Ima samo jednu generaciju godišnje. Ličinke nove
generacije javljaju se u svibnju i lipnju.
Kruškinaškoljkastauš (QuadraspidiotuspiriUcht.) također je slabije proširena
vrsta u nas. Osim kruške napada i druge vrste voćaka. Štitić joj je sličan štitiću
prethodnih vrsta, a i tijelo ženke je također žuto. Ima jednu generaciju godišnje.
Oleandrova ili bršljanova štitasta uš (Aspidiotus bedeme ValloO
Vrlo je raširena vrsta na ukrasnom drveću i grmlju u našem obalnom području
te u zaštićenom prostoru. Napada i agrume, maslinu pa i vinovu lozu. Štit odrasle
ženke žućkastobijele je boje, sa žutim pucetom položenim ekscentrično. Veličina
je štitića oko 2 mm. Ima 3-4 generacije godišnje. Napada list, izboje i druge
organe biljaka. Ličinke prve generacije javljaju se u svibnju.

124
Crvena šititasta uš agrarna (Chrysomphalus dictyospermi Morg.) česta je na
agrumima, maslini i smokvi u Dalmaciji. No napada i ukrasno bilje, posebice u
zaštićenom prostom. Štit ženke okrugao je crvenkastosmede ili žućkastosmede
boje, velik oko 1,8 mm. Tijelo je ženke limunasto žute boje. Ima 3-4 generacije
godišnje. Ličinke prve generacije javljaju se već u travnju. Najčešće se zadržavaju
na licu lista, te na plodovima i granama. Lišće žuti i otpada, plodovi kržljaju. Za
jačeg napada stabla slabe i ugibaju. Naročito oštećuje naranče.

Žuta narančina štitasta uš (Aonidiella aurantiiMa.sk.)napada agmme, maslinu,

vinovu lozu i druge voćke i drveće. Štit je ženke okruglast, promjera oko 2 mm,
crvenkaste boje. Tijelo je ženke narančasto žuto. Napada lišće, plodove i grane.
Uzrokuje sušenje i otpadanje lišća i sušenje grana. Ima 3-4 generacije godišnje.

Crna lozina uš (Targionia vitis Sign J proširena je u našem obalnom području.

Napada vinovu lozu i neke vrste drveća. Ima jajolik štit, gotovo crne boje, s
ekscentrično smještenim pucetom. Najčešće se zadržava na rozgvi i granama,
često i ispod kore, a rijetko prelazi na lišće. Ima jednu generaciju godišnje.

Maslinina siva štitasta uš (Parlatoria oleae Colv.) čest je štetnik masline i

drugih vrsta voćaka te vinove loze u našem obalnom području. Štit joj je dugoljast,
sivkaste boje, s izrazito ekscentrično smještenim smeđim pucetom. Nalazi se na
granama, lišću i plodovima. Napadnute grane masline oplutave, plodovi kržljaju,
lišće se suši. Ima dvije generacije godišnje.

Crna štitasta uš agrarna (Parlatoria zizyphi Lue.) u našem obalnom području

napada naročito mandarine. No nalazi se i na drugim vrstama agruma, na palmama
i na drugom bilju. Štitovi su ženki sjajno crne boje, promjera oko 1,5 mm, s dva
uzdužna grebena, uokaiženi žutim rubom. Napada lišće, plodove i grančice.
Ima 3-4 generacije godišnje.

Jabučna koma uš (Lepidosaphes ulmiHnd.)

Čest je štetnik u nas. Najčešće se nalazi
na jabukama i kruškama, no i na gotovo svim
drugim vrstama voćaka uključujući i maslinu,
te na raznom drugom drveću. Mjestimice je
zapažena masovna pojava na pojedinim
stablima. Štitić je u obliku zareza. Štit ženke
dug je oko 3,5 mm, a štit mužjaka oko 2 mm.
Puce je na užem prednjem dijelu štitića. Smeđe
je boje. Prezime jaja ispod štita. Krajem travnja
i svibnja javljaju se ličinke. One su vrlo Si. 106. Jabučna koma uš (snimio
pokretne, no najčešće ostaju na granama, a M. Maceljski)
rjeđe prelaze na lišće i plodove. Jaja odlažu već u kolovozu. Ima samo jednu
generaciju godišnje.

125
Koma uš agruma (Lepidosaphes (Mytilococcus) beckii Newnu u nas je dosta
proširena na agrumima, no napada i smokvu i maslinu. Štit je ženke dugoljast,
većinom svinut u obliku zareza i odebljao na kraju. Dug je 2,5-3 mm. Smeđe je
boje. Nalazi se na granama, lišću i plodovima. Jače zaražene grane suše se, lišće
otpada, a plodovi ne zriju ili su loše kvalitete. Ima 2-3 generacije godišnje.
Crvena kruškina štitasta uš (Epidiaspis leperii Sign.)
Dosta česta uš. Napada naročito krušku, ali i jabuku, šljivu i brojno drugo
drveće. Značenje ovog štetnika u porastu je u mnogim zemljama, a pogotovo u
voćnjacima u kojima je biološki suzbijana kalifornijska štitasta uš pa je otpala
konkurencija te vrste. Štit je ženke okrugao, žućkasto bijele ili smeđe boje. Promjer
mu je oko 1,5 mm. Tijelo ženke ispod štita crvenkaste je boje. Prezime odrasle
ženke. Ličinke se javljaju od kraja travnja do lipnja. Najčešće se zadržavaju na
granama. Na njima mogu praviti prevlake debele više slojeva. Posljedica je sušenje
grana pa i cijelih stabala. Od jačeg napada zaražena stabla mogu uginuti za 3
godine.
Ružina štitasta uš (Aulacaspis rosae Bouche), pored ruže, napada i malinu,
ogrozd i kupinu. Štit joj je okrugao, promjera oko 2,5 mm. Prezime ženke, ličinke
se javljaju u proljeće. Ima jednu generaciju godišnje.
Zimzelenova štitasta uš (Uniaspis
(Chionaspis) evonymi Comst.)
Jedna od najraširenijih štitastih uši
u nas na drvolikom ukrasnom bilju.
Otežava uzgoj zimzelena (evonimus),
a vrlo je česta i na pitosporumu. Štitić
je ženke jajolik, smeđe boje, sa sivim
rubom, a štit mužjaka dugoljast i bijel,
mnogo uži od štitića ženke. Luči obilnu
SI. 107. Zimzelenova štitasta uš (snimio mednu rosu.
M. Maceljski)
Dudova štitasta uš
(Pseudoaulacaspis
(Diaspis) pentagona
TargJ
Sve je češći štetnik.
Osim duda napada i sve
vrste voćaka te vinovu
lozu. Štit joj je skoro
okrugao, bijele ili žućkasto
bijele boje. promjera oko
2,5 mm. Puce je
crvenkastosmede.
SI. 108. Dudova štitasta wš(snimio M. Maceljski) Prezime ženke. Ličinke se
javljaju u svibnju i lipnju, a ličinke druge generacije u srpnju i kolovozu. Ima 2-3
generacije godišnje. Poznat je primjer uspješnog suzbijanja ovog štetnika osicom
Prospaltella berlesei, koju je iz Japana početkom ovog stoljeća uvezao u Italiju
entomolog Berlese. Nakon unosa osice u Europu smanjena je važnost ovog
štetnika, no u posljednje je vrijeme njegova brojnost u naglom porastu.

Red HYMENOPTERA - OPNOKRILCI

Veliki red kukaca, obuhvaća oko stodvadeset tisuća vrsta. Samo malo vrsta
pripada u biljne štetnike, golemi broj vrsta neizravno su korisni čovjeku kao
prirodni neprijatelji štetnika (paraziti) ili oprašivači. Ima i izravno korisnih
opnokrilaca - pčele. Prema načinu ishrane ima fitofagnih i entomofagnih vrsta.
Opnokrilci se odlikuju s dva para opnenastih krila isprepletenih nervaturom,
a prema njihovim se karakteristikama mnogi između njih mogu identificirati.
Odrasli oblici samo iznimno, npr. odlaganjem jaja u biljno tkivo, nanose štete
poljoprivrednom bilju. Štetne su ličinke koje se hrane lišćem ili se ubušuju u
plodove i izboje.
Tijelo opnokrilaca većinom je jasno podijeljeno na glavu, prsište i zadak.
Položaj je glave ortognatan. Usni je ustroj različit u pojedinih razvojnih oblika:
može biti za grizenje i žvakanje ili za lizanje i sisanje. Ima i beskrilnih vrsta. Ženke
imaju leglicu, često podešenu za odlaganje jaja u biljno tkivo, a katkad preobraženu
u žalac. Ličinke većine porodica apodne su, no ličinke osa listarica imaju tri para
prsnih i 6-8 pari trbušnih nogu. Većinom se razvijaju gamogenetski.
Dijele se u dva podreda: Symphyta i Apocrita. Vrste Symphyta imaju zadak
široko spojen s prsištem, a u Apocrita taj je spoj sužen. Stoga je zadak u Apocrita
vrlo pokretljiv. Ličinke vrsta Symphyta imaju čvrstu glavu, a većina vrsta ima uz tri
para prsnih još 6-8 pari trbušnih nogu, iako su te noge u vrsta koje žive u drvetu
zakržljale. Ličinke Apocrita uvijek su apodne.

P o d r e d SYMPHYTA

Ovamo se ubrajaju fitofagne vrste. Najvažnije vrste ubrajaju se u porodicu

Tenthredinidae - ose listarice, a neke vrste u porodicu Pamphilidae - predivice,
i porodicu Cephidae - vlatarice.

OSE LISTARICE - TENTHREDINIDAE

Odrasli oblici imaju zdepasto tijelo, a leglica je ženki nazubljena (ose pilatke).
Ličinke te porodice imaju pored tri para prsnih još i 6-8 pari trbušnih nogu
(gusjenice leptira 2-5 pari). Zbog sličnosti s gusjenicama zovu se pagusjenice.
Često smrde po stjenicama.

127
Repici na osa listarica (Atbalia rosae Christ.-A colibri)
Vrlo je važan štetnik uljane repice. Napada je u jesen. U posljednje je vrijeme
postala gotovo redoviti štetnik pa se suzbija svake godine na prosječno 30 do
60% površina. Nanosi štete i postrnoj stočnoj repi, a zabilježene su i štete od
druge generacije, dakle ljeti, na uljanoj rotkvi.
Imago ima zdepasto tijelo žutonarančaste boje, dugo 6-8 mm. Leti vrlo tromo
tik iznad biljaka pa se lako uočava. Ličinke - pagusjenice crnosive su boje, tamnije
na hrptu nego na trbuhu, a mlade su ličinke zelenkaste. Imaju 11 pari nogu i
mekano tijelo. Narastu do 20 mm duljine.

ali smrtnost im je velika. U proljeće se

javlja imago, koji odlaže jaja na
^k krstašice. Malobrojne ličinke prve
^ ^ ^ generacije uopće ne čine štete. I druga
generacija nije brojna, iako su
zamijećene štete ljeti na uljanoj rotkvi.
Izrazito je najbrojnija treća generacija.
Imago te generacije leti u rujnu, a
pagusjenice čine štete od kraja rujna do
daige polovice listopada. Katkad ima
samo dvije, a ne tri generacije godišnje.
Jedna ženka odloži od 50 do
SI. 109. Pagusjenica repičine ose listarice najviše 300 jaja. Jaja su odložena
(prema: Shell)
pojedinačno u rubove lišća.
Embrionalni stadij traje 6-12 dana. Pagusjenice se hrane lišćem. Njihova
proždrljivost raste gotovo geometrijskom progresijom. Stoga se početni napad
niti ne zapaža, a već za 2-3 dana šteta je velika. Razvoj ličinki traje 10-20 dana,
ovisno o temperaturi. Jaka kiša i hladno vrijeme ometa razvoj štetnika, pa su
najveće štete ako je u vrijeme pojave ličinki toplo i suho.
Uništavanjem samonikle repice tijekom ljeta smanjuje se mogućnost ishrane
druge generacije te se tako pridonosi općem smanjenju zaraze ako se ta mjera
provede na širem području.
Smatra se da prosječna zaraza s dvije pagusjenice po jednoj biljci može smanjiti
prinos za oko 60 %. No treba istaći da su u nas zabilježene i totalne štete. Važan
pokazatelj o naglom porastu proždrljivosti jest podatak da se težina pagusjenica
podvostručuje za svaki dan do dan i pol, a jedna pagusjenica dnevno poždere
dvostruko više lišća od svoje težine na početku tog razdoblja. Čak 75 % ukupne
količine hrane požderu pagusjenice u zadnja tri dana svog razvoja. Ti podaci
ukazuju na važnost prognozne službe i pravovremenog suzbijanja štetnika.
Kratkočna prognoza desetak dana prije roka suzbijanja moguća je na temelju
zapažanja brojnosti odraslih osa na usjevu. Kad se utvrdi prisutnost jedne ili više
osa po m2, treba se pripremiti za suzbijanje. Osim motrenjem, ose se mogu
registrirati hvatanjem u žute posude opisane kod repičinog crvenoglavog buhača.

128
 Suzbijanje je potrebno ako se po biljci nade prosječno više od 0,5 pagusjenica ili
oko 50 pagusjenica po kvadratnom metni. Međutim, za malen ili rijedak usjev, te
su brojke manje, a za bujan i gust usjev u vrijeme napada pagusjenica mogu se
navedeni pragovi odluke i podvostručiti. Suzbijanje treba provesti dok su
pagusjenice manje od 10 mm, dakle prije nego što naprave veće štete. Preglede
usjeva za utvrđivanje brojnosti pagusjenica treba početi 3-5 dana nakon utvrđenog
masovnog leta osica.
U vrijeme suzbijanja repičine ose
listarice uljanu repicu napada i repičin
crvenoglavi buhač i pipa terminalnog
pupa. Stoga je korisno upotrebljavati
insekticide koji će djelovati i na te
štetnike, koji se zasad još posebno i
ne suzbijaju (takva mjera nije potrebna
jer se njihova brojnost smanjuje
suzbijanjem repičine ose listarice).
Većina piretroida visoko je učinkovita. SI. 110. Ulov pagusjenica kečerom (snimio
Također dobro djeluju OP insekticidi na M. Maceljski)
osnovi klorpirifosa, kvinalfosa, fentiona te kombinacije insekticida tih dviju
skupina.
Tretiranje sjemena insekticidima, koje se prvenstveno preporučuje protiv
štetnika koji se javljaju ubrzo nakon nicanja (buhači), može i do 75 % smanjiti
štete od repičine ose listarice, pa na usjevu izraslom iz tretiranog sjemena češće
neće trebati folijarno suzbijanje jesenskih štetnika. U tu se svrhu koriste insekticidi
na osnovi metiokarba. Njihova je prednost što odbijaju ptice pa se one masovno
ne truju. No, na pagusjenice ose ti insekticidi djeluju samo djelomično. Dozvoljena
su i sredstva koja sadrže furatiokarb, a ranije su se koristila i slična sredstva na
osnovi karbosulfana, koja su djelotvornija u suzbijanju osice. Pri upotrebi sjemena
tretiranog tim sredstvima treba spriječiti svako rasipavanje po površini da se ne
truju ptice. U tijeku su i istraživanja učinkovitosti nekih novijih insekticida za
tretiranje sjemena uljane repice.
Sljivine osice: crna šljivina osica (Hoplocampa minuta Christ.) i žuta šljivina
osica (Hoplocampa flava L.). Znatno je rjeđa vrsta mala crna šljivina osica
{Hoplocampa rutilicornis Klug.).
Ubrajaju se u najvažnije štetnike šljive. Javljaju se redovito svake godine s
manjim oscilacijama. U godinama kada je cvatnja šljive slaba, štete mogu biti
goleme - i više od 50 %.
Odrasle osice duge su 4,5-5,5 mm, raspon im je krila oko 12 mm. Tijelo im je
sjajno crne ili žute boje. Pagusjenice su izdužena tijela, svijetložućkaste boje.
Imaju tri plus sedam pari nogu. Narastu do 8 mm.
Prezime u tlu kao ličinke, a krajem se zime kukulje. Imago izlijeće kada
temperature tla na dubini 5-10 cm dosegne 10 °C. Osice lete na šljivu u vrijeme
cvatnje, a hrane se peludom i nektarom. Ženke polažu po jedno jaje s vanjske

129
strane u listić časke poluotvorenih ili otvorenih cvjetova. Leglicom zarezu džepić
u listiću i u njega odlažu jaje. Jedna osica odloži četrdesetak jaja. Inkubacija traje
6-12 (prosječno 8) dana, ovisno o temperaturi. Izlazak ličinki često se poklapa sa
završetkom cvatnje. Ličinka najčešće izađe na vanjsku stranu listića časke i preko
njegova ruba ubušuje se u plodnicu. Takav je način dolaska do plodnice važan
jer olakšava suzbijanje. Pagusjenica izgriza tkivo ploda i sjemenke. Prelazi iz
ploda u plod, te jedna pagusjenica napadne 4-5 plodova. Napadnuti plodovi
otpadaju dok su veliki poput glavice gumbašnice pa do veličine 4-5 mm. Na
otpalom plodu vidi se izlazna rupa. Pagusjenica završi razvoj za 15-20 dana te
padne zajedno sa zadnjim plodićem u kojem se nalazila ili se na tlo spušta po niti.
Zatim se zavuče u tlo i u njemu prezimi.
Pojava tih osica u nas je redovite
jaka pa i nije prijeko potrebno pratiti
intenzitet njihove pojave, nego se ti
štetnici mogu redovito suzbijati.
Intenzitet napada može se utvrditi
pregledom cvjetova i brojenjem džepića
s jajima. Budući da jedna pagusjenica
uništi 4-5 plodića, to jaja nađena na 5
% cvjetova ukazuju da bi bilo uništeno
20-25 % berbe uz pretpostavku da se
zametnu svi cvjetovi. Pri obilnoj cvatnji
takav napad uopće ne bi bio štetan, a
pri slaboj cvatnji šteta bi bila velika.
Stoga odluka o provedbi suzbijanja
treba prvenstveno ovisiti o cvatnji i
oplodnji te o prošlogodišnjem
intenzitetu zaraze.
SI. 111. Štete od šljivine osice
Suzbijanje se provodi primjenom
insekticida u vrijeme početka izlaska pagusjenica iz jaja. Taj se rok najčešće poklapa
sa završetkom pune cvatnje i s početkom otpadanja latica. U vrijeme cvatnje
zabranjena je primjena insekticida opasnih za pčele. Sto je tretiranje bliže cvatnji,
veća je opasnost za pčele, pa se smiju koristiti samo za pčele manje opasni
insekticidi: fosalon, endosulfan, triklorfon, deltametrin i alfacipermetrin. No u
vrijeme otpadanja latica pčele većinom već prestaju posjećivati cvjetove, pa se
mogu koristiti i ostali insekticidi, npr. diazinon, dimetoat, fention itd. Opasnost za
pčele znatno se smanjuje ako se prskanje provodi u sumrak, kada pčele prestanu
letjeti. Za postizavanje dobre učinkovitosti važno je prskati iznutra prema van, tj.
ako se prska ručno, prskač treba stajati uz deblo i prema van prskati krošnju da
bi sredstvo što bolje pokrilo listiće časke.
Jabučna osica (Hoplocampa testudinea Klug.)
U rastresitom tipu ekstenzivnih voćnjaka javlja se povremeno i lokalno, a u
novije vrijeme u nekim intenzivnim nasadima javlja se sve češće i češće te je
postala jednim od najvažnijih štetnika jabuke.

130
 Prezimi u tlu kao ličinka. Imago se javlja u proljeće u vrijeme cvatnje ranih
sorti jabuka. Odlijeće na voćke u cvatu te odlaže jaja u plodnicu poluotvorenih ili
otvorenih cvjetova. Ženka odloži dvadesetak jaja. Inkubacija traje 6-10 dana.
Pagusjenice se ubušuju u plodiće, no često se neko vrijeme kreću između epikarpa
i mesokarpa pa se na površini ploda vidi krivudavi hodnik oplutavjelog tkiva. Ta
krivudava brazda karakterističan je znak prisutnosti ovog štetnika. Jedna
pagusjenica uništi 4-5 plodova. Ti plodovi otpadaju, a ako ostanu na voćki
deformirani su i mogu se koristiti samo za preradu.
Suzbijanje se provodi
na isti način kao za šljivine
osice. Pragom odluke za
primjenu insekticida
smatra se 3 % oštećenih
plodova. Velika su pomoć
u određivanju potrebe i
roka suzbijanja bijele
ljepljive p l o č e koje
privlače osice. Te se ploče
vješaju sedam dana prije
početka cvatnje. Više od
30 osica na jednoj ploči
ukazuje da je prijeko
Si. 112. Šteta od jabučne osice (snimio M. Maceljski)
potrebna primjena
insekticida. Točan rok prskanja ovisi o temperaturi o kojoj ovisi trajanje
embrionalnog razvoja: 12°C - 370 sati, 14 °C - 282 sata, 17 °C - 196 sata i 20 °C -
178 sata.
Kruški na osica (Hoplocampa brevis Klug.)
U nekim je krajevima češća i štetnija od jabučne osice. Biologija joj je slična
biologiji jabučne osice. Na zaraženom plodiću pocrni dio uz ulazno mjesto
pagusjenice - obično uz časku. U plod ulaze izravno pa nema hodnika na površini
ploda. Izgleda da se u našim uvjetima razmnožava partenogenetski te se mužjaci
pojavljuju rijetko. Jedna ženka odloži tridesetak jaja. Suzbijanje se provodi
jednokratnim prskanjem odmah poslije cvatnje, kao i suzbijanje jabučne i šljivinih
osica, uz upotrebu istih insekticida.

SI. 113. Izgled štete od kruškine osice SI. 114. Pagusjenica kruškine osice u
(snimio M. Maceljski) plodu (snimio M. Maceljski)

131
Trešnjina osica (Caliroa cerasi L. = Eriocampoides limacina Retz.)
Napada trešnje i kruške, rjeđe višnje, šljive i dunje. U nekim našim krajevima
čest je štetnik.
Ličinka - pagusjenica pokrivena je sluzi. Sluz
pocrni od izmeta. Tom crnom sluzi ličinka je potpuno
pokrivena, te se ne vidi, što dovodi u zabunu
neupućene, koji misle da se radi o puževima. Osim
izgleda ličinke, karakterističan je i izgled šteta: ličinke
izgrizaju samo zelene dijelove parenhima između žila
i žilica lista. Tu ostaje samo prozirna kožica u obliku
mrežice (čipke). Oštećeni dijelovi lišća suše se.
Pagusjenice narastu do 10 mm, a imaju tri para prsnih
i sedam pari trbušnih nogu. Zelenkaste su boje.
Kretanjem ostavljaju sluzavi trag.
Ovaj štetnik ima dvije generacije godišnje, za
razliku od osica iz roda Hoplocampa. Stoga se osim
u proljeće pagusjenice javljaju na lišću i krajem ljeta
SI. 115. Štete od trešnjine ili početkom jeseni.
osice i njezina ličinka
U slučaju jačeg napada suzbija se insekticidima
(snimio M. Maceljski)
na bazi fosalona, diazinona, malationa, fentiona,
dimetoata, deltametrina i dr. Pri primjeni insekticida
treba voditi računa o pridržavanju karenci jer se prva generacija na trešnji i višnji
suzbija blizu roka zriobe, a druga generacija na kruškama također se suzbija u
vrijeme koje je blizu zriobe.
Žuta ogrozdova osa listarica (Pteronus /Pteronidea/ ribesii Sap.)
Crna ogrozdova osa listarica (Pristiphora
pallipes Lep.)
Ovi štetnici napadaju lišće ogrozda i ribiza.
Izgrizaju ga držeći se u skupinama. Imaju 3+7 pari
nogu. Tijelo pagusjenice žute ose zelenkaste je boje,
pokriveno brojnim crnim točkicama na kojima se
nalaze kratke dlačice. Pagusjenice crne ose imaju
golo tijelo. Te se ose javljaju u travnju, odlažu jaja
na lišću koje pagusjenice izgrizaju. Kukulje se u
zemlji. Imaju 2-3 generacije godišnje. Suzbijaju se
tretiranjem sredstvima na bazi malationa, diazinona,
triklorfona, piretroidima i si.
Pagusjenice pšenične ose listarice roda
Dolerus nalaze se na pšenici. Izgrizaju rubove lišća.
Sl. 116. Pagusjenica vrste Lako se uočavaju po žutozelenoj boji tijela i izraženim
Dolerus na listu pšenice očima. Narastu do 20 mm. Nisu zabilježene
(snimio M. Maceljski) gospodarske štete.

132
RUZINE OSE LISTARICE
Ružu napada vrlo veliki broj vrsta osa listarica. Prema štetama mogu se
podijeliti u štetnike cvijeta, izboja i lišća, te uzročnike izraslina - šiški. Uzročnici
izraslina ubrajaju se u podred Apocrita, skupinu Terebrantes.

Ružine osice (Arge rosaeL., ArgepaganaPanz.)

Imago je dug 8-10 mm. Ima izrazito žuti zadak te žute noge. Leti tromo i lako
se uočava. Ličinka se ubraja u pagusjenice, ima tri para prsnih i šest pari trbušnih
nogu. Plavkastozelene su boje, sa žutom prugom na hrptu. Pagusjenice A. rosae
imaju po dvije, a pagusjenice A. pagana po tri sjajne crne bradavice na svakom
članku zatka. Često uzima položaj slova S stojeći na stražnjim nožicama. Narastu
do 2 cm.

SI. 117. Ubodi ružine osice na izboju SI. 118. Prerez izboja s odloženim jajima
(snimio M. Maceljski) ružine osice (snimio M. Maceljski)

Važni su štetnici ruža u nas. Odlaganjem jaja u izboje s pupom priječe razvoj
cvjetova, a pagusjenice štete ishranom lišćem. Jedna pagusjenica za svog razvoja
pojede najmanje jedan list sa 7 palistića ruže. Oštećuje kultivirane i divlje Riže.
Prezime kukuljica ili ličinka posljednjeg stadija u tlu ili ispod otpalog lišća.
Odrasli oblici pojavljuju se koncem svibnja i u lipnja. Ženke odlažu jaja u izboj
ispod cvjetnog pupa. Odlože 16-20 jaja tako da leglicom urezu tkivo izboja pa u

133
procjep ulože jaje. A. rosae odlaže jaja u jedan red, a Apagana u dva usporedna
reda. Inkubacija traje desetak dana. Pagusjenice odlaze na lišće. Izgrizaju ga držeći
se u skupini. Razvoj traje oko mjesec dana. Kukulje se u tlu ili između otpalog
lišća te daju novu generaciju. Štete se povećavaju na isti način. A. rosae ima dvije,
a A. pagana tri generacije godišnje.
Odrezivanje i uništavanje izboja u
koje su odložena jaja važan je način
smanjenja šteta. Skupine pagusjenica
mogu se mehanički sabrati i uništiti. U
inozemstvu se primjenjuju insekticidi u
času pojave pagusjenica na osnovi
trikorfona, fosalona ili piretroida. Još
se nekoliko vrsta osa listarica, uključivši
i vrstu Caliroa aethiops F., hrane lišćem

119. Ružina osica na izboju (snimio

M. Maceljski)
Ružini bušači i/boja (Ardis
brunniventris Htg., Monophadnus
elongatulus Klug., Emphytus cinctusL. i druge vrste). Pagusjenice buše hodnike
u izbojima. Izboji se suše. Takve izboje treba odrezati što niže i spaliti.

SI. 121. Oštećenja lišća ruže od osice roda

Megachile(snimio D. Bertić)

SI. 120. Bušač izboja stabljike ruže

(snimio M. Maceljski)

Pčela rezačica (Megachile centuncularis L. ubraja se u Aculeata) reže pravilne

isječke s lista, odnosi ih i koristi za pravljenje skloništa za svoje potomstvo.
Zanimljivo je da se pčela uvijek vraća na istu biljku, pa i na isti list, po novi isječak.
Stoga se može naći jako izrezano lišće na jednom ili dva izboja jedne biljke, a
nigdje drugdje više nema takvih šteta. Te su štete stoga uočljive no potpuno su
nevažne.

134
Ružina uvijalica (Blennocampa pusilla
Klug.).
Pagusjenice ishranom uvijaju lišće ruže
oko srednje žile. Nalazili smo pedesetak i više
tako oštećenih listova na jednoj biljci.
Suzbijanje se obavlja skidanjem uvijenog lišća
u kojem se nalaze ličinke osice. Samo iznimno
primjenjuju se insekticidi fumigantnog
(diklorvos) ili sistemičnog (dimetoat i si.)
djelovanja.
SI. 122. Štete od ružine osice
Ose listarice drvenastog ukrasnog uvijalice (snimio M. Maceljski)
bilja. Mnogo je vrlo važnih štetnika -
osa listarica na drveću koje se uzgaja u
urbanim sredinama. No ti su štetnici još
važniji u šumama pa su opširnije
opisani u šumarskim entomologijama.
Spomenut ćemo običnu borovu
pilatku (Diprion pini l.) koja oštećuje
bor uglavnom samo u šumama. Smeđa
borova pilatka {Neodiprion sertifer
Geoffr.) posebice je zastupljena na
našem Primorju. Pagusjenice više vrsta
roda Pristiphora napadaju topolu, Si. 123. Pagusjenice vrste Diprion pini na
vrbu, ariš itd. Vrbu napadaju i neke boru (snimio M. Maceljski)
druge vrste osa listarica. Vrste roda
Cimbex napadaju bukvu, ali utvrdili smo da oštećuju i badem u Dalmaciji

OSE PREDIVICE - PAMPHIIJIDAE

Kruškina osa predivica (Neurotoma flaviventris Retz.)

Breskvina osa predivica
(Neurotoma nemoralisl.)
Javljaju se mjestimice. Prezime u
tlu. Ose lete od početka svibnja. Odlažu
jaja na naličje lišća. Ličinke izgrizaju
lišće, naročito na vrškovima stabala koje
zapredaju. Kruškina osa napada
kruške, a breskvina osim breskve još
kajsiju, trešnju i badem. U zaprecima
se nalazi veliki broj ličinki. One su vrlo
slične gusjenicama, no od njih se SI. 124. Ličinke osice Neurotoma flaviventris
razlikuju po broju nogu: ličinke tih osa u zapretku (snimio M. Maceljski)

135
imaju i tri para prsnih nogu i zakržljale trbušne noge, a u gusjenica su trbušne
noge (2-5 pari) razvijene. Ličinke kaiškine ose predivice su žutonarančaste boje,
a narastu do 20 mm. Ličinke breskvine ose predivice zelene su i nešto manje.
Suzbijaju se insekticidima kao i ose listarice.

OSE VLATARICE - CEPHIDAE

Kruškina osa srčikarica (Janus compressusf.)
U posljednje vrijeme sve češći štetnik. Ubraja se u periodične štetnike. Već i
pri maloj zarazi štete su vrlo uočljive. Najveće su u mladim plantažama. Vrškovi
su izboja kruške povinuti, lišće zakovrčano, a lišće i vršak pocrne. Simptomi su
slični simptomima bakterijske paleži. Oko desetak cm ispod vrha zapaža se
tridesetak sitnih uboda smještenih spiralno
oko izboja. Te ubode čini ženka da bi stvorila
povoljne uvjete za razvoj ličinke u izboju.
Ženka odloži jaje odmah iznad tih uboda pa
odatle počinje hodnik izbušen prema dolje,
pun grizotina i izmeta. Duljina je hodnika
desetak cm. Na mjestu gdje se nalazi hodnik
izboj se katkada lomi. U hodniku je ličinka
bjeličaste ili žućkaste boje, a tamne glave. Ima
zakržljale noge, a tijelo drži u obliku slova S.
Naraste do 10 mm. Pred zimu izbuši otvor pri
dnu izboja. U izboju prezimi i kukulji se, a
osa izleti u svibnju kroz prethodno napravljen
otvor.
Suzbija se rezanjem napadnutih izboja
zajedno s ličinkom te njihovim spaljivanjem
ili zakapanjem. I u vrijeme zimskog reza treba
odstranjivati zaražene izboje. Primjena
si. 125. štete od kruškine osice insekticida rijetko je kad potrebna:
vršikarice(smmioM. Maceljski) suzbijanjem drugih štetnika u proljeće
smanjuje se i zaraza ovim štetnikom.
Pšenična osa vlatarica (CephuspvgmaeusL.) rijetko se javlja u Hrvatskoj. Imago
je sjajno crne boje, dug oko 8 mm. Odlaže jaja u gornje dijelove vlati. Ličinka je
svijetložuta. Naraste do 15 mm. Buši hodnik unutar vlati. Prirod je smanjen, vlat
se lomi. Osim pšenice napada i raž. Gospodarske se štete očekuju tek kad bude
zaraženo više od 106/o biljaka.

OSE DRVARICE - SIRICIDAE

To su veliki kukci. Ženka ima dobro razvijenu čvrstu leglicu kojom može
odlagati jaja u drvo različitih vrsta drveća koja se uzgajaju u urbanim sredinama.
Jedna od češćih vrsta jest Sirex gigas L., ujedno najveća osa drvarica, duga do 4

136
cm. Najčešće su zaraze na johi, hrastu, javoru, brezi, četinjačama, katkad i na
kruški. Za odlaganje biraju uglavnom oslabljela stabla. Ličinka buši drvo u raznim
smjerovima. Razvoj može trajati tri i više godina. Tako se dogodi da zaraza počne
u prirodi, a imago se pojavi iz obrađenog i ugrađenog drveta unutar nastamba.
Medu njihovim neprijateljima ističu se ose najeznice koje imaju vrlo dugu leglicu,
primjerice velika osa najeznica {Rhyssa persuasoria L.). Te ose osjetilom njuha
utvrde točno mjesto gdje se nalazi ličinka ose drvarice te u nju ili na nju kroz drvo
odlože svoje jaje leglicom dugom više centimetara.

Podred APOCRITA
Većinom su paraziti drugih kukaca pa se ubrajaju u prirodne neprijatelje
štetnika. Najveća su i najvažnija skupina prirodnih neprijatelja. U ovaj podred
ubrajaju se i neki socijalni - društveni kukci, a fitofagna je samo poneka vrsta.
Imaju karakterističan oblik tijela - prvi trbušni segment srasao je s prsištem,
a drugi je segment poput drške vrlo uzak. Dijele se u Aculeata i Terebrantes.
Aculeata imaju uvučen ovipozitor u sedmom segmentu zatka, a Terebrantes imaju
ovipozitor izbočen na kraju zatka. U Aculeata ovipozitor je preinačen u žalac pa
gubi funkciju ovipozicije i dobiva funkciju uštrcavanja otrova u tijelo žrtve.

Skupina Aculeata
U skupinu Aculeata ubrajaju se društveni kukci, i to mravi - Formicidae,
ose - Vespidae i pčele - Apidae, te ose kopačice - Sphecidae.

MRAVI - FORMICIDAE

Osim iznimno, nisu štetnici bilja, a većina vrsta ne ubraja se niti u prirodne
neprijatelje štetnika. Njihova prisutnost na bilju često je znak napada lisnim i
štitastim ušima koje luče mednu rosu kojom se mravi hrane. No dokazano je da
prisutnost mrava može izazvati pojačano lučenje medne rose, za što je potrebna
intenzivnija ishrana, pa stoga mravi mogu povećati štetnost štetnika koji luče
mednu rosu. Dokazano je da mravi mogu štititi lisne uši od njihovih neprijatelja i
da je uspjeh unošenja neprijatelja u zaštićeni prostor gdje ima mrava znatno slabiji,
pa prethodno treba spriječiti dolazak mrava.
Poznate su štete od mrava na poniku suncokreta i kukuruza, starijim biljkama
suncokreta, na vinovoj lozi, lubenicama i dinjama. Štete je najčešće nanosila
vrsta Tetramorium caespitum L. Mi smo zabilježili i štete od mrava na zrelim
plodovima kruške. Mravi mogu naseliti košnice pa mravinjake u njihovoj blizini
treba uništiti.
U Italiji se koriste vrste iz grupe Formica rufa L. za biološko suzbijanje nekih
vrsta gusjenica. Mravinjaci te vrste prenose se avionima s planina na kojima žive
(Alpe) u one planine gdje tih mrava nema (Apenini).

137
 Neke vrste mrava ubrajaju se u gamad - naročito žuti faraonski mrav -
Monomorium pharaonis L. Ti su mravi često prava napast stanovnicima nekih
novih naselja u Zagrebu i u nekim drugim gradovima.
Mravi žive zajedničkim životom u mravinjacima. Odlikuju se polimorfnošću,
pa se razlikuju mužjaci, ženke, radnici i vojnici. Roje se ljeti. Nakon kopulacije,
krilata ženka osniva novi mravinjak. Radnici odnose hranu ličinkama u mravinjak
pa se na tome osniva mogućnost suzbijanja izlaganjem mamaca zatrovanih
kemosterilizantom ili inhibitorom razvoja (npr. metopren). Većinom su omnivorni,
a neke su vrste samo karnivorne

OSE - VESPIDAE
Si. 126. Grožđe oštećeno od osa
(snimio M. Maceljski)
SI. 127. Štete u plodu kruške od osa i
stršena (snimio M. Maceljski)
Odlikuje se žutim prugama po crnom tijelu.
Leglicom ubadaju plijen, ali i ljude. Neke vrste
žive solitarno, a većina zajedničkim životom.
Prave gnjezda - osinjake u zemlji, na bilju, kućama
i drugim skrovitim mjestima. Promjer je osinjaka
10-30 cm, a osinjaci nekih vrsta mogu imati do
12 katova saća. Neke su vrste štetne mekanim
plodovima voća, naročito grožđu, kruškama i
smokvama. Češće su vrste obična osa (Vespula
vulgarisL.), piknjastaosa (Polistes gallicusl.)
i stršen (Vespa crabro L.). Te vrste izdubljuju
bobe grožđa, pa ostaje prazna kožica, koja u
bijelih sorti posmedi. Izbušuju i zavlače se u
druge plodove voća te ih uništavaju i omogućuju
ulaz uzročnika bolesti (monilije, sive plijesni i dr.).
Lete uokrug 500 m, a stršen 1500 m od svojeg
osinjaka.
Suzbijaju se teško jer napadaju zrelo voće pa
se insekticidi obično ne mogu primijeniti. Samo
iznimno, ako do berbe ostaje još barem 7 dana,
može se koristiti sredstvo kratke karence, poput
diklorvosa. No bolje je po smjeru leta potražiti
osinjake i uništiti ih uokrug nekoliko stotina
metara. Osinjaci se mogu uništiti spaljivanjem uz
oprez da se ne izazove požar, ili tretiranjem
insekticidnim sprejom ili prašivom, odnosno
prskanjem. Tretirati treba rano u zoru dok su ose
u osinjaku. Štete se smanjuju lovljenjem osa u
boce s uskim grlom u koje se stavlja pokvareno
vino, gnječeno voće, ostaci piva i si. Ne smiju se
koristiti slatke tekućine koje privlače pčele. Dobro
je koristiti plastične boce s bočno urezanim
otvorima.

138
PČELE - APIDAE
U ovu se porodicu ubraja pčela medarica - Apis mettifem L., šumske pčele
i bumbari. Vrlo su važne kao oprašivači bilja, naročito voćaka. Smatra se da
korist koju pčele medarice čine oprašivanjem višestruko nadmašuje izravne koristi
koje čovjek ima od meda i drugih pčelinjih proizvoda. Stoga se u iole veće plantaže
voćaka, na polja uljane repice i suncokreta i neke druge kulture dovoze košnice
pčela u vrijeme cvatnje. U svijetu voćar i ratar plaćaju pčelaru dopremu košnica.
Zbog mogućnosti prenošenja karantenske bolesti bakterijskog paleža {Envinia
amylovora) pčelama, ne smiju se košnice iz područja zaraženog tom bolesti
prevoziti u nezaražena područja. Treba istaći da pčele ne mogu oštetiti zrelo grožđe
iako ih slatki sok privlači.
U Hrvatskoj je autohtona podvrsta siva pčela 04. mellifera carnica). Postoji
program poboljšanja gospodarskih odlika sive pčele u proizvodnji meda,
tolerantnosti na bolesti, mirnoći i smanjenju rojidbenog nagona.
Prijeko je potrebno spriječiti usmrćivanje pčela nepravilnom primjenom
sredstava za zaštitu bilja. Gotovo svi insekticidi jako su otrovni za pčele, a opasni
mogu biti i neki fungicidi i herbicidi. Za njih je obvezatan natpis na pakiranju
OPASNO ZA PČELE. No velika većina fungicida i herbicida nije opasna pčelama.
Bezopasni su insekticidi na osnovi bakterije Bacillus thuringiensis, te regulatori
razvoja, koji se radi opasnosti za leglo (nisu opasni za radilice), ne smiju koristiti
u vrijeme cvatnje biljaka koje posjećuju pčele. Manje su opasni endosulfan, fosalon,
triklorfon, alfacipermetrin i deltametrin, no i između ostalih postoje velike razlike
u stupnju otrovnosti.
Zabranjeno je sredstvima otrovnim za pčele tretirati voćnjak u cvatu, polje
uljane repice ili suncokreta, djeteline ili lucerne u vrijeme cvatnje, a također i
polja u kojima cvatu korovi ako njihov cvat posjećuju pčele. Kad se tretiraju
plantaže i velika polja za pčele opasnim sredstvima, treba barem 48 sati ranije
obavijestiti pčelare uokaig 5 km, a ako se
provodi aviotretiranje i do 7 km. Tretiranja u
blizini cvatućih nasada ili u rokovima blizu
cvatnje treba obavljati pred večer, kad pčele
više ne lete. Pčelama prijeti opasnost i pri
tretiranju biljki jako zaraženih lisnim ušima ako
na njihovu mednu rosu dolijeću pčele, te pri
prolijevanju sredstava otrovnih za pčele jer na
prolivenu tekućinu one često dolijeću.
• Afrička pčela potječe iz Afrike. Nekoliko
rojeva prenijeto je zbog proučavanja u Brazil.
No jedan je roj pobjegao i križanjem je nastala
"afrikanizirana pčela" znatno agresivnija od
domaće pčele. Taj hibrid napada čovjeka ako
se osjeti ugroženim, a bode šest puta brže od
domaće pčele. Stoga je nazvana i "pčela si. 128. Bumbar pri oplodnji rajčice

139
ubojica". Brzo se proširila Južnom Amerikom i doprla u SAD. Dakle za 35 godina
prešla je više tisuća kilometara. To je dobar primjer neodgovornosti nekih
znanstvenika, odnosno potrebe velike odgovornosti pri svakoj introdukciji neke
pridošlice.
U porodicu BOMBIDAE ubrajaju
se i BUMBARI (Bombus vrste). Oni
također žive organiziranim zajedničkim
životom. Oni su posebno važni
oprašivači crvene djeteline i nekih
drugih mahunarki. U nekim se
zemljama bumbari nabavljaju i unose
u staklenike gdje pomažu u oplodnji
rajčice.
OSE KOPAČICE - SPHECIDAE
SI. 129. Ulazni otvori osa u tlu (snimio prave leglo u tlu ili drveću. Imaju
M. Maceljski) prednji par nogu podešen za gradnju
legla. Malog su gospodarskog značenja.

Skupina Terebrantes
Ova skupina obuhvaća stotinjak porodica osa najeznica - entomofaga,
najvažnijih i najbrojnijih prirodnih neprijatelje štetnika. Ima polifagnih vrsta, ali i
takvih koje napadaju samo jednu ili nekoliko srodnih vrsta kukaca. Ipak se u ovu
skupinu ubrajaju i neke fitofagne vrste.
Fitofagne su osice iz porodice OSA ŠIŠKARICA - CYMPIDAE. To su sitni
kukci, najčešće crne ili smeđe boje tijela. Ženke odlažu jaja u biljno tkivo, u kojem
se odvija život ličinki. Izlučivanjem toksina ličinke uzrokuju tvorbu izraslina na
Ušću i drugim biljnim organima koje
nazivamo šiškama. Mjesto i oblik šiške
karakterističan je za pojedine vrste osica.
Neke vrste šiški sadrže mnogo tanina pa
su se svojevremeno skupljale u
hrastovim šumama Slavonije, na ceru i
meduncu u Istri, te koristile za dobivanje
tanina. Najpoznatije su takve vrste
Biorrhizapallida Ol. u Slavoniji kojoj su
šiške velike 20-40 mm, te Cynips gallae-
tinctoriae Htg. u Istri. Šiške na stabljici
SI. 130. Šiška na ruži (Rhodites rosae) ruže, posebice često u rašljama izboja te
(snimio M. Maceljski) na lišću prave vrste roda Rhodites. Ose
šiškarice obično prave samo male štete, no pojava je jako uočljiva. Zaraza ruža
može se smanjiti odrezivanjem napadnutih organa i njihovim spaljivanjem.
U biljne štetnike treba ubrojiti i neke vrste iz porodice EURYTOMIDAE, u
kojoj se, inače, nalaze uglavnom samo zoofagne vrste. Takva fitofagna vrsta jest

140
osica lucernine mahune (BruchophagusgibbusBoh.). Osica je malena, duga
2 mm, crna tijela. Imago se javlja u vrijeme cvatnje lucerne i daigih mahunarki.
Odlaže jaja u tek zametnute mahune u kojima leglicom načini otvor. Jedna ženka
odloži pedesetak jaja. Ličinke žive unutar sjemenke koju izgrizaju. Sjemenka
potamni. Razvoj jaja vrlo je kratak, a razvoj ličinke traje 2-3 tjedna. Imago izlazi iz
sjemenke praveći okruglasti otvor. Godišnje ima 3-4 generacije. U nas je najčešći
u sjemenu lucerne, a mi smo zarazu pronašli i u esparzeti. Šteti samo sjemenskim
usjevima smanjujući klijavost sjemena. Druga štetna vrsta iz ove porodice je
bademova osica (Eurjtoma amygdali End.). Uzrokuje "crvljivost" badema.
Mnogo su važniji entomofagni kukci iz te skupine.

Entomofagne osice
S obzirom na objekt koji parazitiraju mogu biti jajni paraziti (kojih je najviše),
paraziti ličinke, paraziti kukuljice ili paraziti imaga (paraziti imaga rijetki su, poznati
su na lisnim ušima). Bez obzira na oblik kojeg parazitiraju, osice odlažu svoja
jaja u domaćina ili na domaćina, ili pak jaja odlažu na hranu koju domaćin ishranom
unosi u svoj organizam. S obzirom na položaj gdje parazitiraju podijeljeni su na
endoparazite, koji parazitiraju unutar domaćina, i ektoparazite, koji parazitiraju
na domaćinu.
Bouček je objavio popis 949 vrsta osica natporodice Chalcidoidea, nađenih
na području bivše Jugoslavije. Od njih najviše je vrsta iz porodica Pteromalidae
(253), Eulophidae (240) i Encvrtidae (166). No parazitske osice ubrajaju se i u
druge natporodice. Mi ćemo prikazati samo najvažnije porodice i poneku važniju
vrstu.

ICHNEUMONIDAE
Osice većih dimenzija tijela, duge do desetak i više mm. Najčešće parazitiraju
ličinke i kukuljice. Ovoj porodici pripada rod Pimpla s mnogo endoparazitskih
vrsta, te rodovi Ephialtes i Theronia, koji, uz ostale, parazitiraju i kukuruznog
moljca. I vrsta Horogenes punctorius Rom. može u pojedinim godinama jače
utjecati na pojavu toga štetnika. Najveće ose najeznice ubrajaju se u rod Rhyssa.
Te osice imaju tijelo dugačko do 4 cm, a leglica je duga još 3,5 cm. Tom leglicom
mogu uložiti svoje jaje u domaćina (ličinku ose drvarice) koji se nalazi u drvetu.
Neke vrste ove porodice napadaju druge parazite pa se smatraju hiperparazitima.

BRACONTOAE
Vrlo je brojna porodica sitnih parazitskih osica, s više od 40.000 poznatih
vrsta. Ektoparazitske vrste pri polaganju jaja paraliziraju ličinku na koju odlože
jaje da ga ne bi otresla. Endoparazitske vrste ne paraliziraju domaćina koji se
može kretati, no na kraju razvoja parazita domaćin ugine. Ova je skupina
mnogobrojnija. Parazitira poglavito gusjenice. Ima vrsta koje jaje polože u jaje

141
domaćina, ali razvoj završe u njegovoj ličinki. Poznat je rod Apanteles s vrlo
mnogo vrsta koje parazitiraju gusjenice raznih vrsta leptira, uključivši sovice i
kukuruznog moljca. Posebice je proširena vrsta A. glomeratus L. I vrste roda
Microbracon i Meteorus parazitiraju kukuruznog moljca. Vrsta Opius concolor
Szep. u nas je proučavana i ispuštana u prirodu radi suzbijanja maslinine muhe.
U Europi je proučena metodika masovnog uzgoja vrste Dacnusa sibiricaTelenga,
koja se koristi za suzbijanje nekih vrsta minirajućih muha (Liriomyza vrste) u
zaštićenom prostoru. Stavlja se u promet pod nazivima Minusa, Minerpack D. s. i
dr.

APHIDIDAE

Ova je porodica neko vrijeme bila uključena u Braconidae. U nju se ubrajaju

tipični paraziti lisnih uši (Aphididae). Najbrojniji je rod Aphidius. U nekim
zemljama zapadne Europe usvojena je metodika masovne proizvodnje vrste
Aphidius matricariae Hal. i A. colemani koje se ispuštaju u zaštićeni prostor
(primjerice u Austriji pod nazivom Matron, u Švedskoj nazvane Aphippar). Smatra
se da mogu spriječiti daljnji porast zaraze lisnim ušima kod omjera povoljnijeg
od 1 parazita na 100 ušiju. Vrlo proširena osica iz ove porodice jest i vrsta Diaretiella
rapae Me' Intosh.

EURYTOMIDAE

Važniji rod parazitskih osica ove porodice jest Eurytoma. Ovoj porodici
pripada i prije opisana fitofagna vrsta Bruchophagus gibbus Boh.

PTEROMALIDAE

Poznata je vrsta Pteromaluspuparum L., parazit kukuljica leptira.

EUPELMIDAE
U nas su proširene vrste roda Anastatus, posebice A.disparis Ruschka, koja
u nas parazitira gusjenice gubara.

ENCYRTIDAE

Vrsta Oencyrtus kuwanae How. parazitira leptire. Vrsta Litomastix truncatellus

Dalm. poznata je prema poliembrioniji, tj. svojstvu da se iz jednog jajeta razvije
više stotina pa i tisuća ličinki. Mi smo u našim istraživanjima našli ovog parazita
u gusjenicama sovice game, i to do najviše 2.200 jedinki (sve iz jednog jajeta
odloženog u gusjenicu-domaćina). Vrste roda Metaphycus prošireni su paraziti
maslinine štitaste uši te su korišteni i za biološko suzbijanje toga štetnika.

142
APHELINIDAE
Vrlo su sitne osice. Najpoznatije su vrste Aphelinus maliHald., koja regulira
populaciju krvave uši jabuke, te vrste roda Prospaltella. A. mali krajem je tridesetih
godina uzgajan u Zavodu za zaštitu bilja u Zagrebu te su grančice jabuka zaražene
krvavom uši parazitiranom ovom osicom prodavane kao 'afelinizirani materijal'.
Kupci su te grančice donosili u svoje voćnjake i tako introducirali parazitsku osicu.
P. berlesi How. parazitira dudovu štitastu uš i ona je jedan od prvih primjera
uspješne introdukcije prirodnog neprijatelja s drugog kontinenta za biološko
suzbijanje štetnika. P. perniciosi Tow. laboratorijski se uzgaja na štitastim ušima
naseljenim na tikve te ispušta radi suzbijanja kalifornijske štitaste uši. Encarsia
formosa Gahan komercijalno se proizvodi najviše u Nizozemskoj, odakle se šalje
i u druge zemlje radi suzbijanja štitastog moljca u staklenicima. Ta se parazitska
osica koristi na više tisuća hektara u zemljama zapadne Europe i drugdje.

TRICHOGRAMMATIDAE
To su sitne osice duge oko 0,5 mm. U ovu porodicu ubraja se poznati rod
Trichogramma. To su jajni paraziti koji se danas mnogo koriste za biološko
suzbijanje štetnika različitih usjeva i nasada. Dvije su osnovne vrste: T. evanescens
Westv. i T. embryophagum Htg. U novije vrijeme je ovaj rod s pomoću elektroforeze
podijeljen na čak 64 vrste no taj je broj podložan promjenama pa i osporavanjima.
U laboratoriju Instituta za jadranske
kulture u Splitu svojevremeno su
uzgajane T. rhenana i T. maydis zbog
istraživanja mogućnosti suzbijanja
kukuruznog moljca u Hrvatskoj. U tim
istraživanjima postignuta je oko 70 %-
tna parazitiranost. T. evanescens napada
sovice i druge štetnike, a T.
embryophagum maslinina moljca i
druge štetnike. Postoje i T. cacoeciaei
T. dendrolimi koje parazitiraju neke
savijače, T. oleae koje parazitira
maslinina moljca itd. Vrlo često se sve
ove vrste označuju kao Trichogramma
sp. Sve su te vrste jajni paraziti. Njihova
masovna proizvodnja industrijalizirana
SI. 131. Osice trihograme odlažu jaja u jaja
je u tzv. biotvornicama te se
kukuruznog moljca (prema: INRA)
komercijalno iskorištavaju, tj. prodaju i
kupuju na tržištima mnogih zemalja. Uzgajaju se na jajima brašnenog ili žitnog
moljca koji se lako uzgajaju u laboratorijskim uvjetima. Parazitirana jaja nanose se
na papir, pločice iz plastike, kapsule iz ljepenke i si. te se na njima ili u njima
distribuiraju u nasade i usjeve.
U nas je usvojena metodika masovne proizvodnje (u Splitu) i tehnika
ispuštanja, ručnog i iz modela aviona (u Zagrebu).

143
 U svijetu su se vrste
roda Trichogramma
koristile za biološko
suzbijanje kukuruznog
moljca i sovica u bivšem
SSSR-u na oko 12 milijuna
hektara godišnje, protiv
kukuruznog moljca u Kini
na oko milijun hektara,
protiv sovica u SAD na
oko 350.000 ha, na više
desetaka tisuća hektara
SI. 132. Uzgoj trihograma na jajima brašnenog moljca u kukuruza u Francuskoj,
Splitu (prema: Pelicarić)
Njemačkoj, Bugarskoj itd.
Cijena osica potrebnih za jedan hektar kukuruza u Njemačkoj iznosi oko 110
DEM, što je nešto više od troška primjene kemijskog insekticida. U SAD cijena
iznosi 2-4 USD za 10 000 osica. Na 1 ha treba ispustiti oko 100.000 osica nekoliko
dana prije ovipozicije odnosno početkom ovipozicije (za uspjeh je presudan
točan termin). Katkada se osice ispuštaju u 2-3 navrata.

SI. 133. Parazitska osica Edovum puttleri
pri odlaganju jaja u jaja krumpirove
zlatice (prema Marzotti)
EULOPHIDAE
Zanimljiva je vrsta Edovumputtleri
Grissell, koja se proučava za biološko
suzbijanje krumpirove zlatice. Nađena
je tek 1980. g. u Kolumbiji te uspješno
proširena u SAD, a proučava se u Italiji,
Poljskoj, Bugarskoj, bivšem SSSR-u i
drugdje. To je jajni parazit, kojem je
glavna smetnja za veću djelotvornost
loše prezimljavanje. Za vrstu Diglyphus
isaea Walk. u zapadnoj je Europi
utvrđena metodika masovne
proizvodnje te se uzgaja i ispušta (pod
nazivima Miglvphus, Minerpack D. i. i
dr.) u staklenike protiv minirajućih
muha. Poznati su i rodovi Tetrastichus
i Euplectrus. Vrsta Eulophus viridulus
češći je parazit kukuruznog moljca.

MYMARIDAE

SI. 134. Ličinke ektoparazitske osice roda Najsitnije parazitske osice, duge
Euplectrus na uginuloj gusjenici sovice katkada i manje od 0,5 mm. Jajni
game (snimio M. Maceljski) paraziti nekih štetnika.

144
SCELIONIDAE

Ovamo se ubrajaju najvažniji paraziti (jajni) žitnih stjenica u nas, koji, kao što
je poznato imaju veliki utjecaj na reguliranje populacije ovog štetnika (nađena
parazitacija do 80% u pojedinim godinama). To su vrste rodova Telenomus,
Assolcus i Microphanurus.

Red COLEOPTERA - KORNJAŠI, TVRDOKRILCI

Kornjaši su najveći red kukaca. Obuhvaća više do 300.000 vrsta, odnosno
oko jedne trećine opisanih vrsta kukaca. Mnoge su vrste štetne poljoprivrednim
kulturama, no ima i grabežljivaca - prirodnih neprijatelja štetnika. Neki su kornjaši
strvinari.
Različite su veličine. Ima ih manjih od milimetra, ali i većih od 10 cm.
Očvrsnutog su jače hitiniziranog tijela. Imaju dva para krila. Prednji je par čvrst,
jako hitiniziran. Prilikom leta, drže ga raširenog, a mašu samo stražnjim parom
opnenastih krila. Prednji par - pokrilje, služi za zaštitu tijela, koje je njima pokriveno
s hrptene strane.
Imago i ličinke imaju usni ustroj podešen za grizenje i žvakanje. Ličinke
imaju tri para nogu, osim porodice pipa kojima su ličinke apodne. Razmnožavaju
se gamogenezom, tek po neka vrsta partenogenezom (npr. lucernina pipa).
Kukuljica je slobodna.
Kornjaši štetni uskladištenim poljoprivrednim proizvodima bit će prikazani
u posebnom poglavlju na kraju ove knjige.
Kornjaši se dijele na četiri podreda, od kojih dva nemaju nikakvo praktično
značenje . Za nas su važna dva podreda: Adephaga, koji obuhvaća pretežno
grabežljive vrste i Polyphaga, s brojnim fitofagnim ali i zoofagnim vrstama. Ova
se dva podreda razlikuju prema nervaturi stražnjih krila i broju članaka tarzusa i
kandžića.

Podred ADEPHAGA
U podredu Adephaga važnije su za poljoprivredu dvije porodice pretežno
korisnih kukaca - predatora. To su porodice trčaka - Carabidae i hitra -
Cicindelidae

TRČCI - CARABIDAE

Trčci su veliki kukci, dugi i do 30 mm. Imaju dobro razvijene noge, kojima
se brzo kreću i hvataju plijen. Grabežljiva su, pa se i odrasli oblici i ličinke hrane
gusjenicama, ličinkama krumpirove zlatice, grčicama hrušta, žičnjacima i drugim
štetnicima. Žive u tlu pa se ubrajaju u najvažnije neprijatelje brojnih vrsta štetnika
koji žive u tlu, posebice žičnjaka i grčica. Neke vrste žive nekoliko godina, pa za

145
 SI. 135. Grabežljivi trčci
SI. 137. Uginuli trčci nakon primjene
piretroida (snimio M. Maceljski)
SI. 138. Ličinka i odrasli crni žitarac
(prema: Bayer)
146
Bayer)
svog života mogu uništiti i do 1000
većih ličinki kukaca. Široka primjena
insekticida smanjuje brojnost trčaka, a
time i njihovu regulacijsku ulogu u
brojnosti štetnika koji žive u tlu.
Brojnost trčaka smatra se indikatorom
onečišćenja agrobionecoze. Najčešće
predatorske vrste trčaka ubrajaju se u
rodove Carabus, Calosoma, Poecilus,
Pterostichus, Nebria i dr. U trčke se
ubrajaju i neke fitofagne vrste,
primjerice roda Harpalus, Ophonus
(šteti jagodama) te poznati štetnik
pšenice crni žitarac.
Crni žitarac, zabrus {Zabrus
tenebrioides Goeze)
Važan je štetnik pšenice isključivo
na parcelama na kojima se ponavlja
uzgoj pšenice. Na površinama na
kojima se treću godinu uzastopce sijala
pšenica zabilježene su (Vukovar i dr.)
katastrofalne štete.
Crni žitarac je kornjaš crne boje,
dug oko 15 mm. Tijelo mu je nešto
manje spljošteno nego u korisnih
(zoofagnih) trčaka. Ličinka je
blijedožute boje, spljoštena tijela, s
tamnim segmentima na hrptenoj strani.
Naraste do 28 mm duljine.
JJ^vrijeme mliječne i voštane
zrelosti javljaju se odrasli kornjaši.
Hrane se zrnjem, ali pri tome ne nanose
yeće štete. No znaju pregristi vlat odmah ispod klasa koji padne na tlo gdje se
zabrus hrani zrnjem. Vlati s odgriženim klasom jako su uočljive i znak su veće
brojnosti zabrusa te opasnosti ako se na istu parcelu opet sije pšenica. U to
vrijeme kornjaši lete te se zaraza širi na druga polja pšenice. Nakon žetve odlaze
u tlo na dijapauzu. Krajem kolovoza i u rujnu odvija se kopulacija i odlaganje
jaja. Treba uočiti da ženke odlažu jaja dok još nema novih usjeva iznikle pšenice,
jer se sjetva zbiva u to vrijeme ili kasnije. To je i razlog što ženka ne može birati
površine na koje će odložiti jaja pa ih odlaže tamo gdje se ona hranila: na strnište.
Jedna ženka odloži 80-100 jaja u tlo. Nakon dva tjedna izlaze ličinke koje
svoj život provode u tlu. No one se hrane nadzemnim dijelovima - lišćem pšenice,
i to tako da se, uglavnom noću, penju na biljke te vršne dijelove lišća oštećuju na
karakterističan način. Trgaju ili čihaju vrškove te požderu mekane dijelove između
žilica, a žilice se zbog gubitka turgora zakovrčaju. Najčešće se pod težinom ličinke
list spusti do zemlje pa ličinka uvuče njegov vršni dio u rupu te se u njoj hrani tim
dijelovima lišća. Katkad se takav list zbog rasta biljke izvuče iz zemlje i ispravi pa
postaju uočljivi zakovrčani, oštećeni vršni dijelovi. Dakle, kovrčanje preostalih
žilica na vršnom dijelu lišća, naročito vanjskog lišća, te uvučenost vanjskog lišća
u tlo omogućuju prepoznavanje napada ličinki.

SI. 139- Klasovipregrizeni od imaga crnog SI. 140. Plješine na kombinatu Vukovar
žitarca (snimio M. Maceljski) nastale napadom crnog žitarca

Ličinke crnog žitarca nanose štete u jesen, tijekom listopada i studena, zatim
se njihova aktivnost smanjuje ili potpuno prestaje, iako za toplih zimskih dana
mogu i opet djelomično biti aktivne. Krajem zime i početkom proljeća ličinke
nastavljaju ishranu i tada čine najveće štete. Štete prestaju krajem travnja, kad se
ličinke kukulje. Ličinke su aktivne pri temperaturi većoj od 3-5 °C, a hrane se
intenzivno kada temperature predu 10 °C.
Prema bugarskim podacima 15 ličinki zabrusa u prvom stadiju razvoja na m2
smanjuje prinos za 9 %, u drugom stadiju za 38 %, a 15 ličinki trećeg stadija na m2
smanji prinos za 85 %•
Jačoj pojavi zabrusa pogoduje toplo i kišno vrijeme krajem ljeta i što toplija
jesen, zima i rano proljeće. U vrijeme suše slaba je ovipozicija i velika smrtnost
jaja i mladih ličinki. Prirodni su im neprijatelji neke gljivice, parazitske muhe -
tahine te drugi trčci.

147
 Osnovna, i potpuno dovoljna, mjera suzbijanja jest pravilan plodored u kojem
se ne ponavlja uzgoj pšenice na pšenicu. Pri tome treba imati na umu da zabrus
napada i ječam a može se hraniti i drugim travama. Stoga i uništenje samonikle
pšenice i travnih korova smanjuje pojavu zabrusa. Pojavu štetnika smanjuje brzo
zaoravanje strni, sprečavanje osipanja sjemena i brzo odnošenje ili uništenje
žetvenih ostataka.
Prognoza intenziteta pojave moguća je na temelju prisutnosti odraslih kornjaša
na klasovima žitarica te na strništu nakon žetve. Može se na strništu ostaviti po
neku balu slame, te ispod nje povremeno utvrđivati brojnost kornjaša. Preventivna
primjena zemljišnih insekticida ima smisla samo ako je iz bilo kojeg razloga (npr.
komasacije) potrebna ponovljena sjetva pšenice, a utvrđena je veća brojnost imaga,
te ako je takva primjena potrebna i zbog suzbijanja žičnjaka ili drugih štetnika
pšenice (što je za strna žita vrlo rijetko potrebno). Kurativno suzbijanje provodi
se ako po m2 ima više od 3-5 ličinaka prvog i drugog razvojnog stadija, dakle
tijekom jeseni. Samo iznimno, ako se propustio ovaj optimalni rok, te ako je u
proljeće počeo jak napad, suzbijanje treba obaviti najkasnije do sredine travnja,
iako je tada veći dio šteta već pričinjen.
Preventivno suzbijanje provodi se u nekim područjima primjenom granulata
na osnovi klorpirifosa, klormefosa ili drugim zemljišnim insekticidima, u vrijeme
sjetve, iako smo prije istakli da to nije opravdano i da bi štete trebalo izbjeći
plodoredom. Kurativno suzbijanje provodi se prskanjem insekticidima na osnovi
lindana, klorpirifosa, piretroidima itd.

Vrste HITRA - CICINDELIDAE također su vrlo brze i love plijen. Šarena su tijela,
dugog oko 10 mm. U nas su malobrojne i stoga manje važne od trčaka.

U VODOIJUBE - DYTISCIDAE ubrajaju se veliki vodeni kukci, spljoštena tijela,

dugi često 3-4 cm. Vrsta roda Dytiscus jedne je godine pokrila ulice Vinkovaca,
na koje su se, ovi crni kornjaši sa žutim rubom pokrilja, spustili zamijenivši mokre
asfaltirane ulice površinom vode. Inače su brojni u Bosutu. Dolijeću na svijetlo.
Služe ribama za hranu, a kao grabežljiva hrane se ribljim mladom.

Podred POLYPHAGA
Brojne su porodice i vrste ovog podreda.

STRVINARI - SILPHIDAE

Crni repar (Blitophaga undata Muli., B. opaca L., B. obscura L.)

To su povremeni štetnici šećerne repe. Kornjaši su crne ili tamnosmede boje,
dugački 10-15 mm. Ličinka je spljoštena, crna, naraste do 15 mm. Prezime odrasli
oblici na skrovitim mjestima U proljeće ženke odlažu jaja u tlo. Vrlo pokretljive

148
ličinke penju se na šećernu repu i korovske biljke iz porodice Chenopodiaceae.
Izgrizaju lišće, praveći u njemu nepravilne rupe. Razvoj traje 2-3 tjedna. Kukulje
se u tlu. Sve mjere koje pospješuju razvoj mladog usjeva smanjuju štete od tih
štetnika.

Vrste roda Necrophorus jesu strvinari, koprofazi, te provode ulogu higijeničara

u prirodi. Zakapaju strvinu ili njezin dio, te ispod nje odlažu jaja. Ličinke se hrane
zakopanom strvinom.

KUSOKRILCI - STAPHYIINIDAE

Imaju usko, produljeno tijelo, samo djelomično pokriveno pokriljem. Dorzalna

je strana zatka slobodna. Karnivorne su vrste te se ubrajaju u grabežljivce. Katkad
dosta uspješno smanjuju brojnost nekih štetnika. Neke su vrste koprofagne.

HisterquadrimaculatusL. se često zapaža. Pripada porodici HISTERIDAE. Nema

važnosti za poljoprivredu. To je široki zdepasti kukac, dug oko 10 mm. Ima tamno,
skoro crno tijelo, s četiri uočljive crvenkaste pjege na pokrilju.

Jelenjak (Lucanus cervusL.) ubraja se u porodicu LUCANIDAE. To je naš najveći

i najatraktivniji kornjaš. Zadržava se u šumama.

GEOTRUPIDAE

Vrste ove porodice ranije su se ubrajale u listorošce.

Crni kotrljan (Geotrupes stercorarius L.).

Godine 1994. g, zabilježena je na Rabu šteta na salati od ove vrste. Bili smo
obaviješteni da nepoznati 2 cm dugi crni kukac oštećuje salatu koja vene i ugiba.
Poslanog kukca identificirali smo te utvrdili da je salata bila zasijana u redove
obilno nagnojene stajnjakom. Stajnjak je privukao brojne kornjaše te vrste.
Rovanjem po njemu izdizali su biljčice salate tako da je korijenje izgubilo dodir sa
zemljom. Dakle, stjecajem tih okolnosti nastale su neizravne štete, iako crni
kotrljan, kao i druge vrste ove porodice, nije fitofag nego koprofag. Štete se
mogu smanjiti skupljanjem lako uočljivih kukaca. Zbog ukopavanja organske tvari
u tlo i rovanja zemlje ta je vrsta inače poznata kao štetnik terena za golf.

LISTOROŠCI - SCARABAEIDAE

Poznavanju vrsta ove porodice u Europi i cijelom svijetu mnogo je pridonio

Zagrepčanin Rene Mikšić - skarabeolog i koleopterolog svjetskog ugleda.
Listorošci su vrlo brojna porodica. Poznato je 20.000 vrsta, a mnoge su štetne.
Većinom su to veliki kukci, katkada živih boja. Ličinke su svinuta oblika, jako
razvijenih nogu i usnog ustroja, žive u tlu. Zovemo ih grčicama. Većinom se

149
ubrajaju u štetnike u tlu koji se hrane podzemnim dijelovima biljaka. Nasuprot
grčicama, odrasli oblici hrane se lišćem pretežno drvenastog bilja.
U ovu se porodicu kornjaša ubrajaju i skarabeji, kukci koji su u starom Egiptu
smatrani svetim i bili posvećeni bogu sunca, jer su nalaženi u grobnicama Faraona.
Danas su njihove imitacije najčešći suvenir iz te zemlje. To su koprofagi koji se
hrane strvinom i izmetom životinja. Ova se skupina listorožaca ističe brigom za
potomstvo. Izbuše rupu u tlu i u nju kotrljaju kuglice balege i sličnih organskih
tvari koje služe za hranu ličinkama. Često se nekoliko kotrljana ujedini da otkotrljaju
kuglicu mnogo veću od njihova tijela. U rupu odlažu jaja te se ličinke razviju na
hrani koju su pribavili odrasli oblici. Nazivaju ih higijeničarima prirode jer
odstranjuju balege, strvine i slične ostatke. Stoga ovi koprofagi obično nisu štetni.
Makazar (Lethrus apterusLaxm.) jedan je od rijetkih kotrljana koji oštećuje biljke.
Kornjaši odgrizaju vrhove mladica, lišće i pupove vinove loze, rjeđe voćaka.
Odgrizene dijelove unose u hodnik iskopan u tlu, nakvase ih slinom te tako
naprave svojevrsnu silažu namijenjenu ishrani ličinki. Javljaju se uglavnom samo
u najistočnijim područjima Hrvatske. Ne iziskuju suzbijanje.
Obični hrušt (Melolontha melolontha L.)
Taj listorožac ubraja se u najpoznatije kukce u nas. Najčešći je u našim brdskim
krajevima Gorskog kotara i Like, no prisutan je i u drugim vlažnijim područjima
Hrvatske. Odrasli hruštevi hrane se lišćem voćaka, vinove loze te šumskih i
ukrasnih lišćara. U letnim godinama mogu izazvati golobrst. Njihove grčice žive
u tlu te oštećuju korijenje raznih biljaka. Mogu oštetiti i korijenje voćnih i loznih
sadnica, ali starije voćke ili čokote ne mogu oštetiti. Dosta štete nanose povrću,
jagodama i bobičavim voćkama. Običnom hruštu je srodna je vrsta šumski hrušt
(M. hippocastani Fabr.), koji je u nas znatno rjeđi. Obično hrušt ima trogodišnji ili
četverogodišnji ciklus razvoja, a šumski hrušt četverogodišnji razvojni ciklus.
Odrasli hruštevi dugi su 20-28 mm.
Pokrilje im je smeđe, a glava i nadvratni
štit crni. Mužjak ima uočljivo jače
razvijena ticala od ženke. Grčice su
svinuta tijela, blijedožute boje i smeđe
glave. Narastu do 60 mm.
Odrasli hruštevi javljaju se u travnju
i svibnju, čim temperatura zraka prijeđe
20 °C. Hrane se lišćem, najčešće s
rubnog drveća šuma ili voćnjaka,
SI. 141. Majski hrušt (prema: Bayer) drvoreda ukrasnog drveća i si. Nakon I
četrnaestak dana odvija se kopulacija i
ženke se zavlače u tlo na dvadesetak centimetara dubine, gdje odlažu prvu skupinu
od tridesetak jaja. Zatim se vraćaju na drveće, hrane se, te se ponovno zavlače u
tlo radi ovipozicije. Za ovipoziciju ženke preferiraju rahla obrađivana tla. U potrazi
za pogodnim mjestom za ovipoziciju lete do 2 km.

15U
 Nakon 30-40 dana iz jaja izlaze ličinke. Hrane se korijenjem biljaka. Prve
godine male ličinke ne prave nikakve štete, druge godine štete su veće, a treće
su godine ličinke najveće i najproždrljivije pa su i štete najveće. Ljeti te godine
ličinke se kukulje u tlu, a iz kukuljice se ubrzo razvije odrasli hrušt. Hrušt ostaje
u tlu do proljeća iduće godine. Tada izlazi iz tla i ciklus se ponavlja.
Klimatski, a manje drugi čimbenici, uzrokuju
masovnu pojavu hrušteva u pojedinim godinama
koje zovemo letne godine. Vodeći evidenciju o
tim godinama lako se mogu prognozirati godine
štete od odraslih hrušteva i godine kada grčice
mogu nanijeti štete. O intenzitetu pojave hrušteva
u letnoj godini ovisi i intenzitet napada grčica. No
u prognozi treba voditi računa i o omjeru liščara i
površina ugroženih od grčica: gdje je mnogo
liščara, a malo obradivih površina, veće su štete
od grčica zbog koncentracije ovipozicije na te
površine. Takav je slučaj u Gorskom kotaru i Lici sl 1 4 2 Grčica hrušta ( p r e m a .
gdje su najveće štete na gomoljima krumpiru koji Danon)
se često sadi na dnu vrtača. Tu smo povremeno
nalazili do tridesetak grčica po četvornom metru. No grčica ima mnogo i na livadama
i pašnjacima, gdje mogu izgristi sve korijenje. Zabilježili smo da se požutjeli travni
pokrov mogao poput saga odvojiti od tla. U tim brdovitim područjima grčice
pridonose ogoljavanju tala i eroziji, što uvelike povećava njihovu štetnost.
Štete od odraslih hrušteva zabilježene su na raznim vrstama lišćara na
rubovima šuma, u voćnjacima i na drvoredima, ali i na nekim usjevima. Tako smo
na Krbavskom polju utvrdili veće štete na jednom polju raži, gdje su hruštevi
pregrizli oko 50 % vlati. Zanimljivo je da su bili toliko brojni da su u jednom času
prekrili obližnju glavnu cestu te tako zbog opasnosti od sklizanja ometali promet.
Suzbijanje odraslih hrušteva rijetko je kada potrebno. Uglavnom dolazi u
obzir tamo gdje ima malo liščara pa je koncentracija odraslih oblika na njima
velika. Suzbijanjem se uništavaju odrasli oblici tako da se tresu s drveća ujutro
kad su hruštevi još ukočeni od hladnoće pa padaju sa stabla. Njima se može
hraniti perad. Kemijsko suzbijanje obavlja se samo za jakog napada, a i tada
samo na rubnim najjače zaraženim stablima šuma ili u drvoredima. Od insekticida
koriste se klorpirifos, triklorfon, piretroidi, a naročito fosalon, koji je manje opasan
za pčele.
Grčice se suzbijaju preventivno svuda gdje se očekuje jači napad (npr. druge
ili treće godine nakon jakog leta hrušteva) ili gdje se pregledom tla utvrdi veći
broj grčica. Najsigurnije je odluku o primjeni insekticida donijeti na temelju
pregleda tla kako je opisano kod žičnjaka. Pragom odluke pred sadnju krumpira
smatra se 2-3 grčice po četvornom metru u trećoj, odn. 3-5 grčica u drugoj godini
njihova razvoja. Slične su vrijednosti praga odluke i za druge rijetke usjeve i povrće,
a za strne žitarice su 3 puta veće. Za voćne i lozne rasadnike taj je broj 1-2 grčice
po m2.

151
 Blizu objekata namijenjenih za voćni i lozni sadni materijal (rasadnici, nove
plantaže) ili jagode treba u letnim godinama sprečavati odlaganje jaja suzbijanjem
odraslih oblika na obližnjim liščarama. Zemljište treba 10 dana nakon početka
leta hrušta temeljito obraditi jer u sasvim golo zemljište ženke nerado odlažu jaja.
Ovu obradu treba ponoviti čim se pojave korovi, a njome se i mehanički uništavaju
eventualno ipak odložena jaja.
Ako se ipak razvije zaraza grčicama preko navedenog praga odluke, mogu
se koristiti zemljišni insekticidi. Primjenjuju se klorpirifosetil, foksim, karbofuran,
klormefos i drugi insekticidi, i to ili širom uz inkorporaciju ili se unose u redove
pri sjetvi ili sadnji biljaka odnosno primjenjuju oko sadnih rupa. Po jednoj sadnoj
rupi obično se koristi 5-10 g granuliranih pripravaka.
Prije sadnje krumpira mogu se upotrijebiti pripravci na osnovi karbofurana,
klorpirifosetila, foksima i imidakloprida, a na ostalom povrću klorpirifosetila i
foksima. U iznimnim slučajevima potrebe za zaštitom ratarskih usjeva mogu se
primijeniti svi insekticidi navedeni kod žičnjaka. U svijetu se intenzivno istražuju,
a mjestimice počinju primjenjivati i biološki insekticidi na osnovi gljivice
Metarrhizium anisopliae i nekih drugih vrsta gljivica. Treba istaći da su prve
pokuse pripravama gljivice M. anisopliaeu prirodi 1929- godine obavljali hrvatski
istraživači (Hergula) u Zagrebu.

Veliki šareni hrušt (Polypbylla fullo Far.) u nas je prisutan na nekim pjeskovitim
zemljištima. Dugačak je 25-40 mm. Na smedem pokrilju ima bijele šare. Grčica
dosegne 80 mm duljine. Može se hraniti i korijenjem vinove loze. Razvoj traje 3-
4 godina.

Mali proljetni hrušt (Miltotrogus /Rhizotrogus/ aequinoctialis Hbst.) i mali

ljetni hrušt (Amphimallon solstitialeL.) svuda su prisutni, no uglavnom samo
pojedinačno. Slični su običnom hruštu, od kojeg su za jednu trećinu manji: duljina
tijela 12-18 mm. Odrasli oblici proljetnog hrušta lete u travnju (blizu ekvinocija),
a odrasli oblici ljetnog hrušta u lipnju (u vrijeme solsticija). Grčice žive u tlu, gdje
se hrane različitim korijenjem. Narastu do 20 mm. Razvoj traje najčešće 2 godine.

Anoksija (Anoxiapilosa F.) rijetka je vrsta. Javlja se na pjeskovitim tlima. Imago

je smeđe boje, dug oko 20 mm.

Žitni pivci (Anisoplia austriaca Hbst. i druge vrste tog roda) često se uočavaju
na klasovima strnih žitarica. Štetniji su u sušnim područjima i nakon sušnih godina.
Hrane se zrnjem u mliječnoj zriobi. Jedan imago uništi ili ošteti desetak klasova.
Imago ima smeđe pokrilje, a neke vrste na njemu imaju crnu šaru u obliku križa.
Tijelo im je dugo oko 15 mm. Najbrojniji su na rubovima polja. Neznatno su
štetni, osim ako se prenamnože. Ličinke štete izgrizanjem korijenja. Izrazito su
polifagne pa najveće štete čine na rijetkim nezakorovljenim usjevima. Ciklus
razvoja traje 2 godine. Brojnosti pivaca pogoduje monokultura strnina. Pragom
2
odluke smatra se 4-6 ličinki na m .

152
Japanski pivac (Popillia japonica Newman)
Taj je štetnik odavno unijet u neke dijelove Sjeverne Amerike iz Japana. Sada
je najvažniji potencijalni štetnik za Europu i Hrvatsku. U Europi je otkriven samo
na Azorima. Već je desetak puta nađen na europskim uzletištima (te uništen) pa
se možda već udomaćio negdje u Europi ali još nije otkriven.
Kornjaš ima ovalno tijelo, dugo 8-11 mm, metalno zelene boje. Pokrilje mu je
bakrenosmede boje, a ne pokriva zadnje abdominalne segmente. S obje strane
tih segmenata vidljivo je po pet bijelih dlakama obraslih mjesta, a na dorzalnoj
strani zadnjeg segmenta još dva takva mjesta. To su i glavne oznake prema kojima
se lako prepoznaje. Ličinka je bijela, tipa grčice, naraste do 32 mm duljine. Kukuljica
je duga oko 14 mm.
Karantenski štetnik za
cijelu Europu, nalazi se na
Al listi tih štetnika. Njegovo
otkrivanje uzrokovat će
velika ograničenja u
prometu iz zaraženog
podaičja. Najveća opasnost
prijeti u blizini uzletišta na
koja slijeću zrakoplovi koji
dolijeću s atlantske obale
SAD. Naime, u blizini
uzletišta na toj obali
primjećena su česta rojenja
toga štetnika, pa može lako
uletjeti u zrakoplov ili biti
unijet robom kojom se sl 143 Japanskipivci
zrakoplov tovari.
Uspoređujući američke biometeorološke podatke o toj vrsti s klimatskim
pokazateljima za Hrvatsku, mi smo (Igre Barčić, Maceljski) zaključili da postoji
mogućnost masovne pojave tog štetnika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i nekim
dijelovima Hrvatskog primorja. Pojačani razvoj moguć je i u središnjoj Hrvatskoj.
U istočnoj Hrvatskoj i Istri moguća je njegova aklimatizacija i umjereni razvoj, a u
Gorskom kotaru i Dalmaciji razvoj nije moguć.
Odrasli oblik hrani se lišćem oko 300 različitih biljnih vrsta, najčešće voćaka,
ukrasnog drveća te zeljastih biljaka. Posebice preferira biljke iz rodova A cer,
Aesculus, Betula, Castanea, Glycine, Juglans, Malus, Platanus, Populus, Prunus,
Rosa, Rubus, Salix, Tilia, Ulmus i Vitis. Vrlo je proždrljiv te izgriza lišće, ostavljajući
samo žile. Može oštetiti i različite plodove. Ličinke se hrane korijenjem ratarskih
i povrtlarskih biljaka, livadskog ali i drvenastog bilja, također praveći velike štete.
Prezime ličinke drugog ili trećeg stadija u tlu na 5 do 15 cm dubine. Kukulje
se u tlu. Krajem lipnja javlja se odrasli oblik. On živi 30-45 dana. Ženke odlažu
jaja u tlo. Ličinke prolaze tri stadija razvoja. Termofilnija je vrsta, s optimalnim
razvojem između 17,5 i 27,5 °C.

153
 Za sada treba samo pojačati napore za pravovremeno otkrivanje zaraze,
posebice u blizini uzletišta. Ako se otkrije treba provesti radikalne mjere eradikacije
(izolacija nalazišta, dezinsekcija lokaliteta itd.). Nakon udomaćenja, odrasli oblici
i ličinke suzbijat će se insekticidima na sličan način kao obični hrušt.

Lozin zlatar (Anomala vitis F.) pojavljuje se povremeno u većem broju na

ograničenom području, najčešće na pijescima. Zelene je boje, dugačak 12-15
mm. Kornjaš izgriza lišće loze i voćaka, a ličinke žive u tlu te izgrizaju korijenje
različitih biljaka.

Zeleni zlatar {Anomala aenea De Geer) sličan je lozinom zlataru, samo je

nešto manji. Šteti vrbi i drugom drveću.

Vrtni ružičar (PhylIopertha horticola L.) polifagna je vrsta. Napada lišće i posebice
cvjetove različitih vrsta voćaka i daigog drveća, a katkad oštećuje i plodove voćaka.
Glava i nadvratni štit metalnoplave su boje, a pokrilje mu je smeđe. Tijelo je
dugo 9-12 mm. Periodični je štetnik. Let počinje u svibnju, a leti do srpnja. Izraziti
je heliofil. Grčica oštećuje korijenje, posebice livadske i pašnjačke vegetacije. U
planinskim područjima Bosne zabilježeno je do 532 ličinke po m2.

Dlakavi ružičar (Tropinota /Epicometis/ hirta Poda)

U pojedinim godinama i na pojedinim područjima može biti vrlo važan štetnik.
Javlja se periodično u velikim razmacima, često migrira na velike udaljenosti.
Tijelo mu je crne boje, dugo oko 10 mm, obraslo bijelim ili žućkastim dlačicama.
Napada cvjetne pupove i cvjetove raznog bilja, pa i većine voćaka, redom cvatnje.

SI. 144. Dlakavi ružičari i zlatne mare na SI. 145. Crni ružičari na cvijetu (snimio
cvijetu ruže (snimio M. Maceljski) M. Maceljski)

Vrlo je čest na ruži. U pedesetim godinama bio je važan štetnik cvjetova uljane
repice, a u šesdesetim godinama ovog stoljeća nanosio je velike štete nasadima
jabuka i daigih vrsta voćaka u Slavoniji. Od tada se više ne javlja iole brojno, iako
je u nekim susjednim zemljama i dalje važan štetnik bobičavih voćaka. Izgriza
plodne organe cvjetova pa štete mogu biti velike. Često se uvlači u cvjetove.
Ličinka živi u tlu.

154
 Suzbijanje nije potpuno riješeno, prije svega zato jer se javlja u vrijeme cvatnje,
kada cvijet oblijeću pčele, pa se ne smiju koristiti za pčele opasni insekticidi.
Želučano djelovanje insekticida ne dolazi do izražaja jer se ružičar hrani većinom
unutarnjim dijelovima cvijeta, a kontaktno djelovanje oslabljeno je dugim
dlačicama kukca. Budući da se u novije vrijeme više ne javlja brojno, nisu istražene
mogućnosti primjene niza novijih insekticida, primjena kojih bi se svakako morala
vremenski podesiti tako da ne šteti pčelama. Prije pojave novijih insekticida
najbolja ali nepotpuna zaštita od ovog štetnika postizavana je primjenom
endosulfana.
Crni ružičar (Oxythirea funesta Poda).
Nema dlačice poput dlakavog ružičara, nego bijele pjege na crnom tijelu.
Dugačak je oko 10 mm. Njegova pojava redovitija je ali manje brojna od pojave
dlakavog ružičara. Napada cvjetove ali i mekane plodove, npr. krušaka, u kojima
proširuje rupe u koje se zatim uvlači.
Zlatne mare (Cetonia aurata L., Protaetia/Potosia/'vrste) javljaju se najčešće u
našem obalnom području, gdje mogu napraviti izvjesne štete raznim vrstama
voćaka mekana ploda. Najveće su štete zabilježene na breskvama, kruškama i

SI. 146. Zlatna mara na cvijetu SI. 147. Zlatne mare i ružičari u plodu
(snimio M. Maceljski)

smokvama. Često se ubušuje duboko u te plodove. No, početno oštećenje mora

napraviti ptica ili neki drugi štetnik. Izgrizaju i dijelove cvijeta ruže, voćaka,
oleandra i drugog ukrasnog bilja. Zelene su boje, katkada bakrenastog sjaja.
Dugačke su 15-25 mm.

KLISNJACI, ŽIČNJACI - ELATERIDAE

Klisnjaci su kornjaši uska tijela, duga najčešće 7-15 mm, tamne boje. Pronotum
je s obje strane izdužen prema natrag. Na ventralnoj strani prvog prsnog segmenta
ima izraslinu poput šiljka koja ulazi u otvor na abdominalnom dijelu te omogućuje
ako klisnjak padne na leda, da skoči u zrak i padne na noge. Prema tome su i
nazvani klisnjaci. Ne prave štete, iako se hrane i lišćem kulturnog bilja. Ličinke

155
klisnjaka žute su boje, uskog i izduženog, tvrdog tijela, pa liče komadiću mjedene
žice. Narastu do 35 mm duljine. Prema izgledu nazvani su žičnjaci. Žičnjaci se
hrane korijenjem različitih biljaka.
Žičnjaci se ubrajaju u najveće štetnike naših ratarskih usjeva. Na to ukazuje
i opseg primjene zemljišnih insekticida za njihovo suzbijanje: na oko 40-50 %
površina pod kukuruzom (na većim imanjima) i na oko 90% površina pod
šećernom repom. Štete i suncokretu, krumpiru, povrću i drugim usjevima rijetkog
sklopa, a povremeno su toliko brojni da štete i strnim žitaricama. Njihova je
štetnost (ne brojnost) mnogostruko narasla nakon uvođenja herbicida u široku
praksu.

SI. 148. Plješine u kukuruzu nastale SI. 149. Plješine u šećernoj repi nastale
napadom žičnjaka (snimio M. Maceljski) napadom žičnjaka (snimio M. Maceljski)

Seljaci premalo suzbijaju žičnjake pa trpe dosta velike štete. Osnovni je razlog
tome nemogućnost kurative, tj. suzbijanja žičnjaka kad je biljka već zasijana, a
štete su postale vidljive. U to vrijeme nema više mogućnosti suzbijanja tih štetnika.
Žičnjake treba suzbijati preventivno, tj. prije sjetve ili u vrjjeme sjetve, jer žive u
tlu, oštećujući korijenje i podzemne dijelove biljaka, pa se nakon sjetve insekticidi
ne mogu unijeti u tlo tako da dopru do njih. A svako preventivno suzbijanje mora
se zasnivati na stručnom predviđanju potrebe takvog suzbijanja. Suzbijanje na
svim površinama, odnosno suzbijanje "za svaki slučaj" štetno je i skupo, te nije
alternativa nikakvom suzbijanju. Bolje je žičnjake uopće ne suzbijati pa pretrpjeti
štete, nego provesti totalno suzbijanje na pamet na svim površinama (zbog
ekoloških i gospodarskih razloga). Treba forsirati stručno suzbijanje na temelju
rezultata pregleda tla ili drugih čimbenika koje ćemo kasnije navesti.
Prema opsegu suzbijanja žičnjaci su štetnici koji se suzbijaju na najvećoj
površini u Hrvatskoj. Zanimljivo je da je njihova brojnost u porastu, što se pripisuje
smanjenju broja njihovih prirodnih neprijatelja - trčaka. Tako je u Vojvodini 196l.-
1970. g. utvrđeno 1,8 žičnjaka/m2,1971.-1980. g. 3,9 /m2, a 1981.-1990. g. već 4,5
žičnjaka na m2, ali u istom razdoblju smanjivao se broj grabežljivih trčaka
(Čamprag).
U nas je prisutno više vrsta žičnjaka (klisnjaka). Prema zašiljenom konusnom
zatku lako se prepoznaju ličinke najštetnijeg roda Agriotes. Ličinkama roda

156
Melanotus zadak završava s tri izrasline poput trozuba, a ličinkama rodova
Selatosomus, Athous, Limonius i Corymbites je račvast zadak. Rod Agriotes
mjestimice je zastupljen s 88-98 % jedinki u populaciji žičnjaka.

SI. 150. Žičnjak na gomolju, šteta od žičnjaka i (lijevo) od sovica (snimio

D. Bertić)

Rod Agriotes obuhvaća četiri

važnije vrste.
U istočnoj Slavoniji i Baranji,
mjestimice i u drugim dijelovima
Hrvatske, dominantna je vrsta Agriotes
ustulatus Schall. Ličinka naraste do 25
mm duljine. Imago je dug 9-12 mm.
Prema starijim podacima razvoj traje 3
godine odnosno odvija se kroz 4
kalendarske godine, no neki su
bugarski podaci ukazivali da razvoj
može završiti za 3 kalendarske godine. s
i. 1 5 1 . Prerezgomolja oštećenog od
Najnoviji talijanski podaci (Furlan) žičnjaka (snimio M. Maceljski)
potvrđuju da razvoj traje samo 2 godine
odnosno prolazi kroz tri kalendarske godine. Ličinka prolazi kroz 13 razvojnih
stadija. U godini nakon ovipozicije u lipnju se nalazi u sedmom stadiju i dosiže
oko 10 mm duljine. Dio ličinki te godine završava razvoj, a kukulji se idućeg
proljeća, dakle treće kalendarske godine, a dio se kukulji još istog ljeta, no u oba
slučaja imago se javlja tek treće godine.
U Slavoniji i Baranji druga je po brojnosti vrsta A. sputatorL. Ličinka naraste
do 18,5 mm, imago je dug 6-8 mm. Smatra se da razvoj traje 4 godine, odnosno 5
kalendarskih godina.

157
 Agriotes lineatus L. važna je vrsta u zapadnom dijelu Posavine. Mjestimice je
ima više od 95 % u populaciji žičnjaka. Ličinke narastu do 25-27 mm duljine.
Imago mjeri 7- 10 mm. Razvoj traje 3-4 godine odnosno odvija se za 4-5
kalendarskih godina. U Posavini, a i drugdje, važna može biti i vrsta A. obscurusL.

SI. 152. Klisnjak

Razvoj i ponašanje navedenih vrsta

žičnjaka slični su. Od početka do kraja
ljeta klisnjaci odlažu jaja u površinski
sloj tla. Ako je tlo suho, ovipozicija se
zbiva dublje. Jedna ženka može
odložiti između 70 i 500 jaja. Za razvoj
jajeta, koji traje 2-4 tjedna, potrebno je
da sloj tla u kojem se nalazi sadrži
dovoljno vlage. U protivnom jaja
ugibaju. Embrionalni razvoj vrste A.
ustulatus pri 15 °C traje 45 dana, a pri
25 °C samo 14,1 dan. Izlegle ličinke bezbojne su i providne, hrane se organskom
tvari koja se nalazi u tlu. Tijekom prve godine razvoja, nakon 2-5 presvlačenja,
dosižu oko 5-6 mm duljine. U vrijeme presvlačenja ličinke miruju nekoliko dana.
Druge godine razvoja ličinke narastu do 12-14 mm. Tijelo im požuti i očvrsne.
Oštećuju korjenčiće različitog bilja. Ovisno o razvoju, koji može trajati 3-5
kalendarskih godina, druge godine najveće štete prave ličinke koje se u trećoj
godini preobrazuju u odrasle oblike (npr. A. ustulatus). Ima vrsta kojima ličinke
nanose štete i treće godine, kad se preobrazuju u odrasle oblike, ali oni, međutim,
tek nakon prezimljenja, četvrte godine izlaze iz tla. Treba istaći da ovisno o vanjskim
uvjetima, posebice ovisno o temperaturi, ista vrsta može imati dvogodišnji ili
trogodišnji, odnosno trogodišnji ili četverogodišnji razvoj. Kukuljenje se zbiva u
tlu i traje 2-4 tjedna.
Kao donji prag razvoja za vrstu A. sputator(a slično i za ostale) smatra se 10 °C.
Suma efektivnih temperatura potrebna za razvoj jaja kreće se između 200-300 °C, za
ličinke oko 3-300 °C, za kukuljice 120-130 °C, a za sazrijevanje imaga 200 °C (prema
bugarskim i ruskim autorima). Talijanski podaci ukazuju da za potpuni razvoj vrste
A. ustulatus suma efektivnih temperatura viših od 10 °C treba dostići 4100 °C.

158
 Za vrijeme višegodišnjeg razvoja ličinke migriraju vertikalno i horizontalno.
Vertikalnu migraciju uvjetuje potreba za vlažnijim horizontima (ljeti se spuštaju
dublje), odnosno za višom toplinom (pred zimu se opet spuštaju dublje). O ovoj
migraciji valja voditi računa pri pregledu tla i suzbijanju. Ako se vrlo rano u proljeće
koriste insekticidi kratkog rezidualnog djelovanja (npr. pred sjetvu šećerne repe),
može njihovo djelovanje izostati, jer su tada ličinke još dublje u tlu, a kad stignu u
gornje horizonte gdje je sredstvo primijenjeno, ono je već izgubilo djelovanje.
Naročito pri migraciji pred zimu ličinke se mogu spustiti više desetaka cm duboko
u tlo.
Horizontalna migracija izazvana je potragom za hranom. Ličinke privlači
korijenje koje izlučuje C02 pri čemu osjećaju i vrlo niske koncentracije u tlu. Ne
prave veće razlike između vrsta biljaka korijenjem kojih se hrane pa tako oštećuju
stotine vrsta kulturnih i korovskih biljaka. Prema ruskim podacima privlači ih
lizin, aminokiselina koju izlučuje korijenje. Dnevno mogu prijeći desetak cm.
Ipak trebaju nekoliko, katkad i desetak dana, da sa sredine između dva reda neke
kulture, u kojoj nema korova, nadu kulturnu biljku unutar reda. I to je drugi
razlog zašto su potrebni insekticidi nešto duljeg rezidualnog djelovanja, da se,
naime, ne bi desilo da pri primjeni insekticida samo unutar reda oni izgube
djelovanje prije nego što ličinke dođu do kulturne biljke.
Ličinke se hrane kašom u koju pretvaraju korijenje kojim se hrane. Budući
da pri tome otpada dosta tvrdih ili neusitnjenih djelića, one prave znatno veće
štete nego bi to bilo kad bi se hranile svim dijelovima biljke. Štetnost povećava i
njihova potreba za vodom. Tražeći vodu u biljci, za sušna vremena ili u aridnijim
područjima naprave mnogo veće štete nego ako u tlu ima dosta vlage. Zato su i
štetniji u našim istočnim područjima. Treba istaći da se hrane korijenjem, izgrizaju
i uvlače se u vrat korijena mnogih biljaka, u gomolje krumpira, u korijen mrkve i
repe, a katkad i u sjeme, npr. kukuruza. Glavna šteta nastaje prorjedivanjem
sklopa, no i mnoge preostale biljke, ako imaju oštećen korijen, zaostaju u razvoju.
Za jakog napada(više žičnjaka na jednu biljkujmogu uništiti biljku šećerne repe s
4-6 para listova ili kukuruz visok pedesetak cm.
Najveće štete nanose žičnjaci usjevima rijetkog sklopa. Najugroženiji je
kukuruz, šećerna repa i suncokret, nadalje duhan, krumpir te povrće. Bušenjem
hodnika u gomoljima krumpira znatno smanjuju njihovu vrijednost, iako neznatno
utječu na prirod. Zabilježene su i veće štete na strnim žitaricama, no samo za
doista jakog napada. Zbog polifagnosti žičnjaka, na njihovu štetnost uvelike utječe
prisutnost korova. Na usjevima na kojima su herbicidi djelotvorni, kao npr. na
kukuruzu, žičnjaci ne nalaze druge hrane, pa se napad koncentrira na kukuruz.
Doista je uvođenje triazinskih herbicida oko 1960. g. u nas mnogostruko povećalo
štetnost žičnjaka (ne njihovu brojnost), što smo mi prvi eksperimentalno dokazali
i objavili (Maceljski). Uvođenje tih herbicida u široku uporabu izazvalo je naglo
povećanje potrebe suzbijanja žičnjaka ponajprije u kukuruzu, no kasnije i u drugim
usjevima u kojima se također proširila primjena herbicide. Povećanje štetnosti
žičnjaka za šećernu repu izazvano je (osim uništavanjem korova herbicidima)
ponajviše novom tehnologijom sjetve "na stalno mjesto". Sjetva na stalno mjesto

159
traži borbu za svaku biljku ako se želi postići optimalni sklop, što ranije, dok se
sijalo višeklično sjeme, nije bilo potrebno.
Veliki je utjecaj stupnja zakorovljenosti na štetnost žičnjaka pri njihovoj istoj
brojnosti. Razlog je tome njihova polifagnost: na zakorovljenim površinama teže
nalaze korijenje kulturne biljke, a na nezakorovljenoj površini svi se žičnjaci
koncentriraju na kulturne biljke. Na velikim imanjima na kojima su zaposleni
agronomi, pa se korovi stručnije i uspješnije suzbijaju, prijeti veća opasnost od
žičnjaka nego na mnogim seljačkim površinama (iako već i mnogi seljaci uspješno
koriste herbicide).
Unazad dvadesetak godina predložili smo, a i dalje predlažemo, da se
herbicidi što više koriste tretiranjem samo unutar reda (prskanjem traka) biljaka.
Time bi se omogućio razvoj korova između redova, a oni bi privukli veći dio
žičnjaka pa bi se smanjio njihov napad na kulturnu biljku. To bi smanjilo potrebu
za primjenom "zemljišnih" insekticida (a smanjilo i potrošnju herbicida), te bi
vodilo u pravcu ekološki i ekonomski povoljnije zaštite, kakvu zapravo želimo.
Korovi između redova mogu se kasnije, kad počnu ometati kulturnu biljku, uništiti
mehanički (kultivacijom) ili post-emergence primjenom herbicida. Time bi se tlu
vratilo i nešto organske tvari koje i tako nedostaje.
U početku našeg prikaza o žičnjacima već smo spomenuli važnost
poznavanja njihove brojnosti prije sjetve (ili sadnje). O tome ovisi odluka o
suzbijanju, koja se mora donijeti prije sjetve, jer kasnije suzbijanje žičnjaka više
nije moguće. Gotovo je sigurno da će nakon preoravanja neobrađenih površina
zaraženost žičnjacima biti velika te da će zahtijevati zaštitu kulturne biljke jer
takve površine privlače klisnjake te na njih najčešće odlažu jaja. Sličan je slučaj i
s lucerištima i djetelištima. U jednogodišnjim usjevima ugroženost pojedine kulture
ne ovisi toliko o usjevu koji je tu bio prethodne godine, nego o usjevima koji su
bili dvije ili tri godine ranije. Naime, ličinke žičnjaka nanose najveće štete tek
treće ili četvrte godine nakon usjeva na kojeg su odložena jaja. U prikladne usjeve
koji privlače klisnjake ubrajaju se i strna žita te svi usjevi koji su gustog sklopa ili
jače zakorovljeni. Zapuštena zemljišta, kakvih je sada mnogo zbog posljedica
ratnih zbivanja, najčešće su jako zaražena žičnjacima.
Na odluku o suzbijanju može utjecati i poznavanje povijesti table (parcele),
tj. podaci evidencije koju neka naša velika imanja vode za svaku parcelu (tablu).
Naročito su važni predusjevi, prethodne primjene insekticida i registracija šteta
na prethodnim usjevima. Primjerice, ako je prethodne godine ili prije dvije godine
korišten insekticid tretiranjem cijele površine, ne treba očekivati štete na
ovogodišnjem usjevu. Naprotiv, ako su na prethodnom usjevu zabilježene manje
štete od žičnjaka koji još nisu bili pri završetku svog razvoja (npr. duljine tijela 10
-15 mm), a nikakvo suzbijanje nije provedeno, treba očekivati veliku štetu.
Ipak se točna slika brojnosti žičnjaka, a time i o potrebi suzbijanja, dobiva
samo pregledom tla. Pregled tla obavlja se prije sjetve kopanjem jama 25 x 25
cm na težim tlima naših zapadnih područja, odn. 50 x 50 cm na rastresitijim tlima
kakvih ima u našim istočnim područjima. Dubina je jame najčešće 20-25 cm
odn. jedna duljina lopate, no tu dubinu treba podesiti položaju žičnjaka koji se

160
 pronalaze. Ako se pregled obavlja dok je do još vrlo hladno ili pak jako suho,
žičnjaci su dublje, pa treba i jame kopati na veću dubinu. Naprotiv, u vrijeme
pred sjetvu kukuruza, katkad je dovoljno kopati samo petnaestak cm. Sva zemlja
iz ovih jama izbacuje se na rasprostrtu plastičnu foliju, rukama drobi i pregledava.
Usitniti treba svaku grudicu veću od 1 cm. To nije lako učiniti na težim glinastim
tlima, pa naša iskustva pokazuju da ekipa od tri radnika u jednom danu na tim
tlima može pregledati zemlju iz samo 10-15 jama (25 x 25 cm). Naprotiv, učinak
u lakim, pjeskovitim tlima višestruko je veći.
Pri pregledu mogu
radnici sve nađene štetnike
(ako poznaju njihov
izgled) ili pak sve kukce na
koje naiđu stavljati u
posude (npr. staklenke od
0,5 1) sa 70 %-tnim
alkoholom. U istu se
posudu mogu stavljati
kukci iz svih jama iste
parcele. Nalaz treba
identificirati i prebrojiti
stručnjak te izračunati
zarazu žičnjacima (odn.
posebno drugim vrstama
Si. 154. Pregled tla na tečaju za agronome u Vinkovcima
štetnika koji žive u tlu) na
2 1962. g. (snimio M. Maceljski)
m . Ako se pregledava
zemlja iskopana u jamama 25 x 25 cm, tada se broj nađenih štetnika svake skupine
(npr. žičnjaka) množi sa 16 (jer je 25 x 25 cm jedna šesnaestina m2), a ako se
kopaju jame 50 x 50 cm, tada se broj nađenih štetnika množi sa 4. Dobiveni
2
umnožak podijeli se s brojem jama i tako se dobije broj štetnika na m . Ako se u
sastavu ekipe koja pregledava tlo nalazi osoba koja poznaje štetnike, može ta
osoba odmah utvrditi brojnost štetnika te tako racionalizirati tijek daljnjeg pregleda
tla.
Broj jama koje treba kopati da bi se dobila što vjernija slika, ne samo prosječne
brojnosti, nego i rasporeda žičnjaka na nekoj parceli, ovisi o ujednačenosti te
površine. Na tabli koja je ista već niz godina, s istom povijesti (plodored, tretiranja
itd), treba manje jama nego na tabli formiranoj nedavno. I neravnosti (depresije),
nagib, dakle konfiguracija table, utječu da treba kopati više jama. Prosječno za
male parcele treba najmanje 5-8 jama, za parcele od 1 do 5 ha treba 8-10 jama, za
parcele od 5-10 ha 10-15 jama, za parcele od 10-50 ha treba prosječno 0,5-1,5
jama po ha, a za parcele veće od 50 ha treba 0,25-0,5 jama po ha. Jame trebaju
biti raspoređene pravilno po čitavoj površini.
Međutim, pri pregledu velikih tabli moguće su i velike racionalizacije u
vremenu pregleda tako da se odmah utvrđuje stupanj zaraženosti. U tom slučaju
(ako ekipa ima osobu koja poznaje štetnike) isprva se pregledava tlo u nekoliko
jama raspoređenih po cijeloj površini. Ako se u tih nekoliko jama (dakle u znatno
manje jama nego što je propisano) utvrdi znatno više žičnjaka od praga odluke,
nije potrebno pregledati tlo u svim jamama jer je očito zaraza tako velika da se
mora donijeti odluka o suzbijanju. Ako se, pak, u niti jednoj jami ne nade štetnika,
odluka je teža, pa treba pregledati barem polovicu propisanog broja jama ako se
želi donijeti negativna odluka, tj. da zaštita nije potrebna.
Ovaj spori i dosta mučan način utvrđivanja brojnosti žičnjaka (i drugih štetnika)
u tlu pokušalo se mehanizirati. Tako je u Mađarskoj napravljena sonda (Tothova
sonda) koja se sastoji iz šupljeg cilindra pričvršćenog na hidraulični uređaj traktora.
Tim se uređajem sonda utisne u tlo i izvadi napunjena zemljom, koja se istisne u
vrećice, transportira u ekonomsko dvorište i tamo pregleda prisutnost štetnika.
Budući da je količina zemlje u sondi znatno manja od količine koja se pregledava
u jednoj jami, treba uzeti 3-4 puta više uzoraka od prije spomenutog broja jama.
Ipak to ide dosta brzo. No nedostatak je što treba prevesti veće količine zemlje
na mjesto pregleda i što prije spomenuta racionalizacija (smanjenje broja jama)
pri većoj zarazi nije moguća.
U Mađarskoj je Manninger pokušao sjetvom lovnih biljaka privući žičnjake.
Nakon žetve strnina na preorano tlo čisto od korova na više se mjesta baca šaka
sjemena pšenice. Iznikli buseni trebali su privući žičnjake pa bi se njihovim
pregledom lakše utvrdio napad. No radi nicanja korova i teškoće pri
preračunavanju nalaza na m2 ta metoda nije prihvaćena u praksi.
Pragom odluke (kritičnom brojkom) za suzbijanje žičnjaka prije početka
široke primjene herbicida u kukuruzu (do 1962. g.) smatrano je 15-30 žičnjaka na
m2 (Kovačević). Danas su te brojke sasvim drukčije. U zapadnim vlažnijim
područjima, gdje radi dostatne vlage jedna jedinka napravi nešto manje štete,
pragom odluke smatra se 3-5 žičnjaka na m 2 pred sjetvu kukuruza, šećerne repe,
suncokreta, povrća, rasadivanje duhana i povrća te sadnju krumpira. U istočnim
aridnim područjima ta je brojka znatno manja i iznosi 1-3 žičnjaka na m2. Raspon
u navedenim brojevima odnosi se na stupanj zakorovljenosti (više korova veća
brojka), očekivani prinos (viši prinos - manja brojka), očekivane vremenske prilike
u vrijeme nicanja (hladnije vrijeme - sporije nicanje - veća opasnost - niža brojka)
i si. Aridnim područjima naše zemlje smatramo istočnu Slavoniju i Baranju. Za
strne žitarice vrlo se rijetko uopće planira zaštita od žičnjaka, no ona bi bila
2
potrebna ako bi po m bilo više od 15 (u aridnim) odn. 25 žičnjaka (u zapadnijim
područjima). Kao što smo već spomenuli, štete na strninama znatno su manje
zbog njihova gustog sklopa. Treba spomenuti da veći broj žičnjaka u jednoj sadnoj
rupi voćne sadnice može jako oštetiti njezin korijen i uzrokovati propadanje voćke.
Pragovi odluke mnogo ovise i o metodi primjene insekticida, odn. obrnuto,
o brojnosti žičnjaka može ovisiti i izbor metode suzbijanja (tablica 2.).
Objasnimo i jednim primjerom preračunavanje nalaza žičnjaka u pojedinim
jamama i primjere racionalizacije takvih pregleda. Na parceli od 50 ha planirali
smo iskopati 25 jama velične 25 x 25 cm. Prvo kopamo desetak jama ravnomjerno
raspoređenih po cijeloj parceli da bismo dobili orijentaciju o zarazi. Primjerice,
nalazimo: 1,3,0,0,2,1,1,0,1,1 žičnjaka, ili ukupno 10 jedinki. Ovu brojku množimo

162
sa 16 ( = 160 ) i dijelimo s brojem jama (10) te dobivamo zarazu od 16 žičnjaka po
m2. To je toliko jaka zaraza da otpada svaka dvojba o potrebi suzbijanja, pa
prema tome i potreba nastavka pregleda preostalih 15 planiranih jama na toj
parceli. Dakle, na osnovi vrlo jake zaraze u 10 pregledanih jama možemo se
odlučiti za zaštitu tog usjeva. Ako bismo tim pregledima našli zarazu blizu pragu
odluke, tada bismo trebali nastaviti pregled i tek na osnovi brojnosti u svih 25
jama donijeti odluku.

SI. 155. Čimbenici koji utječu na učinkovitost insekticida u tlu

Intenzitet zaraze
I
Prognozirani
SI. 155. Čimbenici koji utječu na učinkovitost insekticida u tlu
Spomenuti način da se štetnici odmah razvrstavaju i broje ima još jednu
prednost. Naime, može se u jamama kopanim samo na jednom dijelu parcela
nalaziti zaraza iznad praga odluke, a u drugom dijelu znatno ispod praga. Tada
se može povući granica između jače zaraženog i slabo (ili nikako) zaraženog
dijela te donijeti odluku da se zaštitne mjere provedu samo na prvom dijelu parcele.
Otkrićem feromona koji privlače klisnjake otvaraju se nove mogućnosti ne
samo lakšeg uočavanja brojnosti, nego i suzbijanja imaga. Takvi se feromoni
specifični za svaku pojedinu vrstu klisnjaka već proizvode i mogu nabaviti u
Mađarskoj. Postavljanjem svijetložutih ili bijelih ljepljivih ploča što niže uz zemlju
također je moguće pratiti brojnost klisnjaka tijekom ljeta te prognozirati jačinu
ovipozicije. Otkriveno je da neki kemijski spojevi, primjerice lizin, privlače žičnjake,
pa bi uporaba takvih spojeva mogla pojednostavniti utvrđivanje njihove brojnosti.
Na brojnost žičnjaka djeluju mnoge agrotehničke mjere. Zapravo svaka
mehanička obrada negativno utječe na njihovu brojnost, a manje smeta njihovim 163
najvažnijim prirodnim neprijateljima - trčcima. Neke kulturne biljke smanjuju
brojnost žičnjaka: heljda, lan, konoplja, proso, grah. Sjeme slabije kvalitete, koje
će sporije nicati, bit će jače oštećeno. Prerana sjetva produljuje stadij klijanja i
nicanja, a tada su biljke najosjetljivije na napad. Mineralna gnojiva, koja razvijaju
amonijak, štete žičnjacima. Irigacija pogoduje brojnosti žičnjaka, iako se štetnost
jedne jedinke smanjuje. Sve mjere njege usjeva koje povoljno utječu na brzi razvoj
biljaka smanjuju štete od žičnjaka. Česti uzgoj strnih žita, a pogotovo lucerne i
djeteline, povećava brojnost žičnjaka.
Od prirodnih neprijatelja žičnjaka najvažniji su trčci (Carabidae). Pripadaju
brojnim rodovima Carabus, Pterosticbus, Poecilus, Nebria i dr. Istraživanja su
pokazala stalno smanjenje njihova broja na površinama na kojima se redovito
primjenjuju "zemljišni" insekticidi. Prilikom obrade mnoge žičnjake uništavaju
ptice, naročito vrane, pa je pretragom želuca nađeno više stotina ličinki žičnjaka
u jednoj vrani.
Kad je brojnosti žičnjaka iznad praga odluke jedina mogućnost sprečavanja
šteta jest primjena "zemljišnih" insekticida. To su insekticidi koji se odlikuju
djelovanjem na žičnjake, ali i nekim drugim svojstvima. Od tih svojstava najvažnija
je trajnost djelovanja (traži se barem 30 dana ali ne dulje od 90 dana), volatilnost
ili izvjesni, ali ne preveliki, stupanj topivosti u vodi (radi proširenja areala djelovanja
u tlu), potpuna degradabilnost tijekom jedne vegetacije (radi sprečavanja
kumulacije rezidua), što slabija agresivnost na sjeme i biljku itd. Razlikujemo dvije

SI. 156. Metode primjene insekticida

164
osnovne mogućnosti primjene takvih insekticida. To je primjena po čitavoj
površini, nazvana i primjena širom, te lokalizirani način primjene. "Zemljišni"
insekticidi primjenjuju se u obliku granulata (mikrogranulata), u kombinaciji s
mineralnim gnojivom (rijetko kada), u formulacijama za prskanje ili primjenu u
koncentriranom obliku, te u formulaciji za tretiranje sjemena.
Primjena širom traži najveći utrošak insekticida, što povećava troškove.
Pored toga, taj način primjene izrazito je negativan za trčke i druge prirodne
neprijatelje žičnjaka, a može pogodovati pojavi i nekih drugih štetnika. Na tlima
na kojima je najvećim dijelom uništena različita fauna, poremećena je ravnoteža,
pa se mogu prenamnožiti neki drugi štetnici npr. lisne uši. Dakle, primjena
"zemljišnih" insekticida širom nepovoljna je i s ekonomskog i ekološkog stajališta.
No ima i prednosti. Za primjenu ne trebaju posebni uređaji, obavlja se prskalicama
ili se insekticidna gnojiva rasipavaju rasipačima. Osigurava siguran uspjeh i za
najače zaraze, a uspjeh traje još barem dvije iduće godine. Stoga troškove takve
primjene treba, zapravo, podijeliti na tri godine. U nas tu metodu koriste oni
malobrojni seljaci koji provode zaštitu od žičnjaka (ili drugih štetnika u tlu), a
nemaju uređaje za lokalizirano tretiranje.
Lokalizirani način primjene sastoji
se u tretiranju traka različite širine uz
sjeme i u tretiranju u brazdu (uz sjeme)
pri sjetvi ili sadnji, ili u tretiranju
sjemena.
U nas se "zemljišni" insekticidi
rijetko koriste tretiranjem u traku.
Ovim bi se načinom mogli (i trebali)
koristiti insekticidi prskanjem. Na
traktoru se nalazi spremnik i crpka SI. 157. Prskanje da insekticidom (snimio M.
prskalice, a na sijačicu se ispred (katkad Maceljski)
iza) sijaćih rala pričvrste rasprskivači
dosta blizu tla tako da prskaju traku ispred (ili iza) sjemena široku desetak cm.
Sijaće ralo će svojim kretanjem izmiješati insekticid primjenjen ispred njega na
površinu tla s tlom do dubine gdje se nalazi sjeme. Doziranje insekticida ovisi o
širini trake, o razmaku redova i o dozi predviđenoj za tretiranje širom. Primjerice,
ako je traka 10 cm, širina reda 50 cm, a doza 10 l/ha, za tretiranje trake treba
trošiti 2-3 l/ha (doza se malo poveća iznad one teoretski izračunate koja u ovom
primjeru iznosi 2 l/ha, jer je kontakt štetnika s insekticidom pri primjeni u trake
kraći nego kad se tretira cijela površina), U traku se mogu primijeniti i granulirani
insekticidi.
Najčešća primjena "zemljišnih" insekticida u nas jest uz sjeme u brazdu.
Tim se načinom prvenstveno koriste insekticidni mikrogranulati s pomoću
posebnih depozitora pričvršćenih na sijačici. Svakim depozitorom tretira se
istovremeno jedan ili češće dva (rijetko tri) sjetvena reda. Iz njih, bilo mehanički
bilo pneumatski, izlaze granule kroz posebnu savitljivu ili teleskopsku cijev koja
ih dovodi uz sjeme prije nego što zemlja pokrije sjeme i granule. Cijev se može

165
 SI. 158. Depozitori na sijačici SI. 159 Kalibriranje depozitora

namjestiti da granule padaju na sjeme ili za određeni razmak odvojeno od njega,

što je potrebno za neke insekticide agresivne za sjeme. Ti se depozitori kalibriraju
prije početka rada. Najčešće na duljinski metar (to je jedinica za kalibriranje)
dolazi 0,5 do 1,5 grama mikrogranula. Treba istaći da se u 1 g mikrogranulata
nalazi od 1.500 do 15.000 zrnaca. Proučavaju se uređaji koji ne izbacuju
kontinuirano granule po cijelom duljinskom metru, nego samo tamo gdje dolazi
sjeme (spot treatment), a time bi se utrošak sredstava mogao smanjiti za 3-5 puta.
I ovako, s pomoću današnjih uređaja, doza mikrogranulata primijenjenih uz sjeme
najčešće je 8 do 25 kg/ha, a pri primjeni širom potrebno je 40 do 100 kg/ha.

SI. 160. Depozitor deponira granule izravno Si. 161. Depozitor deponira granule
na sjeme (snimio M. Maceljski) postrano od sjemena (snimio M. Maceljski)

Tretiranje u brazdu, uz sjeme, moguće je i koncentriranim tekućim

insekticidima. Posebna peristaltička crpka ubacuje željenu količnu tekućine kroz
cijevi u tlo uz sjeme odnosno malo odvojeno od sjemena. Prednost ovog načina
jest u tome što je tekući insekticid odmah djelotvoran, a za djelovanje
mikrogranulata potrebna je veća vlaga tla. Događalo se da je za jače suše nakon
sjetve potpuno izostalo djelovanje mikrogranulata, koji je još nakon 60 dana nađen
u tlu nerastvoren. No, tekući insekticidi znatno prije gube djelovanje, što može
uzrokovati neuspjeh, ako tek nakon izvjesnog razdoblja (npr. nakon 20-30 dana)
napadnu biljke žičnjaci koji su se u vrijeme primjene nalazili dublje u tlu (zbog
niske temperature) ili između redova biljaka.

166
 Tretiranje sjemena najracionalniji je način primjene "zemljišnih" insekticida,
a i ekološki je najpovoljniji. Sastoji se u nanašanju određene doze insekticida na
sjeme još pri njegovoj obradi u sjemenskim poduzećima. Kad sjeme bude zasijano,
aktivira se insekticid te štiti sjeme od napada štetnika. Budući da se većina vrsta
sjemena kulturnih biljaka i onako tretira fungicidima, može se kombinirati i
primjena insekticida u istim uređajima, štoviše i primjena kombiniranih sredstava.

SI. 162. Uređaj za prskanje gomolja pri sadnji (snimio J. Barčić)

Sjeme tretirano insekticidima zaštićeno je, međutim, samo od slabijeg,

eventualno i srednje jakog napada žičnjaka, dakle od napada koji nije previše
iznad praga odluke. Nadalje, za takvu su primjenu prikladni samo neki insekticidi
jer bi mnogi mogli oštetiti biološka svojstva sjemena. Pa i oni insekticidi koji u
normalnim uvjetima nemaju negativno djelovanje na sjeme, mogu imati takvo
djelovanje za duljeg uskladištenja pri višoj vlagi sjemena. Nedostatak te metode
jest i u tome što se provodi u sjemenskim poduzećima, često za još nepoznatog
kupca, koji možda i nema problema sa žičnjacima. Taj se nedostatak može izbjeći
u većim imanjima ili organizacijama seljaka, koje bi nabavile uređaje za tretiranje
sjemena te same tretirale sjeme za vlastitu uporabu tik prije sjetve. Gomolje
sjemenskog krumpira treba tretirati posebnim uređajem montiranim na sadilici
(Barčić) kojim se prskaju gomolji kad padaju u brazdu. Uz zamjetno slabiju kvalitetu
moguće je tretirati sjeme nekim sredstvima u mješalici za beton. Zbog relativno
vrlo niskih troškova i velikih ekoloških prednosti tretiranja sjemena, zaštitu od
štetnika u tlu tretiranjem sjemena treba koristiti kada god je moguće.
U tablici 2. prikazujemo moguće odnose između brojnosti žičnjaka u tlu i
metode primjene "zemljišnih" insekticida. U različitim uvjetima ti odnosi mogu
biti i drukčiji.

167
 Tablica 2.
MOGUĆI ODNOS INTENZITETA ZARAZE ŽIČNJACIMA I METODE PRIMJENE
ZEMLJIŠNIH INSEKTICIDA

Kulture Broj žičnjaka po m2 Preporučena metoda

Humidnija područja
Kukuruz, šećerna repa, suncokret, više od 20-30 primjena širom
krumpir, povrće
5-10 do 20-30 primjena u red ili u traku
3-5 do 5-15 tretiranje sjemena
Aridnija područja
Kukuruz, šećerna repa, suncokret više od 15-20 primjena širom
krumpir, povrće
5-8 do 15-25 primjena u red ili u traku
1-2 do 5-10 tretiranje sjemena

Prema načinu djelovanja treba razlikovati dvije osnovne skupine "zemljišnih"

insekticida koje imaju različiti spektar štetnika na koje djeluju. To su sistemični
i nesistemični insekticidi.
Sistemične insekticide upije biljka putem korijenja pa na žičnjake djeluju i
želučano, a ne samo kontaktom. Pored toga, sistemični insekticid kolanjem sokova
odlazi i u nadzemne dijelove, u kotiledone, lišće i stabljiku, te ovi dijelovi postaju
otrovni (intoksicirani) za štetnike nadzemnih dijelova biljaka. Intoksikacijom
ponika i mladih biljaka šećerne repe postiže se veoma uspješna zaštita od buhača
i atomarije, a djelomična od repine pipe i drugih pipa, te od ranog napada lisnih
uši. U kukuruzu se smanjuju štete od švedske muhe i kukuruzne pipe, a u krumpiru
od lisnih uši (vektori viroza) i krumpirove zlatice. Time se smanjuje potreba za
folijarnom primjenom insekticida protiv tih štetnika ili ona uopće nije potrebna,
što primjeni sistemika daje određene ekonomske i ekološke prednosti. Djelovanje
je sistemika to bolje što su primijenjeni bliže sjemenu, no neki zbog moguće
fitotoksičnosti moraju biti deponirani 2-4 cm odvojeno od sjemena. Zbog
dugotrajnog ostanka u biljkama nisu dozvoljeni za primjenu u povrću.
Prema kemijskom sastavu "zemljišne " insekticide dijelimo na više skupina.
Klorirani ugljikovodici zastupljeni su samo lindanom. Najdjelotvorniji je na
žičnjake. No zbog poznate preduge rezidualnosti te kumulativnosti njegova je
primjena ograničena, a u nekim je zemljama već zabranjen. Koristiti se smije
samo pred sjetvu kukuruza i suncokreta, a za šećernu repu do maksimalno 150 g
aktivne tvari na ha. U nas dozvolu ima samo jedna formulacija za prskanje.
Organofosforni insekticidi najbrojniji su. Od sistemika takav je samo terbufos,
insekticid jako otrovan za ljude. Terbufos se koristi odvojeno od sjemena. U
nesistemične OP insekticide ubraja se klormefos. Koristi se u najnižim dozama
(6-12 kg na ha), a jako je otrovan. Za primjenu na seljačkim površinama prikladniji
su manje otrovni klorpirifosetil, foksim i kvinalfos. Foksim treba deponirati
odvojeno od sjemena šećerne repe.

168
 Svi "zemljišni" insekticidi - karbamati sistemični su. To su karbofuran (za
tretiranje sjemena, za primjenu u brazdu u obliku granula ili koncentrirane
tekućine), karbosulfan, furatiokarb, metiokarb i bendiokarb. Svi su sličnih
svojstava. Metiokarb pruža zaštitu ne samo od žičnjaka, nego i od ptica. Jedini je
u nas dozvoljeni korvicid.
Od piretroida bifentrin se koristi za tretiranje sjemena, a teflutrin za prskanje
tla i za tretiranje sjemena Piretroidi nisu sistemici.
Najnoviji zemljišni insekticidi jesu imidakloprid i fipronil. Imidakloprid se
primjenjuje tretiranjem sjemena ratarskih usjeva, pa i gomolja krumpira prije ili u
vrijeme sadnje. Krumpiru pruža zaštitu u početku vegetacije ili za slabijeg napada
žičnjaka. Jak je sistemik pa uspješno zaštićuje i nadzemne organe od napada nekih
štetnika. Fipronil je također jak sistemik, a koristi se tretiranjem sjemena nekih
ratarskih usjeva. Proučavaju se i drugi insekticidi, koji će se uskoro pojaviti i na
našem tržištu.
Pri izboru zemljišnog insekticida treba imati na umu da svi navedeni insekticidi
nisu dozvoljeni za sve kulture zbog opasnosti od nedozvoljenih ostataka, a i zato
jer neke kulture mogu oštetiti. Na povrću su dozvoljeni samo klorpirifosetil i foksim,
a za neke primjene i imidakloprid.

MEKOKOŠCI - CANTHARIDAE

Tijelo je samo djelomično pokriveno pokriljem. Ono je smeđe ili crne boje.
Duljina im je tijela 8-15 mm. Nadvratni im je štit narančaste boje. Neke se vrste
hrane na cvjetovima, no većina su karnivori, pa se hrane i štetnicima. Ličinke žive
u tlu. Česte su vrste roda Cantharis, primjerice šoštar C. rustica Fali..

U srodnu porodicu LAMPYRIDAE ubrajaju se krijesnice koje kemijski

proizvode hladnu svjetlost (bioluminiscencija). Svijetliti mogu i odrasli oblici i
ličinke, samo jednog ili oba spola. Najčešće vrste u nas jesu velika krijesnica
(Lampyris noctiluca L.) i ivanjska krijesnica (Lamprohiza splendidula L.).
Mužjaci su krilati, a ženke beskrilne. To su grabežljivci koji se hrane manjim
puževima, ali i kukcima. Opstanak krijesnica ugrožen je sve brojnijim izvorima
svjetlosti koji ometaju mužjake da pronađu i oplode ženke.

SJAJNICI - NITIDULIDAE
Repičin sjajnik (Meligethes aeneus F.)
Najvažniji štetnik uljane repice. Ako se ne suzbija, uzrokuje smanjenje prinosa
i za 50 pa i više posto.
Imago je dug 2-2,5 mm. Tamnozelene je ili tamnoplave boje, najčešće djeluje
kao da je crn. Metalna je sjaja. Ličinka je žućkastobijela, naraste do 4 mm.
Prezimi imago u zemlji uz rubove polja, puteve i na sličnim mjestima. Čim
temperatura tla poraste preko 8 °C, a zraka preko 12 °C, odrasli se oblici aktiviraju.

169
 Počinju letjeti, no let je intenzivniji iznad
15 °C. Traže cvjetove maslačka i drugih
korova koji rano cvatu. Tu se lako
pronalaze. No ubrzo pronalaze polja
uljane repice gdje počinje razvoj
cvjetnih pupova. Oštećuju pupove i
dok su potpuno zatvoreni u zbijenom
cvatu pokrivenom lišćem. Hrane se
pupovima, buše ih i izgrizaju iznutra,
često ulazeći u njih. Oštećeni pupovi
ne cvatu. Kad se pupovi otvore, štete
prestaju, jer se sjajnik sada može
nesmetano hraniti peludom. No radi
Si. 163. Repičin sjajnik (prema: Shell) postepenog otvaranja cvjetova repice,
štete se djelomično nastavljaju na još
neotvorenim pupovima i kad počne cvatnja. Sjajnik odlaže jaja u pupove. Ličinka
se razvija unutar njih. Razvoj ličinke traje dvadesetak dana, no šteta je od ličinki
zanemariva, jer od pupa u kojeg je imago odložio jaje ionako nema koristi.
Razvijene ličinke spuštaju se u tlo i tamo se kukulje.
Krajem svibnja i u lipnju javljaju se mladi kornjaši, katkad u rojevima. Hrane
se cvjetovima različitih biljaka, ali ne nanose zamjetne štete. U kolovozu odlaze
u tlo na prezimljenje. Repičin sjajnik ima jednu generaciju godišnje.
Šteta je veća što je raniji napad na cvjetne pupove uljane repice. Međutim,
uljana repica ima veliku sposobnost regeneracije pa će i bez napada sjajnika samo
dio cvjetnih pupova donijeti sjeme jer je normalno da dio cvjetova abortira. Stoga
se nekad smatralo da sjajnik i nije štetan, pa da ga nije potrebno suzbijati. Kasnije j
se navodio prag odluke od 3-5 sjajnika po biljci. Naša su istraživanja pokazala da
šteta ovisi o zarazi terminalnog cvata te o fazi razvoja pupova. U vrijeme dok su

SI. 164. Stadiji razvoja uljane repice (rokovi suzbijanja sjajnika)

170
cvjetni pupovi još pokriveni lišćem, te se jedva zamjećuju (stadij Dl), već 0,8-1
sjajnik po terminalnom cvatu može nanijeti veće štete. Kad pupovi postanu
vidljivi, no još su stisnuti zajedno i nediferencirani (D2), prag je odluke 1-1,5
sjajnik po terminalnom cvatu. Kad počne diferencijacija pojedinih pupoljaka (E),
prag odluke raste na 2-3 sjajnika. U stadiju početka cvatnje (Fl) naglo opada
štetnost sjajnika, koji sve lakše, bez oštećivanja pupova, dolaze do cvjetnog peluda.
Tada počinje i dolet pčela, pa u tom stadiju valja prestati primjenjivati insekticide.
Manje štete na novotvorenim pupovima biljka može kompenzirati.
Najveće štete nastaju kad rano počne nalet sjajnika (rano toplo proljeće) pa u
vrijeme pojave cvjetnih pupova zahladi. Tada se usporava otvaranje cvjetova, a
sjajnik se i dalje hrani pupovima te je repica dulje u osjetljivom stadiju. Također
su veće štete na slabim nedovoljno gnojenim usjevima, kojima je sposobnost
kompenzacije šteta smanjena. Treba istaći da osim uljanoj repici, sjajnik nanosi
štete i drugim krstašicama koje uzgajamo za sjeme, npr. uljanoj rotkvi, sjemenskim
usjevima i si.
U početku uzgoja repice na velikim površinama nekadašnjih kombinata
pojava sjajnika bila je nešto slabija. Tada se smatralo da će utvrđivanje pragova
odluke koje smo naveli spriječiti nepotrebnu uporabu insekticida za manjeg
napada. Međutim, svakogodišnji uzgoj repice na velikim površinama na istim
velikim imanjima u Hrvatskoj, te stoga dosta česti uzgoj na istoj parceli ili blizu
prošlogodišnje parcele s repicom, pridonio je povećanju brojnosti sjajnika. Stoga
od 1980. g. nadalje napad sjajnika svake godine premašuje prag odluke, pa su
velika imanja prisiljena primjenjivati insekticide na svim površinama. Ako se uzgoj
ove kulture u buduće više rasporedi i na seljačke površine, a smanji na velikim
imanjima, mogu pragovi odluke opet postati važni.
Veoma važno otkriće koje smo napravili na našem fakultetu u Zagrebu (osim
utvrđivanja pragova odluke, koje su od nas preuzele i druge zemlje Europe) bilo
je da sjajnik oštećuje još skrivene cvjetne pupove. Tim otkrićem pomaknut je rok
primjene insekticida za desetak dana unaprijed od ranije uobičajenog
(nepreciznog) roka "prije cvatnje". To je omogućilo korištenje insekticida opasnijih
za pčele jer je udaljivanje roka primjene insekticida od termina početka cvatnje

SI. 165. Demonstracijskipokus suzbijanja Si. 166. Avioprimjena insekticida (snimio M.

repičinog sjajnika u Čazmi 1953- g- Maceljski)

171
smanjilo otrovnost njihovih ostataka za pčele. Stoga je - nakon ranije
preporučivanih insekticida manje opasnih za pčele (toksafen, fosalon i
endosulfan), djelotvornost kojih, naročito pri niskoj temperaturi, nije zadovoljavala
- postalo moguće koristiti djelotvornije, makar za pčele opasnije, insekticide. To
su primjerice klorpirifosetil, kvinalfos, fention itd. Uvođenje piretroida još je
unaprijedilo suzbijanje sjajnika jer su piretroidi visoko djelotvorni upravo pri nižim
temperaturama kakve često vladaju u vrijeme suzbijanja. Iako su u laboratoriju
visoko toksični za pčele (imaju natpis "opasni za pčele"), neki od piretroida
(deltametrin i alfacipermetrin) manje su opasni pri primjeni u prirodi (djelomično
i zbog repelentnog djelovanja). Stoga se upravo piretroidi ili njihove kombinacije
danas najviše koriste za suzbijanje sjajnika. No bez obzira koji insekticid koristimo,
primjenu treba prekinuti početkom cvatnje jer postaje nesvrhovita (štete su već
napravljene) a opasna za pčele. Opasnost za pčele jako se smanjuje primjenom
insekticida u sumrak ili rano u jutro, dok pčele ne lete.
Samo iznimno, ako je rano počeo
napad sjajnika pa je suzbijanje
provedeno u stadiju pokrivenih pupova
(Dl), a početak cvatnje se oduljio, može
nakon desetak dana za jakog doleta
sjajnika biti potrebno drugo tretiranje
(svakako prije početka cvatnje). Drugo
tretiranje može biti potrebno i ako ubrzo
nakon prvog tretiranja padne jaka kiša.
Treba naglasiti da se ranom
SI. 167. Pčelinjak u uljanoj repici (snimio
primjenom insekticida protiv sjajnika
M. Maceljski)
ujedno suzbijaju proljetne repičine pipe,
pa stoga suzbijanje tih štetnika posebnim tretiranjem do sada još nije bilo potrebno.
Međutim, te pipe postaju sve štetnije pa će biti potrebno i o njima povesti više
računa.
Četverotočkasti kukuruzni sjajnik (Glischrochilus quadrisignatus Say)
Član naše entomofaune, otkriven u Hrvatskoj 1983- g. (Balarin) u Novoj
Gradiški, a idućih godina bio je utvrđen gotovo svuda između Save i Drave. Kasnije
je utvrđen još u nekim drugim srednjoeuropskim zemljama. Pri potrazi za
kukuruznom zlaticom od 1995. g. pa nadalje često je nalažen, a mjestimice su
utvrđene i zamjetne štete.
To je crni sjajni kornjaš, s po dvije okeržute mrlje na svakom pokrilju. Tijelo
mu je dugo 4-7 mm. Prezime odrasli oblici u tlu ili ostacima bilja, pod korom
drveća i na sličnim skrovitim mjestima. Rano u proljeće aktiviraju se, traže biljne
ostatke u procesu truljenja. Tu se odvija kopulacija i ovipozicija. Ličinke se razvijaju
u tim ostacima. Kukulje se u tlu. Kornjaši nove generacije javljaju se u prvoj
polovici ljeta te odlijeću na polja kukuruza, voćke, povrće i druge kulture. Na tim
se biljkama zadržavaju sve do jeseni, praveći štete, a zatim odlaze na prezimljenje.
Ima jednu generaciju godišnje.

172
 SI. 168. Štete od kukuruznog sjajnika i SI. 169- Klipovi kukuruza oštećeni od
sjajnici (snimio M. Maceljski) sjajnika (snimio D. Bertić)

U nas su utvrđene štete samo na klipovima kukuruza. Sjajnik naseljava klipove

u vrijeme formiranja svile. Izgriza neoštećeno zrnje kukuruza u mliječnoj zriobi
pa može ogoliti polovicu i veći dio klipa. Zaraza se uočava po razmaknutoj i
rasperjanoj komušini koja izgleda kao da je oštećena od ptica. Štete počinju od
vrha klipa. Najjače su oštećeni klipovi na rubnim biljkama. Opadanjem vlažnosti
zrna smanjuje se intenzitet ishrane jer se ne može hraniti na suhom zrnu. Na
suhom zrnu kukci ugibaju te stoga nisu štetnici uskladištenog kukuruza. Zbog
nemogućnosti ishrane suhim zrnom, na kojem može preživjeti najviše petnaestak
dana, nema opasnosti od prenošenja štetnika sjemenskom robom. Insekticidi za
tretiranje sjemena ubijaju sjajnika prisutnog na sjemenu.
U slučaju iznimno jake pojave može se provesti tretiranje samo rubova parcela
visoko vrijedne (npr. sjemenske) proizvodnje, no optimalni rok i metodu aplikacija
još treba utvrditi.

POTAJNICI - CRYPTOPHAGIDAE
Atomarija (Atomaria linearis Steph.)
Mali kornjaš, dug oko 1,5 mm. Isprva je smeđe boje, a kasnije postaje crn.
Proširen je u nas te se ubraja u važnije štetnike šećerne repe. No često se štete ne
pripisuju tom štetniku, nego različitim drugim uzrocima.
Atomarija prezimi kao imago na starom repištu ili oko njega. Javlja se vrlo
rano u proljeće, čim temperatura prijeđe 7 °C. Leti kad temperatura poraste iznad
10 °C, a masovno leti pri temperaturi višoj od 18 °C. Tako dospijeva na mladu
tek izniklu šećernu repu. Tu se hrani, pari i ženka odlaže jaja. Glavne štete
nanosi imago, koji napada klicu, korjenčiće, no najveće štete nanosi na
podzemnom ili prizemnom dijelu stabljike mlade biljke. Tu pravi grizotine (rupice)
promjera oko 1 mm, a na jednoj biljci može biti desetak grizotina. Grizotine
potamne. Klice uginu prije pojave na površini tla, a biljčice s nagrizenom stabljikom
polegnu i uginu. Ta je pojava slična paležu klica izazvanom od gljivica, najčešće
Phoma betae. U poleglih biljki karakterističan je stanjeni i tamniji izgrižen dio
stabljike, što sliči paleži. Atomarija se hrani i gljivicama pa postoji vjerojatnost

173
njihove koncentracije na biljkama napadnutim gljivicama. Stoga oba čimbenika
kombinirano djeluju biljčica ugiba. Čim biljke dobiju 2-3 para stalnih listića
opasnost prestaje. Ličinke atomarije žive u tlu. Hrane se finim žilicama korijenja
šećerne repe i ne nanose iole značajnije štete. Završavaju razvoj za 30- 40 dana.
Novi odrasli oblici javljaju se sredinom ljeta, a njihova jača prisutnost može biti
indikacija za jačinu napada iduće godine. Zatim odlaze na prezimljenje.
Pravilan plodored znatno utječe na
smanjenje brojnosti ovog štetnika.
Najštetniji je tamo gdje se često ponavlja
uzgoj šećerne repe na istoj parceli. No
i blizina prošlogodišnjih repišta
pogoduje jačini napada. Uvođenjem
sjetve na stalno mjesto znatno je
povećana štetnost atomarije i u nas, a
ranije je ovaj štetnik smatran važnijim
samo u sjevernijim europskim
zemljama. Stoga dolazi u obzir
kemijsko suzbijanje, i to prvenstveno
SI. 170. Atomarija (prema: Bayer) tretiranjem sjemena sistemičnim
insekticidima (navedenim kod
žičnjaka). I sve druge metode tretiranja tla protiv štetnika u tlu uspješno zaštićuju
šećernu repu i od atomarije. Stoga se izravno suzbijanje atomarije u nas ne provodi.

PUPARI - BYTURIDAE
Malinin pupar (Bjturus tomentosus Fabr.) važan je štetnik malina, pa je
mjestimice zabilježeno do 80 % uništenih cvjetova i cvjetnih pupova. Odrasli
kukci imaju tijelo svijetlosmede boje, dugo 3,5-4 mm. Javljaju se pri kraju travnja
i u svibnju, kad izgrizaju cvjetne pupove i cvjetove. Odlažu jaja u cvjetni pup koji
se suši. Kasnije odlaže jaja i u plodove. Jedna ženka odloži 80-100 jaja. Ličinka
se hrani u plodu. Jedna ličinka može oštetiti više plodova. Ličinka je smeđe boje,
duga do 8 mm, pokrivena žućkastim dlačicama. Prezimi imago, najčešće u tlu.
Ima jednu generaciju godišnje. Za topla i suha vremena odrasli su oblici aktivniji,
nanose više štete i odlažu više jaja. No visoke temperature i niska vlaga zraka
negativno utječu na embrionalni razvoj. Naročito rado napada rane sorte malina.
Napada i kupinu te koštičave i jezgričave voćke. Malinin pupar uništava se zimi
okopavanjem tla oko malina jer prezimljuje u tlu. Kad počnu praviti štete na
pupovima, a svakako prije cvatnje i ovipozicije, mogu se koristiti insekticidi na
bazi fosalona i endosulfana, koji su manje opasni za pčele, te piretroidi, koji imaju
repelentno djelovanje na pčele.

BUBAMARE - COCCINELLIDAE
To su većinom korisni kukci. Hrane se lisnim i štitastim ušima, grinjama,
jajima i ličinkama raznih kukaca i dr. Ubrajaju se u najvažnije grabežljivce -

174
predatore. Imaju tijelo poluloptasta oblika. Tijelo im je dugo između 1 i 10 mm.
Glava im je sakrivena vratnim štitićem. Živih su boja, često crvene, žute, narančaste
ili crne, s točkicama raznih boja. Bubamare se nazivaju i božjim ovčicama, božjim
volekima, božjim kravicama itd., a smatraju se vjesnikom vjenčanja ili pisma. Imaju
jednu ili više generacija godišnje.

Dvadesetčetiri-točkasta bubamara (Subcoccinella vigintiquatuor-punctata L.)

Jedina važnija fitofagna vrsta u nas. Dosta je malena - tijelo joj je dugo oko 4
mm, gotovo okrugla oblika. Crvenkastožute je boje, s 24 crne točke na pokrilju i
3 točke na nadvratnom štitu. Ličinka je izduženo-ovalnog oblika, s mnogobrojnim
razgranatim dlačicama na bokovima i na hrptu.
Važniji je štetnik lucerne i crvene
djeteline, no hrani se i lišćem soje,
šećerne repe i drugim kulturama. Izgled
je štete karakterističan: kukac gnječi
tkivo lista i iz njega uzima sokove. Pri
tome ne oštećuje pokožicu na suprotnoj
strani, koja pobijeli. Nastaju paralelne
pruge izgnječenog tkiva, odnosno
pobijeljele epiderme izgleda čipke,
odnosno tzv. "prozorska" slika oštećenja
lista samo između žilica.
SI. 171. Štete na lucerni od 24-tockaste bube
Prezime odrasli oblici. Aktiviraju se mare ( s n i m i o M. Maceljski)
u proljeće, kad temperature porastu
preko 8 °C. Ovipozicija se zbiva u travnju i početkom svibnja. Ličinke prave štete
tijekom svibnja. Druga generacija javlja se ljeti. Jači napada razvija se na vlažnijim
terenima i u vlažnijoj godini jer je u suhim uvjetima smrtnost jaja velika. Suzbijanje
je rijetko kada potrebno. Ako brojnost odraslih oblika prijeđe 10 primjeraka po
m2, smatra se da će ličinke nanijeti veće štete. U slučaju potrebe treba koristiti
insekticide dozvoljene na krmnom bilju, primjerice insekticide na osnovi fosalona,
malationa ili bensultapa, te piretroide.
Fitofagne su i bubamare roda Epilachna, vrlo štetne biljkama iz porodice
Cucurbitaceae u Americi. Neke vrste ovog roda pri obrani dlačicama izlučuju
insekticidne tvari, koje se sada proučavaju kao potencijalni novi insekticidi.

Entomofagne vrste
Brojne su korisne vrste bubamara, nazvane i božjim ovčicama. One se hrane
štetnim kukcima i grinjama, napadajući njihova jaja i ličinke, katkad i kukuljice i
odrasle oblike. Prema vrsti domaćina koje preferiraju pojedine vrste bubamara
možemo ih podijeliti na afidifagne, kokcidifagne i akarifagne. Najpoznatiji su
neprijatelji lisnih uši pa često zarazu ušima nalazimo uočavajući brojne bubamare

175
na biljkama. Treba istaći da su pri tome vrlo aktivne ličinke bubamara, koje nimalo
ne sliče na odrasle oblike. One su vrlo neugledna izgleda, neke sivkasto-plavkaste
boje, neke okružene svijetlim izraštajima. Ličinke nekih vrsta imaju na tijelu crne
bradavice. Najpoznatija buba mara je sedamtočkasta bubamara (Coccinella
septem-punctata L.) crvene boje sa 7 crnih točkica, duga oko 9 mm. Lisnim se
ušima hrani i dvotočkasta
bubamara (Adalia
bipunctata L.) crvene boje
s 2 crne točkice, duga oko
6 mm. Ova se vrsta
katkada može javiti i u
crnom obliku s crvenim
točkicama. I bubamare
roda Scymnus duge samo
3 mm napadaju lisne uši.
Ličinke ovih vrsta razlikuju
se od ostalih po bijelim
izraštajima kojima su
pokrivene. Poznati
neprijatelji štitastih uši su
crna bubamara
( E x o c h o m u s

SI. 173- Ličinka sedamtočkaste bubamare SI. 174. Ličinke bubamare roda Scymnus
proždire lisnu uš (prema: Dechet) hrane se lisnim ušima (snimio M. Maceljski)
quadrtpustulatus L.), s po dvije narančaste pjege na svakom pokrilju i vrsta
Chilocorus bipustulatusL. Obje su vrste nešto manje: duge su 4-5 mm. Male (1,5-
2 mm), crne i neugledne bubamare vrste Stethorus punctillum Weize vrlo
djelotvorno uništavaju štetne crvene pauke i druge fitofagne grinje. Zanimljivo je
da ovaj važni prirodni neprijatelj preferira vrstu Tetranychus urticae, a samo ako
je nema napada vrstu Panonychus ulmi. Ta se bubamara ne može održati ako
nema crvenih pauka, pa stoga slijedi njihovu pojavu.
Više vrsta bubamara aktivno se koristi za biološko suzbijanje štetnika. Jedan
od najpoznatijih primjera biološkog suzbijanja vezan je za bubamaru Rodolia
cardinalis Muls. koja je iz Australije uvezena u Kaliforniju (1888. g.) da bi uništila

176
narančinog crvca (Icetja purchasi). Ta bubamara, a i štetna uš, postoje i u nas. U
svijetu je usvojena metodika masovnog uzgoja vrste Exochomus quadripustulatus
L., što se komercijalno iskorištava u zemljama zapadne Europe, no u ograničenim
količinama. Proizvode se i u 40 zemalja svijeta prodaju bubamare vrste
Cryptolaemus montrouzieri Muls. za suzbijanje narančina crvca i drugih crvaca.
Vrsta Hippodamia convergens G.-M. u velikom se broju uvozila i još uvijek uvozi
iz SAD u Njemačku i neke druge države za suzbijanje duhanova resičara, ali i
lisnih uši. Utvrđeno je da ova vrsta preferira lisne uši, no vrlo je učinkovita i na
resičara. Tako odrasli oblik može pojesti do 300 ličinki resičara dnevno, a ličinka
bubamare do 150 ličinki resičara dnevno. U Rusiji je u 1990. godini introducirana
bubamara Leis dimidiata F. i ispuštena u staklenike radi suzbijanja lisnih uši.
Zabilježen je visok učinak.
Jedan imago ili odrasla ličinka bubamare dnevno može pojesti 20-30 lisnih
uši, a jedna ličinka za vrijeme svog razvoja pojede oko 500 lisnih uši. Razvoj
ličinke traje 3-5 tjedana. Prisutnost bubamara indikator je prisutnosti lisnih uši, a
omjer njihove brojnosti i broja štetnika utječe na odluku o potrebi suzbijanja.
Ako na jednu bubamaru otpada manje od 40 lisnih uši, one same mogu spriječiti
štete, a do 100 uši na jednu bubamaru ukazuje da ne treba očekivati masovniju
pojavu uši. Neki podaci ukazuju da će 30-50 bubamara po voćki spriječiti masovno
razmnažanje lisnih uši, a stotinjak tih grabežljivaca na jednoj voćki smanjiti će
zaraženost.Znanstvenici nastoje selekcionirati sojeve bubamara sa smanjenom
sposobnosti migracije kako bi se zadržale u objektu u koji su ispuštene.
Zanimljivo je zapažanje iz zime i proljeća 1990. g. u Istri kad su vremenske
prilike uvjetovale dobro prezimljenje i bubamara i lisnih uši. No bubamare su se
masovno pojavile vrlo rano, već u ožujku, kad na zeljastim biljkama nije bilo
mnogo lisnih uši. Stoga su mnoge uginule od gladi. Tek u svibnju i lipnju slijedila
je masovna pojava lisnih uši na zeljastim biljkama, a tada, mjestimice, nije bilo
dovoljno bubamara da uspore njihovu pojavu.

MRAČNJACI - TENEBRIONTOAE

Nazivaju se mračnjacima zbog crne ili tamne boje tijela. Ličinke se nazivaju
i lažnim žičnjacima, kojima sliče, a česte su u tlu. U nekim područjima suhe klime
mogu biti vrlo važni štetnici.

Pjeskar {Opatrum sabulosum L.). Česta je vrsta u nas, no uglavnom se javlja

pojedinačno. Tamno- sivog je tijela, hrapavog pokrilja. Na pokrilje se lijepi
zemlja pa je uvijek prljav. Voli lakša pjeskovita tla. Napada suncokret, kukuruz,
ponik šećerne repe, hmelj, povrće i brojne druge biljke. Štete od ličinki nisu
poznate, no žive u tlu i hrane se korjenčićima i prizemnim dijelovima stabljike.
Imago prezimi, a živi dvije godine.

Kukuruzni crni kornjaš (PedinusfemoralisL.). Kukac ovalnog tijela crne boje,

dug 8-9 mm. Ličinka je duga do 20 mm, tamnožute je boje. Prezime odrasli

177
oblici i ličinke. Početkom proljeća ženke odlažu jaja u tlo. Ličinke se hrane
sjemenjem, podzemnim dijelovima biljaka, a odrasli oblici mladim, tek izniklim
biljkama. Najradije se hrane kukuruzom, ali i strninama, šećernom repom,
suncokretom i povrtnim biljkama. Najveće štete čine odrasli oblici i ličinke mladim
usjevima. Razvoj ličinki traje dvije godine. Najštetnije su u sušnim godinama. U
nas su zapažene veće štete od ličinaka nego od odraslih oblika.

CVJETOŽDERI - ALLECULIDAE

Crvena ražena buba (Omophlus lepturoides R).

Polifagna vrsta proširena u većini naših područja. Odrasli oblik dug je 12-15
mm, s tamno crvenim pokriljem. Leti od sredine travnja do kraja lipnja. Najčešće
se hrani cvjetovima, ali i drugim organima različitih biljaka. Odlažu jaja u tlo.
Ličinke se razvijaju u tlu dvije godine, praveći štete na korijenju različitih biljaka,
uglavnom u drugoj godini razvoja. Liče na žičnjake, pa se ubrajaju u skupinu
(zajedno s mračnjacima) tzv. lažnih žičnjaka. Narastu do 25 mm. U nas su
zabilježene štete od odraslih kukaca na sjemenskoj šećernoj repi. No brojnost
odraslih oblika i ličinki u nas za sada nije tolika da bi o zaštiti od ovog štetnika
trebalo voditi računa. Nešto je manja vrsta O.proteusKirsch., koja također postoji
u nas.
Vrste porodice CLERIDAE šarena su tijela. Omnivori su. Neke se vrste hrane u
košnicama pčela. Vrsta Necrobia rufipes De Geer šteti mesu i mesnim
prerađevinama.
PRIŠTILCI - MELOIDAE kukci su mekana tijela, većim dijelom nepokrivena
pokriljem. Neke se vrste hrane štetnim kukcima, npr. vrste roda Milabris i crni
babak (Epicauta rufidorsum Goeze.). Fitofagna je vrsta zeleni babak (Lytta
vesicatoria L.). Ima nježno tijelo, dugo 2-3 cm. Brsti lišće različitih vrsta ukrasnog
drveća, posebice jasena.
Redovito se javlja u
velikim skupinama na
jednom ili dva susjedna
stabla, a na drugima nema
niti jednog primjerka.
Kukci te vrste vrlo su
živahni. Sadrže akaloid
kantaridin, koji se
upotrebljava u
farmaceutske svrhe, a u
prošlosti je korišten kao
afrodizijak za izradu tzv.
ljubavnog napitka.
Nazvani su i španjolskim
SI. 175. Španjolske muhe(snimio M. Maceljski) (Španskim) m u h a m a .

178
U porodicu GLJIVARA - MYCETOPHAGIDAE ubrajaju se kornjaši koji se hrane
gljivicama. Vrsta Typhaeastercoreal. prenosi uzročnika salmoneloze pa je opasna
uzgajivačima peradi. Istražuje se mogućnost suzbijanja nematodama roda
Heterorhabdites.

ŠTETNICI ŽIVOG I MRTVOG DRVETA

(ksilofagi)

KRASNICI - BUPRESTIDAE
To su kornjaši dosta velikog, produljenog, straga zašiljenog tijela. Često su
živih boja. Ličinke su spljoštene, s malom glavom ali jako proširenim vratnim
štitom. Blijedožute su boje, bez nogu. Žive u drvetu različitih vrsta drveća. Odrasli
oblici su obično malo štetni jer se hrane lišćem, a ličinke čine velike štete jer
bušenjem stabala i grana uzrokuju njihovo sušenje.
Žilogrfe (Capnodis tenebrionis L.)
Jedan je od najopasnijih štetnika koštićavih voćaka u našem obalnom
podaičju, no prisutan je i u kontinentalnim krajevima. Tijelo mu je dugo 2-3 cm,
crne boje, sa sivim nadvratnim štitom. Ličinka naraste i do 6 cm. Prezime odrasli
oblici. Krajem ožujka, kada temperature porastu preko 15 °C, postaju aktivni,
penju se na grane i izboje te grizu peteljke lišća i mlade izboje, no štete su neznatne.
Zadržavaju se pretežno na osunčanim dijelovima krošnje. Od lipnja do kolovoza
odlažu jaja u zemlju uz voćke,
katkad i na deblo u razini
zemlje. Najradije odlažu jaja u
pjeskovita, a zatim obrađena
tla. Jaja su bijela, duga 1-1,5
mm. Jedna ženka odloži 200-
600 jaja. Najviše jaja odlaže pod
breskvu, zatim kajsiju, šljivu,
trešnju, marasku itd. Nakon
obično 10-20 dana iz jaja izlaze
ličinke. One ulaze u korijen
voćke. Najčešće ulaze u srednje
debelo korijenje, a njihovim
bušenjem dopiru i u deblje
korijene. Iz korijena mogu
SI. 176. Odrasli žilogriz(snimio B. Britvec) prijeći i u stablo ispod ili iznad
zemlje. Katkad ulaze kroz rane
u vrat korijena. U jednoj je voćki nađeno desetak i više ličinki žilogriza. Razvoj
ličinke traje 12 mjeseci ili 24 mjeseca. Iz rano odloženih jaja razvije se imago već
iduće godine, a iz kasnije odloženih jaja tek nakon 2 godine. Postoje i sojevi s
različitim trajanjem razvoja. Kukulje se u korijenu ili u deblu. Takav način života

179
ličinke uzokuje sušenje i ugibanje voćnih sadnica i mladih voćaka, no i nešto
starije biljke mogu biti oštećene. Za suha i topla vremena štete su izraženije.
Najveće su štete na kamenitim tlima.
Suzbijanje žilogriza prijeko je potrebno provoditi na našem obalnom području
svuda gdje se podižu novi nasadi koštičavih voćaka. Osnovno je preventivno
tretiranje kojim se sprečava ubušivanje ličinki u korijenje. Pri sadnji, kao i za
vrijeme prvih godina razvoja voćaka, u vrijeme odlaganja jaja, dakle u lipnju,
treba tretirati tlo tridesetak cm (za sadnice) ili do jednog metra (za mlade voćke)
oko stabla sa 1-2 g aktivne tvari jednim 'zemljišnim' insekticidom. Vrlo su
djelotvorni insekticidi na osnovi lindana. Obično se računa da na 1 m2 treba oko
4 g aktivne tvari lindana. Nakon tretiranja insekticid treba inkorporirati u gornji
sloj tla. Osim lindana djelotvorni su i klorpirifosetil i foksim, a djelotvornost
ostalih 'zemljišnih' insekticida trebalo bi provjeriti. Mogu se primijeniti granulirani
insekticidi ili formulacije za prskanje (zalijevanje). Tako tretirano stablo zaštićeno
je cijelu godinu.
Kurativne mjere, tj. uništavanje
ličinki u korijenju, mogu biti samo
djelomično uspješne, a moguće su
samo na manjim površinama. Sastoje se
u zalijevanju sadnica ili mladih voćaka
spomenutim insekticidima razrijeđenim
u vodi. Tekućine mora biti toliko da
prodre do zaraženog korijenja.
Osim zaštite mladih nasada treba
smanjivati brojnost tih štetnika I
skupljanjem odraslih oblika (trešnjom
stabla), spaljivanjem zaraženih stabla j
odn. dijelova s ličinkama, a obradom,
gnojenjem i ostalim mjerama treba ]
stvoriti što povoljnije uvjete za razvoj
SI. 177. Ličinka žilogriza (snimio B. Britvec) m l a d i h VOĆaka.

Perotis lugubris F. nešto je manji od žilogriza kovinaste je crnosmede ili bakrenaste

boje. Dug je oko 2 cm. Odrasli oblici prave male štete na krošnji voćke, a ličinke
buše hodnike u korijenju i donjem dijelu debla kajsije, šljive, višnje, rijetko vinove
loze. Suzbija se poput žilogriza.
Kruškin prstenar (Agrilus sinuatus Oliv.)
Kornjaš bakrenasto-crvene boje, dug 10-11 mm. Javlja se mjestimično u većem I
broju. Odrasli kornjaši javljaju se u svibnju i lipnju. Odlažu jaja na grane, najčešće I
na grane debele 1,5-2 cm. Ličinke se ubušuju u grane i u njima prave krivudave I
spiralne hodnike duge 30-40 cm, a katkada prstenuju pojedine grane i mlada I
stabla. Ima jednu generaciju godišnje, a mjestimice razvoj traje dvije godine. Iznad I
hodnika puca kora, grane se suše, listovi žute a plodovi su kržljavi. Suzbija se I

180
odrezivanjem i spaljivanjem zaraženih grana. U hodnik se može uštrcati insekticid
na bazi diklorvosa u peterostruko]' uobičajenoj koncentraciji ili sprej na toj osnovi,
a rupa se zatim zatvori voskom. Primjena većine insekticida od svibnja do jeseni
protiv drugih štetnika smanjuje napad kruškina prstenara.
Šljivin prstenar (Agrilus macroderus Ab.)
Crne je boje, dug 6-7 mm. Javlja se u svibnju i lipnju. Odlaže jaja iznad
korijenova vrata sadnice ili mlade voćke. Ličinka se ubušuje u stabalce, buši u
srži, pa često presijeca stabalce poprijeko, izazivajući prijelom. Ličinka je bjelkasta,
duga do 14 mm. Ima jednu generaciju godišnje. Štetnik je proširen cijelim
područjem naše zemlje. U jednom stablu obično se razvije samo jedna ličinka.
To je periodični štetnik kojem pogoduje toplo i suho ljeto. Suzbijanje se obavlja
odsijecanjem napadnutih dijelova biljke odnosno vađenjem cijelih voćaka i
njihovim spaljivanjem. Ostale mjere provode se kao i za kruškina prstenara.
Malinov prstenar (Agrilus aurichalceus Redt.) kornjaš je dug 5-6 mm, brončane
ili maslinastozelene boje. Javlja se od druge polovice svibnja. Hrani se lišćem
sve do berbe. Odlaže jaja na izboje. Ličinka je bjelkaste boje, naraste do 15 mm.
Buši kružni hodnik oko izboja maline te se na tom mjestu javlja zadebljanje, a
izboji se lako lome. Prezimi ličinka u izbojima. Ličinka se kreće prema gore. Ima
jednu generaciju godišnje. Vrsta je samo mjestimično proširena. Suzbija se kao
malinov krasnik.
Malinov krasnik (Coroebus rubi L.)
Kornjaš dug 8-11 mm, ljubičastocrne boje. Javlja se u svibnju. Odlaže jaja na
izboje. Ličinka je prljavobijele boje, a naraste do 30 mm. Buši hodnik u izboju, i
to prema dolje. Prezimi u vratu korijena ili korijenu. Poslije prezimljenja kreće se
prema gore i kukulji u izboju. Nakon dva tjedna javlja se imago. Hrani se lišćem.
Ima jednu generaciju godišnje. U slobodnoj prirodi održava se na divljim ružama
i na kupini. Štete se očituju tek u proljeće, nakon što je ličinka prezimila, u izboju.
Zaraženi izboji uopće ne kreću i lako se lome. Za jačeg napada može biti uništeno
i do 90% rodnih izboja. Suzbija se rezanjem i spaljivanjem zaraženih izboja, a
treba paziti da se odreže dio u kojem se nalazi štetnik. Tijekom zime treba otkopati
zaraženi vrat korijena te odrezati i spaliti zaražene izboje. Treba koristiti zdrav
sadni materijal da se u novi nasad odmah ne unese zaraza. Oko nasada treba
uništavati divlje ruže i kupine. Prije odlaganja jaja može se tretirati insekticidima
na bazi endosulfana, fenitrotiona, fentiona, piretroidima i dr. Najčešće je potrebno
ponoviti tretiranje.
Čempresov krasnik {Buprestis cupressi Čast.). Vrlo čest štetnik čempresa u
Hrvatskoj. Veliki kukac, duljine tijela oko 25 mm. Crne je boje, plavkastoga
sjaja. Napada i cedar. Ličinka buši u drvetu velike hodnike te izaziva sušenje
pojedinih grana pa i cijelih stabala.
Brojne vrste krasnika rodova Buprestis, Corebus, Anthaxia, Capnodis i Agrilus
napadaju različito ukrasno drveće.

181
STRIZIBUBE - CERAMBYCIDAE

Kukci dugih ticala, često duljih od tijela, pa ih, hodajući, vuku za sobom.
Ličinke buše drvo, a katkada i stabljike i vrat korijena višegodišnjih biljaka. Ličinke
imaju izrazito segmentirano tijelo prošireno prema glavi.
Golema strizibuba (Cerambyx cerdo L.) ima tijelo dugo oko 5 cm. Stanovnik je
hrastovih šuma, no katkad oštećuje i orah. Vrsta C. Scopoli 'Fussl. velika je samo
20-25 mm, a ličinka buši hodnike u stablu trešnje i drugih vrsta voćaka.
Voćna strizibuba (Tetrops praeusta L.)
Povremeno jače napada voćnjake jabuka, krušaka, trešanja i šljiva, no ličinka
se ubušuje i u različito ukrasno drveće. Imago je crne boje, sa žutosmedim
pokriljem. To je mala strizibuba, duga samo 3-5 mm. Ličinka naraste do 7 mm.
Imago se javlja krajem travnja. Hrani se lišćem ali ne pravi veće štete. Jaja odlaže
na slabije ili oštećene grančice na vanjskom dijelu krošnje. Ličinka se ubušuje
pod koru, a zatim u drvo, gdje provodi cijeli život. Sekundarni je štetnik. Voćke
manje rode jer su napadnute rodne grančice, stabla slabe i propadaju.

Lijeskova strizibuba (Oberea HnearisL.)

Kornjaš crne boje,
dug 11-14 mm. Javlja se u
svibnju, kad ženka odlaže
jaja u mlade ljetoraste.
Ličinka je žućkasta,
naraste do 25 mm. Buši
hodnik unutar ljetorasta u
jesen prema gore, a u
proljeće prema dolje. Od
lipnja se zamjećuje uvelo
lišće na vrškovima
zaraženih ljetorasta, a
kasnije se na njima lišće
SI. 178. Štete od lijeskove strizibube (snimio M. Maceljski) osuši.
Vesperus luridus Rossi strizibuba je hrdastosmede boje, duga 2-3 cm. Ličinka
napada korijen vinove loze u Dalmaciji.
Velika i mala topolina strizbuba {Anaerea/Saperda/carchariasL., Compsiciia
/Saperda/populnea L.) česti su štetnici različitih vrsta topola, a mogu napasti i
vrbu.
Ličinke još više desetaka vrsta strizibuba žive u granama različitog ukrasnog
i šumskog drveća te voćaka. Vrste roda Rhagium buše oslabjela, pa i suha stabla,
tik ispod kore. Zaraza strizibubama može se smanjiti redovitim odstranjivanjem i
spaljivanjem zaraženih grana, koje valja provoditi čim se zapazi da lišće počinje
venuti. I stara polusuha i suha stabla treba odstraniti da ne postanu izvor zaraze.

182
Vrsta Clytus arietis L. buši hodnik u drvu
smokve, vinove loze i ukrasnog drveća,
posebice u našem obalnom području.
Poljske strizibube (Dorcadion vrste)
zadržavaju se najčešće na pašnjacima i
zakorovljenim površinama te na lucerištima.
Imaju tijelo dugo 10-20 mm, hrane se lišćem.
Ličinke žive u tlu. Hrane se korijenjem žitarica
i kukuruza, šećerne repe i drugih biljaka.
Napadnute se biljke suše, a biljke kukuruza
pobijele. Štete su neznatne.
Lucernina strizibuba (Plagionotus floralis
Pali ) buši hodnike u korijenu lucerne te
uzrokuje sušenje biljaka. Uglavnom se nalazi
na starijim lucerištima.
Suncokretova strizibuba (Agapanthia
SI. 179. Ličinka strizibube u stabljici
dahliEich.) buši stabljiku suncokreta odmah lucerne (snimio M. Maceljski)
iznad korijena. Napadnute biljke slabije se
razvijaju i lako lome. Ličinka prezimi u prizemnom ili podzemnom dijelu stabljike.
Imago se javlja u proljeće. Pravi rupe u stabljici u koje odlaže jaja. Pregledom
"štrljaka" tijekom zime utvrđuje se zaraza ličinkama. Spaljivanje ostataka
suncokreta ili njihovo duboko temeljito zaoravanje najbolji je način sprečavanja
nagomilavanja ovog štetnika. Može napasti i lan i konoplju.
Mentina strizibuba (Phytoecia virgula Charp.) štetnik je mente. Ličinke se
razvijaju u stabljici. Vrsta P. rufimana razvija se u stabljici lana i dalmatinskog
buhača u Dalmaciji.
Kućna strizibuba (Hylotrupes bajulus L.)
Važan štetnik mrtvog drveta proširen u Hrvatskoj. Ličinka buši u građevinskom
drvetu, u stropnim gredama, drvenini vrata i prozora itd. Napada borovinu, jelovinu
i smrekovinu te ariš. Imago je cmosmede boje, s dvije kratke bijele pruge ili pjege
na pokrilju. Imago je dug 1-2 cm, mužjak je znatno manji od ženke. Odlaže jaja u
pukotine u drvu. Jedna ženka odloži prosječno stotinjak jaja, najčešće u blizini
mjesta odakle je izašla. Stoga se jačina zaraze stalno povećava, a samo sporo širi
na druge objekte. Ličinka je blijedožute boje, naraste do 30 mm. Ima proširenu
glavu. Cijeli život provodi u drvu kojim se hrani. Razvoj traje više godina. Može
ugroziti statiku drvenih nosećih dijelova te biti uzrok rušenja kuća i drugih objekata.
Prisutnost se zapaža po izlaznim otvorima ovalna oblika. Ti su otvori 6-8 mm
dugi i 4-6 mm široki. Pri jakoj zarazi može se čuti grizenje ličinki.
Zaraza se sprečava impregnacijom drva sredstvima koja sadrže neki dozvoljeni
insekticid (npr. na osnovi deltametrina). Ako iz otvora ispada piljevina, što je
znak da se ličinka nalazi u hodniku, može se u otvor uštrcati bilo koji insekticid

183
 namijenjen suzbijanju gamadi u kućanstvu te
otvor zatvoriti prozorskim kitom ili gumom
za žvakanje.
Jaka zaraza drvene krovne konstrukcije
jedne obiteljske kuće u Baškoj uništena je
fumigacijom cijelog objekta metilbromidom.
Objekt je izvana hermetiziran folijama, osobe
su iseljene, plin pušten u nešto uvećanoj dozi
uz ekspoziciju od 48 sati. Postignut je potpuni
uspjeh, a utvrđen je uginućem ličinki u
nekoliko zaraženih trupaca postavljenih za
kontrolu te slušanjem ishrane ličinki
stetoskopom. U času fumigacije većina
borovih greda debljine dvadesetak cm bila je
sve do čvrste srži promjera desetak cm
potpuno izbušena i pretvorena u prašinu, iako
se izvana nisu vidjela oštećenja, osim
mnogobrojnih izlaznih otvora.
SI. 180. Rupa kućne strizibube s
pilovinom (snimio M. Maceljski)

DRVASI KUCKARI - ANOBIIDAE

Mrtvo drvo još češće napadaju vrste te porodice. To su mali kukčići koji buše
različite vrste drveta. Posebno su česti u parketu, drvenim pragovima, prozorskoj
drvenini, pokućstvu, a posebice u
starim drvenim umjetninama. Izlazni
otvori imaju promjer oko 2 mm. Otvori
ostaju prisutni i kad odavna štetnika
više nema pa se u više stoljeća starim
umjetninama nagomilavaju. No samo
bijeli otvori puni svježe piljevine
ukazuju na prisutnost štetnika, a crni
otvori ukazuju na ranije, katkad i davno
počinjene štete. Mužjaci i ženke nalaze
se kucanjem glavom o drvo - taj se zvuk
SI. 181. Rastočeno drvo od ličinki kuckara
(snimio M. Maceljski)
može za noćne tišine čuti u pravilnim
razmacima. Stoga su uz naziv kuckari
često nazivani mrtvačkom urom, a taj zvuk tumačen je i kao nagovještaj nečije
smrti. Jedna od najčešćih vrsta je Anobium punctatum De Geer.
U poznatom franjevačkom samostanu na otoku Košljunu svojevremeno se
razvila vrlo jaka zaraza kuckarima, koja se vidjela po obilju piljevine i bijelih otvora.
Zaražene su bile ukrasne stropne grede, drvene zidne obloge u sakristiji, drveni
oltari i propovjedaonica, drveni predmeti muzeja, pa i neprocjenjive inkunabule.
Daljnje širenje zaraze spriječeno je fumigacijom cijele crkve cijanovodikom. Uspjeh

184
 Si. 182. Rupice u drvetnpropovjedaonice 183. Oštećenja starih knjiga biblioteke
crkve na Košljunu (snimio M. Maceljski) samostana na Košljunu (snimio M.
Maceljski)
je provjeravan (Maceljski) drvenim
škripcima u kojima su se nalazili živi test
kukci odvojeni od okolne atmosfere s do 3
cm debelim drvom različitih vrsta. U svim
škripcima svi su test kukci bili mrtvi, što je
dokazalo dobro prodiranje plina i u
neoštećeno drvo. Tek desetak godina nakon
te fumigacije pronađeni su prvi novi bijeli
(aktivni) otvori kuckara.
Treba spomenuti da mrtvo drvo oštećuju i
kornjaši nekih drugih porodica, a češći su
BELJIKARI (LYCTIDAE)

Osim krasnika i strizibuba, te potkornjaka,

živo drvo voćaka i ukrasnog bilja napadaju
neke vrste kornjaša iz porodice
KUKULJIČARA - BOSTRYCHIDAE Tijelo
imaga tih vrsta valjkasta je oblika, a glava je
prekrivena nadvratnim štitom poput SI. 184. Otpala pozlata na baroknom
kukuljice. Najčešće vrste proširene su drvenom kipu oltara od zaraze
naročito u našem obalnom području, gdje ličinkama kuckara (snimio M. Maceljski)
napadaju smokve, masline, rogač, breskvu,
vinovu lozu, crniku i dr. To su vrste Sinoxylon sexdentatum Ol. i S. perforans
Schrk. Hrast, orah i kesten napada crveni kukuljičar (Bostrychus capucinusL.).
Ženke buše hodnik u drvetu i u njega odlože jaja. Ličinke buše hodnike okomite
na prvi hodnik.
U čokotima vinove loze živi ličinka vrste Psoa viennensis Hrbst. Kornjaš ima
crni nadvratni štit i crvenkastosmede pokrilje. Tijelo je dugo 7-11 mm. Javlja se
ljeti. Tada odlaže jaja u blizini pupova izboja. Ličinke se ubušuju u izboje, bušeći
hodnike. Tu se kukulje i prezime. Imago izlazi krajem travnja. Suzbija se
odrezivanjem napadnutih izboja. Sekundarni je štetnik koji se javlja na oslabljenim
čokotima.

185
POTKORNJACI - SCOLYTIDAE
Ta se porodica kornjaša smatra najvažnijim štetnicima šumskog drveća, a
važna je i za mnoge vrste ukrasnog drveća. Cesti su štetnici i voćaka, a u posljednje
vrijeme sve su češći u plantažnim nasadima.
To su kornjaši valjkasta tijela,
tamnosmede ili crne boje. Njihova
duljina tijela malena je, između 1 i 8
mm. Ličinke su bijele, s tamnom
glavom, a nemaju noge. Buše hodnike
u drvetu, liku ili bjeliki drveća. Najčešći
su u deblu, rjeđi na granama. Većina
vrsta sekundarni su štetnici, koji
napadaju na oslabljela stabla, no neke
vrste napadaju zdrava stabla pa se
ubrajaju u primarne štetnike. Posebice
su česti nakon elementarnih nepogoda,
npr. nakon tuče, snjegoloma ili mraza,
kad napadom ubrzaju uginuće
oštećenih stabala. Posebice im
pogoduje suša.
Mogu se podijeliti u prave
potkornjake, koji buše svoje hodnike
između kore i drva, i sipce, koji buše u
drvetu. Neke su vrste polifagne, no
većinom su monofagi ili oligofagi.
Štete od napada potkornjaka kao
sekundarnih štetnika smanjuju se
mjerama koje održavaju dobro
zdravstveno stanje voćaka i ukrasnog
drveća te mjerama koje pospješuju
njihov rast. Odstranjivanjem polusuhih
grana i oslabljelih stabala također se
smanjuje mogućnost naseljavanja
185. Hodnici potkornjaka potkornjaka. Međutim, može se u
voćnjaku hotimice ostaviti poneko
takvo stablo da bi se privukao napad potkornjaka. Takva stabla treba uništiti prije
izlaska odraslih oblika iz njega. Za ograde i kolce ne smije se koristiti neoguljeno
drvo jer ono može postati izvor zaraze. Sve agrotehničke mjere, posebice
uravnotežena gnojidba, smanjuju opasnost od tih štetnika. Odrasli oblici
potkornjaka uništavaju se primjenom insekticida protiv drugih štetnika. U vrijeme
pojave imaga njihovu brojnost smanjuju OP insekticidi i piretroidi. Za neke vrste
postoje feromoni kojima se privlače i uništavaju jer se feromonu dodaje insekticid.
Dobru privlačnost iskazuju i mamci s etanolom.

186
 Zanimljivi su najnoviji podaci o sve češćoj zarazi potkornjacima jabuka u
mladim nasadima, čak i na sadnicama. Oni time postaju važni primarni štetnici.
Mali voćni potkornjak (Scolytus rugulosus Ratz.)

Veliki voćni potkornjak (Scolytus mali Becht.)

Mali je voćni potkornjak važniji jer može biti primarni štetnik, a naročito
često napada voćke za jakih suša. Veliki je potkornjak sekundarni štetnik. Duljina
tijela malog potkornjaka jest 1,7-2,7 mm, a velikoga 3-4 mm. Napadaju sve vrste
voćaka, a katkad i drugo drveće. Odrasli oblici javljaju se u svibnju. Nakon
kopulacije ženka buši rupicu u grani te ulazi pod koru, gdje buši.hodnik dug 1,5-
3 i više cm. U njemu na pravilnim razmacima sa svake strane polaže po jedno
jaje. Ličinke buše sekundarne hodnike okomito na primarni hodnik, te tako prave
karakteristične crteže za pojedine vrste. Ličinke žive 30-40 dana. Na kraju svojih
hodnika kukulje se. Mladi imago izlazi kroz rupicu u kori stabla ili grane. Te
rupice ukazuju na prisutnost potkornjaka. Ljeti se javlja i druga generacija. Ona
ima isti način života, no ličinka te generacije prezimi.

Bademov potkornjak (Scolytus amygdali Guer) napada zdrava i bolesna stabla

badema u našem obalnom području.
Crni maslinin potkornjak (Hylesinus oleiperda F.)
Osim masline, napada jasen, jorgovan i ligustrum. jMmarni je štetnik. Imago
je dug 2,5-3,5 mm. Imago se javlja obično u svibnju i lipnju. Ženka se ubušuje u
zelene grane te pravi rašljasti hodnik u koji odlaže jaja. Ličinke buše sekundarne
hodnike okomito na primarni hodnik. U napadnutim stablima slabi kolanje
sokova, suši se lišće, pojedine grane, pa i cijelo stablo. U posljednje vrijeme sve
se češće javlja u Dalmaciji. Izaziva sušenje vanjskih grana krošnje maslina.
Maslinin smeđi potkornjak (Phloeotribus scarabeoides Bern J
Napada tanke grančice masline, no može se naći i u debljim granama. Najradije
napada oslabjela stabla. Ima tri generacije godišnje, pa se u povoljnim uvjetima
brzo razmnožava i štete mogu biti velike. Štete se očituju u ranom otpadanju ili
kržljanju plodova te sušenju grana pa i cijelog stabla. Imago je dug oko 2 mm.
Javlja se u proljeće i tada počne bušiti hodnike u grančicama. Ljeti se razvija
druga, a u jesen treća generacija. Brojnost štetnika može se smanjiti vješanjem
svežnjeva tretiranih svježe odrezanih grančica u krošnju početkom proljeća (čim
počne pojava imaga). Grane se tretiraju umakanjem u deltametrin ili neki drugi
insekticid. Svežnjevi grančica privuku odrasle oblike, a insekticid ih ubije.

Smokvin potkornjak (Hypoborus ficus ErichJ

Javlja se svuda u obalnom području. Najradije napada oslabljela stabla ili
ozlijeđene grane. Vrlo je sitan, dug 1-1,3 mm. Buši poprečni primarni hodnik, a
na obje strane ličinke buše sekundarne hodnike. Ima više generacija godišnje.

187
Trešnjin potkornjak (Polygraphus grandiclava Thoms.) napada trešnju.
Sekundarni je štetnik.
Voćni sipac (Xyleborus /Anisandrus / dispar F.)
Primarni je i sekundarni štetnik. Napada sve vrste voćaka, pa i vinovu lozu,
također kesten, brezu, lipu i drugo ukrasno drveće. Imago je dug 2,-3,5 mm
(mužjak 2, ženka 3-3,5 mm - zato ime dispar). Imago se javlja dosta razvučeno
tijekom proljeća. Nakon kopulacije ženke traže odgovarajuće stablo u koje se
ubušuju. Dospjevši u drvo, hodnik skreće i ide u idući god. Od tog hodnika
odvajaju se ogranci prema gore ili dolje paralelno s osovinom stabla ili grane. U
te ogranke odlažu jaja. Ličinke ne buše nove hodnike jer se hrane micelijem
jedne gljivice roda Ambrosia koja se razvija u izbušenim hodnicima. U jesen se
kukulje. Prezimi imago. Kroz rupicu imago izlazi u proljeće slobodno u prirodu.
Napadnuta stabla slabije se razvijaju, lišće ima slabiji turgor i vene. Ima jednu
generaciju godišnje.
POTKORNJACI NA UKRASNOM DRVEĆU
Veliki brijestov potkornjak (Scolytus scolytus F.) napada brijest, topolu,
vrbu i drugo drveće, a zajedno s malini brijestovim potkornjakom (Scolytus
multistriatus Marsh.) prenosi opasnu "holandsku bolest brijesta" zbog koje je ta
vrsta drveća osuđena na propast. Brezu, lipu, pitomi kesten, javor, bagrem itd.
također napada više vrsta potkornjaka. Brojne su vrste štetne crnogorici, pa postoji
više vrsta smrekovih, jelinih, borovih i drugih potkornjaka, koji su najčešće
sekundarni štetnici. Razlikuju se, osim prema izgledu, i prema načinu pravljenja
hodnika. Štetnošću se ističe smrekov pisar (Ips typographus L.). Za masovne
pojave počinje napadati i zdrava stabla. Neke druge vrste roda Ips nalaze se na Al
ili A2 listi karantenkih štetnika za mnoge europske zemlje, no za Hrvatsku je na
listi A2 samo Ips amitinus Eichoff.

ZLATICE - CHRYSOMELIDAE
Zlatice su najčešće živahno obojeni kornjaši, tijela dugog 4 do 10 mm. Tijelo
je ovalna oblika. Ličinke su gole ili pokrivene izlučinama. Fitofagne su vrste. Brojne
su vrste koje se hrane kulturnim biljem, ali ima i više vrsta koje se hrane korovima
pa se upotrebljavaju za njihovo biološko suzbijanje. Dijele se na više potporodica.
Crveni žitni balac (Oulema melanopus L.), plavi žitni balac (O. licbenis
Voet. )
Te su dvije vrste žitnih balaca najvažnije u Hrvatskoj, iako su prisutne i neke
druge štetne vrste, posebice O. rufocyanea Suffr. Radi se o kompleksu više vrsta.
Treba naglasiti da vrsta Lema cyanella L., za koju se u našoj starijoj literature
navodi da šteti strnim žitaricama, uopće nije štetnik graminea, nego se hrani na
osjaku. Bila je to, vjerojatno, pogrešna determinacija i zamjena te vrste s vrstom
O. lichenis, koja doista šteti strnine. Od navedene tri vrste štetne strninama, 0.
melanopus je izrazito najčešća i najštetnija. Treba istaći da je ta vrsta u novije.

188
vrijeme iz Europe unesena i u SAD, gdje je počela praviti vrlo velike štete. No
štete su smanjene nakon unošenja prirodnih neprijatelja iz Europe i selekcije
otpornijih sorti. Žitni balci često se nazivaju lemama po nazivu roda u koji su se
ranije ubrajale.
Žitni balci ubrajaju se u najvažnije štetnike strnih žita u nas, a u posljednje
vrijeme nanose veće štete i kukuruzu. U sedamdesetim godinama ovog stoljeća
suzbijani su na tadašnjim kombinatima na 10-20 % površina, no u osamdesetim
godinama često i na 70 % površina. Zbog poznatih opasnosti primjene insekticida
na velikim površinama, a strna žita zauzimaju najveće površine u Hrvatskoj, vrlo
je važno izbjeći svako nepotrebno kemijsko suzbijanje žitnih balaca. Stoga ćemo
u prikazu tih štetnika posebnu pažnju posvetiti prognozi potrebe suzbijanja.
Odrasli oblici O. melanopus dugi
su 4-6 mm. Pokrilje je plave boje,
nadvratni štit i noge narančastocrveni.
Nasuprot tome, u vrste O. licbenis i
nadvratni je štit plave boje, a noge su
crne. Jaja su isprva žute a kasnije
crvenkaste boje. Duga su nešto više od
1 mm. Ličinke su žute boje, pokrivene
sluzi koja od izmeta poemi. Od sluzi
se tijelo ne vidi pa se katkad zamjenjuje
pužićima. Ličinka naraste do 8 mm.
Prezime odrasli oblici u ostacima
strnih žita u tlu te na rubovima parcela
obraslim travom. Prvi odrasli oblici
pojavljuju se kad srednja dnevna
temperature 15-dnevnog razdoblja
prijeđe 7 °C, a dnevna dosegne 10 °C.
U nekim godinama to se dogodi vrlo
rano, čak krajem veljače, no obično u
ožujku. Pojava prezimjelih odraslih
oblika razvučena je i traje najčešće
dvadesetak dana, no ako nastupi SI. 186. Ličinka i imago crvenog žitnog
zahlađenje, razdoblje izlaska balaca iz balca (prema: Baver)
zimovališta može biti još dulje. Odrasli
oblici hrane se intenzivno progrizajući list u obliku uskih pruga, ne ostavljajući
epidermu (kako to čine ličinke). U našim istraživanjima jedan je imago dnevno
2
konzumirao 64 mm lisne površine, odnosno napravio grizotinu dugu 64 mm a
široku 1 mm. Intenzitet ishrane imaga ovisi o temperaturi.
Odrasli oblici isprva se koncentriraju na rubovima parcela pod strnim žitima.
Imago dobro leti. Nakon izvjesnog vremena ishrane spolno sazrijeva te dolazi do
kopulacije. Ženke odlažu jaja^najčešće u nizu, uz glavnu žilu lista. Niz sadrži 3 do
12 jaja. Jedna ženka odloži 100-150 jaja. Embrionalni stadij pri 15 "C traje 18 dana,
pri 17 °C 11,5 dana, pri 20 °C 8,5 dana, a pri 22 -25 °C oko 6 dana. Ti podaci

189
 vrijede za vrstu O.
melanopus, a O. lichenis
ima nešto kraći razvoj.
Prve se ličinke u nas i
javljaju već u travnju, no
jača pojava obično je tek
u svibnju. Maksimalni
napad najčešće se zbiva u
drugoj polovici svibnja,
eventualno prvoj dekadi
lipnja. Razvoj ličinke pri
i 5 °C traje 20 dana, pri 16
Si. 187. Oštećeni ("bijeli") usjev zobi od napada baka °C oko 17 dana, pri 20 °C
(snimio M. Maceljski) 11 dana, a pri 25 °C 8 dana.
I razvoj ličinki vrste 0.
lichenis nešto je kraći. U prirodi razvoj Učinaka najčešće traje 10-22 dana. Prva
pojava ličinki može se očekivati kad srednja dnevna temperatura u 15 dana prijeđe
11 °C. Ličjnke_se hrane izgrizanjem (ne progrizanjem) uskih pruga u lišću,
ostavljajući epidermu. Budući da je epiderma bijela, nastaju uske bijele pruge.
Za jake zaraze one se spajaju (odvojene su samo žilama lista) pa cijelo lišće pobijeli,
što se izdaleka zapaža. Zbog česte koncentracije ličinki jasno se mogu uočiti žarišta
unutar polja. No tada je već kasno za suzbijanje. Jedna ličinka u našim
istraživanjima prosječno je konzumirala: ličinka prvog stadija oko 50 mm2 površine
lista, ličinka drugog stadija oko 100 mm2 površine lista, ličinka trećeg stadija oko
200 mm2 površine lista a ličinka četvrtog stadija oko 120 mm2 površine lista. Pri
prosječnoj temperature od 14,6 °C jedna ličinka konzumirala je oko 480 mm2
površine lista.
Ličinka crvenog žitnog balca kukulji
se u tlu, a ličinka plavog žitnog balca na
biljci, najčešće na klasu. Stadij kukuljice
traje prosječno 17-20 dana. Novi odrasli
oblici javljaju se u drugoj polovici lipnja
i tijekom srpnja. Nakon ishrane, koja I
traje 15-25 dana, odlaze u dijapauzu. Ti
SI. 188. Štete na listu kukuruza od ličinki odrasli oblici, osim samoniklim strnim
balca (snimio M. Maceljski) žitaricama i nekim vrstama trava, mogu
se hraniti i na kukuruzu. Ishrana
kukuruzom može trajati dovoljno dugo da nastanu i vrlo velike štete. Tako smo u
nekim godinama nalazili totalno požderane biljke kukuruza na Banovini te vrlo I
jako oštećene biljke u drugim područjima zapadne Hrvatske. Na pojedinim biljkama
kukuruza nađeno je i do tisuću kornjaša balaca. Osim imaga, na kukuruzu se u
posljednje vrijeme sve češće zapaža ju i ličinke balaca.
Balci imaju više prirodnih neprijatelja. Najčešći je jajni parazit osica Anaphes
flavipeste paraziti ličinaka osice roda Tetrastichus te Lemophagus curtus. Ličinke

190
napadaju i muhe tahine, a od grabežljivaca stjenice i bubamare. Balce napada i
gljivica Beauveria bassiana.
Balci najradije napadaju zob, pa ječam, no vrlo rado i pšenicu. Pojedini
kultivari pšenice različito su otporni na balce. Jača dlakavost lišća pojedinih
kultivara otežava ovipoziciju, dlake oštećuju leglicu ženki pa one zato ugibaju, a
veća je i smrtnost jaja i ličinki. Uži smještaj žila lista otežava ishranu, razmak
manji od 77,1 mikrometara, prema nekim istraživanjima, onemogućuje ishranu.
Postoji i različito izražena pojava anabioze, tj. visoka smrtnost ličinki na nekim
kultivarima izazvana neprikladnošću ishrane. U SAD selekcionirani su vrlo otporni
kultivari pšenice pa je radikalno smanjena štetnost balca, koja je u SAD bila i veća
nego u Europi. Bilo bi važno i u nas utvrditi otpornost najvažnijih kultivara, te
forsirati uzgoj otpornijih, a od selekcionara tražiti da pri selekciji povedu računa i
o ovim štetnicima.
Jači napad razvija se tamo gdje žitni balci stalno nalaze dovoljno hrane, dakle
u područjima gdje strna žita zauzimaju velike površine, a između njih ima dovoljno
travnjaka ili kukuruza na kojem se mogu ishraniti mladi odrasli oblici prije odlaska
u dijapauzu i prezimljenje.
Kemijsko suzbijanje insekticidima može se provoditi protiv imaga i protiv
ličinki. Suzbijanje odraslih oblika prijeko je potrebno za njihova vrlo jakog napada
na jare usjeve ili slabo razvijene ozime usjeve. Napad od stotinjak odraslih oblika
po četvornom metru u takvom slučaju može prouzrokovati veće štete pa je
primjena insekticida svakako potrebna. Ipak se suzbijanje odraslih oblika ne
provodi toliko često radi sprečavanja šteta koje bi oni nanijeli, nego radi
sprečavanja masovne ovipozicije i pojave ličinki. Naime, odrasli se oblici isprva
koncentriraju na rubovima većih polja pa se samo na tim mjestima i suzbijaju.
Time može, katkada, otpasti potreba da se suzbijaju ličinke, a zbog samo lokalne
primjene insekticida, ta je metoda ekološki i ekonomski vrlo povoljna. Smatra se
opravdanim tretirati mjesta koncentracije odraslih oblika, dakle lokalna primjena
insekticida, tamo gdje je prezimjelih oblika više od 25 po četvornom metru. Ta
brojka ovisi i o vrsti usjeva (za jare je usjeve nešto niža), o otpornosti kultivara i
bujnosti usjeva.
Osnovno suzbijanje balaca obavlja se primjenom insekticida protiv ličinki.
Optimalni je rok primjene kad je barem 10-15 % ličinki izašlo iz jaja. Ako bi se
insekticidi prerano primijenili, mnoge bi ličinke iz jaja izašle u vrijeme kad bi oni
već izgubili djelotvornost jer oni ne uništavaju jaja.
Ličinke najveće štete nanose oštećivanjem vršnog lista, tzv. zastavice (prvi
list ispod klasa), o kojem ovisi nalivanje zrna. Isti stupanj oštećenja zastavice
štetniji je na bujnom i zdravom usjevu, od kojeg se očekuje viši prirod, nego na
slabijem usjevu. Stoga preporuka za prag odluke glasi ovako:
za očekivani prirod manji od 5 t/ha više od 2 ličinke po zastavici,
za očekivani prirod od 5-6 t/ha više od 1-1,5 ličinke po zastavici,
- za očekivani prirod veći od 61 na ha i kod svih sjemenskih usjeva više od
0,5-1 ličinka po zastavici.

191
 Više brojke odnose se na tretiranje traktorskom prskalicom u usjevu u kojem
nisu ostavljeni prolazi za kotače traktora, pa pri primjeni insekticida nastaju izvjesne
štete od gaženja. Ako su ostavljeni tragovi za kotače ili se tretiranje obavlja mčno
ili iz zraka, te ako se usput želi suzbiti i manji napad drugih štetnika (npr. lisnih
uši, stjenica), prag odluke može biti i niži nego je navedeno.
Budući da se suzbijanje često provodi dok još ima mnogo jaja, broj "ličinki" u
navedenim pragovima odluke obuhvaća i jaja, tj. treba utvrditi broj ličinki i jaja
na zastavici. Taj se broj utvrđuje pregledom po pedeset zastavica na susjednim
biljkama na više mjesta na parceli.
Od insekticida djelotvorni su i jedini još dozvoljeni klorirani ugljikovodik
lindan, nadalje brojni OP insekticidi (npr. klorpirifos, kvinalfos ), neki karbamati,
većina piretroida, te derivati nereis toksina (djeluju samo na ličinke). Vjerojatno
je taj veliki spektar prikladnih insekticida moguće proširiti regulatorima razvoja
kukaca, a možda i bioinsekticidima. Zbog velikih površina pod strninama, te
proširenosti balaca, treba nastojati što više provoditi lokalizirano suzbijanje (katkad
je moguće i suzbijanje ličinki samo u žarištima), odnosno primjenjivati insekticide
kada je to doista prijeko potrebno. Naime, primjena insekticida na velikim
površinama neizbježno uzrokuje jače onečišćenje okoliša, a veće su opasnosti za
ljude i za prirodne neprijatelje različitih štetnika. Štoviše, smatra se da je povećani
opseg suzbijanja balaca pridonio većoj brojnosti lisnih uši na strnim žitaricama.
Suzbijanjem balaca na strninama na svim površinama nekog područja
smanjuje se i opasnost za kukuruz. Ako ipak kukuruz jako napadnu mladi odrasli
oblici balaca suzbijanje treba provesti insekticidima navedenim za strnine.
Šparogine zlatice
Kornjaš š p a r o g i n e zlatice (Crioceris
asparagi L.) dug je 5-7 mm. Glava mu je
metalnozelenoplava. Nadvratni je štit
crvenkastosmed, a pokrilje zelenkastoplavo sa
svijetložutim pjegama. Odrasla je ličinka
sivozelena, crne glave, duga 6-7 mm. Jaja su
duguljasta, ovalna, sivozelena, oko 2 mm
duga.
Dvanaestotočkasta šparogina zlatica
(Crioceris duodecimpunctata L.J
ciglastocrvene je boje, zdepastog tijela, duga
SI. 189- Šparogina zlatica od 5 do 7 mm. Na svakoj strani pokrilja nalazi
se 6 simetrično poredanih točaka. Ličinka je
smedenarančasta i žute glave, a jaja smedezelena.
Šparogine zlatice štetnici su šparoge u svim uzgojnim područjima te kultu
a naročito su štetne u mladim nasadima. Ličinke i kornjaši oštećuju nadzemne
dijelove šparoge, izjedaju lišće i izboje, a ako ih bude mnogo, pojavit će se i
golobrst. Ličinke dvanaestotočkaste šparogine zlatice vole plodove te su naročito
štetne na sjemenskoj šparogi.

192
 Šparogine zlatice imaju dvije generacije u godini. Odrasli oblici prezimljuju
pod biljnim ostacima na tlu, pod korom drveća i kolja te na ostacima stabljika.
Kornjaši se često javljaju masovno već u travnju. Dvanaestotočkasta šparogina
zlatica traži više topline te se javlja 8-10 dana kasnije, i ne tako masovno kao vrsta
C. asparagi.
U svibnju ženke počinju odlagati jaja, prosječno oko 100 komada. Crioceris
asparagi odlaže jaja u redove, tako da vise prema dolje. Crioceris
duodecimpunctata lijepi jaja pojedinačno po duljini uz stabljiku i grančice. Ličinke
izlaze iz jaja nakon 5-12 dana i odmah se počinju hraniti. U početku oštećuju
samo listiće, poslije i izboje. Nakon dvadesetak dana ličinke ostavljaju biljke i
kukulje se plitko u tlu, u izglačanoj komorici. Odrasli oblik javlja se nakon 20
dana.
Budući da šparogine zlatice rado odlažu jaja i na korovske biljke, nasadi
šparoge moraju biti čisti od korova. Na manjim nasadima i pojedinačnim gredicama
šparoge, te kad je manje šparoginih zlatica, dovoljno je stresati kornjaše u ranim
jutarnjim satima i uništiti ih mehanički. U nasadima dospjelim za berbu
preporučuje se ostavljati lovne biljke. Mlade nasade šparoge treba često
pregledavati, i kad se pojave prvi kornjaši, treba ih prskati insekticidima. U
inozemstvu se preporučuju betaciflutrin, deltametrin, lambdacihalotrin i drugi
piretroidi. Treba voditi računa o zaštiti pčela na rascvalim nasadima šparoge.
Lijerova zlatica (Lilioceris lilii Scop.) oštećuje ljiljane. Odrasli oblik ima crveno
pokrilje i nadvratni štit te crne noge. Dug je oko 8 mm. I ličinke su crvene, ali
često pokrivene izmetom. Hrane se lišćem i stabljikom. Mogu imati više generacija
godišnje.
Krumpirova zlatica (Leptinotarsa decemlineata Say9
Najvažniji štetnik krumpira u nas. Bez suzbijanja toga štetnika ne bi bila
moguća proizvodnja krumpira. Zbog toga što se štetnik suzbija, štete nisu velike,
ali troškovi suzbijanja povisuju troškove proizvodnje te kulture na svim površinama
pod krumpirom u
Hrvatskoj.
Zlatica je podrijetlom
iz Sjeverne Amerike. Za
vrijeme Prvog svjetskog
rata prenesena u
Francusku. Odatle se
proširila po cijeloj Europi.
Nisu zaražene Engleska i
skandinavske zemlje.
Godine 1946. otkrivena je
u Sloveniji kraj Krškog,
kamo je donijeta
krumpirom 1944. godine.
Već 1947. godine nađena je SI. 190. Krumpirove zlatice (snimio M. Maceljski)

193
u Hrvatskoj, u okolici Zaprešića, a nekoliko godina kasnije redovitim je širenjem
kroz Europu prešla našu granicu u Međimurju i Istri. Sada je proširena po cijeloj
Hrvatskoj, osim na nekim otocima.
Osim krumpirom, zlatica se hrani patlidžanom i može ga jako oštetiti, a manje
se može hraniti i rajčicom. Prema tome tipičan je oligofag.
Odrasli kukci imaju žute i crne uzdužne pruge, a dugi su oko 10 mm. Ličinke
su ružičaste, s crnom glavom i točkama po tijelu. Ličinke prvog i drugog stadija
narastu do 4 mm, a ličinke trećeg i četvrtog stadija od 4 do 15 mm. Jaja su žuta, a
nalaze se u skupinama (jajno leglo) od 25 do 80 komada na naličju lista.
Prezimi kornjaš u tlu. Za vrijeme zime mnoge zlatice uginu u tlu, naročito na
težim i vlažnijim terenima, od gljivice Beauveria bassiana i drugih čimbenika. Iz
tla počinju izlaziti kada temperatura u dubini od 10 cm poraste na 14,5 °C. Zlatice
lete kada temperatura zraka prijeđe 20 °C.
Nakon izlaska iz tla zlatica može bez hrane živjeti desetak dana. Tek nakon
ishrane počinje parenje, a za ovipoziciju potrebna je ishrana s više od 20 cm2 lista.
Visoke temperature pogoduju ishrani zlatice pa je brže i odlaganje jaja, a ženke
su plodnije. Ženke odlažu jaja na naličju lista, uglavnom tijekom svibnja. U
hladnim godinama odlože manje jaja, u toplima više jaja, najčešće od 300 do 1100
jaja po jednoj ženki,
Razvoj jaja traje 5-16 dana, ovisno o
temperaturi. Najkraći je kada temperatura prelazi
25 °C. Razvoj prvog stadija ličinke traje 3-4 dana,
drugoga stadija 3-7 dana, trećega 4-8 dana, a
četvrtoga stadija 5-11 dana. Ukupno razvoj ličinki
traje 14 -22 dana, a potom odlaze u tlo na
kukuljenje. Za razvoj kukuljice u tlu treba suma
temperatura viših od 11,5 °C dosegnuti 180 °C.
Odrasle zlatice prve generacije javljaju se
najčešće u srpnju, a razvoj se ponavlja
odlaganjem jaja, razvojem ličinki i odlaskom u
SI. \9\Jajno leglo krumpirove tlo na kukuljenje. Ličinke druge generacije prave
zlatice (snimio M. Maceljski)
manje štete jer je krumpir bujan, tvorba gomolja
jako uznapredovala, a vegetacija se uskoro prekida prirodnim putem u ranijih
kultivara, zbog zaraze plamenjačom (fitoftorom) ili zbog suše. Zbog nedostatka
hrane odrasle zlatice druge generacije kreću se u masi tražeći hranu i pogodno
mjesto za prezimljenje u tlu. Tada oštećuju i gomolje koji vire iz zemlje.
Istraživanja su pokazala da jedna odrasla zlatica dnevno poždere na
temperaturi od 16 °C 259 mm2, na 21 °C "422 mm2, a na 25 °C 800 mm2 lisne
površine. Za života ukupno poždere oko 120 cm2. Ličinka prvog stadija poždere
oko 20 mm2, ličinka drugog stadija 150 mm2, ličinka trećeg stadija 520 mm2, a
ličinka četvrtog stadija 2.300 mm2 lista. Ukupno jedna ličinka za vrijeme razvoja
poždere 28-30 cm2 lista.
Smatra se da uništenje cime do 20 % uopće ne utječe na sniženje priroda
krumpira. Naša su istraživanja pokazala da visina šteta ovisi najviše o tome kada,

194
u odnosu na tuberizaciju, dođe do uništenja više
od 20 % lisne mase. Primjerice za jakog napada
i potpune defolijacije u početku tuberizacije
(kasna sadnja srednje kasnog kultivara), prirod
gomolja bio je manji od količine posađenog
sjemenskog krumpira, dakle nastala je totalna
šteta. Nasuprot tome, za isto tako jakog napada
dvadesetak dana prije završetka vegetacije
(rana sadnja ranog kultivara) gubitak priroda
je bio samo 30 %. Napad prije cvatnje odrazuje
se na visinu priroda 2-5 puta više od napada
poslije cvatnje.
SI. 192. Ličinke krumpirove zlatice
Krumpirova zlatica nema u nas mnogo
neprijatelja. Njezina jaja i ličinke sišu neke vrste grabežljivih stjenica, a napadaju ih
i trčci te bubamare. Unutar tijela zlatica žive neke nematode, a jaja parazitiraju ose
najeznice. Zlaticama se hrane neke vrste ptica. Zapaženo je da biserke mogu vrlo
učinkovito spriječiti napad na manjim površinama. Od uzročnika bolesti se javlja
gljivica Beauveria bassiana i mikrosporidije roda Nosema na zlaticama dok se
nalaze u tlu. Iako se do sada mnogo proučavalo biološko suzbijanje ovog štetnika,
rezultati se još ne primjenjuju u praksi (osim B. t. pripravaka). Najveće izglede
pruža parazitska osica američkog podrijetla Edovum Puttleri te stjenica Perilus
bioculatus, pa bi trebalo istražiti mogućnost i svrhovitost njihova unosa u Hrvatsku.
Genetičkim preinačavanjem dobiveni su transgeni kultivari krumpira sposobni
proizvoditi toksin bakterije Bacillus thuringiensis, koji je djelatna tvar u
bioinsekticidima na osnovi te bakterije. Ti su kultivari otporni na krumpirovu
zlaticu. Kultivar NewLeafPlus uz to je otporan i na neke viruse. No zbog nužnosti
opreznog pristupa transgenim biljkama taj i slični kultivari još se ne uzgajaju u
Europi. Treba istaći da će se pri jačoj primjeni takvih B. t. kultivara svakako razviti
rezistentnost sojeva zlatice na spomenuti toksin, pa će, slično kao i za kemijske
insekticide, biti stalno potrebna nova istraživanja sojeva B. t. i novih transgenih
kultivara.
Na manjim krumpirištima i tamo gdje ima
radne snage treba od samog početka napada
povremeno skupljati sve stadije zlatice i
uništavati ih. Za jednu minutu može se skupiti
četrdesetak odraslih zlatica. Ako su polovica
ženke, a skupljanje se obavlja prije odlaganja
jaja, napad se smanji za više tisuća ličinki. Pri
osrednjoj zarazi za jedan se sat mogu skupiti
odrasle zlatice i jajna legla na krumpirištu
velikom 500 četvornih metara. Ako se zakasni
sa skupljanjem i ličinke se masovno pojave sl. SI.193. Krumpirova
193. Krumpirovazlatica
zlatica
mehaničko suzbijanje zahtjeva previše radnog uginula od
uginula od gljivice Beauveria
gljivice Beauveria
vremena. bassiana (snimioM.
bassiana (snimio M.Maceljski)
Maceljski)

195
 Zlatica se može suzbiti različitim insekticidima. Insekticide treba primijeniti
u optimalnom roku. Pravilan rok primjene insekticida ovisi o stadiju razvoja zlatice
i krumpira, o intenzitetu pojave i svojstvima insekticida.
Redovito ne bi trebalo primjenjivati insekticide protiv prezimjelih kornjaša
jer oni obično ne mogu nanijeti veće štete. Samo ako je krumpir slab, a na
jednom busu ima više od dvije zlatice, opravdano ih je suzbijati kad je temperatura
viša od 20 °C. Ličinke treba suzbijati samo ako do cvatnje više nego na svakom
šestom busu ima prosječno više od 10-15 ličinki. Ta brojka ovisi o razvoju biljaka.
Poslije cvatnje te su brojke znatno veće. Odrasle zlatice ljetne generacije treba
suzbijati samo ako se na svakom busu nade više od pet zlatica, a ličinke druge
generacije samo kad ih ima više od 20-30 na jednom busu, a do kraja vegetacije
preostaje još najmanje dvadesetak dana.
Krumpirova zlatica vrlo je podložna pojavi rezistentnih sojeva. Mi smo
(Maceljski) 1967. g. prvi utvrdili rezistentnost zlatica u zapadnoj Hrvatskoj na tada
jedino korištene insekticide DDT i lindan. U sedamdesetim smo godinama utvrdili
rezistentnost i na kelevan. Krajem osamdesetih godina javlja se rezistentnost na
organofosforne (OP) insekticide, karbamate (OC) i piretroide (P) (Maceljski, Igre).
Rezistentnost se naglo širi na cijelom području Hrvatske te uvjetuje novi pristup
zaštiti od ovog štetnika.
U području u kojem se još nije pojavila rezistentnost zlatice na klasične
organofosforne insekticide, karbamate i piretroide, a to su u 1998. godini bila još I
samo neka područja južno od Kupe (u Istri i Dalmaciji rezistentnost se također
već pojavljuje), strategija je zaštite ovakva.-
Klasične insekticide treba primijeniti kada je barem 30-50 % ličinki izašlo iz
jaja. Ličinke koje su izašle ranije još nisu mogle napraviti veće štete, a insekticid
će djelovati i kad preostale ličinke izađu iz jaja (ličinke prvog stadija vrlo su
osjetljive). Tako tretirani usjev ugrožavaju još samo zlatice koje dolete sa strane,
ako u blizini ima krumpirišta na kojima se zlatica ne suzbija uspješno. Samo u
iznimnim godinama, kad je odlaganje jaja jako razvučeno, bit će potrebno još
jedno tretiranje ako se
pridržavamo ove
preporuke. U područjima
gdje još nema
rezistentnosti ti insekticidi
djeluju 10-14 dana.
U području sjeverno
od Kupe i Save i drugim!
područjima gdje se
proširila rezistentnost na
klasične insekticide,
strategija zaštite drukčija
je jer u tim područjima više
SI. 194. Zaštićena i nezaštićena pokusna parcela (snimio nisu učinkoviti klasični
D. Bertić) organofosforni insekticidi,

196
karbamati i piretroidi (vidjeti tablicu). Stoga treba primijeniti nove skupine
insekticida.
To su ponajprije biotehnički insekticidi, tzv. regulatori razvoja kukaca, i
bioinsekticidi. Nova strategija primjene tih insekticida proizlazi iz njihova svojstva
da su učinkoviti samo na ličinke zlatice, ponajviše na ličinke prvog i drugog stadija.
Stoga se ti insekticidi moraju upotrijebiti znatno ranije, kad se pojave prve ličinke
iz jaja. Ne smije se čekati da prve ličinke narastu na više od 4 mm. Potrebno je
istaknuti da regulatori razvoja djeluju dulje (20-30 dana), a bioinsekticidi kraće
(8-10 dana) od klasičnih insekticida. Ako se zakasni s tretiranjem, te ličinke suviše
narastu, regulatori razvoja i bioinsekticidi više ne zadovoljavaju. Pri optimalnom
roku primjene u godinama zgusnutog izlaska prezimjelih zlatica iz tla može
zadovoljiti samo jednokratna primjena regulatora razvoja. U nas dozvolu za
primjenu imaju regulatori razvoja na osnovi heksaflumurona, teflubenzurona i
luferona. Od bioinsekticida dozvolu imaju pripravci na osnovi B.t. soj tenebrionis.
Na te skupine insekticida nema rezistentnih sojeva zlatice, a i manja je vjerojatnost
takve pojave. U najnovije vrijeme javljaju se i druge insekticidne tvari koje
proizvode neki mikroorganizmi (avermectini, spinosad) vrlo učinkoviti protiv
krumpirove zlatice, no krajem 1998. g. još nisu bili registrirani za tu svrhu.
Od kemijskih insekticida
rezistentnost još nije utvrđena
na nereis toksine (bensultap.
tiociklam). I to su larvicidi koji
ne djeluju na odrasle zlatice.
Djelovanje traje 10-14 dana.
Rezistentnosti, razumljivo, još
nema niti na noviji kemijski
insekticid imidakloprid. Taj se
insekticid primjenjuje bilo
tretiranjem gomolja tamo gdje
ponajprije treba suzbiti štetnike SI. 195. Prskanje krumpira (snimio M. Maceljski)
u tlu (djelovanje na zlaticu traje
55-70 dana nakon sadnje), bilo
folijarnom primjenom (trajnost
i više od 20 dana). Da bi se
usporila pojava rezistentnosti,
ne smije se imidakloprid
koristiti folijarno na površini
gdje je primijenjen tretiranjem
gomolja. U najnovije vrijeme
javljaju se i drugi kemijski
insekticidi na koje još nema
pojave rezistentnosti,
primjerice fipronil, SI. 196. Lošnačin suzbijanja krumpirove zlatice
tiametoksam i daigi. (snimio M. Maceljski)

197
 Za folijarno suzbijanje zlatice preporučuju se formulacije namijenjene za
prskanje, a ne formulacije za zaprašivanje. Naime, jedno prskanje vrijedi kao dva
zaprašivanja jer se mnogo prašiva gubi za vrijeme primjene, ali i poslije. Osim
toga, sredstva za prskanje do dva su puta jeftinija od prašiva za zaprašivanje,
računajući cijenu utroška po jedinici površine (na ar ili hektar). Ako se ipak
zaprašuje, nikako se ne smije zaprašivati gazom, čarapom ili čak golom rukom,
jer je takvo zaprašivanje opasno, a i ne osigurava ravnomjernu raspodjelu sredstava.
Da bi se usporila
pojava rezistentnosti,
treba povremeno mijenjati
ne samo insekticid, nego
i skupinu insekticida
(vidjeti tablicu), premda bi
taj insekticid dobro
djelovao. Povremeno
treba koristiti regulatore
razvoja i bioinsekticide
koji pošteduju prirodne
neprijatelje. O tome
trebaju voditi računa ne
samo proizvođači
SI. 197. Štete na gomolju od odraslih krumpirovih zlatica krumpira nego i oni koji
(snimio: D. Bertić) nabavljaju i prodaju
i n s e k t i c i d e !
(poljoapoteke). Sva sredstva treba upotrebljavati samo kada je prijeko potrebno, I
a nikako se ne smiju prekoračiti preporučene doze. Tim mjerama usporit će se I
pojava rezistentnosti.
Tablica 3-
SKUPINE INSEKTICIDA ZA SUZBIJANJE KRUMPIROVE ZLATICE

Organofosforni insekticidi: fosalon, klorpirifosetil, kvinalfos, piridafention

Karbamati: karbosulfan, karbofuran
Piretroidi: alfacipermetrin, betaciflutrin, bifentrin, cipermetrin,
deltametrin, lambda-cihalotrin, zetacipermetrin
Kombinirani insekticidi: klorpirifosetil+cipermetrin, karbosulfan+bifentrin
Nereis toksini: bensultap, tiociklam
Neonikotinoidi: imidakloprid, tiametoksam
Fenil pirazoli fipronil
Regulatori razvoja kukaca: heksaflumuron, teflubenzuron, lufenuron
Biološki insekticidi: Bacillus thuringiensis tenebrionis
Insekticidi prirodnog podrijetla: spinosad*

* početkom 1999. još nisu imali dozvolu u nas

198
Lucernina zlatica - fitodekta (Gonioctena /Phytodecta/fornicata Brugg.)
Najvažniji fiziološki štetnik lucerne u nas, proširen u svim uzgojnim
područjima te kulture. Smatra se monofagnom vrstom.
Zlatica je ciglasto crvene boje, s pet crnih pjega na pokrilju i dvije na
nadvratnom štitu. Tijelo je ovalno, dugo 6-7 mm. Katkad se zamjenjuje s
bubamarom, što je velika greška jer su bubamare korisne (osim djetelinske), a
fitodekta je itekako štetna. Ličinke su prljavo bijele do sive boje, pokrivene tamnim
bradavicama. Narastu do 10 mm.
Prezimi imago u tlu, uglavnom u
lucerištu. Izlazi iz tla kad se tlo zagrije
iznad 12 °C. Razdoblje izlaska dosta je
kratko, traje desetak dana. Zlatice se
hrane, intenzivno se kreću, lete te
kopuliraju. Jedna ženka odloži 400-
1000 jaja na lišće lucerne. Jaja su
odložena u manjim skupinama po 25
jaja. Embrionalni razvoj najčešće traje
6-10 dana. Ličinke se intenzivno hrane,
pa budući da su u vrijeme njihova
razvoja prisutni još i prezimjeli odrasli
oblici, u to vrijeme nastaju najveće štete.
To se događa najčešće tijekom svibnja.
Zabilježen je i takav golobrst lišća_da SI. 198. Napad lucernine zlatice (snimio M.
ostanu samo stabljike. Razvoj ličinki Maceljski)
traje 14-24 dana, ovisno od temperature.
Odrasle ličinke zavlače se u tlo, gdje se kukulje. Stadij kukuljice traje 10-14 dana.
Tijekom lipnja mladi odrasli oblici izlaze iz tla, hrane se 2-3 tjedna, te postupno
odlaze na prezimljenje. Štetnik ima jednu generaciju godišnje.
Štete od lucernine zlatice najveće su kad se prezimjeli odrasli oblici pojave
rano, dok je lucerna još malena ili odmah nakon prvog rano provedenog otkosa.
Prema nekim podacima na mladim lucerištima pragom odluke smatra se pet zlatica
na četvorni metar, a na većem usjevu štete može nanijeti tek dvadesetak zlatica
na m2. Brojnost prezimjelih zlatica može se prognozirati nekoliko dana unaprijed
tako da se rano u proljeće lucerište pokrije s nekoliko folija unutar drvenih okvira
2
velikih jedan m . Tlo ispod folije brže će se zagrijati pa će ranije izaći i zlatice.
One se prebroje i tako utvrdi zaraza po četvornom metru. I košenjem kečerom
može se utvrditi brojnost zlatica. Ako se na 10 zamaha uhvati više od 30 imaga ili
60 ličinki, bit će potrebno suzbijanje. Taj podatak iz literature mnogo je vjerojatniji
nego podatak o broju zlatica na m2.
Pri primjeni insekticida treba prvo utvrditi kad će se kositi usjev. Ako je
košnja blizu, preporučuje se požuriti s njom, a primjenu insekticida provesti čim
se otkos pokupi. Time se sprečavaju nedozvoljeni rezidui insekticida u stočnoj
krmi. Pri izboru insekticida treba koristiti samo one insekticide koji su dozvoljeni
na krmnom bilju (malo je takvih) te izbor podesiti roku košnje, uzimajući u obzir

199
karence propisane za pojedine insekticide. Djelotvorni su na zlaticu, a dozvoljeni
na krmnom bilju, primjerice, insekticidi na osnovi malationa, fosalona te neki
piretroidi.
Galeruca tanaceti Leach. polifagna je vrsta. Imago je crnosjajne boje, dug 6-12
mm. Odrasli oblici i ličinke hrane se brojnim korovskim biljkama, no mogu oštetiti
i luk, češnjak i drugo povrće, šećernu repu, soju i neke druge kulture. Prezime u
obliku jaja pri osnovi raznih biljaka ili u tlu. Ličinke nanose štete tijekom travnja,
a odrasli krajem svibnja i u lipnju. Štete su najčešće male.
Mentina zlatica (Chrysolina /Chrysomela/ mentbastri Sutt.). Vrste ovog roda
živih su zelenih, plavih ili brončanih boja. C. menthastri opasan je štetnik
mente (Mentha piperita) pa u nas nanosi dosta štete.
Ružmarinova zlatica (Chrysolina /Cbrysomela/ americana L.) česti je štetnik
ružmarina u obalnom području Hrvatske. Može štetiti i kadulji. To je lijep kukčić,
zlatnozelene boje, dug oko 8 mm. Hrani se lišćem. Lako se može suzbiti
skupljanjem ili otresanjem na rasprostrtu foliju.
Phaedon armoraciaeL. mala je zlatica, duga samo oko 3,5 mm. Modrozelene je
boje. Hrani se lišćem hrena i nekih krstašica.
Entomoscelis adonidis Poli. crni je kukac, s crvenim hrptom te crnim prugama i
točkama na njemu. Dug je 8-10 mm. Vrlo je rijedak štetnik uljane repice.
Kukuruzna zlatica (Diabrotica virgifera virgifera LeConte)
Otkrivena u Europi 1992. g. pokraj beogradskog uzletišta Surčin. U 1995. g.
otkrivena u Hrvatskoj i Mađarskoj, a u 1996. g. u Rumunjskoj i Bosni i Hercegovini.
Tijekom 1997. g. u pet europskih zemalja zaražena je površina od oko 100.000
km2. Od početnih 0,06 km2 zaraženih 1992. g. zlatica se za šest godina proširila na
1,5 milijuna puta veću površinu. U 1998. g. zaražena je i Bugarska, a vrlo je važan
nalaz ovog štetnika u Italiji, u blizini uzletišta Venecije, pa se sumnja da je izravno
donijeta zrakoplovom. U Hrvatskoj je u 1998. g. kukuruzna zlatica bila proširena
na oko 10.500 km2 te su potpuno zaražene Vukovarsko-srijemska i Osječko-
baranjska županija, najveći dio Brodsko-posavske županije, te dijelovi Požeško-
slavonske i Virovitičko-podravske županije. Od 1995. do 1997. g. zlatica se širila
prosječnom brzinom od 30-40 km godišnje u smjeru zapada. U 1998. g. širenje je
bilo sporije i tada je štetnik dopro do Nove Gradiške.
Rod Diabrotica ubraja se u potporodicu Galerucinae. Ima više stotina vrsta,
sve proširene u nearktiku. Uz kukuruznu zlaticu gospodarski su važne vrste D.
barberi Smith & Lawrence također na kukuruzu i termofilnija polifagna vrsta D.
undecimpunctata howardi Barber. Njihov unos također prijeti Europi. Vrsta D.
virgifera ima dvije podvrste: D. virgifera virgifera i D. virgifera zeae Krysan &
Smith. Zanimljivo je da je 1909. zabilježena prvi put štetnost vrste D. virgifera
virgifera na kukuruzu u jednom ograničenom području zapadnog dijela SAD.
Tek u četrdesetim godinama odatle se ta vrsta zlatica počela širiti prema atlantskoj
obali. Danas je ta vrsta najvažniji štetnik kukuruza u SAD. Štete od nje, uključivši
i trošak suzbijanja, procjenjuju na oko 1 milijardu USD.

200
 SI. 199. Ženka kukuruzne zlatice SI. 200. Mužjak kukuruzne zlatic

Odrasli oblik ima usko tijelo, dugo 4,5-6 mm. Nadvratni štit i pokrilje osnovne
je žute boje. Ženka ima na svakom pokrilju po jednu uzdužnu crnu prugu, a u
mužjaka su pruge proširene pa pokrivaju najveći dio pokrilja. Ticala su duga,
posebice u mužjaka, i nitasta. Noge su tamne, s žutim dijelovima. Ličinka je
žućkastobijela s tamnom glavom. Naraste do 15 mm. Odrasli oblici oblikom i
veličinom donekle sliče žitnim balcima, a na lišću prave dosta slične štete. Izgled
šteta na klipu opetovano je izazvao zamjenu s kukuruznim sjajnikom.
Glavne štete nanose ličinke
izgrizanjem korijenja kukuaiza. One su
oligofagne jer se mogu hraniti i
korijenjem pirike, vrstama roda Setaria,
ječmom i nekim drugim vrstama fam.
Poaceae. No rijetka je ishrana na korijenju
drugih biljaka, osim na korijenu
kukuruza. Oštećivanje korijenja smanjuje
prinos, no glavna je šteta u povaljivanju
biljaka. Biljke se povaljuju kad nadzemni
dio biljke razvojem klipa toliko oteža da SI. 201. Kukuruzni sjajnik i kukuruzna
je oštećeni korijen ne može zadržati zlatica (snimio D. Bertić)
uspravnom, posebice na
vjetru. Povaljene biljke ne
zahvaća kombajn, a klipove
na njima mogu posve
izgristi poljski glodavci.
Žičnjaci uzrokuju rijetki
sklop, kukuruzni moljac
lom stabljike, a kukuaizna
zlatica povaljivanje cijele
biljke. Treba napomenuti
da je 1998. g. u Jugoslaviji
na 22.000 ha zabilježena
vrlo velika šteta, mjestimice
do 85 /o. SI. 202. Razni stupnjevi oštećenja korijena

201
 Drugi, mnogo manje važan način oštećivanja, jesu štete koje odrasle zlatice
čine izgrizanjem svile klipa. Oštećenje 2/3 duljine svile sprečava oplodnju pa klip
ima malo zrnja. Samo na sjemenskom kukuruzu ove štete mogu imati gospodarsku
važnost.
Veliku štetu nanosi kukuruzna zlatica time što izaziva promjene u dosadašnjem
načinu proizvodnje kukuruza. Treba prekinuti ili barem izbjegavati monokulturu
kukuruza, a tamo gdje to nije moguće, bit će potrebno koristiti određene
insekticide, što će povećati troškove proizvodnje. Iako su stručno neopravdana
ograničenja u prometu sjemena kukuruza, ipak su neke zemlje zabranile uvoz
sjemena iz država zaraženih tim štetnikom, čime su nanesene velike štete hrvatskim
proizvođačima sjemena. Te zabrane imaju političko ili gospodarsko, ali nikako
ne stručno obilježje. Naime, kukuruzna zlatica može se pasivno prenijeti (osim
živim biljkama i zemljom) samo u razdoblju kad se nalazi u stadiju^imagjL A to je
od 25. lipnja do 5. listopada. U tom se razdoblju odrasli oblici mogu prenijeti
svakom robom i prometalom. Do 5. listopada odrasli oblici uginu, a uvoz i izvoz
sjemena obavlja se poslije tog roka.
Prezime jaja u tlu,
najčešće na od oko desetak
centimetara dubine.
Podnose temperaturu do
-lCTC.Na 10 cm dubine u
Hrvatskoj se temperatura
nikada ne spušta do -10 °C.
Dosta kasno u proljeće
počinje izlazak ličinki iz
jaja. Analizom zahtjeva
zlatice za toplinom te
klimatskih pokazatelja za
SI. 203. Tipični izgledpoleglih biljaka zbog oštećenja pojedina područja
korijena od kukuruzne zlatice Hrvatske mi smo utvrdili
(Igre, Maceljski) da prvu
pojavu ličinki treba najčešće očekivati između 15. i 30. svibnja. Izlazak ličinki iz
jaja traje 20-30 dana. Ličinke se razvijaju hraneći se korijenjem kukuruza. Isprva
se hrane sitnim korjenčićima, kasnije sve krupnijim. Mogu uništiti 50-100 %
korijenja jedne biljke. Razdoblje glavne štetnosti jest lipanj-srpanj. U potrazi za
hranom može prijeći do 50 cm. Prolazi kroz tri razvojna stadija. Razvoj ličinke
traje 20-40 dana, ovisno o temperaturi. Pri 29 °C razvoj traje 27 dana, pri 22 °C 38
dana, a pri 15 °C čak 71 dan. Kukulje se u tlu. Razvoj kukuljice traje 8-15 dana.
Između 25. lipnja i 5. srpnja treba očekivati početak pojave odraslih oblika.
Najveća je pojava odraslih oblika između 15. srpnja i 15. kolovoza ili šire od 10.
srpnja do 15. rujna. Odrasli oblici žive 5-7 tjedana, neke jedinke i dulje. Najaktivniji
su u sumrak ili u jutro pri temperature višoj od 18 °C. Lete vrlo dobro i tako šire
zarazu. Zabilježen prelet od nekoliko desetaka kilometara. Hrane se peludom na
metlici i svili, svilom^ a izgrizaju i lišće kukuruza. Odrasli se oblici koncentriraju

202
203
na poljima gdje cvate kukuruz, a kasnije na silazni kukuruz. Mogu se naći i na
cvjetovima biljaka iz porodice Cucurbitaceae, na soji i cvjetovima suncokreta.
Nakon kopulacije ženke u tlo odlažu vrlo velik broj jaja, i do 1000 po ženki.
Ovipozicija otpočinje sredinom srpnja. Prije zime odrasli oblici uginu.
Novija zapažanja iz SAD (Edwards) ukazuju da se zlatice rado hrane i peludom,
pa i lišćem soje, što je potvrđeno i u Europi. Stoga se u velikom broju nakupljaju
i na poljima pod sojom te ženke odlažu jaja na ta polja. Ta sposobnost zlatica
zapažena je u onim državama SAD gdje je osnovni plodored kukuruz-soja, pa se
visoka brojnost zlatica održava bez obzira na predusjev, što ukazuje na plastičnost
i sposobnost adaptacije ove vrste. Stoga postoji vjerojatnost da će se i u Hrvatskoj
adaptirati na druge usjeve (soja, suncokret) i tako smanjiti važnost plodosmjene
kao glavnog načina suzbijanja kukuruzne zlatice.
Budući da je zaraza zahvatila samo dio Hrvatske potrebno je pratiti širenje i
kretanje brojnosti kukuruzne zlatice. U tu se svrhu provodi monitoring s pomoću
feromonskih mamaca koji privuku mužjake pa se zalijepe na ljepljive ploče na
kojima se nalazi feromon. Za jake zaraze može se brojnost pratiti i hranidbenim
mamcima i fluorescentnim žutim ljepljivim pločama, a postoje i kombinirani
mamci. Štete na korijenju se mogu očekivati ako je zaraza tolika da se ulovi
najmanje 10 zlatica/feromon/dan. U područjima velikih šteta u SAD i Jugoslaviji
se lovi 50-60 zlatica/feromon/dan, a u Hrvatskoj se do uključivši 1998. g. najviše
hvatalo 26 zlatica na jedan feromon na dan (u Tovarniku).
Za sada je, osim izbjegavanja
monokulture kukuruza, kemijski način
jedini uspješan način suzbijanja
kukuruzne zlatice kemijski način.
Prema američkim podacima (Edwards)
zaštita od ličinki potrebna je ako se
prethodne godine na dotičnoj (ili
susjednoj) površini utvrdila zaraza veća
od 1 zlatice po biljci.
Ličinke se suzbijaju tretiranjem
, -ru- „ ,. , . . ^ trake uz sjeme u vrijeme sjetve
SI. 206. Feromonski mamac (snimio D. ' ' >
BertiČ) granuhramm (klorpmfos, terbufos,
karbofuran) ili tekućim (klorpirifos,
karbofuran) insekticidima. Umjesto u vrijeme sjetve, ti se isti insekticidi mogu
primijeniti kasnije, uz postojeći red biljaka i obvezatnu inkorporaciju. Rok te
primjene jest početak izlaska ličinki iz jaja, dakle druga polovica svibnja. Mnogo
obećava i tretiranje sjemena insekticidima (fipronil, imidakloprid i dr.).
Odrasli oblici suzbijaju se ponajviše zato da bi se smanjila ovipozicija,a tako
zaraza iduće godine i na vrijednim sjemenskim usjevima. Primjenjuje se načelo
"attract and kili" uporabom insekticida zajedno s mamcem. Pripravak SLAM sadrži
atraktant, arestant i insekticid, a primjenjuje se u samo oko 5 % uobičajene doze
insekticida (karbaril). Istražuju se daigi još prikladniji insekticidi. Primjena nailazi
na tehničke teškoće jer iz zraka nije racionalno tretirati manje površine. Stoga će
204
trebati istražiti mogućnost primjene s pomoću
traktorskih raspršivača ili ručnih raspršivača,
aparata za primjenu insekticidnih aerosola ili
nabaviti traktore s visokim klirensom kojima
je moguće tretirati visoki usjev kukuruza u
srpnju i kolovozu.
Tek će daljnja istraživanja pokazati
mogućnosti korištenja feromona za
usporavanje širenja pa i smanjenje populacije
štetnika. U SAD se istražuje mogućnost
genetičkog preinačavanja biljaka tako da se
dobiju transgeni hibrida koje proizvode toksin
soja bakterije Bacillus thuringiensis koji je
djelotvoran na kukuruznu zlaticu. O tome ima
više podataka kod kukuruznog moljca. I
klasičnim postupcima nastoji se selekcionirati
otpornije hibride kukuruza.
Budući da je to potpuno novi štetnik u SI. 207. Žuti ljepljivi mamac za
Europi tek će se u idućim godinama utvrditi kukuruznu zlaticu (snimio d. Bertić)
ponaša li se u europskim uvjetima isto kao i u
svojoj postojbini, koji su mu prirodni neprijatelji, kakva je reakcija ovdašnjih hibrida
itd., pa će se tek tada znati važnost štetnika za hrvatsku proizvodnju kukuruza.
Lozin pisar {Eumolpus vitisL.) ranije je bio zapaženiji štetnik vinove loze nego li
sada. Kornjaš je dug 5-6 mm. Prezimi ličinka u tlu. Imago se javlja od svibnja.
Oštećuje lišće i bobice vinove loze na karakterističan način, praveći zareze duge
0,5-1 cm, široke oko 1 mm. Ženke odlažu jaja u tlo. Ličinke prodiru do žilica loze,
kojima se hrane, no štete su manje od šteta koje pravi imago.
ZLATICE NA UKRASNOM DRVEĆU
Veći broj vrsta zlatica šteti ukrasnom drveću. Vrlo je česta johina zlatica -
Agelastica alniL. koja oštećuje i vrbe, breze, topole, ali i voćke. Crnoljubičaste je
boje, duga oko 6 mm. Česte su i crvena topolina zlatica - Melasomapopuli L.,
crvenkastog pokrilja, duga oko 10 mm, i više drugih vrsta ovog roda, nadalje i
modra vrbina zlatica - Plagiodera versicolora Laich, zelenomodre boje, duga
samo 3-4 mm. Brijestova zlatica - Xanthogaleruca /Galerucella/ luteola Muli. y£AL
sivožute je boje, duga oko 8 mm. Posebice je česta u urbanim sredinama, gdje
može nanijeti veće štete, a prenosi i najopasniju bolest brijesta - Graphium ulmi.
U novije vrijeme u susjednim se državama proširila zlatica Galerucella nymphae
L. koja nanosi veće štete lišću lopoča, lokvanja i drugog vodenog bilja.
KORISNE ZLATICE
Neke vrste Chrvsomelida koriste se za biološko suzbijanje korova.
Najpoznatija je zlatica Chrjsolinagemmelata Sutt., uvezena u SAD, gdje je uništila
velike površine pod korovom Hypericum perforatum, pa su zahvalni

205
poljoprivrednici tih područja zlatici podigli čak i spomenik. U SAD je izračunato
da su uz troškove od 2 milijuna dolara (uglavnom za istraživanja) već u prvim
godinama postigli korist od oko 100 milijuna dolara. Ambrozijinu zlaticu -
Zygograma suturalisT. prvo su uvezli sovjetski stručnjaci u SSSR, a odmah zatim
i mi u Hrvatsku (Igre Barčić), pa smo druga država u Europi koja je uvezla,
razmnožila i ispustila jednog kukca - neprijatelja korova. Taj je korov Ambrosia
artemisiifolia. Zlatica se udomaćila i počelo je njezino razmnožavanje u prirodi,
no rezultata u smanjenju brojnosti korova još nema. I zlaticu Gastrophysa viridula

SI. 208. Ličinke G. viridula na listu kiselice SI. 209- List kiselice izgrizen od zlatica
(snimio M. Maceljski) (snimio M. Maceljski)

Deg. ispuštali smo da bi njome suzbijali korov Rumex obtusitolia, no njezina

učinkovitost u nizinskom području Hrvatske nije dovoljna da zaustavi razvoj tog
korova. U Istri smo na korovu vrste Polygonum nalazili brojne zlatice vrste G.
polygoniH. W.. U SAD je u tijeku uvoz vrste Lema cyanellaL. za suzbijanje osjaka.

POTPORODICA ŠTITASTI KORNJAŠI - CASSIDINAE

Repin štitasti kornjaš (Cassida nebulosa L.)
Kornjaš je karakterističnog oblika te izgleda kao da je pokriven štitom. Tijelo
je plosnato, dugo 6-7 mm. Pronotum pokriva glavu. Tamnozelene je ili
zelenosmede boje. Ličinka je ovalna oblika, s razgranatim čekinjama uokrug
tijela. Naraste do 7 mm. Oligofagna je vrsta, koja šteti šećernoj repi, a hrani se i
korovima iz porodice loboda (Chenopodiaceae). Prisutnost korova te porodice
pogoduje razvoju štetnika, pa su i štete na šećernoj repi veće na zakorovljenim
površinama odn. blizu takvih površina.
Štitasti kornjaš prezimi u tlu. Javlja se u travnju. Dobro leti te prelazi na polja
zakorovljena lobodama i na repišta. Tamo se kornjaši pare i odlažu jaja. Jedna
ženka u suhim uvjetima odloži prosječno stotinjak jaja, a u vlažnijoj sredini oko
200 jaja. Ličinke se javljaju u svibnju. Zadržavaju se na naličju lišća. Ishranom
uništavaju parenhim na naličju, ostavljajući gornju pokožicu netaknutom. No
uskoro se pokožica kida pa zaostaju rupe nepravilnog oblika, slične rupama kakve
prave gusjenice. Razvoj traje 2-3 tjedna. Većinom ima dvije generacije godišnje.
Druga generacija ličinki pravi štete u srpnju i kolovozu.

206
 Pragom odluke smatra se prisutnost 5-6 ličinki po biljci s 4-6 listova, odnosno
najmanje 15-20 ličinki prve generacije po biljci u normalno razvijenom usjevu.
Taj je broj još veći za drugu generaciju. Stoga je vrlo rijetko potrebna intervencija
insekticidima. Kao preventivna mjera preporučuje se što temeljitije uništavanje
korova iz porodice loboda ne samo na repištu nego i oko repišta. Budući da se
štitasti kornjaš često javlja samo u žarištima, moguća je i lokalizirana primjena
insekticida u tim žarištima.
U repine štitaste kornjaše ubraja se i vrsta Cassida nobilis L. Nešto je manja
od vrste C. nebulosa: duga je 4-6 mm. Ima dvije uočljive zlatne pruge preko
pokrilja. Rjeđa je te vrste, a šteti također šećernoj repi. Zelenkaste je boje vrsta
Cassida vittata Vili. Utvrdili smo je na sjemenskoj repi u našem obalnom području,
a inače je važan štetnik šećerne repe u mediteranskim zemljama.
POTPORODICA BUHAČI - HALTICINAE
Kornjaši su manjih dimenzija tijela: 1,5-4 mm. Bedra stražnjih nogu ojačala
su tako da mogu skakati. Stoga su i nazvani buhači. Dobro lete. Štetni su uglavnom
odrasli oblici koji izgrizanjem lišća prave tipične okrugle rupice promjera oko 1
mm. Rastom lišća veličina se tih rupica se povećava, a rub često nekrotizira. Na
mnogim biljkama uočavaju se te štete mnogo kasnije nakon što su počinjene, kad
buhači više nisu prisutni. Ličinke žive u stabljici, korijenu ili minirajući lišće različitih
biljaka, najčešće korova, pa su samo neke štetne. Imaju tri para dobro uočljivih
nogu. Većinom su oligofagne vrste, neke čak i monofagne. Polifaga je malo.
Obično imaju jednu generaciju godišnje.
Repin buhač (Chaetocnema tibialis Ill.)
Imago ima tijelo zeleno-crne boje, metalna sjaja, dugo 1,5-2 mm. Prezimi
plitko u tlu na obraslim površinama u blizini prošlogodišnjeg repišta. Izlaze iz tla
kad na dubini od 5 cm temperatura prijeđe 5 °C, a temperatura zraka prijeđe 12
°C. To se najčešće poklapa s nicanjem šećerne repe, tj. sredinom ožujka. Što je
vrijeme toplije, buhači su aktivniji te brže nasele nova repišta. Vjetar i kiša smanjuju
njihovu aktivnost.
Hrane se šećernom i stočnom repom, ciklom, blitvom te nekim korovima iz
porodice Chenopodiaceae. Poniku repe izgrizaju kotiledone i prvo pravo lišće, a
katkad mogu pregristi i stabljiku. Poznati su slučajevi da su se buhači na tek
zasijanim poljima uvlačili u tlo u susret klici pa repa uopće nije niknula. Prema
podacima iz literature jedan buhač dnevno ošteti 33 %, tri buhača 62 % a pet
buhača 90 % biljke koja se nalazi u stadiju kotiledona. Što je brži razvoj biljaka,
šteta je manja, pa osim vremenskih prilika na štetnost buhača negativno utječu
agrotehničke mjere. Na površinama koje se navodnjavaju štete su neznatne. Kada
biljke razviju četiri ili više pravih listova, štete se naglo smanjuju.
Odrasli buhači kopuliraju u svibnju. Ženka odloži 16-40 jaja plitko u tlo u
blizini biljaka. Razvoj jaja traje oko 2 tjedna. Ličinke žive u tlu 4-5 tjedana i ne
nanose štete. Krajem srpnja i u kolovozu javlja se novi imago koji se hrani lišćem.
Zbog velike lisne površine šteta nema, no rupice na lišću ukazuju na brojnost

207
buhača koji će prezimjeti i na stupanj opasnosti iduće godine. Prosjek od 3 rupice
na površini od 1 cm2 (površina veličine kovanice od 20 lipa) ukazuje da predstoji
masovni odlazak buhača na prezimljenje te da u slučaju normalne zime treba
očekivati jak napad idućeg proljeća. Također, ako se u 50 zamaha kečerom ulovi
50-100 buhača (u rujnu), to je signal da predstoji jak napad. Moguće je i pregledom
tla kasno ujesen ili pri kraju zime utvrditi brojnost odraslih oblika na mjestima
prezimljenja.
Najvažnije je pravovremeno utvrditi prisutnost buhača nakon sjetve šećerne
repe. Pragom odluke smatra se prisutnost 5-8 buhača na duljinskom metru repe
ili nalaz više od 2 grizotine po biljci u stadiju kotiledona, odn. 3-4 grizotine po
biljci u stadiju prvog para pravog lišća.
U vrijeme kada se još nisu koristili insekticidi protiv štetnika koji žive u tlu,
buhači su bili najvažniji štetnici šećerne repe u Hrvatskoj. Za topla sunčana
vremena pri nicanju šećerne repe buhači su znali uništiti stotine hektara repišta u
samo dva dana, prije nego što se stiglo organizirati kurativno suzbijanje. U to je
vrijeme svakodnevni obilazak repišta i njihov pregled na prisutnost buhača bila
jedina mogućnost za pravovremeno uočavanje i suzbijanje. Kurativno folijarno
tretiranje provodilo se nekoliko puta na istoj površini, a malo je bilo repišta na
kojima nije trebalo barem jedno tretiranje. Međutim, nakon sve veće primjene
zemljišnih insekticida (vidjeti Elateridae) izazvane "sjetvom na stalno mjesto" i
primjenom herbicida, a pogotovo izborom sistemičnih zemljišnih insekticida,
radikalno se smanjuje opasnost od buhača. Naime, ti insekticidi, bilo izravno
kontaktom, bilo neizravno intoksiciranjem mlade biljke, efikasno djeluju i na
buhače. Također i širenje prakse tretiranja sjemena šećerne repe sistemičnim
insekticidom znatno smanjuje brojnost i štete od buhača. Stoga je folijama primjena
insekticida, tj. kurativa, danas samo mjestimice potrebna. U tu se svrhu mogu
koristiti brojni OP insekticidi i piretroidi jer su buhači dosta osjetljivi na njihovo
djelovanje. Štete od buhača smanjuju rana sjetva i sve mjere koje pogoduju brzom
prolazu biljki kroz kritično razdoblje kotiledona i 2-4 prava lista.

Kupusni buhači (Phyllotreta nemonim L. P.undulata Kuts., P, atra T, P.

nigripesT.)
Kornjaši tijela dugog 2-3 mm. Prve dvije vrste imaju žutu prugu uzduž svakog
pokrilja, a druge dvije jednolične su tamnoplave ili zelene, odn. crne boje. Metalna
su sjaja. Napadaju biljke iz porodice krstašica, najčešće povrtne kupusnjače, a
od ratarskih usjeva uljanu repicu. Napad je opasan samo na mlade biljke, posebice
na rasad. Uljanoj repici šteti samo ujesen kad repica niče, a nova generacija odraslih
oblika traži hranu prije odlaska na prezimljenje.
Kupusni buhači nanose najveće štete za topla i suha vremena. Prave tipične
okaigle rupice na lišću a porastom lišća one postaju sve veće. Rubovi nekrotiziraju,
a za jačeg napada rupice se spajaju i lišće se suši.
Buhači prezime kao odrasli oblici u tlu. Rano u proljeće izlaze iz tla i traže
kupusnjače. Intenzivno lete kad temperatura preijede 18 °C. Nakon kopulacije
ženke odlažu jaja u zemlju ili na biljke. Ličinke nekih vrsta kupusnih buhača

208
hrane se organskom tvari i korijenjem u tlu, a druge (P. nemorum) prave hodnike
- mine u listu, izgrizajući parenhim, no štete su neznatne. Ljeti se javljaju mladi
kornjaši koji mogu napraviti veće štete na kupusnjačama koje su u to vrijeme u
stadiju rasada ili mladih biljaka. Većina vrsta ima jednu generaciju godišnje, a Ph.
undulata može imati i dvije generacije.
Uljanu repicu izniklu iz sjemena
tretiranog insekticidima (karbosulfan,
furatiokarb, metiokarb i dr. ) buhači
znatno manje oštećuju ili je uopće ne
oštećuju te većinom nisu potrebne
dodatne mjere. U slučaju napada na
rasad ili na mlade biljke treba provesti
folijarno tretiranje insekticidima
preporučenim za tu svrhu. Primjena
insekticida smatra se opravdanom ako
zaprijeti uništenje više od 10 % površine
mladih biljaka. Suzbijanje treba provesti
vrlo brzo nakon uočavanja potrebe jer
za topla i suha vremena buhači mogu
za dan-dva uništiti velike površine. Na
povrću je dozvoljena primjena brojnih si. 210. Kupusni buhači i oštećeni list
piretroida, nadalje malationa, pirimifos (prema: Bayer)
metila i nekih drugih insekticida. Za
kasnog napada buhača na uljanu repicu katkad je moguće zaštitu od kupusnih
buhača povezati sa suzbijanjem repičine ose listarice.
Povrtnica i neke druge povrtne kupusnjače na manjim površinama uspješno
se zaštićuju od napada buhača i nekih drugih štetnika pokrivanjem posebnim
mrežama koje priječe njihov dolazak na biljke. Taj se način zaštite posebice
preporučuje u organsko biološkoj proizvodnji povrća.

Repičin crvenoglavi buhač (Psylliodes chrysocephala L.)

Veliki je buhač, duljine tijela 3,2-4,5 mm. Tijelo je crnoplave ili zelenkastoplave
boje, metalna sjaja. Prednji dio glave i prednji par nogu rdasto su crvene boje.
Napadaju uljanu repicu i rotkvu, rjeđe druge krstašice. Javljaju se u vrijeme nicanja
uljane repice u rujnu. Odrasli oblici izgrizaju lišće praveći slične štete kao kupusni
buhači, no taj oblik šteta nije značajan jer je brojnost te vrste obično znatno manja
od brojnosti kupusnih buhača. Već 10-15 dana nakon početka napada počinje
ovipozicija na tlo blizu biljaka. Jedna ženka može odložiti više stotina jaja. Odrasli
oblici žive dugo pa i ovipozicija traje cijelu jesen, a može se nastaviti i za tople
zime. Ovipoziciji pogoduje temperatura između 4 i 14 °C, a prestaje tek ako je
temperatura niža od 2 °C. Za razvoj jaja suma temperature viših od 7 °C treba
dostići 160 °C. Ličinke se penju na biljke i ubušuju u peteljke. Od kraja rujna
mogu se naći prve ličinke u biljkama. Hrane se unutar peteljki, a kasnije unutar
stabljike, praveći hodnike prema terminalnom pupu. Štete se nastavljaju i tijekom

209
zime. Šupljine koje su ličinke izbušile mogu se napuniti vodom, pa se za jačeg
mraza biljke raspucaju. Zapažene su znatno veće štete od niskih temperatura
tijekom zime, pa i izmrzavanje cijelih parcela, tamo gdje je bila jaka zaraza repičinim
crvenoglavim buhačem (i pipom terminalnog pupa koja pravi slične štete). Ličinke
završavaju razvoj krajem zime i početkom proljeća. Prve kukuljice mogu se naći
u tlu zadnjih dana veljače, no većina ličinki odlazi u tlo na kukuljenje u ožujku i
travnju. Novi odrasli oblici pojavljuju se u svibnju. Hrane se lišćem i komuškama,
pa oštećenja - grizotine komuški ukazuju na pojavu i brojnost ovog buhača. No
te štete nemaju značenja. U toku ljeta nalazi se u dijapauzi. Ima jednu generaciju
godišnje. Prema tome najštetniji je stadij ličinki ovog buhača, za razliku od drugih
vrsta ove potporodice.
Forsiranje uzgoja uljane repice na samo nekoliko (10-12) kombinata u
Hrvatskoj bio je uzrok stalnog povećanja brojnosti repičinog crvenoglavog buhača
(i drugih štetnika i uzročnika bolesti). Bezuspješno smo preporučivali (Maceljski)
da svake godine tri kombinata potpuno obustave proizvodnju te kulture, a ostali
za toliko povećaju površine. Time bi se prekinuo lanac neprekidnog nagomilavanja
štetočinja te bi se smanjila uporaba kemijskih sredstava za zaštitu bilja. To je tzv.
vremenski (a ne prostorni) plodored. Iako buhač dobro leti ipak su redovito
mnogo jače napadnuti usjevi u blizini prošlogodišnjih površina pod uljanom
repicom. Topla jesen, kada suma temperatura viših od 7 °C nakon nicanja repice
prijeđe 290 °C, omogućuje obilnu ovipoziciju i brzi razvoj ličinki, a time veće
štete.
Inozemni podaci pokazuju da 2-5 ličinki u jednoj biljci nanosi ekonomski
značajnije štete, a da se pri zarazi od preko 20 ličinki po biljci treba s velikom
vjerojatnosti očekivati izmrzavanje preko zime. Jačinu napada može se predvidjeti
na osnovi brojnosti odraslih oblika u proljeće ili prema stupnju zaraze ličinkama
prethodne godine.
Tretiranje sjemena sistemičnim insekticidima smanjuje štete, no samo u prvo
vrijeme razvoja usjeva. Suzbijanje repičine ose listarice ili kupusnih buhača može
radikalno smanjiti brojnost crvenoglavog repičinog buhača. Za razliku od tih
štetnika, za koje je rok suzbijanja točno određen i dosta kratak, repičin crvenoglavi
buhač ima dugo razdoblje ovipozicije pa će dosta jaja biti odloženo prije ili poslije
razdoblja djelotvornosti insekticida. Stoga je moguće da u slučaju daljnjeg
povećavanja brojnosti ovog štetnika postane potrebno dva puta primjeniti
insekticide u jesen: jednom nakon nicanja protiv ovog štetnika i kupusnih buhača,
a daigi put kasnije protiv crvenoglavog buhača i repičine ose listarice. Ako radi
slabijeg napada kupusnih buhača može prvo tretiranje izostati, bit će katkad za
tople jeseni potrebno provesti drugo tretiranje nakon optimalnog termina za
repičinu osu listaricu. No, izravno suzbijanje repičinog crvenoglavog buhača za
sada još nije potrebno, odnosno bit će potrebno samo na nekim velikim imanjima.
Insekticidi koji se koriste protiv repičine ose listarice djeluju i protiv buhača
(piretroidi, klorpirifos, fention itd.). Međutim, treba imati na umu da oni djeluju
preventivno, tj. na odrasle oblike, a ne na ličinke koje su u biljkama. Za uništenje
ličinki trebali bi drugi, vjerojatno sistemični insekticidi, kakvi zasad ne postoje,

210
pa je potrebno izbjeći preveliku brojnost ličinki u biljkama pravovremenim
suzbijanjem odraslih oblika prije glavnog razdoblja ovipozicije. Ima više podataka
o pragu odluke za suzbijanje repičinog crvenoglavog buhača:
- kad broj po duljinskom metru prelazi 0,5 imaga, ili
- kad broj po m2 prelazi 2 primjerka, ili
- kad se po žutoj posudi lovi više od 15 komada dnevno; ili
- kad se tijekom studenog u biljci već nade više od 2-3 ličinke, a odrasli su
oblici još aktivni.
Žute posude mogu se koristiti u uljanoj repici za registraciju pojave većeg
broja štetnika, a opisane su kod proljetnih pipa. U te se posude ujesen hvataju
kupusni buhači, repičin crvenoglavi buhač, pipa terminalnog pupa i repičina
osa listarica. U proljeće se u posudi nalaze proljetne pipe, repičin sjajnik, i
repičina pipa komušarica. S pomoću žutih posuda može se tako pratiti dinamika
pojave najvažnijih štetnika uljane repice te određivati potreba i optimalni rokovi
suzbijanja. Možda bi se to moglo obaviti i s pomoću žutih ljepljivih ploča, što bi
trebalo provjeriti.
Žitni buhači (Chaetocnema aridula
Gyll., Phyllotreta vittula Redtb.)
Često napadaju strna žita i
kukuruz, no štete nisu značajnije. Ipak
u pojedinim se godinama mjestimice
postavlja pitanje nužnosti njihova
suzbijanja. Odrasli buhači hrane se
lišćem, a ličinka vrste C. aridula buši
stabljiku, praveći glavnu štetu. Na
kukuruzu smo utvrdili veće štete u
vrijeme kada su strna žita počela
sazrijevati pa su buhači s njih prešli na
kasno zasijane i stoga slabo razvijene
usjeve kukuruza. SI. 211. Napad buhača na kukuruz'(snimio
D. Bertić)
Konopljin buhač (Psylliodes
attenuataKoch.). Napada konoplju i hmelj a može im nanijeti osjetne štete. Suzbija
se folijarnom primjenom OP insekticida ili piretroida. Vrsta P. affinis Pavk. može
štetiti krumpiru.
Laneni buhači (Apbthona euphorbiae Schr., Longitarsusparvulus Payk.) važni
su štetnici lana. Za ranog napada na ponik lana zabilježene su totalne štete. Stoga
je važno pravovremeno predvidjeti napad i poduzeti suzbijanje. Neke vrste roda
Apbthona koriste se za biološko suzbijanje korovskih mlječika u SAD, a u tu su
svrhu skupljane i izvažane i iz Hrvatske.
Vrste roda Podagrica napadaju biljke jz porodice Malvaceae, a vrste roda Altica
(Haltica) napadaju hrast, lijesku vinovu lozu i razno ukrasno grmlje i drveće.

211
Vrste roda Batophila (Glyptina) hrane se lišćem jagoda, a mogu ga potpuno
izrešetati.
Vrste Epitrbc tuberis Gentner i E. cucumerislia.rYis nalaze se na listi Al karantenskih
štetnika u Hrvatskoj. Napadaju biljke iz porodice Solanaceae. Čini se da u Europi
nisu prisutne, iako postoje i suprotni podaci.

ŽIŠCI MAHUNARKI, SJEMENARI - BRUCHIDAE

Napadaju zrnje biljaka iz porodice mahunarki. U nas je utvrđena 81 vrsta.
Samo mali broj tih vrsta ubraja se u tipične skladišne štetnike. Većina vrsta zaraze
zrnje na polju, a mnogi se ne mogu razmnožavati u skladištima. U prave štetnike
uskladištenih proizvoda ubraja se samo grahov žižak I on zarazi biljke na polju,
ali može se razmnožavati u skladištu. Stoga ćemo žiške mahunarki prikazati, ovdje,
a ne kod štetnika uskladištenih proizvoda.

Grahov žižak (Acanthoscelides obtectus • obsoletus Say)

Odrasli su žišci crni, prekriveni sivosmedim dlačicama, dugi 3,5 - 4,5 mm. Na
nadvratnjaku ispred štitića nalazi se bijela pjega. Na pokrilju, koje ne pokriva
zadak, vidljiva je kosa sivobijela pruga. Noge i ticala crni su, osim baze ticala i
koljenica prednjih nogu, koje su smedežute. Ličinka je bijela, zbijena, povijena,
beznoga, a kukuljica glatka, prljavobijele boje.
Grahov žižak vrlo je opasan štetnik
graha. Podrijetlom je iz Južne Amerike,
a prvi je put u nas zapažen 1918. godine
u Dalmaciji. Danas je raširen u svim
područjima Hrvatske gdje se uzgaja
grah. U početku je bio samo skladišni
štetnik, a danas ga ima i na polju, gdje
ne napada podjednako sve vrste i
odlike graha. Grah kolčar napada češće
i jače, a grah čučavac rjeđe. Osim graha,
oštećuje bob, grašak i leću. Štetan je
naročito u proizvodnji graha zaj
konzervnu industriju i za sjeme. I
SA. 2\2. Grahov žižak najmanja zaraza onemogućava
uporabu graha za konzerviranje.
Grahov žižak napada grah cijele godine. U tijeku 2-3 tjedna jedna ženka
odloži prosječno 50-70 jaja između zrna graha ili na sama zrna u skladištu. Na
polju odlaže jaja u poluzrele mahune graha. Broj odloženih jaja na uskladištenom
grahu uvelike ovisi o temperaturi, vlazi, ishrani ličinki i drugim čimbenicima.
Nakon izlaska iz jaja, ličinke imaju tri para nogu i kreću se relativno brzo. Pošto
prodru u zrno, presvlače se 4 puta i gube noge. Ličinka izjeda ovalnu komoricu,
a pri kraju razvoja izjeda sjemenjaču. Zaraza se zapaža po ovalnim ili okruglastim
mrljama na sjemenu graha. Na povoljnoj temperaturi od 27 do 28 °C razvoj traje

212
Oko mjesec dana. U jednom zrnu može se razviti i veći broj ličinki, najviše 20-30.
U sitnijem grahu ima ih manje, u krupnijem više. U nezagrijanim skladištima razvija
3-4 generacije, a u skladištima s povoljnom temperaturom razmnožava se
neprestano.
Napadnuto zrnje može biti potpuno izjedeno. Zaraženo zrnje nije za ljudsku
prehranu, a takav se grah ne preporučuje ni kao sjemenski, iako grahov žižak
najčešće ne ošteti klicu. Ako se zaraženo zrnje koristi za sjetvu, štetnik se prenosi
u polje i na vrtove i širi se dalje. Štete od grahova žiška mogu biti u pojedinim
godinama vrlo velike. Smatra se da svake godine grahov žižak zarazi do 20-50 %
sjemena graha.
Na polju je rijetko kad potrebno provoditi zaštitne mjere, osim ako je napad
jači (više od 5 jaja ili ličinki na 100 mahuna). Za suzbijanje treba upotrijebiti
pripravke koji se uzimaju za suzbijanje graškova žiška.
U skladištima se grahov žižak suzbija tako da se prije nego što se u njih
spremi grah zidovi skladišta poprskaju insekticidima koji su dozvoljeni za primjenu
u skladištima namirnica. To su sredstva na osnovi malationa, klorpirifosmetila,
deltametrina, pirimifosmetila i sl. Neki su insekticidi dopušteni i za preventivno
tretiranje većih zaliha graha uz propisane uvjete no ta se mjera ne preporučuje za
širu primjenu u seljačkim gospodarstvima.
Naša su istraživanja pokazala da je zarazu manjih količina graha grahovim
žiškom najprikladnije uništiti izlaganjem niskoj temperaturi. U zamrzivaču pri
-18 °C svi razvojni oblici žiška uginu za 3 sata. Grah podvrgnut takvom postupku
treba spremiti odvojeno od zaraženog graha. Zaraza se može potpuno uništiti i
zagrijavanjem (npr. u tavi iznad vatre ali ne na vatri) na oko 65 °C tijekom 4 sata.
Graškov žižak (Bruchus pisorum L)
Kornjaš je sivosmed, dug 4-5 mm, s bijelim pjegama i pokriljem koje ne pokriva
potpuno zadak. Ličinka je prljavobijela, duga 6 mm. Kad izađe iz jajeta, ličinka
ima tri para slabo razvijenih prsnih
nogu, koje ubrzo zakržljaju u oblik
bradavica. Kukuljica je sivkasta, duga
5-5,5 mm. Jaje je ovalnog oblika,
jantarnožuto, dugo 0,6 mm.
Graškov žižak proširen je u cijeloj
zemlji, a naročito je štetan u proizvodnji
graška za konzervnu industriju i sjeme.
Napada grašak za ljudsku i stočnu
hranu. Zaraženo zrno nije pogodno za
ishranu, a ni za sjetvu jer štetnik u većoj
mjeri oštećuje klicu zrna.
Graškov žižak ima samo jednu
generaciju godišnje. Odrasli oblik
prezimljuje u zrnima graška u
smočnicama i skladištima, ali i u prirodi, SI. 213. Graškov žižak (prema: Bayer)

213
pod korom drveća ili u polju na otpalom zrnju. Nakon berbe, naime, izvjestan dio
zaraženog zrnja ostaje na polju i na površinama na kojima se grašak uzgajao i
vršio. Za vrijeme prezimljenja odrasli se kornjaši ne hrane.
U proljeće, u vrijeme cvatnje najranijih sorti graška, kornjaši s mjesta
prezimljenja dolijeću na biljke te se, ovisno o vremenskim prilikama, oko dva
tjedna vrlo intenzivno hrane peludnim prahom. U to vrijeme lako se uočavaju na
cvjetovima graška. Nakon parenja, koje se u našim krajevima odvija potkraj svibnja
i početkom lipnja, ženka počinje odlagati jaja na mlade mahune duge oko 1 cm,
a kasnije i na veće. Jaja polaže pojedinačno. Na jednoj mahuni može biti odloženo
i više jaja. Ona su čvrsto prilijepljena za podlogu. Čim se iz jaja razvije ličinka,
odmah se ubušuje u mahunu i zatim u prvo zrno na koje naiđe. Rupica kroz koju
se ubušila ličinka brzo zaraste, te se izvana takva mahuna ni po čemu ne razlikuje
od zdrave, nenapadnute mahune. U jedno zrno graška može ući veći broj ličinki,
ali razvije se samo jedna, a ostale uginu. Ličinka ostaje u zrnu dok se ne razvije u
kornjaša. Ukupan razvoj od jaja do odraslog oblika traje oko dva mjeseca.
Zaražena zrna prepoznaju se po okruglim prozorčićima.
Od napada graškova žižka naročito strada grašak u blizini šuma, voćnjaka i;
drvoreda, tj. u blizini mjesta prezimljenja. Znatnije može biti napadnut i grašak
koji se nalazi u blizini većih skladišta, odnosno grašak koji se nalazi u blizini
površina koje je žižak jače napao prošle godine.
Budući da je razdoblje odlaganja jaja ovog štetnika dosta dugo, za vrijeme
vegetacije na grašku nalazimo odložena jaja, ličinke i odrasle, prezimljene ženke
koje su kasnije izašle i koje znatno kasnije i započinju odlagati jaja.
Dobri rezultati postižu se suzbijanjem graškova žiška u polju jer se žižak
razmnožava samo u polju, a ne i u skladištu. Tretiranje je potrebno ako se na
četvornom metru nalazi više od 60 jaja ili tragova ovipozicije. No lakše je utvrditi
potrebu za suzbijanjem s pomoću kečera (lovne mrežice): treba primjeniti
insekticid ako se u 25 zamaha nade barem 2-3 žiška. Primijeniti se može jedan od
insekticida na osnovi fosalona, alfametrina ili deltametrina čim se na prvim
mahunama zamijeti napad. Zbog dugog razdoblja odlaganja jaja katkada treba
tretiranje ponoviti nakon 10-14 dana.
Da bi se odredio rok tretiranja, treba pratiti pojavu štetnika i cvatnju graška,
i to naročito na rubnim dijelovima parcela. Često je dovoljno tretiranje ograničiti
samo na rubove većih parcela.
Zaraza tim štetnikom smanjuje se i uništavanjem biljnih ostataka na polju,
izbjegavanjem sjetve graška u blizini šuma, voćnjaka i drvoreda, te i u blizini
površina koje su godinu dana prije bile jače zaražene.

Ostali žišci mahunarki. Zrno boba napada bobov žižak (Bruchus rufimanm
Boh.), a leću lećin žižak (B. lentis Froehl.). Obje vrste imaju razvoj sličan
graškovom žišku pa se suzbijaju na sličan način. Bobov se žižak u južnim dijelovima
Hrvatske povremeno suzbija primjenom insekticida u vrijeme cvatnje.

214
PIPE - CURCULIONIDAE

To je najbrojnija porodica kornjaša i, uopće, živih bića na Zemlji. Poznato je

više od 40 000 vrsta svrstanih u 3.600 rodova. Imaju glavu produljenu prema
naprijed, a na vrhu tog produljenja nalazi se usni ustroj. U mnogih vrsta, pogotovo
u dugorilaša, taj produljeni dio čini rilo koje može biti i dulje od ostalog dijela
tijela. Rilo pipama služi za bušenje biljnog tkiva u koje ženka polaže jaja. Ličinke
žive unutar biljnih organa, pa su bijele i apodne. Tijelo ima najčešće oblik slova
D. Glava je obično smeđa. U nekih je vrsta prisutna partenogeneza. Pri ishrani
pipa često zajaši rub lista te izgriza rubove praveći polumjesečaste ureze po kojima
se prepoznaje zaraza pipama.
Neki autori izdvajaju iz te porodice Anthribidae, Attelabidae (rodovi
Coenorrhinus, Rhynchites\ dr.) i Apionidae (rod Apiori). No mi ćemo se pridržavati
starije podjele cjelovite porodice Curculionidae na kratkorilaše - curtirostri, i
dugorilaše - longirostri.
Od važnijih vrsta u kratkorilaše ubrajaju se vrste rodova Otiorhynchus, Sitona,
Psalidium, Tanymecus, Phyllobius i Peritelus. Ostale važnije vrste ubrajaju se u
dugorilaše.

KRATKORILAŠI
Rod Otiorhynchus zastupljen je u Hrvatskoj s 228 vrsta (Kovačević). To su
zdepaste pipe okruglasta za tka, duge najčešće 10-15 mm. Imaju kratko široko
rilo. U Dalmaciji se nazivaju skorovače.

Lucernina pipa ( Otiorhynchus ligustici L.)

Lucernina pipa duga je 10-14 mm. Nema opnenastih krila pa ne leti. Elitre
su srasle. Razmnožava se partenogenezom, mužjaci su rijetki. U nas može biti
štetna samo u najistočnijim dijelovima države. Odrasli oblici prezime na lucerištima
i djetelištima. Javljaju se rano u proljeće. Hrane se tim biljkama i drugim
mahunarkama, no u rano proljeće često prelaze na tek iznikle usjeve šećerne
repe i na vinovu lozu. U pojedinim godinama zabilježene su migracije milijuna
jedinki na te kulture. Na šećernoj repi izgrizaju kotiledone i lišće s rubova, katkad
do same peteljke. Budući da su u vrijeme napada biljke šećerne repe još malene
pa su zabilježene najveće, čak totalne štete na toj kulturi. U vinorodnim područjima
migriraju na vinovu lozu, gdje se hrane pupovima, a kasnije lišćem.
Ženke odlažu 200-400 jaja u površinski sloj tla, uglavnom na lucerištima i
djetelištima. Ličinke se hrane korijenjem tih biljaka pa mogu i njima nanijeti veće
štete. Smatraju se jednim od razloga prijevremenog prorjedivanja i ugibanja tih
2
višegodišnjih biljaka. Mjestimice je nađeno 100-200 ličinki na m lucerišta. Ličinke
prezime prvu godinu, nastavljaju ishranu iduće godine, kada se također kukulje
u tlu. Odrasli oblici izlaze iz tla idućeg proljeća. Razvoj jedne generacije traje dvije
godine. Lucerninom pipom hrane se brojne ptice, a napadaju je i neke
entomopatogene gljivice.

215
 Budući da ne može letjeti, pipa se ranije, a mjestimice i sada, uspješno suzbijala
kopanjem lovnih kanala. Danas se to dosta lako i brzo čini rovokopačima. U
takve kanale pipa upada i iz njih ne može izaći. Ipak je zbog opasnosti od
urušavanja tih kanala, kada se u njima nakupi veći broj pipa^dobro prići njihovom
uništenju. To je moguće bacačima plamena (neki leđni raspršivači mogu se koristiti
u tu svrhu) ili insekticidima. Kanali se kopaju izmeda lucerišta, gdje su pipe
prezimjele, i novih repišta. Najveća opasnost prijeti s razoranih lucerišta i djetelišta
jer s njih pipa odlazi i traži hranu. Lucemina pipa vrlo je otporna na kemijske
insekticide, otpornija i od repine pipe. Stoga insekticide treba koristiti samo
iznimno i tada se preporučuju fention, fenitrotion, a piretroidi i drugi noviji
insekticidi nisu provjereni. Primjena sistemičnih mikrogranulata (karbofuran,
terbufos) istovremeno sa sjetvom (protiv štetnika u tlu ili repine pipe) smanjit će
štete i od lucernine pipe.
Vinove pipe zastupljene su u nas s više vrsta ovog roda:
Crna vinova pipa (Otiorhynchus alutaceus Germ.) i Prugasta vinova pipa
(Otiorhynchus alutaceus a. vittatus)
Opasni su štetnici u Istri, Hrvatskom Primorju, Dalmaciji i Hercegovini.
Posebno je aberacija vittatus jako štetna u Istri (Britvec). Dugački su 10-11 mm.
Rano u proljeće izgrizaju pupove loze pa pojedine mladice uopće ne tjeraju. Jako
štete i maslinama pa mogu izazvati golobrst lišća
sadnica. Napadaju i drugo bilje. Vrlo su otporne
na insekticide i zato što izgrizaju unutrašnje
dijelove pupova pa otpada jača mogućnost
želučanog djelovanja. Učinkovita su sredstva na
bazi acefata, metamidofosa (moguća
fitotoksičnost nekih sorti), a sredstva preporučena
si 2U. OHorrbynchus alutaceus za lucerninu pipu imaju samo osrednje
djelovanje. Ove velike pipe mogu se uništavati i
- skupljanjem što treba činiti u sumrak ili noću uz pomoć svjetiljke, a danju tražeći
ih ispod grudica zemlje uz čokote.
Lozina pipa (Otiorbynchus lavandus Germ J proširena je na području Fruške
gore i u Podunavlju. Rano u proljeće izgriza pupove vinove loze pa time može
nanijeti veliku štetu. Crnosmede je boje, dugačka 9-10 mm. Ličinka živi u tlu na
korijenju loze i drugih biljaka, no ne pravi štete. Nešto je osjetljivija na insekticide
od prugaste vinove pipe, pa dobro djeluju i sredstva na bazi fentiona, fenitrotiona
idr.
Šarena vinova pipa (Otiorhynchus corruptor Host.)
Vrsta proširena na čitavom obalnom području, mnogo češća od ostalih vinovih
pipa. Ima tijelo bakrenastog sjaja, dugo 8-11 mm. Javlja se kasnije u proljeće pa
glavne štete nanosi oštećivanjem lišća. Osim loze napada i maslinu. Zbog kasnije
pojave lakše se suzbija jer osim kontaktnog može do izražaja doći i želučano
djelovanje upotrijebljenih insekticida. Djeluju svi insekticidi navedeni za suzbijanje

216
ostalih vinovih pipa, a i neki drugi insekticidi. No brojnost ove vrste može se
smanjiti skupljanjem i uništavanjem kornjaša, koji se dobro vide na čokotima, te
stavljanjem ljepljivih pojasa na stabla masline. Sve vinove pipe često se zadržavaju
ispod gnida zemlje u blizini čokota pa se mogu i tamo skupljati. Budući da ne
lete, sve se vinove pipe mogu suzbijati i sipanjem granula ili prašiva raznih
insekticida oko čokota.
Ostale štetne vrste ovog roda jesu:
Maslinina pipa (Otiorhynchus cribricollis Gullh.) ubraja se u važnije štetnike
masline. Crne je boje, tijela dugog 10-12 mm. Hrani se mladim lišćem masline,
izgrizajući rubove. Hrani se i noću, a danju se sakriva ispod kamenja ili gruda
zemlje. Za jače pojave smanjuju rast izboja. Naročito su velike štete na maslinama
koje se obnavljaju zbog starosti ili nakon požara. Ličinke žive u tlu, gdje se hrane
korijenjem različitih biljaka, ne praveći zamjetne štete. U maslinike u kojima nema
kamenja i sličnih skloništa mogu se porazmjestiti kamene ploče, ispod kojih će se
zavlačiti pipe pa se tada mogu skupiti i uništiti. Budući da pipa ne leti, napad se
može spriječiti stavljanjem ljepljivih pojasa oko debla u početku pojave štetnika,
što je najčešće u travnju. Samo iznimno treba u vrijeme pojave prvih šteta u
posebice ugroženim maslinicima primijeniti insekticide na osnovi fentiona ili
piretroide. Treba napose istaknuti da se lišćem maslina na isti način hrane i neke
vinove pipe.
Jagodine pipe (Otiorhynchus mastixOXw., O. ovatusl., O. rugosostriatusGoeze)
razlikuju se prema izgledu i proširenju. Prva je vrsta velika 8-11 mm i proširena
uglavnom u Istri i Slovenskom primorju, gdje povremeno nanosi vrlo velike štete.
Dniga je vrsta malena (4-5 mm) i prisutna u drugim krajevima naše zemlje. Odrasli
kukci hrane se lišćem, no glavne štete nanose ličinke koje žive u tlu, hraneći se
korijenjem jagoda. Na području Bosne i Hercegovine nadjeno je do 15 Učinaka
vrste O. rugosostriatus oko jedne biljke. Napadnute biljke kržljaju, slabo cvatu i
suše se. Suzbijaju se češćim mijenjanjem zemljišta pod jagodama ili tretiranjem
jagodnjaka u vrijeme pojave imaga sredstvima na bazi fentiona, fenitrotiona, acefata
i dr., ali uz pridržavanje propisanih karenci.
Crvenonoga siva pipa (Otiorhynchus cardiniger Host J vrlo je česta vrsta u
obalnom području, gdje napada maslinu, vinovu lozu, breskve, kajsije i druge
voćke, nadalje lovorvišnju i brojne vrste
ukrasnog bilja, praveći velike izreze na
rubovima lišća. Ubraja se u najveće vrste ovog
roda: duljina je tijela oko 15 mm. Suzbija se
trešnjom i skupljanjem.
Vrsta O. sulcatus F., najvažniji štetnik ovog
roda u nekim drugim zemljama srednje
Europe, nije utvrđena u Hrvatskoj. Stoga su
nepotrebne upute o suzbijanju tog štetnika u SI. 215. Otiorhynchus cardiniger
nekim našim novijim publikacijama. (snimio M. Maceljski)

217
U voćne pipe ubrajaju se ove vrste:
Smeđi listojed (Phyllobius oblongus L.)
To je najčešća voćna pipa na raznim voćkama u cijeloj našoj zemlji. Pipe se
javljaju u vrijeme listanja, kad izgrizaju lišće, praveći ureze s rubova. Najčešće
napadaju šljivu, pa jabuku, krušku, trešnju i druge vrste voćaka. Štete nanose
uglavnom tijekom cijelog proljeća. Taj rod voćnih pipa u nas je zastupljen i s više
drugih vrsta, od kojih su neke zelene
(P. piri L.), a neke srebrnkasta tijela (P.
argentatus L.) ili drugih boja.

Peritelus familiaris Boh. češće se javlja

SI. 216. List izgrizen od voćnih pipa (snimio
M. Maceljski)
u našim istočnim područjima, naročito
na pjeskovitim tlima. Oštećuje razne
vrste voćaka i vinovu lozu izgrizanjem
pupova i mladog lišća. Javlja se
početkom travnja. Imago je crne boje,
pokriven sivkastim ljuskicama, dug oko
5 mm.

U voćne pipe ubrajaju se i neke druge vrste roda Peritelus te vrste roda Polydrosus.
Voćne pipe suzbijaju se samo ako su toliko brojne da zaprijeti rano uništenje
veće lisne površine. Suzbijaju se u vrijeme početka jačeg napada tretiranjem voćaka
insekticidima na bazi fosalona, fenitrotiona, fentiona, piretroidima i dr. Dosta su
osjetljive na insekticide.
Pipe mahunarke {Sitona vrste)
To su male pipe kratke izdužene glave. Duljina tijela je 5-10 mm. Prugasta su
tijela, sive boje. Najzastupljenija je vrsta mala lucernina pipa Sitona humeralis
Steph., a češće su još vrste S. sulcifrons
Thunbg., S. Lineatus L,, i S. flavescens
Mish.
Prezimljuju odrasle pipe na
površinama na kojima se nalaze ili su
bile mahunarke. U rano proljeće izlaze
i izgrizaju lišće mahunarki na
karakterističan način, praveći ureze u
rubove lišća tako da list može biti
"nazubljen" uokrug svog oboda. Štete
mogu biti dosta velike jer odrasli oblici
u to vrijeme imaju veliku potrebu za
hranom da bi spolno sazreli. Najčešće
čine štete na grašku, grahorici, lucerni,
SI. 217'. Štete od pipa mahunarki na lišću crvenoj djetelini, grahu i drugim

218
mahunarkama. Što je napadnuti usjev mladi, šteta je veća. Odrasle prezimjele
pipe mogu se naći do polovice ljeta. Ženke odlažu oko tisuću jaja u tlo ili na
biljke. Ličinke prodiru do korijenja te žive unutar bakterijskih kvržica, gdje se
hrane. Razvoj ličinki traje 30-45 dana. Što je vrijeme toplije štete su veće jer
ženke odlažu više jaja, a ličinke se intenzivnije hrane. U Engleskoj su štete od
ličinki vrlo velike te se Sitona vrste smatraju vrlo važnim štetnicima mahunarki.
U nas nije poznat opseg i stupanj štetnosti ličinki, no smatramo da su štete dosta
velike. Potkraj kolovoza i u rujnu javljaju se mladi kornjaši koji odlaze na
prezimljenje.
O pragu odluke za suzbijanje postoje samo inozemni podaci. Prema podacima
njemačkih autora to je oštećenje od 10 % lisne mase ili prisutnost 2-3 imaga po m2
graška, odnosno 10 imaga po m2 lucerne i djeteline. Osjetljive su na većinu
insekticida, no pri izboru treba voditi računa da se suzbijaju većinom na povrću i
krmnom bilju, za koje je izbor insekticida ograničen. Mogu se primijeniti fosalon,
alfacipermetrin, bifentrin i većina drugih piretroida. Prema najnovijim mađarskim
podacima neki herbicidi znatnije smanjuju aktivnost sitona ili njihovu ovipoziciju.
Repin viličnjak, crna repina pipa (Psalidium maxillosum T.)
Pipa crne boje, duga 8-10 mm. Zdepasta je tijela, vrlo jakih maksila, prema
čemu je i nazvana. Elitre su joj srasle, nema opnenastih krila i ne leti. Izraziti je
polifag. Oštećuje suncokret, šećernu repu, konoplju, uljanu repicu, mahunarke,
povrće, čak i voćke. Smanjenju šteta pogoduje i ishrana na mnogim vrstama
korova. Najveću štetu pričini na tek izniklim usjevima u kojima nema korova
(radi dobrog djelovanja herbicida). Intenzitet napada ovisi o prošlogodišnjoj
brojnosti pipa na toj parceli. Prezimjeli odrasli oblici javljaju se vrlo rano, još
krajem zime. Kukci se kreću čim temperature predu iznad 3 °C, no tek iznad 15
°C ishrana postaje intenzivna. Razvoj jedne generacije traje dvije godine. Odrasli
oblici često se pritaje kao da su mrtvi, pa se nakon nekoliko dana opet počinju
kretati. Žive dugo, do dvije godine. Razmnožavanje je partenogenetsko, mužjaci
su vrlo rijetki. Ženke odlože 100-300 jaja u površinski sloj tla. Ličinke žive u tlu,
hraneći se korijenjem različitih vrsta biljaka. U drugoj polovici ljeta iduće godine
preobrazuju se u odrasle oblike. Ličinke ne nanose veće štete.
Pragom odluke za suzbijanje smatra se 2-4 odrasla oblika m2, ovisno o vrsti i
razvoju usjeva. Repin viličnjak naš je najotporniji kukac na insekticide (Maceljski).
Stoga uopće ne preporučujemo njihovu primjenu, barem ne uobičajenih
insekticida. U slučaju masovnije pojave viličnjaka bit će potrebno utvrditi
djelovanje novijih insekticida, npr. piretroida i ostalih, i na ovog štetnika. Budući
da ne leti, suzbijanje treba provoditi lovnim kanalima, ako se viličnjak seli na
novu površinu. Sve mjere koje ubrzavaju razvoj biljaka smanjuju štete od viličnjaka.
Periodični je štetnik pa je važno pravovremeno utvrđivanje početka
prenamnožavanja (prognozna služba!). Prisutnost se utvrđuje pregledom tla na
površinama na koje će se sijati naročito ugroženi usjevi šećerna repa i suncokret.
Ako je zaraza takvih površina jaka preporučuje se da se odustane od sjetve tih
usjeva na te površine.

219
Kukuruzna pipa (Tanymecus dilaticollis Gyll.)
Vrlo je važan štetnik svuda gdje se uzgaja kukuruz, no ipak je najštetniji u
Slavoniji, Srijemu i Baranji, odnosno u ravničarskim područjima. Osim kukuruza
napada i šećernu repu i suncokret, a može štetiti i strninama. Treba istaći da su u
najnovije vrijeme u Vojvodini zamijećene velike štete na prorijeđenim, slabo
prihranjenim usjevima pšenice. Štetama na strninama pogoduju učestale visoke
temperature početkom proljeća zbog kojih se pipe pojave prije sjetve ili nicanja
proljetnih usjeva.
Odrasla pipa sive je boje, duga 6-8
mm. Prezimi u tlu, i to na dubini do 60
cm. Izlazi iz tla kada temperature zraka
dosegnu 10-11 °C. To je obično krajem
ožujka, češće u travnju. Hrani se vrlo
intenzivno izgrizanjem lišća, a oštećuje
ih pretežno na rubovima. Katkad
izgrize vršne dijelove kukuruza. Što su
biljke manje, štete su veće. Zabilježene
su i totalne štete. Kukci traže manje
zasjenjene površine, naročito ako nisu
SI. 218. Biljka kukuruza oštećena od zakorovljene. Kreću se pretežno
kukuruzne pipe (snimio M. Maceljski) hodanjem. Lete na temperaturi višoj od
25 °C, no nisu zapaženi masovni preleti.
Pri tome mogu prijeći više od 1 km. Nakon 5-15 dana ishrane spolno sazriju,
dolazi do kopulacije, a ženke počinju ovipozicijom. Jedna ženka odloži prosječno
oko 150 jaja plitko u tlo blizu biljaka hraniteljica. Embrionalni stadij traje oko 2
tjedna. Ličinke se hrane sitnim korijenjem različitih biljaka, a ne prave veće štete.
Razvoj traje 60-75 dana. U potrazi za dovoljno vlage zavlače se često i vrlo duboko
u tlo. U kolovozu se kukulje. Stadij traje oko 17-18 dana. Mladi imago ne izlazi iz
tla nego prezimi u komorici u kojoj se ličinka kukuljila.
Iako veliki polifag - hrani se sa sedamdesetak vrsta biljaka, gospodarski je
značajan u kulturama rijedeg sklopa, posebno u kukuruzu, šećernoj repi i
suncokretu. Visina šteta ovisi, osim o uzrastu kulturne biljke, i o toplini (što je
viša, intenzitet je ishrane veći) i o zakorovljenosti (što je manja, šteta je veća). U
pojedinim slučajevima zabilježene su štete u fazi klijanja, dok su biljke još ispod
zemlje. Štetnik je posebno brojan pri uzgoju kukuruza u monokulturi. Na
parcelama na kojima se ponavlja sjetva kukuruza brojnost pipa može biti i dvadeset
puta veća nego tamo gdje se sije kukuruz nakon pšenice. Navodnjavanje radikalno
smanjuje brojnost štetnika.
Neki podaci ukazuju da osam pipa uništi biljku kukuruza s jednim listom za
jedan dan, a biljku s dva lista za 2-3 dana. Jedna pipa dnevno uništi oko 15 %
površine lista. Deset pipa po četvornom metru snizi prinos prosječno za 13 %
ako do napada dođe u vrijeme kad biljke imaju 1-2 lista. U tom razdoblju dvadeset
pipa po m2 snize prinos za prosječno 25 %. Nepovoljne vremenske prilike, koje
usporavaju razvoj biljaka, znatno povećavaju štetnost.

220
 Primjena insekticida smatra se opravdanom kad se na više od 50 % biljaka u
razvojnom stadiju 1-2 lista zamjete štete ili kad procijenimo da je oštećeno više od
20 % lisne površine ili ako nađemo pojedine biljčice uništene od pipe. Pri
donošenju odluke o primjeni insekticida mogu pomoći i podaci da prisutnost
jedne pipe po biljci (u kukuruzu 5-6 pipa na m2) opravdava primjenu insekticida
ako biljčice imaju 1-2 lista. Za fazu od 3-4 lista ta se brojka povećava na 10-20
pipa na m2. Za suncokret se pragom odluke smatraju samo 2-3 pipe po m2. Te
brojke vrijede za nezakorovljeni usjev i normalne vremenske prilike, a uz prisutnost
korova ili za hladnijeg vremena one mogu biti višestaiko veće.
Suzbijanje se provodi prskanjem, iznimno zaprašivanjem, insekticidima na
osnovi fentiona, fenitrotiona, piretroidima itd.
Siva repina pipa (Tanymecus palliatus Fabr.)
Mnogo je veća vrsta od kukuruzne pipe - dosegne 10-12 mm. Sivosmede je
boje. Prisutna je svuda, ali pojedinačno pa vrlo rijetko pravi veće štete. Vrlo je
polifagna vrsta. Zabilježene su manje štete na šećernoj repi, suncokretu, kukuruzu
i pšenici, i to u vrijeme nicanja tih usjeva. Može oštećivati i voćke.

DUGORILAŠI

Blitvina pipa (Lixus junci Bob.)

Cirkumediteranska vrsta, u nas proširena samo u obalnom podaičju. Imago
je polifagan, no ličinka se može razviti samo unutar šećerne ili stočne repe te
blitve. Kukac ima izduženo
dugoljasto tijelo, rdasto
smeđe boje elitra, dugo 10-
12 mm. Prezimi imago. Javlja
se u travnju te počinje
ishranu lišćem. Nakon
kopulacije počinje odlagati
jaja u rupice koje ženka
izbuši rilom u peteljkama,
stabljici ili u gornjem dijelu
odebljalog korijena. Razvoj
jaja traje 5-10 dana. Ličinka
buši hodnike u tim organima
biljke. Razvoj traje 50-80
dana. U sjemenskoj šećernoj SI. 219. Faze kopulacije blitvinih pipa (snimio M.
repi u nas je zabilježeno do Maceljski)
84 ličinke u jednoj stabljici.
Napadnute stabljike zaostaju u rastu i lako se lome. Daju manji prinos. U korijenju
stočne repe mnogo je bušotina u koje ulaze mikroorganizmi te dolazi do truljenja.
Kukulje se u organima biljke. Početkom ljeta javlja se mlaBi imago. Vrsta ima
jednu generaciju godišnje.

221

SI. 220 Jaje blitvinepipe u peteljci (snimio
M. Maceljski)
SI. 222. Utjecaj temperature na trajanje razvoja jaja blitvine pipe
Termalni prag razvoja jajeta je 10,5
°C, a termalna konstanta 60,6 °C.
Termalni prag razvoja ličinki jest 13,2
°C, a termalna konstanta 321 °C
(Maceljski). Utjecaj temperature na
ishranu i brzinu razvoja jaja prikazan je
grafički.
Suzbijanje blitvine pipe potrebno
je ako se u obalnom području proizvodi
sjemenska šećerna repa. Kad bi se u
tom području proizvodila repa za šećer,
 SI. 223- Korijen repe oštećen od blitvine pipe SI. 224. Presjek stabljike sjemenske šećerne repe s
(snimio M. Maceljski) ličinkama blitvine pipe (snimio M. Maceljski)

kao primjerice u Italiji, tada bi ovaj štetnik nanosio velike štete takvoj proizvodnji.
U vrijeme kad počne ovipozicija potrebno je provesti prvo prskanje, a za jačeg
napada nakon četmaestak dana i drugo prskanje insekticidima na osnovi fentiona,
fenitrotiona, fosalona i drugim preporučenim sredstvima protiv repine pipe.
Mala repina pipa (Lixus scabricollis Boh.)
Proširena je u svim našim područjima gdje se uzgaja šećerna repa. Duguljasta
je uska tijela, duljine oko 6 mm. Tijelo je crno. Prezimi imago. Tijekom travnja i
svibnja hrani se lišćem. Ženke odlažu jaja u peteljke listova ili stabljike šećerne
repe. Ličinka buši hodnike, te iz peteljke dopire u gornji dio odebljalog korijena.
Lišće se suši, korijenov vrat izdužuje. Mladi odrasli oblici nalaze se već početkom
ljeta, te dijelom daju drugu generaciju, ličinke te generacije nanose štete tijekom
ljeta. Iako se češće nalazi, javlja se pojedinačno pa štete nisu velike. Brojnost se
smanjuje primjenom insekticida protiv drugih štetnika pa suzbijanje male repine
pipe zasad nije potrebno.
Manje su važne vrste roda Lixus L. myagri Ol. i L. anguinus Boh., ličinke kojih
buše stabljiku i peteljke kupusnjača, te L. angustatus F. (= algirusL.) na bobu.
Vrste roda Larinus napadaju artičoku.
Repina pipa (Bothynoderes punctiventris Germ.)
Važan štetnik šećerne repe, posebice u istočnim područjima Hrvatske. U
posljednjih desetak godina počela je nanositi štete i u zapadnijim područjima, a
pronađena je i u Međimurju. Sadašnje, a posebice očekivano buduće zatopljenje,
pogodovat će daljnjem proširenju pojave štetnika i većoj štetnosti i u Hrvatskoj.
Poznata je kao periodični štetnik, koji se masovno pojavi nakon nekoliko godina
u kojima su vladale povoljne klimatske prilike. U prošlosti su takve masovne
pojave trajale 2-4 godine, a zatim se repina pipa nekoliko godina nije javljala
toliko da bi iziskivala suzbijanje, do iduće masovne pojave. Međutim, od
osamdesetih godina repina pipa manje je više stalno prisutna u većoj mjeri.
Smatra se da prag odluke za suzbijanje iznosi (0,2 pipe na mz. To je prosječna
brojka za napad pipe u času nicanja šećerne repe, a za jače razvijene usjeve brojka

223
je veća. U Vojvodini su zabilježene zaraze i s više od 10 pipa po m2, što je 50 puta
više od praga odluke. To je i razlog što je usprkos poduzetim mjerama suzbijanja
u Vojvodini u pojedinim godinama toga razdoblja bilo preoravano nekoliko tisuća
hektara repišta.
Vrlo je zanimljivo da u sjevernoj Italiji postoji slična vrsta pipa - Temnorhinus
mendicus Gyll., koja nanosi iste štete i ima sličnu biologiju poput naše repine
pipe. B.punctiventris\e, inače, važan štetnik u Vojvodini, Mađarskoj, Rumunjskoj,
Bugarskoj i Ukrajini, no prisutan je i u južnim dijelovima nekih mediteranskih
europskih zemalja. Moguće su nekada bile ista vrsta.
Repina pipa veliki je kukac.
Duljina je tijela odraslog oblika oko 14
mm. Sive je zemljane boje, pa se teško
uočava na tlu. S trbušne strane tijelo je
posuto točkicama (od tuda latinski
naziv). Ličinka naraste do 20 mm.
Prezime odrasli oblici u tlu. Oko
80-90 % odraslih oblika prezimi na
prošlogodišnjem repištu. Pojavljuju se
na površini tla kad se tlo zagrije na 8-
10 °C, što može biti u vrijeme dok repa
tek niče. Hodanjem prelaze s mjesta
SI. 225. Repin viličnjak i repina pipa (gore)
(snimio M. Maceljski)
prezimljenja na površine na kojima
šećerna repa niče ili je već niknula. Pri
tome su vrlo pokretljive (na dan mogu hodanjem prijeći više stotina metara). Tek
kada temperatura zraka prijeđe 19,5 °C može letjeti, no masovnije lete dolazi tek
kad temperatura prijeđe 23 °C. Pipe mogu gladovati desetak dana. Kada naiđu
na pogodne biljke, odrasli oblici se intenzivno hrane, pri čemu osim šećerne repe
mogu konzumirati i neke korovske biljke iz porodice Chenopodiaceae (npr.
2
pepeljugu). Jedna pipa pri 10 °C konzumira na dan samo 4 mm lisne površine,
2 2
pri 20 °C već 34 mm , a pri 32 °C čak 143 mm .
Prvi par lišća na mladom usjevu ima samo oko 80 mm2 površine, a kotiledoni
još manje. Stoga jedna pipa može u jednom danu djelomično ili potpuno
konzumirati 5-10 tek izniklih biljaka, dakle gotovo sve biljke na m2. Zapaženo je
da se pipa, kada se rano pojavi a usjev još nije niknuo, uvlači u tlo, pronalazi
biljke u nicanju, te ih uništava tako da uopće ne niknu. Što je usjev mladi i sporije
raste, veća je opasnost od štete veća. Što je vrijeme toplije i sunčanije, a oborina
ima manje, pipa je proždrljivija pa su štete veće.
Nakon 10-40 dana ishrane, odrasli oblici postaju spolno zreli. Dolazi do
kopulacije i ovipozicije. Ženke polože stotinjak jaja plitko u tlo blizu biljaka. Ličinke
se uvlače u već odebljali korijen te se cijeli život hrane u njemu. U jednom korijenu
repe nađeno je i stotinjak ličinki. I ličinke nanose štete, jer oštećeni korijen ima
manju masu, a olakšan je ulazak sekundarnih parazita - uzročnika truljenja ili
gnjiloće. Razmnažanju pipe pogoduje kada tijekom svibnja ima više od 12 toplih
dana, više od 300 sati sunca i manje od 50 mm oborina. Tada većina ženki odloži

224
mnogo jaja, a najveći broj ličinki uspije preživjeti i ubušiti se u korijenje. Ličinke
dovršavaju razvoj krajem ljeta, kukulje se i preobrazuju u odrasle oblike. Odrasli
se oblici se zavlače dublje u tlo, gdje prezime.
Treba istaći da rana sjetva i sve mjere koje pogoduju razvoju mladih biljaka
smanjuju štete od repine pipe.
Radi mogućnosti da repine pipe za dan, dva, unište stotine hektara repišta u
nicanju ili mladog usjeva, najvažnije je spriječiti svako takvo iznenađenje. Stoga
još u jesen treba napraviti dugoročnu prognozu intenziteta pojave. To se čini
kopanjem jama 50 x 50 cm, izbacivanjem sve zemlje na rasprostrtu foliju, i
brojanjem odraslih oblika u toj zemlji. Dubina kopanja ovisi o dubini na kojoj se
nalaze odrasli oblici pa katkad treba kopati i do 50 cm. Brojnost odraslih oblika
po četvornom metru u jesen, dakle nakon vađenja repe, utvrđena na starom
repištu, osnova je dugoročne prognoze. Slaba je zaraza do 0,5 imaga po m2, od
0,6-3 imaga zaraza je srednja, od 3-10 imaga zaraza je jaka, a više od 10 imaga po
m2 zaraza je vrlo jaka. Brojnost veća od 1 pipe po m2 ukazuje da bi se u proljeće
mogao razviti napad, a manje od 0,5/m2 ukazuje da se može dati negativna
prognoza. Naime, tijekom zime dosta je velika smrtnost pipa u tlu. Najčešće je
tome uzrok zaraza gljivicama Beauveria bassiana Nals. i Tarichium cleoniWeize,
no ima i drugih uzročnika bolesti koje napadaju pipe za vrijeme prezimljavanja. I
krtice i neke druge životinje hrane se pipama. Kukce izbačene na površinu pri
obradi uništavaju ptice koje u posebno velikom broju naseljavaju polja za vrijeme
obrade. Kao što smo već naveli, u proljeće se pragom odluke smatra 0,1-0,3 pipe
po m2, prosječno 0,2 pipe po m2, a taj se broj odnosi na usjev u nicanju ili na
biljčice sa dva para pravih listova. Na kasno
zasijanom usjevu i 1 pipa na 10 m2 (0,1 pipa/
m2) može napraviti veću štetu.
Ako se utvrdi veća zaraza od praga
odluke, treba nastojati da novo repište bude
što udaljenije od staroga. Između starih i novih
repišta kopaju se lovni jarci (kanali), bilo uz
staro repište, bilo na rubu novog repišta. Jarci
se kopaju rovokopačima ili posebnim malim
strojevima koji se proizvode upravo za to. Ti
strojevi kopaju jarke (kanale) duboke 50 cm i
široke 10 cm. Preporučuje se da se dno jarka
tamo gdje se očekuje veliki broj pipa pokrije
insekticidom u obliku prašiva ili granula da
bi pipe uginule. Naime, pipe u jarku ostaju
žive danima, pa ako nastupe topli dani mogu
početi izlijetati iz njih. Manje se koristi
mogućnost sjetve lovnih biljaka na rubove
starog ili novog repišta. Te lovne biljke sijane SI. 226. Lovni kanal kojim se
uz primjenu sistemičnih granulata trebaju biti sprečava prolaz repinih i lucerninih
naprednije od biljaka na novom repištu da bi pipa (snimio M. Maceljski)

225
privukle napad pipa. Te se biljke opetovano folijarno tretiraju kad počne
naseljavanje pipa.
U nas se šećerna repa na više od 90 % površina tretira "zemljišnim"
insekticidima pri sjetvi da bi se prvenstveno zaštitila od štetnika u tlu. Ako se pri
tome koriste sistemični insekticidi, npr. karbofuran ili terbufos, tada će mlade
biljčice biti intoksicirane, pa će pipe nakon izvjesnog razdoblja ishrane ugibati.
Za jačeg napada može prije ugibanja ipak doći do šteta, pa samo ta mjera za jačeg
napada nije dovoljna. I neki nesistemični "zemljišni" insekticidi mogu donekle
smanjiti brojnost pipa. Također će biljke iznikle iz sjemena tretiranog sistemičnim
insekticidima biti manje oštećene od pipa.
Kombinacijom kopanja lovnih jaraka i primjene sistemičnih "zemljišnih"
insekticida pri sjetvi šećerne repe može se znatno smanjiti brojnost pipa. Ako se
ipak razvije napad jači od praga odluke, te se preventivne mjere dopunjuju
kurativnim folijamim tretiranjem insekticidima. To se tretiranje obavlja prskanjem,
a na usjevu koji se nalazi u nicanju može se provesti i zaprašivanje. Repina pipa
prirodno je vrlo otporna na insekticide, pa treba koristiti isključivo insekticide
provjerene za tu svrhu. To su fention, fenitrotion, fosalon, neki piretroidi ili
kombinacije OP insekticida i piretroida. Doze primjene tih insekticida obično su
više nego za suzbijanje drugih štetnika.
Proučavaju se i mogućnosti biološkog suzbijanja repine pipe, bilo uzročnicima
bolesti, bilo grabežljivim nematodama, kao neprijateljima ličinki. Navodnjavanje
tijekom ljeta pogoduje razvoju gljivičnih bolesti ličinki.
Jabučni cvjetar (Anthonomuspomorum L.)
Jedan od najvažnijih štetnika jabuke u našoj zemlji. Naročito su ugroženi
manji voćnjaci u blizini šuma. Odrasli kukac dugačak je oko 5 mm. Ima izrazito
dugo rilo. Smeđe je boje s po jednom kosom svijetlom prugom na pokrilju
obrubljenom tamnim rubom. Prezime odrasli kukci u raznim skrovitim mjestima
rjeđe na samim stablima jabuka, a češće u šumama. Kada temperatura (srednja
dnevna) prijeđe 10 °C, postaju aktivni i počinju dopunsku ishranu izgrizanjem
pupova. No ubrzo zatim počinju odlagati jaja u pupove odnosno u unutrašnjost
cvijeta. Najintenzivnija je ovipozicija u stadiju C2 do D. Jedna ženka najčešće odloži
dnevno samo jedno jaje. Ukupno ne odloži mnogo jaja: 10-30. Jaja su bijela,
vidljiva bez povećala. Iz jaja nakon 5-10 dana izlaze ličinke. One izgrizaju tučaki
prašnike.
Ličinka je bijela, duga do 5-6 mm. Razvoj napadnutog pupa prestaje, a latice
se osuše. Oštećeni pup izgleda kao da je ofuren mrazom. U takvom pupu odnosno
cvijetu nastavlja se razvoj ličinke, a završava nakon 14-25 dana. Tu se zbiva i
preobrazba u kukuljicu i imago. Napadnuti cvijet potpuno se osuši i otpadne. U
svibnju i početkom lipnja javljaju se mladi odrasli oblici. Oni više ne prave štete
nego postupno idu na prezimljenje. Cvjetara napada gljivica Beauveria sp. te
brojne vrste parazitskih kukaca, naročito osa najeznica.
Suzbijanje jabučnog cvjetara lako se provodi, no osnovni je problem u
prognozi potrebe za provedbom suzbijanja jer štetnike treba suzbijati usmjereno

226
SI. 227. Cvijet oštećen od jabučnog cvjetara Si. 228. Ličinke jabučnog cvjetara u pupu
(snimio M. Maceljski) (snimio M. Maceljski)

(ciljano), a ne "za svaki slučaj". Izvjesni oblik preventivnog suzbijanja cvjetara

jest zimsko prskanje uljanim organofosfornim sredstvima prije otvaranja pupova,
ali tim se prskanjem prvenstveno suzbijaju drugi štetnici. Sama uljana sredstva
nisu učinkovita na cvjetara. No ako se ta mjera nije provela ili se očekuje jaki
napad cvjetara, potrebna je usmjerena zaštita od cvjetara. Potreba takvog
usmjerenog suzbijanja utvrđuje se prema broju odraslih oblika na jednom stablu.
Obično se smatra da će suzbijanje biti potrebno ako se na jednom stabimiade
(trešnjom voćke) više od tri cvjetara ili ako se metodom 100 udaraca uhvati 20-40
odraslih oblika. Za slabe cvatnje vrijede niže, a za obilne cvatnje više brojke.
Optimalni rok primjene insekticida jest oko 14 dana nakon pojave prvih odraslih
oblika ili u vrijeme njihove masovne pojave. Preporučuju se sredstva na bazi
fosalona, fentiona, endosulfana i dr., koja se mogu primijeniti sama ili u kombinaciji
s bijelim uljima. No radi dosta razvučene pojave štetnika jednim se tretiranjem ne
postiže uvijek potpuni uspjeh. Međutim, najčešće i nije potreban potpuni ili visoki
stupanj zaštite od ovog štetnika jer je cvatnja i onako uvijek mnogostruko obilnija
od plodonošenja, pa manji napad cvjetara uopće ne treba biti štetan. Štoviše,
takav napad pri obilnoj cvatnji može pridonijeti prorjedivanju plodova jer voćari
smatraju da je često dovoljno da plod donese samo 10 % cvjetova. Ipak je uloga
cvjetara u prorjedivanju plodova upitna jer zaraza nije ravnomjerna, a najčešće je
napadnut onaj pup iz kojeg bi se trebao razviti najkvalitetniji plod.
Dobar uspjeh moguće je postići signalizacijom roka tretiranja na bazi
utvrđivanja broja odloženih jaja. Prema Steineru treba suzbijati u tom kasnijem
roku, kad se na 100 pregledanih pupova nade najmanje 15 jaja ili oštećenja (uboda).
U tu je svrhu potrebno svaki treći dan pregledati uzorak od 30 cvatova (oko 150
cvjetova). Rok primjene jest od nalaza prvih ličinki pa najkasnije do pred otvaranje
prvih cvjetova, odnosno u fazi C event. D. Tim kasnim suzbijanjem ne postiže se
pun uspjeh, ali obično postignuti uspjeh zadovoljava jer je cvatnja ionako obilnija
od zametanja.
Takva zapažanja pojave imaga i njegove ovipozicije u prirodi mogu se olakšati
praćenjem tih pojava u cvjetara u kavezima. U jesen se stavljaju lovni pojasi (kao
za savijača) na debla da bi se u njih na prezimljenje zavukli cvjetari. U siječnju se
skidaju ti pojasi i stavljaju u kaveze koji se drže u voćnjaku u visini krošnje. U tim

227
kavezima moguće je promatrati početak aktivnosti imaga odnosno njihov izlazak
iz mjesta prezimljenja.
Kruškin cvjetar (Antbonomuspiri KollJ
Važan štetnik krušaka u nas. Međutim, za razliku od jabučnog cvjetara, štete
se teže opažaju i pripisuju drugim uzrocima.
Imago je dugačak oko 5 mm, rctaste je boje, s jednom poprečnom svijetlom
prugom (ne kosom kao u jabučnog cvjetara) preko oba pokrilja. Krajem travnja
i u svibnju javljaju se odrasli oblici. Oni se 2-3 tjedna hrane na mladicama i
peteljkama. Prije nastupa vrućina zavlače se u skrovita mjesta, gdje provode ljetnu
dijapauzu. Početkom jeseni ponovno postaju aktivni, hrane se i kopuliraju te
počinju ovipozicijom. Jedna ženka položi dvadesetak jaja pojedinačno u zimske
pupove. Iz jaja izlazi ličinka. Ona cijeli život provodi u pupu, gdje se hrani začecima
budućih cvjetova. Ličinka je žućkasta, s crnom glavom, svijena tijela, naraste do
6 mm. 13 pupu prezimi te se tek u proljeće kukulji. Napadnuti se pupovi ne
razvijaju pa šteta može biti velika, jer je uništen cijeli pršljen s cvjetovima i lišćem.
Suzbijanje je moguće provesti u dva navrata. Prvi put njegovo suzbijanje može
se provesti kad iz zaraženih pupova u proljeće izacte mladi imago i ostane 2-3
tjedna na mladicama. To suzbijanje pada u vrijeme kad se istim sredstvima suzbijaju
i neki drugi štetnici (lisne uši, savijači pupova i dr.). Drugi put cvjetar se suzbija
usmjereno u jesen, kad se probudi iz ljetne dijapauze, dakle u rujnu i listopadu, a
prije odlaganja jaja. Treba paziti da su prije tretiranja plodovi već ubrani. Učinkovita
su sredstva na osnovi fosalona, fentiona i dr.
Radi utvrđivanja optimalnog roka proljetnog suzbijanja može se početkom
proljeća prikupiti 300-400 zaraženih pupova, koji se tada, jer ne bubre, lako
zapažaju. Ti se pupovi stavljaju u kavez koji se postavlja u krošnju voćke.
Promatranjem se može ustanoviti dinamika izlaska štetnika iz pupova te signalizirati
rok suzbijanja kad počnu masovno izlaziti, no taj rok nikako ne smije biti kasnije
od dvadesetog dana nakon pojave prvih imaga.
Za jesensko suzbijanje rok se utvrđuje Steinerovom metodom udaraca i
praćenjem tijeka ovipozicije u prirodi ili u kavezima slično kao i za jabučnog
cvjetara.
Malinin cvjetar (Antbonomus rubi Hrbat.)
Jedan od najvažnijih štetnika malina i jagoda. To je kornjaš crvenkastosmede
boje, dug oko 3 mm. Naziva se i jagodinim cvjetarom, Održava se i na biljkama
u slobodnoj prirodi, na kupini, divljoj ruži i dr.
Prezime odrasli oblici ispod starog lišća i drugih biljnih otpadaka. Napuštaju
skloništa kad srednja dnevna temperatura prijeđe 13-14° C. Nakon izvjesnog
razdoblja ishrane mladim lišćem i cvjetovima dolazi do kopulacije i ovipozicije.
Jedna ženka odloži prosječno 60 jaja. Jaja polaže u neotvorene cvjetne pupove,
osobito u one na vrškovima izboja. Zatim oštete stapku cvijeta tako da se pup
objesi, po čemu se štete koje čini ovaj cvjetar lako prepoznaju. Ličinka se razvija
unutar pupa i tu se pretvara u odrasli oblik. Razvoj ličinki traje 20-40 dana. Ličinke

228
su vrlo osjetljive na nisku relativnu vlažnost zraka. Mladi imago javlja se od sredine
lipnja pa sve do rujna. Do odlaska na prezimljenje hrani se na raznim biljkama.
Suzbija se uništavanjem divljih biljaka hraniteljica u blizini nasada malina i jagoda,
prikupljanjem i uništenjem zaraženih pupova te kemijskim suzbijanjem. Na potrebu
kemijskog suzbijanja ukazuje zaraza od 2-5 % pupova. Ono se provodi u vrijeme
ishrane imaga, dakle u proljeće, kad počinju oštećivati pupove, i ljeti nakon berbe
ako su brojni odrasli oblici. Od insekticida se koriste sredstva na bazi fosalona,
endosulfana i piretroidi. Proljetnu primjenu valja obavljati pred večer, kad pčele
ne lete. Tretiranje u vrijeme cvatnje od male je koristi, a nije dopušteno tretiranje
insekticidima opasnim za pčele.
Bademov cvjetojed (Anthonomus amygdali Hust.)
Može osim badema napasti i breskvu i kajsiju. Na području Poljica 1992. g.
zabilježena je šteta na breskvama u visini od 50 %. Tijelo mu je tamnosmede do
crvenkaste boje, s poprečnom bijelom prugom na pokrilju, dugo 3-4,2 mm. Ličinke
su narančaste boje, duge do 5,5 mm. Ženka odlaže jaja u cvjetne pupove od
prosinca do veljače i ožujka. Ženka odloži prosječno 35 jaja. Embrionalni razvoj
traje oko 15 dana. Ličinke se hrane unutrašnjim dijelovima pupova. Razvoj traje
20-30 dana. Odrasli se oblici javljaju od ožujka do svibnja, a hrane se lišćem.
Imaju ljetnu dijapauzu, a u jesen se dopunski hrane oštećujući pupove i drvo. To
je periodični štetnik.U pojedinim godinama može sasvim uništiti prirod badema.
Preporučuje se suzbijanje tijekom zime uljanim organofosfornim insekticidima ili
u kasnu jesen fentionom ili fosalonom.
Pamukova pipa (Anthonomus grandis Boh.). Ne postoji u nas niti u Europi.
Jedan je od najbolje proučenih štetnika u svijetu zbog goleme štetnosti na poljima
pamuka u SAD i drugim zemljama sjeverne, srednje i južne Amerike. Za suzbijanja
ovog štetnika nastala je prva u praksi široko primjenjivana metoda integrirane
zaštite.
Maraskin svrdlaš (Furcipus/Anthonomus/rectirostris L.)
Vrsta dosta proširena u Dalmaciji. Imago je rđastosmede boje, dug oko 4
mm. Prezimi imago. Rano u proljeće postaje aktivan te grize pupove, zatim
kopulira i počinje odlagati jaja. Katkad oštećuje i plodiće. Jaja odlaže u tek
zametnute plodiće maraske, rjeđe u druge koštićave voćke. Ličinka živi u plodiću
oko 30 dana, a potom se kukulji. Ličinka je bijela, naraste do 6 mm. Imago izlazi
ljeti, hrani se na raznom bilju i zatim odlazi na prezimljenje. Prisutnost kornjaša
utvrđuje se trešnjom stabala ili metodom udaraca. Za jačeg odlaganja jaja
preporučuje se tretiranje endosulfanom, fosalonom, fentionom i dr.
Hmeljova pipa (Neoplinthus porcatusVanz.) štetnik je hmelja u područjima gdje
se hmelj proizvodi. To je velika pipa, duga 12-15 mm. Tijelo je crne ili tamnosmede
boje, pokriveno crvenkastim ljuskicama. Pipe u proljeće odlažu jaja na vrat korijena
čokota hmelja. Ličinka se zavlači u korijen, gdje pravi hodnike, a ubušuje se i u
izdanke. Upravo se zaraženim izdancima prenosi u nova područja. Napadnute
biljke slabije se razvijaju, katkad i zakržljaju. Ipak štete nisu velike.

229
Makova korijenova pipa (Stenocarus fuliginosus Marsch).
Povremeno važniji štetnik maka. Imago je tamne boje, dugačak oko 3 mm.
Prezimi u tlu. Krajem zime ili početkom proljeća izlazi iz tla i hrani se lišćem
kulturnog ili divljeg maka. Odlaže jaja na naličje lišća. Ličinke odlaze u korijenje
gdje u blizini vrata korijena završavaju razvoj. Na mjestima napada korijen potamni.
Veći broj ličinki u jednoj biljci uzrokuje njezino ugibanje te su u tome i najveće
štete.
Lucernina lisna pipa (Hypera postica Gy. = Phytonomus variabilis Hrbst.)
Važan štetnik lucerne u nas, naročito u Istri. Početkom ovog vijeka prenesen
je i u SAD, gdje je neko vrijeme nanosio veće štete.
Pipa je duga oko 5,5
mm. Tijelo joj je zaobljeno,
ovalna oblika, smeđe
boje. Lako se prepoznaje
po tamnijoj uzdužnoj
prugi na spoju elitra.
Ličinka je zelenkaste boje,
što je iznimka medu
pipama jer su im ličinke
inače bijele boje. Razlog
tome je još jedno iznimno
svojstvo: ličinka
fitonomusa ne živi unutar
nekog biljnog organa,
SI. 229. Lucerište oštećeno od lucemine lisne pipe (snimio
nego na biljci, a zavlači se
M. Maceljski)
između lišća i
plitko u lisni pup. Stoga se košenjem kečerom hvata u velikom broju, a to je
ujedno jedini mogući način točnijeg utvrđivanja brojnosti ovog štetnika. Ličinka
naraste do 8 mm. Pokrivena je kratkim čekinjama.
Odrasli oblici i ličinke hrane se lišćem, pretežno lucerne, rjeđe soje, grahorice,
graška i drugih mahunarki. Prezimi imago ispod biljnih ostataka. Javlja se rano,
čim temperatura prijeđe 10 °C. Stoga prve štete nastaju već u ožujku. Imago
izgriza lišće pretežno s rubova. Ženke odlažu jaja u stabljike biljaka. Jaja su
odložena u manjim skupinama. Jedna ženka odloži prosječno oko 700 jaja.
Embrionalni razvoj traje 15 dana, katkad i dulje. Ličinke se hrane lišćem, i to
najmlađim lišćem, uvlačeći se u lisne pupove. Razvoj ličinki traje 15-28 dana.
Kukulje se na lišću ili stabljikama u paučinastom kokonu bijele. Taj se kokon
dobro vidi na ugroženom usjevu. Novi imago izlazi početkom ljeta, neko se
vrijeme hrani te potom odlazi na prezimljenje. Zabilježene su i totalne štete, pri
čemu su na lucerištu zaostale samo stabljike.
Pragom odluke za suzbijanje smatra se 1 imago ili 6 ličinki po zamahu kečerom
ili 5 imaga na četvorni metar. Što je lucerna manja i ove su brojke niže, i obrnuto,
za napredni usjev mogu biti i nešto više. Suzbijanje se provodi insekticidima

230
dozvoljenim na krmnom bilju, poput fenitrotiona, fosalona, nekih piretroida itd.
Ako se zaraza utvrdi prekasno, blizu košnje, bolje je lucerište pokositi, a tretirati
strnište nakon prvog otkosa.
Treba spomenuti da osim navedene najčešće vrste, u nas dolaze i neke druge
vrste roda Phytonomus.
Pipa lucerninog sjemena (Tychius flavus Beck.)
Mala pipa, tijela dugog 2-3 mm. Tijelo je pokriveno žutim ljuskicama. Važan
je štetnik u sjemenskoj proizvodnji lucerne, a lucerni namijenjenoj za stočnu
ishranu ne šteti. Tipičan je tehnološki štetnik, za razliku od fitonomusa, koji je
fiziološki štetnik. Odrasli se oblici javljaju u proljeće, kad srednja temperatura
poraste iznad 12 °C. Hrane se lišćem, praveći sitne rupice koje ne utječu na
biljke, no ukazuju na prisutnost ovog štetnika. Čim se pojave cvatovi, prelaze na
njih. Masovno odlažu jaja upravo u vrijeme drugog otkosa, koji se u nas najčešće
ostavlja za sjeme. Ženka odlaže nekoliko desetaka jaja kroz zelenu mahunu na
sjeme. Ličinka se razvija 10-20 dana, izgrizajući sjeme u mahuni. Jedna ličinka
ošteti 2-4 sjemenke. Odrasle ličinke spuštaju se na tlo u kojem se kukulje. Imago
izlazi iz tla iduće godine. Dakle, vrsta ima jednu generaciju godišnje. Iako se
imago može hraniti i drugim mahunarkama, štete nanosi samo sjemenu lucerne.
Prema francuskim podacima prag odluke za primjenu insekticida jest kada se
svakim zamahom kečera u vrijeme cvatnje uhvati jedna pipa. Suzbijanje se u tom
slučaju provodi odmah nakon cvatnje (prije ili u vrijeme ovipozicije), vodeći računa
da se koriste za pčele manje opasni insekticidi (fosalon, neki piretroidi). Zaraza
tim štetnikom smanjuje se redovitom pravovremenom košnjom u početku tvorbe
cvjetnih pupova te vremenskom i prostornom izolacijom. Na istom lucerištu treba
izbjegavati ponavljanje sjemenskog otkosa, a novo lucerište namijenjeno
sjemenskoj proizvodnji valja posijati što dalje od starog lucerišta. I neke druge
vrste roda Tychius oštećuju mahunarke.
Ljeskotoč (Curculio /Balaninus/ nucum L.)
Najvažniji štetnik lijeske - uzročnik otpadanja plodova i "crvljivosti" lješnjaka.
Postotak oštećenih plodića lijeske u nas se kreće od 10 do 40 %. Napadnuti plodovi
nemaju vrijednosti. Ljeskotoč je pipa dugačka tanka rila, crvenkastosmede boje
tijela, dugog 6-9 mm. Prezime odrasli oblici u tlu. Javljaju se na lijeski obično
početkom svibnja, kad nanose štete, izgrizajući male
rupice u lišću, a poglavito bušeći mlade tek
zametnute plodiće koji otpadaju. Oštećene plodiće
napadaju različite gljivice. Često se hrane i na
koštičavom voću, praveći rupice u plodićima koji se
stoga deformiraju. Ženke odlože oko 40 jaja. Jaja
odlažu u plodove lijeske tako da se ne vidi mjesto
gdje je jaje odloženo. Nakon 5-9 dana iz jaja izlaze
ličinke. One čitav život provedu u plodu. Obično
se u jednom plodu nalazi samo po jedna ličinka. si. 230. Ljeskotoč (snimio B.
Ličinka je bjelkasta, a naraste do 16 mm. Ona izgriza Britvec)

231
jezgru i puni plod izmetom. Razvoj ličinke traje 25-32 dana. Napuštaju plodiće
kroz rupice i spuštaju se na zemlju. Na zemlji se zapredaju u kokon. U kokonu
dio ostaje preko zime te se u proljeće kukulji i daje odrasle oblike, a dio ostaje u
tom obliku 1-3 godine.
Suzbijanje je
potrebno ako se po grmu
ili stablu lijeske nalazi više
od 3-4 pipa. Ono se
provodi od početka
pojave imaga, dakle
obično od početka
svibnja, sredstvima na
osnovi metiokarba,
fentiona, fosalona,
diazinona i dr. Napad
Ijeskotoča može se
smanjiti i tretiranjem tla
oko lijeske sredstvima na
osnovi lindana, foksima i
klorpirifosetila i nekim
SI. 231. Štete na plodovima od Ijeskotoča (prema: Mafis)
drugim sredstvima. Ta se
sredstva nakon primjene inkorporiraju u tlo. Štete od Ijeskotoča smanjuju i sve
mjere koje pogoduju razvoju lijeske i razvoju što većeg broja cvjetnih pupova.
Kestenova pipa (Curculio /Balaninus/ elephas Gvll.) na sličan način kao
ljeskotoč uzrokuje "crvljivost" pitomog kestena.
Jabučni svrdlaš (Rhynchites bacchus L.)
Česti štetnik jabuka i šljiva, rjeđe drugih vrsta voćaka. Najveće štete nanosi u
godinama s hladnim proljećem, kad je razvoj voćaka usporen, a pogotovu kad je
mala rodnost. Osim ovih primarnih šteta ta vrsta prenosi spore gljivica Monilia
vrsta.
Jabučni svrdlaš zlatnocrvene je boje metalna sjaja, dug bez rila 6,5-9 mm.
Ima dugačko rilo. Prezime odrasli oblici ili ličinke u otpalom lišću, ispod kore ili
u zemlji. Odrasli oblici javljaju se rano u proljeće, obično krajem ožujka ili u travnju.
lzgrizaju pupove pa i koru mladih grančica. Oštećeni se pupovi suše i otpadaju.
U svibnju odlažu jaja pojedinačno u plodiće. Jaja su odložena u komoricu koju
ženka izbuši rilom a zatim je zatvori. U jednom plodu može biti odloženo i više
od 40 jaja. Jedna ženka odloži 80-400 jaja kroz tri mjeseca, koliko traje razdoblje
ovipozicije. Nakon 4-10 dana iz jaja izlaze ličinke. One su bjelkaste boje, a narastu
do 4-5 mm. Razvijaju se u trulim i mumificiranim plodovima, u kojima buše
hodnike. Ličinke koje su se razvile iz ranije odloženih jaja završavaju razvoj već
krajem srpnja i u kolovozu. Potom se spuštaju u tlo, gdje se zapredaju u kokon, a
kasnije kukulje i preobrazuju u odrasle oblike. Oni prezime ne napuštajući mjesto
preobrazbe. Ličinke nastale iz kasnije odloženih jaja završe razvoj u plodovima,

232
prezime u tlu i kukulje se tek idućeg
ljeta. Konačno, ličinke nastale iz
najkasnije odloženih jaja ne završavaju
razvoj, prezime u mumificiranim
plodovima te takodjer tek idućeg ljeta
daju odrasle oblike, koji se hrane na
voćkama prije odlaska na prezimljenje.
Dakle dio svrdlaša ima jednu generaciju
godišnje, a dio treba za razvoj dvije
godine.
SI. 232. Ubodi svrdlaša u plodove (snimio
Suzbijanje se obavlja tretiranjem u
M. Maceljski)
rano proljeće, u vrijeme otvaranja
pupova, sredstvima na osnovi fosalona, endosulfana, fentiona i dr.
Višnjin svrdlaš (Rhyncbites auratus Scop.)
Važan štetnik višnje i šljive. Iako je najčešće štetan višnji, u nekim je krajevima
štetniji šljivi. Imago je bakrenosjajne boje, dug bez rila oko 7 mm. Prezimi kao
imago ili odrasla ličinka u tlu. Početkom travnja, obično kad višnje cvatu, javljaju
se odrasli oblici. Hrane se cvjetnim, a manje lisnim pupovima, kasnije plodićima.
Početkom svibnja počinje odlaganje jaja u plodove. Jedna ženka odloži prosječno
80 jaja. Nakon petnaestak dana izlazi ličinka. Ona se zavlači u košticu i izgriza je.
Ličinka je bjelkasta, naraste do 8 mm. Kad završi razvoj, napušta košticu i sam
plod, najčešće početkom srpnja, te odlazi u tlo. Tu se dio ličinki kukulji te daje
odrasle oblike, a dio ličinki prezimi i tek iduće godine u kolovozu daje
mladeodrasle oblike. Suzbija se tretiranjem u vrijeme zametanja plodića ili u
vrijeme pojave na pupovima, istim insekticidima kao jabučni svrdlaš.

Svrdlaš izboja (Rhyncbites caeruleus De Geer) uzrokuje sušenje izboja. Izboji

se često lome. Najštetniji je u rasadničkoj proizvodnji. Na voćkama se javlja i više
drugih vrsta ovog roda, primjerice šljivin svrdlaš (R. cupreusL.).
Bukova skočipipa (Orchestes/Rbynchaenus/fagiL.) osim bukve oštećuje i mlade
plodove jabuke. Pipa je malena, duga samo 2-2,5 mm. Može skakati. Rijetko se
javlja u većem broju.
Pipa jagodine peteljke (Caenorhinusgermanicus Hrbst.)
Štetnik jagode, rjeđe maline. U slobodnoj prirodi živi na kupini, divljoj ruži i
dmgim biljkama. Imago je 2-3 mm dug, tamnoplave boje. Prezimi imago. Javlja
se od kraja ožujka i hrani se lišćem. No glavne štete pravi odlaganjem jaja u
peteljke listova i cvjetne stapke. U tim organima pipa rilom izbuši nekoliko rupica,
kojima prekine kolanje sokova te list ili cvijet počinje venuti. Zatim s donje strane
svinute peteljke ili stapke buši komoricu u koju odloži jaje. Jedna ženka odloži
stotinjak jaja te istodobno uništi isti broj listova. Još su veće štete pri odlaganju
jaja u cvjetne stapke. Embrionalni razvoj, ovisno o toplini traje 5 do 19 dana.
Ličinke ostaju u organu u koji je položeno jaje do kraja razvoja.Razvoj ličinke traje

233
prosječno 40 dana. Odrasle ličinke napuštaju biljku i uvlače se u zemlju gdje se
kukulje i daju odrasle oblike.
Već jedna pipa na 100 m2 jagodnjaka može nanijeti primjetne štete. Naročito
su velike štete na vrstama koje rano cvatu, kao i na najranijim cvjetovima. Suzbija
se tretiranjem jagodnjaka ubrzo nakon kretanja vegetacije u proljeće, a prije cvatnje.
Time se uništavaju odrasli oblici prije no što odlože jaja. Koriste se insekticidi na
bazi fosalona, fenitrotiona, diazinona i neki drugi insekticidi preporučeni za tu
svrhu. Obično je potrebno provesti i drugo tretiranje 8-12 dana nakon prvog
tretiranja.

Mali jabučni svrdlaš (Caenorhinus aequatus L.)

Povremeno nanosi štete jabukama, šljivama, kajsijama, breskvama, dunjama,
kruškama i drugim voćkama. Proširen je u cijeloj zemlji. Imago je dug 3,5-4 mm,
crvenosmeđe boje. Pojavljuje se sredinom travnja, hrani se pupovima, a kasnije
napada plodove. Štete na plodovima slične su štetama od jabučnog svrdlaša, no
razlikuju se po tome što plodovi oštećeni od jabučnog svrdlaša budu brzo
zahvaćeni monilijom i ostaju visjeti na stablu, dok plodovi napadnuti od malog
jabučnog svrdlaša otpadnu, jer nakon ovipozicije ženka nagrize peteljku. U jednom
plodu može se naći više jaja. Ličinka se razvija i završava razvoj u otpalom plodu.
Prezime ličinke u tlu. Suzbija se tretiranjem voćaka u vrijeme napada na pupove
ili u vrijeme zametanja plodića istim sredstvima kao jabučni svrdlaš.

Maslinin svrdlaš (Caenorhinus /Rhynchites/ cribripennis DesbrJ

Imago je dug 5-6 mm, crvenkaste boje. Javlja se krajem travnja i početkom
svibnja. Hrani se pupovima i lišćem masline, a kasnije cvjetovima i plodovima. U
plodovima pravi duboke rupice, a u jednom plodu može ih načiniti i do
dvadesetak. Plodovi se deformiraju, a često otpadaju. Ljeti odlažu jaja u plod.
Ličinke buše plod i izgrizaju sjemenku. Početkom jeseni spuštaju se na tlo, gdje
se kukulje. Imago ostaje u tlu do proljeća. Neke ličinke kukulje se tek iduće
jeseni. Suzbija se u času jače pojave klorpirifosmetilom, dimetoatom,
fenitrotionom, fosalonom i nekim drugim organofosfornim insekticidima. No,
najčešće se suzbija primjenom insekticida protiv najvažnijih štetnika masline,
poglavito moljca.
Cigaraš (Byctiscus betulae L.)
Štetnik vinove loze i kruške, rjeđe šljive i nekih
drugih vrsta voćaka. Oštećuje i brezu i neke vrste
ukrasnog drveća. Najčešći je u Istri gdje je proučen
(Peršurić). Odrasli oblici mogu biti različito obojeni
sjajno zelene, plave ili bakrenaste boje. Dugi su 6-9
mm. Prezime odrasli oblici na raznim skrovitim
mjestima. Javljaju se početkom proljeća i hrane se
pupovima, a kasnije lišćem, praveći crtičave
SI. 233- Imago cigaraša
(snimio M. Maceljski)
grizotine. Vrlo su živahni. Iznimno mogu oštetiti i

234
vrškove izboja. No uskoro
počinju nagrizati peteljku
lista, što izaziva venuče
lista pa ga ženka može
nogama smotati u tuljac -
cigaru. Unutar tuljca odlaže
nekoliko jaja. Jedna ženka
može smotati do dva­
desetak tuljaca. Ličinke
žive unutar tuljca, gdje se i
hrane, a na završetku
razvoja odlaze u tlo na
kukuljenje. Suzbijanje se SI. 234. Uvijeni listovi (cigare) od cigaraša (snimio M.
obavlja skidanjem i Maceljski)
uništavanjem tuljaca zajedno s jajima i ličinkama te se time smanjuje napad iduće
godine. I odrasle pipe dobro su uočljive pa se mogu skupljati i uništavati. Ako se
na lozi ili kruški opaze brojni cigaraši ili njihovi urezi u lišću, može se provesti
kemijsko suzbijanje u vrijeme dok je broj tuljaca još malen. Obično je najpovoljniji
rok za takvo suzbijanje u svibnju. Od insekticida koriste se endosulfan, fention,
fosalon, fenitrotion i neki drugi insekticidi.

Kupusna pipa šiškarica (Ceutorhynchus pleurostigma Marsh)

Česti štetnik povrtnih kupusnjača, pogotovu u područjima gdje se one mnogo
uzgajaju. Mjestimice je čest i na uljanoj repici. Odrasla je pipa sivocrne boje,
tankog rila, duljine tijela oko 3 mm. Ličinka je blijedožuta, bez nogu, smeđe glave.
Naraste do 5 mm.
Postoje dvije rase ovog štetnika:
proljetna i jesenska, različite biologije.
Proljetna rasa prezimi kao odrasli oblik
u tlu. Pojavljuje se u rano proljeće, a u
travnju i svibnju odlaže jaja na vrat
korijena krstašica. Jedna ženka odloži
oko 60 jaja. Ličinke buše okolno tkivo
i izazivaju njegovu hipertrofiju, pa tako
nastaju izrasline, neka vrsta šiški.
Njihov promjer može doseći i 1-2 cm,
na kupusu i više. Prerezom šiške vide
SI. 235. Izrasline uzrokovane zarazom
se hodnici s ličinkom. Prema tome se
repičinom pipom šiškaricom (snimio V. Danon)
razlikuje od sličnih šiški koje izaziva
bolest - kupusna kila. Razvoj ličinki traje 25-40 dana, pri niskoj temperaturi i znatno
dulje. Odrasle ličinke kukulje se u tlu. U lipnju se javlja odrasli oblik. Hrani se
cvjetovima krstašica te kasnije odlazi u tlo, gdje prezimi.
Ljetna rasa prezimi u obliku ličinki u šiškama korijena. U proljeće odlaze u
zemlju, gdje se kukulje. U svibnju i lipnju javljaju se odrasli oblici. Oni se intenzivno

235
hrane, a tijekom ljeta i početkom jeseni odlažu jaja. Ta rasa napada kasni kupus i
mladi usjev uljane repice.
Istraživanja na kupusu pokazala su da štete nisu velike, osim za vrlo jakog
napada, kad biljke zaostaju u razvoju i kržljaju. Na mjestima gdje ima mnogo šiški
javlja se trulež. Na pojedinim površinama nađeno je do 50% zaraženih biljaka, a u
jednoj biljci kupusa i do 30 ličinki. Nije poznata štetnost na uljanoj repici.
Brojnost pipe smanjuje se temeljitim uništavanjem ostataka biljaka, no treba
ostaviti da se ostaci prosuše pa ih se tada spali. Zaoravanjem svježih ostataka
većina pipa preživi. Zaraženi presad ne smije se presađivati. Zaraza se smanjuje i
izbjegavanjem česte sjetve krstašica na istu parcelu ili unutar ugroženog podaičja,
a i svim mjerama koje ubrzavaju razvoj mladih biljaka. Samo iznimno treba
primijeniti insekticide, ponajprije pri jesenskom uzgoju na rasadu i na mladim
biljkama. Mogu se upotrijebiti piretroidi.
Pipa terminalnog pupa (Ceutorhynchuspicitarsis Gyll)
Odrasla pipa crne je boje, brončana sjaja, duga oko 2,3-3,5 mm. Ličinke su
bjelkaste, svinuta tijela, bez nogu, duge do 5 mm. Proširena je u cijelom uzgojnom
području uljane repice. Štete su periodično dosta velike. Često se može naći više
od 50 % zaraženih biljaka i do 10 ličinki po biljci.
Na mladom tek izniklom usjevu odmah se u jesen pojavljuju te pipe. Izgrizaju
lišće, ne nanoseći veće štete. Od rujna na dalje, za toplijih zimskih dana sve do
ožujka, odlažu jaja u udubine napravljene ispod epiderme na bazi peteljke, s
gornje strane lista ili u vratu korijena. Odlažu jaja pojedinačno ili u skupinama po
2-5 jaja zajedno. U listopadu se već nalaze prve ličinke. One se razvijaju i hrane u
peteljci i glavnoj žili lista, odnosno koje uništavaju terminalni pup. Razvoj traje
do proljeća. Sa sukcesivnom ovipozicijom poklapa se pojava ličinki tijekom jeseni,
a iz kasnije odloženih jaja ličinke izlaze tek u ožujku.
Najveće štete nanose ličinke uljanoj repici još u jesen. Štete se sastoje u
sprečavanju razvoja glavne stabljike, sušenju napadnutog lišća i pucanju zaražene
stabljike. Stvaranjem šupljina može ova pipa, zajedno s ličinkama crvenoglavog
repičinog buhača, povećati osjetljivost biljaka na mraz. Taj štetnik, također,
omogućava razvoj nekih uzročnika bolesti kao sekundarnih nametnika. Jako
zaražene biljke dobivaju žbunast izgled zbog formiranja postranih stabljika ili
pak ugibaju nakon zime.
Intenzitet napada utvrđuje se brojem pipa ulovljenih u žute posude (vidi
proljetne pipe) ili kečerom uz poznati broj zamaha. Tek će daljnja istraživanja
pokazati odnos ulovljenih odraslih oblika sa stupnjem štetnosti ličinki i time dati
osnovne elemente za točniju ocjenu potrebe i roka suzbijanja.
Za sada se suzbija usput suzbijanjem repičine ose listarice i crvenoglavog
repičinog buhača.
Proljetne repičine pipe:
Velika repičina pipa (Ceutorbynchus napi Gyll) i mala repičina pipa (C.
pallidactylus Marsh. = auadridens Panz.)

236
 Velika repičina pipa duga je 3-4
mm, a mala repičina pipa 2,5-3,5 mm.
Pipe su sive boje tijela. Velika pipa ima
crne noge, a tarsusi i tibije male repičine
pipe (kao i pipe terminalnog pupa) ride
SU boje. Ličinke obiju vrsta bjelkaste
su boje, svinuta tijela, smeđe glave, bez
nogu. Ličinke velike pipe narastu do 7
mm, a ličinke male pipe do 5 mm.
Proširene su u svim područjima
uzgoja uljane repice. Za sada je velika
repičina pipa znatno manje brojna od
male repičine pipe. No ličinke velike
SI. 236. Velika repičina pipa (prema: Shell)
pipe uzrokuju mnogo veće štete nego
ličinke male pipe. Već kod 40 % biljaka
zaraženih ličinkama velike pipe zabilježen je gubitak prinosa od 20 %. Smatra se
da takvu štetu može nanijeti 6-12 ličinki po m2. U nas se često nalazi i do 70 %
biljaka zaraženih malom repičinom pipom, sa do 15 ličinki po biljci. Mjestimice
su uzrokovale i totalne štete. U 1996. g. na području Hercegovca sve su biljke bile
zaražene tim pipama, sa 5 do 20, katkada i više ličinki po biljci. Pri tome je mala
repičina pipa bila znatno brojnija od velike. Niske prirode te godine (često i 50 %
manje od uobičajenih) velikim dijelom pripisujemo tim štetnicima.
Rjeđe su štete na povrtnim kupusnjačama, osim na onim koje se uzgajaju za
sjeme. Ipak u nekim područjima, primjerice u dolini Neretve i okolici Splita, mala
repičina pipa vrlo je važan štetnik zimskog glavatog kupusa .Ako se ne suzbija,
može potpuno onemogućiti proizvodnju. U tim područjima pronalazi se do
stotinjak ličinki u jednoj glavici kupusa, a zaraženo bude i do 87 % biljaka (Beš).
Od ličinki izbušeni dijelovi glavica pocrne, pa je proizvod neupotrebljiv. I manje
zaražene glavice trule i propadaju.
Odrasli oblici repičinih pipa prezime u tlu ili ispod lišća. Izlaze iz tla vrlo
rano, često još u veljači, a redovito početkom ožujka (u Dalmaciji još ranije), čim
temperature prijeđu 9-10 °C. Velika pipa leti već kad temperatura prijeđe 9 °C, a
mala kad temperatura prijeđe 12 °C. Čim dolete na krstašice, počinju ishranu
grizući rubove listova, žile lišća na naličju i peteljku. Ženke odlože oko stotinjak
jaja u peteljke i žile lista. Ovipozicija počinje obično 10-20 dana nakon izlaska
odraslih pipa s mjesta prezimljenja. Nakon 5-8 dana izlaze ličinke. One buše
hodnike u stabljici, krećući se prema gore ili dolje, odnosno u peteljkama i žilama
listova. Mogu prodrijeti kroz desetak listova glavice kupusa. Razvoj ličinki traje
30-40 dana. Potom se spuštaju na tlo, gdje se kukulje. Odrasli oblici velike pipe
ostaju u tlu, gdje prezime, a male pipe javljaju se krajem lipnja, kraće se vrijeme
hrane te potom odlaze na prezimljenje. Imaju jednu generaciju godišnje.
Na jači napad povoljno utječe vlažnost u proljeće. Rane sorte, rana sjetva i
sve mjere koje pogoduju brzom razvoju biljke smanjuju štete, jer što su biljke u

237
 času napada veće, štete su manje. Štete su
najveće u godinama u kojima krajem ožujka
još nije počeo intenzivniji rast biljaka..
Obje vrste napadaju uljanu repicu i sve
druge krstašice. Štete nanose i odrasle pipe,
no manje svojom ishranom, a više pri
ovipoziciji. Štete su veće što je stabljika u koju
je odloženo jaje kraća (do 20 cm). Glavne
štete čine ličinke bušenjem organa biljke. Na
povrtnim kupusnjačama već svojom
prisutnošću smanjuju kakvoću ili proizvod
čine neprikladnim za tržište. Velika repičina
pipa nanosi znatno veće štete. Već 24 sata
nakon ovipozicije biljke reagiraju histološkim
promjenama, a kasnije se usporava razvoj
biljke iznad napadnutog mjesta, deformira se
stabljika, koja se svija ili postaje spiralna
oblika, a tkivo puca. Biljka stvara postrane
izboje i dobiva žbunast izgled. Zrioba je
SI. 237. Ličinka buhača i repičine razvučena, što otežava žetvu. Pucanje tkiva
pipe u stabljici omogućuje sekundarne zaraze
mikroorganizmima. Ličinke male repičine
pipe uzrokuju žućenje i otpadanje lišća,
smanjuju prirode zaraženih biljaka, a vrlo
rijetko uzrokuju i ugibanje biljaka.
Odrasli oblici tih pipa, kao i većina drugih
štetnika uljane repice, love se u žute posude
boje cvijeta repice. Promjer je posude 20-30
cm, dubina desetak centimetara. Na 1 cm od
Sl. 238. Žuta lovna posuda u repici gornjeg ruba izbuše se uske rupice kroz koje
(snimio M. Maceljski) može izaći višak vode od kiše, a da kroz njih
ne mogu proći pipe. Posuda se pričvršćuje
na kolac ili stupić zaboden u zemlju na tako da se visina može podešavati visini
biljaka. Puni se vodom kojoj se doda malo sredstva za kvašenje. Pipe (i neke
druge štetnike uljane repice) privlači žuta boja, pa dolijeću i utope se u vodi. Iz
vode se vade sitom (npr. za čaj), razvrstavaju se i broje. Posude se postavljaju od
sjetve u jesen do zime, pa opet od veljače do izvjesnog vremena nakon cvatnje.
Postavljaju se na oko 10 m od ruba parcele, po mogućnosti na strani
prošlogodišnjih polja repice. Na jedno polje postavlja se 3-10 posuda. Osim
proljetnih pipa, te posude služe za prognozu pojave proljetnih pipa, ali i dmgih
štetnika uljane repice.
Suzbijanje velike pipe potrebno je kad se u lovnoj posudi u više uzastopnih
dana ulovi više od 10-20 pipa na dan ili se pronađe više od jedne pipe na 5 biljaka
ili se pronađu znakovi ovipozicije na više od 20 % biljaka. Za malu repičinu pipu

238
te su brojke mnogostruko veće, no točne brojke nisu poznate. Suzbijanje treba
provesti unutar osam dana od prvog ulova u posudu više od 10-20 primjeraka.
Na uljanoj repici u nas se oba štetnika donekle suzbijaju primjenom insekticida
protiv repičinog sjajnika, pogotovo u ranijim rokovima te primjene (stadij D: ili
D2 - vidi repičin sjajnik). No zbog sve veće štetnosti proljetnih repičinih pipa sve
je češće potrebno i njihovo izravno suzbijanje. Pri tome se mogu primijeniti
insekticidi namijenjeni suzbijanju sjajnika. Na zimskom glavatom kupusu u
Dalmaciji preporučuje se primjena piretroida dopuštenih na kupusu
(alfacipermetrin, deltametrin, cipermetrin itd.) čim počne odlaganje jaja.
Repičina pipa komušarica (Ceutorhynchus obstrictus Marsh. = assimilis
Payk.)
Tijelo pipe dugo je 2,3-3 mm, sjajne je crne boje, pokriveno sivkastim
dlačicama. Ličinke narastu do 6 mm, bjelkaste su boje, sa smeđom glavom, bez
nogu. Proširena je u većini naših područja. Primijećen je porast štetnosti tog
štetnika.
Prezime odrasli kukci ispod listova
i plitko u tlu na suhim južnim
ekspozicijama. Aktivnost počinje tek
kada temperatura prijeđe 13 °C. Lete na
temperaturi višoj od 17 °C. Hrane se
pupovima, dijelovima cvata,
komuškama, pa i sjemenkama, no štete
od odraslih oblika nisu velike. Krajem
cvatnje ranijih usjeva prelaze na kasnije
usjeve. Ovipozicija počinje oko 2-3
tjedna nakon izlaska s mjesta
prezimljenja. Ženka odloži 30-60 jaja u
mlade još mekane komuške, rijetko već
KT • j" JI x. • • SI. 239. Repičina pipa komušarica (prema:
r F
u cvjetove. Najradije odlaze jaja u ^ ^
komuške duge 2-4 cm. Svaka ženka
odloži samo po jedno jaje u jednu komušku, no više ženki može odložiti jaja u
istu komušku. Inkubacija traje 8-12 dana. U svibnju se javljaju ličinke. Njihov
razvoj traje 15-25 dana. Potom izbuše rupu u komuški te odlaze u tlo na kukuljenje.
Krajem lipnja javljaju se mladi odrasli oblici. Oni se neko vrijeme hrane na raznim
krstašicama, a potom odu na mjesto prezimljenja.
Vrsta ima mnogo prirodnih neprijatelja, naročito osa najeznica, a neki su
zabilježeni i u nas.
Napada uljanu repicu, sjemenske usjeve povrtnih kupusnjača i većinu daigih
kulturnih i divljih krstašica. Manje štete nanose odrasle pipe ishranom na
pupovima i komuškama te odlaganjem jaja. Veće štete na pupovima nastaju od
rane pojave pipa. Glavne štete čine ličinke u komuškama. Jedna ličinka ošteti 2-
6 sjemenki. Izlazni otvor i grizotine imaga olakšavaju ulaz u komušku nekim
gljivicama pa i mušici Dasyneura brassicae. Zbog toga što krstašice imaju svojstvo
239
abortiranju cvjetnih pupova i sjemenki manja oštećenja tih organa od strane štetnika
ne moraju utjecati na prirod. Francuski podaci pokazuju da 0,7 pipa po biljci
prouzroči gubitak priroda od 5 %, a njemački podaci ukazuju da prisutnost 30
ličinki na 100 komuški prouzroči gubitak priroda od 100 kg sjemena/ha.
Pipe se love u žute posude (vidjeti opis proljetne repičine pipe), te se prema
dnevnom ulovu može pratiti intenzitet pojave. Brojnost se također može utvrditi
određenim brojem zamaha kečerom.
Suzbijanje je potrebno ako se utvrdi više od 0,5-1 pipe po biljci ili 2-4 pipe po
jednom zamahu kečerom. Niže se brojke odnose na ranu pojavu i slabiji razvoj
biljaka. Pri suzbijanju repičinog sjajnika uništava se i dio pipa koje su se ranije
pojavile, no budući da se pipe masovno pojavljuju tek za pune cvatnje, ta mjera
samo djelomično smanjuje brojnost pipa komušarica.

Konopljina pipa (Ceutorhynchus rapae Gyll.) poznat je štetnik u Mađarskoj i

Italiji. Imago je crne boje, dug 2-3 mm. Hrani se tek izniklim biljkama konoplje. U
njihove stabljike ženka odlaže jaja. Ličinka buši stabljiku, smanjujući čvrstoću
vlakna. Napada i neke krtašice. Ima jednu generaciju godišnje.
Makov žižak (Neoglocicnus /Ceuttorhynchus/ maculaalba Hbst.). Pipa je duga
oko 4 mm. Javlja se u vrijeme cvatnje maka. Pravi rupice u tobolcu i njega uloži
jaja. U jednom tobolcu može biti i dvadesetak jaja odnosno ličinki ovog štetnika.
Ličinke se hrane sjemenkama. Kad odrastu, naprave rupicu u tobolcu te se spuste
na zemlju. Tu se kukulje. Imago prezimi. Štete prouzročuju uglavnom samo na
kulturnom maku.

Baridi: crni barid (Baris laticollis Marsh. ), zeleni barid (B. cblorizans
Germ.)
Česti su na površinama na kojima se uzastopce uzgajaju krstašice. Odrasli
oblici dugi su 2,6-4,2 mm. Ličinke narastu do 6 mm. Prezime odrasli oblici, rjeđe
ličinke ili kukuljice, u ostacima korijena krstašica ili u tlu. Pipa se javlja krajem
ožujka ili u travnju. Potkraj travnja ženka odlaže oko 80 jaja u udubine u vratu
korijena, a naprave ih rilom. Ličinke buše hodnike unutar korijena. Razvoj traje 5-
6 tjedana. Ima jednu generaciju godišnje. Od napada ličinki biljke se suše i ugibaju,
a pri zarazi zelenim baridom mogu se slomiti stabljike i peteljke. Suzbijanje je
djelotvorno samo prije pojave ličinki, a provodi se ako se u vrijeme presađivanja
utvrdi veći broj pipa. Od insekticida se koristi diazinon i neki piretroidi. U
područjima gdje se baridi često javljaju može se preventivno tretirati korijen rasada
u vrijeme presađivanja.

Johina šarena pipa (Cryptorhynchus lapathi L.)

Najvažniji štetnik vrbine šibe u nas. Najveće štete nanosi mladim nasadima
košaračke vrbe. Napada i johu, topole, jablane i breze. Imago je tamnosmecte
boje tijela dugog 7-9 mm. Javlja se ljeti. Hrani se 3-4 tjedna oštećujući koru. Odrasli
oblici postaju spolno zreli tek iduće godine. Ženka odlaže jaja na deblo, grane, a
na košaračkoj vrbi na glavu korijena. Ovipozicija traje od sredine ljeta sve do

240
veljače. Stoga se istovremeno nalaze i jaja i ličinke i odrasli oblici. Najčešće prezimi
jaje. Ličinke buše hodnike unutar vrbine šibe i grana te u glavi korijena, ovisno o
mjestu ovipozicije. Izbuše brojne rupice kroz koje ispada pilovina. Napadnute
biljke daju manje šibe prikladne za obradu, zaostaju u razvoju, a grane lako lomi
vjetar. Mladi nasadi propadaju. Razvoj jedne generacije traje dvije godine.
Suzbijanje se provodi primjenom insekticida u vrijeme početnog razvoja većine
ličinki, dok još nisu ušle duboko u drvo, najčešće krajem zime ili početkom
proljeća. Mogu se suzbijati i odrasle pipe od sredine lipnja pa do kolovoza. U nas
se najčešće primjenjuje fosalon, no učinkoviti su i drugi insekticidi.
Rovčice - Apion vrste
Ovaj rod obuhvaća vrlo mnogo vrsta malih pipa s dugim rilom. Neki stručnjaci
izdvajaju ovaj rod u posebnu porodicu Apionidaei u njoj razlikuju čak četrdesetak
rodova čije nove nazive ne navodimo. Zajedno s rilom dosežu samo 2-3 mm.
Imaju tijelo kruškolika oblika. Najčešće su plavkaste boje, katkada crni ili
crvenkasti. Metalna su sjaja. Hrane se mahunarkama. Neke su vrste tehnološki
štetnici, a drugi fiziološki.
Djetelinski cvjetožder - apion (Apion aestivum Germ., A. apricans Hrbst.)
U nas je utvrđeno 17 vrsta roda Apion (Danon, Balarin), a spomenute dvije
vrste zastupljene su s oko 85 %. Najvažniji su štetnici sjemena crvene djeteline u
nas. Gotovo su isključivo tehnološki štetnici. Štete sjemenskim, a ne krmnim
usjevima. U pojedinim godinama zabilježeno je smanjenje prinosa sjemena za
više od 50 % (Maceljski). Prezime odrasli oblici ispod biljnih ostataka, najčešće na
djetelištu. Javljaju se od travnja, hrane se lišćem, praveći duge uske ureze. Te su
štete neznatne. Ipak, prisutnost velikog broja
ureza na lišću znak je veće brojnosti odraslih
oblika i opasnosti za sjemenski usjev. U
svibnju ženke odlažu jaja u cvjetne glavice
crvene djeteline. U jednu glavicu jedna ženka
odloži po jedno jaje, no druge ženke mogu
svoja jaja također odlagati u istu glavicu. Stoga
se često u glavici nade desetak ličinki. Jedna
ženka odloži 50-100 jaja. Ličinka se hrani
sjemenkom, a jedna može oštetiti 4-10
sjemenki. Razvoj ličinki traje oko tri tjedna.
Kukulje se u glavici. Mladi odrasli oblici hrane
se lišćem do odlaska na prezimljenje, ali ne *
nanose štete. SI. 240. Ulov u kečeni: u sredini
Na sjemenskom otkosu (obično je to rovčica i lisna uš (snimio M. Maceljski)
drugi otkos) crvene djeteline treba gotovo
redovito suzbijati cvjetoždera. Sjemenski usjev daje visoko vrijedan proizvod pa
se suzbijanje mnogostruko isplati, a na takvom usjevu nema problema s
eventualnim reziduima insekticida. Ipak se kao orijentacija navodi prag odluke
za suzbijanje od 2 imaga po zamahu kečerom. Suzbijanje se provodi primjenom

241
 "»

insekticida pred početak cvatnje, u

vrijeme pojave još zelenih cvjetnih
pupova. Za jače zaraze preporučuju se
dva tretiranje: odmah poslije prvog
otkosa i prije cvatnje. Preporučuju se
insekticidi manje opasni za pčele, poput
fosalona, deltametrina ili
alfacipermetrina. U vrijeme cvatnje
insekticidi opasni za pčele ne smiju se
primjenjivati. Češća košnja smanjuje štete
od svih vrsta cvjetoždera.
Apion piši F. također napada cvjetne
SI. 241. Ličinke rovčice u cvatu crvene pupove mnogih mahunarki, no posebno
djeteline (prema: Bayer) je čest štetnik graška.
Apion tennaeKimy štetnik je lucerne. Ličinka živi u stabljici i uzrokuje njezino
sušenje. Što je lucerište starije, jači je napad ove i drugih vrsta Apiona.
Apion trifoliiBach. posebno je štetan bijeloj djetelini.
Mahunarke napadaju i A. virensHbst A. seniculusKirby, A. varipesGerm. i neke
druge vrste ovog roda.
Apion carduorum Kirbv. Ličinka ove vrste buši hodnike u peteljkama i osnovi
glavice artičoke pa čine glavicu neupotrebljivom.
U voćnjacima se metodom otresanja često nalaze vrste A. apricans, A. nigritarse
Kirbv i A. dichroum Bedel (Ciglar). Ove vrste prave sitne rupice u lišću ne nanoseći
iole veće štete.

PIPE ŠTETNE UKRASNOM DRVEĆU

Osim već navedenih vrsta i brojne druge vrste pipa štete ukrasnom drveću.
Najvažnije su vrste koje nagrizaju koru, a ličinke žive ispod kore ili u drvetu
(velika borova pipa - Hylobius abietis L., male borove pipe roda Pissodes,
više vrsta roda Magdalisi dr.). Neke vrste oštećuju pupove i lišće, a druge oštećuju
plodove.

Red: NEUROPTERA - MREŽOKRILCI

To su kukci velikih krila, znatno duljih od tijela. Krila su opnenasta, a za
mirovanja ih drže složena poput krova na kući. Većina vrsta ima krila bogate
nervature. Ličinke imaju dvije jake kvake, razvijene iz mandibule i maksile, kojima
zahvaćaju žrtvu jer su većinom predatori te se hrane sitnijim kukcima. Naročito
se hrane lisnim ušima, štitastim ušima, lisnim buhama, jajima leptira i njihovim
mladim gusjenicama, grinjama itd. U nekih vrsta grabežljive su samo ličinke, u
drugih vrsta i odrasli oblici.

242
 U podred Planipennia ubrajaju se mravojedi i zlatooke.
MRAVOJEDI (MYRMELEONTIDAE) dobili su naziv po tome što su važni
predatori mrava, iako se hrane i drugim manjim kukcima. Imaju velika krila pa
sliče vretencima. Ženke odlažu jaja u pjeskovito tlo, blizu nekog zaklona (stabla,
zgrade, ograde i si.).
Ličinka kopa jamu u kojoj
živi. Vanjski dio jame ima
oblik lijevka u koji upadaju
mravi i drugi kukci koji
hodaju po površini tla. Čim
kukac upadne ličinka ga
hvata i uvlači u jamu. Ako
kukac pokuša bježati
ličinka ga u tome ometa
izbacivanjem zrnja pijeska
na njega. Promjer je lijevka
nekoliko cm, najčešće 4-6
SI. 242. Lijevci mravojeda u tlu (snimio M. Maceljs
cm, pa se lako uočava.
Najčešća je vrsta u nas Myrmeleon formicariusl.

ZLATOOKE (CHRYSOPIDAE)
Vrlo su važne predatorske vrste posebice u voćnjacima. U nas je zabilježena
21 vrsta, a u Europi ih ima oko 50. Odrasli oblici imaju nježno tijelo, najčešće
zelene boje, s dugim mrežastim krilima raspona 20-30 mm. Prezime odrasli oblici,
često u zatvorenim prostorima pa se, zbog
fotofilnosti, u proljeće skupljaju s unutrašnje strane
prozora zgrada smještenih u zelenilu. Najaktivniji su
noću. Hrane se nektarom. Jaja odlažu na lišće i druge
organe biljke na nitima dugim 5-11 mm. Ženka
izlučuje tekućinu pa zatkom dotiče podlogu na koju
odlaže jaja, a zatim izdižući zadak stvara nit koja se
odmah stvrdne. Na vrhu niti nalazi se jaje. Neke vrste
odlažu veći broj jaja u grmolikim kiticama, također
na vrhu deblje niti nastale spajanjem pojedinačnih SI. 243. Zlatooka
niti. Time su jaja zaštićena od drugih grabežljivaca
koji prolaze ispod niti, a ne mogu se popeti uz nju. Katkad su jaja odložena u
većim skupinama pa sliče konidioforama s konidijom gljivica. Jedna ženka odloži
više stotina jaja.
Ličinke su grabežljiva. Imaju izduženo mekano tijelo, bogato dugim dlakama.
Duljina je tijela do 15 mm, u nekih vrsta samo 8 mm. Imaju usni ustroj modificiran
u oblik kliješta. Žućkaste su ili žućkastozelene boje. Vrlo su pokretljive i brze.
Razvoj traje 2-6 tjedana. Imaju tri razvojna stadija, najproždrljiviji je treći stadij. Za
svog razvoja jedna ličinka konzumira 200 do 500 odraslih lisnih uši ili 300-400 jaja

243
 krumpirove zlatice, a u jednom satu
može pojesti 30-50 crvenih paukova.
Hrane se i resičarima, lisnim buhama,
štitastim moljcima, jajima kornjaša i
leptira itd.
Kako bi spriječile prenamnoženje
na ograničenom prostoru gdje nema
dovoljno hrane neke vrste zlatooka
izlučuju volatilnu tvar koja ometa ovi-
poziciju drugih ženki.
Jedna od najčešćih vrsta jest
Chrysoperla carnea Steph. Razvoj
SI. 244. Ličinka zlatooke proždire štitastog ličinke vrlo je brz: traje 8-18 dana.
moljca agruma (snimila K. Žanić) Kompletan ciklus razvoja traje 22-60
dana. Godišnje ima 3-4 generacije. Svi
su stadiji vrlo osjetljivi na insekticide
koji jako smanjuju brojnost zlatooka.
Lako se uzgaja u laboratoriju, pa se u
nekim zemljama uzgaja (Kalifornija i
dr.) i pušta u prirodu radi biološkog
suzbijanja štetnika, najčešće lisnih uši.
Često se koriste u zaštićenom prostoru.
Smatra se da pri omjeru grabežljivca
prema ušima povoljnijem od 1 : 10
nema opasnosti od štetnika. U prirodu
SI. 245. Jaja zlatooke na listu (snimio M. se distribuiraju jaja, katkad i mlade
Maceljski) ličinke. To se čini iz aviona ili sa zemlje.
Ličinke se u laboratoriju uzgajaju na
jajima i gusjenicama krumpirova ili brašnenog moljca, no najčešće žitnog moljca
(Sitotroga cerealella). U laboratoriju se može od jedne ženke C. carnea dobiti
800 jaja, pa je izračunato da 3 osobe mogu dnevno organizirati proizvodnju 750.000
jaja ovog korisnog kukca. Cijena u SAD iznosi oko 3-6 USD za 1000 jaja.
Chtjsopa septempunctata Wesmael malo je veća, a C. formosa Brauer
veličinom je slična C. carnea. Razvoj imaju sličan vrsti C. carnea. U Dalmaciji je
česta i vrsta Cuntochtjsa baetica Holz. te vrste roda Mallada (Žanić).
Osim navedenih vrsta, korisne su i vrste iz roda Hemerobius.

Red: LEPIDOPTERA - LEPTIRI

Jedan od najbrojnijih redova kukaca: broji oko 160.000 vrsta. Na području
bivše Jugoslavije bilo je registrirano oko 3-500 vrsta, no jamačno ih ima znatno
više. Mnogi od njih izvanredno su važni poljoprivredni štetnici.
Leptiri imaju dva para krila, a u najvećeg broja vrsta pokrivena su raznobojnim
ljuskicama. Ispod ljuskica na krilima se nalazi razgranata nervatura koja pomaže

244
pri određivanju pojedinih vrsta. Dobri su letači, a neke su vrste poznate kao
migranti. U nekih vrsta postoji spolni, a u nekih sezonski dimorfizam. Usni je
ustroj podešen za sisanje i lizanje, najčešće u obliku rila svijenog u krug. Odrasli
oblici ne prave štete.
Leptiri, posebice vrste iz tropskih područja, mogu biti vrlo lijepi, pa se često
(i prečesto) love i koriste kao ukras (preparirani na zidovima i si.). Taj običaj
ugrožava neke naročito lijepe vrste, koje postaju sve rjeđe. Stoga su i u Hrvatskoj
zaštićene dvije vrste lijepih leptira iz porodice jedarca te je zabranjen njihov ulov.
Zbog ljepote i živahnosti u inozemstvu se sve više uzgajaju leptiri u posebnim
"kućama za leptire" (butterflv houses) u kojima leptiri slobodno lete u umjetnoj
tropskoj sredini.
Ličinke leptira - gusjenice imaju usni ustroj za grizenje te se hrane biljkama.
Sve su fitofagne, a samo su nekoliko vrsta zoofagne. Gusjenice imaju izduženo
valjkasto tijelo, tri para prsnih i 2-5 pari trbušnih nogu. Tijelo je gusjenica najčešće
obraslo dlačicama, a njihov raspored često služi za determinaciju. Gusjenice
mnogih vrsta prave predu kojom zapredaju organe kojima se hrane ili prave kokon
unutar kojeg se kukulje ili se s pomoću niti spuštaju s biljaka.
Kukuljica je pokrivena te se na njoj samo naziru ekstremiteti. Nalazi se u
kokonu ili kokona nema.
Postoje različiti sustavi podjele leptira, no većina ne zadovoljava praktične
potrebe jer izdvajaju samo po neku malo važnu porodicu, a sve ostale ostavljaju
u jednoj skupini (npr. Heteroneura). Prihvaćajući stariju podjelu na Jugatae (male
važnosti) i Frenatae, dijelimo brojne porodice te potonje skupine u dvije velike
skupine: Microfrenatae (Microlepidoptera) i Macrofrenatae (Macrolepidoptera).
Svaka dosadašnja daljnja znanstvena podjela nema praktične vrijednosti u
primijenjenoj entomologiji, a praktične podjele nemaju znanstvene osnove. Stoga
spomenute dvije skupine dijelimo izravno na porodice, ali od toga ćemo otstupati
kad to bude omogućilo veću preglednost štetnih vrsta (npr. lisni mineri). Treba
spomenuti da se često iz skupine Macrofrenatae izdvajaju danji leptiri Đ
Rhopalocera, u koju se od porodica koje spominjemo ubrajaju jedarca, bijelci,
plavci i šarenjaci. Postoji i tzv. čeklista (popis) vrsta danjih leptira prisutnih u
Hrvatskoj, koja obuhvaća 239 vrsta (Milošević, Lorković).
Latinski nazivi vrsta leptira prilagođeni su najnovijoj nomenklaturi (Karsholt,
Razowski) pa su mnogi dosadašnji nazivi izmijenjeni te ih (radi olakšavanja
uporabe starijih podataka) kao sinonime navodimo u zagradi.

JUGATAE
Hmeljov korjenar (Hepialus humuli L.) veliki je leptir, raspona krila oko
70 mm. Izražen je spolni dimorfizam. Gusjenica naraste do 60 mm, živi u tlu i
hrani se korijenjem hmelja, ali i jagoda, salate, kukuruza, krumpira i drugih kultura.
U nas se javlja pojedinačno, ne praveći veće štete.

245
 MICROFRENATAE (MICROLEPIDOPTERA)
Ova skupina obuhvaća brojne porodice malih leptira, izdvojenih ne zbog
veličine nego zbog srodnosti. Stoga se u tu skupinu ubrajaju i neke vrlo velike
vrste, primjerice vrbotoč i granotoč. Radi bolje preglednosti mi smo pojedine
vrste svrstali u podskupine koje se ne poklapaju uvijek sa sistematskim
svrstavanjem. Treba spomenuti da se u ovu skupinu ubrajaju i neki moljci štetni
uskladištenim proizvodima koje smo izdvojili u posebno poglavlje na kraju ove
knjige.

Lisni mineri
U ovu skupinu ubrajaju se vrste kojima ličinke u lišću buše hodnike, nazvane
minama. Izrazito najveći broj lisnih minera jesu gusjenice leptira, no u lisne minere
ubrajaju se i ličinke nekih dvokrilaca, katkada kornjaša i drugih redova kukaca.
Gotovo da nema biljke, uključujući i korovne, koju ne napada neka vrsta lisnog
minera. U Sloveniji je nađeno više od tisuću vrsta minera (Maček). Iako pripadaju
u različite porodice, u ovoj skupini opisujemo nekoliko najštetnijih vrsta leptira
kojima gusjenice prave "mine" u lišću, odnosno buše hodnike raznih oblika u
parenhimu lista, ostavljajući epidermu neoštećenu. Neke su vrste poznate još iz
srednjeg vijeka, kad su njihove mine na lišću neki smatrali izvanzemaljskim
porukama koje stižu na Zemlju. Ipak je veću važnost za poljoprivredu ova
podskupina mikrolepidoptera dobila tek nakon Drugog svjetskog rata, odnosno
u nas između 1955. i 1963. g. Taj se porast važnosti pripisuje povećanoj i često
nestručnoj primjeni insekticida, pogotovu insekticida širokog spektra koji ubijaju
brojne ne samo štetne nego i korisne kukce, pa tako i prirodne neprijatelje lisnih
minera. Naprotiv, lisni su mineri zaštićeni u lisnom tkivu, te na njih mnogi od tih
insekticida širokog spektra nisu djelovali pa je tako poremećena ravnoteža u korist
tih štetnika. Stoga su u voćarstvu lisni mineri ponajviše problem plantažnih nasada,
a rjeđe prave veće štete u rastresitom tipu voćnjaka, gdje se ne provodi zaštita ili
se zaštita provodi neredovito. Intenzitet napada lisnih minera raste prema jeseni.
Katkad se u jednom listu može naći i 50-80 mina raznih vrsta moljaca.
Leptiri lisnih minera vrlo su maleni, raspon im je krila do 9 mm, a u patuljastog
moljca čak samo 5 mm.

LISNI MINERI NA VOĆKAMA

Vrste lisnih minera na voćkama nazvane su uglavnom prema izgledu mine

koju prave. Iako se u nas javlja dvadesetak vrsta na voćkama, navest ćemo pet
najvažnijih i najčešćih vrsta. To su:
Moljac kružnih mina (Leucoptera malifoliella Zell. /Cemiostoma scitella Zell./
fam. Lvonetiidae),
Moljac točkastih mina (Phyllonorycter /Lithocolletis/ blancardella pomifoliella
Zell, fam. Gracilariidae),

246
 Moljac vrećastih mina
(Phyllonorycter /Litbocolletis/
corylifoliella Hb., fam. Gracilariidae),
Moljac vijugavih mina (Lyonetia
clerkella L., fam. Lvonetiidae),
Patuljasti moljac miner (Stigmella /
Nepticula/ malella Stt., fam.
Nepticulidae).
Moljac kružnih mina napada
najčešće jabuku i krušku i može biti vrlo
štetan jer se u nas često javlja u velikom
broju. Prezimi kukuljica u krošnji voćke,
na lišću ili rijetko u tlu. Katkad formira
kokone na plodovima pa se njima širi.
Pred cvatnju jabuka započinje let leptira.
Oni odlažu jaja na donju stranu pretežno
mlađeg vršnog lišća. Razvoj jaja traje 8-
12 dana. Gusjenica se nakon izlaska iz
jajeta odmah ubušuje u list te stvara
okruglastu minu dobro vidljivu s lica
lista. Mina je slabo prozirna, a dobro se
vide koncentrirani krugovi izmetina.
Kukulji se obično na naličju lista, u
bijelom kokonu. Ima 2-4 generacije
godišnje.
Moljac točkastih mina takodjer
najčešće napada jabuku i krušku.
Povremeno nanosi veće štete. Prezimi
u otpalom lišću kao kukuljica. Leptiri
se javljaju pred cvatnju jabuka. Odlažu SI. 246. Izgled mina raznih vrsta voćnih lisnih
jaja na naličje lista. Gusjenice se ubušuju minera: 1. S. malella, 2. L. clerkella: mina, 3.
u list i prave minu nepravilnog oblika. L. clerkella: kokon, 4. L. scitella, 5. L.
corylifoliella, 6. L. blancardella (prema ACTA)
Gusjenica izjeda lisno tkivo mjestimice
unutar mine pa tako mina postaje
točkasta. Mina se u unutrašnjosti skupi i na naličju na mini nastaje uzdužni nabor.
Kukulji se u mini. Ima 3-5 generacija godišnje.
Moljac vrećastih mina javlja se nešto rjeđe na različitim vrstama voćaka.
Pravi izdignutu i prozirnu minu, najčešće uz žilu lista, sa strane lica lista. Kukulji
se u mini.
Moljac vijugavih mina napada jabuku, krušku, trešnju, rjeđe druge vrste
voćaka. Prezimi leptir u pukotinama kore ili na drugim zaklonjenim mjestima.
Leptiri lete pred cvatnju jabuka i odlažu jaja ispod epiderme na naličju lista.
Gusjenice se ubušuju u list i prave vijugavu minu dugu do 10 cm. Mina se kasnije
neznatno proširuje. Kukulji se u bijelom kokonu razapetom na dvije paralelne

247
niti pričvršćene na suprotnim rubovima lišća ili na drugim mjestima. Ima 3-4
generacije godišnje. Rijetko nanosi veće štete.
Patuljasti moljac miner napada jabuku. Naročito je čest u nas te može
nanijeti velike štete. Prezimi u tlu. Gusjenica se ubušuje u list i u njemu pravi
kratku vijugavu minu. Duljina je mine 15-30 mm. Mina se prema kraju jače
prošiaije. Vidljiva je samo s gornje strane lista ili prema svjetlu. Kukulji se u tlu.
Ima 3 generacije godišnje.
Svim navedenim vrstama inkubacija ljeti traje 6-9 dana, a razvoj gusjenica
traje najčešće 15-25 dana, ali pri nižoj temperaturi razvoj može trajati i dvostruko
dulje.
Suzbijanje lisnih
minera koji prezime u tlu
ili na tlu (moljci točkastih
i vrećastih mina, patuljasti
moljac miner) provodi se
obradom tla i
uništavanjem otpalog
lišća. Tretiranje 5%-tnom
ureom prije otpadanja
lišća ubrzava njegovo
razlaganje. Zimskim
prskanjem suzbijaju se
vrste koje prezime na
Si. 247. Brojne mine na Ušću jabuke voćki (moljci kružnih i
vijugavih mina).
Dinamiku populacije i
lisnih minera reguliraju brojni prirodni neprijatelji, a nekolicina vrlo aktivnih I
nađena je i u nas. Tako je u našim voćnjacima utvrđeno dvadesetak parazita
patuljastog moljca minera. Stupanj parazitacije može doseći i više od 50 %, iako i
je obično ipak manji. Ako se utvrdi više od 80 % parazitiranosti, ne smiju se koristiti
insekticidi. Zbog ovolike aktivnosti prirodnih neprijatelja potrebno je pri suzbijanja j
svih štetnika u plantažnom nasadu voditi računa o tome da se ne koriste
univerzalna sredstva koja uništavaju te neprijatelje, a minerima ne štete. Takva su
sredstva primjerice bila DDT, a sada je, primjerice, metidation i većina piretroida. j
Postoje i razlike u osjetljivosti pojedinih sorti na napad lisnih mineraJ
Primjerice, sorte idared i skupina delišes, jače su napadnute nego sorte jonagold,
a pogotovo goldspur.
Izravno suzbijanje lisnih minera moguće je u vrijeme stadija jaja i pojave prviđ
mina. Ako se u proljeće nade više od 10 mina na 100 listova ili ljeti 2 mine na
jednom listu, smatra se da je potrebno njihovo izravno suzbijanje. Prema drugom
kriteriju prva se generacija suzbija kad se nade 10 % napadnutih listova, a druga
generacija kad ima 30 % napadnutih listova. Nešto je preciznije određen prag
odluke ovako: ako se tik prije cvatnje metodom 100 udaraca uhvati više od 81
leptirića, bit će potrebna primjena insekticida u vrijeme ovipozicije ili najkasnije I

248
početkom pojave
gusjenica. Odmah nakon
cvatnje pragom odluke
smatra se 1-2 jajeta ili mina
na 10 listova. Bolje je
suzbijati prvu generaciju u
proljeće jer se time
smanjuje pojava ostalih
generacija, a ti ih moljci
imaju do 5 godišnje. Zato
je i kritična brojka za
proljetni napad vrlo niska,
iako takav napad sam po
sebi neće nanijeti štetu. No SI. 248. Defolijacija voćke zbog zaraze minerima (snimio
ako se ne bi suzbijao taj M. Maceljski)
napad, tijekom godine
znatno će se povećati intenzitet pojave. Pojavu i brojnost leptira može se pratiti
feromonima i žutim ljepljivim pločama. Proljetno tretiranje obavlja se obično
odmah nakon cvatnje. Kemijski insekticidi (OP insekticidi na osnovi diklorvosa,
fentiona, klorpirifosmetila, dimetoata, diazinona ili piretroidi - bifentrin,
alfacipermetrin i dr.) primjenjuju se samo izuzetno. Prednost imaju biotehnički
insekticidi - regulatori razvoja kukaca koji pošteduju prirodne neprijatelje - na
osnovi heksaflumurona, fenoksikarba, teflubenzurona, diflubenzurona, luferona
i dr. Optimalni rok za primjenu biotehničkih insekticida jest vrijeme ovipozicije.
Pri kašnjenju primjene treba primijeniti insekticide na osnovi imidakloprida i
tiociklama koji ubijaju gusjenice u početnim minama. Tik prije kukuljenja gusjenica
prve generacije djelotvoran je fenoksikarb, a taj se rok često poklapa s prvim
tretiranjem protiv jabučnog savijača. Treba spomenuti da je u inozemstvu utvrđena
rezistentnost lisnih minera, osim na kemijske insekticide, i na biotehnički insekticid
diflubenzuron. Djelovanje svih pripravaka više nego za većinu drugih štetnika
ovisi o što većem utrošku škropiva i što boljoj kvaliteti tretiranja.
Rjeđa je vrsta lisnog minera Callisto denticiilellalh. (Ornixguttea) koji pravi
mine na lišću jabuka i krušaka. Posljedica napada jest uvijanje rubova lišća.
Lisni miner agruma (Pbyllocnistis citrella Stainton)
Potječe iz Azije, a u Hrvatskoj je prvi put otkriven na Braču u 1994. g. (Kačić).
Te je godine otkriven i u Italiji, a sada je prisutan u većini mediteranskih zemalja.
Leptirić je malen, raspona krila samo 6 mm. Prednji par krila pokriven je
srebrnkastim ljuskicama te prošaran dvjema tamnim linijama. Drugi par krila i
tijelo bijeli su. Gusjenica naraste do 3 mm, smedežute je boje. Jajetu je promjer
samo 0,3 mm.
Lisni miner agruma odmah je postao jednim od najvažnijih štetnika agruma u
nas. Napada sve vrste agruma, a u nas je proširen svuda gdje se oni uzgajaju. Šteti
samo drugom porastu mladica - izboja koji najčešće počinje koncem srpnja i u

249
kolovozu. Zaraza ometa rast biljaka i dozrijevanje plodova. Najveće su štete na
sadnicama agruma i u nasadima u formiranju koje svakako treba sustavno
zaštićivati od ovog štetnika.
Leptirići odlažu jaja pojedinačno na naličje mladog lišća. Jedna ženka odloži
do stotinjak jajašca. Inkubacija traje 2 do 10 dana. Gusjenica buši krivudavi
hodnik u mladom lišću usporedo s glavnom žilom. Pri tome ne oštećuje pokožicu,
koja je srebrnkaste boje. Kasnije mina posmedi. Na jednom listu obično se nalazi
samo jedna mina, osim pri jakom napadu, kada ih može biti više. Zaraza se može
katkada naći i na sočnim zelenim izbojima, koji izgledaju kao da su ofureni od
mraza. Razvoj gusjenice traje 8 do 20 dana. Kukulji se na obodu lista, a na tom se
dijelu list uvija. Stadij kukuljice traje 6 do 22 dana. Smatra se da u Hrvatskoj ima tri
generacije godišnje. Izrazito velika smrtnost tijekom zime ne omogućava da prve
generacije počine veće štete.

SI. 249. Moljac miner agruma: leptir i mina

S obzirom na kratko postojanje ovog štetnika u Europi, mnoga su istraživanja

još u tijeku. Zasad se preporučuje tretiranje regulatorima razvoja kukaca na osnovi
teflubenzurona, tebufenozida ili lufenurona. Preporučuje se prva primjena u
početku napada, dakle krajem srpnja ili tijekom kolovoza, kada izboj drugog
porasta nije dulji od 10 cm, a listić je na njemu manji od 1 cm. Tretiranje treba
ponavljati prema potrebi (najčešće 3-4 puta). Neki kemijski insekticidi, ubijaju i
gusjenice i odrasle oblike. To su pripravci na osnovi imidakloprida, deltametrina,
diazinona, esfenvalerata itd. Primjenu insekticida treba provesti u sumrak jer su
tada leptirići najaktivniji, a temperatura zraka niža. Tretiranje nježnog porasta izboja
pri višoj temperaturi može biti fitotoksično. Pri zaštiti rodnih nasada treba izbor
insekticida podrediti njihovoj karenci i razmaku do berbe. Sadnice uzgajane u
kontejnerima mogu se zaštititi i mehanički, mrežama gustih okaca koje se stavljaju
kad se zapaze prvi leptirići.
Lozin lisni miner (Holocacista /Antispila/ rivillei Stt.).
Njegova prisutnost je davno zabilježena u Dalmaciji, ali nema nikakvih
podataka o njegovoj pojavi u novije vrijeme. Ubraja se u porodicu Helioselidae.
Vrlo je malen leptirić, raspona krila 4 mm. Gusjenice prave mine u listu vinove
loze. Mina je duga najviše do 3 cm. Od izmeta mina je tamna pa se teško uočava.
Prije kukuljenja, koje se zbiva u mini, gusjenica izreže lisnu plojku. Taj je izrez
ovalnog oblika. Štetnik ima 2-3 generacije godišnje.

250
Miner azaleje (Caloptilia /Gracilaria/ azaleella Brants) japanskog je podrijetla,
proširen u Europi. Buši isprva uske, kasnije mjehuraste hodnike u lišću azaleja.
Ima tri i više generacija godišnje. Za slabije zaraze treba zaraženo lišće otkinuti i
uništiti, a za jače zaraze mogu se primijeniti isti insekticidi kao i za voćne minere,
uz prethodnu provjeru moguće fitotoksičnosti. Druga vrsta ovog roda napada
jorgovan (jorgovanov miner).
Topolin lisni miner (Phyllonorycter/
Lithocolletis/populifoliellalr.)
Vrlo čest štetnik na topolama i
jablanima. U Zagrebu je zabilježeno
desetak mina na svakom listu i potpuno
uništenje desetak starijih listova na svakoj
grani. Veliki rojevi leptirića ulijeću u
stanove i ometaju stanovnike. Stoga ih
ubrajamo u molestante. Zabilježen i slučaj
da su stanovnici jednog naselja oborili
nekoliko topola da bi se riješili napasti
leptirića. Uprkos učinkovitosti brojnih
insekticida, njihova se primjena ne može
preporučiti u urbanim sredinama.
Platanin moljac miner (Phyllonorycter
/Lithocoletis/ platani StJ povremeno se
javlja na platanama. Pravi vrećaste mine
na licu lišća, a one uzrokuju izobličeni rast
lišća i pucanje tkiva. Zaraza jača prema
jeseni.
SI. 250. Jako zaraženo lišće topole s
Bagremov moljac miner (Parectopa minama (snimio M. Maceljski)
robiniella Clem.).
Štetnik američkog podrijetla, otkriven u Europi (Italija) u 1970. godini. U
Hrvatskoj je njegova prisutnost utvrđena 1983- godine (Maceljski, Igre). Treba
istaći da i bagrem potječe iz Sjeverne Amerike, od kuda je donijet prije 400 godina.
Tek u novije vrijeme povećanje je prometa omogućilo da domaćina postupno
slijede njegovi neprijatelji. To je leptirić iz porodice Gracilariidae. Ima tamnosmede
tijelo, raspon mu je krila 7 mm. Gusjenica je prozirna, u zadnjim razvojnim stadijima
zelena. Prezimi kukuljica u otpalom lišću ili plitko u tlu. Leptirić se javlja krajem
svibnja. Ženka odlaže jaja na naličje liske bagrema. Gusjenica prva dva stadija
buši minu na naličju, a gusjenica preostala četiri stadija na licu lista. Razvijena
mina raspoznaje se po krakim nepravilnim hodnicima koji se poput prstiju odvajaju
od srednjeg dijela mine. Ima tri generacije godišnje. Jedna mina zauzima 140-200
mm2 površine lista. Tri mine po liski unište cijeli parenhim te se asimilacija bitno
smanjuje. U Istri smo u 1984. g. nalazili stabla s 50-80 % lišća zaraženog s prosječno
1,5-2,5 mine po liski. U Italiji su zabilježeni slučajevi potpune defolijacije. Gusjenice

251
 napada više parazitskih osica. U Italiju je
introducirana jedna američka vrsta osica
(Closterocerus cinctipennis) koja se udomaćila
i smanjila zarazu minera. U posljednjem
desetljeću i u Hrvatskoj se znatno smanjio
intenzitet zaraze, vjerojatno zahvaljujući
povećanju brojnosti prirodnih neprijatelja.
U novije vrijeme u Europu je iz Amerike
unijet i drugi miner lista bagrema -
Phyllonorycter robiniella Clem. Već je otkriven
u Sloveniji (Seljak). Gusjenica te vrste čini
vrećaste mine bijele boje.
Kestenov moljac miner (Cameraria
ohridella Deschke et Dimić).
Postojanje te vrste otkriveno je u 1985.
godini u Ohridu u Makedoniji. Izvanrednom
brzinom taj se sićušni leptirić proširio po
cijelom Balkanu i mnogim dijelovima srednje
Europe. Mi smo vrstu otkrili 1989- g., a 1994. i
SI. 251. Oštećenja liski bagrema od
moljca (snimio M. Maceljski)
idućih godina zabilježili smo vrlo velike štete
na stablima divljeg kestena u Zagrebu i
drugdje u Hrvatskoj (Maceljski, Bertić). Koliko je do sada poznato, vrsta je
monofagna te se hrani samo na lišću divljeg kestena. Ta je vrsta drveća vrlo česta
u drvoredima i parkovima u Zagrebu i drugim gradovima u Hrvatskoj. Stoga je
potpuno uništenje (posmedenje) lišća već u srpnju na pojedinim stablima vrlo
štetno jer prestaje svaka korisna funkcija ovog ukrasnog drveća. Prestaje uloga
pročišćavanja zraka, tj, vezanja ugljičnog dioksida i otpuštanja kisika, gubi se
umiaijuća uloga zelenila i njegova estetska vrijednost. Rojevi leptirića ometaju
stanovnike pa se i ta vrsta svrstava u molestante.
Leptirić ima na krilima bijele pruge pa u letu daje dojam da je bijele boje.
Raspon mu je krila 6-8 mm.

SI. 252. Izgled lišća jako zaraženog kestenovim SI. 253. Izgled minesgusjenicom kestenova\
moljcem minerom (snimio M. Maceljski) moljca (snimio D. Bertić)

252
 Gusjenica ima spljošteno tijelo i vrlo izrazitu segmentaciju. Naraste do 4 mm.
Prezimi kao gusjenica ili kukuljica u otpalom lišću. Leptirić se javlja u svibnju.
Ženka odlaže jaja na lice lista divljeg kestena. Vrsta je monofag. Gusjenica isprva
pravi okruglu minu, a kad se proširi do prve poprečne žile postaje uglasta,
omeđena žilama. Površina jedne mine zauzima 300-350 mm2. Na jednoj liski u
srpnju 1996.u Zagrebu nalazili smo prosječno 50-80 mina. U rujnu je defolijacija
bila potpuna. Vrsta ima 3-4 generacije godišnje.
Smanjenje zaraze
postiže se temeljitim
skupljanjem i
uništavanjem otpalog lišća
tijekom zime. Veliki
utrošak vremena za tu
mjeru za sada nema prave
alternative jer bi krčenje
divljeg kestena (neki daju
i ovakav prijedlog) bila
golema šteta. Ta se
osnovna mjera može
dopunjavati primjenom
toksikološki i
ekotoksikološki povoljnih Si. 254. Lišće u drvoredu divljeg'kestena uništeno od
insekticida (primjerice kestenova moljca usred ljeta (snimio M. Maceljski)
regulatora razvoja),
poglavito u vrijeme pojave prvih leptirića u proljeće. Za uspjeh je presudno dobro
pokrivanje lica lišća insekticidom. Pronalazak feromona olakšao bi rješavanje ovog
problema. Zapaženo je da mnogo manje napada kestene koji cvatu crveno ili
žuto nego one najčešće koji cvatu bijelo. Utvrđena je mogućnost da zarazi pajavor
(Acerpseudoplatanus). Potpuno rješenje problema kestenova moljca minera mogu
dati samo prirodni neprijatelji, bilo tako da se neki autohtoni neprijatelji prilagode
novoj vrsti, bilo da se neki neprijatelji kojih u nas nema, a prisutni su u Makedoniji
ili drugdje, unesu u Hrvatsku. Samo kombiniranom primjenom svih spomenutih
mjera pridržavajući se načela integrirane zaštite moguće je spriječiti veće štete od
ovog štetnika.

Malinin moljac miner (Incurvaria rubiella Bjerk.) ubraja se u porodicu

Incurvariidae. To je malen leptirić, s dugačkim resama na krilima. Raspon krila je
12-14 mm. Gusjenica je crvene boje. Ubušuje se u pupove maline, rijetko u pupove
kupine. Hrani se unutar pupa pa se izvana zaraza ne zapaža. Može se uvući i u
izboj. Ima jednu generaciju godišnje. Prezime polurazvijene gusjenice u tlu ili na
biljkama.
Jedna od najzapaženijih vrsta lisnih minera jest hrastov miner (Tischeria
ekebladella /complanella/Hb.). Pravi široke hodnike na kojima se ističe gotovo
bijela lisna epiderma.

253
MOLJCI TULJČARI COLEOPHORIDAE
Gusjenice moljca tuljčara prvo prave sitne mine u pupovima i lišću, a kasnije
zapredu tuljac koji stoji okomito pričvršćen prednjim dijelom, u kojem proborave
ostatak života. Zajedno s tuljcem se i kreću. Pojava tih moljaca nije masovna, ali
tuljci se mogu češće zapaziti na raznim vrstama voćaka. Važan je štetnik ariša
vrsta arišev tuljčar (Coleophora laricella Hb.). Isprva minira iglice, a kasnije,
dok se nalazi u tuljcu, nastavi ishranom u mladim iglicama. Oštećene iglice
otpadaju, prirast je smanjen, mlada se stabla suše i mogu uginuti.
KESICARI - PSYCHIDAE maleni su leptirići, izrazitog spolnog dimorfizma. Mužjak
ima krila, a ženka je beskrilna i bez nogu. Ženka živi u karakterističnoj kesici,
koju pravi gusjenica i u kojoj odlaže i jaja. Gusjenica oko svog tijela napravi
omotač od raznih tvari, čvrsto spojenih predjom. Gusjenice se zadržavaju na
voćkama oštećujući lišće, koru, pupove, no štete su minimalne.
U porodicu TINEIDAE ubrajaju se neki štetnici uskladištenih poljoprivrednih
proizvoda o kojima će biti riječi u zadnjem poglavlju. Tu se ubraja se i poznati
tekstilni moljac, gusjenice kojega se hrane u vunenoj odjeći. U tu porodicu ubraja
se i jedna suptropska vrsta štetna brojnim vrstama ukrasnog bilja. To je bananin
moljac (Opogona sacchari Bojer). Vrsta je prisutna u Italiji, Njemačkoj,
Nizozemskoj, a u najnovije je vrijeme utvrđena i u Mađarskoj na vrstama roda
Dracaena, pa postoji mogućnost da se uskoro nade i u Hrvatskoj. Gusjenica te
vrste buši hodnik u stabljici iz kojeg ispadaju komadići biljke i izmet.

PLUTELLIDAE

Kupusni moljac (Plutella xylostella /maculipennis/ Curtis)

Gusjenice narastu do 12 mm, a tijelo im je suženo prema oba kraja. Zelenkaste
su boje, isprva crne, kasnije smeđe glave. Isprva izgrizaju samo parenhim između
lisnih žilica pa nastaju 'prozorčići' ili 'srebrnkasta čipka'. Nešto veće gusjenice
izgrizaju list praveći u njemu nepravilne rupe. Lišće je onečišćeno izmetom
gusjenica. Kukuljica je vretenasta oblika, a nalazi se zapredena u kokon pričvršćen
na listu. Leptir ima raspon krila oko 16 mm. Na tamnosivim prednjim krilima ima
valovitu svijetložutu paigu, dobro vidljivu kad se krila slože pri mirovanju.
Proširen svuda u nas, no naročito velike štete pravi u Istri i u vranskom bazenu.
Najveće štete počini kad napadne kupus koji već formira glave jer zbog oštećenja
i onečišćenja takav kupus gubi tržišnu vrijednost. Napada i cvjetaču, kojoj se
ubušuje u cvijet, a minira i lišće uljane repice i drugih krstašica.
Prezimi kao kukuljica na raznim mjestima, a katkad može prezimiti i leptir.
U travnju izlijeću leptiri, a lete u sumrak. Odlažu jaja na kulturne ili korovske
krstašice, i to po 2-4 jajeta na naličje lista, najčešće uz glavne žile. Jedna ženka
odloži 100-200 jaja. Embrionalni razvoj traje 3-7 dana. Gusjenice prvo prave
mine u listu, zatim karakteristične 'prozorčiće', a na kraju izgrizaju cijelo lisno

254
tkivo. Razvoj gusjenica traje 9-14 dana. Kukulji se na listu. Stadij kukuljice traje
7-14 dana. Kupusni moljac ima 3-4 generacije u kontinentalnom, a 4-6 generacija
u obalnom dijelu naše zemlje. Generacije se često međusobno preklapaju, a
štete nanose sve vrijeme vegetacije.
Jačoj pojavi moljaca pogoduju sušno vrijeme i više temperature. Ima vrlo
mnogo prirodnih neprijatelja, a o njihovu broju ovisi žestina napada.
Brojnost štetnika može se smanjiti
ako se svake godine dubokim
zaoravanjem ili spaljivanjem uništavaju
ostaci kupusnjača. I sve mjere koje
ubrzavaju razvoj i jačanje biljaka
smanjuju štete od ovog štetnika.
Zaražene biljke koje se uklanjaju pri
prorjedivanju treba odmah uništiti.
Kemijsko suzbijanje potrebno je
kad se na svakoj biljci nalazi više od 0,5
gusjenice, no u nekim slučajevima ovaj
broj može biti i manji. Suzbijanje treba
provesti prije nego što se gusjenice
za vuku u glave. Prskati treba što većom
količinom vode da bi insekticid prodro
SI. 255. Leptir, oštećeni list i gusjenica
i do skrivenih gusjenica. Da bi se
kupusnog moljca (prema Bayer)
postiglo bolje kvašenje preporučuje se
da se insekticidima doda jedan okvašivač.
Kad se zaraza uoči dovoljno rano, preporučuje se upotreba za ljude i okoliš
bezopasnih bioloških insekticida na bazi Bacillus thuringiensis kurstaki, kojima
je karenca 7 dana (za zelje za kiseljenje 21 dan). Od kemijskih insekticida
preporučuju se insekticidi na osnovi klorpirifosmetila, diazinona, malationa,
alfacipermetrina, esfenvalerata, lambda-cihalotrina i neki drugi. Za bliži rok
zriobe ili kad treba zahvatiti zaklonjene gusjenice, preporučuju se sredstva koja
sadrže diklorvos ili beta ciflutrin.
Samo u područjima u kojima su na kupusnjačama često primijenjeni insekticidi
iste skupine zapaženo je slabljenje njihova djelovanja. Da bi se spriječila ili usporila
pojava rezistentnosti, preporučuje se povremeno mijenjati skupinu insekticida
koji se koriste.
Lukov moljac (Acrolepiopsis /Acrolepia/ assectella Zell.)
Povremeni štetnik crvenog luka i češnjaka, rjeđe poriluka u Hrvatskoj. Leptirić
je tamnosmede boje, raspon mu je krila 12-14 mm. Gusjenica je žućkastozelenkaste
boje, naraste do 10 mm. Hrani se lisnim parenhimom, a kasnije prodire u glavicu.
Na listu se vide srebrnkaste pruge nastale izgrizanjem zelenila, a epiderma je
neoštećena. Nakon ulaska gusjenice u glavicu biljka vene. Prezime odrasli oblici.
Ima 2-3 generacije godišnje. Suzbijanje se posebice preporuča na površinama
sjemenskih usjeva. Primjena insekticida provodi se u vrijeme ovipozicije pa treba

255
promatrati pojavu i razvoj štetnika. Od insekticida se koriste alfacipermetrin,
deltametrin i drugi piretroidi, ali uz potpuno pridržavanje propisane karence. Na
mladom luku ne provodi se suzbijanje ovog štetnika.

MOLJCI ZAPREDARI - YPONOMEUTIDAE

Jabučni moljac (Yponomeuta malinellus Zell.), šljivin moljac

(Yyponomeuta padellus L.)
Jabučni moljac dosta je rijedak štetnik u Hrvatskoj. Napada jabuku. Šljivin
moljac napada šljivu i glog i izrazito je periodične naravi, pa su poznate masovne
pojave naročito u Lici (Maceljski). Neki smatraju da je to jedna te ista vrsta.
Obje vrste prezime kao gusjenice prvog stadija u jajnom leglu. To se leglo
nalazi na granama, a sastoji se od 20-80 jaja položenih jedno do drugog poput
crijepa na kući i pokrivenih sivkastom prevlakom. Zato je leglo slično boji kore.
Čim početkom proljeća temperatura prijeđe 14 °C izlaze gusjenice i počinju se
hraniti prvo lisnim pupovima, a zatim lišćem. Organe koje napadaju obavijaju
pređom. Razvoj traje do kraja svibnja, do kada gusjenice narastu do 20 mm.
Žutozelene su, sivkaste ili žućkaste boje, s crnim točkama. Žive zajednički u
paučinastim gnijezdima - zapretcima koji pod kraj razvoja obuhvaćaju čitave
grančice. U zapretcima se i kukulje u bijelim prozirnim kokonima. Leptiri se
javljaju u lipnju i srpnju, katkad i kasnije. Odlažu jaja na voćke.
Suzbijanje se provodi
zimskim prskanjem
voćaka uljanim organo-
fosfornim insekticidima.
Ta sredstva uništavaju
gusjenice u jajnim leglima
ako se mjera provede
kvalitetno. Za vrijeme
vegetacije suzbijanje se
provodi skidanjem i
uništavanjem zapredaka
zajedno s gusjenicama i
tretiranjem voćaka
SI. 256. Suzbijanje šljivina moljca u Lici u 1954. (snimio
M. Maceljski)
insekticidima na osnovi
klorpirifosmetila,
diazinona, diklorvosa, te piretroidima. Učinkoviti su i bioinsekticidi na osnovi
Bacilhis thuringiensis. Važan je prirodni neprijatelj osica Ageniaspis fuscicollis,

Trešnjin cvjetni moljac (Argyresthia ephipella F.) dosta je rijedak štetnik u nas,
iako su u nekoliko slučajeva zabilježene veće štete. Prezime jaja oko pupova
trešanja i višanja. Gusjenice u proljeće napadaju nabubrele pupove i često se
zavlače u njih. Kasnije napadaju i cvjetove, lišće i mlade plodiće. Nakon tri
tjedna gusjenice se kukulje u tlu. Leptiri lete u lipnju i srpnju te odlažu jaja.

256
Suzbijanje treba obaviti prije cvatnje, dakle u početku napada na pupove,
primjenom istih insekticida kao i za suzbijanje jabučnog moljca.
Mali jabučni moljac (A. conjugella Zell.) rijede oštećuje plodove jabuka.
Tujin moljac (Argyresthia thiiiella Packard) u nas mjestimice jako oštećuje lišće
tuje.
Jelin moljac igličar (A.fundella F. R.) važan je štetnik jele. Izrazit je monofag.
Gusjenice u jesen buše minu u iglici. Takva se iglica lako uočava po
bjelkastožućkastoj boji. U proljeće gusjenice izgrizaju vršni dio iglice, koji pocrveni,
kasnije posmedi. Mlada stabla zaostaju u razvoju.
Maslinov moljac (Prays oleae /oleella/ B.)
Uz maslininu muhu najvažniji je štetnik masline. Leptir je sive boje, raspon
mu je krila 11-14 mm. Gusjenica je žućkasta, naraste do 8 mm. Oligofagni je štetnik,
napada maslinu, no može se razviti i u listovima filireje, jasmina i ligustruma. Ima
tri generacije godišnje: piva (antofagna) napada cvijet, druga (karpofagna) napada
plod, a treća (filofagna) napada list. Imago prve generacije javlja se krajem travnja
i u svibnju. Odlaže jaja na časke još zatvorenih cvjetova. Gusjenice izgrizaju
cvjetove zapredajući ih svojom pređom. Jedna gusjenica može oštetiti oko 15
cvjetova. Stupanj štetnosti ovisi o intenzitetu cvatnje. Imago druge generacije leti
u lipnju, a odlaže jaja na plodove. Gusjenice se ubušuju u plod, u kojem izgrizaju
meso i sjemenku. Ti plodovi kasnije otpadnu, pa mogu nastati vrlo velike štete.
Krajem kolovoza i u rujnu javlja se imago treće generacije, koji odlaže jaja na
lišće. Gusjenice prave hodnike u Ušću, a kasnije se slobodno hrane na njemu.
Krajem zime kukulje se i daju opet imaga prve generacije. Jedna ženka odloži
oko 300 jaja. Najveće štete nanose prve dvije generacije uništavanjem cvjetova i
oštećivanjem plodova. U nekim je slučajevima moljac uništio čak 50-100 %
plodova, no prosječne se štete procjenjuju na 20 % godišnje.
Utvrđene su razlike u otpornosti pojedinih kultivara na ovog štetnika. Obično
je najjača zaraza na kultivarima krupnih plodova, a manja na kultivarima sitnih
plodova. Od domaćih kultivara najosjetljivije su lastovka i oblica, od inozemnih
ascolana, a pendolino pripada u najotpornije kultivare.
Maslinina moljca napadaju brojni prirodni neprijatelji. Neki se mogu koristiti
i za biološko suzbijanje. Takva je npr. osica Ageniaspis fuscicollis. Njezina je uloga
proučavana i u nas (Tominić). Zlatooke se hrane jajima, poglavito karpofagne
generacije.
Kemijsko suzbijanje karpofagne generacije kombinira se sa suzbijanjem muhe.
Prvim tretiranjem protiv antofagne generacije moljca ne sprečavaju se samo izravne
štete od te generacije, nego se sprečava i jača pojava karpofagne generacije. Protiv
karpofagne generacije obično se jedno tretiranje obavlja u srpnju, a ponavlja se u
kolovozu. Optimalni su rokovi suzbijanja tih generacija moljca pred početak
napada gusjenica na cvijet odnosno plod. Ponajviše se preporučuje primjena
bioloških pripravaka na osnovi Bacilhis thiiringiensis soj kurstaki, kojima se može
dodati 0,5-1 % šećera ili biotehnički insekticidi - regulatori razvoja kukaca.

257
 Samo izuzetno treba primijeniti kemijske insekticide protiv karpofagne
generacije. Primjenjuju se samo ako se kasni u suzbijanju jer ta sredstva, naročito
dimetoat i fention, imaju izvjesno dubinsko djelovanje. Osim navedenih insekticida
mogu se koristiti i diazinon, triklorfon i neki drugi kemijski insekticidi. Proučava
se mogućnost šire primjene feromona, ne samo za praćenje pojave, nego i
suzbijanje ovog štetnika, bilo metodom zbunjivanja, bilo ulovom, što može biti
uspješno pri slabim zarazama.

CHOREUTIDAE (GLYPHIPTERYGIDAE)

Smokvin moljac (Choreutis/Simaethis/ nemorana Hb.) proširen je svuda gdje

se uzgaja smokva, ali ne nanosi veće štete. Gusjenice izgrizaju lišće, pa za jakog
napada ostanu samo žilice. Može izgrizati i
plodiće. Napadnute organe zapreda pređom.
Gusjenica je vrlo živahna, žutozelene boje,
naraste do 12 mm. Štetnik ima tri generacije
godišnje. Suzbija se sredstvima na bazi
ometoata, diazinona, malationa i drugim
dopuštenim ili provjerenim sredstvima za
tretiranje smokve, koja je vrlo osjetljiva na
mnoge insekticide.

MOLJCI GNJEZDARI - GELECHHDAE

Brojna i važna porodica. Breskvina

moljca, koji se ubraja u ovu porodicu,
SI. 257. štete od smokvina moljcz opisujemo zajedno s breskvinim savijačem
k o d
(snimio M. Maceljski) savijača plodova.
Repin moljac (Scrobipalpa /Phthorimaea/ocellatella Boyd.)
Tipičan periodični štetnik šećerne repe. U Vojvodini su zabilježene gradacije
1949.-1952., 1962.-1963.g., a i kasnije u nekim godinama bilo je lokalnih jačih
napada. U Hrvatskoj je nešto češća pojava na području Županje.
Leptirić je svijetlosmede boje, raspon mu je krila 12-15 mm. Gusjenice su
ružičaste boje, svijetlije s trbušne strane. Narastu do 12 mm.
Prezimljuje na starom repištu u stadiju odrasle gusjenice ili kukuljice. Leptirić
izlijeće vrlo rano: od kraja ožujka. Budući da vrsta ima 4-5 generacija, one se
isprepliću pa se leptirići nalaze sve do jeseni. Ženke odlažu 100-150 jaja na biljke
šećerne repe. Gusjenice se u proljeće razvijaju 3-4 tjedna, ljeti samo 2-3 tjedna.
Napadaju biljke iz roda Beta. Izgrizaju lišće, najradije centralno lišće, ubušuju se
u peteljke i dopiru do glave korijena te ulaze u nju. Peteljke pocrne, a glave se
korijena izdužuju i gnjile. Zapažaju se i po pređi koju proizvode. Mogu oštećivati
korijen repe dok čeka preradu, odnosno u trapu.

258
 Štetniku pogoduje toplo i suho
vrijeme, rano proljeće i duga jesen.
Stoga je važniji u našim suhim i sušnijim
područjima. Naročito jak napad može
pričiniti zadnja generacija krajem ljeta i
početkom jeseni. U Mađarskoj je
utvrđeno da 10-20 gusjenica po repi
snizi prinos korijena za 19 %, a šećera
za 48 %. Pragom odluke za suzbijanje
smatra se najmanje 70 % biljaka
zaraženih s prosječno 4-5 gusjenica po
zaraženoj biljci, i to ako se ne očekuju SI. 258. Gusjenica i štete od repina moljca
kiše. (snimio M. Maceljski)
Suzbijanje se provodi pravilnim plodoredom, uništavanjem ostataka biljaka
na starom repištu, sprečavanjem širenja zaraze na izvađenom korijenju repe te
primjenom insekticida kad brojnost gusjenica prijeđe prag odluke. Od insekticida
koriste se organofosforni, no sigurno su djelotvorni i piretroidi te neki drugi
insekticidi. Najvažnijom mjerom suzbijanja smatra se navodnjavanje.
Krumpirov moljac (Phthorimaea operculella Zell.)
Dugo smatran karantenskim štetnikom za našu zemlju, no više nije na listi
karantenskih štetnika. Proširen u našem obalnom području. Nanosi velike štete
uskladištenom krumpiru.
Leptirić je smedežute
boje. Raspon krila je 10-14
mm. Gusjenica je
bjeličaste boje, sa
svijetloružičastim hrptom.
Naraste do 12 mm. Štetnik
živi i razvija se u prirodi,
ali i u skladištima
krumpira.
Leptiri najčešće
prezime u skladištima
krumpira. Izlijeću pri 8 °C.
Ženke leptira odlažu jaja
SI. 259- Gomolji napadnuti od gusjenica krumpirova
na biljke. Gusjenice isprva
moljca (snimio M. Maceljski)
miniraju lišće, zatim se
ubušuju u stabljiku. Iz stabljike mogu doći i do gomolja krumpira pa tako budu
donesene u skladišta. Tu se nesmetano razmnažaju, dajući više generacija. Obično
imaju 4-6 generacija. Osim krumpira, napadaju rajčicu, patlidan i duhan, no štete
su zanemarive.
Suzbijanje na polju nije potrebno, ali je neobično važno spriječiti
razmnožavanje u skladištima krumpira, ne samo zbog velikih šteta, nego i zato

259
što u skladištima prezimljuje tisuće leptirića koji u proljeće prenose zarazu na
polja i omogućuju opće povećanje brojnosti populacije štetnika u nekom području.
Uskladištavati treba nezaraženi krumpir, zidove skladišta treba (u području gdje
je moljac prisutan) prije unošenja krumpira oprskati insekticidima na osnovi
pirimifosmetila, malationa, klorpirifosmetila i sličnim dozvoljenim insekticidima.
Male hrpe gomolja dobro je pokriti pijeskom, a zaražene gomolje najbolje je što
brže potrošiti za stočnu hranu. Najstrože je zabranjeno i kažnjivo gomolje kaimpira
izravno tretirati insekticidima..
Pamukov moljac (Pectinophora gossypiella Saund.).
Jedan je od najvažnijih svjetskih štetnika pamuka, naročito u Egiptu i SAD.
Na podaičju bivše Jugoslavije nađen je 1952. godine u crnogorskom primorju,
štećuje cvjetne pupove, cvjetove i čahure pamuka te vlakno i sjeme. Prenosi se
uvoznim vlaknom i sjemenom pa se ti proizvodi strogo nadziru na graničnim
prijelazima zemalja koje gaje pamuk a nisu zaražene. Osim na pamuku, može se
održati i na nekim divljim vrstama sljezova, npr. na korovima i ukrasnim biljkama
rodova Abutilon i Hibiscus.
Kajsijini moljci (Recurvaria nanella Hb., R. leucatella Cl.) napadaju kajsiju,
katkad jabuku, a rjeđe lišće drugih vrsta voćaka. To su mali leptirići uskih krila.
Njihove su gusjenice ružičaste boje, duge do 6 mm. Prezime gusjenice ispod
kore ili uz pupove voćaka. Gusjenice u rano proljeće izgrizaju pupove, a kasnije
lišće, koje zapredaju. Najčešće su na južnoj strani krošnje. Leptiri lete u lipnju.
Gusjenice izađu iz jaja još ljeti, prave mine u lišću ili se hrane na naličju, a ne
prave značajnije štete. Zatim prezime. Dakle, ove vrste imaju jednu generaciju
godišnje. Suzbijaju se zimskim prskanjem voćaka uljanim organofosfornim
sredstvima. Moguće je skidati i uništavati zapretke s gusjenicama. Za jačeg napada
treba u vrijeme samog početka napada provesti tretiranje insekticidima na bazi
diklorvosa, triklorfona, fosalona, piretroidima i dr.

Kimov moljac (Depressaria depressana F.) zapreda cvat različitih vrsta štitarki,
posebice kima, celera i anisa. Izjeda drške cvjetova i sjeme. Slične štete pravi i
vrsta Agonopterix/Depressaria/nervosa Hw., a artičoku oštećuju gusjenice vrste
D. erinaceella Stgr.
Jabučni moljac srčikar (Blastodacna atra Zell. /B. putripennella/ - porodica
Agonexenidae). Rjeđi je štetnik jabuke u nas. Leptiri lete krajem svibnja i u lipnju.
Odlaže jaja na lišće i izboje. Gusjenica nagriza lišće, a zatim buši hodnik u blizini
pupa. Pup ne tjera. Tu gusjenica prezimi. U proljeće se gusjenica ubušuje u bazu
izboja te buši izboj. Izboji se suše. Suzbijanje je moguće odrezivanjem napadnutih
izboja.
Moljac mušmulice (Elachista triatomaea Hw.) napada ukrasni grm mušmuli
- kotoneaster. Otkriven na području Zagreba u 1977. g. (Balarin). Gusjenice su
crne boje, a zadržavaju se u svijetlim tuljcima koje ispredu. Brste i zapredaju lišće,
a to lišće posmedi.

260
 ŠTETNICI DRVA

Uz više porodica kornjaša, drvo voćaka i ukrasnog drveća buše i neke

gusjenice. To su gusjenice vrsta koje se ubrajaju u porodice staklokrilaca i
drvotočaca.

STAKLOKRILCI - SESIIDAE (AEGERIDAE)

Ova porodica obuhvaća leptire nešto veća tijela i staklenoprozirnih krila.

Samo su rubovi krila obrubljeni najčešće obojenim ljuskicama. Raspon im je krila
najčešće od 18 do 28 mm. Gusjenice staklokrilca žive u izbojima i granama.
Bjelkaste su i uglavnom bez dlaka. Narastu do 3 cm.
Ribizov staklokrilac (Synanthedon tipuliformis ClemJ
Napada crveni i crni ribiz i ogrozd. Leptir ima crno tijelo, sa žutim poprečnim
prugama, a neprozirni je dio krila crn. Raspon im je krila oko 20 mm. Prezime
gusjenice u izbojima. Leptiri se javljaju početkom lipnja. Odlažu jaja pojedinačno
na pupove i izboje. Gusjenica se ubušuje u izboj i prodire u srčiku. Povremeno
prelazi iz jednog izboja u drugi. Prema jeseni buši prema dolje, a u proljeće
nastavlja bušiti. Dio se kukulji u svibnju, a dio ostaje još godinu dana u stadiju
gusjenice pa se tek onda kukulji. Gusjenica naraste do 15 mm. Svijetložute je
boje. Napad se zapaža po otvorima na izbojima iz kojih gusjenice izbacuju izmet.
Zaraženi izboji potamne, lako se lome i suše se. Suzbija se odrezivanjem i
spaljivanjem zaraženih izboja u toku čitave godine, a treba paziti da se odsiječe i
dio s gusjenicom, koja se može spustiti do samog korjena.
Jabukov staklokrilac (Synanthedon myopaeformis Borch.)
Važan je štetnik plantažnih nasada jabuka, a napada i dunju, šljivu i druge
voćke. Posebno su osjetljive sorte jabuka stavman i delišes, a manje jonatan. Leptir
ima tamno tijelo, s
crvenim prstenom oko
zatka. Krila su prozirna,
raspona 15-20 mm. Leptiri
lete od kraja svibnja pa do
kraja kolovoza, i najviše u
srpnju. Često odlažu jaja
na stablo u kojem se ženka
razvila. Najčešće odlažu
jaja na mjesta na kojima je
kora ozlijeđena
SI. 260. Jabučna staklokrilka i gusjenica u drvetu (prema:
obrezivanjem ili nekim
BASF)
drugim uzrokom. Jaja su
odložena pod oštećenu koru najčešće u skupinama po 5 jaja. Gusjenica je
blijedožute boje, bez dlačica, a naraste do 22 mm. Ona se ubušuje u drvo praveći
plitke bušotine ispod kore. Žive hraneći se sokom voćaka. Hrane se i tijekom

261
zime. Štetnik se suzbija preventivno premazivanjem rana fungicidnim sredstvima
ili voćarskim voskom, prskanjem voćaka nakon reza bakrenim sredstvima i
čišćenjem kore voćaka. U preventivu pripada izbjegavanje mehaničkih oštećivanja
voćaka i suzbijanje jabučne krvave uši jer se u njihove rane naseljava ovaj štetnik.
Kada se štetnik pojavi u većoj mjeri, pristupa se hvatanju odraslih oblika u različite
posude s jabučnim sokom ili gnjilim jabukama. Zaražena mjesta na voćki treba
ogoliti i mehanički uništiti nađene gusjenice. Ta se mjesta mogu premazati ili
natopiti (četkama) ili oprskati insekticidima. Upotrebljavaju se ovi insekticidi:
lindan, fenitrotion, diklorvos i neki drugi, koji se u premazivanju i lokaliziranom
prskanju zimi primjenjuju u 5-10 puta jačoj koncentraciji od uobičajene. Prema
nekim izvorima (Ciglar) prag odluke za primjenu insekticida jest 100-400 gusjenica
na 20 voćaka. Pojava leptira može se pratiti i feromonom. Svaka primjena
insekticida u vrijeme leta ovog štetnika smanjuje i njegovu pojavu.

Malinin staklokrilac (Pennisetia /Bembecia/hylaeiformis Lasp.) oštećuje maline

na sličan način kao ribizov staklokrilac.
Stršljenka (Sesia IAegeria/ apiformis Clerck.) vrlo je čest štetnik topole, vrbe,
lipe, breze i jasena. Gusjenica buši hodnik u drvetu debla, a kasnije se može
zavući i u korijen. Iz rupe izbacuje pilovinu. Štete su najveće na mlađem drveću.
Veće štete na topoli, vrbi i brezi nanosi i mali topolin staklokrilac (Paranthrene
tabaniformis Rott.).

DRVOTOČCI - COSSIDAE
To su veliki leptiri, iako se prema drugim svojstvima ubrajaju u
mikrolepidoptera. Njihove gusjenice buše u drvetu voćaka.
Vrbotoč (Cossus cossus L.)
Napada deblo i deblje grane raznih vrsta voćaka, no posebno često vrbu,
brezu, topolu, brijest i drugo ukrasno drveće. Najradije napada starija stabla debljeg
debla. Leptir je sivosmede boje. Raspon krila je 7-10 cm pa pripada u naše najveće
leptire. Leptiri lete u lipnju i srpnju, ali samo noću. Odlože više stotina jaja u
skupinama u pukotine kore najčešće blizu tla. Ženka često odlaže jaja upravo na
stablo iz kojeg se razvila, pa zbog kumuliranja zaraze ono brzo propada. Gusjenice
se ubušuju u stablo ili deblju granu. Prvu godinu zadržavaju se uglavnom u kori,
a iduće godine prodiai u drvo. Porastom gusjenice i hodnik postaje sve širi. Iz
njegova otvora ispadaju grizotine i curi biljni sok. Treće godine opet se gusjenica
približava izlaznom otvoru gdje se kukulji. Odrasla gusjenica mesnate je boje, sa
sjajno crnom glavom, a naraste do 10 cm. Katkad se kukulji i izvan hodnika.
Suzbija se kao modro sitance.

Modro sitance - granotoč (Zeuzera pyrina L.)

Napada tanje grane, ali može se naći i u debljim granama, pa i u stablu.
Napada gotovo sve vrste voćaka, uključujući i maslinu, nadalje brezu, javor i

262
druge lišćare. Leptiri se pojavljuju u lipnju i srpnju, a lete do jeseni. Imaju bijela
krila, posuta crnim točkicama, raspona 5-7 cm. Odlažu svoja crvenkasto žuta jaja
u pukotine kore ili na pupove. Jedna ženka može odložiti oko 1000 jaja. Gusjenice
su žute, s tamnim točkicama, a narastu do 5 cm. Gusjenice su heliofilne te se
kreću prema svjetlu, dakle prema vrškovima grana i izboja na kojima se nalaze.
Tek se tamo ubušuju u tanke grančice, u kojima buše hodnik prema dolje.
Gusjenice povremeno izlaze iz bušotine te se ubušuju u novu nešto deblju grančicu.
Napadnute se grančice suše na dijelu od bušotine prema vršku. Iduće godine
gusjenice se spuštaju sve niže, dolaze i u deblje grane pa i u stablo. Katkad buše
hodnik oko stabla (prstenuju stablo), a ako tako napadnu mlade stablo ono brzo
propada. Izlazni otvor gusjenice često prelazi promjer od 1 cm. Kroz njega ispada
pilovina. Oko tog otvora plitko ispod kore nalazi se dio hodnika koji se može
prstom napipati. Smatra se da gusjenice izlučuju i neke za drveće otrovne tvari.

SI. 261. Gusjenica granotoča SI. 262. Oštećenje debla od gusjenice

granotoča (snimio M. Maceljski)

Treće se godine kukulje na samom izlasku iz hodnika pa nakon izlaska leptira

prazne kukuljice vire iz rupe.
Nazočnost jedne gusjenice u dvogodišnjoj maslini uzrokuje njezino
propadanje. Snizuje prirod i ometa razvoj masline jedna gusjenica u 3-5 godišnjoj
maslini, 8 gusjenica u 8-godišnjoj maslini ili 15 gusjenica u 20-godišnjoj maslini
(Katalinić).
Iako nema mnogo prirodnih neprijatelja (dosta je aktivan djetlić), ipak je
prirodna smrtnost utjecajem raznih čimbenika vrlo velika pa iznosi i više od 95 %.
Naročito često napada drveće koje trpi od suše i uopće slabije njegovano i
održavano drveće. Budući da ženka često odlaže jaja na isto stablo u kojem se
razvila, mogu u nekom voćnjaku ili drvoredu pojedina stabla biti jako napadnuta,
a ostala stabla biti nezaražena. Zapažena je različita osjetljivost pojedinih kultivara
masline.
Preventivno suzbijanje moguće je u vrijeme izlaska gusjenica iz jaja i u tijeku
prvog ljeta, kad gusjenice povremeno izlaze iz svojih bušotina. U to se vrijeme
preporučuju sredstva s izvjesnim dubinskim djelovanjem da bi se uništile i one
gusjenice koje su se već ubušile, a nalaze se još plitko ispod kore. Takvo je
sredstvo primjerice fosfamidon. Uglavnom samo preventivno djeluju sredstva na

263
osnovi fosalona, diazinona, fentiona, triklorfona, te piretroidi. Zbog dugog
razdoblja ovipozicije potrebno je tretiranje krošnje više puta ponoviti. U voćnjacima
se u to vrijeme suzbijaju i neki drugi štetnici voćaka (npr. savijači plodova) te se
njihovim suzbijanjem sprečava i jača zaraza sitancem.
Kurativno suzbijanje sastoji se u uništenju gusjenice u grani ili deblu. U aipu
od vrbotoča ili granotoča uštrca se sredstvo na osnovi diklorvosa ili drugi insekticid
ječe volatilnosti u peterostrukoj normalnoj koncentraciji i rupa se odmah zatvori
voćarskim voskom. Umjesto sredstva razredenih u vodi može se koristiti i neki
sprej na bazi diklorvosa, na koji je dobro pričvrstiti cjevčicu koja se umetne u
rupu pa se tako omogućava da što više sredstva ude u izlaznu rupu štetnika.
Zbog niske koncentracije aktivne tvari u spreju treba nastojati uštrcati što više
sredstva u rupu. Na taj su način svojevremeno uspješno sanirani javori u
Radničkom dolu u Zagrebu (Maceljski).
Zaražene grane od oba štetnika potrebno je stalno odrezivati i spaljivati, pri
čemu treba paziti da se odreže i dio sa štetnikom. Staro zaraženo drveće treba
izvaditi i spaliti jer je ono izvor zaraze za mlada stabla.
Savijač kore (Enarmonia formosana Scop. /Laspeyresia ivoeberiana Schiff./)
ubraja se u savijače. To je, takodjer, štetnik drveta odnosno kore voćke. U nas je
dosta rijedak. Napada trešnju, breskvu, jabuku i krušku. Gusjenice buše hodnike
u kori i deblu. Napad se vidi po rupici iz koje padaju izmet i grizotine. Na mjestu
oštećivanja nastaju rak rane. Gusjenice su svijetle žutosmede boje, a narastu do
14 mm. Štetnik ima dvije generacije godišnje. Ženka često polaže jaja na već
zaražena stabla pa se štete povećavaju. Od jakog napada suše se grane odnosno
stablo. Suzbija se uštrcavanjem insekticida na bazi diklorvosa kroz rupicu i
zatvaranjem rupice voćarskim voskom.
Šparogin korjenaš (Parahypopta /Hypopta/ caestrum Hb.)
Također se ubraja u porodicu Cossidae, no ne oštećuje drvo. Važan je štetnik
šparoge, prisutan u našem obalnom području, posebice na otoku Braču (Kačić).
Gusjenica oštećuje jestive podzemne dijelove. Leptir ima žutobijeli prednji par
krila, a smeđi stražnji par krila. Raspon krila je 3-4 cm. Gusjenica je žućkasta,
naraste do 4,5 cm. Ima neugodan miris.
Polurazvijene gusjenice prezime u
izdancima šparoge u tlu. U proljeće
nastavljaju ishranu te najveće štete
prave tijekom svibnja. Razvijene
gusjenice napuštaju biljku i kukulje se
unutar kokona, sasvim plitko u tlu.
Često vrh kokona viri iz zemlje. Nakon
približno mjesec dana izlijeće leptir. U
Dalmaciji se let odvija potkraj lipnja i
sredinom srpnja. Lete noću, uglavnom
SI. 263. Šparogin korjenaš'(snimila K. Žanić) unutar polja šparoge. Ženka nakon

264
kopulacije odlaže jaja oko korijenova vrata šparoge. Nakon 3-4 tjedna izlaze
gusjenice. One se hrane pupovima, mladim izdancima i podankom korijena
šparoge. Početkom zime spuštaju se niže i tu prezime.
Suzbijanje se provodi skupljanjem i uništavanjem gusjenica i kokona. Pri jačem
napadu treba berbu završiti ranije te nakon toga prskati ili zalijevati nasad 2-3
puta u razmacima po desetak dana. S obzirom da je berba završena, mogu se
koristiti različiti organofosforni insekticidi ili piretroidi. LJ Italiji se u mladim
nasadima primjenjuju granule na osnovi klorpirifosetila oko svake biljke, a u
starijem se nasadu nakon berbe razgrnu humci, stave granule i izmiješaju s tlom.

SAVIJAČI - TORTRICIDAE

Najvažnija su porodica Microlepidoptera. Prema podacima Batinice na

području bivše Jugoslavije registrirano je 348 vrsta savijača, a od njih su šezdesetak
vrsta poznati štetnici voćaka. Samo u nekih vrsta savijača gusjenice doista savijaju
list, a za veliku većinu taj naziv ne treba shvatiti doslovce. Radi preglednosti taj
veliki broj štetnih vrsta svrstan je u savijače pupa i lista, savijače štetne kožici
ploda, savijače plodova voćaka te savijače vinove loze. Za razlikovanje najvažnijih
vrsta savijača pupa i lista te kožice (pokožice) plodova služi tabelarni pregled.

SAVIJAČI PUPA I LISTA

Neki savijači pupa i lista javljaju se i u šumama, pa njihovoj jačoj pojavi u
voćnjacima pridonosi blizina šume. Utvrđeno je da je jačoj pojavi nekih vrsta
pridonijela i povećana primjena insekticida koji uništavaju njihove prirodne
neprijatelje, a koji zbog skrivenog načina života savijača imaju na njih slabije
djelovanje. Konačno, intenziviranje proizvodnje voća, bolja agrotehnika i gnojidba
povećava prirast mladog lišća i time stvara povoljnije uvjete i za ovu skupinu
štetnika.
Gusjenice savijača pupa i lista javljaju se rano u proljeće, čim počne otvaranje
pupova. Budući da žive uglavnom unutar napadnutih organa i da su malene, teže
se zapažaju pa je i to razlog što se njihove štete podcjenjuju.

Sivi savijač pupova (Hedya nubiferana Havv. /Argyroploce - Olethreutes

variegana Hb./)
Leptir ima raspon krila 15-20 mm. Prednja su krila tamnosmecla, s izraženim
poprečnim prugama i svijetlom vršnom trećinom. Gusjenice su zelenosive boje, s
crnom glavom i analnim štitom.

Šljivin savijač pupova (Hedya pruniana Hb. /Argyroploce - Oletbreutes

pruniana Hw./J.
Krila imaju raspon 14-18 mm, a prednja su krila svijetlosmecta, sa svijetlom
vršnom trećinom. Gusjenice su slične gusjenicama sivog savijača pupova, ali su
manje.

265
 Tablica 4.

TABELARNI PREGLED RAZLIKA IZMEĐU GUSJENICA SAVIJAČA PUPA I LISTA I

KOŽICE PLODA

Naziv vrste i duljina Boja

odrasle gusjenice leđna strana bradavice glava vratni štit analni štit prsne noge
tijela

Archips rosana L. svjetlo zelena svjetlije od smeđa tamno smeđ boje tijela smeđe
18-20 mm do tamno i sivo tijela ili crn
zelena
Archips xylosteana L. tamno zelena svjetlije od tamno smeđa smeđ, i to crno smeđ tamno-
18-24 mm do ljubičasta tijela, s crnom naprijed smede,
pigmen-tacijom svjetliji trbušne noge
u sredini sa strane crne
Archips podanus Se, zelena svjetlije od crno smeđa cn'eno ili crn tamne
18-24 mm tijela ili crna crno smeđ,
naprijed
svjetliji
Adoxophyes orana F.R. zelena ,od svjetlije od smeđa, od smeđ boje tijela svijetlo
16-20 mm svijetlo do tijela svijetle do smeđe
maslinasto tamne
zelene
Hedya nubiferana Hw. sivozelena do crne crna crn crn crne
15-20 mm tamno zelena
Argyrotenia ljungiana Th. svijetlo- svijetlije od neznatno smeđ boje tijela svijetlo
15-18 mm zelenkasta tijela tamnija od smeđe
tijela, s 2
bočne tamne
pjege
Hedya pruniana Hb. svijetlo zelena crne crna crn zelen crne
10-14 mm
Neosphaleroptcra nubilana svijetlo zelena zelene crno smeđa zeleno-smed, zelen zelene, a
Hw, 10-12 mm s tamnim vršni dio
mrljama smeđ
Fandemis heparana Schiff zelena svijetlije od, zeleno smeđa zelen, s boje tijela zelene
20-22 mm tijela tamnim
mrljama
Fandemis ribeana Hb. žuto-zelena svijetlije od žuta ili smeđa, žutozelen, s boje tijela zelene
20-22 mm tijela s tamnijim tamnijim
mrljama rubom pozadi
Spilonota ocellana F, crnkasto smeđe crna crno smeđ crno smeđ crne
9-12 mm smeđa

266
Crveni savijač pupova (Spilonota /Tmetocera/ ocellana ¥.). Ima raspon krila
12-16 mm. Prednja su krila tamnomaslinaste boje u prvoj trećini, a žućkaste boje u
preostalom dijelu. Gusjenica je crvenkasta, s crnom glavom, a naraste do 13 mm.
Zeleni savijač pupova (Neospaleroptera /Cnephasia, Tortrix/nubilana Hw.).
Ima zelene gusjenice, s tamnom glavom. Narastu do 12 mm.
Mlade gusjenice prezime na zaklonjenim mjestima voćke, najčešće uz pupove.
Rano u proljeće, krajem ožujka i u travnju, napadaju pupove, mlado lišće i cvjetove
te ih izgrizaju. Napadnute organe zapredaju, a katkad se uvlače u pupove.
Napadom mogu izazvati deformaciju
listova i izboja, a pupovi često izgledaju
kao da su oštećeni od mraza. Gusjenice
su vrlo živahne. Razvoj gusjenica
crvenog savijača pupova sporiji je nego
razvoj gusjenica ostalih vrsta, pa
gusjenice mogu oštećivati i plodove,
kojima grizu pokožicu. Leptiri tih
savijača lete u svibnju i lipnju. Jaja
odlažu na lišće. Mlade gusjenice prave
manje štete na lišću tijekom ljeta, a
mogu praviti sitne grizotine i na
plodovima. Savijači pupa i lista imaju
samo jednu generaciju godišnje.
SI. 264. Cvjetni pupovi izgrizeni od gusjenica
Savijači pupa i lista napadaju savijača pupova (snimio M. Maceljski)
različite vrste voćaka, najčešće jabuku,
krušku, dunju, šljivu, trešnju, višnju i kajsiju, ali i ukrasno drveće i neke druge
biljke. Šljivin savijač pupova uglavnom napada šljivu. U nas su najčešće vrste sivi
i crveni savijači pupa.
S obzirom da savijači pupa i lista prezimljuju na voćkama, mogu se uspješno
suzbijati zimskim prskanjem uljanim organofosfornim sredstvima. Također je
djelotvorno njihovo suzbijanje u času napada gusjenica primjenom fosalona,
klorpirifosmetila, piretroida i nekih regulatora razvoja kukaca. Pragom odluke za
suzbijanje tih savijača najčešće se smatra zaraženost 5-10 % pregledanih organa
ili nalaz više od 4-5 gusjenica metodoma 100 udaraca.

SAVIJAČI KOŽICE PLODA

Savijač kožice ploda (Adoxophyes orana F.R. /Capua reticulana Hb./)
Savijač kožice ploda ili kapua postoji u našoj zemlji već dulji niz godina sudeći
prema nalazima leptira u raznim zbirkama. Kao štetnik otkriven je prvi put 1964.
g. u okolici Varaždina. Tek prije 2-3 desetljeća postaje gospodarski važnim
štetnikom. U posljednje vrijeme savijač kožice ploda uvrstio se u najštetnije savijače
nekih plantaža. U raznim područjima bivše Jugoslavije zabilježene su štete na
jabukama do 60 %, na kruškama i do 90 %, a na breskvama oko 40 % plodova.

267
Tako jaki napad razvio se uglavnom u plantažnim voćnjacima u kojima su se
provodile intenzivne, katkad i pretjerane mjere zaštite, uz primjenu univerzalnih
insekticida. U nekim plantažama kapua je postala veći-problem od jabučnog
savijača. Primjerice u 1980. g. u nekim srijemskim plantažama bilo je 2-4,3 %
plodova zaraženih jabučnim savijačem, a 13-26 % oštećenih od kapue (na
kontrolnim netretiranim stablima).
Savijač kožice ploda
najčešće napada jabuke i
kruške, no može oštećivati
i šljive, breskve, kajsije i
neke druge vrste voća.

4 I Leptir ima raspon

krila 15-22 mm, prednja su
krila okeržute do
SI. 265. Gusjenica savijača kožice ploda i izgled šteta hrdastosmede boje u
(prema: BASF) mužjaka, a sivosmede u
ženki. Stražnja su krila
svijetlosiva. Gusjenica je
najčešće zamazano sivozelene boje, sa svijetlosmedom glavom, a naraste do 16-
20 mm.
Prezimi mlada gusjenica drugog ili trećeg stadija na voćkama, najčešće iza
zapredenog lišća, ispod ljusaka pupova, ispod kore ili u pukotinama kore. U
travnju i svibnju napada pupove. Na njima pravi štete slične štetama od savijača
pupova, a kasnije izgriza lišće koje zapreda, naročito lišće na vrškovima izboja.
Za topla i suha vremena može već napasti i plodove (ako ih ima), na kojima
izgriza manje ili veće, ali uvijek samo plitke udubine. Te udubine kasnije postanu
plutaste ili za vlažna vremena gnjiju. Kukulji se u napadnutim organima. Stadij
kukuljice traje 10-15 dana. Leptiri ove prezimjele generacije lete u drugoj polovici
svibnja i u lipnju. Ženke odlažu 30-100 jaja zbijenih zajedno u jajno leglo sjajno
žute boje, uglavnom na lišću voćaka. Gusjenice ove prve, tj. ljetne generacije,
napadaju lišće na vrhovima izboja, a naročito plodove, na kojima se nalaze od
lipnja do početka kolovoza. Štete su tipične i po njima se najlakše prepoznaje
prisutnost štetnika. Gusjenica izgriza kožicu ploda, najčešće počev od peteljke
ili pak tamo gdje se ploda dotiče neki drugi organ. Često zapredaju lišće uz plod.
Izgrizena površina ploda nepravilna je oblika i često višestruko razgranata. Ta
površina kasnije oplutavi. Leptiri ljetne generacije lete u srpnju i kolovozu. Ta
generacija leptira odlaže jaja na plodove, na kojima također veće štete mogu
napraviti male gusjenice prije odlaska na prezimljenje tijekom kolovoza, rujna i
listopada. Tragovi njihove ishrane vide se u obliku brojnih sitnih grizotina, koje
se, medjutim, medjusobno ne spajaju. Gusjenice te generacije mogu nastaviti
oštećivanje i nakon berbe u skladištu ako su ubrane zajedno s plodovima.
Jaja i gusjenice savijača kožice ploda više napadaju razni paraziti, pretežno
osa najeznica. Naročito je djelotvoran jajni parazit - osica Trichograma, pa je u
primjeni insekticida neophodno voditi računa da se poštede ti paraziti.
268
Djelotvornost tog parazita pokazuje podatak o gotovo stopostotnoj parazitiranosti
jaja savijača pokožice ploda u nekim većim nasadima (Jablanica 1971. g.) čime je
ujedno bio likvidiran jaki napad štetnika. Parazitirana jaja prepoznaju se po tome
što su sasvim crna, a nezaražena su jaja žutozelene boje. Upravo radi jakog
utjecaja parazita na brojnost ovog štetnika njegova pojava u ekstenzivno
zaštićivanim voćnjacima nije velika, ali jače se pojavio u plantažama u kojima se
primjenom nedovoljno selektivnih insekticida znatnije smanjio broj parazita
savijača. Dakle i savijač kožice ploda ili kapua štetnik je kojem pogoduje
nepravilna primjena pesticida, slično crvenom voćnom pauku, krvavoj uši jabuka,
lisnim minerima i nekim drugim štetnicima.
Tijekom zime razne vrste ptica hrane se gusjenicama ovog savijača.
Zimskim prskanjem voćaka uljanim organofosfornim insekticidima smanjuje
se uvelike i napad ovog štetnika jer se uništava dio gusjenica koje prezimljuju na
voćkama. Ipak je najvažniji rok suzbijanja u vrijeme izlaska gusjenica s mjesta
prezimljenja, dakle rano u proljeće. Ako se propusti taj rok, treba pratiti let leptira
(primjerice s pomoću feromona Adoxomone) i suzbijanje provesti u vrijeme izlaska
iz jaja gusjenica ljetne generacije, dakle u drugoj polovici lipnja i početkom srpnja.
U to se vrijeme često suzbijaju jabučni ili šljivin savijač pa se time istovremeno
suzbija i kapua. Ako je potrebno samo suzbijanje kapue, provest će se tretiranje
jednim od brojnih dopuštenih OP insekticida ili piretroida, no posebice se
preporučuju ekološki povoljniji regulatori razvoja kukaca i bioinsekticidi na osnovi
B. t. k. Za uspjeh je potrebno temeljito tretiranje što većom količinom škropiva.
U slučaju produljenog leta ljetne generacije potrebno je nakon 15 dana ponoviti
tretiranje. Tretiranja protiv ljetne generacije jabučnog savijača smanjuju i brojnost
jesenske generacije kapue, tj. one generacije koja će prezimjeti.
Na kraju treba još spomenuti da se pragom odluke, tj. onim intenzitetom
napada kod kojeg treba provesti suzbijanje smatra nalaz 5-10 gusjenica kapue na
100 grana (utvrcljeno metodom udaraca) prije cvatnje, 2-5 gusjenica na 100 grana
u toku ljeta odnosno 1-3 % oštećenih plodova. Osim utvrđivanja intenziteta pojave
gusjenica može se vrlo dobro pratiti brojnost leptira kapue ulovom na lovne lampe,
i to naročito na lampe s UV svjetlom, ali u novije se vrijeme to čini uz pomoć
feromona (primjerice Adoxomone).
Štete na plodovima jabuka i krušaka slične štetama koje čine gusjenice ljetne
generacije kapue može počiniti i gusjenica jednog drugog savijača vrste
Argyrotaenia IjungianaTh./pulcbellana Hw./. Ta je vrsta mjestimice prisutna u
Hrvatskoj, a zabilježena je jaka pojava u 1995. g. u Međimurju (Ciglar). No taj
štetnik čini glavne štete na plodovima tek u jesen, kad se njegova prisutnost
prepoznaje po zelenim gusjenicama dugim 15-18 mm. Ta vrsta savijača napada i
vinovu lozu i lavandu. Štete slične štetama koje čini jesenska generacija kapue
mogu pričiniti i neke gusjenice savijača pupa i lista.
Pandemis heparana Schiff. i druge vrste roda Pandemis
Savijači dosta prošireni u voćnjacima Hrvatske. Biologija im je slična biologiji
savijača pokožice ploda. Napadaju jabuku, krušku, šljivu, trešnju, ribizi i druge

269
vrste voćaka te različito ukrasno drveće. Leptirići imaju žutosmeda krila raspona
oko 20 mm. Gusjenice oštećuju lišće, katkad i plodove voćaka. Javljaju se u proljeće
i kasno ljeti. Leptiri lete početkom ljeta. Uvijaju list u kojem se kukulje. Pragom
odluke u vrijeme početka zriobe plodova smatraju se 2-3 gusjenice na 100 plodova.
Ruži« savijač (Archips/Cacoecia/rosana L.)
Proširena vrsta savijača u svim našim krajevima. Slično savijaču kožice ploda
i toj je vrsti značenje poraslo u zadnjih desetak godina. U Bosni i Hercegovini
jedna je od dominantnih vrsta savijača lista. U Švicarskoj su zabilježeni gubici u
prinosu jabuka i krušaka i do 80 %. Napada također trešnju i razno drugo drveće,
grmlje, cvijeće i druge zeljaste biljke.
Raspon krila leptira ružina savijača
iznosi 17-22 mm. Mužjaci imaju krila
žutosmede, a ženke tamno-sivosmede
boje. Gusjenica je žutozelene do zelene
boje, a naraste do 20 mm. Prezimi na
voćkama u jajnom leglu koje sadrži
prosječno pedesetak jaja. Nešto kasnije od
savijača pupa i lista, no ipak još tijekom
travnja, gusjenice napadaju lisne i cvjetne
pupove u koje često prodiru, a kasnije
oštećuju lišće i cvjetove. Rado se uvlače u
cvjetove i izgrizaju ih iznutra. Obično
savijača (snimio M. Maceljski) povezuju pređom izgrizene dijelove biljke.
Za tu je vrstu karakteristično da gusjenica
savija list u obliku cigare, te se uvlači u njega. Na početku se hrane samo
parenhimom lista, a kasnije i ostalim lisnim dijelovima. Može napasti i tek začete
plodiće na kojima izgriza pokožicu slično kao savijač kožice ploda. Često povezuju
plodiće s lišćem. Izgrizeni dio pokožice oplutavi što je uzrok deformaciji ploda u
njegovu daljnjem razvoju. Katkad plodić propada. Razvoj gusjenica traje 1-2
mjeseca. Za to se vrijeme gusjenice češće premještaju te napadaju različite organe.
Kukulji se između lišća, najčešće na suhom listu koji je pređom pričvršćen uz
nekoliko zelenih listova. Kukuljenje se obično odvija u svibnju ili lipnju, a leptiri
se pojavljuju od sredine tog mjeseca pa sve do kolovoza. Leptiri odlažu jaja na
kori grana gdje i ona tamo prezime. Za jačeg napada nađeno je i do 200 jajnih
legala na jednom stablu. Ružin savijač ima jednu generaciju godišnje.
Ružina savijača napadaju brojni prirodni neprijatelji, a naročito veliku ulogu
ima jajni parazit osica Trichogramma cacoeciae. Povećanje štetnosti tog savijača
u posljednje vrijeme pripisuje se upravo primjeni polivalentnih insekticida
efikasnijih na parazite nego na većinom sakrivenog štetnika.
Zimsko uništavanje jajnih legala ne može se provesti sa zadovoljavajućim
uspjehom jer su jajna legla prekrivena smolastom tvari nepropusnom za
insekticide. Smatra se da nalaz jednog ili više legla po voćki ukazuje na veću
opasnost od gusjenica. Suzbijanje ružina savijača provodi se u početku pojave

270
gusjenica, odnosno prije otvaranja cvjetnih pupova, a u voćaka koje rano cvatu,
odmah nakon cvatnje. Upotreba insekticida smatra se opravdanom kad se na
100 cvjetnih pupova (pregleda se 2-4 pupa po voćki) nade 5-10 gusjenica, odnosno
kad se metodom 100 udaraca uhvati više od 5 gusjenica. Važno je tretiranje provesti
prije izletanja iz jaja parazitske osice T. cacoeciaeda se toj osici ne bi štetilo. Jaja
koja sadrže ovog parazita prepoznaju se prema crnoj boji. Pri izboru insekticida
treba voditi računa da oni budu što selektivniji, kao što su primjerice fosalon,
klorpirifosmetil, triklorfon ili regulatori razvoja kukaca i bioinsekticidi. Veliku
ulogu u smanjenju brojnosti populacije ružina savijača imaju ptice, pa se
preporučuje postavljanje njihovih zimovališta u voćnjake.
Archyps xylosteana1. i A. podana Scop. vrste su srodne ružinom savijaču. Prva
je vrsta mnogo češća, a osim u voćnjacima redovito se nalazi i u hrastovim šumama.
Gusjenica je tamnozelene do ljubičaste boje. Na voćkama je najčešća na trešnjama,
jabukama i šljivama. Također savija list ali obično poprečno, a ne uzdužno. A.
podana česta je u voćnjacima, no nije dovoljno proučena u nas. Obje vrste savijača
imaju biologiju sličnu biologiji ružina savijača.

SAVIJAČI PLODOVA
Savijači plodova čine najvažniju skupinu štetnika voćaka. Kao što savijači
lista i pupova ne napadaju samo te organe biljke, nego mogu napasti i oštetiti i
plodove, tako i neki savijači plodova napadaju i druge organe biljke, no ipak
najveće štete nanose plodovima. Savijači lista i pupa ponajviše oštećuju vegetativne
dijelove voćke čime smanjuju prinos i oslabljuju voćku te se ubrajaju u fiziološke
štetnike. Savijači plodova pretežno su tehnološki štetnici. Također su manje
polifagni od savijača lista i pupa.
Jabučni savijač (Cydia /Laspeyresia, Carpocapsa, Grapholita/pomonellaL.)
Smatra se najvažnijim štetnikom jabuka i krušaka u plantažnim i u većini
drugih nasada. Osim tih vrsta voćaka napada i orah, dunju, a rijetko druge vrste.
U plantažama jabuka i krušaka protiv tog štetnika redovito se provode 2-3 tretiranja
godišnje pa se tako najvećim dijelom mjera suzbijanja štetnika suzbija ta vrsta.
Nekada se procjenjivalo da je visina štete od ovog štetnika 50 % potencijalnog
prinosa (Kovačević). Sada smatramo da su štete znatno manje i da se kreću između
10-30 %. Dio ranije napadnutih plodova otpada, a kasnije napadnuti plodovi
zbog "crvljivosti" imaju znatno smanjenu vrijednost. Zaražene plodove često
zahvaća monilija. Danas tržište gotovo uopće ne traži seljačke jabuke, uz ostalo
i zbog visokog postotka zaraze jabučnim savijačem. Tolerira se zaraza do 2 %,
iako mnogi smatraju i takav postotak zaraze nedopustivim pa se provode mjere
zaštite da bi spustile udio zaraženih plodova ispod 0,5 %. To je i razlog za
intenzivno, mjestimice i previše intenzivno, suzbijanje tog štetnika.
Treba spomenuti da prisutnost gusjenice jabučnog savijača u plodovima ne
potvrđuje (kako to neki tvrde) da insekticidi nisu uopće korišteni, tj. da je to
proizvod organsko-biološke proizvodnje. Naime, plodovi mogu biti "crvljivi" i

271
ako je insekticid primijenjen prerano, a što je posebno opasno, i ako je insekticid
primijenjen prekasno u odnosu na optimalni rok (ubušivanje gusjenica u plodove).
Jabučni savijač isključivo je tehnološki štetnik pa njegova prisutnost ne
oštećuje organe važne za život voćke nego isključivo plodove. Činjenica je da je
suzbijanje jabučnog savijača glavni razlog velikog utroška insekticida u voćnjacima
i time opasnosti od nedozvoljenih ostataka na plodovima i onečišćenja okoline
čovjeka insekticidima. Stoga je postalo prijeko potrebno smanjiti broj tretiranja
protiv ovog štetnika na mogući minimum. U svakoj plantaži jabuka i krušaka
svakako treba provoditi prognozu pojave i signalizaciju rokova suzbijanja jabučnog
savijača, te posebnu pažnju posvetiti izboru insekticida sa što manjim negativnim
popratnim djelovanjem (na prirodne neprijatelje i dr.). Nadalje, upravo zbog većeg
broja potrebnih tretiranja, za suzbijanje ovog štetnika nastoji se uvesti biološka
metoda primjenom ekološki povoljnih bioinsekticida na bazi B. thuringiensis ili
virusa (Carpovirusine) ili jajnih parazita iz roda Trichogramma. U novije vrijeme
u SAD se provodi tretiranje velikih površina (area wide management) metodom
attract and kili, tj privuci i ubij. Pri tome se koriste kombinacije feromona i
insekticida primijenjene lokalizirano, slično suzbijanju maslinine muhe kakvo se
provodi i u nas. Umjesto insekticida može se uz feromon primijeniti pripravak
koji sadrži virus granuloze. Sve uspješnije se koristi i metoda zbunjivanja mužjaka
savijača primjenom velikog broja feromona koji smanjuju mogućnost da mužjak
pronađe i oplodi ženku.
Leptir jabučnog savijača ima
raspon krila oko 20 mm. Sive je boje.
Na vrhu prednjih krila nalazi se veće
smeđe ili tamnocrveno zlatno
obrubljeno polje ("zrcalo"). Čim izađu
iz jaja gusjenice imaju 2-3 mm, a glava
im je dvostruko šira od tijela. Narastu
do 20 mm. Isprava su bjeličaste boje, a
kasnije postaju ružičasto-crvene.
Kukuljica je 10-12 mm duga i oko 3 mm
SI. 267. Leptir jabučnog savijača (prema: široka, a smedje je boje. Nalazi se u
Bayer
eliptičnom kokonu.
Prezimi odrasla gusjenica u kokonu ispod kore i u raznim pukotinama na
deblu i debljim granama. U travnju se kukulji na mjestima prezimljenja. Izlijetanje
leptira počinje krajem travnja, u svibnju je mnogo intenzivnije, a traje sve do kraja
lipnja. Mužjaci se javljaju prije ženki (protandrija). Leptiri lete u sumrak, a kopuliraju
kad je temperatura viša od 15 °C te uskoro počinju odlagati jaja na lišće, plodove
i grančice. Let prestaje ako temperatura padne ispod 12 °C, najjači je između 20 i
24 "C, a prestaje pri 32 "C. Inkubacija traje 7-14 dana. Kad izađu iz jaja, gusjenice
se ubušuju u plodove, obično kod časke ili na mjestu gdje se dodiruju plod s
listom ili dva ploda međusobno. Buši hodnik do jezgre te izgriza sjemenke.
Hodnici su puni izmeta. Napadnuti plodovi otpadaju. Razvoj gusjenice traje oko
20 dana. Potom odrasla gusjenica napušta plod te odlazi u razne pukotine na

272
deblu i granama, gdje se zapreda i kukulji. Nakon desetak dana javlja se leptir
koji leti od polovice srpnja do polovice kolovoza, odlaže jaja na plodove, a
gusjenice se ubušuju u tada već skoro zrele plodove. Isprva površinski oštećuju
plod, a zatim se ubušuju dublje do jezgre. Kroz otvor izbacuju izmet. U vrijeme
zriobe, gusjenice izlaze iz plodova i odlaze na mjesta gdje prezimljuju. No dio
gusjenica ostane za vrijeme berbe u plodovima te bude zajedno s njima donesen
u skladišta, gdje gusjenice pronalaze skrovita mjesta za prezimljenje. Dakle, jabučni
savijač ima u Hrvatskoj
redovito dvije generacije
godišnje, a u sjevernijim
krajevima u nepovoljnim
godinama dio gusjenica
prve generacije odlazi na
prezimljenje a da ne daju
drugu generaciju. Najveće
štete nanosi u godinama s
toplim i suhim ljetom.
Smanjenje brojnosti
ovog štetnika može se
postići uništavanjem
gusjenica za vrijeme
prezimljenja, i mehaničkim
uništavanjem kukuljica
tijekom ljeta. To se postiže
tako da se u vrijeme kad SI. 269- Gusjenica jabučnog savijača u plodu (snimio M.
gusjenice prve ili druge Maceljski)

273
generacije odlaze na kukuljenje odnosno prezimljenje stavljaju lovni pojasevi
na debla u koja se gusjenice zavuku. Svakih deset dana ljeti, odnosno krajem
jeseni, skidaju se lovni pojasevi od valovite Ijepenke i u njima uništavaju gusjenice
i kukuljice. Ti lovni pojasevi mogu biti impregnirani nekim insekticidom ili
betanaftolom koji ubija gusjenice pa se tada ne moraju skidati radi uništavanja
štetnika u njima. Inače se lovni pojasevi koriste za prikupljanje savijača radi njihova
promatranja da bi se odredio najpovoljniji rok tretiranja i potreba za tretiranjem.
Stavljanje lovnog pojasa na svako stablo pridonijet će smanjenju zaraze, a u nekim
slučajevima (primjerice u ekstenzivnim voćnjacima rastresitog tipa) može primjenu
insekticida učiniti nepotrebnom.
Dio gusjenica savijača bude nakon berbe plodovima donesen u sanduke i
skladišta. Tu izlaze iz plodova pa se na sanducima ili u skladištima zapredu i
prezime. Stoga je potrebno prije početka izletanja leptira uništiti gusjenice na
ambalaži i u skladištima ili spriječiti izletanje leptira iz njih (mreže na prozorima,
tretiranje zidova diklorvosom i si.).
Nezrele plodove koji su otpali i u kojima se nalazi gusjenica treba skupiti i
uništiti.
Kultivari jabuka tvrđeg ploda manje napada jabučni savijač. To su primjerice
naše stare sorte srčika, boskop i dr. Novoproširene, uglavnom američke sorte,
približno su jednako osjetljive na napad savijača. Manji je napad u novim gustim
i niskim plantažama, gdje gusjenice ne nalaze dovoljno zaklona za prezimljenje
jer voćke nemaju hrapavu koru. Stoga se u tim nasadima mjestimice populacija
smanjuje.
Populacija savijača može se smanjiti i ulovom na feromone. Jedan od
feromona za jabučnog savijača jest Codlemone. Vješanjem većeg broja ferotrapova
s tim feromonom može se znatnije smanjiti broj mužjaka u nasadu ako nema
doleta sa strane, ali može se i izazvati pometnja medu njima pa se i time smanji
potencijal razmnožavanja štetnika. U velikim je nasadima korisno vješati veći
broj ferotrapova u rubne dijelove uokrug čitavog nasada da bi se smanjio dolet
savijača sa strane.
Jabučni savijač ima mnogo prirodnih neprijatelja. To su brojne vrste parazitskih
osica, pa i jajni paraziti iz roda Trichogramma, te grabežljiva poput zlatooke,
stjenica, nekih vrsta kornjaša itd. U nekim zemljama u laboratorijima se uzgaja
veliki broj parazitskih osica roda Trichogramma, a potom se prodaju i ispuštaju u
voćnjake te se time smanjuje brojnost jabučnog savijača. Mjestimice se primjenjuju
bioinsekticidi na bazi B. thuringiensis, no uspjeh koji se postiže (1-5 i više %
zaraženosti) ne zadovoljava svuda današnje tržišne kriterije. U brojnim pokusima,
od kojih su neki napravljeni i u nas (Ciglar), zadovoljavajuću učinkovitost pokazali
su pripravci koji sadrže uzročnika jedne viroze savijača (pripravak Carpovirusine).
Za primjenu insekticida treba prvo utvrditi potrebu tretiranja, zatim rok
prvog i prema potrebi ostalih tretiranja. Najčešće je potrebno protiv svake
generacije provesti jedno tretiranje i ono se katkad provodi preventivno i bez
praćenja brojnosti savijača. No preostala tretiranja ovise o brojnosti savijača. Uz

274
primjenu u optimalnim rokovima ne bi trebalo više od 2-3 tretiranja godišnje, a u
nekim plantažama i manje. No preduvjet je da se poznaje intenzitet napada i zna
ocjeniti da li takav intenzitet zahtijeva tretiranje ili ne. U nekim godinama jasno je
odvojen let leptira prve i druge generacije, a u nekim se godinama letovi isprepliću
pa se leptiri javljaju gotovo kontinuirano od svibnja do rujna.
Za ocjenu da li odredjena gustoća populacije zahtijeva suzbijanje ili ne, treba
istim metodama pratiti brojnost savijača u nekom nasadu kroz više godina te na
osnovi iskustva iz prošlih godina određivati potrebu za suzbijanjem. Gustoća
populacije može se odrediti brojnošću gusjenica u uvijek istom broju lovnih
pojaseva ili brojnošću leptira ulovljenih na uvijek istom broju ferotrapova
smještenih na stalnim mjestima. Za orijentaciju nam može poslužiti i zaraženost
plodova prethodne godine.
U Švicarskoj se smatra da prag tolerancije od 1-2 % plodova zaraženih od
prve generacije, odn. 0,5-1 % od druge generacije, neće biti prekoračen ako ulov
leptira nikad ne premašuje 10 jedinki dnevno na jednom ferotrapu. Ako je ulov
manji otpada potreba za suzbijanjem. Kada, medjutim, suma efektivnih
temperatura viših od 10 °C prede 300 °C, pregledom se plodova provjerava dosiže
li se taj prag tolerancije. Pregledava se 1000 plodova, i to po 20 plodova na
svakom od 50 stabala raspoređenih po parceli.
Također i broj gusjenica u lovnim pojasevima omogućuje prognozu napada.
Prema nekim podacima prag tolerancije od 1 % bit će dostignut ako se u 40
pojaseva nade 7 gusjenica na svakih 100 plodova po stablu. Primjerice, ako svako
stablo« prosječno ima 500 plodova, tada nalaz od 35 (7 x 5) gusjenica u 40 lovnih
pojaseva tijekom zime omogućuje prognoziranje zaraze 1 % plodova iduće
godine. Mnogo je točnije na osnovi broja gusjenica skupljenih u lovnim pojasevima
izmedju prve i druge generacije, dakle krajem lipnja i srpnja svakih 10 dana,
predvidjeti jačinu druge generacije odnosno utvrditi uspjeh suzbijanja prve
generacije. Tako se smatra da će prag tolerancije od 1 % kod druge generacije biti
dosegnut ako se na svakih 100 plodova, koliko prosječno nosi jedno stablo, nade
1 kukuljica (puna ili prazna) na 40 lovnih pojaseva. Za 300 plodova po stablu
bilo bi to 3 kukuljice itd. Po 10 se lovnih pojaseva stavlja na rubna stabla, a 30 je
raspoređeno u unutrašnjosti voćnjaka.
U nas se smatra (Ciglar) da je u velikim plantažnim nasadima prag odluke 5
leptira po ferotrapu.
Nakon što se utvrdi potreba suzbijanja, treba odrediti optimalne rokove
tretiranja. Ti se rokovi ne mogu točno odrediti bez praćenja pojave i leta leptira
jabučnog savijača. Ovo praćenje treba organizirati za svaki nasad, a za više bliskih
malih nasada može se organizirati zajedničko praćenje leta leptira. Upute koje se
o tome daju bez praćenja leta sasvim su orijentacijske. Primjerice, prvo suzbijanje
jabučnog savijača u okolici Zagreba potrebno je najčešće krajem prve dekade
lipnja ili sredinom lipnja. Naime, leptiri se počinju javljati između 8. i 22. svibnja,
a masovno se pojave u prvoj dekadi lipnja. No u mnogim drugim kontinentalnim
krajevima rok za prvo tretiranje jest pred kraj svibnja, a u obalnom području još
ranije. Tretiranje bi trebalo ponoviti čim prestane djelovanje insekticida, dakle za

275
10-14 dana. Krajem lipnja u okolici Zagreba završava let prve generacije leptira.
Pojava druge generacije oscilira mnogo jače, počinje sredinom srpnja, a završava
sredinom kolovoza. Bez praćenja dinamike leta još je teže odrediti optimalni rok
tretiranja za ovu generaciju, a najčešće je u prvim danima kolovoza. Slično se
mogu i za druga područja odrediti najvjerojatniji rokovi tretiranja, no ovaj način
dopustiv je samo tamo gdje nema nikakvih mogućnosti za svakogodišnje praćenje
pojave leptira jabučnog savijača.
Nešto točnije mogu se
rokovi suzbijanja
signalizirati na temelju
praćenja srednje dnevne
temperature od 1. ožujka
svake godine. Uzima se u
obzir samo efektivna
srednja dnevna
temperature viša od 10 °C
te se zbrajaju vrijednosti
iznad te temperature.
Kada tako zbrojena suma
SI. 270. Raspršivanje u voćnjaku temperature prijeđe 80-
100 °C može se očekivati
prva pojava leptira. Prvo tretiranje biotehničkim insekticidima (regulatori razvoja
kukaca) obavlja se kad tako izračunata suma temperature dosegne 200-250 °C, a
kemijskim insekticidima kad suma dosegne 300-350 °C. Masovnu pojavu treba
očekivati pri sumi temperature većoj od 400 "C. Let leptira prve generacije prestaje
kada ta suma dosegne 500 °C. U Švicarskoj se prema vrijednosti sume temperature
mijenja metoda praćenja štetnika: do 300 °C obavlja se samo kontrola feromonima,
a kasnije i utvrdjivanjem ubušivanja gusjenica u plodove.
Međutim, prava prognoza i signalizacija jabučnog savijača kakvu treba
voditi svaki plantažni nasad temelji se na praćenju leta leptira s pomoću feromona
(ranije su za to korištene lovne svjetiljke). U nasadu se razmjeste feromoni specifični
za hvatanje jabučnog savijača (primjerice Codlemone). Feromoni se obično nalaze
u kapsulama koje se stavljaju u ferotrapove, tj. lovke u obliku kartonske kućice
kojoj je unutrašnja površina ljepljiva. Tim načinom love se uglavnom samo mužjaci
jabučnog savijača, pa je lako razvrstavanje i brojenje ulovljenog materijala.
Skupljeni se materijal pregleda i izbroje se leptiri jabučnog savijača.
Svakodnevnim bilježenjem broja ulovljenih leptira može se točno odrediti kad će
nastupiti izlazak gusjenica iz jaja. To obično bude nekoliko dana nakon
zabilježenog masovnog leta leptira savijača i tada je upravo rok za prvo tretiranje.
Naime, prve leptire može se zanemariti (zbog protandrije), osim ako je prošlo
više od petnaestak dana od njihove pojave, a još nema masovnog leta. Ako se let
nastavlja i nakon masovne pojave i dosta je intenzivan, provodi se drugo tretiranje,
a samo vrlo rijetko bit će potrebno i treće tretiranje protiv prve generacije savijača.
Na isti se način bilježi let leptira druge generacije i određuju rokovi suzbijanja.

276
Pravilnim određivanjem potrebe i optimalnog roka suzbijanja, te primjenom i tzv.
"nepesticidnih" mjera uz pridržavanje i drugih načela integrirane zaštite bilja, ne
bi godišnje trebalo obaviti više od 1-2 tretiranja insekticidima.
Let leptira nije u potpunoj korelaciji s izlaskom gusjenica iz jaja i njihovim
napadom na plodove jer o konkretnim uvjetima temperature ovisi intenzitet
odlaganja jaja, trajanje inkubacije itd. Stoga se prethodna metoda redovito mora
dopunjavati i praćenjem meteoroloških podataka, a vrlo je korisno usporedno
pratiti razvoj savijača u kavezima. U vrijeme berbe stave se na jako zaražena
stabla lovni pojasevi koji se početkom zime skinu i zajedno s gusjenicama koje su
se u njima zaklonile stave u kaveze. Žičani kavezi nalaze se na nogarima u visini
krošnje i smješteni su u nasadu. U tim kavezima može se u proljeće pratiti izlazak
leptira savijača i usporediti ga s dinamikom leta u slobodnoj prirodi. Za praćenje
daige generacije gusjenice se skupe stavljanjem lovnih pojaseva na zaražena stabla
u lipnju. Pojaseve treba skMdati svakih 10 dana jer stadij kukuljice traje dulje od
10 dana. Izašle leptire nađene u kopulaciji ili posebno mužjake i ženke vadi se iz
kaveza i stavlja u izolatore od tila smještene na granama jabuke koje nose plodove.
Na te će plodove ženke odlagati jaja pa će se moći pratiti intenzitet ovipozicije i
utvrditi početak ubušivanja gusjenica u plodove. Za jačih zaraza preporučuje se
povremenim pregledom 1000 plodova (po 20 sa 50 stabala) utvrditi stupanj zaraze
gusjenicama i približavanje pragu tolerancije (1-2 % za prvu generaciju, a 0,5-1 %
za drugu generaciju) te odrediti optimalni rok suzbijanja.
Brojni su insekticidi djelotvorni na ovog štetnika. Najprije treba spomenuti
toksikološki i ekološki povoljne regulatore razvoja kukaca. To su biotehnički
insekticidi na osnovi fenoksikarba, heksaflumurona, teflubenzurona,
diflubenzurona, lufenurona i dr., koje treba primijeniti u početku izlaska gusjenica
iz jaja. Mogu se primijeniti i već spomenuti bioinsekticidi na osnovi B. t. k. ili
virusa. Od kemijskih insekticida vrlo dobro djeluju insekticidi na bazi
klorpirifosmetila, fosalona, fentiona, diazinona, triklorfona, mnogi piretroidi
(alfacipermetrin, cipermetrin, deltametrin itd.) itd. Za prva tretiranja bolje je
uzimati insekticide duljeg rezidualnog djelovanja, a za zadnje, ovisno o datumu
berbe, insekticide odgovarajuće kraće karence. Da bi se poštedila fauna prirodnih
neprijatelja ne samo jabučnog savijača nego i drugih štetnika, treba umjesto
univerzalnih insekticida primjenjivati selektivne insekticide. U nekim se državama
pojavila rezistentnost na neke insekticide pa je potrebno povremeno mijenjati ne
samo vrstu nego i skupinu insekticida.
Jedini dugoročno uspješni, ekološki i ekonomski prihvatljivi način suzbijanja
jabučnog savijača je kombinacija svih spomenutih metoda na načelima integrirane
zaštite bilja.
Kruškin savijač < Cyđia /Carpocapsa/ pyrivora /dannehli/D-dn.)
Zajedno s jabučnim savijačem uzrokuje "crvljivost" plodova kruške. Prezimi
odrasla gusjenica ispod lišća na tlu, a dijelom i u tlu. Leptiri se pojavljuju u lipnju.
Ženke polažu jaja na plodove, i to pretežno u plodove u vršnom dijelu krošnje.
Nakon 7-11 dana gusjenice se ubušuju izravno iz jaja u plod. Gusjenice prodru

277
do sjemenki kojima se hrane. U hodniku nema grizotine niti izmeta. Gusjenica
je prljavobijela, s malom žutom glavom, a naraste do 18 mm. Od jabučnog savijača
razlikuje se po manjoj glavi i donekle po boji tijela. Gusjenice napuštaju plodove
krajem srpnja i u kolovozu te na tlu traže mjesto gdje će prezimiti. Dakle, ovaj
štetnik ima samojednu generaciju godišnje. Najviše su napadnuti ljetni i jesenski
kultivari, a gotovo uopće nisu napadnuti zimski kultivari kruške. Pri suzbijanju
treba voditi računa da se jedina generacija ovog štetnika javlja između kraja prve
i početka druge generacije jabučnog savijača, pa se tretiranje provodi tek krajem
lipnja i u srpnju, a na temelju praćenja leta leptira. Budući da se gusjenice izravno
iz jaja ubušuju u plod, treba koristiti sredstva s dubinskim djelovanjem kakva su
metidation, fention, dimetoat, ali i druga sredstva spomenuta kod jabučnog
savijača. Budući da gusjenice prezime u tlu, mogu se uništavati obradom tla
tijekom zime.
Šljivin savijač (Cydia /Laspeyresia, Grapholita/funebrana TrJ
Jedan je od najvažnijih štetnika šljive u nas. Uzročnik je otpadanja nezrelih
plodova i "crvljivosti" zrelih. Mnogo je štetnija druga generacija. Osim šljive
može napasti i kajsiju.
Leptir je dosta malen, raspon krila je 13-15 mm, a sivosmede je boje. Gusjenica
je isprva žućkasta, no ubrzo postaje mesnato crvenkaste boje. Naraste do 12 mm.
Prezimi gusjenica zapredena u pukotinama kore, naročito u rašljama grana, u
zemlji ili ispod raznih otpadaka. U travnju se kukulji. Leptir se javlja u svibnju i
leti još i u lipnju. Odlaže jaja na plodiće,
obično s donje strane, rjeđe na listove.
Jedna ženka najčešće odloži oko 30-60
jaja. Nakon 10-15 dana izlaze iz jaja
gusjenice. One se ubušuju u plodove,
u kojima se razvijaju 3-4 tjedna. Hrane
se mesom ploda, katkad i sjemenkom.
Zaraženi plodovi prijevremeno
poplave, izlučuju smolotočinu i još
nezreli otpadaju. Odrasle gusjenice
kukulje se na kori baze debla ili u tlu.
Nakon 7-14 dana izlijeću leptiri. Leptiri
ove generacije lete od kraja lipnja do
SI. 271. Gusjenica šljivina savijača u plodu početka kolovoza. Odlažu jaja na
(prema: Shell)
plodove, opet pretežno na njihovu
donju stranu. Inkubacija je sada samo 4-7 dana. Gusjenice se ubušuju u plodove,
hraneći se mesom ploda, naročito oko kožice. U vrijeme zriobe u plodovima se
nalaze gusjenice i hodnici puni izmeta. Dio gusjenica kukulji se i može dati treću
generaciju leptira već krajem kolovoza, a dio se gusjenica zapreda i prezimi.
Dakle šljivin savijač ima 2-3 generacije godišnje.
Brojnost šljivina savijača smanjuje se skupljanjem otpalih zaraženih plodova
i njihovim uništenjem. Manje je djelotvorno postavljanje lovnih pojaseva opisano

278
kod jabučnog savijača. Najsigurniju zaštitu daju tretiranja insekticidima za vrijeme
vegetacije. Prvu generaciju ne treba suzbijati ako je oplodnja bila obilna jer će
ona samo prorijediti i onako preveliki rod. No ako je oplodnja bila slabija, potrebno
je suzbijati i prvu generaciju. Prvo tretiranje obavlja se u zadnjoj dekadi svibnja i
ponavlja nakon desetak dana. Drugu generaciju treba svakako suzbijati tretiranjem
sredinom srpnja i ponavljanjem tretiranja prema potrebi. Međutim, optimalni
rokovi suzbijanja šljivina savijača mogu se utvrditi samo praćenjem leta leptira s
pomoću feromona (Funemone i dr.). Obično se prvo tretiranje tada provodi
nekoliko dana nakon masovnog leta dotične generacije, odnosno prije početka
masovnijeg izlaska gusjenica iz jaja. Osim feromonima može se šljivin savijač
pratiti lovnom svjetiljkom ili pak uzgojem u kavezu kako je opisano kod jabučnog
savijača, kad se može pratiti i ovipozicija i izlazak gusjenica iz jaja. Od insekticida
koriste se insekticidi navedeni kod jabučnog savijača.

Smeđi šljivin savijač (Cydia /Grapholita/ lobarzewski Now. /prunivorana

Rag./J
Znatno manje važan štetnik od šljivina savijača. Leptir ima crvenkastosmeda
krila raspona 10 mm. Gusjenica je s leđne strane svijetloružičasta, a s trbušne
prljavobijela. Prezimi gusjenica zapredena ispod kore. Leptir leti krajem svibnja.
Odloži jaja na plodiće i lišće šljive, ali i jabuka. Gusjenice se ubušuju u plod. Pri
tome buše brojne kratke mine prije nego što udu dublje u plod. Plodovi zaraženi
tim štetnikom jasno se razlikuju od plodova zaraženih šljivinim savijačem po tome
što iz otvora na njima ispadaju grizotine i izmet gusjenice, a u hodnicima nema
izmeta. Plodovi ostanu visjeti na stablu. Gusjenice napuštaju plodove od početka
srpnja i odlaze na prezimljenje. Poslije sredine kolovoza u plodovima više nema
gusjenica te vrste. Suzbija se tretiranjem nekoliko dana nakon masovnog leta
leptira, najčešće sredinom lipnja.

Orahov savijač (Cydia /Laspeyresia, Carpocapsa/ amplanaHb.).

Gusjenica ovog štetnika ubušuje se u plodove oraha, gdje se može naći
zajedno s gusjenicom jabučnog savijača, a napada i plodove lijeske i pitomog
kestena. Uzrokuje otpadanje i "crvljivost" plodova.

Kestenov savijač (Cydia /Laspeyresia, Carpocapsa/ splendanaHb). Gusjenica

napada plodove pitomog kestena.
Breskvin moljac (Anarsia lineatella Zell.) i breskvin savijač (Cydia /
Grapholita, Laspeyresia/ molesta Busck.)
Ova dva vrlo važna štetnika breskve obrađujemo zajedno, iako moljac pripada
u porodicu Gelechiidae, a savijač u Tortricidae, zato što imaju vrlo sličan način
života. Te bi štetnike mogli ubrojiti i u štetnike drveta jer njihova prva generacija
buši izboje, no ostale generacije uglavnom su štetnici ploda pa ih zato obrađujemo
kod savijača plodova. Osim breskve, breskvin moljac vrlo često oštećuje šljivu,
rjeđe jabuku i trešnju, a breskvin savijač često oštećuje kajsiju, jabuku, krušku,

279
dunju i šljivu. Uzročnici su "crvljivosti" plodova, pa je u tome najveća šteta, iako,
naročito u mladim nasadima, veliku štetu prave oštećujući izboje.
Breskvin moljac i savijač nisu prisutni u nekim zemljama sjeverne Europe pa
se nalaze na listi A2 karantenskih štetnika za Europu. Za Hrvatsku nisu karantenski
štetnici.
Leptir breskvina moljca sive je boje, a gusjenica je čokoladnosmede boje.
Leptir breskvina savijača smedjesiv je, a gusjenica je isprva žućkastobijela, a kasnije
mesnato aižičasta. Raspon krila leptira obih vrsta jest 12-14 mm, a gusjenice narastu
do 14 mm.
Breskvin moljac prezimi kao sasvim mala gusjenica na granama. Zato u
proljeće postaje aktivan prije savijača. Prvo se hrani u pupovima, a kasnije se
ubuši u vrškove izboja. U izboje se ubušuje samo na breskvi, a na daigim voćkama
oštećuje pupove i kasnije plod. Iz jednog izboja može prijeći u više izboja.
Napadnuti izboji počinju venuti, lišće na njima žuti, a konačno se sasvim osuše.
Gusjenice se mogu naći
samo u izboju kojem je
vršak tek počeo venuti, a
u osušenom izboju može
se naći samo hodnik jer je
gusjenica već prešla u
drugi izboj. Kukulji se na
granama ili u lišću. Leptiri
se javljaju u svibnju.
Gusjenice druge
generacije rjeđe napadaju
izboje, a češće se ubušuju
u plodove, najčešće na
mjestima gdje se dodiaiju
dva ploda ili plod s listom.
SI. 272. Vrškovi izboja zaraženi breskvinim moljcem
(snimio M. Maceljski)
Gusjenice izgrizaju meso
plodova, bušeći sve do
koštice, a hodnike pune izmetom. Na izlaznom otvoru ploda vide se obično
nakupine smole. Razvoj gusjenice ove generacije traje 20-25 dana. Leptiri ove
daige generacije javljaju se u kolovozu. Odlažu jaja na grane. Gusjenice ne čine
štete nego se zapredu u pukotinama kore, gdje prezime. Dakle, breskvin moljac
ima dvije, katkad i tri generacije godišnje.
Breskvin savijač prezimi kao odrasla gusjenica u zapretku ispredenom na
skrovitim mjestima voćke i oko nje. Kukulji se kad srednja dnevna temperature
prijeđe 12 °C. Prvi leptiri pojavljuju se u svibnju. Jaja odlažu na naličje vršnih
listova ili kod vrha mladica. Nakon inkubacije od 5-9 dana, gusjenice se ubušuju
u vrhove izboja breskve, koje u ostalih vrsta voćaka ne napada. U izboju buši
hodnik prema dolje. Slika oštećenih izboja slična je slici oštećenja breskvina
moljca, samo što su zbog kasnije pojave izboji napadnuti od savijača znatno dulji
(više od 10-20 cm) od izboja napadnutih od moljaca, a i kasnije se zapažaju.

280
Jedna gusjenica može oštetiti više izboja. Nakon
dvadesetak dana gusjenica savijača završava
razvoj. Leptiri se javljaju krajem lipnja i u srpnju.
Gusjenice druge generacije napadaju vrškove
izboja ili rjeđe plodove. Plodove oštećuju slično
kao gusjenice moljca. U jednom plodu može biti
i više gusjenica. Breskvin savijač ima 3-4
generacije godišnje, koje se do jeseni isprepliću.
Kasnije generacije napadaju uglavnom samo
plodove. Znatno su jače napadnute kasne sorte
jer u vrijeme pojave zadnjih generacija savijača
one još imaju plodove.
Breskvin moljac i savijač suzbijaju se SI. 273. Gusjenica breskvina savijača
odrezivanjem i spaljivanjem zaraženih vrškova u plodu (snimio M. Maceljski)
izboja kad se opazi njihovo venjenje. Zimskim
prskanjem uljanim organofosfornim sredstvima uništavaju se male gusjenice
moljca, no ta mjera ne koristi protiv savijača. Krajem travnja ili početkom svibnja
(kad izboji potjeraju) treba u mladim nasadima, u kojima se ne smije dopustiti
veće oštećenje izboja, provesti tretiranje insekticidima protiv moljaca, a protiv
savijača tretiranje počinje tek sredinom ili krajem svibnja. Suzbijanje se smatra
potrebnim ako je zaraženo više od 5 % izboja. Tretiranja treba ponavljati nekoliko
puta, čim insekticid izgubi djelovanje. Ako je nasad stariji, nije potrebno tako
rano početi primjenu insekticida, jer štete na izbojima ne mogu biti velike. U
njima se zaštićuju samo plodovi, i to najčešće samo srednje i kasno zrelih sorti.
Točniji rok suzbijanja utvrđuje se na osnovi praćenja leta leptira s pomoću
feromona (primjerice Orfamone) ili na drugi način. Pragom odluke neki smatraju
ulov od 10 leptira u tjedan dana. Obično tretiranje počinje krajem lipnja i ponavlja
se prema potrebi, vodeći računa o karenci insekticida u odnosu na berbu plodova.
Od insekticida se za suzbijanje ovih štetnika preporučaju sredstva na osnovi
klorpirifosmetila, dimetoata, fentiona, fosalona, alfacipermetrina, deltametrina,
lambda cihalotrina i neka druga. Učinkoviti su i ekološki povoljniji regulatori
razvoja kukaca, kojima treba dati prednost. Primjenom velikih količina feromona
ometa se kopulacija zbog zbunjivanja mužjaka (metoda konfuzije).

Cydia /Grapholita, Laspeyresia/ janthiniana Dup.) malen je leptirić. Krila su

ljubičaste boje, a raspon je krila oko 11 mm. Napada plodove jabuke. U plodovima
buši površinski hodnik koji se zatim nastavlja u plod sve do jezgre. Plodovi se
deformiraju. Iz ulazne rupe ispada izmet. Ima dvije generacije godišnje.
Crni graškov savijač (Cydia /Laspeyresia/ nigricana F,), graškov pjegavi
savijač (Cydia lunulana Schiff. /Laspeyresia dorsana Schiff../)
Leptiri crnog graškova savijača imaju prednja krila smeđe boje, s bijelim
pjegama po rubovim, i jednobojna sivosmeda stražnja krila. Na rubovima krila
svijetle su rese. Raspon je krila 13-17 mm. Gusjenica je zelenkastožućkasta, smeđe
glave, duga oko 10 mm. Leptir graškova pjegava savijača ima tamnosmede tijelo

281
i krila. Na prednjem paru krila u sredini se nalazi srpolika blijedožuta uska pruga.
Raspon krila također je 13-17 mm. Gusjenica je narančastožuta, duga do 14 mm. -
Prezime potpuno razvijene gusjenice u kokonu plitko u tlu. U proljeće se
kukulje. Leptiri se javljaju od svibnja do kolovoza. Leptiri pjegava savijača javljaju
se nešto ranije od leptira crnog savijača. Lete noću, a tijekom dana skrivaju se pod
biljem i grudicama zemlje. U vrijeme
cvatnje graška ženke odlažu jaja na
lišće, cvjetne časke i mlade mahune.
Jače su napadnuti kultivari koji cvatu u
vrijeme najjačeg leta savijača. Napadaju
i leću. Gusjenice isprva prave mine u
listovima, a kasnije se ubušuju u mlade
mahune, u kojima oštećuju zrnja. Pri
tome zapredaju zrna i onečišćuju
mahunu svojim izmetom. Zrno mogu
SI. 274. Oštećenja od gusjenice graškova oštetiti samo dok je mlado i mekano.
savijača (snimio M. Maceljski)
Razvoj gusjenica najčešće traje 15-25
dana. Odrasle gusjenice napuštaju mahunu i padaju na tlo, gdje se zavlače na
prezimljenje. Štetnici imaju samo jednu generaciju godišnje.
Napadnute mahune napadaju uzročnici bolesti, a nisu prikladne za duži
prijevoz. I vrlo mala zaraza graška namijenjena za konzerviranje iziskuje temeljito
izdvajanje gusjenica i oštećenog zrnja.
Rana i brza berba smanjuje broj gusjenica koje odu na prezimljenje, a time i
zarazu iduće godine. Zarazu smanjuje i sjetva ranozrelih kultivara, koji su manje
podložni napadu. Nakon berbe treba što prije ukloniti sve biljne ostatke i spaliti
ih, a zemlju preorati. Gusjenice u vrtnom grašku obično se s polja donose u I
skladišta. Napadnute mahune krmnog graška često se prijevremeno otvaraju te
veći dio gusjenica dospijeva u tlo. Samo u slučaju opasnosti od jačeg napada ili
uzgajanja graška za konzerviranje preporučuje se primjena insekticida u vrijeme
cvatnje te 14 dana kasnije. Preporučuje se primjena insekticida na osnovi fosalona,
alfacipermetrina ili deltametrina.

Konopljin savijač (Cydia /Grapholita/ delineana Wlk .)

Leptirić je malen. Krila su sivosmede boje. Raspon je krila 11-15 mm. Gusjenice
su žućkaste do narančasto crvene boje. Narastu do 12 mm. Hrane se gotovo
isključivo konopljom, no mogu se hraniti i na divljem hmelju. Gusjenice izgrizaju
rupice u stabljici oštećujući time vlakno konoplje, a također izgrizaju lišće i sjeme.
Zabilježene su štete u kvaliteti vlakna od oko 50 % te do 100 %-tne štete na sjemenu.
Štetnik je periodičan. Prezime odrasle gusjenice u tlu ili ispod biljnih ostataka.
Tu se i kukulje. Leptirići se javljaju u svibnju i lipnju jer je pojava vrlo razvučena. I
Ženka odlaže jaja na naličje lišća. Gusjenice isprva izgrizaju lišće, zatim ulaze u I
stabljiku, gdje prave štete. Nova generacija leptirića leti u srpnju i kolovozu.
Gusjenice /koje se razvijaju iz odloženih jaja samo dijelom oštećuju stabljiku jer I
većinom već nalaze sjemenke, gdje prave glavnu štetu. U nekim se godinama
javlja i treća generacija leptira koji lete od kraja kolovoza do sredine rujna. Za
razvoj jaja potrebna je visoka relativna vlažnost zraka, u protivnom može propasti
do 80 % jaja.
Suzbijanje je potrebno samo kod konoplje za sjeme. Pragom odluke smatra
se zaraženost 10 % biljaka gusjenicama prve generacije, čime se sprečava jači
napad idućih generacija, odnosno dvije gusjenice po metlici u drugoj generaciji.

Cydia compositella F. šteti konoplji, soji, crvenoj djetelini i lucerni. Gusjenice su

crvenkaste boje. Ubušuju se u stabljiku ili se hrane lišćem. Ima 2 generacije
godišnje.
Jagodin savijač (Acleris /Acalla/ comariana Zell.).
Zelena se gusjenica pojavljuje već u travnju te se hrani mladim lišćem kojemu
slijepljuju plojke. Unutar tako slijepljenog lista nalazi se gusjenica koja naraste do
15 mm. Leptir je sivosmeđe do žutosmede boje, a raspon krila im je oko 15 mm.
Leti ljeti. Prezime jaja na naličju lišća. U slučaju jačeg napada insekticide treba
primijeniti što ranije prije cvatnje da bi se izbjegla opasnost za pčele. Jagode
oštećuje i gusjenica ružina savijača te još neke vrste savijača. To su Celypha
lacunana D. et Sch., Cnephasia incertana Treit., C. communam. H.S. i Ancylis
comptana Frol. Sve su te vrste polifagne pa napadaju i druge biljke. Imaju sličnu
biologiju. Većinom prezime kao gusjenice na biljkama. Neke vrste prave štete već
u travnju. Iduća generacija gusjenica pravi štete tijekom lipnja. Gusjenice se kukulje
u smotanom i zapredenom lišću. Imaju do 4 generacije godišnje. Gusjenice nekih
vrsta savijaju list u obliku knjige i zapredaju ga.

Sljezov moljac (Crocidosema plebejana Zell.) napada različite vrste sljezova,

uključujući i korov Abutilon. Oštećuje lišće, izboje, cvjetove i sjemenke.
Salatin savijač (Eucosma / Semasia / conterminana H.S.) ima crvenkastu
gusjenicu. Uglavnom se hrani na cvjetovima salate pa šteti samo sjemenskoj
proizvodnji. Prezimi u tlu.

Žuti ružin savijač (Acleris /Tortrix/ bergmanniana L.) ima prednji par krila jasno
žute boje. Gusjenice su žutozelene, s crnom glavom i prsištem. Zapredaju lišće
ruža, a katkada oštećuju i cvjetne pupove.

Bekovin savijač (Acleris schalleriana L.) zabilježen je u Hrvatskoj, a oštećuje

bekovinu (Viburnum), čest ukrasni grm u našem obalnom području. Tim se
znanstvenim nazivom dugo pogrešno nazivao savijač azaleje (A. laterana F.), a
ta je vrsta u nas poznata samo u Istri.
Žitni savijač (Cnephasia pascuana /pumicana/Hb.).
Gusjenica je narančastožute boje, naraste do 12 mm. Prezimi na različitom
drveću. Početkom proljeća, kada temperature prijeđu 12-13 "C, seli se na strnine,

283
 kamo ih često odnosi vjetar. Stoga jača
pojava te vrste ovisi o blizini polja
vjetrozaštitnom pojasu, drvoredu ili
šumi. Na početku razvoja pravi mine, a
kasnije izgriza rubove lišća pšenice i
drugih strnih žitarica. Gusjenice često
vise na nitima. Mogu oštetiti i dijelove
klasa dok su još u rukavcu te rukavac
koji obavija klas. Napadnuti klasovi
šturi su i pobijele. Katkad gusjenice
pregrizu vlat ispod klasa. Biljne organe
koje izgrizaju zapredaju pređom.
Gusjenica završava razvoj krajem
svibnja, početkom lipnja. Leptiri
odlijeću na drveće, gdje odlažu jaja.
Prezime male gusjenice. Više drugih
vrsta ovog roda hrani se različitim
drugim kulturnim biljkama.

Malinin savijač (Notocelia

udmanniana L) zapreda lišće maline,
SI. 275. Gusjenica vrste Cnephasia kupine i nekih drugih biljaka i njime se
pumicana na klasu
hrani. Prezime gusjenice koje se lišćem
hrane rano u proljeće. Leptiri se javljaju tijekom lipnja, odlažu jaja i daju novu
generaciju gusjenica koja nastavlja oštećivati lišće. Iduća generacija leptira leti
krajem ljeta te daje gusjenice koje prezime.

SAVIJAČI ŠTETNI VINOVOJ LOZI

Pepeljasti grozdov moljac (Lobesia /Polychrosis/ botrana Schiff.)

Žuti grozdov moljac (Eupoecilia /Clysia/ ambiguella Hb.)

Usprkos našeg naziva moljac, ubrajaju se u savijače. Pripadaju u najvažnije
štetnike vinove loze. Pepeljasti grozdov moljac proširen je u čitavoj zemlji, te je
svuda, osim mjestimice u sjeverozapadnim krajevima Hrvatske, znatno važniji od
žutog moljca. U nekim godinama, kao primjerice u 1969. g-, gubici u mnogim
velikim vinogorjima iznosili su oko 25 %, a u pojedinim su vinogradima dosezali
i do 50 %.
Leptir pepeljastog moljca ima prednji par krila nepravilno obojen poput
mramora, a prevladava pepeljasto siva boja. Leptir žutog moljca ima prednji par
krila žute boje, s jasno uočljivom tamnom poprečnom prugom. Gusjenica
pepeljastog moljca zelenkaste je boje, ima žutu ili žutosmedu glavu, a vrlo je
živahna. Gusjenica žutog moljca ružičaste je boje, ima crnu glavu i dosta je
troma. Raspon je krila tih moljaca 12-15 mm, a gusjenice narastu do 11-12 mm.

284
 Moljci prezime u stadiju kukuljice na raznim skrovitim mjestima na čokotu i
oko čokota. Leptiri se pojave kada kroz desetak dana srednja dnevna temperatura
prelazi 10 °C. To se u Dalmaciji zbiva u drugoj polovici travnja, a u ostalim
područjima u svibnju. Leptiri lete u sumrak, posebice žuti moljac. Ženke prve
generacije odlažu jaja na cvjetne pupove, peteljkovinu i peteljke, a potom na
cvjetove vinove loze. U Dalmaciji ženke moljaca odlažu jaja i na cvjetove masline
i nekih drugih biljaka. Zato što dio jaja nije odložen na lozu, štete od ove generacije
u Dalmaciji su manje nego u drugim krajevima. Jedna ženka odloži 40-60, najviše
120 jaja. Nakon inkubacije od 7-10 dana gusjenice oštećuju cvijet loze i zapredaju
ga. Jedna gusjenica može za vrijeme svog razvoja od 25-30 dana uništiti pedesetak
pupova odnosno tek zametnutih bobica. Gusjenice se kukulje unutar grozdića,
izmedju lišća ili u pukotinama na čokotu. Stadij kukuljice traje desetak dana.
Leptiri druge
generacije javljaju se u
Dalmaciji početkom
lipnja, a u kontinentalnim
krajevima u srpnju. Ženke
odlažu jaja na zelene
bobice grožđa. Inkubacija
traje 4-6 dana. Glavni
SI. 276. Žuti i pepeljasti grozdov moljac (prema: BASF)
napad gusjenica ove
generacije u Dalmaciji se
odvija u lipnju i srpnju, a
u ostalim krajevima u
srpnju i kolovozu. Jedna
gusjenica ošteti 4-9
bobica. Gusjenice ulaze u
bobice, izgrizaju ih
SI. 277. Gusjenica žutog grozdova moljca (tamna glava) i
iznutra tako da katkad
gusjenica pepeljastog grozdova moljca (svijetla glava) ostane samo sjemenka.
(prema: BASF) Razvoj gusjenica ove
generacije traje 17-24
dana. Kukulje se kao i prethodna generacija.
Leptiri nove generacije javljaju se u Dalmaciji krajem srpnja i u kolovozu, a u
ostalim krajevima u drugoj polovici kolovoza i u rujnu. Oni odlažu jaja na već
skoro zrele bobe grožđa, a u Dalmaciji dio jaja bude odložen na korove. Gusjenice
se hrane bobama pa se u njima nalaze često i u vrijeme berbe. Jedna gusjenica
može oštetiti 3-7 boba. Razvoj gusjenice traje dvadesetak dana. Napad ove
generacije omogućava zarazu i pogoduje širenju sive plijesni - botritisa.
Ovo je bio prikaz biologije pepeljastog moljca, a biologija žutog moljca malo
je drukčija već i samim tim što ima samo dvije generacije godišnje, a ne tri kao
pepeljasti moljac.
Pepeljasti grozdov moljac zahtijeva toplo vrijeme, a potrebna mu je samo
osrednja vlažnost zraka. Žuti grozdov moljac za razvoj treba visoku vlažnost zraka,

285
ali ima manje zahtjeve na toplinu. Zahtjevi pepeljastog moljca znatno su
ograničeniji od zahtjeva žutog moljca, pa se pepeljasti moljac ubraja u
stenovalentne vrste, a žuti moljac u eurivalentne. Upravo je zato pepeljasti moljac
izrazito periodični štetnik, s velikim razlikama u intenzitetu pojave, kako iz godine
u godinu, tako i izmedju pojedinih lokaliteta u istoj godini. Naprotiv intenzitet
pojave žutog moljca mnogo je ujednačeniji.
Prirodni neprijatelji samo manje utječu na dinamiku populacije tih štetnika.
Grozdovi moljci različitim intenzitetom napadaju pojedine kultivare. Tako
su muškat hamburg i afus ali vrlo osjetljivi te se upravo na tim kultivarima može
najbolje pratiti pojava tih štetnika. U pravilu jače napadaju kultivare sa zbijenim
grozdom. Jače napadaju vinograde u kojima je prozračivanje slabo zbog gustoće
nasada, prevelike bujnosti, smjera redova i si. Stoga i sve agrotehničke mjere
koje pogoduju strujanju zraka u nasadu smanjuju napad moljca. Ipak su potrebne
i kemijske mjere.
Gusjenice prve generacije lako se zapažaju na cvjetovima pa u vrijeme cvatnje
treba često pregledavati lozu. I kad napad ove (prve) generacije nije prejak i ne
očekuju se veće štete, dobro je katkad provesti suzbijanje da bi se uništenjem
prve generacije smanjio napad ostalih generacija. No, gusjenice te generacije
najmanje su štetne jer pridonose prorjedivanju bobica, pa se tolerantnim pragom
u Švicarskoj smatra 15-30 gusjenica na 100 grozdova.
Pojava gusjenica druge i treće generacije na bobama teže se zapaža ili se
zapaža kad je već kasno za suzbijanje. Gusjenice posljednje generacije prave veće
štete i time što omogućuju širenje sive plijesni pa je tolerantni prag u Švicarskoj
5-10 gusjenica na 100 grozdova. Gusjenice druge i treće generacije treba suzbijati
u samom početku jačeg napada. Zato u vrijeme leta u vinogradima treba pratiti
pojavu leptira feromonima. Postoje feromoni (primjerice Grapamone) specifični
za svaku vrstu moljaca, a postoje i kombinirani feromoni za obje vrste. Feromoni
se nalaze u plastičnim ampulama i nakon njihova otvaranja kroz nekoliko tjedana
privlače mužjake dotične vrste. Ampulica s feromonom stavlja se u posebnu
lovku. To je papirnata složiva kućica, nazvana i ferotrapom, premazana iznutra
lijepkom na koji se hvataju mužjaci moljca. Za jedan vinogradarski položaj treba
najmanje 3 ferotrapa. Usporedbom broja ulovljenih leptira s intenzitetom pojave
u prethodnim godinama može se prognozirati visina šteta i odrediti potreba
suzbijanja tih štetnika. Praćenjem dinamike ulova signalizira se optimalni rok
provedbe suzbijanja. Taj je rok obično 4-8 dana nakon najvećeg ulova leptira.
Svako vinogorje trebalo bi pratiti let leptira s dovoljnim brojem ferotrapova i na
osnovi višegodišnjih iskustava davati i prognozu intenziteta pojave i signalizaciju
rokova suzbijanja za sve vinogradare toga područja.
U novije vrijeme počinje se za suzbijanje koristiti i metoda zbunjivanja
(konfuzije). Na čokote se u početku pojave moljaca vješaju spremnici s feromonom
(primjerice RAK 1). Oko 400 spremnika stavlja se na jedan hektar. Toliki broj
izvora mirisa zbunjuje mužjake pa ne mogu naći i oploditi ženku. Neoplodene
ženke ne odlažu oplođena jaja i brojnost gusjenica naglo se smanjuje. Uspjeh te

286
metode to je bolji što se provodi na većoj površini jer se tako smanjuje dolet
leptira iz drugih objekata.
Tretiranje insekticidima protiv grozdovih moljaca katkad se kombinira sa
suzbijanjem peronospore i oidija ako se rokovi suzbijanja poklapaju. No nedostatak
kombiniranja jest nepotrebno velik utrošak insekticida koji dolaze i na lišće svih
dijelova loze gdje nije potreban, nego dapače štetan. Ako se pak moljci suzbijaju
posebno, tada ne treba tretirati i lisnu masu (što je potrebno pri suzbijanju bolesti),
nego samo dio čokota gdje se nalaze generativni organi jer su samo oni ugroženi
od ovih štetnika. Time se može znatno smanjiti utrošak insekticida i cijeli niz
negativnih popratnih pojava, od kojih je najopasnija mogućnost pogodovanja
razmnožavanju crvenog pauka.
Pri izboru insekticida treba ponajprije birati
insekticide koji primjenom što manje forsiraju pojavu
crvenog pauka i pošteduju prirodne neprijatelje. U
tome su najbolji bioinsekticidi na bazi B. t. k., kojima
za bolju učinkovitost treba dodati 0,5% šećera kad
se koriste za suzbijanje prve generacije gusjenica.
Povoljni su i biotehnički insekticidi (regulatori
razvoja kukaca) na osnovi fenoksikarba,
teflubenzurona i drugi insekticidi ove skupine, koje
treba primijeniti više ili manje preventivno u početku
pojave gusjenica ili još ranije, u vrijeme masovnog
leta leptira. Od kemijskih insekticida učinkoviti su
insekticidi na osnovi klorpirifosmetila, triklorfona,
fentiona i mnogi drugi kontaktni organofosforni sl 278. Kapsule sferomonom
insekticidi, te mnogi piretroidi. Kemijski insekticidi za suzbijanje grozdovih

mogu se primijeniti i kurativno. Za suzbijanje moljaca (prema BASF)

posljednje generacije moljaca uzimaju se insekticidi
kraće karence kakvi su od OP insekticida klorpirifosmetil, a od piretroida
lambdacihalotrin, betaciflutrin, alfacipermetrin i deltametrin. Svim ovim
insekticidima karenca je 21 dan ili manje. Pri suzbijanju gusjenica u zbijenim
grozdovima bolje djeluju insekticidi s fumigantnim djelovanjem. Najčešće je u
jednoj godini dovoljno jedno tretiranje da bi se spriječila šteta, no u godinama
jake pojave grozdovih moljaca bit će potrebno suzbijati dvije ili čak sve tri
generacije, dakle provesti 2-3 tretiranja. U nas se najčešće suzbija prva generacija.

Grozdov savijač (Sparganothispilleriana Schiff.)

Mnogo je manje važan štetnik od moljaca, ali u pojedinim godinama može
na nekim lokalitetima ipak nanijeti veće štete. Leptir je žućkastosmede boje,
raspon mu je krila 20-25 mm. Gusjenica je zamazanozelene boje, sa sjajnom
crnom glavom. Naraste do 3 cm. Kreće se trzajima sličnim skokovima. Gusjenice
prezime na čokotima. U vrijeme bubrenja pupova u proljeće gusjenice izgrizaju
pupove vinove loze, a kasnije peteljke listova i izboje. Listovi i izboji lome se, ali
ostanu visjeti na čokotu. To je tipični izgled štete od ovog štetnika, koji se katkad

287
pripisuje mehaničkim oštećenjima loze. Gusjenice mogu oštećivati i cvjetove i
zelene bobice. Kukulje se od sredine lipnja u zapredenom lišću loze. Leptir leti u
lipnju i početkom srpnja. Odlaže jaja na lišće u skupinu u kojoj su jaja složena
poput crijepa na krovu. Nakon što gusjenice izađu iz jaja prazno jajno leglo
bijelkasto je i lako se zapaža. Gusjenice se povlače na skrovita mjesta na čokotu
i tamo prezime. Suzbija se zimskim prskanjem čokota uljanim organofosfornim
insekticidima, te, čim se zapazi napad na pupove ili još mlado lišće, insekticidima
navedenim za suzbijanje grozdovih moljaca.

Obični klinčićev savijač ( Cacoecimorpha /Tortrix, Cacoecia/pronubana Hb.)

Karantenski je štetnik za Hrvatsku. Nalazi se na listi A2 (mjestimice prisutni
štetnici) za Hrvatsku i za većinu europskih zemalja. Proširen je u mnogim objektima
zaštićenog prostora, posebice na obalnom području Hrvatske.
Leptir mužjaka ima raspon krila 15-17 mm, a leptiru ženke krila su raspona
18-24 mm. Prednja su krila žutosmede do crvenkastosmede boje. Stražnja su krila
narančastocrvene boje, sa smeđim rubom. Jaja su dugoljasta, duga 1 mm, isprva
zelene, kasnije žute boje. Odložena su u skupinama od 10 do 200 jaja. Gusjenica
je promjenjive boje, ovisno o ishrani, a najčešće je žutozelenkaste ili smeđe boje.
Naraste do 20 mm.
Zaraza ograničava promet, tj. izvoz, ali i unutrašnji promet jer je karantenski
štetnik. Štete u zaštićenom prostoru, posebice na karanfilu, mogu biti vrlo visoke.
No, štetnik napada i ruže, te druge kulture i
korove koji rastu u zaštićenom prostom, a u
južnim krajevima i masline i druge biljke u
slobodnoj prirodi. Ne smatra se mogućim
njegovo udomaćenje u prirodi u područjima
gdje je izoterma siječnja niža od +2 °C. Treba
istaći da je u cijeloj kontinentalnoj Hrvatskoj
ta izoterma niža od +2 °C, ali u cijelom je
obalnom području znatno iznad te vrijednosti.
Stoga treba pripaziti na pojavu i štete i u
okolini objekata zaštićenog prostora, a ne
samo u njima.
Vrsta ima 4-5, pa i više generacija
godišnje, ovisno o temperaturi održavanoj u
objektu. Odrasli oblici brzo kopuliraju i
odmah počinju odlagati jaja. Ženka odloži
prosječno oko 400, najviše 700 jaja. Jaja su
često odložena na staklo. Razvoj jaja traje 10-
15 dana. Gusjenice iskazuju pozitivnu
fototaksiju pa se penju na vrškove biljaka.
Finom pređom zapredaju vršno lišće i pupove
SI. 279. Oštećenja od klinčićeva koje izgrizaju. Gusjenice imaju sedam
savijača (snimio M. Maceljski)

288
razvojnih stadija, a razvoj najčešće traje 20-40 dana. Pri temperaturi od 15 °C
cjelokupni razvoj od jaja do imaga traje 123-147 dana, a pri 30 "C 28-44 dana.
Optimalna relativna vlažnost zraka za štetnika jest 40-70 %, s time da podnosi vrlo
nisku vlažnost, ali pri vlažnosti zraka višoj od 90 % smrtnost je velika.
Sirenje treba spriječiti pridržavanjem karantenskih mjera. Upotreba feromona
omogućuje rano otkrivanje zaraze. Zaraza se suzbija primjenom insekticida, a u
inozemstvu se najviše rabe piretroidi.

Afrički klinčićev moljac (Epichoristodes acerbella Walk.)

Također je karantenski štetnik. Nalazi se na listi A2 za Hrvatsku jer je pronađen
u nekim objektima u obalnom području.
Raspon krila odraslog oblika jest 14-24 mm. Prednji je par krila svijetle oker
boje, a stražnji je par krila sivo bijel (za razliku od običnog klinčićeva savijača,
kojemu su stražnja krila narančastocrvene boje). Gusjenice su zelenkaste boje, s
tamnom uzdužnom prugom na hrptu i dvije lateralne žućkaste pruge. Narastu do
17,5 mm.
Zaraza i ovim štetnikom ometa izvoz i unutrašnji promet. Biljke su oštećene
i gube vrijednost. Također je polifagna vrsta, a posebice joj pogoduje karanfil.
Vrsta ima 5-6, pa i više generacija godišnje. Ženke odlože 200-240 jaja na lice
gornjeg lišća klinčića. Jaja su odložena u skupinama. Nakon desetak dana izlaze
gusjenice. One se najprije hrane na listu, a kasnije napadaju cvjetove i miniraju
stabljiku. Napadnute dijelove zapredaju finom pređom i onečišćuju zelenim
izmetom.
Suzbijanje se provodi pridržavanjem karantenskih mjera. Feromonima treba
otkrivati pojavu. U inozemstvu se primjenjuju različiti piretroidi.

Savijači štetni ukrasnom drveću. Osim već spomenutih vrsta treba istaći vrlo
važnog štetnika hrasta hrastova savijača (Tortrix viridana L.). Osim hrasta,
gusjenice te vrste hrane se i lipom, jasenom, javorom, lijeskom itd. Prezime jaja
pa se gusjenice javljaju rano u proljeće, oštećujući pupove i tek razvijeno lišće.
Može izazvati defolijaciju. Suzbijati ga treba u samom početku pojave gusjenica.
Ptice se obilno hrane tim gusjenicama i utječu na smanjenje zaraze. Moguća je
primjena bioinsekticida na osnovi B.t.k., nadalje biotehničkih insekticida D
regulatora razvoja, te iznimno i kemijskih insekticida. Postoje i druge vrste hrastovih
savijača. Topolin savijač (Gypsonoma aceriana Dup.) česta je vrsta savijača.
Gusjenice se hrane samo na topolama. Oštećuju terminalni lisni pup pa se izboji
razvijaju u obliku metle. Također nagriza lišće s naličja i ubušuje se u izboje. Na
brojnost utječu brojni prirodni neprijatelji. Preporučuje se zimi tretirati diklorvosom,
a tijekom vegetacije valja primijeniti OP insekticide ili piretroide. Borov savijač
(Rhyacionia /Evetria/ buoliana Schiff.) također je čest štetnik u nas. Mlade
gusjenice prezime u pupovima bora. Izazivaju smolotok. U proljeće nagrizaju
izboje, kojima se vršci savijaju ili posuše. Često zaraza uzrokuje stvaranje metle ili
četke na vrškovima izboja te druge deformacije. Najveće štete nanose mladim

289
nasadima. Ima vrlo mnogo prirodnih neprijatelja. Jelu, smreku, ariš i ostale vrste
crnogorice napadaju druge vrste savijača.

PHYCITIDAE
U ovu porodicu ubraja se nekoliko važnih štetnika uskladištenih
poljoprivrednih proizvoda (Ephestia, Plodio).
Sivi grozdov plamenac (Cryptoblabes
gnidiella Mili.) u nas je poznat iz
Dalmacije. Napada vinovu lozu i
agaime. Gusjenice izgrizaju još nezrele
bobe grožđa te cvjetne pupove i
cvjetove agruma. Napadnute organe
zapredaju. Ima tri generacije godišnje.
Suzbija se kao grozdovi moljci.

PLAMENCI - PYRALIDAE
Šezdesetak vrsta plamenaca u
svijetu napada kukuruz. Kukuruzni
moljac - koji se usprkos nazivu moljac
ubraja u plamence - u nas je najvažniji
štetnik ne samo kukuruza, nego i cijele
ratarske proizvodnje. No u plamence se
ubrajaju i neki drugi štetnici.
Kukuruzni moljac (plamenac)
(Ostrinia/Pyrausta/ nubilalis Hb.)
SI. 280. Leptir i gusjenica kukuruznog molica „ . ,.
Najveći je štetnik hrvatske
poljoprivrede. Proširen je u svim područjima Hrvatske gdje se uzgaja kukuruz.
Uzrokuje sniženje prinosa od 2 do 25 %, a mjestimice i u povoljnim godinama i
više. Prema našim procjenama ti su gubici prosječno oko 7 %. U novije je vrijeme
štetnost mjestimice povećana zbog zapuštanja brojnih površina, a posebice zbog
čestog ostavljanja kukuruzinca na poljima. Neka novija istraživanja u Osijeku
spominju mnogo veće štete (Ivezić). Ukupna šteta vrlo je velika zbog velikih
površina kukuruza i prisutnosti moljca na cijelom području Hrvatske. No budući
da rijetko na nekoj površini nanese izrazito veliku štetu, a nikad potpuno ne
uništi proizvodnju, kao i zbog niza teškoća pri suzbijanju, taj se najvažniji štetnik
naše poljoprivrede ne suzbija dovoljno.
Štetnik je početkom ovog stoljeća (1916.) prenesen iz Europe u SAD, gdje
nanosi još veće štete nego u Europi.
U leptira je izražen spolni dimorfizam: ženka ima deblje tijelo, raspon joj je
krila nešto veći, a svijetložute je do svjetlosmeđe boje. Mužjak ima vitko tijelo s
nešto tamnijim sivosmedim ili smeđim krilima. Raspon je krila ženki 25-30 mm, a
raspon krila mužjaka 20-25 mm. Jaja su veličine 0,5 mm, spljoštena, u gomilicama

290
od 15-45 jaja složenih jedno uz dmgo. Jaja su isprva prozirna, kasnije potamne.
Gusjenica je isprva bjelkasto-ružičasta, kasnije postaje prljavo sive, katkad smeđe
boje. Na hrptu svakog segmenta nalaze se četiri okruglaste pjege, a iz njih izbija
po jedna dlačica. Naraste do 25 mm. Kukuljica je smeđa, duga 14-16 mm.
Prezime gusjenice u kukuruzincu ili unutar dijelova drugih biljaka kojima se
hrane. Krajem zime na tim se mjestima kukulje kad temperature prijeđu 15 °C.
Prvi leptiri mogu se pojaviti
početkom svibnja, no
glavnina se javlja tek u
lipnju. Razdoblje izletanja
leptira dosta je razvučeno
te traje najmanje
dvadesetak, često
tridesetak i više dana. U
prvo vrijeme pretežu
mužjaci, a zatim ženke
(protandrija). Leptiri vrlo
dobro lete te mogu
preletjeti dvadesetak
kilometara. Lete u SI. 281. Gusjenica kukuruznog moljca u vrijeme
večernjim i jutarnjim prezimljavanja (snimio V. Danon)
satima. Privlači ih svjetlo (fotofilni su)
te se love na lovne svjetiljke. Traže polja
s najbolje razvijenim kukuruzom, no
naseljavaju i brojne korovske i druge
biljke. Nakon kopulacije ženke odlažu
jaja na biljke, na kukuruzu najčešće na
donju stranu lišća, obično uz glavnu žilu.
Leptir živi kratko: pri visokoj vlagi zraka
od 95 % živi 9-12 dana, pri 85 % vlage 6-
9 dana, a pri 65 % živi samo 1-2 dana.
Jedna ženka odloži nekoliko stotina jaja,
katkada i do 900, ali i znatno manje.
Plodnost ženki mnogo ovisi o
vremenskim prilikama. Naročito je
važna dovoljno visoka vlažnost zraka.
Plodnost ovisi i o hrani leptira, a to su
cvjetovi različitog, najčešće korovskog
bilja.
Embrionalni razvoj traje 3 do 14
dana, najčešće 4 do 8 dana. Mlade
gusjenice zadržavaju se kraće uz jajno
leglo, a zatim migriraju prema osnovi SI. 282. Grizotine biljke ispadaju iz
lista. Tu se hrane u pazušcu lista ili kreću bušotina (snimio M. Jukić)

291
prema mladom još smotanom lišću, kojim se hrane. Budući da buše smotani list,
kada se list razvije, vide se na njemu četiri pravilno razmještene rupice. Oštećuju
i glavnu žilu lista pa se list može slomiti na tom mjestu. Mogu oštećivati još
neotvorenu metlicu te oštetiti stapku klipa tako da se kasnije prelomi. Tek poslije
trećeg presvlačenja, katkad i ranije, prodiru u stabljiku. U njoj buše hodnike te
time smanjuje njezinu čvrstoću,, pa se može i slomiti. U stabljiku najčešće ulaze
preko pazušca lista. Katkad ženke odlože jaja u metlicu te se hrane njezinim
dijelovima. Vrlo često druga generacija gusjenica buši hodnik ispod metlice i
uzrokuju prijelom stabljike. Prelomljene metlice očiti su znak prisutnosti gusjenica
kukuruznog moljca. Gusjenice prolaze kroz pet razvojnih stadija. Gusjenice se
kukulje unutar stabljike, dio ostaje u njima preko zime, a dio daje drugu generaciju.
Za topla i dovoljno vlažna vremena velika većina gusjenica daje leptire još iste
godine (majčešće u kolovozu) pa u tim godinama moljac ima dvije pune generacije
godišnje. U sjevernijim područjima moljac ima samo jednu generaciju, a u južnim
i 3-4 generacije (grafikon). U SAD se termalnim pragom razvoja smatra 10°C.
Najvažniji čimbenici koji pogoduju brojnosti i štetnosti moljca jesu
monokultura kukuruza, nepotpuno uništavanje kukuruzinca i zaoravanje štrljaka
tijekom zime, uporaba
QBOXW6 kukuruzinca za stelju, veća
mm vlaga, poglavito
navodnjavanje, viša
2500 toplina u srpnju i
kolovozu, gušći sklop
2250 biljaka, otsutnost prirodnih
neprijatelja (primjerice
2000 zbog folijarne primjene
univerzalnih insekticida na
većim površinama bilo
1750 koje kulture). Prisutnost
korova povisuje vlažnost i
1500 može djelovati povoljno,
ali neke korovske vrste
125(1, mogu biti domaćini moljca
pa smanjuju zarazu
1000 kukuruza.
Gusjenice druge
generacije prave slične
štete no vrlo često ulaze
u klip i izgrizaju zrnje, pa
se prethodno opisane
štete znatno povećavaju.
Pri jačem oštećenju
ty ?,2 10j,a 12,8 <S6 <43 Jff *3.S početnog dijela vretena
SI. 283. Broj generacija kukuruznog moljca (prema: Arbuthnot) može izostati nalijevanje

292
zrna, a može otpasti i čitav klip. Oštećenja stabljike ispod klipa (poglavito od
gusjenica prve generacije) mogu u vrijeme zriobe kukuruza, zbog težine klipa,
biti uzrok prijeloma. Prelomljene stabljike koje leže na tlu ne zahvaća kombajn
pa je gubitak potpun. Klipove na zemlji izgrizaju voluharice i poljski miševi pa su
štete i pri aičnoj berbi znatne, pogotovo što su takvi klipovi većinom nedozreli.
Osim opisanih izravnih šteta,
nastaju i neizravne štete. Naime,
oštećenja koja prave gusjenice moljca
pogoduju prodoru različitih gljivica.
Tako je dokazana povećana zaraza
gljivicom Fusarium graminearum na
svim oštećenim dijelovima, posebno na
vrškovima izgriženih klipova.
Postoje podaci da prisutnost jedne
gusjenice u biljci smanjuje prinos za 2-6
%, a da pri prisutnosti pet gusjenica po
SI. 284. Posljedica napada kukuruznog
biljci svaka od njih smanjuje prinos za moljca na papriku (snimio M. Maceljski)
po 2,7 %, tj. svih pet za 13,5 %. Neki
podaci ukazuju da 2-3 gusjenice po stabljici snize prinos za 16 %, a druga
istraživanju ukazuju na još veću štetnost gusjenica moljaca. Ovim podacima treba
pridodati štete od lomljenja stabljike i klipa te oštećenja klipa, a i indirektne štete.
Prema vlastitim istraživanjima na poljima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj najčešće
se nalazi oko 30 %, rijetko kad više zaraženih biljaka s 1-3 gusjenice po zaraženoj
biljci. U godini 1998., koja je bila vrlo povoljna za razvoj moljca (potpuna druga
generacija), utvrdili smo u istočnoj Slavoniji 60 % zaraženih biljaka. Zaraza moljcem
povećana je u posljednje vrijeme u istočnoj Hrvatskoj zbog zapuštenosti velikih
površina. To potvrđuju istraživanja (Ivezić, Raspudić) koja pokazuju da je u
razdoblju 1992.-1996. g. prosječna zaraženost moljcem iznosila 64 %, a ranija su
istraživanja (Ivezić) u tim područjima utvrdila prosječnu zaraženost od 37 %.
Najnoviji podaci iz SAD navode da jedna gusjenica po biljci pri ranom napadu
smanji prirod za 5-6%, a pri kasnom za 2-4%. Prag odluke izračuna se formulom
(podešenom za naše uvjete):
,. , troškovi suzbijanja u kunama/ha
Prag odluke =— '—'
SG x cijena tone x prirod tona/ha x % efikasnosti: 100
ŠG = vrijednost koja pokazuje visinu štete od 1 gusjenice/biljka podijeljene
sa 100 (npr. u stadiju 10 listova očekuje se šteta od 5,9%, podijeljeno sa
100 daje 0,059)
Primjer:
300 kuna 300
Prag odluke l,5gusj./biljka
0,059x400x12x0,7 198,24
Kemijsko suzbijanje provodi se u SAD kada se očekuje šteta veća od 6%.

293
 Intenzitet napada ocjenjuje se s pomoću više pokazatelja: udjelom
napadnutih biljaka, brojem hodnika i gusjenica u njima, prosječnom duljinom
hodnika u jednoj biljci, udjelom zaraženih klipova, udjelom polomljenih biljaka
iznad i ispod klipa, i, razumljivo, postignutim prirodom. Zarazu prve generacije
može se ocijeniti krajem srpnja, početkom kolovoza, prema stupnju oštećenosti
lišća (brojem i veličinom perforacija).
Suzbijanje kukuruznog moljca otežava njegova polifagnost. Naime, osim
kukuruza leptir odlaže jaja na brojne druge biljke, kojima se gusjenice mogu hraniti.
Stoga kukuruzni moljac pripada i u štetnike dragih biljaka, npr. konoplje, prosa,
sirka, donekle i suncokreta, hmelja, pa i sjemenske šećerne repe. Mjestimično su
velike štete zabilježene na plodovima paprike i jabuka, a manje na rajčici i dragim
vrstama voća. Nekim proizvođačima paprike za konzerviranje zaraza moljcem
onemogućila je prodaju cijelih plodova pa su morali papriku razrezati, sortirati i
prodati za filete. U početnim godinama postojanja naše velike plantaže jabuka u
Borincima gusjenice druge generacije moljca krajem su ljeta oštećivale mnogo
plodova. Gusjenice moljca oštećuju i cvijeće, primjerice krizanteme D u njezinoj
stabljici buše hodnike. Žive i razvijaju se i na vrbi i na mnogim korovima (muhar,
Carduus, Ambrosia itd.).
Kukuruznog moljca napadaju
brojni neprijatelji, naročito parazitski
kukci, pa je registrirano više od stotinu
vrsta parazita i manji broj predatora. U
nas su najčešće vrste dvokrilac tahina
Lydella stabulans grisescens i osica iz
porodice Ichneumonidae vrste
Campoplex alkae. I neki uzročnici
bolesti napadaju ovog štetnika,
posebice mikrosporidije i gljivice.
Za djelotvorno suzbijanje potrebna
je pravovremena prognoza intenziteta
napada i signalizacija optimalnog roka
suzbijanja (za biološku i kemijsku
metodu). Brojnost se utvrđuje
prisutnošću gusjenica u prezimjelom
kukurazincu te ulovom leptira. Leptiri
se love na lovne svjetiljke, a postoje i
feromoni koji zasad još ne daju tako
sigurne podatke kao za niz drugih
štetnika. Kad se utvrdi jači let leptira, a
vlažnost zraka je visoka, treba očekivati
i jaču ovipoziciju i veću pojavu
SI. 285. Izgled krizanteme zaražene gusjenica. Treba istaći da je smrtnost
gusjenicom kukuruznog moljca (snimio jaja i gusjenica, naročito gusjenica prvih
M. Maceljski) stadija, vrlo velika čak i u normalnim

294
uvjetima. Ta smrtnost pri niskoj vlažnosti može biti više od 95 %. Smrtnost gusjenica
prvih stadija vrlo je velika na manje prikladnim hraniteljicama i na otpornijim
hibridima i linijama kukuruza (ako je anabioza uzrok otpornosti).
Pet je glavnih skupina mjera suzbijanja kukuruznog moljca.
Agrotehničke mjere sastoje se u pravilnom izboru plodoreda jer sjetva
kukuruza nakon kukuruza jako pogoduje intenzitetu napada moljca. Učestalost
sjetve kukuruza i veličina površina pod tim usjevom u nekom području (rudini),
jako utječe na brojnost štetnika. Ranija sjetva smanjuje štete. Uništavanje drugih
potencijalnih domaćina (npr. korova) također se ubraja u metode smanjenja šteta
od ovog štetnika.
Mehaničko uništavanje gusjenica u kukuruzincu za vrijeme prezimljenja
osnovna je mjera zaštite od moljca. Nakon berbe treba razčihati kukuruzinac
posebnim strojevima, kakvi postoje na nekim našim velikim imanjima, te takav
kukuruzinac zaorati. Tamo gdje se kukuruzinac reže i odnosi s polja, te slaže u
stogove, treba imati na umu da će od 15. svibnja početi izlijetati leptirići moljca.
Do tada treba kukuruzinac uništiti. Nakon toga datuma kukuruzinac, kojeg
pojedini seljaci čuvaju za stelju, a manje za hranu stoke tijekom zime, ionako
nema više svrhe jer se u to
vrijeme javlja svježa krma r . | ^ ^ H H ^ j y ^ '
na poljima. Stoga nije
nikakva šteta ako se tada
uništi kukuruzinac, makar
se njegovim spaljivanjem
gubi organska tvar, koja bi
bila mnogo korisnija da je
ostala na polju i bila
rasčihana i zaorana. Treba
imati na umu da će iz
kukuruzinca koji je
korišten za pravljenje *.
ograde ili prekrivanje m fellHal
krovova izletjeti leptirići. SI. 286. Kukuruzinac - izvor zaraze moljcem (snimio M.
Također će se razviti Maceljski)
leptirići moljca iz kukuruzinca u stelji ako nije zajedno s gnojem sagorio. Razumljivo
da je važan izvor zaraze kukuruzinac koji se, što je sada često, ostavlja na polju.
Treba temeljito zaorati štrljke kukuruza na starom kukuaizištu, jer se iz štrljaka
nepokrivenih zemljom mogu razviti leptiri moljca.
Upravo radi važnosti te mjere oduvijek su postojali propisi o obvezatnom
uništavanju kukuruzinca do 1. ili 15. svibnja. Ta se mjera mjestimice vrlo strogo
provodila u razdoblju između dvaju ratova, ali zanemarena je poslije Drugog
svjetskog rata, iako je broj odgovarajućih propisa na svim razinama bio
mnogostruko povećan. Potrebno je tijekom zime seljacima ukazivati na važnost
uništavanja kukuaizinca, a u svibnju strogim nadzorom preostale nemarne seljake
naučiti redu zbog interesa naprednih seljaka. U suprotnom će moljci iz

295
kukuaizinca nemarnih seljaka preletjeti na mlada kukuruzišta savjesnih seljaka,
pa će i oni ubrzo prekinuti uništavati kukuruzinac. Stoga će propisivanje i potpuno
pridržavanje propisa o uništavanju kukuruzinca do proljeća stimulirati naprednije
a prisiliti i ostale seljake da takvu mjeru provode i time smanje štetu od moljca.
Ostavljanje kukuruzinca na polju nakon berbe duboko u iduću godinu treba biti
sramota za vlasnika te parcele jer je izvor šteta za susjede, što zajednica mora
spriječiti.
Napad na papriku i drugo povrće, na krizanteme i plodove voća može se
smanjiti samo uništavanjem kukuruzinca u široj okolini, te provedbom i ostalih
mjera suzbijanja moljca na kukuruzu u neposrednoj blizini ugroženih površina.
Uzgoj otpornih hibrida također je veoma važna mjera koja može spriječiti
velike štete od moljaca. Prije svega treba naglasiti da postoji mnogo uzroka većih
razlika u otpornosti kultivara, hibrida i linija. To su preferencija, koja se očituje u
nepogodnijem stadiju razvoja u vrijeme leta leptira, pa i nije prava otpornost,
nego je zapravo samo pseudootpornost (pseudorezistentnost). Na nekim je
biljkama znatno veća smrtnost nego na drugim, uzrokovana uz ostalo i kemijskim
sastavom biljaka u vrijeme pojave mladih gusjenica. One trebaju više bjelančevina
pa su biljke s povoljnijim omjerom bjelančevina prema ugljikohidratima u to
vrijeme osjetljivije na napad jer je smrtnost na njima manja. Ta oblik otpornosti
naziva se anabioza. Vrlo važan oblik otpornosti jest tolerantnost. Neki hibridi
podnose i dvije gusjenice po biljci bez znatnijeg sniženja prinosa, a stabljika im se
rijetko lomi. Drugi hibridi nemaju takva svojstva. Postoje i mehanički i drugi uzroci
pojave rezistentnosti. Treba naglasiti da gusti sklop pogoduje pojavi moljca, pa
su zbog toga jače napadnuti hibridi gušćeg sklopa. Upravo zbog takvih razlika
već su klasične metode selekcije omogućile stavljanje u promet hibrida vrlo
različitih stupnjeva otpornosti na kukuruznog moljca, no nije bilo potpuno
otpornih hibrida.

Si. 287. Obični hibrid (lijevo) i isti B. t. bibrid (desno) u pokusu u Italiji
- razlika u prirodu 30% (snimio M. Jukić)

296
 Pri selekciji novih hibrida većina selekcionara koristi umjetnu zarazu moljcem
te tako utvrđuju njihovu otpornost. Drugi selekcionari pouzdaju se u prirodnu
zarazu da utvrde razlike u otpornosti, što daje slabije rezultate. Neki proizvođači
sjemena označavaju otpornost na moljca na deklaraciji, a drugi to izbjegavaju.
Stoga bi veće uvažavanje ovog kriterija pri izboru hibrida prisililo sve proizvođače
sjemena da selekciji na tu otpornost i deklaraciji o njoj posvete veću pažnju, pa bi
se i tako štete od moljca mogle znatnije smanjiti.
Smatramo da bi se rigoroznim mehaničkim mjerama suzbijanja i forsiranjem
sjetve otpornijih hibrida mogle prepoloviti postojeće štete od kukuruznog moljca
bez uporabe drugih metoda suzbijanja.
Potpuno novo stanje u suzbijanju moljca i pojavu novih rješenja omogućio
je razvoj biotehnologije u posljednjem desetljeću. Genetičkim preinačavanjem
(inženjeringom) u neke je hibride ucijepljeno svojstvo proizvodnje endotoksina
bakterije Bacillus thuringiensis (soj kurstaki) koji se koristi u bioinsekticidima na
toj osnovi. Ovakvi su B. t. hibridi zapravo intoksicirani toksinom (već se
upotrebljava izraz "pesticidna biljka") pa se gusjenice kukuruznog moljca (a i
nekih drugih vrsta gusjenica) ubrzo prestaju njime hraniti i ugibaju. Takvi su hibridi,
stoga, skoro potpuno otporni na kukuruznog moljca. Pri tome treba imati na
umu da neke tehnike preinačavanja
osiguravaju prisutnost toksina u svim
biljnim organima (primjerice
YieldGard), a druge samo u zelenim
dijelovima i peludu (primjerice
NatureGard), pa je u potonjih
uspješnost protiv druge generacije
samo 50-75 %. Međutim, za uporabu
genetički preinačenog sjemena plaća se
posebna licenca, odnosno ono je
skuplje, pa će se isplatiti samo kad se
očekuje znatno veća šteta od povećanih
troškova za sjeme. Nadalje, smatra se
vrlo vjerojatnim da će se moljac ubrzo
prilagoditi na toksin B. t. k. pa se stoga
preporučuje najmanje 20 % površina
nekog područja zasijati osjetljivim
hibridima da bi se ta pojava
rezistentnosti usporila. Opseg uporabe
B. t. hibrida ovisit će i od raspoloživih
hibrida, jer između osrednjeg B. t.
hibrida i vrlo dobrog ne B. t. hibrida
prednost u našim uobičajenim uvjetima
treba dati ne B. t. hibridu. Drugim
riječima osrednji B. t. hibrid ipak je SI. 288. Presjek običnog hibrida (lijevo) i
istog B. t. bibrida u pokusu u Italiji
samo osrednji (u odnosu na prirod,
(snimio M. Jukić)

297
kakvoću, rok zrelosti itd.) hibrid. Uprkos svemu 1997. godine u SAD je već bilo
zasijano 4 milijuna hektara B. t. hibridima. Treba istaći da se u Europi uzgajanju
genetički preinačenih biljaka pristupa vrlo oprezno pa je do sredine 1998. godine
jedino Francuska dopustila sjetvu određenih B. t. hibrida kukuruza te u toj godini
zasijala manje od 2000 ha tim hibridima. Zbog svega iznijetog primjenu genetski
preinačenih hibrida smatramo samo jednom od novih mogućnosti smanjenja šteta
od kukuruznog moljca, a nikako ne konačnim rješenjem problema ovog štetnika.
Četvrtom metodom suzbijanja smatramo biološku metodu. Mnogi već i
primjenu B. t. hibrida smatraju biološkim načinom suzbijanja. No klasičnim
načinima biološkog suzbijanja smatra se aktivna primjena prirodnih neprijatelja.
Pri tome treba istaći da je upravo u Zagrebu Hergula 1929- g. prvi u svijetu proveo
biološko suzbijanje kukuruznog moljca uzročnicima bolesti. To je učinjeno
korištenjem bakterije Bacillus thuringiensisiprvi put korištena za suzbijanje nekog
štetnika u poljskom pokusu) i nekih daigih bakterija, a 1930. g. i s pomoću gljivice
Metarrhizium anisopliae. Taj je podatak ušao u svjetsku povijest biološkog
suzbijanja štetnika. Usprkos vrlo dobrih rezultata dugo se godina nisu uzročnici
bolesti kukuruznog moljca koristili u praksi. Tek posljednjih tridesetak godina u
svijetu se počinje, ali sporo, širiti primjena bioinsekticida na osnovi B. tburingiensis,
soj kurstaki (B. t. k.). Neki pripravci na toj osnovi imaju dozvolu za suzbijanje
moljca i u nas. Ti su pripravci isprva bili u granuliranom obliku jer se dugo smatralo
da ta formulacija omogućuje najbolji uspjeh. Međutim, neka istraživanja ukazuju
da je prikladnije da se u času izlaženja gusjenica iz jaja biljke prskaju preparatima
na osnovi B. t. k. Ta se mjera lakše primjenjuje i jeftinija je od primjene granulata.
Jednim tretiranjem (protiv prve generacije) bioinsekticidima na toj osnovi postiže
se najčešće oko 70-80 %-tni uspjeh. Najnovija istraživanja obavljana u Osijeku
(Ivezić) ukazuju na još višu djelotvornost tih insekticida. No ovog je časa primjena
B.t.k. u praksi moguća samo iz aviona ili traktora s visokim klirensom (kakvih u
nas nema).
Treba spomenuti da su nakon početnih istraživanja Hergule u Zagrebu 1929-
i 1930. g., tek u devedesetim godinama ovog stoljeća u svijetu nastavljena
istraživanja mogućnosti primjene gljivice Metarrhizium anisopliae za suzbijanje
kukuruznog moljca. U Francuskoj i nekim drugim zemljama koriste se i
bioinsekticidi na osnovi gljivice Beauveria bassiana za suzbijanje gusjenica
kukuruznog moljca.
Još je bolja perspektiva biološkog suzbijanja kukuruznog moljca primjenom
parazitskih osica roda Trichogramma, posebice vrste T. maidis. Osice su vrlo
male, duge samo 0,5 mm. To su paraziti jaja, ne samo kukuruznog moljca nego i
brojnih drugih leptira (npr. sovica). Ženka ostaje na jajnom leglu moljca dok
svoja jaja odloži u najmanje 90 % jaja moljca. Ličinka se razvija u jaju domaćina,
gdje se i kukulji, a jaje pocrni. Razvoj traje 9-12 dana pa osica može imati veliki (5-
8) broj generacija. U pomanjkanju domaćina osice u jesen ugibaju, pa ih se samo
malo održi u prirodi. Ako se u polje kukuruza u početku ovipozicije moljca ispusti
dovoljno osica (oko 100.000 na ha), visina parazitacije može doseći i 90 %. Ta se
metoda suzbijanja kompleksa štetnika široko koristila u bivšem SSSR-u, u Kini, a

298
manje i u SAD i u zemljama zapadne Europe. U Njefnačkoj trošak te primjene
iznosi oko 110-130 DEM po ha, što je nešto skuplje od primjene kemijskih
insekticida, ali nema negativnih posljedica takve primjene. Osice se distribuiraju
na kartončićima koji se vješaju o lišće ili u kapsulama koje se mogu razbacati po
kukuaizištu. Te kapsule imaju male otvore kroz koje osice mogu izaći. Jedna
kapsula obično sadrži 500 osica pa se na 1 ha razbaca 200 kapsula od jednom ili
u više navrata.
U nas je Institut za jadranske
kulture u Splitu opremljen za
proizvodnju većih količina tih osica.
Institut je nekoliko godina u pokusne
svrhe proizvodio više milijuna osica.
Većina je ispuštena u kontinentalnom
području u cilju istraživanja
djelotvornosti na kukuruznog moljca
(Maceljski, Danon). Osice su
dopremane avionom u jajima leptira
sitotroge, u kojima su uzgajane. Jaja su
nalijepljena na kartončiće, koji su
distribuirani, bilo ručno, npr. na svaku
desetu biljku, bilo iz zraka. Mi smo u SI. 289. Kapsule s osicom Trihogramom
tadašnjem Institutu za zaštitu bilja FPZ-
a za distribuciju uspješno koristili model aviona na daljinsko upravljanje (Danon).
Po hektaru je distribuirano od 40 do 100 tisuća, katkad i više osica, a u 2-3 navrata.
U našim pokusima prosječno je bila postignuta 70-80 %-tna parazitacija jaja
kukuruznog moljca.
Dobre izglede za primjenu parazitskih osica osigurava činjenica da se u usjevu
kukuruza folijarno uopće ne koriste kemijski insekticidi, pa nema opasnosti od
njihova uništenja. U svijetu su obavljani pokušaji introdukcije i ispuštanja i različitih
drugih prirodnih neprijatelja kukuaiznog moljca, no bez većeg uspjeha.
Kemijsko suzbijanje može se podijeliti na preventivne i kurativne mjere. U
preventivne mjere ubrojili bismo upotrebu sistemičnih insekticida pri sjetvi (na
sjeme, u obliku granula uz sjeme), koji intoksiciraju biljke, pa bi u vrijeme napada
gusjenica prve generacije trebali biti uzrok njihove povećane smrtnosti. Uprkos
nekih tvrdnji o pozitivnim iskustvima u tom načinu suzbijanja, koji nema većih
zamjerki s ekološke strane, insekticidi koji su do sada korišteni na taj način nisu
pokazali zadovoljavajuće djelovanje u vrijeme pojave gusjenica, koje se zbiva
najranije 60 dana, a obično oko 75 dana nakon sjetve. Ipak treba istaći da neki
najnoviji sistemični insekticidi (neonikotinoidi, fipronil i dr.), primjena kojih se u
ovu svrhu tek istražuje, pružaju nove bolje izglede ovoj prevejTtivnpj metodi.
Kurativno suzbijanje sastoji se u primjeni granuliranih insekticida ili formulacija
za prskanje u času kad se utvrdi početak izlaska gusjenica iz velikog broja
odloženih jaja. Za primjenu granuliranih insekticida nije potrebno precizno
određivanje roka primjene, jedino se ne smije zakasniti. Granulirani insekticidi

299
koriste se iz aviona ili s pomoću traktora s visokim klirensom oskrbljenog s
depozitorima granula. Takvih traktora u nas gotovo i nema pa zasad preostaje
samo primjena iz zraka. Granule padaju na lišće, po kojem, jer ima oblik žlijeba,
dolaze u pazušac listova. Tu su djelotvorne dugo, a budući da se veći dio gusjenica
tim putem ubušuje u stabljiku, mogu one za 70-90 % smanjiti zarazu. Iako je za taj
način primjene u Hrvatskoj ranije bilo registriranih pripravaka, početkom 1998.
godine nema niti jedan granulirani pripravak dopuštenje za taj način primjene.
Formulacije za prskanje treba koristiti u točno određenom roku, kad počne
izlazak gusjenica iz jaja. Svrha njihove primjene jest da unište gusjenice, ali i
prisutne leptire. Pri preranoj primjeni može insekticid izgubiti djelovanje prije
nego što doleti većina leptira. Od insekticida dozvolu u Hrvatskoj imaju pripravci
na osnovi deltametrina i bifentrina, a u Francuskoj i daigim zemljama koriste se i
klorpirifosetil, foksim, cipermetrin, ciflutrin, lambdacihalotrin itd. U tim zemljama
dopuštenje za suzbijanje kukuruznog moljca imaju i neki regulatori razvoja kukaca
na osnovi lufenurona i diflubenzurona.
Treba istaći da kemijska primjena insekticida, pogotovu prskanjem, ima
mnogo negativnih posljedica jer se tretira jedna jako proširena kultura. Primjena
insekticida u kukuruzu može znatno poremetiti postojeću ravnotežu na tretiranoj
površini i oko nje. Korištenje neselektivnih insekticida prskanjem izazvat će
uništenje brojnih prirodnih neprijatelja štetnika, ne samo kukuruznog moljca, nego
i lisnih uši i drugih štetnika, kako kukuruza tako i drugih kultura. Avioprimjena
insekticida povećava opasnost od zanošenja (drifta) sredstva na susjedne usjeve,
pa i od nedopuštenih ostataka na tim usjevima. Povećana je opasnost i od trovanja
ljudi, domaćih životinja, divljači, riba i pčela. Radi toga preduvjet za uvođenje
folijarnog suzbijanja kukuruznog moljca jest postojanje takve prognozne službe
koja će jasno ukazati gdje se primjena, usprkos tim negativnim popratnim
pojavama, ipak isplati. Ta će služba određivati i optimalni rok primjene insekticida.
Također će trebati proširiti izbor dozvoljenih insekticida za tu svrhu u Hrvatskoj
te koristiti najselektivnije insekticide.
Očigledno je da kemijska metoda suzbijanja kukuruznog moljca zasad ne
daje takvu razinu zaštite kakva se postiže u suzbijanju velike većine drugih štetnika.
Učinkovitost jedne primjene insekticida iznosi prosječno oko 80 %, a brojne su
negativne popratne pojave. Stoga se ponajviše preporučaju nekemijske mjere
zaštite, a daljnja istraživanja trebaju omogućiti primjenu kemijskih insekticida s
većom učinkovitošću i manjim negativnim popratnim pojavama. I tako, iako je
kukuruzni moljac najveći štetnik naše poljoprivrede, ipak je jedan od rijetkih
štetnika suzbijanje kojega znanost još nije uspjela riješiti na potpuno
zadovoljavajući način.
Treba istaći da se kemijsko suzbijanje već i sada isplati na sjemenskim usjevima
i na kukuruzu šećercu zbog njihove veće vrijednosti.
Suncokretov moljac (Homeosoma nebulella Hb.)
Nekad je bio najvažniji štetnik suncokreta, sad je neznatne važnosti, zbog
uzgoja tzv. pancirnih sorti suncokreta. Naime, da bi se spriječila šteta od tog

300
štetnika, uspjelo se selekcionirati kultivare suncokreta kojemu su sjemenke
obavijene tvrdim slojem karbonata kojeg gusjenice ne mogu pregristi. Na tim
kultivarima gusjenice mogu biti prisutne i hraniti se samo nebitnim dijelovima
cvijeta. Osim na suncokretu, štetnik se održava i na divljim glavočikama, npr. na
Carduus i Cirsium vrstama.
Leptirić je sive boje, raspon mu je krila 20-25 mm. Gusjenica je svijetloružičasta,
naraste do 15 mm. Leptiri lete u sumrak i noću. Odlažu jaja na cvjetove. Gusjenice
se hrane dijelovima cvijeta koje omotaju pređom. Druga i treća generacija oštećuje
sjeme i time je, do uzgajanja pancirnih kultivara, štetnik nanosio glavne štete.
Treba pripaziti da se u novim selekcijama ne proizvedu kultivari osjetljivi na
ovog štetnika jer bi tada opet mogao postati glavnim štetnikom suncokreta.

Mećavka - metlica (Loxostega sticticalis L.)

Tipičan je periodični štetnik. Nakon niza godina, u kojima se uopće ne zapaža,
dolazi godina vrlo jakog napada. Takve godine jakog napada na području bivše
Jugoslavije bile su 1901., 1914., 1921., 1929., 1930. i 1975. g. Do masovnih pojava,
osim zbog povoljnih klimatskih uvjeta, može doći i dolijetanjem velikog broja
leptira iz Ukrajine. U nas je jača pojava u istočnim područjima.
Leptir je sivosmede boje, raspon krila je 20-25 mm. Gusjenice su zelenosive
boje. Narastu do 25 mm. Prezime odrasle gusjenice u tlu. Odmah se u proljeće
kukulje. Kad srednje dnevne temperature prijeđu 15-17 °C, pojavljuju se leptiri.
Suma efektivnih temperatura viših od 10 °C potrebna za njihovu pojavu iznosi 80
°C. To u nas bude najčešće početkom svibnja. Leptiri uz pomć vjetra mogu
preletjeti stotine kilometara. Ženke odlažu 400-
600 jaja u manjim skupinama na razne kulture i
korove, vrlo često na lucerišta. Nakon 4-6 dana
izlaze gusjenice. Njihov razvoj traje 2-3 tjedna.
Gusjenice te generacije štete u drugoj polovici
svibnja i prvoj polovici lipnja. Zatim se kukulje
i daju leptire prve generacije (leptiri prethodne
generacije pripadaju trećoj prošlogodišnjoj
generaciji jer se generacije broje od jajeta do
imaga). Leptiri prve generacije lete krajem lipnja
i početkom srpnja. Ženke odlažu jaja te se razvoj,
samo nešto ubrzaniji, ponavlja. Gusjenice ove,
zapravo daige generacije, nanose Štete u srpnju. si. 290. Gusjenice mećavke na
Njihovi leptiri lete u drugoj polovici kolovoza ili plodu jabuke
u aijnu. Oni daju jaja i gusjenice treće generacije,
koje prezime. Štete od gusjenica te generacije nastaju u rujnu. Leptire privlači
svijetlo, oko kojeg se roje, pa se mogu registrirati i lovnim svjetiljkama.
Pojava u 1975. g. bila je veliko iznenađenje, tim više jer je slijedila 45 godina
nakon posljednje jače pojave, pa stručnjaci s ovim štetnikom nisu bili upoznati.
Nije bilo istraženo djelovanje raspoloživih insekticida na ovog štetnika pa su
preporuke za primjenu insekticida davane tek nakon hitno provedenih

301
laboratorijskih pokusa. Te su godine glavne štete nanosile gusjenice druge
generacije u srpnju. Štetnik je izrazito polifagan te se hrani brojnim vrstama bilja.
Kad sve požderu, gusjenice masovno traže hranu i iza sebe ostavljaju opustoštena
polja, kao nakon požara. Od tuda i naziv mećavka (metlica). Osim ratarskih i
povrćarskih usjeva, te korova, u 1975. g. zabilježena je ishrana i na lišću i plodovima
voćaka i raznog drveća. Ipak se kao žarišta, odakle kreće napad, mogu smatrati
lucerišta i zakorovljene površine.
Na brojnost jako utječu vremenske prilike. Pogoduje 20-40 mm oborina i što
više temperature (optimum 25 °C) u vrijeme rojenja. Pragom odluke smatra se 3-
5 gusjenica po biljci s krupnijim lišćem (npr. suncokret) odnosno 20 gusjenica na
m2, ili 1-2 gusjenice po biljci sa sitnijim lišćem (npr. lucerna). Treba spomenuti da
je 1975. g. nalaženo do 700 gusjenica po m2 (u Vojvodini). U važnije prirodne
neprijatelje ove vrste ubrajaju se ptice.
Smanjenje brojnosti korova nepovoljno utječe na pojavu metlice. Česta košnja
lucerišta i ostalih krmnih kultura smanjuje brojnost gusjenica, pogotovu ako se
kosi u vrijeme razvoja prvih stadija štetnika (koji teže pronalaze nove hraniteljice).
Zimsko duboko oranje uništava dio kokona u kojima prezimljuju gusjenice.
Biološki insekticidi na bazi B. thuringiensis kurstaki uzrokuju polagano ugibanje
gusjenica, te one ubrzo nakon tretiranja prestaju činiti štete. Stoga se ti
bioinsekticidi prvenstveno preporučuju. Od kemijskih insekticida djelotvorni su
triklorfon, foksim, klorpirifosetil, a vjerojatno i neki noviji insekticidi (npr.
piretroidi) koji 1975. g. još nisu bili u primjeni niti u istraživanju.
Ogrozdov plamenac (Zophodia grossulariella Hb. /convolutella/) leptir je
sivkaste boje, raspon mu je krila 30 mm. Leti već u vrijeme razvoja pupova, a
odlaže jaja na cvjetove, listove i plodove ogrozda i ribizla. Gusjenice izgrizaju
plodove te sjemenke u plodovima. Štetnik ima jednu generaciju godišnje. Suzbija
se insekticidima na bazi malationa, diazinona, fentiona, triklorfona, piretroidima
i drugim sredstvima.
Sojin moljac (Etiella zinckenella T.).
Nije čest štetnik u nas. Utvrđene su štete na području Varaždina. Gusjenica
je zelenkaste boje, naraste do 22 mm. Izgriza zrnje u mahuni soje, na kojoj se
često vidi ulazni odnosno izlazni otvor. Osim soje može oštetiti i grahoricu, grah,
lupinu, leću i druge mahunarke. Blizina bagrema pojačava zarazu.
Jasminov moljac (Palpita unionalisHh.), uz jasmin, napada i maslinu. Gusjenica
izgrize vršni pup i mlado lišće pri vrhu izboja. Time pravi najveće štete u
rasadnicima i na mladom prirastu opožarenih maslinika čime ugrožava njihovu
obnovu. Može izgristi i mesnati dio plodova. U nas ima 3-4 generacije. Suzbija se
B. t. k. pripravama na mladom porastu čim se uoče štete, a učinkoviti su i drugi
insekticidi.
Repičin moljac (Hvergestis extimalis Scop.) zapreda komuške uljane repice i
drugih krstašica, u njima pravi rupice te izgriza sjemenke.

302
Voskov moljac (Galeria mellonella L.) leptirić je sivosmede boje, raspon mu je
krila 20 - 30 mm. Gusjenice imaju golo tijelo svjetle boje. Hrane se pčelinjim voskom
te su važan štetnik u pčelinjacima, tim više što mogu prenositi i uzročnike bolesti
pčela. Gusjenice vole starije saće. Češće su u slabije naseljenim košnicama, koje
mogu i uništiti. U dobro održavanim i naseljenim košnicama moljca nema. Voskov
moljac aktivan je pri temperaturi višoj od 9 °C. Zaraza se sprečava održavanjem
čistoće u košnicama, posebice uklanjanjem otpadaka s podnice i neupotrebljivog
saća. Najviše oštećuje saće izvan košnica. Rezervne satine valja čuvati u suhim i
hladnim prostorijama u sanducima ili ormarima koji se dobro zatvaraju. Manja
zaraza izvan pčelinjaka može se suzbiti sumpornim dioksidom koji uništava leptire
i gusjenice, ali ne djeluje na jaja. Stoga treba tretiranje ponoviti nakon 15 dana.
Gusjenice voskova moljca ribiči mnogo koriste kao mamac. U Italiji postoje
prave biotvornice koje proizvode desetine tona tih gusjenica i šalju ih ribičima i u
Hrvatsku (naziv Adriatica i dr.).

ZYGAENIDAE

Lozin pupar ( Theresimima ampelophaga Bavi.) štetnik je prisutan u raznim našim

vinogorjima, no dosad su zabilježene manje štete samo u okolici Zagreba. Leptir
ima raspon krila 20-24 mm, a tamne su gotovo crne boje. Gusjenica naraste do 18
mm, žućkaste je boje, sa smeđim prugama i crnim bradavicama. Obrasla je dugim
sivim dlakama, između kojih ima i toksfora. Prezimi gusjenica na čokotima.
Najveće štete pravi na početku proljeća izgrizanjem pupova, a kasnije izgriza
lišće. Ima jednu, a prema nekim autorima dvije generacije godišnje. Suzbija se
kasnim zimskim prskanjem uljanim organofosfornim insekticidima te u proljeće
čim započne napad gusjenica na pupove insekticidima na bazi endosulfana,
klorpirifosmetila, diazinona, fentiona, metilpirimifosa i piretroidima.

MACROFRENATAE (MACROLEPIDOPTERA)

PRELCI - LASIOCAMPIDAE

Kukavičji suznik (Malacosoma neustria L.)

Zajedno s gubarom, zlatokrajem i glogovim bijelcem ubraja se u štetnike
golobrsta. Najčešće se hrani lišćem šljive, ali napada i druge koštičave voćke i
jabuku. Može napasti i ukrasno drveće. Leptir je žućkastosmede boje, raspon
mu je krila 4 cm. Gusjenica je sivoplave boje, s uzdužnim svijetlim i crvenkastim
prugama. Ima vrlo sitne dlačice, a naraste do 5 cm.
Prezime jaja u jajnom leglu položenom oko tanje grančice spiralno u više
redova poput prstena. Obično se u jajnom leglu nalazi 100-300 jaja. Gusjenice se
javljaju kasnije od gusjenica glogova bijelca, u svibnju i lipnju. Hrane se lišćem

303
 voćaka. Zadržavaju se u skupini, često
na rašljama debljih grana gdje se
presvlače pokrivene tankom predjom.
Zatim se razilaze radi ishrane. Od kraja
lipnja i u srpnju lete leptiri. Oni nakon
kopulacije odlažu jaja na grančice.
Gusjenice često napadaju njihovi
prirodni neprijatelji, najčešće parazitske
osice, no posebice su podložni napadu
raznih uzročnika bolesti. Radi
SI. 291. Gusjenice suznika (gore) i
smanjenja zaraze mogu se rezati i spaliti
zlatokraja (snimio M. Maceljski) grančice s jajnim leglom. Smanjenju
zaraze pridonosi i zimsko prskanje
voćaka uljanim organofosfomim sredstvima. Izravno suzbijanje obavlja se na
početku jačeg napada, dok su gusjenice još manje od 1,5 cm, insekticidima na
osnovi klorpirifosetila, triklorfona, piretroidima, a učinkoviti su i neki regulatori
razvoja kukaca.

Trešnjin prelac (Eriogaster lanestrisL.) napada osim trešnje, još i šljivu, kajsiju,
breskvu, rjeđe druge vrste voćaka. Pripada u manje važne štetnike. Leptir ima
crvenkastosmeda krila. Gusjenice su tamnosmede, s dva reda crvenožutih
bradavica na hrptu i bijelim točkama između njih. Naraste do 5 cm. Prezimi kao
kukuljica u tlu. Leptiri se javljaju krajem ožujka i u travnju. Odlažu jaja oko tanjih
grana, pokrivajući ih tamnim baršunastim dlačicama sa zatka. Gusjenice izgrizaju
lišće, živeći unutar zapretka kojeg ispredu najčešće unutar rašlji ili između dvije
grane. Nakon izvjesnog vremena razilaze se iz zapretka, hraneći se slobodno.
Ima jednu generaciju godišnje. Suzbija se uništavanjem gusjenica skidanjem i
spaljivanjem zapredaka i tretiranjem insekticidima navedenim kod kukavičjeg
suznika u času početka napada.

Bor, ariš, čempres i druge četinjače napada

SI. 292. Leptir bakrena prelca -
mimikrija (snimio M. Maceljski)
b o r o v prelac (.Dendrolimus pini L.).
Gusjenica borovog prelca može izazvati
golobrst iglica. Manje štete prave male
gusjenice u jesen, a velike štete nastaju u
proljeće nakon prezimljenja. Lišćem hrasta,
breze i nekih drugih lišćara hrane se gusjenice
hrastova prelca (Lasiocampa quercusl.), a
lišćem topole, vrbe, hrasta, pa i šljive hrane
se, gusjenice bakrena prelca (Gastropacha
quercifoliaL.). Leptiri bakrena prelca liče listu
hrasta (mimikrija).

304
SVILCI - BOMBYCIDAE

Dudov svilac (Bombyx moriL.)

Dudov svilac može se smatrati domaćom životinjom jer se vrsta ne može
održati u prirodi, nego samo uz pomoć čovjeka. Naime, tisućljetnim uzgajanjem
ove vrste leptiri su izgubili sposobnost dobrog leta, a i gusjenice se ne bi mogle
održati u prirodi.
Vrijednost prede koju izlučuju poznata je u Kini već od 2.600 godina prije
Krista. Odavanje tajne proizvodnje svile bilo je kažnjavano smrću. Stoga su tek
552. godine dva grčka kaludera uspjela do Bizanta prenijeti jaja svilca skrivena u
šupljim bambusobim štapovima. Od tada počinje uzgajanje svilca i u Europi. U
Hrvatskoj je uzgajanje svilca bilo jako
prošireno od kraja 18. stoljeća pa sve
do Drugog svjetskog rata, posebice u
Podravini i Banovini. Pojava sintetskih
vlakna potisnula je tu proizvodnju
svuda u Europi, pa i u nas. Sada se u
vrlo malim količinama obnavlja
uzgajanje svilca u Konavlju. Iz jaja koja
se nabavljaju od specijaliziranih
proizvođača razviju se gusjenice koje
treba stalno hraniti lišćem duda.
Porastom gusjenice postaju sve
proždrljivije pa im je svakog dana
potrebna velika količina lišća.
Gusjenice koje se razviju iz pošiljke jaja
teške 28 grama trebaju za svoj razvoj
1.200-1.500 kg lišća. U blizini dudova s
kojih se uzima lišće ne smiju se
primjenjivati insekticidi, na koje su
gusjenice jako osjetljive. Vrlo su
osjetljive i na uzročnike bolesti svih
skupina: gljivice, bakterije, viruse i
protozoa. Stoga su propisane stroge
higijenske mjere pri uzgajanju svilca.
SI. 293- Leptir dudova svilca izlazi iz
Svilac je veliki bijeli leptir, raspon kokona i leptir na jajima (prema National
mu je krila prosječno 50 mm. Gusjenica Geogr.)
je smeđa, naraste do 70 mm. Za vrijeme
razvoja može povećati svoju težinu za do 10.000 puta. Razvoj traje 3-4 tjedna.
Kukulji se u kokonu načinjenom iz do 2.000 metara niti, iz kojih se pravi
svila.
Osim navedene vrste u proizvodnji svile koriste se i neke druge, primjerice u
Japanu Antherea yamamai G. M., koja se hrani hrastovim lišćem.

305
NOĆNA PAUNČAD - SATURNIDAE

Vrlo su veliki leptiri, raspon im je krila do 15 cm.

Veliko noćno parniče (Saturnia pyri Schiff.) leti u sumrak i noću, pa se
povremeno vidi kako leti uz izvore svjetlosti. Češći je u Dalmaciji. Na
tamnosmedim krilima, raspona 12-15 cm, ima po jednu okruglu pjegu poput oka.
Gusjenica je zelenoplave boje, duga do 10 cm. Izgriza najradije lišće kruške.
Malo noćno paunče (Saturnia pavonia L.) znatno je manji leptir od velikog
noćnog paučeta, no slično izgleda. Zelene je boje, s crnim pjegama. Gusjenica
naraste do 8 cm. Hrani se lišćem jagoda, malina i raznih lišćara. Javlja se rijetko.
U pojedinim godinama u Osijeku je zapaženo rojenje velikog broja leptira afričke
vrste Agrema mimosae uz izvore svjetla (Sanseović). To su veliki leptiri, žutih
krila, s karakterističnim paunovim krugovima. Gusjenica se kukulji u velikoj
svilenkastoj čahuri pa se može koristiti za dobivanje svile.

IJILJCI - SPHINGIDAE
Veliki su leptiri, uskih prednjih krila
znatno većih od stražnjih. Odlično i brzo
lete. Lebde na mjestu iznad cvjetova te
sišu nektar iz njih. Gusjenice su debele,
živih boja, s mesnatim šiljkom ili rogom
na zatku.
Si. 294. Gusjenica ljiljka Celerio Mrtvačka glava (Acherontia atropos L).
euphorbiae (snimio M. Maceljski)
Jedna je od najvećih vrsta leptira u
nas. Raspon joj je krila oko 13 cm. Razmještaj dlačica na hrptnoj strani prsišta daje
obrise mrtvačke glave. Gusjenica naraste do 12 cm. Šarenih je boja. Hrani se lišćem
krumpira, rjeđe duhana i konoplje. Ne pravi značajnije štete.
Kalinin ljiljak (Sphinx ligustri L.).
Gusjenica oštećuje kalinu, a može oštetiti i maslinu i druge biljke.
Oleandrov ljiljak (Daphnis neriiL.) zeleni je leptir, s brojnim šarama. Gusjenica
je zelena, s žutom bočnom prugom. Naraste do 10 cm. Na glavi ima pjege za
zastrašivanje neprijatelja. Hrani se lišćem oleandra.
Lozin ljiljak (Hyles livornica/Deilephila lineata/E.) zelenkastosmedi je leptir,
s velikim šarama na krilima. Raspon mu je krila 8 cm. Gusjenica je šarena, golog
tijela, naraste do 9 cm. Na zatku ima mesnati rog. Hrani se lišćem, cvijetom pa i
bobicama vinove loze. U nas je prisutna u najjužnijim krajevima.
Deilephila /Pergesa/ elpenor l. Gusjenice te vrste također oštećuju vinovu lozu.
Javlja se pojedinačno.

306
SI. 295. Leptir i kukuljica oleandrova ljiljka SI. 296. Gusjenica oleandrova ljiljka
(snimio M. Maceljski) (snimio M. Maceljski)

Hrvatska golupka (Hemaris/Macroglossum/ croatica Esper.) opisana je još 1779-

g. kao član hrvatske entomofaune, pa je uzeta kao simbol Hrvatskog entomološkog
društva.

JEDARCA - PAPILONIDAE

Vrlo su lijepi leptiri, lepršaju ili lebde zrakom. U njih se ubrajaju lastin rep
(Papilio machaon L.) i jedarce (Iphiclides/Papilio/podalirius L.). Dosta su rijetki.
Gusjenice se hrane štitarkama i drugim biljkama, ali u nas su malobrojne i stoga
nisu štetne. Ubrajaju se u zakonom zaštićene vrste.

BIJELCI - PIERIDAE

Glogov bijelac (Aporia crataegi L.)

Ubraja se u štetnike golobrsta, a njegove gusjenice u masovnoj pojavi mogu
do gola obrstiti pojedine voćke pa i cijele voćnjake. U nas je vrlo česta štetna
vrsta, naročito šljivama, ali i drugim vrstama voćaka, a česta je i na glogu. Leptir
je bijelih krila, s izrazitom crnom nervaturom. Raspon mu je krila 6-7 cm. Gusjenica
je isprva smeđe boje i gotovo gola, a kasnije sivkastosmeda, s dvije uzdužne pruge
na hrptu, obrasla dlačicama. Naraste do 4 cm.

307
 SI. 297. Zapreci glogova bijelca i zlatokraja.

Prezime gusjenice u grupi od 10-20 primjeraka, u suhom listu privezanom

pređom na granu voćke. U vrijeme bubrenja pupova gusjenice izlaze iz tog
zapretka i izgrizaju pupove, a kasnije mlado lišće. Prvo vrijeme žive u skupinama,
a potom se počinju razilaziti, nastavljajući izgrizati lišće. Krajem travnja ili
početkom svibnja završavaju razvoj te se kukulje na voćki. Kukuljica je sivobijele
boje, s crnim točkama i šarama. Pričvršćena je jednim ispredenim koncem na
voćku. Krajem svibnja, obično u lipnju javljaju se leptiri. Oni često lete zajednički,
a pogotovo se mogu u skupinama naći uz lokve vode. Ženke odlažu jaja u skupinu
na donju stranu lišća. Jedna ženka odloži stotinjak jaja. Gusjenice izlaze iz jaja
još tijekom ljeta, skeletiraju list na koji je jajno leglo odloženo, a i neke susjedne
listove, no ubrzo zapredaju list u kojem prezime. Gusjenice su često parazitirane
od brojnih parazitskih osica i drugih nametnika.
Suzbijanje glogova bijelca vrlo se učinkovito provodi skidanjem i spaljivanjem
zapredenog lišća tijekom zime, kad je ono dobro vidljivo na voćkama. Izvjesno
djelovanje ima i zimsko
prskanje voćaka.
Kemijsko suzbijanje
provodi se čim počne jači
napad štetnika, a često je
potrebno insekticide
koristiti već u vrijeme
bubrenja i otvaranja
pupova. Od insekticida
koriste se insekticidi na
osnovi klorpirifosetila,
lindana, triklorfona,
nadalje piretroidi, a u
•• ••• obzir dolaze i regulatori
•

SI. 298. Nezaštićeni dio voćnjaka obrsten od gusjenica razvoja kukaca.

glogova bijelca (snimio M. Maceljski)

308
Veliki kupusar (kupusni bijelac) (Pieris brassicae L.J mali kupusar (Pieris
rapae 1.)
Leptiri su kupusara bijeli, s tamnim uglovima i pjegama na prednjem paru
krila. Raspon je krila velikog kupusara 60 mm, a raspon krila malog kupusara 45
mm. Gusjenice velikog kupusara žućkastozelene su boje, s crnim pjegama i rijetkim
dlakama, vrlo šarena izgleda. Narastu do 50 mm. Gusjenice malog kupusara
zelenkaste su, sa žućkastom prugom. Narastu do 30 mm.
Štetnici se javljaju povremeno u
većem broju, a masovnih pojava, koje
su nekad uništavale kupusnjače na
velikim površinama, nema već dugi niz
godina. Budući da leptiri odlažu jaja u
gomilicama, na pojedinim biljkama 20-
30 gusjenica napravi veće štete, a
susjedne biljke često nisu napadnute.
Za jakog napada ostaju samo peteljke i
glavne žile lišća. Napadaju sve vrste
kupusnjača i brojne korovske krstašice.
Prezime u obliku kukuljice na
drveću, na ogradama i sličnim mjestima.
Leptiri lete potkraj travnja i početkom
svibnja. Ženka velikog kupusara
odlaže jaja u gomilice po 20-40 jaja na si. 299. Gusjenice velikog kupusara
naličje lišća onih biljaka kojima se
gusjenice hrane. Jedna ženka odloži 300-600 jaja. Razvoj jaja traje desetak dana.
Gusjenice se razvijaju držeći se zajedno 3-4 tjedna. Ženka malog kupusara odlaže
jaja pojedinačno, pa se i gusjenice razvijaju pojedinačno. Gusjenice obe vrste
izgrizaju lišće, praveći u njemu velike rupe. Pri jakom napadu ostaju samo lisne
žile. Kukulje se na domaćinu. Leptiri iduće generacije lete potkraj lipnja i u srpnju,
i potom se razvoj ponavlja. Kupusari imaju 2-3 generacije godišnje.
Leptiri se često roje zajednički, u velikom broju, te s pomoću vjetra mogu
preletjeti velike udaljenosti. Toplo i sunčano vrijeme pogoduje pojavi tih štetnika.
Mnogo prirodnih neprijatelja, naročito parazitskih osica, napada gusjenice i jaja
kupusara.
Na opasnost od gusjenica kupusara ukazuje opažanje jata bijelih leptira
kupusara (koje ne treba zamijeniti s bijelim leptirima glogova bijelca, koji imaju
jasno izraženu tamnu nervatuai na krilima). Obično 10-14 dana nakon masovnog
leta počinje napad gusjenica.
Budući da često veći broj gusjenica napada samo pojedinačne biljke, na malim
se površinama gusjenice mogu ručno skupiti i uništavati. Na većim površinama ili
za jačeg napada treba upotrijebiti insekticide ako se skupine gusjenica prosječno
nalaze na više od 10 % biljaka. Suzbijati ih treba dok su gusjenice još malene, a
svakako prije nego što se ubuše u glave kupusa.

309
 Od insekticida se posebno preporučuju biološki, na osnovi bakterije Bacillus
tburingiensis soj kurstaki. Od kemijskih insekticida djelotvorni su insekticidi
koji sadrže klorpirifosmetil, diazinon, pa piretroidi i drugi. Preporučuje se dodatak
okvašivača. Biološko suzbijanje je moguće ispuštanjem osica trihograma. Te osice
parazitiraju jaja kupusara i drugih štetnika leptira na kupusu. Parazitirana jaja
pocrne.

PLAVCI - LYCAENIDAE

Srednje veliki leptiri, živahno obojenih krila. Gusjenice se najčešće hrane

travama, no štete su neznatne. Neke su vrste gusjenica zoofagne te se hrane
mravima i drugim kukcima.

ŠARENJACI - NYMPHALIDAE

Gusjenice te porodice imaju na tijelu čvrste razgranate čekinje, po čemu se

razlikuju od ostalih porodica leptira.
Stričkov šarenjak (Vanessa /Pyrameis / cardui L.)
Leptir je rdasto crvene boje, s mnogo crnih i svijetlih šara. Raspon mu je krila
oko 5,5 cm. Gusjenice su najčešće sivosmede boje, s tamnijom prugom na hrptu,
no boja može jako varirati.
Vrsta se ubraja u migrante koji dolijeću iz drugih područja. Periodični je
štetnik, a gusjenica mu najradije napada leguminoze. U nas su bile registrirane
štete na lupini i soji. Hrani se, međutim, i biljkama iz drugih porodica, pa tako i
suncokretom i duhanom, a posebno rado i korovima, naročito čičkom (Carduus)
i drugim vrstama iz porodice Compositae. Zapaženo je da povremeno, nakon što
obrste korove, prelaze na kulturne biljke.
Mlade gusjenice izgrizaju zelene dijelove lista, ostavljajući epidermu
neoštećenu, no odrasle gusjenice potpuno izgrizaju zelene dijelove, povezujući
ih pređom.
Biologija u nas nije dovoljno proučena. Leptiri masovnije lete u proljeće.
Ženke odlože prosječno 500 jaja na biljke. Razvoj gusjenica traje 2-3 tjedna.
Najčešći je napad u lipnju. Kukulje se na biljkama, a kukuljica visi povezana nitima.
Kukuljica je sjajna, zlatnožute boje, duga oko 2 cm. Budući da ima 2-3 generacije,
napad gusjenica može nastupiti i kasnije, tijekom vegetacije. No zapaženo je i
odlijetanje leptira prve generacije prema sjeveru. Vjerojatno je shema migracije
slična shemi opisanoj kod vrsta sovica-migranata.
S obzirom da gusjenice najčešće napadaju biljke dosta uznapredovala razvoja,
pragom odluke za suzbijanje smatra se najmanje 2 gusjenice po biljci. Budući da
se štetnik često javlja samo u žarištima, moguće je i lokalno tretiranje. Preporučuje
se primjena insekticida navedenih za folijarno suzbijanje sovica pozemljuša.

310
Riđa velika (Nymphalis /Vanessa/polychloros L.)
Povremeno se javlja u našim voćnjacima, naročito na trešnji, ali i na drugim
vrstama. Leptir ima hrdastosmeda krila raspona 5-6 cm. Gusjenica je sivosmeda,
s hrdastom prugom na hrptu. Naraste do 5 cm. Prezime odrasli oblici. Ženke u
proljeće ležu jaja na lišću. Gusjenice tijekom svibnja i početkom lipnja žive
zajedničkim životom, hraneći se lišćem kojeg zapredaju u rijetki zapredak. Na
listu izgrizaju plojku te ostane samo peteljka i najdeblja nervatura. Mogu prouzročiti
golobrst.
Suzbijanje se provodi skidanjem i uništavanjem zapredaka te primjenom
insekticida navedenih kod glogova bijelca.

Riđa mala (Aglais /Vanessa/ urticae L.) slična je velikoj. Gusjenice se hrane
koprivom, a nađene su i na grahu.
Riđa šumska (Nymphalis /Vanessa/ antiopa L.). Gusjenice oštećuju topole,
vrbe i drugo drveće.
Danje paunče (Inachis /Vanessa/ ioL.) ima
tamnosmeda krila, s po jednom okruglom
ljubičastomodrom pjegom. Gusjenica šteti
hmelju, a hrani se i korovima.

Admiral (Vanessa atalanta L.) jedan je od

naših najljepših leptira. Krila su mu tamnija
od krila rida. Nije poznata štetnost gusjenica.
U šarenjake se ubrajaju i najveći i najljepši
leptiri roda Morpha, kojih nema u Europi, ali
su meta skupljača pa im prijeti istrebljenje
SI. 300. Leptir admiral(snimio M.

GRBICE - GEOMETRIDAE

Gusjenice vrsta ove porodice gola su tijela, a pored tri para prsnih nogu imaju
obično još samo dva para trbušnih nogu, smještenih na devetom i dvanaestom
segmentu. Zbog toga se hodajući grbe, po čemu su dobile i naziv. Veći broj vrsta
oštećuje voćke i ukrasno drveće. Osim opisanih vrsta u našim su voćnjacima češće
vrste Rhinoprora rectangulata L. i Chlorocysta truncata L. (Ciglar).

Mali mrazovac (Operophtera / Cheimatobia/ brumata L.)

Česti je štetnik trešnje, jabuke, kruške i drugih vrsta voćaka, nadalje lipe,
breze i drugog ukrasnog drveća. Češće se javlja u rastresitom tipu voćnjaka,
posebice blizu šuma, nego u njegovanim nasadima. Periodični je štetnik. Odlikuje
se izraženim spolnim dimorfizmom. Ženke su zdepasta tijela, dugog 8-10 mm, s
zakržljalim krilima dugim samo nekoliko milimetara. Stoga ne mogu letjeti.
Naprotiv, mužjaci su vitka tijela, velikih krila i dobro lete. Boja im je krila smeđa,

311
raspon krila oko 25 mm. Gusjenica je zelenkastožute boje, s tamnom prugom na
hrptu i svijetlim bočnim prugama. Naraste do 25 mm. Prezime jaja na voćkama u
skupinama od 5 do 50 jaja. U proljeće izlaze iz jaja gusjenice. One izgrizaju pupove
i mlado lišće, koje opredaju nitima. Kasnije napadaju lišće voćaka, a u trešnje
oštećuju i plodiće. Na lišću prave velike rupe nepravilna oblika, a mogu prouzročiti
i golobrst. Plodićima trešnje izgrizaju meso sve do koštice. Gusjenice završavaju
razvoj krajem svibnja. Po nitima se spuštaju na tlo, gdje se kukulje. Stadij kukuljice
traje 3-4 mjeseca. Nastupom prvih mrazeva kasno u jesen javljaju se leptiri, a
nalaze se na voćkama sve do prosinca.
Ženke hodaju po stablu i krošnji, a
mužjaci lete i traže ženke radi
kopulacije. Suzbijanje malog mrazovca
u manjim objektima moguće je
stavljanjem ljepljivih pojaseva oko debla.
Ti se pojasevi sastoje od papira ili
plastike premazane lijepkom, a stavljaju
se u listopadu. Budući da se ženka
preobrazila u tlu, ne može letjeti i do
krošnje može doći samo hodanjem
preko debla, to se oko debla i stavljaju
ti pojasevi. Lijepak na pojasu treba ostati
ljepljiv barem 2-3 mjeseca, inače se treba
obnavljati. Obradom tla tijekom ljeta oko
IMBBBI^^^MHBHBi^^MBI^H stabla mogu se uništiti kukuljice u ULI ili
SI. 301. Lišće trešnje izgrizeno od mrazovca spriječiti izlazak leptira iz njih. Zimskim
(snimio M. Maceljski) prskanjem uljanim organofosfornim
sredstvima ili mineralnim uljima
uništavaju se jaja mrazovca ako su dobro prskani vršni dijelovi na koje su najčešće
odložena jaja. Na početku jačeg napada gusjenice se suzbijaju tretiranjem
biološkim ili biotehničkim insekticidima ili kemijskim insekticidima na osnovi
klorpirifosmetila, fosalona, piretroidima i dr. Orijentacijskim pragom odluke za
suzbijanje smatra se 10 % zaraženih cvjetova.
Veliki mrazovac (Erannis /Hibernia/ defoliaria L.)
U Hrvatskoj je manje raširen od malog mrazovca. Napada gotovo sve vrste
voćaka, hrast, lipu, brezu i drugo ukrasno drveće. Također postoji spolni
dimorfizam. Ženka je zdepasta tijela, s gotovo potpuno zakržljalim krilima, duga
oko 10 mm. Mužjak ima dobro razvijena svijetlosmeda krila, s tamnim šarama,
raspona 40-45 mm. Gusjenica je smeđe boje, s dvostrukom tamnom prugom na
hrptu, a naraste do 35 mm.
Prezime jaja. Gusjenice se javljaju od travnja, praveći štete slične štetama od
malog mrazovca, samo što ne zapredaju nitima napadnute organe. Početkom
srpnja kukulje se u tlu. Leptiri se pojavljuju nešto ranije od leptira malog mrazovca,
tj. u listopadu. Suzbijaju se kao i mali mrazovac.

312
Ogrozdova grba (Abraxas grossulariata L.) napada ogrozd, ribiz, rjeđe neke
vrste koštičavih vrsta voćaka. To je leptir žućkaste boje, raspona krila 4 cm.
Gusjenice su blijedožute boje, s izrazitim krupnim crnim pjegama na dorzalnoj
strani. Narastu do 4 cm. Prezime gusjenice u tlu. U proljeće izgrizaju pupove i
lišće. Kukulje se sredinom svibnja na raznim mjestima. Leptiri lete u lipnju. Odlažu
jaja na naličje lista. Gusjenice tijekom ljeta prave male rupice u lišću, a zatim
odlaze na prezimljenje. Suzbija se skupljanjem i uništavanjem gusjenica na malim
objektima, a inače tretiranjem insekticidima na osnovi diazinona, triklorfona te
piretroidima i dr.
Grba korak (Peribatodes /Boarmia/ rhomboidaria/Schiffm.)
Periodični štetnik vinove loze u nas, no može napasti i šljivu i neke daige
vrste voćaka. Leptir je sivosmede boje, raspon mu je krila 5 cm. Gusjenica je
sivosmede boje, slično rozgvi loze, pa kada se umiri, izgleda kao njezin dio
(mimikrija). Naraste do 5-6 cm. Prezime gusjenice na čokotima. Od početka
bubrenja izgrizaju pupove vinove loze, čime mogu nanijeti veliku štetu. Leptir
leti u svibnju. Gusjenice
oštećuju lišće voćaka i
vinove loze početkom
ljeta, no štete nisu od
većeg značenja. Leptir
nove generacije leti u
kolovozu te potom odlaže
jaja. Gusjenice oštećuju
lišće, ali ne prave veće
štete. Zavlače se pod koru
radi prezimljenja. Suzbija
se zimskim prskanje SI. 302. Gusjenica grbe korka i izgrizeni pup (prema: BASF)
uljanim organofosfornim
insekticidima, te u početku napada na pupove loze sredstvima na osnovi
endosulfana, klorpirifosmetila, fentiona te piretroidima i dr. Pragom odluke
smatra se 3 % oštećenih pupova.
Vrsta grbica štetna ukrasnom drveću jest i borova grba (Bupalus piniaria L.).
Njezine prugaste gusjenice narastu do 30 mm, a hrane se iglicama bora. Mogu
prouzročiti golobrst. Gusjenice vrste Biston betulariaL. vrlo su polifagne, najčešće
se hrane lišćem breze, no mogu se hraniti i lišćem voćaka. Odlikuju se mimikrijom.

NOTODONTIDAE

Borov četnjak (Thaumetopoea pityocampa Schiff.)

Vrlo je važan štetnik bora u Hrvatskoj. Prisutnost ovog štetnika lako se uočava
u našem obalnom području po brojnim gusjeničjim gnijezdima, zapravo gustim
zapretcima na vrškovima borovih grana. Gusjenice starijih razvojnih stadija imaju

313
SI. 303. Zapredak borova četnjaka (snimio SI. 304. Kolone gusjenica borova četnjaka
M. Maceljski) (snimio M. Maceljski)

otrovne dlake - toxophore, koje ostaju u gusjeničnom gnijezdu i kad više nema
gusjenica. Te dlake žare kožu čovjeka ako ih dodirne. Stoga su ta gnijezda izvor
neugodnosti za ljude, posebice za kupače, ako ih ima mnogo uz more na plažama,
pa je suzbijanje četnjaka katkad i turistički problem.
Leptiri se roje sredinom ljeta. Odlažu jaja na iglice bora. Gusjenice se hrane
iglicama. Zadržavaju se na vrškovima grana (fotofilne su), gdje prave guste
zapretke. U njima se zadržavaju danju, a noću odlaze brstiti iglice i na druga
stabla. Pri tome se kreću u koloni tako da svaka gusjenica glavom dodiruje zadak
druge gusjenice. Ako izgube kontakt, gusjenica koja je došla na čelo kolone
preuzima vodstvo, pa nastaje više kolona. U našim južnim podaičjima gusjenice
se mogu hraniti i tijekom zime. Kukulje se u proljeće.
Na manjim stablima i za slabijih zaraza treba te zapretke rezati tijekom jeseni
i početkom zime, dok su još maleni i puni gusjenica. Odrezane zapretke treba
odmah spaliti. Također je moguće jakim mlazom prskati samo zapretke, a
konstruirani su i uređaji koji omogućuju uštrcavanje insekticida u sam zapredak.
Kukuljenje se zbiva od ožujka do početka svibnja pa u proljeće ili ljeti više nema
svrhe provoditi te mjere jer su zapretci prazni. Na području otoka Cresa i Lošinja
obavljana su i aviotretiranja jače zaraženih borovih šuma. Preporučuje se primjena
ekološki i toksikološki povoljnih biotehničkih insekticida (regulatora razvoja
kukaca) ili bioinsekticida na osnovi B. t. k.

Hrastov četnjak (ThaiimetopoeaprocessioneaL?) prezimi kao jaje, no gusjenice

prave slične štete na hrastovima, a također se kreću u koloni (procesiji). Prisutan
je u kontinentalnom području.

Lipov prelac (Phalera bucepbala L.). Gusjenice brste lišće lipe, topole, breze,
vrbe i drugog ukrasnog drveća. Na glavi imaju svijetlu pjegu u obliku ipsilona, a
narastu do 60 mm.

Topolin prelac (Clostera/Pygaera/anastomosisL.) može u nizinskim predjelima

počiniti golobrst topola.

314
SOVICE - NOCTUIDAE
To su noćni leptiri. Raspon im je krila najčešće 3-4,5 cm. Neuglednih su boja,
najčešće sive ili sivosmede, da bi se tijekom dana, kad miruju negdje skriveni što
teže zapazili. Stražnji par krila često je svjetliji i katkad gotovo bijele boje. Na
prednjem paai nalaze se različite pjege, bubrežastog, eliptičnog ili okruglog oblika,
a njihovu obliku, razmještaju i boji neke se vrste mogu prepoznati. Gusjenice
imaju gotovo potpuno golo tijelo jer nisu obrasle dlakama, no gusjenice nekih
vrsta sovica imaju rijetke dlačice po tijelu. Većinom su polifagni štetnici.
To je najbrojnija porodica leptira u Europi, a obuhvaća 1.250 poznatih vrsta.
U Hrvatskoj je registrirano 588 vrsta (Kučinić). Gusjenice nekih vrsta, leptiri
kojih se masovno hvataju na lovne svjetiljke, nisu poznate kao važni štetnici.
Neke vrste poznati su migranti te dolijeću iz većih daljina. Jedna jedinka uz pomoć
vjetra može preletjeti do 3.000 km. Lete dok ne dosegnu spolnu zrelost. Zbog
ekonomskih šteta, migracije te nenadanog napada vrlo je važna pravovremena
prognoza pojave. No ona je otežana teškoćama razvrstavanja ulova velikog broja
leptira na lovne svjetiljke, pa su feromoni glavna pomoć pri praćenju leta sovica.
No za mnoge vrste feromoni još nisu utvrđene ili se ne proizvode. U sklopu IOBC
(Međunarodna organizacija za biološko suzbijanje) postoji radna grupa za
proučavanja migracije i ulova migratomih sovica, a posebna grupa bavi se
proučavanjem feromona za njihovo privlačenje.
Prije tridesetak godina počelo je organizirano hvatanje leptira sovica i njihova
identifikacija, neko vrijeme na Fakultetu poljoprivrednih znanosti u Zagrebu, a
dulje na IPK Osijek, s pomoću lovnih svjetiljki. Nekoliko je godina praćen let
sovica i na poljoprivrednom dobru Vrana. O tome postoji nešto objavljenih i mnogo
više vrlo korisnih neobjavljenih podataka. Let sovica u Hrvatskoj nije praćen
feromonima.
Radi boljeg pregleda podijeliti ćemo sovice na sovice pozemljuše, lisne sovice,
te ostale vrste.
SOVICE POZEMLJUŠE (PODGRIZAJUĆE SOVICE)
Obuhvaćaju vrste kojima se gusjenice danju sakrivaju ispod grudica zemlje
ili u pukotinama tla, a u sumrak izlaze i oštećuju biljke sasvim uz površinu tla.
Gusjenice pozemljuša imaju golo tijelo, prekriveno voskom pa se sjaji. Zemljaste
su boje. Narastu do 45 mm. Pri dodiru se svinu u klupko. Prolaze šest stadija
razvoja.
Gusjenice pregrizaju vrat korijena, katkad i stabljiku, hrane se prizemnim
lišćem, uvlače se u stabljiku kukuruza i drugih biljaka, nagrizaju gomolje krumpira
koji su plitko u zemlji itd. Napadnute biljke ugibaju ili se lome, sklop je rijedak,
lišće izgriženo, gomolji imaju smanjenu vrijednost. U nas su česti štetnici kukuaiza
krajem proljeća, katkad i šećerne repe, suncokreta, raznih vrsta povrća, a početkom
jeseni i ozimih strnih žita ili uljane repice. Periodični su štetnici, što povećava
važnost prognoziranja intenziteta očekivanog napada. Zakorovljeni usjevi privlače
leptire. Oni na cvjetovima korova nalaze hranu. Stoga je u takvim usjevima veća

315
 ovipozicija. No jedna
gusjenica napravi
mnogostruko veće štete u
nezakorovljenom usjevu,
gdje nema izbora pa
napada kulturnu biljku.
Posebice velike štete
nastanu ako korovi
privuku leptire na
ovipoziciju, a zatim se
korovi unište te u
nezakorovljenom usjevu
SI. 305. Štete u kukuruzu odpozemljuša (snimio M. ostane mnogo gusjenica.
Maceljski)
Izrazito su najvažnije
tri vrste: usjevna sovica, sovica ipsilon i proljetna sovica.
Usjevna sovica (Agrotis /Scotia/segetum Schiff.)
Leptir ima tamno sivi prednji par krila i gotovo bjelkasti stražnji par. Raspon
mu je krila 35-45 mm. Gusjenice narastu do 45 mm. Prezimi potpuno odrasla
gusjenica (mlade gusjenice ugibaju tijekom zime) u tlu, pa se takve gusjenice
nalaze u pregledu tla u jesen pred sjetvu šećerne repe ili u proljeće pred sjetvu
kukuruza. No one ne prave štete jer se u projeće kukulje kada temperature
dosegne 10 °C. Kukuljica je smedecrvena, duga 16-20 mm. Njezin stadij traje
često i do 40-50 dana. Stoga leptiri usjevne sovice lete tek u svibnju, a masovni se
let zbiva najčešće krajem svibnja. Za hladna proljeća taj se termin odgađa na
lipanj. Leptiri se hrane nektarom, a lete u sumrak. Ubrzo odlažu jaja na tlo, na
prizemne dijelove biljaka ili na suhe
biljne ostatke. Jedna ženka odloži od
500 do 2000 jaja. Preferira obrađivana
tla, obrasla rjeđom vegetacijom. Manje
odlažu jaja na neobrasle ili vrlo gusto
obrasle površine. Razvoj jaja traje
desetak dana. Najmanja je smrtnost pri
visokoj vlažnosti zraka za vrijeme
inkubacije.
SI. 306. Gusjenicapozemljuše u kukuruzu Gusjenice usjevne sovice napadaju
us
(snimio M. Maceljski) J e v e najčešće tijekom lipnja. Razvijaju
se tridesetak dana. Vrlo su proždrljive,
a proždrljivost raste geometrijskom progresijom, pa se prisutnost malih gusjenice
dulje vrijeme niti ne zapaža. Za suzbijanje je važno pravovremeno uočiti napad
da bi se spriječile štete jer su odraslije gusjenice znatno otpornije na kemijske
insekticide.
Nakon završetka razvoja gusjenice usjevne sovice zavlače se u tlo, gdje se
kukulje. Nakon oko tri tjedna daju novu generaciju leptira. Leptiri lete u kolovozu.

316
Ovisno o pristupačnosti nektara u cvjetovima biljaka, ti su leptiri više ili manje
plodni. U povoljnim uvjetima može i ta generacija odložiti mnogo jaja pa se
napad druge generacije gusjenica zbiva najčešće krajem kolovoza, katkad u rujnu
i listopadu. Tada oštećuju rano zasijane ozime usjeve, posebice pšenicu. U nekim
godinama javlja se i treća generacija. Pragom razvoja se smatra 10 °C.
Usjevna sovica javlja se periodično u masi. Razdoblje masovne pojave traje
1-2 godine. Mesaroš za prognozu u mađarskim uvjetima koristi pokazatelj odnosa
brojnosti leptira ljetne generacije prema brojnosti leptira prezimjele generacije.
Ako je taj omjer velik, tj. ako se broj leptira tijekom godine jako uvećao, velika je
vjerojatnost da će iduće godine razviti pojačani napad ovog štetnika. No budući
da o brojnosti iduće godine odlučuje veliki broj čimbenika, mnogo je sigurnija
negativna prognoza, tj. ako se brojnost leptira od prezimjele do ljetne generacije
znatnije smanjila, sigurno je da iduće godine napad neće biti jak.

SI. 307. Štete od gusjenica sovica (desno) i žičnjaka (lijevo) na krumpiru

(snimio D. Bertić)

U bliskoj prošlosti ta je vrsta nanosila vrlo velike štete, primjerice 1962. i

1968. g. u najistočnijim dijelovima Hrvatske. Dvije do sedam gusjenica po m2
uništile su 50 % šećerne repe, a u 1962. g. u pojedinim je nalazištima nađeno 18-
2
30 gusjenica po m . U Hrvatskoj su, osim krajem proljeća, zabilježene i lokalne
štete na ozimim usjevima u jesen.

Sovica ipsilon (Agrotis ipsilon Hb.)

U nekim godinama, pogotovu zadnjih desetljeća, to je naša najštetnija
pozemljuša. Leptir je veći od leptira usjevne sovice. Raspon mu je krila 45-50
mm. Gusjenica naraste do 45 mm.
Izraziti je migrant, k nama dolijeće s juga. Već u veljači počinje prelet leptira
iz sjeverne Afrike. Oni odlažu jaja u južnoj Italiji i Grčkoj. Nakon razvoja gusjenica
javlja se nova generacija leptira, koja se seli dalje prema sjeveru i dolijeće i u naše

317
krajeve. Smatra se da se u Hrvatskoj može održati samo uz stalno povećanje
populacije doletom. U Makedoniji se leptiri hvataju već tijekom ožujka, a svakako
u travnju. Dio jedinki zaostaje i vjerojatno može prezimjeti u našim područjima.
Stoga nema pravilnosti za stadij prezimljenja i rokove pojave te vrste.
Mogu prezimjeti gusjenice zadnjih stadija ili kukuljice, ili rano u proljeće
doletjeti leptiri i odložiti jaja. Jaja i mlade gusjenice ugibaju tijekom zime. U
zadnja tri desetljeća bilježili smo napad gusjenica te vrste uglavnom tijekom svibnja.
Vrsta ima 2-3, a vjerojatno i više generacija, no nismo registriraili veće štete u
drugoj polovici godine. Vrsta je higrofilna i češća u vlažnijim pogotovo plavljenim
područjima i u vlažnim godinama. Gusjenice su polifagne. Razvoj gusjenica traje
tridesetak dana, a razvoj jaja samo 6-8 dana. Stadij kukuljice traje 2-3 tjedna.
Pragom razvoja smatra se 8-9 °C, a za razvoj jedne generacije potrebna je suma
efektivnih temperatura od 550-600 °C.
Kalamitetna pojava zabilježena je u Hrvatskoj 1970. g. Najveće štete zbile su
se krajem svibnja. Više tisuća hektara usjeva moralo se preorati. Najveće štete
počinjene su na tadašnjem društvenom sektoru, na šećernoj repi i kukuruzu, gdje
zbog primjene herbicida nije bilo korova, pa su se gusjenice isključivo hranile
kulturnom biljkom.

Proljetna sovica (Eiucoa /Agrotis/ temera Hb.)

Leptiri imaju raspon krila 32-44 mm. Gusjenice narastu do 45 mm.
Prezimljuje gusjenica u ljuski jaja, tzv. jajna gusjenica, u tlu. Rano u proljeće
izlazi iz jajeta i počinje ishranu biljkama. Stoga je to najranija vrsta pozemljuša, jer
prva u proljeće nanosi štete. Štete nastaju tijekom travnja. Razvoj traje do dva
mjeseca pa se štete protežu i u svibanj. Tako je moguć i kombinirani napad ove
vrste s drugim vrstama pozemljuša. Odrasle se gusjenice ne kukulje, nego u
komorici koju naprave u tlu ostaju u dijapauzi jedan do dva mjeseca. Tek zatim
se kukulje, pa leptiri proljetne sovice lete tek sredinom ljeta. Nakon ishrane na
cvjetovima, najčešće korova, odlažu jaja u tlu. Jaja prezime. Dakle, ova vrsta ima
samo jednu generaciju godišnje. Jaja su vrlo otporna na niske temperature: izdrže
i -17 °C (za razliku od jaja sovice ipsilon i usjevne sovice). Također je vrlo polifagna
vrsta. U usjevu se često širi frontalno ili pravi oaze oštećenih biljaka, a katkada
masovno napušta uništene parcele u potrazi za novom hranom.
Ubrzo nakon rata ta je vrsta činila velike štete, posebice u Vojvodini. U
pojedinim područjima uništila je i 90 % usjeva šećerne repe. U Mađarskoj je u
2
zoni fronte širenja izbrojeno blizu tisuću gusjenica po m . U novije vrijeme javlja
se mnogo rjeđe i samo lokalno.
U nas se u pozemljuše mogu ubrojiti još ove vrste:

Usklična sovica (Agrotis exclamations L.).

Dosta je česta polifagna vrsta. Ima 2 generacije godišnje. Prezimljuju odrasle
gusjenice. Vrlo su otporne na niske temperature. Napad gusjenica i let leptira
dobro se poklapa s rokovima, navedenim kod usjevne sovice.

318
Xestia /Amathes, Rhyacia/ c-nigrum L. Najčešće hvatan leptir sovica na lovnu
svjetiljku, mnogo češće od svih ostalih vrsta. Djelomični je migrant, dolijeće s
juga. No gusjenice nisu važni štetnici, vjerojatno jer se radije hrane korovima.
Ipak postoje podaci o njihovoj ishrani mahunarkama, lubenicama, dinjama,
šećernom repom, pa i kukuruzom i dmgim kulturama. Bilo bi korisno bolje istražiti
ovu vrstu. Ima 2 generacije godišnje.
Pšenična sovica (Euxoa (ritici L.)
Češće se susreće u istočnijim krajevima, na pjeskovitim tlima. Prezimljuju
gusjenice u ljusci jajeta, slično proljetnoj sovici. Napadaju kukuruz, povrće i druge
usjeve. Vrsti odgovaraju sušniji uvjeti (kserofilna je vrsta).

Gusjenice pozemljuša, pogotovu gusjenice posljednjih stadija, mogu u vrlo

kratkom roku nanijeti veoma veliku štetu. U nas su poznate godine jakih napada
i velikih šteta na kukuruzu, šećernoj repi, duhanu, suncokretu i različitim vrstama
povrća, a bilo je šteta i u jesen na strnim žitaricama i uljanoj repici. Odrasle su
gusjenice, zbog voštane prevlake na tijelu otporne na kontaktno djelovanje
insekticida, a za digestivno djelovanje potrebno je da požderu dosta hrane i tako
naprave dosta štete prije nego što insekticid postane djelotvoran. Stoga je za
uspješnu zaštitu od pozemljuša presudno njihovo pravovremeno suzbijanje, dok
su gusjenice još u drugom ili trećem stadiju razvoja, tj. do 1-1,5 cm duljine. No za
takvo suzbijanje potrebna je dobra prognozna služba.
O jednoj mogućnosti dugoročne prognoze vrsta s dvije generacije godišnje
pisali smo kod usjevne sovice. No ta mogućnost ima samo orijentacijsko značenje.
Za proljetnu sovicu možemo prognozirati jačinu napada na temelju rezultata
pregleda tla u rano proljeće (za kukuruz i druge usjeve) koji se pregledavaju da bi
se utvrdila prisutnost žičnjaka. Jedino ona prezimljuje u stadiju mlade gusjenice.
Gusjenica početkom vegetacije nanosi štete. Pri pregledima tla vrlo se teško
uočava. Sve se ostale vrste prije nanošenja šteta preobrazuju u leptire, a oni mogu
odletjeti daleko od mjesta prezimljenja. Stoga rezultati pregleda tla za te vrste
nisu mjerodavni za pojedinu parcelu, no mogu ukazati na mogućnost jačeg napada
na širem području.
Kratkoročna prognoza brojnosti gusjenica moguća je samo djelomično na
temelju praćenja brojnosti leptira. Dosadašnja iskustva, naime, ne pokazuju
sigurnu korelaciju između brojnosti leptira i gusjenica. Prilikom ulova leptira
trebalo bi secirati ženke i utvrditi jesu li pune jaja, jer ako jesu, tada je mala
vjerojatnost da će nekamo odletjeti. Ako se to ne učini ne može se znati jesu li
ulovljeni leptiri samo na preletu ili će ostati i odložiti jaja tamo gdje su ulovljeni.
Leptir se može loviti lovnim svjetiljkama. U Mađarskoj postoji mreža stanica
koje tim načinom prate dinamiku pojave sovica i nekih drugih štetnika. One
znatno pridonose poznavanju vrsta i dinamike pojave tih štetnika, no nedovoljno
pridonose pravovremenoj prognozi njihove pojave. Naime, ulov na svjetiljke
vrlo je velik, hvata se stotinjak vrsta sovica, a većina nije važna, a hvata se još više
vrsta drugih kukaca, većinom nevažnih poljoprivredi. U jednoj noći može se

319
uhvatiti više tisuća jedinki kukaca. Za razvrstavanje toga materijala treba često
cijeli dan, a zatim slijedi identifikacija onih nekoliko štetnih vrsta čiju brojnost
treba pratiti. To se rijetko gdje može raditi usporedo s praćenjem ulova, pa se
najčešće ulov sprema i tek zimi pregledava. Time se gubi najvažnija funkcija lovnih
svjetiljki - pomoć pri prognozi pojave pozemljuša. Stoga je velika pomoć uvođenje
feromona, koji svojim mirisom privlače mužjake samo jedne vrste. Postoje feromoni
za većinu vrsta pozemljuša, pa tako i za vrste A. ypsilon i A. segetum. Od klopki
(lovki) u koje se stavljaju feromoni danas se najviše koristi suha klopka, tj. plastična
posuda iz dva dijela, a u kojoj je smještena kapsula s feromonom. Kroz otvor
klopke ulijeće leptir i više ne može izletjeti.
Budući da su sovice pozemljuše problem južne i srednje Europe, već više
godina u sklopu IOBC radi radna grupa za proučavanje dinamike pojave tih
štetnika (ali i nekih drugih vrsta migratornih sovica). Sudionici u radu ove gaipe
postavili su mrežu opažačkih stanica koje koriste feromone (u Francuskoj,
Španjolskoj, Portugalu, Italiji, Grčkoj, Makedoniji), pa se tako može dobiti slika o
kretanju migratornih vrsta sovica i djelovanju feromona.
Signalizacija rokova suzbijanja pozemljuša ovisi o broju i razvojnom stadiju
gusjenica. Pragom odluke smatra se 1-2 gusjenice po m2, no taj broj može biti i
nešto manji pri nicanju usjeva, odnosno znatno veći na razvijenom usjevu.
Gusjenice se traže ispod grudica zemlje ili plitko u tlu tijekom dana, ili u sumrak
uz pomoć baterijskih svjetiljki. Prve štete ukazuju na prisutnost gusjenica.
Optimalni rok suzbijanja jest kada su gusjenice u drugom ili trećem razvojnom
stadiju. Gusjenice petog ili šestog stadija vrlo su otporne na insekticide i teško ih
je suzbiti (osim mamcima).
Kemijskim insketicidima treba suzbijati sovice pozemljuše samo kad je to
prijeko potrebno, da vrlo djelotvorni insekticidi, kakvi su potrebni za njihovo
suzbijanje, ne bi nepotrebno uništili korisne životinje - prirodne neprijatelje.
Kemijsko suzbijanje pozemljuša moguće je na više načina. Već primjena
granuliranih sistemičnih insekticida za suzbijanje žičnjaka može smanjiti štete od
onih vrsta sovica koje brzo poslije sjetve napadaju usjeve. Takvi sistemici dopušteni
na ratarskim usjevima jesu sistemici na osnovi karbofurana, terbufosa i neki daigi.
I tretiranje tla nesistemičnim insekticidima (primjerice klorpirifosetil, foksim, koji
su jedini dopušteni u povrću) smanjuje broj gusjenica jer one koje dođu u dodir s
insekticidom ugibaju. Biljčice koje izrastu iz sjemena tretiranog sistemičnim
insekticidom bit će također manje oštećene od tih štetnika.
Ipak je osnovna mjera zaštite od pozemljuša kurativna folijama primjena
insekticida prskanjem. U tu se svrhu koriste piretroidi (alfacipermetrin, bifentrin,
deltametrin, betaciflutrin itd.), primjena kojih je dopuštena i u povrću. Na ostalim
se kulturama mogu primijeniti i neki OP insekticidi (klorpirifosetil, kvinalfos itd.)
te kombinacije piretroida i OP insekticida. Učinkoviti mogu biti i neki regulatori
razvoja insekta (diflubenzuron i dr.) i druge sasvim nove grupe insekticida.
Bioinsekticidi dosad korištenih sojeva B. thuringiensis ne zadovoljavaju protiv
gusjenica pozemljuša.

320
 Kurativno suzbijanje moguće je i rasipavanjem nekih granuliranih insekticida
u redove ili trake uz ugrožene biljke. Takvi su insekticidi na osnovi klorpirifosa i
foksima (primjena je dopuštena i na povrću). No ta je mjera znatno skuplja od
prskanja. Vrlo djelotvorna, ali najskuplja mjera zaštite od pozemljuša, jest
rasipavanje zatrovanih mamaca. Stoga se ta mjera primjenjuje samo kad se
gusjenice šire frontalno pa se mamci sipaju samo ispred fronte širenja gusjenica.
Mamci se prave od mekinja ili kukuruzne prekrupe kojoj se doda oko 5 % šećera
i jedan od insekticida na osnovi klorpirifosetila, triklorfona ili lindana.
Na kraju ćemo prikazati i ostale mogućnosti smanjenja napada sovica
pozemljuša.
Od agrotehničkih mjera veliki utjecaj na brojnost tih štetnika ima prisutnost
korova. Korovi privlače leptire svojim cvjetovima, jer bez nektara leptiri nisu plodni.
Na zakorovljene površine stoga dolijeće više leptira pa će tu odložiti i više jaja.
Međutim, gusjenice su polifagne te se hrane i korovskim biljkama, pa prisutnost
korova u usjevu smanjuje štete od gusjenica. Na nezakorovljenom usjevu ima
manje gusjenica, ali štete od jedne gusjenice mnogo su veće jer se hrane samo
kulturnom biljkom (jer nema korova).
Sigurno je da bi štete od sovica (ali i drugih štetnika u tlu) bile smanjene kad
bi korove suzbijali samo kurativno (tj. post-emergence) ili kad bi se korovi
preventivno suzbijali samo unutar redova, a kurativno između redova. Izrasle
biljke korova privlačit će gusjenice pa će na kulturi biti manje štete, a budući da
će se korovi ipak uništiti kad postanu konkurentni kulturi, neće nastupiti njihova
cvatnja pa neće niti privlačiti leptire onih vrsta sovica koje kasnije lete.
I uništavanje korova u okolišu ugroženih površina smanjuje mogućnost doleta
leptira i razvoja gusjenica. Ranija sjetva, dobra priprema tla i njega usjeva te
optimalna gnojidba ubrzavaju dolazak biljaka u stadij kad su štete od gusjenica
pozemljuša manje.
Od bioloških mogućnosti suzbijanja pozemljuša, uz prije spomenutu
primjenu bioinsekticida, treba istaći mogućnost uzgoja parazitske osice roda
Trichogramma. Taj jajni parazit vrlo je djelotvoran na sovice pa se primjerice u
SSSR-u koristio na milijunima hektara. Na tim se površinama smanjuje brojnost
gusjenica pa tako i štete, no za jačeg napada samo takav način suzbijanja nije
dovoljan nego treba koristiti insekticide. No ipak se time znatno smanjuju površine
na kojima se primjenjuju insekticidi. Osim te vrste parazitskih osica, sovice
pozemljuše mogu parazitirati i brojne druge vrste osica, neke tahine, a napadaju
i razni grabežljivi kukci poput trčaka.
LISNE SOVICE
Kao što i naziv kaže, gusjenice ove skupine sovica zadržavaju se i hrane
lišćem različitih biljaka. Najvažnije su kupusna i povrtna sovica, te sovica gama,
iako ima i drugih vrsta. Zanimljivo je da su te tri navedene vrste sovica dugo
smatrane uglavnom štetnicima povrća. Međutim, intenziviranjem proizvodnje
šećerne repe stvoreni su povoljni uvjeti i za sve jaču pojavu ovih štetnika na tom
ratarskom usjevu. Dapače danas su lisne sovice štetnici šećerne repe koji se gotovo

321
 svake godine ovisno o vladajućim
uvjetima moraju suzbijati na 10 do 90 %
površina. Budući da je za razvoj jaja i
gusjenica prvog stadija potrebna veoma
visoka vlažnost zraka (95-100 %),
stvoreni su povoljni mikroklimatski
uvjeti za njihov razvoj unutar usjeva
šećerne repe tek kad je napredak
agrotehnike u nas omogućio
postizavanje gustih sklopova bujnih
Si. 308. Lišće šećerne repe oštećeno od lisnih
sovica (snimio M. Maceljski)
biljaka šećerne repe dobro zaštićenih od
cerkospore. Stoga je pojava lisnih sovica
proporcionalna visini priroda šećerne repe, jer uvjeti koji omogućuju postizavanje
visokih priroda ujedno odgovaraju i pojavi lisnih sovica. Provedbom irigacije još
bi se više poboljšali uvjeti za pojavu ove skupine štetnika.

Kupusna sovica (Mamestra (Barathra) brassicae L.) i povrtna sovica

(Lacanobia /Mamestra, Barathra/ oleracea L.)
Ova dva štetnika obrađujemo zajedno jer međusobno nalikuju biologijom,
štetnošću i suzbijanjem.
Leptiri imaju prednji par krila sivosmede boje, raspon im je krila 40-50 mm.
Gusjenice su u prvim razvojnim stadijima zelenkaste, kasnije tamne i postaju smeđe
boje, no boja mnogo ovisi o ishrani gusjenica. Odrasle su gusjenice duge do 45
mm. Imaju šest razvojnih stadija. Kukuljica im je duga oko 20 mm, tamno je
crvene boje kukuljica kupusne sovice, a smeđe boje kukuljica povrtne sovice.
Prezime kukuljice u tlu. Leptiri se javljaju kad srednja dnevna temperatura
dosegne 17 "C, što se najčešće zbiva u drugoj polovici svibnja. Traže biljke u
cvatu i na njima se hrane nektarom. Žive 2-3 tjedna. Nakon kopulacije ženke
odlažu jaja na šećernu repu, kupusnjače, leguminoze i brojne korovske biljke.
Jaja su odložena na naličju lišća u gomilice od 20 do 150 jaja. Jedna ženka kupusne
sovice odloži prosječno oko 600 jaja, a ženka povrtne sovice oko 800 jaja. Povrtna
sovica odlaže jaja u 2-3 etaže, a leglo ima oblik piramide. Inkubacija traje 4-8
dana.
Gusjenice se hrane različitim biljkama. Pri temperaturi od 20 °C završavaju
razvoj za 25-30 dana. Napad ove generacije obično se odvija u lipnju. Kukulje se
u tlu. Stadij kukuljice traje 18-25 dana. Nova generacija leptira leti već krajem
srpnja i početkom kolovoza, zatim odlaže jaja, a napad gusjenica zbiva se krajem
kolovoza i u rujnu. Odrasle gusjenice ove generacije zavlače se u tlo, tamo se
kukulje i prezime. I dio kukuljica prve generacije ostaje prezimjeti u tlu.
Termalnim pragom razvoja kupusne sovice smatra se 9,1 "C. Za embrionalni
i postembrionalni razvoj potrebna je suma efektivnih temperatura od oko 700 "C.
Gusjenica za svog razvoja konzumira prosječno 169 cm2 ili 5,8 g lišća šećerne
repe. Proždrljivost raste geometrijskom progresijom do 27 cm2 dnevno u šestom

322
razvojnom stadiju.. Jedinke petog i šestog stadija nanesu više od 80 % šteta. Ima
i podataka da jedna gusjenica pojede do 300 cm2 lista. U nas je obično dmga
generacija gusjenica brojnija te se ta generacija, usprkos uznapredovalom razvoju
šećerne repe, mora mnogo češće suzbijati. Gusjenice isprva izgrizaju rupe u lišću,
a kasnije pojedu sav list, ostavljajući peteljke i glavne žile. Mogu izgristi i rupe u
vratu korijena repe. Te štete počine naročito kad je lišće pojedeno. Posljedice su
napada ne samo sniženi prinos nego i snižena digestija. Pri golobrstu u rujnu
smanjenje digestije može doseći do 3 %• Veće štete čine povrću i time što ga
onečišćuju izmetom. Glave kupusa oštećuje ubušivanjem u njih pa kupus postaje
neuporabiv.
Kupusna je sovica higrofilna vrsta i ponajviše se susreće na nešto vlažnijim
lokalitetima, a prenamnožava se u vlažnijim godinama. Utvrđena je visoka
pozitivna korelacija između sume oborina u srpnju i kolovozu i brojnosti gusjenica
druge generacije. Ako se navodnjava, brojnost se jako povećava.
Brojni su paraziti ovih lisnih sovica. Naročito su važni jajni paraziti iz roda
Trichogramma. U 1966. g. zapazili smo da su paraziti jaja i gusjenica smanjili
brojnost gusjenica u Hrvatskoj za 79 %• Broj gusjenica smanjuju i grabežljiva,
naročito trčci i ptice. Gusjenice lisnih sovica napadaju i razne bolesti, posebno
viroze i mikoze.
Sovica gama (Autograpba /Plusia, Phytometra/gammaL.)
U mnogome se razlikuje od lisne i kupusne sovice. Ova je sovica migrant
sličan pozemljuši sovici ipsilon. Proljetna migracija još krajem zime počinje u
sjevernoj Africi preko južnih obala Mediterana u naše područje, pa i dalje prema
sjeveru. Pojava te vrste zabilježena je ljeti i u Skandinaviji, ali tamo ne može
prezimiti. Krajem ljeta počinje jesenska migracija prema jugu, opet preko naših
područja, do sjeverne Afrike. No u toj migraciji ne sudjeluju iste jedinke nego
njihovi potomci. Objasnimo to: u veljači se masa leptira roji u sjevernoj Africi te uz
pomoć vjetra dolazi do južnih otoka i obala Italije ili Francuske. Tu odlažu jaja i
daju novu generaciju leptira. Ta nova generacija leti dalje u pravcu sjevera, zastaje,
odlaže jaja, te se opet nova generacija seli dalje. Na takav način leptiri dospijevaju
na sjever Europe, te natrag do sjeverne Afrike. U takvoj migraciji sudjeluje 5-7
generacija štetnika.
Signalizacija masovne pojave, primjerice u južnoj Italiji ili u našim južnim
područjima može biti znak skore masovne pojave u panonskoj nizini. Stoga bi
prognozna služba, koja bi se prostirala na području svih mediteranskih zemalja,
mogla biti od velike koristi u predviđanju jačine napada ovog i ostalih migranata.
Sovica gama vrlo se prepoznatljivim izgledom razlikuje od ostalih sovica.
Leptir ima sivosmeda prednja krila, s vrlo izraženom svijetlom šarom u obliku
grčkog slova gama Raspon je krila oko 45 mm. Gusjenice, za razliku od ostalih
vrsta sovica, imaju uz tri para prsnih još samo tri pari trbušnih nogu (ostale vrste
imaju pet pari trbušnih nogu, osim vrsta porodice grbica koje imaju dva para
trbušnih nogu). Stoga se gusjenice sovice gama hodajući grbe, ali ne jako kao
gusjenice grbica. Gusjenice su zelenkaste boje, izraženo sužene prema glavi.

323
 SI. 309. Mogući putovi migracije sovice game

Zbog migracije razvoj sovice game, podvrgnut je mnogim nepravilnostima te

nije jednak svake godine. Dio prezimi kao gusjenice različitih razvojnih stadija, a
dio doleti iz južnih područja. Leptire također privlače biljke u cvatu. Jedna ženka
odloži 500, ali i do 1500 jaja, pretežno na lišće biljaka hraniteljica. Embrionalni
razvoj traje 3-7 dana. Gusjenice prolaze kroz pet razvojnih stadija. Razvoj traje
oko tri tjedna (pri 20 °C). Prema vlastitim zapažanjima ovaj štetnik ima u nas 3-4
generacije, a one se često isprepliću.
Sovica gama je periodični štetnik. U pojedinim zemljama Europe poznati su
masovni napadi još 1728. g. (u Njemačkoj), a u nas primjerice 1962. g. na Belju i
Vrani. Ima, međutim, godina kad je se ne može naći. Detaljna ispitivanja dinamike

324
populacije sovice gama, koja smo provodili (Maceljski, Balarin) 1969-1974. g.,
pokazala su više važnih čimbenika te dinamike.
Ishrana je važan čimbenik, iako se štetnik hrani s najmanje 224 vrsta biljaka.
No smrtnost pri različitim vrstama hrane varira između 10 i 99 %. Najprikladnija
im hrana jesu korovi roda Chenopodium, Convolvulus, Sonchus, Taraxacum i
Plantago, te kulturne biljke šećerna repa, suncokret, mahunarke, duhan, krumpir,
donekle i kukuruz. Posebno im je prikladna mješovita hrana sastavljena od
kulturnih i korovskih biljaka. Potencijal reprodukcije leptira ovisi o raspoloživosti
vitamina kojeg nalaze u nektaru, a naročito su povoljne biljke iz porodica
Compositae, Cruciferae, Paplionaceae i Rosaceae. Migracija djelomično ovisi
upravo o razdobljima cvatnje biljaka, odnosno slijedi ta razdoblja.

KLIMATSKI ČIMBENICI

HRANA *> MIGRACIJA

UZROČNICI
PARAZITI * BOLESTI
SI. 310. Interakcije najvažnijih čimbenika dinamike populacije sovice game

Migracija u nas pridonosi brojnosti najmanje za 50 %. U srednjoj Dalmaciji

prvi se leptiri hvataju već u veljači, a ljeti ih gotovo nema. No u panonskoj nizini
ima ih mnogo od svibnja do kolovoza, a otada se njihov broj počinje smanjivati.
Naprotiv, u Dalmaciji ih je najviše opet u rujnu.
Na dinamiku populacije sovice gama klimatski čimbenici djeluju neizravno,
preko cvatućih biljaka, ali i izravno. Donja je termalna granica razvoja 7,4 "C, što
je dosta nisko. Suma efektivnih temperatura za razvoj jedne generacije iznosi 510
°C (Kožančikov). Još važniji čimbenik jest vlažnost, jer je i ova vrsta higrofilna.
Visoka vlaga potrebna je u vrijeme leta leptira, razvoja jaja i razvoja prvih stadija
gusjenica, no ona katkad vlada u mikroklimatskim uvjetima. Topli i vlažni svibanj
i lipanj pogoduju razmnožavanju ovog štetnika.

325
 SI. 311. Gusjenica sovice game (lijevo) SI. 312. Tijela gusjenica sovice game
zaražena parzitskom osicom ispunjena kukuljicama parazitske osice L.
L. truncatellus (snimio M. Maceljski) truncatellus - poliembrionija (snimio M.
Maceljski)

Sovicu gamu napada

više od 100 vrsta parazita,
a od njih smo u Hrvatskoj
utvrdili 19 vrsta (Maceljski,
Balarin). Napadaju je i
grabežljiva, te uzročnici
bolesti. Gotovo sve
masovne pojave gusjenica
završavaju epizootijama.
Tako je 1969- g. u Slavoniji
smrtnost izazvana jednom
mikozom iznosila 80 %, a i
višu smrtnost mogu
SI. 313. Gusjenice sovice game uginule od nuklearne
izazvati viroze, posebice
poliedrije (snimio M. Maceljski)
poliedrija. Za te je bolesti
karakteristična brzina pojave: od 400 na izgled zdravih gusjenica skupljenih 1970.
radi ispitivanja u laboratoriju, nakon 2 dana uginulo ih je 379 ili 96,4 %. Uzrok je
bila gljivica Entomophthora gammae.

326
 Zaključujući, treba ponoviti da dinamika pojave sovice gama ovisi o
raspoloživoj hrani za gusjenice i leptire, o migraciji leptira, klimatskim čimbenicima
te o prisutnosti prirodnih neprijatelja.
Manje važne vrste lisnih sovica jesu:
Djetelinska sovica (Discestra /Mamestra/ trifolii Huf.).
Prezimljuju kukuljice ili odrasle gusjenice. Gusjenice su polifagne te se osim
spontanom florom hrane i djetelinom, lucernom, šećernom repom, kukuruzom,
suncokretom, duhanom i drugim kulturama. Na postrnom kukuruzu zabilježen
je slučaj totalne štete na Vrani. U Mađarskoj su 1995. i 1996. g. utvrđene veće štete
na šećernoj repi, posebice na zakorovljenim rubovima repišta. Ima 2, moguće 3
generacije. Periodični je štetnik.

Graškova sovica (Melanchra /Mamestra/piši L.).

Prezime kukuljice. Gusjenice su polifagne te je spektar ishrane sličan ishrani
djetelinske sovice. Ima 2 generacije godišnje.

I za suzbijanje lisnih sovica vrijedi sve što je napisano za pozemljuše.

Neobično je važna prognoza intenziteta pojave, no ona također nije laka. Naime,
prema brojnosti kukuljica u tlu može se utvrditi buduća brojnost leptira na nekom
području, no ti leptiri ne moraju jaja odložiti tamo gdje su se pojavili, negomogu
odletjeti dalje. Ipak se prema brojnosti kukuljica kupusne i povrtne sovice tijekom
zime može dati dugoročna prognoza o intenzitetu pojave na širem području. Ako
ima više od 1-3 kukuljice po nr, može se očekivati veća brojnost leptira. Za A.
gammu takva prognoza nije moguća jer je migrant.
Kratkočna prognoza moguća je s pomoću lovnih svjetiljki ili feromona.
Međutim, prognoza samo na temelju ulova nije sigurna pa treba secirati ulovljene
ženke. Ako su pune jaja, tada znamo da će odložiti jaja u blizini mjesta ulova, a
ako ih nemaju, vjerojatno je da će odletjeti u druga područja.
Signalizacija potrebe i roka suzbijanja obavlja se na temelju brojnosti gusjenica.
Obično se pragom odluke smatra jedna gusjenica po biljci veličine nešto veće
šećerne repe s barem 8 listova ili slično razvijene kupusnjače ili biljke neke druge
vrste povrća. Ako su biljke manje, i prag je odluke niži i obrnuto. Kao orijentacija
(ovisno o razvoju biljki) vrijedi i prag odluke od 8-10 gusjenica na m2. Optimalni
rok tretiranja jest kad se gusjenice nalaze u drugom ili trećem stadiju razvoja,
odnosno kad su manje od 25 mm, jer su odraslije gusjenice znatno otpornije na
insekticide, a one su već i nanijele izvjesne štete.
On© je napisano o odnosu korova i sovica pozemljuša vrijedi uglavnom i za
lisne sovice, a djelomično to vrijedi i za mogućnost biološkog suzbijanja. Ipak,
bioinsekticidi na osnovi B. thuringiensis kurstaki učinkoviti su na sovicu gamu,
a dijelom i na ostale vrste lisnih sovica, pa se trebaju što više koristiti i za ovu
namjenu. Postoje i biološki preparati koji sadrže virus - uzročnika bolesti gusjenica,
no njihova je primjena još uvijek ograničena..

327
 Od kemijskih insekticida koji se koriste isključivo kurativno dolaze u obzir
insekticidi navedeni za kurativnu folijarnu primjenu za sovice pozemljuše.
Od agrotehničkih mjera svaka obrada u vrijeme kada su u tlu kukuljice
uništava dio tih kukuljica. Što se kukuljice obradom unesu dublje, manje će iz
njih izaći leptira. Oranjem na 30 cm uništi se 72-93 % kukuljica, a tanjuranjem na
7-8 cm 61 % kukuljica. Iz dubine od 5 cm izlazi 90 % leptira, iz dubine od 20 cm
izlazi ih 25 %, a iz dubine od 30 cm ne izlazi niti jedan (podaci više ruskih autora).

OSTALE VRSTE SOVICA

Žuta kukuruzna sovica (Helicoverpa /Heliothis/armigera Hb.)
Proširena je posebice u južnim područjima, no pojedinačno je prisutna i u
ostalim dijelovima Hrvatske. Od 1990. g. sve je češća u Mađarskoj, a u 1993. i
1994. g. zabilježena je masovna pojava u Vojvodini. Tih je godina u Vojvodini bilo
45-75 % oštećenih biljki kukuruza, a štete su nastale i na duhanu. Povećanje areala
jače pojave vrste tumači se zatopljenjem klime, pa trebaočekivati pojačanu pojavu
i u Hrvatskoj. Osim topline vrsti pogoduje sušno vrijeme, a dulje razdoblje kiša
jako ometa razvoj štetnika.
Periodična je vrsta. Ima
sposobnost migracije na velike
udaljenosti. Izraziti je polifag,
najčešće oštećuje svilu i klip
kukuruza te lišće i generativne
organe duhana. Gusjenica se
zavlači i u plodove paprike i rajčice
i izgriza ih iznutra, izgriza i lišće
vinove loze, a šteti i različitim
biljkama u zaštićenom prostoru.
Poznati je štetnik pamuka. Ima
dvije generacije godišnje, na jugu
tri generacije. Prezimi u stadiju
kukuljice u tlu, katkad na biljkama.
Leptiri lete u travnju, svibnju i
SI. 314. Uništeni klip od gusjenice kukuruzne ponovno krajem ljeta. Gusjenice
sovice (prema: Atanasov) druge generacije često se hrane
zrnjem kukuruza na klipovima te
generativnim organima drugih biljaka. Ipak na duhanu nanosi glavne štete
izgrizanjem lišća. Kozmopolitska je vrsta, proširena po cijelom svijetu. Praćenje
te vrste u južnoj Europi nalazi se u programu posebne međunarodne radne grupe
koju smo spomenuli kod pozemljuša.

Kukuruzna sovica (Sesamia cretica Led.) štetnik je proširen u nas u cijelom

obalnom području Hrvatske te u Hercegovini, Makedoniji i Crnoj Gori. Način
života vrlo je sličan životu kukuruznog moljca. Ima također dvije generacije

328
godišnje. Gusjenice buše stabljiku i hrane se na klipu. Razlikuju se od gusjenica
moljca po izrazitim crnim točkama (stigme) na bočnom dijelu svakog segmenta.
Napada i sirak, naročito šećerac, te proso. Leptiri lete krajem travnja i u svibnju,
te ponovno u kolovozu. Prezime u ostacima biljaka.
U Grčkoj, Italiji i južnoj Francuskoj česta je i vrsta S. nonagrioides Lef., a
prisutna je i u Hrvatskoj. Smatra se zapadnomediteranskom vrstom za razliku od
istočnomediteranske vrste S. cretica.

Karadrina (Spodoptera /Laphygma, Caradrina/' exigua Hb.) kozmopolitska je

polifagna vrsta, proširena u južnijim područjima. Leptir ima raspon samo 30 mm
pa pripada u male vrste sovica. Periodični je štetnik, a katkad se javlja masovno.
Prezimi kukuljica. Ima 2-3, katkada i 4 generacije godišnje. Mlade gusjenice
hrane se pretežno korovima, a starije prelaze na kulturne biljke, naročito na šećernu
repu, lucernu i pamuk te na povrće. Pogoduje joj suha i topla jesen.

Spodoptera littura F. i S. littoralis Boisd. karantenski su štetnici na listi Al za našu

zemlju i većinu drugih europskih zemalja. Samo su lokalno prošireni u Europi, a
povremeno se nalaze u uvoznim pošiljkama. Ubrajaju se medu najopasnije svjetske
štetnike pamuka, soje, kukuruza, arašida i drugih ratarskih usjeva. S. littoralis u
Italiji oštećuje biljke u zaštićenom prostoru ali i na polju.

Hadena vrste hrane se naročito strnim žitaricama i kukuruzom, no nisu česte u

nas.

Lucernina sovica (Heliotbis viriplaca /dipsacea/ Huff.) polifagna je vrsta,

zabilježena kao uzročnik većih mjestimičnih šteta na lucerni. Hrani se i kukuruzom,
sojom, suncokretom, pšenicom i mnogim drugim ratarskim usjevima. Srodna je
vrsta H. maritima Gr..
Lozina sovica (Noctua /Triphaena/pronuba L.)
Velika vrsta, raspona krila oko 60 mm. Prednji joj je par krila sivosmede boje.
Stražnji par krila karakterističan je za ovu vrstu: narančastožut, s crnom pjegom
uz rubove. Gusjenica je smedesive boje, na trbušnom dijelu ružičasta. Naraste do
60 mm. Prezime gusjenice različitih stadija. U proljeće ponajviše oštećuju pupove
vinove loze, no hrani se i povrćem i cvijećem. Iako je srodna pozemljušama,
rijetko se zadržava u tlu. Ženka se ističe velikom plodnošću jer odloži više tisuća
jaja. Leptiri dolijeću u staklenike i plastenike privučeni svjetlom te jaja odlažu na
biljke koje se uzgajaju u tim objektima. Gusjenice se hrane tim biljkama. Izraziti
su polifagi.

Sovica plavac (Diloba caeruleocephala L.) javlja se pojedinačno na različitim

vrstama voćaka, lipi i drugom drveću. Gusjenica ima debelo tijelo, dugo do 40
mm. Plavožute je boje, s prugama i pjegama po tijelu. Prezime jaja. Gusjenice u
proljeće žderu pupove i lišće. Leptiri lete u lipnju. Ima jednu generaciju godišnje.
Pojavu te vrste ograničavaju brojni prirodni neprijatelji, posebice tahina Compsilura

329
concinnata Meig. Zabilježili smo štete od ove sovice na bademima na području
Vrane.

Ahatna sovica (Phlogophora /Brotolomia/ meticulosa L.) pojedinačno se javlja

na voćkama. Leptir ima karakteristične šare na krilima. Raspon je krila oko 40
mm. Gusjenica je zelenkastosmeda. Leptiri lete u lipnju i kolovozu. Gusjenice se
hrane lišćem.

Sovica srčikarica (Hydraecia micacea Esp.) povremeni je štetnik jagode i

maline. Gusjenica se zavlači u stabljike i buši hodnik u prizemnom dijelu.
Napadnute biljke odnosno izboji propadaju. Suzbija se uništavanjem zaraženih
dijelova ili cijelih biljaka.

Sovica artičoke (Gortyna xanthenes Germar) pravi hodnike u artičoki. Zaraza

se može smanjiti uništavanjem starih biljaka odmah nakon berbe.

Xylena/Calocampa/ exsoleta L. jedna je od najvećih sovica u Hrvatskoj. Raspon

je krila oko 70 mm. Gusjenice mogu nagrizati izboje vinove loze.

Cosmia trapezina L. omnivor je. Njezina se gusjenica hrani kukcima, ali i lišćem
i izbojima jabuke. Gusjenica je zelene boje, s žutom prugom na bokovima i tri
svijetle hrptene pruge. Prisutna je u našim voćnjacima..

U našim voćnjacima češće su i sovice vrsta Orthosia gracilisD. et Sch., O. incerta

Huff. i O. cerasi F. (Ciglar), no pričine tek neznatne štete.

PRELCI GUBARI - LYMANTRIDAE

U ovu porodicu ubraja se i poznati uzročnik golobrsta voćaka i šumskih lišćara

- gubar.
Travni prelac (Penthophera /Hypogymna/ morio L.)
Nije čest štetnik u nas. Nešto je češći u Podunavlju i Podravini. Jači napad
zabilježen 1984. g. u Međimurju, ali lokalno. Leptir mužjaka gotovo je crne boje,
a raspon mu je krila 30 mm. Ženka ima zakržljala krila, pa ona jedva prelaze
polovicu duljine tijela. Gusjenice su karakterističnog izgleda, s dugim tamnim
čvrstim dlakama i brojnim narančastim bradavicama. Na dodir se skvrče u kolut.
Narastu do 24 mm.
Prezime gusjenice. U travnju i prvoj polovici svibnja hrane se travama. Vrlo
su proždrljive te ubrzo ogole.površine koje napadnu. Obilnim izmetom odbijaju
stoku od ishrane. Krajem svibnja javljaju se leptiri. Ženke odlažu 100-300 jaja u
gomilicama na biljke sasvim pri zemlji. Nova generacija gusjenica neko se vrijeme
hrani ne praveći veće štete. Nakon toga odlaze na prezimljenje. Ima samo jednu
generaciju godišnje.

330
 Jak napad u 1984. g. zabilježen je
sredinom travnja na jednoj livadi blizu
sela Belica u Međimurju gdje je nalaženo
do 100 gusjenica po m2 (Igrc, Bičak).
Površina livade bila je oko 60 ha.
Preporučeno je drljanje ili valjanje
ugrožene površine kao mehanička mjera
suzbijanja, te primjena piretroida.
Upotrebljeni piretroid imao je
izvanredno djelovanje, no vjerojatno bi
slično djelovali i neki drugi insekticidi,
moguće i oni na osnovi B. thuringiensis.
Pri uporabi kemijskih insekticida treba
posebnu pažnju usmjeriti na karencu za
napasivanje i košenje tretirane površine.

Gubar (Lymantria disparV.)

SI. 315. Gusjenice travnog prelca (snimio
Poznat, vrlo opasan štetnik šuma,
M. Maceljski)
voćaka i ukrasnog drveća u nas. Izrazito
je periodični štetnik, javlja se vrlo brojno povremeno, najčešće u razmacima od 5-
10 godina. Nakon više godina latencije, kad većina čimbenika dinamike populacije
postane povoljna, započinje gradacija gubara. Povećanje intenziteta pojave naziva
4

GRADACIJA

SI. 316. Dinamika populacije

331
se progradacija, najveća gustoća populacije - kulminacija, a potom naglo (obično
u jednoj godini) opada brojnost - retrogradacija. Glavni čimbenici dinamike
populacije jesu razni prirodni neprijatelji - paraziti i predatori, posebice uzročnici
bolesti, a i klimatske prilike i prikladnost biljaka hraniteljica.
Paraziti i predatori reguliraju naročito progradaciju, a osnovni je faktor
retrogradacije nagla pojava virusa uzročnika bolesti poliedrije. Od te bolesti, u
času prenamnoženja gusjenica, kad one već trpe od pomanjkanja ishrane i
medjusobne kompeticije, naglo i gotovo potpuno ugibaju gusjenice. Gusjenice
ostaju visjeti na vrškovima grana pa se ta pojava naziva i vršikanje.

14T*
«*
SI. 317. Gradacije gubara u prošlosti (prema: Kovačević)

Gubar je primarni štetnik hrastovih šuma, iako se može hraniti i drugim

drvećem, primjerice topolom, brezom, javorom i drugim vrstama koje se uzgajaju
u drvoredima i parkovima. No vrlo često napada i voćnjake i u njima se hrani
jabukom, šljivom, trešnjom i drugim vrstama voćaka. Osim lišća može izgrizati
cvjetove, a i površinu plodova, npr. kajsija. Usprkos izražene polifagije ipak vrsta
hraniteljice mnogo utječe na biotički potencijal ove vrste (Kovačević).
Leptiri gubara odlikuju se spolnim dimorfizmom po čemu su i nazvani (dispar).
Ženka ima žućkastobijela krila, s tamnim valovitim prugama ili točkicama. Raspon
joj je krila 6-7 cm. Zdepasta je tijela te
uglavnom ne leti. Mužjak ima sivosmeda
krila, a raspon im je oko 3,5 cm. Ima
vitko tijelo i dobro leti. Gusjenica je
crnosive boje, s vrlo dugim dlakama.
Odraslije gusjenice imaju dva reda
bradavica na hrptu: prvih pet pari modre
su, a drugih sedam pari crvenkaste su
boje. Imaju veliku žutu glavu, s crnim
šarama, po čemu je štetnik nazvan gubar
glavonja. Naraste do 7 cm.
Prezime jaja u jajnom leglu
pokrivenom žućkastim dlačicama sa
zadka ženke. Ove nakupine sadrže 400-
Sl. 318. Leptiri gubara u kopulaciji (snimio 600, u vrijeme progradacije i do 800 jaja.
M. Maceljski) Jajno leglo ima promjer 3-5 cm, a sliči

332
gubi, po čemu je štetnik i nazvan. Jajna
legla nalaze se na deblu i debljim
granama. U vrijeme kulminacije
nalažena su i na kamenu i zgradama
(Maceljski). Izdrže i vrlo visoke
temperature pa i poplave. Gusjenice
izlaze iz jaja krajem travnja te nekoliko
dana ostanu na jajnom leglu, a zatim se
razilaze. Tijekom svibnja i prve
polovice lipnja prave štete hraneći se
lišćem. Na brdima i uopće višim
položajima razvijaju se kasnije. Male
gusjenice gubara zbog dugih dlaka i
laka tijela vjetar daleko nosi. Stoga do
zaraze gusjenicama u nizinskim
voćnjacima može doći u više navrata:
prvo iz jaja odloženih na voćke, a
kasnije gusjenicama donesenim vjetrom SI. 319. Ženka gubara pri odlaganju jaja
iz visinskih šuma. Stoga razdoblje (snimio M. Maceljski)
napada gusjenica na voćke može biti dosta dugo. Stadij gusjenice traje oko 60
dana. Gusjenice se kukulje u pukotinama kore ili između lišća. Nakon 10-18
dana, najčešće krajem lipnja i u srpnju, razviju se leptiri. Ženke ostaju blizu mjesta
gdje su se razvile, a mužjaci intenzivno lete. Nakon kopulacije ženke odlažu jaja.
Zbog velike proždrljivosti gusjenica pri njihovoj masovnoj pojavi nastaje
golobrst cijelih šuma, drvoreda ili voćnjaka. Stoga se ubraja u štetnike golobrsta.
Zanimljivo je da je u posljednja dva desetljeća zapažen još jedan oblik štetnosti:
štete turizmu. Brojne vrlo pokretne velike dlakave gusjenice odlaze s obrštenih
površina u turističke kampove i naselja, pa su zabilježeni brojni slučajevi da turisti
odlaze iz takvih objekata. Rojenje velikog broja leptira mužjaka nekoliko je dana
u Malinskoj ometao svakodnevni život turista, čak sprečavalo pogled na more
(Maceljski). Stoga će u obalnom
području suzbijanju gubara i zbog tih
razloga trebati posvećivati veću pažnju,
tim više što se gubar sve češće masovno
javlja upravo u tim područjima.
S obzirom na veliku štetnost toga
štetnika, potrebno je stalno pratiti
njegovu brojnost. To rade lugari u
šumama, pa je potrebno u prognozi
pojave koristiti i njihove podatke.
Nadalje, u voćnjacima treba utvrđivati
broj jajnih legala i brojnost jaja u njima. s, 3 2 Q legla m na kamenu u

U progradaciji su jajna legla velika 1 vrijeme kalamitetnepojave (snimio M.

sadrže mnogo jaja, a u retrogradaciji su Maceljski)

333
malena. Općenito se smatra da nalaz od 10 do 100 jajnih legla na 1 ha šume
ukazuje na srednje jaku zarazu, nalaz od 100-500 legala/ha jaku zarazu, a nalaz
više od 500 legala po ha vrlo jaku zarazu.
Brojnost leptira može se pratiti seksualnim mamcima koji privlače mužjake.
Upravo je prvi takav atraktant - feromon bio izoliran iz zatka ženke gubara pod
imenom gvplura. Danas se u prometu nalaze atraktanti za gubara pod raznim
nazivima, a treba ih koristiti prvenstveno radi praćenja leta leptira u šumama. Na
temelju njihove brojnosti, broja jajnih legala i broja jaja u njima, te prema veličini
zaražene površine, može se prognozirati pojava ovog štetnika iduće godine.
Suzbijanje gubara obavlja se struganjem i spaljivanjem jaja iz jajnih legala ili
njihovim premazivanjem sredstvima za zimsko prskanje ili petrolejom. Jajna legla
koja nisu na dohvat ruke mogu se oprskati jakim mlazom nekog sredstva za zimsko
prskanje. Budući da nije moguće otkriti brojna jajna legla, ovaj način zadovoljava
samo kod slabe ili srednje jake zaraze.
Korištenjem većeg broja seksualnih atraktanata moguće je ne samo poloviti i
uništiti brojne mužjake, nego i izazvati njihovo dezorijentiranje te onemogućiti
da pronađu ženke i izvedu oplodnju (metoda konfuzije). Također se istražuje
mogućnost suzbijanja gubara sterilizacijom mužjaka.
Biološko suzbijanje gubara
predmet je brojnih istraživanja ne samo
u svijetu nego i u nas. Tako su postignuti
prvi uspjesi uzgojem i ispuštanjem jajnih
parazita Anastatusdisparisi Oenocyrtus
kuvuanae. Istražuje se mogućnost
korištenja brojnih drugih parazitskih
osica koje napadaju gusjenice gubara, a
također i korištenje mrava, trčaka i
drugih predatorskih kukaca. Gusjenice
gubara mogu se suzbijati korištenjem
bioinsekticida na osnovi bakterije
Bacillus thuringiensisso] kurstaki. Ti se
bioinsekticidi koriste u vrijeme dok su
SI. 321. Gusjenica gubara (prema: Shell) gusjenice u drugom stadiju, dakle još
malene.
Ti insekticidi ubrzo zaustavljaju ishranu, a za nekoliko dana počne ugibanje
gusjenica. Istražuje se i mogućnost korištenja uzročnika virusa poliedrije za
suzbijanje gusjenica gubara. Upravo je u Hrvatskoj (Kovačević) začeta i ideja o
primjeni smanjenih (subletalnih, subnormalnih) doza kemijskih insekticida zajedno
s bioinsekticidima. Te su vrlo niske doze ekološki bezopasne, a oslabe štetnika
toliko da bioinsekticid brže i bolje djeluje. Ekološki je povoljna i primjena
biotehničkih insekticida (regulatora razvoja kukaca).
Kemijsko suzbijanje gubara obavlja se primjenom insekticida dok se gusjenice
nalaze u drugom ili najkasnije trećem stadiju razvoja, dakle dok nisu dulje od 1-2
cm. No treba imati na umu da nakon prestanka djelovanja insekticida, kojim su

334
suzbijene gusjenice koje su se izlegle u voćnjaku, vjetar može donijeti brojne
gusjenice iz obližnjih visinskih šuma. U tom slučaju treba tretiranje ponoviti. Stoga
je korisno veće akcije suzbijanja organizirati zajednički sa šumarskim
organizacijama. Od kemijskih insekticida se najviše koriste insekticidi na bazi
klorpirifosetila, triklorfona, deltametrina, alfacipermetrina i drugi.
Primjenu bioloških, biotehničkih ili kemijskih insekticida treba predvidjeti
pri jakoj i vrlo jakoj zarazi jajnim leglima. Vrlo je važno redovitim uništavanjem i
slabih zaraza jajnim leglima spriječiti pojavu gradacije i potrebu za intervencijom
insekticida.
Zlatokraj (Euproctis chrysorrhoea L.)
Prouzrokuje golobrst voćaka i nekih vrsta ukrasnog drveća. No, slično gubaru,
zlatokraj je prvenstveno štetnik šuma, posebice hrastovih šuma. Od voćaka
najčešće napada jabuke i šljive. Cesto se javlja unutar ili u blizini naseljenih mjesta,
kamo leptiri dolijeću privučeni svjetlom.
Leptir je bijelih krila, a raspon im je 3-4 cm. Na zatku ženka ima čuperak
zlatnožutih dlačica. Gusjenica je crvenkastosive boje, s dvije hrdastocrvene pruge
na hrptu i bočnim prugama sastavljenim od bijelih crtica. Na kraju tijela na hrptu
se nalaze dvije jasno vidljive narančastocrvene bradavice. Tijelo je pokriveno
toksoforama, dlačicama koje mogu izazvati svrbež na koži ljudi koji s gusjenicama
dođu u dodir. Kod nekih osjetljivih osoba mogu izazvati i upalu i oteknuće.
Narastu do 4 cm.
Prezime male gusjenice u zapretcima koji se sastoje iz nekoliko suhih listova
povezanih gustom pređom. U njima se nalazi 200-300 gusjenica. Zapretci vise
na granama. Rano u proljeće, odmah nakon gusjenica glogova bijelca, počinju i
gusjenice zlatokraja izlaziti iz zapretka. Hrane se izgrizanjem pupova i mladog
lišća, držeći se zajedno u skupinama. Kasnije grizu ostalo lišće, izazivajući golobrst.
Glavni se napad odvija krajem travnja i u svibnju. Kukulje se na granama, stablu
ili katkad u zemlji. U lipnju lete leptiri. Ženke odlažu jaja u skupinama od 150-
300, najčešće na naličje lista. Nakon 12-15 dana izlaze gusjenice. One skeletiraju
lišće, tj. izgrizaju lisno tkivo na naličju lista, ostavljajući neoštećenu gornju pokožicu
inervaturu. Drže se u skupinama. Najčešće se nalaze na vršnom lišću. Sredinom
ljeta zapredaju lišće u zapredak u kojem prezime. Suzbija se kao i glogov bijelac
skidanjem zapredaka zimi. Izvjesno
smanjenje brojnosti postiže se zimskim
prskanjem voćaka. U proljeće se jači
napad gusjenica suzbija tretiranjem
insekticidima navedenim kod gubara.
Šljivin prelac (Orgyia antiqua L.)
javlja se pojedinačno kao štetnik raznih
vrsta voćaka i ukrasnog drveća. Ženka
ne leti jer ima zakržljala krila. Gusjenica
je siva, s crvenožutim i bijelim prugama, SI. 322. Gusjenica vrste Orgya antiaua
s četkicom dlačica na hrptu prva četiri (snimio: M. Maceljski)

335
segmenta zatka. Prezime jaja. U svibnju gusjenice izgrizaju lišće voćaka. Leptir
se javlja u lipnju. Krajem srpnja i u kolovozu javljaju se gusjenice druge generacije.
Leptir te generacije javlja se u rujnu te odlaže jaja koja prezime. Suzbija se kao i
gubar.
Smrekov prelac (Lymantria monacha L.) oštećuje smreku i drugo crnogorično
drveće, no katkad brsti i lišće brijesta, topole, javora, hrasta i drugog drveća. U
nas se javlja pojedinačno.

Topolin gubar (Leucoma/Stilpnotia/salicisl.) tipičan je štetnik topola i jablana,

posebice u drvoredima. Javlja se i u našem primorju. Može izazvati golobrst, i to
katkad prva, a katkada druga generacija gusjenica. Ima 2 generacije godišnje.

MEDONJICE - ARCTIIDAE

Dudovac (Hyphantria cunea Drury)

To je štetnik američkog podrijetla, utvrdjen prvi put u Evropi 1940. g. u
Mađarskoj. Godine 1948. utvrđen je prvi put u Jugoslaviji kraj Subotice, a 1949- g.
u Hrvatskoj u graničnim područjima s Mađarskom. Već 1951. g. otkriven je u
Zaprešiću kraj Zagreba, kamo je prenijet granjem duda kojim su ukrašavali
kamione prilikom proslava. Od tada se vrlo brzo proširio u cijelo područje između
Drave i Save. Međutim, zbog temeljitih mjera suzbijanja nije se uopće uspio proširiti
sa žarišta u Zaprešiću u pravcu zapada (Maceljski). Na zaraženom području u
prvom desetljeću prisutnosti štetnika zabilježen je čest golobrst brojnog drveća
na velikim površinama. Zbog opasnosti od ugrožavanja tada važnog uzgoja dudova
svilca u Italiji i Francuskoj, EOZB (Europska organizacija za zaštitu bilja) pružala
je nekoliko godina veću pomoć nastojanjima za lokalizaciju štetnika u tadašnjoj
Jugoslaviji. Zanimljivo je da se dudovac tek mnogo kasnije, tek u osamdesetim
godinama, proširio u Italiju i Francusku brodovima koji su dolazili iz crnomorskih
luka. Sada je proširen u srednjoj i istočnoj Europi te u Francuskoj i Italiji.
Već nakon prvog desetljeća prisutnosti dudovca njegova je brojnost počela
opadati. Početno brzo širenje i velika gustoća populacije u Jugoslaviji i u drugim
zemljama koje graniče s Mađarskom bilo je uzrokovano otsutnošću prirodnih
neprijatelja. Međutim, uskoro su se na tog novog štetnika prilagodili razni
autohtoni paraziti (a neki su unijeti iz SAD). Postao je i vrlo osjetljiv na pojavu
virusne bolesti granuloze, otkrivene u našoj zemlji (Schmidt). Stoga se štetnost
postupno smanjivala. Danas se smatra stalno prisutnim članom naše entomofaune
promjenjiva intenziteta pojave, pa samo povremeno u nekim godinama i na nekim
područjima nastupi jači brst nezaštićivanih lišćara. Treba istaći da je točno takav
razvoj štetnosti dudovca predvidio Kovačević ubrzo nakon prve pojave štetnika
u nas.
Dudovcu pogoduje povećana relativna vlažnost zraka uz umjerenu
temperaturu u vrijeme izlaska leptira iz kukuljice, embrionalnog razvoja i razvoja
prvih stadija gusjenica.
 Dudovac je izraziti polifag. Vrlo se rado hrani lišćem duda, po čemu je i nazvan,
no gotovo istim intenzitetom ždere i lišće svih vrsta voćaka, uključujući i orah,
brojno šumsko i ukrasno drveće, vinovu lozu, pa i neke zeljaste biljake. Katkada
oštećuje i plodove voćaka, praveći plitke površinske grizotine. Zbog velike
polifagnosti, u vrijeme kalamiteta gusjenice posljednjeg stadija dudovca katakad
izazivaju paniku jer su svuda prisutne, a živahno se kreću tražeći prikladno mjesto
za kukuljenje, pri čemu ulaze i u kuće i gospodarske zgrade.
Leptir dudovca bijele
je boje. Pojedini primjerci
mogu na krilima imati
crne točkice. Raspon krila
25-30 mm. Gusjenice su
isprva žućkastozelenkaste
boje tijela pokrivenog
dlačicama. Ubrzo se na
hrptu diferencira 12
bradavica s obje strane, a
iz njih rastu duge bijele
dlake. Narastu do 35 mm.
Gusjenice su vrlo živahne.
Si. 323. Mladi dud zapreden od gusjenica dudovca
Prezime kukuljice na (snimio M. Maceljski)
skrovitim mjestima
pukotina kore, između letvi na plotovima, na zidovima kuća i si. Krajem travnja,
češće početkom svibnja izlijeću leptiri. Nakon kopulacije ženke odlažu na naličje
lista jaja u skupini po 400-900 jaja. Jaja su svijetlozelenkaste boje. Nakon 10-15
dana iz jaja izlaze gusjenice. One žive zajednički, isprva skeletirajući lišće, a kasnije
mogu požderati cijelu plojku ostavljajući samo najdeblje žile. Lišće kojim se hrane
zapredaju gustom pređom u zapredak unutar kojeg se nalaze. Isprva takav
zapredak obuhvaća samo nekoliko listova, no ubrzo zahvaća cijele grančice, a
zatim i grane. Kad skupina gusjenica poždere lišće na jednoj grani prelaze na
susjednu, pa tako može jedno leglo gusjenica obrstiti veći dio voćke. Štete od
gusjenica naglo rastu njihovim razvojem pa su tijekom lipnja jasno uočljive. Prema
kraju razvoja gusjenica, one se razilaze
iz zapredka i brste samostalno. Zatim
se zavlače na kukuljenje te daju drugu
generaciju leptira, koja leti u kolovozu.
Gusjenice tijekom druge polovice
kolovoza, češće u rujnu, ponovno
žderu lišće, jer taj štetnik ima u nas dvije
generacije godišnje. U nekim je
godinama jači napad prve, a u drugim
godinama jači je napad druge
generacije. Iznimno, u toplim godinama si. 324. Gusjenice dudovca (snimio M.
može dudovac dati i treću, djelomičnu Maceljski)

337
 generaciju. Gusjenice te
generacije brste lišće u
listopadu, no mnoge ne
uspiju završiti razvoj i
ugibaju pa je iduće godine
napad slabiji.
Vrlo je učinkovito
mehaničko suzbijanje
dudovca skidanjem i
uništavanjem malih
SI. 325. Suzbijanje dudovca zaprašivanjem u Osijeku zapredaka punih
1952. g. (snimio M. Maceljski) gusjenica. No ako se na
jednom stablu nalazi
mnogo zapredaka, taj je način teško
provediv. Za uspjeh mehaničkog
suzbijanja presudno je pravovremeno
otkrivanje zapredaka jer što su gusjenice
veće to brže bježe iz zapredaka prilikom
rezanja, a potkraj razvoja gusjenice se
uopće više ne nalaze u zapredku.
Dudovac je periodični štetnik, i njegova
kalamitetna pojava često iznenadi pa se
suzbijanju pristupa prekasno, kad
gusjenice izlaze iz zapredaka i razilaze
se posvuda, a tada su i visoko otporne
na većinu insekticida.
Biološko suzbijanje bilo je predmet
brojnih istraživanja odmah nakon
pojave štetnika u Europi. Tako su u
Jugoslaviju unijeti brojni paraziti iz
postojbine dudovca - sjeverne Amerike,
i to pretežno ose najeznice. Zbog
teškoća u aklimatizaciji tih parazita veću
SI. 326. Suzbijanje dudovca toplim je ulogu u smanjenju njegove štetnosti
aerosolom na području Virovitice 1954. g.
dosad imalo prilagođivanje autohtonih
(snimio M. Maceljski)
parazita drugih kukaca na tog štetnika.
Vrlo su dobri rezultati, međutim, postignuti suzbijanjem dudovca bioinsekticidima
na bazi bakterije Bacillus thuringiensis. Pri uporabi tih insekticida u drugom,
najkasnije trećem razvojnom stadiju gusjenica, nakon 1-3 dana naglo se smanjuje
aktivnost gusjenica, a nakon 3-5 dana počinje njihovo ugibanje. Primjena tih
bioinsekticida posebice je uputna u malim voćnjacima i na ukrasnom drveću u
blizini nastambi da bi se izbjegla opasnost od otrovanja ljudi, životinja i pčela te
izbjeglo onečišćenje okoline. Istražuje se mogućnost korištenja uzročnika bolesti
- virusa granuloze za biološko suzbijanje dudovca.

338
 Kemijsko suzbijanje dudovca u plantažnim nasadima provodi se istovremeno
sa suzbijanjem drugih važnijih štetnika, primjerice jabučnog savijača, pa nije
potrebno izravno tretiranje protiv dudovca. U tim nasadima dovoljno je skinuti
poneki zapredak koji se ipak zapazi. U slučaju jačeg napada gusjenica dudovca
na dudove i ukrasno drveće, ako se ne mogu suzbiti skidanjem zapretaka ili
primjenom B. t. insekticida, mogu se suzbiti -tretiranjem insekticidima na bazi
klorpirifosetila, fenitrotiona, piretroidima i dr. I biotehnički insekticidi tipa
regulatora razvoja kukaca (diflubenzuron i dr.) učinkoviti su na gusjenice prvih
stadija dudovca.
Smeđa medonjica (Arctia čaja L.). Leptir ima crnosmedi prednji par krila s
bijelim krivudavim prugama. Stražnji je par narančastocrven, s većim crnim
pjegama. Raspon je krila oko 30 mm. Gusjenica te vrste crna je i obrasla dugim
crvenkasto smeđim dlakama. Često se nalazi na različitom bilju, pa i na voćkama
i vinovoj lozi, a hrani se njihovim pupovima i lišćem. Katkad uzrokuje cjepanje
izboja. Prezime gusjenice. Ima dvije generacije godišnje. Zbog pojedinačne pojave
nisu zabilježene veće štete.

Red: SIPHONAPTERA - ŽIVOTINJSKE BUHE

Česti su nametnici ljudi, pasa, mačaka, peradi i drugih životinja. Sitni su kukci
bez krila, bočno spljoštena tijela. Mogu skočiti tridesetak cm. Sišu krv. Pri ubodu
unose slinu koja priječi grušanje krvi i izaziva svrbež. Vrsta koja napada čovjeka i
neke domaće životinje jest Pulex irritansl. U ratnom i poslijeratnom razdoblju ta
je vrsta bila svuda prisutna, no povećanjem higijenskih navika, širokom primjenom
deterdženata, te DDT-a i kasnije dragih insekticida, taj je nametnik postao vrlo
rijedak. Na štakoru živi vrsta Xenopsylla cheopis Roth. koja na čovjeka prenosi
uzročnika kuge. Vrsta Ctenocephalidis felis Bouche napada prvenstveno mačke,
a vrsta C. canis Curtis psa. U posebnim putujućim "cirkusima buha" na našim
sajmovima prikazivane su buhe kako vuku male lagane kočije i pokreću različite
naprave. Takvih, pa i stacionarnih (u Miinchenu) cirkusa ima i sada.

Red: DIPTERA - DVOKRILCI

Imaju jedan par opnenastih krila (prednji par), a stražnji im je par zakržljao te
je katkad vidljiv u obliku kratkih ostataka - haltera. Usni ustroj građen je za bodenje
i sisanje ili sisanje i lizanje. Prsište je sastavljeno iz tri članka, a zadak iz 4-8,
rijetko do 10 članaka. Ženke nekih vrsta imaju zadnje članke pretvorene u leglicu.
Ličinke su apodne, a mogu biti eucefalne, hemicefalne, no najčešće su
acefalne, tj. bez vidijive glave. U acefalnih ličinki čvrsti se dijelovi nalaze uvučeni
u prvi članak prsišta, pa se kroz prozirno tijelo vide u obliku slova V ili H. Kukuljica
je bačvasta (pupa coarctata) ili pokrivena (pupa obtecta).
Samo je dio dvokrilaca fitofagan - ličinke se hrane biljnim organima. Neke
su vrste entomofagne pa se ubrajaju u važne prirodne neprijatelje štetnika. Ima i

339
vrsta štetnih domaćim životinjama (obad, štrk) ili ljudima (komarči, papatači).
Osim izravnih šteta koje nanose ubodom ili životom ličinke u organima životinja
i čovjeka (mijazis), neke vrste prenose uzročnike bolesti (komarac - malarija).
Ima i vrsta koje žive na strvinama i drugoj mrtvoj organskoj tvari.
Diptera se dijele na tri podreda:

Nematocera - mušice ili dugoticalci imaju duga nitasta ticala s najmanje

šest članaka. Ličinke imaju vidljivu glavu, osim one mušica šiškarica. Ovamo se
ubrajaju porodice Tipulidae, Bibionidae, Culicidae (komarči), Sciaridae, te
posebno vrlo štetna uglavnom fitofagna porodica. Cecidomyidae - mušice
šiškarice.

Brachycera - muhe ili kratkoticalci imaju kratka ticala, kraća od prsišta,

najčešće od tri ali i više članaka. Ličinke imaju nepotpuno razvijenu glavu. Medu
njih se ubrajaju porodice Tabanidae (obadi) i Asilidae.
Neki autori svrstavaju Nematocera i Brachycera u grupu Ortorrapha zbog
zajedničkog svojstva da se pri izlasku imaga kukuljica raspukne po uzdužnom
šavu. Postoji i podjela na Nematocera, Brachycera - Orthorrapha i Brachycera -
Cyclorrhapha.

Cyclorrhapha - muhe imaju tročlana ticala. Imago izlazi iz kukuljice kroz

okrugli otvor - od tuda naziv. Ličinke su acefalne. Kukuljica je bačvasta .Važnije
porodice štetnika bilja jesu Trypetidae, Opomyzidae, Agromyzidae, Chloropidae
i Anthomyidae, entomofagnih vrsta Syrphidae i Tachinidae, te zoofagnih vrsta
Culicidae, Muscidae, Stomoxydae, Calliphoridae, Sarcophagidae itd.
Neki autori dijele dvokrilce u samo dva podreda: Nematocera - mušice i
Brachycera muhe.
U daljnjem tekstu prikazat ćemo fitofagne vrste, zatim entomofagne vrste
(prirodni neprijatelji štetnika) te na koncu sasvim ukratko i ostale zoofagne vrste.

NEMATOCERA - MUŠICE

KOMARI - TIPULIDAE

Tipule-komari (Tipula oleracea Meig., T.paludosaL., T. orientalis Lack.)

Veliki dvokrilci, dugih nogu, smedežutih krila. Duljina im je tijela oko 2 cm,
raspon krila 3-4 cm. Ličinka je sive boje, valjkasta tijela, bez nogu, naraste do 4
cm duljine. Česte su na vlažnim terenima, npr. u Posavini.
Ubrajaju se u štetnike u tlu. U sjevernoj Europi vrlo su važni štetnici. U nas
su samo iznimno zabilježene štete na livadama, u žitaricama, povrću i dr. kulturama.
Ličinke se često prema izgledu i štetama zamjenjuju s gusjenicama sovica. Imaju
jednu ili dvije generacije godišnje. Meliorativni zahvati mogu smanjiti brojnost

340
tih štetnika. U slučaju jakog napada treba
ih suzbijati zemljišnim insekticidima
spomenutim za suzbijanje žičnjaka.

DLAKAVE MUŠICE - BIBIONTOAE

Vrtna mušica (Bibio hortulanusL.)

Odrasle muhe duge su 8-9 mm.
Ličinke su bjeličaste boje, jasno vidljive
glave, narastu do 16 mm. Žive u tlu,
najčešće u većim skupinama. Naročito su
česte na livadama i neobrađenim
površinama, te tlima bogatim humusom. U
nas su zabilježene štete samo lokalno na
manjim ratarskim površinama.
U tu porodicu ubraja se i markovska
mušica (Bibio marci LJ. Ta se vrsta
masovno pojavila u rano proljeće 1994. g.
u mnogim dijelovima Hrvatske. Te crne
dlakave mušice bile su tako brojne da su
mjestimice ometale promet te izazivale
paniku. Njihove ličinke pretežno su SI. 327. Ličinka komara (snimio
saproksilofagi te se hrane drvom, korom i M. Maceljski)
drugim biljnim ostacima već razgradenim
od drugih kukaca ili gljivica. Ipak su zabilježeni i slučajevi šteta od njezinih ličinki
na kulturnom bilju, posebice na dinjama i lubenicama..

MUŠICE ŠIŠKARICE - CECIDOMYIDAE

To je velika porodica kukaca, u koju se ubrajaju brojni važni štetnici. Mali su

kukci dugi 2-3 mm. Imaju nježno tijelo i duge noge. Ličinke imaju nepotpuno
razvijenu glavu. Hrane se sisanjem sokova iz napadnutih biljaka. Većina vrsta
izlučuje tzv. cecidogene tvari koje izazivaju tvorbu šiški na mjestima ishrane. Šiške
mogu biti različitog oblika i veličine. Duge su 1,5-2 mm. Neke su gole, a daige
obrasle. Ometaju kolanje sokova u biljci i mogu izazvati zastoj u njezinom razvoju.
Neke vrste hrane se na bilju ne izazivajući tvorbu šiški, a neke su zoofagne ili
saprofagne.

Hesenska mušica (Mayetiola destructorSzy)

Dugo je vremena smatrana jednom od vrsta najštetnijih žitaricama u nas, no
više prema podacima iz inozemne literature nego prema podacima iz naše zemlje.
Sada znamo da nije česta u nas. Iz Europe je prenesena u Sjevernu Ameriku i
tamo je mnogo važniji štetnik nego sada u Europi.

341
 Mušica je crne boje, s crvenim
oznakama na zatku. Duga je oko 3 mm.
Ličinka je žućkastobijele boje. Naraste
do 4 mm. Prezimi odrasla ličinka u
oziminama. Leti u proljeće. Odlaže jaja
na lice lišća. Ličinke prodiru u vlat i
zadržavaju se u najdonjem internodiju.
Zaražena vlat, a često i lišće, suše se. Vlat
se može i prelomiti. Vrsta ima dvije
generacije godišnje. U vrijeme sjetve
ozimina pojavljuje se jesenska
generacija mušica. Ta generacija odlaže
jaja te ličinke u jesen prave štetu i
prezime. Ako je usjev u jesen ranije
zasijan, može biti i jače napadnut, a u
proljeće je obrnuto. Temeljito
uništavanje strni smanjuje zarazu.

Sedlasta mušica šiškarica

(Haplodiplosis mareinata I Von
SI. 328. Izgled zaraženih vlati i ličinke Roser/ = equestris Winn.)
sedlaste mušice (prema: Baver) . _ .. ,
Važan je štetnik u nekim našim
brdsko-planinskim područjima. U Hrvatskoj je češće registriran u Požeškoj kotlini.
Napad se toga štetnika, za razliku od ostalih žitnih muha, lako prepoznaje. Napada
uglavnom pšenicu, ječam i raž.
Mušica je crvene boje, duga 4-5 mm. Ličinke su crvenkaste, narastu do 5
mm. Vrsta ima jednu generaciju godišnje. Prezime ličinke u tlu. Pojava je imaga
razvučena, od kraja travnja pa sve do kraja svibnja. U planinskim krajevima
pojavljuje se nešto kasnije - tijekom lipnja. Odrasli oblici odlažu jaja na vršno lišće
pšenice, ječma ili raži. Ličinke se zavlače u aikavac, najčešće najgomjeg ili idućeg
lista. Hrani se na vlati ispod rukavca. Vlat na tim mjestima ulekne u sredini, a
odeblja na rubovima, pa od te vrste nastaju karakteristični znaci štete u obliku
sedla. Ishrana ličinki traje 30-40 dana. Napadnute vlati donose manje klasove, a
lakše se lome. Vlati napadnute od više ličinaka uopće ne donose klas. Dio ličinki
provodi više godina u tlu u dijapauzi.
Intenzitetu zaraze pogoduje uski plodored, uzgoj kasnijih sorti i vlažnije
vremenske prilike. Često je najjača zaraza na rubovima polja.
Crvena pšenična mušica šiškarica (Sitodiplosis mosellana Gehin)
Napada klasove svih vrsta strnina. Mušica je crvenkaste boje, duga samo 2-
2,5 mm. I ličinka je crvenkaste boje, naraste do 3 mm. Ima jednu generaciju
godišnje. Prezimi ličinka u tlu. Imago se javlja krajem svibnja i u lipnju, nešto
kasnije od imaga C. tritici, a ima sličnu biologiju biologiji te vrste. Jaja odlaže na
osnove cvjetova u klasu. Ličinka se hrani cvjetovima i plodnicom. U jednom

342
klasiću nalazi se najčešće više ličinki C.
tritici, a obično samo jedna ličinka S.
mosellana. Napadnuti su klasovi šturi.
Tehnološki je štetnik kao i prethodna
vrsta.
Žuta pšenična mušica šiškarica
(Contarinia tritici Kirby)
Važan je štetnik u mnogim
područjima Europe i u nas. Napada sve
vrste strnih žitarica i trava. Oštećuje
klasove. Mušica je žute boje, duga oko
2"~mm. Ličinka je boje limuna, naraste
do 3 mm. Ima jednu generaciju
godišnje. Prezime ličinke u kokonu
plitko u tlu. U tlu se i kukulji. Imago
leti u svibnju, no pojava imaga može
biti vrlo razvučena i trajati i u lipnju. Let
je kasniji pogotovo u brdskim
područjima, a u njima je ovaj štetnik sl 3 2 9 učinke žute pšenice mušice
posebno čest. Ženke odlažu oko 35jaja šiškarice (prema: Baver)
na klasove u vrijeme početka cvatnje.
"Embrionalni razvoj traje 4-7 dana. Ličinke se hrane dijelovima cvjetova. Na jednom
klasu obično se nalazi mnogo, katkad i stotinjak ličinki. Razvoj ličinke traje 2-3
tjedna. Dijelovi klasa očvrsnu, deformiraju se i pretvaraju u izrasline - šiške. Dio
ličinki koji prezimljuje može ostati u dijapauzi nekoliko godina. Sušni početak
proljeća uzrokuje visoku smrtnost ličinki koje se kukulje.
Lucernina cvjetna mušica (Contarinia medicaginis Kief.)
Najvažniji je štetnik pri proizvodnji sjemena lucerne. Isključivo je tehnološki
štetnik, ne šteti lucerni, nego samo sjemenu. To su male mušice, duge oko 2 mm,
žute boje tijela. Ličinka je žuta, naraste do 2 mm.
Prezime ličinke u kokonima u tlu. Kukulje se blizu površine tla do sredine
proljeća. Krajem svibnja, a posebice u lipnju, izlaze odrasli oblici. Ženke odlažu
jaja u tek obrazovane pupoljke lucerne, rijetko u neke druge vrste roda Medicago.
Ličinke se hrane plodnicom, koja zadeblja i pretvara se u izraslinu - šišku ili galu.
Te se šiške ne otvaraju, suše se i otpadaju. Nakon završenog razvoja ličinke padaju
na zemlju i tamo se kukulje. Nakon 10-15 dana javlja se imago nove generacije.
Njegova pojava najčešće se poklapa s razvojem pupoljaka na drugom otkosu koji
se ostavlja za sjeme. Stoga ličinke ove generacije na sjemenskim usjevima naprave
najviše šteta. Štetnik ima do kraja godine još jednu generaciju, dakle ukupno tri
generacije godišnje. Katkada se njihova pojava preklapa.
Pojava lucemine cvjetne mušice periodična je, a izražena je masovna pojava
u nekim godinama. Pojavi pogoduje vlažno proljeće. Prema mađarskim podacima

343
u godinama kad od ožujka do svibnja padne više od 150 mm kiša, može doći do
prenamnožavanja štetnika. U nas je zabilježeno smanjenje prinosa sjemena zbog
napada mušice i do 50 %. Na intenzitet napada druge generacije na sjemenski
usjev može ukazati brojnost zaraženih pupova prvog otkosa (više od 10 % smatra
se jakom zarazom) ili ulov mušica prve generacije kečerom. Jakim se napadom
smatra ulov više od 10 mušica na svakih 10 zamaha kečera. Zaštita drugog otkosa
koji se ostavlja za sjeme moguća je primjenom insekticida na početku razvoja
cvjetnih pupoljaka. Preporučuju se insekticidi manje opasni za oprašivače poput
fosalona, deltametrina ili alfacipermetrina.
Štete se mogu jako smanjiti prostornom izolacijom (oko 1 km) od
prošlogodišnjeg sjemenskog usjeva lucerne, a i vremenskom izolacijom (ne
ostavljati dvije godine uzastopce sjemenski usjev na istom lucerištu). Košnju prvog
otkosa (za krmu) valja podesiti tako da stadij cvjetnog pupa sjemenskog otkosa
bude što dalje od razdoblja masovnog leta mušice.
Mušica šiškarica kruškinih plodova (Contarinia pyrivora RilJ
Dosta je raširen štetnik krušaka u nas. Javlja se povremeno i lokalno pa u
pojedinim voćnjacima ili samo na pojedinim voćkama nanosi veće štete. Štetnik
se najčešće zadržava u istom nasadu, pa i na istoj voćki, te se iz godine u godinu
zaraza povećava. Češće su napadnute rane sorte. Odrasla mušica sivosmede je
boje, a pokrivena je žućkastim dlačicama. Duga je oko 3 mm. Ličinka je bjelkasta,
naraste do 4 mm. Prezimi u tlu kao kukuljica. Mušice lete prije ili u vrijeme
cvatnje kruške, obično od kraja ožujka
pa na dalje. Ženke odlažu jaja u cvjetne
pupove krušaka. U jedan pup jedna
ženka obično odloži 10-15 jaja. No u
isti pup mogu svoja jaja odložiti i dmge
ženke. Nakon 4-6 dana iz jaja izlaze
ličinke i ubušuju se u plodnicu. Sisanjem
izazivaju ubrzani rast i deformaciju
ploda, koji sliči tikvici. Plodovi se
smežuraju i omekšaju. Ličinke, kojih u
jednom plodu ima desetak do stotinjak,
izgrizu svu sadržinu ploda pa plod
obično pocrni. Nekoliko tjedana nakon
SI. 330. Izgled zaraze mušicom šiškaricom
završene cvatnje zaraženi plodići
kruškinih plodova
otpadnu. Razvoj ličinke traje 4-6
tjedana. Odrasle ličinke napuštaju plod, zavlače se u tlo i tamo prezime kao
kukuljice u kokonu. Štetnik ima jednu generaciju godišnje. Pojava ovog štetnika
jako ovisi o klimatskim i edafskim čimbenicima pa i o obraslosti terena ispod
voćaka i o brojnim parazitima.
Suzbijanje se provodi skupljanjem i uništavanjem otpalih plodova prije nego
što ličinke izađu iz njih. Obradom tla ispod krušaka uništavaju se ličinke i kukuljice
štetnika ako se obrada provodi nakon što su se ličinke zavukle u tlo na prezimljenje,

344
a prije izletanja mušica u proljeće. Postoji i mogućnost tretiranja tla lindanom ili
nekim drugim "zemljišnim" insekticidom ispod najjače zaraženih krušaka. Jače
ugrožene nasade ovim štetnikom treba tretirati prije cvatnje insekticidima na
bazi triklorfona, fosalona, diazinona, piretroidima i dr.
Kupusna mušica srčikarica (Contarinia nasturtiiKief.) mjestimice je proširena
u Hrvatskoj, a nešto je češća u Istri. Ličinke su žućkaste boje, duge 2-3 mm. Žive
unutar srčanog lišća kupusa, cvjetače i kelja. To se lišće kovrča prema dolje i ne
stvaraju se glave. Ličinke skaču. Štetnik ima 3-5 generacija godišnje. Suzbijanje je
potrebno ako se zaraza nade na više od 5 % biljaka. Mogu se primijeniti insekticidi
navedeni za suzbijanje kupusne muhe. Za uspjeh je važno prskati jakim mlazom
odozgo prema dolje.
Graškova mušica (Contarinia pisiWmn).
Šteti grašku i grahu. Štetniku pogoduje veća količina padalina u proljeće.
Štetnik prezimi kao kukuljica u tlu. Ženka prve generacije odlaže jaja u skupinama
na unutrašnju stranu čaške cvjetnih pupoljaka ili na vršne izboje. Napadnuti izboji
zaostaju u razvoju, cvjetovi zadebljaju i iz njih se ne razviju mahune. Ženke druge
generacije odlažu jaja u mahunu, a bijele sitne ličinke hrane se unutar mahune.
Sjeme je zakržljalo. Napadnute biljke ili organe treba spaliti. Najučinkovitije se
smanjuju štete od graškove mušice pridržavanjem dugih plodosmjena i
izbjegavanjem sjetve graška u blizini prošlogodišnje površine zaražene tim
štetnikom. Samo iznimno dolazi u obzir primjena insekticida (uglavnom piretroida)
dopuštenih na tim usjevima.

Manje važne vrste roda Contarinia napadaju klasove trava, primjerice C. dactylidis
H. Lw., C. loliiMetcalf, i sjeme krmnih mahunarki (C. lentisK., C. onobrychidis
Kief.).
Mušica šiškarica lišća kruške
(Dasyneura pyri BoucheJ
Dosta čest i vrlo uočljiv štetnik krušaka u
nas, no štete su malene. Veće štete čine samo
na sadnicama i u mladim nasadima. Odrasla
mušica smeđe je boje, duga 1,5 mm. Ličinke
su bijelo- žućkaste, a narastu do 2 mm.
Prezime ličinke u kokonu u tlu. U proljeće se
kukulje. Izlijeću mušice u vrijeme cvatnje
kruške. Ženke odlažu jaja na bazu prvih listića
u skupinama po 3-10 jaja. Nakon 3-5 dana
javljaju se ličinke. Napadaju još smotano
mlado lišće i u njemu sišu sokove. Uvijek je
napadnuto vršno lišće. List se ne razmata,
hipertrofira, javljaju se žućkaste pjege na SI. 331- Štete od kruškine lisne mušice
njemu, često pocrni i konačno otpada. Razvoj šiškarice (snimio M. Maceljski)

345
ličinki traje desetak dana. Odrasle ličinke napuštaju list i zavlače se u tlo na
prezimljenje. U godini dana ima 3-6 generacija. Ljeti je za razvoj jedne generacije
potrebno oko mjesec dana. Za jačeg napada može znatnije biti smanjena
asimilacijska sposobnost lišća. Svaka primjena insekticida tijekom vegetacije
smanjuje i brojnost ovog štetnika. Izravno ga treba suzbijati u slučaju potrebe
(iznimno) u vrijeme ovipozicije prezimjele generacije, dakle odmah nakon cvatnje,
insekticidima dubinskog djelovanja kao što su fention, dimetoat, diazinon i dr.
Otpalo lišće s ličinkama u njemu treba skupljati i spaljivati. Djelotvorno može biti
i tretiranje tla lindanom na početku vegetacije.

Mušica šiškarica lišća jabuke (Dasyneura maliKiet) znatno je rjeđa od šiškarice

lišća kruške. Jaja polaže od ožujka pa na dalje na lisni pup ili list na vrhovima
izboja. Ličinke, kojih po listu može biti i dvadesetak, ishranom izazivaju uvijanje
lista jabuka prema gore. List dobiva tamniju boju, pocrveni, vene i otpadne. Često
je zaraženo više listova na jednom izboju. Ličinka je bjelkasta, naraste do 2 mm.
Razvoj ličinke traje 20-25 dana. U tijeku godine ima 3-4 generacija. Najveće su
štete na sadnicama i mladim voćkama.

Malinina lisna galica (Dasyneura plicatrix H.LwJ razvija se u uvijenom lišću

malina i kupina. Srednja žila odeblja i zato se deformira list. Jače zaraženo lišće
otpada.

Šljivina galica (Dasyneura tortrixF.Lw.) razvija se na lišću šljive. Vršno se lišće

zbija, površina je lišća neravna, naborana, stvaraju se zelenkaste, kasnije crvenkaste
nabrekline - gale. Vršni se izbojci suše.

Ribizova lisna galica (Dasyneura tetensi Rubs.) važan je štetnik crnog ribiza.
Mušice lete u travnju. Odlažu jaja na lišće. Ličinke uzrokuje boranje i svijanje
vršnog lišća crnog ribizla. To lišće pocrni. Izboji zaostaju u porastu ili sasvim
prekinu rast.. Prezimi u tlu. Vrsta ima 3-4 generacije godišnje. Najveće štete nanosi
prva generacija. Zapažene su veće razlike u osjetljivosti pojedinih kultivara crnog
ribizla. Zaraza se smanjuje odstranjivanjem i spaljivanjem zaraženih listova. U
slučaju potrebe može se početkom
napada prve generacije tretirati
endosulfanom.

Maslinina lisna šiškarica (Dasyneura

oleaeF.Lw.) izaziva mjehurasta uzdužna
zadebljanja na lišću masline i stapki
cvijeta. U tim zadebljanjima - galama
nalaze se žute ličinke. Štete su neznatne.
Repičina mušica komušarica
SI. 332. Lišće zaraženo maslininom lisnom
(Dasyneura brassicae Winn)
šiškaricom (snimio M. Maceljski) Mušica je duga samo 1-1,5 mm pa

346
se teško uočava. Jaja su crvenkaste boje, 0,3 mm duga. Ličinka je mliječno bijele
boje, izdužena oblika, bez vidljive glave, bez nogu, naraste do 2 mm.
Proširena je u mnogim našim područjima. Kao tehnološki štetnik ponajviše
oštećuje uljanu repicu, no može štetiti i sjemenskim usjevima drugih kupusnjača.
Dosad smo u nas registrirali najviše 5 % zaraženih komuški. Značenje je u porastu.
Prezimi ličinka u tlu i tamo se kukulji. Početkom cvatnje uljane repice izlijeću
prve mušice kada temperatura prijeđe 13 °C. Izlijetanje s mjesta prezimljavanja
često traje i do 30 dana. Ženke odlažu jaja u skupinama od 8-10 jaja u komuške.
U jednoj komuški može biti i do 140 jaja. Jedna ženka odloži oko 60 jaja. Ličinke
se hrane na unutrašnjoj stijenki komuške, a ne sjemenkama. Komuške žute, zatim
posmede, suše se i pucaju, sjemenke ispadaju. Te posljedice nastaju već 14 dana
nakon odlaganja jaja. Ličinke padaju na tlo, zavlače se u njega, kukulje, te daju
muhe nove generacije. One žive slično prvoj generaciji te mogu nastaviti štetiti
uljanoj repici, a pogotovo kasnijim povrtnim krstašicama koje se uzgajaju za sjeme
ili korovima. Štetnik ima 3-4 generacije godišnje. Zapažen je veći intenzitet zaraze
komuški prethodno oštećenih ishranom repičine pipe komušarice.
Štetniku pogoduje toplo sunčano
vrijeme za razdoblja leta i ovipozicije.
Intenzitet pojave mušica podvrgnut je
velikim oscilacijama. U nekim su
zemljama registrirani gubici prinosa i do
30 %. Prema njemačkim podacima
napad ličinki na 5 % komuški uzrokuje
gubitak jedne decitone sjemena repice.
Suzbijanje se smatra potrebnim kad
se po jednoj biljci nade jedna ženka ili
2
20 ženki po m . I veći broj repičinih
sl
pipa komušarica od kritičnog (0,5-1 po - 333. Ličinke repičine mušice komušarice
biljci) signal je opasnosti i od mušice
radi njihove međusobne ovisnosti. Zaraza 5 komuška po biljci ličinkama mušice
signal je potrebe za suzbijanjem ako do žetve preostaje više od 3 tjedna. Zbog
doleta mušica sa strane i zato znatno jače zaraze rubova, može se suzbijanje
provesti samo na rubovima parcele do 50 m dubine, sa strane odakle najčešće
puše vjetar. U nas nisu proučavani insekticidi za suzbijanje ovog štentika, no
vjerojatno su djelotvorni insekticidi preporučeni za druge dvokrilce.

Šiškarica lisnog pupoljka lucerne (Dasyneura ignorata Wachtl.). U vlažno

proljeće može se pojaviti brojnije. Ličinke se razvijaju u lisnim pupoljcima. Oni
zadebljaju i pretvaraju se u šiške žutozelene boje. Fiziološki je štetnik jer utječe
na razvoj biljke. Štete su veće na sjemenskom usjevu. On zaostaje u razvoju,
smanjuje se broj cvjetnih pupoljaka i prinos sjemena. Na 100 biljaka nađeno je i
do 1000 zaraženih lisnih pupoljaka. Štetnik ima više generacija godišnje. Prezimi
ličinka u tlu. Štete se mogu znatno smanjiti prostornom izolacijom (oko 500 m)
sjemenskog usjeva od površine na kojoj je prošle godine bio takav usjev.

347
Šiškarica ljubice (Dasyneura affinis Kief.) uzrokuje uvijanje i odebljanje lišća
vrtnih ljubica. Takvo lišće blijedi, katkada dobiva ljubičastu boju. Zaraza počinje
na mladom lišću. Ličinke su žućkastonarančaste boje, narastu do 2 mm. Ima više
generacija godišnje.
Više drugih vrsta roda Dasyneura napada cvijet i sjeme trava i mahunarki.

Lucernina mušica šiškarica (Asphondylia miki Wachtl.). Taj se štetnik javlja

rijetko. Ličinka je crvenkaste boje. Prezimi ličinka u zaraženim mahunama. Odrasli
se oblici javljaju od kraja svibnja. Odlažu jaja u zametak cvijeta. Ličinka se hrani
unutar mahune, sjemenom i sokovima mahune. Mahuna se deformira, često se
proširi u donjem dijelu, a sužava u gornjem. Šteti isključivo sjemenskoj lucerni,
dakle tehnološki je štetnik. Ima 2-3 generacije godišnje.

Mušica šiškarica pupa kruške (Apiomyia bergenstammi Wachtl.). Ličinke

oštećuju pupove najčešće jednogodišnjih izboja kruške. Pupovi se deformiraju i
pretvaraju u šiške velike 8-14 mm.. Ličinka je ružičaste boje, naraste do 3,5 mm.
Vrsta je monofagna. Ima jednu generaciju godišnje.

Mušica kalemarica (Resseliella/Clinodiplosis/oculiperda Rgbs.) nije čest štetnik

u nas. Odrasle mušice lete ljeti. Odlažu jaja na svježe rane na kori pa tako i na
mjesta gdje se obavilo okuliranje. Na ranu odloži 6-12 jaja. Ličinke sišu sokove i
svježe tkivo na rani i time sprečavaju njezino zarašćivanje. Pup plemke ne prima
se podloge i suši se. Ličinke su isprva bjelkaste, kasnije narančasto crvene boje.
Duge su do 2,5 mm. Razvoj traje 4-6 tjedna. Katkad se ličinke uvlače dublje u
drvo pa mogu prouzročiti sušenje pojedinih grana. Prezime kukuljice u tlu.
Suzbijanje se sastoji u sprečavanju stvaranja rana na kori, a nakon okuliranja ili
obrezivanja treba ranu omotati i zamazati voćarskim voskom. Odmah nakon
okulacije moguće je zaprašiti ili oprskati okulirana mjesta kontaktnim insekticidima.

Malinina mušica (Resseliella /Thomasiniana/ theobaldi BarnesJ povremeno

nanosi veće štete malinama i kupinama. Prezimi ličinka u kokonu u tlu. Odrasli
se oblici pojavljuju u travnju. Odlažu jaja pod koru izboja. Male crvenkaste ličinke
duge su do 3 mm, žive u većoj skupini i hrane se tkivom. Napadnuti izboji mogu
se osušiti. Štetnik omogućuje ulazak pod koru raznim gljivama - parazitima rana,
posebno gljivici Didymella applanata, pa se štete time znatno povećavaju. Štetnik
ima tri generacije godišnje. Budući da prezimi u tlu, nema svrhe rezati zaražene
izboje, tim više što se u njima mogu naći prirodni neprijatelji ovog štetnika.
Prekopavanjem tla oko biljaka smanjuje se broj prezimjelih kukuljica. Moguća je
primjena insekticida za tretiranje tla, npr. klorpirifos etila ili foksima, početkom
travnja, prije izlaska mušica iz tla. U vrijeme pojave odraslih mušica i ličinaka
moguće je suzbijanje provesti tretiranjem organofosfornim insekticidima
dubinskog djelovanja (npr. fention, dimetoat i dr.) ili diazinonom, fosalonom ili
endosulfanom. Obično se prvi put tretira pri porastu izboja od 30-40 cm, a nakon
14 dana tretiranje se ponavlja.

348
Šiškarica lavande (Resseliella lavandulae S.). Ličinke su bijeloružičaste. Buše
ispod kore lavande te uzrokuju žućenje i sušenje biljaka. Suzbijanje je potrebno
kad je zaraženo više od 5 % biljaka.
Malinina mušica galica (Lasioptera
rubiHeeger) štetnik je koji se lako uoči
u malinjaku, a napada i kupinu. Mušice
lete od svibnja do kolovoza. Ženka
odloži 8-15 jaja u bazu pupova izboja.
Nakon 8-10 dana izlazi iz jaja ličinka
koja se ubušuje u izboj. Ličinke žive u
skupini. Narančaste su boje. Narastu
do 4 mm. Oko mjesta gdje se nalaze
stvara se izrazito zadebljanje koje može
doseći veličinu oraha. Ličinke prezime
u izboju, a kukulje se tek u proljeće
iduće godine. Ovaj štetnik ima samo
jednu generaciju godišnje. Suzbija se
odrezivanjem i uništavanjem izboja s
ličinkama, a suzbijanje treba provesti ne Si. 334. Zadebljanje na mjestu zaraze
samo u malinjaku, nego i na obližnjim malininom mušicom galicom (prema: Kurali)
kupinama. U vrijeme leta mušice i
odlaganja jaja mogu se suzbijati tretiranjem nasada diazinonom, fentionom ili
nekim drugim što perzistentnijim insekticidom.
Narančasta mušica masline (Prolasioptera berlesiana PaolU predatorska je
vrsta. Njezine se ličinke hrane jajima maslinove muhe odloženim u plodovima.
Time bi ova mušica bila korisna da pri odlaganju svojih jaja ne prenosi na plodove
masline i spore svog simbionta - gljivice Sphaeropsis dalmatica. Ta gljivica uzrokuje
gnjiljenje i propadanje plodova (patula) te velike štete. Mušica ima 3-4 generacije
godišnje. Prilikom suzbijanja maslinine muhe suzbija se i ova mušica.

Šljivina lisna galica (Putoniella marsupialisV. Lw.) izaziva mjehurasta uzdužna

proširenja žutozelene boje na lišću šljive. U tim proširenjima - galama, nalaze se
ličinke narančaste boje. Gale su raspoređene uzduž glavne žile, a mogu biti duge
5-30 mm. Na jednom listu može biti i 5-6 gala.

Lozina mušica šiškarica (Dichelomya /Janetiella/ oenophila Heimh.) vrlo je

rijedak štetnik vinove loze u nas. Na lišću loze uzrokuje pojavu šiljatih
crvenkastožutih šiška.

Šiškarica šimšira (Monarthropalpus buxi Lab.) redoviti je štetnik lišća šimšira.

Narančaste ličinke ove vrste žive ispod epiderme lišća i uzrokuju bjeličaste ili
žućkaste nabrekline. U sedamdesetim godinama koristili smo te ličinke kao test
insekte za utvrđivanje dubinskog djelovanja insekticida. Suzbijaju se insekticidima
dubinskog djelovanja.

349
Mušica galica česmine {Drjomia HchensteineF. Lw.) često se javlja na česmini
(Quercus ilex) u našem obalnom području.

CYCLORRHAPHA - MUHE

VOĆNE MUHE - TRYPETIDAE

To su najčešće maleni, rjeđe srednje veliki kukci. Na prozirnim krilima imaju
raznobojne šare. Ličinke su poznati štetnici voćaka. Neke jako štetne vrste rodova
Rhagoletis, Dacus i Ceratitis nisu prisutne u Europi i nalaze se na listi Al
karantenskih štetnika za Hrvatsku. No neke su vrste tih rodova prisutne u nas.

SI. 335. Značajke krila maslinine, voćne i trešnjine muhe (prema: Agrisense)
Maslinina muha (Batrocera /Dacus/ oleae RossL)
Najvažniji je štetnik maslina u nas. O pojavi tog štetnika ovisi prinos maslina
i kakvoća ulja odnosno maslina za jelo. Štetnik se javlja svake godine, ali u
nejednako jakom intenzitetu. Najveće su štete u godinama kad je rod slabiji pa
zbog napada muhe i moljca može gotovo potpunog izostati prirod. U godinama
kad vlada jaka suša, napad je slabiji. Visoke ljetne temperature uz nisku relativnu
vlagu zraka uništavaju jaja, a katkada i druge razvojne oblike muhe. Osim što
prouzročuje velike gubitke priroda, zaraza muhe jako utječe na smanjenje kakvoće
ulja jer povećava sadržaj kiselina.
Maslinina muha žutosmede je boje,
sa zelenkastim očima. Duljina je tijela
4-5 mm. Ličinka je bjelkasta, naprijed
zašiljena tijela, duga do 8 mm.
Prezime kukuljice u tlu, dijelom i
odrasle muhe na skrovitim mjestima.
Pojedini primjerci prežive i pri -10 "C.
Za toplijih dana lete i hrane se
izlučinama voćaka i mednom rosom.
SI. 336. Ličinka maslinine muhe u plodu Tek krajem lipnja i u srpnju odlažu jaja

350
u plodove maslina, naročito u razvijenije plodove. Na jedan plod odloži samo
jedno jaje. Ženka može odložiti do 300 jaja. Obično već nakon dva dana izlazi
ličinka. Ona se ubušuje u mezokarp ploda. Kasnije prodire do endokarpa i opet
se vraća prema površini. Plodovi smeđe ili postaju ljubičasti i otpadaju. Razvoj
ličinke u plodu traje oko 14 dana. U plodu se kukulji. Stadij kukuljice traje oko
desetak dana ovisno o toplini. Druga generacija muha leti u kolovozu i odlaže
jaja u plodove. U njima se razvija ličinka ove generacije slično ličinki prve
generacije, no kukulji se u tlu. Treća generacija muha javlja se u jesen. Ličinke te
generacije razvijaju se dulje od ličinki prethodnih generacija u plodovima, a na
kraju razvoja spuštaju se na zemlju i tamo se kukulje. Kukuljenje se najčešće
odvija u studenom. Odrasle muhe javljaju se već od početka godine. Napadnuti
se plodovi smežuraju, trule ili otpadaju. Ovaj štetnik ima u nas 3-4 generacije
godišnje. Napada isključivo maslinu. Odraslih muha ima u masliniku cijele godine,
osim u zimskih mjesecima.
Suzbijanje maslinine muhe još se uvijek najviše provodi kemijskim putem.
Moguće je kemijsku zaštitu provoditi tretiranjem cijelog maslinika samim
insekticidima, ili se insekticidu dodaju atraktanti pa se tretira samo manji dio objekta
(lokalizirano suzbijanje).

SI. 337. Lovka za hranidbeni mamac SI. 338. Žuta ljepljiva ploča s ulovom
(snimio M. Maceljski) maslinine muhe (snimio M. Maceljski)
No i jedan i drugi način suzbijanja treba temeljiti na praćenju leta muhe. U
tu svrhu koriste se lovne posude iz kojih muhe više ne mogu izaći kada udu
(McPhail lovke i si.). Te posude sadrže otopinu olfaktornog atraktanta npr.
biamonfosfata ili hidroliziranih proteina (Buminal i dr.). Osim olfaktornih sve se
češće koriste vizualni atraktanti - žute ljepljive ploče. To su plastične ploče
premazane fluorescentnom žutom bojom i ljepilom. Lovne posude ili vizualne
muholovke (ili obje vrste lovki zajedno) stavljaju se u kontrolne maslinike na
svako deseto stablo, odnosno u jednom takvom masliniku mora biti najmanje
deset posuda ili lovki. U jednom maslinarskom području treba imati najmanje
dva kontrolna maslinika za koje je poznato da se muha najranije pojavljuje.
Čim se uhvate prve muhe obavljaju se i dopunske kontrole pregledom broja
odloženih jaja odnosno utvrđivanjem zaraze u plodovima. Ako se utvrdi više od 5
% zaraženih plodova, obavlja se prva primjena insekticida uz dodatak atraktanta,
a insekticidi se primjenjuju nešto kasnije. Cijeli maslinik tretira se insekticidom,

351
najčešće dva, rjeđe tri puta. Prvo tretiranje obavlja se obično u srpnju, a ponavlja
u kolovozu nakon tridesetak dana. Svrha je tih tretiranja da se spriječi ulazak
ličinki u plodove odnosno da se ubiju tek ubušene ličinke u njima. Od insekticida
se preporučuju sredstva na bazi dimetoata, fentiona, diazinona, triklorfona,
deltametrina i dr. Obično se istovremeno s muhom suzbija i maslinin moljac.
Radi postizavanja potrebne zaštite potrebno je tretiranje provesti vrlo kvalitetno i
zahvatiti sva rodna stabla maslina i sve rodne dijelove stabla dovoljnom količinom
tekućine i insekticida.
Upravo je potreba za kvalitetnim i dugotrajnim, pa stoga skupim i ekološki
nepooljnim tretiranjem cijelog objekta dovela do razvoja drugog načina suzbijanja
tretiranjem samo manjeg dijela objekta uz dodatak atraktanta insekticidu. Zapravo
je samo ponovno oživljena jedna stara metoda upotrebe arsenskih insekticida
zajedno s melasom (šećerom) koja je služila kao mamac (Berlese). Danas se
insekticidima dodaju mnogo aktivniji atraktanti, npr. hidrolizirani proteini (1-2%-
tan Buminal, nadalje Stalev 7, Atropaz, Zitan i dr.). Takvim se kombinacijama
tretira samo manji dio svakog stabla, a katkada se čak izostavlja tretiranje pojedinih
redova stabala. U tretiranju ovim načinom po maslini se troši samo 1-2 dcl tekućine.
Atraktant privlači muhe s netretiranih na tretirane dijelove i tu one uginu. Budući
da je ovo tretiranje usmjereno protiv muha da bi se spriječilo odlaganje jaja, provodi
se nešto ranije, tj. početkom srpnja, i ponavlja se prema potrebi svakih dvadesetak
dana, a u rujnu i češće. Tim se načinom postiže odličan uspjeh u suzbijanju
maslinine muhe, ali samo ako se provodi u velikom masliniku ili na velikom
broju stabala raznih vlasnika istog područja. Pri tretiranju malih maslinika, naime,
dolet je muha iz netretiranih objekata prejak, pa može doći do jače ovipozicije i
prije nego što ove tek doletjele muhe budu privučene od atraktanta i ubijene od
insekticida. Ova metoda lokaliziranog suzbijanja maslinine muhe sukladna je
načelima integrirane zaštite bilja te se smatra mnogo povoljnijom od tretiranja
cijelog objekta. Pri tretiranju maslinika rastresitog tipa nastoji se kombininacijom
2
insekticida i mamca pokriti oko jedan m krošnje svakog stabla. U nasadima se
traktorskim raspršivačima ulazi u svaki drugi ili treći medured, a na vijencu
rasprskivača ostavlja samo jedan aktivan rasprskivač sa svake strane.
Za takvu lokaliziranu primjenu insekticida s atraktantom navodi se
(Katalinić) da u maslinicima južno od Splita treba 6 tretiranja (od prve dekade
srpnja do polovice listopada), maslinicima između Splita i Šibenika 5 tretiranja
(od polovice srpnja do polovice listopada), a u maslinicima sjeverno od Šibenika
4 tretiranja (od konca srpnja do početka listopada). Točni se rok određuje
praćenjem leta muhe olfaktornim ili vizualnim mamcima.
Otkriće i sinteza feromona otvorila je nove mogućnosti još racionalnije i
ekološki povoljnije zaštite od ovog štetnika. Utvrđeno je da ti feromoni osim
mužjaka djelomično privlače i ženke. Privlačnost ima domet 60-80 m, a dosadašnji
hranidbeni mamci privlače na do 20 m. U Španjolskoj i Italiji uspješno se provode
pilot programi u kojima se pojava muhe prati i hranidbenim i seksualnim mamcima,
a svi podaci centralizirano se obraduju radi davanja prognoze i signalizacije. U
Grčkoj se koriste feromoni metodom "privuci i ubij". Feromon se nalazi u

352
dispenzeru na žutoj ploči natopljenoj deltametrinom. U Italiji se vješanjem najmanje
jedne takve ploče s feromonom po stablu uspješno smanjuju štete od maslinine
muhe u uvjetima visokih priroda i manje do srednje jačine napada. U Španjolskoj
se masovnom primjenom feromona prskanjem smanjuju štete zbog zbunjivanja
(metoda konfuzije) mužjaka koji u tim uvjetima ne pronalaze ženke.
Vrlo se intenzivno proučava i mogućnost suzbijanja maslinine muhe
upotrebom njezinih prirodnih neprijatelja, uglavnom osa najeznica. Takva se
jedna osica Opius concolor Szepl. uzgajala i u nas u laboratoriju Instituta za
jadranske kulture u Splitu, i to na voćnoj muhi kao prikladnijem domaćinu za
uzgoj parazita. Uzgojene osice puštane su u prirodu na neke otoke, a pratilo se
njihovo djelovanje (Brnetić). Utvrđeno je da zbog nedovoljne sposobnosti
udomaćenja parazita treba ovu osicu stalno ponovno masovno ispuštati u prirodu.
Usprkos dosta lakog laboratorijskog uzgoja primjena u našoj praksi nije počela,
iako se ta parazitska osica s većim ili manjim uspjehom koristi u nizu drugih
mediteranskih država. Istražuje se i mogućnost korištenja nekih drugih vrsta
parazita za biološko suzbijanje maslinine muhe.
Istražuje se i mogućnost primjene tzv. autocidne metode suzbijanja puštanjem
velikog broja steriliziranih mužjaka u maslinike. Ti se mužjaci uzgajaju u
laboratoriju i steriliziraju gama zrakama. Budući da su sterilni, ali potentni, oni
konkuriraju fertilnim mužjacima u prirodi i isključuju ženke s kojima kopuliraju
iz daljnjeg razmnožavanja, pa se tako smanjuje populacija. Moguće je prethodno
kemijskim putem smanjiti brojnost prirodne populacije i tek tada puštati sterilne
mužjake jer se tada lakše postiže brojčana nadmoć sterilnih mužjaka.
Mediteranska voćna muha (Ceratitis capitata Wied.)
Karantenski štetnik naveden na listi A2 za Hrvatsku. Prvi je put u nas nađen
u Splitu 1947. godine (Tominić). Od tada se nalazi u raznim lokalitetima uzduž
cijele naše obale. Budući da je štetnik proširen u mediteranskim zemljama, nazvan
je mediteranskom voćnom muhom, a budući da često napada breskvu nazvan je
i breskvinom muhom. Međutim, voćna muha proširena je i u drugim predjelima
Zemlje, a u Evropi još u okolini nekih sjevernijih gradova. Tamo prezimi unutar
zgrada. Napada oko 200 biljnih vrsta, najradije breskvu, kajsiju, krušku, jabuku,
agrume, kivi, smokvu, kaki, čak i rajčicu itd. Zato pojavi tog štetnika pogoduju
područja u kojima su zastupljene razne kulture nejednakih termina zriobe plodova,
pa stalno nalazi razne poluzrele plodove koje može zaraziti. U posljednje vrijeme
raste njezina štetnost u Hrvatskoj, posebice na agrumima.
Odrasla je muha žutosmede boje, sa žutim poprečnim prugama na prozirnim
krilima. Duga je 4-5 mm. Ličinka je blijedožute boje, zašiljena tijela dugog do 7
mm.
Prezime kukuljice u tlu ili odrasli oblici na zaklonjenim toplijim mjestima.
Prve muhe javljaju se krajem svibnja. One odlažu više stotina jaja, i to u plodove
u skupinama od po 10-20 jaja. Za odlaganje traže plodove što bliže njihovoj zrelosti.
Za 2-3 dana izađu ličinke i ulaze dublje u plod. U zelenom nezrelom plodu ne
mogu se hraniti. Nakon 9-15 dana ličinka završava razvoj i kukulji se u tlu. Za 10-

353
20 dana izlazi nova generacija muha pa se životni ciklus ponavlja. Voćna muha
ima u nas veći broj generacija godišnje, najčešće 4-5 generacija, a u nekim za nju
povoljnijim toplim klimatima ima i do 16 generacija. U jednom plodu nalazi se
više ličinki, pa je nađeno i 58 Učinaka. U plodovima se zadržavaju blizu površine
pa se pipanjem mogu ustanoviti mekanija mjesta gdje se nalaze ličinke.
Optimalna temperatura za razvoj voćne muhe jest oko 32 °C. Pri toj temperaturi
razvoj jaja traje 1,5 dan, razvoj ličinke 6 dana, a razvoj kukuljice 8 dana. Donja
granica razvoja jest 9 "C, a gornja granica 38 "C. Međutim, tek temperature više od
18,3 "C omogućuju ženkama odlaganje fertilnih jaja. Temperatura od +3,5 "C
kroz 20 dana letalna je za kukuljice voćne muhe. Voćnu muhu napada veći broj
parazita, koje još nije uspjelo iskoristiti za šire suzbijanje ovog štetnika.
Pojava i let voćne muhe prati se žutim ljepljivim pločama ili lovnim posudama
u kojima se nalaze hidrolizirani proteini, ulje od angelike, razni sintetski atraktanti
(siglura, trimedlura i dr.) uz dodatak insekticida, da bi se ubio svaki privučen
primjerak muhe. Ima i lovnih posuda koje su tako napravljene da iz njih ne može
pobjeći muha koja u njih ude. Često se u istom voćnjaku koriste i vizualni i
olfaktorni mamci. Započinje i primjena sintetiziranih feromona muhe. Mamci se
koriste radi utvrđivanja prisutnosti i intenziteta pojave tog štetnika, a i za utvrđivanje
optimalnih rokova suzbijanja, uglavnom prve generacije, jer se pojava ostalih
generacija obično preklapa. Ako se koristi veliki broj vizualnih ili (i) olfaktornih
mamaca, može se smanjiti brojnost voćne muhe.
Zaraza voćnom muhom može se smanjiti i skupljanjem i uništavanjem plodova
zaraženih tim štetnikom. Istraživana je i mogućnost primjene autocidne metode
steriliziranih mužjaka kao i maslinine muhe. Mediteranska voćna muha može se
uspješno uzgajati u laboratoriju pa se često koristi u proizvodnji prirodnih
neprijatelja drugih štetnika.
Suzbijanje se obavlja tretiranjem cijelog nasada koji želimo štititi, a eventualno
i okolnih biljaka koje napada taj štetnik, insekticidima na bazi fentiona, malationa,
dimetoata, triklorfona, pirimifos -metila i dr. Međutim, bolje je i protiv tog štetnika
primijeniti metodu lokaliziranog tretiranja, tj. tretirati samo dijelove nasada
insekticidima kojima je dodan atraktant. Time se smanjuju onečišćenje okoliša i
plodova te troškovi suzbijanja. Koncentracija navedenih insekticida obično se
poveća za 2-3 puta od uobičajene i dodaje atraktant, primjerice hidrolizirani protein
Buminal. Tim škropivom tretiraju se samo dijelovi svake voćke tako da se po
voćki utroši 1-3 dcl tekućine. Ne smije se obavljati raspršivanje zbog presitnih
kapljica te metode. Budući da se ovim tretiranjem uništavaju odrasle muhe, ono
se provodi nešto ranije nego tretiranje cijelog nasada, kad se suzbijaju i ličinke.
Tretiranje se ponavlja tijekom godine, ovisno o jačini napada štetnika i postojanju
plodova prikladnih za njegov napad. Od insekticida koriste se insekticidi duljeg
rezidualnog djelovanja. Pri svakoj primjeni insekticida protiv voćne muhe treba '
naročitu pažnju obratiti na pridržavanje karenci, odnosno na izbor insekticida \
koji udovoljavaju karenci u odnosu na zriobu i berbu tretiranih plodova.
Uvozne pošiljke agruma i drugih sličnih plodova, ako se utvrdi zaraza, drže j
se u hladnjači na temperature od +1 do +2 °C 3-4 tjedna. U tim prilikama stradaju j

354
svi oblici ovog štetnika pa se plodovi mogu uvesti i distribuirati u zemlji.

Trešnjina muha (Rhagoletis cerasi L.)

Uzročnik je "crvljivosti" trešanja, višanja i maraske. To je najvažniji štetnik tih
vrsta voćaka. Uzrokuje lošu kakvoću plodova trešnje i manju količinu soka od
višanja i maraske. Proširen je u svim našim krajevima. "Crvljive" trešnje ne mogu
se izvoziti, ali se još uvijek prodaju na našim tržnicama. Stoga su najveće štete na
ranim trešnjama u područjima odakle se izvoze, te na višnjama i maraski jer se
dobije manje soka. Međutim, najradije napada srednje i kasne sorte. Održava se
i na plodovima divlje trešnje, lonicere, žutike i srodnih grmova.
Imago je sjajno crne boje, a dobro je uočljiv trokutasti štitić žute boje na
prsištu. Krila su išarana tamnim poprečnim pojasima. Dug je oko 4 mm. Ličinka
je bjelkasta, sužena prema naprijed. Naraste do 6 mm.
Prezimi kao kukuljica u tlu u površinskom sloju dubokom 3-5 cm. Nakon
što temperatura tla poraste iznad 10 °C kukuljice dovršavaju preobrazbu i sredinom
svibnja (u Dalmaciji već krajem travnja) izlijeću odrasle muhe. Nakon 7-14 dana
dopunske ishrane raznim sokovima bilja, kad temperature prijeđu 20 "C one
počinju ovipoziciju. Jaja polažu najradije u plodove koji su počeli mijenjati boju i
postali mekši i sočniji. Jedna ženka odloži 20-80 jaja. Jaja su uložena u džepić
napravljen leglicom ženke u plodu. Na tom mjestu plod omekša i podložan je
tailjenju.
U jednom plodu može biti veliki broj jaja, ali obično ostaje samo jedna ličinka.
Razvoj jaja traje 6—10 dana. Ličinka prodire dublje u plod sve do koštice. Razvoj
ličinke završava za dvadesetak dana. Tada se spušta na zemlju i tamo se kukulji.
Kukuljica prezimi te u proljeće iz dijela kukuljica izlijeće imago, a manji dio
kukuljica prezimi još jednu ili čak dvije zime.
Za uspjeh suzbijanja trešnjine muhe

•
presudna je pravovremena primjena
insekticida. Rokovi tretiranja mogu
se odrediti na više načina: 355
a. pregledom napretka razvoja
kukuljica
SI. 339. Ličinka trešnjine muhe (prema: Shell)muhe
utvrditi
se
pod
trešanja,
žute
insekticida
sepripreme
dinamika
let
b.
Ukavez
ploče
po
muhau
datum tlu
Švicarskoj
ploči
ulovom
koje
kad
na
tako ujednom
pojave
pratio
izletanja
tlo
u
se proljeće
privlače
dase
prosječno
stavi
lovnim
muha.
muha
se
pristupa
muhe. može
prethodnog
hrpa
tedanu.
posudama
na
muhe
uhvati
Kukuljice ses
"crvljivih"
primjeni
ljepljive
Ranije
prati
ljeta
0,5
amonijevim stearatom ili kojim drugim atraktantom. Poznavajući činjenicu da
muhe tek nakon 7-14 dana odlažu jaja i da inkubacija traje 6-10 dana, može se
termin tretiranja podesiti tako da padne u vrijeme početka izlaska ličinki iz jaja.
Malo zakašnjenje neće smetati, jer neki preporučeni insekticidi, npr. fention ili
dimetoat, imaju dubinsko djelovanje, te ubiju i ličinke stare 1-3 dana, koje su još
plitko u plodu.
c. Pregledom plodova na brojnost i razvoj jaja u njima takodjer se može odrediti
optimalni rok tretiranja.
Tamo gdje nema mogućnosti za precizno određivanje roka tretiranja, ono se
provodi kad 50 % plodova izgubi zelenkastu boju i počinje žutjeti ili rumeniti.
Potpuni uspjeh suzbijanja trešnjine muhe može se postići samo ako se
suzbijanje na temelju obavijesti prognozne službe provede na što širem području,
tj. kad se zahvate sve trešnje, višnje i maraske u pojedinim selima.
Optimalan rok primjene insekticida u svakom je slučaju dosta blizu berbe,
pa pri izboru insekticida treba voditi računa da se izaberu insekticidi u kojih je
propisana karenca kraća od razdoblja koje će proteći od tretiranja do berbe. Budući
da brzina sazrijevanja ovisi prvenstveno o sorti i klimatskim prilikama, tome treba
podesiti i izbor insekticida, u čemu također treba pomoći stručna služba.
Ako zadovoljava rok (karenca - 21 dan), mogu se primijeniti insekticidi na
osnovi dimetoata. Ako je taj rok kraći, koriste se insekticidi s karencom 14 ili
manje dana. To su, primjerice, insekticidi na bazi heptenofosa, triklorfona ili
deltametrina. U kasnih sorti katkad će biti potrebno nakon desetak dana ponoviti
tretiranje ako su jake kiše oprale insekticid i odgodile zriobu, no tretiranje se
može obaviti samo ako je do predvidive berbe ostalo više od propisane karence
za insekticid koji se želi koristiti.
U novije vrijeme preporučuje se da se odrasle muhe suzbijaju prije nego što
odlože jaja tretiranjem samo nekoliko grana s južne strane, debla i tla ispod krošnje
insekticidima kojima je dodano sredstvo za privlačenje muha (atraktant, npr.
Buminal 1 %). Tim se načinom postiže uspjeh samo ako se tretira veći broj stabla,
odnosno sva stabla trešnje, višnje i maraske na nekom području. Tretiranje koje
je usmjereno protiv muha obavlja se ranije od tretiranja usmjerenog na sprečavanje
ulaska ličinki u plodove.
Zaraza trešnjinom muhom u idućoj godini može se smanjiti potpunim
obiranjem voćaka, čime se unište ličinke u plodovima, te uništavanjem divljih
trešanja i kozokrvine jer se u njihovim plodovima također razvijaju ličinke trešnjine
muhe.
Žuti mamci, spomenuti na početku poglavlja o suzbijanju kao korisni za
određivanje rokova primjene insekticida, mogu se koristiti i bez primjene
insekticida. Treba istaći da postoje vizualni (žuti) mamci i kombinirani vizualno-
olfaktorni mamci (žuti mamci s atraktantom). Ako se na svaku voćku, odnosno u
svaki voćnjak trešanja ili višanja, objesi 5-10 takvih mamaca po jednoj voćki, može
se u nekim slučajevima uhvatiti toliko muha da će broj zaraženih plodova biti
tolerantan. Ti mamci imaju razne trgovačke nazive (Rebell, Prokobol III i dr.).

356
Šparogina muha (Platyparea poeciloptera Schrk..).
Nanosi velike štete u nasadima šparoge na zelenim izbojima. Ti se izboji
krive, nepravilno rastu, žute i venu. U njima se nalaze hodnici koji dopiru do
korijenja. Donji dio izboja trune. Najveće su štete u mladim nasadima.
Muha ima tamnosmeda prozirna krila, a preko njih se proteže karakteristična
cikcak pruga. Ličinka je žutobijela, naraste do 8-9 mm.
Muhe lete u vrijeme intenzivnog porasta izboja, od travnja do lipnja. Ženka
odlaže prosječno 60 jaja pojedinačno iza Ijuščica na izbojima ili u mekane vršne
dijelove starijih izboja. Ličinke se ubušuju u izboje. Kukulje se u blizini korijena.
Prezimi kukuljica. U jednoj biljci može biti veći broj ličinki i kukuljica muhe.
Rezanjem dospjelih izboja uništava se veći broj jaja i ličinki. Ostale zaražene
izboje treba odrezati i spaliti. Da bi se spriječilo odlaganje jaja mogu se do kraja
travnja na biljke postavljati valjci nepromočivog papira. Dobri rezultati postižu se
i posipavanjem biljaka, tj. mokrih izboja, rano izjutra drvenim pepelom. Primjena
insekticida dopuštena je samo u nasadima koji još nisu dospjeli za rezanje.
Celerova minirajuća muha (Euleia heraclei L.) uz celer napada i pastrnjak,
peršin, anis i druge štitarke. Ličinke miniraju lišće, a ako ih je mnogo ulaze i u
peteljke. Mine se nalaze s lica lista i nepravilnog su oblika. U manjim vrtovima, i
pri zarazi pojedinačnih biljaka, ličinke se mogu uništiti stiskanjem mina. Inače se
suzbijaju insekticidima na osnovi dimetoata, diazinona ili piretroidima.

LONCHAEIDAE
Crna smokvina muha (Lonchaea ariastella Beck.) proširena je u području
Mediterana i u našim južnijim područjima (okolica Dubrovnika i dr.). Može nanijeti
i osjetne štete. Ličinke su bijele, narastu do 8 mm. Žive u plodovima smokve koji
prije vremena opadaju. U slučaju jačeg napada mogu se suzbiti lokaliziranim
tretiranjem južnih dijelova krošnje kombinacijom atraktanta (hidrolizirani protein
- Buminal) i malationa ili kojeg drugog provjerenog insekticida.

CVJETNE MUHE - ANTHOMYIDAE

Kupusna muha (Delia radicum Bche. = Delia, Phorbia,Chortophila,

Hylemyia brassicae Bouche)
Najvažniji je štetnik kupusa. Prorjeduje sklop biljaka, smanjuje broj biljaka
koje formiraju glavu i uzrokuje smanjenje glava. U svih kupusnjača snizuje prirod.
Odrasla kupusna muha slična je kućnoj muhi, sive je boje, tijela dugog 5-7
mm. Jaja su ovalna, bjelkasta, duga oko 1 mm. Ličinke su bjekaste do
svijetložućkaste, tijela sužena naprijed, dugog do 10 mm. Nemaju vidljivu glavu.
Napadnutoj biljci potamni vrat korijena i korijenje. Ti dijelovi gnjile, a u njima se
nalazi više ličinki muhe. Mlade biljke propadaju, starije zaostaju u rastu, ne
formiraju glavu ili je glava malena, a lišće postaje olovnosivo ili plavoljubičasto.
Biljke venu i poliježu, a lako se čupaju iz tla.

357
 Osim kupusa, često napada cvjetaču, a može napasti i kelj, korabu, rotkvu,
rotkvicu i hren, te uljanu repicu. Napad na uljanu repicu manje je poznat pa zato
spominjemo da smo tijekom 1985. g. od Vukovara do Zagreba mjestimice nalazili
i do 50 % zaraženih biljaka. No visinu šteta nismo utvrdili.
Prezimljuje kao kukuljica u tlu. Čim
temperatura poraste iznad 12 "C, izlijeću
muhe. Za hladna vremena izlijeću
postupno tijekom duljeg razdoblja, što
znatno otežava suzbijanje. Nakon
parenja ženke odlažu jaja u skupinama
po 2 do 10 na vrat korijena biljaka
domaćina ili na zemlju u njihovoj blizini.
Jedna ženka odloži 100-150 jaja. Nakon
3-8 dana iz jaja izlaze ličinke.One_se_
si. 340. Ličinke kupusne muhe ubušuju u vrat korijena i korijenje te cijeli
život provode u tim organima izjedajući
ih i uzrokujući spomenute simptome. Razvoj ličinke traje 20-35 dana, a potom se
kukulje u napadnutim organima ili u tlu. Kupusna muha ima tri-četiri generacije
godišnje. Prezimjele muhe najčešće lete u travnju, a iduće generacije krajem
lipnja i u kolovozu. Uljanu repicu najviše oštećuju ličinke posljednje generacije.
Visoka vlaga tla nepovoljno utječe na pojavu ovog štetnika, ali i u suviše
suhom tlu vrlo mnogo jaja propada. Dinamika populacije štetnika može se pratiti
žutim ljepljivim pločama.
Napad kupusne muhe u nekom širem području smanjit će se redovitim
uništavanjem svih ostataka kupusnjača nakon berbe. Odlaganje jaja u blizinu
presađenih biljaka može se spriječiti stavljanjem kartonskih ili plastičnih ovratnika
oko biljaka koji pokrivaju desetak cm tla oko biljaka.
U područjima u kojima se javlja kupusna muha redovito treba pojačano
provoditi preventivne mjere kemijske zaštite. U ostalim područijima suzbija se
na osnovi utvrđivanja žestine napada. U vrijeme leta muha, naročito najštetnije
prve generacije, pregledava se ima li na mladim biljčicama odloženih jaja i ličinki.
Ako se na jednoj biljci nade prosječno po jedno jaje ili ličinka, odnosno ako se
prosječno nade više od 4 jaja ili ličinki po kvadratnom metru, treba provesti
kemijsku zaštitu. Jaja se vide prostim okom ako se biljka svine i promatra vrat
korijena.
Suzbijanje je moguće na različite načine:
a) u klijalištu se tretira (granulama ili prskanjem) cijela površina prije sjetve,
uz plitku inkorporaciju insekticida, ili se u uzgoju prijesada u posudama (jiffy
pots i si.) zemlja miješa s granulama insekticida (koriste se insekticidi na osnovi
klorpirifosetila ili diazinona);
b) bez obzira jesu li provedene mjere navedene pod a), preporučuje se da se
uoči presađivanja rasad zalije insekticidima ili da se odmah nakon presađivanja
biljke zaliju insekticidima (utrošak tekućine najmanje 80 ml po biljci) ili da se oko

358
vrata korijena (ne na biljke) svake biljke raspu granulati (koriste se insekticidi na
osnovi klorpirifosetila, imidakloprida, dimetoata ili diazinona);
c) u tijeku razvoja biljaka, a u vrijeme leta i odlaganja jaja kupusove muhe,
valja prskati insekticidima (dimetoat, diazinon) sa što više vode.
d) zaraza uljane repice može se smanjiti tretiranjem sjemena dopuštenim
insekticidima za tu svrhu.
U najnovije vrijeme proučava se mogućnost primjene gljivice Beauveria
bassiana za suzbijanje kupusne muhe, u sklopu nove metode suzbijanja štetnika
nazvane autodiseminacijom. Ta metoda koristi feromon kojem je pridodan neki
uzročnik bolesti, dakle entomopatogen. Štetnika privuče feromon pa se tu zarazi
uzročnikom bolesti koju zatim širi unutar populacije. Stoga ovu metodu nazivaju
još i "Trap and release". Osim za suzbijanje kupusne muhe istražuje se i za
suzbijanje kupusnog moljca.
Velika kupusna muha (Delia /Phorbia,Chortophila,Hylemyia/floralis FallJ
izaziva štete slične štetama koja izaziva kupusna muha. Ličinke su bjelkaste, duge
do 10-12 mm. Mnogo se rjeđe javlja od kupusne muhe. Češća je samo u Posavini.
Naročito napada korabicu i rotkvu.
Kukuljice prezime u tlu. Muhe se javljaju u srpnju i kasnije, tijekom ljeta.
Odlažu jaja u skupinama na korijen biljke ili u zemlji. Ličinke žive u skupinama
na korijenju biljaka. Ima samo jednu generaciju u godini.
Lukova muha (Delia /Chortophila, Phorbia, Hylemyia / antiaua Meig.)
Vrlo je važan štetnik luka u Hrvatskoj. Proširen u svim područjima u kojima
se uzgaja crveni luk. Posebice je štetan kad je proljeće vlažno. Osim luka, može
napasti češnjak i poriluk. Tijekom 1995- i 1996. godine, kada je došlo do pojačanih
zaraza tim štetnikom, proširile su se glasine o štetnosti ličinke muhe po zdravlje
ljudi. Takve glasine nemaju nikakvu osnovu i nisu točne, a jedino je točno da se
čovjek lukom zagađenim ličinkama
muhe ne želi hraniti. Moguće se ne radi
o pojačanoj zarazi ove vrste nego o jačoj
pojavi slabo poznatog minera poriluka.
Odrasla muha vrlo je slična kućnoj
muhi. Ima sivkasto tijelo, dugo 6-7 mm,
i crne noge. Jaja su duguljasta,
bjelkasta, duga oko 1,2 mm. Ličinke
imaju žućkastobijelo tijelo, šiljata
oblika. Narastu do 8-10 mm. Kukuljica
je žućkastosmeda, duga 5-6 mm.
Prezimi kukuljica u tlu. Izlijeće
rano u proljeće, obično tijekom travnja.
Izlijetanje je najjače petnaestak dana
nakon prve pojave. Let se produljuje i
u svibanj. Nakon kopulacije ženke si. 341. Ličinke lukove muhe

359
odlažu jaja na vrat korijena, na pazušac listova ili u pukotine u zemlji uz biljke.
Inkubacija traje 3 do 8 dana. Ličinka se ubušuje u stabljiku, kasnije u lukovicu, i
tamo se hrani. Jednu biljčicu obično napada više ličinki. Mlade biljčice ugibaju.
Prvi znak zaraze jest žućenje i sušenje središnjeg lista. Takav se list lako izvlači.
No brzo se suši i cijela biljka, a zaražene lukovice gnjile. Razvoj ličinke traje 15 do
20 dana. Zatim se kukulji u tlu, katkad u lukovici. Razvoj kukuljice traje oko 2
tjedna. Tijekom godine štetnik ima dvije, katkad i tri generacije. Iduća generacija
leti u lipnju i početkom srpnja, a posljednja generacija, koja se javlja u povoljnim
godinama, u kolovozu. Muhe tih generacija odlažu jaja i na starije biljke. Najsretnija
je prva generacija.
Već jedna ličinka po biljci može uzrokovati veću štetu. No, u nas je nalaženo
i po desetak i više ličinaka u jednoj biljci. Štetu povećava sekundarna pojava
gljivica na mjestima oštećenja.
Zaraza se može bitno smanjiti ako se luk uzgaja što dalje od površine na
kojoj je prošle godine uzgajana ta vrsta povrća. Vrlo ranom ili pak kasnom sjetvom
ili sadnjom može se, katkada, izbjeći jači napad. Najveće su štete na usjevu koji
nikne u vrijeme početka leta muhe. Sve mjere koje ubrzavaju početni razvitak
biljaka smanjuju štete. Tijekom vegetacije treba čupati i uništavati zaražene biljke.
Sigurnu zaštitu pruža uzgoj luka ispod mreža nepropusnih za lukovu muhu.
Kemijsko se suzbijanje provodi slično kao i za kupusnu muhu. Prije sjetve
sjemena odnosno prije sadnje lučica može se rasipati granulirane insekticide ili
prskati insekticidima na osnovi klorpirifosetila ili foksima uz njihovu inkorporaciju
u tlo. Preporučuje se da se tretira samo
traku uz sjeme odnosno uz lučice, no
prskati se može i cijela površina.
Suzbijanje se može provesti i
zalijevanjem mladih biljčica
insekticidima na istoj osnovi ili
dimetoatom i diazinonom. Pri
zalijevanju utrošak tekućine treba biti
najmanje 80 ml po biljci. Zalijevanje
treba provesti što ranije, svakako prije
početka izlaska ličinki iz jaja i ubušivanja
u biljke. Ako postoji mogućnost praćenja
leta muhe (žutim ljepljivim pločama i dr.)
može se u vrijeme ovipozicije usjev
prskati sredstvima navedenim za
zalijevanje. Nije dopuštena primjena
insekticida na luku koji se čupa ranije i
prodaje kao mladi luk. Karenca za
većinu navedenih primjena jest 63 dana.
Istražuje se mogućnost zaštite od lukove
m u h e
SI. 342. suzbijanje lukove muhe tretiranjem sjemena ili lučica
zalijevanjem (snimila: D. Jelinić) nekim novijim insekticidima.

360
Korijenove muhe (Delia /Phorbia,Hylemyia/platura Meig. = cilicrura; Delia /
Phorbia/ florilega Zett. = liturata.)
Postoje dvije vrste pa zato i naziv u množini. U prošlosti je bilo mnogo zabuna
u identifikaciji i taksonomiji ove grupe. U nas su nazivane i grahove ili kukuruzne
muhe te muhe sjemena. Iako su u nas utvrđene još 1955- g. (Britvec), vrlo su malo
poznate čak i stručnjacima. Na osnovi naših zapažanja smatramo da su vrlo
prošireni i važni štetnici, te da je njiova brojnost u porastu. Jedan od razloga za
ovo mišljenje jest velika polifagnost štetnika: u nas su zabilježene štete na pšenici
i grahu, a mi smo (Maceljski) utvrdili štete na
soji i kukuruzu te često na grahu. No korijenove
muhe mogu napasti i grašak, krastavce, luk,
rajčicu, špinat, šparogu i drugo povrće, nadalje
duhan, crvenu djetelinu, konoplju, šećernu repu
itd. Prošireno je, međutim, i mišljenje da ovi
štetnici mogu štetiti samo u nepovoljnim
uvjetima za klijanje i nicanje biljaka.
Muhe su sivocrne, duge 4-5 mm. Ličinke
su bezbojne ili bjelkaste, narastu 6-7 mm. Ličinke
vrste D. florilega uže su i kraće od ličinaka vrste
D. platura. Prezime najčešće kao kukuljice u
tlu, rjeđe kao ličinke ili odrasli oblici. Prezimjela
generacija obično leti rano u proljeće (travanj).
Ženke odlažu 30-90 jaja u tlo. Preferiraju sipko,
humusom bogato tlo, pogotovo tlo gnojeno
stajnjakom. Razvoj jaja traje 2-7 dana. Ličinke
oštećuju nabubrjelo sjeme, izgrizajući ga iznutra,
SI. 343. Sjeme oštećeno od
klicu, kotiledone dok su još u tlu, podzemne
korijenovih muha(prema: ADAS)
dijelove stabljike, korijenje ili vrat
korijena, pa biljke ne niču ili tek iznikle
biljke ugibaju. Često se ubušuju u
kotiledone, vrat korijena ili u izniklu
biljku. U jednom sjemenu može biti više
ličinki. Kroz oštećenja prodiru bakterije
i gijivice koje izazivaju sekundarnu
pojavu truleži pa se štete povećavaju.
Štete su najveće kad hladno vrijeme
uspori nicanje biljaka. Razvoj ličinki traje
10-20 dana. Štetnik ima 2-3 generacije
godišnje, no najvažnija je prva generacija.
SI. 344. Biljka (lijevo) zaražena ličinkama
Sve agrotehničke mjere koje korijenovih muha (snimio M. Maceljski)
ubrzavaju nicanje smanjuju štete od
korijenovih muha. Izbjegavanje sjetve u vrijeme jačeg leta muha smanjit će zarazu.
Tretiranje sjemena insekticidom ili primjena zemljišnih insekticida protiv štetnika
u tlu može radikalno smanjiti štete. U inozemstvu se pragom odluke za suzbijanje

361
najčešće smatra jedna ličinka po biljci ili sjemenu. Trebalo bi proučiti ovog štetnika
da bi se bolje upoznala štetnost i čimbenici koji pogoduju odn. koji nepovoljno
djeluju na pojavu korijenovih muha.
Siva (ozima) žitna muha (Delia /Leptohylemyia, Phorbia/ coarctata FallJ
Jedna je od najštetnijih žitnih muha u Europi. Iako je utvrđena u Vojvodini, u
Hrvatskoj njezina prisutnost nije dokazana, iako je vjerojatna. Najčešće napada
pšenicu, a može napasti i ječam i raž. Muha je dosta velika, tijelo joj je dugo oko
7 mm. Žutosive je boje. Ličinka je žućkastobijele boje, naraste do 8 mm. Prezime
sazrela jaja u tlu. Ličinke izlaze iz jaja od siječnja. Uvlače se u biljke pšenice, gdje
se hrane sočnim tkivima, naročito vegetacijskog vrha.
Razvoj traje tridesetak dana. Ličinke mogu prelaziti iz biljke u biljku. Kukulje
se u bazi busa ili u tlu. Muhe lete od kraja proljeća, katkad sve do kolovoza. U
tom razdoblju odlažu jaja na površine pod različitim usjevima. Najveće štete nastaju
na kasno zasijanoj ozimoj pšenici, a pogotovo na rano zasijanoj jaroj pšenici.
Srčano lišće žuti, lako se može izvući. Ovisno o razvojnom stadiju napadnutih
biljaka i broju ličinki dolazi do ugibanja biljaka i pojave plješina. Takve su štete
poznate u mnogim zemljama zapadne Europe. Štetnik ima samo jednu generaciju
godišnje.
Suzbijanje se provodi sjetvom sjemena tretiranog insekticidima.
Crna pšenična muha (Phorbia securis Tein.)
Pravi štete naročito u jesen na ranije zasijanoj pšenici, no napada i ječam.
Poznate su veće štete u Vojvodini 1983- g- i 1984. g. U Hrvatskoj štetnik nije dovoljno
poznat. Ranije je opisivan i kao P. genitalis, a neki autori i dalje smatraju da su to
dvije vrste.
Imago je crne boje, dug 4-5 mm. Ličinka je bijela, naraste do 8 mm. Prezimi
kao kukuljica unutar usjeva ozimina. Imago izlijeće već u ožujku i travnju. Odlaže
jaja na ozime ili jare usjeve strnina, najčešće na rukavac lista. Tijekom travnja,
naročito svibnja, ličinka oštećuje vegetacijski vrh biljke živeći unutar busa. U
zaraženih biljaka vlat se suši, a u jarina može se osušiti i cijela biljka. U lipnju se
kukulji, ali se imago javlja tek u kolovozu ili početkom rujna. Tijekom rujna i
listopada ženke odlažu jaja na tek iznikle usjeve. Ličinke ove generacije nanose
najveće štete jer se hrane vegetacijskim vrhom, te mogu uništiti mlade biljčice, pa
nastaju plješine ili prorjedenja sklopa. Za rane sjetve, npr. prije 20. rujna, šteta
može biti vrlo velika. Upravo zato jer napada usjev ozimina u vrijeme nicanja, ta
se muha u nekim krajevima smatra najštetnijom žitnom muhom. Ličinke u jesen
prave štete do studenog, katkad čak i od prosinca, kad se kukulje. Štetnik ima 2
generacije godišnje.
Repina muha (Pegomyia betae /hyosciami/Panzd
Važan štetnik šećerne repe u srednjoj Europi. Preduvjet jače pojave jest viša
vlažnost zraka (viša od 70 %) u vrijeme razvoja jaja. Stoga u nas može nanijeti
veće štete samo u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske te u godinama s izrazito
vlažnim proljećem.

362
 Repina muha sliči našoj domaćoj muhi, sive je boje, tijela dugog 6-8 mm. Jaja
su karakteristična: bijela, vrlo uska, duga 0,8-1 mm, poredana u skupine po 2,
negdje po 4 ili 6, pa i 8 jaja. Odložena su na naličju lišća. Ličinka je žuta, naraste
do 7 mm. Minira list praveći u njemu isprva hodnike, a zatim prouzrokuje
mjehurasto izdignuće epiderme ispod koje nema parenhima pa je bijele ili svijetlije
boje. Šteta je vrlo uočljiva, no u nas repina muha do sada nije imala gospodarsko
značenje.
Prezime kukuljice u tlu. Imago se javlja rano u proljeće. Ovipozicija počinje
pri temperaturi višoj od 15 °C. Jedna ženka odloži 50-100 jaja. Razvoj jaja traje 4-
10 dana, a razvoj ličinke 12-20 dana. Muha ima 2-3 generacije godišnje, no opasna
u nas može biti samo prva generacija na još malom usjevu repe (4-8 listova).
Napada i stočnu repu i špinat.
Suzbija se OP insekticidima u vrijeme pojave većeg broja jaja. Pragom odluke
za suzbijanje smatra se 7 jaja po biljci u stadiju 4 lista, manje u mladih, a znatno
više u starijih biljaka. Suzbijanje nije potrebno ako u vrijeme pojave jaja relativna
vlažnost zraka padne ispod 70 % jer će se razviti vrlo malo ličinki. Primjena
zemljišnih insekticida, posebice sistemičnih insekticida, može jako smanjiti ranu
zarazu repinom muhom.

MUHE VLATARICE - CHLOROPIDAE

Švedska muha (Oscinella/Oscinis/fritL.)
Štetnik je širokog areala proširenja. Od uvođenja hibrida, osim na strnim
žitaricama, postaje i važnijim štetnikom kukuruza. Postoji i vrsta O. pusilla Meig.
koja je dugo smatrana samo podvrstom O.frit. Najčešće napada ječam.
Odrasla muha sjajnocrne je boje,
duga samo 2 mm. Ličinka je bjeličaste
boje, valjkasta tijela, naraste do 5 mm.
Prezime odrasle ličinke unutar ozimih
žitarica te se, najčešće u travnju,
preobrazuju u odrasle muhe prve
generacije. Polažu jaja na biljke,
embrionalni razvoj traje oko tjedan dana,
a razvoj ličinke tri tjedna. Iduća generacija
leti u lipnju, odlaže jaja na klas i u njemu
se razvija ličinka. Krajem ljeta i u jesen sl 345 Ličinke Š!vdskl, muhe
može se razviti još jedna ili dvije generacije
jer štetnik ima u nas 3-4 generacije godišnje. Kukuruz i jare strnine napada prva
generacija ličinki, koja se razvila iz jaja odloženih od muha prezimjele generacije.
Štete u oziminama pretežno pravi ličinka koja prezimi u njima pa se štete
manifestiraju vrlo rano, već krajem zime. Štete na jarim strninama i kukuruzu čini
prva proljetna generacija najčešće u svibnju. Na strninama mogu oštećenja od
druge generacije biti i na klasu. Osim žita, švedska muha napada i razne vrste
trava.

363
 Napadnute biljke strnina imaju požutjeli i često zakovrčani srednji list, a
katkada žuti i ostalo lišće. I vlat se može osušiti. Na klasovima se hrani cvjetovima
i zrnjem u mliječnoj zriobi. Na kukuruzu su znaci napada ličinki švedske muhe
vrlo različiti. Treba imati na umu da ličinka oštećuje vegetacijski vršak i najmlađe
organe biljke. No ti se organi ipak razviju, pa se tek tada na njima opaze štete
načinjene u početnoj fazi razvoja. Lišće je na vrškovima raščerupano, često
posmedi, kao da je mrazom ofureno. Stabljika je pri tlu odebljala (kao mladi luk),
lišće se ne izvlači iz rukavca. Biljke zaražene u mlađem stadiju razvoja ili s više
ličinki zaostaju u razvoju, mnoge uopće ne daju klip. Jače zaražene biljke kukuruza
busaju te imaju 3-4 stabljike.
Švedska muha treba se suzbijati
prvenstveno preventivno. Rjeđi uzgoj
ugroženih kulturnih biljaka smanjuje
intenzitet napada. Na jače zaraženim
poljima treba uništavati ostatke biljaka
ili ih duboko unositi u tlo. Kasnija sjetva
ozimina smanjit će napad, no
nepovoljno može utjecati na prirod.
Rana sjetva jarih usjeva smanjuje štete,
štoviše uz povoljne vremenske prilike
SI. 346. Biljka zaostala u razvoju zbog zaraze rano zasijani usjevi mogu izbjeći svaku
švedskom muhom (snimio M. Maceljski) štetu. Utvrđene su velike razlike u
otpornosti pojedinih sorti strnina i
hibrida kukuruza na napad švedske muhe. Naročito pri selekciji kukuruza trebalo
bi voditi računa i o ovom štetniku, a pri stavljanju u promet sjemena hibrida
trebalo bi deklarirati i osjetljivost na švedsku muhu.
Pojava muha može se pratiti žutim ljepljivim pločama koje privlače muhe ili
košenjem kečerom u vrijeme leta. Ulov više od 20 muha u 100 zamaha smatra se
opasnim. No to se radi rijetko gdje u svijetu, a ne radi se nigdje u nas. Tretiranje
sjemena kukuruza sistemičnim insekticidima protiv štetnika u tlu (vidjeti kod
žičnjaka) može smanjiti ili čak potpuno spriječiti štete od švedske muhe, a slično
mogu djelovati i granulirani sistemični insekticidi primijenjeni uz sjeme u sjetvi.
Zasad postoji samo teoretska mogućnost zaštite prskanjem insekticidima u vrijeme
odlaganja jaja prve generacije. Osnovnu teškoću za kurativno suzbijanje
predstavlja periodičnost štetnika te nedovoljno poznavanje nekih elemenata
potrebnih za prognozu jačine pojave.

Klorops (Chloropspumilions Bjerk.)

Muha je žuta, s izrazito zelenim očima. Duljina je tijela oko 4 mm. Ličinka je
blijedožute boje, naraste do 7 mm. Prezime ličinke u oziminama u kojima se
kukulje u proljeće. Muhe lete u svibnju. Jaja polažu najčešće na rukavac vršnog
lista ili na druga mjesta biljke. Ličinka živi u stabljici i u njoj pravi hodnik. Kukulji
se tik ispod klasa. Vrsta ima dvije generacije, pa se ličinka iduće generacije razvija
na raznim travama. Oligofag je, napada naročito pšenicu i druge strnine, te neke

364
vrste trava. Jače oštećuju jare usjeve. Štete se očituju u zadebljanju vlati, skraćivanju
najgornjeg internodija, a klas ostaje u rukavcu ili je kržljav. Vrlo slabo je poznato
proširenje i stupanj štetnosti u nas.
U žitne muhe iz ove porodice ubrajaju se i vrste Camarota curvipennisLa.tr.,
ličinke koje buše hodnik u vlati ječma, zobi i trava, nadalje Lasiosina cinctipes
Meig, ličinke koje prezime u busu ječma, a iduća generacija oštećuje zrnje u klasu,
te Meromyza saltatrixL., ličinka koje napada klas pšenice i trava, a može praviti
hodnike u vlati slično kloropsu.

GOLE MUHE - PSILIDAE

Mrkvina muha (Psila rosae F.)
Mrkvina muha najvažniji je štetnik mrkve u nas. Napada i drugo povrće:
celer, pastrnjak, peršin, kim i kopar, a zapažene su štete i na repi i kupusnjačama.
U pojedinim našim krajevima javlja se masovno i često. Osim izravnih šteta u
obliku bušotina, zapravo hodnika punih izmeta vidljivih na korijenu mrkve, štete
nastaju i zbog kvalitativnih promjena. Zbog zaraze ličinkama muhe mrkva poprima
loš miris i gorak okus pa nije prikladna za upotrebu. Takva je mrkva je podložna
truljenju i propadanju. Biljke koje napadne mrkvina muha lako se prepoznaju po
ljubičastom lišću, koje kasnije požuti i osuši se.
Tijelo je mrkvine muhe crno, glava smeđa, noge žutosmede, a duga je 4-5
mm. Jaja su izdužena, prljavobijela. Ličinka je mliječnobijela, duga 6-8 mm, uža u
prednjem dijelu tijela, a šira u stražnjem dijelu.
Mrkvina muha ima dvije
generacije godišnje. Prva se generacija
javlja početkom svibnja i u lipnju, a
druga u srpnju. Druga je generacija
obično brojnija i štetnija od prve
generacije. Prezimi u stadiju kukuljice
u bačvastom kokonu u tlu, ili u stadiju
ličinke u korijenu mrkve u povrtnjaku
ili trapu. Odlaganje jaja počinje potkraj
svibnja. Ženka odlaže jaja pojedinačno
ili u skupinama na vrat korijena mrkve
ili u zemlju oko nje. Jedna ženka odloži
oko 100 jaja. Muhe radije odlažu jaja
na vlažnijim terenima, zaklonjenim i
sjenovitim mjestima oko kuća, na
površinama jače obraslim korovima,
oko grmlja i šiblja. Sipko tlo pogoduje
odlaganju jaja. Nakon izlaska iz jaja,
ličinke se ubušuju u mrkvu, i to na
SI. 347. Mrkva zaražena ličinkama mrkvine mladim biljkama obično pri vrhu
muhe (snimila N. Pagliarini)

365
korijena, a na starijima na svim mjestima. Hodnici u celeru boje su hrde, a
korijen poprima ljubičastu boju. Ličinke buše hodnike različite veličine, ovisno o
stadiju ličinki. Nakon 3-6 tjedana završavaju razvoj, ostavljaju korijen mrkve i
kukulje se u tlu. Veći broj ličinki ostaje u tlu i nakon vađenja mrkve, a manji broj
daje drugu generaciju. Postotak izašlih muha u većoj mjeri ovisi o temperature i
vlazi tla.
Ličinke druge generacije čine štete od kolovoza do rujna, često na istim
mrkvama koje su napale i ličinke prve generacije. Veći dio jedinki druge generacije
prezimi u stadiju ličinki u samim biljkama na polju ili u trapovima, a manji se dio
kukulji u tlu.
Štete se smanjuju pridržavanjem šireg plodoreda, u kojem se mrkva sije na
istoj površini tek svake četvrte godine. Zaraza je slabija pri uzgoju mrkve na
prozračnim položajima. Štete se smanjuju i ranom ili vrlo kasnom sjetvom mrkve.
Budući da sipko, rastresito tlo pogoduje odlaganju jaja i zarazi, dobro je zemlju
oko mrkve nabiti da ne bi bilo pukotina pogodnih za odlaganje jaja. Sjetva luka
između redova mrkve odbija muhe svojim mirisom. Izvori zaraze smanjuju se
uništavanjem divljih biljnih vrsta iz porodice štitarki u krugu od 1 km, a toliko
trebaju biti udaljene novo zasijane površine od prošlogodišnjih površina
napadnutih mrkvinom muhom. Sve biljke koje pokazuju simptome napada
mrkvine muhe treba što prije izvaditi i uništiti. Na malim površinama uspješnu
zaštitu pruža pokrivanje usjeva mrežama.
Kemijsko suzbijanje mora se provoditi oprezno i uz puno pridržavanje uputa
zbog svojstava mrkve da upija insekticide iz tla. Mrkvu namijenjenu za dječju
hranu ne smije se uopće tretirati insekticidima.
Granulirani insekticidi mogu se preventivno rasipati širom prije sjetve, u
redove istodobno sa sjetvom ili nakon nicanja uz inkorporaciju. Dozvoljeni su
pripravci na osnovi klorpirifosetila i foksima. Cijela površina ili trake uz sjeme
mogu se prskati prije sjetve uz inkorporaciju pripravaka na istoj osnovi. Mlade
biljke mogu se zaštititi zalijevanjem ili prskanjem u vrijeme ovipozicije štetnika
insekticidima na osnovi dimetoata ili diazinona. Pri zalijevanju treba trošiti najmanje
0,5 litre po tekućem redu biljaka. Prskanje je učinkovito samo ako se provodi u
rokovima koji se temelje na praćenju leta muhe. Propisane karence mogu ograničiti
primjenu nekih insekticida u pojedinim rokovima primjene.

VRTNE MUHE - OPOMYZIDAE

Žuta pšenična muha (Opomyza florum L.)
Malo poznati štetnik u Hrvatskoj, vrlo čest u Vojvodini. Smatra se najbrojnijom
žitnom muhom u Vojvodini (Stamenković).
Imago je tamnožute boje, dug oko 4 mm. Ličinka je žućkaste boje, a naraste
do 7,5 mm. Prezime jaja u tlu. Već početkom ožujka izlaze ličinke. Penju se do
vrha biljaka a zatim se spuštaju u unutrašnjost najdonjeg dijela busa. Pri tome
ličinka pravi dva spiralna kruga oko stabljike što je karakteristično za način

366
oštećivanja tog štetnika. Zaražena biljka žuti, vene i suši se. Prvo se suši vršno, a
zatim i ostalo lišće. Razvoj ličinke završava krajem travnja, početkom svibnja, a
zatim se kukulji u biljci. Imago izlijeće krajem svibnja ili početkom lipnja. Dulje
nije spolno zreo te se zadržava na zasjenjenim mjestima, najčešće uz rub šuma.
Tijekom listopada prelijeće na iznikle ozime pšenice, kopulira te odlaže jaja na
tlo unutar usjeva. Vrsta ima jednu generaciju godišnje. Često lete sve do prosinca.
Osim pšenice može napasti i ječam te neke trave.
Prije opisane štete javljaju se u obliku žarišta, a često zahvaćaju samo neke
redove. Naime, najranije ponikle biljke, koje pogotovo na malo slabije
pripremljenog zemljišta, izrastu iz pojedinih redova unutar kojih je sjeme bilo
položeno na optimalnu dubinu, privuku većinu muha pa je na tim redovima napad
znatno jači nego u drugim redovima. To, katkad, dovodi do pogrešne pretpostavke
o štetama od herbicida primijenjenih prethodne sezone na drugom usjevu, za
koje je česta karakteristika pojava šteta u trakama u kojim je došlo do preklapanja
i stoga predoziranja herbicida.
Utvrđene su dosta velike razlike u otpornosti pojedinih kultivara pšenice na
napad žute pšenične muhe pa bi sjetva otpornijih kultivara mogla biti rješenje
ovog problema ako jače zaprijeti usjevima u nas.

HELOMYZTOAE

Češnjakova muha (Helomyza / Suilia / lurida MeigJ

Vrlo čest štetnik češnjaka u Hrvatskoj. Poznate su veće štete u okolici Zagreba
tijekom 1984. g. i kasnije. U istočnim krajevima SFRJ bile su zabilježene štete i do
90 %. Može zaraziti i crveni luk ali su štete znatno manje.
Imago je dug 8-10 mm. Smeđe je boje tijela. Krila su svjetlosmeda. Ličinka je
isprva prozirna, kasnije postaje bijele pa žućkaste boje. Naraste do 11 mm.
Kukuljica je ovalna oblika, tamnosmede boje, duga prosječno 8 mm.
Prezimi imago na raznim skrovitim mjestima. Pojavljuje se već kad temperatura
prijeđe 4 °C, a leti pri temperaturi višoj od 10 °C. Stoga se i kopulacija zbiva vrlo
rano, još tijekom ili krajem zime. Ženke ubrzo polažu jaja tako da ih lijepe na
biljke blizu razine zemlje ili ih odlažu na tlo blizu biljaka češnjaka. Jaja su velika
oko 1 mm, boje bisera, pa se lako uočavaju. Ličinka se ubušuje u tkivo središnjeg
lista i počinje ishranom. Izgriza tkivo u pravcu prema lukovici (glavici). Centralni
listovi uvenu i osuše se, a postrani ostaju. Izgriženo se tkivo raspada i trune.
Stabljika i lišće lako se odvajaju od lukovice. U jednoj se biljci najčešće nalazi
samo po jedna ličinka ove vrste. Razvoj ličinki traje oko 35 dana. Ličinka se kukulji
u tlu, katkad u lukovici. Krajem proljeća javljaju se odrasli oblici koji se hrane
nektarom i prezime. Većina autora smatra da češnjakova muha ima samo jednu
generaciju godišnje, no neki navode da postoji i druga generacija.
Suzbijanje je slično navedenom suzbijanju lukove muhe, pri čemu prednost
treba dati preventivnim higijenskim mjerama, a izbjegavati kemijske postupke. U
slučaju potrebe insekticide treba primjenjivati ranije nego za lukovu muhu.

367
 '

MUHE - USNI MINERI - AGROMYZIDAE

Lisne mine prave ličinke različitih redova kukaca (vidjeti i kod leptira) koje
buše parenhim između epidermi lica i naličja lista koje ostanu netaknute. Pojava
mina na lišću različitog bilja u 17. stoljeću tumačila se malim zmijama koje su
sišle s neba ili nastale od lošeg močvarnog zraka. Neki su lisne mine smatrali,
porukama iz drugih svijetova. Sada se zna da uz gusjenice leptira, lisne mine
prave ličinke dvokrilaca, uglavnom iz porodice Agromvzidae, ali i neke ličinke
kornjaša i drugih redova kukaca.
Porodica Agromvzidae obuhvaća oko 1.800 poznatih vrsta, a 75 % od njih
pravi mine. Neke su vrste vrlo važni štetnici poljoprivrednih kultura i ukrasnog
bilja. To su muhe - mineri bilja u zaštićenom prostoru, mineri strnih žita, ali i neke
druge muhe mineri.
Muhe lisni mineri u zaštićenom prostoru (Liriomyza trifolii Burg.; L.
btjoniae Kalth. i Phytomyza horticola Gour.)
To su sitne muhe, duljine 1,5-2,3 mm. L. trifolii ima crnosmede tijelo, s
narančastožutim poprečnim prugama. P. horticola nema tih pruga. L. btjoniae
ima sivo tijelo, sa sjajno crnim pronotumom i žutim ili smeđim bedrima. Ličinke
su narančaste do oker boje, narastu do 2 mm. Kukuljice su svijetlosmede boje,
duge oko 1,5 mm. Ranije se (ali i sada) često koristio naziv P. atricornis, a smatra
se sinonimom za P. horticola.

SI. 348. Mine na lišću gerbere uzrokovane SI. 349. Mine na lišću gerbera uzrokovane
lisnim minerom L. trifolii (snimila N. lisnim minerom roda Pbytomyza (snimila
Pagliarini) N. Pagliarini)

Ličinke prave hodnike - mine tako što izgrizaju parenhim lista ostavljajući
epidermu netaknutu. Ti hodnici imaju karakterističan izgled za svaku vrstu. U
minama se vidi ličinka muhe i njezin izmet. Dodatne štete u obliku malih pjega
prave ženke odlaganjem jaja u list.
Mine vrste L. trifoliinalaze se na licu lista. Isprva su uske, a kasnije se naglo
prošire u nepravilan kružni ili ovalni oblik. Mine P. horticola na naličju su i licu
lista. One su uske, zmijolike, samo na kraju malo proširene, a mogu biti duge više
centimetara. Karakteristično je za tu vrstu da se kukulji u proširenom dijelu mine.

368
Ličinka L. trifoliikukulji se na listu ili na tlu, a ličinka L. btyoniaeu tlu ili na tlu. Pri
jakoj zarazi može na jednom listu biti mnogo mina svih vrsta pa onda gube
karakteristični oblik. Rjeđa vrsta L. bryoniae pravi kratke mine.
U našim objektima zaštićenog prostora odavna je prisutna vrsta P. horticola,
a u 1977. g. bila je otkrivena i vrsta L. trifolii, koja je podrijetlom iz SAD. Sve su tri
vrste polifagne, najviše oštećuju krastavce, rajčice, patlidane i tikvice, nadalje
krizanteme, gerbere i mnoge druge vrste povrća i cvijeća. U nas su uglavnom
štetne samo u zaštićenom prostoru, iako mogu zaraziti i mnoge kulturne i korovne
biljke na polju. Šire se prenošenjem zaraženih sadnica, a na male udaljenosti i
letom.
To su termofilne vrste i imaju najkraći razvoj pri temperaturi višoj od 23,0 °C.
Pri takvoj temperaturi inkubacija traje 2-3 dana, a razvoj ličinke još 12-14 dana.
Stoga imaju veliki broj generacija godišnje. Budući da razdoblje odlaganja jaja
traje desetak dana pojedine se generacije preklapaju pa su istovremeno prisutni
svi stadiji ovih štetnika.
Osnovne su preventivne mjere kojima se sprečava unošenje štetnika, dakle
nabava nezaraženih sadnica. Trganjem prvih zaraženih listova usporava se širenje
zaraze. Dijelove i ostatke biljaka zaražene štetnicima treba spaliti ili zakopati.
Žute ljepljive ploče privlače muhe pa služe za utvrđivanje početne zaraze, ali, pri
vješanju većeg broja ploča i za smanjenje zaraze. Mrežama se uspješno zaštićuju
kulture od zaraze tim štetnicima. I kemijsko suzbijanje treba biti preventivno, tj.
ranim suzbijanjem početnih zaraza valja spriječiti razmnažanje štetnika.
Na početku zaraze muhama
moguće je i biološko suzbijanje
unošenjem prirodnih neprijatelja u
žarišta štetnika. Ti prirodni neprijatelji
komercijalno se proizvode. To su
parazitske osice Dacnusa sibirica i
Diglyphus issae. Ove dvije vrste mogu i
bez unošenja biti prisutne u nekim
objektima. Nizozemski proizvođač
Koppert prodaje te parazite od si. 350. Parazitske osice D. sibirica i D.
nazivima Minusa i Mvgliphus, odnosno isaea - neprijatelji minirajućih muha
oba zajedno pod nazivom Minex, a
drugi proizvođači nazivaju ih Minerpack D.i. ili Minerpack D.s.
Kemijsko suzbijanje moguće je različitim insekticidima. Pri izboru treba imati
na umu da su za primjenu na povrće dozvoljena samo neka sredstva, primjerice
ciromazin i lambda cihalotrin, no u inozemstvu se primjenjuju i drugi insekticidi
(posebice piretroidi). Na cvijeću se mogu primijeniti i neki drugi insekticidi,
primjerice avermektin i tiociklam. Tretiranje treba ponavljati više puta.
Srodne vrste Liriomyza huidobrensis Blanch. i L. sativae Blanch. nalaze se
na Al listi karantenskih štetnika za Hrvatsku. Treba istaći da je L. huidobrensis
bila uspješno uništena (eradikacija) odmah nakon otkrivanja u nekim europskim

369
zemljama. U najnovije vrijeme otkrivena je u Bugarskoj. Vrstu L. trifolii neke
europske zemlje imaju na listi A2 karantenskih štetnika.

LISNI MINERI STRNIH ŽITA

U ovu skupinu štetnika ubraja se mnogo vrsta porodica Agromvzidae. Mine
mogu biti vijugave, okrugle, a često se spajaju i zauzimaju cijele vrškove lišća.
Najvažnije vrste koje navodi Ančev (prvenstveno za Makedoniju) jesu: žuti miner
pšenice (Agromyza luteitarsis'Rond.), crni pšenični miner (A. nigrellaRond.),
crni miner ječma (A. megalopsis Her.) i crveno crni miner pšenice (A.
intermittensBeck.). Za vrstu A. ambigua Fali. navodi se da je u Vojvodini nanijela
štete na pšenici (Spasić).

Sl. 351. Muhe - mineri na listu pšenice SI. 352. Mina na listu pšenice (snimio M.
(snimio M. Maceljski) Maceljski)

Prve četiri vrste imaju sličnu biologiju i na sličan način oštećuju strnine. Imaju
jednu generaciju godišnje. Prezimljuju u tlu kao kukuljice. Odrasli se oblici javljaju
u ožujku i travnju. Prve dvije spomenute vrste javljaju se nešto ranije nego druge
dvije vrste. Jaja odlažu najčešće početkom svibnja. Naime, odrasli oblici trebaju
dopunsku ishranu, pa od početka leta do ovipozicije protekne oko dva tjedna.
Od dopunske ishrane jasno su vidljivi ubodi na lišću. Nalaze se gusto jedan do
drugog i više uz rubove listova, često s obje strane. Ženke odlažu jaja na list
najbliži klasu (zastavicu). Na jedan list može biti odloženo više jaja. Većina je jaja
odložena na vrškove lišća.
Ličinke se odmah ubušuju u parenhim lista. Mine se šire postupno, onako
kako ličinke rastu. Glavnina mina nalazi se na vršnom dijelu ili u gornjoj trećini
lista. Mina nikad nema na donjem dijelu listova. Ličinke se unutar mine presvlače
tri puta. Razvoj traje 20 do 30 dana. Ličinke narastu do 2,5 mm, a vide se kad
minu gledamo prema svjetlu. Krajem svibnja i početkom lipnja ličinke završavaju
razvoj, naprave rupicu u epidermi lista te padaju na tlo. Kukulj se plitko u tlu i
tamo prezime.
Zbog važnosti vršnog lista za nalivanje zrna, visina šteta prvenstveno ovisi o
veličini mine, tj. mina (jer ih može biti više), na vršnom listu (zastavici). No, na
prinos će utjecati i oštećenja ostalog lišća, iako jednako oštećenje donjeg lišća
manje utječe na prirod. Katkad mogu jače biti oštećena 3-4 najgornja lista. Dosad

370
u Hrvatskoj lisni mineri strnina nisu nanosili značajnije štete ali simptomi zaraze
bili su vrlo uočljivi. Ti se simptomi, tj. sušenje vršnih dijelova lista, katkad zamjenjuju
s fiziološkim uzročnicima šteta, primjerice sa sušom, vjetrom itd.
Na pojavu lisnih minera strnih žita veći utjecaj imaju prirodni neprijatelji,
posebice neki parazitski dvokrilci te parazitske osice. Stoga bi primjena
neselektivnih insekticida protiv drugih štetnika strnina mogla narušiti postojeću
ravnotežu te izazvati povećanje gustoće populacije ove skupine štetnika.
Lukova minirajuća muha
(Liriomyza /Phytobia/ cepae Her.)
Javlja se svaka godine, no štete
nisu velike. Pojavi pogoduju obilne
kiše u proljeće. Vrsta napada samo luk.
Odrasli oblik ima mliječnoprozirna
krila, a dug je 3-4 mm. Ličinka je
bjelkastožuta, naraste do 3 mm.
Kukuljica je crvenosmede boje, duga 3
mm. Prezimi kukuljica u tlu. Sredinom
SI. 353. Mine lukove minirajuće muhe s
proljeća izlijeće odrasli oblik. Ženke
ličinkama (snimila N. Pagliarini)
odlažu jaja na osnovu lišća. Ličinke se
ubušuju u list, praveći isprva usku, zatim sve širu minu. Ličinka povremeno može
izaći iz mine te početi praviti novu minu. Kukulji se u tlu. Vrsta ima 2-3 generacije
godišnje.
Suzbijanje može biti potrebno samo na mladim biljčicama ako se opazi napad
minera. Mogu se primijeniti pripravci na osnovi dimetoata, alfacipermetrina,
deltametrina i si. Primjena insekticida nije dopuštena na luku koji se prodaje kao
mladi luk.
Miner poriluka (Napomyza gymnostoma Loew.) u novije vrijeme nanosi veće
štete crvenom luku i poriluku u Mađarskoj, Sloveniji i Srbiji. Mjestimice štete
prelaze 50%. Vrsta je od ranije poznata u Dalmaciji, iako nije poznata njezina
štetnost. Imago leti od kraja ožujka te u travnju. Hrani se na listovima te pravi
štete uočljive u obliku malih bijelih pjega. Ličinka minira list i lukovicu, praveći
vijugave hodnike prema lukovici. Biljke zaostaju u razvoju, listovi se uvijaju i
suše. Najčešće se kukulje u lukovici koja omekša. U jednoj biljci nalaženo je do
dvadesetak ličinki. Za razliku od drugih lukovih muha napada samo vanjsko lišće.
Vrsta ima 2 generacije godišnje. Prezimi kukuljica u biljkama. Suzbija se
odstranjivanjem i spaljivanjem zaraženih biljaka te uništavanjem ostataka bilja.
Primjena insekticida navedenih kod drugih lukovih muha može znatno smanjiti
zarazu.

Lažna mrkvina muha (Phytomyza lateralis Fali.) buši hodnik u korijenu mrkve
i celera. P. pastinacae Hendel minira lišće pastrnjaka. P. mfipesM.eig.busi mine
u lišću kupusnjača. P. ilicis Curt. oštećuje lišće Ilexa.

371
Vrsta Phytomyza orohanchiae Kit. neprijatelj je parazitske cvjetnice - korova, iz
roda Orobanche vrlo štetnog duhanu. U sedamdesetim godinama u SFRJ su
obavljani pokusi razmnožavanja te muhe i njezino ispuštanje da bi se smanjila
šteta od ovog korova, ali pokusi su prekinuti prije nego su postignuti neki rezultati.

Liriomyza strigata Meig. hrani se stotinama vrsta povrtnih i ukrasnih biljaka te je

izrazito polifagni štetnik.

Ophiomyia pinguis¥al\. pravi mine u lišću salate, endivije i cikorije.

Agromyza apfelbeckii Strobl minira lisnu plojku i žile artičoke.

OCTENE MUHE - DROSOPHILIDAE

Maleni su kukci i žive na tvarima u fermentaciji. Najpoznatija je vrsta
Drosophila melanogaster Meig. - vinska muha. Smatra se štetnom u vinskim
podrumima jer prenosi bakterije octikavog vrenja. U nas je, posebice na Pelješcu,
zapažena njezina štetnost na zrelom grožđu prije berbe. Tu dovodi do octenog
vrenja pa se po octikavom mirisu prepoznaje zaraženo grožđe. Utvrđeno je da na
položajima koji pate od suše ili u sušnim godinama nema vinskih muha na grožđu.
Naprotiv, nakon jakih kiša mnoge bobice pucaju i omogućavaju zarazu. I napad
osa omogućuje jaču zarazu vinskim muhama. Smanjenje zaraze moguće je
smanjenim gnojenjem, posebice dušikom, rezidbom i odstranjivanjem lišća koje
omogućuje da grožđe bude izvrgnuto suncu, pa i izborom manje ugroženih
kultivara.
Zbog velikog broja generacija koje može dati u istoj godini i lakog uzgoja u
laboratoriju, koristi se za biološki dokaz prisutnosti rezidua insekticida u
namirnicama i nekim drugim sredinama (bioassav), a njezinim korištenjem za
istraživanja u genetici ostvareni su rezultati fundamentalnog značenja. Osjetljivost
na insekticide omogućuje dokaz i vrlo malih količina insekticida u namirnici, no
ne može se utvrditi o kojem se insekticidu radi.

ŠAMPINJONSKE MUŠICE (SCIARIDAE) I MUHE (PHORIDAE)

Ovu skupinu štetnih dvokrilaca izuzimamo iz podjele po sistematici zbog
specifičnog objekta njihova napada - više gljive, šampinjoni.
Sciaridae su male nježne mušice, duge oko 2 mm. Imaju crnu glavu i prsište,
a tamnosmedi zadak. Ličinke su sjajnobijele boje, s uskom crnom glavom, narastu
do 5 mm duljine. Nekoliko vrsta ubraja se u rodove Lycoriella i Bradysia. Ubrajaju
se u mušice - Nematocera
I odrasli oblici vrsta porodice Phoridae vrlo su sitni, čak i manji od Sciarida.
Imaju prošireno prsište i vrlo duge noge. Ličinke su sjajnobijele ili žućkaste boje,
duge 3-4 mm. Imaju svijetlu, a ne crnu glavu. Važnije vrste ubrajaju se u rod
Megaselia.

372
 \

Mnogo rjeđe oštećuju gljive vrste porodice Cecidomyidae, koje su često duge
samo 1 mm. Ličinke su smeđe, s narančastim zatkom, duge do 2 mm. Vrste se
ubrajaju u rodove Heteropeza i Micophilla.
Štete čine i ličinke i odrasli oblici. Ličinke žive u substratu na kojem se uzgajaju
gljive, ali i u gljivama. Hrane se micelijem i plodnim tijelima gljive, ali i nježnim
korjenčićima drugih biljaka koje se uzgajaju u zaštićenom prostoru. Sprečavaju
rast micelija. U gljivi prave hodnike, gljive posmede i ugibaju ili nisu za tržište.
Odrasli oblici prenose i šire zarazu grinjama, nematodama, bakterijama i sporama
štetnih gljivica. Posebice je poznata njihova uloga u širenju fitopatogenih gljivica
rodova Pythium i Fusarium.
Osnovne mjere zaštite jesu
preventivne mjere. One se sastoje u
održavanju čistoće u uzgojnim
komorama, na stolovima i priboru, te
odjeće zaposlenih. Koristiti treba samo
dobro pasterizirani kompost i
sterilizirani pokrovni sloj. Prije svakog
punjenja komora treba obaviti
dezinfekciju formalinom. Budući da
zadah komposta privlači ovu skupinu
štetnika na udaljenost od oko 10 km,
važno je staviti guste mreže na sve
otvore objekta u kojem se uzgajaju
gljive. Sjetvu micelija treba obaviti u
zatvorenom prostoru. Upotrijebljeni
pribor, odjeća ali i ruke trebaju se
dezinficirati. U slučaju potrebe površinu
komposta ili pokrovnog sloja može se
prskati prije sjetve micelija S Si. 354. Ličinka šampinjonske mušice i štete
na
insekticidom na osnovi ciromazina. bukovači (snimila N. Pagliarini)
Učinkoviti su i neki drugi biotehnički
insekticidi poput diflubenzurona te bioinsekticidi koji sadrže soj bakterije Bacillus
thuringiensis israelensis. U novije vrijeme utvrđena je i mogućnost uporabe nekih
grabežljivih grinja za biološko suzbijanje štetnih mušica na gljivama. U nekim
zemljama već se primijenjuju nematode roda Steinernema za suzbijanje tih mušica.
Jedina kurativna mjera koja se provodi kada se na rasvjetnim tijelima svakog dana
nade više od 10 štetnika jest primjena insekticida na osnovi diklorvosa, i to nakon
berbe gljive, za tretiranje zidova i prostora u kojem se gljive uzgajaju (Pagliarini).
Gljive se nikako ne smiju tretirati tim insekticidom.

SIRNE MUHE - PIOPHILIDAE

Razvijaju se u sirevima. Neke vrste sira proizvode se uz njihovu pomoć.
Najčešća je vrsta Piophila casei L. Njezine se ličinke mogu naći i na umjereno
soljenim mesnim prerađevinama.

373
 )

PČELINJE UŠI - BRAULIDAE

Vrsta Braula coeca Nitzsc. nema krila. Živi kao komenzal u košnicama.

Entomofagni dvokrilci
Neke vrste mušica iz porodice CECIDOMYIDAE važni su grabežljivci -
neprijatelji lisnih uši. Vrsta Aphidoletes aphidimyza Rond. uzgaja se u
laboratorijima najmanje pet svjetskih proizvođača prirodnih neprijatelja i prodaje
za biološko suzbijanje lisnih uši. Cijena je oko 5 USD za 100 jedinki. U promet se
stavlja u obliku kukuljica (Aphidend i dr.).

U grabežljivce se ubrajaju i vrste GRABEŽLJIVIH MUHA - ASILIDAE. Odrasli

oblici love kukce hvatajući ih prednjim nogama. Neke vrste uštrcavaju u žrtvu
otrovne tvari. Pojedine vrste duge su do 5 cm. Ličinke se hrane mrtvom organskom
tvari.

Mnogo važnija i korisnija za smanjenje brojnosti štetnika od prethodnih

porodica grabežljivih dvokrilaca jest porodica parazitskih dvokrilaca - TAHINE
ILI MUHE GUSJENICARKE - TACHEVIDAE. Slične su domaćoj muhi. Tijelo im
je pokriveno dlakama koje strše. Ženka odlaže jaja na tijelo žrtve ili u tijelo žrtve.
Ličinka živi u tijelu žrtve (endoparaziti) i u njemu se hrane na njezin račun. Tek
na kraju razvoja domaćin ugiba, a iz mrtva tijela izlaze odrasle muhe. Neke vrste
polažu jaja na biljke pa ishranom domaćina dospijevaju u njegov probavni sustav.
Neke su vrste vrlo polifagne, a druge su monofagi. U našim smo istraživanjima
kao čestog i dosta važnog prirodnog neprijatelja gusjenica sovice game nalazili
tahinu Voria ruralis Fali. U jednoj
gusjenici nalazilo se do 6 ličinki ove
vrste (Maceljski, Balarin). Poznate
vrste tahina jesu i Exorista larvarum
L. i Compsilura concinata Meig., koje
parazitiraju gubara, zlatokraja, sovice
i druge štetnike. Vrste Lydella
stabulans grisescens i L. thompsoni
Hert. poznati su paraziti kukuruznog
moljca. Vrsta Doryphorophaga
doryphorae Riley uzgaja se i koristi u
pokusne svrhe za biološko suzbijanje
krumpirove zlatice u nekim zemljama.

OSOLIKE MUHE - LEBDILICE,

PRŠILICE - SYRPHIDAE važni su
SI. 3^5. Kukuljice muhe Voria ruralis u grabežljivci. Posebice se rado hrane
gusjenici sovice game i izašla muha lisnim ušima. Važan je rod Syrphus.
(snimio M. Maceljski) No ima vrsta koje žive u naseljima

374
daištvenih kukaca i tamo se hrane, bilo
njima, bilo njihovim proizvodima.
Neke vrste hrane se mrtvom organskom
tvari u raspadanju. Odrasli su oblici
oprašivači upadljivih boja, a prevladava
žuta i crna pa sliče osama. Cesto lebde
iznad cvjetova. Ličinke narastu do 10-
20 mm. Neke, su zapravo vrlo mali broj
vrsta, fitofagne. Ličinke vrsta Merodon
equestrisY.\ EumerusstrigatusV. hrane
se u lukovicama narcisa, tulipana, irisa
i si. To su velike muhe, posebice
Merodon equestris¥., dlakava su tijela,
dugog 12 mm, a ličinka im naraste do
18 mm. Štete se smanjuju, pa i
sprečavaju, sadnjom nezaraženih
lukovica.

Ostali zoofagni dvokrilci

Neke vrste dvokrilaca štetne su,
izravno ili neizravno, čovjeku i
domaćim životinjama. Potpunosti radi
prikazat ćemo neke najvažnije porodice
i vrste.
KOMARČI - CULICIDAE
zastupljeni su u Hrvatskoj s dvadesetak sl 3 5 6 m n k a {u
vrsta. U nas su najznačajnije i (prema-Baver)
najbrojnije vrste roda Culex. Vrste roda
Anopheles prenose uzročnika malarije te su u prvoj polovici ovog stoljeća bile
predmet velikih akcija suzbijanja u svijetu, ali i u Hrvatskoj. Uz ostale mjere u
stajaće vode unašana je riba gambuzija koja se hrani ličinkama komaraca. O
nekadašnjem značenju malarije u Hrvatskoj i sada svjedoče napuštena sela na
otoku Krku i drugdje gdje se u blizini gotovo uvijek nalazila neka bara ili voda
stajaćica. Budući da sada više nema oboljelih od malarije u nas, osim ako netko
ne oboli boraveći u nekoj drugoj zemlji, nema opasnosti za prenošenje te bolesti.
Vrste roda Aedes prenose žutu groznicu, a ima i drugih uzročnika bolesti
ljudi koje prenose komarči.
Ličinke komaraca žive u vodi, pa je njihova pojava isključivo vezana na tu
mgućnost. Osim u barama i sličnim stajaćim vodama, mogu se razvijati i u malim
spremnicima vode, npr. u vodi koja se nakuplja u bačvama i drugim posudama ili
u odbačenim automobilskim i traktorskim gumama. Stoga je odstranjivanje takvih

375
mogućnosti osnova za suzbijanje komaraca. Ličinke se mogu suzbijati pripravcima
na osnovi bakterije Bacillus thuringiensis soj israelensis, no postoje i ekološki
manje povoljni kemijski insekticidi. Odrasli oblici, letilice, suzbijaju se iz zraka ili
sa zemlje insekticidima na osnovi malationa ili sličnim dopuštenim insekticidima
za tu svrhu.
Vrlo sitne mušice - PAPATAČI - PSYCHODIDAE, slično komarcima bodu
ljude i životinje i hrane se krvlju. Također prenose neke bolesti. Bodu ženke. U
nas je prisutna vrsta Phlebotomus papataschi Scop. duga 2-3 mm, jako dlakava
tijela i dlakavih krila.
Vrste porodice SIMULIDAE bodu životinje i mogu nanijeti veće štete
govedima. Golubačka mušica (Simulium columbaszense F.) može se rojiti u
ogromnom broju uz Dunav te napasti stoku i ljude. Treba istaći da su sve
prethodno navedene tri porodice vezane za vodu u kojoj se razvijaju ličinke.
OBADI - TABANIDAE napadaju i bodu stoku i ljude. Ženke sišu krv.
Najpoznatija je vrsta Tabanus bovinus Loew.
Poznata je i porodica DOMAĆIH MUHA - MUSCIDAE. Kućna muha
(Musca domestica L.) stalni je pratilac čovjeka. Prenosi uzročnike bolesti kolere,
dizenterije, trbušnog tifusa, tuberkuloze i dr. Na tijelu jedne muhe nađeno je do
500 milijuna bakterija. Ličinke se razvijaju na gnojištu i drugim mjestima gdje ima
organske tvari u stadiju raspadanja.
MUHEPECAVKE-STOMOXYDAE, za razliku od kućne muhe, bodu čovjeka,
krave i konje. Prenose uzročnike bolesti. Poznata je vrsta stajska muha -
Stomoxys calcitrans L. ŠTRKOVI - HYPODERMIDAE parazitiraju domaće
životinje. Poznata Ce-Ce muha prenosi bolest spavanja, a ubraja se u
GLOSSINIDAE {Glossina palpalis New.). Ličinke vrsta porodice
GASTEROPHHIDAE žive u crijevima domaćih životinja, ali i čovjeka, te mogu
izazvati veća oštećenja.
MUHE STRVINARKE - SARCOPHAGIDAE hrane se strvinama, ali neke od
njih napadaju štetne kukce. Tako parazitiraju skakavce, neke gusjenice i kornjaše
i dr.
U MUHE ZUJARE - CALLIPHORIDAE ubraja se poznata ljudožderska
muha (Cochliomyia hominivorax Coq.).
Ljudožderska je muha dvokrilac koji nije do sada otkriven u Europi, nego
samo u svim trima Amerikama. U1990. g. signaliziran je iz sjeverne Afrike (Libije)
pa se pojavio strah od prenošenja u Europu.
Ljudožderska muha najopasniji je uzročnik mijazisa u ljudi, dakle pojave da
ličinka nekog dvokrilca živi u tkivu nekog kralježnjaka hraneći se odumrlim ili
živim tkivom. Takve zaraze mogu imati teške posljedice. Prvi slučaj napada te
muhe na čovjeka registriran je još 1883. g u Kansasu, a završio je smrtno nakon
zaraze nosne sluzokože stotinama ličinki. Treba istaknuti da su glavni domaćini
ipak goveda.

376
 Muha je slična kućnoj muhi, plavo zelene boje, metalnog sjaja. Glava je
postrano narančaste ili crvene boje. Jedna ženka odloži 3000 jaja u skupinama
po 10 do 400. Jaja uglavnom odlaže na rane, makar i najmanje, te na sluzokožu
toplokrvnih organizama. Ženke odlože nekoliko stotina jaja za svega 4-6 minuta.
Razvoj jaja traje 11 do 22 sata. Ličinke se hrane 3,5-4,5 ili nešto više dana. Stadij
kukuljice traje 7 dana. Ukupni razvoj od jaja do jaja traje oko 24 dana. Često se
zaraza prenosi prometalima ili zaraženim domaćinom. Obligatni je parazit, koji
se može razvijati samo ishranom živim mesom čovjeka i toplokrvnih životinja.
Upravo na toj muhi proučena je i u praksi provedena autocidna metoda
sterilizacije mužjaka. Osnova te metode jest saznanje da ženka muhe kopulira
samo jedanput. Ako to učini sa sterilnim mužjakom (koji može kopulirati ali ne
može oploditi) bit će isključena iz daljnjeg rasploda, jer neće moći odlagati
oplođena jaja. Stoga je u SAD bila organizirana proizvodnja golemih količina tih
muha. Mužjaci su sterilizirani odmjerenom količinom gama zraka. Zatim su
avionima ispuštani u prirodu i to svaki tjedan u milijunskim količinama. U prirodi
su konkurirali plodnim mužjacima, no budući da je sterilnih mužjaka bilo sve
više i više, ženke su bile sve manje plodne. Konačno, na otoku Curacao, gdje su
obavljani prvi pokusi, ljudožderska je muha bila potpuno istrijebljena. Tada se
prešlo i na velike akcije smanjenja brojnosti muhe istim načinom u južnim i srednjim
državama SAD. Iako je ta akcija stajala nekoliko milijuna dolara, smatra se da je
smanjila ugibanje domaćih životinja za višestruko veću vrijednost, ne računajući
korist u smanjenju opasnosti za ljude. Kasnije se ta metoda u ograničenom opsegu
koristila i protiv biljnih štetnika, pa i u Hrvatskoj (protiv maslinine muhe), ali nije
se proširila u praksi.

ŠTETNI KUKCI U SKLADIŠTIMA

U skladištima poljoprivrednih proizvoda vladaju vrlo povoljni uvjeti za život

i razmnožavanje brojnih štetnika životinjskog podrijetla. To su pretežno kukci
(insekti), nadalje grinje i glodavci. Svi ovi štetnici nalaze u skladištima velike
količine nagomilane hrane, vrlo povoljne uvjete za razvoj i razmnožavanje u
odnosu na temperaturu, a zaštićeni su od ekstremnih klimatskih uvjeta, a donekle
i od prirodnih neprijatelja.
Zbog navedenih razloga može u skladištima vrlo brzo doći do
prenamnožavanja štetnih kukaca. Tako uz optimalne uvjete jedan par surinamskih
brašnara može za 150 dana dati milijun potomaka, a par žitnih žižaka više stotina
tisuća potomaka. Stoga i najmanja zaraza štetnicima može za relativno kratko
vrijeme prerasti u masovni napad.
S obzirom na česte povoljne uvjete za razvoj štetnika u mnogim našim
skladištima, kako u velikim silosima tako pogotovu u seljačkim skladištima, ne

377
začuđuje podatak da su u dosadašnjim istraživanjima štetni kukci nalaženi u 38
do 74 % uzoraka različitih proizvoda. U pojedinim velikim skladištima, silosima,
mješaonicama stočne hrane i drugim sličnim objektima nađeno je i do 2816 kukaca
na 1 kg uzorka (prosječnog) robe. U 1 kg uzorka nađeno je do 19 različitih vrsta
kukaca. U 1 kg otpadaka dobivenih aspiracijom prilikom prebacivanja robe gotovo
redovito nalaze se stotine, a katkad i više tisuća raznih kukaca.
Od kukaca štetnih uskladištenim poljoprivrednim proizvodima u nas su
izrazito najčešći kornjaši i leptiri. Mnogo su rjeđi i manje štetni drugi redovi
kukaca. Od kornjaša najčešći su žitni i rižin žižak, rdasti žitar, mali brašnar,
surinamski brašnar i rizoperta. U nas je u skladištima utvrđeno više od 100 vrsta
štetnih kornjaša, desetak vrsta leptira i 33 vrste grinja (Korunić).

Štetnost štetnika u skladištima

Štetnici nanose vrlo raznovrsne štete uskladištenim poljoprivrednim
proizvodima. Oni oštećuju proizvode smanjujući njihovu težinu, a budući da se
hrane samo određenim dijelovima npr. endospermom zrna, snizuju i kvalitetu.
Na sniženje kvalitete utječu već i svojom prisutnošću, te izmetom. Jače zaraženi
proizvodi zagrijavaju se (radi intenzivnog života štetnika) ili se u njima povisuje
vlaga. Time se stvaraju povoljni uvjeti za razvoj mikroorganizama pa se štete
povećavaju. Napad štetnika često uzrokuje i biokemijske promjene u proizvodima,
npr. povećanje sadržaja dušika i slobodnih masnih kiselina. Često izazivaju loš
zadah i loš izgled robe. Štetnici utječu i na sniženje bioloških svojstava (npr.
klijavosti) sjemena. Neki od njih uzrokuju svrbež u ljudi koji rukuju zaraženom
robom, a drugi mogu prenijeti i uzročnike zaraznih bolesti na ljude i domaće
životinje.
Prema važećim propisima u zrnju žita koje se čuva u skladištu smije biti najviše
4 uginula kukca ili njihovih dijelova na 1 kg zrnja ili 3 ekskrementa ili dlake
glodavca na 1 kg zrnja. Žito koje se stavlja u promet ne smije sadržavati žive
kukce u bilo kojem razvojnom stadiju. Žito za neposrednu potrošnju, mlinski
proizvodi i tjestenine ne smiju sadržavati ni žive ni uginule skladišne štetnike u
bilo kojem razvojnom stadiju, ni ekskremente i dlake glodavaca.
Prema načinu ishrane štetnika uskladištenih poljoprivrednih proizvoda
razlikujemo:
a) Primarne štetnike koji mogu oštetiti neoštećeno zrnje žitarica i
leguminoza. Ovamo pripadaju žitni, rižin i kukuruzni žižak, žišci leguminoza,
žitni kukuljičar, trogoderma i svi moljci.
b) Sekundarne štetnike koji ne mogu oštetiti neoštećeno i zdravo zrno
žita, nego se hrane oštećenim zrnjem, raznim primjesama i otpacima ili usitnjenom
robom. Ti štetnici javljaju se kao pratioci primarnih, koji njima stvaraju uvjete za
život (oštećivanjem i usitnjavanjem zrnja), no još povoljnije uvjete za njihovu
pojavu stvara čovjek mehaničkim oštećivanjem (u berbe ili žetve, prijevozu i si.)
zrnja. Upravo je uvođenje kombajniranja u tehnološki proces proizvodnje pšenice
i kukuruza pogodovalo širenju raznih vrsta sekundarnih štetnika jer se češće

378
oštećuje i lomi zrnje. U sekundarne štetnike ubrajaju se rdasti žitar, mali brašnari,
surinamski brašnar i dr.
c) Mikofagne vrste koje se hrane gljivicama koje se javljaju na raznoj
uskladištenoj robi. Ti štetnici nisu izravno štetni jer ne napadaju uskladišteni
proizvod, ali štetni su već svojom prisutnošću, a mogu prenositi gljivice i bakterije.
Ujedno su indikatori više vlage i uopće loše kakvoće robe. U mikofage ubrajaju
se različite vrste gljivara.
d) Slučajne vrste koje ne oštećuju uskladištene proizvode, ali su prisutne
jer se hrane strvinom (uginulim štetnicima) ili su paraziti štetnika ili su u žetvi ili
prijevozu slučajno doneseni u skladište. I oni štete samo svojom prisutnošću.
Opasnost nekih vrsta povećana je njihovom sposobnošću da obave zarazu
već na polju. To je naročito poznato za pšeničnog moljca - sitotrogu, koji može
odložiti jaja na polju na klipove kukuruza ili klasove žita, nadalje za kukuruznog
žižka, žižke mahunarki, te neke manje važne mikofagne vrste kukaca.
Štetnost štetnika uskladištenih poljoprivrednih proizvoda u porastu je. Tome
pridonose sve veće količine uskladištene robe, a i promjene u tehnološkom
procesu proizvodnje nekih roba. Primjerice, dok se još ne tako davno (a i sada u
mnogih seljaka) kukuruz brao u klipu i tako sušio i čuvao do proljeća u koševima,
gdje velikim dijelom godine nema uvjeta za pojavu štetnika (osim glodavaca i
ptica), sad se sve veće količine kukuruza beru kombajnom i odmah rune, te od
jeseni dalje čuvaju u skladištima i silosima u zrnu poput pšenice. Time su stvoreni
uvjeti za napad brojnih štetnika i na zrno kukuruza, te se u novije vrijeme i u nas
javlja sve više štetnika upravo na kukuruzu. No važan čimbenik stalnog porasta
štetnosti jest i sve veći promet poljoprivrednim proizvodima koji omogućuje
prenošenje štetnika iz raznih krajeva u novu postojbinu. Budući da su štetnici
uskladištenih poljoprivrednih proizvoda kozmopoliti, a uvjeti za život slični su u
skladištima u raznim zemljama, oni se brzo prilagode i tako stalno dolazi do
povećanja njihova broja i u našoj zemlji. Tako je rižin žižak još do Drugog svjetskog
rata pa i neko vrijeme nakon njega, bio smatran karantenskim štetnikom u nas, a
sada je postao najbrojnija vrsta u velikim objektima. Sličan je slučaj i s grahovim
žiškom.
Neke su vrste štetnika u skladištima proglašene karantenskim da bi se spriječilo
odnosno usporilo njihovo unošenje u neku zemlju. Za Hrvatsku je trogoderma
( Trogoderma granarium Everts.) karantenska vrsta na listi Al za Hrvatsku. Budući
da se ta vrsta nalazi na popisima karantenskih štetnika i drugih država, svojom
eventualnom prisutnošću bi spriječila ili otežala izvoz iz zemlje u kojoj bi se
pronašla. Stoga je štetnost karantenskih štetnika i u otežavanju prometa, odnosno
izvoza u druge zemlje. U slučaju da se pronađe u uvoznoj robi, ta se roba vraća
pošiljatelju ili se uz visoki trošak mora dezinsektizirati prije uvoza.
Ukupna šteta koju poljoprivrednim proizvodima u skladištima u svijetu nanose
razni štetnici procjenjuje se na 10 % vrijednosti tih proizvoda. Za neke zemlje te
su procjene znatno više, pa tako za neke zemlje latinske Amerike i Azije, iznose i
do 50 %. Naprotiv, za europske zemlje većina procjena govori o štetama oko 5 %,
pa bi taj postotak mogli uzeti i za štete u nas. UN smatraju da bi se gubicima koje

379
samo riži u skladištima nanose razni štetnici moglo godišnje ishraniti 180 milijuna
ljudi.

Najvažnije vrste
Najvažnije skupine štetnika u skladištima jesu kukci i grinje te glodavci. Važno
je znati razlikovati kukce i grinje jer su neke vrste kukaca, npr. relativno bezazlene
prasne uši, vrlo slične znatno opasnijim grinjama. Grinje imaju četiri para nogu,
a odrasli kukci tri para. Samo prvi stadij ličinke grinja može imati tri para nogu.
U grinja su glava i prsa srasli u glavopršnjak, a na tijelu kukaca jasno se vide
glave, prsište i zadak. Tijelo kukaca jasno je segmentirano, a segmentacija na
tijelu grinja ne vidi se. Konačno, kukci imaju jedan par ticala, a grinje nemaju
ticala, nego samo nešto jače razvijena pipala.
Velika većina štetnih vrsta kukaca hrani se najrazličitijom hranom koja se
može naći u skladištima. Stoga oznaka u imenu nikako ne ukazuje da se vrsta
hrani samo tom hranom. Primjera radi navodimo proizvode koje najčešće oštećuje
krušar: žitarice i drugo sjemenje, brašno i brašnene proizvode, suho ljekovito
bilje, vreće, sijeno, duhan, čaj, kakao, droge, drvene predmete, papir, lijepak,
kožu, vunu, zoološke zbirke, suho meso, lijekove i pluto. Ili žitni, rižin i kukuruzni
žižak hrane se zrnjem strnih žitarica, kukuruzom, rižom, pitomim kestenom, žirom,
sladom i brašnenim proizvodima. Nešto je uži izbor hrane žižaka mahunarki koji
se hrane samo zrnjem biljaka iz te porodice.

ŠTETNI KORNJAŠI - COLEOPTERA

Žitni žižak (Sitophilus granariusL.)

Najčešća je vrsta u seljačkim skladištima, a rižin je žižak češći u velikim
objektima (jer kao termofilna vrsta bolje uspijeva u velikim gomilama žita u kojima
se zimi manje snizuje temperatura). Tamnosmede je boje, bez pjega na pokrilju.
Nema drugi par opnenastih krila, pa ne
može letjeti. Duljina mu je tijela 3-4,5
mm. Ličinka je bijele boje tijela, sa
smeđom glavom. Tijelo je svinuto, bez
nogu. Naraste do 3 mm. I kukuljica je
bijela.
Odrasli kukci žive nekoliko
mjeseci, a dulje izdrže i bez hrane.
Ženka izbuši rupu u cijelom
neoštećenom zrnu i u nju odloži jaje, a
zatim otvor zatvori sluzastom tvari koja
se stvrdne. Zato se otvor ne može
zapaziti prostim okom. Jedna ženka
SI. 357. Rižin i žitni žižak odloži stotinjak, katkad i do 200 jaja. Iz

380
jaja se razvije ličinka koja cijeli život provede u zrnu, hraneći se njegovim sadržajem.
U zrnu pšenice poždere oko dvije trećine endosperma pa je zato u jednom zrnu
i moguć razvoj samo jedne ličinke, a u zrnu kukuruza može razvoj završiti nekoliko
ličinaka. Nakon završenog razvoja ličinka se u zrnu kukulji, a zatim se preobražava
u mladog kornjaša. On ostaje 1-2 dana u zrnu da očvrsne, a zatim napravi rupu
kroz koju izađe.
Brzina razvoja najviše
prvenstveno ovisi o
temperaturi. Optimalna je
temperatura 21-25 °C i pri
njoj je najmanja smrtnost.
Razvoj je brži pri višoj
temperaturi: pri 30 °C
razvoj ličinke završava za
26-30 dana, pri 25 °C za 35-
45 dana, a pri 20 °C za 56-
79 dana. Pri 14-16 °C razvoj
ličinke traje oko 113 dana,
a pri 12 °C uz veliku
smrtnost tek poneka
ličinka završi razvoj za oko SI. 358. Utjecaj temperature i vlage zrna na smrtnost
200 dana. Prema tome rižina žiška (prema: Birch)
žitni žižak može godišnje
imati 3 i više generacija. Vrlo je otporan na niske temperature pa ugiba tek ako je
tri dana izvrgnut temperature od -12-15 °C. Kod +5 °C prestaje gibanje. Za
intenzivnije razmnožavanje treba vlaga žita biti viša od 12 %. Kloni se svjetla.
Zrno pšenice koje početno teži 48 mg nakon razvoja ličinke žiška teži još
samo 28 mg, a polovica te težine otpada na ekskremente štetnika. Potomci jednog
para žižaka na 1 kg pšenice pri temperaturi od 20 °C za 200 dana uzrokuju 11 %-
tni gubitak težine i 17 % izbušenih zrna, a nakon 288 dana gubitak je težine čak
44 % i sva su zrna izbušena. Pri zarazi od 3 para žižaka na 1 kg pšenice u istim
uvjetima gubitak težine nakon 200 dana iznosi 34 %, a sva su zrna izbušena. To
ukazuje na veliku brzinu razmnožavanja ovog štetnika u povoljnim uvjetima.
Rižin žižak (Sitophilus otyzae L.)
Ima na pokrilju po dvije velike četvrtaste svijetlije odn. crvenkaste pjege.
Ispod pokrilja ima drugi par opnenastih krila pa može letjeti te na polju izvesti
zarazu, što je u praksi vrlo rijedak slučaj. Inače su izgled i način života slični
izgledu i načinu života žitnog žiška.
Rižin žižak termofilnija je vrsta te optimalna temperatura za razvoj ličinki
iznosi 24-28 °C. No znatno je plodniji, pa jedna ženka odloži 300-500 jaja. Ličinka
žitnog žižka može se razvijati samo u neoštećenom zrnu, a ličinka rižinog žiška
može svoj razvoj završiti i u oštećenom zrnu. Stoga rižin žižak ima veći potencijal
razmnožavanja nego žitni žižak te u povoljnim uvjetima još brže raste njegova

381
 brojnost. U nas ima
najmanje 3-4 generacije
godišnje. Pri temperaturi
od -1 do -4 °C ugiba
nakon 8 dana, a pri -6 do
-9 °C ugiba za tri dana.
Kukuruzni žižak
(Sitophilus zeamays
Motsch.)
Ta se vrsta još do
nedavna brkala sa rižinim
žiškom od kojega se
prema vanjskom izgledu
jedva može razlikovati.
Točna identifikacija
moguća je samo prema
gradi spolnih organa. U
nas je utvrđen 1969.
godine (Maceljski,
Korunić). Način je života
sličan načinu života žitnog
žižka odnosno rižinog
žižka. Prema osjetljivosti
na toplinu nalazi se
između obje vrste. Iako
sve tri vrste žižaka
napadaju istu vrstu hrane
ipak je za žitnog žižka
najpovoljnija hrana
SI. 360. Žitni žižak u rezancima (snimio M. Maceljski)
pšenica, za rižinog žižka
riža, a za kukuruznog žižka kukuruz. Pri razvoju u kukuruzu kukuruzni će žižak
za dvije godine eliminirati rižinog žižka, a obrnuto bi bilo na riži. No do toga u
praksi ne dolazi zbog raznih vrsta roba koje se uskladištuju u pojedinim objektima.
Budući da se sve više i više u nas uskladištuje zrno kukuruza i budući da je
kukuruzni žižak otporniji na niže temperature od rižinog žižka, očekujemo
postupno povećanje brojnosti te vrste u odnosu na rižinog žiška. U nas je dokazana
mogućnost da kukuruzni žižak zarazi kukuruz na polju, a pojedini hibridi različito
su otporni na napad ovog štetnika (Maceljski, Korunić).
Općenito se slabim napadom smatra kad broj žižaka po 1 kg iznosi 1-2,
srednjim 3-5, jakim 6-10, a vrlo jakim kad ima više od 10 žižaka na kg žita.
Žižci mahunarki ili sjemenari (Bruchidae)
Napadaju zrnje biljaka iz porodice mahunarki. U nas je utvrđena 81 vrsta.
No samo malo tih vrsta pripada u tipične štetnike u skladištima jer mnogi zarazu

382
obave na polju, a velika se većina tih vrsta ne može razmnožavati u skladištima.
U prave štetnike u skladištima ubraja se grahov žižak, koji izvede zarazu na
polju, ali se može razmnožavati u skladištu. Postoje još graškov, bobov, lećin i
drugi žižci (sjemenari). Žišci mahunarki prikazani su u poglavlju o štetnicima iz
reda Coleoptera.
Žitni kukuljičar (Rhizopertha dominica F)
Kao i sve prethodne vrste pripada u primarne štetnike. Tijelo mu je dugačko
2,3-3 mm, a nadvratni štit potpuno
pokriva glavu. Tamnosmede je boje.
Ličinka je bijela, s dobro razvijena tri
para nogu. Ženka odloži 100-500 jaja
na razne proizvode. Ličinke oštećuju
različite proizvode, a mogu se ubušiti
u zrnje žitarica u kojem izgrizaju
endosperm. U nas imaju najčešće 2
generacije godišnje. Optimalna je
temperatura visoka: 30-34 °C. Relativna
vlaga zraka i vlaga supstrata nema
većeg utjecaja na razvoj ovog štetnika,
prema čemu se kukuljičar razlikuje od
ostalih vrsta. Tako je razvoj moguć i
pri vlazi zrnja od samo 10 %. Iako
termofilna, vrsta može prezimjeti u
našim skladištima. Brojnost kukuljičara SI. 361. Žitni kukuljičar i zaraženo zrnje
u nas je u stalnom porastu.
Krušar (StegobiumpaniceumL). Ima
zaobljeno tijelo, dugo 2-3,5 mm,
crvenosmede boje. Štete prvenstveno
nanose ličinke, koje se ubušuju u
proizvode i unutar njih buše hodnike.
Ima 3-4 generacije godišnje. U rasutoj
robi ličinke prave kokone koristeći
robu pri izradi, a na čvrstoj robi izbušuju
rupice. Prema tome se prepoznaje
prisutnost štetnika. Može progristi
ambalažu.

Duhanar (Lasioderma serricorne F).

Smedecrvenkastog je tijela dugog 2,5- SI. 362. Duhanar i zaraženo lišće duhana
3,5 mm, pokrivenog finim dlačicama.
Osim duhana napada brojne druge proizvode. Ličinke buše proizvode, prave
rupe u njima i izgrizaju ih. Termofilna je vrsta i razvoj joj prestaje ispod 18 °C, a
pri -7 do -10 °C ugiba za 4-5 dana. Ima 2 generacije godišnje.

383
 Vrste iz porodice DERMESTlDAE vrlo su brojne. Njihove ličinke dosta se
razlikuju od ostalih vrsta kornjaša po dugim crvenkastosmedim dlakama po cijelom
tijelu. Neke vrste napadaju proizvode životinjskog podrijetla, npr. slaninu,
suhomesnate proizvode, riblje brašno, vunu i dr., a kožojedi napadaju kožu. No
neke su vrste i važni štetnici žitarica i drugih proizvoda biljnog podrijetla. U tu se
porodicu ubraja i karantenski štetnik trogoderma, nadalje slaninar, krznaš
(Attagenus unicolor Brahm = piceus Ol.), kožojed (Dermestes maculatus Deg.)
i muzejski štetnici roda Anthrenus.
Trogoderma (Trogoderma granarium
Everts). Karantenski je štetnik za našu i
mnoge druge europske zemlje. Tijelo
je dugo 2-2,8 mm, pokriveno finim
žućkastim dlačicama. Izrazit je spolni
dimorfizam, pa su ženke znatno veće
od mužjaka. Ličinke narastu do 4,5 mm,
a imaju tijelo pokriveno bodljikavim
dlačicama. Zadak završava čuperkom
dlačica. To je termofilna vrsta koja se
brzo razvija na temperaturi 32-35 °C, ali
vrlo je otporna i na niske temperature.
SI. 363. Trogoderma
Tek pri 5 °C prestaje joj aktivnost. Starije
ličinke mogu oštećivati i zdravo zrno
pa pripada u primarne štetnike.
Slaninar (Dermestes lardarius L.).
Napada različite vrste hrane
životinjskog podrijetla. Imago je dug 7-
9 mm, a ličinka naraste do 10 mm. Vrlo
je proždrljiv, a hranu onečišćuje
velikom količinom izmeta.
Mauritanski brašnar (Tenebrioides
mauritanicus L.)
Ima crno tijelo dugo 6-11 mm.
Ličinka je bijela, s tamnim prvim i
zadnjim segmentom tijela te dvama
Si. 364. Slaninar
tamnim nastavcima na zatku. Naraste
do 19 mm. Oštećuje zrnje žitarica
izgrizanjem klice, a budući da jedna ličinka može uništiti i više od tisuću klica,
najveće su štete na sjemenskoj robi. Obično se javlja pojedinačno, no prisutan je
u gotovo svakom skladištu. Može oštećivati i ambalažu i drvene dijelove raznih
postrojenja, a i svilena sita u mlinovima. Ima jednu generaciju godišnje.
Surinamski brašnari (Oryzaephilus surinamensisL., O. mercatorTauv.)
Vrlo su rašireni sekundarni štetnici. Lako se prepoznaju jer na nadvratnom

384
 Si. 366. Surinamski brašnar

SI. 365. Mauritanski brašnar

štitu imaju po 6 zubaca sa svake strane. Duljina im je tijela 2-3 mm i smeđe je boje.
Vrlo se teško međusobno razlikuju. No, O. mercator 'posebice često napada sjeme
suncokreta i drugih uljarica, te njihove sačme, a O. surinamensis najčešće se
nalazi na žitaricama, ali i ostalim uskladištenim proizvodima. Termofilne su vrste
kojima razvoj prestaje ispod 17,5 °C. Samo za masovne pojave mogu se hraniti i
neoštećenim zrnjem. Imaju godišnje 2-4, rjeđe do 6 generacija.
Veliki brašnar (Tenebrio molitorl.)
Najveći štetni kornjaš u našim
skladištima: ima tijelo dugo 12-17 mm
gotovo crne boje. Ličinka ima valjkasto
žuto tijelo, dugo do 28 mm. Hrani se
brašnom i brašnenim proizvodima, no
nalazi se i u žitu, mliječnom prahu,
mesu i dr. proizvodima. Čini veće štete
na ambalaži i raznim drvenim
dijelovima, koje ličinke mogu pregristi.
Vrlo je otporan na niske temperature.
Najčešće ima jednu generaciju
godišnje, iako se razvoj kadkad može
protegnuti i na dvije godine. Uzgaja se
za hranu pticama.
Mali brašnari (Tribolium confusum
Duv., T. castaneum Hbst. i dr.)
Triboliumi pripadaju medu
najčešće sekundarne štetnike žitarica u
nas. Česti su i u skladištima sjemena SI. 367. Veliki brašnar

385
 SI. 368. Mali
brašnar SI. 369. Rdasti žitar

suncokreta. Tijelo im je 3-4 mm dugo, smeđe ili crvenkaste boje. Ličinka ima
žućkasto tijelo dugo do 6 mm. Samo ako je zrno vlažno, mogu oštećivati i
neoštećeno zrno pa su tada primarni štetnici. Termofilni su pa već pri +7 °C
ugibaju za 25 dana, a pri - 6 °C za 1 dan. Najradije oštećuju klicu zrna, no napadaju
i najrazličitije druge proizvode. Imaju 2 generacije godišnje.
Rdasti žitar (Cryptolestes vrste)
Prema starijem nazivu poznati i kao lemofleusi. Pripada u najraširenije
sekundarne štetnike u nas. Vrlo su maleni: tijelo im je dugo 1-2 mm, a crvenosmede
je boje. Ličinke često ulaze u oštećena zrna te izjedaju klicu i endosperm. No
hrane se i mnogim drugim proizvodima. Povoljna im je temperature 25-30 °C,
kad uz vlagu zrna višu od
13 % razvoj traje samo
mjesec dana. Imaju više
generacija godišnje.
Palorus (Palorus
ratzeburgi Wiss.) vrsta je
dosta proširena u nas u
mlinovima i u otpacima
žita. Sekundarni je štetnik.

Više vrsta porodice

Ptinidae javlja se u
Hrvatskoj na različitim
SI. 370. Čokoladni ukras za božično drvo oštećen od. namirnicama, ali i u
ličinki Ptinida knjigama, građevinskoj

386
trstici, vuni, perju i sličnim robama. Mi smo štetnike te porodice nalazili u čokoladi
(koju napada i kakaov moljac). Najvažnije vrste ove porodice jesu kradljivac
(PtinusfurL.) i mjedeni kornjaš (Niptus hololeucus Fald.).

Od ostalih kornjaša štetnih uskladištenim proizvodima treba spomenuti rogatog

brašnara {Gnathocerus cornutus F.) i voćnog kusokrilca (Carpopbilus
hemipterus L.). Od mikofaga češći su gljivar (Alphitophagus hifasciatus Say) i
oštrokuti gljivar (Ahasverus advena Walt.).

ŠTETNI LEPTIRI - LEPIDOPTERA

Od štetnih leptira treba spomenuti ove vrste.

Žitni moljac, sitotroga (Sitotroga cerealella Ol.)

Ima raspon krila 15-18 mm, a žućkaste je do sivkaste boje. Gusjenica je isprva
žućkasta, a kasnije posmedi. Naraste do 7 mm. Odlaže jaja na zrnje ili u blizinu
zrnja. Gusjenice se ubušuju u zrno te se hrane njegovim sadržajem. Kad u zrnu
ponestane hrane prelaze u drugo zrno. Razvoj gusjenice traje 30-50 dana, a potom
se kukulje i daju novu generaciju. Dakle, slično žišcima i kukuljičaru, gusjenica
sitotroge živi u zrnu, ali lako se razlikuje od tih vrsta po tome što osim tri para
prsnih ima pet pari slabije razvijenih trbušnih nogu (ličinke žižaka nemaju noge,

SI. 371. Leptir sitotroge SI. 372. Zrnje kukuruza na klipu zaraženo od sitotroge

ličinka kukuljičara ima samo tri para prsnih nogu). Razvoj prestaje na temperaturi
nižoj od 10 °C. Ipak dobro podnosi niske temperature. Ima najčešće 2-4 generacije
godišnje. U nekim zemljama nalazi se na listi karantenskih štetnika, što može
otežati izvoz u te zemlje, iako nije na listi karantenskih štetnika Europske
organizacije za zaštitu bilja. Može izvesti zarazu i na polju. U nas je jako proširen
na kukuruzu u koševima. U pojedinim godinama u nekim selima, ti se moljci
krajem ljeta masovno roje, a nalazili smo i više od 50 % zaraženih zrna.

387

SI. 373- Brašneni moljac
Ambarski moljac
(Nemapogon /Tinea/
granella L.)
Sve je češći u našim
skladištima. Raspon mu je
krila 10-15 mm. Krila su
žućkaste boje, s brojnim
tamnim šarama uz prednji
rub. Gusjenice su žućkasto-
bijele, duge do 10 mm.
Imaju smeđu glavu. U zrnju
najprije požderu klicu. No
hrane se i raznim drugim
proizvodima. Hraneći se
zapredaju ih nitima
(pređom) u hrpice, a
unutar njih vide se i
izmetine gusjenica. Katkad
mogu cijele hrpe žita biti
prekrivene pređom.
Uzrokuju loš zadah
napadnute robe. Ima 2-4
generacije godišnje.

Brašneni moljac
(Anagasta kuehniella
Zell.)
Ima sivkasta krila, s
crvenim prugama, a
raspon im je 22-25 mm.
Gusjenica je bjeličasta ili
ružičasta, naraste do 20
mm. Gusjenice se hrane
prvenstveno brašnom i
SI. 374. Brašno zaraženo gusjenicama brašnenog moljca
sličnim proizvodima, a
zapredaju ih u veće hrpe.
Tijekom jednog dana može tridesetak gusjenica zapresti 1 kg brašna. Zapredene
hrpice brašna mogu začepiti cijevi i strojeve u mlinovima. Pri 26 °C razvoj traje
samo 24 dana, ali već pri 18 °C traje čak 90 dana. Ima 3-5 generacija godišnje.

Kakaov moljac (Ephestia elutella Hb.)

Veliki je polifag koji se hrani i duhanom, sijenom, zrnjem žitarica itd. Zrnju
najradije izgriza klicu. Izgledom je sličan brašnenom moljcu. Ima 3-4 generacije
godišnje.

388
Bakrenasti brašneni moljac (Plodia
interpunctella Hb.)
Tipični je polifag koji se hrani raznim
zrnjem, stočnom hranom, suhim voćem i
brojnim drugim proizvodima. Vrlo je čest
u trgovinama prehrambenih proizvoda i u
smočnicama. Leptir ima raspon krila oko
15 mm. Krila su mu sivkaste boje, ali
karakteristično je da su na prednjem paru
krila dvije vršne trećine bakrenaste boje.
Gusjenica je duga 10-15 mm, prljavo je sive
ili bjelkaste boje. Zadržava se u
površinskom sloju hrpe žita od 30-40 cm.
SI. 375. Kakaov moljac
Svu hranu kojom se hrane
zapredaju gustom pređom
pa mogu njome zapresti i
cijele vreće. Najgušću predu
prave pod kraj razvoja.
Optimalna je temperatura za
razvoj između 20 i 24 °C. Vrlo
dobro podnosi niske
temperature. Ima najčešće tri
generacije godišnje.

Brašneni plamenac
(Pyralis farinalis L.).
Raspon mu je krila 20-25
mm, krila su maslinasto
smeđe boje, s tamno crvenim
ili ljubičastim šarama.
Gusjenica naraste do 20 mm, SI. 376. Bakrenasti moljac

SI. 377. Vreća sjemenskog kukuruza SI. 378. Sjeme kukuruza oštećeno od
obavijena pređom gusjenica bakrenastog gusjenica bakrenastog moljca (snimio M.
moljca (snimio M. Maceljski) Maceljski)

389
bijele je boje, s tamnim zadnjim segmentom i glavom. Uz različite druge proizvode
češće napada i sijeno lucerne i djeteline, livadsko sijeno i prekrupu. Sve proizvode
koje napada, slično kao i prethodne vrste, obavija pređom unutar koje se kreće,
a u njoj se nalazi i izmet. Ima 3-4 generacije godišnje.

Rižin moljac (Corcyra cephalonica St.) najnovija je vrsta leptira štetnih

uskladištenim proizvodima u Hrvatskoj. Otkriven je u 1982. g. na kakaovcu
(Hamel), ali može napasti rižu, kukuruz, brašno, krupicu, suho voće, čokoladu,
slastice itd. Gusjenica zapreda napadnute proizvode. Može progristi i jutene vreće.

Zaštita uskladištenih poljoprivrednih proizvoda

Kao i na polju, tako i u zaštiti uskladištenih proizvoda treba primjenjivati
načela integrirane zaštite bilja te koristiti sve raspoložive mjere, a kemijske
upotrijebiti samo kao krajnju mjeru.
Suzbijanje štetnika uskladištenih poljoprivrednih proizvoda može se podijeliti
na preventivne i kurativne mjere. No, često se jedna te ista mjera katkad provodi
preventivno kad napada još nema ili je vrlo slab, ali i kurativno, ako je u času
suzbijanja napad jak. U svakom objektu u kojem se čuvaju, prerađuju i dorađuju
poljoprivredni proizvodi treba provoditi sustav preventivnih mjera kojima će se
spriječiti jača pojava štetnika i time provedbu kurativnih mjera učiniti nepotrebnom.
Preventivne mjere relativno su jednostavne i jeftine, ne zahtijevaju usluge
drugih osoba i organizacija, a osiguravaju najbolji uspjeh jer sprečavaju samu
pojavu štetnika, pa tako nema niti početnih šteta. Naprotiv, kurativne mjere često
iziskuju određenu opremu, znatno su skuplje, većinom traže usluge posebnih
ovlaštenih organizacija (DDD poduzeća), a u ponekom objektu uopće se ne mogu
niti provesti. Uspjeh kurativnih mjera slabiji je od uspjeha preventivnih mjera jer
je već došlo do izvjesne štete prije samog suzbijanja, a prisutnost mrtvih štetnika,
jednako kao i živih, onečišćuje proizvode i smanjuje njihovu vrijednost.
Preventivne mjere mogu se svrstati u nekoliko skupina.
Pravilna izgradnja objekata. Skladišta, silosi, mlinovi, mješaonice stočne
hrane i ostali objekti u kojima se čuvaju poljoprivredni proizvodi moraju biti
izgrađeni tako da omogućuju što efikasniju i ekonomičniju zaštitu tih proizvoda
od štetnika. U njih treba biti onemogućen ili barem otežan prodor štetnika. Zidovi
objekta moraju biti glatki, da se na njima što manje zadržava prašina, i ne smiju
imati pukotine u koje bi se sklanjali štetnici. Električne i druge instalacije trebaju
biti ugrađene da se iza njih ne bi skrivali štetnici. Svi strojevi i uređaji moraju se
dati lako rastaviti i čistiti.
Cijeli objekt treba bili građen tako da se može što efikasnije i ekonomičnije
hermetizirati i fumigirati u slučaju potrebe. U objektima se treba nalaziti jedna
posebna prostorija prikladna za fumigaciju manjih količina zaražene robe i
ambalaže prilikom njihova unošenja u objekt, a prije miješanja s ostalom
nezaraženom robom.

390
 Utvrđivanje i kontrola zaraze. Štetnici se najčešće unose u neki objekt
zaraženim proizvodima ili ambalažom. Stoga je potrebno pregledavati sve
proizvode i ambalažu koji se unose u skladišta i ostale objekte. Zaražene proizvode
i ambalažu smije se unositi samo nakon obavljene dezinsekcije. Također treba
redovito kontrolirati pojavu štetnika u već uskladištenim proizvodima i u praznom
skladištu.
Uzorci robe potrebni za pregled na zarazu štetnicima uzimaju se s raznih
mjesta i slojeva robe te se miješanjem pravi prosječni uzorak. Broj takvih uzoraka
ovisi o količini i vrsti robe. Uzeti uzorci pregledavaju se prosijavanjem kroz sustav
sita od kojih jedno treba imati otvore nešto veće od dimenzija robe koja se
pregledava da bi na njemu ostali veći štetnici, a drugo sito ima otvore nešto manje
od robe, da bi manji štetnici propali kroz sito i odvojili se od robe koja se
pregledava. Mogu se koristiti i neke druge metode pregleda.
Skrivena zaraza štetnicima u zrnu utvrđuje se raznim metodama.
Metoda bojenja sastoji se u močenju zrnja u otopini kiselog fuksina, u
kalijevom permanganatu ili u gentiana violetu. U tim se otopinama oboji samo
čep u rupici u koju je ženka žiška odložila jaje pa time postane vidljiv.
Bojenje žita kiselim fuksinom obavlja se ovako: 15 g zrna stavi se na cjediljku
i potapa 5 minuta u toploj vodi (30 °C). Zatim se cjediljka sa zrnjem potapa u
kiselom fuksinu 2-5 minuta i vodom ispere višak boje. Čepići postaju vidijivi jer
se oboje crveno i pravilnog su okruglastog oblika. Kiseli fuksin priprema se tako
da se u 950 ml destilirane vode stavi 50 ml glacijalne octene kiseline i 0,5 g acid
fuksina.
Bojenje kalijevim permanganatom
obavlja se na sličan način. Cjediljka s
15 g žita drži se 1 minutu u toploj vodi,
a zatim se potopi u otopinu od 0,5%
kalijeva permanganata. Nakon toga se
zrnje stavlja 20-30 sekunda u otopinu
sumporne kiseline i vodikova
superoksida, koja fiksira smeđu boju
čepova pa oni postanu vidljivi. Ta se
SL 3 7 9
otopina pravi tako da se na 5,7 ml ' Metoda pregleda inkubacijom
, . ,. , , 1 w (snimio M. Maceliski)
sumporne kiseline doda l litra
destlirane vode, kojoj se zatim doda l ml 3%-tne otopine superoksida.
Metoda flotacije temelji se na činjenici da su zaražena zrna lakša od zdravih.
U usku visoku čašu ili sličnu posudu stavi se otopina vodenog stakla (natrijev
silikat) kojoj se dodaje vode dok se ne postigne specifična težina l,19- Zatim se
odvojeno razrijedi trikloretan kerosenom do specifične težine 1,30. Tako dobivene
tekućine stave se u istu posudu, no one se ne mješaju, nego teža ostaje u donjoj a
lakša u gornjoj polovici posude. U čašu se stavlja 100 grama zrna. Napadnuta
zrna u kojima se nalazi već odrasli žižak, kukuljica ili odrasla ličinka najlakša su
pa isplivaju na površinu lakše tekućine. Zrnja s manjim ličinkama plivat će na
granici obih tekućina, a zdrava zrna, kao najteža, potonut će na dno posude.
391
 Vrlo je jednostavna metoda inkubacije primjenjiva samo ako nije brzo potreban
rezultat pregleda. Uzorak žita stavi se u posudu pokrivenu gazom i drži na sobnoj
temperaturi četrdesetak dana. Ako je postojala skrivena zaraza za to će se vrijeme
iz ličinki razviti kornjaši i izaći iz zrna te se lako mogu naći.
No postoje i neke suvremenije metode pregleda. Mnogo se koriste rengenske
zrake kojima se pravi radiogram na kojem se lijepo može vidjeti ima li u zrnu
štetnika i u kojem su stadiju razvoja.
U skladištima i silosima treba stalno pregledavati već uskladištenu robu, to
češće'što su temperature i vlaga više, katkad i svakih pet dana. Pojavu štetnika
signalizira i povišenje temperature u žarištima, pa u savremenim objektima postoje
ugrađeni uređaji za mjerenje temperature u različitim slojevima robe, no takvo je
mjerenje moguće i posebnim termometrima. Prisutnost štetnika može se utvrditi
vodenim i drugim vrstama klopki u koje se rado zavlače štetnici. No, najveće
mogućnosti za rano otkrivanje zaraze pružaju feromoni. Postoje seksualni
feromoni za bakrenastog, brašnenog i kakaova moljca, odnosno jedan zajednički
za sve tri vrste. Postoje i agregacijski feromoni za vrste roda Tribolium, a ubrzo se
očekuju i feromoni za većinu ostalih štetnika uskladištenih proizvoda. Postignuti
su i prvi uspjesi u primjeni većeg broja feromonskih ljepljivih ploča ili posebno
sastavljenih feromonskih klopki za smanjenje populacije nekih štetnika u
skladištima.
Reguliranje vlage i temperature. To su za praksu najpristupačnije i
najvažnije mjere sprečavanja pojave štetnika u skladištima.
Velika većina štetnika uskladištenih proizvoda ima optimalnu temperaturu
razvoja između 25 i 30 °C, a neki između 20 i 25 °C. Svako jače odstupanje od tih
optimalnih temperatura znatno utječe na smanjenje pojave tih štetnika. Pri
temperaturi nižoj od 10-12 °C prestaje razmnožavanje većine štetnika, a za neke
termofilnije vrste razmnožavanje prestaje već pri znatno višim temperaturama
(npr. 17,5 °C). Pri još nižim temperaturama ugibaju prvo termofilne vrste, a kasnije
i ostali štetnici. Primjerice pri +5 °C ugiba mali brašnar nakon 22 dana, pri - 5 °C
žitni žižak za 26 dana, ali rižin žižak već za 4 dana itd.
Iako će katkad biti moguće koristiti ekstremno niske temperature (npr.
otvaranjem skladišta zimi) za uništenje nekih termofilnih vrsta (primjerice malih
brašnara, surinamskog brašnara), ipak je mnogo veća mogućnost usporiti
razmnožavanje štetnika manjim sniženjem temperature, npr. provjetravanjem za
hladna vremena. Granična temperatura potrebna za brzo razmnožavanje
trogoderme jest čak 24 °C, rdastog žitara 22-23 °C, surinamskog brašnara 21 °C,
kukuljičara 23 °C, malih brašnara 21-22 °C, rižina žiška 17 °C, žitnog žiška 15 °C,
sitotroge 16 °C, brašnenog i kakaova moljca 10 °C, brašnene grinje 7 °C itd. Stoga
se držanjem proizvoda na nižim temperaturama od navedenih može značajno
smanjiti opasnost od prenamnožavanja štetnika.
Još su veće mogućnosti sprečavanja prenamnožavanja štetnika sniženjem
vlažnosti robe. Tako 100 primjeraka rižina žiška za 5 mjeseci pri temperaturi 26,7
°C i vlazi žita 11 % daju 885 potomaka, a pri istoj temperaturi, ali samo za stupanj

392
većoj vlazi od 12 %, daju čak 9681 potomaka. Stoga žetvom ili berbom u vrijeme
kad je zrno suho ili naknadnim sušenjem vlažnog zrnja možemo smanjiti ili čak
otkloniti svaku opasnost od pojačane pojave štetnika (a i mikroorganizama). Već
uobičajeno sušenje zrnja žitarica na 13-14 % vlage sprečava nagli razvoj velike
većine štetnika, a sušenje ispod 12 % vlage praktično ga onemogućuje.
Upravo da bi se spriječilo povišenje vlage u uskladištenim proizvodima
potrebno je obavljati provjetravanje u vrijeme kad se u vanjskom zraku nalazi
manji sadržaj vodenih para nego u skladištu. Budući da redovito postoji razlika u
toplini zraka u skladištu i izvan njega, ne mogu se uspoređivati vrijednosti relativne
vlage zraka nego se treba uspoređivati apsolutna vlaga tj. sadržaj vodenih para u
1 ml zraka. Stoga dajemo izvadak tablice koja prikazuje odnos relativne i apsolutne
vlage zraka pri različitim temperaturama:

ODNOS RELATIVNE I APSOLUTNE VLAGE ZRAKA

Temp. u °C Apsolutna vlaga u g na ml ako je relativna vlaga zraka
100% 90% 80% 70% 60%

+5 6,67 6,00 5,33 4,66 4,00

+10 9,40 8,46 7,52 6,53 5,64
+ 15 12,83 11,54 10,26 8,98 7,69
+20 17,30 15,57 13,84 12,11 10,38

Ostale fizikalne mjere. Neke se fizikalne mjere još istražuju, druge se

počinju sve više primjenjivati u praksi. Primjerice, fizikalni insekticidi ili inertna
prašiva primijenjeni na zrnje žitarica oštećuju epikutikulu kukaca tako da počinju
gubiti vlagu iz tijela i uginu od dehidracije. Naša su istraživanja (Maceljski, Danon,
Korunić) prije tridesetak godina pojasnila mehanizam djelovanja tih insekticida
(sorpcija voštanog sloja epikutikule) i ukazala na mogućnost njihove primjene i u
obliku suspenzije. Tijekom 1998. g. u Hrvatskoj je dopuštenje za promet dobio
fizikalni insekticid koji sadrži diatomejsku zemlju. Primjenjuje se u količini od
100-1000 g na tonu žita. Dovoljno je učinkovit samo ako žito sadrži manje od
14,5 % vlage. Učinkovitost se uočava dva-tri tjedna nakon tretiranja. Prikladan je
i za uljarice. Smanjuje hektolitarsku težinu zrnja. Prije uporabe za prehranu treba
zrnje otprašiti. Zbog smanjenja hektolitarske težine i mutnog izgleda zrnja, ta se
metoda u Europi vrlo malo koristi u praksi.
U SAD se koristi entoleter, kroz koji prolaze razni proizvodi u kojima kukci
ugibaju jer su izvrgnuti efektu perkusije zbog jake centrifugalne sile izazvane
okretanjem proizvoda u tom aparatu. Ionizirajuća zračenja uništavaju kukce u
dozama od dvadesetak tisuća rada i većim, a u nešto nižim dozama steriliziraju
ih. No i ta se metoda još ne koristi u Hrvatskoj. Infracrvene zrake koriste se u
nekoliko objekata u Francuskoj za zagrijavanje robe na stupanj kojim se ne
mijenjaju svojstva robe ali štetnici ugibaju. Naročito je perspektivna metoda
hermetičkog uskladištenja žita i nekih drugih proizvoda u kontroliranoj atmosferi,

393
 \

u kojoj je najveći dio kisika zamijenjen ugljičnim dioksidom ili dušikom pa nema
uvjeta za razvoj štetnika. Istraživanja korištenja C0 2 , provedena su i u nas (Hamel).
Ta metoda ima neke prednosti (bezopasnost, širok spektar učinkovitosti, otsutnost
ostataka itd.), ali i nedostatke (nužnost dugotrajne potpune hermetizacije, visoki
troškovi i dr.). Za sada se primjena C0 2 preporučuje za posebice vrijedne
namirnice, primjerice za ljekovito bilje, no perspektive te metode mnogo su veće.
Opća higijena. Jedna od osnovnih mjera sprečavanja pojave štetnika jest
održavanje opće higijene skladišta i ostalih objekata. Opća higijena skladišta
treba stvoriti što neprikladnije uvjete za razvoj i razmnožavanje štetnika, te uništiti
štetnike prisutne u vrijeme provedbe. Cijeli objekt treba temeljito čistiti, po
mogućnosti dvaput, a najmanje jednom godišnje. Pri tome treba skupiti i svu
nečistoću iz skrivenih mjesta, npr. između dasaka, iz pukotina u zidovima i si.
Sve skupljene otpatke treba odmah spaliti. Ako postoje veće količine takvih
otpadaka one se mogu dezinsektizirati i tek tada upotrijebiti za neku svrhu.
Nakon čišćenja treba sadrom ili žbukom zatvoriti sve pukotine te okrečiti
svu površinu zidova da bi se zatvorile i manje pukotine i površina postala što
glada. Još bolje od krečenja jest upotreba specijalnih sredstava za ovu svrhu
(primjerice vodenog stakla).
Pri prebacivanju robe iz jedne u drugu ćeliju redovito se obavlja aspiracija.
Važno je da se svi otpaci dobiveni aspiracijom odmah uništite ili dezinsektiziraju
jer su redovito puni štetnika. Pri tome treba imati na umu da većina štetnika može
letjeti pa može ponovno zaraziti proizvode iz kojih su ostranjeni ako se odmah
ne unište.
Kemijske mjere. U skladištima, silosima, tvornicama stočne hrane i ostalim
sličnim objektima u kojima se čuvaju namirnice smiju se koristiti samo određeni
insekticidi i samo na određeni strogo propisani način. Svrha njihove primjene
treba biti preventivna, tj. sprečavanje početka ili proširenja iole jače zaraze, a ne
suzbijanje jake zaraze. Treba podvući da je u svijetu već proširena pojava
rezistentnosti štetnika uskladištenih proizvoda na većinu upotrebljavanih
insekticida te da je možda ta pojava prisutna i u nas.
Insekticidi (izuzimajući
fumigante) mogu se koristiti
za vlažnu dezinsekciju (ili
rezidualno tretiranje), za
tretiranje prostora i za
tretiranje proizvoda i
ambalaže.
Vlažna dezinsekcija
obavlja se tretiranjem
(prskanjem ili raspr­
šivanjem) svih površina
(zidova, stropa, poda,
SI. 380. Vlažna dezinsekcija u skladištu (snimio M. pregrada itd) u nekom
Maceljski) objektu sredstvima duljeg

394
rezidualnog djelovanja. Tom se primjenom stvara depozit insekticida djelotvoran
katkad i do tri mjeseca na štetnike koji se kreću po njemu. Ta se mjera redovito
provodi kad je objekt prazan, no ako se provodi dok se u objektu nalaze
poljoprivredni proizvodi, treba paziti da ne dođe do njezina onečišćenja
insekticidom. Pri vlažnoj dezinsekciji treba se pridržavati određenih doza aktivne
tvari za pojedine insekticide po m2 površine koja se tretira. Za tu se svrhu koriste
insekticidi na osnovi malationa, metilpirimifosa, metilklorpirifosa, deltametrina i
neki drugi specijalno preporučeni za tu svrhu.
Tretiranje prostora provodi se u praznom skladištu s pomoću specijalnih
aparata (raspršivača, atomizera) koji raspršuju tekući insekticid u vrlo sitne kapljice.
Takvi aparati imaju rotacijski atomizer, kao npr. Microjet ili Atomist. Ranije su
korišteni i reaktivni zamagljivači za proizvodnju toplog aerosola insekticida. Od
insekticida se koriste jače volatilni insekticidi, kojima se sitne kapljice još u zraku
isparuju i pretvaraju u plin koji prodire u razne pukotine i u njima ubija štetnike.
Takva su sredstva prvenstveno sredstva na osnovi diklorvosa. Pri radu obvezatno
treba zaštititi osoblje prema uputama koje se dobivaju uz svako sredstvo.
Za tretiranje proizvoda dopušten je samo mali broj insekticida. No, treba
razlikovati tretiraju li se namirnice, stočna hrana, sjeme ili industrijske sirovine.
Za tretiranja namirnica dozvoljena su sredstva na osnovi diklorvosa, dozvoljena
je toleranca 2 ppm, a karenca 14-56 dana, ovisno o dozi primjene. Dozvoljena je
primjena kombinacije malationa i bifentrina (pripravak ProStore). Toleranca za
malation u žitu iznosi 3 ppm, a karenca 35 dana. Mogu se koristiti i sredstva na
osnovi pirimifosmetila (karenca 63 dana), te sredstva na osnovi deltametrina
(karenca 21 dan). Za sva navedena sredstva propisan je način primjene i niz
ograničenja. Primjena mora omogućiti ravnomjerno miješanje insekticida sa
zrnjem, što se najbolje postiže prskanjem zrnja na transporteru (pomičnoj vrpci)
pri punjenju skladišta ili prebacivanju robe. Stoga niti ranije nismo preporučivali
neka insekticidna prašiva, iako su imala dozvolu, zbog opasnosti da se hrpe zrnja
zapraše samo površinski i time mnogostruko poveća ostatak insekticida u
površinskom sloju.
U svijetu se za izravno tretiranje mnogo koriste insekticidi na osnovi biljnog
insekticida piretrina. Intenzivno se istražuje i mogućnost primjene drugih
insekticida biljnog podrijetla koja bi se mogla koristiti uz manja ograničenja. Ako
nije regulirano drugim propisima treba za tretiranje stočne hrane primijeniti norme
kao za namirnice. Pri tretiranju sjemena ili industrijske sirovine nema posebnih
ograničenja, osim ograničenja propisanih propisima o zaštiti na radu.
Fumigacija. Iako je fumigacija neosporno najučinkovitija mjera suzbijanja
već postojeće zaraze štetnicima, ona nema nikakvo rezidualno djelovanje. Stoga
je to izrazito kurativna mjera. Ako nakon fumigacije uvjeti za pojavu štetnika
ostanu i dalje povoljni, doći će do ponovne zaraze i ponovne potrebe za
provedbom fumigacije. Stoga provedbom fumigacije ne otpada potreba za
provedbom preventivnih mjera, dapače njih treba odmah nakon fumigacije
intenzivno provoditi, da bi se fumigacijom dezinsektizirana roba očuvala
nezaraženom. Nedostatak fumigacije kao kurativne mjere jest i u tome što već

395
postoji zaraza, dakle već je pričinjena izvjesna šteta na proizvodima, a štetnici,
iako mrtvi, i njihov izmet ostaju u robi. Konačno, u fumigaciji se koriste vrlo otrovna
sredstva pa tu mjeru smiju provesti samo posebne organizacije ovlaštene za DDD
djelatnosti, što znatno povisuje troškove. Na visinu troškova uvelike utječe i potreba
za hermetizacijom pri primjeni nekih fumiganata. Stoga fumigacija treba biti ona
krajnja mjera koju treba provesti kad preventivne mjere nisu spriječile pojavu
štetnika ili nisu bile provedene u pravo vrijeme i na stručan način.
Dobro provedenom fumigacijom uništavaju se svi razvojni stadiji štetnika,
iako u njihovoj otpornosti na pojedine fumigante postoje razlike. Dakle,
fumigacijom se uništavaju jaja, ličinke, kukuljice i odrasli stadiji kako na robi tako
i u robi koja se fumigira.
Na uspjeh fumigacije utječe niz čimbenika. Najvažniji su stvarna koncentracija
fumiganta i njegova ravnomjerna raspodjela unutar cijele količine robe, zatim
ekspozicija, temperatura, vlažnost, vrsta robe i štetnika i dr.
Za uništenje štetnika
potrebna je određena
koncentracija plina u
zraku. Fumiganti se mogu
u određenim dozama
izračunati u g na m3
prostora (neki na tonu
proizvoda). Hoće li se
nekom dozom postići
željena koncentracija plina
ovisi o dobroj
hermetizaciji objekta
neophodnoj pri uporabi
metilbromida i
cijanovodika.
Hermetizacija je
dugotrajan, mučan i skup,
ali prijeko potreban
posao. Postignuta stvarna
koncentracija ovisi i o vrsti
i volumenu proizvoda u
SI. 381. Stavljanje tableta sondom u rasuto žito skladištu. Naime, mnogi
proizvodi imaju jače ili
slabije svojstvo sorpcije plina pa time utječu na njegovu koncentraciju u zraku,
ovisno i o količini dotičnih proizvoda. Stoga se doze fumiganta ne određuju samo
prema volumenu prostora nego i prema volumenu (i vrsti) uskladištenih proizvoda.
Izvanredno je važno da cijela upotrebljena doza fumiganta bude ravnomjerno
raspoređena unutar objekta pa se zato plin pušta ili raspoređuje na više mjesta,
vodi se računa o njegovoj specifičnoj težini, a koriste se i ventilatori za bolje
raspoređivanje plina.

396
 Osim koncentracije plina za učinkovitost fumiganta vrlo je važna ekspozicija,
tj. vrijeme koje protekne od puštanja plina do otvaranja i provjetravanja objekta.
U pravilu vrijedi da je umnožak koncentracije i ekspozicije konstantan. To teoretski
znači da se postiže jednaka učinkovitost doze od 20 g/m3 pri ekspoziciji od 48
sata i doze od 40 g/m3 pri ekspoziciji od 24 sata. No u praksi to nije uvijek tako jer
su pri predugim ekspozicijama veći gubitci plina, jača je sorpcija itd.
Temperatura jako utječe na učinkovitost fumiganta: što je viša, njihovo je
djelovanje bolje. Stoga se fumigacija obično provodi na temperaturi višoj od 15-
20 °C, rijetko kad se dostatnom smatra temperatura između 10 i 15 "C. Smatra se
da se za svakih 10 °C više temperature (do određene granice) učinkovitost
fumiganta podvostručuje, što znači da se može koristiti dvostruko niža doza.
Iako fumigaciju
obavljaju posebno za to
ovlašteno i osposobljeno
osoblje zaposleno u
ovlaštenoj DDD
(dezinsekcija, dezinfekcija
i deratizacija) organizaciji,
potrebno je da korisnik
fumigacije vrši biološku
kontrolu djelovanja te
mjere. Pred početak
fumigacije na razna mjesta
objekta odn. proizvoda
stavljaju se žičani kavezi
(insektariji) u koje se stavi
nešto proizvoda koji se
tretira i veći broj štetnika
tih proizvoda. Nakon
fumigacije pregledaju se
štetnici u kavezima i utvrdi
njihova smrtnost.
Većina fumiganta vrlo
SU jaki otrovi i vrlo opasni si. 382. Dozatorpeletapri radu u silosu
u primjeni. Metilbromid i
cijanovodik zahtijevaju potpunu hermetizaciju prostorije, a pripravci na osnovi
fosforovodika trebaju hermetizaciju samo ako se ne stavljaju u proizvode, nego
oko njih. U Hrvatskoj dopuštenje imaju ovi fumiganti:
Cijanovodik dolazi u hermetiziranim limenkama vezan na inertni nosač,
najčešće infuzorijsku zemlju. Čim se limenka otvori oslobađa se plin. Koristi se u
dozi od 10-30 g/ml uz ekspoziciju od 1-3 dana. Otrov je prve skupine otrova.
Metilbromid dolazi u promet u tekućem obliku u posebnim bocama pod
tlakom. Na normalnom tlaku odmah se pretvara u plin. Koristi se u dozi od 20-30

397
rjeđe do 50 g/m3 uz ekspoziciju 1-2 dana. Svrstan je u prvu skupinu otrova.
Priprema se ograničenje i zabrana primjene metilbromida zbog njegova
negativnog utjecaja na ozonski omotač.
Fosforovodik dolazi u promet u obliku tableta, peleta, vrećica, ploča i vrpce.
Ti se pripravci (tablete, pelete, vrećice) najčešće stavljaju u žito pa u tom slučaju
nije potrebna potpuna hermetizacija prostorije. Tablete i vrećice koriste se u
podnim skladištima za stavljanje u hrpu žita s pomoću sondi. Pelete se primjenjuju
u silosima s pomoću posebnog dozatora. Ploče i vrpce (sastoje se od niza ploča)
stavljaju se izvan uvrećene robe, bala duhana i si., te je pri njihovoj primjeni
potrebna puna hermetizacija. Svi pripravci na toj osnovi svrstani su u prvu skupinu
otrova.

398
4
 OSTALE ŠTETNE ŽIVOTINJE
(osim kukaca)

U štetnike bilja, osim kukaca, ubrajaju se i druge životinje. U koljeno

člankonožaca (Arthropoda) zajedno se s razredom kukaca (Hexapoda) ubrajaju
i razredi paučnjaka (Arachnida), stonoga (Mvriapoda) i rakova (Crustacea).
Štetnici su bilja i vrste iz koljena oblenjaka (Nemathelminthes), mekušaca
(Molusca) i svitkovaca (Chordata). Iako se u užem smislu entomologija bavi
samo kukcima, u širem smislu ova znanstvena disciplina najčešće obuhvaća i
paučnjake i stonoge. Iz sasvim praktičnih razloga u ovo smo djelo u sažetijem
obliku uvrstili i najvažnije nematode, puževe i svitkovce, koji se inače ubrajaju u
primijenjenu zoologiju, da bi sve životinje važne za fitomedicinu bile obrađene
na jednom mjestu.

ARACHNIDA - RAZRED PAUČNJACI

Razred Arachnida dijeli se na više redova. Samo ćemo spomenuti prave

pauke - Araneae. Najveći broj njihovih vrsta koristan je jer uništavaju štetne
kukce, iako pri tome svakako unište i mnogo korisnih kukaca. U nas je zabilježena
(Balarin) korist koju pauci čine uništavanjem mrežaste stjenice platane tijekom
prezimljenja ispod kore. Za fitomedicinu su, međutim, mnogo važnije vrste reda
grinja - Acarinae, koje su dijelom fitofagne i značajni štetnici poljoprivrednih
kultura, a neke se vrste ubrajaju u važne prirodne neprijatelje štetnika.

Red ACARINA - GRINJE

Grinje se razlikuju od kukaca po tome što imaju 4 ili 2 para (samo
Eriophvidae) nogu, (samo ličinke prvog stadija crvenih pauka imaju tri para nogu),
tijelo im je bez vidljive segmentacije, glava i prsište srasli su u glavopršnjak, a
imaju kratka pipala umjesto ticala. Razvoj je spolni. Ženke su najčešće oviparne.
Razlikuju se zimska jaja, koja prezimljuju, te ljetna jaja generacija koje se javljaju
za vrijeme vegetacije. Ličinke se presvlače nekoliko puta, najčešće pet puta.
Postoje dva stadija negibive kukuljice (nimfe). Usni ustroj podešen je za bodenje
i sisanje, no ima i drugih namjena.Vrlo su sitne životinje, najčešće manje od 1 mm.

399
 Red obuhvaća više od 10.000 opisanih vrsta svrstanih u oko 200 porodica.
S fitomedicinskog stajališta najvažnije su štetne vrste iz porodica crveni
pauci - Tetranvchidae, Brvobiidae, plosnate grinje - Tenuipalpidae,
mekokožne grinje - Tarsonemidae, grinje šiškarice - Eriophvidae i
korijenove grinje Tyroglyphidae, te korisne vrste porodice grabežljivih grinja
- karnivora Phvtoseiidae.

CRVENI PAUCI - TETRANYCHIDAE

Malena su tijela, dugog najčešće 0,3-0,8 mm, žućkaste ili crvenkaste boje.
Najvažnija je vrsta voćni crveni pauk. Ima izrazito crveno tijelo i crvena zimska
jaja prema čemu je cijela porodica dobila naziv.
Voćni crveni pauk (Panonychus ulmi Koch)
Odavna je poznat kao štetnik voćaka, prvenstveno šljiva, no tek oko 1960.
g. postaje važnijim štetnikom plantažnih nasada jabuka, a nešto kasnije i vinograda,
prvo u Međimurju, a zatim i drugdje u Hrvatskoj. U slabo njegovanim nasadima
javlja se rjeđe. Oko 1970. g. crveni je pauk nanosio veće štete i u vinogradima u
Istri. Sad je proširen u Hrvatskoj u većini voćnjaka jabuka, ali i nekih drugih vrsta
voćaka te u nekim vinogorjima, a u drugim je vinogorjima potpuno beznačajan.
U osamdesetim godinama na plantažama jabuka u Hrvatskoj suzbijan je voćni
crveni pauk od 1 do 5 puta godišnje, a na nekim plantažama bresaka provođeno
je suzbijanje do tri puta. U nekim većim vinogradima suzbijan je taj štetnik 1-3
puta godišnje. Usprkos zaštite zabilježene su štete u nekim plantažama. Međutim,
od tada se brojnost populacije voćnog crvenog pauka općenito smanjuje te se
može ustvrditi da ovaj štetnik postaje problemom samo tamo gdje je izazvan nekom
pogrešnom mjerom.
O uzrocima jakih oscilacija u pojavi crvenih pauka postoji više teorija. Tako
se smatra da intenzivna kemijska zaštita od drugih štetnika, ali i od bolesti, uništava
ili ometa prirodne neprijatelje crvenih pauka. Naime, poznato je da su brojni
prirodni neprijatelji, od kojih se naročito ističu grabežljive grinje roda
Typhlodromus, neke stjenice i tripsi, važan regulator dinamike pojave crvenih
pauka. Stoga svaka mjera koja ometa razvoj tih neprijatelja, ili ih čak uništava,
pogoduje masovnoj pojavi crvenih pauka. Izrazito negativno djelovanje na
prirodne neprijatelje svojevremeno je bilo utvrđeno za DDT, paration, karbaril i
mnoge druge univerzalne insekticide te za kaptan i neke druge ditiokarbamate -
fungicide.
Druga teorija jest teorija trofobioze. Prema toj teoriji sve agrotehničke mjere,
a pogotovu gnojidba i primjena pesticida, utječe na crvene pauke mijenjanjem
biokemijskih svojstava lišća u pravcu povoljnom ili nepovoljnom za te štetnike.
Povećani sadržaj dušika u listu povećava proizvodnju jaja, produljuje život, skraćuje
razvoj itd. I promjena uzgojnih oblika, rezidba, navodnjavanje i druge agrotehničke
mjere mogu imati takav utjecaj putem biljke domaćina štetnika.
Dokazano je, također, da DDT, paration i karbaril od insekticida, a kaptan i
TMTD od fungicida (a vjerojatno i neki drugi pesticidi) stimuliraju ovipoziciju,

400
smanjuju smrtnost, produljuju život, uopće povećavaju biotički potencijal crvenih
pauka. Ta je pojava nazvana i Chaboussou efekt, prema francuskom stručnjaku
koji je istraživao ovu pojavu.
I brza pojava rezistentnosti crvenih pauka na niz pesticida, naročito na najčešće
korištene organofosforne insekticide, smatra se jednim od uzroka učestalih
masovnih pojava crvenih pauka. Konačno, i vremenske prilike - manje oborina,
a više temperature u vrijeme aktivne pojave štetnika - utječu povoljno na intenzitet
pojave tih štetnika.
Zbog mnogo češće primjene fungicida u nasadima voćaka i vinove loze, već
i njihov manji utjecaj (negativan ili pozitivan) na populaciju crvenog pauka može
znatno utjecati na njihovu pojavu. Stoga navodimo da prema inozemnim podacima
razvoj voćnog crvenog pauka forsiraju kaptan, faltan, TMTD i ditianon, lako ga
usporava diklofluanid, a jako usporavaju dinokap, binapakril, mankozeb,
propineb, benomil i tiofanat. Od insekticida pojavu više manje forsiraju svi
univerzalniji insekticidi (ranije su to bili DDT - zabranjen još 1972. g., paration i
karbaril, a sada su to metidation, piretroidi i dr.), a selektivniji su triklorfon,
endosulfan, fosalon, klorpirifosmetil, neki insekticidi kratkog djelovanja i
sistemični insekticidi bez kontaktnog djelovanja. Biotehnički insekticidi (regulatori
razvoja kukaca) i specifični akaricidi, a posebice bioinsekticidi, selektivni su te
ne forsiraju razvoj crvenog pauka.
Voćni crveni pauk ima kruškoliko tijelo, jarko crvene boje, dugo 0,3-0,5 mm.
Ženke su veće, mužjaci manji. Ličinke su isprva narančaste, kasnije pocrvene.
Prvi stadij ima tri, ostali četri para nogu. Zimska su jaja crvena. Imaju oblik lukovice
s dugačkom vlasi. Ljetna su jaja manja od zimskih, a svijetlocrvene su ili narančaste
boje.
Voćni crveni pauk
prezimi u stadiju zimskih
jaja, prema čemu se
razlikuje od ostalih
crvenih paukova i grinja
šiškarica, koji prezimljuju
kao odrasli oblici. Na
vinovoj lozi najviše ih se
nalazi na dvogodišnjem
drvetu, manje na
jednogodišnjem, a još
manje na Starijem drvetu. SI. 383. Voćni crveni pauk sa zimskim jajima (prema:
Na voćkama su jaja Baver)
položena oko pupova
jednogodišnjih i dvogodišnjih grančica. Jaja se često nalaze u velikim skupinama
pa se iz daljine nazire crvena boja pojedinih dijelova zaraženih biljaka.
Krajem ožujka i u travnju počinje izlazak Učinaka iz jaja, obično nekoliko
dana prije otvaranja pupova, pa dio prvoizašlih ličinaka ugiba zbog nedostatka
hrane. Što je razlika između pojave prvih ličinki i početka listanja veća, to je

401
smrtnost veća. Izlazak iz jaja dosta je razvučen te može trajati 20-30 dana. Ličinke
odmah odlaze na prvo lišće i sišu na naličju. Za vrijeme razvoja prolaze kroz tri
stadija, nakon kojih slijedi po jedan stadij nimfe koja miruje. Svaki od tih šest
stadija traje 1-2 dana pa ličinka razvoj završava najčešće za 7-10 dana.
Nakon 1-4 dana ženke počinju odlagati ljetna jaja na naličje lišća. Stadij jaja
traje 5-11 i više dana. Ženka dnevno odloži 1-5 jaja, ukupno 10-30, maksimalno
70 jaja. Vrsta ima 6-7 generacija godišnje.
Zimska se jaja nalaze već od druge polovice kolovoza pa njihov razvoj traje
170-230 dana, a moraju biti izvrgnuta niskim temperaturama da bi iz njih mogle
izaći ličinke. Generacije se isprepliću pa se istovremeno nalaze ljetna jaja, ličinke,
nimfe i odrasli oblici.
Na brojnost i dinamiku populacije voćnog crvenog pauka utječe mnogo
čimbenika, o čemu je djelomično pisano i na početku prikaza ovog štetnika. Tako
više temperature (do 22 "O povoljno utječu na razvoj, a optimalna je relativna
vlaga zraka 60-75 %. Kiša uglavnom ne ometa razvoj jer se pauci većinom nalaze
na naličju lišća. Vjetar jači od 1,5 m/sek može čak širiti zarazu. Svjetlo povoljno
utječe pa se na dobro osvijetljenim biljkama nalazi više pauka vjerojatno i zbog
većeg sadržaja asimilata u lišću. Povećani sadržaj dušika u lišću najčešće povoljno
djeluje na ovog štetnika. Konačno, jedan od najvažnijih čimbenika svakako su
prirodni neprijatelji, od kojih se naročito ističu grabežljive grinje Typhlodromus
pyri i neke druge vrste, te tripsi i stjenice. Smatra se da se voćni crveni pauk ne
može prenamnožiti pri omjeru grabežljivih grinja i crvenih pauka manjem od
1:10.
Mnogobrojni ekološki čimbenici prouzrokuju i jaka kratkoročna kolebanja
gustoće populacije voćnog crvenog pauka. Obično je najjači napad posljednjih
generacija. Sto je napad raniji štete su veće. Najveće štete nastaju u vrijeme kretanja
voćaka i loze. Tad se povećava koncentracija paukova na relativno maloj površini
pa se nalaze ne samo na naličju nego i na licu lista. Na napadnutom lišću isprva se
vide žućkaste točkice koje ubrzo poprimaju ljubičasto-crvenkastu ili ljubičasto-
smedu boju, a najčešće su koncentrirane uz žile. Te se pjege spajaju i list se suši.
Sisanjem pauci uzrokuju raspadanje klorofilnih zrnaca i koagulaciju protoplazme
u ubodenim stanicama, zbog čega se pojavljuju te točkice. Kasnije nastaje nekroza.
Ljeti lišće posmedi, suši se i opada. Lišće katkad dobiva bakrenastosmedu boju.
Posljedice napada očituju se i nenormalnim razvojem plodova i slabijim razvojem
pupova, pa se šteta očituje i iduće godine.
U prikazivanju biologije spomenuto je da stadij ljetnih jaja praktično traje
jednako dugo kao i stadij ličinki. Stoga se u svako vrijeme na lozi nalazi najveći
dio crvenih pauka u stadiju jaja jer ovipozicija traje nekoliko dana. To ukazuje na
važnost ovicidnog djelovanja sredstava kojima se suzbijaju crveni pauci, što je
mnogo manje važno u suzbijanju kukaca. Istraživanja grade jajeta crvenog pauka
pokazala su da tek pred kraj svog razvoja embrij u jajetu uspostavlja kroz stigme
vezu s vanjskom atmosferom. Zato tek pod kraj razvoja embrija mogu na njega
djelovati akaricidi s fumigantnim djelovanjem, i to bez da oštećuju ljusku jaja.
Stoga takve akaricide treba koristiti u vrijeme kad prve ličinke izlaze iz jaja (kad je

402
izišlo 30 % ličinki), jer tada je sigurno da će djelovati i na preostala jaja. Pri njihovoj
preranoj primjeni moglo bi uvelike izostati njihovo ovicidno djelovanje na zimska
jaja, a pri kasnijoj uporabi mogla bi masa ličinki već nanijeti izvjesne štete. I pri
primjeni sredstava tijekom vegetacije učinkovitost je znatno povećana ako sredstvo
djeluje i na ljetna jaja.
Zimsko prskanje provodi se u vrijeme kretanja vegetacije uljanim
organofosfornim insekticidima i mineralnim uljima. Tu mjeru sve češće zamjenjuje
tretiranje selektivnim akaricidima u vrijeme kad je oko 30 % ličinki izašlo iz zimskih
jaja. Pragom tolerantnosti smatra se 500-1000 jaja, na nekim kultivarima i više
jaja na dužinski metar rozgve ili grančica. Ako se takvo tretiranje nije provelo ili
se utvrdi prisutnost većeg broja pauka, treba u vrijeme kad su izboji dugački 10-
20 cm ponoviti tretiranje. U to se vrijeme pragom tolerantnosti u jabuka smatra
30 % naseljenih listova. Nakon cvatnje neki pragom tolerantnosti smatraju 3-5
pauka po listu ili 1000-2000 pauka uhvaćenih metodom 100 udaraca. Početkom
ljeta treba ponoviti suzbijanje ako je prisutan veći broj paukova. Prag tolerantnosti
sada je najmanje 70 % naseljenih listova ili više od 6 pauka po listu ili više od
2000-3000 pauka uhvaćenih metodom 100 udaraca. Sredinom i krajem ljeta
preporučuje se tretiranje ako se po listu nade više od 8 pauka jer tada štete više
ne mogu biti velike. Zbog velikih oscilacija intenziteta napada voćnog crvenog
pauka i različitog razvoja na raznim domaćinima ne smiju se te preporuke shvatiti
kao recept i stalno se njih pridržavati, jer će u pojedinim godinama biti moguće
izostaviti svako suzbijanje ovog štetnika, a često će biti dovoljno samo jednokratno
suzbijanje.
U novije vrijeme neki (Vrabl) preporučuju da se prag odluke određuje na
temelju umnoška prosječnog broja paukova po jednom listu i broja dana do berbe.
Ako taj broj prelazi 500, treba prići suzbijanju. Primjerice ako se u lipnju utvrdi 6
pauka po listu, a do berbe preostaje 90 dana, umnožek od 540 ukazuje da je
prekoračen prag odluke. Temeljem tog načela Vrabl navodi pragove odluke za
pojedine mjesece: svibanj: 3-4, lipanj: 4-5, srpanj: 6-8, kolovoz: 12-15 i rujan više
od 20 crvenih paukova po jednom listu.
Vrlo je važno uvesti sustavno praćenje intenziteta pojave crvenih pauka u
voćnjaku ili vinogradu uzimanjem uzoraka grana i izboja tijekom zime i brojenjem
jaja na jednom duljinskom metru toga uzorka. Uzima se 50-100 uzoraka dugih
20-30 cm (50 % dvogodišnjih) s isto toliko biljaka te broj zimskih jaja preračuna
na dužinski metar. Za vrijeme vegetacije treba utvrđivati postotak zaraženih listova
ili utvrđivati prosječni broj pauka po listu. U manjem nasadu do 3 ha pregleda se
100 listova, a u većem nasadu pregleda se odgovarajuće veći broj. Uvid u brojnost
crvenih pauka dobiva se i metodom 100 udaraca (metoda otresanja). Treba istaći
da je mnogo jednostavnije i brže utvrđivati postotak lišća naseljenog paukom
(makar samo jednim), nego utvrđivati prosječni broj pauka po listu. Nakon
nekoliko godina takvog praćenja brojnosti moći će se za svaki lokalitet, kultivar i
vremenske prilike iz iskustva utvrditi točnije pragove tolerantnosti i potrebu
poduzimanja suzbijanja, a izbjeći će se suzbijanje "za svaki slučaj".

403
 Za suzbijanje crvenih pauka mogu se koristiti gotovo svi organofosforni
insekticidi, a prednost treba dati onim selektivnijim (sistemici i si.) pred
univerzalnim insekticidima. Nadalje, i neki fungicidi utječu na smanjenje populacije
tih štetnika (binapakril, kinometionat, dinokap i dr.). Primjena insekticida i
fungicida svakako se obavlja ponajprije zbog suzbijanja nekih drugih štetnika ili
bolesti. No, kad se specijalno želi provesti suzbijanje crvenih pauka, treba koristiti
specifične akaricide. Ovicidno, larvicidno i adulticidno djelovanje imaju, primjerice,
amitraz, fenazakvin i brompropilat, a samo na pokretne stadije djeluju piridaben
i propargit.
U Austriji i drugim zemljama zapadne Europe u širokoj je primjeni biološko
suzbijanje crvenog pauka unosom grabežljive grinje Typhlodromus pyri Sch. U
nekim se državama taj štetnik suzbija i nekim vrstama stjenica. Svakako da i
homogena gnojidba bez pretjeranih količina dušika nepovoljno utječe na brojnost
paukova.
Obični crveni pauk - koprivina grinja (Tetranychus urticae Koch)
To je izraziti polifag, a hrani se s najmanje 200 vrsta različitih biljaka. Vrlo je
važan štetnik povrća i ukrasnog bilja u zaštićenom prostoru, katkad i u prirodi
(posebice na grahu), najvažniji je štetnik hmelja, a oštećuje i soju, rjeđe kukuruz
na polju, te voćke i vinovu lozu. Na voćkama i vinovoj lozi javlja se obično tek od
sredine ljeta i dalje, kad na njih prelazi sa zeljastih biljaka. Najveće štete treba
očekivati u suhim i toplim uvjetima.
Ženka je dugačka 0,6 mm. Pauci su žute ili
narančaste boje, s dvije izrazite tamne pjege na hrptu.
No, ovisno o vrsti hrane, mogu biti zelenkaste i
svijetlocrvene boje. Stvara mnogo paučine na naličju
lišća. Jaja su bjeličasta, prozirna, jedva se mogu
primijetiti prostim okom. U proljeće su često
odložena na korove. Stoga se suzbijanjem korova
smanjuje opasnost od ovog štetnika. Za razliku od
SI. 384. Obični crveni pauk voćnog crvenog pauka, prezimi u stadiju imaga. No
u toplim uvjetima zaštićenog prostora nastavlja se
razmnožavati i tijekom zime. Ženke odlažu stotinjak jaja razbacano po cijelom
listu. Razvoj od jajeta do imaga pri optimalnoj temperaturi 30-32 °C traje 8-12
dana, no u normalnim uvjetima traje oko 14 dana. Razvoj je moguć između 12 i 40
°C. Pogoduje mu niska relativna vlažnost zraka: optimalna je 45-50 %. Ima 6-10
generacija godišnje, u zaštićenom prostoru i više.
Zaraženo lišće puno je sitnih bjeličastih točkica koje se spajaju, lišće postaje
prošarano, slično mramoru. Nervatura ostaje najdulje zelena. Kasnije se lišće suši,
nekrotizira i otpada. Na naličju lišća nalaze se pauci u finoj pređi kojom mogu
povezati i više listova zajedno. Na jače zaraženim biljkama prirod je niži, plodovi
sitniji i slabije kakvoće. Štetnik je slabo mobilan pa se sporo širi. Prvo se uočava
na pojedinačnim biljkama, s njih prelazi na susjedne biljke i tako nastaju žarišta.
Prije proširenja iz tih žarišta treba štetnika suzbiti.

404
 Suzbijanje običnog crvenog
pauka obavlja se preventivnim
higijenskim mjerama. Sastoje se iz
uklanjanja korova iz objekata i oko njih,
redovitog iznošenja i spaljivanja biljnih
ostataka, a u zaštićenom prostoru i u
podizanju vlage zraka čestim
zalijevanjem biljaka, mehaničkim
ispiranjem pauka s lišća i sl. Kemijsko
suzbijanje treba provesti na početku SI. 385. Lišće graha zaraženo koprivinom
zaraze, a katkad se prvim tretiranjem grinjom (snimio M. Maceljski)
mogu zahvatiti samo žarišta. Za dobar
uspjeh treba visoki utrošak škropiva, po mogućnosti 3000-5000 litara po ha. Pri
tome treba imati na umu da visoki utrošak škropiva povisuje vlažnost zraka i time
stvara povoljnije uvjete za pojavu bolesti.
Izbor sredstva ovisi o vrsti kulture na kojoj se suzbijanje provodi. Postoje
velika ograničenja u primjeni insekticida na povrću pa se primjenjuju pripravci
na osnovi diklorvosa, ali samo tretiranjem prostora iznad biljaka (u zaštićenom
prostoru, jer pri izravnom tretiranju mogu biti fitotoksična), nadalje primjenjuju
se i pripravci na osnovi pirimifosmetila, malationa, diazinona, piretroidi (bifentrin,
esfenvalerat itd.). Posebice se preporučuju selektivni akaricidi na osnovi
brompropilata, klofentezina i drugi dopušteni za ovu namjenu. U zaštiti soje mogu
se upotrijebiti i drugi insekticidi djelotvorni na pauka, a u zaštiti voćaka i vinove
loze sva sredstva navedena za suzbijanje crvenog voćnog pauka.
U zaštićenom prostom u Nizozemskoj i drugim zapadnoeuropskim zemljama
proširena je biološka metoda suzbijanja običnog crvenog pauka. Unosi se
grabežljiva grinja Phytoseiuluspersimilis, koja siše ličinke i odrasle oblike crvenog
pauka. Taj grabežljivac crvene je boje, nešto veći od crvenog pauka i mnogo
pokretljiviji. Dnevno jedna grinja isiše pet odraslih odnosno 20 ličinki ili jaja
običnog crvenog pauka. Ženka odloži 40-60 jaja. Razvoj jaja traje oko 7 dana.
Grabežljivac dobro podnosi niže temperature, sve do 7 °C. Grinja se unosi kad je
zamijećen početak zaraze paukom. Za uspjeh je potrebna relativna vlažnost zraka
60-85 %. Omjer grabežljive grinje prema crvenom pauku ne bi smio biti nepovoljniji
od 1:10. Unos grabežljivca ponavlja se prema potrebi. Ako uništi domaćina, može
preživjeti još 2-3 tjedna, ali ne dulje. Osim navedene vrste koristi se i druga vrsta
grabežljive grinje Amblyseius cucumeris. Postoje i smjese obih vrsta grabežljivih
grinja. Na tržištu se nalazi dvadesetak pripravaka različitih proizvođača koji sadrže
grabežljive grinje namijenjene za suzbijanje običnog crvenog pauka u zaštićenom
prostom (Spidex, Phytopack i dr.). Ti pripravci najčešće sadrže lišće graha ili neki
dmgi medij zaražen grinjama. Cijena za pakiranje koje sadrži 1000 grabežljivih
grinja iznosi 24-40 USD.

Crveni pauk agruma (Panonychus citriMc Gregor). Oštećuje sve vrste agmma.
Siše na lišću, zelenim izbojima i plodovima. Na napadnutim organima vide se

405
brojne bjeličaste točkice, koje se spajaju, a kasnije lišće poprima olovno-
srebrnkastu boju. Lišće, katkad i plodovi, prijevremeno otpadaju. Suzbija se
selektivnim akaricidima.
Atlantski crveni pauk (Tetranychus atlanticus Me Gregor = T. turkestani Ug.
etNik.)
Vrsta srodna običnom crvenom pauku. U vrijeme vegetacije odrasli su oblici
zelenožute boje, a ženke koje prezime crvene su. Optimalna je temperatura za
razvoj je oko 25 °C. Polifagna je vrsta, zabilježena u nas na kukuruzu, šećernoj
repi, u voćnjacima, na povrću itd. Ima 11-13 generacija godišnje. Prezime ženke
u skupinama na otpatcima bilja ili na tlu. Na navodnjavanim površinama nema
zaraze.
Glogov crveni pauk (Tetranychus viennensis Zacher).
Nije čest štetnik iako je gotovo svuda prisutan. Napada glog i neke druge
vrste grmlja te voćke. Prezime odrasli oblici na bilju kojim se hrane. Ženka je
crvene boje, sa žutim tarzusima. Na mjestima prezimljenja lako se razlikuju od
običnog crvenog pauka, koji je žute boje, a voćni crveni pauk prezimi u stadiju
jaja. U proljeće se prezimjeli oblici isprva hrane, a zatim odlažu jaja. Proizvode
dosta paučine koja pokriva naličje lišća i izaziva karakteristične nabore na listu.
Vrlo je osjetljiv na akaricide pa i na sumporne fungicide.

Žuti lozin pauk (Eotetranychus carpini Oud.)

Utvrđen je u vinogradima Istre, a pojedinačno i drugdje. Prezimi odrasla
ženka na čokotu. Ona je žutocrvene, a kasnije žutozelene boje. Odlaže svijetla
jaja na pupove i izboje. Razvoj ličinke traje oko 10 dana. Godišnje daje 4-6, pa i
više generacija. Za ranog napada uzrokuje skraćenje internodija izboja, ali
najkarakterističnije je oštećenje lišća: na njemu se pojave brojne točkice koje se
spajaju, list mjestimice nekrotizira i požuti, a ljeti pocrveni.

Lipin crveni pauk (Eotetranychus tiliarius Herm.).

Uzrokuje dekoloraciju lišća lipe. Prezime odrasli oblici. Ima 5-7 generacija godišnje.

BRYOBHDAE

Smeđi voćni pauk (Bryobia rubrioculos Scheuten^

Napada gotovo sve vrste voćaka, posebice koštičave vrste. Češći je u aridnijim
područjima. Uz pojedina jako napadnuta stabla obično se nalaze voćke bez ikakve
zaraze. Tu vrstu potiskuju ostale vrste crvenih pauka. Tijelo pauka ovalna je oblika.
Jaja su crvena, no potpuno okrugla, prema čemu se razlikuju od jaja voćnog
crvenog pauka. Prezime jaja. Prve ličinke izlaze ranije od ličinki voćnog crvenog
pauka, već krajem ožujka i početkom travnja. Pokretni oblici nalaze se na
pupovima i lišću. Ne prave paučinu. Ima 6-7 generacija godišnje. Suzbija se kao
voćni crveni pauk.

406
PLOSNATE GRINJE - TENUBPALPIDAE

Izazivač crne peteljke (Brevipalpus leivisi Me Gregor).

Ova je štetna grinja utvrdjena u državama s kojima graničimo, a nije dovoljno
poznato njezino proširenje u nas. Tijelo je grinje plosnato, jajolika oblika, prljavo
crvene boje, dugo oko 0,2 mm. Ženke prezime pod korom čokota vinove loze
kamo se vraćaju i tijekom proljeća ako zahladi. Pri temperaturi od 14-15 °C izlaze
na pupove, izboje i mlado lišće, a kasnije napadaju cvjetove i grozdiće. Ima
nekoliko generacija tijekom godine. Osim vinove loze može napasti i maslinu.
Na mjestu sisanja tih grinja isprva se vide bjeličaste, žućkaste ili crvenkaste
pjege, ovisno o sorti loze. Kasnije mjesta sisanja pocrne. Napadnuti izboji dobivaju
tamne pjege naročito pri osnovi i u zoni nodija, a napadnute peteljke zadebljaju i
potamne. Tamne pjege mogu se pojaviti i na bobicama, gdje napad poremećuje
i proces sazrijevanja - mnogo je više kiselina a manje šećera. Grozdovi su manji i
rehuljavi. Može se prenijeti sadnim materijalom.
Plosnata crvena grinja (Brevipalpus oudemansi GeijskesJ
Zapažena je u raznim voćnjacima u nas, najčešće na jabuci. Ženke su crvene
boje, duge 0,3 mm. Sišu na naličju lišća. Ima jednu, katkada dvije generacije
godišnje. Sporadična se pojavljuje na pojedinim stablima u nekim voćnjacima.

MEKOKOŽNE GRINJE - TARSONEMIDAE

Jagodina grinja (Tarsonemuspallidus Banks)
Prema nekim izvorima jagodu oštećuje podvrsta T. pallidus fragariae Z. U
Hrvatskoj lokalno čini veće štete. Javlja se pretežno u vlažnim područjima i u
vlažnim godinama zbog potrebe za visokom relativnom vlagom zraka (80-100%).
Najjači su napadi na teškim tlima i u starijim nasadima. Tijelo je grinje prozirno
dugo 0,1-0,15 mm. Zapaža se samo povećalom. No štete su jasno uočljive.
Zadržava se na lišću na kojem se pojavljuju pjege koje se naglo povećavaju. Mlado
lišće zaostaje u rastu, naborano je i deformirano. Za jaka napada lišće žuti, smeđi
i ugiba, a uskoro ugiba cijela biljka. To se događa redovito redovito u žarištima,
koja se naglo povećavaju. Prema nekim podacima 45 grinja po listu smanji razvoj
biljaka za jednu trećinu.
Prezime odrasle ženke u središnjem dijelu biljke. U ožujku odlažu jaja. Ličinke
sišu na lišću i za desetak dana preobrazuju se u odrasle grinje. Ciklus razvoja
jedne generacije traje oko tri tjedna. Stoga štetnik ima 5-7 generacija godišnje.
Generacije se međusobno isprepliću, pa se cijele godine nalaze istovremeno jaja,
ličinke i odrasli oblici. Na zaraženim biljkama plodovi ostaju sitni i ne dozrijevaju.
Zaraza jagodinom grinjom sprečava se nabavom i sadnjom nezaraženih
sadnica ili močenjem njihovih nadzemnih dijelova prije sadnje u sredstva na bazi
endosulfana. Pri tome se korijen ne smije namočiti u sredstvo. Taj se štetnik

407
suzbija i prskanjem jagoda rano u proljeće ili poslije berbe insekticidima
endosulfanom ili diazinonom. Pragom odluke neki navode 15-20 grinja po listu.
No potrebno je trošiti mnogo vode (na svakih 25 m2 oko 5 litara tekućine). Osim
navedenih insekticida djeluju i neki akaricidi, npr. dikofol. Tretiranje za vrijeme
vegetacije treba ponoviti nakon 3-5 dana. Ostali akaricidi i organofosforni
insekticidi imaju samo djelomično djelovanje na jagodinu grinju. Rokove tretiranja
i izbor sredstva valja podešavati karenci i terminu zriobe plodova.
Neke vrste mekokožnih grinja nanose velike štete brojnim vrstama lončanica
(ciklame, afrička ljubica, kalanhoe i dr.) u zaštićenom prostoru oštećujući mlade
listiće i cvijetove.

GRINJE ŠIŠKARICE - ERIOPHYIDAE

Ove grinje manje su od 0,2 mm pa se vide samo uz pomoć lupe. Oblik tijela
im je sasvim različit od oblika tijela crvenih pauka jer im je tijelo dugoljasto.

Lozine grinje šiškarice. Iako su grinje šiškarice odavna poznate kao štetnici
vinove loze, ipak je od 1967. pa do sada u srednjoj Evropi, a i u nas, povećan
intenzitet njihove pojave. Nisu rijetki čokoti na kojima su svi izboji skraćeni i
zakržljani ili lišće prekriveno erinozom. Takav porast štetnosti nije potpuno
objašnjen, no najčešće se navode slični uzroci kao i za crvene paukove. Treba
istaknuti da su grinje šiškarice žrtve velikog broja prirodnih neprijatelja pa se u
njihovom uništenju ili ometanju sigurno nalaze glavni uzroci pojačane pojave tih
štetnika u posljednje vrijeme. Toj pojavi nesumnjivo je pripomogla zamjena
sumpornih fungicida organskim, koji, za razliku od sumpornih, ne ometaju razvoj
grinja šiškarica.
Grinje šiškarice imaju dugoljasto tijelo i samo dva para nogu. Vrlo su sitne,
oko 0,2 mm, te se vide samo s pomoću lupe.

Akarinoza (Calepitrimerus /Phylocoptes/ vitis Nal.)

Prezime ženke ispod kore na čokotu ili ispod ljuski na pupu. Još pri bubrenju
pupa grinje ulaze dublje u njega i sišu stanice tkiva. Prema razvoju izboja
premještaju se na najmlađe dijelove. One ženke koje su prezimjele na kori nešto
kasnije dolaze do izboja. Sisanje unutar pupa može prouzročiti posmedenje i
uginuće pupa ili pojavu izboja sa skraćenim internodijima, a ta je pojava nekada
bila nazvana "court noue".
Zbog oštećenja glavnog pupa izbija izboj i iz postranog pupa, pa se javljaju
dvostruki izboji. Zbog sisanja na lišću na njemu se vide ubodi okruženi
dekoloriranom zonom, katkad zvjezdolika oblika. Ta se mjesta uboda mogu
posušiti i ispasti pa je list prošupljen. No češće je list deformiran, karakterističnog
tamnog uzdignutog ruba i šarene (mozaične) plojke. Pri napadu krajem ljeta list
poprima tamnu boju od brojnih tamnih točkica (na mjestima uboda) na listu.
Katkad je vidljiv ljubičasti sjaj odn. refleks tih točkica.

408
 Ženke odlažu
sferična, bezbojna jaja.
Njihov razvoj traje desetak
dana. Razvoj ličinki traje 8-
10 dana, a razvoj
nepokretne nimfe daljnjih
8 dana. Može imati 3-5 i
više generacija godišnje.
Za vrijeme vegetacije
zadržava se na naličju lista,
seleći se uvijek na mlade
lišće. Najvažnije štete
nastaju kad je u proljeće
razvoj loze usporen zbog Skraćeni izboji loze zaraženi akarinozom
hladnog vremena, jer su (snimio M. Maceljski)
tada grinje dulje
koncentrirane na maloj lisnoj površini. Za topla vremena se, naprotiv, one
raspodjele na naglo rastućoj površini loze pa su štete manje. No ako je broj grinja
u pupu velik tijekom zime, tada su štete velike bez obzira na vremenske prilike,
jer se izboj sporije razvija zbog oštećenja izazvanih sisanjem grinja unutar pupa.
Suzbijanje je obrađeno nakon uzročnika erinoze.
Erinoza (Colomerus /Eriophyes/ vitis Pgst.)
Ova grinja prvenstveno uzrokuje pojavu nabreklina na licu lišća, u kojima se
na naličju nalazi vunasta prevlaka (erion = vuna). Pri jačoj zarazi ta se prevlaka
može naći i na grozdovima. Zbog tih najčešće bjeličastih pjega na naličju lišća
neki vinogradari zamjenjuju pojavu tog štetnika s peronosporom. Smatra se da u
listove zaražene grinjom lakše prodire uzročnik peronospore.
Utvrđeno je da lozina grinja - uzročnik erinoze može u prilikama ekstremne
visoke ili niske vlage oštećivati lozu na još dva načina. Simptomi tih oštećenja
toliko su različiti da su isprva bili pripisivani drugim uzročnicima, a neko se vrijeme
smatralo da njih nanose tri razna soja lozine grinje. Ta dva druga tipa oštećenja
jesu oštećenja zametka još unutar pupa i jako uvijanje lista bez tvorbe bjeličaste
prevlake na naličju. Uzročnik erinoze može prouzročiti ove simptome:
1. Klasični tip simptoma - erinoza. Ubrzo nakon listanja mogu se s gornje
strane lišća vidjeti mjehuraste nabrekline velike poput zrna graška ili graha. One
su često isprva crvenkaste ili ljubičaste, no kasnije postaju zelene kao da su
posebno bogate klorofilom. Katkad te nabrekline mogu biti žute boje. S naličja su
udubljeni dijelovi nabrekline obloženi pustenastom (vunastom) prevlakom nitastih
tvorevina nastalih hipertrofijom staničja epiderme zbog djelovanja grinja. To su
tzv. histoidne gale - šiške. Na početku je prevlaka nježna, pa se kroz nju jos vidi
list, no kasnije postaje sve gušća. Isprva je prevlaka bijela, ali zbog sadržaja
antocijana može imati crvenkasti ili ljubičasti sjaj. Kasnije požuti i na kraju postaje
rdastosmeda. Starenjem šiške suši se tkivo u njoj i grinje iz nje prelaze na mlade
dijelove biljke.

409
 2. Oštećenja pupova.
Štete se sastoje u kratkim
izbojima sa skraćenim
internodijima, slično kao
od akarinoze, pa u
oštećenjima na zelenoj
kori izboja, plosnatosti
izboja, uginuću pupova na
izboju,
tvorbi "vještičinih
metli", pa i rastu izboja u
cik-caku. Te štete nastaju
na sljedeći način: grinje
SI. 387. Nabreklim na licu lišća od grinja šiškarica prezimjele u pupu u
(snimio M. Maceljski) normalnim bi uvjetima
brzog razvoja loze izašle iz
pupa i napale lišće. One
tijekom zime nisu uspjele
unutar pupa prodrijeti do
zametka jer ga pokrivaju
gusto složene ljuske.
Bubrenjem pupa otvara se
grinjama put do izboja, no
ako on sada brzo izraste,
pobjegne napadu. Ako u
vrijeme bubrenja dođe do
zastoja u razvoju mogu
grinje napraviti opisane
štete. Taj zastoj nastaje ako
SI. 388. Erinoza na naličju lišća vinove loze (snimio M.
npr. zavlada jaka suša, ako
Maceljski)
zahladi, ako manjkaju
neka hranjiva itd. Za jakog napada, odnosno velikog broja grinja u pupu, pup
uopće ne istjera ili su izboji jako zakržljali, kratki i brzo se posuše.
3- Uvijanje lišća bez tvorbe vunastih prevlaka. Ti simptomi nastaju zbog
sisanja grinja na žilama lišća. List se uvija na obje strane prema dolje. Oblik je
lista poput žlice ili cilindra. Ako se list želi otvoriti, tkivo puca. Najjači su simptomi
na vršnom lišću. To lišće kasnije žuti, smeđi i otpada. Na mjestima gdje masa
grinja siše na žilama tkivo izumire i posmedi pa se na žilama vide nekrotična
mjesta, najčešće uzduž žila. Ovo neelastično tkivo uzrok je uvijanja lišća prema
dolje.
Uzročnik erinoze ima godišnje do 7 generacija. Stoga je razumljivo da se u
jednom pupu u vrijeme zime može naći i stotinjak grinja, a na jednom listu u
vrijeme vegetacije i više stotina grinja. Jedna jedina grinja može izazvati tvorbu
klasične nabrekline.

410
 Budući da lozine grinje šiškarice prezime kao odrasli oblici, zimsko prskanje
čokota vrlo je učinkovito. Treba voditi računa da zbog sakrivenog načina života
(prezime u pupu ili pod korom) čokote treba temeljito prskati uz utrošak mnogo
škropiva. U vrijeme otvaranja pupova (stadij C) vrlo su učinkovita uljana
organofosforna sredstva te sumporna sredstva. Odmah poslije početka vegetacije
loze i napada grinja na lišće najefikasniji su pripravci na osnovi endosulfana i
neki selektivni akaricidi (npr. brompropilat, fenazakvin). Te uzročnike uništavaju
i neki sistemični organofosforni insekticidi. Moguće je smanjiti štete iduće godine
tako da se navedeni akaricidi ili endosulfan primijene u času najveće brojnosti
grinje sredinom i krajem ljeta (Budinščak, Masten).
Zbog prisutnosti grinja u pupu štetnik se često prenosi zaraženim sadnim
materijalom, pa o tomu treba pri njegovoj nabavi također povesti računa. Treba
istaći da lozine grinje šiškarice imaju puno prirodnih neprijatelja, posebice
grabežljivih grinja, pa o njihovoj brojnosti ovisi i jačina zaraze tim štetnicima.
Kruškina grinja (Eriophyes piri Pgst J
Dosta je proširen štetnik u nas. U pojedinim godinama, naročito u obalnom
području, može nanijeti velike štete. Javlja se u više varijeteta, neki napadaju dunju,
drugi oskorušu, a treći jabuku. Prikazati ćemo samo izrazito najvažniji varijetet
kruškine grinje (Eriophyes piri var. mali Nal.). Grinja je vrlo sitna, duga do 0,2
mm, izdužena uska tijela bjelkaste boje. Prezime odrasli oblici u skupinama ispod
ljuskica pupova. Vrlo rano u proljeće naseljuju mlado lišće i uvlače se u njegovo
tkivo. Sisanjem izazivaju karakteristične sitne ali vrlo brojne nabrekline, vidljive s
obje strane lišća. Te su nabrekline isprva svijetlozelene, katkad aižičaste, a zatim
posmede i pocrne. Najviše ih ima uz glavnu žilu lista. Kada tkivo unutar nabrekline
odumre, izlaze kroz rupice na naličju lista te
naseljuju zdravo tkivo lista, gdje prave nove
nabrekline. Pri jakom napadu list pocrni,
deformira se i otpadne, a izboj zakržlja. Može
biti oštećena i kožica plodova, a time je
omogućen ulaz mikroorganizama. Napadnuti
plodovi deformiraju se te često otpadaju prije
zriobe. Napad je često koncentriran samo na
poneku granu ili stablo. U lisnom tkivu žive
grinje cijelu godinu, odlažu jaja, razvijaju se
ličinke itd. Štetnik ima dvije generacije
godišnje. Najveću štetu čine mladom lišću i
izbojima početkom proljeća.
Suzbija se u vrijeme bubrenja pupova
sumpornim fungicidima (močivi sumpori,
kalifornijska juha) ili uljanim organofosfornim
sredstvima.U početnom dijelu vegetacije
najbolje djeluju preparati na osnovi
endosulfana, tiometona, demetonmetila te Si. 389. List zaražen kruškinom
neki akaricidi (brompropilat, fenazakvin). grinjom (snimio M. Maceljski)

411
 Šljivine lisne grinje šiškarice
(Eriophyes similis Nal.)
Vrlo su često prisutne u zapuštenim
šljivicima u nas. Na licu lišća vide se
brojne sitne gusto poredane
crvenkastosmede izrasline
polukuglastog ili eliptičnog oblika. Svaka
izraslina ima na naličju otvor. Napadnuto
lišće zaostaje u razvoju i deformira se no
štete nisu velike. Grinje su vrlo sitne,
nevidljive prostim okom. Suzbijanje je
rijetko potrebno.
SI. 390. Lišće šljive zaraženo šljivinom
Ribizova grinja (Cecidophyopsis /
grinjom šiškaricom (snimio M. Maceljski)
Eriophyes/ ribis West..)
Može nanijeti velike štete crnom ribizu pa i ugroziti proizvodnju. Rjeđe napada
crveni ribiz. Grinja napada pupove. Ti pupovi nabreknu, deformiraju se, ostaju
zatvoreni i na kraju se posuše. Prenosi opasne uzročnike bolesti ribiza. Prezime
odrasli oblici u pupovima. Zaraženi su pupovi hipertrofirani. Početkom proljeća
prelaze na najmlađe lišće, no početkom ljeta već se zavlače u pupove. Suzbija se
vrlo teško. Djelomični uspjeh postiže se zimskim prskanjem, a u vrijeme migracije
grinja na lišće najbolje rezultate daju tretiranja endosulfanom. Za uspjeh je presudna
kvaliteta tretiranja. U rezidbi treba odstranjivati izboje sa zaraženim pupovima.
Ljeskova grinja (Phytocoptella /Eriophyes/ avellanae Nal.)
Vrlo je čest štetnik lijeske u Istri, ali i u većini drugih krajeva Hrvatske. Uzrokuje
nabreknuće pupova unutar kojih živi pa se oni ne otvaraju ili se iz njih razvije
deformirano lišće koje se suši. Iz zaraženih pupova tijekom vegetacije grinje
prelaze na nove pupove. Najjača je seoba kada lijeska ima 5-10 razvitih listova,
što je obično u svibnju. Grinje su vrlo sitne. Imaju više generacija godišnje. Najčešće
su za hladna i vlažna proljeća.
Suzbijaju se tretiranjem
endosulfanom, sumpornim
sredstvima ili nekim akaricidima u
vrijeme kad na novom ljetorastu
bude formirano 3-5 novih pupova.
Ako je potrebno tretiranje se
ponavlja nakon petnaestak dana.
Lipina grinja (Eriophyes tiliae
Pgst.). Česta je pojava na lišću lipe u
nas. Na lišću stvara izrasline različitih
oblika. Tijekom godine razvije 5-6
SI. 391. Zaraza lista lipe grinjama šiškaricama seneraciia
(snimio D. Bertić)

412
Malinina grinja {Phyllocoptes gracilis Nal.)
Češći je štetnik maline. Prezime ženke u pupu. Na takvom se pupu vide
smeđe pjege. Otvaranjem pupova sele se na peteljke i naličje lišća. Na lišću se
zapažaju svijetle pjege. One kasnije požute. Nastaju mjehurasta izbočenja na licu,
mlado se lišće kovrča, a izboji suše. Ima više generacija godišnje. Suzbija se slično
kao lozine grinje šiškarice.
Kupinina grinja (Acalitus essigi HassanJ
Napada kupinu i malinu. Česta je u Hrvatskoj. Oštećuje plodove te oni
neravnomjerno sazrijevaju, nejednolično su obojeni i tvrdi te neukusni. Prezime
grinje ispod ljuskica pupa, ali i na plodovima koji zaostaju na biljkama. Rano u
proljeće sele se na lišće, a u vrijeme cvatnje ulaze u cvjet, a zatim u plod. Štete se
smanjuju pravilnim rezom te primjenom amitraza, endosulfana ili sumpornih
sredstava rano u proljeće. O potrebi suzbijanja zaključuje se prema intenzitetu
prošlogodišnjeg napada.
Orahova grinja (Aceria tristriata Nal.)
Na lišću oraha stvara ispupčenja tamne boje i bjelkasta uleknuća na naličju.
Dosta je česta, ali malo štetna u nas.
Grinja pupova agruma (Aceria scheldoni EwingJ
Živi u pupovima i u njima se hrani. Uzrokuje deformaciju lišća, izboja i
cvjetova. Karakteristična slika zaraze jest pojava nakazno deformiranih plodova.
Može uništiti pojedine pupove. Suzbija se u vrijeme mirovanja vegetacije bijelim
uljima, a u vrijeme kretanja i tijekom vegetacije ometoatom, fungicidom
kinometionatom ili sumpornim fungicidima te selektivnim akaricidima.

Hrdasta grinja šljive (Vasates /Aculus/ fockeui Nal. ).

Vrlo je sitna grinja. Javlja se najčešće u brdovitijim hladnijim područjima.
Napada šljivu, breskvu i trešnju. Najveće štete nanosi u rasadnicima. Prouzrokuje
zvjezdolike pjege promjera 1-2 mm na lišću, kasnije uvijanje lista prema glavnoj
žili te smedenje lišća. Suzbija se kasnim zimskim prskanjem, a rijetko kad potrebno
je suzbijanje za vrijeme vegetacije.

Hrdasta grinja jabuke (Vasates /Aculus/schlechtendali Nal.)

Izaziva hrdaste prevlake na naličju lišća, na izbojima i plodovima jabuke,
onemogućava porast izboja i otvaranje cvjetnih i lisnih pupova. Nije česta u nas.
Grinja je duga 0,15-0,2 mm. Prezime ženke na voćki. Ima do 5 generacija godišnje.
Mnoge vrste grabežljivih grinja hrane se tom vrstom pa njezina umjerena nazočnost
može pogodovati održavanju tih grabežljivaca.

Hrdasta grinja kruške (Epitrimerus pyri Nal.). Uzrokuje slične štete na kruški
kao hrdasta grinja jabuke na jabuci.

413
 1

Hrđasta grinja agruma

(Aculops pelekassi K.)
U nas je proširena u
južnoj Dalmaciji. Češće
oštećuje plodove nego
lišće i grančice. Plodovi
mijenjaju boju u hrdastu
do čokoladno smeđu,
zaostaju u rastu, a prinos
je manji. Plodovi limuna
dobivaju srebrnkast sjaj.
Kora je naborana. Suzbija
se fungicidima na bazi
zineba ili sumpora te
SI. 392. Plodovi agruma zaraženi hrđastom grinjom akaricidima.
(snimio M. Maceliski)

KORIJENOVE GRINJE - TYROGLYPHIDAE

U ovu se veliku porodicu ubrajaju vrste koje napadaju lukovice. Zadržavaju

se i hrane unutar njihovih Ijuskica. Na mjestima sisanja razvija se trulež pa se širi
na cijelu lukovicu. Najpoznatija je vrsta Rhizoglyphus echinopusT. i R.. Neke vrste
ove porodice štete uskladištenim proizvodima, a neke su štetne u uzgojima
šampinjona i drugih gljiva.

OKLOPNE GRINJE - ORIBATEI (više porodica).

Vrlo su brojne u tlu i pridonose plodnosti tla. Njihova prisustnost i brojnost
znak je pozitivnih procesa u pravcu povećanja plodnosti tla. One su važni
humifikatori, a mogu biti indikatori svojstava tla. U tlima istočne Slavonije utvrđene
su 33 vrste ove skupine (Oštrec).

Grinje štetne uskladištenim proizvodima

U našim je skladištima poljoprivrednih proizvoda utvrđeno 33 vrste grinja.
Najvažnije su ove vrste. Na uskladištenim žitaricama u nas najčešća je vrsta
Aleuroglyphus ovatus Troupeau, a napada i druge proizvode. Važna je brašnena
grinja (Acarus siro L. = Tyroglyphus farinaeDe Geer) koja napada brašno, žito,
suho voće, sireve, suhe biljne proizvode i dr. Česta je na različitim proizvodima i
vrsta Tyrophagus putrescentiae Schrank. Sirna grinja (Tyrophagus casei Oud.)
napada sireve, suhomesnate proizvode, sijeno itd. Svrabljiva grinja (Pyemotes/
Pediculoides/ ventricosus Newp.) izaziva žitnu šugu i svrab u radnika koji rukuju
zaraženim proizvodima. Sve su vrste sitne, najčešće 0,3-0,6 mm duge.
Grinje napadaju zrno, posebice klicu, ali i druge proizvode. Za njihov razvoj
prijeko je potrebna viša vlažnost proizvoda.Pri vlagi ispod 10 % grinje ugibaju,

414
pri 13 % žive ali se sporo razmnožavaju i
još nema opasnosti od prenamnožavanja,
a pri vlazi zrnja i drugih proizvoda većoj
od 15 % vrlo se brzo razmnožava. Pri
temperaturi od 20-22 °C razvoj traje samo
10-12 dana, a pri 10-15 °C dulje od 30 dana.
Imaju desetak i više generacija godišnje.
Zaraza od 20 grinja po 1 kg smatra se
slabim napadom, napad od 20 pa do
prebrojivog broja grinja srednjim ili jakim
napadom, a ako u 1 kg ima toliko grinja
da se ne mogu prebrojiti smatra se to vrlo
jakim napadom. Zaraza se utvrđuje
prosijavanjem uzorka na situ s otvorima 1-
2,5 mm nad tamnom podlogom na kojoj
se grinje lakše uočavaju. Jače zaraženi
proizvodi nisu prikladni za ljudsku, a često
niti stočnu ishranu. Prisutnost grinja može
otežati, pa i onemogućiti izvoz nekih
proizvoda. Prenamnoženje grinja
povećava vlažnost proizvoda i pogoduje SI. 393. Brašnena grinja
pojavi mikroorganizama.

Grinje štetne u uzgoju gljiva

Više vrsta grinja napada uzgajališta šampinjona i drugih gljiva. Razlikuju se
tarsonemidne i tiroglifidne grinje. One se hrane micelijem i plodnim tijelima gljiva.
Za jake zaraze gljive ne niču, a za kasne zaraze osnovica stapke dobiva
crvenosmedu boju.Tkivo glavice i stapke izgriženo je, rupičasto. Klobuk može
biti uleknut. Zarazu grinjama šire mušice koje su česti štetnici gljiva. Grinje se
uništavaju kvalitetnom pasterizacijom komposta, pridržavanjem higijenskih mjera
u uzgajalištu te suzbijanjem mušica. Mikofagnih vrsta koje se hrane gljivicama
ima u svim porodicama grinja.

Grabežljive grinje - Phvtoseiidae

U ovu porodicu grinja ubrajaju se grabežljive - predatorske grinje, vrlo važni
prirodni neprijatelji fitofagnih grinja, ali i mnogih štetnih kukaca. Imaju kaiškoliko
tijelo i duge noge. Vrlo su pokretljive. Najčešće su bjelkaste, no mogu biti
crvenkaste i drugih boja, ovisno o hrani i drugim uvjetima. Imaju 4-7 generacija
godišnje. Što ima više domaćina, tj. grinja ili kukaca kojima se hrane, to su brojnije.
Pripadaju u najvažnije prirodne regulatore brojnosti populacije voćnog crvenog
pauka i drugih štetnih vrsta grinja. Važni prirodni regulatori u našim voćnjacima

415
jesu vrste Euseius finlandicus Oud. i Kampimodromus aberrans Oud., a
zadržavaju se i na drugom drvenastom bilju. Na uskladištenim poljoprivrednim
proizvodima javljaju se grabežljive grinje roda Cheyletus.
Neke se vrste koriste za biološko suzbijanje štetnika. Važna je takva vrsta
Typhlodromus pyri Sch., prisutna, ali nedovoljno brojna u našim voćnjacima.
Održava se i na drugim drvenastim biljkama. Odrasli oblik dug je 0,25-0,35 mm,
jajolika je oblika, žućkaste ili crvenkastožute boje. Ima 3-4 generacije godišnje.
Vrsta se uspješno koristi za biološko suzbijanje voćnog crvenog pauka u brojnim
zemljama Europe. Jedna grabežljiva grinja može dnevno uništiti dvadesetak
fitofagnih grinja. Nadalje, važna je vrsta Amblyseius cucumeris, a i neke druge
vrste toga roda koje se koriste za suzbijanje običnog crvenog pauka u zaštićenom
prostoru. U ovu porodicu pripada i predatorska grinja Phytoseiuluspersimilis A.-
H. Ona se već dulje koristi na tisućama hektara zaštićenog prostora u zapadnoj
Europi za suzbijanje običnog crvenog pauka na povrću. Počelo je i korištenje
grinja roda Metaseiulus za biološko suzbijanje.

SI. 394. Grabežljiva grinja Phytoseiuluspersimilis (narančaste boje) i

žrtva obični crveni pauci

U grabežljive grinje prisutne u našim voćnjacima pripada i vrsta Zetzellia

mali Ewing, koja se ubraja u porodicu Stigmaeidae (Ciglar).

Treba spomenuti da se i krpelj (Ixodes ricinus L.), uzročnik svraba u ljudi

grinja Sarcoptes scabiei L. i tekuti - nametnici peradi (Dermanyssus gallinae De
Geer) ubrajaju u red Acarina.

416
 I uzročnik opasne varoze pčela grinja je vrste Varroa jacobsoni Oud. To je
bolest odraslih pčela i pčelinjeg legla. Ženke se hrane krvlju pčele. Nesu jaja s
unutrašnje strane stanice u kojoj su ličinke pčele pa novo razvijene grinje sišu na
njima. Štete mogu biti vrlo velike, tim više što varoa može prenijeti neke bolesti
pčela. Varoa se suzbija različitim kemijskim sredstvima, pa i nekim sredstvima za
zaštitu bilja dozvoljenim za tu svrhu. Pčele napada i grinja Acarapis WoodiRennie.
Živi u tijelu pčele i izaziva također opasnu akarozu.

RAZRED MYRIAPODA - STONOGA

Dijeli se na prave stonoge - Diplopoda i kamenarke - Chilopoda.

Prave stonoge imaju na svakom segmentu tijela po dva para nogu. Često ih
nalazimo u tlu, a tamo se katkada hrane i korijenjem, sjemenjem ili klicama
kulturnih biljaka. Najveće štete nanose gomoljima krumpira. No štete su ipak
malene. Najčešće vrste ubrajaju se u porodice Julidae, Blaniulidae i Polvdesmidae.
Dugačke su 15-30 mm. Zabilježene su štete na korijenu šećerne repe i kukuruza
od vrsta roda Scutigerella i Blaniulus. Kamenarke imaju na svakom segmentu
samo po jedan par nogu. Zoofagne su te ne oštećuju biljke.

RAZRED CRUSTACEA - RACI

Red: ISOPODA - GAGRICE

Gagrice, babure ili mokrice imaju ovalno izduženo tijelo. Imaju sedam pari
prsnih i šest pari trbušnih nogu. No, ne ubrajaju se u stonoge, nego u rakove.
Zadržavaju se na vlažnim staništima, gdje se hrane biljnim otpatcima. Vrše ulogu
humifikatora. Česte su i u vlažnim podrumima i sličnim mjestima. Vrlo su rijetko
zabilježene manje štete na korijenju, klicama i mladom prizemnom lišću nekih
biljaka u vrlo vlažnim sredinama.

417
 KOLJENO NEMATHELMINTHES -
OBLENJACI

U ovo se koljeno ubrajaju nematode ili oblici, vrlo važni štetnici bilja.

RAZRED NEMATODAE - OBUĆI,

NEMATODE

Zajednička svojstva
Smatra se da postoji vrlo veliki broj vrsta, a opisan je samo manji dio. Za
poljoprivrednu biljnu proizvodnju nematode su vrlo važne. To su sitne životinje,
najčešće končastog, katkad ovalnog, okruglog ili drugih oblika tijela. Duljina im
se tijela kreće između 0,5 i 2 mm, katkad i manje. Nemaju pigmenta, te su bjelkaste
ili žućkaste boje, samo rijetko kada tamnije. Postoje fitonematode, saprofagne
nematode i zoonematode, ovisno o vrsti hrane.
Fitonematode se hrane sisanjem biljnih sokova. U usnoj šupljini imaju bodež
(stilet) kojim prodiru u biljno tkivo iz kojeg sišu sokove. Razmnožavaju se spolno:
postoje ženke i mužjaci. Ženke su oviparne, rijetko viviparne ili ovoviviparne.
Često odlože i po tisuću i više jaja. Ličinke prolaze kroz četiri razvojna stadija
prije preobrazbe u odrasli oblik.
Nematode se odlikuju sposobnošću da u nepovoljnim uvjetima prelaze u
anabiozu. To je stadij potpunog mirovanja i prestanka svih aktivnosti, koji, uz
zadržavanje vitalnosti, može trajati do tridesetak godina. Tako prežive i dulja
razdoblja nepovoljnih vremenskih prilika ili pomanjkanja odgovarajućeg
domaćina. Nastupom povoljnih uvjeta ili u prisutnosti povoljnog domaćina mogu
se aktivirati i normalno razvijati.
Većina vrsta zadržava se u tlu. Nematodama su bogatija tla koja sadrže mnogo
humusa. Najveći dio koncentriran je u sloju do 30 cm. Kreću se na vrlo mala
rastojanja kroz vodenu fazu tla, pa vlaga povoljno utječe na brojnost nematoda.
Poplave i jake suše smanjuju njihovu brojnost, no u stadiju anabioze mogu
preživjeti i duga razdoblja takvih uvjeta. Ima termofilnih i manje termofilnih vrsta.
Visoke ih temperature uništavaju pa se koriste za suzbijanje nematoda u zaštićenom
prostoru (termička sterilizacija tla). O bogatstvu vrsta svjedoče nalazi (Ivezić) od
28-55 fitoparazitskih i 14-26 saprofagnih rodova nematoda na tlima pod
industrijskim biljem na području Osijeka.

418
 Neke zoonematode neprijatelji su štetnih kukaca pa već postoje i biološki
pripravci koji sadrže nematode za suzbijanje žičnjaka, grčica ili ličinki pipa u tlu.
Na tom se području očekuje brzi razvoj i početak šire primjene takvih i sličnih
pripravaka u praksi. Dio nematoda može se ubrojiti u parazitske vrste koje se
uvlače u štetnike i žive na njihov račun, a dio su grabežljiva. Poznati su rodovi
grabežljivih nematoda Steinernema i Heterorhabditis, koji se koriste za biološko
suzbijanje različitih štetnih kukaca (pripravci Nematon, Entonem, Exhibit i dr.).
Nekoliko desetaka vrsta fitonematoda smatra se važnim štetnicima
poljoprivrednih kultura u Hrvatskoj. Dio su ektoparaziti, koji se hrane na korijenu,
ubadajući u njega svoj stilet, a dio su endoparazitske fitonematode, koje se ubušuju
u korijen te žive unutar biljke. Neke su vrste paraziti nadzemnih biljnih dijelova.
Ima polifagnih vrsta, poput stabljičine nematode i oligofagnih vrsta, poput pšenične
nematode. Neke vrste prenose i viruse biljaka (NEPO i TOBRA virusi). Na listi Al
karantenskih štetnika za Hrvatsku nalazi se 9 vrsta nematoda, a medu njima su i
krumpirova i sojina nematoda.
Prisutnost nematoda u
tlu ili biljnom materijalu
utvrđuje se posebnim
metodama u nematološkim
laboratorijima. Tu se obavlja
pregled dobivenih uzoraka
metodama filtracije, flotacije,
sedimentacije ili
centrifugalnom silom.
Različite skupine nematoda
izdvajaju se različitim
metodama, pa laboratoriji
moraju biti opremljeni s više
vrsta aparata. Nakon
izdvajanja nematoda, S
] 395 Termička sterilizacija s hranama (snimio M.
identifikaciju provodi Maceljski)
specijalist nematolog.
Mnogo je lakše identificirati štetne nematode prema simptomima koje izazivaju
na napadnutim biljkama jer su ti simptomi često vrlo karakteristični ("korijenova
brada" od repine nematode, "ondulacija" lišća od pšenične, itd.).
Usprkos mogućnosti identifikacije na polju, ipak je laboratorijski pregled
uzoraka potreban zbog utvrđivanja intenziteta zaraze, o kojem ovisi izbor mjera
suzbijanja. Najčešće se uzimaju uzorci tla, jer se vrlo često i prije sjetve obavljaju
pregledi tla na nematode, da bi se odlučilo o prikladnosti neke parcele za uzgoj
pojedine kulture (npr. za šećernu repu ili sjemenske usjeve). Ti se uzorci uzimaju
posebnom sondom. Sastoje se iz malenih količina zemlje uzetih s pedeset
jednolično raspoređenih mjesta tako da ukupna težina uzorka bude 0,5-1 kg. Na
svakoj parceli uzima se 4 ili 8, rjeđe 16 takvih uzoraka, ovisno o vrsti kulture i
svrsi pregleda.

419
 Nematode su vrlo slabo mobilne te se prenose gotovo isključivo zaraženom
zemljom (na kotačima vozila, cipelama ljudi, nogama životinja itd.) i biljnim
materijalom. Zato se najuspješnije suzbijaju odgovarajućim plodoredom u kojem
rjeđe dolaze biljke domaćini. Plodored je najvažniji način suzbijanja brojnih
oligofagnih vrsta (npr. cistolikih nemtoda), a za polifagne vrste ima znatno manju
važnost. Neke su biljke antinematodne, tj. ne samo što nisu napadnute, nego čak
nepovoljno djeluju na
nematode u tlu. I neke vrlo
osjetljive biljne vrste ili sorte
koriste se za suzbijanje, jer
njih nematode napadnu
tako jako da prije nego što
nematode dosegnu spolnu
zrelost, uginu biljke, a time
i nematode. Neki kultivari
kulturnih biljaka mogu biti
visoko otporni na
nematode, npr. neki
kultivari lucerne na
SI. 396. Termička sterilizacija pod folijom vodenom stabljikinu nematodu, neki
parom u stakleniku (snimio M. Maceljski) kultivari krumpira na
krumpirovu nematodu itd.
Uništavanjem korova,
koji su domaćini nematoda,
smanjuje se njihova
brojnost i prekida most
kojim oligofagne vrste
prebroduju izostavljanje
sjetve glavnog domaćina.
Primjerice, brojnost repine
nematode smanjuje se
suzbijanjem korova iz
porodice Chenopodiaceae
u usjevima koji se uzgajaju
između dva uzgoja šećerne
SI. 397. Rasad na fumigiranoj površini (snimio M. Maceljski) repe na nekoj površini.
U zaštićenom prostoru osnovna je mjera zaštite od nematoda termička
sterilizacija, kojom se tlo zagrijava na temperaturu koja suzbija sve štetočinje.
Za postizavanje potrebne učinkovitosti potrebno je tlo zagrijati na 95 °C i na toj
temperaturi ostaviti 5 minuta. Postignutu temperaturu treba povremeno mjeriti
jer su zabilježene slučajevi da se zagrijavanjem na nedovoljno visoku temperaturu
pogodovalo razmnažanju nematoda (Maceljski). Tlo se zagrijava uvođenjem
pregrijane vodene pare koja se proizvodi u parnom kotlu. Za zagrijavanje jednog
m2 tla potrebno je oko 50 kg pregrijane pare. Para se uvodi u tlo prošupljenim

420
hranama ili cijevima, ili se pušta ispod folije tako dugo dok se tlo ne zagrije na
potrebnu temperaturu. Tim se načinom uništavaju nematode i svi drugi štetnici,
svi uzročnici bolesti, uključivši viruse i sjemenke korova. Djelomičan učinak,
zadovoljavajući samo na nematode, kukce, neke gljivice i korove, postiže se
solarizacijom, tj. zagrijavanju tla ispod tamne folije utjecajem sunca. Solarizacijom
se postiže za 10-20 °C viša temperatura nego što je na nepokrivenom tlu.
Izbor nematocida
nije velik. U klijalištima
(rasadnicima) za duhan,
eventualno i povrće,
koristi se metilbromid koji
sadrži i malo klorpikrina
za upozorenje.
Metilbromid dolazi u
promet u tekućem obliku
u posebnim bocama pod
tlakom. Na atmosferskom
tlaku pretvara se u plin.
Ubraja se u prvu skupinu
otrova. Očekuje se
SI. 398. Cvjetnjak ispred kazališta u Zagrebu u vrijeme
ograničenje, a zatim i
fumigacijeprotiv nematoda (snimio M. Maceljski)
zabrana primjene, jer se
ubraja u plinove koji uništavaju ozonski omotač. Nematocid na osnovi dazometa
dolazi u granuliranom obliku, a najviše se koristi za suzbijanje nematoda pri uzgoju
povrća i cvijeća u zaštićenom prostoru, katkad i u prirodi. U nematocide se ubraja
i metam, koji se koristi zalijevanjem, također najčešće pri uzgoju povrća i cvijeća.
Svi navedeni nematocidi imaju i insekticidno, herbicidno i fungicidno djelovanje.
Nakon njihove primjene određeno vrijeme ne smije se obavljati sjetva niti
presađivanje zbog opasnosti od fitotoksičnog djelovanja sredstva zaostalog u tlu.
Postoje i neki nematostatici, primjerice karbofuran, koji se koristi za zaštitu od
žičnjaka, no ima popratno djelovanje jer sprečava razmnožavanje repine nematode.
U novije vrijeme nastoji se uzgojem presada duhana i drugih biljaka u
hidroponima izbjeći štete od nematoda.

Podjela nematoda
Nematode se dijele na veliki broj porodica, a spomenut ćemo samo one u
koje se ubrajaju najvažnije fitonematode. Zbog preglednosti mi ćemo fitonematode
podijeliti na korijenove nematode, stabljikine nematode i nematode lista i pupoljka.

Korijenove nematode
U ovu se skupinu ubrajaju cistolike nematode, nematode korijenovih guka,
nematode smeđe pjegavosti korijena i slobodno živuće nematode.

421
CISTOUKE NEMATODE

Ubrajaju se u porodicu Heteroderidae. To su ektoparaziti. Njihove se ženke

pretvaraju u ciste. Ciste su okruglaste očvrsnute tvorevine pune jaja i ličinki, koje
u nepovoljnim uvjetima mogu ostati vitalne dvadesetak i više godina. Time je
omogućeno održavanje vrste. U toj su skupini najvažnije repina nematoda,
kupusna nematoda, zobena nematoda, graškova nematoda, zlatna krumpirova
nematoda i blijedožuta krumpirova nematoda.

Repina nematoda ( Heterodera schachtii Schmidt)

Jača pojava tog štetnika može kroz nekoliko godina onemogućiti proizvodnju
šećerne repe na zaraženoj površini. Jača zaraza moguća je samo na površinama
na kojima se prečesto uzgaja šećerna repa. Stoga se u nas prvi put jaka zaraza
pojavila na našem najstarijem (300 g.) poljoprivrednom dobru - velikom
kombinatu Belje u sedamdesetim godinama. Na pojedinim parcelama prinos
korijena je bio smanjen, no najveća je šteta bila u smanjenju digestije na 10-11 %
(umjesto 15-17 %). Na tim je parcelama bio onemogućen svaki rentabilan uzgoj
repe. Stoga je kombinat odmah osnovao nematološki laboratorij koji je svake
godine utvrđivao brojnost repinih nematoda u tlu i tome podešavao plodored. Za
sjetvu šećerne repe određivane su samo parcele s manjom zarazom. Jaka
zaraženost nekih površina bila je utvrđena i u kombinatu VUPIK u Vukovaru (do
2700 jaja i ličinki u 100 ml).

Na Belju je primijenjivan ovaj kriterij za sjetvu šećerne repe:

Broj jaja i Isključuje se Potrebna ponovna
ličinki u Očekivana šteta šeć. repa iz plo- analiza tla na broj
100 ml zemlje doreda repinih nematoda prije:
0 nikakva 0 svake 3. sjetve repe
do 50 vrlo mala 0 svake 2. sjetve repe
50-150 mala 1-2 godine svake sjetve repe
150-300 srednja 3-4 godine svake sjetve repe
300-800 velika 5-6 godin svake sjetve repe
više od 800 veoma velika više od 7 g. svake sjetve repe.

Radi preventive šećernu repu nikada ne bi trebalo sijati češće nego svake
četvrte godine na istu parcelu jer već u trogodišnjem plodoredu treba očekivati
porast brojnosti ovog štetnika.
Mužjaci su končasta oblika. Ženke su takve samo na početku svog života, a
kasnije postaju limunastog oblika. Napadaju korijenje. Ličinke se ubušuju u korijen
unutar kojeg se razvijaju. Mužjaci napuštaju korijen, a ženke ostaju pričvršćene
usnim ustrojem. Odlažu 200-300 katkad i do 600 jaja unutar svojih tijela odn. dio
u želatinoznu jajnu kesu. Zatim ugibaju, a tijelo se pretvara u cistu koja štiti jaja.
Ciste su vidljive na korijenju, duljine su 0,6 - 0,8 mm, široke 0,4 - 0,5 mm. Boje su
bijele, žućkaste ili svijetlo smeđe. Zbog sisanja nematoda korijenje ugiba, stvara

422
se novo korijenje te nastaje tzv.
"korijenova brada". Jače napadnute
biljke ugibaju stvarajući ogoljela mjesta
- plješine. U nas ova vrsta ima dvije
generacije godišnje, katkad i tri. Jaja
unutar cista održe vitalnost do 9 godina.
Repina nematoda hrani se još i
brojnim drugim biljkama iz porodice
Chenopodiaceae, posebno korovima, a
od kulturnih biljaka oštećuje još špinat
i ciklu. Napada i neke Cruciferae pa
može oštetiti i neke povrtne
kupusnjače. Zbog uskog spektra
domaćina plodored je osnovni način
SI. 399. "Korijenova brada" uzrokovana
suzbijanja. Važan način smanjenja šteta
repinom nematodom (prema: Bayer)
jest i temeljitije uništavanje korova,
pogotovo korova iz ovih porodica, i to naročito u usjevima koji se uzgajaju na
parcelama na kojima će se za godinu - dvije uzgajati šećerna repa. Suzbijanjem
tih korova prekida se tzv. most domaćina između dvije godine uzgoja šećerne
repe, čime se pojačava djelovanje pravilnog plodoreda na smanjenje zaraze.
Zarazu može smanjiti i pravilan izbor ostalih usjeva. Neke su biljke, poput
kukuruza, lucerne, raži i konoplje, nepovoljne za ovog štetnika jer stimuliraju
ličinke na izlazak iz cista, a ne omogućuju njihov razvoj do spolnih oblika. Otpornih
sorti šećerne repe nema. Primjena "zemljišnih" insekticida protiv štetnika u tlu,
koji imaju nematostatično (karbofuran i dr.) ili nematocidno djelovanje (mocap),
može omogućiti nešto češći uzgoj šećerne repe na istoj parceli bez masovnog
prenamnoženja repine nematode. Izravno suzbijanje repine nematode
nematocidima moguće je, ali vrlo skupo i najčešće nedovoljno rentabilno.

Kupusna nematoda (Heterodera cruciferae Franklin)

Vrsta slična repinoj nematodi. Ima također cistu limunastog oblika, a
uništavanjem korijenja uzrokuje pojavu "korijenove brade". U Hrvatskoj je prisutna
u glavnim područjima uzgoja kupusa (Varaždin, Ogulin i dr.) (Korunić). Napada
i dmge kupusnjače. Napadnute mlade biljke ugibaju te nastaju plješine. Starije
biljke zaostaju u razvoju, lišće žuti, a glave se ne stvaraju. Ima dvije generacije
godišnje. Osim plodoredom, zaraza kupusnom nematodom smanjuje se
uništavanjem svih ostataka, naročito korijena, poslije berbe, nadalje uništavanjem
korova iz porodice Cruciferae, a postoje i kultivari otporniji na tog štetnika.
Kemijsko suzbijanje moguće je granulatom na osnovi dazometa.

Zobena nematoda ( Heterodera avenae Woll.)

Prisutna je u nas, ali zasad štete nisu uočene. Štetniku pogoduju hladniji i vlažni
uvjeti. Samo u slučaju velike brojnosti, te na domaćinu zobi, može prouzročiti
štete. Na ostalim strnim žitaricama štete nisu vjerojatne.

423
Graškova nematoda (Heterodera goettingiana Lieb.)
Oštećuje grašak i druge mahunarke, no može napasti i druge kulture. Zaražene
biljke zaostaju u razvoju, lišće žuti, prirod je slabiji. Ciste su limunastog oblika.
Iako je utvrđena na više mjesta u Hrvatskoj, zasad nisu zabilježene veće štete.
Zlatna krumpirova nematoda {Globodera rostochiensis Woll Mulvey & Stone)
i blijedožuta krumpirova nematoda (G.pallida Stone)
Proširene su u gotovo svim zemljama Europe, gdje su važan ograničavajući
čimbenik proizvodnje krumpira. Slično kao i za repinu nematodu, veća se štetnost
sprečava samo rigoroznim plodoredom, pa i zakonskim propisima koji uvjetuju
učestalost uzgoja krumpira na istoj parceli. Iako smo u sedamdesetim godinama
smatrali da je zlatna krumpirova nematoda prisutna i u nas, to nije dokazano te se
danas službeno smatra da Hrvatska nije zaražena tim karantenskim štetnikom. To
je važno, jer se radi o karantenskom štetniku. U nas je propisan obvezatni pregled
na ovog štetnika na površinama na kojima se uzgaja sjemenski krumpir, no ti se
pregledi obavljaju samo djelomično.
Ove su vrste duge do 0,5 mm, a ciste su im okruglaste, promjera oko 0,8 mm.
Ciste su isprva bijele, a zatim postanu
žute ili zlatnosmede. Ovisno o uvjetima,
tijekom vegetacije može se njihova
brojnost povećati za 3 do 100 puta. Za
razvoj je potrebna temperatura tla viša
od 15 °C, pa se ranom sadnjom mogu
smanjiti štete.
Simptomi zaraze na biljkama
očituju se u kržljavom razvoju, blijedom
lišću, te ugibanju biljaka i pojavi
plješina. Budući da zaraza još nije u
nas utvrđena, osnovne mjere suzbijanja
sastoje se u temeljitijoj provedbi
pregleda tla u područjima intenzivnog
uzgoja krumpira, te u strogoj
SI. 400. Ciste krumpirove nematode karantenskoj kontroli uvoza krumpira,
lukovica i živih biljaka koje ne smiju biti
onečišćene zemljom ako se uvoze iz zemalja gdje postoji zaraza krumpirovom
nematodom.
Nematode korijenovih guka (Meloidogyne vrste)
Također se ubrajaju u porodicu Heteroderidae. Vrlo su važni štetnici povrća
i cvijeća u zaštićenom prostoru. U prirodi su posebice štetne paprici na području
Neretve i u Kaštelanskom polju (Maceljski). Od ratarskih usjeva važne su u nas
samo na duhanu, iako mogu napasti i šećernu repu i druge usjeve. Uzrokovale su
i masovno propadanje nasada aktinidije u našem obalnom području.

424
 U nas je prisutno više
vrsta ovog roda. Neke su
vrste termofilne i vezane
na zaštićeni prostor ili
južna područja naše
zemlje (M. javanica, M.
incognita. M. arenaria i
dr.), no ima vrsta (M.
hapla i dr.), koje se
javljaju u prirodi u našim
sjevernim krajevima, npr.
u uzgojnom području
duhana u Podravini
(Oštrec). Žive kao
endoparaziti u biljnom
tkivu. Ubušuju se u
korijenje i tamo se SI. 401. Uvenula biljka krastavca zaražena korijenovim
nematodama (snimio M. Maceljski)
intenzivno
izazivajući pojačani rast biljnog tkiva. Na korijenju nastaju izrasline - guke, gale
ili kvržice. Mogu biti različite veličine: od glavice gumbašnice pa do oraha ili čak
i veće. Okruglasta su ili izdužena oblika. Katkad vise na korijenju poput grozdova.
Zaraženo korijenje ugiba pa biljka vene i osuši se. Zaraza nematodama korijenovih
guka pogoduje ulasku uzročnika nekih bolesti u korijen.
U zaštićenom prostoru najčešće su na rajčici, krastavcima, paprici, nadalje na
karanfilu i drugim vrstama povrća i cvijeća. Stoga u tim prostorima nema
mogućnosti suzbijanja plodoredom.
Osnovna mjera suzbijanja u zaštićenom prostoru treba biti termička
sterilizacija, koja se provodi povremeno, primjerice svake treće, četvrte godine.
Između toga se mogu, ako
se ukaže potreba,
primijeniti nematocidi.
Dok se ne zabrani
primjena metilbromida,
mogu ovlaštena poduzeća
primjenjivati to sredstvo za
kemijsku sterilizacija tla.
Na duhanu se u Hrvatskoj
redovito u klijalištima
primjenjuje metilbromid. S
obzirom na veliku
opasnost pri rukovanju
tim vrlo otrovnim plinom,
primjenu ne smiju
provoditi proizvođači si. 402. Korijenje rajčice s izraslinama korijenovih
duhana, nego samo nematoda(snimio M. Maceljski)

425
posebno osposobljene osobe. Umjesto metilbromida nematode korijenovih guka
mogu se suzbiti primjenom granuliranog nematocida na osnovi dazometa ili
tekućim nematocidom na osnovi metama, sukladno uputama za njihovu primjenu.
Čestom primjenom metilbromida u istom objektu nagomilavaju se ostaci u tlu i
nastaju fitotoksične pojave, a postoji i opasnost od nedozvoljenih ostataka bromida
u biljkama koje se na tom tlu uzgajaju. Treba spomenuti da neke biljke djeluju na
smanjenje zaraze tim nematodama, primjerice Tagetes i Asparagus.

Nematode smeđe pjegavosti korijena (Pratylenchus vrste)

Ovaj rod obuhvaća više vrsta koje su endoparaziti u korijenu različitih biljaka.
Izraziti su polifagi, posebno česti na duhanu, strninama, kukuruzu, mnogim
vrstama povrća itd., ali i na brojnim korovima. Uzrokuju pojavu smeđih pjega na
korijenju te nekrozu. Biljke zaostaju u razvoju, žute, suše se i ugibaju. Pogoduju
pojavi različitih uzročnika bolesti. Imaju više generacija godišnje.

Slobodno živuće nematode

Neke slobodno živuće nematode žive na korijenju voćaka i vinove loze, ali
ne prouzrokuje veće štete, osim katkad u rasadnicima. Prisutne su i na različitim
drugim kulturama. Vrste rodova Xiphinema i Longidorus prenose viruse trešnje,
jagode, maline, duhana, a posebice vinove loze. U nas je utvrđena prisutnost više
vrsta roda Xiphinema (X. index, X. italiae i dr.) koje prenose viruse infektivne
degeneracije vinove loze i žutog mozaika (Ivezić). Te se nematode hrane na
korijenu vinove loze, pa ako je čokot zaražen uzročnikom te viroze, one ga unose
u svoj organizam. Prelaskom na zdravi čokot mogu prenijeti zarazu. Ličinka gubi
moć prenošenja zaraze presvlačenjem, no odrasli oblici tu sposobnost zadržavaju
dugo. Zbog slabe pokretljivosti nematoda zaraza se širi vrlo sporo, i to u krugovima
oko prvog zaraženog čokota. Stoga se bolest pojavljuje u žarištima. Glavnu
opasnost za širenje pretstavlja zaraženi sadni materijal.

Stabljikine nematode

Stabljikina nematoda (Ditylenchus dipsaci (Kuhn/Filipjev)

Nalazi se na listi A2 karantenskih štetnika u Europi. Vrlo je raširena vrsta u
nas. Odlikuje se izrazitom polifagnošću jer napada blizu 500 vrsta biljaka. U nas
su registrirane štete na pšenici, kukuruzu, šećernoj repi, lucerni, krumpiru, te
posebice na luku, češnjaku, poriluku, rajčici, grahu i drugom povrću te na
ukrasnom bilju. Prenosi neke uzročnike biljnih bolesti.
Održava se u ostacima biljaka i u podzemnim i nadzemnim dijelovima živih
biljaka. U anabiozu prelazi kao klupko više jedinki i ostaje vitalna dvadesetak
godina. Ženke odlažu 200-500 jaja. Rano u proljeće (katkad već u jesen u
oziminama) ličinke se ubušuju u biljke, gdje razaraju tkivo i razmnožavaju se.
Razvoj jedne generacije traje 3-5 tjedana, a.tijekom godine ima više generacija.
Ako biljka propadne mogu preko tla dospjeti do susjedne biljke. Intenzitetu pojave

426
pogoduje viša vlažnost tla. Optimalna
je temperatura oko 15 °C. Zaražene
biljke zaostaju u rastu, postaju kržljave,
pojedini se dijelovi deformiraju,
odebljaju, lišće se uvija. Napadnute
žitarice dobivaju grmolik izgled i ne
klasaju. I malo jedinki po biljci ili u kg
tla izaziva velike poremetnje u razvoju
biljaka. Napadnute lukovice luka
odebljaju i postaju spužvaste, a lišće
odeblja. Osnova lišća mrkve zadeblja,
korijen smeđi i raspucava se.
Napadnute biljke često ugibaju pa
nastaju plješine.
Treba istaći da postoje visoko
otporne sorte lucerne i crvene djeteline
na stabljičinu nematodu. Plodoredom
se postiže samo djelomični uspjeh zbog
polifagnosti štetnika. Važno je saditi
nezaraženi sadni materijal.

N e m a t o d e lista i pupoljka

Pšenična nematoda (Anguina

tritici /Steinbuch/ Fihpjev) s l 4 0 3 Luk s karakterističnim znakovima

Prva je otkrivena fitonematoda. zarazestabljikinom nematodom (prema: ADAS)

Ubraja se u porodicu Tvlenchidae.
Napada prvenstveno pšenicu, rjeđe druge vrste strnih žita i neke trave. Zbog ove
oligofagnosti pojava uvelike ovisi o plodoredu. U nas se opaža samo na
površinama na kojima se najmanje dvije godine uzastopce uzgajaju strna žita,
napose pšenica. Identifikacija je vrlo lagana prema simptomima na zaraženim
biljkama. Lišće zaraženih biljaka poprečno je jako zakovrčano, kao "ondulirano",
te spiralno uvijeno. Buduće je svo lišće zaražene biljke takvo, napadnute se biljke
lako uočavaju. Ujedno zaostaju u rastu, kržljave su, i ne klasaju. Za slabijih zaraza
razvija se klas, a nematode iz zone terminalnog pupa, gdje se zadržavaju od
početka ubušivanja u biljku, prodiru u plodnicu, koja se uvećava i pretvara u galu
nalik zrnu pšenice. U gali kopuliraju i ženke odlažu jaja. Jedna ženka može
odložiti i do 2000 jaja. Gale su nešto šire od zrna, pa pljevice strše, što se lako
uočava. Narod ove gale naziva kamena zrna. Zaraza se širi galama. Ako ostanu
u tlu, mogu sadržavati vitalne ličinke više od 30 godina. Ova vrsta ima jednu
generaciju godišnje. Ako sadržaj gale stavimo u kap vode i pod jaču lupu, vide se
ličinke kako se kreću.
Suzbijanje se provodi izbjegavanjem ponavljanja sjetve strnine na strninu te
sjetvom aprobirane sjemenske pšenice. Usjev se ne priznaje sjemenskim ako

427
 SI. 404. Simptomi zaraze pšeničnom SI. 405. Zdrav i zaraženi klasovi pšenice
nematodom na Ušću pšeničnom nematodom (prema: Bridge)

aprobator u njemu nade makar jednu biljku zaraženu pšeničnom nematodom.

Gale se, inače, mogu odvojiti od sjemena i mehanički, uobičajenim čišćenjem
sjemena. Treba spomenuti da ove nematode prenose spore jedne gljivične bolesti
{Dilophosphora graminis), koja se uglavnom javlja samo na biljkama zaraženim
pšeničnom nematodom.

Jagodina lisna nematoda (Aphelenchoides fragariae ChristieJ

Žive kao ektoparaziti na jagodama. Lišće prestane rasti, plodovi su manji,
često izostane svaki prirod. Vrsta napada i brojne vrste cvijeća.
Krizantemina lisna nematoda (.Aphelenchoides ritzema bosi Steiner)
Najvažniji je štetnik krizantema, no napada i jagodu te brojno drugo cvijeće i
korovsko bilje. Krizanteme ugrožava u zaštićenom i slobodnom prostoru, posebice
na površinama na kojima se često uzgajaju. Postoje velike razlike u otpornosti
pojedinih kultivara krizantema. Isprva se na donjem lišću zapažaju blijedozelene
pjege, koje kasnije žute i smeđe. Omeđene su lisnim žilama. Lišće na kraju pocrni
i visi na biljci. Zaraza može zahvatiti i cvjetni pup. Krizanteme se ne smiju uzgajati
na istoj površini 4 godine. Treba uništavati ostatke biljaka, i korove ne samo na
površini na kojoj se uzgajaju krizanteme, nego i oko nje. Na početku zaraze može
se širenje usporiti skidanjem zaraženog lišća. Za kemijsku sterilizaciju koriste se
dazomet i metam. Izvjesno djelovanje ima i tretiranje biljaka sistemičnim
insekticidima na osnovi metildemetona i tiometona.

428
Nematode štetne višim gljivama
U uzgajalištima gljiva prisutne su miceliofagne i saprofagne nematode.
Miceliofagi se hrane micelijem šampinjona te mogu nanijeti veće štete. Posljedica
njihove brojnosti jesu prazna mjesta bez gljiva, neugodna mirisa. Saprofagi ne
izazivaju izravne štete, no znak su lošeg suprstrata na kojem se gljive uzgajaju. Te
se nematode suzbijaju kvalitetnom pasterizacijom ili dezinfekcijom supstrata prije
početka uzgoja. Za dezinfekciju se često koristi formalin. Treba istaći da
šampinjonske mušice mogu prenositi nematode.

KOLJENO ANNEUDA - KOLUTIĆAVCI

U njih se ubraja poznata kišna ili zemna gujavica (Lumbricus terrestris L.),
nazivana često kišnom glistom, te kalifornijska gujavica (L. rubellusHoff.)- Svojom
aktivnošću mnogo pridonosi plodnosti tla. Na jednom hektaru obradivog tla ima
gujavica najčešće toliko da njihova težina iznosi između 2 i 3 tone, no može ih biti
i mnogo više. Godišnje kroz svoj probavni trakt provedu i izluče mnogostruko
veću količinu organske tvari pomiješane sa zemljom nego što su teške. Hrane se
mrtvom organskom tvari, koja, kad prođe kroz organe gujavice i bude izlučena
kao izmet, lakše podliježe daljnjoj razgradnji. U zemlji koja prolazi kroz organe
gujavice i izlučuje se u obliku sitnih strukturnih agregata nalaze se hranjiva u
biljkama pristupačnijem obliku. Strukturni agregati uvelike popravljaju fizikalna
svojstva tla, naročito vodozračni režim u tlu. I korijenje biljaka bolje se razvija
tamo kuda su prolazile gujavice. Tla bogata gujavicama imaju pojačanu biološku
aktivnost drugih korisnih članova flore i faune tla, te povoljnija kemijska, a
posebice fizikalna svojstva, pa su stoga plodnija od tala sa smanjenim brojem
gujavica. Kalifornijska gujavica uzgaja se radi proizvodnje kvalitetnog humusa, a
služi i kao stočna hrana.
Na brojnost gujavica u tlu negativno utječe pojačana obrada, smanjenje
sadržaja organske tvari zbog slabije gnojidbe stajnjakom, pretjeranog ili
preventivnog uništavanja korova ili odnošenja ostataka kulturnih biljaka. Posebice
mogu smanjiti brojnost gujavica neki pesticidi. Jako djelovanje na gujavice imaju
svi insekticidi na osnovi karbamata, primjerice karbofuran i karbosulfan, te neki
drugi insekticidi (npr. fonofos). I neki fungicidi, npr. benomil, karbendazim,
tiofanat i dr., negativno utječu na gujavice. Stoga se za sva nova sredstva za zaštitu
bilja zahtjevaju podaci o njihovom djelovanju na gujavice prije dobivanja dozvole
za promet, a za starija se sredstava katkad ograničava broj primjena ako djeluju
negativno na gujavice u tlu.

429
 KOLJENO MOLUSCA - MEKUŠCI

RAZRED GASTROPODA - PUŽEVI

Još ne tako davno puževi su smatrani uglavnom samo štetnicima povrća. No

u novije vrijeme u Hrvatskoj su sve češće štete i na ratarskim usjevima. Poznat je
slučaj potpunog uništenja tridesetak hektara pšenice od puževa golaća iz roda
Deroceras. Na toj je površini nalaženo pedesetak tih puževa po m2. Smatra se da
3-4 puža na m2 mogu uništiti usjev uljane repice u jesen. Poznate su štete na
uljanoj repici, a zapaženo je da puževi radije napadaju novije 00 kultivare nego
one koji su se ranije uzgajali. Od povrća najveću štetu nanose vrstama sa sočnim
lišćem: salati, kupusnjačama, grašku, ali mogu oštećivati i plodove. Oštećuju i
krizanteme i drugo cvijeće. Velike štete nanose jagodama. Najveće štete nanose
puževi u vrijeme nicanja ozimih usjeva u jesen, odnosno proljetnih usjeva u
proljeće.
Važne su vrste
podrazreda Pulmonata.
To su hermafroditi
(dvospolci), koji se pri
parenju priljube i izmjene
sjeme. Dišu na pluća.
Ovamo se ubrajaju vrste
puževa golaća i vrste
puževa s kućicom.
Važnije vrste puževa
golaća ubrajaju se u
rodove Arion (veliki
crveni ili smeđi puževi),
Limax, Deroceras i Milax.
Od puževa s kućicom
SI. 406. Puževi roda Arion (snimio M. Maceljski) Štetnije SU v r s t e r o d o v a
Helix, Helicella i Hygromia.
Puževi za 24 sata pojedu 5-50 % svoje težine. Danju miruju, zavlačeći se na
vlažnija mjesta, a noću se hrane. Izgrizaju velike rupe u lišću oko kojih ostavljaju
tragove sluzi koja se sjaji. Svojim izmetom onečišćuju biljke, pa ih stoka nerado
jede. Izgrizaju i sočne stabljike različitog bilja, klice i neke vrste plodova. Ne
oštećuju luk i češnjak. Prezime u raznim razvojnim stadijima. Jaja odlažu u
skupinama na zaklonjena mjesta početkom ljeta. Jedan puž može odložiti do

430
400-600 jaja, no najčešće odloži mnogo manje. Nakon 25-30 dana izlaze mladi
puževi, a nakon 60 dana postaju spolno zreli. Najpovoljnija je temperatura za
njihov razvoj 12-22 "C, a vlažnost zemlje 20-30 %. Pri vlažnosti zemlje 10-15 % ili
većoj od 40 % smrtnost je vrlo velika. Za visokih temperatura puževi se skrivaju
ispod lišća. Puževi golaći vrlo su pokretljivi pa lakše nalaze zatrovane mamce te
se stoga uspješnije suzbijaju od puževa s kućicom.
Puževe treba suzbijati popravljanjem vodnog režima tala odn. odvodnjom
vlažnih površina. Sve mjere obrade i kultivacije nepovoljno djeluju na puževe, a
nepovoljna su također i neka gnojiva i herbicidi. Puževe napadaju trčci pa primjenu
insekticida treba provoditi tako da se očuva populacija tih grabežljivaca.
Izravno suzbijanje puževa provodi se limacidima. Najviše se koriste tvornički
zatrovani mamci (gotovi pripravci) na osnovi metaldehida ili metiokarba. Mamci
se rasipavaju po ugroženoj površini između biljaka. Mamci se mogu stavljati i u
hrpice međusobno udaljene najviše 2 m. Samo u mladim usjevima u kojima puževi
ne nalaze zaklon preko dana, djelotvorno je zaokruživanje parcele trakom
mamaca. Utrošak mamaca ovisi o brojnosti puževa, vrsti i razvoju biljaka itd., pa
može biti vrlo različit. Primjenu mamaca treba ponavljati prema potrebi, posebice
kad rasipani mamci poslije jače kiše izgube djelovanje. Mamce treba rasipavati
pred večer za suha vremena. Zbog posebno velike opasnosti za uljanu repicu
neki prepoaičuju za vlažne jeseni ubrzo nakon sjetve, a svakako prije nicanja,
rasipati mamce na površine ugrožene od puževa.
Moguće je napraviti mamke od navlaženog zrnja žitarica koje je počelo
fermentirati, ili se zrnju dodaje malo piva, te insekticid klorpirifosetil, karbaril ili
neki drugi za koji je utvrđeno da dobro djeluje na puževe. Primjena zatrovanih
mamaca na veće ratarske površine veoma je skupa. Stoga bi bolje rješenje bilo
prskanje tih površina sredstvom koje bi trovalo puževe, a da oprskane biljke
posluže kao mamac. Takva sredstva u nas nisu registrirana, no u našim su
istraživanjima neke vrste puževa dobro suzbijali insekticidi na osnovi karbarila,
klorpirifosetila i deltametrina primijenjeni prskanjem po usjevu (Igre, Rucner),
što bi trebalo provjeriti u široj praksi.
Na malim površinama puževi se mogu suzbijati i tvarima koje skidaju sluz i
oduzimaju vlagu, zbog čega puževi ugibaju. To su živo ili gašeno vapno, pepeo,
neka mineralna gnojiva i dr. Ovim se tvarima omeđe ugrožene površine pa puževi
prelazeći preko njih ugibaju. Takav način suzbijanja potpuno je mehanički
(oduzimanje vlage), a ne kemijski, jer te tvari nisu otrovne za puževe. Treba istaći
da se prisutnost puževa može vrlo dobro pratiti plitkim ukopavanjem posudica s
pivom koje i na veću udaljenost privlači puževe. Na manjim površinama štete se
uspješno smanjuju skupljanjem puževa.

431
 KOLJENO CHORDATA - SVITKOVCI

RAZRED MAMMALIA - SISAVCI

Red: RODENTIA - GLODAVCI

To su manji sisavci nazvani prema specifičnoj gradi zubala prilagođenog
glodanju. Poznato je oko 2800 vrsta. Nekoliko vrsta proširenih u nas ubraja se u
vrlo važne štetnike poljoprivrednih kultura. Prenose uzročnike opasnih bolesti
ljudi i domaćih životinja. Zimi se zavlače u košnice gdje čine štete. Periodični su
štetnici, skloni povremenom prenamnožavanju, pogotovo nakon duljeg suhog
razdoblja. Podijelili smo ih u poljske glodavce i glodavce u skladištima.

POLJSKI GLODAVCI
Poljska voluharica (Microtus arvalis Pali.)
Najčešći je poljski glodavac u Hrvatskoj. To je malen glodavac, duljine tijela
10-12 cm. Rep je dug 3-4 cm, odnosno
jednu trećinu duljine tijela. Poljska
voluharica se razlikuje od poljskog miša
po tri temeljne karakteristike: rep je
uvijek kraći od polovice tijela, a u miša
je dulji od tijela, uske su ovalne a u miša
su šiljate, njuška joj je tupa a u miša je
šiljata. Najradije se zadržava na
otvorenim, ravnim površinama, u
medama, djetelištima, lucerištima, koje
SI. 407. Oštećeni kukuruz od voluharica se rijetko ili nikako ne obraduju
(pašnjaci, utrine, nasipi i si.), a površine
koje se često obraduju ne odgovaraju
im. Česta je i u voćnjacima koji se ne
obraduju, posebice u kojima se obavlja
malčiranje. Te površine nazivamo
rezervatima voluharica. Vole suha, topla
i humozna tla. Gnijezda rade na 5-10
cm ispod površine zemlje. Izlazne rupe
povezane su utabanim stazama.
Povremeno se javljaju masovno.
SI. 408. Korijen šećerne repe oštećen od Nepovoljne vremenske prilike mogu
voluharica (snimio M. Maceljski) jako smanjiti njihovu brojnost. Vlažne,

432
kišovite i maglovite jeseni i zime ne odgovaraju im, a godine s dugom toplom
jeseni, blagom i suhom zimom i suhim proljećem vrlo su pogodne za voluharice.
Jaki napad, tzv. mišje godine, ponavljaju se periodično u razmacima od 4-5 godina.
Poplave i velike kiše smanjuju njihovu brojnost.
Poljska voluharica vrlo je plodna. Koti se 3-5 puta, a u jednome leglu može
biti 4-9 mladih, koji dolaze na svijet potpuno goli i slijepi. Ne skuplja rezervnu
hranu za zimu pa su štete naročito očite tijekom jeseni, zime i proljeća. Vrlo je
polifagna vrsta, hrani se sočnom biljnom hranom, a manje zrnjem. U jesen oštećuju
i konzumnu šećernu repu, a tijekom zime ozime usjeve. Voćkama glođu koru
prizemno iznad zemlje, a katkad se penju na voćke. Može štetiti i tijekom zime
ispod snijega. U vrijeme jakog napada nalazi se po m2 jedna ili više aktivnih rupa.

Vodena voluharica (Arvicola terrestrisL.). Važan je štetnik voćnjaka i vinograda,

posebice mladih nasada, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Velike štete može nanijeti
zatravnjenim voćnjacima koji se ne obraduju, a trava se kosi i mulčira. Razvoju
pogoduju lakša, humusom bogata tla, s dosta vlage pa i vodoplavna područja.
Slična je poljskoj voluharici, ali je od nje mnogo veća. Tijelo je dugo oko 15 cm, a
rep je upola kraći od tijela. Teži 80-100 grama. Ženka okoti 3-5 puta na godinu
dvoje do osmero mladih, a nekad i više.
Vodena voluharica zubima kopa
hodnike ispod same površine zemlje.
Ti hodnici mogu biti dugi više od
stotinu metara. Po tragovima zubiju u
ilovastom tlu mogu se hodnici vodene
voluharice razlikovati od hodnika
krtice, koja kopa hodnike prednjim
nogama, a ne zubima. Presjek hodnika
sL 409 Vodena voluharica
voluharice ovalan je, a presjek hodnika -
kitice okrugao je. Iz hodnika vodena
voluharica katkada izbacuje zemlju stvarajući humke nepravilnog oblika. Budući
da gura zemlju ukoso, humci se nalaze sa strane hodnika, a krtičnjaci krtice, koja
izbacuje zemlju okomito, nalaze se iznad samog hodnika.
Vodena se voluharica hrani isključivo biljnom hranom. Ljeti izlazi i na površinu
zemlje te oštećuje razne biljne dijelove. Zimi i u proljeće troši hranu ispod površine
zemlje, i u to vrijeme pričinjava najveće štete podzemnim biljnim organima. Od
povrća oštećuje repu, ciklu, mrkvu, peršin, celer, razne vrste kupusnjača i salatu,
nagrizajući i uništavajući njihove podzemne organe. Ako venu bez vidljivih
vanjskih znakova napada, znači da je to djelo vodene voluharice. Voćkama izgrize
korijenje. Oštećene se voćke suše i lako se vade iz tla. Za razliku od poljske
voluharice, vodena voluharica sprema hranu za zimu.

Podzemni voluharici {Pitymys vrste)

Hrane se korijenjem različitih biljaka. Prave manje humke na površini tla.
Ima ih 4 vrste.

433
Prugasti poljski miš (Apodemus agrarius Pal.)
Vrlo je štetna vrsta, sklona prenamnožavanju. Lako se prepoznaje po crnoj
prugi širokoj oko 3 mm, koja se proteže duž leda. Kod nas je svuda raširen. Kopa
jame po vrtovima, poljima, šikarama, proplancima i šumama. Ženka koti 3-4 puta
po 4-8 mladih u leglu, a u povoljnim uvjetima koti se i do 8 puta. Nakon 2-3
mjeseca mladi su zreli za parenje. Hrani se zelenim biljnim dijelovima, korijenjem
i plodovima. Posebice često oštećuje krastavce, mrkvu, dinje, lubenice, krumpir
i repu. Skuplja rezervnu hranu.

Žutogrli miš (Apodemus flavicollis Melch.)

Ubraja se u najveće i vrlo proždrljive poljske miševe. Prepoznaje se po žutoj
okruglastoj ili ovalnoj mrlji, koja često poput ogrlice obuhvaća cijeli vrat. Pretežno
živi u šumama, no čest je na poljima, a zalazi i u vrtove. Hrani se sjemenkama i
drugim plodovima. U šumama živi i šumski miš (A. sylvaticus L.).

Hrčak (Cricetus cricetus L.). Čest je u nizinskim krajevima sjeverne Hrvatske.

Ubraja se u krupnije glodavce. Tijelo mu je dugo 25-30 cm, a težak je do 500 g.
Obrazi na glavi prošireni su u vreće, koje služe za prenošenje hrane i za
zastrašivanje neprijatelja zvukom koji se u njima stvara. Tijelo mu je pokriveno
gustom dlakom. Boja krzna varira, a zastupljene su tri boje: žuta, crna i bijela.
Hrani se raznim biljem, a sjeme sprema za zimu u svojoj jazbini. Može spremiti do
50 kg hrane (zrnje žita, mahunarki, korova itd.). U jesen često oštećuje zreli
kukuruz. U proljeće hrčak potroši svoje rezerve hrane pa prelazi na sočnu biljnu
hranu. Tada posebice šteti grašku, repi, mrkvi, krumpiru i suncokretu.

Bizamac (Ondatra zibetica L.)

Usjeve uzgajane uz vodotoke može napasti i jedan manje poznati glodavac
- bizamac. Prisutan je u našim krajevima od 1932. godine. Bizamac živi uz rijeke,
kanale, ribnjake, potoke, jezera, močvare i ondje gdje postoje visoke obale u
kojima kopa svoje hodnike s jazbinom. U močvarama koje nemaju visokih obala
bizamac gradi humke od vodenog bilja na vodi, u kojima mu se nalazi jazbina i
gnijezdo. Bizamac se hrani mrkvom, raznim kupusnjačama, niskim grahom,
krumpirom i graškom, ali i drugim kulturama (kukuruz, pšenica, lucema). Štetan
je i narušavanjem statike nasipa, pa pridonosi njihovom urušavanju za poplava.
Stoga, redovito održavanje nasipa treba obuhvatiti i suzbijanje bizamaca, ali i
lisica i drugih životinja koje u njima prave jazbine te pravovremeno saniranje
nastalih šteta.

Krtica (Talpa europea 1.)

Krtica može kopanjem hodnika i izdizanjem tla jako oštetiti povrće, posebice
rasad u klijalištu, no šteti i tratini i livadama. Ima valjkasto tijelo, s dobro razvijenim
prednjim nogama prilagođenim za kopanje. Tijelo je obraslo kratkom, sjajnom,
mekanom, crnosmedom dlakom. Glava je produljena u rilo. Živi stalno u zemlji,
rujući duge podzemne hodnike. Iz njih izbacuje zemlju okomito praveći krtičnjake.

434
Hrani se kukcima, uključujući brojne štetnike, gujavicama i drugim manjim
životinjama. Stoga prisutnost krtica ukazuju na brojnost takvih životinja. Mnogo
pridonosi smanjenju broja štetnika u tlu. Stoga se ubraja u korisne životinje koje
se ne smiju ubijati. Ipak rujući zemlju šteti bilju. Moguće je dubokim stjenkama
spriječiti ulaz krtica u klijalište. S polja se mogu tjerati uguravanjem krpa natopljenih
petrolejom ili naftom u hodnike krtice. Koriste se i posebne naprave na obične ili
solarne baterije koje svojim valovima, koji se šire ispod zemlje, tjeraju krtice (i
vodenu voluharicu) izvan područja dometa. I uvođenje ispušnih plinova
benzinskog motora u svježe krtičnjake tjera krtice.

Vjeverica {Sciurus vulgaris L.)

se također ubraja u glodavce.
Oštećuje prvenstveno plodove
poput oraha, ali i zrele plodove
drugih voćaka. Šteti i glodanjem
kore voćaka i šumskog drveća.

Suzbijanje poljskih
glodavaca mora biti stalna
mjera zaštite bilja. Ove štetnike
t r e b a suzbijati k a d ih je si. 410. Orasi oštećeni od vjeverice (snimio D.Bertić)
najmanje, dok se zadržavaju
samo na ograničenim
najpovoljnijim staništima - rezervatima. To su neobradive površine nasipa, različitih
kosina, rubovi cesta i putova, neki travnjaci i livade, te djetelišta i lucerišta. Ovdje
treba spriječiti nihovo prenamnožavanje i prijelaz s tih površina na ratarske i
povrćarske usjeve. Kada već dođe do prenamnožavanja, troškovi suzbijanja, ako
je ono uopće moguće provesti na velikim površinama, bit će mnogostruko veći, a
dio šteta već će biti pričinjen. Stoga težište treba dati na stalno preventivno, a ne
na povremeno kurativno suzbijanje. Opasnim se smatra prisutnost više od 20
aktivnih rupa voluharica po aru.
Kvalitetna i brza obrada tla, brzo odnošenje ljetine s polja, što manje osipanje
zrnja pri žetvi i brojne druge agotehničke mjere nepovoljno utječu na brojnost
glodavaca.
U tzv. rezervatima poljskih glodavaca treba imati stalna obilježena mjesta
izlaganja zatrovanih mamaca. U tim se mjestima mamci nalaze u komadima cijevi
ili šupljim opekama, da do njih ne bi mogla doprijeti divljač ili domaće životinje.
Mamci se povremeno mijenjaju odnosno dopunjuju, pogotovo ako se upljesnive.
Tim poslom trebalo bi zadužiti poljare, lugare ili druge odgovorne osobe, koje će
ujedno izvještavati o brojnosti glodavaca.
Pri porastu brojnosti glodavaca treba u rezervatima organizirati stavljanje
zatrovanih mamaca u rupe. Ta se mjera provodi i kad se glodavci prošire na
druge površine. Pri tome treba nastojati mamce stavljati samo u aktivne rupe,
koje se prepoznaju prema izgladenim rubovima. Zbog štednje mamaca

435
preporučuje se brananjem (drljanjem) ili na drugi način (na manjim površinama
petom) zatvoriti sve rupe, te idućeg dana mamce stavljati samo u otvorene rupe
(to su aktivne rupe jazbina).
Zbog otrovnosti rodenticida za divljač i domaće životinje, treba spriječiti
prosipanje mamaca i pažljivo ih stavljati isključivo u rupe. Preporučuje se mamce
ulagati u rupe tzv. "puškama za miševe". To su limene cijevi duge oko 100-120
cm, proširene prema gore u spremište za mamce. Dolje je cijev zatvorena
poklopcem koji se pokreće otponcem (od tuda naziv puška), a da se osoba koja
polaže mamce pri tome ne mora sagnuti. Ovisno o vrsti upotrebljenog mamca u
svaku se rupu stavlja onoliko koliko je preporučeno, što se regulira vremenom
koliko je poklopac cijevi otvoren.
Trovanjem poljskih glodavaca
postiže se to veći uspjeh što se ono
provodi na većoj površini. Trovanje
glodavaca na malenoj površini nije
uspješno zbog velike pokretljivosti
glodavaca. Stoga se trovanje mora
organizirati tako da zahvati cijele rudine
ugrožene od glodavaca bez obzira na
vlasnika. Vlasnici koji ne žele
sudjelovati moraju snašati troškove
ovisno o veličini njihovih površina koje
se tretiraju, a takvu mogućnost
predviđaju postojeći propisi.
Posljednja masovna pojava
poljskih miševa u području Imotskog
ljeti 1998. g. mogla se spriječiti
SI. 411. Stavljanje zatrovanih mamaca u trovanjem glodavaca u njihovim
mišje rupe spomoću "puške"(snimio M. rezervatima prije nego što su se
Maceljski) prenamnožili, dakle u jesen ili zimi
1997./98. g. Kada su se pogodovani blagom zimom milijuni glodavaca proširili
na sve površine proglašena je elementarna nepogoda! Nije pohvalno na početku
21. stoljeća pojavu bilo kojeg štetnika smatrati elementarnom nepogodom,
odnosno "višom silom", jer se dobrom organizacijom izvještajno prognozne službe,
osposobljenom savjetodavnom službom i stalnim podizanjem znanja
poljoprivrednika, mogu spriječiti katastrofalne štete od svih štetnika.
Od rodenticida se u slobodnom prostoru koriste klorfacinon, brodifakum i
bromadiolon. Osim stavljanja mamaca u rupe, mamci na toj osnovi mogu se
stavljati u hrpice pokrivene slamom, razmaknute oko 10 m jedna od druge. Jedna
hrpica treba sadržavati 10-25 g mamca. Mamci na osnovi klorfacinona mogu se
rasipati i s pomoću sijačice u dvije trake uz primjenu oko 12 kg mamca po ha.
Tretiranje treba ponoviti nakon 10-14 dana. Na tretirane površine ne smije se
dozvoliti pristup stoke 30 dana. U rupe glodavaca mogu se stavljati i mamci
zatrovani nekim drugim rodenticidima.

436
 Hrčak se može trovati i mamcima i
ubacivanjem upaljenih patrona koje
razvijaju otrovne plinove u njihovim
jazbinama. Vodena voluharica može se
suzbijati i posebno priređenim
mamcima iz komadića plodova ili
korijena repe zatrovanih rodenticidima.
Uvođenjem ispušnih plinova
benzinskog motora (npr. prskalice,
kosilice i si.) u rupe te podzemnim
valovima koje proizvode posebni SI. 412. Suzbijanje poljskih glodavaca
aparati može se također suzbijati i taj dimnim patronama (snimio M. Maceljski)
glodavac. Vodena voluharica često se
suzbija ukopavanjem posebnih zamki u hodnike. Mlade voćke mogu se zaštititi
od obje vrste voluharica ukopavanjem rukavca od žičane mreže dosta uskih okaca
oko voćke. Česta obrada ugroženih površina smanjuje zarazu.

GLODAVCIU SKLADIŠTIMA

Sivi štakor (Rattus notvegicus Berk.), crni štakor (Rattus rattus L.)
Smatra se da u Europi ima štakora 50-100 % više nego stanovnika. Jedan
štakor poždere godišnje 9 kg zrnja, ali onečisti još mnogo veću količinu. U
Njemačkoj se smatra da jedan štakor počini najmanje 15 DEM štete.
Pretpostavljajući da u Hrvatskoj ima 7 milijuna štakora, njihove štete bile bi oko
400 milijuna kuna godišnje. Ovim štetama treba dodati štete koje štakori čine
oštećivanjem ambalaže, drvenih predmeta, napadanjem domaćih životinja te
prenošenjem bolesti na ljude i životinje.
Sivi (smeđi) štakor doselio se u Europu tek u 18. stoljeću i potisnuo do tada
jedino prisutnog crnog štakora, od kojeg je veći i jači. Dugačak je 20-30 cm, težak
oko 0,5 kg. Omnivor je. Koti se 4-7 puta godišnje, a u leglu ima 5-12 mladih.
Mladi postaju spolno zreli za 3-4 mjeseca. Ženke se pare odmah nakon što se
okote. Teoretski je moguće od jednog para dobiti 15.000 potomaka godišnje. Živi
oko 4 godine.
Crni štakor udomaćen je u Europi od 13. stoljeća. Naročito je čest na
brodovima, a brojan je i u našem obalnom području. Dugačak je 16-23 cm, a
težak 160-250 g. Omnivor je. Koti se 3-6 puta godišnje, a u leglu ima 5-10 mladih.
Nakon 2-3 mjeseca mladi postaju spolno zreli. Također živi oko 4 godine.
Domaći (kućni) miš (Mus musculus L.)
Dugačak je 7-10 cm. Hrani se raznom hranom (omnivor), najradije onom
koja sadrži škrob. Uzima vrlo mnogo hrane, katkad dnevno 50-80 % svoje težine.
Osim koncentrirane uzima i 30-40% sočne hrane. Koti se 3-6 puta godišnje. U
leglu ima 6-10 mladih. Do spolne zrelosti treba 2-3 mjeseca. Teoretski je moguće

437
od jednog para dobiti 20.000 potomaka godišnje, no ta se mogućnost ostvaruje sa
samo 0,5-1 %.
Treba spomenuti da navedene tri vrste glodavaca mogu povremeno štetiti
biljkama na poljima, a da poljski glodavci, naročito uoči zime, često ulaze u
skladišta i tamo nanose štete.

Deratizacija je suzbijanje štakora i miševa. Na deratizaciju treba gledati kao

na preventivnu mjeru te ove glodavce suzbijati prije njihova prenamnožavanja.Već
i sprečavanje njihova ulaska u objekte stavljanjem mreža na otvore (prozore,
kanalizaciju) i dobrim zatvaranjem vrata kojima donji dijelovi moraju biti barem
limeni, učinkovito pridonosi smanjenju njihove brojnosti. Mehaničke klopke i
lovke korisne su za manjih zaraza. Vrlo je učinkovito korištenje posebnog ljepka
na koji se hvataju miševi. No najvažnije je suzbijanje glodavaca mamcima
zatrovanim rodenticidima. Takvi mamci mogu biti tvornički pripremljeni ili se
prave na mjestu uporabe.
Za uspjeh je važan izbor mamca. Treba birati mamac drukčiji od uskladištenih
proizvoda. Najčešći je mamac zrnje žitarica kojem se dodaje radi boljeg ljepljenja
rodenticida brašno, dekstrin ili šećer uz slabo vlaženje. Može se koristiti i kukuruzna
prekrupa uz dodatak oko 5 % šećera. Za mamke se uzimaju i animalni proizvodi,
primjerice iznutrice, riblje brašno i si. Tvornički mamci većinom su parafinirani
da bi se zaštitili od vlage i pojave plijesni. Štakori radije uzimaju velike mamce u
obliku kocke ili bloka jer ih drže u šapama dok ih glođu. Zatrovani mamci izlažu
se u sanduke ili kutije s prerezanim otvorom za glodavce da bi se spriječio pristup
djeci i domaćim životinjama. Zbog velike potrebe štakora (ne miševa) za vodom
može se u suhim skladištima izlagati plitice s vodom zatrovanom nekim
rodenticidom. Za trovanje tvorničkih ili vlastitih mamaca koriste se rodenticidi iz
skupine antikoagulanata. Antikoagulanti za višekratno uzimanje su oni na osnovi
kumarina i klorfacinona. Ti rodenticidi imaju kumulativno djelovanje pa se uspjeh
postiže samo nakon višekratnog, zapravo svakodnevnog uzimanja mamaca. Stoga
se pojedene mamce mora dopunjavati barem 5-7 dana. U tom roku svi će glodavci
uzeti dovoljno otrova da postupno uginu ne plašeći ostale. Uginu zbog unutrašnjeg
krvarenja. Mamce zatrovane tim sredstvima treba izlagati u hrpicama od najmanje
desetak grama. Na te se rodenticide u inozemstvu pojavila rezistentnost pojedinih
populacija štakora.
Antikoagulanti za jednokratno uzimanje imaju za osnovu brodifakum,
bromadiolon, flokumafen i difetialon. To su također zatrovani mamci koji mogu
imati različit oblik, primjerice mogu biti pločice, blokovi, pelete i si. Za svaki je
pripravak propisan način postavljanja.
Svi su rodenticidi vrlo otrovni za čovjeka i domaće životinje, a posebice su
(zbog više koncentracije) opasni koncentrati za pripremu mamaca. Pri suzbijanju,
kako poljskih glodavaca, tako i pri deratizaciji, treba pažljivo prije postupka
pročitati upute i potpuno ih se pridržavati. Flokumafen smiju koristiti samo
ovlaštene osobe.

438
DIVLJACI PTICE
Razne vrste divljači nanose štete svim poljoprivrednim usjevima i nasadima
u područjima gdje je divljač brojna. Najveće štete nanosi zec i srneća divljač, a
negdje i vepar. Posebno su velike štete od glodanja kore voćaka, katkad i vinove
loze, tijekom zime, kada je snijeg visok. Usjevima krumpira u Gorskom kotaru i
Lici nanose štete sve vrste divljači, a usjevima uljane repice, suncokreta, soje i
krmnog bilja u drugim područjima zečevi i srneća divljač. Što su u vrijeme napada
biljke manje, to su štete veće. Sušnije razdoblje pogoduje većoj šteti od divljači.
Smanjenje šteta od divljači moguće je reguliranjem njihove brojnosti u cijelom
području u suradnji s lovačkim društvima.
Mlade nasade voćaka
najsigurnije se zaštićuje
m e h a n i č k i m
sprečavanjem šteta. Oko
nasada treba postaviti
ogradu ukopanu u tlo da
se zečevi ne mogu
podvući ispod nje. Ograda
mora biti dovoljno visoka
da je divljač pri većem
snijegu ne može
preskočiti. Mogu se
zaštićivati i pojedinačne
voćke stavljanjem rukavca
od žičane mreže oko SI. 413. Štete na kukuruzu od visoke divljači (snimio M.
Maceljski)
svake sadnice pri sadnji
odnosno oko mladih voćaka. Voćke se zaštićuju i ograđivanjem trnjem, slamom,
a i plastičnim perforiranim trakama napravljenim za tu svrhu. Miris ljudske kose
odbija divljač pa se u nekim susjednim državama stavlja u propusne vrećice i
vješa na rubna stabla. Kemijska zaštita provodi se repelentima koji odbijaju divljač
od glodanja. Takav repelent je u nas Kunilent na osnovi ribljeg ulja, a u inozemstvu
ima i drugih pripravaka.
Neke površine, npr. krumpira, mogu se djelomično zaštititi primjenom
posebnih repelenata. Ti se repelenti koriste prskanjem nekoliko metara širokog
ruba parcele ili vješanjem krpa namočenih u takva sredstva na žicu razapetu oko
usjeva. Njihovo je djelovanje dosta nesigurno.
Treba spomenuti i korisne životinje, ježa, lasicu, rovku itd., a koje se hrane
štetnim kukcima pa se ubrajaju u kukcojede (Insectivora).
Neke vrste ptica nanose veće štete grožđu, posebice u malim nasadima i
brajdama. Veće štete nanose i na plodovima trešanja te nekih drugih vrsta voća.
Te štete ponajviše nanose čvorci, te sojke, batokljun itd. Posebice su opasni čvorci
koji lete u velikim jatima. Budući da je velika većina ptica korisna jer se hrani

439
štetnicima, a i navedene štetne vrste djelomično su korisne, ptice se ne smiju
ubijati. Zaštita voća od njih stoga je moguća plašenjem ili mehaničkom zaštitom.
Za plašenje se koriste vizualni i zvučni efekti. U vizualne se ubrajaju tzv.
strašila u obliku čovjeka ili ptice grabljivice koja poput dječjeg zmaja lebdi nad
nasadom, nadalje svjetlucave vrpce koje se vijore na vjetru itd. Zvučni efekti
postižu se čegrtaljkama, topićima na karbid itd. Fonoakustična metoda sastoji se
u snimanju zvuka preplašenog jata čvoraka i reproduciranju tog zvuka jakim
zvučnicima kad se jato približava nekom vinogorju ili većem voćnjaku.
Mehanička je zaštita najsigurnija.
Sastoji se u stavljanju mreža na
ugrožene nasade. Mreže mogu biti
stacionarne, namijenjene i zaštiti od
tuče, ili pak povremene. Povremene
mreže stavljaju se u početku zriobe
plodova, a skidaju nakon berbe, te se
mogu više puta upotrijebiti. Postoje i
sintetska vlakna za jednokratnu
uporabu koja se razvlače u mrežu iznad
nasada. Utvrđeno je da mreže
prvenstveno odbijaju ptice od slijetanja
(vizualni efekt).
Ptice, uključivši pernatu divljač,
posebno fazane, oštećuju zasijano
sjeme, klice i tek iznikle biljčice,
naročito kukuruza, suncokreta i drugih
proljetnih usjeva. Pri tome najveće štete
nanose vrane. Zaštita je moguća
tretiranjem sjemena korvicidom, od
kojih u nas dozvolu ima samo
metiokarb.
SI. 414. Štete od ptica na plodu kruške Ptice oštećuju i glavice suncokreta
(snimio M. Maceljski) i klipove kukuruza, ali i druge ratarske
usjeve. Najveće takve štete nanose
čvorci, golubovi, vrapci i više daigih vrsta ptica. Najveće štete ptice počine na
manjim površinama blizu dalekovoda ili visokih stabala na kojima se ptice
skupljaju. Na većim parcelama štete nisu velike. Djelomična zaštita od ovog načina
oštećivanja moguća je na manjim površinama vizualnim ili zvučnim efektima.
Neke vrste ptica štete uskladištenim proizvodima, naročito zrnju žitarica. Jedan
golub pojede godišnje 23 kg zrnja, pa se golubovi prema tom obliku šteta smatraju
letećim štakorima. Uskladištenim zrnjem hrane se i vrapci i neke druge ptice.
Najvažnije je spriječiti dostup u objekte mrežama.
Posebno treba istaći važnu ulogu ptica u održavanju ravnoteže, odn. suzbijanju
različitih štetnika. U posebno korisne ptice ubrojit ćemo škanjca mišara, sove,

440
galebove, čiope,
kukavicu, sjenice, djetliće,
žune i svračke. Neke su
vrste korisne, no ako se
prenamnože, postaju
štetne, primjerice gačac.
Naročito mnogo štetnih
kukaca ptice uništavaju pri
obradi tla pa se zato
skupljaju na svježe
oranom tlu. Neke vrste
uništavaju štetne poljske
glodavce. Pregledom
želuca jedne vrane SI. 415. Vinograd zaštićen mrežom od ptica
(snimio M. Maceljski)
nađeno je čak 530 ličinki
žičnjaka, a u škanjca
mišara 30 miševa. Jedan par sjenica skupi i pri ishrani mladih ptića do završetka
njihova razvoja donese im 7000-8000 gusjenica. Stoga je u voćnjacima korisno,
postavljanjem kućica s hranom, te stupova na kojima se mogu zadržavati
grabljivice, pogodovati naseljavanju ptica. Na ratarskim površinama vjetrozaštitni
pojasevi i drvoredi privlače ptice grabljivice, pa su u njihovoj blizini štete znatno
manje. Stoga je i na ratarskim površinamna, ako u blizini nema drveća, pogodno
postavljati stupove u obliku slova T kao stajanke za ptice grabljivice.

441
 KAZALO HRVATSKIH NAZIVA
A Bekovin savijač 283
Admiral 311
Afrička pčela 139
Afrički klinčićev moljac 289
Ahatna sovica 330
Akarinoza 408
Ambarski moljac 388
Ambrozijina zlatica 206
Američki cvrčak 53
Anoksija 152
Arišev tuljčar 254
Atlantski crveni pauk 406
Atomarija 173
Austrijska žitna stjenica 43
B Borova obična pilatka 135
Bademova lisna uš 100
Bademova osica 141
Bademov cvjetojed 229
Bademov potkornjak 187
Bagremova lisna uš 99
Bagremov moljac miner 251
Bakrenasti brašneni
moljac 389
Bakreni prelac 304
Balac crveni žitni 188
Balac plavi žitni 188
Bananin moljac 254
Baridi: crni, zeleni 240
Batokljun 439
Bekovina štitasta uš 121
Beljikari 185
Beskrilni kukci 17
Bezrepci 17
Bijelac glogov 307
Bijelac kupusni 309
Bijelci 307
Bijele mušice 60
Bizamac 434
Blitvina pipa 221
Bobov žižak 214
Bogomoljke 20
Borova grba 313
Borov četnjak 313
Borov prelac 304
Borov savijač 289
Borova pipa mala 242
Borova pipa velika 242
Borova smeđa pilatka 135
Brašnari mali 385
Brašnar mauritanski 384
Brašnar rogati 387
Brašnari surinamski 384
Brašnar veliki 385
Brašnena grinja 414
Brašneni moljac 388
Brašneni plamenac 389
Brašnjava mrkvina
lisna uš 94
Breskvina crna uš 81
Breskvina osa predivica 135
Breskvina smeđa uš 82
Breskvina štitasta uš 118
Breskvina.uš uvijalica 90
Breskvin cvrčak 55
Breskvin moljac 279
Breskvin savijač 279
Breskvin trips 37
Brijestova lisna uš 99
Brijestova uš šiškarica 96
Brijestova zlatica 205
Brijestov mali
potkornjak 188
Brijestov veliki
potkornjak 188
Bršljanova štitasta uš 124
Bubamare 174
Buhači 207
Bukova skočipipa 233
Bumbari 140
C
Ce-Ce muha 376
Celerova minirajuća
muha 357
Ciganke 42
Cigaraš 234
Cikade 51
Cistolike nematode 422
Crna bobova uš 76
Crna bubamara 176
Crna lozina uš 125
Crna ogrozdova osa
listarica 132
Crna pšenična muha 362
443
Crna repina pipa 219
Crna repina uš 76
Crna smokvina muha 357
Crna štitasta uš agruma 125
Crna trešnjina uš 89
Crna uš agruma 94
Crna uš leguminoza 76
Crna vinova pipa 216
Crni babak 178
Crni kotrljan 149
Crni maslinin
potkornjak 187
Crni miner ječma 370
Crni pšenični miner 370
Crni repar 148
Crniružičar 155
Crni žitarac 146
Crvena ciganka 42
Crvena kruškina
štitasta uš 126
Crvena pšenična mušica
šiškarica 342
Crvena ražena buba 178
Crvena štitasta uš
agruma 125
Crveni kukuljičari 185
Crveni pauci 400
Crveni pauk agruma 405
Crveni voćni pauk
atlantski 406
Crveni pauk glogov 406
Crveni pauk lipe 406
Crveni pauk obični 404
Crveni pauk voćni 400
Crveni savijač pupova 267
Crveno crni miner
pšenice 370
Crvenonoga siva pipa 217
Cvjetne muhe 357
Cvjetni štitasti moljac 6l
Cvjetni šturak 28
Cvjetni resičar 31
Cvrčci 51
444
Č F
Čempresov krasnik 181
Cešnjakova muha 367
Četverotočkasti kukuruzni
sjajnik 172
Čiopa 441
Čvorci 439
D
Danje paunče 311
Divljač 439
Djetelinska sovica 327
Djetelinski cvjetožder 241
Djetlić 441
Dlakave mušice 341
Dlakavi ružičar 154
Dlakorepci 18
Domaće muhe 376
Domaći miš 437
Drvaši 184
Drvotočci 262
Dudova štitasta uš 126
Dudovac 336
Dudov svilac 305
Duhanar 383
Duhanov resičar 31
Duhanski štitasti moljac 63
Duplorepci 17
Dvadesetčetiri-točkasta
bubamara 175
Dvokrilci 339
Dvotočkasta bubamara 176
E Graškov resičar 36
Egipatski skakavac 27
Entomofagne bubamare 175
Entomofagne osice 141
Entomofagni dvokrilci 374
Erinoza 409
Faraonski žuti mrav 138
Fazan 440
Filoksera 101
Filoksera kruške 101
Fitodekta 199
G
Gagrice 417
Galebovi 441
Glogov bijelac 307
Glogov crveni pauk 406
Glodavci 432
Glodavci poljski 432
Glodavci u skladištima 437
Gljivar 387
Gljivari 179
Gljivar oštrokuti 387
Golema strizibuba 182
Gole muhe 365
Golubačka mušica 376
Golubovi 440
Golupka hrvatska 307
Grabežljive bubamare 175
Grabežljive grinje 36, 415
Grabežljive muhe 374
Grabežljive nematode 35
Grabežljive stjenice 35, 50
Grabežljivi resičari 39
Grahov žižak 212
Granotoč 262
Graškova mušica 345
Graškova nematoda 424
Graškov crni savijač 281
Graškov pjegavi savijač 281
Graškov žižak 213
Graškova zelena lisna uš 75
Grba korak 313
Grbice 311
Grinja pupova agruma 413
Grinje 399 Jabučna krvava uš 95
Grinje na gljivama 415 Jabučna osica 130
Grinje na namirnicama 414 Jabučna pepeljasta uš 85
Grinje šiškarice 408 Jabučna školjkasta uš 124
Grozdov savijač 287 Jabučna zelena uš 79
Grozdov pepeljasti Jabučne uši šiškarice 86
moljac 284 Jabučni cvjetar 225
Grozdov sivi plamenac 290 Jabučni mali svrdlaš 234
Grozdov žuti moljac 284 Jabučni mali moljac 257
Gubar 331 Jabučni moljac 256
Jabučni moljac srčikar 260
Jabučni savijač 271
H
Jabučni svrdlaš 232
Hesenska mušica 341 Jabukov staklokrilac 261
Hitre 148 Jagodin savijač 283
Hmeljov korjenar 245 Jagodina grinja 407
Hmeljova lisna uš 91 Jagodina lisna nematoda 428
Hmeljova pipa 229 Jagodina lisna uš 84
Hrdasta grinja agruma 414 Jagodina mala lisna uš 78
Hrdasta grinja jabuke 413 Jagodina voštana
Hrdasta grinja kaiške 413 štitasta uš 116
Hrdasta grinja šljive 413 Jagodine pipe 217
Hrastov četnjak 314 Japanski pivac 153
Hrastov prelac 304 Jasminov moljac 302
Hrastov ušenac 101 Javorova lisna uš 100
Hrastov savijač 289
Javorova štitasta uš 117
Hrčak 434
Jedarca 307
Hrušt mali ljetni 152
Jedarce 307
Hrušt mali proljetni 152 Jednakokrilci 51
Hrušt obični 150 Jednodnevne mušice 19
Hrušt veliki šareni 152 Jelenjak 149
Hrušt šumski 150 Jelin moljac igličar 257
Hrvatska golupka 307 Jež 439
Johina šarena pipa 240
Johina zlatica 205
I Krijesnica velika 169
Izazivač crne peteljke 407
K
Kajsijini moljci 260
J Kakaov moljac 388
Jabučna buha 59 Kalifornijska štitasta uš 122
Jabučna koma uš 125 Kalifornijski trips 34
Kalinin ljiljak 306
Kamenarke 417
Karadrina 329
Kesičari 254
Kestenova pipa 232
Kestenov moljac miner 252
Kestenov savijač 279
Kimov moljac 260
Kineski medič 121
Klinčićev afrički savijač 289
Klinčićev. obični savijač 288
Klisnjaci 155
Klorops 364
Kolutićavci 429
Komarči 375
Komari 340
Koma uš agruma 126
Konjici 27
Konopljin buhač 211
Konopljin savijač 282
Konopljina pipa 240
Koprivina grinja 404
Korijenove grinje 414
Korijenove muhe 361
Korijenove nematode 421
Korjenova repina uš 98
Korjenova uš salate 98
Kornjaši 145
Kotrljani 149
Kožaši 22
Kožojed 384
Kradljivac 387
Krasnici 179
Krijesnica ivanjska 169
Krilati kukci 19
Krizantemina lisna
nematoda 428
Krpelj 416
Krtica 434
Krumpirov moljac 259
Krumpirova lisna uš 80
445
Krumpirova blijedožuta
nematoda 424
Krumpirova zlatica 193
Krumpirova zlatna
nematoda 424
Kruškin cvjetar 228
Kruškin prstenar 180
Kruškin savijač 277
Kruškin trips 37
Kruškina grinja 411
Kruškina mala buha 59
Kruškina obična buha 57
Kruškina osa predivica 135
Kruškina osa srčikarica 136
Kruškina osica 131
Kruškina ploštica 49
Kruškina smeđa uš 87
Kruškina školjkasta uš 124
Kruškina velika buha 57
Krušar 383
Krznaš 384
Ksilofagi 179
Kuckari 184
Kućna muha 376
Kućna strizibuba 183
Kućni miš 437
Kukavica 441
Kukavičji suznik 303
Kukuljičar crveni 185
Kukuljičar žitni 383
Kukuljičari 185
Kukuruzna lisna uš 92
Kukuruzna pipa 220
Kukuruzna sovica 328
Kukuruzna zlatica 200
Kukuruzna žuta sovica 328
Kukuruzni crni kornjaš 177
Kukuruzni četverotočkasti
sjajnik 172
Kukuruzni moljac 290
Kukuruzni plamenac 290
Kukuruzni žižak 382
Kupusar mali 309
Kupusar veliki 309
446
Kupusna buha 60
Kupusna lisna uš 82
Kupusna muha 357
Kupusna mušica šiškarica
Kupusna nematoda 423
Kupusna pipa šiškarica 235
Kupusna sovica 322
Kupusna velika muha 359
Kupusne stjenice 42
Kupusni buhači 208
Kupusni moljac 254
Kupusni štitasti moljac 63
Kusokrilac voćni 387
Kusokrilci 149
L
Laneni buhači 211
Laneni trips 33
Lasica 439
Lastin rep 307
Lažna mrkvina muha 371
Lebdilice 374
Lećin žižak 214
Leptiri 244
Libele 19
Lijerova zlatica 193
Lijeskina lisna uš 100
Lijeskova strizibuba 182
Limunov crvac 115
Lipina grinja 412
Lipin crveni pauk 406
Lipov prelac 314
Lisna uš ljubice 89
Lisne buhe 51
Lisne muhe mineri 368
Lisne muhe mineri u
zaštićenom prostoru 368
Lisne sovice 321
Lisne uši 51
Lisni miner agruma 249
Lisni mineri 246
Lisni mineri na voćkama 246
Lisni mineri strnih žita 370
Listarice ose 127
Listojedi 218
Lovorova štitasta uš 119
Lozin cvrčak 53
Lozin lisni miner 250
Lozin ljiljak 306
Lozin pisar 205
Lozin pupar 303
Lozin trips 37
Lozin zlatar 154
Lozina mušica šiškarica 349
Lozina pipa 216
Lozina sovica 329
Lozina zelena stjenica 40
Lozine grinje šiškarice 408
Lucernina cvjetna
mušica 343
Lucernina lisna pipa 230
Lucernina lisna uš 95
Lucernina mušica
šiškarica 348
Lucernina pipa 215
Lucernina sovica 329
Lucernina stjenica 41
Lucernina strizibuba 183
Lucernina zlatica 199
Lukova minirajuća muha 371
Lukova muha 359
Lukov moljac 255
Ljeskotoč 231
Ljeskova grinja 412
Ljiljci 306
Ljudožderska muha 376
M
Makazar 150
Makova korijenova pipa 230
Makov žižak 240
Mala žitna stjenica 43
Malinina grinja 413
Malinina lisna galica 346
Malinina mala lisna uš 79
Malinina mušica 348
Malinina mušica galica 349
Malinina velika uš 76
Malinin cvjetar 228
Malinin moljac miner 253
Malinin savijač 284
Malinin staklokrilac
Malinov krasnik 181
Malinov prstenar 181
Maraskin svrdlaš 229
Markovska muha 341
Marokanski skakavac 26
Maslinin resičar
Maslinina buha 60
Maslinina muha 350
Maslinina pipa 217
Maslinina siva štitasta uš 125
Maslinin svrdlaš 234
Maslinina štitasta uš 117
Maslinina vunasta uš 121
Maslinin crni potkornjak 187
Maslinin smeđi
potkornjak 187
Maslinov medič 119
Maslinov moljac 257
Masovne pojave stjenica 50
Maslinina lisna šiškarica 346
Mauritanski brašnar 384
Mećavka 301
Medeći cvrčak 55
Mediteranska voćna
muha 353
Medonjica smeđa 339
Medonjice 336
Mekokošci 169
Mekušci 430
Mentina strizibuba 183
Mentina zlatica 200
Metlica 301
Miner azaleje 251
Miner poriluka 371
Mjedeni kornjaš 387
Mliječikina lisna uš 87
Moljac kružnih mina 246
Moljac mušmulice 260
Moljac točkastih mina 246
Moljac vijugavih mina 247
Moljac vrećastih mina 247
Moljci gnjezdari 258
Moljci zapredari 256
Mračnjaci 177
Mravi 137
Mravojedi 243
Mrazovac mali 311
Mrazovac veliki 312
Mrežasta stjenica platane 47
Mrežokrilci 242
Mrkvina brašnjava
lisna uš 94
Mrkvina lisna uš 84
Mrkvina muha 365
Mrtvačka glava 306
Muhe 350
Muhe cvjetne 357
Muhe domaće 376
Muhe gole 365
Muhe gusjeničarke 374
Muhe lisni mineri 368
Muhe lisni mineri u
zaštićenom prostoru 368
Muhe octene 372
Muhepecavke 376
Muhe sirne 373
Muhe strvinarke 376
Muhe na šampinjonima 372
Muhe vlatarice 363
Muhe voćne 350
Muhe vrtne 366
Muhe zujare 376
Mušica galica česmine 350
Mušica kalemarica 348
Mušica šiškarica kruškinih
plodova 344
Mušica šiškarica lišća
jabuke 346
Mušica šiškarica lišća
kruške 345
Mušica šiškarica pupa
kruške 348
Mušice 340
Mušice dlakave 341
Mušice na šampinjonima 372
Mušice šiškarice 341
Muzejski štetnici 384
N
Nakaznici 2
Narančasta mušica
masline 349
Narančin crvac 115
Narančina žuta štitasta uš
Nematode 418
Nematode korijenovih
guka 424
Nematode lista i
pupoljka 427
Nematode smeđe pjegavosti
korijena 426
Nematode štetne višim
gljivama 429
Noćno malo paunče 306
Noćno veliko paunče 306
o
Obadi 376
Obalne muhe 22
Obični crveni pauk 404
Oblenjaci 418
Oblici 418
Octene muhe 372
Ogrozdova lisna uš 79
Ogrozdova crna osa listarica
447
Ogrozdova žuta osa listaricaPčelinje uši 374 Pšenična osa vlatarica 136
Ogrozdov plamenac 302 Pepeljasti grozdov Pšenična sovica 319
Oklopne grinje 414 moljac 284 Pšenična žuta muha 366
Okrugljičina štitasta uš 119Piknjasta osa 138 Pšenični trips 38
Oleandrova lisna uš 79 Pipa jagodine peteljke 233 Ptice 439
Oleandrova štitasta uš 124 Pipa lucerninog sjemena 231 Pupari 174
Oleandrov ljiljak 306 Pipa terminalnog pupa 236 Puževi 430
Opnokrilci 127 Pipe 215
Orahova grinja 413 Pipe mahunarke 218
Orahova velika lisna uš 99 Pivac japanski 153
R
Orahova mala uš 100 Pivci žitni 152
Orahov savijač 279 Pjenuša 52 Rdasti žitar 386
Osa obična 138 Pjeskar 177 Repičin crvenoglavi
Ose 138 Plamena stjenica 50 buhač 209
Ose drvarice 136 Platanin moljac miner 251 Repičin moljac 302
Ose kopačice 140 Plavci 310 Repičina mala pipa 236
Ose listarice 127 Plosnata crvena grinja 407 Repičina mušica
Ose predivice 135 Podzemni voluharići 433 komušarica 346
Ose šiškarice 140 Poljska voluharica 432 Repičina osa listarica 128
Ose vlatarice 136 Poljske stjenice 40 Repičina pipa
Osica lucernine mahune 141 Poljske strizibube 183 komušarica 239
Osolike muhe 374 Poljski glodavci 432 Repičina velika pipa 236
Oštrokuti gljivar 387 Poljski šturak 28 Repina crna uš 76
Ozima žitna muha 362 Popci 28 Repina korijenova uš 98
Posteljna stjenica 39 Repina mala pipa 223
Potajnici 173 Repina muha 362
Potkornjaci 186 Repina nematoda 422
P
Povrtna sovica 322 Repina pipa 223
Paličnjak 23 Pozemljuše 319 Repin buhač 207
Palmin trips 33 Prasne uši 30 Repin moljac 258
Palorus 386 Pravi skakavci 25 Repin štitasti kornjaš 206
Pamukova lisna uš 78 Pravokrilci 23 Repin viličnjak 219
Pamukov moljac 260 Prelci 303 Resičari 31
Pamukova pipa 229 Prelci gubari 330 Ribizov staklokrilac 261
Papatači 376 Prištilci 178 Ribizova grinja 412
Parazitske osice 141 Proljetna sovica 318 Ribizova lisna galica 346
Patuljasti moljac miner 248 Proljetne repičine pipe 236 Ribizova lisna uš 84
Pauci pravi 399 Pršilice 374 Rida mala 311
Paučnjaci 399 Prugasta vinova pipa 216 Rida šumska 311
Paunče danje 311 Prugasti poljski miš 434 Rida velika 311
Paunčad noćna 306 Pšenična crna muha 362 Rižin moljac 390
Pčela medarica 139 Pšenična lisna uš 93 Rižin žižak 381
Pčela rezačica 134 Pšenična nematoda 427 Rogati brašnar 387
Pčele 139 Pšenična osa listarica 132 Rogati cvrčak 51

448
Rovac 28
Rovčice 241
Rovka 439
Ruska žitna lisna uš 85
Ružičar crni 155
Ružičar dlakavi 154
Ružičar vrtni 154
Ružin cvrčak 55
Ružin savijač 270
Ružin trips 33
Ružin žuti savijač 283
Ružina lisna uš 87
Ružina uš 87
Ružina uvijalica 135
Ružina štitasta uš 126
Ružine osice 133
Ružini bušači izboja 134
Ružmarinova zlatica 200
s Sova 440
Salatina lisna uš 91
Salatin savijač 283
Savijači 265
Savijač kore 264
Savijač kožice ploda 267
Savijači plodova 271
Savijači pupa i lista 265
Sedamtočkasta
bubamara 176
Sedlasta mušica šiškarica 342
Sipac voćni 188
Sirna grinja 414
Sirne muhe 373
Sisavci 432
Sitance modro 262
Sitotroga 387
Siva repina pipa 221
Siva žitna muha 362
Sivi grozdov plamenac 290
Sivi savijač pupova 265
Sjemenari 212, 382
Sjenica 441
Skakavci 23
Skokunci 17
Slaninar 384
Slobodno živuće
nematode 426
Sljezov moljac 283
Smeđa medonjica 339
Smeđi listojed 218
Smeđi šljivin savijač 279
Smeđi voćni pauk 406
Smokvin medič 120
Smokvina buha 60
Smokvina crna muha 357
Smokvin moljac 258
Smokvin potkornjak 187
Smrdljiva greta 41
Smrdljivi martin 41
Smrekov pisar 188
Smrekov prelac 336
Sojin moljac 302
Sovica artičoke 330
Sovica gama 323
Sovica ipsilon 317
Sovica plavac 329
Sovica srčikarica 330
Sovice 315
Sovice lisne 321
Sovice pozemljuše 315
Srebrna ribica 18
Sremzina lisna uš 92
Srneća divljač 439
Stabljikina nematoda 426
Stabljikine nematode 426
Stajska muha 376
Staklokrilci 261
Stepski šturak 28
Stjenica lozinog cvijeta 41
Stjenice 39
Stonoge 417
Stonoge prave 417
Stričkov šarenjak 310
Strizibube 182
Stršen 138
Stršljenka 262
Strvinari 148
Strvinarke 376
Suncokretov moljac 300
Suncokretova strizibuba 183
Surinamski brašnari 384
Suznik kukavički 303
Svilci 305
Svitkovci 432
Svrabljiva grinja 414
Svračak 441
Svrdlaši 233
Svrdlaš izboja 233
Š
Šampinjonske muhe 372
Sampinjonske mušice 372
Šarena vinova pipa 216
Šarene stjenice 40
Šarenjaci 310
Šimširova lisna buha 60
Šiškarica lavande 349
Šiškarica lisnog pupoljka
lucerne 347
Šiškarica ljubice 348
Šiškarica šimšira 349
Škanjac mišar 440
Šljivin prelac 335
Šljivina buha 60
Šljivina crna osica 129
Šljivina galica 346
Šljivina lisna galica 349
Šljivina mala crna osica 129
Šljivina štitasta uš 117
Šljivina uš uvijalica 81
Šljivina velika uš 81
Šljivina zelena uš 86
Šljivina žuta osica 129
Šljivine lisne grinje
šiškarice 412
Šljivin moljac 256
449
Šljivin prstenar 181
Šljivin savijač 278
Šljivin savijač pupova 265
Sojka 439
Šoštar 169
Šparogina muha 357
Šparogine zlatice 192
Šparogin korjenaš 264
Štakor crni 437
Štakor sivi 437
Štetni kukci u
skladištima 377
Štitasteuši 111
Štitasti kornjaši 206
Štitasti moljac agruma 64
Štitasti moljci 60
Štrkovi 376
Šturci 28
Švedska muha 363
Tahine 374
Talijanski skakavac 27
Tekuti 416
Termiti 21
Tipule 340
Topolina crvena zlatica 205 Voćna strizibuba 182
Topolina mala strizibuba 182 Voćni crveni pauk 400
Topolina velika
strizibuba 182
Topolin gubar 336
Topolin lisni miner 251
Topolin mali staklokrilac 262 Vodena voluharica 433
Topolin prelac 314
Topolin savijač 289
Travna uš jabuke 92
Travni prelac 330
Trčci 145
Trešnjina crna uš 89
Trešnjina muha 355
Trešnjina osica 132
Trešnjin cvjetni moljac 256
450
Trešnjin prelac 304
Trips gladiole 38
Tripsi 31
Trogoderma 384
Tujin moljac 257
Tuljčari 254
Tvrdokrilci 145
U
Uholaža 22
Usjevna sovica 316
Usklična sovica 318
V Zlatooke 243
Vepar 439
Vilini konjici 19
Vinove pipe 216
Vinska muha 372
Višnjin svrdlaš 233
Vjeverica 435
Vlatarice 363
Vodoljubi 148
Voćna mediteranska
muha 353
Voćni kusokrilac 387
Voćni mali potkornjak 187
Voćni sipac 188
Voćni veliki potkornjak 187
Voskov moljac 303
Vrbina modra zlatica 205
Vrbotoč 262
Vretenca 19
Vrtna mušica 341
Vrtne muhe 366
Vunasta lozina uš 119
2
Zabrus 146
Zečevi 439
Zelena breskvina uš 89
Zelena graškova lisna uš 75
Zelena jabučna uš 79
Zelena lisna uš agruma 76
Zelena lozina stjenica 40
Zeleni babak 178
Zeleni konjic 27
Zeleni lozin cvrčak 53
Zeleni savijač pupova 267
Zemni termit 21
Zimzelenova štitasta uš 126
Zlatar zeleni 154
Zlatokraj 335
Zlatne mare 155
Zobena lisna uš 94
Zobena nematoda 423
Zobeni trips 34
Zoofagni dvokrilci 375
Zrikavci 27
Zujare muhe 376
Zvjezdasti crvac 116
Ž
Žičnjaci 155
Žilogriz 179
Žišci mahunarki 212, 382
Žitne stjenice 43
Žitni buhači 211
Žitni crveni balac 188
Žitni kukuljičar 383
Žitni moljac 387
Žitni plavi balac 188
Žitni pivci 152
Žitni savijač 283
Žitni trips 34
Žitni žižak 380
Životinjske buhe 339
Životinjske uši 30 Žuta narančina Žuti lozin pauk 406
Žohari 19 štitasta uš 125 Žuti ružin savijač 283
Žohar američki 19 Žuta pšenična muha 366 Žutogrli miš 434
Žohar crni 19 Žuta pšenična mušica Žutovrati termit 21
Žohar smeđi 19 šiškarica 343
Žuna 441 Žuti grozdov moljac 284

451
 KAZALO ZNANSTVENIH NAZIVA

A Agromyza intermittens 370 Anaphes flavipes 190

Agromyza luteitarsis 370 Anarsia lineatella 279
Abraxas grossulariata 313 Agromyza megalopsis 370 Anastatus disparis 142
Acalitus gracilis 413 Agromyza nigrella 370 Anguina tritici 427
Acanthoscelides obtectus 212 Agromyzidae 368 Anisoplia austriaca 152
Acarinae 399 Agonopterix nervosa 260 Annelida 429
Acarus siro 414 Agrema mimosae 306 Anobiidae 184
Acheria scheldoni 413 Agrilus aurichalceus 181 Anobium punctatum 184
Aceria tristriata 413 Agrilus sinuatus 180 Anomala aenea 154
Acherontia atrops 306 Agriotes lineatus 158 Anomala vitis 154
Acheta campestris 28 Agriotes obscurus 158 Anophelessp. 375
Acheta desertus 28 Agriotes sputator 157
Anoplura 30
Acleris bergmanniana 283 Agriotes ustulatus 157
Anoxiapilosa 152
Acleris comariana 283 Agrotis exclamations 318
Acleris laterana 283 Antherea yamamai 305
Agrotis ipsilon 317
Acleris schalleriana 283 Anthocoris nemorum 35, 50
Agrotis segetum 316
Acrididae 25 Ahasverus advena 387 Anthocoris sp. 111
Anthonomus amygdali 229
Acrolepiopsis assectella 255 Aleurodes proletella 63
Aleuroglyphus ovatus 414 Anthonomus grandis 229
Aculops pelekassi 414
Aleurothrixus floccosus 65 Anthonomus piri 228
Acyrtbosiphon pisum 75,
Aleyrodina 60 Anthonomus pomorum 226
104, 108
Adalia bipunctata 68,176 Alphitophagus Anthonomus rubi 228
Adelphocoris lineolatus 41 Anthrenus sp. 384
bifasciatus 387
Adephaga 145 Anuraphis farfarae 76
Altica sp. 211
Adoxophyes orana 267 Anuraphis persicaeniger 81
Amathes c-nigrum 319
Aedes sp. 375 Amblyseius bakeri 36 Aonidiella aurantii 125
Aedes acuminata 43 Amblyseius cucumeris 36, Apanteles glomeratus 142
Aelia rostrata 43 405, 416 Apanteles sp. 142
Aelothrips fasciatus 39 Amphimallon solstitiale 152 Aphanostigma piri 101
Agapantbia dahli 183 Ampborophora idaei 76 Apheiencboides
Agelastica alni 205 Amphorophora rubi 76 fragariae 428
Aglais urticae 311 Anacridium aegyptium 27 Apheiencboides ritzema
Agromyza ambigua 370 Anarea carcharias 182 bosi 428
Agromj'za apfelbeckii 372 Anagasta kuehniella 388 Aphelinidae 143

453
Aphelinus mali 69, 96, 97, Aptinothrips rufus 34 Beauveria bassiana 191,
110,143 Arachnida 399 194,195, 225
Aphididae 75 Aranea 399 Bemisia argentifolii 63
Aphidina 65 Archyps podana 271 Bemisia tabaci 63
Aphidinae 75 Archyps rosana 270 Beosus maritimus 50
Aphidius colemani 69 Archyps xylosteana 271 Bibio hortulanus 341
Aphidius matricariae 69, Arctia caja 339 Bibio marci 341
111,142 Ardis elongatulus 134 Bibionidae 341
Aphidoletes aphidimyza 69, Argepagana 133 Biorrhiza pallida 140
111,374 Arge rosae 133 Biston betularia 313
Aphis citricola 76 Argyresthia conjugella 257 Blaniulus sp. 417
Aphis craccivora 76 Argyresthia ephipella 256 Blastodacna atra 260
Aphis fabae 76,104,108 Argyresthia fundella 257 Blatta orientalis 19
Aphisforbesi 78 Argyresthia thuiella 257 Blatella germanica 19
Aphisfrangulae 78, 104 Argyrotaenia ljungiana 269 Blattodea 19
Aphis gossypii 78 Arion sp. 430 Blennocampa pusilla 135
Aphis grossulariae 79 Arvicola terrestris 433 Blitophaga obscura 148
Aphis idaei 79 Asilidae 374 Blitophaga opaca 148
Aphis nasturtii 79,104 Asphondylia miki 348 Blitophaga undata 148
Aphis nerii 79 Aspidiotus hederae 124 Boarmia rhomboidaria 313
Aphis pomi 79,104 Assolcus sp. 46,145 Bombidae 140
Aphrodes bicinctus 53 Asterolecaniidae 117 Bombus sp. 140
Aphthona sp. 211 Asterolecanium Bombycidae 305
Apiomyia bergenstammi 348 fimbriatum 117 Bombyx mori 305
Apion aestivum 241 Attagenus unicolor 384 Bostrychidae 185
Apion apricans 241 Athalia colibri 128 Bostrychus capucinus 185
Apion carduorum 242 Athalia rosae 128 Bothynoderes
Apion dichroum 242 Athous sp. 157 punctiventris 223
Apion nigritarse 242 Atomaria linearis 173 Bovicolasp. 30
Apion pisi 242 Aulacaspis rosae 126 Brachycaudus cardui 81
Apion seniculus 242 Aulacorthum Brachycaudus
Apion sp. 241 circumflexum 80,104 helichrysi 81,104
Apion tenuae 242 Aulacorthum solani 80,104 Brachycaudus persicae 81
Apion trifolii 242 Autographa gamma 323 Brachycaudus prunicola 82
Apion varipes 242 Brachycaudus schtvartzi 82
Apion virens 242 Brachycorynella apsparagi 82
Apionidae 241 Braconidae 141
Apis mellifera 139 B
Bradysiasp. 372
Apis mellifera carnica 139 Braula coeca 374
Bacillus rosii 23
Apodemus agrarius 434 Braulidae 374
Balaninus nucum 231
Apodemus flavicollis 434 Brevicoryne brassicae 82
Baris chlorizans 240
Aporia crataegi 307 Brevipalpus leuiisi 407
Baris laticollis 240
Appelia schwartzi 82 Brevipalpus oudemansi 407
Batophilasp. 212
Appendiseta robiniae 99 Bruchidae 212,382
Batrocera oleae 350

454
Bruchophagus gibbosiis 141 Capnodis tenebrionis 179 Chaetocnema tibialis 207
Bruchus lentis 214 Capua reticulana 267 Chaetosiphon fragaefolii 84
Bruchuspisorum 213 Carabidae 145, 164 Cheyletus sp. 416
Bruchus rufimanus 214 Carabussp. 146, 164 Chilopoda 417
Bryobia rubrioculos 406 Carausius morosus 23 Chilocorus
Bupalus piniaria 313 Carpocapsa pomonella 271 bipustulatus 68,176
Buprestidae 179 Carpocapsa pyrivora 277 Chlorocysta truncata 311
Buprestis cupressi 181 Carpophilus hemipterus 387 Chloropidae 363
Byctiscus betulae 234 Cassida nebulosa 206 Chlorops pumilionis 364
Byrsocrypta gallarum 99 Cassida nobilis 207 Clostera anastomosis 314
Byturidae 174
Cassida vittata 207 Chordata 432
Byturus tomentosus 174
Cassidinae 206 Choreutidae 258
Cavariella aegopodii 84,104 Choreutis nemorana 258
Cavariella Chrysolina americana 200
C pastinacae 84,104 Chrysolina menthastri 200
Cavariella theobaldi 84 Chromaphis juglandicola
Cacoecia rosana 270 Cecidomyidae 341, 374 100
Cacoecimorpha
Cecidophyopsis ribis 412 Chrysomelidae 188
pronubana 288
Celypha lacunana 283 Cryptomyzus ribis 84
Cacopsylla pyri 57
Cephus pygmaeus 136 Chrysomphalus dictyospermi
Caenorhinus aequatus 234
Cerambycidae 182 125
Caenorhinus
Ceratitis capitata 353 Chrysopa formosa 244
cribripennis 234
Ceratocystissp. 49 Chrysopa septempunctata
Caenorhinus germanicus
Cercopissp. 53 244
233
Ceroplastes rusci 120 Chrysoperla carnea 35, 244
Calepitrimerus vitis 408
Ceroplastes sinensis 121 Chrysopidae 243
Caliroa aethiops 134
Caliroa cerasi 132 Ceroputo pilosellae 116 Cicindelidae 148
Callaphis juglandis 99 Ceresa bubalus 51 Cicadina 51
Calliphoridae 376 Cetonia aurata 155 Cimex lectularius 39
Calliptamus italicus 27 Ceutorhynchus assimilis 2. Cleridae 178
Callisto denticulella 249 Ceutorhynchus napi 236 Clysia ambigella 284
Calocoris fulvomaculatus 41 Ceutorhynchus Closterocerus
Calocoris sp. 41 obstrictus 239 cinctipennis 252
Caloptilia azaleella 251 Ceutorhynchus Clytus arietis 183
Calosoma sp. 146 pallidactylus 236 Cnephasia communana 283
Calotermes flavicollis 21 Ceutorhynchus Cnephasia incertana 283
Camarota curvipennis 365 auadridens 236 Cnephasia pasuana 283
Cameraria ohridella 252 Ceutorhynchus Cnephasia pumicana 283
Campoplex alkae 294 picitarsis 236 Coccobacilus acridiorum 26
Cantharidae 169 Ceutorhynchus Coccidae 117
Cantharis rustica 169 pleurostigma 235 Coccinella septem-
Capitophorus Ceutorhynchus rapae 240 punctata 68,176
hippophaes 104 Chaetocnema aridula 211 Coccinellidae 174

455
Coccus hesperidum 119 Curculio elephas 232 Depressaria depressaria 260
Cochliomyia Curculio nucum 231 Depressaria erinaceella 260
hominivorax 376 Curculionidae 215 Deraecoris lutescens 50
Colembolla 17 Cuntochrysa baetica 244 Dermanyssus gallinae 416
Colomerus vitis 409 Cyclorrhapha 350 Dermaptera 22
Coleophora laricella 254 Cydia amplana 279 Dermestes lardarius 384
Coleophoridae 254 Cydia compositella 283 Dermestes maculatus 384
Coleoptera 380 Cydia delineana 282 Dermestidae 384
Compsidia populnea 182 Cydia funebrana 278 Deroceras sp. 430
Compsilura Cydia janthiniana 281 Diabrotica barberi 200
concinata 374, Cydia lobarzewski 279 Diabrotica
Contarinia dactylidis 345 Cydia lunulana 281 undecimpunctata
Contarinia lentis 345 Cydia molesta 279 howardi 200
Contarinia lolii 345 Cydia nigricana 281 Diabrotica virgifera
Contarinia medicaginis 343 Cydia pomonella 271 virgifera 200
Contarinia nasturtii 345 Cydia pyrivora 277 Diabrotica virgifera zeae
Contarinia Cydia splendana 279 200
onobrychidis 345 Cynipidae 140 Dialeurodes citri 64
Contarinia piši 345 Cynips gallae-tinctoriae 140 Diaretiella rapae 142
Contarinia pyrivora 344 Diaspididae 122
Contarinia tritici 343 Dichelomya oenophila 349
Corcyra cephalonica 390 D Diglyphus isaea 144, 369
Coroebus rubi 181 Diloba caeruleocephala 329
Corymbites sp. 157 Dacnusa sibirica 142, 369 Diplopoda 417
Corythuca ciliata 47 Daphnis nerii 306 Diplura 17
Cosmia trapezina 330 Dasyneura sp. 348 Diprionpini 135
Cossidae 262 Dasyneura affinis 348 Diptera 339
Cossus cossus 262 Dasyneura brassicae 346 Discestra trifolii 327
Cricetus cricetus 434 Dasyneura ignorata 347 Ditylenchus dipsaci 426
Crocidosema plebejana 283 Dasyneura mali 346 Diuraphis noxia 85
Crioceris asparagi 192 Dasyneura oleae 346 Dociostaurus
Crioceris Dasyneura plicatrix 346 maroccanus 26
duodecimpunctata 192 Dasyneura tetensi 346 Dolerus sp. 132
Crustacea 417 Dasyneura tortrix 346 Dolycoris baccarum 41
Cryptoblabes gnidiella 290 Decticus sp. 27 Dorcadion sp. 183
Cryptolaemus montrouzeri Deilephila elpenor 306 Doryphorophaga
112, 177 Deilephila lineata 306 doryphorae 374
Cryptolestes 386 Delia antiqua 359 Drepanosiphum
Cryptophagidae 173 Delia coarctata 362 platanoidis 100
Cryptorhynchus lapathi 240 Delia floralis 359 Drepanothrips reuteri 37
Ctenocephalidis canis 339 Delia florilega 361 Drosophila
Ctenocephalidis felis 339 Delia radicum 357 melanogaster 372
Culicidae 375 Delia platura 361 Drosophilidae 372
Culex sp. 375 Dendrolimus pini 304 Dryomia lichensteine 350

456
Dysaphis plantaginea 85 Eriophyes tiliae 412 G
Dysaphis pyri 86 Eriophyes vitis 409
Dysaphis spp. 86 Eriosoma lanigerum 95 Galeria mellonella 303
Dysaphis tulipae 86 Eriosoma lanuginosum 96 Galeruca tanaceti 200
Dytiscidae 148 Etiella zinckenella 302 Gasterophilidae 376
Eucallipterus tiliae 100 Gastropacha auercifolia 304
Eucosma conterminana 283 Gastrophysa polygoni 206
E Eulecanium corni 117 Gastrophysa viridula 206
Eulecanium persicae 118 Gastropoda 430
Ectopsocopsis sp. 30 Gelechiidae 258, 279
Euleia beraclei 357
Edovum puttleri 144,195 Geotrupes stercorarius 149
Eulophus viridulus 144
Elachista triatomaea 260 Geotrupidae 149
Eumerus strigatus 375
Elateridae 155 Glischrochilus
Eupelmidae 142
Empoasca decedens 55 auadrisignatus 172
Eupoecilia ambiguella 284
Empoasca vitis 53 Globodera pallida 424
Euproctis chrysorrhoea 335
Empusa grylli 26 Globodera rostochiensis 424
Euphyllura olivina 60
Enarmonia formosana 261 Glossina palpalis 376
Euplectrus sp. 144
Encarsia formosa 62,143 Glossinidae 376
Eurydema ventrale 42 Gnathocerus cornutus 387
Encarsia lachorensis 65
Entomophthora Eurydema oleraceum 42 Gonioctena fornicata 199
gammae 326 Eurygaster austriaca 43 Gortyna xanthenes 330
Entomoscelis adonidis 200 Eurygaster integriceps 43 Gracilariidae 246, 247
Eotetranychus carpini 406 Eurygaster maura 43 Grapholita delineana 282
Eotetranchus tiliarius 406 Eurygaster testudinaria 43 Grapholita funebrana 278
Ephemeroptera 19 Eurytoma amygdali 141 Gryllotalpa gryllotalpa 28
Ephestia elutella 388 Eurytomidae 140,142 Gypsonoma aceriana 289
Ephialtes sp. 141 Euscelis plebejus 53
Ephippiger epbippiger 27 Euseius finlandicus 416
Epicauta rufidorsum 178 Euxoa temera 318
H
Epichoristes acerbella 289 Euxoa tritici 319
Epicometis hirta 154 Evergestis extimalis 302 Hadena sp. 329
Epidiaspis leperii 126 Exochomus Halticinae 207
Epilachnasp. 175 quadripustulatus 68,177 Haplodiplosis eauestris 342
Epitrimerus pyri 413 Exorista larvarum 374 Haplodiplosis
Epitrix cucumeris 212 mareinata 342
Epitrix tuberis 212 Haplothrips tritici 38
Erannis defoliaria 312 Haplothrips kurdjumovi 39
Eriocampoides limacina 132 F
Harpalus sp. 146
Eriogaster lanestris 304 Folsomia sp. 17 Hedya nubiferana 265, 266
Eriophydae 408 Forficula auricularia 22 Hedyapruniana 265, 266
Eriophyes avellanae 412 Helicella sp. 430
Formicidae 137
Eriophyespiri Ali Helicoverpa armigera 328
Frankliniella intonsa 36
Eriophyes ribis 412
Frankliniella occidentalis 34 Heliothis armigera 328
Eriophyes similis 412 Heliothis maritima 329
Furcipus rectirostris 229

457
Heliothis viriplaca 329
Heliothrips haemorr-
hoidalis 31
Helix sp. 430
Helomyza lurida 367
Hemaris croatica 307
Hemerobius sp. 244
Hepialus humuli 245
Heterodera avenae 423
Heterodera cruciferae 423
Heterodera goettingiana 424
Heterodera schachtii 422
Heteroderidae 422
Heteropeza sp. 373
Heterorhabdites 179, 419
Himacerus nemorum 50
Histeridae 149
Hister auadrimaculatus 149
Hippodamia
convergens 33,177
Holocacista rivillei 250
Homeosoma nebulella 300
Homotoma ficus 60
Homoptera 51
Hoplocampa brevis 131
Hoplocampa flava 129
Hoplocampa minuta 129
Hoplocampa rutilicornis 129
Hoplocampa testudinea 130
Horogenes punctorius 141
Hyalopterus amygdali 86
Hyalopterus pruni 86
Hyalestes obsoletus 55
Hydraecia micacea 330
Hygromia sp. 430
Hyles livornica 306
Hylemyia antiqua 359
Hylemyia brassicae 357
Hylemyia floralis 359
Hylesinus oleiperda 187
Hylobius abietis 242
Hylotrupes bajulus 183
Hymenoptera 127
Hypera postica 230
458
Hyperomyzus lactucae 87 Lasiocampa auercus 304
Hyphantria cunea 336 Lasiocampidae 303
Hypoborus ficus 187 Lasioderma serricorne 383
Hypodermidae 376 Lasioptera rubi 349
Laspeyresia dorsana 281
Laspeyresia nigricana 281
I Laspeyresia pomonella 271
Laspeyresia woeberiana 264
Icerya purchasi 112,115 Lecaniidae 117
Ichneumonidae 141 Lecanium persicae 118
Inachis io 311 Leis dimidiata 177
Incurvaria rubiella 253 Lema cyanella 188, 206
Insectivora 439 Lemophagus curtus 190
Iphiclides podalirius 307 Lepidoptera 244
Ipsamitinus 188
Lepidosaphes beckii 126
Ipssp. 188
Lepidosaphes ulmi 125
Ips typographus 188
Lepinotus sp. 30
Isaria lecaniicola 118
Lepisma saccharina 18
Isopoda 417
Isoptera 21 Leptinotarsa
Ixodes ricinus 416 decemlineata 193
Leptomastix sp. 113
Lethrus apterus 150
Leucoma salicis 336
Leucoptera malifoliella 246
Lichtensia viburni 121
Janus compressus 136
Lilioceris lilii 193
Jugatae 245
Limax sp. 430
Limonius sp. 157
Limothrips cerealium 34
K
Liothrips oleae 39
Kakotrips robusta 36 Liposcelis sp. 30
Kampimodromus Liriomyza bryoniae 368
aberrans 4l6 Liriomyza cepae 371
Liriomyza huidobrensis 369
Liriomyza sativae 369
Liriomyza strigata 372
L Liriomyza trifolii 368
Lithocolletis
Lacanobia oleracea 322
blancardella 246
Lamprohiza splendidula
Lithocolletis corjlifoliella 247
Lampyridae 169
Lithocolletis platani 251
Lampyris noctiluca 169
Laodelphax striatellus 53 Lithocolletis
Larinus sp. 223 populifoliella 251
Litomastix Malacocoris chlorizans 50
truncatellus 142, 326 Malacosoma neustria 303
Lonchaea ariastella 357 Mallada sp. 244
Lycaenidae 310 Mallophaga 30
Lymantria dispar 331 Mamestra brassicae 322
Lymantria monacha 336 Mamestra oleracea 322
Lymantridae 330 Mamestra pisi 327
Lixus anguinus 223 Mammalia 432
Lixus angustatus 223 Mantis religiosa 21
Lixusjunci 221 Mantodea 20
Lixus myagri 223 Margarodidae 115
Lixus scabricollis 223 Mayetiola destructor 341
Lobesia botrana 284 Megachile centuncularis 134
Longitarsus parvulus 211 Megaselia sp. 372
Loxostega sticticalis 301 Megoura viciae 87
Lucanidae 149 Melanchra piši 327
Lucanus cervus 149 Melanaphis pyraria 87
Lumbricus rubellus 429 Melanotus sp. 157
Lumbricus terrestris 429 Meligethes aeneus 169
Lycoriella sp. 372 Meloidae 178
Lyctidae 185 Meloidogyne arenaria 425
Lydella stabulans Meloidogyne hapla 425
grisescens 294, 374 Meloidogyne incognita 425
Lydella thompsoni 374 Meloidogyne javanica 425
Lygocoris pabulinus 40 Meloidogyne sp. 424
Lygus pratensis 40 Melolontha
Lygus mgulipennis 40 hippocastani 150
Lyonetia clerkella 247 Melolontha melolontha 150
Lyonetidae 246, 247 Menopon sp. 30
Lysiphlebus testacepies 69 Merodon eauestris 375
Lytta vesicatoria 178 Meromyza saltatrbc 365
Lepisma saccharina 18 Metaphycus bartlette 120
Metaphycus flavus 120
Metaphycus sp. 113,140
Metarrhizium
M
anisopliae 152, 298
Macrofrenatae 303 Metaseiulus sp. 416
Macroglossum croaticum 307 Metcalfa pruinosa 55
Macrolepidoptera 303 Meteorus sp. 142
Macrosiphum Metopolophium dirhodum
euphorbiae 87,104 87,104,108
Macrosiphum rosae 87 Microbracon sp. 142
Macrosteles laevis 53 Microfrenatae 246
Magdalis sp. 242 Microlepidoptera 246
Microphanurus 145
Microphilla sp. 373
Microtus arvalis 432
Milabris sp. 178
Milaxsp. 430
Miltotrogus
aeauinoctialis 152
Molusca 430
Monarthropalpus buxi 349
Monomorium pharaonis 138
Monophadnus
elongatulus 134
Monosteira unicostata 49
Mus musculus 437
Musca domestica 376
Muscidae 376
Mycetophagidae 179
Mymaridae 144
Myrmeleon formicarius 243
Myrmeleontidae 243
Myzocallis castanicola 100
Myzocallis coryli 100
Myzus ascalonicus 88,104
Myzus cerasi 89
Myzus ornatus 89
Myzus persicae 89,104,108
Myzus pruniavium 89
Myzus varians 90
N
Nabissp. 50
Napomyza gymnostoma 371
Nasonovia ribis-nigri 91
Nebria sp. 146,164
Necrobia rufipes 178
Necrophorus sp. 149
Neodiprion sertifer 135
Neoglocianus
maculaalba 240
Neomyzus
circumflexum 108
Neoplinthusporcatus 229
459
Neopulvinaria Opomyza florum 366 Pandemis
innumerabilis 119 Opomyzidae 366 heparana 266, 269
Neosphaleroptem Orchestes fagi 233 Pandemis sp. 269
nubilana 266, 267 Orgyia antiqua 335 Pandemis ribeana 266
Notodontidae 313 Oribatei 414 Panonychus citri 405
Nemapogon granella 388 Orius insidiosus 50 Panonychus ulmi 176, 400
Nematodae 418 Orius minutus 50 Papilio machaon 307
Nemathelminthes 418 Orius sp. 35 Papilio podalirius 307
Nematocera 340 Orthoptera 23 Papilionidae 307
Nepticula malella 247 Orthosia cerasi 330 Parabemisia myricae 65
Nepticulidae 247 Orthosia gracilis 330 Parahypopta caestrum 264
Neuroptera 242 Orthosia incerta 330 Paranthrene
Neurotoma flaviventris 135 Oryzaephilus mercator 384 tabaniformis 262
Neurotoma nemoralis 135 Oryzaephilus surina Parectopa robiniella 251
Nezara viridula 42 mensis 384 Parlatoria oleae 125
Niptus hololeucus 387 Oscinellafrit 363 Parlatoria zizyphi 125
Nitidulidae 169 Ostrinia nubilalis 290 Parthenolecanium corni 111
Noctua pronuba 329 Otiorhynchus alutaceus 216 Pectinophora gossypiella 260
Noctuidae 315 Otiorhynchus alutaceus a. Pediculus capitis 30
Nosema sp. 195 vittatus 216 Pediculus corporis 30
Notocelia udmanniana 284 Otiorhynchus cardiniger Pedinusfemoralis 111
Nymphalidae 310 217 Pegomyia betae 362
Nymphalis antiopa 311 Otiorhynchus corruptor 216 Pemphigus bursarius 98
Nymphalis polychloros 311 Otiorhynchus Pemphigus fuscicornis 98
cribricollis 217 Pennisetia hylaeiformis 262
Otiorhynchus lavandus 216 Pentatoma sp. 40
Otiorhynchus ligustici 215 Penthophera morio 330
O Peribatodes
Otiorhynchus mastix 217
Oberea linearis 182 Otiorhynchus ovatus 217 rhomboidaria 313
Odonata 19 Otiorhynchus Perilus bioculatus 50,195
Oecanthuspellucens 28 rugosostriatus 217 Periplaneta americana 19
Oenocyrtus Otiorhynchus sulcatus 217 Peritelus familiaris 218
kuwanae 142, 334 Oulema lichenis 188 Peritelussp. 218
Olethreutes pruniana 265 Oulema melanopus 188 Perotis lugubris 180
Olethreutes variegana 265 Oulema rufocyanea 188 Perythimbia vitifolii 101
Omophlus lepturoides 178 Oxycarenus lavaterae 51 Phaedon armoraciae 200
Omophlus proteus 178 Oxycarenus sp. 40 Phalera bucephala 314
Ondatra zibetica 434 Phasmida 22
Opatrum sabulosum 111 Phenococcus aceris 117
Operophtera bntmata 311 Philaenus spumarius 52
P
Ophiomyia pinguis 372 Philippia oleae 121
Ophonus sp. 146 Palomena sp. 40 Phlebotomus papataschi 376
Opius concolor 142, 353 Palorus ratzemburgi 386 Phloeotribus
Opogona sacchari 254 Palpita unionalis 302 scarabeoides 187

460
Phologophora
meticulosa 330
Phorbia genitalis 362
Phorbia securis 362
Phoridae 372
Phorodon humuli 91,104
Phthiruspubis 30
Phthorimaea ocelatella 258
Phthorimaea
operculella 259
Phycitidae 290
Phyllobius argentatus 218
Phyllobius oblongus 218
Phyllobius piri 218
Pbyllocnistis citrella 249
Phyllocoptes gracilis 413
Phylocoptes vitis 408
Phyllonorycter
blancardella 246
Phyllonorycter
corylifoliella 247
Phyllonorycter platani 251
Phyllonorycter
populifoliella 251
Phyllonorycter
robiniella 252
Phyllopertha horticola 154
Phyllotreta atra 208
Phyllotreta nemorum 208
Phyllotreta nigripes 208
Phyllotreta undulata 208
Phyllotreta vittula 211
Phylloxera vastatrix 101
Phylloxera quercus 101
Phytobia cepae 371
Phytocoptella avellanae 412
Phytomyza horticola 368
Phytodecta fornicata 199
Phytoecia rufimana 183
Phytoecia virgula 183
Phytomyza ilicis 371
Phytomyza lateralis 371
Phytomyza orobanchiae 372
Phytomyza pastinacae 371
Phytomyza rufipes 371 Psalidium maxillosum 219
Phytonomus variabilis 230 Psamotettix alienus 53
Phytoseiidae 415 Pseudoaulacaspis
Phytoseiulus pentagona 112,126
persimilis 405, 416 Pseudococcidae 115
Picromerus bidens 50 Pseudococcus
Pieridae 307 adonidum 116
Pieris brassicae 309 Pseudococcus citri li5
Pieris rapae 309 Psila rosae 365
Pimpla sp. 141 Psilidae 365
Piophila casei 373 Psoa viennensis 185
Piophilidae 373 Psychidae 254
Pissodes sp. 242 Psychodidae 376
Pitymys sp. 433 Psylla buxi 60
Plagionotus floralis 183 Psylla mali 59
Platyparea poeciloptera 357 Psylla pruni 60
Plecoptera 22 Psylla pyri 57
Plodia interpunctella 389 Psylla pyricola 59
Plutellidae 254 Psylla pyrisuga 57
Plutella xylostella 254 Psyllina 57
Podagrica sp. 211 Psylliodes attenuata 211
Podisus maculatus 50 Psylliodes chrysocephala 209
Poecilus sp. 146,164 Psocoptera 30
Polistes gallicus 138 Pterochloroides persicae 100
Pollinia pollinii 117 Pteromalidae 142
Polychrosis botrana 284 Pteromalus puparum 142
Polydrosus sp. 218 Pterostichus sp. 146,164
Polygraphus Ptinusfur 387
grandiclava 188 Pulex irritans 339
Polynema striaticorne 52 Pulvinaria floccifera 119
Polyphaga 148 Pulvinaria vitis 119
Polyphylla fullo 152 Putoniella marsupialis 349
Popillia japonica 153 Pyemotes ventricosus 414
Potosiasp. 155 Pyralidae 290
Pratylenchus sp. 426 Pyralisfarinalis 389
Prays oleae 257 Pyrameis cardui 310
Pristophora sp. 135 Pyrausta nubilalis 290
Prolasioptera berlesiana 349 Pyrrhocoris apterus 50
Prospaltella berlesei 112,
127,143
Prospaltella perniciosi 112,
124, 143
Protaetia sp. 155
Protura 17
461
 Q S Sitona humeralis 218
Sitona lineatus 218
Quadraspidiotus Saissetia oleae 119 Sitona sp. 218
ostraeformis 124 Sarcophagidae 376 Sitona sulcifrons 218
Quadraspidiotus Sarcoptes scabiei 416 Sitophilus granarius 380
perniciosus 122 Saturnia pavonia 306 Sitophilus oryzae 381
Quadraspidiotus piri 124 Saturnia pyri 306 Sitophilus zeamays 382
Saturnidae 306 Sitotroga cerealella 387
Scaphoideus titanus 53 Sminthurus sp. 17
R Scarabaeidae 149 Sminthurus viridis 17
Scelionidae 145 Sparganothis pilleriana 287
Raphigasternebulosa 41 Sciaridae 372 Sphaerolecanium
Rattus norvegicus 437 Sciurus vulgaris 435 prunastri 119
Rattus rattus 437 Schizaphis graminium 93 Sphecidae 140
Recurvaria leucatella 260 Scolytidae 186 Spilonota ocellana 266, 267
Recurvaria nanella 260 Scolytus amygdali 187 Sphingidae 306
Resseliella lavandulae 349 Scolytus mali 187 Sphinx ligustri 306
Resseliella oculiperda 348 Scolytus multistriatus 188 Spodoptera exigua 329
Resseliella theobaldi 348 Scolytus rugulosus 187 Spodoptera littoralis 329
Reticulitermes lucifugus 21 Scolytus scolytus 188 Spodoptera littura 329
Rhagoletis cerasi 355 Scrobipalpa ocelatella 258 Staphylinidae 149
Rhinoprora Scutigerella sp. 417 Stegobium paniceum 383
rectangulata 311 Scymnus sp. 176 Steinernema feltiae 35
Rhizoglyphus echinopus 414 Semiaphis dauci 94 Steinernema sp. 373, 419
Rhizopertha dominica 383 Selatosomus sp. 157 Stenocarus fuliginosus 230
Rhizotrogus Serangium Stenothrips graminum 34
aequinoctialis 152 Stephanitis pyri 49
paracesetosum 65
Rhodites rosae 140 Stethorus sp. 111
Sesamia cretica 328
Rhodites sp. 140 Stethorus punctillum 68,176
Sesamia nonagrioides 329
Rhopalosiphoninus Stictocephala bisonia 51
Sesta apiformis 262
latysiphon 92 Stigmaeidae 416
Sesiidae 261
Rhopalosiphum Stigmella malella 247
Silphidae 148
insertum 92,104 Stomoxydae 376
Simulidae 376
Rhopalosiphum maidis 92 Stomoxys calcitrans 376
Simulium
Rhopalosiphum padi 92, Suilia lurida 367
104, 108 columbaszense 376
Sinoxylon perforans 185 Symphyta 127
Rhyacionia buoliana 289 Synanthedon
Rhynchites auratus 233 Sinoxylon sexdentatum 185
Rhynchites bacchus 232 Sipha elegans 101 myopaeformis 26l
Rhynchites caeruleus 233 Siphonaptera 339 Synanthedon
Rhynchites cupreus 233 Sirexgigas 136 tipuliformis 26l
Rhyssa persuasoria 137 Siricidae 136 Syrphidae 374
Rhyssa sp. 141 Sitobion avenae 94,108 Syrphus sp. 374
Rodentia 432 Sitodiplosis mosellana 342
Rodolia cardinalis 112,115 Sitonaflavescens 218

462
 T Thrips major 37 Typhlodromus pyri 404, 4l6
Thrips palmi 33 Tyrogliphidae 414
Tabanidae 376 Thrips tabaci 31 Tyroglyphus farinae 414
Tabanus bovinus 376 Thysanoptera 31 Tyrophagus casei 414
Tachinidae 374 Thysanura 18 Tyrophagus
Taeniothrips Tineidae 254 putrescentiae 414
inconsequens 37 Tipula oleracea 340 Tyrophagus sp. 36
Taeniothrips Tipula orientalis 340 Uniaspis evonymi 126
meridionalis 37 Tipula paludosa 340
Taeniothrips simplex 38 Tipulidae 340
Talpa europea 434 Tischeria ekebladella 253
Tanymecus dilaticollis 220 Tortricidae 265 v
Tanymecus palliatus 221 Tortrix pronubana 288 Vanessa antiopa 311
Targionia vitis 125 Tortrix viridana 289 Vanessa atalanta 311
Tarsonemidae 407 Toxoptera aurantii 94 Vanessa cardui 310
Tarsonemus pallidus 407 Trialeurodes vaporariorum Vanessa io 311
Tarichium cleoni 22$ 61,64 Vanessa urticae 311
Telenomus sp. 145 Tribolium sp. 392 Vasates fockeui 413
Temnorhinus mendicus 224 Tribolium castaneum 385 Vasates schlechtendali 413
Tenebrio molitor 385 Tribolium confusum 385 Vespa crabro 138
Tenebrioides Trichogramma cacoeciae 143 Vespidae 138
mauritanicus 384 Trichogramma Vespula vulgaris 138
Tenebrionidae 177 dendrolimi 143 Verticillium lecanii 63, 69
Tenthredinidae 127 Trichogramma Viteus vitifoliae 101
Tenuipalpidae 407 embryophagum 143
Terebrantes 140 Trichogramma
Terebrantia 31 evanescens 143
Tetramorium caespitum 137 Trichogramma 2
Tetraneura ulmi 99 maydis 143, 298 Zabrus tenebrioides 146
Tetranychidae 400 Trichogramma oleae 143 Zetzellia mali 4l6
Tetranychus atlanticus 406 Trichogramma rhenana 143 Zeuzera pyrina 262
Tetranychus Trichogramma sp. 143, Zophodia grossulariella 302
urticae 176, 404 321, 323 Zygaenidae 303
Tetranychus viennensis 406 Trichogrammatidae 143 Zygina pullula 55
Tetrastichus sp. 144,190 Trioza brassicae 60 Zygina rhamni 55
Thaumetophoea Trogium sp. 30 Zygogramma suturalis 206
pityocampa 313 Trogoderma
Thaumetophoea granarium 379, 384
processionea 14 Tropinota hirta 154
Theresimima Trypetidae 350
ampelophaga 303 Tychiusflavus 231
Therioaphis trifolii 95 Tychius sp. 231
Thrips fuscipennis 33 Typhaea stercorea 179
Thrips linarius 33 Typhlocyba rosae 55

463
 Y X Xiphinema italiae 426
Xiphinema sp. 426
Yponomeuta malinellus 256 Xenopsylla cheopis 339 Xyleborus dispar 188
Yponomeuta padellus 256 Xestia c-nigrum 319 Xylena exoleta 330
Yponomeutidae 256 Xiphinema index 426

464
 Tisak:
ZRINSKI d.d., Čakovec

Naklada:
1.000 primjeraka