You are on page 1of 20

Patnje mladog Werthera

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Patnje mladog Werthera je roman kojeg je napisao J. W. von Goethe. Objavljen je


1774.

Goethe je njime postigao zapažen uspjeh. Pisan je u epistolarnoj formi. Po ovom romanu,
nastao je i izraz verterizam, koji označava pretjeranu sentimentalnost i romantičnost,
emocionalnu prenaglašenost, modu oponašanja Wertherova načina oblačenja i pogleda na
svijet. Likovi u djelu temeljeni su na stvarnim osobama iz Goetheova života. Lik
Werthera je nadahnut životom njegovog prijatelja, koji je iz ljubavi počinio
samoubojstvo.[1]

Patnje mladog Werthera je značajno djelo "Sturm und Dranga", nastalo u samo nekoliko
tjedana. Snažno se suprotstavlja klasicističkoj poetici. To je roman koji izražava osjećaje
odnosno takozvanu "svjetsku bol" (na njemačkom weltschmerz), užasnu spoznaju o
ispraznosti ljudskog postojanja i nepostojanju prave iskrenosti i osjećajnosti.

Radnja [uredi]
Roman je uglavnom zbirka pisama koje mladi pjesnik i slikar Werther piše svom
prijatelju. Werther se zaljubljuje u Lottu, koja je zaručena za Alberta. Zbog nesretne
ljubavi koju ne uspijeva ostvariti, Werther oduzima sebi život.
Johann Wolfgang von Goethe
Izvor: Wikipedija

(Preusmjereno s Johann Wolfgang Goethe)


Skoči na: orijentacija, traži

Johann Wolfgang von Goethe

Johann Wolfgang von Goethe [▶] (Frankfurt na Majni, 28. kolovoza 1749. - Weimar
22. ožujka 1832.), najveći i najsvestraniji njemački književnik i mislilac

Studirao je pravo u Leipzigu i Strasbourgu. Na poziv vojvode Karla Augusta odlazi u


Weimar, gdje postaje tajni savjetnik, a 1780. slobodni zidar weimarske lože Anna
Amalia, dobiva plemstvo i postaje Kammerpräsident. Bio je i upravitelj weimarskog
kazališta.

Putuje po Njemačkoj i Švicarskoj, bavi se znanstvenim studijama, te se druži s Herderom


i Schillerom. Piše, istražuje i postaje sve poznatijim piscem. Njegovo djelo obuhvaća
gotovo sve književne rodove i nekoliko znanstvenih područja. Mnogobrojni su uzori i
utjecaji: svjetski klasici, književnost rokokoa, pučka poezija različitih naroda, široko
područje povijesti, teologije, filozofije, teorije umjetnosti i prirodnih znanosti. Najveću
popularnost u suvremenika stekao je romanom "Patnje mladog Werthera" i snažno
utjecao na sve europske književnosti. Nametnuo se suvremenicima kao obnovitelj lirike,
drame, epa, romana, te učenjak izuzetno oštrog i dubokog uvida u strukturu i fenomene
prirode. Još za života postao je spomenik njemačkog klasičnog humanizma.
JOHANN WOLFGANG GOETHE:
PATNJE MLADOG WERTHERA

Bilješke o djelu:
Djelo je epistolarni roman jer tako djeluje istinitije i uvjerljivije.
Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad,
a drugi do njegove sahrane. Prvi je dio veseo i sretan, a drugi dio je tužan
i sumoran, a oni zapravo dočaravaju Wertherovu psihu. Goethe je temu
dijelom preuzeo iz života Carla Wilhelma Jerusalema, a dijelom iz
vlastitog života. Jerusalem je Goetheov prijatelj sa studija u Leipzigu koji
se ubio zbog nesretne ljubavi prema kćeri svojeg poslodavca, i prema
njemu je nastao lik Werthera. Lik Lotte je dijelom nastao prema Charlotti
Buff, a dijelom prema Maximiliani la Roche, dok je lik Alberta nastao po
uzoru na njegova prijatelja Johanna Cristiana Kestnera, Charlottina
zaručnika.

Romantičarska obilježja u djelu:


-    U većini slučajeva osjećaji prevladavaju razumom.
-    Plemići i građani su u djelu izmiješani iako nisu izjednačeni,
    ali se ipak vidi da nisu tako strogo odvojeni.
-    Ima mnogo opširnih i detaljnih opisa prirode, Werther puno više
    priča o svojim osjećajima i duševnom stanju nego o događajima koji
    se zbivaju oko njega.
-    Werther samoubojstvo smatra junačkim djelom, a da je djelo
    klasicističko on bi vjerojatno ubio Alberta, a ne samoga sebe.
-    Djelo nema klasični oblik nego je pisano u posve novom obliku.
-    Ima stilskih obilježja koja su u klasicizmu bila nezamisliva
    (eliptični stil, inverzija).

Analiza likova:
Werther
Mladi pjesnik i slikar koji na majčin nalog odlazi kod svoje tetke u
Wahlheim (izabrani dom) da riješi s njom pitanje nasljedstva.
Isprva jednostavno uživa u prirodi i seoskoj idili, ali onda upoznaje Lottu
te se odmah zaljubljuje u nju. Njegove patnje počinju tek kada dolazi
Albert i tek tada uviđa kako je njegova ljubav nemoguća, iako je i prije
znao da je Lotte zaručena. Mi ga upoznajemo preko pisama što ih šalje
svojem prijatelju Wilhelmu.

«Tko pak u svojoj poniznosti spozna kamo sve to ide, onaj koji vidi kako
 lijepo svaki građanin, kojemu je dobro, umije svoj vrtić dotjerati i
 potkresati kao raj, i kako strpljivo i onaj koji je nesretan, pod teretom
 odmiče svojim putem, a svi su jednako obuzeti željom da još minutu duže
 vide svjetlost ovoga sunca – da, taj je miran, pa i svoj svijet stvara iz
 sebe samoga, a i sretan je, jer je čovjek. Zatim pak, ma koliko skučen
 bio, u srcu uvijek održava sladak osjećaj slobode i to da ovu tamnicu
 može napustiti kad hoće.»

Ovdje Werther prvi put govori o smrti – prvo govori kako svi žele što duže
živjeti, a nakon toga govori kako je smrt zapravo oslobođenje od
tijela – tamnice. Mislim da se tješi što uvijek ima dodatno rješenje za
svoje probleme – smrt, iako se ja uopće ne slažem s tim jer uvijek postoji
nada da će budućnost biti bolja.

«Mlado srce posvema ovisi o nekoj djevojci, sve sate u danu provodi uz
 nju, rasipa sve svoje snage, sav svoj imetak, kako bi joj svakoga
 trenutka iskazalo da joj se predaje. A onda dođe neki filistar, čovjek koji
 obnaša neku javnu službu i kaže mu: ”Fini mladi gospodine! Ljubiti je
 ljudski, samo morate ljudski ljubiti! Razdijelite svoje sate, jedne za
 posao, a sate odmora posvetite svojoj djevojci. Izračunajte svoj imetak i
 ono što vam ostane kad pokrijete svoje potrebe, to vam ne branim.
 Samo ne prečesto da joj nešto darujete, možda za njezin rođendan i
 imendan itd. ‘Posluša li čovjek, onda je to uporabljiv mladić i sam ću ga
 preporučiti svakom knezu da ga postavi u neki kolegij, samo je s
 njegovom ljubavlju gotovo, a ako je umjetnik – s njegovom umjetnošću.»

Werther ovdje govori kako su osjećaji i razum oprečni pojmovi koji nikako
ne idu zajedno jer ako razumno biraš djevojku ne možeš imati osjećaje za
nju, a ako si zaljubljen onda ne možeš misliti ni na što drugo.

«Više nisam bio čovjek. Držati najljupkije stvorenje u rukama i s njim


 uokolo letjeti kao vrijeme, tako da je nestajalo sve oko nas, i Wilhelme,
 da budem iskren, još sam se zaklinjao da djevojka koju volim, na koju
 polažem pravo, nikad ne bi trebala plesati valcer s nekim drugim osim
 sa mnom, makar zbog toga morao i propasti.»

Mislim da se ovdje pokazuje kako se Werther zaljubio u Lottu na zabavi,


sve je bilo veselo, sjajno, nitko nije tužan i tako se poletno i nevino on
zaljubio.

«Živim tako sretne dane kao što ih Bog čuva za svoje svece; i bilo
 sa mnom što god bude, ne smijem kazati da nisam uživao radosti
 življenja.»

Wertherova pomirenost sa životom i samim sobom, mirno se suočava sa


sudbinom, svojom željom za smrti.

«Priča se o nekoj plemenitoj vrsti konja koji kad ih odviše zagriju i iscrpe
 jahanjem sami sebi nagonski pregrizu žilu ne bi li lakše disali. Meni je
 često tako, želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogućila vječitu
 slobodu.»
Opet želja za slobodom, tj. smrću – čini se kao da je samo tražio razlog da
napusti taj uskogrudni svijet u kojem se osjeća sputano i nelagodno.

«Već sam nakanio da je ne viđam toliko često. Da, ali tko bi se toga
 mogao držati! Svakog dana podlegnem kušnji i svečano si obećam:
 sutra ćeš jednom izostati; a kad dođe jutro, opet nađem neki neodoljivi
 razlog i prije nego što bih očekivao, već sam kod nje.»

Opisuje se Wertherova ovisnost, opijenost Lottom, a tek tu on to zapravo i


shvaća.

«Poslanik me mnogo prekorava, to sam i predviđao. On je najpedantnija


 luda što u uopće može postojati; korak po korak, a ukočen kao stara
 djevica; čovjek koji nikad nije zadovoljan sam sa sobom i kojemu stoga
 nitko ne može učinitinnešto na čemu bi ibo zahvalan.»

Tu Werther priča o svojoj nesreći nakon odlaska od Lotte – poslanik ne želi


prihvatiti Werthera jer ima drugačije poglede na svijet i drugačiji način
rada, a to je prvi uzrok Wertherova ponovnog odlaska.

«Svaka riječ što ju je izgovarala prodirala mi je u srce poput mača.


 Nije osjećala kakva bi to bila samilost da mi je sve to prešutjela, a onda
 je još dodala što će se dalje brbljati i kakva će vrsta ljudi zbog toga
 likovati. Kako će se takvi od sada rugati i radovati kazni za moju oholost i
 moje podcjenjivanje drugih, što mi odavno već predbacuju. Sve to od nje
 čuti, Wilhelme, i to glasom iskrenog suosjećanja – to me uništavalo i još
 sam u sebi bijesan.»

Još jedan razlog samoubojstva – kada konačno pronalazi neku ženu koju
bi mogao voljeti isto toliko, ako ne i više od Lotte, onda ga njezin stalež
ismijava, zabranjuje društvo s njom, a ona je potpuno bespomoćna protiv
toga, ne slaže se s takvim društvenim podjelama, ali ne može se
oduprijeti.

«Kamo želim ići? Dopusti da ti to u povjerenju otkrijem. Još četrnaest


 dana moram ipak ostati ovdje, a potom, nastojao sam se uvjeriti,
 posjetio bih rudnike u ***; no zapravo, u tome nema ništa, samo bih
 opet htio doći bliže Lotti, to je sve. A smijem se vlastitome
 srcu – ispunjavam njegovu volju.»

Opet se opisuje Wertherova slabost i ovisnost o Lotti. Ovo je dio


nakon što je pobjegao od društvenih predrasuda i od rodnoga kraja.

«Kako se priroda priklanja jeseni, u meni i oko mene nastaje jesen.


 Moje lišće žuti, a lišće sa susjednih stabala već je otpalo.»
Dokaz da su njegovi opisi prirode i opisi njegove psihe – kada je sretan ne
vidi loše strane, a kada je tužan ne vidi dobre.

«”Njegov poljubac”, rekoh, ”nije baš bez požude, on traži hranu i


 nezadovoljan se vraća od isprazna milovanja.”
 ”On meni jede iz usta”, reče ona. Preda ptici nekoliko mrvica kruha sa
 svojih usana, s kojih su se s punom slašću smješkali užici nedužna
 suosjećanja ljubavi.
 Odvratio sam pogled. To ne bi trebala raditi! Ne bi trebala draškati moju
 maštu takvim slikama nebeske nevinosti i blaženstva i buditi moje srce iz
 sna, u koji ga katkad uspava ravnodušnost života!»

Lotta ovdje govori zapravo o Wertheru i on to zna, ponaša se kao da je


Werther njen mali lutak kojim upravlja i koji služi samo njenoj zabavi.

«Ona ne vidi, ne osjeća da pripravlja otrov koji će uništiti mene i nju;


 a ja tako požudno ispijam taj pehar što mi ga ona pruža za moju propast.
 Čemu taj dobroćudni pogled kojim me ona često pogleda? Često?
 - Ne, ne često, ali ipak ponekad, čemu ljubaznost kojom prima
 nenamjerni iskaz mog osjećaja, čemu sućut za moje patnje što se ocrtava
 na njezinu čelu?»

Opet aluzija na smrt, vidi se kako Werther polako gubi razum zbog
Lottininih prikrivenih osjećaja naspram njega, koji, kako se i ovdje vidi,
ipak postoje.

«Cijela silina tih riječi sručila se na nesretnika. Bacio se pred Lottu u


 punom očajanju, uhvatio njezine ruke, pritisnuo ih na svoje oči, na svoje
 čelo, a njoj kao da je dušom proletjela slutnja nekog strašnog nauma.
 Svijest joj se pomutila, stisnula je njegove ruke, pritisnula o svoje grudi,
 sjetnom se kretnjom prignula k njemu i njihovi se užareni obrazi
 dodirnuše. Svijet je za njih bio nestao. On je ovio svoje ruke oko nje,
 stisnuo je uz svoje grudi i obasuo njezine zadrhtale, mucave usnice
 mahnitim poljupcima.»

Ovdje se vidi kako je i Lotta zaljubljena u Werthera, da si on to ne


umišlja, a jedina prepreka njihovoj ljubavi je financijsko stanje Werthera
koji je dosta siromašan, dok je Albert bogat, i Lottino obećanje majci

«Eto Lotte! Ne grozim se od toga da dohvatim hladan, strašan kalež iz


 kojega ću ispiti pomamu smrti! Ti si mi ga pružila i ja ne oklijevam.
 Sve! Do kraja! Tako su ispunjene sve želje i nade mojega života!
 Da tako hladan, tako ukočen pokucam na mjedena vrata smrti.»

Oproštaj od Lotte, ne žali ni za čim, uvjeren je da netko od njih troje mora


otići jer svi troje zajedno sigurno ne bi mogli biti sretni – Albertovoj sreći
na putu je Werther, a Wertherovoj Albert; jedino bi Lotta bila sretna kada
bi mogla imati Albertov novac, a Werthera za muža.

Lotta
Pametna i osjećajna djevojka koja se mora skrbiti za šestero braće i
sestara, i za bolesnog oca. Zaručena je za Alberta, više zbog njegova
novca s kojim može djeci osigurati budućnost i obećanja majci, nego zbog
ljubavi. Zaljubljena je u Werthera i njih dvoje su kao stvoreni jedno za
drugo – oboje vole plesati, imaju isti ukus za književnost, vole prirodu,
djeca vole Werthera – jedino što im je na putu je Wertherovo financijsko
stanje koje ne bi moglo zadovoljiti potrebe šestero djece i nadolazeću.

«U predvorju se šestero djece od dvije do jedanaest godina vrzmalo oko


 djevojke lijepa stasa, srednje visine, u jednostavnoj bijeloj haljini s
 blijedocrvenim vrpcama oko rukava i grudi.»

Opisuje se Lottin izgled i njenu blizinu s njezinom djecom tj. sa sestrama i


braćom. Wertherov prvi dojam o Lotti kao nevinoj prekrasnoj djevojci koja
se požrtvovno brine za svoju braću i sestre.

«Razgovor je došao na plesnu zabavu.”Ako je ta strast neka mana”,


 reče Lotta, ”onda ću vam rado priznati da mi ništa nije draže od plesa.
 A kad mi se nešto mota po glavi, pa na svome raštimanom glasoviru
 odbubnjam kontradansu, sve bude opet u redu.»

Albert
Lottin zaručnik, svi ga opisuju kao pedantnog i čestitog čovjeka što treba
značiti da je iz ugledne obitelji i da ima novaca. Raspravljao je s
Wertherom o samoubojstvu i pokazalo se da je Albert još uvijek ostao u
klasicizmu i odan tradiciji.

«”Albert je čestit čovjek, s kojim sam gotovo zaručena.»

«”To je ovdje takva moda”nastavila je, ”da svaki par ljudi koji pripadaju
  jedno drugome ostane zajedno za njemačkog plesa, a moj partner loše
  pleše valcer, pa mi je zahvalan kad mu uskratim taj napor”»

«Ne mogu, međutim, uskratiti poštovanje Albertu. Njegova opuštena


  vanjština vrlo živo odudara od nemira mojega karaktera, koji se ne može
  prikriti. On je osjećajan i dobro zna što ima u Lotti. Čini se kao da je
  malokad loše raspoložen, a ti znaš da je to grijeh što ga u ljudi mrzim
  više od svih ostalih.»

Opis Albertova karaktera, a ujedno i Wertherov – Albert i Werther su


suprotnosti.
«”Ljudska narav”, nastavih, ”ima svoje granice: ona može podnositi
  radost, patnju, boli, sve do određene mjer, ali propada čim je ta mjera
  prevršena. Nije tu, dakle, pitanje je li netko slab ili jak, nego može li
  izdržati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna. Nalazim da je
  jednako tako čudno reći kako je kukavica čovjek koji si oduzme život,
  kao što bi bilo neprilično reći da je kukavica onaj koji umire od opake
  groznice.”»

Ovo je Wertherova i Albertova rasprava o samoubojstvu – ja mislim da je


Albert u pravu jer je mnogo teže podnositi bol cijeli život jedino s nadom
za bolje sutra nego povući okidač s kojim sve nestaje.

Werther i Fedra:
Werthera možemo vrlo dobro usporediti i sa Fedrom – oboje su beznadno
zaljubljeni i jedva suzdržavaju svoje osjećaje, ali Werther, za razliku od
Fedre, svojoj ljubavi ne želi smrt nakon što uviđa kako Lotta nikada neće
biti njegova. Werther je uvijek bio u dobrom odnosu sa Lottom, uvijek su
pričali, šetali i u početku su samo bili prijatelji dok je Fedra Hipolita uvijek
samo od sebe tjerala, izbjegavala ga je, pa se stoga Hipolit nikada ni nije
u nju mogao zaljubiti.

Werther i Cid:
Da je Cid na Wertherovom mjestu on bi potpuno drugačije postupio.
Prvo bi Cid morao ubiti Alberta jer mu stoji na putu do ljubavi,
što je Werther odmah isključio i mislim da je previše osjećajan za to,
ili bi pak morao ubiti Lottu zbog uvrede časti, što je za Werthera
apsurdno. Da je Werther na Cidovom mjestu on uopće ne bi pomislio na
osvetu, nego bi se bacio svojoj dragoj pred noge i rasplakao se, ne bi se
zanimao za društvene norme i vjerojatno ju nagovorio na bijeg samo da
mogu biti zajedno.

Wertherove patnje:
1. Ljubav prema Lotti i njezina neostvarivost
2. Neuklapanje u društvo i nerazumijevanje društvanih normi

Dodatni uzroci ubojstva:


1. Poznanstvo s onim seljakom koji je bio zaljubljen u svoju gospodaricu,
    i u početku je i sretan, ali kada ga sljedeći put sreće on je nesretan i
    očajan zbog neuzvraćene ljubavi, a Werther ga na kraju nalazi na sudu
    kako ga optužuju za ubojstvo iste gospodarice («Ako neće biti moja,
    neće biti ničija!»)

2. Upoznavanje sa pisarom koji je poludio zbog neuzvraćenoj ljubavi za


    Lottom
Werther je bio uvjeren da će ga njegova neuzvraćena ljubav ili pretvoriti u
luđaka ili da će očajan na kraju ubiti Lottu.

Dojam o djelu:
Djelo mi se nije svidjelo zbog Wertherove preosjećajnosti, svako malo i on
se rasplače, on je više plakao nego svi ostali likovi zajedno. Cijelo djelo
govori o tome kako se on osjeća, kako je neshvaćen, tužan, kako je život
nepravedan itd. Pomalo me podsjeća i na sapunicu i upravo zbog toga
djelo nije po mome ukusu.
_________________-

____________________________-

Johann Wolfgang von Goethe


Izvor: Wikipedija

(Preusmjereno s Johann Wolfgang Goethe)


Skoči na: orijentacija, traži

Johann Wolfgang von Goethe

Johann Wolfgang von Goethe [▶] (Frankfurt na Majni, 28. kolovoza 1749. - Weimar
22. ožujka 1832.), najveći i najsvestraniji njemački književnik i mislilac

Studirao je pravo u Leipzigu i Strasbourgu. Na poziv vojvode Karla Augusta odlazi u


Weimar, gdje postaje tajni savjetnik, a 1780. slobodni zidar weimarske lože Anna
Amalia, dobiva plemstvo i postaje Kammerpräsident. Bio je i upravitelj weimarskog
kazališta.

Putuje po Njemačkoj i Švicarskoj, bavi se znanstvenim studijama, te se druži s Herderom


i Schillerom. Piše, istražuje i postaje sve poznatijim piscem. Njegovo djelo obuhvaća
gotovo sve književne rodove i nekoliko znanstvenih područja. Mnogobrojni su uzori i
utjecaji: svjetski klasici, književnost rokokoa, pučka poezija različitih naroda, široko
područje povijesti, teologije, filozofije, teorije umjetnosti i prirodnih znanosti. Najveću
popularnost u suvremenika stekao je romanom "Patnje mladog Werthera" i snažno
utjecao na sve europske književnosti. Nametnuo se suvremenicima kao obnovitelj lirike,
drame, epa, romana, te učenjak izuzetno oštrog i dubokog uvida u strukturu i fenomene
prirode. Još za života postao je spomenik njemačkog klasičnog humanizma.
___________________--

O romanu Patnje mladog Werthera

Roman J. W. Goethea Patnje mladog Werthera nastao je samo za nekoliko


tjedana, u veljači i ožujku 1774. godine, sublimirajući u sebi snažne emotivno-
eruptivne momente koje je doživio 1772. godine u Wetzlaru; a bez navoda
autorova imena objavljen je u Leipzigu u rujnu 1774. godine sa
senzacionalanim uspjehom. Sljedila su daljnja, korigirana i dijelom izmjenjena
izdanja; ubrzo su se pojavile i piratske edicije Werthera, potom i prijevodi
(francuski 1775., engleski 1779., talijanski 1781. godine), obrade - pa čak i
parodije. Druga verzija romana izlazi 1787. godine u Leipzigu i od prve se
zapravo razlikuje snažnijim isticanjem lika Alberta i većim naglaskom na
motivaciji Wertherova samoubojstva. Okolnosti nastanka Goetheova Werthera,
građa za kojom je autor posegnuo, vrlo su pomno istražene i davno su već s
priličnom sigurnošću utvrđene. Dugo je vremena moralo proći prije nego su se
stišale strasti koje su se u suvremenih čitatelja rasplamsale nakon pojave
romana na tržištu i prije no što su se legende i mistifikacije razdvojile od
povijesne istine. Čitateljstvu se, naime, Werther nije učinio samo kao prilog
suvremenoj književnosti nego i kao autorova ispovijed o privatnim,duboko
proživljenim događajima. Kada se govori o „privatnoj“ građi Werthera,
ponajprije se misli na Goetheove doživljaje s početka sedamdesetih godina,a
posebno na ono što su oni i krug njegovih znanaca u Wetzlaru doživjeli 1772.
godine. Stoga vrijedi podsjetiti na najvažnije dijelove „privatne“ građe romana.
Na očev savjet 23 godišnji Goethe, tada već doktor prava, krenuo je iz
Frankfurta u Wetzlar da bi stekao potrebnu praksu na tamošnjem Carevinskom
komornom sudu. U slikovitom gradiću na rijeci Lahn, živjelo je u to vrijeme oko
4.000 stanovnika, od čega gotovo 900 pravnika. Goethe tu upoznaje Johanna
Christiana Kestnera, mladog pravnika i njegovu zaručnicu Charlotte Buff,
kćerku Adama Heinricha Buffa. Pisac ovu devetnaestogodišnju djevojku
upoznaje 9. lipnja 1772.godine, na balu u Volpertshausenu. Ona ga toliko
fascinira da ju otada redovito pohodi u domu njezina oca. Iz Kestnerovog pismu
Goethe saznaje o samoubojstvu Carla Wilhelma Jerusalema, Goetheovog
znanca sa studija u Leipzigu. Razlog samoubojstva tog mladog čovjeka je
nesretna ljubav prema ženi nadređenog mu poslanika. Kestner je mladiću
posudio pištolje prije polaska na put. Opis je tako detaljan da sadrži i potankosti
vezane uz Jerusalemovu odjeću - to su čizme, plavi frak i žuti prsluk.Osim ove
dvije tematske cjeline: ljubavnog trokuta Goethe-Kestner-Charlotte Buff i
Jerusalemova samoubojstva; veliku ulogu u nastanku Werthera ima i Goetheov
odnos prema Maximiliane La Roche, odnosno njegova strast prema njoj.
Maximilijane se početkom 1774. godine udaje za znatno starijeg trgovca Pietra
Antonia Brentana i dolazi živjeti u Frankfurt. Maximilijane se druži s
Goetheom. Maximilijanin suprug sluti kako bi taj odnos mogao završiti i
zabranjuje mladom književniku svaki kontakt s njom. Iz  prikupljene se građe
može zaključiti da prvi dio romana u osnovi odgovara zbivanjima u Wetzlaru sa
Charlottom Buff u središtu, da se drugi dio odnosi na zbivanja u Frankfurtu u
vezi s Bretanom i suprugom mu Maximilianom, dok se svršetak ponajprije
temelji na Kestnerovim izvještajima Jerusalemovu samoubojstvu. O svemu tome
pročitati ćemo u pismima Goetheovih suvrmenika koji su o njemu pisali pisma
ili vodili dnevnik, pišući o njemu.

Johann Wolfgang Goethe: biografija

1749. 28. kolovoza rođen je u Frankfurtu na Maini -otac Johann Caspar


Goethe i majka Katharina Elisabeth rođ. Textor. Djetinjstvo i mladost Goethe je
proveo sa sestrom Cornelijom u Frankfurtu. 1775/56 - Opće obrazovanje stječe
pod nazorom i utjecajem oca, uz pomoć privatnih učitelja. Po želji oca studij
prava u Leipzigu do 1768. Osim toga studira poetiku, retoriku i polazi tečajeve
crtanja. 1768/70 - Prekida studij prava i vraća se kući zbog teške bolesti. Bolest
je dugotrajna kao i oporavak. Uz pomoć rođake iz obitelji Textor Susanne von
Klettenberg dolazi u dodir s pijetizmom, te na njen poticaj čita tekstove
alkemičara i panazofa.
1770/71 - Radi dovršenja studija boravi u Straßburgu gdje je za njega presudan
utjecaj gotike i poznanstvo s Johannom Gottfriedom Herderom. 1772/3 -
Boravak od svibnja do rujna u Wetzleru, kao sudski vježebenik. Zaljubljuje se u
Charllotu Buff. Izlazi mu Goetz von Berlichingen.
1774. Roman u pismima Patnje mladog Werthera, donosi Goetheu
internacionalnu slavu. Tiska dramu Clavigo.
1775. Kratkotrajne zaruke se Lili Schnemann.
1775. U studenom na poziv mladog vladara Carla Agusta seli u Weimar, gdje
ostaje do kraja života. Počinje raditi na Prafaustu i Egmontu.
1775/86.
Postaje jedan od tri najviša službenika u državnoj upravi Weimara.
1782.
Car JosipII uzdiže ga u plemički stalež.
1787.
Ifgenija na Tauridi. Drama.
1788.
Egmont. Tragična igra u pet činova.
__________________--

JOHANN WOLFGANG GOETHE: PATNJE MLADOG WERTHERA

Bilješke o piscu:
Rodio se 28. kolovoza 1749. godine u Frankufurtu na rijeci Maini.
Potekao je iz ugledne i imućne građanske obitelji. Pjesničke prvijence
objavljuje u Leipzigu, gdje studira pravo. Plaća danak pomodnom
klasicizmu u duhu rokokoa. To je između šesnaeste i sedamnaeste godine
života, kad se vraća kući "slomljenih krila". "Patnje mladog Werthera"
učinit će ga najpoznatijim i najslavnijim njemačkim autorom.
Prvi njemački pisac koji postiže svjetsko značenje.
Najznačajnija djela su mu: Faust, Herman i Doroteja, Reineke Fuchs i dr.
Umro je 22. ožujka 1832.

Likovi:
Lotta, Albert, Werther

Kratki sadržaj:
Werther, mladi pravnik, dolazi u neki gradić kamo ga je poslala majka da
rasčisti neka pitanja u vezi s nasljedstvom. Prigodom ladanjskog bala što
se priređuje u okolici upoznaje Lottu, kćerku upravno-sudskog činovnika
koji je u kneževoj službi. Oduševljen je njezinom milinom, prirodnim
držanjem i plemenitim osjećajima, a iako zna da je ona zaručena s
Albertom on se u nju zaljubljuje. Primjetivši da mlada djevojka nije prema
njemu ravnodušna Werther je sretan i blažen. Kako se Lotta vlada
nadasve korektno ne zaboravljajući ni na čas odsutnog zaručnika,
Werther je zbog toga još više poštuje i cijeni. Kad se Albert vratio s
putovanja Werther se s njime sprijateljio i dvoje mladih ljudi provode
sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama
gradske okolice. No Wertherova ljubav biva svakim danom sve jača,
dosadašnja ga idila ne zadovoljava i mladić napokon donosi odluku da
ode, kako ne bi narušio sklad koji vlada između zaručnika. Želeći se
zaposliti da ne bi mislio na Lottu, mladić se dade nagovoriti da primi
mjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi službu jer nije
birokrat nego pjesnička duša. Kako njegov gospodar voli sitničavo
zabadati, Werther gubi volju za službu koja ga nikad nije privlačila.
Poslanik tuži Werthera ministru, no ministar pokazuje više razumijevanja i
daje mladiću očinske savjete kako se u buduće ima vladati.
Werther podnosi ostavku i stupa u službu nekog kneza kome će na
ladanjskom imanju kratiti vrijeme. Wertherov novi gospodar nije loš
čovjek, ali je prosvjetiteljski suhoparan pa ga romantični mladić teško
podnosi i doskona napušta službu. Neuspio pokušaj da se zaposli i da u
tom poslu nađe zadovoljstvo pojačava potisnute osjećaje prema Lotti,
koja se udala za Alberta. Ne mogavši odoljeti želji da je opet vidi,
Werther se vraća u gradić gdje su se bili upoznali. Stanje doskora postaje
neizdrživo. Albert s kojim se nekoć dobro slagao sada mu je omrznuo,
a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije sretna koliko bi zaslužila.
U drugu ruku Wertherova ekscentričnost vrijeđa trijeznog Alberta koji
mutno naslućuje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je
dugo zavaravala samu sebe, počinje uviđati da njezini osjećaji nisu
bezazleni. Između Werthera i njegove okoline nesporazumi se množe i
Lotta bi se htjela izvući iz te situacije, ali ni sama nezna kako. Da bi
spriječila svakodnevne Wrtherove posjete, ona mu naređuje da par dana
izostane, a Werther kojeg već duže vrijeme salijeću misli o samoubojstvu
sada izvršava posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti, pada joj oko
vrata i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa
Lotta se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga više ne želi vidjeti.
Werther odlazi kući sav rastresen. Poručivši Albertu da mu posudi pištolje
jer se sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaži misao da ih je
sa zida skinula Lotta i obrisala svojim mekanim rukama. Ne usudivši se
reći Albertu što se dogodilo Lotta je bespomoćna, a Werther se iste noći
ubija Albrtovim pištoljem. Njegovo umiranje izaziva opću sućut:
Lottin otac i njegova djeca okupiše se oko umirućeg Werthera koji prije
smrti ne dolazi k svijesti. Albert je očajan, a Lotta samo što nije skapavala
od žalosti. Pošto je umro, Werther je pokopan na kraju groblja između
dvije lipe, na mjestu što ga je sam odabrao. Na posljednji počinak ispratila
ga je Lottina rodbina, nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.
___________________--

JOHANN WOLFGANG GOETHE: PATNJE MLADOG WERTHERA

Prikaži sliku feudalnog društva u 18. st. koju daje Goethe.


Kako se ponašaju ljudi u pojedinim staležima? Kojem staležu pripada Werther?
Izvjesno je da je Goethe bio pod snažnim utjecajem tada aktualnog
«pokreta genija» kojeg je predvodio njemački zaljebljenik u narodnu
epiku - J. Gottfried Herder. Bio je u snažnom antagonizmu prema
klasicističkim, ali i racionalističkim tezama i preporučao je prevlast
emocija nad razumom. Takve je postavke usvojio i Goethe, što se jasno
vidi kroz razmišljanja njegovog junaka, Werthera (zato se ovaj roman
često naziva i poluautobiografskim). Spomenutom pokretu rado se
pridružilo njemačko građanstvo koje se na taj način borilo protiv
dotadašnje francuske umjetničke nadmoći, ali i privilegija u kojima je
uživalo plemstvo. Umjesto tih baštinjenih privilegija koje je plemstvu
priskrbilo njihovo ime, romantičari se zalažu za kriterije zasluga.

Dakle, u 2. polovini 18. st. ispostavlja se da od viška ipak boli glava i


dolazi do reakcije na razdoblje prosvjetiteljstva u vidu sentimentalizma.
Poklonici novog modnog krika u literaturi ističu, pa i prepotenciraju
ljudsku osjećajnost, a likovi im plaču kao kišna godina tako da je čudo što
tadašnje knjižnice nisu potopljene. U ranijem razdoblju svoga stvaralaštva
(kada je ovaj roman i nastao) Goethe je bio istinski sentimentalist.
Još jedna teza koju su tadašnji književnici prigrlili jest uvjerenje da pravi
genij – umjetnik stvara poput prirode, a ovakvo smo razmišljanje već
susretali u manirizmu. Civilizacija, koja svojim okrutnim pravilima života i
rada otupljuje ljudska čuvstva, sada postaje omražena. Propagira se
čovjekov povratak prirodi, koja je njegova prakolijevka, i sjedinjenje s
njom.

Werthera, a kroz njega Goethea, oduševljava jednostavna životnost


svakodnevnice pučana i u što sam se mogla uvjeriti nekoliko puta.
Tako je, primjerice, u prizoru dvoje zaigranih dječaka pronašao slikarsko
nadahnuće, a ništa ga se nije dojmilo više nego naoko posve uobičajena
slika Lotte kako dijeli svojoj braći i sestrama kriške kruha. Werther se divi
tim relativno priprostim ljudima koji su voljni rezignirano živjeti svoje
sasvim obične živote. Oni su možda neuki i bezperspektivni, ali su uspjeli
ostati neiskvareni, a prirodnost je osobina koju Wether odnosno Goethe
veoma cijeni.

Građani su prikazani kao ambiciozni, probitačni i obrazovani ljudi koji se


sve snažnije probijaju prema vrhu društvene ljestvice i kao da samo malo
nedostaje da zasluženo zauzmu pozicije koje ipak još uvijek velikim
dijelom leže u rukama plemića. Od njihovog pak plemstva nije im ostalo
ništa do li imena, a i njega uspješno blate svojim neoprostivim
ponašanjem. Redovito se sastaju na najrazličitijim skupovima i gozbama
pod izgovorom nekakvih životno važnih poslova i dogovora. Prava je istina
da, prenemažući se i smješkajući pred sebi jednakima, uživaju u tonama
kuharskih delicija. Posljedica dugoočekivane premoći građanstva jest
sveopća težnja za naglim probitkom i život im se svodi na jurnjavu za
(još) boljim životom. Werthera žaloste ti distancirani i, vrlo često,
zajedljivi građanski odnosi.

Werther pripada sloju pučana, a nemilostivu ruku obijesnih plemića osjetio


je prilikom jednog plemićkog primanja na kojem je prisustvovao, a s kojeg
je, zbog pripadnosti nazovimo to «krivom» staležu, otjeran.

Odnos društva prema Wertheru i Werthera prema društvu i


prirodi:
Čitav roman pisan je u epistolarnom obliku i ta je neobična forma
svojstvena modernizmu koji već u Goetheovo vrijeme pušta prve
korjenčiće. U svojim se pismima Werther obraća prijatelju, Wilhemu,
i povremeno nam daje naslutiti Wilhemov stav prema njemu.
Taj stav, usudila bih se reći, dijeli i većina ljudi koji okružuju Wethera.
Wilhem osuđuje prijateljevu pretjeranu osjećajnost i nastoji ga potaknuti
na razumniji i manje autodestruktivan način razmišljanja. On kritizira
Wertherovo preuveličavanje vlastitih problema i savjetuje ga da se smiri.
Ne slaže se s njegovim idealističkim i ujedno utopističkim shvaćanjem
samog sebe i svoje životne misije. Nastoji mu pomoći i u dosluhu je s
njegovom majkom. Smatra da je savršen put prema Wertherovom
oporavku neka konkretna aktivnost, što Werthera dovodi u njemu mrsku
službu u poslanstvu.

Čini se da većina ljudi drži Werthera ekscentrikom kojeg satire dosada


besposličarenja, pa se gubi u melankoniji i gorčini vlastitih misli.
Njegovo shvaćanje umjetničke slobode doživljavaju kao prkos svakoj vrsti
autoriteta i uporno traže od njega da im se ipak pokori, što on, dakako,
nije u stanju. Ta Wertherova tvrdoglavost potiče još veći bijes kod
njegovih nadređenih, ali i pokazuje njegovu nesposobnost adaptacije u
društvu.

Svugdje se osjeća izoliranim i konstantno bježi iz jedne sredine u drugu,


dok zapravo nastoji pobjeći sam od sebe i odgovornosti koje mu život
nameće, koju on nije spreman preuzeti. On uistinu jest umjetnik, genije,
i to ga čini posebnim, a on tu svoju posebnost ludo voli, iako se ona poput
bedema izdiže između njega i njegove okoline sprečavajući ga da
normalno funkcionira među tzv. «običnim ljudima». U više navrata ističe
koliko se neshvaćenim osjeća; svjestan je da ljudi sve genijalce
proglašavaju ili luđacima ili pijanicama i to ga duboko pogađa.
Mada mnogo razmišlja u svojim postupcima, na kraju uvijek postupi
prema svom prvotnom impulsu. Stalo mu je do tuđeg mišljenja o njemu,
iako smatra da je on i po svome talentu i duši iznad svih koji ga okružuju.
Društvo oko sebe uglavnom kritizira. Prezire okrutno rivalstvo među
svojim sugrađanima koji, žedni uspjeha i novca, jedni drugima kljucaju
jetra. Najviše ga od svih ljudskih mana iritira zlovolja koju izjednačava s
ohološću. Sklon je vrlo burno reagirati prepozna li navedenu osobinu u
čovjeku i tu je očit njegov djetinji nagon da promijeni svijet.
Prezire civilizaciju općenito, jer je ona ishodište svih pravila koja ga guše i
ograničavaju njegova intenzivna osjećanja, a time ga zakidaju za
sposobnost umjetničkog stvaralaštva.

Jako je sklon djeci; ona ga raznježuju i bude neka čista osjećanja u


njemu, lišena uobičajene turobnosti i težine kojima su obojana sva ostala
Wertherova razmišljanja.

U skladu sa sentimentalističkom percepcijom svijeta, Werther je saživljen


sa prirodom oko sebe, njegova duša prožima se s njome. Smatra da
njegov slikarski talent proistječe iz harmonije i inspiracije koju pronalazi u
prirodi. On osjeća prirodu u svoj njenoj osebujnosti i svim čulima upija
njenu neponovljivu ljepotu. Kroz njegov kist pulsira duša prirode.
Isto tako, priroda je odraz njegovih osjećanja, a slika u tome zrcalu
mijenja se tijekom romana. U početku, u prirodi je personificiran njegov
mir i relativna uravnoteženost i čitajući o njoj obuzima nas ljupkost i
svježa razigranost proljeća. U svome početnom zanosu, opijen ljubavlju
prema Lotti, sve mu se zlati pred očima, a i čitatelju se doima kao da
osjeća navale ljetne vrućine. Kasnije, nakon što uvidi bezizlaznost svoje
ljubavi prema Lotti, priroda postaje njegovo najveće zlo, proganja ga i
razdire i nastupa jesen. Tada počinje čitati Ossiana i ponire u hladnoću
opisanih krajolika. Na vrhuncu očaja godi mu bešćutnost zimskih krajolika,
također iz Ossianovih djela, i tada donosi konačnu odluku o napuštanju
ovozemaljskog svijeta.

Tko su Wertherovi najdraži pisci?


U prvom dijelu knjige Werther se utapa u Homerovim stihovima.
Nadahnjuje ga, a čini mi se i tješi struktura patrijahalnog načina života iz
razdoblja antike. Sviđa mu se intimnost tadašnje svakodnevnice, kad su
ljudi bili mnogo više vezani uz svoje obitelji, a i međusobno.
Junačke epizode Homerovih spjevova raspiruju mu maštu i krijepe ga
učvršćujući njegov idealistički svjetonazor. Prirodu gleda očima antičkih
umjetnika trseći se da u njoj pronađe sklad kojeg ne može pronaći u sebi
samom:

«Kad mi treba uspavanka, mogu je obilno naći u svome Homeru. Koliko


sam puta njime smirio uzavrelu krv!»

Nakon bolne spoznaje o neostvarivosti svoje ljubavi prema Lotti prestaje


čitati Homera. Sada se posvećuje proučavanju Ossianovih melankoničnih i
hladnih opisa pejzaža. Ošamućeno guta priče o nemogućim pozicijama u
koje dospijevaju Ossianovi likovi i razbucanoj prirodi koja odražava
poremećene odnose među njima. Takav opskurni, gotovo bolesni ugođaj
izvrsna je analogija Wertherovim pomahnitalim osjećanjima.

«Ossian je iz mojega srca istjerao Homera. Koji li je to svijet u koji me


ovaj divni pjesnik vodi! Lutati pustarom dok oko mene huji vihor što u
magli koja se puši dovodi duhove predaka po mjesečini koja u sumraku
svjetluca.»

Karakterne osobine lika i uzroci njegovog propadanja:


Werther je superosjećajni romantičar koji se rado prepušta svojim
istančanim čuvstima i uranja u svoj svijet intenzivnih emocija i
razmišljanja. Definitivno je i neporecivo posebna biljčica.
Njegova umjetnička duša poput najfinijeg radara registrira svaki trzaj na
licima drugih ljudi, svaku vibraciju koju ljudi i nesvjesno odašilju.
Slikarski talent u skladu je s njegovom osjećajnom osobnošću i izvrstan je
Goetheov pečat Wertherovoj kakarterizaciji. Zaljubljenost u prirodu
iskonski je čovjekov instinkt, koji kod građana često mutira ili biva
zanemaren. Werther je taj «zov divljine» isčeprkao iz najintimnijih kutaka
svoga srca, čak u tolikoj mjeri da on i priroda postaju jedno.
Neponovljiva prirodna ljepota reflektira se u Wertherovim slikama,
dok se Wetherova trenutačna osjećajna stanja odražavaju u prirodi u vidu
godišnjih doba koja on dočarava opisujući razne pejzaže u svojim
pismima.

U snažnoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim,


materijalističkim stavovima racionalista, i želi uvjeriti svijet u ispravnost
romantičarskog svjetonazora. Tim je refleksnim antagonizmom toliko
zaslijepljen da ne uviđa da njegov preizraženi sentimentalizam nije ništa
manje pogrešan od pretjeranog racionalizma; zapravo se radi o dvjema
krajnostima. Kategorično negira potrebu za strukturom bilo kakve vrste,
prezire pravila koja ograničavaju njegov umjetnički virtuozitet kao i
civilizaciju koja nameće takva pravila i zdušno odbija autoritete bilo kakve
vrste. Zapravo je prilično svojeglav i postupa instinktivno i hirovito,
bez ikakvog sluha za savjete ljudi koji ga okružuju i nastoje mu pomoći.
Smatra se neshvaćenim genijem i u tome uvjerenju nalazi opravdanje za
svoje samovoljno ponašanje. Drži se iznad ostalih ljudi i igra ulogu
mučenika u kojoj, u dubini duše, uživa jer ga to čini jedinstvenim.
On bježi s jednog mjesta na drugo, no svugdje se osjeća neshvaćenim i
izgubljenim, a smatra da je uzrok tome njegova genijalnost.
Niječe odgovornost za rezultate vlastitih postupaka, svaljuje krivnju na
druge, Boga i sudbinu i u tome se zrcali njegova nezrelost.

Njegov najveći problem je što ne zna za kompromis. Nedostaje mu


fleksibilnosti i ustraje u toj svojoj tvrdoglavoj nepokornosti jer kompromis
izjednačava s porazom. Smatra da bi tako popustio ljudima koji njegovu
genijalnost nazivaju ludošću i likuju nad njegovom nemoći da se afirmira u
društvu. Ne shvaća osnovno načelo preživljavanja, a to je da je prilagodba
preduvjet opstanka. Braneći svoje utopističke stavove, često je u sukobu s
okolinom. Umjesto da se pritaji i ne baca biserje pred svinje, a potajno
čini po svome, on glasno protestira protiv svake situacije koju doživljava
kao nepravednu i svake tvrdnje koju smatra netočnom i, stoga,
uvredljivom. To je čovjek na kraju puta sazrijevanja čiji entuzijazam
postupno blijedi jer postaje bolno svjestan činjenice da ne može
promijeniti svijet, a u svijetu u kojem trenutno živi ne može opstati.
Tada konačno umire dijete u njemu i on pada u apsolutno beznađe.
Bez nade se, dakako, ne da živjeti jer «Nada umire posljednja», a s njome
i sam čovjek i tada Werther zapada u stanje neprirodne rezigniranosti te
se u njemu rađa pomisao o samoubojstvu.

Svjestan je svoje genijalnost i zaljubljen je u činjenicu da je poseban te


žudi za nekim s kim bi mogao podijeliti svoja nadprosječna osjećanja i
misli. Srodnu dušu pronalazi u jednoj jedinoj osobi – Lotti – dakle,
onoj koja mu je nedostupna, no on nije spreman prihvatiti realnost,
već se zanosi grdnim zabludama da će se sve riješiti samo od sebe,
dok jednom ne lupi glavom o zid. Razlog Wertherove očaranosti Lottom
možemo potražiti u modernoj psihologiji. Baš kao što je Freud rekao:
«Svoju ljubav mogu dati samo onome tko je po svojim glavnim osobinama
dovoljno sličan meni da u njemu mogu voljeti sebe.»
Za Werthera, Lotta je ta osoba koja mu je toliko slična da ga razumije,
ali ipak dovoljno skromna i ponizna da se ne drži iznad njega, već da ga
zadivljeno promatra i sluša hraneći njegov ego. On je maksimalno
idealizira – naime, ne spominje nijednu njenu manu – zbog čega se još
dublje zaljubljuje i postaje nezdravo ovisan o njoj. Obožava način na koji
ga ona vidi, i sam priznaje da se uz nju osjeća važan i potreban.
Pronašavši ljubav svog života, bezglavo se prepušta zaljubljenosti ne
želeći razmišljati o mogućem ishodu te nesuđene ljubavi. Odatle onaj
snažan šok kojeg je doživio kada mu je surova istina konačno uspjela
prodrijeti do svijesti. Troje ljudi je gužva, to je činjenica; dakle – netko
mora napustiti mjesto zločina. Lotta je za njega savršeno, gotovo eterično
biće i nikad joj ne bi naudio. S njenim se zaručnikom Albertom prilično
dobro upoznao, čak i zbližio, i smatra ga poštenom i dobrom osobom,
unatoč pojedinim nesuglasicama. Wertherova izopačena logika navodi ga
na zaključak da je on tu suvišan i odlučuje se rastati od danjeg svijetla.

Werthera je upropastila njegova naglašena osjećajnost i nemogućnost


adaptacije okolini u tolikoj mjeri koja bi mu omogućila opstanak.
Na sličan je način doživljavao umjetnost, gdje stvara isključivo prema
vlastitom nahođenju, a odbacuje bilo kakva pravila. Silina osjećaja dovela
je njegov živčani sustav do preopterećenja i na kraju gubi sposobnost
zdravog rasuđivanja i zapada u beznađe te jedini izlaz vidi u smrti.

You might also like