P. 1
Viktor Frankl - Bog Kojega Nismo Svjesni

Viktor Frankl - Bog Kojega Nismo Svjesni

|Views: 949|Likes:
Published by Zoran Erceg

More info:

Published by: Zoran Erceg on May 23, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

06/03/2015

pdf

text

original

Sections

  • 1. BIT EGZISTENCIJSKE
  • 2. DUHOVNO
  • 3. EGZISTENCIJSKA
  • 4. EGZISTENCIJSKO-ANALITIČKO TUMAČENJE SNOVA
  • 5. TRANSCENDENCIJA
  • 6. NESVJESNA
  • 7. PSIHOTERAPIJA I
  • 8. LOGOTERAPIJA I
  • 9. LIJEČNIČKO
  • 10. SAVJEST, ORGAN
  • 11. ČOVJEKOVO PREDREFLEKSIVNO ONTOLOŠKO SAMO-
  • 12. U POTRAZI ZA

izlažući se opasnosti da dozna vrlo neugodne stvari. s nakanom da pacijentu pomogne prevladati osjećaj manje vrijednosti . Dotada je psi- . ako ne i jedinim patogenim činiteljem. odvažnost i osjećaj odgovornosti. poput Edipa. Zahvaljujući njoj. 2001. I čini se zanimljivim da se svakoj od tih vrlina može podrediti po jedan od triju psihoterapijskih smjerova koji su izrasli na bečkome tlu. prema tome. Ecce labia mea non cohibui 1. BIT EGZISTENCIJSKE ANALIZE Prema izreci Arthura Schnitzlera postoje zapravo samo tri vrline: objektivnost.. njegov postupak nije bio nimalo ugodan.. Po sebi je jasno da se individualna psihologija Alfreda Adlera lako može podrediti vrlini "odvažnosti": ta ona sama na svoj terapijski postupak gleda kao na pokušaj bodrenja. pogledati ravno u oči duševnoj sfingi i riješiti njezinu zagonetku.osjećaj koji ona drži odlučujućim. Sigmund Freud bio je u stanju. U njegovo je vrijeme to bilo nešto nečuveno i. Isto tako se psihoanaliza može podrediti jednoj drugoj od spomenutih vrlina .objektivnosti.Zagreb.

mogu opet staviti u red. Na pacijenta psihoanaliza gleda kao da njime vladaju "mehanizmi". osobito tzv. društvom u kojem je vladala "pruderie" (pretjerana stidljivost). Ali kako je psihoanaliza došla do takvoga svog tehničko-mehanističkog shvaćanja? Kako smo već natuknuli.hologija. Kao što je anatom Julius Tandler somatologiju kakva se tada poučavala u srednjim školama . postvarenja onoga što se zove osoba. Kakav li se cinizam krije iza takva shvaćanja psihoterapije . No .po njezinu shvaćanju . bolesna čovjeka shvatili kao nekakav stroj. a terapeut je tu . Jedino čovjek-stroj može zatrebati liječnika-tehničara.kao onaj koji tim mehanizmima umije rukovati. taj se nauk može objasniti povijesnom epohom u kojoj je niknuo. ali ne samo njome nego i društvom svoga vremena. školska.naime.šaljivo nazivao "somatologijom bez genitalija". tako je i Freud mogao ustvrditi da je psihologija na visokim školama psihologija bez pohote. kao "psihotehnike"! No budimo jasni: terapeuta možemo smatrati tehničarom jedino ako smo još prije pacijenta. Psihoanaliza je na to stanje reagirala. koji vlada tehnikom kojom se ti mehanizmi čim su poremećeni . ona je konačno na nju i spala: objektivnost ju je najzad dovela do "postvarenja" . pomnjivo izbjegavala sve ono što je Freud stavio upravo u središte svog naučavanja.kao tehnike. somatologija – znanost o životinjskom i ljudskom tijelu Ali psihoanaliza nije objektivnosti samo udvarala.

tzv. čine samovlasnim pseudopersonalnim bitima s vlastitom snagom: gotovo bi se moglo reći da se "demoniziraju". Ta je psihologija bila zgoljni proizvod redukcionizma .kako kaže Medard Boss . Tako se psihičko ne samo atomizira nego i potpuno ana-tomizira: analiza duševnosti promeće se upravo u njezinu anatomiju. Tako se pojedine instancije osamostaljuju.ideološke pojave poznoga 19. To se možda najočitije pokazuje u dvjema temeljnim crtama psihoanalitičkog nauka: u psihološkom atomizmu i energetizmu. jer je zamišlja kao da se sastoji od pojedinih elemenata. te se pritom uglavnom služi starom tehnikom priča za djecu. koja se tada pojavljivala. poosobljenje). tj. (U tome ide ona tako daleko da . I tako se duša .ta je akcija danas . s druge strane.čovjekova osoba . instancije nesvjesnog i instancije super-ega. nego je u duhu svog vremena i "agirao": izrañujući svoj nauk bio je sasvim pod utjecajem asocijativne psihologije. "ono") ili asocijacijske "komplekse". koji se opet sastoje od djelomičnih nagona. stoljeća. Freud pak nije na svoje vrijeme samo "reagirao".premda se.konstruira hipotezu (ili točnije rečeno hipostazu.i njezina cjelovitost nekako razara: psihoanaliza čovjeka upravo "depersonalizira" . ne ustručava personificirati pojedine instancije (koje se često meñusobno bore) unutar duševne cjelokupnosti (npr. a potom i prevladavala. i ranoga 20. odnosno od nagonskih komponenata. ego-instancije i id-instancije. Na cjelinu čovjekove duše gleda psihoanaliza atomistički. raznih nagona.zastarjela i može se smatrati reakcionarnom. Jer se i .bar u nekom smislu .

doista. jasno vidimo kako je psihoanalitički način mišljenja materijalistički. Tu se krije posljednji razlog psihoanalitičke atomistike. baš na toj poredbi koja se nameće. Najočitije se to pokazuje u psihoanalitičkoj teoriji kojom se zamišlja kao da se "ego" (Ja) izgrañuje na temelju "ego-nagona". što nad njima vrši cenzuru. kako mu je silno stalo do materijala. Ona. ostvarenje. meñutim.personificiraju u liku vještice.) hipostaza – opredmećenje. S. (Usp. 299). dok se neugodna svojstva . to bi i samo imalo biti nagon! To izgleda otprilike kao kad bismo rekli da je graditelj koji je zgradu napravio od cigala. 108: . Kao što se. stalno operira pojmovima nagonske energetike i afektivne dinamike.dok se naposljetku i sama ne nañe pred zadatkom da iz sve te krparije ipak nekako rekonstruira osobu. ne može trajno održati vjera u te fantastične likove iz dječjih priča. pretvorba nečeg apstraktnog u konkretni lik Tako psihoanaliza razara jedinstvenu i cjelovitu ljudsku osobu .ona za koja dijete neće da zna i kojih se boji .u tim pričama poželjna majčinska svojstva izoliraju od onih nepoželjnih te se oličuju u samostalnoj instanciji dobre vile. tj. Ono dakle što nagone potiskuje. i sam napravljen od cigala. No rekosmo da je psihoanaliza ne samo atomistička nego i energetička. tako se vjerojatno neće zanavijek održati ni psihološke predodžbe tih instancija (Schweizerische Zeitschrift für Psychologie and ihre Anwendungen 1960. Ovdje. Freud Drei Abhandlungen zur Sexualtheorie Wien 1946.

92: "Zatim vidimo kako se libido koncentrira na predmete.sa psihoanalitičkog stajališta .po shvaćanju psihoanalize . (potiskivanjem) na stvaranje kasnijih seksualnih barijera. naime. energetičke i mehanizirane koncepcije čovjeka. Ljudsko se biće unaprijed interpretira kao nagonsko biće."Seksualno uzbuñenje. na njih fiksira. Ali koji je objekt tih sila? Odgovor glasi: ego (Ja).konačno igra nagona ili.otprilike kao paralelogram sila.") Nagoni (odnosno komponente nagona) djeluju . Tako je ego ... Ona se suprotstavlja psihoanalitičkoj koncepciji: mjesto automati- . Londonsko izdanje XVII.) Ovdje se uključuje egzistencijska analiza. koja se u glavnom primjenjuje na druge neseksualne ciljeve. kako je jednom rekao sam Freud: Ego nije gospodar u vlastitoj kući.. 29). ili ih pak napušta. Tako vidimo da se duševno ne samo genetski reducira na nagone nego biva od nagona i uzročno odreñeno oboje u totalitarnom smislu." Ili na str. stvara zalihu energije. s njih prelazi na druge. U smislu takve atomizirane. psihoanaliza konačno u njemu gleda automatizam duševnog aparata. (Sam je Freud psihoanalitičare obilježio kao "nepopravljive mehaniciste i materijaliste" (Schriften. I to je onda posljednji razlog zašto se čovjekovo Ja mora naknadno rekonstruirati polazeći od nagona. i polazeći s tih pozicija upravlja seksualnom aktivnošću individuuma..

s malo riječi. Želimo li.onaj termin što nam ga je suvremena filozofija stavljala na raspolaganje za taj osobiti način čovjekova bitka: upravo termin "egzistencija". a individualnu psihologiju vrlini odvažnosti. da se na "životna pitanja" jedino aktivnošću može doista odgovoriti . nametnuo nam se za takav "odgovorni bitak" . jer u vrijeme kad smo stvarali pojam egzistencijske analize. da on treba na pitanja odgovoriti. nego obrnuto. a samu sebe kao "analizu okrenutu k biti-odgovoran". Jer kao što smo psihoanalizu mogli podrediti vrlini objektivnosti. I tako se vraćamo odakle smo bili pošli . tako se može ustvrditi da se egzistencijska analiza priklonila vrlini "osjećaja odgovornosti". Ona ljudsko biće shvaća kao odgovorno biće. kako egzistencija ima karakter odgovora: i uvidjeli smo da nije na čovjeku da stavlja pitanja o smislu života. tada nam valja krenuti od onog obrata koji smo morali izvršiti postavljajući pitanje o smislu života. A egzistencija je doista naša jedino ukoliko za nju uzimamo odgovornost.koji smo stavili u središte čovjekove biti . Trsili smo se da pokažemo kako život ima karakter zadatka i.zma duševnog aparata vidi ona u čovjeku autonomnost duhovne egzistencije. da se njemu stavljaju pitanja. istodobno. tj. na pitanja što mu ih njegov život stavlja. . odnosno kad smo prvi put govorili o njezinoj potrebi. pregledati put kojim je egzistencijska analiza stigla od odgovornosti kao osnovne i bitne oznake čovjekova postojanja.na njih se odgovara tako da svatko preuzima odgovornost za vlastitu egzistenciju. te da je to njegovo odgovaranje uvijek odgovor "djelovanjem'.k Schnitzlerovim vrlinama.

ona se ostvaruje samo ovdje i sada . Zaista. u egzistencijskoj analizi dolazi u svijest . jest temelj čovjekova bitka .u psihoanalizi osvješćuje ono što je nagonsko. nego nešto bitno drukčije . dakle. obraća se osobito neurotičnom načinu. eto. Ovdje sada moramo stati. nešto s područja id. odnosno k svijesti da je egzistencija odgovornost. dok se u egzistencijskoj analizi ne osvješćuje nagonsko. biti odgovoran. Smjera li. Ukoliko egzistencijska analiza hoće da bude psihoterapijska metoda. nego kao odgovornom biću. odnosno imati odgovornost.ukoliko je on duhovan. Jer se. Što mi dakle ovdje. U egzistencijskoj je analizi govor o čovjekovu biću . upravo o duhovnoj egzistenciji. pokazuje da i u egzistencijskoj analizi treba nešto dovesti u svijest. nego moje . a ne ukoliko je samo nagonski. da treba nešto osvijestiti. Za nas je egzistencijska odgovornost uvijek odgovornost ad personam (osobna) i ad situationem (u danim okolnostima).ne kao o nagonskom.nije nagonsko. "bolesnom" načinu egzistencije.kako je poznato .Ali odgovornost za vlastitu egzistenciju ne pokazuje se samo preko "djelovanja".duhovno. I svoj konačni cilj vidi ona u tome da čovjeka (napose neurotičara) privede k svijesti vlastite odgovornosti. koji je zatočen u neurozi.u konkretnosti svačije osobe i u konkretnosti svačije trenutačne situacije. i egzistencijska analiza k nečemu što je analogno procedurama psihoanalize? Tomu ipak nije sasvim tako jer se .

k sebi. a samo nesvjesno raščlanjuje se na nagonsko nesvjesno i na duhovno nesvjesno.pokušali u psihijatrijski rad unijeti duhovno kao bitno različito i samostalno područje naprama psihičnome u strogom značenju. . Nesvjesno obuhvaća ne samo nagonsko nego i duhovno. kako ćemo vidjeti. našemu Ja ne dolazi "id" u svijest.upravo kao duhovno nesvjesno. 2. što doduše nije po sebi nešto sasvim novo. jer se već davno u stručnoj literaturi govorilo o "stvaralačkim silama" nesvjesnoga ili o njegovoj "perspektivnoj" tendenciji. nego postoji i duhovno nesvjesno. Već smo samim nazivom "logoterapija" (psihoterapija koja polazi od duhovnog) .Ja. Ali se još nije provodilo.u smislu potrebne nadopune sadašnjoj psihoterapiji u užem smislu . donekle primorani poduzeti reviziju njegovih granica: ne postoji više jedino nagonsko nesvjesno. Tako se u neku ruku izvršuje i rehabilitacija nesvjesnoga. dolazi . Tako se sadržaj nesvjesnoga bitno proširuje. NESVJESNO DUHOVNO Naši izvodi u prethodnom odsječku bitno mijenjaju dosad prošireno shvaćanje opsega nesvjesnoga. nego naprotiv Ja dolazi sebi u svijest: dolazi do svijesti samoga sebe. Stoga smo. odreñujući sad pojam "nesvjesnoga". a sada se pokazuje potreba da duhovno unesemo i u nesvjesno .

jer je jednostavno neosvjestiva. Dok nam se granica izmeñu svjesnog i nesvjesnog pokazuje "propusnom". uvijek neosviještena. te su mogući mnogi prijelazi . U nesvjesnome je Freud svakako vidio jedino nesvjesno nagonsko.sada nalazimo pred novom činjenicom relativizacije svjesnog: svjesnost se više ne može smatrati bitnim kriterijem. No u zbilji nesvjesno nije jedino ono što je nagonsko nego i ono što je duhovno. Dosta je da navedemo samo ono što se u psihoanalizi zove potiskivanje: činom potiskivanja ponesvješćuje se nešto svjesno.u oba smjera.unutar samoga nesvjesnoga. za njega je nesvjesno u prvom redu bilo skladište potisnutih nagona. No budući da je . duhovno. pa se sad moramo pitati kako je oštra ta dvostruka granica. I vidimo da je granica izmeñu svjesnog i nesvjesnog vrlo nestalna. i to zato što je egzistencija. odnosno da duhovno može biti i svjesno i nesvjesno. Tako se . Otuda slijedi da ne samo nagonsko nego i duhovno može biti nesvjesno. odnosno "egzistencija".kao što već znamo - . poništenjem potiskivanja osvješćuje se nešto nesvjesno.pošto smo se malo prije našli pred činjenicom "rehabilitacije nesvjesnog" .vrlo potrebno oštro razlikovanje i suprotstavljanje nagonskoga i duhovnoga . u neku ruku. Boss. jest obvezatno (dakle nužno) nesvjesno jer je takvo u biti. koji "nagon i duh" označuje kao "nesumjerljive fenomene". nekako propusna. dotle se granica izmeñu duhovnog i nagonskog pokazuje tako oštrom da se to ne može dovoljno naglasiti. i obratno. Možda je to najsnažnije izrazio M.

u našoj vlastitoj egzistencijsko-analitičkoj perspektivi. Čovjek.što je u čovjeku specifično .donekle u smislu Heideggera i Binswangera . ili . očevidno je da razlika izmeñu svjesnog i nesvjesnog predstavlja u ljudskom biću ne samo relativan nego i uopće neautentičan kriterij. ali je. dakle.i nagonskoga ne može povući . s druge strane. Ta nam razlika ne daje specifičnog kriterija . Već rekosmo da se granica izmeñu duhovnoga . nego kada njegov "ego" stvara odluku. "specifičan" jedino onda kad nije igračka nagona. Njegovo specifično biće postoji dakle ne onda kad ga nagoni nekakav "id"'. pri čemu je sasvim beznačajno je li to svjesno ili nesvjesno.jer uopće ne sadrži nikakav kriterij specifičnosti. što ćemo uskoro moći razumjeti.u striktnoj suprotnosti s psihoanalitičkim shvaćanjem . Do kriterija specifičnosti možemo jedino doći ako razaberemo pripada li nešto u čovjeku njegovoj duhovnosti ili njegovoj nagonskosti. ono je. "biće koje odlučuje"."ono koje postoji". Jer specifično ljudsko biće . egzistencijsko biće. a prestaje tamo gdje prestaje odgovornost. A o psihoanalizi se može ustvrditi. odnosno. čovjek je odgovorno biće.nije upravo nagonsko biće. da se poslužimo Jaspersovim riječima.ljudsko biće upravo duhovno. nego je odgovoran. istom ondje gdje prestaje njegova nagonskost. može biti potpuno "specifičan" i onda kad je nesvjestan. da ona čovjeka svodi na "id" i da razara njegovo "ego". Specifično ljudsko biće počinje. dakle.

bitno duhovna. Mnogo je važniji problem "duhovne egzistencije naprama psihofizičkoj faktičnosti". a što fiziogeno.dovoljno oštro. Upravo naočigled toj faktičnosti treba u pacijenta buditi svijest slobode i odgovornosti one slobode i odgovornosti koje čine specifično ljudsko biće. I dok je egzistencija kako znamo . dobro zna kako je tu teško razlučiti što je (primarno) psihogeno.pošto smo relativizirali svijest-nesvijest kao specifične kriterije (ili: kao kriterije specifičnosti) ljudskoga bića . Jer u psihoterapiji se egzistencija (zbog odgovornosti koju ona predstavlja) neprestano poziva na to da odigra svoju ulogu protiv vlastite (prividno sudbinske) ovisnosti o psihofizičkoj faktičnosti. ali ipak) sveden na drugorazredno značenje. pri povezivanju svih ontoloških granica. No time se takoñer pokazuje da se sada . dotle faktičnost obuhvaća ne samo psihičke nego i fiziološke "fakte".treba povući s najvećom oštrinom. na drugoj sve ono što spada u faktičnost. u njoj gledamo u neku ruku ontološku provaliju koja razdvaja dva bitno različita područja unutar čovjekova bića: na jednoj strani egzistencija. Tko se ikada pomučio da objasni neku vegetativnu neurozu sa svom raznolikošću njezine strukture.baš onu ontološku provaliju . unutar psihofizičke faktičnosti ne može se lako razgraničiti psihičko od fizičkog. . I dok granicu izmeñu egzistencije i faktičnosti . No dosada. Njemu pripada ne samo viši ontološki dignitet nego je i psihoterapijski relevantniji.opet susrećemo s potrebom još jednog relativiziranja: odsad nam se stari psihofizički problem ukazuje (ne doduše likvidiran.

dok ona sama. Dakako. Pritom ne možemo dovoljno naglasiti da istom ta trostruka cjelina sačinjava cijeloga čovjeka. time i jedino time ono se i integrira: istom duhovna osoba utemeljuje jedinstvo i cjelovitost bića .nismo uzeli u obzir činjenicu da je ljudsko biće ne samo "biće koje odlučuje".tj. nego mogu reći: "jesam" svoja osoba. "ja" doista jesam ja.govoriti o duhovnoj osobi i o "njezinu" psihofizičkom aparatu. naprotiv. svoju psihofizičku faktičnost. I pošto smo Ijudsko biće tako centrirali. "jest" duhovna. . No ako od osobe potječu duhovni čini. Doista. ne bih uopće mogao ozbiljno reći "moja osoba" .jer osobu "nemam". Isto tako ne mogu zapravo reći: "moje Ja". No to što je ljudsko biće kao pojedinac centrirano oko osobe (kao duhovno-egzistencijskog središta). ne mogu reći da svoje Ja "imam". uvijek centriran oko središta . Tijelo i duša mogu tvoriti jedinstvo neko "jedinstveno" psihofizičko .o čovjeku kao "tjelesnoduševnoj" cjelini. "Imati" mogu u najbolju ruku svoje "id" .ali takvo jedinstvo nikada i nikada ne predstavlja čovjekovu sveukupnost. možemo sada . Što se u tom njegovu središtu nalazi? Čime je ono ispunjeno? Podsjetimo se kako definira osobu Max Scheler: po njemu je osoba nosilac i "središte" duhovnih čina. ona je takoñer duhovno središte oko kojega se okuplja sve psihofizičko. A kao jedinka je uvijek usredotočen. nego i "od-Iučeno biće": jer čovjek postoji samo kao jedinka. pritom ne želimo previdjeti da riječ "njezin" znači da osoba "ima" svoj psihofizički aparat .svoga vlastitog središta. Jer nije opravdano govoriti .kao što se često čini .čovjek. Tu cjelinu utemeljuje ona kao tjelesno-psihičko-duhovnu.mjesto da govorimo o duhovnoj egzistenciji i psihofizičkoj faktičnosti .

ne može samim time biti riječ o cjelini.i to kao njegovo najspecifičnije. psihička ili tjelesna) činjenica očitovati na svjesnom. Dosad smo u strukturiranju čovjekova bića dali prednost slojevitosti (horizontala) ispred stupnjevitosti (vertikala). može se svaka pojedina (duhovna. i to tako da slojevitost zamislimo u neku ruku kao tlocrt (trodimenzionalne zgrade). i . No sad možemo kombinirati sliku slojevitosti i stupnjevitosti. predsvjesnom i nesvjesnom stupnju.. .njoj. predsvjesno i svjesno.trebalo bi nam tada govoriti o osobnoj osi koja se (zajedno s perifernim psihofizičkim slojem) penje kroz nesvjesno.mjesto da govorimo o osobnoj jezgri . Iz takve slike konačno proizlazi donekle upotrebljiva i donekle odgovarajuća slika stvarnih odnosa: ne samo u osobnoj osi nego i u psihofizičkim perifernim slojevima. cjelokupnom čovjeku pripada još i duhovno . Zatim trebamo zamisliti jezgru osobe kao duhovno-egzistencijsko središte oko kojega se grupira sve fizičko i psihičko poput perifernih slojeva.. Dok god je riječ jedino o tijelu i duši. S obzirom na ontološku strukturu čovjekova bića možemo sada učiniti još jedan korak dalje.

odnosno na njezinu nesvjesnu dubinu.više-manje . nešto što . nego je radije "stvorenjsko" biće. a ne nesvjesnog "ego".kao što sada znamo .Usput bi nam ovdje trebalo ispraviti pojam "dubinske psihologije" .kad god govorimo o "dubinskoj osobi" općenito misliti samo na tu duhovno-egzistencijsku osobu. tj.a daleko premalo čovjekovom duhovnošću. No . dubinska je psihologija bila .ono što se u običajnoj upotrebi podrazumijeva pod dubinskom osobom nema nikakve veze s osobnim bićem.budimo s tim na čistu . nesvjesnu dubinu. štoviše. na psihofizičku faktičnost. a zanemarivala je autentičnu osobu. tj. njegovom osobom na toj razini.ima i duhovno-egzistencijska osoba. Drugim riječima. a ne samo id. ego.psihologija nesvjesnog "id". središte duhovne egzistencije. smjeli bismo s pravom .u vezi s postupcima analitičkog liječenja: ta se dubinska psihologija do danas zapravo bavila samo čovjekovim nagonskim na razini nesvjesne dubine . Tako je ona usmjeravala svoja istraživanja na takozvanu dubinsku osobu. jer je jedino ona doista dubinska osoba. Jer . tj.

očevidno predstavlja takav primarni fenomen.. ne može ni analizirati. bit osobe kao središta duhovnih čina) zapravo čista "izvršenjska stvarnost". u tolikoj se mjeri u njih unosi da se njezino pravo biće s njima slijeva. vršeći svoje duhovne čine.kako smo definirali . istinsko Ja.nesvjesna. U tom smislu duhovna egzistencija (to jest. To biva zato što je izvršenje duhovnih čina (naime. doista. na kraju krajeva.meñu kojima smo istaknuli svijest i odgovornost . I svaki pojedini njezin aspekt .na "analizu usmjerenu na egzistenciju". tako reći Ja "po sebi") nije refleksibilna. nego nešto vegetativno ili.na razini ontičke datosti ne mogu više reducirati. i pribrojiti psihofizičkom . i stoga je ona jedino "ostvariva" u svojim aktima i "egzistira" jedino kao izvršenjska stvarnost. takav prafenomen ne podnosi nikakvu daljnju redukciju.u dosada uobičajenom značenju . Sama egzistencija jest prafenomen koji se ne može ni analizirati ni reducirati. Na razini "ontičkog" ne mogu se .a ne egzistenciji. pod izrazom "egzistencijska analiza" nikad ne mislimo na analizu egzistencije. u najboljem slučaju. Ili bolje rečeno.pa se stoga. Kao što ćemo još napose pokazati na fenomenu savjesti. ne može se u refleksiji pojaviti. uvijek je u svojoj dubini nesvjesna: ona je dakle ne samo donekle fakultativno nego baš obvezatno . "Dubinska osoba" . pa se refleksijom ne može na sebe vratiti.ne označuje duhovnoegzistencijski i specifični ljudski bitak. Autentična egzistencija nije dakle refleksibilna (ne može biti predmet refleksije) . ti se fenomeni .. I. osoba. duhovno-egzistencijska. nego . prava dubinska osoba. I kao što smo već nagovijestili.treba podrediti faktičnosti .a ne duhovnom. nešto životinjsko "u" čovjeku.

Iz svega toga proizlazi ništa drugo nego ovo: osoba (to središte našeg bića) u dubini je nesvjesna. tamo gdje je "on sam" . dotle za dubinsku duhovnu osobu možemo reći da je obvezatno nesvjesna. prestaju biti problemi: to su oni prafenomeni.refleksiji je nedostupna. Drugim riječima.oni objasniti redukcijom na druge fenomene. ontički – grč.nerješivi problemi. duh je u svome prvom izvoru . esencijalan Ne zaboravimo dakle: dubinska osoba .transcendencijom. duhovna dubinska osoba koja jedina zaslužuje da se nazove dubinska osoba .naime.nesvjestan duh. duhovno je u svojoj dubini. i u tom se smislu može reći da je i nesvjesna. nužno (jer bitno) .slijep za svako samoopažanje i samoodražavanje: ondje gdje upravo izvire. kao dva glavna atributa egzistencijskog bića koji mu kao takvi oduvijek pripadaju. a ne tek fakultativno. Biti-svjestan i bitiodgovoran jesu i ostaju .upravo na svom izvoru . tako je i duh . Pa i za njega vrijedi ono . na mjestu gdje u nju ulazi vidni živac .nesvjesno. Dok dakle duhovna osoba može principijelno biti i svjesna i nesvjesna.na razini psihološkoimanentnog promatranja . ali se mogu ontološki objasniti .tamo nije sebe svjestan. tj. Nije li slično i s našim okom? Kao što mrežnica u oku na svom izvorištu. no čim se prebace na ontološku razinu. bitan.ima svoju "slijepu pjegu". čovjekovu biću svojstveni kao njegovi "egzistencijali". "u osnovi".

premda znatno glasnije šumove s ulice neće ona uopće čuti.i na svom . probuditi majku čim tiho disanje njezina djeteta postane nemirno ..ne može se misliti. to "nešto" samo donekle znade što se oko spavača dogaña.takoñer je nesvjesna.tj. Ta snobdija ne zataji ni u vrijeme hipnoze .. ne samo na svom početku nego i na svom vrhu. i ono što misli . Jer u čovjeku nešto kao sno-"bdija" bdije doista "kao da" je budno . Dosta nam se sjetiti npr.tj. instancija koja bdije i odlučuje valja li da se spavač ili sanjač probudi ili smije i dalje spavati. Meñutim. I u tom smislu pokazuje se opet da duhovno (ukoliko je duhovno) ne samo može biti nesvjesno nego . činjenice da u vrijeme spavanja postoji tzv.pa će se pokusna osoba probuditi čim se oko nje i u vezi s njom dogodi nešto što ona u svojoj dubini nikako neće.pa je stoga samo kvazisvjesno. pa o pravoj svijesti ne može biti govora. tj. što čuje . najviša instancija kojoj je u neku ruku odlučivati o svjesnosti i nesvjesnosti .što se kaže u starim indijskim Vedama: "Ono što vidi ne može se vidjeti. i odlučiti i razlikovati . mora biti kadra nekako razlikovati.može jedino ono što je duhovno. A oboje . Nesvjestan je i na najdubljoj i na najvišoj svojoj razini: naime. na svojoj najvišoj instanciji. Jedino se na odreñenom stupnju narkoze ta instancija ušutka.. "sno-bdija" .ne može se čuti. Instancija koja odlučuje o tome hoće li se nešto osvijestiti ili će ostati nesvjesno. tada i sam snobdija zaspi." Ali duh je nesvjestan ne samo na svom izvoru. A inače uvijek vrijedi da instancija koja regulira spavanje i budnost sama ne spava nego je budna. sama dakle funkcionira .. Takav će snobdija npr. ukoliko je dakako "na straži". da bi o tome mogla odlučiti.nesvjesno.

izvoru i na svojoj završnoj točki . 3.pokazati induktivnim načinom. tako postoji i predmoralno shvaćanje vrijednosti. U tom se smislu može reći da je savjest iracionalna.na fenomenu savjesti .fenomenom "savjesti".dapače mora biti nesvjesno. Ono što smo već pokušali izvesti deduktivno morali bismo ovdje . Ta ona .u smislu onoga što smo već rekli o odgovornosti kao "prafenomenu" . i stoga . Na svom izvoru savjest uranja u nesvjesno.nikad ne mo- . Jer upravo kao što postoji predznanstveno i predlogično shvaćanje bitka. "alogična" . Savjest je meñutim iracionalna zato što se .bezuvjetno pripada čovjeku kao "biću koje odlučuje". koje .ili još bolje: predlogična.nesvjesno. odnosno fenomenološki. koji mu ontološki prethodi. ANALIZA SAVJESTI EGZISTENCIJSKA Da bismo pobliže objasnili stvarnost "duhovnoga nesvjesnoga". I doista. savjest silazi u nesvjesnu dubinu. kojemu strogo suprotstavljamo nagonsko nesvjesno.po svojoj biti .prethodi svakomu izričitom moralu: to je naime savjest. a korjenjuje se u nesvjesnom temelju: upravo se velike i (egzistencijalno) autentične odluke u čovjekovu životu uvijek dogañaju potpuno "nepromišljeno".bar u njezinoj neposrednoj izvršenjskoj stvarnosti . poslužit ćemo se sada unekoliko kao modelom .

že potpuno racionalizirati, nego je dostupna jedino naknadnoj racionalizacaji - koja je, dakako, uvijek "sekundarna racionalizacija". Sva se ispitivanja savjesti mogu jedino zamisliti kao naknadna ispitivanja - jer su i sve odluke savjesti, na kraju krajeva, neistražive. Ako se upitamo zašto se čin savjesti nužno izvršuje iracionalno, tada nam treba promotriti sljedeće činjenice: svijesti je dostupan neki postojeći bitak - a moralnoj se savjesti ne otkriva nešto što postoji, nego nešto što ne postoji, što istom "treba postojati", neki zahtjevni bitak. Taj "zahtjevni bitak" nije dakle nešto zbiljsko, nego samo moguće (no ta mogućnost predstavlja dakako - u višem smislu - opet nužnost). Ali ukoliko je ono što nam pred savjest stane kao nešto što istom trebamo realizirati, postavlja nam se odmah pitanje: kako se to uopće može pretvoriti u zbilju... osim tako da se u duhu nekako prethodno anticipira. A ta se anticipacija - taj čin duha koji unaprijed shvaća - dogaña u "intuiciji": to se duhovno "predshvaćanje" dogaña činom gledanja. Tako vidimo da je savjest po svojoj biti intuitivna funkcija: da bi se anticipiralo ono što treba učiniti, mora to savjest najprije intuirati. U tom je smislu savjest (etos) doista iracionalna, i racionalizirati se može jedino naknadno. I nije li nam tu poznato nešto analogno? Nije li i eros iracionalan, jednako intuitivan? Zaista, i ljubav intuira; i ona takoñer vidi nešto što još ne postoji; no to nije (kao u savjesti) nešto što istom "treba postojati", nego nešto što "može postojati". Ljubav otkriva i vidi vrijednosne mogućnosti na voljenome ti. I ona dakle u svome duhovnom zrenju nešto unaprijed shvaća: naime one osobne mogućnosti što ih konkretna "voljena

osoba" možda u sebi, dosad neostvarene, krije. Savjest i ljubav meñusobno nalikuju ne samo zato što su obje jednako usmjerene na mogućnosti - a ne na zbiljnosti. Nije samo po tome očevidno da se obje jedino mogu oslanjati na intuiciju; nego se može navesti još jedan razlog njihova nužno (jer bitno) intuitivnog i iracionalnog (i stoga nikad sasvim na razum svodljivog) načina postupanja: obje se naime (i savjest i ljubav) odnose na apsolutno individualno biće. Jer specifična je zadaća savjesti otkriti čovjeku ono "jedino potrebno". To naime "jedino" uvijek je i jedincato. Riječ je o jednokratnoj i osobitoj mogućnosti konkretne osobe u njezinoj konkretnoj situaciji - o onome što je Max Scheler izrazio pojmom "situacijskih vrijednosti". Riječ je dakle o nečemu apsolutno individualnom, o individualnome "morati-biti" - koji se stoga ne može obuhvatiti nikakvim univerzalnim zakonom, nikakvim općenito formuliranim "moralnim zakonom" (otprilike u smislu Kantova imperativa); riječ je baš o onome što nam nalaže "individualni zakon" (Georg Simmel), koji je tuñ razumu i jedino se intuicijom može shvatiti. A taj čin intuicije izvršuje upravo savjest. Budući da nam savjest čini dostupnima takve konkretne, individualne vrijednosne mogućnosti, mogli bismo ovdje način kojim to izvršuje nazvati instinktivnim, a samu savjest "etičkim instinktom" (mjesto "praktičnim umom"). No tada bi se, pri točnijem promatranju, takoñer pokazalo da se taj "etički instinkt" ne slaže (i to ne tek u nevažnim pojedinostima) s onim što se obično

zove instinktom - naime, s vitalnim instinktom. Instinkt u životinja upravljen je na nešto općenito, on je uopće jedino uspješan "općenito": on je bitno shematičan. Jer u skladu sa svojim instinktima, životinje reagiraju na odreñene znakove i poticaje iz svoje okoline uvijek po krutoj shemi - koja je jednom zauvijek i za sve jedinke utvrñena. Djelotvornost te instinktivne sheme zavisi dakle od toga da ona vrijedi samo općenito, samo po zakonu velikog broja; a u pojedinim slučajevima zatajuje i jedinku čak zavodi na to da se u nekim okolnostima ponaša doduše u skladu s instinktima - ali baš zato nesvrsishodno i "nerazumno". Ista instinktivna shema reakcije, koja npr. većini mrava i cijeloj njihovoj mravljoj nastambi održava ili spašava život, može u nekim okolnostima pojedinog mrava stajati života. To je - sa stajališta instinkta - cijena koju treba platiti: vitalni instinkt zanemaruje individualno. Sasvim drukčije od vitalnog instinkta, funkcioniranje "etičkog instinkta" zagarantirano je upravo time što on ne cilja na općenito, nego uvijek samo na individualno: smjera - kako rekosmo - na konkretno. I dok vitalni instinkt odvodi katkada životinju u zabludu, dotle se kod čovjeka može naprotiv dogoditi da ga zavede etički um pa ga istom etički instinkt, tj. savjest, čini sposobnim da uopće vidi ono "jedno potrebno" - što dakako nije općenito; jer jedino savjest može "vječni", univerzalno shvaćeni "moralni zakon" u neku ruku uskladiti sa svakom konkretnom situacijom konkretne osobe. Život po savjesti uvijek je, naime, apsolutno osoban život u okvirima apsolutno konkretne situacije - s obzirom na ono do čega nam je u našem jedinom i jedincatom životu stalo: savjest uvijek uračunava konkretno "tu" mojega osobnog

jer i u ljubavi . Dok sklonost izmeñu Ja i Ti počiva na id. dotle o ljubavi nikako ne može biti govora. Dokle god u mom ljubavnom izboru "odlučuje" nekakav nesvjesni uzorak.govorili o "odluci ljubavi"? Zar se uopće može govoriti o odluci ljubavi? Svakako. . Sad želimo pokazati da i s obzirom na to. i jedino ona. U ljubavi Ja ne biva primoravano od id.i pogotovo u njoj . ne može se govoriti o ljubavi. U tom smislu posjeduje ljubav i važnu spoznajnu funkciju. nije u ovim izlaganjima izneseno ništa protiv "moralnog zakona". tako i ljubav otkriva ono osobito (jedincato) što je istom moguće: jedincate mogućnosti voljene osobe. neka "slika" iz područja id.kao apsolutno individualnu. No s kojim smo pravom maloprije . Doista je izbor partnera.bića. Doista.Ako se pravilno shvati.analogno odluci savjesti . ljubav ide donekle paralelno s njome: ne samo odluka savjesti nego i odluka ljubavi cilja na sasvim konkretnu mogućnost. . nego sve u prilog savjesti. I možda se ta njezina spoznajna funkcija shvaćala i cijenila već u ona vremena kad se na starom hebrejskom jeziku ljubavni čin označivao istom riječi kojom i spoznajni čin. ljubav. naime s obzirom na bitno individualnu intenciju savjesti. "ljubavni izbor". Ne samo u poeziji nego i u psihologiji. nego se Ja odlučuje za Ti. nije dopuštena rima Liebe/Triebe (ljubav/nagon).ljudsko je biće "biće koje odlučuje". kadra je sagledati jedincatost neke osobe . Jer kao što savjest otkriva ono "jedno potrebno". jedino onda pravi izbor kad ga ne diktiraju nagonske sile.

u intuitivnoj dubini duhovno nesvjesnoga: tu je još "zavičajan" sigurno i treći element. postoji i estetsko nesvjesno. Iz njezinih izvora umjetnik stvara.počevši od namještanja violine pa do najmanje pojedinosti tehnike sviranja. U umjetnika se iz iracionalne (i stoga na racionalnost ne sasvim svedive) intuicije savjesti raña nadahnuće . opažanju samoga sebe: terapija se morala usmjeriti na ono što smo u drugoj prilici nazvali derefleksijom. sve je htio izvršavati svjesno. etičke savjesti. umjetnička savjest. dakako. Štoviše.. ponavljajući mu . pored etičkoga nesvjesnoga. Umjetnik je u tom smislu upućen na nesvjesnu duhovnost ne samo u umjetničkoj produkciji nego i u umjetničkoj reprodukciji. moralo dovesti do posvemašnjeg umjetničkog sloma. Svaka nepotrebna refleksija može samo škoditi. Zadatak njegove terapije sastojao se u tom da se u prvom redu ukloni tu sklonost pretjeranoj refleksiji. jedino savjest i ljubav.. ukorijenjeni u emocionalnoj (a ne u racionalnoj). To ga je.koje takoñer izvire iz sfere nesvjesne duhovnosti. tj. nerijetko će forsirano samoopažanje i volja da se osvijesti ono što se ima dogañati samo od sebe u dubinama nesvjesnoga postati smetnjom za stvaralačkog umjetnika. Psihoterapijsko je liječenje trebalo vratiti tom pacijentu pouzdanje u nesvjesno. Poznat nam je slučaj guslača koji je vazda pokušavao svirati što je moguće svjesnije . uvijek se iznova pokazuje bar to da prekomjerna svjesnost takvog stvaralaštva koje izvire iz nesvjesnoga može čak smetati. izvoditi sve promišljeno.No nisu jedino ethos i eros. i stoga izvori njegova stvaranja jesu i ostaju u tami koja se nikad ne može bez ostatka osvijetliti. Na području duhovnoga nesvjesnoga. pathos.

potreban velik oprez. dotle bi osjećajna stanja imala tako .mora pripisati onomu što se naziva osjećaj? Tu je. da se poslužimo važnim Schelerovim razlikovanjem. No u upravo navedenom slučaju pokazuje se jedan vrlo važan moment svakoga psihoterapijskog postupka. puko osjećajno stanje ili pak na intencionalan osjećaj. Danas se. treba mu jedino zato osvijestiti. Jer je pojam osjećaj danas postao vrlo neprecizan.i to s jedinim ciljem da se konačno ostvari jedno opet nesvjesno stanje (habitus). Dok. tako usmjerena terapija dovela je u njega malopomalo do ne-zakočenosti umjetničkih "stvaralačkih sila" nesvjesnoga. i to tako da se bitno nesvjesni (re)produktivni proces oslobodio kočećega utjecaja prekomjerne svjesnosti. i svaka etička i erotska aktivnost . intencionalne osjećaje treba dakako ubrojiti u duhovno nesvjesno.ili.. Psihoterapeutova je zadaća da konačno uspostavi karakter spontanosti nesvjesnih radnji. nipošto ne treba više grčevito držati načela: da psihoterapija treba pod svaku cijenu dovesti do osviještenosti. Nesvjesno. Osobito zbog toga što u toj riječi nikad nije jasno misli li se. njegova je zadaća da neku nesvjesnu mogućnost prevede u svjesni čin . I zaista.. naime. Ovdje se možda treba upitati: valja li ustvrditi da se svaka umjetnička produkcija i reprodukcija . pa i duhovno nesvjesno. da to konačno opet vrati u nesvjesno. po našem mišljenju. naime. na neaktivan osjećaj. Psihoterapeut treba nešto samo prolazno osvijestiti. dapače.neprestano istinu koju ne smije izgubiti s vida: da je njegovo nesvjesno "muzikalnije" od njegove svijesti.

o ljubavi ili o umjetnosti.pokazuje i sljedeća. već prema tome je li u takvoj patogenezi riječ o psihogenezi (kao u slučaju neuroze) ili o fiziogenezi (kao u slučaju psihoze). Ali. a kada.bar onda kad se može nazvati intencionalnim . možemo. autentičnim ljudskim bićem. osjećaj može biti mnogo istančaniji nego što razum može biti oštrouman. kako je i sa svim drugim instinktivnim stanjima. S kakvim se teškoćama susreće istraživanje (mada naknadno) . da li ih intelektualno shvaćamo! Da još jednom istaknemo povučene paralele. odnosno fenomena smijeh. psihofizičko id provaljuje u svijest.. tj.nije nipošto neprecizan. reći ćemo sljedeće: kada duhovno Ja uranja u nesvjesnu sferu kao svoju osnovu. Izvršenje nekih čina tako malo zavisi od toga da li ih refleksivno spoznajemo.tragajući sve do u nesvjesno za tim u biti neistraživim procesom nastajanja duhovnih čina . valja izričito naglasiti da ovdje predbacujemo nepreciznost jedino riječi "osjećaj". .. prividno neznatna činjenica: uvijek su se i svuda stvarali i stvaraju vicevi kojima se ljudi smiju. a nipošto samom osjećaju. tada govorimo o neurozi i psihozi. već prema tome koji je slučaj. obratno. Sam osjećaj . govoriti o savjesti.malo veze s duhovnoegzistencijskim. zaista. ali do danas nije još nañeno zadovoljavajuće objašnjenje fenomena vic.

pa prema tome i duhovno nesvjesno: to su snovi. Uzmimo za primjer sljedeći san: Jedna pacijentica sniva da u pranje . ali mi kucamo na druga vrata. mi. ali za drugim ciljem. opet je savjest najpodesniji model na kojemu se može pokazati funkcioniranje duhovnoga nesvjesnoga. za otkrivanjem duhovnoga nesvjesnoga . ali ne smijemo zaboraviti da postoji nešto što znatno olakšava istraživati nesvjesno. Što se tiče tumačenja snova.psihoanalizi reći: Idemo doduše istim putem.da bismo ih se domogli . to onda možemo . Jer. Pa ako se . tj. nakon onoga što smo rekli. EGZISTENCIJSKO-ANALITIČKO TUMAČENJE SNOVA Nakon svega što smo rekli teško je unaprijed odrediti način na koji bismo razabrali upravo duhovno nesvjesno.zajedno sa prlja- .služimo metodom kojom je Freud tragao za nagonskim nesvjesnim. Tom se metodom i mi želimo poslužiti. moramo očekivati da u snove (te prave proizvode nesvjesnoga) ne ulaze samo elementi nagonskoga nesvjesnoga nego i elementi duhovnoga nesvjesnoga.idući istim putem. s ciljem da osvijestimo ne samo nesvjesnu nagonskost nego i nesvjesnu duhovnost. Snovi se iskorištavaju već od vremena klasične metode njihova tumačenja na temelju slobodnog tijeka asocijacija . dakako.4.što je u znanost uveo Freud.

u posljednje vrijeme. ne zatvori oči pred očitim duhovnim nesvjesnim sadržajima. ali i bezuvjetnu nepristranost u subjektu koji vrši istraživanje. mnogo naklapalo o ljubavnom životu njezine kćeri.kad je oprano rublje dobila natrag . Mačka ovdje dakle znači dijete. koju .i na području duhovnih nesvjesnih sadržaja .i svoju kćer. Ne vidimo razloga da bismo se morali odreći mogućnosti takva jednostavnog tumačenja sna u svim njegovim elementima. s obzirom na asocijacije koje prispijevaju u njegovu svijest).velikom vrlinom psihoanalize. .predaje i prljavu mačku. voli ona .Evo sna jednoga drugog pacijenta: Bolesnik izvještava o snu što se u njega ponavlja u . jedino za volju predrasude da ti elementi moraju bezuvjetno u sebi kriti i neke infantilnoseksualne sadržaje. Radije ćemo se dati voditi ..takoñer "iznad svega" . pa se u vezi s time zaista "pralo prljavo rublje". Snom se dakle izražava opomena vlastite savjesti. vrlinom "objektivnosti".vim rubljem .. Ipak. Ali zašto je mačka "prljava"? I to se objašnjava čim od pacijentice doznamo da se. A to je bio i razlog kako je bolesnica sama priznala ..zbog kojega je kćer neprestano uhodila i nadgledala. I što dakle taj san u cijelosti znači? Znači opomenu: da bolesnica kćer ne muči toliko pretjeranim odgojem za moralnu čistoću jer time se izlaže opasnosti da ju izgubi.nalazi mrtvu. da npr. tu objektivnost zahtijevamo ne samo od analiziranoga nego i od onoga koji analizira: želimo naime bezuvjetno poštovanje prema predmetu koji se istražuje (npr..Asocijacije: u vezi s "mačkom" pacijentica se sjeća da ona mačke voli "iznad svega". svoje jedino dijete. .

što mu meñutim nikada ne uspijeva. za vrijeme svoga stvarnog boravka u onome inozemnom gradu bavio skladateljskim radom koji ga je duboko zadovoljavao .sadrži stotine podjela .. Koji izbor? . a ne može biti riječi ni o čežnji za onom gospoñom . primijetio je da je broj koji je htio složiti samo sličan telefonskom broju one gospoñe. . po zanimanju skladatelj.pitamo ga. traži kako bi "uspostavio vezu". . Probudivši se. premda uzaludno.kratkim vremenskim razmacima . a identičan je s brojem poduzeća u kojemu trenutno s uspjehom radi. jer su mu tamo provedene godine u svakom pogledu (osim u pogledu ondašnjega skladateljskog rada) bile neugodne..naime. Odgovor je po sebi jasan: profesionalni izbor. džez-glazbu. odlučno izjavljuje da nikako ne može biti govora o nostalgiji za onim gradom.. u obliku lančanog sna. I sada sklada. ali bez osjećaja nutarnje ispunjenosti. meñutim. Uvijek sniva da se nalazi u odreñenom inozemnom gradu i da pokušava nazvati odreñenu gospoñu .jer ga s njome.pa čak i u tijeku jedne te iste noći.Analiza pokazuje da se pacijent. Dosta nam je da mjesto tog "uspostavljanja veze" zamislimo riječ "povezanost" te da ju prevedemo na latinski . ništa nije povezivalo. Vezu uglavnom ne može uspostaviti zato što je telefonski brojčanik golem . takocfer s uspjehom. Pacijent još spontano izjavljuje da golemi telefonski brojčanik iz sna znači njegovo rezignirano uviñanje da mu je sada teško učiniti izbor. Bolesnik.pa ne može složiti broj. glazbom religioznog sadržaja. odluka izmeñu profane i sakralne glazbe. u erotskom pogledu..pa imamo riječ "religio". Najedanput tako shvatimo i značenje središnjeg sadržaja sna: naš pacijent neprestano. za koju naš pacijent osjeća u pravom smislu "poziv".

Ali poslušajmo dalje: iste je večeri naš pacijent slušao preko radija propovijed koju je doživio kao jeftinu i "sladunjavu" utjehu. nego kao jasno religiozna problematika. nego znači samopredbacivanje.dakle. Ako s time povežemo jedno pitanje iz spomenutog članka: "Što se dogaña kad se izgubi okus (!) ovoga svijeta?". kao i u budnom stanju.koja se u posljednjem snu zapravo pojavljuje kao konkretan sadržaj nesvjesne duhovnosti . odbacivalo nešto neautentično. on ga bahato odbija s napomenom da kavu i čaj radije pije gorke negoli zaslañene kojekakvim nadomjescima. tada lako shvatimo kojim asocijativnim vezama ono što je (egzistencijski) . no u oba slučaja potječe san od savjesti . Osobna religiozna problematika .kao prethodni .opomenu snivaču.doslovno: tradicija.poimence na onom mjestu dijaloga gdje filozof odbacuje "bijeg u carstvo vjere ili u carstvo snova" pa uzvikuje: "Ta kakav je to motiv: htjeti biti sretan? Hoćemo stvarnost!" I tu se dakle." Asocijacijama dobivamo dalje: uvečer prije sna pacijent je u nekom časopisu čitao članak u kojem se donosi dijalog izmeñu filozofa egzistencijalista i teologa. Evo za to primjera: Jedan pacijent sniva da mu otac predaje saharin.U vezi s "predati" bolesnik asocijacijom povezuje "predavanje . To što mi otac predaje. od izrazito duhovnoga nesvjesnoga. Istaknimo nadalje da u drugom snu jasno dolazi do izražaja ne samo moralna nego i umjetnička savjest. jest zajednička religiozna konfesija. argumentacija mu se filozofova činila vrlo vjerojatnom.može se dakako u drugim snovima pojaviti na neskriveniji način: ne kao latentna.Ovaj san ne upućuje . . osobito mu je imponiralo njegovo odbacivanje egzistencijski neautentične religioznosti .

moj put preko liječenja jest dakle zaobilazni put u Crkvu. moj put k Bogu vodi tako reći preko terapeuta.." Tumačenje: nutarnji potresi.susrećemo s osobnom religioznom problematikom koja se ne odnosi (kao u upravo analiziranom snu) jedino na konfesionalno.nosi ga u malenoj drvenoj kutijici koja je prvobitno služila kao ambalaža saharina. nego takoñer (unutar neke konfesije) na crkvene institucije. poput hamajlije . tj. nego nekako preko psihoterapijskog liječenja. ali neautentična tvar ." Na to asocira: Na putu k svom psihoterapeutu prolazim mimo Alser-Kirche. i pritom često u sebi pomišljam: na putu sam prema Bogu . Izbor se tog simbola potpuno objašnjava ako imam na umu još i sljedeće: naš pacijent stalno nosi na sebi . doista je Crkvi okrenula leña.ali ne preko Crkve. krov se urušio i samo je oltar neoštećen. zaista su pacijenticu ne samo duševno pokolebali nego .na području pojava duhovnoga nesvjesnoga .naime. saharin kao nadomjestak šećera.San se ovako nastavlja: "Crkva daje dojam napuštenosti. "Crkva je sasvim uništena bombama. pacijentica je Crkvu napustila. U drugim se snovima . Kao potvrdu iz života donosimo sljedeći san: Jedna bolesnica sniva: "Idem u Alser-Kirche. odnosno u predanoj konfesiji) dolazi u pomno odabranu vezu s okusom i zašto se u slikovitoj poredbi sna izabire upravo slatka. zbog ratnog doživljaja." Tumačenje: Crkva "je" napuštena.neki svojoj "predanoj" konfesiji odgovarajući simbol i kamuflira ga pred pogledima nepozvanih ." . na povratku kući opet prolazim uz Alser-Kirche.neautentično (u religiji.

" Tumačenje: bolesnica se boji ponovnih padova." Tumačenje: središte katoličkoga Beča. zrak je čist. Možda će stoga biti zanimljivo pratiti tu stranu njezine religioznosti i u snovima."I bježim na otvoreno. ." . . " Tumačenje: nutarnji su joj potresi otvorili pogled na nadzemaljsko.su joj i otvorili pogled na srž religije: oltar.unutar religiozno-konfesionalne problematike ." Tumačenje: doista je u posljednje vrijeme doživjela razočaranja . "AIi nada mnom strše ostaci krova i greda koja prijeti da se sruši.ne samo s obzirom na svoju religiozno-konfesionalnu nego i na crkveno-institucionalnu privrženost: njezinu potpunom prihvaćanju Crkve stajali su povremeno na putu dojmovi navodne sitničavosti i uskogrudnosti pojedinih svećenika i teologa. . odnosno pokušati da iz snova saznamo koliko je i ta strana duhovnoga nesvjesnoga prodrla u njezine snove. ali znam: to je Bog." Tumačenje: krajnje je vrijeme."Stojim pred obzidanim portalom crkve sv. nutarnjih potresa."Tražim ulaz." Asocijacija: "Zaista."Nebo se plavi. ." Tumačenje: traži pristup u kršćanstvo." Tumačenje: još joj je zatvoren pristup u kršćanstvo. ti si skriveni Bog.zadavao briga crkveno-institucionalni aspekt. N. neće nas čuditi ako znamo da je jasno bila sklona mističko-ekstatičkim doživljajima.) "Kroz okance vidim mu glavu. "Uskoro će podne. i toga se bojim. Stjepana. Da je pacijentici . "Unutra propovijeda pater N." (Taj redovnik za našu pacijenticu predstavlja na neki način kršćanstvo." Tumačenje: . To nam potvrñuje njezin sljedeći san: "Nalazim se na Stephansplatz."U katedrali se ne vidi ni prst pred okom. donekle razočarana.

ako bi se ono na . da oboli. nego se obraća bitnomu." Tumačenje: njezin poziv na religiozni život za kojim nestrpljivo teži . ."Bojim se da bi tko mogao vidjeti natpis na bombonijeri.dakle. već sam put prema cilju . . tj. Stid je posve prirodno ponašanje i nije u svakom pojedinom slučaju neurotična zakočenost. uz opasnost da "zapadne u ludilo"." Asocijacija: pacijentica je više puta rekla da se sasvim svjesno predaje svojim mističkim zanosima. Tu se susrećemo s važnim momentom za naše daljnje istraživanje: s činjenicom da se religiozno katkada stidljivo prikriva. stidim se i počinjem brisati natpis.njegova osoba uspijeva još prenijeti samo dio onoga što on predstavlja. "Želim ući. znamo da stidu i u ljubavi pripada važna zaštitna uloga." Tumačenje: ne obazire se na osobu. . Nakon istraživanja Maxa Schelera o tom pitanju."Trčim uskim hodnikom. Zadatak je stida da spriječi da nešto postane pukim objektom.jer čovjek se pred javnošću i u javnosti boji da ne bude obeščašćeno ono što mu je sveto."Iz bombonijere uzimam i stavljam u usta jedan bombon premda znam da će me od toga možda zaboljeti. I bilo bi sasvim promašeno brkati tu stidljivost s neurotičnom zakočenošću."Imam kod sebe bombonijeru s natpisom: Bog zove.krije u sebi slatkoću mistično-ekstatičnih doživljaja." Tumačenje: usko = tjeskoba. objektom promatranja. Možemo stoga reći: ljubav zazire od toga da bude promatrana i uklanja se svakoj javnosti ." Asocijacija: pacijentica je znala da će njezin "slučaj" biti objavljen pa je sve poduzimala da objavljivanje spriječi. . To bi se obeščašćenje moglo naime dogoditi ako bi se izgubila neposrednost predanja. pacijentica tjeskobno i nestrpljivo očekuje da stigne na cilj.

neki način pretvorilo u predmet - i to ne samo predmet tuñeg promatranja nego i predmet vlastitoga samoopažanja. U oba slučaja značaj neposredne i iskonske autentičnosti, kao i egzistencijalnosti, može iščeznuti, odnosno srozati se na to da bude puka faktičnost stanja što ga opažaju drugi ili mi sami. Drugim riječima, pod tuñim ili vlastitim pogledom ljubav biva razosobljena i po-stvar-ena. Posve isto dogaña se i s nečim drugim, čovjeku ne manje svetim, dapače najsvetijim: s religioznošću. Ne zaboravimo: religioznost predstavlja, barem koliko i ljubav, istinsku intimnost. Čovjeku je ona "intimna" u dvostrukom značenju: ona mu je ono "najnutarnjije", i stoji kao i ljubav - pod zaštitom stida. I prava se religioznost, da sačuva svoju autentičnost, krije pred svakom javnosti: krije se da se ne izda. Naši se pacijenti boje da svoje "intimne" religiozne doživljaje ne "izdaju" u dvostrukom smislu: s jedne strane, da ih ne "izbrbljaju" i, s druge strane, da ne "počine izdaju". Ovog se drugog boje zato što svoj intimni doživljaj ne žele iznijeti pred one koji ga možda neće shvatiti, koji ga ne bi shvatili kao nešto autentično, a to zaista jest. Ti se pacijenti npr. boje da će terapeut, komu se otkriju, htjeti možda religioznost raskrinkati kao sublimacaju libida - ili kao nešto neosobno, nešto što nije svojstvo ega, nego ida ("arhaično nesvjesno"), ili napokon kao nešto neindividualno ("kolektivno nesvjesno"). Jedan je moj pacijent spontano ovako rekao: "Kako to da se svega religioznog stidim te mi se ono čini mučno i smiješno? Zapravo, znadem i sam razlog tomu: osnovni je ton liječenja - kojim me već 27 godina liječe razni

terapeuti po raznim klinikama - uvijek isti: da je moja čežnja... puko mozganje i besmislena spekulacija. Jer da postoji jedino ono što se vidi i čuje - a sve je ostalo besmislica, koja je nastala zbog neke traume ili je pak bijeg u bolest (da se uklonimo životnim zadacima). Stoga sam se - kad sam god govorio o svojoj potrebi za Bogom - morao bojati da će mi zbog toga navući luñačku košulju. Sve je moje dosadašnje liječenje bilo vječni razgovor izvan kolnteksta." Jedino se tako može razumjeti što je naša pacijentica duboko zazirala od mogućnosti da se njezin "slučaj" jednoga dana objavi i da se tako njezin religiozni osjećaj u neku ruku degradira na razinu stvari. Takav zazor nije samo zazor od objavljivanja nego i od stupanja pred publiku. Pritom mislimo na opažanja koja smo prikupili tijekom praktičkih psihoterapijskih vježbi. Pacijenti se na tim vježbama ne dovode u predavaonicu, nego se razgovor s njima vodi u pokrajnjoj sobi, u četiri oka pred mikrofonom, te se zvučnikom prenosi u predavaonicu; pacijenti se dakle ne dovode pred oči publike, nego tako reći pred njezine uši. Oni ipak daju izjave "pred javnošću", jer se prijenos razgovora obavlja s njihovim znanjem i s njihovim pristankom. I čini nam se vrlo značajnim što isti bolesnici, koji su - uz osigurane uvjete da im se zajamči inkognito i da se svede na najmanju mjeru njihova nelagodnost - spremni govoriti npr. o svome seksualnom životu, i o najintimnijim pojedinostimu pa i perverznostima, pokazuju smetenost čim se povede razgovor o njihovu intimnome religioznome iskustvu. Tako je, za vrijeme jednog razgovora pred

mikrofonom u zasebnoj sobi, jedna pacijentica nenadano i mimogredce upitana o svojim snovima iznijela, a da nikad prije nije na to mislila, sljedeći san: "Nalazim se usred velikog mnoštva ljudi, ide se kao na godišnjem sajmu. Svi idu u jednom smjeru, a ja jedina pokušavam ići u suprotnom smjeru."Tumačenje: u gužvl sajma na ovom svijetu ljudska se masa jednolično kreće, upravo se "omasovljuje", a pacijentica tako reći pliva protiv struje. - "Poznat mi je donekle smjer kojim mi valja ići; na nebu sija svjetlo koje slijedim; to svjetlo postaje sve snažnije i snažnije, i naposljetku se zgusnu u jedan lik." Tumačenje: pacijentici je smjer u početku samo nejasno poznat, zatim sve jasnije. Tada je upitasmo koji je to lik, ali se ona odjednom smela, i nakon nešto oklijevanja zapita molećivim pogledom: "Moram li to doista reći?" Istom na ponovljena nagovaranja odala je svoju tajnu: "Bio je to Kristov lik." Preko sna savjest je od nje tražila da nasljeduje Krista, da živi kao kršćanka. U tom snu ne možemo otkriti nikakvu religioznu "problematiku": za tu je pacijenticu njezina religija i njezin religiozni život očito bez problema. Slučajevi bolesnika s gore opisanim snovima sasvim su drukčiji: u njima se jasno ističe religiozna problematika. Njihova se religioznost pokazuje na manje-više skriven način - prema tomu je li manje ili više očita, manje ili više latentna za samog snivača, tj. prema tome jesu li ti pojedinci sami svjesni svoje religioznosti ili je ona u njima nesvjesna ili čak potisnuta. Da do takva potisnuća religioznosti, do njezine psihološke skrivenosti pred svjesnim Ja uopće može doći, neće nas nipošto začuditi nakon onoga što

kako smo joj pristupili u pretprošlom poglavlju. Doista je to ovdje slučaj. Da se prvo od dvoga ima pribrojiti nagonskom nesvjesnom.smo gore rekli o doista intimnom karakteru autentične religioznosti.jasno je iz onoga što smo govorili na početku. dok drugo po svojoj biti pripada duhovnom nesvjesnom . Sad želimo pokazati u kojoj mjeri ti psihološki rezultati egzistencijske analize odgovaraju njezinim ontološkim očekivanjima. mora nas. ako je samo pravilno dokraja izvedemo. jer egzistencijska analiza moralne savjesti. Neće nas začuditi ni to da u izrazito nereligioznih ljudi nailazimo na očigledno religiozne snove. To je i važna pretpostavka za naše daljnje istraživanje. I da bismo tu transcendenciju savjesti sad osvijetlili. 5. suočiti s vrlo značajnim nalazom koji ćemo unaprijed obuhvatiti terminom transcendencija savjesti. Jer nam je poznato zbog kojega dubokog i nužnog razloga postoji ne samo nesvjesni ili potisnuti libido nego i nesvjesna ili potisnuta religio. Svaka sloboda znači slobodu "od čega" i slobodu "za . trebamo krenuti od sljedećih činjenica.govoreći o egzistencijsko-analitičkom tumačenju snova . SAVJESTI TRANSCENDENCIJA U prošlom smo se poglavlju .susreli s psihološkom činjenicom nesvjesne i/ili potisnute religioznosti.

"sluga svoje savjesti" mogu dakle biti jedino onda ako je dijalog s mojom savjesti doista pravi razgovor udvoje . možda je najbolje izrazila Marie von Ebner-Eschenbach jednostavnom imperativnom rečenicom: "Budi gospodar svoje volje i sluga svoje savjesti!" Od te izreke.a ne tek monolog sa samim sobom. ako je moja savjest više od mog Ja. za savjest. tada ta savjest mora biti nešto više od čovjeka koji glas savjesti samo čuje. To činjenično stanje. Sloboda čovjekove volje znači dakle biti slobodan "od" nagona "za" odgovornost." Gospodar svoje volje jesam zato što sam čovjek. Drugim riječima. . ona mora biti nešto izvan čovjeka. s njegovim dvostrukim aspektom. od toga etičkog zahtjeva želimo sada poći u osvjetljavanju onoga što smo nazvali transcendencijom savjesti. No ako osim toga valja da budem još i "sluga svoje savjesti". Fenomen svoje savjesti mogao bih dakle tada shvatiti ne samo kao psihološku faktičnost nego i kao bitnu transcendentnost. ako dapače jedino to smijem biti. tj.što". kao odgovornost za svoju egzistenciju. to jest ako sebe i svoju egzistenciju promatram sa stajališta transcendencije. a ono "za što" je slobodan jest: biti-odgovoran. ali jedino ako ispravno shvatim svoje čovještvo: ako ga shvatim kao slobodu. Evo naših razmišljanja: "Budi gospodar svoje volje. Ono "od čega" čovjek može biti slobodan jest slobodan od biti-nagnan: njegov ego slobodan je od id. sluga svoje savjesti mogu biti jedino onda ako u shvaćanju samoga sebe savjest držim fenomenom koji transcendira moje puko ljudsko biće.

jer bismo tada mogli reći: Preko savjesti ljudske osobe "glasi se" (per-sonat) izvanljudska instancija. promatran sam za sebe. Kao što bi čovjekov pupak. i napose njegovu osobnost. jedino kao da je sama u neku ruku transcendentan fenomen. U tom bi svjetlu riječ persona (osoba) zadobila novo značenje. glas transcendencije. naime. Taj glas čovjek jedino sluša . Dokle god čovjeka promatramo kao jedinku na razini biološke ontogeneze - . istom transcendentni karakter savjesti omogućuje nam da čovjeka. kao imanentna psihološka datost. Pa bi se iz toga ontološkog zaključka moralo dati izvesti da je ljudska osoba vjerna slika. na temelju čovjekove povijesti prije roñenja. Ipak se može ustvrditi bar jedno: da. upućuje dakle sama po sebi na transcendenciju: ona se jedino može shvatiti sa stajališta transcendencije.ali glas ne potječe od čovjeka. morao izgleda besmislen jer se može razumjeti jedino na temelju pretpovijesti. Savjest.ako je ona glasnogovornica nečega izvan mene. naprotiv.upravo se tako i savjest može shvatiti jedino ako u njoj uočimo upućenost na transcendentno podrijetlo. i ta izvanljudska instancija mora biti nužno osobne prirode. ne možemo zaključiti jedino na temelju problema podrijetla savjesti. Vara li se onda jezik kad govori o "glasu savjesti"? Savjest naime ne može "imati glas" već stoga što ona sama "jest" glas. kao "ostatak" na čovjeku koji upućuje na njegovo podrijetlo iz materina organizma u kojem je on nekoć bio skriven . na temelju njezina transcendentnog izvora. No koja je to instancija. uopće možemo u dubljem smislu razumjeti.

naime. dotle u njegovu organizmu ne možemo sve razumjeti. koja kao takva strši iznad razine psihološke imanencije i transcendira ju. ali za objašnjenje čovjekove odgovornosti moramo posegnuti za transcendentnom savjesti. a isto se tako ni na razini čovjekove ontologije ne može sve na njemu razumjeti. Stoga se ona nikad ne može. bez nasilja. to jest. Pa tako možemo reći: Kao gospodar svoje volje . zadobiva svojevrsnu ključnu poziciju na kojoj se ukazuje bitna transcendentnost duhovnoga nesvjesnoga. koju smo unaprijed izabrali kao model duhovnoga nesvjesnoga. Savjest je samo imanentni dio transcendentne cjeline. "ima" savjest. Drugim riječima: za objašnjenje čovjekove slobode dovoljna je egzistencijalnost. iz prostora duhovnosti projicirati na nižu razinu psihičnosti . Tako savjest. konačno i zapravo.ne mareći da ga shvatimo sa stajališta njegova biološkog podrijetla. Nereligiozan je čovjek onda onaj koji poriče tu transcendentnost savjesti: i on.ja sam stvor.samo onaj njegov dio koji strši u psihološku imanenciju. Govorilo se da je savjest glas transcendencije i da je i sama transcendentna. ako čovjeku priznamo karakter stvorenog bića. pogotovu ne njegova savjest.ja sam stvaralac. Psihološka je dakle datost savjesti samo imanentni vid transcendentnog fenomena .kako uzalud pokušavaju sva psihologistička "tumačenja". ako se ne osvrćemo na njegovo transcendentno podrijetlo. Savjest je shvatljiva jedino ako joj priznamo izvanljudski izvor. a kao sluga svoje savjesti . ali on ne traži dalje ni . osjeća odgovornost.

u svom traženju smisla zaustavio." Čak ni prorok dakle . jer je posljednji brijeg njegovu pogledu . kad ne ide dalje od savjesti. nego pretposljednja instancija. Isto se ponovilo i drugi put. i on se naočigled te datosti tako reći zaustavlja kao da je imanentna.ustane i rekne: "Govori. kada ne pita dalje. Tada ga probudi glas koji ga zovnu po imenu. Prerano se nereligiozan čovjek . On ustade i obrati se Eliju pitajući što od njega hoće.ako se to opet ponovi . Gospodine. ali veliki ga svećenik uopće nije zvao pa dječaku zapovjedi da se vrati spavati. To nas. Dopro je tako reći do predzadnjega brijega.recimo prerano: jer savjest drži nečim posljednjim. sluga tvoj sluša. i veliki je svećenik tek nakon trećeg poziva dječaka uputio da . ne treba čuditi: U Prvoj knjizi o Samuelu (3:2-9) pripovijeda se kako dječak Samuel jedne noći u hramu spava zajedno s velikim svećenikom Elijem.dok je još bio dječakom . Kako da onda običan čovjek prepozna transcendentni karakter glasa što ga u svojoj savjesti čuje? I zašto da nas čudi ako glas što mu u savjesti govori obično drži nečim što potječe od njega samoga? Nereligiozan čovjek uzima dakle svoju savjest kao psihološku datost. ni "odakle" mu savjest.nije prepoznao glas koji mu je dolazio iz transcendencije. posljednjom instancijom pred kojom treba biti odgovoran."pred čim" je odgovoran. meñutim. on nije posljednja. zaustavlja se . Zašto ne ide dalje? Jer ne želi napustiti "čvrsto tlo pod nogama". No savjest nije ono posljednje "pred čim" je čovjek odgovoran.

zbog svoje oholosti govori tada jedino o "božanskome" ili o "božanstvu". Dosad smo uglavnom govorili o onom pred čim je čovjek odgovoran.bez mržnje raziñu? Upravo bi religiozni čovjek trebao osjetiti poštovanje prema toj negativnoj odluci svoga suputnika. a drugi odvažio na posljednju etapu puta . stoga je ontički . tako je potrebno i nešto poniznosti da to nazovemo riječju koja je već tisućljećima na ustima čovječanstva: jednostavnom riječju Bog. Jer kao što je potrebno nešto hrabrosti da priznamo ono što smo jednom spoznali. A na to se. i pritom smo primijetili kako se etičko pitanje mijenja u religijsko.u tu neizvjesnost . osmjeljuje religiozan čovjek. i rad je tom "božanstvu" dodijeliti ime kojeg čovjeka ili ga pošto-poto zamagliti neodreñenim i maglovitim izrazima panteističkog ugoñaja. I što bi sad obojicu trebalo priječiti da se tu . naprotiv. Jer upravo religiozan čovjek znade da je sloboda za takvu odluku od Boga naumljena.gdje se jedan od njih zaustavio.skriven. i u tu se maglu .ne usuñuje stupiti. čovjek je do te mjere slobodan i od Stvoritelja tako slobodnim stvoren. od Boga stvorena. da može Boga poreći. Katkada se čovjek zadovoljava time da jedino porekne Božje ime. No savjest na transcendenciju ne samo upućuje nego iz nje i izvire. morao bi tu odluku priznati ne samo kao temeljnu mogućnost nego i prihvatiti kao činjeninu zbilju. da se stvor može odlučiti protiv svog Stvoritelja. obavijen maglom. da ta sloboda ide do slobode nijekanja.

pisao Üchtritzu: "Savjest stoji u oštroj protivnosti sa svim ciljevima koji se čovjeku pružaju u ime materijalizma. pa ako se i pokuša zasnovati savjest na nagonu za održanje vrste. uvidio je već Hebbel kad je u pismu od 13." Što je Hebbel prorekao. super-ega. unos aporija – duševna bespomoćnost. nesnalaženje u . upravo se psihoanaliza latila pokušaja da savjest protumači na temelju nagona i da ju reducira na nagon: psihoanaliza savjest zove nad-Ja (super-ego). introjekcija – umetanje. 5. time će se savjest jednako slabo objasniti kao i zanijekati. Uzaludnost svih pokušaja ontičke redukcije savjesti. dakle ontičkog rješenja pitanja njezina podrijetla. što će se jamačno prije ili poslije dogoditi ako se još nije dogodilo. ubacivanje. Problematika podrijetla savjesti ne rješava se na području psihološkoga ni psihogeneteskoga. u meñuvremenu se i obistinilo. i to nadJa izvodi od introjekcije očeva lika (Vater-imago). nego jedino na području ontološkoga.nesvodiva (iredukcibilna). a s druge strane pred transcendentnošću tzv. Ali kao što se ego ne može izvesti od id. Zapravo se ovdje nalazimo pred dvostrukom aporijom: s jedne strane pred egzistencijalnošću ega. u smislu regulatora i korektiva individualnog elementa. isto se tako super-ego ne može izvesti od ega.1857.

s čisto biološkoga gledišta . i stoga se od imanentnosti ne može izvesti. isto tako Ja ne može biti pred samim sobom odgovorno. ono što tu energiju ulaže ne može biti samo nagonsko niti nešto od nagonskoga izvedeno. Kao što id ne može sebe potisnuti. Kao što bitislobodan zna malo i ništa bez slobode "za nešto". i da se ego nikako ne može izvesti od nagonskoga. Njegov karakter kategoričnosti potpuno zavisi od te njegove transcendentnosti. tako se isto od volje ne može izvesti obveza (superego). Kao što je Ja . ne znači nipošto da je Ja odgovorno jedino pred samim sobom. Ja nikako ne može biti svoj vlastiti etički zakonodavac. tako i biti-odgovoran nije nipošto sve bez odgovornosti "pred čim". Sjetimo se Goetheovih riječi: "Svako je htijenje zaista htijenje samo zato što bismo .po svojoj biti biti-odgovoran. i ma koliko se mnogo . već smo govorili da se (egzistencijalna) čovjekovo biti-odgovoran nikako ne može reducirati na njegovo biti-nagnan. Nagoni nikad i nikako ne mogu sami sebe potiskivati. cenzurirati ili sublimirati. Stoga ne može biti ni autonomnoga "kategoričkog imperativa".a ne od imanencije. te da je pojam "nagoni-Ja" upravo u sebi proturječan.problemima Što se prve stvarnosti tiče.nagonske energije uložilo da se nagonskost nekako ukroti.protivno od id kao nagonsko . Kao što se volja (Ja) ne može izvesti od nagona (od id). jer kategorički imperativ dobiva svoju legitimaciju isključivo od transcendencije .

da sebe "planira". jer nikad i nikako ne bi savjest mogla biti suverena zapovijed u imanenciji . Ako sam obvezan nešto htjeti . obveza je ontološki ispred htijenja. a da ne otkrije u sebi nikakav predloženi uzor. Iza čovjekova super-ega ne stoji dakle ego nekoga nad-čovjeka.moja obveza prethodi momu htijenju. nikad ne bi moglo biti djelotvorno kad bi sve to bilo moje vlastito iznašašće. Jer upravo kao što mogu jedino odgovoriti ako sam upitan. da sebe pronañe. nego iza njegove savjesti stoji Božje Ti. kao što odgovor pretpostavlja svoje "na što" i kao što to mora biti prije samog odgovora.jest prije same odgovornosti." U svakom se dakle htijenju uvijek na neki način pretpostavlja obveza.tada se moramo upitati: Ne nalikuje li taj pothvat indijskom triku s užetom? Fakir nas uvjerava da se po užetu što ga on baci u zrak može . i kad pritom misli da čovjek može sebe pronaći. Pa kad Jean-Paul Sartre čovjeka proglašava slobodnim bićem i od njega zahtijeva da sebe izabere. isto tako i "pred čim" svake odgovornosti . Nikakvo super-ego i nikakvo "idealno Ja" ne može biti djelotvorno ako jedino od mene potječe. ako je ono tek od mene zamišljeni model .a nije nekako prije dano i prije spoznato.kad ne bi bila osobna zapovijed transcendencije. da mu dakle pritom ne prilazi ništa iz bitno izvanljudskog prostora .to mi htjeli.

tražio sam nadomjestak neba: tako se u meni rodila jaka nostalgija za svojim fizičkim ocem . Psihoanaliza tvrdi upravo to: ego se izvlači iz bare ida hvatajući se čuperka Super-ega. Ontološki gledano moj je fizički otac. Otac nije za nas prauzor božanstva.a s ontološkog je gledišta Bog prvi. ontologizacija psihoanalitičke teorije o super-egu.ne označujući mu nikakva uporišta . u neku ruku slučajni predstavnik Onoga koji je sve stvorio.") . (Ovdje navodim pacijenta koji nije bio ni pod čijim utjecajem: "Budući da sam božanskog Oca izgubio. nije taj odnos uzor. Upravo tako i čovjek. U zbiljnosti nije Bog očev lik..pa vjeruje da se po tom jedinom nacrtu može uzdizati i razvijati. biološkoga i biografskoga gledišta otac prvi . ali govoreći ontološki.." U drugoj je prilici rekao: "U meni je čeznja za Bogom . zasniva svoje "mora-biti" na praznom ništa .primarna. po Sartreu. koji me je tjelesno rodio. odnos dijete-otac doduše prethodi odnosu čovjek-Bog. nego obratno: Bog je prauzor svakog očinstva.moja želja da uñem u Božje gravitacijsko poIje .popeti dječak. moj je dakle naravni roditelj samo prvi simbol . gledajući ontološki. nego je otac slika Boga. Govoreći psihološki. nego kopija. Očito je to puka ontologizirana psihoanaliza.koga nikad nisam upoznao! – i privrženost mrtvoj majci.i tako na neki način slika nadnaravnoga Stvoritelja prirode. Samo je s onto-genetskoga.

S otkrićem duhovnoga nesvjesnoga. biće svjesno da je odgovorno.koje je dotada bilo jedini predmet psihoterapije . u drugoj fazi razvoja. egzistencijski autentične odluke. S tom čovjekovom nesvjesnom duhovnošću (koju smo shvatili u apsolutno osobnom značenju) otkrila se ona nesvjesna dubina u kojoj se upravo dogañaju one velike. egzistencijska analiza nastavila svoj prodor u nesvjesnu duhovnost.kao novo otkriće . da je čovjek u svojoj iskonskoj situaciji svjesno i odgovorno biće. osim svjesne odgovornosti) mora postojati i nesvjesna odgovornost. Nagonskomu nesvjesnomu (što se označuje kao id) dodano je . Kao što je logoterapija duhovno dodala duševnomu .tako je naučila i učila vidjeti duhovno u krilu nesvjesnoga: donekle kao nesvjesni logos. što se zbitije može izraziti da je čovjek "bićesvjesnoodgovornosti". Zatim je. u prvoj fazi. egzistencijska je analiza izbjegla zamki u koju je upala psihoanaliza: da . A odatle je slijedilo: da osim svijesti odgovornosti (odnosno.duhovno nesvjesno. primijetit ćemo tako reći tri etape u razvoju ovoga našega istraživanja.6. Fenomenološka analiza otkrila nam je. RELIGIOZNOST NESVJESNA Bacimo li pogled na rezultate što smo ih u posljednjim poglavljima obradili i povežemo li ih i s prethodnim rezultatima egzistencijske analize.

I upravo toga Boga nazivamo "nesvjesnim Bogom".to jest. čovjeku imanentan. čini se. otklonila je i svaku jednostranu intelektualizaciju i racionalizaciju čovjekove biti. tako reći nutarnju opasnost: priznajući duhovno nesvjesno. izbjegla je i drugu.. da možemo biti .koja se predstavlja i vidi u povezanosti s pojmom transcendentnog nesvjesnog . i čovjek više nije biće koje se isključivo može shvatiti jedino teorijskim ili "praktičkim" umom. Ako se dakle pokazalo da Ja ima "i nesvjesnu" dimenziju.. egzistencijska analiza u čovjekovoj nesvjesnoj duhovnosti otkriva nesvjesnu religioznost . tako se otkrićem nesvjesne religioznosti iza imanentnog Ja nazrijeva transcendentno Ti. sada to duhovno nesvjesno pokazuje na sebi "i transcendentnu" dimenziju. željena Govoreći o "nesvjesnom Bogu" ne želimo nipošto reći da Bog u sebi i po sebi nije sam sebe svjestan.značila bi da uvijek Boga nesvjesno tražimo. da s Bogom imamo intencionalnu (premda nesvjesnu) vezu. nesvjesni odnos s Bogom koji je. U trećoj pak fazi svog razvoja. nego samo to da Boga katkada nismo svjesni. Kako se dakle otkrićem nesvjesne duhovnosti iza nesvjesnog ida pojavio duhovni ego. no osim toga. intencionalna – namjerna. Čovjekova nesvjesna vjera koja se tako otkriva .naime nesvijest liši ega i da je reducira na id. premda vrlo često ostaje latentan. Ljudska joj bit ne može više izgledati isključivo kao razumsko biće.

nesvjesni svoga odnosa s njime. Tako bi naš izraz "nesvjesni Bog" označivao čovjekov skriveni odnos prema skrivenom Bogu. da je taj odnos potisnut i ako nama samima skriven. Jer to što s Bogom doista imamo nesvjesnu vezu. riječi mog pacijenta: "Posve je jasno da su ljudi povezani s Prirodom i s Bogom.sveznajuće. kako smo već rekli. Ako se naime i pokazalo da nesvjesno . Ali. ne bi se smjela shvatiti panteistički. Zamisliti se može i drugo krivo tumačenje: da se teza o Bogu nesvijesti interpretira u smislu okultizma. a u helenističkoj antici postojao je oltar posvećen "nepoznatom Bogu". nesvjesno ne samo da nije božansko. ne znači još nipošto da je "u nama" Bog. pa ni . jer ništa nam nije tako strano kao tvrdnja da je sama nesvijest ili čak id . samo o tom oni ništa ne znaju. ne bi se ono stoga nikad i nikako smjelo okružiti aureolom božanskoga.nešto božansko. ili da bar nesvijest zna više nego svijest.koje je "i duhovno" krije u sebi nesvjesnu religioznost. No ta se naša formulacija mora čuvati triju mogućih krivih tumačenja. nego mu takoñer ne pripada nikakav božanski atribut. da ispunja našu nesvijest: takve bi teze odavale diletantsku teologiju. da više zna id nego ego.") Već se u psalmima govori o "skrivenom Bogu". Ponajprije. da se u nama nesvjesno nastanio. (Usp. i to tako da iz paradoksa što ga sadržava teza (da imamo "nesvjesno znanje" o Bogu) deduciramo zaključak: da je nesvjesno .

i nikako ne možemo reducirati na seksualni osjećaj sreće. tako bi ovo drugo bila metafizika kratkog spoja. Tako smo nastojali postupiti kad smo snove tumačili služeći se klasičnom metodom slobodnih asocijacija. da poñemo od jednostavnih činjenica iskustva i da te činjenice znanstveno upotrijebimo s pomoću poznatih metoda. No za nas mora biti toliko važnije to da ne izgubimo pod nogama tlo empirije i da ne upadnemo u ono što smo gore nazvali metafizikom kratkog spoja ili diletantskom teologijom. koji se tobože iza takva iskustva krije. (Usporedi izjavu pacijenta: . Nijedna znanost ne može samu sebe obuhvatno shvatiti niti o sebi donijeti sud . Pritom dakako mislimo u prvom redu na neke očevidno religiozne snove očito nereligioznih ljudi.ako se ne uzdigne iznad sebe. Naša je zadaća. One su obilježene takvom masivnom realnošću da smo morali odbaciti svaki pokušaj da ih podvrgnemo daljnjoj analitičkoj redukciji.atribut sveznanja. u tim nam je slučajevima osobito pao u oči ekstatički osjećaj sreće koji se u budnom stanju nikad ne doživljava. No pritom smo se čuvali da ne umanjimo fenomenološki karakter činjenica.da bismo znanstvene rezultate konfrontirali s ontološkim očekivanjima. I nijedna znanost . Kao što bi ono prvo bila diletantska teologija.ukoliko je ontička disciplina ne može takoñer ocijeniti svoje rezultate niti sagledati njihove posljedice ne napustivši svoje vlastito (ontičko) područje i ne podvrgavši se ontološkom ispitivanju. i koji .ako hoćemo biti objektivni . Tako smo se i mi više puta osjetili primoranima prestupiti granice strogo znanstvenog područja . naprotiv.

kakav u budnom stanju ne mogu doživjeti. A to je bila velika zabluda C. Po Jungu id je u meni religiozan . pomirbeni plač .na čovjeku i "u" njemu kolektivan. ali Ja se time ne odlučuje za Boga. G. jer premda taj istraživač bez sumnje ima veliku zaslugu što je u nesvjesnom otkrio i religioznost."U snu sam često doživio spasonosan plač. U tom slučaju ego u pitanjima religioznosti u neku ruku nije kompetentan ni odgovoran. Ne možemo dovoljno kategorički istaknuti: nesvjesno . pripisao ju je sferi id. Jung je stavio nesvjesnu religioznost u id. Po njemu nesvjesna religioznost nipošto ne predstavlja čovjekovu osobnu odluku. štoviše. nesvjesna je religioznost vezana na religiozne arhetipove. upravo arhetipičan dogañaj. na elemente arhaično-nesvjesnog. religiozno ne zavisi od odgovornosti i odluke ega. Po Jungu. ipak je počinio osnovnu pogrešku time što je nesvjesnu religioznost smjestio u id.još je manje (ukoliko sadrži nesvjesni odnos s Bogom) neosobna stvarnost. što je "nesvjesnoga Boga" krivo lokalizirao. odnosno kolektivno-nesvjesnog. tj. Mi pak . Junga. nego je ona radije . "tipičan". vezana za id.ali zbog toga Ja još nije vjernik.") Sad nam još treba govoriti o trećem i najvažnijem krivom tumačenju.o kojemu smo već rekli da nije ni božansko ni sveznajuće . id me nagoni k Bogu.

mislimo da iz kolektivno-nesvjesnog religioznost ne može izvirati već stoga što ona spada u osobne (čak najosobnije) odluke čovjekova Ja. nije nikakva.nije nipošto determinirajuće. Banziger čak sasvim otvoreno kaže: "Možemo govoriti o religioznom nagonu isto kao što govorimo o seksualnom ili o agresivnom nagonu. A za nas je nesvjesna religioznost (kao i uopće sve duhovno nesvjesno) odlučujuće.nesvjesno (pa i "religiozno" nesvjesno) uvijek je nešto što osobu determinira. Religioznost. Kao takvo ono pripada svakako (nesvjesnoj) duhovnoj egzistenciji.nagonjen kao na seksualnost? Hvala lijepa na takvoj "religioznosti"! Jer autentična religioznost nema karakter nagona. nego odluke. a ne psihofizičkoj faktičnosti. Ali za Junga . nego egzistirajuće nesvjesno. nipošto nagonsko nesvjesno.i s karakterom nagona pada. H. ali zato ni izdaleka ne moraju pripadati sferi nagonskoga. shvaća pod "'arhetipovima' strukturalnu vlastitost . Jung. sa svojim karakterom odluke ona stoji . ili je egzistencijska ." Na to pitamo: Kakva bi to bila religioznost na koju bih bio nagnan . naime. Za nas duhovno-nesvjesno . Za Junga i njegovu školu nesvjesna je religioznost nešto po svojoj biti nagonsko. sa svoje strane. Te odluke mogu doduše biti nesvjesne.a pogotovu nesvjesna religioznost i iznad svega transcendentno nesvjesno .kao i za Freuda .ili.

samo. dok je ona uistinu stvar subjekta te psihofizičnosti.na ovaj ili onaj način vezan uz mozak".ili uvjet u samoj psihi. po našem mišljenju. Po našem shvaćanju. Treba dakle svakako priznati da takvi preformirani okviri postoje. ako i ne neodoljivo. u neku ruku probijaju u našu osobu. Po Jungu. nesvjesna religioznost proizlazi iz čovjekova središta.u koje se ona uvijek iznova pretače. biti već s tog razloga priroñena jer nije vezana uz biološko. kao elementi psihofizičke faktičnosti. nego otprije postojeći konfesionalni oblici . izvorne religiozne slike jesu neosobne slike kolektivne nesvijesti i mogu se naći manje-više gotove u individualnoj nesvijesti . ali ti religijski prauzori nisu nikakvi arhetipovi koji u nama drijemaju i koje smo primili biološkim putem. te sheme nisu tobožnji priroñeni i baštinjeni arhetipovi. koji je . Nipošto ne poričemo da čovjek. iz same osobe (i u tom smislu doista "eks-sistira") . upravo u duhovnom nesvjesnom.ukoliko. Ostavljajući njezin duhovno-egzistencijski karakter nesvjesnoj religioznosti umjesto da ju pribrojimo psihološkoj faktičnosti. Tako religioznost postaje u cijelosti stvar čovjekove psihofizičnosti. dolazeći na svijet. No ne može se ipak poreći da se svaka religioznost uvijek kreće unutar nekih unaprijed odreñenih putanja i shema. . pokazuje nam se često nemogućim smatrati ju nečim "priroñenim": religioznost ne može. Taj svijet slika nije nam dakle priroñen. dakako. i otuda se sami po sebi. nego smo se u njem rodili. odnosno stvar duhovne osobe. nego su to tradicijom preuzeti prauzori našega kulturnoga kruga. ne ostane latentna kao potisnuta religioznost u dubini osobe.upravo kao psihološki fakti.

koja se može zvati ...u pravom i najboljem smislu . Ako je nesvjesna religioznost doista potisnuta. ti prauzori. Ali to zatečeno. ali ga takoñer nitko sa sobom na svijet ne donosi. Ima na raspolaganju dosta predaja . u obliku priroñenih arhetipova. anamneza – sjećanje. U svjetlu nepristrane analize nema tu nikakve arhaističke mitologije kakva se susreće u tumačenjima jungovske škole.djetinja..nešto za svoju religioznost zatekne. koja je najprije postojala. da je to nešto doista zatečeno.kad se iz ruševina možda iskopa . vidimo kako se uvijek pojavljuje nesvjesna vjera. uzori naših svetaca..naivna kakva je bila u vrijeme djetinjstva. Može ona biti djetinja (i u tom smislu naivna). nego su molitve naših otaca.biti vezana za doživljajne sadržaje djetinjstva. skup podataka što ih pacijent daje liječniku o svom . I doista. kad god egzistencijska analiza izvuče na vidjelo takvu potisnutu religioznost (i tako izvrši u pravom smislu anamnezu). objave naših proroka. Autentična i u tom smislu izvorna religioznost nema dakle nikakve veze s "arhaičnom" i u tom smislu primitivnom religioznošću. Drugo je dakako ako se često može konstatirati da je prvobitna religioznost nekih ljudi.ostala naivna . što on egzistencijski usvaja. nego se .. obredi naših crkava.takvi nesvjesni religiozni sadržaji jednostavno slažu s dragim starim slikama iz vremena djetinjstva.kako u egzistencijskoj analizi katkada izlazi na vidjelo .. onda se mora očekivati da će ona . ponovno spominjanje. a zatim bila potisnuta . nisu nikakvi arhetipovi.nitko ne mora Boga tek izmišljati. ali primitivna i arhaična u Jungovu smislu nipošto nije.

Ali iz skrovišta njegova "transcendentnoga nesvjesnoga" katkada se javlja potisnuta transcendencija u obliku "nemira srca" koji prigodice može vrlo lako dovesti do očitih neurotskih simptoma koji se tako reći pokazuju u obliku neuroze.do njezina posljednjeg temelja. S toga gledišta može nesvjesna religioznost . izjavu jednog bolesnika: "Ja sam medicinski dokaz za to da se bez Boga ne može živjeti. I potisnuta religioznost može dakle biti "nesretno potisnuta".o prisutnosti. potisnuta njegova transcendentna veza.biti patogena. koja takoñer može biti potisnuta. stvarnosti koja se našim očima otkrila kao čovjekova religioznost – stvarnosti. Egzistencijska analiza mora svakako do dna istražiti modus neurotične egzistencije . u strogo empirijskom smislu. (Usp. povijest (i pretpovijest) bolesti Prihvativši egzistencijsku analizu već se davno udaljismo od pozicija psihoanalize. čak i posvudašnjosti. Danas više ne razbijamo glavu pitanjem o "budućnosti jedne iluzije". pacijenta koji .(zdravstvenom) životu prije sadašnje bolesti. nego moramo svakako razmišljati o vječnosti jedne stvarnosti . No baš u takvim slučajevima zadaća je egzistencijske analize da uprisutnjuje tu uvijek već prisutnu nesvjesnu duhovnu stvarnost. i nerijetko će se kao najdublji uzrok neurotične egzistencije pokazati činjenica da je u neurotičara prisutan jedan nedostatak: da je naime poremećen njegov odnos s transcendencijom. stvarnosti koja doduše može ostati ili postati nesvjesna. Uzmimo npr.") To vrijedi i u kliničkoj praksi.kao i sve što je nesvjesno . dakako.

u onostranosti .trpi od teške prisilne neuroze koja već desetljećima traje i prkosi dugotrajnim pokušajima psihoanalitičkog liječenja: u središtu njegove prisilne neuroze nalazi se fobija da će zbog ovog ili onog njegova čina biti "osuñena" njegova pokojna majka ili sestra. da je "pristalica Haeckela". . ali osjećajem možda ipak vjerujem. nije kupio radioaparat samo zato što mu je u tom času sinula misao: ako odmah ne shvati koju tehničku pojedinost.ali da "molitvenik poznaje otprilike onako kao što prijestupnik poznaje krivični zakonik": i jest. ali ipak religioznim elementima..osuñene. a tada bi . makar u kakvoj sitnici.majka i sestra bile osuñene. ipak katkada prekršio. Nato smo doznali da se deklarira kao "slobodoumnik". upitali smo ga. makar skrivenim. ali ne u Boga koji nagrañuje i kažnjava. a on je odgovorio: "Tko to može o sebi reći? Razumom sam sigurno nevjernik. ali ga nipošto ne "ispovijeda". Izbjegao je i brak.kako je mislio ." I gle. Je li dakle nevjernik. poznaje ga. Sve je to iznio ponosno ističući kako je daleko dopro u poznavanju moderne fizike: potpuno je svladao elektronsku teoriju.jer bi morao položiti službenu zakletvu koju bi možda. Na pitanje kako se snalazi u vjerskim stvarima odgovorio je da i to područje dobro poznaje . Razumom jedino vjerujem u determinizam prirodnog zakona. bit će majka i sestra . i to samo stoga što bi na vjenčanju morao izreći privolu. Zbog toga se razloga naš pacijent nije htio zaposliti u državnoj službi .. upitasmo pacijenta o njegovu religioznom životu i o njegovu stavu prema religioznim pitanjima. Pred tolikim. I nedavno. kako je pripovjedio. koju bi možda katkada pogazio pa bi i to dovelo do osude njegovih pokojnica.

" No danas i predobro znamo dokle bismo doprli kad bi čovječanstvo imalo samo znanost . mi smo." Ako Freud tvrdi: "Religija je općeljudska prisilna neuroza.) U tom smislu mogu nam mnoga današnja kulturna stanja doista izgledati kao "općeljudske prisilne neuroze" . o individualnoj prisilnoj neurozi. opisujući svoje smetnje u potenciji: "Onog časa došla mi je prisilna misao da mi se Bog osvećuje. dakle ne samo u individualnim nego i u socijalnim razmjerima. ona potječe od Edipova kompleksa. gotovo spremni obrnuti tu rečenicu i ustvrditi: prisilna je neuroza psihički bolesna religioznost. od 'odnosa prema ocu'". pred upravo opisanim slučajem. dade se u ne malom broju slučajeva kazati: u neurotskoj egzistenciji nedostatak njezine . primijetili da se potisnuta vjera izokreće u praznovjerje? I to svugdje gdje religiozni osjećaj postane žrtvom tobože nasilničkoga razuma i tehničkoga duha. (Goethe kaže: "Tko ima znanost i umjetnost. Zar nismo i na kulturnom području. Zakržljala vjera poprima nakazne oblike. kao i u djeteta. O ne-kolektivnoj. Od sve "čiste znanstvenosti" uskoro bi jedino ostala atomska bomba.i ništa drugo.isti taj čovjek koji je izrekao te riječi nedavno je pričao.da se poslužimo Freudovim riječima . taj ima raligiju. to jest naprosto o neurozi.mnoga osim jednoga: upravo osim religije.

treba dapače reći da kao čovjek. I stoga će mirno čekati da se ona pokaže. No ne zaboravimo da se on treba zanimati ne samo za religioznost pacijenta nego i za spontanost njegove religioznosti. kao liječnik. nego istodobno vjeruje u nj kao u bolesniku "nesvjesnoga Boga". Jer terapeut vjernik doista vjeruje ne samo osobno u Boga nego i u nesvjesnu vjeru svog pacijenta.ne može a da ne osjeća najživlje zanimanje za ta pitanja. vjeruje u toga "nesvjesnoga Boga" . može se reći da obveza snošljivosti i za njega vrijedi. kao vjernik (a ne kao terapeut!) . To će mu biti tim lakše ako je . Drugim riječima. Po sebi se razumije da se on ne može ne zanimati za religioznost ili nereligioznost svoga pacijenta. najviše se on mora zanimati za to da se ta religioznost očituje spontano. tada je on. RELIGIJA PSIHOTERAPIJA I Najzad se želimo upitati u kakvom su odnosu sva ta pitanja s kliničkom praksom i sa znanstvenim istraživanjem. po svome zvanju. obvezatan na bezuvjetnu snošljivost.unaprijed uvjeren u postojanje latentne religioznosti i u "nereligioznih" ljudi. ako se ipak ta svjetonazorna pitanja pojave u njegovu radu. Terapeut kao terapeut. Što se tiče njegove osobne religioznosti. on dakle vjeruje ne samo svjesno u vlastitoga Boga. zaista nije zainteresiran za religiozna pitanja.transcendencije osvećuje se sam po sebi. 7.kao religiozan čovjek .

mora imati vremena da spontano nikne. kad dakle čovjek nije na nju bilo kako nagnan . Ovaj je sad pripovijedao da bolesniku uopće nije sakramente ponudio .upozorio na to da terapijski učinak osvještenja nesvjesnih sadržaja sasvim zavisi od spontanosti tog osvještenja. Tako se sjećamo predavanja u kojem je neki svećenik opisivao kako je jednog dana bio pozvan umirućem bolesniku za kojega je znao da je nevjernik: čovjek je jedino osjećao potrebu da se pred smrt od srca razgovori. Toga su i svećenici svjesni. religioznost je jedino onda autentična kad je egzistencijalna.kao u Boga kojega pacijent "još nije" postao svjestan. i za to je izabrao svećenika... niti ga natjerati terapeut. Tu bi svaki planirani korak bio promašen i svaka bi manje ili više svjesna nakana mogla pridonijeti da se učinak spriječi. Nitko tu nikad ne bi smio biti nagnan. Kako već znamo.i to jednostavno zato što ih umirući nije . To vrijedi i za religioznost: kao što kod potisnutih "kompleksa" do ozdravljenja može dovesti jedino spontano osvještenje. A sad vidimo da se tom činitelju egzistencijalnosti dodaje još i činitelj spontanosti: autentična religioznost .nego se za nju odlučio. Stoga možemo reći: Na autentičnu religioznost ne može čovjeka nagnati ni id. tako i kod nesvjesne religioznosti do spasa može dovesti jedino njezino spontano pojavljivanje.ako mora biti egzistencijalna.koji je u analognim suodnosima govorio o "dvostrukoj svjesnosti" . pa se ni oni ne žele odreći spontanosti autentične religioznosti. Već je Freud .

može se reći da žele "biti pastiri koji tumače dobro i zlo". O prisilnom smo neurotičaru na drugom mjestu ustvrdili da je obuzet upravo faustovskom potrebom za stopostotnošću u svemu: za stopostotnu sigurnost u spoznaji. za stopostotnu čvrstoću u odluci." (Prekomjernost prisilnog neurotičara doista se sastoji u toj volji da nadmaši svoje stvorenjske uvjete .u tome leži njegova "abnormalnost". trebali poštovati slobodnu odluku povjerenih nam ljudi.) A o onim psihoterapeutima koji nastoje uzurpirati sebi pravo da se natječu sa svećenicima. tako i religiozni terapeut mora prepustiti svećeniku ono što spada na njegovu službu. naprotiv. Pretjerana tendencija: jer terapeutsku funkciju moramo strogo razlikovati od svećeničkog poslanja. Toliko ga je. bar koliko i svećenici. Pa kao što nereligiozni terapeut ne smije dirati u pacijentovu vjeru. bolesnika koji nam se povjeravaju osobito u svojim religioznim potrebama? U posljednje se vrijeme meñu psihoterapeutima doduše sve glasnije javlja struja koja bi htjela da se psihoterapeut natječe sa svećenikom.spontano zatražio. Kao što smo o samoj logoterapiji ustvrdili da ne želi i . a ne tamo gdje je on u svojoj skrupuloznosti krivo lokalizira. rekosmo. opčinilo obećanje zmije: "Bit ćete kao Bog. znajući dobro i zlo. Trebamo li mi terapeuti biti papskiji od pape? Ne bismo li. Svećenik je dakle tu spontanost držao vrlo važnom.

po svom učinku . i koji traži da se psihoterapija odrekne svoje znanstvene specifičnosti i nezavisnosti prema religiji. Usporedno s tim zahtjevom moramo takoñer odbaciti i svaki pokušaj koji ide za tim da liječničko dušobrižništvo prepustimo svećenicima. nego uvijek jedino ukoliko je i sam vjernik. Religija nije jamstvo spokojnog života.tako smo i o liječničkom dušobrižništvu unaprijed rekli da mu ništa nije stranije od želje da nadomjesti svećeničko dušobrižništvo. Iznositi religiozna gledišta pred religioznim bolesnikom terapeut nikad nije dužan kao terapeut.nego samo nadopuniti . njezin cilj nije ipak psihičko zdravlje.. Premda se ona . te se prizna "sluškinjom" teologije. jamstvo što veće slobode od nutarnjih konflikata ili bilo kojih psihohigijenskih ciljeva. . Jer premda religija . njezin primarni motiv nije ipak nipošto terapijski. A na to nema ni pravo osim opet kao vjernik. To bi značilo vjeru gradirati . Načelno valja odbaciti svaku kontaminaciju tih dvaju područja koja se po učinku doduše mogu preklapati.a od njega više i zahtijeva.ne može psihoterapiju nadomjestiti . Religija čovjeku daje više nego psihoterapija .služeći se njome kao nečim što bi eventualno moglo koristiti zdravlju. ali su po svojim intencijama meñusobno posve odijeljena.može i te kako biti psihoterapijski djelotvorna. nego spas duše. jer terapeut nevjernik ne smije se nikad i nikako služiti vjerom u terapijske svrhe kao u neku ruku možebitnim lijekom.sekundarno povoljno odražava na psihičko zdravlje i na duševnu ravnotežu..

Teologiji znanost može pružiti nešto doista korisno jedino ako je to nastalo od nezavisnog i od svakog utjecaja slobodnog istraživanja. to će joj jedino biti moguće ako se ne bude kretala nametnutom maršrutom. tj. Dok govorimo o "dostojanstvu" . slobodnu od suprotstavljanja. Ako joj ikada uspije .slobodi koja može ići do nijekanja. koja joj zajamčuje nezavisnost istraživanja. Pa sad možemo reći: Tko pokušava psihoterapiju učiniti "sluškinjom" teologije.poslužiti religiji. ako ne bude unaprijed u svojim ciljevima blokirana.bilo rezultatima istraživanja bilo uspjesima psihoterapijskog liječenja . . vlastitih rezultata u red vjerskih istina koje te rezultate nadvisuju. Kao što čovjekova sloboda mora biti zajamčena sve do mogućnosti nijekanja. Jer jedino iz takvog militantnog istraživanja može se roditi onaj trijumf koji se sastoji u uključivanju. a nipošto "per intentionem" (po nakani). tako mora biti zajamčena i sloboda istraživanja sve do mogućnosti da znanstveni rezultati doñu do proturječja s vjerskom istinom.bilo čovjeka bilo znanstvenog istraživanja .moglo bi se ono definirati kao vrijednost "u sebi". i njemu bi se mogla suprotstaviti utilitarna vrijednost kao vrijednost "za mene". Jer takvu utilitarnu vrijednost može psihoterapija jedino pružiti "per effectum" (po učinku).isto tako i dostojanstvo znanosti počiva na bezuvjetnoj slobodi. sve dotle da se čovjek odluči zatvoriti prema Bogu . tko hoće da joj odredi ulogu služenja.Upravo kao što se čovjekovo dostojanstvo zasniva na njegovoj slobodi . taj joj zajedno sa slobodom istraživanja oduzima ne samo dostojanstvo samostalne znanosti nego joj istodobno oduzima i moguću korisnost za religiju.

prikladan. Logoterapija je.sasvim obratno jest i hoće biti jedino znanost. religiozna i nereligiozna egzistencija za logoterapiju su koegzistentni fenomeni. taj će dokaz moći iznijeti jedino psihoterapija kao scientia naturaliter irreligiosa (znanost prirodi nereligiozna) . pogodan. fenomen poput drugih fenomena s kojima se logoterapija susreće. to će veće biti usluge koje će joj ona doista činiti. i obvezna je na neutralno držanje prema njima. a nju smiju prakticirati .utilitaran – praktičan.koja dakle "po svojoj naravi" nije religijski obilježena. 8. naime. u pacijentu.barem prema austrijskom zakonodavstvu - .ne mora se biti sluškinja. nego . Što se psihoterapija manje bude upuštala u to da teologiji obavlja službu sluškinje. u načelu. da bi se moglo služiti . probitačan Ako psihoterapija ikad iznese dokaz da je duša doista ono za što je držimo: anima naturaliter religiosa (duša po prirodi religiozna). TEOLOGIJA LOGOTERAPIJA I Religija je fenomen u čovjeku. jedan od smjerova psihoterapije. Uostalom. upotrebljiv.

zato što je kao liječnik položio hipokratsku zakletvu . neće ga od njih poštedjeti jer svećeniku nije primarni i iskonski motiv psihohigijenski.boriti za spas bolesnikove duše svjestan opasnosti da bolesnika može uvaliti u još veće emocionalne napetosti. može se vidjeti i po tome što će se svećenik ...u nekim okolnostima .svoju logoterapijsku metodu i tehniku primjenjivati na svakog bolesnika. i to stoga što čovjeku na neusporediv način pruža nutarnju sigurnost i usidrenost u transcendentnom. primjenjivati je može svaki liječnik. Kad se to dogodi. i obratno. ipak se može dogoditi da ona . a cilj religije spas duše. Koliko su ti ciljevi meñusobno različiti. bez obzira na njegov osobni svjetonazor.. nije opravdano da terapeut sebi pripisuje zasluge jer taj učinak nije tražen.. Ako dakle ni zbog kojega drugog razloga.po svojim rezultatima. potisnute religioznosti. logoterapeut treba . nesvjesne. Drugim riječima.a ne stajalište. u apsolutnom. osim ako se terapeut . Sličan nenamjeravani učinak možemo zabilježiti i u psihoterapiji: ima slučajeva da pacijent u tijeku psihoterapije ponovno otkrije davno zatrpane izvore prave..psihohigijenski pa i psihoterapijski bude djelotvorna. "Religija je više od lijeka protiv psihosomatskih želučanih čireva". Cilj je psihoterapije duševno ozdravljenje. kako je šaljivo primijetio jedan američki isusovac. Nakon tog odreñenja logoterapije unutar medicine pokušat ćemo ju sada razgraničiti prema teologiji. No premda se religija.. po svojoj primarnoj intenciji. za logoterapiju religija može biti samo predmet . a ne po svojim intencijama! .jedino liječnici. tako malo trudi i brine za duševno zdravlje ili sprečavanje bolesti. bio on vjernik ili ne.

I proboj u tu višu i obuhvatniju dimenziju ne dogaña se na razini znanja (i znanosti). Dimenzija religioznosti viša je i obuhvatnija od dimenzije na kojoj se nalazi psihoterapija. nego čovjek-čovjek. Želimo li odrediti odnos izmeñu ljudske i božanske dimenzije. Nešto slično nalazimo u odnosu izmeñu životinje i čovjeka te izmeñu čovjeka i Boga. nego na razini vjere. Očito je da ciljevi psihoterapije i religije ne stoje na istoj razini: razina duševnog ozdravljenja sasvim je različita od razine spasa duše. iz "personalne unije". Kako je poznato. možemo se poslužiti poredbom zlatnog reza: u njemu se manji dio neke cjeline odnosi prema većemu kao veći dio prema samoj cjelini. tako reći. ali tada meñu njima nije odnos terapeut pacijent. životinja živi u okolini koja pri- .s pacijentom susretne na zajedničkom vjerskom tlu pa nastupa.

ovaj put njemu nedostupnog .. "samo" predmet.svijet smisla . Zaista. jedini može njegovu trpljenju dati smisao? Psihoterapija se mora kretati s ovu vjere. jer ljudski mu svijet . da se dobije neki serum. uvijek upućuje na neki smisao. ipak joj ona osobito leži na srcu. štoviše nadsmisao. Može li majmun ikada shvatiti zašto mora trpjeti bol? Iz perspektive svoje okoline on nije u stanju shvatiti nakane kojima ga čovjek uključuje u svoje eksperimente. jer priznaje li tko objavu . Uzmimo za primjer majmuna kojemu se daju bolne injekcaje.pada njezinoj vrsti. u čovjekovu dimenziju nema on pristupa. To znači: kao što životinja nije kadra iz svoga kruga razumjeti čovjeka i njegov svijet. čiji smisao. u nj on ne može ući. dok čovjek "posjeduje svijet" (Max Scheler). nije toliko ni do užitka ni do moći pa ni do samoostvarenja . u njegovoj egzistenciji. Ne koristi dakle ako se na postojanje objave.nije dostupan. stranu objavljene već pretpostavlja nevjernik upozori njega postojala - No. kako rekosmo. isto tako ni čovjeku nije moguće imati uvid u nadsvijet .koliko mu je do . kad bi ona za već bi bio vjernik.svijeta.razumjeti Boga ili čak njegove motive.. ali i čovjekov se svijet odnosi prema nadsvijetu isto kao životinjski svijet prema čovjekovu svijetu. Stoga čovjeku. čovjekova egzistencija uvijek nadmašuje samu sebe.to odluku vjere. I ne moramo li pretpostaviti da čovjekov svijet biva takoñer nadmašen od jednoga . i to s jednostavnog razloga što u logoterapiji logos znači smisao. ma kako za logoterapiju religija bila.

upravo stoga što se pri svakom pokušaju odgovora na pitanje o smislu bitka uvijek pretpostavlja postojanje smisla. Ukratko.. onda barem u smisao smrti. Kad doista ne bi više vjerovao ni u kakav smisao. Htio ili ne htio. U smisao vjeruje i samoubojica . isto je tako i čovjekova egzistencija uvijek egzistencija-za-smisao. U logoterapiji se stoga govori o "volji za smisao". Imao sam priliku vidjeti kako umiru uvjereni ateisti. ne bi zapravo mogao ni prstom maknuti . Taj posljednji smisao moramo prihvatiti zato što o njemu i ne možemo dalje postavljati pitanja .. čovjekova vjera u smisao jest (u Kantovu značenju) transcendentalna kategorija.pa ni počiniti samoubojstvo.. a na smrtnoj su postelji iskusili ono što u životu desetljećima nisu ni pred kim pokazali: nutarnje pouzdanje koje je značilo ne samo ironiju na njihov svjetonazor nego se ono uopće ne može intelektualizirati i racionalizirati. Provaljuje u njima nešto "de profundis".. i neko se naslućivanje smisla krije i u samoj osnovi "volje za smisao". držao ga istinitim ili ne . ma kako inače čovjek taj smisao slabo poznavao: tu je dakle prisutno neko predznanje o smislu. probija se i dolazi na vidjelo . a da već ne pretpostavimo prostor i vrijeme. Kao što poslije Kanta znamo da je nekako besmisleno pitati za kategorije prostora i vremena naprosto zato što ne možemo misliti (pa ni pitati). Smisao je zid iza kojega se ne možemo dalje povući. daljnjeg života.ako i ne u smisao života. koji su za cijeloga života odlučno odbacivali vjeru u "više biće".čovjek u neki smisao vjeruje dok god diše. odnosno u viši smisao života.ispunjenja smisla. nego se na nj moramo osloniti.

do samog svršetka. Ta nada svakako mora biti duboko ukorijenjena u čovjekovu biću: to je nada u buduće ispunjenje. Čemu se nada? Nada tih bolesnika na prvi pogled usmjerena je na ozdravljenje na ovom svijetu. sasvim je opravdano da se za nju zanima." Svakako. U tom slučaju psihoterapija bi se složila s Albertom Einsteinom. U istom duhu piše i Walter v. a ipak prkosi sigurnom znanju o vlastitoj nepovoljnoj prognozi. nego kao obuhvatniju vjeru u smisao. pouzdanje u nadsmisao. nada se. Slično je rekao i teolog Paul Tillich: 'Biti religiozan znači strastveno tražiti smisao svoje egzistencije. Baeyer: "Slijedimo opažanja i misli što ih je izrazio Plügge... prikladno i prirodno vjeruje.bavi ne samo voljom za smisao nego i voljom za posljednji smisao. Još pri jasnoj svijesti on vjerojatno i sam primjećuje da je izgubljen. u kojem čovjek. a u temelju krije smisao transcendentnog značenja." Ako psihoterapija shvati fenomen vjerovanja ne kao vjeru u Boga..koja je kao psihoterapija podreñena psihijatriji i medicini .. i bez dogmi..njihovo bezgranično pouzdanje.. No ipak se nada. S gledišta objektivnog stanja bolesnika . za nadsmisao: a religiozna je vjera konačno vjera u nadsmisao. .ne postoji više nikakva nada. premda im nije poznato ni prema komu se ono pruža ni čemu se nada. po kojemu pitati za smisao života znači biti religiozan. može se reći da je posve legitimno da se logoterapija .

.što sam ja zanijekao: naprotiv. duboko personaliziranoj religioznosti. po mom mišljenju. univerzalne religije . rekoh. ali svakako napuštaju se one konfesije koje. Jednom me je intervjuirala novinarka američkog magazina Time. sebe primorati da ljubim. valja mu se potruditi da mi ispripovjedi neku šalu. najvlastitiji i najiskonskiji govor za . Slično biva s vjerom i s ljubavlju: njima se ne može upravljati. Tu imam jednostavan primjer: ne možemo se po nalogu smijati.i koje se stoga ne mogu na zahtjev ili na zapovijed izvršiti. Tko hoće da se nasmijem.. ili sebe nagnati da se nadam. nego osobnoj. ovo naše shvaćanje religije ima malo veze s konfesionalnom uskogrudnošću ili s religioznom kratkovidnošću koja u Bogu gleda biće kojemu je jedino do toga da što veći broj ljudi u nj vjeruje. približavamo se . Naprosto ne mogu zamisliti Boga koji bi bio tako skučen. nemaju drugog posla nego da se neprestano meñusobno pobijaju i jedna drugoj otimaju vjernike.ne univerzalnoj. Rekoh da se.isto kao što ne mogu ni htjeti ljubiti. ne napušta religija. A ne vidim da ima smisla i to da neka Crkva od mene zahtijeva da vjerujem: ta ne mogu htjeti vjerovati . Kao intencionalni fenomeni mogu se one doživjeti istom onda kad nam u duhu sine njihov adekvatan sadržaj ili predmet. iz koje će svatko otkrivati najosobniji. čini se. Ima stvari koje se ne mogu htjeti . Njezino je pitanje glasilo: postoji li danas tendencija napuštanja religije.Zacijelo. Nato me je novinarka upitala znači li to da će prije ili poslije doći do jedne. i to točno onako kako propisuje točno odreñena konfesija.

Both groups found equal meaning for their lives. Na svakom jeziku može čovjek doći do istine. Religije su donekle slične raznim jezicima: nitko ne može reći da je njegov jezik iznad drugih. Postoji npr.a ipak mnogi od njih imaju zajedničku abecedu. To dakako ne znači da će nestati zajedničkih obreda i simbola. (Augustine Meier (»Frankl's 'Will to Meaning' as Measured by the Purpose in Life Test in Relation to Age and Sex Differences«.« Ipak. disertacija na sveučilištu u Ottawi. 1967).obraćanje Bogu. disertacija na sveučilištu u Ottawi. To se slaže s rezultatima istraživanja Leonarda Murphya (»Extent of Purpose-in-Life and Four Frankl-proposed Life Objectives«. koji jednako počivaju na testovima i statističkim podacima: »People who had chosen God and another person as their life objective did not differ significantly in their scores on the Purpose in Life Test.1973) mogla je pomoću testova i statističkih podataka utvrditi da je pronalaženje smisla moguće neovisno o starosnoj dobi i stupnju obrazovanja. mnoštvo jezika . neovisno o konfesiji kojoj pripada. o muškom odnosno ženskom spolu.k jedinome Bogu. ne s obzirom na vjeru odnosno nevjeru nego s obzirom na konfesionalnu pripadnost glasi sažetak Augustine Meier kako slijedi: »The inability to find evidence to show that subjects differ on the Purpose in . Isto tako preko svake religije čovjek može stići k Bogu . ali može i zabluditi pa i lagati. ako je religiozan. ali neovisno i o tome je li netko religiozan odnosno nereligiozan i.

DUŠOBRIŽNIŠTVO LIJEČNIČKO Od zasebnog je značenja problem što da se učini s doista nereligioznim ljudima koji se .Life Test scores on the basis of religious differences gives support to Frankl's idea that God. Weitbrecht). can give equal meaning to subjects. nego u iskusnog terapeuta" (H.ustrajno tražeći odgovor na pitanja koja ih se duboko tiču . Terapeutova je ordinacija postala utočište onih koji nad životom očajavaju.često daje savjet o životnim problemima i izvan slučajeva bolesti".« 9. koji snažno sumnjaju u smisao života. "Prečesto je psihoterapija pozvana da završi u .).obrate za pomoć terapeutu. J. liječniku se danas nameće uloga da . R. Alphons Maeder. G. Heyer dr. Riječ je o ulozi koja je terapeutu nametnuta (Karl Jaspers. as expenenced by different religious affiliations. "Pacijenti nam nameću dužnost da preuzmemo zadaće dušobrižništva" (Gustav Bally). "Bilo mu po volji ili ne.mjesto dušobrižnika-svećenika . i "ništa se ne može izmijeniti u tome da ljudi danas u nevolji većinom ne traže savjet u svećenika.

Schulte). vidi se npr. znajući dobro i zlo". Moralizira li u svojoj praksi logoterapija? Ona to ne čini iz jednostavnog razloga što se smisao ne može dati kao recept.dušobrižništvu" (W. iz preporuke American Medical Association: "Liječnik mora takoñer tješiti bolesnika. Konačno. nego dužnost svakog liječnika u praksi. Dalo bi se. To nije jedino psihijatrova dužnost.i onda kad to ona ne zna ili neće da zna . jer uzrečica Victora v. Često mora prihvatiti izrazito dušobrižničke postupke.uvijek donekle i dušobrižništvo. Ne može terapeut dati pacijentovu životu smisao.dapače ni onda kad ona (ili medicina uopće) ne može više donijeti ozdravljenje. tješite narod moj!" vrijede i danas i da su napose upućene liječniku. dokazati da drugi psihoterapijski . ona ne odreñuje vrijednost ili nevrijednost. Gebsattela o "seobi zapadnog čovječanstva od svećenika k psihijatru i neurologu" stvarnost je koju dušobrižnik ne može previdjeti i zahtjev kojemu se psihijatar ne smije oglušiti. A naći ga mora pacljent sam.on se mora naći. štoviše." A. i samostalno. smisao se uopće ne može dati . Görres Ništa s obzirom na to ne mijenja prigovor da zadaća psihoterapije nije da tješi . "Psihoterapija je . Već je zmija u raju ljudima obećala da će postati "kao Bog. da je liječnikova zadaća ne samo ozdravljanje nego i tješenje." Uvjeren sam da tisuće godina stare Izaijine riječi: "Tješite. Logoterapija ne ocjenjuje smisao ili besmisao.

Prije ili poslije nećemo više moralizirati . nego se mora otkriti." A i sam Freud jednom "opisuje rad psihoterapeuta kao 'djelovanje učitelja. u starome značenju. On utječe na moralno i etičko držanje ljudi. Smisao se života ne može izmisliti. Čak ni bihevioristička terapija . Gordon Pleurae: "Psihoanalitički je praktičar prije svega moralist. nego se mora naći. Subjekt će u Rorschachovu testu "raskrinkati" svoju osobnost upravo dajući smisao.a zlim ćemo držati ono što to ispunjenje sprečava. vidi iz riječi L. prosvjetitelja. kako se npr. Rorschachovoj ploči daje se smisao koji je jako vezan za subjektivnost svakoga. vjesnika novoga i boljega poimanja svijeta"'. nego ćemo dobrim smatrati ono što promiče ispunjenje smisla koji se nekomu zahtjevno predlaže . I moral. Krasnera: '"Terapeut ima odlučiti o tome što je u ljudskom ponašanju dobro ili loše. nego je "skrivačica". nego o pronalaženju smisla.koja je po mome mišljenju trijezan smjer i koja je pridonijela demitologizaciji neuroze .nego ćemo moral ontologigizirati: ono što je dobro ili ono što je zlo neće se definirati kao nešto što "moramo" činiti ili "ne smijemo" činiti." To ne može ni odgojitelj ni psihijatar. Život nije nikakav Rorschachov test. 358 kaže npr. Smisao se ne može dati. U International Journal of Psychoanalysis 1965. F.smjerovi moraliziraju mnogo više nego logoterapija.nije slobodna od moralističkih aspiracija. Ali u životu nije riječ o davanju smisla. izgubit će ionako svoj utjecaj. .

jer se tražilo samo jedno tumačenje: ono na koje je postavljač pitanja mislio. i pritom se ustanovilo da je devet studenata pročitalo "600". koji ga sve . Želim istaknuti da ta raznolika "tumačenja" ipak nemaju jednaku vrijednost..a ne "stvoriti". ni besmisao. nije ni subjektivni smisao. pitanje je bilo napisano velikim slovima. i u engleskom jedva se moglo razlikovati '600' od 'GOD' (Bog).. i tako u svakoj situaciji samo jedan smisao. devet "GOD". Svakako.zabunio. I tako je razumljivo da čovjek . Smisao treba otkriti . Svako pitanje ima samo jedan točan odgovor.koji nije više kadar u svom životu naći smisao.u okviru predavanja na bečkom sveučilištu . u bijegu ispred osjećaja besmisla.nisam propustio iznijeti pred slušače taj engleski test iz SAD. htjede ga odložiti na stranu. puki osjećaj smisla. i pitanje je razumio jedino onaj tko je pročitao "GOD" (Bog). pa ga mora tumačiti.inače po struci teolog ..čiji je rezultat za teologa i za mene kao psihijatra ispao paradoksalno. Zbog te nejasnoće došlo je do nehotičnog projektivnog testa ." Nato sam papirić uzeo u ruke i ustanovio da se voditelj diskusije .. a četvero ih se kolebalo izmeñu ta dva tumačenja. uz primjedbu: 'Besmislica 'kako se po vašoj teoriji definira 600.Nitko dakako ne poriče da čovjek u nekim okolnostima ne može smisao izravno shvatiti. Jednom mi je za vrijeme diskusije nakon predavanja u SAD predano pismeno pitanje: "Kako se po vašoj teoriji definira 600? Čim je voditelj diskusije pitanje pogledao. poslije . a još manje izumiti ga. a to je onaj istinski. No to nipošto ne znači da ga može tumačiti samovoljno. svaki problem samo jedno valjano rješenje. Ono što se može stvarati.

Savjest bi se mogla definirati kao sposobnost da osjetimo neponovljivi i jedincati smisao koji se krije u svakoj situaciji. poglavito droga. drugo se dogaña u uživanju opojnih sredstava. a u traženju smisla vodi čovjeka savjest. 10. doživljavaju te životinje zadovoljenje. Otkrivajući jedincati smisao neke situacije savjest očito u njoj uviña odreñen oblik. To me uvijek podsjeća na pokusne životinje kojima kalifornijski istraživači usañuju elektrode u hipotalamus. Maholick to zovu specifično ljudskom sposobnošću da otkrije smislene oblike ne samo na području stvarnoga nego i mogućega bitka.. a James C. Ukratko. savjest je organ smisla. životinje same nauče uključivati struju . Crumbaugh i Leonard T. . bilo spolnog nagona bilo nagona za hranu.. SMISLA SAVJEST. mimo pravih ciljeva zbiljskoga svijeta i života. Ali pri uživanju droga biva to uz opasnost da se živi mimo pravog smisla. i to na temelju (kako mi kažemo) volje za smisao. ORGAN Smisao se ne samo mora nego i može naći. konačno.. Kad se struja uključi.pa tada zanemaruju stvarne seksualne partnere i stvarnu hranu koja je pred njima..više zahvaća. stvara bilo besmisao bilo subjektivni smisao: dok se prvo dogaña na pozornici (u teatru apsurda).

To ne znači da istine nema. tvorac eksperimentalne gestaltpsihologije. od moralnih i etičkih principa kakvi su se u ljudskom društvu tijekom njegove povijesti iskristalizirali .ipak podlijegao lažnom smislu. i te šire mogućnosti smisla mogu se zvati vrijednosti. Može postojati samo jedna istina . Štoviše.ali nitko ne može znati posjeduje li ju on ili netko drugi. To što čak na svojoj smrtnoj postelji nećemo znati nije li organ smisla . Drugim riječima. Nije tu riječ o konfliktu savjesti - . ali postoji još i univerzalni smisao koji se odnosi na ljudskost kao takvu. znači da čovjek ne zna sasvim sigurno nema li pravo savjest drugog čovjeka.tu pomoć prima čovjek pod cijenu da može upasti u konflikte.naša savjest . Savjest može čovjeka takoñer dovesti u zabludu. dosta smjelo govori o "zahtjevima" situacije kao objektivnim svojstvima. Taj karakter mogli bismo s Rudolfom Allersom nazvati transsubjektivnim. iz sata u sat . To je smisao ne samo ad situationem nego i ad personam.Značajno je da i sam Wertheimer. Smisao je vezan uz neponovljivu i jedincatu situaciju. sve do zadnjega svoga daha ne zna čovjek sa sigurnošću je li smisao svoga života ispunio ili se ipak prevario: ignoramus et ignorabimus. smisao se ne mijenja samo iz dana u dan. Pomoć što ju čovjek ima u manje-više općenitim vrijednostima. a Lewin govori o "zahtjevnom karakteru" situacije. No treba istaknuti da se "smislom" ne obuhvaća jedino odreñena situacija nego i odreñena osoba koja se nalazi u odreñenoj situaciji.nego se mijenja od čovjeka do čovjeka.

Ima dakle situacija u kojima čovjek mora učiniti izbor meñu vrijednostima. onda kad nastanu projekcijom. ali ta se sloboda jedino sastoji u izboru izmeñu mogućnosti. nego odgovornu.. tj.. i pred svojom savjesti slobodan.. I ako se savjest sustavno i metodički potiskuje i gazi. meñu proturječnim principima.. . jer možebitna preklapanja polja važenja proturječnih vrijednosti može biti i samo prividno. izgledat će nam da se one "sijeku" i meñusobno kolidiraju. Kao takve. Čovjek je. dakako. i to stoga što su one po definiciji (protivno od uvijek jedincatog smisla konkretne situacije) apstraktne smislene općenitosti. Tako se i dvije kugle koje se iz trodimenzionalnog prostora projiciraju na dvodimenzionalnu ravninu samo prividno meñusobno sijeku i "kolidiraju". biva on tada ponovo upućen na savjest ..takva zapravo nema. Da konfliktnost doista leži u vrijednostima nije ipak uvijek posve sigurno. tj. Istom ako isključimo razliku visine po hijerarhiji dviju vrijednosti. ali ne samovoljnu.. tako da se izgubi jedna dimenzija. da savjest posluša ili da njezino upozorenje zanemari.na savjest koja jedina jamči za njegovu slobodnu odluku. vrijednosti vrijede ne samo za odreñene i neponovljive osobe nego se protežu i na široko polje tipičnih situacija koje se mogu djelomično preklapati. Ako ne želi izabrati samovoljno. Konfliktnost se možda nalazi u vrijednostima. jer nam savjest govori jednoznačno.. već prema tome da li se od društva pretjerano uopćene "vrijednosti" čovjeku nude ili se od njega iznuñuju.. dolazi bilo do zapadnjačkog konformizma ili do istočnjačkog totalitarizma.

što je bitno i što nije . eksplozije informacija.ne samo obilja materijalnih dobara nego i obilja informacija. da ne podlegne konformizmu i ne savije se pod totalitarizmom. Odgoj je danas više nego ikada odgoj za odgovornost. čovjek mora biti sposoban raspoznavati tisuće zapovijedi koje se kriju u tisućama situacija s kojima ga život suočuje. i to ne samo seksualne. tada mora znati što je važno i što nije važno. Sve se više knjiga i časopisa gomila na našim stolovima. Hoće li se čovjek u toj poplavi draži preko masmedija održati. U tom našem dobu zadaća odgoja nije prenositi znanja. jer jedino ga budna savjest čini sposobnim da se odupire. Živimo u društvu obilja . Tako će mu ovaj njegov život ponovno izgledati ne samo smislen (a smislen /njemački sinnvoll/znači pun zadataka) nego će i on sam tada postati imun na konformizam i na totalitarizam.Živimo u doba osjećaja besmislenosti. U doba kada deset zapovijedi za mnoge ljude gubi svoju bezuvjetnu valjanost. Poplavljuje nas sve više draži. nego takoñer istančavati savjest da čovjek može raspoznavati zahtjeve koji se kriju u pojedinim situacijama. a što .jednom riječju: što ima smisla.

Samo metodološki pravilna fenomenološka analiza kako jednostavan čovjek. smisao ne samo traži nego ga doista i nalazi..koji nam treba osluškivati i kojemu nam se valja pokoriti. "čovjek s ulice". Tu znanost predaje riječ mudrosti . snagom svoje volje za smisao. o kojoj je Blaise Pascal lijepo rekao: "Srce ima svoje razloge što ih razum ne poznaje." I psalmist govori o mudru srcu.nema. ČOVJEKOVO PREDREFLEKSIVNO ONTOLOŠKO SAMOSHVAĆANJE Što je smisao širi. 11. to ga je teže shvatiti. Možemo onda govoriti o čovjekovu predrefleksivnom shvaćanju samog sebe. istom zatim zaodjenuti ga u znanstvenu terminologiju .otkrila da čovjek.i to mudrosti srca. i to na trima putovima. Bezgranični smisao ograničenom biću nije dohvatljiv. Ponajprije vidi on smisao u tome da nešto radi ili stvara. Fenomenološka analiza neposrednog i nekrivotvorenog iskustva što ga živi jednostavan "čovjek s ulice". zatim u tome da nešto doživljava.. Svaka je situacija poziv . pokazala bi nam da biti čovjek znači stalno se suočavati sa situacijama koje su istodobno i dar i zadatak. . One nam "zadaju" izvršenje njihova smisla i "daruju" nam istodobno mogućnost da tim izvršenjem smisla i sami sebe ostvarimo. shvaća sebe.

Želim to ilustrirati odlomkom pisma koje mi je poslao jedan student medicine u SAD: "Ovdje u Americi okružen sam mladim ljudima svoje dobi. ako im samo pristupimo s odgovarajućim držanjem i s pravim stavom. Više od svega na svijetu nastojat ću sprečavati da se takva tragedija ponovno dogodi .. koji očajnički traže smisao svomu životu. Sada znam da bih mu. No njega više nema." Nema životne situacije koja bi doista bila besmislena. krivnje i smrti . ipak je njegova egzistencija .da nekoga voli. Ako smognem snage da radim kao liječnik i da budem dorastao svojoj odgovornosti njegova smrt neće biti uzaludna. vrlo vjerojatno. Nedavno je počinio samoubojstvo jedan od mojih najboljih prijatelja upravo zato što taj smisao nije mogao naći. Odlučno je tu njegovo držanje i stav s kojim se susreće s neizbježivom i nepromjenljivom sudbinom.. Držanje i stav omogućuju mu da dadne svjedočanstvo za nešto što je sposoban jedino čovjek: da naime trpljenje pretvori u ostvarenje. Mislim da dubljeg motiva ne mogu imati. ali i starijima.i sada njegova neegzistencija! neobično smislena. (Kako Thomas D. To se može objasniti time što prividno negativne strane čovjekove egzistencije . Yamell obavještava. Usprkos svojoj žalosti zbog prijateljeve smrti i usprkos svojoj suodgovornosti za njegovu smrt. moglo se s . mogao pomoći logoterapijom da je još živ.da se komu drugomu dogodi. ali otkriva smisao i u ljudski beznadnoj situaciji koja ga zateče.poimence tragično trojsto trpljenja. Ali njegova će me smrt svakako uvijek poticati na to da pomognem onima koji se nañu u nevolji. pravo ostvarenje.mogu sadržavati i nešto pozitivno.

kojima mu je ovako ili onako doskočiti. Analogne rezultate pokazalo je istraživanje na temelju testova Augustine Meier (»Frankl's' 'Will to Meaning' as Measured by the Purpose in Life Test in Relation to Age and Sex Differences«. Meier drži te statističke rezultate za »compatible witk Frankl's theory which states that people are capable of finding meaningful goals around which orientate their lives«. kvocjent inteligencije i stupanj obrazovanja. disertacija na sveučilištu u Ottawi. čovjek bi u životu mogao pronaći smisao neovisno o stvarima kao što su dob. Po svoj prilici. Fenomenologijom se to njegovo . koje uvijek imaju sasvim odreñen smisao što se odnosi na njega jedinoga i jedino od njega traži rješenje. id i super-ego.recimo . odnosno ispovjedanje nevjere. Iskonsko mu shvaćanje samog sebe kaže da sve mora poduzeti da bi taj smisao našao i proniknuo. Sve je to poznato čovjeku s ulice . zaključuje Yarnell. S gledišta iskonskog shvaćanja samoga sebe. nego je život za njega lanac situacija u kojima se nañe. i to ne samo s obzirom na stupanj obrazovanja nego takoñer i s obzirom na muški odnosno ženski spol i s obzirom na ispovijedanje vjere. To se sIaže s Crumbaughovim zapažanjem koje prema Purpose in Life Test takoñer ne korelira sa stupnjem obrazovanja.pomoću Purpose in Life Test ustanoviti da se ni kod 40 pripadnika zračnih oružanih snaga ni kod 40 interniranih šizofrenika nije dala prepoznati ni najmanja korelacija izmeñu osjećaja pronañenog smisla i njihovog uzrasta odnosno njihovog kvocjenta inteligencije. 1973). jednostavan čovjek ne smatra sebe .ratnim poprištem na kojem bjesni rat izmeñu suprotstavljanja ego.premda on možda nije sposoban sve to izreći riječima.

Jedva bih mogao opisati olakšanje koje je u pacijentice nastupilo pošto je naš sokratovski razgovor . upravo zato što nema nikoga koga "mora ostaviti na svijetu" . Takvo fenomenološki obrañeno znanje o mogućnosti otkrivanja životnog smisla .ako se već sa svijetom mora rastati. vidio nikakva uporišta na koje bih mogao nadovezati logoterapijske misli. ali bih lako mogao shvatiti da ona očajava. Bolovala je od raka koji se nije mogao operirati. o svojoj nadarenoj djeci i kako joj je teško sve to ostaviti. ali tu mi se pružila šansa da joj ono što je u njezinim očima najnegativnije (ostaviti što joj je najdragocjenije) pokažem kao nešto pozitivno. i bila je toga posve svjesna. ne iznoseći pritom nikakvih vrijednosnih sudova o bilo kakvim činjenicama. Nastavih da sam doduše uvjeren da ni život takve žene nije besmislen. priznajem. U tome se trenutku razvedriše crte njezina lica. Upitao sam ju što bi tek morala reći žena koja nema djece.. Zaplakana je stupila u dvoranu gdje su se skupili psihijatri sa sveučilišta i jecajući govorila o svom životu. A to je doista moguće. kao smisleno.logoterapija zatim prevodi ponovo u jezik jednostavna čovjeka.. jer to .samoshvaćanje jedino prevodi u znanstveni jezik. već jedino utvrñujući stvarnost vrijednosnog doživljaja u čovjeka s ulice. Do tog časa nisam. da i njemu pomogne uvidjeti vlastiti životni smisao. Ovdje ću iznijeti slučaj jedne bolničarke koja mi je bila predstavljena u okviru seminara na sveučilištu Stranford... Doñe joj do svijesti da nije toliko važno što se moramo rastati..prije ili poslije . Nego je važnije imamo li uopće nešto s čime nam se rastati.mora svatko od nas. nešto čime smo ispunili neki smisao koji će i nas ispuniti kad nam doñe čas odlaska..

" Zatim preuzima riječi K. Filozofi su. istaknuh joj.kad je njezin život već davno izgubio svaki smisao?! Na to joj odvratih da. Zapravo. Edith WeisskopfJoelson (američka psihoanalitičarka koja sad pristaje uz logoterapiju): "Demoralizirajući učinak poricanja životnog smisla . može se ilustrirati psihoterapijom po freudovskoj metodi primijenjenoj na ženi koja je bolovala od neizlječivog raka.ipak još smislen. obje su faze njezina života jednako besmislene. i razlika izmeñu njezina prijašnjeg i sadašnjeg života sastoji se jedino u tome što je nekoć mogla vjerovati u smislenost života. Ali ako bi je poslali u bolnicu bez izgleda da će se više vratiti kući. tada bi se osjećala kao kup beskorisnoga gnjiloga mesa i život bi joj izgubio svaki smisao. Eisslera: "Bolesnica je neprestano usporeñivala punu smislenost svoga prijašnjeg života s potpunom besmislenošću svoje sadašnje bolesti. vazda uzalud tražili smisao života. Ovdje bih logoterapijski način sad usporedio sa psihoanalitičkim.proizveo kopernikanski obrat. a sada to više ne može. Bila je doduše spremna podnositi sve bolove dok bi to bilo nekako smisleno: ali zašto da je ja osudim na tolike patnje . no usprkos tomu. po mom mišljenju. počinja grubu pogrešku: cijeli je njezin život oduvijek bio besmislen još prije negoli je oboljela. i to stoga što još može utjecati na svoju djecu i tako ispunjati svoju zadaću. Na te je riječi pacijentica reagirala .po njezinu mišljenju . život joj je .i osobito dubokog smisla skrivenoga u trpljenju. premda više ne može raditi u svom zvanju te po više sati dnevno mora ostati u krevetu. kako ga je prikazala npr. rekoh.

Znate.pred studentima medicine." Eissler zacijelo nije pacijentici pomogao da vjeruje kako i trpljenje može imati smisla. odnosno u hrabrom trpljenju logoterapija vidi zadnju i najvišu mogućnost otkrivanja smisla. Posjećivala sam i kazalište. Život je tako lijep! I moram Gospodinu Bogu zahvaliti za sve što mi je dao. moram zaista reći da mi je život bio lijep. Dapače. izgovarajući se da me nije pravo razumjela. Ovdje donosim s magnetofonske vrpce jedan odlomak svoga razgovora s jednom pacijenticom. Bolesnici je bilo 80 godina i bolovala je od neizlječivog raka. Wolpe Ako u pravom. i briznula je u plač. Razgovor je. draga gospodo Kotek. nego posljednja pomoć. obitelj kod koje sam u Pragu bila kućna pomoćnica katkada me je . gospodine doktore. od početka do kraja improviziran. No ovdje još upitajmo kako slučajevima ljudske tragike pristupa biheviorist. što mislite o svome dugom životu . snimljen je za vrijeme kliničkog predavanja . lišio ju je čak i vjere u to da cijeli život može imati kakav smisao. slušala koncerte.smeteno. kositi travu na livadi ili prati kuhinjsko suñe: takve bi aktivnosti terapeuti trebali pohvaliti ili kako drukčije nagraditi". O tome nas obavješćuje jedan od najreprezentativnijih biheviorista: "U takvim slučajevima trebao bi pacijent čekati telefonske pozive. dakako. filozofije i teologije. J. Frankl: "No.ako se sad na nj osvrnete? Je li vam život bio lijep?" Pacijentica: "Ah. tada se patnicima ne pruža prva.

.. gospoño Kotek. sve će to sad svršiti.. gospodine profesore. nitko to ne može izbrisati kao da nije bilo.dovesti do toga posumnja ua smisao svoga života.sa sobom vodila na koncerte.tako da je svoju sumnju potiskivala. No sve će to sad prestati.što zvuči paradoksno . može li tko ponišiti sreću koju ste osjećali? Može li je tko izbrisati i utrnuti?" Pacijentica: "Pravo imate. i to na razini svijesti. to nitko ne može." Pacijentica (zamišljeno): "Jest. gospodine profesore. koja se nije mogla izmijeniti. Frankl: "Vi govorite o svojim lijepim iskustvima." Frankl: "Recite. da će biti uništene?" Pacijentica (još uvijek zabrinuto): "Sve to lijepo što sam doživjela. kaže "da". gospoño Kotek: mislite li da će sad sve te lijepe stvari što ste ih doživjeli sa svijeta nestati? Da će postati nevrijedne. nitko to ne može ukloniti. a ne . da svojoj sudbini. Najprije sam ju morao . gospoño Kotek. Morao sam je navesti na to da svoj život doista blagoslovi." Frankl: "Može li učiniti da niste postigli ono što ste postigli i stekli?" Pacijentica: "Imate pravo. S njime se ona trebala boriti poput Jakova s anñelom dok ga god anñeo nije blagoslovio.što je ona očito činila ." Frankl: "Kako to." Ali ja sam trebao dovesti u njezinu svijest nesvjesni i potisnuti očaj." ." Frankl: "Može li tko ustvrditi da u životu niste vidjeli dobro?" Pacijentica: "Ne..

Jer vjerujem u Boga. Ja im čestitam što u vama imaju svoj uzor!" . podnijela ju je hrabro. I stoga možete našim pacijentima biti uzor. vi ste u svom životu ne samo mnogošta dobro učinili nego ste i svoje trpljenje dobro iskoristili. nitko to ne može. Znate. gospodine profesore. mnogo sam prepatila. zar ne?" Pacijentica: "Svakako. može li tko takva dobra djela ukloniti kao da ih niste učinili?" Pacijentica: "Ne. Ali sam udarce koje mi je život zadavao nastojala podnositi. A sad mi kažite. ništa me nije smetalo da tu činjenicu ugradim u njezinu psihoterapiju. Nitko! (Nakon kratke stanke).Frankl: "Ili može li tko ukloniti ono što ste hrabro i odvažno podnijeli? Može li tko to ukloniti iz vaše prošlosti? Iz prošlosti . gospoño Kotek." Osobno ne bih nikada imao pravo potkrepljivati smisao bilo kakvim religioznim mislima i navoditi bolesnicu da takve misli prihvati.u kojoj se sve to nalazi? Iz vaše prošlosti . gospoño Kotek. ne može li trpljenje biti i kušnja? Ne bismo li mogli pretpostaviti da je Bog htio vidjeti kako gospoña Kotek podnosi patnju? I konačno je mogao priznati: Jest. to ostaje!" Frankl: "Vidite. Istina je. ali kad je došao na vidjelo pozitivan bolesničin religiozni stav. ja vjerujem da je trpljenje kazna.u kojoj je sve to pohranjeno?" Pacijentica (ganuta do suza): "Nitko to ne može." Frankl: "To ostaje. Frankl: "Ali recite.

gospoño Kotek.kako Freud opetovano naglašava u toliko u službi principa užitka što predstavlja puku »modifikaciju« toga principa.Tada su slušatelji spontano zapljeskali. Čini se da sam joj pokazao da je i njezin život bio smislen i dapače da i njezina patnja ima dublji smisao. Nisam dakle živjela uzalud. Prije toga je staricu tištala misao da je živjela nekorisnim životom. princip stvarnosti zaista je . I kako li ima malo ljudi koji na svoj život mogu biti ponosni! Želim reći.. Spomenik što ga nitko ne može ukloniti!" Starica je polagano izišla iz predavaonice. koji u biti takoñer želi ." 12. A njezine posljednje riječi . Za tjeda dana je umrla. traži samo jedno. Naprotiv. na kraju krajeva.. Freud je i uveo princip užitka. užitak.kako su zabilježene u povijesti bolesti bile su: "Moj je život spomenik. rekao je profesor studentima u predavaonici. A ja se opet starici obratih: "Vidite. bila je vedra i puna pouzdanja. Ali u svome posljednjem tjednu nije više bila potištena. ovaj je pljesak upravljen vama. gospoño Kotek. Upravljen je vašem životu koji je bio pravo ostvarenje. U POTRAZI POSLJEDNJIM SMISLOM ZA Svi smo od Freuda naučili u čovjeku gledati neko biće koje. Umrla je kao Job: nauživši se života. da je vaš život spomenik. a koegzistencija principa stvarnosti nipošto ne proturječi Freudovoj hipotezi prema kojoj je potraga za užitkom čovjekova prvotna motivacija.

« Samo ne smijemo pri svemu tome previdjeti i zaboraviti da princip užitka .i sam sa svoje strane služi obuhvatnijem principu. Cannonu. nego je usmjeren prema svijetu.« U okviru takve slike čovjeka nedostaje.takoñer prema Freudu . ni više ni manje nego ona temeljna ontološka značajka čovjekove egzistencije što bih je nazvao samonadilaženje egzistencije. W.postići užitak. »Napušta se neki trenutačni. prema nečem – ili prema nekom drugom! Drugim riječima: u temelju i na kraju čovjek se ne zanima za neka nutarnja stanja. bio to užitak bila to nutarnja ravnoteža. cilj kojega jest smanjiti nutarnje napetosti kako bi se održala ili opet uspostavila nutarnja ravnoteža. naime. I na temelju nekog pred-misaonog ontološkog razumijevanja samoga sebe zna i nekako za to da ostvaruje samoga sebe upravo u onoj mjeri u kojoj samo sebe zaboravlja. ali samo zato kako bi se novim putem stekao neki kasniji. u svojim posljedicama neizvjesni užitak. meñutim. No ni druga od dviju klasičnih bečkih škola . unutar kojega traži smisao koji bi htio ispuniti ili osobu koju bi mogao ljubiti. a zaboravlja samoga sebe opet u onoj mjeri u kojoj se predaje: nekoj stvari kojoj služi ili nekoj osobi koju ljubi. principu homeostaze prema B. sigurniji. te »u nekom smislu znači nastavak principa užitka drugim sredstvima«. Tako je i Freud zamislio »duševni aparat« kao nešto čija se »nakana« sastoji u tome da »svlada i obradi količine podražaja i veličine uzbuñenosti koje ga pogañaju izvana i iznutra. prema izvanjskom svijetu. Time se hoće reći da svekoliko ljudsko postojanje smjera preko sama sebe tako što uvijek smjera prema nečemu što nije opet ono samo.

Doista: već je Oskar Pfister . najljudskija od svih ljudskih potreba ukoliko se. To je motivacija koja se uvelike poklapa s onim što Nietzsche naziva »voljom za moći«. »visinska psihologija« uključila bi u svoju sliku o čovjeku i takva nastojanja koja bismo morali smjestiti »onkraj principa užitka« i volje za moći. . iako nezaobilaznom nadopunom dubinske psihologije.individualna psihologija Alfreda Adlera ne računa sa samo-nadilaženjem egzistencije. Tomu nasuprot. i to ukoliko tematizira potrebu za smislom. može formulom »volja za smislom« staviti nasuprot motivacijskim teorijama psihoanalize i individualne psihologije. dakle. neka teorija motivacije usredotočuje na »volju za užitkom« . kao takva. Ona na kraju promatra čovjeka kao biće koje se trudi da nadvlada neko odreñeno nutarnje stanje. koja toliko označava čovjeka ona je. ako se tako hoće reći. naime.psihoterapije . a meñu tim nastojanjima čovjekova potraga za smislom zauzima jamačno prvo mjesto. kompleks manje vrijednosti. preporučio da se istraživanje povede u tom smjeru kad je rekao »važnije je [u usporedbi s dubinskom psihologijom] priznati one duhovne visine čovjekove naravi koje su isto tako moćne kao njegove dubine«. riječ je o tipičnoj dubinskoj psihologiji. Visinska psihologija nije nadomjestak za dubinsku psihologiju.ili pak na težnju za nadmoći u Adlerovu smislu.godine 1904.kako bismo sada mogli preimenovati princip užitka u Freudovu smislu . tako što razvija težnju za nadmoći.tko bi to mislio? . Dokle god se. nego ostaje nadopunom.

a uglavnom se pojavljuje u obliku dosade i ravnodušnosti.inicijative da se u svijetu što promijeni.zanimanja za svijet . Još manje je i sam nešto patološko.što sam ga opisao i nazvao »egzistencijskim vakuumom«. Iako se egzistencijski vakuum ne može razumjeti u .Upravo je volja za smislom danas sve više frustrirana. Drugim riječima: nije svaka neuroza »noogena« tj.« No ne vjerujem da se svaki pojedini slučaj neuroze (ili čak psihoze) može svesti na osjećaj besmisla. te isto tako malo vjerujem da svaki osjećaj besmisla u svakom pojedinom slučaju vodi do neuroze. takva da bi se mogla izvesti iz nekog egzistencijskog vakuuma. tako reći. ocjena liječnika ili nezavisnih promatrača. poboljša! Toliko o fenomenologiji egzistencijskog vakuuma. Yaloma: »Od četrdeset pacijenata u slijedu koji su se podvrgli liječenju u jednoj psihijatrijskoj klinici za vanjske bolesnike 30% imalo je nekih većih teškoća sa smislom. Ili zar je neka životinja ikada pitala o smislu svojega života? Nije čak ni jedna od gusaka Konrada Lorenza.ravnodušnost znači nedostatak inicijative . da je čovjekova povlastica. Današnjega čovjeka sve više spopada osjećaj besmisla. naprotiv. Mislim. ne samo pitati o smislu svojega života nego i taj smisao dovoditi u pitanje. A kako je s njegovom epidemiologijom? Možda smijem nasumce izabrati nekoliko redaka iz knjige Irvina D. kako to proizlazi iz vlastitih ocjena. koji se obično udružuje s osjećajem »nutarnje praznine« . niti je egzistencijski vakuum u svakom slučaju patogen. Dok u tom kontekstu dosada znači gubitak zanimanja .

No sada je vrijeme da se zapitamo što uopće podrazumijevamo pod »smislom«. upravlja nam neko pitanje . nastoji čak proizvoditi nove potrebe kako bi ih moglo zadovoljavati. naprotiv. Ne govore li Kurt Lewin i Max Wertheimer doista o »zahtjevnom karakteru« neke dane situacije? Svaka situacija. kako se može dokazati. Da navedem samo jedan autoritet: Stanley Krippner mogao je dokazati kako ne manje od 100% mladih ovisnika od droge trpi od toga što im se jednostavno sve čini besmislenim. Samo se po sebi razumije da u takvim prilikama posebice mlada generacija mora trpjeti od osjećaja besmisla. ostaje posve nezadovoljena. to se ipak može shvatiti u smislu sociogene neuroze. u kojemu je.smislu neke noogene ili psihogene neuroze. potreba za smislom. aggression and depression«. sa zamjećivanjem lika u smislu Maxa Wertheimera i. Jer dok se industrijsko društvo neprestano trudi da po mogućnosti zadovolji sve čovjekove potrebe. nego je. s »aha«-iskustvom u smislu Karla Bühlera. što i empirijska istraživanja potvrñuju. riječ o konkretnom smislu neke situacije s kojom se susreće isto tako konkretna osoba. Industrijalizacija napreduje usporedo s urbanizacijom i lišava čovjeka njegovih korijena otuñujući ga od tradicija i od vrijednosti što ih tradicije posreduju. Što se tiče zamjećivanja takvoga smisla. trebalo bi reći da ima nešto zajedničko. U vezi s logoterapijom. U vezi s tim htio bih upozoriti samo na masovni neurotički sindrom koji se sastoji od trojstva »addiction. doista. uzrok osjećaj besmisla. potrošačko društvo. smisao ne znači ništa apstraktno. zahtijeva nešto od nas. ona najljudskija od svih ljudskih potreba.pitanje na koje . s jedne strane. s druge strane. a njegova popratna pojava.

Lunceforda. ovako ili onako: jednom riječju. Durlaca. Kratochvila. na kraju. Rezultati tih znanstvenih istraživanja protuslove u vezi s uzrocima osjećaja besmisla. od svoje dobi. Lukas. Richmonda. Crumbaugha. a slažu se s predrefleksivnim ontološkim čovjekovim razumijevanjem samoga sebe i smisla.nezavisno od konfesije kojoj pripada. Mislim da se samo po sebi razumije kako mi psihijatri nismo u stanju »propisati« smisao života svojim pacijentima. Popielskoga. Dansarta. od svojega karakternog ustrojstva. Robertsar Rucha. Meiera. na pozadini stvarnosti neka mogućnost. tako što ga prihvaćamo kao izazov. u načelu nezavisno od svojega spola. od svojega kvocijenta inteligencije. fenomenologija kojega nam . dok se tijekom zapažanja smisla. razlika izmeñu zamjećivanja smisla i zamjećivanja lika u tom što u tom drugom slučaju opažamo neku »figuru« na njenoj pozadini. Smitha. No bez daljnjega je moguće učiniti shvatljivim kako je naš život prema mogućnosti u svim uvjetima i okolnostima smislen te da takav ostaje do kraja. Tako je. Masona. On se ne dobiva na recept. Yamella i Younga. Upućujem na znanstvene radove Browna. da ne kažem upada u oči. Salleeja. Ne manje od 20 istraživača moglo je pružiti empirijski dokaz da je čovjek kadar u svom životu pronaći neki smisao. Planove.što je značajno . od svoje okoline i .odgovaramo tako što nešto poduzimamo. i to neka mogućnost da ovako ili onako oblikujemo danas situaciju. pojavljuje. od svoje naobrazbe.nezavisno od toga je li religiozan ili nije i ako je religiozan . Murphyja. ako smijem tako reći. Cascianija.

vrijedi utoliko što se trpljenje može preobraziti u djelo.dopušta neki uvid u način kako priprostom i jednostavnom »čovjeku s ulice« uspijeva da nañe neki smisao u životu .. ovo Esterin.i da ga ostvari. Drugo. neka nam osvijetli dogañaj što ga je ispričao biskup Georg Moser: Nekoliko godina nakon drugoga svjetskoga rata neki se liječnik susreo s nekom židovskom ženom koja je nosila narukvicu s pozlaćenim mliječnim zubićima svoje djece. naime.. drugim riječima.« Nabrojila je redom po dobi sva imena svojih kćeri i sinova. »Imate lijepu narukvicu« primijeti liječnik. »Da« odgovori žena. To vrijedi isto tako za tri komponente onog »tragičnog trojstva« koje se sastoji od trpljenja. poznato kako ima i jedan treći put do smisla: kad god se susrećemo s nekim prilikama koje ne možemo promijeniti. da doživljava smisao ne samo u radu nego i u ljubavi.svoj stav i sebe same: tako što dozrijevamo i rastemo. rastemo preko sebe samih. krivnja u preobrazbu. Čini se da mu je poznato kako na tri načina može ostvariti neku mogućnost smisla: prvo. osim toga. nekim činom što ga izvodi ili nekim djelom koje stvara. »Devetero djece«.nešto ili nekoga.« Liječnik je smeteno zapitao: »Kako samo možete živjeti s takvom narukvicom?« Žena je mirno odgovorila: »Preuzela sam u Izraelu upravu jednoga . nadodala je. »ovo je Mirjamin zubić. još uvijek nam je dana mogućnost da promijenimo svoj stav prema tim prilikama . »a svi su odvedeni u plinske komore. Čini se da mu je. Kako je čovjek kadar osobnu tragediju pretvoriti u ljudski trijumf. krivnje i smrti. a prolaznost čovjekove egzistencije u poticaj za odgovorno djelovanje. tako što nešto doživljava . tj. ovo Samuelov.

uopće nekoga znanstvenika. poduzeti političku akciju. nego bih htio reći da je smisao moguć usprkos trpljenju. a to opet znači da je mogući smisao života bezuvjetan. tj. Ne tvrdim nipošto da je trpljenje nužno. psihološkom ili sociološkom uzroku. već otprve. Znači li to onda da je trpljenje nužno kako bi se našao smisao? To bi bio grub nesporazum. a ne heroizam. tada ćemo. da ne kažem po trpljenju . bilo da je riječ o biološkom. da mu se uzrok ne može ukinuti i odstraniti.« Tako se pokazuje da se smisao može naći i u trpljenju. jednostavno dovoditi u pitanje makar i samu mogućnost takvog. ako se karcinom može operirati. o smislu života kao cjeline. što prije i kako je moguće.pa ako je društvo bolesno. onda ćemo poduzeti sve da ga od nje oslobodimo . Već je na početku rečeno da . Samo vrijedi pravilo: što je smisao obuhvatniji. nego općeg smisla. sveobuhvatni smisao.ako se pretpostavi da je neko trpljenje neizbježno. da ne kažem ideologijskih indoktrinacija. Riječ je tu o smislu svega. i ne mogu zamisliti kako bi bilo dostojno nekoga psihijatra. ako u našu ordinaciju stupi pacijent s neurozom. ne pojedinačnog. Kako se sada odnosi »konkretni smisao neke situacije« prema tom općem smislu? Donijet ću jednu prispodobu: uzmimo samo neki . to ga je teže shvatiti. tada se samo po sebi razumije da će se pacijent podvrći operaciji. na temelju apriornih pretpostavki. Trpljenje koje nije nužno bilo bi mazohizam.u vezi s logoterapijom smisao znači konkretan smisao neke situacije s kojom se suočava neka isto tako konkretna osoba.siroiišta. No razumije se da osim toga postoji i posljednji.

no smisao cijeloga filma sviće nam tek pred kraj predstave uz pretpostavku da smo prije razumjeli i smisao svake pojedine scene! Ne dogaña li nam se u životu nešto slično? Ne otkriva li nam se smisao našega života. naime.sastoji se od tisuća i tisuća pojedinih scena. iza koje ne bi bilo ničega? Ne moramo li i mi radije prihvatiti da i nad čovjekovim svijetom ima opet jedan svijet koji čovjeku nije dostupan. ako se uopće otkriva. ljudski mu svijet nije. a je li s čovjekom drukčije. I kada je opet došao na mene red: ». Upravo je grupa govorila o slučaju žene kojoj je nedavno umro njezin 11-godišnji sin od puknuća slijepoga crijeva. takoñer tek na kraju? I ne ovisi li taj konačni smisao našega života takoñer o tome jesmo li najprije ispunili smisao svake pojedine situacije prema našem najboljem znanju i savjesti? Pošli smo od toga da je posljednji smisao potpuno nedohvatljiv barem razumskom zahvatu. no možda je zakonito upustiti se u neku vrstu ekstrapolacije. je li čovjekov svijet neka konačna postaja. u kojemu bi se tek mogao naći smisao njegova trpljenja?« Slučaj je . Ne može ga doseći niti ući u njegove dimenzije. i ja bih vam jednom konkretnom zgodom prikazao što zapravo mislim: Jednoga dana našao sam se na sjednici grupne terapije što ju je vodio jedan moj asistent. a svaka pojedina iznosi pred gledatelja neki smisao. Žena je pokušala samoubojstvo te je zatim dovedena k meni u kliniku..film . dostupan. Hoće li majmun ikada moći shvatiti zašto mora trpjeti?« Grupa je jednoglasno odgovorila da majmun nikada neće moći shvatiti misao čovjeka koji ga je uvukao u svoje pokuse.. Tu sam tada uskočio: »Zamislite kako se nekom majmunu daju bolne injekcije da bi se dobio serum protiv poliomielitisa.

ali svi su dopustili da je jedna takva. još neispitano područje Pa ako je ta.« Tomu bi trebalo dodati: dakako da se mutacije u ravnini presjeka . ekstrapolacija – proširivanje zakonitosti utvrñene u jednom području na šire. drugim riječima. U znanstvenoj slici svijeta doista nema mjesta za posljednji smisao. ne pojavljuje unutar granica čistih prirodnih znanosti. Nameće nam se primjer Jacquesa Monoda.znanost slijepa za smisao? E. ako ne i vjerljiva. u odnosu prema Ijudskoj dimenziji. Smisao se. naprotiv.htio da se grupa sastojala od sudionika koji su. viša dimenzija nepristupačna kako »čistomu razumu« tako i čistomu umu. nasuprot ljudskoj. te da je čovjeku isto tako nepristupačna kao i ljudska dimenzija majmunu. On tvrdi da svaki život nastaje iz interakcije mutacija i selekcije. svi od reda. bili nereligiozni. Schrödinger s pravom kaže doslovce kako svijetu prirodnih znanosti nedostaje sve što bi se odnosilo na smisao i na cilj svega što se dogaña. Rez što ga prirodne znanosti prave kroz stvarnost ne nailazi na nj. Ideja »čistog slučaja jedina je zamisliva kao stvarna. da je . jer se jedina slaže s činjenicama što nam ih pružaju na raspolaganje opažanja i iskustvo. I ništa ne opravdava pretpostavku da će se te naše predodžbe s time u vezi ikada morati ili pak ikada moći revidirati. ako nije racionalno shvatljiva ni čisto intelektualno dohvatljiva. Znači li to da je sam svijet besmislen? Ne govori li to. naime.barem u odnosu prema posljednjem smislu . to pogotovo vrijedi za znanstveno područje. viša dimenzija ipak barem zamisliva.

A zatvoriti se za mogućnost teleologije u nekoj dimenziji koja nadilazi prirodne znanosti. izmeñu kojih nema nikakve povezanosti.samo točke. tada bi se ta vijest o nepostojanju teleologije morala opreznije formulirati: na projektivnoj ravnini prirodnih znanosti ne oslikava se teleologija. te nijekati tu mogućnost. i to ne kritički promišljena.koja siječe okomitu ravninu . nego izvan nje. Ali ako je riječ o tome da prirodne znanosti ne mogu ustanoviti nikakve teleologije. Krivulja ostavlja na ravnini . jer je ta ravnina i ne zahvaća. nego diletantska. to nema više nikakve veze s iskustvom.prirodnih znanosti pokazuju kao puke slučajnosti. zastarjela filozofija. iznad i ispod nje. U stvari ih meñusobno povezuje krivulja. pet izoliranih točaka. No to je samo privid. Samo prividno nemaju meñusobne veze. teleologija – idealistička filozofija po kojoj je sve u prirodi ureñeno svrsishodno i svaki razvoj ostvaruje ciljeve koji su unaprijed bili odreñeni Uzmimo da se neka krivulja prostire po okomitoj ravnini koju siječe neka vodoravna ravnina. Prenesimo sada to što smo mogli naučiti iz prispodobe . No veze ne postoje unutar vodoravne ravnine. No to nikako ne isključuje da ne postoji u nekoj višoj dimenziji. nego je to filozofija. tj.

ono što ne može znati ne mora se ne moći vjerovati. nego se samo iz dubine svojega vlastitog bića može odlučiti za jedno ili za drugo. dakle. ali barem možemo razumjeti zašto je to tako i zašto tako mora biti. tada će ta vjera. imati stvaralačke posljedice. Čovjek ne može donijeti tu odluku na osnovi logičkog zakona. tu još uvijek možemo baciti uteg našega vlastitoga bitka na stranu smisla. Tada se može razumjeti zašto se one . zašto je nešto prividno besmisleno i takvo mora biti.može pokazati tek na nekoj drugoj ravnini. iako u nekoj drugoj ravnini u koju ga tada moramo slijediti. još uvijek moguća egzistencijska odluka. Tu se znanje povlači. čisto intelektualno razaznati je li na kraju sve besmisleno. kao svaka vjera.moraju oslikavati na ravnini »prirodnih znanosti« kao puki slučajevi dok se »viši« ili »dublji« smisao . naime. a do riječi dolazi vjera. njemu nasuprot.ništa drugo doli krivulja koja se proteže iznad i ispod vodoravne ravnine . Nemoguće je. koji je iznad toga. Da naglasimo: nemoguće je sve u smislu smislenih povezanosti. teleološki (odnosno finalno) razumjeti (nego samo uzročno protumačiti).i s njima sva evolucija . No jedno znamo: ako se čovjek odluči za vjeru u neki posljednji smisao. recimo na prividno besmislene mutacije. Gdje se argumenti za posljednji smisao i oni protiv njega drže u ravnoteži. Prihvaćanje jedine mogućnosti mišljenja više je. odlučiti se za jednu od dviju mogućnosti mišljenja. to je. tj. no koliko god se malo može na to pitanje dati neki intelektualni odgovor.na dogañaje koji nam se takoñer čine bez »smislene« povezanosti. od prihvaćanja . i zašto ipak smijemo vjerovati u neki smisao koji se krije iza toga. ili pak možda iza svega leži neki skriveni smisao. kako se reklo.

nije neka stvar izmeñu ostalih. Pred dvjema misaonim mogućnostima čovjek koji vjeruje u smisao izgovara svoj »fiat«. Tako se drži.jednom riječju Bog. još bolje. nego je mišljenje povećano za egzistencijalnost mislioca.kako mi se čini .»sam bitak«. Zato ne možemo ni taj »nadbitak« (ako to smijem tako reći). egzistencijalizma. ali vam sigurno ne bi palo na pamet posumnjati u prisutnost gledalaca . nego .da vidi nešto ili.odlučujem da tako djelujem 'kao da' život posjeduje neizmjerni 'nad-smisao' koji nadilazi našu ograničenu mogućnost shvaćanja«.neke mogućnosti mišljenja .može svesti na tezu: » Ništa znači upravo ne-biti-neka-stvar. Čovjeku je potrebno da nešto »vidi« u tom ništa pred kojim stoji .to je ostvarivanje neke puke mogućnosti mišljenja. par. Usput se kristalizira prava pravcata definicija. koji se . pendant – isto kao i pandan.da kažemo s Martinom Heideggerom. tako reći.zaslijepljeni svjetlima .ili? To vjerojatno vrijedi i za većinu stanovništva na našem planetu: oslijepljeni »prividom« svakodnevnice. Što čini »čovjek s ulice« kad se nañe pred tim »nespoznatljivim«? Smijem li pitanje preformulirati: jeste li ikada stajali na pozornici? Tada se sjećate kako ste .simbolima. nekoga. svoj »amen«: »tako neka bude .umjesto dvorane vidjeli samo veliku crnu prazninu. što spada uz bok drugih stvari. pune »veliku crnu rupu« . Vjera nije mišljenje umanjeno za stvarnost mišljenoga. stvar koja se može staviti uz bok drugih stvari. koji nekako .« To znači da posljednje biće pendant »posljednjeg smisla« .

barem onaj sklon realizmu. staviti u istu razinu sa stvarima koje stanuju u ovom svijetu. koje su »unutarsvjetovne«.možda čak previše ljudske. Da se vratimo simbolu: raskorak. tako da je (ionako asimptotično) približavanje tajni i zagonetki posljednje . naprotiv. odreći ga se samo zato što se simbol nikada ne može poistovjetiti s onim što predstavlja. tako reći. da ne kažem ponor. »koje opstoje u svijetu« (Martin Heidegger). slutimo nebo .nešto što nam zakriva nebo od (neposredna) gledanja? Pa ipak se njima služimo kao najboljim i najjednostavnijim simbolom neba. »ili akrobat na trapezu u nekom cirkusu ili Bog«.nadmašuje svijet. Tako se i božansko simbolizira općenito s pomoću nečega što nije božansko: Božji atributi jesu i ostaju samo ljudske osobine . »prikazat će nam« nebo tako da jednostavno naslika nekoliko oblaka. Pomislimo samo na neku sliku koja predstavlja neki krajolik i iznad njega nebo: svaki slikar. Osim ako ne riskiramo da počinimo istu pogrješku kao onaj maleni dječak koji mi je jednom rekao kako točno zna što će postati. Bog nije pošteñen toga da se simbolizira više ili manje na antropomorfan način. no nisu li oblaci upravo nešto što je skrajnje neistovjetno s nebom? Nije li tako da su oblaci . Zar nam to daje pravo da zbog antropomorfnih dodataka jednostavno odbacimo sve što je religiozno? Nije li. izmeñu onoga što je simbolizirano i onoga što se ima simbolizirati najbolnije se pojavljuje kad je riječ o Nadbitku. Pa ipak ne bi bilo opravdano suzdržati se od simboliziranja. Govorio je o Bogu kao da je biti Bog neko zanimanje kao svako drugo. naime.koliko god nam omogućavali da.

u dragoga Boga i u sve svece daleko bliža istini nego biheviorist. F. Zar ne bi bilo jednostavnije da je Bog uredio da taj siromah .simbola za nešto što se više ne može obuhvatiti pojmovima te zatim izricati riječima. odnosno njihove upotrebe. sadržaj istine seljakinje iz Grünaua i sadržaj istine svjetonazora B.F. Lorenz . Da osvijetlim stvar jednim vicem: »Vjeroučitelj govori u školi o čudima koja Bog čini te priča:'Bio jednom neki siromah. Kreuzer. odnosno sposobnost razumjeti izrečeno. njegova je žena umrla pri poroñaju. temeljna oznaka koja karakterizira condition humaine? Zar nije sposobnost govora.«(K.naoko slučajno . upravo Konrad Lorenz! . a on nije imao novaca da unajmi dojilju. no nije li potreba oblikovanja simbola. koja vjeruje u Marijino bezgrješno začeće.istine simbolima plodnije nego pukim apstrakcijama? Konrad Lorenz . gospodine učitelju. München 1981.da. te dao da tom siromahu izrastu grudi.u okviru nekog televizijskog intervjua doslovce je rekao: »Ako globalno promatrate sadržaj istine nekog svjetonazora.nañe na cesti novac? Tada bi mogao unajmiti dojilju .) Dakako da nas očekuju zamke ako se nekritički upuštamo u antropomorfizam. Skinnera. tako da je sam mogao dojiti dijete. uvidjet ćete da je seljakinja. konstitutivna karakteristika ljudske egzistencije? Zato bez daljnjega može biti zakonito da . Leben ist Lernen.a Bog ne bi morao činiti čudo: Nato će vjeroučitelj: 'Glupavo dijete! Ako Bog može učiniti čudo.' Nato se javi mali Mauricij: 'Otvoreno rečeno. Sad je Bog učinio čudo. to ne razumijem posvema. zašto bi trošio novac!'« Religija bi se veoma dobro mogla definirati kao sustav simbola .

Tako se može preko svake religije pronaći put do Boga .« (The individual and His Religion.do jedinoga Boga. štoviše. prema osobnoj religioznosti . dakle. Susrest ćemo se. pomalo idu kraju? Ne vjerujem.prema skrajnje duboko personaliziranoj religioznosti. biti u zabludi.se pojedini jezici kako ih je čovječanstvo tijekom svoje povijesti razvijalo definiraju kao »sustavi simbola«. Ako religiju tako stavimo u odnos prema jeziku.od kojuh nijedna ne smije za se zahtijevati nadmoćnost nad drugima.čovjek se može u svakom jeziku približiti istini . Allport smatra posebice hinduizam kao »rijedak primjer institucionalne religije koja priznaje konačnu individualnost religioznog osjećaja. jer koliko god različiti bili osobni stilovi kojima ljudi izražavaju svoju potragu za nekim posljednjim smislom i . jednoj religioznosti iz koje će svatko nalaziti put do svojega vlastitoga. svojega pravlastitoga govora kad se bude obraćao Bogu. New York 1956. ne samo s jezičnim pluralizmom nego i s religijskim pluralizmom. odnosno njihove organizacije i ustanove. i to tako da religiju nalazimo općenito samo u obliku različitih konfesija . i lagati. Naprotiv! Ne krećemo se prema univerzalnoj religioznosti. takoñer. No ne bi li bilo moguće da se religijski pluralizam prije ili kasnije nadvlada tako da njegovo mjesto zauzme religijski univerzalizam? Ne vjerujem u neku vrstu religijskoga esperanta. moramo takoñer upozoriti na to kako nikomu nije dopušteno da svoj materinji jezik iskazuje kao jezik koji je nadmoćan drugim jezicima . nego.jedinoj istini .i u svakom jeziku može.) Znači li to da pojedine konfesije. daleko više. Gordon W.

»i sve će biti u redu«.isto tako kao što ne mogu htjeti ljubiti.religije u najširem smislu te riječi . morate mu Boga učiniti vjerljivim (»believable«) ali i vi morate. naime.a ipak: zar ne postoji za mnoge izmeñu njih zajednička abeceda? K tome još: naše shvaćanje religije . Nisam li govorio o religioznosti iz koje svatko nalazi put do osobnoga jezika kad se obraća Bogu? Vrhunac je jati odnosa. kažu nam. djelovati vjerljivo (»credible«). Postoje. morate činiti upravo suprotno od onoga što čine one konfesije koje. Samo moramo uvažiti da postoji ne samo inter-personalni nego i infra-personalni . siliti se da ljubim ili prisiliti se da se nadam.ima veoma malo zajedničkoga s konfesionalnom uskogrudnošću i njenom posljedicom. u prvom redu. na zapovijed. osim toga. Ta ja ne mogu htjeti vjerovati .obraćaju se nekom posljednjem Bitku . Kao intencionalne pojave javljaju se tek kada zasvijetli odgovarajući sadržaj i predmet. u Bogu vidi biće kojemu je u osnovi stalo samo do jednoga: da u nj vjeruje što veći broj ljudi i. čini se. No ne mogu zamisliti kako bi bilo smisleno da neka Crkva od mene zahtijeva da vjerujem. dakle. u kojemu. uistinu u molitvi. osobito u njenoj dijaloškoj strukturi. Ako želite nekoga dovesti do toga da vjeruje u Boga. kako se čini. Uostalom. upravo onako kako propisuje neka odreñena konfesija. kako je poznato. Martin Buber vidi bit duhovne egzistencije. nemaju što drugo raditi nego boriti se meñusobno i otimati jedna drugoj vjernike.uvijek ima i uvijek će biti zajedničkih obreda i simbola. Drugim riječima. »Vjerujte samo«. postoje mnogobrojni jezici . stvari koje se ne mogu htjeti na zahtjev. religioznom kratkovidnošću koja.

dobro se sjećam . kad god vodimo razgovore sami sa sobom u posvemašnjoj osami i u posvemašnjoj iskrenosti. naime.bio razvio već u dobi od 15 godina.svejedno je li toga svjestan ili nije . Promišljajući u tom smjeru vraćao sam se u posljednje vrijeme više puta definiciji koju sam . dok druga strana misli da zna kako čovjek .govor. To razlikovanje. i to radnu definiciju. razgovor sa samim sobom. zakonito je Boga nazvati partnerom takvih razgovora bez obzira na to smatramo li se tada ateistima ili vjernicima. Naša se definicija nalazi na području prije račvanja na teistički i ateistički svjetonazor. ona glasi: Bog je partner naših najintimnijih razgovora sa samima sobom. Razlika se primjećuje tek kad jedna strana tvrdi da je riječ o razgovorima sa samim sobom. prestaje vrijediti u radnoj definiciji. to sam ionako uvjeren da on ne bi uzeo za zlo kad bi ga netko zamijenio s vlastitim »samstvom« te ga u tom smislu preimenovao. No zar je doista toliko važno je li »krajnja osama« samo prividna osama ili ne? Nije li.razgovara s nekim. To praktički znači: kad god smo posve sami sa sobom. jedino važno to da omogućava »krajnju iskrenost«? Ako ima Boga. Pitanje je samo ima li uopće zbiljskih ateista. u dubini nesvjesnoga. i to s nekim različitim od sebe samoga. naprotiv. koliko god ta vjera bila potisnuta i zasuta. i to samo o razgovorima sa samim sobom. zapravo svaki od nas barem u najširem smislu riječi vjernik. U ovoj knjizi iznio sam na osnovi kliničkih slučajeva razmišljanja koja smjeraju prema tome da je u svom temelju. tj. I kad je Freud jednom primijetio da je čovjek često ne samo daleko nemoralniji nego što misli nego i . koju vam ne bih htio uskratiti definiciju Boga.

Ako je bezuvjetna. ne zaostaju za vjerujućima što se tiče sposobnosti da u svom životu pronañu neki smisao. Kako ja to vidim. A kako je s utjecajem okoline? Na temelju stručnoga iskustva i osobnih doživljaja usuñujem se reći da za pretežnu većinu vjernika u koncentracijskom logoru Bog »nije umro«. vjera u Boga ili je bezuvjetna ili nije riječ o vjeri u Boga. a izmeñu 13 njih koji su bili odgojeni pod negativnom slikom oca. Začudo: od 23 osobe koje su odrasle pod dobrom pedagoškom zvijezdom našlo je samo 16 njih put do isto tako dobroga odnosa prema Bogu. izdržat će ako i šest milijuna padne žrtvom holokausta. Toliko o utjecaju odgoja. kadra iznad svih očekivanja prkositi vanjskim i nutarnjim uvjetima i okolnostima? Tako su se moji suradnici potrudili da u jednom slučajnom nizu bolesnika koji su se bili najavili unutar 48 sati istraže odnose izmeñu slike oca i religioznog života. koliko god slabo izričita. dok se čak 11 probilo do religioznog života. a ako nije bezuvjetna. dok je 7 njih napustilo svoju vjeru.makar samo nesvjesna i usmjerena prema posljednjem smislu .pruža vjerojatno mogućnost da se protumači kako to da deklarirani ateisti. onda bismo mogli dodati: kadikad može biti i religiozniji nego što je to voljan priznati. Takva posvudašnja prisutnost vjere . Tko će se onda čuditi ako se ispostavi da je ta nutarnja sposobnost vjerovanja. čime se suprotstavljam tvrdnji jednog američkog rabina čija bi nas knjiga »After Auschwitz« htjela uvjeriti u protivno (ali on nije bio u Auschwitzu).daleko moralniji nego što misli. bit će . našlo ih se samo dvoje koji su se mogli označiti kao nereligiozni. kako se može iskustveno dokazati.

štoviše. tako katastrofe slabe malu vjeru. pogañati s Bogom. tada ništa od toga i . ali ako ih bude preko milijun. pa neka bude. slučaj endogene depresije i slučajeve shizofrenije .moram otkazati svoju vjeru u te. Toliko o vanjskim okolnostima.pred jednim jedinim nevinim djetetom koje leži na samrti. Ostao sam psihijatar i dok sam raspravljao o religiji. ne možemo reći: zadržat ću svoju vjeru u te do šest tisuća ili. kao izraz najljudskije pojave svih ljudskih pojava. Iznio sam radnu definiciju religije toliko neutralnu da uključuje takoñer agnosticizam i ateizam. Religija se doista može definirati kao ispunjenje »volje za posljednjim smislom«. Kako je pak s nutarnjim uvjetovanostima.da se poslužim argumentacijom Dostojevskoga . tj.žao mi je . a veliki raspiruje.napuštena . Činjenice govore u prilog tomu da se može varirati jedan La Rochefoucauldov aforizam o djelovanju rastanka na ljubav: kao što lahor gasi maleni plamen. do milijun žrtava holokausta. naime.slučajeve u kojima čak ni psihoza nije mogla nauditi religioznosti pacijenata. kojima bi se vjera morala moći oduprijeti? U svojim knjigama opisujem slučaj teške maničke faze. voljom za smislom. dok snažna vjera iz njih izlazi ojačana. ne možemo se. Ta naša definicija religije sukladna je definiciji koju zahvaljujemo Albertu Einsteinu: . pogotovo što sam je promatrao kao ljudsku pojavu.

Religiozan čovjek vjeruje u smisao života (Ludwig Wittgenstein). ali i u duhu meñusobne snošljivosti koja toliko dojmljivo pulsira u glasovitom dopisivanju izmeñu Oskara Pfistera i Sigmunda Freuda.« Tu je. Ostaje jedino pitanje koliko su teologu prihvatljive te tri definicije. jest jedino podržavati dijalog izmeñu religije i psihijatrije u duhu meñusobne snošljivosti kakva je bezuvjetno potrebna u eri pluralizma i na području medicinskog istraživanja. Što mi psihijatri možemo i moramo činiti. daljnja definicija koju nam pruža Ludwig Wittgenstein: »Vjerovati u Boga znači vidjeti da život ima smisao.»Biti religiozan znači naći odgovor na pitanje što je smisao života. Pogovor U biblioteci "Oko 3 ujutro". filozof Wittgenstein i psihijatar Frankl. započelo je svojevrsnu pionirsku ulogu u našoj sredini i .« Kako vidimo. zatim. no je li netko tko vjeruje u smisao života već i religiozan (Albert Einstein)? Kako bilo da bilo: samo se od teologa može zahtijevati i očekivati odgovor na pitanje vrijedi li ne samo Wittgensteinova teza ili pak i njena obrnuta Einsteinova formulacija. u tome se manje ili više slažu fizičar Einstein. uz ostale naslove. čitane i po mnogo čemu posebne na našem kulturnom obzoru.

Prijevodi Franklovih djela iz ove biblioteke bili su uz ostalo važan poticaj za grupu stručnjaka i entuzijasta koji su organizirali posjet Viktora E. teologe. Tada je održao dva predavanja. svjetonazorne. Logoterapija se bavi teorijskim promišljanjima. No. defektologe. bez obzira na osnovno područje zanimanja.psihoterapijsko učenje Viktora FRANKLA . dobne ili druge razlike. hrvatsko izdanje Franklove knjige "Bog kojega nismo svjesni" ("Der umbewusste Gott").meñu njima liječnike (ne samo psihijatre). socijalne radnike. .logoterapija i egzistencijska analiza. psihologe. pedagoge. ipak najviše stručnjake koji su u svojem radu orijentirani na konkretnu psihološku pomoć ili "rad s ljudima" . jedno u Klinici za psihijatriju. godine. Frankla Zagrebu. u odnosu na čovjekova temeljna egzistencijska pitanja. kao i konkretnim usmjerenjem na praktične odgovore. u istoj je biblioteci izašla i knjiga pod hrvatskim naslovom "Život uvijek ima smisla" ("Ein Psychologe erlebt das KZ"). alkoholizam i druge ovisnosti Kliničke bolnice "Sestre milosrdnice". Uz evo već 4. vjerničke i nevjerničke. I ovi su Franklovi naslovi svakako pridonijeli da je biblioteka "Oko 3 ujutro" postala toliko popularna i tako dobro prihvaćena od široke intelektualne publike. ona na koja se naslanja ljudski život. u travnju 1988. a drugo na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Upravo je to na svoj specifičan način dovelo do zanimanja za logoterapiju širokih krugova intelektualne publike.

Godine 1990. seminare. kao i organiziranje i provoñenje edukacije kroz predavanja. što je nažalost na nekoliko godina bilo prekinuto ratnim zbivanjima. Internacionalno društvo za logoterapiju i egzistencijsku analizu iz Beča). surañujući prije svih sa GLE-om (Gesellschaft für Logotherapie and Egsistenzanalyse. na hrvatski naslovljena "Liječnik i duša" (Ärztiliche Seelsorge") te knjiga jednog od najznačajnijih nastavljača Franklova učenja. S druge strane svakako da je baš rat u praksi potvrdio osnovna načela i postavke Franklove misli i psihoterapijskog usmjerenja. stručne sastanke. za zainteresirane profesionalce koji se žele baviti ovom psihoterapijskom i antropologijskom školom. Društvo nastoji promovirati logoterapiju i egzistencijsku analizu kao specifičnu psihoterapijsku školu. S ciljem objedinjavanja svih poslova osnovano je i Hrvatsko društvo za logoterapiju i egzistencijsku analizu. tiskana je i jedna od najvažnijih Franklovih knjiga. časopisa. "Osmišljeno živjeti" ("Sinnvoll leben") obadvije u izdanju "Kršćanske sadašnjosti". voñena kolegama iz Internacionalnog društva za logoterapiju i egzistencijsku analizu iz Beča. Unatoč nastanku u ratnom vremenu i početnim teškoćama. .To je značilo početak trajne prisutnosti logoterapije i egzistencijske analize te je nakon toga započeta i specifična izobrazba. Ciljevi društva su daljnje tiskanje i prevoñenje knjiga. koja je upravo primjerena traženju odgovora na stanja "krajnje egzistencijske ugroženosti" koju je rat nametnuo velikom dijelu pučanstva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Alfrieda Langlea.

logoterapija i egzistencijska analiza nude praktično razrañene metodološke postupke za pomoć onim osobama kod kojih je "volja za smislom frustrirana". dakle onim smislom koji u konačnici može zadovoljiti našu vječitu potragu za širokom i sigurnom osnovom na koju bismo s povjerenjem spustili svoj život. trajno bave ispunjenjem zadovoljstva. Kao i većina ostalih pravaca. Logoterapija se dakle bavi onim smislom koji osvjetljava ljudsku egzistenciju.prvo je već spomenuto i tiče se svih . njene iskonske usmjerenosti k SMISLU (Frankl čovjeku priroñenu pokretačku snagu naziva "voljom za smislom"). traženjem mjesta i uloge pojedinca u mnogoznačnosti fenomena suvremenog svijeta i isprepletenosti interakcija u društvu. koji je čini podnošljivom i koji svojom snagom kao nekom moćnom polugom. preko zastoja koji su neminovni na putu. ili pate od . Frankl).to je promišljanje i tumačenje fenomena ljudske egzistencije.Kako bismo ukratko mogli pojasniti što hoće i što zapravo nudi logoterapija i egzistencijska analiza? Danas su aktivne različite psihoterapijske škole. ili koji već žive u danas tako čestom "egzistencijskom vakuumu" (V. prenosi naš život kroz neizvjesnosti prema novom. smjerovi i psihologijski pogledi na čovjeka i njegov unutarnji svijet. koji se uz uobičajena pitanja duševnog zdravlja i bolesti. tako se i logoterapija i egzistencijska analiza očituju dvojako . ali i unutarnje skučenosti modernoga čovjeka. Drugo . prateći onu nit koja kroz labirinte tajnovitosti i neizvjesnosti teži k svjetlu istinskih vrijednosti.

Za ono što je autor htio. još je takoñer važno da u praktičnom pristupu uzimamo u obzir konkretnu osobu u konkretnoj situaciji. da uspostavimo i održavamo meñusobnu komunikaciju izmeñu dušobrižnika i psihoterapeuta. u konkretnoj životnoj situaciji iz koje se traži izlaz. više je usmjerena na ona promišljanja koja povezuju religiju i psihoterapiju. često komplementarne." Uzimajući u obzir ovu jasnu distinkciju. možda je najbolje polazište ono koje ilustrira rečenica: "Cilj psihoterapije je duševno zdravlja. područja gdje se dotiču teologija i logoterapija. ako je doista nužan za . Sam je čovjek sjecište različitih poticaja. Osim razgraničenja polja djelovanja. koji se često mučno otkidaju iz najskrovitijih kutaka ljudskih dubina. a gotovo uvijek zajedno prisutne u pitanjima konkretne osobe.od obiteljske. sve do dnevnog susretanja s neumoljivim zahtjevima realnosti . što ove rasprave naglašavaju. radne ili šire društvene. bez shematiziranja. a cilj religije spas duše. Kako komentirati knjigu "Bog kojega nismo svjesni" ne prepričavajući njezin sadržaj i ne razmatrajući ponovno opisane fenomene? Ova knjiga (ili točnije nekoliko njih). Takvu pomoć pružaju izobraženi psihoterapeuti. drogama ili nekom drugom sredštvu.različitih neurotskih poremećaja ili su razvili ovisnost prema alkoholu. svakom tko se praktički bavi ili jednom ili drugom djelatnošću zna koliko su u praktičnom radu isprepletene.

na generalnu tendenciju ove knjige .na uskom putu koji dijeli i istodobno spaja ushićenje i sklonost k odustajanju. alternativni pokreti itd. za naše dare. iz kojih sama ne nalazi izlaza. Čini mi se da Viktor E. za svijet. Frankl) svake osobe koja od nas traži pomoć. svoje neprospavane noći i ponovljene frustracije. Nikakav gotov sustav izvana.teologiju i psihoterapiju (u ovom slučaju logoterapiju). slobodu i odgovornost . manje ili više privlačan. ne može zamijeniti naše zauzimanje ili nas osloboditi od svakodnevnog susretanja s pitanjima. s više ili manje nade ili trpljenja. za druge ljude oko nas. svoje zdvojnosti. zauzimanja za čovjeka . bez obzira kojoj djelatnosti pripadamo. Zato ponovno upućujem one koji su pročitali knjigu. više ili manje domišljen.). jasno je da nije moguće pronaći i onda posredovati neku općenitu recepturu prema kojoj bi smislen i "sretan život" (što lako obećavaju različite "nove" meditacije. trajno i u svakom trenutku jamčen i osiguran. bio unaprijed. Ako smo dovoljno koncentrirani na "neponovljivost i jedinstvenost" (V. sekte.za naše čine.osobu pacijenta ili klijenta. intimu. sastavi gdje je to moguće. Frankl to nekako . dvojbama.da usporedi. dva različita usmjerenja. neizvjesnostima . ali i one koji su tek zavirili u predgovor ili ovaj pogovor. a rastavi gdje smatra da je to potrebno. Pošto govorimo o smislu. zamorom. lakše ćemo očitati na kojoj je razini moguće rješenje i u kojem smjeru težiti zajedno s osobom koja nam je povjerila svoje trpljenje.

nije toliko ni do užitka ni do moći pa ni do samoostvarenja . ipak joj ona osobito leži na srcu.koliko mu je do ispunjenja smisla". čovjekova egzistencija uvijek nadmašuje samu sebe. Križo Katinić . dr. Zagreb. uvijek upućuje na neki smisao.najbolje izražava sljedećim riječima: "No. kako rekosmo. ma kako za logoterapiju religija bila. Stoga čovjeku. i to s jednostavnog razloga što u logoterapiji logos znači smisao.u proljeće1996. u njegovoj egzistenciji. Zaista. 'samo' predmet.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->